Biblioteka Naslov originala Copyright
Urednik Prijevod Izdavač Za izdavača Recenzent prijevoda Korektor Naslovna stran...
239 downloads
1112 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Biblioteka Naslov originala Copyright
Urednik Prijevod Izdavač Za izdavača Recenzent prijevoda Korektor Naslovna strana Tehničko uređenje Lektor Štampa Tiraž
V.S.I. (Kratak uvod) Catherine Belsey POSTSTRUCTURALISM © 2001 Catherine Belsey POSTSTRUCTURALISM je izvorno objavljen na engleskom jeziku 2000. Ovaj prevod je objavljen u dogovoru sa Oxford University Press. Prof. dr. Sulejman Bosto Zoran Milutinović TKD Šahinpašić Nina Šahinpašić Prof. dr. Midhat Riđanović Amel Suljović Oxford University Press, Philip Atkins Vedad Dizdarević Hadžem Hajdarević Bemust Sarajevo 1000
Sarajevo, april/travanj 2003. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine 81.116 BESLEY, Catherine Poststrukturalizam: Kratak uvod / Catherine Belsey; [prijevod Zoran Milutinović]. - Sarajevo: "Šahinpašić", 2003. - 119 str.: ilustr.; 18cm. - (Biblioteka V.S.I.) Izv. stv. nasl.: Poststructuralism ISBN 9958-41-068-0 C O B I S S / B H - I D 1 1870470 Na osnovu člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 49/02), a na zahtjev TKD "Šahinpašić", iz Sarajeva, od 04.04.2003. god., Federalno ministarstvo kulture i sporta/športa daje mišeljenje da je knjiga POSTSTRUKTURALIZAM autora C. Belsey, proizvod iz člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se ne plaća porez na promet proizvoda.
Sadržaj
1
Stvorenja razlike
1
2
Razlika i kultura
23
3
Razlika i žudnja
49
4
Razlika ili istina?
5
Neslaganje
91
Reference
111
Za dalje čitanje Rječnik Indeks
115 118
71
113
Poglavlje 1
S t v o r e n j a razlike
Pitanje značenja Humpy Dumpty i Alisa raspravljaju o problemu značenja u knjizi Kroz ogledalo Lewisa Carrolla. Ko je u pravu? Humpy Dumpty vodi Alisu iz j e d n e rasprave u drugu k ao da je dijalog takmičenje. Pošto je na svoje vlastito zado voljstvo, mada ne i na Alisino, dokazao da n e r o d e n d a n s k e poklone treba cijeniti više od rođendanskih, zato što se mogu dobijati č e š ć e , on trijumfalno dodaje: »Eto tvoje slave!Razapeta između želje da ga primiri i zdravog razuma, Alisa odgovara: »Ne znam šta misliš kad kažeš slava«. Humpy Dumpty objašnjava: •Mislim: evo ti argument koji obara s nogu!« »Ali slava ne znači argument koji obara s nogu,- usprotivi se Alisa. »Kad upotrijebim neku riječ«, r e č e Humpy Dumpty prilično prezrivim tonom, »ona znači o n o što ja o d a b e r e m da znači - ni više ni manje od toga«. »Pitanje je«, r e č e Alisa, »možeš li natjerati riječi da z n a č e toliko m n o g o različitih stvari«. »Pitanje je«, reče Humpty Dumpty, »ko je G o s p o d a r - i to je sve.
1
1. Alisa i Humptv Dumpty. Ko je u pravu? Alisa sigurno ima razloga da sumnja u ovo. Značenje nam nije potpuno na raspolaganju, inače nikada ne bismo mogli komunicirati sa drugima. Učimo svoj maternji jezik i istovremeno u č i m o k a k o da prizovemo značenja koja koriste drugi. D j e c a u č e od onih koji već znaju u čemu je razlika između pataka i vjeverica: patke su o n e što lete. A djeca griješe: avioni lete, ali nisu patke. Slava nije argu ment koji obara s nogu. Jezik omogućava dijalog, ali samo pod uslovom da ga koristimo na odgovarajući način, pristajući na značenja što ih je već odredio jezik, koji uvijek postoji prije n e g o što ga mi naučimo. Nema privatnog jezika, kako ovaj dijalog pokazuje. Humpty Dumpty mora svoj »prevesti" prije n e g o što p o č n e komunicirati sa Alisom.
Jezik i znanje Pristup informacijama omogućava nam jezik, shvaćen u širokom smislu tako da obuhvata sve označiteljske sisteme, uključujući slike i simbole. Ovladavanje novim znanjem često se izjednačava sa učenjem odgovarajuće upotrebe novog rječnika i sintakse. Neko ko razumije ekonomiju svoje razumijevanje demonstrira upotrebom njenih termina i njihovim aranžiranjem na odgovarajući način. Razumijevanje psihoanalize znači sposobnost da se efek tivno razmjenjuju riječi kao što su »nesvjesno«, »potis kivanje« ili »transfer«. Matematika, nauka i logika imaju svoje vlastite simboličke sisteme, a ljudi kvalifikovani u tim disciplinama znaju kako da se u njima snađu. Sistem ispita prije svega jest način održavanja reda u profesiji, provjera vanja da li oni koji se kvalifikuju za prijem u profesiju razumiju način na koji se njen jezik ili simboli konven cionalno koriste. S druge strane, filmski reditelji ili oni koji se bave reklamom znaju koja značenja prenose slike b e s p o m o ć n e djece ili elegantnih sportskih kola. J e z i k u tom širem smis lu takode je izvor društvenih vrijednosti. Učeći da pravilno koriste riječi »demokratija« i »diktatura«, naprimjer, djeca na Zapadu saznaju nešto o političkim sistemima, ali istovre meno i upijaju vrijednost koju njihova kultura pridaje ovim oblicima vladavine. Na dobro ili zlo, djeca na Zapadu rano nauče, a da ih niko nije eksplicitno tome podučavao, da je diktatura opresivna a demokratija toliko dragocjena da se za nju treba boriti. U mnogim kulturama zastava je vizuelni indikator nacionalnog identiteta koji se mora braniti - ako treba i silom.
Jezik i kulturna promjena Ako jezik, drugim riječima, prenosi znanja i vrijednosti koje konstituišu neku kulturu, onda slijedi da postojeća
značenja nisu prepuštena našim odlukama. A nije li ipak m o g u ć e da prezrivi Humpty Dumpty bude u pravu? T a č n o reprodukovanje postojećih značenja takođe je i potvrđiva nje znanja koja naša kultura podrazumijeva i vrijednosti koje postoje prije nas - normi prethodne generacije. T e s t o v e iz ekonomije, matematike ili studija filma ocjenjuju oni koji se time bave, eksperti u tim oblastima, čiji je p o s a o da obilježe nerazumijevanje ili pogrešnu upotrebu k o n v e n c i o n a l n o g rječnika. U tom smislu značenja kontrolišu nas, usađuju poslušnost disciplini koja je upisana u njima. A to ni u kojemu smislu nije samo institucionalno ili ograničeno na obrazovni pro ces. U prethodnoj generaciji zagovornici prava žena pre poznali su ( n e po prvi put) stepen u kojem »žena« znači domaćinstvo, hranjenje, zavisnost i načine na koje anti feministički vicevi, naprimjer, reprodukuju stereotipe o b e s p o m o ć n o j djevojčici ili matoroj vještici. Pitanje sa kojim su se feministkinje suočile bilo je baš ovo koje Humpty Dumpty postavlja: ko će biti gospodar. U ovom slučaju, međutim, njegova formulacija je očigledno takva da je ne m o ž e m o prihvatiti: termin »gospodar« teško da bi p o m o g a o feminističkoj stvari, ali »gospodarica« ga ne može lako zamijeniti zbog polnih konotacija koje skreću sa puta ka autoritetu koji tražimo. Prava riječ u novoj situaciji ne uspijeva uvijek da se spremno predstavi. P o n e k a d izgle da kao da jezik živi svoj vlastiti život. Riječi su neposlušne: »Imaju o n e svoje ćudi, bar neke od njih«, primjećuje Humpty Dumpty. Maskuline i feminine vrijednosti nisu bile simetrične u ovom slučaju - a nije, naravno, ni kultura. Ne tvrdeći da je to jedina projmena koju treba uvesti, ipak smo pokušali da izmijenimo jezik i nerviramo konzervativce novim riječima kao što su »predavačica« ili »on/a«. Odbili smo da se smije mo mizoginim vicevima i ignorisali optužbe da n e m a m o
smisla za humor. Za izvjesno vrijeme dijalog je zaista postao takmičenje za koje primjer pruža razgovor Humpty Dumptya. Možda je, na neki način, uvijek takav. jezik ni u kojem smislu nije ličan ili privatan. Ali pojedinci ga mogu promijeniti ukoliko i drugi usvoje te promjene. Uostalom, šta drugo rade veliki pjesnici, filozofi i naučnici, nego mijenjaju naš rječnik? Shakespeare je izmislio stotine liječi. Nove discipline rade isto to. T o k o m dvadesetog vije ka nauka je, j e d n o za drugim, uvela »elektrone-, »protone-, -neutrone- i »kvarkove-. Poststrukturalizam stvara t e š k o ć e kad oni koji ga praktikuju koriste stare riječi na n e o b i č a n način ili kad stvaraju nove riječi da iskažu ono što se ne može drukčije reći. Taj novi rječnik još uvijek izaziva otpor, ali problem sa kojim se suočavamo je - koliko dugo možemo dopuštati da postojeći jezik n a m e ć e granice onome što je moguće misliti.
Poststrukturalizam i jezik Poststrukturalizam je ime za teoriju, ili grupu teorija, o odnosu ljudskih bića, svijeta i prakse stvaranja i reprodukovanja
značenja. S jedne strane, poststrukturalisti tvrde
da jezik kojim govorimo i slike koje raspoznajemo nemaju svoje porijeklo u svijesti, jer je svijest proizvod značenja koja učimo i reprodukujemo. S druge strane, komunikacija se neprestano mijenja, intervenisali mi u njoj ili ne, pa možemo odlučiti da intervenišemo u namjeri da izmijenimo značenja - dakle, norme i vrijednosti - koja naša kultura podrazumijeva. To je baš ono pitanje koje postavlja Humpty Dumpty: ko gospodari? Ovaj veoma kratki uvod pratiće n e k e od argumenata koji su poststrukturaliste naveli da ospore tradicionalne teorije o jeziku i kulturi, a sa njima i tradicionalna uvjerenja o lome šta je moguće znati i šta znači biti ljudsko b i ć e . Kontraverzni prikaz našeg mjesta u svijetu, koji poststruk-
5
turalizam nudi, u sukobu je sa konvencionalnim objašnje njima.
Značaj
jezika
J e z i k kojim govorimo veći dio vremena jedva da primjećujemo. Više vodimo računa o o n o m e što on može učiniti: da nam kupi voznu kartu; da uvjeri komšiju da ne pravi toliku buku; da nas izvuče iz nevolje kad nešto pogriješimo. A opet, u našem životu ima malo stvari koje bi bile važnije od njega. Poslije hrane i krova nad glavom, što je n e o p h o d n o za opstanak, jezik i njegove simboličke analogije na suštinski način određuju naše društvene odnose, naše misaone p r o c e s e i naše razumijevanje toga ko smo i šta smo. Čak ni hrana i krov nad glavom ne ulaze u naše živote neodređeni. J e l o v n i c i koji nude »sočne, kukuruzom hranjene piliće, poprskane limunovim sokom« ovaj princip vjerovatno dovode do ekstrema. Sto se m e n e tiče, sjećam se da je »scrag and stew« od početka b i o propala stvar. Kuće se takode karakterišu jezikom, i to ne rade samo trgovci nekretninama. Možemo željeti da živimo u nekoj koju bismo s pravom nazvali starom, čudnom, modernom ili minimalističkom, ali možda će naše oduševljenje splas nuti kad o njoj p o č n e m o da mislimo k a o o propaloj, ofucanoj, kršu ili sumornoj. Proizvođači boja znaju da ć e m o vjerovatno radije svoje zidove ofarbati »jutarnjim suncem« nego »jajima sa skorupom«, čak iako je pigmentacija pot puno ista. U tom smislu jezik interveniše između ljudskih bića i nji hovog svijeta. Na žurkama se ponekad igra jedna igra, u kojoj se j e d n o m učesniku vezuju oči prije no što se od njega zatraži da pogodi vrstu hrane koju mu stavljaju u usta. Svjesno ili ne, pogađanje znači klasifikovanje u 6
skladu sa sistemom razlika koji osigurava jezik: slatko ili slano? blago ili gorko? Poststrukturalizam zastupa uvjerenje da te distinkcije nisu nužno u svijetu o k o nas, nego da ih proizvode simbolički sistemi koje stičemo učenjem. Kako bi inače znali razliku između vile i gnoma, ili, kad smo već kod Humpty Dumptya, između March Hares i jaja koje govore? Ali, mi svoj maternji jezik naučimo u tako ranom dobu da nam izgleda transparentno, kao prozor otvoren prema svijetu stvari, čak iako su n e k e od tih stvari zapravo imaginarne, ne više od ideja stvari preuzetih iz dječijih priča. J e s u li, onda, ideje izvor značenja? To je nekada bilo kon vencionalno shvatanje, ali ideje nisu - poststrukturalisti tvrde - porijeklo jezika kojim govorimo. Upravo suprotno. Ideje su efekt značenja koja učimo da reprodukujemo. Ideju Humpty Dumptya naučili smo ( a k o j e s m o ) iz dječijih pjesmica, od Lewisa Carrolla i J o h n a Tenniela, koji je ilustrovao knjige o Alisi. Objašnjavajući kako postajemo životinje koje raspolažu značenjima, i kakvu ulogu značenje ima u našem razumijevanju svijeta, poststruktural izam predstavlja moderni izazov tradicionalnim uvjerenjima.
Značenje Šta je značenje? Odakle potiču značenja? Ovo pitanje se izoštrava ako se primijeni na neki p o s e b a n slučaj. Šta znači riječ »moderni« u rečenici na kraju prethodnog paragrafa? Koje određeno razdoblje pokriva riječ »moderno«? Izgleda da odgovor na ovo pitanje varira u skladu sa kon tekstom. Kao opis poststrukturalističkog izazova naslijeđenim uvjerenjima, vjerovatno ne znači ništa više od »novog«. S druge strane, »moderna istorija« o b i č n o se odnosi na period poslije sedamnaestog vijeka. A, opet, moderni jezici su oni koji se nisu govorili u antici, dok moderni 7
namještaj sasvim sigurno pripada dvadesetom vijeku. U svim ovim primjerima »moderno« označava jedno h r o n o l o š k o razdoblje: moderna istorija obuhvata posljed njih pet stotina godina, moderni jezici hiljadu, a moderni namještaj posljednjih stotinjak godina. Moderni izazov poststrukturalizma proizvod je posljednjih n e k o l i k o dece nija. Termin »moderni«, drukčije r e č e n o , nema nikakav pozitivni sadržaj, n e g o svoje značenje duguje razlici: m o d e r n o u ovim primjerima jest »ne srednjevjekovno«, »ne antičko« ili prosto »ne tradicionalno«. Ali u svim slučajevima »moderno« odlikuje period koji nam je vremenski bliži od onog dru goga. Modernizam, međutim, kad označava stil u umjetnos ti i književnosti iz prve polovine dvadesetog vijeka, nije više hronološki posljednja stvar, dok je u složenici »postmoderno«, tako č e s t o korišćenoj da odredi naše vrijeme, moderno eksplicitno postalo nešto što pripada prošlosti. Pa ipak, iako izgleda da se ne odnosi na neki određeni period, o b i č n o smo u stanju da riječ »moderno« koristimo bez teškoća. Kako? U Opštoj lingvistici, prvi put objavljenoj 1916. godine, švicarski lingvist Ferdinand de Saussure tvr dio je da »u jeziku ima samo razlika, b e z pozitivnih termina«, i to tvrđenje pokrenulo je struju mišljenja koju je nastavljao čitav niz mislilaca u različitim disciplinama tokom cijelog proteklog vijeka. Poststrukturalizam počinje odgovorom na pitanje k a k o nam je m o g u ć e da pridajemo značenja, i nastavlja shvatanjem ljudskih bića k a o životinja koje se odlikuju posjedovanjem te sposobnosti i koja su njome oblikovana. To bi značilo da smo mi tvorevine raz like. Saussure je tvrdio da značenje ne zavisi od reference na svijet, pa čak ni od ideja. Naprotiv. Tvrdio je da bi, kad bi stvari i pojmovi k o j e jezik imenuje već postojali izvan jezi ka, riječi imale svoje tačne ekvivalente u svim drugim
8
jezicima, pa bi prevođenje bilo jednostavno. Ali k ao što znaju svi prevodioci, to je vrlo daleko od istine. Kad sam imala jedanaest godina, na času francuskoga smo poslušno izgovarali »Toto, sois sage - T o t o budi dobar«. Ipak, iako tako mali, osjećali smo da sage i »dobar« nisu baš uvijek sasvim zamjenjivi. »Dobro vrijeme« na francuskom, to znamo, uopšte ne bi bilo sage, pošto ta riječ podrazumije va razum ili mudrost. Štaviše, koristili smo način obraćanja za koji nije postojao engleski prijevod. Drugo lice jednine u mnogim evropskim jezicima (tu, Du) može onima kojima je engleski maternji stvoriti mnoge t e š k o ć e kad pokušavaju govoriti strane jezike, budući da ima konotacije bliskosti i hijerarhije koje mogu biti uvrjedljive ako se ne koriste na odgovarajući način. Rodovi i vremena ne poklapaju se nužno u svim jezicima. Jutro je muškog roda u francuskom (le matin) a ženskog u italijanskom (la mattina). Francuski ima istorijski perfekt, p o s e b n o vrijeme za pripovijedanje priča. Neki jezici imaju više od jednog oblika množine. Razlike koje sadrži neki jezik treba savladati, često s teškoćama, ukoliko naš mater nji jezik dijeli svijet na drukčiji način. Prisiljeni smo ili da pretpostavimo k a k o neki jezici pogrešno predstavljaju stanje stvari, a naš jezik svijet opisuje tačno, ili da jezik, koji naizgled imenuje jedinice date prirodom, u praksi ne zavisi od reference na stvari ili čak na naše ideje stvari. Možda se, umjesto toga, jedinice koje naizgled postoje na tako neproblematičan način raz likuju jedna od druge zahvaljujući samom jeziku, pa ih zato vidimo kao prirodne, baš k a o što neprekidni spektar duge opažamo kao sedam različitih boja. Prije jednog vijeka mnogi evropski narodi bili su spremni da drugim kulturama, gdje god je to omogućavalo imperi jalno osvajanje, nametnu svoje vlastite klasifikacije. Ali multikulturna društva koja su nastala poslije propasti
9
imperija spremna su priznati postojanje drukčijih prikaza svijeta, što znači drukčije mreže razlika. J e z i k predstavlja način razumijevanja svijeta, razlikovanja između stvari i njihovih međusobnih odnosa. Kenijski pisac Ngugi wa T h i o n g ' o svoja prva prozna djela napisao je na e n g l e s k o m e . Kasnije je povjerovao da je to preveliki ustu pak uticaju ranijih kolonijalnih sila i neprekinutom e k o n o m s k o m i kulturnom kolonijalizmu Zapada. Koliko god sadržaj i teme njegovih ranih romana bili -afrički«, sam roman je bio evropski književni žanr sa strukturom koja je reprodukovala zapadnjački način mišljenja; štaviše, engles ki jezik nije opravdavao kenijsku percepciju svijeta. Zato je p o č e o pisati na gikujiu, oslanjajući se na d o m a ć e forme pripovijedanja i drame.
Razlika, a ne referenca Jednostavni zaključak da je značenje diferencijalno, a ne referencijalno, ima suštinske posljedice po naše razumije vanje odnosa između ljudskih bića i svijeta, a mnoge od njih i danas ostaju kontroverzne. Istorija poststrukturalizma je priča o tome k a k o su kasnije generacije preuzimale Saussureovo naslijede, naročito u Francuskoj poslije Drugoga svjetskog rata, kad je istorija nacionalsocijalizma i francuske kolaboracije s njim zahtijevala objašnjenje koje postojeće teorije kulture nisu bile u stanju pružiti. Ključni termin u toj priči je razlika.
Saussure i znak O riječima se tradicionalno razmišlja k a o o znacima. Smatralo se da znak reprezentuje n e k o prisustvo, koje pos toji na n e k o m drugom mjestu, da stoji k a o znak za nešto. U svakodnevnom jeziku još uvijek govorimo o značenju koje je »iza« riječi, k a o da značenje postoji negdje s druge strane govora i pisanja. Saussureovo djelo je to promijeni
l0
lo. Za njega je značenje u znakovima i nigdje drugdje. Da bi se to razjasnilo, Saussure je znak podijelio na dva dijela: s j e d n e strane označitelj, zvuk ili vizuelna predstava riječi, fraze ili slike; s druge strane, o z n a č e n o , njegovo značenje. U normalnim okolnostima ova razlika je čisto metodološka: rijetko srećemo označitelja koji ništa ne znači ili ne označava. Ali, neki nepoznati jezik sastoji se isključivo od izolovanih označitelja. Čujemo zvuke i pret postavljamo da nešto označavaju, budući da vidimo o n e koji taj jezik znaju kako očigledno komuniciraju, ali nama oni ne znače ništa. Ili vidimo stranicu ispisanu neprohod nim slovima. Ako ne znate grčki, za vas je ovo čisti označitelj:
λδγοζ Napisano izgleda ovako; kad se naglas izgovori, čuje se logos. Ako znate grčki, ovo priziva o z n a č e n o koje u našem jeziku nema tačni ekvivalent, nego se prevodi kao riječ, ideja, značenje ili smisao. Malom promjenom oblika i bez izmjene zvuka, samo dodavanjem velikog slova na početku, pretvaramo ga u λδγοζ, a o z n a č e n o se mijenja u nešto kao B o g ili Razum. Nijedan od elemenata znaka ne određuje onaj drugi: niti označitelj »izražava« značenje, niti o z n a č e n o »liči« na oblik ili zvuk. Naprotiv, odnos između označitelja i o z n a č e n o g je proizvoljan. Nema ništa pseće u riječi »pas«. I ne može biti, budući da Francuzi iste te karakteristike prepoznaju u riječi »un chien«. Čak i u jezicima sa zajedničkom evropskom istorijom, Schwein, maiale, pore i svinja imaju manje-više isto označeno. Djeca u č e da razlikuju značenje kad nauče označitelj. Upotrijebiti termin na odgovarajući način jest znati šta on znači.
11
Ρ: Moramo li koristiti žargonski termin »označitelj-? Zašto prosto ne kažemo »riječ«? O: Zato što riječi nisu jedini označitelji. U saobraćaju svjetla, strjelice i pješačke zebre takode označavaju. Kao i
gestovi:
upiranje prstom,
rukovanje,
pucanj
prstima.
Zijevanje, uzdah ili vrisak su označitelji - u smislu da oni o k o nas mogu da ih interpretiraju čak i protiv naše volje. Slike
znače.
Ponekad
grupa
riječi
sačinjava
jedan
označitelj: k a k o ste? najčešće se ne razlaže na riječi koje ga
čine,
nego
predstavlja
jedan
pozdrav,
registruje
interesovanje - i vjerovatno u praksi ne zahtijeva listu simptoma ka o odgovor, osim ako ga nije izrekao doktor.
Odrasli nastavljaju učiti nove označitelje, a taj proces ne vidi se jasnije nigdje nego u oblasti ideja. Nemamo prvo ideju poststrukturalizma, pa da k r enemo u potragu za imenom za njega. Umjesto toga, mi učimo odgovarajuću upotrebu ovog termina tokom procesa internalizacije nje govog značenja. »Bilo da je riječ ο o z n a č e n o m ili označitelju«, tvrdi Saussure, »jezik ne raspolaže ni idejama ni zvucima koji bi postojali prije jezičkog sistema, nego samo pojmovnim i foničkim razlikama koje iz sistema proi zlaze.« Riječi-slike R e n e Magrittea duhovito koriste proizvoljnost odnosa označitelja i označenog. Djeca su nekad učila da čitaju iz bukvara koji su prikazivali slike stvari sa njihovim imenima napisanim ispod, kako bi naučila šta znači napisani označitelj. Magritteovo Tumačenje snova ( 1 9 3 5 . ) sastavljeno je od četiri takve slike, ali samo jedna od njih, kofer, ispravno je obilježena. A onda, zamislite da »ptica« u stvari označava »bokal«? U čemu bi bila razlika?
12
Ferdinand de Saussure, 1857.-1913 Profesor lingivistike u Parizu, preselio se na Univerzitet u Ženevi 1906. godine, gdje je održao niz predavanja koja će kasnije činiti knjigu Kurs opšte lingvistike ( 1 9 1 6 . ) . Nezadovoljan
konvencionalnim
istorijskim
(dijahoni-
jskim) karakterom discipline, Saussure je odlučio da anal izira rad jezika u njegovom postojećem (sinhronijskom) obliku. Kad bi se predmeti ili ideje mogli spoznati neza visno od označitelja koji ih razlikuju jedne od drugih, tvrdio je Saussure, termini bi u svim jezicima imali svoje tačne ekvivalente, ali pošto je prevođenje često traženje približnih termina, značenje mora zavisiti od razlike, a ne refernce na stvari ili pojmove. Kurs su poslije njegove smrti sastavili njegovi studenti. Ironično je da čovjek, koji je kasnije najviše uticao na o n o što će biti nazvano poststrukturalizmom,
nije
bio
u
konvencionalnom
smislu
riječi autor vlastite knjige.
------------------------------------------------------------------------------------------Magritte svoje pogrešno imenovane predmete smješta u okvir prozora. Ali pozadina je crna, prozor je neproziran i ne dozvoljava nam da vidimo svijet stvari iza njega. I to jednako važi za ispravno imenovani kofer kao i za druge slike. I označitelj i slika su na istoj strani stakla, ako je to staklo. Ovdje jezik nije prozor u svijet. Ili bi, možda, Magritteov prozor trebalo shvatiti kao tablu, tradicionalno sredstvo podučavanja ο svijetu, na kojoj su riječi ispisane kredom ispod slika? Ako je tako, onda je to sigurno jedna ironična tabla: djeca u tom razredu zavode se na užasno pogrešan put. S druge strane, da li je to uopšte ironično? Zdrav razum bi rekao da jest, ali zdrav razum je već bio nepravedan prema Humpty Dumptyu, za kojega se ispostavilo da je bio u pravu. Zar ne bismo mogli da Tumačenje snova shvatimo tako kao da se prema riječima i slikama ophodi kao prema 13
dvjema vrstama označitelja: tekstualnim i slikovnim? Na kraju krajeva, izolovani vizuelni označitelji su nam poznati u obliku znakova na putu ili robnih marki. Šta su slike drugo nego sklopovi vizuelnih označitelja? Kad bismo sliku čitali na taj način, stvorili bismo svoje vlastite povezanosti između setova označitelja na Magritteovoj slici. Zar ne postoji, naprimjer, neka paralela između vremena i vjetra, koja nije odmah pala u oči: i jedno i drugo leti, jednako neprimjetno? Zar ne bi ta vrata, polusadržana u tom čežnjivom konju, mogla biti vrata štale? Zar nema ovdje neke neispričane priče? Slika ne odgovara ni na j e d n o od ovih pitanja; umjesto toga, svoje mogućnosti ostavlja otvorenim, ili, postrstrukturalistički rečeno, čuva tajnu svoga k o n a č n o g o z na čeno g .
Prvenstvo označitelja I poezija je djelatna tako što sugeriše paralele i poziva čitaoca da stvori iznenađujuće povezanosti između naiz gled različitih i odvojenih označitelja. Delikatna imažistička pjesma Ezre Pounda »Na stanici metroa« svakako zaslužuje pažnju koju je privukla stvaranjem analogije zasnovane na povezanosti nepredvidivosti i savršene vizuelne prikladnosti: The apparition of t h e s e faces in the crowd; Petals on a wet, black bough. Prikaze tih lica u gomili; latice na vlažnoj, crnoj grani.
Λ, opet, mogli biste primijetiti da su ta lica i latice više od označitelja. Svakako postoje kao stvari, zar ne? Mi »vidimo« njihove referente i kad su odsutni, o k o m duha, i to je izvor našeg uživanja u ovoj pjesmi? Da, na neki način. Ali pjesma izoluje te slike, tako slične a 15
o p e t tako različite, od »buke- koja bi ih u stvarnosti okružavala. Označitelj razdvaja poredenje koje stvara od iskustava koja bi mogla postojati u referentnom svijetu, a tokom toga proizvodi set asocijacija - delikatnost i osjetljivost lica, da kažemo - koji stvarnost gomila i drveća progoni na sam kraj našeg interesovanja. Te asocijacije, naravno, zavise od razlika - između velikih gomila i malih lica, tamnih grana i blijedih latica, ili od kontrasta između solidnih i krhkih stvari. Više od svega, nema ničeg ni izdaleka referentnog u čudnom efektu nestvarnosti riječi »prikaza« prije no što stignemo do vazdušastih »latica«. Kvalitet priviđenja je takođe posljedica činjenice da ove riječi čitamo ka o poeziju: dva reda izolovana na bijelom prostoru stranice. Ritam ima svoju ulogu: težina tri posljed nje naglašene riječi kontrastirana sa m n o g o lakšim obrascem prvog stiha. Julia Kristeva naziva tu označiteljsku sposobnost koja ne potiče iz značenja riječi »semiotsko«. Ono priziva, kaže Kristeva, zvuk koji proizvodi ritmičko brbljanje djece koja još ne znaju govoriti. Semiotsko postoji prije no što se dođe do značenja i psihoanaliza ga povezuje ili sa nagonom zadovoljstva, ili sa nagonom smrti. Ti zvučni efekti su, iznova se pojavljujući u poeziji, muzički i uređeni prema obrascu; oni narušavaju čisto »tetičku« (onu koja tvori tvrđenja) logiku racionalnog argumenta time što se oslanjaju na osjećanje ili utisak koje Kristeva smješta iza značenja na površini. J o š jedan primjer. Pjesma strogog obrasca Williama Carlosa Williamsa »Crvena kolica s jednim točkom« k a o da n a m e ć e materijalnost predmeta koji imenuje: a red wheel harrow
16
glazed with rain water beside the white chickens crvena kolica s jednim točkom sva zastakljena z a l e đ e n o m kišom iza bijelih pilića
Ovog puta nema poredenja. Umjesto toga, mogli biste insi stirati na tome da pjesma nudi jasno o d r e đ e n e boje i oblike referentnih stvari. Naravno da ona nastoji u našu imaginaciju prenijeti stvari same i počinje tvrđenjem da tako mnogo zavisi od« njihovog solidnog postojanja u stvarnom svijetu? Λ opet, ukoliko je p o n o v o pročitamo, vidjećemo da postoji i drugi način da se ova kratka pjesma razumije. Crveno i
Julia Kristeva, 1941. Rođena u Bugarskoj, veći dio života provela u Francuskoj kao psihoanalitičar i profesor lingvistike na Univerzitetu Pariz
VII.
Kristeva
je
svoj
uticaj
utvrdila
knjigom
Revolucija u poetskom jeziku ( 1 9 7 4 . ) , u kojoj je identifikovala
radikalni politički potencijal poezije,
naročito
sposobnost zvučnih obrazaca da podriju linearnu misao. Ona
je
plodna
autorka
čiji
opus
uključuje
romane
i
istraživanja implikacija psihoanalize u književnosti i kul turi. Medu njene najuticajnije knjige spadaju Moći užasa: ogled ο abjekciji ( 1 9 8 0 . ) , Priče ο ljubavi ( 1 9 8 3 . ) i Stranci smo mi sami sebi ( 1 9 8 8 . ) . 17
bijelo u njoj nisu određeni, isto k a o i svjetlo, sjajno i -zas takljeno«. Ako je to seosko dvorište, onda u njemu nema ni sjenki
ni
blata.
Zaista
bismo
prije
mogli
vidjeti
kolica-
igračku, ili scenu u dječijoj crtanki. Pjesma kao da slika nevinost i čistotu koje se ne mogu naći ni na jednoj stvarnoj farmi i, barem prema jednoj mogućoj interpretaciji, »toliko m n o g o zavisi« od naše sposobnosti da sebi predstavimo taj izgubljeni ali detinjasti svijet. Ovdje su ritmovi sama jednos tavnost, u kojoj svaki kratki »stih« ponavlja s malim varijaci jama metrički obrazac prethodnoga. Prema takvom čitanju, crvena kolica s jednim t o č k o m u ovoj pjesmi proizlaze iz jezika, a ne iz svijeta stvari.
»Smrt autora« Kako odlučiti za koje čitanje treba da se opredjelimo? Tradicionalna kritika bi rekla da treba pitati autora, a ako je on mrtav, treba čitati biografije, dnevnike, pisma, sve dok ne b u d e m o spremni pogoditi šta je autor namjeravao. Poststrukturalizam se, međutim, s tim ne slaže. Ukoliko mi ne posjedujemo jezik, nego on uvijek postoji prije i izvan nas, i ako pjesma proizlazi iz jezika, a ne iz ideja koje su efekt, a ne uzrok jezika, onda nema k o n a č n o g odgovora na pitanje šta je k o n a č n o značenje nekog određenog primjera jezika u akciji. To ne podrazumijeva, s druge strane, da jezik može značiti šta god mi h o ć e m o : Humpty Dumpty griješi kad misli da je jezik potpuno p o d r e đ e n našim hirovima. Sasvim privatni jezik ne omogućava dijalog, pa se onda teško i može naz vati jezikom. Ali određeni primjer označiteljske prakse može značiti sve što dopuštaju zajedničke, javne mogućnosti tih označitelja složenih na taj način. Slučaj je htio da godine 1968., godine p o b u n e i manifesta, kada su Renaultovi radnici i studenti privremeno preuzeli kontrolu nad pariškim ulicama, Roland Barthes u jednom 18
eseju koji se tad prvi put pojavio na francuskome, objavi ono što je nazvao »smrću autora«. Njegov argument počiva na činjenici da je označitelj ja »šifter«: on se seli od govor nika do govornika, a svaki od njih na njega polaže isto pravo. U lingvističkim terminima autor nikad nije više od figure koju proizvodi upotreba ja, baš k a o što sebe činimo subjektima rečenica koje izgovaramo uz njegovu pomoć. Ako kažem »ja sam gladna«, mogu biti i čitav niz raznih drugih stvari, ali što se tiče značenja mojih riječi u tom trenutku, ja sam samo gladna o s o b a . »Lingvistički, autor nije ništa više od instance pisanja«, tvrdio je Barthes.
Roland Barthes, 1915.-1980. Profesor književne semiologije (naziv je sam odabrao) na College
de
France.
Proslavilo ga je djelo Mitologije,
objavljeno na francuskom 1957. (vidi poglavlje 2 ) . Ali njegovo
najuticajnije
djelo
je
S/Z
(1970.),
briljantno
pomno čitanje jedne Balzacove kratke priče, koja poslije toga izgleda m n o g o kompleksnija - i mnogo interesant nija - nego što bi nam se u prvi mah moglo činiti. Uvijek je pisao na uzbudljiv način: duhovito, sa stilom, naizgled vragolasto ali ipak uvjerljivo, s ozbiljnim implikacijama nezavisno od ekstravagantnog načina izlaganja. Najljepša od njegovih knjiga Fragmenti ljubavnog govora ( 1 9 7 7 . ) nudi niz kratkih,
dramatičnih monologa koji pokazuju
suze i ćudi - i izvedenost - stanja zaljubljenosti. Čak je i ovo najličnije stanje, knjiga kaže, »citatno«, n a u č e n o iz ljubavnih priča koje smo čitali ili vidjeli u filmovima. »Svake druge noći na televiziji«, kaže, »neko izgovara: volim te.«
19
Citatnost Kako, onda, umjetnička djela znače? Uz p o m o ć razlike, naravno! Značenje ne počiva na razlici samo na nivou pojedinačne riječi, fraze ili slike. Magritteova slika aludira na staromodne bukvare i suštinski se razlikuje od njih. Vidjeti šta se na slici »citira« znači razumjeti dio onoga što zovemo »poemom«, dakle značenje slike. Bukvar slike nije uspješan; njen prozor liči na prozore koji su nam poznati, ali se od njih i razlikuje; njena »tabla« nije obična tabla. Staviše, Tumačenje snova aludira i na dugu tradiciju slikarstva na Zapadu. Prizivajući konvencije renesansnog realizma svojim uvjerljivim predstavljanjem pojedinih pred meta, ali smještajući ih na mjesta na kojima se oni teško mogu naći, slika se predstavlja kao modernistička. Na isti takav način, značenje imažističkih pjesama ne samo što zavisi od kombinacija pojedinačnih riječi od kojih su sas tavljene, nego i od intertekstualnih aluzija koje stvaraju, u isto vrijeme nalikujući lirskoj tradiciji, koja često proizvodi »govornika« ili barem raspoloženje, i raskidajući sa njom. »Crvena kolica s jednim točkom« kao da je fragment n e k e pjesme; s druge strane, od fragmenta se razlikuje po tome što nudi iskaz koji izgleda potpun. Zbog svega toga, ne bi trebalo pokušavati da se zade »iza« djela, tvrdi Barthes. T a m o nema ničega. Umjesto toga, »prostor pisanja treba biti pokriven, a ne probušen« (ova metafora sugeriše da potraga za intencijama generiše neku vrstu nasilja). T r e b a l o bi gledati na tekst, savjetuje Barthes, a ne kroz njega. A njegov manifest završava se izjavom koja odjekuje: »Rođenje Čitaoca mora biti po cijenu smrti Autora«.
Čitalac Roland Barthes traži od nas da čitamo sami tekst, a ne nešto drugo za šta zamišljamo da će nam dati ključ za 20
Ρ: Šta ima Barthes protiv autora? Da nije mislio da su se knjige napisale same? O: Nije njega brinuo autor, nego Autor. Njegov pravi cilj bila je kritička institucija koja je značenje književnog tek sta držala pod kontrolom time što je znanje ο autorovom životu
i
vremenu
smatrala
ključem za jedino moguće
čitanje. T a k o je Autor bio i objašnjenje djela, označitelj
koji
zatvara
mogućnost
novih
finalni
interpretacija
zasnovanih na samim označiteljima - tekstualnim karak teristikama,
uključujući
priču,
slike,
žanr,
aluzije
na
druge tekstove ili iznenađujući raskid sa očekivanjima.
njega, ili da će garantovati ispravnost naše interpretacije. Međutim, on se ne zalaže za subjektivizam, stanovište da će lične asocijacije pojedinačnog čitaoca, p o b u đ e n e tek stom, kakve god o n e bile, moći da prođu k a o značenje teksta. Njegov čitalac nije pojedinac, uopšte nije stvarna osoba, nego »prostor u kojem su upisani svi navodi koji sačinjavaju n e k o pismo, tako da ni jedan od njih nije izgubljen«. Takav »prostor« ne postoji, osim k a o idealni tip, bezvremeni i utopijski model čitaoca. U praksi neki od nas će vidjeti neke od mogućnosti, neki će vidjeti n e k e druge, a sam tekst će sačuvati svoju tajnu ο onim »ispravnima«. Postaje, zapravo, nejasno baš to - šta bi »ispravno« trebalo da znači (iako je još uvijek moguće biti u zabludi, a ko ne razumijemo neke riječi, ili na njih ne o b r a ć a m o dovoljno pažnje, propustimo citat ili ne razumijemo žanr).
Popularna
upotreba
Da li je, onda, poststrukturalizam nešto što se bavi samo umjetnošću i književnošću? Novi pristup visokoj kulturi? Nikako. Svaki sklop označitelja, tvrdi poststrukturalizam, može se na isti način smatrati neodredivim. Čak i najjed nostavniji primjeri označavanja mogu činiti više nego što 21
razumijemo. Odrasla sam u svijetu postera koji su krupnim slovima objavljivali »Guinness is good for you«. Budući da sam u to vrijeme bila suviše mlada da bih voljela pivo, nisam ο tome mnogo razmišljala. Danas se, međutim, pitam šta se time zapravo tvrdilo. T a č n o je da se jako crno pivo smatralo vrlo hranljivim i da su ga često, p o s e b n o sredovječne žene, smatrali zdravim pićem. A Guinness je jako crno pivo. Ali, da li je to cijela priča? Posteri su prikazivali i životinje iz stripa u jarkim bojama. Nisu li ti vizuelni označitelji asocirali piće sa zado voljstvom, smijehom i šalama? Nisu li te reklame nagovještavale da je zabavljanje »dobro za vas«, da vam pomaže da budete »van sebe«, kako smo nekada govorili? Da li je društvenost pabova, ili alkohola, o n o što je činilo da svijet vidite u jarkijim bojama sa postera? U oba slučaja ono što su tvrdile slike, ili slike i riječi zajedno, bilo je da je Guinness dobar za vašu sliku svijeta i da stvari sa njim izgledaju bolje. Oni koji su napravili tu reklamu, danas mislim, koristili su pluralnost označitelja, uskraćujući nam zadovoljstvo (možda hoću reći banalnost?) k o n a č n o označenog. Ukoliko je to tačno, onda je jednostavnost Guinness slo gana jednako obmanjujuća kao i jednostavnost »Crvenih kolica s jednim točkom«. A u oba slučaja čitalac proizvodi interpretaciju za koju se nigdje ne mogu naći k o n a č n e garancije.
22
Poglavlje 2 Razlika i kultura
Svijet mitova Tradicionalna sredstva za čišćenje sa izbjeljivačem ili amonijakom »ratuju protiv- mikroba ili »ubijaju« prljavštinu. T o m e nasuprot, u svijetu slika domaćih deterdženata nastalih poslije Drugoga svjetskog rata, novina je da oni odlučno razdvajaju prljavštinu od tkanine, ali bez »nasilja«. »Njihova idealna uloga je oslobađanje predmeta od njegove slučajne i trenutne nesavršenosti«, kaže Roland Barthes, izbacujući strana tijela, progoneći neprijatelje bjeline koji se pokoravaju pred n a d m o ć n o m vrlinom praška za pranje. »Njihova funkcija je da održavaju javni poredak, a ne da ratuju«. Reklame za proizvode za njegu kože, tvrdi Barthes, »na sličan način su zasnovane na epskoj reprezentaciji intimnog«, ali ovdje se kreme koje vraćaju vlažnost »infiltri raju« u dubinu i »prodiru« u kožu spolja, slabeći njenu sklonost da se nabire i vraćajući joj prirodnu ljepotu. lako Barthes to ne kaže eksplicitno, on implicira da ovakve reklame postižu svoje efekte tihim citiranjem svijeta slika iz hladnog rata. Otvoreno nasilje sada ustupa pred sukobom zasnovanim na špijunaži i infiltraciji. Politički cilj |e izgnati ljevicu sa Slobodnog Zapada, s jedne strane, a s druge destabilizovati komunističke države navodeći njihove građane da priznaju vrline slobodnog tržišta i iznutra transformišu vlastita društva. Ponavljajući slike ove borbe, 23
reklame za proizvode koji su očigledno vrlo daleko od nje računaju na potrošačevo nesvjesno prepoznavanje vrlina koje se tako potvrđuju. Danas su oni koji se bave reklamom uglavnom pročitali Mitologije, knjigu prvi put objavljenu na francuskom 1957. godine. U njoj Barthes istražuje implikacije koje Saussureova teorija jezika ima za razumijevanje naše kul ture. U Kursu opšte lingvistike Saussure je zapisao: Zamisliva
je
jedna
nauka
koja
proučava
život
znakova
u
društvu... Nazvaću je semiologija ( o d grčkog s e m e i o n - znak)... Lingvistika je samo dio opšte n a u k e semiologije... Vjerujem da ć e m o proučavanjem rituala, običaja, itd., kao znakova vidjeti činjenice u n o v o m svjetlu i naglasiti potrebu da i o n e budu uključene u nauku semiologije.
Termin »nauka« ovdje, vjerovatno, ne bi trebalo da shvati mo suviše bukvalno. Na početku dvadesetog vijeka, u vri j e m e kad je Saussure držao predavanja koja će jednom postati Kurs, nauka je bila visoko vrednovana. Svako novo znanje, a k o išta vrijedi, predstavljalo se k a o nauka. (U isto vrijeme Freud je za svoju psihoanalizu u nastajanju tražio isti status.) U svakom slučaju, nauka na francuskome može značiti svako egzaktno ili metodično znanje, uključujući o n o što mi smatramo naučnim znanjem, ali i više od toga. I a k o se Mitologije završava jednim ogledom koji samosvjes no razvija Saussureovu ideju semiologije (ili semiotike ova dva izraza postala su uzajamno zamjenjiva), pravo zadovoljstvo koje knjiga pruža može se naći u iščitavanju kulturnih fenomena, od striptiza do dječijih igračaka, od »lica Grete Garbo« do »Einsteinovog mozga«, koje je daleko od naučnoga. Ovi kroki ogledi, izvorno objavljivani u novi nama, pokušavaju da pokažu ο čemu se radi u reprezentacijama svakodnevice.
24
Vjerovatno su ljudi i 1957. godine znali da su reklame stvorene da bi im se prodali neki proizvodi, ali neposredna i očigledna nije bila citatnost tog procesa, k a o tržišna pro mocija praška za veš i kreme za lice rječnikom među narodnog sukoba, postavljenog na epski način, tako da čistoća i mladalački izgled počinju značiti vrlinu. Danas, kad smo mnogo oprezniji pred načinima na koje nam se prezentuje svakidašnjica, studije medija u č e se i u srednjim školama. Rolandu Barthesu dugujemo svijest ο suptilnosti označiteljskih praksi koje reklama koristi, isto kao i pre poznavanje okolnosti da upisivanje t a č k e gledišta ne mora biti svjesno ili namjerno.
Sva kod η ev i c α Barthes se nije ograničavao samo na reklame, vijesti ili javne događaje. Opšta mjesta, Saussureovi »rituali, običaji, itd.« mogu otkriti isto toliko. Ono što uzimamo zdravo za gotovo može nam ο našim vrijednostima reći isto koliko i mišljenja do kojih dolazimo poslije razmišljanja i debate. Vino, odrezak i frites, tvrdi Barthes, označavaju francuskost. A sa s o b o m donose i određene standarde prih vatljivosti u društvenom ophođenju, »moralnost« nacionalnog identiteta. Znati kako se pije jest stvar (fran c u s k e ) samokontrole; jesti odrezak znači prisvojiti (za Francusku) izvjesnu snagu, krv i moć. Ili, drukčije postavljeno: zašto turistički vodiči hvale valo viti pejzaž kao pitoreskan? Odgovor: puritanizam podržava čist zrak i težak rad. »Samo planine, klisure, klanci i nabu jale rijeke mogu stupiti u panteon putovanja, zato što, vjerovatno, izgledaju kao da ohrabruju moral napora i usamljenosti.« Đavo je p o n e k a d u detaljima. U filmu Wolfa Mankiewicza Julije Cezar ( 1 9 5 3 . ) svi muškarci imaju kosu začešljanu unaprijed. Kovrdže na čelu označavaju rimskost, a to je 25
smiješno zato što se na tome toliko insistira i zato što je univerzalno. Muškarci se, takode, prilično znoje. Mitologije objašnjavaju da to označava razmišljanje (o politici). Naše vlastite vrijednosti toliko su antiintelektualne da je, pono vljenim odbacivanjem novih ideja, p o s e b n o novih političkih ideja, u ime zdravog razuma »lijenost unaprijeđena do ranga strogosti.- Takav svijet vidi misao kao proces toliko neprirodan da mora izazvati znojenje. Naravno, knjiga je skandalozna. Ali čak i u prijevodu, duhovitost i pitkost eseja vjerovatno će zahtijevati o d r e đ e n o saučesništvo čitaoca. Osim toga, uvijek prija imati utisak da »proziremo« kroz maske i maskarade naše vlastite kulture. S druge strane, možda bi trebalo da se pazimo ovog »kroz«: možda u svakodnevici ima m n o g o više nego što se vidi na prvi pogled, ali, a k o je Saussure u pravu kad govori ο nereferencijalnom karakteru jezika, onda izvan ili s o n e strane kulture nema ideja i vrijednosti koje ga motivišu. Kultura se sastoji od značenja koje proizvode i reprodukuju njeni subjekti. Čak i kad je analiziramo, mi prosto stajemo na drugo stanovište u toj kulturi, naseljavajući prostor koji sama kultura pruža ili m o ž e biti navedena da pruži.
Sad je red na vas Semiologija (ili semiotika) izgleda lako, zar ne? H o ć e t e li da se oprobate? Odjeljak koji slijedi uzet je sa prve stranice romana Adam Bede George Eliot. Ne zahtijeva se nikakvo prethodno znanje književne kritike: vi ste semiolog koji traga za kul turnim vrijednostima koje tekst afirmiše ili reafirmiše. I ne zaboravite da, da biste bili vjerni Barthesu, morate zane mariti sva obavještenja koja imate ο autoru. Moglo bi vam, doduše, p o m o ć i da znate da je, iako se radnja romana 26
zbiva
1799. godine, knjiga napisana i objavljena šezdeset
godina kasnije. Dakle, pazite na nostalgiju. I čuvajte se psa. Pokazaću v a m prostranu radionicu g. J o n a t h a n a Burgea, stolara i z i d a r a u s e l u H a y s l o p e , o n a k o k a k o je i z g l e d a l a 18. j u n a , godine gospodnje
1799.
P o p o d n e v n o s u n c e je grijalo pet radnika, zauzetih pravljenjem vrata, prozorskih okvira i oplata. Miris borovine iz g o m i l e d a s a k a n a s l a g a n i h u obliku šatora dopirao je kroz otvorena v r a t a i m i j e š a o se sa m i r i s o m ž b u n o v a z o h v e koji su svoj ljetnji cvijet r a s i p a l i k a o snijeg i s p o d p r o z o r a ; k o s i zraci s u n c a sijali su k r o z p r o z i r n o trunje koje je letjelo o k o t e š k o g s t r u g a i osv jetljavali table hrastovine koje su bile uspravljene uza zid. Na g o m i l i m e k a n e p i l j e v i n e sivi o v č a r n a č i n i o j e s e b i prijatnu postelju i ležao s njuškom između prednjih šapa, p o v r e m e n o podižući obrve da bi bacio pogled na najvišeg od pet radnika, koji je u s r e d i n i d r v e n o g o k v i r a za k a m i n g r a v i r a o grb. T o m r a d n i k u p r i p a d a o je s n a ž n i bariton koji je n a d j a č a v a o b u k u struga i čekića -
Budi se, dušo moja, sunčev zrak tvoju d n e v n u d u ž n o s t o t p o č i n j e ; Otresi se
lijenjosti...«
Sigurno ste primijetili da ovaj odlomak hvali težak rad. To je idealizovana slika n e o t u đ e n o g rada. U selu s imenom koje sugeriše bezvremeni pejzaž, nedodirnut mračnim, satanskim mlinovima industrijske revolucije, u saglasju sa svojim svijetom ljudi pjevaju dok rade. Materijal koji oblikuju - prije no što mašine stupe na scenu - prirodan je, i njegovi mirisi nastavljaju se (»miješaju«) na mirise nekultivisane prirode na otvorenom. Kao što okvir za kamin i oplate ukazuju, njihov projekt je poboljšavanje doma: vrijedan rad služi domaćinstvu, porodičnim vrijednostima. 27
Središnja figura je vješt radnik: on urezuje grb. On je, takode, najviši medu muškarcima. Visina je stalni označitelj autoriteta u zapadnoj kulturi. A pas koji na njega povre m e n o baca pogled jasno prepoznaje svoga gospodara. To je ozbiljan, radnički pas, ne pekinezer ili pudlica koja bi denotirala dendija, i opušten i disciplinovan, što u isti mah demonstrira i opravdava povjerenje u stanje stvari. U engleskoj prozi - psi znaju. A ovaj odlomak potvrđuje suštinsku engleskost, očiglednu u imenu sela (Hayslope), materijale (hrast i borovina), i istrajnu ruralnost s c e n e . Uprkos dokazima za suprotno stanovište, Engleska jest selo, i svaka prijetnja njegovom očuvanju je skandalozna zato što prijeti engleskosti samoj.
Priroda ili istorija? Šta postiže ovakvo čitanje? Da li je interpretacija koju smo proizveli važna? I jesu li kratki ogledi od kojih su Mitologije sačinjene išta više od stiliziranih primjera galske duhovitosti? Da bismo na ovo pitanje odgovorili, hajde da pogledamo dva primjera iz Barthesa i jedan iz našeg vlasti tog vremena. Prije svega, u »Dominici ili trijumf književnosti«, Mitologije tvrde da je jednog staroga francuskog seljaka osudio na smrt oblik citatnosti koji je p o č e o da izgleda kao istina. Materijalni dokazi u tom slučaju nisu bili jasni i Dominicijev p r o c e s zbog ubistva oslanjao se na psihološku vjerovatnost. Ali psihološke »istine«, koje su u sudnici izgledale ka o o č i g l e d n e , bile su tipovi likova iz romana devetnaestog vijeka. Bile su očigledne svima osim optuženom, koji nije sa onima koji ga optužuju dijelio »klasičnu« pismenost i književni francuski. T o k o m njegovog procesa sukobile su se dvije različite označiteljske prakse, od kojih je svaka izgledala prirodno onima koji je praktikuju, ali samo jedna je bila podržana zakonom i silom. 28
Drugo, naslovna stranica časopisa Paris Match predstavila je vojnika crne boje kože u francuskoj uniformi kako salu tira zastavi. Šta je to označavalo? Da je Francuska velika imperija, i da svi njeni podanici, nezavisno od »rase«, dobrovoljno priznaju njeno pravo da u svrhu svoje odbrane zahtijeva njihovu službu i, u stvari, njihove živote. Ta fotografija, Barthes tvrdi, oprirodnjuje imperijalizam. Realistička proza oprirodnjuje uvjerenje da je karakter naša sudbina, i to naziva -ljudskom prirodom«. Adam B e d e pokazuje radnika koji rado i p o k o r n o za nekog drugog pravi porodični grb koji denotira pravo na vlastitu zemlju, i lako roman oprirodnjuje klasnu razliku. Koliko god sim patični ili, čak, herojski oni mogu izgledati k a o pojedinci, siromasi moraju raditi u korist drugih ljudi - prirodno. Naš vlastiti istorijski trenutak nudi veliki broj slučajeva u kojima je proizvod istorije univerzaliziran kao »ljudska priroda«. Kad je pao Berlinski zid 1 9 8 9 . godine, Slobodni Zapad je bio uvjeren da se priroda, što znači kapitalizam, potvrdila poslije neprirodnog nametanja komunizma silom i protiv volje naroda. Slike razdragane gomile na televizijskim ekranima potvrđivale su ovaj stav. Mnogi iz te gomile uskoro će sa iznenađenjem saznati da svakodnevni život u kapitalističkim režimima nije baš onakav kakvim ga je Hollywood predstavljao. U praksi njihovo razočarenje sovjetskim komunizmom nije b i o nužno i dokaz prirodnosti slobodnog tržišta. Sad kad više nema zida, šta će ujediniti Zapad u odbrani zajedničkih vrijednosti? Različiti kandidati su ponuđeni u ovom trenutku. Tu je teroristička prijetnja, i uopšte i posebno k a o »islamski fundamentalizam«. Alternativno, za istinski lakovjerne, tu su i vanzemaljci. Nalik na staro modne komunističke babaroge, vanzemaljci su skloni sub verziji i kontrašpijunaži. Oni prodiru u ljudsku kulturu i zaposjedaju pojedinačna tijela, slobodne umove zamjenjuju 29
odvratnom zlom supstancom, tako da opsjednuti nehotično sudjeluju u destabilizovanju našeg svijeta. Ili nas otimaju i vraćaju na Zemlju izmijenjene i n e s p o s o b n e da branimo svoju slobodu. Mit, Barthes objašnjava, istoriju konvertuje u prirodu. A zadatak mitografa je da otkrije element istorije koji motiviše mit, da istakne ono što je specifično za dato vri|eme i mjesto, da se upita kojim interesima služi oprirodnjavanje određenih konvencija i vrijednosti.
