Roman za muškarce

Michal Viewegh (1962.), pripovjedač, esejist i dramatičar, već godinama je najčitaniji češki autor. Karakterističan spoj humornog i sentimentalnog, ironičnog i misaonog u njegovim djelima pretvorio ga je u miljenika europske književne publike. Vieweghove knjige i

prevedene su na dvadesetak jezika, po njima

|

je snimljeno više filmova, a postavljane su i kao kazališne predstave. Roman za muškarce dvadeseti je i najprodavaniji Vieweghov roman, u prvih mjesec dana samo u Češkoj prodano je više od 100.000 primjeraka. Michal Viewegh živi i piše u Pragu.

Biblioteka: Profil proza Naslov izvornika: Roman pro muže Izdavač: Profil multimedia, dio grupe Profil International, Zagreb Za izdavača: Daniel Žderić Direktor izdavaštva: Krunoslav Krunić Glavni urednik: Drago Glamuzina Urednik: Roman Simić Bodrožić Lektura: Dubravko Grbešić Korektura: Marica Grbešić Grafičko oblikovanje: Mario Rogić Naslovnica: Studio 2M Tisak: Profil International, Zagreb, studeni 2 0 0 9 .

Copyright © Michal Viewegh, 2 0 0 9 © Za hrvatsko izdanje: Profil International 2 0 0 9 . Sva prava pridržana. Ni j e d a n dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 978-953-7701-77-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 7 2 0 8 5 3 .

michal R O M A N

Z A

M U Š K A R C E

viewegh S češkog prevela: Branka Čačković

PROFIL

Ova fiktivna priča slobodna je interpretacija nekih stvarnih događaja.

SRPANJ 1988.

prolog

Mjesto radnje: velika obiteljska kuća na rubu zapadnočeškog gradića s lijepim pogledom na krajolik u podnožju planina (riječ je o popularnom rekreacijskom i turističkom odredištu). Glavni likovi: braća Cyril (29) i Bruno (20), te sestra Aneta (16). Cyril je pravnik, oženjen, živi u Pragu. Bruno studira drugu godinu na Pedagoškoj akademiji u Češkim Budjejovicama, Aneta pohađa ovdašnju gimnaziju. Od tragične smrti njihovih roditelja prošlo je šest godina. Od ostatka obitelji živa je još samo baka koju je Cyril uspio smjestiti u obližnji dom za starije osobe (najčešće je posjećuje Aneta).

Uvod romana: druge subote u srpnju 1988. godine Bruno se ženi Renatom, kolegicom s fakulteta koja je u trećem mjesecu trudnoće. Neposredno prije vjenčanja Renata je otišla u posjet roditeljima, a Bruno i Aneta čekaju da dođe Cyril koji kasni već više od sat vremena. Aneta je cijeli dan pucala od dobrog raspoloženja, u svim je pripremama za svadbu sudjelovala s neočekivanim elanom, ali na kraju dana je bez upozorenja odbila Bruni poslušnost. Bez ikakva razloga prestala mu je odgovarati. Iznervirano miče njegovu ruku sa svojih ramena. Kad zastane pokraj starog dječjeg krevetića, koji je Bruno prošlog

tjedna izbrusio i obojio, u njenom je pogledu podsmijeh, a s jednakim prezirom izgovara sada i Renatino ime. Bruno nastoji tolerirati izljeve njenih pubertetskih emocija, ali kad se Aneta napokon zatvori u svoju sobu, osjeća olakšanje. Drago mu je da više ništa ne mora glumiti. Cijeli dan se trudio biti spontan i veseo, ali svako malo uhvatio bi samog sebe kako oponaša Cyrila. Ili vladaš ili služiš, često govori Cyril. I ovu uzorno pospremljenu kuću Bruno sada i protiv svoje volje promatra bratovim očima: pokušava pogoditi za što će ga Cyril pohvaliti, a za što pokuditi. Baci pogled na crvene bukve uz prilaznu cestu. Zatim ponovno broji stogove papirnatih tanjura i čaša predbacujući sam sebi što je tako besmisleno ovisan o starijem bratu - ali istovremeno jedva čeka da u tjeskobnu tišinu roditeljskog doma upadne Cyrilov bučni autoritet koji će smjesta pomesti svu tu nevidljivu paučinu tjeskobe koja njemu i Aneti steže srce.

2 Sporedni likovi: prijatelji Rene (9) i Šimon (8), učenici osnovne škole. Nogometni stadion, u tijeku je trening učenika. Mali nogometaši upravo uvježbavaju dodavanje lopte s veće udaljenosti. Šimon zvani Šimi puno je bolji od ostalih, bilo da je riječ o tehnici i vještini, bilo o brzini i snazi. Naravno, i danas uživa u naklonosti obojice trenera. Ostalim dječacima navode ga za primjer. "Takvih dečki trebamo!", ponavlja svojim štićenicima stariji trener koji cijelog života ima problema s dekliniranjem. "Kao .što je Šimon."

Za razliku od njega, Rene ima dosta poteškoća s primanjem svake oštrije dodane lopte, a treneri ga, jednako kao i ostale netalentirane dječake, u šali ponekad zadirkuju; ne misle time ništa loše, samo pogrešno vjeruju da ironija može na djecu djelovati poticajno. Ali Rene već odavno zna da ovakve šale mogu samo pogoršati stvari. Šimi je njegov najbolji prijatelj, ali na nogometnom terenu njihovo prijateljstvo svaki put nekako oslabi. No danas Rene ima asa u rukavu. Jedva čeka da napokon skinu dresove, napuste stadion i iziđu na ulicu g d j e će se u njihov odnos vratiti ravnoteža. Kod kuće je sve pripremio: dvije spužve, dvije vreće za spavanje, dvije gotovo nove radne kacige (ukrali su ih u baraci na gradilištu pročistača otpadnih voda), d v a lovačka noža, dvije baterije, pet svijeća, šibice, lovačku salamu, suhe jabuke, četiri peciva, četiri žuta soka. I, naravno, uže. Gojzerice moramo premazati mašću, podsjeti se Rene. U pećini može biti vode.

3 Početak knjige je zona kojom djelo očara ili pokvari dojam.. To je dio knjige koji najčešće: čitaju ljudi koji razmišljaju o kupnji knjige.. Istovremeno je to i dio knjige na kojem čitaoci najčešće prestaju čitati ne. dobiju li od knjige ono što su očekivali. Knjigu prosuđujemo prema njezinu početku. CEL1A BRAYFIELD, Kako napisati bestseler (Tajna uspješnog pisanja)

4 Imaš dvadeset šest godina, upravo si završio fakultet; u listopadu odlaziš na jednogodišnje odsluženje vojnog roka. Već pet godina si u braku, sa suprugom i kćeri živiš u radničkom kvartu srednjočeškog gradića. Stan u prizemlju isprva je bio tek jedna prostorija od koje su nakon obnove nastale dvije minijaturne sobe. Manja spavaća nema ni deset kvadrata; ako vrata otvoriš prenaglo, udariš o rub kreveta — moraš ovo pokušati zamisliti, inače nema smisla. Čezneš za životom u Pragu (iako glavni grad još nisi potpuno upoznao, pa i u samom centru puno puta zalutaš), ali nemaš pojma kako doći do stana u metropoli. Dao si nekoliko oglasa, često prolaziš kroz pasaže Lucerne i čitaš oglase u izlozima. U očima činovnica Gradskog stambenog gospodarstva je podsmijeh. Čini ti se da ti promiče nekakvo tajno pravilo, komunikacijski kod.

Nedavno su ti došle u posjet kolegice s filozofskog - ne znate kako jednostavno ostaviti iza sebe tih pet zajedničkih godina. Još se ne uspijevate definitivno oprostiti. Imate svoje nadimke, zajedničke anegdote, aluzije. Odlaziš ih dočekati i putem s kolodvora pripremaš ih za ono što će vidjeti. Svakom rečenicom, svakom sljedećom sarkastičnom primjedbom ponizuješ ovaj provincijski gradić. Stidiš se zbog njega - zbog zahrdalih ograda zapuštenih vrtova, zbog ružnog plinovoda, zbog neuglednih tvorničkih skladišta pokraj kojih prolazile. "Voila!", teatralno uzvikneš kad se s desne strane ceste pojave niske žute stambene zgrade izgrađene pedesetih godi-

na za tvorničke radnike. Na prašnjavom travnjaku s rijetkom travom valja se nekoliko klinaca. S klupe ispred zgrade tri penzionerke u pregačama promatraju tvoju damsku pratnju. Kolegice se trude pozdraviti bez ironije u glasu. "Uđite i ne skidajte cipele!", kažeš. S loše prikrivenom zbunjenošću ulaze i gledaju oko sebe (žena je na poslu, četverogodišnja kći u vrtiću). Ispod njihovih opreznih šala i usiljenih komplimenata u stilu Ma/o, ali slatko osjeća se užas. Veličina stana odražava se i na tebi, na tvom ponašanju: iza tvojih tobože ciničkih govornih ekshibicija skriva se nesigurnost. Uvjeravaš njih i samog sebe da ovaj socijalni stančić nije ostavio nikakvog traga na tvom samopouzdanju. Praviš se važan kao da si i sain patuljastih dimenzija. Da živiš u dostojanstvenijem stanu, mogao bi se ponašati dostojanstvenije. Ne bi pričao o Camusu i Masaryku. Ne bi se napio tako brzo. Ne bi otvorio francuski konjak koji si dobio u ožujku od supruge za rođendan. Razbijaš čašu, ali ne dopuštaš kolegicama da počiste krhotine umjesto tebe. "Pa ti ne spadaš ovdje," usudi se reći j e d n a od njih na. odlasku.

Drugi petak u srpnju 1988. godine. Prijepodne ideš u Prag, naravno, autobusom. Kao i većina školskih drugova vozački si položio već u zadnjem razredu gimnazije, ali nemaš novaca ni za polovni auto. Nemaš novaca ni za automatsku perilicu rublja. Nemaš novaca ni za jeftino ljetovanje. Poznaješ vozača autobusa i on poznaje tebe, često putuješ autobusom. Jednom te izbacio jer si sa sobom vodio bakina psa bez brnjice. Uvijek se prema tebi ponašao prezirno, ba-

hato. Prije nekoliko tjedana si diplomirao i i?, sve snage se trudiš izgledati samouvjereno - ali ni danas ne izdržiš njegov izazivački pogled, oči obaraš prvi. Dobro poznat put: rijeka, šume, jevanski ribnjaci, dosadne prigradske četvrti s tvornicama i skladištima — a onda iznenada civilizacija, kultura, povijest. Fasade sa štukaturama, granitni pločnici umjesto šljunka i blata. Podzemnom željeznicom mogao bi ići sa stanice Želivského sve do stanice Mustek, to bi bilo najbrže, ali ne želiš od Praga vidjeti samo crne zidove tunela i zato ideš tramvajem do Muzeja, a otamo pješice na Národní třídu. Uzalud se trudiš usporiti korak; kad uđeš u redakciju izdavačke kuće Československý spisovatel, vidi se da si oznojen. Urednica ti nalije čašu vode, a onda li sa svečanim osmijehom predaje ugovor za objavljivanje tvog prvijenca. Još to ne znaš (ništa slično se ne usuđuješ ni zamisliti), ali sljedećih godina postat ćeš uspješan pisac. Napisat ćeš i objaviti knjige koje će postati bestseleri.

5 Kao i uvijek, Cyril je pun iznenađenja: nije došao starom škodom sto dvadeset, nego potpuno novom bijelom škodom favorit. Nekoliko puta zatrubi i iziđe. Bruno mu izlazi u susret; osjeća nervozu, kao da se neće susresti s bratom, nego s hirovitim Šefom. Aneta ga pretekne na ulaznim vratima i skoči Cyrilu oko vrata. "Zdravo, pizduni", smiješi se Cyril.

Izvadi iz auta kutiju s videom i kutiju sekta Bohemia, te oboje preda Bruni. Otvori stražnja vrata i izvuče vješalicu sa svijetlosivim odijelom. "Za tebe, buraz", kaže. "Pa nećeš se valjda ženiti u onom crnom pogrebnom sakou." Bruno isprobava odijelo, Cyril namješta video. Zajedno pogledaju "Kinesku četvrt", a onda Cyril iz auta donese kasetu s njemačkim erotskim filmom "Grčke smokve". Bruno je u neprilici, i to ne samo zbog prisutnosti mlađahne Anete: nije siguran ne vara li gledanjem takvog filma Renatu. Cyril prozre njegove puritanske bojazni, ismije ga i pusti kasetu. Malo prije jedanaest gledanje filma prekida dolazak policijske patrole, vatrogasaca i grupe lokalnih dobrovoljaca traže se dva učenika koja se nisu vratila kući i koje je slučajni svjedok primijetio poslijepodne blizu obližnjeg kompleksa pećina. Cyril, Bruno i Aneta odmah se priključuju potrazi i veći dio noći provode u okolnim šumama. U glasovima muškaraca je odlučnost i mir, ali za Anetu je to maksimalno uzbudljiv doživljaj: vlažna trava, topla tama, treperava svjetla ručnih svjetiljaka, netopiri... Pogledava jednog od mladih požarnika i više nego ikad prije veseli se svom prvom zaljubljivanju. U pola četiri ujutro lavež pasa odjednom se pojača: Rćne i Šimi pronađeni su živi i zdravi u dosad neotkrivenoj pećini.

SIJEČANJ 2008.

Od 1989. prešli smo velik dio puta prema slobodi, demokraciji i prosperitetu. Godine su promijenile našu zemlju. Mijenjaju se i njezini građani. Rastu nove generacije koje sadašnje stanje smatraju prirodnim i samorazumljivim. Naša se zemlja razvija u dobrom smjeru. VÁCLAV KIAUS, prije predsjedničkih izbora

2

"Ova zemlja je bolesna", kaže Bruni glavni urednik. I ja, pomisli Bruno. Petak je, 25. siječnja 2 0 0 8 . Glavni urednik ima ispred sebe izdanje novina za cijelu zemlju. Na trenutak čita u nevjerici, zatim udari dlanom o ploču stola i okrene se prema Bruni. "Pa oni su tog Doležela na kraju oslobodili! Kužiš to?" Sve vijesti iz svijeta politike za Brunu su već neko vrijeme prekrivene velom ravnodušnosti. Ukratko, politika oduvijek privlači karijeriste i cinike bez karaktera, tako je majek bilo, tako jest i tako će biti. Živcira ti se zbog toga je pomalo naivno, u tome je Cyril u pravu, misli Bruno, ali j e d n a k o kao redakcijska pripravnica iz pristojnosti glumi da dijeli ogorčenje svog šefa. Baci pogled na naslovnicu novina: Vragolan Doležel je nevin. Klizač Verner je prvak Europe. Policija istražuje nije li Knížák preplaćivao umjetnička djela.

"Po sucu, rečenica '.na stolu će biti pet milijuna u češkim' nije bila zahtjev za mito... Reci da se z a j e b a v a j u ! " Bruno šuti, Cyril je sudac i glavni urednik to zna. "A što je s onom rečenicom sa snimke: 'Uložite novac, investicija je dobra, ovo je početak pregovora...?' To je valjda isto sleng, z a b o g a ? " Povijest čovječanstva je povijest nepravde, glavni urednik to sigurno zna — ali usprkos tome ne prestaje zahtijevati pravednost, misli Bruno u sebi. To je doduše savršeno apsurdno, ali možda baš u tome postoji stanovita nada. "Korumpirane svinje!", olakša dušu glavni urednik. Na žalost, ne postoji ništa što bi Bruno mogao navesti u bratovu obranu. Čovječanstvo je degeneriralo - ovo je uostalom Cyrilova omiljena uzrečica. "Čistimo govna za psima," objašnjavao je nedavno Bruni. "Za psima, razumiješ li to?! Kao što rekoh, čovječanstvo je degeneriralo." Prisjetivši se brata, Bruno se mora nasmijati u sebi. Krv nije voda. Glavni urednik ublažava ton. "Ima li uopće smisla ovdje nešto pokušavali?", pita. Pogleda oko sebe po redakciji kao da je tek danas prvi put vidi u svoj njezinoj provincijskoj skučenosti: kancelarijski namještaj star četrdeset godina, prethistorijska (ali korisna) limena kartoteka, požutjele tipkovnice računala. Bruni padne na pamet da ga se glavni urednik možda boji zbog Cyrila. "Otkrivati zločine? Pisati strasne članke?", nastavlja glavni urednik. "Kakva je na kraju korist od svega toga?" Njegovo pomalo demonstrativno g a đ e n j e namijenjeno je prije svega pripravnici; dobro zna da od Bruna neće dočekati odgovor. Brunina šutnja širi se kao plijesan. Kao rak.

"Pa nemojte biti tužni", kaže pripravnica glavnom uredniku. Zauzvrat za svakodnevnu servilnost glavni urednik se prema njoj ponaša ljubazno. Obje strane su zadovoljne. Strogo uzevši, i ovo je neka vrsta korupcije, misli Bruno. U početnoj fazi. Pripravnica mu se dosta sviđa, ali ne kao Tali. Daleko je ona od Tali.

Bruno odlazi iz redakcije j o š prije ručka, sutra s Anetom i Cyrilom ide na svakogodišnju momačku zabavu na Šumavu. ("Zašto to, kvragu, stalno zoveš momačka zabava kad ja idem s vama?", prigovarala je već nekoliko puta Aneta. "Zato što si ti muškarac sa sisama", svaki put bi odgovorio Cyril. "Ha, ha." "Pa zar nisi? Govoriš kao mi, cugaš kao mi." Kad bi Bruno mogao birati, ne bi u danoj situaciji išao nikamo - ali pokušajte proturječiti Cyrilu. Nije se dao odgovoriti. Svatko umire na svoj način, govori Bruno sam sebi. Znači, ja ću prije smrti skijati... Nedavno saznanje da pred sobom ima još relativno kratku budućnost, začudo, j o š ga osobito ne uzbuđuje. Tko umre ove godine, dogodine je miran. Henrik IV. Trebao bi naučiti izražavati svoju tugu. Potiskivanje emocija ubija. Ha ha. Parkira na trgu, iziđe iz auta i krene prema automatu da platiti deset kruna za sat parkiranja. Većina domaćih ne plaća j e r Gradska policija obično kažnjava samo strance, ali Bruno se trudi poštovati pravila. "Poštujem pravila i to je sve", uvijek govori. Letimice baci pogled na ostale parkirane automobile i, kao i svaki put, postane mu jasno da je njegova hrđava bijela

škoda favorit nesumnjivo najružnija. Poštuje pravila, zato i vozi dvadeset godina star auto naslijeđen od brata. Bruno već odavno slične stvari izgovara (naravno, samo u sebi, naglas priča sve manje i manje) bez ikakve gorčine, čak sa stanovitim perverznim zadovoljstvom. Ovaj auto koji se raspada najbolji je dokaz njegova poštenja. Uostalom, tko bi i htio potplaćivati urednika lokalnih novina koji piše isključivo o sportu i kulturi? Najveći pritisak na njega vrše lokalne pjesnikinje koje se žele pojaviti na naslovnici ili sedamdeset šestogodišnji autori priča za djecu i mladež koji nemilosrdno ustrajavaju na autorizaciji razgovora od dva odlomka... Umjetnost je opreka šutnji, podsjeti se Bruno (u zadnje vrijeme čita više nego ikad prije). Da piše o gradskim financijama, o javnim natječajima i tako dalje, bila bi to druga stvar. Je li realno, pita samog sebe, da je, recimo, ovaj mladić koji upravo ulazi u novi-novcati BMW zaradio za auto od gotovo dva milijuna ne kršeći pravila? Kad bi Bruno trebao navesti jednu stvar koja najviše nedostaje današnjem čovječanstvu, izrekao bi riječ poniznost. "Bok, Bruno." Bruno (s potvrdom za parkiranje u ruci) iznenađeno se okrene, tek sada prepoznajući mladića. To je Šimi, slavni zemljak, od prošle godine igra u prvoj nogometnoj ligi u Pragu. Godinama je bio u lokalnom klubu, Bruno je s njim nekoliko puta radio intervju. Nije to bio jednostavan posao, možete mu vjerovati. Izvući iz Šimija rečenicu koja bi imala subjekt i' predikat zahtijeva zaista nadljudski napor. Uskoro ću i ja biti takav, prođe Bruni kroz glavu. "Bok, Šimi", progovori. Šimi se veselo osmjehuje. Slijepi optimizam mladosti koji još nije bio podvrgnut nijednom stvarnom iskušenju. Bruno glumi žurbu, ne može zamisliti da se upusti u razgovor s

ovim, u biti nepoznatim, čovjekom. Kako sam? U principu dobro, da, da. Istina je da stvarno žuri. Popis stvari koje mora obaviti sve je duži. Svakoga dana postaje svjestan novih povezanosti. Novih problema. Ali ipak, kako to da nikada nije uspijevao biti prijateljski raspoložen?, misli u sebi Bruno. Možda inu u mozgu nedostaje nekakva kemikalija. Serotonin ili nešto slično. Od bubnjara praške rock-grupe koja je jednom nastupala u gradu dobio je tabletu ekstazija: dvije godine nosio ju je u novčaniku, sve dok na kraju nije nesvjesno sjeo na n j u i zdrobio j e ; bijelu je prašinu kasnije kod kuće istresao u zahodsku školjku. Naravno, Šimi ne plaća parkiranje. Ionako više volim vlakove, pomislio je Bruno gledajući uglancani BMW kako odlazi. Otkad u pansionu imaju satelitsku antenu, Brunin je drugi po redu omiljeni program (odmah nakon Eurosporta, gdje uglavnom prati skijaške spustove i boks) postao njemački Bahn TV. "Cijeli program je samo o vlakovima", objasnio je Aneti. "Veličanstveno! Kamera je u lokomotivi, šturi komentar, čuješ samo zvuk motora i podrhtavanje kompozicije vagona." "Ne čini ti se da je t:o nastrano?" "Ma kakvi. Sjediš noću doma na kauču i za dva-tri sata proputuješ cijelu Rajnsku oblast. Stvarno super!"

Pred ulazom u Komercijalnu banku Bruno skida rukavice i isključuje mobitel. Poštuje pravila. Uopće nije zadovoljan novim mobitelom; stari mu je odgovarao, ali, nažalost, izgubio ga je prije mjesec dana. Htio je kupiti isti takav, ali u prodavaonici su mu rekli da se taj model više ne proizvodi. Morao je kupiti uređaj s ugrađenim fotoaparatom, iako ništa slično nije želio niti trebao. To mu se čini znakovito. Kao i svi oni televizijski

ekrani koji bogzna zašto neprestano postaja sve veći i veći. Ekran u Cyrilovu stanu u Pragu već zauzima više od pola zida. Te crne plohe na kraju će biti tako velike da će nas sve progutati, misli Bruno. "Kako vam mogu pomoći?", upita ga djevojka na Šalteru sasvim ljubazno kad je došao na red. Nikako, prođe mu kroz glavu. Nikako. Bruno traži svoj glas. Ovaj g a j e put na sreću pronašao na vrijeme. "Htio bih da moja supruga ima pristup mojem računu."

Na povratku do auta Bruno neplanirano zastane ispred dućana sa sportskom opremom i u izlogu promatra skije. Iznenada vidi samog sebe kako ulazi u dućan. Njegova glava i njegovo djelo povremeno zaboravljaju komunicirati. Zašto ovo radi? optužuje Bruno samog sebe. Zašto sve čini težim nego što jest? Ali već je u trgovini, ne može se okrenuti na peti i pobjeći. Mora to odigrati do kraja. Uzima u ruke skije različitih marki: Atomic, Rossignol, Head. Skija vrlo dobro, ali, nažalost, tako ne izgleda. Izgleda kao buba iz priče - to mu je rekla vlastita kći Inka; čak mu je donijela knjigu s ilustracijom kako bi vidio da ima nešto istine u toj usporedbi. Prodavač ga promatra vidljivo podcjenjivački. Osim što ne izgleda kao skijaš, shvaća Bruno, ne izgleda ni kao čovjek koji si može priuštiti skije za dvadest tri tisuće. Prodavač je, naravno, dvadesetak godina mlađi od njega. Bruno ima iracionalni osjećaj da su svi mladi od njega. "Mogu li. vam kako pomoći?" Prodavačev izraz lica ovo rutinsko pitanje pretvara u uvredu. "Samo gledam."

Nažalost, iz Brune nije izišlo ništa više - tek to samo gledam. Ovo je jedan od izrazitijih simptoma njegove b o l e s t i Postoje i drugi: kad se ne može kontrolirati, iz kuta usana curi mu slina - hvala bogu, to mu se još nije dogodilo u javnosti. Ali stanje se neće poboljšavati. Bit će sve gore. "Svakako", prijetvorno se nasmije prodavač i okrene mu leda. Bog se navodno čovjeku ne ukazuje na drukčiji način, nego samo na licu bližnjega. Ako je to istina, pomisli Bruno nakon što je kriomice pogledao prodavačevo lice, više ga nitko neće natjerati u crkvu. Ima osjećaj da je broj debila medu ljudima u dramatičnom porastu. Pune su ih ceste, parkirališta, dućani. Dovoljno ih je trenutak promatrati. Ta njihova odjeća sa stilom. Dovoljno ih je trenutak slušati. Te njihove cool priče. Bruno je uvjeren da prije sigurno nije bilo toliko budala. Ne čudi se što Inka i Aneta nikako ne mogu izabrati. Koji izbor... Pogledajte tu njegovu facu. Pogledajte kako je odjeven. Pogledajte n j e g o v e cipele. Zašto ga zapravo ne bih ubio? Na Bruninu se licu odjednom ogledava nadmoć koju prodavač ne može razumjeti. Strpat će ga u zatvor, pa što? Zar može biti gore nego što j e s t ? Napokon se može ponašati zaista slobodno, pomisli Bruno. Ova misao na trenutak ga razveseli. Nema veze. Uskoro će podne, mora kući.

3 Siječanj 2008. Ideš na književnu večer u stanoviti zapadnočeški gradić; poznat si pisac (ovo moraš pokušati zamisliti, inače nema smisla). Voziš novi volvo XC 90 (zamišljaj, ne odustaj).

Luksuz je nagrada za vaš uspjeh - nisi potpuno imun na slične reklamne slogane, za razliku od njih kliše da veliki automobili zamjenjuju male penise ostavlja te sasvim hladnim; ti sam najbolje znaš d a j e ovdje u igri više od seksa: u igri je cjelokupno muško samopouzdanje, cijela muškost. Stanovit stupanj muževnosti začudo si dosegnuo (kad god pogledaš fotografije iz mladosti, čini ti se da je to čudo), ali istovremeno moraš sam sebi priznati da tvoje muško samopouzdanje nikad nije bilo trajna konstanta, nego relativno krhko stanje koje moraš često - ponekad čak svaki dan - obnavljati. Volvo je jedna od mnogih stvari koje ti u tome pomažu. Čini ti se da je nekako prirodno muževan, ali ujedno ne tako očito pompozan, tako tašt kao svi ti uglancani sportski auti. Primjereno je jak, siguran, pouzdan; ne može proći nezapaženo, ali ne ističe se. Takav je kakav bi htio biti ti. S obje strane relativno uske ceste prostire se šuma pod snijegom. Imaš uključen radio, u mislima se neprestano vraćaš Romanu za muškarce, koji si počeo pisati prije dva tjedna. Bit će to tvoja dvadeseta knjiga. Zasad ti baš ne ide od ruke: križaš, brišeš, odbacuješ pripremljene verzije. Sjediš u radnoj sobi šest sati, a napišeš j e d v a dvije stranice koje drugi dan baciš. Mučiš se. Možda je to zato što toj dvadesetici podsvjesno pridaješ pretjerano značenje. Što je jubilej? Samo broj. Nažalost, nije to tako jednostavno. Na radiju pjeva James Brown: It's a man's world. Sretna slučajnost koja, naravno, može biti protumačena kao autorska samovolja. "Baš me briga", kažeš naglas. Pisanje je usamljenički poziv. Puno sati provodiš sam i ponekad pričaš sam sa sobom. Navečer u radnoj sobi čitaš, pijuckaš vino, na pod ti padne prženi badem, tražiš ga.

"Dođi k meni, maleni, kamo si nestao?", čuješ samoga sebe kako dozivaš. Ponekad to radiš. Pišeš već četvrt stoljeća. Nakon dvadeset pet godina nastupanja, kao što kažu pjevači, sve je teže naći volju za pisanje. Bartleby i družba. Za tebe je pisanje, nasreću, j o š uvijek zabava. Pisanje je za tebe još uvijek bitno (možda čak i više nego što bi trebalo), ali tumačenje tvog djela više nije. U domaćem književnom životu sudjeluješ samo u iznimnim slučajevima. Oni imaju svoje nagrade, ti imaš svoj volvo... Pjesma završava, voditelj pušta kratki intervju koji je jučer napravio s tobom preko telefona; bio si smetnuo s uma da će zvati, tako da te zvonjava mobitela zatekla psihički nespremnog, a povrh svega bio si u tramvaju: prije nego što si izišao na sljedećoj stanici, da ne moraš šaputati i da se možeš usredotočiti na odgovore, stigao si izlanuti par gluposti. Ali voditelj se snašao: Sve obožavatelje danas će obradovati književna večer s poznatim piscem. Ili: Čitatelji znaju njegova djela napamet i tako dalje. Razgovor je, nasreću, bio brzo gotov. Osjećaš samo rezignaciju. Prije deset godina to bi te uzrujalo ili naljutilo, danas te manjeviše boli briga. Ispred zavoja gdje završava ravni dio ceste parkirana je crna limuzina s upaljenim svjetlima upozorenja, Malo dalje u drvoredu golih stabala jabuka primijetiš tročlanu grupicu, dva muškarca i ženu. Kad se približiš, postane ti jasno da polažu cvijeće na spomenik pokraj ceste. Žena se saginje i pali svijeću. Smanjiš gas, bilo bi neprimjereno projuriti pokraj njih tek tako - ali ne voziš ni presporo, kako te ne bi smatrali zijalom. Na malom spomeniku od uglancanog granita uspij e v a š pročitati imena: Milena i Petr. Pisci, voajeri života. Oči ožalošćenih prate te neprijateljski, skoro prijeteći. Bog zna zašto, nadaš se da te nisu prepoznali. Dodaješ gas, podigneš

naslonjač za lakat i staviš u player CD pjevačice Raduze. U zadnjih nekoliko godina umrli su ti djed, baka i otac. Tek nakon ovih smrti napokon si (u četrdeset četvrtoj godini) počeo živjeti zaozbiljno. Sve prethodne godine bile su samo n a j a v a za glavni program. Tek sad je počelo. Osobito te očeva prerana smrt potresla više nego što bi ikada mogao zamisliti. Bez smrti nijedna priča nije kompletna, često ponavljaš sam sebi od tog vremena. Smrt je za tebe postala čvrsta točka s v a k o g novog sižea. Romani koji ne sadrže smrt izgledaju ti. kao lažna slika realnosti. Na benzinskoj postaji kupuješ časopis Respekt i još dvoje novine, te u automobilu na trenutak čitaš: Petnaest minuta seksa potroši j e d n a k o kalorija kao sat peglanja. Prošle godine je pao broj kriminalnih djela: bilo je samo sto devedeset ubojstava. Još malo prelistaš Respekt: Brzina kojom su muškarci nakon baršunaste revolucije ponovo otkrili svoja prije četrdeset godina izgubljena lovišta u poduzetništvu, trgovini i slobodnim profesijama omogućuje da se izmjeri količina poniženja koju im je priuštio socijalizam. Pališ motor i krećeš, kratko vrijeme razmišljaš o ovom citatu. Ali ne smije ih se štedjeti. Ne smije nas se štedjeti. Devedeset pet posto ubojica u cijelom svijetu su muškarci, podsjetiš sam sebe. It's a man's world. "Nakon osamsto metara skrenite desno", začuješ dobro poznat ženski glas. U auto navigaciji češki jezik zamijenio si slovačkim jer nisi m o g a o podnijeti zapovijedi tog umišljenog (bar tako ti se činilo) tipa. Pogledom tražiš raskršće, ali zasad je s desne strane još uvijek samo potok. Prije skretanja cestu još presijeca turistički put; primjećuješ drveni smjerokaz. U sljedećem trenu moraš naglo zakočiti j e r se usred ceste iznenada pojavi raščupana svjetlokosa žena srednjih godina - i stane. Zakočiš

tek nekoliko metara od nje. Ne približava se više nijedan auto, uzajamno se promatrate. Nasmiješ j o j se, ne reagira. Na ispijenom licu ima donekle odsutan izraz. Razmišljaš (već si se smirio) je li to od maloprijašnjeg straha ili tako stalno izgleda. U svakoj ruci drži nekakav tanki štap. Dok dirnutu - da, dirnuto - nastavlja prelaziti cestu, proučavaš njenu odjeću: tamnoplava šuškava trenirka, sportska obuća. Postane ti j a s n o da su ovaj neprirodno brz korak i isprekidani pokreti ruku vjerojatno sve popularniji nordic walking. I u kabini automobila čuješ šuštanje njenih hlača. Strpljivo čekaš da prijeđe cestu - kao kad si j e d n o m noću kod Ostredka naletio na srnu, zbunjenu tvojim svjetlima. Ženine usne se miču. Primjećuješ da nordijska luda ima u uhu telefonsku slušalicu. Nordic talking, padne ti na pamet. Od svih tih književnih večeri i čitanja pred publikom ponekad si već umoran (radiš to petnaest godina), ali danas si dobro raspoložen. Krećeš, u retrovizoru vidiš da se okrenula za tobom. Još uvijek s nekim razgovara - sada nedvojbeno o tebi. "Luda babo", izgovoriš naglas.

4 Jer to je put na koji kreću muškarci: kako bi pronašli sami sebe. Ako u tome ne uspiju, nije bitno jesu li našli nešto drugo. JAMES A. MICHENER, The Fires of Spring

5 Aneta ima trideset šest godina, Bruno će imati četrdeset; Cyril je dosta stariji, iduće godine imat će pedeset. Aneta je puno puta pokušavala otkriti uzrok ove napadno velike razlike u godinama: zašto su roditelji odlučili imati još djece tek kad je Cyril imao devet godina? Možda zato što su tek tada vidjeli kakav ima karakter? Ova pitanja istinski je uznemiravaju, ali više nema nikoga tko bi na njih odgovorio. Aneta je - žargonom vremena rečeno - investigativna novinarka. Ona sama ne upotrebljava taj naziv; ako je netko upita što radi, odgovara da radi kao novinarka na televiziji. Kako god bilo, godinama vodi popularnu emisiju koja pomaže ljudima da isprave nepravde koje su im nanijeli razni prevaranti, uništavači poduzeća i mafijaši ili pak puka bezobzirnost poduzetnika i ravnodušnost i nesposobnost državnih institucija. "Naša Anetica je predvodnica svih nesamostalnih jadnika koji svoje osobne probleme ne uspijevaju riješiti sami i na uobičajen način, te umjesto toga idu tužakati na televiziju," podsmjehuje se Cyril sestri. "Ne seri!", viče Aneta na njega. "Ti nam ljudi najčešće dolaze tek nakon što su svoj problem godinama pokušavali riješiti sami - naravno, bez uspjeha! K nama dođu tek onda kad izgube svaku vjeru u pravdu - ne znate li slučajno, poštovani gospodine suče, zašto je to tako?" Aneta svim svojim bićem ne podnosi nepravdu još od djetinjstva. Na očitu krivdu, jednako kao na evidentnu laž ili demagogiju, oduvijek reagira razdražljivo, čak histerično:

odmah pocrveni, dah j o j se ubrza, a šake stisnu, Da nema svih tih vulgarnih izraza koji u takvim trenucima nezadrživo izlijeću iz Anetinih usta, sličnost s orgazmom bila bi frapantna: lice j o j poprima onaj neuračunljivi izraz, na obrazima j o j iskoče tamne mrlje, nokti se zarivaju u izrez košulje... Srećom, u posljednjih nekoliko godina se smirila (možda bi bilo točnije reći da se pomirila) i tijekom snimanja uglavnom uspijeva zadržati profesionalni odmak, no s vremena na vrijeme - k a d j o j kakav prefriganac koji je bezobzirno oteo stan peteročlanoj obitelji s osmijehom laže u lice - u njoj, na užas režisera i snimateljske ekipe, ta očajnička bijesna nemoć izbije i danas: "Što nam to ovdje kenjaš, ti usrana pizdo?!" A ako se, zahvaljujući njezinoj emisiji, dogodi nešto pozitivno i pravda iznimno b u d e zadovoljena, Aneta osjeća duboko zadovoljstvo i uspjeh proslavlja pijankom s kolegama u televizijskom restoranu zvanom Kifla. No budući da se češće dogodi da - Cyrilovim riječima - laž i mržnja pobijede istinu i ljubav, ona se napije još više. Prije nego što je upoznala Alana, njezina televizijska emisija bila je praktički čitav njen svijet; kad j o j je prošle godine zbog višekratnih prijetnji nekolicine špekulanata nekretninama na tjedan dana dodijeljena policijska zaštita, Cyril je to s uobičajenim sarkazmom nazvao drugim najvažnijim događajem u Anetinu životu - odmah nakon revolucije u vrećama za spavanje, a ona shvatila da j o j je brat, nažalost, u pravu. Uvijek je bila sigurna u to da u sebi ima dovoljno ljubavi, da je u stanju intenzivno voljeti. Uostalom, voljeti nije teško, za to čovjek ne treba ništa poznavati, niti znati, dovoljno je da se prepusti toj sili. Kudikamo teže je probuditi l j u b a v - u sebi i u nekom drugom, shvaća Aneta. Proći kroz te komplicirane početne faze, proći bez greške kroz sve te teške kvalifikacijske

krugove: zajedničko stanovanje, prvo zajedničko ljetovanje i tako dalje. Položiti sve te krevetno-kuhinjske praktične ispite, dati točne odgovore u tim vječnim intelektualno-društvenim kvizovima: "Oprosti, d voliš/ne voliš Kryla?" "Oprosti, tebi se sviđa/ne sviđa film Lomeći valove?" "Oprosti, ti se briješ/ne briješ dolje?" Ili: "Stvarno? Valjda to ne misliš ozbiljno?! Ne muljaš? Znači u vašoj obitelji ne slavite rođendane?!" "Da, ne slavimo." "To je stvarno uvrnuto! Ti si u nekakvoj sekti ili nešto slično?" "Aha. Ja sam u sekti ljudi kojima su u djetinjstvu oba roditelja poginula u automobilskoj nesreći." "Isuse, nisam znao! Oprosti!"

