Cyan Magenta Yellow Black
Cyan Magenta Yellow Black
Dr Ivica Stojanović je vanredni profesor na Fakultetu z...
54 downloads
1513 Views
3MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Cyan Magenta Yellow Black
Cyan Magenta Yellow Black
Dr Ivica Stojanović je vanredni profesor na Fakultetu za poslovne studije Megatrend univerziteta primenjenih nauka u Beogradu, gde predaje predmete Tržišna ekonomija i Međunarodni ekonomski odnosi. Redovne studije završio je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde je magistrirao i doktorirao. Objavio je pet knjiga, od kojih su tri monografije i dva udžbenika. Posebno se ističe monografija „Država i tržišne reforme” (2000). Takođe, objavio je preko sedamdeset članaka i eseja u naučnim časopisi ma i zbornicima, kao što su: „Međunarodni problemi”, „Ekonomska misao”, „Ekonom ski anali”, „Ekonomski signali”, ekonomski zbornik Srpske akademije nauka i umetnosti, itd. Imao je saopštenja na više domaćih i međunarodnih naučnih skupova i učestvovao u izradi većeg broja naučnoistraživačkih projekata. Prof. dr Ivica Stojanović je član Odbora za ekonomske nauke u okviru Odeljenja društve nih nauka Srpske akademije nauka i umetnosti. Zamenik je glavnog urednika časopisa „Megatrend revija”. Bio je zaposlen u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu, u zvanju istraživač-saradnik. Naučna istraživanja dr Stojanovića većinom su usmerena ka aktuelnim ekonomskim pro blemima zemalja u tranziciji, njihovom položaju u međunarodnim ekonomskim odnosi ma i, posebno, ka problemima sa kojima se sada suočava naša privreda. Izvodi iz recenzija: „Struktura i sadržina rukopisa predstavljaju zaokruženu sliku temeljnih i savremenih teorij skih i praktičnih principa nauke ekonomije i odgovaraju predznanju studenata prve godine. Korišćena je savremena literatura, što predstavlja garanciju aktuelnosti rukopisa i njegovog modernog pristupa prezentaciji osnovnih ekonomskih naučnih disciplina.” Prof. dr Mića Jovanović „Tekst pod nazivom „Ekonomija”, koji je napisao dr Ivica Stojanović, predstavlja sveoobu hvatnu analizu savremenih mikroekonomskih i makroekonomskih problema. Ovaj običan i potpuno aktuelan rukopis ne samo da uspešno povezuje teorijska i praktična pitanja mikroe konomije i makroekonomije, već studentima pruža i priliku da se uvere u to koliko ekonomska nauka može biti interesantna i korisna. Ekonomska nauka obuhvata pitanja povezana s ostva rivanjem ciljeva na najbolji način, tj. najboljim metodima. Stoga se u ovom tekstu sledi ideja vodilja da ekonomska nauka podrazumeva poseban način mišljenja i osobite metode analize problema. Autorov osnovni cilj je da kroz izučavanje neophodnog spektra ekonomskih i drugih znanja omogući studentima ovladavanje takvim analitičkim metodima i načinom mišljenja. U tom pogledu će dosta pomoći pristupi primenjeni u ovom, petom izdanju Stojanovićeve „Ekonomije”, dopunjenom i izmenjenom vrednim izlaganjima o inflaciji, agregatnoj tražnji i agregatnoj ponudi, makroekonomiji otvorene privrede...” Prof. dr Gojko Rikalović ISBN 86-7747-182-0
Cyan Magenta Yellow Black
Cyan Magenta Yellow Black
Prof. dr Ivica Stojanović
EKONOMIJA – peto dopunjeno i izmenjeno izdanje –
Megatrend univerzitet primenjenih nauka Beograd, 2005.
Dr Ivica Stojanović, vanredni profesor EKONOMIJA – peto dopunjeno i izmenjeno izdanje – Recenzenti: Prof. dr Mića Jovanović, redovni profesor Fakulteta za menadžment u Zaječaru Prof. dr Gojko Rikalović, redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Izdaje i štampa: Megatrend univerzitet primenjenih nauka, Beograd, Makedonska 21 Za izdavača: Nevenka Trifunović, izvršni direktor Direktor Izdavačke delatnosti: Dragan Karanović Lektura: Redakcija Tehnički urednik i dizajn korica Branimir Trošić Tiraž: 1000 primeraka Copyright: © 2005 „Megatrend“ univerzitet primenjenih nauka - Beograd Izdavač zadržava sva prava. Reprodukcija pojedinih delova ili celine ove publikacije nije dozvoljena! ISBN 86-7747-182-0
CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 330.1(075.8) STOJANOVIĆ, Ivica Ekonomija / Ivica Stojanović. - 5. dopunjeno i izmenjeno izd. - Beograd : Megatrend univerzitet primenjenih nauka, 2005 (Beograd: Megatrend univerzitet primenjenih nauka). - V, 263 str. : graf. prikazi ; 24 cm Tiraž 1.000. - Napomene i bibliografske reference uz tekst. - Bibliografija: str. 259-263. ISBN 86-7747-182-0 a) Ekonomija COBISS.SR-ID 124402444
Odlukom Komisije za izdavačku delatnost Megatrend univerziteta primenjenih nauka broj 139/41 (18.07.2005.) rukopis je odobren za štampu i upotrebu u nastavi kao udžbenik.
i
Ekonomija
SADRŽAJ PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1
PRVI DEO – EKONOMIJA KAO NAUKA
3
1. POJMOVNO ODREĐENJE EKONOMIJE KAO NAUKE . . . . . . . . . . . . . . .5 2. OSNOVNE EKONOMSKE KATEGORIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 2.1. LJUDSKE POTREBE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 2.2. OBLICI EKONOMSKIH AKTIVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 2.2.1. Proizvodnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .8 2.2.1.1. Kombinacija faktora proizvodnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 2.2.1.2. Proizvodne mogućnosti i oportunitetni trošak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10
2.2.2. Potrošnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 2.2.3. Raspodela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 2.2.4. Razmena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12
3. EKONOMIJA KAO NAUKA – OSNOVNI ISTORIJSKI, TEORIJSKI I PRAKTIČNI ASPEKTI . . . . . . . . .13 3.1. PRETKAPITALISTIČKA EKONOMSKA MISAO – MERKANTILIZAM I FIZIOKRATIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 3.2. LIBERALNI KAPITALIZAM I KLASIČNA EKONOMSKA MISAO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 3.3. DRŽAVNI KAPITALIZAM I EKONOMSKA MISAO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18 3.3.1. Uloge koje država ostvaruje preko državnog sektora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 3.3.2. Uloge koje država ostvaruje preko državnog budžeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .26 3.3.2.1. Uloge koje ima fiskalna politika - budžetski prihodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .26 3.3.2.2. Uloge koje imaju budžetski rashodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27
3.3.3. Uloge koje država ostvaruje intervencijom u poljoprivredi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .28 3.3.4. Uloge koje država ostvaruje preko planiranja privrednog razvoja i ekonomske politike . . . . .29 3.4. LIBERALISTIČKI REFORMIZAM DRŽAVNOG KAPITALIZMA I EKONOMSKA MISAO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31 3.4.1. „Regulatorna reforma“ u oblasti načina regulisanj a javne svojine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 3.4.1.1. Privatizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .38 3.4.1.2. Liberalizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39
3.4.2. „Regulatorna reforma“ u oblasti funkcionisanja tržišta radne snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40
4. MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43
Sadržaj
ii
DRUGI DEO – MIKROEKONOMIJA
45
1. NASTANAK I POJAM MIKROEKONOMIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 2. BEČKA (PSIHOLOŠKA) ŠKOLA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 3. LOZANSKA (MATEMATIČKA) ŠKOLA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 4. MARŠALIJANSKA (KEMBRIDŽSKA, NEOKLASIČNA) ŠKOLA . . . . . . .53 4.1. ANALIZA TRAŽNJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 4.2. TEORIJA VREDNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54 4.3. TEORIJA RASPODELE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .56
5. SAVREMENA POSTMARŠALIJANSKA (NEOKLASIČNA) MIKROEKONOMSKA ANALIZA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 5.1. PONAŠANJE I IZBOR POTROŠAČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58 5.1.1. Teorija ponašanja potrošača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58 5.1.2. Teorija korisnosti i marginalna korisnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 5.1.3. Analiza indiferentnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 5.1.4. Budžetsko ograničenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62 5.2. PONAŠANJE PROIZVOĐAČA– racionalan izbor i odluke proizvođača . . . . . . . .63 5.2.1. Pojmovno određenje troškova proizvodnje i maksimiziranja profita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 5.2.2. Optimizacija troškova proizvodnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 5.2.3. Maksimiziranje profita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 5.3. TRAŽNJA I PONUDA DOBARA I USLUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 5.3.1. Tražnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 5.3.2. Ponuda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 5.3.3. Tržišna ravnoteža - ravnoteža tražnje i ponude dobara i usluga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 5.3.4. Elastičnost tražnje i ponude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80 5.3.4.1. Koncept cenovne elastičnosti tražnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80
5.4. PONUDA I TRAŽNJA FAKTORA PROIZVODNJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84 5.4.1. Tržište faktora proizvodnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84 5.4.2. Kapital kao faktor proizvodnje i njegovo tržište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 5.4.2.1. Pojam kapitala i kamate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 5.4.2.2. Visina kamatne stope . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 5.4.2.3. Tržište zajmovnog kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86
5.4.3. Zemlja kao faktor proizvodnje i njeno tržište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 5.4.3.1. Pojam zemlje kao faktora proizvodnje i rente . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 5.4.3.2. Tržište zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88
5.4.4. Rad kao faktor proizvodnje i njegovo tržište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 5.4.4.1. Tržište rada u uslovima potpune konkurencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91
5.5. TIPOVI I STRUKTURA TRŽIŠTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 5.5.1. Kategorije tržišta i njihova tipologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 5.5.2. Potpuna konkurencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 5.5.2.1. Tržišna ravnoteža . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .98 5.5.2.2. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne firme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 5.5.2.3. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne graneindustrije - kratkoročna kriva ponude . . . . . . . . . .101 5.5.2.4. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne grane industrije - kriva tražnje i uspostavljanje tržišne ravnoteže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .102
Ekonomija
iii
5.5.3. Čist monopol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 5.5.3.1. Uzroci nastanka monopola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 5.5.3.2. Maksimiziranje profita . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107
5.5.4. Monopolistička konkurencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 5.5.4.1. Određivanje cena i obima proizvodnje u uslovima monopolističke konkurencije . . . . . . . . . . . . . . . . .109
5.5.5. Oligopol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .112 5.5.5.1. Maksimizacija prodaje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113
TREĆI DEO – MAKROEKONOMIJA
117
1. DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 1.1. BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (GDP) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .120 1.2. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 1.3. NOMINALNE I REALNE VREDNOSTI MAKROEKONOMSKIH AGREGATA I NJIHOV IMPLICITNI CENOVNI DEFLATOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .124
2. KEJNSOVA MAKROEKONOMSKA ANALIZA . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 2.1. KEJNSOV ODNOS PREMA PRETHODNOJ EKONOMSKOJ TEORIJI . . . . . . . . . . . .128 2.1.1. Odnos prema maršalijanskoj teoriji zaposlenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 2.1.2. Kejnsovo odbacivanje Sejovog zakona tržišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129
3. SAVREMENA POSTKEJNSIJANSKA MAKROEKONOMSKA ANALIZA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 3.1. SKLONOST POTROŠNJI I ŠTEDNJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 3.2. STRUKTURA POTROŠNJE POJEDINIH GRUPA STANOVNIŠTVA . . . . . . . . . . . . . . .132 3.3. MARGINALNA SKLONOST POTROŠNJI I ŠTEDNJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 3.4. SKLONOST POTROŠNJI UKUPNOG STANOVNIŠTVA JEDNE DRŽAVE (nacionalna sklonost potrošnji) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135 3.5. NEZAPOSLENOST, INFLACIJA I INVESTICIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135 3.6. ŠTEDNJA I INVESTICIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 3.6.1. Pojmovno određenje štednje i investicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 3.6.2. Štednja i investicije kao determinante obima nacionalnog dohotka i zaposlenosti (uspostavljanje ravnotežnog nivoa nacionalnog dohotka – metod štednja-investicije) . . . . . .137 3.7. PRINCIP MULTIPLIKATORA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 3.7.1. Uticaj promena u investicijama na obim nacionalnog dohotka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 3.7.2. Uticaj promena u štednji na obim nacionalnog dohotka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 3.8. PARADOKS ŠTEDLJIVOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142 3.9. RAVNOTEŽNI NIVO NACIONALNOG DOHOTKA NA NIVOU PUNE ZAPOSLENOSTI – deflacioni i inflacioni „gep“ . . . . . . . . . . . .145 3.10. PRINCIP AKCELERACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .146
4. SAVREMENA POSTKEJNSIJANSKA MAKROEKONOMSKA POLITIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149 4.1. MONETARNO-KREDITNA POLITIKA PROTIV RECESIJE, NEZAPOSLENOSTI I INFLACIJE TRAŽNJE . . . . . . . . . . . . . . . . .149
iv
Sadržaj 4.2. FISKALNA POLITIKA PROTIV RECESIJE, NEZAPOSLENOSTI I INFLACIJE TRAŽNJE . . . . . . . . . . . . . . . . .153 4.2.1. Poreska politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 4.2.1.1. Dejstvo povećanja poreza na nivo nacionalnog dohotka i zaposlenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 4.2.1.2. Dejstvo smanjenja poreza na nivo nacionalnog dohotka i zaposlenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153
4.2.2. Budžetska politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154 4.2.3. Antidepresivna i antiinflaciona fiskalna politika(poreska i budžetska politika) . . . . . . . . . . . .155 4.2.3.1. Antidepresiona, odnosno ekspanziona fiskalna politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 4.2.3.2. Antiinflaciona, odnosno kontrakciona fiskalna politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157 4.2.3.3. Budžetski deficit i budžetski suficit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157
5. MONETARIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 5.1. OSNOVNA OBELEŽJA MONETARIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 5.2. TEORIJSKI TEMELJI MONETARIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 5.3. SAVREMENI MONETARIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162 5.4. MONETARIZAM I MONETARNA POLITIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .164 5.5. MONETARIZAM I KEJNSIJANIZAM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .166
6. INFLACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169 6.1. FILIPSOVA KRIVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .169 6.2. OČEKIVANJA I INFLACIONA INERCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170 6.3. RACIONALNA OČEKIVANJA I BEZBOLNA DEZINFLACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . .174
7. AGREGATNA TRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA . . . . . . . . . . . . . . . .179 7.1. NERAVNOTEŽE U PRIVREDI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .181 7.2. MEĐUZAVISNOST MAKROEKONOMSKIH VARIJABLI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186 7.3. MAKROEKONOMSKA RAZLIKA KRATKOG I DUGOG ROKA . . . . . . . . . . . . . . . . .186 7.4. AGREGATNA TRAŽNJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .187 7.5. AGREGATNA PONUDA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189
8. MAKROEKONOMIJA OTVORENE PRIVREDE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .191 8.1. MAKROEKONOMSKE POLITIKE OTVORENE PRIVREDE I FIKSNI DEVIZNI KURS . .193 8.1.1. Razmenljiva i nerazmenljiva dobra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193 8.1.2. IS-LM model otvorene privrede . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .194 8.1.3 Determinante dohotka i cena uz mobilnost kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .200 8.1.3.1. Automatsko prilagođavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .200 8.1.3.2. Prilagođavanje delovanjem preko ekonomskih politika – efekti fiskalne i monetarne politike na agregatnu tražnju, ravnotežni nivo dohotka i cena, otvorene privrede u uslovima visoke mobilnosti kapi . . . . . . . . . . . . .204
8.1.4. DETERMINANTE DOHOTKA I CENA UZ KONTROLU TOKOVA KAPITALA . . . . . .211 8.2. MAKROEKONOMSKE POLITIKE OTVORENE PRIVREDE I FLUKTUIRAJUĆI DEVIZNI KURS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .217 8.2.1. Funkcionisanje IS-LM modela u režimu fluktuirajućeg deviznog kursa i visoke mobilnosti kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 8.2.2. Promene fiskalne i monetarne politike i funkcionisanje IS-LM modela u režimu fluktuirajućeg deviznog kursa i visoke mobilnosti kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 8.2.3. Proces prilagođavanja uz fluktuirajući devizni kurs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .220 8.2.4. Dinamika deviznog kursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .221 8.2.5. Kontrola tokova kapitala i fluktuirajući devizni kurs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .223
Ekonomija
v
9. DUGOROČNI EKONOMSKI RAST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .225 9.1. OSNOVNE KARAKTERISTIKE PONAŠANJA PRIVREDE NA DUGI I KRATKI ROK . .225 9.2. OSNOVNA OBELEŽJA DUGOROČNOG EKONOMSKOG RASTA . . . . . . . . . . . . . .226 9.3. TEORIJE DUGOROČNOG EKONOMSKOG RASTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .227 9.3.1. Neoklasična teorija dugoročnog ekonomskog rasta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .228 9.3.1.1. Stopa štednje, rast obima ukupnog kapitala i dugoročni ekonomski rast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .228 9.3.1.2. Rast stanovništva, tehnički progres i dugoročni ekonomski rast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .230
9.3.2. Teorije endogenog (unutrašnjeg) dugoročnog ekonomskog rasta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231 9.3.3. Teorija otvorene privrede i dugoročni ekonomski rast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .232 9.3.3.1. Međunarodni tokovi kapitala u otvorenoj privredi i dugoročni ekonomski rast . . . . . . . . . . . . . . . . . . .232 9.3.3.2. Međunarodni tokovi robe i usluga u otvorenoj privredi i dugoročni ekonomski rast - razvojne strategije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .233
10. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U SAVREMENIM TRŽIŠNIM PRIVREDAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .237 10.1. Uopšte o regulatorinim funkcijama države u savremenim tržišnim privredama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .237 10.2. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U SEKTORU ALOKACIJE RESURSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .240 10.2.1 Regulatorna funkcija države u oblasti prirodnih monopola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .241 10.3. REGULATORNA FUNKCIJA DRŽAVE U REDISTRIBUTIVNOM SEKTORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 10.4. REGULATORNA FUNKCIJA DRŽAVE U STABILIZACIONOM SEKTORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245 10.5. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U SEKTORU FUNKCIONISANJA TRŽIŠNIH INSTITUCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . .249 10.6. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U RAZVOJNOSTRUKTURNOM SEKTORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .253 10.7. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U SEKTORU EKONOMSKIH ODNOSA SA INOSTRANSTVOM . . . . . . . . . . . . . . . .254 10.8. REGULATORNE FUNKCIJE DRŽAVE U SEKTORU EKOLOŠKE POLITIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .257
LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .259
Ekonomija
1
PREDGOVOR Ovo je peto, dopunjeno i izmenjeno izdanje udžbenika „Ekonomija”, objavljeno na Megatrend univerzitetu primenjenih nauka. Udžbenik je napisan prema planu i programu predmeta Tržišna ekonomija, koji se izučava na prvoj godini Fakulteta za poslovne studije i Poslovne škole Megatrend univerziteta primenjenih nauka u Beogradu. Udžbenik pruža studentima osnovna i najnovija teorijska i praktična znanja o ekonomiji kao nauci, mikroekonomiji i makroekonomiji. Ovo izdanje ima određene izmene i poboljšanja u odnosu na prethodno , a prošireno je trima novim glavama: 1. inflacija, 2. agregatna tražnja i agregatna ponuda i 3. makroekonomija otvorene privrede. Ove tri glave priređene su na osnovu najnovijih istraživanja savremenih autora iz ove oblasti i upotpunuju treći deo udžbenika pod nazivom „Makroekonomija”. To studentima pruža dobar uvod i osnov za izučavanje drugih naučnih disciplina na Fakultetu za poslovne studije, posebno studentima koji se opredele za međunarodni smer i u drugoj godini imaju predmet Međunarodni ekonomski odnosi. Koristim priliku da najtoplije zahvalim recezentima udžbenika, prof. dr Mići Jovanoviću i prof. dr Gojku Rikaloviću, koji su svojim primedbama, predlozima, sugestijama i opaskama, značajno doprineli da se otklone ili pak svedu na manju meru slabe tačke, propusti i neujednačenosti nivoa razmatranja pojedinih pitanja. Naravno, sve preostale slabosti idu na račun autora ovog udžbenika. Beograd, jul, 2005. godine
Autor
3
Ekonomija
PRVI DEO
EKONOMIJA KAO NAUKA
Ekonomija
5
1. POJMOVNO ODREĐENJE EKONOMIJE KAO NAUKE Termin „ekonomija” potiče od grčkih reči oikos što znači kuća i nomos što znači zakon. Dakle, u bukvalnom prevodu ekonomija predstavlja zakone pomoću kojih se upravlja kućom. Ekonomija kao nauka predstavlja iznalaženje metoda čija primena u procesima ekonomskih aktivnosti ljudi (proizvodnja, potrošnja raspodela, i razmena1 materijalnih dobara i usluga), omogućava uspešno upravljanje „nekom kućom”, bilo da je reč o porodičnom domaćinstvu, odnosno gazdinstvu, preduzeću, privredi jedne države, ili pak o svetskoj privredi. Posmatrano metaforično, pod kućom može da se podrazumeva preduzeće, privreda jedne države, pa i svetska privreda kao celina. Postoje različiti pristupi izučavanja ekonomskih aktivnosti. Međutim, ipak su se izdiferencirala dva osnovna pristupa. Prvi pristup se odnosi na izučavanje ekonomskih aktivnosti kroz istorijske promene društveno-ekonomskih formacija i oblika svojine koji određuju karakter odnosa u raspodeli. Drugi pristup se odnosi na iznalaženje ekonomskih aktivnosti čija primena stalno povećava racionalnost ekonomoskog ponašanja pojedinaca, preduzeća, domaćinstava i države. Ovaj pristup je izražen u građanskoj ekonomiji i to posebno kod protagonista neoklasične ekonomske misli. Za njih ekonomska aktivnost predstavlja ponašanje ljudi prilikom izbora između mnogobrojnih ekonomskih ciljeva i oskudnih materijalnih i nematerijalnih dobara i sredstava koja imaju alternativnu upotrebu a pomoću kojih se postižu ekonomski ciljevi. Dakle, ekonomija je racionalni izbor najbolje kombinacije ekonomskih ciljeva i sredstava pomoću kojih se postavljeni ciljevi ostvaruju. R. Lipsi smatra da se „savremena ekonomija bavi a) alokacijom društvenih resursa na alternativne upotrebe i raspodelom društvenog proizvoda na grupe i pojedince; b) promenama proizvodnje i raspodele tokom vremena i c) efikasnošću odnosno neefikasnošću ekonomskih sistema”.2
1
2
Podelu ekonomskih aktivnosti ljudi na proizvodnju, raspodelu i potrošnju prvi je u ekonomiji postavio francuski ekonomist Žan Batist Sej. Preuzeto iz: E. Woolf. al., Economics, Hutchinson, London, 1997, str. 1.
6
1. Pojmovno određenje ekonomike kao nauke
Pristalice prvog pristupa su većinom marksistički politekonomisti. Oni smatraju da ekonomske aktivnosti sa kojima se usavršava ekonomska racionalnost ponašanja pojedinaca preduzeća i domaćinstava zavise od oblika svojine, a oblici svojine su istorijska kategorija i podložni su stalnim promenama. Zbog toga su i oblici ekonomskih aktivnosti usavršavanja ekonomske racionalnosti podložni promenama. Za razliku od pristalica prvog pristupa, pristalice drugog pristupa, odnosno protagonisti neoklasične ekonomske misli, polaze od pretpostavke da je društveno-ekonomska formacija koja se temelji na privatnoj svojini i tržištu data i nepromenljiva. U takvoj nepromenljivoj društvenoekonomskoj formaciji postoji samo jedan oblik ekonomskih aktivnosti usavršavanja ekonomske racionalnosti, a to je stalno iznalaženje najracionalnijeg izbora kombinacije ekonomskih ciljeva i sredstava pomoću kojih se postavljeni ciljevi ostvaruju.
Ekonomija
7
2. OSNOVNE EKONOMSKE KATEGORIJE
2.1. LJUDSKE POTREBE Zašto se ljudi bave ekonomijom? Zašto moraju da iznalaze i sprovode metode u proizvodnji, potrošnji, raspodeli i razmeni i potrošnji materijalnih dobara i usluga, pomoću kojih se uspešno upravlja domaćinstvom, odnosno gazdinstvom, preduzećem, ili privredom jedne države? Pri odgovoru na navedena pitanja treba samo pomisliti šta bi se sa ljudskom civilizacijom desilo kada bi svi ljudi na planeti Zemlji prestali da proizvode. Donekle bi se trošile zalihe, a potom bi život stao. Ljudi ne bi više mogli da zadovoljavaju svoje egzistencijalne potrebe koje im je nametnula sama njihova priroda – potrebe za hranom, pićem, odevanjem, stanovanjem itd. Normalno, prestalo bi i zadovoljavanje društvenih potreba iz oblasti obrazovanja, kulture, duhovnosti itd. Dakle, čovek se bavi ekonomskim aktivnostima (proizvodnja, potrošnja, raspodela i razmena materijalnih dobara i usluga) radi zadovoljavanja svojih potreba. Ljudske potrebe su neograničene. Biološka, kulturološka i materijalna evolucija ljudi permanentno rađa nove potrebe. Uz to, broj ljudi na planeti stalno se povećava. Istovremeno, prirodni resursi sa kojima se potrebe zadovoljavaju su ograničeni. Odatle potiče potreba da ekonomija kao nauka iznalazi metode čija primena tokom realizacije ekonomskih aktivnosti (proizvodnja, potrošnja, raspodela i razmena) omogućava da se trošenjem što manje količine resursa zadovolji što veći broj potreba.
2.2. OBLICI EKONOMSKIH AKTIVNOSTI Oblici ekonomskih aktivnosti su: 1) proizvodnja, 2) potrošnja, 3) raspodela i 4) razmena. Proizvodnja je osnovni oblik ekonomskih aktivnosti. Rezultati proizvodnje su materijalna dobra sa kojima se zadovoljavaju materijalne potrebe. Ostale ekonomske aktivnosti su izvedene iz proizvodnje. Kada nema proizvodnje i rezultata proizvodnje, nema ni drugih ekonomskih aktivnosti jer nema šta da se raspodeljuje, razmenjuje i troši.
2. Osnovne ekonomske kategorije
8
Materijalne potrebe se zadovoljavaju tokom potrošnje. Znači, krajnji cilj proizvodnje je potrošnja. Međutim, privredni, tehnološki i kulturološki razvoj civilizacije prouzrokovao je podelu rada i razne specijalizacije u okviru proizvodnih procesa i na taj način razdvojio proizvodnju i potrošnju tako što su se između njih pojavili procesi raspodele i razmene. 2.2.1. Proizvodnja Prizvodnja je ekonomska aktivnost u kojoj čovek svojim radom i pomoću sredstava za rad odvaja delove prirode koje prerađuje i prilagođava za zadovoljenje svojih potreba. Iz same definicije prizilazi da su elementi procesa proizvodnje: ljudski rad, sredstva za rad i predmeti rada. Ljudski rad je pokretač svakog proizvodnog procesa. Pod radom se podrazumeva svaka svrsishodno osmišljena aktivnost čoveka prema prirodi, koja se temelji na prethodno stečenim znanjima i iskustvima o određenoj aktivnosti. Sredstva za rad (alati, mašine, uređaji itd.) čovek u procesu rada stavlja između sebe i prirode. Pomoću njih deluje na prirodu i obrađuje prirodne materije. Na taj način čovek delove prirode prilagođava svojim potrebama. Danas na početku dvadesetprvog veka kada je tehnološki razvoj dostigao skoro neslućene razmere, znatno je proširen pojam sredstava za rad. Pod sredstvima za rad se podrazumevaju mnogi kompjuterizovani visokotehnološki uređaji koji su neophodni u proizvodnom lancu, a istovremeno nemaju direktan dodir ni sa prirodom ni sa čovekom, ali ni sa materijalnim i nematerijalnim dobrima koja predstavljaju rezultate procesa proizvodnje. Predmeti rada su delovi prirode na koje čovek deluje sredstvima za rad da bi ih prilagodio za zadovoljenje svojih potreba. Najopštiji predmet rada je zemlja. Zemlja je predmet obrade u poljoprivredi i u rudarstvu. Međutim, i određeni proizvodi ljudskog rada predstavljaju predmete rada. Tako na primer iskopana ruda u koju je uložen ljudski rad tokom kopanja kada dođe u topionicu predstavlja predmet rada. Takav predmet rada koji je nastao kao rezultat ljudskog rada u prethodnim proizvodnim procesima naziva se sirovina. Sredstva za rad i predmeti rada predstavljaju materijalne elemente procesa proizvodnje koji se zajedničkim imenom nazivaju sredstva za proizvodnju. U savremenoj ekonomskoj literaturi umesto pojma elementi procesa proizvodnje (rad, sredstva za rad i predmeti rada) koristi se pojam faktori proizvodnje: 1) rad, 2) zemlja i 3) kapital (kapitalna dobra). Faktori proizvodnje služe za proizvodnju potrošačkih i kapitalnih dobara. Faktori proizvodnje nisu neogranični. U tom smislu, nemoguće
Ekonomija
9
je proizvoditi u neograničnim količinama potrošačka i kapitalna dobra. Potom, upotreba faktora proizvodnje je alternativna. To znači da isti faktori proizvodnje mogu da služe za proizvodnju različitih dobara i u različitim srazmerama. Nedovoljnost faktora proizvodnje i njihova alternativna upotreba dovode do tri osnovna ekonomska problema u oblasti proizvodnje, koje mora da rešava svako društvo bez obzira na stepen svog razvoja i društveno-ekonomski sistem. Prvi ekonomski problem odnosi se na strukturu proizvodnje. Kada je reč o strukturi proizvodnje treba naći odgovore na sledeća pitanja: 1) šta proizvoditi, 2) koju vrstu robe proizvoditi, i 3) u kojoj količini proizvoditi pojedinačne robe? Drugi ekonomski problem odnosi se na metod proizvodnje. Pod metodom proizvodnje podrazumeva se kombinacija faktora proizvodnje, odnosno odgovor na pitanje kako proizvoditi? Od adekvatnosti kombinacije faktora proizvodnje zavise u velikoj meri produktivnost, efikasnost i ekonomičnost. Treći ekonomski problem svake privrede nije direktno vezan za proizvodnju već za raspodelu ukupnog društvenog proizvoda. Naime radi se o pitanju: za koga se dobra i usluge proizvode? U svakoj društveno-ekonomskoj formaciji donose se ekonomske odluke u vezi sa pitanjima šta, kako, za koga i koliko proizvoditi. Međutim, u različitim društveno-ekonomskim formacijama različiti su načini donošenja odluka u vezi sa prethodnim pitanjima. U savremenim razvijenim tržišnim privredama ove odluke se donose putem 1) tržišta i cena, 2) planiranjem, 3) kombinacijom tržišta, cena i planiranja.3 2.2.1.1. Kombinacija faktora proizvodnje Faktori proizvodnje su ograničeni i nedovoljni. Međutim, oskudica jednog faktora, primera radi kapitala, može da se kompenzira sa nekim drugim faktorom (zemljom ili radom) koga ima znatno više. Znači, faktori proizvodnje mogu međusobno da se supstutuišu. Primera radi, dva faktora proizvodnje, rad i kapital, mogu da budu međusobni supstituti. Neki proizvod može da se proizvede sa 50 radnika uz korišćenje skromne i prilično zastarele opreme, ali, isti taj proizvod može da se proizvede sa samo jednim radnikom uz korišćenje najnovije i najsavremenije opreme. U prvom slučaju koristi se mnogo rada a malo kapitala. Takva kombinacja faktora proizvodnje ima obeležje korišćenja radno intenzivne 3
C. Senford, N. Bradbury, Case Studies in Economics, Longman, 1987, str. 28.
10
2. Osnovne ekonomske kategorije
tehnologije. U drugom slučaju koristi se mnogo kapitala i malo rada. Takva kombinacija faktora proizvodnje ima obeležje korišćenja kapitalno intenzivne tehnologije. Između ova dva ekstrema postoje mnoge druge kombinacije rada i kapitala sa kojima je moguće da se ostvari proizvodnja određenog proizvoda. 2.2.1.2. Proizvodne mogućnosti i oportunitetni trošak Kao što je već rečeno, ekonomija kao nauka, ali i ekonomija u praksi, bavi se izborom između alternativnih upotreba oskudnih resursa, odnosno oskudnih faktora proizvodnje. Izbor između alternativnih upotreba oskudnih faktora proizvodne predstavlja okvir proizvodnih mogućnosti jednog društva. Do odgovorajućeg izbora dolazi se odgovorom na pitanja: 1) šta je moguće proizvesti sa raspoloživim faktorima proizvodnje? i 2) koje su to različite kombinacije dobara koja se mogu proizvesti u datom vremenu ako je proizvodnja tehnički efikasna? Proizvodne mogućnosti neke privrede predstavljaju mogućnosti (različita kombinacja dobara) koje u određenom vremenskom periodu data privreda može da ostvari sa odgovarajućim izborom raspoloživih faktora proizvodnje i kada posluje sa maksimalnom tehničkom efikasnošću. Međutim, proizvodne mogućnosti ne ukazuju na izbor najbolje kombinacije proizvodnih dobara sa stanovišta najnižih troškova. Prilikom izbora najbolje kombinacije treba imati na umu koncept oportunitetnog troška. Koncept oportunitetnog troška je posledica činjenica da su 1) faktori proizvodnje oskudni i 2) da je moguća alternativna upotreba faktora proizvodnje. U okviru proizvodnih mogućnosti neke privrede kao date veličine, postojeće oskudne faktore proizvodnje moguće je alternativno upotrebiti. Primera radi, pođimo od jednog hipotetičkog slučaja: u jednoj privredi proizvode se samo cipele i hleb. Ta privreda za godinu dana proizvede 3 miliona pari cipela i 15 miliona vekni hleba. Ako bi ta privreda želela sledeće godine da proizvede 4 miliona pari cipela, budući da su proizvodne mogućnosti te privrede konstanta, mora se smanjiti proizvodnja hleba. Umesto 15 miliona moguće je proizvesti 11 miliona vekni hleba. Dakle, proizvodnja jednog dodatnog miliona pari cipela koštala bi privredu, kao oportunitetni trošak, 4 miliona vekni hleba. Uvećanje količine jednog dobra zahteva žrtvovanje neke količine drugog dobra, što predstavlja oportunitetni trošak. Proizvodnja jednog dobra uvek znači trošak zbog neproizvodnje drugog dobra. Gubitak koji nastaje zbog neproizvodnje drugog dobra predstavlja oportunitetni trošak. Koncept oportunitetnog troška omogućava da se pri datim proizvodnim mogućnostima izvrši izbor najbolje kombinacije dobara sa stanovišta pravljenja najnižih oportunitetnih troškova.
Ekonomija
11
2.2.2. Potrošnja Potrošnja je oblik ekonomske aktivnosti tokom koje se troše rezultati proizvodnje i zadovoljavaju ljudske potrebe. U zavisnosti od toga da li se troše sredstva za život ili sredstva za proizvodnju, razlikuju se: 1) neproizvodna i 2) proizvodna potrošnja. 1) Neproizvodna potrošnja sastoji se iz: a) lične i b) javne potrošnje. a) Lična potrošnja predstavlja proces trošenja materijalnih dobara (hrane, odeće, obuće itd.) i usluga od strane pojedinaca. a) Javna potrošnja je zadovoljavanje onih ljudskih potreba koje nije moguće zadovoljiti na individualni način. Pod javnom potrošnjom podrazumevaju se troškovi koji se naprave za školovanje, razne vrste zabava i sporta, razvoj nauke kulture i umetnosti itd. Dakle, javnom potrošnjom se finansira zadovoljenje duhovnih, obrazovnih i kulturnih potreba ljudi. Takođe, u okviru javne potrošnje spada i finansiranje mnogih drugih neekonomskih društvenih potreba kao što su državni organi, vojska, policija, sudske, administrativne i druge javne institucije. 2) Proizvodna potrošnja je trošenje sredstava za proizvodnju tokom proizvodnog procesa da bi se dobila nova materijalna dobra i usluge sa kojima će da se zadovolje neke nove potrebe. 2.2.3. Raspodela Raspodela je oblik ekonomske aktivnosti raspoređivanja materijalnih dobara koja su stvorena u procesu proizvodnje između pojedinih društvenih grupacija i pojedinaca. Drugim rečima, problem raspodele svodi se na pitanje: za koga će dobra i usluge biti proizvedeni? Novostvorena materijalna dobra se raspoređuju: 1) između vlasnika sredstava za proizvodnju, 2) između vlasnika sredstava za proizvodnju i neposrednih proizvođača – primarna raspodela, i 3) između proizvodnog i neproizvodnog dela stanovništva – sekundarna raspodela. Raspodela između vlasnika sredstava za proizvodnju vrši se tokom procesa tržišne razmene. Vlasnici sredstava za proizvodnju pojavljuju se na tržištu gde kao robni proizvođači međusobno razmenjuju svoje proizvode. Za robe koje prodaju drugima oni dobijaju odgovarajuću protivvrednost i na taj način obezbeđuju svoje učešće u raspodeli bruto nacionalnog proizvoda. Primarna raspodela je osnovna raspodela i u njoj učestvuju vlasnici sredstava za proizvodnju i neposredni proizvođači. Obim i struktura
2. Osnovne ekonomske kategorije
12
primarne raspodele zavise od vladajućih društvenih i svojinskih odnosa. Oblik primarne raspodele zavisi od karaktera privrede. U naturalnoj privredi zastupljen je naturalni oblik raspodele i prisvajanja, a u robnoj privredi primarna raspodela se ostvaruje posredstvom tržišta, ima robnonovčani karakter i svodi se na raspodelu novčanih prihoda i dohodaka. Sekundarna raspodela podrazumeva odvajanje dela novostvorenih materijalnih dobara i usluga neproizvodnom delu stanovništva. Sekundarnu raspodelu vrši država tako što prikupljanjem poreza, carina, taksi, itd., ostvaruje budžetske prihode iz kojih izdvaja pripadajući deo novostvorenih materijalnih dobara i usluga: 1) zaposlenom neproizvodnom delu stanovništva (u državnom aparatu, sudstvu, vojsci, policiji), 2) nezaposlenima i 3) izdržavanom stanovništvu (penzioneri, deca, socijalni slučajevi, itd.). Vrlo je teško napraviti preciznu teorijsku i praktičnu granicu između proizvodnog i neproizvodnog rada, a samim tim i između proizvodnog i neproizvodnog stanovništva. Nesporno je da su proizvodni radnici oni radnici koji neposredno učestvuju u stvaranju materijalngog bogatstva. To su zaposleni u industriji, rudarstvu, poljoprivredi, šumarstvu, građevinarstvu, saobraćaju, trgovini, ugostiteljstvu i u proizvodnom delu zanatstva. Međutim, iako ne proizvode direktno materijalna dobra, zaposleni u obrazovanju, nauci, kulturi i zdravstvu doprinose boljem kvalitetu i kvantitetu materijalnih dobara i usluga. Zbog toga se i zaposlenima u navedenim delatnostima, sekundarnom raspodelom iz budžetskih prihoda, obezbeđuje odgovarajući deo novostvorenih materijalnih dobara i usluga. 2.2.4. Razmena Razmena proizvoda je oblik ekonomske aktivnosti u kome se uspostavlja veza između proizvodnje i potrošnje. Razmenu proizvoda srećemo u istorijskom periodu kada je dominirala naturalna privreda. To je bilo mnogo pre nastanka robnonovčane privrede, odnosno mnogo pre tržišne razmene kakva se danas sreće u savremenim tržišnim privredama. U naturalnoj privredi su se povremeno razmenjivali samo određeni viškovi nekih vrsta proizvoda. To je oblik razmene koji se zove trampa. Razvoj podele rada i specijalizacija proizvodnje su uvećavali viškove prizvoda. Ti viškovi su sve češće služili za trampu. Potom, posredničku ulogu u razmeni dobija novac. Vršeći posredničku ulogu u razmeni, novac je dobio funkciju prometnog sredstva ili sredstva za razmenu svih drugih roba. Tada razmena proizvoda postaje stalno obnavljajući proces. Kao stalno obnavljajući proces razmena proizvoda postoji samo u robnonovčanoj, odnosno tržišnoj privredi.