»Vječni Čovjek« Mitologije ukazuju da je u tom smislu naš istorijski trenutak sasvim poseban. Imamo mitova koliko ih nikada ranije nije bilo, od prljavštine koja se infiltrira u našu odjeću do invazije vanzemaljaca. Zašto? Zato što je oblik vlasništva koji određuje prirodu našeg društva buržoaski, kaže Barthes, i zato što je prikrivanje specifično svojstvo buržoaske ideologije. Ne postoji buržoaska »policija misli«; niko ne glasa za »buržoaziju«; buržoazija prosto rasprostire svoje vrijednosti, a da sebe čak i ne imenuje kao klasu. Štampa, sudski sistem, kuhari, vjenčanja i komentari ο vre menu su nijemo i anonimno nadahnuti reprezentacijom odnosa ljudskih bića i svijeta koju buržoazija prenosi. To razumijevanje stanja stvari toliko je prodorno da izgleda kao prirodni zakon, a njen junak je »Vječni Čovjek«, besklasna (i o b i č n o muška) figura, koja svoje vlastite ide ale prepoznaje u normama dobrog ukusa i zdravog razuma i n preovladuju u bilo kojemu datom vremenu.
Marksizam i ideologija Na ovoj tački, kao što ste možda primijetili, Mitologije su usvojile rječnik koji potiče iz marksizma. Sam Barthes nije bio marksist, ali u poslijeratnom Parizu niko nije mogao bili intelektualac ako nije uzimao u obzir marksizam. 31
Mnogi uticijni teoretičari tog vremena definisali su vlastite pozicije saglašavanjem ili protivljenjem pogledima Komunističke partije Francuske. Marksizam je već nudio svoje shvatanje kulture. Karl Marx i Friedrich Engels napisali su Njemačku ideologiju 1845.1 8 4 6 . godine, prije revolucija koje su se u Evropi dogodile 1 8 4 8 . To rano djelo nisu objavili, ostalo je u rukopisu sve do tridesetih godina prošlog vijeka, ali pored komentara i primjedaba lokalnog karaktera, što danas zanima samo istoričare ideja, prvi dio knjige sadrži čitav niz uvida, ne uvijek sasvim razrađenih, ali ipak daleko ispred svoga vre mena. »Ideologija" se, tvrdili su Marx i Engels, sastoji od oblika društvene razmjene koji odgovaraju preovladujućem obliku svojine u o d r e đ e n o vrijeme. Oni su istoriju shvatali kao sukcesiju oblika vlasništva, plemenskog u početku, onda »komunalnog- u gradovima-državama G r č k e i Rima, zatim feudalnog i danas kapitalističkog. Ideologija opravdava vla davinu svake vladajuće klase, bilo poglavica, patricija, zemljoposjednika ili onih koji posjeduju kapital, buržoazije. A u jednom primjeru koji savršeno anticipira semiologiju, Marx i Engels ukazuju da se u doba feudalizma m n o g o priča ο »časti" i »odanosti«, ali kad nastupi kapitalizam, »slo boda- i »jednakost« (mogućnosti, vjerovatno) brzo zauzima ju njihovo mjesto. Staviše, tvrde njih dvojica, da bi predstavila svoje vlastite interese k a o zajedničke vrijednosti svih članova datog društva, vladajuća klasa mora svojim pogledima pridati karakter neizbježnosti i sve uvjeriti da su te ideje jedina ozbiljna opcija, jedini istinski razuman i validan način razu mijevanja svijeta. Mogli bismo se ovdje zamisliti nad činjenicom da je univerzalno pravo glasa proizvod kapi talističke e p o h e . U n a š e vrijeme, drugim riječima, oblik vlasništva je s l o b o d n o izabran, barem zvanično, mada uvijek iz ideologije. Kapitalizam postaje sinoniman sa prirodom. 32
P : Z a r nije m a r k s i z a m d a n a s s a s v i m d i s k r e d i t o v a n ? D a l i g a iko u z i m a o z b i l j n o , p o š t o s e i i s t o č n a E v r o p a o d l u č i l a za kapitalizam? O:Tačno na
zao
je da je sovjetski k o m u n i z a m iznio m a r k s i z a m glas.
Marxovlm
Ali
takvi
teorijama,
režimi
koje
su
vrlo još
malo
uvijek
su
dugovali
neprevazidene
k a o a n a l i z e k a p i t a l i z m a i n a č i n a n a koji o n f u n k c i o n i š e . Naravno, mnogi
n e k e o d njih t r e b a
čitali,
uključujući
i
o s a v r e m e n i t i . Ali M a r x a su
njegove
protivnike,
i
mnogi
njegovi u v i d i d o d a n a s s u p o s t a l i " o č i g l e d n i " . J a m i s l i m d a marksistička
teorija
ideologe
još
uvijek
pomaže
da
se
objasni z a š t o s e s t v a r i b r ž e n e mijenjaju n a b o l j e .
»Ideološki državni aparati« Država u k a p i t a l i z m u u s t a n o v l j u j e institucije za o d b r a n u svojine. Najočiglednija m e đ u njima je zakon, podržan polic i l j o m i z a t v o r s k i m s i s t e m o m . K a d j e 1969. g o d i n e L o u i s Althusser p o n o v o p r o č i t a o (i iznova n a p i s a o ) N j e m a č k u ideologiju u svjetlosti Saussurea i semiologije, k a o i Marxovih poznih radova, p o š a o je odatle i nastavio objašnjavajući k a k o kapitalističko društvo održava s a m o sebe. P r e m a Althusseru, R e p r e s i v n i Državni Aparati čuvaju p o r e d a k , p o s t o j e ć e p r o i z v o d n e o d n o s e , u k o j i m a n e k i ljudi moraju prodati svoj rad da bi zaradili za život, a n e k i ne moraju i m o g u živjeti od svojih investicija. A k o se r e v o l u c i j a ili g r a đ a n s k a n e p o s l u š n o s t t o m e s u p r o t s t a v e , R e p r e s i v n i D r ž a v n i A p a r a t u k r a j n j o j liniji k o r i s t i s i l u . Ali m n o g i o d n a s , v j e r o v a t n o v e ć i n a , j e d v a d a i k a d d o đ u u s u k o b s a p o l i c i j o m i s u d o v i m a . M i s e »sami s t a r a m o - , k a ž e Althusser, d a r e p r o d u k u j e m o k l a s n e o d n o s e n a k o j i m a počiva kapitalizam, č a k i k a d oni ne služe našim dugoročnim interesima. Siromasi su u d e v e t n a e s t o m vijeku potvrđivali vrijednosti s v o g a društva, i a k o su i dalje ostajali siromašni. Zašto?
33
Zato što, kaže Althusser, Represivni Državni Aparat ima svoju paralelu u Ideološkim Državnim Aparatima (IDA), institucijama koje proizvode i održavaju značenja i vrijed nosti koje zamišljamo da imamo u odnosu na stvarne uslove naših života. IDA nam kažu da je rad dužnost; da je« dobro obavljen posao zadovoljstvo; da slobodno možemo naći drugi posao ako nam se ovaj ne sviđa; da možemo preseliti se na Kubu ako nam kapitalizam ne odgovara. (Broj mjesta za preseljenje rapidno se smanjuje dok McDonald's zaposjeda svijet za stvar slobodnog tržišta.) Ništa od ovoga nije prosto pogrešno: ideologija nije set obmana nametnutih glupacima. Ali veći dio ovoga nije baš cijela istina. Biti čistačica koja radi u noćnoj smjeni, naprimjer, naročito ako ste žena s malom djecom, vjerovat no nije sve vrijeme mnogo prijatno; štaviše, posao koji biste bez kvalifikacija mogli dobiti umjesto ovoga vjerovatno ne bi bio m n o g o bolji. Althusserova lista Ideoloških Državnih Aparata uključuje religiju, porodicu, politički sistem sa izborima i partijama, sindikate (u mjeri u kojoj se zalažu za poboljšanje posto jećega poretka, a ne za njegovu promjenu), medije, sport, književnost i umjetnosti, te, prije svega, obrazovanje. Iako ne djeluju na h o m o g e n i način i mada ponekad prožete žestokim unutrašnjim konfliktima, ove institucije postižu efekt osiguravanja naše svjesne ili nesvjesne saglasnosti sa stanjem stvari time što čine da ono izgleda kao da je u našem interesu, u najboljem slučaju, ili, pak, neizbježno, u najgorem. Prije svega, čine da stanje stvari izgleda očigledno. Godine 2 0 0 1 . J e r e m y Paxman intervjuisao je za BBC radio Slavoja Žižeka (o kojemu više u petom poglavlju). Žižek je pozivao na radikalno promišljanje liberalne demokrati j e . Da li je ona, pitao se, zaista »liberalna«, i zaista 'demokrati j a ? Paxman je s a m o m o g a o da pretpostavi kako Žižek želi 34
Louis Althusser, 1918.-1990. Profesor filozofije na Ecole Normale Superieure u Parizu. Althusser
je
dostignuća
tumačio
dvadesetog
Marxa vijeka,
u
svjetlosti
uključujući
teorijskih
lingvistiku
i
psihoanalizu. U Za Marxa ( 1 9 6 5 . ) zastupao je teoriju da se društvo može najbolje razumjeti ako se pretpostavi da djeluje na tri nivoa: e k o n o m s k o m , političkom i ideološkom. Svaki od tih nivoa ima određeni stepen nezavisnosti, ili »rela tivne autonomije", ali svaki je istovremeno uslov posto janja druga dva, iako se ne moraju nužno sva tri razvijati istom brzinom. Motor promjene je protivrječnost u jed nom od njih, ili protivrječnost između nivoa samih. U skladu sa Marxovim mišljenjem da oblik svojine određuje društvene odnose, Althusser je tvrdio da je ekonomski nivo određujući
»u
posljednjoj
instanci-.
Ali,
obrnuto,
ekonomija se nikada ne može potpuno izolovati od osta la dva nivoa, tako da »do posljednje instance nikad ne dolazi-.
Ideologija
kapitalizma
bila
je
koja
je
najviše
humanizam,
učinila
vjera
u
za
održanje
»čovjeka- kao
slobo-dno, autonomno izvorište istorije. Njegov esej »Ideologija i ideološki državni aparati- objav ljen je 1969. godine. Tu je Althusser razvio tezu ο ideo logiji, koja je već postojala u njegovoj knjizi Za Marxa, kao ο sredstvu reprodukcije proizvodnih odnosa (klasna borba). Godine
1980. Althusser je ubio svoju
ženu
i
ostatak
života proveo u psihijatrijskoj bolnici. U njegovoj auto biografiji Budućnost predugo traje ( 1 9 9 2 . ) m o ž e se naći njegova verzija ove priče.
35
povratak u istočnoevropski komunizam. Šta bi drugo moglo da postoji? To je bio primjer rada ideologije: kapi talizam je bolji od komunizma, očigledno, i ο ideji da bi mogla postojati alternativa i jednom i drugom ne može se ni misliti. Oni medu nama koji su već predavali sedamdesetih godi na, kada se Althusserov esej ο Ideološkim Državnim Aparatima po prvi put pojavio u engleskom prijevodu, sa zadovoljstvom su pročitali tvrđenje da je obrazovni sistem glavni ideološki aparat. To je značilo da nas je na vlastitom pragu č e k a o posao koji je morao biti završen, umjesto da se guramo tamo gdje nam nije mjesto. Argument je glasio da škole i univerziteti ne samo da isporučuju određeni broj mladih spremnih da preuzmu poslove na svim nivoima e k o n o m s k e strukture, n e g o da tokom podučavanja čitanja, pisanja i aritmetike takode pružaju lekciju poslušnosti, poštovanja, elementarne psihologije (naprimjer, tipovi liko va u romanu devetnaestog vijeka), vrijednosti liberalne demokratije, ο tome kako se izdaju naredbe i kako se služi zajednici. Ukratko, obrazovne institucije usađuju disciplinu i samodisciplinu koje dake ohrabruju da izađu u društvo i »sami« održavaju status quo. Skoriji primjer je zahtjev (s najboljim namjerama, naravno) da se seksualno obrazovanje uvijek predaje u kontekstu porodičnih vrijednosti. Porodica je, znamo, još jedno mjesto na kojem se od djece očekuje da nauče disciplinu, poštovanje i vrijednosti ( p o s e b n o heteroseksističke i rodne vrijednosti) zajednice u kojoj žive. (Stvarnost, počinjemo priznavati, m o ž e biti sasvim drukčija. Osim ljubavi, u porodicama ima i d o m a ć e g nasilja, seksualnog zlostavljanja i psihološkog mučenja.) Ideologija sistem osigurava pomoću saglasnosti. Nije to zavjera. Njena reafiramcija nije rezultat svjesnog opre djeljenja. Adam B e d e ne sjeda da razmisli, odluči, pa onda 36
ustane i krene reprodukovati postojeće klasne odnose. Naprotiv, on prosto izvršava svoju dužnost i uživa u svome poslu. Ali baš to osjećanje dužnosti i zadovoljstva maskira element eksploatacije koji podrazumijeva činjenica da on mora prodavati svoj rad ( n e bi mogao bez toga) za nadnicu koja je manja od onoga što će njegov poslodavac dobiti prodajući grb koji ovaj gravira, i vjerovatno mnogo manja od rente koju n a m e ć e njegov kupac. Ni Adam B e d e ne prikriva iskorišćavanje namjerno. Ali prikazujući ovu scenu u njenom idealnom obliku, i pred stavljajući klasnu razliku kao neizbježnu i očiglednu, •realistički roman- u praksi reprodukuje zamišljene o d n o s e pojedinaca prema stvarnim uslovima njihovih života.
Subjekt Da li to znači da George Eliot treba biti osuđena zbog saradnje sa eksploatatorom? Naravno da ne. Škola moralne osude i pohvale u književnoj kritici (k o l i k o je precizno D. II. Lawrence bio antifeminist? koliko je Shakespeare bio antisemit?) nije uzela u obzir smrt autora. George Eliot nije ni stvorila ni obrazložila kulturna uvjerenja koja njen roman reprodukuje. Osim toga, ovaj roman ima naglašene simpatije za junake iz radničke klase. Tekst je posljedica značenja i vrijednosti koje cirkulišu u trenutku njegovog nastanka. Adam B e d e (koji ne postoji), George Eliot (koja nije mjesto porijekla Adama B e d e a ) i čitalac koji ništa ne sluti (onaj koji nije izvršio semiološku analizu) sudjeluju u zajedničkoj praksi koja reprodukuje vladajuću ideologiju. Sve tri figure su, kako bi Althusser rekao, subjekti. Subjekt je prije svega subjekt r e č e n i c e , vršilac glagolske radnje, figura koja kaže »ja-. Ja reprodukujem (ili izazivam) vladajuću ideologiju dok čitam ili pišem, i u tom smislu ja 37
Ρ: Nije li to malo tužno? Ispada da nismo ništa bolji od robota. Na kraju dode na isto kao da su nas sve oteli vanzemaljci. O: Time se zaista sugeriše da mi nismo nužno jedini izvori naših najdubljih uvjerenja. Ali mi m o ž e m o birati, i naša uvjerenja mogu da se promijene. Kako? Vladajuća ideologija potvrđuje stanje stvari. U Althusserovu eseju je riječ ο načinu djelovanja ideologije uopšte, ali neke ide ologije
mogu
dovesti
u
pitanje
vladajuće
vrijednosti
(marksizam je jedna takva, isto kao i poststrukturalizam). Ne moramo insistirati na o n o m e što je očigledno. Ono što izgleda očigledno, kad
se
promisli.
proizvode
nova
često se pokaže kao n e k o h e r e n t n o Kontradikcije
uvjerenja,
u
vladajućoj
alternativne
ideologiji
subjekt-pozicije.
(Više ο tome u petom poglavlju.) Kroz Althusserov esej ο ideologiji provlači se niz ukazi vanja
na
klasnu
borbu.
Kao
marksist,
Althusser
je
podrazumijevao da su sva društva podijeljena na klase (što
znači
sva
do
sada
poznata
društva),
pokretana
sukobom, uključujući i teorijska neslaganja. On je htio da marksizam privileguje kao izvor istine, pa ga je nazivao naukom«. Ali izvjesna nelagodnost u vezi s ovim termi nom prožima čitavo njegovo djelo. B i o je suviše dobar filozof da bi pretpostavio da se izvjesnost može kombinovati sa Saussureom. Sama ideologija je uvijek mjesto na kojemu se vodi borba. Isto tako i subjekt. Koliko su koherentna vaša uvjerenja i vaše vrijednosti? J e s t e li nekad primijetili da pristajete uz dva uvjerenja koja ne mogu istovremeno biti istinita?
38
sam izvor inicijativa, akcija, odluka, izbora. Ali u isto vri jeme subjekt je potčinjen (subjected) značenjima i rečeničnim strukturama koje jezik dozvoljava. Moja sposob nost komunikacije podređena je mojoj reprodukciji prih vaćenih označitelja. Mogli bismo tvrditi (iako Althusser to ne čini eksplicitno) da je subjekt osuđen na citatnost. Dvosmislenost subjektovog statusa, kao slobodnog, samostalnog djelatnika i potčinjenog (subjected) bića, određuje upotrebu ovog termina. Subjekt, tvrdi Althusser, jest odredište sve ideologije i mjesto na kojemu se ona reprodukuje. To je izvor njene moći: ideologija je vječna; mi smo njeni efekti; citiramo je nenamjerno svaki put kad potvrđujemo nešto što je »očigledno«.
Ideologija ili mit? J a s n o je da se u velikoj mjeri poklapa o n o što Barthes naziva »mitom« i ono na šta Althusser misli kad kaže »ide ologija«. Koji bi termin trebalo usvojiti? »Ideologija« sugeriše povezanost s marksizmom. Ali pošto je isti označitelj u uobičajenoj upotrebi za definisanje svjesno usvojenih doktrina (»konzervativna ideologija«) i onoga što je, s jedne strane, toliko očigledno da se podrazumijeva i, s druge strane, mjesto nekoherencija, kontradikcija i poli tičke borbe, često je n e o p h o d n o objasniti u kojem smislu koristite ovu riječ prije no što nastavite sa razvijanjem svo jih argumenata. Štaviše, ne slažu se svi marksisti sa ovom definicijom. Prije objavljivanja Althusserovog eseja, »ideologija« se o b i č n o izjednačavala sa »lažnom sviješću«. Kod Althussera granica između istinitog i lažnog nije tako jasno povučena. Ideologija može predstavljati neku »imaginarnu« sliku proizvodnih odnosa, ali, budući da je živimo u svome 39
svakodnevnom iskustvu, ona nije prosto obmana koje se m o ž e m o otresti kad prepoznamo istinu. A kako možemo, u svjetlosti Saussureovog shvatanja jezika, uopšte biti sigurni da to jest istina? Mit« je takode dvosmislen. Grčki mitovi su fikcionalne tvorevine, rekli bismo danas. Ali, isto tako priznajemo da su oni predstavljali pokušaje razumijevanja svijeta. Mitovi ne služe samo za zabavu, oni su pripovjesti ο porijeklu stvari. Za kulture koje na njih pristaju mitovi imaju eksplanatornu moć. Barthesova upotreba ovog termina bila je odavanje počasti jednoj od vodećih intelektualnih figura onoga vremena, svakako najvećem mitografu svoje generacije, antropologu Claudeu Levi-Straussu. Odbacujući etnocentrizam karakte rističan za prethodnu generaciju antropologa, Levi-Strauss je odbio da ο plemenskim kulturama razmišlja kao ο »prim itivnim«. T o m e nasuprot, njega je zanimalo značenje nji hovih običaja i o n o što spaja njihove svakodnevne prakse sa našima. Naprimjer, rasprostranjeni plemenski običaj potlatch, u kojem porodice ili zajednice razmijenjuju p o k l o n e . Svaki slijedeći poklon trebalo bi da bude raskošniji od prethodnoga, sve dok na kraju jedna strana u razmjeni ne da sve što ima i tako ova druga dođe u posjed svega. T o , kaže Levi-Strauss, ima paralele u modernom zapadnom hrišćanstvu, u kojem kvantitet i vrijednost čestitki koje se dobijaju tokom praznika i ritualno izlažu iznad kamina svjedoči ο vrijednosti primaoca. Od poklona se očekuje da dosegnu izvjesni standard (djeca postaju vrlo vješta u korišćenju takmičarskog elementa koji je u ovo uključen), a poslije praznika budžeti mnogih porodica nadu se u »neravnoteži«. Ovaj primjer uzet je iz Levi-Straussove prve knjige, 40
elementarne strukture srodstva, koja je objavljena na francuskome 1 9 4 9 . godine. U njoj on objašnjava da sva društva imaju pravila ο tome ko sa kime može stupiti u brak, tako da su njegovi članovi podijeljeni u dvije kategorije: zabran jeni i mogući partneri. Ženidba prema tim pravilima čini osnovni oblik razmjene, a cilj razmjene same je »uzajam nost- kao način prevladavanja neprijateljstava. Uzajamnost znači komunikaciju, savezništvo, integraciju, društvo samo. Tristes Tropiques ( 1 9 5 5 . ) sadrži i analize nekih aspekata umjetnosti i rituala o k o rijeke Amazon, da bi se pokazalo da ih etnograf može razumjeti u terminima lokalnih pravila za stupanje u brak. Ktnograf, ali ne i oni koji ih upražnjavaju. Kao i Barthesove Mitologije ( 1 9 5 7 ) , Levi-Straussova strukturalna antropologija usredsreduje se na motivaciju koja izmiče pogledu pojedi naca kojih se tiče. Nije nemoguće, kaže on, da oni postanu
Claude Levi-Strauss, 1908. Profesor društvene antropologije na College de France od 1959. do 1982. godine. Levi-Strauss, koji tvrdi da je izabrao etnologiju da bi izbjegao filozofiju,
postao je
1935. godine profesor na Univerzitetu u Sao Paolu u Brazilu. Odatle je odlazio u ekspedicije medu urođenike Južne Amerike i tako sakupio materijal za svoje knjige. Najuticajnije među njima su Elementarne strukture srod stva (1949., drugo izdanje 1967.), Divlja misao ( 1 9 6 2 . ) i Prijesno i kuhano ( 1 9 6 4 . ) . Tužni tropi ( 1 9 5 5 . ) jedinstveno su djelo, djelomično autobiografija, djelomično putopis, a jednim dijelom netehnička antropologija, naizmjenično duhovita i mučna, uvijek elokventna i sasvim čitljiva. Njegovi napori da izbjegne filozofiju nisu bili sasvim uspješni. Smatrajući institucionalne i kulturne razlike svodivim na binarne opozicije upisane u um, njegovo djelo je na kraju ponudilo jedno viđenje ljudske prirode same. 41
svjesni implikacija vlastitih praksi, rituala i mitova koje kul ture reprodukuju i uvijek iznova odigravaju, ali takva svi jest predstavlja izuzetak prije n e g o pravilo. Na sličan način m o ž e m o pretpostaviti da se Francuzi ne odlučuju za odrezak da bi potvrdili svoj nacionalni identitet: možda im se samo sviđa njegov ukus. Ali ukus, Roland Barthes bi rekao, nije i kraj priče. Antropologija nudi rješenje terminološkog problema. Na kraju, njena tema nije ni mitologija ni ideologija, nego kul tura. Ni ovaj označitelj nije neproblematičan, ali k a o svoj rezultat ima to da nas sve uključuje u zajedničke prakse našeg društva koje nisu ni istinite ni lažne, n e g o nose značenja i vrijednosti koje možda nismo svjesno odabrali.
Strukturalizam
ili poststrukturalizam?
Da li su, onda, Barthes i Althusser prosto primjenjivali dostignuća strukturalističke antropologije na svoju vlastitu kulturu? Oni su svakako pozajmili njeno shvatanje determinanti koje izmiču našoj svjesnosti, ali postoji barem jedna krucijalna razlika. Levi-Strauss je pokušavao da ispod površine stvari pronađe element koji je zajednički svim kulturama, koji bi se mogao slijediti sve do univerzalnih struktura upisanih u ljudski um. T a k o su svi mitovi, u krajnjoj liniji, transforma cije jedni drugih, a svi ženidbeni običaji svodivi na veliku dualnost zabrane incesta, pri čemu je »incest« ženidba zabranjenim supružnikom, a svako je ili potencijalni ili zabranjeni partner. Osnovni princip ljudske kulture uopšte je razmjena, koja neprijateljstvo transformiše u uzajamnost. Drugim riječima, on je tragao za Vječnim Čovjekom, tom figurom iz fantazije buržoaske ideologije, jednim stalnim junakom istorije koja se maskira u prirodu. Strukturalizam je bio izuzetno zavodljiv: spekulativan i dalekosežan; 42
o b e ć a v a o je ključ za sve ljudske prakse; nudio je ovlada vanje jednim principom koji bi ujedinio naizgled različite crte svih kultura. Ali prema razlici se p o n a š a o k a o površnoj, a razlika je bila ključni termin u Saussureovoj revolucionarnoj teoriji jezika. U žestokim danima šezdesetih godina strukturalizam je bio svugdje. Prelazio je lako sa mita na priče. Sam Barthes napisao je ogled »Uvod u strukturalnu analizu pripovijednog teksta«. Godine 1 9 2 8 . ruski formalist Vladimir Propp anali zirao je bajke iz svoje vlastite kulture, zanemarujući vari jante i tragajući za jedinstvenom strukturom od sedam mogućih likova i trideset jedne moguće radnje. Morfologija bajke pojavila se na engleskome 1958. godine i podstakla Levi-Straussa da u jednom eseju, napisanom 1960., Proppu oda priznanje, ali i da primijeti kako je problem sa for malizmom u njegovoj poetici zanemarivanja tematskog sadržaja. Kad je 1 9 6 6 . A.-J. Greimas objavio ambicioznu Strukturalnu semantiku, spojio je Saussurea i Levi-Straussa u namjeri da Proppa prilagodi strukturalizmu. On je otkrio obrazac svih priča, usredišten u sukobu između junakove potrage za pojedinačnom slobodom i ograničenjima posto jećeg poretka. Nekako u isto vrijeme, J a c q u e s Derrida je kritički pisao ο Levi-Straussovoj nostagiji za izgubljenom ljudskom cjelovitošću, i ο binarnim opozicijama na kojima njegove analize počivaju - istovremeno ne uspijevajući da ih održe. Ali vjerovatno najeksplicitniji tekstualni moment postrukturalizma došao je 1970. godine. On se nalazi na početku Barthesove knjige S/Z, anarhične, b e s k o n a č n o sugestivne i još uvijek neprevaziđene pažljive analize Balzacove kratke priče »Sarasina«. Prividno se ne o d n o s e ć i ni na šta, S/Z počinje ovako: »Kažu da postoje neki budisti kojima nji hove asketske prakse omogućavaju da vide cio pejzaž u jednom zrnu pasulja«. Onda se ovo razmišljanje nastavlja ovako: 43
B a š to su prvi analitičari pripovijedanja pokušavali: da vide sve priče svijeta (a oduvijek ih je bilo m n o g o ) u okviru j e d n e strukture: mi ć e m o , mislili su, iz svake priče iscijediti njen model, a onda ć e m o od tih modela sačiniti veliku narativnu strukturu, koju ć e m o , provjere radi, primijeniti na bilo koju priču: zadatak iscrpljujući ( d e v e d e s e t devet p r o c e n a t a je znoj, k a o što kaže p o s l o v i c a ) isto k o l i k o i, u krajnjoj liniji, nepoželjan, jer na taj način tekst gubi svoju razliku.