Od sedamnaeste godine hodala je s nekoliko dečki; onda se u njenom životu napokon pojavio prvi stvarni muškarac, da bi se naposljetku iz njega izlegao ljubomorni paranoik koji j o j je zabranjivao da se sunča na balkonu u badiću, da nosi kratke suknje i majice s izrezom. A povrh svega ju je pratio i prisluškivao. Žrtvovala mu je šest godina života. Sljedeće četiri godine izgubila je sa svojim okulistom; s njim se čak i vjenčala, nakon samo pola godine hodanja. Bio je zgodan, uspješan u svojoj struci, drag, pažljiv - i preosjetljiv. Nije podnosio propuh, ali ni vrućinu. Mrzio je zimu, ali smetala mu je i suha toplina radijatora. Neprestano si je nešto kapao u oči. U svakoj prostoriji njihova malog stana na-

tegnuo je uže na koje je v j e š a o mokre plahte; kasnije je kupio ovlaživače zraka. Optimalna, to jest obavezna temperatura u dnevnoj sobi bila je dvadeset i tri stupnja. Točno. Dvadeset dva stupnja bila su stvarno malo, dvadeset četiri stupnja fakat puno. U spavaćoj sobi morao je biti dvadeset i jedan. Vjetrilo se minutu. Točno. Na ljetovanju u Grčkoj doktora je mučila vrućina, u Norveškoj hladnoća. Aneti se to u početku činilo zabavno (kolegice na televiziji nasmijavala je pričama o tome kako si njen suprug svakih pet minuta maže usne kremom od kamilice), s vremenom ju je počelo iritirati - a na kraju je postalo nepodnošljivo. U autu je zatvarala oči j e r više nije mogla gledati koliko to vremena njezin muž posvećuje klimatizaciji. I tako dalje. Mislila je na polarne istraživače, kauboje, pustinjske jahače, mornare i ratnike, mislila je na svu tu neudobnost, čak i na fizičke patnje kojima su ovi pravi muškarci bili i j e s u izloženi svaki dan. Što se to dogodilo s današnjim muškarcima?, pitala je samu sebe. Definitivno su se razišli one večeri kad je on tijekom tobože romantične zajedničke kupke u jednom barcelonskom hotelu šest puta (Aneta nije uspjela ne brojiti) dodavao toplu vodu u kadu. "Ti nisi muškarac, ti si termometar", rekla mu je i zatražila razvod.

Prije nekoliko godina otkrila je uzbudljiv svijet internetskih stranica za upoznavanje - ali nakon devetnaest probnih sastanaka s raznoraznim ekshibicionistima, obrazovanim egoistima, erotomanima, ženidbenim varalicama, s brdima sala, sa živčenjacima, s pretjerano samouvjerenim starcima i s

raznoraznim seljačinama i grabijanima, počela je slutiti da to nije najbolji put za nju. Već se polako počela miriti s tim da nikad neće imati djecu i da će njene velike grudi postati nešto smiješno, sise radi sisa, nešto nefunkcionalno. Neukusno pompozna dekoracija. Još par godina, govorila je Aneta sama sebi, a onda će j e d a n dio moje osobnosti definitivno umrijeti. Ali onda se u njenom životu ponovo pojavila nada. Zahvaljujući Alanu počela je vjerovati da za ljubav i djecu još nije prekasno.

6 Šimi vozi s trga ravno k Reneu; i danas ga razveseli kad vidi da je njegovo mjesto za parkiranje ispred zgrade slobodno. Još se nije dogodilo da je bilo zauzeto. Prometna oznaka rezervirano parkirališrio mjesto koju je Rene jednom ukrao u centru Plzenja i na kojoj je sada nespretno nacrtan nogometni dres praške Sparte sa Šimijevim imenom ovdje stoji još od lani uz tihu suglasnost Gradske policije. Restoran i s njim spojeni music bar Rene je unajmio; u objektu su i tri staze za kuglanje. Svakog petka i subote ovdje organizira disko večer sa striptizom. Ponekad se na podiju tijekom j e d n e večeri izreda čak osam djevojaka, što za mali grad uopće nije loše, tvrdi Rene. Još j e d a n izvor zarade su tri male sobice u potkrovlju, opremljene računalima s kamerom pred kojima Reneove plesačice izvode on-line striptiz. Najljepša od njih zasigurno je Reneova cura Tali, u tome se svi slažu. Njene nastupe na internetu prate muškarci doslov-

ce iz cijelog svijeta. Dok masturbiraju u svojim domovima u Berlinu, Limi ili Chicagu, šalju j o j raznorazne lascivne prijedloge i vulgarne poruke. Fraze kao Krasna si. Raširi guzove ili, naravno, Pokaži picu Rene već zna prevesti s mnogo jezika, uključujući i finski. "Samo nek pišu. Samo nek te svinje gledaju", govori zadovoljno. "Neka bulje i plaćaju - Tali i ja ćemo onda uživati za njihove pare." d a j e bolji od svojih mušterija. Pa zar je on taj koji tim prljavicama - naravno, to se ne odnosi na Tali - gura novčanice u znojne gaćice? Pa zar on prisiljava ljude da dolaze? Molim lijepo! Rene potajno prezire gledatelje striptiza, a povremeno ih čak mrzi - naprimjer kao kad su ga baš zbog njih kritizirali u gradskom poglavarstvu, zbog kluba koji vodi samo zbog njih. "Pa zar ja slinim nad tim curama? Zar sam u t a j biznis ušao zbog sebe?", brani se Rene s iskrenim ogorčenjem. Voditi striptiz bar i posjećivati ga u njegovim su očima dvije dijametralno suprotne stvari. "To je kao zbrajati kruške i jabuke", tvrdi. Ne zna to bolje izraziti. Njegov je vokabular ograničen. Stvari koje ne uspijeva imenovati (naprimjer, neki neodređen osjećaj, neobičnu situaciju ili nečiju kompliciranu narav) najčešće opisuje riječju Čudan, Doduše, i on s a m sluti da je to slijepa ulica spoznaje, da takvo opisivanje ne pomiče problem bliže r j e š e n j u ni za milimetar, ali barem ga to na neki način oslobađa od odgovornosti: nije kriv Rene, odnosno njegova skromna sposobnost da formulira stvari, n e g o ono čudno. Na sreću, osim čudnih stvari postoje i takve koje su ok, fakat dobre, ili čak božanstvene: američki akcijski filmovi, njemački auti, Tali, Play Station i roštiljanje u vrtu. Većina ostalih stvari

su prema Renéu više-manje bezvezarije, osobito sushi, publicističke emisije, mađarski i francuski filmovi, balet, demokracija, bio namirnice i slične pizdarije. Prema Renéu ljudi se dijele na majstore (hokejaš Jágr, biciklist Armstrong, Madonna, pjevač Dan Landa i drugi) i debile (direktor Nacionalne galerije Knížák, Havel, pjevač Dan Nekonečný itd. itd.). O sličnim seronjama René ima dosta jasno mišljenje. Za razliku od Šimija, naime, p u n o čita i gleda vijesti na televiziji. Rado razmišlja o stvarima. Ne bi volio da ga netko smatra glupim. René je oduvijek pametniji, a Šimi fizički jači i spretniji. Svi kažu kako se izvrsno nadopunjuju. Navodno su se tražili tako d u g o dok sé nisu našli.

"Bok, René!" "Zdravo, Šimi. Drago mi je da te vidim, frajeru." "I meni, René." "Hoćeš pivo?" "Može jedno. Hvala." Smiješe se j e d a n drugom. Poznaju se od djetinjstva. Jednom su skupa proveli skoro cijelu noć u poplavljenoj pećini. Takve se stvari ne zaboravljaju, misli René. Nije ih razdvojio ni Šimijev uspjeh. To se zove prijateljstvo. "Pa, kako ide?", pita Šimi. "Reći ću ti to ovako: hulio bih kad bih se žalio." Šimi mora malo razmisliti. "Znači, dobro, j e l ' d a ? " Nije baš sasvim siguran.

7 Onda ću. ti ja reći kako je prljava bila ta igra. Kako je prljava bila, koliko ljudi će završiti u ćuzi. MINISTAR UNUTARNJIH POSLOVA IVAN LANGER tijekom predsjedničkih izbora

8

Brunina ozbiljna bolest otkrivena je upravo u vrijeme kad je Aneta upoznala Alana. Bruno je isprva odbijao ići liječniku. Biljni čajevi koje si je sam prepisao nisu djelovali, stanje mu se sve više pogoršavalo. "Kad dvaput šmrcne, tjedan dana leži u krevetu, ali kad mu je zaista loše, ne mogu ga natjerati doktoru", žali se Aneti preko telefona Brunina supruga Renata. "Muškarci, sve v

»

znas... Ovo stvarno loše uznemiri Anetu. Sluti da j o j Bruno nije rekao istinu. Strah za brata disharmoničan je akord u njenom trenutačnom stanju zaljubljenosti. S Alanom je, ali misli na Brunu. Kada na nekoliko dana posjeti Brunu, predbacuje samoj sebi da zanemaruje Alana; ne želi biti jedna od onih žena koje bolesnog bližnjeg pretvore u krivca za vlastitu nesretnu sudbinu. Kad pak ostane u Pragu s Alanom, predbacuje si da je svu brigu za Brunu natovarila Renati i traži da j o j Alan odredi razumnu količinu samožrtvovanja.

Ponovo nazove Cyrila, ali on Brunino stanje ne shvaća ozbiljno: po njemu, svaka je bolest posljedica zanemarivanja pića. Aneta ne v j e r u j e vlastitim ušima. U n a p a d a j u bijesa prisjeti se kako je upravo Cyril onaj zbog kojega ona svaki dan na neki način iznevjerava svoj posao. Prisjeti se brojeva svih političara koje je otkrila u njegovu mobitelu. "Izvalit ćeš glupu šalu?", napadne ga. "To je sve što ćeš učiniti?" "Smiri se, histeriziraš." Poklopi mu slušalicu. To se još nikada nije usudila napraviti, ali sad je maksimalno uzrujana. Uzet će sve u svoje ruke, odluči. Dogovorila je Bruni pregled u bolnici, došla je po n j e g a i umalo ga silom odvezla u Prag. Poslali su ga na nekoliko pregleda: krvna slika, CT i još nešto sa štitnjačom. Na kraju mu naprave elektromiogram kako bi isključili bolest mišića čije ime Aneta nije u stanju zapamtiti.

Drugog dana ujutro nazove je primarijus osobno. Aneta odbija priznati samoj sebi što to može značiti. V j e r u j e u čudo, ali ono se ne dogodi. "Nažalost, imam za vas loše vijesti", kaže j o j primarijus. Aneta proguta knedlu "Jako loše?" Primarijus oklijeva. "Da." Svijet se nekamo gubi. "Dođite za sat vremena, popričat ćemo."

Nakon ponovljenog primarijusova objašnjenja Aneta počinje koliko-toliko shvaćati: Bruno ima degeneraciju neurona koji informacije iz mozga prosljeđuju leđnoj moždini, a od leđne moždine mišićima. Paradoksalno, radi se o relativno rijetkom oboljenju koje kod devedeset posto pacijenata nema poznat uzrok (samo je deset posto svih oboljenja naslijeđeno); kod ljudi mlađih od pedeset godina pojavljuje se tek u iznimnim slučajevima. "Bruno ima četrdeset godina!", izgovori Aneta. Komu to prigovaram? pomisli u istom trenu. Primarijus izgleda kao da mu je žao i slegne ramenima. Opiše Aneti tipične simptome: najprije trzaji mišića koji se gube kako bolest napreduje; poslije se pojavljuje ukočenost mišića, grčevi, malaksalost. Zahvaćeni mogu biti i mišići disanja. Vjerojatno nastanu i poteškoće s izgovorom i gutanjem. Na žalost, neizbježno sve završava na invalidskim kolicima, postaju nužne razne bandaže i udlage. "A onda?", upita Aneta. "Što dalje?" Primarijus je pogleda. "Smrt nastupa u prosjeku tri do pet godina od pojave prvih simptoma - u slučaju v a š e g brata oni su se pojavili već prije nekoliko mjeseci. Ali ako je zahvaćena leđna moždina, prognoza se radikalno pogoršava." Aneta se zapita ne uživaju li liječnici u priopćavanju sličnih fatalnih vijesti i više nego što su spremni priznati. Ali možda je nepravedna prema primarijusu. Jedina dobra stvar kod ove strašne bolesti je, nastavlja primarijus, da ne utječe na intelektualne sposobnosti. Mogućnosti izlječenja vrlo su ograničene, napredak bolesti može se samo usporiti. Dugotrajno d a v a n j e riluzola može pacijentov život produžiti čak tri mjeseca. "Tri mjeseca?", ponovi Aneta.

Pretpostavlja da je krivo čula, ali primarijusovo l a m a n j e potvrđuje ovaj podatak. Odjednom je sve drukčije. Da ima pravde, pomisli Aneta, obolio bi Cyril.

Dok napušta bolnicu, pada kiša pomiješana sa snijegom. I puku meteorološku pojavu kao što je snijeg Aneta danas smatra izražavanjem Božje moći, ove neugodne hladne pahuljice iracionalno, ali -neupitno povezuje s Njim. Njena strpljivost s Bogom, koju je zahvaljujući knjigama teologa Hah'ka napokon pronašla u sebi, istog časa nestaje. Sve te pametne, mirne, pozitivne rečenice koje je podcrtala ( T a m o gdje se gasi vjera, još uvijek gori ljubav, tako da tama ne može zauvijek pobijediti. Je li to naša ljubav ili Njegova ljubav? Ovo je suvišno pitanje. Postoji samo jedna ljubav.), s a d a su zaboravljene. Aneta treba krivca. Sad, kad je napokon pronašla muškarca za sebe, sad, kad je napokon sretna, zar se odmah mora dogoditi i tragedija? Pa zar je Bruno ikome išta nažao učinio? Od sto tisuća ljudi šest ih oboli od ove bolesti - znači da devedeset devet tisuća devetsto devedeset četvero ljudi ne oboli nikada. Bruno je obolio. Jadnik. S četrdeset godina. Aneta bijesno zajeca. Steže šake. Bog više nije dubina njezina života, nego zlonamjerno strano biće negdje visoko iznad nje. Ovaj snijeg koji mirno pada nije ništa drugo nego Njegov osobni napad. Njegov odvratni cinizam. Njegova bezbožna provokacija. Na Anetine vruće crvene obraze podrugljivo

padne nekoliko vlažnih pahuljica; zastane i okrene lice prema nebesima. "Što zapravo hoćeš, pizdune!?"

.9

Nek idu svi u guzicu! PREDSJEDNIK VLADE MIREK TOPOLANEK tijekom predsjedničkih izbora

10 Brunina s u p r u g a Renata teška je sedamdeset pet kilograma i slaba je na male lijepe, stvari. Bruni se čini kako s njenim godinama i kilama raste i ta njezina strast. Na primjer, u ovoj sobi su — Bruno to zbraja u sebi - dvije vazice sa slamnatim cvjetovima, četiri stare kolorirane razglednice u okvirima od svijetlog drva, tri oslikana tanjurića, jedan mlinac za kavu, jedan mužar i dvije drvene šeflje. Na prozorima vise karirane plavo-bijele zavjese s čipkom na donjem rubu, a u kutu sobe su aranžirane starinske drvene saonice s izvezenim jastučićima. Tko će u sobi s dva kreveta i četiri stolice sjesti na saonice?, pita se Bruno. Nasreću, jasno mu je da je l j u b a v prije svega strpljivost. Gosti su otputovali već prijepodne (jednako kao i svakog petka) i on sada skida posteljinu kako bi supruga i kći stigle pospremiti prije nego dode sljedeći turnus. Renati to ne bi pri-

znao, ali u ove napuštene prostorije ulazi dosta rado. To zadovoljava njegovu znatiželju. Gosti sa suprugom cijeli tjedan uljudno čavrljaju o vremenu i o povijesti kraja (njega odavno boli briga za povijest kraja, a i prema vremenu već stanovito vrijeme osjeća isto), a onda Bruno ude u njihovu sobu i ispod zaslinjenog jastuka ponekad nade plišane lisičine... No dobro, u većini slučajeva ne b u d e tako pikantno. Lisičine je pronašao samo jednom u ovih sedamnaest godina koliko s Renatom vodi pansion. Vibrator dvaput. Ali istina je da puno puta noću šutke leži pokraj usnule Renate dok se iznad njih gosti u petici ili sedmici glasno ševe... Jedna je stvar to razumjeti, a druga s tim živjeti. Nema veze. Ponekad ispod kreveta skuplja kondome, tampone, donje rublje i čarape. S tepiha svakog petka usisava odrezane nokte i šmrklje iz nosa. Žena i kći su mu zahvalne što su pošteđene tih poslova vezanih uz v o đ e n j e pansiona. Kad god Renata ili Inka opaze na plahti sasuŠenu spermu, doslovce im pozli... Što bi htjele da teče iz nas? govori Bruno u sebi. Vruća čokolada? Ružino ulje? Pa zar se njemu gadi kad iz njih četiri dana u mjesecu teče krv? Bog je muškarce ipak opremio tom bijelom ljepljivom tekućinom - ali samo se usudite to spomenuti ženama... 0 tome Bruno Renati ne može reći ništa, pa zato i ne govori. Te puritanke... Kad bi j o j na nekoliko sekundi pokazao stvaran sadržaj svoje glave - naprimjer neke maštarije o Tali - najvjerojatnije bi s vriskom pobjegla i zaustavila se tek na sudu za razvod braka. Od vjenčanja se udebljala devetnaest kila. Lice j o j izgleda kao da su ga izbole pčele. Roj pčela, misli Bruno. Ali i takvu je još voli. Kad je zagrli, osjeća nešto kao veselo ganuće. Nema veze. Njemu ne smetaju mrlje od sperme. Na takve stvari se čovjek navikne, a osim toga, to pomaže realističkom pogledu na ljudski rod. Ruku na srce, svi smo manje-više isti. Neki od nas

pri jelu drže laktove uz tijelo i tako dalje, ali to je sve. Pružati petnaest godina smještaj Česima, Austrijancima i Nijemcima znači da vas nijedan rezultat izbora ne može iznenaditi. Pobjedu Jorga Haidera je očekivao... No dobro, pretjeruje.

O svojoj bolesti ne priča ni s kim, to je zabranio i Cyrilu i Aneti. Naravno da ovo nije zaslužio, u tome se u neku ruku slaže s Anetom. U životu nije napravio ništa tako grozno da bi zaslužio umrijeti u četrdesetoj. "Bruno, ti si tako dobar", govori mu Aneta. "Zato jest i. ostat će siromašan", obično dobacuje Cyril. "Biti siromašan i dobar nije životni neuspjeh", primjećuje Aneta. "Možda je baš to uspjeh." "Siromaštvo jest životni neuspjeh," izjavljuje Cyril, "Sve ostalo su pseudointelektualne bljezgarije." Po mišljenju pripravnice iz redakcije, Bruno je čak previše dobar. Ova njena procjena zaista ga je nasmijala. Zapravo, u svom je odnosu prema njoj samo dovoljno neiskren, jer, kao što znamo, neiskrenost je temelj odnosa sa ženama. Kad bi bio iskren, kad bi se ponašao u skladu s tim kako se stvarno osjeća, prvom prilikom bi tu neduhovitu, servilnu pripravnicu pritegnuo svom otvorenom šlicu i svršio j o j u grlo. I tako dalje. Ali puno radije bi htio vidjeti uživo Tali kako izvodi striptiz - no prevelika je kukavica da ude kod Renea, nije bio u diskoklubu petnaest godina. Tako da mu preostaje jedino internet g d j e gleda njene malo otkrivene grudi (sve dok se posjetitelj stranice ne registrira i ne plati, Tali se nikada ne svlači), koje uskoro nestanu i na zaslonu se pojavi amaterski iscrtan formular; cijena cijelog striptiza nije doduše visoka, ali Bruno nikada dosad nije skupio hrabrost da u pripadni stupac utipka broj svoga

bankovnog računa i time se izloži riziku da ga otkriju. Kad bi bio iskreniji i hrabriji, jednostavno bi to napravio, zato što mu je to stvarno bitno. Ali da učini stvari koje su mu stvarno bitne, za to je previše... Kakav? Možda je ta cura iz redakcije u pravu.

11

Cyrilov način života je bizarna, premda prilično uobičajena kombinacija redovitih posjeta fitness centru i solariju, zdrave prehrane, stresa, alkoholizma i prežderavanja. Ipak, Cyril počinje biti svjestan svoje ovisnosti o alkoholu i zato, kao mnogi alkoholičari, j e d v a dočeka bilo kakvu izliku koja mu omogućuje da se napije s razlogom, ako ne i neizbježno; najbolje su, naravno, dobre vijesti, ali takvih je u životu četrdesetdevetogodišnjeg suca koji se upravo treći put razvodi, nažalost, premalo. Nasreću, na isti način može iskoristiti loše vijesti: i najcrnija novica ima za Cyrila uvijek svoju dobru stranu zlaćano meden o d s j a j žestice koju je zatražila sudba.

S Bruninom dijagnozom Aneta ga upoznaje odmah nakon razgovora s primarijusom; kad spusti slušalicu, sat pokazuje pola jedanaest - vrijeme kada je j u t a r n j a čašica odavno prestala djelovati, čime Cyrilov ured u zgradi suda gubi relativnu udobnost. Police s registratorima odjednom izgledaju prašnjavo, na tepihu su se iznenada pojavile dvije mrlje, a čak i tom slikovitom pogledu na crvene krovove metropole kao da nešto nedostaje (jedan promil, primijetila bi Aneta).

Cyril nekoliko puta duboko uzdahne, iako je svjestan da je to gesta namijenjena publici koje nema: u uredu je sam i nitko nije mogao čuti o čemu je preko telefona pričao s Anetom. Odmah zatim pojavi se razdražena sumnjičavost (Kakva je to glupost?), nakon nekoliko minuta slijedi lagani šok (Ako tako kaže primarijus, onda je to najvjerojatnije istina!), koji na kraju polagano prijeđe u mrzovolju (Znači, skijanje otpada, ne idemo nikamo...). Cyril, dakako, sluti da će ga ova informacija o bratovoj smrtnoj bolesti idućih nekoliko sati i dana pogoditi puno više nego sad ovako - ali istovremeno zna i to da se k u k n j a v a može uvijek odgoditi. Kvragu, pa ne mora se slomiti odmah, zar ne? Ne mora glumiti ni zbog koga. Da, ovo je doduše jako loša vijest, u to nema sumnje - ali za njega sve jako loše vijesti istovremeno imaju i veličanstvenu dimnu aromu tridesetogodišnjeg single malt viskija koji si priušti samo u iznimnim prilikama (istina da je bogat, ali nipošto rasipan). Cyril otvori ormar, ispod sudskog talara izvuče najskuplju bocu koju ima u uredu i natoči si dupli viski. Očito je da i obiteljske tragedije imaju svoju čar. Kladio bi se da ova strana nesreće privlači svakog cugera. Licemjer je tko tvrdi da to nije istina. Molim? Teti Boženije vlak odsjekao obje noge? Isusebože! To je grozno! Odmah mi nešto natočite! Cyril se nasmije. Nalazi se u sigurnom vremenskom v a k u u m u . Možda će za pola sata sve biti drukčije, ali sad je još u stanju nasmijati se. Odmah zatim dobije ideju: ne da neće biti skijanja, itekako će ga biti — i napravit će od n j e g a vrhunski provod. Bruno obožava skijati, a ovo je možda njegova zadnja šansa. Uostalom, primarijus je rekao Aneti da bi teoretski mogli otputovati; Bruno će vjerojatno biti umorniji, ali još ne bi trebao imati bolove. Tako j e ! Napravit će sve u velikom stilu. Nitko od njih

neće to zaboraviti do smrti. Cyril od sebe otjera bilo kakve misli vezane uz smrt i, dok srče viski, zamišlja ugodnije stvari. Rezervirat će najbolji hotel. Uzet će svoje najbolje odijelo. Kupit će najbolji sekt. Pošteno će oprati auto. Uzet će prijenosni frižider. Osjeća gotovo dječačko uzbuđenje kakvo nije već dugo osjetio. Iz dimne arome skoča u Cyrilovim se mislima iznenada pojavi fraza: zlatni padobran. Njegov osmijeh postane širi.

12 Xervanti koji žive u brazilskim kišnim prašumama imaju osam etapa muškosti kroz koje prolaze tijekom četrdeset godina. STEVE B1DDULPH, Muškost (Kako svladati sve muške uloge)

Najviše od svega Bruno se boji j e d n e stvari: kako će to preživjeti Inka i Aneta. I Renata, naravno. Usput, Inka i Aneta imaju nešto zajedničko: svaki slobodan trenutak s u r f a j u internetskim stranicama za upoznavanje. Registrirane su v a l j d a na svima, sigurno poznaju više virtualnih ljudi od stvarnih. Ionako od toga na kraju većinom ne bude ništa, p o d s m j e h u j e se u sebi Bruno. Prije nego što je Aneta upoznala tog Alana, bila je valjda na dvadeset spojeva

- i kakva korist od toga? Koliko spojeva preko neta ima iza. sebe Inka, Bruno ne zna, kći mu se, za razliku od Anete, ne povjerava. Ali već dva puta je dovela kući na spavanje nekog koga je upoznala na netu. Prvi udvarač ujutro je izgledao toliko samouvjereno da to Bruno nije mogao podnijeti. Svaka čast svakome, ali on nije u stanju neusiljeno čavrljati o dinamičnim automobilskim svjeriima i prednostima etažnog grijanja s nekim tko je još maloprije gnječio sise njegove jedine kćeri. Onaj drugi dečko mu se, začudo, sviđao. Poveo ga je sa sobom na pecanje. "Simpatičan je", rekao je Inki kad su se vratili. Iznenađeno je zatreptala. Drugi dan ponovio je pohvalu. Inka je pogledala mamu, a onda Brunu. "Dobro, onda ti ga prepuštam." Naravno da je ta veza pukla. Bruno ne zna zašto. Inka se povjerava isključivo majci. Dok je bila mala, sve je bilo u redu - ili se to Bruni barem činilo, ovako, s odmakom od nekoliko godina. Ima osjećaj da su bili zadovoljna, složna obitelj. Muškarac, žena i dijete. Išli su zajedno na izlete. Skupa su doručkovali i gledali televiziju. I tako dalje. Danas ništa takvo više ne rade. Čim je Inka počela odrastati, situacija se promijenila: udružile su se protiv njega. Počele su izmjenjivati značajne poglede, šaputati, služiti se gestama koje nije uspijevao dešifrirati. "Hoću dečka!", rekao je tada Bruno. Slutio je što će se dogoditi. Renata nije htjela još j e d n o dijete. Shvatio je da će do smrti ostati u defenzivi. Najprije je izgubio kupaonicu. Nije se toliko ni radilo o toj prostoriji, nego o čudnovatom načinu na koji se to dogodilo. Zapravo, Bruno to nije shvatio sve do danas. Da je tada izbila

obiteljska svađa oko kupaonice, iz koje bi izišao kao gubitnik, znao bi se pomiriti s tim. Gubitak kupaonice kao posljedica izgubljene bračne bitke - to bi mogao razumjeti. Ali on je kupaonicu izgubio u vrijeme dubokog mira. Nije bilo čak ni verbalnog sukoba. Odigralo se to ovako: najprije su se Renata i Inka u kupaonici izmjenjivale tako da su je ujutro i navečer zauzele skoro cijeli sat. Zatim su počele odlaziti u kupaonicu zajedno; Bruno je logično mislio da bi to moglo skratiti vrijeme svakodnevne okupacije kupaonice, ali dogodila se suprotna stvar: njena vrata paradoksalno su ostajala zaključana j o š duže nego prije toga. Kad bi Bruno pokucao na vrata, nikada se nisu otvorila; ili bi odmah začuo Tatal puno predbacivanja ili razdraženo Isuseimarijo, stoje opet?! Nije vjerovao vlastitim ušima. Što j e ? ! Pa što bi moglo biti?! govorio je sam sebi razljućeno. Pa valjda im je to jasno, zar ne? Valjda to shvaćaju. "Već ste tamo sat i pol! Trebam na zahod!", vikao je Bruno. Ali svejedno mu ne bi otvorile. Pretpostavljale su da će se nekako snaći. Ili im je bilo svejedno? Bruno se stvarno snašao: počeo je pišati u sudoper u kuhinji. Na kraju je u j e d a n od dva toaleta u prizemlju pansiona ugradio malu tuš kabinu, kupio novu WC školjku i bravu, a na vrata je pričvrstio natpis WC ZA OSOBLJE, ali unatoč tome - i Bruno je toga bio itekako svjestan — to je j o š uvijek bio zahod za goste. Nikakvi novi natpisi nisu to mogli promijeniti. Bruno nema neki veliki smisao za simboliku stvari, ali ovu jednostavnu metaforu shvatio je odmah: postao je gost u svojoj vlastitoj obitelji.

Cyril g a j e , naravno, ismijao. "Stvarno si pičkica, braco! Znaš što bih ja učinio? Jednostavno bih razbio ta v r a t a ! " "Bravo", rekla je Aneta naizgled zadivljeno. "Kako ti uvijek odmah nadeš rješenje..."

1

4

Cyril i Aneta ručaju u skupom francuskom restoranu u centru. "Ništa raskošno, ne boj se", uvjeravao je Cyril još prije dva sata sestru preko telefona kad su dogovarali ovaj susret. "Razumijem da upravo sada nitko od nas ne želi pretjerano uživati u hrani, ali, s druge strane, seko, kažem ti iskreno da me ni smrtne bolesti u obitelji neće prisiliti na jelo u KFC-u." Njihova baka (po majci) radila je cijeli život na blagajni na željezničkom kolodvoru, djed u koksari; pet dana tjedno ustajali su u pola pet ujutro - ali unatoč tome Cyril se neprestano ponaša kao da je direktan potomak uvažene plemićke loze ili barem pripadnik četvrte generacije ciriške bankarske obitelji. Po Aneti, radi se o snobizmu. Stidi se kad vidi kako čajnu kobasicu njihova djetinjstva predstavlja kao kavijar. Stidi se kad god vidi kako se Cyril ponaša prema taksistima, konobarima, prodavačima ili čuvarima parkirališta. "Pa zar ne vidiš da vrijeđaš te ljude?", govori mu u onim iznimnim trenucima kad u sebi pronađe dovoljno odvažnosti

potrebne za to da uspije naglas kritizirati trinaest godina starijeg brata. Cyril glumi začuđenost. "Nikoga ja ne vrijeđam, samo pokušavam u ovoj postkomunističkoj državici obnoviti prirodnu hijerarhiju klasa. Ili bih možda ja njih trebao pozdravljati prvi?" Aneta proguta primjedbu o Cyrilovu nekolikogodišnjem članstvu u komunističkoj partiji i zadovolji se već uobičajenim podsjećanjem na siromašno djetinjstvo. "Tajiš rusku salatu koju smo jeli kao klinci i time izdaješ djeda i b a k u ! " "Sereš. Razlika između nas dvoje, Aneto, je u tome što sam se ja u glavi davno riješio ruske salate, a ti je još nosiš u svojoj. Tvoje samopouzdanje je na razini ruske salate - u tome i j e s t problem." "Glupost!", odsiječe Aneta, ali razmišlja o tome. No danas, s obzirom na okolnosti, razgovara s Cyrilom maksimalno pomirljivo. Za početak izabere tobože neutralnu, nekonfliktnu temu i opisuje bratu svoj dugogodišnji problem sa stanovanjem: plaća sve višu najamninu i zato bi htjela na kredit kupiti mali stan, ali ni nakon godinu dana traženja nije našla ništa što bi j o j se na prvi pogled svidjelo. Što bi imalo dušu. Cyril to pogrešno shvati kao kritiku arhitekata, te je kreativno razvija dalje: arhitekti su još samo sluge agencija za nekretnine. Za nekoliko stotina tisuća prodat će dušu svakom špekulantu s građevinskim zemljištem - pa kako onda ti stanovi mogu imati dušu? Osim toga, nikad nisu pokušali sami sagraditi ono što su nacrtali. Usrani esteti! Da grade kuće za ljude, a ne za ocjenjivačke sudove, bilo bi moguće stanovati u tim njihovim djelima - ali ovako? Naprimjer, za parapete mirne duše predlože bakar. Bakar! Pa zar su već totalno poša-

šavjeli? Pa zar stvarno ne znaju da će u roku od mjesec dana svi parapeti završiti u najbližem sakupljalištu starog željeza? I tako dalje. Aneta bespomoćno sluša te negativističke poluistine. Podsjeća samu sebe da Cyrila mora prihvaćati takvog kakav jest. Svoje bližnje čovjek ne bira. Mora se truditi voljeti Cyrila jednako kao što voli Brunu, jer Brunu uskoro više neće imati. Ova misao jača je od Anetine odluke da će novonastalu situaciju primiti što mirnije i objektivnije. Rasplače se. Gosti u restoranu prizor nedvojbeno smatraju ljubavnom svađom. Cyril j o j preko stola ogorčeno dodaje paketić papirnatih rupčića. Očito je da se razgovor o Bruni ne može više odgađati. Cyril će onda barem pokušati pogledati to s ugodnije strane. S vatrenim oduševljenjem, koje se Aneti čini neljudskim, počinje govoriti o izletu u planine. "Zlatni padobran", izjavljuje svečano. "Razumiješ?" Aneta u prvi trenutak pomisli kako brat misli na stvarni padobran; tandem skok već su svi troje iskušali. Cyril je rikao od zadovoljstva, svidjelo se i Bruni, ali Anetu su te d u g e sekunde slobodnog pada nasmrt prestrašile. Taj osjećaj da se nema za što uhvatiti, ta doslovno apsolutna bespomoćnost... Osim toga, baš kao što je i očekivala, bilo j o j je zlo (odavno pati od kinetoze). Bila je bijesna j e r se dala nagovoriti. U dubini duše ne slaže se s tim adrenalinskim zabavama. Razmaženo čovječanstvo, odnosno njegova bogata manjina, više ne zna što bi sa sobom. Zimi idu na more, ljeti skijaju. A u Africi i Aziji djeca umiru od gladi. "Zlatni padobran?", odvrati umorno. "Što imaš na u m u ? " "Kao što rekoh. Zlatni padobran koji će mu barem malo umekšati tvrdo slijetanje."

Objašnjava j o j sve. Govori. Nikakva Šumava, nikakav jeftini pansion, nego najbolji hotel u Dolomitima. Kupit će pravi šampanjac. Sve će platiti. "Boli me kurac za lovu!", povisuje Cyril glas. Aneta shvaća da su riječi malokad ono što muškarca čini prostakom. Zna da o stvarnim muškim osjećajima ili osobinama verbalne prostote puno ne govore. I Cyril zna da s Anetom može pričati stvarno o svemu - primjerice, i o drkanju. Da mu nije sestra, odmah bi se n j o m e oženio. Da nije par sitnica: jedino što osjeća kad Anetu stavi u krilo njezine su zdjelične kosti. Pred njim bi mirno mogla hodari gola j e r njezina ga pica pali otprilike kao susjedov mačak - naravno, to j o j je i rekao. Hvala bogu, za razliku od mnogih drugih žena, s Anetom je moguće pričati slobodno. "I veliku kutiju najboljih cigara, j e b o t e ! " Podsjeća je na vatromet: doslovno erupcija oduševljenja, iz njega stalno izlijeću nove ideje. Aneta je zapanjena. Na svim zajedničkim putovanjima uvijek su dijelili troškove točno na trećine; čak su morali Cyrilu plaćati benzin. Brata poznaje kao štedljivca, ali pred njom je danas drugi čovjek. Novac je očito jedini način na koji Cyril uspijeva izraziti duboke osjećaje, pomisli Aneta. "Smrt očito u tebi uspijeva probuditi velikodušnost", primijeti zajedljivo. "Šteta što i sa životom nije tako..." Cyril se toliko zalaufao da ne primjećuje njen sarkazam. "1 to nije sve!" Trijumfalno se smijulji. Zadivljen je sobom. Vatromet još nije završio. Dolazi j o š završna, najefektnija salva, kaže Aneta u sebi. I ne griješi.

15 Parkiraš ispred lokalne gimnazije, što bliže ulazu. Iza ulaznih vrata čeka te otprilike sedamnaestogodišnja djevojka. Ispod pripijene srebrne majice bez rukava - zaboga, siječanj je, pomisliš, a ona ima na sebi majicu bez rukava - čvrste okrugle dojke. Profesorica češkog ili gospodin ravnatelj možda su pokušali izabrati tvoj tip. Ništa takvo naravno ne postoji, u tvojim godinama sviđa ti se svaka druga. Djevojka ti kaže da izgledaš malo bolje nego na fotografijama i da je trebaš pratiti do ravnateljeva ureda. Penjete se širokim granitnim stepenicama. Pogledaš njenu izbočenu guzu u plitkim hlačama. Ima crvene gaćice. "Večeras imate i književnu večer u knjižnici, zar ne?" "Da." "Ja sada ne mogu na vaše čitanje u školi, ali doći ću u knjižnicu. S prijateljicom." "Onda super." Veselo se smješkaš. To je najlažniji osmijeh na svijetu. "Moram s vama napraviti intervju za školski časopis", objašnjava ti. Osjetiš razočaranje. Za par godina imat ćeš pedeset, ali ipak osjetiš razočaranje. "Gnjavaža, h a ? " "Još ne znam", kaže veselo. "Vidjet ćemo." Sviđa ti se sve više. "Pročitala sam samo j e d n u vašu knjigu, ali ipak imam osjećaj da vas poznajem. Kako je to moguće?" "Zato što su svi muškarci isti", kažeš. Čak zastaneš i pogledaš je u oči.