Ekonomija
13
3. EKONOMIJA KAO NAUKA – OSNOVNI ISTORIJSKI, TEORIJSKI I PRAKTIČNI ASPEKTI
3.1. PRETKAPITALISTIČKA EKONOMSKA MISAO – MERKANTILIZAM I FIZIOKRATIZAM Merkantilisti su prvi ekonomski mislioci sa koliko-toliko zaokruženim i konzistentnim ekonomskim učenjem. Skoro sve razvijene evropske države, u razdoblju od XV do XVII veka, imale su svoje predstavnike merkantilističke ekonomske misli. Njihovi teorijski stavovi bili su uslovljeni ekonomskim prilikama tog doba. To je vreme početka razvoja tehnologije i naoružanja, razvoja međunarodne trgovine i formiranja svetskog tržišta, značajne uloge trgovinskog kapitala itd. Najpoznatiji markantilistički pisci su: Italijan Antonio Sera (napisao delo „Kratka rasprava o uzrocima koji mogu izazvati obilje zlata i srebra u kraljevinama u kojima nema rudnika“), Francuz Antoan Monkretjen i Englez Tomas Man, čije je glavno delo „Blago Engleske od spoljne trgovine ili bilans spoljne trgovine kao regulator našeg bogatstva“, koje je objavljeno 1664. godine. Merkantilističko učenje u Francuskoj se zvalo kolberizam, prema Kolberu, ministru finansija u vreme Luja XIV. Osnovni teorijski principi merkantilističkog ekonomskog učenja su: 1) bogatstvo jedne države izražava se u novcu, odnosno u plemenitim metalima; 2) ukoliko u zemlji nema rudnika zlata i srebra, do novca se dolazi jedino putem spoljne trgovine, a to znači da 3) izvoz roba dovodi do priliva novca u zemlju čime se povećava bogatstvo države, a uvoz dovodi do odliva novca čime se smanjuje bogatstvo države. Iz ovih teorijskih principa proizilazi shvatanje merkantilista o velikoj ulozi države u privrednom životu. Država direktno interveniše u oblasti spoljnotrgovinske razmene. Po shvatanju ranih merkantilista, ta intervencija treba da ide i do zabrane uvoza robe. Rani merkantilizam je poznat kao monetarni sistem ili bulionizam. On traje do kraja XVI veka i zalaže se za sistem novčanog bilansa u spoljnoj trgovini.
14
3. Ekonomija kao nauka
Razvijeni merkantilizam se javlja u XVII veku. On se zalaže za princip trgovinskog bilansa u spoljnoj trgovini. Država ne treba da ide do zabrane uvoza robe, ali mora da obezbedi pozitivan spoljnotrgovinski bilans. To znači da država treba da interveniše i u oblast proizvodnje. Struktura proizvodnje u zemlji mora da odgovara potrebama spoljnjeg tržišta. U tadašnjim evropskim državama vladari su prihvatili merkantilistička shvatanja o ulozi države u privrednom životu. Država je svojim direktnim intervencionističkim merama regulisala spoljnu trgovinu, uvodila carinske i druge barijere za uvoz robe, a raznim olakšicama stimulisala izvoz. Španski kraljevi u XVI veku regulisali su opticaj novca u privredi. To je bio klasičan primer merkantilizma kao monetarnog sistema. Za izvoz plemenitih metala sledila je smrtna kazna. Španski brodovi koji su izvozili robu, nisu smeli za uzvrat da uvezu drugu robu, već isključivo ekvivalent u novcu, odnosno u plemenitim metalima. Kao predstavnik razvijenog merkantilizma, italijanski pisac Antonio Sera nije bio za državne mere koje zabranjuju uvoz robe, odnosno odliv novca iz zemlje. On je bio za državnu intervenciju radi prilagođavanja strukture proizvodnje potrebama inostranog tržišta. Fiziokratizam kao homogena škola ekonomske misli, javlja se među francuskim ekonomistima u XVIII veku. To je škola čije se učenje uglavnom svodi na stavove francuskog ekonomiste Fransoa Kenea (16941774). Ostali fiziokrati: Mirabo, Dipon, De Nemura, Mersije da la Revijer, Bodo i drugi, uglavnom su popularisali Keneove ideje. Pojam „fiziokrati“ i fiziokratska škola potiče od grčke reči „fiziokratija“. Fiziokratija znači vladavina prirode. Prirodni poredak je zasnovan na nepromenljivim prirodnim zakonima. Kao takav, on je najbolji i najracionalniji. Radi toga, po ugledu na njega, treba ustanoviti i poredak u društvu i privredi. Kao što priroda ima svoje samoregulativne mehanizme, u društvenom i privrednom poretku koji je ustanovljen po ugledu na prirodne zakone, takođe postoje samoregulativni mehanizmi. Svako uplitanje države u takav poredak može samo da smeta i pravi štetu. Privredni život treba prepustiti njegovim sopstvenim zakonitostima i ekonomskoj slobodi.4 Za razliku od merkantilista, koji su smatrali da je izvor svih bogatstava u novcu i plemenitim metalima i stoga su izučavali većinom oblast prometa, fiziokrati se bave proizvodnjom i to poljoprivrednom proizvodnjom jer „zemlja je izvor svih bogatstava“.5 Industrija samo preobra4
5
F. Quesnay, Droit naturel (Prirodno pravo), 1763, prevedeno je zajedno sa još nekim njegovim radovima u zbirci „Ekonomisti XVII i XVIII stoleća“, Zagreb, „Kultura“, 1952. F. Quesnay, Opšta načela ekonomske vlade u nekom agrarnom kraljevstvu i primedbe na ta načela, „Ekonomisti XVII i XVIII stoljeća“, Zagreb, “Kultura”, 1952, str. 361-372.
Ekonomija
15
žava već postojeće vrednosti. Zbog toga ona ne utiče na promenu materijalnog bogatstva zajednice i nju treba osloboditi svakog mešanja države jer bi se ono negativno odrazilo na poslovnost industrije. Država treba da interveniše samo u u oblasti oporezivanja zemlje. Dakle, fiziokrati su merkantilističkom načelu sveobuhvatne državne intervencije suprotstavili načelo „laissez faire laissez passer“. Zahteva se ukidanje svih oblika državne intervencije. To je izražavalo shvatanja i težnje već ojačane trgovačke i industrijske buržoazije. U tom smislu E. Rol (Eric Roll) zapaža da „upravo zato, što se zemlja smatrala kao jedini izvor bogatstva, praktični zaključak bio je protiv posjedničkih interesa jedinstven porez. Taj je zaključak, zajedno s neintervencionističkom politikom, postao snažna pomoć razvitku industrije, premda u shvatanjima fiziokrata nije nikad imao tu namjenu“.6 Kene je kritikovao merkantilistička shvatanja o potrebi postizanja aktivnog trgovinskog bilansa. On je smatrao da je davanje robe za novac, davanje korisnijih stvari za manje korisne. Novac nije bogatstvo već služi samo kao prometno sredstvo. Kene se zalaže za potpuno slobodnu trgovinu i konkurenciju. Tu onda nema mesta za intervenciju države onako kako su to definisali merkantilisti. Uloga države je svedena na najmanju moguću meru.
3.2. LIBERALNI KAPITALIZAM I KLASIČNA EKONOMSKA MISAO Začeci klasične ekonomske misli počinju sa britanskim ekonomistom Vilijamom Petijem (William Petty, 1623-1687). Njegova najpoznatija dela su „Rasprava o porezima i kontribucijama“7 i „Nešto o novcu“.8 U XVII i XVIII veku Engleska je, u odnosu na druge evropske zemlje, imala najbrži industrijski razvoj. Razvoj manufaktura uzima pun zamah. Stvaraju se temelji tekstilne industrije. Počinje razvoj metalurgije. Trgovinski kapital sve više ustupa mesto industrijskom kapitalu. Međutim, još uvek su jaka razna feudalna ograničenja. Na praksu privrednog života mnogo jači uticaj imaju merkantilističke ekonomske doktrine državnog intervencionizma, nego fiziokratske ideje o konkurenciji i ekonomskim slobodama. Buržoazija još nije izborila ekonomske slobode. U takvoj situaciji stvaralaštvo Vilijema Petija ostalo je u krilu merkantilistič6 9
7
8
Eric Roll, Povijest ekonomske misli, „Kultura“, Zagreb, 1956, str. 108. W. Petty, Qantulumcunque concerning money, 1682, „Ekonomisti XVII i XVIII stoljeća“, „Kultura“, Zagreb, 1962, str. 264-272. W. Petty, A Treatise on Taxes and Contributions, 1662. „Ekonomisti XVII i XVIII stolje}a“, „Kultura“, Zagreb, 1962, str. 193-263. W. Petty, Qantulumcunque concerning money, 1682. „Ekonomisti XVII i XVIII stoljeća“, „Kultura“, Zagreb, 1962, str. 264-272.
3. Ekonomija kao nauka
16
kih ekonomskih učenja, ali je počelo da se i izdvaja iz tog učenja. Taj deo Petijevog stvaralaštva, koji je počeo da se izdvaja iz merkantilističkog ekonomskog učenja, postavlja temelje klasične ekonomske misli. Kada je u pitanju uloga države u privrednom životu, Peti je negde između stavova razvijenog merkantilizma i stavova pristalica ekonomskog liberalizma Kenea, i posebno, Smita. Po njemu, država treba da interveniše merama koje će unaprediti tehnologiju. Fiskalni i carisnki doprinos pojedinaca treba da bude u skladu sa njihovom imovinom i uspešnošću poslovanja. Prilikom određivanja izvoznih carina, država treba da vodi računa o konkurentnoj sposobnosti domaće robe, a uvozne carine moraju biti u funkciji zaštite domaće proizvodnje. U ranim radovima, Peti prihvata merkantilističke ideje. Kasnije, on se njih sve više oslobađa, posebno u svom poslednjem radu „Nešto o novcu“. I dalje ostaje pristalica državnog intervencionizma u oblasti najamnina. Gledano u celini, Petijev državni intervencionizam znatno je blaži od onog za koji se zalažu merkantilisti, posebno u oblasti spoljne trgovine. U tom smislu on izjavljuje i sledeće: „Moramo općenito uzeti u obzir da mudri lekari ne diraju preterano u svoje pacijente, već posmatraju tok prirode i pridržavaju ga se radije nego da mu se suprotstavljaju svojim vlastitim žestokim uplitanjem, a taj isti način treba primenjivati u politici i ekonomici.“9 Ovim rečima, Vilijem Peti kao da je najavio dolazak Adama Smita, koji će, posle više od 100 godina, u svom čuvenom delu „Bogatstvo naroda“, u okviru teorije ekonomskog liberalizma, izneti slične, ako ne i iste, ideje. Adam Smit (1723-1790) je britanski ekonomista. On je postavio temelje klasične ekonomske misli. Njegovo najpoznatije delo zove se „Bogatstvo naroda“. Doba u kome Adam Smit živi karakterišu zastareli feudalni odnosi i institucije, kao i ostaci mnogobrojnih mera državnog intervencionizma, zabrana i raznih ograničenja u privrednom životu. S druge strane, mlada buržoazija jasno postavlja zahteve za ekonomskom slobodom, slobodom lične inicijative i nemešanja države u ekonomski život. Učenje Adama Smita predstavlja izraz zahteva vremena u kome je živeo. Smit se, pre svega, definitivno obračunao sa još uvek vladajućim merkantilističkim stavovima. Odbacuje sve zaštitne carine i ograničenja. Dakle, dokazuje potrebu potpunog odbacivanja državnog intervencionizma i teorijski utemeljuje ekonomski liberalizam. Zalaže se za potpunu ekonomsku slobodu, slobodnu konkurenciju itd. Shvatanja Adama Smita o ulozi države u privrednom životu podudaraju se sa fiziokratskim teorijskim sistemom. Razlika je u tome što fiziokrati smatraju da društveni „prirodni poredak“ može da se ostvari u 9
W. Petty, A Treatise on Taxes and Contributions, op. cit., str. 233.
Ekonomija
17
feudalnom sistemu s apsolutističkom monarhijom, a po shvatanjima predstavnika klasične ekonomske misli Adama Smita i Davida Rikarda, društvenom „prirodnom poretku“ odgovara liberalni kapitalizam. U njemu svako može da „potpuno slobodno slijedi svoj vlastiti interes na svoj vlastiti način i da i svojom radinošću i svojim kapitalom konkurira s radinošću i kapitalom svakog drugog čovjeka“.10 Pojedinca „vodi jedna nevidljiva ruka, da promiče cilj, koji uopće nije namjeravao postići“, tako da „kad on slijedi svoj vlastiti interes, on često promiče interes društva djelotvornije nego kad stvarno nastoji da ga promiče“11 Dakle, kada su prirodno usklađeni lični i zajednički interesi nema potrebe da se država meša u ekonomski život. Država treba da: 1) brani društvo od spoljnih napada; 2) štiti i pravilno sprovodi pravdu za svakog člana društva i 3) sprovodi izvesne javne radove i održava neke javne ustanove gde pojedinci nemaju profitni interes.12 Predstavnici klasične ekonomske misli posebno ističu da država ne treba da se meša u oblast trgovine i industrije, jer privredni razvoj zavisi od akumulacije kapitala, a na akumulaciju ne može da se utiče državnom intervencijom. Država može samo donekle da utiče na strukturu investicija. Adam Smit se posebno isticao kao pobornik državne akcije radi zaštite ekonomskog liberalizma. Principi ekonomske slobode mogu da budu ugroženi isključivo kada je potrebno da se preduzmu određene mere radi odbrane zemlje. Takođe, intervencija se može primeniti kada se uvozna roba carini za onoliko za koliko je domaća roba oporezovana.13 Dubokom kritikom merkantilističke ekonomske politike, Adam Smit je teorijski izrazio liberalističku tendenciju industrijske buržoazije, koja još nije bila kadra da se u praksi u potpunosti suprotstavi ostacima intervencionizma i ograničavanja slobodne preduzimljivosti. Krajem XVIII veka i u prvoj polovini XIX, u Zapadnoj Evropi došlo je do velikih promena. U Engleskoj se odigrao industrijski prevrat, u Francuskoj velika revolucija i dugotrajni ratovi širom Zapadne Evrope. Ideje Francuske revolucije su se širile u sve evropske zemlje. Feudalizam, kao društveno-ekonomska formacija, ubrzanim tempom se raspada i silazi sa istorijske scene. Industrijski prevrat, započet u Engleskoj, nastavio je da se širi i u ostale zemlje. U takvom vremenu javlja se britanski ekonomista David Rikardo (1772-1823). Rikardovo ekonomsko učenje predstavlja najviši domet klasične ekonomske misli. Njegova ekonomska teorija utemeljila je školu ekonomske misli koja je po svom tvorcu nazvana rikardijanska. Za razliku od Adama Smita, koji je živeo i radio u uslovima jakih feudalnih ograničenja i dominacije merkantilističkih shvatanja o dr10 11 12 13
Adam Smit, Bogatstvo naroda, drugi svezak, „Kultura“, Zagreb, 1952, str. 187. Adam Smit, Bogatstvo naroda, prvi svezak, „Kultura“, Zagreb, 1952, str. 407. Adam Smit, Bogatstvo naroda, drugi svezak, „Kultura“, Zagreb, 1952, str. 187. Adam Smit, Bogatstvo naroda, prvi svezak, „Kultura“, Zagreb, 1952, str. 414-416.
18
3. Ekonomija kao nauka
žavnoj intervenciji, David Rikardo živi i stvara u uslovima kada su principi ekonomskog liberalizma postali, uglavnom, stvarnost. On te principe smatra kao prirodne i u svom teorijskom ekonomskom učenju polazi od njih kao od večitih i nepromenljivih pretpostavki. Glavno njegovo delo je „Načela političke ekonomije“. Na temelju teorijskih shvatanja klasične ekonomske misli, uporedo s učvršćivanjem ekonomskog liberalizma, u zapadnoevropskim zemljama došlo je do stvaranja i razvoja liberalne države. Uloga te države bila je da štiti sistem kapitalističkih odnosa koji su uspostavljeni na osnovi privatne svojine. Rikardova shvatanja su se uklapala u tadašnje vladajuće stanovište da su osnovni činioci proizvodnje, kapital i rad, jednaki. U skladu sa tim stanovištem država se, u praksi, nije mešala u uspostavljanje međusobnih odnosa između nosilaca kapitala i rada, kapitalista i radnika. Dakle, liberalna država je bila samo zaštitnik privatne svojine i javni organ koji obezbeđuje uslove za realizaciju slobodno zaključenih ugovora.
3.3. DRŽAVNI KAPITALIZAM I EKONOMSKA MISAO Već tokom devetnaestog , a posebno početkom dvadesetog veka, teorija ekonomske misli i praksa privrednog života zapadnoevropskih zemalja počinju sve više da se udaljavaju jedno od drugog. Ekonomisti popularišu i razrađuju ideje klasične ekonomske misli, a pojedini čak i apologetski brane ekonomski liberalizam i liberalnu državu. Istovremeno, privredni život je sve manje odgovarao idejama klasične ekonomske misli. Brz tehnološki razvoj, uvećavanje industrijskog i finansijskog kapitala, neumitno su menjali strukturu privrede i proizvodnje. Rađali su se monopoli. Najpoznatiji interpretatori klasične ekonomske misli, posebno Rikardovog učenja, bili su: Žan Batist Sej14 (1766-1832), Robert Maltus15 (1766-1834) i Džon Stjuart Mil16 (1806-1873). Sej je formulisao teoriju realizacije, odnosno „zakon tržišta“. Po tom zakonu, svaki prodavac je kupac, a svaki kupac je prodavac. To znači da sama proizvodnja stvara svoje tržište i nemoguća je opšta kriza hiperprodukcije. Maltus je postao poznat po svojoj teoriji stanovništva. Ukazuje na opasnost narušavanja ravnoteže između velikog porasta stanovništva i nedovoljnog porasta količine hrane. Rešenje je u slobodnom delovanju tržišta radne snage i životnih namirnica. Kada ima više stanovnika od raspoložive količine hrane, raste ponuda radne snage i pada najamnina. Niska najamnina i beda destimulativno deluju na porast stanovništva. 14 15
16
Ž.B. Sej: Traktat političeskoj ekonomii, Soldatenkova, Biblioteka ekonomistov, 1896. Thomas Robert Malthus, Principles of Political Economy Considered with a Wiew to Their Practical Application, 1820. J. Stuart Mill: Principles of Political Economy, Boston, Little, Brown and Co, 1848.
Ekonomija
19
Sedamdesetih godina devetnaestog veka u ekonomskoj misli nastaje pravac pod nazivom marginalizam. Ovaj pravac se vezuje za ime engleskog ekonomiste Dževonsa (1835-1882). Njegovi istomišljenici, koji se javljaju skoro istovremeno kada i on, su: Menger iz Austrje, Valras17 iz Švajcaske, Vilfredo Pareto18 i Alfred Maršal19. U svojim ekonomskim učenjima svi oni polaze od uslova slobodne konkurencije, iako su, posebno Maršal, svesni postojanja monopola. Ovi ekonomisti odbacuju Rikardovu i Marksovu teoriju radne vrednosti. Na taj način obračunavaju se sa zaključcima do kojih su socijalsti-rikardijanci i posebno Marks došli pošavši od Rikardove teorije radne vrednosti. Dakle i pored postojanja sve više monopola, ekonomisti marginalističkog pravca liberalnu državu i ekonomski liberalizam ne dovode u pitanje. To jednostavno nije predmet njihovih istraživanja. I dalje im je polazno stanovište da je slobodna konkurencija jednom za uvek stvoren sistem. Pojavu monopola marginalisti kritikuju kao prolaznu pojavu. Tako na primer, Maršalov sledbenik Pigu u svojoj knjizi „Ekonomika blagostanja“ ukazuje da pojava monopola i nepotpuna konkurencija dovode do neracionalnog korišćenja prirodnih resursa. On je protiv monopola. Međutim, Pigu ne shvata nužnost postojanja monopola kao pojavnog oblika unutrašnje logike razvoja kapitalističkog sistema. On veruje da su monopoli prolazna pojava i da će nestati. Tada će sve opet biti kao pre slobodna konkurencija, ekonomski liberalizam i liberalna država. Međutim, monopoli i nepotpuna konkurencija su postali trajna stvarnost kapitalističke privrede. Tradicionalna ekonomija to nikada nije shvatila. Privredni život je išao svojom logikom napuštanja ekonomskog liberalizma i liberalne države. Još pre prvog svetskog rata, tačnije 1912. godine, kandidat za predsednika SAD Vudro Vilson, u svojoj izbornoj platformi zalagao se za veću ulogu države u privredi SAD. Prvi svetski rat je privredi SAD omogućio prebrođavanje recesije. Međutim velike ratne porudžbine iz Evrope dovele su do sukoba različitih interesa i tržišnih poremećaja. Klasični ekonomski mehanizmi nisu više obezbeđivali racionalnu organiazciju proizvodnje koju su diktirali novi uslovi. Zbog toga, sve više su počeli da se izražavaju zahtevi za centralnom ulogom države u vanrednim uslovima. Predsednik SAD je formirao državnu Upravu za industrijsku mobilizaciju i Savet nacionalne odbrane (CND). Ovaj savet je brinuo o nabavci sirovina, mobilizaciji industrije i transporta, kontroli proizvodnje hrane, cenama i drugim aspektima privredne mobilizacije. Posle Prvog svetskog rata nastupila je „nova era“. Funkcije države u privredi bile su ograničene. Smanjeno je oporezivanje i uloga države svo17 18 19
Leon Walras, Elements D’economie politique Pure, I i II deo, 1874. i 1899. V. Pareto, Cours D’economie politique, 1896. i 1897. A. Marshall, Principles of Economics, London, MacMillan And Company, 1890.
20
3. Ekonomija kao nauka
dila se na zaštitu privatne svojine. Visoka privredna aktivnost bila je rezultat ratne privrede. Međutim, predstavnici privatnog preduzetništva smatrali su da je takva privredna aktivnost rezultat „nove ere“, tj. vraćanja na uslove slobodne konkurencije i male uloge države. Njihove ocene demantovala je Velika ekonomska kriza koja je počela 1929. godine. To je bila do tada najveća ekonomska kriza. U razdoblju od 1923. do 1929. godine, u SAD prosečna nadnica industrijskog radnika po satu, bila je povećana za 8%. Istovremeno profit korporacija porastao je za 62%, a isplaćene dividende za 64%, pri opštem porastu nacionalnog dohotka od 21%. Povećani nacionalni dohodak se nesrazmerno mnogo koristio za privatnu akumualaciju. Potrošnja je zaostajala. Zbog toga je akumulacija, umesto u proizvodnji, završavala na tržištu akcija. Počela je špekulativna trka naduvavanja vrednosti akcija i lakog bogaćenja. Tržište akcija je doživelo kolaps. To je prouzrokovalo paniku. Vrednost akcija raste na svim berzama, posebno na najvećoj od njih – Njujurškoj. Postojala je prava pomama kupaca za kupovinu akcija kako bi se na taj način obogatili. Većina ovih kupovina vršena je na kredit, što znači da je kupac u momentu zaključenja ugovora plaćao samo deo cene za kupljene hartije (oko 10-15 odsto), a za ostatak cene je dobijao kredit od banke ili berzanskog trgovca, uz istovremeno zalaganje tih hartija za obezbeđenje tog kredita. U vreme dospelosti kredita, ako je cena hartija bila viša od kupovne, kupac je mogao da te hartije proda i vrati kredit i uz to zaradi na razlici, a ako je cena bila niža, onda je prepuštao hartije zalogoprimcu (kreditoru) da ih proda i time namiri svoje potraživanje. Sve ovo je uzelo toliko maha da su akcije kupovane po znatno višim cenama od njihove stvarne vrednosti u momentu kupovine.Ovim su stvoreni “finansijski mehuri”, odnosno napravljen je špekulativni bum na berzi, zbog rasta cena akcija usled nerealnih očekivanja kupaca tih hartija, da će te hartije kada proda i vrati kredit uz to da zaradi na razlici između kupovne i prodajne cene akcija, a ne zbog stvarnog profita kompanija čije su to bile akcije. U prvoj polovini dvadesetih godina prošlog veka u SAD, kupci su zarađivali na razlici između kupovne i prodajne cene akcija, ali ne zbog visokih tekućih profita već zbog velikih profita iz Prvog svetskog rata. Kada su potrošeni profiti iz Prvog svetskog rata a nisu stvarani novi jer se nije ulagalo u nove investicije, to je značilo kraj Sejovog zakona tržišta. Dobijeni novac od prodate robe, nije ulagan u kupovinu nove robe, kako je to predviđao Sej, već u akcije koje nisu donosile profite. Ulaganja u takve akcije značilo je neku vrstu štednje. Takva štednja ne samo što nije donosila nove profite već je umanjivala i prethodne profite iz Prvog svetskog rata zbog čega su firme odlazile u gubitke. Sve češći su bili slučajevi kada je u vreme dospelosti kredita prodajna cena akcija bila niža i kreditor ih pro-
Ekonomija
21
davao po nižoj ceni od kupovne, da bi koliko-toliko namirio svoje potraživanje. Stvorila se apsurdna, ekonomski nerealna i nezdrava situacija: istovremeno, zbog ulaganja velikog broja akcija, povećavala se nominalna vrednost firme, a povećavali se i gubici firme. Kad se ovo shvatilo nastala je prava panika među akcionarima i desio se berzanski krah. Time je stvoren tzv. „crni oktobar” 1929. godine. Skoro svi učesnici tržišta hartija od vrednosti, uključujući i profesionalne (poput Džona Rokfelera) i stručnjake (poput Irvina Fišera, čuvenog profesora ekonomije na Jelu) pretrpeli su ogromne gubitke. Vrhunac je dostignut 1933. godine, do kada su kursevi izgubili oko 85 odsto svoje vrednosti u odnosu na polaznu 1929. godinu. Na primer, u SAD je, u periodu 1929-1933. godine, realni društveni proizvod opao za skoro 30%, stopa nezaposlenosti porasla sa 3% na 25%, realne investicije opale su za 75%, a realna lična potrošnja za 20%.20 Sve ovo je uticalo da predsednik Ruzvelt u okviru tzv. politike „Novog dogovora” inicira donošenje brojnih zakona u Kongresu, sa preventivnom i kontrolnom funkcijom. Reč je čuvenim zakonima koji i danas važe – Zakon o hartijama od vrednosti (1933) i Zakon o trgovini hartijama od vrednosti (1934). Uprkos strogoj kontrolnoj funkciji američke Komisije za hartije od vrednosti, u skladu s ovim zakonima, zakonitosti tržišta nekada su nepredvidive, što opet rađa, s vremena na vreme, berzanske krahove. Primera radi, i sada na početku XXI veka, SAD koje su centar i „lokomotiva rasta“, svetske privrede mogu da postanu i epicentar velike privredne krize, poput one iz 1930-ih godina. Ilustracije radi, svetski bruto nacionalni proizvod iznosi oko 42 milijardi dolara, a ukupan iznos dugova, spoljnih i unutrašnjih, iznosi preko 400 milijardi dolara. Ishod je narastanje „finansijskih mehura“ širom sveta i inflacija cena hartija od vrednosti, koja se prevodi u rast cena dobara i usluga. To bi moglo da dovede do kraha berzi i upadanja svetske privrede u depresiju. Razbijene su sve iluzije nosilaca koncepcije „nove ere”. Privredna struktura, koja je radikalno izmenjana tokom rata, koncentrisana i kapitalno intenzivna proizvodnja, postavili su nove zahteve i tražili nova rešenja. Kao što je iz temelja uzdrmala mehanizam kapitalističke reprodukcije, velika ekonomska kriza je uzdrmala i postojeća ekonomska učenja koja su u osnovi polazila od uslova potpune konkurencije. Stvara se teorija monopola i nepotpune konkurencije. Analizu monopola i nepotpune konkurencije počeo je britanski ekonomist italijanskog porekla Srafa. On 1926. godine objavljuje članak „Zakoni o prinosima u uslovima nepotpune konkurencije“.21 U ovom 20
21
J. Cornwall: Growth and Stability in Mature Economy, Martin Robertson, London, 1972, poglavlje 10, prema: J Bajec, LJ. Joksimović: Savremeni privredni sistemi, Ekonomski fakultet, Beograd, 1993. str.131. Piero Sraffa, The Laws of Returns under Competiitive Conditions, 1926.
22
3. Ekonomija kao nauka
članku Srafa direktno ističe zahtev da treba napustiti pretpostavku slobodne tj. potpune konkurencije od koje je polazila tradiconalna ekonomija. Monopol i nepotpuna konkurencija postali su stvarnost kapitalističke privrede. Analizom monopola i nepotpune konkurencije bavili su se i sledeći autori: američki ekonomist profesor Čemberlen koji je 1933. godine objavio rad „Teorija monopolske konkurencije“;22 kao i engleski profesor Kembričkog univerziteta Džoana Robinson, svojim delom „Ekonomika nepotpune konkurencije“,23 koje je objavljeno, takođe, 1933. godine. Kasnije se javlja delo Trifina „Monopolistička konkurencija i opšta ravnoteža“.24 Stavovi u navedenim radovima počeli su da približavaju ekonomsku teoriju praksi privrednog života. Međutim, i ovi autori problem monopola i nepotpune konkurencije analiziraju isključivo sa stanovišta procesa razmene i svode ga na nesavršenost tržišta. Oni ne uviđaju istorijsku nužnost nastajanja monopola i nepotpune konkurencije kao pojavnog oblika unutrašnje logike razvoja kapitalističkog sistema. Tu nužnost uviđa Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes, 1883-1946). On kaže: „Dok bi se, prema tome, proširenja funkcija vlade koja sobom donosi zadatak usklađivanja sklonosti ka potrošnji s podstrekom za investiranje činili publicisti devetnaestog veka ili savremenom američkom finansijeru kao strahovita povreda individualizma, ja ga, naprotiv, branim i kao jedino moguće sredstvo da se izbegne uništenje postojećih privrednih oblika u njihovoj celini i kao uslov uspešnog delovanja inicijative pojedinaca“.25 Država je dobila kvalitativno novu, usmeravajuću ulogu u nacionalnoj privredni. Ona postaje aktivan činilac u pokretanju i održavanju reprodukcionih procesa. Ekonomski liberalizam i liberalna država prerastaju u državni intervencionizam i državni kapitalizam. Analizom razdoblja između 1923. i 1929. godine, perioda pred veliku ekonomsku krizu, Kejns je došao do zaključka da u međusobnom uticaju između sklonosti za potrošnjom i podsticaja za investicije dolazi do nepotpunog korišćenja akumulacije i opadajućeg obima spontanog investiranja. Pošto sklonost za potrošnjom ne može značajno da se izmeni, začarani krug može da se prevaziđe samo državnom intervencijom, a javni izdaci da dopune nedovoljan obim privatnog investiranja i time obezbede privređivanje na nivou punog korišćenja proizvodnih kapaciteta. Dakle, uloga države i njene intervencije nije rezultat spontanih ekonomskih kretanja i prolazni oblik razrešavanja određenih protivurečnosti privrednog sistema, već instrument koji treba da taj sistem vrati i održi u životu. Kejns je po rečima Harisa „darovao demokratskom kapitalizmu 22 23 24 25
E. Chamberlin, The Teory of Monopolistic Competition, 1933. Joan Robinson, The Economic of Imperfekt Competition, 1933. R. Triffin, Monopolistic Competition and General Equilibrium, 1940. John Maynard Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money, 1936. Prevedeno je kod nas kao Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, „Kultura“, 1956, str. 401.
Ekonomija
23
novi rok života; postupajući tako, on je učvrstio ovo društvo u epohi kada mu preti smrtna opasnost“.26 U SAD je, posle kraha koncepcije „nove ere“, Ruzvelt na dan svoje inauguracije za predsednika SAD, 4. marta 1934. godine, najavio „nju dil“, privrednu politiku i sistem državnih ekonomskih mera. To su bile mere antidepresione ekonomske politike. One nisu nastale pod neposrednim uticajem Kejnsovih ideja, ali su u osnovi odgovarale antidepresionim merama koje je predlagao Kejns u svojim radovima. Mere „nju dila“ sastojale su se, uglavnom, u: ekspanziji novčane mase, nižoj kamatnoj stopi, državnim rashodima iz zajmova, tj. deficitnom finansiranju i merama usmerenim na podizanju sklonosti potrošnji. Mere u okviru „nju dila“ su uspele da uravnoteže poremećene odnose u privrednom životu, ali ne u potpunosti. Tek su neposredni efekti Drugog svetskog rata i angažovanje SAD u njemu u potpunosti uravnotežili poremećene ekonomske odnose. Ratni sukob je za američku privredu značio veliki porast vojnih potreba i izvoza u savezničke zemlje na osnovu Zakona o zajmu i najmu (Lend Lease Act) iza čega su stajala mobilisana javna sredstva. Izdaci za odbranu dostigli su takve razmere da su u svojim mesečnim alokacijama prevazilazili ne godišnje, već ukupne izdatke glavnih projekata „nju dila“, kroz čitav period njegovog sprovođenja. Radikalan porast proizvodnje i ostvarivanje pune zaposlenosti bili su rezultat opšte nacionalne mobilizacije za uspešno vođenje rata. Sav taj razvoj ostvaren je primenom i korišćenjem metoda državne intervencije i državnih zahvata, čiji su temelji postavljeni prethodnim razvojem i, pre svega, politikom „nju dila“. Posle Drugog svetskog rata država je imala veliku ulogu u privrednom životu zemalja razvijenih tržišnih privreda. Izgrađena institucionalna infrastruktura tokom Drugog svetskog rata i sama privredna struktura nametali su potrebu državne intervencije u privredi. U skladu sa savremenom postkenzijanskom teorijom determinisanosti nacionalnog dohotka, državna intervencija u privrednom životu sprečavala je da se u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija pojave: 1) masovna nezaposlenost i neiskorišćenost ljudskih, tehničkih i prirodnih faktora proizvodnje; i 2) velika inflacija, odnosno ozbiljnija tržišno-monetarna nestabilnost i nestabilnost cena. Posle Drugog svetskog rata, strategija Zapadne Evrope bila je vrlo pragmatična. Države su vodile aktivnu politiku deviznog kursa. Kretanje kapitala je bilo vrlo precizno uređeno i regulisano. Konvertibilnost nacionalnih valuta u trgovinskim transakcijama uvedena je deset godina posle Drugog svetskog rata. Bez obzira na produbljavanje integracionih to26
S. Harris, John Maynard Keynes Economist and Policymaker, New York, 1955, str. IXX. Pismo Bernardu Šou je od 1. januara 1935. godine.
24
3. Ekonomija kao nauka
kova, u zemljama Zapadne Evrope postojalo je upavljanje deviznim kursom u obliku mehanizma deviznih kurseva (Exchange Rate Mechanism ERM) Evropskog monetarnog sistema. Dakle, ni posle stvaranja „jedinstvenog tržišta“ devizni kursevi se ne obrazuju na tržištu, nego uz intervenciju bilo organa Evropske unije, bilo pojedinih država članica. Sloboda kretanja kapitala u samoj Evropskoj uniji ostvarena je tek 1992. godine. Kontigentiranje, kontrola i subvencionisanje cena ključnih roba trajala je dugo posle Drugog svetskog rata. U poljoprivrednoj politici kontrola cena i subvencije i danas imaju ključnu ulogu. Posle Drugog svetskog rata privreda SAD je funkcionisala većinom oslonjena na „ugrađene stabilizatore“: centralno regulisanje fiskalne politike, osiguranje u slučaju nezaposlenosti i javni rashodi. Primenjivani su mnogi, iako nešto revidirani oblici državnog regulisanja i balansiranja privrednih kretanja. Njima treba dodati krupne efekte tražnje na području lične potrošnje, investicija i međunarodne trgovine, koja je bila odložena zbog rata. Posle prve dekade dolazi Ajzenhauerova administracija. Ajzenhauer je bio predstavnik shvatanja krupnog poslovnog sveta. Radi toga je njegova administracija sledila kurs unapređenja interesa privatnog preduzetništva. Međutim, sistem državnog regulisanja toliko je srastao sa samim sistemom funkcionisanja i esencijom američke privrede da ni rešenost republikanske administracije da ojača položaj privatnog preduzetništva nije dovela do napuštanja ili ukidanja bilo koje bitnije mere državnog usmeravanja privrednih kretanja. Tamo, gde se baš insistiralo na promenama, bilo je puno kolebanja, odlaganja i neodlučnosti u vezi sa svrsishodnošću sprovođenja promena. U takvoj situaciji, Kenedijev ekonomski program je dočekan sa velikim odobravanjima. U njemu je predviđeno vraćanje sistemu mera državne intervencije. To su bile antirecesione mere za oživljavanje ekonomskih aktivnosti i obezbeđenje punog korišćenja proizvodnih kapaciteta i ubrzanje privrednog rasta. Obezbeđeno je povećanje priliva sredstava uz niže dugoročne kamatne stope za uvećane državne investicije, izdatke za mašine i opremu u privatnoj industriji, za stambenu izgradnju, ubrzanje programa javnih radova, angažovanje državnih sredstava u područjima gde postoji nedovoljno zaposlena radna snaga, proširenje osiguranja za privremeno nezaposlena lica, poboljšanje u programima starosnog, invalidskog i porodičnog osiguranja, kao i povećanje minimalnih nadnica. Takođe, predviđene su izmene u oporezivanju dohotka radi stimulisanja investicija u mašine i opremu, unapređivanje školstva, zdravlja i naučnog istraživanja. Program Kenedijeve administracije, koji je nazvan „novi horizonti“, predstavljao je kontinuitet sa razvojem državne intervencije koja je počela sa „nju dilom“.