Odjednom su velika tvrđenja strukturalizma p o č e l a da izgledaju besmisleno. Kad jednom pronađete veliku odredujuću strukturu, više nema šta da se bira između zrna pasulja i univerzuma. Mikrokosmos prosto postaje jedna ilustracija opšteg obrasca, još jedna instanca istog uzbudljivo za graditelje sistema, ali šta s tim? Šta bi moglo otkriti dalje istraživanje? B e s k o n a č n o ponavljanje. Velika pitanja unaprijed su dobila odgovor. Koliko je ironično, nastavlja Barthes, što je Saussureovo pripisivanje značenja razlici na kraju dovelo do izjednačavanja svih tekstova -u istraživanju jedne in-diferentne rečenice« (in-diferentne zato što ne omogućava razliko vanje, ili i in-diferentne zato što je, na kraju, apatetična, dosadna). Kad S/Z ustanovljuje pet »kodova« kao univerzalni okvir tekstualne analize, taj proces sugeriše parodiju strukturaliz ma, pored ostalog i zato što ih briljantna »vrludanja« anal iza iz ove knjige na kraju napuštaju. Istovremeno, ovi čisto formalni kodovi poduhvataju se određivanja seta relacija između teksta i čitaoca, u kojima se Balzacova priča pokazuje ka o n e š t o što sadrži n e k e vrlo o s o b e n e teme, koje sigurno nisu ni univerzalne ni vječne.
Da li su Mitologije poststrukturalistička knjiga? Ako Barthesove Mitologije vode porijeklo iz strukturalističke antropologije, možemo li ih klasifikovati 44
kao poststrukturalizam? Ukoliko je odgovor uopšte bitan (a vjerovatno u krajnjoj liniji i nije mnogo), moj odgovor bio bi: i da i ne. Levi-Strauss
je
tragao
za
nepromjenljivim
elementom
iza
razlika na površini. Do izvjesne mjere, i Barthes to čini: 45
tema koja se stalno vraća je zamjenjivanje istorije prirodom. Ali ova tema sama po sebi nije ni univerzalna ni invarijantna. Naprotiv, ona sasvim o d r e đ e n o pripada našem buržoaskom trenutku, i nema ama baš ništa sa dubokim strukturama ljudskog uma. Osim toga, Mitologije k ao da često zaboravljaju da je to 46
njihova tema. Iako su eseji u njoj svi u različitoj mjeri skeptični prema mitovima koji analiziraju, i rado nalaze iznenađujuće paralele, oni ne pokušavaju da ih redukuju na jednu temu. U jednom slučaju, Barthes poredi Audrey Hepburn i Gretu Garbo. Gretino lice, mirno, bijelo, savršeno, kao maska, liči na platonski ideal ljepote o n a k o kako on izgleda u umu B o g a . Šarm Audrey Hepburn, tome nasuprot, jest individualan, izražajan, karakterističan za pedesete godine. Esej zaključuje da je »lice Grete Garbo Ideja, a lice Audrey Hepburn Događaj«. Levi-Strauss je svoje analize zasnivao na binarnim opozici jama: prijesno i kuhano, legitimno i zabranjeno, priroda i kultura, neprijateljstvo i uzajamnost. »Lice Grete Garbo« upoređujući dvije zvijezde ponavlja ove dualitete. Iako ovu antitezu drsko povezuje sa distinkcijom između bezvre menog i prolaznog, koja potiče još od Platona i uobičajena je u zapadnoj kulturi, esej tu binarnu distinkciju pretvara u ironični komentar načina na koji mi svodimo raznolikost na poredak, prije nego da je izloži kao univerzalnu istinu koju ovi primjeri ilustruju. Štaviše, ovaj kontrast označava prekretnicu u istoriji filma i vjerovatno u našim idealima ljepote. Lice Grete Garbo, tvrdi Barthes, počinje da se približava trenutku kad se divljenje povlači pred šarmom, promjena koja je završena sa Audrey Hepburn. Drugim riječima, ako je »univerzalno« ironično prizvano, to je zato da bi se istaklo nešto lokalno i istorijsko, a ne obrnuto. Kontrast se takođe pažljivo posmatra u svojoj partikularnosti. Levi-Straussov metod ovdje jeste upotrijebljen, ali da bi se skrenula pažnja na individu alne razlike. Saussureov uticaj se m o ž e primijetiti kod Levi-Straussa, ali nipošto nije sveprožimajući. S druge strane, izgleda kao da 47
Saussure od dubine i univerzalnosti Barthesa vodi ka kontingenciji istorije i specifičnosti označitelja. To znači ka razlici.
A Althusser? Sta je sa ogledom ο Ideološkim Državnim Aparatima? Je li to strukturalizam ili poststrukturalizam? Ta apstraktna teza odnosi se na ideologiju uopšte, sa primjerima uzetim iz buržoaske ideologije. I ovdje bi se p o n o v o mogla zastupati oba stava. Ali o n o što u Althusserovom eseju stremi unaprijed jest element borbe uključen u neprestano obnavljanje (reprodukovanje) očiglednosti koja održava postojeće proizvodne odnose. Obrazovanje je možda najmoćniji medu Ideološkom Državnim Aparatima, ali i ovdje ima profesora koji (junački) pružaju otpor promovisanju onoga što je u programu reakcionarno. U
Althusserovoj
iznutra drugo
analizi
rascijepljena. od
onoga
što
A
implicitno ako
jest,
isto
je
se
kaže
ideologija se
može
da u
reći
tom za
je
ideologija smislu
subjekta
koji
je njen efekt i podrška. Zato je subjekt naša slijedeća tema.
48
Poglavlje 3
Razlika i žudnja
Smrt u Parizu Febrauara 1868. godine Abel Barbin je u bijednom iznaj mljenom stanu umro od trovanja karbondioksidom iz peći. Abel, koji je imao dvadeset devet godina i radio na željezničkoj stanici u Parizu, ostavio je za sobom spis koji svjedoči podjednako ο njegovoj visokoj inteligenciji kao i ο očajanju koje ga je dovelo do samoubistva. Izgleda da je bio uhvaćen između dva posla, od kojih ni jedan nije odgovarao njegovim sposobnostima niti uzimao u obzir njegovo iskustvo. B e z prijatelja u glavnom gradu i često bez posla, uvjeren da nema nikakve šanse da mu brak donese drugarstvo i seksualno zadovoljenje, svoje posto janje vidio je kao beskorisno za druge i poražavajuće za sebe samoga. Abel, koji je bio kršten k a o Adelaide Herculine Barbin, odrastao je kao djevojka. Veći dio svoga života provela je u institutima za djevojke, i kao najbolja na ispitima otišla je da predaje u ženskoj školi. Tu se zaljubila u jednu nas tavnicu, polako prepoznavajući, na svoje vlastito iznenađenje, prirodu te strasti, koja se vremenom realizovala. Njih dvije su dijelile postelju m n o g o mjeseci, dok sumnjičavi o k o njih i griješnost stanja u kojoj se našla nisu Adelaidu naveli da se obrati svešteniku, koji ju je uputio na medicinske autoritete. Doktor je vidio osobu muškog 49
izgleda sa rudimentarnim verzijama genitalnih organa oba pola. Nije bilo materice. G o d i n e 1860., u svojoj dvadeset prvoj godini, Adelaide Herculine je ponovo zvanično upisana u matične knjige k a o Abel, i od tada je živio kao muškarac. Početni dijelovi njegovog spisa, ponešto literarni i sentimentalni, opisuju djevojaštvo sa relativnom socijalnom integracijom i znatnim akademskim uspjehom. Ali kad prede na Abelovu priču, tekst postaje nepovezan i nesređen, sa m n o g o ponavljanja, i n e k a k o nekoherentan. Čak i pored toga jasno je da se Abel osjeća usamljeno i o s r a m o ć e n o , u nemogućnosti da se vrati onima koji su ga poznavali k a o ženu. Sada svjesniji ο tome šta se od njega očekuje seksualno, nema nikakve nade da će neka buduća veza biti kao ona prva. U međuvremenu, svi poslovi za koje se prijavljuje zahtijevaju iskustvo. Abel ima iskutva kao nastavnica, ali u to vrijeme karijera u djevojačkoj školi nije bila dostupna muškarcima. Spao je na to da, sasvim izgladnio, svoju siromašnu majku moli za novac. To je, m o ž e se razumjeti, još više ponižavajuće za sina nego što bi bilo za kćerku. Socijalizovan, kulturno konstruisan u svijetu u kojem su polne uloge dramatično polarizovane, Herculine/Abel ne može preživjeti ni ka o žena ni kao muškarac. Pošto su ga značenja femininosti, koja se potrudio da usvoji najviše što je mogao, regrutovala k a o ženu, naprosto ne može postati drukčiji, maskulini subjekt, koji će dijeliti i reprodukovati značenja koja omogućavaju povezivanje medu muškarcima i konvencionalno m u š k o ponašanje. Polarnost između oblika subjektivnosti koji odgovaraju muškarcima i ženama teško da bi mogla biti ekstremnija nego što je bila sredinom devetnaestog vijeka u buržoaskoj i provincijalnoj Francuskoj. Lako je vidjeti, iako autor spisa to ne teoretizuje, koliko bi i socijalno i psihološki bilo teško postati pripadanik suprotnog pola u takvim okolnostima. 50
Virginia W o o l f je u Orlandu ( 1 9 2 8 . ) od obrnute transforma cije napravila komediju. Kad se odjednom probudi kao žena, kao nekom magijom, pošto je odrastao kao muškarac, Orlando mora naučiti da izađe na kraj sa teškoćom kretanja unaokolo u suknji, da se povlači tamo gdje je navikao da progoni, da izabere da li da podlegne ili odbije tamo gdje je ranije naučio navaljivati. Sada ona otkriva da žene nisu »poslušne, čedne, mirišljave i prirodno izvanredno opremljene-. Umjesto toga, one te vrline stiču »najtežom disciplinom«, i Orlando sa oklijevanjem priliježe na posao. Stanje Herculine Berbin, međutim, nije bilo šala. Nije bilo olakšano insistiranjem njenog sveštenika i ljekara da mora biti upisana u svoj »pravi« pol. Iako sami sebi izgledamo polno opušteniji, i naše društvo još uvijek osjeća nelagod nost pred bebama oba pola, i u načelu doktori preuzimaju na sebe odrediti »pravi« pol takve djece, često, ako je prilagodavanje malo, i bez konsultacija sa roditeljima. Zapadna kultura propisuje postojanje dva pola; engleski jezik, kao inskripcija jedne kulture, nudi dvije zamjenice, jednu muškog a drugu ženskog roda, i od subjekata se očekuje da se identifikuju sa jednom od njih. Najskrupulozniji neseksistički roditelji nemaju drugog izbora nego da ο djeci govore koristeći zamjenice »on« i »ona«, i generalno djeca čine sve što mogu da postanu o n o što im jezik kaže da jesu.
Dovedeni u red Danas smo otvoreniji za mogućnost istopolnih odnosa ili biseksualnosti. Ali ideja da je neki čin ili homoseksualan ili heteroseksualan, da je n e k o gay, streight ili biseksualan, samo potvrđuje da mislimo u terminima dva pola i dvije subjekt-pozicije, od kojih jedna u svakom slučaju mora biti odgovarajuća. »Ja« je često neodređenog roda, ali u većini evropskih jezika kad ljudi govore ο sebi, zamjenica se slaže sa pridjevima ili muškog ili ženskog roda. 51
D a n a s s m o m a n j e s k l o n i t o m e d a b e b e o b l a č i m o ili r u ž i č a s t o ili p l a v o . Ž u t o i z e l e n o n a m p o m a ž u d a z a o b i đ e m o taj p r o b l e m ( i a k o s e u p r o d a v n i c a m a g o m i l a j u r u ž i č a s t e h a l j i n e i p l a v a o d i j e l c a ) . Ali m a d a ž e n e n o s e uniseks p a n t a l o n e ne izazivajući k o m e n t a r e , muškarci u s u k n j a m a naišli b i n a p o d i g n u t e o b r v e . I a k o s e stvari b r z o mijenjaju, o d r e đ e n i oblici ponašanja, stavova i vrijednosti i d a l j e s e s m a t r a j u p r e t e ž n o m u š k i m ili ž e n s k i m .
Slobodni subjekti? Rodna identifikacija je s a m o jedan primjer činjenice da su ljudi u l i b e r a l n i m d r u š t v i m a s l o b o d n i s u b j e k t i , o v l a š ć e n i d a g o v o r e i pišu, izražavaju svoje p o g l e d e , k o l i k o g o d e k s c e n t r i č n e , i d a p o r e d a k d o v o d e u p i t a n j e a k o t a k o h o ć e , ali samo pod uslovom da se p o d r e d e izvjesnim kulturno definisanim n o r m a m a . Naravno, svako uvijek m o ž e odbiti da s e p o k o r i . Ali o t v o r e n o o d b i j a n j e l j u d e d o v o d i u s i t u a c i j u d a i h d r u g i s m a t r a j u l u đ a c i m a ili n a k a z a m a , i d a s e t i m e diskredituje izazov u o č i m a onih kojima je upućen. M n o g o prije se s l a ž e m o sa m u š k a r c i m a u o d i j e l i m a , n e g o sa torbarkama koje se deru na saobraćaj.
U o v o m spisu, i a k o je d o s l o v n o Abel onaj koji je pisao, narativni glas koji o p i s u j e djevojaštvo u manastirskoj školi nije k a r a k t e r i s t i č a n z a m u š k a r c a . Ž i v o t i s e m o g u k o h e r e n t no pripovijedati kategorijama koje jezik nudi. Priča ο Herculine, koju o n a sama pripovijeda, sasvim je smislena. Ali n a o n o j t a č k i u p r i č i n a k o j o j o n a p r e s t a j e b i t i s u b j e k t kakav su od nje načinili j e z i k i kultura, n j e n o pisanje obrušava se u n e k o h e r e n t n o s t . Ni ž e n a ni m u š k a r a c , u smislu d a Abel n e m a m u š k o iskustvo, n a v i k e , v e z e , n a č i n mišljenja ο s e b i s a m o m , u k r a t k o - istoriju, ovaj n o v o s t v o r e n i s u b j e k t m o ž e d a k a ž e »ja«, ali n e m o ž e d a n a t o n a s t a v i r a z u m l j i v u r e č e n i c u o s i m »...sam s i r o m a š a n , usamljen, i vrlo nesretan«.
52
Identitet se m o ž e shvatiti kao set psiholoških karakteristi ka, ili kao društvena uloga, kao priznanje da m o ž e m o biti klasifikovani kao članovi n e k e grupe. U svakom od tih smislova Abel je izgubio jedan identitet, ali nije uspio naći drugi. Dajući jeziku prioritet u procesu konstrukcije, poststrukturalizam misli u terminima gramatičkih kategorija i govori ο subjekt-pozicijama. Subjekt r e č e n i c e je o s o b a (ili stvar) koja izvodi glagolsku radnju: »Abel je tražio posao«. Subjekt zauzima poziciju izgovarajući, čak i nijemo, rečenicu koja sadrži »ja«: »ja hoću posao«. Kao slobodni subjekt, ja planiram svoj život (uz izvjesna očigledna ograničenja), potvrđujem svoje vrijednosti, biram prijatelje ( a k o me oni h o ć e ) i govorim ο sebi: »ja sam... to ili ovo«. Ali to činim pod uslovom da prizovem (da im se podredim) termine, značenja, kategorije koje priznajemo i ja i drugi, označitelje koje smo naučili u procesu učenja jezika kojim govorimo. P: Nije li termin »subjekt« suvišan, budući da već imamo »identitet«? O: »Subjekt« može biti mnogo precizniji od »identiteta« za govor ο ovim problemima. Prvo, kao gramatički termin, on naglasak stavlja baš na jezik koji učimo od rođenja, i iz kojeg internalizujemo značenja, uključujući i značenja »muškarca« očekuje koristi
da
i
»žene«, živimo.
dvosmislenost
po
kojima
naša
kultura
Drugo,
ovaj
termin
samoga
gramatičkog
od
nas
produktivno termina:
ja
sam slobodan da kažem ili činim ono što hoću do mjere u kojoj prihvatam izvjesnu subjekciju (podređivanje) tim kulturnim normama. I, treće, on dozvoljava diskontinuitete i kontradikcije. Ja mogu prihvatiti čitav niz subjektpozicija, i one n e ć e sve biti međusobno konzistentne. »Identitet« implicira istost: to sama riječ i znači. Subjekti se mogu razlikovati - čak i od samih sebe.
53
Foucault Michel Foucault, koji je sakupio dokumenta ο Herculine Barbin, veći dio svoga rada k a o istoričar ideja posvetio je analizi efekata kulture i načinima na koje nam kultura omogućava da k a ž e m o nešto ο sebi. Kategorije koje svi priznajemo ne samo što to čine mogućim, nego nas i pozi vaju da položimo račun i da se tako izravnamo sa norma ma i svojstvima koje naša kultura konstruiše. Društva nas regrutuju kao subjekte, potčinjavaju nas - subjektuju nas svojim vrijednostima, navode nas da bu d emo uračunljivi, odgovorni građani, žudni da polože račun ο sebi u termini ma koje smo naučili iz označiteljskih praksi samog tog društva. Foucaultova knjiga Nadzirati i kažnjavati, na francuskome prvi put objavljena 1 9 7 5 . godine, razmatra načine na koje društva kažnjavaju o n e koji krše njihove norme. U apso lutističkoj Francuskoj, naprimjer, kriminalce su javno mučili i ubijali, a knjiga počinje detaljnim i vrlo neprijatnim izvještajem ο kažnjavanju kraljoubice 1757. godine. Foucault taj opis n e p o s r e d n o sučeljava sa spiskom pravila jedne institucije za mlade prijestupnike iz sredine devet naestog vijeka. Pravila propisuju preciznu raspodjelu nji hovog vremena: ustajanje u šest; pet minuta za oblačenje u tišini; još pet za namještanje kreveta; rad do deset, onda jelo, poslije pranja ruku; u dvadeset do jedanaest škola do dva; i tako dalje, sve do odlaska na počinak u pola deset. Ako je javno pogubljenje bilo spektakl kojim je država demonstrirala svoju okrutnu moć da kazni o n e koji su izazivali suverena, ova institucija izgleda humanije, blaže i konstruktivnije. I, naravno, ona to u očiglednom smislu i jest. Ali njen cilj je disciplina koja potčinjava zatvorenike, tijelo i dušu, režimu koji je isplaniran do detalja tako da ih konstruiše ka o p r i l a g o đ e n e građane, što će reći subjekte, u oba smisla ove riječi, koji u č e da sami rade pokoravajući se vrijednostima svoga društva. 54
Otpor Koji od ova dva režima ostavlja više prostora za otpor? Ironično - prvi, Foucault tvrdi. J a v n o kažnjavani kriminalci, koji su ponekad umjeli da hrabro istrpe kažnjavanje, posta jali su popularni junaci. Nastajale su i u narodu kružile balade koje su prenosile njihovu verziju priče. Gomila se ponekad okretala protiv dželata. A zatvorenici skriveni od pogleda i vježbani da internalizuju nove discipline m n o g o su efikasnije dovođeni u red, i izlazili su kao poslušni sub jekti iz kojih je bila iscijeđena svaka borbenost. Svi
su
odnosi,
Foucault
tvrdi,
u
osnovi
odnosi
moći.
Roditelji i učitelji potčinjavaju djecu dok ih socijalizuju. Pripadnici n e k e struke određuju sadržaj ispita i definišu znanje n e o p h o d n o da bi vam dozvolili da stupite u njihove redove. Ko god kaže ili pokazuje n e k o m e kako se nešto radi demonstrira moć nad njim. To nije stvar želje ili nam jere. Prenošenje znanja uključuje podučavanje; učenje podrazumijeva
pokoravanje.
Norme su, tako, kulturno proizvedene i, u mjeri u kojoj zahtijevaju disciplinu, predstavljaju jedan oblik tlačenja. Foucault vidi moć kao kreativnu: ona proizvodi načine da se bude i ideale kojima se može težiti. Dvije njegove posljednje knjige, dijelovi velike istorije seksualnosti koju je planirao napisati, ali je nikad nije završio, analizirali su klasične »umjetnosti ljubavi« koje su pružale kodove za pojačavanje zadovoljstva konstruišući jednu »etiku« ponašanja. »Dobar« život regrutovao je subjekte kobajagi za njihovo vlastito dobro, navodeći ih da internalizuju disci plinu koja ih je nevidljivo potčinjavala svom vlastitom shvatanju onoga što sačinjava dobro. Foucault tvrdi da se svaka moralnost, nezavisno od svoga sadržaja, sastoji od dva elementa koji idu jedan s drugim: »kodova ponašanja i oblika subjektivacije«.
55
Da li znači da se ne možemo oduprijeti vlastitoj subjekciji? Naravno da možemo, mada bi to moglo i da košta. Po definiciji, nema moći bez mogućnosti otpora, kaže Foucault, a riječ otpor nosi s o b o m herojski prizvuk za generaciju koja je s divljenjem zapamtila opasnosti izazvane odbijanjem francuskog Pokreta otpora da se potčini njemačkoj okupaciji. Otpor je odredujuća razlika moći. Zločin je odbacivanje zakona; ekscentričnost je odbacivanje normi; »porok- je odbijanje konvencionalne etike. Moć nije stvar ili nešto što m o ž e m o posjedovati ili izgubiti, nego odnos borbe. Foucaultovo djelo puno je heroja unaprijed osuđenih: ubica, luđaka i samoubica koji su se borili protiv vlastite subjekcije. I sam Foucault je svoj život, p o s e b n o pri kraju, živio sa o n e strane granice respektibilnosti. Umro je od side.
Seksualne »norme« Medu najslavnijim Foucaultovim tvrđenjima je i o n o iz prvog toma Istorije seksualnosti, da homoseksualnost nije postojala prije devetnaestog vijeka. Ali, zar nisu i Grci praktikovali homoseksualnost? Ne baš, odgovorio bi Foucault. Muškarci su, svakako, imali seksu alne odnose sa dječacima i drugim muškarcima, baš k ao i u mnogim drugim kulturama. Ali nisu zbog toga bili klasifikovani kao homoseksualci, nije im se pripisivala subjek tivnost za koju se m o ž e reći da je izvorište njihovih seksu alnih praksi, i koja bi bila smatrana devijantnom ili per verznom. Grci nisu smatrali da ih na bilo koji način određuju njihove seksualne navike. Efekt ovog relativno skorog procesa klasifikacije seksualnih subjekata, Foucault tvrdi, bio je dvostruk. S jedne strane, on je težio t o m e da ograniči opseg dostupnih oblika uživanja. Kad se o s j e ć a t e obaveznim da priznate i ispov jedite svoju homoseksualnost, pa makar i samima sebi, da 56
Michel Foucault, 1926.-1984. Od 1 9 7 0 . godine profesor Istorije misaonih sistema na College de France. Njegova proučavanja ludila, medicine, kažnjavanja i seksualnosti imaju kao zajedničku karakter istiku zaokupljenost odnosima moći koji kontrolišu ono što konstituiše razum, znanje i istinu. Prema
Foucaultu,
stvari
generalno
loše
počinju
i
završavaju se još gore. Naše vlastite humanije forme dis cipline
regrutuju
prikazivanje
subjekte
moći.
efikasnije
nego
Grčko-rimska
otvoreno civilizacija
preporučivala je staranje ο sebi kao način regrutovanja subjekata, ali od doba prosvjećenosti mjesto tog ideala zauzelo je jedno mračnije »znanje ο sebi«. Otpor je, međutim, neizbježni pratilac moći, razlika bez koje moć nema značenja.
odlučite da li ste gay ili streight, time potvrđujete preferen ciju koja ograničava vaše izbore, pa ma kako nesvjesno. S druge strane, čim postoji jedna kategorija, vi se možete s njome identifikovati, a onda je braniti, insistirati na vašim pravima i udružiti se sa drugima koji se osjećaju potlačeni normom, prizivajući o n o što Foucault naziva obrnutim diskursom« kao bazu otpora normi samoj.
Psihoanaliza Poststrukturalizam nije sistem, a ako obratite pažnju na detalje, čak ni jedinstvena teorija. Kako bi i mogao biti? Njegov ključni termin je razlika. Louis Althusser, koji je tvrdio da subjekti, kao odredišta ideologije, »sami rade« na tome da je reprodukuju, osim ako joj se ne suprotstavljaju namjerno, bio je marksist. Michel Foucault, koji se uglavnom slagao sa Althusserovim shvatanjem subjekta, odbacivao je marksizam kao još jednu vrstu »discipline«, samoproklamovanu »istinu« koja subjekte 57
regrutuje za svoje vlastite norme. Foucault je bio duboko sumnjičav prema svim takvim istinama. Iz sličnih razloga odbacivao je psihoanalizu: zato što nas kooptira u ime istine našeg najdubljega bića, koje se shvata kao seksual no. Na kraju, baš je prerasporedivanje Herculine Barbin u njen »pravi« pol bilo ono što ju je uništilo. Foucaultov način čitanja Freuda je poznat, ali nije i jedini moguć. Pariz poslije Drugoga svjetskog rata bio je mjesto mnogih ponovnih čitanja. Ako je Roland Barthes ponovo pročitao Levi-Straussa u svjetlosti Saussurea, Althusser je još eksplicitnije ponovo pročitao Marxa u svjetlosti psi hoanalize i tako objasnio ideologiju. Ali njegova verzija psihoanalize već je bila Lacanovo čitanje Freuda. Nikakvo čudo što se niko nije slagao sa detaljima nazora bilo koga drugog! J a c q u e s Lacan nije o b e ć a v a o istinu, niti je seks vidio k ao izvor identiteta, ali jest reinterpretirao Freuda u svjetlosti Saussurea (i Levi-Straussa) da bi opisao subjekt koji je sam mjesto razlike. Lacanov subjekt je podijeljen protiv s e b e samog; »drukčiji«, kaže on, »od onoga što jest«; nezadovoljen - i žudan.
