Biblioteka: ANIMA 6.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Sveti Petar A lkantarski
O MOLITVI I ...
70 downloads
2142 Views
4MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Biblioteka: ANIMA 6.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Sveti Petar A lkantarski
O MOLITVI I RAZMATRANJU
VERBUM Split, 2001.
Naslov izvornika: R. P. F. Petri Alcantarae, De meditatione et oratione Preveo: o. Damjan Damjanović, OFM Tiskano dopuštenjem Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu br. 900/01 od 23. travnja 2001. i dopuštenjem Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda br. 10/2000. Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, "Ecce Homo", Palazzo Rosso, Genova
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK
242
ALKANTARSKI, Petar O molitvi i razmatranju
l sv. Petar Alkantarski ;
preveo Damjan Damjanović]. - Split :Verbum, 2001. - 158 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Anima; 6) Prijevod djela: De meditatione et oratione ISBN 953-6197-28-6 ISBN 953-6197-28-6
PREDGOVOR
Knjižica što je uzimate u ruke - da li slučajno ili sa željom da obogatite svoju duhovnu kulturu, ne znam - najnoviji je dokaz za istinitost one prastare latinske rečenice koja glasi: »Sua fata habent libeli! « (Knjižice imaju svoju sudbinu). Pa što s e t o dogodi lo s ovim čuvenim djelcem sv. Petra Alkantarskoga što vam ga zajedno s dva niza njegovih razmatranja pružamo? Medu nama Hrvatima ta je knjižica čekala preko 400 godina da bude prevedena na naš jezik. Kao usput napominjem da je jednaku sudbinu doživjelo još popularnije djelce drugoga velikog Španjolca, sv. Ignacija Lojolskoga, a to su njegove »Duhovne vježbe« (Ejercicios spirituales). Oba auto ra su suvremenici, ali je sv. Ignacije nešto malo stari ji. Svoja su djela napisali nekako u isto vrijeme. No, i »Duhovne vježbe« su medu Hrvatima doživjele jednaku sudbinu. Potpun prijevod smo dobili istom prije dvije godine, dakle, isto tako nakon nešto više od 400 godina.1 Da biste se što više duhovno okoristili ovom knjižicom, smatramo da će biti veoma prikladno da
Ivan Fuček, Osobno doživljeno kršćanstvo, Zagreb, 1972, str. 24.
6
PREDGOVOR
vas najprije upoznamo s piscem pa zato donosimo njegov kratak životopis. Sv. Petar Alkantarski je nepoznat po svom prezi menu Garavito. Nadimak Alkantarski dobio je po svom rodnom mjestu Alcantara, koje se nalazi u španjolskoj pokrajini Estremaduri. Kao usput napo minjemo da je u onim vremenima redovničko odri canje išlo tako daleko da su redovnici, stupajući u redovničku zajednicu, promijenili i svoje krsno ime, pa čak i prezime. Umjesto prezimena bi, kad bi se npr. potpisivali, stavljali ime svoga rodnog mjesta. Tako je sv. Franjo po svome rodnom mjestu Assisu nazvan »Asiškim«, a sv. Ignacije Lojolski je tako naz van po gradu Loyola, gdje je rođen. Sv. Petar Alkantarski je bio plemenitaškog podri jetla, a rodio se 1499. u Alkantari. Kad mu je bilo šesnaest godina, stupio je u franjevački red. Njegova pobožnost i razne druge vrline svratile su na nj pozornost njegove redovničke zajednice. Još nije bio ni svećenik, a k tomu je bio i najmlađi u zajednici, kada je već s dvadeset godina postao gvardijanom novoga samostana u Badajozu. Dvije godine je studirao na glasovitom sveuči lištu u Salamanki, koje je osnovano 1243. Kad mu je bilo dvadeset i pet godina, zaređen je za svećenika. Nakon toga neko je vrijeme bio mjesni poglavar, gvardijan, a Franjevačkoj provinciji sv. Gabrijela bio je na čelu kao provincijal od 1533. do 1541 . Kao pro vincijal započeo je veliku i značajnu obnoviteljsku aktivnost. Provodio je veoma strog i oštar po kornički život, a takav način života je promicao i medu svojom redovničkom subraćom.
PREDGOVOR
7
Kad danas čitamo njegov životopis, koža nam se ježi i pitamo se kako je taj slabašni organizam mogao sve to svladati. Osim toga, moramo naglasiti da sveobuhvatna trapnja u njegovu redovničkom životu nije bila samo povremena, on nije bio sezon ski pokornik. Naprotiv, pokornički život je s vreme nom postao doživotno stanje, oštra *lesna pokora je posebna značajka njegova svetačkoga lika. Da bismo što autentičnije upoznali nadnaravnu fizionomiju ovoga sveca, donosimo evo doslovno njegov duhovni portret što ga je u svoju autobiogra fiju vještim svetačkim perom utkala sv. Terezija Avilska, prva žena koju je papa Pavao VL, zbog nje zine nadahnute učenosti i njezinih duhovnih spisa, proglasio »naučiteljicom Crkve«. Vjerojatno ga ni svečeva redovnička subraća nisu tako i toliko poz navala kao što ga je upoznala ova velika i jedinstve na svetica. Ona svoga velikog duhovnog vođu, ispovjednika i savjetnika živo prikazuje ovim rije čima: »Svemogući Bog nas je ovih dana lišio izvanred no uzorna čovjeka, kad je s ovoga svijeta uzeo o. Petra Alkantarskoga, čovjeka velike savršenosti. Čini se da svijet nije mogao duže podnositi toliko savršenstvo. Neki kažu da su snage ljudskoga tijela u ovim vremenima slabije i manje otporne te da se sada kod ljudi ne opaža onakva odvažnost i svetost kao nekoć. No, primjer ovoga čovjeka ove pobija jer on u ovim vremenima nije ništa manje cvao i obilovao svetošću i milošću niti je bio obdaren manjim smis lom za prezir svijeta nego što su bili sveci prijašnjih vremena. Tim istim svijetom i mi hodimo, iako ne
8
PREDGOVOR
onako kao što je on hodio - bosonog. A ne činimo tako oštru pokoru kao što je on činio. I mi ga možemo nasljedovati u preziranju svijeta, naročito zato što imamo na raspolaganju mnoga sredstva da svijet podložimo svojim nogama jer ih Bog onima, koji su velikodušni, rado očituje. Takav je duh Gospodin dao i ovom svetom čovjeku o kojem govo rim da je četrdeset i sedam godina, kao što je svima poznato, provodio najstroži život. O tom ću životu napisati nešto malo, što pouzdano znam da je istini to. Jednom prilikom je nekom, komu su najviše bile poznate njegove tajne i pred kim nije gotovo ništa skrivao, priznao, a i meni samoj je poradi ljubavi kojom me je obasipao - bilo je to po Božjoj volji što sam uživala njegovu ljubav u vrijeme svojih naj većih potreba u kojima me je, kako rekoh, i još ću kazati, zaštićivao i branio - povjerio da, kako mi se čini, četrdeset godina nije danju i obnoć prospavao više od sat i pol. Kazivao je da u svim svojim poko rama nije podnosio veći napor i teškoću kao u nad vladavanju sna. I zato je uvijek običavao ili klečati ili uspravno stajati. Običavao je spavati sjedeći, samo bi glavu naslonio na kratku daščicu. Naime, da je i htio spavati ležeći, to si nije mogao priuštiti zato što mu je ćelijica, kako je svima poznato, bila dugačka jedva četiri i pol stope. Kroz tih četrdeset godina nikada nije ničim po krivao glavu pa ma kakva kiša padala i ma koliko bi sunce žeglo. Nikada na nogama nije nosio obuće. Njegova se odjeća sastojala iz jedne jedine tunike od najjednostavnije tkanine kakvu nose ljudi najnižega staleža. Ta tunika je bila tako uska da uža nije mogla
PREDGOVOR
9
biti. Osim nje, nije nikada više nosio nikakve druge odjeće osim posve kratka plaštića od istoga materi jala. Kazivao je kako je u zimsko doba, kad bi pritisla oštra studen, običavao odložiti plaštić i otvoriti pro zorčić i vrata svoje ćelijice, zatim bi se ogrnuo pla štem, a vrata i prozorčić bi zatvorio. Tako bi tijelo, ukočeno od studeni, na neki način odmarao i krije pio. Hranu bi uzimao svaki treći dan. Običavao je tvrditi da je to, što kod drugih pobuđuje toliko čuđenja, veoma lako kad se na to netko navikne. J edan mi je od njegove subraće posvjedočio da je ponekad i cijelih osam dana izdržao bez hrane. To je bivalo napose onda kad se više prepuštao molitvi. Za vrijeme molitve je bivao uzdignut/ padao u zanose i doživljavao žestinu božanske ljubavi, čemu sam i sama svjedokom. Dok je bio još posve mlad, obdržavao je najveće siromaštvo i silno se mrtvio. Štoviše, toliko se mrtvio, kako mi je povjerljivo priz nao, da, nakon trogodišnjeg boravka u nekoj kući svoga Reda, nikoga od subraće nije poznavao drugačije nego samo po govoru, a to je bilo zato što nikada nije podizao očiju i što ih nije ni u koga upi rao. Isto tako nije znao gdje se nalaze različita potre bita mjesta, nego je do njih običavao ići s ostalom braćom. Kazivao je da mu se to događalo i pri godom putovanja. Tijekom više godina nije pogle dao žene. Mene je često uvjeravao kako mu je sveRadi se o mističnoj pojavi l,>levitacija<< ili lebdenje tijela u zraku. Dok je mistik u tom stanju, njegovo se tijelo ne pokorava zakonu sile teže, on se tada nalazi u nekom bestežinskom stanju pa poput pahulji ce perja lebdi u zraku.
lO
PREDGOVOR
jedno gleda li ih ili ne gleda. No, bio je već veoma star kad sam ga upoznala. Bio je tako iscrpljen i slabašan da bi ga čovjek smatrao sličnim korijenju iskrčenoga drveća i rekao bi da u njemu nema ništa drugo osim kože i kostiju. Uza sve to je u tolikoj svetosti života posjedovao divnu dobrotvornost i prijaznost. Premda je inače malo govorio, kad bi ga netko štogod zapitao, nije uskraćivao odgovora nego bi najuljudnije odgovorio jer je imao dobru i plemenitu dušu. I više bih mu pohvala iznijela kad se ne bih bojala da ćete mi pred baciti čemu to pišem. I ovo što sam napisala nisam napisala bez straha. Zato završavam i dodajem još ovo: smrt mu je bila veoma slična životu. Umro je, naime, klečeći na koljenima. Svoju braću je opominjao i poticao kad je izdisao, izgovarajući radosno ove psalmistove riječi: 'Obradovah se, kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!' (Ps 122,1). Božjoj se volji svidjelo da nakon njegove smrti primim od njega više pomoći i savjeta u svojim potrebama nego što sam primala dok je bio živ. Prije svega, kad mi se ukazao nakon smrti, rekao mi je: '0, sretne li i blažene li pokore koja je zavrijedila takvu nagradu!' Rekao je još mnogo toga što je ovome slično. Cijelu godinu dana prije nego što je umro vidjela sam ga odsutna. Iz toga sam zaključila da će umrijeti pa sam ga o tom obavijestila. Kad je izdahnuo, objavio mi se i došao u susret te izjavio da odlazi na počinak. Premda to nisam vjerovala, ipak sam nekima priopćila. Kad je prošlo jedva osam dana, stigla nam je vijest o njegovoj smrti ili, da rek nem ispravnije, o njegovu vječnom životu.
PREDGOVOR
ll
Kad je, dakle, strogost njegova života nagrađena tako velikom slavom, imam dojam da mi pruža veću utjehu nakon smrti nego što mi je pružao za svog života. Jednom zgodom mi je naš Gospodin rekao da nitko neće u njegovo ime ništa moliti što neće i primiti. I ja sam to zaista iskusila. U mnogim stvari ma, kad sam mu ih preporučila, doživjela sam želje ni uspjeh. Sve to čini naš Gospodin kojemu neka je hvala, čast i slava u vijeke vjekova. Amen.« Svetica nam je u istoj autobiografiji o svom du hovnom ocu i njegovu 'pokorničkom životu ostavila i ovo svjedočanstvo: »Bogu se svidjelo da mi u većini mojih nevolja pritekne u pomoć po o. Petru Alkantarskom, koga sam već prije spomenula u 27. poglavlju, kad sam govorila o strogosti njegova života. O njemu znam da je neprekidno kroz dvadeset godina na golu tije lu nosio pokornički pojas od željezna lima. Napisao je i nekoliko knjižica o molitvi našim pučkim jezi kom (tj. španjolskim) koje se viđaju u rukama sviju. Kao izvrstan poznavalac molitve daje veoma kori sne upute onima koji se žele posvetiti molitvenom životu. Osim toga, on je najpomnjivije opsluživao pravilo preblaženog oca Franje sa svom prvotnom strogošću.«3 Bio je on i čuven propovjednik. Propovijedao je veoma uvjerljivo, toplo i prodorno. Pobožno ga je slušao ne samo običan puk, nego i Bogu posvećene osobe - svećenici, redovnici, redovnice, pa i dvorski ljudi - te je tako veoma brzo izišao na površinu i S latinskog prevedeno i preuzeto iz djela: Antonius Dulcken R. P. F. Petri Alcantarae De meditatione et oratioene libel/us aureus, Augustae Vindelicorum, 1 843, str. XII-XIX.
12
PREDGOVOR
uspjesno provodio temeljitu obnovu redovničkog života medu tzv. bosonogim franjevcima, a bio je desna ruka sv. Tereziji u njezinu provođenju obnove karmelskoga reda koju je ona po Božjem nadahnuću poduzela i uspješno provodila. Kad je svetac 1555. boravio u Rimu, dobio je od pape odobrenje za provodenje spomenute obnove. Taj svoj obnoviteljski posao započeo je u samo stančiću Pedroso. Jedan suvremeni povjesnik franje vačkoga reda ovim riječima prikazuje njegovu obno viteljsku djelatnost: »On je provinciji dao nove stro ge statute i tako postao stvarnim osnivačem ovoga reformiranog ogranka (lj. bosonogih). Po njemu se diskalceati (bosonogi) zovu i alkantarini. - Statuti, izmedu ostaloga, donose: ukida se uredba sindika, samostani ne pripadaju papi nego stvarnom vlasni ku i njemu se svake godine vraćaju ključevi s mol bom da i sljedeće godine mogu tu boraviti. Ako bi on odbio molbu, braća bi se bez oklijevanja morala povući. Crkve, samostani i sobe morali su biti vrlo maleni. Braća su morala hodati bosa, a bičevanje je bilo obvezno. Samo se bolesnicima dopuštalo jesti meso i mliječne proizvode. Nisu imali knjižnica osim nekoliko knjiga po sobama. Svaki je brat mo gao svoj habit pokrpati starim poderanim krpama. Pokornički se život morao strogo provoditi. Alkatarinci su bili najstroži reformirani ogranak franjevačkoga reda« (K Esser).4 Sv. Petar Alkantarski nije doživio visoku starost, nego tek 62 godine. Umro je nedaleko od Avile u mjestu Arenas 18. listopada 1562. Crkva ga je sveKajetan Esser, Pregled povijesti franjevačkog reda, Sarajevo, 1 972, str. 160.
PREDGOVOR
13
čano proglasila blaženim 1622., a svetim 1669. Njegov se spomen-dan slavi 19. listopada. Ovaj čas nas ovaj svetac zanima napose kao isku san učitelj usmene molitve i razmatranja. Kako se i sam po mislenoj molitvi ili razmatranju sve više i više uzdizao u kršćanskoj savršenosti i sve više ost varivao unutarnje jedinstvo s Bogom po ljubavi, smatrao je da će biti od velike duhovne koristi ako o molitvi i razmatranju nešto i napiše. Tako je došlo do knjižice u kojoj nam pruža veoma praktične upute za razmatranje, a izvorni je naslov toga djelca na španjolskom »Tratado de la oracion y meditacion« (Rasprava o molitvi i razmatranju). Ta je knjižica doživjela oko 200 izdanja, što na španjolskom, što na drugim jezicima. Svi priručnici duhovnoga života, pri navođenju različitih metoda koje se mogu primjenjivati u razmatranju, ne ispu štaju ni metodu ovoga sveca. Ta je njegova metoda napose primjenjivana u franjevačkom redu do danas. Naš suvremeni stručnjak za duhovno bogos lovlje tu metodu karakterizira ovim riječima: »Sv. Petar Alkantarski veliku važnost pridaje probudi vanju pobožnih čuvstava. On nabraja šest dijelova razmatranja, a to su: priprava, čitanje gradiva, umno i predodžbeno preradivanje predmeta, zahvaljiva nje, predanje samog sebe i Krista, prošnja« (A. Benigar).5 Kad smo prije napomenuli da se ova svečana metoda razmatranja primjenjuje napoše u franje vačkom redu, time nije rečeno da se franjevci ne
Alexius Benigar, Compendium theologiae spiritualis, Romae, Siporo- Japan, 1959, str. 1149.
PREDGOVOR
14
služe i drugim metodama, ali nije rečeno ni to da je ona ograničena isključivo na franjevački red. Da bi ovaj kratak prikaz spomenutoga djelca bio cjelovitiji, napominjem da je novijim znanstvenim istraživanjem utvrđeno da je sveti Petar Alkantarski, pišući ovo djelo, slijedio Ludvika iz Granade, učena dominikanca, i poslužio se njegovim djelom koje no si naslov 'Libro de la oracion y meditacion' (Salamanca, 1554)- 'Knjiga o molitvi i razmatranju'.6 Još je značajna jedna činjenica, naime, da je poz nati auktor veoma cijenjena priručnika za franje vačku duhovnost p. Gaudencije Guggenbichler u svoj priručnik, namijenjen mladim franjevcima, koji nosi naslov 'Introducito ad vitam seraphicam' (Ad Claras Aquas, 1899), kao službeni latinski prijevod Alkantarina djela preuzeo prijevod što ga je izradio p. Antun Dulcken, kartuzijanac Kartuzije u Kolnu. Kad imamo u vidu molitveni život vjernika, prije svega moramo naglasiti da se dobar dio njih zado voljava samo usmenom molitvom jer je to najjedno stavniji, najuobičajeniji i najrašireniji oblik molitve koju nam Gospodin u Evanđelju toliko preporučuje. Međutim, oni napredniji se ne zadovoljavaju samo time da njihov molitveni život ostane tako jedno stran i siromašan; oni neumorno tragaju za drugim, savršenijim oblicima molitve. Jedan od tih oblika nazivamo razmatranjem. Nisu rijetki vjernici koji su sami došli do toga oblika i načina molitve i oni ga u svom duhovnom životu često primjenjuju, a da toga nisu ni svjesni. Oni su sami sebi pronašli način kako će sa svojim Isto.
PREDGOVOR
15
Bogom na savršeniji i neposredniji J;lačin općiti i raz govarati. Oni, koji su sami sebi izgradili metodu raz matranja, mogu je zadržati i mogu se njome i dalje služiti. Nema sumnje da ih je u to uputio i uveo sam Duh Sveti i da ih on u tom njihovu molitvenom životu vodi. Mnogima, koji nemaju te sreće, želimo u tom pogledu izići u susret i pružiti im pomagalo kojim će se moći plodonosna i korisno služiti i koje će im taj odlični duhovni posao olakšati i za nj ga još više oduševiti. Rečenom dodajem još nekoliko redaka da bih očitovao i jedan drugi motiv koji me je potakao da sam se dao na prevođenje ovoga toliko cijenjenoga djela Sveca iz Alkantare. Razmatranje i promatranje7 - meditacija i kon templacija - pojmovi su s kojima se susrećemo i u filozofskim djelima, a možemo ih, štoviše, naći i u nekršćanskim religijama, napose istočnjačkim, kao što je npr. budizam. Ono što mi izražavamo dvjema riječima: meditacija i kontemplacija, iza kojih se kriju dva pojma s kojima se veoma često susrećemo u duhovnom bogosloviju kao i u dnevnoj praksi I teološka i filozofijska literatura obrađuju pojmove: medita cija (lat. meditatio) i kontemplacija (lat. contemplatio), ali na različite načine (usp. npr. V. Filipović, Filozofijski rječnik, Zagreb, 1965, i Z. Bezić, Kršćansko savršenstvo, Split, 1973). U duhovnoj literaturi lat. riječ >>meditatio<< prevodimo riječju >>razmatranje<<. Ta se riječ već dosta dugo općenito upotrebl java i jednodušno je prihvaćena. Naprotiv, za lat. riječ >>con templatio<< nemamo prikladna izraza koji bi općenito bio prihvaćen i redovito upotrebljavan. Tu i tamo se pokušalo tu latinsku riječ prevesti riječju >>zrenje<< , koja se u običnom govornom jeziku nikada ne čuje, ali se ona do danas nije uspjela udomaćiti. Zato sam riječ >>contemplatio<< dosljedno prevodio riječju >>promatranje<<.
16
PREDGOVOR
duhovnoga života, to otprilike izražava i sadrži sanskrtska riječ »joga« (yoga). A što je to »joga«? To je sustav predbudističke indijske spekulacije ili sredstvo za ostvarivanje oslo bođenja od zapletenosti i robovanja mnogobrojnim materijalnim dobrima, koja često veoma štetno ulječu na čovjekov viši, duhovni život. Jedni »jogu« primjenjuju samo za ostvarivanje naravnih ciljeva na području profanoga života, a drugima ona poma že da se na području svoga religijskog doživljavanja domognu unutarnjega sjedinjenja s božanstvom. Radi se, u stvari, o detaljno izrađenom asket skom sustavu do kojega se došlo putem duboka i ozbiljna razmišljanja, putem životne prakse i stoljet nih, štoviše, milenijskih iskustava. Sav je taj sustav usmjeren i sasvim se oslanja na razmatranje (medi taciju), a to je ono što čovjeka uzdiže od zemaljštine i iznad nižega dijela vlastitog bića te ga duhovno oplemenjuje i usavršuje. »Joga« čovjeka napokon, prema budističkom uvjerenju, uzdiže do prevlasti duha nad materijom i do intimna sjedinjenja s bo žanstvom. »Joga« svoje ciljeve nastoji postići i ostvariti ih posve naravnim sredstvima: psihičkom koncentraci jom, meditacijom i razmatranjem, određenim stavo vima i držanjem tijela itd., dakle, svim onim što čovjeku pomaže da se duhovno uzdigne u više sfere i da ostvari naravnu kontemplaciju ili, kako to tu i tamo naši izražavaju, riječju zren je. Budući da se za »jogu« u posljednje vrijeme i kod nas opaža velik interes, štoviše, za nju se zanimaju i mnogi katolički redovnici u zapadnim zemljama, a u novije vrijeme je taj interes počeo prodirati i u naše
PREDGOVOR
17
redovničke ustanove, to me je potakle na prevođe nje ovoga djela sv. Petra Alkantarskoga, koje za nas predstavlja siguran i stoljećima prokušan put do in timna sjedinjenja s našim Bogom te nismo prinude ni uljecati se »jogi« da to ostvarimo. Alkantarin se sustav ne oslanja samo, poput »joge«, na naša narav na svojstva i sposobnosti, nego se prvenstveno osla nja na ono nadnaravno, s čim »joga« uopće ne raču na, a to je milost. Onima koji se za »jogu« oduševljavaju i misle da će u njoj naći izlaz iz krize u koju je dospjela naša duhovnost, a napose smisao za razmatranje, neka ne zaborave pokršćaniti je i predahnuti milošću, koja nam dolazi jedino od Duha Svetoga. Tu metodu nećemo samo onako s visoka omalovažiti i zabaciti je, ali ćemo joj ipak pretpostaviti ne samo metodu o kojoj je ovdje riječ, nego i ostale metode s kojima se susrećemo u priručnicima za provođenje sređena i sustavna duhovnog života. No, ipak se ne mogu suzdržati, a da ne postavim u vezi s tim sljedeće pitanje: nije li oduševljenje za »jogu« nešto što godi velikoj sklonosti današnjega čovjeka, ne isključujući i redovničke osobe, a to je najobičnije pomodarstvo? Jedno nikada ne smijemo zaboraviti, naime, da Duh Sveti ne priznaje pomodarstva, nego da on po milosti uspješno djeluje samo u jednostavnim i pani znim srcima, koja su željna ljubavi Božje i njezina čudesnog djelovanja. o. Damjan Damjanović, OFM
J
PRVI DIO RA SPRA VA O MOLITVI I RAZMATRANJU
l.
poglavlje
Plodovi molitve i razmatranja
Ukratko i općenito ćemo u ovom poglavlju pri kazati korist od molitve i razmatranja da bi ljudi, ukoliko bolje upoznaju veličinu i vrsnoću koristi koja se u njima nalazi, to spremnijom voljom molit vu i razmatranje prihvaćali i nastojali im se što češće prepušta ti. Sasvim je sigurno da je zloća našega srca pr venstveni razlog koji nas priječi u osvajanju naše nebeske sreće i blaženstva. Ona nas čini neraspo loženima i lijenima za dobra djela i za vježbanje u krepostima, prigovara da je to spojeno s velikim teškoćama. Kad toga ne bi bilo, čovjek bi bez ikakve teškoće išao putem kreposti i napokon bi bez napo ra prispio na postavljeni mu cilj. To je ono što kaže Apostol: »Moj se unutarnji čovjek veseli Božjemu zakonu, ali vidim drugi zakon u svojim udovima, koji se bori protiv zakona moga uma te me zaroblja va u zakon grijeha, koji je u mojim udovima« (Rim 7,22-23). To je, dakle, glavni korijen i uzrok sviju naših zala i nevolja, protiv toga nemamo ništa prikladnije i učinkovitije od pobožnosti koja, prema sv. Tomi, nije ništa drugo nego izvjesna spremnost duha i lakoća u izvršavanju dobra. Zato ona od našega duha otklanja sve ove teškoće i mrzovolju, a nas čini ---
------- ---
22
O MOLITVI I RAZMATRANJU
spremnima i sposobnima za svako kreposno djelo. Tako je s pravom možemo nazivati duhovnom hra nom, osvježenjem i nebeskom rosom, ugodnim poti cajem Duha Svetoga i nadnaravnim djelovanjem; ona ljudska srca tako jača i mijenja da im daje novi tek i smisao za duhovne stvari, a naprotiv sjetilne stvari postaju im mrske i odvratne. To potvrđuje svagdašnje iskustvo. Vidimo, naime, kako su srca onih koji ustaju iz duboke i pobožne molitve prepu na lijepih odluka, novih milosti i darova, čvrstih odluka za provođenje boljega života i za izvršavanje dobrih djela. Također izgaraju od silne želje da tako dobrom i ljubeznom Gospodinu, kao što su Boga spoznali u molitvi, služe i da ga cijelim srcem ljube. Napokon žele poradi njega podnositi sve što im je teško i mrsko, pa bilo to što mu drago, štoviše, spremni su i krv proliti. Reći ću ukratko: pobožnost je kupka, prisoje i počivaljka na kojoj se duša odma ra i osvježuje. Upitaš li me kojim se naročitim sredstvima može steći ova tako uzvišena i izvrsna krepost pobožnosti, odgovorit ću s istim naučiteljem (tj. sa sv. Tomom): Ona se stječe razmatranjem i promatranjem (kon templacijom) božanskih i nebeskih stvari. Kad se, naime, ovo u duši pozornim i dubljim promatra njem preradi, u njoj se rađa ona spremnost koju mi ovdje nazivamo pobožnošću. Ona čovjeka učinkovito hrabri i potiče na svako dobro. Zato su oni najsveti ji ljudi veoma često molili i razmatrali i to im bijaše srcu priraslo jer su bili uvjereni da će po tome lako steći pobožnost; premda je ona samo jedna i jedno stavna krepost, ipak nas čini prikladnima i spremni ma da prihvatimo izvršavanje sviju čina ostalih kre-
O MOLITVI I RAZMATRANJU
23
posti, ona nas upravo potiče da to provedemo u djelo. Pozivam pisca djela »Razmatranje života Kri stova« da ovo posvjedoči. Ovo su njegove riječi: »Nemoguće je procijeniti koliko je snaga molitve učinkovita da izmolimo sve što nam je korisno i da od sebe otklonimo što je štetno. Ako hoćeš strpljivo podnositi protivštine, budi čovjek molitve. Hoćeš li nadvladati napasti i nevolje, budi čovjek molitve. Ako želiš potisnuti opake porive, budi čovjek molit ve. Želiš li prozreti đavlove lukavštine i izbjeći nje govim lukavštinama, budi čovjek molitve. Ako hoćeš u službi Božjoj veselo živjeti i stupati putem napora i nevolja, budi čovjek molitve. Želiš li provo diti duhovan život i ne voditi brigu o ljelesnim želja ma, budi čovjek molitve. Želiš li rastjerati muši čavost, budi čovjek molitve. Ako svoju dušu hoćeš napuniti svetim i dobrim mislima, željama, žarom i pobožnošću, budi čovjek molitve. Želiš li svoje srce ustaliti u odlučnosti i postojanoj odluci da budeš u Božjoj naklonosti, budi čovjek molitve. I napokon, ako hoćeš iskorijeniti mane i steći kreposti, budi čovjek molitve. U njoj primamo nadahnuće Duha Svetoga koji čovjeka u sve upućuje. Isto tako, ako se hoćeš uzdići do promatranja (kontemplacije) i uživati u Zaručnikovim zagrljajima, budi čovjek molitve. Do tog promatranja i do uživanja nebeskih radosti dolazi se po molitvi. Vidiš li kako se velika snaga i moć nalazi u molitvi. Za potvrdu svega ovoga, a ispustit ćemo dokaze spisa, neka ti ovo bude snažan dokaz što u dnevnom doživljavanju vidimo i čujemo, kako od obrazovanih tako i od jed nostavnih osoba, kako su gore spomenuto i mnogo
24
O MOLITVI I RAZMATRANJU
više od toga stekli po snazi molitve.« Ovo su riječi pisca »Razmatranja života Kristova«. Molim te, može li se naći vrjednije blago, plodni ja njiva, može li se naći ili poželjeti? Da je zaista tako, čujte i drugoga naučitelja koji se ništa manje ne odli kuje bogoljubnošću i svetošću, a o istom predmetu kaže ovo: »Po molitvi se duša čisti od grijeha, napu nja se ljubavlju, učvršćuje u vjeri, jača u pouzdanju, duhovno se osvježuje. Molitva učvršćuje nutrinu, umiruje srce, spoznaje istinu, nadvladava napasti, odgoni žalost, obnavlja osjećanje, razbuđuje oslabi jenu snagu, razbija mlakost, hrđu mana odstranjuje. U molitvi iz ražarena ugljevlja božanske ljubavi neprestano izlaze iskre nebeskih želja; njezine su vlastitosti izvanredne, blagodati izvrsne. Molitva otvara nebesa, po njoj se objavljuju nebeske tajne, a pred njom se Božje uši nikada ne zatvaraju.« - Ništa više neću navoditi jer ono što je do sada rečeno posve je dovoljno da se upoznaju plodovi ove po božne vježbe.