Ekonomija
25
U privrednom životu zemalja razvijenih tržišnih ekonomija, u razdoblju državnog kapitalizma od kraja Drugog svetskog rata do prve polovine 80ih godina država je imala četiri sledeće najvažnije uloge27: 1) Ulogu koju je ostvarivala preko državnog sektora 2) Ulogu koju je ostvarivala preko državnog budžeta 3) Ulogu koju je ostvarivala intervencijom u poljoprivredi 4) Ulogu koju je ostvarivala preko planiranja privrednog razvoja i ekonomske politike. 3.3.1. Uloge koje država ostvaruje preko državnog sektora Pod državnim sektorom podrazumeva se državna svojina koja može da bude potpuna, ili, pak, delimična kada država raspolaže kontrolnim paketom akcija nekog preduzeća. Državni sektor nastaje nacionalizacijom ili drugim sličnim merama i putem investicione aktivnosti države. U zemljama Zapadne Evrope, u razdoblju od kraja Drugog svetskog rata do prve polovine 80-ih godina, u državnom sektoru nalazilo se oko 40% industrijskih preduzeća.28 U Austriji i Portugaliji u potpunoj državnoj svojini bilo je oko 60% industrijskih preduzeća, u Velikoj Britaniji i Španiji oko 40%, Italiji 30%, Švedskoj i Francuskoj 20%. U Austriji državni sektor je obuhvatao 45% ukupne zaposlenosti u industriji; u Italiji oko 31%; u Norveškoj oko 22%; Švedskoj 20%, a najmanje u SR Nemačkoj, Belgiji i Holandiji po 10%. Učešće zaposlenih u državnom sektoru u odnosu na ukupan broj zaposlenih u SAD, u razdoblju od 1950. do 1970. godine, poraslo je od oko 10,9 na 16%. U SR Nemačkoj je državni sektor najmanje razvijen, ali je zato država najveći investitor. U 1950. godini država je finansirala iz budžeta kapitalna ulaganja u iznosu od 2,5 milijarde maraka, a 1980. godine 60 milijardi maraka. U Francuskoj je 11. februara 1982. godine usvojen Zakon o nacionalizaciji. Po tom zakonu, pod državnu upravu je došlo preko 90% ukupnog potencijala poslovnih banaka i oko 3500 preduzeća sa preko milion zaposlenih, odnosno oko 23% ukupnog industrijskog potencijala. Posle 1985. godine došlo je do delimične denacionalizacije. Preko državnog sektora država je ostvarivala sledeće uloge: a) Kontrolu nad monopolskim preduzećima. b) Omogućavala je razvoj onih oblasti koje zahtevaju velike investicije koje se sporo otplaćuju i predstavljaju veliki rizik sa stanovišta ostvarenja profita. To su sledeće oblasti: atomska energija, kosmička tehnologija, elektronika i reaktivna tehnika, informatika, komunikacije, biotehnologija, novi materijali itd. 27 28
Vujo Vukmirica, Kapital i socijalizam, „Naučna knjiga“, 1988, Beograd, str. 313-381. Isto, str. 321 i 322.
3. Ekonomija kao nauka
26
c) Ulogu učesnika u privređivanju koji ostvaruje profit, i učestvuje u stvaranju nacionalnog dohotka. d) Državni sektor je omogućavao državi da preko njega ostvaruje makroekonomske ciljeve privrednog razvoja. To podrazumeva uticaj na formiranje određene privredne strukture u nacionalnoj privredi. Stimulisanjem, odnosno destimulisanjem ulaganja u državni sektor uticalo se na monetarnu i tržišnu stabilnost, kao i na postizanje određenog stepena zaposlenosti svih faktora proizvodnje. 3.3.2. Uloge koje država ostvaruje preko državnog budžeta Državni budžet je godišnji plan prihoda i rashoda države i njenih organa. To je direktivan plan koji ima zakonsku snagu. Državni budžet se pravi na osnovu niza načela, principa i funkcija monetarne, fiskalne, finansijske, pravne, ekonomske, političke i socijalne prirode. Učešće državnih rashoda u bruto domaćem proizvodu u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija je u razdoblju od kraja XIX veka do prve polovine osamdesetih godina XX veka, imalo tendenciju porasta. Takva tendencija je uočljiva i u periodu od kraja Drugog svetskog rata do prve polovine osamdesetih godina. (Tabela br. 1) Tabela br. 1. Učešće državnih rashoda u bruto domaćem proizvodu (u %) 1880.
1929.
1960.
1986.
Francuska
15
19
35
52
SR Nemačka
10
31
32
47
Japan
11
19
18
33
Švedska
6
8
31
65
V. Britanija
10
24
32
48
SAD
8
10
28
37
Izvor: World Bank, Izveštaj o svetskom razvoju, 1988 (Za 1988. procena).
Uloge koje država ostvaruje preko državnog budžeta u privrednom životu zemalja razvijenih tržišnih ekonomija u posmatranom razdoblju mogu se podeliti u dve osnovne grupe. To su: uloge koje je imala fiskalna politika, tj. budžetski prihodi, i uloge koje su imali budžetski rashodi. 3.3.2.1. Uloge koje ima fiskalna politika - budžetski prihodi 1) Visina oporezivanja deluje na nivo bruto domaćeg proizvoda i zaposlenost. Svako povećanje poreza znači smanjenje raspoloživog dohotka stanovništva. To vodi ka smanjenju izdataka za potrošnju. Kada se ne me-
Ekonomija
27
nja visina investicionih ulaganja, svako smanjenje potrošnje vodi ka smanjenju bruto domaćeg proizvoda i nivoa zaposlenosti. S druge strane, smanjenje poreza povećava raspoloživi dohodak i u zavisnosti od sklonosti ka potrošnji povećava ličnu potrošnju. Povećana potrošnja multiplikovano uvećava bruto domaći proizvod i nivo zaposlenosti. 2) Fiskalnom politikom mogu da se ostvare određeni ciljevi u pogledu alokacije faktora proizvodnje. Povećanje, odnosno smanjenje, poreza, stimulativno ili destimulativno utiče na razvoj pojedinih privrednih grana. Na taj način može da se utiče na formiranje određene privredne strukture. 3.3.2.2. Uloge koje imaju budžetski rashodi Glavni budžetski rashodi su: (1) transferni rashodi (socijalno i zdravstveno osiguranje, socijalna pomoć nezaposlenima, razne subvencije u privredi, isplata javnog duga); (2) rashodi za obrazovanje i nauku; (3) investicije od „javnog značaja“, (4) vojni izdaci i (5) izdaci za administraciju. Uloge budžetskih rashoda su: 1) Visina budžetskih rashoda deluje na nivo bruto domaćeg proizvoda i nivo zaposlenosti. Jedan od budžetskih rashoda su javni radovi, tj. državne investicije. Povećanje državnih rashoda na javne radove povećava ukupnu proizvodnju i zaposlenost jer ponovno trošenje primljenih dohodaka izaziva multiplikatorske efekte na obim proizvodnje, nacionalni dohodak i samim tim i na zaposlenost. Na taj način, budžetski rashodi na javne radove su postali jedno od glavnih sredstava antidepresione ekonomske politike. Suprotno, u uslovima visoke privredne konjunkture i poremećene ravnoteže čiji je izraz pojava inflacije, smanjenje državnih investicija omogućava vraćanje privrede u ravnotežno stanje. 2) Jedan od oblika budžetskih rashoda su i sredstva sa kojima se država na tržištu pojavljuje i kao veliki kupac i potrošač. Na taj način država utiče na odnose ponude i tražnje pojedinih proizvoda. Preko budžeta, država može da doprinese održavanju takvog nivoa ukupne efektivne tražnje koji je dovoljno visok da spreči recesiju i masovnu nezaposlenost, ali ne suviše visok da dozvoli pojavu visoke inflacije. U tom smislu, u zavisnosti od potreba, država može da primenjuje antidepresionu, tj. ekspanzionu ili antiinflacionu, tj. kontrakcionu fiskalnu politiku. Antidepresiona politika se sprovodi na dva načina: (a) povećanjem državne investicione potrošnje i ostalih vidova potrošnje i (b) smanjenjem poreza, što vodi ka povećanju lične potrošnje. Oba načina utiču na uvećanje nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Antiinflaciona tj. kontrakciona politika se sprovodi suprotno. Smanjuju se javni rashodi, a time i investicioni i ostali vidovi potrošnje i povećavaju porezi čime se smanjuje lična potrošnja.
3. Ekonomija kao nauka
28
Zemlje razvijenih tržišnih ekonomija su do prve polovine osamdesetih godina ovog veka, vodile većinom ekspanzionu fiskalnu politiku. Ta politika je imala za posledicu povećanje budžetskih rashoda iznad budžetskih prihoda i pojavu budžetskog deficita. (Tabela br. 2) Tabela br. 2. Deficit državnog budžeta zemalja razvijenih tržišnih ekonomija (u % bruto domaćeg proizvoda)
1960-64.
1965-70.
1980.
1982.
1985.
SAD
-0,7
-0,6
-4,0
-4,3
-6,0
V. Britanija
-0,7
-1,1
-3,5
-3,4
-4,0
SRN
-0,6
-0,6
-3,4
-4,4
-1,5
Francuska
-0,3
-0,7
-0,4
-2,7
-3,2
Italija
-2,1
-3,8
-7,8
-14,9
-13,1
Holandija
-0,6
-2,2
-5,6
-6,1
-7,0
Švedska
-0,1
0,9
-3,9
-5,9
-6,0
Izvor: IFS, Yearbok, 1987. i World Development Raport, 1986.
3.3.3. Uloge koje država ostvaruje intervencijom u poljoprivredi Države razvijenih tržišnih ekonomija pridaju veliki značaj razvoju poljoprivrede. One pribegavaju različitim oblicima intervencije u poljoprivredi. To su sledeće intervencije: (a) sistem podržavanja cena; (b) takozvani sistem „defficiency paynents“; (c) direktno subvencioniranje dohodaka; (d) sistem sniženja troškova proizvodnje. a) Sistem podržavanja cena je posebno razvijen u SAD. Osnovna karakteristika ovog sistema je da poljoprivredni proizvođači mogu da biraju da li će svoje proizvode da prodaju državnoj agenciji po garantovanoj ceni ili po tržišnim cenama. Ako su tržišne cene niže od garantovanih, državna agencija za otkup poljoprivrednih proizvoda je obavezna da otkupi sve ponuđene količine. b) Sistem „defficiency payments“ se primenjuje u Engleskoj. Budući da u Engleskoj nisu postojale nikakve protekcionističke mere za uvoz poljoprivrednih proizvoda, država se obavezala da domaćem proizvođaču plaća razliku između niže, uvozne, i više garantovane cene domaćeg proizvođača.
Ekonomija
29
c) Sistem direktnog subvencioniranja niskih dohodaka primenjuje se u Švedskoj i Norveškoj. d) U nekim zapadnoevropskim zemljama država preduzima čitav niz mera za sniženje troškova proizvodnje u poljoprivredi. To najjednostavnije čini tako što stimuliše jeftinu proizvodnju poljoprivredne mehanizacije, veštačkih đubriva i semena. 3.3.4. Uloge koje država ostvaruje preko planiranja privrednog razvoja i ekonomske politike Preko planiranja privrednog razvoja i ekonomske politike, država ostvaruje ulogu najodgovornijeg subjekta za celinu privrednog života u ekonomiji jedne zemlje. Prema zvaničnim publikacijama Ujedinjenih nacija29, na pojavu ekonomskog planiranja u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija uticalo je više faktora. Prvo, uočena je potreba za globalnim uvidom u privredni život. To je omogućio napredak savremene makroekonomske teorije i analize i njene praktične primene u društvenom računovodstvu, input-output bilansiranju i tehnici projektovanja. Drugo, sa porastom uloge države u privrednom životu rasla je i njena objektivna odgovornost za celinu privrednog života. Treće, u izmenjenim uslovima privređivanja, pojavi monopola, brzom tehnološkom razvoju i strukturnim promenama u privredi, sam tržišni mehanizam je sve manje uspevao da razrešava privredne probleme i da bez planiranja obezbedi brz privredni razvoj. U već pomenutoj studiji UN, privredno planiranje u razvijenim tržišnim ekonomijama definiše se kao proces u kome se: a) utvrđuju glavni ciljevi ekonomske politike i naznačuju prioriteti; b) na osnovu definisanih opštih ciljeva, utvrđuje kompleks eksplicitnih, konzistentnih i kvantitativnih ciljeva ekonomskog razvoja u određenom razdoblju kao što su: 1) kvantitativne analize i projekcije tekućih i budućih stopa i proporcija razvoja privrede; 2) procena raspoloživih proizvodnih izvora, analiza relevantnih međuzavisnih varijabli i istraživanje dejstva prihvaćenih alternativa; c) u pogledu ciljeva privrednog razvoja i ekonomske politike utvrđuju mere za ostvarivanje planskih zadataka. U prvim posleratnim, tzv. „planovima za rekonstrukciju“, Francuska, Holandija i Norveška su postavljali jednu vrstu ciljeva koji su se razlikovali od ciljeva u kasnijim „planovima za razvoj“. U privrednim planovima Švedske više su naglašeni ciljevi anticikličnog karaktera.
29
Economic planing in Europe, Geneve, 1965.
30
3. Ekonomija kao nauka
U svom prvom posleratnom planu (1947-1953), Francuska je stavila akcenat na obnovu, oživljavanje i rekonstrukciju ratom porušene privrede i to prevashodno u šest osnovnih sektora: uglja, električne energije, čelika, cementa, poljoprivrednih mašina i transporta. Radi ostvarivanja planskih ciljeva, vlada Francuske je u ovom razdoblju upotrebljavala i mere direktne kontrole u oblastima alokacije sirovina, dodeljivanja kredita, kontrole cena, racionisanog snabdevanja osnovnim životnim namirnicama, kontrole zapošlajvanja i imigracije radne snage, izdavanja građevinskih dozvola i sl. U narednim planovima opadao je značaj ovakvog sistema direktne kontrole. Drugi plan (1954-1957) imao je cilj povećanje proizvodnje osnovnih sektora. Treći plan (1958-1961) istakao je potrebu ostvarenja privredne ekspanzije uz zadržavanje monetarne stabilnsoti, uravnoteženog platnog bilansa i obezbeđenja pune zaposlenosti.30 Većina zemalja razvijenih tržišnih ekonomija, tokom sedamdesetih godina, u svojim planovima menja osnovne ciljeve. Umesto ekonomskog rasta, cilj je kvalitet života. Tako, na primer, „Osnovni ekonomski i socijalni plan Japana za 1973-1977. godinu,“ kao osnovni cilj ističe prelazak od ekonomije orijentisane na proizvodnju ka ekonomiji orijentisanoj na potrošnju. U razvijenim tržišnim ekonomijama, država ima posebnu ulogu u oblasti vođenja monetarno-kreditne politike. U većini zemalja kreditnomonetarnu politiku sprovode centralne banke, koje su nezavisne u odnosu na vladu. Do osamdesetih godina, centralne banke, u skladu sa stavovima savremene postkejnsijanske makroekonomske politike, povećavale su obim novca i kredita u razdoblju pada stope privredne aktivnosti i zaposlenosti (ekspanziona monetarna politika) i, suprotno, smanjivale obim novca i kredita kada preterana ukupna potrošnja preti da proizvode inflatorne tendencije (kontrakciona monetarna politika). U razdobljima duboke depresije, sredstva monetarne politike, kao što je između ostalih sredstava, i manipulisanje kamatnom stopom, nisu dovoljno efikasna. U vreme Velike ekonomske krize tridesetih godina, pokušaji centralnih banaka da smanje kamatnu stopu i pokrenu nove investicije doživeli su neuspeh. Energične mere u monetarnoj politici treba preduzeti na početku krize. Tako, na primer, u vreme recesije u privredi SAD 1953-1954, posle Korejskog rata, monetarni organi su hitno počeli da sprovode ekspanzionu monetarnu politiku, podstakli investicije i sprečili ulazak privrede u depresiju. Pored navedenih, u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija, dražva ima još bezbroj drugih uloga. U okviru ekonomske politike uz monetarnu, 30
Pier Masse, Francuski metod planiranja, Zbornik radova II deo, prevod centra za dokumentaciju Ekonomskog fakulteta u Beogradu 1969, god. str. 101-102.
Ekonomija
31
fiskalnu i kamatnu politiku, država vodi i politiku cena, politiku zarada, politiku deviznog kursa i politiku ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Država ima regulatornu ulogu i u utvrđivanju pravila ponašanja na tržištima roba i usluga, tržištu radne snage, tržištu kapitala, tržištu novca i na deviznom tržištu. Uloga države je nezamenljiva i u vođenju socijalne politike. Poseban značaj ima uloga države da sa svojim aparatom vlasti i prinude zaštiti instrumente privrednog sistema i tržišnih institucija.
3.4. LIBERALISTIČKI REFORMIZAM DRŽAVNOG KAPITALIZMA I EKONOMSKA MISAO U prvoj polovini osamdesetih godina prošlog veka u razvijenim tržišnim ekonomijama došlo je do velikih promena. Nastale su duboke promene u odnosu snaga pri raspodeli bruto nacionalnog proizvoda, kontroli tržišta od strane države i monopola, brzini tehnoloških izmena i izmena u privrednoj strukturi, izmeni prirode nezaposlenosti i ponašanja najamnina, dominaciji finansijske sfere i finansijskog kapitala itd. Zemlje razvijenih tržišnih ekonomija sve teže su uspevale da istovremeno ostvare tri osnovna cilja razvoja: stabilnost, dinamičan ekonomski rast uz optimalnu stopu rasta, punu zaposlenost svih faktora razvoja i po mogućnosti, dovoljno uravnotežen platni bilans. Osnovna dilema je bila: stabilnost privrede i cena, ili dinamičan i inf latorno opterećen ekonomski razvoj. Ili, visoka zaposlenost uz nestabilnost, ili stabilizacija privrede uz visoku nezaposlenost i obaranje stope ekonomskog rasta. Navedene promene u privrednom životu zemalja razvijenih tržišnih ekonomija i stagflacija ta dvoglava neman koja objedinjava masovnu nezaposlenost i visoke stope inflacije31 predstavljali su veliki izazov za ekonomsku misao. U tom smislu, došlo je i do preispitivanja uloge države u privrednom životu zemalja razvijenih tržišnih ekonomija. Zaoštravanje stagflacionih protivurečnosti je kejnsijansku ekonomsku misao dovelo u krizu. Uvodi se alternativa neokejnsijanstvomonetarizam. Na toj osnovi dolazi i do oštre polarizacije između vladajućih koncepcija ekonomske politike. U uslovima rastućih budžetskih deficita, rastuće nezaposlenosti i inflacije, nezadovoljavajućih rezultata deflacione politike i politike dohotka, kao dva osnovna metoda antiinflacione politike u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kejnsijanska ekonomska politika pokušava da, ne odstupajući od svojih osnovnih opredeljenja, uvede i elemente monetarističkih recepata, radi obuzdavanja inflacije.32 Moderni konzervatizam započinje kao rezultat kritike socijalne države 31 32
J.E.Miede, Stagflation: Wage Fixing, vol. I, George Allen and Unwin, London, 1982. S. Nikitin, Inflacija narube`i 80h godov, Voprosy ekonomiki 3/82, str. 115-124.
32
3. Ekonomija kao nauka
„new deal“, Džonsonove „Great Society“ i Niksonovog „imperijalnog predsednikovanja“.33 Šezdesetih godina, i ranije, u skladu sa Kejnsovim učenjem, u Velikoj Britaniji monetarna politika je težila da utiče na potrošnju putem kamatnih stopa koje određuju da li su finansijska sredstva za kapitalne izdatke skupa ili jeftina. Uloga novca kao zaštite od neizvesne budućnosti, omogućila je Kejnsu da postavi teoriju kamatne stope kojom ističe razliku između odluka o štednji i odluka o investiranju. Politikom kamatnih stopa kontrolisan je i rast ponude novca. Sedamdesetih godina dvadesetog veka pod uticajem monetarizma, monetarna politika veći značaj daje kontroli ponude novca. Od 1971. godine, kvantitativne kontrole kredita su napuštene. Za razliku od prethodnih godina kada je u praksi dominirala kejnsijanska doktrina, više se nije koristila eskontna stopa. Eskontna stopa centralne banke predstavlja administrativnu stopu koju je banka usklađivala sa potrebama svoje politike. Promene eskontne stope su bile značajne, pre svega zato što su imale uticaj na druge kratkoročne stope. Eskontna stopa je 1971. godine zamenjena minimalnom kamatnom stopom. Ova stopa je obavljala neke od funkcija eskontne stope, ali je funkcionisala na drugačiji način bar u određenom periodu i ukunuta je u avgustu 1981. godine. Minimalna kamatna stopa se nije koristila za uticanje na kratkoročne kamatne stope. Za kejnsijance inflacija se javlja kada je agregatna tražnja veća od ponude roba i usluga. Antinflaciona politika nastoji da smanji preteranu tražnju povećanjem poreza i kamatnih stopa i smanjenjem javnih radova. Za monetariste inflacija je monetarna pojava.34 Monetarizam je škola ekonomske misli koja smatra da su poremećaji u monetarnom sektoru osnovni uzrok nestabilnosti u ekonomiji. Kod monetarista mnogo veći značaj se daje monetarnoj nego fiskalnoj politici. Termin “monetarizam” uveo je Karl Bruner 1986. godine i najčešće se koristi za školu ekonomske misli koja smara da su promene u nivou agregatnog novčanog dohotka suštinska posledica prethodnih promena u novčanoj masi. Ovo gledište se često pripisuje Fridmanu čiji je pionirski doprinos u delima “Kvantitativna teorija novca – preformulacija” i “Proučavanje kvantitativne teorije novca i monetarna istorija SAD u periodu 1867-1960”. “Proučavanje kvantitativne teorije novca i monetarna istorija SAD u periodu 1867-1960”. Fridman je napisao sa A.J. Švarcom. Rad Fridmana i njegovih kolega kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina dvadesetog veka podstakao je nove kontroverze o ulozi novca u 33 34
Zbornik radova Konservativismus, Eine Gefahr fur die Freiheit?, Piper und Co. Verlag, Munchen, 1983. L. Yeager, Monetary Policy and Economic Performance, Washington, 1972, s. 13.
Ekonomija
33
modernoj ekonomiji. Značaj monetarizma može da se pripiše i neuspehu kejnzijanske ortodoksnosti da objasni pojavu visokih nivoa nezaposlenosti i inflacije u mnogim Zapadnim industrijskim zemljama kasnih šezdesetih godina. U svojim najranijim fazama, monetarizam se oslanja na kvantitativnu teoriju novca koja je objasnila formiranje opšteg nivoa cena u klasičnoj ekonomiji. Glavni predlozi monetarizma, u formi u kojoj su se pojavili kasnih šezdesetih godina, mogu se sažeti na sledeći način. Prvo, funkcija tražnje za novcem je stabilnija i statički bolje definisana u poređenju sa mnogim komponenatama agregatne tražnje. Drugo, istaknute su jedinstvene osobine novca. Smatralo se da je novac roba koja se može supstituisati za širok spektar drugih roba i finansijskih sredstava. Za menetariste monetarna politika ima direktan uticaj na agregatnu tražnju, za razliku od kejnizijanske analize koja je istakla da će se početni uticaj monetarne politike odraziti samo na obim finansijskih sredsatva, dok će uticaj na agregatnu tražnju biti slab i neizvestan. Monetarna politika koja za monetariste ima direktan uticaj na agregatnu tražnju naziva se efekat realne količine novca. Koncept realne količine novca je u stvari ideja o “optimalnom” ili “željenom” nivou realne količine novca. Realna količina novca predstavlja novac u rukama domaćih rezidenata podeljen sa opštim indeksom cena. Odavde sledi da, ako se novčana sredstva pojedinca povaćaju putem monetarne politike, tada će pojedinac pokušati da izjednači stvarnu i željenu količinu novca trošeći višak novca. Ovi pokušaji će povećati nivo cena i na taj način smanjiti realnu količinu novca. Upravo način na koji se određuje vrednost realnog nivoa količine novca je jedna od terijskih slabosti monetarista. Realna ponuda novca usaglašava se sa tražnjom za realnom količinom novca kroz promene u nivou cena. Posledica je postojanje jake pozitivne veze između veličine i stope promene nominalne ponude novca do nivoa cena. Inflacija, recesija, nezaposlenost i kriza platnog bilansa, proističu iz pogrešne politike novca koja dovodi do bržeg rasta novca u opticaju od optimalne količine novca. Fridman smatra da porast investicija iznad štednje, pritisak nadnica, profita i materijalnih troškova i porast budžetskih deficita proizvode inflaciju. Antiinflacionom politikom treba smanjiti javne rashode, poreze i javne zajmove, vršiti strogu kontrolu prirasta novčane mase i napustiti politiku dohotka, odnosno politiku kontrole cena i zarada. Monetaristička teorija inflacije se zasniva na kvantitativnoj teoriji novca. Promena količine novca u opticaju determiniše agregatnu tražnju i proizvodi promene u nivou cena. Ovaj teorijski model o uzrocima inflacije podrazumeva implicitnu pretpostavku o potpuno konkurentnom tržištu.
34
3. Ekonomija kao nauka
Kejnsijanci tvrde da je monetarna politika neefikasna za obuzdavanje troškovne inflacije. Ova inflacija se može sprečiti fiskalnom politikom i politikom dohotka. Monetaristi smatraju suprotno: samo monetarna politika može da stabilizuje privredu jer cilj budžetske politike je jedino realokacija privrednih resursa. Fiskalna politika ima drugorazredni značaj u ostvarivanju kratkoročne stabilizacije cena. Povećanje fiskalnih prihoda ne mora obavezno da vodi smanjenju investicija i tražnje. Kada je u pitanju nezaposlenost, kejnsijanci polaze od tzv. Filipsove35 krive. Filipsova kriva predstavlja statističku analizu koju je izveo Filips tvrdeći da postoji inverzan odnos između stope promene nominalnih nadnica i stope nezaposlenosti u Velikoj Britaniji od 1861. do 1957. godine. Teorijsko uporište ove statistike obezbedio je kasnije Lipsi koji je 1960. godine, tvrdio da će stopa promene novčane zarade biti funkcija stepena viška tražnje na tržištu rada. Filipsovu krivu su mnogi shvatili da označava postojanje dugoročnog odnosa između inflacije podstaknute zaradama i stepenom nezaposlenosti. Prema Filipsovim proračunima, stabilne cene bi se obezbedile u privredi pri nivou nezaposlenosti od oko 2,5%. godišnje, ali s obzirom na to da će ovo biti neutralizovano stopom rasta produktivnosti, neće doći do inflacije. Filips je izvršio empirijsku analizu odnosa izmedu nezaposlenosti i stopa promene nominalnih nadnica. Cilj mu je bio da dokaže stabilnost dugoročne relacije između nezaposlenosti i inflacije. Stabilnost Filipsove krive pruža mogućnost ekonomskoj politici da vrši izbor između stope nezaposlenosti i inflacije. Pristalica neokejnsijanizma J.E. Meade ukazuje na činjenicu da je Kejns analizirao nezaposlenost kao fenomen slabe ukupne tražnje iz vremena Velike ekonomske krize tridesetih godina. Stagflaciona nezaposlenost iz sedamdesetih godina je drugačija. To je strukturalna nezaposlenost. Zato Meade smatra da nezaposlenost treba lečiti po sektorima. Razmatrajući problem nezaposlenosti, monetaristi odbacuju Filipsove dokaze o stabilnosti dugoročne relacije između nezaposlenosti i inflacije. Kao osnovnu slabost Filipsove krive navode njegov naglasak na novčanim zaradama. Kritičari smatraju da je realna zarada predmet pregovaranja o zaradi. To znači da bilo kakav odnos između novčanih zarada i nezaposlenosti može da bude samo kratkoročni fenomen. Ne postoji dugoročan i stalan izbor između nezaposlenosti i inflacije. Polazeći od nestabilnosti Filipsove krive, monetaristi se vraćaju klasičnoj teoriji tržišta rada. Po toj teoriji, država treba da se povuče iz oblasti regulisanja odnosa na tržištu radne snage. Na taj način se stvaraju uslovi za slobodno delovanje odnosa ponude i tražnje radne snage. To vrši pritisak na radni35
A.W. Philips, The Relation Between Unemployment and the Rate Change of Money age Rates in the United Kingdom 19621975, Economica, Vol. 25, 1978.
Ekonomija
35
ke da prihvate niže nadnice, usklađuje ponudu radne snage sa njenom tražnjom i smanjuje nezaposlenost. Dakle, za razliku od kejnsijanaca, monetaristi smatraju da je inflacija štetnija od nezaposlenosti. Oni veruju da slobodno tržište radne snage, bez intervencije države, vodi ka punoj zaposlenosti. Takođe, veruju u pravilo da smanjenje stope rasta novčane mase ograničava potencijalnu stopu inflacije, jer lišava privredu dopunskih likvidnih sredstava koja izazivaju inflaciju. Kejnsijanci regulišu veličinu agregatne tražnje preko kamatnih stopa i fiskalne politike. Operativni monetarizam praktično je zaživeo kao tačerizam u Velikoj Britaniji od 1979. i reganizam u SAD od 1980. Neokejnsijanska ekonomska politika nije uspela da suzbije inflaciju i nezaposlenost. Britanskoamerički monetarizam sadrži elemente fridmanovskog monetarizma, monetarizma racionalnih anticipacija i monetarizma ekonomije ponude.36 U skladu sa osnovnim postavkama monetarističkog učenja, u Velikoj Britaniji i SAD su smanjeni porezi i socijalna davanja, limitirani budžetski deficiti, ukinute subvencije javnim preduzećima itd. Osnovni cilj je bio da se obori inflacija. Tačerizam je doneo naglo smanjenje državnog učešća u privredi, restrikciju novca i kredita i opadanje visine nadnica. U privatnom sektoru su smanjeni porezi, ukinuta je kontrola dividendi, cena i svih ograničenja u deviznom sistemu. Uvedena je potpuna sloboda izvoza kapitala, smanjeni su državni izdaci i investicije, izvršena je denacionalizacija pojedinih podržavljenih grana, uvedeno zakonsko ograničenje Trade Uniona i vođena je politika precenjene funte. Za razliku od britanskog praktičnog monetarizma u kome dominira Fridmanovo učenje, Reganov operativni monetarizam predstavlja mešavinu integralnog monetarizma (Mayer, Cagen i Meltzer), monetarizma racionalnih anticipacija (Lukas, Sargent i Wallace) i niskih nadnica (Fisher, Phelps i Taylor) i monetarizma ekonomije ponude (Volcker, Feldstein, Wallich i Kaufman) uz primese ekelkticizma Međunarodnog monetarnog fonda. Reganova nova ekonomska politika dovela je u pitanje rezultate politike kejnsijanske revolucije. Ona je skroz suprotna „newdeal”u. To je ekonomska kontrarevolucija ili ContreReforme.37 „Newdeal” je bio odgovor na Veliku ekonomsku krizu tridesetih godina, a reganizam je odgovor na stagflaciju sedamdesetih godina. Za razliku od kejnsijanaca, reganomisti u odnosima između rada, štednje i investicija, u potpunosti povlače državnu intervenciju, demontiraju socijalnu državu i smanjuju fiskalne prihode i javne rashode. 36 37
J. Ribout, Monnaie, Grandes nations, pas beaucoup d’idees, Revue politiqaue et parlamentaire, juliavgust 1981. Ch. Stoffaes, La Reagonomie: fondements doctrinaux et dimensions internationales, Economie et prospective 9/82.
36
3. Ekonomija kao nauka
Danas se u zemljama OECD primenjuju dva modela monetarne kontrole. Prvi se primenjuje u SAD, Kanadi, V. Britaniji i Holandiji. Osnovna karakteristika ovog modela je u tome što se monetarna kontrola vrši variranjem količine novčane mase u opticaju. Drugi model se koristi u Francuskoj, Italiji, Japanu i SR Nemačkoj. Njegova karakteristika je da se monetarna kontrola vrši variranjem visine kamatne stope. U SR Nemačkoj, Belgiji, Italiji i Japanu primenjuju se od 1981/82. god. kombinovani monetarizam sa kejnsijanizmom. Međutim, kejnsijanisam u SR Nemačkoj, preko politike monetarne stege, rasta kamatnih stopa, plivajućeg kursa marke, kresanja budžetskih rashoda i smanjenja poreza, postepeno sve više liči na američkobritanski monetarizam. Nemački, a i japanski koncept ekonomske politike sve je bliži monetarizmu nego kejnsijanizmu.38 Tipičan kejnsijanizam postoji u Francuskoj, Grčkoj i Španiji. Modifikovani kejnsijanizam, sa pojedinim elementima monetarizma, egzistira u Švajcarskoj, Švedskoj, Austriji, Danskoj i Norveškoj. I Japan je počeo da primenjuje elemente monetarizma. Smanjuje novčanu masu u opticaju, javne investicije i nadnice. Dakle, u prvoj polovini osamdesetih godina zemlje razvijenijih tržišnih ekonomija primenjuju antiinflacionu restriktivnu monetarnu politiku. Borba protiv inflacije dobija prioritet u odnosu na borbu protiv nezaposlenosti, pa makar to bilo i po cenu recesije. Monetaristički pristup u vođenju ekonomske politike postavio je temelje nove privredne filozofije. Tu filozofiju jedni nazivaju novi konzervativizam, a drugi liberalistički reformizam. a) Smanjuju se javni sektor i državne investicije. Vrši se reprivatizacija znatnog dela javnog sektora. b) Menja se odnos između države i monopola. Novi odnosi između države i monopola ne idu na „demontažu“ države, već na izmenu ciljeva i mera državne intervencije u oblasti monopolisitčkog kapitala. c) „Ekonomija ponude“ se bori protiv državnog intervencionizma preko smanjenja deficita budžeta, a na teret davanja za socijalno, penziono i zdravstveno osiguranje, pomoć za razvoj nerazvijenih, za očuvanje životne sredine i sl. Međutim, vojni rashodi se ne menjaju. U tom smislu korporacije i krupni kapital se rasterećuju poreskih davanja što treba da podstakne sklonost ka investiranju i povećanju proizvodnje. d) Osnovni parametri ekonomskog poslovanja postaju povećanje proizvodnje, ponude i stopa akumulacije, a ne povećavanje tražnje, posebno državne potrošnje. 38
Karl Kulne, Internationale Konfrontation der Wirtschafts doktrinen. Ein Laboratorinmstest zwischen Monetarismus und FrancoNeokeynesianimsus? Gemerkschaftliche Monatschefte, oktobar, 1981.
Ekonomija
37
e) Država je ranije otklanjala stihiju tržišta, kontrolisala tržišni mehanizam i dopunjavala i korigovala neadekvatno ponašanje privatnog kapitala. Sada se aktiviraju tržišni mehanizam i konkurencija. f) Država vodi restriktivnu antiinflacionu monetarnu politiku ne preko regulisanja visine kamatnih stopa već preko kontrole novčane mase u opticaju. g) U skladu sa neoklasičnom teorijom zaposlenosti država je izgubila ulogu na tržištu radne snage. Sve do sredine sedamdesetih godina uticaj države i sindikata na tržištu radne snage je bio izuzetno jak što je omogućavalo održavanje visokog nivoa nadnica. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina ocenjeno je da je rigidnost nadnica u kretanju naniže osnovni uzrok rastuće nezaposlenosti. Da bi se smanjila rigidnost nadnica treba uraditi sledeće: 1) smanjiti zaštitu zaposlenih i nezaposlenih, 2) oslabiti sindikat i 3) sprovesti deregulaciju u pogledu državnog regulisanja uslova i odnosa zapošljavanja. Na taj način jačala je i konkurencija na tržištu radne snage što omogućava smanjenje realnih nadnica. Smanjenje realnih nadnica treba da podstakne preduzetnike na veće zapošljavanje radne snage. Početkom osamdesetih godina u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija izvršena je, kako su to definisali Kay i Vickers39, „regulatorna reforma“ u oblasti: 1) načina regulisanja javne svojine i u 2) oblasti funkcionisanja tržišta radne snage. 3.4.1. „Regulatorna reforma“ u oblasti načina regulisanja javne svojine U prvoj polovini osamdesetih godina procenjeno je da državna regulativa, koja je zasnovana na direktnoj regulaciji javne svojine, ne odgovara novim tehnološkim, tržišnim, pa ni političkim uslovima. U tom smislu, početkom osamdesetih godina počeo je proces „demontiranja“ dotadašnjih oblika direktne regulacije javne svojine. U prvi mah izgledalo je da se država povlači iz regulacije. Međutim, u stvarnosti je došlo do zamene starih formi regulacije novim formama. Nove forme su uspostavljene putem „regulatorne reforme“. Ta reforma sastojala se iz sledeća dva elementa: 1) povlačenje javne svojine i njeno transformisanje u privatnu privatizacija; 2) država prepušta kontrolu preduzeća slobodnom delovanju tržišta liberalizacija.
39
Key J. i Vickers, Regulatory Reform in Britain, Economic Policy, 2, 1988. str. 286.
3. Ekonomija kao nauka
38
3.4.1.1. Privatizacija Početkom osamdestih godina, proces privatizacije bio je vidno izražen u Velikoj Britaniji. Kako je tekao proces privatizacije u Velikoj Britaniji može se videti iz tabele br. 3. Tabela br. 3. Privatizacija javnih kompanija u Velikoj Britaniji
Vreme prodaje
Procenat prodatih akcija
Kompanija
Okt. 1981.
Cable and Wireless
Feb. 1982.
Amersham International
Nov. 1982.
Cena (mil.$)
49
224
100
71
Britoil
51
549
Feb. 1983.
Associated British Ports
52
22
Juni 1984.
Enterprise Oil
100
392
Juli 1984.
Jaguar
100
294
Nov. 1984.
British Telecom
51
3.916
Dec. 1986.
British Gas
100
5.434
Feb. 1987.
British Airways
100
900
Maj 1987.
Rolls-Royce
100
1.363
Juli 1987.
British Airports Authority
100
1.225
Ukupno
14.390
Izvor: Bishop, M. i Kay: Does Privatisation Work?, London Business School, 1988, str. 5.
Privatizacija je smanjila značaj javnih korporacija u britanskoj privredi. Smanjeno je učešće javnih korporacija u bruto domaćem proizvodu (tabela br. 4), a smanjen je i broj zaposlenih u javnim korporacijama (tabela br. 5). Tabela br. 4. Udeo javnih korporacija u bruto domaćem proizvodu
Javne korporacije Izvor: isto
1979.
1980.
1981.
1982.
1983.
1984.
1985.
1986.
7,8
7,6
7,0
6,6
6,3
5,9
4,6
4,3
Ekonomija
39
Tabela br. 5. Zaposlenost (u milionima) 1979.
1980.
1981.
1982.
1983.
1984.
1985.
1986.