Subjekt žudnje Zašto su velike ljubavne priče, one koje postaju legen darne, dok se m n o g e druge zaboravljaju, tako često baš one sa nesretnim krajem? Mnogi pripadnici zapadne kulture vjerovatno poznaju više nego jednu sa ovoga spiska: Didona i Enej, Antonije i Kleopatra, Tristan i Izolda, Lanselot i Ginevra, R o m e o i Julija, Ana Karenjina, Prohujalo s vihorom, Kratak susret, Kazablanka. (Znali ste? Koliko? Dva o b e ć a v a ; pet je dobro; svih devet, i odmah možete pisati knjigu.) Zašto ih se sjećamo? Zašto su neke od najstarijih toliko 58
puta p o n o v o o b r a đ e n e u operi, romanima i filmovima? Da li neispunjena žudnja iz nekog razloga dira u tanku žicu? Lacan bi odgovorio potvrdno. Za Lacana je ljudsko biće organizam-u-kulturi, a disjunkcija ovim implicirana je izvor svih naših nevolja. Mi smo i orga nizmi, i postajemo subjekti. Kako? Internalizujući našu kul turu, koja je upisana u označiteljske prakse koje nas okružuju od trenutka dolaska na svijet. Pretvaramo se u subjekte tokom procesa učenja jezika, što znači da postaje mo sposobni da označavamo. To je prednost: m o ž e m o tražiti ono što h o ć e m o , umjesto da b e s p o m o ć n o plačemo, m o ž e m o uhvatiti pravi autobus, pišemo e-mailove prijatelji ma, držimo političke govore - ili da čitamo Lacana, ko šta voli. Ali jezik koji sve to omogućava nepopravljivo je Drugi. Lacan koristi veliko D da bi razlikovao drugost jezika i kul ture od drugosti drugih ljudi, iako, naravno, od drugih ljudi učimo da internalizujemo drugost označitelja. I oni su međutim, njegov proizvod. Veliki Drugi je tu prije nego što mi pristignemo, postoji izvan nas i ne pripada nama. Dok tražimo ono što želimo, naprimjer, mi nužno pozajmljujemo termine od Drugog, budući da nemamo druge alternative ako h o ć e m o komuni cirati. Na taj način mali ljudski organizam, koji počinje bez svijesti ο razlici između svijeta i sebe, biva odvojen od svoje okoline i obavezan da svoje zahtjeve formuliše u ter minima razlike već prisutne u jeziku, koliko god otudujuće to bilo. Tu se nešto gubi - doživljeno, vjerovatno, kao ostatak kon tinuiteta sa našom organskom egzistencijom, ili k ao želje koje se ne uklapaju baš sasvim u označitelje koji bi trebalo da ih definišu. To što je izgubljeno Lacan naziva stvarnim. Stvarno nije stvarnost, koja je o n o što nam naša kultura 59
kaže da stvarnost jeste. Naprotiv, stvarno je to organsko b i ć e izvan označavanja, koje se ne može znati, jer za njega nema označitelja u svijetu imena koji subjekt naseljava. To stvarno, potisnuto jer nema načina da s e b e učini prepoz natljivim u našoj svijesti, vraća se da uznemirava i prekida naše bavljenje stvarnošću za koju zamišljamo da nam je poznata. Nesposobno da se koristi postojećim jezikom, izgubljeno stvarno proizvodi efekte koji se osjećaju u snovima, omaškama, vicevima ili simptomima u tijelu, bolestima ili oštećenjima za koje izgleda da nema fizioloških uzroka. Opšti efekt izgubljenog, ali neizbježnog stvarnog jest nezadovoljstvo koje ne m o ž e m o da specifikujemo. Sada postoji jaz između organizma i subjekta koji označava, i u tom jazu rada se žudnja. Žudnja, kaže Lacan, nije ni za čim što se može imenovati, budući da je nesvjesna, nije dio svjesnosti koju nam je jezik podario. Ali ona je strukturna, posljedica jaza koji označava gubitak stvarnog, i tako stanje koje se stalno obnavlja. Iako je žudnja nesvjesna, većina među nama pronalazi niz ljubavnih objekata i svoju žudnju fiksira za njih, kao da bi nas oni ponovo mogli učiniti pot punim i zaliječiti rascjep između subjekta i izgubljenog stvarnog. Na kraju, ispostavlja se da oni to ne mogu iako, naravno, m o ž e t e sasvim lijepo da se provedete dok to ne saznate.
Zabrane Lacanova psihoanaliza od Freuda preuzima ideju Oca koji zabranjuje (sa velikim O, zato što je ta figura strukturna pozicija prije n e g o aktualna osoba koja se igra sa djecom i pomaže im da urade d o m a ć e zadatke). Lacan je dovoljno frojdovac da bi zadržao ideju da djeca h o ć e sve (uključujući i svoje majke). Osovina kulture u kojoj moraju naučiti da se pokoravaju jest Otac, koji sa »ne- odgovara na većinu njihovih želja ( n a r o č i t o onoj za majkom). Lacan tu 60
poentu upisuje u igru riječima koja postoji samo u fran c u s k o m e . Dok učimo jezik, potčinjavamo se Non/Nom koje nam Otac ostavlja, njegovom »ne« isto k a o i njegovom imenu. U izvjesnom smislu, »dobri« subjekti preuzimaju oba, naslijedujući O č e v e vrijednosti zajedno s njegovim imenom, što znači da preuzimamo mjesto u društvu pod uslovom da reprodukujemo njegove označiteljske prakse derivirane iz velikog Drugog. To Lacan naziva simboličkim poretkom: »simboličkim« zato što su označitelji simboli; »poretkom« zato što je jezik disciplina koja u istom dahu i regrutuje i zabranjuje.
Venera Lacan bi Titianovim venerama bio zadovoljan. J e d n o m sam otišla na izložbu Titianovim slika, bez posebnih očekivanja, osim da bude prijatno. Ispalo je da sam galeriju polako obišla, zaprepašćena, a onda izašla i odmah ponovo stala u red pred ulazom. Nikad do tada nisam na jednom mjestu vidjela toliko žudnje. Čak su i portreti izgledali kao da čežnjivo pilje sa platna, pod takvim uglom prema posmatraču, kao da u daljini vide nešto što ne mogu imati i ne mogu imenovati. Venera vezuje oči Kupidonu prikazuje boginju ljubavi kako kažnjava svoga sina zato što je nasumice ispaljivao strijele. Ironično, njena akcija samo će stvari pogoršati: slijepi Kupidon sigurno će se ponašati još anarhičnije. Ali Venera ne izgleda kao da se koncentriše na svoj zadatak. Ona gleda ulijevo, naizgled ni na šta p o s e b n o , s izrazom lica koji sugeriše da je sanjarenje ne zadovoljava. Za to vrijeme drugi krilati putto tužno gleda preko njenog ramena, vjerovatno sažalijevajući Kupidona ili predviđajući vlastitu sudbinu. 61
6. Boginja ljubavi je podređena žudnji Možda je Venera sama ovdje žrtva Kupidonove strijele. Ne bi to bilo prvi put. U Shakespeareovoj narativnoj poemi Venera i Adonis o n a se zaljubljuje u lijepog, ali nezainteresovanog Adonisa, koji prednost daje lovu. Poema skreće pažnju na paradoks njene uloge: »Ona je ljubav, ona voli, a ipak je nevoljena«. Kao boginja ljubavi, Venera ne 62
Jacques Lacan, 1901.-1981. Psihoanalitičar analizu
u
koji
svjetlosti
je
radikalno
lingvistike
i
reinterpretirao antropologije.
psiho Njegovi
Spisi ( 1 9 6 6 . ) izuzetno su teško štivo, kriptično i gusto. Lacanovi godišnji Seminari, koje je u Parizu držao od 1953./1954., polako se objavljuju.
Oni su nešto manje
nejasni. Njegovi tekstovi, napisani ili usmeno izgovoreni, bili su namijenjeni
psihoanalitičarima
čiji
je
posao,
Lacan
je
vjerovao, da izuzetno pažljivo slušaju ono što im paci jenti govore. nesvjesnog
Zadatak analitičara je da osluškuje glas
koji
se
kroz
cenzuru
svijesti
probija
u
zagonetkama, aluzijama i omaškama. Lacanov zagonetni stil podražava zagonetne iskaze podsvijesti. Za Lacanove obožavaoce baš taj stil njegove tekstove pretvara u predmet žudnje. »Ovog puta«, uvijek mislim, »biće mi sve jasno«. Kad bi samo bilo. Ali vremenom postaje lakše. I vrijedno je truda. Lacan je bio izuzetno načitan i vrlo inteligentan. Njegovi slučajni komentari ο slikarstvu, arhitekturi i tragediji, naprimjer, ponekad vrijede kao čitave knjige teške nauke.
samo što je najviši objekt žudnje, n e g o je i njen subjekt, sposobna za žudnju više od smrtnika. Poema se završava pretvarajući pripovijest u bajku ο porijeklu bola koji prouzrokuje žudnja. Razočarana Venera, proklinje ljubav, a kao personifikacija tog stanja ona ima moć da svoju kletvu i ostvari. Od sada pa zauvijek, najavljuje, strast će uvijek biti puna bola. I Lacan je tako mislio. Ne p o s t o j i , insistirao je, tako nešto kao savršena seksualna veza. Ali žudnja koju je vidio kao neizbježnu komponentu ljudskog stanja nije nužno bila 63
erotska. U Lacanovoj teoriji ne motiviše žudnju neki u osnovi seksualni imperativ, nego gubitak stvarnog koji ostavlja neku nepotpunost, neki nedostatak. Možemo posmatrati, tvrdi Lacan, kako seksualne veze p o s t e p e n o »zaposjedaju- polje žudnje, pošto o n e podrazumijevaju označitelja u najliričnijem stanju, a organizam u najsenzitivnijem, ali o n e nisu njen izvor. Zapravo, o n e nisu ni njeno rješenje, budući da označitelj i organizam često vuku u suprotnim pravcima. Vjerovatno je najsilnija strast, nikad zadovoljena, ona za znanjem, čežnja da se razmaknu granice koje je nametnuo simbolički poredak.
Stranci samima sebi? Suočen sa izgnanstvom Thomas Mowbray u Shakespeareovom Richardu II žali se da će u stranoj zemlji njegov jezik biti kao muzički instrument bez žica. Knjiga Julije Kristeve Stranci smo mi samima sebi je ο stranosti. Ona počinje potresnim poetskim opisom toga kako izgleda biti imigrant, čuvajući »taj jezik prošlosti koji čili ali vas nikad ne napušta«. Postajete sve bolji u stranom jeziku, ali on nikad nije sasvim vaš i nedostaje vam autoritet koji ide s fluentnošću u kojoj se ne razmišlja. Lako vas je ignorisati, pa tako i poniziti. Sve više strani i onima koje ste napustili, postajete neka vrsta kulturnog siročeta, nikad sjedinjeni bilo s kime, bilo kada. U isto vrijeme, imigranti mogu iznenada otkriti da su zabrane sa kojima su odrasli suspendovane, a moć sim boličkog poretka uklonjena. Oni postaju »oslobođeni«, drugo od onoga što jesu. Ali, jesu li slobodniji? Ili samo usamljeniji? Zašto se bojimo stranaca, ljudi iz drugih kultura, azilanata? Prije svega, oni nam pokazuju da postoje alternativni 64
načini postojanja, da naš nije neizbježan, i da onda nije nužno "prirodan". Omalovažavanje drugih izgleda kao da nekim ljudima pomaže da se bolje osjećaju. Osim toga, susret sa strancima dovodi u pitanje o n o »mi« koje se tako lako uzima zdravo za gotovo. To treba da se dovede u pitanje, zaključuje Kristeva. Psihoanaliza ukazuje da smo svi stranci samima sebi. Na prvom mjestu, postoji nešto što je svako ostavio za sobom: Dijete povjerava s v o m e analitičaru da je najljepši d a n njegovog života d a n r o đ e n j a : »zato što s a m tog d a n a b i o ja - ja v o l i m što s a m ja,
ne volim
da
drugi kad dobije loše
budem
neko
drugi«.
ocjene - k a d je
Sada
loš,
se
n a s t a v n i č k i m ž e l j a m a . Na isti n a č i n , n e p r i r o d n i , k a o što je p i s a n j e ili m a t e m a t i k a ,
u
djetetu
osjeća
kao
stran roditeljskim i -strani« j e z i c i ,
izazivaju osjećanje
nelagodnosti.
A na drugom mjestu, u svakom od nas stanuje po jedan stranac, čije običaje ne znamo, i koji osporava vrijednosti koje (mislimo da) uzimamo zdravo za gotovo. S t r a n a c je u n a m a . I k a d b j e ž i m o od n j e g a , ili se b o r i m o p r o t i v njega,
borimo
se
protiv
našeg
nesvjesnog
-
te
»nepravilne-
strane n a š e g n e m o g u ć e g »vlastitog i pravilnog«.
U tim okolnostima, jedan objekt žudnje, dobro poznat u kolonijalnom i postkolonijalnom svijetu, jest sam identitet. Mnogi ljudi, p o s e b n o oni izloženi istoriji imperijalnih tlačenja, doživljavaju jednu čežnju za pripadanjem. A ko, u globalizovanom svijetu, nije izložen na milost i nemilost institucijama, korporacijama, jeziku koji je negdje drugdje definisan i od drugdje se kontroliše? Od devetnaestog vije ka nacionalizam nam nudi da p o n o v o uspostavi pravi iden titet koji je bio sve samo ne izbrisan. J a c q u e s Derrida ο tome piše u Monolingvalizmu drugog ( 1 9 9 6 . ) . Ovdje je u pitanju francuski Alžir, u kojem je 65
Derrida tridesetih godina odrastao k a o jevrejsko dete. T a m o se, što je ironično, arapski predavao u školama kao da je strani jezik. Hebrejski se, međutim, uopšte nije učio. Francuski je mladom Derridi bio prvi jezik, mada je i on b i o vlasništvo drugih: pripadao je jednoj dalekoj zemlji, Francuskoj. A opet, njegov slučaj bio je u izvjesnom smislu egzem plaran za sve nas. Kultura je uvijek »kolonijalna" time što se n a m e ć e svojom moći da imenuje svijet i da nametne pravila ponašanja. Niko prirodno ne stanuje u kulturi. Već i po definiciji nijedna kultura ne dolazi prirodno. Mi smo svi izgnanici. Staviše, kultura kojoj pripadamo nikad nije takva da se ne može poboljšati, nikad sasvim o n o što bi trebalo da bude. Zar se nacionalisti ne identifikuju sa nacijom kakva je nekad bila ili kakva jednog dana može biti? Zar nije savršeni identitet uvijek vlasništvo drugih? U isto vrijeme, dobro bi bilo da ne zaboravimo kako u današnjem svijetu nisu svi izgnanici politički jednaki. Neki su izgnaniji od drugih...
Skandal Tvrdnjom Kristeve da niko od nas ne zna baš tačno ko je, sa Derridinim potvrđivanjem naše neizbježne izgnanosti, Lacanovim shvatanjem da je naše nezadovoljstvo struk turno, i Foucaultovim naglašavanjem otpora, poststruktural izam uključuje jednu radikalnu crtu. Ali ni jedan njegov aspekt nije bio skandalozniji od njegovog shvatanja subjek ta. U velikoj mjeri konstruisan velikim Drugim, potčinjen značenjima izvan njegove kontrole, čak i izvan njegove svi jesti, kao efekt gubitka rascijepljen sam u sebi, subjekt kako ga poststrukturalizam shvata nije ni jedinstven ni neko mjesto porijekla, i tako je vrlo daleko od jedinstvene 66
individue koja je tradicionalno predstavljala čovječanstvo na Slobodnom Zapadu. Institucije Zapada, izborni sistemi i ekonomija, sve to pretpostavlja da su ljudska bića nezavis ni izvori značenja i izbora. Toliko hvaljena sloboda jest sloboda da se bude štagod svjesno odaberemo. Drugim riječima, zapadnjački »zdrav razum-, i sam kulturni kon strukt, sudjeluje u zavjeri čiji je cilj da nas uvjeri da jesmo ono što mislim da jesmo. To uvjerenje može se slijediti gotovo četiri vijeka unazad do Renea Descartesa, filozofa koji je ustvrdio »Mislim, dakle p o s t o j i m . Descartes je odlučio da se u potrazi za konačnom istinom liši svih uvjerenja u koja ne može biti siguran. Na kraju je ostao sa jednim uvjerenjem u koje, tvr dio je, ne može sumnjati: da, kao osoba koja sumnja, barem mora postojati. Na toj osnovi bilo mu je moguće sagraditi filozofski sistem koji, naglašavao je, nije ništa dugovao spoljašnjim autoritetima. Kartezijanski Cogito igrao je važnu ulogu u unaprijedivanju naučnih i racionalističkih tokova prosvjećenosti u osam naestom vijeku. U naše vrijeme bi mnogi filozofi bili rezervisani prema Descartesu, ali njegova slavna izreka postala je sastavni dio zdravog razuma na Zapadu. Njen efekt je da izjednači sopstvo sa onim što misli. »Ja- postaje prvenstveno svijest, a ta svijest, zauzvrat, smatra se mjestom porijekla i izvorištem »mojih« ideja i vrijednosti. Postrstrukturalizam,
već
da
je
svijest
ja:
ja
dugujem velikom
dozvoljavaju
izvorište da
uopšte
skandal
udvostručujući
provode
druge
mi
i
bodan
ne ni
sam i
Drugom mislim. svijest
determinante,
raspoznajemo.
sugerisala,
radije je
preispituje
smatra
značenja
efektom i
podsvjesnim
Slobodni
pojedinac.
67
razlike
Psihoanaliza
slijedeći
neku
pojedinac
shvatanje označavan koje
mi
produbljuje
procesima agendu nije više
koji koju ni
slo
Tijelo i duh Descartes je vjerovao da, iako jest duh, on ima tijelo. To dvoje se radikalno razlikuje jedno od drugoga. Organizam je imao svoje vlastite mehaničke procese i reflekse, ali razum je potpuno nezavisan od fiziologije. Ako danas poh vatamo k a o samorazumljivo da psihološka napetost može izazvati glavobolje, ili da posljedice stresa mogu narušiti naš imunosistem, taj uvid djelomično dugujemo psiho analizi koja je još u posljednjoj deceniji devetnaestog vijeka fizičke simptome počela povezivati sa nesvjesnim žudnjama. Ali psihoanaliza se zbog toga ne zadovoljava idejom da je ljudsko biće nediferencirana »cjelina-. Naprotiv: odnos između organizma i subjekta nije jednostavan, do tog stepena da subjekti postajemo po cijenu organskog gubitka. Taj gubitak nije prosto jedan događaj u prošlosti, n e g o se ponavlja tokom čitavog ljudskog života i mi opstajemo kao nelagodan spoj organskih impulsa i kulturnih vrijednosti, jedno na račun o n o g drugoga. Tako termin »subjekt« nije samo žargonska riječ za »sopstvo«. Dok je o n o što mislimo kad kažemo »sopstvo« (ili »osoba-, »pojedinac«) cio paket, subjekt je podijeljen u sebi i odvo jen od organizma. K a o o n o što govori i piše, subjekt je, s jedne strane, svjestan (racionalan, donosi odluke), a na drugoj strani nesvjestan (motivisan žudnjama koje se obzna njuju samo indirektno u snovima, omaškama, šalama ili simptomima). Štaviše, nesvjesne žudnje često se sukobl javaju direktno sa svjesnim željama: upravo i zato im i nije omogućen pristup u svijest. Ovaj složeni subjekt ne može se odijeliti od tijela - kad organizam umre, subjekt prestaje da postoji - ali, u isto vrijeme, može se razlikovati od tijela, makar utoliko što je svako od njih zamislivo samo po cijenu gubitka o n o g drugog. Kao čisti organizam ja ne bih bila subjekt. Istovremeno, nikad ne mogu biti čisti subjekt, zato što uvijek ostajem jedan organizam. 68
Mi smo rođeni kao ljudska bića, što znači da smo potomci dva ljudska roditelja; postajemo subjekti k a o rezultat kul turnog konstruisanja i onoga što kultura potiskuje, naime, izgubljenog ali neizbježnog stvarnog.
Nije život lak Poslije svih ovih podjela ni za koga od nas nije mnogo zabavno što smo subjekti, makar p o n e k a d . Nikakvo čudo da se Abelu Barbinu smučilo. Heculinino tijelo bilo je više muško nego žensko; ali ona je bila i subjekt, a njena kulturna konstrukcija bila je prije feminina nego maskulina. Zaljubljivanje, zajednička akcija subjekta i organizma, dovelo ju je u krizu. Kad je na osnovu tijela pripisan o n o m e što su doktori nazvali njego vim pravim polom, od Abela se očekivalo da preko noći stvori i novu subjektivnost. To on nije mogao i postao je zbunjen, nekoherentan, depresivan. Ako je psihoanaliza u pravu u o n o m e što kaže ο nesvjesnome, niko od nas ne zna baš tačno šta misli kad kaže »ja«. Abel je imao taj prob lem u najvišem stepenu. U takvim okolnostima život izgle da nemoguć i on ga je o k o n č a o .
Opozicije Kako posljednji paragraf objašnjava, korišćenje opozicija koje nam na raspolaganje stavlja simbolički poredak čini da neke stvari nije moguće reći sa bilo kakvom tačnošću. Mi ne m o ž e m o pravedno ispričati priču ο Herculine/Abelu imenicama i zamjenicama koje su nam na raspolaganju. Kako da nazovemo tu figuru koja, da poveća zabunu, sebe ii svom spisu još naziva Alexina? Treba li da k a ž e m o »on ih »ona-, "njemu" ili "njoj"? Ja sam s nelagodnošću koristila feminine forme za njen raniji život, a maskuline za period pošto je prepisan u drugi pol. Ali ta dva stupnja nisu u praksi tako jasno razdvojiva. 69
Hermafrodit, J a c q u e s Derrida bi rekao, dekonstruiše opozi ciju između maskulinog i femininog, baš kao što psihoanal iza, ja bih dodala, dekonstruiše opoziciju između tijela i duha. Ali dekonstrukcija je druga priča i zaslužuje novo poglavlje koje će početi odnosom između razlike i istine.
70
Poglavlje 4 Razlika ili i s t i n a ?
Objektivno znanje? Roman J e a n e t t e Winterston Napisano na tijelu pripovijeda neimenovani narator čiji rod se nikad ne otkriva. Pošto je ovo ljubavna priča, pitanje je, mogli biste reći, materijalno. Druga središnja figura je žena. Da li je taj odnos heterosek sualni ili lezbejski? Roman ne kaže, mada upućuje nagov ještaje koji ponekad vode na jednu, a ponekad na drugu stranu. Neki čitaoci, odupirući se Smrti Autora, tvrde da pošto je roman napisala žena - narator takode mora biti žena. Oni očigledno ignorišu činjenicu da je prije tri stotine godina Daniel Defoe u Moll Flanders za pripovjedača takode uzeo ženu, ili da v e ć e dijelove Dickensove Crne kuće pripovije da Esther Summerson. Emily Bronte je, opet, uključila u Orkanske visove naratore oba pola, počinjući sa g. Lockwoodom. Razlika je samo u tome što u modernom (postmodernom?) romanu nikada ne možemo biti sigurni. Ponekad je u pitanju žanr. Roman B e l o v e d Toni Morrison usredsređen je na ženu koju pohodi njena mrtva b e b a . Treba li da postojanje tog djeteta shvatimo doslovno, ili je to psihološka projekcija, način da se priznaju implikacije nerazriješene ropske prošlosti Afroamerikanaca u sadašnjici? Da li je ovaj roman psihološki realizam, ili priča 71
ο duhovima? Ili je, s druge strane, još više provocira razmišljanje ako ο ovome ne m o ž e m o donijeti nikakvu odluku? Na kraju dvadesetog vijeka čitav niz holivudskih filmova za temu je uzeo pitanje razlike između fikcije i stvarnosti. Da li je postojala? Možemo li biti sigurni gdje je granica? Naročito Truman Show ( 1 9 9 8 . ) Petera Weira, Pleasantville ( 1 9 9 8 . ) Garya Rossa, i ExistenZ ( 1 9 9 9 . ) Davida Cronenberga usredsredili su se na ovaj problem, ne dajući nužno i odgovor. Možemo li takvu usredsređenost na ovaj problem tumačiti kao kulturni simptom? U Last Action Hero J o h n a McTiernana, Arnold Schwarzenegger igra fikcionalnog junaka, J a c k a Slatera, koji se vraća u "naš- svijet da spasi Arnolda Schwarzeneggera od smrti na premijeri njegovog vlastitog filma ο J a c k u Slateru. Ali to je bilo 1993. godine i Arnyevi obožavaoci još nisu bili spremni za post modern! zaplet koji oneobičava stvarno, da ne spominjem film koji počiva na aluzijama na Shakespeareovog Hamleta i Bergmanov Sedmi pečat. Last Action Hero je od tada postao kultni klasik. Postavljajući pitanje ο razlici između fakata i fikcije, ne rješavajući ga tako da se saopšti »istina-, popularna kultura došla je do implikacija Saussureovog uvida u jezik. Ako je jezik diferencijalan prije nego referencijalan, ako naše poj move ο stvarima dugujemo razlikama koje su prije svega efekt jezika, onda nikada ne možemo biti sigurni da je istinito o n o što ο svijetu kažemo jezikom ili bilo kojim drugim označiteljskim sistemom. Drugim riječima, a k o je označiteljska praksa uzrok našeg opažanja razlika, a ne same stvari u svijetu, onda nema nikavih garancija da o n o što ο svijetu kažemo ispravno uređuje svijet stvari. Najpoznatija predstava ο istini je ideja da ono što k a ž e m o odgovara aktualnom stanju stvari. Ali kako, nezavisno od označitelja, možemo utvrditi pravo 72
stanje stvari? Ako različiti jezici različito dijele svijet, i ako različite kulture polažu pravo na različita vjerovanja, šta, osim navike na njega, čini »naš- istinitijim od »njihovoga«? Štaviše, sve je više multikulturni Zapad morao priznati, ma kako nevoljno, da druge kulture zaista drukčije ureduju stvari. Rasizam se hrani raširenim strahom da, ako druge kulture opstaju sa drukčijim slikama svijeta, naša vlastita ne mora biti toliko autoritativna kao što bismo mi htjeli. To ne znači, naravno, da su J e a n e t t e Winterson, Toni Morrison i niz holivudskih reditelja prilježno čitali Saussurea ili poststrukturaliste, mada ni to nije n e m o g u ć e . Vjerovatnije objašnjenje je, kao što se često dešava u istori ji kulture, da se čitav niz uzroka udružio da »naddeterminiše« (riječ dolazi iz psihoanalize, ali ju je Althusser prisvo jio i dao joj drukčije značenje) ovu nesigurnost ο tome šta mi (mislimo da) jesmo. Kroz čitav dvadeseti vijek ono što je razvijala teorija, uključujući sociologiju, etnologiju i samu psihoanalizu, kombinovalo se u sugestiju da naša uvjerenja mogu biti efekti motivacija koje mi ne moramo nužno prepoznavati. Nije ovdje riječ ο o n o m e što postoji, nego ο tome šta s lačnošću možemo reći da postoji. Vjeran Saussureu, poststrukturalizam se bavi onim što se dešava u jeziku. Istine se izriču u jeziku. Poststrukturalizam ( o b i č n o ) ne sumnja u postojanje svijeta: on je uznemiren onim što sa nekakvom sigurnošću možemo tvrditi da znamo ο svijetu. Danas su mnogi spremni napustiti ideju da igdje postoji jedna, autoritativna istina koju treba otkriti i braniti. Zaista vijek u kojem su političke grupe ne samo branile istinu onako kako su je vidjele, nego i otpočinjale pustošeće nasilje protiv ljudi koji nisu dijelili njihova uvjerenja, ostavio je mnoge od nas spremnim da imamo ozbiljne sum nje prema tvrđenjima koja polažu pravo na to da budu isti na. Osim toga, putujući po globalnom selu, makar samo 73
p o m o ć u televizije ili interneta, s r e ć e m o ogroman raspon slika svijeta. P o s e b n o su mladi č e s t o spremni da odustanu od istine.