Još j e d n o m te promotri, o v a j put pažljivije. Izgleda samopouzdano, gotovo izazovno - ali kad te uskoro privremeno preda gospodinu ravnatelju (da, tako ti je rekla), u prisutnosti n a j v i š e g školskog autoriteta njezin se izraz promijeni. Ipak, dopustila si je da ti namigne. "Znači, u knjižnici, dobro?" Ravnatelj iznenađeno podigne obrve. "Dakle, Madlova!" Tobože s krivnjom prekrije usta, napravi autentičan kniks koji još više otkrije njene dojke i otrči. Ti i ravnatelj razmijenite poglede. Blagonaklono se nasmiješiš i slegneš ramenima.

Kod ravnatelja dobiješ tursku kavu, žesticu (nisu ti ponudili, morao si sam zatražiti, ali tebi to više nije problem), školski godišnjak, ružnu kemijsku s logom škole i opširnu publikaciju sa slikama o ljepotama kraja. Ljepota kraja ima crvene gaćice, misliš u sebi. Gaćice su zanimljive, ravnatelj nije. Smeta ti njegovo usiljeno dostojanstvo, njegova nesposobnost da se izražava sa samoironijskim odmakom. Ravnatelj te zanima otprilike dvadeset puta m a n j e od Madlove. Tajnica donese fernet i njemu, na prstima odlazi i s komičnim oprezom za sobom zatvara vrata. Ravnatelj s tobom zadovoljno nazdravi. Očito misli da je uspio probiti led ili da ste čak zajedno ostvarili nekakvu mušku urotu... Dok s njim ravnodušno raspravljaš o maržama dobavljača knjiga i o utjecaju promjena PDV-a na književno tržište, pokušavaš zamisliti grudi Madlove. Razmišljaš je li obrijana ili nije. Tvoja mašta ponudi ti obje varijante. Nekoliko varijanata. Piši kao da to nitko nikada neće čitati. Tako je sigurno da ćeš govoriti istinu. Lori Lansens. Da, mama, pomisliš na j e d n o j od

razina svijesti, zamišljam picu te cure, Oprostite, drage dame, ali tako je. Svi ili gotovo svi zamišljamo vašu pičku. Vaša pička nas u stanovitim trenucima zanima više od bilo čega na svijetu. Vašu pičku zamišljaju glumci, pjevači i režiseri, političari. I predsjednici - možete li to vjerovati? "Jedini je problem u tome što izdavači moraju mijenjati cijene knjiga koje su izišle prošle godine", kažeš. Naravno, razumiješ da se to mnogim ženama baš ne sviđa. Osobito im se ne sviđaju te vulgarne riječi. Ali ti tu ne možeš ništa. Je li seks prljav? Da, ako se čini na pravi način. Woody Allen. Čašica za fernet dugo je prazna, ali ne usuđuješ se zatražiti još jednu. Nitko s tim ne može ništa napraviti, V j e r u j t e mi, drage dame, da bismo - Čisto radi vas - radije umjesto vaše pičke zamišljali vašu osobnost, ali, nažalost, tako to ne funkcionira. Mirne duše bismo si umjesto pičke zamišljali, na primjer, njegu i razumijevanje, ali problem je da misleći na njegu i razumijevanje još nitko nikada nije svršio. Počinješ sanjariti o tome da ližeš Madlovu. Zamišljaš kako je liže ravnatelj. Tu na stolu. Ravnatelj je liže, a ona ti puši. Dobro to radiš, Madlova, fakat dobro. Malo ti se digne, moraš se početi kontrolirati. Popiješ kavu, tajnica odmah dolazi po šalicu, a ti je zamoliš za još jedan fernet. Putni. "Morat ćemo krenuti", smješka se ravnatelj neiskreno. "Učenici već čekaju." "Stići ćemo na vrijeme", kažeš, "Popit ću ga stojeći." Ravnatelj negodujući izlazi na hodnik. Namigneš tajnici, izliješ u sebe fernet, zahvališ i izlaziš za ravnateljem. Dok hodaš prema auli, osjetiš da ti se piša; demokratski odbiješ udaljeni profesorski zahod i zadovoljiš se s bližim toaletom za učenike. Pa nisi valjda neka razmažena zvijezda.

Tri pisoara: lijevi je zauzet, a desni pun žućkaste tekućine, tako da moraš stajati pokraj tog dečka. Iznenađeno zažmirka, ali vidiš da namjerno malo pretjeruje. "Ne boj se", kažeš, "volim cure." Nasmije se. Sedamnaest ili osamnaest godina, visok, lijep, izražajne oči. Sigurno nema problema s curama. "Nastupate kod nas." "Da." "A navečer je književna večer u knjižnici." "Da." Već pere ruke, ali oklijeva. Znaš što slijedi. "Mogu nešto pitati?" Nastup je počeo ranije. "Da, da." "Što sada pišete?" U njegovu je pitanju pomiješano obavezno zanimanje, znatiželja i dječačka obijest. "Roman za muškarce", odgovaraš mehanički. "O čemu se radi?" Još uvijek mokriš. Postaješ svjestan toga da su se uloge neprimjetno zamijenile. Sada ovaj dečkić ima nadmoć nad tobom. O čemu se radi? Seks, smrt, pisanje, pravda i zajebancija, sve to napisao si u bilješkama dok si tek počinjao razmišljati o romanu. "O seksu i o smrti." "O svakom posebno - nadam se!" Veselo se ceri. Zna da je osvojio bod. Opereš ruke i brišeš se. "Bojim se da će biti povezano."

"Ma nemojte!", nasmije se dečko i pridrži ti vrata na takav način da moraš sagnuti glavu pod njegovom rukom. Samopouzdanje,

pomisliš.

16 U stručnoj literaturi možemo pročitati da se stanoviti problemi češće javljaju kod umjetnika. Ovo se najviše tiče pisaca. Kod njih je utvrđena češća pojava takozvanog bipolarnog afektivnog poremećaja kod kojeg se izmjenjuju epizode depresije i manije, kao i češći problemi s alkoholizmom. KAREI NEŠPOR, primarijus bolnice Prag-Bohnice

I? "Rene?" "Da. Tko zove?" "Bok, Rene. Ovdje Cyril. Brunin brat." "A, da. Dobar dan." "Još se noću uvlačiš u špilje?" "Pa i ne baš." "Nije više zanimljivo, ha? Tama, vlaga..." 'Točno. Vi ste sudac, jel' da?" "Da, ali bez brige, Rene, zovem te privatno." "Dobro da je tako."

"Reci mi, Rene, rade li te tvoje striptizete i izvan bara? Konkretno Tali?" "Kako to mislite?" "Pa možemo li je naručiti za striptiz negdje drugdje? Recimd u nekom hotelu?" "U principu da." "I u hotelu u inozemstvu?" "A, to ne. Čujte, cure koje kod mene rade fakat su samo striptizete. Kunem se." "Ne govorim ni o čemu drugom nego o striptizu." "Striptizete, ništa drugo." "U redu. Čuj, Rene, situacije je ovakva: buraz mi slavi četrdeseti rođendan, u subotu idemo na skijanje u Italiju i želimo za njega uzeti sa sobom striptizetu. Iznenađenje, kužiš?" "U Italiju?" "Da." "Na koliko?" "Na tjedan dana." "Cijeli tjedan? To fakat neće ići. Ispričavam se." "Rene, slušaj me: Bruno se povjerio sestri da mu se sviđa Tali. Satima bulji u n j u na internetu. Osim toga, u zadnje je vrijeme dosta bolestan. Sestra i ja ga želimo razveseliti, kužiš? Volimo ga. Pa zar to ne možeš razumjeti?" "Ne, ali kad vam kažem koliko biste platili za Talin striptiz za tjedan dana, možda ga više nećete toliko voljeti." "Ja sam bogati sudac, Rene. Znaš zašto dobar sudac mora biti bogat?" "Bolje da ne znam." "Pametno razmišljaš! Kako bi mogao biti neovisan!", prasne u smijeh Cyril. "Da ga nitko ne bi mogao podmititi." Rene se nakašlje.

"Ali Tali za privatni nastup uzima deset tisuća." "To je, naravno, j a k o daleko od istine..." Rene udahne kako bi odgovorio, ali Cyril ga preduhitri. "... ali ja ću ti ih dati. Danas je tvoj sretan dan, Rene." Na d r u g o j strani linije je tišina. "Bit ćemo tamo šest dana, znači, dobit ćeš šezdeset tisuća. Sigurno neće imati više od j e d n o g nastupa na dan." "Ali ja to ne mogu znati. To ćete znati samo vi i ona." "Ti mi ne v j e r u j e š ? Ne v j e r u j e š ni njoj?" "Vidjet ćemo. Vjeruj, ali provjeravaj - znate onu." "Dobro, Rene, zadnja ponuda: dobit ćeš sto tisuća. Ovaj petak, na ruke. Čisto za slučaj da bi se Tali neki dan iznimno svukla dvaput." Cyril se ponovo nasmije. Rene zaprepašteno šuti. Moć novca, kaže u sebi Cyril. To je kao onaj osmocilindrični motor u n j e g o v u autu: doda gas, a svi ti jadnici u korejskom smeću nestanu u retrovizoru. ' V j e r o j a t n o smo malo iznad realne cijene", zaključuje zadovoljno. "Razumijem da te to ostavilo bez daha." "Pa stvarno ste bogat sudac..." "Jesam. Bogat i neovisan. Znači, dogovoreno?" "Tko mi jamči da j o j se ništa neće dogoditi?" "Vodimo ,tu curu na odmor, Renef U hotel s četiri zvjezdice! Cijele d a n e će na suncu pijuckati cappuccino." Rene šuti. "Naravno, imat će posebnu sobu." "Sigurno?" "Imaš moju riječ, Rene! To je easy money, kužiš? Ako se bojiš za nju, nauči je da se služi telefonom. Što se mene tiče, možeš j o j telefonirati svakih pola sata."

René j o š oklijeva. Cyril već gubi strpljenje - - ili to možda samo glumi. "Ej, René: mogu računati na tu curu ili da ponudim nekom drugom?" René uzdahne, ali u njemu raste veselje. "Dobro. Možete računati na nju."

18

Doslovce se užasavam doktora Kučere. On je već odavno zaboravio da je potpredsjednik Najvišeg suda! To kako se on ponaša je arogancija - kao potpredsjednik NS-a vozio se s diskreditiranim Pavelom Němecom. To je izrugivanje ljudima kad on sa svojom plaćom od oko dvjesto tisuća mjesečno kaže da nema razloga da se ne vozi s Němecom u Ostravu!... Kad sam zadnji put sreo Kučeru, rekao sam mu: "Sramotiš mene i sramotiš cijelo pravosuđe. Molim te, otiđi s Najvišeg suda." A on mi je na to mirno odvratio: "Kakve to gluposti pričaš?" BIVŠI PREDSJEDNIK NAJVIŠEG SUDA OTAKAR MOTEJL

19 Zadnju godinu Aneta se na internetu p o j a v l j u j e isključivo pod lažnim identitetom. Ima osjećaj d a j e u prošlosti 0 sebi otkrila previše; osim toga, lako ju je prepoznati j e r radi na televiziji, govori samoj. sebi. Čini j o j se da je gola. Pružila je previše po-

vjerljivih informacija prevelikom broju ljudi. Sad kao i milijuni surfera po mreži glumi da je netko drugi. Najprije se predstavlja kao tridesetogodišnja odgajateljica u vrtiću koja nosi naočale i živi u istočnočeškom gradiću (ne zna zašto je izabrala baš istočnu Češku), ali ispadne da izabrani lik privlači nevjerojatno puno perverznjaka. Sljedeća dva mjeseca glumi češku au-pair u Britaniji (u mladosti je to godinu dana radila), a onda se uspješno nastani u životu dvadesetpetogodišnje medicinske sestre iz bolnice Motol (o tom poslu ne zna gotovo ništa) - ali početno uzbuđenje zbog lažnog identiteta nestane j e d n a k o brzo kao i u oba prethodna slučaja. Počinje biti ogorčena svim tim tobože duhovitim laganjem, svim tim pretvaranjem. Ništa nije moguće provjeriti, ništa ne mora biti istina. Kad je moguće sve, nije moguće ništa. Beskonačna šarolikost je dosadna. Kao kad bi jelovnik u restoranu imao milijun stranica.

Jedne noći Aneta se priključi nekakvom forumu za upoznav a n j e kao neugledna odvjetnička pripravnica mliječnoplavih bradavica kojoj netko stalno nanosi nepravdu - ovu apsurdnu karakterizaciju napiše sasvim spontano, bez razmišljanja, vodena nekom neodređenom razdraženošću. U sljedećih nekoliko minuta reagira nekoliko uobičajenih budala, a onda j o j se j a v i upadljivo ružan, introvertiran, šumavski drvosječa koji bi svoju sjekiricu rado zabio u panj ljubavi. Anetu ovo nasmije. Odmah mu otpiše - a ni sljedeći odgovor je ne razočara. Naprotiv. Aneta sjedi na krevetu u izgužvanoj pidžami s laptopom u krilu i glasno se smije. Ponovo piše, navodni drvosječa smjesta duhovito odgovara. Nastavljaju s tim j o š sat vremena. Aneta otvori bocu sauvignona.

Dopisuju se i sutradan. I prekosutra.

Alan niti je drvosječa, niti ružan, a premda je stručnjak za kompjutere, nije čak ni introvertiran. Sjajan je, kaže Aneta samoj sebi sve češće. Nažalost, stalno je na putu, nekoliko puta mjesečno mora službeno u inozemstvo - zapošljavaju ga uglavnom njemačke tvrtke. Ali danas je ovdje. Petak je, jedanaest sati prijepodne i oni leže goli u krevetu. Aneta se u sebi smješka. Život bi mogao biti dobar kad bi... Ne smije sada misliti na Brunu. Alan j o j prelazi kažiprstom po unutrašnjoj strani bedra. Aneta se ne stidi - ne pred Alanom. Pobjegao je od posla na dva sata kako bi se s njom oprostio. "Kamo ono idete?" "U Italiju. Pala sam na dupe k a d mi je to Cyril rekao", kaže Aneta. "Godinama smo išli isključivo na Šumavu. Bruno i ja smo vječito švorc, a Cyril je oduvijek škrt." "Znači, zato si slaba na šumavske drvosječe..." Aneta ga poljubi. "Kamo u Italiju?" Kaže ime poznatog skijaškog centra. Alan zadivljeno zazviždi. "Nedostajat ćeš mi", kaže potom i odmah se namrgodi. "Nedostajat ćeš mi je odvratan kliše - ali može li se to reći drukčije? Ova jezična ograničenost me stvarno ljuti. Odbijam da češki jezik inficira našu savršenu v e z u banalnošćtl! Samo malo. Nije li savršena veza također kliše?" Izgleda kao dječak koji razmišlja o domaćoj zadaći. Četrdesetogodišnji dječak. Aneta ga voli. Telefonski naruče pizzu i grčku salatu. Kad dostavljač stigne, Alan po jelo iziđe

pred zgradu - u Anetinu kućnom ogrtaču i njenim frotirnim papučama. "Nažalost, sreo sam susjedu", kaže tobože pokajnički kad se vrati s pizzom. Aneta se smije, Alan j o j položi vruću kutiju na goli trbuh koji se trese od smijeha.

20 U svojoj knjizi Fire in the Belly Sam Keen opisuje kako mu je u bolnim trenucima razvoda pomogao jedan stariji čovjek koji mu je rekao: "Muškarac mora samom sebi postaviti dva pitanja: kao prvo: 'Kamo idem?', a kao drugo: 'Tko će ići sa mnom?' Ako si ova pitanja nekada postaviš krivim redoslijedom, imat ćeš problema." STEVE BIDDULPH, Muškost (Kako svladati sve muške uloge)

21 Anetine misli vratile su se Bruni tek kad je Alan otišao. Naravno, opet osjeća krivnju. Počinje se brzo pakirati i na kraju je za polazak spremna puno ranije nego u dogovorena tri sata; kofer i skije stoje u predsoblju već u dva. Aneta si ćak o b u j e cipele kako bi svoj odlazak još više ubrzala te da ne mora pozvati Cyrila da ude. Njegov komentar njezina podstanarskog stana može sasvim lijepo zamisliti, nije potrebno

da ga čuje. Naime, stanje u kojem j o j se stan nalazi odlično ilustrira i provizornost Anetina dosadašnjeg života i njezinu neodlučnost. Ni danas nije pospremala, posvuda su kutije prepune materijala za već snimljene reportaže i one koje tek priprema. Raspon žanrova njenih CD-a i knjiga gotovo je nevjerojatan, misli Aneta; zar je moguće da se jednom čovjeku sviđa sve to? Hoda po kuhinji i povremeno pogleda kroz prozor neće li ugledati Cyrilov veliki volvo. Parkiralište se uoči vikenda počinje prazniti. Za siječanj je neuobičajeno toplo, termometar pokazuje devet stupnjeva iznad nule. Sjedne za stol, potraži u novinama vremensku prognozu, a onda još malo lista; Oslobađanje Doležela simbol je vremena u kojem zakazuju demokratske vrijednosti i institucije. Političari otvoreno lažu, a javni tužitelji, koje su imenovali, štite ih. Sada stvarno nemam snage za ovo, kaže Aneta samoj sebi. Sjeti se svog omiljenog citata iz Updikea: Kako čovjek može cijeniti svijet kad vidi da ga vodi čopor ostarjelih dječaka? Okrene stranicu. Petnaest minuta seksa troši kao sat peglanja: četiristo kilodžula. Za sat vremena tisuću šesto. Za nekoliko tjedana bit ću kao čačkalica, pomisli Aneta - zadovoljno, ali bez osmijeha. Kad je sama, rijetko se osmjehuje. Jedini članak koji pročita u cijelosti govori o samoubilačkoj palmi na Madagaskaru: palma procvate - i umre. Njene grane prekriju stotine bijelih cvjetova koji se nakon oprašivanja promijene u plodove; ali za to palma potroši toliko energije da potom umre. Hm. Aneta odlučuje da će j o š staviti vodu za kavu. Pa što, u najgorem slučaju Cyril će izdržati dolje nekoliko minuta, govori sama sebi - no dobro zna da se ne bi usudila ostaviti brata da čeka.

Kao i uvijek, Cyril Aneti samo zazvoni na mobitel, ni ovaj put ne želi trošiti za suvišan poziv, Kasni više od sat vremena - ali Aneta primjećuje da su svi njeni pokreti od tog trenutka gotovo grozničavi. Zašto se, zaboga, ne smiri? Zato što ne može. Zato što se tako ponaša oduvijek kad su u pitanju muškarci koji su j o j zbog nečeg bitni: uvijek zbog njih histerično, nedostojanstveno žuri. Oni zadovoljno stoje vani pokraj svojih skupih automobila, u miru puše i promatraju žene koje prolaze, dok ona zbunjeno trčkara predsobljem i spotiče se o kofere. Mrzi samu sebe zbog toga. "Imaš dosta prtljage", ceri se Cyril kad je vidi kako tetura do auta s koferom, velikom platnenom torbom i skijama preko ramena. "A da mi pomogneš, neodgojeni pizdune?!", napadne ga Aneta kako bi nadoknadila prethodni gubitak samopoštovanja. Ali njezin osmijeh Cyrilu j a s n o govori da se ne radi o ozbiljno mišljenoj uvredi, a kamoli o stvarnoj pobuni protiv starijeg brata. Cyril j o j zaista pomogne utovariti skije i kofer, iako možda samo zato da mu ne ogrebe svijetla kožnata sjedala, sumnjiči ga u sebi Aneta. U autu medu ostalim leži par potpuno novih skija Rossignol, kutija cigara i kartonska kutija s novozelandskim vinom. Iznad zadnjih vrata vise u vreći za putovanje dva Cyrilova najbolja odijela. Aneta je prema bratovoj uputi morala uzeti dvije večernje haljine i štikle. Odreći se same sebe, misli u sebi. Svaki put kad je s Cyriloin, njezina života nestane. "Pa vidim da će to stvarno biti provod..." "Računaj na to, seko." Ne pada j o j na pamet ništa što bi još mogla reći. Najradije bi cijelim putem šutjela, ali zna da to neće ići. Za Cyrila je

šutnja napad na n j e g o v u osobnost. Ulazi u auto bez riječi, ali jasno j o j je da to ne može potrajati. Volvo glatko, poslušno ldizi praškim ulicama. Aneti se čini da se i ovo vozilo boji Cyrila. Kao da je i volvo naslutio napetost u kabini i trudi se ne miješati se, ne smetati, ne privlačiti pažnju. Mora smjesta progovoriti. U Aneti počinje rasti panika - ali onda se nasreću sjeti novina. "Petnaest minuta seksa troši četiristo kilodžula. Znao si?" Neznanje Cyril priznaje samo u iznimnim slučajevima, Neznanje je slabost. "Čini mi se da bi mirne duše mogao izgubiti nekoliko kila. Neće mu škoditi." Aneta tek nakon nekog vremena shvati da Cyril govori o Bruni, odnosno i o toj curi. Spuštaju se u Podoli. "Znaš zašto se muškarac između p r v o g i drugog fuka preznoji?", upita Cyril. "Ne." "Zato što je u međuvremenu ljeto." "Ali što ako buraz ima problema sa ševom?", razmišlja Aneta naglas. "Zbog bolesti." "Ako ne ševi, to može biti samo zbog te n j e g o v e debele Renatice." Aneta uzdahne. "A što drugo? Ima četrdeset godina, teška, jebote, valjda sto kila, ali stalno cvrkuće ko maturantica..." "Prestani." Cyril izgleda zadovoljno. Ispruži ruku prema pretincu i nešto traži. Aneta uznemireno pogledom prati automobile u suprotnom smjeru. Cyril j o j dodaje zeleno-žutu kutijicu. "S ovim će mu se dignuti sve i da ne bude htio." "Što j e to?"

"Bolje od viagre. Cialis ima dulje djelovanje. U Francuskoj ga zovu tableta za vikend" Aneta se nervozno nasmije. "Ne mogu vjerovati da si dopustio da ti propišu lijek za erekciju." "Dobio sam ga bez recepta, čak gratis. Poznajem apotekara koji ima dovoljno razloga da mi bude zahvalan." "Ne želim slušati o tome." Začudo, Cyril sam promijeni temu. "Koliko godina ima Inka? Osamnaest?" Aneta se neceri. Ovo je tipično za Cyrila: nikada ne pamti ničije godine, a kamoli rođendan. Oduvijek ga mora podsjećati ne samo na svoj i Brunin rođendan, nego zadnjih godina i na rođendane njegove djece i supruge. "Devetnaest!" "Devetnaest?", ponovi Cyril iznenađeno. "Pa ona više nije dijete." "Nije." "U njenim godinama Baarova se već jebala s Goebbelsom." "Idiote", odsiječe Aneta. Ali Cyrilove vulgarnosti je ne uznemiravaju. Na kraju krajeva, ipak su to samo riječi, jezik svijeta muškaraca koji se od njih ne može odvojiti j e d n a k o kao, primjerice, prostata ili brkovi. Aneta shvaća da su muške prostote u većini slučajeva samo radostan odjek ženskosti i zato se nad njima pretjerano ne zgraža. Cyril je očito dobro raspoložen. "Znaš što muškarac iznad pedesete ima u gaćama?" "Ne znam, niti me zanima." "Jednog nezaposlenog i vreću uspomena." Očito je da se oboje trude. Na kraju krajeva, imaju pred sobom cijeli; tjedan. Naravno, ponovo pričaju o Bruninoj

bolesti. Uspoređuju informacije kojima raspolažu. Detalji se neznatno razlikuju, ali jedno je sigurno: to je sranje. Prestanu pričati o tome - a odmah potom umalo se posvađaju. S Cyrilom je nemoguće ne posvađati se, kaže Aneta samoj sebi. Jedini tko uspijeva ne posvađati se s Cyrilom jest sam Cyril. Najprije se zakvače radi te striptizete. "Braco, meni se to ne sviđa, sorry. Ne m o g u si pomoći." "Prostitucija je najstariji zanat na svijetu", suprotstavi j o j se Cyril. "Seks je najunosniji biznis koji možeš zamisliti. Godišnja dobit od porno filmova veća je od dobiti svih holivudskih studija zajedno! Razumiješ što želim reći? Svi k u p u j u seks. Ne radi dramu. Ta cura to radi dobrovoljno - i jamčim ti da će to u ovom slučaju osim toga učiniti i stvarno rado..." Aneta se zagleda kroz prozor. Prolaze golim zimskim krajolikom, bez snijega, ali ne i bez čari. Okrene se prema Cyrilu i pokuša pomirljivim tonom. "Velikodušno od tebe, imaš dobre n a m j e r e - ali ipak sam u vezi s tim još sumnjičava." "Psi laju, karavane prolaze." "Ej, a da odustanemo od toga?" "U čemu je problem? Ja u tome ne vidim nikakav problem." Ali to ne znači da ne postoji, misli Aneta. Kad bi Cyril barem jednom u životu shvatio da moć nije despotizam. Da oni koji su na ovom svijetu moćni nisu oslobođeni od dužnosti da slušaju ostale. Upravo suprotno. "Bruno će se sramiti. Neće je ni dotaknuti. Tako će biti, v j e r u j mi." "Ta kurva sigurno zna kako sa sramežljivcima. I trudit će se, v j e r u j ti meni. Dobit će za taj tjedan toliko koliko j o š u životu nije dobila."

"Ne radi se o lovi, buraz. Radi se o tome može li se sreća kupiti... Možeš li nekome kupiti zadovoljstvo?" Cyril pusti volan i raširi ruke. "Isusebože! Opet isto! Bratstvo istine i ljubavi!" Aneta zatvori oči. "Naravno da možeš kupiti zadovoljstvo - kako ne bi mogao?! Kakve su to pubertetske bljezgarije? Kvragu, što je ovo: nekakav Srebrni vjetar*?" Samo naprijed, kaže Aneta samoj sebi malaksalo. Ti mi objasni. "Sve možeš kupiti! Slobodno vrijeme! Bolje zdravlje! Bolje obrazovanje! Toplinu! Kad imaš love, odletiš na Maldive, ako ju nemaš, j a j a ti se smrzavaju u Češkoj. Ljeti si možeš kupiti zimu. Možeš kupiti mir. Možeš kupiti tišinu. Privatnost, Diskreciju. Možeš si mirne duše kupiti i cijelu prošlost", nasmije se Cyril. "Ali ona je dosta skupa." Naravno, dodaje gas. Aneta naizmjence prati brzinomjer i drvored uz cestu. "Uspori, molim te." Ne posluša je, naprotiv, vozi sve agresivnije. U sljedećem zavoju centrifugalna sila ih zanese u drugu traku, tako da ih na kraju od vozila koje im dolazi u susret i silovito koči dijeli j e d v a nekoliko centimetara. "Kvragu, buraz!", zavrišti Aneta uplašeno. Cyril napokon uspori.

* Srebrni vjetar - knjiga (autor Frina Šramek) i film (režiser Vaclav Krška, 1954) o odrastanju osjetljivog mladića u "velikom i zlom" svijetu. (Op. prev.)

"Barem bismo nas dvoje mogli ostati živi u obitelji, ha?" : kaže Aneta tiho. "Čuj", nastavlja Cyril kao da se ništa nije dogodilo, "sviđa mu se ta mala? Sviđa. Čezne li za njom? Čezne. Bulji li u n j u cijele sate na internetu? Bulji. Onda ćemo mu je kupiti. Kupit ćemo mu dvadesetogodišnju curu koja ga inače ne bi fermala ni pet posto. Kupit ćemo mu njenu ljepotu. Kupit ćemo mu njenu strast. Cijeli tjedan bit će samo njegova - pa zašto onda zaboga ne bi bio barem malo zadovoljan?" Aneta šuti. Uskoro će morati progovoriti, ali sada si može priuštiti još nekoliko sekundi šutnje. Udahne. "Okej, predajem se. Onda dobro. Nadajmo se da će bid zadovoljan." "Što zapravo rade urednice na televiziji?", progovori nakon stanke Cyril. "Fuck you" "Ne, stvarno, zanima me to. Ozbiljno." Aneta se okrene prema njemu. "Radim taj posao j e d a n a e s t godina", kaže. "Bojim se da nisi izabrao pravo vrijeme za znatiželjna pitanja." "Ja se u to ne kužim, ali po meni urednice nemaju bogzna što raditi, j e f da?" "Točno! Pogodio si u sridu." Cyril se ceri. Aneta razgledava unutrašnjost njegova luksuznog automobila. "A koliko zapravo zarađuje nekakav sudac? Mislim sa strane, naravno." Još nikada se to nije usudila pitati Cyrila ovako direktno. Aneta zna d a j e ovo maksimalno osjetljivo pitanje - ali ona u životu oduvijek slijedi Rooseveltovo Da moram birati između pravde i mira, izabrao bih pravdu.

"To je relativno", odgovara Cyril iznenađujuće mirno. "Kad se nekom jadniku sudi zbog nekoliko stotina tisuća, onda par tisuća. Kad se radi o stotinama milijuna, onda milijune. Ali radije ne misli na to, seko. Ove informacije mogle bi nanijeti nepopravljivu štetu tvojoj osjetljivoj humanističkoj dušici." U Aneti ovo besramno priznanje odmah podigne val adrenalina, ali bilo kakva daljnja pitanja Cyril podsmješljivo odbija. "Pusti me na miru. Mogla bi izgubiti svoje ljevičarske ideale - a onda stvarno ne znam što bismo napravili... Radije mi reci nešto o svom novom ljubavniku. Malo se bojimo za tebe, znaš?" "Ma da?" "Da, da. Priznaj barem da tvoji prethodni pokušaji daju razloga za stanovitu skepsu." Aneta ne želi razgovarati o Alanu. Odbija njegovo ime i izgovoriti u ovom automobilu. "Pa?", navaljuje Cyril. "Znači, velika ljubav, ha?" "Ne želim je ureći", progovori Aneta oklijevajući. "Vidjet ćemo." Ali na kraju ne uspije sakriti osmijeh. Cyril ju ispitivački promatra. "O, bože", kaže, "budi nam svima na pomoći."

22

Cijeli petak poslijepodne Bruno je nervozan zbog dolaska Anete i Cyrila, što se kod njega među ostalim očituje tako da nesvjesno kopa nos; kad toga postane svjestan, uplašeno pogleda oko sebe nije li ga vidjela supruga ili kći, a onda brzo razmišlja što učiniti s tom minijaturnom kuglicom koja mu je ostala između palca i kažiprsta - u većini slučajeva je kao civiliziran čovjek utisne u papirnati rupčić, ali iznimno, kao, naprimjer, sada, s dječjim inatom je neupadljivo ispali pod kauč. Svi imamo dobru i lošu stranu, kaže sam sebi. Sve je nervozniji i rastreseniji, te se na kraju mora zavući u prazni dnevni boravak i uldjučiti Bahn TV kako bi se koliko-toliko smirio (upravo prikazuju onaj švicarski vlak koji se penje gotovo na Matterhorn). Iskreno govoreći, još radije bi se priključio na internet i pogledao ne nastupa li Tali, ali kompjuter je, kao i obično, zauzela Inka. Bruno zna da bi napetost u njegovoj utrobi malo popustila kad bi svršio - ali zar može otac reći vlastitoj kćeri da ga pusti na peep show cure koja je j e d v a godinu dana starija od nje? Na kraju se zatvori u obnovljeni zahod za goste. Danas već mnoge zvijezde mirne duše priznaju u intervjuima da masturbiraju, a zašto i ne bi - ali bi li gospodin režiser ili gospodin pisac bili voljni priznati i to što prilikom bacanja drkice zamišljaju? misli Bruno. On, na primjer, povremeno mašta o tome da je kapetan broda koji prevozi roblje i pod čijom palubom je upravo ugušena pobuna mladih mulatkinja (crnkinje Brunu ne uzbuđuju). Drugom prilikom je nemilosrdni španjolski inkvizitor kojeg su poslali u samostan pun dražesnih krivovjernica... Ovo su trenuci u kojima, nad toaletnim papirom punim vruće sperme, sam sebi

postavlja uznemirujuće pitanje je li mašta doista tako nevina kao što se govori. Nema veze. Postoje i važnije stvari. Stigli su, Cyril dugo trubi, Aneta iskoči iz auta, pozdravljaju se. Dolaze Renata i Inka: Anetu vole, ali Cyrila se obje boje. Da, boje. Bruni se čini da je Aneta nervoznija čak i od njega. Najvjerojatnije je pod utjecajem svih tih članaka o mogućem napredovanju bolesti, razmišlja Bruno. Možda se bojala da će ga zateći zgrbljenoga. Na sreću još uvijek izgleda sasvim normalno. Cyril odmah iz prijenosnog hladnjaka izvlači bocu francuskog šampanjca marke Ruinart. "Najbolji od svih testiranih šampanjaca u prosinačkom broju časopisa Vino i stil", priopćava ponosno bratu. Pošalje Inku po čaše. Renata se vraća u kuću zajedno s njom. Bruno ima osjećaj da ga predaje bratu i sestri s vidljivim olakšanjem, "Devedeset i jedan bod. Šezdeset posto Pinot Noir, četrdeset posto Chardonnay." "Čekaj, smije li Bruno piti?", usporava Aneta Cyrila. "Zašto ne bi smio? Naravno da smije." "Zaboravila sam.to pitati.... Smiješ piti?", šapuće Bruni. Bruno kimne. "Pa valjda nema bolesnu jetru, zar ne?", odbija Cyril sve njene bojazni. Inka se vratila, dijeli čaše. Bruno j o j se nasmiješi. Inka s njima nazdravi i odlazi. "Idem pomoći mami oko večere." Bruno želi odgovoriti, ali onda radije samo kimne jer su mu usta puna sline. Aneta to primijeti. Cyril ne. Njih troje stoje ispred volva na prilaznom putu ispred pansiona s čašama u rukama. Temperatura je iznad nule, iz ledenih siga kaplje voda. Sunce je obojilo snijeg i polagano pada za tamni obzor

šume. Nitko ništa ne govori. Riječi su potpuno lišene sposobnosti prenošenja sadržaja, podsjeti se Bruno. Sinoč je cijelu večer čitao. Anetu nastala tišina očito muči, ali Cyril izgleda savršeno zadovoljno. I Bruni se sviđa ova situacija, ima u sebi nekakvo tiho dostojanstvo. A dostojanstvo je možda još jedina stvar koja mu je ostala bitna, misli Bruno. Pazi na svoju slinu, "Onda, još jednom, nazdravlje", progovori Aneta promuklim glasom. Ponovo nazdrave. Aneta ga gleda u oči. Bruno se sjeti mrtvih roditelja i, kao več mnogo puta, osjeti prema njima zahvalnost: za to što ima Anetu i Cyrila. Krv nije voda. Čovjek ne može birati svoje bližnje. Cyril zadovoljno mljacka, oprezno stavi čašu u snijeg, otvori prtljažnik i izvuče iz n j e g a nove skije. "Pogledaj ih, buraz." To su iste narančaste skije Rossignol za dvadeset tri tisuće koje je Bruno danas gledao u gradu. Pogladi kliznu površinu, jagodicama prstiju iskuša bridove i pohvalno kimne. "Veličanstveno", kaže oprezno. "Prva liga." "Moj je ukus jednostavan: zadovoljava me samo najbolje", citira Cyril Oscara Wildea. Bruno i Aneta čuli su to već bezbroj puta. Cyril se okrene Bruni. "To je za tebe, buraz." Bruno je zatečen, ovo stvarno nije očekivao. "Za Šumavu", j e d v a izusti, "ih je skoro šteta!.." "Ali", kaže značajno Cyril i namigne Aneti, "ove godine nećemo ići na Šumavu." "Ne?", ne shvaća Bruno. "Nego kamo?"

"Dopustio sam si pozvati vas u Dolomite", smijulji se Cyril. Za Brunu je ovo već previše. "Ali kvragu!", usklikne. Cyril blista. "Ovakve stvari škrti ljudi ne smiju raditi!", muca dirnuti Bruno. Slina mu teče niz bradu. Aneta mu pada u naručaj, polije ga Šampanjcem i rasplače se. Cyril ih oboje brzo odvede od prozora pansiona, "Od vas mi se povraća", žali se zadovoljno.

"Znači, bez jebanja, Tali, jasno? Pa i da ti ponudi milijuni" "Što si rekao, Rene?" "Reko sam bez jebanja!" Tali uzdahne s negodovanjem. Kleči na kanapeu prekrivenom dekom Čiji j o j se uzorak, doduše, ne sviđa, ali može se oprati, za razliku od presvlake kauča koja se ne da skinuti. Nikada ne bi izvodila striptiz na nečemu što se ne može oprati. Naprimjer, na stolici na kojoj je prije toga širilo noge šest drugih cura. Ona nije takva. Ispod kratke žute suknje nema gaćice. Dlanovima prelazi preko bedara. Nakon nekoliko minuta počne podizati rub suknje, ali pazi da ne otkrije previše; Ne prestaje promatrati kadar na zaslonu. U prozorčiću sa strane u brzom se nizu izmjenjuju poruke na svim mogućim jezicima. Krasna si, Imaš

maco!

nevjerojatnu

picu!

Pokaži guzu. Obožavam Čehinje! Rene sjedi izvan dosega kamere u fotelji ispod krovnog prozora. Tali točno zna što sada treba učiniti. Ne da j o j se baš, ali shvaća da to mora odigrati radi Renea. Utipka potrebnu naredbu na tipkovnici, slika na zaslonu nestane, a umjesto n j e se pojavi natpis Sorry, private show... Tali polagano, dostojanstveno ustane s kauča, popravi suknju i g r u d n j a k i krene prema Reneu. Stane točno ispred njega, ali tako d a j e ne može dotaknuti. "Rene, zar ne vidiš koliko me vrijeđaš?" Rene se naceri. "Oba ta tipa i m a j u valjda pedeset godina", nastavlja Tali gnjevno. "Ti stvarno misliš da bih ja mogla s njima nešto imati? Da bih s njima mogla spavati? Stvarno to misliš?" U stvarnosti je Tali vodila l j u b a v već s nekoliko muškaraca koji su imali pedeset i više godina i nije u tome vidjela nikakav problem. Seks za nju nikada nije bio pitanje godina, nego samo pitanje minimalnih uzajamnih simpatija, osnovne pristojnosti, dovoljne higijene i solventnosti. Ako Tali u seksu nešto odbija, to nisu godine, nego neoprana kosa, prljave cipele ili požutjela potkošulja. I slično. Tali zna što želi: stvari moraju bid kvalitetne i barem malo lijepe, onda je život dobar. Veličanstvene stvari omogućuju veličanstven život. Ali Tali zna kakve rečenice želi čuti Rene. Točno zna kakve će mu rečenice pomoći da podnese ovu situaciju. "Jer ako to misliš, Ren^, onda ovo m e d u nama nema smisla. Fakat ne, Rene!" "Ali, kvragu, Tali, ja to ne mislim!" "Pa zar moraš odmah biti prost?" "Ne mislim to - zaista."

"Sve je u redu, Rene. Jer time bi me strašno, ali fakat strašno uvrijedio." "Već deseti put ti ponavljam da to ne mislim. Samo kažem d a j e to sasvim nova situacija - u tome se valjda slažemo, ne? To nije nikakav siguran on-line, o v a j put je to realno, Tali. Zar ne shvaćaš?" "Shvaćam, Što tu ne bih mogla shvatiti?" "Ovaj put nećeš biti na toplom pred kamerom! Ti ćeš s njima, kvragu, tamo fizički otići, razumiješ?" "Ne p s u j ! " "Sorry. Samo te hoću podsjetiti da ćeš tom novinarskom invalidu svaki dan izvoditi privatni striptiz! Kod n j e g a u sobi ili n e g d j e ! A prilika čini lopova." "Rene, kažem ti, ne ponižavaj me! Ne ponižavaj me! Pa onda sutra pričekaj tog tipa i pogledaj kako izgleda kad si tako sumnjičav!" "Ja te ne ponižavam, Tali. I nisam sumnjičav!" Tali se približi za korak i pomiluje Renea po kosi. "Onda oprosti, Rene. Znaš da to tako ne mislim." "Ni ja to nikako ne mislim, Tali. Ja se samo strašno bojim za tebe, pa zar to, dovraga, ne shvaćaš?!" I Tali voli Renea, ali neće ostati s njim. U to je sigurna. Nekoliko su puta, doduše, pričali o vjenčanju i djeci, ali Tali, naravno, ništa od toga nije mislila ni sekundu ozbiljno. Nažalost, Rene ne zarađuje dovoljno da bi se pobrinuo za obitelj. Uspomene na oca slabića za Tali su dovoljan podsjetnik. Pa zar se ne sjeća kako je nakon vjenčanja živjela njena majka? Zar se ne sjeća njenih cipela s iskrivljenim potpeticama? Ih onih strašnih grudnjaka s vijetnamske tržnice? Kad je majci od prve plaće kupila novi televizor, m a j k a se rasplakala.

Ne podnosi muškarce koji nisu u stanju zaraditi barem toliko da njihove žene ne plaču. Tali otkopča grudnjak, nagne se i ponudi Reneu svoje savršene dojke — d a j e tu izvanrednu ljepotu s ravodušnošću poljoprivrednika koji pune posude mlijeka koje ne uspijevaju prodati izlijevaju u kanal. Rene j o j nekoliko puta pomiluje grudi, a onda ih počinje gnječiti. U njegovim se očima smjesta pojavi ona poznata neuračunljivost koja se Tali oduvijek činila smiješna. Svjesna je svojih čari, ali ne shvaća potpuno njihovu eksplozivnu snagu. Doduše, čula je da ženska ljepota može promijeniti muške odluke, uništiti im dostojanstvo ili čak sasvim pokvariti karakter - ali ipak j o j se sve to čini komičnim. Ne može si pomoći. Ne može shvatiti da to što ona dotiče kad god i koliko god želi, za nekog d r u g o g može imati takvu vrijednost. Ne shvaća da netko može doslovce poblesaviti za pukim komadićem njene kože ili masnog tkiva... U međuvremenu Rene već glasno stenje i slini j o j bradavice. Isusebože! Tali je nalik na vlasnika skupe jahte koji je na njen pompozan luksuz već odavno naviknut i smatra ga prirodnim stanjem stvari i kojemu se to vječito buljenje u lukama čini neshvadjivo i neugodno: Da da, koštala je četrdeset pet milijuna - ali zašto v a s to, zaboga, tako silno uzbuđuje?

Prošlog tjedna sam zaradio na rastu dolara. BIVŠI PREMIJER STANISLAV GROSS

25 Cyril je u kuhinji pansiona izdržao točno petnaest minuta. Večera će ionako biti gotova tek za sat vremena, a on ni uz najbolju volju ne uspijeva zamisliti da bi tako dugo mogao stajati ništa ne radeći, to jest čavrljajući sa šogoricom i nećakinjom. Osim toga, ionako mora ići platiti Reneu. "Idemo još prije večere na kuglanje?", predlaže Bruni. Bruno je na kuglanju bio dvaput u životu i nije mu baš bilo zabavno, ali sada osjeća da mora bratu uzvratiti za njegovu nevjerojatnu velikodušnost, te nakon kratkog oldijevanja kimne. "Kuglanje?", kaže Aneta neodlučno. "Meni se ne da." "Ne dolazi u obzir", obavještava je Cyril. "Ideš s nama." Rečenice iz njihova djetinjstva, prisjeti se Bruno. Aneta odustaje bez borbe, iako j o j Cyril danas više ne može prijetiti dječjim domom. Formalno pozove Inku da im se pridruži (unaprijed računa da će odbiti), a onda s Brunom ponovo udu u automobil. Bruno se sjeti da je zaboravio popiti lijekove. Osim toga, ima žgaravicu, boli ga lijevo rame, a usnice su mu potpuno suhe, trebao bi ih namazati kremom od kamilice. Količina lijekova, otopina, krema i kapljica koje svakodnevno upotrebljava svakog je mjeseca veća, kaže samom sebi. A bit će j o š gore.

Kao što je i očekivao, k u g l a n j e mu ne ide od ruke, ali Aneta i Cyril svaki njegov koliko-toliko uspješan potez pozdravljaju neprimjerenim Micanjem. Bruno to ne pokazuje, ali zaista mu idu na živce. Za pola godine će me tako uzbuđeno hvaliti

svaki put kad uspijem žlicom pogoditi usta, kaže sam sebi mrzovoljno. Bogzna zašto padne mu na pamet nešto što je nedavno pročitao: u Švicarskoj se grob definitivno ukida već nakon dvadeset pet godina; zato na grobljima uvijek imaju dovoljno mjesta. Nema veze. Vrati se' u crvenu fotelju kod stolića ispred staze, pijucka pivo i misli na to kako se u onim malim sobicama dva kata više možda upravo sada ispred kamere skida Tali. Aneta ga je na n j e g o v užas skužila: pokaže prstom prema stropu i značajno se nasmije. Ženska intuicija? razmišlja Bruno. Vjerojatno podcjenjuje te stvari. "Aneta, igraš!" Cyril je stalno mora opominjati da je na redu. Aneta baca kuglu s uobičajenom početničkom ležernošću, i ne pokušava se koncentrirati, priča i za vrijeme zaleta. Dvaput je, doduše, uspjela srušiti sve čunjeve, ali puno češće pošalje svoju omiljenu narančastu kuglu izvan staze, u kanal - ali i tako sraman neuspjeh kod n j e ne izazove ništa više osim veselog K v r a g u ! Cyril je, naravno, najbolji. Kao i uvijek, kao u svemu. U svakom n j e g o v u pokretu je žestoka, gotovo bijesna usredotočenost na cilj. Neprijateljski odmjerava rijetke čunjeve koji i dalje stoje kao da su živa bića koja drsko kvare njegove planove - i sljedećim bacanjem kugle ih sruši. Pobijedio je s golemom razlikom. "Onda dobro", kaže bratu i sestri. "Bili smo dobri, zar ne?" Predaje Aneti ključeve od volva. "Pričekajte me u autu, trebam j o š nešto srediti."

26 Uništio je svoj talent time što ga je zloupotrebljavao, uništio gaje izdajama samoga sebe i onoga u što je vjerovao, pretjeranim opijanjem sve dok nije otupio bistrinu svog opažanja, lijenošću, porocima i snobizmom, taštinom i predrasudama, ovako i onako." ERNEST HEMINGWAY, Snjegovi Kilimanjara

Brunina supruga pripremila je stol u blagovaonici za goste, mali stol u kuhinji bio bi pretijesan za njih petero. Pribor zvecka. Kao već nebrojeno puta dotad, Aneta se prisjeća zadnje večere koju su ovdje pojeli s roditeljima; jeli su špagete sa sirom i češnjakom (a sat vremena nakon toga roditelji su im poginuli u nesreći). Na obližnjem stolu šutke večera troje stalnih gostiju pansiona: sredovječni par s desetogodišnjim, mentalno retardiranim dječakom, Atmosfera za oba stola je tjeskobna. Jedini tko to ne opaža - ili uspijeva ignorirati - kao i obično je Cyril. Sudac koji se tako često i tako blistavo smješka već je unaprijed sumnjiv, misli Aneta. Cyril bi na to trebao pripaziti. Zna da je maloprije onom mladom svodniku platio sto tisuća u gotovini i sada se opija vlastitom velikodušnošću. Pogleda ga s neodobravanjem. Cyril se naglas zahihoće. Svaki put kad pomisli kako Aneta i njoj slični apstraktni moralisti zamišljaju korupciju, najradije bi krepao od smijeha: faustovske patnje, mučna grižnja savjesti, nesposobnost da se pogledaš u zrcalu i slični prizori kao iz sapunice. Ništa slično nikada nije osje-

tio. Živi apsolutno, apsolutno zadovoljan sam sobom i svojim navodnim izdajama - a osim toga i spoznajom kako je, za razliku od svih tih jadnika koji j e d v a preživljavaju, uspio iz života izvući maksimum. Barem je uspio tu kravu zvanu život pošteno išćućati - to se zove carpe diem! Neće biti nikakvog strašnog suda, njemu to možete vjerovati, radi u tom sektom. A na samrtnoj postelji zasigurno će najbolje biti onima kojima je bilo dobro i u životu. I obratno. Neka ga netko od ovih gubitnika pokuša uvjeriti u suprotno.

"Hoćeš kavu, teta?", pita Inka nakon večere. "Može, hvala." Trebala bih više pričati s nećakinjom, misli Aneta. Nije ih posjetila otkako se upoznala s Alanom, tako da su se njih dvije otuđile. Prije sam dolazila češće. Kad se Inka vratila s kavom, sjela je pokraj nje i počela j o j pričati o Alanu. Opisala j o j je prve sastanke i u znak prijateljske otvorenosti dodala je i nekoliko intimnih detalja. "I... k a k a v je po naravi?", zanima se nećakinja. Aneta razmišlja. Samouvjeren je. Nikad se ne žali, ponovo postane toga svjesna zahvaljujući Inkinu pitanju - ni na posao, ni na zdravlje, ni na što. Aneta ne podnosi muškarce koji se stalno na nešto žale. Kod Alana osjeća veliku snagu, ali bez bahatosti kao kod Cyrila. Alan, za razliku od njega, shvaća da pristojnost nije slabost. I tako dalje. Možda je napokon našla onog pravog, šapće Inki. "Počinjem vjerovati da još postoje dobri muškarci." Inka neodlučno kimne. "A kod tebe?", upita Aneta.

Inka joj, na žalost, ne može uzvratiti povjeravanje jer njihov tihi razgovor nadjača buka televizora koji su uključili novopridošli gosti - tri bračna para srednjih godina; na ekranu se upravo zagrijava diskusija o predstojećim predsjedničkim izborima. Svi prisutni muškarci (osim Brune) ironično komentiraju kvalitete obojice kandidata - čini se da nisu na strani nijednog od njih ili to barem ne iskazuju. Njihova vesela ravnodušnost s kojom komentiraju Klausovu uobičajenu demagogiju odmah iznervira Anetu. Danas Čovjek vlastite ideale ne izdaje nakon duge moralne borbe; tisuću puta češće to se događa zbog svakodnevne nezainteresiranosti ili pukog nemara, kaže samoj sebi. Misaona ležernost, nesposobnost ili lijenost da se dosljedno razlikuje istina od laži - to je stvarno zlo današnjice. Pogleda ih s antipatijom zbog koje se odmah zastidi. "Vama to zaista nije nevjerojatno?", smjesta progovori. "Narcisoidni inženjer iz Prošeka prilijepi se na revoluciju - i na kraju dođe do predsjedničkog ureda? Najvjerojatnije čak dvaput?" Dakako, gosti su više nego zbunjeni. Supružnici izmjenjuju zaprepaštene poglede. "A što je u tome loše? Svaka Pepeljuga oduvijek je htjela u dvorac - a ako tvrdi da ga ne želi, onda laže", Cyril pokušava olakšati situaciju. "Ja ne želim u dvorac i ne lažem." "Ne? A zašto onda cijele noći surfaš po internetu? Ne tražiš li već godinama svog princa?" Aneti je neugodan ovaj nagli zaokret u osobne sfere, ali ipak odgovori: "Ne. Možda sam ga već našla." "Ali tražila si ga. Inače ne bi pojebala pola Praga."

Prostorijom proleti šum negodovanja prisutnih dama. "Naravno, pretjeruje", obavještava Aneta goste. "Zapravo nisam stigla pojebati ni cijele Nusle." Cyril se smije s muškarcima. Aneta im ne želi oprostiti njihov bezobrazluk. "Zar stvarno misliš da sam željela mijenjati muškarce? Stvarno misliš da postoji cura koja želi poševiti pola Praga? Mi jednostavno tražimo ljubav - bez obzira na to što to vama zvuči jako smiješno. Nismo mi krive za to što su većina muškaraca debili." Gnjevno se suprotstavlja njihovim pogledima. "Naravno", naceri se Cyril. "Uostalom", nastavlja Aneta, "ljubav je i tvoja slaba točka, jel' da? Čula sam da se opet razvodiš." Ljubav je zaista nešto kao čudovište u labirintu Cyrilovih veza: uvijek ga pojede. Cyril dobro zna da pobjeđuje onaj koji voli manje i sa svakom novom ženom bori se za tu stratešku poziciju kao da je riječ o Gibraltaru, ali uvijek na kraju izgubi; nikada i nikome to ne bi priznao (iskrenost je u njegovim očima slabost), ali na kraju je začudo uvijek on taj koji voli više. Ali o ljubavi Cyril ne želi razgovarati. "Znači, ti si za Švejnara, jel' da?", i dalje provocira Anetu. "Bilo tko - samo da nije Klaus, jel' da? Bolje Marsovac, bitno je da nije Klaus." "Gospodin izvoljeva biti nacionalist?" "Reci mi jednu stvar - zašto ga toliko demoniziraš? Objasni mi to." Aneta brata promatra u nevjerici. "Objasni mi to konačno." Bruno uzdahne. Inka odnosi tanjure.

"Znaš, buraz, ovo je tipično za tebe", kaže Aneta sada već opet tiho. "Nas dvoje smo se oko Klausa svađali već valjda stoput. Satima. Rekla sam ti sve argumente. Nebrojeno puta sam ti sve objasnila." "Podsjeti me." "Ne, dižem ruke. Reći ću ti nešto drugo: znaš zašto ne pamtiš nijedan od mojih argumenata? Pazi Što ti govorim j e r to je bit stvari. Znaš zašto? Zato što sve te stvari, koje su meni bitne, tebi ništa ne znače. Naprimjer, za mene je istina temeljna stvar, ključni uvjet za bilo što, dok je za tebe istina samo apstraktna, patetična, u praksi neupotrebljiva riječ." Aneta je strašno razjarena, pa tako iznimno ne dopušta da je Cyril prekine. "Naprimjer: ja pričam o Klausovoj demagogiji, ali ti više ne znaš što je demagogija. Naprimjer: ja govorim o njegovoj političkoj neprincipijelnosti, ali ti više nemaš nikakve principe tako da uopće ne shvaćaš zašto mi to smeta. Ti ne primjećuješ njegovu egocentričnost j e r si i sam egocentričan, pa ti se to čini normalno. Ti ne primjećuješ tu obrazovanu glupost njegovih rečenica j e r si, kako da kažem, sekundarno gluh - i, nažalost, nisi jedini takav." Aneta se napadački okrene prema susjednom stolu, gotovo pobjednički pokaže prema Klausu koji govori o Švejnaru i nekoliko sekundi sluša sa širokim osmijehom. "Ti to stvarno ne čuješ, jel' da?", ponovo se okrene prema Cyrilu. "Tako sam i mislila. Ti i šezdeset posto naroda to jednostavno ne čujete." "Amen", naceri se Cyril. "Istina i ljubav upravo su opet pobijedili nad laži i mržnjom,"

28 U prepunoj auli u koju upravo ulaziš vlada gotovo svečani nemir. Treba to uzimati s rezervom; već dugo znaš da ovo uzbuđeno iščekivanje paradoksalno nema nikakve veze s tobom. Ti si samo izlika. Ti si samo prostranstvo na kojem se učenici mogu u okviru nastave slobodnije zatrčati. Prolaziš pokraj njih, između njih. Osjećaš njihove mirise i smradove, Osjećaš tu potisnutu energiju koja može ući i u tebe (odjednom to uspijeva), ali kad je loš dan, može se okrenuti i protiv tebe. Zapažaš njihove poglede: u nekima je već preduvjerenje. Ali uglavnom te još nisu procijenili. Još nisu odlučili tko si. Čekaju. Čekaju tvoju prvu rečenicu. Tvoju prvu grešku. Zanima ih hoćeš li im biti antipatičan, simpatičan ili će prema tebi biti ravnodušni. Već su te počeli procjenjivati; tvoj hod, tvoje traperice, cipele, naočale, guzu. Način na koji piješ mineralnu. Za početak im pročitaš j e d n u od svojih novijih pripovijedaka. Osim par iznimaka u zadnjim redovima, svi se umire, njihova pažnja raste sa svakom novom rečenicom. Čitaš sa stanovitim minimalnim pritiskom u glasu, to je neophodno - ali istovremeno se trudiš ne čitati radi efekta, nie ulagivati se, držati odmak. Ne hvališ vlastitu robu, nudiš im ovu kratku priču 0 zagonetkama ljubavi što je moguće objektivnije, kao puki referat o ljubavi. Znaš da baš to ima najbolji učinak - a uspijeva ti i danas. Već podliježu toj priči. Ulaze u nju, u njoj su. Nalaze se u tom izmišljenom meksičkom restoranu, zajedno s tobom su upravo primijetili nevjerojatno ispucan stari kaktus u crvenoj tegli na šanku, zajedno s tobom znatiželjno

promatraju nakratko ošišanu mladu konobaricu sa štenetom u naručju. Čar priče je trajna. Završiš s čitanjem, razlegne se tišina, Polagano izranjaju iz dubine fikcije. Kod nekoliko djevojaka, u kojima je sila priče najduže djelovala, licem u lice s trijeznom realnošću gimnazijske aule probudi se gotovo dirljiv stid. Promatraš ta mlada lica koja Promatraš dječake koji će za karci. Muškarci čije će žene smjeti inače će svake večeri morati biti

život još nije obilježio. nekoliko godina postati mušjednom tjedno na aerobik, a kod kuće.

Muškarci koji će špijunirati i okrivljavati svoje žene. Muškarci koji će svojim ženama biti oslonac. Muškarci koji će se bojati svojih žena i kojima će supruge voditi bilježnicu s mjesečnim izdacima. Muškarci koji će biti salasta karikatura muškosti. Muškarci koji će se ustrijeliti u kancelariji zdravstvenog osiguranja. Muškarci koji će se ustrijeliti u podzemnim garažama bježeći od policije. Muškarci koji će osnovati velika i uspješna poduzeća. Muškarci koji će znati bolesnom čovjeku transplantirati srce. Muškarci koji će u svađi ubiti svoju ženu j e r je odbila darovati im svoj bubreg. Muškarci koji će proživjeti serijski i nezanimljiv život. Šutiš jednako kao i oni. "Uvjeravam vas da se ova neugodna stanka koju upravo proživljavamo nikako ne može izbjeći", čuješ samog sebe kako govoriš. "Riječ je o takozvanom dramaturškom šavu između

čitanja i razgovora. Ne brinite se zbog toga. Potpuno shvaćam da postaviti pitanje pred svima iziskuje znatan stupanj društvene neosjetljivosti." S osmijehom saginju glave, izbjegavaju pogled. "Zaista suosjećam s vama", nastavljaš, "Ni ja nikada ništa nisam pitao na sličnim događanjima - osobito ne prvi." Veseo žamor s čujnim znakovima olakšanja. "Osim toga, imamo puno vremena. Nema potrebe za žurbom." Izgledaš neusiljeno, čekaš, Sekunde prolaze. Jedna od profesorica okrene se prema redovima učenika i trzajima dvostruke brade potiče ih da postave pitanje - koje, kao i obično, još uvijek ne stiže. "Ipak, moram iskreno priznati", progovoriš uskoro usred susretljiva smijeha, "kad bi se među vama našao netko tko bi barem glumio interes za književnost i postavio prvo pitanje, to bi mi poprilično pomoglo." Tišina i dalje bubri. Pripremaš se da j o š nešto kažeš, ali iznad glava učenika napokon se pojavi podignuta ruka. "Zašto pišete?" Zato što je to za mene zabava, odgovaraš. Izrađuješ svoje rečenice kao što građanin kod kuće na tavanu izrađuje na strugu svoje vlastite kolutove za salvete - to te zapošljava i pruža ti malo tihog zadovoljstva. Gustave Flaubert. Priče ti, osim toga, pomažu da barem malo razumiješ svijet. A osim toga, od pisanja i živiš. "Je li moguće živjeti od pisanja?" Da, kažeš tom dečku s naočalama na dječjem licu, ako svake godine napišeš knjigu i prodaš barem deset tisuća primjeraka. "Zašto tako puno pišete o sebi?"

I o v a j put djevojka. Kažiprstom dotiče svoj vitak vrat. Prisjetiš se svojih studentskih dana. "Ne smeta mi to, samo me zanima", dodaje kao objašnjenje. "Piščeva samospoznaja, realistična i stroga, izvor je energije koja je dovoljna za cijeli stvaralački život", citiraš j o j automatski. "Jedan volt iz tog izvora savršeno oživljava književni lik - ovo je napisao Graham Greene, a ja mislim isto." "Zašto tako puno upotrebljavate citate? Ponekad mi se čini da s tim več pretjerujete." Smijeh. Zato što si svjestan toga da je i najoriginalnija knjiga na ovaj ili onaj način nekakav nastavak milijuna drugih knjiga. Zato što je već sve napisano, a osim toga Često i točnije ili duhovitije nego što bi to uspjelo tebi, kažeš. Smatraš da je citat pošteno priznanje granica pojedinca. Osim toga, ponekad citiraš kako bi postigao ironičan ili parodičan efekt. "Što sad pripremate?" Roman za muškarce, odgovaraš iskreno. "Zašto v a m je sve tako kratko?" Eksplozija veselja. Naravno, pitanje je postavio onaj dečko kojeg si sreo u zahodu; moraš priznati da ima smisao za humor, Pivi put toga dana nasmiješ se iskreno. Prisutni pedagozi dečku, naravno, Šalju prijeteće poglede. "Mislio sam, zašto nikada ne napišete nešto fakat dugačko?", kaže tobože uvrijeđeno i promatra ostale učenike. "Poštenu debelu knjigu - barem četiristo stranica? Kao Amerikanci?" Zato što za razliku od mnogih američkih autora ne misliš da je za shvaćanje karaktera glavnog lika nužno znati koju vrstu punđe je nosila njegova prabaka. Zato što kao čitatelj voliš kratak i energičan razvoj radnje. Ne podnosiš "podgri-

j a n a jela", sve te digresije digresija i tako dalje. Ali možda je tu još jedan razlog: nisi dovoljno strpljiv. Nisi lijen, samo si nestrpljiv. Možda samo previše žuriš. Dok tražiš prave riječi, padne ti na pamet sljedeća metafora: tvoje bilješke za novi roman su kao velika gomila šibica; naravno da uvijek planiraš od njih sagraditi barem Eiffelov toranj, ali nakon nekoliko tjedana rada uvijek na kraju odustaneš i počinješ se miriti s tim da će to i ovaj put, nažalost, biti samo Petftn*... Napraviš stanku. Na većinu ovih notorno poznatih pitanja sve dosad odgovarao si s naučenom ležernošću, ali sada u svom glasu jasno čuješ probuđeno zanimanje - kao svaki put kad se pojavi nešto sasvim novo. "Rekli ste da pišete Roman za muškarce - od čega se po vama sastoji muškost?" S ovim pitanjem još uvijek nisi načistu. Odgovornost, razmišljaš naglas. Snaga - ne nužno fizička, više unutarnja. Nekakav cjelokupan mir (mirna snaga, smjesta ti padne na pamet, ali ovu frazu ne možeš upotrijebiti). Ne pretjerano samopouzdanje. Ne ulizivanje. Ne uzmicanje. Hrabrost da se stvari nazovu pravim imenom. Nepotkupljivost, naravno. Osobna hrabrost. Jednostavno: Ne bojati se i ne krasti.., Ni ovaj put nisi zadovoljan svojim odgovorom, osjećaš da nije potpun. 0 tome ćeš pisati roman - kako onda da odgovoriš u nekoliko rečenica? A što je s tvojom vlastitom muškošću? smjesta pomisliš. Da, ti si odgovoran, nepotkupljiv i gotovo uvijek kažeš i pišeš ono što zaista misliš bez obzira na posljedice - ali tako principijelan uspijevaš biti samo onda kad se spomenuta stvar ne tiče tvog penisa ili želuca. Dobro znaš da

* Brdo s vidikovcem usred Praga (op. prev.)

si nesuzdržan, da nisi u stanju odoljeti iskušenju, bez obzira na to radi li se o studentici koja flertuje ili, primjerice, samo o komadu čokolade. Tvoja unutarnja borba, nasmiješ se u sebi, u takvom slučaju nikada ne traje dulje od tri minute. Za svaku ma i najmanju bol kukavički piješ lijek; upravo sada te nakon dva ferneta muči žgaravica, boli te lijevo rame, a usnice su ti sasvim suhe, trebao bi ih namazati kremom od kamilice. I tako dalje. Tvoja je muškost već dugo nagrizena užitkom i udobnošću. "Zašto ne volite Klausa?" "Zato što - među ostalim - nije dovoljno muževan", odgovaraš bez razmišljanja. Učenici to shvaćaju kao šalu, ali ti to misliš ozbiljno.

29

Rano ujutro kreću. Cyril požuruje Anetu i Brunu kao u vrijeme kad ih je svako jutro spremao za školu - ali, boguhvala, danas ih barem više ne tuče, misli Bruno. Humor ga još nije napustio, to je dobro, kaže samom sebi, ali s obzirom na to da zbog bolesti ima sve veće probleme s izgovorom, ne može to nikome dokazati. Žurno se pakira, Renata ga sumnjičavo promatra. Bruno se boji da njegova žena nešto sluti, samo što nema hrabrosti izravno ga upitati. Upadljivo brzo zadovoljila se šturom informacijom da čekaju rezultate ostalih pregleda. Nema veze. Kad nije umorna od njega, što se događa prilično često, još je dosta ljubazna i draga. Nije ni upola tako pametna kao Aneta i povremeno izjavljuje raznorazne banalnosti, poluistine ili potpune besmislice, ali Bruno je zbog toga u većini

slučajeva samo ganut, a ne iživciran (zapravo, kako kad). Na kraju krajeva, to su samo uvjerenja. A zbog uvjerenja još nikada nitko nije hodao s nekim, ili možda jest? Tako da je njihova jedina nada (Bruno je gotovo u iskušenju da kaže da je to i jedina nada čovječanstva, ma kako naivno to zvučalo) ona preostala ljubav. A ljubav je prije svega strpljenje. Ali još pretprošle godine Renata mu je rekla da se njihova veza bliži granici podnošljivosti. Brunu je to prestravilo. Ne da je idealizirao njihov brak, to zaista ne, ali nije očekivao ni tako strogu ocjenu. Ovo je bilo nalik situaciji kad u školi prilikom ispitivanja sigurno računate na četvorku ili barem trojku - a odjednom čujete kako v a m učiteljica daje minus dva. "A što radim... loše?", tada je upitao. Renata je odmahnula glavom. "Što radim loše?", Bruno je bio uporan sa svojim pitanjem. "Ništa. Upravo to što ne radiš apsolutno ništa." Nakon kratke obostrane šutnje, Bruno je htio ženi reći da je još voli, ali prije nego što je stigao išta izustiti, došao je kombi lokalne pekarnice i Renata je morala ići preuzeti pecivo. Tako to ide u životu, kaže Bruno sam sebi. Padne mu na pamet da bi vjerojatno prešli tu granicu podnošljivosti kad bi Renata doznala istinu o njegovoj bolesti, Ali je li spremna živjeti sama? Možda jest, razmišlja Bruno. Tko zna? On ne zna. Dolazi Inka i bez riječi mu pruža vijenac i svijeće. Umalo su ih zaboravili. Zahvali i potapše kćer po leđima. Oprašta se. "Bok, tata. Bok, teta!" Brunu iznenadi riječ teta, iako ju je čuo puno puta tijekom godina. Što ga, zaboga, čudi u tome da je sestra teta njegovoj kćeri? predbacuje samom sebi. Vjerojatno je stvarno infantilan. Mora priznati da im nije lako s njim, Ulaze u auto. Volvo

je valjda dvaput veći od Brunine škode. Cyril upali motor i otvori prozor. "Za tjedan dana ćemo vam ga dovesti", obavještava Renatu i Inku. "Bez straha." Bruno se nada da će za tjedan dana to još uvijek biti on. Da neće biti još više tog slinjenja i tako dalje. Tjedan dana valjda nije tako dugo, misli. "Zadržite si ga i dulje", odgovara Renata s onim lažnim osmijehom s kojim oduvijek priča s Cyrilom - ali na kraju Bruni ipak posveti jedan kratak pogled. Mahanje. Cyril vozi unatrag drvoredom crvenih bukava, iziđe na glavnu cestu i doda gas. Neko vrijeme sve troje šute. "Napokon sami", kaže Cyril. To baš i nije kompliment Renati i Inki, ali Bruno se već navikao. "Napokon sloboda, vi, seronje!" Namigne Aneti, a u retrovizoru pogledom traži Brunu, "Pazi na cestu, idiote", nasmije se Aneta i okrene prema Bruni. "A i ti bi već mogao nešto guknuti, pizdune jedan." "A što hoćeš, kokoš j e d n a ? " Smiju se. Ovo je njihova igra. Svaki put kad idu posjedti mjesto pogibije roditelja, namjerno pričaju što vulgarnije; prije su čak glasno prdjeli i podrigivali se. Rade to već godinama. Isprva je to bila neka prkosna obrana troje siročadi od okrutnosti svijeta, danas je to samo ritualni ples nad zgarištem njihove nekadašnje povezanosti, misli Bruno. Ispred spomenika, naprotiv, uopće ne govore - to je još jedno prešutno pravilo. Valjda zato što se pred roditeljima ne govori vulgarno, čak ni kad su mrtvi. Bruno šutke s granitne ploče pomete suho lišće, Cyril pričvrsti vijenac na drvo da ga ne odnese vjetar, a Aneta zapali svijeće. Pokraj njih jure auto-

mobili, ljudi u njima, kao i uvijek, bezobrazno zure. Bruno se okrene leđima prema cesti i gleda u sivo nebo, ali već odavno ne osjeća tugu, samo prazninu. Vraćaju se u auto, vrate se na autoput i krenu prema granici. Cyril počinje bratu i sestri. opisivati doživljaje iz čeških i svjetskih javnih kuća. Bruno ne shvaća zašto. "Prvi put je, naravno, bilo grozno", ceri se Cyril. "Uobičajeni scenarij: previše sam se sramio, previše sam se osjećao krivim, a ta kurva..." "Molim? Ti si se nekad sramio? Ti si se nekad osjećao krivim?", sumnjičava je Aneta. "... me naravno izjebala." "Mislio sam da tako i treba biti", primijeti Bruno. "Znaš na što mislim", smješka se Cyril zadovoljno kao i svaki put kada Bruno skupi hrabrost i progovori. "Šteta je što mi nikada nismo vidjeli kako se sramiš i osjećaš krivim", žali Aneta naglas. Cyrilov pogled uperen je samo u Brunu. "S bordelima je kao s restoranima: moraš znati što želiš i ne smiješ se bojati to reći. Oni su tamo zbog tebe, a ne obratno. To je sve. Ti im ne radiš nikakvu uslugu." Čim je to shvatio, nastavio je Cyril nevjerojatno otvoreno, počeo je uživati. Doživio je valjda apsolutno sve, ali zasigurno najbolja bila je neka cura koju su mu poslali u hotel pretprošle godine u Hong Kongu. Engleski je znala reći valjda šest riječi, ali bila je veličanstvena. Tvrdila je da ima dvadeset tri godine, ali izgledala je kao da ima šesnaest. Sama ga je svukla i oprala — a to je bio tek početak. Cyril je otvorio mini bar i pokazao j o j da se posluži, a ona je umjesto šampanjca posegnula za obojenim čokoladnim bombonima.

"Nekoliko minuta kasnije mi je popušila, a kurac mi je bio fakat šaren", smije se Cyril. "Povraća mi se", kaže Aneta. Cyril smjesta skrene prema plzenjskom trgovačkom centru Olympia kao da pretpostavlja kako Aneta to misli ozbiljno. "Kratka pauza", konstatira tajnovito. Na parkiralištu nađe mjesto što bliže glavnom ulazu, isključi motor i sprema se izići, ali onda zastane, Nekoliko sekundi čini se da je neuobičajeno neodlučan. Okrene se prema Bruni i kritički ga promatra. Brunu to podsjeti na djetinjstvo: nakon smrti roditelja na roditeljske je sastanke odlazio Cyril i svaki put kad bi se vratio izgledao je upravo ovako. "Nego, znaš što?", kaže Cyril Aneti i dalje gledajući mlađeg brata. "Radije ćemo mu to unaprijed reći." Znači, iznenađenjima još nema kraja, shvati Bruno. Nije siguran želi li još neke novosti. "Pa, rekoh zato sam sebi", počinje Cyril, "može li se naš mali Bruno barem jednom u životu ponijeti kao pobjednik." Još izgleda ozbiljno. Bruno ne zna je li brat svjestan toga (najvjerojatnije nije), ali za njega ova rečenica sadrži jednoznačnu aluziju na to da nikada nije pobijedio. Jedina iznimka: kad je imao dvanaest godina, pobijedio je na pionirskom taboru u Krušnim horama na turniru u ping-pongu; dvije cure su ga čak došle promotriti nakon proglašenja rezultata, ali on je ipak već tada jasno osjećao kako se u njegovu životu dogodilo nešto neprikladno. "Naravno da može", izjavljuje upadljivo brzo Aneta. "Ne znam, ne znam", nastavlja Cyril. "Dok ga sad gledam, čini mi se da možda ne bi mogao podnijeti toliko sreće odjednom."

To je istina, misli Bruno, sa mnom i sa srećom ista je stvar kao s bebama i alkoholom: i n a j m a n j a količina može dovesti do trovanja. Ali izgovaranje ove šale trenutačno je iznad njegovih mogućnosti artikuliranja. Cyril shvati da neće dočekati Bruninu reakciju. "Reci mu što imamo za njega", potiče sestru, Aneta uzdahne. "Reci mu to." "Isusebože, ne znam kako se kažu takve stvari." Bruno je sve uplašeniji. "Bruno", odlučuje se Aneta, "Cyril te htio razveseliti, znaš. 1 ja isto tako - to je v a l j d a jasno, zar ne? Ali to je, naravno, bila Cyrilova ideja. Uf..." Aneta duboko udahne. Očito ne zna kako dalje. "Uvijek sam bio zadivljen kako televizijske novinarke uspij e v a j u stvari nazvati pravim imenom", primijeti Cyril. "Pa smo si rekli", Aneta napravi očajničku grimasu, "da bi te s obzirom na situaciju možda moglo razveseliti... kvragu, ja stvarno ne znam kako da to kažem!" "Možda, naprimjer, ovako?", kaže ljubazno Cyril i okrene se ravno prema Bruni: "Dragi Bruno, kupili smo ti onu tvoju kurvu na cijeli tjedan."

30

Seksualni prizori u priči izazivaju kod čitatelja jake emocionalne reakcije. Dok čitaju knjigu i susreću se s likovima, čitatelji imaju konkretna očekivanja seksualnih doživljaja. Ako je ljubavna veza tema pripovijedanja ili samo njegov kontrapunkt, čitatelj očekuje

da će muškarac i žena koji se uzajamno privlače voditi ljubav još prije kraja knjige. CELIA BRAYFIELD, Kako napisati bestseler (Tajna uspješnog pisanja)

31 Rene to sigurno ne bi tako rekao, ali subota prijepodne vrijeme je u koje se u cijeloj svojoj odvratnoj golotinji otkriva skrivena strana zabave petkom: pod bara pun je tek sasušenih mrlja, opušaka, presavijenih slamčica, zgnječenih badema i kikirikija, smeđih kolutića limuna i papirnatih rupčića s tragovima ruža. Podne pločice neugodno su ljepljive. Šank je pretrpan prljavim čašama, masnim tanjurima i smrdljivim pepeljarama. Stolice su izokrenute na stolovima, a na njihovim nogama su zalijepljene posivjele g u m e za žvakanje i čuperci kose i prašine. Na hodniku ispred zahoda smrdi bljuvotina. Rene osjeća Šimijevo gađenje i brzo ga odvede u svoju kancelariju; dok otključava vrata, briše cipele o otirač. Šimi ga nevoljko oponaša. Nije najbolje raspoložen, stalno misli na tu glupu izjavu za televiziju zbog koje mu se suigrači opet rugaju. Rekao je tom novinaru kako mu se više sviđa kad je u napadu jer lijevo krilo igra odmalena, ali u zadnjih godinu dana navikao se i na igru u half liniji tako da mu je svejedno na kojoj poziciji igra. Istina je da to zvuči zbunjeno. Zapravo je sam sebi proturječio, ali valjda je svakom jasno što je time mislio, jeP da? Rene mu ponudi da sjedne i ispod klimavog stolića od žute mjedi, koji mu je kupila Tali za Božić, oprezno izvuče bocu šesnaest godina starog škotskog viskija. Na licu mu se

nekoliko sekundi odražava napor koji ulaže u otvaranje boce, a zatim ga ponovo razvedri osmijeh. Šimi podigne obrve. "Nešto slavimo, Rene?" Rene ne odgovara, Nalije viski u teške brušene čaše i jednu pruži Šimiju. Otvori drvenu kutiju za cigare, ponudi Šimiju cigaru i sam uzme jednu. "Posao desetljeća", napokon progovori. Dok otvara prastari sef iz vremena Prve republike, njegov osmijeh postane još širi. "Pogledaj." Šimi ne vidi unutra, prisili samog sebe da ustane. Na jednoj od praznih polica leži tanak svežanj novčanica od pet tisuća. "Točno sto tisućica", kaže ponosno Rene. "Nije loše za tjednu plaću, ha?" Postupno mu opiše cijelu transakciju. Šimiju se to ne čini kao previše dobra stvar, ali ne želi Reneu kvariti veselje. Prije svega, j o š uvijek ne zna je li Tali zaista Reneova cura ili nije. Nekad mu se po njegovu ponašanju čini da jest, ali ponekad bi se mirne duše Idadio da Rene ne hoda s Tali. Kao, naprimjer, danas. D a j e ona zaista njegova cura, ne bi je valjda pustio nekamo na cijeli tjedan s dva nepoznata tipa. "Ne brini se, sve je osigurano", izjavljuje samouvjereno Rene. "Apsolutni safe biznis. Bez rizika." Opiše Šimiju koliko je ozbiljna Brunina bolest. "Humanitarna akcija, kužiš?" Šimi kimne. Začuje se kucanje, Rene zatvara sef. "Naprijed!" Na dovratku se pojavi nečija obojena kosa. "Uđi!", poviče Rene nestrpljivo.