2.
poglavlje
Predmet molitve
Pošto smo vidjeli u čemu je korist od molitve i razmatranja, prikazat ćemo sada čime se ima baviti razmatranje. Budući da je njegova svrha da u srcu onoga koji razmatra razbudi strah i ljubav prema Bogu i da potiče na održavanje njegovih zapovijedi, gradivo razmatranja mora biti takvo da se što prije dođe do toga cilja. Premda nam to mogu pružiti sve stvorene stvari i cijelo Sveto pismo, ipak, općenito govoreći, sveta otajstva naše vjere, koja su sadržana u Apostolskom vjerovanju, za ostvarenje ovoga cilja korisnija su nam i učinkovitija nego sve drugo. Ona, naime, s jedne strane u sebi sadrže Božja dobročin stva, posljednji sud, paklene kazne i rajsku slavu. A sve to poput najšiljatijega ostana ljudska srca razbu đuje i potiče na strah i ljubav Božju. S druge opet strane, ono u sebi sadrži život i muku Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista, a to je izvor i vrelo svekolika dobra. Ovo dvoje, što je sadržano u Vjero vanju apostolskom, najviše pruža gradiva za razma tranje pa sam zato mišljenja da se razmatranje ili mislena molitva mora time najviše baviti, iako svat ko može imati i neke posebne točke razmatranja koje će njegovo srce snažnije razbuditi i raspaliti za ljubav i strah Božji. Poradi toga uvjerenja, da bih početnike i novake vodio putem mislene molitve ili
26
O MOLITVI I RAZMATRANJU
razmatranja i da bih im pružio sasvim pripravljeno i prežvakano gradivo za razmatranje - kao što se to čini maloj djeci - odabrao sam dvije vrste razma tranja od kojih jedna može poslužiti za jutro, a druga za večer. Sve je uzeto iz otajstava da bi se i duša dnevno, kao što se tijelo krijepi dvokratnim bla govanjem, isto tako hranila i uzdržavala razmatran jem i promatranjem nebeskih stvari. Jednima od ovih razmatranja je predmet muka i uskrsnuće Go spodina našega Isusa Krista, a drugima ostala otajst va vjere, kao što smo malo prije spomenuli. Tko nema te mogućnosti i prilike da se dvaput dnevno posveti razmatranju, može se njima poslu žiti ovim redom: neka najprije uzme za predmet raz matranja onu drugu skupinu ili neka prione samo uz ona razmatranja koja obraduju život i muku našega Gospodina, jer su ona najpreča; neka nitko ne misli da ostala treba ispustiti, napose u početku obraćenja (promjene života), jer ona upravo tome najviše odgovaraju. Tada se, naime, najviše iziskuje strah Božji, žaljenje i strah zbog počinjenih grijeha.
3.
poglavlje
Šest stvari potrebnih za razmatranje
Upamti, da bi razmatranje bilo dobro, mora se sastojati iz šest dijelova; neki od tih dijelova trebaju mu prethoditi, a drugi trebaju slijediti nakon njega. Prije nego što se pristupi razmatranju, potrebno je da se srce i duh za ovaj sveti čin pomno priprave, slično kao žice na gitari jer, ako one ne budu ugode ne i nategnute kako treba, nikada neće proizvesti ugodna suzvuka. Nakon priprave ima slijediti čitan je o onom otajstvu koje prema tjednoj raspodjeli toga dana treba razmatrati. Ovo je u početku najpotreb nije dokle god se neprestanom praksom i navikom duši samo od sebe ne nametne ono što treba razma trati. Nakon čitanja slijedi razmatranje. S razmatranjem valja spojiti pobožno zahvalji vanje za primljena dobročinstva i općenito prika zanje cijeloga života Kristova i naših djela da to bude kao neka naknada za dobročinstva. Napokon slijedi prošnja, koja se naziva molitvom; njome moli mo sve što je potrebno kako za naše dobro, tako za dobro naših bližnjih i cijele Crkve. Ovih šest dijelova treba imati molitva koja se zove razmatranje. Ti dijelovi, osim mnogih drugih prednosti, pružaju i ovu korist onomu koji razmatra; dok mu se nude raznovrsna jela, ako nema teka za j dnu vrst, neka posegne za drugom; ako razma-
---------------
l
l l l l l l l l l l l l l l l l l
28
O MOLITVI I RAZMATRANJU
tranje ne uspije u jednom svom dijelu, naći će u dru gom nešto čime će zaokupiti duh i raspaliti ga pobožnošću. Uostalom, ni svi ovi dijelovi, a ni isti red nije uvi jek potreban u svakom razmatranju, premda je početnicima veoma potrebno da imaju odredenu metodu prema kojoj će se u početku ravnati. Zato i ono, što još namjeravam reći, ne želim da se smatra vječnim zakonom ili općenitim pravilom koje nije dopušteno prestupiti. Nisam odlučio napisati ne promjenljive zakone nego želim novake i početnike uvesti na ovaj put razmatranja kojim će ih, kad podu, o ostalom poučiti upotreba, iskustvo, a napo se Duh Sveti. 1.
Priprava koja je potrebna za molitvu
Neće biti naodmet ako pojedine dijelove redom prikažemo i razložimo. Započnimo zato s pripravom koju smo postavili na prvo mjesto. Kad se onaj koji želi razmatrati nade na mjestu molitve, pošto zauzme prikladan položaj tijela ili klečeći na koljenima, ili stojeći, ili raširivši ruke u obliku križa, ili ležeći ničice na tlu, ili, ako to iziskuje potreba i zdravlje, sjedeći; neka najprije načini znak križa, zatim neka sabere moći svoje duše, a napose uobrazilju (fantaziju), nju će odvojiti od sviju osjetilnih stvari i pamet će uzdići k Bogu; uživjet će se u Božju nazočnost, promatrat će je onakvim po štovanjem i pažnjom kao da je Bog na stvaran (osjetilan) način nazočan, kao što i jest. Bude li to jutarnja molitva, probudit će općenito pokajanje za grijehe i općenito se zbog njih optužiti. A ako se radi o
l 1
.l
l
_j
O MOLITVI I RAZMATRANJU
29
večernjoj molitvi, ispitat će savjest s obzirom na sve misli, riječi i djela onoga dana. Ispitat će se nije li zaboravljao na Boga i na božanske stvari i pokajat će se za sve krivice toga dana i cijeloga dotadašnjega života. Pred očima i licem Božjeg veličanstva, u čijoj se nazočnosti nalazi, najdublje će se poniziti služeći se riječima sv. Abrahama Patrijarhe: »Usuđujem se govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo« (Post 18,27). I govorit će ovaj redak psalma: »Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. - Evo kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara svojih i oči sluškinje u ruke gospodarice, tako su naše oči uprte u Gospodina Boga našega, dok nam se ne smiluje. - Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama« (Ps 23,1-3). Slava Ocu itd. A jer nismo »sposobni nešto pomisliti kao da bi dolazilo od nas; ne, naša sposobnost dolazi od Boga« (2 Kor 3,5) i jer nitko »ne može reći: Isus je Gospodin«, �· zazvati njegovo ime, osim »po nadah nuću Duha Svetoga« (l Kor 12,3), zato se obraćam k tebi, preslatki Duše, i plačući molim tvoju milost: »Dođi, Duše Presveti, Sa neba nas posjeti Zrakom svoje milosti. Dođi, Oče ubogih, Djelitelju dara svih, Dođi, srca svjetlosti. Tješitelju tako blag,
O MOLITVI I RAZMATRANJU
30
Ti nebeski Goste drag, Pun miline, hlade tih. Umornima odmore. U vrućini lahore, Razgovore žalosnih. Sjaju svjetla blaženog, Sjaj u srcu puka svog, Napuni nam dušu svu.« Nakon toga slijedi molitva: »Bože, koji si poučio srca svojih vjernih.« Kad to izgovorimo, molit ćemo Gospodina da nam udijeli milost koja će nam pomoći da s onakvom sabranošću, pažnjom, straho počitanjem i poštovanjem mognemo boraviti pred njegovim veličanstvom kako to dolikuje i kako treba. Neka nam dade da vrijeme svete molitve tako provedemo da bismo se odatle s povećanom sna gom i žarom povratili k svemu što spada na izvršenje božanske službe. Molitva, naime, koja ne urodi tim plodom, mlaka je i nesavršena i pred Bogom nema nikakva značenja. 2.
Čitanje
Nakon priprave slijedi čitanje onoga što ima biti predmet razmatranja. Treba se čuvati da to ne bude previše brzo, nego ozbiljno, pozorno i smireno. Nije dosta da u torne sudjeluje samo razum, da, naime, razumijemo što čitamo, nego treba da kod toga sud-
O MOLITVI I RAZMATRANJU
31
jeluje i volja jer je njezina glavna uloga u tome da se ono što je razum shvatio prožme osjećajima i da se kuša. Kad se namjerimo na kakvo mjesto koje snažno zahvati srce, malo se zaustavimo da bi se to u nj moglo dublje usjeći. Treba takoder paziti na to da čitanje ne bude odviše dugačko da bi se tako više vremena ostavilo za samo razmatranje jer će nam ono biti korisnije i donijet će nam više ploda koliko u same stvari pozornim promatranjem dublje ude i koliko više iz promatranih stvari izvuče osjećaja. Dogodi li se kada da duh bude tako rastresen da se ne mogne tako lako prepustiti molitvi ili razmatra nju, tada se možemo malo više zadržati u čitanju ili čitanje možemo spojiti s razmatranjem tako da, kad pročitamo jednu točku, to malo razmotrimo. Zatim neka se na isti način nastavi s čitanjem i razmatra njem. Budući da je razum privezan uz riječi čitanja, ne može se tako slobodno prepuštati različitim čuv stvima kao onda kad je od te spone slobodan i razri ješen. Gdjekada će nam zaista biti korisnije da se prisi limo kako bismo otklonili beskorisne i isprazne misli, koje u to vrijeme salijeću dušu, kad se po uzoru patrijarha Jakoba budemo muževno borili i u borbi dokraja ustrajali. Kad se, naime, borba na ova kav način dovrši i izvojeva pobjeda, često nam Bog daje veću pobožnost i čišće promatranje (kontem placiju) ili koji drugi dar, a to nikada ne običaje uskratiti onima koji se za njegovu stvar vjerno bore.
32
O MOLITVI I RAZMATRANJU
3. Razmatranje Na čitanje se nastavlja razmatranje onoga što je pročitano. Gdjekada je predmet razmatranja takav da ga sebi možemo predočiti i predstaviti. Takvi su predmeti: život i muka Kristova, posljednji sud, pakao, kraljevstvo nebesko. Gdjekada je opet pred met razmatranja takav da stvari više spadaju u područje razuma negoli u područje predočivanja pa nam to naša uobrazilja (fantazija) ne može predsta viti. Takvi su predmeti: promatranje Božjih dobro činstava, Božje dobrote i blagosti ili kojega drugoga Božjeg savršenstva. Jedna vrst ovih razmatranja se zato nazivlje razumskom, a druga predodžbenom. Bez ikakva obzira se treba služiti i jednom i drugom vrsti, kako to bude zahtijevala narav predmeta koji razmatra mo. Kad razmatranje ima predodžbeno značenje, kad se, naime, radi o stvari koja postoji ili bi mogla postojati, treba je duhu nekako predočiti i predstavi ti kao da smo zaista nazočni na mjestu gdje se to zbiva ili kao da se događaji zbivaju pred našim očima da bi po ovom predstavljanju stvari proma tranje i doživljavanje dotičnih stvari bilo življe i učinkovitije. Zaista bi bilo mnogo bolje da sebi stva ri predstavimo kao da se zbivaju u našim srcima. Jer, ako naše srce u sebi može obuhvatiti cijele gradove i pokrajine, svakako će daleko lakše obuhvatiti pre dočenje nekog otajstva. To će napose mnogo koristi ti sabranosti duše i držat će je da u samoj sebi bude zabavljena kao što je pčela u svojoj košnici, gdje obavlja svoj posao i raspoređuje pojedinosti. Tako se mislima možeš prenijeti čak u Jeruzalem da bi se u
O MOLITVI I RAZMATRANJU
33
duši nekako oblikovalo mjesto u kojem se događalo sve ono o čemu kaniš razmatrati; to, međutim, obi čaje lomiti i silno oslabiti naše duševne snage. Zato se valja suzdržavati i čuvati od ovakvih preko mjernih predočivanja da narav ne bi zbog ovakvih zahvata bila konačno prisiljena podleći. 4.
Zahvaljivanje
Nakon razmatranja slijedi zahvaljivanje. Gradi vo će nam pružiti razmatrane stvari. Ako je razma tranje bilo o Kristovoj muci, zahvaljivanje treba upraviti njemu koje nas je uz cijenu tolikih muka otkupio. Ako je razmatranje bilo o grijesima, to od nas zahtijeva velikodušnu pokoru. Ako li se razma tralo o nevoljama ovoga života, zahvalit ćemo mu što nas je od većine njih očuvao. Ako bude o smrti, zahvaljivat ćemo mu što nas je do sada oslobodio od nenadane smrti i dao nam vremena da činimo poko ru. Ako razmatranje bude o rajskoj slavi, zahvalit ćemo Gospodinu što nas je stvorio da uživamo toli ka dobra. Na isti način treba postupati i u drugim razmatranjima. Kad nam razmatranje pruži ova dobročinstva, njima će se pripojiti sva dobročinstva: naime, dobro činstvo stvaranja, sačuvanja, otkupljenja, zvanja. Tako ćemo zahvaliti Bogu što nas je stvorio na svoju sliku i priliku, što nam je dao pamćenje koje nam omogućuje da ga se sjećamo, volju kojom ga ljubi mo; što nam je dodijelio anđela čuvara i što nas je pomoću njega izbavio iz mnogih opasnosti; što nas je očuvao od mnogih smrtnih grijeha, kao i od smrti i demonskih navaljivanja. Dok smo bili u smrtnim
l l l l l l l l l l l l l l l l
34
O MOLITVI I RAZMATRANJU
grijesima, štitio nas je - a to nije ništa manje od onoga kao kad bi nas oslobodio od vječne smrti u koju bismo na taj način upali. Zahvalit ćemo mu što se udostojao sjediniti s našom naravi i što je za nas podnio najsramotniju smrt; što nam je dao kršćan ske roditelje; što nas je po svetom krštenju preporo dio; što nam je u sadašnjem životu obećao milost, a neizrecivu slavu u budućem; što nas je posinio; što nas je u sakramentu potvrde opskrbio snažnim oružjem kojim se borimo protiv svijeta, tijela i đavla. Zahvaljivat ćemo mu nadalje što nam se darovao u oltarskom sakramentu; što nam je ostavio sakra ment pokore te ponovno možemo dobiti milost koju smo po smrtnom grijehu izgubili; što nas je nepre stano pohađao dobrim i svetim nadahnućima; što nam je darovao sposobnost da se molimo, da činimo dobro i da u pobožnim odlukama ustrajemo. Jedna ko ćemo tako postupati i kad se radi kako o općeni tim tako i posebnim dobročinstvima za koja spozna mo da smo ih primili od Boga. I za sve ovo i za sve drugo, javno ili privatno, očito ili skrovito, zahvalit ćemo Gospodinu, a pozvat ćemo i sve nebeske i zemaljske stvorove da s nama izvrše ovu dužnost. Pjevat ćemo pjesan triju mladića: »sva djela Gospod nja blagoslivljajte Gospoda, hvalite ga i uzvisujte dovijeka« itd. (Dan 3,57) i psalam: »Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova. On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju« itd. (Ps 103,1---4 ) .
O MOLITVI I RAZMATRANJU
5.
35
Predanje
Kad Bogu zahvalimo od srca za sva primljena dobročinstva, odmah će se u srcu javiti onaj osjećaj što ga je osjećao kraljevski prorok David kad je rekao: »Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?« (Ps 116,12). Ovoj želji ćemo na neki način udovoljiti prikažemo li Bogu što god imamo i što možemo. Tako ćemo najprije Bogu prikazati sami sebe kao sluge zauvijek, njemu ćemo se potpuno predati i izručiti njegovoj volji da s nama čini što hoće. Zatim ćemo Bogu Ocu prikazati sve zasluge i poslušnost njegova jedinorođenoga Sina i sve njego ve napore i boli što ih je on na ovome svijetu podnio, gdje je ugađao volji Očevoj i gdje je izvršio nalog što mu ga je on dao, počevši od rodenja i grubih jaslica pa sve do sramotna razapinjanja i izdahnuća; ta sve su to naša dobra i naše bogatstvo, a on nas je u Novom savezu učinio baštinicima svega toga. Zato nije manje naše ono što nam je besplatno darovano, nego ono što srno vlastitom snagom privrijedili. Zato svaki čovjek može izvršiti ovo drugo prika zanje kao prvo, nabrajajući mu pojedinačno sve po slušnosti, napore i kreposti presvetoga života Kristo va: njegovu poslušnost, strpljivost, poniznost, ljubav i sve ostale kreposti, jer je ovo najveće i najizvrsnije od sviju prikazanja što ih Bogu možemo prinijeti. 6.
Prošnja
Kad izvršimo ovo prikazanje, bit će nam slobod no pouzdano nastaviti s prošnjom milosti i darova. Najprije treba Boga žarkom ljubavlju i najgorljivijom
36
O MOLITVI I RAZMATRANJU
revnošću za Božju čast moliti da sve puke i narode prosvijetli spoznanjem o samome sebi kako bi ga svi upoznali, hvalili ga i klanjali mu se kao jedinom pra vom Bogu i Gospodinu. Iz dubine srca će klicati riječima kraljevskoga Proroka: »Nek te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave! « (Ps 67,4). Zatim se treba Bogu pomoliti za crkvene dosto janstvenike: za vrhovnoga svećenika, kardinale, nadbiskupe i ostale prelate da ih Gospodin tako ravna i sjajem svoje milosti prosvjetljuje da bi mogli sve ljude privesti spoznanju i podložnosti svoga Stvoritelja. Isto tako se treba Bogu pomoliti za kraljeve i kne zove - kao što potiče sv. Pavao Apostol - i za sve dostojanstvenike da bi uz njihovu marnu brigu i skrb podložnici provodili miran i spokojan život. Ovo je Bogu drago jer on hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Zatim treba moliti Boga za sve udove Otajstve noga Tijela: za pravednike - da ih sačuva u praved nosti i svetosti; za grešnike - da ih obrati od opaka života i gane na popravak; za pokojne - da ih milosrdno izbavi iz čistilišnih muka kojima zado voljavaju za svoje grijehe i preseli u pokoj vječnoga života. Boga treba, osim toga, moliti za siromahe, bole snike, zatočenike, zarobljenike i za one koji se nala ze u bilo kakvoj nevolji - da im, poradi zasluga svo ga Sina, pomogne i da ih od svakoga zla oslobodi. Pošto smo molili za ono što se odnosi na spase nje bližnjih, prijeći ćemo na molitvu za sebe i molit ćemo ono što je nama potrebno. Što je to što za sebe moramo moliti, svakoga će uputiti njegova vlastita
O MOLITVI I RAZMATRANJU
37
potreba, ukoliko sami sebe dobro poznamo. Da bismo početnike uputili, ovdje donosimo oblik tih prošnja. Najprije ćemo moliti Boga da nam po zaslu gama i bolima jedinorođenoga Sina udijeli oproštenje sviju grijeha i milost da ih izbjegavamo te da ih djelima dostojnim pokore okajemo. Posebno ćemo moliti zaštitu i snagu protiv onih sklonosti i slabosti prema kojima najviše naginjemo. Zato ćemo nebe skom liječniku otkriti sve rane svojih duša da ih on izliječi i da ih pomašću svoje milosti pomaže. Nakon toga ćemo moliti da nam udijeli najuz višenije i najodličnije kreposti, u kojima se nalazi cje lokupna savršenost čovjeka kršćanina, a to su: vjera, ufanje, ljubav, strah, poniznost, strpljivost, poslu šnost, odvažnost u protivštinama, siromaštvo duha, prezir svijeta, prava razboritost, čistoća nakane i druge ovima slične, koje se nalaze na najvišem vrhuncu duhovne građevine. Vjera je, naime, prvi korijen i temelj čovjeka kršćanina. Ufanje je potpo ranj i lijek protiv sviju nevolja sadašnjega života. Ljubav je svrha cjelokupnog savršenstva. Strpljivost predstavlja najpouzdanije oružje protiv sviju nepri jateljskih navala. Poslušnost je najmiliji prinos Bogu jer po njoj čovjek samoga sebe Bogu prinosi kao žrtvu. Razboritost je oko duše kojim ona gleda i bez zastoja svladava putovanje ovoga života. Odva žnost je ruka duše, njome ona sva svoja djela dovršava. Čistoća nakane sva djela usmjeruje prema Bogu. Nakon ovoga ćemo, između ostalih kreposti, moliti za one najistaknutije koje nam mogu pomoći da se čuvamo, a to su: umjerenost u jelu i pilu, obuz davanje jezika, čuvanje osjetila, čednost i skladnost _
_
_
_
_
_
_
_
_
_
_
_
_
_
l l l l l l l l l l l l l l l l _
38
O MOLITVI I RAZMATRANJU
vanjskoga čovjeka, milina dobra primjera prema bližnjima, nepopustljivost i strogost prema samome sebi i druge ovima slične. Ove prošnje treba napokon dovršiti s molbom za žarku božansku ljubav. Dok to molimo, trebamo se malo zadržati kako bismo najveći dio vremena upo trijebili za prošnju ove milosti koju treba tražiti pomoću najnježnijih čuvstava i želja. Budući da se u božanskoj ljubavi sastoji svekoliko naše dobro, zgodno će nam poslužiti sljedeća molitva:
Usrdna molitva da bismo izmolili božansku ljubav Udijeli mi, Gospodine, ovu milost: da te ljubim cijelim srcem, cijelom dušom, svim svojim snagama, kao što zapovijedaš. Jedina nado moja! O, savršena moja slavo! Utočište i utjeho moja! Od sviju prijatelja najveći moj prijatelju! Divni zaru čniče, slatki zaručniče, zaručniče sladi od svakoga meda! Naslado srca moga! Živote duše moje! Rado sti moga duha! Divni dane vječnosti, blistavo svjetlo srca moga, raju srca moga! Slatki izvore i prapočela moje! Ti, najveće moje zadovoljstvo! Pripravi sebi, Bože, u meni sjajnu ložnicu da se prema svom obećanju u meni nastaniš i načiniš svoje boravište. Usmrti u meni sve što ti se ne sviđa i učini me čovjekom po svom srcu. Do dna probodi dušu moju i strelicama svoje ljubavi izrani dubinu moga srca! Opij me vinom savršene ljubavi! Kad ću ti se u svemu posve svidjeti? Kada ću od sebe odbaciti sve što se tebi ne sviđa? Kada ću biti sav tvoj? Kada ću prestati. biti svoj? Kada u meni
O MOLITVI I RAZMATRANJU
39
neće ništa više živjeti što nije tvoje? Kada ćeš me pla menom svoje ljubavi posvema zapaliti i obuzeti? Kada ćeš u mene unići i kada ćeš me posvema ispu niti svojom djelotvornom ljubavlju? Kada ćeš meni, siromašnom prosjaku, otvoriti i pokazati ono pre divno kraljevstvo koje se nalazi u meni, kada ćeš mi, naime, očitovati samoga sebe sa svim svojim bogat stvom? Kada ćeš me sa sobom potpuno sjediniti, u sebe me upiti i u sebe preoblikovati tako da više ne iziđem iz tebe? Kada ćeš od mene ukloniti sve smetnje koje mi priječe da ne mogu biti s tobom jedno srce? I da se nikada više ne odijelim od tebe? O, ljubimče duše moje! O, naslada srca moga, usliši me! Gospodine, ne po mojim zaslugama, nego po tvojoj neizmjernoj dobroti: pouči me, prosvijetli me, ravnaj me, pomaži mi u svemu i uvijek da ne bih štogod rekao ili učinio osim onoga što spoznam da je milo tvom pogledu. O, Bože! Ljubavi moja! Srce moje! O, slatki moj prijatelju, radosti i voljo moja, utvrdo moja i živote moj, svjetlo moje, upravljaj mnome. O, Bože srca moga, zašto siromahu koji trpi neimaštinu i prosi tvoju pomoć ne pružiš ono što mu je potrebno? Ti koji ispunjaš nebo i zemlju, zašto moje srce ostavljaš prazno i pusto; ti koji ljiljane i poljsko cvijeće odije vaš i krasiš, koji hraniš ptice nebeske, koji uzdrža vaš i najmanje kukčiće na zemlji, zašto zaboravljaš mene koji na sve iz ljubavi prema tebi zaboravljam? O, neizmjerna dobrota, odviše kasno sam te upoznao, odviše sporo sam te ljubio, o stara i nova ljepoto! O bijedna li moga stanja kad sam provodio život bez tvoje ljubavi. O oplakivanja vrijedna moga stanja kada te nisam priznavao! O, teške li sljepoće
40
O MOLITVI I RAZMATRANJU
moga duha kada te nisam vidio! Ti si bio u meni, a ja sam te vani odviše dugo tražio, premda sam te napokon kasnije našao. Molim te, neka tvoja blagost ne dopusti da te u buduće napustim ili ostavim. A jer je jedno od ovoga što ti se najviše sviđa, što ti srce dira: imati oči koje te mogu gledati, podaj mi, Gospodine, takve oči koje će biti sposobne proma trati te, oči, velim, samotne grlice, oči ponizne i pune ljubavi, oči čiste, pobožne i spremne zaplakati, oči pažljive i ozbiljne koje će razumjeti tvoju volju i izvršavati je. Dok te takvim očima budem gledao, ti ćeš mi jednakim očima pogled uzvratiti, očima kak vima si pogledao Petra koji te je zatajio i ganuo ga da svoj grijeh gorko oplakuje; kakvima si pogledflO rasipna sina kad si mu izišao u susret, poletio mu u zagrljaj i utisnuo poljubac mira; kojima si pogledao carinika, koji se nije usudio podići svoje oči; kojima si Magdalenu pozvao na pokoru i privukao je k svo jim nogama da ih natapa i pere svojim suzama. Da više ne nabrajam: kakvima je bila obdarena zaručni ca u Pjesmi nad pjesmama i pridobila te za svoju lju bav da si rekao: »Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, imaš oči golubinje« (Pj 4,1). Da ti moj pogled bude ugodan, a ljepota moje duše draga, podaj joj krila svojih kreposti i milosti koje će je još poljepšati i ukrasiti. O, nadasve uzvišeno, predobrostivo i preblage Trojstvo: Oče, Sine i Duše Sveti, jedan jedini pravi Bože, pouči me, upravljaj mnome, pomaži mi u svemu. O, svemogući Oče, molim te, po veličini tvoje neizmjerne vlasti, da utvrdiš i ustališ moje pamćenje u sebi samome; ispuni ga svetim i pobož nim mislima.
O MOLITVI I RAZMATRANJU
41
O, premudri Sine, svojom VJecnom mudrošću moj neznatni razum prosvjetljuj i ispuni ga spoz nanjem najviše istine i moje bijede. O, Duše Sveti, Očeva i Sinova ljubavi, svojom neshvatljivom do brotom moju volju učini sličnom svojoj presvetoj volji i raspali je tako jakom ljubavlju da je nikakve vode ne mognu ugasiti. O, sveto Trojstvo, jedini Bože i sve dobro moje, o kad bih te sam mogao toliko ljubiti i hvaliti, koliko te svi blaženi duhovi ljube i hvale. O, kad bih sam u sebi imao ljubav sviju stvorova, svojevoljno bih je usmjerio da te ljubi i svu bih je na te prenio, premda bi sve ovo bilo malo da budeš ljubljen takvom lju bavlju kakvom zaslužuješ da budeš ljubljen. Ti jedi ni možeš samoga sebe dostojno hvaliti i ljubiti jer osim tebe nitko ne može razumom obuhvatiti tvoju neshvatljivu dobrotu. I zato si je samo ti sposoban onoliko ljubiti koliko zaslužuje, onoliko da se samo u tvom božanskom srcu posvema opslužuje praved nost ljubavi. O, Marijo, Marijo, Marijo, presveta Djevice, Majko Božja, Kraljice neba, Gospodarice svijeta, po čivaljko Duha Svetoga, ljiljane čistoće, ružo strplji vosti, raju naslada, ogledalo čistoće, posudo nedu žnosti, zagovaraj mene bijednika, siromaha, progna nika, stranca i izmoli mi dio sjene tvoje preobilne svjetlosti. O, svi sveci i svetice Božje i vi anđeoski duhovi, koji plamtite od velike ljubavi prema svom Stvori telju, napose vi serafini, koji nebo i zemlju raspalju jete svojom plamenom ljubavlju, nemojte ostaviti moje bijedno srce nego ga očistite, kao što su bile očišćene usne Izaijine, od sviju pogrešaka i nečistoća
42
O MOLITVI I RAZMATRANJU
i plamenom svoje žarke ljubavi ga zapalite da bih našega Gospodina ljubio, njega tražio, da bih samo u njemu počivao i boravio u sve vijeke vjekova. Amen.
4. poglavlje
Nekoliko pravila s obzirom na obavljanje razmatranja
Ono što je do sada rečeno samo pruža obilje grade za razmatranje, a to je u ovoj stvari osobito važno. Ima dosta ljudi koji, zato što nemaju dovolj no gradiva za razmatranje, razmatranje ne vole i zanemaruju ga. Zato ćemo se sada dotaknuti onoga što se odnosi na način i oblik razmatranja. Premda je glavni učitelj razmatranja Duh Sveti, ipak je iskust vo često dokazalo da su u tu svrhu potrebna neka pravila i to zbog toga što je put kojim se ide strmo vit i pun teškoća pa je zato potreban vodič bez koje ga mnogi dugo vremena lutaju pokraj pravoga puta ili sigurno sporije postižu ono što žele. 1.
pravilo
Prvo pravilo glasi: Ne smijemo se tako držati onih stvari, što ćemo ih poslije rasporediti na odredene točke i vrijeme, da ne bismo mislili kako nije slobodno prijeći na drugo, u čemu će duh pronaći veću pobožnost i plod. Budući da je svrha sviju ovih vježbi pobožnost, ono što nas bliže privo di ovom cilju treba smatrati boljim: To se ipak ne smije činiti na laku ruku i iz bilo kakva razloga, nego poradi jasne i očite koristi.
44
2.
O MOLITVI I RAZMATRANJU
pravilo
Drugo: U ovoj vježbi se valja kloniti prevelika mu drovanja, radije se treba prepuštati djelotvornim čuv stvima volje negoli radoznalim razmišljanjima. S ob zirom na to, ne drže se pravoga puta oni koji molitvi i razmatranju božanskih otajstava ne pristupaju drugačije nego kao kad o tim stvarima imaju propo vijedati narodu pa o njima razmišljaju i mozgaju. To više znači duh rastresati negoli se sabrati u svojoj nutrini. Zato onaj koji razmatranje želi obaviti kako treba neka mu drugačije ne pristupa nego kao nezna lica i ponizno. To većma pridonosi da se volja raspo loži, da proćuti i da kuša božanske stvari nego što pri donosi oštroumnost kad ih pomnjivo razglaba i ispi tuje. Ovo je vlastitost onih koji se iz znanstvenih raz loga daju na proučavanje, a ne onih koji se prepuštaju molitvi i razmatranju da bi djelovali na srce i raspali li ga te prolijevali suze nježne pobožnosti.
3. pravilo U prethodnom pravilu je objašnjeno kako treba obuzdavati razum i kako ga treba podlagati volji, a ovim se naglašava kako i volji treba postaviti njezi ne granice preko kojih ne može prijeći, a da to ne bude pogrešno. Neka u svom djelovanju ne bude previše vatrena i uzbudljiva. Zato valja znati da se pobožnost ne smije nikada očitovati u silovitosti, kao što neki misle, koji se pre�eranom i usiljenom žalošću sile na plač i samilost, dok u sebi promatra ju patnje Kristove. Na taj način, naime, srce upravo isušuju i, kako lijepo uči Kasijan, čine ga nesposob-
O MOLITVI I RAZMATRANJU
45
nim za božanske pohode. Osim toga, ova silovitost običava mnogo neprilika zadavati tjelesnom zdrav lju. Često zbog veoma velike tegotnosti, što je ova silovitost sa sobom donosi, duh postaje tako mrzo voljan da se boji povratiti na iste vježbe, pošto je iskusio kako mu je to bilo uzrokom velikih teškoća. Zato onaj, koji se prepušta razmatranju, kad proma tra Kristove patnje, neka ne bude previše zabrinut kako bi doživio osjetilno suosjećanje. Neka se zado volji time da se pokaže kao da je bio nazočan u svemu onomu što je Krist pretrpio; neka nježnim srcem suosjeća i primi ono čuvstvo što će mu ga udi jeliti božansko milosrđe. A kada to učini, za ostalo, što će mu Bog uskratiti ili što mu neće udijeliti, neka ne bude zabrinut i neka se ne žalosti. 4.
pravilo
Iz ovoga što je rečeno slobodno je zaključiti kakvu sabranost treba imati u molitvi. U njoj, naime, srce ne smije biti tromo, bezbrižno, potišteno, nego živahno i uzneseno u više ozračje. Kao što je potreb no s takvom sabranošću i zanosom srca i odvoje nošću od osjetilnih stvari pristupiti molitvi Bogu, tako nije ništa manje potrebno da se u tu sabranost unese neka vrsta blage umjerenosti da ne bi postala štetnom po zdravlje i da ne bi otežavala i gasila pobožnost. Neki upravo tomu protivno postupaju, ne obaziru se na svoje snage i narav, nego svoje glave prekomjerno umaraju te za drugo postaju gotovo nesposobni. Ima, naprotiv, i drugih koji su, da bi izbjegli ovoj opasnosti, odviše popustljivi i nemarni s obzirom na sabranost u onim stvarima o
O MOLITVI I RAZMATRANJU
46
kojima razmišljaju pa ih zato svaki dašak beskori snih misli zbunjuje i rastresa. Da bismo izbjegli ovim dvjema krajnostima, tre ba u tom pogledu primijeniti takvu umjerenost da umne snage ne bi zbog preljerane sabranosti oslabi le i da se ne bi prevelikim nemarom i popustljivošću mislima omogućilo da slobodno lutaju. Zato u ovoj stvari treba nasljedovati vještinu onoga koji kočijaši obijesna konja. Ovaj niti drži uzde previše zategnu te niti ih odviše opušta, nego kočijaši ravnomjerno da ne bi ni zaostajao ni putovao s velikom opa snošću po život. Tako i mi moramo nastojati da nam sabranost bude umjerena. Treba paziti da nam misli ne bi slobodno lutale, ali pritom treba odbaciti svaku silovitost i ljeskobnu zabrinutost. Treba imati na pameti i to što rekosmo o sabranosti, da se, naime, toga treba čuvati naročito u početku razmatranja. Događa se da se glava na početku razmatranja zbog silovite sabranosti umori, u samom razmatranju snage oslabe, kao što se događa putnicima koji, kad započnu putovanje, previše žure, a kasnije se umore te moraju stati. 5.
pravilo
Među ostalim pravilima ovom treba posvetiti najveću pozornost: onaj koji se prihvaća razmatranja neka ne klone duhom ako odmah ne doživi onu ugodnost pobožnosti koju želi, neka započetu vje žbu ne prekida nego neka strpljivo i ustrajno čeka dolazak Gospodinov. Gdjekada to uvelike dolikuje, kako zbog uzvišenosti Božjega veličanstva, tako zbog naše ljudske neznatnosti i zbog važnosti posla
O MOLITVI I RAZMATRANJU
47
kojim se bavimo da malo počekamo pred vratima njegova svetog dvora. Pa kad Gospodin, pošto malo počekamo, dođe, zahvalimo mu zbog njegova pre dobrostiva i dragoga dolaska. A bude li više zatezao, ponizimo se pred njim i priznajmo mu da tu milost nismo zavrijedili. A ako ni tada ne dođe, mirne duše to podnesimo, pretrpimo i budimo uvjereni da nam je dovoljno što smo sebe i sve svoje prikazali kao žrtvu i ugodan prinos, što smo se odrekli vlastite volje i što smo se predali u njegove ruke i vlast, što smo sve neuredne težnje razapeli, što smo se uputi li u borbu sa svojim pogreškama i strastima i što smo učinili sve što je bilo u našoj vlasti. I premda nismo Gospodina počastili osjetilnim poklonstvom, neka nam bude dovoljno to da smo mu se klanjali u duhu i istini. A on upravo takve klanjaoce traži. Bu dimo posve uvjereni da je ovo najopasniji greben kojega se najviše treba bojati u sadašnjoj plovidbi i da je to mjesto gdje se iskušavaju pravi i vjerni Božji sluge, gdje se raspoznaju od nevjernika. Prođe li tko ovo sretno i bez štete, u ostalom će postizavati dobar uspjeh. 6.
pravilo
Ovo se pravilo ne razlikuje puno od prethodno ga, a ipak je isto tako potrebno. To pravilo glasi: Sluga se Božji ne smije zadovoljiti kakvim god nez natnim osjetilnim užitkom primljenim iz razmatra nja. Neki, naime, kad proliju kakvu suhu suzicu ili osjete neku malu raznježenost srca, misle da su se domogli svrhe i cilja. To, medutim, nedostaje za ost varenje cilja koji smo sebi postavili. Kao što nije
48
O MOLITVI I RAZMATRANJU
dovoljno za plodnost zemlji da padne kakva slaba kiša koja samo pokupi prašinu i natopi tek gornji sloj zemlje, nego su u tu svrhu potrebne obilne kiše koje prodiru u dubinu zemlje i njezinu žeđ utaže da bi mogla donijeti željeni rod, tako je potrebno i obi lje nebeskih voda da bi netko iz sebe proizveo plod dobrih djela. Zato nas ljudi, koji su veoma gorljivi u duhovnim stvarima, s pravom opominju da za ovu svetu vježbu svatko upotrijebi onoliko vremena koliko može. I zaista, bit će korisnije ako se za ovo upotrijebi dulje vrijeme nego da se to obavi na prekide. Jer, kad je vri jeme kratko, gotovo sve se potroši na obuzdavanje fantazije i za sabranost srca. A često se događa da se razmatranje prekida kad bi već trebalo brati plodove prijašnjih teškoća. Što se, pak, tiče odredivanja dulji ne vremena za ovo, meni se čini da je ono što je kraće od sat i pol ili dva sata odviše kratko za obavljanje razmatranja. To zbog toga što se nerijetko potroši gotovo cijeli sat za ugađanje žica gitare našega srca, lj. za obuzdavanje fantazije, beskorisnih misli i za odvajanje duha od osjetilnih stvari. A tada treba takoder nešto vremena upotrijebiti za ubiranje plo dova od molitve što smo je poduzeli. Moram naglasiti da je duh onda, kad se razma tranje upriličuje nakon nekoga svetog i pobožnog čina, za nj spremniji i raspoloženiji. Kao što se suha drva lako zapale, isto tako se i srce ovako raspolo ženo tada lakše raspali nebeskom vatrom, što vrijedi i u jutarnje sate. To je vrijeme za ovu vježbu najpo voljnije i najprikladnije. Duh je tada slobodniji od kojekakvih predodžaba i zato se tada čovjek nesme tanije prepušta molitvi. Oni koji su tako zauzeti
O MOLITVI I RAZMATRANJU
49
mnoštvom poslova i dužnosti da u ovu svrhu ne mogu upotrijebiti toliko vremena, neka nipošto ne propuste da Bogu prikažu svoj novčić zajedno s evanđeoskom udovicom. Ne suprotstavi li se grešni nemar, onaj koji sve stvorove prema njihovim potre bama opskrbljuje, i njih će najdarežljivije opskrbiti. 7.
pravilo
Prethodnom se pravilu običaje dodati drugo, njemu slično. Tko se bavi pobožnošću, toga božan ske u*he na poseban način za vrijeme molitve ili izvan nje pohađaju pa zato mora ovakvu prigodu prihvatiti i nipošto ne smije dopustiti da mu ovo vri jeme prođe bez ploda. Dok, naime, puše ovaj blagi vjetrić, više ćemo puta prevaliti za jedan sat nego inače za više dana. Tako je činio blaženi otac Dominik koji je vodio toliku brigu o božanskim pohodima da je i za vrijeme putovanja, ako bi ga Bog usrećio kakvim posebnim pohodom, naredio pratiteljima da pođu naprijed, a on bi ostao sam ili bi koračao polaganije dok ne bi onaj slatki zalogaj, koji mu je donesen s neba, probavio. One, koji se ne brinu da Božje pohode tako upotrijebe, gotovo redo vito Bog kažnjava tako da kasnije, kad ga počnu tražiti, ne nalaze. 8.
pravilo
Posljednje pravilo, koje je veoma važno, glasi: Ovoj vrsti molitve, lj. razmatranju treba dodati pro matranje (kontemplaciju) jer je ono prvo stepenica
so
O MOLITVI I RAZMATRANJU
za ovo drugo. Zato treba znati da je svrha razma tranja brižljivo i pozorno promatrati božanske i nebeske stvari te promišljati sad jedno, sad drugo da bi to u srcu onoga koji razmatra razbudilo kakav pobožan osjećaj. To je slično onomu kao kad netko čelikom kreše o kremen iz kojega nastoji proizvesti iskru. Vlastitost je kontemplacije ili promatranja, koje se nastavlja na razmatranje, radovati se vatri koja je već zapaljena i koja gori. To znači: pošto se s naporom došlo do onoga čuvstva, za kojim se išlo, sada treba uživati u šutnji i spokojnosti duha, ali ne prepuštati se mnogim mudrovanjima i umnim spe kulacijama nego se treba prepustiti čistom i jedno stavnom promatranju istine. Zato jedan sveti naučitelj kaže da je razmatranje »naporno traganje s neznatnim plodom, a kontemplacija ili promatranje je uživanje bez ikakve tegotnosti i s golemom kori šću; razmatranje traži, a promatranje u nadenom uživa; razmatranje žvače hranu zubima, a proma tranje se hrani sažvakanim; razmatranje razglaba i razmišlja, a promatranje jednostavnim gledanjem ono, što ljubi i u čemu uživa, promatra«. Da ne dul jim, reći ću ukratko: razmatranje treba smatrati sred stvom, a promatranje (kontemplaciju) svrhom; ono prvo je kao put i kretanje, a ovo drugo je kao svršetak puta i djelovanja. Iz ovoga što je rečeno rodilo se ono načelo koje je veoma prošireno medu svim učiteljima duhovnoga života, a ipak malen broj čitatelja dolazi do ispravna shvaćanja. Zaključit ću: kad se postigne svrha, pre staju vrijediti sva sredstva. Tako npr. mornar počiva kad prispije u željenu luku. Isto tako i onaj koji raz matra, kad pomoću naporna razmatranja prispije do
O MOLITVI I RAZMATRANJU
51
mira i uživanja u promatranju, mora napustiti onaj tegotni put razmišljanja i umnog razglabanja i mora se zadovoljiti jednostavnim gledanjem Boga u svojoj svijesti kao da ga stvarno nazočna gleda. Neka uživa u čuvstvu što mu ga je on dao: u ljubavi, u divljenju, u radosti ili neka se raduje nečem sličnom. Ovo je razlog koji nas na to upućuje: svrha ovoga posla se većma sastoji u ljubavi i čuvstvima volje negoli u dubokom umnom razmišljanju. Kad je, dakle, volju već obuzelo raspoloženje i kad je dospjela do željena stanja, tada treba, koliko je moguće, napustiti sva umna razglabanja i mudrovanja da duša sve svoje snage usmjeri prema tom raspoloženju, bez smetena pokušavanja ili glavinjanja da bi se pokrenule i osta le moći. Zato jedan naučitelj onima koji osjećaju da ih je zahvatio plamen božanske ljubavi savjetuje ovo: neka sva druga mudrovanja i razglabanja, koli ko god ona bila duboka i uzvišena, napuste, ali ne zato što bi te misli bile zle, nego zato što bi one tada mogle spriječiti veće dobro. A ovo nije ništa drugo nego da iz ljubavi prema kontemplaciji ili proma tranju napustimo razmatranje jer smo prispjeli na cilj. Ovo bismo mogli učiniti da o ovoj stvari potanje progovorimo potkraj svake pojedine vježbe, naime, nakon što smo molili za božansku ljubav, o čemu smo prije govorili. To trebamo učiniti iz dva razloga: zato što pretpostavljamo da je dovršeni posao proiz veo izvjestan plod pobožnosti prema Bogu, kao što kaže Mudrac: »Bolji je svršetak molitve negoli poče tak«; kao i zato što se razumu čini prikladnim da nakon napora razmatranja i molitve um malo odah ne i da u naručju promatranja malo otpočine.
52
O MOLITVI I RAZMATRANJU
Sada, dakle, neka svatko posve odbaci pre dodžbe koje se duši nameću: razum se smiruje, pamćenje se usmjeruje prema Bogu, čovjek gleda sebe kako se nalazi u Božjoj nazočnosti, ali ipak bez posebna promatranja Boga. Neka se zadovolji onom spoznajom što mu je pruža vjera i s njom sjedini svoju volju i ljubav jer samo ona obuhvaća Boga i u njoj se nalazi plod cjelokupnog razmatranja. Razum jedva što može o Bogu spoznati, a volja ga ipak može vrlo mnogo ljubiti. Tada se treba odvojiti od osjetilnih stvari i povući se u dubinu svoje duše, gdje se nalazi Božji lik. Tu neka čovjek pozorno osluškuje kako mu Bog govori kao iz neke visoke kule i kao da osim njega i Boga više ne postoji nijedan drugi stvor. Još jače naglašavam: neka čovjek zaboravi sa moga sebe i ono čime se bavi jer su, kao što kaže neki od svetih otaca, svi dijelovi molitve tada završeni kad onaj koji moli ne opaža da se nalazi u molitvi pred Bogom. To treba učiniti ne samo u početku vježbe, nego i u sredini i u pojedinim njezi nim dijelovima kad god, naime, ovaj duhovni san nekoga zahvati; kad je razum obuzet kao nekim snom, a kad je volja budna, neka uživa u ovoj raskošnoj hrani dok je bude. Kad se to probavi, treba se povratiti i nastaviti razmatranje. U tom ćemo postupati slično kao što postupa vrtlar koji, kad hoće zaliti vrt, pošto ga je jednom polio vodom, malo počeka, dok je zemlja ne upije, a zatim ga ponovno zalijeva da bi bio plodniji. A što istom osjeća duša, koja se krijepila tim snom, u onom svjet lu kojem se tada raduje: kakvo dobročinstvo, kakvu sitost, kakvu ljubav i unutarnji mir, kakve tada
O MOLITVI I RAZMATRANJU
53
uživa uljehe?! Toga nijedan jezik ne može izreći. Taj mir nadmašuje svaki osjećaj i čovjekova je sreća toli ka da veće na ovome svijetu nema. Ima nekih koji su vatrom Božje ljubavi toliko raspaljeni da njihova nutrina, čim se sjete slatkoga Božjeg imena, bez pre thodna razmatranja jedva odolijeva radosti. Ovi, da bi Boga ljubili, ne trebaju razmišljanja ili razglaba nja, kao što majka ili zaručnica ne treba poticaja da ljubi sina, odnosno zaručnika. Ima i drugih koji su u Boga tako uronjeni i njime obuzeti, ali ne samo u molitvi, nego i u vanjskim poslovima da zaboravlja ju na sve stvorove, pa čak i na same sebe poradi lju bavi prema njemu. Ništa se ne treba čuditi ovim učincima božanske ljubavi kad već zemaljska ljubav u čovjeku običaje proizvesti mnogo veće učinke tako da neki postaju upravo kao zaluđeni. Ta, zar ćemo pridati manju snagu milosti nego što ćemo je prida ti naravi i grijehu? Tako, kada duša u sebi osjeti dje lovanje Božje milosti, pa ma u kojem dijelu molitve se to dogodilo, neka čovjek toga nipošto ne za nemari, pa makar se i cijelo vrijeme molitve u to potrošilo, a da uopće i ne razmišlja o onom predme tu što ga je izabrao, osim ako je na to posebno obve zan. Kao što se, naime, po svjedočanstvu sv. Augu stina, mora napustiti usmena molitva ako priječi pobožnost, isto tako treba napustiti i razmatranje ako je ono zapreka promatranju ili kontemplaciji. Kao što razmatranje treba napustiti poradi na stupa čuvstva te od njega treba prijeći na ono što je veće, tako gdjekada valja napustiti čuvstveno stanje poradi razmatranja. Ovo, naime, čuvstveno stanje zna biti tako snažno da zbog njega zdravlje može pretrpjeti znatnu štetu. A to se često događa onima
54
O MOLTIVI I RAZMATRANJU
koji se ovim vježbama nerazborito prepuštaju i pre komjerno se njima služe jer ih privlači ugodnost božanske slatkoće. Ovima će to poslužiti kao najbo lji lijek, kako kaže neki naučitelj, da napuste proma tranje ili kontemplaciju pa da se prepuste nekom drugom čuvstvu, kao što je suosjećanje u polaganu razmatranju Gospodinove muke ili kad se razmatra o grijesima i nevoljama ovoga života da bismo odte retili srce i da bismo se oslobodili prevelike napeto sti.
DRUG I DIO O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
l.
poglavlje
Što je pobožnost?
Medu svim neprilikama i teškoćama što ih trpe oni koji se bave molitvom i razmatranjem ne postoji veća od one što je trpe zbog nedostatka pobožnosti oni koji je u njoj često primaju. Nade li se ona (tj. pobožnost) u molitvi, nema ništa slade, ništa ugod nije, ništa lakše nego se prepuštati molitvi i razma tranju. Nema li, pak, nje, ništa nije mučnije. Zato, budući da smo prije raspravljali o razmatranju i molitvi te o načinu kako se razmatranje obavlja, neće biti naodmet progovorimo li sada o onome što pobožnost s jedne strane promiče i na nju nas potiče, a s druge je opet strane sprječava i gasi. Zatim ćemo govoriti i o napastima koje većinom snalaze pobo žne ljude u vježbama pobožnosti. Napokon ćemo donijeti naputke koji ovome mnogo koriste. Zato ćemo početi s definicijom pobožnosti da bude jasno kakav je i kolik biser za koji se borimo. Sveti Toma kaže da je »pobožnost krepost koja čovjeka čini brzim i spremnim za sve čine kreposti«. - Ova definicija jasno pokazuje koliko nam je potre bna i korisna ova krepost jer ona u sebi sadrži više toga nego što rijetko može umom shvatiti. Da bismo pobožnost bolje shvatili, treba znati da je poglavita smetnja, koja nas priječi da život kako treba uredimo i da ga pobožno provodimo, pokva-
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
58
renost ljudske naravi koja je proizišla iz grijeha. Ta od nje dolazi da smo veoma skloni zlu i ona je silna smetnja u našem dobrom djelovanju. Ona nam put kreposti čini teškim i veoma mučnim, premda na svijetu nema ništa slade, ništa milije, ništa ljepše; ako krepost promatramo samu za sebe. Da bismo ovu teškoću nadvladali, božanska mudrost se pobrinula za vrlo prikladne lijekove, a to su snaga i pomoć što nam ih pruža pobožnost. Kao što sjevernjak ras*ruje oblake i vraća vedri nu, jednako tako prava pobožnost iz našega srca uklanja svaki napor i teškoću ovoga puta, a nas čini spremnima i brzima da se prihvatimo pobožnih i uzvišenih djela. Ova krepost upravo po tome dobi va ime kreposti što je istodobno i poseban dar Duha Svetoga; ona je nebeska rosa, božanska pomoć i pohod što ga dobivamo po molitvi. Njezina je vla stitost to da uklanja teškoću koja se pojavljuje u molitvi i razmatranju, potiskuje mlakost, čovjeka čini spremnim za službu Božju, upućuje razum, jača volju, u srcu raspaljuje božansku ljubav, gasi plamen nedopuštenih pohota, rada odvratnost prema *le snim težnjama i mržnju na grijeh. Onomu, koji je posjeduje i koga ona ispunja, ulijeva novu gorljivost, nov zanos i nove želje za dobra djela. Pa kao što je Samson, obdaren onom čudesnom kosom, snagom nadvisivao sve smrtnike, a kad je te kose bio lišen, izgubio je snagu i po slabosti postao sličan drugim ljudima, tako i duša kojega mu drago kršćanina, dok je potpomaže i jača pobožnost, hrabra je i snažna, a bude li nje lišena, postaje slaba i nejaka. Ovo je najveća od sviju pohvala koje se mogu pridati ovoj kreposti: premda je jedna jedina, ipak je -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
59
ona poticaj sviju ostalih kreposti. Zato neka se onaj koji nesmetano želi ići putem kreposti njome služi kao ostrugama jer bez nje neće moći upravljati svo jim buntovnim i obijesnim živinčetom, lj. na zlo sklonom naravi. Iz ovoga što rekosmo jasno je u čemu se sastoji prava i bitna pobožnost. Ona se ne očituje u raznje ženosti srca, u izobilju uljeha kojima se često krijepe oni koji se daju na razmatranje, nego je spojena sa spremnošću i gorljivošću srca za dobro djelovanje. Često se događa da nailazimo na jedno bez drugoga jer Bog tako uređuje da iskuša svoje sluge. Ipak, ne mogu zanijekati da ove uljehe, koje proizlaze iz pobožnosti i spremnosti srca, često prelaze na izvođenje pobožnih i divnih djela i, štoviše, da se po tim uljehama i duhovnom uživanju često prava po božnost povećava. Zato sluge Božje mogu slobodno željeti i tražiti takve uljehe, ali ne poradi ugodnosti s kojom su spojene, nego zato što promiču pobožnost koja nas čini spremnima za dobro djelovanje. To o sebi svjedoči kralj-prorok riječima: »Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi ti prosvijetlio srce!« (Ps 118,32), a to znači: prosvijetlio si ga kad si ga okrije pio slatkoćom svojih uljeha koje su uzrok ovoj spremnosti. Sada ćemo progovoriti o sredstvima pomoću ko jih se krepost pobožnosti može steći. Ovakvo raspravljanje je uvelike korisno. Budući da je ova krepost poticaj svim ostalim krepostima, svraćanje pažnje na sredstva, pomoću kojih se ona može steći, nije ništa drugo nego upućivanje na sredstva pomoću kojih se sve ostale kreposti mogu steći.
2.
poglavlje
Devet sredstava ili pomagala pomoću kojih se krepost pobožnosti lakše stječe
Mnogo je toga što promiče pobožnost, a izmedu toga izlučujemo samo nešto malo. l. Pobožnosti silno koristi ako se ove vježbe, pomoću kojih se slječe ovaj skupocjeni biser, pa bile one ne znam kako naporne i teške, preuzimaju veli kodušnim srcem koje je spremno na sve. Sigurno je, naime, da nema ničega što bi bilo veliko, a što isto dobno ne bi bilo i teško. I pobožnost je, napose u početku, upravo takva.
2. Pobožnost se najviše izgrađuje pomnjivim čuvanjem srca od svake isprazne i beskorisne misli, od osjećaja njoj strane ljubavi, od burnih i uzbudlji vih pokreta. Jasno je, naime, da je svako pojedino od ovoga velika smetnja pobožnosti jer ova krepost napose zahtijeva srce smireno i slobodno od svako ga neurednog djelovanja, srce koje treba biti ugode no kao žice na gitari. 3. Pobožnost se potpomaže čuvanjem osjetila, napose očiju, jezika i ušiju. Osjetila gdjekada srce vrlo jako rastresaju. Ono, naime, što ulazi kroz oči i uši u dušu utiskuje različite predodžbe, a to sve poremećuje i razbija mir duše. Zato neki s pravom kažu da onaj tko se bavi kontemplacijom ili proma-
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
61
tranjem mora biti gluh, slijep i nijem. Što se, naime, bude manje kretao medu onim što je vani, to će u nutrini uživati veći mir i sabranost. 4. Pobožnosti uvelike pogoduje samoća. Ona ne samo da uklanja grešne prigode i udaljuje uzroke zbog kojih se osjetila rastresaju, nego čovjeka samot nika snažno pobuđuje da svoje srce odvrati od sviju / sjetilnih stvari, da prebiva sam sa sobom, da nepre stano razgovara s Bogom. A na ovo ga potiče pogod nost mjesta koja, osim pobožnosti, ne dopušta nikakvo drugo društvo. 5. Čitanje pobožnih i duhovnih knjiga izdašna je hrana pobožnosti. To je zbog toga što takvo čitanje pruža gradivo za razmatranje, srce odvaja od stvo renih stvari, razbuđuje pobožnost i uzrok je da čovjek rado prione uz ono o čemu je razmatrao, što je čitajući ugodno kušao; tako se događa da mu se ono čega je puno srce češće vraća u sjećanje. 6. Neprestano sjećanje na Boga i stalna misao na Božju nazočnost promiče pobožnost; poželjno je, naime, da si neprestano u njegovoj nazočnosti če stim izgovaranjem kratkih uzdaha koje sveti Augustin nazivlje strelovitim molitvicama. One, na ime, čuvaju stan srca i zadržavaju toplinu pobo žnosti. Posljedica toga jest to da je čovjek uvijek spreman na bogoljubna djela, uvijek slobodan i pri pravan moliti se. Ovaj naputak je jedno od osobitih sredstava ili uzroka duhovnoga života. Samo je to lijek za one koji ne nalaze ni mjesta ni vremena koje bi posvetili duljim molitvama i razmatranjima. Me dutim, oni koji u ovo ulože nešto napora i budu sli jedili česta nadahnuća u kratkom će vremenu mnogo napredovati.
l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l
62
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
7. Ustrajnost u dobrim djelima promiče pobo žnost. Neka za molitvu bude određeno vrijeme i mjesto. Toga se treba uvijek jednako držati. Sveto pi smo na mnogo mjesta svjedoči kako naročito noćno i jutarnje vrijeme pogoduje molitvi. 8. Pobožnosti mnogo koristi tjelesna strogost i odricanje: suzdržavanje od hrane, uživanje povrća, tvrdi ležaj, pokornički pojas, bičevanje i drugo tomu slično. Kako sve to upravo proizlazi iz pobožnosti srca ili u njemu ima svoje podrijetlo, tako sve to dosta snažno potiče, čuva, njeguje i hrani korijen, iz kojega je proizišla, a to je pobožnost. 9. Djela milosrđa također mnogo pridonose raz vijanju pobožnosti jer to u nama povećava pouz danje kad se budemo morali pokazati pred Bogom i kad budemo stajali pred njegovim božanskim licem. Ona su pratnja našim molitvama i čuvaju ih da ne postanu suhoparne. Napokon, zbog djela milosrđa Bog naše molitve radije prima kad one proizlaze iz pobožna i milosrdna srca.
3.
poglavlje
D evet zapreka pobožnosti
Kao što smo ono što našu pobožnost promiče obuhvatili u devet točaka, isto tako ćemo i ono što nas od posjedovanja ove kreposti udaljuje i što nas priječi da je steknemo obuhvatiti u devet točaka. Prva zapreka pobožnosti jesu grijesi, ali ne samo smrtni nego i laki. Premda laki grijesi ne uništavaju ljubav, ipak njezin žar, koji je gotovo istovjetan pobožnosti, oslabljuju i gase. Zato ih se treba naj brižljivije kloniti ako već ne poradi zala što ih sa sobom nose, a ono poradi dobra koje sprječavaju. Druga zapreka je grižnja savjesti koja proizlazi iz grijeha, napose onda kad je odviše jaka jer uznemi ruje dušu, oslabljuje duševne moći i čovjeka čini nesposobnim i beskorisnim za dobra djela. Treća zapreka je ogorčenost ili tjeskoba srca i prekomjerna žalost jer s njima ne mogu biti zajedno i s njima se ne može složiti blagodat i milina dobre savjesti i duhovna radost čovjekova srca. Četvrta smetnja su pretjerane brige koje, poput egipatskih nadzornika, koji su sinove Izraelove ugnje tavali pretjeranim poslovima, uznemiruju srce i ne dopuštaju da ga obuzme duhovni san koji proizlazi iz čestih molitava; štoviše, tada ga većma uznemiru ju nego inače i od započetih vježba ga još više uda ljuju.