Subjekt kao spasilac? Ali uobičajena alternativa je smatrati da je »sve to subjek tivno-, ili da istina postoji kao svojina pojedinca. »To je ono u šta ja vjerujem«, kažu ljudi; »istinito je za mene«. Time se tvrdi da se druga mišljenja tolerišu, ali istovre m e n o i pristaje na uvjerenje da je individualna svijest mjesto na kojemu se razrješavaju dvosmislenosti. Ukoliko neposredovan i nemotivisan pristup objektivnim činjenica ma nije moguć, onda istina, smatraju oni koji ovo tvrde, mora biti čisto personalna stvar.
Poststrukturalistička
alternativa
Poststrukturalizam na to pitanje gleda drukčije. Prije svega, ako je subjekt efekt kulture, rezultat cirkulacije značenja u simboličkom poretku, prije negoli njihovo izvorište, subjek tivnost će prije reprodukovati neizvjesnosti i niz vjerovanja na koje nailazimo n e g o što će ih razriješiti. Koliko ljudi poznajete čija mišljenja su jasno definisana i istovremeno međusobno usklađena? J e s u li vaši pogledi sasvim konzistentni? Moja prijateljica Susan u tom smislu čini sve što može, ali ni njena mišljenja nisu skladna. Ona nema reli gioznih uvjerenja zato što ne vidi nikakav razlog da vjeruje u natprirodno. Istovremeno, oklijeva da prođe ispod merdevina i uvijek čita svoj horoskop. Na drugom mjestu, distinkcija između subjekta ovdje i objekta tamo sama po sebi je konsekvenca starog pogleda na odnos između ljudskih bića i jezika. Ako je, u kartezijanskoj tradiciji prosvjećenosti, moja svijest ono što postoji bezuslovno, a jezik nije ništa više od instrumenta koji ona koristi da komunicira sa drugim svijestima ο svijetu, onda 74
možemo zamisliti znanje u terminima subjekta koji kontemplira objekte ο kojima nešto zna. S druge strane, ukoliko je sama naša svijest stvorena pozajmljivanjem značenja od velikog Drugog, i ako je sam svijet diferenciran jezikom, onda više ne m o ž e m o misliti u terminima binarne opozicije između subjekta saznanja ovdje i objekta njegovog saznanja tamo. Istina i znanje postoji na nivou označitelja. Drugim riječima, istina je stvar onoga što možemo reći (ili napisati, ili indicirati dijagramima i hemijskim simbolima). Ako polažemo pravo na istinu, bilo da je shvatamo kao objek tivnu ili subjektivnu, to radimo oslanjajući se na velikog Drugog. Mi, takoreći, definišemo ono što vjerujemo termi nima koje uzimamo spolja, koliko god izgledalo da to što vjerujemo osjećamo ovdje unutra. U toj mjeri, ono u šta vjerujemo nije više čisto personalno, nego uvjerenje koje kultura dozvoljava (čak i kad ista ta kultura to ne odobrava). Koliko je naših uvjerenja, koja doživljavamo kao »subjektivna«, zapravo kulturno usađeno?
Dekonstrukcija Poststrukturalizam tvrdi da konvencionalna antiteza između subjektivnog i objektivnog više ne stoji zato što je subjekt proizveden izvan s e b e . Nema smisla izolovati subjektivno, budući da subjekt ništa ne začinje i zbog toga ga ne možemo smatrati apsolutnim izvorištem njegovih vlastitih pogleda. Pogledi su naučeni negdje, čak i kad se ne možemo sjetiti gdje i kada, i čak i kad smo mi prva osoba koja je spojila ranije odvojene poglede i stvorila neki novi. Istovremeno, nema čisto objektivnog znanja, zato što je znanje nužno svojina subjekta. Neka činjenica može nastaviti da postoji u vječnost, čak i kad ljudska rasa izumre, ali znanje ο njoj se ne nastavlja bez subjekta koji bi je saz navao. Ono što je izvan subjekta konstituiše subjektivnost; subjekt zadire u objektivnost onoga što zna. 75
Jacques Derrida, 1930. Rođen i odrastao u Alžiru, Derrida se zbog daljeg školo vanja preselio u Pariz kad mu je bilo devetnaest godina. Tu
je
predavao
na
Sorboni,
pa
na
Ecole
Normale
Superieure, i na Ecole des Hautes Etudes. Na Univerzitetu Kalifornija u
Irvajnu predaje filozofiju
i komparativnu
književnost. Prva knjiga bila mu je ο Huserlovoj geometriji ( 1 9 6 2 ) , a Ο
gramatologiji,
Govor
i
fenomen
i
Pismo
i
razlika
objavljene su u Parizu 1967. godine. Od tada je mnogo pisao ο jeziku, umjetnosti, etici i politici, eksperimentišući sa tipografijom i nalazeći inventivne načine da raskine sa linearnom prozom. Od
mnoštva
njegovih
knjiga,
moja
omiljena
je
Razglednica: od Sokrata do Freuda i dalje ( 1 9 8 0 . ) . Prvi dio ove knjige je ljubavna priča, ispričana u pismima (ili u vrlo velikim razglednicama!) u kojima se objekt zabra njene,
nemoguće
vatno)
metafizika.
žudnje
konačno otkriva
kao (vjero-
Ukoliko ste ovo mogli pratititi, upravo ste izveli proces koji J a c q u e s Derrida naziva dekonstrukcijom - analizu neizbježne invazije drugog u jedno-i-isto. Djelo koje je Derridi stvorilo međunarodnu reputaciju bilo je Ο gramatologiji, koje sa ne francuskom pojavilo 1967. godine. Tema - pismo - izgledala je nekontroverzno, a naslov teško da je ličio na naslov bestselera. A ipak je Ο gramatologiji na impresivan način dovela u pitanje čitavu tradiciju zapadne filozofije i, mada je knjiga b e s k o n a č n o pogrešno čitana, p o g r e š n o citirana i odbacivana, njeni argumenti do sada nisu bili efektivno poreknuti. 76
Binarne opozicije Zapadna kultura, Derrida tvrdi, počiva na binarnim opozi cijama. U tom smislu strukturalisti su nasljednici tradicije duge dvadest pet vjekova. Štaviše, te opozicije uvijek su hijerarhijske. J e d a n termin je uvijek visoko vrednovan, za drugi se kaže da je nedostatan. Priroda se privileguje na račun kulture, isto kao i govor na štetu pisma. Ali ovi ter mini nikad ne mogu podržati antitezu na kojoj su zasno vani. Značenje svakog od njih zavisi od traga o n e druge koja stanuje u njegovoj definiciji.
Dekonstruisanje
Levi-Straussa
O gramatologiji sadrži i pomno čitanje Levi-Straussa. U Tužnim tropima Levi-Strauss analizira o n o što sam zove »Lekcija pisanja«. Pleme Nambikvara posmatralo je antropologa dok pravi zabilješke i procesu pisanja pridalo m o ć . Kad im je Levi-Strauss dao papir i olovku, Nambikvare su brzo naučili da na papiru crtaju valovite linije, vjerovatno imitacije prakse koju su vidjeli. Ali njihov poglavica je u tome prozrio i jednu dodatnu mogućnost. U namjeri da svoje ljude zadivi poznavanjem tajni bijelog čovjeka, pravio se da čita svoje žvrljotine. Ta epizoda nat jerala je Levi-Straussa da razmisli ο implikacijama pis menosti. U skladu sa zapadnjačkom tradicijom smatranja pisma sekundarnim, samo transkripcijom govora i tako »izgnanim« iz raja usmene kulture koja se shvata k a o bliža samoj prirodi, Levi-Strauss pisanje dovodi u vezu sa eksploatacijom i nasiljem. Etnolog s e b e okrivljuje za uništavanje nevinosti u kojoj su živjeli Nambikvare i za uvođenje moći u njihov komunitarni način života. Derridina knjiga treba da dovede u pitanje privilegovanje govora kao prirodnog i nevinog. Na osnovu LeviStraussovog vlastitog izvještaja, i ne uvodeći ni jednu infor maciju iz n e k o g drugog izvora, Derrida pokazuje da Nambikvare nipošto nisu nevini, kao što bi priča htjela da vjerujemo. Naprimjer, iako njihova kultura zabranjuje upotrebu ličnih imena, kad se djeca svađaju ona antropo logu odaju imena svojih protivnika, a antropolog onda s lakoćom može doći do imena svih ostalih. Nasilje, perfidnost, volja da se tlači v e ć su tu, čak i među djecom. Nevinost Nabikvara je imaginarna, isto k a o i san antropolo ga ο nevinosti na Zapadu izgubljenoj, ali još uvijek prisut noj negdje drugdje, shvaćenoj kao nešto što istrajava izvan korupcije naše vlastite kulture u jednom čistijem, m n o g o prirodnijem društvu. Levi-Strauss je p r e o k r e n u o konven cionalni oblik e t n o c e n t r i č n i h vrijednosti Zapada. Umjesto 78
preziranja Nambikvara, on ih idealizuje. Ali pošto ovo preokretanje vrijednosti ostaje u istom teorijskom okviru, o n o samo na drukčiji način reprodukuje etnocentrizam koji je trebalo dovesti u pitanje. Derridin projekt, međutim, nije da p r e o k r e n e hijerarhiju i da umjesto govora privileguje pismo. Umjesto toga, on h o ć e pokazati da više vrednovani govor nije imun na negativne kvalitete pripisane pismu. »Vlastita« imena Nambikvara, tvrdi on, ne pripadaju pojedincima k a o njihovo »vlasništvo«, kao da jedinstveno ime označava jedinstvenu osobu. Naprotiv, imena diferenciraju i klasifikuju - baš kao i jezik, baš kao i pismo. Pravi Derridin cilj ovdje nije Levi-Strauss, ni njegova antropologija, n e g o o n o što Derrida naziva fonocentrizam, pripisivanje prisustva ljudskom glasu, i neposrednosti i nevinosti koje su izgubljene u pismu. T o , tvrdi, vodi ka sentimentalizaciji čistote i nevinosti koja nikad nije posto jala: usmena zajednica, svi nadohvat ruke jedni drugima, autentični, prezentni sami sebi.
Dekonstruisanje
Saussurea
Na osnovu isto toliko pažljive dekonstrukcije Kursa opšte lingvistike, Derrida tvrdi da je Saussure bio jednako koliko i Levi-Strauss sklon fonocentrizmu - nikakvo čudo, budući da je Saussure bio nastavljač iste te filozofske tradicije Zapada. Lingvistika daje prednost govoru. U skladu sa svo jim zapadnjačkim naslijeđem, specijalisti za lingvistiku i dalje su skloni da shvate pismo kao sekundarno, k a o ništa više od transkripcije usmene razmjene. Derrida pokazuje da Saussureov Kurs pismo optužuje da je na različite načine čudovišno, grešno, neprirodno, izopačeno, tiransko i patološko. To su jake riječi koje odaju uvjerenje da je nešto važno dovedeno u opasnost postojanjem pisma. Ali šta? 79
Pismo, Derrida objašnjava, nastavlja značiti i u odsustvu pisca. Homera možemo čitati iako je mrtav skoro tri hiljade godina, ako je ikad i postojao. Značenje Odiseje ne zavisi od našega neposrednog pristupa svijetu koji je Homer opi sivao, pod uslovom da je i taj svijet ikada postojao, niti od Homerovog prisustva da potvrdi da smo razumjeli njegovo pravo značenje. Naravno, u Homerovom odsustvu nemamo nikakav pristup o n o m značenju koje je on možda namjeravao da da Odiseji. Kad bismo sa tim izjednačili pravo značenje, sli jedilo bi da Odiseju uopšte i ne m o ž e m o čitati. Ali u praksi mi očigledno m o ž e m o pratiti priču ο Odisejevim avantura ma, m o ž e m o zamisliti svijet u kojemu on živi i brinuti se da li će na kraju n e k a k o dospjeti do svoga doma. Mi m o ž e m o stvoriti smisao tog starog epa. Tako pismo pokazuje da smisao uvijek može biti nešto što mi stvaramo, da možda i ne postoji jedno pravo značenje za koje svojom riječju garantuje autor, cogito svijesti, prezentan sam sebi u misli, da možda i ne postoji značenje izgovoreno u neposrednosti govora prije navodnog Pada. Na taj način pismo ugrožava logocentričnu tradiciju zapadne misli, pretpostavku da prvo dolaze ideje, koje onda traže svoj izraz u govoru, koji se onda transkribuje u pismo. Logocentrizam u centar smješta značenje, zamišljajući da o z n a č e n o postoji u nekom prostoru čiste svijesti, pa tek onda nalazi svoju spoljašnju formu u jeziku. Saussureov fonocentrizam i njegov logocentrizam, naučeni iz kulture kojoj je pripadao, u suprotnosti su sa radikalnim mogućnostima njegovog tvrđenja da je značenje efekt označitelja, da prvenstvo pripada jeziku samom, da mi učimo da uznačavamo. Ako nema čistih, slobodnostojećih označenih, Derrida objašnjava, onda uzalud tražimo transcendentalno označeno, j e d n o pravo značenje koje svim drugim određuje 80
mjesto, uzalud tražimo temeljnu istinu koja je nesumnjiva i koja omogućava odgovore za sve izvedene i sporedne probleme. Metafizički sistemi vjere, koji polažu pravo na istinu, svi se pozivaju na n e k o transcendentalno o z n a č e n o . Za hrišćanstvo to je Bog, za prosvjetiteljstvo razum, a za nauku zakoni prirode. Ali, ako značenje shvatimo kao efekt jezika, a ne njegov uzrok, ove o s n o v e gube svoj tran scendentalni status. To ne svodi vjeru na nivo fikcije, ali podriva njenu usidrenost u istini koja je izvan sumnje. Kao posljedica svega ovoga, istina više nije na raspolaganju kao izvor autoriteta. Odatle ne slijedi da rakete ne dopiru do Mjeseca ili da se mostovi mogu iznenada obrušiti (osim ako projekt nije bio p o g r e š a n ) . To prosto podrazumijeva izvjesnu skromnost u odnosu na rezonovanje koje ih je tamo stavilo. Veliki dio nauke zasniva se na hipotezama, a ne na izvjesnosti; m n o g o toga u medicini djeluje a da mi
P: Derridu je vrlo teško čitati. Zašto ne piše malo jed nostavnije? Da li on uopšte hoće da komunicira? O: Ima tri razloga za teškoće u razumijevanju Derride. Prvo,
on
je
(kontinentalni)
filozof i
njegovi
tekstovi
sadrže niz referenci koje izvan te tradicije nisu mnogo rasprostranjene.
Mnoge
od
njegovih
nerazumljivih
napomena ispostavljaju se kao aluzije na Platona, Hegela ili Heideggera, i nisu neprozirne onim čitaocima koji te autore imaju u malom prstu, onako kako ih većina od nas nema. Drugo, on ogromnu pažnju pridaje detaljima. Ono što može da izgleda repetitivno ili preciozno, posljedica je njegove želje da bude precizan. A treće, sa stanovišta argumenta
protiv
logocentrizma,
važno
je
u
praksi
pokazati da jezik nije proziran, da nije komadić stakla kroz koji se ideje opažaju u svoj svojoj razumljivosti. (S druge strane, isti manirizmi ponovljeni u tekstovima nje govih manje nadarenih učenika mogu stvarno da iritiraju!) 81
nismo sigurni zašto. Uspjeh u praksi ne dokazuje uvijek tačnost naše teorijske mape. S druge strane, subjektivnost nije alternativa. Ni moja lična uvjerenja ne mogu garantovati tačnosti. Ja mogu vjerovati da mogu skočiti sa dvadesetospratnice i poletjeti - ali vjerovatno ću otkriti da nisam bila u pravu. Pitanje nije da li mi m o ž e m o letjeti, n e g o da li imamo ikakav pristup istini sa o n e strane jezika kao osnove znanja i izvjesnosti.
Dekonstrukcija, ne kritika Tradicionalna zapadna metafizika napreduje na osnovu kri tike. Nađete slabosti u argumentima svoga protivnika i tako pokažete da nije u pravu. Argument m o ž e t e ismijati i tako, u tradiciji P o p e a i Swifta, uvjeriti svoga čitaoca da prede na vašu stranu. Onda prethodnu poziciju zamijenite svojim vlastitim pogledima, koji onda i sami postaju pred met nečije kritike. Dekonstrukcija, međutim, nije kritika. Derrida se prema Levi-Straussu ophodi sa m n o g o uvažavanja, a njegov cilj nije da nas uvjeri da odbacimo Saussurea, još manje da ga ismije (iako ima smiješnih momenata u njegovom prikazu propovijedi protiv pisma ovog ženevskog moraliste). Umjesto toga, on ukazuje da Saussureova knjiga ne podržava opoziciju između govora i pisma, koju uzima zdravo za gotovo, i samo je ponavlja. Naprotiv, Kurs opšte lingvistike prati i bilježi invaziju o d b a č e n o g pisma u sam govor. Način pisanja, izjavljuje užasnuti Saussure, mijenja način izgovora. A to je stvarno čest slučaj. Moderni engleski primjeri su uvođenje izgovora »t« u »often«, što se n e k a d rimovalo sa »soften«; sve č e š ć i izgovor »again« tako da se rimuje sa 82
»Spain«; čak i »mayor« kao dva sloga. Govor se neprestano modifikuje pismom: drugo prodire u jedno-i-isto. Ni govor ni pismo nemaju logičko prvenstvo: to dvoje nisu antiteza; učimo označavati p o m o ć u oba.
Sonet 1 8 . Shakespeareov osamnaesti sonet: »Da li da te poredim s Ijetnjim danom- jedna je od njegovih najpopularnijih pje sama. Čita se naglas na vjenčanjima (mada ne tako često kao sonet 116.) ka o lirska pohvala idealne romanse. U filmu J o h n a Maddena Zaljubljeni Shakespeare ( 1 9 9 8 . ) Will ga piše za Violu. Pjesma izgleda ka o da se zasniva na binarnom poredenju voljenog bića i ljetnjeg dana, u kojoj je ovo prvo uvijek privilegovana strana: »lepši, a čari tiše«. U kontrastu sa voljenim b i ć e m vrijeme nikad nije k a k o treba: »pupoljke maja strašni vetri smlate«, temperatura je ili previsoka ili preniska. Osim toga, proizvodi ovog godišnjega doba savršeni su samo na trenutak, dok »svenuti n e ć e v e č n o leto tvoje«. Ali šta je uslov ovog vječnoga savršenstva? Pismo! Voljeno biće je imuno na propadanje i smrt samo zato što »u večnost - pesma - tvoj lik odneće«. Ispada da je sama pjesma ono što smrtno ljudsko biće obdaruje besmrtnošću: -dok oko vidi i dok dišu ljudi, sa pjesmom će ovom tvoj lik da se budi«. Drugim riječima, sonet 18. hvali vlastitu moć da osigura vječnost. Binarna opozicija, onda, nije tako jednostavna k a k o je izgledalo na prvi pogled. »Ti« i ljetnji dan, razlučeni kao antitetični, sad izgledaju na istoj strani razdjelnice koja dijeli smrtnost od poezije. Sve što živi prolazno j e , uključujući i voljeno b i ć e : »sve što je lepo lepotu i gubi«. Kao i ljetnji dan, živi predmet pjesnikove žudnje ć e , na 83
kraju, nestati i umrijeti: vječnost pripada samo pjesmi i inskripciji ljubavi koju ona vrši. Ali, a ko ljubav i ljeto nalikuju j e d n o drugome, u kontrastu sa pismom, koje jedino ima besmrtne moći, k a k o da shvati mo pretjeranu toplinu ili hladnoću ljetnjega dana? J e s u li o n e t a k o d e svojstva koja ovo godišnje doba dijeli sa ljud skom ljubavlju? Da li sonet sugeriše da je i ljubav, u prak si, vrlo rijetko baš kako treba? A strašni vjetri koji mlate pupoljke? J e s u li oni, može biti, seksi? Ili makar burni ele ment strasti koji ljubav čini sve samo ne »tišom«? Drugo prodire u jedno-i-isto. Svojstva o d b a č e n o g ljetnjeg dana vraćaju se da nasele romansu koju je naizgled trebalo da definišu kontrastom. Šta se onda t a č n o tvrdi u sonetu 18? Bolja si od ljetnjeg dana, zato što n e ć e š svenuti sad kad sam ja napisao ovu pjesmu? Ili, opet, ti si smrtna, kao i ljetnji dan, i n e ć e š svenuti ako - i samo ako - te ja obesmrtim svojom pjes mom? Ko je ovdje glavni: lijepi, ali promjenljivi predmet ljubavi, ili žudni pjesnik koji daruje život? Ili, da nije sonet 18. dramatizacija minijaturne igre moći, nastavak prijetnji i obećanja koje se nalaze odmah pod površinom toliko mnogo strasnih veza? Koliko je tačno idealistički ovaj tekst? Šta je istina soneta 18? Možda je to neodredivo?
Razodlaganje (differance) Kaže se da ovaj e l e m e n t neodredivosti, tako čest u Shakespeareovim sonetima i dramama, i izmicanje označitelja j e d n o m odredivom tematskom značenju, ili logosu, imaju važnu ulogu u neprekidnoj privlačnosti kojom S h a k e s p e a r e o v o djelo zrači već vjekovima. Derrida nastavlja ispitivati implikacije onoga što ostaje u Saussureovom djelu u k o l i k o iz njega uklonimo logocen84
trizam koji je posljedica njegovog fonocentrizma, rezidual nu privilegiju pripisanu glasu i idejama. Značenje, zaključuje Derrida, uvijek je paradoksalno efekt traga, dru gog u jednom-i-istom. Kako definišemo prirodu? Ne referencom na cvijeće ili drveće, pošto se ono može naći i kultivisano u parku, nego kao divljinu, kao odsustvo kulture. J e d n o m riječju, referencom na termin koji je isključen iz same prirode i kojeg sama priroda isključuje. A, ipak, tek iz kulture uopšte možemo identifikovati prirodu. J e d a n termin ne može biti isključen iz značenja drugog. Značenje zavisi od razlike. To, takođe, Derrida tvrdi, podrazumijeva odlaganje. Ako se označitelj razlikuje od drugog označitelja, on takode odlaže značenje koje proizvodi. (U francuskom differer znači i raz likovati i odložiti.) To onda znači da označitelj zauzima mjesto označenog. Logocentrizam zamišlja postojanje čistog pojma, ideje. U pismu i govoru prisutan je samo označitelj: zamišljeno prisustvo značenja kao čiste ideje je odloženo, potisnuto i suspendovano. Izgnao ga je označitelj, koji je sve što imamo pred sobom, sve što možemo izolovati radi posmatranja. Razodlaganje (differance) jest proces, a ne akcija koju mi izvodimo ili trpimo, nije ni aktivno ni pasivno (kao slični termini na -anje: analiziranje ili rastvaranje). Ono je jedini izvor značenja. Ali razodlaganje nema nikakav sadržaj; ta riječ ne imenuje ni prisustvo ni transcendenciju bilo koje vrste. To nije pojam. Nije, zaista, čak ni riječ. U jednom ogledu ο »Razodlaganju«, Derrida pokazuje da je taj termin, koji je sam stvorio na osnovu jednog francusko ga homonima, istovremeno i instanca dekonstrukcije i nešto kao ironični omaž Saussureu. Nemoguće je u govoru, ponavlja Derrida, upotrijebiti termin a da se pritom 85
eksplicitno ne prizove i način njegovog pisanja. Ne m ožete , naglašava, čuti razliku između difference i differance. J e d i n i način da razliku medu njima učinite o č i g l e d n o m jest da kažete "difera:ns", naglašavajući a. Pokazuje se da pismo prodire u čin govorenja. Razodlaganje, ni označitelj (dok ga Derrida nije upotrijebio k a o takvog) ni o z n a č e n o (pošto ne priziva nikakvo zamišljeno prisustvo), jest, ipak, jedini izvor značenja. Ni ispunjeno ( n e k o m idejom) ni prazno (budući da je razumljivo), ni utemeljujuće pošto se na njega ne m o ž e m o pozvati kao na garanciju istine, razodlaganje je, svejedno, o n o što nam omogućava da razumijemo jedni druge - u o n o m stepenu u kojemu je to uopšte moguće.
Čudan slučaj Richarda Mutta Koje su implikacije svega ovoga? Kako u praksi dekonstrukcija utiče na naše razumijevanje svijeta? Razmislimo malo ο slučaju Richarda Mutta. Aprila 1917. godine Američko društvo nezavisnih umjetnika priredilo je jednu izložbu. Modernizam je bio u punom zamahu, a ovo je bila jedna radikalna grupa, odlučna da ne dozvoli akademskim vrijednostima da joj određuju šta se računa u umjetnost. Prema pravilima Društva, član je mogao biti bilo koji umjetnik bilo koje nacionalnosti. Slogan izložbe b i o je »Bez žirija, bez nagrada«. Kažu da je uticajni član Nezavisnih, Marcel Duchamp, u namjeri da se izbjegne čak i n e h o t i č n a hijerarhija, predložio da se djela izlože abecednim redom, počinjući od slova koje bi se izvuklo iz šešira. Zbog te inventivne ideje izabran je za predsjednika odbora za aranžiranje izložbe. Nezavisni su, međutim, povukli crtu kad su vidjeli šta je priložio Richard Mutt: pisoar okrenut n a o p a č k e i nazvan Fontana. Fontana nije izložena, a Marcel Duchamp je 86
8. Da li je to umjetnost? Fontana Marcela Duchampa odmah dao ostavku na svoje mjesto u odboru, podržavajući lako umjetničku slobodu. Slijedećeg mjeseca drugi broj Duchampovog časopisa Slijepac objavio je nepotpisani uvodnik u kojem se branila Fontana, a na naslovnoj stranici našla se fotografija ovog predmeta koju je uradio Alfred Stieglitz, prestižni njujorški fotograf i vlasnik galerije koja je Americi prikazala djela Rodina, Matissea, Cezannea i Toulouse-Lautreca. Fotografija je pokazivala elegantno smješten u sjenci, ali sasvim jasno prepoznatljiv pisoar, okrenut n a o p a č k e i potpisan sa R.Mutt, 1917«.