Javni sektor korporacije
2.065
2.038
1.867
1.756
1.662
1.610
1.261
1.199
Javni sektor neprivrede
5.384
5.349
5.318
5.265
5.290
5.301
5.318
5.347
Privatni sektor
17.944
17.940
17.159 16.887 16.658
17.149
17.866
17.966
Ukupno
25.393 25.327 24.344 23.908 23.610 24.610 24.445 24.542
u% Javni sektor korporacije
8,1
8,1
7,7
7,4
7,0
6,7
5,2
4,9
Javni sektor neprivrede
21,2
21,1
21,8
22,0
22,4
22,0
21,8
21,8
Privatni sektor
70,7
70,8
70,5
70,6
70,6
71,3
73,0
73,3
100,0
100,0
100,0
100,0
100,0
100,0
100,0
100,0
Ukupno Izvor: isto.
U razdoblju od 1912, do 1981. godine Britanske telekomunikacije su bile u sastavu Pošte (Post Office). Do 1969. godine Pošta je bila organizovana kao odeljenje Ministarstva, a potom je postala javna korporacija. Aktom o telekomunikacijama iz 1981. godine ova oblast se osamostaljuje i osniva se posebno javna korporacija British Telecommunications (BT). U dokumentu „The Future of Telecommunications in Britain“, iz 1982. godine objavljena je namera da se britanska telekomunikacija privatizuje. 3.4.1.2. Liberalizacija Do početka osamdesetih godina smatralo se da u granama koje predstavljaju prirodni monopol (proizvodnja i distribucija elektirčne energije, železnica, vodovod, gas, telekomunikacije itd.) konkurencija ne može da funkcioniše efikasno. Zbog toga su te grane nacionalizovane u većini zemalja razvijenih tržišnih ekonomija. Međutim, veliki tehnološki napredak i promene u tražnji, doprineli su da se stvore uslovi za uklanjanje prepreka za slobodno delovanje konkurencije (liberalizacija) i u ovoj oblasti. To je jedna od novih formi regulacije koja zamenjuje direktnu regulaciju javne svojine od strane države. Privatizacija i liberalizacija su dva procesa u okviru „regulatorne reforme“ koji se sprovode najčešće zajedno. Javna svojina je rešenje kada u grani nije moguća, ili, pak, nije racionalna, konkurencija. U suprotnom, uvodi se konkurencija, ali tek pošto se javna svojina pretvori u privatnu. Prela-
40
3. Ekonomija kao nauka
zak javne svojine u privatnu, bez liberalizacije, ostavio bi monopole bez državne kontrole i konkurencije što bi ugrozilo opšte društvene interese. Pre svega, potrebno je proceniti da li postoje uslovi za uvođenje konkurencije u granama koje predstavljaju prirodni monopol. Ako uslovi postoje, konkurencija može da se uvede na tri različita načina: 1) Demsetz konkurencija franšiza; 2) konkurentno tržište (contestable market); i 3) intermodelna (Čembrlenova) konkurencija. Demsetz konkurencija je konkurentno nadmetanje dve ili više firmi, putem licitacije, za pravo da se opslužuje dato tržište u određenom vremenskom razdoblju. Koncept konkurentnog tržišta polazi od pretpostavke da, u uslovima slobodnog ulaska i izlaska sa tržišta, konkurencija dovodi do formiranja cena na nivou prosečnih troškova u grani, normalno pod uslovom da je firmama dostupna ista tehnologija i da proizvode istu vrstu proizvoda. Treći oblik uvođenja konkurencije je intermodalna ili Čembrlenova monopolska konkurencija.40 Ona se javlja u međusobnoj konkurencije različitih vidova transporta (železnički, drumski, vodeni i cevovodni) u okviru teretnog saobraćaja. Dakle, privatizacija i liberalizacija su procesi u okviru „regulatorne reforme“ u oblasti javne svojine koji su direktnu regulaciju zamenili novim oblicima regulacije. Država je izgubila veliki uticaj u privatizovanom delu bivše javne svojine. Međutim, privatizacija je obavljena pod državnim nadzorom. Država je procenjivala u kojim granama postoje uslovi za privatizaciju i liberalizaciju. Takođe, i liberalizacija je obavljena po pravilima igre koja je država propisala i kontrolisala. U pitanju su privredne grane od opšteg državnog i društvenog interesa (saobraćaj, telekomunikacije itd.) Zadatak države je bio da stvori neophodne pretpostavke za uvođenje i opstajanje konkurencije. U slučaju Demsetz konkurencije država mora da reguliše uslove nadmetanja, da precizno definiše standarde usluga koje se pružaju korisnicima, da obezbedi kontrolu sprovođenja ugovora itd. 3.4.2. „Regulatorna reforma“ u oblasti funkcionisanja tržišta radne snage „Regulatorna reforma“ u oblasti funkcionisanja tržišta radne snage u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija počela je sredinom sedamdesetih godina. Do reformi, najveći uticaj na tržište radne snage imali su država i sindikati. Oni su bili moćni i dobro organizovani učesnici na tržištu radne snage. Zahvaljujući njihovom delovanju, realne nadnice su zadržavale veoma visok nivo i radnici su bili dobro zaštićeni u pogledu otpuštanja sa posla. Nezaposlenima je država davala visoke kompenzacije i time zadovoljavala zahteve za socijalnom pravdom. 40
Chambrlin, The Theory of Monopol istic Competition, Harvard University Press, Cambridge, 1962.
Ekonomija
41
Sredinom sedamdesetih godina u zemljama razvijenih tržišnih ekonomija veliku nezaposlenost pratile su i niske stope rasta proizvodnje. Političke partije koje su tada došle na vlast ocenile su da je rigidnost nadnica u kretanju nadole osnovni uzrok rastuće nezaposlenosti. Taj stav proizilazi iz neoklasične teorije zaposlenosti. Po ovoj teoriji slobodno delovanje konkurencije na tržištu radne snage nužan je preduslov da bi tržište dospelo u stanje ravnoteže. Radi toga treba ukloniti prepreke za slobodno delovanje tržišta radne snage. Te prepreke su organizovanje radnika u sindikate i državni intervencionizam. Sindikati su zahtevali visoke nadnice, a država je branila prava zaposlenih. Kada firma zapadne u krizu, vrlo teško je smanjivala broj zaposlenih. Dakle, da bi se rešio problem nezaposlenosti, po protagonistima neoklasične teorije, treba: 1) smanjiti zaštitu zaposlenih i nezaposlenih, 2) oslabiti sindikat, i 3) izvršiti deregulaciju, tj. povući državu sa tržišta radne snage. Na taj način na visinu nadnica utiču samo ponuda i tražnja radne snage. U uslovima pada proizvodnje i odsustva zaštite zaposlenih i nezaposlenih, ponuda će biti mnogo veća nego tražnja, a to znači i da će realne nadnice da opadaju. Niske nadnice podstiču preduzetnike da zapošljavaju novu radnu snagu. Dolaskom Regana i Margaret Tačer na vlast, u SAD odnosno u Velikoj Britaniji, usvojeni su i osnovni pravci delovanja države u oblasti radne snage. Pozicija sindikata je oslabljena tako što su doneti zakoni kojima su osnažena prava radnika koji nisu u sindikatima i poslodavaca u odnosu na sindikat. Država je ograničila socijalnu pomoć nezaposlenima, snizila realne minimalne nadnice, dala veću slobodu poslodavcima u pogledu primanja i otpuštanja radnika. Da bi oslabila zaštitu radnika i povećala fleksibilnost kretnja nadnica naniže, Vlada Velike Britanije je, od 1979. godine, počela da sprovodi politiku deregulacije tržišta radne snage. Pre svega, napuštena je praksa definisanja minimalnih (garantovanih) uslova zapošljavanja na nacionalnom nivou. Ostale su samo minimalne nadnice koje su utvrđene na nivou nekih grana i to od strane granskih saveta. Država nije više garantovala rezultate pregovora između poslodavaca i sindikata u vezi sa minimalnim uslovima za zapošljavanje u onim granama koje nisu članice Sindikata. Privatne firme su prestale da imaju obavezu da poštuju minimalne radne uslove koje je izborio sindikat grane. Ovo je posebno značajno u uslovima privatizacije javnog sektora gde su, s jedne strane, javna preduzeća prešla u privatne ruke, a s druge strane, privatne firme stekle pravo da, putem franšize, obavljaju usluge za koje je odgovorna država. Država štiti od neopravdanog otpuštanja s posla samo one radnike koji su najmanje dve godine radili kod istog poslodavca. Pre 1979. godine, taj rok je bio šest meseci. Porodiljsko odsustvo nije više bila obaveza malih preduzeća. Ukinuta je garancija da se zaposlena majka, nakon porodiljskog odsustva, mora vratiti na isto radno mesto.
3. Ekonomija kao nauka
42
Država usvaja zakone kojima stimuliše radnike da ne budu članovi sindikata. Poslodavac sada može da otpusti radnik-eštrajkače bez ikakvog upozorenja. Ukinuto je i zakonsko regulisanje osnivanja fondova za pomoć radnicima koji su u štrajku. I pored svih navedenih mera, glavni cilj nije ispunjen. U Velikoj Britaniji nezaposlenost nije ozbiljnije smanjena. (Tabela br. 6). Tabela br. 6. Nezaposleni i zaposleni u Velikoj Britaniji i SAD (udeo nezaposlenih u ukupnoj radnoj snazi u %)
Zemlja
1980/73 1981-1990
1991.
1992.
1993.
1994.
1995.
V.Britanija
4,5
10,2
8,8
10,1
10,4
9,5
8,7
SAD
6,8
7,1
6,6
7,3
6,7
6,0
5,6
Izvor: „Economic Survey of Europe in 1995-1996“, OUN, New York, 1996.
Sličnu politiku, kao i Velika Britanija, vodile su i SAD po dolasku Ronalda Regana za predsednika države. Naime, i on je preduzeo sve mere na polju uskraćivanja mnogih vidova zaštite zaposlenih i nezaposlenih i davanja socijalne pomoći. Takođe, i politika prema sindikatima bila je usmerena ka slabljenju njihove moći. Formirana je Nacionalna komisija za radne odnose. Ona je imala zadatak da ojača prava poslodavca i radnika u odnosu na sindikat. Mere koje je preduzela Reganova administracija uspele su da obore realne nadnice. U prvim godinama nezaposlenost je bila u porastu, da bi tek od 1984. godine počela da beleži blago opadanje. Istini za volju polovinom devedesetih nezaposlenost je bila niža nego u razdoblju od 1973. do 1980. godine. „Regulatorna reforma“ u oblasti tržišta radne snage je smanjila socijalnu zaštitu i ograničila prava koja je izborio sindikat. To je najviše pogodilo najugroženije kategorije zaposlenih (mlade osobe, žene i niskokvalifikovane radnike), oborilo životni standard pomenutih grupa i produbilo socijalne razlike. Osnovni cilj „regulatornih reformi“, povećanje zaposlenosti, delimično je ostvaren.
Ekonomija
43
4. MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA Predstavnici klasične ekonomske misli su analizirali privredni život: 1) sa aspekta ponašanja pojedinačnih privrednih subjekata (domaćinstva i preduzeća), i 2) sa stanovišta privrede države kao celine. Međutim, u svojim analizama oni nisu pravili posebnu razliku između dva navedena aspekta analize. Istini za volju, to nisu ni mogli. Nisu raspolagali sa odgovarajućim statističkim podacima o privredi jedne države kao celine. Statističke službe u zapadnoevropskim državama devetnaestog veka bile su prilično nerazvijene. Tek posle velike svetske ekonomske krize 19291933. godine, kada je država počela da zasniva svoje regulatorne ekonomske funkcije, počinju da se razvijaju i statističke službe koje prikupljaju i objavljuju podatke o celini privrednog života jedne države. Velika ekonosmka kriza 1929-1933. godine, iz temelja je uzdrmala mehanizam kapitalističke reprodukcije, ali i postojeća ekonomska učenja. Ekonomija kao nauka počinje da se grana u dva osnovna pravca. U prvom pravcu dominiraju analize ponašanja pojedinačnih ekonomskih subjekata, domaćinstava i preduzeća u korišćenju ograničenih prirodnih resursa. U drugom pravcu, zahvaljujući razvoju statističkih službi, dominiraju analize ponašanja i kretanja ekonomskih agregata jedne zemlje, kao što su: društveni proizvod, nacionalni dohodak, investicije, ukupna potrošnja, izvoz, uvoz itd. Razlika između dva navedena pravca postaje sve uočljivija. Prvi pravac dobija naziv mikroekonomija, a drugi pravac makroekonomija.41
41
Termini mikroekonomija i makroekonomija vode poreklo od pojmova ˛microdynamics˛ i ˛macrodinamics˛. Navedene pojmove prvi je upotrebio 1933. godine Ragner Frisch (1895-1973), u radu koji je objavljen u Zborniku eseja napisanih u čast Gustava Kasela. Inače, Ragner Frisch je prvi dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju koja mu je dodeljena 1963. godine. (D.Marsenić, Ekonomika Jugoslavije, Savremena administracija, Beograd, 1995, str. 4).
45
Ekonomija
DRUGI DEO
MIKROEKONOMIJA
Ekonomija
47
1. NASTANAK I POJAM MIKROEKONOMIJE Početak razvoja mikroekonomije vezuje se za pojavu i razvoj marginalističkog pravca ekonomske misli. Marginalistički pravac ekonomske misli nastaje sedamdesetih godina devetnaestog veka. Utemeljivač ovog pravca bio je engleski ekonomista Dževons (1835-1882). Zbog toga se marginalistički pravac često naziva „Dževonsova revolucija”. Istovremeno sa Dževonsom u Engleskoj, u Austriji se pojavljuje Menger, a u Švajcarskoj Valras. Marginalistički pravac ekonomske misli se razvrstava po nacionalnom kriterijumu i gradovima iz kojih potiču glavni predstavnici. U tom smislu izdvajaju se sledeće škole marginalističkog pravca ekonomske misli: 1) bečka (psihološka) škola, 2) lozanska (matematička) škola, 3) maršalijanska (kembridžka, neoklasična) škola i 4) savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza. Maršalijansku školu, odnosno maršalijanski sistem mikroekonomske analize, korigovali su i usavršavali teoretičari monopolske ili nepotpune konkurencije, a posebno ekonomista Hiks. Korekcije su išle u pravcu usklađivanja maršalijanskog sistema mikroekonomske analize sa savremenim sistemom makroekonomske analize.1 Tako korigovana savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza postaje sastavni deo opšteg sistema savremene ekonomske analize, odnosno kako bi to Samuelson nazvao postaje sastavni deo neoklasične sinteze. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza predstavlja poslednju stepenicu u razvoju marginalističke ekonomske misli koja je počela sedamdesetih godina devetnaestog veka. Britanski klasici, Adam Smit i David Rikardo, kao i Karl Marks zastupali su u ekonomiji objektivnu teoriju vrednosti, odnosno teoriju radne vrednosti. Revolucionarnost marginalističkog pravca ekonomske misli („Dževonsova revolucija”) u odnosu na prethodne ekonomske teoretičare, sastoji se u tome što ovaj pravac ekonomiji prilazi sa suprotnog stanovišta. Ekonomisti marginalističkog pravca zastupaju subjektivnu teoriju vrednosti. 1
Na početku druge polovine dvadesetog veka opšti sistem savremene ekonomske analize, kretao se u pravcu sinteze dve njene osnovne oblasti: 1) makroekonomske analize obima proizvodnje, zaposlenosti i stabilnosti cena i 2) mikroekonomske analize cena (pa prema tome, i tržišta i troškova) i raspodele, odnosno formiranja dohodaka: ličnih dohodaka od rada (nadnica), profita, rente i kamate. Ovu sintezu Samuelson naziva „neoklasičnom sintezom“, odnosno „neoklasičnom ekonomikom“. P.A. Samuelson, Economics, New York, McGrowHill. 1948, 7. izd., 1967, p. 196.
48
1. Nastanak i pojam mikroekonomije
Za klasike i Marksa bitna je ponuda robe. Oni smatraju da roba dobija vrednost u proizvodnji i određena je sa količinom rada koja je utrošena za njenu proizvodnju. Marginalisti smatraju suprotno. Analiziraju isključivo razmenu, odnosno tržišna kretanja. Odgovore u vezi sa određivanjem vrednosti, odnosno cene proizvoda, traže na strani tražnje, tj. potrošnje. Po njima vrednost proizvoda određuje subjektivna ocena potrošača o korisnosti određenog proizvoda. Potrošač je subjekt tržišnih zbivanja. Ekonomski interes potrošača određuje kretanje tražnje, ponude i cena.
Ekonomija
49
2. BEČKA (PSIHOLOŠKA) ŠKOLA Bečku, odnosno psihološku školu ekonomske misli teorjski su utemeljili sledeći ekonomisti: Eugen von Bem-Baverk (1851-1914), Karl Menger (1840-1921) i Fridrih Vizer (1851-1926). Navedeni predstavnici psihološke škole u potpunosti napuštaju teoriju radne vrednosti. Vrednost odnosno cenu robe objašnjavaju psihološkim momentima. Pod psihološkim momentima oni podrazumevaju subjektivnu ocenu koju potrošači imaju o vrednosti određenog proizvoda. Zbog toga se ova škola ekonomske misli zove psihološka. Teorija vrednosti koju oni zastupaju naziva se teorijom subjektivističke vrednosti. Ekonomska misao psihološke škole ekonomiju tretira kao nedruštvenu nauku. To je nauka koja se bavi istraživanjima odnosa čoveka prema stvarima, to jest odnosom ljudskih potreba koje su neograničene i ograničenih resursa kojima treba da se zadovolje te potrebe. Glavni predstavnik psihološke škole bio je Bem-Baverk. Rodio se u Bernu (Švajcarska). Bio je profesor na Pravnom fakultetu u Beču, u nekoliko navrata ministar finansija Austrije, a kasnije i predsednik bečke Akademije nauka. Bem-Baverk odbacuje teoriju radne vrednosti. Izričitije od drugih ekonomista psihološkog pravca, ukazuje na ozbiljne socijalne implikacije do kojih dovodi ova teorija. Teoriju radne vrednosti on konfrontira sa teorijom subjektivnih vrednosti ostalih marginalističkih teoretičara. Pošavši od subjektivne teorije vrednosti, Bem-Baverk postavlja sebi zadatak da se bavi rešavanjem problema kamate kao dohotka na kapital. Za njega je problem kamate osnovni teorijski problem. Imao je nameru da obori Marksovu teoriju kamate zbog toga što su zaključci koje je Marks izveo u vezi sa teorijom kamate bili veoma nepoželjni za kapitalističku klasu. U tom smislu, svoje glavno delo Kapital i kamata2, Bem-Baverk posvećuje problemima kamate. Prva sveska pomenutog dela koja se zove „Istorija i kritika teorije kamate“ predstavlja do tada prvu kritiku Marksovog Kapitala. Bem-Baverk smatra da problem kamate može da se reši tek pošto se reši problem vrednosti proizvodnje. Zbog toga, on najpre ističe da svesrd2
Bohm-Baverk, Kapital und Kapitalizins, III. Najznačajnije je treće izdanje ovog dela, jer su tu unete izmene i dopune. I sv.: Seschichte und Kritik der Kapitalizins Theorien, 1884; II sv .: Positive Theorie des Kapitales, 1889.
50
2. Bečka (psihološka) škola
no prihvata subjektivističku teoriju vrednosti proizvoda. Po ovoj teoriji determinante vrednosti su korisnost i retkost. Korisnost i retkost određuju da li neki proizvod ima vrednost. Proizvodi koji su i korisni i retki predstavljaju „ekonomska dobra“. Pored ekonomskih, postoje i „slobodna dobra“. To su, primera radi, voda i vazduh. Navedena dobra su korisna ali nisu retka. Veličina vrednosti proizvoda zavisi od količine nekog dobra i intenzivnosti potrebe koja se zadovoljava tim dobrom. Ukoliko je veća intenzivnost potrebe koja se zadovoljava nekim dobrom, veća je i vrednost tog dobra. Istovremeno, ukoliko je veća količina nekog dobra, utoliko je manja vrednost tog dobra. Normalno, poslednja jedinica nekog dobra jednaka je marginalnoj korisnosti tog dobra.
Ekonomija
51
3. LOZANSKA (MATEMATIČKA) ŠKOLA Lozanska škola je dobila naziv po gradu Lozana (Švajcarska), u kome je Leon Valras (1834-1910), osnivač ove škole, bio profesor Univerziteta. Inače, Lozanska škola se još zove škola privredne ravnoteže. Pored Valrasa, značajna ličnost ove škole i, istovremeno, Valrasov sledbenik, bio je Vilfredo Pareto (1848-1923). Osnovna karakteristika škole privredne ravnoteže je stvaranje sistema takozvane „čiste ekonomije“3 i primena matematičke logike. Primenjujući matematičku logiku, Valras i Pareto su smatrali da i ekonomija može da bude egzaktna nauka kao i fizika. Upotrebljavajući izraz „čista ekonomija“, oni su želeli da izraze svoja shvatanja o ekonolmiji kao egzaktnoj nauci. Valras je utemeljio teoriju cena koja pretenduje da čitavu ekonomsku teoriju svede na izučavanje celine međuzavisnih tržišta koja stalno teže ka stanju opšte ravnoteže. U svojim istraživanjima Valras polazi od hipotetičkog stanja apsolutno slobodne konkurencije. Na temelju takvog polaznog stanovišta on daje sveobuhvatnu analizu opšte privredne ravnoteže i rasvetljava funkcionalnu međuzavisnost tražnje, ponude i cena. Cene imaju funkciju da na jednom tržištu dovedu na isti efektivni nivo ponudu i tražnju. Funkcionalna međuzavisnost tražnje, ponude i cena je mehanizam sila koje se uzajamno uslovljavaju. Promenom cene jednog proizvoda odmah se menjaju obimi ponude i tražnje na svim tržištima jedne privrede dok se ponovo ne uspostave ravnotežni odnosi između ponude, tražnje i cena. To podseća na kugle koje se nalaze na dnu jednog suda: ako se jedna od njih pokrene, onda sve menjaju svoj položaj do trenutka dok se ne postigne jedno novo stanje mirovanja. Valras posebno ističe međusobnu zavisnost tržišta potrošnih dobara i tržišta faktora proizvodnje (rad, kapital i zemlja). Ponuda, tražnja i cene na jednom tržištu utiču na ponudu, tražnju i cene na drugom tržištu. Dakle, ocenjuje Valras, čitava privreda u suštini predstavlja skup međusobno zavisnih tržišta.
3
Leon Walras, Elements d′economie politique pure, (elementi čiste političke ekonomije) I i II deo, 1874. i 1877.
Ekonomija
53
4. MARŠALIJANSKA (KEMBRIDŽSKA, NEOKLASIČNA) ŠKOLA Maršalijanska škola ekonomske misli je dobila naziv po Alfredu Maršalu (1842-1924). Alfred Maršal je bio jedan od najpoznatijih engleskih ekonomista marginalističkog pravca ekonomske misli. Glavno Maršalovo delo zove se „Principi ekonomike“4. Objavljeno je 1890. godine. Doživelo je mnoga izdanja i dugo vremena služilo kao udžbenik ekonomije. Dobrim delom ono i danas služi kao osnovica mikroekonomske analize, tj., analize cena i raspodele (najamnine, profita, kamate i rente). Još u nazivu svog dela „Principi ekonomike“, Maršal uvodi naziv „ekonomika“ (economics) kao novo ime za ekonomsku nauku. Maršalijanska škola ima još dva naziva. Prvi je Kembridžska, a drugi neoklasična škola ekonomske misli. Naziv Kembridžska dobila je zbog toga što je Alfred Maršal bio dugogodišnji profesor ekonomije na Kembridžskom univerzitetu. Naziv neoklasična dobila je zbog toga što je Maršal u svojoj teoriji vrednosti u izvesnoj meri prihvatio stavove klasične škole ekonomske misli. Praktično, radi se o pomirenju teorije troškova proizvodnje Džona Stjuarta Mila sa marginalističkom koncepcijom vrednosti, odnosno sa teorijom marginalne korisnosti koju su razvili predstavnici bečke psihološke škole. Drugim rečima, Maršal analizirajući poreklo vrednosti robe, povezuje faktore koji utiču na vrednost robe na strani ponude sa faktorima koji utiču na vrednost robe na strani tražnje.
4.1. ANALIZA TRAŽNJE Jedan od najvažnijih zakona koje je Maršal izveo je zakon tražnje. Pri izvođenju zakona tražnje, on je pošao od tržišnog stanja slobodne konkurencije. Prvo je formirao šemu tražnje. U šemi je prikazao različite količine nekog dobra koje bi bile kupljene pri različitim nivoima cena. Svakom nivou cena odgovara određena tražnja nekog ekonomskog dobra. Šema tražnje, je u stvari, grafički prikaz krive tražnje. Na apscisi je obeležena količina ekonomskog dobra, a na ordinati cene. Potom Maršal izvodi zakon tražnje koji glasi: tražnja za nekim ekonomskim dobrom ra4
A. Marschall, Principles of Economics, 8. izd. 1920.
4. Maršalijanska (kembridžska, neoklasična) škola
54
ste sa svakim padom cena, a smanjuje se sa svakim porastom cena. Danas se u svim savremenim udžbenicima ekonomije tržišna stanja prikazuju grafičkim instrumentima koje je prvi prikazao Maršal. Izvođenjem zakona tražnje, Maršal je ušao u probleme elastičnosti tražnje. Pokazuje kako kretanje cena utiče na kretanje obima tražnje. „Elastičnost tražnje je velika za visoke cene, ona je velika ili bar znatna za srednje cene, međutim, ona opada ukoliko cena pada, a postepeno iščezava ako taj pad cena ide tako daleko da se dostigne nivo zaposlenosti.“5 Primera radi, tražnja za neophodnim životnim namirnicama, naročito žitaricama, manje je elastična nego tražnja za industrijskim proizvodima koji ne zadovoljavaju elementarne egzistencijalne potrebe ljudi. Posmatrajući odnos cena prema korisnosti, Maršal uvodi i kategoriju potrošački višak. Potrošački višak objašnjava tako što za primer uzima potrošača koji je voljan da, za proizvode koji mu zadovoljavaju neophodne životne potrebe kao što su so, šećer šibice i slično, plati veći iznos nego što je postojeća tržišna cena datog dobra. Razlika između iznosa koji je potrošač spreman da plati i tržišne cene određenog proizvoda predstavlja potrošački višak.
4.2. TEORIJA VREDNOSTI Kao što je već rečeno, Maršal je u svojoj teoriji vrednosti u izvesnoj meri prihvatio stavove klasične škole ekonomske misli o vrednosti. Naime, prihvatio je teoriju troškova proizvodnje Džona Stjuarta Mila, koji je pripadao klasičnoj školi ekonomske misli, i pomirio je sa marginalističkom koncepcijom vrdnosti, odnosno sa teorijom marginalne korisnosti koju su razvili predstavnici bečke psihološke škole. U suštini, Maršal je povezao faktore koji utiču na vrednost robe na strani tražnje sa faktorima koji utiču na vrednost robe na strani ponude. Tražnja, odnosno korisnost (marginalistička koncepcija teorije vrednosti) i ponuda, odnosno troškovi proizvodnje, (teorija troškova Džona Stjuarta Mila), deluju zajednički u određivanju vrednosti, tj. cena robe. Izvodeći teoriju vrednosti, Maršal je u analizu uveo kategorije cena tražnje i cena ponude. U skladu sa marginalističkom koncepcijom teorije vrednosti, cena tražnje je cena krajnje (marginalne) jedinice jednog dobra koja ima marginalnu korisnost. U stvari, to je marginalna cena tražnje. U skladu sa teorijom troškova, cena ponude predstavlja ukupnu sumu troškova faktora proizvodnje za količinu jedne robe na tržištu u dato vreme. 5
A. Marschall, Principles of Economics, (predgovor drugom izdanju, 1891.)
Ekonomija
55
Obrazlažući svoju teoriju vrednosti Maršal polazi od situacije kada je na tržištu ponuda mala. U tom slučaju cena tražnje je veća nego što je cena ponude. Tada proizvođači i prodavci nastoje da povećaju ponudu. Kada je stanje suprotno i ponuda velika, cena tražnje je manja od cene ponude. Tada proizvođači i prodavci nastoje da smanje ponudu. Kada je cena tražnje jednaka ceni ponude, proizvedena količina je u ravnoteži. Kada su tražnja i ponuda u ravnoteži, količina robe koja je proizvedena zove se ravnotežna količina, a cena po kojoj se ta roba prodaje naziva se ravnotežna cena. Dalje razvijajući svoju teoriju vrednosti, Maršal traži odgovor na pitanje: da li na vrednost odnosno cenu nekog dobra veći uticaj ima cena tražnje ili cena ponude? U analizu uvodi element vremena koje je potrebno nekom dobru da bude prodato. Misli na vreme od trenutka kada određeni proizvod izađe na tržište do trenutka prodaje tog proizvoda. Na osnovu takvog pristupa u istraživanju, Maršal je došao do zaključka da od dužine vremena koje roba čeka da bi bila prodata zavisi da li na cenu ima veći uticaj tražnja (cena tražnje) ili ponuda (cena ponude, odnosno troškovi proizvodnje). Kada roba čeka na prodaju vrlo kratak period, uticaj tražnje na cenu je veći nego uticaj ponude. To je, primera radi, slučaj kod lako kvarljive robe koja mora da se proda za jedan dan (takva roba je bila sveža riba dok nisu postojali zamrzivači). U tom slučaju prodavci moraju da pristanu na cenu tražnje ili će roba da im propadne. Dakle, tražnja diktira cenu robe bez obzira na troškove proizvodnje. Cena koju diktira tražnja u navedenom slučaju kada roba čeka na prodaju u toku vrlo kratkog perioda je tržišna cena. Kada roba čeka na prodaju kratak period, najviše do godinu dana, i tada tražnja utiče na cenu robe, ali znatno manje nego kada je u pitanju vrlo kratak period zbog toga što je ponuda u razdoblju od godinu dana u mogućnosti da se prilagodi tražnji. To prilagođavanje ponuda može da se izvrši promenama u intenzitetu korišćenja postojećih proizvodnih resursa, odnosno ne mora da menja obim radne snage i osnovnog kapitala. Cena robe koja čeka na prodaju kratak period naziva se subnormalna cena. Kada roba čeka na prodaju dugi period, na primer nekoliko godina, tada je ponuda u situaciji da utiče na cene jer ima dovoljno vremena da prilagodi sve faktore proizvodnje, odnosno da promeni obim angažovanog kapitala, radne snage i sam obim proizvodnje. Cena robe koja čeka na prodaju dug period naziva se normalna cena zato što ona teži da se izjednači sa troškovima proizvodnje.
4. Maršalijanska (kembridžska, neoklasična) škola
56
4.3. TEORIJA RASPODELE Po Maršalovim shvatanjima, isti faktori koji određuju vrednost, odnosno cenu ekonomskih dobara, određuju vrednost, odnosno cenu faktora proizvodnje: rada, kapitala, zemlje i proizvodne organizacije (za Maršala je četvrti faktor proizvodnje proizvodna organizacija). Cene faktora proizvodnje su istovremeno i dohoci pojedinih društvenih klasa: 1) najamnina kao cena rada je dohodak radničke klase, 2) kamata kao cena kapitala je dohodak vlasnika kapitala, 3) renta kao cena zemlje je dohodak vlasnika zemlje i 4) profit6 odnosno preduzetnička dobit kao cena preduzetnika je dohodak preduzetnika, odnosno organizatora proizvodnje. Dakle, svaki vlasnik nekog od faktora proizvodnje dobija svoj udeo u raspodeli po osnovu vlasništva nekog od faktora proizvodnje. Kao i svako ekonomsko dobro, tako i faktori proizvodnje imaju svoju tražnju i ponudu. Proizvođač ekonomskog dobra će uposliti neki faktor proizvodnje samo do granice do koje mu se to isplati.
6
Ne ulazeći u detalje, Maršal nije ukazao na činjenicu da najamnina, kamata i renta potiču iz profita. Preduzetnička dobit je iznos koji preduzetniku ostane posle pokrivanja troškova za najamninu, kamatu ili rentu.
Ekonomija
57
5. SAVREMENA POSTMARŠALIJANSKA (NEOKLASIČNA) MIKROEKONOMSKA ANALIZA Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza i savremena makroekonomska analiza, predstavljaju dva osnovna sastavna dela opšteg sistema savremene ekonomske analize. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza odnosi se pretežno na analizu cena i raspodele i predstavlja razvijen, usavršen i korigovan sistem maršalijanske ekonomije. Predmet istraživanja je: 1) mehanizam ponude i tražnje, 2) faktori koji određuju razmenski odnos, odnosno relativne cene pojedinačnih dobara i 3) determinante koje određuju cene faktora proizvodnje. Analiza problema raspodele podrazumeva utvrđivanje faktora koji određuju dohotke pojedinih društvenih grupacija, odnosno odgovor na bazično pitanje koje Pol Samjuelson često ističe, a koje glasi: „Za koga se proizvode ekonomska dobra?“7 Analiza raspodele treba da odgovori i na pitanje: kako međusobno deluje ponuda i tražnja u određivanju svih vrsta ličnih dohodaka od rada, rente, kamate i profita. * U narednim razmatranjima savremene postmaršalijanske (neoklasične) mikroekonomske analize biće obuhvaćene sledeće podceline: 1) ponašanje i izbor potrošača, 2) ponašanje proizvođača, 3) tražnja i ponuda dobara i usluga, 4) ponuda i tražnja faktora proizvodnje i 5) tipovi i struktura tržišta. Izlaganja podcelina savremene postmaršalijanske (neoklasične) mikroekonomske analize, zasnivaće se na8: 1) učenjima Alfreda Maršala i svih prethodnih ekonomista koji pripadaju raznim školama marginalističkog pravca ekonomske misli 2) učenjima velikog broja pretežno anglosaksonskih ekonomista koji su se javili većinom u razdoblju između dva svetska rata (Alen, Bjuhamen, Kolberg, Bodenhorn, Havens, Henderson, Karter, Knejvely, Mak Konel, Mak Kord Rajt, itd.), 3) posebno učenju američkog profesora ekonomije i dobitnika Nobelove nagrade za 1970. 7 8
Paul A. Samuelson, Economics, 1948, 7 izd. 1967. McGrawHill Book Company, New York, p. 520 Nebojša Savić, Mikroekonomija, Ekonomski institut, Beograd,1993. godina.
58
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
godinu, Pola Samjuelsona koji je u je u svojoj već pomenutoj knjizi „Ekonomika“, dao sintetizovani sistem savremene postmaršalijanske mikro i postkejnsijanske makroekonomske analize i 4) novih ekonomista koji su se javili u poslednje dve decenije i nastavili savremenu postmaršalijansku (neoklasičnu) tradiciju mikroekonomske analize: W. J. Baumol, A. S. Blinder9, D. Begg, S. Fischer, R. Dornbusch,10 J. Beardshaw,11 D. Heathfield, M. Russell,12 H. R. Varian,13 D. M. Kreps,14 A. Perry,15 C. Senford, N. Bradbury,16 J. Harvey,17 E. Dolan, D. Lindsey,18 A. Thompson.19
5.1. PONAŠANJE I IZBOR POTROŠAČA 5.1.1. Teorija ponašanja potrošača Marginalistički ekonomski pravac analizira ponašanje potrošača na tržištu u odnosu na marginalne (granične) veličine. Po marginalnim veličinama ovaj pravac je i dobio naziv marginalistički pravac. Jedna od marginalnih veličina je marginalna korisnost. Kada određeni potrošač kupuje određeni proizvod, on plaća korisnost tog proizvoda. Kupovaće svaku narednu jedinicu tog proizvoda koja za njega ima korisnost. Prvu jedinicu proizvoda koja za konkretnog potrošača nema korisnost, on neće da kupi. Korisnost koju je za potrošača imala poslednja kupljena jedinica određenog proizvoda zove se marginalna korisnost. Budući da sledeća jedinica određenog proizvoda za konkretog potrošača nema korisnost, korisnost poslednjeg kupljenog proizvoda je granična. Zbog toga je ta korisnost dobila naziv granična, odnosno marginalna korisnost. Marginalna korisnost je manja od korisnosti koje su imale sve prethodno kupljene jedinice određenog proizvoda, ali je ipak korisnost za koju je potrošač platio neku cenu. Teorija ponašanja potrošača je u stvari teorija tražnje. Sve specifičnosti ponašanja potrošača su i specifičnosti tražnje. Potrošnja može da bude u funkciji proizvodnje drugih dobara ili u funkciji zadovoljenja određenih ljudskih potreba, odnosno potreba po9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19
Baumol, W.J. and A. S. Blinder, Economics Principles and policy, Harcourt Brace Jovanovich, Fifth Edition, 1991. Begg, D., S. Fischer and R. Dornbusch. Economics, McGrowHill Book Company, Third Edition, 1991. Beardshaw, J., Economics A Student′s Guide, Pitman Publishing, 1998. Heathfield, D. and M. Russell, Modern Economics, Harvester Wheatsheaf, 1996. Varian, H. R., Intermediate Microeconomics A Modern Approach, W. W. Norton & Company, University of Michigan, 1990. Kreps, D. M., A Course in Microeconomic Theory, Princeton Universiti Press, 1999. Perru A, Approaching Economics, Hutchinson, London, 1985. Senford, C. and Bradbury, N., Case Studies in Economics, Longman, 1987. Harvey, J., Basic Economics, Macmillian, 1981. Dolan, E., Lindsey, D., Economics, Dryden Press, 5. izd., 1988. Thompson, A., Mikroeconomics, AddisonWesley Publishing Company, 1995.
Ekonomija
59
trošača. Teorija ponašanja potrošača odnosi se na one potrošače koji troše dobra radi zadovoljenja svojih potreba. Dakle, potrošači su ljudi koji kupuju dobra i usluge radi zadovoljenja svojih potreba. Logična je pretpostavka da potrošači kupuju samo ona dobra i usluge za koja misle da će im pružiti najveće zadovoljstvo. Stepen zadovoljavanja neke potrebe koje je ostvareno potrošnjom nekog ekonomskog dobra, naziva se korisnost. Sposobnost potrošača da svoje prihode troše u skladu sa svojim individualnim preferencijama (željama, sklonostima, potrebama) uz maksimiziranje sopstvene korisnosti, naziva se racionalnost izbora i odluke potrošača. Za ekonomsku analizu je veoma značajno da se odgovori na pitanje: kako potrošači dolaze do racionalnog izbora i racionalne odluke? U traženju odgovora na prethodno pitanje, došlo se do teorije izbora potrošača. Teorija izbora potrošača je primena principa racionalnog izbora na odluke potrošača. Ova teorija se zasniva na marginalnoj analizi, odnosno na marginalnoj teoriji korisnosti. Marginalna teorija korisnosti podrazumeva da potrošači kao donosioci odluka o kupovini nekog dobra maksimiziraju korisnost, tako što problem oskudnosti resursa rešavaju primenom principa racionalnog izbora prilikom odlučivanja o kupovini, čime omogućavaju da im dodatni efekti koji proističu iz neke odluke uvek budu veći od dodatnih, (marginalnih) troškova koji proističu iz iste te odluke. 5.1.2. Teorija korisnosti i marginalna korisnost Potrošači kupuju materijalna dobra zbog korisnosti. Kada kupuju više jedinica istog proizvoda svaka sledeća jedinica ima veću ukupnu korisnost od prethodne sve dok potrošač ne bude konstatovao da ima dovoljnu količinu nekog proizvoda, odnosno dok se nije zasitio potrošnje tog proizvoda. Istovremeno, povećanje ukupne korisnosti koje ima svaka sledeća jedinica u odnosu na prethodnu ima konstantnu tendenciju opadanja. Pad povećanja ukupne korisnosti svake sledeće kupljene jedinice istog proizvoda poznat je kao zakon opadajućih povećanja ukupne korisnosti. Kada posle trošenja određenog broja jedinica nekog proizvoda potrošač utvrdi da od sledeće jedinice neće imati povećanje ukupne korisnosti u odnosu na ukupnu korisnost prethodne jedinice, on sledeću jedinicu proizvoda ne kupuje. Povećanje korisnosti koje za potrošača ima poslednja kupljena jedinica određenog proizvoda u odnosu na korisnost prethodne jedinice tog proizvoda, zove se marginalna korisnost. Budući da svaka sledeća jedinica određenog proizvoda za konkretnog potrošača nema povećanje korisnosti u odnosu na prethodnu jedinicu, povećanje korisnosti poslednje jedinice kupljenog proizvoda je granično (marginalno). Zbog toga je to povećanje korisnosti dobilo naziv granična, odnosno marginalna korisnost.