64
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
Peta smetnja je velika zauzetost i mnoštvo poslo va. To čovjeku oduzima sve vrijeme, guši mu srce i ne da mu ni malo vremena ili mira da bi se nesme tano mogao baviti Bogom. Šesta zapreka su naslade i zadovoljavanje osjeti la. Ovo, naime, pobožne vježbe čini besmislenima, a čovjeka čini nedostojnim da se okrijepi duhovnim uljehama. Sv. Bernard kaže: »Onaj koji slijedi svje tovne uljehe nije dostojan posjeta Duha Svetoga.« Sedma je neuredno uživanje u jelu i pilu, dugo trajne i raskošne gozbe, jer one čovjeka čine nespo sobnim za sveta bdjenja i za pobožne vježbe. Kad je, naime, tijelo opterećeno mnogom hranom i prenatr pano, duh se ne može slobodno uzdizati i uznositi u viša područja. Osma je radoznalost, kako osjetila i tako razuma. A to je onda kad čovjek hoće čuti, vidjeti, znati novo sti jer to oduzima dragocjeno vrijeme, smućuje srce i rastresa dušu na sve strane pa tako sve to pobožno sti postavlja mnoge zapreke. Deveta je zapreka lakoumno propuštanje uobiča jenih pobožnih vježba osim kad ih se ispušta ili odgađa iz kakva pobožna razloga ili kad to zahtije vaju prilike. Duh pobožnosti je jako nježan: kad se jednom izgubi, ne vraća se ili to biva s velikom teškoćom. Zato, kao što u svoje vrijeme treba zaliti povrće pa se to odgađa više nego što se smije, povrće se počne sušiti i ugiba, tako i pobožnost ako se neprestano ne zalijeva vodom pobožna raz matranja, lako ugine. Ovo smo samo ukratko i općenito saželi da bi se lakše moglo upamtiti. To se može opširnije dokazati primjenom i iskustvom.
4.
poglavlje
Običnije napasti koje običaju mučiti one koji se bave razmatranjem i o lijekovima za njih
Sada treba vidjeti kakve napasti salijeću one koji se bave molitvom i razmatranjem da bismo im pružili prikladne lijekove. Obično ih snalaze ove napasti: - odsutnost duhovnih u�eha, - mnoštvo beskorisnih misli, - misli nevjernosti i bogohulstva, - nepouzdanje s obzirom na napredak, - prevelika preuzetnost s obzirom na vlastitu svetost. Ove napasti najčešće salijeću sljedbenike pobo žna života. O lijekovima protiv njih ćemo odmah go voriti.
Prva napast i lijekovi protiv nje Prvo, onomu koji nema duhovnih uljeha pruža mo ovaj lijek: Dotični neka uobičajene molitve, kako god mu one bile neprivlačive i činile mu se beskorisnima, zbog toga ne propušta, nego neka se stavi u Božju
66
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
nazočnost i neka Bogu pristupi kao krivac i kao onaj koji je sklon mnogim slabostima; neka pomno pre traži zakutke savjesti i neka promisli nije li zbog svoga grijeha pretrpio gubitak ove milosti. Neka Gospodina s velikim pouzdanjem moli da mu pre kršaj oprosti i da prema njemu pokaže neprocjenjivo bogatstvo svoje strpljivosti. Neka ga podnosi i neka mu oprosti jer žali što ga je samo znao izazivati, a osim toga ništa drugo. Na taj način će iz svoje suhoće ubrati obilan plod. Neka ih ipak zbog toga ne propušta jer nije potrebno gledati svoju zloću i opakost što je nago milao tolike grijehe ili se raspaliti gorljivom ljubav lju dok bude gledao božansku dobrotu koja će mu sve to oprostiti. Iako ne osjeća baš nikakav užitak u svojim vježbama, neka ih ipak zbog toga ne propušta jer nije potrebno da okusu bude tečno i slatko što će duši biti korisno. Napose je iskustvom često dokazano da oni koji u svojim vježbama i raz matranjima ustraju i ne napuštaju ih ni u vrijeme suše nego pozorno i brižno, kako samo mogu, nastavljaju, često odlaze okrijepljeni mnogim ulje hama i duhovnom radošću, svjesni da su činili samo ono što su mogli. Nije znak velike kreposti ako netko može dulje vrijeme provesti u molitvi dok obilno uživa božanske uljehe. Ali onda kad one izo stanu, ne napustiti molitvu, nego ravnodušno pod nositi svu ovu ostavljenost - to je znak izvanredne kreposti. U tome, naime, sja poniznost, dolazi do izražaja strpljivost i napokon se očituje ustrajnost u dobrim djelima. Potrebno je, uostalom, u vrijeme suhoće veću brigu i skrb voditi o sebi, nad samim sobom treba
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
67
brižljivije bdjeti, savjest treba pomnjivije ispitivati te sve misli, riječi i djela treba pozornije promatrati. Zaista, kako tada nema duhovne vedrine i veselja a to je glavno veslo ove plovidbe - nedostatak milo sti treba nadomjestiti pomnjivijom brigom i budno šću. Kad opaziš da se nalaziš u takvu stanju, morat ćeš misliti, kao što opominje sv. Bernard, da je straža koja te je čuvala svladana snom i zidovi koji su te zaštićivali da su porušeni. Zato se sva tvoja nada nalazi u oružju. Onaj kojemu, pošto je zid srušen, nije ostala nikakva nada, mora oružanom desnicom tražiti spas. O, kako onu dušu koja se ovako bori i nad neprijateljem trijumfira, čeka izvanredna slava. Ona stupa u borbu bez štita, s neprijateljem se sukobljuje goloruka, hrabra je makar nema pomoći i kad sama svladava borbu, toliko sama po sebi postane srčanom i hrabrom kao da je naokolo okružena mnogim pomoćnim četama. Ovo je najčešća kušnja u kojoj se prepoznaje dobrota i iskrenost Božjih prijatelja po kojoj se raspoznaju njegovi istiniti prijatelji od lažnih.
Lijekovi protiv druge napasti Protiv napasti kad se pojavljuju nezgodne i beskorisne misli koje običaju često salijetati one koji se mole i običaju im biti mučne, ovo je lijek: s njima se treba junački boriti i ne dopustiti da nas prevla daju. Pritom ipak treba paziti da se ta borba ne bi vodila s prevelikim naporom i da ne bi bila spojena s tjeskobom srca jer ovaj posao ne ovisi toliko o našim snagama koliko o Božjoj milosti i o dubokoj poniznosti. Zato, kad na koga navaljuje ova napast, -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
68
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
neka se bez straha i bez �eskobe obrati k Bogu - jer se u ovom slučaju ne radi o grijehu ili možda dolazi u okvir samo kakav veoma malen grijeh - i neka s velikom podložnošću i pobožnošću srca rekne: Evo, Gospodine, pogledaj što sam ja? Što drugo možeš očekivati od ove smrdljive posude nego ovakve mirise? Koji se drugi urod iz ove zemlje koju si ti u početku svijeta, dok se on rađao, prokleo, može oče kivati nego korov i trnje? Kakvo dobro može proiz vesti osim ako je ti, Gospodine, od svakoga korova ne očistiš? Kad ovo rekne, neka nastavi svoje razmatranje. Neka strpljivo očekuje pohod Gospodinov koji ni kada nije daleko od poniznih. A ako se metež misli ni na taj način ne smiri, neka se ipak postojano i ustrajno odupire i neka njihovo navaljivanje junački odbija. Iz ove će ustrajne borbe - neka mi vjeruje izbiti veću korist i zaslugu nego da je u razmatranju uživao i najveće u*he.
Lijekovi protiv treće napasti Da bi se nadvladala napast bogohulstva, treba znati kako nijedna vrst napasti nije pobožnoj duši odvratnija; tako joj je ona najmanje opasna. Zato je najprikladniji lijek protiv ovakvih misli da ih prez remo. Budući da grijeh nije u osjećaju, nego u užitku koji se prima iz svijesti, u ovoj napasti bogohulnih misli nema nikakva užitka, nego naprotiv, one čovje ku zadaju silnu tegobu; zbog toga bismo je radije mogli nazvati kaznom negoli grijehom. I što je čovjek u vrijeme ove napasti dulje lišen svake rado sti i užitka, to se više udaljuje od svake krivnje. Zato
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
69
je najbolji lijek protiv nje: kad se ovakve misli poja ve, ne treba ih se bojati nego ih treba prezreti i sma trati ih beznačajnim jer kad ih se čovjek jako plaši, sam taj strah im na neki način pogoduje, daje im snagu i čini ih jačima.
Lijekovi protiv četvrte napasti Protiv napasti nevjernosti ovi su lijekovi: onaj koga takve misli muče neka sebi predstavi s jedne strane našu ljudsku bijedu i kukavnost, a s druge strane neka si predstavi veličinu i moć Božjega veličanstva kojem ništa nije nemoguće. Neka uvijek razmišlja o onome što Bog zapovijeda, neka se suzdržava od znatiželjna premišljanja i istraživanja te od svake radoznalosti jer i ono najmanje silno premašuje sposobnost našega shvaćanja. Zato onaj koji želi unići u ovo svetište božanskih djela neka uniđe s najvećom poniznošću i strahopočitanjem. Potrebno je da bude obdaren očima jednostavne golubice, a ne očima lukave zmije; neka ima uče ničko srce, a ne srce nerazborita suca. Neka bude sličan djetetu, jer Gospodin takve čini dionicima svojih tajna. Neka ne nastoji kako bi istraživao ili upoznao razloge sviju Božjih čina, neka zatvori oči svoga razuma, a samo neka ima otvorene oči vjere; one su, naime, oruđe kojim treba istraživati djela Gospodnja. Za promatranje ljudskih djela dosta su dobre, bistre i oštrovidne oči ljudskoga razuma. No, za promatranje božanskih stvari nisu dostatne jer nisu kadre podnijeti toliko svjetlo. Budući da je ova napast iz reda onih koje su čovjeku najmrskije i nemaju gotovo nikakve veze s uživanjem, valja je
70
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
liječiti istim lijekom kao i prethodnu, naime, do nje ne treba ništa držati jer dušu ne može okaljati nikak vom krivnjom poradi odvratnosti što je sa sobom nosi. Gdje se volja suprotstavlja, ondje nema nikak ve krivnje, kao što je malo prije objašnjeno.
Lijekovi protiv pete napasti Ima nekih koje smućuje velik strah i mnoge utva re kad u noćno doba polaze na samotna mjesta, odi jeljena od ljudskih boravišta, moliti se. Nema lijeka koji bi učinkovitije djelovao nego što je to da čovjek bude srčan i u vježbi ustrajan. Ovaj se, naime, strah ne svladava bijegom nego borbom. Sjetimo li se, osim toga, da nam, ako to Bog ne dopusti, ni davao niti što drugo može škoditi. Sjetimo se takoder da nas okružuje anđeoska straža jer se anđeli za nas većma brinu u vrijeme molitve nego onda kad se njome ne bavimo. Oni nam u našim molitvama pomažu, preuzimaju naše molbe, prenose ih u nebo i osujećuju sve pothvate neprijatelja koji nas pokuša va spriječiti.
Lijekovi protiv šeste napasti Da bismo suzbili pospanost koja u vrijeme molit ve običaje dosađivati mnogima, moramo znati da ona nikada ne proizlazi iz potrebe. Zato se tijelu ne smije uskratiti ono što mu pripada da nam to ne bi smetalo u onomu što pripada nama. Gdjekada se to dogodi iz slabosti pa tada treba paziti da se tko zbog toga previše ne žalosti i ne muči jer u tome nema ni-
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
71
kakva grijeha. Koliko sile dopuštaju, neka se ovakav umjereno tomu odupire, neka primijeni kakav za hvat, neka se pokuša prisiliti kako molitva ne bi po svema propala jer se bez nje u ovom životu jedva može postići nešto sigurno. Gdjekada se ona javlja zbog nemara ili je ubacuje davao. Tada nema boljega lijeka nego odreći se vina, a uzimati samo malu ko ličinu vode koja je potrebna da se ugasi žeđ. Treba moliti klečeći ili u nekom drugom položaju koji uma ra tijelo. Treba se bičevati ili krotiti tijelo nekom dru gom trapnjom koja s očiju rasljeruje san. Napokon, za ovu teškoću je najbolji lijek tražiti pomoć od ono ga koji nam ju je uvijek spreman dati, a dat će nam je budemo li za nju samo žarko i ustrajno molili.
Lijekovi protiv sedme napasti Budući da su napasti nepouzdanja i preuzetnosti međusobno suprotne, potrebno je protiv njih primi jeniti i suprotne lijekove. Za nepouzdanje je lijek promisliti kako nije dovoljno oslanjati se samo na svoje snage, nego se treba posve osloniti na Božju milost. Ona čovjeku to pripravnije pritječe u pomoć što se on manje pouzdaje u sebe i u svoje snage, što svoju nadu polaže samo u Božju dobrotu, kojoj ništa nije nemoguće. Za preuzetnost je lijek: treba uvidjeti kako nema sigurnijega ni očitijega dokaza da je čovjek još dale ko od prave svetosti nego uvjerenje da joj je posve blizu. K tomu se treba ogledati u životima svetaca, koji već s Kristom kraljuju, ili u životima drugih, koji su još na svijetu, kao u zrcalu. Usporedimo li sebe s
72
O POBOŽNOSTI I ONOME �TO SE NA NJU ODNOSI
ovima, opazit ćemo da se od njih bitno razlikujemo, kao kad se usporedi ruka obična čovjeka s rukom diva. Ovo promatranje će našu oholost lako poti snuti.
Lijekovi protiv osme napasti Lijek protiv neuredne težnje za znanjem i studi jem jest promatranje kako krepost nadvisuje znanje i kako božanska mudrost nadvisuje ljudsku pamet. Iz toga ćemo spoznati kako je razborito više napora i vremena uložiti za ono prvo, a ne za ono drugo. Osim toga, neka mudrost svijeta posjeduje svu vrs noću koja se samo može poželjeti, ipak ne može izbjeći onoj zajedničkoj sudbini, naime, da će zajed no sa životom propasti. Što je, dakle, bjednije nego uz tolike žrtve i znoj steći nešto čega će tako brzo nestati? Sve što se na ovome svijetu može znati jest kao i ništa. Zato će biti mnogo korisnije vježbati se u ljubavi Božjoj, čiji plodovi ostaju zauvijek; u njoj vidimo i spoznajemo sve. Napokon, na sudnji dan nećemo biti pitani što smo čitali, nego što smo radi li, nećemo biti pitani kako smo otmjeno umjeli govo riti, nego kako smo dobro živjeli.
Lijekovi protiv devete napasti Naročit je lijek protiv nerazborite revnosti u pomaganju drugima: da bližnjima tako pri�ečemo u pomoć da ipak samima sebi ne naškodimo. Tako treba voditi brigu o stvarima savjesti drugih, a da sami sebe ne zanemarimo. Za vodenje brige o dru gima osigurajmo onoliko vremena koliko je dovolj-
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
73
no da se srce sačuva u pobožnosti i povučenosti. A to znači, kao što kaže sv. Pavao, »hoditi u duhu«, tj. da čovjek više bude u Bogu negoli u samome sebi. Kada, dakle, počelo i korijen sviju naših dobara ovisi o tome, moramo nastojati da naša molitva bude žar ka i duboka da bi se naše srce u pobožnosti bez odstupanja moglo uvijek održati. Za ovo nije dovolj na bilo kakva molitva, nego je potrebno da ona bude dugotrajna i duboka.
5.
poglavlje
Još nekoliko potrebnih upozorenja onima koji se bave molitvom
Ono što nam na ovome putu predstavlja najveću teškoću jest da znamo Bogu pristupiti i prema njemu se povjerljivo odnositi. I zato neka se nitko ne usudi krenuti ovim putem bez vrlo dobra vodiča i da prije ne bude upućen na upozorenja i pravila od kojih smo neka iznijeli s uobičajenom kratkoćom. Među tim stvarima prvo mjesto zauzima ono što nas upućuje u to što treba držati svrhom ovih duhovnih vježba. Tako treba znati da je razgovor s Bogom nešto najslađe i najugodnije, u sebi nema primiješane nikakve gorčine, kao što to svjedoči Mudrac. Odatle obično proizlazi da mnogi, privučeni snagom ove divne i neobične slatkoće, koja je veća nego što se može zamisliti, pristupaju Bogu i prepuštaju se duhovnim činima i vježbama kao što su čitanje, raz matranje, primanje sakramenata poradi silne nasla de što je iz toga primaju. Zato im je prvenstveni cilj, koji ih na to potiče, želja za ovom divnom nasladom. Ovo je jedna od najvećih zabluda u koju mnogi upa daju jer prvenstveni cilj svih naših čina treba biti ljubiti Boga i cijelim ga srcem tražiti. Ovi, naprotiv, većma ljube i traže sami sebe, �- svoju ugodnost na nasladu nego što traže Boga, koji bijaše cilj i duboke
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
75
poganske filozofije. A budući da je ovo, kao što kaže jedan naučitelj, čežnja za nekom duhovnom pohle pom, pohotom i proždrljivošću, nije manje opasno nego ona ljelesna. Iz ove zablude rađa se druga koja nije ništa manja, a to zbog toga što oni koji su njome obuzeti, kako sebe tako i druge ljude prosuđuju prema obilju ili prema nestašici ovih uljeha. Tako vjeruju da svatko posjeduje toliko savršenstva koli ko ga božanske utjehe pohađaju i prožimlju. To je strahovita zabluda. Za obje ove napasti lijek je ova nauka: neka svatko o tom bude uvjeren i neka zna da je svrha svih vježba i cjelokupnoga duhovnog života opsluživanje Božjih zapovijedi i potpuno ispunjavanje volje Božje. Zato je potrebno da naša vlastita volja u nama umre kako bi što nesmetanije mogla živjeti i vladati volja Božja jer se njih dvije izravno međusobno suprotstavljaju. Budući da se ova značajna pobjeda ne može ostvariti bez milosti i naklonosti Božje, molitvene se vježbe moraju često obavljati da bismo se po njima domogli ovih milosti i da bismo uzmogli ovaj posao s dobrim i željenim uspjehom dovršiti. U tu svrhu se mogu tražiti i pro siti od Boga nutarnje utjehe u molitvi, kao što reko smo prije, i kao što je postupao sv. prorok David kad je rekao: »Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim« (Ps 50,14). Iz ovoga je očito kakav si cilj mora svatko postaviti u ovim vježbama i kako prema tome mora mjeriti i svoj vlastiti napre dak i napredak drugih. To prosuđuj prema onome što je netko poradi Boga postojano pretrpio, s jedne strane ispunjavajući volju Božju, a s druge opet odričući se vlastite volje, a ne prema množini ili odličnosti utjeha što ih je od Boga primio.
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
76
A što irna biti svrha cjelokupnoga našega čitanja i molitve očito je iz onoga jedinstvenog psalrna koji započinje riječima: »Blaženi oni kojih je put neoka ljan, koji hode po zakonu Gospodnjem« (Ps 118,1). On se sastoji iz 176 redaka i najdulji je od svih psa lama. U njemu se ne nalazi nijedan redak u kojem se ne bi spominjao zakon Božji i ispunjavanje njegovih zapovijedi. Tako je to uredio Duh Sveti da se ljudi pouče kako prema ovom cilju moraju usmjeriti sve svoje čitanje i molitve. Oni koji se od ovoga udaljuju upadaju u tajne đavlove zamke, a on ih svojim lukavštinama nastoji uvjeriti da je ono u sebi nešto što nije ništa. I zato ljudi koji su veoma upućeni u duhovne stvari s pravom tvrde da jedinu i naji spravniju kušnju prave kreposti ne predstavlja ona naslada koja se doživljava u molitvi, nego strpljivost u nevoljama, odricanje, iskreno i potpuno izvršava nje volje Božje te iskreno i potpuno ispunjavanje nje gova zakona, iako za ostvarenje ovoga nemalo pri donose kako sama molitva tako i one u*he što se u molitvi primaju. Tako onaj koji želi znati koliko je napredovao na putu Božjem, neka istraži koliko danomice napredu je u nutarnjoj i vanjskoj poniznosti, s koliko mirnoće podnosi nanesene mu nepravde, kako podnosi sla bost drugih, kako snosi nesavršenosti svojih bliž njih, kako mu je čvrsto pouzdanje u Boga u vrijeme nevolje, kako obuzdava jezik, kako čuva srce, kako tijelo sa svim nedopuštenim prohtjevima kroti i podvrgava duhu, koliko je suzdržljiv i kako se ponaša u sreći i nesreći, s kolikom ozbiljnošću i sviješću izvršuje svoje poslove. A povrh svega ovoga neka se ispita je li posve mrtav svijetu i njegovim --
---
--- --- --
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
77
nasladama i je li umro težnji za svakom cascu i dostojanstvom. I neka tada prema tome mjerilu, što ga je prema ovome stvorio, samom sebi izrekne pre sudu, a ne prema onome što je od Boga primio ili što nije primio. Zato je potrebno da neprestano jednom rukom prianjamo uz mrtvljenje, a drugom uz molitvu, jer nije moguće naći takva čovjeka koji bi bez pomoći pobožnih molitava i promatranja božanskih stvari potpuno ostvario mrtvljenje.
Drugo upozorenje Ako nije slobodno željeti duhovne u*he i nasla de da u njima uživamo i počivamo, nego samo pora di napretka što ga ostvarujemo po njima, bit će manje slobodno težiti za viđenjima, objavama i tome slično. Ovo, naime, može za one koji u poniznosti nisu dovoljno učvršćeni predstavljati strahovitu opasnost. Nije potrebno da se tko boji da će izbjega vajući to i odbacujući, Bogu postati neposlušan i neuslužan jer kad se njemu svidi nešto objaviti, on će to tako izvesti da će i onaj kojemu se takve stvari objavljuju, iako tome izmiče što najviše može i tome se opire, o tom što mu je objavljeno biti tako siguran da o tome neće uopće moći sumnjati niti se toga plašiti.
Treće upozorenje Valja se čuvati da ne bi tko posvuda drugima oči tovao i govorio o onim u*hama i nasladama što ih
78
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
prima od Boga, osim svom duhovnom vodi. Zato onaj medotočivi naučitelj (sv. Bernard!) upozorava da svaki pobožnik u svojoj sobici velikim slovima napiše: »Moja tajna neka ostane meni, moja tajna neka ostane meni!« (Iz 26,16).
Četvrto upozorenje Osim toga, treba se brinuti o tome da s Bogom uvijek razgovaramo, koliko je moguće, u što većoj poniznosti. Neka nikada nitko ne misli da kod Boga zauzima tako važno mjesto ili da pred njim ima tako velik ugled pa da mu nije potrebno da na sebe često svraća pogled, da promatra svoje siromaštvo; treba skupiti svoja krila i u nazočnosti tolika veličanstva valja se što dublje poniziti. Tako je činio sv. Augustin o kojem se piše kako je naučio s drhtanjem i strahom klicati pred Gospodinom.
Peto upozorenje Prije smo upozorili kako sluga Božji mora sebi svakoga dana odrediti neko vrijeme kada će se bavi ti Bogom. A sada naglašavamo kako se osim onoga redovitoga dnevnog vremena mora ponekad odijeli ti od sviju poslova i zanimanja, pa ma koliko ona bila nabožna i sveta, i mora se posvema predati duhovnim vježbama i svoju dušu opskrbiti obiljem duhovne hrane i duhovnom zalihom kako bi popra vio one padove što ih danomice u sebi opaža i da za dalji napredak prikupi noye snage. Premda to može biti u svako vrijeme, ipak na poseban način to treba
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
79
učiniti na velike blagdane, u vrijeme nevolje, nakon duga putovanja, nakon napornih poslova koji su nam prigoda za mnoge rastresenosti i koji su pore metili nutrinu našega srca da bismo duh, odijeljen od svih sjetilnih stvari, na neki način oporavili.
Šesto upozorenje Ima nekih koji nisu dovoljno razboriti u svojim vježbama kad uživaju božanske u�ehe. I često se do gađa da ih ova sreća baca u najveću pogibao. Kada ih Bog pokatkad obilno obasiplje svojim darovima i kad su zaista iskusili kako je druženje s Bogom nadasve ugodno i slatko, preko svake mjere se tome prepuštaju; produljuju vrijeme molitve, povećavaju bdjenja i �elesne strogosti tako da narav, koja ne može dugo svladati tolik teret, napokon bude prisi ljena podleći. I to je razlog što mnogi zaziru od duhovnih vježba, a drugi postaju nesposobnima ne samo za �elesne, nego i za duhovne napore. Zato je u ovim stvarima potrebna velika razboritost, a naročito u početku kada je gorljivost i kad su uljehe veće, a iskustvo i razboritost vrlo malene. Zato tako treba srediti pojedine dnevne duhovne pothvate da ne budemo prisiljeni na pol puta stati. Ima i drugih koji su odviše mlaki i nestalni, koji pod izlikom raz boritosti prekomjerno popuštaju svome tijelu te izb jegavaju sve napore i teškoće. Iako je to za sve veoma opasno, napose je pogibeljno za početnike. Sv. Bernardo, naime, kaže kako je nemoguće da na duhovnom putu dugo ustraje onaj koji je u početku nerazborit, koji se, iako je početnik, ipak smatra raz boritim i, premda je mlad, ponaša se poput starca.
80
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
I ne može se lako prosuditi što je od ovoga opa snije i štetnije osim što je - kako kaže Toma Kempe nac - nerazboritost neizlječiva. Dok je tijelo još zdra vo, postoji nada da bi se mlakost ipak mogla izliječiti, medutim, zbog nerazboritosti iznemogne, jedva se ikada može pridići do negdašnje gorljivosti.
Sedmo upozorenje Tu se nalazi i druga opasnost koja je veća od navedenih. Oni, naime, koji su zaista iskusili kako je neprocjenjiva snaga molitve i koji su samom primje nom molitve naučili da o njoj ovisi sav napredak duhovnoga života, uvjereni su da je u njoj sadržano sve i da je ona sama dostatna za spasenje te tako zanemaruju ostale kreposti i zbog toga u ostalom sami sebe oslabljuju. Tako se događa da se, ponestane li tih kreposti, cijelo duhovno zdanje posvema sruši jer su ostale kreposti nešto poput temelja i svodova koji na sebi drže cijelu zgradu duhovnoga života. Zato, koliko netko više pozornosti posvećuje samo ovoj kreposti, toliko manje od toga crpi koristi i manje napreduje. Zbog toga sluga Božji ne smije svoje oči usmjeriti samo prema jednoj kreposti, pa ma koliko ona bila vrijedna i izvrsna, nego se mora usmjeriti prema svima. Kao što, naime, jedna žica na gitari ne proiz vodi melodiju, ako se ne udara i po ostalima, tako samo jedna krepost nedostaje da bi se proizvela duhovno suglasje i suzvuk. Slično je to uri: ako je zaustavlja samo jedan zupčić kojega kotačića, posve stane. Isto se događa i s duhovnim satom - ako mu nedostaje samo jedna jedina krepost.
J
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
81
Osmo upozorenje Sve što je do sada rečeno o promicanju pobožno sti treba uzeti kao nešto prethodno što čovjeka može raspoložiti za primanje Božje milosti i da se može u krepostima junački vježbati, ali opet tako da se ne pouzdaje u njih nego u Boga. Zato upozoravam na oprez jer ima nekih koji ova pravila shvaćaju kao neku vještinu i misle da će za kratko vrijeme, kao onaj koji radi na nekoj građevini, ako bude točno obdržavao pravila, posao dovršiti i postati savršen; isto tako da će i onaj, koji pravilno primijeni ova na čela, za kratko vrijeme postići ono što želi. Dok tako postupaju, ne opažaju kako ovo nije ništa drugo nego degradacija milosti na običnu vještinu. Ovim ljudskim propisima i vještinama pripisuju ono što pripada milosti. To su u sebi čisti darovi Božji i po stoje zahvaljujući njegovu neizmjernom milosrđu. Zato ova upozorenja i upute valja prihvatiti ne samo kao da se radi o nekoj vještini, nego kao sredst va milosti. Onaj tko ih tako prihvati neka zna da je duboka poniznost, priznavanje vlastite bijede i siro maštva, spojeno s velikim pouzdanjem u Božje milosrđe, prvenstveno sredstvo za ostvarenje ovoga cilja. Taj neka zbog saznanja jednoga i drugoga iz svojih očiju prolijeva suze kao iz dva izvora. I taj koji se u ovom stanju nađe pred vratima poniznosti, neka ono što želi primi, a za primljeno neka ponizno zahvaljuje i neka se ništa ne pouzdaje u svoje napo re niti u koju drugu stvar. Hvala Bogu i Blaženoj Djevici Mariji!
RAZMATRANJA SV. PETRA ALKANTARSKOGA
-
-
--
--
--
--
--
l.
SEDAM RAZMATRANJA O VJEČNIM ISTINAMA
Razmatranje za ponedjeljak: grijeh i spoznanje samoga sebe Danas ćeš u pamet dozvati svoje grijehe i vježbat ćeš se u spoznavanju samoga sebe da bi tako, s jedne strane, spoznao težinu svojih grijeha, a s druge stra ne da bi spoznao svoju bijedu i ništetnost, da sam po sebi nemaš nikakva dobra nego da sva tvoja dobra polječu od Boga. Po tom ćeš razmatranju steći pravu poniznost i podložnost duha, majku svi kreposti. Ponajprije, dakle, u sebi istraži mnoštvo grijeha svoga dosadašnjeg života. Prije svega, sebi dozovi u svijest onu zloću koju si počinio dok još nisi, božan skom svjetlošću prosvijetljen, poznavao Boga. Ako to brižljivo i pomno istražiš, tako ćeš mnogo toga otkriti da će to brojem nadmašiti broj tvojih vlasi na glavi. U to si, naime, vrijeme, poput poganina koji je bez pravoga znanja o Bogu i koji o njemu nije pri mao nikakvu pouku, provodio život. Zatim razmatraj kako si se odnosio prema Deset zapovijedi i prema sedam glavnih grijeha pa ćeš se uvjeriti da nema nijedne Božje zapovijedi koju nisi prekršio i da nema nijednoga glavnoga grijeha u koji nisi nekoliko puta upao mišlju, riječju ili djelom. Nakon ovoga razmišljaj o božanskim dobročinstvi ma što si ih tijekom cijeloga svog života primio i prosudi bi li o valjanoj upotrebi tih dobročinstava mogao Bogu položiti točan račun.