87
Kao što svi dobro znamo, R. Mutt je b i o Marcel Duchamp, a Fontana je postala jedno od najslavnijih djela dvadestog vijeka. Sve što je ostalo od originala, koji nikad nije bio izložen, jest fotografija, označitelj označitelja, slika »rada« koji nije podrazumijevao nikakav rad, djelo umjetnika koji nikad nije postojao. Mnogo kasnije Duchamp je autorizirao izvjestan broj »kopija«, koje su danas izložene u Parizu, New Yorku, Londonu i drugdje po svijetu. Te kopije nisu bile ni egzaktne replike prve Fontane, niti jedna druge. Izgubljeni original se, zamijenjen kopijama, b e s k o n a č n o odlaže. Tate Modern galerija u Londonu izložila je verziju iz 1964., a faksimil Slijepca takode je izložen pod staklom. Thierry de Duve je tvrdio da Duchampovo djelo u cjelini, a p o s e b n o Fontana, označava prekretnicu u estetici. Duchampovi »readymades« dovode u pitanje kriterije umjet nosti. Da li je to bila umjetnost, taj predmet koji teško može da se opiše k a o lijep, barem prema konvencionalnim standardima? Da li je to bila umjetnost ako je već moglo da se kupi i nije zahtijevalo nikakve vještine da bi se stvorilo? Da li je to bila umjetnost ako je odbacivalo sve ideje ο izražavanju i kreativnosti? I konačno, da li je to bila umjet nost ako j e , iako djelo slikara, odbacivalo i boju i platno, i, iako trodimenzionalno, ni najmanje nije ličilo na bilo kakvu već postojeću skulpturu? Godine 1917. Američko društvo nezavisnih umjetnika reklo je da nije. Ali dvije generacije kasnije umjetnički svijet bi nedvosmisleno odgovorio da jest, a kopije Fontane postoje širom svijeta. Ko je bio u pravu? Da li postoji tačan odgovor? Ne baš: pitanje je takvo da ne dozvoljava nedvosmilen odgovor, pošto definicija umjetnosti nije podložna legislaciji. Da li je, onda, odluka »subjektivna«? Sami odlučite. U praksi, međutim, koliko god ličan i individualan mogao 88
biti, vaš izbor zavisi od značenja koje nije subjektivno nego konvencionalno, i koje je uslov subjektivnosti same. U ovom primjeru u pitanju je značenje »umjetnosti«. Ako umjetnost definišete kao ljepotu, vještinu, kreativnost, vaš odgovor mora biti odričan. Ako je definišete kao ono što umjetnički svijet naziva umjetnošću, ili o n o što sam umjet nik tako nazove, ili šta god i ko god h o ć e nazivati umjet nošću, vaš odgovor može biti potvrdan. Tako je ovo pitanje lingvističko, a rasprave ο tome šta konstituiše umjetnost u krajnjoj liniji su debate ο jeziku. Ko definiše termine? Ko ima pravo odlučiti šta ste vi imali na umu? Može li iko da k o n a č n o i neopozivo kaže šta umjetnost jest? Poststrukturalizam bi rekao: ne može. Značenje, pojam, istina umjetnosti uvijek su odloženi i raz likovani označiteljem. »Umjetnost« kao čista ideja ne može da se učini prezentnom svijesti. Fontana istovremeno postavlja pitanje i ometa davanje konačnog, nesumnjivog odgovora. Nije nikakvo rješenje tvrditi da Fontana lišava svakog značenja označitelja »umjetnost«. Naprotiv, riječ nastavlja značiti, čak i kad znači različito sa različitih tačaka gledišta. A za one koji Fontanu ubrajaju u kategoriju umjet nosti, značenje tog termina nepovratno je izmijenjeno. Neumjetnost (readymade, pisoar) prodire u umjetnost (nešto kreativno, što uzdiže); trag drugog pojavljuje se u jednom-i-istom. I od tog trenutka makar je značenje umjet nosti postalo neodredivo. Umjetnost više nije čisti pojam na koji se možemo pozvati kad h o ć e m o da prosudimo Brillo B o x e s Andya Warhola ili Krevet Traceya Emina. Ali, s druge strane, možda to nikad nije ni bila.
Implikacije neodlučivosti Saussureov dijagram znaka kao zaokruženog i zatvorenog kruga, s linijom koja ga uzduž presijeca i odvaja označitelj 89
od o z n a č e n o g , može stvoriti utisak da svaki označitelj s o b o m donosi svoje vlastito, neotuđivo i jedno jedino značenje. Dekonstrukcija poništava taj utisak, značenje pomjera ka neodlučivosti i t o k o m toga procesa demokratizuje jezik. Binarne opozicije se ne drže, uvijek mogu biti p o n i š t e n e . Trag drugosti u jednom-i-istom sve opozicije otvara za dekonstrukciju, ne ostavljajući ni jedan čist i apsolutan pojam koji bi se mogao shvatiti k a o utemeljujući. Značenja, ne samo »umjetnosti« n e g o i »demokratije« same, ili »terorizma«, ili »ljudskih prava« naprimjer, nisu individu alna, lična ili subjektivna, budući da izviru iz jezika. Ali ona nisu prirodno data, niti ih garantuje neki postojeći autoritet. U isto vrijeme, značenja se žive. Umjetnička djela dostižu visoke cijene, demokratijom se pravdaju ratovi i love tero risti. Ljudska prava su u mnogim krajevima svijeta utopijs ka težnja a ne stvarnost. Ali sve to motiviše zakonski obvezujuće odluke. Ako značenja nisu data ili garantovana, nego življena, to onda znači da mogu biti dovedena u pitanje i izmijenjena. A to ne važi samo za figure autoriteta. Ako je značenje stvar društvene konvencije, onda se tiče svih nas i niko ne može ostati postrani. Implikacije poststrukturalističke analize označiteljske prakse tema su posljednjeg poglavlja.
90
Poglavlje
5
Neslaganje
Programirani? J e d n o rasprostranjeno pogrešno razumijevanje poststrukturalističke teorije tvrdi da nas ona lišava moći izbora ili preduzimanja akcije u kojoj ć e m o biti djelatnici u vlastitim životima. To je opet binarno razmišljanje: ako je subjekt efekt značenja, ako nismo slobodni, ako nismo neuslovljeno izvorište naših vlastitih uvjerenja i vrijednosti, kaže priča, onda mora biti da nismo ništa bolji od vještačke inteligen cije, spolja programirani da djelujemo prema obrascima koji su određeni negdje drugdje. Međutim, većina poststrukturalista nije to tvrdila. Dekonstrukcija indirektno tvrdi da značenja nisu unaprijed data i nepromjenljiva, nego, naprotiv, da mogu biti izmi jenjena. Foucault kroz čitavo svoje djelo naglašava mogućnost otpora, budući da je moć uvijek moć nad n e č i m ili nekim, što je ili ko je sposoban za otpor. (Niko ne polaže pravo na moć nad cveklom.) U Foucaultovom modelu moć je mobilna, fleksibilna, prenosiva. I njegova i Derridina pozicija, na svoje različite načine, podrazumijeva ju izbor i odgovornost, etičku i političku. Slavoj Žižek i Jean-Francois Lyotard, na različite načine, podrazumijevaju neizbježnost sukoba i stajanje na jednoj od strana u njemu.
91
Odgovornost Veći dio Derridinog poznog djela bavi se etikom, proble mom ispravne akcije u svijetu bez utemeljujućih istina koje bi mogle činiti osnovu za izbor. Religije, tome nasuprot, zavise od takvog utemeljenja. One određuju šta bi trebalo da činimo, pozivajući se u krajnoj instanci na volju Božiju, koja je sveštenicima i prorocima otkrivena svetim znacima. Božija volja je u tom smislu shvaćena kao univerzalna i konačna, čista i apsolutna realnost, iza koje ljudska bića nikad n e ć e zaviriti. Sekularna uvjerenja mogu doći do n e k e druge k o n a č n e realnosti koja bi zauzimala istu strukturnu poziciju autoriteta: razum, naprimjer, ili moralni zakon, ili možda shvataju sve
prirodni se
ostale
kao
zakoni.
Takve
konačne,
posljednje
metafizičke osnove
vrijednosti od
kojih
zavise
vrijednosti.
Ali, ako vrijednosti proizlaze iz jezika, a jezik na različite načine dijeli svijet u svakoj od postojećih kultura, onda ne može biti pozivanja na univerzalnu, utemeljujuću realnost. Božija volja može ili ne mora postojati, ali, kao što je istorija pokazala, u praksi je bila poprište velikih sukoba, budući da je obje strane u sukobu o b i č n o svojataju za svoj cilj. (Jedna od kritičnih tema dvadeset prvog vijeka možda će biti pitanje da li nju ispravnije tumači Istok ili Zapad.) Nešto slično važi i za razum ili prirodu. Njih o b i č n o prizivaju tako da podrže suprotstavljene poglede: femi nističke i antifeminističke, gay i homofobičke. Može li onda da postoji n e k a etika dekonstrukcije, jedna etika bez metafizike? Derridino djelo je skeptično, ali, on sam naglašava, »potvrđujuće«. Ako, s j e d n e strane, element drugog u jednom-i-istom, razlika između kultura, jezika, subjekata, istovremeno podriva i totalitarizam i nacional izam, isto kao i druge pokušaje da se društva i grupe izravnaju prema j e d n o m identitetu, ona, s druge strane, ne ukida odgovornost da se ista ta situacija kritički osvijetli. 92
Vrijednosti ne samo što imaju istoriju, nego se takode i razlikuju od s e b e samih. O n e se mogu u budućnosti promi jeniti, ako ne u svjetlosti n e k e fiksirane ideje (ili Ideje) dobrog, onda barem u nadi da će trag alternative upisan u njih moći jednog dana da se realizuje. Derrida naziva taj način mišljenja "mesijanstvom«: ne obećanje određenog mesije, koji će ispuniti neki pojedinačni spis, hrišćanski, recimo, ili islamski, nego nada da će drukčija budućnost »doći« (avenir, a venir).
Heroizam Tako dekonstrukcija nije nespojiva sa moralnim ili političkim izborom. Može li postojati neka etika psihoana lize? Prema Lacanovom mišljenju, budući da neuroza potiče iz potiskivanja, a neuroze su destruktivne, slijedi da nikad ne bi trebalo odustati od svoje žudnje. Ovaj prijedlog, ispostavlja se, nije ni tako jednostavan ni tako hedonistički kao što zvuči. On sigurno nije opravdanje da se poslužite svim što (mislite) da želite, zato što je žudnja uvijek ne svjesna, a predmet naših svjesnih želja samo zamjena za nešto nepriznato, koliko god izgledalo da svjesno želimo to, i samo to. Prema Lacanu, primordijalni objekt je uvijek izgubljen za subjekta. Kod Freuda je, k a o što je poznato, prvi objekt libida majka. Za Lacana, međutim, Majka (s velikim M) nije osoba, nego strukturna pozicija. Taj maternalni ljubavobjekt je izgubljen u stvarnom, od kojeg nas odvaja svijet označitelja, ali u kojem, u isto vrijeme, mi i dalje živimo kao protivrječni organizmi-u-kulturi. Budući organizmi, mi ne možemo izbjeći stvarno; s druge strane, ne m o ž e m o mu se vratiti - osim u smrti. Ali smrt će rastvoriti i subjekta i njegovu žudnju. Izgubljeni objekt u nespoznatljivom stvarnom mami obećanjem neizmjernog uživanja, ali 93
podariće samo umiranje. Neodustajanje od žudnje je u tom smislu o p a s n o . Lacan vidi heroizam k a o potragu za izgubljenim objektom - po svaku cijenu. Njegov primjer u seminaru 1 9 5 9 . / 1 9 6 0 . bila je Antigona. Lacan nema vremena za o n o što omalovažavajuće zove »dobra«. Ta »dobra« su dužnost, samožrtvovanje, trud za dobro drugih, pod pretpostavkom da znate šta je to, i, prije svega, zdrav razum, k a k o pravovjerno društvo razumi je taj termin. Ni Antigona nema vremena za ta dobra. Kralj Kreont je naredio da za primjer drugima tijelo njenog brata, izdajnika Polinika, ostane nesahranjeno. Ne poričući izdaju, Antigona h o ć e da Polinika sahrani na propisan način, prosto zbog toga što je njen brat, zato što su bili u istoj materici. Da bi sahranila svoga brata, ona odbacuje zakon, pravila dobrog vladanja, svoje obaveze prema sestri i budućem mužu, i, prije svega, zdrav razum k a k o ga društvo razumije, znajući da je kazna za to zazidivanje u sopstvenom grobu - ili, Lacanovim terminima, da se živa vrati u stvarno. Kao i Freud, Lacan pokušava da na primjerima protagonista grčke tragedije objasni svoje shvatanje nagona koji ljudska bića goni sa o n e strane njihovih svjesnih želja. Lacan naglašava kontradiktorni karakter prisila koje nas motivišu. U žudnji su nerazlučivo povezani ljubav prema izgubljenom objektu i nagon smrti. Antigona od svoje žudnje nikad ne odustaje. I mada je Lacan često optuživan za mizoginiju, njegov primjer herojstva je jedna žena. Lacanova junakinja je v e ć imala mitski status u francuskoj kulturi. Uticajna Antigona J e a n a Anouilha, prvi put izvede na u okupiranom Parizu 1944. godine, u to vrijeme je shvatana k a o rasprava ο vrijednostima otpora - i Pokreta otpora. Lacan je svoje manje ambivalentno, ali jednako složeno čitanje Sofoklove drame razvio petnaest godina kasnije. 94
Isti Seminar 1 9 5 9 . / 1 9 6 0 . u više mahova referira na oružje za masovno uništenje kao prijetnju ljudskom rodu, i može se čitati k a o da nudi teorijsko objašnjenje prinuda u kon fliktu koje bi mogle spriječiti i podstaći njegovu upotrebu: s jedne strane ljubav, a s druge nagon smrti, koji bi se ispoljio kao agresivnost. To je, i drugdje u svijetu, bilo vri jeme snažnog suprotstavljanja jednako nasilnom ljudskom impulsu ka destrukciji. Britanska Kampanja za nuklearno razoružanje osnovana je 1958. godine, sa Bertrandom Russellom k a o prvim predsjednikom.
Sublimacija Na svu sreću, žudnja ne zahtijeva od nas uvijek o n o l i k o koliko zahtijeva od Antigone. Freud je tvrdio da postojanje civilizacije dugujemo procesu sublimacije, koja sirove sek sualne nagone pretvara u društveno o d o b r e n e aktivnosti: umjetničko stvaranje, naprimjer. Lacan umjetnička djela vidi kao pokušaje da se ponovo upiše izgubljeni objekt. Ali sublimacija nije samo za umjetnike. U većini života, vjeruje Lacan, nagon je upregnut u interese civilizacije, preuzima jući nevini oblik stvaranja, podučavanja, pisanja ili traganja za znanjem. Ali žudnja nas, ipak, sve p o k r e ć e k a o radikalni nemir, nezadovoljstvo stvarima kakve jesu, nesmirenost koja se može ispoljiti, između ostaloga, kao p o s v e ć e n o s t društvenoj i političkoj promjeni.
Antagonizam Slavoj Žižek je usvojio Lacanove stavove da bi stvorio direktniju političku analizu odnosa između ljudskih bića i društva. Žižek sam, jedan od najenergičnijih nasljednika Lacanove teorije, odbacuje (vrlo žustro) oznaku »poststrukluralist«, pošto je povezuje sa Derridom i onim što smatra 95
ekskluzivnom i vjerovatno frivolnom preokupiranošću označiteljem. (Derrida, zauzvrat, nema ništa lijepo reći ο Lacanu, optužujući ga za krijumčarenje kroz dimnjak fondacionalizma izbačenog na glavna vrata, da bi tako stvorio o n o što Derrida naziva »metafizikom odsustva«. Barem niko ne može da optuži poststrukturalizam za uniformnost!) Da li je onda legitimno ovdje raspravljati ο Žižeku? Ja sam koristila koja
su
direktne
termin se
»poststrukturalizam« razvila
reference
momentumom
i
iz
na vlastitim
da
Saussureovog
svijet
i
označim oslobađanja
obdarivanja
determinantama.
U
skup
djela
označitelja
jezika
vlastitim
tom
smislu,
Lacan direktno duguje Saussureu, a Žižek je na isti način Lacanov dužnik. Ali »poststrukturalizam« ne može polagati pravo (naravno!) na jedno, autorizirano značenje zasno vano na ultimativnoj realnosti ili istini. Pitanje Žižekovog poststrukturalizma tako može ostati neodlučivo. Međutim, iako nam tek predstoji da ispravno odredimo nje govu poziciju, njegovi stavovi se, sigurno, ne mogu ignorisati. Žižek od Lacana preuzima rascijep između sim boličkog poretka i stvarnog, i vidi reziduum izgubljenog stvarnog kao nešto što u nesvjesnom ostavlja traumatsko jezgro koje se ispoljava kao antagonizam. T a k o on ekspli cira Lacanovo izjednačavanje nesvjesne žudnje sa nagonom smrti, ali tamo gdje Lacan naglašava mogućnost sublimaci je, Žižek nalazi »sublimno«. Prema Žižeku, stvarno je pomi ješano sa izgubljenim objektom kao strukturno odsustvo, koje je u društvenim odnosima maskirano »sublimnom« fantastičkom figurom. Tu figuru demonizuje društveno pravov jerje kao izbrisiv uzrok onoga što je u praksi neizbrisiv antagonizam. Drugim riječima, n a g o n smrti društvene »objekte« smatra zamjenama za svoju opasnu zavodljivost. Društvo za svoje neizbježne tenzije okrivljuje demone koje je samo stvorilo, i dozvoljava sebi da vjeruje da će ga njihovo odstranjivanje 90
Slavoj Žižek, 1949. Žižek je studirao sociologiju i filozofiju u Sloveniji, i tu je doktorirao filozofiju prije odlaska u Pariz, gdje je pisao doktorat
iz
psihoanalize.
Pažnju
je
privukao
knjigom
Sublimni objekat ideologije (London i New York, 1 9 8 9 . ) , koja
je
još
uvijek
na
mnogo
načina
najuvjerljivije
iz
laganje njegovih pogleda. Za njom je slijedio niz knjiga koje su se pojavljivale u kratkim razmacima, kao što su Krivo gledanje: uvod u Jacquesa Lacana kroz popularnu kulturu ( 1 9 9 1 ) , Uživaj u svome simptomu! J a c q u e s Lacan u Hollywoodu i izvan njega ( 1 9 9 2 . ) , Metastaze uživanja: ogledi ο ženi i uzročnosti ( 1 9 9 4 . ) i Golicavi subjekt (1999.). Iskustvo čitanja Žižeka može biti naizmjenično ostajanje bez
daha,
ushićenje
i
napad
bijesa.
On
s
jednakim
uživanjem - i duhovitošću - piše ο Hegelu i popularnim filmovima, ο Lacanu i jevrejskim vicevima. Prvi utisak može biti anarhičnost, a to je i dio uživanja, ali njegova argumentacija često je mnogo rigoroznija nego što iz gleda.
Malo
vjerovatne
opservacije
pokazuju
se
kao
značajne. U »Dva načina da izbjegnete stvarno žudnje«, naprimjer,
Žižek poredi
prozu visokog modernizma
i
popularne detektivske priče koje su se pojavile u otpri like isto vrijeme. Iako se obično smatraju antitetičnim, prvi
težak,
zahtjevan,
neproziran,
a
drugi
lak,
pristupačan, »realistički«, ova dva načina pisanja imaju kao
zajedničku
karakteristiku
odbacivanje
linearne
naracije, pošto oba odbijaju da priču ispričaju poretkom vjerovatnog redoslijeda događaja. Sam Žižek tvrdi da je i dalje odan istini i transcendental nom subjektu, kao i Marxu, uz dodatak sekularizirane verzije Svetog Pavla! 97
zacijeliti. Hladnoratovska Amerika u pedesetim godinama napadala je »komuniste«; Hitlerova Njemačka izabrala je J e v r e j e . U drugim vremenima, druge figure se mogu naći da zauzmu isto strukturno mjesto; psihopate, preprodavci droge, pedofili... Postoji opasnost da će u dvadeset prvom vijeku Zapad u tom smislu konstruisati kao svoga protivni ka »islamski fundamentalizam«, koji će se smatrati odgov ornim za globalno nejedinstvo. Ovdje je problem, naravno, u tome što čak i kad bi pret postavljeni neprijatelj dobra mogao biti eliminisan, stvarni antagonizam koji stanuje u pojedincu, pa onda i u društvu, n e ć e nestati, pošto je, prema Žižeku, strukturan. Društvena i politička teorija, Žižek tvrdi, treba da uzmu u obzir taj antagonizam, umjesto što se samo trude da ga potisnu, k ao što je pokušavao totalitarizam, ili pokušavaju da ga civi liziraju, kao što to rade liberalne demokratije.
Razdor Na svoje različite načine, i totalitarizam i liberalizam h o ć e da ustanove konsenzus, prvi brisanjem opozicije, a drugi nagodbom sa njom. Taj projekt je, prema Jean-Francoisu P. Ali zar nam ne treba više konsenzusa, a ne manje? Zar nisu zapadne demokratije kao svoj cilj postavile onu vrstu
diskusije
koja
bi
razriješila
konflikte
i
ljudima
različitih uvjerenja omogućila da žive u harmoniji? O: Tolerancija lako sklizne u ravnodušnost, ako je efikas nost privrede jedini zajednički cilj. Na sličan način, kom promis se lako pretvara u samozadovoljstvo, kad pozna to izgleda sigurnije od nepoznatog. »Neutralnost«, često se ispostavlja, ipak nije neutralna, nego pristaje uz stanje stvari da bi se izbjegao konflikt koji bi m o g a o voditi ka promjeni nabolje. Konsenzus, tako, može doći u sukob sa pravdom. 98
Lyotardu, sam po sebi pogrešan. Ono što nam treba ako stvari h o ć e m o okrenuti na bolje, kaže on, nije konsenzus, nego razdor. Odanost konsenzusu promoviše mlaki cen trizam, imenuje kompromisne kandidate koje niko stvarno ne želi, ne zadovoljava nikog i stvari ostavlja onakvim kakve jesu. Obratno, intelektualna razlika, inventivnost, lateralno mišljenje, heterogenost - sve to promoviše izmjenu postojećih pravila i konvencija. Razdor dovodi u pitanje status quo. Kako razdor aktivno podstaći u obliku neslaganja, ali ne i nasilja? Gdje je u poststrukturalističkom viđenju ljudske kulture mjesto mogućnosti da se stvore i rasprave različiti pogledi? Ili, šta nam u prirodi označiteljskih praksi omogućava da teoretiziramo prakse koje se opiru homogenizujućem imperativu kulture?
Jezičke igre U odgovoru na to pitanje Lyotard se poziva na shvatanje jezika kao niza »igara« koje je razvio Ludwig Wittgenstein. Iskazi se mogu podijeliti na različite tipove, koji zavise od zajedničkih pravila i proizvode odnos između govornika, baš kao što i igre zahtijevaju pravila i generišu odnos između igrača. Naprimjer, objašnjava Lyotard, tvrđenje ο činjenici« smješta osobu koja to tvrđenje izriče u poziciju onoga ko zna, a slušaoca u poziciju onoga ko se slaže ili ne slaže. Nasuprot tome, pitanje o b r ć e uloge: ako pitam za put, znanje pripisujem svome sagovorniku. (Nikakvo čudo da je ženama lakše da pitaju za put nego muškarcima!) Ako izdam n e k o uputstvo, polažem pravo na autoritet. Moj sagovornik može ili da ga prihvati, ili da ga odbije i ne posluša. U svim tim primjerima govornik implicitno ili polaže pravo na moć, ili je prepušta, dok onaj kojem se obraća ili preuzima poziciju koja mu je ponuđena, ili je odbija. Nikad sa sigurnošću ne m o ž e m o predvidjeti »potez« koji će načiniti naš sagovornik. 99
U t o m smislu, Lyotard kaže, dijalog se m o ž e shvatiti kao slijed manevara, a »govoriti je isto što i boriti se, u smislu igre«, iako on žuri da doda da ne igramo uvijek da bismo dobili. Postoji i zadovoljstvo u čistoj jezičkoj inventivnosti: pričanje viceva, prepričavanje priča, stvaranje slogana, igre riječima. U ovim primjerima naš protivnik vjerovatno je sam konvencionalni jezik. Humpty Dumpty Louisa Carrolla sigurno bi se složio. Njegova interpretacija »Jabberwockya« bar je isto toliko jezički inventivna - i privlačno besmislena - k a o i pjesma sama. A cijelu konverzaciju sa Alisom on izvodi kao niz poteza. U jednom trenutku zahtijeva povratak na pret posljednju repliku. Ne iznenađuje što Alisa ne može da je se sjeti. »U tom slučaju m o ž e m o početi iznova«, kaže Humpty Dumpty, »i sad je moj red da odaberem temu« (»Govori ο tome kao da je riječ ο igri!« mislila je Alisa).« Ali i tvorac Humptya Dumptya bi se sigurno složio. Nije slučajno da je Kroz ogledalo, koja čitaoca izaziva zagonetkama i jezičkim klopkama, strukturisana u termini ma igre šaha. U svakodnevnoj razmjeni jezičke igre ne moraju biti stvar svjesne pažnje. Lyotard h o ć e da opiše o n o što se događa nezavisno od toga da li govornik to zna ili ne zna. Pobjeđujući u jednoj rundi, dajući neočekivani odgovor, mijenjajući pravila rasprave, ili protiveći se dominantnoj poziciji, m o ž e m o preokrenuti odnose moći, pa ma k a k o neprimjetno.
Čvorišne tačke Koliko god lišeni m o ć i m o ž e m o samima sebi izgledati, svako od nas je smješten, kaže Lyotard, na kružnoj putanji komunikacije: svi zauzimamo »čvorišne tačke« kojima se prenose poruke, i sa kojih ih dalje i sami prenosimo. 100
Jean-Francois Lyotard, 1924.-1998. Knjiga koja je Lyotarda dovela u centar međunarodne - i kontroverzne
-
pažnje
bila
je
Postmoderno
stanje:
izvještaj ο znanju ( 1 9 7 9 . ) , koja je postmoderno definisala kao »nevjerovanje u metanaracije«.
Lyotardove meta-
naracije ili »velike naracije« su one totalizirajuće pripovi jesti ο svijetu koje nude objašnjenje svega, uključujući i »male naracije«,
poznate priče koje nam predstavljaju
našu vlastitu kulturu. Male naracije - pojedinačni zapisi, proza, istorijski zapisi pojedinih trenutaka - identifikuju heroje i zlikovce, i imenuje znanje koje je vrijedno pos jedovati.
One
predstavljaju
inskripcije
zajedničkih
značenja i vrijednosti. U isto vrijeme, vrijednosti upisane u te male naracije često su nesamjerljive jedna drugoj, pa tako pokazuju da kultura nije ni homogena ni jedno obrazna. Velike naracije, nasuprot tome, redukuju male naracije na svoje vlastite termine. One, zapravo, reduku ju svu istoriju na jedan potez: progresivno pojavljivanje racionalnih
vrijednosti,
naprimjer,
ili,
»razvoj«
prema
globalnom tržištu. Neizbježni trijumf radničke klase bio je jedna takva metanaracija, pa zato knjiga Postmoderno stanje nije bila popularna medu marksistima. Vrijednosti za koje se Lyotard zalaže su heterogenost, umnožavanje razlike i traganje za još nepoznatim uz pomoć onoga što on zove »paralogija«, oblik rezonovanja koji ili krši pravila ili izmišlja nova. Raskol ( 1 9 8 3 . ) tvrdi da sporovi između nesamjerljivih pozicija ne mogu biti riješeni bez nepravde učinjene jednoj ili drugoj strani.
101
Posredovanje poruke mijenja sadržaj, ma kako neznatno, ili mijenja mjesto onoga kome se poruka obraća, i ima m o g u ć n o s t da promijeni proces odnosa moći koji je trebalo da potvrdi. Takve modifikacije, kao što znamo, stalno se događaju. P ren e s e te uputstvo, ali smanjite njegovu hitnost. Uprava zahtijeva izvještaj ο lošoj prodaji, a vaš izvještaj iznenađujuće ukaže na njihovu odgovornost. Romani mogu ohrabriti preusmjeravanje simpatije pa tako i savezništva: J e a n Rhys prepriča priču Charlotte Bronte ο ludoj ženi g. Rochestera s tačke gledišta Berthe Mason; J a c q u e l i n e Rose ispiše p o n o v o Proustovo U traganju za iščezlim vremenom sa Albertinine tačke gledišta. Kad Baz Luhrmann prenese scenu svoga R o m e o + Julija Williama Shakespearea ( 1 9 9 6 . ) iz renesansne Verone u Verona Bich, Kalifornija, on komad ο sukobu romanse i ugovorenog braka pretvara u opis high-tech potrošačkog društva koje ubija nevinost nudeći jednako blistavu, ali neefikasnu religiju k a o jedinu dušu bezdušnoga svijeta. U vrijeme rata, svaka strana redefiniše poruku o n e druge: »rat protiv terorizma« postaje »rat protiv islama« i tako postaje poruka oko koje se okuplja Istok protiv Zapada.