Djevojka ude. Na sebi ima dvodijelni crni badić koji je u pretjeranom kontrastu s njenom blijedom, pjegavom kožom; u ruci drži ručnik i umjetni ružičasti penis. Nešto tiho kaže Reneu koji j o j kratko odgovori, a ona odmah na to brzo odlazi. Šimiju se ne sviđa ovaj prizor. Da više v j e r u j e vlastitom mišljenju, vjerojatno se ne bi složio s Reneovim poduzetništvom - ali Šimi se oduvijek pouzdaje u Renea. Ako Rene kaže da je izvođenje striptiza u redu, onda je to u redu i točka. Rene zna što radi. "Fakat dobro plačena humanitarna akcija!", smije se Rene. Šimi zna što se od n j e g a očekuje. "Pa, Rene", pohvali ga, "svaka ti čast!"

32 Ja sam častan čovjek koji će dokazati svoju nevinost. To je utrka na duge staze. BIVŠI TAJNIK SOCIJALDEMOKRATSKIH PREMIJERA ZDENEK DOLEŽEL

33 Ni Tali to najvjerojatnije ne bi tako rekla, ali ipak je neosporno da svoju privlačnost zaista zna dobro aranžirati u svakoj prilici: danas sjedi na povišenom podiju j e d n o g od kafića u trgovačkom centru Olympia, nogu je prebacila preko noge, okrenuta j e , naravno, prema atriju punom ljudi; preko naslona

slobodne stolice prebacila je bundu i dolčevitu, na sebi ima samo pripijenu srebrnu majicu bez rukava. Zaboga, siječanj je - a ona ima na sebi majicu bez rukava, pomisli Bruno. Već ih je primijetila. Maše im. Bruno to još ne uspijeva. "Dakle, buraz", progovori Cyril kroz zube, "nisam znao da imaš tako dobar ukus... Stvarno nisam očekivao takvu mačku," Tali se blistavo smješka, ali Bruno zna da ga istovremeno procjenjuje. Upravo procjenjuje koliko će naporan biti taj tjedni zadatak. Moglo je biti gore, možda kaže samoj sebi. Ili možda: Neka nam bog pomogne! Ako je istina ovo drugo, barem ima toliko takta da vješto sakrije svoje razočaranje. Tali se predstavi Aneti i Cyrilu, a onda Brunu poljubi u obraz. "Bok, Bruno", kaže koketno. "Drago mi je da smo se upoznali." Bruni se sviđa što mu govori ti, to je uzbuđujuće obećanje prisnosti. I dalje, doduše, nastoji djelovati ironično, ali osjeća da se samo priglupo smješka. Tali jako ugodno miriše, a koža j o j je nevjerojatno glatka. Možda ipak ima nečeg u toj kozmetici, tko zna zašto, pomisli Bruno. Možda postoji bezbroj drugih stvari i sredstava koja život čine boljim i ljepšim - samo što on ne zna za njih. Možda na kraju funkcioniraju i te stvari s limfom. Možda je trebao ići na te masaže. Možda je već beznadan slučaj. U glavi mu je potpuni kaos. Uopće nema pojma što se od njega očekuje. Bespomoćno pogleda Cyrila. "Onda, krećemo, omladino", naredi Cyril. "Moram još kupiti par sitnica, okej?" Tali svoje pitanje automatski upućuje Cyrilu, ali na kraju se formalno okrene i prema Bruni. "Okej", pisne Bruno tragikomično se trudeći prilagoditi situaciji, Talinim godinama i cijelom današnjem vremenu. Time

okej, strogo govoreći, izdaje sam sebe, misli. Odobrio je nešto što ne podnosi svim svojim bićem. Tim jednim jedinim okej upravo se potpisao pod sve te priglupe radiostanice, pod te neukusne televizijske zabavne emisije. I tako dalje. Valjda još nikada u životu nije rekao okej. Aneta to zna i zato se smješka. Da ga čuje Inka, umrla bi od smijeha. "Pa dobro, ali požuri, maco", upozorava Cyril Tali. "Ne želim ovdje provesti pola dana." Bruno ne uspijeva odoljeti i ponovo pogleda te čvrste dojke ispod srebrne majice. Tali primijeti smjer njegova pogleda - i namigne mu. Bruni se čini nevjerojatnim da je veseli njegovo neskriveno zanimanje. Možda postoje žene koje iskreno veseli uzbuđivati muškarce, razmišlja. Možda voli seks. Ili se on to samo pokušava opravdati za grešne misli? Tali se gipko sagne prema velikoj putnoj torbi od svijetle kože. Bruno promatra rub njenih crvenih gaćica. "Ideš sa mnom?", želi znati Tali kad se uspravi. Brunu to iznenadi. Uostalom, Što u životu n j e g a nije iznenadilo? "Ide", odgovara Cyril umjesto njega. "Aneta i ja ćemo za to vrijeme popiti kavu i nešto žestoko." Posegne u novčanik, izvadi zlatnu kreditnu karticu i pruži je Bruni. "To ćeš odraditi", obavještava Cyril prijeteći Tali. Aneta jekne kao tenisačica prilikom oštrog servisa, ali, začudo, Tali njegova grubost nimalo ne izbaci iz ravnoteže. "Jasno. Jel' da, Bruno?"

Pokaže se da je popis sitnica dosta dugačak: krema za skidanje šminke, aceton, krema za sunčanje, krema nakon sunčanja,

flasteri s jastučićima, vitamini sa selenom i cinkom, tekućina za kontaktne leće, sunčane naočale, rukavice i hlače za skijan j e (pancerice i skije, nasreću, namjerava posuditi u Italiji). Dok kupuje, Tali postavlja Bruni raznorazna znatiželjna pitanja. "Kako često si me gledao?" "Dosta često", odgovara Bruno iskreno. "A zašto mi nikada nisi ništa napisao?", čudi se Tali. "Pišu mi tipovi s drugog kraja svijeta - a ti živiš blizu i ništa ne napišeš." Bruno razmišlja. Glavni razlog je, naravno, njegova stidljivost i želja da ostane anoniman, ali kad bi to i uspio prevladati, ionako nikada ne bi bio u stanju napisati, primjerice, Okreni se, a kamoli Raširi guzove. "Pisanje mi baš ne ide od ruke", kaže Bruno. Tali to nasmije. "Ne laži! Pa d si novinar!" Ovo Bruno ne može zanijekati. Tali ispred malog sklopivog ogledala postupno isproba valjda deset sunčanih naočala. Bruno potajno proučava potpis na bratovoj kreditnoj kartici. "Znaš čemu se stvarno divim? Da uspijevaš u jednom danu napisati, recimo, cijeli članak." Između pažljivo počupanih obrva iznenada se pojavi bora razmišljanja. "Može li se pisanje naučiti?" Prije nego što Bruno formulira odgovor, Tali nastavlja: "Kad ja trebam nešto napisati, to je strašno. Pogrizem si sve nokte - i ništa. U školskim sastavcima nikad nisam bila dobra. Osobito s opisima. Opisi su mi uvijek bili muka živa." "To se može naučiti", promrmlja Bruno.

Voditi naglas ovakav dijalog u prisutnosti dviju prodavačica za Brunu je sasvim novo iskustvo. Tali se definitivno odlučila za naočale marke Ray Ban. Bruno pruži prodavačici kreditnu karticu. Bratov potpis kopira prilično neodlučno, ali unatoč tome nitko ne iznese ni najmanju primjedbu. Prijeđu u trgovinu sa sportskom opremom. Tali izabere troje skijaške hlače i odlazi u kabinu za probe; malo kasnije odmakne sivu zavjesu i pozove Brunu da dođe pogledati. On neodlučno prilazi i proviri u kabinu: crne skijaške hlače s naramenicama koje Tali upravo ima na sebi su, prema Bruninu laičkom mišljenju, vjerojatno preuske, ali Tali izgleda zadovoljno. Gleda se u zrcalu i dlanovima prelazi po bokovima. Uhvati Brunu za ruku i uvuče ga u kabinu, navuče zavjesu i počne se skidati. Bruno se zakašlje, ali ne skrene pogled. To je kao u restoranu, sjeti se Cyrilovih riječi. Čovjek se ne smije bojati reći što želi. "Kad ši se zadnji put seksao, Bruno?", upita ga Tali. "Mislim, stvarno se poseksao?" Bruno uzdahne. "Ali reci mi istinu." "Davno", promuca Bruno. Tali ga ispitivački promatra. Uvuče kažiprst ispod donjeg ruba crvenih gaćica. "Hoćeš pogledati?" Bruno na tren kimne. Ja sam netko drugi, pomisli. "Moraš kleknuti", upozori ga Tali praktično. "Inače nećeš ništa vidjeti." Bruni se čini da Tali govori strašno glasno. Prekontrolira situaciju kroz otvor u zavjesi, a onda klekne. Cijeli ovaj izlet je ludilo, kaže sam sebi. Već je počelo. Tali polagano odvrće čipku, uhvati Bruna za zatiljak i gurne njegovu glavu u svoje

krilo. Bruni na vlastiti užas pobjegne kratak, ali glasan jecaj. Prisili se na povlačenje, uhvati dah i teško ustaje. "Ti si... strašno...", mumlja, Tali mu želi pomoći. "Misliš - seksi?" Bruno neuvjerljivo kima, nije mislio na to. "Lijepa?" "Dobra", prokrklja napokon. "Ali, molim te"., skromno se brani Tali. "To je moj posao, Bruno."

34 Izlaziš iz gimnazije i u prtljažnik auta stavljaš buket i plastičnu vrećicu s ravnateljevim darovima. S krovnog nosača otpadne nekoliko komadića leda; uzmeš u ruku najveći i baciš ga na oštru strminu pokrivenu snijegom ispod ruba pločnika. Snježna kugla priče postaje sve veća. Gladan si, veseliš se ručku. Restoran, kao i uvijek, biraš vrlo pažljivo, čak na trgu upitaš dvoje domaćih za preporuku. Priznaješ da tvoje gurmanstvo već povremeno graniči s razmaženošću, ali imaš potrebu dodati da je to samo nekakva reparacija za socijalizam, pravedna odšteta za sva ta grozna jela koja si morao progutati u školskim blagovaonicama, menzama, gostionicama treće i četvrte kategorije i raznoraznim bifeima. Pasta fresca umjesto hladnih pužića, foi gras umjesto odvratne ukiseljene cikle, svježa pjena od tartufa umjesto četiri dana stare ruske salate. I tako dalje.

Oprezno ulaziš u restoran koji su ti preporučili. Stvarno izgleda pristojno, stolnjaci su u skladu s bojom zida i presvlakom stolica - uznemirava te jedino to što je gotovo prazan, to nije dobar znak. Tvoja nada leži u objašnjenju da su dva sata poslijepodne. Pogledom izabereš stol i putem promatraš fotografije iz poplave. Pokraj vrata na toaletu primijetiš crtu koja je označavala najvišu razinu vode: metar trideset, možda metar pedeset, To je stvarno bila katastrofa. Konobarica je lijepa, pretpostavljaš da ima trideset godina. Izgleda suzdržano, ali ti već odavno znaš da je to samo maska koju pokazuje svijetu. Iskustvo ti govori da se i prividno apsolutna nepristupačnost može u trenutku promijeniti u susretljivost. Možeš zamisliti kako u drugoj situaciji, na drugom mjestu - naprimjer, u sobi pansiona - ovo isto lice obasjava doslovce dječja nestašnost. Dovoljno je imati određenu količinu strpljenja. Biti dovoljno ravnodušan i dovoljno ljubazan. Moraš pokazati onu idealnu količinu interesa. Moraš dovoljno slušati što govori. I tako dalje. Njezin vitki srednjak sada ravnodušno i rastreseno kruži po crvenim koricama jelovnika - ali ako (naravno, sasvim teoretski) ispuniš sve te uvjete i ako budeš imao dovoljno sreće, isti taj prst može ujutro prelaziti po tvojim slabinama. Naravno, znaš i to da će te ljudi, koji slične stvari ne zamišljaju ili na njih barem ne misle tako često, prezirno nazvati seksualnim manijakom. I to je sve? A dalje?, diskutiraš s njima u sebi. Vaše razumijevanje za čovjeka završava dodjelom etikete? Za susjednim stolom iznad poluprazne krigle od pola litre sjedi sitan, otprilike osamdesetogodišnji starčić koji se uzalud bori protiv pospanosti. Njegovi uvenuli obrazi glatko su obrijani, rijetke srebrne vlasi pažljivo počešljane, n j e g o v džemper i ovratnik bijele košulje nemaju nijednu mrlju. Bogzna zašto sjetiš se kako je tvoj osamdesetpetogodišnji djed na svadbi

tvog najmlađeg brata zamijenio za konobara - i kako se zastidio kad je greška njegova trošnog uma pred svima izišla na vidjelo. Misliš na to kako je drugi djed neposredno prije nego što je umro uporno izvlačio kanilu pomoću koje su mu davali infuziju. Sjetiš se samoubojstva Hrabala, Brodskog i ostalih. Dostojanstvo, o tome je ovdje riječ. Starcu već opet pada glava. Možda si to ti, trideset pet godina kasnije. Nakon suprugine smrti ovamo povremeno dolaziš na ručak - kad ti je već navrh glave tih četiri-pet vrsta jednostavnih jela koja si u stanju skuhad sain. A osim toga, trebaš barem na trenutak biti među ljudima. Trebaš povremeno progovoriti. Previše dana u tjednu pričaš tek sam sa sobom. Ili s televizijskim voditeljima. S glumcima u serijama. Ta šutnja koja raste ispunjava te tjeskobom. Ali danas je tvoj umor jači od tebe. Gotovo sve je već jače od tebe. Pada ti glava. Konobarica to primijeti u prolazu - ne pivi put. "Nemojte tu spavati!", vikne nemilosrdno, čak te zgađeno gurne. Uplašeno se trgneš. Izgledaš zbunjeno, bespomoćno tako bespomoćno da tom dvije generacije mlađem muškarcu koji te krišom promatra počinju suziti oči. Konobarica se okrene prema tebi i pošalje ti nešto kao osmijeh pun isprike. Ne uzvraćaš ga. Kravetino, kažeš u sebi, ti, glupa kravetino. Konobarica uvrijeđeno odlazi i nešto šapuće barmenu. Oboje te promatraju.

35 Cyril svoj hedonizam koji naziva gurmanstvo (militantno gurmanstvo, obično nadopunjava Aneta) nipošto ne poriče, a iznimno je čak u stanju priznati i stanovitu razmaženost - ali odmah dodaje da je to samo nekakva reparacija za socijalizam, pravedna odšteta za sva ta grozna jela koja je morao jesti u školskim blagovaonicama, menzama, gostionicama treće i četvrte kategorije i raznoraznim bifeima. Pasta fresca umjesto hladnih pužića, foi gras umjesto odvratne ukiseljene cikle, svježa pjena od tartufa umjesto četiri dana stare ruske salate. 1 tako dalje. Naravno da mu je jasno kako nema te države koja bi imala dovoljno sredstava da milijunima ljudi koji su prošli kroz gastronomski pakao komunističkih restorana i kantina plaća ručkove u restoranu Four Seasons i odavno se pomirio s tim da će spomenutu odštetu morati plaćati sam - ali istovremeno očekuje da za svoj novac dobije (osamnaest godina nakon revolucije, zaboga!) zapadnoeuropsku kvalitetu. I loše je ako nije tako. Nedovoljno skuhan krumpir, čaša za vino s mrljom od ruža za usne ili zagorjeli umak nisu u Cyrilovim očima samo obilježja lošeg restorana - za njega je to dokaz da se našao u rezervatu socijalizma, a možda i točno usred ilegalne komunističke ćelije. Nije riječ o nedostacima hrane ili osoblja, riječ je o pogrešnom svjetonazoru.

Ni restoran u trgovačkom centru koji je za njihov kasni ručak izabrala Aneta (pomalo lakomisleno zadovoljila se naivnom pretpostavkom kako su moderni stolovi i stolice i originalna grafička obrada jelovnika dovoljna indicija višeg standarda)

nije, nažalost, u stanju zadovoljiti Cyrilove zahtjeve: juha je mlaka, a osim toga po cijelom rubu tanjura doslovce svijetii žutozelena linija glutaminata. "Onda, dobar tek", kaže Bruno. Očito se sprema jesti, ali Cyril mu odlučno oduzme žlicu i pozove natrag konobara. "Nešto bih vas upitao." Aneta nezadovoljno zamljacka. Mlađahni konobar se nesigurno smješka. "Mislim da imate problem", kaže Tali i s očekivanjem promatra Cyrila. "Da, imate. Izgledam li kao netko tko j e d e instant juhe?", ledeno upita Cyril konobara. Naoko začuđeno promotri svoju elegantnu ružičastu košulju, tamnoplavi sako Hugo Boss i švicarsld sat. Aneta i Bruno proučavaju strukturu ploče stola. Konobar zgranuto šuti. "Niste me razumjeli?" Dok je Tali bila u šopingu, Cyril je stigao popiti tri viskija i sad se utapa u adrenalinu. "Razumio sam." Aneti je žao konobara. U određenim okolnostima mogao bi to biti njezin sin. "Onda mi ljubazno odgovorite. Pitam vas, izgledam li kao čovjek koji - kad želi uživati u finoj juhi - uzme prašak iz posrane vrećice i nalije na njega vruću v o d u ? ! " U restoranu je iznenada gotovo savršena tišina. "Ne", pisne konobar. "Ne izgledate tako." ;' Cyril tresne žlicom o stol, "Onda odnesite ovaj hladni bućkuriš, kvragu, i izlijte ga kuharu na glavu. Jebeni ljevičari!", poviče prema kuhinji. Aneta se nekoliko puta zakašlje.

"Bruno je,., bolestan", progovori malo kasnije. Pogladi brata po nadlanici, Bruno je uhvati za ruku. "Možda... nam je ovo zadnje skijanje. I to je moguće. Svi to znamo." Oči j o j nezadrživo pune suze. Pogleda Cyrila. Još drži Bruninu ruku. "Ne bi li nas mogao poštedjeti sličnih scena barem ovaj put?" Cyril se suprotstavlja njenom pogledu.. "Smiri se, histerična si." "Juha je bila stvarno odvratna", kaže Tali. "To stvarno nije bilo za jelo." Aneta je ignorira. "Juhe iz vrećice je kuhala i m a m a ! Nisi valjda zaboravio? Ne sjećaš se juhe sa slovima? Ih gulaš juhe? \ Pa što tu onda glumiš?" "Upravo zato", odgovori Cyril mirno. "Upravo zato nikada više u životu neću jesti j u h u iz vrećice." U sljedećem trenutku dolazi uzrujani kuhar: u bijeloj bluzi, kratko ošišan, visok je gotovo dva metra. Pogleda sve koji sjede za stolom i odmah stane ispred Cyrila - ni na trenutak mu ne pada na pamet da bi j u h u mogao reklamirati Bruno, stigla je primijetiti Aneta. Jasno je da incident još ni izdaleka nije završio. Voljela bi da nije ovdje. "Onda ću v a m ja nešto reći, gospodine desničaru: zaista ne izgledate kao netko tko j e d e j u h u iz vrećice", kaže kuhar Cyrilu. Glas mu podrhtava od bijesa. Za razliku od kuharova, na Cyrilovu licu nema tragova uzrujanosti. Aneti ništa nije jasno. "Izgledate kao bogati snob iz Praga."

Cyril se nasmije, ali ružan je to smijeh. Tali želi progovoriti, Cyril je prekine j e d n o m jedinom gestom. Pogleda kuhara u oči. "Kako se to ponašaš, pičko?", izgovori polako, s pažljivim izgovorom. Kuhar pobjedonosno raširi ruke, a onda se sagne prema Cyrilu. "Pičko?! Ti si mene nazvao pičkom?! Jesam li te dobro čuo?!" "Dobro si me čuo, pičko." "Digni se. Digni se, seronjo!" Cyril se i dalje ružno osmjehuje. "Samo malo. Sekundu", kaže. Palac i kažiprst desne ruke spoji u skoro savršen krug i oba prsta uvuče u unutrašnji džep sakoa. Izvuče nekakvu iskaznicu i p r e d a j e kuharu koji je nevoljko u z m e u ruku, "Ja sam sudac, dušice. Napad na j a v n o g djelatnika, jel' ti jasno?" Govori tiho i jako polako. Kuhar proučava iskaznicu. "Drugim riječima: samo me dotakni, pičko, i ideš u buksu. Robijat ćeš." Pljesne kuhara iskaznicom u lice. Aneta usldikne s negodovanjem. Bruno se zajapurio. Tali se smije. Cyril vrati iskaznicu u sako. Kuhar steže šake i glasno diše. "Dobro", zaključuje Cyril. "Nadam se da smo si sve objasnili. Zaboravimo to. Imaš goveđi file? Svjež?" Kuhar još nije u stanju progovoriti. "Pitam te imaš li svježi goveđi file?" Na Anetino čuđenje kuhar kimne. "Mariniran?" "Da."

Cyril glasno zaplješće. "Onda se vrati u kuhinju, bubice, i napravi nam četiri srednje pečena steaka. Pretpostavljam da imaš smrznuto povrće. Kakvo? Od firme Fundus?" Kuhar potvrdi. "Odlično. Znači, kao prilog samo toplo povrće na maslacu. Sestra će, s dopuštenjem, poći s tobom." "Molim?!", uzvikne Aneta. "Poludio si?!" "Pripazit ćeš na njega u slučaju da bi mu iz nepoznatih razloga", Cyril se zahihoće," palo na pamet da nam pljune u tanjure ili nešto slično." Pokretom ruke otpusti kuhara. Visoki mladi muškarac odlazi s grčevitim dostojanstvom. "Idi za njim, seko", naređuje Cyril Aneti. "Nikamo ne idem!" Cyril je pogleda. Aneti se čini da ima petnaest godina. Još manje: ima devet godina, a Cyril dvadeset dvije. "Idi." Cyril to kaže na takav način da Aneta stvarno ustane i slijedi kuhara. Mrzi samu sebe. "Idi i ne radi scene!" Tali se nasmije. Cyril laktom gurne Brunu. "Dobro, buraz, jel' da?" Bruno se napokon usudi podići pogled. Oprezno prekontrolira cijeli restoran kao da proučava mjesto eksplozije. "Nekad si stvarno debil, buraz", prošapće zamuckujući. "Ma drek!", smije se Cyril. "Meni se svidjelo kako ste ga sredili", izjavljuje Tali. "Pa vidiš", kaže Cyril Bruni. Približi mu se i utiša glas.

"Priznaj barem sebi, ti apstraktni humanistu, da je ovaj tehnički nokaut i tebe zadivio..."

Prethistorijski muškarac u dnu naše duše mora dobiti prostor u kojemu može živjeti, disati, izražavati se. Ako ovaj elementarni dio nas umre, umrijet će naš muški identitet. ASA BABER, Wingspan

37 "Meni je sve ovo zaista j a k o neugodno", kaže Aneta. Kuhar je demonstrativno ignorira. Uzrujano hoda kuhinjom, uzima u ruke različite posude i opet ih vraća na mjesto; plastičnu vrećicu s mrkvom čak baci na pod - tako silno da se Aneta strese. "Ispričavam se zbog brata", progovori ponovo. "On mi j e , doduše, brat, ali ponekad se ponaša kao kreten." Kuhar se ne okreće, prkosno šuti. Aneta razmišlja o tome da se potpomogne informacijom o Bruninoj bolesti: u najboljem slučaju preostaje mu još nekoliko godina tako da su Cyril i ona pod velikim stresom... Sluti da bi to djelovalo, ali na k r a j u ipak ne uspijeva progovoriti o toj gorućoj temi. "Cyril... brat... ima on i svoje dobre strane. Ali istina je da ih ne pokazuje baš često."

Kuharovo ponašanje napokon postaje svrhovito: iz hladnjaka vadi meso, a iz zamrzivača dvije vrećice s povrćem. "Da, on je kreten, nažalost", šapne Aneta. Kuhar pali plinski štednjak tako da se mora okrenuti prema njoj. Oči su mu crvene. Pa on je plakao, shvati zaprepašteno Aneta, Sigurno mu je više od trideset, ali sada izgleda kao dječak, Pride mu bliže, pruži ruku želeći ga pogladiti po snažnoj nadlaktici - ali kuhar se razdraženo izmakne. "Molim vas, ne obazirite se na mene!" Glas mu se slomi. Nekoliko puta šmrcne, nade čistu krpu i briše lice. Aneta se povuče za korak. "Sudac!", mnnlja kuhar u krpu. "Pa to je sjajno! Još jedan tipičan primjer pravde u ovoj zemlji!" "Da, da. Znam." "Nikada nikoga ni za što nisu osudili! Gospoda suci! Ni Doležela, ni Železnog, ni katarskog princa, ni varalice s ložuljem - nikoga! Ni One koji su ukrali milijune iz poduzeća!" "Na žalost, to je istina", složi se Aneta u neprilici. "Pa oni surađuju s mafijašima! S gangsterima! Kao taj Berdych. Ili Berka. A nas, obične pristojne ljude, maltretiraju zbog j u h e ! Zbog j e b e n e j u h e iz vrećice!" Šakom udari o zid obložen rosftrajem. "Ili t a j Mlynar: j e d a n sudac kaže da je nevin, drugi da je zločinac. Kako je to moguće?!" Aneta njegovo ogorčenje razumije bolje nego što bi kuhar mogao i zamisliti. "I mene to uvijek razbjesni", kaže. "Ilil!", poviče kuhar. "Dvojica ubiju čovjeka, izrežu ga na komadiće - ali sudac ne osudi nijednog... Razumijete li to?" Prvi je p u t pogleda.

"Nijednog, jer prvi zločin prebacuje na d r u g o g i obratno, a oni im nisu u stanju ništa dokazati. Tako da su te svinje zapravo nevine i gotovo je. Nevini, jebote, a ubojice!' "Da, da", uzdahne Aneta. I sama mu može navesti j o š neke sramotne primjere kad je pravosuđe zakazalo. Izabere onaj najpoznatiji. "Ili, na primjer, Čunek", kaže Aneta. "Je li uzimao mito, kao što je tvrdio državni tužitelj Obst, kojemu je onda taj slučaj oduzela Veseckd - ili je to bio medijski linč, kao što tvrdi Salichov, kojega je Vesecka imenovala nakon Obsta?" Kuhar kimne. "A ako je Čunek uzimao mito - a ja mislim da jest kako to da je još u vladi? No ako je to u krajnjem slučaju bila samo policijska hajka, kako to da Obst i policija za to ne snose odgovornost? Kako to da inspekcija nije našla nikakve nepravilnosti?" Njezin sve veći bijes nije glumljen, kuhar j o j definitivno ukazuje milost. "Pa ti vidi. Zar je to pravda?" "Nije." Kuhar vadi marinirano meso iz keramičke posude i stavlja ga na vrući roštilj. Miješa povrće i nabraja Aneti j o š neke slučajeve pogaženog prava. Njegovo okrivljavanje sudaca očito je vođeno principom kolektivne krivnje, ali Aneta ga pušta da priča - to je n a j m a n j e što može učiniti za smirivanje ove lude situacije. Steakovi su gotovi. "Ovaj najveći je njegov, može?", kaže Aneta. U njenim se očima odjednom pojavi gotovo dječje veselje.

"Boli me dupe za to", odsiječe kuhar kao da bi se zbog vlastitog dostojanstva trebao barem jednom rečenicom vratiti na početno stanje bijesne nett"peljivosti. Aneta skupi dovoljno sline pod jezikom, nagne se nad Cyrilov tanjur i pljune; zamišljeni cilj je kolut biljnog maslaca. . Razmijene urotnički pogled. U kutovima kuharovih usta prvi se put pojavi osmijeh. "Kako se zoveš?", želi znati Aneta. "Mara." "Aneta." Stane na prste i poljubi Maru u lice. "Onda se više nemoj ljutiti", moli ga.

Jelom svojem tijelu dajemo energiju. Jedemo da bismo živjeli. Ali kad tijelo počne umirati, onda je sasvim prirodno da više ne želi primati hranu. Polagano se mijenjaju prehrambene navike. Više ništa nije fino, apetit se gubi. Tekućoj hrani daje se prednost pred krutom. Najprije se preskače meso, onda i povrće i ostala teško probavljiva hrana, na kraju i mekše namirnice. Onaj tko umire jednostavno ne želi više ništa jesti. Za nas, rodbinu, teško je poštovati tu želju. Mnoge opterećuje misao: pa neću valjda pustiti da tata umre od gladi! KAKO BITI BLIZU (Pratnja u posljednjim tjednima i danima života)

39 Bruno nije u stanju pojesti biftek do kraja, želudac mu je potpuno stegnut; kad pogleda Anetin tanjur, jasno mu je da se jadnica osjeća slično. Cyril, naprotiv, zadovoljno uživa u jelu, kao da se ništa nije dogodilo. Bruno i Aneta htjeli bi što prije krenuti (Bruno bi sada najradije od svega bio kod kuće), ali Cyril j o š naručuje desert. Napokon plati, ne ostavi napojnicu. Sigurno ima željezne živce, misli Aneta. Ponekad, kad j o j se čini da je Cyril nepodnošljivo ciničan ili kad se ponaša gotovo neljudski, podsjeti se na njegovo uplakano lice onih dana kad su im poginuli roditelji (ali od tog vremena više ga nije vidjela da plače). Ili se prisjeća kako ih je onomad svojom starom Škodom sto dvadeset vozio na promociju: tek što su ušli u Prag, zaustavio se na pločniku ispred prve cvjećarnice, utrčao unutra i za nekoliko minuta vratio se s velikim buketom tulipana koji j o j je gurnuo u ruku. "Ovo ćeš mi dati", naredio j o j je. "Nakon promocije. . Kad to završi, kužiš?" "Zašto ja?", iskreveljila se Aneta. Upravo je bila na početku puberteta. Cyril ju je nekoliko sekundi gledao s gađenjem. Kravata i odijelo u njenim su ga očima činili odraslijim nego što je bio. "Zato što su svi ostali članovi obitelji nekako mrtvi, znaš, zlato?" Naravno, rasplakao ju je. "Prestani cmizdriti", opomenuo ju je. Pogledao je Brunu koji je također već bio na rubu plača. "Promocija je veseo događaj, idioti!"

Idu prema volvu, Aneta i Bruno sjednu otraga kao da nesvjesno žele biti što dalje od Cyrila. Tali na prednjem sjedalu hvali auto, Cyrila to očito veseli. U naslonjače svijetlih kožnatih sjedala ugrađena su dva DVD playera na koje Cyril bez pitanja pusti bratu i sestri nekakav američki akcijski film. Bruno nije u stanju pratiti radnju. Promatra Talin profil i misli na svoju ženu, na kćer, na invalidska kolica i gomilu drugih stvari. Kad na graničnom prijelazu Rozvadov kupuju benzin, Aneta kupi kasetu s crtićima iz njihova djetinjstva: Sreli su se kod Kolína, "Ali stavite si slušalice", kaže im Cyril. "Te pizdarije ne želim slušati." Eksplozije i pucnjevi mu nisu smetali, misli Bruno, pa zašto mu smetaju rečenice u stilu Gospodine, dođite se igrati...? Zato što veći medvjed vara i maltretira m a n j e g ? pomisli. Naravno, ne kaže ništa. Popis tema o kojima Bruno ne govori svakog je dana sve dulji. Svaki dan šuti nekoliko minuta dulje - a na kraju će definitivno zašutjeti, kaže sam sebi. Tali, začudo, ne zna tko su ti kultni likovi, nikada u životu nije za njih čula; Aneta je, naprotiv, dirnuta već nakon prvog crtića. "Pogledaj je", Cyril skreće p a ž n j u Tali. "Naša Aneta cmolji i na reklamu za omekšivač." Aneta to ne može zanijekati. "Zečić Azurit", sliježe ramenima. "Djeca i životinje me uvijek ganu," Kroz Njemačku Cyril projuri brzinom od dvjesto kilometara na sat. Grmlje pokraj autoputa pretvorilo se u glatku sivozelenu liniju. Cyril neprestano pali i gasi duga svjetla, automobili ispred njih brzo napuštaju lijevu traku. "Mogu ja voziti?", upita Aneta.

"Ne. Dok bi ti stigla do Italije, već bi se sav snijeg otopio. Tali se smije. Cyril pokaže pokretom brade prema malom hladnjaku s nekoliko limenki piva. "Otvori mi jednu, maco", moli Tali. Pivo zasikće, Cyril pije, volan drži samo s dva prsta. Na brzinomjeru je dvjesto deset. Bruno zatvara oči. Kao da nešto mijenja umrem li već sad, padne mu na pamet.

40

U šest su na odredištu. Portir hotela nosi livreju - Bruno nešto slično vidi prvi put na vlastite oči. Po njihovu prtljagu dođe mladić s pozlaćenim kolicima. Osmjehuje se, ali Aneta ipak razmišlja 0 tome je li zadovoljan životom. Iz nekog nepoznatog razloga j o j ga je žao. Nekad j o j je žao svih ljudi. \ Cyril i Tali osjećaju se kao kod kuće. Bruno pogleda Anetu: oboje znaju da ne pripadaju ovamo. Bruni počinju nedostajati mužari, vazice i drvene šeflje iz pansiona. Prisili samog sebe da Cyrilu pokaže podignut palac, Cyril ga potapše po ramenu. Sto ovdje, zaboga, radim? kaže Bruno sam sebi. Recepcionar ih upisuje - da, imaju rezervirane čedri jednokrevetne sobe. Ovo je sigurno papreno koštalo. Bruno to ne shvaća: prije su na ovakvim izletima uvijek spavali u trokrevetnoj sobi. Cyril se osvrne da vidi čuje li ih Tali.

"Ispočetka ćeš biti sam", objasni Bruni i značajno namigne. "Preselit ćemo je k tebi kasnije. Ne smijemo je odmah prestrašiti." Cyrilu uopće ne pada na pamet da bi i Bruno mogao biti prestrašen. Bruno oklijevajući ulazi u svoju sobu, zatvara vrata i gleda oko sebe: meki tamno plavi tepisi, svime se upravlja pomoću elektromagnetske kartice, čak i svjedima. Zavjese i aluminijske žaluzine spuštaju se pomoću daljinskog upravljača. Bruno se zagleda u veliku apstraktnu sliku iznad kreveta, ništa mu ne govori. Umjetnost je opreka šutnji. Volio bi nazvati kući, ali u tom trenutku, nažalost, dolazi Cyril kako bi uživao u Bruninoj zapanjenosti; kritički pregleda sadržaj minibara i natoči im dva škotska viskija. Nazdrave. "Onda, u tvoje zdravlje, b u r a z ! " Bruno kimne, ali izbjegne bratov pogled.

Na Cyrilovu zapovijed svi raspakiraju samo najnužnije stvari (Tali to ipak traje dvadeset pet minuta), a onda idu prošetati do gradića. Bruno je pokušavao spavati u autu, ali ipak je umoran. Sada već možda može reći nasmrt umoran, razmišlja turobno. Tek sada prvi put postaje svjestan nesklada njihove grupice. U automobilu to nije bilo tako očito, ali zajednička šetnja odmah ogoli t a j problem. Ne želi hodati uz Tali kako time ne bi naznačivao nekakvo vlasničko pravo, pa tako korača pokraj Anete i Cyrila, dok Tali, koja više ne stane uz njih na uski pločnik, mora tapkati za njima kao kakva suvremena robinja. Cyril, kao i obično, ne primjećuje takve suptilnosti (a ako primijeti, boli ga dupe za njih), ali Aneta to, nasreću, odmah shvati, uspori korak i pridruži se Tali. Počinju razgovarati - Bruno čuje kako se Aneta dirljivo trudi da se Tali osjeća

ravnopravno. Malo kasnije začuje se Talin smijeh, a odmah potom njih dvije nestanu u najbližoj otvorenoj trgovini. Cyril i Bruno idu dalje. U pješačkoj zoni svijetle girlande, mirišu kuhano vino i ledeni zrak. Ostatak života će, po svemu sudeći, provesti u vlastitom smradu, kaže Bruno sam sebi. Nema veze. Cyril na jednom od brojnih štandova na engleskom jeziku naručuje četiri kruškovače. "Kruškovača s dušom", ponavlja prodavač. "Nema šanse", kaže Cyril odlučno. "Naravno, bez đusa." Mladić je zapanjen. "Vi ste prvi koji ovdje naručuje kruškovaču bez đusa", kaže u čudu. "Zato što ne znate piti, jadnici!", odgovara Cyril na češkom. "Someone has to be the first one", d o d a j e pomirljivo. Sestra i Tali opet su iza njih. Aneta nešto priča, Tali pogleda Brunu - Bruno bi se kladio kako je upravo doznala još neku informaciju o njegovoj bolesti. Sljedeće godine možda više neće moći s nama na skijanje, možda j o j je rekla Aneta. Ovaj izlet je nešto kao posljednja želja... Smrt je ipak nešto više od rođendana. U svakom slučaju, posljednja želja zvuči bolje od striptiza po narudžbi, kaže Bruno sam sebi. Zahvaljujući Aneti svi će se osjećati bolje. Zapravo, u tome nema ničeg vulgarnog. "To je zapravo", progovori Bruno, "humanitarna akcija." Cyril nije siguran radi li se o sarkazmu koji izražava negodovanje ili,- naprotiv, odobravanje. Uostalom, to ne zna ni Bruno: Cyrilova ideja najprije ga je iskreno zgrozila, možda i ogorčila - ali ono što je potom doživio u kabini za presvlačen j e u trgovačkom centru prilično je oslabilo njegovo gađenje. "Možeš o tome razmišljati i na t a j način, ako hoćeš", kaže Cyril oprezno.

"Ona je zapravo nešto kao Majka Tereza." Nakon d u g o g vremena Bruno se nasmiješi Cyrilu. Cyril to shvati kao dokaz da se brat s Talinom prisutnošću u n a j m a n j u ruku pomirio. "Osim što Majka Tereza vjerojatno nije pušila bolesnicima," "Čekaj", promrmlja Bruno, "to je u cijeni?" "Dobila je sto tisuća", obavještava ga Cyril ponosno. "Molim? Zaista?" Bruno ne zna što bi rekao. Prvo zaprepaštenje brzo nadjača strah. Onda mi je sigurno stvarno loše, shvati. Možda su brat i sestra doznali od doktora nešto što ja ne znam... Cyril uživa u bratovoj prividnoj neprilici. "Da. A u takvoj cijeni", naglasi, dok bestidno promatra Tali koja im prilazi, "je sve. Sve, razumiješ? Pa se potrudi uživati, buraz." Tali već stoji ispred njih. Bruni se čini da ga promatra nekim novim pogledom i da i. s a m u sebe vidi u drukčijem, boljem svjetlu, ' Zapravo, ona je njegovateljica. Seka je genijalna, misli Bruno.

V Prije večere idu na centru. "Sudjelovanje je Mala prostorija drvom, a drvene su

pola sata u jacuzzi u hotelskom wellness obavezno", objavljuje Cyril svima. koju je rezervirao obložena je svijetlim i rešetke na podu; ovdje vlada topli plav-

kasti polumrak u kojem osim klora mirišu i aromatična ulja. Vodu koja cirkulira u kadi osvjedjava nekoliko malih reflektora koji u pravilnim intervalima postupno mijenjaju boju. Iz zvučnika u naslonima za glavu širi se glazba za relaksaciju, a na doseg Cyrilove desnice stoji rostfraj posuda s ledom i dvije boce šampanjca. Cyril sjedi između Anete i Tali i posjednički ih grli oko ramena. "Moj je ukus jednostavan", progovori malo kasnije prema očekivanju. "Zadovoljava me samo najbolje." "O, to je lijepo!", usklikne Tali. "To mi se sviđa." "To je citat", objasni j o j Aneta. "To je rekao Oscar Wilde." Dopušta da j o j Cyril dolije. Otpije, položi čašu na ugrađenu policu i po glatkoj stijenci kade spusti se sasvim nisko tako da je prskajući mjehurići vode škakljaju po vratu i bradi. Ispruži nogu i palcem dotakne Bruninu potkoljenicu. Bruno se nasmije. "Znate još neki?", pita Tali Cyrila. "Citat?" Za razliku od Anete, sjedi malo više, a klokotava pjena doseže j o j do košarica kupaćeg kostima. Zeleno svjetlo prelazi u crveno. "Zna j o š dva", naceri se Aneta. "Prvi: Dajte mi samo luksuz, svega ostaloga se mogu odreći." Tali razmišlja. "I drugi: Mogu odoljeti svemu osim iskušenju", progovori Bruno. Tali zaplješće: " 0 , i taj je lijep!" Aneta osjeća djelovanje alkohola. U tom stanju uvijek j o j se čini da je seksi: obično sjedi za šankom, baca oguljene pistacije visoko iznad lica i pokušava ih hvatati u usta. Ponekad

i pogodi. Ali nekim njenim bivšim udvaračima - Aneti prođu kroz glavu dvije-tri uspomene - to se nije činilo seksi. Zašto? razmišlja Aneta. Vidjele su j o j se zubne plombe? Ili joj je jezik bio bijel od naslaga pa je izgledala kao velika bakterija? Ili je jednostavno bila prerazuzdana? Ali kad nije razuzdana i odbije, primjerice, plesati na stolu, muškarci se žale kako je uštogljena. Pa što oni zapravo hoće? Razuzdano ili uštogljeno? Kakva treba biti? Tko bi se u tome mogao snaći. "Onda može, Tali", progovori Cyril. Pogleda Brunu, a tek onda nju. "Napravi za Brunu mali striptiz, okej? Mislim da je sada pravi trenutak." "Mislite ovdje?", nasmije se Tali. Bruno nešto mumlja. "Da, ovdje", kaže Cyril. "Za početak pokaži barem sise, okej?" Aneta zatvori oči. "Ali nemojte prostaćiti, dobro?", moli Tali. "To stvarno ne volim." Izgleda kao namrgođena djevojčica, "Pa nemoj me jebat!", poviče Cyril. "Uvrijeđena striptizeta! Srušene harfe ton! Mrtve drage skut!" "Senzibilni seljačina", progovori Aneta u površinu vode. "Uljudni Cyril." Cyril mljacne. "Ali da se mi vratimo na temu", pogleda Tali u oči. "Što će biti od tog striptiza?" Plava boja postaje sve intenzivnija i u prostoriju unosi napetost. "Pusti to, Cyrile. Prestani. Ti si markiz de Sade međuljudske komunikacije", uzdahne Aneta.

"Što prestani? Ej, da b u d e j a s n a j e d n a stvar: ona ovdje nije radi svoje zabave. Ona je na poslu, kužiš? Zar ne, Tali?" Tali kimne brže nego što bi Aneta očekivala. "Eto vidiš. Onda idemo. Na posao!" "Ali to neće biti bogzna što - s ovom glazbom", Tali se unaprijed ispričava. "Zajebi glazbu, Tali. Zašto, dovraga, ženske stalno misle da za ovo trebamo glazbu? Kad hoću slušati glazbu, odem na koncert." Aneta podrugljivo frkne. "Kad si bio zadnji put na koncertu?" "Nisam rekao da sam bio na koncertu, gospođice urednice... Rekao sam samo da ću, kad budem htio slušati glazbu, otići na koncert." "Aha." "Ali sada ne želim nikakvu glazbu. Sad Bruno i ja želimo vidjeti te krasne sise." Tali se smješka. Aneta ne shvaća kako to uspijeva. "Ili sam možda u krivu, buraz?", upita Cyril. Bruno se namrgodi. "Bljuje mi se od tebe, buraz! Ti si točno t a j tip koji, prije nego dođe čistačica, doma sve pospremi, jel' da? Baba kojoj plaćaš za pospremanje usisava, a ti j o j se pritom ispričavaš što su svuda mrvice, zar ne?" "Mi nemamo čistačicu", slabašno protestira Bruno. "Ja usisavam." "To je bila metafora, pizdo." "Meni dolazi čistačica", kaže Aneta prkosno. "Jednom tjedno. I naravno da prije njenog dolaska svaki put malo pospremim." "Radije mi to ne pričaj."

"I kuham j o j ručak, naravno. Ručamo zajedno." "A račun u banci? Imaš li - osamnaest godina nakon revolucije - s čistačicom i zajednički račun u banci? Stavljate li svu svoju imovinu na jednu hrpu?" "Račune imamo odvojene." "Bogu hvala." "Ali nešto ću ti reći, buraz: meni su sasvim simpatični ljudi koji i osamnaest godina nakon revolucije osjećaju stid pred čistačicom, znaš?" "A meni su antipatični ljudi koji se licemjerno srame priznati što im se sviđa." Cyril uhvati Tali za ruke i pokretom j o j pokaže da ustane. Tali posluša. Anetu to podsjeti na dobrovoljce iz publike koji su prisiljeni surađivati s mađioničarom. Cyril uhvati prstima djevojčine kukove koji se jasno ocrtavaju nad gornjim rubom kupaćih gaćica i laganim pritiskom kojemu se Tali spremno prepusti okrene ju prema Bruni. Obožava odnose koji se temelje samo na novcu. Novac daje međuljudskim odnosima jasna razumljiva pravila, misli Cyril. U svakom slučaju, to je deset puta bolja varijanta od odnosa koji se temelje na novcu i ljubavi. Od toga uvijek nastane bolna smjesa. Cyril zna što govori. Podigne se, odveže Tali grudnjak i čeka. Svim njenim pokretima odjednom ovlada ona uobičajena striperska neprirodnost: komično napući usne, dlanovima podiže dojke i s glumljenom senzualnošću njiše bokovima. Njenoj figuri ne može se ništa prigovoriti, ali Aneta si ne može pomoći, ovaj prisilni striptiz čini j o j se samo neugodan. Ustaje, izlazi iz jacuzzija i odlazi. "A ovo se sviđa meni!", viče Cyril za njom.

42 Od trenutka kad seksualne veze krenu svojim vlastitim tokom neophodno je održavati ravnotežu između njihova učinka i ostatka priče. U ljubavnoj priči u kojoj je seksualnost bitna trebamo uzeti u obzir svijetle i tamne strane seksualnih iskustava, trebamo uzeti u obzir trenutke ekstaze, ali jednako tako i epizode koje su dosadne, koje izazivaju tugu, strah ili čak traumu. CEHA BRAYFIELD, Kako napisati bestseler (Tajna uspješnog pisanja)

43 Kad izideš iz restorana, počinje padati mrak. Ugodno si podnapit, ali ne uznemirava te to, još je sat vremena do početka književne večeri tako da se stigneš otrijezniti. Kao i uvijek, imaš sve pod kontrolom. Trg se počinje prazniti, iako još nije ni pet sati. Mali gradovi, j a v i se u tebi prezirno Pražanin. Ploče na trgu su nove, vidi se na prvi pogled, pod potplatima cipela škripe led i pijesak. Ni lažne starinske svjetiljke, ni fontana nasred trga ovdje sigurno nisu dugo. Duh stoljeća zamijenio je duh obnove. Povijest počinje iznova, mjesto za nove priče krče bageri. Na staklenim ulaznim vratima knjižnice mali je ružičasti plakat s tvojom petnaest godina starom fotografijom: lenonice, d u g e kovrče, osmijeh na koji te prisilio fotograf - kad se i tebi samom čini nepodnošljiv, k a k a v li je drugima? Izgledaš kao čuvar kupališta, vjerojatno je to z b o g te bijele majice.

Ne čuvar: animator. Proviriš u čitaonicu: ispred dva računala sjede otprilike osmogodišnji dječak i starija dama, Jedna knjižničarka te primijeti, počne zbunjeno mahati rukama, a onda trči po šeficu. Zaista trči. Čuješ prigušene glasove, pomicanje stolica, smijanje, udaranje vratima, brze korake. Dolazi ravnateljica, na trenutak se ukočiš: to je luda nordijska hodačica. Cijelo njezino lice, ne samo oči, sjaji se od nekog ludila. Ne uspijevaš to preciznije opisati. Ista ona kosa - kao popisana slama, kao što se govorilo u vrijeme tvog djetinjstva - samo počešljana. Vaš susret ona 'naravno svlada bolje, za razliku od tebe, imala se vremena pripremiti. "Mi se već poznajemo", smiješeći se izgovori pripremljenu rečenicu i pruži ti ruku. Neuvjerljivo odglumiš zabrinutost. "Zaboga", uzvikneš, "poslijepodne sam vas umalo pregazio, zar ne? Duboko se ispričavam!" Preuzimaš svu krivnju na sebe. Odavno znaš da je takozvana galantnost u većini slučajeva samo puka neiskrenost. Koliko može imati godina? Još uvijek to ne uspijevaš procijeniti. Šezdeset? Četrdeset pet? Čini ti se da je oboje moguće. Na ovratniku kostima ima pričvršćen srebrni broš (treba ti nešto vremena dok u glavi ne pronađeš tu dugo neupotrebljavanu riječ), Malo te uplaši da se tako ukrasila zbog tebe - drugo objašnjenje ti ne pada na pamet. Taj zeleni kamen u sredini j e moldavit, "Nisam vozio tako brzo - ali ipak me zbog toga cijelo poslijepodne grize savjest." Jasno j o j je da lažeš. "Istina je da nisam gledala oko sebe", kaže pomirljivo. "Ali dođite, već vas čekaju." Bogzna zašto, vodi te na dječji odjel.

"Znam da ovo nije baš uobičajeno, ali ovdje ćete imati mir za oba intervjua." Primjećuješ klavir, izložbu crteža na zidu i plišani lik iz crtica u natprirodnoj veličini. Polica s dječjim knjigama zakriva ti pogled na povišeni drveni podij doslovce prekriven raznobojnim jastučićima; usred njih leži Mádlová s prijateljicom, pokušavaju uključiti školski diktafon. Mádlová na sebi ima bijelu dolčevitu, traper minicu i bijele čizme koje završav a j u iznad koljena. Tih otprilike trideset centimetara između tkanine i čizama sigurno je nešto najčarobnije što si u životu vidio. Naravno, na treznijoj razini razmišljanja svjestan si da su slične tvrdnje nevjerojatno glupe, ali ipak si ovaj nazor spreman braniti do krvi: što je uistinu ljepše? Kakva ljepota te zaista ostavlja bez daha? Taj Mahal ili bedra Mádlove? Bedra! Jer ljepota nije drugo doli početak užasa. Rilke. Rilke ili Mádlová? Mádlová, naravno. Ah, bože! Prijateljica je, naprotiv, sasvim neupotrebljiva - da, i tako grubo ponekad nazivaš u sebi ružne djevojke i žene. Lokalni novinar izgleda kao b u b a iz priče. "Kvragu, kako mogu s ovim prethistorijskim smećem raditi intervju?", ljuti se Mádlová i teatralno baci diktafon na najbliži jastuk. Stvarno je ljupka, kažeš sam sebi. Ravnateljica glumi da je gluha. "Dovela sam ti ga, Bruno!", poviče žurno. "Pedeset minuta j e samo tvoj!" Novinar' ti kimne i pogleda na sat. "Valjda i naš, zar ne?", upita Mádlová. Sjedne i očito se sprema svući dolčevitu preko glave. Prisiliš samog sebe da pogledaš na drugu stranu (ali trpiš kao ranjena životinja), nasmiješ se s razumijevanjem {ali u stvarnosti sasvim odsutno) ravnateljici, nenapadno zadržiš dah i

trudiš se čuti ono poznato električno pucketanje - i istovremeno ne gubiš nadu da će ti topli zrak u prostoriji, pokrenut tim naglim pokretom, donijeti barem jednu molekulu njezina mirisa. Život je lijep. Punih pedeset minuta Madlova je samo tvoja.

44 "Bok, Tali." "Bok, ljubavi! Upravo sam te htjela nazvati." "Puste priče! Da te nisam nazvao, ne bi me se ni sjetila." "Stvarno sam htjela, Rene. Ne vjeruješ mi?" "Ma vjerujem. Kakav je bio put?" "Dobar. Sve je prošlo dobro. Spavala sam. Znaš mene." "I, kako ti se čini? Ima li kakvih problema?" "Nema problema, Rene." "Koliko puta si se skinula?" "Još nijednom." "Kako to?" "Ne znam, Rene. To moraš pitati njega, tog Brunu. On je takav dobri nespretnjaković. Stvarno je ozbiljno bolestan, znao si to?" "Pada." "Preostaje mu j e d v a par godina života, možda čak i manje! Razumiješ, Rene? Ja ne..." "A što mu je? Nadam se da nije ništa zarazno?" "Ma nije. Nešto s leđnom moždinom. Rekla mi je Aneta, njegova sestra. Ovaj izlet je njegova posljednja želja, znaš?"

"Krasno. Dirnut sam." "I trebao bi biti, Rene! Ne shvaćaš kako je to tužno? Tek mu je četrdeset, Rene!" "Izgleda stariji.". "Pa to nije bitno," "Dobro. A što onda zapravo tamo radiš?" "Pa tek smo stigli. Išli smo u šetnju gradom." "I ti?" "Ja? I ja. S njima." "A zašto?" "Što zašto, Rene?" "Pa zašto ideš s njima u šetnju? Za to te ne plaćaju, ne?" "A zašto ne bih išla u šetnju? Zar moram sjediti u sobi? Aneta je stvarno dobra. Krasno se ponaša prema meni." "Dobro. Hotel je pristojan?" "Hotel je veličanstven, Rene! Da ga samo vidiš t" "Boli me dupe za hotel." "Znam, ali da samo vidiš moju sobu!" "Znači, j o š ništa od striptiza, kažeš?" "Ne. Ne vjeruješ, Rene?" "Ako kažeš da nije bilo, onda valjda nije bilo..." "Fakat nije bilo, Rene! V j e r u j mi već jednom. Možda će biti nakon večere. Ne znam." "Još niste večerali? Kako to?" "Ovdje je večera u osam. Nekad i u devet." "A onda idu spavat s punim želucem, ha?" "Ne znam. Valjda su tako navikli." "A što s tim drugim tipom?" "U redu je. On je sudac, znaš to? Vidjela sam mu iskaznicu. Ali najviše mi se sviđa njihova sestra." "Zašto ti je pokazivao iskaznicu?"

"Meni ne, Rene. Pokazivao ju je kuharu u restoranu..." "Što misliš koliko zarađuje takav sudac?" "Ne znam, Rene." "Ni ja ne znam, Tali. Znam samo da sigurno ne zarađuje toliko da bi samo tako mogao iskeširati sto tisuća za striptizetu." ' V a l j d a ima nekakve prihode sa strane, ne? Ne znam, Rene." "To sigurno ima, kvragu!" "Ne budi odmah prost, Rene. Molim te." "Ne pokušava ništa? Gospodin bogati sudac?" "Ne. Stvarno ne! To bih ti valjda rekla, Rene." "Tali? Reci mi jednu stvar." "Što, Rene?" "Nisam sve sjebao, jel' da?" Tali čuje kako diše. Čuje njegovu nesigurnost. "Reci da nisam sve sjebao." "Što nisi sjebao?" "To... između nas. Time što sam te poslao s njima." "Pa znaš da nisi." "Fakat ne?" "Pa između nas se ništa ne može sjebati, Rene." Naravno d a j e sve definitivno sjebao, misli Tali. Pa zar da se uda za nekoga tko bi je uvijek mogao prodati?

45 Alan je obećao da će nazvati u deset sati navečer tako da Aneta za svaki slučaj ode iz hotelskog bara u pola deset; braći kaže da je potpuno grogi - to, naravno, nije istina, veći dio puta je prospavala, a Cyril i Bruno to znaju. Srami se već u trenudcu kad izgovara tu laž, a osim toga si predbacuje što ostavlja Brunu samog s Cyrilom i Tali - ali j e d n a k o tako j e d v a čeka trenutak kad će gurnuti magnetsku karticu u bravu vrata, zelena dioda će zasvijetliti i pustiti ju u tihi luksuz sobe. Već osjeća potrebu da b u d e sama. Baci se na široki krevet, pojede zlatnu čokoladicu aranžiranu na blještavo bijelom jastuku, mazno se proteže i uživa u privatnosti, Ne razumije kako je u prošlosti mogla podnositi bučnu prisutnost obojice braće, sve to njihovo podrigivanje, prđenje i hrkanje. Ali zahvaljujući tome vidi muškarce u pravom svjetlu, bez idealiziranja, kaže samoj sebi. Imati dva starija brata za ženu je velika prednost: nikada neće imati pretjeranih iluzija o muškarcima. Prošlo je deset, Alan j o š ne zove. Aneta uključi televizor, opere zube i razmišlja o onoj afričkoj palmi koja potroši svu energiju na to da jednom u životu procvate. Što ako ta savršena veza - Aneta se bez osmij e h a prisjeti Alanovih riječi - što ako je zadnjih pola godine njezina života upravo to? Procvala je — i od ovog trenutka j o š će samo umirati. Jednako kao Bruno. Poput mnogih koji su prerano ostali bez roditelja, i Aneta neprestano podsvjesno očekuje loše vijesti. Slogan na kopči njenog remena je: Uvijek spremna na još j e d n u katastrofu!

Mobitel zazvoni šest minuta prije jedanaest. Aneta se ponovo uvjerila kako je pretjerano skeptična prema životu. Još prije j e d n u minutu mrzila je Alana, sada - pri pogledu na njegovo ime na plavo osvijetljenom displeju - j e d n a k o intenzivno osjeća ljubav. "Dragi!", obrati mu se sa strašću koju Alan ne može shvatiti, "Ljubavi!" S uobičajenom brbljavošću zaljubljenih neprestano mu uskače u riječ, skače s teme na temu: skijanje, odnosi s braćom, prostitucija, neizlječive bolesti. Zapleće se u logici vlastitih formulacija i razmišljanja. S veselom bespomoćnošću napušta započete rečenice. Sada je kao psić koji s radosnom histerijom pozdravlja svog gospodara. Laje s predbacivanjem. Čežnjivo cvili. Moli za dodir. "Isusebože",. kaže Alan (Aneta po njegovu glasu primijeti da se osmjehuje). "Ovo nije telefonski razgovor, ovo je nadrealistički kolaž." "Oprosti. Već šutim! Pričaj ti. Reci. Gdje si? Što radiš?" 'Verzija a: na Šumavi sam. Kao što znaš, radim kao drvosječa. Lojza i ja smo cijeli dan pilili grane srušenih smreka i spaljivali ih. Iglice su bile mokre, t a j gusti dim neugodno me pekao za oči. U rukama još i sada osjećam vibracije motorne pile. Za užinu sam j e o kruh sa sirom." "Volim te, znaš to?" "I ja volim tebe. Verzija be: u Stuttgartu sam, u konferencijskom salonu hotela specijaliziranog za organizaciju konferencija, kojekakvih team buildinga i tako dalje, Završili smo prije deset minuta. Čistačica turske nacionalnosti prazni koševe za smeće. Peku me oči jer sam cijeli dan gledao grafove na projektoru. Osjećam se usamljeno i strašno mi nedostaješ." "Be je točno."

"Čekaj, čekaj. Verzija ce: nikamo nisam otputovao. Lagao sam ti. Sjedim doma u Strašnicama u četverosobnom stanu u neboderu. Moja žena i troje djece već spavaju. Na neukusnom stoiiću koji su nam kupili punac i punica razbacane su bojanke i keksi s likom Winnie Pooha." "Be je točno!" "U pukotinama između drva i stakla su ostaci plastelina. Na stolu stoji i suprugina preskupa krema protiv celulita. Ne samo što preda mnom takozvanu narančinu koru ne krije, ona čak želi da j o j tu njenu debelu guzicu mažem. Ona misli da na to ima pravo! Ima pravo na to da ne budem zgađen - iako je gađenje jedina iskrena reakcija." "A ja kao nemam celulit?" "Nemaš, ali ne prekidaj me. Sjedim u dnevnom boravku, u mraku, ali nisam uključio ni televizor, ni radio. Ovo je jedini trenutak kad mogu biti koliko-toliko ja. Ovo je jedini trenutak kad mi se ne čini da me žena i djeca postupno okradaju, kao napuštenu kuću sudetskih Nijemaca. Je li smisao mog života zarađivan uistinu novac za njih? pitam samog sebe. Zašto se zapravo zadovoljavam jednim kad bih mogao živjeti dva života? Pa zar ne naručujem dupli viski? Duple kave? Duple porcije knedla?" Aneta se smije. "Be je točno!" viče. "Sigurni ste?", ispituje je Alan glasom voditelja televizijskog kviza. "Da!" "Znači, stvarno birate be? Ne želite se još prije definitivnog odgovora posavjetovati s publikom?" "Ne", uporna je Aneta. Alan odglumi zvuk pobjedničkog gonga i ovacije publike.

Kao i uvijek, vrlo je pažljiv: pita je za Brunu, za Cyrila, za smještaj, za kvalitetu skijaških staza. I, naravno, za Tali. "To je bila ideja... Moram reći da prema Cyrilu počinjem osjećati neku perverznu naklonost." "Prema njemu čovjek može imati samo perverzne osjećaje." "On je... gotovo... fascinantan." Aneta o tome mrgodno razmišlja. "Gledala si Miris žene? S A1 Pacinom?" "Jesam." "Pa to je on - to je vaš Cyril! Ne čini ti se?" "Ne", kaže Aneta. "Pacino je bio samo slijep - Cyril je slijep, gluh i bezosjećajan." A Bruno je nijem, padne j o j na pamet. Kakvo društvo, "Kad se vraćaš iz te Njemačke?", pita Alana. "Sljedeći tjedan. Ne znam j o š točno." Aneta ga moli da vozi oprezno. Tek sad mu prvi put priča o smrti roditelja. "To nisam znao", šapuće Alan. "Zašto mi to nisi prije rekla?" "Zašto bih? Ne želim suosjećanje, nego ljubav." "Ljubav već imaš. Suosjećanje možeš dobiti kao bonus za v j e r n e klijente." "Dobro." "Ali uvjet je ta vjernost. Vjerna si mi?" "Ne." "Droljo!" "Volim te. A znaš zašto?"

"Znam. Zato što sam muževan, fizički j a k - a ujedno nježan i suosjećajan." "Da. Medu ostalim." "Ovaj prividni paradoks vidljiv je i u mojoj fizionomiji: imam široka ramena i mišićave ruke, ali istodobno strašno male dlanove - kao što vidiš, ja sam, naravno, i dovoljno samokritičan." "Naravno." "Drago mi je da jednako misliš. Ja sam uspješan prototip sljedeće generacije muškaraca. Imam pitanje." "Da?" "Što kažeš na seks preko telefona?" "Ne podnosim seks preko telefona." "Zašto?" "Omogućuje muškarcima da glume orgazam. Seks preko telefona oduzeo je ženama j e d n u od malobrojnih povlastica koje su imale." Oboje se smiju. Pričaju još više od pola sata. Alan je prvi muškarac s kojim Aneta telefon ne koristi samo kao sredstvo za dogovaranje sastanaka. Medu ostalim mu opiše kako je prije večere zatekla Brunu u fotelji u f o a j e u : napuštenog, nekako opkoljenog svim tim luksuzom, mislio je da je sam, tako da na njegovu licu nije bilo onog obveznog optimizma, te maske koju je stavio na cijeli tjedan zbog Cyrila i Anete. "Ovo je možda jedini način kako možemo svoje bližnje uistinu vidjeti - kad ih promatramo a da to ne znaju", razmišlja Aneta naglas. "Istina", složi se Alan nakon kraćeg oklijevanja.

46 Nakon večere Bruno s Cyrilom i Tali ostane na šanku. Bila je to Cyrilova ideja, Bruno bi radije bio za stolom, j e r na ovim visokim stolicama nikada nije uspio sjediti, a da sam sebi ne izgleda neprirodnim. Cyril zabavlja Tali anegdotama 0 pokvarenim političarima, Bruno, naravno, šuti. Prvi od njegovih članaka izišao je u prosincu 1989. godine i zvao se Havela za predsjednika. Danas većina Čeha misli da je Klaus dvaput bolji predsjednik, prisjeti se Bruno rezultata nedavne novinske ankete. Što na to reći? Njegov život je jedno veliko no comment. U pokretima dvojice barmena ima nečeg ritualnog. U desecima izloženih boca odražava se zlaćana svjetlost. Šankovi, oltari hedonista. Hramovi životnih brodolomaca. Cyril mu naruči drugi manhattan. Glazba Bruni vibrira u ušima. Kad se lagano nakloni na svojoj stolici, u ogledalima na suprotnom zidu ugleda svoje crveno, vruće lice - ovo je zbog umora i nadmorske visine ili možda ima vrućicu. Cyril otvoreno flertitje s Tali. Tako nešto Bruno nije nikada učinio. Nikada nije koketirao sa ženama ili curama svojih bližnjih i prijatelja. Cyril je to radio gotovo uvijek. To je kao da tražiš da pijetao ne kukuriče, objasnio je Bruni kad je ovaj j e d n o m skupio hrabrost i to mu predbacio. Bruno šuti, ljubomoran je i trudi se u sebi probuditi snagu za odlazak. Tali je to možda osjetila j e r ga upravo moli da j o j da višnju iz koktela. Brano j o j s grčevitim osmijehom primakne čašu, ali ona malo rastvori našminkane usne i čeka; Bruno uhvati čačkalicu medu prste i položi j o j višnju na jezik - Tali je proguta, rukom mu prijeđe preko prsa, ali onda se ponovno okrene Cyrilu. Bruno u ovom trenutku ne podnosi brata jedna-

ko kao i sve te nepoštene i korumpirane ministre, zastupnike u parlamentu ili državne predstavnike o kojima brat priča. Cyril bi svoje tajne intervencije u njihovu korist nedvojbeno volio prikazati kao veliku i smionu igru, ali Bruno se ne može riješiti osjećaja da to baš i nije tako smiono: to što je Cyril radio i radi doduše je nemoralno, a često i protuzakonito, no Cyril ima sve u tolikoj mjeri osigurano da zapravo baš puno ne riskira. Najgore što mu se može dogoditi j e s t da ga povremeno spomenu u časopisu Respekt - i to je sve. Za to čovjek ne treba hrabrost, samo dovoljnu količinu cinizma. Cyril je zapravo kukavica. Jer je odustao. Jer je definitivno rezignirao u vezi s pravdom, kaže Bruno sam sebi - ali da to bratu uspije reći naglas, nedostaje mu hrabrosti. Tali stavlja Cyrilu ruku na bedro. Bruno, naravno, zna da je život sve osim natjecanja, a ipak sada osjeća dječju, infantilnu želju za natjecanjem. Dovoljno je da se Tali izazovno nasmije Cyrilu - i osjeća j e d n a k o gorak životni poraz kao kad je zbog potpune iscrpljenosti s trinaest godina odustao od natjecanja u v o j n o j spremnosti... Mora otići, mora se osloboditi njezine čarobne moći. Što ga o v d j e drži? Samo čipka njenih gaćica i ta svilena sjena između dojki - pa zašto onda nije u stanju sići s tog štokrla? Čaša je prazna poput njegove budućnosti. "Idem spavati", kaže odlučno. Neuvjerljivo ga n a g o v a r a j u da ostane.

Baš kao što je i očekivao, tišina i samoća sobe umirili su Brunu. Istuširao se, skratio dlake u nosu, progutao propisane lijekove i namazao si dupe mašću protiv hemoroida; za pukotine na guzici koje ga neugodno svrbe mora upotrebljavati

mast s kortikosteroiđima. I oni su zacijelo j e d n a od kemikalija koje su posljednjih desetljeća oduzele muškarcima milijune spermija. Rado bi nazvao kući, ali već je, nažalost, kasno. Misli na Renatu i Inku. Ljubav je odgovornost, iz toga se nitko ne može izvući. Odgovoran je za to što ju je doveo na o v a j svijet - a pritom nije u stanju pobrinuti se da ne pati. Nije u stanju pobrinuti se da bude voljena. Pogled na nesretnu ženu oduvijek mu je parao srce. Uključi televizor i brzo mijenja programe. Ovo je još jedna stvar koja nam je oduzela muškost, padne mu na pamet. Televizija. Nijedan muškarac ne može se nazvati muškarcem ako ne pomogne ženi koja pati - a on svaki dan ravnodušno gleda prizore s desecima očajnih žena koje plaču. Umjesto da smjesta krene među Kurde, u Afriku ili u Irak, on ide na skijanje... Nigdje ne može naći Bahn TV. Tiho opsuje. Ne v j e r u j e u Boga, pa kome se onda žali? kaže sam sebi. Ravnodušnom svemiru?

Malo čita, ali oči mu se zatvaraju. Tek što je ugasio svjetlo, začuje kucanje. Bruno najprije misli d a j e loše čuo, ali kucanje se odmah začuje ponovo. Ide otvoriti. Pred vratima tetura Tali. "Mogu ući?" Pomakne se korak unatrag. Tali uđe, zaključa vrata i počinje se skidati. Brunin penis se bojažljivo stisne kao svaki put kad netko odlučuje umjesto njega. Kao svaki put kad se ne uzimaju u obzir njegovi osjećaji. Tali je već gola. Padne na krevet. "Mogu tu spavati?" "Naravno." Bruno se pokušava sjetiti kamo je spremio cialis od Cyrila. "Dođi k meni", mrmlja Tali u jastuk.

"Odmah dolazim." U kupaonici ga nema. Ni u koferu, ni u ladici stola. "Što tu stalno čeprkaš?", mumlja Tali. Bruno traži u garderobnom ormaru, ali također bez rezultata; na kraju žuto-zelenu kutiju pronađe u džepu perjane j a k n e na vješalici u predsoblju. Tali još leži na trbuhu, oči su j o j na sreću zatvorene. Bruno brzo istisne žuto-smeđu tabletu iz aluminijskog omota i ubaci je u usta. "Gdje si?", pita Tali nestrpljivo. Otvori oči, okrene se na bok i ispruži prema njemu ruku tako da Bruno više ne stigne u kupaonicu i mora tabletu neupadljivo razmrviti među zubima. Trudi se ignorirati gorak okus i istovremeno se smješkati. Njegova ljudska tragikomedija se nastavlja. Preostaju mu još dvije-tri godine života, možda i manje, a on trčkara u gaćama po hotelskoj sobi kao Buster Keaton. Tali ga privuče k sebi i poljubi. Bruno se u sebi nada da nije osjetila okus tablete. Prema popratnoj informaciji tableta postiže, učinak za otprilike dvadeset do trideset minuta. Bez vode možda više. "Pričaj mi nešto, Tali." "A što?" "Nešto o sebi." Pomiluje je po kosi. Tali zadovoljno zabrunda. Oči su joj opet zatvorene. Bruno to iskoristi i brzo zamijeni ruke: lijevom rukom miluje Tali, dok desnicom počinje diskretno masturbirati. Njegov penis ne reagira. Možda su mu već oštećeni potrebni završeci živaca, pomisli Bruno. Možda je već napola mrtav. Ipak čezne za time da pomiluje Tali po vitkim leđima, a, naravno, i po toj veličanstveno uzdignutoj guzi - ali boji se da time nekako ne prekine dosadašnji status quo. Da se ne

bi okrenula. Sve dok može masirati pimpek, još uvijek postoji nada. Tali pada u san. Brunina desna ruka počinje posustajati. Pritisne lice uz djevojčina topla leđa. Umor ga odnosi nekamo daleko, ne opire se.

U pola sedam ujutro probudi se s erekcijom desetljeća ali krevet pokraj njega je hladan i prazan. Ustane i s moćno uzdignutim udom u ruci potrči u kupaonicu: Tali nije ni ovdje. Tužna groteska se nastavlja. Drugim riječima: ono što mu j o š preostaje od života vratilo se u normalu.

47 Ponekad, čovjek koji umire Mi osjećati lak dodir naše ruke, htio bi osjećati tjelesnu blizinu drugog čovjeka. Pokušajmo osjetiti što mu je ugodno, možemo ga i upitati. KAKO BITI BLIZU (Pratnja u posljednjim tjednima i danima života)

48 Nakon zajedničkog doručka Bruno bez pitanja prisvoji TaJi i na jednoj od lakših (i savršeno uređenih) skijaških staza strpljivo radi na odstranjenju njenih početničkih grešaka; Tali je zadnji put na skijama bila na školskom tečaju u sedmom razredu. Nakon sata i pol zamijeni ga Aneta, a Bruno sve do ručka skija s Cyrilom. Aneta ih promatra sa žičare: Bruno skija polaganije nego prije i češće se odmara, ali na Anetinu radost, nema neke druge razlike. Nasreću, čini se da bolest još nije ostavila većeg traga na njegovu sldjaškom umijeću. U podne Cyril naredi Aneti da izabere najbolju gostionicu na skijaškoj stazi i da rezervira stol. Aneta se osjeća kao princ iz b a j k e koji je dobio zadatak da isuši more. "Ne! Neću j a ! Za tebe nijedan restoran nije dovoljno dobar! Svi to znamo!" Ali Cyril ostaje pri svome. S osmijehom odlazi, zna da mu se sestra neće usuditi oduprijeti. Aneta glasno psuje, ali odmah potom s histeričnom usredotočenošću prihvati se nerješivog zadatka: obiđe četiri najbliža restorana i prouči jelovnike; na kraju se odluči za onaj pokraj međustanice žičare u kojem je osim bifea sa samoposluživanjem još i mali, skuplji restoran s poslugom. Vino i naručeno j e l o (jelenji ragu s umakom od mladih lisičarki za Cyrila i Tali, zapečeni patlidžani za Anetu i domaće lazanje za Brunu) odlični su, tako da Cyril izgleda zadovoljno - ali Aneta ipak cijelo vrijeme ručka nervozno iščekuje kad će nasmiješena konobarica u trapericama i džemperu napraviti neku fatalnu grešku koja će raskrinkati njenu ljevičarsku težnju za ravnopravnošću ili onu posebnu

vrstu snobizma iz koje se rađa neuspjeh. Na kraju je ipak sve dobro završilo. Cyril svojim ponašanjem daje na znanje kako je to njegova zasluga.

Nakon ručka prijeđu na v a n j s k u drvenu terasu gdje piju k a v u i grapu. Dolje u dolini je minus deset stupnjeva, ali ovdje je iznad nule. Sunce im grije lica, snijeg bliješti. Vjetar gotovo ne puše, iznad bijele panorame okolnih vrhova blago se nadvija intenzivno plavo nebo. Šest, najviše s e d a m sati iluzije kako je svijet ugodno, prijateljsko mjesto, kaže Aneta samoj sebi. Pokušajte na ovoj sasvim neljudskoj nadmorskoj visini ostati nakon što sunce zađe, definitivno padne mrak, svjetla u restoranu se ugase, a osoblje ode posljednjom žičarom... Ovakva turobna razmišljanja u njoj zacijelo izaziva Brunino zdrastveno stanje. Čini j o j se da je ona tamna, ledena strana života u svakom slučaju istinitija. Kad umremo, nitko nam neće napraviti cappuccino. Ali ni ona ne može poreći da je današnji d a n - kao što im nad trećom grapom o b j a š n j a v a Cyril - zaista uspio. Za stolom vlada dobro raspoloženje, Tali se ponaša gotovo raskalašeno. U njihovu privremenom zbližavanju, u toj harmoniji Četiriju sasvim različitih bića koju inače nije moguće zamisliti, leži možda sva nada čovječanstva, razmišlja Aneta u kojoj alkohol, kao i obično, budi sentiment i patos. Ovo n i j e samo običan ručak - ovo je i priča o uzajamnoj ljudskoj povezanosti. Ovdje ipak nije riječ samo o skijanju, nego ništa m a n j e i o ljubavi... Cyril se i dalja opija svojom plemenitošću, ali danas to Aneti ne ide toliko na živce, spremna mu je oprostiti. Ima za njega više razumijevanja - je li to zahvaljujući skijanju koje je u

njenom tijelu izlučilo potrebne endorfine ili zahvaljujući tome pomirljivom spokoju suncem zalivenih planina?, razmišlja. Kao da se netko nevidljiv trudi da barem njihov ptvi dan b u d e sto posto uspješan: da nebo bude bez oblaka, snijeg savršen, da jelo i vino budu odlični. Je li ovdje danas s njima Bog? Je li danas u njima Bog? Aneta misli na knjigu koja je nedavno potkopala njezin donedavni donekle bahati ateizam. Aneta nikada nije podnosila diskusije o Bogu, vjeri, crkvi i tako dalje. Uvijek bi je samo oneraspoložile, uvjerile je u vlastitu neobrazovanost - ali istovremeno je svaki put intuitivno osjećala da sve te komplicirane rečenice cijelu stvar samo zamagljuju, da u stvarnosti sve mora biti puno jednostavnije. Pa v j e r a ili Bog ne m o g u biti stvar samo za intelektualne elite, govorila je u sebi, ali naglas to nikada nije uspijevala objasniti. Spomenuta knjiga bila je drukčija: nije se pravila boljom od nje, nije joj predbacivala nikakve mane, nije j o j se ni rugala; to je stvarno bio bratski poziv upućen njenoj slobodi... Doduše, ni nakon što ju je pročitala, Aneta nije uspjela povjerovati u tradicionalnom značenju te riječi, u tome ju je sprečavala njezina racionalnost, ali došla je do toga da Boga prihvati kao tajnu. Pokušala je vidjeti Boga kao dubinu svog života. Toj pukoj nadi izjavila je smiono da. Dobro, možda u sebi nema dosta vjere, ali sigurno ima dosta ljubavi, kaže samoj sebi. A da bi osjećala ljubav, da bi vjerovala u ljubav, ne mora proučavati Bibliju. Tamo g d j e se gasi vjera, još uvijek gori ljubav, tako da tama ne može nadvladati zauvijek - čak ni kad sunce zade i ode posljednja žičara. "Spustit ćemo se još jednom?", upita Cyril s osmijehom. Bruno kimne.

49 Ne govori da si to zaboravio. Ne pravi se da ne znaš o čemu se radi. Licemjeru! Želiš reći da te prestalo zanimati što Mádlová ima ispod tog bijelog džempera? Grudnjak. Da, dobro si pročitao: g r u d n j a k ! Doduše, nema čipku, ta stvar je napravljena od nekakve elastične tkanine i pokušava izgledati nevino, glumi da je riječ o društveno prihvatljivom mini topu ili tako nešto, ali svi - ti, ravnateljica knjižnice, lokalni novinar Bruno, ružna prijateljica, a na kraju i sama Mádlová - svi dobro znate da je to grudnjak. Naravno, na tebi se ništa ne vidi, ali u tvojoj glavi zvone deseci alarmnih uređaja. Unutar tvog sve starijeg tijela premješta se vlak s tovarom testosterona. S tobom radi intervju sedamnaestogodišnja učenica u grudnjaku. Siječanj je, a ona na sebi ima grudnjak. Sjediš na raznobojnim jastučićima u dječjem odjelu gradske knjižnice pokraj mlade cure u grudnjaku. "Znači", počinje Mádlová, "najprije smo vas htjele upitati zašto uopće pišete?" Dok priča, gornjim krajem kemijske olovke odlučno kucka po papiru s popisom pitanja; n j e n e dojke ti vraćaju neznatan, ali ipak veličanstven odjek tog pokreta. "Najviše radi novca i zabave. Od toga živim i zabavlja me. Smatram d a j e to sreća u životu. Izrađujem svoje rečenice kao što građanin kod kuće na tavanu izrađuje na strugu svoje via-

štite kolutove za salvete - to me zapošljava i pruža mi malo tihog zadovoljstva." "Jasno. A još? Zašto još pišete?" "Osim toga, priče mi pomažu da b a r e m malo razumijem svijet. Pišem i zato da ne bih bio pisan - ako me razumiješ?" S navođenjem izvora citata se ne opterećuješ. "Kako ne bih bio samo objekt tuđeg pripovijedanja. Razumiješ?" Na tvoju žalost, lupkanje prestane. "Jasno. Ali zašto?" "Ali zašto što?" "Pa zašto ne želite biti taj, mmm... od t o g tuđeg?" Kuckaj, misliš. Kuckaj, molim te! "Želim svoj život sam opisati. Ti nikada nisi osjetila potrebu ili čak nužnost da barem nekako imenuješ naše složene međuljudske odnose? Nikada nisi čeznula za tim da zapišeš nešto što proživljavaš kako to ne bi zauvijek nestalo?" Prijateljicu ignoriraš, ali za nju ionako nitko ne mari. Ako želi s tobom pričati, nek si skine džemper. Opijaš se bezobzirnošću, seljaštvom i muškim šovinizmom. "Naravno, ali nemam vremena, znate kako j e . Ja više fotografiram." Samo zahvaljujući tom g r u d n j a k u ne izbaciš je kroz vrata. Samo taj grudnjak j o j omogućuje da ti postavlja najbanalnija, najgluplja, najneinformiranija pitanja na koja joj, začudo, spremno odgovaraš. Naoko se Madlovoj (ma kako se već zvala ili će se zvati) ironično rugaš, ali u stvarnosti svako njezino pitanje najprije neupadljivo očistiš od gluposti - a onda na n j e g a strpljivo i nevjerojatno opširno odgovaraš (ružnjača piše bilješke). Pretvaraš se da razmišljaš. Radiš dramatične pauze. Dovoljno si ozbiljan i dovoljno veseo. Sladak si gotovo

kao Hugh Grant. Za pojesti. Za izbljuvati. Već sada žališ zbog trenutka kad će ovom uzbudljivom intervjuu u g r u d n j a k u doći kraj. "Često pišete o sebi, zar ne?", prvi put progovori prijateljica. "Premda i neizravno, zar n e ? " Ti začepi, grozoto jedna! vrisne cijela tvoja nutrina kojoj je poremetila koncentraciju na Mádlovu. Jel' možda tebe netko nešto pita? "Istina", složi se Mádlová. "Naprimjer, u tom dnevniku. Zašto ne pišete i o drugim ljudima?" Već ponovo kucka, bog je blagoslovio! Knock, knock, knock on the heaven's door. "Popravit ću se. Napisat ću nešto o tebi." Lokalni novinar koji sjedi malo dalje se zahihoće. "Ali ja sam to mislila ozbiljno!", odsiječe Mádlová. Izgleda ljutito i to te prestraši. Moraš je brzo odobrovoljiti. "Piščeva samospoznaja, realistična i stroga, izvor je energije koja je dovoljna za cijeli stvaralački život, napisao je Graham Greene. Jedan volt iz tog izvora savršeno oživljava književni lik", žurno j o j citiraš. Ne zanima te ni samospoznaja, ni Graham Greene. Zanima te Mádlová. Ona je jedina stvar koja uspijeva oživiti tvoj lik. U njenim je bedrima ne jedan, nego dvjesto dvadeset volti. "Ionako mislim da previše pišete o sebi." Novinar već tko zna koji put pogledava na sat, ali za njega te nije briga. Zbog njega, za razliku od Mádlove, ne bi rezao žile. Mádlová uzdahne. Vise stvarno ne zna što bi mogla pitati. "Onda, gotovi smo, zar ne?", pogleda prijateljicu.

Houston, Houston, we have a p r o b l e m ! Telepatski im objema pošalješ otprilike osamdeset zanimljivih, oštroumnih pitanja, ali ne ide to. Stiže još j e d a n tragičan trenutak tvoje seksualne povijesti. "Riješili ste nas se, majstore", izjavi Mádlová. "Nije boljelo, zar ne?" Stvarno je tako glupa ili je samo zlobna?, razmišljaš. Ustaje i oblači džemper. Ispričava se (bez stvarnog žaljenja), ali neće moći ostati na književnoj večeri koja uskoro počinje. Njezina stroga izjava te gotovo paralizira, ali k stoliću g d j e te cijelo vrijeme nestrpljivo čeka lokalni novinar s čudnovatim imenom Bruno, na sreću, prijeđeš bez ijednog posrtaja. Uhvatiš se za fotelju i osjećaš kako ti se jagodice prstiju tresu od tihog plača; opraštaju se sa sisama Mádlove. To više nisu prsti - to je desetero siročića. "Ja ću doći na književnu večer", marljivo te obavještava prijateljica. Pa naravno da ćeš doći, pizdo ružna, kamo drugamo bi i mogla ići?! izderu se na nju tvoje prepone. "Drago mi je." Mádlová te ravnodušno pogleda. "Onda bok, gospodine pišče." Oboje znate o čemu se tu radilo. Više te ne treba (spretno te iskoristila da dobije opširan razgovor za beznačajan školski časopis; profačica češkog bit će oduševljena i vjerojatno će j o j dati višu ocjenu). "Bok, gospođice." "Vidimo se u sljedećem životu!", d o d a j e Mádlová nemilosrdno. Znači, neće ti dati ni telefon, čak ni e-mail. Osjećaš bijesnu nepravdu.

"U sljedećem već nešto imam dogovoreno, ali mogao bih u onom iza njega, ako ti to odgovara", kažeš neusiljeno. Nasmije se, prisloni dva prsta rta usne i pošalje ti zračni poljubac, Goni se, droljo jedna!

50 Cjelodnevno skijanje, nadmorska visina i ispijeni alkohol toliko su umorili četveročlanu grupicu da izdrže budni jedva do večere; odmah nakon toga svi odlaze na spavanje. I sutradan je od jutra sunčano, a Bruno se opet posvećuje Tali. Upravo sad strpljivo čeka da si Tali namaže nos kremom za sunčanje i navuče rukavice obrubljene krznom. Čeka, iako njegovo vrijeme brzo istječe, kaže Aneta samoj sebi. Ugrize se za usne. Tali primijeti Anetu i s osmijehom j o j mahne. Aneta j o j uzvraća. "Super ti ide!", dovikne joj. "Samo tako nastavi!" "Strašno sam nespretna. Ali Bruno je zlatan!" "Da, stvarno jest!", viče Aneta Bruni i iz daljine mu pokaže uzdignut palac. Cyril se zaustavi pokraj sestre. "Bruno je još nije ni dotaknuo", zaključuje poluglasno. "Zato je ta drolja tako vesela." "Kako znaš?" ' "Pitao sam je." Aneta uzdahne. "Laka zarada", objasni j o j Cyril. "I ja bih na njenom mjestu bio zadovoljan."

Aneta nema snage za raspravu s bratom. "Je li ju izabrao? Da, izabrao ju je — onda mu se valjda sviđa, zar ne?", razmišlja Cyril naglas. "Pa zašto je, kvragu, ne pojebe?" "Stidi se. Nisam li ti to već rekla?" "On se stidi? Pa zbog čega, zaboga?" "Stid je osjećaj koji ti ne možeš razumijeti." "Pa ja sam za nju, jebote, stvarno previše platio!" "Kakve veze ima njen honorar s Bruninom stidljivošću?" Cyril odmahne rukom: "To je kao da se stidi voziti taksijem!" "Pa on se stidi voziti taksijem. To nisi znao, ti šestoruki Šivo?" "Fakat ću se izbljuvat od njega." "Kako izvoljevate." Cyril se .namrgodi sa zakašnjenjem. "Zašto šestoruki Šiva? Imam dvije ruke. I uvrede bi trebale biti logične, zar ne?" "Preostale četiri su nevidljive ruke tržišta." Cyril se naceri. "To su bačene p a r e ! " Anetu ovo razljuti. Sjeti se kako ih je Cyrii u djetinjstvu prisiljavao da j e d u namirnice kojima je istekao rok trajanja j e r nije podnosio pomisao na to da će ih baciti. "Pa onda ćemo je pojebati nas dvoje, zar ne?", predlaže Aneta. "Inače nam se ta investicija neće vratiti." "I meni je to palo na pamet", složi se Cyril. Okrene se prema Tali kako bi je pogledao kroz objektiv te mogućnosti. Aneta promatra Cyrila s nevjericom. "Nitkove." "A što d r u g o da radimo?"

"Sad ću se najvjerojatnije ja izbljuvati." "Pa zar je trebam pustiti da ovdje beskorisno uživa? A dobro je plaćena? Gdje je tvoj ljevičarski smisao za pravdu?" "A g d j e je tvoj smisao za pravdu?", eksplodira Aneta. Cyril podigne obrve. "O čemu to opet melješ?" U Aneti raste bijes, više nije u stanju zadržati to u sebi. "Kako to da u mobitelu imaš brojeve otprilike trideset zastupnika u parlamentu?", napadne brata. 'Ti mi pregledavaš mobitel?" "Odgovori. Nije li valjda r a z d v a j a n j e izvršne vlasti od sudske j e d a n od temeljnih stupova svake demokracije? Kako onda imaš u mobitelu brojeve političara?" Cyril pokušava izmisliti duhovit odgovor. "Zato što sam sudac, srce. Zato. Da sam vjeverica, u košarici bih imao lješnjake..." "Sve je to svinjarija! Pa zar si već zaista izgubio s a v smisao za pravdu?" "Pravda je utopija." "Naravno! Tako da mirne duše možete osloboditi nekoga tko je sasvim očito tražio mito od pet milijuna! Svi smo to jasno čuli na snimci! Kako je to moguće?! Gdje je tvoj smisao za fair play?" "Ali ne budi smiješna, Aneta. Ne postoji nikakav fair play. Probudi se već jednom. Život je nepošten. Pravednost je mit! Netko se rodi na Beverly Hillsu sa zlatnom žlicom u njušci, a netko u kućici od blata u Bangladešu - g d j e je tu pravda?" "Ma to su samo prazne priče." "Ali nisu. Priznaj samoj sebi da je život nepoštena borba. Život nije galantna svečanost kao što bi ti željela, nego svakod-

nevni podmukli boj - u kojem ja ne želim izgubiti. To je sve. Ili vladaš ili služiš." "Ali to je sranje. I nikakve tvoje svrsishodne teorije neće tu ništa promijeniti." "Naravno da je to svinjarija - ali zgražati se nad tim jednako je naivno kao i žaliti se da govno smrdi. Jednostavno, to tako jest, bilo je i bit će. Naravno da se uvijek i prije svega radi 0 vlasti i lovi. Čemu se čudiš? Političke funkcije prije svega su jasle. Demokracija je nusprodukt." "Znači, i smanjivanje broja nezaposlenih, rast plaća, bolje školovanje i zdravstvo - oprosd mi zbog moje naivnosti isto? To je također samo nusprodukt?" "Sure, honey. To je samo marketing, točka. Privlačan omot povećava prodaju. To je PR svih koji žele vlast. Koji trebaju zgrnuti pare. Pa zar zaista v j e r u j e š da nekakvi Paroubki 1 Grossi to misle iskreno? Da su im bitne škole i bolnice? Dobrobit naroda je socijaldemokratski kičl Mladi strojovođa vodi siromašan narod - a na kraju zgrne otprilike sto milijuna!" "Dobro. Ali čast nije ljevičarenje. Čast nije kič. I u ovom sjebanom svijetu j o š uvijek možeš ostati pristojan čovjek — ako hoćeš." "Da znaš ono što znam ja, možda bi promijenila mišljenje. Minimalno šezdeset posto političara su korumpirani gadovi, shvati to napokon." "A koliki postotak sudaca?", odsiječe Aneta. Oklijeva, ali onda to prvi put u životu nazove pravim imenom. "A ti, buraz? Nisi valjda i ti korumpiran? Otkud ti tih sto tisuća za Tali?" Cyril stisne usne.

"Ali ne brini se", kaže Aneta. "Ni ja ni Bruno nismo nevini - mi ti pomažemo oprati tu lovu." Na Cyrilovu licu pojavi se bolna sjena. Uvrijeđeno šuti kako bi Anetu podsjetio da j o j je on u djetinjstvu kupio skije, bicikl i haljinu za ples. Da je on bio onaj tko je s njom svake večeri učio za maturu i za prijemni na faks. Da j o j je on našao radno mjesto na televiziji. I tako dalje. "Oprosti, buraz", šapne Aneta. Cyril pozove Tali i zajedno odlaze u hotel.

51 Brzina pripovijedanja trebala bi rasti kako se bliži kraj, osobito kod akcijskih priča. Kraće scene i manje opisa kako bi čitatelj imao u sjećanju sva mjesta pomoći će da se poveća osjećaj hitnosti... U tom trenutku možemo napustiti svu dekoraciju i omogućiti čitatelju da se bez ometanja veseli onome Što će doći. CELIA BEAYFIELD, Kako napisati bestseler (Tajna uspješnog pisanja)

52 "Mislim da ću te poševiti još jednom," kaže Cyril Tali. "Ovaj cialis stvarno djeluje. U dupe." "To se obično dodatno plaća", kaže Tali. "Ali za tebe je gratis. Kad bi htio, mogao bi sve dobiti gratis." "Nikada ništa nije gratis, curice."

"Znaš kako to mislim, Cyrile." "Ne znam." "Pa ne moraš me odmah zaprositi. Ili slične gluposti." "Sviđa mi se što nisi romantična. Ne podnosim romantične ženske. Sisaj mi malo jaja, ok?" Tali posluša. "Da se šest sati dnevno skidaš za perverznjake iz cijelog svijeta, i tebe bi prošla romantika." "Dobro je što si realistična. A i ovo mi se sviđa. Uuuh! Moram reći da ni ona kurva u Hong Kongu nije bila bolja." "Ovo bih ti mogla raditi i na pola radnog vremena, kužiš? Ne trebaš se mnome oženiti. Možeš me samo uzdržavati." "Razmislit ću o vašoj ponudi, madam. Uuuh!!! Pošaljite mi mail, okej?" "Dobro, gospodine. Poslat ću vam i neke slike kako biste imali jasniju predodžbu." "Puno pričaš. Ili jebi ili pričaj. Ne oboje "Oprosti." "A sad mi nabij tu svoju savršenu picu u facu. Hajde! Uaaa! Ovo je prekrasno! Mislim da bog postoji, što kažeš?" "Ništa, zabranio si mi da pričam." "Onda ću ja tebi nešto reći: ako bog postoji, izgleda kao tvoja pica." "Ne bogohuli, Cyrile!" "Ne znam što znači ta riječ. Uuuh! Ako idem u pakao, onda da se barem pošteno izuživam! Moj životni moto." "Sviđa mi se." "Znam. To dupe ćemo ostaviti za drugi put. Sad ću ti svršiti u facu." "Na usluzi, gospodaru." "Isusekriste, pa ja te valjda volim!"

53 "Nas" Bog je istovremeno i Bog onih drugih - i onih koji traže, i onih koji ga ne poznaju. Da, Bog je prije svega Bog onih koji traže, ljudi koji su na putu. TOMAŠ HALIK, Udaljenima blizu

54 Stvari, ljude i emocije Cyril je oduvijek trošio brzo; naprimjer, skijaški centar dojadio mu je već nakon dva dana. Više od sto pedeset kilometara skijaških staza za n j e g a je malo, iako je stigao prijeći j e d v a polovicu. "Nećemo li malo za promjenu ići nekamo drugamo?", za doručkom predlaže bratu i sestri. Pomalo su mu dosadni i Bruno i Aneta, ali to ne smije izreći. Aneti je oprostio jučerašnji ispad, a ona je to više-manje i očekivala: zna da Cyrila malo što može pogoditi. Neugodne istine kožu mu probiju jako rijetko. Aneta se sjeti televizijske reklame o specijalnim namazima koji štite fasadu od spreja. "Bi li ti smetalo da još malo putujemo, buraz?", upita Cyril Brunu. Slične kondicionale koji slabo maskiraju Cyrilovu autoritativnost brat i sestra dobro poznaju: na svim zajedničkim izletima na ovaj im način nameće svoj program. Njihovo iznuđeno kimanje predstavlja kao demokratsku raspravu. Ako nešto ne ispadne dobro, lako se može pozvati na njihovu jutrošnju suglasnost.

"Ne", kaže Bruno.. Žrvanj slučajnosti počinje se okretati. Odlučeno je (Tali, naravno, nema pravo glasa) da se autom odvezu u drugi, više od Šezdeset kilometara udaljen skijaški centar, iako im tamo ne vrijedi tjedni ski pass. Aneta mlitavo protestira kako je suvišno trošiti novac za novi. "Novac se mora okretati", upotrijebi Cyril često rabljenu izreku.

JoŠ j e d a n od Cyrilovih omiljenih izraza je antička drama tako prezirno naziva sve životne situacije koje sadrže veću količinu ljudskih osjećaja. Ali danas se antička drama odigrala bez Cyrila, koji je odmah nakon dolaska u novo skijalište otišao s Tali u bar ispod skijaške staze. Približava se podne, j u t a r n j a navala skijaša već je minula; dok Aneta i Bruno prilaze donjoj stanici žičare, ispred turnilceta je samo nekoliko ljudi. Kabina koja se približava nepravilna je bijela kocka za šest osoba, imaju je samo za sebe. Sldje stave u držače s vanjske strane vrata, sagnu glave i ulaze. Sjednu jedno nasuprot drugome, štapove drže u rukama. Čim se kabina popne do prvog stupa, Aneta protiv svoje volje opet zamišlja (ovaj tjedan već tko zna koji put) da se kabina otrgnula od čeličnog užeta i pada. Nakon nekoliko trenutaka uspijeva otjerati uznemirujuću viziju. Pokušava pogoditi na što upravo sada misli Bruno. Pokušava se uživjeti u njegove osjećaje, razumjeti kako je to biti na redu - i preplavi je puno veća tjeskoba od one koju je iskusila u prethodnoj predodžbi katastrofe. Zato brzo isporuči Bruni nekakvo beznačajno pitanje j e r zna da banalnosti uspijevaju otjerati potištenost, Bruno kratko odgovara.

"A što s Tali?", usudi se upitati Aneta. "Žao ti je Sto ju je Cyril prisvojio?" Bruno se nasmije. "Ej, znaš da sam ja od početka mislila kako je to blesava ideja..." Bruno to ne komentira. "Ali ne patiš, zaboga, zar ne? Valjda je ugodno prevladalo nad neugodnim? Da ne idemo u detaljnije analize?" Na Anetino iznenađenje Bruno ovaj put ne oklijeva s odgovorom. "To da." "Ozbiljno? Dobro da je tako, zar ne?" "Kako god bilo, dodirnuo sam ljepotu. Zbog toga sam Cyrilu zahvalan." Aneta ostane bez riječi. "Dodirnuo sam ljepotu", ponovi Bruno. "Nema svatko u životu toliko sreće." Aneti treba malo vremena prije nego što uspije odgovoriti. "Naravno, buraz, naravno!", kima. "To si rekao jako... lijepo." Već idućeg trenutka moraju prekinuti ovaj neočekivano intiman razgovor jer na sljedećoj stanici u kabinu uđe tridesetpetogodišnja plavuša s dvoje djece, dečkom i curom; i djeca su plavokosa, ispod skijaških kaciga strše im svijetli pramenovi. Pričaju češki. Aneta odmah kaže Bruni nešto nebitno - ovaj je put progovorila samo zato kako bi pridošlicama dala na znan j e da su također Česi, te tako poštedila Brunu od eventualnih netaktičnih komentara čudnovatog kontrasta između njegovih skupih skija i prastare, demode odjeće. Onda kabinom zavlada uobičajena neugodna tišina. Ove d u g e sekunde i minute koje u malom prostoru, htjela-nehtjela, mora provoditi s potpunim

neznancima, Aneti su skijanje oduvijek činili neugodnim. Nenormalnost pretvorena u normu, pomisli. Njena mašta odmah j o j servira još jedan prizor katastrofe: žičara se pokvari na mnogo sati, a prije nego ih oslobode iz kabine, ona se pred svima mora popiškiti. U onu usku pukotinu između poda i vrata... No kabina žičare sigurno se penje prema vrhuncu. Aneta kroz izgrebano staklo promatra vrhove smreka. Bruno obriše usnice papirnatim rupčićem. Iznenada se začuje prodorno elektronsko pucketanje i plavuša s osmijehom punim isprike iz jakne izvuče mali voki-toki. Češke obitelji s vokitokijima Bruno i Aneta ovdje definitivno ne vide prvi put; to je jeftiniji način komunikacije od telefoniranja mobitelom nekoliko puta dnevno. "I? Tamo si?", kaže žena u neprilici. Nasmije se Aneti i slegne ramenima. Muškarci nas prisiljav a j u da upotrebljavamo te njihove igračke, protumači Aneta njezinu gestu - i uzvrati j o j osmijeh. U voki-tokiju ponovo zašumi. "Tamo si, Alane?" "Pa gdje ste, ljubavi? Već vas deset minuta čekam," Djevojčica pogleda m a j k u i naceri se, "Spustit ćemo se j o š jednom? Čuješ me? Javi se!" Plavuša ironično podigne obrve, ali Aneta već gleda nešto drugo: mokre mrlje na podu. Bruno je u svojim mislima. Kabinu ponovo ispuni Alanov glas. "Požurite se, maco. Umirem od gladi!" "Dobro, dobro. Onda završavam, dobro?" Nasreću, već su skoro gore. Svaka sekunda je vječnost. Aneta iz kabine iziđe prva, istrči van i staje na skije. Bruno gleda za njom ništa ne shvaćajući. Aneta se odgurne štapovima i odlazi. Juri prema dolje, nikada u životu nije skijala

brže. Prikoči samo kad prijeti da će izletjeti sa staze. Netko za njom nešto viče. Već se čini da će skijašku stazu svladati u jednom potezu, ali nekoliko stotina metara prije kraja noge joj konačno otkažu poslušnost. Mora se zaustaviti. Stoji u dubokom pretklonu, rukama se drži za vruća bedra i hvata dah. A htjela je s njim imati djecu. Rekla mu je to. Htio je. Šalio se kako se njihovo dijete mora zvati Opera ili Explorer — ovisno o tome hoće li biti djevojčica ili dečko. Upravo tako je to tada rekao. Aneta pogledom preleti preko ljudi ispred stanice žičare - odmah ga ugleda. Da, to je on. Krene prema njemu. Naglo koči, skoro ga je srušila. "Iznenađenje!" Njezin dolazak ga prestravi. Nije se u stanju ni nasmijati. "I onda, nedostajala sam ti?" Aneta hvata dah. "Falila sam ti?" Alanovo lice ništa ne glumi. "Znam da su ovo samo fraze", teško diše Aneta, "ali kako drukčije to reći?" Alan sklanja pogled. "Što. radiš ovdje? Nisi li trebao biti na službenom putu?" Šuti, svjestan vlastite krivnje. "Ne radiš u inozemstvu, jel' da?" Alan nervozno pogleda prema skijaškoj stazi. "Čekaš nekoga?" Ne odgovara. "Znači, ne radiš s kompjuterima, a nisi ni šumavski drvosječa." U Alanu se na djelić sekunde probudi iracionalna nada da će Aneta cijelu stvar uspjeti sagledati s humornim odmakom,

ali kad se njihove oči napokon susretnu, odmah mu je jasno da je pogriješio. "Radim s kompjuterima", slabašno se pobuni. "Da? Stvarno? Što točno radiš?" Alan se nakašlje. "Igre. Izmišljam strateške igre." "Ah, tako. Ovo bi čak moglo biti istina, zar ne? Je li to istina? Je li ovo, za razliku od svega ostalog što si mi ikada rekao, istina?" . Alan oprezno potvrdi. Aneta okrene liče prema nebu. Tek sad počinje povezivati j o š neke stvari. Odjednom postane svjesna nečeg zapanjujućeg. "Moralo ti je biti j a s n o da nećeš moći lagati vječno... Pa morao si znati da će se to prije ili poslije otkriti? Znao si to, jel' da? Znao si to od samog početka!" Aneta povisi glas. "Znači, s tim si zapravo računao. Uračunao si to kao mogući rizik. Sve ovo: ovaj moj šok, moje razočaranje - sa svim tim si unaprijed računao. Da ili ne?" Alan lupka skijom po snijegu.. "Odgovori!", vrisne Aneta. "Vjerojatno da." "Znači d a j e sve što si mi ikada obećao, sve što si sa mnom radio bila samo strateška igra. Sve to bio je samo nekakav kompjuterski simulator ljubavi, jel* da? Jel' da? Odgovori! Odgovori mi, molim!!!", vrišti Aneta. "Aneta, ja..." "Moje ime nikada više ne izgovaraj, ti usrani, sebični, cinični pizdune!!!"

55 Muškarci počinju shvaćati daje istina negdje između - da još žele i mogu biti muževni (odgovorni za obitelj graditi karijeru), ali istovremeno suosjećajni, osjećajni, pažljivi. Počinju shvaćati da bi mogli biti ono što sociologinja Hana Librovd naziva "avangardni mačo", a Čiju je pojavu početkom devedesetih godina predvidjela u knjizi Šareni i zeleni. "To je muškarac koji ima fizičku snagu, čvrste stavove i odlučno djelovanje. Ono po čemu se razlikuje od svog kritiziranog mačo prethodnika jest sposobnost altruizma, strpljenja i ljubavi." ČASOPIS RESPEKT 44/2007

56

Tali i Cyril ispijaju kavu u jednom od vanjskih barova pokraj skijaške staze; već su na odlasku kad nazove Rene. Tali na Cyrilov zahtjev uključi na mobitelu zvučnike. "Što se događa. Tali? Zašto ne zoveš? Zašto mi se ne javljaš?" Tali pogleda Cyrila i uzdahne. "Reci mi!" "Među nama je gotovo, Rene." "Kako gotovo?" "Shvati to, molim te." "Kako bih to, kvragu, mogao shvatiti?" "Rene, odlučila sam te napustiti."

"Molim?! Ti ostavljaš mene?", viče Rene. "Mene koji sam te doslovce pokupio s ulice? Koji sam ti dao sve što imaš?" "A što imam, Rene? Znaš, toga baš i nema puno..." "Kad sam te upoznao, imala si samo gljivice i iscjedak!" Cyril se smije. "Jedino što znaš je prostačiti, Rene. To je jedino u čemu si dobar." "Ne shvaćam! Znači, odlaziš s Brunom?! S tim invalidom? S tom nulom?" "Naravno da ne ostajem s Brunom. Rene, zar stvarno misliš da bih mogla živjeti s nekim poput Brune? Vidi se da me ne poznaješ." "Čekaj, ti se jebeš s onim... sucem? Ti se jebeš s pedesetogodišnjim tipom?" "Svatko ima onoliko godina koliko osjeća da ima, znaš, Rene?" "Znači, on se osjeća mlado kad može j e b a t mladu curu, jel' da? Imam li pravo?" "Da", progovori Cyril. "Točno tako se osjećam." "On nas sluša?" "Da, ja te slušam, Rene." "Pa onda slušajte: niste li možda rekli da se radi samo o striptizu?. Da j o j se ništa neće dogoditi? Da će samo piti cappuccino?" "Rene... Što sad glumataš? Pa Tali si mi normalno prodao, ne sjećaš se?" "Seronjo jedan!", vrišti Rene. "Ubit ću te!" "Hajde, hajde, jadniče. To su samo prazne prijetnje. Na to sam navikao." "Kunem se da ću te ubiti!"

"Ali nećeš", konstatira Cyril. "Vidio si Kinesku četvrt? Onaj poznati film? S Jackom Nicholsonom?" "Ubit ću te!" "Rene, da nekoga ubiješ i uspiješ se izvući, moraš imati j a k o puno sreće, i najvažnije - moraš biti bogat. Jako bogat. Misliš da si jako bogat?" "Ne, nisam. Ali ipak ću te ubiti!"

57 Bruno gleda kako njegova sestra leži u snijegu i plače. Vidi kako joj se leđa tresu. Tuga mu steže grlo, ali ipak sebično pomisli: hoće li tako plakati i zbog mene? Čini mu se da tragovi skija na kraju skijaške staze sadrže poruku koju ne uspijeva odgonetnuti. Skijaši oprezno zaobilaze Anetu, povremeno netko zabrinuto pogleda Brunu. Netko upita trebaju li pomoć. Bruno odmahne glavom. Alan ruča. Zajedno sa svojom obitelji. Možda će si naručiti i kolač. Kad bi se trebala otvoriti nebesa ako ne sada? pomisli Bruno. Koga drugog bi trebao spaliti oganj božjeg bijesa ako ne njega? Ali nebo je ažurno plavo kao da se ništa nije dogodilo. Aneta uz njegovu pomoć napokon ustaje. Bruno joj skine skije. Spuste se žičarom, nijedno od njih ne progovara. Svaka minuta koja prođe, svaki stup pokraj kojega promaknu Bruni se čini kao izvršen zadatak. Izlaze iz kabine, a Bruno stidljivo podupire sestru. Kad god u njegovoj blizini netko pati, osjećaj autsajderstva koji Brunu prati cijelog života postaje još veći. Osjeća se krivim, iako ništa nije skrivio - može li mu to netko

objasniti? Hitno treba alkohol. Aneta tih tridesetak metara koliko ih dijeli od najbližeg bara prijeđe presavijena u struku. Bruno je otprati na zahod, vrati se na šank, kupi dva viskija i odnese ih na terasu na stolić s kojega vidi vrata toaleta. Ovdje u dolini je hladno, ali iz raspaljene mreže plinske lampe struji ugodna toplina. Ispije skoć, nazove Cyrila i u okviru svojih skromnih mogućnosti izražavanja ukratko mu opiše situaciju. Cyril viče tako glasno da Bruno mora udaljiti telefon od uha. "Taj prasac! Ako ga sretnem, od face ću mu napravit kosani odrezak." Za petnaest minuta će doći, uvjerava Brunu. "One more drink?", pita konobar u prolazu. "Yes, please." Minute prolaze. Aneta je još na zahodu; nije teško pogoditi što ondje radi. U Bruni nezadrživo raste bijes. Barmen stavi na stol posudu s kikirikijem i još j e d a n viski; Bruno ga iskapi, što ubrza n j e g o ™ odluku: da, napravit će mu od face kosani odrezakl Civilizirani čovjek se ne tuče? Ali molim vas! Pa što onda treba raditi civilizirani čovjek kad ne želi dopustiti da mu seru po glavi? misli Bruno. Pa što mu d r u g o preostaje? Spora i dostižna pravda? Suci poput Cyrila? Ispije i Anetinu čašu i okrene se prema izlazu iz žičare.

Supruga i djeca hodaju ispred Alana, on neupadljivo gleda oko sebe. Idu na parkiralište. Napušta bojište. Bruno žurno prijeđe preko ulice i prepriječi mu put.

Alan zna s kim se susreo - prepoznao je to prema Bruninu izrazu, a možda i po potočiću sline koji se pojavio u lijevom kutu Bruninih usana. "Dostići ću vas", poviče ženi i djeci. "Samo idite!" U njegovu su glasu odlučnost i nesigurnost. Simpatična plavuša pogleda ne shvaćajući, ali posluša. Brunine misli bijesno se komešaju. Ruke su mu iznenada kao oduzete. Kod kuće u pansionu uspio je u afektu probiti desnicom bakelitni zid kupaonice, sad istu tu ruku j e d v a podiže. Zadnji put se tukao u četvrtom razredu. Kao što kažu instruktori na tečaju samoobrane: jedna stvar je znati tehniku, a sasvim druga uspjeti je upotrijebiti. Znaš da je napadaču najbolje gurnuti prste u oči, ali možeš li to izvesti? Možeš li zabosti dva prsta čovjeku u očnu duplju? "Čujte", počinje Alan, "ja..." Možda je okidač bila ta naznaka osmijeha. Alanov osmijeh je posljednja stvar na svijetu koju je Bruno mogao podnijeti. Uhvati ga za ovratnik jakne i bijesno, iako pomalo besciljno povuče. Neka žena vrisne. Barmen nešto viče. "Ako me udarite, to će biti kažnjivo djelo!", cvili Alan. Koja je on kukavica, stigne shvatiti Bruno. Zgadeno ga pokuša udariti, ali ruka ga ne sluša: dohvatio je, doduše, Alanovo lice, ali to je smiješan, slab udarac. Stoje j e d a n nasuprot drugom, uzajamno se grle i stenju. Nijema groteska. Htio si osvetu, dobio si farsu. Kao i obično. U Bruni se iznenada nešto uzburka. Odmakne se i iz sve snage udari Alana u sljepoočnicu. Jasno začuje kako mu je pukla kost u zapešću. Zajeca od bola i padne u nesvijest.