86
RAZMATRANJA
Kaži, molim te, za kakve si stvari utrošio vrijeme svoga djetinjstva, mladenaštva, odraslosti, ukratko: u što si utrošio vrijeme cijeloga svog života? U koju si svrhu upotrebljavao svojih pet osjetila i duševne sposobnosti koje ti je Bog dao zato da ih upotrijebiš za upoznavanje njega i da njemu služe? Kamo si svraćao svoje oči ako ne na to da promatraš ispraz nosti? U što si upotrebljavao uši ako ne za slušanje lažnih i izmišljenih pričica? Nije li ti jezik služio za pogrde i mrmljanja? Kako si se služio okusom, kako opipom osim za raspuštenost i za ljelesna uživanja? Kako si upotrebljavao ljekovitost svetih sakramena ta koje ti je Bog dao kao poseban dar? Kako si zah valjivao za dobročinstva kojima te je Bog obasipao? Kakvom si spremnošću ispunjavao njegova sveta nadahnuća? Za kakve si stvari trošio zdravlje i naravne sposobnosti? Na koji si način trošio vreme nita dobra? Kako si se služio prigodama i udobno stima života koje su ti dane? Kakvom si se zauze tošću brinuo za svoga bližnjega kojega ti je Bog pov jerio? Kakva si mu djela milosrđa i dobrotvornosti iskazivao? Što ćeš odgovoriti u onaj dan strogoga suda kad Bog bude od tebe za sve ovo zahtijevao najstroži račun? O suha li drveta, odredena za vječni oganj i plamen! Kako ćeš se tada ispričati kad budeš morao položiti račun o svim i pojedinim godinama života, o mjesecima, tjednima, danima i časovima? Na trećem ćeš mjestu pronaći one grijehe što si ih počinio od onoga vremena, i danomice ih počinjaš, pošto su ti nutarnje oči obasjane božanskim svjet lom, pošto si ih počeo uzdizati, da na unutarnji način promatraš Boga i ustanovit ćeš da stari Adam još gospodari u tvojim djelima i da njegov korijen u tebi rada mnogim opakim navikama.
RAZMATRANJA
87
Gle, kako si prema Bogu malo zahvalan i dare žljiv, kako ne mariš za njegova dobročinstva: koliko se protiviš njegovim nadahnućima, kako si mlak i mlitav u božanskoj službi, u što jedva kada ulažeš potrebitu žustrinu i marljivost ili nemaš one čistoće nakane, kako bi to dolikovalo; štoviše, Bogu služiš više poradi ljudskog obzira i udobnosti. Osim toga, promisli kako si strog prema bližnje mu, a kako si blag prema samomu sebi, kako si zal jubljen u svoje proh*ve, osjećajnost, čast i u sve što je tvoje. Pogledaj kako danomice postaješ sve drski ji, sve častohlepniji, sve razdražljiviji, taštiji, na srdžbu sve skloniji, u zloći sve gori, nasladama i uživanjima sve privrženiji, sve lakoumniji, �elesnim porocima sve skloniji, sve veći ljubitelj zabava, dru štava, veselja i ispraznosti. Uoči svoju nepostojanost u dobru, neozbiljnost u riječima, nerazboritost u dje lima, gdjekada malodušnost u napornim i teškim pothvatima, a gdjekada nepromišljenost i smionost. Na četvrtom mjestu, pošto ustanoviš vrste i broj grijeha, malo sve to u svom srcu vagni i pojedinosti stavi na vagu prosuđivanja da uzmogneš uvidjeti kolikim si bijedama opkoljen sa svih strana. A da to postigneš, razmotri u vezi s grijesima prijašnjega života ove okolnosti: protiv koga si sagriješio, zašto i kako. Ispitaš li to pomno, ustanovit ćeš da si grije hom uvrijedio Boga čija su dobrota i dostojanstvo neizmjerni, koji je čovjeka uza se privezao tolikim dobročinstvima; u svim morima nema toliko zrnaca pijeska koliko je on dobročinstava iskazao čovjeku. I napokon, zašto si griješio i kakva je to bila nužda ili prigoda koja te je nagnala da počiniš poje dini prekršaj? Neznatna malenkost, da bi sačuvao svoj ugled, sramotna naslada, beznačajna korist,
88
RAZMATRANJA
koja ti je pred očima iskrsla, a veoma često nije uopće bilo zle prigode nego samo zla navika i neke vrsti prezir Boga. A na kakve si sve načine griješio? S toliko lakoće, s tako napadnom odvažnošću, a tako malo straha i savjesti. Štoviše, s takvom odvažnošću i užitkom kao da imaš posla s bogom iz drveta koji se ni za što od onoga što se zbiva u svijetu ne brine niti išta od toga vidi ili razumije. Gdje je tu dužno poštovanje prema ovom veličanstvu? Gdje je tu zahvalnost za njegova dobročinstva? Zar s takvom zahvalnošću promatraš predragocjenu krv koja je na križu proli vena poradi tebe, bičeve, pljuske, što ih je podnio za tebe? O, bijedniče, koji si protiv takva i tolika veli čanstva sagriješio! Pokazuješ se još bjednijim što si zbog tako neznatna razloga protiv njega sagriješio. A najbjedniji si i najvećega oplakivanja vrijedan na pose zato što tolika pada uopće ne osjećaš i nakon grijeha se vladaš kao da si posve siguran, ne plašiš se nikakve osude. Zato i ne oplakuješ svojih grijeha. Bit će, osim toga, korisno da se neko vrijeme zadržiš u ovom razmatranju. Nemoj samoga sebe ništa cijeniti i samoga sebe čvrsto uvjeri da sam po sebi nemaš ništa osim grijeha. Sve ostalo i svoju opstojnost duguješ Božjoj dobrostivosti. Sasvim je očito da sva dobra, kako naravi tako i milosti, koja su od pređašnjih odličnija i vrjednija, polječu od njega. Ta on je početnik milosti predodređenja (koje je kao izvor i počelo ostalih milosti), milosti zvanja, milosti koja nas prati, milosti ustrajnosti i milosti vječnoga života. Što, dakle, imaš zbog čega bi se s pravom mogao hvaliti osim ništavila i grijeha? Ovo ništavilo, što ga
RAZMATRANJA
89
možeš pripisati samomu sebi, pomnjivo i ozbiljno ocijeni, a sve ostalo pripiši Bogu kako bi jasno i očito spoznao tko si ti, a tko je on. I sada uvidi koliko je potrebno da se u sebe ne pouzdaješ, a kako čvrsto ufanje i pouzdanje treba imati u Boga. Njega moraš ljubiti, a sam se trebaš hvaliti u njemu, a ne u sebi, osim ukoliko njegova milost u tebi slobodno ne dje luje. A kad ovo prođeš i u pozornu razmatranju pro baviš, prijeđi, koliko možeš, na preziranje samoga sebe. Zamisli da si sličan šupljoj trstici koju svaki vjetar njiše i savija, bez težine, bez čvrstoće, bez postojanosti, bez stalnosti, jednom riječju rečeno: bez ikakva bitka. Predoči si da si već četiri dana mrtav poput Lazara, da si smrdljiva i odvratna lešina koja vrvi crvima i tako je odurna da prolazni ci otklanjaju pogled i prisiljeni su zatisnuti nos kako ne bi tvoj smrad i odvratnost u sebe upijali vidom ili njuhom. Vjeruj da si pred Bogom i svecima od svega ovoga još ogavniji. Srnatraj se nedostojnim da prema nebu uzdigneš oči, ti, koji gaziš zemlju, koga zemlja uzdržava i kojemu služe stvorovi. Štoviše, ne srna traj se vrijednim ni kruha, kojim se hraniš, ni zraka, što ga udišeš. S onom javnom evanđeoskom gre šnicom se baci do Spasiteljevih nogu licem punim smetenosti i srama, nemoj drugačije učiniti nego postupaj onako kao što bi se pred svojim mužem pojavila žena uhvaćena u preljubu. S nutarnjim bolom i zbiljskim obraćenjem moli ga da ti oprosti grijehe da bi se po svojoj dobroti i milosrđu udosto jao ponovno te primiti u svoju blagonaklonost i u svoju kuću.
RAZMATRANJA
90
Razmatranje za utorak: bijede ljudskoga života Danas ćeš razmatrati o bijedi ljudskoga života. Dok o njoj budeš razmatrao, upoznat ćeš kako je isprazna svjetovna slava i naučit ćeš koliko moraš prezirati svu slavu svijeta koja se ponekad baš izgra đuje na temelju našega nestalnog života. Budući da su bijede našega života bezbrojne, u razmatranju ćeš uzeti u obzir samo prvih sedam koje su najznačajnije. Ponajprije uzmi u obzir krat koću ovoga života jer se svršava sa sedamdeset ili osamdeset godina, a što je preko toga, kao što kaže Prorok Ger 20,18), to je tegoba i bol. Ako od toga vre mena oduzmeš djetinjstvo, koje više sliči životu životinjskom nego ljudskom, isto tako ako oduzmeš i ono vrijeme što ga trošiš na spavanje, jer dok se predaješ snu, lišen si upotrebe razuma, a samo se po njemu čovjek razlikuje od ostalih stvorova, ustano vit ćeš da je vrijeme tvoga života kraće nego što si ikada mislio. Ako ovo vrijeme usporediš s vječnošću »budućega vijeka«, uvjerit ćeš se da je kraće od jed noga časka. Uvidi sada kako su nerazumni i budala sti i u kolikoj su bludnji ljubitelji ovoga svijeta koji se, da bi samo u jednom jedinom času ovoga krat kotrajnog života uživali radosti, ne plaše izvrći opa snosti da izgube vječnost. Razmišljaj zatim o neizvjesnosti ovoga života, a to je druga između životnih bijeda. Ta život nije samo prekratak, nego je ta kratkoća veoma neizvje sna i u najvećoj mjeri sumnjiva. Koliko je, naime, takvih koji dožive šezdesetu i osamdesetu godinu života? Kako se mnogi gase već pri samom ulasku u život! Kako bezbrojni pogibaju u cvijetu mladenačke -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
RAZMATRANJA
91
dobi? Ne znate, kaže Krist (Mk 13,35), kada će doći vaš Gospodin, uvečer, o ponoći, kad se oglase pijet lovi ili ujutro. A da to jasnije spoznaš, sjeti se mno gih svojih prijatelja, osobito članova obitelji i drugih ljudi, koji su bili nositelji kakva dostojanstva ili vla sti, koje je neumoljiva smrt neočekivano digla u različitoj dobi ovoga života te izjalovila i osujetila sve njihove nade i planove. Treće, razmatraj o nestalnosti ovoga života. Lako ćeš ustanoviti da je lomljiviji od svakoga stakla jer je zrak opasniji, sunce žešće, tijek vode hladniji, glado vanje dugotrajnije, vrućica žešća i bilo koja druga ljelesna neumjerenost često čovjeku oduzme život, kao što danomice viđamo kod mnogih koji zbog naj manjega od nabrojenih uzroka, u cvijetu mladosti i naponu života podliježu i utrnjuju se. Četvrto, razmatraj o nestalnosti ovoga života i o njegovoj promjenjivosti: kako on nikada ne ostaje dugo u istom stanju. Promatraj promjene u tijelu koje ne uživa dugo jednako raspoloženje i zdravlje. Zatim svrati pozornost na promjene u dušama koje se poput mora uzburkavaju. Dok more uzavrije i bjesni zbog puhanja različitih vjetrova, duše se uz nemire i uzavriju jer ih gotovo u svakom slučaju raspaljuju strasti, neuredne težnje i uskovitlane misli. Napokon dolaze u obzir i promjene, što ih neki nazivlju udesom, koji ne trpi to da ljudski život dugo ostane u trajnoj sreći i u povoljnu razvoju, nego ga poput kotača vrti i okreće sad naprijed sad natrag. Daj sada razmotri i neprestani pokret našega života koji ne miruje ni danju ni noću, nego nepre stano ide naprijed i danomice ga sve više nestaje i troši se da se, tako mi se čini, može usporediti sa
92
RAZMATRANJA
svijećom koja pomalo samu sebe troši; i što ona jače svijetli i gori, to ujutro procvate, u podne uvene i o zapadu sunca se osuši. A to je Bog, govoreći po pro roku Izaiji o ovoj promjenjivosti, lijepo i slikovito rekao: »Svako je tijelo kao trava, ko cvijet poljski sva mu dražest« (Iz 40,6). Sv. Jeronim, tumačeći ove riječi, kaže: »Zaista, ako tko promatra nestalnost tijela i to kako svakoga časa rastemo i opadamo, kako ne ostajemo u istom stanju, pa i ono što govorimo, što kazujemo u pero i pišemo, izmiče od dijela našeg života, taj neće okli jevati da tijelo nazove travom, a njegovu slavu cvije tom trave ili poljskih livada. Tko je još donedavna bio dijete, ubrzo je postao dječakom, a dječak mla dićem te se sve do starosti mijenja tijekom neizvje snih razdoblja i prije nego što se počeo smatrati star cem, čudi se kako to da više nije mladić. Ljepotica, koja je za sobom privlačila čete mladića, poguri se, a lice joj izbrazdaju staračke bore. I ona, koja je nekoć živjela samo za ljubakanje i uživanje, napokon postane neprivlačiva« (Lib. II, Comment in Is e. 40). Peto, razmatraj kako je varav i podmukao ovaj život. Njegova su obećanja veoma opasna. Bezbroj ne ljubitelje svijeta, koji se u nj slijepo pouzdavaju, zavodi u bludnju. Premda je odvratan i ružan, sma tramo ga veoma lijepim; iako je pun žuči i gorčine, ipak ga smatramo veoma slatkim. Premda je obilje žen kratkim razmacima, smatramo ga dugim. Iako je pun nesreća i bijeda, ipak ga smatramo sretnim i vrijednim ljubavi da nema nikakve opasnosti, nikakve pogibelji kojoj se ljudi ne bi izložili, da bi ga pošto-poto sačuvali. Ne plaše se upustiti čak ni u ono što ih čini nevrijednima ove sreće i što ih nje
RAZMA1RANJA
93
lišava, što im prijeti gubitkom vječnoga života i sreće. Šesto, osim kratkoće i drugih već nabrojenih okolnosti, razmatraj o tako kratku vremenu našega života, što ga proživljavamo, kako je podvrgnut bez brojnim bijedama, što *lesnim, što duhovnim, te se tako i ovaj život s pravom može nazvati bujicom suza i oceanom bezbrojnih neprilika. Pripovijeda sv. Jeronim (Epist. ad Heliod. n. 13) kako je onaj sve moćni kralj Kserkso, koji je svladavao planine, pre mostio mora, kad je jednom s povišena mjesta pro matrao neizmjerno mnoštvo ljudstva i bezbrojnu vojsku, zaplakao što nakon sto godina neće biti više nijednoga od onih što ih je tada promatrao. I odmah je nadodao: »0, kad bismo se mogli uspeti na takav vidikovac s kojega bismo gledali pod svojim noga ma cijelu zemlju, pokazao bih ti već tada ruševine cijeloga svijeta, sukobe naroda s narodima, kraljev stava s kraljevstvima, kako su jedni određeni za mučenje, a drugi da budu ubijeni; vidio bi kako jedne proždiru morski valovi, a kako druge odvode u ropstvo; ovdje bi vidio svadbovanje, ondje nari canje; gledao bi kako se jedni rađaju, a drugi umiru; jedni obiluju bogatstvom, drugi prose, i tako neće nestati samo Kserksove vojske, nego će za kratko vrijeme nestati ljudi cijeloga svijeta, koji sada žive.« Pogledaj malo tjelesne bolesti i napore, duševne muke i teške misli pa ćeš vidjeti kako na ljude sva koga staleža i svake dobi vrebaju opasnosti. Tako ćeš danomice sve jasnije upoznavati bijede ovoga živo ta; onda kad spoznaš čemu se od svijeta možeš na dati, najodlučnije ga sa svime, što njemu pripada, prezri.
94
RAZMATRANJA
Posljednja od ovih bijeda jest smrt. Ona je i s obzirom na tijelo i s obzirom na dušu od sviju stva ri najstrašnija. U tom, naime, času tijelo biva posve lišeno sviju dobara ovoga svijeta, a duša se tada nađe u onom konačnom stanju u kojemu će biti suđena za svu vječnost. Kad ovo pomnjivo razmotriš, spoznat ćeš kako je slava ovoga svijeta kratka i bijedna. Ako život onih, koji ga tako ljube, nema drugih vlastitosti osim onih koje smo sada nabrojili, koliko god ga cijene, moći ćeš lako zaključiti koliko ga moraš prezirati i mrziti.
RAZMATRANJA
95
Razmatranje za srijedu: smrt Danas ćeš uzeti smrt kao predmet razmatranja. Ovo razmatranje je od veoma velike koristi, bilo da se radi o sljecanju mudrosti, bilo o izbjegavanju gri jeha ili napokon o tome da bi se ljudi razbudili i po krenuli te bi pravodobno sračunali i sredili svoje ra čune, što će ih tada položiti. Ponajprije razmatraj o neizvjesnosti onoga časa u kojem će te snaći smrt. Nije ti poznat ni dan ni mje sto ni stanje u kojem će te zadesiti. Ti samo vjeruješ da ćeš jednom umrijeti, a sve ostalo ti je nepoznato osim onoga što tada običaje obuzeti čovjeka. Pre malo o njoj misliš i zato misliš da si od smrti daleko. Drugo, razmatraj o onom gorkom odvajanju koje se zbiva u času smrti. Nećeš se morati odvojiti samo od stvari sadašnjega života, koje si volio, nego ćeš doživjeti razdvajanje duše od tijela. Budući da je nji hovo zajedništvo tako staro, postalo je veoma drago i nadasve voljena. Ako čovjek bolno i gorko doživ ljava ono kad mora poći u progonstvo i biti odvojen od svoje domovine i ako mora biti lišen onoga zraka što ga je u času rođenja prvi put udahnuo, pa makar sa sobom može ponijeti sve što mu je drago, kako će istom bolno i teško ponijeti ono posvemašnje izgnanstvo po kojem će biti odijeljen od sviju stvari ovoga svijeta: od kuće, imanja, od oca, majke, djece, od prijatelja, ne znajući kako se ima odseliti. Kako će mu biti kad bude lišen zraka i svjetla, kad mu napo kon bude onemogućena upotreba sviju ljudskih stvari? Razmatraj i o onome što će u tom času dušu napose mučiti kad, odvojena od svakoga ljelesnog
96
RAZMATRANJA
posla, pomisli što će se malo zatim dogoditi s tije lom, a što s njom. Kako će tijelo biti sahranjeno u raku svega sedam stopa duboku i predano crvima da ga rastoče. A što će biti s dušom, gdje će se ona naći, posve je neizvjesno. Ova misao strahovito muči dušu onoga koji umire; on sigurno spoznaje da mu preostaju samo dvije mogućnosti: vječna slava ili vječne muke. Svjestan je da je blizu i jednome i dru gom, ali ipak ne zna što će mu od ovoga pasti u dio. Ovu �eskobu će slijediti druga ništa manja, naime, što će doskora morati o cjelokupnom dosa dašnjem životu položiti račun vrhovnom Sucu pred kojim su se strašili i ljudi najsvetijega i najneporočni jega života. Kad su učenici opazili kako pustinjak Arsenije u posljednjem času života dršće i plače, zapitaše ga boji li se smrti. Odgovorio je: »Zaista, sinovi, ovaj strah što vidite da me je sada obuzeo nije me napuštao otkako sam postao monahom« (Simeon Metaph, in vita eius, Tom IV apud Surium). Tada se čovjek počne sjećati sviju grijeha dota dašnjega života. Oni mu se predstavljaju kao naoružana vojska koja je tu da ga uništi. Opačine veće od ostalih grijeha, koje su mu priuštile veću nasladu, neprestano mu se kovitlaju pred očima, strahovito ga muče i bacaju u velik očaj s obzirom na spasenje. Sjećanje na prijašnje uživanje, koje mu se nekoć činilo veoma ugodnim, sad mu je veoma gorko te zato s punim pravom kaže Mudrac: »Ne gledaj na vino, kad rujno iskri, kad se u čaši svje tlucavo prelijeva: pije se tako glatko, a na kraju ujeda kao zmija i žaca kao guja ljutica« (Izr 23,31-32). Takva je ona čaša što ju je neprijatelj ljudskoga roda otrovao svojim otrovom te je pruža ljubiteljima svi-
RAZMATRANJA
97
jeta da je ispiju; takav se napitak nalazi u izvana pozlaćenoj babilonskoj čaši. Opak čovjek, videći kako je opkoljen tolikim neprijateljima, počet će se plašiti s obzirom na ishod suđenja i samoga će sebe naričući oplakivati. O, bijedna li i nesretna mene, koji sam sve do sada živio u tolikoj bludnji i stupao tako štetnim stazama, kakva li me sada čeka sudbina! Ako sv. Pavao tvrdi da će čovjek žeti ono što je sijao (Gal 6,8), kakav onda drugi plod mogu očekivati ja koji nisam ničemu toliko pozornosti posvećivao kao što sam posvećivao �elesnim djelima? Ako sv. Ivan kaže da ništa nečisto neće ući u nebeski Grad, koji je popločen najčišćim zlatom, kakav onda u njemu dio mogu očekivati ja koji sam okaljan svakovrsnim tjelesnim uživanjem? Zatim dolaze na red sakramenti sv. Crkve, ispo vijed, pričest, bolesničko pomazanje, a to su pos ljednja pomagala Crkve kojima se čovjeku na umoru može priteći u pomoć. Iz sviju već spomenutih okolnosti lako ćeš si predstaviti ljeskobu čovjeka koji je živio opako, kako ga ona na svršetku muči. O, kako će mu se tada pojaviti žarka, ali bespredmetna želja da sam kojom srećom provodio neporočniji život, kako bih ubudu će želio provoditi strog život kad bi mi bilo dano da dulje poživim. Kako bi tada žarko molio božansku pomoć, a to mu ne dopušta težina bolesti i samrtne muke koje ga zaokupljaju. One će biti tolike da mu neće dopustiti ni da svoje misli usmjeri prema Bogu. Nakon ovoga razmotri znakove posljednje bole sti koji prethode smrti i koji najavljuju da je blizu svršetak. Ti znakovi su zaista užasni i u nazočnima
98
RAZMATRANJA
razbuduju velik strah. Trbuh se nadme, glas oslabi, noge zamiru, koljena se hlade, nos se uvuče, oči upadnu, lice izblijedi, jezik više ne vrši svoju službu, a kod nekih borba duše, koja napušta tijelo, pomu ćuje sva osjetila i ostavlja ih posvema bez životne snage. A tko će istom opisati duševne muke koje su daleko teže? Duša se tada nalazi u velikoj borbi i samrtnoj muci, kako zbog straha, s obzirom na spa senje, tako i zbog polaganja računa koji će se od nje doskora zahtijevati o djelima cijeloga dotadašnjeg života. Tada će napokon trpjeti i zato što svoje tijelo ljubi samo naravnom ljubavlju te se od njega bez velika bola i �eskobe ne može odijeliti, naročito zato što strahuje ne znajući što će s njom biti. Dok razmatraš kako je duša izišla iz tijela, još ti ostaju samo dva puta: jedan, kojim ćeš tijelo isprati ti do groba, a drugi, na kojem ćeš slijediti dušu dok ne bude izrečena presuda i tako ćeš promatrati odla zak njih oboje: gledaj, dakle, što će se dogoditi s tije lom koje je lišeno duše. Gle, kako se traže skupocje na odijela u koja će ga odjenuti i sahraniti. O, kako se domaći žure da bi se mrtvo tijelo što prije iznijelo iz kuće. Promatraj s kolikom svečanošću, s kakvim se obredima nosi prema grobu, kako zvona svečano zvone, kako se svatko pomno zanima za pokojnika, promatraj nadalje liturgijsku službu za mrtve, slušaj molitve nazočnih, žalobno pjevanje Crkve kada se spušta u grob i zatrpava zemljom. Pogledaj, osim · toga, suze prijatelja i znanaca što ih nad pokojnikom prolijevaju i, napokon, da sve izreknem jednom riječju: sve što se običaje izvršiti prema pokojniku, dokle god tijelo ne bude sahranjeno u zemlju, s njim
RAZMATRANJA
99
će zajedno u vječnom zaboravu biti pokopana i uspomena na njega. Pošto se tijelo nakon svega ovoga ostavi u zem lji, slijedi dušu, koja je pošla u do sada nepoznat joj kraj, gdje će se postaviti pred sud vrhovnoga suca. Predstavi sebi da si nazočan ovom suđenju. Tu u najdubljoj šutnji i s najvećom pozornošću naokolo stoje svi nebeski stanovnici i gledaju kakav će biti ishod suđenja i kakva presuda. Ovdje će se ponoviti strog obračun sviju primitaka i sviju izdataka. Trebat će, velim, položiti račun o životu, obitelji, dobrima, o božanskim nadahnućima, o dobro upotrijebljenim sredstvima i prigodama i, napokon, o krvi Isusa Krista i primanju sakramenata. I konačno će biti izrečena presuda prema onome kako položi račun o primicima.
100
RAZMATRANJA
Razmatranje za četvrtak: posljednji sud Danas razmatraj o posljednjem sudu da bi ovim razmatranjem u svojoj duši razbudio ona prvenstve na dva čuvstva što ih mora imati svaki kršćanin: strah Božji i mržnju na grijeh. Najprije sebi predstavi kako će strašan biti taj dan u kojem će pasti odluka o svim prijepornim stvarima Adamovih sinova i bit će dokrajčene sve parnice našega života, a što o njima za svu vječnost treba odlučiti, javno će se pred očima i u nazočnosti cijeloga svijeta proglasiti. Ovaj će dan u sebi obuh vatiti dane sviju vjekova - sadašnjega, prošlih i budućih - i zahtijevat će se strog račun o djelima sviju ljudi i sav će bijes prevaliti za grijehe počinjene od postanka svijeta. Drugo, razmatraj strahovite znakove koji će pre thoditi ovom danu. Spasitelj, naime, kaže »da će biti znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama« i da će svi nebeski i zemaljski stvorovi kad spoznaju da im se približio svršetak, početi drhtati i tresti se. Ljudi će, kako kaže Spasitelj, ukočeni, mršavi i od smrti za nokat rastavljeni, kad začuju užasnu huku mora, kad budu gledali kako se strahovito pjeni, kako se prelijeva i propinje, umirati od straha. Kad u svemu ovome ugledaju bijedu i nevolju, što ih ovi znakovi najavljuju i njima svijetu prijete, takvim će strahom i užasom biti obuzeti da će kao bez duše blijedi, bez glasa, bez ljudskoga izgleda ovamo-onamo lutati mrtvi prije nego što umru. Strahujući pred svojom osudom, sami sebi svojom uobraziljom odmjeravaju kazne. Svaki će od njih pod u�ecajem velika straha biti za sebe toliko zabrinut da se za druge - za rodi-
RAZMATRANJA
101
telje, muževe, žene, prijatelje, drugove - uopće neće brinuti niti će na njih misliti. Treće, predstavi sebi onu sveopću ognjenu poplavu koja će ovome sudu prethoditi, strahovit zvuk one trublje u koju će puhati jedan od arkan dela. Tim zvukom će svi narodi svijeta biti pozvani da se na jednome mjestu postave pred Božji sud. I napokon si predstavi ono uzvišeno dostojanstvo kojim će vrhovni sudac živih i mrtvih predsjedati ovome sudu. Četvrto, razmatraj kako će se od svakoga poje dinca tražiti točan i strog račun. »Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću«, kaže Job (9,3). Što će, dakle, biti od čovjeka kada Bog počne s njime postupati prema oštrini svoje pravednosti? Kada mu iznutra njegova savjest ovako progovori: O, ti opaki i nevaljali čovječe, čime si me sma trao? Zbog čega si se, prezrevši me po najvećoj opačini, pridružio mojim neprijateljima? Na svoju sam te sliku i priliku stvorio, svjetlom vjere sam te prosvijetlio, od prvih godina sam te prožeo vjerom, vlastitom krvlju sam te otkupio, poradi tebe sam postio, bdio, molio, podnosio napore putovanja, krvlju sam se znojio i mnoštvo sam drugih nevolja u ovome životu podnio. Iz ljubavi prema tebi sam podnosio progonstva, nepravde, poruge, ismje hivanja, prezir, psovanje, muke i napokon sam križ. To svjedoči ovaj moj križ, svjedoče to ovi čavli, svje doče ove rane, koje vidiš na mojim rukama i noga ma; napokon su mi svjedoci nebo i zemlja, koji su promatrali moju muku. Kako si postupao sa svojom dušom koju sam uz cijenu svoje dragocjene krvi
102
RAZMATRANJA
otkupio? U što si ovaj dragocjeni biser, što sam ga kupio neprocjenjivom vrijednošću, upotrijebio? O, zmijski rode, zašto si se radije opredijelio da služiš mojem neprijatelju s velikim naporom i bolom, a da ne služiš meni, svom Stvoritelju i Otkupitelju s ugodnošću i nasladom? Češće sam te pozivao, a ti se nisi htio odazvati mojim pozivima. Kucao sam na vrata tvoga srca i odbio si mi otvoriti. Raširio sam svoje ruke na križu i nisi za to mario, prezreo si sve savjete, obećanja i moje prijetnje. Proglasite, dakle, sada, anđeli, presudu i budite suci izmedu mene i mog vinograda: »Što još mogoh učiniti za svoj vino grad, a da nisam učinio?« (Iz 5,4). Što će tada odgovoriti pokvarenjaci i ismjehivači božanskih stvari; što oni koji su izrugivali krepost, ismjehivaH prostodušnost i koji su točnije obdrža vali zakone ovoga svijeta negoli božanske, koji su svoje uši zatvarali pred Božjim glasovima, koji su božanska nadahnuća prezirali, koji su se buntovno odnosili prema Božjim zapovijedima i za njegova se dobročinstva pokazali nezahvalnima? Što će reći oni slobodoumnici koji su, dopuštajući sebi svakakve nevaljalštine, tako živjeli kao da Boga nema i koji su mislili da on o ljudskim stvarima ne vodi nikakvu brigu? Što će reći oni koji su umjesto zakona i pravi la slijedili svoje strasti, naslade i lagodnosti? »Što ćete učiniti u dan kazne, kaže Izaija, kad izdaleka propast dođe? Kom ćete se za pomoć uteći, gdje ostaviti blago svoje, da se ne morate medu roblje pognuti, pasti medu poklanima?« (Iz 10,3-4). Peto, razmatraj sadržaj one užasne presude ko jom će vrhovni Sudac, kad završi suđenje, nemilice ošinuti sve bezbožnike. Nju će izreći tako užasnim
RAZMATRANJA
103
glasom da će, kad je bude izgovarao, gromovito od zvanjati u ušima sviju nazočnih. Izaija kaže: »Usne su mu pune jarosti, jezik mu oganj što proždire« (Iz 30,27). Ta koji plamen može tako žeći kao što su ove riječi: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim« (Mt 25,41). Svaka pojedina riječ ove presude je puna užasna bola. Ta tko može shvatiti kakav je to rastanak, kakvo prokletstvo, kakav oganj, kakvo društvo, kakva je napokon ona vječnost koja će ovom presu dom biti dosuđena bezbožniku.
104
RAZMATRANJA
Razmatranje za petak: pakao Danas ćeš razmatrati o paklenim kaznama da bi, promatrajući ih, postigao veću postojanost u Božjem strahu i gnušanje na grijehe. O ovim kaznama treba da razmatramo, kako uči pisac »Fascicularija«, i da se poslužimo nekim prispodobama koje su nam o tome ostavili sveti ljudi. Zato neće biti naodmet da si pakao predstavi mo kao užasan metež, kao podzemno jezero, kao strahovito duboku provaliju koja je sva u plamenu, ili da ga sebi predstavimo kao velik i užasan grad, koji je posve taman i mračan; sav je u plamenu koji ne svijetli, a u njemu vika, zapomaganje, naricanje sviju zbog neopisivih muka. Na ovome nesretnom i tužnome mjestu postoje dvije vrste kazni, jedne od njih se zovu kazne osjeti la, a druge kazna gubitka. Što se tiče prvoga, razmatraj da nema u osuđeni ka nijednoga ni vanjskog ni unutarnjeg osjetila koje ne bi bilo mučena posebnom kaznom. Jer kao što su osuđenici svim svojim udovima i osjetilima vrijeđali Gospodina zajedno i njima se služili kao oruđem i oružjem, njima su, zabacivši zajedništvo s Bogom i zakon, služili grijehu, tako je božanska pravednost odredila da se svakomu od njih dodijeli vlastita kazna kako su zavrijedila. Oči će razuzdanih i be sramnih biti mučene strahovitim gledanjem đavola. Uši, koje su bile otvorene lažima, ogovaranju i nečistoći, bit će ispunjene divljim glasovima, vikom, kletvama i zapomaganjem. Nos, koji je udisao ugod ne mirise i kađenje, bit će mrcvaren nepodnošljivim smradom. Okus, koji je uživao u biranim jelima i
RAZMATRANJA
105
slatkim pićima, bit će mučen nepodnošljivom glađu i najljućom žeđu. Jezik, koji je ogovarao i mrmljao, bit će napajan žučju zmajeva. Pohotljivac, koji je uvi jek ugađao svojim nedopuštenim željama, do vrata će biti u led uronjen i, kao što kaže Job (24,19), »iz snježnih voda će prijeći u užasnu vrućinu«, u pla men ognja i sumpora. Ali ni nutarnja osjetila neće biti bez posebnih muka: uživljavanje u sadašnje bolove, sjećanje na prijašnja uživanja, strahovanje pred budućim doga đajima, bit će volja mučena nevjerojatnom mržnjom i bijesom na Boga. Napokon, tu će se naći na okupu sjedinjena sva zla sa svim kaznama, što ih duša može samo izmisliti i zamisliti. Ondje će, kako kaže sv. Gregorije, vladati nepo dnošljiva studen, neugasiv oganj, besmrtni crv, smrad, koji nitko neće moći podnijeti, tmina će biti opipljiva, krvnički bičevi, đavolske obrazine, kovit lanje grijeha i zdvajanje nad svim dobrima. Kaži mi ako ti se čini da je i najmanji dio ovih muka nepod nošljiv i pretežak, a kako će istom biti teško podno siti onu cijelu Ilijadu zala istodobno na svim udovi ma te vanjskim i nutarnjim osjetilima, ali ne samo jednu noć, ni samo tisuću noći, nego kroz svu vječnost? Koji um, koji jezik, koji ljudski duh može ovo shvatiti, a da ne kažem tko bi to mogao izreći riječima? Pa ipak te kazne, što ih trpe osuđenici, uzete zajedno, još nisu ono najteže. Preostaje još jedna strahota, kojoj nema usporedbe. Teolozi je nazivlju kaznom odbačenja, a sastoji se u vječnom lišenju gle danja Božjega veličanstva, u lišenju slavnoga i blaže noga društva Boga i svetaca. Svaka je kazna u sebi
106
RAZMATRANJA
utoliko teža ukoliko čovjeka lišava odličnijega dobra. Budući da je Bog najveće i bitno dobro, najveće od sviju dobara, zaista, biti njega lišen najveće je od sviju zala. Ovo su najopćenitije muke osuđenika, a osim njih ima još i posebnih kojima će biti mučeni poje dinci prema kakvoći svojih opačina. Tako će druga čije biti kažnjeni oholice, drugačije zavidnici, lakom ci, mekoputnici, a drugačije počinitelji ostalih zala. Mjera bola će ondje biti izjednačena s mjerom uživanja u sadašnjem životu; poruga će biti suprot stavljena slavi i preuzetnosti, bijeda i neimaština obilju, glad i žeđ prijašnjoj proždrljivosti i pohlep nosti. Do sada nabrojenim kaznama treba dodati i vje čno trajanje, što je kao neki pečat i ključ svega. Čini se, naime, da bi te muke bile podnošljivije kad bi jednom imale svršetak. Što je dosuđeno za neko odredeno vrijeme, ne može biti tako strašno, a ona beskrajna kazna, bez uljehe, bez osvježenja, bez skraćenja, gdje ne preostaje nikakva nada da će jed nom doći svršetak ili mukama, ili onima koji ih zadaju, ili onima koji ih podnose, nego je to vječno i neoprostivo izgnanstvo, bez ikakve nade da bi moglo biti opozvano. Kad to čovjek pomnjivo i pozorno razmatra, može ga to zapanjiti i dušu potresti te razbuditi spasonosan strah. Zbog vječnoga trajanja kazne proizlazi ona užasna mržnja kojom su prokletnici raspaljeni pro tiv Boga; odatle one užasne psovke i kletve što ih iz nečistih usta rigaju govoreći: Proklet bio Bog koji nas je stvorio i osudio na umiranje bez smrti, što nas tako muči i mrcvari, a da nas ipak nikad ne dotuče!
J
RAZMATRANJA
107
Neka je prokleta moć onoga koja nas je tako teško pogodila! Neka je prokleta mudrost onoga koja mu je otkrila sve naše zloće! Neka je prokleta praved nost onoga koji za vremenite grijehe dodjeljuje vječnu kaznu! Neka je proklet njegov križ koji je za nas besplodan! Neka je prokleta krv koju je prolio, kad na nas izaziva osvetu! Neka je prokleta Majka Božja koja se, dok je svima ljubezna i milostiva odvjetnica, prema nama pokazuje okrutnom i bez milosrđa! Neka su prokleti svi sveci koji s Kristom kraljuju, koji se raduju našim zlima! Ovo su pjesme što ih izmjenično cijelu noć pje vaju. Ovo su pjesme i neprestana glazba onih koji najmilostivijega i najpravednijega Boga neprestano pogrđuju strahovitim psovkama i kletvama kroz sve vijeke vjekova i, tako reći, pokušavaju ga prokleti.
108
RAZMATRANJA
Razmatranje za subotu: vječno blaženstvo Danas ćeš razmatrati o slavi blaženika. To će tvoje srce ispuniti prezirom svijeta i još više razbu diti želju za nebeskom srećom kako bi jednom došao u njihovu zajednicu. Da bi došao do približne spoznaje i predokusa ove neshvatljive slave, razmotri ovih pet stvari: izvanrednu uzvišenost mjesta, ugodnost zajedni štva, gledanje Boga, slavu tjelesa i savršenost sviju dobara, kojih je ondje najveće obilje. Kad se radi o uzvišenosti mjesta, najprije svrati pozornost na njegovu veličinu koja zapanjuje i zadivljuje. Kako čitaš u djelima priznatih i vjerodo stojnih pisaca, najmanja zvijezda koja se nalazi na nebeskom svodu nekoliko je puta veća od Zemlje. A neke je, štoviše, nadmašuju dvjesta i trista puta. Kad uzdigneš pogled prema nebeskom svodu, vidiš ih bezbrojno mnoštvo. Između njih opažaš toliko praz na prostora da bi se lako moglo smjestiti mnogo više zvijezda. Kako se, dok promatraš nebeski svod, ne zapanjiš i ne uroniš u divljenje tolikoj veličini i onome koji je tu grdosiju izgradio. Sam od sebe ćeš obnemoćiti kada ti zataje osjetila. Razmatraj nadalje njegovu ljepotu koju nijedan jezik ne može opisati. Ako je Bog u ovome mjestu našega progonstva i u ovoj dolini bijede stvorio veli ko mnoštvo toga čija nas ljepota i milina zapanjuju, kako je istom urešeno i kako izgleda mjesto što ga je Bog odredio da bude redovito prebivalište njegove slave, palača njegova veličanstva, boravište njegovih izabranika i raj pun svakakvih naslada i ugodnosti?
RAZMATRANJA
109
Nakon ljepote promatraj dostojanstvo stanovni ka ovoga mjesta čiji broj, svetost, bogatstvo, ljepota premašuju svaku moć naše uobrazilje. Sv. Ivan tvrdi da ih je tako mnogo te ih nije moguće izbrojiti. Sv. Dionizije tvrdi da postoji toliko mnoštvo andela da njihov broj nadmašuje broj sviju materijalnih stvari što postoje na zemlji. Njega slijedi veliki Toma koji je mišljenja da slavni nebeski duhovi svojim brojem nadmašuju sve materijalne stvari što ih svijet u sebi skriva, kao što svemir neizmjernošću svojih dijelova nadmašuje Zemlju koja je, kad se usporedi sa sve mirom, malena kao kakva točkica. Može li se nešto divnije zamisliti? Zaista, kad se ovo dobro vagne i ispita, dovoljno je da zanese osjetila sviju ljudi i da ih svojom snažnom divotom upravo izbezumi. Ako je već koji god od blaženih duhova neuspo redivo ljepši od cijeloga vidljivoga svijeta, što istom reći o promatranju ovoga neshvatljivog broja tako divnih i svijetlih duhova i o gledanju njihove sveko like službe i savršenstva? Promatrat ćemo, naime, kako anđeli raznose vijesti, kako arkanđeli služe, kako poglavarstva pobjedonosno kliču, kako vlasti uzvikuju, kako gospodstva vladaju, kako sile blista ju, kako prijestolja plamte, kako kerubini sjaju, kako serafini ljubavlju gore i kako svi jednodušno Boga veličaju. Ako je drugovanje i prijateljevanje s dobrima tako slatko i ugodno, kako će istom ugodno i slatko biti u društvu tolikoga mnoštva svetaca? Kako će to biti nešto veliko: družiti se s apostolima, razgovara ti s prorocima, boraviti s mučenicima, uživati u zajedništvu i prijateljstvu sviju izabranika? Ako držiš da je druženje s dobrima nešto dično i ugodno,
110
RAZMATRANJA
što će istom za nas značiti uživanje u društvu i nazočnosti onoga kojega veličaju jutarnje zvijezde, čijoj se ljepoti dive sunce i mjesec, pred kim na kolje na padaju anđeli i pred kim svi nebeski duhovi padaju ničice? Što će značiti promatranje onoga najvećeg dobra, koje sva ostala dobra sadrži u sebi, i promatranje onoga neizmjernog svijeta, koji u sebi sadrži sve ostale svjetove? A što istom reći o proma tranju onoga koji, premda je jedan, ipak u sebi sadrži sve, i premda je najjednostavniji, ipak posjeduje savršenstva sviju stvari? Može li ljudski duh pože ljeti nešto više? Ako je bilo nešto veliko vidjeti i slu šati kralja Salamona da je kraljica Sabe, iz dalekih krajeva privučena njegovom mudrošću, rekla: » Bla go tvojim ljudima i tvojim slugama, koji stoje pred tobom i slušaju tvoju mudrost!« (2 Ljet 9,7), što će is tom značiti promatranje onoga pravog Salamona i uživanje one vječne mudrosti beskrajnoga veličanst va, neocjenjive ljepote, beskrajne dobrote i čega još ima, i sve to uživati kroz svu vječnost? U ovome je bitna slava svetaca, to je konačna svrha i središte sviju naših želja. Osim toga, promatraj proslavljena �elesa koja će se odlikovati s četiri vlastitosti: oštroumljem, pokre tljivošću, bestrpnošću i sjajem. Sjaj će im biti tolik da će svaki izabranik, prema Kristovu svjedočanstvu, u kraljevstvu Očevu sjati poput sunca. Ako naše sunce cijeli ovaj svijet svojim sjajem razveseljuje i osvjetlju je, kako će istom sjati tolika presjajna sunca koja će ondje sjati? A što da reknem o drugim dobrima koja se ondje nalaze? Ondje će vladati zdravlje bez bolesti, slobo da bez nasilja, ljepota bez rugobe, besmrtnost bez
RAZMATRANJA
111
truleži, obilje bez nestašice, počivanje bez smetanja, sigurnost bez straha, znanje bez zablude, izobilje bez žalosti, radost bez tuge, čast bez protuslovlja. Ondje će, kako veli sv. Augustin, biti slava i nitko ondje neće biti zabunom čašćen ni laskanjem. Ondje će vladati prava čast koja neće biti uskraćena niko me tko je dostojan, niti će biti iskazivana nedostaj nome jer onamo neće biti pušteni drugi osim dostoj nih. Ondje vlada pravi mir i nitko neće trpjeti ništa nepovoljno ni od samoga sebe ni od drugoga. Nagrada kreposti bit će sam onaj koji je kreposti dao i kreposniku obećao samoga sebe; od njega ne može biti ništa ni bolje ni veće. A što je to drugo nego ono što je kazao prorok: »Bit ću njihov Bog, a oni će biti moj narod« (Ezek 37,23; 2 Kor 6,16). Ne budem li ja, kaže Gospodin, odakle će se nasititi? Ja ću biti ono što god ljudi čestito zažele: i život, i mir, i čast i svako dobro? Tako se i ono ispravno shvaća što ka�e apostol, »da je Bog sve u svemu« (1 Kor 15,28). On će biti svršetak naših želja, njega ćemo beskonačno gledati, bez mrzovolje ljubiti, bez umora hvaliti. Prebivalište blaženika će biti, ako gledaš na pro stor, veoma prostrano; gledaš li na ures, bit će naj divnije; a gledaš li na sjaj, bit će najblistavije. Dru štvo će biti najbolje, najugodnije, neće ondje biti izm jene vremena, neće slijediti dan nakon noći niti noć nakon dana, nego će vrijeme uvijek biti jednako i sebi slično. Ondje će vladati vječno proljeće koje će Duh Sveti svojim ugodnim dahom neprestano podr žavati te će se drveće i bilje uvijek zelenjeti i cvasti. Ondje će svi neprestano klicati od radosti i svetko vati, svi će ondje radosno pjevati i svirati, a njega će pjesmom slaviti zato što po njegovoj darežljivosti žive i kraljuju kroz svu vječnost.
112
RAZMATRANJA
O nebeski grade, sigurno prebivalište, svim ugodnostima bogati kraju! Tu narod ne mrmlja, građani su miroljubivi, ljudi nemaju nikakvih potre ba. O kad bih te se već jednoć domogao da u tebi uživam radost! O kad bi se dani mojega progonstva završili u tebi! Kada će doći taj dan, kada ću napu stiti ovu smrtnost, kada ću, Gospodine, doći i poka zati se pred tvojim licem?
RAZMATRANJA
113
Razmatranje za nedjelju: Božja dobročinstva Današnji dan upotrijebi za razmatranje božan skih dobročinstava da bi mogao Bogu zahvaljivati i da bi se njegovom ljubavlju tvoje srce jače raspalilo jer ti je on tako mnogo dobročinstava iskazao. Budući da su ta dobročinstva bezbrojna, između njih ćeš izabrati za razmatranje samo pet, a to su: dobročinstvo što si stvoren, što si sačuvan, što si pozvan i napokon ona pojedinačna dobročinstva koja su ti darovana. S obzirom na dobročinstvo što si stvoren, pomnjivo razmotri što si bio prije nego što si stvoren i što ti je Bog, stvorivši te, dao kad nisu prethodile nikakve tvoje zasluge. Promotri svoje tijelo sa svim njegovim udovima i osjetilima, zatim svrati pozornost na svoju dušu koja je tako plemeni ta; promotri njezine poglavite moći i sposobnosti: razum, pamćenje i volju. Sjeti se da ti je Bog, kada ti je dao dušu, darovao s njom i sve zajedno jer se ni u jednom stvoru ne može pronaći savršenstvo koje čovjek ne bi imao u mnogo odličnijem stupnju u svojoj duši ili bi ga sigurno mogao imati. Odatle očito proizlazi da ti je Bog, kao u pregršti, sve udijelio kada te je takvim darom obogatio. Što se, pak, tiče dobročinstva sačuvanosti, raz matraj kako cijela tvoja opstojnost ovisi o božanskoj providnosti i rasporedu, bez čega ne bi mogao ni jedan časak vremena postojati ili napraviti i samo jedan korak. Osim toga je Bog cijeli ovaj svijet i sve što je na njemu stvorio tebi za upotrebu i korist: more, kopno, ribe, životinje, biljke i napokon je anđeoske duhove odredio da tebi služe. Svrati
114
RAZMATRANJA
pozornost na svoje zdravlje, kojim se služiš, snazi, kojom djeluješ i životu što ga uživaš. Sjeti se da su sve ovo Božja dobročinstva i da ih Bog neprestano po dnevnom pothranjivanju i drugim vremenitim pomagalima čuva. Svrati zatim pozornost na bijede i nevolje u koje, kako vidiš, ostali smrtnici danomice padaju i strovaljuju se. U njih si i ti isto tako lako mogao upasti kao što su upali toliki drugi ljudi da te božanska dobrota nije čuvala i štitila. S obzirom na dobročinstvo otkupljenja, razmotri dvoje. Razmotri najprije kakvoću i količinu dobara koja ti je Bog pribavio svojim otkupljenjem, zatim svrati svoj pogled na težinu i oštrinu muka što ih je podnio na tijelu i duši kako bi tebi pribavio ova dobra. Da bi što bolje spoznao i uočio onu obvezu što je imaš prema Gospodinu zbog svega onoga što je za tebe podnio, s obzirom na otajstva njegove muke, svrati pozornost na četiri stvari. Dobro uoči tko je onaj koji trpi, što trpi, za koga trpi i zašto trpi. Onaj koji trpi - Bog je. Što trpi? Najteže muke i najbestidnije pogrde što nitko od ljudi nije nikada u svom životu podnio. Za koga trpi? Za nezahvalne stvorove koji bi tre bali biti prokleti i koji su zaslužili pakao; oni su u svom djelovanju opakiji od zloduha kad on ne bi bio svezan i bio slobodan. A zašto? Nije nas otkupio poradi svoje koristi ili probitka ili zato što bismo mi to na neki način zavrijedili, nego su ga na to potak nule njegova ljubav, dobrota i samilost. S obzirom na dobročinstvo zvanja, ponajprije razmatraj o milosti što si je primio od Boga kada te je obdario kršćanskom vjerom i po krštenju i ostalim sakramentima pribrojio svojim vjernicima. Ako te je
RAZMATRANJA
115
kasnije nakon ovoga prvog poziva, kad si griješeći izgubio krsnu nedužnost, izvukao iz grijeha, povra tio u stanje milosti i doveo natrag na put vječnoga spasenja, kakvu mu možeš iskazati zahvalnost za toliko dobročinstvo? Kolika je bila njegova ljubaz nost i blagost kad te je tolike godine tako veliko dušno čekao, kada ti je dopustio da u tolikoj prljavštini zloće provodiš život, kad te je pohađao dobrim i svetim nadahnućima, kad nije prerezao ni tvoga previše opakog života, kao što je to učinio s drugima koji su bili u jednakom stanju kao i ti, kad te je, napokon, tako djelotvornom i snažnom milo šću pozvao da te je od smrti uskrisio na život i otvo rio ti oči da gledaš njegovo svjetlo? Koliko je bilo ono milosrđe što ti je nakon obraćenja podijelio mi lost da se ne povratiš u prijašnje zloće, da nadvladaš neprijatelje ljudskoga roda i da u pobožnim i svetim djelima ustraješ? Ovo su najopćenitija dobročinstva, a osim njih ima i drugih koja su skrivenija i nikome poznata osim onima koji su ih primili. Osim toga, ima još nekih koja nisu malobrojna, a toliko su tajna da čak nisu očita ni onima kojima su dana, nego za njih zna samo onaj koji ih je dao. Koliko puta si zaslužio da te zbog drskosti, nezahvalnosti i nemara Bog napu sti, kao što se mnogima događa i zbog manjeg raz loga, a on je ipak to previdio? Koliko te je Bog puta posebnom svojom providnošću izuzeo od zala, uklonio grešne prigode, raskinuo zamke što ih je neprijatelj tebi na propast postavio, sve je njegove pokušaje izigrao time što nije htio dopustiti da nje govi protiv tebe usmjereni pothvati i namjere uspi ju? Koliko je puta ovako postupao s nama kao što je -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
- -
116
RAZMATRANJA
kazao sv. Petru u Evanđelju: »Evo, sotona je zatražio da vas rešeta kao pšenicu, a ja sam za tebe molio Oca da ne oslabi tvoja vjera?« (Lk 22,31). Zaista, tko bi mogao potpuno spoznati ova skro vita dobročinstva osim Boga? Čovjek može lako upoznati veća i očitija dobročinstva koja se mogu rukom pipati, ali ona koja su nevidljiva, koja se ne sastoje u izvršavanju dobra, nego u očuvanju od zla, koji ljudski duh može potpuno shvatiti? Zato je nadasve pravedno i veoma pametno da Bogu nepre stano zahvaljujemo za sva njegova dobročinstva i da mu velikodušno priznajemo kako smo od njega daleko više primili nego što mu možemo uzvratiti. Budimo svjesni da je naša obveza prema Bogu toli ka i da smo zbog tolikih dobročinstava njegovi veli ki dužnici da mu ne bismo nikada nikakvim djelima ili zaslugama mogli potpuno zadovoljiti jer ni sama ta dobročinstva nitko ne može ni izbrojiti niti ih je moguće razumom shvatiti.
RAZMATRANJA
O
117
vremenu i plodu ovih razmatranja
Evo imaš, kršćanski čitatelju, sedam prvih ra zmatranja kojima bilo koji ljedan možeš zabaviti svoju dušu. Ne čitaj ih da ne bude neprilično ako si nešto drugo tih dana uzeo za razmatranje. Kako smo, naime, malo prije kazali, što god bi moglo srce potaknuti na ljubav i strah Božji te na opsluživanje Božjih zapovijedi, korisno se može uzeti kao pred met razmatranja. A mi smo ih iz tolikoga broja dru gih izlučili kako zato što u sebi sadrže osnovna otajstva naše vjere, tako i zato što u njima ima više moći i snage da ljudska srca potaknu na ljubav i strah Božji. Napokon smo to učinili i da početni cima, kojima je potreban vođa, pružimo hranu dobro pripravljenu i prožvakanu da se ne bi u ovim predmetima ponašali kao stranci koji ne poznaju pravi put te u tuđoj zemlji lutaju stranputicama, u neizvjesnosti tumaraju prihvaćajući sad ovo sad ne što drugo bez ikakve sigurnosti. Osim toga, ova razmatranja, kako smo kazali na drugome mjestu, odgovaraju napose onima koji se istom počinju obraćati Bogu, lj. koji su se istom nedavno iz grešna života povratili Bogu. Njima je potrebno razmatrati o ovim stvarima jer će se iz toga u njihovim dušama razbuditi bol zbog počinjenih grijeha i strah pred njima, razbudit će se strah Božji i prezir svijeta. To su neke vrsti prvi koraci koje na početku boljega života treba podržavati. I zbog toga će oni, koji su se nedavno obratili Bogu, morati ova razmatranja nastaviti kako bi mogli strahu Božjem, ljubavi i ostalim krepostima položiti duboke temelje.
II SEDAM RAZMATRANJA O MUCI GOSPODINOVO}
Kako treba razmatrati Gospodinovu muku Slijedi sedam razmatranja o Kristovoj muci, us krsnuću i uzašašću u nebo, a njima se mogu dodati i druga o njegovim djelima. Ponajprije naglašavam da u Kristovoj muci valja napose razmatrati šest stvari i to: žestinu njegovih boli, da bismo s njim suosjećali; težinu svojih grijeha koji bijahu uzrokom ovih muka, da bismo ih okajali; veličinu ovoga dobročinstva, da bismo mu za nj bili zahvalni; prikladnost ovoga otajstva, da bi nas obu zelo divljenje. Napokon ćemo razmatrati mnoštvo Kristovih kreposti koje u muci napose dolaze do izražaja da bismo ih što bolje uočili i da bismo im se divili. Zato ćemo pokatkad u samim razmatranjima iz dubine srca suosjećati s Kristovim bolima koje su bile izvanredno velike, kako zbog nježnosti njegova tijela, tako zbog izvanredne njegove ljubavi, a i zato što ih je bez ičije uljehe podnio. Tu i tamo ćemo u sebi razbuditi bol zbog svojih grijeha razmatrajući kako su oni bili uzrok tih groznih patnja. Katkad ćemo opet u sebi raspirivati oganj ljubavi, razmatra jući Kristovu bezgraničnu ljubav, koju je na križu očitovao i cijelom svijetu objavio. Sjetit ćemo se i onoga dobročinstva što nam ga je pružio u muci jer
120
RAZMATRANJA
nas je uz tako veliku cijenu i tako obilnim zasluga ma otkupio, a mi sami uživamo plodove i blagodati toga otkupljenja. Koji put ćemo razmišljati o tome kako je Bog izabrao prikladan način da izliječi našu bijedu, �- da zadovolji za naše opačine, da iziđe u susret našim potrebama, da nas učini dionicima svoje milosti, da suzbije našu oholost, da nas potak ne na prezir svijeta kako bi nas pridobio za ljubav i radosno podnošenje križa, siromaštva, strogosti, nepravdi i napokon sviju drugih hvalevrijednih napora. Osim toga, neće biti naodmet dobro uočiti primjere onih kreposti koje su se prvenstveno istica le u cijelom Kristovu presvetom životu i muci, nai me, njegovu krotkost, strpljivost, poslušnost, milo srde, siromaštvo, ljubav, poniznost, dobrohotnost, čednost i ostale kreposti koje odsijevaju gotovo u svim njegovim djelima slično kao što zvijezde sjaju na nebeskom svodu. To treba učiniti prvenstveno zato da bismo ih, koliko možemo, nasljedovali, izb jegavali besposlicu, da bismo razum i milost, koju smo u tu svrhu od njega primili, posvema za ovo upotrijebili; da bismo ga prema svojim silama, koli ko on dopusti, nasljedovali i stupali njegovim tra gom. Ovo je najbolji i najkorisniji način razmatranja Gospodinove muke da bismo se, naime, odlučili za nasljedovanje od kojega ćemo prijeći na preobli kovanje, da bi svatko mogao s apostolom reći: »Živim, ali ne više ja, u meni živi Krist« (Gal 2,20). Osim toga, u razmatranju Gospodinove muke treba mo promatrati Krista kao da ga imamo pred očima i kao da nazočni gledamo što je pretrpio. Ne smijemo samo prionuti uz povijest muke nego trebamo svra titi pozornost i drugim okolnostima. Posebice ćemo posvetiti pozornost ovim stvarima: tko je onaj koji
RAZMATRANJA
121
trpi, za koga, kako i zašto trpi. Onaj koji trpi Bog je svemogući, beskonačni, neizmjerni. - Za koga trpi? Za najnezahvalnije stvorenje cijeloga svijeta koje je zaboravilo njegova dobročinstva. - Kako trpi? S naj dubljom poniznošću, ljubavlju, dobrohotnošću, blagošću, milosrđem, strpljivošću, čednošću itd. Zašto trpi? Ne zbog svoje koristi niti zbog naših zas luga, nego zbog neizmjerne ljubavi, milosrđa, dobrote i neizmjerne ljubavi prema nama: Napokon, nije dosta samo razmatrati o njegovim vanjskim bolima, nego i o nutarnjoj ljeskobi. Daleko se više toga može pronaći u Kristovoj duši negoli u tijelu, kako zbog bolnijega doživljavanja patnja, tako i zbog drugih učinaka i stvarnosti koja u njoj postoje. Nakon ovoga kratkog uvoda prelazimo na razla ganje otajstava Gospodinove muke.
122
RAZMATRANJA
Razmatranje za ponedjeljak: pranje nogu, ustanovljenje presvete euharistije Danas, pošto se prekrižiš i, kako je češće rečeno, pošto se pripraviš, razmišljat ćeš o pranju nogu i o ustanovljenju presvetoga sakramenta euharistije. Razmatraj, dakle, dušo moja, u ovoj večeri slat koga i dobrostivog Isusa. Gledaj onaj neshvatljivi primjer poniznosti što ti ga je pružio za nasljedo vanje kad je, ustavši od stola, uz koji je bio sa svojim učenicima, oprao prljave noge svojih učenika. Što je to što radiš, Isuse? O slatki Isuse, zašto se tvoje neizmjerno veličanstvo tako duboko ponizuje? Što bi u sebi mislila, što bi h*la, dušo moja, kad bi gle dala Boga sagnuta do ljudskih nogu i prostrta pred samim Judom? O okrutna li i bešćutna čovjeka, zar tolika poniznost nije mogla umekšati tvoje srce? Zar tolika dobrohotnost i milina nije mogla ući u tvoju najdublju dubinu i odvratiti te od naumljena zloči na? Je li moguće da si ovo umiljato Janje odlučio prodati za bijednu cijenu? I kad se to dogodilo, kako ovaj primjer izvanredne poniznosti nije probo tvoju savjest i potaknuo te na bolju odluku? O prečiste ruke, kako ste mogle doticati tako smrdljive, prljave i pune zadaha noge? O prečiste ruke, zar vam nije bilo mrsko i odvratno doticati i prati one noge koje su odlaženjem i dolaženjem poradi prodaje vaše krvi bile uprljane i zamazane? O vi presretni aposto li, zar se niste zgrozili i uzdrhtaH gledajući toliku poniznost? Petre, što radiš? Zar ćeš dopustiti da ti najuzvišeniji Gospodin pere noge? Sv. Petar zbun jen, osupnut i zadivljen, kad je do svojih nogu vidio Gospodina kako se sagnuo, uzviknuo je: »Go spodine, ti da meni pereš noge?« Zar ti nisi Sin
RAZMATRANJA
123
živoga Boga? Zar ti nisi stvoritelj cijeloga svijeta, lje pota nebesa, raj anđela, lijek ljudi, sjaj slave Očeve i najdublji izvor božanske mudrosti? Zar ti, dakle, meni da pereš noge? Zatim promatraj kako nakon pranja ručnikom, kojim se pripasao, pojedincima briše noge. Ujedno otvori oči duše da u ovim otajstvima spoznaš preda čavanje našega spasenja. Ovaj je ručnik tako obrisao i sakupio prljavštinu prljavih nogu da je sam postao prljav dok su noge ostale čiste. A što ima prljavije od čovjeka koji je začet u gri jesima? A što je milije, što čišće od Krista koji je začet djelovanjem Duha Svetoga? »Dragi je moj«, govori zaručnica u Pjesmi nad pjesmama, »bijel i rumen, izabran između tisuća! « (Pj 5,10). Pa ipak je ovaj Krist, najčišći i najdivniji, na sebe uzeo svu prljavštinu naših duša. On se našom nečistoćom, kako ga vidiš na križu, zaprljao. Gle, napokon, kojim riječima naš Spasitelj završava ovaj posao: »Dao sam vam primjer«, reče, »da i vi jedan drugo me činite kao što sam ja učinio vama.« A ove riječi se ne odnose samo na sadašnji čin i primjer poniznosti, nego i na sve druge čine cijeloga života Kristova koji je najsavršenije i posljednje mjerilo sviju kreposti, a napose poniznosti, koja nam je ovdje na živ način prikazana.
Ustanovljenje sakramenta presvete euharistije Tko želi nešto shvatiti o najuzvišenijem otajstvu Tijela i Krvi Gospodnje, mora priznati da nema nijednoga jezika koji bi mogao riječima izraziti onu žarku i rasipnu ljubav Isusa Krista kojom gori pre-
124
RAZMATRANJA
ma svojoj zaručnici Crkvi i prema dušama koje su u njegovoj milosti. Kad je, naime, ovaj preslatki Zaručnik odlučio napustiti ovaj život i ostaviti Crkvu, svoju Zaručnicu, da joj njegov odlazak ne bi bio prigoda da zaboravi Zaručnika, dao joj je ovaj presveti sakrament u kojem je on sam nazočan, da joj bude zalogom i uspomenom. Nije htio da izmedu njega i Zaručnice bude neki polog, htio je to biti on sam. Zaručnik je, nadalje, htio da ovim sakramentom Zaručnici pravi društvo time što joj je u njemu osta vio samoga sebe upravo onda kad je namjeravao dugo biti daleko od nje, da se ne bi predugo osjećala osamljenom. Od toga joj nije mogao pružiti bolje ni odličnije društvo. A kad je pošao u smrt, da svoju Zaručnicu spasi i obogati svojom predragocjenom krvlju te da je očisti, da ne bi bila lišena tolikoga blaga, u ovom sakramentu joj je predao ključ kako bi slobodno mogla uživati ovo blago. Sv. Ivan Zlatousti kaže: »Koliko god puta pristupimo ovom sakramentu, toliko puta moramo primaknuti svoja usta Kristovu boku i iz njega srkati dragocjenu Krv, čijih smo zas luga dionici.« Osim toga je nebeski Zaručnik želio da ga Zaru čnica nježno ljubi. Zbog toga joj je ostavio ovu otajst venu hranu, djelotvornim riječima posvećenu, koja u sebi ima toliku snagu te oni, koji je dostojno primaju, odmah budu ranjeni strelicama njegove ljubavi. Takoder je htio dati Zaručnici siguran poklad koji će za nju predstavljati jamstvo s obzirom na sigurnost dolaska buduće slave da bi joj na taj način, dok s nadom očekuje toliko dobro, ublažio gorčinu
RAZMATRANJA
125
napora i oporost sadašnjega života. Kako bi Zaru čnica čvrsto vjerovala da će jednom doći u posjed ovih neizrecivih dobara, umjesto drugoga poklada, dao joj je ovo neizrecivo blago koje ima toliku vri jednost kao što je vrijedno ono kojem se nada u vječnoj domovini da uopće ne bi sumnjala da će joj Bog, koji joj u ovoj suznoj dolini, gdje je boravio u tijelu, nije samoga sebe uskratio, darovati samoga sebe u slavi gdje će živjeti u duhu. Osim toga je htio da na samrti načini oporuku i da svojoj Zaručnici ostavi svojevrsnu nebesku manu kojom će liječiti njezine slabosti. Zaista joj je ostavio takav dar i nije joj mogao pružiti ništa ni korisnije ni dragocjenije jer je u tom daru zaista nazočno božanstvo, od kojega nema ništa ni veće ni bolje. Konačno je želio naše duše neprestano hraniti nebeskom hranom jer one, da bi duhovno živjele, ništa manje ne trebaju svoje hrane nego što tijelo treba tjelesnu hranu da bi moglo *lesnim životom živjeti. I zato je ovaj mudri liječnik, pošto je pomnji vo opipao i ispitao bilo naše lomnosti, ustanovio ovaj sakrament pod prilikama kruha i vina da bi tako objasnio kakvo on djelovanje izvodi u nama. To, dakako, nije našim dušama ništa manje potrebno nego što je potreban kruh za hranu tijela.
RAZMATRANJA
126
Razmatranje za utorak: Kristova molitva u Maslinskom vrtu, te što je pretrpio u kući Aninoj Danas ćeš razmatrati o Kristovoj molitvi u vrtu, na koji način je molio i napokon o porugama i pogr dama što ih je podnio u Aninoj kući. Razmatraj, dakle, kako je Krist, pošto je s učeni cima dovršio otajstvenu večeru, otišao na Maslinsko brdo moliti prije nego što će započeti svoju muku. Time nas je htio poučiti da se u svim suprotivština ma i napastima sadašnjega života moramo uqecati molitvi kao svetom sidru. Njezina snaga ili suzbija žestinu naših nevolja i neprijateljske navale ili nam, što je još veća i odličnija milost, pruža dovoljno snage da ih strpljivo i ustrajno podnosimo. Kao pra titelje je uzeo trojicu učenika koji su mu bili draži od ostalih: sv. Petra, Jakova i Ivana, koji bijahu svjedoci i promatrači njegova slavnog preobraženja, da bi na jednak način bili svjedoci i njegove smrtne borbe i da bi promatrali ono sasvim drugačije obličje što ga je on, koji im je dao da ga gledaju u tako slavnom i blistavom obličju, sada uzeo poradi ljudi. Tada im je rekao: »Vrlo mi je žalosna duša do smrti. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom« (Mt 26,38). Odijelivši se na to od učenika, koliko se može kamenom dobaciti, prostre se po zemlji ničice i ovako je s najvećim poštovanjem i podložnošću molio Oca: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja volja nego tvoja!« (Mt 26,39). A kad je ovu molitvu ponovio treći put, upao je u toli ku smrtnu borbu da se znojio krvavim znojem koji je s njegova božanskoga tijela obilno tekao na zemlju. Promatraj Gospodina u ovoj �eskobi i razmišljaj -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
RAZMATRANJA
127
kako je jedan dio patnja, koje su njegovu nježnom i finom tijelu pripremane, bilo i predviđanje; drugi dio bilo je predstavljanje grijeha cijeloga svijeta, za koje će poći na križ i u smrt; treći dio predstavlja predviđanje nezahvalnosti mnogih koji za toliko dobročinstvo uopće neće mariti niti će od njega pri miti ikakvu korist. Sve mu je to tako duboko sjelo u dušu da ga je ispunilo strahom i nevjerojatnom �e skobom. Njegova osjetila i nježno tijelo bijahu toliko uznemireni da su mu sve snage i elementi tijela bili posve rastrojeni i uzdrmani, a kroz otvorene pore je odasvud izbijao krvavi znoj. Ako je tijelo bilo ovako nemilo pogođeno, što istom reći o duši koja je bila nositeljica ovih boli, kako je istom ona to osjećala? Kad je Krist dovršio molitvu, došao je njegov licemjerni prijatelj, izdajica Juda, okružen paklenom četom; došao je onaj koji se zbog toga odrekao apostolstva da bi mogao biti četovođa sotonske rulje. Gledaj na čelu cijeloga mnoštva kako bestidno stupa i prilazi k predobrom učitelju da njega, koga je prije prodao, poljupcem mira i znakom prijateljstva preda u ruke njegovih neprijatelja. »U taj čas reče Isus svjetini: 'Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u hramu i učio, ali me niste uhvatili'« (Mt 26,55). »Ali ovo je vaš čas i vlast tame« (Lk 22,53). - Ovo je otajst vo dostojno divljenja. Što bi nas, naime, moglo više začuditi i zadiviti nego gledanje jedinorođenoga Sina Božjega, ali ne samo u obličju grešna čovjeka, nego i u obličju osuđena čovjeka? »Ovo je«, reče, »vaš čas i vlast tame.« Iz ovih se riječi, kad kaže: »Ovo je vaš čas i vlast tame«, razabire da je ovo naj nedužnije Janje bilo tada prepušteno đavolskoj
128
RAZMATRANJA
nečovječnosti i bezdušnosti. Đavao je po svojim slu gama i pomoćnicima na nj izlio svu divljinu i okrut nost koju su samo mogli izmisliti. Promisli sada koliko se uzvišeno Božje veličanstvo poradi tebe ponizilo kad se Isus po tome, što je bio izručen đavolskoj vlasti, snizio do dna sviju zala. Zaista, ova kazna nije pripadala njemu koji je bio slobodan od svakoga grijeha, nego je više odgovarala tvojim opačinama, ali joj se on svojevoljno podvrgao i htio je prihvatiti da bi se ti na taj način oslobodio od đavlove vlasti. Jedva što je izgovorio ove riječi, kad je sav onaj čopor vukova gladnih i željnih plijena nasrnuo na ovo dražesno i umiljato Janje. I svaki je od njih, koli ko je samo mogao, navlačio ga, natezao, tukao i na nj najokrutnije nasrtao. O divljačkoga li i neljudskog uhićenja! O strašnih li i groznih udaraca, poruga, natezanja kojim su ga mučili! Užasno su urlali, ona ko kao što čine pobjednici kad svladaju neprijatelja pa se, natovareni plijenom, vraćaju kući ili poput lovaca koji se vraćaju s lovinom. One ruke, koje su izvodile čudesna djela, grubim su užetom tako okrutno svezane da je na njima i koža razderana te su zato i raskrvavljene. I tako su ga svezana, pogrdujući ga i udarajući, navlačili ulicama grada Jeruzalema. Promatraj ga kako ovim putem stupa sam, ostavljen od svih učenika, opkoljen silnim mnoštvom neprijatelja. Tako su ga ljerali i požuri va li da je od zadihanosti gotovo obnemogao. Boja mu se sasvim izmijenila, lice mu je pocrvenjelo, a cijelo je tijelo od naporna hoda i požurivanja bilo sasvim iscrpljeno. Osim toga, promatraj još nešto. Premda je ona krvožedna svjetina s Isusom okrutno i divlja
�
RAZMAlRANJA
129
postupala i navlačila ga, ipak u njegovu licu možeš vidjeti izvanrednu umiljatost i dobrostivost, u očima divnu ozbiljnost, u držanju božansku otmjenost, ko ju nisu mogla ni najokrutnija mučila cijeloga svijeta, neću reći uništiti nego je nisu mogla ni potamnjeti. Nakon svega ovoga pođi s Kristom Gospodinom u kuću velikoga svećenika Ane da ondje vidiš kako je nagrađen za onaj blagi odgovor što ga je uzvratio velikom svećeniku koji ga je pitao za njegovu nauku i učenike, naime, da mu je jedan od stražara željez nom rukom prilijepio onu znamenitu ćušku govo reći: »Zar ovako odgovaraš velikom svećeniku?« A Krist mu je na to odgovorio: »Ako sam zlo govorio, dokaži da je zlo! Ako li sam dobro govorio, zašto me udaraš?« (Iv 18,23). Razmatraj ovdje, dušo moja, ne samo ovaj blagi odgovor, nego i trag te ćuške, utisnute u Kristov obraz, i njegovo lice koje je jednako vedro i spokoj no, koje nimalo nije pomućeno tolikim i tako sra motnim poniženjem. U svojoj je nutrini o sebi ponizno tako mislio i osjećao da bi spremno pružio i drugi obraz kad bi to mučitelj zahtijevao.
130
RAZMATRANJA
Razmatranje za srijedu: Isus pred Kajfom, zatajenje Petrovo Danas ćeš razmatrati kako je naš Krist Gospodin bio odveden velikom svećeniku Kajfi i kakve je sve muke podnio cijele noći: kako ga je sv. Petar zatajio i kako je kasnije okrutno bio bičevan. Prvo, dakle, razmatraj kako je Krist iz Anine kuće bio odveden u Kajfinu kuću. Dolikuje da ga putem pratiš. Ondje ćeš gledati veliku pomrčinu sunca pravde. Ondje ćeš vidjeti ono božansko lice koje anđeli žele promatrati, kako je ogavnim židov skim pljuvotinama izobličeno. Kad je, naime, Spasi telj stajao među njima i veliki svećenik ga pod prise gom pozvao da rekne tko je on i kad je, kako je tre balo, odgovorio, oni koji nisu bili dostojni tako svečana odgovora, zaslijepljeni sjajem ovoga neizm jernog svjetla, navališe na nj poput bijesnih pasa i svu žuč svoje opakosti izbljuvaše na njega. Nalječući se, počeli su ga ćuškati i tući. Nogama i ostrugama su ga udarali i gazili. Pljuvali su Illu u ono božansko lice i nagrađivali ga hrakotinama i balama iz nosa. Drugi su mu prljavom krpom zavezali oči, po licu su ga ćuškali te su podrugujući se, navaljivali da pogo di tko ga je udario. O nečuvene li i zaista zadivlju juće poniznosti i strpljivosti jedinorođenoga Sina Božjega! O kako je lice, koje anđeli s neshvatljivom nasladom promatraju u nebesima, pokriveno odvra tnim hrakotinama i prljavštinom! Ljudi, kad pljuju, okrenu se prema kojem nečistome mjestu, koje je nepristupačno ljudskom pogledu, a u ovoj palači se nije našlo nijedno bezvrjednije mjesto u koje bi izba civali svoje hrakotine nego božansko lice Kristovo.
RAZMATRANJA
131
O čovječe, koji si prah i pepeo, kako se ne odlučiš, promatrajući takav primjer, na prezir samoga sebe i poniženje? Promatraj, nadalje, muke i mučila što ih je naš Spasitelj cijelu onu noć podnosio. Stražari koji su ga čuvali da bi mu s očiju otjerali san, na neobične načine su ga vrijeđali i izvrgavali ruglu njegovo božansko veličanstvo, ismjehujući ga drskim poru gama. Razmisli, dušo moja, kako je tvoj Zaručnik po stao metom i ciljem primajući u sebe sve strelice po ruga i uvreda što su ih Židovi na nj upravljali. O okrutne li i nespokojne li noći u kojoj, dobri Isuse, nisi mogao više spavati negoli oni koji su uživali u nepravdama i porugama što su ih tebi nanosili. Noć je određena za počinak svih stvorova da bi se osjeti la i udovi, izmoreni naporom cijeloga dana, tada odmorili. Stražari su je upotrijebili zato da tvoje udove i osjetila izmuče i izmrcvare. Tvoje su tijelo užasno tukli, dušu su ti vrijeđali, ruke i noge su ti okovima sputali, po obrazima su te ćuškali, u lice su ti pljuvali, zavezali su ti oči da bi tako sve tvoje udove i tvoja osjetila izmučili onda kad bi morala počivati. O kako se ova Jutarnja razlikuje od one koju ti u isto vrijeme u nebesima pjevaju zborovi anđela. Oni su uzvikivali: »Svet, Svet!«, a Židovi su urlali: »Za služio je smrt, propni ga, propni!« O vi, anđeoski duhovi, koji ste slušali glasove i jednih i drugih, što ste mislili, što ste osjećali dok ste promatrali ono nečovještvo kojim su s njim postupali na zemlji, a komu se vi tamo gore u nebu s najvećim počitanjem i podložnošću klanjate? A što je sve on, dok ste pro-
J j J l l l l l l l
132
RAZMATRANJA
matrali, podnio da bi zadovoljio za zločine onih koji su ga pogrđivali i zlostavljali? Tko je ikada čuo za tako velikodušnu ljubav da bi netko zato pošao u smrt kako bi svojom smrću izliječio svoga kupca od njegovih bolesti i rana? Pad sv. Petra apostola povećao je Isusovu tje skobu i poruge ove tužne noći jer ga je zatajio onaj koji mu je više nego ostali bio na srcu i bio mu bliži, njega je odabrao da bude promatrač njegova slav nog preobraženja, njemu je predao prvenstvo u svo joj Crkvi, njega je učinio poglavicom i prvakom apo stola. A on ga je, u njegovoj nazočnosti i naočigled, zatajio, ali ne samo jedanput, nego triput, dodavši preklinjanja i zakletve kojima je potvrđivao da ni ne pozna toga čovjeka. Zar ti se, Petre, taj čovjek činio tako opakim i nepoštenim te si smatrao da bi ti bilo ispod časti ako bi priznao da ga poznaš? Ne vidiš li kako ga na ovaj način osuđuješ prije nego što će ga osuditi veliki svećenici, kad ga, naime, smatraš tak vim da nije vrijedan da ga poznaješ? Jesi li uopće mogao Kristu nanijeti veću sramotu? Krist se, žalostan zbog trokratna Petrova zataje nja, okrenuo prema njemu i pogledao ga da bi svo jim pogledom zalutalu ovcu priveo na pravi put. O pogleda čudesne moći! O skrivena li pogleda veli koga značenja! Sv. Petar je dobro razumio što znači ovaj pogled, kakva je u njemu snaga i značenje. Malo bi pijetlov pjev pridonio njegovu skrušenju i obraćenju da nije bilo pogleda Krista Spasitelja. Njemu su Isusove oči govorile i u njemu izvele onu čudesnu promjenu. Petrovu vjeru nisu izgradile samo one suze, što su iz njegovih očiju obilno tekle, nego i one što ih je Spasitelj prolio.
RAZMATRANJA
133
Razmatraj što je Krist nakon ovih nepravdi pod nio kad je radi bičevanja bio privezan uza stup. Kad je sudac uvidio da neće moći zadovoljiti bijes onih paklenih nakaza, odlučio je da ga dade oštro izbičevati šibama i bičevima, kako bi mu cijelo tijelo bilo izmrcvareno; nadao se da će na ovaj način smekšati okorjela židovska srca i tako uspjeti da ne zahtijevaju okrutnu smrt kad ga ugledaju izmrcva rena i izobličena. Uniđi, dušo moja, duhom u Pilatov pretorij i budi spremna na suze jer će ti one, ako pomno pro motriš što se ondje zbiva, trebati. Gledaj kako će oni podli i zloglasni mučitelji nečovječno Spasitelja lišiti odjeće. Promatraj Kristo vu poniznost kojom dopušta da bude ogoljen. On ne otvara svojih usta niti ijednom riječju protuslovi zbog svih nepravdi i pogrda kojima su ga zlostavlja li. Pazi kako mu presveta tijelo s više konopaca pri vezuju za stup da bi po miloj volji, kako i koliko budu hqeli, mogli bičevima protiv njega bjesnjeti. Promatraj kako gospodar andela sam stoji usred okrutnih krvnika, bez ikakvih zagovornika i zaštit nika koji bi s njim suosjećao, promatrajući izdaleka okrutnost njegovih muka. Ne čuješ li kako fijuču šibe i bičevi kojima su, nalječući se, nježno Kristovo tijelo udarali, razdirali i mrcvarili, dodajući udarac udarcu, masnicu masnici, ranu rani? Ne vidiš li kako je cijelo njegovo presveta tijelo za najkraće vrijeme zbog nečovječnosti bičevalaca izgledalo kao da je pokriveno jednom golemom ranom? Ne vidiš li kako mu se koža zajedno s mesom otkida, kako mu odasvud iz cijeloga tijela od glave do pete teče krv? Zar nije najužasnije gledati medu ostalim ranama
134
RAZMATRANJA
onu ponajveću, koja se nalazi medu plećima, na onome mjestu koje se zove kralježnica? Ona je gole ma zato što je gotovo sva snaga udaraca padala na to mjesto. Gledaj kako Krist, Spasitelj svijeta, nakon tako surova divljanja mučitelja, udarcima izranjen po cijelom tijelu i kao rastrgan obilazi cijeli pretorij tražeći i skupljajući svoju odjeću koja mu je bila razbacana kojekuda. I nije opazio nikoga, jer je bio okružen okrutnim mučiteljima, tko bi mu iskazao kakvu-takvu čovječnost. Nije se našao nitko tko bi mu rane isprao, očistio, povezao i stavio lijek na modrice. Isto tako se nije našao nitko tko bi samo pružio ruku i pomogao mu da se odjene. Svaka ova pojedinost zaslužuje da se brižno i pažljivo promo tri i da se o njoj razmišlja da bi se tako u srcu razbu dilo veće suosjećanje.
RAZMATRANJA
135
Razmatranje za četvrtak: krunjenje trnovom krunom, presuda, križni put Danas treba razmatrati kako je Krist bio trnjem okrunjen, kako je bio izveden pred narod, osuđen, voden na stratište i kako je nosio križ. U Pjesmi nad pjesmama nas zaručnica pozivlje da promatramo ove strašne muke kad kaže: »Iziđite, kćeri sionske, i vidite kralja Salamona pod dijademom, kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan rado sti njegova srca« (Pj 3,11). Što radiš, dušo moja? Što razmišljaš, srce moje? Zašto si zanijemio, jeziče moj? O preslatki Spasitelju, kad otvorim svoje oči i kad promatram ovaj žalosni prizor, što ga gledam očima svoje duše i o njemu razmatram, srce mi se kida od boli. Što je ovo, Gospodine? Zar za čovjekovo otkup ljenje nije dostajalo to što si već pretrpio, bliza smrt i krv tako obilno do sada prolivena, zar je trebalo da i predragocjena krv tvoje glave, koja je bila pošteđena od bičevanja, bude oštrim trnjem silovitom žesti nom izazvana i prolivena? Da bi, dušo moja, ovaj prizor, ovaj žalosni prizor što bolje osjetila, predoči sebi prvotnu ljepotu svoga Spasitelja, a zatim promatraj onaj njegov sasvim protivan izgled u ovom tako bijednom stanju. Budeš li prvotnu ljepotu kako treba promatrao, doživjet ćeš onu divnu ljepotu lica, posebnu ljupkost i dražest očiju, divnu slatkoću njegovih riječi, izvanrednu čednost i otmjenost njegova ponašanja, umiljatu poniznost i svakog štovanja vrijednu krasotu i do stojanstvo u kretnjama cijeloga tijela i u držanju. Zatim, pošto se naužiješ gledajući ovaj uzor velike miline, ponovno svrati svoj pogled na njega i pro-
136
RAZMATRANJA
matraj ga u onom bijednom stanju u kojem se sada nalazi. Promatraj onaj grimiz, koji mu je za porugu zaogrnut, zatim kako umjesto kraljevskoga žezla u ruci drži trsku, gledaj vijenac spleten od najoštrijega trnja, što ga nosi na glavi mjesto dijadema; gledaj nadalje, kako su mu oči zamagljene, lice blijedo i samrtnoga izgleda, kako mu je lice zakrvavljena i nagrđeno odvratnim židovskim hrakotinama. Po mnjivo ga promatraj izvana i iznutra. Srce mu je od bolova i žalosti oslabilo, tijelo mu je prekriveno ra nama i masnicama, učenici su ga ostavili, Židovi traže njegovu smrt, vojnici ga izruguju, svećenički ga prvaci preziru, odbačen je kao lažni kralj, koji je sebi ovaj naslov samovoljno prisvojio, nepravedno je optužen i lišen svake ljudske pomoći. Ali nemoj ovo razmatrati kao nešto što se dogo dilo davno, prije mnogo stoljeća, nego to sebi pred stavi kao nešto što se sada zbiva i što se odvija pred tvojim očima; nemoj to promatrati ni kao nečije tude boli, nego ih promatraj kao svoje, koje su upravo tebi zadane. Postavi samoga sebe na mjesto onoga koji sve to trpi i nastoj se uživjeti kakve bi boli i muke ti podnosio kad bi tvoja glava bila probodena oštrim trnjem, koje se zabilo kroz kost do samoga mozga. Što ti spominjem trnje kad nisi kadar podni jeti ni da te igla ubode? Kolika je to bila bol što ju je ova tako nježna glava zbog ovoga novog i nečuve noga načina mučenja osjećala? Kad je Spasiteljevo krunjenje, popraćeno mno gim izrugivanjem i ismjehivanjem, dovršeno, sudac ga je ovako okrunjena izveo pred sav narod rekavši: »Evo čovjeka!« Time kao da je rekao: Ako želite smrt ovoga čovjeka, gledajte ga kako je od smrti samo za
RAZMATRANJA
I T/
nokat udaljen; štoviše, on se nalazi u takvu sltmj u d . t više zaslužuje vašu samilost negoli zavist. A ko Hl' bojite da će se proglasiti kraljem, pogledajl g.1 k.1 ko je izobličen da je jedva zadržao čovječji izgled. z. u · se bojite da bi vam ove ruke, koje su tako čv rst o svt• zane, mogle nanijeti neko nasilje? Zar strah ujl'll' d . t bi vam mogao nanijeti neko zlo čovjek koji s n a l . 1 z i u tako žalosnu stanju i čije je cijelo tijelo na tako bijt• dan način okljaštrena i oslabljeno? Razmatraj, dušo moja, u kakvu je tada stanj u bio tvoj Spasitelj kad je i sam sudac mislio da će s njt• govi bijesni neprijatelji, kad ga ugledaju, gan u l i n , 1 samilost i da će zajednički proplakati. Iz ovoga z.1 ključi kako je žalosno vidjeti kršćanina tako tv rd a i kamena srca, a da ne suosjeća s Kristovim palnjam.l i mukama jer njegove su boli bile takve da je sud n< mislio kako će zasigurno dirnuti i srca nj gov ih neprijatelja. Kad j e Pilat vidio d a ni ovo strahov i t o mučenje, što ga j e upriličio z a ovo najkrotkije Janjt• kako bi tako ublažio bijes Židova, ništa ne korist i, sjeo je na sudačku stolicu kako bi Kristu i zr(•k.w konačnu presudu. Križ je vani već bio pripravljen i ona smrtonosna zastava, koja je bila znak Spasi Leljt• ve smrti, bijaše razvijena. I tako, kad je ova okr u l n . t presuda proglašena, gomilajući muke na muke, 1 1.1 ona nježna, rastrgana i razmrcvarena ramena n.1 p r tiše preteški križ, da ga nosi do stratišta. M cl u t i m , blagi Gospodin ne samo da ga nije odbacio, nego l', ·' je zajedno sa svim našim grijesima, iz neizmjt••·m· i neshvatljive ljubavi prema nama, svojevoljno i rt� d o prigrlio jer je to zahtijevala poslušnost pr mn ( )('l l Tada j e nedužni Izak, noseći na slabim ranw n i n 1.1 strahovit teret križa, izišao van na mjesto žrtvov.t
138
RAZMATRANJA
nja. Jednostavni puk i pobožne žene plačući su ga slijedile. Ta tko bi mogao zaustaviti suze gledajući Kralja i gospodara andela kako korak po korak, op terećen golemim mučilom, klecajući, pognuta tijela, zamagljenih očiju, zakrvavljena lica, ovjenčan trno vim vijencem, tetura ulicama, a od galame, vike i štropota rulje gotovo je oglušio? Ostavi časom, dušo moja, ovaj užasni prizor i učestalim jecajima i uzdisajima, plačnih očiju, lica zalivena suzama podi u kuću preblažene Djevice. A kad onamo stigneš, plačnim glasom ovako joj pro govori: »O Gospodarice andela, Kraljice neba, vrata raja, odvjetnice svijeta, utočište grešnika, spasu pra vednika, radosti svetaca, učiteljice kreposti, ogleda lo čistoće, uzore strpljivosti i mjerilo svekolikog savršenstva! O, bijedna li i nesretna mene, Gospo, što sam do sada očima vjere gledao? Kako je moguće da sam do sada mogao ostati živ, pošto sam gledao ono što se zbivalo pred mojim očima? Jecanje mi prekida riječi, ne dopuštaju mi da nešto drugo ka žem, nego da sam tvoga jedinca Sina, a svoga Go spodina, ostavio u rukama neprijatelja, opterećena teškim križem, što ga nosi na stratište, na koji će ga odmah propeti. Koja ljudska duša, koje srce, koji duh može shvatiti onu bol što ju je tada osjećala pre blažena Djevica Marija? Srce joj je iznemoglo, lice joj je i cijelo tijelo probio samrtni znoj i smrt bi smjesta nastupila da nije po posebnom Božjem djelovanju sačuvano za bolja i sretnija vremena, da bi stekla veće zasluge i odličniju nagradu. Blažena je Djevica ustala i dala se na put te je slijedila stope svoga Sina. Da joj ona silna želja, kojom je čeznula da vidi svoga Sina, nije vraćala sile
-
RAZMATRANJA
139
što joj ih je oduzela bol, ne bi onamo stigla. Izdaleka čuje zveket oružja, zaglušenu buku svjetine i viku mnoštva, koje je obznanjivalo smaknuće Kristovo. Nakon toga opazi ljeskanje mačeva i kopalja, a na putu je opazila krvav trag svoga Sina. Takoder je tu i tamo opažala raspršene kapi krvi koje su jasno pokazivale kojim je putem prošao te nije trebala na putu nikakva vodiča niti ju je tko morao požurivati. A poslije se, ubrzavši korake, približila svome Sinu, otvorila je svoje oči, koje su od bola i mnogih suza pomodrile i bile zastrte samrtnom tamom, da gleda njega, koji joj je bio draži od vlastite duše. O kakva se tada borba vodila u srcu preblažene Djevice Marije izmedu ljubavi i straha! Žarko je željela vidjeti svoga Sina, ali se nije usuđivala u njega tako bijedna i vrijedna upraviti svoj pogled. Ipak su se napokon, kad se Sinu bliže primakla, ona dva nebeska svjetlila međusobno pogledala. Zraka ma svojih pogleda jedno drugome srce probodoše jer su njihovi jezici od silne boli sasvim zanijemili. Majčino je srce govorilo Sinu, a Sinovo srce ju je ovim riječima korilo: Zašto si ovamo došla, ljubljena moja golubice i slatka moja Majko? Tvoja bol obnavlja moje muke, a moje patnje ranjavaju tvoje srce. Vrati se, majko moja, povrati se svojoj kući jer tvojoj časti i djevičanskoj čistoći ne dolikuje da budeš u nečistom društvu ovih razbojnika i ubojica. Ovako i slično su jedno drugom za vrijeme cijeloga puta tužna srca govorili, dok nisu stigli na stratište.
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
140
RAZMATRANJA
Razmatranje za petak: sedam Isusovih riječi na križu Danas treba razmatrati o otajstvu križa i o sedam riječi što ih je Krist izgovorio na križu. Probudi se, dakle, dušo moja, i razmatraj o otajstvu svetoga križa koji je urodio plodom zadovoljštine te je tako izravnana ona šteta što ju je cijeli ljudski rod pretr pio na drvetu života. Razmatraj kako su Kristu Spasitelju, jedva što su došli na Kalvariju - koja je njegovu smrt učinila još sramotnijom - njegovi mučitelji svu njegovu odjeću, osim donje haljine, koja nije bila šivena, s njega svu� kli. Gledaj kako ovo nedužno Janje strpljivo podno si da bude lišeno odjeće, nije otvorilo ni svojih usta niti je izgovorila i jednu riječ zbog tako divljačkog i nečovječna postupka. Krist je ovo dragovoljno pod nio i u svemu je, uza svu sramežljivost, želio biti posve ogoljen da bismo mi dobili bolje pokrivalo nego što je bilo ono načinjeno od smokvina lišća, kojim je Adam, praotac ljudskoga roda, pokrio golo tinju svoga tijela, da njime pokrijemo golotinju svo jih grijeha. Neki su naučitelji mišljenja da su vojnici užasno okrutno s glave skinuli trnovu krunu, zadajući mu tako nove muke kako bi s njega mogli svući nešive nu haljinu. I krunu su mu odmah nakon svlačenja ponovno nabili na glavu. Tako su mu bodljike novim ranama i ubodima prouzročile neizmjernu muku i izranile mu presvetu glavu. Veoma je vjero jatno da su vojnici, koji ga za cijele muke ni u čemu nisu štedjeli nego su najokrutnijim mučenjem, koli ko su samo mogli, na njemu iskalili svoj bijes, ovako okrutno prema njemu postupali napose zato što sv.
RAZMATRANJA
141
evanđelist kaže da su s njim radili što god im se prohtjelo. Ova mu se haljina zbog zgrušane krvi tako uz rane njegova svetog tijela prilijepila i tako mu jako uz kožu prionula da su divlji vojnici, kad su je s užasnom okrutnošću i bešćutnošću svlačili, ob novili sve Kristove rane. Mnoge su mu komadiće mesa i gotovo cijelu kožu oderali tako da je presve ta Kristovo tijelo, posvuda izranjeno, bilo oguljeno i raskrvavljeno od glave do pete te je izgledalo kao jedna velika i neisprekidana rana. Razmatraj sada, dušo moja, neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe koje u ovim patnjama tako bli stavo sja. Gledaj kako ovdje stoji posve gol onaj koji nebo prekriva oblacima i polja odijeva cvijećem i prijatnim zelenilom, koji darežljivo odijeva sve stvo rove. Promisli kako je ovo dragocjeno tijelo, tako izranjeno i ogoljeno, podnijelo hladnoću jer nije bilo samo lišeno odjeće nego nije imalo ni cijele kože, nisu mu ni rane bile povezane, nego su bile otvore ne i izložene svim nepogodama zraka. Ako sv. Petar, koji je dosta dobro bio odjeven, nije prošle noći mo gao od sebe otkloniti studen, možemo lako zamisli ti koliku je studen moralo podnositi ono nadasve nježno tijelo koje je bilo posve golo i posvuda izra njeno? Razmatraj zatim kako je Krist bio na križ propet i koliku je podnio bol kada su mu debeli čavli probi jali najosjetljivije dijelove tijela. Razmisli kako Blaže na Djevica Marija nije bila bešćutna dok je sve ovo gledala svojim očima i svojim ušima slušala udarce čekića, koji su se ponavljali, dok su probijane Sinove ruke i noge. Naprotiv, zajedno sa Sinovim rukama i nogama bilo je i Majčino srce probadano. Kad je
RAZMATRANJA
142
Krist bio prikovan na križ, odmah su ga uzdigli i u pripravljenoj jami osovili. Gledaj kako su Kristovi krvnici i mučitelji, poticani zloćom, pošto su uzdigli križ, pustili da uz strašan tresak padne u rupu. Tako je presveto tijelo, koje je o čavlima čvrsto visjelo, bilo strahovito streseno, a njegove su se rane uza straho vitu bol znatno proširile. Može li se, Spasitelju moj i Otkupitelju, naći tako tvrdo i kameno srce koje takav prizor ne bi smekšao kad su se i same stijene, suosjećajući s mukama što si ih ti na križu podnio, raspukle? Obuzeše te, Go spodine, samrtne muke, oluja i morski vali te okru žiše. Vode ti dodoše do grla, upao si na dno ponora, ne nalaziš mjesta gdje bi mogao nogom stati. Kada te je, Gospodine, i nebeski Otac ostavio, što onda možeš očekivati od ljudi? Tvoji neprijatelji galame protiv tebe, prijatelji ti ranjavaju srce, duša je tvoja žalosna i shrvana i nema nikoga tko bi te ulješio. Gledajući užasnu veličinu tvojih muka i zado voljštine što je pružaš za moje grijehe, spoznajem težinu i veličinu svojih opačina koje su prouzročile ove tvoje muke. Promatram te, Kralju moj, na križ pribijena. Gledam tvoje tijelo kako visi o željeznim čavlima, motrim ga kako visi bez ikakva olakšanja. Ako bi htio nogama podržavati težinu cijeloga tijela i pružiti mu neko olakšanje, prekomjerno će se povećati rane na nogama. A ako svu težinu prepusti rukama, veličina tereta će silno proširiti rane na rukama. Ali ni glava ne nalazi nikakva počinka jer nema drugoga jastuka osim trnova vijenca. O presveta Djevice, kako bi ti rado i spremno pružila svoje ruke da mu nadomjeste jastuk, ali to -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
RAZMATRANJA
143
tebi nije dano nego je dano samo krakovima križa; a ako je ova božanska glava hljela neko olakšanje da bi otpočinula, umjesto olakšanja bi se u nju trnje još dublje zabilo. Majčina nazočnost je silno povećala Sinove boli. Jednako okrutno razapeše na križ i dušu Kristovu kao što mu je na vidljiv način bilo razapeto tijelo. Presveti Isuse, ti si u jednom danu podnio dvo struki križ, jedan ljelesni, a drugi duhovni; jedno je bio križ patnje, a drugo križ supatnje; na jednom ti je tijelo probodene željeznim čavlima, a na drugom su ti čavli bolova proboli dušu. Tko bi, o dobri Isuse, mogao izraziti što si pretrpio dok si gledao ljeskobu svoje presvete Majke, za čiju si dušu znao da je zajedno s tobom raspeta na križ? Kad bi pogledao u mačem boli probodene, prežalosno srce; kad bi svo jim zakrvavljenim očima promatrao ono predivno lice kako je blijedo i slično licu umirućega; kad bi slušao uzdahe one duše koja je bila više nego mrtva zato što ne može umrijeti; kad bi, napokon, njezini uzdisaji doprli do tvojih ušiju i kad bi preda te izni jeli bolne tužaljke prouzročene ovom nepodnošlji vom bolju, opazio bi kako obilno teku suze iz pre čistih očnih izvora. Konačno razmatraj sedam riječi što ih je Krist izrekao na križu. Ocu je rekao: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!« - Razbojniku je kazao: »Još danas ćeš sa mnom biti u raju!« - Majci je rekao: »Ženo, evo ti sina!« A narodu reče: »Žedan sam!« I ponov no reče Ocu: »Bože moj, Bože inoj, zašto si me osta vio?« - »Svršeno je.« »U tvoje ruke predajem duh svoj ! «
RAZMATRANJA
144
Promisli, dušo moja, s kolikom se ljubavlju zau zimao za svoje mučitelje i neprijatelje. S kolikom blagošću je i milostivošću prigrlio razbojnika koji ga je priznao. S kolikim je osjećajem Majku povjerio zaštiti svoga ljubljenog učenika. S kolikim je žarom posvjedočio kako silno žeđa za spasenjem ljudi. Kakvim je glasom izrekao svoju molitvu i očitovao veličinu svoje bijede božanskom veličanstvu. Kako je savršeno ispunio poslušnost koju je od njega zah tijevao Otac. Kako je, napokon, svoju dušu predao u blažene ruke Očeve. U svakoj ćeš od ovih riječi moći zapaziti pouku koja te potiče na neku krepost. U prvoj nas upućuje na ljubav prema neprijateljima; u drugoj na milosr đe prema grešnicima; u trećoj na ljubav prema rodi teljima; u četvrtoj, kako treba žeđati za spasenjem bližnjih; u petoj kako se treba uteći molitvi kad nas pritisnu nevolje i kad nam se čini da nas je Bog zabo ravio; u šestoj nas upućuje na poslušnost i ustraj nost; u sedmoj na posvemašnje predanje u Božje ruke, a to je najviši vrhunac našega savršenstva.
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
RAZMATRANJA
145
Razmatranje za subotu: Srce Isusovo kopljem probodeno, skidanje s križa, ukop Danas ćemo razmatrati zabadanje koplja u Spa siteljevo tijelo, Kristovo skidanje s križa, naricanje žena i ostalo što se dogodilo u vezi s njegovim uko pam. Prvo, razmatraj kako su se neprijatelji Krista Go spodina, pošto je na križu izdahnuo, uvelike obra dovali, ali ih još nije napustilo divljanje i bijes na Krista niti su ga posve iskalili jer su ga željeli iskali ti i na njegovu mrtvu i ukočenu tijelu da bi mu se tako i mrtvom osvetili. Zato su ždrijebom razdijelili njegovu odjeću i kopljem proboli njegov predragoc jeni bok. O bezdušnih li mučitelja! Okrutnih li srda ca! Zar toliko omalovažavate one muke što ih je ovo tijelo podnijelo prije smrti te smatrate da ni mrtav ne smije ostati pošteđen? Zar se može naći tako strašno neprijateljstvo koje bjesni i na pokojnike? Dajte, podignite malo svoje divlje oči i promatrajte ono mrtvo lice, one izvrnute oči, onu naklonjenu glavu i cijelo ono tijelo prekriveno sivilom i mrtvačkim iz gledom. Iako imate srca tvrda od dijamanta, pa kad bi bila još okrutnija od ove okrutnosti što je u sebi nosite, ipak će vas ovaj pogled smekšati. Evo doletje stotnik koji je veoma snažno zarinuo koplje u gola prsa Kristova. Od ovoga se udarca uzdrmao križ, a bok je iz sebe izlio krv i vodu da bi se uništili grijesi cijeloga svijeta. O rajska rijeko, koja zato tečeš da natopiš cijelu zemlju! O predragocjena rano boka, koju ti je više zadalo jamstvo tvoje ljuba vi prema ljudima negoli neprijateljsko željezo! O vrata neba, prozore raja, mjesto počinka, kulo jako-
146
RAZMATRANJA
sti, svetište pravednika, gnijezdo bijelih golubica, grobe hodočasnika, cvjetna počivaljko zaručnice Salamonove! Zdravo, rano svetoga boka, koja ranja vaš pobožna srca! Zdravo otvore, koji ranjavaš pra vedničke duše! Zdravo, ružo nevjerojatne ljepote! Zdravo ognjoliki neprocjenjive vrijednosti! Zdravo, vrata, koja nam pružaju otvoren ulazak Srcu Kristo vu, dokaze njegove ljubavi prema nama i jamstvo vječne sreće i blaženstva. Razmatraj kako iste)ga dana pred večer dođoše Josip i Nikodem koji, prislonivši ljestve na križ, oslo hodiše tijelo našega Spasitelja i skinuše. A preblaže na je Djevica Marija, pošto su sve muke dovršene, primila s križa skinuto tijelo svoga Sina i uzela kako bi ga pripravila za pokop. Kad su ga spuštali s križa, ponizno je molila ondje okupljenu svetu zajednicu da joj ga predaju u ruke kako bi joj bilo omogućeno da se približi Sinovu tijelu, da mu utisne posljednje poljupce i zagrljaje, čega ju je lišio križ, da mu ih uti sne i da ih od njega primi. To joj nisu mogli uskrati ti jer da su je prijatelji lišili mrtvoga Sina, kojega su joj neprijatelji ugrabili, podvostručili bi ljeskobu nje zina srca. Kad je Blažena Djevica zagrlila Sina, kakve je tada njezino srce osjećalo boli, kakvu iznemoglost? Anđeli mira, plačite zajedno s ovom presvetom Djevicom, plačite, nebesa, plačite, zvijezde, plačite, svi stvorovi svijeta! Kad je Blažena Djevica zagrlila Sinovo izranjeno tijelo, najlješnje ga je u svom krilu obujmila. Samo joj je još za ovo preostalo nešto snage, koja se rađala iz ljubavi njezina srca. Svoje lice utiskivala je među trnje da bi mogla ljubiti i što više primakla usta k ustima, a time je prouzročila da
RAZMATRANJA
147
je među Sinovim trnjem i ranama, koje je polijevala suzama, i sebe raskrvavila. O slatka Majko, ovo li je tvoj preslatki Sin? Ovo li je onaj kojega si slavno začela i s neizmjernom radošću rodila? Gdje su nestale tvoje stare uljehe, gdje radosti, gdje naslade? Ovo li je ono predivna zrcalo u kojem si se običavala ogledati? Svi su nazočni zajedno s njom plakali. Plakale su i ostale tu nazočne Marije. Naricali su oni plemeniti ljudi, naricala je nebo i zemlja sa svim stvorenjima zajedno s Blaženom Djevicom. Naricao je i onaj sv. evanđelist koji je, grleći tije lo preljubeznoga Učitelja, govorio: O dobri moj Uči telju i Gospodine, tko će me ubuduće odgajati i poučavati? Tko će me odsada svjetovati u nesigur nim stvarima? Na čijim ću grudima sada počivati? Tko će mi odsada objavljivati nebeske tajne? Kako je neočekivano došla ova promjena. Jučer sam ležao na tvojim svetim grudima, gdje si mi priopćivao slavu i radosti budućega života. A sada te rukama dotičem i grlim mrtvoga da bih ti se odužio za ono dobročin stvo. Zar je to ono tvoje lice koje sam promatrao na Taboru kao slavno i preobražena? Je li to ono lice, sjajnije i svjetlije od sunca, koje sam gledao? Naricala je ona blažena grešnica Magdalena, ko ja je ponovno ljubila Spasiteljeve noge i govorila: O svjetlosti mojih očiju, jedina ljekarija moje duše! Tko će me, ako opet upadnem u grijehe, primiti? Tko će liječiti moje rane? Tko će me zagovarati? Tko će me braniti od farizejskih optužaba? O kako se ove noge razlikuju od onih koje sam natapala suzama! O lju bavi srca moga, zašto ne umrem s tobom? O živote duše moje, kako mogu kazati da te ljubim dok te, još sama živa, pred sobom promatram?
148
RAZMATRANJA
Tako je naricala i jadikovala cijela ova zajednica, natapajući suzama Isusovo presveta tijelo. Kad je grob bio priređen, presveta tijelo je bilo pomazano miomirisnim pomastima: umotati su ga u čistu po njavu, a ručnikom su mu povezali glavu. Stavili su ga na nosila i odnijeli do mjesta ukopa. Ondje su ga položili u grob. Grob je bio zatvoren kamenom. Marijino je lice bilo prekriveno oblakom žalosti. Kad se ondje od Sina oprostila, sve više je počela osjećati osiromaše nje i osamljenost. Tada je spoznala da je lišena svoga najvećeg dobra. Srce joj je ostalo s njezinim blagom sahranjeno u grobu.
RAZMATRANJA
149
Razmatranje za nedjelju: Isusov silazak u limb, slavno uskrsnuće, ukazivanja majci Mariji, Magdaleni i učenicima Danas ćeš razmatrati o Kristovu silasku u pod zemlje ili limb, o uskrsnuću i o različitim ukazanji ma kojima je omogućio da ga vidi kako Blažena Djevica Marija, tako i Magdalena te ostali učenici; napokon ćeš razmatrati njegovo slavno uzašašće na nebo. Razmatraj o onoj nevjerojatnoj radosti što su je doživjeli sveti oci u limbu, zbog Otkupiteljeva dola ska. On je došao osloboditi ih iz onih tamnih bora višta. Kako su ga veličali, kako zahvaljivali što ih je uveo u toliko željenu i kroz mnoge vjekove žuđenu luku spasenja. Koji se vrate iz Indije običaju reći kako misle da se svi prijašnji napori isplate već samo poradi one jedine radosti što je dožive prvoga dana nakon svoga povratka u domovinu. Ako dvogo dišnje ili trogodišnje progonstvo i dugotrajnost ne koga napornog puta može u čovjekovoj duši probu diti toliku radost, što će istom učiniti odijeljenost od predrage domovine koja je trajala tri ili četiri tisuće godina? Zamisli kakvu su radost doživjeli sveti oci onoga dana kad su ušli u posjed vječne domovine? Razmatraj zatim radost preblažene Djevice Ma rije kojom je bila obuzeta kad je vidjela Sina uskrslo ga od mrtvih. Sigurno je i nesumnjivo da je ona, koja je zbog njegove muke i smrti osjećala najveću bol, zbog njegova uskrsnuća doživjela veću radost nego li drugi. Što misliš kolika je bila ona ugodnost i zanos kad je opazila Sina kojega je još malo prije oplakivala kao mrtva, sada ga je gledala živa, pros-
150
RAZMATRANJA
lavljena i okružena velikim mnoštvom svetih prao taca, što ih je doveo sa sobom? Što je rekao? Što učinio? Kako ju je poljubio? Kakvim ga je stiskala zagrljajima? Kako radosne suze su njezine oči od silne radosti ronile? Kako je željela pratiti Sina da joj je to bilo dopušteno? Osim toga, razmatraj radost svetih Marija, poi mence one koja je stajala kod Kristova groba; tada je, naime, zaplakala kad je opazila ljubimca svoje duše, kojega je tražila. Bez sumnje se bacila do njegovih nogu kad ga je opazila živa, a tražila ga je među mrtvima. Promisli da se zato nakon Majke najprije ukazao njoj, koja ga je žarče ljubila, brižljivije i ustrajnije tra žila negoli drugi, da naučiš kako je potrebno, da bi našao Boga, brižljivo ga suzama tražiti. Nakon ovoga razmatraj kako se ukazao učenici ma, odjeven kao stranac, dok su išli u Emaus. Ra zmatraj kako im se uljudno priključio kao suputnik, kako je s njima povjerljivo razgovarao, kako je zgodno prikrivao svoju osobu i, napokon, s kolikom im se ljubavlju očitovao i njihove usne ostavio pune ugodnosti i naslade. Neka tvoji razgovori budu slični razgovorima ovih učenika, s bolju i osjećajem razgovaraj o Kristovim mukama i patnjama kao što su ova dva učenika putujući o njemu razgovarali. Usuđujem se sa sigurnošću tvrditi da ti on ne će uskratiti svoju nazočnost. U otajstvu Gospodinova uzašašća najprije raz matraj kako je Krist svoje uzašašće odgodio za četr deset dana da bi se kroz to vrijeme učenicima češće ukazivao i poučavao ih raspravljajući s njima o kra ljevstvu Božjem. Nije ih htio ostaviti i uzići na nebe-
RAZMATRANJA
151
sa prije nego što je njihova srca raspoložio da s njim moraju duhovno uzići na nebo. Tako ćeš opaziti da su oni već po �elesnoj nazo čnosti Krista Gospodina, �- po osjetilnoj u�ehi pobožnosti umjeli duhovno le*ti u visinu srcem i težiti prema nebu i da se nisu bojali nikakvih pogi belji. U tome se divno pokazuje providnost i način na koji on svoje vodi i njima upravlja: kako, naime, jača slabe, vježba jake, mlijekom napaja malene, a odraslima pruža tvrdu hranu; jedne *ši, a druge kuša. Pojedincima se napokon prilagođuje prema onom stupnju napretka do kojega su prispjeli. Zato onaj kojega on jača ne smije zbog toga biti preuzetan jer je ono jačanje hrana slabih i znak velike slabosti; a ni onaj kojega on udara i kuša ne smije klonuti duhom jer zna da je kušnja, u mnogo slučajeva, svje dočanstvo velika i jaka duha. Krist uzlazi na nebesa naočigled učenicima da bi bili svjedoci ovoga otajstva koje su očima promatra li. Nitko drugi ne može bolje svjedočiti za božanska djela od onoga koji ih je iskustveno doživio. Zato, tko sa sigurnošću želi upoznati kako je dobar, kako je sladak i kako mio Bog prema nama i kakva je snaga i djelovanje božanske milosti, ljubavi, provid nosti i božanskih u*ha, neka upita one koji su ovo stvarno iskusili, ovi će ga o tim stvarima izvrsno poučiti. Krist je, osim toga, htio naočigled učenicima uzići da bi ga pratili očima i duhom, da bi njegov odlazak doživjeli duhovno i da bi se zbog njegove odsutnosti bojali ostati sami, a i zato da bi se bolje pripravili za primanje božanske milosti. Prorok je Elizej, kad se prorok Ilija imao od njega uzeti i odije-
152
RAZMATRANJA
liti, molio da bi mu se dao njegov duh. Dobri učitelj je odgovorio: »Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti« (2 Kralj 2,10). Na jednak način će i oni postati baštinicima duha Kristova koje će ljubav zbog njegova odlaska potica ti da tuguju i da teško snose njegovu odsutnost i koji, dok borave u ovom izgnanstvu, neprestano uzdišu za njegovom nazočnošću. Takav je bio onaj svetac koji kaže: »Ti si otišao, tješitelju moj, a da se na me nisi ni osvrnuo; odlazeći svoje si blagoslovio, a ja nisam to vidio; anđeli su obećali da ćeš se vrati ti, a ja toga nisam čuo.« - Tko može shvatiti samoću, neraspoloženje, zapomaganje i suze preblažene Dje vice Marije, ljubljenoga učenika, Marije Magdalene i ostalih apostola dok su promatrali kako se Krist od njih dijeli i kako im se uzima ispred očiju onaj koji je njihova srca ponio sa sobom? A ipak se i o njima kaže da su se radosni vratili u Jeruzalem zbog silne ljubavi kojom su prema njemu gorjeli. Ista ona lju bav, koja im je Kristov odlazak učinila teškim, poti cala ih je da se silno raduju i da se osjećaju sretnima. Narav je prave ljubavi u tome da se ne traži vlastita korist, nego dobro i čast ljubljenoga. Još nam preostaje da razmatramo s kakvim je slavljem i klicanjem ovaj uzvišeni pobjednik bio uveden u nebeski Grad, kakve su zbog njega u nebe sima pripravljene svečanosti, kako su ga veličanst veno, kako sjajno primili nebeski stanovnici. Kako je to bio divan prizor: gledati kako u redovima ljudi združeni s anđelima ulaze u onaj Grad da zaposjed nu ona sjedišta koja su mnogo tisuća godina bila prazna. Ipak sve njih nadmašuje čovještvo Kristovo
RAZMA1RANJA
153
koji je sjeo o desnu Očevu. U svemu ovome treba razmatrati kako bismo naučili da one napore koji se poduzimaju iz ljubavi prema Bogu ne oma lovažavamo. I zato je trebalo da onaj, koji se ponizio ispod sviju stvorova, bude nad sve uzvišen, da bi se ljubitelji istinske slave držali ovoga puta. Potrebno je da onaj koji želi biti uzvišen samoga sebe podloži svima.
KAZALO
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
.
.
. . .5
Prvi dio RASPRAVA O MOLITVI I RAZMATRANJU Plodovi molitve i razmatranja . . . . . . . . . . Predmet molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Šest stvari potrebnih za razmatranje . . . . . . Priprava koja je potrebna za molitvu Čitanje . . . . . . . . . . .... .. Razmatranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zahvaljivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Predanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prošnja . . . . . . . . . . . . . . . . . Nekoliko pravila s obzirom na obavljanje razmatranja . . . . . .... .... . ....... .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. . . . . . . . .
. . . . . .
. . .21 . . .25 . . .27 . . 28 . . .30 . .32 . . .33 . . . .35 . . 35 .
.
.
.
.
. . . . .43
Drugi dio O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI Što je pobožnost? . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 Devet sredstava ili pomagala pomoću kojih . . 60 se krepost pobožnosti lakše s*če . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l
156
Devet zapreka pobožnosti Običnije napasti koje običaju mučiti one koji se bave razmatranjem i o lijekovima za njih Prva napast i lijekovi protiv nje Lijekovi protiv druge napasti Lijekovi protiv treće napasti Lijekovi protiv četvrte napasti Lijekovi protiv pete napasti Lijekovi protiv šeste napasti Lijekovi protiv sedme napasti Lijekovi protiv osme napasti .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Još nekoliko potrebnih upozorenja onima koji se bave molitvom .
.
.
Lijekovi protiv devete napasti
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
63 65 65 67 68 69 70 70 71 72 72
74
RAZMATRANJA SV. PETRA ALKANTARSKOGA Sedam razmatranj a
o
vj ečnim istinama
Ponedjeljak: grijeh i spoznanje samoga sebe Utorak: bijede ljudskoga života Srijeda: smrt Četvrtak: posljednji sud .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Petak: pakao Subota: vječno blaženstvo Nedjelja: Božja dobročinstva O vremenu i plodu ovih razmatranja .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
--
--
--
85 90 95 100 .
.
.
104 108 113 117
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
--
.
.
--
--
-
85
-
--
--
157
Sedam razmatranja o muci Gosp odinovoj Kako treba razmatrati Gospodinovu muku Ponedjeljak: pranje nogu, ustanovljenje presvete euharistije .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Utorak: Kristova molitva u vrtu, te što je pretrpio u kući Aninoj
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Srijeda: Isus pred Kajfom, Petrovo zatajenje Četvrtak: krunjenje trnovom krunom, presuda, križni put Petak: sedam Isusovih riječi na križu Subota: Srce Isusovo kopljem probodeno, skidanje s križa, ukop Nedjelja: Isusov silazak u limb, slavno uskrsnuće, ukazivanja: majci Mariji, Magdaleni i učenicima .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
119 119
122 126 130 135 140 145
149
�T� VERBUM POPIS NASLOVA
ANIMA (duhovnost) Romano Guardini : Sveti makovi Sveta T erezija od Djeteta Isusa: Neizreciva nježnost Sveta Terezija od Djeteta Isusa: Ljubiti sve do smrti izljubavi Sveta T erezija od Djeteta Isusa: Oči i srce Sv. Alfonso Liguori: Kako ćemo ljubitiIsusa Krista Sv. Petar Alkantarski : Omolitvi i razmatranju Lorenzo Scupoli: Duhovni boj*
FIDES (religiozna publicistika, dokumenti) Kard. Godfried Danneels: Krist ili Vodenjak? Joseph RatzingerNitorio Messori: Razgovor o vjeri Alessandro Maggiolini: Temelji kršćanskoga živom za mlade
KLASICI KATOUČKE KULTURE Velild Katekizam Pija X Nasljeduj Krista Giovanni Papini: Dvije molitve Kristu
STILUS Clive Staples Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem Dalibor Durdov: Uzagrljaju Jehovinih svjedoka Egon von Petersdorf: Demoni, vještice, spiritisti Georges Bernanos: Razgovori kannelićanld*
-
TEMPUS (povijesna i publicistička djela) Lovre Katić: Tri najveća hrvatska kralja Kornelije T acit: Gennanija Mihovil Pse! : O demonima Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata Zoran V ukman: Propast svijeta ili novo doba poganstva Zoran V ukman: Kuda idešHrvatska Josip Jović: Sudbonosci Zoran Vukman: Put u Balkaniju
IDEA (filozofsko-eseistička djela) Joseph Bochenski: Uvod u filozofsko mišljenje Karol Wojtyla: Temelji etike Anto Mišić: Rječnik filozofskih pojmova Soeren Kierkegaard : Strah i drhtanje Hans Sedlmayr: Gubljenje središta* Romano Guardini : Konac novog vijeka*
POSEBNA IZDANJA Srećko Bezić: Sigumi koraci za Kristom
Moj mali molitvenik
IZVAN
NIZOVA
Josemarfa Escriva: Put
Moja prva biblija
* -
Naslovi u pripremi
- - - - - -
- - -
- - - -
-
-
-
-
-
-
�
l l l l l l l l l l l
Nakladnik: VERBUM Spli{, Croatia Trumbićeva obala 1, tel.: 021 360 244, 347 065 Tisak: Dalmacija papir Split
. . ··
Sv. Petar . du/zovni učitelj i vačkog reda, prG pokornički život, svetosti. Bio je pt osobama, među
4
koja je u svojoj a bio od velike pomoći, te da je izvrstan pozna va/ac molitve koji daje veoma korisne upute onima koji se žele posvetiti molitvenom životu. Svoj nauk i iskustvo o molitvi i razma tranju iznio je u ovoj knJizi koja Je postala omiljeno duhovno štivo i doživJela preko 200 izdm�ja na španjolskom i na drugim jezicima. Djelo "O molitvi i razmatranju " (sadrži i razmatrm�ja sv. Petra A lkatranskog) koristit će svima koji žele napredovati u duhovnom životu. Danas, kada su u modi različiti (za kršćane počesto i neprihvatljivi) oblici duhovne prakse· i tehnika koJima čovjek nastoji doživjeti duhovno iskustvo, ovo djelo predstavlja auten tičnu školu kršćanske meditacije, te siguran i stoljećima prokušan put do duhovnog iskustva i bliskosti s Bogom.
Jlllll�llll�l ,l!l l �� �ll I S B N 953-6 1 97-28-6