Avangarda U eksplicitno p o l e m i č n o m ogledu »Odgovor na pitanje: šta je postmoderna?« Lyotard zahtijeva neprekidno umjetničko protivljenje. Kulturama je, kaže on, potreban izazov novih oblika ukoliko ne žele da se uljuljkaju u samozadovoljstvu ili, još gore, teroru i strahu. Ovdje je njegova meta o n o što naziva »realizmom«. Realizam, kaže, potvrđuje iluziju da m o ž e m o zadobiti stvarnost, istinu, »pravo« stanje stvari. Fotografija, film i televizija, koji se nude k a o prozor u svijet dajući »činjenice«, nisu ništa više od ispunjavanja programa 102
uređenja vizualnog prostora koji je o t p o č e o u renesansnom slikarstvu. U petnaestom vijeku u Italiji slikari su počeli prikazivati svijet u skladu s pravilima perspektive nepomičnog gledišta. Sve dok su se linije za koje se smatra da su para lelne sa tlom stapale u jednoj dalekoj tački, i dok su pred meti u skladu sa tim prikazani umanjeno i skraćeno, tri dimenzije su se čudesno upisivale u dvodimenzionalno platno, a »istina« se pojavljivala na slici. Ali ta »istina« bila
9. Trodimenzionalalni prostor Pietera de Hoocha sa ženama 103
je efekt geometrije. Bila je iluzija. Pod uslovom da je posmatrač stajao na pravom mjestu, nasuprot tački nestajanja u daljini, na istoj razdaljini od s c e n e kao i slikar, i sve dok je slika posmatrana samo jednim okom, iluzija istine bila je prizvana iz vrlo vješte fikcije. Holandski realizam iz sedamnaestog vijeka na platno je prenosio svijet za koji vjerujemo da ga poznajemo sa izuzetnim nivoom tačnosti. Pieter de Hooch pokazuje pros tor koji se povlači u dno jednog delftskog dvorišta i dalje iza njega. On uključuje u taj domaći prostor i tri figure za koje realizam misli da tu spadaju, sve tri ženskog roda. I književni realizam takode se oslanjao na čitaočevo »pre poznavanje« svijeta koji je predstavljen sa tako uvjerljivim nijansama vjerovatnosti, i on je takode uređivao način na koji se stvari opažaju, svoju sliku svijeta upućivao jednoj tački gledišta, i činio da sa nje društveni odnosi imaju smisla. Klasična detektivska priča počinje zagonetkom: ko je i zašto ubio žrtvu? Do kraja saznajemo ko je ubica i nje gov motiv za zločin (a ako ne, osjećamo se prevarenim). Ali, dajući objašnjenje, raskrivanje koje sve čini jasnim, priča takođe potvrđuje ono što je prihvatljivo kao izvještaj ο ljudskom ponašanju, ono što izgleda vjerovatno, »real istično«. To o b i č n o podrazumijeva ideju da je zlo na kraju natjerano da položi račun. Realizam nas štiti od sumnje, kaže Lyotard. Nudi nam sliku svijeta koja nam izgleda poznato i potvrđujući da je ta slika istinita potvrđuje naš status subjekta znanja. Stvari jesu, ljudska bića jesu, i iznad svega mi jesmo baš onakvi kakvi smo oduvijek pretpostavljali da j e s m o . Postmodernost, prema Lyotardu, određuje jedan drukčiji književni i umjetnički postupak, prije negoli neki p o s e b n i period u istoriji umjetnosti. Duchampov izazov realizmu razumljiv je k a o postmoderan. »Hoćete realizam?«, kao da 104
pita pisoar Richarda Mutta. »Daću vam samu realnost, pravi pisoar, baš onakakv kakav viđate svakodnevno«. Ovaj... onakav kakav muškarci viđaju svakodnevno. Dobro, muškarci na Zapadu svakako. Stvarnost sama, kad je već ο tome riječ, takođe je kulturno relativna. Na početku dvadesetog vijeka eksperimentalna umjetnost i književnost dovele su u pitanje dominaciju realizma, pro glasivši ga efektom trika, i prekinule sa njegovim vrijed nostima priznajući nedostižnost istine na nivou označitelja. J e d n a grana tog novog eksperimentalizma - Lyotard je zove modernizam« - tugovala je zbog nemogućnosti dosezanja istine i predala se definisanju nostalgije za izgubljenim prisustvom u pričama i umjetničkim djelima. Druga, postmoderna, radovala se slobodi koju je ta nemogućnost donijela. Postmodernizam slavi sposobnost samog označitelja da stvori nove forme i, zaista, nova pravila. Lyotard priznaje da postoji i tržišni postmodernizam, eklek ticizam na nivou stila, koji pruža i lako zadovoljstvo i veli ki profit. Ali ta estetika kiča, uvjerenje da »sve može«, daleko je od izazova avangarde koji proširuju mogućnosti označiteljskih praksi. Kao svoj glavni književni primjer Lyotard navodi J a m e s a J o y c e a . Uliks ( 1 9 2 2 . ) je predstavljao udaljavanje od romana devetnaestog vijeka. Prikazujući jedan dablinski dan, roman opisuje događaje, ali u velikoj mjeri zanemaruje zaplet i napetost - konvencionalnu realističku strukturu, drugim riječima, zagonetke koje vode ka završnom otkriću. Kao alternativu Uliks nudi impresivnu igru riječima k a o niz Igara u kojima je glavni protivnik konvencija sama. Ne podsjeća Uliks mnogo na Homerovu Odiseju, djelo na koje neprestano ukazuje i koje parodira: briljantnost J o y c e o v e reinskripcije ovoga epa počiva na toj razlici. Uliks je otvoreno, trijumfalno tekstualan i intertekstualan. Uživanje koje pruža počiva na označitelju, a ne u n e k o m zamišljenom mjestu sa o n e strane pisma. 105
Strah i teror Postmoderno, ili avangarda, odbija potvrditi već postojeća pravila. Umjesto toga, kaže Lyotard, postmoderni umjetnik i pisac rade b e z pravila, da bi otkrili šta će biti pravila koja upravljaju njihovim djelima. Postmodernizam dolazi i prerano i prekasno: prerano za publiku, pošto mora biti nov; prekasno za autora, koji ne m o ž e unaprijed znati h o ć e li se to što radi pokazati k a o razumljivo, k a o da daje zado voljstvo, ili apsurdno. Uliks je bio zabranjen; danas ga mnogi smatraju najvećim romanom dvadesetog vijeka. Duchampovu Fontanu odbili su Nezavisni; danas su auto rizirane kopije neprocjenjivo vrijedne. U tom smislu, postmodernizam ne samo što upućuje iza zov, nego postavlja i pitanje. »Šta misliš?«, pita implicitno. Ili, još bolje, »Da li si sposoban misliti s o n e strane granica onoga što je v e ć priznato? Da li je moguće prepoznati o n o što je do sada bilo neznano?« I nacizam i staljinizam prezirali su avangardu. Nacionalsocijalizam je volio klasicizam i modernu umjet nost proglasio dekadentnom; Staljin je podržavao socijalis tički realizam na štetu eksperimentalnih formi koje su se razvijale n e p o s r e d n o poslije revolucije. Oba režima vjerovala su da posjeduju istinu i da bi umjetnost trebalo da je potvrđuje reprodukujući stvarnost koju su vlasti pro glasile
prihvatljivom.
Lyotard povezuje fantaziju ο posjedovanju istine sa stra hom. Avangarda nije samo stvar stila. Zato što postavlja pitanja, ona potkopava sve izvjesnosti, uključujući i izvjes nost da vi posjedujete istinu - i da zbog toga imate pravo da ubijate.
106
»Postmoderna bajka« Šta je odgovarajući žanr za postmodernu naraciju? Ne mogu postojati unaprijed zadata pravila, n e g o samo nove forme ili stare forme preobražene za nove potrebe. U »Postmodernoj bajci« Lvotard iznova stvara jedan od najs tarijih žanrova. Bajke su o b i č n o utješne ili p o u č n e . O n e nalaze prijatne načine da saopšte moralnu istinu ili da objasne porijeklo stvari. O n e priskrbljuju odgovore za stvarna pitanja, ali po definiciji su fikcija: o n e »fabuliraju«. U kontrastu s tim, Lyotardov postmoderni primjer žanra ne nudi nikakvu utjehu; ne daje odgovore nego postavlja pitanja; fabulira j a k o malo, ali reprodukuje zaključke mo derne nauke. I počinje na kraju priče: Na šta bi Ljudsko B i ć e i njegov/njen Um - ili prije Um i njego vo Ljudsko B i ć e - ličili u trenutku napuštanja ove planete zau vijek, prije no što ona bude uništena; to priča ne kaže. T a k o se završava bajka koju ć e m o sada čuti. S u n c e će eksplodirati.
»Postmoderna bajka« pita se da li ć e m o »mi« moći preživjeti neizbježnu eksploziju Sunca za četiri i po milijarde solarnih godina. Sve zvijezde na kraju se unište u eksploziji, a Sunce n e ć e biti izuzetak. Nestaće u vatri i usput uništiti Zemlju. H o ć e li se ljudska bića spasiti? Pitanje možda ne izgleda naročito hitno: imamo četiri i po milijarde godina da smislimo odgovor. Ali sretan kraj možda podrazumijeva da postanemo nešto drugo od ovoga što smo sada, bića sposobna da prežive u uslovima sasvim drukčijim od onih u kojima su evoluirala. Šta smo »mi«? Lyotardova bajka odgovara da su ljudska bića rezultat »slučajnog spoja različitih oblika energije«, moleku larna kompozicija Zemljine površine u spoju sa solarnim zračenjem, što je vodilo stvaranju živih ćelija. Onda je došlo do ćelijske diobe, jednog oblika rađanja i umiranja, 107
onda do seksulane reprodukcije, prirodne selekcije, jezi ka... To je način na koji postmoderna bajka objašnjava porijeklo stvari. Njen protagonist, međutim, nije ljudsko b i ć e , shvaćeno kao ništa više od slučajnog efekta, nego sama energija. Prema Lyotardovoj futurističkoj bajci, naučni resursi bivali su sve više posvećeni problemu ljudskog opstanka poslije kraja svijeta. Ljudsko tijelo, prilagođeno životu na Zemlji, zahtijevalo je protetičko preoblikovanje ili zamjenu, tako da mozak m o ž e nastaviti da radi u drukčijem okruženju. Ali kako će to izgledati - priča ne saopštava. Pošto je to postmoderna bajka, tekst sadrži i vlastiti komentar ο priči koju priča. Bajka, kaže, ne odbacuje rea lizam: naprotiv, prihvata naučno provjerljive informacije ο svijetu. Ali sama nije nauka. Umjesto toga, kao fikcija, ona predstavlja naročitu organizaciju jezika, koji je i sam jedan oblik energije u naročito kompleksnom stanju. Fikcija uključuje imaginaciju. Nauka i tehnologija takođe podrazu mijevaju imaginaciju - u vrlo velikoj mjeri - ali na kraju su podložne kriteriju istine: o n e svoje prijedloge stavljaju na test verifikacije ili falsifikacije. A bajke ne. O n e imaju pravo da se uzdrže od odgovora i da čitaocu p o n u d e mogućnosti za invenciju, otkriće, paralogiju. Pozvani smo da sami dodamo završetak koji bismo htjeli da priča ima - i da tako zamislimo kako nas je prevazišlo nešto nezamislivo. Ovu bajku čini postmodernom, kaže Lyotard, njeno odbaci vanje teleološke strukture velikih naracija, karakteristične za modernost. »Modernost« u ovom slučaju počinje hrišćanstvom koje nudi arhetipsku veliku naraciju. Po njoj će kraj svijeta p o n o v o stvoriti stanje koje je postojalo na njegovom p o č e t k u . Božija vladavina, drugim riječima, obnoviće odnos sa ljudskim bićima koji je postojao prije 108
Pada. T o k o m prosvjećenosti sekularne velike naracije ponovo su ispisale ovu priču, obećavajući obnavljanje vla davine prirode u korist ljudskih bića, ili besklasno društvo - prvobitno stanje stvari, prije nego što je sve krenulo naopako. U Lyotardovoj postmodernoj bajci nema mjesta za pret postavku da je istorija pokrenuta planom koji će u krajnjoj liniji sve okrenuti na dobro ljudskog subjekta. Naprotiv, bajka vrijeme shvata k a o seriju diskontinuiranih stanja energije, a subjekt kao privremeni efekt, ne motiv nego slučajni i uzgredni proizvod prijelaznog stanja Materije. Tako ispada da je ova bajka vrlo mračna, kao što i priliči priči ispričanoj u skladu sa postmodernom neizvjesnošću, stanjem koje sam postmodernizam teoretizuje. Ali nije pes imistična, budući da izglede u budućnosti ostavlja otvo renima. Mi nismo prepušteni na milost i nemilost nekoj zloj sili, a nismo ni stvorenja dobrohotnog tvorca. Umjesto toga, o n o što će nam se desiti do izvjesne mjere je u našim rukama. Ako nauka koju je proizveo efekt »slučajnog spoja različitih oblika energije« potvrđuje uvjerenje da će u dogledno vrijeme svijet nestati, ista ta nauka sposobna je tla interveniše u interesu moguće budućnosti n e k e nezamišljene verzije Uma i njegovog ljudskog B i ć a . Treba, dakle, tek odlučiti kako se ova priča završava. To je, da budemo precizni, bajka, fabulacija, koja zahtijeva »ne da joj se vjeruje, nego da se ο njoj razmisli«.
Poststrukturalizam i refleksija Poststrukturalizam nudi jednu mogućnost i povod za refleksiju. On predlaže leksikon i sintaksu, što znači rječnik i indikaciju ο načinima na koje se riječi legitimno međusobno povezuju. Ali jezik koji poststrukturalizam promoviše - na osnovu, naravno, prije svega proučavanja jezi109
ka samog - mnogo je korisniji u ukazivanju na neizvjes nosti pitanja nego u davanju konačnih odgovora. Projekt je slijedeći: da pitanja zamijene zapanjujuće alter native, kakve postoje na intelektualnom tržištu, mnogo oštrije fokusiranim neodredivošću koja specifikuje opcije dok ih istovremeno ostavlja otvorenim za raspravu. U tom smislu, naglašavajući da mi sami ispisujemo vlastitu priču, mada podložnu izvjesnim određujućim ograničenjima, poststrukturalizam je u isti mah skeptičan prema naslijeđenom autoritetu i afirmativan ο mogućnostima koje imamo u budućnosti. Kao i Lyotardova bajka, on prije svega zahtijeva da ο njemu
razmišljamo.
110
Reference
Prvo poglavlje Saussureove ideje ο jeziku izložene su u Opštoj lingvistici (Nolit: Beograd, 1977., prev. Sreten Marić). Ključne stvari nalaze se u poglavlju "Lingvistička vrijednost" (str.185·198.). Julia Kristeva objašnjava semiotičko u Revolution in Poetic Language (Columbia University Press: New York, 1984.), str. 19.-106. »Smrt autora« Rolanda Barthesa može se naći u knjizi Suvremene književne teorije (SNL: Zagreb, 1986., preveo i priredio Miroslav B e k e r ) . Drugo poglavlje "Praškovi i deterdženti" i "Lice Grete Garbo" u Roland Barthes: Mythologies (Vintage, 1993), str.36-38 i 56-57. Njega kože je tema u slijedećoj zbirci, The Effel T o w e r and Other Mythologies (University of California Press, 1 9 9 7 ) str.47-49. Saussure semiologiju definiše u Opštoj lingvistici, str.75. Njemačka ideologija Marxa i Engelsa dostupna je u više izdanja. Ogled Louisa Althussera "Ideology and Ideological State Apparatuses" pojavio se u Lenin and Philosophy and Other Essays (New Left B o o k s , 1 9 7 1 ) , str.121-173· Roland Barthes raspravlja ο strukturalizmu u svojoj knjizi S/Z (Jonathan Cape, 1 9 7 5 ) , str.3. Treće poglavlje Priča ο hermafroditu je iz: Michel Foucault (ed.) Herculine Barbin (Pantheon, 1 9 8 0 . ) . Julia Kristeva raspravlja ο našoj 111
neizbježnoj stranosti u Stranci smo mi sami sebi, objavljenoj u Zagrebu, str. 189., 1 9 1 . Rene Descartes definiše cogito u Raspravi ο metodi (Matica hrvatska: Zagreb, 1 9 5 1 . , prev. Niko Berus). Četvrto poglavlje J a c q u e s Derrida dekonstruiše Levi-Straussa u "Snaga riječi: od Levi-Straussa do Rousseaua" u Ο gramatologiji (Veselin Masleša, Sarajevo, 1976., prev. Ljerka Šifler-Premec), str.137.-185. Ο Saussureu malo prije toga: "Lingvistika i gramatologija", str.39.-99. Peto
poglavlje
Lacan čita Antigonu u Seminar 7: The Ethics of Psychoanalysis (Routledge, 1 9 9 2 . ) , str.241.-247. Lyotardova teorija dijaloga kao konflikta pojavljuje se u Postmoderno stanje (Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1988., prev. Frida Filipović). "Odgovor na pitanje: šta je postmoderna?" nalazi se u Postmoderna protumačena djeci (August Cesarec, Zagreb, 1990, prev. Ksenija J a n č i n ) . Bajka je jedna od nje govih Postmodern Fables (University of Minnesota Press, 1997), str. 8 3 . - 1 0 1 .
112
Za dalje čitanje
Uvodni tekstovi nužno pojednostavljuju stvari, u nekim slučajevima toliko da se jedva raspoznaju. Među onima koji to ne čine, a sa književnokritičke tačke gledišta, Andrew Benbett i Nicholas Royle nude divnu alternativu uobičajenim sažecima i prepričavanjima u An Introduction to Literature, Criticism and Theory (Prentice Hall Europe, 1 9 9 9 ) . Što se tiče autora p o n a o s o b , Malcolmu B o w i e u se može vjerovati: Lacan (Fontana, 1 9 9 1 ) , isto kao i Dylanu Evansu An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis (Routledge, 1 9 9 6 ) . Interrupting Derrida (Routledge, 2 0 0 0 ) Geoffreya Benningtona pruža izvjesne ustupke čitaocu. Knjiga Billa Readingsa Introducing Lyotard: Art and Politics (Routledge, 1 9 9 1 ) odlična j e . Neke od teorija ja sam upo trijebila u Desire: Love Stories in Western Culture ( B l a c k w e l l , 1994.). I Ivjerljivo najbolji način da nešto saznate ο poststrukturalizmu jest da čitate same tekstove. Neki (nipošto svi) u početku su teški, a onda postaju lakši - kao kad učite |ezik. Barthesovu knjigu Mythologies (Vintage, 1 9 9 3 . ) uživanje je čitati, kao i "Fragmente ljubavnog govora" (Treći program Radio-Beograda, 3 6 / 1 9 7 8 . , prev. M. Katić i N. B o j i ć ) . Najuticajnije Foucaultove knjige nije teško čitati: [storija seksualnosti: volja za znanjem (Prosveta, Beograd, 1982., prev. J e l e n a Stakić) i Nadzirati i kažnjavati (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci 113
- Novi Sad, 1997, prev. Ana A. J o v a n o v i ć ) . Rad Slavoja Žižeka je divan, mada teži nego što izgleda. Pokušajte sa Looking Awry: An Introduction to Lacan Through Popular Culture (MIT, 1991.) ili Enjoy Your Symptom! J a c q u e s Lacan in Hollywood and Out (Routledge, 1 9 9 2 . ) . Derridina knjiga Monolingualism of the Other; or, The Prosthesis of Origin (Stanford University Press, 1998.) je pristupačna, kao i Positions (Athlone, 1 9 8 7 . ) . Poslije toga, kad je ο Derridi riječ, sve zavisi ο tome šta vas zanima. Medu njegovim novijim radovima Aporias (Routledge, 1 9 9 4 . ) je ο smrti; Specters of Marx (Routledge, 1994.) tvrdi da ne m o ž e m o sebi dopustiti da zaboravimo marksizam (i analizira prvu scenu Hamleta); a The Gift of Death (University of Chicago Press, 1 9 9 5 . ) je ο etici (a ne ο smrti, osim uzgred). Što se tiče Lyotarda, Postmoderna protumačena djeci (August Cesarec; Zagreb, 1990.) izgleda lakša nego što jest. The Inhuman (Polity, 1991.) zbirka je eseja, od kojih su neki polemični. Moj omiljeni? "Može li misao da nastavi bez tijela?"
114
Rječnik
Autor (author): tradicionalno »objašnjenje« teksta; sredstvo postavljanja granica proliferaciji značenja. Buržoazija (bourgeoisie): klasa koja posjeduje sredstva za proizvodnju. Citatnost (citationality): proces navođenja, ponavljanja, aluzija koje označiteljske prakse čini razumljivim. Dekonstrukcija (deconstruction): analiza navale isključenog, različitog drugog u jedno-i-isto (vidi trag). Drugi ( O t h e r ) : simbolički poredak, koji postoji izvan nas i uslov je našem postajanju subjektom (Lacan). Fonocentrizam ( p h o n o c e n t r i s m ) : privilegovanje glasa ili govora. Ideologija (ideology): oblici društvene razmjene koji oprav davaju dominaciju vladajuće klase (Marx); pretpostavke, vrijednosti, očigledno, upisani u materijalne prakse (Althusser). Kultura (culture): značenja koja cirkulišu u o d r e đ e n o vri jeme i na određenom mjestu upisana u priče, rituale, običaje, predmete i prakse. 115
Logocentrizam (logocentrism): pretpostavka da značenja prethode označitelju, da je jezik izražavanje prethodno postojećeg pojma, koji postoji u čistoj inteligibilnosti. Metafizika (metaphysics): potraga za temeljnim realnostima, k o n a č n i m osnovama na kojima analiza prestaje. Metanaracija (metanarrative) ili velika naracija (grand nar rative): sveobuhvatna, totalizujuća priča, koja ο svemu gov ori i sve male priče svodi na svoje termine. Nagon (drive): psihički predstavnik instinkta. Označitelj (signifier): zvuk, slika, napisani oblik, predmet, praksa ili gest kojima je pripisano značenje. Razodlaganje (differance): odlaganje zamišljenog pojma ili značenja p o m o ć u označitelja, koji zauzima njegovo mjesto i tako ga udaljava tamo gdje nije dostupno; jedino (ali uvi jek ne-pozitivno) »porijeklo« značenja. Semiologija ( s e m i o l o g y ) : proučavanje označiteljskih praksi; analiza inskripcija značenja u kulturi. Semiotsko (the s e m i o t i c ) : zvuči i ritmovi koji prekidaju »tetičko« ( r a c i o n a l n o ) tematsko značenje (Kristeva). Simbolički poredak (symbolic order): disciplina koja je uslov sposobnosti da se simbolizuje ili označava; poredak jezika i kulture. Strukturalizam (structuralism): pronalaženje univerzalnih struktura koje su u temelju kulture, o b i č n o kao binarne opozicije; uvjerenje da su ljudska bića efekti struktura koje izmiču njihovoj svijesti. Stvarno ( r e a l ) : neimenljivo; ono što ostaje izvan dosega označitelja; izgubljeno organsko biće (Lacan). 116
Subjekt ( s u b j e c t ) : o n o što je s p o s o b n o za označiteljske prakse i tako za djelotvornost ( a g e n c y ) i izbor; istovre meno, efekt potčinjavanja simboličkom poretku. Trag ( t r a c e ) : ostatak onog što je isključeno iz označitelja, razlikovni termin koji predstavlja jedini izvor značenja. Transcendentalno o z n a č e n o (transcendental signified): zamišljeno temeljno značenje koje određuje mjesto svim ostalim označenjima (vidi metafizika).
117
Foucault, Michel 54, 57, 66,
Indeks
9 1 , 111, 113 Freud, Sigmund 24, 58, 60, 93, 94
Althusser, Louis 33, 42, 48, 57, 73, 111 Anouilh, J e a n 94
gramatologiji
112
Greimas, A.-J. 43
Β
Η
Balzac, Honore de 43 Barthes, Roland 18, 20, 23,
Herculine Barbin 49, 54, 58,
25, 26, 28, 38, 39,
111
58, 111, 113
Homer 80, 105
Bronte, Charlotte 102
Hooch, Pieter de 104
Bronte, Emily 71
ideologija 35, 38
Carroll, Lewis 1, 7, 100
Istorija seksualnosti 113
citatnost 20, 24, 28, 39, 115
J
D Defoe, Daniel 71
J o y c e , J a m e s 105
Κ
dekonstrukcija 70, 86, 93, 115 Derrida, J a c q u e s 4 3 , 65, 70, 76, 84, 96, 113
Kristeva, Julia 17, 111 kultura 3, 26, 5 1 , 66, 72, 78, 115
Descartes, R e n e 67, 68, 112 Dickens, Charles 71 Duchamp, Marcel 8 6 , 104 Duve, Thierry de 88
Lacan, J a c q u e s 58, 114 Last Action Hero 72 Lawrence, D.H. 37
Eliot, George 26, 37 Emin, Tracey 89 etika 92
F fonocentrizam 7 9 , 115
Levi-Strauss, Claude 4 1 , 47, 58, 78, 82, 112 logocentrizam 80, 8 4 , 116 Luhrmann, B a z 102 Lyotard, Jean-Frangois 9 1 , 99, 102, 104, 106, 110, 112, 113 118
Μ
semiologija (semiotika) 24,
Magritte, Rene 12, 15, 20 marksizam 3 1 , 57, 114 Mitologije 24, 26, 28, 31, 4 1 , 44, 46
Shakespeare, William 5, 37,
Morrison, Toni 7 1 , 73
strukturalizam 42, 48, 53,
Ν
subjekt 19, 21, 26, 37, 48,
116 62, 64, 72, 83, 102 Sonet 18. 83 Sofokle 94
73, 116
Nadzirati i kažnjavati 54,
50, 52, 54, 58, 68, 74,
113 nesvjesno 69, 96
9 1 , 115
Ο označitelj 11, 12, 15, 21, 23, 28, 39, 42, 53, 60, 64, 84, 89, 115
Ρ Pound, Ezra 15 Propp, Vladimir 43 Proust, Marcel 102 psihoanaliza 16, 57, 60, 64,
Τ Tenniel, J o h n 7 Thiong'o, Ngugi wa 10 Titian 61
w Warhol, Andy 89 Williams, William Carlos 16 Winterson, J e a n e t t e 73 Wittgenstein, Ludwig 99 Woolf, Virginia 51
68, 70
R .Razodlaganje« (»Differance«) 84, 116 Rhys, J e a n 102 Rose, Jacqueline 102 Russell, Bertrand 95 Komeo i Julija 58
V Venera i Adonis 62
Ζ Zaljubljeni Shakespeare 83
Ž Žižek, Slavoj 34, 91, 95, 97
s Saussure, Ferdinand de 8, 10, 13, 24, 33, 40, 44, 48, 58, 72, 79, 84, 89, 96, 111, 112 119