58 Blizina smrti javlja se na različite načine. Ponekad nam onaj koji umire pripovijeda da je već umro. Nekada nas u panici pita je li živ ili mrtav. Sve je to normalno. Jedan od relativno Čestih znakova je tzv. pakiranje kofera. Ponekad se radi 0 čežnji da se nekamo otputuje, da se spakiraju stvari za put, da se dovrše nedovršeni poslovi. KAKO BITI BLIZU (Pratnja u posljednjim tjednima i danima života)

59 Bruno nasreću uskoro dođe k sebi. Cyril odbija pozvati hitnu pomoć i čekati je. Odluči da će Brunu sami odvesti u najbližu bolnicu. Dok ulaze u auto, Tali je brža od Anete i pridrži Bruni vrata. Bruno j o j se nasmiješi. Ako ga slomljeno zapešće boli, ne pokazuje to. Aneta je barem sjela na suvozačevo mjesto kako bi Tali pokazala da je j o š prva dama u obitelji. Zabranjuje samoj sebi misliti na Alana; zna da bi se ponovo rasplakala ako bi na n j e g a mislila dulje od par sekundi i zato sve misli 0 njemu potiskuje odmah u korijenu. Ovo je zapravo gotovo j e d n a k o kao kad je pretprošle godine u zgradi televizije ostala bez torbice u kojoj su bili telefon, dnevnik, svi osobni dokumenti i kreditne kartice. I danas se osjeća okradeno. Osjeća da j o j je život gomila ruševina. Cyril veći dio puta vozi šutke. Adresu bolnice našao je za nekoliko sekundi uz pomoć satelita - Bruno nije ni slutio da

navigacija može takve stvari. Kao već toliko puta u životu, prema starijem bratu osjeća divljenje; iako se radi o suzdržanom, ponekad proturječnom respektu, ipak je to divljenje. Bruno pridržava lakat ranjene ruke i štiti je od drmusanja. Pogledom prati željezničku prugu koja vodi pokraj ceste; vlak s kojim se mimoilaze malo ga razveseli, ali odmah mu misli vrati na povratak. Bruno želi kući.

Bolnička atmosfera Anetu odmah podsjeti na Bruninu bolest - u usporedbi s tim slomljeno zapešće zaista je sitnica. Najjaču vezu između njih troje čine tragedije, osobni porazi i povrede, shvati. Jedina stvar koja ih uspijeva zaista zbližiti nisu zajednički izleti, nego nesreća... Praznim hodnikom brzo prolazi medicinska sestra; Cyril je bez oklijevanja zaustavi i traži da dođe liječnik. Aneta mora priznati da je stvarno sposoban. Sposoban učiniti bilo što. Ne bi smjela biti nepravedna. Kad god su u djetinjstvu prerano potrošili mirovinu za siročad, Cyril je išao raditi noćne smjene u pekarnicu; ponekad je čak u narančastom prsluku preko dana meo praške ulice. Aneta ga je vidjela vlastitim očima, ali danas j o j se t a j prizor čini nekako nestvarnim. Dolazi liječnik, Cyril zbog osiguranja laže da se radi o skijaškoj ozljedi. Aneti ova mala laž začudo ne smeta. Lagati talijanskom doktoru možda bi uspjela i ona. Lagati muškarcu za nju više nikada ne smije biti problem, odjednom bijesno odlučuje. Kako oni njoj, tako ona njima. Život je borba - a ona u njoj ne namjerava izgubiti.

60

Predsjednik kluba blebeće već pola sata, navijači mu se smiju u facu, ali Šimiju je dobro.. Stolice su ovdje udobne, tapecirane. Ima nove pramenove i novu tetovažu. I auto je lijepo sredio; dao je za to hrpu love, ali mašina je sad prva liga. S tom zadnjom curom nije bilo niš posebno, pa je sad sam, ali svaka veza jednom završi. Što se treba dogoditi, dogodit će se, kaže Šimi samom sebi. Sigurna stvar. Cura je oduvijek bilo i bit će ih. Sad barem nakon puno vremena opet ima vremena za sebe i Play Station. I može napokon pogledati tu hrpu DVD-a koju je kupio lani. Našao je na sniženju plazma TV sto trideset centimetara, full HD, a onda zbog ženskih za to skoro nema vremena. Pa zašto ga je onda kupovao? Ionako su to većinom drolje. Kao Tali koja je ostavila Renea zbog zlatnih kartica tog suca. Zbog pedesetogodišnjeg tipa. Svinjarija. Zimske pripreme Šimi prolazi uspješno, nasreću, ozljede ga zasad mimoilaze. Naravno, moglo bi biti i bolje - uvijek može biti bolje, zar ne? - ali sigurno nije ni loše, misli. Za novinarske statistike ga boli briga. Nogomet se ne igra zbog pretrčanih kilometara. Novinari mu u zadnje vrijeme fakat idu na živce, osobito oni gadovi koji trče za njim odmah nakon završetka izgubljene utakmice, kad žuri u. svlačionicu. Znoj se cijedi s njega, ne može uhvatiti zrak, bijesan je j e r su izgubili - a taj mirisavi novinarčić u sakou dođe s televizijskom kamerom i mikrofonom i pita sve same besmislice. Čovjek može lako napraviti budalu od sebe. I Šimiju se to dogodilo nekoliko puta. Ujesen je greškom rekao da je igra njihovog tima bila slaba zbog grčevitosti i želje da prijeđu u napad. Ovo je bilo u glavnim vijestima, a do danas je na internetu, ali,

nasreću, već se i sam zna nasmijati takvim stvarima. To je najbolji način kako se postaviti prema tome. Nije od onih koji ne znaju priznati grešku, kaže Šimi samom sebi. Kad puca na gol i zajebe, nikome ne tvrdi da je htio dodati loptu nekom drugom. I tako dalje. Navijači su ga lani lijepo primili, takvu sreću nije imao svaki novi igrač. No dobro, neki od njih imaju nacističke sklonosti, dižu ruke i viču heil, ali ima li smisla da im se suprotstavlja? Hoće li pomoći nekome ako ih naljuti? Hoće li time išta promijeniti? Vjerojatno jednako koliko i ovi sastanci. Predstava za novinare. Naravno da nitko ne želi rasizam na tribinama, kad zbog toga ti Židovi u savezu danas lupaju takve kazne. Ali to se njega ne tiče. Jedina stvar koju mora riješiti je taj Reneov problem. On ga se, nažalost, tiče. Riješit će to, pa onda time više neće morati razbijati glavu. Ali nije tako jednostavno. Istinu govoreći, uopće nije jednostavno. Pomoći prijatelju je u redu, tome se ništa ne može prigovoriti. To je važnije od svega. Pomagati prijateljima je okej, nesumnjivo. Ali ubiti čovjeka, to nije u redu. Neka se Rene na njega ne ljuti, ali stvarno nije. Bez obzira s koje se strane gleda, objektivno to nije u redu. Možda je to cool, kao što kaže Rene, možda je tako, ali nije u redu, razmišlja Šimi nesretno. Skoro da počinje sumnjati u tu ideju. Ali može li se iz toga izvući? Ne može. Ostavio bi u tome frenda samog, a osim toga ispao bi kukavica - a ni to sigurno nije u redu. Jedan za sve, svi za jednoga. Nikad nije bio kukavica, nije ni sad i nikad neće biti, Ali, s d r u g e strane, upucati doduše starog, ali živog i zdravog tipa, fakat nije u redu. Osobito ako se to otkrije. A uvijek postoji rizik da to otkriju - i to zaozbiljno. I češki policajci danas već znaju svašta: nadu DNK ili mirise traga, dovedu psa, a Rene i on su doživotno u kurcu. Nema smisla lagati samom sebi. Tako je rekao i Reneu: lagati samom sebi u ovom je slučaju

kontraproduktivno. Rene situaciju mora sagledati u realnom svjetlu. Kome žele lagati? Samima sebi? Pa to je glupost, zar ne? Rene možda nema što izgubiti, jer, što bi mogao Rene izgubiti? Striptiz bar i tu kurvu - ali nogometaš prve lige može izgubiti više. Sorry, Šimi govori samo ono što misli. Uvijek je bio takav. Može biti izbačen iz lige, naprimjer. Zauvijek. Može izgubiti mjesto u nacionalnom timu, naravno. Ili je možda u reprezentaciji igrao netko tko je ubio čovjeka? Šimi za takav slučaj sigurno nije čuo. Ili taj eventualni prelazak u Njemačku - i to bi bilo ugroženo. Može li netko zamisliti da nogometni agent Zdenek Nehoda telefonira primjerice u Dortmund i kaže im da ima za njih spretnog ubojicu za igru u obrani. A takva prilika za prelazak može doći i Šimi čvrsto v j e r u j e da će uskoro i stići. Osim ako je on ne sjebe. Ali kako da ne sjebe kad je Reneu obećao da će mu pomoći smaknuti tog tipa? Šimi osjeća kako se njegove misli kreću u začaranom krugu. Karte su beznadno podijeljene. Mora to riješiti logično: kad ne postoji dobra opcija, na red dolazi ona n a j m a n j e loša. Čovjek mora izabrati put n a j m a n j e g otpora. Zlatni srednji put. Takav koji će povrijediti što m a n j e ljudi - a osobito ne ljude koji su njemu bliski. Napokon je ta premišljanja nekamo pomaknuo. Šimi osjeća da se približio iješenju: ubit će tog tipa - i riješit će se svega. Sastanak je pri kraju. Neki od navijača pružaju Šimiju ruke. Reći će Liscu, odlučuje Šimi. "Zdravo, Lišće." "Bok, Šimi! Čuo sam da imaš novu tetovažu, pokaži!" Šimi utiša glas. "Pokazat ću. Ali ti mi nabavi pucaljku i metke." Lisac je iznenađen, ali onda nabaci profesionalnu facu. "Dobro, Šimi. Sve za tebe. Ništa ne pitam."

"To je dobro." "Drago mi je da si shvatio da čovjek danas ne može bez pucaljke. Ljudi su svinje, zar ne?" "To i ja kažem", kaže Šimi. "Živimo u sjebanom svijetu, Lišće."

61

Polazio sam od toga da u prihodima treba navesti samo vlasništvo imovine u poduzećima, a ne prihode od njihove prodaje. MINISTAR PROMETA ALEŠ ŘEBÍČEK (ODS) na pitanje zašto u svojoj prijavi imovine, koju je predao sa zakašnjenjem, nije naveo 44 milijuna dobijena za prodaju nepoznatih dionica. Ovu svotu prijavio je tek nakon što su novine objavile da postoje nejasnoće oko njegovih mogućih veza s građevinskim poduzećem Viamont. Ovo poduzeće imalo je prednost u državnim narudžbama.

62

Čekaonica na odjelu kirurgije puna je ljudi, nemaju kamo sjesti. Cyril stojeći pregledava Bruninu rendgensku snimku. Na stoliću ispred njih leži nekoliko časopisa, Tali posegne za jednim i lista sa zanimanjem. Bruno j o j gleda preko ramena: polovicu sadržaja čine reklame: SISLEY. FENDI. KENZO. Članaka je malo. BELLE E DANNATE. Bruno zna na talijanskom otprilike sto riječi, ali, začudo, to mu je dovoljno da

razumije neke naslove: DIO? UN' ILLUSIONE. U kutu čekaonice je televizor, kviz na ekranu nitko od prisutnih ne prati, možda i zato što se zvuk gotovo i ne čuje, Bruno primijeti na polici ispod televizora daljinski upravljač - u Češkoj ovo ne bi bilo moguće, kaže samom sebi. U pansionu im je nedavno netko ukrao i vješalice za ručnike. "Misliš da mogu promijeniti program?", šapne Cyrilu koji nestrpljivo hoda amo-tamo po prostoriji. Cyril uzrujano ščepa upravljač i gurne ga u Bruninu zdravu ruku. Bruno posved prisutnim Talijanima pogled pun ispričavanja i počne mijenjati programe. Osjeća da ga svi promatraju, ali ustraje, djelovanje triju škotskih viskija još nije potpuno prestalo. Napokon nade ono što je tražio: na ekranu se pojavi dobro poznat pogled iz lokomotive. Prolazi pokraj drveća. Aneta ga pomiluje po leđima. "Sljedeći put ću mu dovesti strojovođu", naceri se Cyril. "A ne striptizetu." Tali se smije. Neće biti sljedećeg puta, zna Aneta.

Izlaze iz bolnice, Bruno ima ruku u gipsu. Četrdeset pet milijuna ljudi na ovoj planeti je slijepo, podsjeti se. Pa se onda radije nemoj žaliti. Manje želja, više zahvalnosti. Cyril kaže da će, kad su već ovdje, razgledati grad. Ide s Tali u kupovinu, Aneta pozove Brunu na kavu. U kafiću je internet; Bruno na nekoliko minuta sjedne za jedno od računala i traži vlak za Češku. U autu, na povratku u hotel, skuplja hrabrost da to priopći Cyrilu. Ne boji se Anetine reakcije, ona će to sigurno razumjeti. Ionako više ne može skijati.

"Želio bih se vratiti kući", progovori promuklo. "Našao sam vlak." . Zdravom ljevicom posegne u džep prastare flanelske košulje, izvuče stranicu s voznim redom i preda je Aneti. "Morat ću dvaput presjedati. Ali to mi ne smeta. Naprotiv." "Naprotiv?", poviče Cyril ledenim glasom, podrugljivo. Bruno šuti. "Kako to, jebote, misliš, naprotiv?" "Misli to tako da voli presjedati", kaže Aneta. Cyril se okrene od volana, istrgne j o j papir iz ruke i kratko ga proučava. "Namjeravaš putovati natrag u Češku četrnaest sati?" Bruno plašljivo kimne. "Voliš komplicirati, jel' da, buraz?" "Volim vlakove", pisne Bruno. "I kolodvore." Cyril kima, razmišlja o mogućnostima. "Zašto hoćeš kući?" Bruno sliježe ramenima. "Zbog Inke. Zbog Renate." Boji se da Cyril ne kaže nešto loše o njima. "Okej. Ali čemu takva žurba?" Bruno ne zna čemu takva žurba. Stvarno ne zna zašto odjednom za sve ima tako malo vremena. Neka mu to netko objasni. Aneta kaže da će otići s Brunom. Ustraje u tome. "Bljuje mi se od vas", prosikće Cyril razdraženo,

Aneta pomaže Bruni s" pakiranjem. Oboje uzimaju samo nekoliko najnužnijih stvari za put, skije i sve ostalo Cyril će im dovesti autom. Danas idu na večeru već u sedam, čim se otvori blagovaonica. U 21.43 vlak 2 2 6 6 im iz Bolzana kreće

za Brenner (tamo će biti u 23.02, kad presjedaju na drugi do Innsbrucka). Blagovaonica je potpuno prazna pa im konobari posvećuju pomalo pretjeranu pažnju. Cyril u vezi s preuranjenim odlaskom brata i sestre glumi neraspoloženje (a zapravo osjeća olakšanje) i tvrdoglavo šuti; tako da je konverzacija s konobarima prepuštena Aneti i Bruni, koji, kao i obično, ne uspijeva obuzdati potrebu da neprestano zahvaljuje; kad već valjda šesti put muklo izgovori Grazie!, Cyril ga zgađeno pogleda. Bruno očima priznaje grešku. Dostojanstvo inteligencije leži u priznavanju njene ograničenosti. Lijevim kažiprstom nervozno gladi gips. Cyril mu napokon ukaže milost. "Malo nam se sve izmaknulo kontroli, ha?" Brunu bi zaista zanimalo obuhvaća li ta rečenica i posrednu ispriku za to što si je Cyril prisvojio Tali. "Takav je život", kaže Aneta. Bruno počinje osjećati krivnju — kao i. svaki put kad je iznimno uspio provesti svoju volju. Mora jesti lijevom rukom, pa prolije čašu s vodom i kasnije raspe parmezan po stolu. Za nekoliko mjeseci možda ću s ovakvim poteškoćama jesti i desnicom, kaže sam sebi.

Cyril ih nakon večere odveze u Bolzano, Tali ne ide s njima j e r je u hotelskom wellness centru naručila aromaterapijsku masažu. Dolazi se oprostiti. Na sebi ima bijeli hotelski ogrtač čiji izrez j o j se neprestano rastvara. "Onda bok, Bruno!" . . . "Bok, gospođice." "Vidimo se u sljedećem životu, dobro?", predlaže Tali dosta netaktično.

Bruno vidi njene otkrivene dojke, Osjeća bijesnu nepravdu. "U sljedećem životu već nešto imam dogovoreno", izgovori hrabro. "Ali mogli bismo u onom iza njega." U kutovima usana ima sline. Tali se nasmije, prisloni dva prsta na usne i pošalje mu zračni poljubac. Goni se, droljo j e d n a !

63 Kad razmišljate kako završiti svoju priču, pokažite da je junakov unutarnji put bitan, više nego vanjski. Stvarna nagrada junaku je otkrivanje njegova novog ja i zato je u većini dobrih završetaka jako rijetka vječna sreća. CELIA BRAYFIELD, Kako napisati bestseler (Tajna uspješnog pisanja)

64 "Ipak je to neobično!", čudi se Rene naglas dok vozi. "Ha, Šimi?" Gradić im je već iza leda. S obje strane uske ceste je šuma. U prtljažniku auta imaju štihaču, vapno i sredstvo za čišćenje. Idu iskopati j a m u i isprobati pištolj. "Da, to je neobičan... osjećaj", složi se nervozno Šimi. "Ej, misliš da nas je to promijenilo? Misliš da će nas promijeniti?"

Šimi ne zna. Razmišlja iz sve snage, ali nije u stanju procijeniti. "Naravno da će nas promijeniti!", kaže Rene. "Sigurno će nas promijeniti kad sve bude gotovo, kužiš?" Šimi zamišljeno promatra šumu. "Zato što je ovo fakat velika stvar, Šimi, A u tom smo slučaju i mi veliki, kužiš? Pogurat će nas to prema naprijed! To će nas pogurati prema velikim stvarima." Šimi baš ne razumije o čemu Rene priča. Iskreno govoreći, sve više sumnja u tu ideju. "A znaš zbog čega je tako, Šimi? Zato Što je to kao na filmu - jednako napeto i slično - a pritom je to, jebote, stvarnosti Mi smo osvetnici, i to stvarni! Zbog toga je super!" Počinje padati mrak. "Pa ovo je ono što čini muškarca muškarcem: da se ne usere zbog mraka, naprimjer. Da se ne usere pred zakonom!", nastavlja uzbuđeno Rene. "Da nikome ne dozvoli da ga jebe." "Misliš da nju jebe, ne?", prigovori nogometaš bezazleno. velikim riječima i n j e g a je već davno obuzela nesigurnost. Neće uspjeti, govori u sebi. A kad skrenu na šumski put koji vodi do kompleksa pećina, mora priznati da mu živci popuštaju.

Autom uđu u nisko raslinje; iziđu i još dobrih pola sata nastavljaju pješice, j o š dublje u šumu. Probijaju se kroz mladu smrekovu šumu, grančice malina im se h v a t a j u za hlače. Na malom proplanku p o k r a j potoka Rene se napokon zaustavi. "Ovdje", odlučuje. " O v d j e nas mogu čuti samo srne."

Malo se odmaraju i piju pivo iz limenki. Onda Rene pričvrsti na deblo žutu krpu kojom u autu čisti prednje staklo. "Moraš zamisliti da je to on. Da je to živ čovjek, kužiš? Da se u zadnji trenutak slučajno ne useremo!", apelira na Šimija. "Bez straha", odgovara Šimi neuvjerljivo. "Ja se zbog toga neću usrati." "Ne podcjenjuj to, Šimi. Upucati čovjeka nije takva zajebancija kao što možda misliš." "Ja ne mislim da je to zajebancija, Rene. To stvarno ne mislim, v j e r u j mi." Šimi uzme pištolj, zapne ga, otkoči i nacilja u drvo. Cilja j a k o dugo. "Pucaj!", poviče Rene. "Moraš pucati prije nego ti se umori ruka." Šimi još ne puca. "Da, da. To neće biti lako. Priznajem." "Pucaj, kvragu! Moraš si pomoći bijesom." Šimi spusti cijev pištolja. "Bijesom?" "Jasno, bijesom. Pa bijesom koji prema tom seronji obojica osjećamo. Onda će ti ići lakše. Jednostavno stalno misli na to kakva je svinja taj sudac." Šimi ponovo cilja u žutu krpu. "Svinjo jedna", šapće. "Svinjo jedna! Seronjo j e d a n ! " Ne osjeća neki veliki bijes, ali ipak puca. A onda iznova i iznova. Meci fijuču šumom, deblo drveta vibrira, kora leti na sve strane. Zaglušeni Šimi u radosnoj euforiji neprestano pritišće okidač. Rene nešto viče, ali ne razumije ga. Iznenada zavlada tišina, čuje se samo žuborenje potočića. Rene izgleda ljutito.

"Što j e ? " "Kvragu, Šimi, ispucao si sve metke!" "Donijet ću sutra druge", kaže za trenutak Šimi. "Na Lisca se možemo osloniti." Rene uzdahne. "Radije ne izgovaraj ničije ime. Odsad bez imena, Šimi!"

65 Dakle, bili su tamo: doktor Pavel Kučera, bila je tamo Renata Veseckđ, bio je tamo gospodin doktor Cernovsky, gospodin zamjenik vrhovnog državnog tužitelja Grygarek, gospodin Salichov, gospodin Coufal i ostali pripadnici skupine koja želi potajno utjecati na sudske slučajeve, a zasad u tome i uspijevaju.. BIVŠA GLAVNA DRŽAVNA TUŽITELJICA MARIE BENEŠOVA za Radiožurndl

66 "Čestitam", kaže ti lokalni novinar, t a j no name, t a j Bruno. "Dobro ste to izdržali." Dobro? kažeš sam sebi, ali prelaziš preko toga. Sliježeš ramenima. ' T o su zmije otrovnice, a mi smo bosi", ravnodušno mu citiraš Vaculika. Ne zanima te ni on, ni njegove novine - umoran si, ali još ne toliko da bi uspio biti neuljudan.

Postavi ti nekoliko uvodnih pitanja, nimalo inovativnih. Na k r a j u krajeva, novinarsku pronicljivost i ne očekuješ u ovom gradiću bogu iza nogu. Gdje je, uostalom, i očekuješ? Trudiš se biti koliko-toliko susretljiv, ali dobro znaš da nakon svakog sljedećeg pitanja sve više fušaš. Želiš ga skinuti s vrata. "Što je za vas uistinu pisanje?" Čujno uzdahneš. "Sredstvo za život i zabavu." "To ste već više-manje rekli onim curama maloprije." "Pa zašto mi ponovno postavljate isto pitanje?" Pusti tog jadnika na miru, opomeneš se. Osjećaš razdraženost, umor. Ovaj k u t a k za djecu počinje ti ići na živce. Sve te boje idu ti na živce. "Zato što bih htio znati što za vas uistinu znači pisanje." Taj tip je čir na tvojoj guzici. Kog v r a g a stalno gnjavi s tom istinom? Počinješ se. veseliti krevetu u pansionu. Veseliš se kako ćeš drkati zamišljajući Madlovu bez grudnjaka. Ali prije toga moraš svladati još j e d n u književnu večer. O, bože. Pokušavaš se koncentrirati. "Pisanje je za mene očito jedina mogućnost da, barem u nekoj formi, barem djelomice, sredim t a j neuhvatljivi kaos koji nas okružuje. Istovremeno je to i jedina mogućnost kako mogu svoj život iščupati iz ždrijela zaborava. Naime, ja ne fotografiram", pokušaš se našaliti. Ne nasmije se. "Pardon, ali i to ste već - iako malo drukčijim riječima rekli." Što hoće? ne shvaćaš. Zašto ne odustane od toga? "Da, i?", odgovaraš hladno. "Mislite da za mene pisanje svakih pola sata znači nešto drugo?"

Ponovo želi nešto prigovoriti, ali skočiš mu u riječ. Sam je to tražio - i ti ćeš ga uništiti. Zgazit ćeš ga. "Dobro. Vi, znači, želite čuti istinu", zaključuješ razdraženo. "Želite čuti ono što o pisanju još nikome nisam rekao." Zapanjeno te promatra. "Onda ću vam to i reći. Ovaj me razgovor nimalo ne zanima - i vi to znate. Možda zapravo ne zanima ni vas, nego samo v a š e g glavnog urednika, a možda ni njega, ali to je drugi problem. Ovaj prethodni intervju također me uopće nije zanimao, na cijelu tu intelektualnu grozotu pristao sam samo zato Što sam pritom mogao gledati mladu curu u grudnjaku - to se ne događa baš svaki dan. Takav bonus vi ne nudite. Usput, koje ste godište?" "Šezdeset osmo." "Ja sam šezdeset drugo, tako da možemo prijeći na ti. Izgledaš starije, Bruno - kad već hoćeš čuti istinu." Bruno se nasmije. "Prijeđimo na stvar: radio sam stotine sličnih razgovora. Radim ih već petnaest godina. Pokušaj zamisliti kakve sve novinarske idiote povremeno susrećem - ne shvaćaj to osobno. Jednostavno imam svoja iskustva s novinarima, a ona mi govore da se vjerojatnost da tijekom današnjeg intervjua dođemo do nečeg bitnog približava nuli. Svako tvoje pitanje čuo sam već tisuću puta. Ne zanimaju me, a ne zanimaš me ni ti. Sutra te se više - za razliku od one super cure - neću sjećati. Ne shvaćaj to osobno." Lampica. na diktafonu još svijetli. Ako si ga povrijedio, dobro to skriva. Moraš priznati da se hrabro bori. "Ali, kad bih o tebi pisao, Bruno, da ti napokon dam ekskluzivan odgovor na tvoje donekle ustrajno pitanje, morao bih se za tebe zanimati puno više. Morao bih se upitati tko si

uistinu. Puno više bih te slušao. Ne bih te ignorirao, više bih te promatrao i ne bih buljio samo u cure. Razmišljao bih o tebi! Prisilio bih se na beskrajno veće strpljenje. Ne bih se prenagljivao sa zaključkom. Bio bih otprilike dvadeset puta empatičniji. Bio bi mi simpatičan. Žalio bih te. Možda bih na kraju i shvatio da nisi nikakva nula iz malog zapadnočeškog gradića - ja to i ne mislim - nego zanimljiv čovjek s jedinstvenom sudbinom čiji bi život sigurno ispunio roman. Možda bih te čak zavolio. A znaš li zašto?" Napraviš pauzu, uhvatiš diktafon i približiš ga svojim ustima. "Zato što pisanje čini pisca boljim. Zato što su njegove knjige ono bolje u njemu. Eto zato. A to je možda i najzanimljivije u pisanju. Kraj." I isključiš diktafon. Definitivno ušutiš.

67 Simptomi nadolazeće smrti koji se mogu, ali ne moraju pojaviti: slabiji puis hladnije ruke i noge ili, naprotiv, vrućica donja strana tijela, noge, koljena i ruke postaju tamnije boje mijenja se Jiekvencija i dubina daha oči su otvorene ili poluotvorene, ali zapravo ne gledaju KAKO BITI BLIZU (Pratnja u posljednjim tjednima i danima života)

68 Na glavni kolodvor u Innsbrucku dolaze točno na vrijeme deset minuta prije ponoći. Sljedeća dva i pol sata Aneta i Bruno provedu čekajući vlak iz Zuricha. U Pragu bi trebali biti prije podneva; ali Bruno namjerava izići u Češkim Budějovicama otkud mu je bliže do kuće. Oštro svjetlo neonskih svjetiljki u čekaonici, ustajali zrak i j a d n e klupe ostavljaju u Aneti dojam neutješnosti. Bruno je umoran, svako malo drijema. Kad otvori oči, Aneta iz papirnate čaše srče kavu koju je kupila u obližnjem automatu. Bruno promatra njezin profil, oči, kosu, grudi, noge. Kako je moguće da je ova s j a j n a žena j o š uvijek sama? Kako to, muškarci, da je dosad niste primijetili? Zar ste doista tako slijepi? Zar ste doista takvi idioti? "Moraš to reći Inki i Renati, Bruno", progovori Aneta. "Znam." "Znam da će biti teško, ali moraš im reći." Bruno šuti. "Da im to ne kažeš, patile bi... poslije... puno više. Predbacivale bi ti to." "Ne boj se. Reći ću im." "Najprije Renati, to će biti jednostavnije. Ona će reći Inki." "Da, da." "Čekaj, Obećaj mi da ćeš j o j reći." "Pa ti se stalno bojiš ili za mene ili za njih!", razljuti se Bruno. "A što je s tobom? Pogledaj malo sebe!" Aneta ovo nije očekivala.

"Imaš trideset šest godina, a još si sama! Nemaš djecu! Nemaš nikoga stvarno bliskog!" "Imam tebe, idiote, ako nisi primijetio." "Mene", ponovi Bruno negodujući. "Ja sam samo buraz, shvati to napokon!" "Nobody is perfect." Anetinim licem proleti hrabar osmijeh. "Dobro. Onda imaš mene." Bruno se odlučuje. "A koga ćeš imati za godinu dana?" Aneta svladava plač. "Invalida", konstatira nemilosrdno Bruno. "A za dvije godine?" "Ne govori tako, Bruno." "Reci." "Cyrila." Bruno se zahihoće. "I Inku i Renatu", nabraja Aneta. "I uspomene, jel'?" Čekaonicom prolaze dva austrijska policajca. S klupe u kutu prostorije ustane starija zapuštena žena i odlazi. Predstavnici zakona je prate pogledom. "Vjeruješ li u Boga, seko?", kaže Bruno nakon dulje stanke. Aneta ispusti zrak kroz nosnice. "Koliko znam, ti i Cyril zauvijek ste izbrisali riječ Bog iz obiteljskog vokabulara, zar ne?" Bruno je gleda u oči. "Ne znam, Bruno! Valjda ne vjerujem. A kad bi u krajnjem slučaju i postojao, kvragu, upravo bi mu naša obitelj imala što opraštati, ha?" Bruno slegne ramenima.

"Nobody is perfect." "U zadnje vrijeme sam ga dosta psovala", nastavlja Aneta. "Boga u kojeg ne vjeruješ?", primjećuje Bruno. Aneta kimne, svjesna je te proturječnosti. "Rekla sam mu dosta ružnih stvari - u sebi i naglas." Bruno pomisli kako Aneta o vezi s Bogom govori kao o vezi s muškarcem. "Pa što, kvragu, misli?", povisi Aneta glas. "Da me može mučiti do beskonačnosti?" Nasreću, u pola rečenice je prekine obavijest iz kolodvorskog zvučnika. "A ti, Bruno?", mrgodi se Aneta kad zvučnik udhne, Boji se što će čuti. Boji se da je Bruno podlegao iskušenju jeftine utjehe. Ne uspijeva ići sam u smrt, pa će tamo odšepati na štakama nabrzaka pronađene vjere? Možda mu nije trebala posuditi tog Halika. "U zadnje vrijeme... o tim stvarima.,, razmišljam drukčije... nego prije", formulira Bruno s očitim naporom. "To je i logično, zar ne?" "Kako drukčije?" "Što ako je uistinu... naše premišljanje o Bogu", Bruno ušuti i obriše usta, "zapravo njegovo premišljanje - razumiješ?" "Kao: Bog je u nama i tako dalje? Te trikove k la David Copperfield nikad nisam kužila." "Ne u nama. On je mi. Bog smo mi. Ništa drugo... osim nus... ne postoji." "To mi, iskreno govoreći, zvuči samo kao retorička fora." Od te njihove noćne rasprave Aneta se počinje osjećati tjeskobno. Osvrne se. Čekaonica za smrt, pomisli.

"Zamisli takav... heretički obrat, seko", nasmije se Bruno. "Zamijeni... sve riječi Bog,., riječju ljubav. Ili barem ljubaznost'', kaže. Aneta izgleda sumnjičavo. "Odjednom sve te debate.., kao čudom... postaju jednostavne. Odjednom to dobiva smisao." "Da, da. I ja sam to čitala", kaže Aneta neuvjerljivo. "Kad se gasi vjera, još gori ljubav. Ali što kad se ugasi i ljubav? Što onda?" "Onda ništa. Onda je kraj."

69

Ovo je kraj, shvati Rene. Na povratku iz šume zaustavila ih je policijska patrola. Otraga u prtljažniku je prljava Štihača, sredstvo za čišćenje i vapno. Šimi u džepu j a k n e ima pištolj. Uhvaćeni su. Reneu je gotovo drago. To je oslobođenje. Nasloni glavu na volan i plače. Čuje kako ga pitaju zna li što je učinio. "Da", jeca Rene. "Da!" "Nismo ga htjeli ubiti!", uzvikne Šimi, "Koga?", progovori policajac za trenutak. "Tog suca. Htjeli smo ga samo uplašiti!" Šimi izlazi iz auta, izvlači oružje i j o š prije nego se dva policajca stignu prestrašiti, predaje im ga. S nogavica mu pada zasušena zemlja. "Ja više ne mogu. Od početka sam znao da to neću moći." Pruža ruke, policajac mu s oklijevanjem stavlja lisice. Drugi policajac je u međuvremenu otkopčao futrolu s pištoljem.

"I ti iziđi!", naređuje Ijutito Reneu. "Smjesta! I ruke lijepo iznad glave!" Pravda ne postoji, kaže Rene samome sebi.

Ill K O L O V O Z 2008. epilog

Nedjelja 17. kolovoza. Nakon doručka ideš autom u Prag (pozvao si na rani ručak prijateljicu iz Bruxellesa koja poslij e p o d n e leti natrag, a navečer ideš na večeru s najstarijom kćeri; sutradan snimaš reklamni spot za novi film prema svojoj knjizi koji će imati premijeru u listopadu; u utorak prijepodne si na radiju, sat vremena kasnije te fotografiraju za novine MF DNES, a još prije podneva će te posjetiti TV ekipa s ruske televizije. Prolaziš pokraj ružnog plinovoda, oronulih vrata garaža i niske žute stambene zgrade u kojoj si stanovao prije dvadeset godina. Rukopis ovog romana imaš spremljen na Travelling Disku veličine dječjeg malog prsta, u unutrašnjem džepu putne torbe; poslijepodne ćeš ga kod kuće u Nuslama prebaciti u računalo i napraviti posljednje preinake. Sutra ćeš ga iz internet cafea na uglu Otakarove ulice poslati izdavaču. To će biti tvoja dvadeseta objavljena knjiga. Osjećaš nesigurnost, razočaranje, zadovoljstvo, olakšanje - k a o svaki put, kao svake godine. Znaš svoje granice, ali zadovoljstvo i ovaj put prevladava. Što je dobro pisanje ako ne sposobnost da napišeš čitljivu priču?, kažeš samom sebi. I ovaj roman si, kao i sve ostale, napisao za otprilike dva mjeseca; osim nekoliko iznimaka, i ove si godine pisao svaki dan, naravno, uključujući subote i nedjelje. Ali odlučio si da ćeš od sljedeće knjige raditi samo šest dana u tjednu i da ćeš b a r e m nedjelje provoditi sa ženom i djecom. Ići ćete na

izlete kao i druge obitelji. Kad svoju odluku svečano priopćiš Veroniki, čini ti se da si dobar suprug, dobar otac. Posvećuješ ženi i djeci sedminu života - i ponosan si na to. Muškarci.

2 Nedjelja, 17. kolovoza. Rene je j o š u istražnom zatvoru na Pankršcu. Jučer je bilo samo četrnaest stupnjeva, praktički cijeli dan padala je kiša. Danas je sunčano i toplo, ali on opet odbija izići j e r ne uspijeva podnijeti sve to zviždanje i zlurade povike. Zatvorenici, pa čak i Čuvari, od prvog dana mu se rugaju, u gorem položaju od n j e g a o v d j e su još valjda samo pedofili. Većinu vremena provodi u tromom valjanju na ležaju ili buljenju u dvorište kroz prozor s rešetkama. I danas Rene često misli na Tali i na Šimija koji je porekao bilo kakvo sudjelovanje u planiranju ubojstva, te je nakon Cyrilove intervencije potpuno oslobođen krivnje.

3 Možda je zdrava seljačka pamet izvukla deblji kraj, ali u kaznenom pravu ne radi se samo o logici i o apsolutnoj pravdi. Naime, ljudi često misle kako postoji apsolutna pravda. Ne postoji. GLAVNA DRŽAVNA TUŽITELJICA RENATA VESECKA u razgovoru za časopis Instinkt

4 Na proljeće se Brunino zdravstveno stanje dramatično pogoršava, u kolovozu umire. Pogreb je dogovoren za ponedjeljak, 18, kolovoza. Cyril s Tali dolazi iz Praga, Aneta je u pratnji svog zaručnika Mare. "Rodbinu si čovjek zaista ne može izabrati", kaže Cyril pomirljivo kuharu. Pruže si ruke. Cyril odmah obavještava Anetu da će karmine biti u restoranu nedalekog od golf kluba g d j e je osobno rezervirao salon. "Ne idem ni u kakav salon u golf klubu", kaže Aneta promuklo. Oči i nos su j o j natečeni. Zna da će na kraju ionako ići. "Ali ići ćeš", kaže joj autoritativno Cyril. "Moraš nešto pojesti." Aneta se nasmije. "Naravno da ću ići", kaže Mari i pokazuje prstom Cyrila. "Jer ja mu se, nažalost, ne mogu oduprijeti - ali ti ne smiješ ići s nama!", povisi glas. Mara preko Anetina ramena gleda Cyrila. Cyril izgleda zlovoljno. "Ti si moja zadnja nada", šapće Aneta Miri.

Sadržaj

I. DIO SRPANJ 1988. prolog

7

II. DIO SIJEČANJ 2008

17

III. DIO KOLOVOZ 2008.

epilog

187

Najnoviji, dvadeseti roman Michaia Viewegha nije samo priča o ženi razočaranoj svijetom kojim vladaju ostarjeli dječaci, već .i svojevrsna autorska retrospektiva, samoironičan pogled koji češki autor baca na svoje prethodne knjige i njihove junake.

Rpman za muškarce priča je o dvojici braće i sestri (novinaru lokalnih novina, potkupljivom sucu i TV-reporterki) te mladoj striptizeti, koja im se pridružuje zimovanju u mondenom skijalištu, u aranžmanu koji tek pukim slučajem ne žavrši ubojstvom. U tom ponekad smiješnom, a ponekad žalosnom četverokutu Viewegh uspijeva razotkriti tajnu komoru „muškog svijeta", pokazati nam što se'(i tko se) sve krije iza tako tipično muške opsjednutosti seksom i moći. I ti ovom se djelu dvojbe Vieweghovih junaka (kako živjeti, voljeti, varati, pa i pisati o svemu tome) razrješuju kroz karakteristični humor i ironiju, kojima se pridružuje i bespoštedna kritika svijeta kojim vladaju muškarci.