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
60
Broj čokolada 1 2 3 4 5 6 7 8
Ukupna korisnost (u jedinicama korisnosti) 16 30 42 52 58 60 60 56
Promene u korisnosti (marginalna korisnost) 16 14 12 10 6 2 0 -4
Tabela br. 7. Opadajuća marginalna korisnost
Teorija marginalne korisnosti omogućava primenu principa racionalnog izbora prilikom odlučivanja o kupovini. Potrošač nema potrebu da analizira ukupnu korisnost od nekog dobra, već samo povećanje ukupne korisnosti koje ima svaka sledeća jedinica kupljenog proizvoda u odnosu na prethodnu jedinicu, a koje sobom nosi dodatne efekte u pogledu zadovoljavanja neke potrebe. 5.1.3. Analiza indiferentnosti Pojam „ukupne korisnosti“ nije vezan samo za korisnost pojedinačnih ekonomskih dobara. Ako potrošač nije u mogućnosti da kupi jedno dobro, može da kupi drugo dobro i nadoknadi korisnost koju je izgubio zbog nemogućnosti da kupi prvo dobro. Primera radi, potrošač treba da donese odluku između dva dobra hleba i jabuka. Određene količine i hleba i jabuka imaju korisnost po 100 jedinica. Ukoliko smanji potrošnju hleba, potrošač bi imao korisnost koja je manja od 100 jedinica. Ali, ako u isto vreme troši veću količinu jabuka, on može da nadoknadi izgubljenu korisnost zbog trošenja manje količine hleba i da se vrati na nivo korisnosti od 100 jedinica. Dakle, jabuke mogu da budu supstitut za hleb i mogu održavati nivo korisnosti nepromenjenim. Pošto je ukupna korisnost iz obe kombinacije ista, sledi da za potrošača nije bitno koju kombinaciju dobara će da izabere. Drugim rečima, potrošač je indiferentan (ravnodušan) između kombinacija sa istim nivoom korisnosti.
Ekonomija
61 Kombinacija
Komada jabuka
Komada hleba
A B C D E F
0 4 8 12 16 20
50 32 20 10 4 2
Tabela br. 8. Mapa indiferentnosti
Na osnovu mape indiferentnosti i njenog grafičkog prikaza na slici 5.1, mogu se konstatovati sledeće karakteristike krive indiferentnosti: 1) Kriva indiferentnosti je nagnuta nadole sa leve na desnu stranu (ima negativan nagib). Kada se potrošač nalazi na najvišoj tački krive indiferentnosti, on ima veliku količinu hleba u odnosu na količinu jabuka. Tada je spreman da zameni neku veću količinu hleba da bi pridobio neku malu količinu jabuka. Kako se krećemo duž krive, tako ćemo imati sve više jabuka i sve manje hleba. U tački D potrošač je pripremljen da žrtvuje 10 jedinica hleba da bi dobio 4 dodatna kilograma jabuka. U tački E, gde potrošač ima relativno malo hleba u odnosu na jabuke, spreman je da zameni samo 6 vekni hleba da bi pridobio novih 4 kilograma jabuka.
Slika br. 5.1 – Kriva indiferentnosti
2) Marginalna stopa supstitucije predstavlja deo jednog dobra koje je potrošač spreman da žrtvuje da bi dobio veću količinu nekog dru-
62
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
gog dobra i odražava nagib krive indiferencije. Ovaj nagib je poznat pod imenom marginalna stopa supstitucije. 3) Kriva indiferentnosti je konveksna u odnosu na koordinatni početak zbog toga što uporedo sa odustajanjem potrošača od potrošnje hleba sve više raste potreba za kompenzacijom za odustajanje od te potrošnje. 5.1.4. Budžetsko ograničenje Da bi se utvrdilo mesto potrošača na mapi indiferentnosti, u analizu se uključuje i kategorija raspoloživi prihod potrošača. Potrošači mogu da raspolažu nekim dobrom jedino kada to dobro kupe. To znači da trošenje nekog dobra zavisi od sposobnosti potrošača da to dobro plati, odnosno kupi. Sposobnost potrošača da nešto kupi zavisi od njegovog raspoloživog prihoda. Pretpostavimo da potrošač zarađuje svake nedelje 100 dinara. Celokupnu nedeljnu zaradu troši na hleb i jabuke. Hleb košta 5 dinara po vekni, a jabuke 2,5 dinara po kilogramu. Ukoliko potrošač utroši celokupnu svoju zaradu na hleb, može da kupi 20 vekni nedeljno. U slučaju da celokupnu zaradu troši na jabuke onda može nedeljno da kupi 40 kilograma jabuka. Između ova dva slučaja postoji veliki broj kombinacija kupovine jabuka i hleba za raspoloživih 100 dinara nedeljno. Primera radi, ako umesto da celokupan prihod potroši na hleb, potrošač kupi samo 19 vekni hleba po ceni od 5 dinara za veknu, potrošiće 95 dinara. Znači, za ostatak od 5 dinara može da kupi 2 kilograma jabuka. Kombinacije hleba i jabuka mogu da budu predstavljene dijagramski kao na slici broj 5.2, koja prikazuje budžetsko ograničenje. Broj kupljenih vekni hleba iskazan je na horizontalnoj osi, a količina jabuka u kilogramima na vertikalnoj osi. Kriva mogućih kupovina je prava linija koja je vezana sa tačkom A i sa tačkom B. Tačka A pokazuje da je sav prihod utrošen na jabuke, a tačka B pokazuje da je sav prihod utrošen na hleb. Potrošači su ograničeni u samom izboru jer moraju da se nalaze na nekoj tački sa linije AB. Linija AB zove se budžetsko ograničenje potrošača. Ona predstavlja ograničenje obima troškova potrošača u odnosu na obim dobara koji bi oni želeli da imaju. Dok kriva indiferentnosti predstavlja odnos količine dobara prema njihovoj korisnosti, linija budžetskog ograničenja u analizu uvodi cene i prihod. Sada se javlja šest elemenata razmatranja: količina jabuka, količina vekni hleba, cena jabuka, cena hleba, nedeljni prihod domaćinstva i korisnost domaćinstva.
Ekonomija
63
Slika br. 5.2 – Efekat povećanja cene hleba na budžetsko ograničenje
Ukoliko u primeru koji je predmet naše analize cena hleba bude smanjena, recimo na 40 para po vekni, sa istim nivoom prihoda od 100 dinara, potrošač će moći da kupi veću količinu vekni – 25 umesto ranijih 20. Budući da cena jabuka ostaje nepromenjena, potrošač može da kupi istu količinu jabuka kao i ranije. Dakle, budžetska linija još uvek počinje od tačke A, ali umesto da ide do tačke B (20 vekni), ona odlazi do tačke C (25 vekni). U slučaju da se cena hleba i dalje smanjuje, a prihodi i cene jabuka ostanu fiksirani, budžetska linija nastavlja kretanje duž horizontalne ose do tačke D.
5.2. PONAŠANJE PROIZVOĐAČA – racionalan izbor i odluke proizvođača 5.2.1. Pojmovno određenje troškova proizvodnje i maksimiziranja profita Proizvođači stvaraju ponudu. Zbog toga oni predstavljaju deo tržišnog mehanizma. Ponašanje poizvođača kao nosilaca ponude skoncentrisano je na rešavanje dve grupe problema: prva grupa se odnosi na nastojanje da se tokom proizvodnog procesa minimiziraju troškovi a druga grupa podrazumeva maksimiziranje profita. Profit predstavlja razliku između ukupnog prihoda i ukupnog rashoda. Glavni cilj proizvođača je maksimiziranje profita. Ukoliko proizvođač želi da ostvari glavni cilj, on mora da ostvari maksimalan ukupan pri-
64
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
hod i minimalan ukupan rashod, uz istovremeno ostvarenje minimalnih troškova za svaku jdinicu proizvoda. Za analizu troškova postoje dva pristupa: 1) prvi pristup se odnosi na ponašanje troškova pri promeni obima proizvodnje (fiksni i varijabilni troškovi), 2) drugi pristup se odnosi na načine merenja i iskazivanja visine troškova (ukupni i prosečni troškovi). Varijabilni troškovi (inputi, resursi) su oni troškovi čija veličina u ukupnom iznosu direktno zavisi od obima proizvedenih jedinica nekog proizvoda (outputa). Tipični varijabilni troškovi su količina rada i sirovine. Svako povećanje obima proizvodnje iziskuje veće ukupne varijabilne troškove. Fiksni troškovi (inputi, resursi) su oni troškovi čija veličina na kratak rok i do određenog povećanja obima proizvodnje u ukupnom iznosu ne zavisi direktno od obima proizvedenih jedinica. Obim proizvodnje može da se poveća do određenog nivoa, a da se istovremeno ne povećavaju fiksni troškovi. Tipičan primer fiksnih troškova su zgrade i oprema. Osnovne karakteristike varijabilnih i fiksnih troškova sagledaćemo na osnovu prikaza jednog primera. Pretpostavimo da je neka kompanija napravila polugodišnji plan obima proizvodnje. Kompanija poseduje jednu zgradu. Obezbedila je šest mašina sirovine, energiju, i zaposlila odgovarajuću radnu snagu. Drugim rečima, kompanija je pripremila sve što je potrebno za ostvarenje obima proizvodnje koji je predviđen polugodišnjim planom. U prvoj polovini godine kompanija realizuje plan i konstatuje da se povećala tražnja za njenim proizvodima. Zbog toga planira da u drugoj polovini godine poveća obim proizvodnje. Odmah zapošljava nove radnike i obezbeđuje dodatne sirovine i energiju. Na ovom primeru se vidi jasna razlika između fiksnih i varijabilnh troškova. Varijabilni troškovi su dodatni troškovi u drugoj polovini godine za novozaposlene radnike i nove količine sirovine i energije, jer su nastali kao direktna posledica povećanja obima proizvodnje u drugom polugodištu. Fiksni troškovi su zgrada i šest mašina jer i pored povećanja obima proizvodnje u drugoj polovini godine, oni su ostali isti kao i u prvoj polovini godine. Ako bi kompanija u narednoj godini dalje povećavala proizvodnju, ona bi morala da zida novu zgradu i kupuje nove mašine. Normalno, morala bi da zaposli još radnika i nabavi dodatne sirovine i energiju. Znači, troškovi zgrade i mašina su fiksni u određenom roku i za određen obim proizvodnje. Kada se poveća određeni obim proizvodnje (misli se na povećanje obima proizvodnje u drugoj godini) i oni se povećavaju.
Ekonomija
65
5.2.2. Optimizacija troškova proizvodnje
Tabela br. 9. Klasifikacija troškova proizvodnje
U tabeli br. 9, u kolonama 2, 3 i 4 prezentirani su iznosi ukupnih troškova. U koloni 2 su iznosi ukupnih fiksnih troškova (TFC). Odmah se može zapaziti da su fiksni troškovi isti (6.000 novčanih jedinica) na svim nivoima obima proizvodnje, čak iako je obim prizvodnje jednak nuli. U trećoj koloni su ukupni varijabilni troškovi (TVC). Ovi troškovi rastu sa porastom obima proizvodnje. U četvrtoj koloni nalaze se iznosi ukupnih troškova proizvodnje (TC). Ukupni troškovi predstavljaju zbir ukupnih fiksnih i ukupnih varijabilnih troškova za svaki nivo obima proizvodnje. Svi do sada navedeni troškovi, fiksni, varijabilni i ukupni, iskazani su na bazi istog vremenskog razdoblja. U ovom primeru analiza proizvodnje i troškova odnosi se na period od jedne nedelje, odnosno svaki obim proizvodnje i njemu odgovarajući ukupni fiksni troškovi, ukupni varijabilni troškovi, ukupni troškovi, marginalni troškovi, prosečni varijabilni troškovi, prosečni fiksni troškovi i prosečni ukupni troškovi, odnose se na razdoblje od jedne nedelje. Svaka sledeća nedelja ima nov obim i nove, sve prethodno pomenute troškove. U kolonama 6, 7 i 8 nalaze se različiti prosečni troškovi proizvodnje prosečni varijabilni troškovi (AVC), prosečni fiksni troškovi (AFC) i prosečni ukupni troškovi (ATC). Prosečni troškovi su, u stvari, troškovi po jedinici proizvoda. Oni se izračunavaju tako što se ukupni troškovi podele sa brojem proizvedenih jedinica (Q).
66
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Prosečni ukupni troškovi = ukupni troškovi : brojem proizvedenih jedinica, odnosno ATC = TC : Q Prosečni ukupni troškovi istovremeno predstavljaju zbir prosečnih varijabilnih i prosečnih fiksnih troškova. Prosečni ukupni troškovi = prosečni varijabilni + prosečni fiksni troškovi, odnosno ATC = AVC + AFC ATC = TC : Q = AVC + AFC Kolona 5 pokazuje marginalne troškove (MC). Marginalni troškovi su dodatni troškovi po jedinici proizvoda (to su samo varijabilni troškovi jer fiksni ostaju isti) koji nastaju svakim povećanjem obima proizvodnje, odnosno sa svakom dodatnom jedinicom proizvoda. Marginalni trošak (MC) se izračunava tako što se promena u ukupnim troškovima (TC) podeli sa promenom obima proizvodnje (Q). Marginalni trošak (MC) = promene u ukupnim troškovima (DTC) : promene obima proizvodnje (DQ), odnosno MC = DTC : DQ Primera radi, da vidimo koliki je marginalni trošak kada se obim proizvodnje (Q) promeni, odnosno poveća sa 5.000 na 6.000 jedinica. MC = DTC : DQ DQ = 6.000 - 5.000 = 1.000 DTC = 22.500 - 18.500 = 4.000 MC = 4.000 : 1.000 = 4 Znači, pri povećanju obima proizvodnje za 1.000 proizvodnih jedinica (DQ) (sa 5.000 na 6.000), ukupni troškovi (DTC) će se, zahvaljujući isključivo povećanju ukupnih varijabilnih troškova (DTVC) za 4.000 novčanih jedinica (16.500 12.500), (ukupni fiksni TFC ostaju isti, 6.000), povećati takođe za 4.000 novčanih jedinica (22.500 18.500), što po jedinici proizvoda iznosi 4 novčane jedinice marginalnih troškova (MC) (4.000 : 1.000). Dakle, da bi se povećao obim proizvodnje za 1000 proizvodnih jedinica, potrebno je da se uloži 4000 novčanih jedinica za pokrivanje novih varijabilnih troškova (radna snaga, sirovine), a to znači da svaka dodatna jedinica proizvoda koja pripada povećanom obimu proizvodnje od 1000 proizvodnih jedinica, nosi sa sobom dodatne (marginalne) troškove po jedinici proizvoda u iznosu od 4 novčane jedinice.
Ekonomija
67
Slika br. 5.3 – Kriva troškova proizvodnje
Zbog povećanja obima proizvodnje konstantno opadaju prosečni fiksni troškovi, (AVC) odnosno fiksni troškovi po jedinici proizvoda (6000 : 1000 = 6, 6000 : 2000 = 3, 6000 : 3000 = 2, dalje, 1,5, 1,2, 1, 0,85, 0,75, 0,67). Prosečni ukupni troškovi (ATC), odnosno troškovi po jedinici proizvoda, opadaju do obima proizvodnje od 5000 jedinica proizvoda, kada iznose 3,70 po jednoj jedinici proizvoda. Navedeni troškovi opadaju zbog: a) prethodno pomenutog opadanja fiksnih troškova po jedinici proizvoda, i b) opadanja varijabilnih troškova po jedinici proizvoda, odnosno opadanja prosečnih varijabilnih troškova (AVC). Prosečni varijabilni troškovi opadaju do nivoa obima proizvodnje od 3000. Na tom nivou obima proizvodnje iznose 2,00. Potom, sa porastom obima proizvodnje počinju da rastu. Povećanje obima proizvodnje sa 1000 na 2000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih (TVC) sa 3.000 na 5.000 hiljada, znači za 2000. Povećanje obima proizvodnje sa 2000 na 3000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih (TVC) sa 5000 na 6000 hiljada, znači za 1000, a već povećanje obima sa 3000 na 4000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih sa 6000 na 9000. Automatski su se povećali i prosečni varijabilni sa 2 na 2,25. Prosečni ukupni troškovi su i dalje u padu 4, 3,75, 3,7 zbog većeg pada prosečnih fiksnih 2, 1,5 1,2; nego što je rast prosečnih varijabilnih 2, 2,25, 2,50. Međutim, prosečni ukupni troškovi od nivoa proizvodnje od
68
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
5000 konstantno rastu zbog bržeg rasta ukupnih varijablnih, a to znači i prosečnih varijabilnih, nego što je pad prosečnih fiksnih troškova. Marginalni troškovi imaju isto ponašanje kao i prosečni varijabilni troškovi jer ukupni troškovi zavise od kretanja ukupnih varijabilnih troškova (ukupni fiksni su isti), a i prosečni varijabilni zavise od kretanja ukupnih varijabilnih troškova. Dakle, od ukupnih varijabilnih troškova zavisi kretanje svih drugih troškova (normalno, izuzev ukupnih fiksnih i prosečnih fiksnih troškova), a to znači i kretanje marginalnih troškova i prosečnih ukupnih troškova, a optimizacija troškova proizvodnje je kada proizvođač proizvodi onaj obim proizvodnje na kome će imati najniže marginalne troškove i najniže prosečne ukupne troškove, odnosno najniže ukupne troškove po jedinici proizvoda. Optimizacija troškova proizvodnje je optimizacija ukupnih varijabilnih troškova. Optimizacija ukupnih varijabilnih troškova proizvodnje zavisi od marginalne produktivnosti. Marginalna produktivnosti proizilazi iz zakona o opadajućim prinosima.Zakon o opadajućim prinosima definiše međusobni uticaj između dodatnih ukupnih varijabilnih troškova, odnosno dodatne radne snage i obima proizvodnje u uslovima kada su fiksni troškovi konstantni. Marginalni troškovi (MC) u početku opadaju, a posle se uvećavaju. Kriva marginalnih troškova seče krivu prosečnih varijabilnih troškova (AVC) i krivu prosečnih ukupnih troškova (ATC) u njihovim najnižim tačkama. Sve dok se marginalni troškovi nalaze ispod prosečnih ukupnih troškova, prosečni ukupni troškovi moraju da opadaju jer se zbog povećanja obima proizvodnje smanjuju fiksni troškovi po jedinici proizvoda. Svaka dodatna jedinica koja je proizvedena do preseka krive marginalnih troškova sa krivom prosečnih ukupnih troškova, ima manje marginalne u odnosu na prosečne ukupne troškove zbog povećane marginalne produktivnosti. Kada marginalni troškovi premaše prosečne ukupne troškove, prosečni ukupan trošak, mora da raste zbog delovanja zakona opadajućih prinosa. Svaka dodatna jedinica koja je proizvedena posle preseka krive marginalnih troškova sa krivom prosečnih ukupnih troškova, ima veće marginalne troškove u odnosu na prosečne ukupne troškove zbog smanjene marginalne produktivnosti. Primera radi, marginalni trošak pri obimu proizvodnje do 5.000 proizvodnih jedinica, manji je od prosečnog ukupnog troška. Do navedenog obima proizvodnje prosečni ukupni troškovi opadaju. Kada se počne sa obimom proizvodnje preko 5.000 jedinica, marginalni trošak je iznad prosečnog ukupnog troška, i posle navedenog obima proizvodnje prosečni ukupni troškovi rastu.
Ekonomija
69
Dakle, sve dok je marginalni trošak ispod prosečnog ukupnog troška, to vodi padu prosečnih ukupnih troškova. U tački preseka marginalnih i prosečnih ukupnih troškova, kada je marginalni trošak jednak prosečnom ukupnom trošku, prosečni ukupni trošak niti raste niti opada, pa se nalazi u minimumu. Kada je marginalni trošak iznad prosečnog ukupnog troška, to vodi povećanju prosečnog ukupnog troška. Kako je već rečeno, marginalni troškovi prvo opadaju a potom rastu. Navedene promene u ponašanju marginalnih troškova zavise od uvećanja, odnosno pada marginalne produktivnosti. Koncepcija marginalne produktivnosti proizilazi iz zakona o opadajućim prinosima. U ovom zakonu se radi o međusobnom uticaju između dodatnih varijabilnih troškova, odnosno dodatne radne snage i obima proizvodnje u uslovima kada su fiksni troškovi konstantni. Kada se postojeći fiksni troškovi zaposle sa dodatnom radnom snagom, ta dodatna radna snaga će do određenog broja novozaposlenih imati povećanu marginalnu produktivnost. Rezultat takve povećane marginalne produktivnosti je povećanje obima proizvodnje. Međutim, dodatna radna snaga preko određenog broja novozaposlenih će imati smanjenu marginalnu produktivnost. Rezultat tako smanjene marginalne produktivnosti će biti sve manje povećanje obima proizvodnje, odnosno sve veće opadanje prinosa. Sve manje povećanje obima proizvodnje je posledica činjenice da novozaposlena dodatna radna snaga preko određenog broja radi sa istim fiksnim troškovima. U relativnim odnosima u strukturi ukupnih troškova varijabilni troškovi imaju sve veće, a fiksni troškovi sve manje procentualno učešće.20 Primera radi, neka kompanija je za određen period napravila plan obima proizvodnje. Obezbedila je mašine, sirovine, energiju, poseduje poslovnu zgradu i zaposlila odgovarajuću radnu snagu. Drugim rečima, kompanija je pripremila sve što je potrebno za ostvarenje planiranog obima proizvodnje. U predviđenom razdoblju kompanija realizuje plan i konstatuje da se povećala tražnja za njenim proizvodima. Zbog toga planira da u sledećem periodu poveća obim proizvodnje. Odmah zapošljava nove radnike i obezbeđuje dodatne sirovine i energiju. Dodatna radna snaga doprinosi da se postojeće mašine iskoriste bolje nego u prethodnom periodu (povećana marginalna produktivnost). Po tom osnovu se u narednom periodu ostvaruje planirano povećanje obima proizvodnje. 20
Zakon o opadajućim prinosima je jedan od temeljnih zakona ekonomije. On se najreljefnije može prikazati na primeru prinosa u žitu gde se posmatraju dva faktora, radna snaga kao varijabilni faktor (čiji se obim povećava) i zemlja kao fiksni faktor. Prvi zaposleni radnik proizvodi veliki obim proizvodnje zato što on sam radi sa obimnom količinom zemlje. Drugi, a potom i treći radnik, doprinose da se zemlja još bolje obradi i ostvaruju povećanje prinosa. I četvrti radnik doprinosi povećanju prinosa, ali znatno manjem povećanju nego što su to doprineli drugi i treći radnik. Peti radnik nije doprineo nikakvom povećanju prinosa jer zemlja određene površine je dala svoj maksimum prinosa. Dakle, do određenog broja novozaposlenih radnika za obradu iste površine zemlje, prinosi žita rastu, a posle određenog broja počinju da opadaju. Da bi se omogućilo dalje povećanje prinosa potrebno je povećati fiksni faktor proizvodnje, odnosno površinu zemlje.
70
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Kompanija planira povećanje proizvodnje i u sledećim razdobljima. Sledeća dodatna radna snaga će još malo bolje iskoristiti postojeće mašine, ali će rezultat toga biti manje povećanje obima proizvodnje nego kod prethodne grupe novozaposlenih radnika (smanjena marginalna produktivnost). I na kraju, u poslednjem razdoblju, poslednja dodatna radna snaga neće ostvariti nikakvo povećanje obima proizvodnje jer kapaciteti postojećih mašina to više ne dozvoljavaju. Da bi došlo do daljeg povećanja obima proizvodnje potrebno je kupiti nove mašine. Pri uvećanju proizvodnje od 0 do 4000 proizvodnih jedinica, marginalni troškovi opadaju jer se povećanje proizvodnje od 0 do 4.000 jedinica ostvaruje manjim povećanjima dodatnih količina ukupnih varijabilnih troškova zbog povećanja marginalne produktivnosti. Istovremeno, sa manjim povećanjima dodatnih količina ukupnih varijabilnih troškova, smanjuju se i prosečni varijabilni troškovi, odnosno varijabilni troškovi po jedinici proizvoda, zbog čega i dodatni trošak po jedinici dodatnog proizvoda (marginalni trošak) opada. Međusobni uticaj između dodatnih varijabilnih troškova, odnosno dodatne radne snage i obima proizvodnje u uslovima kada su fiksni troškovi konstantni, može da se vidi iz primera koji je iznet u tabeli br. 9. Povećanje obima proizvodnje sa 1000 na 2000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih (TVC) sa 3.000 na 5.000 hiljada, znači za 2000. Povećanje obima proizvodnje sa 2000 na 3000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih (TVC) sa 5000 na 6000 hiljada, znači za 1000, a već povećanje obima sa 3000 na 4000, prouzrokovalo je povećanje ukupnih varijabilnih sa 6000 na 9000. Svako sledeće povećanje obima proizvodnje, iako isto, 1000, traži veće varijabilne troškove. Međutim, sa obimom proizvodnje od 6.000 proizvodnih jedinica i više, kompanija koja je predmet analize u našem primeru poslovaće u području uvećavanja marginalnih troškova. Zbog smanjenja marginalne produktivnosti za nastavak rasta obima proizvodnje po istom tempu, na primer dodavanjem po 1000 novih jedinica proizvodnje, biće neophodno da se dodaje sve više varijabilniih troškova u poređenju sa onim što je bilo potrebno u prethodnom povećanju od 1000 jedinica proizvoda. Zbog toga što je potrebno više varijabilnih troškova za proizvodnju svake dodatne jedinice, dodatni ili marginalni trošak raste. To je zakonitost i zbog toga se takvo ponašanje marginalnih troškova naziva zakon uvećanja marginalnih troškova. Marginalni troškovi su rastući kada god marginalna produktivnost opada. Kada proizvođači donose odluke o povećanju proizvodnje, oni polaze od minimalne cene po kojoj će roba biti ponuđena. Da bi bili motivisani za dodatnu proizvodnju, cena mora da bude dovoljno visoka da pokrije dodatne troškove proizvodnje. Marginalni troškovi će da rastu
Ekonomija
71
čim se izađe iz područja opadanja prosečnih troškova zbog delovanja zakona opadajućih prinosa. To znači da cene koje proizvođači budu nudili za dodatnu količinu proizvoda takođe mogu da rastu. Otuda je uvećanje proizvodnje praćeno uvećanjem marginalnih troškova i cena po kojima se nudi. 5.2.3. Maksimiziranje profita Glavni cilj svakog proizvođača je da maksimizira profit. Pri razmatranju metoda ostvarenja tog cilja, prvo pitanje na koje svaki proizvođač treba da odgovori glasi: Koji obim proizvoda treba da proizvede i proda da bi mu profit bio maksimalan?
Tabela br. 10. Maksimizacija profita u kompaniji „Y“
Kompanija „Y“ proizvodi samo jedan proizvod. Sve što proizvede, kompanija uspeva da proda po ceni od 14 novčanih jedinica. U navedenoj tabeli o maksimizaciji profita nalaze se sledeći pokazatelji: 1) Q - broj proizvedenih jedinica, 2) P - cene, 3) TR - ukupan prihod (TR = Q × P), 4) TC - ukupni troškovi, 5) MC - marginalni troškovi i 6) TR - TC = profit. Koliko jedinica proizvoda treba proizvesti i prodati da bi profit bio maksimalan? Tokom rasta proizvodnje od 50 do 400 jedinica proizvoda, povećava se i profit. Maksimalni profit nastaje kada se proda 400 jedinica proizvoda. Dalje povećavanje proizvodnje vodi ka opadanju profita. Za proizvodnju od 350 i 400 jedinica, profiti su jednaki. Međutim u ekonomo-
72
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
iji se tradicionalno pretpostavlja da će kompanija u uslovima jednakih profita, uz dva različita nivoa proizvodnje izabrati onaj viši. Budući da je cena konstantna i iznosi 14 novčanih jedinica po proizvodu, svaka prodata jedinica dodaje 14 novčanih jedinica ukupnom prihodu i zbog toga ova cena od 14 predstavlja marginalni prihod MR.
Slika br. 5.4 – Maksimizacija profita
Na slici 5.4 prikazana je kriva marginalnih troškova koja pokazuje koliko će svaka novoproizvedena jedinica da poveća troškove. Na slici se vidi da kriva marginalnog prihoda ima oblik prave linije (P=MR) zbog toga što je marginalni prihod jednak za sve dodatne jedinice proizvoda. Poređenjem marginalnih prihoda i marginalnih troškova utvrđuje se odnos između troškova po jedinici proizvoda koji nastaju sa svakom novoproizvedenom jedinicom proizvoda i prihoda koji se ostvaruju sa svakom prodatom novoproizvedenom jedinicom proizvoda. Dakle, poređenjem marginalnih prihoda i marginalnih troškova utvrđuje se najprofitabilniji obim proizvodnje. U suštini, radi se o sagledavanju efekata ulaganja. Sagledava se isplativost dodatnih ulaganja radi povećanja obima proizvodnje. U našem primeru, na različitim nivoima obima proizvodnje do obima od 400 jedinica, marginalni prihod je veći od marginalnog troška i profit se (posle obima proizvodnje od 150 jedinica) uvećava paralelno sa uvećanjem obima proizvodnje. Najveći profit je na nivou obima od 400 jedinica kada je marginalni prihod izjednačen sa marginalnim troškovima, odnosno najveći profit je u tački gde se seku kriva marginalnih troškova i kriva marginalnih
Ekonomija
73
prihoda (slika 5.4). Preko obima od 400 jedinica marginalni trošak je veći od marginalnog prihoda, tako da i profit počinje da opada. Otuda sledi pravilo da sve dok je marginalni prihod veći od marginalnog troška, kompanija može da uvećava svoj profit povećavanjem obima proizvodnje.
5.3. TRAŽNJA I PONUDA DOBARA I USLUGA 5.3.1. Tražnja Tražnju predstavljaju kupci, odnosno potrošači koji su spremni i sposobni da određenu količinu proizvoda kupe u toku konkretnog vremenskog perioda po nekoj ceni. Potrošači koji imaju samo želje da određenim proizvodima zadovolje svoje potrebe, ne predstavljaju tražnju. Tražnju predstavljaju potrošači koji imaju želje, ali su i spremni i sposobni da plate proizvode koji će da im zadovolje neku potrebu. Za ekonomiku je značajno razlikovanje želja od tražnje zbog toga što iza želja stoje ambicije potrošača, a iza tražnje, uz ambicije stoji i platežna sposobnost potrošača. Između traženih količina nekog proizvoda i cena postoji međuzavisnost. Međuzavisnost između traženih količina i cena, može da se predstavi u formi tabele kao serija kombinacija cena i traženih količina (tabela br. 11) u nekom konkretnom vremenskom razdoblju. Međuzavisnost između cena i traženih količina nekog proizvoda može da se prikaže i grafički (slika 5.5). Grafički prikaz međuzavisnosti između cena i traženih količina iskazan je kao kriva tražnje. Kriva tražnje zasniva se na informacijama iz prethodne tabele. Dobija se ucrtavanjem svake kombinacije cene i tražene količine i povezivanjem tih tačaka u krivu. Kriva tražnje je opadajuća i odražava obrnutu proporcionalnost između cena i traženih količina zbog toga što pad cena izaziva rast tražnje, a rast cena izaziva pad tražnje, pod uslovom da su svi drugi uslovi nepromenjeni. Cena po jedinici 99 89 79 (tačka a) 69 59 Tabela br. 11. Tražnja
Tražena količina 700 800 1.000 1.200 1.500
74
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Ako se međuzavisnost između cena i traženih količina posmatra sa aspekta ponašanja kupaca, dolazi se do zakona tražnje. Zakon tražnje je pravilo po kome sa opadanjem cena nekog proizvoda raste količina tog istog proizvoda koju su kupci spremni i sposobni da kupe, i suprotno, kada cene istog proizvoda rastu, tražena količina opada. Dakle, ovde je reč o promenama traženih količina nekog proizvoda koje nastaju kao posledica promene cena. Broj potrošača datog proizvoda, odnosno tražnja ostaje uglavnom ista. Jednostavnije rečeno, ako cene opadaju, postojeći potrošači, odnosno postojeća tražnja, kupuju veće količine nekog dobra. Moguće je da se javi i manji broj novih potrošača.
Slika br. 5.5 – Kriva tražnje
Ako se međuzavisnost između cena i traženih količina posmatra sa aspekta ponašanja kupaca, dolazi se do zakona tražnje. Zakon tražnje je pravilo po kome sa opadanjem cena nekog proizvoda raste količina tog istog proizvoda koju su kupci spremni i sposobni da kupe, i suprotno, kada cene istog proizvoda rastu, tražena količina opada. Dakle, ovde je reč o promenama traženih količina nekog proizvoda koje nastaju kao posledica promene cena. Broj potrošača datog proizvoda, odnosno tražnja ostaje uglavnom ista. Jednostavnije rečeno, ako cene opadaju, postojeći potrošači, odnosno postojeća tražnja, kupuju veće količine nekog dobra. Moguće je da se javi i manji broj novih potrošača. Međutim, treba imati u vidu da tražene količine mogu da se povećaju ili smanje i zbog drugih razloga. Primera radi, ako se poveća sklonost po-
Ekonomija
75
trošača ka kupovini nekih proizvoda, i pored toga što je cena ostala ista (lekari preporuče neki proizvod kao dobar za izlečenje neke bolesti), povećaće se tražene količine tog proizvoda. U nekim situacijama povećaće se tražene količine čak i ako se i cena poveća. Za razliku od promene traženih količina zbog promene cena, kada, kako je već rečeno, postojeći potrošači, odnosno postojeća tražnja smanjuje ili povećava tražene količine do promena traženih količina koje nastaju zbog povećane ili smanjene sklonosti ka kupovini nekog proizvoda, doći će zbog promena u strukturi tražnje. Ako se poveća sklonost ka kupovini nekog proizvoda, javiće se novi potrošači, odnosno povećaće se tražnja. Ako se smanji sklonost ka nekom proizvodu, smanjiće se i broj potrošača, odnosno smanjiće se tražnja. Obim tražnje i traženih količina zavise i od drugih faktora: 1) ukusa i preferencija potrošača, 2) nivoa dohotka potrošača, 3) cene supstituta i komplemenata, 4) očekivanja u budućnosti, i drugih faktora. Ukusi i preferencije. - Ukusi i preferencije potrošača predstavljaju različite ocene koje različiti potrošači imaju o stepenu korisnosti pojedinih proizvoda. Ukusi i preferencije zavise od niza faktora. Između ostalog zavise od kulture i običaja jednog naroda, potom zavise od uzrasta potrošača, od oglašavanja i marketinške kampanje proizvođača, uvođenja novih proizvoda itd. Promene ukusa i preferencija potrošača utiču na promene sklonosti potrošača ka kupovini određenih proizvoda, a, kao što je ranije rečeno, povećanje sklonosti ka kupovini određenog proizvoda vodi povećanju tražnje i suprotno, pad sklonosti vodi smanjenju tražnje. Nivo dohotka. - Nivo dohotka koji imaju potrošači je ključni faktor koji determiniše tražnju. Viši nivo dohotka, odnosno veća platežna sposobnost potrošača omogućava im kupovinu više proizvoda, i suprotno. U zavisnosti od reakcije tražnje na promene u dohotku, dobra se dele na normalna i inferiorna. Normalna su ona čija se tražnja menja direktno sa promenama dohotka potrošača, odnosno kako dohodak raste uvećava se i tražnja za normalnim dobrima i obrnuto. Inferiorna dobra su ona dobra za kojima tražnja pada kada dohodak raste. Cene supstituta i komplemenata. - Supstituti su dobra koja zadovoljavaju slične potrebe i zbog toga međusobno konkurišu na tržištu. Kada su dva dobra supstituti, uvećanje cene jednog dobra dovodi do uvećanja tražnje za drugim dobrom. Primera radi, hotdog i hamburgeri su supstituti zbog toga što oba proizvoda zadovoljavaju potrebe za hranom. Pretpostavimo da se hotdog kao novi proizvod hronološki javio posle hamburgera i na taj način postao supstitut hamburgeru. U početku hotdog je koštao isto kao i hamburger. Međutim, ako hotdog pojeftini, deo potrošača koji su kupovali hamburger postaće deo potrošača koji će ubuduće da kupuju hotdog. Znači, povećaće se tražnja supstituta – hotdoga, a smanjiti tražnja hamburgera.
76
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Komplementi su dobra koja se troše zajedno sa nekim drugim dobrom. Primera radi, senf je komplementarno dobro hotdogu. Oni se koriste zajedno. Retko koji potrošač kupuje hotdog bez senfa. Međutim, u našem primeru hotdog se prodaje po jednoj, a senf po drugoj ceni. Znači nije jedinstvena cena hotdoga sa senfom. Ako padne cena hotdoga i poveća se tražnja ovog proizvoda, povećaće se i tražnja senfa, čak i ako cena senfa nije smanjena. Ako se odigraju suprotni procesi pa se uveća cena hotdoga, smanjiće se tražnja za ovim proizvodom, ali smanjiće se i tražnja za senfom. Očekivanja u budućnosti. – Tražnja vrlo brzo i trenutno reaguje na očekivanja koja su vezana za buduće promene cena i dohotka. Kada potrošači očekuju rast dohotka u budućnosti, oni teže da trenutno povećaju svoje rashode i pre nego što dohodak bude stvarno uvećan. Dakle, uvećava se tražnja za normalnim dobrima, a smanjuje tražnja za inferiornim dobrima. Važi i obrnuto. Kada se potrošači plaše da će dohodak da im opadne, smanjuje se njihova sklonost ka potrošnji, pogotovu kada se radi o dobrima čija potrošnja može da se odloži. Očekivane promene cena takođe utiču na tražnju. Kada se očekuje rast cena nekog proizvoda, trenutno se povećava tražnja za tim proizvodom. I suprotno. Kada se očekuje pad cena, smanjuje se tekuća tražnja. 5.3.2. Ponuda Ponuda predstavlja količinu dobara koju su proizvođači spremni i sposobni da ponude za prodaju po nekim cenama u toku određenog perioda. Međuzavisnost između ponuđenih količina i cena može da se predstavi u formi tabele kao serija kombinacija cena i ponuđenih količina (tabela br. 12.) u nekom konkretnom vremenskom razdoblju. Cena po jedinici 99 89 79 69 59
Ponuđena količina 1.300 1.200 1.000 800 400
Tabela br. 12. Ponuda
Međuzavisnost između cena i ponuđenih količina nekog proizvoda može da se prikaže i grafički (slika 5.6).
