Iz galantnog stoljeća: (kulturnohistorijski fragmenti)

BIBLIOTEKA Z V E K I R Urednik Branimir Donat Crtež na omotu: ilustracija iz knjige Sibila – Knjiga gatalica Zrinskog...

Author: Josip Matasović | Teodora Shek Brnardić

75 downloads 1295 Views 1MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!

Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

BIBLIOTEKA

Z V E K I R

Urednik Branimir Donat

Crtež na omotu: ilustracija iz knjige Sibila – Knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu Čakovec, oko 1670.

DR. JOSIP MATASOVIĆ

IZ GALANTNOG STOLJEĆA (kulturnohistorijski fragmenti) KNJIGA PRVA

Pogovor Teodora Shek Brnardić

D ORA KRUPI]EVA ZAGREB 2008

Bez nasilja bilo kakve naravi, Matasović u svojim djelima, a posebice u ovoj knjizi pokazuje koliko je bio u dosluhu s materijom hrvatske prošlosti koja je nadživjela samu sebe. Iaoko je ova knjiga izašla 1921., ovo izdanje je mnogo potpunije jer su unj uneseni tekstovi koji su nađeni u autorovoj ostavštini i časopisima onoga doba. Oni skladno upotpunjuju ideju i stvarnost galantnog stoljeća u nas. Zahvaljujem se priređivačici Teodori Shek Brnardić, koja je sve to ućinila dostupnim javnosti. B. D.

Prvo poglavlje

PRVO POGLAVLJE Talleyrand o slastima ancien regima. I o svemoći kulture francuske i o pauperizaciji zadnjih dana Louisa XIV. U isto doba bigoterija gospođe de Maintenon. Posljednji bljesak u sjajnoj audienciji, pa iza kratke štednje "regence" orleanskog vojvode nastavak dvorskog sjaja neumornom rasipnošću. Sve je veća prevlast francuske mode u Evropi. Karakteristika gospodskoga društva. Mladolikost, igre u prirodi, zabave i raskoš. Onda preobrat, zasićenje. I u Hrvatsku dopiru odjeci. Lugete Veneres Cupidinesque!

U Talleyrandovim memoarima ima jedna bilješka, koja kaže, da slatkoću i delicije života nije i ne će niko okusiti, ko nije živio prije 1789. I zbilja, nema sumnje, nije tek puki slučaj, da je upravo u Francuskoj dozorilo umiještvo raﬁnirana života i draškast ukus, kojim su bile prožete i bolne reﬂeksije ovog starog diplomate. Osim "reda", koji tada u prvenstvu dođe na Francusku, bješe uzrok i sretno pomiješana keltsko-rimsko-germanska krv i onda "nenačetost" rase. Pasmina je čekala na svoje vrijeme i dočekala ga eto slavno i slavično. A uza sve paradoksne činjenice, da su vladali u stvari tek umni mediokriteti i žene, politička je podloga najviše kapitalizirala svojim uspjehom. U politici bilo je to oduvijek glavno, kao i u društvenom životu. Narod i država Francuska bijahu dakle na svojoj kulminaciji, i XVIII. stoljeće odista je "njihovo"! Kukurijek galskog kokota stade se razlijegati svijetom. Sve

6

zašuti, sve stade slušati, diviti se i oponašati. Iza renaissance pojaviše se novi stvaraoci, nikakvi imitatori. Više no jedno stoljeće prije toga otimala se Francuska prevlasti habsburgovačke politike, i to joj je kondenziralo snagu. U to se najednom izmače tuđoj prevlasti sasvim, osovi se, i nakon sretnih ratova i još sretnijih intrigua posta odmah zatim prvom monarhijom Evrope. Okolišne zemlje padoše politički, a potom i kulturno na najniži stepen, što se tiče originalnosti. Francuska se kultura naprotiv neizmjerno digla. Borbenost ju je oplodila i osnažila. Ko još mogaše nakon pobjeda i smještavanja u miru konkurirati u novoj književnosti, u znanosti, u umjetnosti i u ﬁnom društvenom tonu? Razvila se industrija, razvio umjetnički obrt. Svi ti produkti strijelimice poplaviše svjetska tržišta, a s robom zagospodova po svijetu kupaca malo po malo i francuski ukus, počevši od stadija Colbertove ere, godina Louisa XIV., epohe orleanskog regenta pa do razdoblja Louisa XV., koje je za ukus XVIII. stoljeća tako odlučno, te onda sve do predvečerja Revolucije u ono podrug decenija. Nije u Evropi bilo gotovo nijednog vladarskog dvora, gdje nije zagospodario francuski jezik, pa ako ne odreda baš sam jezik, a to francuske kulturne tečevine bar vanjskoga karaktera. A i "umještvo kraljevanja" naučiše svi serenissimi od Louisa XIV., koji prekide svaki kontakt sa feudalnim povlasticama, ne trpeći uza se ni "divan", ni "sovjet", već samo činovnike i, kao u oživjelom Bizantu, lakajske velikodostojnike, kojima će biti čast i služba, ako uz lijepe "penzije" dnevno pomažu kralju pri toiletti. Ali i opća pauperizacija srednje Evrope iza vjerskih ratova XVII. stoljeća (a pauperizacijom u neku ruku i resignaci-

7

ja prema dosadašnjim vrednotama), pa prezasićenost renesansne epohe, koja se preživjela strogim oponašanjem stare klasičnosti, te napokon opći uzlaz jedne nove, ove naše dojakošnje moderne civilizacije (umiranje Španije, zbiranje novih kulturnih vrednota slobodnom štampom u Nizozemskoj, ﬁlosoﬁjski kriticizam i porast Engleske) dovede u potrebi svog posebnog izražaja, u potrebi vodiča najprije Francusku do njenog prvačkog stajališta evropske kulturne mode u svakom smislu. I dok se tako iza katastrofa XVI. i XVII. stoljeća formiraju osnovke novomu društvu, stvara se, pored tihog i podmuklog ﬁlosoﬁjskog revoltiranja kulturnih radnika, kao ironičan i jedar kontrast apsolutistička državna mašinerija, koja uposli gdje i gdje i tu kulturnu čeljad, te joj od vremena do vremena takvom izolacijom onemogući bržu demokratizaciju kulture. A masa se sve više upokojila, zablenuta prekrasnim razvojem dvorskoga i plemenitaškog sjaja, zauzlana birokracijom, vojskom, crkvom i nada sve monopolom pismenosti, koji sebi pridržaše ta četiri vladalačka faktora. Jedino "epidemiji igre" dade vlast svoj blagoslov. Što se ovako zbivalo, sasvim je prirodno, jer se poslije osnovnih napora tražilo plodonosno osiguranje mira. Jačaše želja za igrom i odmorom. Svijet htjede užiti plodove pobjede, koje izvojeva država. Međutim, kako već biva, do kamata dospijevaše samo malešan krug po vrhu. Napokon, i tu se razračunavalo, jer on odštećivaše budućnost plebsa tim, što narudžbama za svoj luksus udari temelje radničkome sloju porastom industrije. Stadoše trošiti kapital po devizi, da već minuše stroga vremena "velikih ljudi", a s njima i smisao za naporne socijalne

dužnosti. Lahka Francuska posta srcem i strašću evropskom. Paris i Versailles bijahu ta Francuska, odmijenivši Madrid kao Novi Babilon i gostinjac Evrope. Sve se za njima povede... Još prije smrti "sunčanoga kralja" umriješe vojskovođe, koji osiguraše vlast, Condé, Turenne, Louvois, Vauban* i Vendôme. Rekoše što imađahu reći: Corneille, Racine, Molière. Na reformatorska nastojanja Colbertova, inače niskog bizantinskog dvoranina, nije više nitko ni mislio. Uza to, poslije Louisa XIV. (1643.–1715.), zasjede na francusko prijestolje u umnom pogledu inače još veći slabić, koji je kao pravi pasivist i čulni uživalac prepustio sve državne poslove ministrima, dotično volji svojih favoritkinja, kako je uobičajila "regence" perioda njegova tutora, koji skrenu i dvorski život intronizacijom pustopašnosti u vode sve većeg i općeg fraterniziranja (najviše dakako sa lijepim ženskim plebsom) bar u spolnim ekscesima i tada čestim epidemijama te vrste. Ta sam orleanski vojvoda nazivaše sebe i družbu "roués" (t.j. oni, koje bi trebalo na kolesu razdrijeti), dok ih ulica nazivaše "Pendards" (ptice vješala). Tako se s kulminacije počelo sklizati sjajno i blistavo, dok iza otkrita bankrota onog ženski spiskanog kapitala ne pojuri sve skupa strmom padinom sasvim brzo za Louisa XVI. Žuđenoga u vrtlog revolucije... I tada se zbi, te Monsieur Talleyrand zajeca, ne mogavši prežaliti slatke dane ancien regima... * "Vauban – kaže Vitezović 1702. – iz med Franczuzov naj mudressi Ingenieur".

9

Monarhija je bila sklop toga razdoblja, monarhizam, što no ga naivna historiograﬁja okrsti "prosvjetljenim apsolutizmom", gdje posao kralja bijaše – zabava! Moćnici jedva dočekaše takav signal. Trebalo je oduška. I doista, već za prvih dana Louisa XV. povede se za njim sva aristokracija, tim više, što se nastojanjem gdje Maintenon pred smrt Četrnajstoga stala zadnjih godina uvlačiti na dvor i neka bigoterija, od koje aristokracija bježaše, te se počela vidljivo zanimati slobodoumnim idejama, koje dolažahu iz Engleske. Dotadašnji razvratnik prekrio se naime maskom bigoterije. Gospođa de Maintenon zahtijevaše pobožna lica, propisivaše molitvenike, držaše mnogo do ukočenih ceremonija iza Bossuetovih prodika. Pa ipak, nije bila zadovoljna s ovom dosadom u Versaillesu, te kliče: "Quel supplice! d'avoir à amuser un homme qui n'est plus amusable! (Kakve li kazne! zabavljati čovjeka, koga više ne možeš zabaviti!) A i blagajne bjehu prazne, trebalo ih je nanovo puniti. Zlatnina odilažaše u kovnice novca, te se prinčevi i princese služe sad samo srebrnim priborom, a stara fayence opet izniče. Kao neka siromaština dođe na dvor zadnjih dana staroga kralja, kao neko vidljivo zamiranje slavne epohe. Jedini interes dvora spade na dvoboj jesuita i molinista. I tek još jednom, kao posljednji plamsaj izdišuće baklje priredi se deputacija iz Perzije (a ne zna se, je li doista bila prava). Ovo zadnje svečano primanje izvabi u starca kralja kondenziran osjećaj svekolike "tako brzo prošle" slave. Već dugo se ne sjećaše, da se tako sjajno opremljen pomolio, kao ovaj puta pred Perzijcima u dugim kaftanima i šiljatim kapama. I kad je onda Louis XVI. "jedva jednom" umro, izniče najedared nov naraštaj.

10

Galantno razdoblje je jedno kao i drugo, bogatstvom i snagom. Ali, majestetski i (pre) "uzvišeni" tip Louisa XVI. zamijeni sada tip dražesti, vitkosti, gipkoće i mladosti. Stvar nije doista teško razumjeti. U državi, gdje je vladar postao centrumom javnog života, kao što je to bilo u Francuskoj, naravno, da je dvor bio uzor svima i svemu. Louisu XV. (1715.–1774.) bilo je pet godina, kad mu je umro pradjed, koji mu je ostavio prijestolje. S petnajst se godina zaručio za Mariju Lesczynsku, kćerku poljskog raskralja, koja je bila samo par godina starija od svoga mladoženje. Dvor tako mladih gospodara morade dakle odisati svježinom i životom mladosti, pa ko je sam ne imađaše, taj se umjetno pomlađivaše. Onih dakle "naširoko" impozantnih likova nestaje. Sav svijet je sada dražestno cifrast, sitniji, pokretljiviji; sve ponire u užicima i igrama nedoraslog kralja, dječaka i mladića. Zdravlju mu je potreban boravak vani, i eto igara u perivojima: sljepi miš, fanchon. To je moda. Vani se priređuju glazbene produkcije, a glumci i plesači (većinom iz Italije), koji se dosad pokazivahu jedino u svjetlu lampi na pozornicama, idu sada na zelenu tratinu. Ovako gospoda trajahu dne, i jasno se pokaza, da dječje igre, koje odrasli igraju, ne će i ne mogu ostati bez posljedica. A posljedice? Slobodniji, baš osebujni saobraćaj: galanterija, rasulo. "Après nous le deluge" reče Pompadourka, i njezini je u tom slijediše... Nema više uzvišenosti, renesansne "priproste elegancije", sada je dominantna veličajnost. Grandijozne fasade od nekoliko stotina metara dužine hoće da ispolje u gledaoca efekt nad moći i sjajem gospodarevim.

11

I prirodu okoliša nastoji barok priljubiti, jer se "dvorane" prenose u parkove pod vedro nebo, te se "zidovi" i "sagovi" akomodiraju ponutrici dvorova. Doista, svako doba, koje se napadno zanosilo pejsažom, bilo je u biti svojoj odreda zasićeno gradskom kulturom. Uvijek je ono tako nadoknađivalo iskonske, pozamrle porive pastirske pustopašnosti i ladanjske idile, uzimajući to kao odmjenu i za promjenu i za dražestan novitet; kao spoznaju, da izim vlastita kruga imade jošte svijetova vrijednih sopstvene pažnje. Osamnajsto stoljeće bijaše doba društvenosti, doba, u kom – kako reče Taine – mogaše čovjek postati kavalirom s tucetom šala i anegdota, a uz torbak sa trideset iole duhovitijih sentencija progurati se na uvažen vidik. Lakomisleno i obijesno stoljeće! Nije nastajala sablazan, kad bi kavalir obožavanoj dami ukrao čarapu, pa je namjesto pera zatakao za šešir. Doba je to viteško, kada komornik nekog dvoranina vidi damu bez lakaja, te joj hitro priskače s učtivom isprikom i obrazloženjem na službu. Nek se, veli, ne kaže, da je komornik markiza N. N. mirno promatrao, kako jedna dama sama sebi nosi povlaku svoje oprave! Gospodin de Méreval zateče opet oﬁcira kod svoje žene u ložnici, pa mirno veli: "Madame, Vi ste neoprezni. Molim Vas, da je ko drugi na mom mjestu –" i ode. Gospođa pak, snašavši se, miri uzrujanog ljubavnika, te ga nuka da nastavi započeto, što je bio prekinuo i nije htio da čini u nazočnosti pristojnog i čednog kućedomaćina. Sve je bilo dopušteno, samo ne skandal. Skandal pak uključivaše princa i lakaja. Što je pak bilo između ova dva

12

ekstrema društvene ljestvice smjela je dama birati i uživati. U to vrijeme ide i kralj Stanislav Leszczynski, punac Louisa XV., na vašar, prateći markizu de Ferté-Imbauld i kupuje one vrpce, koje Francuzi zvahu "Les Faveurs". To su bile vrpce, koje je dama davala vitezovima za turnir. Kupuje ih na veselje publike za petnajst sousa i viče, što mu samo grlo nosi: "Quinze sous! Quinze sous les faveurs de Madame la Marquise!" Cifrasto je doba nastajalo, samo se iz godine u godinu proﬁnjivalo. Dočaraće ga nuz memoar pohod kakvog muzeja, rekonstruiraće ga nekoliko upiljenih pogleda u koji galerijski kut, u kom se smirilo par portreta i grupa. Ispod staklenog pokrovca modernoga uglatoga pulta vire majušne minijature, burmutice, bonboniere. Predstavljaju nam likove s visoko uščešljanim vlasima "à la belle Poule" ili "au Parterre galant" i dr. Lagašni ﬁchui pomalo skrivaju duboke izreske na opravi. Izazovni pogledi, oči pune čežnje, a ustašca malešna, nategnuta, skupljena, oko njih titra posmijeh. U ruci knjiga, cvijet, lepeza, što li... Palca i kažiprsta nema rukavica lijeve ruke. Dama je uzimala iz ponuđenih duhanskih doza, pupčastih, lijepih doza, na kojima je živopisna slikarija koje nimfe. Sjećanje na Arkadiju! Bijaše i nuditeta i poluodjevenih. Svejedno, to je bilo sjećanje na Istok helenizma, Rim careva i tek minulo doba Renaissance... Echo du temps passé, kada je i mladež maskirala sijede vlasi poradi poznijih godina, dajući to kao koncesiju za niveliranje prava na užitke. Na sofama, fauiteuilima, otomanima isto su bile vezene slike svijetlih pastirskih boja. Same čobanske idile, kojima

13

se rese i pećobrani u onim visokim, bijelo-zlatnim odajama; podnošci, alkoveni sa atlasnim i brokatnim zavjesama, svijećnjaci i okviri, zrcala, koja no upijahu toliko neiskazanih ženskih požuda. Tapete, gobelini, slike, rezbarije, intarzije na ormarima, koji pohranjivahu mirišljivo i ne odavno u modi bijelo rublje, ormari s tajanstvenim pretincima za pisma, koja će žutjeti, bijeli saloni s velikim oknima, s bijelim pokućstvom a zlatnim linijama i s presvlakom od damasta, dalje zgode za tajne izlaze u tajna skrovišta i hodnike. Doba naopakog preoblačenja i pokladnog kostimiranja, kadgod samo napamet padne. Javna intimnost budoira... U parkovima su krošnje stabala "šišane" poput vaza, piramida i kuglja, a aleje imaju prozore... Vodoskoci pjenušavi, česme koje žubore ledenom mramoru... A bilo je dama, koje se i crvenile, kad si ih zatekao, da čitaju roman, mali roman u dvanajstini. Bio je frivolan, a ti nijesi znao već po njenom rumenilu ispod bijelog praha, dok je ne izbavi zov sluge Švicara... Nema isprva mnogo žurnala da utaže toliku radoznalost, kojom se more tadašnji savremenici. Pisma, duga, srdačna, šarmantna, laskava pisma ih nadomještaju. I literatura odjekuje tako: "Nouvelle Heloise", "Lettres anglaises", "Lettres Persanes"! Doba mudraca enciklopedističkog soja. Gospoda Voltaire, Montesquieu, Rousseau, Diderot, Holbach i D'Alambert uz plejadu anonima! S mise se ide na rendez-vous, hrli u lovove, troši grdne pare za budalaste zamisli i hirove. Taine napominje dosta i o vojvodi regentu Philippu de Orleans, sinu "Monsieurovu" t.j. onome monsieuru, bratu Louisa XVI., a mužu Elisabete Charlotte, vojvotkinje orleanske, koji nosaše nakite i koprenu. Ovaj regentov otac oženio je najprije pristalu Henriettu

14

Englesku ne možda radi njene stasitosti, već radi njene – frizure, na koju bješe čitava joj života ljubomoran. Bijaše i mnogo vinske braće u domaji šampanjca i burgundca. Uz plamen voštanica usred "gostinje" ili salona često se improviziraju pijanke. Stol gospode je u sredini, a na uskim divanima uza zidove sjede dame u čavrljanju. Veselo društvo sjeda onda najednom u koji noćni sat u kočije i provaljuje u susjedni dvorac; budi, halabuči, alarmira, improvizira nastavak. Pretres smočnica, rekvizicije u podrumu, graja po kokošinjcima, a u kaminu na žeravicu već je naslagano par klada. Samo čas dva, i onda će se tudijer spavati. Novi prizori i đumbusi. Po dva tri u krevetu, a na suprotnoj strani ženske. Nema li mjesta, i na koridoru se može. A kad u zapari i bakhovskoj magluštini u sitne sate društvance ko zaklano hoće da zaspi, zaigra u tmici još onaj par na satu svoj cifrasti menuet, dok trijezniji kakav dobričina uz pripomoć hihotljive sobarice sašiva ponjave oko "pokojnika", baca mekinje po krevetima i skriva haljine. Biće ujutro šale i srdačna smijeha, nove građe za novi dan, kad se bude prosipao pijesak iz džepova i slama iz stiefeletta i petit botta. Sve sluša i poštiva nauku velikog meštra čiča Voltairea: "Nikad premalo, nikad odviše, ticalo se ma čega. Kad je hladno, pijte topla pića, kad je toplo, pijte hladna. Probavljajte, spavajte, veselite se i – ﬁćkajte na sve ostalo!" Uostalom, pored lijepog kruga obrazovanih dama i hladne rousseauanske sentimentalnosti i guste retorike, evo se zatim javilo još snatrenje za prirodom, za ružoprstim urancima sunca i za snijevanjem ispod turobnih vrba o njegovu zapadu. Kako pričaju, krvavom prologu Revolucije iđaše u

susret sve tjeskobnije "čuvstvovanje". Vlastitom se kosom slike vezu, nesvijestica dama biješe bon ton, a one nosiše medaillone s kapelicom, u kojoj im sahraniše ljubavnika. Mala omina! Takvo čuvstvovanje odrazivaše raspadanje i nagoviještaše rasulo. Lugete Veneres Cupidinesque. Explicit historia: U svojim posebnim varijantama oglasila se ista savremena nota i u našoj Hrvatskoj. – Ja ću dakle pokušati, da u ovo nekoliko narednih fragmenata iznesem nešto kulturnohistorijske slike onoga doba. To su dobrim dijelom i odjeci Evrope, a u drugu ruku i posebni naši, kulturnohistorijski procesi, koje je Šenoa portretirao u "Diogenesu", njegov epigon Tomić u "Udovici" i u romanu "Za kralja – za dom"; to je doba pradjedova i otaca, koji stoluju još "pod starimi krovovi", trajući starije varmeđinske dane, ali mladež njihova već prisluškuje pariškoj bezbrižnoj La vie n'est qu'un voyage, Tâchons de l'embellir; Semons sur le passage Les roses du plaisir – (Život je kao putovanje. Nastojimo o poljepšanju. Sijmo po tim stazama ružice užitka.)

�:-:�

16 Drugo poglavlje

DRUGO POGLAVLJE Potreban je osvrt na XVII. stoljeće, bar što se tiče Hrvatske. – Fronda i Zrinsko-Frankopanska urota i svladanje feudalnih dinasta. – Plemstvo evropsko postaje dvorjaničko, a ispoljuje se činovnička država i autokracija kraljeva. – Naprasitosti apsolutizma odupire se društvo trošeći energiju u raskalašenost. – Ocrt galanterije i društvenoga milieua. – Isprazni gizdelini. – Papuča Du Barryjeve. – Porivi gynekokratije. – Cavaliere servente. – Radi toga rastakanje državno. – Najprije kroz "oeil de beuf", pa uličnom, književnom i slikarskom kritikom. – Nesklapnost krilatice o nekom "prosvijetljenom apsolutizmu". – Deviza je onih dana: Savoir vivre – savoir faire. – Rococo. – Glumaštvo sviju. – Opća frivolnost.

Između francuske "fronde", koja svojim porazom zapravo i izaziva ovo doba, i između zrinsko-frankapanske katastrofe postoje u posljedicama neke izvijesne sličnosti. 2. srpnja 1652. i 30. travnja 1671. datumi su koji odlučiše u korist apsolutne monarhije. Oni preobličiše plemstvo u pokajnike versailleske Canosse i obožavatelje duha bečkoga. Westfalski mir (1648.) uništi vjersku pozadinu evropejske politike, Vašvarski mir (1664.) iznese međutim premoć carskog militarizma u habsburškom dominiju. To porazi onda otpornike do same uspomene. U oba slučaja bilo je plemstvo politički kastrirano svakako.

17

Naravna posljedica tih čina iskoči prema tome u permanentnoj apoteozi izvora vlasti. I, sasvim prirodno, kao u Augustove dane antiknoga doba, ispolji se kult cezaromanije. Energija feudalaca razbi se i rastopi u bontonu, u konvencionalnim formama proﬁnjene društvenosti, nadomještajući njome vrijenje političkih strasti. Ekspanzivna politika Louisa XIV., koja bješe bodljikava oštricama traka kralja (sunca) – inače lično veoma plitkoumna čovjeka, naduta tikvana – napuni kraljevske blagajne nutarnjim nasilnim režimom. U znaku louisdora ugleda zatim Evropa uzor kulturna života, kojemu zadugo, jedno sto trideset i sedam godina, crpaše majmunisanjem način života za komponente, koji se zvahu kavalir, dama, abbé i ofﬁcir, dok ih ponukom zvona st. antoineanskog predgrađa u Parizu ne rasprši čovjek burgois, slučajno baš s onoga mjesta, gdje no pred tolike godine nastrada fronda. Društveni život počinjaše bivati bujan na svim linijama, porazdijeljen u ekstremne grupe. Višima bijaše dobro, iza kako zatomiše junačke nagone predaka, i – kako već predpostavlja svako stanje luksurijoznosti – tako se mogli zasićeni kulturom naći za par desetljeća na kulminaciji svojoj u XVIII. stoljeću na račun plebsa i malog čovjeka. To doba je dakle onaj glasoviti i mnogom mutni, mnogom svijetli galantni vijek. Viteštvo je prešlo na dvorjanike i na oﬁcire, ma da im glavni znamen viteza, slobodnu individualnost, zakopčavahu "livreje" i "uniforme". Žena pak, ta najglavnija violina stoljeća, nije samo objekt obožavanja, nego je u ono vrijeme rokoko-rastakanja s karakteristikama veoma izrazite psychopathiae sexualis u nenaravnoj pozi. Ona postaje, upravo epidemijski, i subjektom same vlasti.

18

Protuprirodni porivi gynekokratije razularuju zato i stegu morala. Spolni odnosi zahiriše, socijalni položaj ljubavi primače se žarištu političkog života, te se tako on sam oslabi, i u cirkulu se okrećući, ostavljaše napirlitanu šupljinu. Javi se doduše i treći humanizam, ali nota Ovidijeva nadmaši ipak sve. Erotika se uvi u geslo: "La galanterie c'est l'amour sans amour", premda to nije bilo baš tako. To bi zapravo bio ﬂirt, a on je bio tek u zametku, nego se tada ljubilo sočno a galantno pod krinkom. Ukočenost dvora pruži se i u udvornost napudranih i parﬁmiranih paragrafa "slatkog zakona" gracijoznosti. Lažljive idile, teški preljubi, licemjerna pobožnost, causerie i menuet, učenost i trovanja, saloni i leveri, jahanja, lovovi, dvoboji, kartanje, intrigue, osvete, favoritstvo, gusarske avantire, po koja seljačka buna, gušena sadističkom spremom, posvuda pak tama praznovjerja. Naprotiv tome cinizam predestiniranih brodolomaca, kojima bez kormila na pogledu jasno ugledane bure ne pristajaše drugo već lakoumni užitak krhke splavi; post mortem nulla voluptas. Prosječni društveni tipovi iz kruga "društva" jesu galantuomo i (ma)dame. On je nasljednik viteza i preteča gentlemena. Ime mu je chevalier, galanterija mu je bitni atribut. To jest, prema starofrancuskom značenju riječi, on bi trebao da je gord i čestit, ali je to više u značenju Montesquieua, koji tim krsti ﬁnu, laku i lažljivu sjenu ljubavi, štono joj građom koketerija. Reče lord Chesterﬁeld svome sinu: Svjetski čovjek, kavalir, galantuomo, mora da poput kameleona poprimi svaku boju... Gle, evo tu su bili svi prošasti kavaliri u shematičnim portretima: Odiše ciparska vodica, kucka ura sa sitnim privjes-

19

cima a la Fresnaye, a svakome o bedru visi ﬁligranski mač, dok u ruci tanana trstika sa zlatnim pucetom za podupiranje brade u velikom studiju i misli na stojećke. Iskočili su iz kočija, postaklenih sa strane, podbočili u sumrak jedan drugoga na uglu kao šišmiši sa Kitere. Stoje pred kazalištima i hvataju momente gospojinskog silazka iz teških karuca ili polazak iz nosiljke uza stepenice. Trče od lože do lože, gledajući dame bezobrazno na zurmu. Pokazuju svoje slike i odrezane uvojke u medaljonima, a hite i poslužuju glumice, kad se presvlače pred ogledalom, da ih zatim vode kao nimfe i, začas, eto ih opet u gustoj atmosferi kavane i slastičarne, noćnih zabavišta, promenada i kartašnica, odakle i dođoše, a brbljanje im ne prestaje... Najogavniji i najbedastiji perverziteti slaviše svoju slavu drsko i besramno i ludo. Dvorci (hoteli) velikaša sve se više i više prometahu u prave javne kuće. Djevojke odbjegavahu iz domova roditeljskih, pa se sa svojim ljubavnicima bitandžile po zemlji. A svemu kriva požuda za raskošnim životom, pa i ponos na dugove bijaše običan. Cvate paradoksalna pobožnost, ali jesuitski položaj bi s temelja uzdrman. Vjera se zadržala tek "radi običaja" i stege podložnika. Postoji censura knjiga. Svaki čas krvnik javno sažiže inhibirane primjerke. Bastille guta sužnjeve, tiskopisne i rukopisne "zločince". Era lettre de cacheta! Ipak, ne pomaže Pompadourki (1721.–1764.), što u prave kaveze za kaznu zatvara stihotvorce, jer u samoj Francuskoj, pa u Holandiji i u Engleskoj svaki čas se pomaljaju karikature "versailleskog" života. Pamﬂeti i karikature, rugalice osvanu dnevice prije mljekara i povrtljara. Sam dvor je puko gnijezdo zlobe, jala i intrigua. Ni posvećena osoba Nj. Veličanstva nije izuzeta.

20

Njegove najintimnije sklonosti dolaze u brusionicu skandala. Još se isti dan sve sazna. Paris bruji, ozvanjaju London, Mleci, Rim i Madrid. Ulica jednako kontrolira, sada je slobodnija. Raspuštenost regencije uslobodila je na drski publicitet svih dojakošnjih intimnosti. Kancone, madrigali, epigrami, satire, karikature. Tek što se udala Marija Leszczynska, i već je bila glasna poskočica: Les Dieux vous ont conduite au printemps de votre âge Sans beauté. Quand on est ainsi faite, on a la vertu sage Sans rareté Et l'on couche avec vous, pauvre ﬁlle, je gage Sans curiosité". Bogovi su vas doveli u proljeće vaše dobe Bez ljepote. Kad je neko takav, ima mudru krepost Bez rijetkosti I spava s vama, dušo draga, ja pogađam Bez radoznalosti.

Dubarryevoj je pri ustajanju iz kreveta spala papuča s noge nakon održana levera, kome pribivaše i nuncij Njegove Svetosti. Mon Louis je brz, kralj naime mora da je svagdje prvi. On trči i pretiče sve druge pred poklikom gospodarice – "Tiens, la France, ramasse ma pantouﬂe!" On joj u četiri oka, kad su nasamo, i kavu kuha. To je obično, otmjeno; sav to svijet zna. Tako se radi. Već svijet puno ne mari, kad u Amsterdamu (1746.) izlaze od Crébillon ﬁlsa anonimne

21

na silu naivne daleke "Les amours de Zeokinizal (t. j. Louis XV.), roi des Koﬁrans (t. j. zapravo Françe) kao djelo tobože trad. de l'arabe du voyageur Krinelbol. I sam umirovljeni prezes jednog parlementa gospodin Montesquieu slično se solonski-salaminski ponaša. A uopće, bila je potreba, jer je već izišlo 360 dijelova "Famae, der europäischen, welche den gegenwärtigen Zustand der vornehmstem Höfe entdecket", pa se htjelo nastavaka, uvida, pa makar odozdo, s razine ispod kreveta i kroz ključanice, da se vidi kralja u neveličanstvenoj pozi, kako sluša i služi. Cavaliere servente uopće služi, ali mu je slobodno da priča najsramotskije šale, samo nek su de l'esprit, jer dame štiti šminka i ﬂaster, te rumen ne probija, a koliko se javi, uljepša kontrast s lijepim madežima. Njih ne smeta ni protest bijednih ulica, kojima ih u nosiljkama sprovodi lakajska hrpa; štiti ih zavjesa i mišice odanih slugana, budućijeh sansculotta, koji će se prerušiti, strgnuvši livreju. Hrli se na koncerte, u salone, na gozbe, čajanke, parkove, predstave. Jedamput se živi... Kako je samo paradoksalno krstiti ono doba "vijekom prosvijetljena apsolutizma"! Kad se uzme pravo, prosvjetljeni ljudi su bili revolucijonarno raspoloženi, pa i oni, koji participirahu na užicima, ti prosvjetaši bijahu kao ljudi na grani, koju u isto doba sami testere. A to su "ﬁlosoﬁ" i enciklopediste i ništa drugo radili. Iza renaissance izbio je nov način ekonomske produkcije, a ojačanje trgovačkog i novčarskog stališa istače sebe kao protutežu feudalnoj aristokraciji. Jasno, da je sada obim stranama ovakve društvene tezulje u državi zaravnao treći, a to je bio vladar. Izigravajući jedne protiv drugih ojača sam.

22

Postade dakle tuđom, nehotičnom potporom samodržac, prototip nove kulture, koja je sadržajem bila parasitska, a u koju se otsad kao u višu, ljudskoj naravi ljenčarenja tako poželjnu kulturu majmunisanjem ugledaše kapitalistički bourgeois jednako kao i politički izigrani plemić. S proklamacijom parasitstva pokaza se sasvim razumljivo na društvenoj pozornici i žena, potjerana tako iz kuće i familije. I sav sjaj i svjetlo, koje se iz ovog novog života razasipaše, bijaše doduše "prosvijetljeno" užicima. Ali, uza sve bljeske za opće čovječansku kulturu progresa, značilo je to samo pozlaćeni čir, koji puče francuskom revolucijom. Taj t. zv. prosvijetljeni apsolutizam bio je usredotočen na svakom poprištu u krilatici "l'état c'est moi". Sva je država tjelesni posjed vladaočev i njegove familije. Ovoj francuštini prethodila je španjolština, ne samo u slijedu političke prevlasti, nego i u etiketi i u kulturnim utjecajima. Habsburgovci n. pr. zvahu svoju državu d o m u s austriaca; to je značilo i dinastiju i teritorijalnu državu, a ta ideja, osobito se izrazi u preznačajnom njihovom kućnom zakonu, koji je poznat pod imenom Pragmatičke sankcije, prigodom koje istrčaše Hrvati, štono riječ, pred rudo, misleći tim gestom osigurati svoj individualitet i sve ugroženiji državnopravni položaj. Kad se dakle u većini Evrope stabilizirala ideja da je država vladareva, kad je purgarsko-trgovački kapital tužno se podložio monarhizmu radi svoga takmaca, privilegijaškog plemića, što je potonjemu drugo preostalo, nego da se nagodi, isto podloži, a zaniječe individualnost?! Pojava dvorjaničkog plemstva bila je sada naravna, evolucijona pojava. Kada se "povlasti" više ne temelje na "pravu", nego na vla-

23

darskoj milosti, zar taj plemić nije jednak kr. činovniku? Plemići su dakle sada samo svita kraljeva. I opet su bolje prošli od nove buržoazije, jer ona kapitalizirajući bar donekle radi. Plemstvo pako samo uživa trošeći. Zato je trebao obračun. I buržoazija je onda u Revoluciji odista obračunala. A što je sve sijevalo od raskoši, što se najviše klase suptilno "uljudile", što se duševna i materijalna kultura – kultura za te klase – rodila i razvila, svemu je tomu bio uzrok kult monarha, kult užitka spojen s kultom žene, onda politička konstelacija Evrope, neprosvijetljenost donjeg sloja i kapital u porastu, još daleko od kulminacije. Što je dakle bilo od talenata, vještaka i živih snaga narodnih, sve se tomu kultu istina podredilo, ali to sve, kolikogod vrijedno u elementima, nikako se ne može u ukupnosti još da zove prosvijetljenim stanjem, baš zato ne, jer je bilo jednostrano i iz apsolutističkog diktata. To je dakle bio krug bliže kraljevu dvoru. On i mobilitisana plutokracija izazvaše eto u bogatstvu i prisustvo duševnih plemića. Bili su to ionako većinom pustolovni probisvjetovi, koji vagantskim načinom poskorupiše, osobito u Engleskoj i Nizozemskoj, tu po koju društvenu ideju, te je feuilletonistički servirahu za pravi desert društvenih posijela. Versailles vremenom posta običan, prema vani još uvijek blještava sjaja. U Francuskoj su se grupirali u to vrijeme, naročito po Parisu, i ekscentrični kružoci oko taštih, pametnih, koketnih gospođa najrazličitijeg podrijetla. Tako se poslije Louisa XVI. preokrenu razdioba uloga u društvenom teatru... I ondje su se svejednako davale reprize jedne te iste igre "Savoir vivre – savoir faire!.

Zrno dakle gorušičino najkršćanskijega kralja izraste; razgrana se toliko, da pored "krinolina" Pompadourke i Du Barryjeve zasjeni još i ﬁlosofe. Filosoﬁ se kroz svoju sociologiju smijuckahu malom čovjeku, građaninu i seljaku. A naganjaše sve bijednike (canaille) na težačkom suncu kr. poreznik, dok sjena ove jurnjave napokon 1789. očajno baš uvrijedi i dame i causere. Toga se oni, koji se spasiše, izričito sjećaju posred memoirskih navoranih uspomena na svoj lijepi, galantni vijek, vijek uspomena, koje se odrazivahu živopisno, zavojito, lako i svijetlo, kao što je bila i stilizacija života, koja po svojoj "ornamentalnoj" arhitekturi dobi svoje neobično ime – rococo. Nema pera, koje bi potpuno kadro bilo opisati svu prelesnost uživalačke tadašnje kulture i ﬁnoću lakoumnosti pored tobože pendatnoga stila. Rokoko se pojavio kao najproﬁnjeniji ukus cijele povijesti i svega baroka do onda. Trajaše istina kratko, oﬁcijelno nekoliko desetaka godina, ali silni su mu znakovi i tragovi i prije i poslije. Izvanjska dekorativna kultura jedne ekskluzivne klase dotjerala je do vrhunca. Sav stil, košto ga danas vidimo, odiše suvislošću. Siècle Louis XV. harmoniraše naime u svojim političkim i društvenim emanacijama baš potpunoma, i cio onaj milieu bio je simbolisan u dražesti i kaprici, koje prvotnu simetriju zaobilažahu u svemu, u etici kao i u estetici. Ženska nota! Ništa do jedna koketna igra nepravilnosti i mušičava hira, ali ipak ljepote, koja se ispoljuje i u ornamentu, i u linijma oprave, frizure i lepeze. Tu se smiješila aristokratska prijaznost "među jednakima", izbijala gracijozna pikanterija. Prodire glumačko umještvo natoliko, te marquis de Ligne pravo reče da profesijonalnih

25

glumaca više i nije trebalo, kada im umjetnost ote otmeni svijet za puku svagdašnjicu. Frivolnost eto zakraljeva, feminizam zagospodova i rasap bijaše na vidiku, jer nikad ne bje više sliven ﬁlosof i pamﬂetista, causer i lajavac besramno masnih pošalica, ut Pucelle Voltairova docet... A čitala se kasnije i u Hrvatskoj, kako na drugom mjestu navodim. �:-:�

26 Treće poglavlje

TREĆE POGLAVLJE Zaslugom Zrinsko-Frankapanskih dinasta postoje u Hrvatskoj kulturne veze unatoč barbarskog okoliša. – Katarina Zrinska ljubiteljica sjaja i moći. – Tripartit i zak. čl. X. od 1723. o pravima žene. – "Imperiosus Mulier". – Asketsko mizoginstvo političke pjesme. – Ženska komanda u francuskoj vojsci prigodom frondeurskog ustanka. – Konﬁskacija urotničkog imanja, popisi govore. – Izvještaj Holandeza Jakova Tolija. – Zloradost fukare u pjesmi nakon pada posljednjih hrvatskih dinasta. – Erdödy Miklouš lojalni plemenitaš. – Novi protagoniste jesu većinom aklimatizirani došljaci i carevci. – O tadašnjoj politici Hrvatske. – Beč dopušta Hrvatima vjersku intoleraciju. – Rivalstvo Kranjaca. – Banovi Magjari i počeci trvenja s Ugarskom. – Samoljublje turopoljskih šljivara. – Kako Nijemci naplaćuju domaće carevce. – Ritter-Vitezović pobornik hrvatskih "reunija". – Zanašanje spisom "Croatia rediviva", a u zbilji prianjanje apsolutističkoj i germanizatorskoj centralizaciji u Beču. – Jedna kasnija borbena pjesmica vabi Hrvate u bosanski rat pod Jožefom: simbol je to cijelog stoljeća.

Tko za ono p r v o vrijeme uoči tadašnju Hrvatsku u tom vidokrugu i s takvog posmatrališta, ugledaće je na periferiji Evrope t. j. prema Turčinu, a u sklopu inorodne vlasti, koja joj taj položaj zloupotrebi, te se hrvatsko "društvo" onog vremena ne izdiže niti na niveau njemačkih serenissima. Jedino parcijelni otočići boljeg kulturnog života, dijelom na tlima, gdje nije gazilo tursko kopito, vegetirahu na razini drugog humanizma i barbareskne renaissance.

27

Zrinsko-frankapanska katastrofa bi u mnogostrukom pogledu ubitačan udarac za smjer kulture hrvatske. U društvenom pogledu izmijeni se krv ﬁguranata. Dok je u prvo vrijeme turske invazije s juga nahrupilo hrvatskih familija, poslije triumfa jala, iza zrinsko-frankapanskog zatora, kada Turčin isprazni dobar komad hrvatskih zemalja, zadobiše ga tuđinci, koji stadoše vodeniti staru puntarsku krv. I ako jakih "nacijonalno-separatističkih" staliških uvjerenja, jedinstveni u toj obrani prema Beču i Magjarima, a kroatizirani u neku ruku po latifundijima – držahu ipak zemlju politički zavisnom radi svog soldačkog atavizma. I kada nestadoše i zadnji ogranci posljednjih hrvatskih dinasta, plemstvo se nastojalo upokojiti "lijepim životom". A taj se život ne može razumjeti bez osvrta na preteče t. j. osvrta na posljednje Zrinske i Frankapane i na njihovu kulturu i sav onaj milieu... Pored svih pojedinih kombinacija o ulozi Katarine Zrinske u samoj uroti, iskaču u prvom redu dvije karakteristične oznake za položaj plemićke žene uopće. Prvo i prvo, žena je, javno priznavana s nekom jurisdikcijom bilo za svoj, bilo opet za sam mužev posjed, vršila ipso facto neke političke funkcije, a drugo stoji, da se i o Katarini Zrinskoj širio glas galantne dame (Tattenbach) i da je imala ukus raskošja savremenog doba. Stanovita javno pravna funkcija pripadaše ženama i po Tripartitu, a u XVIII. stoljeću kodiﬁciralo se ono, što se u XVII. stoljeću uvriježilo praksom. Čl. X. – 1725. kazivaše naime među ostalim: Actio ad poenam Actus Majoris potentiae, si casus emergat, competit etiam Uxoribus, vel Viduabus Nobilium indubitatorum etiam si secus quod Natales suas Ignobiles fuerint, quis Uxor sequitur conditionem Mariti, et

28

Vidua nomen Mariti sui gerens, Bonisque Maritalibus immanens, repraesentat ipsum Maritum, quemadmodum itaque non obstante sua Ignobilitate, jure repraesentationis Bona Mariti possidere, ita contra injustos aggressores eodem, quo Maritus Processu uti potest... Ali kod baštine jedna ili više kćeri dobivaju n. pr. u Turopolju samo četvrtinu nepokretnog imetka svojih roditelja (quarta puellaris, ﬁlialis). Četvrtnjaci (quartalitii) zvahu se uživaoci takvog nasljedstva; a mogli su poteći i iz braka plemkinje s neplemićem, kad je bila po srijedi izričita privola roda. No tada savremena poezija ima o ženi pojmove sv. otaca i sudi drukčije. Smatra ženu kao "summum malum", jer je "mulier mala". I ovo sumarno mišljenje ekstremnoga "za" i "proti" ženi naći je u svim publikacijama tako reći socijalno-psihološkim u XVII. i XVIII. stoljeću. Ginekokratski problem obrađivahu i slike, dakako lascivno, mećući muškarca u neprirodni, podređeni položaj. Najveći rekord iznese ipak spis "Etnographiae mundi pars tertia Imperiosus Mulier Das ist Das Regiersüchtige Weib. (Der alte vnd langwirige Streit vnd Krieg zwischen des Manneshosen vnd der Frawen Schörtz welchem theil die Herschaft vnd Regierung gebühre. Disputiret pro & contra. Auf der Weiber Jünst gehaltenem Reichstag zur Frawenburg vnd protocoliret... Magdeburg, 1611.) Temeljne misli i motivacije, da, fraze i potkrepe iz ovoga djela nalaze se i u kajkavskim pjesmama XVIII. stoljeća, koje su se bavile zrinsko-frankapanskom urotom, pa je i toga radi taj kulturni kontinuitet u naziranju nada sve značajan.

29 Samson beše zmožen v jakosti Ki Filistance potukel je zadosti. On, ljubeć ženu, na nikaj je došel, Kojoj vse verujuć, v pekel je prošel. Kralj David bil je pun duha svetoga Po gledu ženskom rasrdil je boga, Kaj potlam do groba Zadosta žaloval svoga. Oh da bi mogel sad ja to vučiniti, Da bi morali s pekla vsi van ziti Bi je pital, zakaj moraju trpeti, Vu prestrašnom oknju zakaj moraju goreti. V s i b i, t o z n a m, r e k l i, d a p o b l u d u ž e n s k o m P e ć i s e m o r a j u v u o g nj u p a k l e n s k o m. O n d a t e ć k a t a k v a j e s k o r o ž e n s k a v s a k a...– P r o k l e t b u d i, k i v s e ž e n i v e r u j e I n a ž e n s k i t o l n a č k o t n a p s a n e p l u j e. Pred vas onda dati hoću se trsiti, Zrinski navuk pišući, moju glavu trti. G d e j e z r o k b l u d n o s t i, čuli ste i gori. Imenom povedat ću ga bolje doli.

Pa i mišljenje je, da su glavni poticači urote bile dvije žene: ohola, okrutna i vlastohlepna supruga palatinova Marija, rođ. Secsyeva i strasna ljubiteljica sjaja Ana Katarina Zrinska rođ. Frankapan, kojoj muž prema posljednjem pismu osta do stratišta vijeran. Ima u nje nešto maskulinske energije: to se vidi i u mnoštvu povelja, koje je izdavala i gdje sebe titulira "Mij G r o ff Frankapan Kattarina". Uostalom, takvih

30

muških autoapostrofa ima sijaset na listinama, koje izdavahu plemkinje i poslije, te su bili samo znak onog doba. I u uroti francuske fronde bile su po srijedi i na čelu žene. Vojvotkinja de Longueville zavela je istom imenovanoga maršala Turenna, da pobuni kraljevsku vojsku, koju tek što je dobio pod komandu. Ne uspjevši, morade Turenne kukavno bježati, sve za volju jedne žene, koja je uza to svu njegovu ljubav srdačno ismijavala! I maršal de Hocquincourt šalje billet vojvotkinji de Montbazon: "Peronne pripada Najljepšoj od Lijepih". A sam vojvoda de la Rochefoucault podastire pomenutoj vojvotkinji de Longueville iza bitke kod St. Antoine, ranjen mušketom u obraz, ove stihove: "Da joj srce zadobijem i oči joj naveselim Vojevo sam s kraljevima i bogove želim napast'".

Pa i Gaston vojvoda orleanski slao je poslanicu s apostrofom i adresom: Visokorodnim groﬁcama, general-majoricama u vojsci Moje kćeri proti Mazarina! U karakteru obih ovih urota ispoljuje se dakle tipična ženska nota onoga razdoblja. Dakako, i kardinalu Mazarinu izvabiše te žene mnogo uzdaha. On ustvrdi u vrlo prozaičnim terminima, da one (n. pr. vojvotkinja de Longueville, vojvotkinja de Chevreuse) ne bi ni svojim muževima, ni svojim ljubavnicima nikad ništa prije dopustile, dok im oni ne bi odali sve važne državne poslove. "One sve hoće da vide – leleče kardinal – i što više, one hoće sve da znadu i sve da čine i sve da premetnu i smiješaju. U nas ima nekoliko ženskinja, koja dnevice izazovu takva komešanja, da ih nije znao ni stari "Babilon". A za tim novim "Babilonom" povodile se Ugarska i Hrvatska.

31

Druženje s Francuzima preko Mletaka, ona poslanstva i dodiri s Poljskom, tom vrlo kulturnom zemljom onog vremena, dadoše pobude za neobični sjaj Katarininih toaleta, koje u Beču "kao kraljevske" padoše pod udar istrage, na koju Petar Zrinski odvrati motivacijom, da svi Frankapani vole sjaj. Nema psovke, ni zla, ni strasti, koju kasniji pamﬂetisti nijesu podvalili Katarini. Ona da je hlepila za blagom, da je bila okrutna hotnica i zgrabljiva ptica, da je brala istim udovicama i siroticama sirotinju, ta puntarska kraljica. Ali i takva je krivica njima još uvijek malena. "Nego cara Leopolda htela mentuvat orsaga, Ar je štimala, da ni v peklu vraga. Vnoge sirote je rascvilila I v n o g o j g o s p o d i veliku krivicu včinila".

Bog pravični, međutim, ljubitelj pravice, ne dade "toj ptici" pokazati "perje oholosti". 1670. kušaše obrlatiti zeta Rakocija. "Ka j n i v r a g m o g e l s k o v a t i, To j e ž e n a E r d e l c e m v g l a v u m o g l a d a t i. Spuntala Erdelce proti cesaru, Da su svi privrgli k turskom caru".

Svu je šegavost upotrebila za to "pasje djelo". Onda započe oko brata, grofa Trsatskoga, pa oko muža. Nadaždija, Tatenbacha, Čolnića, Malenića, mameći Zrinskoga arendaše velike i male, svoje kapitane, kmetove i sluge i mejimorske ljude "koji sad žaluju u porcijah i velikoj tugi".

32

I da se ne bi na nju digla "nemška sila" – veli stihotvorac iz g. 1700. – raširila je vijest, da će ženiti sina. "U Čakovcu velike spravila je gosti, Z a k o j e g o š ć e nj e i v e z d a s e p o s t i, Z vinom vse je zopojila. Da bi je majka mila ne bi rodila. Ondi su vsi prisegli na vernost c a r u I tvrdo obećali nevernost c e s a r u".

No pokazalo se, da je "čestiti car" bio pošteniji od urotnika. On je spasio kršćanstvo od vlastitih mu odmetnika i jedne opake, vlastohlepne žene! Vnogi g a v a l i r i p o nj e z l u tolnaču Za svojim imanjem navek jako plaču. Ne lestor za blagom nego i za glavom. To su si dobili, baratajuč z vragom.

Prilike dakle strašne, da i drugi vide "pitanja": Pa što smo mi, n o s r e l i q u a e r e g n o r u m C r o a t i a e, pita Juraj Habdelić, naš Abraham a Santa Clara? "Lotrov, kurvi, ožurašev, copernic, nenavidneh, kriveh svedokov, oneh ki sirote, udovice, nevoljne ljudi zatiraju, krive opravdaju, gizdavcev, skupcev, tatov, tolvajev, razbojnikov, ljudomorcev ne ti trebe po drugeh orsageh ziskivati, dosti ih je vu ovom slovenskom nevoljnom zakutku... Kaj štimaš moj štavac – nastavlja dalje – da bi v e z d a (sada) v u t e s n e o v e o s t a n k e s l o v e n s k o g a o r s a g a Salianus prišel, k a k b i s e z a č u d i l i č u d e ć i k r i ž a l, g d a b i n e j e d n u n e g o v n o ž i n u t e h t a k v e h p r e h a m lj e n i h v o lj n a š e l.

33

Ali Habdelić ne bi bio "tovaruštva Jezuševoga mašnik" (S. J. = jezuita), kada se ne bi osudom očešao o Zrinskofrankapansku urotu, da usput onda malo okreše i magnate. "Gospoda – kaže – prvo preštimavaju i rešpekte hote imati; za nje se obre, za nje se skrbe, skoro i skubu. Od tud vojske, sburkanje, harametnje u varašeh, u orsageh. Od tud orsagov, varašev, gradov, sel porobljenje, popalenje, porušenje. O da bi toga očima našemi, ovo isto 1670 to leto, ko ovo žalosten pišem, vu našem nevoljnom orsagu nevideli! Vu ovom, reku, a k o i m a l o m t a k v o m p o d p u n o m a o rs a g u h o r v a t s k o m i s l o v e n s k o m, k o t e r i j e u v e r e k a t o l i č a n s k e, k a k t i j e d n a t v r d a p e ć i n a, v s e g d a r s t a l n o o b s t a l, budući okolu i okolu drugi narodi zmožni i bogati heretičanstvom ali turskem bludom utepeni. Vu ovom ki se je rajši od korune vugorske odvrći hotel, nego nijednomu heretičanskom bludu mesto dati. Vu ovom, k i o d p o č e t k a s v o j e g a k r a lj e v s t v a, poklam je Kristuševo ime i veru zpoznal v s e m s v o j e m k r a lj e m p r a v i č n o i z a b r a n e m, v e r e n j e b i l i p o k o r e n, i z a t o p r i d r u g e h n a r o d e h v e l i k o p r e š t i m a nj e, o d s v o j e h p a k o k r a lj e v v e l i k u h v a l u i p o h v a l e nj e j e i m a l. Ovo pak nesrećno leto po hudobe nektereh nem i r o v n e h, kteri sreće svoje uživati nesu znali, takvu je m a k u l u i m e n u s v o j e m u pri vnogeh, k i d u g o v a nj a i z r o k a o b ć i n s k o g a z b u r k a nj a p r a v d e n o n e z n a j u, d o b i l, kakvu vnogo let izeprati nebude mogel; ako ravno pri razumneh vekše je hvale i preštimanja postal, nego je morebiti prvo imal, gda je znović vernost svoju svojemu pravdenomu kralju i cesaru Leopoldu prvomu, koga nam milostivni Bog u dobrom zdravlju i svoje svete milošće na

34

napredak vere katoličanske, povekšavanje mira, složnosti i iz neba blagoslova njegoveh orsagov občuval, vernost svoju dužnu zkazal po svojem posleh i zavezal. Budu ufam se d r u g i, ki slobodnejem i obilnejem p e r o m na vekivečni vseh orsagov spomenek od toga p i s a l i b u d u, m e n e s l o b o d n o n e"... Sudeći samo po manjim i nepokradenim stvarima, što ih nije pootimala austrijska soldateska, mora da je kućnodruštveni kulturni milieu zrinsko-frankapanski bio na visini savremenog evropskog velikaškog stupnja. Dvorci i gradovi u Čakovcu, Ozlju i dr. bijahu snabdjeveni svim mogućim komfortom. Sobe su bile tapetirane svilenim mesinskim tapetama, isto bjehu od belgijskog damaska, a i od platna s utkanim cvijećem. U zalihama se našlo trideset novih dugačkih tapeta iz crvenog damaska, postavljenih bijelim platnom. Prozori su imali zastore. Po stolovima i ležajima sterahu se mletački pokrivači postavljeni žutim atlasom (sami Zrinski cijenili su komad na 6000 for.) i šest svilenih sagova, također iz Mletaka. Našlo se i tri originalno perzijska ćilima. Njemački jedan sag bio je napravljen iz vune na turski način. Stolice su bile presvučene tkaninom na gornjoj i donjoj strani, zelenkaste boje s izvezenim cvijećem... Tako redom. A koliko, koliko je blaga i dokumenata hrvatske kulture nestalo prije, no što je stigla ta komisija, da popisuje ostavštinu urotnika, kazuje i Vitezovićeva Kronika. U spavaonicama nad krevetima bijahu baldahini od svile crvene, žute i bijele. S njih su visile teške srebrne i zlatne kite i rese; sama svila bijaše obrubljena mletačkim ﬁnim čipkama. Uzglavlje, pa i navlake, te ponjave isto su bile ovako

35

luksurioznog materijala, samo vezivo sa zlatom, srebrom i svilom. Ormari iz indijskog drva s bakrenim slikama. Po uglovima kipovi od tuča, na zidovima prekrasno rogovlje iz vlastitih lovova, krstovi najﬁnijeg umjetničkog obrta i nada sve sjajno oružje. Od onoga što zapade ﬁsku i nj. posvećenom c. kr. veličanstvu sastavlja se zbirka, kojoj se u Evropi, a kamo li ne u Beču, mogaše tražiti premac. Stolovi se pokrivahu belgijanskim damaskom. Toga (38 rifova) i mnoštvo drugih neskrojenih tkanina našlo se u velikoj zalihi. Boce na stolovima stajale su u toku crne boje sa šest komada s osobitim zaklopcima. Našlo se kliještica s držalima iz srebra, turskih žlica za putovanje (sklopnice), protkanih karmesinskim zlatom i srebrom, ženska lepeza od nojeva perja s jaspisovim držalom, nakićena crvenim i zelenim kamenjem, dva perzijska pojasa od šarene svile, protkana srebrom, ali samo jedna velika okrugla viseća ura, izvana bakrena i pozlaćena, dok ostale zapadoše valjda izvjedljivosti njemačkih oﬁcira. I ubrusi su bili u običaju, a na stolnjake metahu i ruže vezene zlatom i srebrom, da povećaju sjaj jedaćeg pribora. Napokon one zalihe stotina rifova brokata, baršuna, svile, damasta, čipaka, resica, žica i vrpca i dragocjeni nakit! Treba uvažiti i vijesti Holandeza Jakova Tollija. On se čudi skupa s pratnjom, kako to, da nađoše posred barbarskih naroda kultivirana zdanja, načitanu porodicu i tako bogato pokućstvo i svagdje najveći sjaj. Tu su turski trofeji i prikazi vlastitih bitaka. Ex uno disce omnes. Bili su odvedeni u biblioteku, gdje je bilo knjiga svake ruke, pa u oružanu, gdje su vidjeli više, nego što bi čovjek mogao vjerovati: mjedene hitaljke, bombarde, kratke sablje, koplja i

36

drugo, najrazličnije oružje. Ovom svemu pridolažaše opet humaniteta "amplissimum auctuarium". Dalje bješe otvorena cimeliotheca i uz mnoge gotovo nevjerojatne stvari mnoštvo novaca. Bilo je onda mnogo kraljevskih likova, vojvodâ i ostalih slavnih muževa u umanjenoj i naravnoj formi, kipova, da se samo trebalo nagađati. Isticale se među ostalima napose slike Martina Luthera i njegove žene Katarine, neobično elegantne. A kad se pošlo u grofove vrtove, taj sjaj se upravo ne da opisati riječima, tu eleganciju se može spoznati jedino poredbom, ako si predstaviš predodžbu starih o vrtovima Alkinojevim. Tako Holandez. Nagao pad ovako moćnih a hiperkulturnih dviju familija primi hrvatska javnost širih slojeva sasvim zlorado, odazivajući se već tada uobičajenim pamﬂetima i parodirajući sve one veličajne osnove urote na način servilne fukare i udvorica, kako slijedi: "Kad se je pisalo jezero šest sto sedamdeset, komu morem reči, naj bude prokleto, ar meštrija vražja i zlo dugovanje, da to pisat morem, vzelo me je na nje... "Svetlomu cesaru, kralju i orsagu, a vezda si poslal ime tvoje k vragu, kad po tolnačkih t r ž e c bil si postal želujući, da bi ti sam zmožen ostal. "Tolnač Katarina bila je Trsački, z p r i d a v k o m j e t r ž e c, velim, vsakojački, tržila je dosta z vnogem dugovanjem, suknom, k tomu oljem, tak dobrem i imanjem. (Tu aludiraše "ulica" u igri riječi na etimologiju frankapanskog predikata!).

37

"Vzela se je vezda na k r a m u veliku želujuć i h l e p e č na k r a lj e v s k u d i k u. Govori gosponu: "Srce, draga duša, naj se jošče jedno t r š t v o nam pokuša. "Senjala sem nočas, d a b u m j o š k r a lj i c a, k čemu su spodobna m a r u m e n a l i c a, pošalemo knigu do turskoga cara, da smo ostavili našega cesara... Sve ove dakle podcrtane riječi odišu bečkim gravamenom, i to se vidi i onda dalje sasvim konsekventno: "Našli su se vnogi, ki z Zrinskem držaše i na službu bana ki gotovi staše, k a k b i s i n a p r a v i l p e č a t p o g l a v a rs k u, da bi z njum podganjal gospodu horvacku. – Ali gospoda hrvacka ne mare, i zato Fran Krsto Frankapan agitira niže: "Kad bi zašel v Zagreb, počne poručati, kaptolom i varaš da če se povdati, kak Cicero mudri začel govoriti i zmožnemi rečmi vse ljuctvo mamiti... Strašivi purgari kraljevskog slobodnoga (dakle privilegovanog grada) ne znadoše, kojemu će privoliti carstvu: "Al od Zagrebcev ne će mu se govorit već, Ar vnogi od straha pobegli su u peć. Da bi bili zaprli vsa varoška vrata, Ter m a r k e z a u l o v i l i k o t p r e v a r a i t a t a, Bili bi dobro včinili I v e l i k u d i k u o d c e s a r a z a d o b i l i.

"Katarina Zrinski v t u m b a n u s e š e č e, vsaki dan z a p o j a s s v e t l i h a n d ž a r m e č e kontinom želujuč. Turak iz Kaniže, vnogo put gledajuč čez oblok iz hiže... A facit stvari:

38

"Pod meč zatem njega henkar je popelal, komu na jenkrat glavu je odrezal, ter k tomu odsekel gospocku g l a v i c u, tešo pak njegovo opalo v k r v č i c u... Evo, iz diminutiva je zloradost fukare očita. Iz ova dakle dva vrela razlijeva se sama slika ondašnjih prilika. Bogatstvo i politička prepotencija udruži i Beč i zavidnički krug u samoj Hrvatskoj. Ali se eto radi zjala, kojim urodi zrinsko-frankapanski ﬁnale, zgrozi i samo javno mnijenje, te kad dade oduška prvoj svojoj zloradosti, poboja se i zaprepasti onoga, što poče dolaziti iz Beča. No ne preostade drugo van se upokojiti. S rezignacijom se trebalo zanijekati, kako izražava napokon i anonimus netom citirane kajkavske pjesmarice. "Kakgod izebrani liliumski cvetek, tak brzo povehne človečanski žitek: k o j i d e n e s ž i v e, z u t r a g a n e s t a n e, t a k i z b a n a č l o v e k p e t l a r o m p o s t a n e. "Odovud si človek navuk more vzeti, d a m u n e z a d i k u z e m e l s k u h l e p e t i, n e z a o n o h l e p e t, k o j e g a n e v r e d e n, B o g m u s a m č e d a t i, č e s a j e p o t r e b e n. –––– Vu puntari kaštigani i z imanja izegnani, Nijedno puntarstvo na dobro ne dojde. Vse dobro na hitrom po zlom putu projde. Vnogo krat začete jesu puntarije, Vnoge se vu dobrom zmisle lakardije, Al ne trpe na dugom kot i ciganije, Neg se razmeću kot i druge hamalije. Bog veliki, pravica zemeljska, Skrati človeku i da mu nebeska. Ovi puntari za svoje krivice

39 Na ove zemlice Vu takvu puntariju jesu opali I vu dobrom zla se dočakali. Pazete vi sada, ma vsa kolenja... Boga hvalete, kralu verno služete, Ne slušajte u zlom ženu i nje hamaliju, Ne hlepte za blagom kot i za vragom, Č u v a j t e s e v i n a, k a k s e u p i s m u i m a, A r p o ž e n i, v i n u i b l a g u, P o t o m s v e t g i n e i š e t u j e k v r a g u... Ovu imaš peldu vsigdar živu na gledu, K i s u ž e n i v l a s t d a l i i u b l a g u v l a s t i m a l i, V p u n t a r i j u p a l i i s e b e s u č i s t o z a k o p a l i.

Krasno je i zbito, evo, jedan pamﬂetista izrazio resignaciju podanika prema tada uzoritom državničkom paternističkom moralu, koji bi uštrvacan iz godine u godinu u svakoj evropskoj državi – ne za ono hlepet, kojega ne vreden, Bog mu sam če dati, česa je potreben! A i drugi je pamﬂetista pun toga političkoga pasivizma. Kao da je u ono doba podrug stoljeća Evropom ovladala pošast bizantinstva. Iz utrobe po prirodi već zavodljivih gomila, za koje samo bič i zobnica, i onda bič i veća zobnica, dopire apostrof za udobnošću pokorne glave arevolucijonarne. Da ni jedno puntarstvo na dobro ne dojde i da lakrdijaški (ne znači veselo!) svršava, to je zakon Božji, čiji stup na zemlji, kralja, valja poštovati. I zato žena, vino i blago tri su stvari, koje vode u provaliju. Sve u sve: in paupertate securitas! Ali kako je uistinu bilo, o tom god. 1670. izviješćuje Vitezovićeva Kronika koja ispovijeda: Otajno szuprot Czes-

40

zaru podiganye ochituvalosze je: Karlovachki General robil je Zrinszkoga, y Tersachkoga, y drugeh poglaviteh lyudih Imanya. Nemczi dossliszu vu Chakovecz. Szvarchu Novi Grad Zrinszkoga Petra Karlovchani razmetaliszu". "Ko je – dakle – počeo", o čemu se radilo, ne može poreći ni bečki čovjek, kakav je bio Vitezović. Ali u množine tadašnjih hrvatskih savremenika nije bilo sućuti za zrinsko-frankapanski podvig. Samo se plemstvo "pokazalo" u dobrom dijelu takovim. N. pr. Erdödy Miklouš tip je antizrinski, kako ga pjesma opisuje: –––––––––––––––––––––––––––––– I možen u vsem bogatstvu Vsigdar je bil veren svomu cesaru, Na veliku bil je sramotu turskomu caru, D o b r e i p o n i z n e vsigder lubil je, Još, kako sem moral od drugih razmeti, Da je rekel pred nekim, koga ću mučati, I njegove hvale ne ću sve sve spisati: "R a j š i h o ć u z m u š k e t o m c e s a r u s l u ž i t i, "N e g p o d t u r s k e m c a r u g o s p o d i n o m b i t i"... H o r v a t s k a v e r n o s t v s e m j e d o b r o z n a n a, Verni su i hote biti tija do zajdne ore, Ki goder to čuje, vsaki veruvat more, Zdavnja bi vre Turci vu Beču halakali, Da bi Horvati nasuprot ne stali".

–––––––––––––––––––––––––––––– Katastrofom urote promijeni se i sam način društvenog života i njegovo pozorište. Dok se postepenim uzmicanjem Turaka teritorij hrvatske matice, tako zvane reliquiae reli-

41

quiarum dodirivale i primorskih strana, pa plemstvo bilo u nužnoj vezi, sada sav zrinsko-frankapanski kraj i od Turčina natrag osvajanu zemlju okupiraše komora, graničarskokrajišničke komande, zaslužni oﬁciri, koji stvoriše novu hrvatsku aristokraciju. Staro autohtono plemstvo zguri se u Zagorje i Turopolje, te nešto Pokuplja oko Karlovca, na sjeverozapad. Vojuju i sad hrvatske korenike proti Turcima, ali ne više u vlastitoj režiji. Nema više samovlasnih junačkih individualiteta, jer su pod komandom carevaca, pa i ako im mentalitet nije otrunio horvacke svijesti "pravica" i premda žive u duhu "horum regnorum" opet se uvlači, i to postojano, sve dublje među stare tradicije onaj tako zlokobni i za budućnost odlučni terminus: caesareo regius. Podijeljuju se zapovijedništva, "komorništva (c. kr.)", županstva i gdje kojem srećniku, tako lijepi naslov "Commendans Nationalis Militiae Croaticae". A kad protiv sultanskog mira napadnu dubički ili kostajnički "Turczi", lete "stališima", zapouedi illiti ordere. Glavu je valjalo zalagati, kao da je i baš samo djedovska baština ﬁdei commis, ali se zato malo pomalo gubi ingerenciju u krajiškim poslima. U međunarodnim poslima Hrvatske već i nema. No dolazi i Rakoczy, muž Zrinske Jelene, noseći zavjetni program Hrvata i Magjara proti Beču, pa će n. pr. Sigismund Jelačić ovako bodriti jednog grofa, Petra Keglevića: "... selim szrechno Gdnu Groffu Contra Rebellantes tryumpherati, i polegh toga od Milosztiunoga Poglaunika (t. j. cara bečkoga) uelike csaszti zadobiti (30. I. 1704.). Črčkasto i zavojito pismo, koje podstrekava, da se baš na taj način "in-

42

clyti gloriosa Regni Croatiae fama" prodiči i da se o takvu slavu upru stranci posmatrajući Hrvate. A domini regnicolae drže konferenciju za konferencijom, dok kmeti huču od daća i štibre još kao u Gupčevo doba, plaćajući i "od dima", a u prilici svaki čas, da budu prodavani kao roba jeftina. Velikaš opet, servus devotissimus, sretan je, kad može svoju reverenciju iskazati Evgeniju Savojskom i bilo kome od Dvora. I vojuju hrabro. Tuku se oko Une čarkajući, biju se u Međumurju u kreševu s "rebelantima" i ratuju u Italiji, gdje s Francuzom nema šale. Hoće međutim dalje "stališi i redovi Dalmacije, Hrv. i Sl." kao ono 1706. godine, da kažu gospodi Ugrima, ut facta hac dispositione acerbae Contrareitates et impetitiones, quas Natio Croatica ab Hungaris patitur, cessent, Regnique Hungariae Jura particularia Dnis Hungaris Croatiae Croatica amplectenda et curanda, communia vero utriusque Nationis pro utraque tractanda maneant. Prema Dvoru i Nijemcima muk. Nego na druga područja pada interes: "N a s s i in Italia imali nikoyu Victoriu, ali ne cum tali progressu kostoszmosze nadijali, arszye Franczos taki na blizom zatanczal... boymsze daszu drugo Franczozi nego Turki, ar Turchin jednomalo kochisze lesztor odrezaua, a Franczoz v meszo preie gdaszi do Metropolitanussa dokerpa –" piše opet Frane Vragović grofu Kegleviću. "Retki su još živi – veli kasnije pjesma – vnogi pako gnjiju, neki vendar jošče svoju krvcu piju, kot krovolok Francoz siromake seče, neke pako v uzu on srdito vleče. O Mantua, varaš lepi ino jaki, pod kojom zginuše vnogi junaki; o Mantua, varaš tvrd i jaki, velika ti si našeg krala vsigdar bila dika".

43

Ali "kuruci" ne miruju. I opet se zapovijeda 1708. da pod glaue i Postenia Pogublenie onako berzo y szprauni kot szu god szu bili podignuli dneuom y nochiom k uarasdinu setuju, dok su krajišnici navodno oduševljeni natoliko, da niko ne treba "nyhoueh Sen y guszek chuvati". A kad se rebelante potuklo i Beč počeo uživati, ipak će se prenuti nešto preostale bolje krvi hrvatske. Kad se car dao u trošak i u barok, rezignirano će rezonovati Sigismund Ratkaj. Bi mi – veli – draže bilo da bi si naš kralj teh rezidenicij ne zida z našem kvarom, ali to je vse policija (politika). D r u g i si z našimi Patrocinia išču. A drugač vendar ne moći? – – – Zato prosim da mi Gos: brat data occassione in hoc puncto svoju misel obznani. Ali zato su hrvatske katoličke ambicije bile obilno favorizirane. Zakonski članci 23.: 1687., 30. i 125.: 1715., 68.: 1723., 46.: 1741., pa još 26. od 1791. izričito osiguravaju banskoj Hrvatskoj: "Evangelici utriusque Confessionis esto Nobiles in Regno Slavoniae et Croatiae Bona possidere, et Ofﬁcia tenere non possunt, sunt enimmin pro his possidentis, aut gerendis incapaces". Pa i plemenskog je rivaliteta bilo sa Slovencima. I u tom mogaše banovinski Hrvat davati sebi oduška. "Kranjac" se – veli puča popijevka – "prostituiše" od jala vužganoga. Ne mre trpet on Horvata, neg se v srcu burkajuč večkrat veli erdegata, vsem jezikom on tepuč. (Misli se i Nijemce kranjske.) "Ali, Kranjec, kaj se groziš? kajgod imaš jakosti,

44 kajgod misliš, kajgod činiš, Vse Horvatu ništa ne. Dvajset Kranjcev jedan Horvat, kad ispukne sablju svu, i z handžarom vnoge vmarja, Bog i ljudi svedok su. G d e s u b o j i, g d e s u o g nj i, o n d i H o r v a t p r v i j e, g d j e s u č a s t i, g d j e o b l a s t i, o n d i v s i g d a r z a d nj i j e. Sablum seči, ter se branit, to horvatska dika je, diku, zmožnost, jakost našu spoznava Bavarija. Kranjsko anda vojuvanje je v zapečku z babami i jedino njim veselje igrati se z lotrami. Počkaj, Kranjec, k.... jalni, ja te ču navučiti, vudri Kranjca, kakti vranca, dok vidiš vu njem krvi":

U par stihova, u epizodnoj jednoj značajki koliko spoznaje, koliko historijske duge besvijesnosti bijaše nehotice sistemizirano! U takovim erupcijama izbijaše pored sebeznalosti, podstrekavane iz Beča, i gorda neka već stara ﬁlosoﬁja

45

vlastite historije o pregaranju i požrtvovnosti hrvatskoj za kršćanstvo, Evropu i susjede. ...gde su časti, gde su vlasti Horvat vsigdar zadnji je!

Juraj Habdelić međutim je ocrtavao, kako "slovenska i horvacka gospoda vekšu skrb drže na to, da dobre konje, hasnovito oružje, kem veru kršćansku i domovinu brane, dobivaju i imaju; ako prem, kuliko njihov stališ donaša i potrebuje, snažne (t. j. krasne) i oni oprave nezameću. A vekše troške onem ostavljaju, ki su u vekšem miru, n i t i v n o g o o d Tu r k o v n e s a nj a j u". Radije u društvu brbljaju po nekoj sistematici, kako su Grki u govoru izebrani, Afri šegavi, Brasili čisti, Španjoli zpametni i vučeni, Latini dobroga suđenja, Francozi umetelni, Lengjeli (Poljaci) proti gostom vsake vrste pošteniki, Angli ljubezljivi, Nemci odprta srca, K r a nj c i s l u ž b e n i m u k o t r p n i, Vugri brzi, d o k S l o v e n c i i H o r v a t i v i t e š k i, s t a l n i i v e r n i! Evo, kaže Habdelić "ove i druge u narodeh preštimavati je potrebno dobrote i božje dare, i z a t o n i j e d n o g a n e o d u r j a v a t i, v n o g o m a nj e o š p o t a v a t i i o g o v a r j a t i". No gospoda drugo i ne znaju! A prava hrvatska gospoda izginuše već pred stoljećima, gubiše se u nepovrat te je Domovina bila dobra lađa s tuđim kormilarima. Banovi toga stoljeća većinom su Magjari (Batthyány, Adam, Pálffy, Eszterházy Jos., Batthyány Karlo, Nádasdy, pa komesar Balassa). Stare magjarsko-hrvatske zajedničarske simpatije pomalo je nestajalo spretnim taktikama iz

46

Beča. Ovo naredno pismo pendant je napred spomenutoj deklaraciji Hrvatskoga sabora od 1706. Ban Palffy Janos piše grofu Petru Kegleviću (Ovarini, 1707. 25. VIII.); Regnum hoc vult, ut Croatas amem, honorem, promoveam, Diabolus possit amare, cum nec me, nec semetipsos honorent, imo potius Toti Nationi suae pudorem faciant, utinam Deus dedisset, ut eundem nunquam vidissem, omnem propter ipsum honorem meum perdam, circa me Csikuliny nunquam ambulet, non suadeo, cum tali Profugo amicitiam habere nollo, pulchre monstravit se esse Comitem, non sunt pro porco amigdalae, unico verbo unus fantasta, omnes Ofﬁciales Croatici sibi pudori ducunt, et rident, tantummodo Croata non esset, non curarem adhuc nec unus Rascianus aufugit, nisi Croata – – – Već mu je dosta bilo. Par decenija iza Urote, i već je nestalo uzajamnih simpatija, koje su dobar dio Hrvata i Magjara spajale u doba zrinsko-frankapanske katastrofe. Ali tu su djelovale i nove komponente, koje su na površinu iznosili "nove" (tako reći pseudo demokratske) faktore političkog života, rustikalne turopoljske šljivare, kojima je za onda magjaronska nota bila još vrlo strana, jer se čekalo na praemium obećan u dane zrinsko-puntarske... I pjesma se toga doba veselila nad Turopoljcima, plemenitašima, tako odanima cesaru bečkomu... Pjesma je pjevala, kako Radojci car gospodin nudi i Posavje i Podravje, al on ne će, nego hoće Turopolje: "Kade jesu vsi junaki, ter junaki po izboru; da obuju ž u t e č i ž m e, da obleku m o d r e h a lj e, da pokriju z k u n u m k a p e, da pripašu britke sablje, da izjašu vrance konje, lepo ih je

47 pogledati, strahovito dočekati. B l a g o nj e m u v u z k o g a s u, t e š k o nj e m u, n a k o g a s u. Aj Turovo ravno polje, koje jesi samo svoje, vu tebe su devojčice kot rumene vse rožice. Jesu takaj i s n e š i c e k o t p r e d r a g e f i o l i c e, lepa lica, č r n a oka, brza skoka, t e n k a b o k a, belo ruho, č i s t a s n a g a nj i m j e s v i g d a r j a k o d r a g a. One rode lepe sine, ki su dika domovine. Aj Turovo lepo polje, koje jesi samo svoje, v u t e b i s u i g o s p o d a g o s p o c k o g a l e p a r o d a, v u n a v u k u i z v u č e n a i vu posleh vupučena, z a n a v u k s u v r l e g l a v e, vsi je vu tom hvale, k o j e c e s a r v r l o š t i m a, kad je za častim on preštima. Anda, Bože, do tve volje ti Turovo čovaj polje. N e k a j s l u ž i t e b i, B o ž e, n e k a j k r a lj u s l u ž b u č i n i i p r e d r a g o j d o m o v i n i".

No poslije skršene urote i sretnog turskog rata za oslobođenje, ne mariše Nijemci nagrađivati. Turopoljci, koji su podupirali cara protiv Zrinskog i Frankapana, dobijahu godišnje silan namet zimskim konačenjem njemačkih soldata. Stradavali su i ostali. Tek nekoji strani velikaši na svježem hrvatskom posjedu počeše se mirno ploditi. Poput Turopoljaca tužila se onda početkom XVIII. stoljeća i gospođa Helena Marta Patačić. Kumi svog rođaka Baltazara ovako: "Moj dragi gosz. brat proszim V M kupetemi uoischa za chetiri grose i posletemiga po onom moiem dichaku iabi dala peneze nainega alise boim dabimuie n e m c z i uzeli..." Dakle ni četiri groša nijesu bila sigurna pred Nijemcem! Tako pljačkom, batinjanjem i grabežom započe da se ustaljuje "prestige" i onako ne omiljelih soldata, dok se po malim varošima nijemština uvriježi u jezik i navike purgara prisustvom te soldateske kao nikad prije. Majstori činiše također svoje.

48

U književnika toga vremena nikakva traga otporu. Pače kroatizirani Paul Ritter-Vitezović radi za Leopolda Magnusa poput ﬁlologa Louisa XIV. u reunijskim komisijama, svojatajući u ime hrvatskog državnog prava, koje Beč sustavno kljaštraše, zemlje nekad slavnog orszaga, u želji da se ispolji "Croatia rediviva". Ritter je interesantna ličnost; u svom individualitetu spaja mentalitet ljudi oko XXX godišnjeg rata i kasnijih stürmera i drängera. On u sebi nosi tradiciju Nikole Jurišića, on je "bečki Križanić", isto neuspio kao potonji u Rusiji. Nema sumnje, da je svojim književnim radovima i otkrićima utjecao vrlo mnogo na hrvatske faktore, koji su stvarali Hrvatsku pragmatičku sankciju. Poslije agresivnosti i sloma zrinsko-frankapanske urote, oportunizam Rittera i dr. bijaše utrenik, kojim pođoše i oni, koji su bili još nekako neodlučni, da se stanu stapati s tuđinom. Inače španjolski i talijanski, pa nešto i pofrancuženi bečki dvor, kad se radilo o podjarmljenim, na ﬁnu formu izigranim narodima, bio je svijesno njemački "herrenfološki" nastrojen. Kaparisao je već izumiruće "dijake" stihotvorce i pamﬂetiste, koncedirao hrvaštinu zbog razumijevanja i još koješta od formaliteta, te je ne malo značajno, koliko su vremenom razdaleki Leopold I. (talijanaš i jesuit) i Joseph II. (galikanac i slobodni zidar) bili skladni u eksploatisanju hrvatskih energija – – – "Marš, junaci, sable v ruke, eto blizu Banje Luke, Vugri, Nemci, priskočete, k H o r v a t o m s e p r i d r u ž e t e". "Banja, lepa domovina, ima dosta kruha, vina, lepe konje i živinu, tusto meso i slaninu.

49

"Z č e m g o d s a d a Tu r č i n l a d a, v s e j e n a š e b i l o s a d a, n a š e č e m o n a z a d v z e t i, i z n a š e g a m o r a p r e j t i... "V Bošne negda tvoji dedi kakti takaj pradedi dobra jesu vuživali, al nje Turci pretirali... "Turski jaram kad othiti, slobodno mu bude iti po orsagu cesarovom, po kotaru Jožefovom. "Roba pojde po orsagu, n e b u g l a s a v e č b i r š a g u, vsaki svoje bu prodaval, kak bu hotel, van bu daval... "Svoje verne podložnike tamo včini stanovnike, dvajset rali ki sad ima, hoče dobit sto i vina. "V jednom letu spraviš više, kak ga ovde kad vidiše, tam pšenica lepo raste, tam se krmki lepo maste. "Rodi trsje, rodi polje, zlo nikoga tam ne kolje, tam skerlata, dosta svile, z d r a v i lj u d i k a o v i l e. "Zrak je dober, dobre vode, d o s t š e r b e t a, d o s t a k a v e, valja dakle vse mu vzeti, ter orsage vse oteti. "Ar nut sada g l a s o v i t i s a m č e J o ž e f v t a b o r i t i, on če vami k a z i v a t i, k a k m o r a t e v o j u v a t i. "Vsigdar z m o ž n a nj e g v a r u k e b u d e p o l e g v s e g a p u k a, jako ljubi on junake, naplačuje sve vojake, dragi njemu takvi jesu, njim otpira svoju kesu". �:-:�

50 Četvrto poglavlje

ČETVRTO POGLAVLJE Daljnji osvrt na kulturu XVII. stoljeća, napose erotsko-književnu. – Tip pjesnika u Franu Krsti Frankapanu. – "Gartlic za čas kratiti". – Seksualne alegorije. – Grubijanizam blizu pornograﬁji. – Skladnost pjesme s tadašnjim bakrorezima. – Primjeri ljubavne poezije. – Druga strana ondašnjega kavalira: ozbiljne sentencije i razračunavanje religiozno. – Popovski rešt u Zagrebu. – Karakteristika Zrinskih i Frankapana. – Poslovice i "Trumbita sudnjega dneva". – Frankapanovo antiklerikalstvo. – Dalmatinski pjesnički savremenici Ivanišević i Armolušić. – Ignjat Gjorgjić i još neki strani erotski liričari XVIII. stoljeća.

Poznata i prepoznata je "neoteta baština", književna zadužbina urotnika, gdje udio Katarine nije malen. Pokraj "Sibile" i "Putnog tovaruša" ona protežiraše i jezuita patra Boltizara Milovca, da mu uzmože štampom izići njegov "Dvoidussni inch", molitvena i navučna "Knjižica". Pa je važno proniknuti i ovu stranu milieua prije katastrofe: Jer, malahni prosiše kruha – kako vapijaše Jeremija – a ne bi, ki bi im ga ulomil, dok njeno svetlo gospodstvo nije darežlivom rukom maljahnim i gladnim dušam vu našem hervatskom i slovenskom orsagu kruha vlomilo, poleg pelde predjev svojih. Jer, opravdava pisac, vu Frankopanske familije historije to nahadjam, da neznam jeli po kervi i nature, jeli po božjem daru, tako dohadja, da u nijednom kolenu ovoga slavnoga pokolenja ne zmenkal gdo to, koji bi nebil kakove

51

osebujne hasne občine keršćanske vučinil... O! da bi hervatski i dalmatinski orsag od turske ruke ne bil opustel, kuliko velikih cirkvi i kloštrov, Frankopanskum darežljivostjum izzidanih, videli bi! od kojih sada ništar ne viditi nego porušene zidine, i travum poraštena na stenah Frankopanska imena. Ali – vele dijaci: Non procul a proprio stipite poma cadunt" (jabuke ne padaju daleko od jablani)"... Nego, i "posljednjeg" Frankapana valja još uočiti, ne samo kao idealnog političara i tragičnog zatočnika domovine. Kao kakav Dubrovčanin vlastelin obligatno je pjevao pjesme. On je bio i bonvivantski velikaš, perom ne samo pjesnik davorija, već i stihotvorac tada u modi bećarskih pjesmica, punih lascivnosti, grubijanštine, koja dobrim dijelom alegoriše genitalije i neestetske funkcije ekstremiteta. On frazira epitetima, koji danas odreda vrijeđaju bon-ton. Tada su te odveć na seksualnu notu nastrojene pjesmice bile moda "boljeg društva", t. j. širi slojevi ne bijahu nimalo širokogrudniji u erotskom leksikonu. Bila je moda, kao u XVIII. stoljeću bakrorezbarsko amateurstvo svakog kavalira. Frankapanov "Gartlic za čas kratiti" sadrži jedno petnajstšesnajst baš veoma nedecentnih stručaka. Dakako, to cvijeće je on ubrao u talijanskim vrtićima i presadio u naše versove. I u Engleza su, osobito dvorski ljudi, voljeli sebi sastavljati erotsku pjesmaricu. Tako "Zrcalo prave lipote" ironizira grdobu Bocaccijevim stilom. "Zvire, ko svit zdržuje" i "Ptica prez perja" gotovo da je čista pornograﬁja, aludirajući na muška genitalija. Ima dalje danas dosadnih dijaloga, no tada smjerahu na čitateljstvo kao – stimulans. Onda dolaze "Starica žaluje mlade danke", "Divojka rad ljubavi špota babajka", pa "Buhe bantuju Zoricu", sujet i u galantnim

52

bakrorezima obljubljen, a pjesmica je tipična i podnosi još nekako publikaciju (za koju ju je pjesnik uostalom kao i sve druge bio pripremio): Oh Zorica tužna, Kak postaješ nujna, Jer te buhe tak bantuju, Nemiloma kluju? Kaj vsedil posluješ? Isprid i zad ziskuješ? Je l' te buhe tak bantuju, Nemiloma kluju? Sad posižeš v nadra, Sad u dolnja jadra, Nigda hrbat v stinu ribaš Il haljinu zdizaš. Sad štumﬁce zvlačiš, Zopet vred oblačiš, Sad oplećak preminjuješ. Kiklicu stresuješ. Nogu z nogom ribaš, Kolina stiskivaš, I trbušac ne miruje, Ručica ščesuje. Oh tužna Zorica, Svidoči...... Ka se javlja izdihujuć Odviš pregibujuć. Al kad srića služi, V šćapce ka zapuzi, Ni te muke izmisliti, Buhu pogubiti. Nu Zorica slušaj, Ter moj nauk skušaj;

Veruj, ćeš se obradovat, Od svih buh mentovat. Poj k vodi tekući, Sed' unutar kupljući, Za junaka pak poskrbi, Skaži, gdi te srbi.

Ko pregleda samo par galantnih bakroreza onih godina, pa dalje, vidjeće, da su takove teme bile upravo banalne i da – recimo – s crkvene strane toga vremena nije bilo nikakva protesta radi sablazni, jer su ove mores diktirale moral, a po njem i dobar ukus, žargon i ilustracije. Pogledajmo dalje: "Kupido milostivnu daje audienciju", u kojoj ga za pomoć prose "zaljubljena srca vsa u jedno". Tako popi, koji se tuže na veliku krivicu svicke hudobnosti koja im brani držat ikakve liposti, na pr. kuharicu mladu, jer eto belaja, odmah su po zlim jezicima bludnici. Kupido ih svjetuje, neka te ženske nakon čina prikažu ko najbliže rodice. I redovniki dolaze: "Jesmo i mi z mesa kot drugi stvoreni, Bivamo kak sužni v kloštrah zatvoreni, Kad bi nam i srića mogla ka prigodit, zaman, ar prez druga ni smit van ishodit". Kupido daje ovaj recept: "Dajem vam dva puta, zberte, ki se vidi, Jedan je pod ime pobožne spovidi, Drugo zaslipeći z dragom pak užiti, Al najsigurnije za dvi poskrbiti".

Redaju se onda sasvim banalno oženjeni, udovci, mladenci, dvorani, katane, trgovci, djaci i gospoda. Dijaki vele:

54 "Trudimo v knjigah mi cvatuću mladost, Ufajuć uživat u ljubavi radost, Al divojke prošnju našu zamićuju, Pojte lizat tintu, jadno otpravljaju".

Kupido odgovara: "Ni vam zato krivo, nego je dostojno, da lipim divojkam biva nepovojlno z dičaki baratat; ne majnka junakov bolje zadovojlnih, kot v nebu oblakov".

Davši Kupido gospodi, po kojoj najveć slavu zadobiva strilu ognjevitu, pođe s gospodom u šetnju, upućujući ih u mnoge ljubavne otajnosti "navuka dajući lipe šegavosti", dok onda mama "Venus nastane davat audienciju". Ženski spol u jedno vapi "krivičnom trpljenju pravicu dobiti". Redaju se svojim tužbama divojke, ružne i lipe, vrstne (osmog leta) "Od friških udovcev ni nam smilovanje, Od junakov mladih majnje proštimanje". Venus tješi: "Takvom betegu teško je pomoći, jer starosti vaše dica su svidoci, Neg na stan vazmite mahnita katanu, Znat ćedobro zvračit vsaku staru ranu".

Iza toga iznose peticije udovice mlade, snahe pristare, snahe mlade, pa opatice, koje Venus napola kori, govoreći: "Vi se zneveriste orsagu mojemu, Sebe izručiste pod oblast tujemu, Drugo vam ne može volju ispuniti, Neg provincijala milost zadobiti".

55

Slobodne se žale: "Živimo slobodne, al prez zahvalnosti, Vridni oduruju naše ljubeznosti, Vimdar človičanstvo po nas povekšiva, Vsak potriban pomoć dragu zadobiva".

Venus. "Ki zadobit more teleću pečenju, Našto kupovati govecku rebernju? Ni vam triba va tom jako potešćivat, Dosta vam sloboda ljubavi uživat".

Zatim slijede starice i onda one od "gospocke krvi". Venus se sažali na cijelu družbu i predaje joj zaradi uspjeha unapredak "srce u ljubavi goruće" i poziva "hodmo v lipoj družbi Floru pohoditi, onde beruć cvitje srcu ugoditi". Po svemu dakle za ono doba tipični sadržaji, forma i izrazi. U "Gartlicu" ima još nekoliko ovakovih, ali jačih i krućih bouqueta. "Buhe nevojlno skončanje", kako "Pop snahu pozdravlja: ona vred se javlja": U posreda zime mimo sela jaše Mahnit sufragija plebanuš bijaše, Al polag studenca snaha friška stala: Z bosimi nogami rubeninu prala. Zasukane ruke dalje lakta ima, Halju zagrnjenu više od kolina, Od silene zime koža se vužgaše, A rumeno lišce kot plamen blišćaše. Ovu lipu snahu vrlo pop zmiruje,

56 Rad nje ljubeznosti, srce mu raduje, "Dobar dan", nazivlje ruku podavajuć, Gladi milo lišce v nadra posigajuć... itd. itd.

Frankapan se onda trsio, da dade "divojke spisanj od glave do nog" i prema savremenom ukusu vijerno je uspio. Idu zatim "Fratri putnici" pa "kletva prot lubi, ka sfaliva". Ova pjesmica započima iroški muzikalno: Z dopuščenjem, drage žene, h a j f a l a l a r a r i r o n f a, ali je sadržajem grubijanska. Isto tako ona "Hop hajdà, kamo ljuba, tamo ja!" Tako i "poskočnica", tako iz "Dijačkih Junačkih" Što se kada ne iskuje, to se v hipu prigodjuje. Blago njemu, komu se zgoduje; Prez oblike košulju zdiguje!

Poput ovih iz "Gartlica", tako su i "Zganke za vrime skratiti" lascivni epigrami, same seksualne alegorije: rukavica postavljena, čizma tesna, balta znovič nasajena, zrcalo, s čim se vuha snaže, češal, kojn, naprstnjak, konac čes iglu prepelivat, n. pr. (čitalac se nada strahoti i sramoti, a navodno u stvari izlazi sasvim nedužno i bezazleno rješenje): Belo i gladahno v luknjicu stavim, Dotlam ga potiče, nerada izvadim, Ak na predebelo kada namirujem, Da laglje ulize, špicu poslinjujem.

Dalje među ostalim: cipeliš, pero, vreteno, svića, jajce, ključ i ključanica, rubje prati, n. pr.

57 Belo i okruglo med nogami stiskam, Polag običaja vodicu izmizgam, Kad je skoro suho, zopet namočivam, S trbuhom porivam, zadnjicom skretivam.

Onda: krava, kad se doji, kokot, papir, kad se piše, gartroza n. pr. Jesam lipa i rumena, Drago vgodit nerojena Gospoda me obimluju, K vustam svojim pritiskuju.

Kralja igra: Drage žene, hodmo se igrati, Beli život skupa pritiskati, Da se golo z golim do mesta zastane, Komu se prigodi, neka krajl postane.

Ističu se dalje: jastreb, piščal uz bubajn, duda, civ od suda, kvočku nasadit i kruh misit, vuk i lisjak, misal, puške na civ, sablja, metla, snig, prsten, sud vina. Dragoljub: Osebujnu sriću v sebi ja spoznajem, Da gospam, divojkam takvu dragost dajem, Da mi vsaka rada postajeva ljuba, od milosti zove svoga drago ljuba.

58

Tako se izmjenjuje naivnost i besramnost, a napokon ta poezija je i "enigmatička". Tele: V mladosti drugo nosim ime, V starosti oca dobim ime, Premda jesam od priprosta roda, Vnogi plače, kad mi dojde škoda.

Mačka z mišom: Drage žene, kako vam dopade, Kad kosmata kosmato popade, Z njim se dugo sim tam poigriva, Koncu od dragosti umoriva.

Pantlik: Moje službe na zlamenje primi ovo svidočenje Ženam ugodno biva blago, utakni ga, kam ti drago.

Siromaštvo: Vnogi me išče, ki me nima; Teško njemu, ki me ima.

Još nekoliko naslova: Potkov utvrdit, Puž, Kolovrat, Sapunat, Vusta i zadnjica, Škaricami rizat, Kraljičak, Štuclin i rukavica podstavljena, Svića k steni prilipljena, Meso v loncu, Šišmiš, Ovčica, Peć palit, Prstenca igra, Nos kad srbi, Žaba, Mesar kad mesari, Dan i noć, Puška prazna, Zorkasto

59

oko, Rak, Franciskanar, Jež, Kruh u peć metati, Na jabuku, Par golubova, Osal, Srića Zaruku, Eho i Halja: Kad ju dobim, ne milujem, Gusto vrteć prodirujem, Dok je lipa konči vživam, Med tim drugu proskrbivam.

To je eto odraz jednog dijela "književne ostavštine" Frankapanove. Kakav kontrast daju odmah naredne "Sentencije vsakojaške", kojima on ko pravo dijete svoga vremena s druge noge strogo morališe! Samo par primjera: – Ki navadan v grihu živit, strašno mu je z dušom dilit. – Poštenoj ženi treba živit pošteno, ne dat zroka sumnji, hoće bit hvaleno. – Na veliko prekršenje triba oštro spokorenje. – Fratarska taška vazdar nosi, skupoga mošnja vazdar prosi. – Pri puku imaju već mesta laži prilične, neg prava čistoća priproste istine. – Duhovniku ni želiti gostovanja lakom biti. – Poštenoj ženi ne biva odurno muža svojega stvorenje ružno. – U ljubavi teško se zadržat i pastuha prez kvara privezat. – Ki se ne sramuje, dobrotu ne procinuje. – Lucke posle ki ziskiva, rad po ščapci zadobiva. – Koji god se ob črn kotal riba, nos utiče, gdi mu ni potriba. – Ki nevojlnom prikazuje, samom Bogu posuduje.

60

– Razum i človištvo plemenšćinu daju, krajlji i cesari to svidočit znaju. – Za veru i domovinu koji god pogine, ime i poštenje nigdar ne premine. – Norce i neproštimane poštuj, vse im tvrdi, dobre riči daruj. – Zlato trpeć u plamenu čistije postaje, človik trpeć u nazlobih dičniji ostaje. – Koji nima srama v govorenju, nima razlog nit u činjenju. – Ta se mora sričan med ljudi nazivat, ki u stališu svom mirno zna prebivat, druga povekšanju niš ne naviduje, neg vrimenu vsakom batriv prilagoduje. Ovo su tek dvije partije iz Frankapanove literarne baštine. No ima i treća, a to je tako reći antiklerikalni amanet. Rečeno je u opisu Holandeza Tollija, da je vidio "neobično elegantne slike Martina Luthera i njegove žene Katarine". Kako su Zrinski i Frankapan bili jedna duša u dva tijela, ne će biti začudno, što se u krugu potomaka Jurja Zrinskog, koji je osnovao protestantsku tiskaru u Nedelišću, stvaraju i pišu spisi, koji pored sveg oﬁcijelnog katolištva posljednjih Zrinskih i Frankapana živo potsjećaju na Lutherove spise wider den Pabst und die römischen Pfaffen. Katolicizam je bio reprezentiran u lično veoma bigotnom Leopoldu I., inače jezuitskom gojencu, a Frankapan izjavljivaše naprotiv u jednom pismu sasvim bezbrižno, da će se složiti i s nekrstom. Pisao je među ostalim kapetanu Čolniću: "Ja sam zavsima spraven skupa i z mojimi, i komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo, a tako mi boga, da krilaki budu frkali

61

po zraku". Što ga bješe briga za tjesnogrudnost karlovačkih žabarov: ar vredni ljudi, ti mi zabaviti nehte, kramari pako i cifraki, nehte smiti i pokazati se! (Metoda Louis XIV.) Ako se ovo uzme na um, onda je lako razumjeti dispoziciju, kojom Frankapan sočini "Po vsem svitu razglašena, prečudnu i strašnu Trumbitu sudnjega dneva" t. j. viziju sudnjeg dana, od koje osim progovora osta u nesvršenoj obradbi karakteristično baš na prvom mjestu poglavlje: Redovniki i duhovni dodju pred sud. Među ostalim razglabanjem o praksi sudnjega dana vidi autor ovako: ...Još biše nevolja i tim povekšana, da se vidijaše dojti paklenski pas Lucifer zadružan z nerazgovornom čurmom vragov, pred kojim nošahu vnožinu knjig, registrov, listov i druge vsakojake škarteke, v kojih biše on pozlamenoval vsa človičanska prekršenja... Čudno je, da va ovom spravišću ne bi vidit nit židove, pogane nit Turke, neg samo kršćenike, katolike i drugoverce, koji su Kristuseva do našega vrimena na svitu bili, podpunom jedni od drugih na dalek odiljeni... Započe sud pod predsjedanjem Kristusa Gospodina "kak se meni videlo, z vnogimi lipimi farbami oličenim kolobaru sideć", a u prisuću vnogo svetcev, koji su bili na jednom čistom oblaku. Bogorodica klečaše, isto sv. Ivan Krstitel; ss. apostoli pako sidjahu na dvanajst klupčicah. Rasprava poče aranžmanom arkangjela Mihaela, koji v oka nagnutju poreda pape, kardinale, eršeke, biskupe, patrijarke, opate, mašnike i redovnike vsake fele. Ponizno se poklonivši izreče u njihovu korist laskavo i pohvalno slovo, na temelju kojeg referata trebaše puknuti odličan sud. No, na raspravi je i protivna

62

stranka, infernalni tužitelj u osobi Luciferovoj s pratnjom. I sada započima građa autorova protiv klera ovako: – Vrhu ovoga zmožnoga prepurečenja arkangelova hti se Lucifer od jada raspuknut; pod svom z velikim nazlobom i špotovanjem zače ovako govoriti: Moj glavni neprijatejl dobro je zagovoril, premda opitan ne biše. Triba je ljudem, ar guske ne znaju, dopušćat govorit: oni jesu sveti i čisti, ali nè vsi. – Na to namagnu svomu paklenskomu kancelalriusu, koji mu jedne velike črne knjige donese: vidit bi, kot da bi platlici iz cele volovske kože i još čudnije vekšine bili – ter na duhovnike gledajuć kako šegav soﬁsta ovako progovori: – Mi Lucifer z drugimi poglavniki Tamnosti želimo redovnikom vsemogućega Boga sriću i zdravje. Mi vam veliku hvalu dajemo, da po vašoj nemarlivosti, a našem delu skoro vas svit (koj biše vam preporučen) u našu oblast dopadè. – Pak proti Kristusu gospodinu ova reče: Presvitli i pravični Sudac neba i zemlje, iz ovoga moga protokola razabrat budeš, kako ti poštovani redovniki polag tvojih zapovidi živihu, kako časti svoje i dužnosti obnašahu. Vi biskupi i opati, koji ste odlučeni druge vučiti, ravnati i dobru peldu davati, kuliko nezadovojlne peršone jeste k svetomu redu promovirali, koji svojim malovridnim življenjem tuliko ljudi shudobili jesu, koje ste za prijazan, za preporučenje, za rodbinstvo, pače za debelu plaću ili pohlipne dare prez dostojna egzamina u svete rede postavili? Rad kojih zločest navuk, lenosti, nekoristno, nekoristno življenje jest crikveno proštimanje nezgovorno oslabilo, ar na obsluženje takvih sakramentov pristoje se zreli, vridni, razumni, vučeni

63

i pravični ljudi. Kakvo nepristojno držanje jeste nasledili predrživajući tulike drage, prateći konje i hintove, tulike pse, tulike nepotribne sluge i družinu iz crikvenih dohodkov, koje, što je iz više, dužni biste bili siromahom podiliti? Kakve nezgovorne stroške u istvini i pitvini, na gošćevanju i drugač vsakojake špase za vrime skratiti dan na dan jeste zafrčkali? Kako? Da biste na mesto toga vaše podložne plebane pohajali, njihova ponašanja izvižbali, ako i oni ovčice svoje u božjem strahu i dostojnoj službi obdržavaju? Ne bi li vi dužni marljivu skrb i pomnju nositi, neboge ovčice ravnati i z ričjom božjom njihove duše hraniti, ali za grde čuvati ne imaste vuha, podpunom z njihovom vunom obdivali se jeste? Vaše letne dohodke dobro ste čuvali, tako da ne mariste znati broj vaših ovčic, nego kuliko jezer škudi ili sto dukat vaša biskupija, opatija, plebanušija donaša? Vi ste listor na desetine i aldove pazili vzimajući mliko, sir i vunu, ako l' pako ovce vaše zlo il dobro pasene jesu, malo za to hajaste. Niste li rad cifre i gostovanja siromahim podložnikom i crikvenom imanju mozg isasnuli, i va tom mnogo oštrije i nemilostivnije nego tja svicki iskazali? Polag toga crikve, škole, špitale na stran vrgli, ter siromaštvu zapušćali? Z jednom ričjom vi ste za života dobri politici i dvorani, ali malo duhovni bili; zato od vas istinit proverbium: dok psi spavaju, lahko je vuku ovce krasti. Vi drugi obćinski mašniki i redovniki, koteri od vsih nalagov, štibre, daće i drugih svickih dužnostih (teškoćah) slobodni, Bogu vsemogućemu, čistoću aldovali? Nima li duhovnik ni samo prez griha, pače od vsaka maganje grihov prost biti? O poglejte, vi duhovni, i razmislite, za čigove sluge po redjenju biskupovih rukah prijeti jeste. O kako čiste bile bi imale biti ruke vaše, kak

64

snažna vaša vusta, kak sveto vaše telo, kak zdrušeno vaše srce, u koje tuliko puti vložili jeste najvekše dobro! Iz vust vaših nigdar drugo ne bi imalo shajati, nego pobožne i hasnovite riči, kotera tuliko puti telo Kristusovo u svetom sakramentu prijesto, ona dužni biste jako poštovali i snažna držati, kako da bi samoga Boga vusta bila! Ali iz vas ništar drugo ne bi čuti, nego kletve, prisege, psosti, morgovanje, ogovaranje, nesramna i druga vsaka malovridna govorenja tot na placih, tot u krčmah, koje gušće neg crikve il kapele pohajaste. Vi ste vsaka kaštigali i obiršazili, a sami ne htiste od nikogar nit duhovna nit svickoga kaštiga spoznati. Oči vaše bile bi imale priproste i sramožljive biti, koje tuliko puti u svetoj hostiji telo Kristusevo vidijahu. Ali vi njim propušćaste po vsuda u nasladnostih hudobno prolitati. Ruke vaše imale bi bile snažne i čiste biti, s kojimi stvoritelja neba i zemlje doticaste i pronašaste. Ali kak vnogim smetne i vojnjave jesu po skuposti (t. j. škrtosti) i drugih nesnagah, da kada koji siromah za dite krstit došal, vi njega, ako ni imal pripravno vaše skupe ruke namazati, nikoliko dan učiniste čekat, da nigda nedužno dite i prez krsta moraše poginut. Kak vnogo puti vi prez vzroka zapačaste listor rad pomanjkanja same plaće, da zaručni ljudi ne mogohu na dan i vrime po crikvenom običaju skupa priseći: gdo je kriv, neg vi, da metimtoga kurvištva prečinjaše? Ili ako jedan mrtvac ni premogal s čim zvone i grob platiti, premda zemlja vsim obćinska biti ima, po kuliko dan njega obrh zemlje držaste, da v toplom vrimenu nevojlno telo moralo razpasti, i rad takva smrada i vojnbe nigda betegi ishodili jesu. In summa, ništar niste iz ljubavi il smilovanja, nego vse primorani ili za duplu plaću včinili. Vi ste na plebanjah listor zato sidili,

65

da ste lukna pobirali, a ni za korist i zveličanje nebogih duš. Vi ste listor ispitavali, ako plebanja velik dohodak ima, ako vnogi trgi i sela poda nju pristoje, ali u najmanjem ne skrbili, ako pobožnost i strah božji med pukom nahodi se. Vi niste nijednomu tak bogatu kak ubogu jedan beč pregledali al engedovali, od vsakoga potribovali jeste, a vi od vsega hotili ste slobodni biti. Jeste svakdanju službu božju zaštentali, marlivo o orsagu sim tam klatili, crikve pustili crikve biti, ak prem med tim ditca prez krsta, betežniki prez spovidi i pričešćanja za ova svita preminili jesu? Kak vnogi med vami cifrasto nošaše svicki iz svilnoga sukna opravu, s kamukom kajtaše podložene, šube z grlci opremane, celu noć po vulicah i skrovnih kutih landrajući puške i oružje ponašali? Vi kot duhovniki i sluge božje ne bi li ste imali razlogom i zdržavanjem živiti? Ali vi biste najlakomiji i najvekši pijanci; gdi listor dobru volju i kozakanje zaćuste, tu ste priskočili, prvi bili unutar, a najzadnji van pojti. Ako prem duhovnu pratež nošaste, ali svicku naturu i hudobnost pod njom imaste. Podpunoma hotiste pred ljudem i svitu od vsakoga za pobožna i pravična držani biti; a kako jedan takav za dobra redovnika štimat se more, koji ništa duhovnoga u sebi ni imal, nit je Bogu, nit je crikvi dostojno služil. Ar sada ne gleda se na vaše duge popovske haljine, neg vrh žitka i čenjenja vaša sudjeni budete. Mi vragi ćemo vam povidat, kako bi moralo vaše držanje biti. Duhovnik ima se držat kako jedan ponizni dijak i ljubljeno dite, koji iz škole i naručaja sina božjega ishodi, čist i snažan kot jedan angejl za crikvu ravnat i obsluževat, a ni rasipavat. U molitvah ne Boga –

66

Što je dalje paklenski kancelarius čitao, ne zna se, jer tu prestaje Frankapanov rukopis. Svakako interesantno rezonovanje iza onoliko lascivnih partija. Ali to i je tipično za drugu polovicu XVII. i prvu XVIII. stoljeća. (N. pr. Punditova Pisma.) Frankapan poput sina razbludnoga, u stihovima izgara požar ploti, a u prozi se natječe s pustinjačkim isposnikom, svakako ne bez nešto ironije ispod zašiljenog brka. I ne će da govori sam, nego riječ prepušta gjavolu nečastivomu. Sotona je kroničar duhovničkog života. Frankapan pako imađaše iz političkog razloga također uzroka da se pred smrt razračuna bar na ovaj način i po koju svoju također upravi na adresu klera i čč. oo. isusovaca. Sjeverozapadna kula na Kaptolu u Zagrebu bila je duhovnički zatvor i u to doba često nastavan. Razabire se i sada, tako reći "vomitorium", rupe za "rigoroziranje" prenatovarenih želudaca veselih i epikurski raspoloženih duhovnika, kojima ni u ovoj tamnici nije bilo uvijek oteško. Za Jurja Cerovca župnika u Čučerju, veli jedna spomenica iz godine 1622., da je kazne radi već otprije bio "in turrim conjectus". Svećeničkih a naduvenih neznalica bilo je na pretek, putujućih monaha isto, a ubijanje župnika po poživinčenom puku bijaše na dnevnom redu u svakom većem selu. Javni grješnici, kojima se na ispovijedi "pridržalo" grijehe morali su po odriješenje biskupu u Zagreb. Za post se nije marilo, a cvala je bigamija i poligamija protiv jasnih ustanova koncila u Tridentu, no vlastelini nijesu marili, da prestupnike kazne "gladio saeculari de lege patrio" prama zak. čl. VI.: 1625. I svećenici ne mariše za kazne crkvene. Sve je to Frankapan naravno znao i prema tomu pisao.

67

Mogao je imati, naravno, i uzora u tom dijelu književnosti. Takve remonstracije bile su tada osobito moderne. Scenarij možda i nije originalan, ali pojedinosti i fraze mora da su ipak izvorne i aplicirane na domaće naše prilike. N. pr. vagabundiranje po zemlji, svjetska nošnja hrvatska (s kamukom podloženi kajtaši i šube (bunde) opremljene "z grlci" pa uopće "oprave iz svilnoga sukna". Isitina, mi smo već u Kupidovoj i Venerinoj audijenciji susreli, kako Frankapan predvodi pope, redovnike i opatice, te im u usta meće tužbe na nepodnošljive prilike in sexualibus, pa se čini, kao da ih s humane strane karakteriše i – razumije. Ali ne, stihotvorcu je do monstruoznosti, do nasmješljivosti čitalačke, do literarne pikanterije. No kad se lati ozbiljna pera, onda oštro zarezuje i ne pomahuje šaljivošću. Sve je to napokon razumljivo. Urotnik nije dostigao ni Kristova ljeta, a već mu Golgota bješe na vidiku, pa kako prve dane trati u književnoj erotici, kasniji dnevi sve očevidnije sudbine diktiraju mu slijed sve kreposnijih sentencija, da posred svega gorkom satirom odapne strijelicu na one, čije ga držanje najviše rastužilo u mladenačkom idealizmu. Možda nije bez razloga o njima fragmenat prekinut s riječima "U molitvah ne Boga – – –" Uostalom, kako bilo, prikaz "posljednjeg Frankapana" kao kavalira čini i urotnika bližim i razumljivijim, jer ga istavlja kao "potpunog čovjeka" onog doba. Ta, on je svijetovnjak, pa nije čudo, što pregoni gdje i gdje ritam amoroznog skladanja jače n. pr. od svojih duhovničkih savremenika, kao Ivanišević-Joanitiusa, bradatoga kanonika i Bračanina, koji, ma da mizogin, pjevaše i nukaše:

68 U ljubavi dni provodi, Sve u ljubav srce stavi. Ljubi, ljubi, jere ishodi Svaka kripost od ljubavi. Zdvignut ljubav plemenitu, Zdvignut hoće sunca svitu.

Kud i kamo bješe ženama prijazniji Bračaninov konkurent Armolušić, braneći Evu, jer je Bog samo Adamu zabranio jesti jabuku, braneći Dalilu, Juditu, legendarnu ženu Aristotelovu, Herodijadu, sve žene Starog i Novog Zavjeta, sve sibile, muze i amazonke, česku Vlastu, žene korčulanske, Teutu, etc. Eto sav književni milieu, i na području našeg jezika, bijaše inﬁciran "nekim ter nekim ženopojstvom", i valja taj tip pogledati dalje u razvitku XVIII. stoljeća. I ne samo Frankapan nego i "Sibila" Katarine Zrinske ironizirala je čč. svećenstvo: Lipo bisze dalo tebi Popom bitj, I Boga bi mogal marlino szlusitj, Ali szam od tebe druga moral chutj Da ie szueto piszmo odurno pri tebj. II. 7.

Redounikom hote tebe posztauiti, I unoge dusicze, hoches zapeliati, Zato hote vrazi za te sze iagmiti, V ognienoy sragly hote te voziti. III.12.

I sličnih sijaset aluzija puno je tadašnje javno mnijenje pored sve protureformacije Isusovaca i Habsburgovaca.

69

Pa, onda glupavost seoskih popova, proti kojoj se dizao i bunio i sam Frankapanov savremenik isusovac Habdelić: "Kaj bi rekel M a r c h a n t i u s, da bi nektere naše prodekatore po seleh čul prodekujuć, ki se n i t u l i k o k prodečtvu nepriprave k u l i k o o n i f r a n c o z k i; nego ves teden trude se u svetske skrbi, i n e k t e r i j a č e n e g s v e t s k i lj u d i, k i s i n e i k ć e r i i m a j u; u svetek pak ali u nedelju, ali od oltara evangelium preštu (proštiju) ter s v e t k e o z n a n e, a l i i z p r o d i k a l n i c e z a s v o j l u k n o, p o v a s m a, s i r e etc. o b i l n o k r i č e o d k u d n e č u d o, da po nektereh farah nevoljno ljuctvo n i d e s e t e r e h b o ž j e h z a p o v e d i, ni petereh cirkvenih, ni med grehi razlučiti, i kaj s toga izhaja, n i t i s e s p o v e d a t i n e z n a. Već od toga nepišem, ar morebiti i ovo koga opeče. Daj Bog na poboljšanje. Samo to prosim, naj duhovni pastiri ti takvi jako na dužnost svoju paze kum su ovčicam Kristuševum dragum krvjum odkupljenjem dužni d a n e b u d u l i s t o r (s a m o) v u n u nj i h o v u s t r i g l i i ž nj u m s e z a v i j a l i, t o j e t o, d a n e b u d u l i s t o r d o h o d k e z b i r a l i, n e g o nj e t a k a j š e d o b r e m n a v u k o m, p e l d u m i r j e č j u m B o ž j u m h r a n i l i". Nije dakle bio veliki kult samoga svećenstva u to i naredno doba u Hrvatskoj, kako pokazuje i ovaj isječak jednoga familijarnoga pisma, jer se kaže: "...Za brata radbi znati hudeli issel med c h e r n e D i a k e ali ne, kai bi ia szudil dabimu bolie vane bilo doklambi k veksemu r a z u m u d o s s e l, a r o n d a v e s z s z e p o k v a r i k a j o d p i t i a k a j o d p r o p e v a n i a, ako pak Goszpodin Catedralis y volia D. G. Maike k tomu prisztane n a j b u d e I n n o m i n e D o m i n j". (Lukica Bedekovich svojoj majci Barbari rođ. Bogdan iz Beča 25. VIII. 1714.)

70

Nego i sami biskupi su živjeli u potenciranom, na svjetsku udešenost milieuu, pa među inim ima n. pr. iz godine 1706. ilustracija iz pisma knjeginje Jelisave Rakocijeve, gdje poziva biskupa Brajkovića, rodom Senjanina, i njegove nećakinje, da dođu u Novigrad – tamo ih čeka Ladislav grof Nadasdy – a sobom da povedu i b i s k u p s k u b a n d u. "Moj dragi gospodin biskup, lepo se molim, da bi i s Fortunom i Klemensom (nećakinjama) simo došli; o ć e m o d o b r e v o lj e b i t i, p i t i i t a n c a t". To je barokna opojnost, bolje reći odjek ocvjetale renesansne veselosti, koja kroz ženske oči celibatskog popa čini dvostruko privlačivim. Ako se tome pribroji i umjetničko nastrojenje mnogog kleriksa, galantni duhovnik s bogatom i razgranatom mladošću bijaše mio, ma i ne toliko respektovan, pa je ne malo značajan baš svećenički udio u izgradnji kulture galantnoga saobraćaja obih spolova. Prije svega Gjorgić, potonji duhovnik i – isusovac! Koliko ne n. pr. prema pomenutoj Frankapanovoj Zorici decentnija njegova "Danica ranjena od pčele", ma da je motiv isti, simbol isti, sličan De Greuzevoj slici "Razbiti krčag". Kavalir dubrovački pjeva "bez primjese" sasvim nježno: Danice, poznaj sadara, Svjetovna ljubav ko vara. Pčelici, ká ti vaj daje, Svjetovna ljubav slična je... I ljubav nosi zadosti Slas malu s mnogom gorkosti. Znaj, svaka rados od svieta Ko ljetna zviezda prolieta,

71 I po svoj taštoj naravi Za sobom žalos ostavi.

Ali u ostalim Gjorgićevim stihovima već se može naći i jače erotike, premda, u stvari, ne mora se shvatiti da su svi evropski erotičari baroka raspojasanci u svom civilnom životu. Većina bar ne, jer cjelokupno im ljubakanje sa svima tima Zoricama, Ljubicama, Lisettama, Selimenama, Danicama, Clarillama, Sunčanicama i sl. nije više no platonska imaginacija, jedno književničko samozadovoljavanje i onda, kada s odabranicama "liježu" u krevet, jer je – napokon – i to samo licentia poetica. Laž željene utvare, nadomjestak ogovaranja salonskoga i često, kako se prema gornjoj tezi može razumjeti, jalov nadomjestak prerane impotencije izmoždjeloga pokoljenja, koje uživa još samo u slici i u riječi, zasićujući opet tim svim, kao stimulansom, mlađe i snažnije uživaoce. Ovo su one usti od meda, Gdi se u ružah ljubav bludi. Ovo su one prsi od sniega, Voće od rajskieh perivoja: Ovo 'e liepos tiela onega, U kom žive duša moja... Sve što uživam, nije mi dosti: Iz slasti slas mi je draža: Ista obilnos tvoih milosti' Veći u meni plam uzmnaža... Grlimo se, ma gospoje, Ljubimo se, ah jaoh meni, Dokle od slasti iz nas pođe U cielovieh duh blaženi.

72

I Frankapan i Gjorgić skjupa sa svima vlasteoskim gosparima, pa kasnije Katarina Patačić, svi oni rade po modi škole francuske i talijanske prema gornjim navodima, a napose sjećaju na Christian Felix Weißea "Der grünenden Jugend überﬂüssige Gedanken" i na pjesme gospodina von Hofmannswaldaua, te na liričke galanterije jednoga Hunolda, Menkea, Wittekinda, Le Pansifa, Celandera i mnogih drugih. Poezija u stilu poznatih stihova "Als ich meiner Rosilis Neulich an die Schürze grieffe..."

Poezija, koja u baldahinu krevekta nebo vidi i vapi, da Ona s ﬂorom baci i svaku nježnost, tražeći silaz u neke rosne, tople doline, u slastan grob i uzlaz na nebesa tijesna. Njena ruka neka bude zvijezdom prethodnicom... