Rasprava o prvom principu

Izvornik JOANNIS D U N S SCOTI TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO J O H A N N E S D U N S SCOTUS A B H A N D L U N G UBER DAS ERSTE PRINZIP

Edidit, transtulit, adnotationibus instruxit WOLFGANG KLUXEN Wissenschaftlichc Buchgescllschaft, Darmstadt, 1974

Objavljivanje p o d u p i r e :

LIBROKON poduzeće za izradu knjiga Zagreb

Editor: ©DEMETRA d.o.oZeleni trg 2/XVII, 10000 Zagreb. Tel. (+358-1)65-222-96 i tel/fax. 535-998 E-mail: dimitrije.savic @zg. tel. hr Sva prava pridržana

IVAN DUNS ŠKOT 1266 - 1308

Ludger Honnefelder je pokazao da je Skot utemeljio novi tip metafizike: metafiziku kao ontologiju umjesto metafizike kao ontoteologije. Skot, dakle, ne polazi u svom razmišljanju od najvišeg (božanskog) bića, nego od bića kao takvog (ens inquantum ens). Osnovni pojam njegove metafizike jest pojam bića kao takvog. To je, dakle9 transcendentalni pojam koji se svim bićima (uključujući i Boga) pripisuje na jednoznačan (univokan) način, što znači da je metafizika eksplikacija modusa (mogućnost—stvarnost, kontingentnost—nužnost, konačnost—beskonačnost) bića kao takvog. Polazeći od bića kao takvog u svojoj Raspravi o prvom principu (Tractatus de primo principio) dolazi do pojma Boga kao beskonačnog bića, što je najviši domet njegove metafizike. L. Honnefelder pokazuje da je Skot svojim drugim početkom u srednjovjekovnoj metafizici, svojim novim polazištem u metafizici, utjecao na novovjekovnu metafiziku (F. Sudrez, Chr. Woljf) i na modernu metafiziku (Ch. S. Peirce) te da je Kantov kritički projekt zapravo transformacija Skotova temeljnog polazišta. Mile Babić (1997)

DEMETRA FILOSOFSKA BIBLIOTEKA DIMITRIJA SAVIĆA Svezak 24 ISBN

953-6093-32^ Recenzenti

Dr. sc. Damir Barbarić Dr. sc. Mirko Jozić Dr. sc. Dimitrije Savić Sponzor BRANKO BABIĆ «ODEON» Zagreb, Kačićeva 26 Grafička priprema

P c . grafičke usluge d.o.o.

Korektura Marija Savić Likovna oprema korica Miroslav Ozmec - EPROMA Tisak LIBROKON d.o.o. Zagreb

S A D R Ž A J

WOLFGANG KLUXEN

UVOD I. O ŽIVOTU I DJELU IVANA DUNS ŠKOTA

1. Spisi o "Sentencijama" Petra Lombarda 2. Disputacije 3. Spisi o Aristotelu 4. Samostalni traktati II. TRAKTAT O PRVOM PRINCIPU

3

.. 6 7 7 8 11

III. O SADAŠNJEM IZDANJU

14

IV. BIBLIOGRAFSKE UPUTE

17

1. O Uvodu u sadašnje izdanje 2. Izdanja teksta 3. Literatura V. POPIS IZVORA

17 18 19 22

VI. O APARATU VARIJANATA

23

Napomena

24 VII

TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO RASPRAVA O PRVOM PRINCIPU CAPITULUM PRIMUM PRVO POGLAVLJE

28 29

CAPITULUM SECUNDUM DRUGO POGLAVLJE

38 39

CAPITULUM

TERTIUM

De triplici primitate in primo principio TREĆE

62

POGLAVLJE

O trostrukoj prvosti u prvom principu CAPITULUM

63

QUARTUM

De simplicitate et infinitate et intellectualitate primi entis ČETVRTO

90

POGLAVLJE

0 jednostavnosti, beskonačnosti i duhovnosti prvog bića

91

WOLFGANG KLUXEN

KOMENTAR Prvo poglavlje: 1—8 Drugo poglavlje: 9—23 Treće poglavlje: 24-48 Četvrto poglavlje: 49-98

169 177 201 229 MILE BABIĆ

SKOTOVA RASPRAVA O PRVOM 1 II II I IV V VI VI I Biografija Mile Babića Index rerum

PRINCIPU 305 311 318 331 386 394 399 405 407

VIII

I. O životu i djelu Ivana Duns Skota O životu i djelu Ivana Duns Škota znamo veoma malo1. Naime, osim dana smrti poznat nam je uglavnom samo datum njegova svećeničkog ređenja. Za svećenika gaje zaredio 17. ožujka 1291. u Northhamptonu biskup iz Lincolna Oliver Sutton. U dijecezi Lincoln nalazio se Oxford. U tom trenutku mogao je on imati barem 25 godina, tako da se njegovo rođenje može datirati najkasnije 1265. ili 1266. Dakako ništa ne govori protiv ranijeg datiranja. Da je bio Škot, svjedoči njegov nadimak, koji se u 13. stoljeću vjerojatno ne bi mogao nadjenuti jednom Ircu. "Duns" bi moglo biti ime mjesta i označavati njegovo podrijetlo, pogotovu što se on često naziva "de Duns". Nije moguće pouzdano ustanoviti koje je to mjesto. Najvjerojatnijim se čini, d a j e to gradić Duns u grofoviji Berwick, gdje mu je 1966. postavljen spomenik. Isto tako nam je nepoznato kada i gdje je stupio u Franjevački red. Naravno, najprije ćemo pomisliti na Newcastle, ali za to ne

1

Stanje istraživanja kod C. Balić, John Duns Scotus, Rim 1966. (dopunjeni sažetak dvaju priloga C. Balića, u: John Duns Scotus 1265-1965, izdali John K. Ryan i Bernardine M. Bonansea, Washington 1965, str. 1 - 2 7 ; 368-379).

3

Uvod postoje potvrde. Pojedinosti koje priopćavaju biografi potječu iz slobodne mašte jednog kroničara 18. stoljeća2. O njegovim ranim studijama također ne znamo ništa. Ako ga susrećemo u Oxfordu 1291., moguće je da je tamo bio i ranije, a u godinama koje slijede ostaje povezan s Oxfordom. Mnoštvo biografa pretpostavlja da je Duns Škot nešto kasnije otišao na studij teologije u Pariz. Vodstvo Reda je željelo da tamo odu nadareniji studenti, a pouzdano znamo da je Škot naučavao teologiju u Parizu od 1302. kao 'baccalar'. Pretpostavka je za pristup djelatnosti naučavanja bila, prema Pariškim statutima, da je kandidat barem četiri godine proveo u Parizu, od propisanih devet studijskih godina. Ima razloga vjerovati da su to četiri godine između 1291. i 1298. Svakako, nezgodno je to, da se ova pretpostavka mora oslanjati na sveučilišne statute, koji se, do danas, kako je poznato, nikada ne održavaju strogo. Upravo su u Parizu, uvijek nanovo, postojale iznimke, osobito za redovnike. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je Oxford također imao statute, koji su propisivali nazočnost u mjestu za vrijeme cijelog trajanja studija i nisu poznavali nikakve dispenze za redovnike3. Stoga je vrlo vjerojatno, čak i vjerojatnije nego ono suprotno, da Škot prije 1300. nije nikad bio u Parizu. Štoviše, novootkrivena svjedočanstva također upućuju na to, daje on naučavao u Cambridgeu i to vjerojatno prije početka svoje oxfordske znanstvene djelatnosti. Možda je već u Cambridgeu

2

Usp. Henry Docherty, The Brockie Mss. and Duns Scotus, u: De doctrina Joannis Duns Scoti. svezak I. Rim 1968, str. 327-360. - Već 1950. od Ludger Meiera (v. sljedeću bilješku) očitovane slutnje su time potpuno potvrđene. 3

Usp. Ludger Meier, Zur Biographie des Duns Skotus, u: Wissenschaft und Weisheit, 15 (1952), str. 216-221, koji odlučno zastupa tezu da Škot prije 1302. nije bio nikada u Parizu. U stvari suprotstavljena teza A. Callebauta (Jcan Duns Scot etudiant a Pariš vers 1293-1296, u: Arch. franc. hist. 17 (1924) str. 3 - 1 2 i E. Longprea (Les sejours de Jean Duns Scot a Pariš, u: La France franciscaine 12 (1929), str. 353-373), koja do sada jedva da je bila osporavana, nije ništa više nego slobodna slutnja.

4

O životu i djelu Ivana Duns Skota posljednjih godina 13. stoljeća započeo svoje prvo predavanje o Sentencijama Petra Lombarda ( t i 159), oficijelnom udžbeniku teologije, čije je tumačenje bilo dužnost 'baccalara' — kandidata za službu magistra teologije. Veliko predavanje o Sentencijama u Oxfordu, čiji nam je spis sačuvan, mora se smjestiti oko 1300. Za ovu godinu je zasvjedočena njegova nazočnost u Oxfordu. Od 1302. ponovno je predavao Sentencije, i to u Parizu. Ali već sljedeće godine ova djelatnost se prekida: Filip Lijepi zahtijevao je od pariškog docenta potpis spisa u kojem se protiv pape Bonifacija VIII. apeliralo na Koncil, a Škot je pripadao onima koji su svoj potpis uskratili te bili isključeni iz Kraljevstva Francuske4. Kamo je otišao, ne znamo. Možda je jednu godinu ponovno predavao u Oxfordu. U svakom slučaju on se već krajem 1304. ponovno pojavljuje u Parizu, jer ga u to vrijeme njegov general Reda Gonsalvus Hispanus 5 preporučuje za promociju u magistra. Promocija bi mogla uslijediti 1305., ali se tek za 1306/7. Škotu dodjeljuje služba 'Magister regens'. 1307. poslan je u Koln kao 'Lector principalis' Franjevačkog samostana. Tamo je umro 8. studenog 1308. Leži pokopan u Kolnskoj minoritskoj crkvi. Kako iz ovih skromnih biografskih podataka proizlazi, literarna se djelatnost Duns Škota ne proteže na razdoblje duže od jednog desetljeća. Unatoč tome opseg njegova djela je znatan. Kasnije mu je tradicija, osim nesumnjivo autentičnih, pripisala izvjestan broj spisa, koje je kritika uglavnom tek u našem stoljeću mogla pokazati kao neautentične. Neki od tih, prije svega De rerum principio (ne zamijeniti s Tractatus deprimoprincipio), čiji je autor kardinal Vitalis de Furno, znatno su pridonijeli tome da se iskrivi

4

Usp. Ephrem Longprć, Le B. Jean Duns Scot O. F. M. pour le Saint Siege et contre le Gallicanisme, Quaracchi 1930. - Potpis su - koliko znamo - zaista posve uskratili nefrancuzi, tako se odatle ne može zaključiti na Skotovu herojsku vjernost papi. 5 Mogao bi biti njegov učitelj, ako je Škot bio u Parizu prije 1300., ali oboje je nedokazano.

5

Uvod sveukupna slika škotovske doktrine6. Ono što treba gledati kao nesumnjivo autentično, to su djela koja slijede7. 1. Spisi o Sentencijama Petra Lombarda Kako je spomenuto, Duns Škot je više puta držao predavanja o Sentencijama. Prvi spis ovih predavanja se označuje kao Lectura. Ona u rukopisima postoji za prve tri knjige Sentencija, ali je do sada tiskana samo prva knjiga (Editio Vaticana, sv. 16-17). Plod pariških predavanja su takozvane Reportationes (ili Reportata). Time se označuju zapisi predavanja što su ih pribilježili slušači, koji naravno mogu biti različite kvalitete, ali unatoč tome ne žele nuditi ništa drugo nego autorovu autentičnu nauku. Takvih Reportationes postoji o prvoj knjizi Sentencija četiri, o drugoj knjizi dvije, o trećoj četiri, o četvrtoj dvije. Jedna je od ovih Reportationes tiskana, iako je sam Škot nije autorizirao8. Ni Lekturu ni Reportationes nije sam Škot odredio za objavljivanje. U ovu svrhu je on postojeći materijal još jedanput preradio, nešto dopunio, nešto brisao. Definitivna redakcija nosi oznaku Ordinatio. Radi se dakle o izdanju zadnje ruke. Na žalost, Škot nije dovršio Ordinatio. Očito je umro dok je još bio u poslu i ostavio je iza sebe spis u kojem još nisu bila svuda provedena precrtavanja, dodavanja i promjene; stari i novi tekst stajali su jedan pored drugog, praznine slobodne, upute na dopune bez odnosišta, ukratko, radni primjerak, a ne dotjeran opus. Pijetet onih koji su ovo nedovršeno djelo našli zahtijevao je da su oni, prema mogućnosti, upotpunjavali ovaj rad, katkad manjim dopunama

6

Zato je starija literatura (otprilike prije 1930.) o Škotovoj nauci praktično neupotrebljiva, osim kao dokument povijesti djelovanja i 'skotizma\ 7

Usp. C. Balić, u: 'Disquisitio historico-critica' za Editio Vaticana, svezak I, p. 141* —154* (pregled nesumnjivo autentičnih spisa). 8

Reportatio za knjigu I u Cod. Vindobonensis, bibl. nat. lat. 1453; usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 1), str. 37 i str. 78.

6

V

O životu i cijelu Ivana Duns Skota teksta iz vlastitih, ali uglavnom iz postojećih tekstova. Kritičko izdanje Ordinatio, postavilo je sebi za cilj da jasno istakne stanje Ordinatia, kako gaje Skot ostavio iza sebe. Ovim radom je prvi put jasno istaknuta razlika između Lectura, Reportationes i Ordinatio (k tomu još pridolaze Additiones magnae o prvoj knjizi Sententija, kao i različita skraćivanja, izvaci itd.). Definitivni sud o nauci i, prije svega, o Škotovu razvoju, moći će se dobiti tek nakon završetka ovog kritičkog izdanja. U starijim izdanjima je Ordinatio označen kao Opus Oxoniense, prema kojemu stoje Reportata Parisiensia. Tomu je u temelju bila predodžba da prvo djelo nudi oxfordska, a posljednje pariška Skotova predavanja. Noviji su radovi pokazali ovu predodžbu kao zabludu. Škotovi spisi o Sentencijama nisu nikakvi pravi komentari — jednako malo kao i spisi o Aristotelu - nego su to kvestije, samostalna istraživanja, koja se nikako ne obaziru na Lombardov tekst. Zapravo je zadržana podjela na četiri knjige i unutar ovih knjiga na distinkcije, a predmet svake kvestije uzima za povod sadržaje komentirajućeg teksta. U biti je ovaj Komentar ipak samostalno djelo teološke spekulacije. Po opsegu, kao i po značenju, ovo je glavno Duns Škotovo djelo. 2. Disputacije Ovdje možemo navesti opsežni Quodlibetum, tj. zbirku disputacija kako ih je Magistar održao u određenim prilikama, pri čemu se postavljanje pitanja prepuštalo sudionicima. Ovo značajno djelo može, po svom literarnom karakteru, potjecati samo iz Skotova pariškog magistarskog vremena. Tomu se pridružuje izvjestan broj Collationes, koje ipak ne ponavljaju propovijedi nego su isto tako disputacije. 3. Spisi o Aristotelu Škot je napisao komentare o Porfirijevu Uvodu, o spisu Kategorije, o Perihermeneiasu (O tumačenju, dva komentara) i o Sofis7

Uvod tičkim pobijanjima. Važni su dalje komentari o knjigama O duši (ovdje je još posve nejasno koliko su suradnici odgovorni za postojeću redakciju) i, prije svega, o prvih devet knjiga Metafizike. 4. Samostalni traktati Osim Tractatus de primo principio Škot je napisao raspravu Theoremata. Nije osporena autentičnost ovoga spisa (ona je barem sigurna za Theorema I—XI po ranim citatima), ali je njegov sadržaj osporavan. Dosadašnji pokušaji interpretacije nisu zadovoljavajući. Ovdje će također tek kritičko izdanje omogućiti definitivno razjašnjenje. Postoje dva cjelovita izdanja Škotovih djela. Prvo je obradio franjevac Lucas Wadding a tiskano je 1639. u Lyonu, u 12 svezaka. Sadrži neke neautentične spise, a daje i komentar različitih autora o Škotovim djelima. Drugo izdanje je objavila izdavačka kuća Vives 1891 — 1895. u Parizu, u 26 svezaka. Ono je pretisak Waddingova izdanja a dodatno uključuje samo neautentični spis De perfectione statuum. Ni jedno ni drugo izdanje ne može izdržati moderna kritička mjerila te je u našem stoljeću Franjevački red poduzeo, povjerivši to Skotističkoj komisiji pod vodstvom Karla Balića OFM, priređivanje kritičkog izdanja. Prva dva sveska ove Editio Vaticana pojavila su se 1950. Za to vrijeme su tu prva knjiga Ordinatio kao i prva knjiga Lectura prima. Novo izdanje i objavljeni radovi K. Balića, koji su služili njegovoj pripremi, predstavljaju najhitniji prilog literarno-povijesnom razjašnjenju povijesti škotovskih znanstvenih radova. Svako buduće istraživanje trebalo bi polaziti od toga9.

9

Posebna istraživanja o Škotovoj nauci mogu jamčiti pouzdanost samo onda kada se oslanjaju na kritički priređenim tekstovima. Ova ograničenja interpretatorskom radu će još dugo trajati: završetak Editio može se očekivati tek nakon desetljeća.

8

Franjevački red dao je niz značajnih filozofa u srednjem vijeku, uključujući Bonaventuru (prikazan ovdje sa sv. Franjom), Ivana Duns Skota i Williama Ockhama.

II Traktat o prvom principu Autentičnost djela Tractatus deprimo principio, kako se obično naziva, je neosporna. To svjedoče rukopisi, citati kod suvremenika i učenika prve generacije, a napokon i sam Duns Škot, koji upućuje na njega u vlastoručnoj primjedbi na rubu Ordinatia10. Tekst koji je pred nama pokazuje neke redakcijske neujednačenosti, koje, kako svjedoči predaja, nisu mogle u njega dospjeti naknadno, nego ih treba pripisati originalu. One se u pojedinostima mogu ustanoviti posebno tamo gdje je tekst preuzet iz Ordinatio. Na dva mjesta mogu se čak naći pogreške koje su mogle nastati samo prepisivanjem iz Ordinatio i moraju se korigirati iz Ordinatio11. Njihovo se pojavljivanje može najprije objasniti time daje Škot imao suradnika kojemu je označivao dijelove koje treba preuzeti iz Ordinatio. Ovaj socius ipak ni na koji način nije bio redaktor, od kojega bi se, štoviše, očekivalo uklanjanje neujednačenosti, nego nesamostalni amanuensis, kojemu su se katkad potkradale pogreške i koji je jednom kopirao riječ previše, drugi put riječ premalo 12 . U svakom slučaju nedostaje posljednja autorova obrada koja bi bila potrebna prije objavljivanja. Očito je predaja našla nedovršen tekst i tako ga ostavila. To može značiti samo da ga je autor takvog ostavio. Na to da autor nije još bio gotov s radom, upućuje također 10 Additiones, koje su predane s tekstom13. U nekima se naširoko diskutiraju problemi koji su u sklopu teksta samo dodirnuti, ali ne i do kraja obrađeni. Teško možemo sebi predočiti da one imaju za začetnika nekog drugog, a ne autora teksta, i stoga moraju vrijediti

10

Usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 7), str. 161*-164*.

11

U našem tekstu kod Br. 64 i 78, usp. bilješku tamo.

12

R. P. Prentice, The basic quidditative metaphysics of Duns Scotus as seen in his de primo principio, Rim 1970, str. 196 i dalje, vjeruje da može identificirati 'sociusa' (Jakob von Ascoli), ali ga smatra 'ko-autorom'. 13

U rukopisima kao i u izdanjima umetnute su u tekst, većinom odvojene onim "Extra". U Milllerovu kritičkom izdanju (vidi dolje) su izvučene i pridodane, ipak u redoslijedu, čiji princip nisam mogao naći.

li

Uvod kao autentične. Unatoč tome nije ih moguće dobro obraditi kao sastavne dijelove teksta, jer su od teksta jasno odmaknute, a barem jedna od njih (po Mullerovu brojanju, peta) pokazuje čak znak brisanja 14 . Rečeno ukazuje na vrijeme sastavljanja spisa. Njegovi nedostaci ni u kojem slučaju se ne mogu tumačiti kao nesavršenost ranog djela. Ovisnost o Ordinatio (koja naposljetku nije dokazana spomenutim pogreškama prepisivanja) to isključuje. Prije se može pretpostaviti da je Skot svojom ranom smrću bio spriječen da ga dovrši, tako da bi Traktat mogao biti njegovo posljednje djelo. U svakom slučaju mlađe od prve knjige Ordinatio. Otprilike polovica teksta potječe iz njezinih distinkcija: II, III, i VIII. 15 Tu se nameće misao, kako se Škotu, upravo prilikom rada na ovim dijelovima Ordinatio, javlja potreba da tamo raspršene materijale o metafizičkoj nauci o Bogu skupi u jednom vlastitom djelu i izradi ih u njihovoj sistematskoj dosljednosti. Ta se autorova nakana dade spoznati pri pogledu na cjelinu spisa16. Od četiri poglavlja prva dva su posvećena Ordo essentialis, koji se sistematski eksplicira. Prema ovom dijelu ne postoji nikakva izričita paralela, iako se, naravno, u pojedinačnom nalaze odjeci Ordinatio. Treće poglavlje dalje gradi dosljedno na ovom poglavlju i izvodi dokaz egzistencije i jedinstva prve naravi u trima bitnim porecima: tvorne uzročnosti, ciljne uzročnosti i prvenstva. Ovdje

14

Ova se "peta" sastoji uistinu iz dvaju dijelova, koji jedan s drugim nemaju nikakve veze. Prvi dio (str. 159, redak 2 - 1 0 , Miiller) nalazi se samo u jednom rukopisu i povezan je slučajno sa sljedećim dijelom u ovoj Additio (str. 159, redak 11 do str. 161, redak 31, Miiller) - na kraju Traktata (usp. P. 134, nota 124a, Miiller). Drugi dio sadrži vlastitu 'conclusio', koja se ne može ugraditi u sklop teksta i već iz unutrašnjih kriterija mu ne pripada. Ovo posljednje se može reći o svim 'Additiones'. 15

C. Balić, na nav. mj. (bilješka 7), str. 161* izračunava preuzete retke.

16

Točniju analizu izgradnje daje ovdje izloženi komentar. R. P. Prentice je u knjizi, citiranoj u bilješci 12, izložio sveukupnu interpretaciju; usp. dalje njegove članke: Some aspects of the significance of the first chapter of the "De primo principio" of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), str. 225-237, i: The "De primo principio" of John Duns Scotus as a thirteenth century "Proslogion", u: Antonianum 39 (1964), str. 7 7 - 0 9 .

12

Traktat o prvom principu se Ordinatio provlači opširno, kao i u 4. poglavlju, u kojem se predstavlja prijelaz od jedinstva i jednostavnosti prve naravi prema njezinu određenju kao beskonačnog bića. Time je dosegnut temeljni pojam istinske teologije, na kojem počiva njegova nauka o Bogu. Tako se u jednom potezu izvodi metafizička nauka o Bogu od svoje osnove do najviše točke, na kojoj dodiruje teologiju. Upravo zaokruženost misaonog vođenja odlikuje ovaj spis, i to je zaista najviše pridonijelo njegovu označavanju kao Tractatus vere aureus. Motiv njegova sastavljanja također možemo vidjeti u tome. Doista se nameće slutnja da je Škot ovdje htio reći posljednju, definitivnu riječ o metafizičkoj nauci o Bogu. Za uvrštavanje spisa u sveukupno Škotovo djelo važno je to, da sam autor upućuje na drugi Traktat koji će moći slijediti ovaj aktualni Traktat. Ovaj (drugi) Traktat treba sada, pošto se ovdje govorilo "metafizički", govoriti o "creditis"17. S tim se podudara to, da se u jednom starom rukopisu naš Traktat označuje kao 'primus tractatus de primo principio'.18 U tome se htjelo vidjeti aluziju na Theoremata, točnije na određeni dio (Theorema XIV—XVI), koji u izdanjima nosi naslov 'De creditis'. Iako se ne stavlja u pitanje autentičnost Theoremata i ovog dijela posebno, ipak će se teško moći navesti drugi razlog za navođenje ove upute, budući da nijedan drugi Škotov spis ne nosi ovaj naslov. Sva sadržajna i formalna očekivanja, koja bi se na temelju upućivanja mogla gajiti, razočaravaju, i bez izričitog upućivanja ne bi zaista nijedan čitatelj, koji je bez predrasuda, mogao doći na misao da su ova dva spisa u takvom međusobnom odnosu.19 Ja odlučno zastupam nazor da traktat De creditis — od kojega bih prije svega mogao očekivati obradu nauke o Trojstvu - nije nikada bio napisan. Možda je Škota

17

Usp. u našem tekstu br. 93.

18

1 to u relativno najstarijem i najboljem (Madrid, bibl. palat. realis cod. 411 = Ma. Miiller). 19

Usp. o tome A. B. Wolter koji u Uvodu svoga izdanja 'De primo principio' (vidi dalje), str. X I I I - X V I , uz to pokazuje da su dotični odlomci 'Theoremata' preneseni u krivom poretku.

13

Uvod smrt spriječila da ga sastavi. To bi moglo govoriti u prilog kasnijeg datiranja našeg spisa.

III. O sadašnjem izdanju Tractatus de primo principio je prvi Škotov tekst koji je ponuđen u kritičkom izdanju, i to 1941. od Marianusa Miillera OFM. On je prikupio sve poznate rukopise, oslonio se, dakle, na sveukupnu predaju i registrirao u kritičkom aparatu sve varijante ovih rukopisa. Na žalost, izdanje je moralo biti završeno pod pritiskom vremena u drugoj godini rata. Zato se u njemu nalaze neki nedostaci koje je kritika uskoro zabilježila. Prije svega navođenje izvora nije završeno, a ono što je otiskano je nepotpuno. Kritički aparat nije osobito pregledan, katkad je čak nejasan i daje povoda nesporazumima. Napokon, iz današnjeg stanja istraživanja, ne samo da bi se moglo poželjeti bolje organiziran aparat (čak bi postavljanje potpunosti kao cilja trebalo kritički ispitati), nego bi valjalo donijeti neka poboljšanja na tekstu. Pri tome je izbor načina čitanja manje važan (iako se susreću pogreške i u ovom pogledu) od primjene interpunkcije. Upravo se ona pokazala kod rada na kritičkom izdanju Ordinatio kao najznačajnije sredstvo da se dobije jasan i shvatljiv tekst. Time ne treba suziti Miillerove zasluge: njegovo će izdanje morati dugo ostati kao temelj rada, dok se nadomjesti odgovarajućim tekstom iz Editio Vaticana, a njegovo pojavljivanje se još ne može sagledati. Na Miilleru se temelji i tekst koji je 1949. objavio Evan Roche OFM, zajedno s prijevodom na engleski. Roche je kolacionirao sedam rukopisa i tako je mogao popraviti neke Miillerove pogreške. Na više mjesta poduzeo je i promjene teksta, jer je, s obzirom na kritička vrednovanja rukopisa, došao do rezultata koji donekle odstupaju. Kako se meni čini, to nisu uvijek poboljšanja. Isto tako je previđeno ponešto od onoga što je trebalo poboljšati. Unatoč tome Rocheovi će radovi morati biti priznati i uzeti u obzir kao poštovanja vrijedan i samostalan prilog tekstu Traktata. 14

O sadašnjem izdanju Nakon Miillerova i Rocheova, kao treće izdanje treba spomenuti ono Allana B. Woltera OFM, objavljeno 1966. s novim engleskim prijevodom. Na žalost, ono također još ne donosi ona poboljšanja koja je bilo nužno očekivati. Neke pogreške obaju prethodnika su ostale. Pravi posao je ovdje novi prijevod, koji pruža važnu pomoć za interpretaciju. On danas nadomješta Rocheov prijevod koji je u cjelini bio nezadovoljavajući i koji je ono nerazumljeno u izvorniku jednostavno preuzeo u engleski. Wolter daje svuda verziju koja se može zastupati; katkad pretpostavlja čak latinski tekst, koji nema pogrešaka tiskanog teksta. Svoj temeljni tekst izradio sam prema ovim trima izdanjima. Polazim od Miillera, preuzimam korekture od Rochea i Woltera, ukoliko su one dobivene iz rukopisa. Ali, povrh toga, pokušavam na kritičnim mjestima dati novo rješenje na temelju materijala koji je ponudio Miiller. Ova su odstupanja zabilježena i, koliko je moguće, utemeljena. Također se ni u interpunkciji nisam osjećao vezanim svojim predlošcima, nego sam ih kao sredstva interpretacije stavio ponovno u službu čitatelja, dakako, ne težeći za perfekcijom Editio Vaticana. Navođenja izvora, koja se mogu naći kod Rochea i Waltera, ponovno su prerađena i dopunjena. O načinu citiranja usporedi dalje popis izvora. Iako se meni nova obrada teksta čini nezaobilaznom, s obzirom na potrebu poboljšanja postojećih izdanja, ipak se ovdje ne radi primarno o izdavačkim ili uopće historijsko-kritičkim ciljevima. Primarna je nakana učiniti tekst pristupačnim široj publici nespecijalista u obliku koji se dade zastupati, koji je prikladan za uvođenje u škotovsko mišljenje. Tractatus de primo principio posjeduje ovu prikladnost time što je on zaokružena cjelina koja čak razvija svoje pretpostavke, koja može biti shvaćena neovisno o Škotovu sveukupnom djelu i koja je umjerenog opsega. Svakako, Traktat nije do kraja zamišljen kao uvodni spis za početnike. On se radije obraća čitatelju koji je upućen u jezik i stil, pojmovni svijet i način argumentacije skolastike. Pritom naravno treba misliti na skolastiku vremena oko 1300., koja postavlja daleko više zahtjeve u poznavanju stručnoznanstvene tehnike, nego možda vri-

15

- Uvod jeme Tome Akvinskog ili vrijeme Suareza. Čak ni onaj tko se bavio ovim autorima neće bez ostatka svladati tehničke poteškoće koje se pokazuju pri studiju Škota. Ovo izdanje trudi se tome pripomoći tako što prijevodu dodaje i komentar. Obje pomoći trebaju voditi samom izvorniku. Prijevod se zbog toga odriče mogućnosti da skolastičke tehnike nadomjesti modernim ili vlastito pronađenim. Želi samo biti jezična pomoć i ne zahtijeva nikakvu samostalnu vrijednost. Zato se razlikuje od pokušaja koje je izložio Hans Louis Fah. Radije slijedi put koji je pokazao Philotheus Bohner i Timotheus Barth, možda s još tješnjim oslanjanjem na izvornik. Težilo se doslovnosti i terminološkoj ujednačenosti, a nikako purizmu. Čitatelj ne treba prijevod uopće uzimati kao samostalnu veličinu, nego preko njega naći izvornik. Samo se u njemu (izvorniku) može iskusiti Škotov misaoni stil i samo ovo iskustvo vodi razumijevanju misli. Po sebi je razumljivo da prijevod nije samo jezično nego i interpretacijsko pomoćno sredstvo. Interpretacija se izlaže isključivo u Komentaru. Upravo stoga jer je ovdje bila namjera dati uvod za nespecijaliste, komentar je neophodan. Pri tome su mi iskustva iz višestrukog, svaki put kroz više semestara, obrađivanja teksta u akademskoj nastavi učinila jasnim, da to nije učinjeno s objašnjenjima pojedinih točaka, koja su se svakako mogla donijeti u bilješkama. Potrebna je točna analiza misaonog tijeka, barem kod pristupa čitanju, gdje čitatelj nije još posve upućen u duktus argumentacije. Zato komentar slijedi tekst korak po korak. Svaki put obrađuje smisleni odlomak, koji je obilježen brojevima na rubu teksta, i umeće kako pojedinačna objašnjenja tako i općenitije upute i preglede na prikladnom mjestu. Komentar odgovara onome što bi mogao ponuditi spis koji je rezultat interpretacijskog seminara ukoliko je bilo moguće jedan takav tekst potpuno obraditi u uvijek ograničenom vremenu nastave. Komentar zbog toga nema nakanu obogatiti učeno historijsko-kritičko istraživanje Škota. On ne ide za mnogobrojnim nitima koje bi se, polazeći od ovog djela, mogle ispresti kroz sveukupno Škotovo djelo. Komentar ne slijedi historijsku filijaciju 16

— Bibliografske upute misli, koja Škota veže za Egidija iz Rima, Heinricha iz Genta i Gottfrieda iz Fontainea, i usto za Avicenu. Takvo bi se istraživanje uostalom moglo bolje, i stvari primjerenije, nadovezati na Ordinatio, pogotovu što aparat izvora i paralela ove Editio Vaticana pokazuje putove. Ovdje se radi samo o razumijevanju postojećeg teksta, i samo ukoliko tome služe, date su upute na paralele ili na opće povijesne sklopove. Jednom riječi, komentar slijedi didaktičke ciljeve. Svakako, to nema nikakve veze s populariziranjem ili svođenjem ad usum Delphini. Škota nije moguće popravljati izvana, nego samo doraditi intenzivnim ophođenjem s tekstom. Komentar i prijevod su samo pomoćna sredstva na ovom napornom i po tome nimalo kraljevskom putu. Ali jedino na ovom putu može čitatelju postati jasno, da se ovdje ostvaruje povijesno nova mogućnost metafizike, koju nije moguće dostatno označiti uobičajenim etiketama historije, kao što su: platonizam, neoplatonizam, aristotelizam, augustinizam, avicenizam ili franciskanizam.

IV Bibliografske upute 1. O Uvodu u sadašnje izdanje Temeljna su sljedeća izdanja Traktata: Marianus Miiller (ed.): Joannis Duns Scoti Tractatus de Primo Principio, Freiburg 1941. Evan Roche: The De Primo Principio of John Duns Scotus. A Revised Text and a Translation, St. Bonaventure - Louvain 1949. Allan B. Wolter (ed.): John Duns Scotus: A Treatise on God as First Principle, Chicago 1966. Uzeti su u obzir sljedeći njemački prijevodi Škotovih tekstova: Philotheus Bohner (Prijevod De primo principio, Nr. 91—93 ovog izdanja), u: Philotheus Bohner - Etienne Gilson: Christliche 17

Uvod Philosophie von ihren Anfangen bis Nikolaus von Cue, Paderborn 31954, 590-593. Timotheus Barth: Duns Scotus und die Notwendigkeit einer iibernatiirlichen Offenbarung. Ordinatio Prolog q. 1 prijevod, u: Franziskanische Studien 40 (1958), 382-404; 42 (1960), 51-65. Hans Louis Fah: Johannes Duns Scotus: Ist Gottes Dasein durch sich bekannt? Ordinatio I, d. 2. q. 2 prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 43 (1961), 348-373. Isti: Johannes Duns Scotus: Gottes Dasein und Einzigkeit. Ordinatio I, d. 2, q. 1 i 3. prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 44 (1962), 192-241. 343-382. Isti: Johannes Duns Scotus: Die Erkennbarkeit Gottes. Ordinatio I, d. 3, pars 1, q. 1 - 3 , u: Franz. Stud. 47 (1965), 187-299. Fah donosi bogat materijal u bilješkama uz svoje prijevode. To vrijedi također za talijanski prijevod Traktata: Duns Scoto: II primo principio degli esseri, a cura di Pietro Scapin, Rom 1968.

2. Izdanja teksta Tri izdanja sabranih djela: Editio Vaticana (Rim 1950. i dalje, do sada 8. svezaka); Ed. Wadding (Lyon 1639, 12 svezaka); Ed. Vives (Pariš 1890—95, 26 svezaka) - već su imenovana u Uvodu. Vrijedan preporuke za učenje je dvojezični izbor tekstova: Duns Scotus: Philosophical Writings. A Selection and Translation: Ed. and transi, by Allan B. Wolter, Edinburgh 1962. Za studijske svrhe upotrebljiva su dva sveska: Obras del Doctor Sutil Juan Duns Escoto. Dios uno y trino (Biblioteca de autores cristianos 193), Madrid 1960 (sadrži španjolski prijevod i latinski tekst iz Ed. Vaticana od Ordinatio I, prol. 18

— Bibliografske upute i d. 1 - 2 ; dalje: Tractatus de primo principio, prijevod Felixa Alluntisa, s tekstom Rochea). Obras ... Juan Duns Escoto. Cuestiones cuodlibetales (Bibl. de aut. crist. 277), Madrid 1968 (sadrži Quodlibetum, prijevod Felixa Alluntisa, tekst prema Wadding/Vives).

3. Literatura a) Bibliografija: Iscrpni navodi kod Odulfa Schaefera: Bibliographia de vita, operibus et doctrina Joannis Duns Scoti, Saec. X I X - X X , Rom 1955; nastavljeno u: Resenha abreviada da bibliografia escotista mais recente (1954—1966), u: Revista Portuguesa de Filosofia 23 (1967), 338-363. b) Skupna djela: Za 700. obljetnicu rođenja Duns Škota pojavila su se dva značajna skupna djela, koja omogućuju široki pregled o stanju diskusije: John Duns Scotus 1265-1965, ed. J. K. Ryan i B. M. Bonansea (Philosophy and the History of Philosophy Vol. 3), Washington 1965 (posebno su važni prilozi autora: F. Alluntis, A. B. Wolter, J. R. Creswell, T. Barth). De Doctrina Ioannis Duns Scoti (Studia Scholastico — Scotistica 1—4), 4. Bde., Rom 1968 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 11. do 17. rujna 1966. u Oxfordu i Edinburgu; treba istaknuti iz prvog sveska - o historijskom svrstavanju Škota - priloge autora: Borak, Hoeres, Cruz-Hernandez, Berube kao i - o Škotovoj metodi — Balić; iz drugog sveska - o interpretaciji Škotove metafizike - priloge autora: Wolter, Kluxen, Stella, Van Breda, Prentica, Barth, Alluntis, Scapin). Daljnje informacije daje najnovije skupno djelo: Deus et Homo ad mentem J. Duns Scoti (Studia Scholastico—Scotistica 5), Rom 1972 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 28. rujna do 2. listopada 1970. u Beču; ovdje treba posebno ukazati na priloge autora: C. Berube, W. Kluxen, L. Honnefelder).

19

- Uvod c) Monografije: specijalno posvećene djelu Tractatus de primo principio: Robert P. Prentice: The Basic Quidditative Metaphysics of Duns Scotus as Seen in His De Primo Principio, Rom 1970. Obuhvatniji uvod nudi: Etienne Gilson: Johannes Duns Scotus: Einfiihrung in die Grundgedanken seiner Lehre, Diisseldorf 1959 (francusko izdanje: Jean Duns Scot, Pariš 1952). Za Skotovu metafiziku je temeljno: Allan B. Wolter: The Transcendentals and Their Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure 1964. Najnovije stanje temeljnog pitanja o "biću" nudi: Ludger Honnefelder: Der Begriff des Seienden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Diss. Bonn 1971. Važna temeljna pitanja obrađuju (djelomice na originalan način): Heribert Muehlen: Sein und Person nach Johannes Duns Scotus, Werl 1954. Eberhard Wolfel: Seinsstruktur und Trinitatsproblem. Untersuchungen zur Grundlegung der natiirlichen Theologie bei Johannes Duns Scotus, Munster 1965. Walter Hoeres: Der Wille als reine Vollkommenheit nach Duns Scotus, Miinchen 1962. Značajniji radovi, koji pitanja škotovskog mišljenja obrađuju u širem historijskom okružju, su nadalje: Camille Berube: La connaissance de l'individuel au moyen— — age, Pariš 1964. Sebastian Day: Intuitive Cognition — A Key to the Significance of the Later Scholastics, St. Bonaventure 1962. 20

— Bibliografske upute d) Članci: sljedeći izbor (koji više ne uključuje priloge u gore imenovanim skupnim djelima) sastavljen je pod vidom tvorbe suda, koji je prisutan u temelju ovdje izloženog komentara. F. Alluntis: E1 "Tratado del primer principio" de Escoto, u: Verdad y vida 18 (1960), 549-561. C. Balić; Circa positiones fundamentales Ioannis Duns Scoti, u: Antonianum 28 (1953), 261-306. T. Barth: De fundamento univocationis apud Ioannem Duns Scotum, u: Antonianum 14 (1939), 181-206. 277-398. 373-392 (temeljno; u pojedinačnom prevladano). Isti: Das weltliche Sein und seine inneren Griinde bei Thomas von Aquin und Duns Scotus, u: Wissenschaft u. Weisheit 21 (1958), 170-187. H. Borak: Metaphysischer Aufbau des Seinsbegriffs bei Duns Scotus, u: Wissenschaft und Weisheit 28 (1965), 39-54. S. Brown: Avicenna and the Unity of the Concept of Being, u: Franciscan Studies 25 (1965), 117-150. W. Hoeres: Wesen und Dasein bei Heinrich von Gent und Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 121-186. A. J. O'Brien: Scotus's Teaching on the Distinction between Essence and Existence, u: The New Scholasticism 38 (1964), 61-77. J. Owens: Up to What Point is God Included in the Metaphysics of Duns Scotus?, u: Mediaeval Studies 10 (1948), 163-177. Isti: The Special Characteristics of the Scotistic Proof that God Exists, u: Analecta Gregoriana 67 (1954), 311-327 (jasno predstavljanje škotovskog Božjeg dokaza). R. P. Prentice: Some Aspects of the Significance of the First Chapter of the De primo principio of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), 225-237. Isti: The De primo principio of John Duns Scotus as a Thirteenth Century Proslogion, u: Antonianum 39 (1964), 77-109. 21

G. Scheltens: Die thomistische Analogielehre und die Univozitatslehre des J. Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 315—338 (jasno i ispravno predstavljanje). A. B. Wolter: Duns Scotus and the Existence and Nature of God, u: Proceedings of the Catholic Philosophical Association 28 (1954), 94-121.

V Popis izvora Popis izvora u tekstu se ograničuje na izričite citate, s iznimkom Anzelma Kanterberijskog koji doduše nije citiran formalno, ali je odnos spram njega očit. Pokazivanja su označena s eksponentom (arapskim brojevima), brojenje se odnosi na poglavlje. Sljedeći popis izvora navodi ipak, prema citiranom tekstu, odlomak (broj nakon dvotočke) u kojem se nalazi citat. ANSELMUS CANTUARIENSIS (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia /, Seckau 1938). Monologion c. 15: 53 Proslogion c. 2—3: 19 ARISTOTELES (nakon spisa i knjige navodi se svaki put tekst, tj. odlomak Averroesove podjele; izdanja: Venedig 1483, 3 sveska: Venedig 1559—64, 10 svezaka, tzv. "Iuntina"; u zagradama nakon toga poglavlja, u tekstu dalje stranica i redak po Bekkeru, Berlin 1831, 2 sveska). Analytica Posteriora: 11. 6 (c. 3): 9 Ethica Nicomachea: I. (c. 1): 45 Metaphysica: V t. 2 (c. 2): 11; t. 16 (c. 11): 4.29; t. 21 (c. 16): 45 11 VII t. 7 (c. 3): 16. 20; t. 27 (c. 8), t. 60 (c. 17): 14 // VIII t. 10 (c. 3): 39; t. 16 (c. 6): 14 // IX t. 13 (c. 8): 16; t. 15 (c. 8): 4.20 // XII t. 30 (c. 6): 88; t. 41 (c. 7): 81.88; t. 43. 48 (c. 8): 12; t. 51 (c. 9): 61; t. 52 (c. 10): 43 Physica: I. t. 49 (c. 4): 37 11II t. 49 (c. 5): 11; t. 66 (c. 6): 55; t. 22

Popis izvora / O aparatu varijanata 66-67 (c. 6): 11; t. 78 (c. 8), t. 89-91 (c. 9): 22 // III t. 31 (c. 4): 87; t. 64 (c. 6): 45 // VIII t. 78 (c. 10): 81; t. 79 (c. 10): 88; t. 80. 86 (c. 10): 81 AUGUSTINUS

De Trinitate (PL 42): I c. 1: 9 // IX c. 12: 72 Confessiones (PL 32; CSEL 33): XII c. 4: 16 De civitate dei (PL 41: CSEL 40): XII c. 12: 69 AVICENNA (Ausg. Venedig

1508)

Metaphysica: VI c. 2: 12. (28); c. 5: 11. 17. 28. 45 Neka bude dopuštena primjedba, da navođenje i popis izvora za Tractatus de primo principio ne posreduju nikakav dojam o činjeničnom korištenju izvora od Duns Škota. Pri tome treba razmisliti o tome je li autentični "izvor" Traktata Ordinatio, zbog čega prava istraživanja izvora moraju početi na ovom Ordinatio. To se pokazuje u Traktatu, gdje Škot upućivanje na izvore smatra važnim ili neophodnim, gdje se, dakle, predmetno-sistematsko izlaganje ne može odreći razračunavanja s autoritativnom tradicijom ili kritičkog priključivanja na nju. To se ovdje pokazuje ponovno isto tako jasno, ako ne i jasnije nego u Ordinatio, i utoliko je i ovdje ukazivanju na izvore poklonjen interes vrijedan pažnje.

VI. O aparatu varijanata Varijante su zabilježene eksponentima (malim slovima) na odnosnu riječ. Citirana su samo izdanja Mtillera, Rochea i Woltera (W), rukopisi nisu uzimani u obzir. Čitatelj koji se zanima za kritiku teksta upućuje se na Miillera. Odstupanja, koja ne diraju tekst (premještanja) ili gdje ne postoji nikakva odlučivost (ergo: igitur), nisu zabilježena. Primijenjene su uobičajene kratice za obilježavanje (om. - omisit, add. addidit itd.). 23

Treba istaknuti da je Josip Barbarić preveo tri poglavlja Skotove Rasprave o prvom principu i napisao kratki komentar te Rasprave, donio najosnovnije i najnovije podatke o Škotovu životu i djelu, te popis Skotovih autentičnih djela i djela u koja se sumnja da su Škotova, zatim popis prijevoda (izbor) Traktata te izbor literature o Traktatu (u što spadaju hrvatski autori koji su pisali o Škotu na latinskom jeziku: K. Balić, M. Belić, H. Borak; na njemačkom jeziku: H. Borak, B. Bošnjak, i na engleskom jeziku: I. Gavran) i literaturu na hrvatskom jeziku (hrvatski autori: K. Balić, M. Belić, H. Bošković, B. Bošnjak, V. Slugić i M. Babić). Barbarić je Škotovu Raspravu preveo s latinskog iz talijansko—latinskog izdanja: P. Scapin, II primo Principio degli esseri, Rim, 1968 (Padova, 1973, 2. izdanje). Vidi: J. Barbarić, Ivan Duns Skot, u: Hrestomatija filozofije, svezak 2, Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 571-656. M. B.

24

Justus van Ghent: Johannes Duns Scotus. Palazzo Barberini, Rim.

CAPITULUM PRIMUM

Primum rerum principium mihi ea credere, sapere ac proferre concedat, quae ipsius placeant maiestati et ad eius contemplationem elevent mentes nostras. Domine deus noster, Moysi servo tuo de tuo nomine filiis Israel proponendo a te doctore verissimoa sciscitanti, sciens quid posset de te concipere intellectus mortalium, nomen tuum benedictum reserans respondisti: Ego sum qui sumi Tu es verum esse, tu es totum esse. Hoc (credo, hoc>b si mihi esset possibile, scire vellem. Adiuva me, domine, inquirentem ad quantam cognitionem de vero esse, quod tu es, possit pertingere nostra ratio naturalis ab ente, quod de te praedicasti, inchoando. Quamvis entis sint plurimae passiones quarum consideratio valeret ad propositum prosequendum, tamen de ordine essentiali tamquam de medio fecundiori primo prosequar isto modo: In hoc primo capitulo divisiones quatuor ordinis praemittam, ex quibus colligetur quot sunt ordines essentiales. Manifestatio vero divisionis tot requirit: primo, ut dividentia notificentur et sic ostendantur contineri sub diviso; secundo, ut dividentium repugnantia declaretur; etc tertio, ut probetur dividentia evacuare divisum. Primum fiet in hoc capitulo, alia in secundo. Hic igitur divisiones narrando ponam et rationes dividentium assignabo.

veracissmo Muller (isto tako dobro posvjcdočeno) b

credo. hoc u većini rukopisa ispušteno, polazeći od smisla nužno, usp. ./. Koch, u: Wiss. u. IVeish. 11/1944, sir. 61 i dalje. c

et om. Roehe

• Izl. 3, 14

28

PRVO POGLAVLJE

Dopustio mi prvi princip stvari vjerovati, razumjeti i izložiti ono što se sviđa njegovu veličanstvu i što uzdiže naše duhove ka kontemplaciji njega.

1

Gospodine naš Bože, kada Tvoj sluga Mojsije pita Tebe, najistinitijeg učitelja, o Tvom imenu koje treba izložiti sinovima Izraelovim, jer znaš što razum smrtnika može o Tebi pojmiti, otkrivajući Svoje blagoslovljeno ime, odgovorio si: Ja sam koji jesam. Ti si istiniti bitak, Ti si cijeli bitak. To (vjerujem, to>, ako bi mi bilo moguće, htio bih znati. Pomozi, Gospodine, meni koji istražujem do kolike spoznaje o istinitom bitku, koji si Ti, može prispjeti naš naravni um, polazeći od bića, koje si Ti o Sebi izrekao. Ma koliko postojale veoma mnoge odrednice bića, čije bi promatranje bilo vrijedno za ispunjenje nakane, ipak ću najprije krenuti od bitnog poretka kao od plodnijeg sredstva na ovaj način: u ovom prvom poglavlju poslat ću naprijed četiri podjele poretka, iz kojih će se zaključiti koliko ima bitnih poredaka. Razlaganje podjele zaista zahtijeva toliko: prvo, da se pojmovno odrede članovi koji se dijele i tako se pokažu sadržanima u podijeljenom; da se pokaže kako se članovi podjele isključuju, i treće, da se pokaže kako članovi koji se dijele iscrpljuju podijeljeno. Prvo će biti u ovom poglavlju, a ostalo u drugom poglavlju. Ovdje ću, dakle, postaviti podjele izvješćujući i označit ću razloge članova koji se dijele.

29

2

Tractatus de primo principio12— Accipio autem ordinem essentialem non stricte — ut quidam loquuntur, dicentes posterius ordinari, sed prius vel primum esse supra ordinem — sed communiter, prout ordo est relatio aequiparantiae dicta de priori respectu posterioris et e converso, prout scilicet ordinatum sufficienter dividitur per prius et posterius. Sic igitur quandoque de ordine, quandoque de prioritate vel posteritate fiet sermo. PRIMA DIVISIO. Dico ergo primo quod ordo essentialis videtur primaria divisione dividi, sicut aequivocum in aequivocatad, in ordinem eminentiae et in ordinem dependentiae.

Primo modo prius dicitur eminens et posterius quod est execessum. Ut breviter dicatur: quidquid est perfectius et nobilius secundum essentiam, est sic prius. Hoc modo prioritatis probat Aristoteles 9 Metaphysicae2 actum esse priorem potentia, ubi istud prius vocat secundum substantiam et speciem: Quae, inquit, generatione sunt posteriora, specie et substantia sunt priora. Secundo modo prius dicitur, a quo aliquid dependet, et posterius, quod dependet. Huius prioris hane intelligo rationem quam etc Aristoteles 5° Metaphysicae3 testimonio Platonis ostendit: Prius secundum naturam et essentiam est quod contingit esse sine posteriori, non e converso. Quod ita intelligo quod, licet prius necessario causet posterius et ideo sine ipso esse non possit, hoc tamen non est quia ad esse suum egeat posteriori, sed e converso; quia si ponatur posterius non esse, nihilominus prius erit sine inelusione contradictionis; non sic e converso, quia posterius eget priore. Quam indigentiam possumus dependentiam appellare, ut dicamus omne posterius essentialiter a priore necessario dependere, non e converso, licet quandoque necessario posterius consequatur. Istud prius et posterius possunt dići secundum substantiam et speciem sicut alia dicta sunt; tamen ad distinete loquendum dicantur prius et posterius secundum dependentiam.

d scilicet add. Rochc W

- ARIŠ. Mel. IX t. 15 (c. 8? 1050 a 1 - 5 )

e

3 ARFS. MCL Vi. 16 (c. 11, 1019 a 1 - 4 )

et: etiam Rochc W

30

-

- -

-

Rasprava o prvom principu 3-4

Ipak ne prihvaćam bitni poredak u strogom smislu — kako neki kažu govoreći da se ono stoje poslije reda, ali da je ono stoje prije ili što je prvo iznad poretka — nego u općem smislu, ukoliko je poredak relacija poredljivosti, rečena o onom što je prije s obzirom na ono što je kasnije, i obratno, ukoliko se, dakako, poredano dijeli potpuno po onom što je prije i po onom što je kasnije. Tako će, dakle, biti katkad govora o poretku, katkad o priornosti ili posteriornosti. PRVA P O D J E L A . Kažem, dakle, najprije: bitni se poredak, kako se čini, dijeli glavnom podjelom, onako kako se ekvivokno dijeli na ekvivocirane članove, na poredak eminencije (izvrsnosti) i na poredak ovisnosti.

Na prvi način onim prije naziva se ono što nadmašuje (ono što je izvrsno), a onim poslije ono što je nadmašeno. Tako se kratko može reći: ono što je savršenije i odličnije po biti - jest tako prije. U ovom načinu priornosti dokazuje Aristotel u 3. knjizi Metafizike da je čin prije potencije, gdje on to naziva onim prije po supstanciji i po vrsti: ono, kaže, što je po nastanku poslije, prije je po vrsti i supstanciji. Na drugi način naziva se onim prije ono o čemu nešto ovisi, a onim poslije ono što ovisi. Razlog ovoga prije razumijevam kao onaj koji Aristotel pokazuje u 5. knjizi Metafizike na temelju Platonova svjedočanstva: Prije je po naravi i biti ono što ima bitak bez onoga poslije, ali ne obratno. To razumijevam tako što, iako ono prije nužno prouzročuje ono poslije i zato ne može postojati bez njega, ipak ono ne postoji zato što bi trebalo za svoj bitak ono poslije, nego obratno; jer ako se pretpostavi da ono poslije ne postoji, ipak će ono prije postojati bez uključivanja protuslovlja, tako nije obratno, jer ono poslije treba ono prije. Ovo trebanje možemo nazvati ovisnošću tako da kažemo: svako poslije bitno ovisi o onom nužnom prije, ne obratno, iako katkad ono poslije slijedi nužno. To prije i to poslije mogu biti nazvani po supstanciji i vrsti, onako kako su druge stvari nazvane. Ipak, jer treba govoriti distinktno, neka budu nazvani prije i poslije po ovisnosti.

31

3

4

Tractatus de primo principio12— 5

SECUNDA DIVISIO. Ordine secundum eminentiam indiviso manente subdivido ordinem dependentiae: quia dependens aut est causatum et illud a quo dependet est eius causa; aut dependens est causatum remotius alicuius causae et illud a quo dependet est causatum propinquius eiusdem causae.

Huius divisionis secundae ratio primi membri satis nota est, et quod illud continetur sub diviso. Patet enim quid causa etf quid causatum et quod causatum essentialiter dependet a causa et quodg causa est a qua dependet, secundum rationem suprapositam prioris hic divisi. Sed secundum membrum huius secundae divisionis nec in se patet nec qualiter sub diviso continetur. Primum declaratur sic: Si eiusdem causae sint duo effectus, quorum unus prius et immediatius natus est causari ab illa causa, alius autem non nisi illo immediatiore iam causato, dico illum alium esse posterius causatum respectu eiusdem causae et immediatiorem esse prius causatum. Haec est ratio huius membri. Ex hoc secundo ostendo quod continetur sub diviso, quod scilicet effectus remotior dependet essentialiter a propinquiore: Tum quia non potest esse illo non existente. Tum quia causalitas causae respicit illa ordinate; igitur; et e converso: ista habent ordinem essentialem inter se, ut comparantur ad tertium quod est causa amborum; igitur et inter se absolute. Tum tertio quia causa tališ non intelligitur ex se nisi causa propinqua solius proximi, et illo non causato intelligitur quasi remota respectu aliorum; sed illo iam causato intelligitur ut proxima respectu secundi, a causa autem remota sola inquantum remota non est causatum; ergo secundum dependet a causa uth quae posuit propinquius in esse; igitur et ab esse propinquiore. 6

TERTIA DIVISIO. Istius secundae divisionis utrumque membrum subdividitur; subdivido1 primo secundum quia consonat iam praedictis. Nam prius quod est causatum propinquius causae non 1

et om. Miiller

zquodom.

Miiller

32

h

ut oni. Roche

1

subdividcndo Roche

Rasprava o prvom principu 5-6 DRUGA PODJELA. Dok poredak po eminenciji ostaje nepodijeljen, dijelim dalje poredak ovisnosti: jer ono što ovisi ili je prouzročeno, i ono o čemu ovisi jest njegov uzrok, ili je ono što ovisi prouzročeno udaljenije nekim uzrokom i ono o čemu ovisi jest bliže prouzročeno istim uzrokom.

5

Razlog ove druge podjele prvog člana dostatno je poznat, i to da je sadržan u podijeljenom. Jasno je naime što je uzrok a što prouzročeno, i da prouzročeno bitno ovisi o uzroku i daje uzrok to 0 čemu ovisi, prema gore navedenom razlogu onog prijašnjeg ovdje podijeljenog. Ali drugi član ove druge podjele niti je u sebi jasan niti je jasno kako je sadržan u podijeljenom. Najprije se objašnjava tako: ako su dva učinka istoga uzroka, od kojih se jedan, koji je nastao prije i neposrednije, prouzročuje onim uzrokom, drugi pak učinak, ako je samo neposrednije već prouzročen, tada kažem da je onaj drugi prouzročen poslije s obzirom na isti uzrok i da je neposredniji prouzročen prije. To je razlog ovoga člana. Drugo, iz ovoga pokazujem to što je sadržano u podijeljenom, 1 to da, naravno, udaljeniji učinak ovisi bitno o bližem učinku, jednom jer ne može postojati ako onaj ne postoji. Zatim, jer se uzročnost uzroka odnosi na one učinke po redu; dakle, i obratno: ti učinci imaju bitni poredak među sobom, kako se uspoređuju s trećim koje je uzrok obaju, dakle i između sebe apsolutno. Nadalje, treće, jer se takav uzrok razumijeva iz sebe samo ako je bliži uzrok samog najbližeg učinka, a ako taj učinak nije prouzročen, onda se (takav uzrok) razumijeva kao udaljeni uzrok s obzirom na ostale učinke; ali ako je već prouzročen, razumijeva se kao najbliži uzrok s obzirom na slijedeći učinak, nije pak prouzročen ukoliko je udaljen od samog udaljenog uzroka, dakle, drugo ovisi o uzroku ukoliko je postavio ono bliže u bitak, zbog toga i o bližem bitku. TREĆA PODJELA. I jedan i drugi član ove podjele dijele se dalje. Najprije dalje dijelim drugi član, jer je u skladu s već rečenim. Jer onim prije, što je bliže prouzročeno uzrokom, naziva se ne

33

6

Tractatus de primo principio12— tantum dicitur quod est propinquius causae proximae utriusque, sed etiam remotae; puta si proxima causa uniusi — sit A — non est aliquo modo causa alterius - sit B — sed aliqua alia causa prior est causa eius B proxima et est causa remota illius cuius alia est causa proxima: adhuc inter ista causata erit ordo essentialis ut causati prioris ad posterius causatum, et hoc si causalitas causae communis amborum secundum essentialem ordinem illa respiciat ut causata. Secundum membrum huius divisionis minus videtur esse sub diviso. Hoc autem sic probatur: nam et tunck respectu tertii, quod est causa ipsorum, essentialiter ordinantur1, igitur et inter se; tune etiam causa communis quasi remota causa intelligitur respectu posterioris priore non causato; tune etiam posterius non potest esse sine priore. 7

Primum membrum secundae divisionis, quod est causa, famose subdividitur in quatuor causas satis notas: finalem etm efficientem, materialem et formalem; et posterius sibin oppositum dividitur in quatuor sibi correspondentia, scilicet in ordinatum ad finem quod, ut breviter loquar, dicatur finitum; et in effectum; et in causatum ex materia quod dicatur materiatum; et in causatum per formam quod dicatur formatum. Huius divisionis dividentium rationes hic transeo, quia° alibi diffusius haec tractavi et inferius quandoque tangentur quando materia id requiret.

8

Huius capituli fruetum summatim colligo: Ordo essentialis per sex ordines dividentes evacuatur, videlicet per quatuor ordines causae ad causatum, et per unum causati ad causatum comprehendendo hic sub eodem duo membra tertiae divisionis, et per unum eminentis ad excessum.

QUARTA DIVISIO.

i causa om. Miiller k

tune Miiller (s najboljim rukopisima): utiumquc causatum Roehe W

1

ordinatur Roehe IV

111 n

et om. Roehe W

sibi om. Miiller

° quia om. Miiller

34

Rasprava o prvom principu 7-8 samo ono što je bliže najbližem uzroku i jednog i drugog, nego također i ono što je bliže udaljenom uzroku. Zamisli, ako najbliži uzrok jednog - nek bude A - nije ni na koji način uzrok drugog — nek bude B — nego neki drugi prijašnji uzrok je najbliži uzrok onog B i udaljeni je uzrok onoga čiji je neki drugi uzrok najbliži uzrok, tada će između tih prouzročenih postojati bitni poredak kao poredak prije prouzročenog prema poslije prouzročenom, i to ako se uzročnost zajedničkog uzroka oboga odnosi po bitnom poretku na njih kao prouzročene. Manje se vidi da je drugi član ove podjele u podijeljenom. Ali on se dokazuje tako: naime ijednom s obzirom na treće, koje je njihov uzrok, oba člana se bitno redaju, dakle i međusobno. Zatim, također se i zajednički uzrok razumijeva kao udaljeni uzrok s obzirom na kasniji član, ako raniji nije prouzročen. Nadalje, također kasniji član ne može biti bez ranijeg. ČETVRTA PODJELA. Prvi član druge podjele, koji je uzrok, glasovito se dijeli dalje na četiri dostatno poznata uzroka: finalni, tvorni, materijalni i formalni; i poslije sebi suprotstavljen dijeli se na četiri sebi odgovarajuća člana, dakle na onaj koji je usmjeren na cilj, koji se, da kratko kažem, može nazvati cilju usmjereni, i na učinak, i na onaj koji je prouzročen od materije, koji se može nazvati materijalizirani, i na onaj koji je prouzročen formom, koji se može nazvati formirani. Ovdje prelazim preko diobenih razloga ove podjele, jer sam to opširnije obradio na drugom mjestu i katkad se to dalje dodiruje kada materija to zahtijeva.

7

Plod ovoga poglavlja sažimam: bitni poredak se iscrpljuje putem šest poredaka koji se dijele, dakle putem četiri poretka od uzroka prema prouzročenom i putem jednog poretka od prouzročenog prema prouzročenom, obuhvaćajući ovdje u istom poretku dva člana treće podjele, i putem jednog poretka od onoga koje nadmašuje prema nadmašenom.

8

35

Tractatus de primo principio12— Harum divisionum ostensio duo adhuc ostendi requirit, scilicetp quod membra cuiuslibet inter se repugnent, et quod evacuent rationem divisi. Quae duo in sequenti capitulo, quantum opus erit ad propositum, ostendentur; in quo etiam quaedam generales propositiones necessariae proponentur, et praedicti ordines et eorum extrema secundum necessariam vel non necessariam concomitantiam conferentur, quia dictorum comparationes ad sequentia bene valent.

P scilicet om. Miiller

36

Rasprava o prvom principu13— Pokazivanje ovih podjela zahtijeva još dvoje: dakako to da se članovi ma koje podjele isključuju međusobno i da iscrpljuju sadržaj podijeljenog. Ovo se dvoje pokazuje u slijedećem poglavlju, ukoliko to bude trebalo za ovu nakanu, u kojem se također izlažu neke opće, nužne postavke, i imenovani redovi i njihovi članovi se uspoređuju po tome što donose sa sobom nužno ili ne nužno, jer usporedbe rečenih dobro vrijede za ono što slijedi.

37

CAPITULUM SECUNDUM

9

De dictis quatuor divisionibus ostendendis et de extremis dictorum ordinum essentialium comparandis hic proceditur arguendo. Domine deus noster, qui doctorem venerabilem Augustinum de te trino scribentem infallibiliter docuisti quod ipse in primo libro de Trinitate 1 scribit dicens: Nulla omnino res est quae seipsam gignat ut sit — nonne tu nobis aeque certitudinaliter impressisti hane similem veritatem: PRIMA CONCLUSIO:

Quia nulla omnino res essentialem ordinem

habet ad se. Nam de ordine eminentiae quid est impossibilius quam idem seipsum excedere secundum perfeetionem essentialem? De aliis sex ordinibus quid impossibilius quam idem a se essentialiter dependere, quam sine seipso posse esse secundum intellectum huius superius assignatum? Hoc etiam consonat veritati: SECUNDA CONCLUSIO:

Quia in quocumque ordine essentiali est

circulus impossibilis. Quia si quidquid est prius priore, est prius posteriore: sequitur oppositum primae ex secunda negata. Idem etiam erit prius essentialiter et posterius eodem, et ita perfeetius et minus perfeetum eodem, vel dependens et independens respectu eiusdem, quae longe sunt a vero. Hune circulum excludit Aristoteles a demonstrationibus, 1° Posteriorum 2 , nec minus impossibilis est in rebus. 1 AUGUSTINUS, De Trin. t c. 1 (PL 42, 820) 2

ARISTOTELES, Analyt. Post. 11. 6 (c. 3, 72 b 25)

38

D R U G O POGLAVLJE

Ovdje se ide naprijed dokazujući iz pokazivanja imenovanih ćetiriju podjela i iz usporedbe članova imenovanih bitnih poredaka. Gospodine naš Bože, koji si nepogrešivo poučio časnog doktora Augustina da piše o Tebi Trojedinom, jer on sam u prvoj knjizi O Trojstvu piše govoreći: Uopće ne postoji nijedna stvar koja bi mogla roditi samu sebe da bi postojala. - Nisi li Ti nama jednako sigurno utisnuo ovu sličnu istinu: PRVI ZAKLJUČAK:

Jer uopće nijedna stvar nema bitnog poretka

prema samoj sebi. Jer u poretku prvenstva stoje nemogućije nego da isto nadilazi samo sebe u bitnoj savršenosti? Kod drugih šest poredaka što je nemogućije nego da isto ovisi bitno o sebi, nego da isto može postojati bez samoga sebe po gore opisanom poimanju ovoga? Ovo je također sukladno istini: DRUGI ZAKLJUČAK:

Jer je krug u bilo kojem bitnom poretku

nemoguć. Jer ako je nešto prije onoga što je prije, prije je i onoga što je poslije: iz zanijekanog drugog suda slijedi suprotnost prvog suda. Isto bi također moglo biti bitno prije i poslije istog, i tako savršenije i manje savršeno od istog, ili ovisno ili neovisno s obzirom na isto, što je daleko od istinitog. Ovaj krug isključuje Aristotel iz dokaza, u prvoj knjizi Drugih analitika, i nije manje nemoguć u stvarima.

39

9

-

- Tmctatus de primo principio 10-11

Iuxta hane secundam tertiam quandam, quae a prima probatur et in ipsa satis ineluditur, explico, quia inferius utar ipsa: TERTIA CONCLUSIO:

Quod non est posterius priore, nec posteriore.

Sequitur ex affirmativa dicta. Et ex ista sequitur: Quod non dependet a priore, nec dependet a posteriore. Et ultra: Quod non est causatum causae prioris, nec posterioris, quia posterior in causando dependet a priore causante. 10

11

Iam te deo duce dictos sex ordines invicem comparemus, et primo quatuor ordines causae ad causatum. Istorum tamen differentiam vel in dividendo sufficientiam, quia satis nota videtur utraque, hic prosequi praetermitto; prolixum enima posset esse nec ad propositum necessario requisitum. Tantummodo dictos ordines quantum ad concomitantiam vel consecutionem ex parte causati in sex conclusionibus comparabo. QUARTA CONCLUSIO:

Quod non est finitum, non est effectum.

Probatur primo sic: Quia quod non est ab aliqua causa per se efficiente, non est effectum; quod non est ad finem, non est a causa efficiente per se; igitur etc. Maior sic probatur: Quia in nullo genere 'per accidens' est primum; quod Aristoteles satis exprimit 2° Physicorum3, ubi času et fortuna tamquam causis per accidens priores ponit necessario naturam et intellectum tamquam causas per se in illo genere causae. Quod autem non est a primo, non est a posteriori, ex tertia iam praemissab (loquor de positivis, quae sola sunt proprie effectibilia). Patet igitur maior. — Minor sic probatur: Agens per se omne agit propter finem quia nullum frustra, quod Aristoteles in 2° Physicorum4 determinat de natura, de qua minus videtur; ergo tale nihil efficit nisi propter finem.

"proxilum cnim: quia prolixum Roche W ARISTOTELES, Phys. II I. 66-67

(c. 6, 198 a 5—13)

b

et adcl. Roche W

4

ARISTOTELES, Phys. II L 49 (c. 5, 196 h 1 7 - 2 2 )

40

—

-

-

Rasprava o prvom principu 10-11 -

Iz ovog drugog suda razvijam onaj treći, koji se dokazuje iz prvog i u njemu je dostatno uključen, jer ću se njim dalje služiti. TREĆI ZAKLJUČAK:

Sto nije poslije onoga prije, nije ni poslije

onoga poslije. On slijedi iz imenovanog afirmativnog suda. I iz njega slijedi: Što ne ovisi o onom prije, ne ovisi ni o onom poslije. I dalje: Što nije prouzročeno prijašnjim uzrokom, nije ni kasnijim, jer kasniji uzrok u uzrokovanju ovisi o prijašnjem uzroku. Upravo pod Tvojim vodstvom, Bože, želimo usporediti međusobno šest imenovanih poredaka, i to najprije četiri poretka uzroka prema prouzročenom. Ipak propuštam ovdje slijediti njihovu razliku ili dostatnost u podjeli, jer se i jedna i druga čini dosta poznatom. Jer bi to moglo biti opširno i ne traži se nužno za (našu) nakanu. Samo ću imenovane poretke u šest zaključaka usporediti s obzirom na ono što njih prati ili što iz njih slijedi na strani prouzročenog. ČETVRTI ZAKLJUČAK:

Što nije ciljem određeno, nije učinjeno.

Najprije se dokazuje ovako: jer što nije od nekog uzroka po sebi tvornog, nije učinjeno; što nije radi cilja, nije od tvornog uzroka po sebi; dakle itd. Gornja se premisa dokazuje ovako: jer u nijednom rodu nije prvo ono što je 'per accidens', što Aristotel izražava dostatno u 2. knjizi Fizike, gdje slučaju i sreći kao uzrocima per accidens postavlja prirodu i intelekt nužno primarnijim kao uzroke po sebi u onom rodu uzroka. A što nije od prvog, nije ni od kasnijeg, upravo po trećoj premisi (govorim o pozitivnim učincima koji su jedino u pravom smislu učinljivi). Gornja je premisa, dakle, jasna. - Donja se dokazuje ovako: sve ono što je po sebi djelatno djeluje radi cilja, jer nijedno ne djeluje uzalud, što Aristotel u 2. knjizi Fizike određuje o prirodi, kod koje se to manje vidi; dakle takvo nešto ne čini ništa osim radi cilja.

41

10

11

Tractatus de primo principio 12

—

Probatur conclusio principalis secundo sic: Finiš est prima causa in causando; ideo ipsum dicit Avicenna5 esse causam causarum. Quod etiam probatur ratione: Quia enim finiš movet metaphorice ut amatus, ideo efficiens efficit formam in materia; non autem finiš movet ut amatus, quia aliqua alia causa causat; est ergo finiš prima causa essentialiter in causando. — Hoc etiam sic probatur: Aristoteles in 5° Metaphysicae6 finem esse causam ostendit, quia per ipsum respondetur ad quaestionem 'propter quid', quae quaestio quaerit causam; ergo cum per ipsum datur primum 'propter quid' erit prima causa. Assumptum patet: Quaesitoc 'quare efficit?' respondetur 'quia amat vel intendit finem', non e converso. Ex primitate finiš tripliciter iam ostensa sequitur conclusio principalis: quia cuius non est causa prior, nec posterior, iuxta tertiam iam praemissam. QUINTA CONCLUSIO: Qiiocl non est effectum, non est finitum.

Probatur: Quia finiš non est causa nisi inquantum ab ipso tamquam a priore essentialiter dependet esse finiti. Patet: quia quaelibet causa est sic prior inquantam causa. Non autem dependet finitum quantum ad esse a fine ut sic priore nisi inquantum finiš ut amatus movet efficiens ad dandum illi esse; ita quod efficiens non daret esse in suo genere nisi fine causante in sua causalitate. Nihil ergo causat finiš nisi quod efficitur ab efficiente quia amante finem. Hic corollarium sequitur: Non tacendum quod falsa imaginatio est de fine, quod illud est causa finalis entis, quod est operatio ultima vel obiectum quod per illam operationem attingitur. Si intelligatur quod tale inquantum tale est causa finalis, falsum est, quia illud consequitur esse nec esse finiti dependet essentialiter ab illo inquantum tale. Sed praecise illud, propter quod amatum ab efficiente efficiens facit aliquid esse, quia ordinatum ad amatum illudd inquantum amatum est causa finalis facti. -s AVICENNA. Met. VI e. 5 (f. 94 va)

c

enim add. Roehe W

6

d

illud. om Miiller

ARISTOTELES, Met. Vi 2 (c. 2, 1013 a 3 3 - 3 5 )

42

Rasprava o prvom principu13— Glavni zaključak se dokazuje zatim ovako: cilj je prvi uzrok u uzrokovanju. Zbog toga Avicena kaže daje on uzrok uzroka. — To se također dokazuje razmišljanjem: jer cilj doista, metaforički rečeno, pokreće kao ljubljen, zbog toga tvorni uzrok tvori formu u materiji; cilj ipak ne pokreće kao ljubljen, jer neki drugi uzrok prouzročuje. Cilj je, dakle, bitno prvi uzrok u uzrokovanju. — To se također dokazuje ovako: Aristotel u 5. knjizi Metafizike pokazuje daje cilj uzrok, jer se njime odgovara na pitanje 'radi čega?' Ovo pitanje traži uzrok, jer se njime, dakle, daje prvo 'radi čega', to će biti prvi uzrok. Pretpostavka je jasna. Na pitanje: 'Zašto nešto tvori?', odgovara se: 'jer ljubi cilj ili za njim teži', ne obratno. Iz prvenstva cilja već trostruko pokazanog slijedi glavni zaključak: jer što nema raniji uzrok nema ni kasniji uzrok, upravo prema trećoj premisi. PETI ZAKLJUČAK: Što nije tvoreno, nije ciljem određeno.

Dokazuje se: Cilj je uzrok samo ukoliko o njemu kao prijašnjem bitno ovisi bitak ciljem određenog. Jasno je: jer svaki uzrok je tako prijašnji ukoliko je uzrok. A ciljem određeno s obzirom na bitak ovisi o cilju kao tako prijašnjem samo ukoliko cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na davanje bitka njemu (ciljem određenom). Tako što bi tvorni uzrok davao bitak u svom rodu samo ako cilj uzrokuje u svojoj uzročnosti. Cilj, dakle, ne uzrokuje ništa osim što tvorni uzrok tvori zato jer ljubi cilj. Ovdje slijedi dopuna: Ne treba prešutjeti da je lažna predodžba cilja to da je finalni uzrok bića ono što je njegova posljednja djelatnost ili predmet koji se postiže tom djelatnošću. Ako se shvati da je takvo kao takvo finalni uzrok, lažno je, jer je ono posljedica bitka, i bitak ciljem određenog ne ovisi bitno o onom kao takvom. Ali točno ono, radi čega je ljubljeno od tvornog uzroka, tvorni uzrok čini neki bitak, jer je usmjeren na ljubljeno — ono ukoliko je ljubljeno je finalni uzrok učinjenog.

43

12

-

- -

Tmctatus de primo principio 13

-

- •

Quandoque bene obiectum operationis ultimae est tale amatum, ideo finalis causa: non quia terminus operationis tališ naturae, sed quia amatum a causante illam naturam. Tamen bene operatio ultima alicuius vel quod per ipsam attingitur quandoque dicitur finiš, quia ultimum et aliquo modo optimum, et ita habet aliquas condiciones causae finalis. Non ergo Aristoteles7 poneret intelligentias proprie habere causam finalem et non efficientem; sed vel tantum finem extendendo £finem'e ad obiectum operationis optimae, vel si proprie daret efficiens, non quidem per motum neque per mutationem, quia causae quatuor pertinent ad considerationem metaphysici et sic abstrahunt a seipsis ut pertinent ad considerationem physici. Nec poneret primum dare esse eis post non esse, si ponit eas sempiternas et necessarias, saltem kpost' duratione, sed 'post' ordine tantum naturae, sicut exponit Avicenna rationem creationis 6° Metaphysicae capitulo 2° Utrum autem causato repugnet necessitas an non, propositum non infringit. Si posset aliquod efficiens simpliciter necessario causare ec finiš aliquis necessario finiret, et non e converso, saltem quodlibet causatum non tantum est possibile ut opponitur impossibili, sed etiam ut opponiiur necessario ex se, quia est obiectum sive terminus potentiae suae causae; licet non sit possibile ut opponitur necessario in communi secundum philosophos, quia talem contingentiam a separatis negarent. Patet aliud corollarium, quod finiš non est causa finalis efficientis, sed effectus; unde quod dicitur: 'Agens agit propter finem', non intelligendum est suum, sed sui effectus. SEXTA

CONCLUSIO:

Quod non est effectum, non est materiatum.

Probatur: quia materia de se est in potentia contradictionis ad formam; igitur non est ex se actu per formam; ergo ab aliquof alio reducente istam potentiam ad actum. Illud est efficiens compositum, quia idem est Nacere compositum' et 'materiam esse actu per formam'. 7

cf. ARISTOTELES, Met. XII t. 43 et 48 (c. 8. 1073 a 34 ssq. ct 1074 a 17 ssq.)

* finem om. Miiller

* AVICENNA, Met. VI c. 2 (f. 92 ra)

44

f

aliquo om Miiller

Rasprava o prvom principu 13

—

Katkad je zaista predmet posljednje djelatnosti takvo ljubljeno, zato i finalni uzrok: ne jer je završetak djelatnosti takve naravi, nego jer je ljubljen od onoga koji uzrokuje tu narav. Unatoč tomu se zaista posljednja djelatnost nekoga, ili ono što se njome postiže, naziva cilj, jer je posljednje na neki način i najbolje i tako ima neke vlastitosti finalnog uzroka. Aristotel, dakle, ne bi smio pretpostaviti da inteligencije imaju u pravom smislu finalni uzrok, a ne i tvorni. Nego ili samo cilj protežući tako 'cilj' na predmet najbolje djelatnosti, ili ako bi dopustio tvorni uzrok u pravom smislu, tada zaista ne po kretanju i promjeni, jer se četiri uzroka tiču metafizičareva razmišljanja i tako apstrahiraju od samih sebe da pripadaju fizičarevu razmišljanju. Također ne bi smio pretpostaviti da Prvo daje njima bitak poslije nebitka, ako pretpostavlja da su one vječne i nužne, barem u smislu onog 'poslije' u trajanju, nego u smislu onog 'poslije' samo po poretku prirode, kako izlaže Avicena smisao stvaranja u 6. knjizi Metafizike, u drugom poglavlju. Protivi li se pak prouzročenom nužnost ili ne, nema nikakva utjecaja na izloženo. Ako bi moglo neko koje tvori uzrokovati jednostavno nužno i ako bi neki cilj nužno proizvodio ono ciljem određeno, a ne obratno, barem tada svako prouzročeno nije samo moguće kao ono koje se suprotstavlja nemogućem, nego se također suprotstavlja nužno iz sebe, jer je predmet ili završetak moći svoga uzroka; iako ne bi bilo moguće da se suprotstavlja nužno u općem smislu po filozofima, jer bi takvu kontingenciju zanijekali odvojenim supstancijama. Jasna je druga dopuna: Cilj nije finalni uzrok tvornog uzroka, nego učinka. Zato se kaže: 'Ono što djeluje djeluje radi cilja', ne treba pod tim razumjeti njegov cilj, nego cilj njegova učinka. ŠESTI ZAKLJUČAK:

Sto nije tvoreno, nije određeno materijom.

Dokazuje se: jer je materija od sebe u moći proturječja prema formi, zato nije iz sebe u činu po formi, dakle od nekog drugog koji dovodi tu moć do čina. To (drugo) čini cjelinu, jer je isto 'činiti cjelinu' i 'materija je u činu po formi'.

45

.....

Tractatus dc primo principio 14

-

Prima consequentia patet: quia potentia mere passiva et contradictionis non se reducit ad actum. Sig dicas formam reducere ipsam potentiam ad actum, verum est formaliter. Sed cum praeintelligantur forma et materia non unita, illud a quo uniuntur habet rationem cuasae efficientis, quam sequitur actuatio formalis. Secundo probatur conclusio: quia efficiens est proxima causa finali; igitur prior materia. Cuius non est prior, nec posterior. — Prima propositio hic probatur: Nam metaphorice 'movere ut amatum' est causatio finiš: sic movet efficiens, non aliam causam. Tertio probatur: quia compositum est vere unum; ergo habet aliquam entitatem unam quae nec est entitas materiae nec formae. Et ista una entitas est causata non a duabus entitatibus primo, quia nihil unum est ex pluribus nisi virtute unius, nec ab altero duorum primo, quia utrumque illorum est diminutum respectu entitatis totalis; ergo ab uno aliquo extrinseco. SEPTIMA CONCLUSIO: Qiiod non est materiatum, non est forma-

tum, et e converso. Probatur: Quod non est materiatum, non est compositum ex partibus essentialibus; quia in omni sic composito per se uno altera pars est potentialis, quia non fit unum per se nisi ex potentia et actu - 7° et 8° Metaphysicae9. Quod igitur non habet partem per se potentialem, non est compositum; igitur nec formatum, quia formatum est compositum habens formam partem sui. - Sicut argutum est de materia et forma, ita potest argui de subiecto et accidente suo modo. Confirmatur ista probatio iuxta illud Aristotelis 7° Metaphysicae10: Si quid esset ex unico elemento, non esset nisi illud; imo illud non esset elementum - ex prima conclusione huius secundi. Igitur a simili: Si quid habet tantum unam partem essen-

y si: et si Roehe W ^ cl. ARISTOTELES. Met. VII t. 27 (c. 8. 1033 b 16-19); VIII t. 16 (c. 6, 1045 b 20) 10

ARISTOTELES. Met. VII t. 60 (c. 17. 1041 b 22)

46

Rasprava o prvom principu

13

—

Prva posljedica je jasna: jer čisto pasivna moć i koja je moć proturječja ne dovodi sebe do čina. Ako kažeš da forma dovodi samu moć do čina, formalno je istinito. Ali budući da se materija i forma predrazumijevaju kao nesjedinjene, ono koje ih sjedinjuje ima smisao tvornog uzroka, nakon kojega slijedi formalno aktuiranje (činjenje). Drugo, dokazuje se zaključak: jer je tvorni uzrok najbliži finalnom, zato je prije materije. Sto nema uzroka prije nema ga ni kasnije. — Prvi sud se dokazuje ovdje: jer, metaforički rečeno, 'pokretati kao ljubljeno' jest finalno uzrokovanje; koje tako pokreće tvorni uzrok, ne drugi uzrok. Treće, dokazuje se: Ono što je sastavljeno uistinu je jedno, dakle ima nekakav jedan entitet, koji nije ni entitet materije ni entitet forme. I taj jedan entitet nije prvotno prouzročen od dvaju entiteta, jer nijedno jedno ne dolazi od više (entiteta), nego snagom jednog, niti prvotno od jednoga od dvoga, jer i jedno i drugo od njih je manje od entiteta cjeline, dakle od nekog jednog izvanjskog. SEDMI ZAKLJUČAK:

Sto nije određeno materijom, nije određeno

ni formom, i obratno. To se dokazuje: Što nije određeno materijom, nije sastavljeno iz bitnih dijelova, jer u svakom tako sastavljenom, jednom po sebi, jedan je od dijelova potencijalan, jer jedno po sebi nastaje samo iz potencije i čina - prema 7. i 8. knjizi Metafizike. Što, dakle, nema dio koji je po sebi potencijalan, nije sastavljeno, zato ni formom određeno, jer ono što je formom određeno, jest sastavljeno, jer ima formu kao dio sebe. - Kako je dokazano o materiji i formi, tako se može dokazivati o subjektu i akcidentu na odgovarajući način. Ovaj se dokaz potvrđuje onim iz Aristotelove 7. knjige Metafizike. Ako bi se nešto sastojalo iz jedinog elementa, bilo bi samo to, štoviše ono ne bi bilo element - prema prvom zaključku ovog drugog poglavlja. Dakle slično tomu: Ako nešto ima samo jedan

47

Tractatus de primo principio12— tialem, non est nisi illa; imo illa non est pars nec causa, propter primam dictam. Ergo omne causatum ex aliqua causa intrinseca habet etiam aliam intrinsecam concausantem; et ita patet propositum. 15

OCTA VA CONCLUSIO: Quod non est causatum a causis extrinsecis, non est causatum ex intrinsecis. Haec ex praemissis quatuor satis patet; habet tamen probationes speciales. Prima est quia causalitates causarum extrinsecarum perfectionem dicunt cui non est annexa necessario imperfectio; causae intrinsecae de necessitate habent imperfectionem annexam. Itaque causae extrinsecae priores sunt in causando intrinsecis sicut perfectum imperfecto. Adiunge tertiam conclusionem: sequitur propositum. Secunda est istah: quia intrinsecae possunt esse in se causatae respectu extrinsecarum; ergo sunt posteriores in causando respectu earum. - Antecedens patet de forma, patet etiam de materia inquantum pars est; sed <de>' ipsa in se inferius ostendetur.

16

NONA CONCLUSIO: Quatuor genera causarum in causando idem essentialiter ordinantur. Patet ex quinque praemissis. Sed ex se videtur rationabilisJ quod multa a quibus idem essentialiter dependet ordinem habeant, secundum quem illud ab eis ordinate dependeat k . Nam omnia1 multa ex quibus non fit unum ut ex actu et potentia vel omnino nullam habent unitatem ordinis, non causant aliquid essentialiter idem. Cum igitur quatuor genera causarum™ non sunt partes alicuius unius compositi ex ipsis sicut ex actu et potentia, nec11 omnino nullam habent unitatem inquantum causant, quomodo tune aliquid idem causarent 0 ? Igitur habent unitatem ordinis h

ista om. Miiller

' de om. Miiller (nedostaje u najboljim rukopisima; to zahtijeva smisao) j rationabile Roche W

k

dependet Roche W

48

1

omnia om. Roche W

Rasprava o prvom principu 15-16 bitni dio, ono je samo to, štoviše ono nije ni dio ni uzrok, zbog prvog imenovanog suda. Dakle, sve ono što je prouzročeno nekim unutarnjim uzrokom, ima također drugi unutarnji suprouzročujući uzrok, i tako je jasno ono izloženo. OSMI ZAKLJUČAK: Što nije prouzročeno izvanjskim uzrocima, nije prouzročeno ni unutarnjim uzrocima.

15

Ovaj je zaključak dostatno jasan iz četiriju premisa, ipak ima posebne dokaze. Prvi je dokaz: uzročnosti vanjskih uzroka izriču savršenost s kojom nije nužno povezana nesavršenost; unutarnji uzroci imaju nesavršenost po nuždi povezanu. Zato su izvanjski uzroci u prouzročenju prije unutarnjih uzroka, onako kao što je savršeno prije nesavršenog. Tome dodaj treći zaključak: tada slijedi ono izloženo. Drugi je dokaz: Unutarnji uzroci mogu biti u sebi prouzročeni s obzirom na vanjske, dakle su u procesu prouzročenja poslije vanjskih. — Prethodni sud je jasan iz forme, također je jasan iz materije, ukoliko je ona dio, ali o njemu u sebi pokazuje se dalje. DEVETI ZAKLJUČAK: Četiri vrste uzroka su kod prouzročenja istog bitno poredane. Jasno je iz pet premisa. Ipak se čini utemeljivim da mnoge stvari, o kojima isto ovisi bitno, imaju poredak, po kojemu ono ovisi o njima poredano. Jer sve mnoge stvari, iz kojih ne nastaje jedno kao iz akta i potencije, ili nemaju uopće nikakvo jedinstvo poretka, ne prouzročuju nešto bitno isto. Budući da, dakle, četiri vrste uzroka nisu dijelovi nekog jednog, sastavljenog iz njih kao iz akta i potencije, i nemaju uopće nikakvo jedinstvo ukoliko prouzročuju, kako bi tada mogle prouzročiti nešto isto? Imaju, dakle,

m quatuor genera causarum: causae quatuor generum Miiller (s najboljim rukopisima); smisao je isti.

» nec: si etiam pojedini rukopisi; ovaj odstupajući način čitanja sigurno pogađa smisao, mišljen od Skota, gramatički korektnije od predanog teksta. ° causaretur Miiller

49

16

Tractatus de primo principio12— inquantum causant causatum, quo ordine omnes sunt unum, respectu tertii scilicet, in causando, sicut multa in universo per ordinem sunt unum in essendo. Et qualis sit ordo istorum generum causae, patet ex dictis de fine et efficiente: inter se exp secunda probatione quartae et secunda probatione sextae, et ad alias causas ex eisdem et ex octava. Qualis autem sit intrinsecarum inter se, nolo hic multum prosequi inquirendo; parum illis utar in processu. Videtur tamen materia prior secundum independentiam, quia contingens et informans videtur dependere a permanente et informato, quia informanti praeintelligitur formabile. Et ita exponunt quidam Augustini Confessiones11 de prioritate materiae respectu formae. Et si quaerisq quo ordine est prior, respondeo: sicut causatum propinquius eidem causae remotae; propinquius, inquam, necessario secundum istumr ordinem, secundum quem nunc forma causatur ab ipsas. Tamen forma est prior secundum eminentiam quia perfectior; quod tamquam planum accipit Aristoteles 7° Metaphysicae12 ubi comparat ea, licet ex dictis eius alibi, 9° Metaphysicae13, de actu et potentia, possit probari. Intellige autem quod aliud est causas in causando sive secundum causationem esse essentialiter ordinatas, et aliud est ea quae sunt causae esse essentialiter ordinata, sicut patet per Avicennam 6° Metaphysicae 5° 14. Nam primum verum est et ostensum; alias istae essent falsae: 'Quia amat finem, ideo efficit effectum', et 'Quia efficit, ideo forma informat et materia materiat', quae tamen communiter admittuntur. Sucundum autem falsum est. Nam illud quod est finiš non est causa eius quod est efficiens, nec quandoque e converso. Communiter autem illud quod est efficiens non est causa eius quod est materia, quia eam supponit.

11

P ex: u Miiller W i quaeras Roehe

r

AUGUSTINUS, Confess. XII c. 4 (PL 32, 827) s

illum Miiller

ipsa conieci: ipso Mss.

12

ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5)

13

ARISTOTELES, Met. IX t. 13 (c. 8, 1049 b 5)

50

Rasprava o prvom principu13— jedinstvo poretka ukoliko prouzročuju prouzročeno, u tom poretku svi su jedno s obzirom, dakako, na treće u uzrokovanju, onako kako su mnoge stvari u univerzumu po poretku jedno u bitku. I kakav je poredak tih vrsta uzroka, jasno je iz onoga što je rečeno o cilju i tvornom uzroku: njihov odnos međusobno iz drugog dokaza četvrtog zaključka i iz drugog dokaza šestog zaključka, i njihov odnos prema drugim uzrocima iz tih istih i iz osmog zaključka. Kakav je pak odnos unutarnjih uzroka međusobno, neću ovdje nastaviti mnogo istražujući, u nastavku služit ću se njima premalo. Ipak se čini da je materija prije po neovisnosti, jer se čini da ono koje pridolazi i koje daje formu ovisi o onom koje traje i koje prima formu, jer se razumijeva da je formljivo prije onoga koje daje formu. I tako neki izlažu Augustinove Ispovijesti o prioritetu materije spram forme. I ako pitaš u kojem je poretku prije, odgovaram: kao što je prouzročeno bliže istom udaljenom uzroku, kažem, bliže je nužno po tom poretku, po kojem se sada forma pouzročuje od njega. Unatoč tome forma je prije po prvenstvu, jer je savršenija, što kao posve jasno prihvaća Aristotel u 7. knjizi Metafizike, gdje ih uspoređuje, iako bi se to iz njegovih iskaza o aktu i potenciji na drugom mjestu, u 9. knjizi Metafizike, moglo jasno dokazati. Ipak shvati to: Drugo je da su uzroci u uzrokovanju bitno poredani ili po uzročnosti, i drugo je da su oni koji su uzroci bitno poredani, kako je jasno po Aviceni, u 6. knjizi Metafizike, u 5. poglavlju. Jer ono prvo je istinito i pokazano, inače bi ti sudovi bili lažni: 'Jer ljubi cilj, zato tvori učinak', i: 'Jer tvori, zato forma daje formu, a materija daje materiju', koji se ipak općenito dopuštaju. Drugo je ipak lažno. Jer ono što je cilj, nije uzrok onoga što je tvorni uzrok, niti ikad obratno. Uopće ipak ono što je tvorni uzrok, nije uzrok onoga što je materija, jer nju pretpostavlja.

14

AVICENNA, Met. VI c. 5 (f. 94 va)

51

Tractatus de primo principio12— 18

Expedito de comparationibus membrorum quartae divisionis de tertia breviter transeo, quia planum est eius dividentia repugnare et evacuare divisum. Quia: Si duo comparantur ad eandem causam, aut igitur proximam aut remotam. DECIMA CONCLUSIO:

De secunda divisione duas conclusiones propono. Prima est de distinctione membrorum: UNDECIMA CONCLUSIO: Non omne causatum causae propinquius est causa causati remotioris ab eadem causa; igitur est aliquod causatum prius, non tamen prius quod est causa.

Antecedens huius probatur exemplo et ratione. Ponitur tale exemplum: Quantitas est propinquius causatum qualitate, non tamen eius causa. Patet discurrendo per causas. — Probatur etiam ratione, quia...* 19

Secunda conclusio est de sufficientia divisionis: DUODECIMA CONCLUSIO: Nihil dependet essentialiter nisi a causa vel a causato propinquiori alicui causae.

Probatur: Quia si dependet ab aliquo alio, sit illud aliud A et dependens sit B. A non existente B non erit. Sed A non existente omnes per se causae ipsius B possunt concurrere, et etiam omnia causata istis causis propinquiora quam B possunt esse iam causata: Quia A nullum istorumu est per tev, igitur omnibus causis per se concurrentibus et omnibus causatis propinquioribus ipso B iam positis B non erit. Igitur omnes istae causae per se non sunt sufficientes causae etiam illis propinquioribus iam causatis. Consequentia patet: quia causae sufficientes iam causatis propinquioribus positis possunt causare remotius causatum.

* "Ratio" nedostaje; Miiller i Roche nadovezuju slijedeći tekst neposredno, ali što ne odaje nikakav smisao, kako pokazuje Rocheov prijevod. u

illorum Miiller

v

per te: parte Miiller, Roche, (tako češće krivo razumljeno); kod W-a nije poboljšano unatoč točnom prijevodu.

52

Rasprava o prvom principu 18-19 Lako od usporedbi članova četvrte podjele prelazim ukratko trećoj podjeli, jer je jasno da se njezini članovi podjele isključuju i iscrpljuju podijeljeno. Jer:

18

Ako se dva (člana) uspoređuju s istim uzrokom, zato ili s najbližim ili s udaljenim (uzrokom). DESETI ZAKLJUČAK:

O drugoj podjeli izlažem dva zaključka. Prvi je o distinkciji članova: Nije svako, koje je bliže prouzročeno uzrokom, uzrok udaljenije prouzročenog od istog uzroka; dakle, neko koje je prouzročeno prije, nije ipak prije koje je uzrok. JEDANAESTI ZAKLJUČAK:

Prethodni sud ovoga zaključka dokazuje se primjerom i razmišljanjem. Navodi se takav primjer: Kvantiteta je bliže prouzročena nego kvaliteta, ipak nije njezin uzrok. To je jasno iz prolaska kroz uzroke. - Također se dokazuje razmišljanjem, jer ... Drugi je zaključak o dostatnosti podjele: Sve ovisi bitno o uzroku ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka. DVANAESTI ZAKLJUČAK:

Dokazuje se: Jer ako ovisi o nekom drugom, tada je jedno od toga A i ono koje ovisi je B. Ako A ne postoji, neće postojati ni B. Ali ako A ne postoji, tada svi uzroci po sebi samoga B mogu zajednički djelovati, i također svi prouzročeni, koji su bliže tim uzrocima nego tom B, mogu već biti prouzročeni: Jer A nije nijedno od tih po tebi, neće, dakle, biti B, iako svi uzroci po sebi djeluju zajednički i iako su svi prouzročeni, koji su bliži od samoga B, već postavljeni. Dakle, svi ti uzroci po sebi nisu dostatni uzroci, iako su već prouzročeni onim bližima. Posljedica je jasna: jer dostatni uzroci mogu prouzročiti udaljenije prouzročeno, ako su postavljeni bliži prouzročeni.

53

19

Tractatus de primo principio12— Si dicas quod argumentum non concludit quin possint, sed quod non causant, hoc nihil est. Nam A non positow esse per te B non potest esse. Positis omnibusx ex parte causarum omnium et causatorum priorum A non potest esse per illa, quia non est aliquod illorum nec causabile ab eis. Ergo B non potest esse per illa; nam per nihil potest aliquid esse, per quod non potest esse sine quo impossibile est illud esse. Si dicas; 'Compositum potest esse per agens naturale, non tamen potest materia esse per ipsum sine qua impossibile est compositum esse', instantia nihil valet; quia agens naturale non est causa tota compositi, a quo scilicet, circumscripto quocumque alio, potest esse compositum. De tali loquor; quia si omnes causas in omni genere causae ordinatas ad B coniungam et effectus omnes propinquiores ipso B sint producti, per omnes istas A non potest esse, quia non est causa nec causatum de numero istorum; et sine A, B non potest esse. Ergo per omnes istas simul iunctas B non potest esse; ergo omnes istae simul iunctae non sunt totaliter causa ipsius B: Quod est oppositum positi. De prima divisione similes conclusiones duas propono. Prima, quod eius membra invicem distinguuntur^. Non omne excessum dependet essentialiter ab eminente. Ergo primae divisionisz primum membrum non infert secundum. DECIMA TERTIA CONCLUSIO:

Probatio antecedentis: Species nobilior est eminens respectu minus nobilis, puta contrarium respectu minus contrarii; nec tamen respectu eius est aliqua causa - patet inductive - nec causatum propinquius, quia causalitas causae communis non respicit secundum ordinem essentialem illa ut causata. Tune enima non posset causare excessum nisi prius causaret eminens, quod est patens falsum de quacumque causa. Quia si contrarium vilius prow

potente Miiller, Roehe W (s mnoštvom rukopisa)

x

positis omnibus: omnibus praedictis Miiller, Roehe IV (s mnoštvom rukopisa); teško je smisleno prevesti!

54

Rasprava o prvom principu13— Ako kažeš da dokaz ne zaključuje da oni ne mogu, nego da ne prouzročuju, tada je to ništetno. Jer ako A nije postavljeno po tebi, B ne može biti. Ako je na strani svih uzroka i prije prouzročenih sve postavljeno, tada A ne može biti po njima, jer nije neko od njih, niti je od njih prouzročivo. B, dakle, ne može biti po njima, jer nešto ne može postojati po ničemu; po čemu ne može postojati, bez toga je nemoguće da ono jest. Ako kažeš: 'Ono sastavljeno može postojati po prirodnom agensu, materija ipak ne može postojati po njemu, bez nje je nemoguće da ono sastavljeno postoji'. Prigovor ne vrijedi, jer prirodni agens nije cijeli uzrok onog sastavljenog, od kojega, dakako, ono sastavljeno, isključivši svaki drugi, može postojati. O takvom govorim: jer ako sve uzroke, poredane u svakoj vrsti uzroka, povežem s B i ako su svi učinci, koji su bliži od samoga B, proizvedeni, A ne može postojati po svim tim, jer nije uzrok ni prouzročeno iz broja tih. I bez A ne može biti B. Dakle, po svim tim zajedno povezanim, B ne može postojati, dakle, svi ti zajedno povezani nisu potpuno uzrok samoga B: to je suprotnost postavljenom. O prvoj podjeli iznosim dva slična zaključka. Prvi da se njezini članovi međusobno razlikuju. TRINAESTI ZAKLJUČAK: Ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje nadilazi. Dakle, prvi član prve podjele ne uključuje drugi.

Dokazivanje prethodnog suda: Plemenitija vrsta je nadilazeća s obzirom na manje plemenitu, npr. suprotno s obzirom na manje suprotno, nije ipak s obzirom na njega neki uzrok - jasno je induktivno — niti je bliže prouzročeno, jer se uzročnost zajedničkog uzroka ne tiče, s obzirom na bitni poredak, njih kao prouzročenih. Jer ne može tada prouzročiti nadiđeno, ako prije ne bi prouzročio nadilazeće, što je očito lažno kod bilo kojeg uzroka. Jer ako se manje suprotno proizvodi od ovoga uzroka, iako plemenitije su-

y distinguantur Miiller

z

prius add. Miiller

55

enim om Miiller

Tractatus de primo principio 52-53 ducitur ab hac causa contrario nobiliori a nulla causa producto, igitur respectu nullius causae sic ordinantur. Ulterius: Si eminens aliquod non est causa respectu excessi nec causatum propinquius causae amborum, igitur excessum non dependet ab ipso essentialiter. Haec b consequentia patet ex proxima praeostensa. Ex abundanti adiungo eius conversam: DECIMA QUARTA CONCLUSIO: Non omne dependens est excessum ab illo a quo dependet. Patet: Compositum dependet a materia, cum sit ipsa multo perfectius. Similiter forma fortassis a materia dependet — tactum est conclusione nona —, tamen forma est perfectior, 7° Metaphysicae15. In motibus etiam ordinatis quod est posterius generatione dependet a priore, quia prius est effectus propinquior causae amborum; tamen posterius est perfectius, 9° Metaphyisicae16. 21

Tertio, pro sufficientia huius divisionis hane generalem propono apud Aristotelem satis notam: DECIMA QUINTA CONCLUSIO: Numquam pluralitas est ponenda sine necessitate. Cum igitur nulla necessitas appareat ponendi plures ordines essentiales primos quam duos preadictos, illi soli sunt. Haec etiam generalis propositio c ostendit tantum sex esse ordines essentiales: Tot ostensi sunt, et ad ponendum alios necessitas non apparet.

22

Comparatis membris primae divisionis ad invicem in communi, comparo in speciali posterius primi ordinis ad duo posteriora specialia secundi ordinis; comaparo scilicet excessum ad effectum et finitum. Hic conclusionem unam propono quae tališ est:

b

haec om. Roehe

15 ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5) 16 c

ARISTOTELES, Met. IX t. 15 (c. 8, 1050 a 4)

propositio om. Roehe

56

Rasprava o prvom principu 21-22 protno nije proizvedeno od nijednog uzroka, tada se oboje redaju s obzirom na nijedan uzrok. Dalje: Ako nadilazeće nije uzrok s obzirom na nadiđeno niti bliže prouzročeno uzrokom oboga, tada, dakle, ne ovisi nadiđeno bitno o njemu. Ova posljedica je jasna iz najbližeg suda prije pokazanog. Iz ovog (suda) koji obiluje pridodajem njegovo obrtanje: ČETRNAESTI ZAKLJUČAK: Nije svako koje ovisi nadiđeno od onoga o kojem ovisi. Jasno je: Ono sastavljeno ovisi o materiji, iako je samo mnogo savršenije. Slično možda ovisi forma o materiji - taknuto je u devetom zaključku - ipak je forma savršenija prema 7. knjizi Metafizike. Također kod poredanih pokreta ono što je poslije ovisi po rađanju o onom prije, jer je ono prije bliži učinak uzroka oboga, ipak je ono poslije savršenije prema 9. knjizi Metafizike. Treće, za dostatnost ove podjele iznosim ovaj opći zaključak dostatno poznat kod Aristotela:

21

PETNAESTI ZAKLJUČAK: Ne smije se nikada postaviti pluralnost bez nužnosti. Budući, dakle, da se ne pokazuje nikakva nužnost za postavljanje više bitnih prvih poredaka osim dvaju gore imenovanih, oni su jedini. Također ova opća propozicija pokazuje da je samo šest bitnih poredaka: toliko ih je pokazano, i za postavljanje drugih ne pokazuje se nužnost. Pošto su članovi prve podjele međusobno uspoređeni općenito, posebno sada uspoređujem ono kasnije prvoga poretka s dvama posebnim kasnijim drugoga poretka. Uspoređujem, dakako, nadiđeno s učinkom i s onim što je ciljem određeno. Ovdje iznosim jedan zaključak koji je takav:

57

22

Tractatus de primo principio 52-53 DECIMA SEXTA CONCLUSIO: Omne finitum est excessum. Probatur: Quia finiš estd melior eo quod estd ad ipsum. Hoc probatur: Quia finiš ut amatum movet efficiens ad causandum. A igitur non est minus bonum ipso B nec aequale; ergo maius. — Secunda pars antecedentis probatur: Quia qua ratione aequale moveret, eadem ratione et idem posset movere, quia aeque est amabile et desiderabile, et ita posset esse causa finalis sui — contra primam huius secundi. Ex hoc concluditur quod nec minus. Item: Natura agit propter finem sicut ars ageret si ageret naturaliter. Sed a fine in artificialibus sumitur principium cognitionis artificialis, de finito est conclusio, 2° Physicorum17. Principium autem est verius: Ergo finiš qui includit illam veritatem virtualiter est perfectior subiecto conclusionis. Obicies: Aliqua voluntas causat aliquid propter minus bonum amatum; igitur ibi finiš est excessus. Antecedens patet in actu omni bono ex genere ex malo ex fine, quia ordinatur ab agente ad finem inferiorem se. Respondeo: Conclusio procedit de fine ex natura rei, qualis est semper finiš naturae et finiš voluntatis ordinatae. Sed nec instantia de voluntate inordinata destruit conclusionem: quia tališ non est prima causa effectus. Igitur si a tali est ad finem non perfectiorem, ab alia superiore causa ordinata est ad perfectiorem, quia alias non <esset)e ordinata, ut probatio conclusionis ostendit. Et si ut a superiore producitur habet finem perfectiorem, ergo aliquem perfectiorem. Ergo omne finitum est excessum ab aliquo fine suo licet non a proximo, propter quem amatum agens proximum inordinatum causat ipsum.

d

est bis om. Miiller

17 e

ARISTOTELES, Phys. II t. 78 (c. 8, 199 a 8 - 1 5 ) ; t. 8 9 - 9 1 (c. 9, 200 a 1 5 - b 4)

esset om. Miiller

58

Rasprava o prvom principu 21-22 ŠESNAESTI ZAKLJUČAK: Sve što je ciljem određeno, jest nadiđeno. Dokazuje se: jer cilj je bolji od onoga što je na njega usmjereno. To se dokazuje: Cilj kao ljubljeno pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Prema tome, A nije manje dobro od samoga B niti je jednako, dakle je veće. — Drugi dio prednjeg suda se dokazuje: Iz onoga razloga iz kojega bi ono jednako moglo pokrenuti, iz istoga razloga može i ono isto pokrenuti, jer je isto tako ljubljivo i poželjivo, i tako može biti finalni uzrok samoga sebe — protivno prvom zaključku ovoga drugog poglavlja. Iz ovoga se zaključuje da nije manje (dobro). Dalje: Priroda djeluje radi cilja onako kako bi umjetnost djelovala ako bi djelovala prirodno. Ali iz cilja u umjetničkim stvarima uzima se princip umjetničke spoznaje, zaključak je o onom koje je ciljem određeno, prema 2. knjizi Fizike. Princip je ipak istinitiji: cilj, dakle, koji virtualno uključuje onu istinu, savršeniji je od predmeta zaključka. Prigovaraš: Neka volja prouzročuje nešto radi manjeg dobra koje ona ljubi. Prema tome, tu je cilj nadiđen. Prethodni sud je jasan kod svakog čina, dobrog po rodu a zlog po cilju, jer onaj koji djeluje usmjerava ga prema cilju koji je manji od njega. Odgovaram: Zaključak proizlazi iz cilja po naravi stvari, takav je uvijek cilj naravi i cilj uređene volje. Ali ni prigovor od neuređene volje ne razara zaključak: jer takva nije prvi uzrok učinka. Ako je, dakle, od takvog (uzroka) usmjerena na cilj ne savršeniji, tada je od nekog višeg uzroka usmjerena na savršeniji, jer ne bi bila usmjerena, kako pokazuje dokazivanje zaključka. I ako onako, kako se proizvodi od višega, ima savršeniji cilj, ima, dakle, neki savršeniji. Prema tome, sve što je ciljem određeno, jest nadiđeno od nekog svoga cilja, iako ne od najbližeg (cilja), radi onog koji je ljubljen najbliži neuređeni (neusmjereni) agens prouzročuje to (ciljem određeno).

59

Tractatus de primo principio 52-53 Posset etiam dići quod finiš ille est finiš eius secundum quid. Hoc non placet: quia efficientia causae inferioris est efficientia simpliciter. Ergo si non efficit praecise ut motum, sicut baculus — tali non correspondet finiš proprius, quia non est agens proprie sed quasi effectum propinquius — si, inquam, non sic efficit, finiš eius est finiš simpliciter, quia omnis per se efficientis est aliquis per se finiš.

60

Rasprava o prvom principu 21-22 Može se također reći da je onaj cilj njegov cilj po nečemu. To ne zadovoljava: jer je tvornost nižega uzroka tvornost jednostavno. Ako, dakle, ona ne tvori posve kao pokrenuta, onako kao štap — takvoj ne odgovara vlastiti cilj, jer nije agens u pravom smislu, nego bliži učinak — ako, kažem, ne tvori tako, tada je njezin cilj jednostavno cilj, jer svaka koja tvori po sebi jest neki cilj po sebi.

61

CAPITULUM TERTIUM DE TRIPLICI PRIMITATE IN PRIMO PRINCIPIO 24

Domine deus noster, qui te primum esse ac novissimum praedicasti, doce servum tuum, te esse primum efficiens et primum eminens finemque ultimum ostendere ratione, quod certissima fide tenet. De sex quippe ordinibus essentialibus supradictis tres placet eligere: duos causalitatis extrinsecae et unum eminentiae, atque in istis tribus ordinibus aliquam naturam unam simpliciter primam esse, si dederis, demonstrare. Ideo autem dico naturam unam, quia in hoc capitulo tertio praedictae tres primitates non de unico singulari seu secundum numerum ostendentur, sed de unica quidditate vel natura; de unitate vero numerali inferius erit sermo.

25

PRIMA CONCLUSIO: Aliqua est natura in entibus effectiva. Quod ostenditur: Aliqua est effectibilis, ergo aliqua effectiva. Consequentia patet per naturam correlativorum. Antecedens probatur: Tum, quia aliqua est contingens; igitur possibilis esse post non esse; ergo non a se, nec a nihilo - utroque enima modo ens foret a non ente; ergo ab alio effectibilis. Tum, quia aliqua natura est mobilis vel mutabilis, quia possibilis carere aliqua perfectione possibili sibi inesse; ergo terminus motus potest incipere et ita effici.

26

In hac conclusione et quibusdam sequentibus possem proponere actum sic: Aliqua natura est efficiens, quia aliqua est effecta, quia aliqua incipit esse, quia aliqua est terminus motus et contingens. Sed malo de possibili proponere conclusiones et praemissas. Illis quippe de actu concessis, istae de possibili conceduntur, non e converso. Illae etiam de actu sunt contingentes, licet satis mania

enim om. Miiller

62

TREĆE POGLAVLJE O TROSTRUKOJ PRVOSTI U PRVOM PRINCIPU Gospodine naš Bože, koji si rekao o Sebi da si prvi i posljednji, pouči svoga slugu da umom pokaže ono, što u najsigurnijoj vjeri prihvaća, da si Ti ono prvo koje tvori i ono prvo po prvenstvu i posljednji cilj.

24

Od šest, dakako, gore rečenih bitnih poredaka hoću izabrati tri: dva vanjske uzročnosti i jedan prvenstva, i dokazati, ako dopustiš, d a j e u tim trima porecima samo jedna narav jednostavno prva. Zato pak govorim o jednoj naravi, jer se u ovom poglavlju pokazuju tri prvosti, izrečene ne o pojedinačnom biću ili po broju, nego o jedincatom štostvu ili naravi. O brojčanom jedinstvu bit će zaista govora dolje. PRVI ZAKLJUČAK: Jedna je narav među bićima koja je sposobna tvoriti.

25

To se pokazuje: jedna je tvoriva, zato je jedna sposobna tvoriti. Posljedica je jasna preko naravi korelativnih pojmova. Prednji se sud dokazuje: jednom jer je jedna (narav) kontingentna, zato je moguć bitak poslije nebitka, dakle niti je iz sebe niti iz ništa - jer i na jedan i drugi način biće bi bilo od nebića, dakle tvoriva od drugog. Zatim, jer je jedna narav pokretljiva ili promjenjiva, jer joj je moguće biti bez one savršenosti koja je njoj moguća, dakle ono što je konac kretanja može početi i tako biti tvoreno. U ovom zaključku i u nekima koji slijede mogao bih čin izlagati na slijedeći način: jedna je narav koja tvori, jer je jedna koja je tvorena, jer je jedna koja počinje postojati, jer je jedna koja je na koncu kretanja i kontigentna. Ali volim izlagati zaključke i premise o mogućem. Naravski one koje su dopuštene o činu, te se dopuštaju o mogućem, ne ipak obratno. One o činu su kontingentne,

63

26

Tractatus de primo principio 52-53 festae, istae de possibili sunt necessariae. Illae ad ens existens, istae ad ens etiam quidditative sumptum possunt proprie pertinere. Et existentiab illius quidditatis inferius ostendetur, de qua nunc ostenditur efficientia. 27

SECUNDA CONCLUSIO: Aliquod effectivum est simpliciter primum, hoc est nec effectibile nec in virtute alterius effectivum. Probatur ex prima: Aliquod est effectivum; sit A. Si est primum, hoc modo exposito, propositum mox habetur. Si non, igitur est posterius effectivum, quia effectibile ab alio vel in virtute alterius effectivum; si negatur negatio, ponitur affirmatio. Detur illud alterum, sit B; de quo arguatur sicut de A argutum est: Aut procedetur in infinitum in effectivis, quorum quodlibet respectu prioris erit secundum, aut stabitur in aliquo non habente prius. Infinitas est impossibilis ascendendo; ergo primitas necessaria, quia non habens prius nullo posteriore se est posterius: Nam circulum in causis destruit conclusio secunda secundi.

28

Hic instatur, quiac secundum philosophantes est possibilis infinitas ascendendo, sicut ipsi ponebant d de generantibus infinitis, quorum nullum esset primum, sed quodlibet secundum, et tamen hoc ab eis sine circulo poneretur. Hane instantiam excludendo dico quod philosophi non posuerunt infinitatem possibilem in causis essentialiter ordinatis, sed tantum accidentaliter, sicut patet per Avicennam 6° Metaphysicae 5° 1 ubi loquitur de infinitate individuorum in specie. Sed ad propositum ostendendum expono, quae sint causae essentialiter et e quae accidentaliter ordinatae. - Ubi sciendum quod aliud est loqui de causis 'per se' et 'per accidens', et de causis per se sive essentialiter et accidentaliter ordinatis. Nam in primo est tantum comparatio unius ad unum, causae ad causatum; et est causa 'per se', quae secundum naturam propriam, non b

existentia: ex natura Miiller

c

quod Miiller

cl

ponerent Miiller

e

et om. Miiller

1

AVICENNA, Met. VI c. 5 (f. 94 rb-va); cf. ib. c. 2 (92 va)

64

Rasprava o prvom principu 21-22 iako dostatno očite, ove o mogućem su nužne. One koje se odnose na biće koje postoji, te se mogu odnositi u pravom smislu također na biće uzeto u smislu štostva. I egzistencija onog štostva, o kojem se sada pokazuje tvorna uzročnost, treba biti pokazana dolje. DRUGI ZAKLJUČAK: Ono koje je sposobno tvoriti je jednostavno prvo, to jest niti je tvorivo niti je sposobno tvoriti snagom drugoga.

27

Dokazuje se iz prvog zaključka: jedno je sposobno tvoriti, neka to bude A. Ako je ono to prvo, izloženo na ovaj način, odmah se posjeduje nakanu. Ako ne, tada je, dakle, ono kasnije sposobno tvoriti, jer je tvorivo od drugoga ili je sposobno tvoriti snagom drugoga; ako se niječe negacija, prihvaća se tvrdnja. Ako bi postojalo ono drugo, neka bude B, o kojem bi se dokazivalo onako kako se dokazalo o A: ili se ide u beskonačno kod onih koji su sposobni tvoriti, od kojih bi svako s obzirom na prijašnje bilo drugo, ili se ostaje kod jednoga koje nema nikakvo prije. Beskonačnost je nemoguća u uzlaženju. Dakle, prvost je nužna, jer što ne posjeduje ono prije nije kasnije ni od jednoga koje je kasnije od njega samoga. Naime drugi zaključak drugog poglavlja razara krug u uzrocima. Ovdje se prigovara: jer po onima koji filozofiraju moguća je beskonačnost u uzlasku, kako su to oni sami utvrdili o bićima koja se rađaju u beskonačnom slijedu, od kojih nijedno ne bi bilo prvo, nego bi svako bilo drugo, a ipak bi oni to odredili bez kruga. Isključujući ovaj prigovor kažem da filozofi nisu odredili beskonačnost mogućom kod bitno poredanih uzroka, nego kod samo akcidentalno (poredanih), kako je jasno po Aviceni, 6. knjiga Metafizike, 5. poglavlje, gdje se govori o beskonačnosti individuuma u vrsti. Ipak radi pokazivanja nakane izlažem koji su uzroci bitno poredani a koji akcidentalno. - Gdje treba znati da je jedno govoriti o uzrocima 'per se' i 'per accidens', a drugo o uzrocima per se poredanim bitno i akcidentalno. Naime u prvom je dano uspoređivanje jednoga s jednim, uzroka s prouzročenim; i uzrok po sebi je onaj koji prouzročuje po vlastitoj naravi, ne po nečemu koje je

65

28

Tractatus de primo principio 52-53 secundum aliquid sibi accidens causat. In secundo est comparatio duarum causarum inter se, inquantum ab eis est causatum. Et differunt essentialiter et per se ordinatae in tribus ab accidentaliter f ordinatis. Prima differentia est quod in 'per se' secunda, inquantum causat, dependet a prima; in 'per accidens' non, licet in esse vel in aliquo alio dependeat. Secunda est quod in per se ordinatis est causalitas alterius rationis et ordinis, quia superior est perfectior; in accidentaliter non. (Et haec)s sequitur ex prima; nam nulla causa a causa eiusdem rationis dependet essentialiter in causando, quia in causatione alicuius sufficit unum unius rationis. Tertia sequitur, quod omnes causae per se ordinatae simul necessario requiruntur ad causandum; alioquin aliqua per se causalitas deesset effectui; non requiruntur simul accidentaliter ordinatae. Ex istis ostenditur propositum sic: (A) Infinitas essentialiter ordinatorum est impossibilis; (B) et infinitas accidentaliter ordinatorum est impossibilis nisi posito statu in essentialiter ordinatis; igitur omnino est impossibilis infinitas in essentialiter ordinatis. (C) Sih etiam negatur* ordo essentialis, infinitas est impossibilis; igitur omnino est aliquod primum simpliciter effectivum. Hic sunt tres propositiones assumptae. Propter brevitatem prima dicatur A, secunda B, tertia C. Probatio istarum. Primo A probatur: Tum quia universitas causatorum essentialiter ordinatorum est causata; igitur ab aliqua causa quae nihil est universitatis; tune enimi esset causa sui: Tota enim universitas dependentium dependet, et a nullo illius universitatis. Tum quia infinitae causae essentialiter ordinatae essent simul in actu — ex differentia tertia supra; consequens nullus philosophus ponit. Tum tertio, quia prius est principio propinquius ex 5° Metaphysicae2; igitur ubi nullum principium, nihil essentialiter prius. Tum quarto, quia superior est perfectior in causando {

et per accidens add. Miiller

h

si: sic Miiller

g et haec om. Miiller

' negetur Roehe W

2 ARISTOTELES, Met. Vt t. 16 (c. 11, 1018 b 9 - 1 1 )

66

i enim om. Miiller

Rasprava o prvom principu 21-22 njemu akcidens. U drugom je usporedba dvaju uzroka međusobno, ukoliko je ono prouzročeno od njih. I uzroci koji su bitno i po sebi poredani razlikuju se u trima stvarima od uzroka koji su akcidentalno poredani. Prva razlika je da kod "po sebi" (poredanih uzroka) drugi (uzrok), ukoliko prouzročuje, ovisi o prvom; kod 'per accidens' (poredanih) ne, iako bi ovisio o bitku ili o nekom drugom. Druga (razlika) je što je kod per se poredanih uzročnost svakiput drugog bitnog određenja i poretka, jer viši je savršeniji; kod akcidentalno poredanih ne. I ova (razlika) slijedi iz prve, jer nijedan uzrok ne ovisi u uzrokovanju bitno o uzroku istog bitnog određenja, jer je u uzrokovanju nečega dostatno jedno jednog bitnog određenja. Treća (razlika) slijedi iz toga da se svi uzroci, koji su per se poredani, istodobno traže nužno za uzrokovanje, u protivnom slučaju bi jedna per se uzročnost nedostajala učinku, ne traže se istodobno oni koji su poredani akcidentalno. Iz tih se pokazuje nakana na slijedeći način: (A) Beskonačnost bitno poredanih je nemoguća; (B) i beskonačnost akcidentalno poredanih je nemoguća, osim ako joj se dadne mjesto u bitno poredanima. Zato je posve nemoguća beskonačnost u bitno poredanima. (C) Ako se niječe i bitni poredak, beskonačnost je nemoguća, dakle svakako postoji neko koje je jednostavno prvo sposobno tvoriti. Ovdje su prihvaćena tri suda. Zbog kratkoće prvi se naziva A, drugi B, treći C. Dokazivanje tih (sudova). Najprije se dokazuje A: jedanput je sveukupnost prouzročenih bitno poredanih prouzročena, dakle od nekoga uzroka koji nije član sveukupnosti; zatim jer bi bila uzrok same sebe: jer cijela sveukupnost, onih koji ovise, ovisi, i to od nijednog člana one sveukupnosti. Nadalje, jer beskonačni uzroci, koji su bitno poredani, bili bi istodobno u činu - prema gore navedenoj trećoj razlici. Ovu posljedicu ne navodi nijedan filozof. Tada treće, jer ono ranije je bliže principu, prema 5. knjizi Metafizike. Zbog toga gdje nema nikakva principa, ništa nije bitno prije. Tada četvrto, jer viši (uzrok) je savršeniji u uzrokovanju, prema drugoj

67

Tractatus de primo principio 52-53 ex secunda differentia; igitur in infinitum superior est in infinitum perfectior et ita infinite perfecta k in causando; est igitur non causans in virtute alterius quia omnis tališ imperfecte causat quia est dependens in causando. Tum quinto, quia effectivum nullam imperfectionem ponit necessario - patet in propositione octava1 secundi; igitur potest esse in aliqua natura sine imperfectione. Sed si in nulla est sine dependentia ad prius, in nulla est sine imperfectione. Igitur effectivitas independens potest inesse alicui naturae; illa est simpliciter prima; ergo effectivitas simpliciter prima est possibilis. Sufficit hoc, quia inferius ex hoc concluditurm quod est in re. — Sic quinque rationibus patet A. 30

B probatur, quia infinitas accidentalis, si ponatur, hoc non est simul - patet - sed successive tantum - alterum post alterum - , ita quod secundum, licet aliquo modo fuerit a priore, tamen non dependet ab ipso in causando. Potest enim causare illo non existente, sicut filius generat patre mortuo sicut ipso vivo. Tališ infinitas successionis est impossibilis, nisi ab aliqua natura infinite durante, a qua tota successio et quidlibet eius dependeat. Nulla enim difformitas perpetuatur nisi in virtute alicuius permanentis quod nihil est successionis, quia omnia successionis sunt eiusdem rationis; sed est aliquid prius essentialiter, quia quidlibet successionis dependet ab ipso, et hoc in alio ordine quam a causa proxima, quae est aliquid illius successionis. Patet igitur B.

31

Probatur C, quia cum ex prima aliqua natura sit effectiva, si negatur ordo essentialis effectivorum, igitur illa in nullius alterius virtute causat; et licet ipsa in aliquo singulari ponatur causata; tamen in aliquo est incausata, quod est propositum de natura prima. Quia si in quolibet ponatur causata, iam contradictio implicatur negando ordinem essentialem; quia nulla natura potest poni in quolibet causata, ita quod sit ordo accidentalis sub ipsa, sine ordine essentiali ad aliam naturam - ex B. k

infinite perfecta: infinitae perfectionis Roehe W

1

probatione octavae Miiller

m

coneludetur Roehe W

68

Rasprava o prvom principu 21-22 razlici, dakle beskonačno viši je beskonačno savršeniji i tako beskonačno savršen u uzrokovanju. Nije, dakle, prouzročujući snagom drugoga, jer svaki takav prouzročuje nesavršeno, jer je ovisan u uzrokovanju. Tada peto, jer ono koje je sposobno tvoriti ne postavlja nužno nikakvu nesavršenost, kako je jasno iz petog suda drugog poglavlja, dakle može biti u nekoj naravi bez nesavršenosti. Ali ako nije ni u jednoj bez ovisnosti o onom ranijem, nije ni u jednoj bez nesavršenosti. Prema tome, neovisna sposobnost tvorenja može biti u nekoj naravi. Ona je jednostavno prva. Tako je prva sposobnost tvorenja jednostavno moguća. To je dostatno, jer se dalje iz toga zaključuje što je ona u stvarnosti. - Tako je sud A jasan iz pet razloga. B se dokazuje. Jer akcidentalna beskonačnost, ako se postav- 30 lja, tada to nije istovremeno - kako je jasno, nego samo sukcesivno — kao jedno poslije drugoga — tako da drugo, iako je na neki način nastalo od onog ranije, ne ovisi o njemu u uzrokovanju. Jer može prouzročiti ako ono ne egzistira, kao što sin rađa nakon što je otac umro isto onako dok je otac bio živ. Takva beskonačnost sukcesije je nemoguća, osim ako ne ovisi o nekoj naravi koja traje beskonačno, o kojoj ovisi cijela sukcesija i bilo koji njezin član. Jer nijedna promjena forme ne postaje trajnom osim snagom nekoga koji traje, koji nije nikakav član sukcesije, jer su svi članovi sukcesije istog razloga (iste određenosti). Nego nešto je bitno prije, jer koji mu drago član sukcesije ovisi o njemu, i to u drugom poretku nego je to poredak (u kojem ovisi) o najbližem uzroku, koji je član one sukcesije. Jasno je, dakle, B. Dokazuje se C. Jer prema prvom sudu postoji jedna narav koja je sposobna tvoriti. Ako se niječe bitni poredak onih koji su sposobni tvoriti, tada ona prouzročuje snagom nijednog drugog; i iako se sama postavlja kao prouzročena u pojedinačnom slučaju, ipak je u nekom drugom neprouzročena, što je naša nakana (pokazati) o prvoj naravi. Jer ako se postavlja kao prouzročena u bilo kojem slučaju, već se implicira kontradikcija negaciji bitnog poretka. Jer se nijedna narav ne može postaviti kao prouzročena u bilo kojem slučaju, tako da bude akcidentalni poredak pod njom, bez bitnog poretka prema drugoj naravi, prema B.

69

31

Tractatus de primo principio 52-53 32

TERTIA CONCLUSIO: Simpliciterprimum effectivum est incausabile, quia est ineffectibile et independenter effectivum. Hoc patet ex secunda: Quia si sit ab alio effectibile vel virtute alterius causativum, igitur processus in infinitum vel circulus vel statur in aliquo ineffectibili et independenter effectivo; illud dico primum, et aliud patet quod non est primum, ex datis tuis. Ulterius concluditur: Si primum est ineffectibile, igitur incausabile, quia non finibile - ex quinta secundi; nec materiabile — ex sexta eiusdem; nec formabile — ex septima ibi; simul etiam de forma et materia - ex octava ibidem.

33

Simpliciter primum effectivum est in actu existens} et aliqua natura existens actualiter est sic effectiva. OUARTA CONCLUSIO:

Probatur: Cuius rationi repugnat posse esse ab alio, illud si potest esse, potest esse a se; rationi primi effectivi simpliciter repugnat posse esse ab alio - ex tertia; et potest esse — ex secunda; immo ibi quinta probatio A, quae minus videtur concludere, hoc concludit. Aliae possunt tractari de existentia, et sunt de contingentibus, tamen manifestis; vel de natura et quidditate et possibilitate, et sunt ex necessariis; igitur effectivum simpliciter primum potest esse a se. Quod non est a se non potest esse a se, quia tune n o n - e n s produceret aliquid ad esse, quod est impossibile; et adhuc tune illud causaret se, et ita non esset n ineausabile omnino. Haec quarta conclusio aliter deelaratur, quia inconveniens est universo deesse supremum gradum possibilem in essendo. Iuxta istam quartam nota corollarium, quod primum effectivum non tantum (est) 0 quod est prius aliis, sed quo prius esse ineludit contradictionem; sic inquantum primum existit. Probatur

n

esset: tenetur Miiller (s najboljim rukopisima)

0

est om. Miiller

70

Rasprava o prvom principu 21-22 Jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti je neprouzročivo, jer je netvorivo i sposobno je tvoriti neovisno. TREĆI ZAKLJUČAK:

32

To je jasno iz drugog zaključka: Jer ako je tvorivo od nekog drugog ili snagom drugoga uzročivo, tada postoji napredovanje u beskonačnost ili krug, ili se stoji u nekom netvorivom i onom koje je neovisno sposobno tvoriti. To nazivam prvim i jasno je da drugo nije prvo, prema tvojim priznanjima. Dalje se zaključuje: ako je prvo netvorivo, dakle neprouzročivo, jer nije ciljem odredivo, prema petom zaključku drugog poglavlja, niti materijom odredivo, prema šestom zaključku istog poglavlja, niti formom odredivo, prema sedmom zaključku ondje (toga poglavlja); istodobno je (odredivo) formom i materijom, prema osmom zaključku na istom mjestu. ČETVRTI ZAKLJUČAK: Jednostavno

prvo koje je sposobno tvoriti jest egzistentno u činu, i jedna narav koja egzistira aktualno jest sposobna tako tvoriti. To se dokazuje: čijoj se biti protivi da može biti od drugoga, ono, ako može biti, može biti od sebe; biti prvog koje je sposobno tvoriti protivi se da može biti od drugog, prema trećem zaključku, i može biti, prema drugom zaključku. Upravo ondje peto obrazloženje suda A, koje, čini se, manje zaključuje, to zaključuje. Druga (obrazloženja) mogu se baviti egzistencijom, i tada potječu od kontingentnih, ipak očitih sudova, ili naravi, štostvom i mogućnošću, tada potječu iz nužnih (sudova). Prema tome, jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti može biti od sebe. Što nije od sebe ne može postati od sebe, jer tada bi ne—biće proizvelo nešto u postojanje, što je nemoguće; i još tada bi ono prouzročilo samo sebe i tako ne bi bilo posve neprouzročivo. Ovaj četvrti zaključak pojašnjava se drukčije, jer je neprimjereno da univerzumu nedostaje najviši mogući stupanj bitka. Za četvrti zaključak upamti dopunu: ono prvo koje je sposobno tvoriti nije samo nešto što je prije svih drugih, nego to, da je ono prije od nekoga, uključuje kontradikciju; tako, ono ukoliko je

71

33

Tractatus de primo principio 52-53 ut quarta: Nam de ratione illius maxime includitur incausabile; igitur si potest esse, quia non contradicit entitati, potest esse a se, et ita est a se. 34

QUINTA CONCLUSIO:

Incausabde est ex se necesse esse.

Probatur: Quia excludendo omnem causam aliam a se, intrinsecam et extrinsecam, respectu sui esse, ex se est impossibile non esse. Probatio: Nihil potest non esse, nisi aliquid sibi incompossibile positive vel privative possit esse, quia saltem alterum contradictoriorum est semper verum. Nihil incompossibile incausabili potest - positive vel privative - esse, quia vel ex se vel ab alio: Non primo modo, quia tune esset sic ex se — ex quarta — et ita incompossibilia simul essent; et pari ratione neutrum esset, quia concedis per illud incompossibile illud incausabileP non esse, et ita sequitur e converso. Non secundo modo, quia nullum causatum habet vehementius esse vel potentius a causa quam incausabile habet a se, quia causatum dependet in essendo, incausabile non (possibilitas etiam causabilis ad esse non necessario ponit actu esse eius, sicut est de incausabili); nihil autem incompossibile iam enti potest esse a causa, nisi ab illa recipiat vehementius vel potentius esse quam sit esse sui incompossibilis. 35

SEXTA CONCLUSIO:

Necessitas essendi ex se uni soli naturae

convenit. Probatur sic : Si duae naturae possunt esse ex se necesse esseQ, communis est necessitas essendi; igitur et aliqua entitas quidditativa secundum quam est eis commune, a qua accipitur quasi genus ipsarum; et praeter hoc distinguuntur formalitatibus suis actualibus ultimis. Ex hoc sequuntur duo incompossibilia: Primum, quod utrumque erit primo necesse esse per naturam communem, quae

P causabile Miiller q necesse esse: necessariae Miiller

72

Rasprava o prvom principu 21-22 prvo, egzistira. Dokazuje se kao četvrti zaključak: jer u biti onoga (prvog) najviše je uključeno ono neprouzročivo. Ako, dakle, može biti, jer ne protuslovi entitetu, može biti od sebe, i tako je od sebe. PETI ZAKLJUČAK: Neprouzročivo jest nužni bitak iz sebe.

34

Dokazuje se: budući da s obzirom na svoj bitak isključuje svaki drugi uzrok od sebe, unutrašnji i vanjski, onom koje je iz sebe nemoguće je ne biti. Dokaz: Nešto može ne biti, ako neko, s njim, pozitivno ili privativno, nespojivo, može biti, jer je barem jedno od kontradiktornih uvijek istinito. Nijedno, nespojivo - pozitivno ili privativno — s neprouzročivim ne može biti, jer je ili iz sebe ili od drugoga. Ne na prvi način, jer bi tada bilo tako iz sebe - prema četvrtom zaključku — i tako bi (dva) nespojiva postojala istodobno. I iz jednakog razloga ne bi bilo nijedno, jer dopuštaš da po onom nespojivom nije ono neprouzročivo, i tako slijedi iz obratnog. Ne na drugi način, jer nijedno prouzročeno nema snažniji i moćniji bitak od uzroka što ga ono neprouzročivo ima od sebe, jer prouzročeno ovisi u bitku, neprouzročivo ne (također mogućnost prouzročivog da bude ne postavlja nužno njegov bitak u čin, kako je to kod neprouzročivog). Nijedno pak, nespojivo s već postojećim bićem, ne može biti (nastati) od uzroka, osim ako bi od njega primilo snažniji i moćniji bitak nego što je bitak onog koje je s njim nespojivo. ŠESTI ZAKLJUČAK:

Nužnost bitka iz sebe dolikuje samo jednoj

jedinoj naravi. Dokazuje se tako: ako dvije naravi mogu biti nužno iz sebe, tada je zajednička nužnost bitka, zato i neki kviditativni entitet, po kojem je to njima zajedničko, od kojeg se prima tako reći rod njih samih, i osim toga razlikuju se po svojim posljednjim aktualnim formalitetima (određenostima forme). Iz toga slijede dvije nespojive (posljedice): prvo, što bi ijedno i drugo bilo prvotno nužno po zajedničkoj naravi, koja je manje

73

35

Tractatus de primo principio 52-53 est minoris aetualitatis, et non per naturam distinguentem, quae est maioris aetualitatis; quia et si per illam formaliter sit necesse esse, ergo bis erit necesse esse, quia illa formaliter non includit naturam communem, sicut nec differentia genus. Videtur autem impossibile quod minor actualitas sit qua primo aliquid est necessarium, et maiore nec primo nec per se sit aliquid necessarium. Secundum impossibile est1 quod per naturam commnunem, qua ponitur utrumque esse primo necesse esse, neutrum sit necesse esse, quia neutrum est sufficienter per illam naturam. Quaelibet enim natura est illud quod est, per formale ultimum. Per quod autem aliquid est necesse esse, per illud ipsum est in effectu, circumscripto omni alio. Si dicas naturam communem sufficere ad esse praeter naturaš distinctivas8: Igitur ipsa communis ex se est in actu et indistincta, et per consequens indistinguibilis, quia necesse esse iam existens non est in potentia ad simpliciter esse; esse generis in specie est simpliciter esse respectu eius. Item: Duae naturae sub eodem communi non habent gradum aequalem. Probatur per differentias dividentes genus; si sunt inaequales, ergo et esse unius erit perfectius esse alterius; nullum esse perfectius ipso necesse esse ex se. Item: Si duae naturae essent ex se necesse esse1, nullam dependentiam haberet una ad aliam in essendo; ergo nec aliquem ordinem essentialem. Igitur alterum nihil esset huius universi, quia nihil est in universo, quod non habet essentialem ordinem inter entia, quia ab ordine partium est unitas universi. Hic instatur: quia utrumque habet ordinem eminentiae ad partes universi, ille sufficit ad unitatem. Contra: Alterum ad alterum nec illum ordinem habet, quia eminentioris naturae est perfectius esse; nullum perfectius ipso necesse esse ex se. Alterum etiam nullum ordinem habet ad partes universi; tamen quia unius

r

est om. Miiller

s

distinetas Roehe W

74

[

necesse esse: necessariae Miiller

Rasprava o prvom principu 21-22 aktualnosti, i ne po razlikujućoj naravi, koja je veće aktualnosti. Jer i ako bi po njoj bilo formalno (po određenosti forme) nužno, dakle bilo bi dva put nužno, jer ona ne uključuje formalno zajedničku narav, kao što razlika ne uključuje rod. Ipak se čini nemogućim da je to manja aktualnost po kojoj je najprije nešto nužno, a po većoj niti je prvotno niti po sebi nešto nužno. Drugo nemoguće jest da po onoj naravi, kojom se postavlja da su jedno i drugo prvotno nužni bitak, nije nijedno nužni bitak, jer nijedno ne postoji dostatno po onoj naravi. Jer bilo koja narav je ono što jest po posljednjem formalnom (određenosti formom). Jer po čemu je nešto nužni bitak, po tom samom je u djelovanju, apstrahiravši od svakog drugog. Ako kažeš da je zajednička narav dostatna za bitak bez razlikovnih naravi, tada je, dakle, nama zajednička (narav) iz sebe u činu i nerazlikovna, i po onom što slijedi nerazlikovljiva, jer nužni bitak, koji već egzistira, nije u potenciji za bitak jednostavno. Bitak roda je u vrsti jednostavno bitak s obzirom na ovaj. Dalje: dvije naravi pod istim zajedničkim nemaju jednak stupanj. To se dokazuje razlikama koje dijele rod. Ako su nejednake, tada će bitak jedne biti savršeniji od bitka druge. Nijedan bitak, koji je savršeniji, nije samim tim nužni bitak iz sebe. Dalje: ako bi dvije naravi bile nužni bitak iz sebe, tada jedna ne bi imala nikakvu ovisnost o drugoj u bitku, dakle niti ikakav bitni poredak. Dakle ako jedno od dvoga ne bi bilo ovoga univerzuma, tada ne bi bilo u univerzumu, koji posjeduje bitni poredak među bićima, jer od poretka dijelova jest jedinstvo univerzuma. Ovdje se prigovara: jer jedno i drugo ima poredak prvenstva spram dijelova univerzuma, ovaj je dostatan za jedinstvo. Naprotiv: jedno prema drugom nema onaj poredak, jer je bitak izvrsnije naravi savršeniji; nijedno nije dapače savršenije od nužnog bitka iz sebe. Jedno od dvoga nema nikakvog poretka spram dijelova uni-

75

Tractatus de primo principio 52-53 universi est unus ordo, unus ordo est ad unum primum. Probatio: Ouia ad duas naturaš primas, si ponantur, natura proxima primae non habet unicum ordinem aut unicam dependentiam, sed duas, sicut sunt duo termini ad quem, et ita de qualibet natura inferiori; igitur sic in toto universo erunt duo ordines primi, et ita duo universa; vel tantum ad unum necesse esse erit ordo, ad aliud nullus. 37

Tamen, quia rationabiliteru procedendo nihil videtur ponendum in universo nisi cuius apparet aliqua necessitas, cuius entitatem ostendit ordo aliquis ad alia manifeste entia, quia plura non sunt ponenda sine necessitate — ex 1° Physicorum3 — necesse esse ostenditur in universo ex incausabili; et illud ex primo causante, et illud ex causatis. Nulla necessitas apparet ex causatis ponendi plures naturaš primas causantes; immo est impossibile, ut ostendetur infra, conclusione decimaquinta huius tertii; igitur nec est necesse ponere plura secundum naturam incausata nec necesse esse; igitur rationabiliter non ponuntur.

38

Iuxta quatuor conclusiones primas huius capituli de effectivo propono quatuor similes de causa finali, quae etiam similiter ostenduntur. Prima est: SEPTIMA CONCLUSIO:

Aliqua est natura in entibus finitiva.

Probatur: Aliquid est finibile. Probatio: Quia aliquid est effectibile — ex probatione primae huius; igitur et finibile. Consequentia patet ex quarta secundi. Hoc est manifestius de ordine essentiali — ex decimasexta secundi - quam fuit de effectivo. OCTA VA CONCLUSIO: Aliquod

finitivum est simpliciter primum; hoc est, nec ad aliud ordinabile, nec in virtute alterius natum finire alia.

u

rationaliter Miiller

3

ARISTOTELES, Phys. /, /. 49 (c. 4, 188 a 17)

76

Rasprava o prvom principu 21-22 verzuma, jer ipak je jedan poredak jednog univerzuma, jedan je poredak spram jednog prvog. Dokaz: ako se pretpostave spram dviju naravi, tad prvoj najbliža narav nema jednog poretka ili jedinu ovisnost, nego dva, onako kao što postoje dvije odnosne granice. I upravo je tako s bilo kojom inferiornom naravi. Dakle tako bi u cijelom univerzumu bila dva prva poretka i tako dva univerzuma. Ili će biti poredak samo spram jednog nužnog bitka, nijedan (poredak) spram drugog. Ipak, jer se postupa razložno, čini se da ništa ne treba prihvatiti u univerzumu, osim onoga čija je nužnost očita, čiji entitet pokazuje neki poredak očito spram drugih bića, jer se ne smije pretpostaviti više (bića) bez nužnosti, prema 1. knjizi Fizike. Nužni bitak u univerzumu se pokazuje iz neprouzročivog, i to iz prvog prouzrokujućeg, i to opet iz prouzročenih. Nijedna se nužnost ne pojavljuje iz prouzročenih tako što se pretpostavi više prvih uzrokujućih naravi. To je, štoviše, nemoguće, kako se pokazuje dalje, iz petnaestog zaključka ovoga trećeg poglavlja. Prema tome, niti je nužno pretpostaviti više po naravi neprouzročenih niti nužni bitak. Dakle, ne pretpostavljaju se razložno.

37

Nakon četiri prva zaključka ovoga poglavlja o onom koje je sposobno tvoriti izlažem četiri slična (zaključka) o finalnom uzroku, koji se također pokazuju slično. Prvi je:

38

SEDMI ZAKLJUČAK:

Postoji među bićima jedna narav koja kao

cilj može određivati. Dokazuje se: nešto je ciljem odredivo. Dokaz: jer je nešto tvorivo, prema dokazu prvog zaključka ovoga poglavlja, dakle je i ciljem odredivo. Ono što slijedi jasno je prema četvrtom zaključku drugog poglavlja. To je očitije iz bitnog poretka - prema šesnaestom zaključku drugog poglavlja — nego je to bilo iz onoga koje je sposobno tvoriti. Neko koje kao cilj može određivati jednostavno je prvo, to jest: niti može biti poredano prema drugom, niti snagom drugog može kao cilj određivati druga (bića). OSMI ZAKLJUČAK:

77

Tractatus de primo principio 52-53 Probatur v quinque probationibus similibus illis ad secundam huius tertii. NONA CONCLUSIO: Primum finitivum est incausabile.

Probatur: Quia infinibile; alias non primum; et ultra, igitur ineffectibile — ex quarta secundi; ultra, ut supra in probatione tertiae conclusionis huius tertii. DECIMA CONCLUSIO: Primum finitivum est actu existens, et alicui naturae actu existenti convenit ista primitas.

Probatur ut quarta tertii. Corollarium: Est ita primum quod impossibile est prius esse. Probatur ut corollarium quartae praedictae. Conclusionibus quatuor de utroque ordine causalitatis extrinsecae iam positis, similes quatuor propono de ordine eminentiae. Prima tališ: UNDECIMA CONCLUSIO:

In naturiš entium aliqua est excedens.

Probatur: Aliqua est finita — ex septima huius; ergo et excessa - ex decimasexta secundi. Aliqua natura eminens est simpliciter prima secundum perfectionem. DUODECIMA CONCLUSIO:

Hocw patet — ordo essentialis: secundum Aristotelem formae se habent ut numeri, 8° Metaphysicae4. In hoc ordine statur; probatur illis quinque probationibus positis ad secundam. DECIMA TERTIA CONCLUSIO:

Suprema natura est incausabilis.

Probatur: Est infinibilis - ex decimasexta secundi; ergo ineffectibilis - ex quarta eiusdem; et cetera, ut supra in probatione

v

E t probatur Miiller

w

hic Miiller

4

ARISTOTELES, Met. I / / / / , /. 10 (c, 3,1043 b 33)

78

Rasprava o prvom principu 21-22 Dokazuje se s pet dokaza, sličnim onima u drugom zaključku ovoga trećeg poglavlja. DEVETI ZAKLJUČAK:

Prvo, koje kao cilj može određivati, jest

neprouzročivo. Dokazuje se: jer nije ciljem odredivo, inače ne bi bilo prvo, i dalje zato netvorivo, prema četvrtom zaključku drugog poglavlja, dalje kao gore u dokazu trećeg zaključka ovoga trećeg poglavlja. Prvo, koje kao cilj može određivati, jest ono koje egzistira aktualno, i jednoj naravi, koja aktualno egzistira, dolikuje ta prvost. DESETI ZAKLJUČAK:

Dokazuje se kao četvrti zaključak trećeg poglavlja. Dopuna: jest prvo tako što mu je nemoguće biti prije. Dokazuje se kao dopuna šestog gore rečenog zaključka. Pošto su četiri zaključka o jednom i drugom redu vanjske uzročnosti već izložena, izlažem četiri slična (zaključka) o redu eminencije. Prvi takav: JEDANAESTI ZAKLJUČAK:

Među naravima bića postoji jedna

koja nadilazi. Dokazuje se: postoji jedna koja je ciljem određena — prema sedmom zaključku ovoga poglavlja - dakle i nadiđena - prema sedamnaestom zaključku. DVANAESTI ZAKLJUČAK: Neka narav koja nadmašuje (koja je odlična, izvrsna) je jednostavno prva po savršenstvu.

Jasno je - (ovdje postoji) bitni poredak: prema Aristotelu forme se ponašaju kao brojevi, osma knjiga Metafizike. Stoji se u ovom poretku: dokazuje se s pet dokaza iznesenim kod drugog zaključka. TRINAESTI ZAKLJUČAK:

Najviša narav je neprouzročiva.

Dokazuje se: nije ciljem odrediva - prema šesnaestom zaključku drugog poglavlja - dakle netvoriva — prema četvrtom zaključku istog poglavlja, i ostalo kako je gore u trećem dokazu

79

Tractatus de primo principio 52-53 tertiae huius. Item: Quod suprema sit ineffectibilis probatur ex B, in probatione seeundae huius; nam omne effeetibile habet aliquam causam essentialiter ordinatam. DECIMA QUARTA CONCLUSIO: Suprema natura est aliqua actu existens. Probatur ut quarta huius. Corollarium: Ipsa aliquam esse perfectiorem vel superiorem contradictionem includit; probatur ut corollarium quartae praedictae. 40

DECIMA QUINTA CONCLUSIO: Alicui unicae et eidem naturae actu existenti inest triplex primitas in triplici ordine essentiali praedicto, scilicet ejficientiaey finiš, et eminentiae. Haec decimaquinta fructus est huius capituli. Sequitur evidenter ex ostensis sic: Si unicae naturae inest necesse esse ex se — ex sexta huius — et cui inest primitas quaecumque dictarum trium, illud est necesse esse ex se — ex quinta et tertia de una primitate, et ex quinta et nona de alia primitate, et ex quinta et decimatertia de tertia primitate — igitur unicae naturae inest quaecumque primitas praedicta. Cui etiam naturae inest una, et alia; quia quaelibet alicui naturae inest actu - ex quarta ex decima et decimaquarta — et non alii et alii naturae; igitur eidem. — Probatur minor, quia tune multae naturae essent necesse esse — ex secunda argumenti iam facti. Item: Probatur propositum per incausabile, quia illud est unicum primum; quodlibet dictum est incausabile; quare, etc. — Maior probatur: Quomodo multitudo erit a se?

41

Ista conclusio est valde praegnans; nam sex continet in virtute, tres de unitate naturae cui inest quaecumque primitas praedicta, et tres de identitate naturae sic primae ad naturam sic primam comparando invicem primitates. Et haec ita praegnans per sextam solam quasi maiorem ostensa est. Expedit ad sex conclu-

80

Rasprava o prvom principu 21-22 ovoga poglavlja. Dalje: daje najviša (narav) netvoriva, dokazuje se iz B, u drugom dokazu ovoga poglavlja, jer svako tvorivo ima neki uzrok koji je bitno poredan. ČETRNAESTI ZAKLJUČAK:

Najviša narav je neka koja egzistira

u činu. Dokazuje se kao četvrti zaključak ovoga poglavlja. Dopuna: da je neka savršenija i viša od nje uključuje kontradikciju. To se dokazuje kao dopuna četvrtog prije rečenog zaključka. PETNAESTI ZAKLJUČAK: U nekoj jedinoj i istoj naravi, koja egzistira u činuy jest trostruka prvost u trostrukom bitnom poretku, gore rečenom, dakako tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva.

40

Ovaj petnaesti zaključak jest plod ovog poglavlja. Slijedi očito iz onoga što je pokazano na slijedeći način: ako je u jedinoj naravi nužni bitak iz sebe, prema šestom zaključku ovoga poglavlja, i ako je ono, u čemu je prvost koja god od triju rečenih (poredaka), nužni bitak iz sebe — prema petom i trećem zaključku o jednoj prvosti, prema petom i devetom zaključku o drugoj prvosti, prema petom i trinaestom zaključku o trećoj prvosti - tada je u jedinoj naravi gore rečena prvost, bilo koja mu drago. Jer naravi u kojoj je jedna, i druga (prvost), jer koja mu drago jest aktualno u jednoj naravi — prema četvrtom, desetom i četrnaestom zaključku — a ne u drugom i drugoj naravi, dakle u istoj. — Dokazuje se donji (manji) sud: jer bi tada mnoge naravi bile nužni bitak, prema drugom zaključku već izvedenog argumenta. Dalje: izloženo se dokazuje po neprouzročivom, jer ono je jedino prvo. Koje mu drugo imenovano je neprouzročivo, po čemu, i ostalo. - Gornji (veći) sud dokazuje se: Kako bi mnoštvo moglo biti od sebe? Taj zaključak je veoma nosiv (plodonosan), jer sadrži šest (sudova) virtualno, tri o jedinstvu naravi u kojoj je prvost gore rečena, koja mu drago, i tri o identitetu (istosti) naravi na taj način prve, uspoređujući međusobno prvosti kod naravi na taj način prve. I ovaj tako plodonosni zaključak pokazan je po onom jedinom šestom zaključku kao gornjem (većem). Korisno je za šest zaklju81

41

Tractatus de primo principio 52-53 siones iam dictas proprias maiores exprimere, si quae poterunt inveniri. 42

Ad duas primas conclusiones ostendendas praemitto unam conclusionemx: Impossibile est idem ad duo essentialiter dependere, ad quorum utrumque eius dependentia totaliter terminatur. DECIMA SEXTA CONCLUSIO:

Haec probatur: Sicut una causa totali causante aliquid in aliquo genere causae, impossibile est aliam causare idem in eodem genere, quia tune idem bis causaretur vel neutra esset causa totalis — similiter tune illud causaret, quo non causante nihilominus esset causatum - quod est absurdum. Ita impossibile est idem quacumque dependentia dependere a duobus, quorum alterum totam eius dependentiam terminat. Iam enim alterum non sufficienter terminat, si adhuc ad reliquum dependet. Similiter tune dependeret ad aliquid, quo non existente, nihilominus esset secundum eundem ordinem essendi; quod est contra rationem dependentiae, intelligendo quod nihilominus esset secundum eundem ordinem. 43

Hac conclusione ostensa, nunc et primas in decimaquinta simul inelusas propono sic: DECIMA SEPTIMA CONCLUSIO: Uni soli naturae inest quaecumque primitas causae extrinsecae unius rationis.

Probatur: Quia si pluribus insit tališ primitas, aut respectu eorundem posteriorum, aut aliorum; non primo modo - ex decimasexta iam praemissa; similiter in quolibet posteriore essent duae dependentiae eiusdem rationis, quia ad duo prima non est una dependentia. Consequens est inconveniens. y, quia si sit aliud primum et aliorum, erit illorum aliud universum, quia entia illa et ista nec ordinabuntur inter se x

zaista

talem add. Miiller

y om Miiller; dopuna koju zahtjeva smisao, predana samo u nekolicini rukopisa naslućena).

82

(tamo

Rasprava o prvom principu 21-22 čaka već rečenih izraziti vlastite gornje (veće) sudove, ako bi se mogli pronaći. Za pokazivanje dvaju prvih zaključaka šaljem naprijed jedan zaključak:

42

Nemoguće je da jedno te isto ovisi bitno o dvoma, tako da je njegova ovisnost potpuno završena i o jednom i o drugom od njih. ŠESNAESTI ZAKLJUČAK:

Ovaj zaključak se dokazuje: ako jedan uzrok potpuno prouzročuje nešto u nekom uzročnom rodu, nemoguće je da drugi uzrok prouzročuje isto u istom rodu, jer bi tada isto bilo dvaput prouzročeno ili nijedan uzrok ne bi bio potpun, slično tada onom koje bi uzrokovalo, bez čijeg uzrokovanja ipak prouzročeno ne bi moglo nastati, što je apsurdno. Tako je nemoguće da isto bilo kojom ovisnošću ovisi o dvoma, ako jedno od dvoga njegovu cijelu ovisnost završava. Jer već jedno od dvoga ne završava dostatno, ako uz to ovisi o ostalom (drugom). Slično bi tada ovisilo o nečemu, bez čije bi egzistencije ipak postojalo po istom redu bitka, što je protiv biti ovisnosti, ukoliko se razumije da bi to ipak postojalo po istom poretku. Pokazavši ovaj zaključak, i sada uključivši istodobno prve (zaključke, prva tri) u petnaesti (zaključak), izlažem ovako: SEDAMNAESTI ZAKLJUČAK: U jednoj jedinoj naravi je bilo koja prvost vanjskog uzroka jednog razloga.

Dokazuje se: jer ako je u njih više (prisutna) takva prvost, tada (je prisutna) ili spram istih kasnijih ili spram drugih. Ne na prvi način, prema šesnaestom zaključku, koji je već poslan naprijed. Upravo tako bi bile u kojem mu drago kasnijem dvije ovisnosti istog razloga, jer ovisnost nije jedna s obzirom na prva dva. Taj slijed nije primjeren.
83

43

Tractatus de primo principio 52-53 nec ad idem. Sine unitate ordinis non est unitas universi. In ipso fine uno ponit Aristoteles5 bonitatem principalem universi. Et quia ad unum summum est unus ordo, sufficit mihi loqui de solo universo; non fingere aliud de quo nullam habeo rationem, immo potius obviantem. 44

Item: Probationes probabiles apponuntur. In ordine essentiali ascendendo itur ad unitatem et paucitatem; igitur statur in uno. Item: Causalitas causae superioris ad plura se extendit; ideo quanto superius itur, pauciora sufficiunt; ergo, etc. Haec declarat proximam. Item: De primo eminente videtur manifestum, quia si impossibile est duas naturaš esse non sic ordinatas, quarum scilicet una aliam non excedat — quia in hoc numeris comparantur — multo impossibilius est duas esse in eodem gradu primo. Item de fine: Tune nullus finiš esset omnis alterius a se quietativus; cum hoc sit inintelligibile, sequitur ut prius. Item: Alias nulla natura contineret perfeetionem omnis alterius naturae virtualiter; cum igitur hoc non z sit intelligibilea sine contradictione, nulla esset perfectissima.

45

Ad tres alias conclusiones sunt probationes etiam speciales. Nam: Primum effectivum est actualissimum quia virtualiter continens omnem actualitatempossibilem. Primus finiš est optimus, virtualiter continens omnem bonitatem possibilem. Primum eminens est perfectissimum, eminenter continens omnem perfeetionem possibilem. DUODEVIGESIMA CONCLUSIO:

Haec tria non possunt separari, quia si unum esset in una natura, aliud in alia, quod illorum simpliciter emineret non posset dari. Unde istae tres primitates videntur exprimere tres rationes sum-

5 ARISTOTELES, Met. XII t. 52 (c.10, 1075 a 18) z

om. Miiller, Roehe W inintelligibile Roehe W

84

Rasprava o prvom principu 21-22 Bez jedinstva poretka nema jedinstva univerzuma. U samom jednom cilju utemeljuje Aristotel temeljnu dobrotu univerzuma. I jer spram jednog najvišeg postoji jedan poredak, dostatno je meni govoriti o jedinom univerzumu, ne izmišljati drugi (univerzum) o kojem nemam nijednog razloga, štoviše prije suprotni (razlog). Dalje: vjerojatni se dokazi pridodaju. U bitnom poretku ide se uzlazeći ka jedinstvu i maloći (manjem broju), dakle stoji se u jednom.

44

Dalje: uzročnost višeg uzroka proteže se na više; zato koliko se ide na više, dostatno je manje (uzroka), dakle, itd. Ovaj (dokaz) objašnjava najbliži (zaključak). Dalje: O prvom po prvenstvu čini se očitim. Jer ako je nemoguće da dvije naravi nisu poredane tako da dakako jedna od njih nadilazi drugu, jer u tom se uspoređuju s brojevima, mnogo je nemogućije da su dvije u istom prvom stupnju. Dalje o cilju: tada nijedan cilj ne bi bio sposoban od sebe dovesti u mirovanje svako drugo. Budući d a j e to nepojmljivo, slijedi kao prije. Dalje: nijedna narav ne bi mogla virtualno sadržavati savršenstvo svake druge. Budući, dakle, da to nije pojmljivo bez kontradikcije, nijedna ne bi mogla biti najsavršenija. Za tri druga zaključka postoje također posebni dokazi. Naime: Prvo koje je sposobno tvoriti je najaktualnije jer virtualno sadrži svaku moguću aktualnost. Prvi cilj je najbolji, jer virtualno sadrži svaku moguću dobrotu. Prvo po prvenstvu je najsavršenije, jer eminentno (u najvišem stupnju) sadrži svako moguće savršenstvo. OSAMNAESTI ZAKLJUČAK:

Ovo troje se ne može odvojiti, jer ako bi jedno bilo u jednoj naravi, drugo u drugoj, ne bi se moglo navesti koje bi od njih jednostavno imalo prvenstvo. Odatle se čini da te tri prvosti izražavaju

85

45

Tractatus de primo principio 52-53 mae bonitatis necessario concurrentes, quae sunt summa communicabilitas, summa amabilitas, et summa integritas sive totalitas; bonum enim et perfectum idem — 5° Metaphysicae6, et perfectum et totum idem - 3° Physicorum7. Patet autem de bono, quod est appetibile — 1° Ethicorum 8 - et communicativum - per Avicennam 6° Metaphysicae9. Nihil enim perfecte communicat nisi quod ex liberalitate communicat, quod vere convenit summo bono, quia ex communicatione non exspectat aliquam retributionem, quod est proprium liberalis - per Avicennam ibidemb capitulo 5° 10. UNDEVIGESIMA CONCLUSIO: Unica natura existens est prima in triplici ordine praedicto respectu cuiuscumque alterius naturae, ita quod quaelibet alia est sic tripliciter posterior illa prima. Posset quis protervus tenendo decimamquintam dicere quod praeter illam sunt multae naturae, non quidem sic primae, sed nec posteriores illa prima secundum aliquem ordinum praedictorum, aut non secundum quemlibet, sed tantum eminentiae, vel eminentiae et finiš; non quidem efficientiae, sicut quidam dicunt Aristotelem sensisse de intelligentiis post primam, et fortassis de materia prima. Hoc licet posset refelli ex praedictis, tamen expedit explanari. Primo quidem improbatur ex sexta; quia si necesse esse ex se uni naturae inest, quidquid autem non est posterius — et hoc negando in quocumque trium ordinum — est necesse esse ex se; ergo unica natura non est posterior qualibet posterioritate; igitur sic tripliciter quaelibet alia est posterior. Secunda propositio huius argumenti patet — ex tertia, nona et decimatertia huius tertii; adiunge cuilibet sextam huius. b

ibi Miiller

6

ARISTOTELES, Met. V, t. 21 (c. 16, 1021 b 1 8 - 2 0 )

7

ARISTOTELES, Phys. III, t. 64 (c. 6, 207 a 13)

«ARISTOTELES, Eth. Nic. /, c.l (1094 a 3) 9

AVICENNA, Met. VI, c. 5 (95 va)

10

AVICENNA, ib.

86

Rasprava o prvom principu 21-22 tri bitna određenja najviše dobrote, koja nužno konkuriraju. To su najviša saopćivost, najviša ljubljivost i najviša potpunost ili cjelovitost. Jer dobro i savršeno su isto, prema petoj knjizi Metafizike, i savršeno i cjelovito su isto, prema trećoj knjizi Fizike. O dobru je ipak jasno da je ono poželjivo, prema 1. knjizi Etike, i saopćivo, prema Aviceni, šesta knjiga Metafizike. Jer ništa ne saopćava savršeno osim onoga koje saopćava iz dobrostivosti (darežljivosti), što istinski dolikuje najvišem dobru, jer iz saopćavanja ne očekuje nikakvo uzvraćanje, što je vlastitost dobrostivog, prema Aviceni, na istom mjestu, 5. poglavlje. DEVETNAESTI ZAKLJUČAK: Jedina narav koja egzistira je prva u trostrukom gore rečenom redu s obzirom na svaku drugu narav, tako da je koja mu drago druga tako trostruko poslije ove prve. Mogao bi neki drznik držeći se petnaestog zaključka tvrditi da osim one postoje mnoge naravi, koji nisu doista prve na taj način, ali nisu ni kasnije od one prve po nekom od gore imenovanih poredaka, ali ne po bilo kojem (poretku), nego samo po poretku prvenstva, ili prvenstva i cilja, ne zaista (po poretku) tvorne uzročnosti, kako neki tvrde daje Aristotel mislio o inteligencijama poslije prve (inteligencije), i možda o prvoj materiji. Iako bi to moglo biti pobijeno iz gore rečenog, ipak je to korisno objasniti. Najprije se zaista pobija iz šestog zaključka: jer ako je nužni bitak iz sebe u jednoj naravi, što pak nije kasnije - i negirajući to u bilo kojem od triju poredaka - nužni je bitak iz sebe. Dakle jedina narav nije poslije bilo koje posteriornosti, zato je tako trostruko poslije (kasnije) koja mu drago druga (narav). Drugi sud ovoga argumenta jasan je iz trećeg, devetog i trinaestog zaključka ovoga trećeg poglavlja, poveži s kojim mu drago šesti zaključak ovog poglavlja.

87

Tractatus de primo principio 52-53 47

Secundo probatur in speciali: Quod non est finiš nec ad finem aliquem, est frustra; in entibus nihil est frustra; igitur quaelibet natura alia a primo fine est ad aliquem finem; et si ad aliquem, ergo ad primum — ex tertia secundi. Similiter de eminente: Quod non est supremum nec excessum ab aliquo; nullum gradum habet; sic nihil est; igitur omne quod non est supremum est excessum ab aliquo; igitur a supremo — ex tertia secundi. Ex his ostenditur de efficientia, quae negatur: Quidlibet est finiš primus vel finitum — iam supra; ergo est primum efficiens vel effectum, nam membra huius disiuncti convertuntur cum membris illius. De posterioritate patet ex quarta et quinta secundi, de primo patet ex proxima praecedente. Similiter per eminentiam: Si quidlibet est supremum vel excessum a supremo, ergo primum efficiens vel effectum, quia et haec membra convertuntur — ex paenultima et ultima secundi et decimaquinta huius tertii. Positio etiam alicuius entis nullum ordinem habentis irrationalis est valde, sicut in secunda ratione ad sextam et in probatione decimae septimae huius aliqualiter est ostensum.

48

Vere, domine, omnia in sapientia ordinate fecisti, ut cuilibet intellectui rationabile videatur quod omne ens est ordinatum. Unde absurdum fuit philosophantibus ordinem ab aliquo amovere. Ex hac autem universali 'omne ens est ordinatum' sequitur quod non omne ens est posterius et non omne prius; quia utroque modo vel idem ad se ordinaretur vel circulus in ordine poneretur. Est ergo aliquod ens prius non posterius, et ita primum; et aliquod posterius et non prius; nullum autem quin vel prius vel posterius. Tu es unicum primum, et omne aliud a te posterius est te, sicut in triplici ordine, ut potui, declaravi.

88

Rasprava o prvom principu 21-22 Drugo, dokazuje se posebno: što nije cilj niti je ka nekom cilju, uzaludno je. U bićima nije ništa uzalud. Dakle, koja mu drago narav, koja nije prvi cilj, jest ka cilju. I ako je ka nečemu, dakle je ka prvom, prema trećem zaključku ovog poglavlja.

47

Upravo tako o onom koje ima prvenstvo (eminenciju): što nije najviše i što nije nadiđeno od nekoga, nema nikakva stupnja, tako nije ništa. Svako koje nije najviše nadiđeno je od nekoga, dakle od najvišega, prema trećem zaključku drugog poglavlja. Iz ovoga se pokazuje o tvornoj uzročnost i koja se niječe: svako je ili prvi cilj ili ono ciljem određeno, kao već gore, dakle je prvo koje tvori ili je tvoreno, jer su članovi ove disjunkcije izmjenjivi s članovima one. O posteriornosti jasno je iz četvrtog i petog zaključka drugog poglavlja, o prvom je jasno iz najbližeg prethodnog zaključka. Isto tako o prvenstvu: ako je koje mu drago (biće) najviše ili je nadiđeno od najvišeg, tada je ono ono prvo koje tvori ili ono tvoreno, jer i oni članovi su izmjenjivi, prema pretposljednjem i posljednjem zaključku drugog poglavlja i prema petnaestom zaključku ovog trećeg poglavlja. Također je pretpostavljanje nekog bića koje nema nikakva poretka veoma iracionalno, kako je u drugom razlogu za šesti zaključak i u dokazu sedamnaestog zaključka ovog poglavlja na neki način već pokazano. Uistinu si, Gospodine, sve u mudrosti stvorio poredano, da se bilo kojem intelektu čini racionabilnim (razložnim) da je svako biće poredano. Zato je bilo apsurdno onima koji filozofiraju da se ukloni poredak od nekog (bića). Iz ovog pak univerzalnog suda: "Svako je biće poredano", slijedi da svako biće nije poslije i da svako biće nije prije, jer se i na jedan i na drugi način isto reda prema samom sebi ili se postavlja krug u poretku. Dakle neko biće koje je prije nije poslije, i tako je prvo (biće); i neko koje je poslije, a nije prije. Ipak nijedno koje nije ili prije ili poslije. Ti si jedino Prvo, svako drugo nego Ti je poslije Tebe, kako sam u trostrukom poretku, koliko sam mogao, objasnio.

89

48

CAPITULUM QUARTUM DE SIMPLICITATE ET INFINITATE ET INTELLECTUALITATE PRIMI ENTIS 49

Domine deus noster, de tua natura uniea vere prima vellem perfectiones quas inesse non dubito aliqualiter ostendere, si faveres. Credo te simplicem, infinitum, sapientem et volentem; et quia nollem uti circulo in probando, de simplicitate quaedam praemittam, quae possunt primo probari; alia de simplicitate usque ad suum locum, ubi probari possunt, differentur a .

50

Est igitur huius quarti capituli haec prima conclusio ostendenda: PRIMA CONCLUSIO: Prima natura in se est simplex. Tn se' dixi, quia tantum de simplicitate essentiali intelligo hic, quae excludit omnem compositionem in essentia absolute. Haec b probatur sic: Prima natura non est causata - ex tertia tertii; igitur non habens partes essentiales materiam et formam. Item: Nec diversas perfectiones qualitercumque in re distinctas habet, ex quibus sumi possit ratio generis et differentiae. Probatur ex prima probatione sextae tertii: quia vel altera illarum secundum propriam rationem esset qua totum esset primo necesse esse et reliqua nec primo nec per se - et tune, cum reliqua essentialiter ineludatur in toto, totum non erit necesse esse, quia ineludit non necessarium formaliter; aut si utraque realitate esset totum primo necesse esse, esset bis necesse esse et haberet duo esse primo, quorum neutrum essentialiter ineluderet alterum. Similiter utraque esset non utraque, quia non esset unum ex eis, si utraque primo dat necesse esse. Utraque enim erit actualitas ultima et ita vel nihil idem ex eis vel nulla differentia earum, et ita non utraque.

a

differam Roehe W

b

Hoc Roehe

90

ČETVRTO POGLAVLJE O JEDNOSTAVNOSTI, BESKONAČNOSTI I DUHOVNOSTI PRVOG BIĆA Gospodine Bože naš, o Tvojoj jedinoj naravi, istinski prvoj, želio bih nekako pokazati savršenstva, za koja ne sumnjam da su u njoj, ako Ti dopustiš. Vjerujem da si Ti jednostavan, beskonačan, mudar i voljan. I budući da se neću služiti krugom u dokazivanju, šaljem nešto naprijed o jednostavnosti, što se najprije može dokazati. Drugo (ostalo) o jednostavnosti treba se odgoditi sve do svoga mjesta gdje se može dokazati.

49

Zato treba pokazati ovaj prvi zaključak četvrtog poglavlja:

50

PRVI ZAKLJUČAK: Prva narav je u sebi jednostavna. Rekao sam 'u sebi', jer ovdje mislim samo o bitnoj jednostavnosti, koja apsolutno isključuje svako sastavljanje u biti. Ovaj (zaključak) se dokazuje tako: prva nije prouzročena, prema trećem zaključku trećeg poglavlja, dakle nema kao bitne dijelove materiju i formu. Dalje: ona nema različite savršenosti, na neki način u stvarnosti distinktne, iz kojih bi se mogao uzeti pojmovni sadržaj roda i razlike. Dokazuje se iz prvog dokaza šestog zaključka trećeg poglavlja: jer ili jedna od njih ne bi bila po svom vlastitom bitnom sadržaju to, čime bi cjelina bila prvotno nužni bitak, a ostalo ne bi bilo ni prvotno ni po sebi — i tada, ukoliko bi se ostalo bitno uključilo u cjelinu, cjelina ne bi bila nužni bitak, jer formaliter (kao ono što određuje formu, određujući formu) uključuje ono ne—nužno. Ili, ako bi cjelina prvotno bila nužni bitak po jednoj i drugoj realnosti (određenosti), bila bi dvaput nužni bitak i imala bi prvotno dva bitka, od kojih nijedan ne bi bitno uključivao drugi. Isto tako obje ne bi mogle postojati, jer nijedno ne bi bilo iz njih, ako obje daju prvotno nužni bitak. Naime i jedna i druga bi bila posljednja aktualnost, i tako ili ne bi bilo nijedno isto iz njih, ili nikakve razlike (nema) među njima, i tako ne bi bilo ni jedne ni druge.

91

Tractatus de primo principio 52-53 Corollarium: Prima natura non est in genere; patet ex ista. Probatur etiam: quia natura in genere tota exprimitur per definitionem, ubi non importatur idem omnino per genus et differentiam, propter nugationem; oppositum in sic simplici invenitur. Hic instatur: Si duorum existentium in eodem altero tantum potest ipsum esse necessarium, et ita reliquum non necessarium — alias esset bis necesse esse - sequereturc quod nulla distincta secundum formales rationes possent poni esse in necesse esse; igitur nec in persona divina essentia et relatio. Consequens falsum; igiturd probatio prima peccat. Similiter arguitur contra secundam: quia utraque eorum esset actualitas ultima, vel alterum non necessarium. Respondeo: Quaecumque secundum rationes formales distinguuntur 0 , si sint componibiliaf ut actus et potentia^ vel ut duo nata actuare idem, tune si unum est infinitum, potest ineludere per identitatem aliud, immo ineludit; alias infinitum esset componibile, quod improbatur conclusione nona huius. Si autem sit finitum, non ineludit per identitatem illud quod est primo diversum secundum suam formalem rationem, quia finitum tale est perfectibile illo vel componibile cum illo. Ergo ponendo necesse esse habere duas realitates, quarum neutra per identitatem contineat aliam — quod requiritur ad compositionem - sequitur quod altera non erit necesse esse, nec formaliter nec per identitatem, vel totum erit bis necesse esse; et ita tenet probatio utraque. Instantiae de persona divina nullae sunt, quia illae duae realitates non faciunt compositionem, sed una est alia per identitatem quia una est infinita. Quod si obicias: 'Ita dicam in proposito quod est compositio et duae realitates in necesse esse, sed altera est infinita' — contradicis tibi dupliciter: primo, quia infinitum est incomponibile ut pars alteri realitati, quia pars minor toto; secundo, quia

c

sequitur Roehe W

d

ideo Roehe W

e

scilicet ut aetus et potentia add. Roehe

f

compossibilia Miiller

g ut actus et potentia om. Roehe

92

Rasprava o prvom principu 21-22 Dopuna: prva narav nije u rodu, to je jasno iz ovog zaključka. Dokazuje se također: jer se u rodu cijela narav izražava definicijom, gdje se ono isto uopće ne uvodi (označava) rodom i razlikom, zbog brbljanja (inače bi to bilo brbljanje). Protivnost se nalazi u tako jednostavnom. Ovdje se prigovara: ako od dvaju koji egzistiraju u istom drugom samo jedno može biti nužno, i tako drugo ne nužno - inače bi postojao dvaput nužni bitak — slijedilo bi da se nijedno, koje je distinktno po formalnim razlozima (određenostima), ne može postaviti u nužni bitak, dakle ni u božanskoj osobi bit i relacija. Ono što slijedi je lažno. Zato griješi prvi dokaz. Upravo se tako dokazuje protiv drugog (dokaza): jer bi i jedno i drugo bilo posljednja aktualnost, ili jedno od njih (bi bilo) ne nužno. Odgovaram: što se god razlikuje po formalnim razlozima (određenostima), ako je sastavljivo kao akt i potencija, ili ako su dva koji su određeni da ostvaruju isto, tada ako je jedno beskonačno, ono može po identitetu (istosti) uključiti drugo, dakako ga uključuje. Inače bi beskonačno bilo sastavljeno, što se pobija devetim zaključkom ovog poglavlja. Ako je pak konačno, ne uključuje po istosti ono koje je prvotno različito po svom formalnom razlogu (određenosti), jer takvo konačno je usavršivo po onom (onim), ili je s njim sastavljivo. Ako se, dakle, pretpostavi da nužni bitak ima dvije realnosti, od kojih nijedna ne sadrži drugu po istosti - to se traži kod sastavljenja - tada slijedi da jedna od dviju ne bi bila nužni bitak ni formaliter (po određenosti forme) ni po istosti, ili bi cjelina bila dvaput nužni bitak, i tako je održiv i jedan i drugi dokaz. Prigovori o božanskoj osobi su ništavni, jer one dvije realnosti ne sačinjavaju spoj (sastavljenost), nego jedna je druga po istosti, jer jedna je beskonačna. Pa ako prigovoriš: Tako kažem u izloženom da su spoj (spajanje) i dvije realnosti u nužnom bitku, ali jedna od njih je beskonačna', tada protusloviš sebi dvostruko. Prvo, jer je ono beskonačno nesastavljivo kao dio s drugom realnošću,

93

Tractatus de primo principio 52-53 si ponis compositionem, neutra realitas est alia per identitatem; et tune currit probatio utraque. 52

SECUNDA CONCLUSIO: Quidquid est intrinsecum summae naturae, est summe tale. Probatur: quia — ex proxima — est idem omnino illi naturae propter simplicitatem; ergo sicut illa natura est summe natura, ita illud est summe tale quia idem est; alias, si posset intelligi excedi secundum suam entitatem, ergo et natura posset intelligi excedi secundum suam entitatem, quae eadem est entitati illius.

53

TERTIA CONCLUSIO: Omnis perfeetio simpliciter, et in summo, inest necessario naturae summae. Perfeetio simpliciter dicitur quae in quolibet est melius ipsum quam non ipsum1. Haec descriptio videtur nulla, quia si intelligitur de affirmatione et negatione: ut h est in se1, affirmatio non est) melior sua negatione - in se et in quolibet si in eo posset esse. Si autem intelligitur non in se tantum et in quolibet si posset inesse, sed in quolibet simpliciter, falsum est: Non melior est in cane sapientia, quia nihil est bonitas in illo cui contradicit. Respondeo: Famosa est descriptio. Exponatur sic: 'melius quam non ipsum', id est, quam quodcumque positivum incompossibile in quo ineluditur 'non ipsum'. Est, inquam, sic melius 'in quolibet' non cuilibet, sed 'in quolibet' — quantum esset ex se; quia melius est suo incompossibili, propter quod non potest inesse. Breviter igitur dicatur: Perfeetio simpliciter est, quae est simpliciter et absolute melius quocumque incompossibili; et ita exponatur illud 'in quolibet quam non ipsum', hoc est, quodlibet k quod non est ipsum. Alias de illa descriptione non curo; accipio primam, h

quae Miiller

' in se om. Miiller i est om. Miiller 1

k

quolibet Miiller

ANSELMUS CANT., Monologion C. 13 (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia I, p. 28-29)

94

Rasprava o prvom principu 21-22 jer je dio manji od cjeline. Drugo, jer ako pretpostaviš sastavljenost, onda nijedna realnost nije druga po istosti, i tada idu oba dokaza. DRUGI ZAKLJUČAK: Sto je god unutrašnje najvišoj naravi, takvo je u najvišem smislu.

52

Dokazuje se: jer je ono - prema prethodnom zaključku - potpuno isto s onom naravi zbog (njezine) jednostavnosti. Dakle, kako je ona narav narav u najvišem smislu, tako je ono takvo u najvišem smislu, jer je isto (s njom, naravi). Inače, ako bi se moglo zamisliti da može biti nadmašeno po svom entitetu, tada bi se moglo zamisliti da i narav može biti nadmašena po svom entitetu, jer je ona ista s entitetom onoga. TREĆI ZAKLJUČAK: Svako savršenstvo jednostavno je nužno unutrašnje najvišoj naravi, i to u najvišem smislu. Savršenstvo jednostavno naziva se ono takvo, koje je u bilo kojem (u svakom) bolje, nego ono što nije takvo. Ovaj se opis čini nikakvim. Jer ako se razumijeva o afirmaciji i negaciji kakva je u sebi, afirmacija nije bolja od svoje negacije — u sebi i u bilo kojem (svakom), ako bi u tom mogla biti. Ako se pak ne razumijeva samo u sebi i u bilo kojem (u svakom), ako bi u njemu mogla biti, nego jednostavno u bilo kojem, tada je to lažno. Mudrost nije bolja u psu, jer ne postoji nikakva dobrota u onom kojemu ona proturječi. Odgovaram: to je čuveni opis. Treba ga se izložiti tako: 'bolje nego ne takvo', to jest, nego bilo koje (svako) pozitivno nespojivo s onim u kojem se uključuje 'ne takvo'. Jest, kažem, tako bolje 'u svakom' - ne sa svakim nego 'u svakom' - ukoliko bi moglo biti iz sebe. Jer bolje je od onoga koje je s njim nespojivo, zbog toga što ne može biti unutar (unutrašnje, imanentno). Zato neka se kratko kaže: savršenstvo jednostavno jest ono koje je jednostavno i apsolutno bolje od svakoga koje je s njim nespojivo. I tako neka se izloži ono 'u svakom nego ne takvo', to jest, svako koje nije jedno takvo. Inače ne brinem se za onaj opis. Primam prvi (opis) koji je

95

53

Tractatus de primo principio 52-53 quae plana est. Et debet intelligi de ineompossibilitate secundum praedicationem denominativam, quia ita fit communiter sermo. 54

Probo tertiam conclusionem sic intellectam: Perfectio simpliciter ad omnem incompossibilem aliquem habet ordinem secundum nobilitatem, non excessi — per descriptionem — sed eminentis; igitur vel est naturae supremae incompossibilis et ita excedit eam, vel compossibilis et ita potest illi inesse, et etiam in summo, quia sic est sibi compossibilis, si est alicui compossibilis. Inest sibi sicut est sibi compossibilis1. Non autem inest ut accidens contingens; igitur vel ut idem vel ut propria passio saltem: habetur propositum, quod necessario inest. Quod autem non ut accidens per accidens contingenter insit, probo: quia in omni perfectione cui non repugnat necessitas, perfectius habet illam quod habet necessario quam quod contingenter. Perfectioni simpliciter non repugnat necessitas, quia tune aliqua incompossibilis sibi excederet eam ut illa quae est necessaria vel potest esse. Nihil autem potest perfectius habere perfeetionem simpliciter quam prima natura - ex secunda huius; ergo, etc.

55

Infinitati et ceteris de simplicitate ponendis praemitto de intellectu et voluntate, quia inferius supponentur. Prima conclusio tališ est™. QUARTA CONCLUSIO: Primum efficiens est intelligens et volens. Ista probatur: Primum est per se agens, quia omni causa per accidens prior est aliqua per se - 2° Physicorum2; agens per se omne agit propter finem. Ex hoc arguitur dupliciter. Primo sic: Omne naturale agens, praecise consideratum, ex necessitate et aeque ageret, si ad nullum finem ageret, si esset independenter agens; ergo si non agit nisi propter finem, hoc est quia dependet ab agente amante finem; quare, etc. 'Inest... compossibilis om. Miiller m

tališ est: erit tališ Miiller

2 ARISTOTELES, Phys. //, t. 66 (c. 6, 198 a 7 - 9 )

96

Rasprava o prvom principu 21-22 jasan. I on se mora razumjeti iz nespojivosti po imenujućem iskazu, jer tako govor postaje zajednički. Dokazujem treći zaključak shvaćen tako (u tom smislu): savršenstvo jednostavno ima sa svakim s njim nespojivim neki poredak po izvrsnosti: ne (u smislu) nadmašenog — po opisu nego (u smislu) onog koje nadmašuje. Zato, ili je ono nespojivo s najvišom naravi i tako je nadilazi, ili je spojivo (sastavljivo, sjedinjivo) i tako joj može biti unutrašnje, i to u najvišem stupnju, jer tako je s njom spojivo, ako je s nekim spojivo. Unutrašnje je njoj ako je s njom spojivo. Nije ipak njoj unutrašnje kao kontingentni akcidens, dakle, ili kao (s njom) isto (istovjetno) ili barem kao vlastita određenost. Time se posjeduje namjeravano da je ono (savršenstvo) nužno unutrašnje.

54

Da ipak nije unutrašnje na kontingentan način kao akcidens prigodno (kao pripadak prigodno), dokazujem: jer u svakoj savršenosti, kojoj se ne protivi nužnost, savršenije se ima ono što se ima nužno, nego ono što se ima kontingentno. Savršenstvu jednostavno ne protivi se nužnost, jer tada bi ga neko s njim nespojivo (savršenstvo) nadilazilo, kao ono koje je nužno ili može biti. Ništa pak ne može savršenstvo jednostavno imati savršenije od prve naravi, prema drugom zaključku ovog poglavlja, dakle, itd. Šaljem naprijed raspravu o razumu i volji, prije rasprave o beskonačnosti i o ostalom što treba izložiti o jednostavnosti, jer se dolje pretpostavlja. Prvi zaključak je takav: ČETVRTI ZAKLJUČAK: Prvo koje tvori je razumno i voljno. Taj se (zaključak) dokazuje: Prvo je po sebi djelatno (djelujuće), jer je od svakog uzroka per accidens (po prigodi) prije neki (uzrok) po sebi — prema drugoj knjizi Fizike. Ono koje djeluje po sebi čini (djeluje) sve radi cilja. Iz ovoga se dokazuje dvostruko. Prvo, na takav način: svaki naravni djelatelj, posve promotren, djelovao bi iz nužde i jednakomjerno; ako ne bi djelovao radi nijednog cilja, bio bi djelatelj neovisno. Dakle, ako djeluje samo radi (zbog) cilja, to je zato jer ovisi o djelatelju koji ljubi cilj, zbog toga, itd. 97

55

Tractatus de primo principio 52-53 Secundo arguitur sic : Si primum agit propter finem, aut ergo finiš ille movet primum efficiens ut amatus actu voluntatis, et patet propositum, aut ut naturaliter tantum amatus. Hoc falsum, quia non naturaliter amat finem alium a se, ut grave centrum et materia formam; tune esset aliquo modo ad finem, quia inelinatus ad illum. Si tantum naturaliter amat finem, qui est ipse, hoc nihil est nisi ipsum esse ipsum; hoc non est salvare duplicem rationem causae in ipso. Item: Primum efficiens dirigit effectum suum ad finem; ergo vel naturaliter vel amando illum. Non primo modo, quia non cognoscens nihil dirigit nisi in virtute cognoscentis, sapientis enim est prima ordinatio; primum in nullius virtute dirigit, sicut nec causat. Item tertio sic: Aliquid causatur contingenter; igitur prima causa contingenter causat; igitur volens causat. Probatio primae consequentiae: Quaelibet causa secunda causat inquantum movetur a prima; ergo si prima necessario movet, quaelibet necessario movetur et quidlibet necessario causatur. Probatio secundae consequentiae: Nullum est principium contingenter operandi nisi voluntas vel concomitans voluntatem, quia quaelibet alia agit ex necessitate naturae, et ita non contingenter. Obicitur contra primam consequentiam: quia nostrum velle posset adhuc contingenter aliquid causare. Item: Philosophus concessit antecedens et negavit consequens intelligendo de velle Dei, ponendo contingentiam in inferioribus ex motu, qui necessario causatur inquantum uniformis, sed difformitas sequitur ex partibus eius, et ita contingentia. — Contra secundam: Aliqua mota possunt impediri et ita oppositum contingenter evenire. Ad primum: Si est primum efficiens respectu voluntatis nostrae, idem sequitur de ipsa quod et de aliis; quia, sive immediate necessario moveat eam, sive aliud immediate, et illud necessario

98

Rasprava o prvom principu 21-22 Drugo, dokazuje se tako: Ako Prvo djeluje radi cilja, tada onaj cilj pokreće prvog tvornog ili kao ljubljeni činom volje, i tada je jasan izloženi (sud), ili kao samo prirodno ljubljeni. Ovo (posljednje) je lažno, jer ono ne ljubi cilj naravno kao nešto različito od sebe, kao težina središte i materija formu, tada bi ono bilo na neki način kod cilja, jer je nagnuto njemu. Ako samo naravno ljubi cilj, koji je on sam, tada to nije ništa nego daje on sam upravo on sam. To znači da se ne može spasiti dvostruki smisao uzroka u njemu samom. Dalje: Prvo tvorno (koje tvori) upravlja svoj učinak prema cilju, dakle, ili naravno ili tako što ga ljubi. Ne na prvi način, jer ono koje ne spoznaje ne upravlja ništa (nikako) osim snagom onog koji spoznaje. Jer je prvi poredak stvar mudrog. Prvo upravlja bez snage bilo koga, kao što i prouzročuje. Dalje, treće tako: Nešto se prouzročuje kontingentno, dakle prvi uzrok prouzročuje kontingentno, prema tome on prouzročuje htijući (voljno). Dokaz prvog izvoda (posljedice): koji mu drago drugotni uzrok prouzročuje ukoliko ga prvi (uzrok) pokreće, dakle, ako prvi pokreće nužno, tada se bilo koji mu drago pokreće nužno i bilo koji mu drago se prouzročuje nužno. Dokaz drugog izvoda: ne postoji nijedan princip kontingentnog djelovanja osim volje ili onoga što prati volju, jer bilo koji drugi djeluje iz nužnosti naravi, i tako ne kontingentno. Protiv prvog izvoda se prigovara: jer bi naše htijenje moglo još uvijek nešto prouzročiti kontingentno. Dalje: filozof je dopustio prednji sud, zanijekao ono što iz toga slijedi, ukoliko se to treba razumjeti o Božjem htijenju, tako što kontingenciju stavlja u niža područja (koja potječu) iz kretanja, koje se prouzročuje nužno ukoliko je jednooblično (jedne forme), a raznoobličnost (difformitas) slijedi iz njegovih dijelova, i tako kontingencija, - Protiv drugog (izvoda): neka pokrenuta (bića) mogu biti spriječena i tako se suprotnost može dogoditi kontingentno. O prvom: ako postoji prvo tvorno (koje tvori) s obzirom na našu volju, tada s obzirom na nju slijedi isto što i s obzirom na druge (slučajeve); jer, ili bi neposredno nužno pokretalo nju

99

Tractatus de primo principio 52-53 motum neccessario moveat, quia movet ex hoc quod movetur, tandem proximum necessario movebit voluntatem; et ita necessario volet et erit volens necessario. Sequitur ulterius impossibile, quod necessario causat quod volendo causat. Ad secundum: Non dico hic contingens quodcumque non est necessarium nec sempiternum, sed cuius oppositum posset fieri quando istud fit. Ideo dixi: "Aliquid contingenter causatur", non: "Aliquid est contingens." Modo dico quod Philosophus non potuit consequentiam negare salvando antecedens per motum; quia si ille motus n necessario est a causa sua, quaelibet pars eius necessario causatur quando causatur, hoc est, inevitabiliter, ita quod oppositum tune non posset causari. Et ulterius: Quod causatur per quamcumque partem motus, necessario tune causatur, id est, inevitabiliter. Vel igitur nihil fit contingenter, id est, evitabiliter, vel primum sic causat etiam immediate, quod posset non causare. Ad tertium: Si alia causa potest impedire istam, nunc potest virtute superioris causae impedire, et sic usque ad primam; quae si immediatam causam sibi necessario movet, in toto ordine usque ad istam impedientem erit necessitas; igitur necessario impediet; igitur tune non posset alia causa causare contingenter causatum. Quarto probatur conclusio: Aliquod malum est in entibus; igitur primum contingenter causat; et tune ut prius. Probatio consequentiae. Agens ex necessitate naturae agit secundum ultimum potentiae, et ita ad omnem perfeetionem possibilem produci ab ipso; igitur si primum agit necessario et per consequens omne aliud agens - ut iam deduetum est - , sequitur quod totus ordo causarum causabit in isto quidquid est eis possibile causare in isto; igitur nulla perfeetione caret quae potest ab omnibus causis agen-

n

tocus om. Miiller

100

Rasprava o prvom principu 21-22 (volju) ili neposredno neko drugo; i ono nužno pokrenuto nužno bi pokretalo, jer ono pokreće na temelju onoga (iz onoga) što se kreće, tada će napokon ono najbliže nužno pokrenuti volju. I tako ono će nužno htjeti i nužno će biti ono koje hoće (ono htijuće). Dalje slijedi nemogućnost da nužno prouzročuje ono koje htijući prouzročuje. O drugom: ne nazivam kontingentnim ovdje svako ono koje nije nužno i koje nije nadvremeno, nego upravo ono čija bi se suprotnost mogla dogoditi onda kada se ono događa. Zato sam rekao: "Nešto prouzročuje kontingentno", ne: "Nešto je kontingentno". Upravo sada kažem da Filozof nije mogao zanijekati posljedicu spašavajući prednji sud kretanjem, jer ako je onaj pokret (kao cjelina) nužno od svoga uzroka, tada se bilo koji njegov dio nužno prouzročuje kada se prouzročuje, to jest, neizbježno, tako što tada suprotnost ne bi mogla biti prouzročena. I dalje: što se god prouzročuje po bilo kojem dijelu pokreta, to se tada prouzročuje nužno, tj. neizbježno. Ili se, dakle, ništa ne događa kontingentno, tj. izbježivo, ili Prvo prouzročuje tako, također neposredno, da ono ne bi moglo prouzročiti. O trećem: ako drugi uzrok može spriječiti ovaj, sada ga može spriječiti snagom višeg uzroka, i tako sve do prvog uzroka. Ako on (prvi uzrok) nužno pokreće sebi neposredni uzrok, tada će u cijelom poretku biti nužnost sve do onoga koji priječi, prema tome, on priječi nužno. Prema tome, tada ne bi mogao drugi uzrok prouzročiti kontingentno ono (što je) prouzročeno. Četvrto, dokazuje zaključak: postoji neko zlo u bićima. Prema tome, Prvo prouzročuje kontingentno, i tada (dalje) kao i prije. Dokaz posljedice (onoga što slijedi). Djelatelj djeluje iz nužnosti naravi po najvišem (stupnju) moći, i on sam proizvodi po svakom mogućem savršenstvu. Prema tome, ako Prvo djeluje nužno i dosljedno tome svaki drugi djelatelj — kako je već izvedeno - tada slijedi da će cijeli poredak uzroka uzrokovati u njemu (poretku), sve što je njima moguće uzrokovati u njemu. Prema tome, neće nedostajati nijednog savršenstva, koje svi djelatni uzroci mogu

101

Tractatus de primo principio 52-53 tibus induci in ipso; igitur nulla caret, quam potest recipere; igitur non est in ipso aliqua malitia. Consequentiae sunt planae: quia omnis perfeetio reeeptibilis in isto est causabilis ab aliquo vel ab omnibus causis ordinatis. Ultima patet ex ratione mali, et concludit probatio ita de vitio in moribus sicut de peccato in natura. Dices: "Materia non oboedit." Nihil est; agens potens vinceret 0 inoboedientiam. Haec conclusio quinto probatur, quia omni non vivo vivum est melius, et inter viva omni non intelligente intellectivum est melius. Hane conclusionem probant aliqui sexta via ex tertia praeostensa: quia intelligere, velle, sapientia, amor sunt perfectiones simpliciter, quod supponunt quasi manifestum. Sed non videtur unde istae magis possunt concludi esse perfectiones simpliciter quam natura primi angeli. Si enim accipiasP sapientiam denominative est melior omni denominativo incompossibili, et non probasti quod primum est sapiens. Dico quod petis. Tantum potes habere quod sapiens est melior non sapiente, excluso primo. Isto modo primus angelus est melior omni ente denominative sumpto incompossibili sibi praeter Deum; immo essentia primi angeli in abstracto potest esse melior simpliciter sapientia. Dices: "Repugnat multis; ideo non cuilibet est melius denominative quam oppositum." Respondeo quod nec sapientia est melius cuilibet denominative; repugnat multis. Dices: "Immo esset cuilibet, si posset inesse, quia cani esset melius, si canis esset sapiens." Respondeo: Ita de primo angelo, si posset esse canis, esset melior et cani esset melius, si posset esse primus angelus. Dices: "Immo illud destruerett naturam canis; igitur non est bonum cani." Respondeo: Ita 'sapiens' destruit eius naturam. Non

0

vincet Miiller

P accipis Miiller

102

destruic Roehe

Rasprava o prvom principu

21-22

uvesti u njega (u Prvo). Dakle, ne nedostaje nijedno savršenstvo koje može primiti, dakle nije u njemu nikakva zloća. Posljedice su jasne: jer svako savršenstvo, koje on može primiti, jest prouzročivo od nekoga ili od svih poredanih uzroka. Posljednji (izvod) jasan je iz razloga (misaonog sadržaja) zloga, i dokaz zaključuje tako o mani u običajima (moralnom životu) kao i o grijehu u naravi. Kažeš: "Materija ne sluša". To ne znači ništa; moćni djelatelj pobijedio bi neposlušnost. Peto, ovaj se zaključak dokazuje: jer ono živo je bolje od svakog ne—živog, i između živih od svakog koje ne razumijeva bolje je ono koje je sposobno za razumijevanje. Neki dokazuju ovaj zaključak na šesti način iz trećeg gore pokazanog (zaključka): jer razumijevanje, htijenje, mudrost, ljubav su savršenstva jednostavno, to oni prepostavljaju kao d a j e očito. Ali se ne vidi odakle se može zaključiti da su ona savršenstva jednostavno viša nego narav prvog anđela. Jer ako prihvatiš mudrost u denominativnom smislu (u smislu izricanja svojstva), tada je ona bolja od svakog denominativnog, s njom nespojivog, i nisi dokazao daje Prvo mudro. Kažem što tražiš. Samo možeš imati da je mudro bolje od ne—mudrog, isključivši Prvo. Na taj način prvi anđeo je bolji od svakog bića, uzetog u denominativnom smislu, koje je s njim nespojivo, osim Boga. Štoviše, bit prvog anđela, uzeta apstraktno, može biti jednostavno bolja od mudrosti. Kažeš: "Protivi se mnogima, zato nije bolja kod bilo kojeg u denominativnom smislu od suprotnosti". Odgovaram da ni mudrost nije bolja kod bilo kojeg u denominativnom smislu, protivi se mnogima. Kažeš: "Štoviše, ona bi mogla biti kod bilo kojeg, ako bi mogla biti unutrašnja (imanentna), jer bi psu bilo bolje, ako bi pas bio mudar". Odgovaram: tako o prvom anđelu, ako bi mogao biti pas, bio bi bolji, i psu bi bilo bolje, ako bi mogao biti prvi anđeo. Kažeš: "Čak bi to razorilo narav psa, dakle nije dobro za psa". Odgovaram: tako 'ono što je mudro' razara njegovu narav. Ne pos-

103

Tractatus de primo principio 52-53 est differentia nisi quod angelus destruit ut natura eiusdem generis, sapiens ut alterius, incompossibilis tamen, quia determinans sibi pro subiecto naturam eiusdem generis incompossibilem; et cui repugnat primo subiectum, eidem per se, licet non primo, passio subiecti repugnat.Vulgaris sermo de perfectione simpliciter saepe vacillat. Item: Intellectuale videtur dicere gradum supremum determinati generis ut substantiae. Unde igitur concludetur quod est perfeetio simpliciter? De passionibus entis in communi secus est, quia consequuntur omne ens, vel passio communis, vel alterum disiunetorum. Si protervus diceret quod omne denominativum primum cuiuslibet1, generis generalissimi est perfeetio simpliciter, unde improbares? Diceret enim quodlibet tale esse melius quocumque incompossibili sibi, si intelligiturs denominative, quia incompossibilia sibi non sunt nisi denominativa sui generis, quae omnia illud excellit. Si intelligatur de substantiis denominatis, inqantum denominata, similiter diceretur: Quia* si substantia determinatur, istud determinat sibi nobilissimum; si non, saltem subiectum quodlibet, inquantum u denominatur isto, est melius quolibet, inquantum denominatur alio sibi incompossibili. QUINTA CONCLUSIO: Primum causans, quidquid causat, contingenter causat. Probatur: Quia quod immediate causat, contingenter causat ex tertia probatione quartae praemissae; igitur et quidlibet, quia contingens non praecedit naturaliter necessarium nec necessarium dependet a contingente. Item ex volitione finiš: Non necessario est aliquid volitum nisi illud sine quo non stat illud quod est volitum circa finem. Deus amat se ut finem; et quidquid circa se ut finem amat, stare potest, si nihil aliud ab ipso sit, quia necessarium ex se a nullo dependet; igitur ex volitione nihil aliud necessario vult; igitur nec causat necessario. 1 1

cuiuscumque Miiller

s

incelligatur Miiller W

quod Roche

u

hoc add. Miiller

104

Rasprava o prvom principu 21-22 toji razlika osim što anđeo razara kao narav istog roda, ono što je mudro kao narav drugog (roda), koja je ipak nespojiva, jer (ono mudro) određuje sebi za subjekta narav istog roda, koja je nespojiva. I njemu se protivi prvotno subjekt, istom se po sebi, iako ne prvotno, protivi vlastitost (određenost) subjekta. Obični govor o savršenstvu jednostavno je često klimav. Dalje: čini se da se intelektualnim naziva najviši stupanj određenog roda, naime supstancije. Odakle se, dakle, treba zaključiti da je to savršenstvo jednostavno? O određenjima bića uopće je drugačije, jer ona slijede svako biće, ili opće određenje, ili jednog od članova disjunkcije. Ako bi drznik rekao da je svako denominativno Prvo kod bilo kojeg najopćenitijeg roda savršenstvo jednostavno, odakle ćeš ga pobiti? Jer ako bi on rekao da je svako takvo bolje od bilo kojeg s njim nespojivog, ako se to razumije u denominativnom smislu, jer su nespojivi s njim samo oni koji su denominativni u njegovu rodu, koje sve ono nadilazi. Ako se to razumije o denominativnim supstancijama, ukoliko su denominirane, reklo bi se slično: jer ako se supstancija određuje takvim, tada to sebe određuje kao najuzvišenije, ako ne, tada barem bilo koji subjekt, ukoliko se denominira tim, bolji je od bilo kojeg (subjekta), ukoliko se taj denominira drugim, s njim nespojivim. PETI ZAKLJUČAK: Prvi uzrokujući, što god prouzročuje, prouzročuje kontingentno. Dokazuje se: jer ono što prouzročuje neposredno, prouzročuje kontingentno, prema trećem dokazu četvrte premise, dakle, i koje mu drago, jer kontingentno ne prethodi po svojoj naravi nužnom niti nužno ovisi o kontingentnom. Dalje, iz htijenja cilja: samo je ono nužno htjednuto, bez kojeg ne stoji ono što je htjednuto s obzirom na cilj. Bog ljubi sebe kao cilj. I što god s obzirom na sebe ljubi kao cilj, može stajati (se održati), iako ništa drugo neće nego sebe samoga jer ono koje je nužno iz sebe ne ovisi ni o jednom, dakle, iz htijenja nužno se neće ništa drugo, dakle on ne prouzročuje nužno.

105

Tractatus de primo principio 52-53 Contra: 'Velle aliud' est idem primo; igitur necesse esse; igitur non contingens. Item: Si tertia probatio praemissae, cui ista innititur, bene tenet, igitur nulla est contingentia cuiuscumque causae secundae in causando nisi contingentia primi in volendo; quia sicut necessitas primi in volendo concludit necessitatem cuiuscumque alterius in causando, ita determinatio eius in volendo concluderet determinationem cuiuscumque alterius in causando. Sed determinatio eius in volendo est aeterna: igitur quaecumque causa secunda priusquam agat est determinata, ita quod non est in potestate eius determinari ad oppositum. Hoc ulterius declaratur; quia si in potestate huius est determinare se ad oppositum, igitur cum determinatione primae causae in volendo stat istius indeterminatio in causando, quia non est in potestate eius facere primam causam indeterminatam; et sicutv cum determinatione primae stat indeterminatio huius, ita videtur quod cum necessitate eius stat possibilitas et non—necessitas istius. Vel igitur tertia probatio nihil valet, vel voluntas nostra non videtur esse libera ex se ad opposita. Item: Si prima determinata determinat, quomodo potest aliqua causa secunda movere ad aliquid aliquo modo, ad cuius oppositum prima moveret si moveret, sicut est de voluntate nostra peccante? Item quarto: Omne efficere erit contingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens. Ista sunt difficilia, quorum plena et plana solutio multa narrari et declarari requirit. Quaerantur in quaestione quam de scientia Dei respectu futurorum contingentium disputavi.

v

si Roehe W

106

Rasprava o prvom principu 21-22 Naprotiv: 'htjeti drugo' je isto (istovjetno) s Prvim, dakle je nužni bitak, ne dakle kontingentni. Dalje: ako je treći dokaz premise, na koju se on oslanja, dobro održiv, tada, dakle, ne postoji nikakva kontingencija bilo kojeg uzroka u uzrokovanju, nego samo kontingencija Prvog u htijenju. Jer kako nužnost Prvog u htijenju omogućuje zaključiti na nužnost bilo kojeg drugog u uzrokovanju, tako određenost njegova u uzrokovanju omogućila bi zaključiti na određenost bilo kojeg drugog u uzrokovanju. Ali određenost njegova u htijenju je vječna: prema tome, svaki drugotni uzrok, prije nego djeluje, je određen, tako što nije u njegovoj moći da bude određen za suprotno. To se dalje pojašnjava: ako je u moći ovog (drugotnog uzroka) da sebe određuje za suprotno, tada s određenjem prvog uzroka u htijenju ide skupa neodređenost ovog (drugotnog uzroka) u uzrokovanju. Jer nije u njegovoj moći da učini prvi uzrok neodređenim, i ako s određenošću prvog ide neodređenost (drugotnog uzroka), tako se čini, da s nužnošću onog ide skupa mogućnost i ne—nužnost ovog. Ili dakle treći dokaz ne vrijedi ništa, ili se čini da naša volja nije slobodna iz sebe za suprotno. Dalje: ako prvi (uzrok) kao određen određuje, kako može tada neki drugotni uzrok pokrenuti na neki način ka nečemu, ka čijoj suprotnosti bi prvi pokrenuo ako bi pokretao, kako je to kod naše volje koja griješi? Dalje, četvrto: svako tvorenje bit će kontingentno, jer ovisi o tvornosti prvog koja je kontingentna. To su teška pitanja, čije puno i jasno rješenje zahtijeva da se mnogo govori i objašnjava. Neka ih se potraži u istraživanju u kojem sam raspravljao o Božjem znanju s obzirom na buduće kontingentne stvari.

107

Tractatus de primo principio 52-53 60

SEXTA CONCLUSIO: Primam naturam amare se est idem naturae primae. Hane probo sic: Causalitas et causatio causae finalis est simpliciter prima - ex quarta secundi; et ideo causalitas primi finiš et eius causatio est penitus ineausabilis secundum quamcumque causationem in quocumque genere causae. Causalitas autem primi finiš est: 'movere primum efficiens ut amatum', quod est idem isti: £ primum efficiens amare primum finem.' Nihil aliud est: 'obiectum amari a voluntate', nisi: 'voluntatem amare obiectum.' Igitur: 'primum efficiens amare primum finem' est penitus incausabile, et ita ex se necesse esse - ex quinta tertii; et ita erit idem naturae primae — ex sexta eiusdem; et deduetio patet in decimaquinta tertii. Deducitur aliter, et in idem redit: Si 'primum amare se' est aliud a prima natura, igitur est causabile - ex decimanona tertii; igitur effectibile — ex quinta secundi; ergo ab aliquo per se efficiente — ex probatione quartae huius; ergo ab amante finem — ibidem. Igitur 'primum amare se' esset causatum ex aliquo amore finiš priore isto causato, quod est impossibile.

61

Hoc Aristoteles ostendit 12° Metaphysicae3 de intelligere: alias primum non erit optima substantia, quia per intelligere est honorabile; alias laboriosa erit continuatio, quia si non sit illud, sed in potentia contradictionis ad illud, ad illam sequitur labor, secundum ipsum. Istae rationes possunt deelarari. Prima: quia, cum omnis entis in actu primo ultima perfeetio sit in actu secundo quo coniungitur optimo, maxime si sit activum, non tantum factivum - omne autem intellectuale est activum, et prima natura est intellectualis, ex praemissaw - sequitur quod eius ultima perfeetio est in actu secundo.

w

prima Miiller Roehe W (usp. Komentar)

3 ARISTOTELES, Met. XII t. 51 (c. 9, 1074 b 15-30)

108

Rasprava o prvom principu 21-22 ŠESTI ZAKLJUČAK: Da prva narav ljubi sebe je isto (istovjetno) s prvom naravi.

60

Ovaj zaključak dokazujem na slijedeći način: uzročnost i uzrokovanje finalnog uzroka je jednostavno prva, prema četvrtom zaključku drugog poglavlja, i zato je uzročnost prvog cilja i njegovo uzrokovanje potpuno neprouzročivo po bilo kojem prouzročenju, u bilo kojem rodu uzroka. Ipak uzročnost prvog cilja jest: 'da prvo tvorno pokreće kao ljubljen'. I to isto (istovjetno) s ovim: 'da prvo tvorno ljubi prvi cilj'. Ništa drugo ne znači; 'predmet se ljubi od volje', nego: 'volja ljubi predmet'. Dakle: 'da prvo tvorno ljubi prvi cilj' je potpuno neprouzročivo, i tako iz sebe nužni bitak, prema trećem zaključku trećeg poglavlja, i tako je isto (istovjetno) s prvom naravi, prema šestom zaključku istog poglavlja, i izvođenje je jasno u petnaestom zaključku trećeg poglavlja. Na drugi se način izvodi i vraća se na isto: ako to 'da prvo ljubi sebe' je drukčije (različito) od prve naravi, tada je ono prouzročivo, prema devetnaestom zaključku trećeg poglavlja, dakle i tvorivo, prema petom zaključku drugog poglavlja, dakle tvorivo od nekog po sebi tvornog, prema dokazu četvrtog zaključka ovog poglavlja, od nekoga koji ljubi cilj, na istom mjestu. Prema tome, ono 'da prvo ljubi sebe' bilo bi prouzročeno nekom ljubavlju prema cilju, koji je prije od tog prouzročenog, što je nemoguće. Aristotel to pokazuje u 12. knjizi Metafizike o razumijevanju: inače Prvo ne bi bilo najbolja supstancija, jer je ono po razumijevanju dostojno štovanja; inače bi nastavljeno trajanje (razumijevanja) bilo mukotrpno, jer ako ono nije ono (razumijevanje), nego u moći proturječja prema njemu, tada slijedi napor kod njega (kod nastavljenog trajanja), po Aristotelu. Ti se razlozi mogu pojasniti. Prvi (razlog): jer kod svakog bića, koje je u prvom činu, posljednje savršenstvo je u drugom činu, kojim se povezuje s najboljim, osobito ako je sposobno za djelovanje, ne samo za činjenje — ipak svako razumno (biće) je sposobno za djelovanje, i prva narav je razumna, prema premisi, - tada slijedi da je njezino posljednje savršenstvo u drugom činu. Dakle,

109

61

Tractatus de primo principio 52-53 Igitur si ille non est eius substantia, non est eius substantia optima, quia aliud est suum optimum. Secunda: quia potentia solummodo receptiva est contradictionis; igitur. — Tamen nec ista secunda secundum Aristotelem est demonstratio, sed tantum probabilis ratio. Unde praemittit: "Rationale est," etc.4 Aliter ostenditur ex identitate potentiae et obiectix inter se; igitur actus est idem eis. - Consequentia non valet; instantia: Angelus intelligit se, amat se; actus tameny non est idem substantiae. 62

Haec conclusio fecunda est in corollarii. Nam sequitur primo quod voluntas est idem primae naturae, quia velle non est nisi voluntatis; igitur illa est incausabilis; ergo etc. Similiter: Velle intelligitur quasi posterius, et tamen velle est idem illi naturae; igitur magis voluntas. Sequitur secundo quod intelligere se est idem illi naturae, quia nihil amatur nisi cognitum; ergo intelligere est necesse esse ex se; similiter quasi propinquior est illi naturae quam velle. Sequitur tertio quod intellectus est idem illi naturae, sicut prius de voluntate ex velle argutum est. Sequitur quod ratio intelligendi se est idem sibi, quia necesse esse ex se, et quasi praeintelligitur ipsiz intellectioni.

63

SEPTIMA CONCLUSIO: Nullum intelligere potest esse accidens primae naturae. Probatur: quia illa natura prima ostensa est in se esse primum effectivum; igitur ex se habet unde potest quodcumque causabile causare — circumscripto alio quocumque — saltem ut prima causa illius causabilis. Sed circumscripta cognitione eius non habet unde possit illud causare; igitur cognitio cuiuscumque non est aliud a sua natura. — Assumptum ultimum probatur: quia nihil potest causare nisi ex amore finiš, volendo illud, quia non potest esse aliter per se agens, quia nec propter finem. Ipsi autem velle

x

et add. Miiller

* ipsi om. Roche W

y tamen om. Roche 4

lb. t. 51 (c. 9, 1074 b 2 7 - 2 8 )

110

Rasprava o prvom principu 21-22 ako on (čin) nije supstancija, tada njegova supstancija nije najbolja, jer je nešto drugo njegovo najbolje. Drugi (razlog): jer čisto receptivna (primalačka) moć je moć proturječja, dakle. - Ipak taj drugi (razlog) nije po Aristotelu dokaz, nego samo vjerojatni razlog. Zato šalje unaprijed: "Racionalno je", itd. Drukčije se pokazuje iz identiteta moći i predmeta međusobno, dakle, čin je isti (istovjetan) s njima. - Ova posljedica (izvođenje) ne vrijedi, prigovor: anđeo spoznaje sebe, ljubi sebe, ipak čin nije isti (istovjetan) sa supstancijom. Ovaj se zaključak pokazuje plodnim u dopunama. Prvo, jer slijedi da je volja istovjetna s prvom naravi, jer htijenje je uvijek samo htijenje volje, dakle, ona je neprouzročiva, dakle itd. Isto tako: htjeti (htijenje) se razumije kao da je poslije, a ipak je htijenje istovjetno s onom naravi, dakle, još više je to volja. Drugo, slijedi d a j e sebe—razumijevanje istovjetno s onom naravi, jer ljubi se samo ono što je spoznato; prema tome, razumijevanje je nužni bitak iz sebe. Upravo tako ono je tako reći bliži onoj naravi nego htijenje. Treće, slijedi da je razum istovjetan s onom naravi, kako je o volji prije dokazano iz htijenja. Slijedi daje razlog sebe—razumijevanja istovjetan sa samim sobom, jer je nužni bitak iz sebe i razumijeva se kao da prethodi samom razumijevanju.

62

SEDMI ZAKLJUČAK: Nijedno razumijevanje ne može biti akcidens prve naravi.

63

Dokazuje se: jer je ona prva narav pokazana u sebi kao ono prvo koje je sposobno tvoriti, prema tome, ima iz sebe odakle može svako prouzročivo (biće) prouzročiti - isključivši svako drugo — barem kao prvi uzrok onog prouzročivog. Ali ako se isključi njegova spoznaja, tada nema to odakle bi moglo prouzročiti ono; dakle, spoznaja svakog nije drugo (drukčija) od njegove naravi. Dokazuje se posljednja pretpostavka: jer svako može prouzročiti samo iz ljubavi prema cilju, tako što ga hoće, jer ne može drukčije biti po sebi djelatno (djelatelj), jer ako nije radi cilja. Ipak prije

111

Tractatus de primo principio 52-53 alicuius propter finem praeintelligitur intelligere ipsum; igitur ante primum signum quo intelligitur causans sive volens necessario praeintelligitur intelligens A, et ita sine hoc non potest per se efficere A, et ita de aliis. 64

Item: Omnes intellectiones eiusdem intellectus habent similem habitudinem ad intellectum, secundum identitatem essentialem vela accidentalem: patet de quocumque intellectu creato. Quod ostenditur: quia videntur perfectiones eiusdem generis; igitur si aliquae habent receptivum, et omnes habent idem, et ita si aliqua est accidens, et quaelibet. Aliquab non potest esse accidens in primo — ex praecedente; igitur nulla. Item: Intelligere, si quod potest esse accidens, recipietur in intellectu ut in subiecto; igitur et intelligere, quod est idem sibi et ita perfectius intelligere, erit potentia receptiva respectu imperfectioris. Item: Idem intelligere potest esse plurium obiectorum ordinatorum; igitur quanto perfectior, tanto plurium; ergo perfectissimum, quo impossibile est esse perfectius intelligere, erit idem omnium intelligibilium. Intelligere primi est sic perfectissimum — ex secunda huius; igitur idem est omnium intelligibilium; et illud quod est sui, est idem sibi - ex proxima praecedente; ergo, etc. Eandem conclusionem intellige de velle.

65

Item sic arguitur: lile intellectus nihil est nisi quoddam intelligere; ille intellectus est idem omnium, ita quod non potest esse alius alterius obiecti; igitur nec intelligere aliud, vel igitur idem intelligere est omnium. — Respondeo c : Fallaciad est accidentis ex identitate aliquorum inter se absolute concludere identitatem respectu tertii, respectu cuius extraneantur. Exemplum: Intelligere

a

aut Roehe W

b

alia Miiller Roehe W (s većinom rukopisa)

c

Respondeo om. Miiller

d

sophisma Miiller (s najboljim rukopisima)

112

Rasprava o prvom principu 21-22 samog htijenja nečega radi cilja predrazumijeva se da ga se razumije, dakle, prije prvog pokreta kojim se razumijeva onaj koji prouzročuje ili onaj koji hoće, nužno se predrazumijeva A koje razumijeva, i tako A ne može bez ovoga tvoriti po sebi, i tako je i kod drugih. Dalje: svi čini razumijevanja istog razuma imaju jednak odnos prema razumu, po bitnom ili akcidentalnom (prigodnom) identitetu. To je jasno kod svakog stvorenog razuma. To se pokazuje: jer oni (čini) razumijevanja izgledaju kao savršenstva istog roda, dakle, ako neki imaju receptivnost, a tada svi imaju isto; i tako ako je neki (čin razumijevanja) akcidens (pripadak), a tada je bilo koji. Neki ne može biti akcidens u Prvom, prema prethodnom zaključku, dakle, nijedan.

64

Dalje: razumijevanje, ako ono može biti akcidens, tada se ono prima u razum kao u subjekt; dakle i razumijevanje, koje je istovjetno s njim (razumom) i tako je zato savršenije razumijevanje, bi bilo receptivna moć s obzirom na nesavršeniju (moć). Dalje: isto razumijevanje može biti razumijevanje više poredanih predmeta; dakle, što je savršenije, to je više (predmeta); dakle najsavršenije, od kojega je nemoguće da postoji savršenije razumijevanje, bilo bi isto svih intelegibilnih (razumljivih, shvatljivih) bića. Razumijevanje Prvog je tako (na taj način) najsavršenije, prema drugom zaključku ovog poglavlja; ono je, dakle, isto svih inteligibilnih. I ono razumijevanje koje je razumijevanje sebe istovjetno je sa sobom, prema najbližem prethodnom zaključku, dakle, itd. Isti zaključak shvati o htijenju. Dalje se argumentira tako: onaj razum nije ništa drugo nego ono razumijevanje; onaj razum je isto za sve predmete, tako da ne može biti drugi (razum) za drugi predmet; dakle niti je razumijevanje drugo, ili je razumijevanje isto za sve predmete. - Odgovaram: prijevarno je na temelju prigodnog, iz identiteta nekih međusobno i za sebe, zaključiti na identitet spram trećeg, spram kojega su oni izvanjski. Primjer: ono razumijevanje je htijenje; ako je

113

65

Tractatus de primo principio 52-53 illude est velle; igitur si ipsum est intelligere alicuius, ipsum est velle eiusdem. Non sequitur; sed est velle, quod quidem velle est aliquid eiusdem, quia intelligere eiusdem, ita quod divisim potest inferri, non coniunctim, propter accidens. Item sic arguitur: Intellectus primi habet unum actum adaequatum sibi et coaeternum, quia intelligere sui est idem sibi; igitur non potest habere alium. — Consequentia non valet: Instantia de beato simul vidente Deum et tamen aliud; etiam si videat deum secundum ultimum capacitatis suae, ut ponitur de anima Christi, adhuc potest videre aliud. Item arguitur: Intellectus ille habet in se per identitatem perfeetionem maximam intelligendi; igitur et omnem aliam. - Respondeo: Non sequitur; quia alia, quae minor est, potest esse causabilis et ideo differre ab incausabili; maxima non potestf. OCTA VA CONCLUSIO: Intellectus primi intelligit actu semper et necessario et distinete quodcumque intelligibile prius naturaliter quam illud sit in se. Prima pars probatur sic: Potest cognoscere quodcumque intelligibile sic, quia hoc est perfeetionis in intellectu posse distinete et actu intelligere, immo necessarium ad rationem intellectus, quia omnis intellectus est totius entis communissime sumpti, ut alibi deelaravi; nullam autem intellectionem potest habere nisi eandem sibi — ex proxima; igitur cuiuslibet intelligibilis habet intelligere actuale et distinetum, et hoc idem sibi. Arguitur etiam prima pars aliter per hoc, quod artifex perfeetus distinete cognoscit omne agendum antequam fiat; alias non perfeete operaretur, quia cognitio est mensura iuxta quam operatur; ergo Deus omnium producibilium a se habet notitiam distinetam actualem, vel habitualem saltem, et priorem eis. — Instaturs, quia ars universalis sufficit ad singularia producenda. e

illud: idem Roehe W

1

Tamen aliter probatur ista consequentia, quia add. Roehe

§ Instatur: contra istam instatur Roehe W

114

Rasprava o prvom principu 21-22 ono, dakle, razumijevanje nečega, ono je i htijenje toga istoga. Ne slijedi, nego postoji htijenje, koje je zaista htijenje nečeg istog, jer je i razumijevanje tog istog; tako se može zaključiti odijeljeno, ne povezano, zbog prigodnog odnosa. Dalje se argumentira: razum Prvog ima jedan čin primjeren sebi i suvječan, jer je njegovo sebe—razumijevanje istovjetno s njim, dakle, ne može imati nikakav drugi (drukčiji). - Posljedica ne vrijedi: prigovor o blaženiku, koji istodobno vidi Boga i ipak također drugo; iako on Boga vidi najvišim (stupnjem) svoje sposobnosti, kako se prihvaća o Kristovoj duši, ipak on može uz to vidjeti i drugo. Dalje se argumentira: onaj razum ima u sebi, po identitetu, najveće savršenstvo razumijevanja, dakle i svako drugo. - Odgovaram: ne slijedi, jer drugo, koje je manje, može biti prouzročivo i zato različito od neprouzročivog, najveće (savršenstvo) to ne može. OSMI ZAKLJUČAK: Razum Prvog razumijeva aktualno uvijek i nužno i distinktno svako razumljivo (inteligibilno) po naravi prije, nego što ono postoji u sebi. Prvi se dio dokazuje na slijedeći način: Ono (Prvo) može spoznati svako razumljivo tako, jer je to vlastitost savršenstva u razumu da može spoznati distinktno i aktualno, čak je to nužno za bit razuma, jer svaki razum jest razum cijelog bića, najopćenitije uzetog, kako sam to drugdje objasnio. Ipak (Prvo) ne može imati nikakvog čina razumijevanja osim onog koji je s njim istovjetan, prema najbližem zaključku, dakle, ono ima o svakom razumljivom aktualno i distinktno razumijevanje, i to je s njim istovjetno. Također se prvi dio dokazuje na drugi način po onom: savršeni umjetnik distinktno spoznaje svako koje treba učiniti, prije nego nastane, inače ne bi mogao raditi savršeno, jer je spoznaja mjera prema kojoj on radi. Prema tome, Bog ima distinktnu aktualnu spoznaju o svemu, od njega proizvedivom, ili barem habitualnu, i koja tom svemu (proizvedivom) prethodi. - Prigovara se: univerzalna umjetnost je dostatna za proizvođenje pojedinačnog.

115

Tractatus de primo principio 52-53 Secunda pars de prioritate probatur sich: Quidquid est idem sibi est necesse esse ex se - ex quinta tertii et prima quarti. Sed esse aliorum a se intelligibilium est non necesse esse1 — ex sexta tertii; necesse esse ex se est prius naturaliter omni non necessario. Probatur aliter: quia esse omnis alterius a se dependet ab ipso ut a causa - ex decimanona tertii; et ut causa est alicuius tališ, necessario includitur cognitio eius ex parte causae; igitur illa prior esti naturaliter k ipso esse cogniti. 67

O altitudo divitiarum sapientiae et scientiae tuae, deus, qua omne intelligibile comprehendis! Numquid intellectui meo parvo poteris concludere: NONA CONCLUSIO: Te esse infinitum et incomprehensibilem a finito? Tentabo inferre conclusionem valde fecundam, quae si in principio fuisset de te probata, praedictorum quam plurima faciliter patuissent. Infinitatem igitur tuam, si annuas, ex dictis de intellectu tuo primo conabor inferre; deinde alia quaedam adducam, an valeant vel non valeant ad concludendum propositum, inquirendo.

68

Nonne, domine deus, intelligibilia sunt infinita, et haec actu in intellectu actu omnia intelligente? Igitur intellectus illa simul actu intelligens est infinitus. Tališ est tuus, deus noster, ex septima iam praemissa; igitur et natura cui intellectus est idem est infinita. Huius enthymematis1 ostendo antecedens et consequentiam. Antecedens™: Quaecumque sunt infinita in potentia, id est in accipiendo alterum post alterum" nullum possunt habere finem, illa omnia, si simul actu sunt, sunt actu infinita. Intelligibilia sunt huiusmodi 0 respectu intellectus creati, sicut patet; et in tuo sunt

h

quia add. Roche

' esse om. Miiller

i est om. Miiller

k

1

enthymematis om. Roche

m

n

quae add. Miiller

0

natura Roche W sic add. Miiller huiusmodi: huius Miiller; Roche W

116

Rasprava o prvom principu 21-22 Drugi dio o prioritetu dokazuje se na slijedeći način: stoje god istovjetno s njim (Prvim), jest nužni bitak iz sebe, prema petom zaključku trećeg poglavlja i prema prvom zaključku četvrtog poglavlja. Ali bitak drugih, od njega shvatljivih (razumljivih), nije nužni bitak, prema šestom zaključku trećeg poglavlja. Nužni bitak iz sebe je po naravi prije svakog ne—nužnog. Dokazuje se na drugi način: jer svaki bitak, onoga što je od njega drukčije, ovisi o njemu kao o uzroku, prema devetnaestom zaključku trećeg poglavlja: i kao uzrok nekog takvog, nužno se uključuje spoznaja takvog sa strane uzroka; dakle, onaj (uzrok) je prije po naravi od samog bitka spoznatog. O dubino bogatstva Tvoje mudrosti i znanja, o Bože, kojim Ti svako razumljivo obuhvaćaš! Bi li mogao mom malom razumu omogućiti zaključak:

67

DEVETI ZAKLJUČAK: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobuhvatljiv) od konačnog. Pokušat ću ovaj veoma plodni zaključak donijeti, koji da je bio dokazan o Tebi u početku, većina bi prije rečenog postala lako jasna. Tvoju, dakle, beskonačnost, ako dopustiš, pokušat ću zaključiti iz onog što je rečeno o Tvom prvom razumu; zatim ću dovesti nešto drugo, istražujući da li to vrijedi ili ne vrijedi za sud koji treba zaključiti. Nije li, Gospodine Bože, razumljivo (inteligibilno) beskonačno, i ono je aktualno u razumu koji aktualno razumije sve? Dakle, razum, koji to aktualno razumijeva istodobno, jest beskonačan. Takav je Tvoj, naš Bože, već prema sedmoj premisi. Dakle je i narav, s kojom je razum istovjetan, beskonačna. Pokazujem prednji sud i onaj sud, koji iz toga slijedi, ovoga zaključka (entimema). Prednji sud: što je god potencijalno beskonačno, to jest, primajući jedno poslije drugog, ne može imati nikakav kraj; sve ono, ako je istodobno aktualno, aktualno je beskonačno. Ono razumljivo postoji na taj način s obzirom na stvoreni razum, kako je jasno. I u Tvom (razumu) je sve istodobno

117

68

Tractatus de primo principio 52-53 simul omnia actu intellecta, quae a creato sunt successive intelligibilia; igitur ibi sunt actu infinita intellecta. Huius syllogismi probo maiorem, licet satis evidens videatur: quia omnia talia acceptibilia, quando sunt simul existentia, aut sunt actu infinita aut actuP finita; si actu finita, ergo accipiendo alterum post alterum tandem omnia possunt esse accepta; igitur si non possunt esse actu accepta omnia, si actu simul sunt, sunt actu infinita. Consequentiam enthymematis ita probo: Quando pluralitas requirit vel concludit maiorem perfeetionem quam paucitas, infinitas numeralis concludit infinitam perfeetionem. Exemplum: Posse ferre decem maiorem perfeetionem requirit virtutis motivae quam posse ferre quinque; ideo posse ferre infinita concludit infinitam virtutem motivam. Ergo in proposito, cum posse simul intelligere duo distinete maiorem perfeetionem intellectus concludat quam posse unicum intelligere, sequitur propositum. Hoc ultimum probo: quia requiritur applicatio et determinata conversio intellectus ad intelligibile distinete intelligendum; ergo si ad plura potest applicari, ad quodlibet est illimitatum, et ita ad infinita applicabilis est omnino illimitatus. Similiter probo propositum saltem de intelligere, ex quo sequitur propositum de intellectu. Nam cum intelligere A sit aliqua perfeetio, et intelligere B sit^ similiter aliqua perfeetio, numquam idem intelligere est ipsius A et B aeque distinete ut duae essent, nisi perfectiones duorum intelligere ineludantur; et sic de tribus et ultra. Dicetur: Quando per eandem rationem intelligendi multa intelliguntur, non concluditur maior perfeetio ex pluralitate.

P actu om. Roehe q sit om. Miiller

118

Rasprava o prvom principu 98 aktualno razumljeno, ono što je od stvorenog (razuma) sukcesivno razumljivo. Dakle, ondje je aktualno Beskonačno razumljeno. Dokazujem gornju premisu ovog silogizma, iako se čini dostatno očitom: jer sva takva primljiva (bića), kada su istodobno i egzistentna, tada su ili aktualno beskonačna ili aktualno konačna. Ako su aktualno konačna, dakle, primajući jedno poslije drugog, tada napokon sva mogu biti primljena. Ako, dakle, ne mogu sva biti primljena aktualno, ako istodobno postoje aktualno, tada su aktualno beskonačna. Posljedicu entimema (zaključaka) dokazujem ovako: kada veći broj zahtijeva i omogućuje zaključiti veće savršenstvo nego manji broj, brojčana beskonačnost daje zaključiti na beskonačno savršenstvo. Primjer: moći nositi deset (jedinica) zahtijeva veće savršenstvo pokretačke snage, nego moći nositi pet (jedinica); zato moći nositi beskonačno dopušta zaključiti na beskonačnu pokretačku snagu. Dakle u izloženom: moći istodobno distinktno spoznati dvoje dopušta zaključiti na veće savršenstvo, nego moći spoznati jedno jedino, slijedi prednji sud. Dokazujem ovo posljednje: jer se traži približavanje i određeni obrat razuma ka razumljivom koje treba spoznati distinktno. Prema tome, ako se nešto može približiti većem broju, tada je spram bilo kojeg neograničeno (lišeno granice); i tako je onaj koji se može približiti beskonačnom posve bez—graničan. Jednako tako dokazujem sud barem o razumijevanju (činu razumijavanja), iz čega slijedi sud o razumu. Naime ako je razumijevanje A neko savršenstvo, i razumijevanje B je isto tako neko savršenstvo, nikada isto razumijevanje samoga A i B nije jednako distinktno kako bi to bilo kod dvaju razumijevanja, osim ako savršenstva dvaju razumijevanja ne bi bila u njemu uključena, i tako je kod triju razumijevanja i dalje. Kazat će se: kada se po istom razlogu razumijevanja razumijevaju mnoge (stvari), ne zaključuje se iz većeg broja (iz mnoštva) na veće savršenstvo.

119

Tractatus de primo principio 52-53 Aliter: quod ratio de intelligere concludit, quando illa plura intelligere nata essent habere perfectiones formales distinctas, quales non sunt intellectiones nisi diversarum specierum. Tales non sunt infinitae intelligibiles, sed individua, quorum plurium intellectiones, quia non alias perfectiones formales dicunt, non concludunt maiorem perfeetionem actus, qui est respectu plurium talium. Contra primum: quia et de ipsa ratione intelligendi arguitur sicut de intellectu et actu, quia maior perfeetio concluditur ex pluralitate illorum, quorum est ratio intelligendi, quia oportet quod ineludat eminenter perfectiones omnium propriarum rationum intelligendi, quarum quaelibet secundum propriam rationem aliquam perfeetionem ponit; igitur infinitae concludunt infinitam. Contra secundam responsionem: Individua in ratione universalis imperfeete intelliguntur, quia non secundum quidlibet entitatis positivae in eis, sicut in quaestione de individuatione ostendi; ergo intellectus intelligens quidlibet intelligibile secundum omnem rationem intelligibilitatis positivae intelligit distinctas entitates positivas plurium individuorum, quae maiorem perfeetionem ponunt in intellectione quam intellectio unius illorum; quia intellectio cuiuscumque entitatis absolutae positivae, ut est illiusr, est aliqua perfeetio; alias illa non existentes intellectus non esset minus perfeetus, nec intelligere; ergo non oportet illud ponere in intellectu divino, quod* excluditur per octavam. Item: Infinitas intelligibilium specie concluditur ex numeris et figuris; confirmatur per Augustinum 12° de civ. cap. 185. Secundo propositum sic ostendo: Causa prima, cui secundum ultimum suae causalitatis causa secunda aliquid perfeetionis addit in causando, non videtur posse sola ita perfeete effectum11 causare sicut ipsa cum secunda, quia causalitas sola primae diminuta est r 1

eius Roehe W

s

quia Miiller

u

inexistente Miiller effectum om. Roehe W

5 AUGUSTINUS, De civ. dei, XII c. 18 (PL41, col. 367-368)

120

Rasprava o prvom principu 98 Na drugi način: razlog razumijevanja je zaključiv kada bi ona mnoga razumijevanja bila sposobna da imaju savršenstva, koja su distinktna po određenosti forme, kakvi su samo čini razumijevanja različitih vrsta. Takve nisu beskonačne razumljive (vrste), nego individuumi; razumijevanja (čini razumijevanja) ovih mnogih, jer ne označuje druga formalna savršenstva, ne dopuštaju zaključiti na veće savršenstvo čina, koji se tiče većeg broja takvih. Protiv prvog: jer se argumentira o samom razlogu razumijevanja kako od razuma tako i od čina, jer se veće savršenstvo zaključuje iz mnoštva onih, čiji je razlog razumijevanja, jer treba da uključi na eminentan način savršenstva svih vlastitih razloga razumijevanja, od kojih bilo koji po svojoj vlastitoj biti postavlja (donosi) neko savršenstvo; dakle, beskonačna (savršenstva) zaključuju na beskonačni (razlog razumijevanja). Protiv drugog odgovara: individuumi se, s gledišta općeg, razumijevaju nesavršeno, naime ne s obzirom na bilo što od pozitivnog entiteta u njima, kako sam pokazao u pitanju o individuaciji. Dakle razum, koji razumijeva bilo koje razumljivo po svakom razlogu pozitivne razumljivosti, razumijeva distinktne pozitivne entitete većeg broja (mnoštva) individuuma, što nosi sa sobom veće savršenstvo u razumijevanju, nego u razumijevanju samo jednog od njih. Jer razumijevanje svakog pozitivnog apsolutnog (neovisnog, zasebnog) entiteta kao što je njihov, jest neko savršenstvo. Inače ako ono ne postoji, razum ne bi bio manje savršen niti razumijevanje. Prema tome, ne treba pretpostaviti u božanskom razumu ono što se isključuje osmim zaključkom. Dalje: beskonačnost razumljivih po vrsti zaključuje se iz brojeva i figura. To se potvrđuje po Augustinu, 12. knjiga Božje države, 18. poglavlje. Drugo, pokazujem sud na slijedeći način: prvi uzrok, kojemu po najvišem (stupnju) svoje uzročnosti drugotni uzrok dodaje nešto savršenstva u uzrokovanju, čini se da ne može sam prouzročiti učinak tako savršeno, kao (što može) sam zajedno s drugotnim uzrokom, jer je sama uzročnost prvog (uzroka) umanjena spram

121

Tmctatus de primo principio 73-74 respectu causalitatis simul ambarum. Igitur si illud, quod natum est esse a causa secunda et prima simul, sit multo perfectius a sola prima, secunda nihil perfectionis addit primae. Sed omni finito aliud additum addit aliquam perfectionem. Ergo tališ causa prima est infinita. Ad propositum: Notitia cuiuscumque nata est gigni ab ipso sicut a causa proxima, etv maxime illa quae est visio. Igitur si illa alicui intellectui inest sine actione quacumque tališ obiecti, tantummodo ex virtute alterius obiecti prioris quod natum est esse causa superior respectu tališ cognitionis, sequitur quod illud obiectum superius est infinitum in cognoscibilitate, quia inferius nihil sibi addit in cognoscibilitate. Tale obiectum superius est natura prima, quia ex sola praesentia eius apud intellectum primi, nullo alio obiecto concausante, est notitia cuiuscumque obiecti in intellectu — ex septima huius - et perfectissima - ex secunda huius. Igitur nullum aliud intelligibile aliquid sibi addit in cognoscibilitate; igitur est infinitum; sic igitur et in entitate, quia unumquodque, sicut ad esse, sic ad cognoscibilitatemw. Hic instatur: Igitur nulla causa secunda, quae est finita, potest facere notitiam causati ita perfectam sicut nata est causari ab ipsomet causato; quod falsum est, quia cognitio per causam est perfectior quam rei ex se sine causa. Item: Ex hoc quod causa prima aeque perfecte causat sine secunda sicut cum illa, non videtur sequi nisi quod perfectionem secundae habeat perfectius quam ipsa secunda; hoc non videtur concludere infinitatem, quia finita perfeetio potest esse eminentior perfeetione causae secundae. Item: Licet nihil addat in causando primae causanti secundum ultimum potentiae, quomodo probatur quod nihil addit in essendo? Nam in causando lumen in medio, si iste sol causaret quantum medium posset recipere, alius sol nihil adderet x ; tameny v

et om. Roche

w

cognosci Roche

x

sibi in causando add. Roche W

y t a m e n . . . additio: tamen adderet sibi in essendo, cum esset additio Roche W

122

Rasprava o prvom principu 98 uzročnosti obaju zajedno. Dakle, ako je ono, što je sposobno nastati, istodobno od drugotnog uzroka i prvog, ako bi ono bilo mnogo savršenije da je samo od prvog uzroka, tada drugotni uzrok ne dodaje ništa od savršenosti prvom. Ali svakom konačnom, pridodato drugo, dodaje neko savršenstvo. Prema tome, takav prvi uzrok je beskonačan. O izloženom: spoznaja svakog (predmeta) sposobna je nastati od njega samoga kao od najbližeg uzroka, i ponajviše ona (spoznaja) koja je gledanje. Dakle, ako je ona nekom razumu imanentna, bez bilo kojeg djelovanja takvog predmeta, samo snagom drugog ranijeg predmeta, koji je sposoban biti viši uzrok s obzirom na takvu spoznaju, tada slijedi: onaj viši predmet je beskonačan u spoznatljivosti, jer niži ne dodaje njemu ništa na spoznatljivosti. Takav viši predmet je prva narav, jer bez ijednog drugog predmeta, koji suuzrokuje, jest spoznaja svakog predmeta u razumu, prema sedmom zaključku ovog poglavlja, i to najsavršenija (spoznaja), prema drugom zaključku ovog poglavlja. Dakle, nijedno drugo razumljivo ne dodaje njemu nešto na spoznatljivosti, dakle je beskonačno, tako dakle i u entitetu, jer je svako kako je po bitku tako je i po spoznatljivosti. Ovdje se prigovara: Tada nijedan drugotni uzrok, koji je konačan, ne može proizvesti tako savršenu spoznaju prouzročenog, kako se ona može uzrokovati od samog prouzročenog, što je lažno, jer je spoznaja po uzroku savršenija od (spoznaje) stvari iz sebe, bez uzroka. Dalje: iz ovoga da prvi uzrok prouzročuje jednako savršeno bez drugotnog uzroka kao i s njime, čini se da jedino slijedi da on savršenije posjeduje savršenstvo drugotnog uzroka nego sami drugotni uzrok. Ne čini se da to dopušta zaključiti na beskonačnost, jer konačno savršenstvo može biti izvrsnije od savršenstva drugotnog uzroka. Dalje: ako ništa ne dodaje u uzrokovanju prvom uzroku, koji prouzročuje po najvišem (stupnju) svoje moći, kako se dokazuje, tada ništa ne dodaje ni u bitku? Jer u uzrokovanju svjetla u mediju, ako bi sunce to moglo prouzročiti koliko bi medij mogao primi-

123

Tractatus de primo principio 52-53 in essendo esset additio. Ita in intellectu primi est notitia quanta potest inesse ex praesentia naturae primae ut obiecti; secunda igitur causa nihil addit in causando, quia non est nata agere in illum intellectum iam summe actuatum, sicut nec alius sol in medium. Unde si ex hoc probatur nihil addere in essendo, videtur a simili argui quod terra nihil addat soli in essendo, quia nihil addit in causando lumen in medio. Ad ista respondeo: Ad primum quod, quia nihil scientifice concluditur de aliquo nisi in se simpliciter praeconcepto, ideo in scientia nostra, quando causatum scimus per causam, causa non facit notitiam simplicem causati, qualem ipsum causatum natum esset gignere, secundum Augustinum 9° Trin. capitulo2 ultimo 6 : "a cognoscente et cognito paritur notitia", aut si quam simplicem posset facere, sed non illam quae est intuitiva, de qua alibi multum dixi. Unde ultra omnem cognitionem per causam aliqua exspectatur, quae non nisi ab obiecto in se causatur in nobis. Si igitur intellectionem intuitivam habet Deus de lapide, ipso nullo modo causante, oportet quod lapis in cognoscibilitate etiam propria nihil addat cognoscibilitati essentiae primi, per quam lapis sic cognoscitur. Quando a igitur infers: 'nulla causa finita facit perfectam notitiam de causato', concedo: 'perfectissimam possibilem etiam nobis'. Cum dicis: £cognitio per causam est perfectior', dico quod ibi includitur cognitio effectus simplexb causata ab ipso. Cognitio complexi causatur simul a cognitionibus causae et causati; et verum est quod a causa prima et secunda simul est aliquid perfectius quam a secunda sola. — Contra: A sola causa finita prima potest esse perfectior quam a sola secunda, et a sola secunda est eius visio. Respondeo: A sola prima finita potest esse aliquid perfectius puta visio eius - quam a sola secunda; sed non effectus natus

z

capitulo om. Miiller

* AUGUSTINUS, De Trin. IX, c.I2 (PL 42, 970) a

quando om. Roehe

b

simpliciter Miiller

124

Rasprava o prvom principu 98 ti, tada drugo sunce ne bi dodavalo ništa; ipak bi u bitku bilo dodavanja. Tako je u razumu Prvog tolika spoznaja kolika može biti unutra iz prisutnosti prve naravi kao predmeta; drugotni, dakle, uzrok ne dodaje ništa u uzrokovanju, jer ne može, djelovati na onaj razum koji je najviše aktualan, onako kao što drugo sunce (ne može djelovati) na medij. Odatle ako se iz ovoga dokazuje da ništa ne dodaje suncu u bitku, čini se da se slično dokazuje da zemlja ništa ne dodaje suncu u bitku, jer ništa ne dodaje kod uzrokovanja svjetla u mediju. Odgovaram na to: o prvom, znanstveno se zaključuje samo od nečega koje je prije u sebi jednostavno shvaćeno. Zato u našoj spoznaji kada ono prouzročeno znamo po uzroku, tada uzrok ne čini (donosi) jednostavnu spoznaju prouzročenog, kakvu bi samo prouzročeno moglo proizvesti, prema Augustinu, O Trojstvu, knjiga 9, u posljednjem poglavlju: "od spoznavatelja i spoznatog nastaje spoznaja", ili ako bi (uzrok) mogao donijeti onu jednostavnu (spoznaju prouzročenog), ali ne onu koja je intuitivna, o kojoj sam na drugom mjestu govorio mnogo. Zato se povrh svake spoznaje po uzroku očekuje neka koja se prouzročuje samo od predmeta u sebi u nama. Ako, dakle, Bog ima intuitivno razumijevanje kamena, koje kamen ne prouzročuje ni na koji način, tada ne može kamen također u (svojoj) vlastitoj spoznatljivosti ništa dodati spoznatljivosti biti Prvog, po kojoj se kamen tako spoznaje. Kada, dakle, (iz toga) zaključuješ: 'nijedan konačni uzrok ne proizvodi (donosi) savršenu spoznaju o prouzročenom', dopuštam: 'najsavršeniju koja je također nama moguća.' Kada kažeš: 'spoznaja po uzroku je savršenija', tada kažem da se tu uključuje jednostavna spoznaja učinka, prouzročena od ovog (učinka). Spoznaja složene (stvari) istodobno se prouzročuje spoznajama uzroka i prouzročenog. I to je istinito da je savršenije ono što je istodobno od prvog i drugog uzroka nego ono što je od samog drugotnog (uzroka). — Naprotiv: od samog konačnog prvog uzroka može biti nešto savršenije nego ono što je od samog drugotnog (uzroka), i od samog drugotnog uzroka jest (potječe) gledanje njega. — Odgovaram: od samog prvog konačnog uzroka može biti (postojati) nešto savršenije - čisto gledanje njega - nego od samog drugot-

125

Tmctatus de primo principio 73-74 causari a secunda, vel ut secunda, vel magis ut prima respectu cuiuscumque alterius causae finitae: quia in causando talem cognitionem videtur accidentaliter ordinata ad causam priorem finitam, quia tališ non est nata esse per causam finitam priorem ipso viso; esset etiam si visum esset incausatum a tali causa vel esset sine omni causa priore finita et intellectus essetc. 73

Ad secundum: Licet causa prior finita contineret essentialiter perfectionem totam secundae in causando et in hoc excederet secundam quae tantum formaliter habet illam, tamen ipsa ut eminenter habita et formaliter etiam habita excedit se etiam in causando ut tantum eminenter habita. Et universaliter: Quando ipsa ut formaliter aliquam perfectionem addit sibi ut eminenter, tune ambo excedunt utrumque divisim. Tališ additio est, quando eminens est finitum, quia finitum additum finito facit maius. Alioquin non perfectius esset universum quam prima natura causata; sed illa ponitur a quibusdam omnem perfectionem inferiorum eminenter continere, quod ego supra negavi in ultima secundi.

74

Ad tertium: Illa perfeetio quae, ubi est causabilis, nata est causari a solo aliquo formaliter tali, quod respectu eius habet rationem quasi causae primae ad priores finitas accidentaliter ordinatae, aut solummodo est causabilis ab aliis finitis illo formaliter tali concausante illa perfeetio nusquam potest esse nisi virtute alicuius infiniti, cui illud formaliter tale, si addatur, nihil addit in causando. Sic tenet ratio supra posita, quia si quid adderet, tune propria ratio causalitatis eius, ut est formaliter tale,

c

et intellectu esset om. Roche

126

Rasprava o prvom principu 98 nog (uzroka); ali ne učinak koji se može prouzročiti od drugotnog (uzroka), ili ukoliko je on drugotni (uzrok), ili više, ukoliko je prvi (uzrok) spram svakog drugog konačnog uzroka. Jer u uzrokovanju takve spoznaje čini se daje ona akcidentalno usmjerena na raniji konačni uzrok, jer takva spoznaja ne može po svojoj naravi biti po konačnom uzroku koji je prije (ranije) od samog viđenog; ona (spoznaja) bi postojala tada, ako ne bi viđeno (u gledanju spoznato) bilo prouzročeno od takvog uzroka, ili ako bi ono (u gledanju spoznato) bilo bez svakog konačnog ranijeg uzroka, ili ako bi ono bilo sam razum. O drugom: moguće je da prvi raniji konačni uzrok može sadržavati bitno cijelu savršenost drugotnog uzroka u uzrokovanju i u tom nadići drugotni uzrok, koji samo ima onu (savršenost) kao određenost forme, ipak ona sama (savršenost) ako je posjedovana eminentno (na način prvenstva) i ako je posjedovana formalno (kao određenost forme), tada nadilazi sebe samu u uzrokovanju kao takvu koja je samo posjedovana na način prvenstva. I općenito: kada ona sama kao određenost forme dodaje neku savršenost sebi na način prvenstva, tada obje nadilaze jednu i drugu, uzete odvojeno. Takvo dodavanje je tu kada je ono što nadilazi (ono koje ima prvenstvo) konačno, jer konačno dodato konačnom proizvodi veće. U drugom slučaju, univerzum ne bi bio savršeniji od prve prouzročene naravi; ali neki pretpostavljaju da ona sadrži svaku savršenost nižih (naravi) na način prvenstva, što sam gore zanijekao u posljednjem sudu drugog poglavlja.

73

O trećem: ona savršenost koja, gdje je prouzročiva, kao takva može biti prouzročena jedino od nekog koje je takvo po određenosti forme, koje spram nje ima karakter prvog uzroka, usmjerenog akcidentalno na ranije konačne uzroke, ili je samo prouzročiva od drugih konačnih (uzroka), ako ono kao takvo suprouzročuje po određenosti forme - ona savršenost ne može nikada biti (postati) osim snagom nekog beskonačnog, kojemu ono koje je takvo po određenosti forme, ako dodaje, ništa ne dodaje uzrokovanju. Tako je održiv gore navedeni razlog, jer ako bi to nešto dodalo, tada bi vlastiti razlog njegove uzročnosti, ukoliko je ono po

74

127

Tractatus de primo principio 52-53 deesset, et a tali ut tale dependet vel ab illo cui tale nihil addit in causando. Ulterius: Igitur nec in essendo, quia ista causatio est propria sibi secundum esse formale eius; igitur si in essendo aliquid adderet primo, (primo) d deesset illa propria causalitas quae est eius ut formaliter tale, et ita non haberet ex se illud eminentius, quod natum est a tali, ut tale est, causari. Patet igitur quod instantia de sole nulla est, quia si huic soli aliquid causare competeret inquantum iste, alius illud non causaret nec in se haberet sine isto. Si iste illi aliquid addit — non curo tune, ad quod passum compares breviter dico: nihil eiusdem rationis cum causabili necessario ab aliquo, ut est tale formaliter necessario, inquam, ita quod non aliter potest esse causatum vel ineausatum perfectius causabili, nisi in virtute alicuius cui hoc ut tale nihil addit in causando nec in essendo. Instantia de terra nihil valet: lumen non est natum ab ipsa ut a causa aliqua dependere. Tertio conclusionem nostram sic ostendo: Nulla perfeetio finita eiusdem rationis perfeetioni accidentali est substantialis; intelligere nostrum est accidens, quia essentialiter qualitas; igitur nullum intelligere finitum est substantia. Sed intelligere primi est substantia - ex quinta et sexta et septima huius. Probatio maioris: quia quae conveniunt in ratione formali, a qua accipitur differentia, conveniunt in genere, si utraque perfeetio formalis sit finita; quia tališ differentia finita in quocumque est eiusdem generis contractiva. Secus si differentia in uno sit finita, in alio infinita; tune enim sunt eiusdem rationis secundum aliquid, qaia secundum rationem formalem. Sed illa ubi est finita, contrahit

d

primo 2 om. Miiller W

128

Rasprava o prvom principu 98 određenosti forme takvo, nedostajao, i tada ona (savršenost) ovisi o takvom kao takvom ili o onom kojemu takvo ne dodaje ništa u uzrokovanju. Povrh toga: ako, dakle, ne (dodaje) u bitku, jer je takvo uzrokovanje vlastito njemu po njegovu formalnom bitku, ako bi, dakle, ono u bitku nešto dodalo Prvom, tada bi Prvom nedostajala ona vlastita uzročnost koja pripada njemu kao takvom po određenosti forme (formalno), i tako ne bi posjedovalo iz sebe ono na način višeg stupnja, što od takvog, ukoliko je takvo, može biti prouzročeno. Jasno je, dakle, da je prigovor o suncu ništetan. Jer ako bi ovom suncu kao takvom pripadalo nešto da uzrokuje, tada drugo (sunce) ne bi moglo prouzročiti to niti to imati u sebi bez ovog (sunca). Ako to sunce dodaje nešto onom (suncu) - ne brinem se tada o kojem području govoriš — kratko kažem: ništa koje je iste biti s nužno prouzročivim od nekog, koje je kao takvo po određenosti forme, nužno, kažem, tako što ne može na drugi način ono prouzročeno ili neprouzročeno biti savršenije od prouzročivog, osim snagom nekog kojemu ovo kao takvo ne dodaje ništa u uzrokovanju niti u bitku. Prigovor o zemlji ne vrijedi ništa: svjetlu ne pripada da o njoj ovisi kao o nekom uzroku. Treće, naš zaključak pokazujem na slijedeći način: Nijedna konačna savršenost, koja je iste biti kao akcidentalna savršenost, nije supstancijalna. Naše razumijevanje je akcidens (pripadak), jer je bitno kvaliteta. Dakle, nijedno konačno razumjevanje nije supstancija. Ali je razumjevanje prvog supstancija, prema petom i šestom i sedmom zaključku ovog poglavlja. Dokazivanje gornje premise: jer one koje se slažu iz razloga određenosti forme, od koje se prima razlika, slažu se u rodu, ako je jedno i drugo savršenstvo, koje je formalno (određeno), konačno. Jer takva konačna razlika je ograničujuća u svakom jednog te istog roda. Drukčije je to, ako je razlika u jednom konačna, u drugom beskonačna. Jer tada su one iste biti po nečemu, naime po određenosti forme. Ali gdje je ona (razlika) konačna, ograničuje

129

Tractatus de primo principio 52-53 genus; ideo eonstitutum per ipsam est in genere. Differentia ubi est infinita, nihil potest contrahere; ideo tale non constituitur in genere. Hoc modo intelligo illud, quod species transfertur ad deum e , non genus, quia species dicit perfeetionem, genus non. Hoc contradictionem ineludit si intelligatur de specie tota, quia in eius intellectu essentiali ineluditur genus. Debet igitur intelligi ratione differentiae, quae perfeetionem dicit; non sic genus. Hoc est bene possibile, neutrum enim per se ineludit aliud. Sed nec transfertur differentia ut differentia quia sic est finita et constituit in genere necessario —, sed absoluta ratio differentiae, quae absolute perfeetionem dicit indifferentem ad infinitum et finitum, quae dicunt modos perfeetionis illius entitatis sicut magis et minus in albedine. Novi quod aliqua hic narrata contradicunt opinionibus aliquorum, sed non hic assumpsi opiniones varias improbare; alibi locus erit. 76

Iuxta istam tertiam rationem potest fieri quasi similis ratio e converso sic: Nulla substantia finita est eadem perfeetioni quae secundum rationem suam esset accidentalis si esset finita; substantia prima est eadem intellectioni, etc. Et ita potest addi maiorf tertiae rationis: Nulla perfeetio eiusdem rationis cum aliqua accidentali est substantialis vel idem substantiae, quia genera sunt primo diversa, et quod uni est accidens, nulli est substantia; ergo intelligere nulli substantiae quae est in genere substantiae est idem; haec, si est finita est tališ; si non, propositum.

77

Iuxta hoc propono quartam rationem: Omnis substantia finita est in genere; prima naturae non est — ex prima huius; quare, etc. Maior patet, quia in conceptu communi substantiae convenit cum

e

deum: divina Roehe W

f

maiori Miiller Roehe W

8 substantia Miiller

130

Rasprava o prvom principu 98 rod. Zato je ono, stoje po njoj konstituirano (postavljeno), u rodu. Gdje je razlika beskonačna, ona ne može ništa ograničiti. Zato se takvo ne konstituira (ne postavlja) u rodu. Na ovaj način razumjevam ono da se vrsta (pojam vrste) ne prenosi na Boga, jer vrsta, a ne rod, imenuje savršenstvo. Ovo uključuje proturječje samo ako bi se to razumjelo o cijeloj vrsti, jer se rod uključuje u njezin bitni pojam. To se, dakle, mora razumjeti s obzirom na razliku, koja označuje savršenstvo, nije tako kod roda. To je zaista moguće, jer nijedno od dvoga ne uključuje po sebi drugo. Ali se ne prenosi razlika kao razlika (na Boga) — jer tako je ona konačna i stavlja se nužno u rodu — nego apsolutni smisaoni sadržaj razlike, koja apsolutno označuje savršenstvo, indiferentno spram beskonačnog i konačnog, koja (beskonačno i konačno) izražavaju načine savršenstva onog entiteta, onako kao više i manje kod bjeline. Spoznao sam da ponešto ovdje ispričano proturječi mišljenjima nekih, ali nisam ovdje poduzeo pobijati različita mišljenja, drugdje će biti mjesta. Pored tog trećeg utemeljenja može se dogoditi slično utemeljenje u obrnutom smislu na slijedeći način: nijedna konačna supstancija nije istovjetna sa savršenošću koja bi bila akcidentalna po svom bitnom sadržaju, ako bi ona bila konačna; prva supstancija je istovjetna s razumijevanjem (sebe), itd. I tako se može dodati gornja premisa trećem utemeljenju: nijedna savršenost istog bitnog sadržaja s nekom akcidentalnom (savršenošću) nije supstancijalna ili istovjetna sa supstancijom, jer su rodovi prvotno različiti, i što je kod jednoga akcidens, nije ni kod kojega supstancija. Dakle razumjevanje nije istovjetno ni sa jednom supstancijom koja je u rodu supstancije; ova (supstancija), ako je konačna, je takva, ako ne, tada slijedi izloženi sud.

76

Pored ovog izlažem četvrto obrazloženje: svaka konačna supstancija je u rodu; prva narav nije to, prema prvom zaključku ovog poglavlja, zato...itd. Gornja premisa je jasna, jer u zajedničkom pojmu supstancije slaže se ona (konačna supstancija) s drugima i

77

131

Tmctatus de primo principio 73-74 aliis et formaliter distinguitur - patet; ergo distinctivum est idem aliquo modo cum entitate substantiae, non per omnimodam identitatem, quia eorum rationes sunt primo diversae et neutra infinita ideo neutra omnino includit aliam per identitatem; igitur est unum ex eis sicut ex contrahente et contracto, actu et potentia; igitur genus et differentia; ergo species. Breviter sic arguitur, et est idem: Omne realiter conveniens et realiter differens h convenit et differt realitate non formaliter eadem. Sed nec realitas qua convenit est illa qua differt per identitatem, nisi sit altera infinita; et tune ineludens utrumque 1 erit infinitum. Si autem neutra sit altera per identitatem, sequitur compositio. Omne igitur conveniens essentialiter et differens essentialiter aut est compositum ex realitatibus formaliter distinetis aut est infinitum. Omne per se existens convenit sic et differt; quare si est in se omnino simplex, sequitur quod erit etiam infinitum. His viis quatuor videtur infinitas posse concludi de deo: tribus ex mediis sumptis de intellectu, quarto ex simplicitate in essentia, quae superius est ostensa. Quinta videtur via eminentiae, secundum quam arguo sic: Eminentissimo incompossibile est esse aliquid perfectius — ex corollario quartae tertii; finito non est aliquid incompossibile esse perfectius; quare, etc. Minor probatur, quia infinitum non repugnat entitati; omni finito maius est infinitum. Aliter arguitur, et est idem: Cui non repugnat infinitas intensive, illud non est summe perfectum nisi sit infinitum; quia si est finitum, potest excedi, quia infinitas sibi non repugnat. Enti non repugnat infinitas; igitur perfectissimum est infinitum.

h

et realiter differens om. Roche

' utraque Miiller

132

Rasprava o prvom principu 98 razlikuje se formalno (po određenosti forme), to je jasno. Dakle ono distinktivno (razlikovno) je istovjetno na neki način s entitetom supstancije; ne po svestranom identitetu, jer su njihovi bitni sadržaji prvotno različiti i nijedan nije beskonačan, dakle nijedan ne uključuje posve drugi po identitetu; zato je jedno iz njih kao iz ograničavajućeg i ograničenog, iz akta i potencije, dakle (tu je) rod i razlika, dakle vrsta. Kratko se argumentira tako i to je isto: sve što se stvarno slaže i stvarno razlikuje, slaže se i razlikuje po stvarnosti (realnosti) koja nije ista formalno (po određenosti forme). Ali stvarnost (stvarni sadržaj) s kojom se slaže je ona kojom se razlikuje po identitetu samo, ako je jedna od njih beskonačna; i tada bi bilo beskonačno ono koje uključuje oboje (i jedno i drugo). Ako pak nijedna nije druga po identitetu, tada slijedi sastavljanje. Sve dakle što se bitno slaže i bitno razlikuje, ili je sastavljeno iz stvarnosti formalno (po određenosti forme) distinktnih, ili je beskonačno. Sve što egzistira po sebi tako se slaže i razlikuje; zato ako je ono u sebi posve jednostavno, slijedi da će biti također beskonačno. Po ovim četirima putovima čini se da se može zaključiti na beskonačnost kod Boga: trima se zaključuje iz srednjih pojmova uzetim iz razuma, četvrtim iz jednostavnosti u biti, koja je gore pokazana. Čini se da je peti put prvenstva, po kojem argumentiram ovako: s najuzvišenijim (po prvenstvu) nespojivo je da postoji nešto savršenije, prema dopuni četvrtog zaključka trećeg poglavlja; s konačnim nije nespojivo da postoji nešto savršenije, zato, itd. Donja premisa se dokazuje; jer se ono beskonačno ne protivi entitetu; ono beskonačno je veće od svakog konačnog. Na drugi se način argumentira i to je isto: kome se ne protivi beskonačnost intenzivno, ono je najviše savršeno samo ako je beskonačno. Jer ako je konačno, može biti nadiđeno, jer se beskonačnost njemu ne protivi. Biću se ne protivi beskonačnost, dakle ono najsavršenije je beskonačno.

133

Tractatus de primo principio 52-53 Minor huius, quae in praecedenti argumento accipiebatur, non videtur posse a priori ostendi; quia sicut contradictoria ex rationibus propriis contradicunt nec potest per aliquid manifestius hoc probari, ita non—repugnantia ex rationibus propriis non repugnant, nec videtur posse ostendi nisi explicando rationes ipsorum. Ens per nihil notius explicatur; infinitum intelligimus per finitum, et hoc vulgariter sie expono: Infinitum est, quod aliquod finitum datum secundum nullam finitam mensuram praecise excedit, sed ultra omnem habitudinem assignabilem adhuc excedit. Sic tamen propositum suadetur: Sicut quodlibet ponendum est possibile cuius non apparet impossibilitas, ita et compossibile cuius non apparet incompossibilitas. Hic nulla apparet, quia de ratione entis non est finitas, nec apparet ex ratione entis quod finitum sit passio convertibilis cum ente. Alterum eorum requiritur ad repugnantiam praedictam; passiones primae entis et convertibiles satis videntur notae sibi inesse. Tertio sic suadetur: Infinitum suo modo non repugnat quantitati, id est in accipiendo partem post partem; ergo nec infinitum suo modo repugnat entitati, illud est in perfecteJ simul essendo. Quarto: Si quantitas virtutis est simpliciter perfectior quantitate moliš, quare erit possibilis infinitas in mole, non in virtute? Ouod si est possibilis, est ink actu — ex quarta tertii. Quinto sic: quia intellectus, cuius obiectum est ens, nullam invenit repugnantiam intelligendo ens infinitum; immo videtur perfectissimum intelligibile. Mirum est autem, si nulli intellectui tališ contradictio patens foret circa primum eius obiectum, cum discordia in sono ita faciliter offendat auditum. Si, inquam, disconveniens statim percipitur et offendit, cur nullus intellectus ab

j in perfecte: imperfecte Miiller (s rukopisima) perfecte Roehe W; vgl. Ord. I, d. 2 p.l q.l—2; n.135: 'in perfectione' k

et Miiller

134

Rasprava o prvom principu 98 Donja premisa ovog (zaključka), koja je bila primljena u prethodnom argumentu, ne čini se da može biti a priori pokazana. Jer kako proturječne (stvari) jedna drugoj proturječe iz vlastitih bitnih sadržaja, to se ne može ničim očitijim dokazati, tako one koje se ne protive, ne protive se iz vlastitih bitnih sadržaja, i čini se da se to može pokazati jedino objašnjavajući njihove bitne sadržaje. Biće se ne može objasniti ničim poznatijim; ono beskonačno razumijevamo po konačnom; i to izlažem običnim jezikom ovako: Beskonačno jest ono, koje neko dato konačno nadilazi, po nijednoj točno konačnoj mjeri, nego uz to nadilazi iznad svakog označivog odnosa. Ipak se tako izloženi sud preporučuje: kako se bilo koje treba prihvatiti kao moguće čija se nemogućnost ne pokazuje, tako i kao spojivo ono čija se nespojivost ne pokazuje. Ovdje se ne pokazuje nikakva (nespojivost), jer bitnom sadržaju bića ne pripada konačnost, niti se pokazuje iz bitnog sadržaja bića daje 'konačno' odredba koja je izmjenjiva s bićem. Jedno od njih se traži za rečeno protivljenje. Čini se da su prve i izmjenjive odredbe bića dostatno poznate da su njemu unutrašnje (imanentne). Treće, preporučuje se tako: Ono beskonačno se na svoj način ne protivi kvantiteti, tj. u primanju dijela poslije dijela; dakle 'beskonačno' ne protivi se na svoj način entitetu, ono je u savršenom istodobnom bitku. Četvrto: ako je kvantiteta snage jednostavno savršenija od kvantitete mase, zašto treba biti mogućom beskonačnost kod mase, ne kod snage? Ako je nešto moguće, tada je stvarno, prema četvrtom zaključku trećeg poglavlja. Peto na slijedeći način: jer razum, čiji je predmet biće, ne nalazi nikakvo protivljenje u razumijevanju beskonačnog bića; štoviše, čini se najsavršenije razumljivim (inteligibilnim). Čudno je ipak, ako nijednom razumu ne bi bilo jasno takvo proturječje s obzirom na njegov prvi predmet, jer nesklad u zvuku tako lako vrijeđa slušanje. Ako, kažem, ako se ono što čini nesklad odmah opaža i vrijeđa, zašto nijedan razum ne bježi natrag po naravi od

135

Tmctatus de primo principio 73-74 ente infinito naturaliter refugit sicut a non conveniente, ita primum obiectum destruente? 79

Per illud potest colorari illa ratio Anselmi7 de summo cogitabili. Intelligenda est descriptio eius sic: "Deus est quo", cogitato sine contradictione, "maius cogitari non potest" sine contradictione. Nam in cuius cogitatione includitur contradictio, illud dicitur non cogitabile, et ita est; sunt enim tune duo cogitabilia opposita, nullo modo faciendo unum cogitabile, quia neutrum determinat alterum. Sequitur tale summe cogitabile praedictum esse in re, per quod describitur1 deus, primo de esse quiditativo: quia in tali cogitabili summo summe quiescit intellectus; igitur est in ipso ratio primi obiecti intellectus scilicet entis, et in summo. Ultra de esse existentiae: Summum cogitabile non est tantum in intellectu cogitante; quia tune posset esse, quia cogitabile, et non posset esse, quia rationi eius repugnat esse ab alio - secundum tertiam et quartam tertii. Maius igitur cogitabile est illud quod est in re quam quod in intellectu tantum; non sic intelligendo quod idem, si cogitetur, per hoc sit maius cogitabile, si existat, sed omni quod est in intellectu tantum, est maius aliquod cogitabile quod existit. Vel aliter coloratur sic: Maius cogitabile est, quod existit, id est perfectius cogitabile quia visibile. Quod non existit, nec in se nec in nobiliori cui nihil addit, non est visibile. Visibile est perfectius cognoscibile non visibili, tantummodo intelligibili abstractive. Ergo perfectissime cognoscibile existit.

80

Sexta via ad propositum ex parte finiš estm tališ: Voluntas nostra potest omni fine finito aliquid maius appetere vel amare, sicut et intellectus intelligere. Et videtur inelinatio naturalis ad summe amandum bonum infinitum; nam inde arguitur inelinatio naturalis in voluntate ad aliquid, quia ex se sine habitu prompte et delectabiliter vult illud voluntas libera. Ita videtur quod experimur in amando bonum infinitum: non videtur in alio perfeete quietari.

1

distinguitur Miiller

m

7

ANSELMUS CANT., Proslogion c. 2-3

est om. Roche (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia I, p.103)

136

Rasprava o prvom principu 98 beskonačnog bića, kao od onoga što čini nesklad, i tako kao od onog što razara prvi predmet. Po onom može se obojiti onaj Anzelmov argument o najvišem mislivom. Njegov opis treba ruzmjeti ovako: "Bog je ono od čega se", ako se mislilo bez proturječja, "ne može veće zamisliti" bez proturječja. Jer u čijem mišljenju se uključuje proturječje, ono se ne naziva mislivim, i tako je: jer tada postoje dvoje mislivih koja su suprostavljena da se ni na koji način ne može napraviti jedno, jer nijedno (od dvoga) ne određuje drugo. Slijedi da takvo nazvano najviše mislivo postoji u stvarnosti, kojim se opisuje Bog; najprije (polazeći) od štostvenog bitka: jer u takvom najvišem mislivom najviše počiva razum; u njemu je, dakle, bitni sadržaj prvog predmeta razuma, naime bića, i to u najvišem smislu. Dalje (polazeći) od bitka egzistencije: najviše mislivo nije samo u razumu koji misli; jer tada bi moglo biti, jer je mislivo, i ne bi moglo biti, jer se njegovu bitnom sadržaju protivi da bude od drugog, po trećem i četvrtom zaključku trećeg poglavlja. Veće, dakle, mislivo je ono što postoji u stvarnosti od onoga što postoji samo u razumu; to ne treba razumjeti tako da bi isto, ako bi se mislilo, bilo po tom veće mislivo ako bi egzistiralo, nego: od svakog koje postoji samo u razumu, veće je ono mislivo koje egzistira.

79

Ili se na drugi način može dopuniti ovako: Veće mislivo je ono koje egzistira, to je savršenije mislivo jer (je) vidljivo. Ono koje ne egzistira, niti u sebi niti u izvrsnijem kojemu ne dodaje ništa, nije vidljivo. Vidljivo je savršenije spoznatljivo od ne-vidljivog, od samo apstraktivno razumljivog. Dakle najsavršenije spoznatljivo egzistira. Šesti put prema temi od strane cilja je takav: naša volja može željeti ili ljubiti nešto veće od svakog konačnog cilja, kao što i razum (to može) razumjeti. I opaža se naravna sklonost k tomu da se najviše ljubi beskonačno dobro; jer se odatle pokazuje prirodna sklonost u volji za nečim, jer slobodna volja iz sebe hoće ono spremno i sa zadovoljstvom, bez (posebnog) svojstva. Tako se čini da u ljubljenju iskusujemo beskonačno dobro: ne čini se da se u nečem drugom može naći savršeni mir. Kako ne bi mogla 137

80

Tractatus de primo principio 52-53 Quomodo non illud naturaliter odiret, si esset oppositum sui obiecti, sicut naturaliter odit non esse? 81

Septima via est ex parte causae efficientis, quam tangit Aristoteles 8° Physicorum et 12° Metaphysicae8: quia movet motu infinito; ergo habet infinitam potentiam. Haec ratio coloratur quantum ad antecedens sic: quia aeque concluditur propositum si posset movere per infinitum sicut si movet, quia aeque oportet ipsum esse in actu. Quantum ad consequentiam sic: quia si ex se et non virtute alterius movet infinito motu, igitur non ab alio accipit sic movere, sed in vi sua activa11 habet totum effectum simul, quia independenter. Quod simul habet virtualiter infinitum effectum, est infinitum; igitur, etc. Aliter coloratur ratio: quia primum movens simul0 habet in virtute sua activa omnes effectus possibiles produci per motum. lili sunt infiniti, si motus infinitus; ergo, etc.

82

Non videtur consequentia bene probari. Non primo modo, quia duratio maior nihil perfectionis addit: non perfectior albedo quia uno anno manet quam si uno die; igitur motus quantaecumque durationis non est perfectior effectus quam motus unius diei. Igitur ex hoc, quod agens habet in virtute activa et simul, non concluditur maior perfeetio hic quam ibi, nisi quod agens diutius movet et ex se; et ita esset ostendendum quod aeternitas agentis concluderet eius infinitatem, alias ex infinitate motus non potest concludi. Tune ultima propositio colorationis negatur nisi de infinitate durationis. Secundus color abluitur: quia non maior perfeetio intensiva concluditur ex hoc quod agens quodcumque eiusdem speciei potest producere successive quamdiu manet, quia quod potest in unum tale uno tempore, eadem virtute potest in mille, si mille temporibus maneat. Non est autem possibilis apud philosophos infinin

0

vi sua activa: sua vi Roehe W

simul om. Miiller

«ARISTOTELES, Phys. VIII, t. 78 (c. 10, 266 a 10-24), 80 (266 b 6 - 2 0 ) , 86 (267 b 17-26); Met. XII, t. 41 (c. 7, 1073 a 3 - 1 3 )

138

Rasprava o prvom principu 98 mrziti po naravi ono, ako bi to bilo suprostavljeno njezinu predmetu, onako kako po naravi mrzi ne-bitak? Sedmi put je sa strane tvornog uzroka. Njega dodiruje Aristotel u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike: jer (Prvo) pokreće beskonačnim kretanjem, dakle ima beskonačnu moć.

81

Ovo se obrazloženje s obzirom na prednji sud boji ovako: jer se jednako zaključuje na ono što se dokazuje, ako (Prvo) može pokrenuti u beskonačno onako ako pokreće, jer na jednak način mora ono biti u činu. S obzirom na ono što slijedi iz toga ovako: jer ako iz sebe i ne snagom drugoga pokreće beskonačnim kretanjem, dakle ne prima od drugog da tako pokreće, nego u svojoj djelotvornoj snazi istodobno posjeduje cijeli učinak, jer (je) neovisno. Ono što istodobno posjeduje beskonačni učinak virtualno, jest beskonačno, itd. Na drugi način boji se obrazloženje: jer prvo koje pokreće posjeduje ujedno u svojoj djelotvornoj snazi sve moguće učinke koji se proizvode kretanjem. Oni su beskonačni, ako je pokretanje beskonačno, dakle, itd. Ne čini se da se posljedica (ono što slijedi) dobro dokazuje. Ne na prvi način, jer veće trajanje ne dodaje ništa savršenstvu: jer bjelina nije savršenija jer ostaje jednu godinu, nego ako jedan dan (ostaje); dakle kretanje kolikog mu drago trajanja nije savršenijeg učinka od kretanja jednog dana. Prema tome, iz ovoga što djelatelj posjeduje u djelotvornoj snazi i ujedno, ne zaključuje se na veću savršenost ovdje nego ondje, osim da djelatelj pokreće dulje i od sebe. I tako bi se moglo pokazati da bi se iz vječnosti djelatelja moglo zaključiti na njegovu beskonačnost. Inače se ne može iz beskonačnosti kretanja zaključiti na nju. Tada se niječe posljednji sud bojenja osim s obzirom na beskonačnost trajanja. Druga boja se ispire (pere): jer se na veću savršenost, intenzivnu (u smislu intezivnosti), ne zaključuje iz toga da djelatelj može sukcesivno proizvesti bilo što iste vrste dokle dugo on ostaje; jer što može u jednom takvom u jednom vremenu, može istom snagom u tisuću, ako ostaje u tisuću vremena. Nije ipak moguća kod

139

82

Tractatus de primo principio 52-53 tas nisi numeralis effectuum producibilium per motum, scilicet generabilium et corruptibilium, quia in speciebus finitatem ponebant. Si quis alius probet infinitatem speeierum possibilem, probando aliquos motus caelestes esse incommensurabiles et ita numquam posse redire ad uniformitatem, etiamsi per infinitum durarent et infinitae coniunctiones speeie causare(nt)p infinita generabilia speeie — de hoc, quidquid sit in se, sed nihil ad intentionem Aristotelis, qui infinitatem speeierum negaret. 83

Obicitur hic ulterius inquirendo: Quomodo in primo argumento nitebaris concludere infinitatem quia essentia divina est causa cognoscendi infinita, et hic negas hoc posse concludi ex hoc quod est causa essendi infinita, quasi maius sit facere aliquod esse cognitum quam ens verum? — Item: Quomodo in secundo argumento concludere voluisti infinitatem ex hoc solo, quod natura primi est ratio totalis videndi aliquam naturam aliam, et non concluditur hic, si est ratio totalis essendi respectu eius? Nam saltem proximae naturae sibi est totalis causa essendi.

84

Ad primum: Quidquid potest aliqua multa simul, quorum quidlibet requirit aliquam perfeetionem propriam, illud concluditur perfectius ex pluralitate talium. Ita est de intelligere infinita simul; et ita concederem, si probares, quod posset causare simul infinita, quod esset virtus infinita; non ita, si successive. Contra: Simul habet; etiam, quantum est ex se, simul posset; sed natura effectus non permittit, sicut potens causare album et nigrum non est minus perfeetum quia ista non sunt simul causabilia. Hoc enim est ex repugnantia ipsorum, non ex defeetu agentis. Respondeo: Non est probatum quod primum est tota causa istorum infinitorum et quod simul habet totaliter illa, quia non est probatum ex causalitate efficientiae, quin causa secunda sit necessaria propter aliquam causalitatem correspondentem suae propriae formalitati.

P causare Miiller Roehe W

140

Rasprava o prvom principu 98 filozofa nikakva beskonačnost osim brojčane (beskonačnosti) učinaka proizvedivih kretanjem, dakako onih koji nastaju i nestaju, jer su pretpostavili konačnost u vrstama. Ako netko drugi želi dokazati mogućom beskonačnost vrsta, dokazujući da su neka nebeska kretanja nesumjerljiva (inkomenzurabilna) i tako se nikada ne mogu vratiti uniformnosti, iako beskonačno traju i iako beskonačne kojunkcije po vrsti uzrokuju beskonačna proizvediva (bića) po vrsti - s ovim, kako je god to u sebi, ali ono ništa (nema) s Aristotelovim nastojanjem koji bi zanijekao beskonačnost vrsta. Ovdje se dalje prigovara tražeći dokaze: na što si se oslonio u prvom argumentu da zaključuješ na beskonačnost, jer je božanska bit uzrok spoznaje beskonačnog, a ovdje niječeš da se može zaključiti iz toga da je ona uzrok bitka beskonačnog, kao da je veće učiniti nešto spoznatnim bitkom od (učiniti nešto) istinitim bićem? - Dalje: kako si to htio u drugom argumentu zaključiti na beskonačnost samo iz toga da je narav Prvog potpuni razlog za gledanje neke druge naravi, i ovdje se ne zaključuje na potpuni razlog njegova bitka? Jer barem je za sebi najbližu narav potpuni uzrok bitka.

83

O prvom: Ono što može istodobno neka mnoga (bića), od kojih svako zahtijeva neko vlastito savršenstvo, to se savršenije zaključuje iz mnoštva takvih. Tako je to istodobno kod razumjevanja beskonačnog; i tako bih dopustio, ako bi ti dokazao, da može istodobno prouzročiti beskonačno, ono što je beskonačna snaga, ne tako, ako (je to) sukcesivno.

84

Protiv: istodobno ima, također, ukoliko je iz sebe, istodobno može; ali priroda ne dopušta učinak; onako kao što, ono što može prouzročiti bijelo i crno, nije manje savršeno, jer nisu bijelo i crno istodobno prouzročivi. Jer to jest (proizlazi) iz njihove suprotstavljenosti, ne iz nedostatka kod djelatelja. Odgovaram: nije dokazano daje Prvo potpuni uzrok tih beskonačnih i da ih ima istodobno, jer nije dokazano iz tvorne uzročnosti da drugotni uzrok nije nužan zbog one uzročnosti koja odgovara njegovu vlastitom formalitetu (određenosti formom).

141

Tmctatus de primo principio 73-74 Contra: Hoc bene probatur, quod habet eminenter omnem causalitatem causae secundae, etiam propriam illi, licet non sit probatum quod illa ut formaliter nihil addat sibi ut eminenter; habet igitur simul eminenter omnem causalitatem respectu omnis effectibilis, etiam infinitorum, licet ista fiant successive. Respondeo: Hoc est ultimum quod colorat dictam consequentiam Aristotelis, quantum video, et ex isto probo infinitatem sic: Si primum haberet omnem causalitatem formaliter et simul, licet non possent causabilia simul poni in esse, esset infinitum, quia simul, quantum est ex se, posset infinita; et posse plura simul concludit maiorem potentiam intensive. Igitur si habet perfectius quam si haberet omnem causalitatem formaliter, magis sequitur infinitas intensiva; sed habet omnem secundum totum, quod est in ipsa, eminentius quam sit in ipsa formaliter; igitur est infinitae potentiae intensive. Licet igitur omnipotentiam proprie dictam, secundum intellectum Catholicorum, usque ad tractatum de creditis distulerim, tamen illa non probata infinita potentia probatur quae simul ex se habet eminenter omnem causalitatem, quae simul, quantum ex se, si esset formaliter, posset in infinita, si essent simul factibilia. Si obicitur: "Primum non potest ex se simul in infinita, quia non est probatum quod sit totalis causa infinitorum", hoc nihil obstat. Si enim haberet simul unde esset totalis, nihil perfectius esset quam nunc sit (sic)q quando habet unde sit prima: tum r quia illae duae non requiruntur propter perfectionem addendam in causando, quia tune remotius esset perfectius, quia perfectiorem causam

c

i sic Miiller Roche W (može se brisati)

r

tamen Miiller

142

Rasprava o prvom principu 98 Protiv: Ono se dobro dokazuje što posjeduje eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost drugotnog uzroka, također uzročnost vlastitu njemu (drugotnom uzroku), iako nije dokazano da on kao formalan (određen formom) dodaje bilo što onom kao eminentnom. Posjeduje, dakle, istodobno eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost s obzirom na sve učinljivo (tvorivo), također s obzirom na beskonačne (stvari), iako te nastaju sukcesivno. Odgovaram: ovo je posljednje što boji navedeni izvod (zaključak) Aristotelov, koliko vidim, i iz toga dokazujem beskonačnost na slijedeći način: Ako bi Prvo imalo svu uzročnost formalno (po određnosti forme) i istodobno, iako se prouzročive (stvari) ne mogu istodobno staviti u bitak, bilo bi beskonačno, jer istodobno, ukoliko je iz sebe, moglo bi ono beskonačno; i moglo bi više toga istodobno, daje zaključiti na veću moć u intenzivnom smislu. Ako dakle posjeduje savršenije, nego ako bi posjedovalo svaku uzročnost formalno (po određenosti forme), tim više slijedi intenzivna beskonačnost. Ali posjeduje svaku (uzročnost) po cjelini (potpunosti), koja je u njoj, eminentnije (na nači prvenstva) nego što je u njoj formalno (po određenosti formom), prema tome, ima to u smislu beskonačne intenzivne moći. Iako sam, dakle, svemoć u pravom smislu, po razumijevanju katolika, želio odgoditi sve do rasprave o onomu što se vjeruje, ipak ona beskonačna moć nije dokazana, dokazuje se ona koja istodobno iz sebe posjeduje eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost, koja istodobno, ukoliko iz sebe, ako bi bila formalna (po određenosti forme), mogla bi beskonačne (stvarnosti), ako bi bile istodobno tvorive (učinljive). Ako se prigovara: "Prvo ne može iz sebe istodobno u beskonačne (stvarnosti), jer nije dokazano da je potpuni uzrok beskonačnih", ovom se ništa ne protivi. Jedanput jer ako bije posjedovalo istodobno, odatle bi bilo potpuni (uzrok), ne bi bilo ništa savršenije nego što je sad kada ima ono odakle je prvi uzrok (to što čini prvim uzrokom): jer ona dva (prvi i drugotni uzrok) ne traže se radi dodavanja savršenosti u uzrokovanju, jer tada bi ono udaljenije bilo savršenije, jer bi zahtijevalo savršeniji

143

Tractatus de primo principio 52-53 requireret — sed si requireretur secundum philosophos, hoc est propter imperfectionem, ut primum cum aliqua causa imperfecta possit causare imperfectum, quod secundum ipsos non posset immediate causare; tum quia perfectiones totae secundum Aristotelem eminentius sunt in primo quam si ipsae formalitates earum inessent, si possent inesse. Sic videtur posse concludere ratio Aristotelis de potentia infinita. Ad secundum obiectum supra dico quod quia essentia divina sola est ratio videndi lapidem perfecte, sequitur quod lapis nihil perfectionis addat illi essentiae. Non sequitur hoc, si est ratio causandi lapidem immediate, etiam ut tota causa; nam respectu supremae naturae prima causa est totalis causa, (quae tamen, cum sit finita, non concludit infinitatem primae causae respectu ipsius; non est autem probatum quod respectu aliorum sit totalis causa; ideo etc.)s 86

Iuxta istam viam efficientiae arguitur: quia creat; inter creationis extrema est distantia infinita. De hoc antecedens ponitur creditum, et verum est ut non esse quasi duratione praecedat esse, ut tamen quasi natura secundum viam Avicennae. Antecedens ostenditur ex decimanona tertii, quia saltem prima natura post deum est ab ipso et non a se nec accipit esse aliquo praesupposito; et, ut iam1 dictum est, effici non requirit mutari, sed sic accipiendo prius natura non esse quam esse, non sunt ibi extrema mutationis quam causaret illa virtus. Sed quidquid sit de antecedente consequentia non probatur; quia quando inter extrema nulla est distantia, sed ipsa dicuntur distare praecise ratione extremorum in se, tanta est distantia quantum est maius extremum. Exemplum: Deus distat in infinitum a creatura.

87

Ultimo ostenditur propositum ex negatione causae intrinsecae: quia forma finitur per materiam; igitur quae non est nata esse in materia, est infinita. s

Tekst u <) je dodatak mladih rukopisa, usp. Komentar.

r

ibi Miiller

144

Rasprava o prvom principu 98 uzrok - ako bi se to tražilo, po filozofima to je zbog nesavršenosti, tako da bi prvo zajedno s nekim nesavršenim uzrokom moglo prouzročiti nešto nesavršeno, što po njima ne bi moglo prouzročiti neposredno. Drugi put, jer su potpune savršenosti, po Aristotelu, u Prvom prisutne eminentnije (na način višeg stupnja), nego ako su same formalnosti (određenosti formom) njihove u njima, ako bi mogle biti u njima. Tako se čini da Aristotelovo utemeljenje o beskonačnoj moći omogućuje zaključiti. O drugom prigovoru gore kažem; budući da je božanska bit jedini razlog savršenog gledanja kamena, tada slijedi da kamen ne dodaje nešto onoj biti. To ne slijedi ako je ona razlog neposrednog uzrokovanja kamena, također kao potpuni uzrok; naime s obzirom na najvišu narav prvi je uzrok potpuni uzrok (koji ipak, jer je konačan, ne dopušta zaključiti na beskonačnost prvog uzroka s obzirom na njega; nije ipak dokazano da je s obzirom na druge potpuni uzrok; zato, itd.). Kod tog puta tvorne uzročnosti argumentira se: jer stvara; između krajnjih članova stvaranja postoji beskonačni razmak.

86

Kod ovog prednjeg suda pretpostavlja se ono u što se vjeruje (vjerska istina), i istinito je da ne—bitak takoreći po trajanju prethodi bitku, da ipak takoreći po naravi (prethodi) po Aviceninu načinu. Prednji se sud dokazuje iz devetnaestog zaključka trećeg poglavlja, jer je barem prva narav poslije Boga, od njega je a ne od sebe, i prima bitak od nekog pretpostavljenog; i, kako je već rečeno, biti tvoren ne zahtijeva biti promijenjen, jer ako se prizna da je ne—bitak po naravi prije nego bitak, tada ne postoje ondje krajnji članovi promjene, koju bi prouzročila ona snaga. Ali što je god kod prednjeg suda, ne dokazuje se (time) sud koji slijedi; jer kada između krajnjih članova ne postoji nikakav razmak, nego se kaže da se oni sami razmaknuti posve na temelju članova u sebi, tada je razmak toliki koliki je veći član. Primjer: Bog ima beskonačni razmak od stvorenja. Naposljetku se pokazuje sud iz nijekanja unutrašnjeg uzroka: jer forma se ograničuje materijom; prema tome, koja nije sposobna biti u materiji, beskonačna je.

145

87

Tmctatus de primo principio 73-74 Hoc reputo nihil valere, quia secundum ipsos angelus immaterialis non est infinitus. Numquam u esse, posterius essentia secundum ipsos, essentiam finitabit. Unde quaelibet entitas habet intrinsecum gradum perfectionis, non per aliud ens. Et si "forma finitur ad materiam igitur si non ad illam non finitur: fallacia est consequentis. "Corpus finitur ad corpus; igitur si non ad corpus, est infinitum" - ultimum caelum erit infinitum: Sophisma est tertii Physicorum9, quia corpus prius in se finitur. Ita forma finita prius in se est finita, quia scilicet priusv est tališ natura in entibus quam finiatur per materiam. Nam secunda finitas praesupponit primam, non causat eam. In aliquo igitur signo naturae est essentia finita; igitur non finibilis per esse; ergo in secundo signo non finitur per esse.w DECIMA CONCLUSIO:

Ex infinitate sequitur omnimoda simplicitas.

Prima intrinseca in essentia: quia aut componeretur ex finitis in se aut exx infinitis in se; si primum, igitur finitum; si secundum, igitur pars (non)y minor toto. Secundo, quod non componitur ex partibus quantitativis: quia infinita perfeetio non est in magnitudine, quia illa, si finita est, in maiore esset maior; infinita magnitudo esse non potest. Haec ratio Aristotelis 8° Physicorum et 12° Metaphysicae.10 Sed instatur, quia perfeetio infinita in magnitudine esset eiusdem rationis in toto et in parte et ideo non in maiori maior, sicut modo anima intellectiva est perfectissima forma, et ita perfeeta est in modico corpore sicut in magno et in parte corporis sicut in toto; quod z si ipsam secundum essentiam suam consequeretur infinita potentia, scilicet intelligendi infinita intelligibilia, ita sequeretur eam in magnitudine modica; quod si maior poneretur, non esset u

Numquid Miiller

v

prius om. Miiller

Breviter dico unam propositionem add. Roche

x

ex om. Miiller

y non (samo u 2 rukopisa) om. Miiller Roche W

7

quia Roche W

w

9

ARISTOTELES, Phys. III, t. 31 (c. 4, 203 b 2 0 - 2 2 )

»"ARISTOTELES,^. VIII, t.79(c. 10,226 a24-226b 6); Me/. XII, t.41 (c.7,1073a3-11)

146

Rasprava o prvom principu 98 Smatram da ovo ništa ne vrijedi jer, po njima, nematerijalni anđeo nije beskonačan. Nikada bitak, koji je po njima poslije biti, neće učiniti bit konačnom. Odatle bilo koji entitet posjeduje unutrašnji stupanj savršenstva, ne po drugom biću. I ako "se forma ograničuje materijom, dakle, ako ne njom, ne ograničuje se": tada je to krivi zaključak iz posljedice. "Tijelo se ograničuje tijelom, dakle, ako ne tijelom, beskonačno je" — posljednje nebo bilo bi tada beskonačno. To je sofizam iz treće knjige Fizike, jer tijelo je najprije u sebi ograničeno. Tako je konačna forma najprije ograničena u sebi, jer postoji dakako takva narav među bićima prije nego se ograničuje materijom. Jer druga konačnost pretpostavlja prvu, ne prouzročuje nju. U nekom, dakle, momentu prirode bit je konačna, prema tome, nije ograničiva bitkom, dakle, u drugom momentu se ne ograničuje bitkom. DESETI ZAKLJUČAK:

IZ

beskonačnosti slijedi svestrana jednos-

tavnost Prva unutrašnja (jednostavnost) u biti: jer bila bi sastavljena ili iz konačnih u sebi ili iz beskonačnih (dijelova) u sebi; ako prvo, tada je konačna; ako drugo, tada dio (ne bi bio) manji od cjeline. Drugo, to se ne sastavlja iz kvantitativnih dijelova: jer beskonačna savršenost nije u veličini, jer bi ona, ako je konačna, bila veća u većem; beskonačna veličina ne može postojati. To je obrazloženje Aristotelovo u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike. Ipak se prigovara: jer bi beskonačna savršenost u cjelini bila iste biti u cjelini i u dijelu i zato ne (bi bila) veće u većem; na način kako je razumna duša najsavršenija forma, i tako je savršena u srednjem tijelu kao i u velikom, i u dijelu tijela kao i u cijelom (tijelu). Ako bi slijedila nju po njezinoj biti beskonačna moć, dakako (moć) razumijevanja beskonačnih razumljivih (intelegibilnih), tada bi je tako slijedila i u srednjoj veličini; ako se pretpostavi veća

147

Tractatus de primo principio 52-53 maior potentia. Haec ergo negatur: Omnis potentia in magnitudine maior est in maiori magnitudine. Ratio Aristotelis coloratur, quod probat perfeetionem infinitam non esse in magnitudine sic quod extendatur per accidens, quod scilicet pars sit in parte; quia tune maior esset in toto quam in parte quantum ad efficientiam in operando, licet non secundum intensionem in se, sicut de igne magno et parte eius; et ita sequitur quod in magnitudine finita non sit potentia infinita secundum efficientiam, et hoc extensa; ergo nec secundum intensionem in se infinita. Haec secunda consequentia patet, quia non concluditur infinita in se nisi ex infinitate in efficientia. Sed quod primum sequitur, ostenditur dupliciter: Primo, quia in qualibet parte aliquota magnitudinis finitae est potentia finita secundum efficientiam; alias non minor tota; igitur et in tota est finita, quia compositum ex finitis in se et finities sumptis est finitum. Secundo, quia intelligatur magnitudo crescere, crescet potentia sica secundum efficientiam; ergo prius fuit finita et semper erit b , quamdiu intelligitur posse crescere, quod semper est, dum est in magnitudine finita. Ergo numquam intelligitur impossibilis crescere nisi sit in magnitudine infinita, et ita nec alias est infinita secundum efficientiam; ergo nec secundum intensionem. Sed quid ad propositum, quod potentia infinita intensive non extenditur per accidens ita quod pars sit in parte magnitudinis? Quomodo hine sequetur quod omnino non sit in magnitudine? Suppletur ratio ultima sic: Extensio aliquid extendit quod est subiectum, et non illam perfeetionem infinitam nec materiam, cuius illa sit forma sicut intellectiva est corporis; quia illa perfeetio non est in materia-ex prima huius; ergo etc. Ita et Philosophus ante istam probationem probavit non inesse materiam 0 , 12° Metaphysicae11, et virtute illius conclusionis prioris et istius sequitur propositum sufficienter. a

scilicet add. Miiller

b

est Miiller

c

materia Roehe

»i ARISTOTELES, Met. XII, t. 30 (c. 6,1071 b 19-22)

148

Rasprava o prvom principu 98 (veličina tijela), ne bi bila veća moć. Ovo se, dakle, niječe: svaka moć u veličini veća je u većoj veličini. Aristotelovo obrazloženje se boji: ono dokazuje da beskonačna savršenost nije u veličini tako da bi se protezala (bila protežna) prigodno (per accidens), što bi bilo dakako dio u dijelu; jer tada bi ona (moć) bila veća u cjelini nego u dijelu s obzirom na tvornost u djelovanju, iako ne po intezitetu u sebi, onako kako je kod velikog ognja i njegova dijela. I tako tada slijedi da u konačnoj veličini nije beskonačna moć po tvornosti, i to kao protežna (protegnuta); dakle, nije u sebi beskonačna po intenzitetu. Ovaj drugi izvod (sud koji slijedi iz) je jasan, jer se samo iz beskonačnosti u tvornosti zaključuje na beskonačnost u sebi. Ali da prvo slijedi, pokazuje se dvostruko: prvo, jer u bilo kojem dijelu neke konačne veličine jest (nalazi se) konačna moć po tvornosti; inače ne manja od cjeline; dakle, u cjelini je konačna, jer ono što se sastoji iz konačnih u sebi i na koncu uzetih (dijelova) je konačno. Drugo, jer ako se razumije da veličina raste, tada raste moć tako po tvornosti; dakle, prije je bile konačna i uvijek će biti, koliko se dugo shvaća da može rasti; to je uvijek dokle god je u konačnoj veličini. Dakle, nikad je se ne shvaća nemogućom za rast osim ako je u beskonačnoj veličini; i tako nije inače beskonačna po tvornosti, dakle ni po intezitetu. Ali što s obzirom na izloženo da se beskonačna moć u smislu intenzivnosti ne proteže per accidens (prigodno) tako da je dio u dijelu veličine? Kako treba odatle slijediti da to nije uopće u veličini? Dopunjava se posljednje obrazloženje ovako: protežnost proteže nešto što je podmetnuto, i ne onu beskonačnu savršenost ni materiju, čija bi ona forma bila, onako kao što je razumna duša forma tijela; jer ona savršenost nije u materiji, prema prvom zaključku ovog poglavlja, dakle, itd. Tako je i filozof prije toga dokaza dokazao da nije u materiji, 12. knjiga Metafizike, i snagom onog prijašnjeg zaključka i ovoga dostatno slijedi ono što se kani (što je postavljeno kao nakana).

149

Tractatus de primo principio 52-53 Propositum brevius sic probatur: Intelligere non est subiectum extensionis; prima natura est intelligere - ex sexta huius; et non receptum in materia, quae possit dići quanta — ex prima huius. Tertio concluditur quod non est componibilis alicui accidenti: quia omne perfectibile caret secundum se entitate perfectionis, alias non esset in potentia ad ipsam; ideo perfeetio additur perfectibili, et totum est aliquid perfectius altero unitorum. Infinito nihil deest, nihil perfectionem d addit, quod sit ei unibile; tune enim infinito aliquid maius esset. — Secundo, quia accidentia materialia sibi inesse non possunt, quia non est quantus. Accidentia immaterialia pertinentia ad intellectum et voluntatem non sunt in ipso, quia quae videntur ibi maxime esse accidentia, sunt idem sibi sicut intelligere et velle - ex sexta huius. Aliter arguiter ad hoc, quia in primo nihil est per accidens, quia 'per se' ante omne e 'per accidens'; in primo nihil estf causatum; in primo nulla ests potentia. Hoc ostendit quod accidens non sit de essentia primi, non autem quod non insit accidentaliter. Primum non, quia in essentia primi, quae prima est, nihil esset per accidens, licet aliquid aliud ab ipsa accidentaliter sibi inesset; et ideo illoh 'per accidens' esset aliquod 'per se' prius, quia essentia prima prior esset illa unione accidentis ad se. Secundum non, quia essentia prima esset ineausata, licet aliquod causatum ipsam accidentaliter informaret; quaelibet essentia substantiae causatae est non causa sui, licet aliqua sit causa sui accidentis. Tertium non, quia potentia ad accidens est potentia secundum quid; unde ostenditur, quod non possit esse in aliquo, quod in essentia sua est tantum actus?

d

perfeetioni Miiller

e

omne om. Miiller

f

est om. Miiller

g est om. Miiller h

illi Miiller

150

Rasprava o prvom principu 98 Sud se kraće dokazuje na slijedeći način: razumijevanje nije podmet (subjekt) protežnosti; prva narav je razumijevanje, prema šestom zaključku ovog poglavlja; i nije primljeno u materiju, koja bi se mogla nazvati kvantitativnom, prema prvom zaključku ovog poglavlja. Treće, zaključuje se da ono (Beskonačno) nije spojivo s nekim akcidentom: jer svako usavršivo je po sebi bez entiteta savršenstva, inače ne bi bilo u moći (potencija) spram njega; zato se savršenstvo dodaje usavršivom, i cjelina je nešto savršenije od sjedinjenih: i od jednog i od drugog. Beskonačnom ništa ne manjka, ništa što bi bilo s njim sjedinjivo ne dodaje savršenost, jer bi tada postojalo nešto veće od beskonačnog. - Drugo, jer materijalni akcidenti ne mogu biti njemu unutrašnji (imanentni), jer nije kvantitativan. Nematerijalni akcidenti, koji se tiču razuma i volje, nisu u njemu, jer koji se pokazuju ondje da su najviše akcidenti, istovjetni su s njim kao razumijevanje i htijenje, prema šestom zaključku ovog poglavlja. Drukčije se argumentira o ovom, jer u Prvom nije ništa per accidens (prigodno), jer 'po sebi' je prije svakog 'per accidens'; u Prvom nije ništa prouzročeno, u Prvom nema nikakve potencije (moći biti). To pokazuje da accidens (pripadak) ne pripada biti Prvog, ne ipak da njoj ne bi mogao biti unutrašnji (imanentan) akcidentalno (prigodno). Prvo ne, jer u biti Prvoga, koja je prva (bit), ništa ne bi moglo biti per accidens, iako nešto različito (drugo) od nje same bi moglo biti njoj unutrašnje akcidentalno; i zato bi prije od onog 'per accidens' moglo biti neko 'po sebi', jer bi bit Prvog bila prije onog sjedinjenja akcidenta s njom. Drugo ne, jer bi prva bit bila neprouzročena, iako bi nešto prouzročeno kao forma moglo nju određivati akcidentalno; bilo koja bit prouzročene supstancije nije uzrok same sebe, iako je neka (supstancija) uzrok svoga akcidenta. Treće ne, jer moć za akcidentom (za primanje akcidenta) je moć secundum quid, odatle se pokazuje da ono koje ne može biti u nekom biću, ono je u svojoj biti samo čin?

151

Tractatus de primo principio 52-53 Aliter arguitur: quod nihil est in primo nisi perfeetio simpliciter - ex secunda huius; quaelibet tališ est idem essentiae illi, alias illa non esset optima ex se vel plura simpliciter optima. Non concludit, quia - sicut patet per illud quod dictum est in quarta huius, probatione sexta — non repugnat rationi perfeetionis simpliciter quod sint multae perfectiones simpliciter et quaelibet summa in suo gradu, ut tamen unum summum melius alio et omnibus illis summis, et quolibet eorum melius sit essentia primi, licet nulla earum1 sit eadem sibi, sed inhaerens tantum; quia non sequitur: "Est denominativum melius quocumque sibi incompossibili, et est secundum suam rationem in summo, igitur est simpliciter optimum", sed tantum sequitur: "Igitur est optimum totius illius generis, in quo est ipsum et denominativaJ sibi incompossibiliak." Sed: "Si1 omnes perfectiones quae dicuntur simpliciter includerent se per identitatem, quidquid haberet unam perfectius aliquo, et aliam sic haberet." - Consequens falsum: Materia enim m magis est necessaria quam forma, tamen minus est actus; accidens" dependens ad substantiam, tamen est simplicius0 ipsa; (similiter)p caelum incorruptibilius estq mixto, tamen nostrum corpus animatum nobilius est1 inquantum animatum. Ideo sequitur quod differunt perfectiones simpliciter - nisi aliquae, quae sunt passiones entis — et inter se et a subiecto forte; et una intense habetur, alia non intense vel omnino, non habetur. Sed nec prima propositio huius rationis est ostensa; nam illa secunda quae allegatur non probat de accidente inhaerente, sed de intrinseco naturae summae.

' illarum Miiller

i denominativum Miiller W

k

1

si om. Miiller

n

tamen Miiller

m

incompossibile Miiller W enim om. Miiller

0

simpliciter Miiller

P saepe Miiller Roehe W (vjerojatno pogreška redaktora; u 2 rukopisa promijenjeno nagađanjem) q est om. Miiller

r

est om. Miiller

152

Rasprava o prvom principu 98 Drugačije se argumentira: u Prvom je samo jednostavno savršenstvo, prema drugom zaključku ovog poglavlja; bilo koje takvo (savršenstvo) je istovjetno s onom biti, inače ona ne bila najbolja iz sebe ili bi postojalo više jednostavno najboljih. To ne vodi zaključku, jer - kako je jasno po onom što je rečeno u četvrtom zaključku ovog poglavlja, u šestom dokazu — jer se ne protivi bitnom pojmu jednostavnog savršenstva da postoje mnoga jednostavna savršenstva i bilo koje je najviše u svom stupnju, a ipak je jedno Najviše bolje od drugog i od svih onih najviših, i bit Prvog je bolja od bilo kojeg od njih, iako nijedna od ovih (savršenosti) ne bi mogla biti s njom istovjetna, nego samo inherentna. Jer ne slijedi: "Ono imenovano je bolje od bilo kojeg s njim nespojivog, i jest po svojoj biti u najvišem (stupnju), dakle je jednostavno najbolje', nego samo slijedi: Dakle je najbolje u čitavom onom rodu, u kojem je ono samo i ona imenovana koja su s njim nespojiva." Ali: "Ako bi se sva savršenstva, koja se nazivaju jednostavnima, uključivala po identitetu, tada ono koje bi savršenije posjedovalo jedno (savršenstvo), nego neko drugo, moralo bi tako posjedovati i drugo (savršenstvo)". - Ono što iz toga slijedi je lažno: jer je materija više nužna od forme, ipak je manja od čina; akcident je ovisan o supstanciji, ipak je jednostavniji od nje; isto tako nebo je manje raspadljivo od miješanog (tijela), ipak naše oduhovljeno tijelo je izvrsnije ukoliko je oduhovljeno. Zato slijedi da se jednostavne savršenosti — osim onih koje su odrednice bića - razlikuju i međusobno i od svog subjekta (nositelja); i ako se jedna posjeduje intenzivno, tada se druga ne posjeduje intenzivno ili se uopće ne (posjeduje). Ipak prvi sud ovoga utemeljenja nije pokazan; jer onaj drugi sud (ovoga poglavlja), koji se navodi, ne dokazuje o inherentnom akcidentu, nego o unutrašnjem najviše naravi.

153

Tractatus de primo principio 52-53 Si autem accidens poneretur in primo ab aliquo protervo, difficile essets contra ipsum ostendere illud esse perfeetionem simpliciter, quia quandoque nobiliores naturae denominantur a denominativo minus nobili, et minus nobiles a nobiliori quod dicitur perfeetio simpliciter. Exemplum: Materia prima est simplex, homo non est simplex; simplicitas est tale denominativum. Immo difficile esset ex istis quatuor mediis ultimis, et forte impossibile, probare quod in primo non sit accidens per accidens contingenter inhaerens et secundum quod possit per accidens mutari, sive a se sive ab aliquo posteriori; quia voluntas nostra ponitur ex se mutari ad velle, licet prima causa ponatur respectu actuum nostrorum. Si bene esset probata in primo simplicitas accidenti repugnans, fecunda conclusio esset valde. Si cui duae primae probationes hic positae non placeant, afferat meliores. Domine deus noster, plures perfectiones a philosophis de te notas possunt Catholici utcumque concludere ex praedictis. Tu primum efficiens, tu finiš ultimus, tu supremus in perfeetione, cuncta transcendis. Tu penitus ineausatus, ideo ingenerabilis et incorruptibilis; immo omnino impossibilis non esse, quia ex te necesse esse; ideoque aeternus, quia interminabilitatem durationis simul habens sine potentia ad successionem; quia nulla successio esse potest nisi in continue causato aut saltem in essendo ab alio dependente, quae dependentia longe est a necessario ex se in essendo. Tu vivus vita nobilissima, quia intelligens et volens. Tu beatus, immo essentialiter beatitudo, quia tu es comprehensio tui ipsius. Tu visio tui clara et dileetio iucundissima; et licet in te solo beatus 1 tibi summe sufficias, tu tamen omne intelligibile simul actu intelligis. Tu omne causabile simul contingenter et libere potes velle et volendo causare; verissime igitur es potentiae infinitae. Tu incoms

foret Miiller

t et add. Roehe W

154

Rasprava o prvom principu 98 Ako bi pak neki drznik pretpostavio akeident u Prvom, teško bi bilo protiv njega pokazati da je on (akeident) jednostavno savršenstvo, jer se katkad izvrsnije naravi imenuju (polazeći) od manje izvrsnog imenovanog, i manje izvrsne (polazeći) od izvrsnijeg (naravi), koje se naziva jednostavnom savršenošću. Primjer: Prva materija je jednostavna, čovjek nije jednostavan, jednostavnost je jedno takvo imenovano. Krajnje bi teško bilo iz tih četiriju posljednjih sredstava, i čak nemoguće, dokazati da u Prvom ne može postojati akcidens koji je njemu inherentan per accidens i po kojem bi se on mogao promijeniti per accidens, bilo od sebe bilo od nekog kasnijeg; jer se pretpostavlja da se naša volja mijenja iz sebe u htijenje, iako se pretpostavlja prvi uzrok s obzirom na naše čine. Ako bi bila jednostavnost u Prvom dobro dokazana, koja se protivi akcidentu, plodni zaključak bi bio valjan. Ako se kome ne sviđaju dva prva dokaza ovdje iznesena, neka donose bolje (dokaze). Gospodine naš Bože, na mnoge savršenosti o Tebi poznate od filozofa, mogu katolici zaključiti na bilo koji način iz prije rečenog. Ti si ono prvo koje tvori, Ti (si) posljednji cilj, Ti (si) najviši u savršenstvu, Ti nadilaziš sve. Ti si posve neprouzročen, zato nerodiv (neproizvodiv) i neraspadljiv; zaista je posve nemoguće Tebi ne biti, jer Ti si iz sebe samoga nužni bitak; i zato vječan, jer posjeduješ istodobno nezavršivost (neograničenost) trajanja i bez potencije (moći) za sukcesiju; jer svaka sukcesija može biti samo u stalno prouzročenom ili barem u bitku koji je ovisan o drugom, ova ovisnost je daleko od onog nužnog iz sebe u bitku. Ti živi si najizvrsniji život, jer si onaj koji razumije i hoće (razuman i voljan). Ti si blažen, zaista blaženstvo bitno, jer ti si obuhvaćanje (poimanje) Samoga Sebe. Ti si jasno gledanje Samoga Sebe i najradosnija ljubav; i iako si u jedinom sebi blažen, najviše dostatan samom sebi, Ti ipak sve razumljivo (inteligibilno) ujedno razumiješ aktualno. Ti možeš sve prouzročivo ujedno htjeti kontigentno i slobodno i htijući prouzročiti; najistinitije si, dakle, besko-

155

Tmctatus de primo principio 73-74 prehensibilis, infinitus; nam nihil omnisciens est finitum, nullum infinitae potentiae est finitum, nec supremum in entibus nec finiš ultimus est finitusu, nec per se existens simplex penitus est finitum. Tu es in fine simplicitatis, nullas partes habens re distinctas, nullas realitates in essentia tua habens realiterv non easdem. In te nulla quantitas, nullum potest accidens inveniri; et ideo es secundum accidentia non mutabilis, sicut te in essentia esse immutabilem superius iam expressi. Tu solus simpliciter es perfectus; non perfectus angelus aut corpus, sed perfectum ens, cuiw nihil deest entitatis possibilis alicui inesse. Non potest omnis entitas alicui formaliter inesse; sed potest in aliquu formaliter vel eminenter haberi, quomodo tu deus habes, ! qui es supremus entium, immo solus in entibus infinitus. Tu bonus sine termino, bonitatis tuae radios liberalissime communicans, ad quem amabilissimum singula suo modo recurrunt ut ad ultimum suum finem. Tu solus es veritas prima: quippe quod non est quod apparet, falsum est; igitur est aliud sibi ratio apparendi, quia si sola eius natura esset sibi ratio apparendi, appareret esse quod est. Tibi nihil aliud est ratio apparendi, quia in tua essentia tibi primitus apparente; ac per hoc tibi nihil posterius est ratio apparendi. In illa, inquam, essentia omne intelligibile sub perfectissima ratione intelligibilis est intellectui tuo praesens. Tu es ergo intelligibilis veritas praeclarissima et veritas infallibilis et veritatem omnem intelligibilem certitudinaliter comprehendens. Non enim alia, quae in te apparent, ideo tibi inesse apparent ut te fallant, quia in te apparent; quia haec ratio apparendi non prohibet propriam rationem ostensi per ipsam tuo intellectui apparere. Sicut

u

finitum Miiller

v

veraciter Miiller

w

tibi Miiller

156

Rasprava o prvom principu 98 načno moćan. Ti si nepojmljiv, beskonačan; jer nijedno sveznajuće nije konačno, nijedno koje je beskonačno moćno nije konačno, niti je ono najviše među bićima 'konačno', niti je posljednji cilj konačan, niti je ono, koje po sebi postoji potpuno jednostavno, konačno. Ti si na vrhu jednostavnosti; Ti nemaš nikakve dijelove stvarno različite; Ti nemaš nikakvih realnosti u Tvojoj biti koje nisu realno iste. U tebi nema nikakve kvantitete, ne može se naći nijedan akcident; i zato Ti nisi po akcidentima promjenjiv, kako sam već gore izričito rekao, Ti si nepromjenjiv u biti. Ti jedini si jednostavno savršen, ne savršeni anđeo ili tijelo, nego savršeno biće, kojemu ništa ne manjka od entiteta koji je moguć da bude u nekom. Ne može svaki entitet biti nekome imanentan formalno, ali može u nekome biti posjedovan formalno ili eminentno, onako kako Ti, Bože, posjeduješ, koji si najviši od bića, zaista jedini među bićima beskonačan. Ti si dobar bez granice, zrake svoje dobrote saopćuješ najdarežljivije (najslobodnije); Tebi najljubivijem (najdostojnijem ljubavi) pojedinačna (bića) na svoj način žure natrag kao svom posljednjem cilju. Ti jedini si prva istina: jer što nije ono što se pokazuje, jest lažno; dakle, je drugo temelj njegova pojavljivanja, jer ako bi jedino njegova narav bila temelj njegova pojavljivanja, pojavio bi se bitak kao ono što jest. Tebi nijedno drugo nije temelj pojavljivanja, jer u Tvojoj biti koja se najprije pojavljuje Tebi, i po tom Tebi nijedno kasnije nije temelj pojavljivanja. U onoj biti, kažem, sve razumljivo (inteligibilno) je po najsavršenijem temelju razumljivog prisutno Tvojem razumu. Ti si, dakle, najjasnija razumljiva istina i neprevarljiva istina i poimaš (obuhvaćaš) najsigurnije svaku razumljivu istinu. Naime druga (bića), koja se pojavljuju u Tebi, ne pojavljuju se Tebi unutrašnjima (imanentnima) zato da Te prevare, jer se u Tebi pojavljuju; jer ovaj razlog pojavljivanja ne priječi vlastiti razlog onog, što je po njemu pokazano, da se pojavi Tvojem razumu. Kao što se naše

157

Tractatus de primo principio 52-53 noster visus fallitur, quando extranei apparentia prohibet illud quod est apparere, non ita est in tuo intellectu; immo tua essentia apparente quidlibet in ipsa relucens ex eius perfectissima claritate tibi secundum propriam rationem apparet. De veritate tua et ideis in te non est opus amplius pertractare propter meum propositum exsequendum. Multa de ideis dicuntur quibus numquam dictis, immo nec ideis nominatis, non minus de tua perfectione scietur. Hoc constat, quia tua essentia est perfecta ratio cognoscendi quodcumque cognoscibile sub ratione quacumque cognoscibilis; appellet ideam, qui vult: hic non intendo circa Graecum illud et Platonicum vocabulum immorari. 93

Praeter praedicta, de te a philosophis praedicata, saepe Catholici te laudant omnipotentem, immensum, ubique praesentem, iustum et misericordem, cunctis creaturis et specialiter intellectualibus providentem, quae ad tractatum proximum differuntur. In hoc quippe tractatu primo tentavi videre qualiter metaphysica de te dicta ratione naturali aliqualiter concludantur. In sequenti ponentur credibilia, in quibus ratio captivatur, quae tamen eo sunt Catholicis certiora, quo non intellectui nostro caecutienti et in pluribus vacillanti, sed tuae solidissimae veritati firmiter innituntur.

94

Unum tamen est, quod hic pono et in quo hoc opusculum consummabo: UNDECIMA CONCLUSIO: Quod scilicet unus Deus sis, extra quem non est alter, sicut per Propbetam dixisti, ad quod ostendendum non puto deficere rationem. Ad hane conclusionem propositiones quinque propono, quarum quaelibet probata infert propositum principale. Prima est: Unicus tantum numero est infinitus intellectus. Secunda: Una numero tantum est infinita voluntas. Tertia: Una numero tantum est infinita potentia. Quarta: Unum numero tantum est necesse esse. Quinta: Unica sola est bonitas infinita.

158

Rasprava o prvom principu 98 gledanje vara, kada pojava izvanjskog priječi ono što jest da se pojavi. Nije tako u Tvojem razumu; zaista kada se Tvoja bit pojavljuje, tada svako, koje u njoj sja (odsijeva), iz njezine najsavršenije jasnoće pojavljuje se Tebi po vlastitom temelju. O Tvojoj istini i idejama u Tebi ne treba opširnije raspravljati da ispunim svoju nakanu. Mnogo se govori o idejama, o kojima da nije bilo govoreno nikada, čak ni da ideje nisu bile imenovane, ne bi se manje znalo o Tvojoj savršenosti. To je jasno, jer je Tvoja bit savršeni temelj spoznaje svakog spoznatljivog pod svakom vidom spoznatljivosti; neka nazove to idejom koji hoće: ovdje se ne namjeravam zadržavati kod one grčke i platonske riječi. Osim rečenog, što su filozofi o Tebi rekli, katolici Te često hvale kao svemoćnog, neizmjernog, posvudašnjeg, pravednog i milosrdnog, koji se brine za sva stvorenja, posebno za duhovna, što se odgađa za slijedeću raspravu. Naime, u ovoj prvoj raspravi pokušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom. U slijedećoj (raspravi) treba izložiti vjerske istine, u kojima se um zarobljuje, koje su katolicima tim sigurnije što se ne oslanjaju na naš razum, koji oslijepljuje i koji se u mnogim (stvarima) koleba, nego se čvrsto oslanjaju na Tvoju najčvrću istinu.

93

Jedno je ipak što ovdje izlažem i čime ću završiti ovo djelo: JEDANAESTI ZAKLJUČAK: Da si Ti zaista jedan Bog, izvan kojeg nema drugog, kako si rekao po Proroku, ne smatram da je um nedostatan da to pokaže. Za ovaj zaključak izlažem pet sudova, od kojih svaki, ako je dokazan, zaključuje na glavni sud. Prvi je: samo jedini po broju je beskonačni razum. Drugi: samo je jedna po broju beskonačna volja. Treći: samo je jedna po broju beskonačna moć. Četvrti: samo je jedan po broju nužni bitak. Peti: jedina samo je beskonačna dobrota.

159

94

Tractatus de primo principio 52-53 Quod ex qualibet harum sequatur propositum, satis patet. Probantur per ordinem. 95

Primo prima x : Infinitus intellectus quidlibet perfectissime intelligit, hoc est, quantum ipsum est intelligibile; et in intelligendo a nullo alio dependet, quia tune non esset infinitus. Si duo sint intellectus infiniti - sint A et B - , in utroque deficiet perfeeta intellectio independens. Nam A, si intelligat B per B, dependet in intelligendo B ab ipso B sicut actus ab obiecto, quando non est idem. Si autem A per se intelligit B et non per B, non intelligit B ita perfecte sicut B est intelligibile; quia nihil est perfectissime praesens, nisi vel in se vel in aliquo eminentissime continente; ipsum A non continet B. Si dicas quod est simile — Contra: cognitio per simile est tantum cognitio in universali, inquantum assimilantur; per hoc non cognoscerentur propria, in quibus distinguuntur. Haec etiam cognitio in universali non est intuitiva, sed abstractiva; et intuitiva est perfectior. Item: Idem actus non habet duo obiecta adaequata; A adaequatur sibi; igitur non intelligit B.

96

Secundo probatur propositio de voluntate infinita: Ipsa summe amat summe amabile; sed A non summe amat B: tumy quia naturaliter magis amat se, igitur similiter voluntate libera et recta sic amat; tum quia beatus esset in B, quo tamen destrueto, nihil minus esset beatus. Ideo impossibile est idem in duobus posse beatificari, quod sequitur ex datis; nam ipso B non utitur A; ergo fruitur; ergo in ipso est A beatus.

97

Tertia propositio sic probatur de potentia infinita: Si essent duae potentiae infinitae, utraque esset prima respectu eorundem, quia dependentia essentialis est ad naturam et aeque ad quodlibet in natura. Ad duo prima non possunt eadem dependere — ex sextadecima tertii. Non bona ergo pluralitas principatuum, quia aut impossibilis aut uterque princeps erit diminutus et partialiter prin-

x

Primo prima: Prima est Miiller

y tum om. Miiller

160

Rasprava o prvom principu 98 Da iz svakog od ovih slijedi (glavni) sud, doista je jasno. Dokazuju se po redu. Najprije (prvi) sud: Beskonačni razum svako razumijeva najsavršenije, tj. ukoliko je sam razumljiv; i u razumijevanju ne ovisi ni o jednom drugom, jer tada ne bi bio beskonačan. Ako bi postojala dva beskonačna razuma - neka to budu A i B - tada bi i u jednom i u drugom nedostajalo savršeno neovisno razumijevanje. Ako naime A razumijeva B preko (po) B, tada ovisi u razumijevanju B od samog B, onako kao čin o predmetu, kada nije (s njim) istovjetan. Ali ako A po sebi razumijeva B a ne preko B, tada ne razumijeva B tako savršeno kako je B razumljivo; jer nešto je najsavršenije prisutno samo ili u sebi ili u nekom koje (ga) sadržava najeminentnije (na način najvišeg stupnja); samo A ne sadrži B. Ako kažeš da je to jednako (slično). - Protiv: spoznaja po sličnom (jednakom) je samo spoznaja u općem, ukoliko se izjednačuju; po tom se ne bi mogle spoznati vlastitosti u kojima se razlikuju. Također ova spoznaja u općem nije intuitivna, nego apstraktivna; a intuitivna je savršenija. Dalje: isti čin nema dva adekvatna predmeta; A je adekvatno sebi, dakle ne razumije B.

95

Drugo, dokazuje se sud o beskonačnoj volji: ona sama najviše ljubi ono najviše ljubivo (vrijedno ljubavi); ali A ne ljubi najviše B: jednom jer po naravi ljubi sebe više, dakle ljubi jednako slobodnom i ispravnom voljom tako; drugi put, jer ako bi bilo blaženo u B, ako bi pak B bilo razoreno, ne bi bilo ništa manje blaženo. Zato je nemoguće da isto može biti blaženo u dvoma, što slijedi iz datih (postavki), jer se A ne služi samim B; dakle (ga) uživa; dakle je A u njemu blaženo.

96

Treći sud se dokazuje o beskrajnoj moći ovako: ako bi postojale dvije beskonačne moći, i jedna i druga bi bila prva s obzirom na iste (u odnosu prema istima), jer je bitna ovisnost spram naravi (u odnosu prema naravi) i jednako tako spram svakog (individuuma) te naravi. Ista (bića) ne mogu ovisiti o dvama prvima, prema šesnaestom zaključku trećeg poglavlja. Nije, dakle, dobro mnoštvo vlasti, jer ili je ono nemoguće ili bi i jedan i drugi vladar bio uma-

97

161

Tractatus de primo principio 52-53 cipans; et tune est quaerere virtute cuius unius coniunguntur in principando. Quarta propositio sic probatur de necesse esse: Species multiplicabilis est ex se multiplicabilis inz infinita; ergo si necesse esse potest multiplicari, possunt esse talia infinita; ergo et sunt, quia quodcumque necessarium, nisi sit, non potest esse. Quinta de bono sic ostenditur: Plura bona sunt meliora uno quando unum alteri addit bonitatem; infinito bono nihil melius. Iuxta hoc sic arguitur: Quaecumque voluntas omnino in bono uno infinito quietatur; sed si esset aliud, posset recte a magis velle ambo esse quam unicum; ergo non omnino quietaretur in unico summo bono. Possent alia media adduci, sed ad praesens praedicta sufficiant. Domine deus noster, tu es unus naturaliter, tu es unus numeraliter; vere dixisti quod extra te non est deus. Nam etsi sint dii multi nuncupative vel putative, sed tu es unicus naturaliter, deus verus, ex quo omnia, in quo omnia, per quem omnia, qui es benedictus in saecula. Amen. Explicit tractatus de primo principio IOANNIS SCOTI.

z

in om. Miiller

a

rationabiliter Roche

162

Rasprava o prvom principu 98 njen i bio bi djelomično vladar; i tada treba pitati snagom kojeg se povezuju u vladanju. Četvrti sud o nužnom bitku dokazuje se ovako: ako je vrsta umnoživa, tada je umnoživa iz sebe do u beskonačno; ako se, dakle, nužni bitak može umnožiti, onda mogu postojati takvi beskonačni (nužni bitci); dakle i postoje, jer svako nužno, ako već nije, ne može ni biti. Peti sud o dobru pokazuje se ovako: više dobara je bolje od jednoga, kada jedno drugom dodaje dobrotu; od beskonačnog dobra nije ništa bolje. Poslije ovoga argumentira se ovako: svaka volja smiruje se potpuno u jednom beskonačnom dobru; ali ako bi postojala dva (beskonačna dobra), mogla bi ispravno više htjeti da postoje dva, nego jedno; dakle, ne bi se potpuno smirila u jedinom najvišem dobru. Mogu se navesti druga dokazna sredstva, ali za sada treba biti dostatno ono što je rečeno. Gospodine naš Bože, Ti si jedan po naravi, Ti si jedan po broju; istinito si rekao da izvan Tebe nema Boga. Jer iako postoje mnogi bogovi po imenu i po mnijenju, ali Ti si jedini po naravi istiniti Bog, iz kojega je sve, u kojem je sve, po kojem je sve, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Svršetak Rasprave o prvom principu IVANA ŠKOTA.

163

MEDALJON S LIKOM IVANA DUNS ŠKOTA

PRVO POGLAVLJE 'Prinicip9 označuje u modernoj jezičnoj uporabi većinom nešto formalno, npr. rečenicu koja je temelj daljnjih, iz nje izvedenih rečenica. U srednjem vijeku 'princip' je zadržao širi smisao 'izvora', ali može se isto tako upotrijebiti formalno. Prijevod zbog toga ne dira riječ. Rasprava započinje molitvom Bogu, koji je objavio svoje ime. Ovo objavljivanje imena izriče o Bogu bitak. Vjernik mislilac, koji hoće 'znati' o Bogu s pomoću prirodnog uma, vidi se time pozvanim da se potrudi oko dublje spoznaje bitka i da odatle napreduje prema spoznaji Boga. a) Vjera je ishodište misaonog napora. Vjera prirodnu težnju za znanjem upućuje na određeni put i usmjeruje prema određenom cilju: prema uvidu u to što se u vjeri već, uvijek, čvrsto drži. To je program, 'fides quaererts intellectum\ kako ga je navijestio Anselmo Kanterberijski ( t i 109). To stoji na početku razvoja skolastičke teologije i također filozofije. b) Zadaća 'uvida u vjerovano' postavlja se vjerniku. Znanstvena se rasprava zbog toga uokviruje u molitvu koja se prihvaća na početku i na kraju poglavlja: I I - I V . Usprkos tome rasprava bez daljnjega nije 'teologija. Budući da se radi o uvidu posredstvom prirodnog uma, tražena su filozofska misaona sredstva, i filozofski karakter pothvata se posebice naglašava pri koncu (Poglavlje IV, Zaključak 10, pri koncu): radi se o projektu metafizičke nauke o Bogu. Adekvatno tomu primjenjuje se filozofska terminologija: vjernik govori o 'Bogu Gospodinu \ mislilac koji filozofira o 'prvom principu\ Na koncu se filozofski govor prima u molitvu. Time filozofiranje iz prirodnog uma dobiva svoje mjesto dodijeljeno unutar vjerskog života. c) Ako Božje ime prema Izl 3,14 glasi: 'Ja Sam' (qui sum) ili 'Koji je tu' (qui est), tada je u tom o njemu izrečen metafizički temeljni pojam 'biće'. Objavljeno Božje ime je, dakle, ujedno 169

1

Komentar 9-10 metafizički bitni iskaz. Ono daje povod i cilj uopće za istraživanje 'bića9, opravdava i zahtijeva istraživanje. Za kršćansko mišljenje srednjeg vijeka ovo biblijsko mjesto je od toliko velikog značenja da se moglo govoriti o 'Izlazak—metafizici' (usp. E. Gilson, Der Geist der mittelalterlichen Philosophie, preveo v. R. Schmiicker, Paderborn, str. 58). d) Skotova metafizika počinje pojmom 'biće9 {ens). Ako je u tekstu najprije govor o 'bitku9 (esse), tada se ne smije u tome tražiti dubinsko razlikovanje 'bića9 i 'bitka9, kako se to može naći kod Tome Akvinskog. Razlika je prije svega gramatička, naime razlika između nominalnog i verbalnog izraza, pri čemu se nominalni gleda kao izvorniji. Škot zato preferira govoriti o 'biću9. 2

'Passiones entis' su odrednice bića kao takvog, transcendentalije. Po sebi su sve prikladne pridonijeti nauci o prvom principu jer je on zacijelo 'cijeli bitak9 — i bile bi također potrebne za njezinu potpunost. Škot bira odrednicu 'ordo essentialis9, s upućivanjem na 'plodnost9 kao dokazno sredstvo, a da ipak ne opravdava ovaj izbor, koji se mora tek tijekom rasprave pokazati kao ispravan. a) 'Ordo9 znači poglavito 'poredanost9, odnos dakle u kojem je biće kao 'kasnije' biće usmjereno i upućeno na drugo biće kao 'ranije'. To je 'bitni poredak9, ako kasnijem biću ovaj odnos ne pripada samo 'usputno9 (per accidens), nego stalno i iznutra određuje njegov način bitka. Tako je pokrenutost kamena, kojeg podiže ruka, 'bitno9 usmjerena prema kretanju ove ruke. Pokrenutost postoji samo ako ruka pokreće kamen i dok ga pokreće. S druge je strane sin doduše 'poslije9 oca, i zahvaljuje ocu svoju egzistenciju, ali on nastavlja dalje egzistirati, također ako otac umre. Zato je ovaj poredak samo 'usputan b) Kako kontekst pokazuje, Škot ubraja 'bitni poredak9 u 'passiones entis9, tj. u transcendentalije. O ovima on ima svakako drukčije razumijevanje od Tome Akvinskog. Toma poznaje kao transcendentalije samo one pojmove koji se mogu neposredno izreći o svakom biću, koji su, dakle, svuda primjenjivi, gdje je govor o 'biću9 ('quae convertuntur cum enteusp. De Ver. 1,1). Škot, naprotiv,

170

Komentar 9-10 naziva transcendentalnim sve pojmove koji pripadaju biću prije njegova određenja kategorijama po kojima se biće dijeli u 'rodove', bilo da su ti pojmovi konvertibilni s 'bićem' ili nisu. Tako disjunkcija 'konačan — beskonačan' nije ograničena na određeni rod, nego je nadkategorijalna. Isto vrijedi također za svaki od njezinih obaju članova. Dalje je svaka ('čista') savršenost izreciva o Bogu nadkategorijalna, jer Bog nije u kategoriji. 'Mudrost' je, dakle, transcendentalni pojam. Očito je također kako pojam 'bitnog poretka' ne pripada samo određenoj kategoriji, nego ima 'transcendentalni' karakter. O pojmu i značenju transcendentalija u Škotovoj metafizici usp. temeljnu knjigu: Allan B. Wolter, The Transcendentals and their Function in the Metaphysics of Duns Scotus (St. Bonaventure 1946). Ako poredak znači tako mnogo kao 'poredanost', tada se smije u strogom smislu označiti kao 'poredano' samo kasnije biće (svijet je usmjeren Bogu). Ranije biće, na koje je ono usmjereno, nije samo podložno poretku, nego kao njegov princip prethodi poretku i tako je 'iznad' njega (Bog nije 'usmjeren' svijetu). Ovdje se napušta ovaj strogi smisao poretka u korist općenitijeg smisla, u kojem se oboje - ranije i kasnije - oslovljava s obzirom na odnos, i tako se 'izjednačuju' za oslovljavanje, tj. imenuju se s obzirom na isti odnos. Ranije i kasnije su tada članovi 'poredanog'.

3

Prva podjela poretka, na poredak eminencije i poredak ovisnosti, događa se 'kao' podjela ekvivokno označenog (takvo označeno bio bi 'medvjed', ekvivokna oznaka za grabežljivu životinju i za zviježđe). Kako kod takvog označenog ekvivocirani članovi nisu izvedivi niti iz nadređenog zajedničkog niti jedni iz drugih, tako prva podjela poredaka nije deducirana, nego 'najprije' doživljena.

4

'Eminentia', doslovno: 'stršiti', i njezine izvedenice prevodim riječju 'prvenstvo' i izvedenicama (ili složenicama) od riječi 'rang'. U poretku prvenstva savršenije je 'ranije' od nesavršenijeg. Tako je razvijeno živo biće 4ranije' od sjemena, forma je ranije od tvari, cjelina je ranije od onoga iz čega ona srasta.

171

Komentar 9-10 U poretku ovisnosti — koji je poredak uzročnosti — ranije se karakterizira time da može 'biti9 bez kasnijeg. Škot izlaže ovu karakteristiku tako da ona također vrijedi o takvom biću koje nužno ima za posljedicu određeno kasnije biće i utoliko ne može 'biti9 bez ovog kasnijeg (u smislu 'dogoditi9). Tako se ne može nikada tjelesna supstancija dogoditi bez protežnosti, jer biti protežan očito uzročno ovisi o ovom biti supstancija. 5

Druga podjela tiče se poretka ovisnosti i razlikuje u njemu dva člana: 1. Poredak uzroka i prouzročenog. Ovo 'prvo ovdje podijeljeno9 je bez daljnjega razumljivo, pošto je smisao termina naveden već kod prve podjele. 2. Poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog. Ovaj poredak postoji ako se od dvaju učinaka jednog uzroka jedan učinak (kasniji, udaljeniji) događa samo ako je drugi (raniji, bliži i neposredniji) već postavljen. Tada ne proizlazi bitna ovisnost samo u odnosu učinka prema uzroku nego i između učinka i učinka. Primjer, koji Škot navodi (Poglavlje II, Zaključak 11), jest odnos kvantitete i kvalitete. Kao akcidensi obje su prouzročene od supstancije, ipak 'na posredan način9, tj. jedno je ranije, drugo je kasnije (naime u odnosu prema ovom 'ranijem9). Kvalitetu 'obojenosti9 može imati supstancija samo ako ima prije toga protežnost, dakle kvantitetu. Obojenost je dakle 'bitno ovisna9 o protežnosti, iako nije njome prouzročena. Da se radi o bitnoj ovisnosti, Škot utemeljuje trima dokazima (svaki put uvedenim sa 'tum9): 1. Kasnije prouzročeno ne može biti bez ranije prouzročenog; opća karakteristika poretka ovisnosti dakle odgovara (usp. prvu podjelu). 2. Uzročnost uzroka tiče se obaju učinaka 'naporedani način9, tako da se ona bitno tiče najprije jednog, a 'kasnije9 drugog učinka.

172

Komentar 9-10 Gledano ('obrnuto') polazeći od učinka, proizlazi dakle ono biti ranije i ono biti kasnije u odnosu prema uzroku. No ovo biti ranije i biti kasnije zbiva se time između samih učinaka, određuje dakle njihov odnos, ako se oni promatraju 'apsolutno\ tj. neovisno o gledanju na ono što se nalazi izvan njih. 3. Uzrok može proizvesti kasniji učinak tek ako je raniji učinak postavljen. Kasniji učinak, dakle, ovisi o uzroku kao takvom, koji je ono ranije već doveo u bitak, i utoliko bitak onog kasnijeg ovisi 0 bitku ranije prouzročenog. Dokaz koristi pojam 'blizog' ili 'najbližeg' i 'udaljenog' uzroka. Najbliži uzrok djeluje neposredno i dostatan je po sebi da proizvede učinak. Udaljeni uzrok potrebuje za svoju djelotvornost posredovanje, bilo da je to posredovanje neki daljnji ('najbliži') uzrok, bilo daje to prouzročeno, preko kojega on postiže udaljeniji učinak. Tek ako je uspostavljeno ono koje posreduje, može se on ponovno zvati 'najbližiy (dostatni ili djelotvorni) uzrok i tada je zapravo on onaj koji proizvodi. Kao udaljeni uzrok (dakle bez postavljanja posrednika) promatran, on upravo po sebi ne proizvodi učinak. Postaje dakle jasno da je zajednički uzrok dvaju učinaka 'najbližiy samo u odnosu prema ranije prouzročenom, u odnosu prema kasnije prouzročenom je on (prije svega) samo 'udaljeni' i nije dostatan da ga proizvede. Tako to kasnije ne ovisi samo o uzroku nego i bitno o ranije prouzročenom. Treća podjela dalje dijeli poredak između ranije prouzročenog 1 kasnije prouzročenog, pri čemu proizlazi modifikacija rečenog kod druge podjele. Takav poredak ne postoji naime samo s obzirom na uzrok koji je za oba učinka 'najbliži' (dostatan je dakle i djelotvoran da proizvede najprije ono ranije i tada, poslije ovoga i u ovisnosti o njegovu bitku, ono kasnije) nego i s obzirom na takav uzrok koji je zajednički samo kao 'udaljeni\ Takav bi bio u stanju da neposredno proizvede ono kasnije (kao 'najbliži9 uzrok), ako je ono ranije postavljeno, ali ne može po sebi proizvesti ono ranije, koje radije ima neki drugi najbliži uzrok. Za ono ranije on

173

6

Komentar 9-10 je uvijek samo 'udaljeni' uzrok, tim ništa manje ne vrši svoju uzročnost tako što se tiče najprije onog ranijeg (iako ne s dostatnom djelotvornošču) i tada tek onog kasnijeg. Iako je 'udaljeniji' učinak, ono ranije je unatoč tome 'bliže' u odnosu prema zajedničkom uzroku. Škot navodi za to posve formalno obrađen primjer, koji je jako stegnut i nije bez nesporazuma. U proširenom obliku smjelo bi se to shvatiti na slijedeći način: Od dvaju prouzročenih, označenih kao A i B, A (ono ranije) ima najbliži uzrok, koji ni na koji način nije uzrok onog B (nasuprot primjeru o kvantiteti i kvaliteti; one obje imaju isti najbliži uzrok, naime supstanciju). Ipak je najbliži uzrok onog B ujedno udaljeni uzrok onog A, i on proizvodi B tek onda kada je proizvedeno A. Sada doduše A nije proizvedeno neposredno od njega samoga, jer je on samo udaljeni uzrok, ali njegova uzročnost kao najbližeg uzroka onog B postaje bitno djelotvornom tek ako je ona prije toga ušla u uzrokovanje onog A, utoliko je A za njega 'bliže9 prouzročeno. Tako proizlazi između A i B odnos bitne ovisnosti s obzirom na zajednički uzrok, koji je zajednički samo kao 'udaljeni 9 uzrok: odlučujuće je da se ovaj zajednički uzrok tiče obaju prouzročenih u bitnom poretku. Opravdanost da se ovdje također govori o bitnom poretku pokazuje Škot s istim razlozima koji su već izneseni u drugoj podjeli (u drugom redoslijedu, uvedenom onim 'et tune9 — 'tune etiam'): 1. Budući da su oba prouzročena bitno poredana u odnosu prema uzroku, ona su to također međusobno, neovisno o ovom pogledu (2. dokaz druge podjele). 2. Zajednički uzrok bi mogao, prije nego je ovo ranije proizvedeno, s obzirom na ono kasnije (čiji je on najbliži uzrok prema pretpostavci) vrijediti samo kao 'udaljeni\ ne dostatni uzrok (3. dokaz druge podjele). 3. Ono kasnije ne može 'biti9 bez onog ranijeg (1. dokaz druge podjele).

174

Komentar 9-10 Proizlazi dakle da se poredak između ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog može podijeliti na: 1. poredak između prouzročenih istim najbližim uzrokom, i na 2. poredak između prouzročenih istim udaljenim uzrokom. Ova podjela jedva igra ulogu u onom što slijedi. Čini se da je Škotu prije svega stalo do potpunosti, koja se izričito potvrđuje također u Poglavlju II, Sud 10. Ipak se ne radi nikako o suvišnoj suptilnosti. Poredak između prouzročenih istim udaljenim uzrokom postaje važan čim se hoće razumjeti odnos između 'unutarnjih' uzroka, naime između materije i forme. U jednoj cjelini, koja se sastoji od materije i forme, obje su prouzročene. Uzrok je proizvođač ili izrađivač. Ali on neposredno prouzročuje samo formu (kao njezin 'najbliži' uzrok). No nju može proizvesti samo ako je prije forme data materija, u kojoj uzrok proizvodi formu i time cjelinu. Za materiju je uzrok, dakle, samo 'udaljeni' uzrok, a ipak se mora materije - koja je svaki put prije data i utoliko čak neovisna o njemu — ranije ticati nego forme, koju on tek proizvodi u materiji. U poretku ovisnosti je, dakle, materija 'ranije' od forme, i to kao ranije prouzročeno istim udaljenim uzrokom. Samorazumljivo ostaje postojati da je, upravo obrnuto, u poretku prvenstva forma ranije od materije. Ovaj odnos Škot pojašnjava kratko u Poglavlju II, Zaključak 9. Budući da on u Poglavlju III. i IV. jedva još dolazi do toga da govori o unutrašnjim uzrocima, razumljivo je da se više ne osvrće na ovu treću podjelu. Četvrta podjela tiče se poretka uzroka i prouzročenog. Nju je 7 oblikovao prvi član druge podjele. Prvi 'član' ovoga poretka, uzrok — način izražavanja odstupa od dosadašnjeg načina, u kojem je kao član bio označen uvijek samo dvočlani poredak — dijeli se prema klasično-aristotelovskoj nauci na ciljni, tvorni, materijalni i formalni uzrok, prouzročeno adekvatno tomu. Škot kuje pri tome izraz 'finitum' (to, dakle, ne znači 'konačan', iako je to smisao, koji slijedi iz 'ciljem određen') i 'materiatum', da tako terminološki čvrstim održi odnos.

175

Upućivanje na opširno razlaganje smisla ove podjele je općenito održano i ne može se sigurno odrediti ('alibi': o stvari usporedi npr. Theorema XIX). Sažetak pokazuje - budući da treća podjela ostaje neuzetom u obzir — šest bitnih poredaka. Budući da su oni dosad bili samo 'ocrtani', ostaje drugom poglavlju zadaća da dokaže nužnost ove podjele (uzajamno isključivanje članova, potpunost). To se temelji na općim načelima, kasnije se teži usporedbi poredaka, tj. određivanju njihovih odnosa među sobom. Slijed podjela prvoga poglavlja treba još jedanput shematski sažeti: 1. podjela: bitni poredak 1. Poredak prvenstva 2. Poredak ovisnosti. 2. podjela: poredak ovisnosti (drugi član prve podjele) 1. Poredak uzroka i prouzročenog 2. Poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog. 3. podjela: poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog (drugi član druge podjele) 1. Poredak između prouzročenih istim najbližim uzrokom 2. Poredak između prouzročenih istim udaljenim uzrokom. 4. podjela: poredak uzroka i prouzročenog 1. Četiri uzroka: finalni, tvorni, materijalni i formalni uzrok 2. Svakom od ovih odgovarajuće prozročeno: ciljem određeno, učinjeno, materijom određeno i formom određeno.

176

D R U G O POGLAVLJE Nakana drugog poglavlja navodi se još jednom na početku 9 ('članovi' — extrema - podjela koji se uspoređuju jesu raniji i kasniji). Navođenje ima funkciju naslova. Ponovljeno zazivanje Boga podsjeća na teološko mjesto cijelog istraživanja (usp. prvo poglavlje). Ovdje je uvođenje Augustinova teološkog autoriteta posve primjereno samoj stvari. Ali istine, koje je Bog 'nepogrešivo naučavao' i 'sigurno utisnuo', nisu nikako objavljene (naime nadnaravno saopćene) istine, koje bi vjera imala samo shvatiti. One su radije ljudskom razumu kao takvom, naime kao njegova naravna temeljna opremljenost, dane od njegova Stvoritelja. One pripadaju onom 'habitus principiorum' uma, kojim se um tek osposobljuje za zaključujuće mišljenje. Sudovi, koji izriču takve istine, uviđaju se neposredno, tj. na temelju pukog spajanja članova (termina) suda. Oni ne trebaju utemeljenja, niti su sposobni za to, posredstvom 'srednjeg pojma', dakle zaključivanjem. U svakom su slučaju utemeljivi pokazivanjem da njihovo nijekanje vodi u proturječje. U ovom smislu oni su utemeljeni u principu proturječja, jednostavno kao najvišem principu. Takve vrste su prva tri 'suda' ovoga poglavlja ('conclusio' je zapravo 'zaključni sud' silogizma, slijedeće utemeljenje ima isporučiti premise iz kojih on slijedi. Tri prva suda su ipak "temeljni sudovi", time ne istinske "conclusiones", zaključci. — Skotova uporaba riječi opravdava, dakle, prijevod sa 'sud'). Utemeljenje se pokazuje u pokazivanju da nijekanje ovih sudova vodi u proturječja. Oni ne 'slijede' jedan iz drugoga po posrednim pojmovima, nego neposredno (logički izraženo, po 'illatio'), oni se samo 'razvijaju' (explicare, ovdje prevedeno sa 'staviti van'). Sva tri suda su još uključena u zazivanju Boga, tako se literarno nakazuje njihova pripadnost 'utisnutim' istinama. Pozivanje na Aristotela (kod 2. suda) upućuje na to da se radi o naravnoj istini. Diskusija o porecima i time argumentacija slijedećih poglavlja: 177

Komentar 9-10 trećeg i četvrtog, postavlja se tako na nepokolebljivi temelj. 'Nepokolebljivost' potječe, teološki gledano, od Boga, filozofski gledano, od principa proturječja, iako se to izričito ne imenuje. O pojedinačnom: a) 'Drugih šest' poredaka smiju potjecati iz Skotove pogreške u pisanju. Već uvod u 4. sud uključuje poredak prvenstva u broj šest. b) Prvo utemeljenje 2. suda glasi doslovno: "Jer ako je što ranije od ranijega, ranije je i od kasnijega, tada slijedi suprotnost prvog (suda) iz nijekanja drugog suda". Po onom 'si' = "ako vrijedi da" označuje se dio suda "quidquid est prius priore, est prius posteriore" kao jasnije formuliranje 2. suda (zato se može ispustiti prijevod onog 'quia si'). On se zauzima za ovaj (sud): iz njegova nijekanja proizlazi jasno proturječje prvom sudu, nadalje, upravo iz njega slijedi 3. sud, i također kasnije poziva se Škot na njega, kada se poziva na 2. sud. Demonstraciji podjela 1. poglavlja i usporedbi poredaka jednog s drugim pristupa se sada, počinjući s 4. podjelom. Ipak se kod ove podjele sama demonstracija odmah pretpostavlja kao poznata — radi se kod nauke o četerima uzrocima o općem naučavajućem dobru aristotelovske skolastike. Sudovi se zato ograničavaju na usporedbu (jednog za drugim) poredanih članova (prouzročenog) jednog s drugim. U slijedećem obrađuju se tada daljnje podjele 1. poglavlja u obrnutom redoslijedu, tako da proizlazi slijedeća raščlamba poglavlja: Sud 1—3 : opći principi Sud 4 - 9 : 4. podjela (samo usporedba 'prouzročenog') Sud 10 : 3. podjela (kratko, ovdje već isključena) Sud 11-12 : 2. podjela Sud 13 — 15 : 1. podjela (pri čemu 15. sud nudi opći princip) Sud 16 : usporedba nadređenog s onim što je određeno ciljem (članovi 1. i 4. podjele). 178

Komentar 9-10 Od sada je po pravilu (osim kod 15. suda) 'conclusio' pravi 'Zaključni sud', za koji se navode premise iz kojih on slijedi. Ukoliko je potrebno također se one dokazuju ponovno na isti način. Postupa se, dakle, strogo školsko—silogistički. Treba brižno paziti na silogističku strukturu, pogotovu što Škot većinom ne ponavlja zaključni sud, nego samo stavlja 'igitur', 'igitur etc', ili 'ergo' (što također može nedostajati) i prepušta čitatelju da domisli sud. Ova kratkoća je posve uobičajena u znanstvenoj literaturi vremena. Kao autoriteti citiraju se Aristotel i Avicena, jedanput još Augustin. 4. sud izriče prvenstvo određenosti ciljem, bez nje se ne događa nikakva tvorna uzročnost. Za to se nude dva dokaza koja se oslanjaju na Aristotela i Avicenu, jedanput još na Augustina. Iznesene nauke su skolastičko opće dobro. 1. dokaz: Najprije se navode obje premise, iz kojih slijedi zaključni sud, tada se gornji i donji sud dokazuju svaki za se. Dokazno sredstvo je pojam 'istinski tvornog' uzroka (per se efficiens), kojemu stoji nasuprot 'prigodno' tvorni (per accidens). U vrsti tvorne uzročnosti, o kojoj se ovdje radi ("in illo genere causae"), 'prigodno' se prouzročuje slučajem i 'udesom': srećom ili nesrećom. Primjer: Idući u kupovinu srećem prijatelja. Ovdje je kupovina 'istinski' prouzročeno, 'sretanje' se pojavljuje prigodno, ono ne posjeduje dakle uzrok, koji bi tvorio 'iz samoga sebe'. Aristotel je sada pokazao d a j e tako prigodno pojavljivanje moguće samo, jer su prije bili djelotvorni 'istinski' tvorni uzroci. Slučaj i udes se mogu svesti na nizove 'istinski' tvornih uzroka, koji se odvijaju neovisno jedan o drugom. Ono što dakle 'prigodno' dolazi, nije prvo, nego 'istinski' učinjeno je nužno 'ranije'. Ali svako 'istinski tvorno' tvori radi cilja, bilo to djelovanjem koje je određeno umom, bilo to prirodnim djelovanjem: upravo je za posljednje, kod kojega je to teško uvidjeti, Aristotel to pokazao. Naime nijedno prirodno biće ne djeluje 'uzalud', tj. nekako otprilike, nego uvijek na pravilan, određen način, proizvodi određeni učinak, koji nema 'slučajni' nego ciljni karakter.

179

Komentar 9-10 Ako se tako svaki učinak - kako god bio posredovan - može svesti na 'istinski' uzrok, ali koji bitno teži prema cilju, tada slijedi sud koji se dokazuje. Škot naglašava da on govori o 'pozitivnom' — ne o privacijama i negacijama. Takve mogu 'istinski' proizaći iz nepotpunosti (slabosti, pogrešivosti) drugotnog uzroka, a da se ne mogu svesti na prvotni uzrok. Istinsko tvorenje ne tiče se pak privacije ili negacije kao takve, nego ove ovise samo o njemu pod drugim gledištem. 2. dokaz: Ovaj proizlazi iz toga daje cilj 'prvi' uzrok, tj. ne pretpostavlja nikakav drugi način prouzročenja. To se dokazuje trostruko, najprije pozivanjem na Avicenin autoritet, tada 'stvarnim razmišljanjem' (ratio — umni dokaz, u suprotnosti spram dokaza autoriteta): Način, kako je cilj uzrok, može se metaforički nazvati 'biti ljubljen', koje bitno prethodi tvorenju. Isti rezultat ima upućivanje na Aristotelovo razmišljanje da navođenje cilja odgovara na pitanje: "Zašto?", i to navodi 'posljednje' "zašto". Ova 'pretpostavka' (assumptum) potvrđuje se kod pogleda na jednostavnu jezičnu uporabu: Zašto se događa tvorenje, može se odgovoriti upućivanjem na teženi cilj. Obrnuto se ne može za teženje za ciljem navesti tvorenje kao razlog. (Ovaj posljednji argument mogao bi se shvatiti kao vlastiti, treći dokaz). Iz 'prvenstva' cilja u procesu uzrokovanja zaključuje se uz pomoć trećeg suda: Što nije prouzročeno - ciljem određeno - ranijim uzrokom, ne može također kasnijim uzrokom biti prouzročeno, učinjeno. 5. sud je obrtanje 4. suda, ipak on ne izriče obrtanje odnosa uzroka, on radije pojašnjava da ovisnost prouzročenog o cilju postoji samo posredstvom ovisnosti o tvornom uzroku. Dokaz dolazi iz pojma ovisnosti prouzročenog u svojem bitku, samo ono, o čemu se u svojem bitku ovisi, može biti uzrok u smislu bitnog poretka. U ovom smislu je cilj samo tada uzrok, ako on — kao 'ljubljeno' — pokreće tvorni (uzrok) na tvorenje prouzročenog.

180

Komentar 9-10 Ovaj misaoni tijek zahtijeva preciziranje pojmova 'cilj' i 'ciljni uzrok', koje se daje u objema 'dopunama'. Bitno se može pokazati na jednom primjeru: Netko gradi kuću da bi u njoj stanovao. Kuća sada po bitku ovisi (ako se apstrahira od tvarnog i oblikovnog uzroka): 1. ko tvorenju' graditelja, 2. o cilju, radi kojega graditelj postaje djelatan, o 'stanovanju'. Stanovanje može sada biti 'cilj' graditelja, ali ono nije ipak njegov 'ciljni uzrok', jer on (graditelj) ne ovisi po bitku o stanovanju, ono je radije ciljni uzrok kuće (usp. 2. dopunu). Za kuću je opet stanovanje samo utoliko zaista ciljni uzrok, kada graditelj 'djeluje' usmjeren na njega ('cilj' djelovanja nije opet stanovanje, nego kuća), samo u ovom smislu ovisi ona po bitku o svom cilju i samo u ovom smislu je cilj također 'raniji' uzrok. Škot postavlja ovo svoje shvaćanje protiv 'lažne predodžbe', prema kojoj je 'ciljni uzrok' bića njegova 'posljednja djelatnost' ili njegov predmet (1. dopuna). Prema tome bi bio npr. 'cilj' ljudske egzistencije 'posljednja', tj. dovršujuća čovjekova djelatnost - spoznaja Boga - ili također predmet ove dovršujuće djelatnosti — Bog (usp. Thomas Aquin, Summa theol. I —II, q. 2a. 7; q. 3u. o.). Škot naprotiv čini važećim da djelovanje proizlazi uvijek iz bitka, dakle ovisi o njemu. Ono ne može biti 'ciljni uzrok', o kojem ipak treba ovisiti bitak. To vrijedi, razumije se po sebi, također za predmet ovoga djelovanja. Ako bi se Boga samo zbog toga označilo čovjekovim 'ciljem', jer je Bog predmet 'posljednje' ljudske djelatnosti, tada se ne bi još pojmilo njegovu istinsku ciljnu uzročnost. Škot naglašava da je unatoč tomu smisleno nazivati 'ciljem' posljednju djelatnost i njezin predmet. Kao 'posljednjem' i 'najboljem' jednog bića njoj pripadaju vlastitosti, koje također karakteriziraju ciljni uzrok (usp. 16. sud: on ima nužno 'prvenstvo' nasuprot onom što je ciljem određeno). Nakon razjašnjenja Škot ulazi u poseban problem interpretacije Aristotela, što je ipak više od specijalnog interesa. Aristotel je naučavao postojanje nematerijalnih duhovnih bića - skolastika ih naziva 'inteligencijama' ili 'odvojenim supstancijama' ('odvojene' od materije) - koje su poredane nakon 'Prvog Pokretača' i koje su 181

Komentar 9-10 djelatne kao pokretači pojedinih nebeskih sfera (Met. XII, cap. 8). U arapskoj i latinskoj skolastici razvio se nadovezivanjem na oskudne Aristotelove tekstove vlastiti traktat "De Intelligentiis", koji je također uključivao neoplatonske i stoičke elemente i utjecao na teološku nauku o anđelima (budući da Škot ovdje samo dotiče probleme traktata, ne treba pobliže ulaziti u historijsko, usp. za to U. Baeumker, Witelo (Beitr. Z. Gesch. d. Phil. d. M. A. s, Bd. 3), Miinster 1908, str. 523-606). Inteligencije proizvode jednakooblično i stalno kretanje nebeskih sfera, u usmjerenosti na Prvog Pokretača: jasno je, dakle, da imaju 'cilj'. S druge strane one ne podliježu samom kretanju, promjeni (već zato što su nematerijalne) i time ni nastajanju ni nestajanju, 'započinjanju' i Okončanju', kako to poznajemo kod stvari zemaljskog iskustvenog područja. One su od stalne postojanosti (sempiterna), onako kao i samo nebesko kretanje (koje Aristotel, kako je poznato, promatra kao bez početka i kraja). Time one nisu takvo što jedanput jest i onda ponovno nije — dakle 'moguće' (possibile esse et non esse) — nego 'nužno biće'. Iz toga se može zaključiti da one mogu biti 'tvorene' i dalje proizlazi: postoji dakle 'ciljem određeno', što ipak nije 'tvoreno'. Škot odgovara na to s alternativom: Ili inteligencije po Aristotelu nisu 'tvorene' - ali tada im pripada samo 'cilj' u širem smislu, nikakav 'ciljni uzrok\ ili su one stvarno 'određene ciljem' — tada se prisilno mora prihvatiti ono biti tvoren. Ali takvo biti tvoren ne smije se misliti na način 'kretanja' ili 'promjene' (to bi proturječilo biti inteligencija). Škot ne odlučuje koja od ovih dviju mogućnosti odgovara Aristotelovu pogledu, ali je razumljivo po sebi da je druga mogućnost važnija. Hoće li se nju sačuvati, tada se ne smije značenje četiriju uzroka ograničiti na područje 'Fizike', tj. nauke o 'pokrenutom biću' (materijalnom, vremenitom, iskusivom), nego se mora apstrahirati od uvjeta koji se tamo nalaze. Tek se tada prispijeva 'metafizičkom' pojmu uzroka, koji ima značenje za 'biće kao takvo'. Cijelo dosadašnje promatranje bitnog poretka kreće se već na ovoj razini. Bilo je doduše govora o kretanju ili promjeni kod 182

Komentar 9-10 istraživanja odnosa ovisnosti, ali nikako u isključujućem smislu. Vrijedno je ovdje osobito naglasiti metafizičko značenje istraživanja, budući da ono samo tada obuhvaća i inteligencije (i napokon Boga). Ako su sada inteligencije 'tvorene', tada imaju svoj bitak od 'Prvog' i to 'poslije nebitka' (pošto 'prije1 nisu postojale). One su 'stvorene'. Ali treba - s Avicenom - čvrsto držati da pojam stvaranja nema nikakav vremenski smisao (kako on ne pretpostavlja također nikakvo kretanje). Ono 'jedno poslije drugog1 bitka i nebitka nije nikakvo vremensko, nego je to 'jedno poslije drugog' 'prirodnog poretka', kojemu se, dakle, ne protivi stalna postojanost inteligencija. Upravo tako ne isključuje 'nužnost' inteligencija stvorenost, jer se nužnost o njima tvrdi samo u suprotnosti određenom načinu 'mogućnosti'. Razumljivo je po sebi da su odvojene supstancije 'moguće' u suprotnosti prema 'nemogućima' (logička mogućnost). Ali 'mogućim' ostaju također u suprotnosti prema 'iz —sebe—nužnima' — ova oznaka može pripadati samo 'Prvom' — jer su one svoju nužnost dobile najprije od njega. Ovo odgovara također tada kada bi se htjelo pretpostaviti da one zahvaljuju svoj bitak 'nužnom' tvorenju svoga uzroka, i njihova određenost ciljem je isto tako 'nužna'. Može se za usporedbu misliti na odnose u 'nužnom' zaključivanju: tamo bi zaključni sud morao izvesti svoju 'nužnost' iz premisa, iako ne postoji nikakva mogućnost da se on ne izvede. 'Nužnost-iz-sebe' pripadala bi samo najvišim principima. Samo u suprotnosti prema 'mogućem' u smislu promjenjivosti može se inteligencije nazvati 'nužnim'. U potonjem smislu govore 'filozofi': time Škot misli na nekršćanske mislioce (ovdje aristotelovce). Pojam 'kontingencije', koji Škot uvodi još ovdje, čini se da se poklapa na ovom mjestu s pojmom 'mogućeg' kao 'promjenjivog'. Ipak će se pokazati da se on može primijeniti u širem smislu o 'mogućem' (o ne —iz—sebe—nužnom). Tvorni i ciljni uzrok ostaju izvan prouzročenog, oni su 'vanjski uzroci'. Materija, o kojoj je govor u 6. sudu, prouzročuje na takav

183

Komentar 9-10 način da ona istodobno ulazi kao 'bitni dio' u prouzročeno, isto tako kao i forma, obje su 'unutrašnji uzroci'. Nauka o materiji i formi — koju Škot pretpostavlja — jer je ona skolastičko opće dobro — potrebuje neka pojašnjenja elementarne vrste, da bi se time razumio domet dokaza 6. suda. 'Forma' može označavati svako 'određujuće', prvenstveno je mišljeno na unutrašnji princip, kojemu biće zahvaljuje svoju bitnu određenost (bitnu formu). 'Materija' se može misliti nasuprot tomu kao puko 'odredljivo', ona je karakterizirana sposobnošću da primi formu. Obje se ponašaju jedna prema drugoj kao akt i potencija. One zajedno tvore onaj 'compositum', u kojem one ipak ne postoje dalje kao 'dijelovi', nego koji izrasta iz njih kao 'jedno' i 'cjelina' ili 'sastavljena —cjelina': u određenom (u cjelini) dati su 'određujuće' i 'odredljivo' još samo kao nesamostalni momenti. Svaka cjelina, čiji bitni dijelovi pristupaju jedno drugom kao akt i potencija, kao forma i materija, kao puko 'određujuće' i puko 'odredljivo', jest tako 'istinsko jedno' (tako prevodim 'per se unum'), koje posjeduje vlastitu bićevitost. Primjer: U stolu se mogu razlikovati oblik stola (forma) i drvo, iz kojega se stol sastoji, ipak stol nije niti samo 'oblik' niti samo 'drvo', nego treće 'iz' oboga (svakako na ovom primjeru treba zapaziti da stol kao takav nije 'supstancija', tj. nema svoju 'samostojnost', ukoliko je stol, nego ukoliko se sastoji iz drveta, lik stola je samo prigodna, 'akcidentalna' forma). Na ovom primjeru može se pokazati da se materija i forma unatoč tomu ne razlikuju samo misaono, nego označuju stvarno različite, čak odvojive 'bićevitosti': čim se naime pazi na nastajanje sastavljene —cjeline. Ona nastaje time da onaj koji tvori (proizvođač) utiskuje formu (lik stola) u datu materiju (drvo). Lik stola postoji još 'prije' cjeline, naime kao stolarov projekt ili plan. Lik (stola) je uzrok, dakako tek ako ulazi u cjelinu prožimajući i postaje joj 'unutrašnji', jer upravo tada cjelina ovisi o njemu. Jasno da on ima pri tome stalno vlastitu 'bićevitost', koja nije jednostavno bićevitost cjeline. To bi moglo također tada vrijediti ako bi stolar 'slučajno' 'našao' novi, neplanirani lik stola, koji bi nastao istovre184

Komentar 9-10 meno s cjelinom: postoji stvarna, ne nužno vremenska prednost forme. Materija (drvo) je također vremenski data prije cjeline i tako ima posve očito vlastitu bićevitost, neovisno o formi, koja je radije upućena na materiju da bi se utisnula. Uzrok cjeline je ponovno materija samo ukoliko je unišla u to i ukoliko tako reći nosi svoje postojanje, leži kao temelj' (kao 'subiectum'). Najprije vrijedi dvoje o materiji: 1. Materija je već uvijek data kao 'određena' ili 'oblikovana' (drvo kao stablo, daske ili možda kao ormar); da bi materija kao već formirana ušla u nastajuću cjelinu, mora biti 'lišena' ove forme (zato je pored materije i forme 'privatio' treći princip postojanja): drvo može postati samo stol, ako ne ostane stablo, daske ili ormar. 2. Materija, čisto u sebi promatrana, je 'otvorena' za različite forme. 'Drvo' može isto tako dobro biti materija stabla, daske, ormara, kao i stola, ne-stola dakle kao i stola: odredivo je za kontradiktorno suprotstavljeno. Materiji se može, dakle, pripisati 'potentia contradictionis', 'moć proturječenja' u odnosu prema formi. Materija ostaje ipak čisto pasivna i znači tako mnogo kao 'otvorenost onom što proturječi'. Odavde se može shvatiti uloga tvorne uzročnosti kod ostvarenja materijom određene cjeline, čije biti-ranije nasuprot materiji izriče 6. sud. 1. dokaz polazi od toga daje materija karakterizirana upravo ovom 'moći proturječenja' formi. Iz toga slijedi da materija ne može sama pridonijeti formu kao svoj čin, taj mora, dakle, potjecati od nekog drugog, od trećeg. Ovo treće se može sada postaviti kao uzrok za to da je materija 'u činu po formi', što ponovno ne znači ništa drugo nego da se upravo po ovom trećem sama cjelina ostvaruje, 'tvori se'. Prvo se posljedica pojašnjava posebno, jer je moguć prigovor na ovom mjestu; to je doduše jasno da moć, koja se shvaća kao čisto pasivna, kao što je moć materije, ne može samu sebe donijeti do čina 'oformljenosti', ali nije li upravo forma koja to vrši? Zašto

185

Komentar 9-10 se mora uvesti još jedno treće? - Škotov je odgovor komprimiran vrlo jako. Može se zaista razviti ovako: materija je u činu uvijek po formi, polazim od odnosa kako se pokazuju na aktualnom — dakle na razini oformljenosti ('formaliter') - tako je prigovor umjesan. Ali sada je ovdje u pitanju kako uopće 'pasivna' materija dolazi do ovog svoga čina, obje se, dakle, shvaćaju kao 'nesjedinjene'. Ali tada im je potreban uzrok koji sjedinjuje, kojim se ono 'u —činu — — biti' materije tvori po formi. I ono što uvijek proizvodi ovo sjedinjenje, ima smisao 'tvornog uzroka' (Ako bi se htjelo pretpostaviti da upravo forma izvodi svoje sjedinjenje s materijom, tada ona ne bi bila u ovom promatranju 'forma", nego 'tvorni uzrok'!). 2. dokaz polazi od suda da tvorni uzrok dolazi neposredno nakon ciljnog uzroka ('prvog' uzroka) jer se - tako se dalje posebno pojašnjava — od ciljnog uzroka 'kao ljubljenog' pokreće (usp. 4. i 5. sud). Time stoji čvrsto da je tvorni uzrok 'prije' materijalnog uzroka. Ali sada vrijedi: Što ne ovisi o ranijem, ne ovisi ni o kasnijem — to je prvi izvod iz 3. suda ovoga poglavlja, ovdje samo malo promijenjen. Iz toga slijedi: što nema tvornog uzroka (koji je ranije), nema također ni materijalnog uzroka (koji je kasnije). — Zaključni izvod Škot još jedanput naznačuje, ali je jasno da on mora sadržavati dokazujući 6. sud (razumijevanje dokaza ovisi o tome da se spozna silogistička struktura. "Cuius non est prior, nec posterior" predstavlja 2. premisu zaključnog suda i stoji potpuno samostalno. Prijevod traži da se pojasne logički odnosi). 3. dokaz polazi od jedinstva sastavljene-cjeline, jedinstva koje zahtijeva jedno kao uzrok, i to kao treće nasuprot 'manjima': materiji i formi, iz čijega dvojstva ne može proizaći 'prvotno' (prima) jedinstvo. - Bitni sadržaj ovoga misaonog tijeka slaže se sa sadržajem 1. dokaza, samo je ovdje akcent premješten. 7. sud tvrdi korelativnost materijalne i formalne uzročnosti. Dokaz se oslanja odlučujuće na pojam sastavljene —cjeline: ovoj pripada s jedne strane da je ona 'istinsko jedno' (per se unum), tj. jedno takvo koje ima svoje biti jedno, ne samo pod gledištem koje se nalazi izvan njega, dakle 'prigodno' (per accidens), nego po samom sebi, kao 'vlastito'. S druge strane, sastavljena-cjelina se 186

Komentar 9-10 sastoji iz 'bitnih dijelova'. Oba se mogu sjediniti samo tako da je jedan od ovih dijelova u odnosu prema drugom iz samoga sebe, 'istinski1, čisto potencijalno, dakle samo je 'odrediv' (tada on ne donosi cjelini nikakvu 'odrednicu', koja bi se kao za sebe postojeće jedinstvo mogla staviti protiv 'odrednice' drugog dijela): samo iz dijelova koji se ponašaju kao akt i potencija, kao određujuće i odredivo, nastaje 'istinski' jedno. Sastavljena-cjelina je zato uvijek određena kako materijom tako i formom, i gdje jedan od ovih dvaju uzroka nedostaje, nedostaje nužno i drugo. To se posebno 'osnažuje' s obzirom na formalni uzrok. Škot pri tome ima zaista na umu nematerijalna bića (inteligencije, anđele), koja se mogu označiti kao 'čiste' forme. Kod ovih forma nije više 'dio' ni također uzrok, ona su svoja forma (one su 'jednostavne'). Zato one nisu 'određene formom', ne ovise o svojoj formi: po 1. sudu ne može ništa ovisiti o samom sebi. Opaska o subjektu i akcidensu ('o onom koje leži kao temelj' i 'koje je prigodno') označava samo da se također kod ovih radi o korelativnim pojmovima. 8. sud, koji općenito tvrdi prijašnjost vanjskih pred unutrašnjim uzrocima, razvija već rečeno. Već je kod 6. suda postalo jasno da cilju kao 'prvom' uzroku stoji najbliži tvorni uzrok tako da su oba prije materijalnog i formalnog uzroka. Oba 'posebna' dokaza oslanjaju se na karakteristike, koje suprotstavljaju zajedno jedne drugima unutrašnje i vanjske uzroke u stanovito vrijeme. 1. dokaz razlikuje njih po načinu kako njihovo uzrokovanje predstavlja savršenost (neka bude podsjećeno da je pojam 'savršenosti' u skolastici ontološki pojam, on označuje puninu bitka, moćnost bitka). Forma i materija mogu uzrokovati samo tako da one istovremeno postanu 'dijelovi' cjeline i tako se uzajamno uvjetuju i ograničuju, njihova je uzročnost nužno povezana s nesavršenošću. Kod ciljne i tvorne uzročnosti to nije nužno slučaj. U biti vanjske uzročnosti ne nalazi se nikakva nesavršenost (ona je time karakterizirana kao 'jednostavna savršenost' - perfeetio simpli-

187

Komentar 9-10 citer, pojam se pojašnjava u IV. poglavlju, usp. Komentar, 53-54). Zahvaljujući ovoj višoj savršenosti vanjski su uzroci prije u sveukupnom procesu prouzročenja. Sud koji se dokazuje slijedi tada uz pomoć 3. suda ("što ne ovisi o ranijem, ne ovisi ni o kasnijem"). Moglo bi se misliti da se ovdje zaključuje iz poretka prvenstva, koji je oslovljen pojmom savršenosti, na poredak ovisnosti. Ako bi to bio slučaj, tada bi se moralo posumnjati u uvjerljivost dokaza, jer 13. sud osporava nju izričito za ovaj slučaj. Ali to je veoma upitno ima li Skot ovdje pred očima poredak ovisnosti između uzroka kao takvih, pogotovu što takav uopće ne dolazi u podjelama I. poglavlja! (usp. za to Komentar, 17). Ono 'biti ranije' pokazano je za vanjske uzroke u svakom slučaju točno 'u prouzročenju', dakle za sveukupni proces, kojim se prouzročeno zbiva, po kojem ono tada ovisi o svim četirima uzrocima. Dokaz može, ukoliko se tiče samo uzroka, biti pripušten u poredak prvenstva. 2. dokaz se oslanja na to da unutrašnji uzroci mogu stajati u odnosu prouzročenosti prema vanjskim uzrocima. Ovo 'moći' upućuje na mogućnost, koja se tada mora pripisati samoj biti, ako je ostvarena samo u nekolicini slučajeva (ili barem samo u jednom slučaju). Čak ako su unutrašnji uzroci prouzročeni samo katkad, to dokazuje njihovoj biti vlastitu mogućnost, koja stalno određuje njihov odnos prema vanjskim uzrocima, dakle daje 'prvenstvo' potonjima. Oni (vanjski uzroci) zbog toga postoje 'u prouzročenju' prije, naime u sveukupnom procesu. Prednji sud ovoga izvoda izriče očitost: tako se forma prouzročuje kod svakog umjetničkog proizvoda tvornim i ciljnim uzrokom, i time se materija dodjeljuje takvoj formi, i kao 'dio' može ući u cjelinu, isto tako potrebni su vanjski uzroci. Sumnjivo ostaje privremeno, kako to stoji s materijom 'u sebi', tj. ukoliko je ona već 'data' prije sjedinjenja s formom. Preostaje pokazati u kojem smislu ona također još tada kao 'prouzročena' može biti uklopljena u proces prouzročenja (usp. za to K, 16). 9. sud završava obradu četiriju uzroka i sažima općenito što je bilo djelomice pokazano u 4. do 8. suda: između četiriju uzroka

188

Komentar 9-10 postoji bitni poredak, pobliže on postoji - kako je pokazano — u njihovoj uzročnosti, 'u prouzročenju', po kojem oni proizvode jedno. Neovisno o prethodnim sudovima ovaj je sud sposoban za vlastiti dokaz, koji polazi od toga da je prouzročeno bitno 'isto' i jedno. Ovo jedinstvo (koje je zacijelo prouzročeno) mora se svesti na jedinstvo koje postoji u području samih uzroka. Budući da se ovi uzroci ipak ne povezuju kao akt i potencija, preostaje da se utvrdi jedinstvo poretka, i to točno tako da jedinstvo mora postojati medu uzrocima onda kada oni prouzročuju. Uzroci su zato 'jedno' u procesu prouzročenja (i samo tamo), i to u smislu bitnog poretka (iz 'prigodnog' poretka moglo bi proizići samo 'prigodno' jedno). Kako je ovaj poredak napravljen u pojedinostima, već je najvećim dijelom proizašlo iz ranijih razlaganja. Škot upućuje na odgovarajuće tekstove. Jedino još nije objašnjen odnos između materijalnog i formalnog uzroka. Bila je istražena samo korelativnost obaju pojmova, ali ne ono njihovo biti prije i biti kasnije jednog spram drugoga. Budući da će u daljnjem tijeku istraživanja biti samo malo govora o oboma, Škot se ograničuje samo na kratke naznake. Materiji se spram forme pripisuje prijašnjost 'po neovisnosti', dakle u poretku neovisnosti. Stalno ostajućem formljivom pristupa forma u stanovito vrijeme, i tako ona mora biti ovisna o materiji. — Navedeno mjesto iz Augustina (Ispovijesti, XII, 4) stoji u sklopu interpretacije Post 1,2; "zemlja", koja se tamo označuje kao "nevidljiva i neuređena" (tako prema tekstu, koji Augustin koristi; Vulgata: "pusta i prazna"), tumači se kao još neoblikovana materija, koju je Bog 'najprije' (ne u vremenskom smislu!) stvorio. Pobliže određenje poretka, prema kojem je materija 'prije', vodi na drugi član 3. podjele, usp. za to K, 6. Forma nasuprot tomu ima 'prijašnjost' u poretku prvenstva, koji je ovdje, dakle, protivan poretku ovisnosti (usp. K, 6), to se ponovno ističe kod 14. suda.

189

Komentar 9-10 Treba zapaziti da Škot odnos unutarnjih uzroka jednog prema drugom ne obraduje u dokazujućem postupku, nego radije samo 'izvješćuje' ("čini se"). Zaključna opaska naglašava još jednom da se bitni poredak ne tiče jednostavno uzroka (ukoliko su oni bića), nego samo s obzirom na njihovo uzrokovanje. Uvijek stoji u pogledu proces prouzročen]iz, kako se on može raščlaniti polazeći od prouzročenog. Komentar je naglasio ovaj smjer gledanja tako da to ovdje ne potrebuje više nikakvo posebno objašnjenje. Unatoč tomu kompleks pitanja u tekstu nije sigurno potpuno objašnjen, i na ovom mjestu nalaze se također (izvan teksta, "Extra") dvije 'Additiones' (usp. Uvod, ovdje se mogu umetnuti Additio II i III Midlerova izdanja), u kojima Škot slijedi problem dalje. Vrlo suptilne i vrlo 'tehničke' diskusije ne trebaju se ponavljati opširno, nego se samo referiraju neke misli, koje su korisne za razumijevanje nauke iznesene u tekstu. Ako se bitni poredak četiriju uzroka međusobno razumije kao poredak ovisnosti, tada to vodi u proturječja. Pretpostavimo npr. da ciljni uzrok prouzročuje tvorenje tvornog uzroka. To bi značilo d a j e ovaj 'ciljem određen', ali ne 'tvoren' - što proturječi 5. sudu. Nadalje, ako ono koje tvori 'ljubi cilj', tada to još ne znači da je cilj time onaj koji određuje cilj, inače bi Bog, onaj koji prvi tvori, onaj koji ljubi vječno samoga sebe kao 'cilj', morao biti s nužnošću 'onaj koji određuje cilj' stalno za bilo što - to bi proturječilo slobodi stvaranja. Također ne postoji nikakvo 'određivanje cilja' ako se kaže da ono koje tvori ljubi ono uzrokujuće radi cilja; to bi značilo d a j e ne-egzistirajuće (tek kao uzrokujuće) ciljem određeno. Ciljni i tvorni uzrok ne smiju se zato dijeliti u poretku ovisnosti prema Prije i Kasnije, to bi bilo proturječno. Oni su radije 'istovremeni'. Unutarnji uzroci mogu nasuprot tomu (prema 8. sudu) biti stvarno 'prouzročeni'; međusobno su oni ipak opet 'istovremeno' prouzrokujući, već kao korelativni, od kojih ne može jedno biti bez drugoga (što pripada pojmu 'prijašnjosti'). 190

Komentar 9-10 Ali dalje vrijedi također: ako ono koje tvori prouzročuje sastavljenu-cjelinu, tada ono ne tvori najprije ovo i tada materiju i formu, niti također najprije materijalnu i formalnu uzročnost i tada cjelinu. Radije je trostruka uzročnost - tvorećeg, materije i forme - po svojoj naravi 'istovremeno' prouzrokujuća. Posve općenito vrijedi: biti prouzročen i prouzročiti (causatio activa i causatio passiva) su po svojoj naravi 'istovremene' (simul), i nikakav način uzročnosti ne može se odijeliti iz sveukupnog procesa, tako da bi uzročnost mogla biti 'prije' u smislu poretka ovisnosti. To ne isključuje daje npr. materija, koju ono koje tvori potrebuje, ukoliko je ne može stvoriti, već 'ranije' tu, već je data 'prije' forme. Ali materija nije 'prije prouzrokujuća' u smislu ovdje datog preciziranja (inače bi moralo postojati ono materijom određeno koje nije formom određeno). Posve općenito treba podsjetiti ovdje na prvo poglavlje. Prema njemu poredak ovisnosti postoji samo između uzroka i prouzročenog ili između (ranije i kasnije) prouzročenih. Ovdje se radi ipak o uzrocima i njihovu uzrokovanju i dolazi se na to da se istraži ovisnost prouzročenog o njima (uzrocima). Ukoliko se može nužno utvrditi bitni poredak medu uzrocima, mora se raditi o poretku prvenstva, a da ovaj postoji, jest jasno. S 9. sudom je 4. podjela I. poglavlja dostatno raspravljena u okviru nakane. 3. podjela se u 10. sudu dovršava ukratko (o stvarnom usp. K, 6): njezina dostatnost proizlazi bez daljnjega iz pojma članova. 2. podjela se raspravlja u dvama sudovima, čiji prvi (11. sud) tvrdi razlikovanje članova: od dvaju prouzročenih (od istoga uzroka) može jedno u poretku ovisnosti biti 'ranije', a da ono opet ne prouzročuje ono samo kasnije. Za to se trebaju navesti primjeri i 'ratio' ('umni razlog', tj. stvarno razmišljanje koje se ne oslanja na autoritet). O primjeru kvantitete i kvalitete usp. K, 5. Najavljeno stvarno razmišljanje nedostaje, ono se ne može također izvesti iz utemeljenja 12. suda.

191

Komentar 9-10 Potpunost 2. podjele tvrdi se u 12. sudu: bitna ovisnost postoji samo u odnosu prema uzroku ili 'bliže' prouzročenom, dakle samo unutar kauzalnog odnosa. Biće, prema tome, ne može ovisiti o 'uvjetu mogućnosti', koji ne bi postojao u kauzalnom odnosu. Obrnuto, mora svaka data ovisnost biti interpretirana kao kauzalni odnos. Dokaz, u koji su ugrađena dva prigovora i njihovo pobijanje, služi se jednom 'reductio ad absurdum': Pokazuje se da suprotstavljena pretpostavka vodi proturječnim izvodima (ova se pretpostavka podmeće protivniku, koji se oslovljava u 2. licu. Ja prevodim bezlično: "si dicas" — "ako se kaže" u "per te" — "prema postavci", naime protivnika). Pretpostavka je: Ako mora postojati 'uvjet mogućnosti' — A — o kojem je biće — B — ovisno, onda vrijedi: Ako ne postoji A, ne može postojati ni B. Ali ako A ne smije ni kao uzrok ni kao bliže prouzročeno biti, dakle, uklopljeno u nikakav kauzalni odnos, tada proizlazi da uzroci ovoga B, kao i sve 'ranije' (ili 'bliže') prouzročeno, mogu biti dati, dakle svi momenti kauzalnog odnosa postavljeni, a da se B time ne dogodi. Svi ovi uzroci (i sve prouzročeno) nisu još "dostatni" da proizvedu B. Ovaj izvod proizlazi prisilno, jer to pripada pojmu dostatnog uzroka da je on iz samoga sebe u stanju proizvesti prouzročeno. Ali sada se pokazuje proturječje: U smislu pretpostavke mora sveukupnost uzroka i ranije prouzročenih biti 'dostatna' (oni su svi pretpostavljeni kao 'postavljeni'), i unatoč tomu ne mogu proizvesti prouzročeno. Pojam uzroka je uopće tom pretpostavkom lišen svoga smisla, jer čak 'totalni uzrok' ne može biti prouzročujući. Kod prigovora ne donosi Skot nikakva nova gledišta, nego ponavlja isti misaoni tijek. Budući da 1. prigovor pokušava ograničiti domašaj dokaza (dopušta da dokaz vrijedi ukoliko se tiče činjeničnog, ali osporava da dostiže bitni odnos), naglašava se da pretpostavka uključuje bitno ne-moći-prouzročiti uzroka, ukoliko je za A bitno da ne stoji u kauzalnom odnosu.

192

Komentar 9-10 Drugi prigovor koji se odnosi na odnose materijalnog svijeta (tvorenje sastavljene-cjeline pretpostavlja materiju), daje priliku naglasiti da ovdje stoji stalno u pitanju cijeli uzrok, sveukupnost kauzalnog odnosa, kako god ona mogla biti razgranata i posredovana. Budući da A ne smije pripadati tomu na nikakav način, B ne može biti prouzročeno svim svojim uzrocima u cjelini. Postavka vodi u proturječje. U 1. podjeli najavljuje Škot dva suda; budući da ipak prvom sudu dodaje obrat, nastala su tri suda. Prva dva tvrde razlikovanje diobenih članova: poredak i poredak ovisnosti se ne poklapaju, tako da s jedne strane nema potrebe da nadiđeno ovisi o prvenstvenom (13. sud), s druge strane, ne smije svako, koje ovisi o onome o čemu ovisi, biti nadiđeno (14. sud). 13. sud ima lik neposrednog zaključka, kod kojega se ima dokazati samo prednji sud (to je bilo već slučaj kod 11. suda). Dokaz ima u vidu odnose kako oni proizlaze kod (kontrarnih) suprotnosti. Primjer bi bio suprotnost: crn — bijel; nasuprot crnom i tonovima boje koji se nalaze između ('manje suprotnom') ima prednost ekstremna suprotnost: bijelo. Razumljivo je po sebi da ovo prvenstvo nije uzrok za nadiđeno niti je također od nekog zajedničkog uzroka 'bliže' prouzročeno, koje bi najprije moralo biti prouzročeno da bi mogli postojati daljnji tonovi boje. Oni mogu prije postojati također bez prvenstvenog bijelog i mogu bez njega biti prouzročeni. Tako ne postoji nikakav zajednički uzrok, zato također nikakav bitni poredak ovisnosti. Ako ovdje ne može biti ustanovljen nikakav kauzalni odnos, tada slijedi također već po 12. sudu da ovdje ne može postojati nikakva ovisnost. Obrtanje ovog suda, 14. sud, slijedi bez daljnjega, ali se pojašnjava na nekim primjerima: ovisnost sastavljene —cjeline o materiji, koja se broji u njezine uzroke, ali je manje savršena, ovisnost forme o materiji, usprkos prvenstvu forme (ovdje Škot dodaje jedno 'možda': kod 9. suda, na koji se odnosi, odnosi nisu potpuno objašnjeni kod unutarnjih uzroka, usp. K, 17). Naposljetku

193

-Komentar 21-22ovisnost kod 'uređenih pokreta': Pri tome se može npr. misliti na rast prirodnog bića, gdje krajnje stanje (odraslost) nastaje najposlije, i ovisi o 'ranijim' (u dvostrukom smislu) stanjima, ali unatoč tomu ima prvenstvo, najvišu savršenost ('uređenim' zovu se pokreti čija stanja, koja slijede jedno nakon drugog, stoje u bitnom odnosu ovisnosti, kako je to slučaj kod rasta). 21

Potpunost 1. podjele se razlaže posve općenitim sudom: čuvenim 'principom ekonomije', koji se izvodi od Aristotela (usp. Fizika, 14; 188 a 17). Ovaj princip ima bitno metodički karakter. On zahtijeva da svaka pretpostavka bude utemeljena. Očito se time navodi prvo pravilo svakog znanstvenog postupka, a koje samo ne treba nikakvo utemeljenje. Budući da je prva podjela 'prvotna1 (usp. K, 4), dakle potječe iz prvotnog iskustva, koje nije dalje svedivo, moglo bi samo novo iskustvo staviti u pitanje njezinu potpunost, koje prisiljava na pretpostavljanje daljnjih bitnih poredaka. Isto vrijedi za pokazanih šest poredaka: nigdje se ne pokazuje prisiljavajući razlog da se prihvati još druge (poretke). Time se diskusija završava.

22

16. sud obrađuje specijalni slučaj u okviru 1. podjele, dakle u odnosu poretka prvenstva i poretka ovisnosti, naime odnos nadiđenog s jedne strane i tvorenog i ciljem određenog s druge strane. Sam sud - da je sve što je ciljem određeno istodobno nadiđeno ne govori izričito o tvorenom, a ipak će o tome biti govora u utemeljenju. 16. sud slijedi - tako 1. dokaz - iz toga da je cilj 'bolji' (savršeniji) od onoga što je usmjereno na cilj, i ovo sada treba dokazati. Zato podsjeća Škot na to da cilj - A — kao 'ljubljeno' pokreće tvoreće na prouzročenje, prouzročeno postaje time ciljem određeno — B. Iz toga slijedi da A ne može biti manje dobro od B i također ne jednako dobro: dakle, ono mora biti veće dobro. Sada treba dokazati da 'jednako' ne može pokrenuti (2. dio prednjeg suda, koji prethodi neposredno posljednjem zaključnom izvodu). To se dogada pokazivanjem proturječja 1. suda: ako bi

194

Komentar 9-10 jednako (kao i ciljem određeno, B) moglo pokrenuti tvoreće, tada bi to moglo učiniti i ono samo (ciljem određeno); moglo bi, dakle, biti ciljni uzrok samoga sebe, time ovisiti o samom sebi. Ali to je isključeno prvim sudom. Da ciljni uzrok ne može biti manje dobro od ciljem određenog, proizlazi bez daljnjega, jer također tada moglo bi ono (ciljem određeno) opet, jer bi bilo veće dobro, pokrenuti tvoreće i tako biti ciljni uzrok samoga sebe. Skot smatra nepotrebnim da se to izvede. 2. dokaz nudi teškoće neposrednom razumijevanju. U svojoj stisnutoj kratkoći on pretpostavlja jedan broj nauka, koje su opće skolastičko dobro, ipak danas potpuno nepoznato. One se mogu ukratko pojasniti ukoliko su potrebne za razumijevanje. Dokaz se oslanja na odnose, koji se očituju na načinu djelovanja 'umjetnosti'. 'Umjetnost' znači (u strogom smislu) znanje 0 takvom što čovjek može djelovanjem na materijalnu prirodu napraviti (facere). Nju (umjetnost) se obično određuje kao 'recta ratio factibilium', kao 'ispravni pojam napravljivog'. Pod ovaj pojam padaju prije svega obrti i materijalna tehnika u cjelini, ali također likovne umjetnosti, pri tome se ne dolazi samo na vještine nego i na razumijevanje stvari (pored ovoga pojma 'ars mehanica' visoka skolastika koristi još pojam 'ars liberalis', koji se također tradicionalno primjenjuje na teoretsko znanje, također se 1 u njemu nešto 'pravi', na primjer sudovi ili silogizmi, postoje 'rezultati': očito ipak u ekvivoknom smislu, koji ovdje ne dolazi u pitanje). Umjetnost, ili bolje, znanje o umjetnosti propisuje kako se ima napraviti 'umjetnička stvar'. Pri tome naravski sve ovisi o tome čemu treba služiti ono što se pravi. Zgrada se može podići za stanovanje, za rad, za reprezentaciju ili za više ovih svrha. Što to treba biti, kako se to ima napraviti, u prvoj se liniji određuje formom. Za znanje o umjetnosti iz toga proizlazi da spoznaja cilja mora biti ono prvo, ona isporučuje princip na osnovi čega se može spoznati ciljem određeno. Zbog toga o onom, što je ciljem odre-

195

Komentar 9-10 đeno, govori znanje, koje je izvedeno iz spoznaje cilja. Kako se vidi: odnosu između cilja i ciljem određenog, koje ovladava pravljenjem, u logičkom poretku znanja o umjetnosti odgovara odnos između principa i zaključka. U logičkom poretku ovisi zaključni izvod (zaključak) o principu na takav način da on svoju istinu izvodi iz principa. Princip mora već sadržavati istinu, koju zaključak izriče, i to na prvotniji način. On je tako 'istinitiji' i dakle 'savršeniji' u logički mjerodavnom pogledu. Sada se u znanju o umjetnosti savršenija istina principa prima od cilja, koji nju, dakle, 'uključuje virtualno'. Primjereno tome cilj mora imati višu istinu, nego ono, o čemu može biti govora samo u izvedenim sudovima — nego naime ciljem određeno, o kojem se tek radi u zaključku (tj. ono se pojavljuje tek tamo kao logički subjekt). Škot zaključuje ovdje iz odnosa u logičkom redu spoznavanja na odnose u spoznatom. To se čini sumnjivim: Jedino, upravo u slučaju 'umjetnosti' (i samo je o ovom slučaju govor) postoji posebnost, koja omogućuje zaključak. Po svojem pojmu znanje o umjetnosti je za pravljivo i pravljenje mjerodavno, daje pravila i propisuje, i njegova se istina mjeri po tome da se umjetnička stvar može dogoditi na temelju ovoga znanja. To ne bi bilo moguće ako poredak spoznavanja ne bi bio paralelan poretku spoznatog. Za to je ovdje dokaz valjan. Opće značenje ovdje dokazanog za odnos između cilja i ciljem određenog pokazuje se u prirodno tvorenom, ako se može pokazati da odnosi u prirodnom i umjetničkom tvorenju idu isto tako paralelno. Upravo to tvrdi gornji suci 2. dokaza i to bez pobližeg utemeljenja, jer se radi o poznatoj Aristotelovoj nauci (usp. navedena mjesta). Umjetničko djelo održava se kao stalno 'djelo' prirodnim snagama: onim koje bi priroda sama založila, ako bi to proizvodila. Tako 'umjetnost oponaša prirodu' (jasno je to prije svega kod 'umjetnosti', čije djelo može činjenično proizvesti sama priroda, npr. kod medicine, čije je 'djelo' zdravlje). Obrnuto mora tada važiti: Ako bi pri-

196

Komentar 9-10 roda proizvodila umjetničku stvar na način njoj vlastiti (ona bi npr. kuću 'rodila' ili 'dopustila rasti') ili, ako bi, što znači isto, umjetnost tvorila 'prirodno', tada bi morali u ovom procesu ostati mjerodavnim ipak upravo oni odnosi, koji vladaju umjetničkim pravljenjem. Tako se može legitimno zaključiti iz prvenstva principa pred zaključkom u logičkom poretku znanja o umjetnosti na prvenstvo cilja pred onim što je ciljem određeno u umjetničkom tvorenju, iz ovoga ponovno na prvenstvo cilja pred onim što je ciljem određeno u prirodnom tvorenju. Iz toga proizlazi sud koji se dokazuje da je ciljem određeno uvijek nadiđeno, i to od svoga cilja. Sada se podiže prigovor koji se uzima iz područja voljnog djelovanja. Tamo se govori o 'urednoj ili neurednoj' volji, svaki put prema tome odgovara li htijenje moralnom poretku ili ne. Ovdje sada postoji slučaj da 'neuredna' volja čin, koji je po samom sebi (po svojoj 'vrsti') dobar, usmjerava na ćudoredno loši cilj. Stalan primjer za to jest: netko daje milostinju (po 'vrsti' dobar čin) iz tašte težnje za važenjem (ćudoredno loši cilj). Ovdje je cilj nižeg ranga od onoga što je ciljem određeno. Ono nadilazi taj cilj — prividno protivno 16. sudu. Odgovor na prigovor je karakteriziran time da Škot ne pokušava riješiti problem neuredne volje (točnije: pitanje o mogućnosti 'lošeg' određivanja cilja u htijenju). Prije svega treba se čvrsto držati dokazanog 16. suda: posve sigurno on vrijedi za područje prirode kao i za područje uredne volje, gdje cilj uvijek odgovara 'naravi stvari' (kod uredne volje je to slučaj po njezinu pojmu. Kod prirode bi promašivanje stvari primjerenog cilja moglo biti moguće 'per accidens' - na temelju prigodnih okolnosti. Ali tada bi činjenično postignuto moglo biti samo cilj 'secundum quid', dakle 'u ograničenom smislu'). Ali o neurednoj volji vrijedi u svakom slučaju da ona kao takva — kao neuredna — nije apsolutni, potpuno neovisni, dakle u strogom smislu 'prvi' uzrok učinka. Ako bi ona to bila, tada se ne bi moglo dosljedno više uopće govoriti o poretku, dakle ni o cilju i određenosti ciljem. Prisilno proizlazi tako da je učinak neuredne volje ipak ponovno tako 'uredan' da on u nadilazećem sklopu ima viši uzrok i 197

Komentar 9-10 savršeniji eilj — iako to nije njegov 'najbliži' cilj, onako kako se cilj ljubi' od 'najbližeg' uzroka. Ovaj 'najbliži' cilj ne nadilazi tada ono koje je ciljem određeno, ali ga zacijelo nadilazi onaj nadređeni cilj. 16. sud vrijedi, dakle, iako s ovim ograničenjem, posve općenito. Škot otklanja u posljednjem odlomku prikazati uzročnost neuredne volje kao 'neistinsku', otisnuti je na nivo puke istrumentalnosti za viši, 'uredni' uzrok. Ovo osnaženje stvarnog stanja, od kojega je pošao prigovor, čini potpuno jasnim istinsko značenje odgovora: Problem ćudoredno lošeg određenja cilja, problem moralnog poretka uopće, isključuje se, pošto se osiguralo daje ovo područje principijelno suobuhvaćeno od općenito dokazanih odnosa, ono je ontološki poslije poredano i podređeno. Kako se ono u pojedinačnom ima shvatiti i protumačiti u odnosu prema ontološki ranijem, može ostati otvoreno za vlastito istraživanje. Energično naglašavanje da se u ćudoredno lošem činu nalazi 'istinska' uzročnost, odsijeca svaki pokušaj da se problem zla ontološki ukloni interpretiranjem, a da se ipak ne dopusti odatle umanjiti dobivene rezultate. Time završava drugo poglavlje. Ipak se na ovom mjestu u mnogim rukopisima nalazi duža 'Additio' (usp. Uvod, ovdje se može umetnuti Additio I Miillerova izdanja), koja jasno pripada 16. sudu (također je ona označena sa 'Extra', kao ona koja stoji izvan teksta). U tom se nastavlja usporedba nadiđenog s prouzročenim, ponovno kao u već određenim 'Additiones' (usp. K, 17), u veoma 'tehničkim' diskusijama brojnih prigovora. Diskusija se tiče suda: "svako nadiđeno ima vanjski uzrok". Prvi dokaz za to ide ovako: Svako nadiđeno stoji prema nadilazećem u odnosu 'imanja dijela', ono ima, nadalje, u nadilazećem svoju nužnu 'mjeru'. Ali o sudjelovanju (imanju dijela) i mjerenju ne može biti govora, ako ne postoji nešto, u kojem nadiđeno sudjeluje, od kojega se mjeri: ono ne može 'postojati' bez nadilazećeg. To znači da o njemu ovisi i da je, dakle, prouzročeno (Škot pokazuje još kratko da odnos između ranije i kasnije prouzročenog ne dolazi u pitanje. Razumije se po sebi da ne može biti mišljeno na formalnu i materijalnu uzročnost). 198

Komentar 9-10 Ovdje nastaju sada neke teškoće, prije svega iz nauke koja je iznesena kod 13. i 14. suda ovoga poglavlja. Brižno dokazano razlikovanje između poretka prvenstva i poretka ovisnosti postaje problematično i prividno se proturječi najjasnijim činjenicama koje pokazuju ovo razlikovanje. To, dakle, treba ograničiti da svaki odnos prvenstva ne uključuje odnos ovisnosti. Nadalje, dokaz samo tamo zaključuje gdje postoji 'totalno' sudjelovanje, gdje, dakle, nadilazeće mjeri nadiđeno po cijelom opsegu njegova sadržaja. Škot, dakle, drži čvrsto da u sveukupnom području bića, u kojem se mnogostruko ukrštaju odnosi prvenstva i ovisnosti, mora postojati barem jedno mjesto gdje se takoreći susreću oba poretka u vrhu: to bi bila 'prva narav', koja ujedno mora biti prva kako po prvenstvu tako po uzročnosti. Kako ćemo vidjeti, dokaz ove prve naravi i susretanja poredaka u njoj čini predmet III. poglavlja. 'Additio', čini se, dakle predzahvaća odvijanje istraživanja. Ipak se smije zacijelo razumijeti kao pokušaj da se već u okviru obrade 'podjela', što je moguće opsežnije, osigura temelje za sljedeću izgradnju. Očito je sam Škot smatrao ovaj pokušaj malo zadovoljavajućim ako ne čak neuspjelim. On govori o tome (usp. Miiller, str. 142), ovdje se ponešto samo 'izvješćuje' (narrata), ali se ovdje još inače ne pokazuje (ostensa), i tako se radi samo o opisnom objašnjenju, ne o dokazu suda. Kasnije se kaže (usp. Miiller, str. 146.) da sud treba 'pustiti po strani' — o njemu i o 13. sudu morao bi raspravljati samostalni veliki traktat, koji bi morao provesti i istražiti usporedbu poretka prvenstva i poretka ovisnosti, kada je jedan u drugom sadržan, kada ne. Može se iz toga zaključiti da je Škot imao nakanu dodati sud kao sedamnaesti II. poglavlju, ali je tu nakanu kasnije ipak napustio. - Kod ovog stanja stvari može se uostalom sa sigurnošću isključiti 'Additio' iz teksta. Ona bez sumnje ne bi našla nikakvo mjesto u 'definitivnoj' redakciji.

199

TREĆE POGLAVLJE Treće poglavlje dolazi sada do prave teme istraživanja. Naslov i uvodna molitva (s aluzijom na Otk 1,17 i češće) navode da se radi o pokazivanju 'prvosti' prvog principa, što po sebi razumljivo uključuje da jedan takav postoji. Tako se ovdje radi o filozofskom Božjem dokazu. Istraživanje se ograničuje na tri bitna poretka vanjske uzročnosti i prvenstva. Ovo se ograničenje ne utemeljuje posebno. Mjerodavno je naravski da samo u ovim porecima dotično 'Ranije' može biti neograničeno savršeno (perfeetio simpliciter), bez primjese nesavršenosti (usp. poglavlje II, sud 8 i K. 15). Sada treba biti pokazano da u svakom od ovih poredaka postoji jedna — i samo jedna — jednostavno prva narav. 'Jedinstvo' naravi, tj. njezina jedinost, razlikuje se pritom od jedinosti individuuma, od 'jedinstva po broju'. Samo se o onom prije treba raditi, ne o onom poslije. Pojam narav, koji se od sada stalno pojavljuje, je od velikog značenja. O njemu ovisi smisao Božjeg dokaza. Što Škot misli time, može se opisati kao cjelina bitnog sadržaja, koja je sposobna zaista za individualnu egzistenciju, i koja se može shvatiti općim pojmom u razumu. Pojmovi vrste kao čovjek ili konj označuju takvu narav. Ova 'je' u individuumu konkretno egzistirajuća. Ona tamo 'postaje pojedinačna' i postaje brojno shvatljiva (Sokrat i Platon su dva čovjeka). Dalje 'je' ona također u općem pojmu (universale). Tamo je ona isto tako 'brojem jedna'. Ukoliko je ona naime mišljena konkretno, misao među mislima, istodobno su tada pak 'mnogi', jer pojam može 'misliti' ili značiti mnoštvo individuuma. Unatoč tome narav nije sam pojam - jer ona je doista ono što je pojmom 'mišljeno' — niti je isto kao individuum. Po sebi samoj ona nije ništa (drugo), nego ona sama, s Aviceninim sudom (Met. V, 1; dalje 86c.): "Equinitas est equinitas tantum" (konjstvo nije ništa drugo nego konjstvo), dakle niti je individualno niti općenito, niti (bro201

Komentar 9-10 jem) jedno niti mnogo. Mora se pitati u kojem bi se smislu mogla ona nazvati 'opstojećom' i također 'jednom'. Toma Akvinski je taj problem obradio u De ente et essentia. On odriče ovoj čisto u sebi, 'neovisno' promatranoj naravi (natura absolute considerate) svaki bitak (nullo modo habet esse). Radi se o pukom proizvodu refleksije, koji izranja u tijeku istraživanja o iskazivosti pojmova o individuumima; dakle o pomoćnoj misli, ne o momentu, koji igra ulogu u samom spoznajnom procesu. Spoznaja smjera na biće, dakle, na takvo, koje 'ima bitak', koje 'je u činu', a 'neovisno promatranoj' naravi ne pripada nijedanput ono moći biti, jer ona kao takva ne može zacijelo egzistirati. Duns Škot je naprotiv uvjeren da ova narav, koju on naziva 'zajedničkom' (natura communis), zaslužuje veoma dobro da bude nazvana 'opstojećom'. Bitni sadržaj, koji ona obuhvaća, ostaje isti, bilo da je on konkretiziran u individuumima pristupanjem pozitivne određenosti (entitas positiva), bilo da je obdaren u razumu općenitošću pojma. On se može upravo razlikovati kao čvrsto ocrtani sadržaj (distinctio formalis). Razlikovani pojam pak ne znači ništa drugo nego upravo ono što 'egzistira' u različitim individuumima (i u razumu) pod svaki put drugom određenošću, dakle 'opstojeća' narav. Pri tome se može još također apstrahirati od 'načina' ovoga bitka (modus), otprilike od 'biti u činu' ili od 'biti moguć' (distinctio modalis): 'bivstvujućim' ne treba nazvati samo 'bivstvujuće u činu' ili samo ono koje je u aktualnom kao moć (potentia) prisutno, nego svaki u razumijevanju shvatljivi sadržaj, koji je na neki način - bilo to pod dodavanjem daljnje određenosti ili također samo jednog 'modusa' - 'sposoban biti', ili točnije: "kojemu se ne protivi bitak" (cui non repugnat esse, Ord. IV. d. 3 n. 2; Vives XVII, 7 b). Izraz 'ne protiviti' podsjeća na načelo proturječja: ono postaje mjerilom onoga što se može nazvati 'opstojećim'. Pokazivanje 'mogućnosti' u ovom smislu je zbog toga odlučujuće za Škota. Ono pogađa biće ne samo kao dati fakt, nego u njegovu štostvenom sadržaju (ens quidditative sumptum), koji se poima neovisno o faktičnoj egzistenciji i zato u nužnom znanju. Shvaća li se u ovom 202

Komentar 9-10 smislu 'moguća' narav kao 'opstojeća', tada istodobno kao 'jedna', koja ima jedan sadržaj, koji se razlikuje od drugih naravi. Ovo jedinstvo, koje je 'manje' od brojčanog (minor numerali) jedinstva, ne označuje još singularnost i individualnost, tako malo kako 'opstojeće' označuje već egzistenciju. Samo ovo jedinstvo stoji prije svega u pitanju, jer se ono prije svega može postići samo na razini naravi. Tekst trećeg poglavlja je velikim dijelom uzet doslovno iz Ord. I, d.2 q.l (Ed. Vat. II, n.41-73), ipak nešto drugačije organiziran. Razlike nisu samo uvjetovane pojedinim premještanjima, proširenjima i dodavanjima nego i drugim kontekstom. Usporedba se ne treba ovdje provoditi pojedinačno. Misaoni tijek započinje kod tvorne uzročnosti (sud 1), pokazuje tada u njezinu poretku 'Prvo' (sud 2), koje je neprouzročivo (sud 3). Ovo se pokazuje kao u stvarnosti egzistirajuće (sud 4). Isti se misaoni tijek provodi za poredak ciljne uzročnosti (sud 7 - 1 0 ) i prvenstva (sud 11-14), pošto je ipak najprije ovo neprouzročivo pokazano kao 'nužni bitak iz sebe' (sud 5) i to ponovno kao onaj koji pripada samo jednoj jedinoj naravi (sud 6). Na temelju ovog šestog suda pripisuje se trostruka prvost jednoj jedinoj naravi (sud 15), čime je postignut cilj poglavlja. Ostala razlaganja (sud 16—19) sadrže takvo što je već rečeno uključivo u sudu 15, i to s nakanom da se izloži nužna usmjerenost svakog bića na jedinu prvu narav. Sve i svako biće stoji u bitnom poretku, koji određuje jedina prva narav. Time je ocrtana izgradnja poglavlja, koja se upravo u naposljetku imenovanoj točki — i time u dokazanom cilju - razlikuje od izgradnje odgovarajućih tekstova u Ordinatio. U smislu gore rečenog (K 24) prvi sud raspravlja o 'naravi', dakle o štostvenom sadržaju, i on njoj pripisuje određenost: 'sposobnost tvorenja'. Nalazimo se, dakle, na razini 'mogućnosti', ali koja se ne samo konstruira (logička mogućnost), nego se može pokazati kao stvarno data u biću (realna mogućnost). Zato se može ono 'est' suda prevesti s 'postoji'. 203

Komentar 9-10 Sposobnost tvorenja stoji sada u korelaciji prema tvorivosti. Bez naravi koja je sposobna tvoriti ne može se smisleno zamisliti narav koja je tvoriva. I to se može pokazati dvostruko: postoje kontingentne naravi koje, dakle, mogu 'biti', pošto prije nisu bile; ali same od sebe ne mogu nastati (ukoliko one zaista nisu prije svega), niti također od 'ništa' (iz ničega), jer ne—biće ne može biti izvor za biće. Ova narav, dakle, posjeduje moći biti samo ukoliko je tvoriva od drugoga, kojemu, što se njega tiče, pripada sposobnosti tvorenja. Isti misaoni tijek vodi cilju, ako se ne pazi na narav kao cijelu, nego samo na određenosti na njoj, koje njoj mogu prirasti 'kretanjem', dakle procesom razvoja i promjene. Tako može kod njih (određenosti) nešto započeti biti, naime završeno stanje, u kojem kretanje dolazi u mirovanje (terminus motus). Također ovdje postoji, dakle, tvorivost, koja pretpostavlja sposobnost tvorenja u drugom, ne u onom što tek započinje biti. Ova narav jest ona koja je kontingentna i koja započinje biti, a njezine promjenjive određenosti nalazimo na osnovi razmišljanja o tvornoj uzročnosti. Škot se zadovoljava s pukim upućivanjem, jer je ovdje očito postignuta točka, gdje opće iskustvo svakoga može dati dokaz. Doduše odnosi se opće ljudsko iskustvo neposredno na ono što se događa, na biće koje egzistira, ali faktična egzistencija, koja jest, pošto ona nije bila prije, pokazuje se upravo svojom faktičnošću kao 'moguća', tako da to ne treba posebnog dokaza. Tim se oslanja Božji dokaz na empirijski osigurani temelj. Ovaj (temelj) osigurava da se kod 'mogućnosti' radi o 'realnoj' (mogućnosti). Škot, dakle, ne polazi od pojmova i a priori, nego 'aposteriorno' (usp. o tom E. Gilson: Johannes Duns Scotus, Dusseldorf 1159, str. 137 i dalje). Škot opravdava osobito polazište prvog suda kod 'mogućeg'. Pri tom ne osporava nikako da upravo tako dobro može započeti kod čina, dakle, kod stvarnog, i da se na toj razini može argumentirati. Očito se tako dolazi pokazivanju naravi koja tvori, i smije se dopuniti da se na ovaj način može vrlo dobro izvesti dokaz za egzistenciju prvog tvornog uzroka, dakle, Boga. Dalje se smije pretpostaviti da Škot pretpostavlja sudove o stvarnom, jer se zaista od bitka može zaključiti na mogući bitak, što se ne može obrnuti.

204

Komentar 9-10 Naprotiv, polazište kod stvarnog ima nedostatak jer se mora osloniti na kontingentne sudove, tj. na takve koji svoj dokaz imaju samo u faktičnoj egzistenciji onoga, o čemu govore. Također pretpostavke i razlozi, polazeći od ovog polazišta, mogu se pokazati samo kao faktički. Vraća li se pak na razinu mogućeg, koje se može dosegnuti neposredno polazeći od faktično pokazanog, tada se uzdiže odnose i uvjete, koji pripadaju biću, neovisno o faktičnoj egzistenciji. Ono moguće kao takvo je nužno (possibile necessarium). Također otvarajuće pretpostavke i razlozi su 'nužno moguće' i mogu se izreći u nužnim sudovima. Tek ako na ovom putu uspije pokazivanje Božje egzistencije, ovu se može uvidjeti kao nužnu i time spoznatu autentično znanstveno. Ovdje se smije Škota interpretirati tako da on zaključak od kontingentnog na nužno kao njegovu pretpostavku smatra samo tada legitimnim, ako se samu kontingenciju poima kao stalno ostajuću svojstvenost i time kao karakteristiku naravi. Stvarni bitak, čin, razumijeva se kao faktičnost, i tada ne daje u stvari za argumentaciju ništa osim prvog pristupa carstvu 'nužne mogućnosti' za ljudsko spoznavanje, koje je samo vezano faktički i na faktičko iskustvo svijeta. Za Škota, prema tome, put od stvarnog preko mogućeg prema Božjoj egzistenciji, koja se ipak ponovno pokazuje kao faktičko-stvarna, nije nikakav zaobilazni put. Jer samo na ovom putu preko naravi kao štostvenog postojanja postoji šansa da se pokaže egzistenciju kao karakteristiku Božje naravi. Ovdje ne mogu više nikakvi uvjeti faktički igrati ulogu, nego isključivo takvi koji općenito vrijede za biće jednostavno kao štostveno postojanje. Zato se može reći da se tek tako odvija misaoni tijek na razini bića, tj. metafizike. Drugi korak misaonog tijeka sastoji se u pokazivanju da postoji jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti. 'Jednostavno prvo' znači da ono nije niti tvorivo niti ovisno u svojoj sposobnosti tvorenja o drugom. Dokaz se temelji na tome da je disjunkcija potpuna između 'jednostavno prvo' i 'tvorivo od drugog ili sposobno tvoriti snagom drugog'. Ako se onom koje je sposobno tvoriti osporava da je ono jednostavno Prvo, tad ono mora pasti pod drugu alterna-

205

Komentar 9-10 tivu, i ako se niječe ovo nijekanje, tada se prihvaća tvrdnju da je ono jednostavno Prvo. Pretpostavka, da je svako koje je sposobno tvoriti ovisno u smislu druge alternative, pokazuje se sada kao neodrživa. Svako koje je sposobno tvoriti bi pretpostavljalo neko drugo o kojem ovisi, ovo bi opet pretpostavljalo neko treće i tako dalje u beskonačnost. Takvo uspinjanje u beskonačno, pri kojem bi se kod svakog stupnja srelo još neko ranije (biće), ipak je nemoguće. Ono potrebuje uporište kod 'Prvog', koje samo nije više ovisno. Također izlaz nije moguć ako se sklop tvorne uzročnosti konstruira takoreći u liku kruga, na takav način da bi Prvo ovisilo o članu uzročnog lanca, koji kao cjelina ponovno ovisi o njemu (Prvom). Tada bi ono (Prvo) zaista bilo, iako na posredovan način, uzrok samoga sebe, i to je već isključeno po sudu 2 drugog poglavlja. Princip, o kojem ovisi izneseni dokaz, jest nemogućnost beskonačnog 'uspinjanja' (obično se govori o 'regressus in infinitum', katkad o 'progressus' i 'processus', čini se da Škot hoće potcrtati pravac na ranije kao Više'). U slijedećem se precizira ovaj princip i brižno osigurava. Povod za to daje prigovor da se beskonačni niz kod generacijskog slijeda bića, koja se razmnožavaju rađanjem, može misliti bez protuslovlja. Stvarni smisao prigovora može se pojasniti ovako: sva živa bića, čijoj naravi pripada nastajanje rađanjem i ograničeno vrijeme života, stoje u generacijskom slijedu u kojem svaki član ima svoga proizvoditelja. Kod svakog člana može se tako navesti raniji (član). Ide li se tako nizom u pravcu na dotično ranije, dakle u 'uspinjanju', tada nije vidljiv nikakav razlog zašto se bilo kada treba udariti na član kojemu unutar niza ne prethodi više nijedan raniji (član). Po svojoj biti 'prvo' živo biće, koje ne može imati nikakva proizvoditelja, ne postoji (što ne isključuje da faktički prvo može postojati). Svakako generacijski slijed nije po samom sebi ograničiv. — Upravo tako stoji to ako se pita o mogućem broju individuuma u jednoj vrsti: u njihovoj biti ne može se naći nikakav razlog zašto ovaj broj mora biti ograničen. Jedino bi faktička ograničenost mogla doći u pitanje, otprilike jer je faktički svijet ograničenog tra206

Komentar 9-10 janja. Pretpostavi li se ipak s Aristotelom neograničeno trajanje svijeta ('aeternitas mundi'), tada postoji sukcesivna beskonačnost generacijskog slijeda i individuuma kod bića koja se razmnožavaju rađanjem. Ona su 'Drugo', i kad se 'Prvo' u nizu ne bi moglo navesti. Ova se nauka nalazi kod Aristotela (usp. posebno, De gener. et corr. II, c. 10—11), prihvaćaju je Avicena i Averoes. Škot se poziva na 'philosophantes': time skolastičari označuju katkad kršćanske mislioce, koji se bave filozofijom, ali ne smiju naći u filozofiji svoje završno razumijevanje svijeta, kao poganski 'filozofi' antike i islama. U stvari nalazimo u latinskom aristotelizmu 13. stoljeća zastupljenom nauku o bitnoj neograničenosti generacijskog slijeda, tako kod Sigera od Brabanta (usp. njegovo djelo, De aetemitate mundi, q. 1; ed. Mandonnet, Bd. II, Louvain 1908, str. 132 i dalje), ali također i kod Tome Akvinskog (usp. npr. Summa riieol. I, 46, 2c i ad 7); faktička ograničenost se priznaje iz teoloških razloga, ukoliko je svijet stvoren od Boga vremenski ograničen. Škot upućuje ipak s pravom na to da se samo 'prigodno' poredani nizovi prihvaćaju kao beskonačni (po mogućnosti). Toma Akvinski navodi kao primjer da obrtnik radi s mnoštvom čekića, jer se jedan za drugim razbija. Za pojedini čekić to je 'prigodno' da se drugi rabe 'ranije', za proces proizvođenja je to 'prigodno' da se rabi mnoštvo čekića — njihov broj je samo faktički ograničen. Upravo tako je to 'prigodno' za živo biće na kojem mjestu generacijskog slijeda stoji, i za vrstu je to 'prigodno' u koliko mnogo individuuma je reprezentirana. Upravo je to također Avicenin pogled. Škot započinje svoje vlastito objašnjenje s dvostrukim razlikovanjem, čije prvo — razlikovanje 'istinskih' i 'prigodnih' uzroka — je već kod 4. suda trećeg poglavlja (1. dokaz) susretnuto (usp. K 11). Tamo stoji u pitanju na koji način uzrok pogađa svoje prouzročeno. Ipak se ovdje radi o tome kako uzroci stoje jedan prema drugom, koji su sudjelovatelji na određenom proizvođenju. Utoliko je govor o poredanim uzrocima, i razlika između 'istinski' i 'prigodni' pogađa upravo ovu poredanost uzroka međusobno. Razlika se sastoji sada u trima pogledima koji se mogu pojasniti na primjeru obrtnika, koji rabi više čekića jedan za drugim: 207

Komentar 9-10 1. Bitno su jedno prema drugom poredani čekić i ruka koja ga pokreće, jer tvorenje, uzrokovanje koje potječe od čekića, ovisi o kretanju ruke. U nizu čekića, koji se koriste jedan nakon drugog, postoji doduše također ovisnost, ukoliko onaj, koji slijedi poslije, uvijek tek tada nastupa kada je prethodni razbijen. Ali ona (ovisnost) se tiče samo upotrebe, ne uzročnosti. Upravo tako ovisi sin o očevu proizvođenju, ali njegova vlastita snaga rođenja — njegova uzročnost - ne ovisi o (dalje postojećoj) rađalačkoj snazi oca. 2. Bitna ovisnost postoji samo između uzročnosti koje stoje na različitoj razini (Toma Akvinski govori o različitim "gradus", stupnjevima, Škot daje prednost općenitijem izrazu "ratio", bitna određenost ili poredak). Ova različitost postoji između ruke i čekića, dok svi čekići — kao i svi članovi generacijskog slijeda — stoje na jednoj te istoj razini. S gledišta bitnog poretka dostatan je jedan faktor koji zaposjeda ovu razinu. 3. Kada postoji ovisnost s obzirom na uzročnost, tada je potrebna — kao kod čekića i ruke — istovremenost tvorenja uzroka, inače se ne bi moglo dogoditi prouzročenje. Očito to nije potrebno kod prigodno poredanih uzroka. Nakon ovog pojmovnog pojašnjenja postavlja Škot tri suda o beskonačnosti uzročnih nizova, koji osporavaju te nizove. Oni se dokazuju u trima slijedećim ulomcima. Prvi sud (A) tvrdi nemogućnost beskonačnog niza bitno poredanih uzroka. Zato se donosi pet dokaza, svi imaju uvod s 'tum', svi oni daju jednu 'reductio ad absurdum'. Prihvaćanje beskonačnosti vodi izvodima (zaključcima) koji stoje u protuslovlju s polazištem. Pri tome je odlučujuće da se u beskonačnom uzročnom nizu ne može istaknuti nijednog člana kao 'prvog', tj. kao onog koji neovisno tvori. Štoviše, svi su članovi ovisni. Iz toga proizlazi sada slijedeće: 1. Kada su svi članovi ovisni, a ne postoji nikakav neovisni uzrok, tada je barem jedno ovisno o samom sebi. Iz toga tako ponovno proizlazi krug, koji je već gore bio otklonjen. Nužno se zato mora pretpostaviti neovisni uzrok koji ne stoji unutar niza.

208

Komentar 9-10 2. Nužna istovremenost svih uzroka zahtijeva prihvaćanje aktualno beskonačnog broja, što nijedan filozof ne gleda kao moguće. — Škot smatra nepotrebnim da diskutira o pojmu 'aktualno beskonačnog'. Taj pojam stoji u suprotnosti spram pojma 'potencijalno beskonačnog', onako kako to predstavlja niz prirodnih brojeva. Budući da se svakom broju može napraviti jedan 'koji slijedi nakon njega', tada niz nije ograničiv, nego je 'moguće' neograničen (na takav je način također potencijalno beskonačan generacijski slijed ili broj individuuma u jednoj vrsti). Misliti takav niz kao 'aktualan', dakle sve članove kao istovremeno stvarne, to bi značilo prihvatiti jedno beskonačno koje bi moralo ipak istodobno biti odredivo brojevima, dakle ograničivo. Time bi proizašao protuslovan pojam. 3. Gdje ne postoji nikakvo prvo, nikakav princip, kojim se mjeri ono 'ranije' i 'kasnije', tada ovi pojmovi gube svoj 'bitni' smisao. Prihvaćanje protuslovi pojmu bitnog poretka. 4. Ovisnost znači nepotpunost. Raniji bitak označuje viši stupanj savršenosti. Beskonačno ranije mora biti beskonačno savršeno i time ono isključuje ovisnost. 5. Već je u II. poglavlju (sud 8; usp. K 15) bio govor o tome da sposobnost tvorenja ne znači nesavršenost, ona je 'perfeetio simpliciter'. Zato mora biti mogućom savršena, tj. neovisna i jednostavno prva sposobnost tvorenja. Polazište, koje dopušta samo ovisne i time nesavršene uzroke, ne daje nikakva prostora toj mogućnosti. - Škot smatra dostatnim već pokazivanje mogućnosti prvog tvornog uzroka. On se time izlaže prigovoru da pokazivanje mogućnosti još ne dokazuje nemogućnost suprotnosti, na što bi ovdje ipak došlo. Čini se da argumentacija ne vodi cilju, da je barem nepotpuna. Zbog toga Škot upućuje na četvrti sud poglavlja, gdje će se istaknuti da mogućnost prvog uzroka uključuje njegovu egzistenciju. Time se isključuje suprotna pozicija i istodobno se pokazuje da se činjenično dolazi do dokaza za mogućnost prvog. Ovdje treba podsjetiti da je sveukupna argumentacija postavljena na razinu mogućnosti, i ova mogućnost nije mogućnost 'logički izgradivog', nego mogućnost 'bića u štostvenom smislu' ili

209

-Komentar 21-22mogućnost 'naravi'. Pokazati mogućnost, znači, dakle, pokazati strukture štostva ili naravi bića, koje su neovisne o faktičnoj egzistenciji i time su nužno, dakle, uvjeti faktične egzistencije. Ako se pokaže mogućnost savršenog uzroka i time prvog uzroka kao pripadnog prvoj naravi bića - što se događa u petom dokazu suda A — tada postaje nemogućom svaka pretpostavka koja isključuje ovu mogućnost. Ona 'protuslovi bićevitosti' (contradicit entitati), kako to Škot izražava kod četvrtog suda. Dakako tek postaje kod četvrtog suda posve jasno da je takav odnos ovdje prisutan (usp. K 33). 30

Drugi sud (B) osporava da kod prigodno poredanih uzroka može biti govora o beskonačnosti, jer se oni (prigodno poredani) moraju odnositi na bitno poredane (uzroke). Prigodno poredani nizovi uzroka su karakterizirani: (vremenskim) jedno poslije drugog, neovisnošću članova jednog o drugom upravo u prouzročenju, napokon po 'difformitas', što znači različitost forme i dakle (u onom jedno poslije drugog) promjenu forme. Po svojoj bitnoj određenosti (kao uzroci) oni su jednako poredani ('unius rationis'), nalaze se, dakle, na istoj razini. Ali ova cijela razina može imati postojanje samo ako se odnosi na nešto takvo što ima trajnost po samom sebi. Ona je tako reći usmjerena na vertikalu bitnog poretka, koja joj daje uporište, i ova bitna ovisnost vrijedi za svakog člana niza. Ovaj je odnos vidljiv na primjeru obrtnika koji koristi mnoge čekiće jedan nakon drugoga.

31

Treći sud (C) uzima slučaj da se postojanje bitnog poretka niječe (sud B je to pretpostavio). Posvemašnja određenost beskonačnog uzročnog niza, koja se zahtijeva prihvaćanjem bitnog poretka, sada se osporava. Mora se dakle udariti na neovisne tvorne uzroke, barem na jedan, i time na jedan (ili više) prvi(h). Ali, ako se prihvati posvemašnja ovisnost svih uzroka, tada se protuslovi vlastitom polazištu: proizašla bi neovisnost prigodno poredanih uzroka, za koje bi vrijedilo pokazivanje iz suda B, koje pokazuje njihovu ovisnost o bitno poredanim uzrocima.

32

Kod trećeg suda ovog poglavlja mora se ponovno podsjetiti na to da Škot argumentira na razini mogućnosti. Samo faktički prvo koje je sposobno tvoriti moglo bi se bez protuslovlja misliti kao 210

Komentar 33 (možda) tvorivo. Ali što je u poretku mogućnosti jednostavno Prvo, ne može se misliti u jednom te istom poretku istodobno kao Drugo, dakle kao tvorivo ili ovisno. To bi protuslovilo priznatom polazištu. Ako biti prvog, koje je sposobno tvoriti (u poretku mogućnosti), protuslovi da bude tvorivo, tada time također otpadaju svi drugi načini prouzročivosti. Ovdje dolaze sudovi od 5 —9 drugog poglavlja kao noseći, u kojima je bila pokazana uzajamna uvjetovanost različitih načina prouzročenosti. Ne-tvorivo nije također ni na jedan drugi način prouzročivo. — Pojam 'neprouzročenog' će se tako odmah pokazati kao ključni pojam za dokaz Božje egzistencije. Dokaz četvrtog suda ostvaruje se sada prijelazom poretka mogućnosti u stvarnost, u aktualnu egzistenciju prvog koje je sposobno tvoriti, i to u dva koraka. Prvi korak ostaje još u poretku mogućnosti. Njegov je rezultat da je prvo koje je sposobno tvoriti neprouzročivo po trećem sudu, tako da ne može biti (nastati) od drugog. Ako ono uopće može biti - to znamo iz drugog suda — tada samo od samog sebe. Time je pokazano 'moći biti od samog sebe' kao bitna vlastitost prvog koje je sposobno tvoriti. To je pozitivna strana neprouzročivosti. Drugi korak ovisi sada o tome kako se razumijeva 'moći biti'. Kako on višestruko naglašava (usp. K 25, 26, 29 i kraj), ne radi se samo o pukoj misaonoj mogućnosti, nego o strukturama bića, koje mu pripadaju po njegovu štostvenom postojanju ili njegovoj naravi. Ovdje Škot još jednom ističe ovu razinu spram razine egzistencije, kontingentnog, faktičnog. Kod petog dokaza suda A (u dokazu drugog suda, usp. K 29) nije se moglo predvidjeti da se nije radilo o egzistenciji, što kod dokaza 1—4 — doslovno — nije bilo jasno. Ali se ove argumentacije trebaju razumjeti u smislu 'naravi i štostva i mogućnosti'. Upravo u tome sada dolazi istodobno do izražaja da se ne krećemo u carstvu slobodnolebdeće idealnosti. Pretvaranje kontingentnog iskaza o onom koje egzistira u nužni iskaz o njegovoj 'mogućoj' naravi događa se na tlu 'realnog', i istaknute strukture su stvarne strukture, i to upravo stvari koja se već na početku dokazala u neposrednom iskustvu egzistencije. 211

Komentar 33 Mogućnost i moći bit su 'realni', jer je odnos prema egzistenciji uvijek postojao ili, bolje, nikad nije napušten (što ne protuslovi neovisnosti ovih struktura o konkretnoj egzistenciji). Svakako se ovaj odnos (prema egzistenciji) ne može pozitivno izreći o poretku mogućnosti kao takvom, nego samo tako da se negira njegova negacija, dakle kao 'ne—protuslovlje' bitku ili 'bićevitosti' (entitas). A gdje ovo 'ne —protuslovlje' nije dokazano faktičnom egzistencijom, 'mogućnost' se može osigurati pokazivanjem da, od protuslovlja slobodna, povezanost postoji na razini mogućnosti s pokazanim. Istraživanje 'bitnog poretka' uopće, i ovdje poretka tvorne uzročnosti, služi pokazivanju takve povezanosti. Ako je, dakle, u takvoj povezanosti 'moguće' prvo koje je sposobno tvoriti, ako ono 'može biti', jer 'ne stoji u protuslovlju spram bićevitosti' (tako u 'dopuni'), tada je prisutna ovdje 'realna' mogućnost, čije iskustveno dokazivanje egzistencijom može biti doneseno na bilo kojem mjestu povezanosti. Za cijelu povezanost, uključujući Prvo, time je osiguran odnos s egzistencijom. Ali ako se egzistencija, gdje se ona iskusuje, pokazuje kao kontingentna faktičnost, koja ne pripada 'mogućem' već kao takvom, nego njemu tek pristupa (ili također ne), tada se ističe kod Prvog da njemu uopće ne može ništa pristupiti. Što njemu pripada, može njemu pripadati samo po samom sebi, i to vrijedi posebno za egzistenciju, na koju je ono kao 'moguće' bitno usmjereno. Time treba otkloniti besmisao kao da bi Prvo samom sebi, ako to nije, moglo pridodati egzistenciju — od ništa ne dolazi ništa — kao da bi neprouzročivo moglo prouzročiti samo sebe (što bi već protuslovilo njegovu pojmu): ono može biti samo ako već uvijek jest. Drugi korak dokaza je tako vodio do rezultata da egzistencija pripada mogućnosti i time naravi Prvog. Ovo isticanje Prvog kao Naravi ne može se donijeti, ako se Prvo pokazuje samo na razini faktične egzistencije. S tog polazišta može se ovom (Prvom) pripisati samo faktičnu egzistenciju. Možda se smije dodati, da pokušaji kršćanskih metafizičara da pokazanu faktičnu egzistenciju Prvog pokažu naknadno kao pripadnu biti, u očima Škotovim ne bi ništa drugo predstavljali nego naknadni povratak na razinu mo-

212

Komentar 33 gućeg, kojom je on sam stupao od početka. Ako se odbije ovaj povratak, tada se Prvo ne bi moglo misliti neovisno o faktičnoj egzistenciji, koju ono prvotno dokazuje. I ako se ono tada potvrđuje kao nužno, tada to prisiljava da se faktičnu povezanost u cjelini interpretira kao nužnu, na takav način da bi kontingencija otpala. Ako je posljednje rješenje (ono se može naći kod Arapa) neprihvatljivo, tada je prvo (rješenje) zaobilaznica, kojoj nedostaje znanstvena strogost. Škotovo rješenje ima prednost da utemeljuje kako nužnost bitka Prvog (koju izričito razvija peti sud poglavlja), tako i kontingenciju ovisnog, na istoj razini mogućnosti. Doslovan tekst dokaza ne treba uostalom nikakvo daljnje objašnjenje. 'Dopuna' ga varira samo utoliko ukoliko se još jedanput izričito otklanja puko 'faktički' Prvo. Nejasno ostaje naprotiv 'drugo' pojašnjenje suda, koje govori o 'nepodnošljivosti' nedostatka najviše mogućeg stupnja bitka u univerzumu. Ovdje se čini pridodatom misao stupnjevitog kozmosa, koji veže hijerarhijski shvaćeni svjetski poredak za najviše (biće). Tako shvaćen mogao bi sud malo uklapati u istraživanje sposobnosti tvorenja. Zaista se čini dobro time da se potcrta kako je govor o najvišoj mogućnosti bitka i da se stupnjeve pojmi kao stupnjeve bitnog poretka. Sud bi se dopustio tada uklopiti u argument koji bi se mogao konstruirati analogno iznesenom. Ali možda će Skot samo uputiti na 'razlog konvenijencije', s kojim se on ne poistovjećuje. Peti sud uvodi pojam koji podsjeća na Avicenu, jer je taj pojam središnji u njegovoj metafizici. On o Prvom tvrdi 'nužni bitak iz sebe'. Ovo se objašnjava kao nemogućnost ne biti. Budući da je do sada rečeno o Prvom samo da ono uvijek već egzistira, ovaj iskaz dodaje nešto novo. Imenuje pozitivno način bitka Prvog, koji je različit od kontingentno-faktične egzistencije. Škot podsjeća prije svega na odrednicu neprouzročivosti. Niti u uzroku, koji ono nema, niti u samom sebi, koje je već uvijek od samog sebe, ne može se naći razlog po kojem bi njemu bilo moguće ne biti. Dokaz može zbog toga postaviti samo pitanje je li biće, tako reći, izvan odnosa u kojem ono neprouzročivo stoji, ili 'pored' njega, moguće, čija bi egzistencija snagom svoje određene 213

Komentar 33 naravi (to znači ono 'pozitivno') isključivala egzistenciju neprouzročivog. Već bi mogućnost privacije (kao 'slijep' spram 'videći') bila dostatna, ali se mora raditi o određenom 'postavljivom' sadržaju (u drugom slučaju bi logički zakon bio stavljen izvan snage, po kojem od dvaju kontradiktornih sudova mora biti istinit uvijek jedan, zato se mora za suprotstavljeno prihvatiti postavljiv sadržaj). Oba time nisu 'istodobno moguća' i u tom su smislu nespojiva. Sada se može provesti dokaz kao 'reductio ad absurdum'. Pri tom su zamisliva dva slučaja: 1. Ono nespojivo je iz sebe. Tada se odmah upliće u protuslovlja: oboje imaju bitak od sebe prema polazištu, ali to protuslovi pretpostavci da je bitak jednog nespojiv s bitkom drugog. Ako se sada polazi od nespojivosti, tada bi se moralo na temelju iz—sebe — —bitka nespojivog isključiti ono neprouzročivo. Ali obrnuto vrijedi isti argument, tako da se uopće ne postiže nikakav rezultat. Pretpostavka se pokazuje besmislenom. 2. Ono nespojivo je od drugoga. Tada bi ono moralo od drugog primiti jači bitak nego što ga ono neprouzročivo posjeduje od samoga sebe. Ovisni bitak morao bi biti jači od neovisnog. Ovo očito protuslovlje pobija pretpostavku. Prema petom sudu još uvijek ne stoji čvrsto da bi se kod Prvog radilo samo o jednoj jedinoj naravi ili o možda više (naravi). Na ovo se pitanje odgovara u šestom sudu koji gradi na pokazivanju nužnosti bitka Prvog. Time je postignut prvi vrhunac poglavlja, jer je jedincatost prve naravi, koja je sada tema, bila označena na početku kao dokazni cilj poglavlja. Ključni položaj šestog suda, i također pojma nužnosti bitka koji nosi taj sud, također se potcrtava kasnije još posebno (usp. K 41. 46). Dokaz se ovdje ponovno izvodi kao 'reductio ad absurdum' i to — slično kao kod petog suda — iz pretpostavke da postoji više nego jedna narav, kojoj pripada nužnost bitka. Pri tom se mogu razlikovati dva niza argumentacije. U prvom se ispituje kako se može misliti odnos dviju takvih naravi jedne prema drugoj, u drugom (K 36) se istražuje njihov odnos prema univerzumu, ili, točnije, prema sveukupnosti ovisnog. 214

Komentar 33 Ako dvjema naravima treba u jednakoj mjeri pripadati nužnost bitka, tada je nužnost bitka sadržaj koji je njima zajednički, koji njima mora pripadati na temelju 'zajedničke naravi'. Osim toga moraju one tada pokazati vlastite određenosti, kojima se one razlikuju, koje, dakle, modificiraju zajednički nužni bitak. One tek posreduju 'posljednju' određenost i time stvarnost. Zajednička i razlikujuća narav ponašaju se jedna prema drugoj kao u logičkom području rod i (posljednja) razlika koja tvori vrstu. Razmisli li se o ovom polazištu, tada proizlazi slijedeće: 1. Zajednička narav je od manje aktualnosti, jer ona ne posreduje najposlije određeni bitak. Unatoč tome treba ona posredovati već 'nužni bitak', što je besmisleno. Razlikujućoj naravi, koja je kao najposlije određujuća od veće aktualnosti, ipak se ne može još jednom pripisati posredovanje nužnog bitka, jer je ona upravo utoliko razlikujuća ukoliko ona ne uključuje već štostveni sadržaj zajedničke naravi (upravo tako ne može razlika koja tvori vrstu uključivati sadržaj roda, ukoliko ona treba biti upravo razlikujuća). Ako se unatoč tome tako čini, onda nužni bitak može biti posredovan dva puta - što je isto tako nemoguće. Izraz 'formaliter' je ovdje interpretiran 'kao odrednica forme'. Ekvivalent 'formell' (ne 'formal'!) je preizlizan da dostatno naglasi izričitu pripadnost 'formi' kao određujući moment (u logičkom kao i u realnom području). 2. Zajednička narav kao takva nije dostatna da onom što je po njoj sukonstituirano posreduje bitak. Jer što je jedna narav definitivno, to je ona po onom najposlije određujućem. Ne može, dakle, nikako zajednička narav posredovati nužni bitak, koji je po svojoj biti dostatan iz sebe za bitak. Prihvati li se usprkos tome dostatnost već zajedničke naravi, prije pristupanja razlikujuće naravi, tada bi ona (zajednička narav) bila već u činu upravo bez razlika, i tada se više ne bi moglo navesti kako ipak ono razlikujuće treba pristupiti. Nužni bitak koji već egzistira ne može tek još steći 'bitak jednostavno' — što prema polazištu trebaju tek prinijeti razlikujuće naravi - jer je on (bitak) već jednostavan. Upravo tako je rod (ono zajedničko) 'bitak jed215

Komentar 33 nostavno', kada je došao u određenosti vrste do bitka, i također u odnosu prema ovoj (određenosti) nije više u 'moći biti' (ovaj posljednji sud nije nikako jasan, stvarnije iskaz osporiv, usp. slijedeći odlomak o 'Additio'). Na ovom mjestu ima više rukopisa (drugi rukopisi već kod petog suda) jedan dodatak (Additio quarta kod Miillera; jedan rukopis karakterizira taj dodatak kao 'Extra'), koji sadrži dvije misli koje vode dalje. Prije svega se otklanja prigovor iz nauka o Trojstvu: kod relacija, koje konstituiraju božanske osobe, ne radi se uopće o 'savršenijim' realnostima niti uopće o 'drugim', nego o biti, s kojom su one (osobe) štoviše identične na temelju beskonačnosti. Ne postoji nikakvo sastavljanje, nikakva vrsna razlika u beskonačnom. — Daljni prigovor tiče se nauke o 'bitku' roda u vrsti: iz iznesene nauke (da 'zajednička narav' nije dostatna za bitak jednostavno) moglo bi slijediti da čovjek nije prvotno po 'animalitas' —u 'animal', jer ono 'racionalno' nije još ovom imanentno. Prigovor se prema cijelom polazištu ne može prevladati upućivanjem na egzistenciju, dakle, na konkretno jedno s drugim (zajedništvo) stvarnih odrednica u aktualno-konkretnoj stvari. - Odgovor na ovaj prigovor upućuje prije svega na to da kod Neovisnog, kojemu pripada po sebi najsavršeniji njemu mogući bitak, ne može više pristupiti nikakva druga određenost. Zato je ono nedjeljivo (i nerazlikovljivo). Kod Ovisnog je to drukčije. Tako rod ovisi o vrsti s obzirom na svoj tako-bitak (tale esse) i ima najsavršeniji njemu mogući 'bitak jednostavno' samo u vrsti, čiji je on dio. Ali kao takav je on 'kasnije prouzročeno' ili krajnje 'istovremeno' s razlikom (kako je to slučaj također kod materije i forme), nikako 'ranije'. Odlučujuća točka argumenta - da naime ono zajedničko nije već 'ranije' dostatno za 'bitak' - tako se čuva, svakako na diferenciraniji način nego u nejasnom posljednjem sudu glavnog teksta. Glavnom dokazu, koji je time završen, dodaje se još daljnji argument, koji se nalazi u istoj liniji. Polazi se od toga da razlikujuće određenosti forme, koje pristupaju rodu i ovaj dijele na vrste, ne mogu stajati na istoj razini (različite vrste stoje jedna prema 216

Komentar 33 drugoj kao brojevi). Bitak, koji one posreduju, mora zato kod jednog biti savršeniji nego kod drugog. To protuslovi pokazanoj konstataciji da nijedan ne može biti savršeniji od 'nužnog bitka iz sebe'. Pojedini rukopisi imaju ovdje ponovno jedan dodatak (Additio decima kod Miillera), koji formulira samo prigovore: Kako je u 'mogućem' poredak dat prema 'intenzivnoj savršenosti', zajednička 'mogućnost' nije, dakle, raščlanjena po pristupajućim 'razlikama', nego po onom više ili manje unutar jedne te iste određenosti (otprilike unutar 'mudrosti' može biti više ili manje, a da nešto drugo ne pristupi, radi se o povećanju intenziteta uvijek iste određenosti, dakle, o 'modusu'), tako bi se mogla također o nužnom bitku tvrditi mogućnost takvog poretka. Dalje se pokazuje protukretanje savršenosti i nužnog bitka, ako se promatra odnos materije i forme usmjerene na materiju: posljednja je savršenija, ali prolazna, prva je trajna, dakle, 'nužnija'. Naposljetku se može kod nužnih sudova — kao kod prvih principa — promatrati poredak, koji se ravna prema 'savršenosti nužnosti'. - Kako se vidi, prigovorima se ne osporava vrijednost argumenta za slučaj da razlike pristupe nužnom bitku kao određenosti forme. Budući da se samo o ovom (slučaju) raspravlja, mogu ostati neuzetim u obzir. Prvi niz argumentacije je istražio polazišta dviju nužnih naravi s obzirom na to kako se oblikuje odnos zajedničkog i razlikujućeg. Problematika i pojmovnost odgovaraju općoj nauci o ontološkoj konstituciji bića, koja se određuje odnosima forme, akta i potencije te shvaća pojmovima roda, vrste i razlike. Drugi niz argumentacije stoji pod gledištem bitnog poretka ovisnosti, kojim se naravi koje stoje u njemu shvaćaju zajedno u uređenom (poredanom) 'univerzumu'. Pri tome je pogled usmjeren na univerzum, koji je naš svijet i koji razumijevamo kao jedinstvo, koje se događa poretkom (redanjem) dijelova jednog prema drugom. Između obiju naravi, koje su prihvaćene kao 'bitno nužne iz sebe', ne postoji, razumije se po sebi, nikakva ovisnost bitka i time nikakav bitni poredak. Iz toga slijedi da jedna od njih ne može pri217

Komentar 33 padati ovom našem univerzumu. Općenitije se može kazati da obje ne mogu istodobno pripadati jednom te istom univerzumu. Prigovor da bi obje mogle ipak istodobno stajati u poretku prvenstva prema (ovisnim) dijelovima univerzuma, a da time jedinstvo ne bi bilo prevladano, smio bi imati kao realni razlog aristotelovsko prihvaćanje množine 'inteligencija' (usp. Met. XII, cap. 8), koje su neovisne jedna o drugoj. Ova je nauka igrala ulogu već kod petog suda drugog poglavlja (usp. K 46—47). Pobijanje prigovora polazi ovdje od toga da između obiju 'nužnih' naravi ne može postojati poredak prvenstva. Nužni bitak ne trpi nikakvo stupnjevanje i tako one nisu usmjerene jedna na drugu. Univerzum je sada jedan po jednom poretku i ovom pripada ono Prvo. Također za poredak prvenstva vrijedi: ako se misli narav, koja je po poredanosti poslije, kao usmjerenu na dva 'Prva', tada se dobiva dva odnosa, tu postoje dvije odnosne točke, i tako se dobiva dva poretka, i prema tome dva univerzuma. Ako se hoće zadržati jedinstvo univerzuma, tada se mora iz njega isključiti jedno od dva Prva. Time je prigovor pobijen. Argumentacija prethodnog odlomka nastavlja se ovdje, ali se sada tako reći obrće perspektiva: pita se bi li se moglo utemeljiti osporavanu pretpostavku polazeći od univerzuma. Dokazni se teret tako potiskuje fiktivnom protivniku i istodobno se od njega zahtijeva da se podloži pravilima 'utemeljujućeg postupka' (rationabiliter procedere). U ovom jednostavnom izrazu krije se zahtjev, koji se ne može diskutirati, za kritičkom racionalnošću, za znanstvenošću. Kako se Škot već u 15. sudu drugog poglavlja (usp. K 21) poziva na 'princip ekonomije' kao prvo pravilo metodički osiguranog postupka, koji zahtijeva za svaku pretpostavku 'nužnost', tj. prisilne razloge. Što to konkretno znači, naime u postojećem sklopu dokaza prve naravi, izlaže se na način koji potvrđuje gore datu interpretaciju u četvrtom sudu. Ishodišna osnova je 'očito biće', koje, dakle, ne treba nikakav daljnji dokaz. Ovdje ima mjesto ono što se može shvatiti u neposrednom iskustvu. Sve drugo može se kao 'bićevitost' utemeljiti samo tako da se pokaže njegova pripad218

Komentar 33 nost poretku, po kojem se stoji u povezanosti s 'očitim bićem'. Tako je 'nužni bitak' dostignut preko 'neprouzročivog' i 'prvo prouzrokujuće' od 'prouzročenog', s kojim smo upoznati po neposrednom iskustvu. I u ovom sklopu s neposredno dokazanim nalazi se njegov metodički osigurani dokaz. Škot naglašava time izričito ono što bi se moglo nazvati 'aposteriornim' karakterom njegova Božjeg dokaza: nikad napuštena povratna vezanost mišljenja na iskustvenu osnovu, koja jamči 'realnost' spekulacije, njezinu usmjerenost na egzistenciju. Osporena pretpostavka dviju bitno nužnih naravi mora biti utemeljena adekvatno ovim metodičkim načelima pokazivanjem odnosa prema neposredno iskustvenom području prouzročivog. Budući da se tamo ne može naći nikakav razlog, pretpostavka postaje neodrživom: ona je nedopustiva "u utemeljujućem postupku", dakle, nekritična i neznanstvena. Dodatno upućuje Škot na to da se ona pokazuje također još nemogućom kod petnaestog suda. Ali ovo upućivanje nije potrebno za uvjerljivost argumenta. Sa šestim sudom je završeno pokazivanje jedincatosti prve naravi u poretku tvorne uzročnosti. Isti tijek dokazivanja treba sada provesti za poredak ciljne uzročnosti i za poredak prvenstva. Svakako će se moći kazati da izlaganja kod 5. i 6. suda ne slijede više specifičnu liniju tvorne uzročnosti. Njihova je osnova razumijevanje "Prvog", tako da se ona ne trebaju ponavljati za oba druga bitna poretka. Neka bude primjećeno da Ordinatio donosi odgovarajuće tekstove tek pošto je pokazana, za poredak ciljne uzročnosti i prvenstva, egzistencija Prvog. Ona naglašava, dakle, konvergenciju linija, dok postojeća obrada omogućuje da posljedica uspinjanja ka "nužnom bitku" jasnije istupi već u jednom poretku. Dokaz prve naravi u poretku ciljne uzročnosti započinje kod "onog koje je ciljem odredivo". Ali ono ne treba više iskustvenog dokaza, kako je isporučen kod prvog suda za konstataciju tvorivog, jer biti tvoren prema 4. sudu drugog poglavlja pretpostavlja određenost ciljem. Škot, dakle, može odmah na početku argumentirati polazeći od bitnog poretka i zato se njemu čini "očitijom" sigurnost polazišta, nego što je bila kod prvog suda. 219

-Komentar 21-22Strukturalna podudarnost dvaju bitnih poredaka vanjske uzročnosti dopušta Škotu da u 7.-10. suda jednostavno ponovi doslovni tekst od prvog do četvrtog suda, s odgovarajućim izrazima iz područja ciljne uzročnosti. Ponavljanje dokaza nijedanput nije potrebno, jer čitatelj odmah uviđa njihovupretvorivost. Pet dokaza od 8. suda su naravno dokazi kod suda A (u dokazu drugog suda). 39

U sudu (11 — 14) obrađuje se poredak prvenstva na isti način. Pokušaj se događa sada s odnosom na poredak ciljne uzročnosti, ukoliko prema 16. sudu donjeg poglavlja ciljna uzročnost ima kao posljedicu nadiđenost. Kod osmog suda - kod pokazivanja mogućnosti Prvog po savršenosti — podsjeća se samo kratko na postojanje 'niza' poredanog po stupnju. Dostatno je upućivanje na aristotelovsku nauku da se forme ponašaju jedna prema drugoj kao brojevi. Kod 13. suda, koji pokazuje neprouzročivost Najvišeg, nalazi se poseban dokaz za njegovu netvorivost. Povod bi smio biti da u prigodnom poretku tvorne uzročnosti ono što je na višem stupnju može biti prouzročeno od jednog takvog koje je na nižem stupnju (bolesni otac može imati zdravog sina). Zato se to odnosi na sud B (u dokazu drugog suda) koji izlaže nužnost vezanja prigodnog poretka na bitni. Uostalom čitatelj je ponovno u položaju da iznesene dokaze u sudu (1—4) pretvori bez poteškoća.

40

Petnaesti sud izvlači sada sumu iz do sada izloženog. On tvrdi da prvost pokazana svaki put pojedinačno za tri poretka pripada jednoj te istoj jedinoj, aktualno egzistirajućoj naravi. S pravom se može reći da ovaj sud sadrži 'prinos' poglavlja, jer što on izriče, bilo je na početku poglavlja navedeno kao cilj dokaza. Dokaz se oslanja na šesti sud da 'nužni bitak iz sebe' može pripadati samo jednoj jedinoj naravi. Da u svakom od triju poredaka 'nužni bitak iz sebe' pripada prvoj naravi, slijedi iz neprouzročivosti, koja je svaki put pokazana u trećem, devetom i trinaestom sudu. Kako iz nje slijedi 'nužni bitak iz sebe', pokazuje peti sud. Tada proizlazi da su sve tri prvosti imanentne jednoj naravi. To znači također: ako je o jednoj prvosti pokazano da je ona imanentna jednoj naravi, tada slijedi bez daljnjega da ova narav posjeduje također dotične druge prvosti. Ona egzistirajuća narav, kojoj 220

-Komentar 21-22je prvost aktualno imanentna, jest jedna te ista za sva tri poretka. Ona je taj jedan 'nužni bitak'. (Kod ovog tumačenja dio rečenice koji počinje sa 'cui etiam' nije usmjeren na prethodno, kao u dosadašnjim tekstovima nego je shvaćen kao samostalan. U drugom slučaju smjele bi proizaći veće interpretacijske teškoće). Petnaesti sud je kompleksna tvorevina, u kojoj je sažeto više 41 sudova, koji se mogu ponovno izdvojiti. Oni su, dakle, 'virtualno' — doslovno 'po snazi'— sadržani u njemu. Najprije on sadrži tvrdnju da u svakom od triju poredaka može uvijek biti prva samo jedna narav. To daje tri suda. Dalje, on izriče identitet trostruko prve naravi. To daje ponovno tri suda, ako se svaka od triju prvosti stavlja izričito u odnos sa svakom drugom. Kako se vidi, ovi sudovi ne donose ništa novo, što ne bi bilo već rečeno. Ali oni su u petnaestom sudu dokazani jedino na temelju šestog suda, dakle 'nužnog bitka iz sebe', i ma koliko je ovaj dokaz prisilan i preporučuje se svojom jednostavnošću — tako reći metafizičkom elegancijom — ipak je ova osnova sadržajno uska. Čini se zato smislenim tražiti šire dokazne temelje - logički govoreći, gornje premise - koji su 'svojstveni' pojedinim sudovima, koji, dakle, izražavaju posebno značenje svake pojedine prvosti i vladajućeg odnosa jedne prema drugoj. Radi se, dakle, o sadržajnom punjenju našeg razumijevanja jedne prve naravi. To je zadaća ostatka poglavlja. Pri tome se mora pogled upraviti prvenstveno na osnovu, gdje su sadržaji poredaka i prvosti pokazani, dakle, na poslije poredano i ovisno. Ovaj pravac gledanja utvrđuje se u 16. sudu, koji se stavlja kao prethodnik obradi dvaput triju sudova. Ovi se izrađuju u 17. i 18. sudu. Završni devetnaesti sud sažima u cjelini još jedanput nauku o odnosu Prvog prema onom što je poslije poredano. Šesnaesti sud utemeljuje općenito načelo, koje je već primijenjeno u drugom nizu argumentacije kod šestog suda (usp.K 36), koje se također nalazi u temelju prvog dokaza 17. suda (usp.K 43). Kako bitni pojam 'potpunog uzroka' isključuje da više nego jedan uzrok (više uzroka) mogu biti 'potpuni', tako bitni pojam 'potpune ovisnosti' isključuje da postoje više nego jedna takva 221

42

-Komentar 21-22ovisnost (više ovisnosti). Otklanjanje ovog suda vodi apsurdnim posljedicama. Tvrdnja i dokaz zahtijevaju prije svega važenje samo za određeni 'rod' uzročnosti. Ne isključuju da potpuna ovisnost u jednom rodu dopušta drugovrsnu ovisnost u drugom rodu. Usprkos tome može se vidjeti da odnos tvorne i ciljne uzročnosti usmjeruje ova dva 'roda' jedan prema drugom na takav način da se kod njih odaje samo jedna ovisnost. 43

Sedamnaesti sud treba donijeti tri prva suda o jedinstvu prve naravi (iz 15. suda). On izričito govori prije svega o dvama porecima vanjske uzročnosti, poredak prvenstva tek se imenuje u 4. argumentu. O vanjskoj uzročnosti, koja je u pitanju, treba dalje važiti d a j e ona 'unius rationis'. To se neće prevesti sa 'istog smislenog ili bitnog sadržaja', jer je ovaj (sadržaj) zaista različit kod ciljne i tvorne uzročnosti. Što je mišljeno, smjelo bi postati jasno na koncu argumenta. Radi se o utemeljujućem sklopu, po kojem je naš univerzum, naš svijet jedno jedinstvo, i u kojem zajedno tvore (djeluju) obje uzročnosti. Glavni se argument oslanja na 16. sud, prema kojem kod istog ovisnog — dakle u našem jednom svijetu - ne mogu postojati dvije ovisnosti, ukoliko je zahtijevan jedan jedini utemeljujući sklop. Ali ako postoji u svakiput različitom ovisnom svakiput druga ovisnost, tada postoji više univerzuma, koji jedan prema drugom ne stoje ni u kakvu poretku. Naš jedan univerzum zahtijeva jedinstvo poretka. Kao univerzum ima on u jednom najvišem cilju razlog svoga 'dobrog bitka', kako se to može čitati već kod Aristotela. Besmisleno je povrh toga izmišljati šire svjetove. To su neutemeljene fikcije koje (po principu ekonomije) nisu dostojne diskusije. Izvođenje misli podsjeća na 2. niz argumentacije kod 6. suda (usp.K 36 i 37). Ovdje kao i tamo izlazi na vidjelo konkretna ishodišna osnova skotističkog mišljenja, koje omogućuje čitatelju da lako zaboravi apstraktnu argumentaciju.

44

Slijedeći argumenti se uvode kao "dokazi vjerojatnosti". To su takvi argumenti koji se oslanjaju na plauzibilne, zaista i uvjerljive,

222

Komentar 33 ali ne nužno uvjerljive (prisilne) razloge. U temelju ovdje iznesenih argumenata nalazi se pretpostavka da imamo posla s jednim univerzumom, koji je u cjelini određen bitnim poretkom. Univerzum se predočava kao stupnjeviti kozmos, čija se izgradnja može predstaviti kao piramida. Smjet će se reći da ovaj metafizički cjeloviti pogled svijeta nije potpuno razvijen u postojećem traktatu. Ukoliko Škot ipak tvrdi samo vjerojatnost za argumente, koje on iz toga uzima, neće se smatrati nelegitimnim njegovo pozivanje na općenito poznatu 'sliku svijeta'. Kod piramidalno stupnjevanog svijeta vodi 'uspinjanje' u bitnom poretku uvijek manjem broju principa dok napokon ne dođe u jednom (principu) do uporišta. Čim je, nadalje, jedan uzrok više stupnjevan, to se njegova tvornost tiče širih područja, dok se napokon ne dođe do najvišeg uzroka s obuhvatnom tvornošću (djelatnošću). Nadalje je svaka razlika naravi jedna takva (razlika) stupnja savršenosti, tako da svaka narav zauzima stupanj za sebe, kako to čine brojevi. Tek zaista tada može prvi stupanj biti zauzet samo od jedne jedine naravi najvišeg ranga. Upravo se ovaj argument čini Škotu potpuno uvjerljivim - ako se naime postavlja pretpostavka jednog univerzuma. 'Cilj', o kojem je govor u slijedećem argumentu, ne bi smio biti mišljen u smislu ciljne uzročnosti. Štoviše, mišljen je predmet, na koji se usmjerava težnja, zahtjev, ljubav, i on čini smislenim ove čine, ukoliko oni u njemu 'dolaze do mira' (smiruju se). Ne može se misliti jedinstvo univerzuma, ukoliko mnoštvo ovih na smisao usmjerenih čina ne može biti usmjereno na jedinstveno središte smisla, dakle na 'posljednji cilj'. Ovaj može opet predmetno usmjerenu težnju 'dovesti do mira' samo tada ako on sam ima predmetni karakter, dakle, ako je 'narav'. - Vidljivo je da ovaj argument ima mnoštvo pretpostavki. Da se njih razvije, bio bi potreban opsežni traktat. Isto vrijedi također za slijedeći argument. Ali, neka bude naglašeno da u oba slučaja nisu potrebne specifično skotističke pretpostavke, nego takve koje su općenito priznate u vrijeme skolastike. Posljednji argument polazi od misli da stupnjeviti kozmos zahtijeva najsavršeniju narav. Ova se misao može održati bez pro223

Komentar 33 tuslovlja samo ako postoji jedna narav, koja virtualno u sebi sadrži savršenosti svih drugih naravi. Samo tako je jedinstvo univerzuma zajamčeno. — 'Virtualno' (doslovno: po snazi) biti sadržan može se dalje pojasniti na slici stupnjeva: najviši stupanj sadrži u sebi visine svih nižih stupnjeva, koje su zaista već uvijek supostavljene od najvišeg stupnja. I tko ima snage da dostigne najviši stupanj, njegova snaga 'sadrži' postizanje svih stupnjeva. Svi ovi argumenti smjeraju na pokazivanje da mnogostruke linije koje vode jednom Prvom u univerzumu, vode polazištu ovog Prvog kao jedne naravi, pri čemu treba istaknuti kako 'jedno' tako i 'narav'. Doduše postoje mnogostruke prvosti koje se svakiput mogu pokazati za sebe, ali jer one pripadaju uvijek jednoj naravi, koja kao narav stoji na vrhu, to je uvijek samo jedna, ona ista narav kojoj pripadaju sve prvosti. Osamnaesti sud treba sada utemeljiti sudove o 'identitetu' prve naravi, kako je to najavljeno kod 15. suda. U razlici prema postavljanju cilja 17. suda treba se sada pokazati da pripadnost jedne prvosti jednoj naravi povlači za sobom pripadnost obiju drugih prvosti toj istoj naravi. Dolazi se tako da zajedništva prvosti, ne samo do jedinstva naravi. Za pokazivanje treba tražiti 'gornje premise', dakle, ona polazišta, od kojih se polazeći može pokazati zajedništvo prvosti. Sposobnost tvorenja znači sada istodobno stvarnost, aktualnost. Biti cilj znači biti dobar (dobri bitak), prvenstvo znači savršenstvo. Prvo u svakom od triju poredaka sadrži, prema tome, 'virtualno' (u gore navedenom smislu, usp. K 44) ili na način najvišeg ranga, uvijek svu aktualnost, sav bitak i svu savršenost u sebi, koje su moguće. Ono je tako najaktualnije, najbolje, najsavršenije. Može se odmah vidjeti da dioba ovih odredbi i njihova podjela na različite naravi nije moguća, jer se tada ne bi moglo postaviti nikakvo prvenstvo jedne pred drugima. Nadalje se pokazuje da se tri odredbe mogu shvatiti kao razvoji jedne jedine temeljne biti, naime najvišeg dobrog bitka. Time je imenovan pojam Boga, koji igra središnju ulogu u neoplatonskoj tradiciji kako kršćanskog tako i arapskog područja. Ovoj tradiciji pripadaju također odredbe saopćivosti, dos224

Komentar 33 tojnosti ljubavi i punine i cjelovitosti. Škot obraća svoju pažnju ipak prije na to da pripadnost ovih karaktera 'Dobrom' treba potvrditi iz aristotelovske tradicije i time na razini koja reflektira neposredno iskustvo, uključujući etičko. Tako se izjednačavanje dobrog sa savršenim poziva na Aristotelovu Metafiziku, za izjednačavanje savršenog s 'cjelinom' na Fiziku. Dostojnost ljubavi pojašnjava se težnjom prema Nikomahovoj etici. Za saopćivost i volju saopćavanja navodi se Avicena (tamo se ne nalazi dakako izraz 'communicativum') - posve neočekivano pojavljuje se pojam 'slobodno dajućeg' (darežljivog). Upravo kod posljednje točke bi se mogao očekivati autoritet Pseudo —Dionizija. Ipak se barem smije čuditi da nijednom ne izriče Augustinovo ime. Ali, čini se da je Škotu stalo do toga da se misao čvrsto drži na tlu filozofije i 'filozofa' — nekršćana. U tom se izražava distanciranje od razumljive kušnje da se postane teološkim: čak se izbjegava pričin koji bi moglo izazvati imenovanje kršćanskih mislilaca. Završni 19. sud poglavlja ne donosi zapravo ništa novo. On ističe samo još jedanput jedincatost trostruko prve naravi i s obzirom na sve druge, koje su već time, da same nisu prve, ovisne o njoj i nakon nje poredane. Prema svim dokazima, koji su izneseni, ne bi se više trebalo držati mogućom drugu poziciju, i Škot sam tu (poziciju) gleda kao 'drskost'. Unatoč tomu postoji povod za izričito pojašnjenje, naime u stanovitom tumačenju Aristotela, kao svjedoka toga tumačenja moglo bi se imenovati Averoesa, ali i njegove latinske nasljedovatelje (i također protivnike). Prema ovoj - uostalom stvarno posve prikladnoj — interpretaciji stoje, po Aristotelu, inteligencije po rangu doduše nakon jednostavno prvog nepokrenutog Pokretača, ali ne podliježu ni na koji način njegovoj tvornoj uzročnosti. Isto vrijedi za 'prvu materiju', koja se upravo tako malo može misliti kao 'tvorna'. Nadalje ne podliježu inteligencije ciljnoj uzročnosti. Na to se već pozivalo kod 5. suda drugog poglavlja (usp. K 12). Tako bi postojale naravi koje u jednom ili u dva poretka barem ne bi bile 'kasnije' od prve (naravi), iako nisu prva narav i iako se ne osporava trostruka prvost prve naravi.

225

Komentar 33 Pobijanje se događa u dva odlomka. Opći dokaz čini prvi odlomak, taj se dokaz oslanja na 6. sud, dakle, na razumijevanje 'nužnog bitka iz sebe'. Čvrsto stoji da nužni bitak može biti imanentan samo jednoj naravi. Dalje, stoji čvrsto: ako nešto nije 'kasnije' od Prvog, tada je ono samo 'nužni bitak iz sebe'. To odgovara za svaki pojedini od triju poredaka i to je pokazano za svaki poredak pojedinačno u 3.,9. i 13. sudu. I tako bi to moralo također važiti za aristotelovske inteligencije. Kod Prvog, koje je jedna jedina narav i 'nužni bitak iz sebe', ne postoji nikakav 'kasniji bitak'. Što je uvijek 'kasnije', mora biti kasnije u smislu svih triju poredaka, i to jedino zbog toga jer to nije Prvo. Karakteristika ovog dokaza jest da on gradi potpunu disjunkciju, koja obuhvaća svako biće ili sve naravi. Svako je biće ili 'nužni bitak iz sebe', i tada otklanja od sebe trostruko ovisno. Također se u slijedećim dokazima radi s jednom takvom disjunkcijom. To kod Škota nije neobično i povezano je s njegovim shvaćanjem da pojmovi, koji u svojoj disjunkciji imenuju biće u cjelini, čine posebnu grupu transcendentalna (usp. Allan B. Wolter, The Transcendentals and their Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure 1946, str. 128 — 161). On preuzima postupak da radi s disjunkcijom od Bonaventure, ali koji to koristi posve u službi Božjeg dokaza. Ovdje se radi naprotiv o spoznaji potpune ovisnosti svijeta o Bogu. Drugi odlomak pobijanja politeističke Aristotelove pozicije donosi 'posebne' dokaze, koji se odnose, naime, na pojedine poretke. Prva dva dokaza, koji se tiču poretka ciljne uzročnosti i prvenstva, teku posve paralelno. Najprije gradi uvijek disjunkcija (cilj — ciljem određeno, najviše — nadiđeno); što ne pada pod disjunkciju jest 'uzaludno', tj. besmisleno, ili nema nikakva određenog stupnja bitka, dakle nikakva mjesta u biću, i u oba slučaja nije prisutno uopće nikakvo biće (ništa bivstvujuće). Što, dakle, ne pada na stranu prvog cilja ili najvišeg, mora biti ciljem određeno ili nadiđeno. U oba slučaja vrijedi tada 3. sud drugog poglavlja, prema kojem svako kasnije mora također biti kasnije u odnosu prema Prvom. Time je pokazana za oba poretka tvrdnja 19. suda.

226

Komentar 33 Ono zaista osporeno, naime ovisnost svega onoga, što nije prva narav, polazeći od nje u poretku tvorne uzročnosti, može se odatle dokazati. Biti tvoren, biti ciljem određen, biti nadiđen idu nužno skupa kako je pokazano u drugom poglavlju (u 4., 5., 16. sudu). Upravo je tako višestruko pokazano u ovom trećem poglavlju da prvosti idu skupa. Disjunkcija prvih dvaju dokaza može se, dakle, pretvoriti uvijek u disjunkciju prvog tvorećeg i tvorenog. Time je dokaz donesen za sva tri poretka. Škot priključuje primjedbe da je pobijeno mišljenje krajnje 'protuumno'. Riječ 'irrationabilis' pojavila se već na mjestima, na koja on ovdje podsjeća, naime kod 6. i 17. suda. To su oni (sudovi) u kojima je on uputio pogled na univerzum, koji je naš. To je temelj od kojega polazi naše mišljenje i na koji se odnosi, i ako se od toga udaljuje, postaje 'neutemeljeno'. Time ono (mišljenje) gubi istodobno 'umnost', što označuje ovdje upotrijebljeni izraz 'irrationalis'. Od ovoga prigovora neumnosti ne bi smio biti izuzet ni Aristotel. Poglavlje završava molitvom, koja slavi Boga kao začetnika poretka, koji obuhvaća svako biće. U sudu: "Svakoje biće poredano", koji je sada pokazan, još se jedanput čini izričitim da je bila pokazana transcendentalna odredba bića, koja potpuno obuhvaća biće u disjunkciji ranijeg i kasnijeg. U ovoj disjunkciji postoji s nužnošću ranije, koje nije kasnije, dakle je Prvo, ali ni jedno koje ne spada ni na jednu od obiju strana. Time nije pružen samo Božji dokaz — ili točnije, pokazivanje jedne jedine i egzistirajuće prve naravi nego je dobiven istodobno iskaz o biću u cjelini. Božji pojam ima svoje značenje u ovom okviru. U ovoj obradi završne molitve smjelo bi doći do izražaja da Škot nije smatrao 'okvir' ovdje manje važnim od onoga što je u njemu pokazano. U osvrtu na misaoni tijek prvih triju poglavlja trebalo bi se jedanput pojasniti da se ovdje bavi metafizikom (a ne teologijom). Nauka o Bogu je jedan dio — dakako glavni dio — istraživanja koje se tiče bića u cjelini i to pod gledištem štostvene strukture, koja njemu - biću - kao takvom pripada. Pojam Boga ne stoji nikako u stranoj dimenziji, nego pripada u okružje onoga 227

Komentar 33 što znači 'bivstvujuće'. Zato se pojavljuje u ovom istraživanju kao 'nužni bitak iz sebe' koji je korelativan iskustvenom svijetu. Pita se samo ne može li se upravo odavde produbiti dalje tako da njegova jednostavnost postane vidljiva povrh svake korelativnosti, do one granice, gdje Bog pokazuje samoga sebe. Za tim će ići 4. poglavlje.

228

ČETVRTO POGLAVLJE Predmet IV. poglavlja su, kako navodi uvodna molitva, savršenosti prve naravi, koje su pokazane u III. poglavlju. Radi se o sadržajnoj izradi nauka o Bogu, pri čemu su sadržaji koji se istražuju unaprijed osigurani vjerom. Više od prethodnog osiguranja vjera, dakako, ne čini. Da se upravo izabiru jednostavnost, beskonačnost i duhovnost (koja obuhvaća razum i volju) za istraživanje, ima filozofske razloge. Jednom se radi kod ovih odrednica o takvima, čija je pripadnost prvoj naravi racionalno pokaziva i koje, dakle, spadaju u nadležnost filozofije, iako njihov puni domašaj postaje svjestan tek kršćanskom misliocu, one su ipak filozofima već poznate (usp. K 91,93). S druge strane, nije manje važno da se izrada ovih savršenosti može dogoditi u dosljednoj izgradnji, koja vodi cilju, koji je već naznačen na početku III. poglavlja: ka pokazivanju 'brojčanog jedinstva' Prvog. 'Brojčano jedinstvo' je, za razliku od 'jedinstva naravi', vlastito konkretnom individuumu. Zato se želi reći da 'brojčano jedinstvo' Prvog dira ovo Prvo tako reći u njegovoj osobnosti, upravo u onoj osobnosti, koja se objavila po 'proroku' (dakle još ne kao trinitarna) i koja je otkrivena vjerniku (usp. sud 11). Metafizički misaoni tijek stiže do točke, koja se već nalazi usred teologije, štoviše, njezino pravo značenje može se osvijetliti samo teološki. To dolazi već do izražaja u načinu kako se uvodi ili bolje nadodaje 11. sud (usp. K 93 i 94). Tamo se pojavljuje 'brojčano jedinstvo' samo kao posljedica Božje beskonačnosti, koju pokazuje 9. sud. Rasprava ovog suda je jezgra poglavlja, koje je posve usredotočeno na njega: Sudovi 1 - 3 bave se jednostavnošću biti prve naravi, po kojoj ona posjeduje svaku jednostavnu savršenost, i to u najvišem smislu; Sudovi 4—8 istražuju tada savršenosti spoznavanja i htijenja, koje ona posjeduje; to se događa izričito s nakanom dokazivanja njezine beskonačnosti u 9. sudu, čija prva četiri puta — koja su odlučujuća — koriste

229

Komentar 33 duhovnost kao dokazno sredstvo. Značenje 9. suda literarno se time potcrtava da se on uvodi molitvom i nudi se u molitvenom obliku. Deseti sud, koji tvrdi jednostavnost Prvog, sada 'u svakom pogledu', predstavlja se kao posljedica (izvod) devetog suda i suuključen je u molitveni okvir, koji se tada uzdiže do himničkog sažimanja rezultata. Napokon je 11. sud, kako je rečeno, samo daljnja posljedica suda o beskonačnosti, što ne isključuje da teološka uputa, sadržana u njemu, pojašnjava sveukupnu situaciju izlaganja. Unatoč tome ostaje postojati da je odluka zapravo već prije, u 9. sudu, pala: u njemu je postignut pojam, koji posreduje spoznaju Boga na najjednostavniji i time najtemeljniji način, spoznaju 'beskonačnog bića'. Pokazat će se da ovaj pojam sažima sve prije razvijene spoznaje. Obrnuto, moglo bi se ove spoznaje izvesti iz njega ako bi se on mogao pokazati neposredno, onako kako se mogu izvesti iz njega jednostavna jednostavnost i brojčano jedinstvo. Tako u njemu (u tom pojmu) dolazi metafizički proces do završetka. Povrh toga dobiva on za samu teologiju mjerodavno značenje, koje, dakako, nije tema u postojećem tekstu. Ali ono se naznačuje molitvom koja uključuje 9. i 10. sud. Za razumijevanje ove točke može biti od pomoći kratki pogled na Škotovo shvaćanje teologije. Škot polazi od toga da predmet, o kojem govori teologija (njezin 'subiectum'), jest sam Bog, tj. ne samo s obzirom na neke odredbe ili vlastitosti, koje pripadaju njegovoj biti (ut tališ essentia), nego u svojoj samoj personalnoj biti (ut haec essentia). Tek puna spoznaja onoga, što se uopće može spoznati na Božjoj personalnoj biti, ispunja pojam 'teologije u sebi' (theologia in se). Ovo je, dakle, ona spoznaja, koja ima samog Boga od sebe; na njoj sudjeluju blaženi, kojima u gledanju Boga — dakle u intuitivnoj spoznaji - postaje prisutna Božja personalna bit. Naprotiv,'naša teologija' (theologia nostra) ne može se legitimirati evidencijom svoga predmeta. Božja prisutnost je za nas u sadašnjem stanju (pro statu isto) posredovana samo pozitivnom objavom, koja se služi ljudskim jezikom i time pojmovima, apstrahiranim iz osjetnog. Naša teologija zna, dakle, za to da je Bog kao 'ovaj', kao osobni Bog, pravi predmet njezina govora. Ali ona se

230

Komentar 33 ostvaruje kao 'apstraktivna' spoznaja i time u diskursu, koji se treba voditi na razini ljudske racionalnosti posredstvom apstraktnih pojmova kao znanost. Takav diskurs uzima svoje polazište kod pojma, koji imenuje predmet teologije na što je moguće savršeniji način, koji se, dakle, odlikuje ujedno jednostavnošću i puninom (naime izvođenja koja su iz njega moguća). Pojam 'beskonačnog bića' ispunjava ove uvjete. To utemeljuje njegovo mjerodavno značenje za cnašu teologiju1. Unatoč tomu ostaje postojati da se ovaj teološki tako središnji pojam iznosi u metafizici. Upravo je iz teološkog pogleda to važno, jer je to upravo njegova racionalnost, koja mu daje njegovo značenje. Zato se ni ovdje ne ukida razlika između teologije i metafizike. Ali nastaje poredanost (poredak) koja cilj, najvišu točku metafizike, smješta u području teologije. Zato je molitveni okvir 9. (i 10.) suda posve primjeren stvari. Unatoč tome treba potcrtati da ne opravdavaju teološki razlozi ovaj sud ili izgradnju misaonog tijeka ili sveukupni ocrt postojećeg spisa, nego isključivo filozofski razlozi. To vrijedi također tada kada teologija faktički utemeljuje i vodi interes 'onog koji filozofira', zacijelo također osigurava njegov postupak i njegov uspjeh. U paralelnom tekstu u Ordinatio (I, Dist. 2) postavlja se pitanje od početka: "postoji li beskonačno biće"? Tako se unaprijed pazi na teološki važni cilj, koji je iz teološkog interesa izričito prije dat. U razlici spram toga postojeći traktat karakterizira to da on ne ide pravocrtno prema prije datoj ciljnoj točki, nego obavlja široku izgradnju nauke o savršenostima, kao njezin sažimajući rezultat se tada pojavljuje pojam 'beskonačnog bića'. Za ovu izgradnju se privlače materijali iz Distinctio 3 (o Božjoj spoznatljivosti) i Distinctio 8 (o Božjoj jednostavnosti) u prvoj knjizi Ordinatio. Također se ovdje ne treba izvesti uspoređivanje pojedinačno. Samo kod nejasnoća našeg teksta odlučuje paralela o interpretaciji. U cjelini dolazi se na to da se misaoni tijek ovoga poglavlja razumije iz samoga sebe. Tako to odgovara namjeri koja se pokazuje u razlici spram Ordinatio: ne opravdavati teološke pozicije odnosom na racional231

-Komentar 21-22nu metafiziku, nega obrnuto, izgraditi racionalnu metafiziku, na čijem kraju proizlaze pozicije od teološkog značenja. 50

Škot započinje sa sudom o jednostavnosti prve naravi. Ovaj (sud) ne izriče ipak još jednostavnu i svestranu jednostavnost, koju tek dokazuje 10. sud, nego se ograničuje na to što se može dokazati iz rezultata III. poglavlja. To je jednostavnost naravi 'u sebi', dakle, biti, koja ne nastaje sastajanjem različitih principa ili stvarnih sadržaja. Sastavljenost iz materije i forme isključuje se već neprouzročenošću. Dalje se pokazuje apsurdnom pretpostavka da dvije 'savršenosti' različitog stvarnog sadržaja, koje se odnose jedna prema drugoj kao rod i razlika, tj. kao određujuće i odredivo, mogu konstituirati ovu bit. Ovdje se može raditi s 1. argumentacijskim nizom, koji je pobio u 6. sudu III. poglavlja mogućnost dvaju 'nužnih bitaka iz sebe': iz istih razloga, koji su tamo dokazali jedinstvo naravi, proizlazi sada njezina jednostavnost 'u sebi'. Već se govor o 'dvjema' savršenostima, koje trebaju konstituirati nužni bitak, pokazuje apsurdnim. 'Dopuna' dodaje da takva narav ne može uopće biti 'u jednom rodu' kako to proizlazi iz dokaza. Ona, dakle, ne spada ni pod jednu od kategorija, koje predstavljaju najviše rodove. Ukoliko se u njoj ne mogu imenovati različiti stvarni sadržaji pojmom roda i pojmom razlike, tada se ne može o njoj dati nikakva definicija. Već to pokazuje da je ona nadkategorijalna.

51

Ovdje se sada pojavljuje prigovor, koji dolazi od nauke o Trojstvu, koji se već nalazio u 'Additio' prvom argumentacijskom nizu kod 6. suda (usp. K 35; očito se prigovor pojavljuje ovdje na pravom mjestu, što ukazuje na to da 'Additio' gore treba brisati). Prigovor osporava održivost dokaza, jer čini nemogućim polazište nauke o Trojstvu. Kod božanskih osoba zaista se razlikuju bit i odnos (koji ih konstutuira), i to na temelju njihova različitog 'sadržaja forme' (formalnog sadržaja), čijom se snagom one shvaćaju u različitim pojmovima. Dokaz to ne dopušta. Dalje, drugi dokaz prisiljava na to da se bit i odnos postave ili kao dvije posljednje stvarnosti ili da se jedno od dvoga potvrdi kao nenužno. 232

-Komentar 21-22Pobijanje prigovora utoliko unaprijed zahvaća misaoni tijek poglavlja, kada se pobijanje oslanja na pojam beskonačnog, što treba razviti tek 9. sud. Ovaj pred—zahvat je utoliko legitiman kada teološki prigovor nije utemeljen sklopom kao takvim, nego se donosi izvana, on je sam predzahvat. Odlučujuće je sada da beskonačnost isključuje sastavljivost. Ako beskonačno po sadržaju forme sadrži ono različito, tada ne na način kao neko konačno, koje bi time bilo usavršivo. Beskonačno posjeduje unaprijed već svaku savršenost u sebi tako da nijedna ne pridolazi, nego je svaka već uvijek s njim 'ista' (što ne ukida različitost po formalnom sadržaju, zato je ovdje 'identitet' preveden kao 'istost'). Prigovor pušta ovo Zadržavanje u istosti', koje je karakteristično za Beskonačno, izvan pažnje i čini tako kao da se također kod Beskonačnog radi još o 'sastavljanju'. Upravo to nije dano u slučaju božanske osobe. Upliće se zato u protuslovlja, koja su pokazana gore kod dokaza, i prigovori se urušavaju u sebe. Dokazi su, dakle, održivi, ne mogu se osporiti od teološke nauke o Trojstvu. Drugi sud izvlači iz prvog suda zaključak s obzirom na sve ono što je najvišoj naravi 'unutrašnje', tj. što se njoj može pripisati kao bitna odrednica. Sve takvo ne može njoj pristupiti kao nešto, s kim bi ona bila sastavljena. Ono je 'istovjetno' s jednostavnom naravi, ono mora posjedovati ovoj naravi vlastite karakteristike 'Prvog' i 'Najvišeg'. Ako bi se pretpostavilo da bi takvo 'Unutrašnje' moglo posjedovati viši rang izvan prve naravi, tada bi se morala, zbog jednostavnosti, za ovo unutrašnje dopustiti mogućnost nekog Višeg i Ranijeg, što bi vodilo u protuslovlja.

52

Treći sud imenuje sada ono 'Unutrašnje' najvišoj naravi: 'apsolutne' (ili 'jednostavne', 'čiste') savršenosti (doslovno 'savršenosti jednostavno': 'simpliciter' određuje imenicu 'perfeetio').

53

Pojam i opisivanje jednostavne savršenosti, koju Škot naziva 'čuvenom', potječe od Anzelma Kanterberijskog, koji je uvodi u Monologionu (c. 15; usp. Proslogion, c. 5). Anzelmovo je pitanje koje se odrednice (perfectiones) mogu pridjevati Bogu ne samo relativno, tj. u odnosu prema stvorenju (kao 'Najvišem'), nego neovisno o tome i, dakle, prema biti. On nalazi sada među ne-rela233

Komentar 33 tivnim odrednicama takve, koje stalno, gdje se uvijek mogu sresti, označuju 'savršenost' i tako su 'bolje' nego njihova suprotnost; tako je 'mudro' uvijek i svuda 'bolje' nego 'ne-mudro', 'pravedno' uvijek i svuda 'bolje' nego 'ne-pravedno'. Naprotiv, druge su odrednice samo u nekim slučajevima 'bolje' nego njihove suprotnost; biti zlato je za metal 'bolje' nego biti ne —zlato (možda olovo); ipak to ne bi bilo za čovjeka nikako 'bolje' (u takvom slučaju se govori o 'pomiješanoj savršenosti' - perfeetio mixta - ukoliko ona nužno nosi sa sobom ograničenje, nesavršenost). Prvoimenovana 'savršenost jednostavno', dakle 'takvo' (ipsum), što je uvijek i svuda, i dakle, 'u svakom' (in quolibet) 'bolje' nego 'ne —takvo' (non —ipsum) može se i mora pripisati Bogu kao jednostavno najsavršenijem. Navedeni 'opis' pruža, dakle, kriterij za ne —relativne, sadržajne iskaze o Božjoj biti. Škot sada donosi dva prigovora protiv ovog 'opisa', prvi protiv njegove upotrebljivosti kao kriterija, drugi protiv njegove ispravnosti. 1. Ako se shvati suprotnost onog 'ipsum' i 'non-ipsum', dakle otprilike kao suprotnost 'mudar' i 'ne-mudar', kao proturječnu, tada ona ne govori ništa. Pod 'ne-mudar' spadale bi tada također druge jednostavne savršenosti, npr. 'pravedan', tako da ono jednostavno 'bolje-biti' tvrdnje, nasuprot njezinu nijekanju, ne može biti potvrđeno. - Anzelmo je zapazio ovaj problem (on kaže da je možda pravednik, koji je 'ne-mudar', bolji od mudraca koji je 'ne —pravedan', usp. Monologion, c. 15), ali nije u to ulazio. Sam Škot je u ostalim tekstovima o 'jednostavnoj savršenosti', gdje on donosi upravo prigovor o neuporabivosti proturječne suprotnosti kao kriterija, dao argumentu posve drugi obrat: 'non — -ipsum' označuje jednostavno tada ne-biće, nasuprot kojem bi svaka bila 'bolja' i tako bi bila 'jednostavna savršenost' (usp. Ord. I, d. 8, n. 23; Quodl. q. 5, n. 13 Vives XXV, 216 a). Postojeći tekst kaže suprotnost: na temelju puke suprotstavljenosti ne može se ni u kojem slučaju jednostavno potvrditi 'bolji bitak' onog 'ipsum' pred 'non —ipsum'. Ovdje iznesena nauka smjela bi biti kritičnija, kako se uopće u našem Traktatu daleko kritičnije obra-

234

Komentar 33 đuje 'jednostavna savršenost', nego inače igdje kod Škota (usp. K 58; K 90). 2. Drugi prigovor upućuje na to da u 'opis' uključena tvrdnja, da je jednostavna (o Bogu izreciva) savršenost bolja za 'svako', ne može odgovarati, ako se sa 'svakim' misli također na one naravi, koje snagom svoje bitne ograničenosti ne mogu primati određene savršenosti. One bi morale prestati postojati tako da za njih, kao 'takve' naravi, jednostavna savršenost ne bi bila nijedanput 'dobra'. Škot priznaje ove prigovore. On ih susreće interpretacijom anzelmovskog 'opisa' koji se tiče onog 'non—ipsum' i onog 'in quolibet': 1. suprotnost se ima razumjeti u smislu 'nespojivosti' s pozitivnim, koje sadrži ono 'non-ipsum' (vrsta suprotnosti između 'ipsum' i 'non—ipsum' je tada nevažna). - 2. 'U svakom' ne znači odnos prema već određenoj naravi, koja bi tada imala vrijediti kao mjerilo 'boljeg bitka' (zato ne 'za svako'); radije se mora abstrahirati od takve određenosti i samo se gleda nositelja jednostavno, dakle, samo 'kao biće'. Ne može se doduše kazati da bi za psa (kao 'takvu' narav) bilo bolje da je 'mudar'. Ali je to zaista za biće, kao nositelja određenosti ili kao za ono koje jednostavno postoji ('suppositum'), sigurno 'bolje' da je 'mudro', nego biti 'pas' i zbog toga ne moći biti mudar. Jednostavna savršenost se, dakle, uspoređuje s pozitivnim odredbama, koje su s njom nespojive, na razini, gdje nositelj nije gledan kao (kategorijalno poredana) narav, nego samo još kao biće jednostavno. To je ona razina, na kojoj se diskutiraju transcedentalne odredbe bića, koje ovom pripadaju 'prije' njegova određivanja po kategorijama. Tako se može jednostavne savršenosti promatrati kao vlastitu grupu 'transcendentalna', jer upravo one nisu ograničene na kategorijalno određeno i tome konačno biće (usp. A. B. Wolter, The Transcendentals and the Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure, 1946, str. 162-175). Anzelmovski opis u izlaganju, koje mu Škot daje, omogućuje da ovaj karakter postaje vidljiv, i tako se on može s njim zadovoljiti. Pri tome treba još zapaziti da 'nespojivost' u smislu opisa treba biti ustanovljena tako da se ispitujuće odredbe uspoređuju upravo 235

Komentar 33 kao odredbe nositelja. To odgovara običnoj jezičnoj uporabi koja propisuje 'denominativnu predikaciju'. 'Denominativan' (ili 'paroniman') označuju izvedenice od 'nomen' (supstantiv), od imenica koje označuju štostvo, koje nastaju deklinacijom ili promjenom u drugu jezičnu vrstu (glagol, pridjev). U sudu se štostvo oslovljava neposredno po 'nomen' (imenici) u nominativu. 'Denominativna predikacija', koja koristi drugi gramatički padež, casus, 'Sokrat ima mudrost', ili možda pridjevsko izvođenje ("Sokrat je mudar"), možda također glagolsko, naziva štostvo ("mudrost") na način odredbe ili vlastitosti. Zato se 'denominativan' prevodi sa 'imenujuća vlastitost'. Dolje će se pokazati (usp. K 58) da iz ovog propisa uobičajene jezične uporabe nastaju teškoće. One su utemeljene u tome da također pojašnjeni i dopunjeni anzelmovski opis jednostavne savršenosti još ne nudi nikakav dostatan kriterij za njezinu spoznaju. Ali na ovom mjestu se ne dolazi još na konkretni kriterij za to koja je odredba dotična jednostavna savršenost i koja nije, nego jedino na formalnu karakterizaciju njezine prednosti, što god mu drago mogu biti njezini sadržaji. 'Opis' dobiva time posve drugu položajnu vrijednost od one što mu je Anzelmo pripisao: on je osnova formalne, ne sadržajne nauke o Božjim savršenostima. Dokaz 3. suda polazi od prvenstva jednostavne savršenosti, koja je ustanovljena u anzelmovskom opisu. Ako bi ona bila nespojiva s najvišom naravi, tada bi ona morala ovu narav - prema opisu — 'nadilaziti' i to bi proizvelo protuslovlje. Dakle proizlazi spojivost i time mogućnost: biti u nekome. Dalje proizlazi, adekvatno 2. sudu, da je savršenost 'u najvišem smislu', tj. u najsavršenijem liku spojiva s najvišom naravi. Sud: "Tako je ona s njom spojiva, ako je s nečim spojiva", izražava izmjenični odnos između mjere savršenosti i visine položaja naravi. Odavde se može pokazati da jednostavna savršenost najvišoj naravi ne može biti prisutna samo kao kontingentni, dakle ne nužni akcidens, tako kako otprilike čovjek posjeduje 'mudrost', koja je jedna odredba koja pristupa njegovoj 'supstanciji' i čak može nedostajati, koja se njemu može pripisati također ne 'bitno' 236

Komentar 33 i 'istinski' (per se), nego samo 'prigodno' (per accidens). Prijevod 'prigodno' se stavlja samo za 'per accidens'; 'accidens' u smislu nauke o kategorijama, u suprotnosti prema 'supstanciji', treba strogo razlikovati od toga. Ovo pokazivanje je nužno, jer je do sada pokazana samo jednostavnost prve naravi 'u sebi'. Akcidentalne ili kontingentne odredbe, koje ne bi mogle dodirivati ovu jednostavnost 'u sebi', ostaju mislive (tek deseti sud ih isključuje). Ipak se može za jednostavnu savršenost kazati da bi kontingentno biti u nekome bilo manje savršeno nego neko nužno. Pitanje se mora zato pripisati najvišoj naravi, iz istih razloga koji vrijede u glavnom dokazu. — S mogućnošću nužnosti proizlazi odmah činjeničnost biti u nekome, u smislu argumenta, koji je najprije bio korišten kod 4. suda III. poglavlja. Škot ostavlja otvorenom mogućnost da se radi o 'vlastitoj određenosti' (propria passio). To bi bila takva koja nije doduše 'ista' s biti, a ipak bi bila nužni slijed iz biti i time bi ovoj pripadala 'unutrašnje'; time bi ona pala pod cilj dokaza, a kritički oprez ne dopušta sukladno tome da se zaključi na 'istost' s biti. To proizlazi definitivno tek iz pokazivanja 'svestrane jednostavnosti' u 10. sudu. S četvrtim sudom počinje istraživanje božanskog razuma i volje (4.-8. sud), koji se pretpostavlja kod dokaza beskonačnosti Prvog. Ono se utoliko priključuje na 3. sud kada se sada dvije od 'jednostavnih savršenosti' specijalno istražuju, iz razloga koji tek kasnije postaju jasni. Ali ne nalazi se tu samo slučaj primjene principa savršenstva (kod 'šestog puta' se to pobija, usp. K 58), nego samostalno polazište koje se opet ponovno odnosi na strukturu poretka uzročnosti. U ovom što slijedi prevedeni su 'intellectus', 'intelligere', 'intelligibile' kao 'razum', 'razumjeti', 'razumljivo', da se održi čvrstim sklop izvođenja. Uobičajeno 'spoznati' nije dostatno, jer ono - kao 'cognoscere' - uključuje osjetnu spoznaju, od koje se ovdje treba razlikovati. Škot ustanovljuje prije svega da Prvo već kao takvo mora biti 'istinsko', ne smije biti samo 'prigodno' djelujuće (tvoreće), i to 237

Komentar 33 znači po Aristotelu: ono djeluje (tvori) radi cilja. Dva slijedeća tijeka dokazivanja grade na tom i pokazuju da na cilj usmjereno tvorenje Prvog ne može biti naravno. Tada slijedi da Prvo tvori razumom i voljom — treća alternativa ne postoji, i ona se uopće ne dovodi u prosuđivanje. Jako skraćeni i zato ne posve jasni misaoni tijek 1. argumenta započinje kod pojma čisto naravnog tvoritelja. Ako iz takvog isključim sve, što već ne pripada njegovoj naravi (to označava 'praecise'), dakle, također cilj izvan njega, pretpostavljam ga radije kao onog koje tvori neovisno, tada slijedi iz naravne određenosti nužnost i jednakomjernost tvorenja. Ali (Škot ne ponavlja pretpostavku) to ne daje upravo onu usmjerenost cilju koja karakterizira 'istinskog' tvoritelja. Ako, dakle, naravni tvoritelj treba biti 'istinski' tvoritelj i ako se kod njega nalazi usmjerenost cilju, tada se on ne može misliti istodobno kao neovisan. On mora ovisiti o drugom tvoritelju koji sa svoje strane upravo ne tvori naravno, nego 'ljubi cilj'. Pri tom je podmetnuto da izraz 'ljubav' označuje voljni čin, ali Škot poznaje također metafizičku uporabu riječi, prema kojoj se govori o 'naravnom' ljubljenju kod svake 'sklonosti', čak kod one sklonosti teže prema središtu svijeta (adekvatno aristotelovskoj nauci o sili teže). Tako 2. argument polazi izričito od disjunkcije između 'ljubiti voljnim činom — prirodno ljubiti' i druga se alternativa pokazuje lažnom. Prvo ne može biti određeno naravnom sklonošću ka cilju izvan sebe, jer bi tada bilo ciljem određeno u svom bitku, i to bi se protivilo njegovoj prvosti. Ono samo može jedino biti za sebe cilj naravne ljubavi (o tom radi 6. sud, usp. K 60), ali to ne kaže ništa za pitanje koje je ovdje na redu, kako naime Prvo određuje svoje tvorenje prema van pod dvostrukim aspektom tvorne i ciljne uzročnosti. Tako ostaje samo: Prvo 'ljubi' ciljeve izvan sebe ukoliko ih 'hoće'. Sljedeći se argument ne izlaže posebno, jer predstavlja samo varijaciju prethodnog, kod koje se spoznavanje pomiče na prvo mjesto: Prvo 'vodi' svoje tvorenje prema cilju i u tom je nužno sadržan spoznajni moment, koji može pripadati Prvom samo iz samog sebe. 238

Komentar 33 Treći dokaz 4. suda koristi pojam kontingencije, koji stoji u suprotnosti prema 'nužnosti'. Ova suprotnost nije ipak jasna. Ako je govor o nužnosti bića, koje, dakle, 'ne može ne biti', tada bi se moglo ovom suprotstaviti kao kontingentno ono koje 'može biti i također ne biti' (quod potest esse et non esse), i pod to bi spadalo sve što nastaje i prolazi ili se uopće mijenja. 'Nužno' bi bilo tada ono što u sebi nema nikakva temelja prolaznosti, osim Boga također čiste ineligencije, neumrla duša ili nerazorivo nebo, dakle, ono što od samog sebe traje nadvremenski (sempiternum). Ali Škot neće, kako on objašnjava kod drugog prigovora, govoriti o kontingenciji bića, nego samo o kontingenciji događaja. Ovi se trebaju zvati kontingentnim, ako je kod njihova faktičnog nastupanja istodobno jasno da oni također ne bi mogli nastupiti. Tako je svakom, kojega se udara, jasno da on također ne bi mogao biti udaran (osporavatelja kontingencije moglo bi se tako batinanjem prisiliti na priznanje da je moguće njega ne tući). Važno je pri tom da se za ne-nastupanje onog događaja ne treba uvoditi nikakav novi čimbenik u događajni sklop. U takvom slučaju je prisutno ne—nužno kontingentno prouzročenje. Događaj je 'izbježiv', ili točnije: uzrok to može 'izbjeći'. To je samo moguće ako on samog sebe određuje za djelovanje ili ne-djelovanje, ako on, dakle, tvori na temelju htijenja. Kao temelj za dokaz dostatno je da se takvo kontingentno prouzročenje događa u bilo kolikom malom broju slučajeva, barem u jednom. To Škot može pretpostaviti kao neosporavano. Ali tada proizlaze posljedice za način tvorenja Prvog uzroka. Pretpostavi li se kod njega samo nužna uzročnost, tada postaje nerazumljivo kako se u području o njemu neovisnih drugotnih uzroka može nešto drugo dogoditi osim upravo nužne uzročnosti. Tko priznaje pretpostavku, mora upravo također Prvom uzroku pripisati kontingentnu uzročnost. Ali budući d a j e samoodređenje potrebno, mora se dalje Prvom uzroku priznati htijenje. Samo je volja, koja može djelovati ili ne djelovati, sposobna za kontingentno djelovanje. Od triju prigovora protiv ovog dokaza prvi prigovor dopušta (ljudskom) htijenju poseban položaj. Htijenje se izuzima iz opće239

Komentar 33 nito potvrđenog sklopa nužnosti svijeta. Naprotiv, Škot pokazuje da takav posebni položaj nije održiv, ako se ljudsku volju i njezinu uzročnost podređuje Prvom uzroku (to prigovor nije osporio). Ali ako ovaj (Prvi uzrok) tvori nužno, tada probija nužnost također sve do ljudskog htijenja. I tada se dolazi do nemogućnosti: da bi 'htijući' prouzročiti moglo značiti 'nužno' prouzročiti. Drugi prigovor se poziva — s pravom — na Aristotelovu kozmološku nauku o kretanju. Njegov pokretač — Bog — prouzročuje neposredno samo jednooblično kretanje najgornjeg neba, i to s nužnošću. U odnosu prema Zemlji, koja ostaje postojana u središtu svijeta, proizlazi tada da u različitim vremenima svaki put različiti dijelovi neba leže nad datom točkom Zemljine površine, i upravo to isto vrijedi za pojedine nebeske sfere, koje se osim toga pomiču jedna prema drugoj i prema prvom nebu već zbog toga, jer imaju različitu veličinu. Na svijet 'ispod Mjeseca', dakle na niža područja, utječe tako punina konstelacija; njemu odozgor saopćeno kretanje postaje krajnje mnogostruko i izmjeničnog oblika. Tako rezultira iz jedne nužne uzročnosti Prvog pokretača više nesagledivo mnoštvo nastajanja i nestajanja, rasta i sušenja zemaljskih bića, kod čijih interakcija i interferencija imaju mjesta slučaj i slučajnost, pogodak i promašaj, dakle, nešto što je neusporedivo s 'nužnim' neba: ovdje postoji takvo koje je opisivo samo kao 'faktično', koje 'može biti ili ne biti' i čini se da ispunja pojam kontingencije. Škotov odgovor na ovaj prigovor ne osporava da se u ovoj aristotelovskoj slici svijeta može govoriti o kontingentnom biću. Ali nužnost uzročnog povezivanja i time događajnog sklopa nije nigdje pobijena: nužnost prelazi od cjeline na dijelove i ona nastavlja postojati neumanjeno u svim interakcijama i interferencijama. Ništa se ne može 'izbjeći' ako već kod samog Prvog nije prisutna, i to upravo kod njegova prvog neposrednog tvorenja, kontingentna uzročnost, samoodređenje, htijenje. Zaključak na htijenje se posebno osigurava protiv trećeg prigovora, koji potvrđuje slučaj spriječenosti tvorenja kao primjer kontingentnog prouzročenja, ukoliko se tada 'nužna' uzročnost upra240

Komentar 33 vo ne može prouzročiti, drukčije izraženo, postoji 'spriječenošću' ono 'ne-moći—prouzročiti', to prividno ispunjava pojam kontingencije bez uvođenja volje. Naprotiv, Skot čini važećim da svaki put stoje u nužnom sklopu ono koje priječi i ono koje je spriječeno, kod čega ne može nigdje biti govora o istinskoj kontingenciji. Spriječenost ne može upravo izostati. Jedino, dakle, volja dolazi u pitanje kao temelj kontingentne uzročnosti. Značenje misli, koja nosi ovaj treći dokaz, moći će se teško procijeniti. Ovdje se ne kori samo Aristotelovu nedosljednost. Radije se odbacuje aristotelovska slika svijeta u cjelini, i s njim slika arapskih filozofa, koji su stvaranje tumačili kao proces emanacije. Škot suprotstavlja 'necesitarizmu' ovih mislilaca "svijet slobode" (Gilson), ili možda bolje, svijet slobodnog događaja, koji se zahvaljuje slobodno stvaralačkom Bogu. Može se to nazvati 'kršćanskom' opcijom, u kojoj se teolog distancira od pogansko—grčkog mišljenja, i zato se može pozvati na očitovanja samog Škota. Ipak se ne smije previdjeti da se ova opcija događa na podlozi strogo pojmljene metafizike biti, od koje se ništa ne briše: ovdje misli jedan kršćanin i on misli metafizički. sklop je uostalom manje odlučujuće razumijevanje svijeta, koje ovdje izlazi na vidjelo, nego radije razumijevanje Boga. Pokazat će se (usp. K 59) da o ovom prvom još nije potpuno odlučeno. Kod 4. dokaza radi se još jedanput o kontingentnoj uzročnosti Prvog. Iskustveni temelj je događanje 'lošeg', čiji smisaoni sadržaj (ratio) se navodi skolastički kao 'oduzimanje' trebanog, dužnog, odgovarajućeg dobrog bitka (privatio boni debiti). Ova odredba obuhvaća kako ćudoredno loše, dakle, pogrešnu radnju ili pogrešni stav (vitium) čovjeka s obzirom na zahtjev koji se mora ispuniti, kao i pogrešno djelovanje naravi (peccatum naturae), kakvo ono postoji otprilike kod urođene sljepoće: također je tada oko 'lišeno' sposobnosti gledanja koja njemu 'pristaje'. U oba slučaja je jasno da tvoreća snaga zaostaje iza svojih mogućnosti i ne ispunja što se od nje može i mora očekivati. Samo pod ovom pretpostavkom je smisleno govoriti o pogrešnoj radnji ili pogrešnom djelovanju i dakle o 'lošem'. 241

Komentar 74-75 Argument kaže sada da se upravo ova pretpostavka ne može praviti u zatvorenom sklopu prirodnonužne uzročnosti. Svaka snaga djeluje tada točno adekvatno svojim mogućnostima, ne više i ne manje, onako kako kamen ne manje i ne više pritišće, nego uvijek adekvatno njegovoj masi. Na drugoj strani svako prouzročeno prima sve što ono uopće može primiti, jer njemu ne može pripadati nikakvo više ili manje po uzroku koji uvijek iscrpljuje svoju mogućnost. Stalno je ono 'krajnje moći' (ultimum potentiae) ispunjeno. Za promašaj i izostajanje, za loše nema nikakva mjesta. Njegovo činjenično događanje zahtijeva, dakle, da se kontingencija (i time razumijevanje i htijenje) postavi već na vrh uzročnog sklopa, naime kod Prvog. Prigovor se odbacuje vrlo kratko, koji svodi promašaj na materiju, ukoliko ova 'ne sluša', tj. ukoliko ne dopušta puno djelovanje tvoreće naravi. Poznato je da je neoplatonsko tumačenje lošeg htjelo njegovo podrijetlo staviti u nemoć, u manjak bitka materije. Škot se zadovoljava s upućivanjem na silnu snagu, koja se mora pridjevati Prvom, protiv koje se ne diže nikakav otpor. Posve se kratko navodi 5. dokaz, koji polazi od prvenstva onog koje je obdareno razumom. Škot ne daje nikakvo objašnjenje, čini se da ga on želi samo (odobravajući) citirati. Za završetak obrade 4. suda diskutira Škot mogućnost zaključivanja iz principa Božje savršenosti (iz trećeg suda) na njegovo razumijevanje i htijenje. Upravo je Anzelmo Kanterberijski imao takav postupak pred očima. Ali se već pokazalo da njegov 'opis' ne daje nikakav dostatni kriterij da određeni sadržaj jasno pokaže kao jednostavnu savršenost (usp. K. 53). Ali bi se upravo došlo na ovo pokazivanje: Škot ne vidi da bi ono to donijelo i otklanja zato 'šesti dokazni put'. Teški tekst, u kojem Škot zaoštrava svoju kritičku poziciju, zahtijeva za razumijevanje da se točno drži kritizirane točke: pokazivanje, da su dotični sadržaji (npr. mudrost) jednostavne savršenosti, ne smije uključiti već Prvo u promatranje, jer se zaista radi upravo o tome da se ovi sadržaji pokažu prenosivim na Prvo. Pokazivanje se mora zato izvesti "isključivanjem Prvog". Dalje se ne radi o principu ili o smislu jednostavne savršenosti, nego samo o 242

Komentar 74-75 Anzelmovu 'opisu' - u formi poboljšanja od Škota (usp. K 53) pod postavljenim pitanjem da li on pruža uporabiv kriterij za svrhu pokazivanja. Škot sada pokazuje fiktivnom protivniku dva slučaja u kojima primjena 'opisa' vodi neuporabivim rezultatima. Prvi slučaj je slučaj "prvog anđela", što ovdje ne označuje više od 'najvišeg stvorenja'. Njegova 'narav' se može bez daljnjega uzeti 'u svojstvenom smislu', denominativno, i dakle točno onako biti obrađena kao savršenost "mudar". Ispostavlja se odmah da 'opis' jednostavne savršenosti odgovara naravi najvišeg stvorenja upravo onako kao i mudrosti, ukoliko se Prvo ne uključuje u promatranje (što bi za namjeravano pokazivanje bila nedopuštena pretpostavka). Ova narav ispod Prvog je 'bolja' nego sve s njom nespojivo, ona je čak 'bolja' nego mudrost. 'Najviša stvorenost', koja sačinjava svoj sadržaj (apstraktno uzeto), je samorazumljivo 'bolja' u stvorenom. Sada je ipak jasno da ovaj sadržaj nije prenosiv na Prvo, na Boga Stvoritelja. Ali tada se ne može ni u kojem slučaju iz toga, da 'opis' odgovara, zaključiti na prenosivost sadržaja na Prvo, i to vrijedi također za mudrost. Fiktivni protivnik traži da spasi vrijednost 'opisa' prigovorima, koji bi morali pokazati razliku između 'boljeg bitka' mudrosti i bitka najviše anđeoske naravi.Ali oni očito pripadaju nekritičkom shvaćanju, koje je Škot ostavio iza sebe već kod trećeg suda (usp. K 53). To odgovara kod svih jednostavnih savršenosti da se one protive mnogom i da su nespojive s mnogim naravima i da bi mogle te naravi razoriti ako bi njima pridošle. Razlika se sastoji u tome da se jedanput — kod prvog anđela - radi o supstancijalnoj naravi, drugi put o kvaliteti - o mudrosti - obje, dakle, pripadaju različitim kategorijama. Zato je anđeoska narav s onim vlastitostima drugih supstancija neposredno nespojiva. Naprotiv, mudrost se protivi supstancijalnoj naravi (psa) samo posredno, ukoliko naime ona (mudrost) zahtijeva 'ono što leži u temelju', tj. supstancijalnog nositelja, koji posjeduje supstancijalnu narav sposobnu da nju (mudrost) primi. To je 'istinsko' protivljenje (naime na temelju bitnog sadržaja), samo nikakvo 'izvorno' protivljenje, jer je utemeljeno u drugoj kategoriji.

243

Komentar 74-75 Teškoću da se odredi jednostavna savršenost pokazuje drugi slučaj, koji Škot navodi, što je moguće još jasnije. Pretpostavka argumentacije, koja nije učinjena posebno izričito, jest da pojam jednostavnog savršenstva ne smije pripadati samo 'rodu', jednoj kategoriji, jer se inače ne može prenijeti na nadkategorijalno Prvo. On mora radije biti 'transcendentalan', dakle, u svakom slučaju prikladan za nadkategorijalnu uporabu. Ovaj transcendentalni karakter je bez daljnjega dan kod temeljnog pojma 'bića' kao i kod s njim 'konvertibilnih' pojmova Jednog, Istinitog i Dobrog. On odgovara također kod 'disjunktivnih' transcendentalija, od kojih je uvijek jedna o svakom biću izreciva ("Svako je biće ili uzrok ili prouzročeno, ranije ili kasnije, beskonačno ili konačno" itd.). Kod obaju članova disjunkcije je jasan nadkategorijalni karakter. Naprotiv se jednostavna savršenost (barem u nekim slučajevima, kao ovdje kod "razumom obdaren") iskusuje kao kategorijalno svrstana odredba, i osim toga ne pripada ona svakom biću (u Škotovoj nauci o transcendentalnom karakteru jednostavne savršenosti, usp. osim citiranog standardnog djela A. B. Woltera posebno: W. Hoeres, Der Wille als reine Vollkommenheit nach Duns Scotus, Miinchen 1962,1. Teil). Teškoća se sastoji sada u tome da anzelmovski 'opis' ne dopušta zaključak da je prije svega kategorijalno svrstani pojam savršenstva nadkategorijalno primjenjiv. Neki "protervus" može pokazati da je 'opis' prikladan za svako 'Prvo' jedne kategorije — dakle, za načelno kategorijalno ograničeno — (pri tome nije važno je li takvo Prvo dano u svakoj kategoriji, postoji li npr. istaknuto 'Gdje' ili 'Kada', koje ima prvenstvo unutar ove kategorije; princip vrijedi uvijek). Jer, budući da kategorije imaju jedna o drugoj neovisni smisao, takvo 'Prvo' je nespojivo samo s takvim, koje pripada toj istoj kategoriji i dakle je manjeg ranga. Ono je sjedinjivo sa svim drugim kategorijama. I tako odgovara 'opis': Prvo je 'u svakom bolje nego ne-takvo' — naime nego nesjedinjivo, koje zaista mora biti manjeg ranga. To se može također održati ako se unutar kategorijalne sfere promišlja prvenstvo supstancije pred akcidentima, koja je "kao

244

Komentar 74-75 ono što leži u temelju" njihov nosilac. Ili pripada dotični najotmjeniji akeident također najotmjenijoj supstanciji, ili se barem može kazati da supstancija, koja je nositelj prvenstvenog akcidenta, ima sa svoje strane prvenstvo pred onom supstancijom, koja nosi s ovim (akcidentom) nespojivi manji akeident. Nije, dakle, nikako potrebno prekoračiti kategorijalno područje, ako se čvrsto drži anzelmovskog 'opisa' kao jedinog kriterija. U Škotovu djelu ne nalazi se nigdje tako oštra kritika 'vulgarnog' razumijevanja nauke o jednostavnoj savršenosti. Da on ne nudi nikakvo pozitivno rješenje, nije, dakako, nikakav znak za to da on odstupa od temeljne misli. Radije mora on sada pokušati pokazati u dotičnom pojedinačnom slučaju transcendentalnost sadržaja, da bi izradio tako nauku o savršenosti. Tvrdnja 5. suda, da je sva uzročnost Prvog kontingentna, prihvaća misao koja je bila razvijena u trećem dokazu četvrtog suda (usp. K 56). Tamo je pokazano da postoji kontingentna uzročnost Prvog, i to upravo kod njegova neposrednog tvorenja. Sada se pokazuje u L dokazu da ova kontingencija postoji također kod posredovanog tvorenja Prvog. Pri tom se Škot poziva na opći princip da između nužnosti i kontingencije postoji odnos prijeporedanosti i poslijeporedanosti, prethodna kontingencija nema 'po naravi' nužnost za posljedicu (što ne isključuje da bi kontingentno prouzročeno moglo sa svoje strane tvoriti 'nužno'). Ovaj prvi dokaz, ako se postavi Škotova vlastita mjerila, nije posve zadovoljavajući. Ako postoji kontingentna uzročnost Prvog (što je bilo dokazano), time još nije rečeno da je svaka nekontingentna uzročnost iz njega isključena. Drugi dokaz zadovoljava više. On pazi na odnos božanskog htijenja prema svom cilju. Njegov nužni cilj je samo Bog sam, i nužna samoljubav Božja ponovno nije odrediva ničim drugim koje se nalazi izvan Boga. To bi proturječilo neovisnosti 'iz-sebe—nužnog-bitka'. Što uvijek Bog hoće i prouzročuje izvan sebe, nalazi se izvan ciljem određene nužnosti, događa se kontingentno. Niti doktrina niti Škotov argument nisu sadržajno novi. Oni su opće dobro kršćanske skolastike. I iako način utemeljenja i izraža245

Komentar 74-75 vanja pozicije odaje učitelja, može se obrada teme nazvati brzom, pogotovu ako se promišlja temeljita dubinska problematika iz koje Skot vadi četiri 'prigovora': 1. Budući da je Božje htijenje 'isto' s njegovim bitkom, koji je ponovno nužni bitak, postaje nejasno kako u njemu može istodobno postojati kontingencija (pretpostavljena 'istost' dokazuje se kod 7. suda). — Prigovor formulira 'klasičnu' teškoću metafizike da misli slobodnog Boga Stvoritelja. 2. Ako bi se dokaz kontingencije božanskog htijenja oslonio na misao da njegova nužnost ne dopušta više nikakvu kontingenciju u stvorenom, tada se može primijetiti ista argumentacija, ako je uopće govor o određenosti božanskog htijenja: ona mora dopirati do posljednjeg drugotnog uzroka. Ali sada je Božje htijenje određeno 'vječno' (ionako je svako stvarno htijenje određeno!); kako može tu biti još kontingencije u stvorenom, iako Bog sam tvori 'kontingentno'? Misao se sada zaista izgrađuje za pobijanje onog dokaza, na koji se Škot oslanja. S određenošću, s odlučnošću božanskog htijenja, koja može također započeti kod kontingentne uzročnosti, je očito sjedinjiva neodređenost, neodlučnost stvorenjskog djelovanja. Zašto treba sada s nužnošću božanskog htijenja biti nesjedinjiva 'mogućnost' drugotnog uzroka, dakle njegova ne-nužnost (tako će se sada to morati razumjeti, njegova kontingencija)? — Temeljni 'treći dokaz' (četvrtog suda) prisiljava prividno na protuslovne zaključke, ako se prihvati njegova vrijednost. 3. Daljnje teškoće nastaju ako se misli na čovjekovo grešno htijenje. Ne isključuje li prethodna božanska odluka da stvorenje djeluje na bilo kojem mjestu protiv onoga za što se Bog u određenom htijenju odlučio? 4. U suprotstavljenom smjeru može se uputiti na to da sada u slijedu principa da nužnost ne slijedi iz kontingencije — svako djelovanje mora biti kontingentno. To bi isključilo u stvorenom možda nužnost 'prirodnog djelovanja'. - To je već gore (kod 1. dokaza) upućeno na to da ovaj prigovor ne pogađa. On previše zaključuje iz principa.

246

Komentar 74-75 Posebno su to drugi i treći prigovor koji nabacuju puninu problema: svih onih problema koji su povezani s pitanjem o Božjem predznanju, brizi i predodredenju (providnosti, predestinaciji) i koji se mogu skupiti pod naslov 'buduće-kontingentno' (futura contingentia). Opširna obrada bi sigurno razbila okvir ove rasprave i Škot se zadovoljava s upućivanjem na razlaganje dato na drugim mjestima. Svakako je ovaj samocitat ponovno krajnje nejasan. 'Quaestio disputata' o temi ne postoji, također ne može biti mišljeno na Quodlibetum. 'Klasično' mjesto bilo bi Distinctio 39 prve knjige Ordinatio: u Ordinatio nije upravo ugrađena ova Škotova Distinctio i jedino su starija izdanja imala tamo jedan tekst koji je bio kompiliran iz ranijih spisa (iz Lectura i iz Reportata, usp. za to C. Balić u: 'Adnotationes Editio Vaticana, Vol. VI, str. 26+-30+). To je neobično da Škot upućuje na tekstove, koje još nije izradio. Malo zadovoljavajući oblik obrade ovog 5. suda, kao i činjenica da se o ovdje iznesenim 'prigovorima' ne diskutira adekvatno u postojećim tekstovima, upućuje na to da sam Škot nije s ovim problemom izašao na kraj. Komentatori su tražili kako da ispune tu rupu. Samorazumljivo ne mogu njihova ponuđena rješenja vrijediti kao Škotovo rješenje. Neka samo o stvari bude primijećeno daje posebno drugi prigovor (slično treći) rješiv vrlo dobro na liniji dosadašnje argumentacije: Ako se Bog - bilo to također u 'vječnoj' odluci — odredio za to da stvori kontingentnog tvoritelja ili slobnog djelovatelja, tada je to mislivo samo pod pretpostavkom da on ne tvori iz prisile po svojoj naravi. Odlučnost (kontingentno ostajućeg) htijenja i nužnost tvorenja su posve dvovrsne: prva je spojiva s 'neodređenošću' u stvorenom, potonja ne. Dok se 5. sud shvaća kao dopuna četvrtog, u 6. i 7. sudu se događa novi korak: oni istražuju odnos čina razumijevanja i htijenja prema prvoj naravi. Cilj pokazivanja je 'istost'. Ona se najprije dokazuje za čine samospoznaje i samoljubavi. Šesti sud polazi pri tom od samoljubavi, zaista on govori najprije samo o njoj. Nužna povezanost razumijevanja i htijenja - može 247

Komentar 74-75 se htjeti samo ono što je prije 'razumljeno', jer htijenje označuje 'umni' čin težnje — dopušta da se bira ovo polazište. Stvarni razlog ovog izbora je ipak da 'ljubav' upućuje na uzročnost cilja, koji se sastoji u 'biti ljubljen' i ovoj 'rod' uzročnosti je jednostavno 'prvi'. Kod 'prvog' cilja je ovo 'biti ljubljen' samorazumljivo posve neprouzročivo i dakle, kako to znamo iz III. poglavlja, 'nužni bitak iz sebe'. Ako se razjasni d a j e ovo (pasivno) 'biti ljubljen' ekvivalentno (aktivnom) 'ljubljenju' prvog tvoritelja, tada se vidi ujedno da trostruko 'prvoj' naravi nužno pripada čin samoljubavi, koji posjeduje karakteristiku 'neprouzročivog' i 'nužnog bitka—iz—sebe' točno onako kao ova sama narav, koji je 'dakle' s njom 'isti' i ne može se kao neko drugo razlikovati od nje. Navodi li se unatoč tome razlika, tada proizlazi, kako izvodi 2. dokaz, protuslovlje: samoljubav bi morala biti prouzročiva i time bi upućivala na 'raniju' ljubav nego je to ljubav Prvog. Snaga ovog dokaza - oba dokaza pripadaju očito zajedno jest u tome da se on zadovoljava s onim što je već izneseno u II. poglavlju (sud 4 i 5) i u III. poglavlju (sud 4, 6, 16 i 19), pri čemu se pojam 'neprouzročivog' pokazuje kao središnji. Upravo se ovdje mora podsjetiti na to da dokaz, kako ga Škot izvodi, ne vodi prvom faktičnom momentu prve uzročnosti, koja njemu (prvom uzroku) pripada na temelju faktičnog prouzročenja. Radije se treba pokazati bitna struktura prvog uzroka, koja njemu pripada neovisno o kontingentnom prouzročenju i tako njemu samom. Samoljubav pripada Prvom kao neprouzročiva, također tada kada Prvo ne bi bilo djelatno kao uzrok; samo za nas je činjenična uzročnost dati spoznajni razlog. Istost (istovjetnost) samospoznaje s prvom naravi ne pokazuje Škot s jednakom brižnošću, nego se zadovoljava s upućivanjem na Aristotela, koji u XII. knjizi Metafizike određuje Božju bit kao čistu 'Energeia', dakle djelatnost i čin, i to kao njezin najviši oblik, naime kao samo mišljenje. Škot citira dva argumenta 9. poglavlja (skraćeno, jer on može poznavanje teksta pretpostavljati kod čitatelja), ali smatra da im treba objašnjenje. On im daje više 'tehnički' lik koji se, dakako, današnjem čitatelju čini stranim.

248

Komentar 74-75 Škot polazi od razlikovanja između 'prvog' čina, po kojem biće ima postojanje (npr. čovjek postoji) i 'drugog' čina, u kojem se biće aktivira (npr. misli, djeluje ili proizvodi nešto izvan sebe). U djelatnosti usavršava ono sebe tek, a pogotovu u 'djelovanju', ukoliko je time mišljena ona djelatnost, koja u samom djelatniku ima trajne posljedice: tko čini dobro, postaje sam 'dobar'; tko shvaća misli, postaje 'mislilac' itd. Upravo razumom obdareno biće je upućeno na to da samo sebe usavrši u takvom 'djelovanju', ne u onom što ono već uvijek jest (u prvom činu), nego u onom što ono od sebe čini (u drugom činu), nalazi se njegovo 'Najbolje'. Ali se upravo ova razlika ne može praviti kod prve naravi, ako inače ona treba biti već po svojoj supstanciji ono 'Najbolje'. Ona, dakle, mora biti u istovjetnosti sa svojim 'drugim' činom, sa svojom djelatnošću: mišljenje mišljenja, samospoznaja, jest njezina supstancija. Škot se odnosi u tekstu na "prethodni" sud (praemissa), u stvari može biti mišljeno samo na 4. sud. "Praemissa" potječe iz Ordinatio, iz koje je doslovno uzet tekst (I, dist. 2 pars 1 q 1 - 2 ; n. 92), i tamo je navod točan. U većini rukopisa našeg teksta čita se "prima", u nekim novijim je korektura "quarta". Izdavači su se odlučili za "prima" i, kako se čini, usmjerili na "prvi" dio 4. suda. Ali bi ovdje u istinu smio ostati nekorigirani ostatak iz prijepisa Ordinatio. Škot iznosi skraćeno drugi Aristotelov argument. To znači da bi trajno misaono djelovanje bilo "puno muke", ako bi se prvu narav postavilo samo kao moć mišljenja, dakle, s trajnom mogućnošću da primi drugi čin (o pojmu 'potentia contradictionis' usp. K 13), koju bi se stalno moralo susretati s naprezanjem. Škot pojašnjava misao dodavanjem premise da se puku "primalačku" moć — kada bi se nju postavilo kao misaonu sposobnost prve naravi, ako ona 'nije' svoje mišljenje - može upravo misliti kao 'potentia contradictionis'. On smatra na temelju doslovnosti citiranog teksta argument samo "vjerojatnim". Ustvari to nije u sklopu, u kojem Škot citira, prisilno. Slijedeći odlomak se neposredno nadovezuje u Ordinatio (na nav. mj., n. 93) kao pokušaj dopune 'dokaza vjerojatnosti'; ovdje je 249

Komentar 74-75 ova povezanost raskinuta. Škot ima očito pred očima dokaz, koji uzima za ishodište istovjetnost moći i predmeta, koja je data u svakom spoznajnom činu, obično nazvana 'intencionalnom', i tada zaključuje za božansku samospoznaju da ovdje ova istovjetnost neposredno ima ontološko značenje, jer čisto duhovna i posve aktualna supstancija bila bi samoj sebi stalno prisutna i time kao supstancija istodobno spoznajni temelj i spoznajni cilj. Slične misli mogu se naći kod Tome Akvinskog (usp. In I Sent. d. 35 q 1. 1. 1. ad 3; Summa theol. I q 14a. 2 i a. 4), dakako ne u jednom tako neprikladnom obliku, kako gaje ovdje Škot pretpostavio. Također Toma nije mišljenja daje kod stvorenog, konačnog duhovnog bića, kod anđela, čin samospoznaje njegova supstancija. U cjelini može se polazište za božansku samospoznaju smatrati nezadovoljavajućim. Strogi 'škotovski' dokaz morao bi, slično kao dokaz samoljubavi, polaziti od pojma neprouzročivog, dakle, ponoviti 1. dokaz. Škot to smatra očito nepotrebnim. 'Dopune' se ne odnose više na objašnjenja kod Aristotela, koja se time pojavljuju kao puka međuigra, one se nadovezuju na sud o samoljubavi. Budući da je u ovom (sudu) pokazana istovjetnost čina htijenja i htijućeg (supstancije), može također volja (moć), koja stoji između obadvoga, biti samo istovjetna s oboma: to je prva dopuna, koja je zaista potrebna zbog toga, jer odnos htijući— —volja—htijenje imenuje bitnu strukturu, čija se istovjetnost s naravi Prvog treba posebno pokazati za svakog člana. Druga dopuna daje napokon, vrlo skraćeno, dokaz za istovjetnost samospoznaje s prvom naravi. Škotu je dostatno upućivanje na bitnu povezanost ljubavi i spoznaje, pri čemu prioritet pripada potonjoj. Napokon se za razum, za moć koja se nalazi u temelju čina razumijevanja, još upućuje na dokaz za 'volju'. Nov je ipak zaključak za temelj razumijevanja. To kod naše razumne spoznaje nije uvijek sam predmet — to je slučaj samo kod intuitivne spoznaje — nego većinom 'species' predmeta u našem razumu. Obično se govori o 'spoznajnoj slici', ispravnije bi bilo govoriti o 'shvaće250

Komentar 74-75 nom stvarnom sadržaju', kako je on prvenstveno sadržan u pojmu, po kojem su predmeti prisutni u duhu, iako nisu dati u fizičkoj egzistenciji. Kod samospoznaje prve naravi razumije se da se također ne može postaviti nikakva vlastita veličina. Sedmi sud slijedi dalje misao istovjetnosti razumijevanja i htijenja s prvom naravi, koja je pokazana kod samoljubavi i tada kod samospoznaje. Sud govori samo o razumijevanju, primjena dokaza na htijenje se prepušta čitatelju. Ipak se već u prvom dokaznom tijeku odlučujuće uzima u obzir htijenje. O "akcidensu" nije ovdje govor u smislu 'prigodnog' (onog 'per accidens'), nego u smislu kategorija. Akcidens je odredba koja pridolazi supstanciji, koja ovu usavršava, i može se posve raditi o 'bitnoj' odredbi, koja ne pripada samo 'prigodno' supstanciji. Razumom obdarenoj supstanciji ne pridolazi tako samo 'prigodno' (per accidens) da ona razumijeva, iako je dotični čin razumijevanja akcidens. Ali iskaz kaže zaista da je 'razum razumijevajući', u slučaju konačnog i ne stalno aktualnog razuma, izražava samo 'prigodnu' istovjetnost razuma i čina razumijevanja. Prvi dokaz bira (kao kod šestog suda) za temelj uzročnost prve naravi. III. poglavlje je pokazalo daje ona 'istinska' (per se) uzročnost i da se dalje bez iznimke proteže na sve prouzročivo, bilo da je također djelomično tvorna po drugotnim uzrocima. Ali 'istinskoj' uzročnosti pripada htijenje cilja i to opet pretpostavlja govor je o "momentu" pojmovno, ne vremenski - razumijevanje. To se pokazuje na bilo kojem slučaju "A", mjesto kojeg se može postaviti svaki drugi. Usput proizlazi da prva narav mora razumjeti svako prouzročivo, time svako biće izvan sebe. Ovaj se sporedni rezultat pretpostavlja kod 8. suda. Ali je za sadašnji sklop odlučujuće da je prva narav "po samoj sebi" (u sebi) uzrok, dakle, kao narav ili kao supstancija, a ne po jednom momentu koji se od nje razlikuje, bio on moć ili čin; tada mora ona kao narav ne samo imati razumijevanje, nego 'biti'. Ova sržna točka argumenta istupa u tekstu manje jasno od sporednog rezultata univerzalnosti razumijevanja. Može se čak 251

Komentar 74-75 kazati da dokaz 'primanja' (onog u donjoj premisi silogizma primljenog 'assumptum') nije veoma uvjerljiv, ukoliko se oslanja na pojam onog 'per se agens'. Takvom bi se moglo označiti također djelujuću narav, koja djeluje po akcidentalnim činima spoznavanja i ljubljenja. Čovjek djeluje također 'per se' i ne samo 'per accidens'. Može se zbog toga pitati ne treba li ovaj prvi dokaz ipak uglavnom donijeti 'sporedni rezultat' i u ostalom dati prije temelj za slijedeća tri dokaza, koja pretpostavljaju pokazivanje da prva narav spoznaje uopće nešto izvan sebe. U svakom slučaju ne čini se suvišnim da se donesu daljnji dokazi suda. Slijedeća tri dokaza pretpostavljaju prvi, ukoliko polaze od toga da prva narav spoznaje sve izvan sebe upravo onako kao samu sebe. Oni obrađuju samo još odnos ovih čina razumijevanja prema razumu, čiji su oni čini, i koji je istovjetan s prvom naravi. Drugi dokaz se temelji na načelu da se čini razumijevanja ne razlikuju u tome da su oni čini 'razuma': s obzirom na svoga nositelja, kojega oni usavršavaju, svi su oni 'istog roda'. Tako se može postaviti disjunkcija: ili su svi bitni, supstancijalni, istovjetni s naravi, ili samo 'prigodni', naime kao akcidentalne odrednice. Budući da je bitna istovjetnost već pokazana za jedan čin razumijevanja, naime za samospoznaju, mora ona vrijediti za sve čine razumijevanja. — Način čitanja "alia" je stvarno neodrživ. Njegova dobra zasvjedočenost upućuje na to kako je moguće da je to već Škotov Amanuensis krivo prepisao iz Ordinatio (I d. 2 pars q. 1—2; n. 99). Treći dokaz daje 'reductio ad absurdum': akcidentalni čin razumijevanja potrebuje nositelja, koji njega "prima". Ali budući da je već pokazano da je čin razumijevanja samospoznaje istovjetan s razumom prve naravi, morao bi ovaj čin biti ujedno primalačka moć, i k tome moralo bi ovo savršeno razumijevanje biti usavršeno nesavršenijim razumijevanjem — očita apsurdnost. Četvrti dokaz se oslanja na princip savršenstva drugog suda ovog poglavlja. On istražuje tada vlastitu, unutrašnju savršenost razumijevanja i mogućnosti njezina povećanja. Škot vidi nju —

252

Komentar 74-75 općenito u skladu sa skolastikom — u sposobnosti da se mnoštvo predmeta obuhvati snagom njihovih odnosa reda u jednoj spoznaji. Pri tom ne treba misliti na prednost općeg kao takvog, koja ide zajedno s gubitkom sadržajne određenosti (opći pojam nije već kao takav savršeniji), nego na domašaj znanstvenih principa koji dopuštaju objedinjujuću spoznaju većih područja (npr. moglo bi se uputiti na napretke prirodnoznanstvene spoznaje u novom vijeku koji se bitno sastoje u nalaženju objedinjujućih principa). Tehnički izraženo, to nije prednost 'komunitarnosti' nego 'virtualnosti', kojom razumijevanje dobiva svoj rang. Granični slučaj savršenosti bio bi tada da u jednom jedinom činu razumijevanja bude Virtualno' sagledano svako razumljivo. Točno se to mora sada tvrditi o razumijevanju prve naravi. Tada proizlazi, opet iz već pokazane istovjetnosti samospoznaje s prvom naravi, bitna istovjetnost svakog razumijevanja s ovom. Primjenu onih dokaza na htijenje Škot prepušta čitatelju. Ovdje se ipak može zapaziti da prva narav ne dopušta nikakvu istovjetnost u 'izvanjskom odnosu'; doduše ona spoznaje sve prouzročivo, ali neće s nužnošću sve, radije samo na kontingentan način, kako je pokazano kod petog suda. Zato strogo treba paziti na to da je u pitanju samo 'unutrašnji odnos' htijenja prema samoljubavi i prema naravi. Škot priključuje tri argumenta koja on pokazuje dokazno nejakima. Kod prvog upravo (K 64, kraj) ocrtana razlika između unutrašnjeg i vanjskog odnosa ima odlučujuću ulogu. On zaključuje iz pretpostavljene istovjetnosti čina razumijevanja i razuma da sve, što je shvaćeno u jednom razumu, se tad također shvaća u jednom te istom činu razumijevanja. Ovdje se činjenično zaključuje iz unutrašnjeg odnosa istovjetnosti globalno na izvanjski odnos, koji se ne dodiruje u važećim dokazima (osim u prvom; ali ovaj to ne shvaća globalno, nego pokazuje za svaki pojedini vanjski odnos da njemu odgovara unutrašnji odnos istovjetnosti, dakle, postupa točno obrnuto). Ovdje je prisutan krivi zaključak 'na temelju akcidenta' (fallacia accidentis; način čitanja "sophisma" smio bi biti marginalna glosa). Kod usporedbe razumijevanja i htijenja odmah postaje

253

Komentar 74-75 jasno da njihova istovjetnost s prvom naravi ne uključuje 'isti' odnos prema izvanbožanskom predmetu. Htjednuto mora biti razumljeno, ali razumljeno ne mora biti htjednuto. Škot ne tvrdi sada da sličan odnos postoji između samospoznaje i razumijevanja prouzročivog, nego samo da se argumentu može formalno prigovoriti. On postupa globalno, 'povezano', gdje je potrebno 'odvojeno' dokazivanje, naime specijalno za razumijevanje prouzročivog. Također se prigovara iz formalnih razloga oboma daljnjim argumentima. Tako posjedovanje najsavršenijeg čina razumijevanja ne isključuje da se s njim istodobno posjeduje drugi, manje savršen čin. To je slučaj prema teološkoj nauci kod blaženih koji u posjedovanju gledanja Boga ipak spoznaju jedan drugog neposredno, i time na manje savršen način. Kristovoj duši pripisuje teologija ne samo najsavršenije gledanje Boga nego istodobno 'stečenu' ljudsku, po osjetilnosti posredovanu razumsku spoznaju. Tako ne znači posjedovanje najviše savršenosti razumijevanja i u 'istovjetnosti' s naravi kao takvom još daje sada svaki način razumijevanja 'prevladan' u ovoj istosti; naprotiv, on bi se mogao posve razlikovati kao 'prouzročiv' i stajati pored najsavršenijeg (načina razumijevanja). Samorazumljivo to nije mislivo kod prve naravi — ali upravo ne na temelju ovdje raspravljenih argumenata, nego na temelju prije iznesenih dokaza. Osmi sud dovodi nauku o razumijevanju prve naravi do kraja. On pojašnjava savršenost božanske spoznaje sada više s obzirom na shvaćanje predmeta, točnije, na shvaćanje 'prouzročivog' i tako time izvanbožanskog. 1. i 4. dokaz sedmog suda su ovdje pretpostavljeni. Posebno u pojmu 'jasnoće' pokazuje se pogled na sadržaj spoznaje. Jasnoća označuje da se razumijevanje ne zadržava u općem, nego se proteže na pojedinačno, individualno i također prigodno, da nikakova bilo kako načinjena neodređenost ne ostaje. To je bjelodano da ova jasnoća, zajedno s aktualnošću, pripada savršenosti razuma. Ali za Škota je karakteristično utemeljenje iz "ratio" razuma, dakle, iz njegova pojma ili biti, koju daje 1. dokaz; jer je razum 254

Komentar 74-75 bitno usmjeren na 'biće', njegova se savršenost sastoji u tome da shvati svako biće "u najopćenitijem smislu" (communissime). Posljednji izraz ne ukazuje na pojmovnu općenitost, kojoj odgovara sadržajno siromaštvo, nego ukazuje upravo na to da ne može postojati ništa što se u nekom smislu ne može nazvati 'bivstvujućim'; također je ovdje uključeno ono individualno i prigodno. Škot se poziva na svoju nauku o biću kao predmetu razuma, koju je on prije svega razvio u Ordinatio (I dist. 3 pars q. 3; n. 108-210). Doduše se tamo radi o ljudskom razumu, koji je faktički upućen na posredovanje predmeta preko osjetila. Ali Škot si uskraćuje da vidi u upravo osjetno posredovanom štostvu stvari (quidditas rei sensibilis) predmet koji je primjeren razumu, kako to čini Toma Akvinski. Radije razum nailazi također u osjetno posredovanom predmetu na posljednji temeljni moment, koji je svim (mogućim i stvarnim) predmetima zajednički i nije ograničen na osjetno shvatljivo, nailazi na najopćenitije 'što', koje je sadržano u svim našim pojmovima predmeta. Upravo to znači pojam 'bivstvujući', i on se legitimira time da se protivi daljnjoj analizi; on je jednostavno jednostavan (simpliciter simplex), nije svediv na drugo i zbog toga je s nužnošću 'prvi' pojam. Kao takav on opisuje također domašaj razuma, i može se dogledati da ovaj (domašaj) ne može biti principijelno ograničen. Čak 'beskonačno biće', dakle, Bog nije principijelno nepristupačan razumu — također ni ljudskom. Ograničenja moći razuma nisu pri tom osporena, ali ona se spoznaju kao faktična, koja razumu ne pripadaju ukoliko je on razum, nego ukoliko on pripada određenoj naravi kao moć i čak određenom stanju ove naravi. Ljudski razum spoznaje mnogostruke predmete s kompleksnim pojmovima u kojima su sastavljeni zajednički i diferencirani moment. Opći pojam 'bivstvujući' neposredno označava zajedničko i u ovom smislu se on izriče 'štostveno' (in quid). Gdje ipak diferencirajući moment čisto kao takav stoji u pitanju, kao kod 'posljednjih' diferencija (koje više ne sadrže uopće nikakav zajednički moment) ili također kod "passiones entis" (transcendentalnih pojmova) koji neposredno određuju biće kao takvo, to nije

255

Komentar 74-75 općenitost, koja utemeljuje prednost pojma 'bivstvujući'. Prije se može kazati da bi ona diferenciranja mogla imati svoj smisao time da su ona diferenciranja 'onoga bivstvujućeg', da se biće u njima pokazuje djelatnim 'po snazi', dakle, kao ono koje utemeljuje sadržajno bogatstvo. Ovdje se može pojam 'bivstvujući' izreći samo u smislu svojstva (in quale), i Škot dopušta "primitas communitatis" dopuniti s "primitas virtualitatis". Ova teška konstrukcija mu dopušta da se čvrsto drži jednoznačnosti (univoknosti) pojma 'bivstvujući', ali bez pitanja je dvostruka prvost nesavršenost upravo ljudskog razuma. Savršeni razum bi morao u jedinstvenom razumijevanju bića sagledati ga istodobno u njegovu potpunom sadržajnom bogatstvu, dakle, posjedovati pojam u smislu "primitas virtualitatis". U ovom smislu se može opisati božanski razum kao granični slučaj one bitne strukture, koju već možemo shvatiti kod ljudskog razuma. (Škotova nauka o biću kao prvom i adekvatnom predmetu razuma obrađena je mnogostruko u literaturi; osim češće citiranih djela A. B. Woltera i E. Gilsona usp. posebno: L. Honnefelder, Der Begriff des Seinden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Diss. Bonn 1971). Drugi dokaz govori o "umjetniku". U smislu aristotelovskog shvaćanja, kako ga npr. objašnjava 1. poglavlje Metafizike, to je onaj koji posjeduje znanje o tome što treba napraviti; primjer su obično arhitekt i liječnik. Ljudsko znanje proizvođenja većinom ne prodire do spoznaje pojedinačnog i posebnog, to nam posreduje samo iskustvo ophođenja; zato prigovor na koncu, koji Škot ipak, kako se čini, ne smatra vrijednim pobijanja. Ipak dokaz ne iznosi punu aktualnost božanske spoznaje — 'habitualna' se dopušta — i utoliko je slabija od prve. U slijedećem je tema 'raniji bitak' božanske spoznaje. Treći dokaz se oslanja na pojam 'nužnog bitka-iz-sebe', čiji jednostavni raniji bitak vrijedi upravo tako samorazumljivo za razumijevanje koje je istovjetno s naravi. Četvrti dokaz primjenjuje misao da spoznaja "iz uzroka" prethodi samom prouzročenom, ako je upravo uzrok kao takav spoznajući. 256

Komentar 74-75 S 9. sudom je postignut vrhunac misaonog tijeka. O njegovu se središnjem položaju, koji se literarno naglašava molitvom, već radilo (usp. K 49). Zazivanje Boga, citat iz Rim 11,33, potvrđuje akcent na 'razumijevanju', čija analiza neposredno prethodi i što će sada dati odlučujuće dokazne razloge. Sam sud dodaje tvrdnji beskonačnosti nepojmljivost; to bi smjela biti retorička dopuna, u priključivanju na tekst iz Poslanice Rimljanima, ne navođenje formalnog dokaznog cilja. "Plodnost" suda će se istaknuti dokazom. Prije svega ovaj sam (sud) čeka u redu, i Škot ga izvodi na sedam "puteva". Prva tri puta (usp. 68; 70; 75) oslanjaju se na analizu razumijevanja od suda 4 — 8, dakle, priključuju se neposredno u tijeku misaonog vođenja. Već se u tom pokazuje da su oni (tri puta) za Škota odlučujući. 4. put (usp. 77) argumentira iz jednostavnosti biti, s kojom je započelo poglavlje. Slijedeći putevi uzimaju ponovno 'bitne poretke' i utoliko su usmjereni natrag na III. poglavlje: 5. put polazi od prvenstva (usp. 78), 6. put od 'cilja' - on je upravo kratak (usp. 80) —, 7. put napokon od tvorne uzročnosti (usp. 81); to je tako izloženi redoslijed obrnut u III. poglavlju. U ovim trima dokazima dolazi tradicionalno misaono dobro u kretanje (Anzelmo kod petog, Aristotel kod sedmog puta), svakako manje kao odlučujuća potpora, nego kao materijal koji se kritički pretumačuje. Škot očito smatra prva četiri puta stvarno važnijim, njihovu argumentaciju nosivijom. Pridodaje se kratka kritika neprikladnih dokaznih puteva (usp. 86 do 87). Tako se nalazi u poretku sedam dokaznih puteva jedno davanje važnosti. Uz to se on (poredak sedam puteva) može razumjeti kao povratak od postignute pozicije natrag sve do početka III. poglavlja. Ovaj jasni poredak je tim vredniji zapažanja kada on jako odstupa od onog, koji se nalazi u paralelnom tekstu u Ordinatio (I dist. pars 1 q. 1 - 2 ; n. 111-147). Tamo je Škot razlikovao samo četiri puta (usp. n. 146): od prvog tvorećeg, od prvog spoznajućeg, od posljednjeg cilja i napokon od prvenstva. Pri tome se drugi put, koji obrađuje Božje spoznavanje kao posljedicu njegove

257

Komentar 74-75 tvorne uzročnosti, može shvatiti kao jedna vrsta proširenja 1. puta. U temelju ostaje tako trojstvo bitnog poretka mjerodavni okvir za misaono vođenje. Nasuprot tome čini nizanje puteva u našem Traktatu jasnim da diskusija o savršenstvima, koja vrhuni u pokazivanju beskonačnosti, ne predstavlja jednostavno produljenje analize bitnih poredaka, a da se svakako ne ukida povezanost. Time karakteristično stupa naprijed ono specifično škotovsko, koje je nasuprot tradiciji novo. Prvi dokaz, najprije obuhvaćen još u molitvenom obliku, a da ne bi imao stvarno značenje, naziva se "Enthymem". To znači samo da se prednji sudovi ne iznose školski, i to u postojećem slučaju, gornji sud. Njihov dokaz krije se u dokazu "izvođenja" (zaključivanja). Pretpostavka dokaza jest da Božji razum aktualno razumije sve razumljivo. To je pokazao 8. sud. To sad ovisi o pokazivanju dvaju sudova: 1. razumljivo, dakle ono što je Bog aktualno razumio, jest beskonačno; 2. iz beskonačnosti razumljenog može se zaključiti na beskonačnost — točnije: beskonačnu savršenost — čina razumijevanja i tada razuma. Odatle proizlazi na temelju 'istovjetnosti' zaključak na beskonačnost naravi i bitka Božjeg: on je beskonačno biće, ens infinitum. Od imenovanih dvaju sudova — prednji sud i izvođenje (iz tog suda) kod Škota - prvi se pokazuje posredstvom analogije. Ljudski razum poznaje 'potencijalno beskonačno', čiji obični primjer je brojčani niz. On se može beskonačno nastaviti, a da nikad ne bi moglo uspjeti sve članove "primiti" istodobno. U Božjem razumijevanju moraju sada - prema pretpostavci - biti aktualno razumijem svi istodobno. Ali to se ne može objasniti kao rezultat "primanja" (accipere), kojim bi bila iscrpljena potencijalna beskonačnost, jer bi to bilo proturječno. Što je iscrpivo, to je konačno. Radije se mora također kod aktualnog istodobnog bitka u razumu čvrsto držati ne —iscrpljivosti primanjem jednog nakon drugog. Beskonačnost se može misliti kao aktualna, aktualna istodobnost razumljenog kao beskonačna. Mora se za to potcrtati da se argumentacija odvija čisto na razini 'razumljenog bitka'. Pitanje o onto258

Komentar 74-75 loškom statusu potencijalno beskonačnog - da li su brojevi 'realni' ili konstrukti - uopće se ne dira. Kod dokaza "izvođenja" — gore označen kao 2. sud — spoznaje se slična argumentacijska struktura kao kod dokaza "prednjeg suda". Škot polazi ponovno od konačnih odnosa u kojima se savršenosti mogu sabirati. Pri tom je jednako polazi li se od "snage" razuma, koja je potrebna kod razumijevanja ili od samog čina razumijevanja. U oba slučaja imamo posla s jednim više u savršenosti, ako je prisutno više u razumljenom. Pri tome je pretpostavljeno da kod sabiranja ništa ne propada; da se otprilike u činu, koji shvaća više predmeta, smanjuje jasnoća, kako je to slučaj u spoznaji više općenitosti kod ljudskog razuma. Ovdje treba "okretanje ka" jednako ostati intenzivno, sabiranje, dakle, treba značiti dodatno "razgraničenje" (izraz ne znači ništa dalje nego da upravo tamo, gdje je razum osposobljen za "okretanje ka", ne postoji nikakva granica za njega). Pod ovom pretpostavkom koja je data prema 8. sudu kod božanskog razumijevanja, može se kod beskonačnosti razumljenog zaključiti na beskonačnost čina i "snage", dakle razuma. Oba prigovora daju priliku da se dokaz dopuni i pojasni. Za razumijevanje prvog želi se držati one vrste spoznaje kod koje je jedan te isti 'pojam' (species) temelj razumijevanja za mnoštvo predmeta (individuuma). Vidljivo je da tada broj ovih predmeta ne može imati nikakvo značenje za savršenost razumijevanja, koje ostaje kod istog pojma. Tako se prigovor okreće protiv postupka da se čini sabiru kao savršenosti, što dokaz čini. Kod drugog prigovora igra ulogu ponovno odnos između pojma vrste i individuuma. Broj individuuma unutar vrste je 'beskonačan', tj. ne ograničiv, ukoliko sami pojam vrste ne sadrži nikakvo brojčano ograničenje. Ali vrijedi upravo gore rečeno: njihov broj ne može imati nikakvo značenje za savršenost razumijevanja, ukoliko su oni shvaćeni jednim pojmom vrste. Samo promjene "određenosti forme", koje naime zahtijevaju drugi pojam vrste, nose sa sobom također druge načine savršenosti, tako da bi ovdje bio primjenjiv dokazni postupak sabiranja. Ali vrste različite po formi su 259

Komentar 74-75 po broju konačne u datom svijetu. One su to, može se dodati, u svakom mogućem svijetu, koji je zaista nužno tako konačan. U odlučujućoj liniji iz supstancijalne određenosti formom ne može se prema tome zaključiti na beskonačnost Božjeg razumijevanja. Škot pobija prvi prigovor u onoj općenitosti u kojoj je bio iznesen. On pokazuje da se njegov dokaz može upravo tako formulirati kako s obzirom na čin razumijevanja tako i s obzirom na snagu razumijevanja. Pitanje o posebnom odnosu pojma vrste i individuuma obrađuje se u povodu drugog prigovora. Škot se pri tom poziva na svoju vlastitu nauku o individuaciji ("quaestio", na koju se on odnosi, ne dopušta se točno navesti; glavni tekstovi su Ordinatio II dist. 3. q. 1 — 6 i In VII Metaph. q. 13), čiji je razvoj ipak neophodan za razumijevanje ovog mjesta. Odlučujuća točka jest da prigovor pretpostavlja nauku o individuaciji, prema kojoj je individuum negativno razgraničen spram vrste: on ne zahvaljuje svoju posebnost vrsnoj formi — istoj kod svih individuuma, koja je princip savršenstva, nego ostvarenju u otpornoj i ograničujućoj materiji, koja ne dopušta da pune mogućnosti forme dođu do izražaja. Čak kod ove pretpostavke mora se dakako priznati da individuumi pokazuju odredenosti, koje ne sadrži vrsni pojam, koje, dakle, u usporedbi sa 'zajedničkim' sadržajem vrste, označenim vrsnim pojmom, imaju karakter pozitivne bićevitosti (bivstvenosti). Ali tada postoji također razumljivost koja nije iscrpljena vrsnim pojmom (neovisno o tome kako se ontološki misli o principu individuacije) i ovo obuhvatno razumijevanje dobiva na savršenosti. Kritizirani dokaz dopušta se, dakle, također provesti tada kada se vjeruje u ograničenost vrsta u datom svijetu. Svakako se može također zastupati misao neograničenosti vrsta, ako se misli na primjerne slučajeve brojeva i (geometrijskih) likova. Svaki broj, kao svaka geometrijska figura (trokut, četverokut, n —kut), je vrsta za sebe: ovo opće shvaćanje aristotelizma nalazi Škot potvrđenim u citiranom Augustinovu poglavlju, tako da je beskonačnost data u liniji "odredenosti formom", koju Bog aktualno obuhvaća u istodobnosti svoga spoznavanja. — To nije pritom od značenja da se radi o Vrstama' jednog akcidensa (u rodu

260

Komentar 74-75 kvantitete), dok se uvijek još može prihvatiti konačni broj supstancijalnih vrsta. To je radije pogreška argumenta da se samo uzimaju u obzir supstancijalne vrste. Dok 1. dokaz polazi od (potencijalne) beskonačnosti razumljivog, koja se nalazi izvan Boga, i odatle se zaključuje na čin razumijevanja, drugi "put'1 se zaustavlja na razumljivosti same božanske naravi. Ona je onaj predmet po kojem je jedino već data svaka spoznaja svih predmeta, ranija i savršenija nego po samom predmetu. 8. sud je to već rekao izričito. Ali Škot se odnosi na 7. sud, koji doduše sadrži ne formulu, nego stvar (grupa mlađih rukopisa je zbog toga htjela poboljšati upućivanje umetanjem "octava"), i čini to zaista zato, jer je tamo govor o uzročnosti, koja ovdje igra važnu ulogu. Dokaz za beskonačnost prve naravi kao 'predmeta' uvodi se općim razmišljanjem o odnosu prvog i drugotnog uzroka. Pri tom se pretpostavlja sud da se ništa ne može dodati beskonačnom, tj. beskonačno ne postaje Veće' dodavanjem jednog konačnog. Obrnuto vrijedi tada: ono što ne postaje veće dodavanjem konačnog, jest beskonačno. Moglo bi se sada takoreći 'kratko zaključiti'; budući da spoznaji, koju Bog ima po svojoj naravi, nijedna druga ne može nešto dodati — to kazuje 8. sud, također već 7. sud, ova je narav beskonačna, najprije po spoznatljivosti i tada također po bićevitosti, prema aristotelovskom principu (usp. Metaphysik II 1; 1993 b 30), na koji se Škot poziva. Ovaj skraćeni dokaz mogao bi biti uvjerljiv, i Škot zaključuje na koncu činjenično na ovaj način. Ali njemu je očito stalo do toga da u okviru dokaza diskutira upravo o 'dodavanju', koje se daje po drugotnom uzroku, ukoliko ovaj vrši uzročnost, njemu stvarno vlastitu. Pri tom se radi ovdje o uzročnosti za spoznaju koju izvodi biće kao predmet, i upravo u ovom pogledu postoji jedan posve vlastiti način djelovanja drugotnog uzroka u "gledanju". Ovaj pojam treba razumjeti u okviru Škot ove nauke o 'intuitivnoj' spoznaji, u razlici prema 'apstraktivnoj' spoznaji. Kod ove (intuitivne) je odlučujuće da ona shvaća egzistenciju predmeta, da, dakle, prisutnost predmeta nju prouzročuje. Apstraktivna spoznaja je naprotiv — iako 261

Komentar 74-75 utemeljena intuitivnom — neovisna o ovoj egzistenciji. Također je intuitivna spoznaja 'razumijevajuća', ona radi s pojmovima i ne može u sadašnjem čovjekovu stanju prodrijeti do individualnosti. Ona je kod nas upućena također na osjetilnost, dakle, nije nikakvo čisto 'intelektualno gledanje'. Unatoč tome je njezin odnos na egzistenciju, ili prisutnost predmeta koja u njemu djeluje, istaknuto svojstvo, ukoliko se samo u njoj može naći opravdanje za našu pojmovnost. Vidljivo je da ovo "gledanje" nije nadomjestivo, barem ne za nas ili uopće u perspektivi, u koju možemo stupiti (u škotovskoj doktrini usp. posebno: R. Messner, Schauendes und begriffliches Erkennen nach Duns Skotus, Freiburg 1942; S. Day, Intuitive Cognition, a Key to the Significance of Later Scholastics. Saint Bonaventure 1947). Točno ovu intuitivnu spoznaju posjeduje sada božanska narav o svakom predmetu, a da ovaj (predmet) tome ne pridonosi ništa: ona je u takvoj mjeri razumljiva da također istaknuta razumljivost, koja istupa u "gledanju", ne dodaje ništa njezinoj razumljivosti. Ali to je samo moguće ako je njezina razumljivost iznad svake odredive mjere i dakle je beskonačna. To će se pokazati u slijedećem da prigovori protiv suda i dokaza ne poznaju ovu neproporcioniranost. Prvi prigovor polazi od priznate prednosti spoznaje 'po uzroku' — spoznaje — 'Zašto' (propter quid). On podmeće da je ova aristotelovska i općeskolastička nauka održiva samo ako takva spoznaja posjeduje uvijek, dakle također u slučaju 'drugotnog uzroka', onu savršenost, koju Škotov dokaz odobrava samo prvom uzroku: da naime spoznaja prouzročenog 'u sebi' ne 'dodaje' ništa posebno. Time se osporava posebnost odnosa prema prvom uzroku, koja zaključuje na njegovu beskonačnost. Drugi prigovor se poziva na to da se također u području konačnog može svesti prvenstvo u savršenosti, koje 'sadrži' postporedanu savršenost, tako što je nadilazi. Ništa ne smeta da 'raniji uzrok', koji bi se mogao nazvati relativno 'prvim', sadrži već sve što posjeduje 'kasniji' drugotni uzrok, tako da bi prvi mogao proizvesti učinak drugog također bez ovog (majstor koji naučniku dopušta 262

Komentar 74-75 izvesti posao mogao bi također sam taj posao izvesti bez njega). Opet se niječe posebnost odnosa prema prvom uzroku i time beskonačnost ne može važiti kao pokazana. Treći prigovor tiče se posljednjeg dijela dokaza ukoliko se zaključuje iz 'bitka onog koji prouzročuje' na 'bitak' jednostavno. Priznaje se da se kod spoznaje, koju 'prouzročuje' božanska narav, ne može ništa 'dodavati', i tako se tamo ispunja pojam beskonačnog. Budući da sada dokaz prelazi na beskonačnost u 'bitku', mora također vrijediti da se bitku ne može ništa 'dodavati'. Prigovor donosi sada primjer iz konačnog, kod kojeg se 'u prouzročenju' upravo tako ne može ništa 'dodavati', ali se unatoč tome događa u 'bitku' dodavanje ili je barem mislivo: prema skolastičkom nazoru Sunce djeluje na taj način da sa svjetlom ispunja medij (ono 'prozirno', diaphanum, zraka). Pretpostavimo li sada da njegovo djelovanje savršeno ispunja sposobnost primanja medija, tada ne može 'u prouzročenju' biti više ništa 'dodano'. Ako bi, dakle, postojalo drugo Sunce, koje djeluje na isti medij, tada ono ne bi u tom moglo ništa više prouzročiti. Ali ono bi bilo tu i tako bi bilo u 'bitku' jedno Više. Primjer se čini prilično umjetno izveden, ali ako je točno konstruiran, predstavlja važan prigovor. Dokaz bi se tad pokazao dužnim prekoračenja granica, u koje je postavljen. I mogao bi se samovoljno proširiti. Tako bi se moglo tvrditi o Zemlji da ona u 'bitku' ne dodaje ništa Suncu, jer ono ništa ne dodaje 'u prouzročenju': očita apsurdnost. Polazište kod 'prouzročenja', usmjerenog na spoznaju, je samo partikularno i ne vrijedi za 'bitak' jednostavno: to bi smio biti smisao ovog prigovora. Pobijanje prvog prigovora oslanja se na aristotelovski princip da se jednostavno shvaćanje predmeta uvijek nalazi u temelju znanosti, koja napreduje u zaključcima i traga za povezanostima (complexum: ovdje ima opće značenje). Spoznaja onog 'Da' prethodi spoznaji onog 'Zašto'. Tada slijedi da spoznaja povezanosti (onog 'Zašto') ne može donijeti spoznaju onog koji se jednostavno shvaća, iako je ovo 'prouzročeno' poznato po uzroku (naime iz povezanosti koja je drugdje ipak ponovno utemeljena na jednos263

Komentar 74-75 tavnoj spoznaji). Potrebno je vlastito sastajanje spoznavatelja i spoznatog (u ovom smislu se citira Augustina), i gdje to po izmjeničnoj prisutnosti, tako reći u 'egzistenciji', vodi 'intuitivnoj' spoznaji, to nije nadomjestivo. Tada proizlazi da je božanska spoznaja činjenično jedan poseban slučaj. Samo se u njoj 'ništa ne dodaje', zato jedino ovdje može biti govora o beskonačnosti. O konačnoj spoznaji vrijedi ipak da spoznaja 'iz uzroka' ne posjeduje upravo svu savršenost, koju može imati naša spoznaja, nego da je ova (spoznaja) tek savršena kada se ujedno događa i intuitivna spoznaja. Prigovor ima pravo ako on to tvrdi kao posljedicu iz dokaza. Ali protivnik nije zadovoljen. Prvenstvo spoznaje iz uzroka nije zaista osporeno, i zato bi ona morala moći također proizvesti manje savršenu spoznaju, koju prouzročuje drugotni uzrok: to je zaključak — u tekstu još ne izrečeni - iz novog prigovora. Odgovor potertava još jednom relativnu samostojnost drugotnog uzroka u konačnom odnosu. Ova samostojnost ide kod intuitivne spoznaje tako daleko da se potpuno može apstrahirati od prouzročenja: njoj nije potrebno ništa drugo osim egzistencije spoznatog i spoznajućeg razuma. Ali to znači da pod točno ovim pogledom ne postoji nikakav 'bitni poredak' kod konačnog prvog uzroka, nego samo jedan 'prigodni', drukčije izraženo, drugotni je uzrok, gdje on djeluje točno kao drugotni uzrok, 'prvi' uzrok. Opet proizlazi da je odnos prema jednostavnom prvom uzroku svojevrstan. Škot se odnosi kod ovog pobijanja na svoju vlastitu nauku o intuitivnoj spoznaji, koju on obrađuje na brojnim raspršenim mjestima svojih djela. Posebno mjesto teksta ne može se navesti, zato se upućuje na gore imenovanu literaturu (usp. K 70). U tekstu čini teškoće uklapanje umetka "puta visio eius". Prijevod pokušava put koji izbjegava odnos na "aliquid perfectius" koje tome prethodi (koji je stvarno nemoguć). Pobijanje drugog prigovora radi s pojmovima "eminenter" (na prvom mjestu stoji "essentialiter", što se u pojedinim rukopisima 264

Komentar 74-75 korigira) i "formaliter". Oni se mogu objasniti na primjeru majstora i naučnika: Savršenost majstora sadrži "bitno" i "na način prvenstva" upravo onu savršenost, koju ima naučnik "kao određenost forme", koja, dakle, određuje njega kao naučnika. Ovdje je sada jasno da majstor ne može biti istodobno "formaliter" naučnik, dakle, da sabire savršenosti obojice. To je uvijek slučaj ako je ono što ima prvenstvo - 'prvi uzrok' - konačno. Opet se pokazuje posebnost odnosa, kod kojega nije moguće takvo sabiranje. Tada je ponuđen zaključak na beskonačnost. Završna primjedba o "prvoj prouzročenoj naravi" upućuje misaoni tijek - i povrh toga cijelu obradu problema prvog i drugotnog uzroka - u određeni historijski kontekst. D a j e sva savršenost nižih naravi sadržana u prvoj prouzročenoj naravi, može samo biti rečeno u metafizici u kojoj Bog neposredno stvara samo ovu prvu i tek nakon toga i po njoj sve podređene (naravi). I ovo posredovanje svega po prvoj naravi je smisleno tada ako jedan Bog može stvarati samo jedno i to stvara nužno, dakle, u jednom sistemu emanacije. Za Škota smio bi konkretno stajati Avicena u vidnom polju, kod kojega odgovara ova karakteristika, pri čemu svakako deset emanacija slijedi jedna nakon druge sve do posljednje, do 'dator formarum' koji stvara i oblikuje materijalni svijet. U takvom emanacijskom sistemu je niži stupanj nužno potpuno sadržan u višem, iz kojega on potpuno proizlazi, i tako on 'ne dodaje ništa', iako se sve odigrava samo u konačnom. Ali ovdje se može pitati zašto uopće proces nakon prvog stupnja treba ići dalje, jer je već postavljena sva savršenost. Kontingentno htijenje ne dolazi u pitanje, jer inače prva prouzročena narav postaje oskudna; pretpostavi li se nužnost, tada bez temelja, i svijet postaje nerazumljiv. Tek ako se konačnom prizna vlastito značenje spram svega drugog konačnog i ako se spozna odnos prema prvom uzroku kao posebni, naime kao beskonačni — što opet povezuje jedno s drugim kao s kontingencijom stvoriteljske volje — proizlazi umno rješenje. Na koncu II. poglavlja je već Škot naglasio vlastito značenje konačnog u ovom smislu (usp. K 23). Dakako nije odnosni tekst, koji dolazi u pitanje, tako jasan kako se prema upućivanju očekuje.

265

Komentar 74-75 74

Pobijanje trećeg prigovora služi se pojmovnim sredstvima, koja su već bila razvijena kod prvih dvaju prigovora. Krajnje 'tehničko', za sebe uzeto, upravo teško izlaganje prvog odlomka spoznaje se u ovom sklopu kao nastavljanje diskusije odlučujuće točke, naime vlastitog značenja intuitivne spoznaje. O njoj vrijedi da je ona prouzročiva samo od prisutnog egzistirajućeg; samo ono kao 'takvo', dakle, 'snagom odredbe forme' sposobno je nju proizvesti. Ovo intuitivno spoznatljivo je, kako smo vidjeli, relativno 'prvi uzrok' svoje spoznatosti, i drugi uzroci su s jedne strane samo 'prigodno' raniji, s druge strane samo 'sudjelujući' i bez onog 'takvi snagom odredbe forme' nisu kadri za ovo izvršenje. Samo Beskonačno može jedino iz sebe proizvesti ovaj učinak, jer se njemu ništa ne može 'dodati'. Budući da je ono beskonačno, njemu također ne može nedostajati ova posebna uzročnost. Utoliko se utemeljenje dokaza samo ponovno prima (usp. K 70). Povrh toga je pojmovni razvitak nauke učinio jasnim da postoji posebna moć prouzročenja na temelju posebnog 'bitka'. Jer upravo to označuje izraz "'takvo' snagom odredbe forme", koji je primljen u "esse formale" (zato prijevod "formom određeni bitak"). Zato prvi uzrok može samo tada sadržavati posebno prouzročenje — što je priznato - ako on sadrži upravo ovaj 'bitak', i to na 'način prvenstva'. Primjer sa Suncem dopušta se sada pokazati kao pogrešan. On ne pogađa jedino važnu točku. Ne radi se uopće o tome je li područje djelovanja (passum) tako reći 'ispunjeno' uzrokom i iscrpljuje li ga, nego o tome može li se učinak donijeti samo od 'takvog snagom odredbe forme'. Tada ne postoji nikakva konkurirajuća uzročnost drugog Sunca, nego samo 'dodavanje' u drugoj liniji 'prouzročenja', koje uopće nije za debatu. Tako Zemlja nema nikakve veze sa svjetlom, ona je posve bez povoda unesena tim prigovorom.

75

Treći dokaz beskonačnog bića ima za temelj 'istost' čina razumijevanja, snage razumijevanja i supstancijalne naravi, koja je pokazana kod prethodnih sudova (Škot imenuje 5., 6. i 7. sud; prikladnije bi bilo upućivanje na 6., 7. i 8., ali tu nije sigurno prisutna nikakva pogreška u pisanju, nego u pamćenju). 266

Komentar 74-75 Dokaz pretpostavlja da ono razumijevanje, koje mi kod nas poznajemo samo kao akcidens, i razumijevanje prve naravi, koje je dokazano kao supstancijalno, nemaju dvostruki 'misaoni sadržaj' (ratio), nego da se radi o istoj 'određenosti forme'. Logički izraženo, pojam 'razumijevanje' rabi se jednoznačno (univokno), i smjet će se Škotu potvrditi da se on stalno čvrsto držao ove jednoznačnosti u obradi problema (od 4. suda poglavlja), inače bi njegovi dokazi bili klimavi. Ovaj jednoznačni pojam čisto usavršavajuće određenosti formom može se dobiti na onom razumijevanju, koje je nama poznato kao akcidens. Kao takvo ono je 'vrsta' (species) onog (najvišeg) roda 'kvalitete', i takav pojam vrste sadrži, kako je poznato, odredivi, materijalni element - upravo rod - i određujući, formu davajući (element): razliku (differentia). Ovaj pojam razlike vrijedi čisto za sebe čvrsto zadržati, ili točnije, njegov pozitivni sadržaj, i to bez one karakteristike, koja njega čvrsto drži kao razliku u rodu, tj. shvatiti "apsolutnom" od njega označenu savršenost. To je moguće zbog toga jer pojam roda ne uključuje pojam razlike (inače se on ne bi mogao njome diferencirati), dakle, pojam se razlike nalazio 'izvan' roda, on ne uključuje nužno odnos prema rodu. Naravno postoje pojmovi razlike koji uključuju odnos prema rodu, tako npr. takvi (pojmovi) o boji, dakle, o osjetilnim kvalitetama. Kod razumijevanja to nije slučaj, i točno je to pokazao dokaz koji je pokazao svoju 'istost' s prvom naravi. Ovdje postaje razumijevanje supstancijalnim, i to bi se moglo sada shvatiti tako kao da se sada prešlo u drugi 'rod', u rod supstancije. Dokaz gornjeg suda u našem tekstu pobija upravo to. Također ovdje postoji pretpostavka koja se ne širi, naime da 'rod', dakle kategorijalno stavljanje u red, znači uvijek konačnost. To proizlazi već iz tog da pripadnost rodu uključuje odnos odredivog i određujućeg, dakle materijalnog i formalnog elementa. Ono što stupa u kategorijalni odnos, jest zato uvijek konačno, tako i akcidentalna savršenost. Opet ne može njezino uklapanje u određenu kategoriju imati razlog u tome da se ona sa svoje strane određuje za to pristupajućom 'formom', koja bi nju zaista mogla usavr267

Komentar 74-75 siti: jer smo nju spoznali zacijelo kao usavršavajuću određenost formom, ne kao odredivo. Samo u njoj, u njezinoj sadržajnoj karakteristici, jest utemeljeno da ona kao određujući element pripada ovoj kategoriji a ne nekoj drugoj, ona je, dakle, 'ograničena'. Ali tada slijedi da ona ne može pripadati jednom ovoj a jednom onoj kategoriji. Kad god je ona "konačna", a to znači sada: kad god ona nastupa u području kategorijalno poredanog bića, može ona uvijek nastupiti samo u istom rodu. Dostatna je jedna jedina instancija da odluči o slučaju: ako je naše razumijevanje vrsta kvalitete, mora svako konačno razumijevanje nastupiti kao vrsta kvalitete. Ako je razumijevanje suda kod prve naravi 'supstancijalno', tada ono ne može biti mišljeno u smislu pripadnosti kategoriji supstancije. To može samo značiti da pojam nije uopće upotrijebljen u kategorijalnom smislu, i to znači da on ne označuje nijedno konačno. Dakle, ono je razumijevanje beskonačno i s njim tada također sama prva narav. Beskonačno nastupa ovdje kao kontradiktorna suprotnost konačnog i tvori s njim disjunkciju, čiji jedan član mora odgovarati, ako je o biću pokazano da ne spada pod drugi. Ali se disjunkcija ovdje ne pretpostavlja, nego tako reći proizvodi u procesu dokazivanja, tako što razumijevanje, koje je pokazano kao ne—konačno, postavlja nužno drugi član. Prema dokazu može se tada ustanoviti da svako kategorijalno određeno biće spada na stranu konačnog i time disjunkcija 'konačnog' i 'beskonačnog' predstavlja transcendentalnu odrednicu bića u cjelini, odrednicu koja prethodi onoj po kategorijama. Dalje se pokazuje transcendentalni karakter pojmova 'jednostavnih savršenosti', jer je razumijevanje samo jedan slučaj među mnogim mogućim, čija bi se pripadnost prvoj naravi svakako mogla posebno dokazati. O transcendentalnosti ovih pojmova bilo je već govora i također o tome da se oni ne mogu jednoznačno odrediti u iskustvenom području (usp. 53 i 58). Ovdje se pokazuje njihov prioritet nasuprot kategorijama u njihovoj sposobnosti da se mogu dizati sve do beskonačnog. Pri tome one gube svoju 'određenost formom' tako malo kao što boja - ili otprilike svjetlina svjetla 268

Komentar 74-75 - ovu gubi, ako ona raste u intenzitetu. 'Istost' u beskonačnom ne znači upravo prestajanje njegova identiteta, nego njihovo očuvanje u najvišem stupnju: to čini pojam beskonačnog, u kojem dakle nisu nikako sve krave crne, nego je prije sva šarolikost ujedno sa svom njihovom određenošću formom i u istosti 'tu'. Škotu je jasno to da se upravo ova nauka o 'čistoj savršenosti', kao i s tim povezano shvaćanje o univoknoj uporabi ovih transcendentalnih pojmova i o prisutnosti po formi različitih savršenosti u beskonačnom, protivi vladajućim naučnim mišljenjima suvremenika kao i prethodnika. Barem se u jednoj točki može pozivati na tradiciju (paralelno mjestu u Ordinatio I, d. 8 pars 1 q. 3; n. 47 imenuje kao svjedoke "antiqui doctores"), naime kod "prenosivosti" pojma vrste - u suprotnosti prema pojmu roda — na Boga, pri čemu on istinsku prenosivost rezervira pojmu razlike kao pojmu elementa koji određuje formu. Činjenično se on tu slaže sa shvaćanjem Summa fratris Alexandri, prvim velikim teološkim temeljnim djelom Franjevačkog reda, u kojem je Aleksander Haleški (1*1245) mjerodavno sudjelovao (usp. u izdanju Quaracchi Bd. I, str. 507-8). Još ka upravo navedenom dokazu, trećem, dakle, putu, pribraja Škot slijedeći, koji postupa "obrnuto", tako što on premješta pojmove akcidensa i supstancije. U stvari se može iz 'istosti' razumijevanja s prvom naravi izvesti upravo tako dobro dokaz o jednom i o drugom, i tako misaoni tijek ne treba nikakvo šire objašnjenje povrh gore rečenog (K 75).

76

Ali također ovdje smije se uputiti na to da nauka o 'jednostavnim savršenostima', koja tvori pozadinu cijelog 'trećeg puta', ne služi posve kao takva za utemeljenje, prije treba, obrnuto, gledati u ovdje izloženim misaonim tokovima jedno utemeljenje za nju. Jasno se uostalom koristi pojam 'supstancije', koji se razlikuje od pojma 'kategorije supstancije'. Ova tema supstancije vodi u 'četvrti put', kod kojega igra odlučujuću ulogu. 4. dokaz se može shvatiti kao poopćavanje trećeg, koje se priključuje posebno na 'obrtanje': 'istovjetnost' prve naravi ne samo

269

77

Komentar 74-75 sa svojim razumijevanjem nego i sa svim 'određenostima forme', sa savršenostima ili stvarnim sadržajima, jest dokazni temelj. Radi se, dakle, o već pokazanoj bitnoj jednostavnosti prve naravi kod 1. suda poglavlja (usp. K 50 i 51). Tamo je pokazano da se u njoj ne može naći nikakav temelj za razlikovanje roda, vrste i razlike, dakle, za uklapanje u kategorije. Sada treba pokazati d a j e ova jednostavnost samo misliva, ako je prva narav bitno beskonačna. Obje argumentacije, s kojima se izlaže dokaz, variraju isti misaoni tijek u različitoj terminologiji. Jezgra je da kod svake supstancije ili kod svakog 'istinski' egzistirajućeg postoje sadržaji (bićevitost, stvarni sadržaj, određenost formom: entitas, realitas, formalitas; sva tri izraza mogu se ovdje umetnuti sinonimno), koje ono ima zajednički s drugima, i takvi (sadržaji) po kojima se ono razlikuje od drugih. Kod jednostavnog moraju se zajedničko i razlikujuće 'uključivati' uzajamno, biti 'isti'. Ali, to je isključeno ako se radi o konačnim sadržajima, jer tada su oni ograničujući, omeđujući čimbenici, koji su 'istovjetni' s bićem, određenim njima, samo u smislu kako postaju 'jedno' akt i potencija, forma i materija, rod i razlika. Tu je prisutno sastavljanje, dakle, kategorijalno uvrštavanje, koje se protivi jednostavnosti. Samo beskonačnost dopušta to da se prvoj naravi pripisuje ona punina savršenosti, različitih po svojoj određenošću formom, koje možemo o njoj pokazati i unatoč tome čvrsto se držati njezine — upravo tako pokazane - jednostavnosti, 'istovjetnosti' svih njezinih odredbi. Time bi smjelo biti jasno da je pojam 'beskonačnog bića' stvarno ključ za razumijevanje Božje biti u punini njezinih savršenosti. Škot završava dokaz s retrospektivnom primjedbom, koja je doduše formulirana oprezno ("videtur"), ali koja ipak četiri izložena puta pozitivno razlikuje spram onih putova koji slijede. 5. dokaz, koji uzima put rangiranog poretka, oslanja se na onaj pojam Prvog, koji je bio razvijen u III. poglavlju i valjano formuliran u 'dopuni' 4. suda — i to za sva tri bitna poretka: njemu se protivi da postoji neko ranije (usp. K 33). Iz toga proizlazi gornji sud

270

Komentar 74-75 sada izloženog dokaza. Donji sud tvrdi tada kako se to ne protivi konačnom da postoji neko ranije, dakle, u poretku prvenstva, jedno savršenije. Takvo savršenije bilo bi Beskonačno koje po uobičajenom shvaćanju svako konačno "nadilazi iznad svakog navedenog odnosa". Moralo bi samo biti pokazano d a j e 'moguć' sadržaj, koji je mišljen pojmom Beskonačnog, drukčije izraženo, da se on ne protivi štostveno razumljenom biću, u čijoj liniji je iznesen pojam Prvog. Pri tom je govor o "intenzivno" Beskonačnom. To označuje ono stupnjevanje savršenosti, kako se ono može naći na primjeru 'svjetline': ona ostaje u liniji štostva, koje tako reći raste iznutra (u suprotnosti spram prirastanja koje dolazi izvana, kao kod dijelova ili različitog po vrsti). Ne—protivljenje štostvenih pojmova - upravo onako kao i njihovo protivljenje - sastoji se u tome da su oni sjedinjivi ili nesjedinjivi s bitnim sadržajima (rationes), označenim tim pojmovima, i za to ništa drugo nije odgovorno nego ovi sami bitni sadržaji. Dokaz se može sastojati samo u tome da se ove bitne sadržaje "pobliže objasni". To se može dogoditi tako da se upućuje na poznatije, kojima može biti osvijetljen bitni sadržaj koji je u pitanju. Ali na koncu dolazi se na to da se 'uvidi' protivljenje ili neprotivljenje na samom sadržaju. Pogled na stvar, koja se "pojavljuje", koja se pokazuje po sebi samoj, morao bi isporučiti odluku. U ovom bi se smislu smjelo razumjeti teškoću koju Škot ima. Što 'bivstvujući' ili 'bićevitost' ('bivstvujući' u štostvenom smislu) znači, ne može se dalje objašnjavati, jer se zacijelo radi o prvom pojmu jednostavno. Drukčije je kod pojma Beskonačnog: njegov bitni sadržaj se određuje od konačnog, mora se, dakle, polazeći od ovog, objasniti, i on se "pokazuje" samo u negaciji konačnog. Beskonačno se ne pokazuje po samom sebi, ono se ne shvaća neposredno u pozitivnom pojmu. Tako ne postaje također vidljivim ne-protivljenje beskonačnosti i bićevitosti po neposrednom pogledu na same "pojavljujuće" stvari. Pogleda li se natrag na prva četiri dokazna puta, tada će se priznati da se tamo uvijek radilo s negativnim pojmom Beskonač271

Komentar 74-75 nog. Taj pojam je proizašao iz negacije karakteristike konačnog kod bića, čiji je bitak bio pokazan, i utoliko ne-protivljenje nije bilo problematično. Ovdje ipak polazište dokaza zahtijeva da najprije bude objašnjeno ne-protivljenje, jer ono predstavlja dokazni temelj. Ali sada nije moguć ni apriorni dokaz niti je dat neposredni uvid u sadržaj Beskonačnog. Što se tada može misliti, Škot naziva "suadere", doslovno "savjetovati", naime čitatelju da on ispita svoj vlastiti uvid, što sada govori protiv ili za ne-protivljenje bitnih sadržaja koji su u pitanju. Može se ovdje, pravo razumljeno, govoriti o 'vjerojatnosti'. Zbog negativnog sporednog značenja ovog izraza ovdje je "suadere" prevedeno sa "uvidjeti" (učiniti uvid). Škot donosi za to pet argumenata (dva prva trebaju se očito nalaziti u alternativi s kojom on počinje), čija se zajednička temeljna crta može razumjeti u smislu 'principa ekonomije', kojeg smo prvi put susreli kod 15. suda II. poglavlja (usp. K 21): ne postoji nikakav razlog koji bi nas mogao prisiliti na prihvaćanje protivljenja između 'bivstvujući' i 'beskonačnog'. I ne bi li se morao takav razlog "pokazati" bilo gdje, ako bi postojalo protivljenje? S ovim načelom započinje argumentacija i tada izvodi gdje se sve ne pokazuje nikakvo protivljenje: 1. Konačnost ne pripada bitnom sadržaju 'bivstvujućeg' (može se dodati 'bistvujuće' je jednostavno jednostavni pojam, koji ne može imati nikakvo obilježje osim onog koje izriče 'ime'). 2. "Konačan" nije nikakva transcendentalna odredba, izmjenjiva s "bivstvujućim"; ono što pripada u "passiones convertibiles", naime je dobro poznato (naime unum, verum, bonum), i mi nemamo nikakve poteškoće spoznati ove odredbe kao odredbe bića. U jednom od dvaju pogleda, koji su ovdje navedeni, moralo bi biti prisutno 'protivljenje'. Ali tamo se ne pokazuje ništa. 3. Ako beskonačnost postoji u kategoriji kvantitete, naime u sukcesiji dijelova (otprilike kod brojčanog niza, također kod vremena koje nastavlja u beskonačno), tada ne bi smjelo biti protu-

272

Komentar 74-75 rječno ono "istodobno" u savršenosti (ovdje je tekst iz Ordinatio ponovljen s pogreškama, ali ipak s održivim smislom). 4. S "beskonačnošću mase" smjela bi biti oslovljena beskonačna djeljivost. Masi odgovara, na nju djelujuća i zato savršenija, snaga, kojoj tad adekvatno tome mora moći pripadati beskonačnost upravo na njezin način. 5. Kod prvog objekta spoznajne moći moralo bi protivljenje postati odmah zamjetljivo. Tako je kod zvuka, kod prvog objekta sluha: nesklad se ne može prečuti i vrijeđa uho. Bi li to trebalo biti drukčije kod razuma? Ne bi li on (razum) trebao smatrati nepodnošljivim pojam beskonačnog bića, ako bi on bio proturječan, jer bi se protivio njegovom, prvom od sviju, pojmu? Ali nijedan razum ne nalazi protivljenje u beskonačnom biću, nego ono njemu vrijedi kao najsavršenije razumljivo. Na ovaj posljednji iskaz nadovezuje se slijedeća obrada 'ratio Anselmi'. Škot pretpostavlja kod svoga čitatelja da mu je poznat Božji dokaz iz Proslogiona Anzelma Kanterberijskog. "Ratio Anselmi" se ne objašnjava pobliže: on navodi pojam Boga - "ono od čega se ništa veće ne može zamisliti" - koji treba poricatelj Boga suispunjavati, tako da je ovaj pojam 'u njegovu razumu'. On pokazuje tada da se ono što je u tom pojmu mišljeno misli samo tada 'ispravno', ako se ono misli kao egzistirajuće: bitak jednostavno je 'veći' nego bitak u razumu, i tako se ono 'najveće' ne može drugačije misliti nego kao egzistirajuće. To bi bilo proturječje prihvatiti njegovu neegzistenciju, i tako je ova ne 'misliva'. Dakle, egzistira Bog, i njegova egzistencija je osporiva samo od 'luđaka', koji ne 'misli' ili ne zna što misli. Ono što pokreće Škota da upravo na ovom mjestu obrađuje Anzelmov argument, je očito 'mislivost' od koje polazi Anzelmo. Njegov je argument to, kako kaže Škot, o 'najvišem mislivom', i upravo o slobodi od protuslovlja ili o mislivosti najvišeg (u smislu prvenstva), beskonačnog bića, jest govor do sada. Doduše Anzelmo ne govori o beskonačnom niti je drugdje njegov Božji dokaz kao takav od interesa (jer je ovaj dokaz zaista davno ispo-

273

Komentar 74-75 ručen). Ali čini se da Škot kao važno svjedočanstvo promatra to da Anzelmo bira kao temelj svoga argumenta onu slobodu od protuslovlja, oko koje se on trudi. Svakako su Anzelmove formulacije tehnički malo zadovoljavajuće i dokazni koraci su ocrtani sa skromnošću koja čini potrebnim drugu obradu. "Coloratio" mora dati argumetnu novu 'boju', škotovski 'obojiti' i dakle "prebojiti". Škot umeće za ovu svrhu dva puta: ono "sine contradictione", u tekst Anzelmova "opisa" pojma Boga. Drugo sadrži ono preciziranje koje je on inače smatrao potrebnim također kod 'Prvog': najveće je samo ono iznad kojeg bi bilo protuslovno zamisliti jedno veće. Ali upravo to najveće ispunja time pojam beskonačnog (što kod Prvog nije slučaj), ako se to također izričito ne kaže. Ali upravo tada postaje važnim umetanje onog "cogitato sine contradictione". To označuje onaj uvjet ove misli, o kojem je do sada bilo govora u kontekstu 5 'puta'. Anzelmo pretpostavlja samorazumljivo da je ovaj uvjet ispunjen. Škot objašnjava kratko što to znači da mišljenje uključuje protuslovlje. U takvom se slučaju ne radi o jednoj misli jednog predmeta, nego o dva predmeta mišljenja koji stoji jedan prema drugom u suprotnosti i ne mogu se dovesti u jedinstvo. Takvo se ne "zove" mislivim i "nije" mislivo. - Ovdje se može primijetiti da kod Škota kao i kod Anzelma 'mišljenje' mora bit načelno samo 'mišljenje o nečemu'. Škot to čini izričitim terminologijom ukoliko on govori s prvenstvom o "mislivom" — o predmetu koji se nužno ne duguje mišljenju, nego je štostveno određen prije nego je mišljen. Ovo posljednje nije svakako još nikakva Anzelmova misao, i tako preoblikuje Škot odlučujuće prvi dokazni korak, kada on njega kao takvog označuje kao "štostveni bitak". Ovaj korak je svakako već učinjen kada je misao pokazana kao misao o 'nečemu'. Ukoliko je to slučaj, pokazuje se u njemu zacijelo smisao ili bitni sadržaj "bivstvujućeg". Ali to je slučaj, jer se razum tako reći "smiruje" u onom "najvišem mislivom". Zato također čvrsto stoji da to spada u područje onog 'bivstvujućeg', po kojem je razum 274

Komentar 74-75 određen kao po svom 'prvom' objektu. — Ovo 'smirivanje' mora se pri tom što je moguće više razodjenuti od svoga slikovnog sadržaja. 'Mirovanje' je stanje u kojem je kretanje došlo do kraja. Najviše mislivo je ono iznad kojeg se razum ne može više 'kretati'. Dakle njemu pripada već na temelju 'opisa' da razum miruje u njemu 'najviše' i nalazi 'najviše' predmetnosti. Ovdje postaje jasno što je rečeno na koncu prethodnog odlomka (usp. K 78); "najsavršenije razumljivo" pokazuje se u "najvišem mislivom". Škot dopunja 2. misaoni korak - od bitka u razumu ka bitku egzistencije - onim misaonim tijekom, kojim je kod 3. i 4. suda III. poglavlja zaključio iz neprouzročivosti na egzistenciju Prvog. To nema nikakve veze s Anzelmovim argumentom, nego pripada posve njemu. Ipak tada može on Anzelmov sud, da je ono što je u stvarnosti veće od onoga što je samo u razumu, pokazati smislenim. Objašnjenje, koje on daje za to, čita se kao anticipirano odbacivanje Kantova primjera o stotinu talira, čijem pojmu egzistencija ne dodaje ništa. Radi se o onom Više, koje unaprijed imaju stotinu talira u kesi pred stotinu samo mišljenih talira. Posve škotovsko je također drugo "prebojavanje", koje se tiče samo drugog koraka. Ono pretpostavlja razlikovanje intuitivne i apstraktivne spoznaje te prednosti prve, o čemu je već bilo govora kod 2. 'puta' (usp. K 72). Pri tom se povećanje veličine u liniji same "mislivosti" čini jezgrom argumenta: najviše mislivo mora biti "gledivo", čijem pojmu pripada egzistencija. Najsavršenije spoznatljivo može biti samo ono koje egzistira. — Razumije se da se takva misao ne pojavljuje kod Anzelma. Sažimajući može se kazati da Škot prima Anzelmov argument u sklop gdje ga zanima od protuslovlja slobodna mislivost najvećeg — beskonačnog — i to koristi kao svjedočanstvo ili primjer, koji je prikladan — nakon odgovarajućeg prebojenja - poduprijeti njegov argument o 'najsavršenijoj razumljivosti' beskonačnog (usp. 78 kraj). Kod ove prilike nudi on tehničko poboljšani lik cijelog argumenta, koji ne igra nikakvu vlastitu ulogu u kontekstu njegova misaonog vođenja. Ali ono može pokazati da on ovom argumentu ili barem polazištu pridaje pozitivan smisao. 275

Komentar 74-75 Neka bude samo primjećeno da se u Škotovoj interpretaciji "coloratio Anselmi" ne tumači posve jednodušno. Većinom se ona na veliko precjenjuje u svom domašaju, u svom interesu za Škota i također u svojoj funkciji u kontekstu. Prema ovdje zastupanom shvaćanju ona nije nikakva jezgra, koje se u kontekstu cijeline ne bi moglo potpuno odreći, i prije svega nikakav integralni dio škotovskog Božjeg dokaza. Ona spada u obradu 'beskonačnog bića', ukoliko kod Anzelma dolazi do izražaja dinamika duha koja nadilazi sve ograničeno, konačno, koja dolazi do mira tek u misli 'najvećeg', najvišeg mislivog, koje ne može više imati ograničenje u drugom. Tako zasvjedočuje Anzelmo - iako na način potreban objašnjenja — upravo razumljivost beskonačnog. 80

Nakon 'puta' u poretku prvenstva sada se izvodi 6. dokaz za uzročnost Prvog u poretku ciljne uzročnosti. Ako je 5. put bio sužen na razumljivost beskonačnog po našem razumu, tako se sada paralelno tome uzima u pogled cilj (postavljanje cilja) naše volje. Kako razum može zamisliti uvijek još veće od konačnog, tako može volja htjeti i ljubiti cilj iznad svih ograničenih, konačnih ciljeva, i to može slobodna volja iz sebe, bez posebne pripreme kao "ustrojstva" i bez teškoće koja smeta. Samo u takvom beskonačnom cilju dolazi do mirovanja dinamika volje. Iskusujemo tako u našem htijenju beskonačnost kao pripadnu onom, što je predmet volje, dobru. Buduću daje to ponovno izmjenjiva odredba s "bivstvujućim", proizlazi također odavde ono ne— -protivljenje 'bivstvujućeg' i 'beskonačnog', koje bi trebalo nositi dokaz kod 5. puta. Smije se dodati da je iskustvo neograničivosti htijenja — njemu po naravi imanentna i njegovu dinamiku tjerujuća "sklonost" — sigurno jasnije od misli 'najvišeg mislivog'. Zbog toga se može Škota ovdje sažeto izraziti, završnu primjedbu čak formulirati kao retoričko pitanje.

81

7. put prima poredak tvorne uzročnosti, koji je stajao posve na početku kod dokaza 'prve naravi', i time zaključuje argumentacijski niz o 'beskonačnom biću'. Također od odbačenih argumenata, koji su pridodani, prvi spada u poredak tvorne uzročnosti (usp. 87).

276

Komentar 74-75 Samo posljednji, koji se ne pojavljuje u odgovarajućem tekstu Ordinatio, pokušava drugi put. Škot nalazi kod Aristotela, u od njega imenovanim tekstovima, ovaj sedmi dokaz "dodirnutim". U stvari događa se citirani argument samo u sklopu istraživanja, koje pita o Veličini' prvog pokretača. Ovo odaje da prvi pokretač ne može imati nikakvu Veličinu' u smislu protežnosti: nikakvu beskonačnu, jer bi to bilo protuslovno, nikakvu konačnu, jer on pokreće za vrijeme beskonačnog vremena, a to zahtijeva beskonačnu snagu, koju konačno ne može imati. Škot se poziva, dakle, s pravom na Aristotela, koji dakako govori samo o beskonačnoj snazi (ili "moći", kako je ovdje prevedeno radi terminološke konstantnosti), a ne o beskonačnom biću, čiji je pojam njemu stran. Također je njegov argument nošen kozmološkim uvjerenjem da je kretanje svijeta, a to je poglavito kretanje neba, Vječno', bez početka i bez kraja kao vrijeme u kojem se ono događa. Slabost je ovog dokaza ovisnost o kozmološkoj tezi koju Škot samorazumljivo ne može preuzeti. Zato se dokaz "prebojava": prednji sud ne treba više označavati faktično "kretanje", nego "moći pokretati". Time se umjesto činjenične tvrdnje stavlja iskaz o 'štostvenoj' odredbi, koja iz prve bez daljnjega proizlazi (ako se ovu prihvaća), ali koja je također prihvatljiva ako se osporava činjenična vječnost svijeta. Ostaje svakako podmetnuto da se ovo osporavanje ne događa na razini fizike, nego iz vjerskog uvjerenja o stvaranju svijeta u vremenu, koje postavlja vremenski početak svijeta kao fakt i ne nužno kao bitni uvjet unutarsvjetske vrste. Tako može također vjera u vremenski početak svijeta govoriti o kretanju, koje iz samog sebe ne zahtijeva nikakvu ograničenost u vremenu. Škot je tako, ako se tako hoće izraziti, ostavio iza sebe 'svjetonazornu' Aristotelovu poziciju, a da ipak ne mora napustiti principe njegove fizike. Nakon ovog "prebojenje" prednjeg suda treba sada preoblikovati također posljedicu argumenta, time istupaju oni međučlanovi

277

Komentar 74-75 po kojima beskonačnost "snage" kao štostvena odredba prvog pokretača postaje jasna. Prvo prebojenje stavlja naglasak na to da on "iz sebe" može proizvesti beskonačno kretanje. Budući daje on 'prvi', ne može mu nešto, što se tiče snage, pripasti od drugog pokretača, i tako on mora posjedovati snagu u njezinoj cijeloj beskonačnosti uvijek već i "istodobno". Ali ono što posjeduje beskonačnu snagu, mora biti mišljeno kao 'beskonačno biće': time bi proizašao zaključak, za kojim se težilo, koji će Škot opširnije iznijeti nakon prigovora (usp. 84). Drugo prebojenje traži da beskonačnost snage pokaže polazeći od učinka, u stanovitoj paraleli prema 1. dokaznom putu, koji je polazio od beskonačnosti predmeta razumijevanja (usp. 68): kod beskonačnog kretanja postoje beskonačni učinci, koji svi moraju biti sadržani u tvornoj snazi prvog pokretača; ova (snaga) mora zato biti beskonačna. Protiv obaju prebojenja aristotelovskog argumenta mogu se iznijeti prigovori. Oni se ne tiču ipak promjenjivog prednjeg suda, i oni se ne pripisuju također protivniku, koji tek u slijedećem odlomku (usp. 83) dolazi do riječi. Škot prosuđuje radije vlastita razmišljanja. Ona podsjećaju na ona, koja su bila diskutirana kod prvog dokaza (usp. K 69), i tiču se prvenstveno postupka da se sabiranjem članova niza (čina, savršenosti) dovede do točke gdje postaje nužan prijelaz ka Beskonačnom. Sabirni (aditivni) princip je sada ovdje prisutan u strukturi kretanja, koje se događa u vremenu, čiji su momenti principijelno iste vrste, i u ovom slijedu jednog nakon drugog već je postavljena kod kretanja i vremena beskonačnost, naime kao beskonačno trajanje. Posljednje pripada bez sumnje prvom pokretaču, ali treba li ono također značiti onu beskonačnost bitka, savršenost u intenzivnom smislu? To bi trebalo zapravo dokazati, ali neoborivi primjeri govore protiv: bijelo nije savršenije, naime nije "bjelje", ako ono traje duže; zašto treba ono tada biti pokretačka snaga? Vječno trajanje pokretača, njegovo "iz-sebe-kretanje" mora biti dokazano, ali ono nije principijelno različito od samovoljnog konačnog trajanja. Posljednji sud prebojenja mora zato biti osporen. 278

Komentar 74-75 Iz sličnog razloga se osporava druga obrada suda, koji je slijedio iz prednjeg, "ispire se druga boja". Sabiranje (dodavanje) istovrsnih učinaka, koji slijede jedan nakon drugog, ne dodaje nikakvo Više u savršenosti, kako poučava primjer: konačno biće, koje je osposobljeno za rađanje istovrsnog (bića), može sukcesivno rađati višestruko, a da time samo ne dobije jedno Više. I ako bi ono "ostalo" beskonačno dugo, moglo bi proizvesti posve beskonačno mnoge učinke bez ikakvog povećanja u savršenosti. Sigurno, ovaj se model održava u granicama vrste i poznaje unutar nje beskonačnost "po broju" (k tomu u jednom samo "prigodno" poredanom nizu). Usprkos tome on (model) pogađa točno odlučujuću točku: "filozofi" - konkretno su to Aristotel i njegovi nekršćanski, grčki i arapski sljedbenici, koji se stavljaju na stajalište fizike — ne dopuštaju nikakvu drugu uzročnost kod svoga Vječnog' svijeta nego onu "po broju". Broj vrsta vrijedi njima principijelno kao konačan (kako je gore objašnjeno, usp. K 69). Škot također ne dopušta da vrijedi pozicija koja sada modifikacijom kozmološke teorije dolazi do beskonačnosti vrsta. Pomicanje nebeskih sfera jednih spram drugih, koje proizlazi po njihovoj različitoj veličini i zato po različitoj brzini kruženja, vrijedi u aristotelovskoj slici svijeta kao razlog za mnogostrukost svijeta 'ispod Mjeseca', jer se za svaku točku ovog 'donjeg' svijeta daje druga konstelacija, drugi način posredovanja prvotno primljene pokretačke snage u prvoj sferi. Ako su sada neka nebeska kretanja inkomenzurabilna (nesumjerljiva), tada iz toga može slijediti da se određene konstelacije također u beskonačnom ne ponavljaju. Beskonačnost vrsta može se, dakle, misliti, uostalom opet kao slijed jedne nakon druge, koji bi se modifikacijom gore iznesenog primjera mogao pokazati kao kvalitativno konačan. Ali Škot se ne prihvaća napora pobijanja: u svakom slučaju ova pozicija nema nikakve veze s Aristotelovom pozicijom, o kojoj se ovdje radi i koja nosi njegov argument. Napokon dolazi sada do riječi protivnik. Nalazimo ga na Aristotelovoj strani, ili točnije, kao branitelja vrijednosti argumenta za 'beskonačno biće', dobivenog iz Aristotela posredstvom "pre-

279

Komentar 74-75 bojenja". On upravlja dva pitanja Škotu (ili Škot dopušta njemu da postavi dva pitanja) koja se odnose na dva prva dokazna puta za beskonačnost Prvog. Iz prigovora — koji nedostaju u paralelnom tekstu u Ordinatio - proizlazi da prethodno polazište činjenično sadrži Škotovo pozitivno razmišljanje, nikakve protivničke prigovore, što nije jasno u Ordinatio. Pitanja su jasna: Ako je Škot u prvom putu otkrio beskonačnost bitka Prvoga iz toga da njegova bit prouzrokuje spoznaju beskonačno mnogog, zašto on ne dopušta zaključak da je bitak beskonačno mnogog prouzročen (uzrokuje se)? - Slično kod drugog puta: Zašto totalno prouzročenje bitka ne treba biti dostatno za dokaz ako je dostatno totalno prouzročenje spoznatostil Za pojačanje argumenta, koji je u pitanju, upućuje se na to da je barem u jednom slučaju prva narav potpuni uzrok i da drugotna uzročnost ne može igrati nikakvu ulogu, naime u slučaju "najbliže", prve stvorene naravi. Oba pitanja nisu utoliko 'aristotelovska' kada ona pretpostavljaju tvornu uzročnost na način stvaranja, nikakvu puku 'pokretačku snagu' u cjelini nestvorenog svijeta. Kao primjer za takvu poziciju smije se imenovati opet Avicena, čiji je svijet 'vječno prouzročen'. Pod ovom pretpostavkom bude pitanja sada pričin kao da bi se Škotovu dokazivanju moglo predbaciti tako nešto kao 'gnoseološko sužavanje', gdje njemu ipak stoji otvorenom 'ontološka dubinska dimenzija'. Odgovor na prvo protivničko pitanje se raspravlja na način izmjeničnog razgovora, iz kojeg se pojavljuje pozicija koju Škot napokon smatra održivom. 1. Prvi odgovor potcrtava još jedanput do čega se došlo kod prvog dokaza beskonačnosti: jedno 'Više' u savršenosti proizašlo je samo 'aditivnim' postupkom, jer se radilo o savršenstvima zaista vlastitog značenja, naime u smislu 'određenošću formom'. Odlučujuća je bila pri tome "istodobnost" beskonačnog, koja je data u aktualnosti božanske spoznaje. Kod moći prouzročenja nije ova "istodobnost" data u istom smislu. Radije ustanovljujemo samo

280

Komentar 74-75 sukcesivnost prouzročenja i da bi na njezino mjesto mogla stupiti upravo "istodobnost" prouzročenja, koja bi se morala dokazati. 2. Naprotiv se može prigovoriti da se upravo ovo jedno nakon drugog (sukcesivnost) može objasniti iz bitnih uvjeta tvorenja i ne dokazuje manjak u moći prouzročenja. Crno i bijelo ne mogu se istodobno prouzročiti, naime kao 'crno bijelo' ili 'bijelo crno'; oni su u sebi, na temelju svoje biti, suprotstavljeni. Unatoč tome može vrlo vjerojatno sposobnost, da se oboje učini, biti imanentna "istodobno" uzroku. Može se reći da bi ovaj uzrok mogao, ukoliko je do njega, vrlo vjerojatno prouzročiti "istodobno" oboje, koji dopuštaju na temelju svoje biti samo sukcesivnost. To je u stvari uvjerljivo i uklanja prigovor koji se oslanja na nužnu sukcesivnost (jedno nakon drugog) pokretačkog djelovanja. 3. Odgovor donosi zato novo gledište. On upućuje na vlastito značenje drugotnog uzroka koji ima ulogu na temelju njemu vlastite određenosti formom, koji se ne pojavljuje bez daljnjega u prvoj uzročnosti. Misli se otprilike na rađanje, ukoliko se rađa istovrsno (biće), ili na čovjekovu proizvoditeljsku djelatnost. Iz moći prouzročenja prvog uzroka nije sada dokazano da ona suobuhvaća ovu posebnu drugotnu uzročnost, da drugotni uzrok nije nužan. To, dakle, nije dokazano da je prvi uzrok "potpuni" uzrok beskonačnih učinaka, da on posjeduje u ovom smislu "potpunu" moć prouzročenja. 4. Naprotiv se sada argumentira s diferenciranjem koje se služi pojmovnim parom "eminenter" i "formaliter", koji smo već sreli u sličnoj primjeni (usp. K 73). Treba vrijediti kao dokazano da prvi uzrok u smislu prvenstva sadrži vrlo vjerojatno svu uzročnost uključujući onu koja je vlastita drugotnom uzroku. Svakako nije dokazano da drugotna uzročnost, ukoliko ona u smislu određenosti formom ima vlastito značenje, ne "dodaje" ipak "nešto". Ali argument pušta to da se temelji na sebi i naglašava pozitivni rezultat da u svakom slučaju u smislu prvenstva može biti rečeno da prvi uzrok sadrži "istodobno" beskonačnu moć prouzročenja, iako ona može činjenično prouzročiti samo u sukcesivnosti.

281

Komentar 74-75 5. S ovim iskazom čini se da je Škot dostigao ono krajnje, što se pozitivno može reći o Aristotelovu "izvođenju". To je posljednje "prebojenje". On sam argumentira sada pozitivno i koristi pri tome odnos "prvenstva" i "određenosti formom": ono što ima prvenstvo sadrži određenost formom na viši način i posjeduje time njezinu savršenost također tada kada je ne posjeduje kao određenost formom. Ono ne bi bilo u sebi savršenije, ako bi nju imalo kao određenost formom. Argument postupa, dakle, hipotetički: ako bi Prvo "istodobno" imalo svu uzročnost u smislu određenosti formom, tada bi proizlazio bez daljnjega zaključak na njegovu beskonačnu moć. Ali sada ono (Prvo) posjeduje svu uzročnost "istodobno" čak u smislu višeg ranga, dakle "više" još nego bi je posjedovalo u smislu određenosti formom. Dakle proizlazi tim više zaključak na beskonačnu moć, ne samo u smislu trajanja - to bi bilo 'ekstenzivno'— nego "intenzivno", kao unutrašnju beskonačnu savršenost. Dokaz ostavlja iza sebe stanovitu nelagodu. Ako ga se usporedi s dokazima beskonačnosti na temelju razumijevanja, tada on zaostaje: "beskonačna moć" ostaje u svom djelovanju vezana na drugotnu uzročnost, koja je kod božanskog razumijevanja potpuno nepotrebna. Što je ovdje pokazano, nije svakako istinska Božja svemoć, kako je shvaćaju katolici. Što znači svemoć u "katoličkom", dakle u teološkom smislu, Škot je različito izvodio (glavna mjesta: Ordinatio i dist. 42 g. un. i Quodl. 7). Najbliže se nalazi ovdje 'Additio' koja je na ovom mjestu priložena tekstu (kod Miillera sedma), koja artikulira nelagodu kod dokaza. Za zaključivanje na beskonačnost u "intenzivnom" smislu - tako se to zove tamo — bilo bi zapravo potrebno pokazivanje daje prvi uzrok "potpuni" uzrok za svoje beskonačne učinke, kojemu nije potreban drugotni uzrok. Točno to kaže 'katolički' pojam o svemoći: da Bog može sve uopće tvorivo ili "moguće" proizvesti neposredno bez sutvorenja drugog uzroka. (Ova odredba se može točno razumjeti: svemoć se osvrće na uvjete, koji se nalaze u samom prouzročenom, npr. ona ne može stvoriti nikakvo crno Bijelo ili odnos bez odnosišta; ona može samo isključiti ili

282

Komentar 74-75 nadomjestiti svaku drugu uzročnost.). Ali se ova neposrednost ne dokazuje i Škot je drži također za nedokazivu: argumentacija u liniji tvorne uzročnosti ne daje više od onoga što je ovdje izneseno, i ako netko hoće iz toga dokazati beskonačnost svemoći, neka to pokaže - ako može! On bi sam, kad bi to mogao, uklopio "sud" o svemoći u ovaj Traktat (neka bude spomenuto da 'Additio' činjenično egzistira, koja donosi takav sud - kod Miillera peta i to u priključenju na obradu kontingentne uzročnosti Prvog u petom sudu ovog poglavlja. Ona, tj. Additio, se odvija i svršava ipak upravo tako aporetično kao i sedma, i bez sumnje ne spada u tekst). Dodatno upućuje 'Additio' još na to da također odnos između 'prvenstva' i 'određenosti formom' čini teškoće za dokaz. Doduše je točno d a j e savršenost, koja egzistira u smislu prvenstva, upravo višeg ranga, nego ista savršenost ako je ona određenost formom. Ali obje zajedno uzete "nadilaze" ipak svaku uzetu za se, obje zajedno su više nego ona koja egzistira u smislu prvenstva. Želi se ovdje podsjetiti na drugi dokaz beskonačnosti, koji se upravo zasniva na tome da onom koje ima prvenstveno ne 'dodaje ništa' ono koje je formom određeno (usp. K 74). Toliko iskaz te 'Additio'. Škot se u tekstu zadovoljava upućivanjem na planirani traktat De creditis, u kojem bi trebao obraditi vjerski sud o svemoći. Ali on to smatra potrebnim još jedanput sažeti rezultat u jednom sudu. Sam sud ne nudi ništa novo nasuprot formuli, s kojom je završio prethodni odlomak (usp. 84), ali daje priliku za priključno objašnjenje koje potvrđuje njegov domašaj. To stoji još uvijek otvorenim da prvi uzrok nije pokazan kao "potpuni" uzrok svih beskonačnih učinaka, i to je prigovor protiv njegove beskonačne moći prouzročenja. Iznenađujući Škotov odgovor je sada da to nije važno: on (prvi uzrok) ne bi bio tim savršeniji od onoga (uzroka) bez toga. Dolazi se samo na to da je on upravo "prvi" uzrok i ima sve što tome pripada. To se potvrđuje dvama razlozima (oba su uvedena sa "tum"): 1. Zašto su potrebna "ona dva", dakle prvi uzrok i k tomu još sutvoreći drugotni uzrok? Ipak ne radi više savršenosti prouzro-

283

Komentar 74-75 čenja; tada bi moralo ono prouzročeno, koje je 'posredovano', biti tim savršenije što je više posredovano drugotnom uzročnošću, što je više udaljeno od Prvog. Radije vrijedi suprotno: "filozofi" - i ovdje se može umetnuti Aristotela, Avicenu — objašnjavaju iz sutvorenja drugotnog uzroka upravo nesavršenost učinka, jer bi samo Prvo moglo samo neposredno proizvesti savršeni (učinak). Ali što uvijek, dakle, 'dodaje' drugotni uzrok Prvom, u svakom slučaju to nije nikakva savršenost, koja povećava savršenost Prvog. 2. Neosporeno je da je posjedovanje savršenosti u smislu prvenstva više i savršenije nego posjedovanje u smislu određenosti formom. Ali to bi bilo tada za Prvo umanjenje njegove savršenosti, ako bi ono posjedovalo nju (savršenost) u smislu određenosti formom (pretpostavljeno da je to moguće). Također se ovdje ne može vidjeti kako Prvom po njemu samom treba pridoći dodatna savršenost — pa ako to i bude, moglo bi se dokazati upravo onu neposrednost moći uzrokovanja, koja pripada vjerovanoj svemoći; i ova ne bi mogla — tako se smije možda dodati u Skotovu smislu — istinski "nadići" ono što je već u sebi pokazano kao "beskonačno". Ali to je ipak — Škot se izražava još uvijek suzdržano — ovdje učinjeno. Pozivanje na Aristotela je kod drugog pobijanja općenito, ne može se točno navesti odnosno mjesto, ali usp. npr. Metafizika XII, t. 39—40 (1027 b 28—34). Škot kratko priključuje odgovor na drugo protivničko pitanje, koje se odnosilo na drugi dokaz beskonačnosti (usp. 83). Tekst je zaista nepotpun, ali dopuna, koja se nalazi u jednom broju rukopisa, ne može zahtijevati autentičnost. Unatoč tomu smio bi argument biti ispravan u Škotovu smislu: čak ako se podmetne da je prvi uzrok "potpuni" uzrok - što nije uopće dokazano, nego samo treba odgovarati za prvu stvorenu, najvišu narav — ne može se iz nužno konačnog učinka zaključiti na beskonačnost. Što je u drugom dokazu beskonačnosti iznio, naime da drugotni uzrok "ne dodaje ništa", ne može se ovdje izvesti. Slijedeći argument pripada još dokazu beskonačnosti iz tvorne uzročnosti. Ali on pokušava drugo polazište: Bog "stvara", što 284

Komentar 74-75 treba značiti: on prouzročuje 'iz ništa'. Krajnji članovi čina stvaranja su, dakle, 'biče' i 'ništa', i između njih postoji beskonačni razmak, koji može prevladati samo beskonačna tvorna moć. Primjedba, kojom Škot objašnjava prednji sud, je gramatički teška (ona bi se mogla drugačije podijeliti i prevesti nego na ovdje izabrani način), ali je sadržaj jasan: Stvaranje 'iz ništa' je vjerska istina, ako ona treba značiti da nebitak prethodi bitku "u trajanju", ako se, dakle, prihvaća vremenski početak stvorenoga, "prije" kojeg ne postoji ništa. "Stvaranje" se može pak razumjeti također u Aviceninu smislu, koji ne prihvaća nikakav vremenski 'raniji bitak' ovog Ništa, ali zaista jedan takvi "po naravi", to znači tada da narav, koja je po redu nakon Boga, upravo nije od same sebe, nego je od Boga. Po sebi samoj ona je 'ništa', i ne postoji također nikakva pretpostavka za nju osim onoga da je od Boga prouzročena. To vrijedi barem za prvu stvorenu narav, kod naravi poredanih nakon ove može drugotna uzročnost imati ulogu. Time smo već stupili u racionalni dokaz prednjeg suda, koji se može osloniti na 19. sud III. poglavlja. Tamo je bila dokazana potpuna ovisnost onoga, što samo nije Prvo, o prvoj naravi. Pojam stvaranja je time ispunjen u Aviceninu smislu. Dodatno se opravdava primjena pojma "biti tvoren" za takvo "stvaranje". Već je kod 5. suda II. poglavlje rečeno da k tomu ne pripada "promjena", koja zahtijeva dva krajnja pozitivna člana, kako oni nisu dati kod pojma stvaranja. Prednji sud se pokazuje tako kao filozofski održiv, ali to ne koristi ništa. Odlučujuće je mora li se razmak između 'bića' i 'ništa' gledati kao beskonačan. Za to govori da se ne može navesti 'razmak'. Ne postoji nikakav 'odnos' između ovih krajnjih članova, nikakva korespondencija s konačno određenom moći, i samo je beskonačna tvorna moć, čini se, u stanju učiniti biće iz ništa: to je bio zaključak koji je povukao Toma Akvinski (usp. Summa theol. I q. 45 a. 5 ad 3). Dakako je on također naglasio da nije neka vrsta beskonačne pruge (medium) rasprostrta između bića i ništa (na nav. mj. a. 2 ad 4). Iz toga sada, da ovdje nije uopće prisutan "razmak" određene mjere upravo onako kao što nije ni kod svega pro285

Komentar 74-75 turječno suprostavljenog (krajnji članovi stoje neposredovano neposredno jedan spram drugog), zaključuje Škot da samo krajnjim članovima njihova unutrašnja određenost može tako nešto označiti kao njihov "razmak", ali je tada njihova mjera data u određenosti savršenijeg krajnjeg člana. Bog ima beskonačni razmak prema svom stvorenju, također prema najvišem: jer je on beskonačan. Stvorenje ima beskonačni razmak prema Ništa, jer je ono konačno, ali ono je također savršenije i zbog toga mjerodavno. Kako se vidi, dokaz je neprikladan. Uvođenje filozofskog pojma stvaranja ne vodi iznad onog što je izvedeno u 7. dokaznom putu. Odmah se ujedno nadaje da također teološki pojam Boga ne može donijeti očekivani rezultat, i to bi smio biti Skotov istinski motiv da svom dokazu doda članak. Ako je Škot u prethodnom odlomku, moguće, imao pred očima nauku Tome Akvinskog, tada to vrijedi također za ovaj sadašnji odlomak. Dakako, tako kako Škot iznosi ovaj posljednji argument beskonačnosti, ne nalazi se kod Tome i bilo bi od njega sigurno odbačeno. (Jesu li taj argument u iznesenom obliku zastupali Škotovi tomistički suvremenici, nije mi poznato; ali to je posve nevjerojatno). Ipak Škot pogađa tomistički princip, koji također u dokazu beskonačnosti (Summa theol. I q. 7 a. 1 - 2 ) igra odlučujuću ulogu. Jer je po Tomi obilježje konačnog da se ono zbiva barem po dvama principima, koji se uzajamno određuju i time ograničuju. Tako je kod onog što je 'sastavljeno' od materije 'forme'. Forma ograničuje materiju (materija ne može više stupiti pod drugu formu, što je materiji po sebi moguće) i opet materija ograničuje formu (forma nije po sebi određena za ovu materiju). Također kod nematerijalnih bića, koja su dakle 'čiste' forme, vrijedi princip: doduše su ona kao forme, koje se ne mogu ograničiti materijom, u stanovitom smislu 'beskonačna' (naime ne 'ograničena' od nekog drugog), ali ipak njihov bitak tek njima pridolazi i nije njima već uvijek vlastit; on se ograničuje na bitak ove naravi, "prima se" u "primatelju" (recceptum, recipiens). Ako je nešto samo još forma, samo još određujuće i nijednom više "primljeno" u nešto drugo, V

286

Komentar 74-75 nego 'bitak po samom sebi' u punom smislu 'jest' (ipsum esse subsistens), tada je ono beskonačno, to odgovara Bogu. Bez sumnje je ova misao uvjerljiva, ako se dijeli (ima) tu pretpostavku: da se naime konačnost zbiva uvijek po "primatelju", čiji je egzemplarni primjer materija, suprostavljenom principu forme, koji određuje, daje savršenost. Toma argumentira tako — ili se njega može tako čitati - iz "nijekanja unutrašnjeg uzroka", iako to ne pretpostavlja tako jednostavno kao Skot u formulaciji, koju on kritizira, jer se ova može pobiti upućivanjem na - upravo od Tome potvrđenu — nematerijalnost anđela. Ali Škot ne drži također ništa do toga da kod ovoga sada započne sastavljanje biti i bitka, kod kojeg bitak - kao 'primljen' - 'slijedi' bit (Toma ne bi zaista to tako gledao, ali Škot interpretira ovdje svoga protivnika); kako treba bitak, koji slijedi, 'ograničavati', kada tek pristupa biti koja posjeduje određenost u sebi? Zaključak iz izostanka ograničavajuće materije na beskonačnost forme je krivi zaključak. U pretpostavljenom uvjetnom sudu zaključuje iz tvrdnje posljedice na postojanje uvjeta, slično kao u citiranom "sophisma" iz aristotelovske fizike. Ali kako se tamo najgornje nebo, koje se više ne ograničuje drugim tijelom, dokazuje time kao po samom sebi, po svojoj vlastitoj biti, konačno, tako se mora u svim slučajevima misliti konačnost ne kao posljedicu sastavljanja, nego, obrnuto, kao posljedicu unutrašnje ograničenosti koja je vlastita formi (biti, naravi). Jer forma je u sebi konačna, zbog toga je može materija "ograničiti" tako reći na "drugu" konačnost. Upravo se tako mora misliti odnos prema "bitku" koji slijedi: ako postoji moment, u kojem se priroda po sebi samoj "pokazuje" kao konačna (tako reći "daje znak" svoje konačnosti; to označuje izraz "signum naturae"), tada ona ne zahvaljuje svoju konačnost pristupajućem bitku, čak ako se ovaj pokazuje na njoj kao konačan. Ono do čega se dolazi, sažima kratko paralelni tekst u Ordinatio (I dist. 2 pars 1 q. 1 - 2 ; n. 144) u jednom sudu, koji je naš Traktat primio: Svaka za sebe shvatljiva, u sebi konačna bit je konačna prije svakog odnosa prema drugoj biti (quaecumque 287

Komentar 74-75 essentia absoluta finita in se, est finita ut praeintelligitur omni comparatione sui ad aliam essentiam). Možda je ovdje iznesena uputa da je ovo shvaćanje značajno za prosudbu vrijednosti položaja beskonačnosti: ona je kod Tome posljedica čistog jednostavnog "bitka", koji "je" Bog — dok stvoreni svijet "ima" samo bitak i razlikuje se od njega po mnogostrukim načinima participacije —, ona je kod Škota odlučujući unutrašnji moment Božje naravi, po kojem se ona "po samoj sebi" razlikuje od svega drugog, koje je sa svoje strane upravo po njemu unutrašnjoj konačnosti odijeljeno od njega (momenta). To je isto "bivstvujuće", povećano u beskonačno, onako kako se čista savršenost uzdiže u beskonačno i pri tome ostaje ona sama. Disjunkcija: "konačan — beskonačan" najavljuje prvo diferenciranje bića. Zato je također pojam "beskonačnog bića" odlučujući pojam Boga. Kako je na početku poglavlja (usp. 49) i u uvodu u 4. sud (usp. 55) najavljeno, deseti se sud vraća još jedanput na jednostavnost Prvog, čije se pokazivanje može upotpuniti odsada polazeći od 'beskonačnosti'! Sada se može ona 'u svakom pogledu' pokazati "svestrano": Beskonačno biće nema nikakvih bitnih dijelova iz kojih je sastavljeno. Ono nema nikakvih kvantitativnih dijelova, nije sastavljeno iz temeljnog nositelja i akcidenata. Jednostavnost biti "u sebi" bila je kod 1. suda ovog poglavlja (usp. 50) dokazana iz "nužnog bitka-iz-sebe". Sada se to događa iz novog dokaznog sredstva beskonačnosti: Ako beskonačno (biće) ima konačne dijelove, tada iz toga proizlazi samo konačno, a to proturječi pretpostavci; ako beskonačno (biće) ima u sebi "beskonačne" dijelove, tada to proturječi pojmu dijela - dio je manji od cjeline, a to je nemoguće kod Beskonačnog. Predani tekst "igitur pars minor toto" je nerazumljiv. Barem treba - s Wolterom u njegovu prijevodu - dopustiti s jednim "non" (upravo tako dva mlađa rukopisa). Mišljeni smisao proizlazi iz paralelnog teksta u Ordinatio (I dist. 8 pars 1 q. 1; n. 19 i 17): dio je uvijek "nadmašiv" (može se nadići, potest excedi), i to se protivi Beskonačnom.

288

Komentar 74-75 Druga se točka, da Beskonačno ne može imati nikakve kvantitativne dijelove, započinje s aristotelovskim argumentom, koji je već igrao ulogu pod drugim gledištem (usp. K 81). Kvantitativni dijelovi postoje samo, ako postoji veličina u smislu protežnosti. Ali ako takva veličina pripada savršenosti, tada mora onom Više ili Manje u savršenosti odgovarati jedno takvo u veličini; beskonačnoj, dakle, savršenosti beskonačna veličina. Ali je beskonačna veličina proturječna. Tako iznesen argument mora naći proturječje: kod beskonačno mišljene savršenosti ne smije se već polaziti od podjele i redati "dijelove" uz "dijelove". Već kod razumom obdarene ljudske duše poznajemo neovisnost o veličini tijela i o njegovoj podjeli, koja dopušta kazati da je duša uvijek "cijela" u "cijelom tijelu" i "cijela" u svakom dijelu. Može se čak sposobnost razumijevanja zamisliti beskonačno povećanom, a da ne bi veličina tijela imala za to bilo koje značenje. Bitni sud argumenta se dakle osporava. Zato se aristotelovski argument od sada "prebojava". Konkretno to znači ovdje da se njegovo važenje ograničuje, naime na slučaj d a j e savršenost, koja je u pitanju, "prigodno" usmjerena na protežnost, da se "dijelovi" mogu redati uz "dijelove". Što to znači, može se objasniti na primjeru vatre: Velika vatra ima vrućinu, koja je u njoj razmjerno razdijeljena. Ova je vrućina "u sebi" određena temperaturom, dakle, u smislu intenziteta, i zato veličina vatre nije od značenja, ali je "prigodno" ova temperatura više ili manje "protegnuta", svakiput prema veličini vatre, i tako je vrućina u svakom dijelu ravnomjerna po intenzitetu, ali s "drugim" dijelom, s jednim "Više" upravo u smislu "prigodnog". Odlučujuće je sada da to za sposobnost djelovanja vatre čini vrlo vjerojatno jednu razliku je li ona veća ili manja. Velika vatra zagrijava upravo više prostora nego mala vatra, i svaki "dio" ima samo "dio" sveukupnog učinka. Ako je to točno, tada proizlazi: 1. u konačnoj veličini ne može se sresti nikakvu beskonačnu sposobnost djelovanja; i 2. tada se također ne može prihvatiti nikakva beskonačnost intenziteta. Ova oba izvođenja se sada utemeljuju, pri čemu se drugo izvođenje svodi na opći princip dokaza beskonačnosti: jedino

289

Komentar 74-75 tvorenje, koje je iskušeno i pokazano kao beskonačno, opravdava polazište unutrašnje Beskonačnog. Ovdje izlazi na vidjelo podloga aristotelovske argumentacije, jer takvo tvorenje je zaista samo beskonačno kretanje neba, na koje se može svesti svaka druga beskonačnost u području protežnog. Oba utemeljenja pokazuju za prvo izvođenje: 1. prema pretpostavci moraju postojati konačna djelomična tvorenja, čija suma ne može nikad dati nešto više od konačnog; 2. konačna veličina može "rasti", dakle, biti mišljena većom, i tada zahtijeva prema pretpostavci veću sposobnost tvorenja. Tek beskonačna veličina vodi beskonačnoj sposobnosti tvorenja, i ova veličina je proturječna. Time se želi sada opisati aristotelovski dokaz. Ali je on istodobno tako ograničen u svom značenju da se vidi: on ne pridonosi ništa istinskom pitanju, kako je ono modificirano prigovorom. Potrebno je dodatno "posljednje" utemeljenje, koje Škot daje po vlastitim dokazima: beskonačna savršenost, koja je u pitanju, nije primljena u "materiji", kako je to slučaj kod razumom obdarene čovjekove duše. Ne postoji nikakav nositelj koji bi bio "protežan". Aristotel se nalazi opravdan samo time da je on svom dokazu dopustio prethoditi onaj dokaz nematerijalnosti (što je u stvari slučaj). Sam Škot je nju pokazao kod 1. suda poglavlja, kada je tamo bila pobijena sastavljenost Prvog od materije i forme. Kraći dokaz, s kojim Škot završava ovu drugu točku iz problemskog područja jednostavnosti, pokazuje sada napokon koja je zapravo savršenost stajala u njegovu vidokrugu: to je razumijevanje, koje "je" prva narav - i kod ovoga je bez daljnjega jasno da ono ne može biti nositelj "protežnosti". Ono bi moglo u krajnjem slučaju imati nositelja — ali je prva narav zaista pokazana kao nematerijalna. Tako proizlazi tako reći dvostruka jednostavnost u suprotnosti spram kvantitativne "podjele". Treća točka jednostavnosti, koja se tiče sastavljanja Beskonačnog s akcidentima, započinje se najprije s dvama argumentima: 1. Akcidens dodaje svome nositelju uvijek neku "bićevitost", koja bi njega inače mogla napustiti, i koja ga usavršava. To je kod Beskonačnog, kojega ništa ne napušta, nezamislivo. - 2. Budući da Bes290

Komentar 74-75 konačno nije kvantitativno određeno, njemu ne mogu pridolaziti "materijalni", naime na ostvarenje u materiji upućeni akcidenti (kao protežnost, boja, udaljenost). Alije o odlučujućim nematerijalnim - razumijevanju i htijenju - pokazano da oni nisu kod Beskonačnog akcidenti, nego su s njim istovjetni. U oba argumenta govor je o akcidentu u smislu 'pridodate' odredbe. To je ono značenje koje nalazimo kod kategorija. U sljedećem se govori o "per accidens", dakle o "prigodnom", koje treba razlikovati od kategorijalnog akcidenta i njegove suprotnosti koju ima u "per se", u "istinskom" (usp. K 54). Tri argumenta trebaju pokazati da kod Prvog nije ništa "prigodno". Ali sva tri pokazuju samo da nijedan akeident i nijedno prigodno ne pripadaju biti Prvog, ipak ne tako da njemu ne pridolazi ništa "prigodno". To Škot pokazuje u pojedinom: 1. Ono "istinsko" prethodi onom "prigodnom". - To je točno, i zbog toga ne može postojati ništa "prigodno" u biti Prvog. Ali zašto ne treba njemu ipak još nešto "prigodno" pridolaziti tako reći "izvanbitno" i naknadno? Također tada bi još uvijek ono "istinsko" prethodilo. 2. U Prvom nije ništa prouzročeno (na neprouzročivom nije ništa "prigodno", kako se može dopustiti). - Također je točno, ali zašto ne treba nešto prouzročeno "prigodno" povratno djelovati na svoj uzrok? Kod mnogih prouzročenih supstancija nalazimo akcidente, koji su prouzročeni od supstancije i koji tada određujuće djeluju na nju povratno. 3. U Prvom ne postoji nikakva "moć" (naime nikakva odredivost, jer je ono savršeni čin). — Opet točno: ali moć kod "prigodnog" (u ovom se smislu mora ovdje razumjeti "akeident") nije nikakva bitna moć, koja karakterizira postojanje bića, nego se sama može samo "prigodno", u ograničenom smislu, nazvati "moću" (misli se na "moć" lonca za cvijeće da padne na glavu mome neprijatelju!). Zašto ne treba takva "moć" također moći pridolaziti jednom biću, koje je čisti čin? To bi trebalo ipak tek jedanput utemeljiti zašto ne treba biti moguće. 291

Komentar 74-75 Sva tri argumenta pokazala su se dakle nedostatnim, jer ne dokazuju točku radi koje su izneseni. Naprotiv smjela bi oba prva argumenta otkriti također to da sadržaju Beskonačnog ne može pripadati dodatak karaktera "prigodnog". Šesti argument radi s pojmom "jednostavne savršenosti", koji je već bio predmet diskusije i kritike (usp. K 53 i 58). Pretpostavlja se da se u Prvom ne može ništa drugo sresti nego takve jednostavne savršenosti. Zato se navodi 2. sud poglavlja (što se dolje kritizira). 'Istovjetnost' ovih savršenosti s biti (Prvog) tvrdi se sada s utemeljenjem, u drugom slučaju ne bi ona bila "ono iz sebe najbolje" ili bi postojalo mnoštvo jednostavno Najboljeg. Argument podmeće, u tom bi bilo proturječje, da se dolazi do njegova zaključka na temelju misli da su sve jednostavne savršenosti u "Najboljem", u najvišem stupnju, istog stupnja, i zato pripadaju Prvom u "istovjetnosti". Upravo je ovo polazište Škot brižno obišao kod svoje vlastite obrade problema. Radije je pokazao (usp. K 58) da se iz nama jedino mogućeg pogleda ne može nijednom dobiti opći kriterij za jednostavne savršenosti. Mi ne možemo iznad roda, i "Najbolje" do kojeg se uzdiže takva savršenost, ostaje još uvijek "Najbolje" u rodu. Tako ostaje između jednostavnih savršenosti moguć još uvijek stupnjeviti poredak, prema kojem je jedna "bolja" od druge (pravednost "bolja" od mudrosti) i ovaj stupnjeviti poredak ostaje sačuvan, ako je svaka na svoj način "najbolja" - božanska bit ostaje ipak "bolja" nego svaka posebna savršenost. Ne može se tvrditi istostupnjevitost. Prigovor se javlja ovdje , koji polazi od 'istovjetnosti' s Prvim koju je Škot sam pokazao u 3. sudu — i od uzajamnog "samo— -uključivanja", koje se pri tom mora tvrditi. Iz toga se izvodi paralelan poredak jednostavnih savršenosti. Lako je pobiti ovaj izvod s upućivanjem na evidentne primjere u kojima se pokazuje razilaženje savršenosti, njihova relativna neovisnost jedne spram druge i - možda - također spram njihovih nositelja. Savršenosti kao "nužnost", "čin", "jednostavnost", "neprolaznost" jednostavno ne utemeljuju prvenstvo. Samo kod "određenosti bića", naime kod s "bićem" izmjenjivih transcenden-

292

Komentar 74-75 talija, kojima Škot pribraja samo Jedno, Istinsko i Dobro, postoji ona paralelnost. Ovdje povlači povećanje u "bićevitosti" sa sobom ono (povećanje) izmjenjivih određenosti. S pravom tada kritizira Škot uvlačenje 2. suda u pretpostavku argumenta, jer kod ovog suda upravo nije bilo govora o akcidentu. Pretpostavka bi se mogla održati samo ako bi se — ukoliko bi se tvrdilo akeident kod Boga - moglo dokazati da bi se kod takvog akcidenta radilo samo o jednostavnoj savršenosti. Da se ovo pokazivanje, kako to izražava Anzelmov opis, ne može izvesti, postalo je gore jasno (usp. K 53 i 58). Ovdje se dodatno upućuje na to da imenovanja ne mogu neposredno najaviti odredbe stupnja (ranga). Također se ovdje čini zamjetljivom relativna neovisnost savršenosti jedne spram druge. Završna primjedba ističe još jedanput teškoće dokaza. Od šest argumenata samo su dva priznata kao nosiva, i također ova dva ne gleda Škot kao najbolje moguće - samo kao najbolje koje on poznaje. Čini se ipak da Škota ne uznemiruju samo formalne teškoće dokazivanja, da on čak govori o mogućoj Božjoj promjenjivosti "iz sebe" ili s obzirom na svoje stvorenje, naravno na najprigodniji način koji se izražava gomilanjem izraza za prigodnost. Primjerni slučaj naše volje koja se "iz sebe" mijenja spontano - jer to prema Škotu pripada njezinoj biti kao volji da ona hoće spontano ili također neće — upućuje na dublji sadržajni problem: problem božanskog sudjelovanja u svim našim radnjama — naime kao prvi uzrok - s time problem božanske suodgovornosti: predodređenje, spasenjska volja, odbacivanje, opravdanje - radi se o uvjetovanosti božanske volje ljudskom, koja u teologiji daje posve novu dimenziju ovdje dodirnutoj teškoći. Sigurno Škot ne govori ovdje izričito o tome, ali prisutnost ove teološke dimenzije u podlozi objašnjava zašto je toliko mnogo rezignirajuće energije posvećeno točki koja je u pitanju. Razumije se da bi uspjeli dokaz morao imati posljedice, on bi morao biti "plodan". Svečana molitva, korespondirajući onoj koja je uvela u 9. sud (usp. 67), ne završava samo 10. sud, nego i obradu "beskonačnog bića" i uvodi u završetak Rasprave. To je literarni vrhunac cjeline,

293

Komentar 74-75 u kojoj se sažima prinos misaonog rada, i to u onom mediju, koji se od početka pojavio kao noseći temelj. Ovdje izričito govori "katolik", dakle vjernik, koji sada prima u svoju molitvu, što je već poznato filozofima, i koji sa svoje strane ne prestaje "zaključivati", rabiti svoj um, možda čak — što se ne kaže izričito — s dalekosežnim rezultatom. Sadržajno se ne nudi ništa novo ako se kao nešto novo ne želi gledati pretvorbu u više emocionalno obojeni jezik. U krupnim crtama govor slijedi poredak Rasprave, pri čemu se "nužnom bitku" dodaje tema "vječnosti", pojam "života" se stavlja prije razumijevanja i htijenja. Nakon slavljenja Boga kao "beskonačnog bića", čime se adekvatno tijekom Traktata postiže cezura, slijedi tada ono hvaljenje "Dobra" - razmjerno kratko — i napokon slavljenje "Istinitog" (v. K 82). To se smije tako shvatiti da "biće" slijedi transcendentalije koje su s njim izmjenjive, čije treće, "Jedno", napokon dolazi do poteza u dodanom 11. sudu. U pojedinačnom nije potrebno nikakvo bliže objašnjenje. Obrada "istine" nije u duktusu molitve odvojena, ali je upadna po svojoj opširnosti. Iskazi o spoznaji Boga vode malo dalje nego rasprava božanskog razumijevanja dosad, u tijeku IV. poglavlja. Upadan je također izraz "pojaviti (apparere). To upućuje na poseban interes da u završnom odlomku - ovaj je stvarno odmaknut — izlazi na vidjelo: Škot se želi odmaknuti od mišljenja koje dopušta značajno mjesto nauci o idejama. Ordinatio (I dist. 35 q. un) daje o tom razjašnjenje, što je mišljeno: tamo se kritiziraju Bonaventura i Heinrich von Gent, ali se posve općenito odvaja Škot od platonsko—augustinske tradicije i dopušta da nauka o idejama važi samo kao tradicionalni izraz za odnos, kako ga je Škot općenito opisao. Ovdje je otklanjanje dakako tvrđe: nauka o idejama je suvišna, ona je "grčka" i "platonska" - vidljivo je da to nisu nikakve paralelno mišljene riječi! Ovo jasno očitovanje o središnjoj točki tradicije trebalo bi se primjereno vrednovati kod filozofskopovijesnog svrstavanje Škota. Tko tako govori, ne može ga se smisleno svrstati u 'augustinizam'

294

Komentar 74-75 (ili čak platonizam). Dakako prije Škot razumijeva sebe - njegova "prebojenja" govore za to - kao aristolovca. Svakako su dostatna zaista već minimalna poznavanja Aristotela da se uvidi također relativnost ovog svrstavanja. Tim je žalosnije da još uvijek mnogi povjesničari srednjovjekovne filozofije primjenjuju takva shematska svrstavanja kao jedino sredstvo orijentiranja. Škot se izmiče posve ovim primitivnim kategorijama. Iz toga bi trebalo izvući konsekvencu: to je originalnost, povijesna novost njegova polazišta, koje njega čini tako teško shvatljivim 'izvana'. Sve do sada rečeno u molitvi bilo je metafizika, bilo je takvo, što su također filozofi rekli o Bogu: To se izričito ustanovljuje i to vrijedi dalje izričito za sve što je u ovom Traktatu raspravljano. Ono što "katolici" povrh toga u Bogu hvale, što naravni um ne iz sebe, nego što um s potporom božanske istine same - dakle po onom "sebe—zarobiti—dopustiti" od Objave - može postići i dakle samo vjerovati (to je strogi smisao onog "credibile"), treba biti raspravljeno u drugom Traktatu.

93

Kako je izvedeno u uvodu, ovaj Traktat nije sačuvan i ne može se pretpostaviti da ga je Škot uopće napisao. Može se zamijetiti koji se prividno Božji atributi nazivaju predmetom vjere: svemoć, neizmjerljivost i sveprisutnost su takvi - prividno - 'metafizičkog' karaktera; ali također i oni koji se imenuju personalnim atributima ne sadrže ništa od istinski teološki središnje teme: Trojstva. Teško je predočiti kako bi takav Traktat mogao izgledati. Zato ne bi trebalo zaista u ovim navođenjima tema gledati tako nešto kao projekt, nego samo uputu na jedan plan koji se tek još konkretizira. 11. sud se tako najavljuje kao da se radi o istini vjere, koja već otprije pripada "drugom Traktatu" i ovdje treba misao samo zaokružiti i završiti. Adekvatno tome on se poziva na "proroka", po kojem je sam Bog govorio. (Biblijska formula nalazi se češće; Scapin navodi Iz 44, 8; 45, 6., 14., 21; upućivanje bi moglo biti tako reći općenito, a da nije mišljeno na poseban odnos: "ovaj" prorok bi bio Mojsije). Moderno izraženo, to je osobni Bog o kojem je ovdje govor; biblijski izraženo, to je Bog koji objavljuje svoje vlastito ime. 295

94

Komentar 74-75 Sada Bog kaže da je on "jedan" i "jedini" Bog. Ovaj 'osobni' iskaz znači, filozofski govoreći, "jedno po broju", u suprotnosti prema "jedinstvu naravi", koje je do sada još uvijek određivala misao. Ali je filozofska misao sada prispjela na točku, gdje ona sa svojom argumentacijom stiže do ovog iskaza koji se tiče Božje personalnosti. Škot ne daje nikakvu uputu o tom može li se time iskaz vrednovati kao 'filozofski'. Očito je samo da ga ne smatra iskazom 'filozofa' (nego upravo iskazom 'proroka'). Možda se smije kazati da je interes 'filozofa' zapravo zadovoljen s 'jedinstvom naravi'. Bez sumnje kod ovog suda ima prvenstvo teološki interes. Unatoč tome nije manje bez sumnje da se u modernom smislu racionalni dokazi suda moraju označiti kao filozofski. Pet sudova, čije pokazivanje uvijek dopušta otkriti glavni sud, građeni su na pojmovima, koji su nosili dosadašnji misaoni tijek: razum, volja, moć tvorenja, nužnost, dobri bitak (u tome je sadržana misao savršenstva). Kod svih je to sada beskonačnost koja dopušta odlučujući zaključak: po njoj se dokazuje jedinost, "jedinstvo po broju", i tako se dokazuje tako reći Božji 'princip individuacije'. Ovaj se pojam pokazao kao filozofski "najviši", ukoliko on određuje najprvu transcendentalnu distinkciju, tako sada kao teološki temeljni pojam, jer po njemu um dobiva pristup onoj dimenziji 'osobnog' Boga, koji je istinsko polje teološkog mišljenja. Svih pet sudova se dokazuje po 'reductio ad absurdum'. Pretpostavljanje mnoštva 'Beskonačnih' - označenih kao "A" i "B" — vodi u proturječja. Prvi sud. Savršenosti beskonačnog razuma pripada da on: 1. potpuno razumijeva svako, naime ukoliko je ono uopće razumljivo; i 2. da je u svom razumijevanju potpuno neovisan. Pretpostavljene dvaju beskonačnih 'razuma' proturječi ovom pojmu, kako se ispostavlja kod ispitivanja njihova uzajamnog razumijevanja. Moguća su dva slučaja: 1. A razumijeva B po B: Tada A ovisi u svom razumijevanju o B; čin se zaista određuje predmetom, i gdje je ovaj od njega različit, označuje ovisnost o drugom. 296

Komentar 74-75 2. A razumijeva B po samom sebi, po svojoj vlastitoj biti: Tada se B ne razumijeva potpuno, naime ne u svojoj "sadašnjosti"; ono ne treba zaista biti razumljeno po svojoj Vlastitoj' sadašnjosti (to bi bio 1. slučaj), i s druge strane ne može po toj pretpostavci A sadržavati B u smislu prvenstva - nema nikakvog prvenstva — što je po rezultatima trećeg dokaza beskonačnosti (usp. K 70) uvjet za potpuno razumijevanja na temelju vlastite biti. Prigovor da su A i B ipak "iste vrste" ("similiter" znači ovdje više od puke sličnosti) ne pobija, nego potvrđuje proturječje: Spoznaja onoga što je istovrsno isključuje upravo spoznaju vlastitog i razlikujućeg. Ona je bitno općenita, ona je zato apstraktna i manje savršena od intuitivne. Napokon treba još dodati da je prema pretpostavci A za samo sebe "adekvatni predmet", onaj dakle koji ispunja čin razumijevanja kao takvog. Samo što spada pod ovu "adekvaciju", razumijeva se - ali B ne spada pod to, a dva adekvatna predmeta ne mogu postojati. Drugi sud. Dokazu za jedincatost beskonačne volje je utoliko potrebno pojašnjenje kada se ovdje umetnuti pojmovi nisu pojavili opširno u ovom Traktatu, nego krajnje na rubu. Ipak se njihovo značenje odaje bez teškoće. Beskonačna volja, čiji je čin "ljubljenje", ljubi u najvišoj mjeri. Najvišem činu odgovara najviši predmet, koji je vrijedan ljubljenja u najvišoj mjeri, koji je samo Beskonačno. U izmjeničnom odnosu dvaju beskonačnih volja proizlazi sada proturječje da ovdje ne može biti govora o "najvišoj ljubavi", i to iz dvaju razloga: 1. Ljubav Beskonačnog je po naravi najprije usmjerena na samu sebe. To vrijedi neposredno također za individuum ove naravi, i tako A ljubi "naravno" samo sebe "više" (ili "prije": "magis" može također imati ovo značenje) od drugog individuuma ove naravi: B. Ako to vrijedi za 'naravnu volju', tada se ne može 'slobodnoj volji', koja ima za temelj naravnu volju i od ove dobiva svoje temeljno usmjerenje, pripisati kao najviši onaj predmet koji se nalazi izvan nje. Slobodna volja je samo "ispravna", ako slijedi temeljno usmjerenje prirodne volje i nju usavršava. Također slobodna i ispravna volja Beskonačnog nalazi samo u ovom samom, 297

Komentar 74-75 prema pretpostavci dakle u individuumu A, svoje najviše, i tako ne u individuumu B. Između obaju, A i B, postoji tako razlika u visini, što proturječi pretpostavci. 2. A bi moralo naći svoje blaženstvo u B. Beskonačna volja dolazi do ispunjenja u Beskonačnom, i to označuje blaženstvo. Ali budući da je A upravo tako beskonačno i time ispunjenje i blaženstvo samog sebe, moglo bi blaženstvo dalje postojati ako bi B i otpalo. B bi bilo tako ispunjenje, koje uopće ništa ne pridonosi ispunjenju: u tom je proturječje. Zatim je uopće nemoguće postaviti dva predmeta najviše ljubavi, od kojih bi svaki posredovao blaženstvo. Ali takvo bi polazište proizlazilo nužno iz pretpostavljanja dvaju beskonačnih volja, kako se dopušta pokazati iz ispitivanja A i B primjenom pojmova "uti" i "frui". Ovaj pojmovni par, koji je Petar Lombard, priključivanjem na Augustina, učinio principom raščlambe svojih Sentencija i koji je određen u njihovoj prvoj Distinkciji, zahtijeva razlikovanje između takvog, koje je 'u sebi dobro5 i zato legitimni predmet "uživanja" — to je neograničeno samo Bog — i takvog koje je prvenstveno 'dobro za nešto' i zato ne može samo ispuniti htijenje, zato se ne može čisto "uživati" nego "upotrebljavati" - to je napokon sve što nije Bog i što nije po samom sebi i neograničeno 'dobro'. O takvoj "uporabi", o "biti dobar za nešto", ne može biti govora u odnosu između beskonačnih A i B. To bi proturječilo beskonačnosti. Dakle, tamo postoji "uživanje", dakle blaženstvo: ali upravo je to već pokazano kao nemoguće. Treći sud. Beskonačna moć tvorenja je pokazana na liniji "štostvene" naravi. Ovisnost u smislu bitnog poretka postoji dakle u odnosu prema prvoj naravi, i ako se ova misli u više individuuma, mora se također misliti mnoštvo bitnih ovisnosti. Tada djeluje dokaz koji je bio iznesen kod 16. suda III poglavlja (usp. K 43; također K 36). - U primjedbi o "vladavini mnogih" skriven je čuveni Homerov citat (B 204), naravski to potječe od Aristotela, koji s njim završava XII. knjigu Metafizike. Četvrti sud. Jedinost nužnog bitka je već — na liniji "naravi" obrađena kod 6. suda III. poglavlja (usp. 35). Ako se sada pret298

Komentar 74-75 postavi više individuuma 'nužnog bitka', tada se njega čini istodobno naravlju, koja se može umnožiti a da se broj ne bi mogao ograničiti. Ali ono što uopće može biti u nužnom bitku, to je u njemu nužno: nužno postoje tako beskonačno mnogi 'nužni bitci'. Apsurdnost ovog slijeda je u tome da se mora raditi o beskonačno mnogima po broju: besmisao koji nije uopće ostvariv. Peti sud. Za beskonačno Dobro vrijedi da se njemu ne može dodati ništa. Ali općenito vrijedi da su više dobara više nego samo jedno dobro, i ovaj bi princip morao vrijediti za Beskonačno, ako bi se ono moglo dogoditi u više individuuma. Već se ovdje pokazuje proturječje, koje Škot pokazuje iz perspektive volje: Jedno beskonačno je dostatno da potpuno ispuni volju - svaku volju - i da je dovede do "mira". Ako bi postojalo više Beskonačnih, tada bi volja "ispravno" činila da ih također htjedne više (princip umnažanja dobra mnoštvom morao bi tada važiti). To stoji u proturječju prema temeljnom sudu, od kojega je polazila argumentacija. Ako Škot na završetku govori o tome da donosi daljnja dokazna sredstva, tada se može unatoč tome podmetnuti da će beskonačnost uvijek predstavljati odlučujući moment (paralelno mjesto u Ordinatio, I dist. 2 pars 1 q. 3, ne donosi sadržajno više od našeg, iz toga izvučenog, teksta, osim argumentacije iz vjerovane svemoći, na istom mj., n. 178-181). Završna molitva veliča Boga kao jednog 'po naravi' i 'po broju'. Izraz "unicus naturaliter" sažima oba predikata: Bog je po svojoj naravi jedini 'po broju'. S upućivanjem na "mnoge bogove" nadovezuje se na biblijsku formulu 11. suda. Doksologija završava s liturgijskim odzivom. Sve do posljednjeg suda ostaje djelotvornom sistematska dosljednost, koja vlada cijelim Traktatom. Usprkos mnogim manjim nesavršenostima, redakcijskim rupama ili previđanjima, koja su se mogla promatrati prolazeći kroz Traktat, smio bi prevladati dojam ove zaokruženosti. Škot se također ovdje pokazao kao "suptilni" mislilac, kojega je u pojedinačnom često puta teško slijediti. Istodobno i još više on se pokazuje kao konstruktivna glava, čije je vođenje misli strogo dosljedno i potpuno prozirno. 299

Komentar 74-75 Čitatelju bi smjelo, dakako, također biti jasno da se ovaj Traktat, koliko god se on sam trudio oko razvoja svojih temelja, temelji na filozofskom temelju, čija širina nema nikakva mjesta u sistematici konstrukcije, ali iz kojega uvijek ponovno izlaze učinci. Škotovski dijelovi nauke kao onaj o spontanosti volje, o intuitivnoj i apstraktivnoj spoznaji, o 'formalnoj' i 'modalnoj' distinkciji, zaista čak o biću i njegovim transcendentalnim određenostima — posve središnji naučni dijelovi skotizma, zacijelo istinske nauke razlikovanja - ne određuju se tematski, a ipak se može spoznati da se puno razumijevanje škotovskog mišljenja može postići tek širokom obradom ovih temelja. Komentar je njih toliko široko privukao, koliko je potrebno i pomoćno za razumijevanje teksta, ali ih nije mogao razviti u punoj mjeri. Ali možda je već postalo spoznatljivo da u škotovskom mišljenju u cjelini imamo pred sobom novi tip metafizike, koji čini epohu unutar skolastike. Svakako ostaje ovdje ponešto još za djelovanje specijalističkom istraživanju i, na njegovu temelju, filozofskom tumačenju. Ono će tada također imati osvijetliti povijest Skotova utjecaja, koja je mnogostruko još u tami. Slutnja govori za to da je novovjekovna metafizika do Kanta podsvjesno više određena Škotovim metafizičkim polazištem nego što se do sada zna.

300

Ewald Matare: Johannes Duns Scotus. Južni portal katedrale u Kolnu.

I

Škotovo djelo Tractatus de primo principio (Rasprava o prvom principu) sastoji se iz četiriju poglavlja. Prva dva poglavlja je Škot zasebno napisao, a treće i četvrto poglavlje je preuzeo iz svoga djela Ordinatio. Upravo zbog te sastavljenosti iz dvaju dijelova autentičnost toga djela je za Vladimira Richtera još otvorena (Studien zum literarischen Werk von Johannes Duns Scotus, Miinchen 1988, str. 16). No, nas zanima sadržaj Škotova Traktata, značaj i domašaj Škotove filozofske misli o Bogu, Škotova metafizička nauka o Bogu, drukčije rečeno, Škotov dokaz Božje egzistencije. Cijeli Traktat (Rasprava) je zapravo dokazivanje (Škot kaže: pokazivanje) Božje egzistencije. Svako poglavlje započinje molitvom, a cijelo djelo započinje i završava molitvom, što samo po sebi mnogo govori. Time je rečeno da je Škot vjernik i da želi razumjeti svoju vjeru, razumjeti ono u što vjeruje. To on sam ističe na početku prvog poglavlja kada kaže: "77 si istiniti bitak, Ti si cijeli bitak. To (vjerujem, to), ako bi mi bilo moguće, htio bih znati. Pomozi, Gospodine, meni koji istražujem do kolike spoznaje o istinitom bitku, koji si Ti, može prispjeti naš naravni um, polazeći od bića, koje si Ti o sebi izrekao" (u ovom izdanju str. 29). Navedeni tekst pokazuje da Škotova Rasprava ne spada u teologiju, iako je Škot rekao da želi "razumjeti ono" što vjeruje (a to je zapravo definicija teologije), jer želi razumjeti ono što vjeruje oslanjajući se na naravni um (ratio naturalis), a ne na um prosvijetljen vjerom. Škot, dakle, želi razumjeti svoju vjeru naravnim umom, polazeći od bića (ab ente), a to zapravo znači, metafizičkim umom, jer metafizičko mišljenje polazi od bića. Upravo tim polaženjem od bića kao takvog Škot daje srednjovjekovnoj grčko— -kršćanskoj metafizici novi lik, novi početak, a to L. Honnefelder naziva drugim početkom srednjovjekovne metafizike. Ludger Honnefelder u svojoj knjizi Scientia transcendens. Die Bestimmung der Seindheit des Mittelalters und der Neuzeit (Duns Scotus-Suarez-Kant-Peirce), Felix Meiner Verlag, Hamburg, 305

Skotova Rasprava o prvom principu 1990, dokazuje kako Škot daje metafizici drugi početak, tako što utemeljuje metafiziku kao transcendentalnu znanost (kao scientia transcendens). Škot pokazuje da je metafizika moguća samo kao eksplikacija modusa bića kao takvog, dakle, kao eksplikacija najopćenitijeg pojma bića, a to znači, transcendentalnog pojma, pojma bića koji omogućuje i nadilazi sve kategorije i rodove. Polazište je, prema tome, Škotova mišljenja biće kao takvo, a ne najviše biće. Polazeći od spoznaje bića kao takvog Škot dolazi do spoznaje beskonačnog bića koje nazivamo Bogom, tako da spoznaja beskonačnog bića predstavlja vrhunac metafizike. Ta spoznaja beskonačnog bića je zapravo najviši doseg metafizike. Najprije se spoznaje biće kao takvo, ono što je najzajedničkije (najopćenitije). I to što je najopćenitije, tj. biće kao takvo, najprije se spoznaje. Ono biće koje je transcendentalno zajedničko, koje prethodi svim diferencijama bića (mogućnost-stvarnost, kontingencija-nužnost, konačnost—beskonačnost) najprije se spoznaje. Metafizika je zato za Škota scientia de transcendentibus, ali ne znanost o transcendentnim bićima, nego o odredbama koje nadilaze sve rodove, dakle, o transcendentalnim odredbama bića. A Škot proširuje transcendentalne odredbe bića dodavanjem disjunktivnih transcendentalnih vlastitosti i savršenosti kao takvih. Škot je rekao na početku Rasprave da u svojoj spoznaji polazi od bića, a time je zapravo rekao da njegova Rasprava govori o metafizičkoj spoznaji Boga. Da je riječ u Raspravi o metafizičkoj spoznaji Boga, priznaje sam Škot na koncu Rasprave: "Naime, u ovoj prvoj Raspravi pokušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom" (Ivan Duns Škot, Rasprava o prvom principu, u ovom izdanju str. 159). Navedeni tekst jasno pokazuje da je u Raspravi riječ o metafizičkoj (a ne teološkoj) spoznaji Boga. Škot u metafizičkoj spoznaji polazi od bića, jer Objava (kao korelativni pojam vjeri) polazi od bića. Budući da je Bog, otkrivajući Mojsiju svoje ime, rekao: Ja sam koji jesam (Izl 3,14), Škot iz toga zaključuje da je Bog sebe nazvao bićem. I upravo tu rečenicu Objave Škot navodi kao utemeljenje svoga polazišta od bića 306

V

Skotova Rasprava o prvom principu kao takvog. Iz toga slijedi da Objava i metafizika konvergiraju u pojmu bića, točnije rečeno, da obje polaze od bića. Škot naglašava daje Bog sebe nazvao bićem zato što zna što razum smrtnika (intellectus mortalium) može pojmiti o Bogu. Time je Škot rekao da je razumska spoznaja ograničena, da ima svoje granice, i zato ta spoznaja polazi od bića kao takvog, od onoga što je svim bićima zajedničko, od, dakle, najopćenitijeg pojma i najopćenitijeg bića. Pošto je rekao da u svojoj metafizičkoj spoznaji Boga polazi od bića, jer je Bog sebe nazvao bićem, a nazvao je sebe bićem, jer zna što razum smrtnika može shvatiti, onda Škot kaže da postoje mnogobrojne odrednice (plurimae passiones) bića, koje bi bilo vrijedno razmotriti radi obrade zadane teme. Od tih mnogobrojnih odredbi bića kao takvog Škot izabire samo jednu odredbu: ordo essentialis (bitni poredak) kao plodnije sredstvo (od drugih odredbi) kojim želi doći do spoznaje prvog principa, tj. Boga. Škot u Raspravi ne govori o ostalim odrednicama bića kao takvog, jer je o tome govorio u svom djelu Ordinatio, što je dokazao L. Honnefelder u knjizi: Ens inquantum ens. Der Begriff des Seienden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Miinster 1979, a rezultate toga istraživanja sažeo je Richard Heinzmann u knjizi Philosophie des Mittelalters, Grundkurs Philosophie 7, Kohlhammer, Stuttgart Berlin Koln, 1992, str. 233-241. Škota prvenstveno zanimaju one odrednice bića, koje pripadaju biću kao takovom, koje, dakle, pripadaju biću prije njegova svrstavanja u kategorije i u razne rodove bitka. To su, prema tome, predkategorijalne odrednice bića, odrednice koje prethode kategorijalnim određenjima bića, tj. transcendentalne odrednice. Dok su kod Tome Akvinskog transcendentalni pojmovi oni koji su konvertibilni (izmjenjivi) s pojmom bića (quae convertuntur cum ente, a to su: unum, verum, bonum), kod Škota osim navedenih transcendentalna u transcendentalije spadaju također disjunktivne transcendentalne: konačan — beskonačan. L. Honnefelder je pokazao daje kod Škota metafizika znanost o biću kao takvom (ens inquantum ens). Biće kao takvo je, dakle, 307

Skotova Rasprava o prvom principu prvi predmet metafizike, biće u svojoj općenitosti, prije svih ostvarenja u raznim modalitetima bitka. Metafizika traga za pojmom bića koji nadilazi sva kategorijalna određenja bitka i koji omogućuje sve druge iskaze o biću. Traga se, dakle, za zajedničkim pojmovima, za transcendentalnim pojmovima, za pojmovima koji su zajednički svim bićima, bez obzira na njihov način postojanja. Honnefelder ističe da je po Skotu za tvorbu tih općih pojmova potrebna univocitas (jednoznačnost, univoknost): "Univocatio enim non est nisi in generalibus rationibus" (Ord. I, d. 3, pl, q. 2, n. 52). Jednoznačnost postoji, dakle, samo u općim pojmovima, što znači da se pojam bića mora shvatiti jednoznačno (univokno). Taj univokni pojam bitka je neophodna pretpostavka metafizičke spoznaje Boga, jer ako se krene od kontingentnog bitka, onda se zapada u aporije ekvivokacije (raznoznačnosti). Honnefelder naglašava da se analogija bitka i univoknost bitka dopunjuju, a ne isključuju, jer se univoknost bitka odnosi na bitak prije svakog diferenciranja, prije svakog svrstavanja u kategorije, a analogija bitka govori o različitim načinima bitka. Osim iskaza koji govore o biću kao biću, koji govore o biću prije njegova diferenciranja na konačni i beskonačni bitak ("inquantum est indistinctum ad finitum et infinitum", Ord. II d. 1 q. 4—5 n. 15), kod Škota u transcendentalije spadaju disjunktivne transcendentalije, "si aliquod ens est finitum, ergo aliquod ens est infinitum" (Ord. I d. 39 q. 1 - 5 n. 13), ako je jedno biće konačno, drugo je beskonačno. Također u transcendentalije kod Škota spadaju čiste savršenosti, kao npr. mudrost. Pošto smo najosnovnije rekli o transcendentalnim odredbama bića kao bića i pošto smo rekli da Škot kao plodnije sredstvo za spoznaju prvog principa izabire transcendentalnu odredbu: bitni poredak, možemo nastaviti daljnje izlaganje Škotove Rasprave. Stalno treba imati na umu da kod Škota bitni poredak (ordo essentialis, esse—essentia—essentialis) spada u transcendentalije. Transcendentalni pojam bitni poredak Škot želi podijeliti, želi na njega primijeniti četiri podjele. Ta podjela traži troje: 1. sve ono na što se dijeli bitni poredak mora biti sadržano u bitnom poretku (u onom, dakle, što se dijeli); 2. članovi na koje se dijeli bitni poredak

308

Skotova Rasprava o prvom principu moraju se uzajamno isključivati, što znači da podjela mora biti disjunktivna; 3. podjela mora biti potpuna, što znači da ono na što je podijeljen bitni poredak mora potpuno iscrpsti bitni poredak. Prema tome, tri su odlike podjele: sadržanost u onom koje se dijeli (u bitnom poretku), disjunktivnost podjele, potpunost podjele. Škot dijeli bitni poredak najprije primarnom podjelom (primaria divisione) na poredak prvenstva (eminentiae) i poredak ovisnosti (dependentiae). To je, dakle, glavna podjela, temeljna podjela bitnog poretka. Podjela je samo teoretska, ona je zapravo metoda kojom se dolazi do biti nečega, kojom se određuje sadržaj i opseg nekog pojma, konkretno ovdje, bitnog poretka. To je metoda razlikovanja (dijereze). Tu je metodu pronašao Platon i ona je kasnije postala opće dobro (usp. J. M. Bochenski, Formale Logik, Verlag Alber Freiburg, Miinchen, 1978, str. 42). F. P. Hager, autor članka o dijerezi (Siaipeaic;) u : Historisches Worterbuch der Philosophie, izd. Joachim Ritter, Bd. 2, Schwabe & Co. Verlag, Basel/Stuttgart, 1972, str. 241-243, pokazuje da je kod Platona prava svrha dijereze - pored određivanja biti - da se pojmovno izmjeri, potpunim i metodičkim nabrajanjem vrsta i podvrsta, cijelo područje koje obuhvaća najviši pojam, i da se pronađu sve podpodjele vrsta i podvrsta do točke gdje prestaje raščlanjivanje pojma, a počinje neodređena mnogostrukost pojave. Navodi kako Platon kao najjednostavniju podjelu primjenjuje dihotomiju (podjelu na dva člana, dvočlanu podjelu). Ako dihotomija nije primjenjiva, onda primjenjuje njoj najbližu podjelu. Aristotel također priznaje vrijednost dijereze za određivanje pojma. Stoici osim dijereze poznaju antidijerezu kao podjelu roda u kontradiktorne suprotnosti, zatim hipodijerezu kao podjelu koja ide prema dolje, kao i |i8piG|io(;, tj. podjelu atributa na supstancije na kojima se događaju. Dijereza dobiva metafizičko značenje kod Filona Aleksandrijskog, a imala je neprestano ulogu u platonskoj školskoj tradiciji, prije svega u srednjem platonizmu. Na temelju rečenog možemo zaključiti da i Škot primjenjuje podjelu (teoretsku podjelu, bolje rečeno, razlikovanje) kao metodu kojom dolazi do biti bitnog poretka, kojom određuje sadržaj i

309

Skotova Rasprava-o prvom principu opseg pojma bitnog poretka. Svaka podjela kod Škota je dihotomna (dvočlana), tako da iz četiriju podjela proizlazi osam poredaka. Ali budući da treća podjela nije važna za Škotovu Raspravu, on je se odriče, tako da ostaje skupa svega šest poredaka. Svaka podjela kod Škota je dihotomna (dvočlana) i disjunktivna (antidijereza), jer se njezini članovi jedan drugom protive (repugnatia), jedan drugog, dakle, isključuju. Kada je podijelio bitni poredak na poredak prvenstva i na poredak ovisnosti, onda Škot objašnjava kako ono biće ima prvenstvo koje je po biti (secundum essentiam) savršenije. Bićem koje je prije, koje je prijašnje, naziva se ono biće koje je eminens, koje se ističe, koje strši, koje nadmašuje, ali se ističe ono biće koje je savršenije po biti, drukčije rečeno koje je savršenije u ontološkom smislu. Ono koje je poslije ono je poslije također u ontološkom smislu, ono je, dakle, nadmašeno. To je zapravo dihotomna disjunkcija: nadmašujuće (nadilazeće) - nadmašeno (nadiđeno). U poretku ovisnosti prijašnjim (ranijim) se naziva ono biće koje ima bitak, koje može postojati bez kasnijeg bića. Ono kasnije biće bitno ovisi o prijašnjem biću. Tako opet imamo dihotomnu disjunkciju: neovisno - ovisno. Poredak prvenstva Škot dalje ne dijeli, ali dalje dijeli poredak ovisnosti. To je druga podjela. Poredak ovisnosti dijeli na dva poretka: na poredak između uzroka i prouzročenog i na poredak između bliže prouzročenog i dalje prouzročenog od istog uzroka. Ponovno imamo dihotomnu disjunkciju: uzrok — prouzročeno i od istog uzroka bliže prouzročeno — dalje prouzročeno. Naime, isti uzrok može imati više učinaka, više prouzročenih. Dalji učinak (dalje prouzročeno) bitno ovisi i o uzroku i o bližem učinku (bliže prouzročenom). Treća podjela se sastoji u tome što Škot dalje dijeli drugi poredak druge podjele na dva poretka: na poredak između prouzročenih najbližim uzrokom i na poredak između prouzročenih udaljenim uzrokom. Ponovno imamo dihotomnu disjunkciju prije prouzročeno — poslije prouzročeno bližim uzrokom i prije prouzročeno — poslije prouzročeno udaljenim uzrokom. 310

Skotova Rasprava o prvom principu Četvrta podjela se sastoji u tome što Škot dalje dijeli prvi poredak druge podjele na dva poretka: na poredak četiriju uzroka finalni, tvorni, materijalni i formalni, i na njima suprotstavljeni poredak — na cilj usmjereni, na tvoreni (učinjeni), na materijalizirani i formirani. Oba poretka se nalaze u uzajamnoj proturječnoj disjunkciji. Ako sve sažmemo, onda proizlazi da je svih šest poredaka sadržano u bitnom poretku, drukčije rečeno, bitni poredak sadrži sve poretke koji su iz njega izvedeni dijeljenjem, metodom razlikovanja, dihotomnom disjunkcijom. Zapravo, sve navedene podjele su eksplikacija pojma bitnog poretka. Škot priznaje na kraju prvog poglavlja kako je želio dokazati da bitni poredak sadrži u sebi sve ostale poretke. U slijedećem poglavlju, tj. drugom želi pokazati, kako se članovi podjele jedan drugome protive i kako iscrpljuju sadržaj bitnog poretka (onoga, dakle, što se dijeli), te iznijeti neke opće sudove (načela) i usporediti poretke i članove spomenutih poredaka po tome što nose sa sobom nužno ili ne nužno.

II. Drugo poglavlje svoje Rasprave o prvom principu Škot započinje objavljenom istinom — onako kao i prvo poglavlje — jer kaže da je Gospodin Bog naučio Augustina ono što je Augustin napisao 0 Trojstvu: da nijedno biće ne može roditi samo sebe. Nakon toga Škot kaže da je sličnu istinu utisnuo Bog nama ljudima. Time je rečeno d a j e tu istinu utisnuo u naš naravni um. A iz toga slijedi da Škot i drugo poglavlje započinje istinom koja je zajednička Objavi 1 metafizici, kao što je i prvo poglavlje započeo govorom o biću, koje je zajedničko i Objavi i metafizici. Ta istina, taj prvi zaključak glasi: nijedna stvar (biće) nema bitnog poretka prema samoj sebi, što znači da ne može biti bitnog poretka unutar jednog te istog bića, jer ne može jedno biće nadilaziti sebe bitno, "po bitnoj savršenosti" (secundum perfectionem 311

Skotova Rasprava o prvom principu essentialem). Očito je da to vrijedi za poredak prvenstva (eminentiae), jer se navedeno Škotovo pojašnjenje odnosi upravo na poredak prvenstva, ali to također vrijedi za poredak ovisnosti (i za sve poretke koji iz njega slijede), jer Škot veli kako ne može isto biće ovisiti bitno o samom sebi, drukčije rečeno, ne može jedno biće postojati bez samoga sebe. Prije nego nastavimo izlaganje drugog poglavlja Škotove Rasprave, potrebno je nešto reći o Škotovoj metodi zaključivanja. U drugom poglavlju Škot najprije donosi tri osnovna suda ili načela, koje naziva zaključcima. Škot sve svoje osnovne sudove naziva zaključcima (conclusiones), i ja sam to tako i prevodio, iako W. Kluxen latinski conclusio kod Škota prevodi kao sud (Satz). Kluxen to obrazlaže time što Škot do svojih zaključaka ne dolazi silogističkim zaključivanjem koje iz dvaju premisa izvodi zaključak, drukčije rečeno, koje posredstvom srednjeg pojma dolazi do zaključka. Škot postupa obratno, on polazi od zaključka ili osnovnog suda. Taj osnovni sud on dalje razvija, eksplicira, pokazuje sve što slijedi iz tog suda, sve, dakle, što taj sud sadržava, i pokazuje kako nijekanje osnovnog suda vodi u proturječje. Prva tri suda drugog poglavlja su neposredno očita i Škot ih samo eksplicira, a ostale sudove eksplicira i pokazuje kako njihovo nijekanje vodi u proturječje. Svoje, dakle, osnovne sudove ili zaključke Škot utemeljuje eksplikacijom i principom proturječja. Iako je kod Škota proces zaključivanja obratan silogističkom zaključivanju, nema razloga da njegove osnovne sudove (možemo reći teze), koje naknadno utemeljuje, ne nazivamo zaključcima. Tu metodu eksplikacije Škot je također primijenio u prvom poglavlju na pojam bitnog poretka. Princip proturječja se najbolje očituje u Škotovu disjunktivnom proturječnom zaključivanju: ili jedno - ili drugo. Škotove su, dakle, disjunkcije proturječne, članovi se disjunkcije uzajamno isključuju, on kaže "inter se repugnant" (međusobno se protive). Najopćenitiji pojam i najopćenitiji sud treba eksplikacijom koja se služi disjunkcijom razviti do kraja, iscrpsti do kraja. U drugom zaključku drugog poglavlja Škot tvrdi daje nemoguć krug u bilo kojem bitnom poretku, i to znači da je nemoguć krug u 312

Skotova Rasprava o prvom principu svakom do sada spomenutom poretku. Treći zaključak se razvija iz drugog zaključka, a već je sadržan u prvom zaključku: što nije poslije onoga ranijega nije ni poslije onoga kasnijega, što zapravo znači: što nije prouzročeno prijašnjim uzrokom nije prouzročeno ni kasnijim uzrokom. Kada je izložio tri osnovna zaključka, Škot želi pod Božjim vodstvom usporediti međusobno šest bitnih poredaka, i to najprije četiri poretka koja zapravo govore o odnosu: uzrok — prouzročeno, s naglaskom na prouzročenom. Govorit će o četirima uzrocima (ciljni, tvorni, materijalni i formalni) u zaključcima od 4. do 9. U 9. zaključku tvrdi kako su ta četiri uzroka u procesu uzrokovanja bitno poredani. Najprije govori o cilju, i to u četvrtom zaključku: što nije ciljem određeno, nije tvoreno (učinjeno). Prvenstvo cilja kao uzroka Skot dokazuje tako što se poziva na Aristotela i Avicenu. Najprije razlikuje tvorni uzrok po sebi i tvorni uzrok per accidens, tj. razlikuje istinski tvorni uzrok i prigodni tvorni uzrok, i tvrdi da istinski tvorni uzrok tvori radi cilja. Škot kaže da Aristotel govori o prirodi u kojoj nijedno biće ne djeluje uzalud, nego radi cilja, i dodaje da se to u prirodi manje vidi, što nas navodi na zaključak da se to bolje vidi kod voljnih bića (iako to Škot nije izričito rekao). Zatim se poziva na Avicenu koji kaže da je cilj uzrok uzroka. Nakon toga slijedi Škotovo dokazivanje koje se oslanja na um, a ne na autoritet. U tom dokazivanju Škot naglašava da cilj pokreće kao ljubljen (ut amatus). Cilj, dakle, kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje, a tvorni uzrok tvori formu u materiji. Tako su kod Škota ciljni uzrok i tvorni uzrok vanjski uzroci, koji su važniji od unutrašnjih uzroka: od materijalnog i formalnog uzroka. Na temelju izloženog važno je istaknuti da Škot daje primat cilju kao prvom uzroku, pozivajući se na Avicenu, koji je rekao da je cilj uzrok uzroka, i na Aristotela, koji je rekao da sva bića u prirodi djeluju radi cilja i da je cilj prvi uzrok jer odgovara radi čega je nešto. No, nama je važno Škotovo vlastito dokazivanje u kojem on kaže da cilj pokreće kao ljubljen, jer je iz toga jasno da se ne V

313

Skotova Rasprava o prvom principu radi samo o prirodnim bićima, nego prvenstveno o bićima obdarenim slobodnom voljom. Kada je pokazao u četvrtom zaključku prvenstvo cilja kao uzroka, onda Škot na temelju toga izvodi peti zaključak: što nije tvoreno (učinjeno), nije ciljem određeno, što je zapravo samo obrtanje četvrtog zaključka. Taj peti zaključak može se formulirati također pozitivno: sve što je tvoreno, što je učinjeno, što je uzrokovano tvornim uzrokom, jest određeno ciljem. Što je ciljem određeno, jest tvoreno (učinjeno). Time se pokazuje da o cilju bitno ovisi bitak onoga što je ciljem određeno. Ono što je ciljem određeno bitno ovisi o cilju, jer cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na davanje bitka, dakle, na uzrokovanje. Drukčije rečeno, cilj je prvi uzrok zato što tvorni uzrok tvori zato jer ljubi cilj. Možemo reći: bez ljubavi prema cilju tvorni uzrok ne može uzrokovati. Iz toga slijedi da je cilj finalni uzrok ne tvornog uzroka, nego njegova učinka. Škot naglašava da se cilj ne smije poistovjetiti s posljednjom djelatnošću jednog bića, ili s predmetom koji je rezultat te posljednje djelatnosti, jer cilj može biti samo ono o čemu biće bitno ovisi, a biće bitno ne ovisi o svojoj posljednjoj djelatnosti ni o onom što je proizvedeno tom posljednjom djelatnošću. U petom zaključku je važno to što je Škot u njemu pokazao neraskidivu povezanost ciljnog i tvornog uzroka i primarnost ciljnog uzroka. Kada to primijeni na Aristotelovo shvaćanje inteligencija (nematerijalnih bića), onda Škot zaključuje da Aristotel ne bi smio pretpostaviti da inteligencije imaju finalni uzrok, a da nemaju tvornog uzroka. Ako, dakle, imaju finalni uzrok, onda nužno imaju i tvorni uzrok. Finalni i tvorni uzrok su za Škota vanjski uzroci, jer se nalaze izvan onoga što su prouzročili, dok su materija i forma unutrašnji uzroci, jer su sastavni dijelovi bića čiji su uzroci. U šestom zaključku Škot govori o odnosu tvornog uzroka prema materiji, tj. prema unutrašnjem uzroku, tako što tvrdi: što nije tvoreno (učinjeno), nije određeno materijom, nije, dakle, materi-

314

Skotova Rasprava o prvom principu jalizirano; pozitivno formulirano: što je tvoreno (učinjeno), to je materijom određeno, materijalizirano. Materija i forma se podrazumijevaju kao nesjedinjene, a ono što ih sjedinjuje ima smisao tvornog uzroka. Nije, dakle, tvorni uzrok istovjetan ni s materijom ni s formom. Prvenstvo ima finalni uzrok, njemu je najbliži tvorni uzrok jer finalni uzrok pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Ono što je sastavljeno od materije i forme čini jednu cjelinu, nije, dakle, prouzročeno ni materijom ni formom, nego vanjskim uzrokom, tj. tvornim uzrokom. Sedmi zaključak slijedi iz do sada rečenog: što nije određeno materijom (materijalizirano), nije određeno ni formom (formirano); pozitivno izraženo: što je određeno materijom, određeno je i formom. Jasno je, prema tome, da dva unutrašnja uzroka idu skupa. Osmi zaključak također slijedi iz do sada rečenog: što nije prouzročeno vanjskim uzrocima, nije prouzročeno ni unutrašnjim uzrocima; pozitivno izraženo: što je prouzročeno vanjskim uzrocima, prouzročeno je i unutrašnjim uzrocima. Time je rečeno da su vanjski uzroci prvotniji (savršeniji) od unutrašnjih uzroka i da im prethode te da je vanjska uzročnost pretpostavka unutrašnje uzročnosti. U devetom zaključku Škot konstatira da među tim četirima uzrocima postoji bitni poredak, da su oni u uzrokovanju istog bitno poredani. U zaključcima od 3. do 9. Škot je govorio o četirima uzrocima, a oni su svi članovi četvrte podjele; u desetom zaključku Škot pristupa trećoj podjeli i uspoređuje njezine članove: ako se dva člana uspoređuju s istim uzrokom, zato ili s najbližim li udaljenim (uzrokom). Prema tome, ako dva učinka imaju isti uzrok, onda je jedan učinak bliži uzroku od onog učinka koji je udaljen. O članovima druge podjele Škot donosi dva zaključka: jedanaesti i dvanaesti. Jedanaesti zaključak može se formulirati skraćeno na slijedeći način: ono što je od istog uzroka prouzročeno prije, nije uvijek uzrok onoga što je od istog uzroka prouzročeno kasnije, što znači da prvi učinak istog uzroka nije uvijek uzrok drugog učinka istog uzroka. Npr. kvantiteta je prije prouzročena (materijalni 315

Skotova Rasprava o prvom principu predmet) od kvalitete (od boje), ali nije njezin uzrok. Dvanaesti zaključak se može također formulirati na pozitivan način: sve ovisi bitno samo o uzroku ili samo o bližem prouzročenom od nekog uzroka. Time je rečeno da svako biće bitno ovisi ili samo o uzroku, ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka, ne, dakle, o bližem prouzročenom od istog uzroka. Naime, neki je uzrok tek onda dostatan uzrok, to znači, tek onda može prouzročiti ono što je udaljeno, ako je već tu ono što je bliže prouzročeno od nekog drugog uzroka. O prvoj podjeli bitnog poretka Škot donosi dva zaključka: trinaesti i četrnaesti, koji govore o poretku prvenstva i o poretku ovisnosti. U 13. zaključku tvrdi: ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje ga nadilazi. Ako ono koje nadilazi (po prvenstvu, po savršenosti) nije uzrok nadiđenog, onda ono nadiđeno ne ovisi bitno o njemu. Samo ako je ono, koje nadilazi, uzrok nadiđenog, onda nadiđeno ovisi bitno o njemu. Prema tome, ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje ga nadilazi. Četrnaesti zaključak je sličan trinaestom: nije svako koje ovisi nadiđeno od onoga o kojem ovisi. Ne mora, dakle, svako koje ovisi biti manje savršeno od onoga o kojem ovisi. Npr. forma ovisi o materiji, ali je savršenija od materije. Da bi upotpunio prvu podjelu, o kojoj je govorio u 13. i 14. zaključku, Škot donosi petnaesti zaključak, koji je dostatno poznat kod Aristotela: ne smije se nikada postavljatipluralnost bez nužnosti. Budući da ne postoji nikakva nužnost za postavljanjem više bitnih poredaka u prvoj podjeli, osim dvaju bitnih poredaka: poretka prvenstva i poretka ovisnosti, onda to znači da su oni dostatni. Na kraju drugog poglavlja u 16. zaključku Škot uspoređuje ono što je nadiđeno s onim što je ciljem određeno: svako koje je ciljem određeno, jest nadiđeno. To je jasno, jer je cilj bolji (savršeniji) od onoga što je na njega usmjereno, od onoga što je njime određeno. Prema tome, Škot na kraju drugog poglavlja - u 16. zaključku ponovno ističe primat cilja. Ponovno kaže da cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Ponovno se poziva na Aristotelovu Fiziku, gdje se tvrdi da priroda djeluje radi cilja. Ponovno Škot Aristotelove pojmove iz Fizike transformira u metafizičke 316

Skotova Rasprava o prvom principu (ontološke) pojmove, prevodi ih na višu razinu, na razinu koja se tiče svakog bića kao bića, a to znači, na metafizičku razinu, i tako pokazuje autonomnost metafizike kao znanosti. Škot sada izričito spominje volju. Prigovara se, kaže Škot, da je cilj nadiđen od volje ako volja ljubi manje dobro. Škot na taj prigovor odgovara da je cilj uvijek cilj naravi i cilj uređene volje (finiš voluntatis ordinatae), što znači da neuređena volja nije prvi uzrok učinka. Ako je volja usmjerena na cilj koji je manje savršen, onda je to za Škota dokaz da je ona usmjerena prvotno na savršeniji cilj, jer samo savršeniji cilj može volju usmjeriri, privući, staviti u red, urediti, a to zapravo znači da volja djeluje u okviru bitnog (ontološkog) poretka, da volja ne razara bitni poredak, nego ga ostvaruje. Jasnije rečeno, kada volja ljubi manje savršeno dobro, ona je i tada pokrenuta na djelovanje, na ljubljenje, od najsavršenijeg dobra; kada, dakle, volja ljubi manje savršeni cilj, ona je i tada pokrenuta na djelovanje, na ljubljenje, od najsavršenijeg cilja. Zato i kod neuredne volje - naglašava Škot - vrijedi 16. zaključak: svako koje ovisi, nadiđeno je od onoga o kojem ovisi, u konkretnom slučaju, neuredna volja nije nadiđena od manje savršenog cilja, ali je nadiđena od najsavršenijeg cilja. Pošto smo izložili drugo poglavlje Škotove Rasprave o prvom principu, možemo sada istaknuti bitne uvide do kojih je Škot došao. Škot je dokazao da je cilj primarni uzrok, temeljni uzrok djelovanja. To je veliko dostignuće. Zatim je dokazao daje slobodna volja usmjerena na cilj, da ljubi cilj (najviše dobro), što je njegovo također veliko dostignuće. Taj odnos između cilja i slobode — kako ga zastupa Škot — može biti presudan za suvremenu filozofsku diskusiju. Danas se, naime, raspravlja o odnosu između negativne i pozitivne slobode. Negativna sloboda vidi zapreke slobodi samo izvan sebe i smatra da se bit slobode sastoji u otkrivanju vanjskih zapreka. To je najvidljivije kod Th. Hobbesa, i inače takav je u biti novovjekovni pojam slobode (usp. Ch. Taylor, Negative Freiheit?, Suhrkamp Taschenbuch, Frankfurt am Main, 1992). Danas filozofi, kao npr. Charles Taylor, uviđaju jednostranosti negativne slobode i govore o pozitivnoj slobodi, o slobodi za nešto, 317

Skotova Rasprava o prvom principu za određene vrijednosti i ciljeve. A ta pozitivna sloboda uviđa i unutrašnje zapreke slobodi, ne samo vanjske zapreke. Tako se Duns Škot pokazuje kao mislilac koji povezuje slobodu i ciljeve (vrijednosti, dobra). Škot pokazuje kako je sloboda tim veća, što je usmjerenija na viši cilj (vrijednost, dobro, savršenost). Što je cilj savršeniji, to je i sloboda savršenija. Dok srednjovjekovno mišljenje naglašava poredak, a novovjekovno slobodu, Škot pokazuje nerastavljivost cilja, tj. bitnog poretka (jer se bitni poredak temelji na bitnom cilju) i slobode. Što je, dakle, savršeniji cilj, savršenija je i sloboda. Na kraju drugog poglavlja Škot piše: "Et si ut a superiore producitur habet finem perfectiorem, ergo aliquemperfectiorem". (I ako se tako proizvodi od višega, tako ima savršeniji cilj, dakle, neki savršeniji). Ono, dakle, što se proizvodi od višega (uzroka), ima savršeniji cilj. Treće značajno Škotovo dostignuće u drugom poglavlju jest njegov uvid: ono koje tvori, koje slobodno djeluje, ljubi cilj. Cilj je ljubljen, cilj je ono što je ljubljeno. Cilj kao ljubljen pokreće na djelovanje onoga koji ljubi. Onaj koji ljubi cilj, ljubi ga iz slobode, tako se može dalje razvijati Škotova misao.

III. Treće poglavlje Rasprave o prvom principu Škot započinje molitvom, u kojoj se poziva na Objavu, na ono, dakle, što je Bog o sebi rekao. Moli Gospodina da ga pouči kako da svojim umom (ratione) spozna ono u što vjeruje, "ono što u najsigurnijoj vjeri prihvaća": da je Bog prvi tvorni uzrok, da je prvi po prvenstvu i da je posljednji cilj. Zato je trećem poglavlju dao naslov O trostrukoj prvosti (primitate) u prvom principu. Ponovno, prema tome, Škot u svom dokazivanju započinje od stvarnosti vjere i Objave, od onoga u što vjeruje, od vjerske stvarnosti, i nastoji tu stvarnost spoznati svojim prirodnim umom. On želi pokazati da je u ovim trima poretcima (u poretku tvorne uzročnosti, u poretku prvenstva i u poretku ciljne uzročnosti) jedna narav jednostavno prva. Poredak je bitan ako u njemu postoji jedna narav o kojoj sve bitno ovisi, koja 318

Skotova Rasprava o prvom principu je, dakle, princip toga poretka, toga rasporeda, i u kojoj nema nikakva nesavršenstva. Škot naglašava da tu trostruku prvost ne želi pokazati kod pojedinačnog bića ili kod jednog po broju (kod brojčano jednog), nego kod jednog štostva ili naravi (sed de unica quidditate vel natura). Riječ nije, dakle, o trostrukoj prvosti kod jednog bića (individuuma), nego kod jedne naravi, jer je individualna singularnost neshvatljiva za pojam. Pojam se odnosi na ono opće, na ono što, na narav, štostvo. Skotu je stalo, prema tome, do spoznaje koja se odnosi na što, štostvo (quid, quidditas), a to zapravo znači, do metafizičke spoznaje. Škot obrazlaže svoj način spoznaje. On kaže da bi mogao u prvom zaključku trećeg poglavlja i, u svim zaključcima koji slijede, započeti kod aktualnog bitka. Mogao bi npr. reći: budući da postoji jedna narav koja je tvorena, postoji ijedna narav koja tvori. To bi bio zaključak od aktualno tvorevne naravi na aktualno tvoreću narav. Škot ne želi tako postupati u spoznaji. On želi iznositi zaključke i premise o mogućem bitku (de possibili). Razlozi su slijedeći: one premise koje su dopuštene o aktualnom bitku, dopuštaju se također o mogućem bitku, ali ne vrijedi obratno. Zatim, zaključci i premise o aktualnom bitku su kontingentne, iako su očite, dok su zaključci i premise o mogućem bitku nužne. Skotu je, dakle, stalo do nužne spoznaje, tj. do metafizičke spoznaje, do metafizike kao znanosti. Bit, narav, što, štostvo (quid, quidditas) spadaju kod Škota u mogući bitak, a mogući bitak je za Škota najniži modus bitka, tj. mogući bitak je bitak u najminimalnijem smislu. Škot pojašnjava da je mogući bitak također bitak samo zato što nije u proturječju s bitkom, zato što, dakle, ima mogućnost da postane bitak, jer je usmjeren na bitak (esse). Ako bi govorio o konkretnim bićima, egzistentnim bićima, onda bi Škotovi sudovi (zaključci) bili kontingentni, a Škotu je stalo do nužne spoznaje, do nužnih zaključaka, koji se odnose na mogući bitak, tj. na ono što, na narav, na štostvo, nekog bića. Škot izričito naglašava da se kontingentni zaključci odnose na biće koje egzistira (na ens existens), a nužni se zaključci V

V

319

Skotova Rasprava o prvom principu odnose također na biće uzeto štostveno (ad ens etiam quidditative sumptum). Iz izloženog možemo zaključiti da Škotov spoznajni postupak ima tri dijela: 1. Škot do svojih premisa dolazi aposteriorno, tako što započinje od konkretnih bića, od egzistentnih bića, od aktualne stvarnosti, od aktualnog bitka, točnije rečeno, tako što apstrahira od konkretnosti jednog bića i tako dolazi do naravi jednog bića, do onoga što, do štostva. To je očito u njegovu jeziku, u kojem svjesno napušta konkretne termine i rabi apstraktne (općenite) termine. On ne želi zaključivati od jedne egzistentne naravi koja je tvorena (ieffecta), dakle, od jedne tvorene naravi na narav koja tvori (efficiens). Takav zaključak od egzistentne tvorene naravi na egzistentnu tvoreću narav je očit, ali je kontingentan. Prelazeći na apstraktnu razinu, na razinu naravi (onoga što), Škot stvara nove apstraktne termine, pa umjesto effecta (tvorena) rabi effectibilis (tvoriva) i umjesto efficiens (tvoreća) effectiva (koja su sposobna tvoriti); 2. Škot iz istine o učinku zaključuje na istinu o uzroku, drukčije rečeno, iz istine o učinku koja je evidentna i nužna, zaključuje na istinu o uzroku, koja je također evidentna i nužna; 3. To dokazuje strogom logikom služeći se univoknim pojmovima. Već smo u izlaganju prvog i drugog poglavlja Škotove Rasprave o prvom principu rekli da Škot u svom dokazivanju počinje od bića kao takvog da bi došao do beskonačnog bića, tj. do prvog principa. U trećem poglavlju svoje Rasprave Škot govori najprije o mogućem bitku, zatim o vlastitostima bića kao takvog, tj. o vlastitostima koje upućuju na prvi uzrok, tako da s pomoću tih vlastitosti bića kao takvog dolazimo do egzistencije prvog uzroka. To zapravo znači da u trećem poglavlju Rasprave Škot govori o "relativnim" vlastitostima prvog bića, o vlastitostima koje prvo biće ima u relaciji prema ostalim bićima, prema bićima koja se nalaze u njegovu poretku. Škot u trećem poglavlju želi dokazati da postoji prva narav. Najprije pokazuje da prva narav postoji u poretku tvorne uzročnosti. To dokazuje u šest zaključaka trećeg poglavlja. U prvom zaključku trećeg poglavlja Rasprave najprije tvrdi da postoji jedna narav (dakle, bit, što, štostvo) koja je sposobna tvoriti (effectiva). 320

Skotova Rasprava o prvom principu Tu tvrdnju dokazuje na slijedeći način: budući da postoji narav koja je tvoriva (effectibilis), iz toga, dakle, slijedi da postoji narav koja je sposobna tvoriti (effectiva). Tvoriva i sposobna tvoriti su za Škota korelativni pojmovi, što znači da jedan drugog uključuje. Škot započinje od tvorive naravi. Ta narav koja je tvoriva, nije tvoriva od sebe (a se), i nije tvoriva ni od ništa (a nihilo), ni od, dakle, nebitka. Ako bi se tvrdilo da je tvoriva od sebe ili od ništa, onda bi se tvrdilo da biće nastaje od nebića, što je nemoguće. Iz toga slijedi da je ta narav tvoriva od nekog drugog. Iz te tvrdnje slijedi da postoji ta druga narav, da postoji narav koja je sposobna tvoriti. U drugom zaključku Škot tvrdi da je ono koje je sposobno tvoriti jednostavno prvo, tj. niti je tvorivo niti je sposobno tvoriti snagom nekog drugog. Ono, dakle, koje je sposobno tvoriti nije uopće tvorivo i ono je sposobno tvoriti ne oslanjanjući se na snagu drugog, nego na svoju vlastitu snagu. Ono, dakle, koje je sposobno tvoriti ne pretpostavlja nijedno biće koje bi bilo prije njega, ono je jednostavno prvo. Ono je jednostavno prvo zato što je u poretku: tvorivo (effectibile) i sposobno tvoriti (effectivum) isključen regressus in infinitum, i što je isključen krug uzroka u zaključivanju. Prema tome, postoji samo jedna prva narav, koja je sposobna tvoriti. Točnije rečeno, u prvom zaključku Škot pokazuje da je jedna narav koja je sposobna tvoriti moguća, a u drugom zaključku pokazuje da je moguća jedna prva narav, dakle, jednostavna prva sposobnost tvorenja je moguća (ergo effectivitas simpliciter prima est possibilis). Treba, prema tome, imati stalno na umu da Škot govori najprije o mogućem bitku (o biti, o naravi), a zatim će pokazati kako ta narav (ono što je moguće) postoji u stvarnosti. U trećem zaključku Škot tvrdi daje ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, neprouzročivo zato jer je netvorivo i jer je sposobno tvoriti neovisno. Tu tvrdnju Škot ponovno dokazuje tako, što isključuje u zaključivanju krug uzroka i beskonačni regres, te zaključuje na ono jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti i koje je neprouzročivo, jer nije tvorivo ni od koga drugoga i sposobno je tvoriti neovisno o bilo kome drugome. Ta neprouzročivost, ta neovisnost sposobnosti tvorenja o drugom, odnosi se na sve uzro321

Skotova Rasprava o prvom principu ke: na vanjske uzroke (ciljne i tvorne uzroke) i na unutrašnje uzroke (materijalne i formalne uzroke), neovisnost spram, dakle, svih uzroka. U četvrtom zaključku Škot tvrdi da ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, egzistira aktualno i da je narav, koja egzistira aktualno, sposobna tvoriti na takav način. Tu tvrdnju dokazuje na slijedeći način. Ono čijoj se biti (pojmu) protivi, proturječi da može biti od drugoga (posse esse ab alio), ono ako može biti, može biti od sebe (posse esse a se). Prema tome, u bit onoga prvoga koje je sposobno tvoriti, u bitnu vlastitost prve naravi, spada da može biti od sebe, a proturječi joj da može biti od drugoga. Ono što može biti od sebe (posse esse a se), mora biti od sebe Jest od sebe (est a se). Jer ono što već nije od sebe, ne može biti od sebe. Tvrditi suprotno značilo bi tvrditi da bi nebiće proizvelo nešto u bitak, što je nemoguće, drukčije rečeno, ako bi ono prouzročilo samo sebe, tada ne bi bilo sasvim neprouzročivo. U korolariju (u dopuni) četvrtog zaključka Škot dolazi do istog rezultata na slijedeći način. Biti onog prvog, koje je sposobno tvoriti, proturječi da postoji neko biće prije njega. Tvrditi, dakle, da postoji neko biće prije njega, uključuje kontradikciju. Tako ono prvo ukoliko je prvo egzistira (sic inquantum primum existens), što znači da pojam prvog uključuje njegovu egzistenciju. U pojmu prvog je uključena neprouzročivost. I Škot zaključuje: ako ono prvo može biti, ono može biti od sebe i jest od sebe. Iz navedenog vidljiv je Škotov spoznajni postupak: najprije mogućnost prvog bića, tj. prve naravi. Ono prvo, ako uopće može biti (posse esse), može biti samo od sebe (posse esse a se). Ono što može biti samo od sebe, u čiju bit spada da može biti samo od sebe, mora biti od sebe, zaista je od sebe, nije, dakle, postalo od sebe, nastalo od sebe, nije prouzročilo samo sebe. Važan je, prema tome, redoslijed: moći biti — moći biti od sebe — jest (postoji) od sebe. Time je Škot pokazao daje bitak prvog bića, prve naravi: esse a se (biti od sebe). U petom zaključku Škot tvrdi da je Neprouzročivo nužni bitak iz sebe. U tom zaključku Škot govori pozitivno što je bitak prvog 322

Skotova Rasprava o prvom principu bića, tvrdi da prvom biću pripada nužni bitak iz sebe. Taj zaključak Škot dokazuje oslanjajući se na princip proturječja. Najprije pokazuje da je onom biću, koje isključuje svaki uzrok (koje, dakle, nije uzrokovano nijednim uzrokom), koje jest s obzirom na svoj bitak iz sebe, nemoguće ne biti. Zatim, po principu proturječja vrijedi: ako se dvije stvari nalaze u proturječju, onda je uvijek samo jedna istinita, što znači da nešto ne može biti, ako ono što je s njim u proturječju, može biti. Sve, dakle, što je s Neprouzročivim u proturječju, što je s njim nespojivo, ne može biti. Nešto je, prema tome, ili iz sebe ili od drugoga (vel ex se vel ab alio). Ako bi postojalo neko biće iz sebe, to bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, jer bi to značilo da su dva bića neprouzročiva, što bi onda značilo da nije nijedno od dvoga neprouzročivo. Ako bi postojalo neko biće od drugoga, ono ne bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, jer da bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, moralo bi imati moćniji bitak od Neprouzročivog. Ono, dakle, prouzročivo, koje ima bitak od drugoga, bilo bi nespojivo s Neprouzročivim, ako bi imalo moćniji bitak od bitka Neprouzročivog. U šestom zaključku Škot tvrdi da taj nužni bitak iz sebe pripada samo jednoj jedinoj naravi. Škot to dokazuje tako što pobija tvrdnju da dvije naravi mogu biti iz sebe nužne, da dvjema naravima pripada nužni bitak. Ako se pretpostavi da su dvije naravi nužne, onda iz toga slijedi da postoje dvije nužnosti: ona koja je zajednička objema naravima i ona nužnost po kojoj se jedna narav od druge razlikuje. To bi onda značilo da je zajednička nužnost manje aktualnosti od druge razlikujuće nužnosti. Zajedničkoj nužnosti dodavala bi se razlikujuća nužnost svake naravi. To je nemoguće, jer ono što je nužno ne može biti manje aktualnosti. Ne može nešto postati nužno dodavanjem veće aktualnosti. Zatim, ako zajednička nužna narav treba razlikujuću nužnu narav, onda je to dokaz da nijedna nije dostatna, tj. nužna. Nadalje, ako bi zajednička nužna narav bila dostatna za bitak obiju naravi, onda bi bila dostatna za aktualno postojanje dviju naravi, što bi značilo da nema razlike među naravima. Nadalje, ako se dvije naravi nalaze kao različite vrste pod istim rodom, onda nemaju jednak stupanj, što znači da su nejednake, da je, dakle, bitak jedne savr323

Skotova Rasprava o prvom principu šeniji od bitka druge, a ništa ne može biti savršenije od nužnog bitka. Shemu dokazivanja, koju je primijenio kada je govorio o prvoj naravi u poretku tvorne uzročnosti — u prvom, drugom, trećem i četvrtom zaključku — primjenjuje Škot također kada govori o prvoj naravi u poretku ciljne uzročnosti i u poretku prvenstva. U prvom zaključku je tvrdio da postoji jedna narav koja je sposobna tvoriti, a sada u sedmom zaključku tvrdi da postoji jedna narav koja je kao cilj sposobna određivati, koja, dakle, kao cilj može određivati (finitiva). U drugom zaključku je tvrdio da je ono, koje je sposobno tvoriti, jednostavno prvo, jer je netvorivo i nije sposobno tvoriti snagom nekog drugog, a u osmom zaključku tvrdi da je ono, koje je kao cilj sposobno određivati, jednostavno prvo, tj. nije usmjerivo na drugo (ne može se poredati s obzirom na drugo) i nije kao cilj sposobno određivati druga (bića) snagom nekog drugog. U trećem zaključku je tvrdio da je ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, neprouzročivo, jer je netvorivo i jer je sposobno tvoriti neovisno, a u devetom zaključku tvrdi da je ono prvo, koje je kao cilj sposobno određivati, neprouzročivo. U četvrtom zaključku je tvrdio da ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, egzistira aktualno i da je narav, koja egzistira aktualno, sposobna tvoriti, a u desetom zaključku tvrdi da ono prvo, koje kao cilj može određivati, egzistira aktualno i da toj naravi, koja egzistira aktualno, pripada ta prvost. Navedenu shemu dokazivanja Škot primjenjuje također kada dokazuje da postoji prva narav u poretku prvenstva: u jedanaestom, dvanaestom, trinaestom i četrnaestom zaključku. Postoji narav koja nadilazi (11. zaključak); ona koja nadilazi (koja ima prvenstvo) je jednostavno prva po savršenosti (12. zaključak); najviša narav je neprouzročiva (13. zaključak); najviša narav egzistira aktualno (14. zaključak). Rezultat svoga dokazivanja Škot sažima u petnaestom zaključku koji glasi: Jednoj jedinoj i istoj naravi, koja aktulano egzistira, imanentna je trostruka prvost u prije rečenom trostrukom bitnom poretku, naime (u poretku) tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva. Taj

324

Skotova Rasprava o prvom principu petnaesti zaključak Škot dokazuje na slijedeći način: ako je jednoj jedinoj naravi imanentan nužni bitak iz sebe (necesse esse ex se) i ako tom nužnom bitku iz sebe pripada zapravo trostruka prvost, onda je to dokaz daje ta trostruka prvost imanentna jednoj jedinoj naravi. Iz toga slijedi da Škot glavno utemeljenje za svoj zaključak nalazi u nužnom bitku iz sebe. Nužnom bitku iz sebe pripada trostruka prvost, a nužni bitak pripada samo jednoj jedinoj i istoj naravi. Ako je jednoj naravi imanentna jedna prvost, onda su joj imanentne i ostale dvije prvosti, jer je svaka prvost imanentna jednoj te istoj naravi. Ako ne bi bilo tako, onda bi slijedilo da postoji više naravi (a ne samo jedna) kojima pripada nužni bitak. Škot naglašava da je ovaj petnaesti zaključak plodonosan, jer virtualno sadrži šest sudova: tri o jedinstvu naravi (svaka je prvost imanentna jednoj jedinoj naravi) i tri o identitetu naravi (koja je prva u trostrukom smislu). No, sve se to temelji na nužnom bitku iz sebe, točnije rečeno, na šestom zaključku (trećeg poglavlja) po kojem nužni bitak pripada samo jednoj naravi. U šesnaestom zaključku Škot tvrdi da ne mogu postojati dvije nužne naravi, tj. da nužni bitak iz sebe ne može pripadati dvjema naravima. A to dokazuje tako, što tvrdi da jedno te isto ne može bitno ovisiti o dvoma, tj. o dvoma nužnima. Ako nešto bitno ovisi o jednom, ne može bitno ovisiti i o drugom, jer bi to značilo da nijedan od dvaju uzroka nije potpun uzrok ili bi značilo da jedno te isto može biti prouzročeno dva puta, što je nemoguće. Iz navedenog proizlazi da Škot stalno vodi metafizičku raspravu, da u trećem poglavlju svoje Rasprave govori o disjunktivnim transcendentalijama bitka (nužni bitak - ovisni, tj. kontingentni bitak), drukčije rečeno, da govori o relativnim vlastitostima prvog principa, o vlastitostima, dakle, koje prvi princip ima u relaciji prema ostalim bićima. Ako postoji nužni bitak, ako postoji narav kojoj je imanentan nužni bitak iz sebe, onda postoje bića koja bitno ovise, koja su potpuno prouzročena. Upravo naglašavanje te bitne ovisnosti ima transcendentalni karakter kod Škota. Sva bića mogu bitno ovisiti samo o jednom, jer samo jedno može biti bitno neovisno, može imati nužni bitak u sebi.

325

Skotova Rasprava o prvom principu U sedamnaestom zaključku Škot tvrdi da samo jednoj jedinoj naravi pripada bilo koja prvost vanjskog uzroka jednog razloga (unius rationis), tj. jednog bitnog sadržaja. Taj zaključak Škot ponovno temelji na bitnoj ovisnosti, jer biće može bitno i potpuno ovisiti samo o jednom, o jednoj naravi. Samo je, dakle, jedna ovisnost (una dependentia) u bitnom poretku, u bitnom smislu, u ontološkom smislu. Drukčije rečeno, samo je jedan bitni poredak, bitna poredanost, ovisnost. Zato trostruka prvost: prvost tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva pripada jednoj te istoj naravi. Samo jednoj jedinoj naravi pripada bitak u modusu nužnosti kao njezina bitna vlastitost, a svakom biću koje ovisi bitno o toj jedinoj naravi pripada bitak u modusu kontingencije. Samo jednoj jedinoj naravi odgovara identitet biti (essentia) i bitka (esse), biti i postojanja (egzistencije), kao neukidivi, nužni, apsolutni, bitni identitet, a svakom biću koje bitno ovisi o toj jedinoj naravi odgovara identitet biti i postojanja kao ukidivi, kao od nebitka ugroženi, kao o bitnom uzroku ovisni identitet. U osamnaestom zaključku Škot dalje razvija ono što je rekao u petnaestom, šesnaestom i sedamnaestom zaključku. Cilj mu je dokazati da trostruka prvost pripada samo jednoj jedinoj naravi, samo, dakle, jedna jedina narav može biti prva. Ta jedna jedina narav je prva jer njoj odgovara nužni bitak iz sebe, a to znači da joj u svakom poretku (poretku tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva) odgovara sve u najsavršenijem smislu. Zato u 18. zaključku Škot trvdi: prvo koje je sposobno tvoriti je najaktualnije, jer virtualno sadrži svaku moguću aktualnost. Prvi cilj je najbolji, jer virtualno sadrži svaku moguću dobrotu. Prvo po prvenstu je najsavršenije, jer na način najvišeg stupnja sadrži svako moguće savršenstvo. U obrazlaganju 18. zaključka Škot ponovno tvrdi da je riječ samo o jednoj jedinoj naravi, samo je jedna narav prva, jer se spomenute tri odrednice Prvog u 18. zaključku ne mogu rastaviti tako da bijedna prvost bila u jednoj naravi, a ostale dvije prvosti u nekoj drugoj naravi. Naglasak je, dakle, ponovno na jednoj jedinoj naravi, kojoj su imanentne tri spomenute prvosti. Škot tvrdi: sve tri prvosti izražavaju zapravo tri bitne odrednice najviše dobrote (tres rationes summae bonitatis) koje nužno idu skupa (necessario concurrentes). 326

Skotova Rasprava o prvom principu Upravo iz te tvrdnje je očito koja prvost ima primat kod Škota. Od triju prvosti u prvom principu (u jednoj naravi): prvost u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i u poretku prvenstva, Škot sada ponovno primat daje cilju, tj. najvišoj dobroti Tvrdi da je dobrota istovjetna sa savršenstvom, što znači da je prvost iz poretka prvenstva uključena u najvišoj dobroti. Zato kaže da te tri prvosti izražavaju zapravo tri bitne odrednice najviše dobrote, a to su: najviša saopćivost (summa communicabilitas), najviša Ijubljivost (summa amabilitas) i najviša potpunost ili cjelovitost (summa integritas sive totalitas). Dobrota se saopćava, a saopćava se najsavršenije iz slobode, iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate). I najvišem dobru odgovara da kada se saopćuje ne očekuje nikakvo uzvraćanje (aliquam retributionem). To je vlastitost onog koji je slobodan, koji je darežljiv iz slobode. Riječ je, dakle, o slobodi kao bezuvjetnom darivanju, o darivanju koje ne očekuje uzvraćanje. U devetnaestom zaključku Škot saopćuje rezultat svoga dokazivanja: Samo jedna jedina egzistirajuća narav je prva u prije rečenom trostrukom poretku spram svake druge naravi i svaka druga narav je na ovaj trostruki način poslije prve. Prema tome, Škot je time dokazao jedincatost naravi, a ne jedincatost individuuma. Rezultat, dakle, trećeg poglavlja Škotove Rasprave o prvom principu jest jedinost naravi. Samo jedna jedina narav je prva u trostrukom smislu i svaka druga narav je poslije ove prve u trostrukom smislu. Ponovno Škot ovaj zadnji devetnaesti zaključak trećeg poglavlja temelji na nužnom bitku iz sebe iz šestog zaključka trećeg poglavlja. Ako je samo jednoj jedinoj naravi imanentan nužni bitak iz sebe, onda toj naravi pripada prvost u trostrukom smislu, a svaka druga narav je poslije ove prve u trostrukom smislu, tj. svaka druga narav je posije prve naravi u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i poretku prvenstva. Te tri prvosti Škot proglašava bitnim odrednicama najviše dobrote, tj. cilja, tako da treće poglavlje svoje rasprave (kao i drugo) Skot završava naglašavajući primat cilja. V

Pošto je rekao da se devetnaesti zaključak temelji na nužnom bitku iz sebe iz šestog zaključka, Škot nakon toga dokazuje disjunktivnim zaključivanjem utemeljenost 19. zaključka. Najprije to do327

Skotova Rasprava o prvom principu kazuje s obzirom na cilj. Sve što nije usmjereno na cilj jest uzaludno; među bićima nema ničeg uzaludnog, što znači daje svaka narav — koja nije cilj — usmjerena na cilj, na jedno, na prvo. Prema tome, postoje dvije mogućnosti: cilj (samo je jedna narav prva) ili biti usmjeren na cilj (tj. određen ciljem). Ista disjunkcija vrijedi za poredak tvorne uzročnosti i za poredak prvenstva. Za Škota sve je to utemeljeno u bitnom poretku koji je za njega transcendentalni pojam. Za bitni poredak je najvažnija bitna ovisnost. Svaka stvar (biće) bitno ovisi, a bitno ovisiti može samo o jednom, o jednoj naravi. U bitnom poretku, dakle, sva bića ovise o jednom. Samo je jedno prvo, a sve se ostalo reda s obzirom na prvo. Zato je za Škota iracionalno stajalište, koje tvrdi da biće nije u poretku. Naglašavajući bitni poredak i naglašavajući u bitnom poretku bitnu ovisnost svih bića o jednom, o prvom, Škot naglašava zapravo jedinstvo, zajedništvo među bićima. Tom bitnom ovisnošću on ne naglašava samo bitno jedinstvo među bićima nego i bitnu razliku među bićima. Pojam bića, koji je zajednički prvom i bićima koja o njemu bitno ovise, jest najosnovniji (najminimalniji) pojam bića. Tim se pojmom ističe ono što je zajedničko svim bićima. Taj pojam bića pripada svemu što ne uključuje proturječje prema bitku (quod non ineludit contradictionem ad esse), kako to tumači L. Honnefelder (Scientia transcendens, nav. dj., str. 172). Taj bitak koji ne uključuje proturječje prema bitku Škot naziva mogućim bitkom. Taj se bitak naziva mogućim jer je suprotan nemogućem bitku. Osim toga mogućeg bitka koji je suprotnost nemogućem bitku, Škot naziva mogućim onaj bitak koji je suprotnost nužnom bitku, jer on kaže da use biće dijeli na mogući i nužni bitak i onako kako kod nužnog bitka nužnost potječe iz njegove naravi ili štostva tako i kod mogućeg bitka mogućnost potječe iz njegova štostva " (L. Honnefelder, na istom mj.). Mogući bitak koji je suprotnost nužnom bitku Škot naziva također kontingentnim bitkom. Prema tome, i kontingentni i nužni bitak spadaju u mogući bitak u pravom smislu, u smislu suprotnosti nemogućem bitku. Kontingentni bitak bitno ovisi o nužnom bitku, što znači da ne može postojati bez nužnog 328

Skotova Rasprava o prvom principu bitka, čime je izraženo zajedništvo, bitna povezanost kontingentnog i nužnog bitka, a tom bitnom ovisnošću je također istaknuta bitna razlika (ontološka razlika) između nužnog i kontingentnog bitka. U molitvi na kraju trećeg poglavlja Škot ističe da je Gospodin sve u mudrosti učinio (stvorio) poredanim, tj. d a j e sve u mudrosti poredao, tako da se svakom razumu čini racionabilnim (razložnim) da je svako biće poredano (quod omne ens est ordinatum), tj. da se nalazi u bitnom poretku. Ako je svako biće poredano, onda samo jedno može biti Prvo, a svako drugo je kasnije. Jer nijedno biće ne može biti usmjereno na samo sebe, tj. ne može bitno ovisiti o samom sebi, i ne može se prihvatiti krug u poretku. Škot molitvu završava riječima: "Ti si jedino Prvo i svako drugo (drugačije) od Tebe je poslije Tebe, kako sam to objasnio u trostrukom poretku koliko sam mogao". Pošto sam izložio treće poglavlje Škotove Rasprave o prvom principu, sada je moguće povezati i sažeti osnovne misli toga poglavlja. Škot u trećem poglavlju želi dokazati da trostruka prvost: prvost u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i poretku prvenstva, pripada samo jednoj jedinoj naravi, drukčije rečeno, da je samo jedna jedina narav prva u trostrukom smislu. U dokazivanju Škot ne polazi od konkretnog tvorenog bića, nego od bića uzetog kviditativno, štostveno, dakle, od onog što, od štostva, od naravi, od biti konkretnog bića. Onom što, tj. naravi ili biti tvorenog bića pripada tvorivost (effectibilitas). Ono što je po svojoj biti (što, naravi) tvorivo (effectibile), nije tvorivo ni od samoga sebe ni od Ništa, što znači da je tvorivo od nekog drugog bića, tj. od bića koje je sposobno tvoriti (effectivum). Ono koje je sposobno tvoriti ne prima sposobnost tvorenja ni od jednog drugog bića, što znači da u samom sebi ima sposobnost tvorenja, tj. da je, dakle, jednostavno Prvo koje je sposobno tvoriti. Taj se zaključak temelji na nemogućnosti vraćanja u beskonačno (regressus in infinitum). Budući, dakle, d a j e u poretku effectibile—effectivum (tvorivo—sposobno tvoriti) isključeno beskonačno vraćanje, onda mora postojati biće koje je sposobno tvoriti (a tu sposobnost tvo329

Skotova Rasprava o prvom principu renja nije primilo ni od jednog drugog bića), koje je, prema tome, jednostavno Prvo koje je sposobno tvoriti. Kada je dokazao da je moguće ono Prvo koje je sposobno tvoriti, Škot dokazuje da je to Prvo koje je sposobno tvoriti neprouzročivo. Ako se u dokazivanju isključi krug uzroka i beskonačni regres, onda se dolazi do jednog koje je sposobno tvoriti, i koje nije tvorivo ni od kojeg drugog bića i koje je sposobno tvoriti neovisno 0 drugome. To Prvo koje je sposobno tvoriti neovisno je netvorivo, tj. neprouzročivo u svakom smislu, u svakom uzročnom poretku. Kada je dokazao da je ono Prvo koje je sposobno tvoriti neprouzročivo, Škot dokazuje da to Prvo aktualno egzistira. Ako biti (onom što, štostvu) Prvog koje je sposobno tvoriti pripada da ne može biti od drugoga, onda to Prvo, ako uopće može biti, može biti samo od sebe. Ono čijoj biti pripada da može biti od sebe (posse esse a se), već jest od sebe, već egzistira od sebe, jer što nije već od sebe, ne može postati (biti) od sebe. Ne može biti prouzročeno ni od drugog ni od sebe. Nemoguće je naime da ono što ne postoji može prouzročiti samo sebe. Tom Prvom, čijem što (štostvu, biti, naravi) pripada neprouzročivost i egzistencija, nemoguće je iz samoga sebe ne biti (ex se est impossibile non esse), tako dokazuje Škot peti zaključak trećeg poglavlja. Onom što je neprouzročivo, što isključuje svaki uzrok izvan sebe pripada nužni bitak iz sebe. Jednostavno zato što ono što može biti od sebe, ono jest nužno od sebe, ono nije postalo od sebe. 1 taj nužni bitak pripada samo jednoj jedinoj naravi, jer nužni bitak ne može pripadati dvjema naravima, ne mogu, dakle, postojati dvije nužne naravi. To bi bilo proturječje. Bitak koji ovisi o nužnom bitku je iz sebe mogući bitak, njegovu što, njegovoj biti pripada samo mogućnost postojanja, ono moći biti, dok nužnom bitku po njegovu što pripada nužnost. Ovisnom bitku, tj. mogućem bitku, pripada bitak u modusu kontingencije, a nužnom bitku pripada bitak u modusu nužnosti. Tim je izražena bitna ovisnost kontingentnog bitka o nužnom bitku i njihova bitna razlika.

330

Skotova Rasprava o prvom principu Postupak dokazivanja koji je primijenio na poredak tvorne uzročnosti, Škot primjenjuje također na poredak cilja i na poredak prvenstva. Kao što je u poretku tvorne uzročnosti dokazao da postoji Prvo koje je sposobno tvoriti, tako je istim postupkom dokazao da u poretku cilja postoji Prvo koje kao cilj određuje i da u poretku prvenstva postoji Prvo koje ima prvenstvo. Nakon toga je dokazao da se te tri prvosti uzajamno uključuju, da su one zapravo tri aspekta, tri bitne odrednice najviše dobrote, i da ta trostruka prvost pripada samo jednoj jedinoj egzistirajućoj naravi.

IV U četvrtom poglavlju pod naslovom O jednostavnosti i beskonačnosti i duhovnosti prvog bića (De simplicitate et infinitate et intellectualitate primi entis) Škot govori o beskonačnosti prvog bića. U molitvi kojom započinje četvrto poglavlje Škot veli da želi govoriti o unutrašnjim (apsolutnim) vlastitostima prvog bića, jer je — kako smo već pokazali - u trećem poglavlju govorio o "relativnim" vlastitostima prvog bića. Zatim moli Gospodina da mu dopusti pokazati unutrašnje savršenosti (perfectiones) Božje jedne jedine, uistinu prve naravi. Kaže: "vjerujem da si Ti jednostavan, beskonačan, mudar i voljan", što znači da Škot također u četvrtom poglavlju želi razumjeti svoju vjeru, ono u što vjeruje, svojim naravnim umom. Vidljivo je iz navedenog naslova četvrtog poglavlja i iz prethodne rečenice da Škot pod intelektualnošću (intellectualitas) misli na razum i volju i na sve ono što iz toga slijedi. Zato sam intellectualitas preveo kao duhovnost. To će postati jasnije tijekom izlaganja četvrtog poglavlja. Škot najprije govori o jednostavnosti prvog bića, ali samo onoliko koliko se to sada može dokazati, jer će o jednostavnosti govoriti ponovno poslije beskonačnosti, jer je beskonačnost cilj četvrtog poglavlja. Sav se Škotov napor u četvrtom poglavlju sastoji u tome da dokaže da je prvo biće beskonačno (to je vrhunac savr331

Skotova Rasprava o prvom principu šenstva) i kako se sve vlastitosti prvog bića mogu izvesti iz beskonačnosti. O beskonačnosti Škot govori u 9. zaključku četvrtog poglavlja, pa su zato zaključci od prvog do osmog zapravo samo priprema za raspravu o beskonačnosti u 9. zaključku. Ono što je za treće poglavlje nužnost (nužni bitak), to je za četvrto poglavlje beskonačnost (beskonačni bitak). U prvom zaključku Škot tvrdi: prva je narav u sebi jednostavna. Ono u sebi za Škota znači da je prva narav jednostavna po svojoj biti (essentia), tj. da isključuje svaku sastavljenost, kako sastavljenost iz materije i forme tako i poimanje koje se služi rodom i vrsnom razlikom. Prva narav, dakle, nadilazi sve rodove i kategorije. Da je prva narav jednostavna, Škot se poziva na dokaze iznesene u 6. zaključku trećeg poglavlja, gdje govori o nužnom bitku koji pripada samo jednoj jedinoj naravi. Ne mogu postojati dva nužna bitka, dvije nužne naravi. To je Škot već dokazao u 3. poglavlju i sada ponavlja te dokaze. Odbacuje prigovor koji govor 0 biti i relaciji u božanskoj osobi tumači kao govor o dva nužna bitka. Škot odgovara kako te dvije realnosti nisu sastavljive, ne čine kompoziciju, "nego jedna je druga po identitetu, jer je jedna beskonačna" (sed una est alia per identitatem quia una est infinita). Te dvije realnosti (bit i relacija) su, dakle, identične, jer je beskonačno nesastavljivo, tj. ne može postati dio veće cjeline; samo je jedna narav beskonačna. U drugom zaključku Škot tvrdi: što je najvišoj naravi unutrašnje, ono je takvo u najvišem smislu. Budući da je ta najviša narav jednostavna, onda je to dokaz daje njezina svaka unutrašnja vlastitost identična s njom. Sve što je unutrašnje toj najvišoj naravi nije njoj dodato, s njom spojeno, nego je s njom identično. U trećem zaključku Škot tvrdi: svaka jednostavna savršenost nužno je unutrašnja najvišoj naravi i to u najvišem smislu. Kada se govori o jednostavnoj savršenosti, to se zapravo govori o poretku prvenstva. Ako se gleda u poretku prvenstva, onda je jednostavna savršenost ili nespojiva s najvišom naravi, što bi značilo da jednostavna savršenost tada nadilazi najvišu narav po prvenstvu, ili je unutrašnja najvišoj naravi 1 to tada u najvišoj mjeri, tj. daje s njom identična, daje njoj nužno 332

Skotova Rasprava o prvom principu unutrašnja. Jednostavno rečeno, ako bi jednostavna savršenost bila savršenija od najviše naravi, to bi značilo da postoje dvije najviše naravi, što je proturječno. Nakon trećeg zaključka, s nakanom da bolje pripremi put raspravi o beskonačnosti i jednostavnosti, Škot govori o razumu i volji, jer će mu spoznaje o razumu i volji biti pretpostavkom za govor o beskonačnosti i jednostavnosti. U četvrtom zaključku Škot tvrdi: Prvo koje tvori (djeluje) je ono koje razumijeva i koje hoće.Time Škot ističe da je Prvo biće (prvi uzrok) identično s razumom i voljom. On taj zaključak dokazuje na više načina. Najprije govori da svaki istinski djelatelj (svaki djelatelj po sebi, svaki dakle istinski uzrok) djeluje radi cilja. Naravni djelatelj, ako ne djeluje radi cilja, onda djeluje iz nužnosti i jednakomjerno (ex necessitate et aeque). Prvi djelatelj (prvi uzrok) djeluje radi cilja, jer ljubi cilj činom volje, a ne naravno. Škot to izražava na pasivan način, pa kaže da cilj ukao ljubljen činom volje" (ut amatus actu voluntatis) pokreće Prvog djelatelja. Zatim Prvi djelatelj ne usmjerava svoj učinak na cilj naravno, nego "ljubeći ga" (amando illum), što zapravo znači da usmjerava spoznajno, jer ono što ne spoznaje (što nije sposobno za spoznaju) vođeno je "snagom spoznavatelja " (in virtute cognoscentis), "jer je prvo usmjerenje stvar onoga koji je mudar" (sapientis enim est prima ordinatio). Iz navedenog možemo zaključiti da Škot najprije tvrdi kako je čin ljubavi čin volje, a zatim da je čin ljubavi čin spoznaje, čin onoga koji je mudar. Kratko rečeno, ljubav pretpostavlja volju (slobodu) i spoznaju. Prvo djeluje, jer ljubi cilj. Nadalje, Škot tvrdi da Prvi uzrok prouzročuje kontingentno, a to znači voljom (htijući, volens). To Škot utemeljuje na slijedeći način: drugotni uzrok prouzročuje samo onda, ako ga pokreće prvi uzrok; ako prvi nužno pokreće drugotni uzrok, onda sve prouzročuje nužno. Zatim ističe: "Nema nijednog principa kontingentnog djelovanja osim volje" (nullum est principium contingenter operandi nisi voluntas), "jer svaki drugi (uzrok) djeluje iz nužnosti prirode" (quia quaelibet alia agit ex necessitate naturae). Očito je iz navedenog da Škot pod kontingentnim djelovanjem misli na slo333

Skotova Rasprava o prvom principu bodno djelovanje, na djelovanje koje izvire iz slobodne volje. Nasuprot nužnosti koja vlada u prirodi on ističe volju kao jedini princip kontingentnog (slobodnog) djelovanja. Škot navodi prigovore koji glase: naše djelovanje moglo bi nešto prouzročiti kontingentno (slobodno) i onda kada Prvo pokreće nužno; Filozof (Aristotel) dokazuje da nužnost vlada u višim sferama, a kontingencija u nižim; neko koje je pokrenuto može biti spriječeno, može se, dakle, kontingentno dogoditi ono što je njemu suprotno. Škot na prvi prigovor odgovara tako što pokazuje da naša volja ne može biti iznimka ako Prvo nužno pokreće. Ono što je nužno pokrenuto pokreće dalje nužno. U tom nužnom lancu pokretača najbliži pokretač nužno pokreće volju, što znači da i ona nužno pokreće. A nemoguće je da volja nužno prouzročuje, "da nužno prouzročuje ono koje htijući prouzročuje" (quod necessario causat quod volendo causat). Na drugi prigovor Škot odgovara da on kontingentnim ne naziva samo ono što nije nužno, nego i ono čija bi se suprotnost mogla dogoditi, ako se ono dogodi. Škot, prema tome, razlikuje između suda: "nešto je kontingentno" i suda: "nešto se prouzročuje kontingentno", nešto se, dakle, događa kontingentno, tj. događa se izbježivo (evitabiliter), a ne neizbježivo (inevitabiliter). Ako je nešto nužno pokrenuto od svoga uzroka, onda se svaki njegov dio - jer je pokrenut nužno — prouzročuje nužno, tj. neizbježivo, ne može se, prema tome, dogoditi njegova suprotnost. Ako Prvo (prvi uzrok) pokreće (prouzročuje) nužno, onda je lanac nužnosti posvudašnji, tada se sve događa neizbježno. Zato kod Škota Prvo pokreće kontingentno, tj. slobodno, voljom, htijući. Jednostavno rečeno, ono ne prouzrokuje (ne djeluje) preko nužnog lanca, nego neposredno, tj. voljom. Na treći prigovor da ono što je pokrenuto može biti spriječeno, Škot odgovara na slijedeći način. U nužnom lancu uzroka niži uzrok može biti spriječen samo višim uzrokom i tako to ide od najnižeg pa do najvišeg uzroka. To se, dakle, sprečavanje događa nužno, a ne kontingentno. Iz toga slijedi da samo volja može nešto spriječiti na kontingentan (tj. slobodan) način. Kratko rečeno, ako 334

Skotova Rasprava o prvom principu Prvi princip pokreće nužno, onda se sve događa nužno (neizbježno), a ako Prvi princip pokreće kontingentno (slobodno, voljom, htijući), onda je moguće slobodno (kontingentno) događanje. Nakon odgovora na prigovore (objekcije) Škot nastavlja dokazivati utemeljenost četvrtog zaključka tako što kaže da među bićima postoji zlo (malum), tj. biće koje čini zlo, a to dokazuje da Prvo prouzročuje kontingentno (slobodno), a ne nužno. Nasuprot prirodnim djelateljima koji djeluju iz nužnosti prirode i to po najvišem stupnju svoje savršenosti, što znači da kod njih nema kontingentnog (slobodnog) djelovanja, dakle, da kod njih nema zloće, Škot ističe da upravo zlo djelovanje - jer pretpostavlja slobodu dokazuje da Prvo prouzročuje kontingentno (slobodno). Na prigovor da materija ne sluša Škot odgovara da bi moćni djelatelj (agens potens) mogao pobijediti (nadvladati) neposlušnost. Nakon toga Škot na peti način dokazuje četvrti zaključak tako što tvrdi: živo je bolje od svakog ne-živog, a među živim bićima bolje je ono koje je sposobno za razumijevanje (intellectivum) od svakog bića koje ne razumijeva (koje nije razumno). Pošto je odgovorio na prigovore i na pet načina dokazivao četvrti zaključak, Škot navodi kako neki na šesti način (na temelju već dokazanog 3. zaključka) dokazuju četvrti zaključak tako što tvrde: razumjeti, htjeti, mudrost, ljubav su jednostavne savršenosti. I to pretpostavljaju kao očito. Škot pobija njihove dokaze tvrdeći kako je vulgarni (uobičajeni) govor o jednostavnoj savršenosti često klimav (vacillat), tj. na slabim nogama, jer se ne može vidjeti kako se prije može zaključiti da su navedene savršenosti jednostavne savršenosti, a ne narav prvog anđela. Mudrost je bolja, u denominativnom smislu, od svakog s njom nespojivog, ali to ne dokazuje d a j e Prvo mudro, tj. daje mudrost imanentna Prvom biću. Prvo je, dakle, isključeno. Prvi anđeo je također nešto bolje od svakog bića s njim nespojivog u denominativnom smislu, samo ne od Boga. Škot time pokazuje da svaki govor o savršenostima ostaje u okviru kategorijalne stvarnosti, seže do prvog anđela (dakle do najvišeg stvorenog bića), ne prelazi na Prvo biće. Tako i obdarenost razumom (intellectuale) se odnosi na najviši stupanj određenog 335

Skotova Rasprava o prvom principu roda, tj. supstancije, što ponovno pokazuje da govor o savršenostima ostaje unutar kategorijalne stvarnosti i da se ne može pretpostaviti da su navedene savršenosti jednostavne savršenosti, tj. transcendentalne savršenosti, da su, dakle, imanentne Prvom biću. U petom zaključku Škot tvrdi: Prvo prouzročujuće biće, što god prouzročuje, prouzročuje kontingentno. Prema tome, Prvo biće, što god prouzročuje, čini, tvori, tvori to kontingentno, tj. slobodno. To Škot dokazuje oslanjajući se na sud: ono što prouzročuje neposredno, prouzročuje kontingentno (slobodno), kako je to pokazano u trećem dokazu četvrtog zaključka. Prvo biće prouzročuje neposredno, dakle prouzročuje kontingentno (slobodno). Zatim Škot nastavlja tvrditi da Prvo biće sve uzrokuje kontingentno, jer ono koje je kontingentno ne prethodi po naravi (naturaliter) onomu što je nužno i ono što je nužno ne ovisi o kontingentnom. To zapravo znači da Prvo biće sve prouzročuje kontingentno (slobodno), jer je Prvom biću imanentan nužni bitak iz sebe. Nadalje, navedeni peti zaključak Škot dokazuje iz htijenja cilja (ex volitione finiš). Najprije kaže: samo je s nužnošću htjednuto ono bez kojega ne postoji ono što je htjednuto s obzirom na cilj, ono, dakle, što je htjednuto kao cilj. Kada to primjeni na Prvo biće, onda slijedi da Bog ljubi sebe kao cilj. Ono, dakle, što on s obzirom na sebe kao na cilj ljubi, može postojati, iako ništa drugo ne bi postojalo osim njega, jer on kao nužni bitak iz sebe ne ovisi ni o jednom biću. Iz htijenja, dakle, zaključujemo da Bog neće nijedno drugo, nijedno različito od njega, nužno (s nužnošću), što znači da on nijedno biće ne prouzročuje nužno, nego kontingentno (slobodno). Pošto je izložio svoj dokaz, Škot navodi prigovor tom dokazu: 'htjeti drugo' je istovjetno s Prvim bićem, dakle, s nužnim bitkom, što znači da se htjeti drugo (uzrokovanje drugog) ne događa kontingentno, nego nužno. Škot ne odgovara na taj prigovor nego iznosi sve poteškoće i dileme koje nastaju u vezi s petim zaključkom. Ako vrijedi treći dokaz četvrtog zaključka, veli Škot, onda vrijedi i sud koji se temelji na tom dokazu. Taj sud glasi: nema

336

Skotova Rasprava o prvom principu nikakve kontingencije (slobode) ni kod jednog drugotnog uzroka, nego kontingencija postoji samo kod Prvog. To je, dakle, jedna mogućnost rješenja problema: sloboda nužnost kod Prvog i kod drugotnih uzroka. Škot iznosi daljnje mogućnosti: ako se iz nužnosti kod Prvog uzroka zaključuje na nužnost kod svakog drugotnog uzroka, onda se tako može zaključiti iz determinacije (samoodređenja) kod Prvog uzroka na samoodređenje kod svakog drugotnog uzroka. Ali, ako je samoodređenje kod Prvog vječno, onda svaki drugotni uzrok djeluje kao već determiniran, što znači da nije u njegovoj moći da se odredi za nešto suprotno Prvom. Ako je u moći drugotnog uzroka da se odredi za nešto suprotno Prvom uzroku, onda to znači da sa samoodređenjem (determinatio) Prvog ide skupa indeterminatio (nedeterminiranost) drugotnog uzroka. Kao što sa samoodređenjem (determinatio) Prvog ide zajedno indeterminatio (neodređenost) drugotnog uzroka, tako i s nužnošću Prvog ide skupa mogućnost i ne—nužnost (possibilitas et non—necessitas) drugotnog uzroka. To izlaganje Škot završava s dilemom: ili je treći dokaz bezvrijedan ili naša volja, čini se, nije slobodna iz sebe (libera ex se) za suprotno Prvom. Mogućnosti, koje smo naveli s obzirom na slobodno ili nužno djelovanje kod Prvog i drugotnog uzroka, možemo prikazati na slijedeći način. Prvi uzrok—drugotni uzrok Kontingencija kod Prvog nikakve kontingencije kod drugotnog Samoodređenje kod Prvog samoodređenje kod drugotnog Vječno samoodređenje kod Prvog determiniranost kod drugotnog Samoodređenje kod Prvog nedeterminiranost kod drugotnog Kada je nabrojio sve te mogućnosti, Škot se pita: ako Prvi uzrok određuje kao određeni uzrok, kako onda može drugotni uzrok pokrenuti ka nečemu, čijoj suprotnosti bi mogao pokrenuti Prvi uzrok, ako bi pokretao, što je slučaj s našom voljom koja griješi 337

Skotova Rasprava o prvom principu (de voluntate nostra peceante)? Nakon toga Škot iznosi svoj četvrti dokaz za peti zaključak. Taj dokaz glasi: "svako tvorenje bit će kontingentno, jer ovisi o tvornosti Prvog koja je kontingentna" (omne efficere erit contingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens). Prema tome, u završnom dokazu Škot tvrdi da je svako tvorenje (djelovanje, činjenje) kod Prvog kontingentno (slobodno), jer ovisi o tvornoj uzročnosti, o tvornosti Prvog, koja je kontingentna (slobodna). Na koncu Škot kaže da su to teška pitanja, čije puno i jasno rješavanje zahtijeva da se mnogo toga rekne i objasni. Upućuje da to rješenje potražimo u Kvestiji (istraživanju), u kojoj je on raspravljao o Božjem znanju s obzirom na buduće kontingentne stvari (futurorum contingentium). No, do danas nije pronađeno to djelo. U četvrtom zaključku Škot je dokazao da je Prvo biće biće razuma i biće volje, biće slobode i biće ljubavi, a u petom zaključku je dokazao da Prvo biće djeluje (tvori, čini) uvijek kontingentno, tj. slobodno. U šestom i sedmom zaključku Škot govori o identitetu između Prve naravi i njezina djelovanja (bilo da je riječ o činu ljubavi ili o činu razumijevanja). U šestom zaključku Škot tvrdi: Da prva narav ljubi samu sebe je istovjetno s prvom naravi. Dokazuje, dakle, da postoji identitet između prve naravi i njezine ljubavi prema samoj sebi. Da bi utemeljio šesti zaključak, Škot se poziva na ono što je već dokazao u prethodnim poglavljima (II. i III. poglavlje). Uzročnost finalnog uzroka (i njegovo uzrokovanje) je jednostavno prva i zato potpuno neprouzročiva, što znači da je finalni uzrok neprouzročiv i nužan, jer ono što je neprouzročivo sadrži u sebi nužni bitak. Prvi cilj kao ljubljen pokreće prvog tvoritelja (prvog tvornog uzroka), izraženo na aktivan način: prvi tvoritelj (prvi tvorni uzrok) ljubi cilj; drukčije rečeno: predmet se ljubi od volje, izraženo aktivno — volja ljubi predmet. Ako to primijenimo na prvu narav, na prvog tvoritelja, onda slijedi: da prvi tvoritelj (prvi tvorni uzrok) ljubi prvi cilj (tj. samoga sebe), jest potpuno neprouzročivo i tako iz sebe nužni bitak. Budući da je već za prvu narav (prvog tvoritelja) dokazano da je neprouzročiva, da joj je imanentan nužni bitak iz

338

V

Skotova Rasprava o prvom principu sebe, onda proizlazi da su prva narav i njezina ljubav prema samoj sebi identične. Isto se dokazuje na slijedeći način. Ako je to, da Prva narav ljubi samu sebe, nešto drugo (nešto različito) od prve naravi, onda to znači da je ta ljubav Prve naravi prema samoj sebi prouzročiva, tvoriva, i to tvoriva od nekog drugog - od nekog drugog koji ljubi cilj. Iz toga slijedi da bi ljubav Prve naravi prema samoj sebi bila prouzročena od jedne ljubavi prema cilju, koja već postoji prije tog prouzročenog, što je nemoguće. Škot zatim dokazuje identičnost Prve naravi s njezinim razumijevanjem. Pri tom se poziva na Aristotela prema kojem Prvo ne bi bilo najbolja supstancija ako njegovo razumijevanje nije s njim identično. Škot to pojašnjava: svako djelatno (intelektualno) biće, koje se nalazi u prvom činu, svoju savršenost postiže tek u drugom činu. Ako to vrijedi za Prvu narav, onda slijedi da Prva narav svoju savršenost tek postiže u drugom činu. A ako svoju savršenost postiže u drugom činu, onda nije najbolja supstancija. Nadalje, ako je moć Prve naravi samo receptivna moć, onda je ta moć zapravo moć kontradikcije, to je onda slično kao što materija ima moć kontradikcije prema formi. Zato taj dokaz nije za Aristotela uvjerljiv, nego samo vjerojatan. Peti zaključak o identitetu Prve naravi s njezinom ljubavi prema sebi i s njezinim razumijevanjem Škot smatra vrlo plodnim u korolarijima (u dopunama). Iz toga 5. zaključka izvodi da je također volja Prve naravi identična s Prvom naravi. I htijenje je identično s Prvom naravi, jer je htijenje uvijek htijenje određene volje, što znači d a j e htijenje volje - koja je identična s Prvom naravi — također identično s Prvom naravi. Razum Prve naravi je također identičan s Prvom naravi, a s njom je identično također i razumijevanje koje je čin toga razuma. Identičan je s njom temelj razumijevanja (ratio intelligendi). U sedmom zaključku Škot tvrdi: nijedno razumijevanje ne može biti akeident Prve naravi. Budući da je akeident (pripadak) ono što jednoj naravi pripada ili pridolazi i što tu narav usavršava (čini 339

Skotova Rasprava o prvom principu boljom), Škot tvrdi da kod Prve naravi nema akcidenata. Konkretno rečeno, razumijevanje ne može biti akcident Prve naravi, jer je razumijevanje identično s Prvom naravi. Škot to dokazuje na slijedeći način. Najprije tvrdi da je Prva narav u sebi uzrok, da je ona "u sebi ono Prvo koje je sposobno tvoriti" (in se esse primum effectivum), iz čega slijedi da ona može prouzročiti sve što je prouzročivo. Prva je narav, dakle, iz sebe sposobna prouzročiti sve prouzročivo. S tom Prvom naravi istovjetno je njezino spoznavanje, njezino htijenje, njezino razumijevanje, što znači da je i njezino uzrokovanje (tvorenje) identično s njezinim htijenjem i razumijevanjem. Iz toga daje Prva narav uzrok u sebi svega prouzročivog, možemo zaključiti (iako Škot to izričito ne tvrdi) da je Prva narav i razumijevanje u sebi, koje razumijeva sve što je inteligibilno (razumljivo). Iz toga, dakle, da Prva narav prouzročuje sve što je prouzročivo, slijedi da i razum te naravi razumijeva sve što je razumljivo. Da razumijevanje nije akcident kod Prve naravi, Škot dokazuje na više načina. Najprije tvrdi da čini razumijevanja (intellectiones), koji potječu od istog razuma, imaju odnos prema tom razumu ili na način bitnog identiteta ili akcidentalnog identiteta. Ti su, dakle, čini s razumom ili bitno identični ili akcidentalno (prigodno) identični, što je slučaj kod svakog stvorenog razuma. Ti su čini kod Prvog bitno identični, što znači da razumijevanje ne može biti akcident Prve naravi. Zatim, ako bi razumijevanje bilo akcident kod Prvog, onda bi ono bilo primljeno u razum kao u subjekt, što bi značilo da bi razumijevanje, koje je identično s razumom i koje je zbog toga savršenije razumijevanje, bilo kao primalačka moć (potentia receptiva) za nesavršenije (razumijevanje); značilo bi, dakle, da savršenije prima nesavršenije, što je nemoguće. Nadalje, razumijevanje je savršenije što obuhvaća veći broj predmeta. Prema tome, najsavršenije je ono razumijevanje koje obuhvaća sve predmete, sve, dakle, razumljivo (inteligibilno). Razumijevanje kod Prvog je najsavršenije jer se odnosi na sve razumljivo i jer je kod Prvog razumijevanje samoga sebe i razumijevanje svega razumljivog (omnium intelligibilium) identično. 340

Skotova Rasprava o prvom principu U osmom zaključku Škot tvrdi: Razum Prvog razumijeva uvijek aktualno i nužno i distinktno svako razumljivo (biće) po naravi, prije nego je ono u sebi. U zaključku su, prema tome, dvije teze: 1. Razum Prvog razumijeva uvijek aktualno, nužno i distinktno sve ono što je razumljivo (inteligibilno), svako, dakle, razumljivo; 2. On to razumljivo razumijeva po naravi prije nego što ono postoji, nego što je ono u sebi. Prvi dio 8. zaključka (prva teza) se dokazuje na slijedeći način. Savršenosti razuma, štoviše, pojmu (biti) razuma pripada nužno da on može sve razumjeti jasno i aktualno, jer se svaki razum odnosi na biće u cjelini, na cijelo biće i to na biće uzeto u najopćenitijem smislu. Prema tome, razum Prvog ne može imati nikakav čin razumijevanja koji nije s njim identičan, što znači da je kod Prvog svaki čin razumijevanja identičan s razumom Prvog. Razum Prvog ima o svakom razumljivom aktualno i distinktno razumijevanje, i to je razumijevanje identično s razumom Prvog. Škot isto dokazuje pozivajući se na primjer savršenog umjetnika koji distinktno spoznaje ono što treba napraviti, distinktno, dakle, spoznaje ono što još nije napravio; spoznaja je, prema tome, mjera prema kojoj umjetnik savršeno radi. Tako, dakle, i Bog ima distinktnu i aktualnu spoznaju o svemu proizvedivom ili je ta spoznaja barem habitualna, i ta spoznaja je prije, postoji prije svakog proizvedivog (omnium producibilium). Drugi dio 8. zaključka (druga teza) dokazuje se na slijedeći način. Što je god identično s Prvim, njemu pripada nužni bitak iz sebe, što znači da bitak onog što je različito od Prvog nije nužni bitak. A nužni bitak iz sebe je po svojoj naravi prije svakog ne— -nužnog. To isto Škot dokazuje i na drugi način. Bitak svakog, koje je različito od Prvog, ovisi o Prvom kao svom uzroku. A biti uzrok ovisnog bića uključuje spoznaju ovisnog bića. Ova spoznaja ovisnog bića, koju ima Prvi uzrok o ovisnom biću, je po svojoj naravi prije spoznatog, postoji, dakle, prije samog bitka spoznatog. S osmim zaključkom Škot je završio pripreme za dokazivanje beskonačnosti Prvog bića, koju dokazuje u 9. zaključku. I Škot to dokazivanje beskonačnosti, kako to on inače čini, započinje molitvom, moli Boga da mu omogući razumjeti ono u što vjeruje: "O

341

Skotova Rasprava o prvom principu dubino bogatstva Tvoje mudrosti i znanja, o Bože, kojim Ti svako razumljivo obuhvaćaš! Bi li mogao mom malom razumu omogućiti zaključak: Deveti zaključak: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobuhvatljiv) od konačnogU toj molitvi, u kojoj se oslanja na Rim 11,33, Škot očituje svoju želju za spoznajom onoga što je objavljeno u Rim 11,33 — da je Bog beskonačan i da ga zato konačno biće ne može obuhvatiti (shvatiti). Nadalje, u toj molitvi Škot smatra 9. zaključak najplodnijim zaključkom i veli da bi većina onoga, što je do sada rečeno, bila jasna na lagan način, da je zaključak o Božjoj beskonačnosti bio dokazan prije toga. Kaže da će Božju beskonačnost najprije — ako mu to Bog omogući — zaključiti (spoznati) iz onoga što je do sada rečeno o Božjem razumu, o Prvom razumu. I drugo, što bude navodio, istraživat će s obzirom na beskonačnost, s obzirom, dakle, na to koliko to pridonosi spoznaji beskonačnosti. Škot također započinje molitvom prvi način (a to čini na sedam načina ili puteva) dokazivanja Božje beskonačnosti. Postavlja pitanje Bogu: Gospodine Bože, je li ono što je razumljivo (inteligibilno) beskonačno i je li aktualno u Tvom razumu, koji sve razumijeva aktualno? Iz toga za Škota slijedi daje onaj razum koji sve razumijeva aktualno i istodobno (simultano) beskonačan, a takav je Božji razum. Zato je i Božja narav, jer je razum s njom identičan, beskonačna. U toj molitvi kao uvodu u prvi način dokazivanja Božje beskonačnosti, iz onoga što je Škot do sada rekao o razumu Prvog bića, zapravo je sve rečeno. U 7. zaključku Škot je dokazao da razum Prvog bića razumijeva sve što je razumljivo na aktualan i istodoban način, a sada, u prvom načinu, dokazivanje Božje beskonačnosti dokazuje iz onoga što je razumljivo (inteligibilno) beskonačnosti razuma Prvog bića. Ako je ono razumljivo, ono što se razumijeva, beskonačno, onda je i čin razumijevanja toga razumljivog beskonačan i onda je i razum, koji to razumijeva, beskonačan. Prema tome, Škot iz onoga što se razumijeva, iz predmeta spoznaje zaključuje na subjekt spoznaje. Ako je ono što se razumijeva, što je razumljivo, beskonačno, onda je i onaj razum koji to razumijeva beskonačan.

342

Skotova Rasprava o prvom principu Škot najprije dokazuje prvu premisu (antecedens) svoga silogizma, a to znači da dokazuje da je ono što se razumijeva (ono razumljivo) beskonačno. Ako se ono što se razumijeva nalazi u nizu jedno nakon drugog, onda je ono (ono što je razumljivo) potencijalno beskonačno (infinita in potentia). Ako ono što se razumijeva (ono razumljivo, ono inteligibilno) postoji istodobno (simultano) i aktualno, onda je ono aktualno beskonačno. Potencijalna beskonačnost odnosi se na stvoreni razum, jer on ono razumljivo (koje je potencijalno beskonačno) razumijeva sukcesivno, a aktualna beskonačnost se odnosi na razum Prvog bića (na Božji razum), koji razumijeva simultano i aktualno ono što je razumljivo, ono što je, dakle, aktualno beskonačno. Zatim, ako ono što se razumijeva (ono razumljivo, intelligibilia) ujedno i egzistira, onda ono može biti ili aktualno konačno ili aktualno beskonačno. Aktualno konačno je ono čiji svi dijelovi mogu biti sukcesivno spoznati, a ako to razumljivo postoji istodobno i aktualno, onda je ono beskonačno. Iz navedenog je jasno kako je Škot najprije dokazao da je ono razumljivo (intelligibilia) aktualno beskonačno (infinita) i da ono inteligibilno postoji istodobno i aktualno. Iz te premise (antecedens) slijedi da je onaj razum koji razumijeva beskonačno također beskonačan. Taj sud koji slijedi iz prethodne premise (a taj sud Škot naziva consequentia) Škot posebno dokazuje. Škot najprije tvrdi: za razumijevanje većeg broja predmeta traži se veća savršenost, što znači da se za razumijevanje beskonačnog traži beskonačna savršenost kod čina razumijevanja i kod razuma. Za spoznaju dvaju predmeta traži se veća savršenost nego za spoznaju jednog predmeta. Iz navedenog slijedi za razum Prvog bića: ako se razum Prvog bića može okrenuti, otvoriti mnogim bićima, onom biću koje je bezgranično (illimitatum), beskonačno, onda to znači da je taj razum posve neograničen (illimitatus), beskonačan. Protiv navedenog dokaza za beskonačnost božanskog razuma navode se dva prigovora. Prvi prigovor tvrdi: ako se po istom temelju razumijevanja (per eandem rationem intelligendi) razumijevaju 343

Skotova Rasprava o prvom principu mnoge stvari, tada ne uključuje veće mnoštvo spoznatih stvari veću savršenost razumijevanja i samog razuma. Budući da je riječ o istom temelju razumijevanja za mnoštvo stvari, onda to mnoštvo ne zahtijeva veću savršenost kod razuma. Drugi prigovor je sličan prvom: ako se spoznaje veći broj individuuma, koji spadaju u istu vrstu, u isti pojam, onda se iz većeg broja individuuma ne može zaključiti na veću savršenost kod razuma. Škot pobija i prvi i drugi prigovor tako što brani pojedinačno, individualno, tako što ističe posebnu vrijednost i nenadomjestivu vrijednost pojedinačnog. To se zapravo sve temelji na Škotovoj nauci o individuaciji. Protiv prvog prigovora Škot kaže da osim zajedničkog temelja razumijevanja svako biće ima svoj vlastiti temelj razumijevanja, što uključuje veću savršenost kod razuma koji spoznaje ta bića. Više, dakle, bića traže veću savršenost kod razuma koji ih razumijeva. Zato se može iz beskonačnih savršenosti (koje razum spoznaje) zaključiti na beskonačnost razuma. U odgovoru na drugi prigovor Škot kaže da veći broj individuuma traži veću savršenost kod razuma. Svaki individuum je pozitivni entitet, pozitivna stvarnost, to je posljednja stvarnost bića ( ultima realitas entis). Kao što forma određuje vrstu, tako ta stvarnost određuje individuuma, ta stvarnost pridolazi općoj naravi, onom što, određuje ono što kao što upravo ovog individuuma, a ne nekog drugog, kao individualnu supstanciju koja egzistira u prostoru i vremenu. Inidividuum i bit individuuma su ista stvarnost, između njih je samo formalna razlika. Princip je, dakle, individuacije kod Škota haecceitas (ovo ovdje, ovost). Iz navedenog slijedi da je svaki individuum pozitivna stvarnost i to posljednja stvarnost bića, što znači da svaki individuum ima u sebi posebnu vrijednost (savršenost). Iz toga dalje slijedi da se za spoznaju savršenosti kod individuuma traži savršeni razum. Na temelju do sada izloženog možemo sažeti rezultat izlaganja Škotova prvog dokaza (prvog puta) za beskonačnost razuma Prvog bića. Taj rezultat glasi: intelligibilia sunt infinita, ono razumljivo je beskonačno. Iz toga suda slijedi sud: razum koji spoznaje (razumijeva) to beskonačno je beskonačan.

344

Skotova Rasprava o prvom principu U drugom dokazu (putu) za beskonačnost Prvog bića Škot tvrdi da se savršenosti Prvog bića ne može ništa dodati. U tom dokazu bitna je relacija: konačno—beskonačno (finitum —infinitum). Ono što mogu istodobno učiniti Prvi i drugotni uzrok, ako se to može savršenije učiniti samo od Prvog uzroka, onda to znači da drugotni uzrok ne dodaje ništa savršenosti Prvog uzroka. Svakom konačnom, ako se dodaje drugo konačno, onda mu se dodaje i druga savršenost. To, dakle, o dodavanju vrijedi za konačne (drugotne) uzroke, ali ne vrijedi za Prvi uzrok. Dakle takav je uzrok beskonačan. Nadalje, beskonačnost Prvog bića Škot dokazuje pozivanjem na svoju nauku o intuitivnoj spoznaji, a ta je spoznaja zapravo gledanje (visio). Ta se intuitivna spoznaja temelji na ontološkom primatu konkretnog pojedinačnog bića pred općim. Ta intuitivna spoznaja — koja je intelektualno gledanje predmeta - savršenija je od apstraktne (apstraktivne) spoznaje. U intuitivnoj spoznaji čovjek shvaća pojedinačno po njegovoj aktualnoj egzistenciji. Izvor (uzrok) spoznaje je predmet koji gledam. To je način kako Bog spoznaje. Ako se to sve primijeni, onda proizlazi slijedeće. Spoznaja svakog predmeta se proizvodi od toga samog predmeta kao najbližeg uzroka. Ako je takva spoznaja imanentna jednom razumu bez ikakva sudjelovanja takvog predmeta, nego snagom nekog ranijeg predmeta, koji može biti viši uzrok takve spoznaje, onda to znači da je taj viši predmet beskonačan u spoznatljivosti (infinitum in cognoscibilitate), jer mu niži predmet ne dodaje ništa u njegovoj spoznatljivosti. Takav viši predmet je Prva narav, jer iz njezine same prisutnosti kod razuma Prvog bića - bez sudjelovanja bilo kojeg drugog predmeta - potječe spoznaja svakog predmeta u ovom razumu. Prema tome, Škot želi reći: najviši predmet koji je prisutan božanskom razumu je božanska narav. Spoznatljivosti te naravi, tog najvišeg predmeta, ne može pridodati ništa prisutnost bilo kojeg drugog predmeta, što znači daje božanska narav, božanski predmet beskonačan, beskonačno spoznatljiv, i to beskonačan u spoznatljivosti i u bitku, jer to dvoje (beskonačnost u spoznatljivosti i beskonačnost u bitku) ide skupa. Spoznajući beskonačnu

345

Skotova Rasprava o prvom principu narav, beskonačni premet, božanski razum spoznaje sve (konačne) predmete. Protiv navedenih dokaza Škot iznosi tri prigovora. Prvi prigovor tvrdi d a j e spoznaja po uzroku savršenija od intuitivne spoznaje, tj. od spoznaje koju u nama prouzročuje sami predmet, egzistencija toga predmeta. Drugi prigovor iz suda, da Prvi uzrok prouzročuje savršenije bez sudjelovanja drugotnog uzroka, nego s njim zajedno, zaključuje da Prvi uzrok posjeduje onu istu savršenost, koju posjeduje drugotni uzrok, ali samo na savršeniji način. Iz toga slijedi daje Prvi uzrok također konačni uzrok, ali samo Prvi konačni uzrok. Riječ je, dakle, o konačnoj savršenosti Prvog uzroka, a ne o beskonačnoj savršenosti. Treći prigovor iz suda, da drugotni uzrok ne može ništa dodati uzročnosti Prvog uzroka (i spoznatljivosti prve naravi), ne može zaključiti da ne može ništa dodati ni bitku Prvog uzroka. Na prvi prigovor Škot odgovara pokazujući da znanstvena spoznaja, tj. da spoznaja po uzroku, pretpostavlja intuitivnu spoznaju, jer spoznaja uzroka ne uključuje jednostavno i spoznaju prouzročenog. Ako bi spoznaja uzroka mogla proizvesti jednostavnu spoznaju prouzročenog, to opet ne bi bila intuitivna spoznaja, koja se proizvodi u nama od samog predmeta. Prema tome, intuitivna spoznaja (spoznaja konkretnog) je savršenija od svake druge spoznaje i pretpostavka je svake druge spoznaje. Kao primjer intuitivne spoznaje Škot navodi Božju spoznaju kamena. Ako Bog ima intuitivnu spoznaju kamena, koju ovaj kamen nije prouzročio ni na koji način, onda to znači da ovaj kamen svojom vlastitom spoznatljivošću ne pridonosi ništa spoznatljivosti biti Prvog bića, tj. Božje naravi, po kojoj se taj kamen intuitivno spoznaje. Kod drugotnih uzroka (koji su konačni) ne događa se tako, jer među konačnim drugotnim uzrocima ne vlada bitni poredak, nego prigodni poredak, što znači da konačni drugotni uzrok nije u bitnom poretku s konačnim Prvim uzrokom. Kod konačnih uzroka postoji sabiranje, dodavanje, što znači da kod konačnih uzroka spoznaja naravi prvog konačnog uzroka ne uključuje spoznaju svih predmeta.

346

Skotova Rasprava o prvom principu Na drugi prigovor Škot odgovara ponovno dokazivanjem da kod konačnih uzroka postoji dodavanje. Ako se konačno dodaje konačnom, nastaje nešto veće. To vrijedi i za poredak prvenstva (nadilaženja), ako se radi o konačnim uzrocima. Na treći prigovor Škot odgovara naglašavanjem razlike između konačnih uzroka i beskonačnog uzroka. Ako bi drugotni uzrok dodavao nešto u bitku (in essendo) Prvom uzroku (kako tvrdi prigovor), onda bi to značilo da Prvom uzroku nedostaje također njegova (beskonačna) uzročnost, jer se uzročnost Prvog uzroka temelji na njegovu bitku. U trećem dokazu (putu) za beskonačnost Prvog bića Škot inzistira na relaciji: konačno - beskonačno. U tom dokazu on tvrdi: nijedna konačna savršenost (perfeetio finita), koja ima isti bitni sadržaj kao i akcidentalna savršenost, nije supstancijalna, nije supstancija. Naše je razumijevanje akeident, jer je ono bitno kvaliteta. Naše je, dakle, razumijevanje konačna savršenost, i ta je savršenost akeident, i to akeident kvalitete. Prema tome, nijedno konačno razumijevanje nije supstancija. Ali razumijevanje kod Prvog bića je supstancija. Da bi dokazao koja je savršenost konačna, a koja beskonačna, Škot najprije dokazuje da postoji konačna i beskonačna razlika. Bića koja su iste biti po određenosti formom (secundum rationem formalem), koja se, dakle, nalaze u istoj određenosti formom, u istoj, dakle, vrsti, nalaze se i u istom rodu. Ta razlika u biću između pripadnosti istoj određenosti (istoj vrsti) i pripadnosti istom rodu je konačna. A gdje je ta razlika konačna, ona ograničuje (contrahit, suzuje, steže) rod. Ono što je konstituirano po toj razlici (po, dakle, konačnoj razlici) nalazi se u rodu. Prema tome, konačna razlika ograničuje (suzuje, steže) rod i što nastaje po konačnoj razlici nalazi se u rodu, a to zapravo znači, spada u kategorijalnu stvarnost, u stvarnost svrstanu u kategorije i rodove, u konačni bitak. "Gdje je razlika beskonačna, ona ne može ništa ograničiti" (Differentia ubi est infinita, nihil potest contrahere). Prema tome, beskonačna razlika ne ograničuje nijedan rod i po njoj se ništa ne konstituira u rodu. Beskonačna razlika nadilazi sve vrste i rodove, drukčije rečeno, beskonačna razlika spada u transcendentalne odredbe bitka.

347

Skotova Rasprava o prvom principu Nakon govora o razlici Škot govori kako razlika označuje savršenost. Vrsta (određenost formom) označuje savršenost, drukčije rečeno, razlika (po kojoj nastaje vrsta) označuje savršenost. Zato se tu razliku, koja označuje savršenost, mora razumjeti 5 obzirom na razliku (ratione differentiae). Škot objašnjava da se ne prenosi na Boga razlika kao razlika - jer je konačna i konstituirana u rodu — "nego apsolutni smisaoni sadržaj razlike koja apsolutno označuje savršenost, indiferentnom spram beskonačnog i konačnog" (sed absoluta ratio differentiae, quae absolute perfeetionem dicit indifferentem ad infinitum et finitum). Očito je iz navedenog da Škot govori o savršenosti u transcendentalnom smislu, da savršenost spada kod Škota u transcendentalne odredbe bitka, da se odnosi na bitak prije njegove podjele na konačni i beskonačni bitak. Pošto je treći dokaz iznio polazeći od konačne savršenosti, Škot ponovno iznosi isti dokaz polazeći od konačne supstancije. Konačna supstancija nije istovjetna sa svojom savršenošću, tj. s razumijevanjem. Razumijevanje, dakle, kod konačnih supstancija nije istovjetno sa supstancijom, nije supstancija, nego akcident. S druge strane, Prva supstancija je istovjetna sa svojim razumijevanjem, tj. razumijevanje kod Prvog bića je supstancija (supstancijalno), istovjetno je sa supstancijom Prvog bića. Četvrti dokaz (put) Škot utemeljuje tako što nastavlja gdje je stao u trećem dokazu. U trećem dokazu je već rekao da nijedna konačna supstancija nije istovjetna sa svojim razumijevanjem (sa svojom savršenošću) i sada to razvija u smjeru da pokaže kako je svaka konačna supstancija sastavljena "iz ograničujučeg i ograničenog, akta i potencije; dakle je rod i razlika; dakle vrsta " (ex contrahente et contracto, actu et potentia; igitur genus et differentia; ergo species). Svaka konačna supstancija nalazi se u rodu, jer se — po općem pojmu supstancije - konačna supstancija slaže s drugim supstancijama i od njih se formalno (po određenosti formom) razlikuje. Ono po čemu se ta supstancija razlikuje od drugih supstancija (ono, dakle, distinetivum) je na neki način istovjetno s entitetom supstancije (cum entitate substantiae). Prema tome, konačne se 348

Skotova Rasprava o prvom principu supstancije razlikuju po svojim bitnim sadržajima (rationes), i taj razlikujući dio konačne supstancije nije istovjetan s drugim sastavnim dijelom te supstancije, što znači da nijedan sastavni dio konačne supstancije nije beskonačan, drukčije rečeno, svaka konačna supstancija je sastavljena iz dvaju elemenata: iz ograničujućeg i ograničenog, akta i potencije, roda i razlike. Isti dokaz Škot formulira na kraći način. Svako biće se realno slaže s drugima i od njih razlikuje, ali se ne slaže i razlikuje po formalno (po određenosti formom) istoj realnosti (stvarnom sadržaju). To znači daje svako biće, koje se ne slaže i razlikuje po istom sadržaju, sastavljeno iz dvaju elemenata (elementa koji se slaže, podudara s drugima, i elementa koji se razlikuje od drugih), tj. da je konačno biće. Ako se jedno biće slaže i razlikuje po istoj realnosti, onda je ono beskonačno. Iz toga slijedi ili jedno ili drugo, ili konačno ili beskonačno: svako biće koje se po svojoj biti slaže i po svojoj biti razlikuje ili je sastavljeno iz realnosti formalno (po određenosti formom) različitih ili je posve jednostavno, tj. beskonačno. Ako nije sastavljeno, ako nije konačno, znači d a j e beskonačno. Pošto je iznio četiri dokaza (puta) za Božju beskonačnost, Škot kaže da se — čini se — po ovim četirima putevima može zaključiti na beskonačnost kod Boga: trima (putovima) uzetim iz srednjih pojmova o razumu i četvrtim putem iz jednostavnosti u biti. Peti dokaz, peti put, za Božju beskonačnost je put prvenstva (eminentiae), dakle, poredak prvenstva. Škot u petom putu želi dokazati da je najsavršenije biće u poretku prvenstva beskonačno. Da bi to dokazao, on pokazuje kako se pojmovi konačan i beskonačan odnose prema pojmu bitka, bića (ens), bićevitosti (entitas). Oslanjajući se na poredak prvenstva, on argumentira na slijedeći način: S onim Najuzvišenijim (Najizvrsnijim, Eminentissimo) nespojivo je da postoji nešto savršenije od njega, dok je to spojivo s konačnim; s konačnim je, dakle, spojivo da postoji nešto savršenije od njega. Očito je iz navedenog da Škot pod pojmom Najizvrsnijeg u poretku prvenstva misli zapravo na pojam beskonačnog, da uspoređuje beskonačno s konačnim. Ništa ne može biti savršenije od beskonačnog; nespojivo je, dakle, s biti (s pojmom) bes349

Skotova Rasprava o prvom principu konačnog da postoji nešto savršenije od njega, dok je s biti (s pojmom) konačnog spojivo da postoji nešto savršenije od njega. To što je ustvrdio Škot dokazuje istražujući koji odnos ima beskonačno prema bićevitosti (entitetu). Kaže da se pojam beskonačnog ne protivi bićevitosti, nije, dakle, nespojiv s bićem, i ono beskonačno je veće od svakog konačnog. Istu misao izražava ponovno na slijedeći način: Ono biće, kojemu se ne protivi beskonačnost u intenzivnom smislu (intenzivna beskonačnost), je najviše savršeno (summe perfectum) samo ako je beskonačno. Ako bi ono bilo konačno, moglo bi biti nadiđeno od nekog savršenijeg. Može, dakle, biti najsavršenije samo ako je beskonačno, jer je s pojmom beskonačnog nespojivo da postoji neko savršenije od njega. Svoj zaključak Škot jednostavo sažima ovako: "Biću se ne protivi beskonačnost; dakle, ono najsavršenije (biće) je beskonačno" (Enti non repugnat infinitas; igitur perfectissimum est infinitum). Prema tome, Škot iz premise da se beskonačnost ne protivi biću izvodi zaključak da je najsavršenije biće beskonačno. Da bi to bilo jasnije, možemo to razviti u škotovskom duhu ovako: ako se beskonačnost ne protivi biću, ako nije s njim nespojiva, onda postoji mogućnost da je s njim spojiva; a ako je s njim spojiva, nije postala s njim spojiva, nego je to oduvijek. Kako se odnosi pojam beskonačnog prema pojmu bića, Škot tvrdi da se to ne može pokazati na temelju nečega što prethodi tim pojmovima. Ako se ta dva pojma ne protive jedan drugom na temelju svojih vlastitih bitnih sadržaja, onda se odnos jednog prema drugom može pokazati razvijajući (pojašnjavajući) njihove bitne sadržaje. Pojam bića je najjednostavniji i najosnovniji pojam i zato se ne može pojasniti ničim poznatijim, a pojam beskonačnog razumijevamo posredstvom konačnog, po konačnom. Beskonačno je ono što dato konačno nadilazi ne točno po jednoj konačnoj mjeri, nego ga nadilazi iznad svakog navedivog odnosa. Nadalje, Škot neprotivljenje (spojivost) beskonačnosti i bića dokazuje tako što pokazuje kako se odnose jedno prema drugom konačnost i biće. Najprije navodi opće načelo: treba pretpostaviti kao moguće sve ono čija se nemogućnost ne pokazuje; također ta350

Skotova Rasprava o prvom principu ko spojivim sve ono čija se nespojivost ne pokazuje. Da se takva nespojivost ne pokazuje između beskonačnosti i bića, vidi se iz odnosa između konačnosti i bića. Konačnost (finitas) ne spada u bitni sadržaj bića i nije konvertibilna (izmjenjiva) odredba s bićem, što znači da konačnost ne spada u transcendentalne odredbe bitka. Spojivost beskonačnosti i bića Škot dokazuje na treći način tako što tvrdi da se beskonačnost na svoj vlastiti način ne protivi kvantiteti, kod koje se beskonačnost shvaća kao beskonačna sukcesija jednog dijela nakon drugog. Iz toga da se beskonačnost ne protivi (ne proturječi) protežnosti (beskonačnoj sukcesiji) zaključuje da se također ne protivi bićevitosti tj. savršenom istodobnom bitku. Četvrti argument za spojivost beskonačnosti i bića Škot iznosi na slijedeći način: ako je kvantiteta snage jednostavno savršenija od kvantitete mase, zašto onda mora biti mogućom beskonačnost u masi, ako ne u snazi? Škot želi reći: ono što je u manje savršenom moguće, mora biti moguće i u više savršenom. Savršenost, dakle, koja je moguća na kategorijalnoj razini (manje savršenom), mora također biti moguća i u više savršenom, tj. na transcendentalnoj razini. To vrijedi, dakle, za beskonačnost. Ako je spojiva s manje savršenim, onda mora biti spojiva i s više savršenim. Škot završava četvrti argument tvrdnjom: ako je nešto moguće, tada je ono u činu, tj. aktualno ezgistira, kako je to jasno iz četvrtog zaključka trećeg poglavlja. Time Škot želi reći: ako je jedno beskonačno biće moguće, onda ono, ako uopće može biti, ne može ne biti, mora, dakle, biti, egzistirati, jer njegova egzistencija spada u njegovu mogućnost. Prema tome, ne može jedno biće postati beskonačno, nego ako je ono moguće, onda ono već mora egzistirati. Peti argument za spojivost beskonačnog i bića Škot izvodi iz neprotivljenja (spojivosti) razuma i beskonačnog bića. Predmet koji razum razumijeva jest biće i razum ne nalazi nikakvo protivljenje kada razumijeva beskonačno biće, čak se čini daje beskonačno biće najsavršenije razumljivo (perfectissimum intelligibile). Ako bi postojalo protuslovlje između razuma i beskonačnog bića, bilo bi pravo čudo da to razum ne zamijeti. Prema tome, iz spojivosti razuma i beskonačnog bića slijedi spojivost beskonačnosti i bića.

351

Skotova Rasprava o prvom principu U duhu svoga petog argumenta, u kojem je dokazao spojivost razuma i beskonačnog bića, Škot izlaže Anzelmov dokaz za Božju opstojnost. Svoju modifikaciju Anzelmova dokaza Škot naziva coloratio (obojenje). On je, dakle, Anzelmov dokaz obojio, prebojio. Značajno je napomenuti da Škot Anzelmovu dokazu dva puta dodaje sintagmu: sine contradictione (bez proturječja): "Bog je ono biće od kojega se", ako je mišljeno bez proturječja, "ne može zamisliti veće" bez proturječja. Škot najprije objašnjava što to znači biti misliv. Naglašava da nije mislivo (cogitabile) ono koje uključuje proturječje. Tako dva proturječna sadržaja ne mogu proizvesti jedno mislivo (unum cogitabile). Ako je jedan složeni (sastavljeni) pojam misliv, onda je to dokaz da su njegovi sastavni pojmovi spojivi. To što je rekao Škot primjenjuje na sastavljeni pojam najsavršenije mislivo (summum cogitabile). Bog je najviše mislivo zato što to ne uključuje proturječje. To znači da su dva pojma spojiva: pojam summum i pojam prvog mislivog, tj. prvog predmeta razuma, dakle, pojam bića (ens) su spojivi. Summum (najviše) je kod Škota identično s beskonačnim, što znači da su beskonačno (najviše) i biće spojivi. Beskonačno (najviše) biće može se, dakle, misliti, mislivo je bez proturječja. Upravo to da je najviše (beskonačno) biće mislivo dokazuje spojivosti tih dvaju pojmova: najvišeg (beskonačnog) i bića. Škot, nadalje, iz suda da je najviše (beskonačno) biće mislivo bez proturječja zaključuje da to najviše biće postoji u stvarnosti (esse in re). Prema tome, ako je beskonačno biće mislivo bez protuslovlja, onda je to dokaz za spojivost pojmova: beskonačan i biće i dokaz za mogućnost postojanja (egzistencije) toga bića. Da bi se to razumjelo, treba naglasiti da je kod Škota pojam uvijek pojam o nečemu, da u pojmu postoji korelacija između pojma i pojmljene stvari, jer jednostavni pojam nastaje zahvaljujući samoj stvari, dakle, nastaje zahvaljujući djelatnosti same stvari, a ne razuma. Iz toga slijedi da pojam beskonačnog bića uključuje stvarnost beskonačnog bića. Škot to najprije izvodi iz kviditativnog (štostvenog) bitka (de esse quiditativo), jer metafizička spoznaja govori o onom što (quid) jednog bića. Škot tvrdi da se u tom što beskonačnog bića,

352

Skotova Rasprava o prvom principu dakle, u najviše mislivom biću, razum najviše (summe) smiruje; dakle, u najvišem biću razum nalazi svoje najviše ispunjenje. To je jasno, ako znamo da je kod Škota razum usmjeren na biće, ovdje, na najviše biće, na biće u najvišem smislu. Zatim, Škot to izvodi iz bitka egzistencije (de esse existentiae). Ako bi najviše mislivo (tj. najviše biće) postojalo samo u razumu, ako, dakle, ne bi postojalo i u stvarnosti, tada bi nastalo proturječje: s jedne strane najviše mislivo bilo bi moguće, a s druge strane bilo bi nemoguće, jer ono, koje postoji samo u razumu, ovisilo bi o razumu kao svom uzroku, a to znači ne bi bilo najviše mislivo biće, ne bi bilo biće od kojega se veće ne može zamisliti. Naime, pojmu najvišeg mislivog protivi se da ono ovisi o nekom drugom, ovdje, razumu. Ako, dakle, postoji samo u razumu, onda je ovisno i onda nije najviše mislivo biće. Prema tome, najviše mislivo, veće mislivo, koje postoji u stvarnosti, veće je od onoga koje postoji samo u razumu. Škot napominje da se to ne smije razumjeti na slijedeći način: jedno te isto biće, ako se misli, postaje veće mislivo (najviše mislivo) po tom što egzistira. Misliti tako bilo bi proturječno, jer bi to značilo da je ono veće mislivo (najviše mislivo) mišljeno većim nego što jest. Ako jedno biće postaje većim, najvišim, tako što mu se nešto dodaje, tako što mu se dodaje ezgistencija, to je dokaz da ono nije najviše mislivo, da ono nije beskonačno biće, da je mišljeno većim nego što jest. Ako je jedno biće beskonačno, onda je takvo oduvijek, nije postalo beskonačnim bićem. Time Škot želi reći da pojam beskonačnog bića uključuje egzistenciju toga bića. Ako najviše biće ne bi postojalo u stvarnosti (nego samo u razumu), onda ono ne bi bilo najviše biće; bilo bi, dakle, nadmašivo, moglo bi ga se nadići, nadmašiti, postojalo bi, dakle, neko biće koje je veće od njega. Istu misao Škot iznosi u drugom prebojavanju (coloratio) Anzelmova dokaza za Božju opstojnost. Veće mislivo (Maius cogitabile) je ono koje egzistira. Ono je savršenije mislivo jer je gledivo (visibile), jer se može vidjeti, gledati. Ta se tvrdnja temelji na Škotovoj razlici između intuitivne i apstraktivne spoznaje. Intuitivnom spoznajom se spoznaje biće koje aktualno postoji, a apstraktivnom spoznajom se spoznaje ono što (quid) bića. Zato je ono vidljivo, gledivo, ono što aktualno postoji, savršenije spoznat353

V

Skotova Rasprava o prvom principu ljivo od nevidljivog, od onog što se ne može vidjeti, gledati. Ono što se ne može vidjeti, ono što (quid) jednog bića odnosi se na apstraktivnu spoznaju. Iz toga slijedi: budući d a j e ono, koje aktualno postoji, spoznatljivije od onoga koje apstraktno postoji, onda to znači da je ono, koje je najaktualnije, također najspoznatljivije. Dakle, ono koje je najsavršenije spoznatljivo (perfectissime cognoscibile) postoji aktualno. U petom dokazu (putu) za Božju beskonačnost, koji je Škot razvio u okviru poretka prvenstva i u kojem je dokazao da naš razum nalazi svoje smirenje i ispunjenje u beskonačnom biću (jer je beskonačno biće najrazumljivije, najinteligibilnije), i u šestom dokazu (putu), koji je razvijen u okviru poretka cilja, ciljne uzročnosti, Škot dokazuje da naša volja ljubi beskonačno dobro. Peti dokaz je naglasio unutrašnju povezanost bića i beskonačnosti, sjedinjivost (spojivost) bića i beskonačnosti. U tom dokazu postalo je jasno što znači biće. Reći da je Prvo biće beskonačno znači reći da ono sadrži puninu bićevitosti, totalitet bitka, a time je rečeno da njemu ne može pridoći nikakva savršenost, jer je ono simul totum, istodobno potpunost bitka, drukčije rečeno, beskonačnost je unutrašnji modus prvog bića. Kao što razum može razumjeti ono što je veće od konačnog bića, tako i naša volja može težiti za onim (željeti ono) ili ljubiti ono što je veće od svakog konačnog cilja (omni fine finito). Čini se da volja ima naravnu sklonost da najviše ljubi beskonačno dobro. Time se pokazuje da volja ima naravnu sklonost ka nečemu. Pod naravnom sklonošću Škot misli na to da slobodna volja iz sebe (ex se), iz svoje naravi, bez dodavanja posebnog svojstva (sine habitu), hoće spremno i sa zadovoljstvom beskonačno dobro. Tako se čini da mi u ljubavi iskusujemo beskonačno dobro, jer se ne čini da volja može naći potpuno smirenje u nekom drugom dobru. Iz navedenog je očito da Škot želi reći: kao što je za razum beskonačno biće najviše razumljivo (spoznatljivo), tako je za volju beskonačno dobro najviše ljubivo (najdostojnije ljubavi); i kao što razum u beskonačnom biću nalazi svoje ispunjenje, tako i volja u beskonačnom dobru nalazi svoje ispunjenje. 354

Skotova Rasprava o prvom principu Sedmi dokaz (put) polazi od tvornog uzroka. Aristotel dodiruje taj dokaz u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike. Ono koje pokreće beskonačnim kretanjem ima beskonačnu moć. Taj Aristotelov dokaz Škot smatra nedostatnim i zato ga želi prebojiti (coloratio). Škot preoblikuje gornju premisu (antecedens) u duhu svoje metafizike tako što ne polazi od faktičnog kretanja koje potječe od Prvog pokretača, nego od mogućnosti beskonačnog kretanja kod Prvog, tj. od onog što (quid) Prvog pokretača. Ako u ono što Prvog pokretača spada mogućnost beskonačnog kretanja, onda u to što spada i aktualnost toga kretanja. Time Škot uzdiže Aristotelov dokaz na metafizičku razinu i oslobađa ga od Aristotelova kozmološkog svjetonazora, iako se drži Aristotelovih fizičkih principa. U sudu koji slijedi iz gornje premise Škot stavlja naglasak na to da Prvi pokretač pokreće iz sebe (ex se), a ne snagom nekog drugog; ne prima, dakle, snagu od nekog drugog, nego posjeduje u svojoj vlastitoj snazi cijeli učinak istodobno (totum effectum simul). Ono što istodobno posjeduje po snazi (virtualno) beskonačni učinak, jest beskonačno. Prebojenje se može napraviti i na drugi način, tako što se polazi od učinaka: ako su učinci beskonačni, onda je i kretanje beskonačno. Prema tome, Prvi pokretač sadrži u svojoj djelatnoj snazi sve moguće učinke, koji se mogu proizvesti kretanjem. Učinci su beskonačni, ako je kretanje beskonačno. Protiv navedenih prebojenja Škot iznosi prigovore. Najprije tvrdi: dulje trajanje ne dodaje ništa savršenosti onoga što dulje traje. Npr. bjelina, ona ne postaje savršenija ako dulje traje, što znači da kretanje duljeg trajanja ne proizvodi učinke savršenije od kretanja kraćeg trajanja. Iz toga slijedi da iz momenata trajanja (sukcesije) ne možemo zaključiti na beskonačnu moć kod Prvog pokretača, nego samo na beskonačnost trajanja (infinitatem durationis). Zatim, na veću savršenost, u smislu intenziteta, ne možemo zaključiti iz toga da djelatelj može proizvesti sukcesivno mnoge učinke iste vrste. Ako su ti učinci iste vrste, onda je moguća samo brojčana (numeralis) beskonačnost učinaka koji se proizvode kretanjem. Nadalje, ako netko želi dokazati beskonačnost vrsta na temelju pomicanja nebeskih sfera, onda opet znači da se ta besko-

355

Skotova Rasprava o prvom principu načnost vrsta shvaća kao slijed jedne nakon druge, kao slijed u kojem svaka vrsta ima konačnu (a ne beskonačnu) savršenost. Dalje se prigovara Skotu da je on u prvom dokazu (putu) zaključio na beskonačnost Prvog bića iz toga što je njegova (božanska) bit uzrok spoznaje beskonačnog (causa cognoscendi infinita), a sada niječe da se iz toga može zaključiti da je ona (bit) uzrok bitka beskonačnog (causa essendi infinita). Postavlja se pitanje: je li spoznati bitak (esse cognitum) veći od istinitog bića (ens verum)? Ako, dakle, prigovor vrijedi, onda iz toga slijedi da je spoznati bitak veći od istinitog bitka. Nadalje, u drugom dokazu (putu) Škot je zaključio na beskonačnost Prvog bića iz toga što je narav Prvog bića potpuni temelj gledanja (spoznaje) svake druge naravi, a sada ne zaključuje da je ona potpuni temelj bitka (ratio totalis essendi) svake druge naravi. Barem je potpuni temelj bitka njoj najbliže naravi, tj. prvog stvorenja, prve stvorene naravi. Na prvi prigovor Škot odgovara u izmjeničnom razgovoru za i protiv. Ako razumijevanje (razum) istodobno razumijeva beskonačno, onda je to dokaz da je i ono beskonačno. Ali to ne vrijedi za prouzročenje, jer bi moć prouzročenja bila beskonačna, ako bi istodobno mogla prouzročiti sve, tj. beskonačno. No, to nije dokazano. Dokazana je samo sukcesivnost prouzročenja, a ne istodobnost prouzročenja; nije, dakle, dokazano da Prvo biće istodobno prouzročuje sve. Nasuprot navedenom može se reći da Prvi uzrok može istodobno prouzročiti sve, i to iz sebe, ali to ne dopušta narav učinka, jer su učinci istodobno neprouzročivi, jer se jedan drugom protive, jer su proturječni. Ali to dokazuje da se nedostatak nalazi kod učinaka, a ne kod tvoritelja. Na to Škot odgovara da nije dokazano kako je Prvi uzrok potpuni uzrok tih beskonačnih učinaka (tota causa istorum infinitorum), tih, dakle, drugotnih uzroka; nije, dakle, dokazano da drugotni uzrok nije nužan; nije dokazano, prema tome, da Prvi uzrok potpuno obuhvaća (sadrži) drugotnu uzročnost. Nasuprot rečenom Škot tvrdi kako je dokazano da Prvi uzrok u smislu prvenstva (eminenter) sadrži svu uzročnost drugotnog uzroka, iako nije dokazano da drugotni uzrok u smislu određenosti formom (formaliter) ne dodaje ništa Prvom uzroku.

356

Skotova Rasprava o prvom principu Zato se može reći da Prvi uzrok posjeduje istodobno u smislu prvenstva (eminenter) svu uzročnost spram svakog prouzročivog (tvorivog), također spram beskonačnog, iako samo na sukcesivan način. U odgovoru na gore rečeno Škot odgovara tako što vrši prebojenje navedenog Aristotelova suda. Ponovno Škot uvodi pojmove formaliter (po određenosti formom) i eminenter (po prvenstvu, po poretku prvenstva, eminencije). Ako bi Prvo imalo svu uzročnost formaliter (na način određenosti formom) i istodobno (simul), tada bi ono bilo beskonačno, iako se ono što je prouzročivo ne bi moglo istodobno staviti u bitak (u postojanje), tj. ne bi se moglo istodobno prouzročiti. Budući da bi Prvo (Prvi uzrok), što se tiče njega, moglo istodobno prouzročiti beskonačno i mnogo, iz toga se onda može zaključiti na veću moć u smislu intenziteta (u intenzivnom smislu) kod Prvog. Ako bi Prvo posjedovalo svu uzročnost savršenije nego što je to posjedovanje formaliter (na način određenosti formom), tada bi iz toga slijedila još više njegova intenzivna beskonačnost. Iz toga Škot izvodi svoj zaključak (svoj, dakle, sedmi zaključak) koji glasi: Prvo (Prvi uzrok) ima svu uzročnost u potpunosti na način prvenstva (eminencije), što je izvrsnije nego kad svu uzročnost posjeduje na način određenosti formom, dakle ima beskonačnu intenzivnu moć, ima, dakle, beskonačnu moć u smislu intenziteta. Sam Škot nije zadovoljan sa svojim sedmim dokazom (putem) izvedenim u okviru tvorne uzročnosti, jer tim dokazom nije dokazana Božja svemoć (omnipotentia), kako je katolici shvaćaju, nego je dokazana samo beskonačna moć koja istodobno posjeduje svu uzročnost eminenter (na način prvenstva, eminencije) i dokazano je da bi Prvi uzrok, kad bi posjedovao svu uzročnost formaliter (na način određenosti formom), mogao istodobno proizvesti beskonačno, ako bi ono bilo istodobno proizvedivo (tvorivo). Ako se sada prigovara da Prvi uzrok ne može istodobno iz sebe proizvesti beskonačno, jer nije dokazano da je on potpuni uzrok beskonačnog, onda se tome ništa ne suprotstavlja. Jer ako bi Prvi uzrok posjedovao istodobno ono što ga čini potpunim uzrokom, on ne bi

357

Skotova Rasprava o prvom principu bio ništa savršeniji nego je to sada kada posjeduje ono što ga čini Prvim uzrokom: najprije zato što nisu potrebna oba uzroka (Prvi i drugotni uzrok) da bi se povećala savršenost prouzročenja, da bi se, dakle, dodalo nešto savršenosti prouzročenja. Ako bi bilo tako, onda bi slijedilo d a j e učinak to savršeniji što je udaljeniji od Prvog uzroka, drugim riječima, što je više posredovan drugotnim uzrocima. A po filozofima je upravo obratno: savršenost pripada onom učinku koji je neposredno prouzročen od Prvog uzroka, a ne učinku koji je prouzročen sudjelovanjem drugotnih uzroka. Zatim zato jer je, po Aristotelu, posjedovanje savršenosti u smislu prvenstva savršenije od posjedovanja savršenosti u smislu određenosti formom. Te savršenosti u smislu prvenstva su imanentne Prvom. I čini se, kaže Škot, da se iz toga može zaključiti na beskonačnu moć kod Prvog. Škot nije objasnio kako on shvaća odnos između savršenosti u smislu prvenstva i savršenosti u smislu određenosti formom, ali se iz konteksta može zaključiti da je taj odnos sličan odnosu između Prvog uzroka i drugotnog uzroka. Iz izloženog proizlazi da Škot nije dokazao daje prvi uzrok potpuni uzrok (totalis causa) svega, tj. svojih beskonačnih učinaka. Upravo to tvrdi katolički pojam Božje svemoći: Bog može stvoriti neposredno sve bez sutvorenja drugotnih uzroka. Na drugi prigovor Škot odgovara: budući da je božanska bit jedini temelj savršenog gledanja (spoznaje) kamena, slijedi da kamen ne dodaje ništa savršenosti božanske biti. Ali iz toga da je ona temelj neposrednog prouzročenja kamena, ne slijedi d a j e ona to kao potpuni uzrok (ut totalis causa). Naime, Prvi uzrok je potpuni uzrok najviše naravi, tj. prvog stvorenja, a budući da je ta najviša narav (ta najprije stvorena narav) konačna, ne može se iz toga zaključiti na beskonačnost Prvog uzroka s obzirom na nju i nije dokazano daje ona potpuni uzrok drugih naravi (bića). Prema tome, ponovno je vidljivo da Škot tvrdi kako nije dokazano da je Prvi uzrok potpuni uzrok svega, svih naravi. Nakon gore izloženog Škot na putu tvorne uzročnosti argumentira tako što kao prvu premisu uzima vjersku istinu (creditum), ono u što vjeruje: Bog je beskonačan jer stvara (creat), a iz toga sli358

Skotova Rasprava o prvom principu jedi da postoji beskonačni razmak između krajnjih članova stvaranja (inter ereationis extrema est distantia infinita). Što znači stvarni To znači da Bog prouzročuje iz ništa, iz nebitka. Krajnji članovi stvaranju, su prema tome, ništa i bitak, tj. biće koje jedino može premostiti taj beskonačni razmak. Stvaranje iz ništa je vjerska istina. Škot kaže: istinito je da po trajanju (dakle, u kronološkom smislu) nebitak (ništa) prethodi bitku, d a j e ono koje nije postojalo nastalo po Božjem stvaranju, i da nebitak po naravi prethodi bitku prema Aviceninu shvaćanju; što znači da je svako biće po svojoj naravi ništa; nije, dakle, od samoga sebe, nego je od Boga. To se može jednostavno reći: svako je biće jedno ništa u kronološkom i ontološkom smislu. Tu premisu Škot želi dokazati pa kaže da se ona dokazuje iz 19. zaključka trećeg poglavlja, jer je u tom zaključku dokazano da je barem prva narav nakon Boga od Boga, a ne od same sebe; ona, dakle, prima bitak od onoga koji je prije nje. To Škot pojašnjava govoreći kako biti tvoren (effici) ne zahtjeva, ne znači biti promijenjen (mutari), jer se pretpostavlja da nebitak po naravi prethodi bitku, a ne da već postoje krajnji članovi promjene, koju bi mogla prouzročiti ona snaga. Prema tome, Škot želi reći da se kod promjene pretpostavlja da već postoje krajnji članovi na kojima neka sila vrši promjenu, a kod stvaranja nije tako. U sudu koji slijedi iz prve premise (consequentia) Škot tvrdi: kada između krajnjih članova ne postoji nikakav razmak, onda se o razmaku može jedino govoriti na temelju biti samih krajnjih članova; tada je, zapravo, taj razmak onoliko velik koliko je veći krajnji član. Primijenjeno na stvaranje, znači: "Bog ima beskonačni razmak od stvorenja" (Deus distat in infinitum a creatura). Prema tome, koliki je taj razmak ovisi o Bogu, a ne o stvorenju; suvremeno rečeno, postoji ontološki razmak, ontološka diferencija između Boga i njegova stvorenja, između Stvoritelja i stvorenja, između beskonačnog bića i konačnog bića. Na koncu Škot navodi kako neki beskonačnost Prvog uzroka dokazuju iz nijekanja unutrašnjeg uzroka. U unutrašnje uzroke spadaju materija i forma. U tom dokazu niječe se materija. Dokaz glasi: forma se ograničuje materijom, materija, dakle, ograničuje formu; što znači da ona forma koja nije prikladna da bude u mate359

Skotova Rasprava o prvom principu riji, koja nije u materiji, koja nije ograničena materijom, jest beskonačna. Taj dokaz Škot smatra bezvrijednim, jer i po zastupnicima toga dokaza anđeo nije beskonačan, iako nije ograničen materijom. Također ni bitak koji pridolazi biti - po njima — ne može učiniti bit konačnom. To je tako zato što svako biće, svaki entitet (entitas) posjeduje unutrašnji stupanj savršenosti; svako je biće, dakle, savršeno po sebi, a ne po drugom biću (non per aliud ens). Ako bi navedeni dokaz vrijedio, onda bi to značilo daje tijelo, koje nije ograničeno drugim tijelom, beskonačno. Taj dokaz je kriv (on je sofizam), jer iz posljedice zaključuje na uvjet, tj. na postojanje uvjeta. Škot nasuprot dokazu naglašava da je tijelo najprije u sebi ograničeno, da je konačna forma najprije u sebi ograničena, a tek se nakon toga ograničuje materijom. Prema tome, to drugo ograničenje, ta druga konačnost koja potječe od materije, pretpostavlja prvu konačnost, tu unutrašnju konačnost kod same forme. Druga konačnost pretpostavlja prvu konačnost; nije, dakle, druga konačnost uzrok prve konačnosti. Primijenjeno na odnos biti i bitka, glasi: ako je bit konačna, onda znači da ne može postati konačnom po bitku. Ona je, dakle, u sebi konačna, ne može je bitak učiniti konačnom. Ona nije finibilis (učinljiva konačnom) po bitku. Pošto je Škot na sedam načina (sedam puteva, dokaza) dokazao — koliko je to bilo moguće njegovu prirodnom razumu — beskonačnost Prvog bića i tako došao do temeljnog pojma svoje Rasprave: do beskonačnog bića, koji je ujedno i temeljni pojam Boga, u desetom zaključku ponovno se vraća na jednostavnost Prvog bića. Sada u desetom zaključku govori o jednostavnosti Prvog bića polazeći od beskonačnosti, dok je prije jednostavnost dokazao na temelju nužnog bitka-iz—sebe (na početku IV. poglavlja). Deseti zaključak: iz beskonačnosti slijedi svestrana jednostavnost Škot najprije govori o unutrašnjoj jednostavnosti u biti (in essentia). Ako bi se beskonačno biće sastojalo iz konačnih dijelova, ono bi bilo konačno, jer ne može sastavljanjem konačnih dijelova nastati beskonačno biće. A ako bi se beskonačno biće sastojalo iz beskonačnih dijelova, onda bi iz toga slijedilo da dio nije manji od cjeline. To je nemoguće, jer to proturječi pojmu dijela. 360

Skotova Rasprava o prvom principu Nadalje, beskonačno biće nije sastavljeno iz kvantitativnih dijelova. Ako bi beskonačna savršenost bila shvaćena kvantitativno (protežno), onda bi to značilo da se veća savršenost nalazi u većem dijelu. A beskonačna veličina u kvantitativnom smislu je proturječan pojam, ona, dakle, ne može postojati. Tako je to zapravo utemeljio Aristotel u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike. Ipak se tomu Aristotelovu utemeljenju prigovara tako što se navodi primjer razumom obdarene duše. Duša kao najsavršenija forma je jednako savršena u svakom tijelu: u velikom kao i u malom tijelu, u dijelu tijela kao i u cjelini tijela. Time se, dakle, niječe gore iznesena tvrdnja da je jedna moć veća u većem dijelu, u većoj veličini u kvantitativnom (protežnom) smislu. Škot zatim želi prebojiti (coloratio) Aristotelovo utemeljenje tako što na konačnost ili beskonačnost jedne moći zaključuje iz njezina djelovanja (njezine djelotvornosti, tvorne uzročnosti, efficientia). Ako se moć (savršenost) svojim djelovanjem širi na određene dijelove, ako je prigodno (per accidens) vezana za određene kvantitativne dijelove, onda je to dokaz da se u jednom konačnom dijelu, da se, dakle, u konačnoj veličini u kvantitativnom smislu, ne može nalaziti beskonačna moć. Ako ta moć nije beskonačna po svom djelovanju u ekstenzivnom smislu (ne obuhvaća sve dijelove, nego se dio učinka, djelovanja, te moći nalazi uvijek u jednom kvantitativnom dijelu, u svakom, dakle, dijelu po jedan dio učinka te moći), onda ona nije beskonačna ni u sebi, ni, dakle, u intenzivnom smislu. Škot ponovno naglašava da se iz beskonačnosti po djelovanju, tj. iz beskonačnog djelovanja, može zaključiti na beskonačnost onog koji djeluje, na beskonačnost moći. Ako su djelovanja konačna, onda ne može njihovim sastavljanjem nastati beskonačno djelovanje. Zatim, ako konačna djelovanja jedne moći mogu rasti, ponovno iz njih ne može nastati beskonačno djelovanje. Škot nije zadovoljan s iznesenim dokazima. Zato nastoji dopuniti gore izneseno utemeljenje tvrdnjom: protežnost označava protezanje onoga koji je njezin nositelj (subiectum). No, kod beskonačne savršenosti ne postoji nositelj koji bi bio "protežan". 361

Skotova Rasprava o prvom principu Beskonačna savršenost se ne nalazi u materiji onako kako se duša nalazi u tijelu kao njegova forma. Ukratko Škot to dokazuje na slijedeći način: razumijevanje kao beskonačna savršenost nije nositelj (subiectum) protežnosti. Prva narav je razumijevanje, što znači da je razumijevanje identično s Prvom naravi, koja nije primljena u materiju. Iz do sada izloženog vidljivo je Škotovo inzistiranje na tome da je beskonačno biće jednostavno u svojoj biti, da nije sastavljeno, da ne može nastati spajanjem pojedinih dijelova ili rastom pojedinih dijelova, bez obzira na to jesu li ti dijelovi konačni ili beskonačni ili kvantitativni. To također vrijedi za konačna djelovanja. Škot, nadalje, govori o jednostavnosti tako što pokazuje da je beskonačno (biće) nespojivo, nesastavljivo, s akcidentom. Jer se samo onom biću, koje je perfectibile, usavršivo, koje može postati savršenije, koje može primiti savršenost, koje je, dakle, u potenciji da primi savršenost, dodaje savršenost i kod takvih usavršivih bića cjelina je savršenija od svakog sjedinjenog dijela. Beskonačnom ništa ne nedostaje (Infinito nihil de est), nijedno, koje bi moglo biti sjedinjivo s beskonačnim, ne dodaje beskonačnom nikakvu savršenost. Ako bi nešto moglo dodati beskonačnom neku savršenost, onda bi postojalo nešto veće od beskonačnog, što je nemoguće. Zatim, beskonačnom ne mogu biti imanentni materijalni akcidenti, jer beskonačno nije kvantitativno. Napokon, nematerijalni akcidenti - kao što su razumijevanje i htijenje - nisu akcidenti kod beskonačnog, jer su s njim identični. Do sada je Škot, kada je govorio o jednostavnosti beskonačnog bića, rabio akcident kao kategoriju, kao kategorijalnu odredbu, a sada počinje govoriti o jednostavnosti beskonačnog bića, služeći se pojmovima per se i per accidens. Već je Škot prije, kada je govorio o uzrocima, razlikovao uzrok per se (po sebi), istinski uzrok od uzroka per accidens, tj. od prigodnog uzroka. Škot sada iznosi tri argumenta kojima želi pokazati da kod Prvog bića nije ništa prigodno (per accidens): u prvom nije ništa prigodno (per accidens), jer ono per se (po sebi, istinsko) prethodi svakom prigodnom (per accidens); u prvom nije ništa prouzročeno, u prvom nema nikakve 362

Skotova Rasprava o prvom principu potencije, što znači da Prvo nema mogućnosti usavršavanja, da bude usavršavano. Za tri navedena suda Škot pokušava naći razloge. Međutim, on uspijeva samo pokazati da nijedno prigodno (per accidens) ne pripada biti Prvog, ali ne uspijeva pokazati da Prvom ne pridolazi ništa prigodno, što je vidljivo iz sljedećeg. 1. Prvo postoji po sebi (per se) i zato u biti Prvog ne može postojati ništa prigodno (akcidentalno), ali se ne vidi zašto toj biti ne bi moglo pridoći nešto prigodno, jer bi i tada ono per se (istinsko) bilo prije onog prigodnog i tako bi, dakle, bit Prvog bila prije onog sjedinjenja prigodnog s njom. 2. U Prvom nije ništa prouzročeno, ali se ne vidi zašto ono što je prouzročeno ne bi moglo prigodno djelovati povratno na svoj uzrok, tj. na Prvi uzrok, jer kod mnogih prouzročenih supstancija akcidenti — koji su prouzročeni od tih supstancija - djeluju povratno na te supstancije. 3. Prvo biće je u svojoj biti samo čin i zato mu u bitnom smislu ne pripada nikakva x>oiznc\)d\nosi, potencija, moć za primanje savršenstva, ali se ne vidi zašto mu ne bi pripadala moć (potentia) u prigodnom smislu, u ograničenom smislu. Zašto ne bi jedna takva moć mogla pridoći biću koje je čisti čin? Iz sva tri navedena Škotova argumenta vidljiv je osnovni filozofski i teološki problem, koji ostaje nerješiv, jer tu je zapravo riječ o odnosu između Boga i njegovih stvorenja, točnije rečeno, o odnosu između Boga i ljudi. Pitanje, prema tome, glasi: utječu li ljudi svojim djelovanjem na Boga? Bog ostaje u svojoj biti ono što jest, po Škotu, ali se Škot pita zašto ljudsko djelovanje ne bi prigodno djelovalo na Boga? Još jasnije: mijenja li se Bog? Može li se Bog mijenjati? Mogu li ljudi svojim djelovanjem izazvati promjene kod Boga prigodno (per accidens)? U metafizičkom mišljenju promjena (promjenjivost) je znak nesavršenstva, nedostatka. Zato je Bog za metafizičko mišljenje nepromjenjiv. Ali pitanje glasi: je li tako u povijesnom mišljenju? Je li promjena u povijesnom mišljenju znak savršenstva ili znak nesavršenstva? To su temeljni problemi i filo363

Skotova Rasprava o prvom principu zofije i teologije, posebice kršćanske teologije koja se temelji na Božjoj objavi, na Božjem djelovanju u povijesti. Iz izloženog je vidljivo d a j e Škot bio svjestan tih problema. Zato Škot i kaže da u biti Prvog bića nema ničeg prigodnog, ali se pita može li što prigodno dodati toj biti? Drukčije rečeno, Bog je nepromjenjiv u sebi, ali se pitamo je li promjenjiv ad extra, s obzirom na druga bića, s obzirom na svoja stvorenja? Navedeni problem bit će još vidljiviji kada promotrimo kako Škot govori o Prvom biću polazeći od pojma jednostavne savršenosti. Prema drugom zaključku ovoga (četvrtog) poglavlja, u Prvom postoji samo jednostavna savršenost i svaka takva savršenost je istovjetna s biti Prvog bića. Škot ovaj zaključak utemeljuje tako što kaže: ako svaka jednostavna savršenost nije istovjetna s biti (essentia) Prvog, onda bi to značilo da ta bit nije najbolja iz sebe ili da postoji više jednostavno najboljih. Nakon iznesenog zaključka Škot kaže da se ne može tako zaključivati, jer se biti (pojmu) jednostavne savršenosti ne protivi (non repugnat) da postoje mnoge jednostavne savršenosti i da je svaka savršenost najviša u svom stupnju, te da je jedno najviše bolje od drugoga i od svih najviših, i da je od svih tih najviših bit Prvog (essentia primi) bolja. Nijedna, dakle, jednostavna savršenost nije istovjetna s biti Prvog, nego je njoj samo inherentna, što znači da je dodana biti Prvog. Škot time ističe da je svaka jednostavna savršenost najbolja samo u svom rodu, svaka, dakle, jednostavna savršenost ostaje u okviru kategorijalne stvarnosti, što znači da ne nadilazi sve rodove, da nije transcendentalna. Ako se sve jednostavne savršenosti međusobno uključuju po identitetu, onda bi to značilo da ono što posjeduje jedna također posjeduje i druga. No, Škot navodi primjere kojima pokazuje da su jednostavne savršenosti relativno neovisne jedna o drugoj i da su možda neovisne o svom nositelju. Kao primjere uzima savršenosti: nužnost, čin, jednostavnost i neraspadljivost. Npr. materija je više nužna nego forma, ali je u manjoj mjeri čin nego forma. Akcident je ovisan o supstanciji, ali je supstancija jednostavnija nego akcident. Nebo je neraspadljivije od miješanog tijela i slično. Iz toga 364

Skotova Rasprava o prvom principu Škot zaključuje da se jednostavne savršenosti - izuzetak su odredbe bitka, tj. transcendentalni pojmovi bića, pojmovi koji su konvertibilni (izmjenjivi) s bitkom: unum, verum, bonum — različito odnose jedna prema drugoj i prema svom nositelju. Kada je dokazao da jednostavne savršenosti nisu izmjenjive (konvertibilne) s biti Prvog bića, Škot nastavlja dalje tvrdnjom: ako bi neki drski protivnik pretpostavio da u Prvom postoji akeident, teško bi bilo pokazati da je taj akeident zapravo jednostavna savršenost, jer se nekad izvrsnijim naravima pripisuje manje izvrsno svojstvo, a nekad se manje izvrsnim naravima pripisuje izvrsnije svojstvo, koje se naziva jednostavna savršenost. Npr. prva je materija jednostavna, čovjek nije jednostavan, prema tome, jednostavnost je takvo svojstvo koje se pripisuje naravima, kojim se imenuju, opisuju naravi (tale denominativum). Ti me je Škot zapravo pokazao da nije zadovoljan s iznesenim dokazima i da nema sigurnih dokaza da u Prvom ne može postojati nekakav akeident koji bi njemu pripadao prigodno. Škot izričito veli da bi to bilo teško ili čak nemoguće posljednjim četirima argumentima dokazati da u Prvom ne može postojati akeident, koji bi njemu prigodno (per accidens) na kontingentan način (contingenter) bio inherentan i "po kojem bi se ono (Prvo) moglo prigodno mijenjati: ili od sama sebe ili od nekog kasnijeg" (secundum quod possit per accidens mutari, sive a se sive ab alio posteriori). Iz navedene rečenice očito je da Škota zanima osnovno pitanje, koje se tiče samog temelja teologije: je li Bog promjenjiv? može li Bog mijenjati samog sebe? mogu li druga bića izazvati promjene kod Boga? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li onda promjenjiv u drugima? Ako u Prvom postoji akeident, koji je Prvom inherentan prigodno, to onda znači da se Prvom nešto dodaje, da se, dakle, ipak nešto mijenja prigodno. Škot priznaje kako četiri posljednja argumenta ne mogu dokazati da u Prvom ne može postojati akeident, koji bi njemu bio inherentan prigodno i to na kontingentan način. Kada se Škot pita mijenja li se Prvo (tj. Bog) iz sebe, jer to sam hoće, ili se mijenja pod utjecajem drugoga, onda 365

Skotova Rasprava o prvom principu ga na to (na takvo razmišljanje) potiče spoznaja da se naša volja mijenja iz sebe, da se mijenja u htijenje. Na koncu svih dokazivanja, koja su se ticala 10. zaključka, u kojem se govori o svestranoj jednostavnosti koja proizlazi iz beskonačnosti, Škot tvrdi: Ako bi se moglo pouzdano dokazati da u Prvom ne postoji jednostavnost koja se protivi akcidentu, tada bi to bio vrlo plodan zaključak. Prema tome, Škot je kritičan prema svojim iskazima, jer kaže "ako bi se moglo pouzdano dokazati". Zatim samokritički dodaje: ako se nekome ne sviđaju njegova dva prva dokaza o jednostavnosti, koja je iznio na početku obrazlaganja 10. zaključka, neka donese bolje dokaze. Prije je rekao da je nezadovoljan s četiri posljednja argumenta, a sada je također kritičan prema dvama prvim dokazima, jer dopušta da je moguće iznijeti bolje dokaze. Škot 10. zaključak završava molitvom, a time zapravo završava i svoje dokazivanje o beskonačnosti Prvog bića. U molitvi on govori — što je po sebi razumljivo — kao katolik (vjernik) i u svojoj molitvi sažima rezultate svoga misaonog rada. Molitva slijedi raspored Rasprave; u njoj sažima ono do čega je došao u III. i IV. poglavlju te dodaje ono u što vjeruje kao vjernik. Molitva je osobni razgovor s Bogom, razgovor koji se odvija na razini: ja—ti odnosa. U njoj Škot Boga stalno oslovljava sa Ti (Tu). — Gospodine, naš Bože, iz dosada rečenog mogu katolici na razne načine zaključiti mnoge savršenosti, koje su filozofima o Tebi poznate. Ti si prvi tvorni uzrok, posljednji cilj, najviši u savršenstvu. Ti nadilaziš sve. Ti si posve neprouzročen, dakle, netvoriv i neraspadljiv (neprolazan, nerazoriv). Tebi je posve nemoguće ne biti, jer si nužni bitak iz sebe i zato vječan, jer istodobno imaš nezavršivost trajanja (interminabilitatem durationis). - Time Škot želi reći da Božje postojanje ne poznaje završetka, i da nema sposobnosti (moći, potencije) za sukcesiju, jer svaka sukcesija može biti samo u onom stalno (continue) prouzročenom ili barem u bitku ovisnom o drugom. Ova je ovisnost daleko od nužnog bitka iz sebe. Sve gore navedeno Škot je dokazao u III. poglavlju Rasprave; jedino je sada dodao, da je Bog vječan. 366

Skotova Rasprava o prvom principu - Ti živi, Ti si najviši (najizvrsniji) život (vita nobilissima), jer si razuman i voljan. Ti blaženi, Ti si bitno zaista blaženstvo, jer si Ti poimanje (obuhvaćanje) Samoga Sebe. Ti si najjasnije gledanje Sebe i najradosnija ljubav. Iako si jedino u Sebi blažen, Sebi dostatan u najvišem smislu, ipak Ti sve razumljivo (inteligibilno) razumijevaš istodobno i aktualno. Ti možeš sve prouzročivo htjeti istodobno, kontingentno i slobodno i htijući prouzročiti. Ti imaš beskonačnu moć u najistinitijem smislu. Ti si nepojmljiv (neobuhvatljiv), beskonačan, jer nijedno koje sve zna, nije konačno; nijedno koje je beskonačne moći, nije konačno, nijedno koje je najviše među bićima i posljednji cilj, nije konačno; nijedno koje po sebi egzistira posve jednostavno, nije konačno. - Iz navedenog je očito da je Škot sažeo ono do čega je došao u IV. poglavlju Rasprave, samo je dodao da je Bog najviši život (vita nobilissima), jer je Bog razum i volja, što znači da život po razumu i volji postaje najviši, najizvrsniji život. - Ti si vrhunac jednostavnosti, jer nemaš nikakvih dijelova koji su stvarno različiti, nikakvih realnosti u Tvojoj biti koje nisu realno iste. U Tebi nema nikakve kvantitete, u Tebi se ne može naći nikakav akeident i zato nisi po akcidentima promjenjiv, kako sam već gore rekao, Ti si u biti nepromjenjiv po akcidentima, drukčije rečeno, nepromjenjiv u sebi i nepromjenjiv u drugima. - To sada kaže Škot u molitvi, iako je - kada je to dokazivao - priznao da je teško ili čak nemoguće dokazati da u Prvom nema nikakva akcidenta koji bi njemu bio imanentan per accidens (prigodno) i koji bi tako mogao izazvati promjenu per accidens (prigodno) kod Prvog. Iz toga slijedi da postoji kod Škota razlika između onoga u što on vjeruje (njegove vjere) i onoga što on može dokazati svojim prirodnim razumom (njegove spoznaje). - Samo si Ti jednostavno savršen. Nisi savršen anđeo ili tijelo, nego si savršeno biće (perfectum ens), kojemu ne nedostaje ništa od bitka (od bićevitosti, entitatis), koji može uopće biti imanentan jednom biću. Ne može sva bićevitost (entitas) biti imanentna jednom biću formaliter (kao određenost formom), ali se može formaliter (kao određenost formom) ili eminenter (na način prven-

367

Skotova Rasprava o prvom principu stva) posjedovati u jednom, onako kako to Ti, Bože, posjeduješ, koji si najviše biće medu bićima, štoviše, Ti si jedini beskonačan među bićima. - Iz navedenog slijedi da je Bog beskonačno biće, i taj pojam beskonačnog bića je najviši pojam do kojega može doći metafizika, tj. do kojega je došao Škot oslanjajući se na svoj prirodni razum. Pošto je rekao da je Bog beskonačno biće, Škot dalje govori u molitvi da je Bog beskonačna dobrota i prva istina. A budući da su dobrota i istina (Bonum i Verum) transcendentalne odredbe bića, to onda znači da su one izmjenjive (konvertibilne) s beskonačnim bićima. U posljednjem zaključku (11. zaključak) svoje Rasprave Škot će reći daje Bog jedan po broju, govorit će, dakle, o transcendentalnoj odredbi bića Jedno (Unum). — Ti si dobar bez granice, najslobodnije (i najdarežljivije) saopćavaš zrake Svoje dobrote, k Tebi, najdostojnijem ljubavi, žuri natrag svako pojedino biće kao svom posljednjem cilju. - O dobroti beskonačnog bića Škot je već govorio u III. i IV. poglavlju svoje Rasprave, ali do sada nije govorio o Bogu kao prvoj istini, što sada čini. — Jedino si Ti prva istina (veritas prima). - Ono što nije onako kako se pojavljuje, lažno je. Iz toga slijedi da je nešto drugo (različito od njega) temelj njegova pojavljivanja. Kada bi jedino njegova narav bila temelj njegova pojavljivanja, tada bi se ono pojavilo onako kako jest. - Tebi ništa drugo (ništa različito od Tebe) nije temelj pojavljivanja, jer u Tvojoj biti, koja se najprije pojavljuje Tebi, Tebi se pojavljuje sve drugo, što znači da nijedno kasnije biće nije Tebi temelj pojavljivanja. — U Tvojoj biti prisutno je Tvom razumu svako razumljivo (inteligibilno) po najsavršenijem temelju razumijevanja. Ti si, dakle, najsjajnija razumljiva istina i neprevarljiva istina i obuhvaćaš (poimaš) najsigurnije svaku razumljivu istinu. Drugo (različito od Tebe), koje se pojavljuje u Tebi, ne pojavljuje se Tebi imanentnim da bi Te prevarilo. Jer ovaj temelj pojavljivanja ne priječi da se vlastiti temelj onog, koje se po njemu pokazuje, pojavi Tvome ra-

368

Skotova Rasprava o prvom principu zumu. Onako kako se naš vid vara kada pojava nečeg vanjskog priječi da se pojavi ono što jest. Nije tako u Tvom razumu, štoviše, kada se Tvoja bit pojavljuje, tada svako, koje je u njoj, svijetleći iz svoje najsavršenije jasnoće, pojavljuje se Tebi po svom vlastitom temelju. — Iz navedenog možemo zaključiti da Škot prvi put u svojoj Raspravi govori o Bogu kao o prvoj istini. Značajan je u njegovu govoru o istini pojam pojave (appareo, apparentia). Nešto se pojavljuje, pokazuje. Narav jednog bića je temelj (ratio) njegova pojavljivanja. Ako se nešto pojavljuje onako kako ono jest, onda je to istina, a ako nešto nije onako kako se pojavljuje, ako nije ono što se pojavljuje, onda je to laž. Božja narav, Božja bit (essentia) je temelj njegova pojavljivanja. Ne može nijedno drugo biće (nijedno kasnije biće, tj. nijedno konačno biće) biti temelj Božjeg pojavljivanja. Nego je upravo obratno: Božja bit kao temelj Božjeg pojavljivanja je također temelj pojavljivanja svih bića tako da pojavljivanje Božje biti omogućuje da se svako biće pojavljuje po svom vlastitom temelju. Prema tome, pojavljivanje Božje biti je transcendentalni temelj za pojavljivanje svakog bića, ali tako da Božja bit kao temelj pojavljivanja ne ukida, nego omogućuje posebni temelj pojavljivanja svakog bića, omogućuje da se svako biće pojavljuje po svom temelju - omogućuje, dakle, posebnost svakog bića. I Škot dodaje da je po Božjoj biti - koja je najrazumljivija, najinteligibilnija sve što postoji razumljivo (inteligibilno). Inteligibilnost (razumljivost, spoznatljivost) Božje biti temelj je inteligibilnosti svih bića. Prva istina je temelj svih istina. Pojavljivanje Božje biti je temelj pojavljivanja svakog bića po svom vlastitom temelju. Prema do sada izloženom vidljivo je da je Škot odgovorio što omogućuje pojavu konačnih bića, što omogućuje inteligibilnost (razumljivost) konačnih bića i što omogućuje istinu konačnih bića. To je, dakle, transcendentalni pristup. Takav Škotov transcendentalni pristup pokazuje veliku sličnost s transcendentalnom filozofijom i teologijom Karla Rahnera, te srodnost s transcendentalnom filozofijom I. Kanta, s fenomenologijom E. Husserla i s fundamentalnom ontologijom H. Heideggera.

369

Skotova Rasprava o prvom principu Srodnost Skotova pristupa s Kan tovim osobito je vidljiva onda kada Škot govori o Božjem slobodnom djelovanju. Na početku IV. poglavlja svoje Rasprave Škot je naglasio volju kao jedini princip slobode nasuprot nužnosti koja vlada u prirodi; Kant bi rekao, slobodu praktičnog uma nasuprot determinizmu u prirodi. Škot je također na početku IV. poglavlja naglasio da Bog djeluje slobodno, a ne nužno. Po Škotu, ako bi Bog djelovao nužno, onda bi se u svijetu sve događalo nužno. Tako je Božje slobodno djelovanje pretpostavka slobode u svijetu, tj. čovjekove slobode. Takvo Škotovo polazište u skladu je s novovjekovnom filozofijom slobode, jer je novovjekovna filozofija zapravo filozofija slobode, analitika slobode, što je osobito vidljivo kod Kanta, Fichtea, Hegela, Schellinga i tako sve do Heideggera. Kod Rahnera glavna postavka glasi: transcendentalna stvarnost omogućuje kategorijalnu stvarnost, transcendentalna Božja objava omogućuje kategorijalnu i posebnu Božju objavu, drukčije rečeno, omogućuje čovjekovu samoobjavu, čovjekovo samoizlaganje, što je posve u skladu sa Škotovim stajalištem. Husserl sa svojom misli vodiljom: natrag samim stvarima, i s naglašavanjem da nam se stvari pojavljuju u svojoj biti te utemeljujući pojavljivanje stvari u transcendentalnom ja, pokazuje sličnost sa Škotovim transcendentalnim pristupom. Heidegger radikalizira Husserlovu fenomenologiju tako što traži od spoznajnog subjekta da se otvori bićima koja se pojavljuju, da omogući bićima da se pojave u svojoj biti, jasnije rečeno, da se prepusti inicijativi stvari (bića), te govori o bitnoj razlici između bitka i bića, o bitku koji omogućuje bića, što je također u skladu sa Škotovim polazištem. Razlika između Škotova transcendentalnog pristupa i novovjekovnog transcendentalnog pristupa sastoji se u tome što Škot govori o transcendentalnom utemeljenju stvarnosti bića, dok novovjekovna filozofija govori o transcendentalnom utemeljenju spoznaje. U tome i jest bitna razlika između srednjovjekovne i novovjekovne filozofije. Srednjovjekovna filozofija govori o bitku i bićima, tj. o stvarnosti, a novovjekovna filozofija govori o spoznaji te stvarnosti, o mogućnosti spoznaje bića i bitka. No, kod Škota

370

V

Skotova Rasprava o prvom principu je to novovjekovno polazište prisutno onda kada on govori o Božjoj slobodi, o Božjem slobodnom djelovanju, o tome da Bog sve čini slobodno, i kada govori o mogućnosti i granici metafizičke spoznaje. Kada je završio svoje razmišljanje o Bogu kao prvoj istini, Škot kaže: "O Tvojoj istini i o idejama u Tebi ne treba dalje raspravljati radi ispunjenja moje nakane. Mnogo se govori o idejama, o kojima da nije bilo govoreno nikada, čak da ideje nisu bile ni imenovane, ne bi se manje znalo o Tvojoj savršenosti." Riječju nakana u navedenoj rečenici preveli smo latinsku riječ propositum, a tu latinsku riječ možemo prevesti također kao zadaća, postavljena teza koju treba dokazati. Škot u navedenoj rečenici želi reći kako tolike ideje 0 Bogu, tolike nauke o idejama, kao što su platonska i augustinska, nisu pridonijele većoj spoznaji Božje savršenosti, nisu, dakle, smanjile naše neznanje o Bogu. Iz toga je očita Škotova kritika filozofske tradicije oličene u nauku o idejama. Nakon toga Škot naglašava ponovno da je Božja bit savršeni spoznajni temelj svakog spoznatljivog i to pod svakim vidom spoznatljivosti. I veli: "Neka to nazove idejom tko hoće, ovdje se ne kanim zadržavati kod te grčke 1 platonske riječi." To pokazuje da se Skot odvaja od platonsko— -augustinske tradicije, tj. od njihova nauka o idejama. To je Škotova novost i originalnost. Nakon navedenog Škot sam daje sud o svojoj Raspravi oprvom principu govoreći: - Osim prije rečenog, što su već filozofi o Tebi rekli, katolici Te često hvale kao svemoćnog, sveprisutnog, pravednog, milosrdnog i providonosnog (providentem), kao onog koji se brine za sva stvorenja, a osobito za duhovna. A to što katolici govore o Bogu, to Škot odgađa za slijedeći Traktat. - No, taj slijedeći Traktat nije pronađen i uopće se ne zna je li ga Škot napisao. Škot želi reći da je u ovom Traktatu izložio što filozofi govore o Bogu, bolje rečeno, izložio je svoju metafizičku spoznaju Boga, a u slijedećem Traktatu je htio izložiti što vjernici (katolici) govore o Bogu. To on jasno kaže: "Naime, u ovoj Raspravi pokušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom. U slijedećoj (Raspravi) treba izložiti vjerske istine, u kojima se um zaV

371

Skotova Rasprava o prvom principu robljuje, koje su ipak katolicima tim sigurnije što se ne oslanjaju na naš razum, koji oslijepljuje i koji se u mnogim (stvarima) koleba, nego se čvrsto oslanjaju na Tvoju najčvršću istinu." Navedeni tekst pokazuje da je Škot svjestan granica metafizike, metafizičke spoznaje, dakle, spoznaje koja se oslanja na čovjekov prirodni razum i um. Kada je riječ o vjerskoj stvarnosti, onda se sigurnost ne može tražiti u oslanjanju na naš razum, jer je razum za tu stvarnost slijep i koleba se u mnogim stvarima, tj. razum je tada klimav, nesiguran. Prema tome, kada je riječ o vjerskoj stvarnosti, onda se sigurnost traži u oslanjanju na Boga, a ne na čovjekov razum. Kada je riječ o credibilia (o onom u što se vjeruje, a vjeruje se u ono što je Bog rekao o sebi, o vjerskim istinama, o vjerskoj stvarnosti), u kojima se um zarobljuje (in quibus ratio captivatur), onda se sigurnost ne traži u oslanjanju na naš um. Captivus znači zarobljen, zasužnjen, uzet, osvojen, a glagol je captivo, pa zato treće lice pasivnog prezenta captivatur prevodim kao zarobljuje se, zasužnjuje se, biva osvojen, biva zasužnjen; prema tome, um biva osvojen, zasužnjen od vjerske stvarnosti. To sve jasno pokazuje da je Škot svjestan granica metafizičke spoznaje Boga, jer je to ustvrdio na kraju Rasprave o prvom principu. Kada je, dakle, došao do najvišeg vrhunca metafizičke spoznaje, tj. do spoznaje Boga kao prvog i beskonačnog bića, Škot naglašava nedostatnost i bitnu ograničenost te spoznaje. Sada je potrebno reći kako Škot shvaća metafiziku, metafizičku spoznaju, jer cijela Rasprava o prvom principu pokazuje da Škot ima svoj vlastiti koncept metafizike. Iz Rasprave je očito da Škot napušta ontoteološki koncept metafizike, napušta metafiziku koja polazi od najvišeg bića, a to je zapravo božansko biće, i koja polazeći od najvišeg bića razumijeva sva ostala bića. Škot postupa obratno, on polazi od bića kao takvog i želi doći do spoznaje najvišeg bića, tj. do beskonačnog bića. Početak Rasprave Škot započinje tvrdnjom da je Bog sebe nazvao bićem (Izl 3,14) i tu tvrdnju želi razumjeti služeći se svojim prirodnim razumom, želi je, dakle, razumjeti na metafizički način, i tako doći do pojma Boga kao beskonačnog bića. Pojam Boga kao najvišeg bića je najviši

372

Skotova Rasprava o prvom principu doseg do kojega može doći metafizička spoznaja. To je, dakle, vrhunac i istodobno granica metafizičke spoznaje. Polazeći od bića kao takvog Škot pretvara metafiziku kao transcendentnu znanost (kao znanost o biću koje nadilazi sva ostala bića) u transcendentalnu znanost i metafiziku kao ontoteologiju u ontologiju. Metafizika je kod Škota transcendentalna znanost, jer se ne oslanja na rezultate Aristotelove fizike i kozmologije; nije, dakle, metafizika proširena Aristotelova fizika i kozmologija, nego je metafizika znanost koja omogućuje sve ostale znanosti. Osnovni pojam metafizike je pojam bića kao takvog, što znači da je taj pojam bića transcendentalni pojam. Taj osnovni pojam bića izriče se na jednoznačan (univokan) način o svim bićima, također i o Bogu. Taj osnovni pojam bića prethodi svakoj podjeli bića. Dok metafizika kao ontoteologija polazi od bića u najmaksimalnijem smislu, dotle metafizika kao ontologija polazi od bića u najminimalnijem (najzajedničkijem, najopćenitijem) smislu. Dok metafizika kao ontoteologija nije svjesna ograničenosti svoje spoznaje (ona je zapravo metafizički dogmatizam), dotle je metafizika kao ontologija svjesna svoje granice. Metafizika kao ontologija govori o biću kao takvom, govori, dakle, o transcendentalnim odrednicama (vlastitostima) bića, tj. o onim odrednicama koje pripadaju biću kao takvom. Taj najminimalniji i najzajedničkiji pojam bića označuje samo entitas (bićevitost), označuje, dakle, ono po čemu se svako biće razlikuje od Ništa. Biće kao takvo, prije, dakle, svakog modaliteta, relacionalnosti i kategorijalnosti, tj. prije promatranja bića u njegovim modusima, relacijama i kategorijama, razlikuje se od Ništa, nije u proturječju s bitkom (Škot kaže: "cui non repugnat esse", kojem se ne protivi bitak), i prikladno je, sposobno je, ima sposobnost za egzistiranje (quod aptum natum est existere), kako je to dokazao L. Honnefelder (Scientia transcendens, nav. dj. str. XIX). Takav pojam bića je najminimalniji pojam bića, jer izražava ono što pripada svakom biću, a svakom biću pripada da je nešto, a ne Ništa. Takav pojam bića je transcendentalni pojam, jer prethodi svim drugim pojmovima i omogućuje sve druge pojmove. Na taj način taj naj-

373

Skotova Rasprava o prvom principu osnovniji pojam bića spada u mogući bitak, u bitak koji može biti, koji ima moć da bude. Taj bitak ima moć biti, moguć je zato jer nije u proturječju s bitkom. Ono što nije u proturječju s bitkom je mislivo. Prema tome, takav pojam bića spada u mogući bitak i u mislivi bitak. Ono što je u proturječju s bitkom nije mislivo, spada, dakle, u nemislivi i u nemogući bitak. To biće kao takvo Škot promatra u njegovim modusima: mogućnost—stvarnost, kontingencija-nužnost, konačnost-beskonačnost. Metafizika ne govori o egzistentnim (aktualnim) bićima, jer su sudovi o aktualnim bićima kontingentni, a metafizika se oslanja na nužne sudove. Metafizika govori o mogućem bitku, o onom što (quid), štostvu (quidditas) pojedinih bića, jer su sudovi o mogućem bitku nužni. Metafizika ne govori o egzistenciji pojedinih bića, jer se egzistencija jednog bića ne može pojmiti. Egzistira li neko biće ili ne, to se može konstatirati, to se ne može obuhvatiti pojmom. Zato metafizika želi odgovoriti na pitanje: može li neko biće postojati i zašto može postojati? Može li, dakle, neko biće egzistirati, a ako može, zašto može? Prema tome, metafizika želi shvatiti ono quid (što, štostvo) jednog bića, jer iz toga što (tj. iz pojma jednog bića) slijedi odgovor na pitanje: može li i zašto može jedno biće egzistirati? To zapravo znači da metafizika želi aktualno biće razumjeti polazeći od mogućeg bitka, od onog što, od naravi, od biti toga bića. Riječ je, dakle, o ontološkoj spoznaji, o ontološkom poimanju bića, a ne o ontičkoj konstataciji. Upravo zato što metafizika želi određeno biće razumjeti polazeći od onog što (naravi, biti) toga bića, dokazuje da je metafizička spoznaja kod Škota aposteriorna spoznaja. Ona, dakle, polazi od aktualnih bića i promatra ih kviditativno, pod kutom što, štostva. Budući da je metafizika kod Škota transcendentalna znanost, ona govori o biću kao takvom i o transcendentalnim odrednicama (vlastitostima) bića (mogućnost-stvarnost, kontingentnost—nužnost, konačnost—beskonačnost) i o jednostavnim savršenostima koje su također transcendentalne (razum, volja, dobrota i slično). Prema tome, metafizička spoznaja ostaje u okviru transcendentalnosti, u okviru onoga što, u okviru mogućeg bitka; ona je, dakle,

374

Skotova Rasprava o prvom principu općenita spoznaja Boga kao prvog i beskonačnog bića. Ta je spoznaja apstraktna (Škot kaže: apstraktivna), što znači da ona dolazi do onoga što procesom apstrakcije. Rezultat te apstraktne metafizičke spoznaje nije konkretno biće, nego apstraktno biće, što znači da je metafizička spoznaja sadržajno neispunjena, prazna, i kao takva ne može bitno utjecati na našu praksu, nije, dakle, dostatna za naše spasenje. Škot priznaje d a j e intuitivna spoznaja, koja se odnosi na realnu prisutnost konkretnog bića, na prisutno konkretno biće, savršenija od apstraktne spoznaje i daje intuitivna spoznaja pretpostavka apstraktne spoznaje. Upravo se u vjeri radi o odnosu prema konkretnom biću, prema osobnom biću, jer je vjera osobna relacija sa živim Bogom. Razlika između intuitivne spoznaje i apstraktne spoznaje je upravo u tome da je intuitivna spoznaja bitno određena realnom prisutnošću drugog bića, oslanja se, dakle, bitno na drugo biće, dok je apstraktna spoznaja bitno određena razumom, oslanja se, dakle, na svoj razum i um. Škot na kraju Rasprave o prvom principu naglašava kako se u spoznaji vjerske stvarnosti (vjerskih istina) sigurnost može naći samo u oslanjanju na Boga, a ne na naš razum. Svoju Raspravu o prvom principu Škot je započeo govorom o biću kao takvom, zatim nastavio govorom o bitnom poretku i o podjeli bitnog poretka. Posebno je istaknuo tri bitna poretka: poredak tvorne uzročnosti, poredak cilja i poredak prvenstva. U trećem poglavlju je govorio o prvom biću, zapravo o trostrukoj prvosti prvog bića: u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i u poretku prvenstva. U trećem poglavlju su dvije glavne disjunktivne transcendentalije: kontingentnost-nužnost, a u četvrtom poglavlju: konačnost—beskonačnost. U četvrtom poglavlju je govorio o beskonačnom biću, zapravo o jednostavnosti i duhovnosti beskonačnog bića, tj. o jednostavnim savršenostima (razum, volja, moć) u beskonačnom biću i o transcendentalijama koje su izmjenjive (konvertibilne) s beskonačnim bićem: unum, verum, bonum. Cijela Rasprava je bitno određena govorom o onom što, o naravi, o biti, beskonačnog bića. Budući da ono što spada u mogući bitak, onda je određena govorom o odnosu mogućeg i stvarnog bit-

375

Skotova Rasprava o prvom principu ka, mogućnosti i stvarnosti. Škot je pokazao da je u onom što (pojmu) beskonačnog bitka uključena i egzistencija beskonačnog bića. Jer, ako beskonačno biće može postojati, onda ono ne može početi postajati, nego već mora postojati od početka. No, taj najviši domet metafizičke spoznaje, kada je riječ o vjerskoj stvarnosti (o vjerskim istinama), ne pruža nikakvu sigurnost, jer je razum slijep i nesiguran u spoznaji vjerske stvarnosti. Sigurnost u vjeri ne dolazi od razuma, nego od Boga, od oslanjanja na Boga, na ono što Bog kaže o sebi. Treće poglavlje je Škot završio tvrdnjom da je Bog jedan po naravi, a četvrto završava tvrdnjom da je Bog jedan po broju. To je 11. zaključak četvrtog poglavlja: "Da si naime jedan Bog, osim Tebe nema drugoga, kako si rekao po ProrokuŠkot smatra da um nije nesposoban to pokazati. Iznosi pet sudova i svaki sud, kada je dokazan, omogućuje izvesti glavni sud (tj. 11 zaključak). Prvi sud: jedini po broju je samo beskonačni razum. Drugi sud: jedna po broju je samo beskonačna volja. Treći sud: jedna po broju je samo beskonačna moć. Četvrti sud: jedan po broju je samo nužni bitak. Peti sud: jedina je samo beskonačna dobrota. Kada je riječ o beskonačnom razumu, Škot dokazuje kako pretpostavka da postoje dva beskonačna razuma proturječi samom pojmu beskonačnog razuma. Razum, ako je beskonačan, može biti samo jedan. Naime, razum je beskonačan ako potpuno i savršeno razumijeva sve ono što je razumljivo i ako je potpuno neovisan u razumijevanju. Ako bi postojala dva beskonačna razuma, onda ni jedan ni drugi ne bi ispunjavao ta dva uvjeta: ni jedan, dakle, ni drugi ne bi potpuno i savršeno razumijevao sve ono što je razumljivo i nijedan ni drugi ne bi bio potpuno neovisan u razumijevanju. Ako, naime, A razumijeva B preko B, onda je u svom razumijevanju ovisno o B. Ali, ako A razumijeva B po samom sebi, a ne preko B, onda ne razumijeva B tako savršeno kako je B razumljivo, jer nešto je najsavršenije prisutno ili u samom sebi ili u nekom drugom koje ga sadrži na najizvrsniji (najeminentniji) način, a u 376

Skotova Rasprava o prvom principu konkretnom slučaju niti je A najsavršenije prisutno u samom sebi niti A sadrži B na najizvrsniji način (na način prvenstva). Ako bi netko rekao da se u navedenom slučaju spoznaja događa po jednakom (per similem), po onom što, po onom zajedničkom, onda Škot odgovara da se spoznaja po jednakom događa u općem (u zajedničkom, u univerzalnom, in universali), ukoliko A i B posjeduju jednakost, ukoliko su iste vrste, ukoliko imaju zajedničku narav, ono što. Škot naglašava da spoznaja u univerzalnom nije intuitivna spoznaja, nego apstraktivna spoznaja, a intuitivna je spoznaja savršenija od apstraktne. Apstraktnom se spoznajom spoznaje ono što je zajedničko jednom i drugom, ali ne ono različito, vlastito, posebno (propria). Intuitivnom spoznajom se spoznaje konkretno biće, posebno biće, živo biće, a apstraktnom ono zajedničko, ono općenito, ono što jednog bića. Napokon, isti čin nema dva adekvatna predmeta, što znači da ga samo jedan predmet može adekvatno ispuniti, a ne dva. A je adekvatno samom sebi, ono je, dakle, predmet koji ispunjava samoga sebe, što znači da je beskonačni razum samo jedan jedini. Da je beskonačna volja samo jedna, Škot dokazuje na slijedeći način. Najprije tvrdi da je beskonačna volja ona koja na najviši način ljubi ono što je na najviši način dostojno ljubljenja (summe amabile), a najdostojnije ljubljenja je ono beskonačno. Za tu tvrdnju Škot donosi argumente. Ako se pretpostavi da postoje dvije beskonačne volje: A i B, onda A ne ljubi B na najviši način, jer A ljubi na najviši način sebe i to po naravi (naturaliter), što znači da beskonačna volja (A) ljubi najviše samu sebe naturaliter,po naravi, po onom, dakle, što, quid, po svojoj ontologiji. Budući da beskonačna volja ljubi sebe najviše na ontološkoj (metafizičkoj) razini, to je dokaz da ona isto tako ljubi sebe slobodnom i ispravnom voljom (voluntate libera et recta). Iz toga je vidljivo da je za Škota ona volja ispravna (recta), koja je u skladu s ontološkim poretkom, sa svojom ontologijom, koja, dakle, ostvaruje svoju ontologiju, tj. svoju narav, svoje što. Ako se pretpostavi da postoje dvije beskonačne volje: A i B, onda slijede dvije mogućnosti. Jedna se mogućnost sastoji u tome 377

V

Skotova Rasprava o prvom principu da A nalazi svoje blaženstvo u B. Ako A nalazi svoje blaženstvo u B, onda je to dokaz da A nije beskonačno. Druga se mogućnost sastoji u tome da bi A ostalo blaženo i kada nestane B, što je dokaz da B nije beskonačno. Prema tome, moguća je samo jedna beskonačna volja, a ne dvije. Zatim je nemoguće pretpostaviti da bi ista volja mogla naći svoje blaženstvo u dvama predmetima. Ako bi nalazila blaženstvo u dvama predmetima, to bi onda opet bio dokaz da postoje dvije beskonačne volje, što je proturječno. Da može beskonačna volja naći blaženstvo samo u jednom predmetu, dokazuje Škot primjenom pojmova uti (služiti se) i frui (uživati). Uživa se ono što je dobro u sebi, a služi se onim što je dobro za nešto drugo, služi se, dakle, onim što je uporabno dobro. Ako bi postojale dvije beskonačne volje: A i B, onda nijedna od njih ne može biti uporabno dobro za drugu. Samo jedno može biti dobro u sebi, što znači da je samo jedna volja blažena u sebi, a to je beskonačna volja. Da postoji samo jedna beskonačna moć, Škot dokazuje na slijedeći način. Ako bi postojale dvije beskonačne moći, onda bi postojala dva Prva, o kojima bi ovisile iste stvari, a iste stvari ne mogu ovisiti o dvama Prvima. Da iste stvari ne mogu ovisiti o dvama Prvima, dokazao je Škot kada je govorio o bitnom poretku (o ontološkom poretku), u kojem sve stvari (sva bića) ovise bitno o Prvom, o Jednom. Tu misao Škot pojašnjava tvrdnjom kakopluralitasprincipatuum (mnoštvo vlasti) nije dobro. Ako postoje dva vladara (dva prvaka), onda će i jedan i drugi biti ograničeni i djelomično prvaci i onda se mora istražiti snagom kojeg jednog su njih dva povezana, tj. mora se tragati za onim jednim koji njih dvojicu povezuje u vladanju, što zapravo znači da je samo jedna beskonačna moć, a ne dvije. Da postoji samo jedan nužni bitak, Škot dokazuje na sljedeći način. Ako je nešto iz sebe umnoživo, onda je beskonačno umnoživo u svojim individuumima. Tako je umnoživa jedna narav. Primijenjeno na nužni bitak glasi: ako je nužni bitak umnoživ, onda mogu postojati mnogi nužni bitci, a ako mogu postojati, to onda znači da postoje. To se temelji na načelu: ako je nešto nužno, ako već nije, ako već ne postoji, ne može biti; što znači, da ako je nešto

378

Skotova Rasprava o prvom principu nužni bitak, onda to ono već jest, ne može, dakle, početi biti nužni bitak, ne može postati nužni bitak. Takvo zaključivanje o umnoživosti nužnog bitka Škot smatra apsurdnim, iako to ovdje nije rekao, jer je to dokazao kada je govorio o nužnom bitku u trećem poglavlju svoje Rasprave. Naime, ako postoji više nužnih bitaka, onda to znači da nijedan od njih nije nužan. Da postoji samo jedna beskonačna dobrota, Škot dokazuje na sljedeći način. Više dobara je bolje nego samo jedno dobro, ako jedno dobro dodaje drugom nešto na dobroti; ali ništa nije bolje od beskonačnog dobra, što znači da se beskonačnom dobru ne može ništa dodati. Zatim, svaka volja nalazi svoje potpuno smirenje samo u jednom beskonačnom dobru. Ako bi postojalo još jedno beskonačno dobro, tada bi volja mogla ispravno htjeti dva dobra, a ne samo jedno, što znači da ne bi mogla naći smirenje u jedinom najvišem dobru, što je u proturječju s pojmom beskonačnog dobra. Prema tome, postoji samo jedno beskonačno dobro, samo jedna beskonačna dobrota. Na temelju do sada izloženog možemo zaključiti da je Škot najprije pokazao kako jednostavnost beskonačnog bića proizlazi iz njegove beskonačnosti, a sada je pokazao kako jedincatost beskonačnog bića proizlazi također iz njegove beskonačnosti. Pokazao je da je beskonačno biće potpuno jednostavno, da ne može nastati spajanjem (sastavljanjem) dijelova: pa bilo da je riječ o spajanju konačnih ili beskonačnih dijelova. Spajanjem konačnih dijelova ne može nastati beskonačna cjelina, a ako bi bilo moguće spojiti beskonačne dijelove, onda bi značilo da je "beskonačni" dio manji od beskonačne cjeline. Iz beskonačnosti slijedi da beskonačno biće posjeduje svaku savršenost i da mu ništa drugo ne može pristupiti, što bi ga moglo usavršiti, niti se ono može pridodati drugom. Svi formalno različiti sadržaji u beskonačnom biću su realno identični, jer je svaki formalni sadržaj za sebe beskonačan. Beskonačnost, dakle, pripada svakom formalnom sadržaju (svakom što) u Bogu. Jedincatost beskonačnog bića temelji se također na savršenostima beskonačnog bića: na razumu, volji, moći i dobroti. Ako je 379

Skotova Rasprava o prvom principu biće, koje ima razum, volju, moć i dobrotu, beskonačno, to onda znači da je ono nenadmašivo, da ga nijedno drugo biće ne može nadmašiti, nadvisiti. Nemoguće je, prema tome, da postoji više beskonačnih bića. Ako bi postojala dva bića koja su u svojim savršenostima (razumu, volji, moći i dobroti) beskonačna, tada bi jedno drugo ograničavalo, što znači da ni jedno ni drugo ne bi bilo beskonačno. A ako dva beskonačna bića nisu različita, ako jedno drugo ne ograničuje, onda su identična. A ako su identična, to je onda dokaz da postoji samo jedno beskonačno biće. Beskonačnost, dakle, pripada samo jednom biću po broju. Kao rezultat trećeg poglavlja svoje Rasprave Škot navodi da je pokazao kako postoji samo jedna narav, samo jedno po naravi, samo jedna narav koja je prva, a kao rezultat četvrtog poglavlja svoje Rasprave navodi da je pokazao kako postoji samo jedno po broju. Nakon, dakle, jedincatosti naravi pokazao je jedincatost po broju. U završnoj molitvi cijele Rasprave Škot to ističe: "Gospodine naš Bože, Ti si jedan po naravi, Ti si jedan po broju; uistinu si rekao da osim Tebe nema drugog Boga. Naime, iako postoje mnogi bogovi po imenu ili mnijenju, ipak si Ti jedini po naravi istiniti Bog, od kojega je sve, u kojemu je sve, po kojemu je sve, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Svršetak Rasprave o prvom principu P/ANA ŠKOTA." Pošto smo izložili IV. poglavlje Škotove Rasprave o prvom principu, moguće je sažeti i povezati osnovne misli toga poglavlja. U IV. poglavlju Škot govori o apsolutnim vlastitostima prvog bića, tj. o unutrašnjim vlastitostima prvog bića, jer je u III. poglavlju govorio o "relativnim" vlastitostima prvog bića, o vlastitostima, dakle, koje prvo biće ima s obzirom na ostala bića. Sam pojam prvog bića govori o tom odnosu, jer kaže da je to biće prvo s obzirom na sva ostala bića, da je, dakle, prvo u poretku bića, u ontološkom poretku. Te unutrašnje vlastitosti prvog bića su: jednostavnost, beskonačnost i duhovnost (intellectualitas: razum i volja) prvog bića. IV. poglavlje je zapravo modalna eksplikacija prvog bića. Najvažnija i najtemeljnija odrednica prvog bića jest beskonačnost, što je vrhunac Škotove metafizike, i to beskonačnost kao transcenden-

380

Skotova Rasprava o prvom principu talna odrednica prvog bića, i to kao disjunktivna transcendentalna odrednica prvog bića, čime se ističe da jedno biće može biti ili jedno ili drugo: ili konačno ili beskonačno. Samo je jedno biće beskonačno, što znači da su sva ostala bića konačna. O beskonačnosti Škot govori u 9. zaključku, a svi zaključci koji prethode 9. zaključku su zapravo priprema za dokazivanje beskonačnosti prvog bića u 9. zaključku. Škot najprije govori kako je prvo biće jednostavno u svojoj biti, zatim o jednostavnim savršenostima u Prvom biću i pokazuje da su te savršenosti identične s naravi prvog bića, drukčije rečeno, da jednostavne savršenosti spadaju u transcendentalne odrednice prvog bića. Kada je pokazao da su jednostavne savršenosti unutrašnje (imanentne) prvom biću, identične s naravi prvog bića, onda govori o najvažnijim jednostavnim savršenostima: o razumu i volji. Ističe volju kao jedini princip slobodnog djelovanja i pokazuje kako je sloboda uvijek sloboda za nešto, za neki cilj, za neku vrijednost, za neko dobro. Onaj koji ljubi cilj, tj. dobro, djeluje slobodno. Onaj koji najviše ljubi najviše dobro (cilj), on je najviše slobodan. Za spoznaju i volju bitna je ordinatio (poredanost, usmjerenost) prema cilju, prema dobru. Volja ljubi cilj, dobro, cilj je ljubljen (amatus). Dobro privlači volju, dobrota poziva slobodu. Sloboda je odziv, odgovor, na zov dobrote, na zov dobra, vrijednosti, cilja. Ljubav prema dobru je, dakle, vrhunac slobode. Prvi uzrok prouzročuje htijući (volendo). Prvi uzrok ne prouzročuje preko nužnog lanca, nego neposredno, tj. voljom. Prvo biće što god prouzročuje, prouzročuje slobodno. Škot je uvjeren da je Božja sloboda pretpostavka slobode drugotnog uzroka, tj. čovjeka, iako to ne može posve dobro dokazati. To slijedi iz njegove tvrdnje: "svako tvorenje bit će kontingento (slobodno), jer ovisi o tvornosti Prvog koja je kontingentna (slobodna)" — omne efficere erit contingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens. U šestom i sedmom zaključku Škot pokazuje identitet Prve naravi i njezina djelovanja, bilo da je riječ o ljubavi ili o htijenju ili o razumijevanju. Da Prva narav ljubi samu sebe je istovjetno s Prvom naravi. I htijenje Prvog bića je identično s naravi Prvog bića, 381

Skotova Rasprava o prvom principu i razumijevanje Prvog bića je identično s naravi Prvog bića. Razumijevanje kod Prvog bića ne može biti akcident (tj. vlastitost koja usavršava Prvo biće), nego je identično naravi Prvog bića. Škot tvrdi u 8. zaključku da razum Prvog bića razumijeva sve što je razumljivo (inteligibilno) na aktualan, nužan i distinktan način, on po svojoj naravi razumijeva sve što je razumljivo i prije nego to razumljivo postoji. Ima aktualno i distinktno razumijevanje svakog razumljivog i prije nego ono postoji. Time Škot želi reći da Prvom biću pripada nužni bitak i što god pripada Prvom bitku spada u nužni bitak, a što god ne pripada Prvom biću spada u ne—nužni bitak, u ovisni bitak. A biti uzrok ovisnog bitka uključuje spoznaju ovisnog bića i prije postojanja (bitka) ovisnog bića. S osmim zaključkom Škot je završio pripreme za dokazivanje beskonačnosti Prvog bića, a samo dokazivanje utemeljuje deveti zaključak koji glasi: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobuhvatljiv) od konačnog. Na sedam načina (puteva) dokazuje Škot Božju beskonačnost, tj. beskonačnost Prvog bića. Privi put dokazuje beskonačnost razuma Prvog bića, pokazujući da je razum Prvog bića beskonačan jer je predmet (ono razumljivo) njegova razumijevanja beskonačan; kratko rečeno, ako je predmet spoznaje (ono razumljivo) beskonačan, onda je i sam subjekt spoznaje (razum) beskonačan. Intelligibilia sunt infinita, ono razumljivo je beskonačno. Iz toga suda slijedi d a j e razum koji razumijeva to beskonačno sam beskonačan. Drugi put dokazuje beskonačnost Prvog bića tako što pokazuje da se savršenosti Prvog bića ne može ništa dodati, što znači da je savršenost Prvog bića beskonačna, a ne konačna. Savršenosti se mogu dodavati jedna drugoj samo kada je riječ o odnosu između konačnih bića. Spoznatljivosti božanske naravi — a ona je beskonačno spoznatljiva — ne može ništa pridodati prisutnost bilo koje druge (konačne) naravi. Špoznajom beskonačne naravi razum Prvog bića spoznaje sve, sve konačne predmete bez njihove prisutnosti. Treći put se temelji na relaciji: konačno—beskonačno. Kod svakog konačnog bića razumijevanje je akcident, a kod beskonačnog 382

Skotova Rasprava o prvom principu bića je supstancija, tj. istovjetno je s naravi Prvog bića. Nijedna konačna savršenost nije supstancija, nego akeident, što se osobito vidi po tome što se konačna savršenost temelji na konačnoj razlici. Konačna razlika ograničuje rod i što nastaje po konačnoj razlici nalazi se u rodu, a to zapravo znači, spada u kategorijalnu stvarnost, u stvarnost svrstanu u kategorije i rodove, u konačni bitak. A gdje je razlika beskonačna, ona ne ograničuje ništa, ona nadilazi sve vrste i rodove, ona je zapravo transcendentalna odredba bitka. Četvrti put se nadovezuje na treći put. Svaka konačna supstancija je sastavljena iz ograničujućeg i ograničenog, akta i potencije, roda i razlike, što znači da se po nečemu slaže s drugim konačnim supstancijama, a po nečemu se razlikuje. Ako biće nije sastavljeno iz dijelova, ako se slaže i razlikuje po istoj realnosti, onda je beskonačno. Peti put (dokaz) za beskonačnost Prvog bića temelji se na poretku prvenstva. S onim najvišim u poretku prvenstva nespojivo je da postoji nešto savršenije od njega, dok je to s konačnim bićem spojivo. Iz premise da se biće ne protivi beskonačnosti Škot izvodi da je najsavršenije biće beskonačno. U duhu toga Škot je modificirao (prebojio) Anzelmov dokaz za Božju opstojnost, tako što dva puta umeće sintagmu: sine contradictione (bez proturječja). Inače je princip proturječja glavni princip na kojem se temelji Škotova Rasprava o prvom principu. Ne može se bez proturječja zamisliti veće biće od najvišeg bića, tj. od beskonačnog bića. Tako se ne može bez proturječja zamisliti da to najviše (beskonačno) biće ne postoji u stvarnosti. To da beskonačno biće postoji u stvarnosti Škot potkrepljuje svojom naukom o intuitivnoj spoznaji, po kojoj je aktualno biće, biće koje postoji aktualno, spoznatljivije od apstraktnog bića. Iz toga slijedi da je najmislivije i najspoznatljivije ono biće koje postoji najaktualnije; drukčije rečeno, najmislivije biće, najspoznatljivije biće je i najaktualnije. Šesti put se temelji na poretku cilja. Volja (sloboda) ljubi beskonačno dobro. Volja ima naravnu (ontološku) sklonost ka beskonačnom dobru (cilju). Volja hoće iz sebe, iz svoje biti, beskonačno 383

Skotova Rasprava o prvom principu dobro. U ljubavi iskusujemo to beskonačno dobro. Kao što je za razum beskonačno biće najviše razumljivo (spoznatljivo, mislivo), tako je za volju beskonačno dobro najviše Ijubivo, najdostojnije ljubavi. Kao što razum nalazi svoje ispunjenje u beskonačnom biću, tako i volja nalazi svoje ispunjenje u beskonačnom dobru. Sedmi put se temelji na poretku tvorne uzročnosti. Škot je modificirao (prebojio) Aristotelov dokaz o prvom pokretaču tako što ga je oslobodio od njegovih fizikalno—kozmoloških implikacija i postavio na metafizičku razinu. Sedmim putom (dokazom) Škot nije zadovoljan jer njime nije dokazana Božja svemoć u katoličkom smislu, tj. nije dokazano da je Prvi uzrok potpuni uzrok (totalis causa) svega, nije dokazano da Prvi uzrok može stvoriti neposredno sve bez sutvorenja drugotnih uzroka. Zato taj dokaz Škot upotpunjuje vjerskom istinom o stvaranju iz ništa. Bog stvara iz ništa, što znači da Bog ima beskonačni razmak od stvorenja (Deus distat in infinitum a creatura). Prema tome, koliki je razmak između Boga i stvorenja ovisi o Bogu, a ne o stvorenju, drukčije rečeno, postoji ontološka razlika između Boga i stvorenja. Bog stvara iz ništa. Svako je, dakle, biće po svojoj naravi, po svojoj ontologiji, ništa, nije od samoga sebe, nego od Boga. Biće je jedno ništa u kronološkom i ontološkom smislu. Iz toga slijedi da je konačno biće po sebi, u sebi, konačno, ograničeno i da je ta prva (ontološka) konačnost pretpostavka svake druge konačnosti, tj. ograničenosti od nekog drugog bića. Pošto je dokazao na sedam načina beskonačnost Prvog bića koliko je to bilo moguće njegovu prirodnom razumu - Škot govori o svestranoj jednostavnosti Prvog bića na temelju beskonačnosti Prvog bića (10. zaključak). Pokazuje da je beskonačno biće jednostavno u svojoj biti, da nije sastavljeno ni u kojem smislu, da beskonačnom biću ništa ne nedostaje, da nije spojivo s akcidentom (s nečim, dakle, što bi ga usavršavalo), da mu se ništa ne može nadodati. Škot, prema tome, priznaje daje beskonačno biće u svojoj biti savršeno i da mu ne može pridoći nikakva savršenost, ali se pita: zašto biti Prvog ne bi moglo pridoći nešto prigodno, na prigodan način, per accidens? zašto drugotni uzrok (ono što je prouzro-

384

Skotova Rasprava o prvom principu čeno) ne bi mogao prigodno utjecati na Prvi uzrok? zašto Prvom biću, koje je sami čin, ne bi mogla pridoći neka moć u prigodnom smislu? U tim temeljnim pitanjima vidljiv je osnovni filozofski i teološki problem, koji je do danas ostao neriješen. Prema tome, pitanje glasi: zašto ljudsko djelovanje ne bi prigodno djelovalo na Boga, mogu li ljudi svojim djelovanjem izazvati promjene kod Boga prigodno (per accidens)? - Može li Bog mijenjati samoga sebe? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li onda promjenjiv u drugima, u svojim stvorenjima? - U metafizičkom mišljenju promjena je znak nesavršenosti, nedostatka. Zato je Bog za metafizičko mišljenje nepromjenjiv i netrpljiv. Ali pitanje glasi: je li tako u povijesnom (postmetafizičkom) mišljenju? Je li promjena u povijesnom mišljenju znak savršenstva ili znak nesavršenstva? To su temeljni problemi kršćanske teologije, koja se temelji na Božjoj objavi, na Božjem djelovanju u povijesti. Iz Škotovih pitanja je vidljivo da je on bio svjestan tih problema. Pošto je rekao da je nezadovoljan sa svojim iznesenim dokazima za jednostavnost beskonačnog bića, Škot završava dokazivanje u okviru 10. zaključka molitvom, u kojoj sažima rezultate III. i IV. poglavlja svoje Rasprave o prvom principu, jedino još dodaje da je Bog vječan i d a j e najviši život. U posljednjem (11.) zaključku ističe da je Bog jedan po broju, da postoji samo jedno beskonačno biće, i da je Bog beskonačna dobrota. Zatim dokazuje da je Bog prva istina, da je Božja bit transcendentalni temelj koji omogućuje svakom biću da se pojavi po svom vlastitom temelju, što znači da Božja bit omogućuje posebnost i samostojnost svakog bića. Nadalje, prema Škotu, inteligibilnost (razumljivost, spoznatljivost) Božje biti je temelj inteligibilnosti svih bića. Nakon toga Škot naglašava da sve dotadašnje nauke o idejama — izričito spominje platonsku nauku — nisu nimalo povećale naše znanje o Bogu, što očituje Škotov kritički odnos prema filozofskoj tradiciji. Zatim ističe da je u svojoj Raspravi o prvom principu izložio svoju metafizičku spoznaju Boga, ono što može svojim prirodnim razumom i umom spoznati o Bogu, naglašavajući pri tome da su prirodni razum i um slijepi i nepouzdani, kada je riječ o spo-

385

Skotova Rasprava o prvom principu znaj i vjerske stvarnosti. Naime, sigurnost u spoznaji vjerske stvarnosti postiže se oslanjanjem na Boga, na ono što je Bog o sebi rekao, a ne oslanjanjem na prirodni razum. Raspravu o prvom principu završava razvijanjem 11. zaključka u pet sudova, zapravo razvijanjem teze da je Bog jedan po broju, da postoji samo jedno jedino beskonačno biće, što znači da postoji samo jedan beskonačni razum, samo jedna beskonačna volja, samo jedna beskonačna moć, samo jedan nužni bitak, samo jedna beskonačna dobrota. Tu Božju jedinost (jedincatost) ističe u završnoj molitvi na kraju Rasprave.

V Sažetak, sustavno povezivanje i prosudba. V

Budući da smo izložili Skotovu Raspravu o prvom principu po poglavljima (I. II. III. i IV. poglavlje), sada je moguće sažeti osnovne misli Škotove cijele Rasprave te ih pokušati sustavno povezati i napokon kritički prosuditi. Škotova Rasprava o prvom principu se sastoji iz četiriju poglavlja. Četvrto je poglavlje po opsegu veće od sva tri ostala poglavlja zajedno. Prva dva poglavlja Rasprave su priprema za obradu zadate teme. U cijeloj Raspravi riječ je o metafizičkoj spoznaji Boga; riječ je o metafizici kako je shvaća i ostvaruje Škot, o novom, dakle, liku metafizike u srednjem vijeku, ili - kako je to dokazao L. Honnefelder — o drugom početku, o novom polazištu, o novom projektu metafizike u srednjem vijeku. Škot ne shvaća metafiziku kao ontoteologiju, tj. kao znanost o najvišem božanskom biću, nego kao ontologiju, tj. kao znanost o biću kao takvom (ens inquantum ens), o pojmu biću koje se na jednoznačan (univokan) način pripisuje svim bićima. Metafizika postaje tako transcendentalna i jedinstvena znanost, jer je temeljni pojam metafizike pojam bića kao takvog i jer se taj pojam pripisuje na isti način, na jedan način, svim bićima, uključujući i najviše biće: Boga. Taj pojam bića je 386

Skotova Rasprava o prvom principu zajednički svim bićima, jedan za sva bića, rabi se u istom značenju za sva bića. To je, dakle, jedinstvo pojma, koje je ujedno i jedinstvo bića. Metafizika postaje transcendentalna znanost, jer govori o biću prije njegove podjele na kategorije i rodove, na različite oblike bitka. U transcendentalije kod Škota ne spadaju samo one transcendentalije koje su konvertibilne (izmjenjive) s bićem kao takvim (a to su: unum, verum, bonum; jedno, istinito, dobro), nego i disjunktivne transcendentalije: mogućnost-stvarnost, kontingentnost-nužnost, konačnost-beskonačnost, i jednostavne savršenosti (čin, razum, volja i slično), koje nisu izmjenjive s bićem kao takvim. To pokazuje da se kod Škota jedinstvo metafizike temelji na jedinstvenom pojmu metafizike, na jednom (jednoznačnom) pojmu bića kao takvog. Taj pojam bića je zajednički svim bićima, također bićima koja pripadaju različitim (disjunktivnim) modusima bića: tj. mogućim bićima i stvarnim bićima, kontingentnim bićima i nužnom biću, konačnim bićima i beskonačnom biću. Prema tome, disjunktivne transcendentalije: moguć-stvaran, kontingentan—nužan, konačan-beskonačan, ne dovode u pitanje jednoznačni pojam bića kao takvog, nego se temelje na tom zajedničkom pojmu bića. Princip disjunkcije, princip proturječja, koji je osnovni princip Škotova metafizičkog dokazivanja u cijeloj Raspravi ne dovodi u pitanje temeljni pojam metafizike, tj. pojam bića kao takvog. Cijela Rasprava se kreće u okviru principa disjunkcije, u okviru odnosa: mogućnost-stvarnost, kontingencija-nužnost (to je temeljna disjunkcija u III. poglavlju Rasprave), konačnost-beskonačnost (to je temeljna disjunkcija u IV. poglavlju Rasprave). To je tako zato što metafizika govori o mogućem bitku, o onom što, a to što spada u mogući bitak. I mogući bitak je bitak, jer se i njemu pripisuje osnovni pojam bića u jednoznačnom smislu. Cijela Rasprava govori o onom što je moguće, a moguće je ono što nije u proturječju s bitkom. Ono što nije u proturječju s bitkom, ono je spojivo sa bitkom, ono je moguće, što znači da je ono mislivo i spoznatljivo. Ono, prema tome, što nije proturječno, to je mislivo i spoznatljivo i ono postoji bilo na način mogućeg bitka ili na način aktualnog bitka. 387

Skotova Rasprava o prvom principu U I. poglavlju Rasprave Škot polazi od bića kao takvog i nastoji biće kao takvo razumjeti svojim naravnim razumom, tj. na metafizički način. Metafizika je zapravo eksplikacija modusa bića kao takvog, eksplikacija, dakle, najopćenitijeg pojma bića, transcendentalnog pojma bića. Polazeći od spoznaje bića kao takvog Škot dolazi do spoznaje beskonačnog bića, koje nazivamo Bogom, i taj pojam beskonačnog bića je vrhunac metafizike, jer metafizika ne može shvatiti konkretno aktualno biće. U prvom poglavlju kao plodno sredstvo za dokazivanje postojanja beskonačnog bića Škot uzima, između mnogobrojnih odrednica bića, transcendentalnu odrednicu bića: bitni poredak (ordo essentialis). Na transcendentalni pojam bitni poredak Škot primjenjuje disjunkciju i četiri podjele. A sve su te podjele zapravo eksplikacija pojma bitni poredak. Podjela bitnog poretka zahtijeva troje: 1. sve ono na što se dijeli bitni poredak mora biti sadržano u bitnom poretku; 2. članovi na koje se dijeli bitni poredak moraju se uzajamno isključivati; 3. podjela mora biti potpuna, što znači da ono na što se dijeli bitni poredak mora potpuno iscrpsti bitni poredak. Prema tome, tri su oblika podjele bitnog poretka: 1. sadržanost u onom koje se dijeli, tj. u bitnom poretku; 2. disjunktivna podjela (uzajamno isključivanje članova podjele); 3. potpunost podjele, što znači da podjela mora potpuno iscrpsti ono što se dijeli, a to je bitni poredak. Primjenom četiriju podjela na bitni poredak Škot je dobio osam poredaka, ali budući da treća podjela nije važna za Škotovu Raspravu, on je se odriče, tako da ostaje samo šest poredaka. U II. poglavlju Rasprave Škot pokazuje kako se članovi različitih poredaka uzajamno isključuju i kako potpuno iscrpljuju sadržaj bitnog poretka. Očito je iz dokazivanja u II. poglavlju da je za Škota najprije važan poredak prvenstva, a zatim poredak ovisnosti koji se dijeli na više poredaka. — Najvažnija su među njima dva poretka: poredak cilja i poredak tvorne uzročnosti. Primat cilja kao uzroka Škot dokazuje tako što se poziva na Aristotela i Avicenu, ali je o primatu cilja vrlo važno i originalno, Škotovo vlastito razmišljanje. U svom naglašavanju primata cilja Škot pokazuje da cilj pokreće kao ljubljen (ut amatus). Cilj kao ljubljen pokreće tvorni

388

V

Skotova Rasprava o prvom principu uzrok na djelovanje, što je dokaz da je cilj glavni uzrok, da ima primat među uzrocima. Iz toga slijedi da tvorni uzrok tvori, djeluje, zato jer ljubi cilj (dobro). A ljubav sama nastaje iz volje, iz slobodne volje; ljubav je, dakle, kod Škota čin volje, čin slobode. Volja je usmjerena (ordinata) na cilj koji je savršen, tj. dobar, na dobro. Prema tome, sloboda je tim veća što ljubi savršeniji cilj. Na taj način Škot ontološki utemeljuje ljudsku slobodu, pokazuje da volja djeluje u okviru bitnog (ontološkog) poretka: da ne razara bitni poredak, nego ga ostvaruje. To proizlazi jasno iz Škotova razmišljanja o neurednoj volji na kraju II. poglavlja Rasprave. Tu Škot kaže: kada je volja usmjerena na manje savršeni cilj (tada je neuredna, nije u redu, u poretku), ona je i tada usmjerena prvotno na savršeniji cilj, jer samo savršeni cilj može volju usmjeriti, privući, staviti u red, urediti, što znači da volja djeluje u okviru ontološkog poretka. Kada, dakle, volja ljubi i manje savršeno dobro i tada je ona na djelovanje pokrenuta, na ljubljenje pokrenuta, od najvišeg dobra. U III. poglavlju Rasprave Škot dokazuje da postoji Prvo biće u trima poretcima: u poretku prvenstva, u poretku cilja i u poretku tvorne uzročnosti. Glavni modusi u tom dokazivanju su: kontingentnost i nužnost. Kontingentno biće je bitno ovisno o nužnom, o Prvom, koje je samo Jedno. To zapravo pokazuje da Škot u III. poglavlju svoje Rasprave govori o "relativnim" vlastitostima Prvog bića, o vlastitostima, dakle, koje ima Prvo biće u odnosu prema ostalim bićima. Cijelo to dokazivanje temelji se na Škotovu uvjerenju da je svako biće poredano (quod omne ens est ordinatum), da se, dakle, nalazi u poretku, u bitnom poretku, u ontološkom poretku. Točnije rečeno, u III. poglavlju Skot dokazuje da postoji samo jedna Prva narav u trostrukom smislu. V

Prije smo istaknuli da Škot zasniva metafiziku kao jedinstvenu znanost, jer je utemeljuje na jednoznačnom pojmu bića kao takvog. Sada vidimo da Škot u III. poglavlju govori o naravi Prvog bića, o trostrukoj prvosti naravi Prvog bića. Škot, prema tome, spoznaje narav, ono što, quid, bit jednog bića, jer na taj način odgovara može li neko biće postojati i zašto može postojati. Iz shvaćenog

389

V

Skotova Rasprava o prvom principu štostva (quidditas) jednog bića, a pojmom se shvaća to štostvo, proizlazi odgovor na pitanje: može li i zašto može neko biće postojati? To zapravo znači da iz toga što proizlazi ontološka (metafizička) spoznaja bića. Osim toga, samo sudovi o što (štostvu) su nužni sudovi, dok su sudovi o aktualno ezgistentnom biću kontingentni. Škot zastupa metafiziku kao znanost koja se sastoji iz nužnih sudova. Prema tome, u Škotovoj metafizici su bitne tri stvari: pojam bića kao takvog, čime se utemeljuje metafizika kao jedinstvena znanost, zatim shvaćanje onog što (naravi) jednog bića, jer iz toga što proizlazi može li i zašto može neko biće postojati, i na koncu, takvo shvaćanje bića polazi od mogućeg bitka, a sudovi o mogućem bitku su nužni. To, dakle, čini ontološku spoznaju jednog bića. Škotova metafizika ima aposteriorno polazište, polazi, dakle, od učinka, a ne od uzroka; od spoznaje učinka dolazi do spoznaje uzroka toga učinka; od spoznaje konačnog bića dolazi do spoznaje beskonačnog bića. Ali ne polazi od konkretnog učinka, od konkretnog bića, jer je spoznaja o konkretno egzistentnom biću kontingentna, nego polazi od što toga učinka, toga konkretnog bića. Za tu svrhu Škot pravi terminologiju koja je apstraktna, a ne konkretna. Umjesto konkretnih termina: natura efficiens (narav koja tvori) — natura effecta (narav koja je tvorena) rabi apstraktne termine: effectible (tvorivo) - effectivum (ono koje je sposobno tvoriti). Ono što je po svojoj biti (što, naravi) tvorivo, nije tvorivo ni od samoga sebe ni od Ništa, što znači da je tvorivo od nekog drugog bića, od bića koje je sposobno tvoriti. Ono koje je sposobno tvoriti ne prima tu sposobnost tvorenja od ni jednog drugog bića, nego jednostavno ima u sebi tu sposobnost tvorenja. Taj se zaključak temelji na nemogućnosti dokazivanja koje bi bilo vraćanje u beskonačno (regressus in infinitum) ili krug uzroka. Ako se isključi krug uzroka i vraćanje u beskonačno, onda se dolazi do bića koje je sposobno tvoriti neovisno o bilo kome, do bića, dakle, koje je Prvo. Ako tom Prvom pripada mogućnost da može biti samo od sebe, a ne od drugoga, to onda znači da ono već egzistira oduvijek, jer ono koje nije bilo od sebe ne može postati bićem od sebe. Onom biću,

390

Skotova Rasprava o prvom principu koje je od sebe, nemoguće je ne biti, što znači da njemu pripada nužni bitak. Ono što može biti od sebe, ono je nužno od sebe, jer ne može postati nužnim bićem od sebe. Kako je Škot dokazao da postoji Prvo biće, tj. Prva narav u poretku tvorne uzročnosti, tako je također dokazao da postoji Prvo biće u poretku cilja i u poretku prvenstva. Te sve tri prvosti se uzajamno uključuju, one su tri odrednice - kaže Škot - najviše dobrote. Te tri odrednice Škot nabraja sljedećim redom: najviša saopćivost (communicabilitas), najviša Ijubivost (amabilitas) i najviša potpunost ili cjelina (integritas sive totalitas). Dobrota se saopćava iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate) a najvišoj dobroti odgovara da se saopćuje ne očekujući nikakvo uzvraćanje. To je vlastitost onoga koji je darežljiv iz slobode. Te misli o dobroti kao slobodnom darivanju možemo shvatiti kao produbljenje onih misli o slobodi, koje je Škot već iznio u II. poglavlju. U IV. poglavlju, koje smo opširno izložili, Škot razmišlja o svemu u okviru dvaju osnovnih modusa bića: konačnost—beskonačnost. Konačnost i beskonačnost su temeljne disjunktivne transcendentalije. Disjunkcija je potpuna: ako postoji beskonačno biće, onda su sva ostala bića konačna. Škot pokazuje spojivost bića (ens) i beskonačnosti (infinitas). Ono što je spojivo, što nije proturječno, to je moguće. A ono u čiju mogućnost spada beskonačni bitak, mora postojati. Ono što je beskonačno moguće, to nije postalo beskonačnim, nego je beskonačno oduvijek. Prije dokazivanja beskonačnosti Prvog bića Škot je govorio o slobodi Prvog bića, o tome da Prvo biće tvori sve slobodno, da sve čini svojom voljom, dakle, potpuno slobodno, a ne preko nužnog lanca uzroka. Kao što je na koncu III. poglavlja tvrdio da je Prva narav samo jedna, sada na koncu IV. poglavlja tvrdi da je beskonačno biće jedno po broju. To je najviši domet metafizike i ujedno kraj metafizike, jer pojmom se ne može obuhvatiti (shvatiti) egzistencija jednog bića. Apstraktna metafizička spoznaja ne može shvatiti živo biće, osobno biće, jer je po Škotu živo pojedinačno biće predmet intuitivne spoznaje, koja je savršenija od apstraktne metafizičke spoznaje i koja je pretpostavka apstraktne metafizičke spoznaje. Na-

391

Skotova Rasprava o prvom principu glašavanjem primata intuitivne spoznaje pred apstraktnom Škot je zapravo naglasio primat individuuma (pojedinačnog) pred općim. Za Škota je princip individuacije haecceitas (ovost), čime je istaknuta jedincatost, nesvedivost i nezamjenjivost pojedinca. Individuum je posljednja realnost bića (ultima realitas entis). Individuum nije, dakle, primjerak vrsta, onog općeg, nego nešto pozitivno, pozitivna (posljednja) stvarnost. Naglašavanjem primata pojedinačnog Škot naglašava primat volje, slobode, i to volje koja svoje ispunjenje nalazi u beskonačnom dobru. Sloboda svoj vrhunac postiže u bezuvjetnom darivanju, u darivanju koje ne očekuje nikakvo uzvraćanje; drukčije rečeno: sloboda svoj vrhunac postiže u ljubavi prema beskonačnom dobru. Budući da je Bog - po Škotu — najviša dobrota, on sebe najslobodnije, tj. najdarežljivije saopćava. Beskonačno dobro je dobro po sebi, to je dobro koje se uživa (frui); beskonačno dobro nije uporabno dobro, nije sredstvo za nešto drugo. To znači da je kod Škota riječ o odnosu među slobodama (a ne o odnosu: subjekt-objekt, cilj—sredstvo), među osobama. Škot govori o Bogu kao beskonačnom biću i o Bogu kao beskonačnoj slobodi, ne nastojeći pošto—poto te dvije misli harmonizirati, jer je svjestan granica metafizičkog mišljenja. To smo već pokazali u izlaganju IV. poglavlja gdje se Škot pita: Zašto biti Prvog bića ne bi moglo pridoći nešto prigodno (per accidens)? Zašto drugotni uzroci - koji su prouzročeni od Prvog uzroka — ne bi mogli prigodno djelovati povratno na svoj uzrok, tj. na Prvi uzrok? Iako je Prvo biće samo čin, ne vidi se zašto mu ne bi mogla pridoći moć (potentia) u prigodnom smislu? Iz tih Škotovih pitanja vidljivi su problemi koje ne može riješiti metafizika. Kada je riječ o konkretnom odnosu između Boga i ljudi, između nepromjenjivog Boga i promjenjivog čovjeka, onda metafizika ostaje nijema. Pitanje, dakle, glasi: Mogu li ljudi svojim djelovanjem izazvati promjene kod Boga barem prigodno? Mijenja li se Bog? Može li Bog mijenjati samoga sebe? Za metafiziku je Bog nepromjenjiv. Pitanje glasi: Mora li biti tako u povijesnom mišljenju? Kršćani vjeruju da Bog djeluje u povijesti, u povijesnom svijetu koji je promjenjiv; Bog se, dakle, objavljuje i govori o sebi u takvom svijetu. Zato Škotovo pitanje glasi: Može li se Bog barem 392

Skotova Rasprava o prvom principu prigodno mijenjati, ili od samoga sebe ili od nekoga drugog? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li promjenjiv u drugima, u svojim stvorenjima? To ukazuje zapravo na jaz između znanja i vjere, između metafizike i vjere, jer je sloboda za metafizički objektivizam nepojmljiva. Koliko je Škotov uvid u ograničenost metafizike dalekosežan, vidi se po tome što se u novom vijeku govori da je Bog filozofa u proturječju s Bogom Abrahama, Izaka i Jakova i što se metafizičko pitanje o Božjoj biti i opstojnosti više ne postavlja, nego se pita: gdje je Bog? Gdje ga se može sresti? Iz toga pitanja slijedi da je Bog potpuno slobodan i da ga nitko ne može lokalizirati. Pojam Boga, koji su filozofi (ljudi) napravili, pokazao se u novom vijeku mrtvim, jer su ljudski proizvodi prolazni i smrtni. To je znakovito izraženo u govoru o Božjoj smrti. Danas se, dakle, pitanje o Bogu mora postaviti posve drukčije, mora se postaviti na temelju novovjekovnog iskustva slobode. Mora se, prema tome, postaviti na transcendentalan i dijaloški način, kao pitanje odnosa između slobode i slobode. Mora se misliti Boga u prolaznom svijetu, u povijesnom svijetu. Ono što je metafizičkom mišljenju izgledalo nespojivo (Bog i prolaznost) mora se misliti skupa. U svom razmišljanju u Raspravi Škot polazi od vjere, od vjerske stvarnosti, od onoga u što vjeruje, i nastoji istražiti do kolike spoznaje vjerske stvarnosti može doći oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um. Takvu spoznaju, koja se oslanja na prirodni razum i um, Škot naziva metafizikom. Vrhunac metafizičke spoznaje jest spoznaja beskonačnog bića, a to je ujedno kraj metafizičke spoznaje, jer kada je riječ o vjerskim istinama (o vjerskoj stvarnosti), onda je prirodni razum slijep i klimav, što znači da se u spoznaji vjerske stvarnosti sigurnost postiže oslanjanjem na Boga, na Božju objavu, na ono što Bog sam kaže o samom sebi. To je sve dokaz da kod Škota vjerska stvarnost prethodi filozofiji i nadilazi filozofiju. Škot priznaje na taj način samostojnost metafizike kao znanosti i istodobno pokazuje njezinu ograničenost. U Škotovoj metafizici je bitan princip - princip proturječja; za Škota je taj princip bitan i onda kada je riječ o odnosu metafizike i vjere,

393

Skotova Rasprava o prvom principu a također kada je riječ i o sadržajima vjere, jer ni sadržaji vjere ne smiju biti proturječni. Za Škota je mislivo sve ono što nije proturječno, a sve što nije proturječno je moguće, spada u mogući bitak. Škot je vrlo kritičan prema svojim argumentima iznesenim u Raspravi i uvijek poziva svakog da donese bolje argumente, ako može. Temeljna teza njegove cijele Rasprave jest 9. teza (ili zaključak) IV. poglavlja, u kojoj on tvrdi da je Bog beskonačan i neobuhvatljiv, nepojmljiv (incomprehensibilis) od konačnog bića. Prema Škotu, dakle, konačno biće ne može pojmiti beskonačno biće, ne može dosegnuti beskonačno biće svojim prirodnim razumom i umom. To je jasno ako shvatimo da kod Škota postoji potpuna disjunkcija između konačnosti i beskonačnosti. Tu metafizičku disjunkciju Škot radikalizira i utemeljuje teološki, pozivajući se na vjersku istinu o stvaranju svijeta iz ništa. Na temelju stvaranja iz ništa Škot tvrdi da postoji beskonačni razmak između Boga i njegova stvorenja (Deus distat in infinitum a creatura). Taj beskonačni razmak ne može premostiti konačno biće (čovjek), nego beskonačno biće (Bog). Zato je čovjek — ako želi spoznati Boga upućen na Božju objavu, na Božje djelovanje i Božji govor. A budući daje Bog - po Škotu — beskonačna dobrota, on je također najviša saopćivost (communicabilitas), on se saopćava najslobodnije i najdarežljivije, on se dariva bezuvjetno, on je bezuvjetno darivanje jer se dariva ne očekujući uzvraćanje, i na taj način Bog svojim slobodnim, bezuvjetno darovanim govorom, omogućuje čovjekov slobodni odgovor.

VI. Usporedba: Škotov Tractatus de primo principio i Wittgensteinov Tractatus logico—philosophicus Smatram da se Škotov Tractatus de primo principio vrlo dobro može usporediti s Wittgensteinovim Tractatus logico—philosophicus. Ta mi je misao prva pala na pamet nakon prevođenja Škotova Traktata (Rasprave) na hrvatski jezik, vjerojatno zbog sličnog na394

Skotova Rasprava o prvom principu slova njegova i Wittgensteinova Traktata. Tom usporedbom bolje se uočava dubina i originalnost Škotova Traktata. Traktat I. D. Škota (1266-1308) i Traktat L. Wittgensteina (1889-1951) imaju, po mom sudu, slijedeće strukturalne sličnosti. 1. I jedan i drugi Traktat su po opsegu vrlo kratki spisi u usporedbi sa spisima drugih filozofa. Škotov Tractatus de primo principio, u izdanju koje je priredio W. Kluxen, obuhvaća 131 stranicu, ali u to je ubrojena i naslovna stranica, pa ako se ona odbije, onda ostaje 130 stranica teksta. Budući da se na tih 130 stranica nalazi latinski tekst Traktata i njegov prijevod na njemački jezik, onda znači da izvorni latinski tekst Traktata obuhvaća samo polovicu od toga, tj. 65 stranica. Wittgensteinov Tractatus logico—philosophicus (Bd. 1. Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1984) obuhvaća, uključujući i Wittgensteinov Predgovor, stranice od 9-85, što čini skupa 77 stranica, a bez Predgovora 75 stranica. 2. Oba se Traktata odlikuju strogom i minucioznom logičkom dosljednošću, tako da oba autora spadaju među najistaknutije logičare povijesti fdozofije. U Škota je glavni princip, na kojem se temelji njegovo mišljenje i dokazivanje u Traktatu, princip proturječja. Ono što je proturječno, to je nemislivo, a što je nemislivo, ono ne može postojati, ono je nemoguće. Ono što nije proturječno, to je mislivo, a što je mislivo, to je moguće, spada u mogući bitak. Ako se iz teze, koju Škot želi dokazati, može dosljedno izvesti sud koji je njoj proturječan, onda je ta teza neodrživa. Budući da je kod Škota ono što je mislivo također i moguće, to onda znači da kod njega postoji korespondencija između mislivosti (logike) i bitka. Ono što posjeduje više bitak, ono je i više mislivo, a ono što je mislivo može imati značenje (smisao), što govori o korespondenciji između logike i jezika kod Škota. Cijeli je Traktat strogo logički izveden i govori o logosu u bitku i o logosu u jeziku. Traktat počinje pojmom bića kao takvog i to biće promatra u njegovim modusima: mogućnost— -stvarnost; kontingencija-nužnost; konačnost-beskonačnost.

395

Skotova Rasprava o prvom principu Glavni pojam koji je temelj za dokazivanje postojanja beskonačnog bića jest pojam: bitni poredak. Ako je poredak bitan, onda sve u njemu ovisi o jednom, sve bitno ovisi o jednom, koje je u poretku Prvo i Beskonačno. Traktat potvrđuje mišljenje onih koji tvrde da Skot spada u najistaknutije logičare povijesti filozofije. Spomenimo samo da je W. Dilthey nazvao Skota najoštroumnijim od svih skolastičara, a M. Heidegger je napisao svoju habilitaciju o Škotovoj nauci o kategorijama i nauci o značenju, u kojoj ističe da je Skot maksimalno otvoren onom logičkom, onom matematičkom i onom apstraktnom, a istodobno maksimalno je otvoren životu, onom konkretnom, pojedinačnom. Za Wittgensteina je logika jedini kriterij smislenog govora, tj. jezika, jer Wittgenstein smatra da se svi filozofski problemi temelje na krivom razumijevanju logike našeg jezika. Govor mora biti logičan i samo se jasno može govoriti o onom što je logično. Samo ono što je logično ima smisao. Smislene su samo one rečenice koje su logične. Granica jezika je granica svijeta, a granica svijeta je granica logike. Prema tome, kod Wittgensteina postoji korespondencija između jezika, logike i bitka. Kod Wittgensteina primat ima jezik, zato što tvrdi da se granica između logike i ne—logike, bitka i ne—bitka može povući samo u jeziku. U Traktatu je sve strogo logički izvedeno. Smislene su samo one rečenice koje opisuju činjenice, koje su slika činjenica. Ono što je zajedničko rečenici i činjenici, koju ta rečenica opisuje, jest logička forma, što znači da je logička forma transcendentalni uvjet koji omogućuje rečenicu kao sliku činjenice. Wittgensteinov Traktat potvrđuje mišljenje autora koji Wittgensteina ubrajaju među najistaknutije logičare povijesti filozofije. 3. Oba Traktata imaju prevratničko značenje i kritički odnos prema filozofskoj tradiciji. Skot utemeljuje novi tip metafizike: metafiziku kao ontologiju nasuprot metafizici kao ontoteologiji. Za Škota je metafizika znanost o biću kao takvom, a ne znanost o najvišem biću. Osnovni pojam metafizike jest pojam bića kao takvog. To je transcendentalni pojam, jer je on pretpostavka svih ostalih pojmova, što znači 396

Skotova Rasprava o prvom principu da je metafizika eksplikacija modusa bića kao takvog. Zato se može reći da je Škot napravio obrat u metafizici. L. Honnefelder to imenuje drugim početkom u srednjovjekovnoj filozofiji, novim polazištem metafizike. U skladu s tim novim polazištem Škot se kritički odnosi prema filozofima svoga vremena i prošlih vremena. Osobito je vidljiv u Traktatu njegov kritički odnos prema platonskoj nauci o idejama, a njegov kritički odnos prema Anzelmu i Aristotelu očituje se u njegovimprebojenjima (coloratio) Anzelma i Aristotela. Osim toga, dalekosežnu novost predstavlja Škotovo davanje primata pojedinačnom, davanja prednosti intuitivnoj spoznaji pred apstraktnom, te Škotova afirmacija slobode i njegovo poimanje odnosa: sloboda—dobrota. Wittgenstein pravi u traktatu lingvistički obrat u filozofiji i u skladu s tim obratom dovodi u pitanje cijelu filozofsku tradiciju, jer su filozofski problemi — po Wittgensteinovu Traktatu — rezultat krivog razumijevanja (nerazumijevanja, MiBverstandnis) logike našeg jezika. Cilj toga jezičkog obrata u filozofiji jest jasnoća govora. Prema Wittgensteinovu su Traktatu rečenice (iskazi) religije, teologije, filozofije, etike i ostalih filozofskih znanosti besmislene; samo rečenice prirodnih znanosti su smislene. 4. Oba autora pokazuju granice metafizičkog mišljenja: Skot srednjovjekovne metafizike, a Wittgenstein novovjekovne i moderne metafizike. Na kraju svoga Traktata, kada je došao do vrhunca svoje metafizičke spoznaje Boga, do Boga kao beskonačnog bića, Škot ističe da je prirodni razum slijep i klimav, kada je riječ o spoznaji vjerskih istina, tj. vjerske stvarnosti. Sigurnost u spoznaji vjerske stvarnosti može se postići samo oslanjanjem na Boga. Wittgenstein u Traktatu razvija scientističku metafiziku i istodobno pokazuje granice scientističke metafizike. U Predgovoru Traktatu kaže da smatra kako su problemi u njegovu Traktatu u bitnom riješeni. No, odmah dodaje kako je malo time učinjeno što su ti problemi riješeni. U Traktatu je istaknuo: ako su sva znanstvena pitanja odgovorena, naši životni problemi (unsere Lebensprobleme) nisu još ni dodirnuti. 397

Skotova Rasprava o prvom principu 5. Na kraju Traktata Skot upućuje na vjeru (na Objavu), a Wittgenstein na Mistično koje se pokazuje (zeigen). Tako se može reći da obojica uviđaju kako smo upućeni na ono što Bog govori o samom sebi, na Božje pokazivanje, na Božju Objavu. Škot je na kraju Traktata rekao da je u Traktatu izložio ono što prirodni razum može spoznati o Bogu, što, dakle, metafizički iskazi govore o Bogu, a da spoznaja vjerske stvarnosti spada u teološki Traktat (koji do danas nije pronađen). Za Škota je mjerodavno ono što Bog kaže o sebi preko svojih proroka, mjerodavna je, dakle, Božja Objava. Tu Božju Objavu Škot želi najprije razumjeti metafizički, tj. oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um, što znači da vjerska stvarnost prethodi metafizičkoj spoznaji. Škot naglašava ograničenost metafizičke spoznaje, jer je prirodni razum slijep i klimav, kada je riječ o spoznaji vjerske stvarnosti. Za Wittgensteina religija i metafizika spadaju u područje "mističnog", a mistično se pokazuje (zeigt sich). O njemu se ne može govoriti (sagen), o njemu se, dakle, mora šutjeti. Prema tome, rečenice o mističnom su neizrecive. Mistično je s onu stranu kazivog. Misao da svijet jest spada u mistično, što znači da mistično spada u transcendentalni uvjet, koji omogućuje postojanje svijeta činjenica, a jedino se o tom svijetu činjenica može smisleno govoriti. Osjećaj da je svijet ograničena cjelina je mistični osjećaj, što znači da mistično nadilazi svijet činjenica. 6. Kod obojice postoji duboko slaganje između mišljenja i djelovanja (teorije i prakse), između filozofske misli i praktičnog života. Obojica su, dakle, ljudi visokog morala. Zato su obojica vrijedna divljenja, štovanja i nasljedovanja. U Traktatu Škot je mislilac slobode. Za Škota je volja jedini princip slobodnog djelovanja, što znači da Škot daje primat volji pred svim drugim čovjekovim moćima. Ali kod Škota je volja usmjerena na beskonačno dobro, tako da je kod Škota sloboda zapravo bezuvjetno darivanje. D a j e Škot i praktično bio privrženik slobode, vidi se iz njegova života. Kada je francuski kralj Filip Lijepi zahtijevao da sav kler potpiše apel protiv pape, dvadeset i

398

Skotova Rasprava o prvom principu osam profesora je odbilo potpisati taj apel. Među njima je bio i Duns Škot i zato je morao napustiti Filipovo kraljevstvo u roku od tri dana. Wittgenstein je rezultate svoga Traktata smatrao ispravnim i definitivnim i iz toga je povukao zaključke za svoj praktični život. Prestao je pisati, baviti se teorijom, prešao je u praksu, u praktično etičko (dobro) djelovanje u vremenu od 1919. pa do 1926. 7. Utjecaj obojice autora na filozofsko mišljenje je vrlo velik i dalekosežan. Poznavatelji Škotova djela su njegov Traktat nazvali Tractatus vere aureus (Traktat uistinu zlatan). U Traktatu je vidljivo Škotovo novo metafizičko polazište, originalna Škotova nauka o pojedincu, 0 principu individuacije, o intuitivnoj spoznaji i slobodi koja svoj vrhunac postiže u ljubavi, pa noviji istraživači naglašavaju da je Škotov utjecaj na filozofe tijekom povijesti bio veći i dalekosežniji, nego se to do sada znalo. Koliki je utjecaj Wittgensteinova Traktata najbolje se vidi po tome što se općenito njegov Traktat smatra Biblijom jezičko—analitičke filozofije.

VII. Na kraju treba reći kako je Hannah Arendt, koja je skupo platila cijenu slobode u nacističkoj državi i koja je bila jedan od najslobodnijih duhova 20. stoljeća, napisala da je Duns Škot "možda jedini mislilac kršćanskog srednjeg vijeka koji nije tražio kompromis između kršćanske vjere i grčke filozofije" (Marie-Abdon Santaner, Ivan Duns Škot mislilac slobode, Jukić 21/22/23, str. 118). Ne samo to! U svojoj Raspravi o prvom principu Škot je pokazao da stvarnost, o kojoj govori kršćanska vjera, prethodi filozofiji 1 omogućuje filozofiju i, s druge strane, nadilazi filozofiju. Filozofija samo kao samostojni sistem može imati funkciju podsistema u višem sistemu, u sistemu višeg reda (više razine), koji se zove 399

Skotova Rasprava o prvom principu kršćanska vjera. Skotova filozofija ili metafizika se temelji na čovjekovu prirodnom razumu i umu, i što je vjernija tom temeljnom principu, to bolje postaje svjesna dosega i granice prirodnog razuma i uma. Temeljni princip Škotove metafizike jest oslanjanje na prirodni razum i um, dok je temeljni princip kršćanske vjere oslanjanje na druge i Drugoga (Boga). Metafizički pojmovi, upravo zato što se temelje na prirodnom razumu i umu, ne mogu pojmiti slobodu i ljubav (ljubav izvire iz slobodne volje, po Škotu): bitne principe kršćanstva. Toga je Škot svjestan. Ali on želi razumjeti svoju vjeru, ono u što vjeruje, tj. kršćanske istine, metafizikom svoga vremena, točnije rečeno, svojom vlastitom metafizikom. Kada Škot razumijeva svoju vjeru oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um, onda se to zove metafizika (metafizička nauka o Bogu), a kada razumijeva svoju vjeru oslanjajući se na razum i um koji su prosvijetljeni vjerom, onda se to zove teologija. Da u tom uzajamnom kritičkom dijalogu između filozofije i teologije dolazi do transformacija i jedne i druge tijekom povijesti, više je nego očito. Do takvih transformacija (promjena lika) filozofije i teologije dolazi sigurno zato što se tijekom povijesti događaju promjene u samoj stvarnosti, jer je — kako kaže Hegel - pojavom kršćanstva princip slobode postao principom ovoga svijeta, tj. principom stvarnosti. Škot je upravo kao radikalni kršćanin osjetio potrebu za novim likom metafizike, koju je on sam i osnovao, i svojom metafizičkom naukom o Bogu — sadržanoj u Raspravi o prvom principu — vodi nas temeljnim principima kršćanstva: slobodi i ljubavi, što je najjasnije učinio u IV. poglavlju, kada je obrazlagao 7. zaključak. Doslovan citat glasi: "Assumptum ultimum probatur: quia nihil potest causare nisi ex amore finiš, volendo illud, quia non potest esse aliter per se agensquia nec propter finem" (str. 110). Doslovan prijevod: "Posljednja se pretpostavka dokazuje: ništa (nijedno biće) ne može uzrokovati, osim iz ljubavi prema cilju, htijući ga, jer ne može drukčije biti po sebi djelatno, ako ne zbog (radi) cilja Slobodniji prijevod s tumačenjem: svako biće može uzrokovati (djelovati) samo iz ljubavi prema cilju, samo ako ljubi cilj, ako ga

400

Skotova Rasprava o prvom principu hoće; može, dakle, biti po sebi djelatno, istinski (samostojni) djelatelj samo zbog cilja i radi cilja. Prema tome, za Škota je ljubav prema cilju (dobru, svrsi, vrijednosti) izvor djelovanja, princip djelovanja. Samo, dakle, ono djelovanje koje izvire iz ljubavi i iz slobodne volje jest istinsko djelovanje. Ako se sjetimo da je za Škota volja jedini princip slobodnog djelovanja i da volja hoće cilj, hoće savršeno dobro, hoće beskonačno dobro, da samo beskonačno dobro pokreće volju na slobodno djelovanje, i da, s druge strane, slobodna volja nalazi svoje ispunjenje u ljubavi prema dobrima, svrhama i vrijednostima, tj. u ljubavi prema beskonačnom dobru, onda postaje jasno d a j e Škotova filozofija filozofija slobode i ljubavi.

401

IVAN DUNS ŠKOT Početak Ordinatio. Pariški manuskript.

Na sarkofagu Ivana Duns Škota uklesan je ovaj epitaf: Scotia me genuit Anglia me docuit Gallia me recepit Colonia me tenet

(Škotska me rodila) (Engleska me primila) (Francuska me poučila) (Koln me drži)

Biografija Mile Babica Mile Babić, sin Stipe i Mare r. Iličić, rođenje 26.11.1947. u selu Družnovići, općina Prozor, BiH. Osnovnu školu završio u Prozoru 1961. godine. Gimnaziju je završio 1965. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a novicijat 1965/66. u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, zatim na Teološkom fakultetu u Innsbrucku (jednu godinu 1972/73) i diplomirao 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu radnjom: Sloboda u Hegelovoj "Fenomenologiji duha" kod prof. dr. Vjekoslava Bajsića. Na istom je fakultetu 1977. magistrirao radnjom: Kršćanstvo kao apsolutna religija u Hegelovoj "Filozofiji religije" također kod prof. dr. Vjekoslava Bajsića. Na istom je fakultetu doktorirao radnjom: Himan Fil 2, 6—11 u kristologiji Teodoreta drskog kod prof. dr. Ivana Goluba. Stupio je u Franjevački red 1965. godine, a za svećenika je zaređen 1973. u Wattensu kod Innsbrucka. Bio je kapelan u Varešu (1973-1976) i Vitezu (1976-1977), excurrens iz Sarajeva u Zenicu (1977—1978), pomoćnik magistra bogoslova, prefekt studija, zatim vikar i gvardijan samostana Sv. Pavla u Sarajevu; sada je gvardijan samostana Sv. Ilije u Podsusedu (Zagreb). Djelatan je kao propovjednik, ispovjednik i vjeroučitelj diljem Franjevačke provincije Bosne Srebrene te aktivan u pomaganju bližnjima. Profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1977. pa do danas. Osim teologije studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu povijest književnosti, a diplomirao 1978. radnjom: Peozija Dobriše Cesarića. Zatim je studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku (ljetni semestar 1972/73), a na Filozofskom fakultetu u 405

Biografija Mile Babica Sarajevu završio postdiplomski studij iz filozofije (1979/81), gdje je 1988. magistrirao radnjom: Sloboda i jedinstvo u Hegelovoj "Filozofiji prava" kod prof. dr. Abdulaha Šarčevića. Na istom fakultetu je prijavio doktorsku disertaciju pod naslovom: Metafizičko utemeljenje politike u Hegelovoj "Filozofiji prava" kod prof. dr. Abdulaha Šarčevića. Sada je glavni urednik zbornika "Jukić". Sudjelovao je u pokretanju listova "Svjetlo riječi" i "Zajedno". Bio je glavni i odgovorni urednik dvotjednika za kulturu i politiku "Obzor" u Sarajevu. Sudionik dijaloga s drugim religijama i s ateistima, posebno s marksistima, te sudionik rasprava o miru i akcija za mir; također sudionik rasprava o ljudskim pravima. Sada je voditelj odjela za dijalog s drugim religijama na Franjevačkom institutu za kulturu mira. Bio je član uredništva biblioteke "Polis" u Sarajevu i član Centra za filozofiju na ANUBiH. Prevodi s latinskog i njemačkog jezika.

406

Index rerum (Ovaj je irtdex, prema njemačkom ADDITIO 190. 198. 199. 216. 217. 282. 283.

izvorniku, sastavio

D.S.)

273. 274. 275. 278. 280. 286. 287. 305. 308. 319. 322. 324. 326. 328. 330. 340. 347. 349-401.

AKT (ACTUS), vidi: ČIN AKCIDENT / AKCIDENS / PRIPADAK (ACCIDENS) 47. 111. 113. 129. 131. 151. 153. 155. 157. 172. 178. 237. 244. 245. 251. 252. 260. 267. 269. 288. 290. 291. 293. 340. 347. 348. 362. 363. 365. 366. 367. 368-401. BESKONAČNOST (INFINITAS) 65-69. 91. 97. 117. 119. 123. 133. 135. 137. 141-149. 207. 208. 210. 216. 229. 230. 233. 237. 257-265. 270-273. 276. 278 bis 280. 282-283. 284-285. 286-287. 288. 289. 290. 296. 298. 332. 333. 340. 342. 344-401. BIĆE (ENS) 29. 63. 65. 75. 77. 83. 89. 101 -105. 109. 133-137. 141. 147. 157. 169-170. 181-182. 190. 192. 199. 202-204. 209-211. 213. 217. 218-219. 221. 226 bis 231. 235. 239. 240. 244. 249. 251. 255. 256. 261. 266. 268. 270-277. 285. 288. 291- 294. 300. 305. 306. 307. 308. 310. 311. 312. 313. 316. 319. 320. 326. 340. 343. 344-401.

BOŽJI DOKAZ 201. 204. 219. 226. 227. 273. 276. 305. CEU (FINIŠ) 41-45. 51. 57. 59. 61. 85. 97. 99. 105. 109. 111-113. (kraj) 117. 137. 155. 157. 169. 170. 179-182. 194-195. 197-198. 219. 220. 222. 223. 226. 238. 245. 251. 257. 313. 314. 315. 316. 317. 318. 324. 327. 328. 333. 336. 338. 354. 389-401. ČIN /AKT (ACTUS) 31. 45. 47. 93. 133. 184. bis 186. 189. 202. 204. 205. 215. 217. 247-251. 258. 259. 270. 291. 292. 296. 297. 348. 363. 365. 383. DISTINKCIJA / RAZLIKA FORMALNA 202. 300. 344. EMINENCIJA, vidi: PRVENSTVO ENTITET / BIĆEVITOST (ENTITAS) 47. 73. 77. 121. 123. 131. 133. 147. 151. 157. 184. 185. 210. 212. 218. 242. 260. 261. 270. 271. 290. 293. 349. 350. 351. 354. 360. 368. 374. FILOZOFIJA 169. 207. 225. 229. 295. 296. 398-401.

BIĆEVITOST, vidi: ENTITET BITAK (ESSE) 31. 43. 67. 71-77. 81. 87. 91. 93. 109. 111. 123. 125. 129. 135. 137. 141-147. 169. 170. 173. 180. 181. 183. 202. 205. 212-217. 238. 246. 258. 263. 266. 272.

FORMA / OBLIK (FORMA) 35. 43. 45. 47. 49. 51. 57. 71. 79. 91. 99. 145. 147. 149. 153. 175. 184-189. 193. 215 bis 217. 232. 248. 259. 260. 267-268. 270. 286. 287. 290. 313. 314. 315. 316. 360. 362.

407

Index rerum INTELIGENCIJE (INTELUGENTIAE) 45. 87. 182-183. 187. 218. 226. 239.

-226. 229. 232 bis 238. 241. 242-243. 247. 248. 251. 252. 254. 255-258. 265. 266. 280. 284. 285. 286. 287. 288. 297. 298. 299. 317. 319. 320. 321. 327. 329. 330. 335. 347. 356. 374. 378. 381-401.

ISTINSKI / PO SEBI (PER SE) 207. 237. 238. 291.313.363. IZVRSNOST, vidi: POREDAK PRVENSTVA i POREDAK

NARAV PRVA (NATURA PRIMA) 69. 123. 124. 127. 131. 199. 201. 203. 214. 218. 219. 220. 221. 222. 227. 229. 232. 236-237. 247-254. 261. 265-270. 279. 285. 290. 298. 320. 321. 322. 324. 338. 339. 340. 345. 359. 362.

JEDINSTVO (UNITAS) 49-51. 63. 75. 85. 189. 201. 217. 218. 222-224. 229. 232. 296. 325. 328. JEDINSTVO BROJČANO / PO BROJU 210. 229. 230. 296. 299.

NARAV ZAJEDNIČKA (NAURA COMMUNIS)

KONTINGENCIJA (CONTINGENTIA) 45. 63. 99. 107. 183. 205. 213. 239. 240-242. 245. 246. 306. 308. 319. 320. 325. 326. 328. 329. 330-331. 333. 334. 335. 336. 337. 338. 375. 376. 382. 387. 388. 390. 396.

73. 74. 202. 215-216. 323. 377. OBLIK, vidi: FORMA ODNOS, vidi: RELACIJA ODREDNICE BIĆA / TRANSCENDENTALIJE (PASSIONES ENTIS) 29. 105. 135. 153. 170. 171. 226. 227. 244. 255. 268. 269. 272. 292-293. 294. 300. 306. 307. 308. 309. 348. 351-401.

KRAJ, vidi: CHJ KVALITETA (QUALITAS) 53. 129. 172. 174. 191. 243. 267. 268. 316. 347.

OVISNOST (DEPENDENTIA) 31. 83. 180. 190. 208. 209. 221-222. 227. 285. 296. 298. 310. 326.

KVANTITETA (QUANTTTAS) 53. 135. 157. 172. 174. 191. 261. 272. 315. 350. 367.

OVISNOST BITNA (DEPENDENTIA ESSENTIALS, DEPENDERE SSENTIALITER) 33. 39. 43. 53. 83. 161. 174. 192. 194. 208. 298. 310. 314. 316. 318. 325. 326. 328. 329. 330. 378.

MATERIJA / TVAR (MATERIA) 35. 43. 45-57. 71. 87. 91. 99. 145-151. 153. 155. 175. 176. 181. 183-191. 193. 216. 217. 225. 232. 242. 260. 270. 286. 287. 290. 291. 313. 314. 315. 316. 360. 362. METAFIZIKA 170. 171. 205. 232. 241. 246. 305. 306. 307. 355. 364. 372. 384. 385. 388. 398. 400.

213. 248. 308. 373. 390.

225. 256. 311. 374. 392.

227. 265. 316. 375. 393.

230. 295. 317. 378. 394.

PO SEBI (PER SE) , vidi: ISTINSKI POREDAK / POREDANOST (ORDO) 29. 35 bis 41. 49. 51. 69. 75-79. 85-89. 97. 101. 161. 170. 171. 172. 173. 174-178. 188. 189. 197. 198. 203. 208. 217-223. 224-227. 258. 276. 310. 311. 312. 313.389-401.

231. 300. 319. 381. 397.

MOĆ, vidi: POTENCIJA NARAV / PRIRODA (NATURA) 41. 63. 69. 71-89. 91-97. 101-111. 123. 141. 147. 157. 161. 163. 196. 197. 201-205. 210-214. 217. 218. 219. 220. 223-

POREDAK BITNI (ORDO ESSENTIALIS) 29 bis 39. 55. 57. 63. 67. 69. 75. 77 bis 84. 170. 171. 174. 176. 180. 182. 189-191. 194. 201. 203. 209. 210. 212. 213. 217. 219. 220. 223. 257. 258. 264. 270. 298. 307. 308. 309. 311. 312. 313. 315. 325. 326. 328. 375. 378-401.

408

Index rerum POREDAK OVISNOSTI (ORDO DEPENDENTIAE) 31. 171. 172. 175. 176. 188. 189. 190. 191. 193. 194. 199. 210. 217. 309. 310. 312. 216.318.389-401.

SAVRŠENOST (PERFECITO) 39. 49. 119-123. 127-131. 139. 143. 145. 147. 149. 151. 153. 171. 187. 194. 196. 216. 217. 224. 225. 229. 231-234. 242 244. 252-255. 258 -260. 262. 264. 265. 267. 269. 270. 278 bis 280. 283. 284. 287. 289. 290. 296. 306. 308. 318. 324. 326. 331.335.343.344-401.

POREDAK PRVENSTVA / EMINENCIJE / IZVRSNOSTI (ORDO EMINENTIAE) 31. 39. 75. 79. 81. 87. 89. 171. 172. 175. 176. 178. 188. 189. 191. 193. 194. 199. 201. 218. 219. 220. 221. 222. 226. 271. 276. 309. 310. 312. 316. 324. 331. 333. 350. 389-401.

SAVRŠENOST JEDNOSTAVNA (PERFECTIO SIMPLICITER) 95. 97. 103. 105. 153. 155. 187-188. 209. 229-230. 233-237. 242 bis 245. 268. 269. 270. 288. 292. 293. 332. 333. 335. 336. 364. 365.

POTENCIJA / MOĆ (POTENTIA) 31. 45. 47. 51. 93. 133. 184-187. 189. 202. 217. 249. 250. 251. 270. 291. 330. 339. 361. 362. 374.

SPOZNAJA APSTRAKTTVNA (COGNITIO ABSTRACTIVA) 161. 231. 261. 275. 297. 300. 345. 354. 375. 377. 392. 397.

PRIGODNO / USPUTNO (PER ACCIDENS) 170. 186. 207. 208. 237. 251-252. 291. 292. 313. 340. 361. 363. 364. 366. 368. 385-401. PRINCIP (PRINCIPIUM) 29. 59. 67. 169 bis 171. 177. 183. 185. 194-197. 201. 206. 209. 217. 232. 242 bis 246. 252. 253. 260. 263. 277. 278. 289. 299. 305. 307. 319.

SPOZNAJA INTUITIVNA (COGNITIO INTUnTVA) 125. 161. 230. 250. 261-262. 264. 266. 275. 297. 300. 345. 346. 354. 375. 377. 392. 397-401.

184. 223. 261. 308.

PRINCIP EKONOMIJE 194. 218. 222. 272. PRINCIP PROTURJEČJA 17. 178. 202. 312. 323. 384. 387. 394. 396.

SUPSTANCIJA (SUBSTANTIA) 31. 105. 109. 111. 129. 131. 153. 172. 174. 183. 184. 236-237. 243. 244-245. 249. 250. 251. 267-270. 291. 336. 339. 347. 348. 349. 363. 365. 383-401. TEOLOGIJA 169. 229-232. 254. 293. 305. 400-401. TRANSCENDETALUE, vidi: ODREDNICE BIĆA

PRIPADAK, vidi: AKCIDENT

TVAR, vidi: MATERIJA

PRIRODA, vidi: NARAV

UČINAK (EFFECTUS) 33. 45. 55. 57. 99. 121. 125. 127. 139. 141. 172. 173. 174. 179. 180. 197. (tvorenje) 240. 245. (djelovanje) 263. 266. 278. 279. 281-284. 289. (tvorenje) 290. 310. 314. 315. 317. 320. 355. 356. 357. 358. 390-401.

PRVENSTVO / EMINENCIJA (EMINENTIA) 51. 63. 133. 171. 179. 180. 181. 199. 201. 203. 224. 257. 283. 297. 316. 318. 324. 331. 349. 358. 368. REALNOST (REAUTAS) 91. 93. 95. 133. 157. 215. 216. 332. 349. 367. 383. RELACIJA (RELATIO) 31. 93. 216. 332. 375.

UNIVERZUM (UNTVERSUM) 51. 75. 77. 83. 85. 127. 213. 214. 217. 218. 222. 223. 224. 227. USPUTNO , vidi: PRIGODNO

409

Index rerum UZROČNOST (CAUSAUTAS) 33. 35. 43. 49. 55. 63. 67. 79. 85. 121-123. 127-129. 143. 172. 191. -201. 208. 219. 220. 222. 223. 237. -242. 245-248. 251. 261. 266. 280. 282. 283.315.347. 358.

109. 198239281.

UZROČNOST CILJNA 181. 187. 203. 219. 222-223. 225. 226. 238. 276. UZROČNOST FORMALNA 186. 191. 198. UZROČNOST MATERIJALNA 186. 191. 198. UZROČNOST TVORNA 179. 185. 187. 203. 204. 206. 212. 219-222. 225. 227. 238. 257. 258. 276. 283. 284. 320. 357. 359.

UZROK FORMALNI / OBLIKOVNI (CAUSA FORMALIS) 35. 175. 176. 178. 181. 185-189. 313. 315.322. UZROK KASNIJI (CAUSA POSTERIOR) 43. 180. UZROK MATERIJALNI / TVARNI (CAUSA MATERIAUS) 35. 175. 176. 181. 186-189. 313. 322. UZROK PRVI (CAUSA PRIMA) 41. 43. 121. 123. 125. 127. 180. 186. 187. 239. 240. 248. 261 bis 266. 281-284. 293. 313. 333. 334. 337. 338. 345. 346. 357. 358. 359. 363. 382. 393-401. UZROK RANIJI (CAUSA PRIOR) 43. 180. 181.262. 320.

UZROK (CAUSA) 33 -35. 41-49. 51. 53. 55. 57. 59. 65. 67. 73. 81. 83. 99. 101. 103. 107. 109. 115. 117. 123. 125. 143-144. 172-174. 178. 179. 180. 182-193. 197-198. 207 bis 210. 213. 221. 222. 223. 239. 242. 244. 250. 256. 262-264. 266. 281 bis 285. 291. 310. 311. 313. 314. 315. 320. 321. 340. 353.

UZROK TVORNI (CAUSA EFFICIENS) 35. 41. 43. 45. 47. 139. 175. 176. 180. 183. 186 bis 191. 204. 209. 210. 313. 314.316.318. 389.

UZROK BLIŽI (CAUSA PROXIMA) 33. 35. 51. 173. 174. 175. 176. 198.

UZROK UNUTRAŠNJI (CAUSA ENTRINSECA) 49. 73. 87. 175. 184. 187. 188. 190. 287. 313. 314. 315. 322. 360.

UZROK DRUGOTNI (CAUSA SECUNDA) 121. 123. 125. 127. 141. 143. 180. 246. 251. 264. 265. 280-284. 333. 337. 338. 345. 346. 357. 358. 382. 393-401. UZROK FINALNI / CILJNI (CAUSA FINALIS) 35. 43. 45. 47. 59. 77. 109. 175. 176. 181-183. 188-190. 195. 261. 262.

UZROK UDALJENI (CAUSA REMOTA) 33.35.51.53. 173-176.311.

UZROK VANJSKI (CAUSA EXTRINSECA) 47. 49. 73. 83. 183. 187. 188. 198. 313. 314. 315. 322. VJERA 169. 177. 229. 277. 305. 318. 375. 376. 393-401.

410

Spomenik Ivanu Duns Škotu. Gradski park u Dunsu, Škotska.

skog mišljenja tu istinu tražiti i sabirati. Doista, Tominino je djelo takva sveobuhvatna sabirnica misli svijeta.

Namjerniče, predstavljam Ti prvi svezak knjige OPUSCULA PHILOSOPHICA Tome Akvinskoga, Anđeoskog naučitelja. Za razliku od velikih djela, kao što su »Tumačenja Sv. Pisma«, »Tumačenje Sentencija Petra Lombardskog«, »Suma protiv pogana«, »Suma teologije« i slično, Toma je ostavio i oko 49 manjih spisa, koji se od XIV. vijeka nazivaju »opuscula« (»djelca«). Polovica od njih filosofskog su ili pretežno filosofskog obilježja, pa ih akvinolozi i editori nazivaju - »Opuscula philosophica«. Naše, bilingvalno, izdanje OPUSCULA PHILOSOPHICA donosi u prvom svesku spise: - O jednosti uma (De unitate intellectus), djelo koje nas prenosi na pariško sveučilište oko 1270. Žestoko se raspravljalo o tome, da li svaki čovjek ima svoju umsku dušu, ili je ona jedna za sve. Toma se bori za istinu, da svaka ljudska jedinka ima svoju umsku dušu, svoj um i osobnu odgovornost. Pritom se koristi Aristotelovim tekstovima; - O odijeljenim bivstvima (De substantiis separatis), djelo koje je nastalo više iz Tomine unutarnje potrebe nego od nekog vanjskog poticaja. On, u punoj zrelosti, želi sebi pojasniti problem čisto duhovnih bića, tj. anđela, služeći se pritom filosofskom tradicijom, posebno neoplatonskom; - O gibanju srca (De motu cordis), djelo koje je nastalo kao odgovor jednom liječniku i profesoru filosofije. Toma ovdje promatra gibanje srca s gledišta filosofskog, što je imalo odjeka i kod liječnika i kod filosofa u srednjem vijeku, kako to pokazuje prisutnost ovoga spisa u medicinskim i filosofskim zbirkama. Prema kritičkom tekstu »leoninskog« izdanja, spise je preveo i protumačio profesor Augustin Pavlović, O.P. Treba li reći - s punim nadahnućem! Ostaj u dobru!

Dimitrije Savić

motrenje mudrosti traži, da čovjek unaprijed zapremi duh i da bude prisutan unutra svojom pozornošću. motrenje mudrosti je usporedivo s igrom zbog dvije stvari koje se nalaze u igri: jer je igra slasna i jer ima svrhu u sebi samoj. T O M A AKVINSKI

DEMETRA

Namjerniče, predstavljam Ti drugi svezak OPUSCULA PHILOSOPHICA Tome Akvinskoga, Anđeoskog naučitelja. Svezak sadrži bilingvalno izdanje osam Tominih spisa - tri prirodnofilosofska, tri »okultistička« i dva metafizička. Prirodnofilosofski spisi: O počelima naravi (De principiis naturae), O spajanju prapočeld (De mixtione elementorum), O počelu pojedinjenja (De principio individuationis). U prvom se rješava problem nastanka i nestanka s pomoću pojmova tvari, lišenosti i oblika te djelatnog uzroka i svrhe; u drugom je riječ o prapočelima i njihovom spajanju, a u trećem o tome, što čini neku stvar pojedinačnom. »Okultistički« spisi: O tajnovitim radnjama naravi (De operationibus occultis naturae), O rasuđivanju pomoću zvijezda (De iudiciis astrorum) i O ždrijebanju (De sortibus). U prvom Toma razlučuje, što je naravno u prirodnim zbivanjima, a što zahtijeva druga objašnjenja, npr. zahvat duhovnog bivstva; u drugom donosi prosudbu valjanosti astrologije, a u trećem govori o ždrijebanju i njegovoj svrsishodnosti te o drugim načinima pretkazivanja. Metafizički spisi: O biću i biti (De ente et essentia) i O 'sedmicama' (De hebdomadibus). Prvi spis je najpoznatije Tomino djelo, o čemu svjedoče veliki broj rukopisa (181), tiskana latinska izdanja (97) te 50 izdanja u prijevodima na petnaest jezika. Drugo djelo je zapravo Tomin komentar Boetijeva spisa »Kako su bivstva, time što jesu, dobra premda nisu bivstveno dobra«; u njemu se jasno izlaže nauk o participaciji stvorenih bića u bitku i dobrosti Božjoj. I ovaj svezak opremljen je s tri indeksa: index nominum, index rerum notabilium, index biblicus. Uz njih pridodan je i »stvarni indeks« za oba sveska OPUSCULA PHILOSOPHICA. Ostaj u dobru!

Dimitrije Savić