Ekonomija
77
Slika br. 5.6 – Kriva ponude
Grafički prikaz međuzavisnosti između cena i ponuđenih količina iskazan je kao kriva ponude. Kriva ponude zasniva se na informacijama iz prethodne tabele. Dobija se ucrtavanjem svake kombinacije cene i ponuđene količine i povezivanjem tih tačaka u krivu. Kriva ponude je rastuća i odražava direktnu proporcionalnost između cena i ponuđenih količina zbog toga što rast cena izaziva rast ponude, a pad cena izaziva pad ponude pod uslovom da su svi drugi uslovi nepromenjeni. Ako se međuzavisnost između cena i ponuđenih količina posmatra sa aspekta ponašanja proizvođača dolazi se do zakona ponude. Zakon ponude je pravilo po kome ponuđene količine variraju direktno sa cenom, odnosno, kao što je već rečeno, sa rastom cena nekog proizvoda raste količina proizvoda koju su proizvođači spremni i sposobni da ponude, a sa padom cena smanjuju se ponuđene količine. Obim ponude zavisi i od sledećih faktora: 1) cene resursa, 2) tehnologije, 3) cene alternativnih dobara i 4) očekivanja u budućnosti. Cene resursa. Pod cenama resursa podrazumevaju se troškovi proizvodnje. Kada se povećaju cene resursa povećavaju se troškovi proizvodnje nekog proizvoda. Zbog povećanja troškova proizvodnje proizvođači smanjuju obim ponude i suprotno: kada su niže cene resursa smanjuju se tro-
78
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
škovi proizvodnje određenog proizvoda i proizvođači su stimulisani da povećaju obim ponude tog proizvoda. Tehnologija. Usavršavanjem tehnološkog procesa proizvodnje nekog proizvoda povećava se efikasnost i smanjuju troškovi proizvodnje. Smanjenje troškova proizvodnje kao i kod nižih cena resursa stimulativno deluje na proizvođače da povećaju obim proizvodnje. Cene alternativnih dobara. Prilikom donošenja odluke o proizvodnji nekog dobra proizvođači uvek imaju na raspolaganju veći asortiman dobara. Poljoprivrednici mogu da biraju između proizvodnje, primera radi, kukuruza ili pšenice. Proizvođači TV aparata mogu da biraju između proizvodnje kolor stereo ili kolor mono modela. Ponuda dobra za koje se opredeli proizvođač biće veća od ponude alternativnog dobra. Međutim, ako cene alternativnog dobra počnu da rastu, proizvođači će napustiti prvi proizvod i opredeliti se za alternativni. U tom slučaju ponuda prvog dobra će da opada. I suprotno, kada cene alternativnog dobra budu opadale, tada će se uvećati ponuda prvog dobra. Očekivanja u budućnosti. Kao što odluke potrošača zavise od očekivanih budućih kretanja na tržištu, tako i odluke proizvođača zavise od očekivanja budućih događaja na tržištu. Ako proizvođač nekog proizvoda pretpostavi da će tražnja za njegovim proizvodima u budućnosti da se poveća, on će odmah početi da uvećava ponudu svog proizvoda tako da spremno dočeka povećanje tražnje. 5.3.3. Tržišna ravnoteža - ravnoteža tražnje i ponude dobara i usluga Na tržištu se ukrštaju delovanja zakona tražnje i zakona ponude. Po zakonu tražnje sa opadanjem cena raste tražnja i suprotno – rast cena prouzrokuje pad tražnje. Po zakonu ponude, sa padom cena smanjuje se ponuda, a sa rastom cena raste i ponuda. Kada se zakon tražnje i zakon ponude iskažu jedinstveno, dolazi se do zakona tržišta koji glasi: sa opadanjem cena raste tražnja a pada ponuda, i suprotno, sa rastom cena pada tražnja a raste ponuda. Dakle, tražnja (kupci) ima interes da cene padaju, a ponuda (prodavci) ima interes da cene rastu. Odmah se vidi da tražnja i ponuda imaju suprotne interese. Pretpostavlja se da i tražnja i ponuda, odnosno i kupac i prodavac donose racionalne odluke. Prodavac donosi odluke na bazi poređenja dodatnih troškova i dodatnih prihoda, a kupac nastoji da uz što niže marginalne troškove ostvari što veću marginalnu korisnost. Zbog toga na tržištu postoji stalni konflikt između interesa kupaca i interesa prodavaca. U pravom tržišnom ambijentu, odnosno ambijentu gde ne postoji premoć nijednog subjekta u razmeni, tržišni mehanizam pomoću svog glavnog instrumenta, odnosno pomoću ravnotežne cene, uspostavlja kompromis između interesa prodavaca i kupaca.
Ekonomija
79
Slika 5.7 prikazuje tržište kao kombinaciju krive tražnje i krive ponude. Kriva tražnje i kriva ponude se seku u tački kojoj odgovara cena od 79 novčanih jedinica i tražena i ponuđena količina od 1.000 kilograma. Dakle, na ovom tržištu cena od 79 novčanih jedinica predstavlja ravnotežnu cenu.
Slika br. 5.7 – Tržište
Ravnotežna cena je cena po kojoj se ponuđena količina izjednačava sa traženim količinama. Ponuda koja nudi količine od 1.000 kilograma po (ravnotežnoj) ceni od 79 novčanih jedinica ostvaruje maksimalnu razliku između dodatnih prihoda i dodatnih troškova, a tražnja, plaćajući tu (ravnotežnu) cenu od 79 novčanih jedinica, sa traženom količinom koja je jednaka ponuđenim količinama od 1000 kilograma, ostvaruje najveću marginalnu korist uz najmanje marginalne troškove. Dakle, postignuta je tržišna ravnoteža. To je stanje u kome ni prodavac ni kupac nemaju potrebu da menjaju ponuđenu, odnosno traženu količinu. Međutim, ako je cena 69 novčanih jedinica, tada tržište nije uravnoteženo. Kupcima to odgovara i oni će biti spremni da kupe 1200 kilograma, a proizvođači će ponuditi samo 800 kilograma za prodaju. Dakle, tražena količina za 400 kilograma premašuje ponuđenu količinu. To je višak tražene količine, odnosno nestašica ponuđene količine. Nestašica se javlja u situaciji kada je tekuća cena ispod ravnotežne cene jer je tražena količina veća od ponuđene količine. Kada dođe do nestašice, tekuće cene će da
80
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
teže povećanju kako bi dostigle ravnotežne cene. Budući da u našem primeru tražena količina nije zadovoljena, neki kupci će biti spremni da kupe po ceni većoj od 69. Prodavci će to iskoristiti i cena od 69 će da se povećava. Sa porastom cena ponuđena količina će da se povećava a tražena količina će da opada. Rast cene i ponuđene količine, s jedne strane, i opadanje traženih količina, sa druge strane, dva su procesa koja vode ka ravnotežnoj ceni od 79 i izjednačavanju ponuđenih i traženih količina na nivou od 1000 kilograma. Ako je cena 89, čak ni tada tržište nije uravnoteženo. Sada prodavcima to odgovara i oni će biti spremni da ponude 1200 kilograma, a kupci će biti spremni da kupe samo 800 kilograma. Dakle, ponuđena količina za 400 kilograma premašuje traženu količinu. To je višak ponuđene količine, odnosno to je suficit. Suficit se javlja u situaciji kada je tekuća cena iznad ravnotežne cene, jer je ponuđena količina veća od tražene količine. Kada dođe do suficita tekuće cene će da teže smanjenju kako bi dostigle ravnotežne cene. Budući da u našem primeru ne može da se proda sva ponuđena količina, neki prodavci će biti spremni da prodaju po nižoj ceni od 89. Kupci će to iskoristiti i cena od 89 će da se smanjuje. Sa padom cena, tražena količina će da se poveća, a ponuđena količina će da opada. Pad cene i rast tražene količine, s jedne strane, i pad ponuđenih količina, sa druge, dva su procesa koja vode ka ravnotežnoj ceni od 79 i izjednačavanju ponuđenih i traženih količina na nivou od 1000 kilograma. 5.3.4. Elastičnost tražnje i ponude 5.3.4.1. Koncept cenovne elastičnosti tražnje Po zakonu tražnje pad cena prouzrokuje povećanje tražene količine, i suprotno, kada cene rastu tražena količina opada. Međutim, postavlja se pitanje da li će isti pad cene kod svakog proizvoda prouzrokovati isto povećanje traženih količina, i suprotno, da li će isti rast cena kod svakog proizvoda prouzrokovati isti pad traženih količina. Odgovore na prethodno pitanje daje koncept cenovne elastičnosti tražnje. 1) Cenovno elastična tražnja. Kada posle promene cene nekog proizvoda (pad ili rast cene) promena broja potrošača, odnosno obima traženih količina istog proizvoda bude veća od promene cene (rast ili pad broja potrošača, odnosno traženih količina zbog promene cene), reč je o cenovno elastičnoj tražnji. Cenovno elastična tražnja je ona tražnja koja, kada se promeni cena za određeni procenat, promeni tražene količine robe i usluga za procenat koji je veći od procenta promene cene. Cenovno elastična tražnja za nekim proizvodom ima vrednost koeficijenta cenovne elastičnosti koja je veća od 1 (Ed < 1), a to znači da su promene u traženim količinama veće od cenovnih promena.
Ekonomija
81
2) Cenovno neelastična tražnja. Kada posle promene cene nekog proizvoda (pad ili rast cene) promena broja potrošača, odnosno obima traženih količina istog proizvoda, bude manja od promene cene (rast ili pad broja potrošača, odnosno traženih količina zbog promene cene), reč je o cenovno neelastičnoj tražnji. Cenovno neelastična je ona tražnja koja, kada se promeni cena za određeni procenat, promeni tražene količine robe i usluga za procenat koji je manji od procenta promene cene. Cenovno neelastična tražnja za nekim proizvodom ima vrednost koeficijenta cenovne elastičnosti koja je manja od 1 (Ed < 1), a to znači da su promene u traženim količinama manje od cenovnih promena. 3) Koeficijent cenovne elastičnosti tražnje. Odnos između procentualne promene u traženoj količini i procentualne promene cene predstavlja koeficijent cenovne elastičnosti tražnje. Pomoću tog koeficijenta meri se stepen cenovne elastičnosti tražnje. Koeficijent cenovne elastičnosti tražnje izračunava se na sledeći način: (ΔQi/Qi) × 100 (ΔPi/Pi) × 100
=
ΔQi Qi
×
Pi ΔPi
gde je Δ simbol koji označava promenu, Pi i Qi su cena i količina neke robe i.
Značenje koeficijenta cenovne elastičnosti tražnje: • kada koeficijent cenovne elastičnosti ima vrednost manju od 1 (Ed<1), promene u traženim količinama manje su od cenovnih promena, pa se kaže da se radi o proizvodu koji ima cenovno neelastičnu tražnju; • kada koeficijent cenovne elastičnosti ima vrednost veću od 1 (Ed>1), promene u traženim količinama veće su od cenovnih promena, pa se kaže da se radi o proizvodu koji ima cenovno elastičnu tražnju; • kada koeficijent cenovne elastičnosti ima vrednost 1 (Ed=1), promene cena i količina su identične u procentualnim izrazima i tada je reč o jediničnoj elastičnosti tražnje. 4) Cenovna elastičnost tražnje i ukupan prihod. Prilikom vođenja poslovne politike jednog preduzeća veoma je značajno da se posledice poslovnih odluka u vezi sa utvrđivanjem odgovarajućeg nivoa cena određenog proizvoda analiziraju i sa aspekta cenovne elastičnosti tražnje za datim proizvodom. Kada se razmatraju posledice povećanja cene nekog proizvoda, treba imati u vidu da, ukoliko se cena određenog proizvoda poveća, svaki pojedinačni potrošač će platiti više. Po tom osnovu ukupan prihod će da se poveća. Međutim, istovremeno, zbog povećanja cene smanjiće se broj
82
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
potrošača. Po tom osnovu ukupan prihod će da se smanji. Odluku o povećanju cene nekog proizvoda treba doneti ako je povećanje ukupnog prihoda pod uticajem porasta cena veće od smanjenja ukupnog prihoda pod uticajem smanjenja broja potrošača. Kada se razmatraju posledice smanjenja cene nekog proizvoda, treba imati u vidu da, ukoliko se cena određenog proizvoda smanji, svaki pojedinačni potrošač će platiti manje. Po tom osnovu ukupan prihod će da se smanji. Međutim, istovremeno, zbog smanjenja cene povećaće se broj potrošača. Po tom osnovu ukupan prihod će da se poveća. Odluku o smanjenju cene određenog proizvoda treba doneti ako je povećanje ukupnog prihoda pod uticajem povećanja broja potrošača veće od smanjenja ukupnog prihoda pod uticajem smanjenja cena. U pomenutim situacijama razlika između povećanja i smanjenja ukupnog prihoda zavisi od sledeće dve veličine: a) od iznosa za koji je cena povećana, odnosno smanjena, i b) od broja potrošača koji će da odustanu od kupovine datog proizvoda zbog povećane cene, odnosno od povećanog broja potrošača zbog smanjenja cene. Iznos povećanja, odnosno smanjenja cene određenog proizvoda je poznata veličina, a broj potrošača koji će da odustanu od kupovine određenog proizvoda, odnosno povećani broj potrošača, može da se utvrdi zahvaljujući konceptu cenovne elastičnosti tražnje za datim proizvodom. Zahvaljujući konceptu cenovne elastičnosti tražnje, preduzeće koje donosi odluku o povećanju cene može da sagleda posledice takve odluke na povećanje, odnosno smanjenje ukupnog prihoda. Između cenovne elastičnosti tražnje za nekim proizvodom i veličine ukupnog prihoda mogući su sledeći odnosi: 1. Kada je tražnja za nekim proizvodom cenovno elastična a) pad cene izaziva rast ukupnog prihoda, b) rast cene izaziva pad ukupnog prihoda. 2. Kada je tražnja za nekim proizvodom cenovno neelastična a) pad cene izaziva pad ukupnog prihoda, b) rast cene izaziva rast ukupnog prihoda. 3. Kada tražnja za nekim proizvodom ima jediničnu cenovnu elastičnost, promene u ceni nemaju efekte na ukupan prihod. 5) Determinante cenovne elastičnosti tražnje. Tokom donošenja poslovnih odluka u vezi sa određivanjem nivoa cena određenog proizvoda, odnosno prilikom sagledavanja odnosa između cenovne elastičnosti tražnje za nekim proizvodom i veličine ukupnog prihoda, uz kvantitativne
Ekonomija
83
metode, odnosno uz matematičko izračunavanje koeficijenta elastičnosti tražnje (kada je moguće matematičko izračunavanje) za datim proizvodom, moguće je koristiti i kvalitativne metode koje se temelje na sledeće tri determinante cenovne elastičnosti tražnje: a) raspoloživost supstituta, b) učešće cene određenog proizvoda u dohotku potrošača, c) neophodne potrebe ili luksuz. a) Raspoloživost supstituta. Cenovna elastičnost tražnje u dobrom delu zavisi od postojanja manjeg ili većeg broja supstituta određenom proizvodu. Tražnja za određenim proizvodom je mnogo elastičnija ako taj proizvod ima veći broj supstituta, i suprotno, sa smanjenjem broja supstituta smanjuje se i elastičnost tražnje za određenim proizvodom. Naime, kada se poveća cena proizvoda koji ima veći broj supstituta, potrošač će da se odluči da kupuje supstitute, normalno, pod pretpostavkom da su oni jeftiniji. Dakle, u tom slučaju reč je o cenovno elastičnoj tražnji. Ako određeni proizvod nema supstitute, onda je potrošač prinuđen da kupuje određeni proizvod i pored toga što je on poskupeo. b) Učešće cene određenog proizvoda u dohotku potrošača. Što je veće učešće cene određenog proizvoda u dohotku potrošača, to je veća cenovna elastičnost tražnje za tim proizvodom. Naime, primera radi, cena automobila ima veliko učešće u dohotku potrošača. Zbog povećanja cene automobila za 10% mnogi potrošači će da odustanu od kupovine jer će to povećanje u dobroj meri dodatno da optereti njihov porodični budžet. Dakle, zbog toga će tražnja za automobilima da se ponaša cenovno vrlo elastično. S druge strane, ako se za 10% poveća cena praška za pecivo, potrošači će nastaviti da kupuju iste količine tog praška kao i pre poskupljenja jer cena praška za pecivo sa malim, skoro neznatnim procentom učestvuje u dohotku potrošača. Dakle, i pored toga što je cena praška za pecivo porasla za 10%, kao i cena automobila, tražnja za tim praškom će ostati skoro ista, jer povećanje od 10% neće ozbiljnije da ugrozi budžet potrošača. Znači, reč je o cenovno neelastičnoj tražnji. c) Neophodne potrebe ili luksuz. Tražnja za dobrima koja zadovoljavaju neophodne potrebe, odnosno za dobrima koja su bitna za fizičko preživljavanje ili pak predstavljaju minimum zahteva za održavanje elementarnog životnog standarda, daleko manje je cenovno elastična u odnosu na tražnju za luksuznim dobrima. Zbog nedostatka luksuznih i skupocenih parfema čoveku nije ugrožen život. Zbog toga, kada ionako skupi parfemi dodatno poskupe, potrošači će vrlo brzo da odustanu od dalje kupovine tog parfema. Dakle, reč je o vrlo elastičnoj tražnji. Međutim, kada čovek u svojoj ishrani izvesno vreme ne bi koristio hleb, mleko i druge neophodne životne namirnice, doveo bi u pitanje svoj biološki opstanak. I pored poskupljenja, potrošači moraju i dalje da kupuju neophodne životne namirnice. Zbog toga je tražnja za neophodnim dobrima cenovno vrlo neelastična.
84
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
5.4. PONUDA I TRAŽNJA FAKTORA PROIZVODNJE 5.4.1. Tržište faktora proizvodnje Pored tržišta dobara i usluga postoji i tržište faktora proizvodnje, tržište zemlje, rada i kapitala. Faktori proizvodnje imaju svoju cenu. Za zemlju se plaća renta, za rad se plaća nadnica i za kapital se plaća kamata. Faktori proizvodnje se prodaju na tržištu po cenama koje su određene ponudom i tražnjom za faktorima proizvodnje. Ponuda i tražnja za faktorima proizvodnje ima određene specifičnosti u odnosu na ponudu i tražnju dobara i usluga. Prva specifičnost se odnosi na činjenicu da rad, zemlja i kapital kao faktori proizvodnje predstavljaju inpute koji se koriste u procesu proizvodnje, odnosno predstavljaju ukupne troškove firme. Iz ove specifičnosti proizilazi da povećanje cene jednog faktora proizvodnje ima efekat supstitucije i efekat na autput. Efekat supstitucije se ostvaruje tako što, primera radi, povećanje plata (cene radne snage) usmerava firme ka primeni kapitalno-intenzivne tehnologije. Znači, zbog povećanja cene radne snage firme će smanjivati učešće rada, a povećavati učešće kapitala, odnosno radno-intenzivne tehnologije će se supstituisati kapitalno-intenzivnim tehnologijama. Efekat na autput se ostvaruje tako što povećanje cena faktora proizvodnje povećava ukupne i marginalne troškove firmi koje koriste faktore proizvodnje čije cene su povećane. Druga specifičnost proizlazi iz prve i odnosi se na činjenicu da je tražnja za faktorima proizvodnje izvedena iz tražnje za dobrima i uslugama. Veličina tražnje za faktorima proizvodnje zavisi od veličine tražnje za dobrima i uslugama. Primera radi, količina veštačkog đubriva koju treba proizvesti za godinu dana u jednoj državi zavisi od količine poljoprivrednih proizvoda koja se proizvodi tokom jedne godine. Količina poljoprivrednih proizvoda zavisi od tražnje za poljoprivrednim proizvodima, odnosno od broja stanovnika i od mogućnosti izvoza poljoprivrednih proizvoda. Znači, tražnja za veštačkim đubrivom kao faktorom poljoprivredne proizvodnje zavisi od tražnje za poljoprivrednim proizvodima, odnosno tražnja za veštačkim đubrivom izvedena je iz tražnje za poljoprivrednim proizvodima.
Ekonomija
85
5.4.2. Kapital kao faktor proizvodnje i njegovo tržište 5.4.2.1. Pojam kapitala i kamate Kapital je novac koji se investira u elemente procesa proizvodnje (u sredstva za rad, predmete rada i rad) i ima mogućnost da se po završetku proizvodnog procesa oplodi, odnosno uveća. Novac „u slamarici“ nije kapital jer se ne investira u elemente procesa proizvodnje i zbog toga nema mogućnost da se oplodi, odnosno uveća. Kapital se javlja u dva oblika: 1) u novčanom obliku (novac koji se investira u elemente procesa proizvodnje, rad, sredstva za rad i predmete rada) i 2) u obliku samih elemenata procesa proizvodnje koji se već nalaze u proizvodnom procesu. Tokom procesa proizvodnje kod pojedinih preduzetnika javlja se jedan deo novčanih sredstava koji oni ne ulažu u nov proizvodni ciklus i spremni su da ga kao zajmovni kapital ustupe na upotrebu drugim preduzetnicima koji će odmah da ga ulože u proces proizvodnje. Zajmovni kapital je privremeno oslobođeni deo industrijskog kapitala u novčanom obliku koji se ustupa na upotrebu preduzetnicima (zajmoprimaocima) za određeno vreme. Zajmoprimalac pozajmljeni kapital ulaže u proces proizvodnje i ostvaruje određeni profit, zajmodavcu vraća pozajmljeni kapital (glavnicu), a iz ostvarenog profita plaća mu kamatu. Dakle, za zajmodavca kapital se oplodio kroz ostvarenu kamatu, a za zajmoprimaoca kroz deo profita koji ostaje posle odbitka kamate. Kamata je minimalni iznos koji bi zajmodavac ostvario kao profit da je svoj kapital uložio u proces proizvodnje umesto što ga je pozajmio zajmoprimaocu. Zbog toga kamatna stopa predstavlja cenu po kojoj zajmodavac, odnosno vlasnik kapitala, na tržištu kapitala zajmoprimaocu pozajmljuje kapital. Kamata je cena upotrebe kapitala, tj. cena za korišćenje kapitala za određeno vreme. Kapital ostaje kao vlasništvo vlasniku kapitala jer zajmoprimalac mora posle određenog vremena vlasniku kapitala (zajmodavcu) da vrati i kapital (glavnicu) i kamatu. 5.4.2.2. Visina kamatne stope Visina kamatne stope je jedan od ključnih instrumenata ekonomske politike pomoću koga se utiče na alokaciju resursa između sadašnjosti i budućnosti. Ona utiče i na iznos koji će biti usmeren na potrošnju i na iznos koji će biti usmeren u štednju i korišćen za nabavku resursa. Visina kamatne stope zavisi od ponude i tražnje za kapitalom, od profitabilnosti investicija i od uticaja države u oblasti kreditnomonetarne politike. Na kamatu kao cenu kapitala, kao i na cene svake druge robe, najviše utiču ponuda i tražnja za zajmovnim kapitalom. Pri većoj ponudi kamatna stopa opada, dok pri većoj tražnji od ponude kamatna stopa raste. Obim tražnje za zajmovima, odnosno veličina tražene količine
86
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
zajmova, zavisi od profitabilnosti investicija. Zajmoprimalac se odlučuje da uzme zajam ako utvrdi da će mu investicija sa pozajmljenim sredstvima biti profitabilna, odnosno da će mu marginalni prihod od ostvarenih investicija biti veći od kamate na pozajmljena sredstva, tj. od troškova finansiranja investicija. U zavisnosti od ciljeva ekonomske politike, u pogledu alokacije resursa na nivo kamatne stope utiče i država. Država može da ima direktan ili indirektan uticaj. Direktan uticaj ostvaruje tako što u određenim okolnostima direktno propisuje visinu kamatne stope. Indirektno država može da utiče na visinu kamatne stope sprovođenjem odgovarajućih mera kreditnomonetarne i investicione politike. Kada je u pitanju visina kamatne stope, u poslovnom komuniciranju treba razlikovati nominalnu i realnu kamatnu stopu. Nominalna kamatna stopa je stopa koja se utvrđuje prilikom sklapanja ugovora između zajmodavaoca i zajmoprimaoca. Međutim, zajmodavalac uvek mora računati na to da će kupovna moć novčanog iznosa kamate koji dobije posle određenog vremena po osnovu nominalne kamatne stope, biti umanjena za stopu inflacije koja je bila u periodu za koji je računata nominalna kamatna stopa. Kada se od nominalne kamatne stope oduzme stopa inflacije, dobija se realna kamatna stopa. Dakle: realna kamatna stopa = nominalna kamatna stopa - stopa inflacije 5.4.2.3. Tržište zajmovnog kapitala Tražnja za zajmovnim kapitalom izvedena je iz tražnje za investicijama u kapitalna dobra, zemlju i angažovanje rada. Marginalni prihod od ovih investicija ostvaruje se u budućnosti. Otuda se vrednost marginalnog prihoda iskazanog u današnjem novcu smanjuje kako se kamatna stopa povećava. Sa rastom kamatne stope budući povraćaji moraju biti diskontovani. Posledica smanjivanja marginalnog prihoda jeste da ulaganja koja danas izgledaju kao dobre investicije mogu postati veoma loše investicije kada se kamatna stopa poveća. Zbog toga kriva tražnje za zajmovnim kapitalom ima negativan nagib: što je viša kamatna stopa, to je manja količina kapitala koji firma traži. Dakle, sa rastom kamatne stope smanjuje se tražnja za zajmovima za investicije u kapitalna dobra, zemlju i angažovanje rada (slika 5.8).
Ekonomija
87
Slika br. 5.8
Na strani ponude zajmovnog kapitala javljaju se banke i druge finansijske organizacije. Pozajmljena sredstva se vraćaju njihovim vlasnicima tek posle izvesnog perioda. Odobravanje kredita će biti utoliko primamljivije za zajmodavce ukoliko donosi više kamatne stope, tako da je sasvim normalno da je ponuda zajmova rastuća funkcija. To znači da će uz više kamatne stope zajmodavci nuditi veći obim kapitala. Takva kriva ponude prikazana je kao kriva SS na slici br. 5.9, na kojoj je takođe prikazana i kriva tražnje za kapitalom DD.
Slika br. 5.9
88
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Na slici 5.9 prikazana je kamatna stopa koju je tržište slobodno odredilo na nivou od 12%. Uz tu kamatnu stopu količina ponuđenih zajmova jednaka je traženoj količini zajmova. Međutim, ukoliko kamatna stopa bude ograničena, recimo na 8%, količina ponuđenih zajmova (tačka A) biće manja od tražene količine (tačka B). Ravnotežna kamatna stopa uvek je u tački E, gde je ponuđena količina jednaka traženoj količini. Dakle, ravnotežna kamatna stopa iznosi 12%. 5.4.3. Zemlja kao faktor proizvodnje i njeno tržište 5.4.3.1. Pojam zemlje kao faktora proizvodnje i rente Budući da u procesu proizvodnje čovek izdvaja delove iz prirode i prilagođava ih svojim potrebama, zemlja kao deo prirode predstavlja faktor proizvodnje koji ima prirodnu proizvodnu moć u svim granama proizvodnje gde se zemljino tlo koristi kao osnovni predmet rada (poljoprivreda, šumarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, itd.). S obzirom na to da zemlja ima proizvodnu moć, vlasnici kapitala ulažu kapital u kupovinu zemlje radi sticanja svojine nad zemljom i mogućnosti sticanja prihoda. Vlasnici zemlje mogu da stiču prihod na dva načina: 1) ulaganjem sopstvenog kapitala u organizovanje bilo koje vrste proizvodnje na zemlji, i 2) iznajmljivanjem zemlje zakupcu koji će uložiti kapital u organizovanje proizvodnje na iznajmljenoj zemlji. Kada vlasnik zemlje ulaže sopstveni kapital u organizovanje proizvodnje na svojoj zemlji, on ostvaruje profit. Kada svoju zemlju iznajmljuje, vlasnik zemlje od zakupca dobija rentu. Zakupac plaća rentu iz profita koji je ostvario organizujući proizvodnju na iznajmljenoj zemlji. Renta je minimalni iznos koji bi vlasnik zemlje ostvario kao profit da je uložio sopstveni kapital u organizovanje proizvodnje na svojoj zemlji. Zbog toga renta predstavlja cenu po kojoj vlasnik zemlje iznajmljuje zemlju zakupcu. Renta je cena upotrebe zemlje tj. cena za korišćenje zemlje za određeno vreme. Zemlja ostaje kao vlasništvo vlasniku zemlje jer zakupac mora posle određenog vremena vlasniku zemlje da vrati i zemlju i plati rentu. 5.4.3.2. Tržište zemlje Specifičnost tržišta zemlje koja se daje u zakup sastoji se u tome što je ponuda na ovom tržištu, odnosno zemlja koja se daje u zakup, približno ista za svaki mogući iznos rente. Bez obzira na to što je moguće proširivati zemljišne površine njihovim čišćenjem, isušivanjem, đubrenjem ili konvertovanjem iz jedne u drugu upotrebu, teško je značajnije menjati ukupnu ponudu zemlje koja se nudi u zakup.
Ekonomija
89
Slika br. 5.10
Na slici 5.10 kriva ponude SS pokazuje da bez obzira na nivo rente uvek postoji fiksirana količina ponuđene zemlje. Kriva tražnje DD je kriva marginalnog prihoda i podleže zakonu opadajućeg prinosa. Tržišna cena je određena u preseku krivih ponude i tražnje. Dakle, tržišni nivo rente u celini je određen tražnjom na tržištu. Primera radi, ukoliko dođe do promene lokacije glavnog univerzitetskog centra u nekom gradu na novo mesto, to će privući mnogo ljudi koji će želeti da žive na toj novoj lokaciji. Dakle, povećaće se tražnja za zemljom tako da će kriva tražnje (DD) biti pomerena nagore. Zbog povećanja tražnje vlasnici zemlje će podići rentu. Ravnoteža na tržištu će se pomeriti iz tačke E u neku novu tačku. Budući da je povećana renta, odnosno cena po kojoj se zemlja daje na upotrebu, bilo bi logično da se poveća i ponuda zemlje koja se iznajmljuje. Međutim, zbog prirodne determinisanosti, iz objektivnih razloga količina zemlje koja se može ponuditi u okolini univerzitetskog centra je ograničena. Preko tog ograničenja nemoguće je dalje povećati ponudu. Isti proces se dešava i u obrnutom pravcu. Ukoliko bi univerzitet iz prethodnog primera zatvorio svoja vrata, zemlja na toj lokaciji bi izgubila atraktivnost. U tom slučaju smanjiće se tražnja za zemljom u okolini prethodnog univerziteta, a pala bi i renta zemlje na toj lokaciji. 5.4.4. Rad kao faktor proizvodnje i njegovo tržište Još su rimski pravnici stvorili pravnu fikciju o odvajanju radne snage od njenog nosioca. Na taj način izbegli su protivurečnost da se slobodni građanin istovremeno pojavljuje i kao subjekt i kao objekt u kupoprodajnom odnosu između vlasnika radne snage i poslodavaca. Tako su rimski
90
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
pravnici stvorili pravnu konstrukciju prema kojoj je vlasnik radne snage subjekt ugovora o radu, a njegova radna snaga predmet ugovora koju on daje u najam, odnosno u zakup poslodavcu. Dakle, radna snaga je roba kao i svaka druga roba koju vlasnik tj. radnik prodaje poslodavcu. Poslodavac kao vlasnik kapitala, kupuje robu, odnosno uzima u najam dok mu ne obavi konkretan rad. Kad se radna snaga utroši za obavljanje konkretnog rada, ako narednog konkretnog rada nema, poslodavac radnoj snazi isplaćuje ugovorenu cenu, odnosno najamninu i daje otkaz. Tada radna snaga na tržištu kreće u potragu za drugim kapitalom, odnosno za novim vlasnikom kapitala, za novim poslom i za novim poslodavcem. Dakle, uspostavlja se obligacioni odnos u kome su radnik i poslodavac u odnosu poverioca prema dužniku. Vlasnicima kapitala potrebna je radna snaga za vršenje rada, a vlasnici radne snage od vlasnika kapitala dobijaju najamninu. Vlasnik radne snage na tržištu (radne snage) nudi svoju radnu snagu vlasniku kapitala na upotrebu radi obavljanja konkretnog rada koji nudi kapital. Za ponuđenu radnu snagu njen vlasnik, posle obavljenog rada, dobija određenu cenu. Visina te cene zavisi od ponude i tražnje radne snage. Navedenu koncepciju tržišta radne snage preuzeli su kapitalistički pravni i privredni sistemi u devetnaestom veku. Međutim, čak ni u praksi liberalnog kapitalizma devetnaestog veka ova koncepcija tržišta radne snage, kao i ostalih tržišta, nije u potpunosti postojala. Dvadeseti vek je doneo mnoge promene. U osnovi, ostalo je tržište radne snage, ali tržište u kome se sve manje kao vlasnik radne snage javlja pojedinac. Javljaju se sindikati kao pregovarački subjekti putem kojih više vlasnika radne snage, po zajednički utvrđenim uslovima, nude svoju radnu snagu na tržištu. I poslodavci, kao vlasnici kapitala, posebno u granskim okvirima, organizuju se u svoja udruženja. I država kao najodgovornija za makroekonomsku stabilnost, razvoj i punu zaposlenost, javlja se kao zainteresovana strana za učešće u kolektivnom pregovaranju i sprovođenju regulatornih funkcija na tržištu radne snage. Tržište radne snage sve više se institucionalizuje. Istini za volju, ono zadržava svoje osnovne karakteristike, tj. da se ponuda i tražnja radne snage i visina nadnice ponašaju u skladu sa tržišnim zakonitostima. Sindikati, udruženja poslodavaca i država, prilikom pregovora, moraju da vode računa o odnosu ponude i tražnje radne snage. Poslodavci i dalje mogu da daju otkaz radnoj snazi kada nemaju konkretan rad, ali u zavisnosti od snage sindikata, ne tako jednostavno kao u devetnaestom veku. Pred njima je prilično institucionalnih prepreka koje su sadržane u zakonima o radnim odnosima i kolektivnim ugovorima koje poslodavci treba da savladaju pre nego što zaposlenima daju otkaz. Odnos između radne snage i kapitala najmanje se prepušta pojedinačnim odnosima između vlasnika radne snage i vlasnika kapitala.
Ekonomija
91
5.4.4.1. Tržište rada u uslovima potpune konkurencije U uslovima potpune konkurencije ponuda rada i tražnja za radom u slobodnoj tržišnoj igri bez ikakvih ograničenja, na tržištu rada određuju ravnotežni nivo nadnica. Presek krive ponude rada i krive tražnje za radom određuje konkretne ravnotežne nadnice. Na slici (5.11) ravnotežna tačka preseka označena je sa E, kriva ponude rada sa pp, a kriva tražnje za radom sa tt.
Slika br. 5.11 – Određivanje nivoa najamnina presekom krive ponude rada i tražnje za radom
Suprotna je situacija ako dođe do znatnog smanjenja ponude rada u odnosu na fiksne resurse. Tada imamo situaciju u kojoj se kriva ponude rada pp pomera ulevo i na višem nivou seče krivu tražnje za radom tt uslovljavajući na taj način visoke nadnice. Kada su najamnine iznad ravnotežnog nivoa, odnosno preseka krive ponude rada i tražnje za radom, obeleženog na slici 5.12 sa E, tada se javlja nezaposlenost. Konkretno, ako bi najamnine bile na nivou tačke A, onda bi došlo do nezaposlenosti koja bi bila označena odstojanjem između rada koji se nudi (ponuda rada) i rada koji se traži (tražnja za radom), tj. linijom AB. Takva nezaposlenost vrši pritisak na smanjenje iznosa najamnina. Taj pritisak traje sve dok se najamnine ne spuste do tačke E u kojoj se seku kriva ponude rada i kriva tražnje za radom, odnosno do ravnotežnog nivoa. Poslodavci bi želeli da najamnine koje oni plaćaju radnicima budu minimalne. Međutim, na tržištu potpune konkurencije gde poslodavaca ima puno i gde ne postoji međusobni dogovor između poslodavaca, oni ne mogu da nametnu nivo najamnina koji bi oni želeli zbog toga što po-
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
92
nuda rada i tražnja za radom deluju tako što se visina najamnina stalno kreće ka ravnotežnom nivou. S druge strane, takođe na konkurentnom tržištu gde ne postoje međusobni dogovori i organizovani nastupi radničke klase, iz istih razloga kao i poslodavci, ni radnici ne mogu da podignu najamnine iznad ravnotežnog nivoa.
Slika br. 5.12
5.4.4.2. Tržište rada u uslovima nepotpune konkurencije U uslovima nepotpune konkurencije na tržištu rada se javljaju radnici koji su organizovani u sindikatima, poslodavci koji su organizovani u udruženjima poslodavaca i država koja određuje visinu nadnica u javnom sektoru. Sindikati, poslodavci i država su faktori koji veštački ograničavaju ponudu rada i tražnju za radom, suprotno slobodnoj tržišnoj igri na tržištu rada kojom se određuje ravnotežni nivo nadnica. Uslovi potpune konkurencije na tržištu rada mogući su samo u udžbeničkim modelima. Teško je u realnom privrednom životu zadovoljiti sve pretpostavke koje su neophodne da bi tržište rada bilo potpuno konkurentno. Primera radi, na strani ponude rada skoro je nemoguće postići da svi radnici uvek imaju potpunu informaciju o nivou najamnina u drugim preduzećima. Dalje, i pre postojanja radničkih sindikata tržište rada nije bilo potpuno konkurentno. Neorganizovani radnici su tada naspram sebe imali poslodavce kao tražnju za radom koji su bili finansijski jaki, a među sobom često i dobro organizovani. Nakon organizovanja radničkih sindikata tržište rada gubi mogućnost da bude potpuno kon-
Ekonomija
93
kurentno. Ponuda rada nije u celini konkurentska na mnogim tržištima jer je kontrolisana od strane radničkih sindikata. Sindikati se javljaju kao monopolski prodavci rada. Najčešće imaju snagu da nameću nadnice iznad ravnotežnog nivoa. Postoji nekoliko mera koje dovode do povećanja nadnica iznad ravnotežnog nivoa. To su sledeće mere:
Slika br. 5.13 – Smanjivanje efektivne ponude rada dovodi do većih ličnih dohodaka
1. Restrikcija ponude rada. Uvođenje imigracionih barijera, zakonodavstva o maksimalnom radnom vremenu, dugo izučavanje zanata, ograničavanje prijema novih članova u radnički sindikat i nedozvoljavanje zapošljavanja onima koji nisu članovi sindikata, sve su to mere koje dovode do veštačkog smanjivanja ponude rada. Svako smanjivanje ponude rada dovodi do povećanja nadnica (slika 5.13). Smanjivanje ponude rada znači pomeranje krive ponude rada (pp) ulevo. Nova kriva ponude rada (p’p’) seče krivu tražnje za radom na višem nivou, tj. u tački E’. Ranije je presek bio u tački E. Nadnica za rad koja odgovara tački E’ veća je od nadnice koja je odgovarala tački E. 2. Ugovaranje viših nadnica. Kolektivnim pregovaranjem sindikati mogu da prinude poslodavce da isplaćuju više najamnine od ravnotežnih. Takođe, mogu da prinude poslodavce da utvrde minimalni iznos najamnina ispod kojeg ne mogu da idu. Taj minimalni iznos najamnina obeležen je linijom rr na slici 5.14. Efekat je isti kao i u prethodnom slučaju. Najamnine rastu od nivoa E do nivoa E’. Ta nova ravnotežna tačka E’ nalazi se na preseku linije rr sa krivom tražnje za radom. 3. Podizanje izvedene tražnje za radom. Najamnine mogu da se povećaju i ako se određenim merama poveća tražnja za radom. Mere koje podižu produktivnost rada dovode do smanjenja troškova proizvodnje,
94
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
povećanja tražnje za tom robom i do povećanja izvedene tražnje za radom, pa preko toga i do povećanja najamnina. Povećane najamnine utiču na povećanje marginalne produktivnosti rada, a veća marginalna produktivnost dalje povećava tražnju za radom i najamnine (slika 5.15).
Slika br. 5.14 – Podizanje standardnog iznosa ličnog dohotka
Dolazi do pomeranja naviše (udesno) krive tražnje za radom (od tt na t’t’). Nova ravnoteža (na tački E’) znači povećanje i najamnina i zaposlenosti.
Slika br. 5.15 Podizanje krive tražnje za radom
Ekonomija
95
5.5. TIPOVI I STRUKTURA TRŽIŠTA 5.5.1. Kategorije tržišta i njihova tipologija U privredi funkcioniše mnogo pojedinačnih tržišta. Svako od tih mnogobrojnih tržišta ima sopstvenu strukturu, ponašanje i performanse. U zavisnosti od strukture, ponašanja i performansi razlikuje se šest glavnih tipova tržišta: 1) čist monopol, 2) dominantna firma, 3) čvrst oligopol, 4) labav oligopol, 5) monopolistička konkurencija i 6) potpuna konkurencija. Svih šest glavnih tipova tržišta nalaze se u tabeli broj 13.
Tabela br. 13. – Tipologija tržišnih struktura
Čist monopol je tip tržišta u kome se tražnja za određenim proizvodima i uslugama snabdeva samo od jedne firme. To su firme koje pripadaju sledećim privrednim oblastima: proizvodnja struje, telefonske komunikacije, poštanske usluge i slično. Tražnja za uslugama i proizvodima navedenih privrednih oblasti najčešće je visokoneelastična.
96
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
Sledeći tip tržišta je slučaj dominantna firma. To je firma koja ima dominaciju na tržištu. Dominantna firma sa svojim proizvodima pokriva preko 40% tržišta tih proizvoda ili usluga i najčešće nema bliske rivale. Takve su, na primer, firme „IBM“ i „Kodak“. Kriva tražnje dominantne firme biće onoliko neelastična koliko je neelastična kriva tražnje celog tržišta. Uz visoko tržišno učešće, kriva tražnje dominantne firme težiće ka tome da bude potpuno identična sa krivom tražnje tog tržišta. Dominantna firma tada posluje veoma slično čistom monopolu, mada njena moć nad tim tržištem nije potpuna. Postoji konkurencija malih firmi. Tržišna struktura u kojoj dominira jedna firma često se pretapa u labavi i čvrsti oligopol. Oligopolske firme međusobno sarađuju pri utvrđivanju cena svojih proizvoda i imaju prilično neelastičnu tražnju. Karakter oligopola zavisi od broja učesnika, njihove povezanosti i učešća na tržištu. U tom smislu, oligopol je moguće rangirati od čvrstog oligopola pa sve do labavog oligopola. Ključna razlika između čvrstog oligopola i labavog oligopola jeste u tome što je u slučaju čvrstog oligopola dogovaranje verovatno, a u slučaju labavog oligopola dogovaranja nema. Labavi oligopoli su tipovi tržišta u kojima četiri firme zajednički pokrivaju 40% tržišta. Labavi oligopoli imaju male realne šanse da održe cene na visokom nivou. Relativna elastičnost tražnje svake firme deluje u pravcu smanjivanja cena i njihovog približavanja nivou troškova. U tipu tržišta koje se zove monopolistička konkurencija dalje se smanjuje stepen monopolisanosti. U monopolističkoj konkurenciji postoji mnogo konkurenata. Nijedna firma-konkurent ne pokriva više od 10% tržišta. Znači, svaka ima mali stepen tržišne snage. Smanjenje stepena monopolisanosti potom dovodi do drugog ekstrema, do čiste konkurencije. U čistoj konkurenciji postoji mnogo ravnopravnih konkurenata, odnosno nijedna firma-konkurent nema preovlađujući uticaj na tržištu. Poslednja tri tipa tržišta (labavi oligopoli, monopolistička konkurencija i čista konkurencija) predstavljaju efektivnu konkurenciju. Prva tri tipa tržišta (čisti monopoli, dominantne firme i čvrsti oligopoli) predstavljaju neefektivnu konkurenciju. Efektivna konkurencija podrazumeva prisustvo borbe između poslovnih rivala na tržištu. Sprovodi se intenzivni uzajamni pritisak tako da svi konkurenti moraju da ulože maksimalne napore da bi opstali na tržištu. U ovom tipu konkurencije nijedan rival nije sposoban da bitno povećava cene iznad troškova, niti je sposoban da ukloni svoje rivale izuzev ukoliko uspe da nametne superiornu efikasnost. Za efektivnu konkurenciju je tipično da nema takvog tržišnog učešća koje bi bilo dovoljno veliko da omogući jak uticaj na tržištu. Barijere za ulazak na tržište su niske.
Ekonomija
97
U uslovima neefektivne konkurencije jedna ili više firmi dominira nekim tržištem. Nisu zadovoljeni neophodni uslovi za razvoj prave tržišne konkurencije. Uzajamni pritisak u ovom slučaju nije jak. Dominantna firma suočava se samo sa malim pritiskom svojih rivala, dok se njeni mali rivali suočavaju sa izuzetno velikim pritiskom i rizikom nametnutim od strane dominantne firme. U skladu s tim, dominantna firma može povećati cene i, ukoliko to želi, može preuzimati akcije koje će ukloniti njene manje rivale sa tržišta. Bitan spoljni uslov za razvoj konkurentnosti je mogućnost slobodnog ulaska novih firmi na tržište. To podstiče i osnažuje efektivnu konkurenciju. Čak i ukoliko je samo nekoliko rivala prisutno, ali je omogućen slobodan ulazak, postoji mogućnost značajnog ulaska novih firmi iz okruženja. To može da zaplaši postojeće firme i primora ih da se ponašaju konkurentski. Takvi spoljni uslovi za ulazak mogu biti zamena za uslove interne konkurencije, ali samo do izvesnog stepena. 5.5.2. Potpuna konkurencija Na tržištu potpune konkurencije svaka firma pojedinačno ima vrlo malo učešće i zbog toga ne može da utiče na visinu tržišnih cena. U ovom tipu tržišta na strani ponude učestvuje veliki broj proizvođača, tako da nijedan proizvođač nije u mogućnosti da povećanjem svoje ponude utiče na promenu visine cene proizvoda. Firme koje posluju na tržištu potpune konkurencije ponašaju se kao da mogu da prodaju onoliko svojih proizvoda koliko one žele, pod uslovom da to čine po važećim tržišnim cenama. Prodaja proizvoda po važećim tržišnim cenama firmama omogućava da maksimiziraju profit. Dakle, firme ne utiču na formiranje cena, već samo preuzimaju cene koje su već formirane na tržištu. U stvari, firme se suočavaju sa perfektno elastičnom krivom tražnje. U tipu tržišta potpune konkurencije pretpostavlja se da postoji sloboda ulaska u tržište i izlaska sa tržišta. Firme imaju slobodu da uđu ili napuste to tržište uz nulte troškove. To znači da kada jedna firma stvara visoke (niske) profite, druge firme će ulaziti na tržište (izlaziti iz tržišta) i tako povećati (smanjiti) ponudu tako da će tržišne cene padati (rasti), a profiti će se uvek vraćati u normalu. U tipu tržišta potpune konkurencije pretpostavlja se da su proizvodi svih firmi homogeni. To znači da potrošači nisu u mogućnosti da prave razliku između proizvoda različitih firmi. Zbog toga nijedna firma ne može da poveća svoje cene iznad tržišnih cena, a da zadrži postojeći obim prodaje. U ovom tipu tržišta takođe se pretpostavlja da firme i potrošači imaju perfektno znanje o tržištu. Svi proizvođači i potrošači su svesni tr-
98
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
žišnih promena i svima su poznate akcije drugih. Bilo kakva promena cena ili neki tehnološki razvoj poznat je svim proizvođačima i potrošačima. Dakle, tržište može da bude potpuno konkurentno pod uslovom da se ispune sledeće pretpostavke: • da postoji veliki broj učesnika, pri čemu i prodavci i kupci imaju vrlo malo učešće tako da nemaju uticaj na cene; • da je proizvod koji se nudi homogen; • da postoji sloboda ulaska na tržište i izlaska sa tržišta: to znači da nove firme koje žele da uđu na neko tržište nemaju prepreke nametnute od strane postojećih firmi, isto kao što i prisutne firme nemaju prepreke da izađu sa tržišta; • da postoji savršena informisanost i prodavaca i kupaca o raspoloživim proizvodima i njihovim cenama. U privrednoj praksi navedene pretpostavke ne može da ispuni nijedno tržište. Ove pretpostavke mogu da funkcionišu samo u idealnotipskom, odnosno udžbeničkom modelu tržišta potpune konkurencije. Dakle, potpuna konkurencija je teorijska, odnosno zamišljena ekonomska kategorija. Potpuna konkurencija je i analitička kategorija jer služi za upoređivanje realnog privrednog života sa idealnotipskim modelom tržišta potpune konkurencije. 5.5.2.1. Tržišna ravnoteža Kada je u pitanju tržišna ravnoteža na tržištu potpune konkurencije, različito je ponašanje pojedinačne firme u odnosu na ponašanje cele grane kojoj pripada ta firma. Ključna razlika između ponašanja jedne firme i ponašanja cele grane vezana je za cene. Pojedinačna firma nema drugu mogućnost nego da prihvati cenu koju je odredilo tržište zbog toga što je prisutan veliki broj konkurenata koji nude isti proizvod. To firmama omogućava da zaračunavaju tržišne cene, ali im ne omogućava da povećavaju cene iznad tog nivoa. Dok pojedinačna firma nema uticaj na formiranje cena u potpunoj konkurenciji, dotle grana industrije ima uticaj na formiranje cena. Taj uticaj nije svestan i planiran, ali se događa spontano kroz dejstvo zakona ponude i tražnje. Uz dva izuzetka, ponašanje firme u uslovima potpune konkurencije u potpunosti odgovara kriterijumima maksimiziranja profita iz prethodnog dela udžbenika (5.2.3. Maksimiziranje profita). Jedina dva izuzetka su: prvo, poseban oblik krive tražnje, i drugo, efekat slobode ulaska na tržište i izlaska sa tržišta na profit firme. Kriva tražnje potpuno konkurentne firme posebna je zbog toga što ima horizontalan oblik. Kada je u pitanju maksimiziranje profita na kratak
Ekonomija
99
rok, to je jedina razlika koja postoji između potpuno konkurentne firme i bilo koje druge firme. To znači da potpuno konkurentna firma može da udvostruči i utrostruči prodaju bez smanjenja cene svog proizvoda jer ima relativno mali uticaj na tržište kao celinu i uopšte nema uticaj na cene. Primera radi, farmeri koji proizvode pšenicu, kukuruz i šećernu repu mogu navedene proizvode da prodaju kroz otkup preko berzi i tada prihvataju ponuđene cene. Nijedan farmer nema mogućnosti da promeni cene. Ta situacija je prikazana na slici 16. Cena pšenice, kukuruza ili šećerne repe biće ista bez obzira na to da li farmer daje u otkup 1, 2 ili 4 vagona. To je zbog toga što su cene na ovom tržištu određene krivom ponude i tražnje ove grane industrije, kako je to prikazano na desnoj strani slike 5.16.
Slika br. 5.16 – Kriva tražnje firme i grane u uslovima potpune konkurencije
5.5.2.2. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne firme. Pod kratkim periodom podrazumeva se: 1) period u kojem firme proizvode onaj obim proizvodnje koji ne zahteva povećanje fiksnih troškova i 2) period u kojem se ne menja broj firmi u nekoj grani, odnosno ignoriše se pretpostavka o slobodnom ulasku na tržište i slobodnom izlasku sa tržišta. Prema kriterijumu maksimiziranja profita, firma mora da ostvari obim proizvodnje koji će joj omogućiti da ima marginalni prihod koji je jednak marginalnim troškovima (MR=MC). Potpuno konkurentna firma, za razliku od bilo koje druge firme, kada je u pitanju maksimiziranje profita na kratki rok, kako je već rečeno, ima horizontalnu krivu tražnje. Budući da se kriva marginalnog prihoda potpuno konkurentne firme poklapa sa krivom tražnje koja je horizontalna, sledi da je marginalni prihod jednak ceni (MR=P). Kriva tražnje je horizontalna i zbog toga cena ne zavisi od toga koliko će proizvoda firma prodati. Svaka dodatno prodata je-
100
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
dinica će ostvariti prihod koji odgovara marginalnom prihodu i koji je jednak tržišnoj ceni. Dakle, u uslovima potpune konkurencije marginalni prihod uvek je izjednačen sa cenom. Kriva tražnje (D) i kriva marginalnog prihoda (MR) poklapaju se zato što firma mora da prihvati cene koje su određene ponudom i tražnjom na tržištu na kojem plasira svoje proizvode (vidi desnu stranu prethodne slike). Ovde je i prosečni trošak jednak marginalnom trošku jer se radi o slučaju fiksirane cene. MR=MC=P=D. Na slici 5.17 prikazana je maksimizacija profita koja je ostvarena u tački B u kojoj se seku kriva marginalnog prihoda (MR), koja je horizontalna i jednaka sa prosečnom cenom i prosečnim prihodom, i marginalnog troška (MC).
Slika br. 5.17
Kriva marginalnog troška (MC) i prosečnog troška (AC) imaju oblik slova U, pri čemu kriva marginalnog troška seče krivu prosečnog troška u njenoj najnižoj tački. Na slici je kriva prosečnog troška upravo tangenta krive tražnje, što implicira da je uz autput q prosečni trošak proizvodnje jednak nivou cene P. Kako prosečna kriva troškova uključuje samo normalan profit21, to znači da je firma zaradila samo normalan profit. Na kratak rok potpuno konkurentna firma može da zaradi jedino normalan profit. To proističe iz pretpostavke o perfektnom znanju i informacijama i perfektnoj mobilnosti faktora proizvodnje.
21
Normalan profit je minimalna vrednost profita koju preduzeće mora da ostvari da bi moglo da nastavi da posluje. Pri ovoj vrednosti profita svi oportunitetni troškovi su tačno pokriveni ukupnim prihodom, tako da se može reći da je tada vrednost profita u stvari 0.
Ekonomija
101
5.5.2.3. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne grane industrije - kratkoročna kriva ponude Kratak rok u analizi grane industrije definisan je kao period u kome nove firme ne mogu da uđu na određeno tržište niti postojeće firme mogu napustiti postojeće tržište. Drugim rečima, broj firmi koje posluju u nekoj grani na kratak rok je fiksiran. U analizi na dugi rok situacija je sasvim suprotna: to je onaj period u kojem je moguće ući na neko tržište i izaći sa njega i time menjati broj firmi u nekoj grani. Ukoliko je broj firmi fiksiran, veoma je jednostavno izvesti krivu ponude potpuno konkurentne grane industrije na bazi krive ponude pojedinačnih firmi. Uz neku datu cenu, jednostavno se dodaju količine koje firme nude i tako se dolazi do ponude cele grane industrije. Primera radi, ukoliko svaki od 1000 farmera koji proizvode šećernu repu nudi 45 t uz cenu od 0,6 dinara po kilogramu, onda je ponuđena količina ove grane 45000 t (1000 farmera po 45 t po farmeru).
Slika br. 5.18 – Izvođenje krive ponude potpuno konkurentne grane iz krive ponude firme
Ovo je prikazano na slici 5.18. U analiziranoj grani industrije pretpostavili smo da postoji hiljadu identičnih proizvođača (farmera), pri čemu svaki ima krivu ponude ss kako je prikazano na levoj strani slike. Ponuđena količina će biti 45 tona po proizvođaču ukoliko je ponuđena cena 0,6 dinara po kilogramu (prikazano tačkom c na levoj strani slike). Dodavanjem ponuđenih količina svakog proizvođača (firme) uz svaku moguću cenu, dobija se kriva ponude ove grane industrije, koje je prikazana kao kriva SS na desnoj strani slike. Uz jediničnu cenu od 0,6
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
102
dinara po kilogramu, ukupna ponuđena količina potpuno konkurentne grane industrije iznosiće 45000 t (prikazano tačkom C na desnoj strani slike). Kriva ponude potpuno konkurentne grane industrije na kratak rok izvedena je horizontalnim sabiranjem kratkoročnih krivih ponude svih firmi u toj grani. 5.5.2.4. Kratkoročna ravnoteža potpuno konkurentne grane industrije - kriva tražnje i uspostavljanje tržišne ravnoteže U daljoj analizi, pošto je izvedena kriva ponude, potrebno je izvesti krivu tražnje i doći do uslova za uspostavljanje tržišne ravnoteže. To je grafički prikazano na sledećoj slici. Korišćeni su podaci iz prethodne slike u vezi sa ponudom.
Slika br. 5.19
Slučaj kratkog roka. U slučaju potpuno konkurentne grane, kriva tražnje ima normalan negativan nagib, što inače nije bio slučaj kod potpuno konkurentne firme. To je zbog toga što je svaka firma toliko mala u odnosu na njeno tržište da, čak i kada bi udvostručila svoju proizvodnju, to ne bi imalo efekta na cene. Ali, ukoliko bi sve firme u toj grani povećale svoju proizvodnju, tada bi došlo do značajnih promena. Potrošači tada mogu biti podstaknuti da kupuju dodatne količine samo ukoliko cene padnu. Tačka E na slici 5.19 je ravnotežna tačka za potpuno konkurentnu granu industrije zato što samo uz cenu od 0,8 dinara i količinu od 50000 tona ni prodavac ni kupac nisu motivisani da bilo šta menjaju. Uz tu cenu prodavci su spremni da ponude upravo onaj iznos koji su kupci spremni da kupe. Da li je realno očekivati da će cena dostići taj nivo, ili biti barem blizu tog ravnotežnog nivoa? Odgovor je: da. Kupci će biti podstaknuti da kupuju dodatne količine, ali će istovremeno naterati deo proizvođača da
Ekonomija
103
napuste ovu proizvodnju. Zbog toga će uz cenu od 0,6 dinara ponuđena količina iznositi 45000 t uprkos tome što će tražnja, uz istu cenu, dostići 72000 t. Realno je pretpostaviti da će tada kupci ponuditi višu cenu i ravnoteža će se uspostaviti na nivou od 0,8 dinara uz ponudu od 50000t. Slučaj dugog roka. Ravnoteža na dugi rok u slučaju potpuno konkurentske grane razlikuje se od kratkoročne ravnoteže iz sledeća dva razloga: prvo, broj firmi u grani nije fiksiran na dugi rok (1000 u našem primeru), jer postoji mogućnost ulaska na tržište i izlaska sa njega, i drugo, svaka firma može menjati svoj kapacitet i tehnologiju i vršiti druge promene koje nisu bile moguće na kratak rok. Zbog toga dugoročne krive troškova firme i grane industrije nisu iste kao u slučaju kratkoročnih krivih troškova. Mogućnost maksimiziranja profita privlači ili odbija firmu da uđe u neku granu ili da iz nje izađe. Kada firma izabere svoj optimalni nivo proizvodnje (MC=P), ona može i stvarati profit i generisati gubitke. Takvi profiti i gubici su samo privremeni, jer gubitaši imaju mogućnost da napuste ovo tržište, isto kao što oni koji mogu stvarati profit mogu da uđu na to tržište. Ukoliko neka grana doživi rast cena, tada će mnoge firme težiti ekspanziji svoje proizvodnje, a to znači da će se kretati uzduž njihove krive marginalnih troškova (ponude). Firma će tada zarađivati veći profit sve dok firme izvan ove grane, koje su zarađivale samo normalan profit, ne budu privučene u ovu granu. Kako su faktori proizvodnje potpuno mobilni, oni mogu biti upotrebljeni u ovoj grani koja ostvaruje više profita.
Slika br. 5.20 – Međuzavisnost između firme i grane u potpunoj konkurenciji
Slika 5.20 prikazuje ovaj proces tržišnog prilagođavanja. Ona prikazuje potpuno konkurentnu firmu na levoj strani i krivu tražnje i ponude
104
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
na desnoj strani. Polazna pozicija je prikazana krivom tražnje D1 i krivom ponude S1 uz tržišnu cenu P1. Firme maksimiziraju profit izjednačavanjem marginalnih troškova sa marginalnim prihodima proizvodeći q1 jedinica proizvoda. U takvim uslovima firme zarađuju višak profita. Ova situacija ne može dugo da traje zato što će firme ove grane želeti da uđu na to tržište. To će pokrenuti krivu ponude nadesno i smanjiti cene. Podsetimo se da je kriva ponude zbir svih krivih marginalnih troškova tako da sa svakim ulaskom nove firme dolazi do pomeranja krive ponude. Firme će nastaviti da ulaze sve dok kriva ponude ne dostigne S2 i tržišne cene ne opadnu na P2, a tada se nivo profita normalizuje, čime prestaju podsticaji za ulazak u ovu granu. Nova ravnoteža je tada pomerena iz tačke E u tačku A, pri čemu je cena niža (recimo da je oborena sa 0,8 na 0,6 dinara). U tački A proizvedena i potrošena količina su povećane na 72000 t. Ulazak novih firmi na ovo tržište smanjuje cene i povećava ponuđene količine. Da cene nisu bile oborene od strane onih koji su ušli na tržište, ponuđena količina bi korespondirala sa tačkom F i iznosila bi 80000 t. Ali, zbog čega je cena morala da opadne? Zato što je kriva tražnje ove grane sa negativnim nagibom, a to znači da će povećana proizvodnja biti prodata pod uslovom da cene budu smanjene. Gde se zaustavlja ovaj proces ulaska novih proizvođača? Odgovor na ovo pitanje vezan je za to kako se ponašanje novih firmi odražava na ponašanje starih firmi na nekom tržištu. Od potpuno konkurentnih firmi se ne očekuje da brinu o tome šta će da rade njihovi konkurenti, a na primeru farmera se to lepo vidi. Ono o čemu oni zaista mnogo brinu jeste cena njihovog proizvoda, pri čemu ulazak novih proizvođača po pravilu smanjuje cenu. Pretpostavimo sada da 600 novih farmera, privučenih atraktivnošću profita, uđe u ovu proizvodnju. Svaki od njih ima strukturu troškova koja je prikazana na desnoj strani slike krivom marginalnih troškova i krivom prosečnih troškova. To dovodi do pomeranja krive tražnje cele grane na desnoj strani slike i cene padaju. Svaka firma će smanjiti svoju proizvodnju na q2, što odgovara pojedinačnoj proizvodnji od 45 t, ali će sada biti 1600 proizvođača, što će dati ukupnu proizvodnju ove grane, koja je prikazana sa Q2, od 72000 t (pomeranje iz tačke E u tačku A). U ovim uslovima još uvek se stvara profit, jer je cena od 0,6 veća od prosečnih troškova. Da li se proces ovde zaustavlja? Ne. Tek kada dalji ulasci novih proizvođača budu sveli krivu tražnje sa kojom se suočava firma na ovom tržištu na nivo minimalnog prosečnog troška, doći će do pomeranja krive ponude grane još dalje udesno. U toj ravnotežnoj tački svaka firma je obezbedila maksimizaciju profita jer je P=MC, a slobodan ulazak iznuđuje da prosečni troškovi budu jednaki ceni (AC=P). Kada se potpuno konkurentna grana industrije nalazi u dugoročnoj ravnoteži, firme maksimiziraju profite tako da je P=MC, pri čemu ulazak novih obara cene sve dok cena ne postane tangenta dugoročne prosečne
Ekonomija
105
krive troškova (P=AC). Kao rezultat toga, dugoročna ravnoteža na konkurentnom tržištu ima sledeće obeležje: P=MC=AC Ukoliko svaka firma zaradi nulti profit, ti profiti se nalaze na maksimalno dostižnom nivou. 5.5.3. Čist monopol Čist monopol je tržišna struktura u kojoj celu jednu granu industrije predstavlja samo jedan proizvođač koji proizvodi proizvod za koji ne postoje bliski supstituti i ne postoji mogućnost da se pojavi druga firma koja bi proizvodila isti proizvod. Navedeni rigorozni uslovi egzistencije čistog monopola (jedini proizvođač u grani, nepostojanje bliskih supstituta i nemogućnost potencijalnih konkurenata da opstanu) čine čist monopol veoma retkim u realnom životu. Primera radi, lokalni snabdevač prirodnim gasom nije čist monopolista budući da druge firme mogu ponuditi bliske supstitute kao što su npr. ugalj ili ložulje. Lokalne telefonske kompanije i poštanska služba su dobri primeri onih grana industrije koje najviše ispunjavaju uslove čistog monopoliste. U njima ne postoji efektivna konkurencija, a ukoliko i postoji, vrlo je skromna. Ali, većina firmi se suočava sa konkurencijom proisteklom iz proizvodnih supstituta. Na primer, ukoliko i postoji samo jedna železnička kompanija u gradu, ona ulazi u konkurentsku bitku sa autobuskim prevoznicima, kamionskim prevoznicima i avionskim kompanijama. Slično tome, i proizvođač nekog bezalkoholnog pića ili piva, sa poznatom markom, bez obzira na to što jedini nudi svoj proizvod (Coca-cola ili Heineken pivo), nije čist monopolist budući da postoje bliski supstituti za njihove proizvode (Pepsi-cola, Fanta, Sevenup; Tuborg, Pils, itd.) pa bi firma, bez obzira na poznatu marku, izgubila značajan deo tržišta ukoliko bi pokušala da značajnije poveća svoje cene iznad cena supstituta. U praksi je teško naći čist monopol i zbog toga što se pri pojavi čistog monopola pojavljuje država sa svojim intervencionističkim merama radi sprečavanja monopolizacije. Čist monopol je tržišna struktura koja se fundamentalno razlikuje od potpune konkurencije. U tržišnoj strukturi čistog monopola postoji jedan prodavac koji kontroliše celokupnu prodaju na određenom tržištu. Kriva tražnje tog tržišta i grane kojoj pripada čist monopol je, u stvari kriva tražnje monopoliste, bez obzira na to koja vrsta neelastičnosti postoji za proizvodima koje proizvodi monopolista. Ta neelastičnost daje mogućnost prodavcu da bira nivo cena i obim proizvodnje.
106
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
5.5.3.1. Uzroci nastanka monopola Postoje dva osnovna uzroka nastanka monopola: a) sprečavanje potencijalnih rivala da uđu na tržište, i b) ako neka firma ima značajnu troškovnu prednost nad potencijalnim rivalima. a) Sprečavanje potencijalnih rivala da uđu na tržište. Ključni element održavanja monopola je sprečavanje potencijalnih rivala da uđu na tržište. Moguće je da posebne prepreke budu nametnute da bi se sprečio ulazak novih firmi u neku granu. Primeri sprečavanja potencijalnih rivala da uđu na tržište su: 1) Pravna ograničenja. PTT služba ima monopolsku poziciju zato što je država donela odluke kojima je obezbedila ovoj službi monopol. Ponekad se osnivaju lokalni monopoli različitih vrsta bilo time što država daje povlastice i pogodnosti nekoj firmi (npr. pravo snabdevanja građana nekim artiklima), bilo tako što sprečava druge firme da uđu u neku granu (npr. davanjem dozvole samo jednoj lokalnoj radio stanici). 2) Patenti. Predstavljaju posebnu ali veoma značajnu grupu prepreka za ulazak na tržište. Da bi podstakla investivnost, država daje ekskluzivna proizvodna prava za neki period vremena onome ko je osmislio neki proizvod. Sve dok patentno pravo postoji, firma ima zaštićenu poziciju i predstavlja monopol. Npr. „Kseroks“ je imao dugi niz godina monopol u fotokopiranju, ali ga danas više nema. 3) Kontrola nad oskudnim resursima ili inputima. Ukoliko neko dobro može biti proizvedeno jedino korišćenjem retkih inputa, kompanija koja ostvari kontrolu nad izvorima tih inputa može sebi da obezbedii monopolsku poziciju. 4) Svesno nametanje barijere za ulazak. Firma može namerno da nametne teškoće drugim firmama za ulazak na neko tržište. Jedan način da se ovo učini jeste nametanje skupe pravne procedure za zasnivanje poslova u toj grani ili nametanje izuzetno visokih troškova propagande. b) Troškovna prednost nad potencijalnim rivalima. Sva četiri gore navedena primera vezana su za prepreke koje su usmerene na sprečavanje ulaska potencijalnih rivala na tržište, čime se zadržava stečena monopolska pozicija. Ali, monopoli mogu nastati i u slučajevima odsustva barijera za ulazak ukoliko neka pojedinačna firma ima značajnu troškovnu prednost nad potencijalnim rivalima. Sledeća dva primera ovo ilustruju: 1) Tehnička superiornost. Sve firme koje su tehnološki superiornije neki duži period u odnosu na potencijalne konkurente mogu održati monopolsku poziciju. Primera radi, IBM je godinama imao vrlo slabu konkurenciju upravo zbog tehnološke superiornosti. Međutim, konačno su konkurenti uspeli da im doskoče.
Ekonomija
107
2) Ekonomija obima. Prirodni monopol. U nekim proizvodnjama ekonomija obima ili racionalnost koja proističe iz simultane proizvodnje velikog broja proizvoda, kao na primer u proizvodnji motora ili delova za kamione, toliko je izražena da neki proizvod može biti proizveden utoliko jeftinije ukoliko se to čini u okviru jedne firme, a ne u okviru većeg broja manjih firmi. U tom slučaju smanjuju se prosečni ukupni troškovi za neki proizvod i to na dugi rok. U takvom slučaju kaže se da postoji prirodni monopol zato što, kada firma jednom postane dovoljno velika u odnosu na veličinu tržišta svog proizvoda, njena prirodna troškovna prednost može istisnuti konkurentske firme bez obzira na karakter namera te firme. To znači da prirodni monopol postoji u nekoj grani ukoliko prednost ekonomije obima omogućava jednoj firmi da proizvodi celokupnu proizvodnju u grani po nižim prosečnim troškovima nego da veći broj manjih firmi proizvodi manje količine. Monopol ne mora da bude vezan samo za velike firme, pogotovu ukoliko se radi o malom tržištu. Ono što je bitno jeste veličina jedne firme u odnosu na ukupnu tražnju na tržištu za nekim proizvodom. Otuda mala banka u seoskom naselju ili benzinska pumpa na slabo prometnoj raskrsnici mogu biti monopoli čak i kada se radi o vrlo malim firmama. 5.5.3.2. Maksimiziranje profita Monopolistička firma nema krivu ponude onakvu kako je uobičajeno definišemo. Sve što je nezamislivo za potpunu konkurenciju ovde je apsolutno moguće. Monopolistička firma ne mora da uvažava tržišnu cenu kao datu i da na nju reaguje. Umesto toga, ona ima monopolsku snagu da sama utvrdi cene ili, još preciznije, da izabere kombinacije cena i količina na krivoj tražnje koje joj najviše odgovaraju. Monopolista se ne prilagođava ceni koja proističe iz odnosa ponude i tražnje. Monopolist je onaj koji nameće cene i često izaziva njihov rast. Za bilo koju cenu koju monopolist može nametnuti kriva tražnje monopolističke proizvodnje ukazuje na to kolika će biti kupovina tih proizvoda. Kriva tražnje monopolista je normalna negativno nagnuta kriva tražnje, koja se razlikuje od krive tražnje firme u potpunoj konkurenciji koja je horizontalna. To znači da povećanje cena neće kod monopola izazvati gubitak svih kupaca. Ali svako uvećanje će izazvati neke troškove tako da će više cene smanjivati očekivanu prodaju monopoliste. Pri donošenju odluke šta je najbolje za monopolistu, on mora razmotriti da li će profiti biti povećani rastom ili padom cena. Kao i svaka druga firma, monopolisti maksimiziraju svoje profite utvrđivanjem marginalnog prihoda (MR) koji je jednak marginalnim troškovima (MC). Analiza odluka o maksimizaciji profita monopoliste mora: prvo, utvrditi proizvodnju na čijem nivou je MR=MC; drugo, utvrditi visinu krive tražnje na tom nivou
108
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
autputa da bismo dobili cenu, i treće, uporediti visinu krive tražnje sa krivom prosečnih troškova AC na nivou autputa da bismo utvrdili neto rezultat ove proizvodnje (profit ili gubitak). Razlike između konkurencije i monopola su prouzrokovane činjenicom da kod monopola postoje barijere za ulazak na tržište i da monopolist može ograničavati proizvodnju i zaračunavati više cene. Profiti koje monopolisti ostvaruju bili bi pod pritiskom slobodnog ulaska da je tržište potpuno konkurentno. Na dugi rok potpuno konkurentna firma mora zaraditi samo nulti ekonomski profit, što znači da ostvaruje cenu sa kojom se mogu pokriti troškovi i oportunitetni trošak vlasnika rada i kapitala. Međutim, pod monopolskim uslovima viši profiti mogu opstati ako su monopoli zaštićeni postojanjem barijera za ulazak. 5.5.4. Monopolistička konkurencija Većina proizvodnih aktivnosti u svakoj privredi nalazi se između potpune konkurencije i čistog monopola. Dominantna firma je po mnogim svojim obeležjima slična čistom monopolu. Neko tržište ima obeležja monopolističke konkurencije ukoliko zadovoljava sledeća četiri uslova, od kojih su tri ista kao i kod potpune konkurencije: • veliki broj učesnika, pri čemu i prodavci i kupci imaju malo učešće (nijedna firma ne premašuje 10% učešća), tako da nemaju uticaj na formiranje cena; • sloboda ulaska na tržište i izlaska sa tržišta znači da nove firme koje žele da uđu na neko tržište nemaju prepreke nametnute od strane već prisutnih firmi, isto kao što i već prisutne firme mogu slobodno da napuste neko tržište; • savršena raspoloživost informacija o raspoloživim proizvodima i njihovim cenama; • heterogenost proizvoda koji se nude, što znači da se svaki prodavac donekle razlikuje od svog konkurenta. Monopolistička konkurencija razlikuje se od potpune konkurencije samo u odnosu na četvrti uslov. U uslovima potpune konkurencije svi proizvodi su identični, odnosno homogeni, a u uslovima monopolističke konkurencije proizvodi su heterogeni, odnosno razlikuju se od prodavca do prodavca. Razlikuju se u pogledu kvaliteta, pakovanja i u pogledu dodatnih usluga koje se nude. Dodatne usluge su, primera radi, pranje vetrobrana prilikom kupovine benzina ili besplatni servisi kola do pređenih 100 hiljada kilometara.
Ekonomija
109
Za razliku od potpune konkurencije, cene u monopolističkoj konkurenciji se menjaju u zavisnosti od variranja ponuđene količine. Kako je već rečeno, svaki prodavac se razlikuje od drugog prodavca. U stvari, svaki prodavac posluje na tržištu koje je na neki način izdvojeno od drugih prodavaca i nastoji da privuče sebi sve kupce koji su još uvek neopredeljeni i ne pripadaju nekom drugom prodavcu. Ukoliko firma na monopolističkom tržištu poveća svoje cene, to će usmeriti njihove postojeće kupce drugim prodavcima tj. konkurentima. Ako jedan monopolistički konkurent smanji svoje cene, može očekivati da će privući neke nove kupce. Ali pošto postoji proizvodna diferencijacija, što ukazuje na to da proizvodi nisu perfektni supstituti, nijedan konkurent ne može istisnuti sve druge prodavce sa tržišta. To znači da će „PKB“, ukoliko malo smanji cene svojih viršli na uličnim kioscima, privući one potrošače iz obližnjih pekara kojima je svejedno koji će od ova dva proizvoda da kupe. Smanjivanje cena koje sprovodi „PKB“ privući će neke kupce koji su do tada imali sklonost ka pecivima. Ali, čak i veliko smanjivanje PKB-ovih cena, neće privući zaljubljenike u francuske kroasane, jer jednostavno neće da ih zamene za viršle. Zbog toga će kriva tražnje monopolističkih konkurenata i dalje biti negativno nagnuta, slično kao kod monopoliste i neće biti horizontalna, kao u slučaju potpune konkurencije. Pošto se svaki proizvod razlikuje od drugog, firma u uslovima monopolističke konkurencije ima neku vrstu malog monopola. Može li se otuda očekivati da će zaraditi više od nultog ekonomskog profita? To je moguće samo na kratak rok. Na dugi rok visoki ekonomski profiti će privući nove ulaznike u tržište sa monopolističkom konkurencijom. Ukoliko jedan prodavac sladoleda napusti svoju lokaciju, pouzdano se može očekivati da će se ubrzo pojaviti neki drugi prodavac sladoleda, ali sa različitom markom. Kada, primera radi, jedan prodavac prihvati novo atraktivno pakovanje, ubrzo će ga svi rivali slediti sa unekoliko različitim dizajnom i bojama koje će primenjivati u svom pakovanju. Na ovaj način sloboda ulaska obezbeđuje firmama u monopolističkoj konkurenciji da ne zarađuju velike povraćaje na svoj kapital na dugi rok. Upravo kao pod uslovima potpune konkurencije, cene će biti vođene nivoom prosečnih troškova, uključujući oportunitetni trošak kapitala. Mada imaju proizvode unekoliko različite od konkurenata, firme u monopolističkoj konkurenciji nemaju veću monopolsku snagu nego one firme koje posluju u uslovima potpune konkurencije. 5.5.4.1. Određivanje cena i obima proizvodnje u uslovima monopolističke konkurencije U uslovima monopolističke konkurencije kratkoročna ravnoteža se vrlo malo razlikuje od slučaja monopola. Pošto se firma suočava sa negativno nagnutom krivom tražnje (označenom sa D na slici 5.21), kriva njenog marginalnog prihoda (MR) ležaće ispod njene krive tražnje. Profiti su maksimi-
110
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
zirani na onom nivou proizvodnje na kome su marginalni prihodi i marginalni troškovi jednaki. Na slici 21 maksimizacija profita benzinske pumpe je ostvarena kada se proda 40 tona benzina nedeljno, i to po ceni od 1 dinar za litar (tačka P na krivi tražnje). Ukoliko naša benzinska pumpa poveća cenu benzina na 1,3 dinara po litru, većina njenih potrošača će preći na drugu stranu ulice kod drugog snabdevača gorivom. Ako smanji svoju cenu na 0,70 dinara, on će tada imati dugačke redove na svojoj pumpi.
Slika br. 5.21
Benzinska pumpa prikazana na ovoj slici stvara ekonomski profit. Pošto prosečni trošak 40 tona benzina nedeljno iznosi 0,90 dinara po litru (tačka C), ova pumpa pravi profit na prodaji benzina od 0,10 dinara po litru ili 4000 dinara nedeljno (što je na slici prikazano pravougaonikom P-C1,00-0,90). U ovim uslovima monopola takav profit može duže opstati. Ali pod uslovima monopolističke konkurencije ne može opstati zato što nove firme mogu biti privučene ovakvim profitima i mogu ući na to tržište. Bez obzira na to što nove benzinske stanice neće ponuditi identičan proizvod, one će sigurno ponuditi proizvode koji su dovoljno bliski i slični onom koji se već nudi da mogu istisnuti jedan deo firmi sa tržišta (npr. one mogu prodavati „Mobil“ ili „Shell“ benzin umesto „Exxona“). Kada veći broj firmi bude uzeo učešće na ovom tržištu, kriva tražnje sa kojom će se suočavati pojedinačne firme će opadati. Ali koliko? Odgovor je u osnovi isti kao i pod uslovima potpune konkurencije: ulaz na tržište će biti ograničen tek kada većina firmi bude zarađivala nulti ekonomski profit. Slika 5.22 opisuje istu monopolističku firmu kao na prethodnoj slici, ali posle prilagođavanja na dugi rok. Kriva tražnje bila je pomerena nadole sve dok ulaz novih rivala nije obezbedio da firme izjednače MC i MR da bi maksimizirale profit (tačka E), a tada su simultano izjednačene ce-
Ekonomija
111
ne (P) i prosečni troškovi (AC), tako da su profiti jednaki nuli (tačka P). U poređenju sa kratkoročnom ravnotežom prikazanom na prethodnoj slici, cena na dugi rok je niža (0,95 dinara naspram 1 dinara), postoji mnogo više firmi na ovom tržištu i svaka firma proizvodi manji autput (35 tona naspram 40 tona) uz više prosečne troškove po toni (0,95 dinara naspram 0,90 dinara).
Slika br. 5.22
Kao i svaka druga firma, tako i konkurenti u uslovima monopolističke konkurencije maksimiziraju profite izjednačavanjem marginalnih troškova (MC) i marginalnih prihoda (MR). U ovom primeru nivo proizvodnje uz koji se maksimizira profit iznosi 40 tona nedeljno, a cena sa kojom se ostvaruje maksimizacija profita – 1 dinar. Firma stvara profit od 0,10 dinara po litru benzina. Za razliku od prethodnog kratkoročnog slučaja, u slučaju dugoročne ravnoteže kriva troškova ostaje identična ali kriva tražnje (i otuda kriva MR) je depresirana od strane novih ulaznika. Kada firma maksimizira profit izjednačavanjem marginalnih prihoda i marginalnih troškova (tačka E), njen prosečni trošak je jednak ceni (0,95 dinara), tako da je ekonomski profit jednak nuli. Iz tih razloga, druga slika opisuje samo poziciju dugoročne ravnoteže. Možemo iz gornjih uslova da zaključimo da dugoročna ravnoteža pod monopolističkom konkurencijom zahteva da kriva tražnje firme bude tangenta njene krive prosečnih troškova. Zašto? Zato što, ako bi se dve krive sekle, postojao bi nivo autputa na kome cene premašuju prosečne troškove, što znači da ekonomski profiti mogu biti zarađeni i postojao bi podsticaj za ulazak novih proizvođača sa novim proizvodnim supstitutima. Ukoliko kriva prosečnih troško-
112
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
va ne bi dodirivala krivu tražnje, firma ne bi bila sposobna da ostvari povraćaje jednake uloženom kapitalu i morala bi da napusti ovu granu. Ova analiza ulaska je sasvim slična slučaju potpune konkurencije. Firme pod monopolističkom konkurencijom zarađuju nulti ekonomski profit, što u potpunosti korespondira sa onim što se događa u realnom svetu. Vlasnici benzinskih pumpi, čije se tržište karakteriše monopolističkom konkurencijom, ne zarađuju značajno veće profite od malih farmera, koji posluju u uslovima bliskim potpunoj konkurenciji. 5.5.5. Oligopol U savremenim tržišnim privredama oligopoli predstavljaju najčešću tržišnu strukturu. Oligopol je tržište u kojem dominira nekoliko prodavaca, od kojih neki imaju veliko učešće na tržištu i sposobnost da utiču na formiranje cena. U visoko razvijenim, savremenim tržišnim privredama, oligopol predstavlja sinonim velikog biznisa. Oligopolska grana uključuje grupu velikih firmi. Svaka od tih velikih firmi pomno prati akcije rivalskih firmi. Neki oligopoli prodaju proizvode koji su suštinski identični kao što je, na primer, valjani čelik iz različitih čeličana. Drugi oligopoli prodaju proizvode koji su sasvim različiti u očima kupaca, primera radi, različite tipove kola, kao što su ševrolet, ford, itd. U uslovima potpune konkurencije menadžeri ne donose odluke o cenama, već prihvataju cene koje diktiraju tržišne snage i prilagođavaju svoju prodaju. Firme u uslovima potpune konkurencije čak ne znaju većinu svojih konkurenata. Međutim, oligopolisti nisu zavisni od tržišnih snaga u meri kakav je slučaj kod potpune konkurencije. Zbog toga oni moraju da brinu o cenama, da troše na propagandu i da pokušaju da razumeju ponašanja svojih rivala. Ima više razloga zbog kojih se različito ponašaju firme u uslovima potpune konkurencije u odnosu na oligopoliste. Prvi razlog se odnosi na činjenicu da firma u uslovima potpune konkurencije može da proda sve što želi ukoliko prihvati tekuću tržišnu cenu i zbog toga nema potrebe da troši pare na propagandu. Za razliku od firmi u uslovima potpune konkurencije, „Ford“ i „Krajsler“ posluju na oligopolskom tržištu i ne mogu da prodaju sva kola koja žele da prodaju po tekućim cenama. Ukoliko žele da povećaju prodaju moraju da povećaju propagandu. Drugi razlog se odnosi na činjenicu da potrošači veruju da su ponuđeni proizvodi na potpuno konkurentnom tržištu identični. Ukoliko firma A oglašava svoje proizvode, ta propaganda ima isto dejstvo kao da su kupci dovedeni na noge firmi B. Kod oligopola, međutim, proizvodi naj-
Ekonomija
113
češće nisu identični. „Fordova“ propaganda pokušava da ubedi potrošače da su njegovi automobili bolji od „Dženeral Motorsa“ i „Tojote“. I ukoliko propagandna kampanja uspe, „Dženeral Motors“ i „Tojota“ će biti pogođeni i verovatno će reagovati još jačom sopstvenom propagandom. Dakle, u oligopolu su firme sa diferenciranim proizvodima prinuđene da međusobno konkurišu i preko propagande, dok firme u potpunoj konkurenciji dobijaju vrlo malo, ili čak ne dobijaju ništa pojačanom propagandnom kampanjom. Veoma je teško konstituisati teorijskotipski model funkcionisanja oligopolske firme i izvući definitivan zaključak o alokaciji resursa pod oligopolima. Teškoće proističu iz međuzavisnosti oligopolskih odluka. Primera radi, menadžeri „Forda“ znaju da će njihove akcije verovatno dovesti do reakcija u „Dženeral Motorsu“. Međutim, „Ford“ će pokušati da predvidi te reakcije i prilagodi im se. Tu se prilagođavanje ne završava, jer sada i „Dženeral Motors“ modifikuje svoje proizvode i prilagođava se. Gde se ovaj lanac reakcija i prilagođavanja završava, teško je predvideti. U uslovima oligopola moguća su svakojaka događanja koja su često nepredvidiva. Nekada, u ranom periodu izgradnje železničkih pruga, iznajmljivane su bande presretača koje su pokušavale da spreče poslovanje rivala. Kao drugi ekstrem, spomenimo dogovaranje između rivala da bi se sprečili ostali rivali, čime se praktično jedna oligopolistička grana barem privremeno transformiše u monopolističku. Ovakvi aranžmani su usmereni na to da se ostvari liderstvo u cenama i da se izvrši regionalna raspodela tržišta između oligopolskih firmi. Poslovanje u oligopolskoj tržišnoj strukturi podrazumeva postojanje strategije firme. Kao i igrači šaha, tako svaka firma mora unapred strateški da razmišlja o akcijama koje treba preduzimati i o mogućim reakcijama. Kakve će biti reakcije rivalskih firmi u ovoj situaciji, ključno je pitanje za predviđanje rezultata. 5.5.5.1. Maksimizacija prodaje Savremenim industrijskim firmama upravljaju menadžeri koje su angažovali vlasnici firme. Menadžeri su plaćeni da upravljaju kompanijom i veruje se da sve ono što je dobro za njih same mora da bude dobro i za kompaniju. Vlasnici su često velike i difuzne grupe akcionara. Većina ima veoma malu vezu sa firmom. Ne osećaju kompaniju kao svoju u nekom realnom smislu i pokazuju vrlo malo interesovanja u pogledu neposrednog poslovanja firme. U takvoj situaciji odluke kompanije su često pod uticajem ciljeva menadžera. Međutim, ciljevi menadžera mogu i da odstupe od ciljeva vlasnika. Ciljevi vlasnika su poznati kao maksimizacija profita. Vlasnici firme zarade menadžera često vezuju za veličinu kompanije, odnosno za obim prodaje, a ne za ostvareni profit. U takvoj situaciji mena-
114
5. Savremena postmaršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza
džeri firme se odlučuju za kombinaciju onog odnosa cena koji maksimizira obim prodaje, a ne za profit. Međutim, odluke koje vode maksimizaciji prodaje razlikuju se od odluka koje vode maksimizaciji profita. Na slici 5.23 prikazaćemo krive marginalnih troškova (MC) i krivu prosečnih troškova (AC) za oligopolsku firmu, zajedno sa krivom tražnje i marginalnih prihoda (MR). Ovaj dijagram smo već koristili kada smo analizirali maksimizaciju profita kompanije i istakli smo tačku A u kojoj je MC=MR. To znači da, ukoliko kompanija proizvodi 2,5 miliona kutija sapuna godišnje i proda ih po ceni od 1 dinara (tačka E), ostvariće maksimalan profit. Pošto prosečni trošak na ovom nivou proizvodnje iznosi 0,80 dinara po kutiji, profit po jedinici iznosi 0,20 dinara. Ukupan profit koji se ostvaruje iznosi 0,20 x 2.500.000 = 500.000 dinara godišnje. To je najveći nivo profita ove kompanije koji se može postići.
Slika br. 5.23
Šta će se desiti ukoliko ova firma želi da maksimizira prihod od prodaje? U tom slučaju ona će želeti da odražava proizvodnju sve dok MR ne bude sveden na nulu; to znači da će ona uvećavati proizvodnju do tačke B. Zašto? Po definiciji, MR je dodatni prihod ostvaren povećanjem autputa po jedinici proizvoda. Ukoliko firma želi da maksimizira prihod u bilo koje vreme, ona će utvrditi da je MR pozitivan i želeće da i dalje povećava autput dok ne utvrdi da je MR postao negativan. Samo kada je MR = 0 moguće je maksimizirati prihod od prodaje. Otuda, ukoliko oligopolska kompanija želi da maksimizira prodaju, ona će proizvoditi 3,5 miliona kutija sapuna godišnje (tačka B) i nametnuti cenu od 0,75 dinara po kutiji (tačka F). Pošto su prosečni troškovi na tom nivou proizvodnje samo 0,69 dinara po kutiji, profit po jedini-
Ekonomija
115
ci je 0,06 dinara što uz 3,75 miliona prodatih jedinica daje ukupan profit od 225.000 dinara. Prirodno, ovaj nivo profita je manji nego što firma može da ostvari ako bi smanjila proizvodnju na nivo na kome se maksimizira profit. Ali to nije cilj firme. Njen prihod od prodaje u tački B je 0,75 dinara po jedinici, što uz 3,75 miliona prodatih jedinica daje prihod od 2.812.500 dinara, dok je on u tački A iznosio samo 2.500.000 dinara. Možemo, dakle, zaključiti da, ukoliko firma maksimizira prihod od prodaje, ona će proizvoditi veći autput i utvrđivati niže cene nego što bi ostvarila ako bi maksimizirala profit. Slika jasno pokazuje da će firma koja želi da maksimizira prihod od prodaje povećavati proizvodnju sve dok marginalni prihod (MR) ne bude jednak nuli, a to je tačka B na dijagramu uz koju proizvodnja iznosi 3,75 miliona sapuna godišnje. To je veći nivo autputa nego što bi bio izabran ako bi se kompanija usmerila na maksimizaciju profita. U tom slučaju, ona bi izabrala tačku A, gde je MC=MR, i proizvodila bi samo 2,5 miliona sapuna godišnje. Pošto je kriva tražnje nagnuta nadole, cena koja korespondira sa tačkom B (0,75 dinara) mora biti manja od cene koja korespondira sa tačkom A (1 dinar).
117
Ekonomija
TREĆI DEO
MAKROEKONOMIJA
Ekonomija
119
1. DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO1 Društveno računovodstvo je ekonomska oblast pomoću koje se sagledava makroekonomska, odnosno ukupna privredna aktivnost jedne zemlje u različitim vremenskim razdobljima. Makroekonomski agregati su sve relevantne ekonomske veličine privrede jedne zemlje u kojima su zbirno, odnosno agregatno izraženi njeni resursi i rezultati. Resursi su svi činioci koji se koriste da bi se ostvarila ekonomska aktivnost, a rezultati su svi proizvodi i usluge koji nastaju ekonomskom aktivnošću i upotrebom resursa. Makroekonomski agregati kao zbirni izraz ekonomskih resursa su: zaposlenost, odnosno nezaposlenost, proizvodni kapaciteti kojima raspolaže jedna ekonomija, raspoloživi prirodni resursi, broj preduzeća koja ostvaruju ekonomske aktivnosti, broj domaćinstava koja preduzećima obezbeđuju radne resurse i od njih primaju novčane dohotke čijom upotrebom formiraju tražnju za njihove proizvode i usluge. Rezultate ekonomske aktivnosti jedne ekonomije čine proizvodi i usluge koji se nude na tržištu. Oni u zbirnom izrazu predstavljaju društveni proizvod ili nacionalni dohodak koji se u različitim ekonomijama različito nazivaju. Društveni proizvod i nacionalni dohodak imaju svoje komponente kao što su lična i javna potrošnja, akumulacija, investicije, izvoz... Dakle, makroekonomski agregati predstavljaju ukupnost stanja i tokova (resursa i rezultata) u jednoj privredi i, kao takvi, glavni su predmet izučavanja makroekonomije. Najvažniji makroekonomski agregati su oni sa kojima se sumiraju rezultati ekonomske aktivnosti. Dva među njima su u najčešćoj upotrebi. To su a) bruto domaći i b) bruto nacionalni proizvod, često označavani u ekonomskoj literaturi skraćenicama GDP (gross domestic product) i GNP (gross national product). U našoj statističkoj metodologiji i praksi korišćeni su sledeći makroekonomski agregati: društveni proizvod, društveni bruto proizvod i nacionalni dohodak. Društveni proizvod odgovara bruto domaćem proizvodu (GDP). 1 Deo udžbenika pod naslovom „Društveno računovodstvo“, urađen je na osnovu: Dragutin V. Marsenić sa prilozima Gojka Rikalovića i Biljane Gavrilović-Jovanović, Ekonomika Jugoslavije, Ekonomski fakultet, Beograd, 1996., str. 23-37., (korišćen je deo pod naslovom „Makroekonomski agregati“ koji je napiso Dragutin V. Marsenić)
120
1. Društveno računovodstvo
Društveni bruto proizvod predstavlja vrednost ukupne domaće ponude na domaćem tržištu kao i domaće ponude na inostranom tržištu (dakle u izvozu) koja potiče iz tekuće proizvodnje (tj. iz proizvodnje u godini za koju se ovaj agregat izračunava). Za razliku od društvenog proizvoda koji predstavlja zbirni izraz ponude finalnih dobara i usluga, u društveni bruto proizvod ulaze i intermedijerna dobra. Nacionalni dohodak je društveni proizvod umanjen za amortizaciju. Njega poznaje i statistika Ujedinjenih nacija i zemalja sa razvijenom tržišnom tradicijom i tamo se javlja pod nazivom neto domaći proizvod (Net Domestic Product) odnosno skraćeno NDP. Dobija se oduzimanjem amortizacije od GDP-a. Međutim, u statistici Ujedinjenih nacija NDP je prosto računska veličina kojoj se ne pridaje veći značaj. Nacionalni dohodak, odnosno NDP nije moguće objektivno izmeriti iz dva razloga. Prvo, ne postoji skupina dobara koja svojom zbirnom vrednošću čine nacionalni dohodak kao što postoje finalna dobra i usluge čija zbirna vrednost predstavlja društveni proizvod odnosno GDP. Drugo, amortizacija je pretpostavljeni odnosno očekivani (substancijalni) trošak fiksnog kapitala koji ne mora u istom iznosu i da se ostvari. Taj pretpostavljeni očekivani trošak fiksnog kapitala može iz mnogih razloga da bude veći ili manji od stvarnog. Znači, u taj trošak može da se prelije deo nacionalnog dohotka. Treba naglasiti da je naša statistička metodologija i praksa počela usaglašavanje domaćih makroekonomskih pokazatelja sa međunarodnim standardma, tako da su već sada u upotrebi mećunarodni makroekonomski agregati kao što su: bruto domaći proizvod GDP i bruto nacionalni proizvod GNP.
1.1. BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (GDP) Bruto domaći proizvod (u daljem tekstu - GDP) predstavlja zbirni izraz vrednosti finalnih dobara i usluga proizvedenih u toku jedne godine ili jednog tromesečja u godini u granicama, odnosno na teritoriji jedne zemlje. Finalna dobra i usluge imaju dva značenja. Prvo, sa stanovništa preduzeća svako dobro i usluga koje je rezultat njegove ekonomske aktivnosti i koje se kao takvo prodaje na tržištu odlikuje se finalnošću, nezavisno od toga da li će u daljem toku nad njim biti vršene operacije prerade i dorade. Pšenica je finalni proizvod za poljoprivrednu farmu koja je proizvodi i na tržištu prodaje. Brašno je takođe finalni proizvod za mlinsko preduzeće. Hleb je finalni proizvod za pekarsko preduzeće. Od tri pomenuta finalna proizvoda samo je hleb proizvod nad kojim se ne vrši dalja proizvodnja. Sa stanovišta privrede u celini samo se onaj proizvod odlikuje finalnošću koji ne ulazi u dalju preradu kao input za proizvod-
Ekonomija
121
nju drugih dobara, odnosno koji ne ulazi u sledeće ili sledeću fazu proizvodnje kao predmet rada. Samo tako posmatrana finalna dobra i usluge ulaze u vrednost GDP-a. Na taj način GDP je agregat ekonomske aktivnosti koji isključuje višestruki obračun pojedinih proizvoda i usluga. GDP se obračunava u tekućim cenama i predstavlja izraz tržišne realizacije finalnih roba i usluga proizvedenih u tekućem periodu. GDP se obračunava na tri načina. Po prvom načinu, GDP se obračunava tako što se saberu tržišne vrednosti svih finalnih dobara i usluga. Usluge koje ulaze u GDP, a za koje nema tržišne vrednosti, odnosno za koje se ne formiraju cene na tržištu, vrednuju se po realnim troškovima koji su nastali tokom vršenja usluga. Po ovom načinu obračuna, GDP za proizvode iz našeg primera, pšenicu, brašno i hleb, predstavljala bi vrednost hleba. Vrednost pšenice iznosi 100 dinara. To je input za mlinsko preduzeće. Vrednost brašna koja predstavlja input za pekarsko preduzeće je 170 dinara. Najzad, vrednost hleba koji kupuju finalni potrošači iznosi 250 dinara. Dakle, vrednost GDP-a jednaka je vrednosti hleba, odnosno iznosi 250 dinara. Po drugom načinu, GDP se obračunava tako što se sabiraju dodatne vrednosti koje se svakom inputu dodaju u preduzeću kada se on podvrgava preradi ili doradi. Kada je u pitanju naš primer, polazi se od toga da dodatna vrednost prvog preduzeća (proizvođač pšenice) čini 100 dinara, drugog (mlinskog) preduzeća 70 dinara = (170–100), a trećeg (pekarskog) preduzeća 80 dinara = (250–170). Sabirajući sve tri dodatne vrednosti dobijamo GDP koji je opet jednak vrednosti hleba, odnosno iznosi 250 dinara. Najzad, po trećem načinu GDP se obračunava tako što se sabiraju faktorski dohoci koji se primaju u svakom preduzeću. Reč je o dohocima kapitala, rada i zemlje. Faktorski dohoci predstavljaju cene faktora proizvodnje. I ovaj način obračuna GDP-a ćemo pokazati na našem primeru. Proizvođač pšenice je platio rentu za korišćenje zemljišta od 10 dinara, imao je amortizaciju fiksnog kapitala od, takođe, 10 dinara. Na ukupno korišćeni kapital ostvario je profit koji je, primera radi, jednak kamati i iznosi 25 dinara. Nagrada za kapital koja uključuje i amortizaciju fiksnog kapitala, iznosi 35 dinara. Preostali deo vrednosti od prodate pšenice (55 dinara) neka čine plate zaposlenih radnika. Drugo preduzeće je za amortizaciju imalo izdatak od 11 dinara i neka mu je profit iznosio 13 dinara. Odnosno, ukupna nagrada za kapital mu iznosi 24 dinara. Preostali deo dodatne vrednosti od 46 dinara neka mu čine plate. Na isti način treće preduzeće ostvaruje sledeće dohotke: amortizacija (15 dinara), profit (20 dinara) i plate (45 dinara). Sabirajući sve dohotke dobijamo da nagrada za prirodne resurse (renta) iznosi 10 dinara, nagrada za kapital kod sva tri preduzeća (uključujući i amortizaciju) iznosi 94 dinara, a plate radnika (takoće kod sva tri preduzeća) iznose 146 dinara. Na taj način GDP kao izraz faktorskih nagrada čine prihodi za prirodne resurse (renta) od
122
1. Društveno računovodstvo
10 dinara, nagrada za kapital (uključujući i amortizaciju) od 94 dinara, i nagrada za rad (plate) od 146 dinara, što je zbirno jednako napred izračunatom zbiru dodatnih vrednosti sva tri preduzeća, odnosno vrednosti finalnog proizvoda (hleba) od 250 dinara. Bruto domaći proizvod je ovde predstavljen kao da se sva finalna dobra i usluge čija tržišna vrednost ulazi u njegov sastav prodaju na domaćem tržištu. Međutim, jedan njihov deo, odnosno jedan deo ukupne domaće proizvodnje (dakle i onih dobara koja predstavljaju inpute za narednu fazu proizvodnje) prodaje se na inostranom tržištu. Istovremeno, zemlja ostvaruje u istom periodu i uvoz dobara i usluga (uključujući tu i uvoz intermedijarnih dobara i usluga koje služe kao proizvodni input). Razlika između izvoza i uvoza dobara i usluga u periodu za koji se iskazuju makroekonomski agregati tj. neto izvoz takođe čini jednu stavku namenske upotrebe odnosno trošenja bruto domaćeg proizvoda. U našem gornjem primeru, ako bi se deo finalnog dobra (hleb) izvezao, i neka to bude u vrednosti od 50 dinara, te ako bi se za toliko dinara izvršio uvoz drugog finalnog ili intermedijarnog dobra, onda bi bruto domaći proizvod ostao nepromenjen jer bi neto izvoz imao nultu vrednost. U slučaju da je neto izvoz pozitivan, bruto domaći proizvod bi bio veći od realizovane (domaće) finalne tražnje za njim, formirajući tako platežnu sposobnost i mogućnost većeg uvoza od izvoza u narednoj ili narednim godinama. Obrnuto je, naravno, kada je neto iznos negativan.
1.2. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) Bruto nacionalni proizvod je vrednost finalnih dobara i usluga, čijom prodajom domaći rezidenti stiču dohotke nezavisno od toga da li je proizvodnja ostvarena unutar ili van granica sopstvene zemlje. GDP izražava dohotke faktora proizvodnje od ekonomske aktivnosti koja se ostvaruje u granicama sopstvene zemlje, nezavisno od toga da li te dohotke prisvajaju domaći rezidenti ilii građani drugih zemalja koji u našoj zemlji „gostuju“ sa svojim radom i (ili) kapitalom. GNP, pak, predstavlja dohotke domaćih rezidenata nezavisno od toga da li su ti dohoci ostvareni od ekonomske aktivnosti u zemlji ili u inostranstvu. Ako, primera radi, naša zemlja dobije kredit iz inostranstva u iznosu od K dinara i isti otplaćaje u godišnjim ratama od rK dinara, tim kreditom ona realizuje projekat koji donosi godišnji dohodak od X dinara. U tom slučaju bruto domaći proizvod (njen GDP) će biti uvećan za X dinara (jer je za toliko u njenim granicama povećana proizvodnja finalnih dobara i usluga zahvaljujući inostranom kreditu). Njen pak bruto nacionalni proizvod će biti uvećan za (X-rK) dinara, budući da iz ostvarenog
Ekonomija
123
povećanja dohotka (X) mora inostranstvu da plati godišnje rK dinara na ime otplate kredita i kamata na isti. Zemlja pak od koje je uzet kredit neće zbog toga imati promene u svom bruto domaćem proizvodu (GDP), ali će joj se bruto nacionalni proizvod uvećati za rK dinara (tj. za prinos kapitala ostvaren njegovim angažovanjem u inostranstvu). Ako pretpostavimo da naša zemlja svoj kapital na isti način angažuje u inostranstvu, onda će proizvodnja finalnih dobara i usluga ostvarenih tim kreditom činiti sastavni deo bruto domaćeg proizvoda zemlje koja taj kredit koristi a godišnje otplate tog kredita (koji u sebi uključuje i kamatu na njega) povećaće naš bruto nacionalni proizvod (GNP). Slično je stanje i kada su naši rezidenti vlasnici fabrika u inostranstvu, a građani drugih zemalja, vlasnici preduzeća u našoj zemlji. Proizvodnja finalnih dobara i usluga koja potiče iz tih preduzeća ulazi u sastav GDP zemlje u kojoj se obavlja, a faktorski dohoci od nje u GNP zemlje čiji su građani svojim radom i kapitalom doprineli njenom ostvarivanju. *** Nivo ekonomske razvijenosti jedne zemlje po pravilu se meri per capita veličinama pomenutih ekonomskih agregata GDP-a, GNP-a, društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka2. Svaki pristup nivou ekonomske razvijenosti mora pre svega imati u vidu per capita veličine nekog od upravo pomenutih makroekonomskih agregata. Privredni rast (economic growth), kao fenomen ekonomskog napredovanja, upravo izražava godišnje povećanje pomenutih agregata ili njihovih per capita veličina. I najzad, sektorsko poreklo pomenutih makroekonomskih agregata ukazuje na strukturu privrede i zbog toga predstavlja nezaobilazan momenat u sagledavanju: 1) stanja u kome se nalazi ekonomija jedne zemlje, 2) nivoa privredne razvijenosti jedne zemlje i 3) razvoja toka kojim se taj nivo povećava. Veličina navedenih makroekonomskih agregata pruža dragocene informacije o veličini ekonomije jedne zemlje, dok su njihovi per capita izrazi nezaobilazni indikatori nivoa njene ekonomske razvijenosti. Tako je, na primer, privreda SAD-a 1992. godine imala bruto domaći proizvod od 5920,2 milijardi dolara (tadašnje kupovne snage) dok je taj makroekonomski agregat iste godine u Švajcarskoj iznosio 241,4 milijardi dolara ili tek 4,1% od pomenute veličine za SAD. Za izražavanje nivoa razvijenosti pogodniji je per capita pokazatelj bruto nacionalnog proizvoda. Ovo zbog toga što on pokazuje dobra koja pripadaju stanovnicima zemlje (njenim rezidentima) nezavisno od toga da li su kreirana na sopstvenoj teritoriji ili na teritoriji druge zemlje. I per capita bruto nacionalnog proizvoda 2
Per capita veličine ekonomskih agregata GDPa, GNPa, društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka, predstavljaju veličine pomenutih ekonomskih agregata po glavi stanovnika
124
1. Društveno računovodstvo
Švajcarske u 1992. godini, iznosio je 36,080 dolara i bio je veći od analogne veličine za SAD (23,240 dolara) u istoj godini za 55,2%. To pokazuje da agregatne veličine pokazuju razmere (veličinu ili obim) jedne ekonomije, a njihovi per capita izrazi su nezaobilazan indikator (ne) razvijenosti. Zemlja je, prema tome, ekonomski velika onoliko koliko je veliki GDP ili GNP, a ne onoliko koliko stanovnika ima ili kolika joj je površina (teritorija) na kojoj se prostire.
1.3. NOMINALNE I REALNE VREDNOSTI MAKROEKONOMSKIH AGREGATA I NJIHOV IMPLICITNI CENOVNI DEFLATOR Pomenuti makroekonomski agregati izračunavaju se po tržišnim cenama roba i usluga koje ulaze u njihov sastav. Tako se dobijaju njihove nominalne vrednosti. Potrebno, je međutim, pratiti njihovu dinamiku, tj. promene u njihovom obimu od jedne do druge vremenske jedinice za koje se oni izračunavaju. U tim promenama sagledava se ekonomsko napredovanje jedne zemlje. Međutim, ukoliko je jedna ekonomija suočena sa rastom cena, onda rast nominalnih vrednosti pomenutih makroekonomskih agregata jednim delom „duguje“ rastu cenu, a drugim delom rastom ekonomske aktivnosti koji se ogleda u povećanom (fizičkom) obimu ponude robe odnosno izvršenih usluga. U tom slučaju GDP se javlja kao proizvod cena (P) i fizičkog obima dobara i usluga proizvedenih i prodatih u toku jedne godine (Q) tj. GDP = QP, a njegova stopa rasta (RGDP ) kao zbir stopa rasta fizičkog obima proizvodnje roba i izvršenih usluga (Rq) i cena (Rp) tj. GDP = QP odnosno RGDP = Rq + Rp Ceo ovaj obračun ima smisla kada se upoređuje GDP za različite godine (ili tromesečja). Tako, primera radi, ako u tekućoj godini nominalni bruto domaći proizvod iznosi 20 milijardi dinara, a cene su u odnosu na prethodnu godinu porasle za 7%, tada se realni društveni proizvod dobija deobom nominalnog društvenog proizvoda (20 milijardi dinara) sa koeficijentom rasta cena (1,07) i iznosi 18,7 milijardi dinara. Deljenjem nominalnog sa realnim društvenim proizvodom dobija se takozvani implicitni cenovni deflator bruto domaćeg proizvoda. Implicitni cenovni deflator bruto domaćeg proizvoda je količnik nominalnog i realnog društvenog proizvoda ili bilo kog od tri agregata koja u ovom kontekstu imamo u vidu. Primera radi, nominalni društveni proizvod SFR Jugoslavije u 1987. godini (vrednovan po tekućim cenama) iznosio je 49.212.427 miliona dinara. Na istom prostoru i u istoj godini realni društveni proizvod vrednovan po cenama iz 1972. godine iznosio je 403.124 miliona di-
Ekonomija
125
nara. Deobom prvog iznosa (nominalnog društvenog proizvoda vrednovanog po tekućim cenama) sa drugim (realnim društvenim proizvodom vrednovanim po cenama iz 1972. godine) dobijamo implicitni cenovni deflator društvenog proizvoda koji isnosi 122,07 i koji kazuje da su se cene u tom periodu (od 1973, do 1987, 1972 = 100) povećale za 1220,7 puta odnosno da je njihov indeks (1972 = 100) iznosio 12.207. Društveni proizvod u 1972 godini vrednovan po cenama iz te godine je iznosio 245.515 miliona dinara. U 1987. godini vrednovan po cenama iz 1972. godine iznosi 403.124 miliona dinara. Njegovo realno povećanje je iznosilo 64.2 % (indeks 164.19). On je nominalno bio veći u 1987. nego u 1972. godini za 200,45 puta (indeks 20,045). Odnosno on je prosečno godišnje u realnom izrazu (po cenama iz 1972. godine) povećavan za po 3,3% a u nominalnom (po tekućim cenama) za po 35,3%. To dalje znači da su se cene u tih 15 godina (1973-1978, 1972 = 100) povećavale, u proseku, godišnje za po 33%. Sve to govori da je umeren rast realnog društvenog proizvoda (kao rast ponude iz domaće ekonomske aktivnosti) bio praćen brzim rastom nominalnog društvenog proizvoda zahvaljujući brzom rastu cena. Otuda i visoki implicitni cenovni deflator.
Ekonomija
127
2. KEJNSOVA MAKROEKONOMSKA ANALIZA Kejnsova knjiga „Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca“3 objavljena je 1936. godine. Pojavljivanje ove knjige predstavlja početak nove etape u razvoju ekonomske misli. Početak te nove etape obično se naziva „kejnsijanska revolucija“. Diskusije koje je ta knjiga izazvala i literatura, naročito anglosaksonska, jedva da imaju presedana u istoriji ekonomske misli. Ona što je sam Kejns pisao o uspehu Rikarda u odnosu na Maltusa, može dobrim delom da se primeni na njega u odnosu na prethodnu marginalističku ekonomsku misao. Kejnsova makroekonomska analiza, analiza makroekonomskih agregata, potiskujue mikroekonomsku analizu. Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes, 1883-1946) rođen je u Kembridžu, poznatom univezitetskom centru Engleske. Na Kembridžu je njegov otac predavao ekonomiju i bio učenik tada najpoznatijeg engleskog ekonomiste Alfreda Maršala, šefa katedre političke ekonomije na Kembridžskom univerzitetu. Kejns spada u red retkih ekonomista koji nisu bili čisto akademski teoretičari. On je veoma čvrsto bio povezan sa privrednom praksom i uzimao vidnog učešća u rešavanju tekućih ekonomsko-političkih pitanja Engleske. Svoje glavno delo „Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca“, Kejns je uputio svojim kolegama ekonomistima koji su se, kao i on, vaspitavali u duhu „tradicionalne“ maršalijanske ekonomske teorije. Namera mu je bila da prvo njih ubedi u potrebu za ponovnim kritičkim ispitivanjem osnovnih pretpostavki te teorije. Istupa sa novim shvatanjima. Nastoji da izbegne tradicionalne ideje, koje su bile duboko ukorenjene među univerzitetskim ekonomistima, da izbegne uobičajeni način razmišljanja i izražavanja. Unosi izvesnu novu terminologiju. Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca posvećena je proučavanju snaga koje utiču na promene u obimu ukupne proizvodnje i zaposlenosti.
3 John Maynard Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money, 1936. Prevedeno je kod nas kao Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, „Kultura“, 1956.
128
2. Kejnsova makroekonomska analiza
2.1. KEJNSOV ODNOS PREMA PRETHODNOJ EKONOMSKOJ TEORIJI 2.1.1. Odnos prema maršalijanskoj teoriji zaposlenosti Tradicionalna ekonomska teorija bavila se pretežno problemom raspodele datog obima zaposlenih resursa, odnosno faktora proizvodnje, između različitih namena, kao i uslovima koji određuju nagradu, odnosno cenu ovih faktora. Rikarda ne intersuje veličina neto društvenog proizvoda. Njega interesuje raspodela neto društvenog proizvoda. On smatra da osnovni zadatak političke ekonomije kao nauke nije istraživanje prirode i uzroka bogatstva, kao što je to smatrao Smit, već istraživanje zakona koji određuju raspodelu društvenog proizvoda između pojedinih društvenih klasa. Postklasična ekonomska teorija retko se bavila teorijom zaposlenosti raspoloživih faktora proizvodnje. Ona nije uzimala u obzir činjenicu nevoljne nezaposlenosti, tj. nezaposlenosti protiv volje radnika. Tako, na primer, i poznati engleski ekonomista Pigu smatra da se može zanemariti činjenica nevoljne nezaposlenosti jer, po njemu, ista teorija važi kako u situaciji nevoljne nezaposlenosti tako i u situaciji pune zaposlenosti. Postavke tradicionalne teorije nezaposlenosti ne isključuju mogućnost postojanja tzv. funkcionalne nezaposlenosti. Pod funkcionalnom nezaposlenošću tradicionalisti podrazumevaju razna neprilagođavanja kratkotrajnog karaktera, kao što je na primer nezaposlenost usled međusobnog nesklada u količini resursa, kao što je nezaposlenost zbog pogrešnog proračuna, ili pak nezaposlenost usled sporosti u prilagođavanju posle nepredviđenih promena, ili nezaposlenost privremenog karaktera koja nastaje usled prelaza iz jednog zaposlenja u drugo, što je svojstveno dinamičkoj privredi. Tradiconalna teorija takođe ne isključuje i mogućnosti tzv. voljne nezaposlenosti. To je stanje kada radnici neće da prihvate posao za određenu najamninu. Dakle, maršalijanska, odnosno tradicionalna teorija, ne dopušta mogućnost tzv. nevoljne nezaposlenosti, nezaposlenosti koja u doba kriza i depresija postaje najakutniji problem privrede. Ona, zapravo, polazi od stanja koje je u ekonomskoj literaturi poznato kao stanje pune zaposlenosti. Stanje pune zaposlenosti ne isključuje postojanje privremenih, neizbežnih i lakih formi nezaposlenosti kao što je voljna nezaposlenost. Stanje pune zaposlenosti, po prirodi stvari, isključuje stanje nevoljne nezaposlenosti. Tradicionalna teorija se, po rečima Kejnsa, može shvatiti kao teorija raspodele u uslovima pune zaposlenosti. Prema postavkama te teorije, ne može doći do nezaposlenosti u pravom smislu reči, do nevoljne nezaposlenosti; nezaposlenost može biti jedino posledica: ili privremene nezaposle-
Ekonomija
129
nosti između dva posla, ili promene u tražnji visokospecijalizovanih faktora proizvodnje, ili posledica uticaja esnafskog sindikata na zaposlenost radnika koji nisu njegovi članovi. Tradicionalna teorija je tako, polazeći od svojih hipoteza, logički bila dovedena do neizbežnog zaključka: postojeća nezaposlenost mora u osnovi da bude posledica odbijanja nezaposlenih faktora proizvodnje da prihvate nagradu koja odgovara njihovoj marginalnoj produktivnosti. Odbijanje radnika da pristanu na sniženje svoje nominalne najamnine osnovni je uzrok nezaposlenosti, prema toj teoriji. Kejns otvoreno iznosi problem: tradicionalna teorija se može primeniti jedino na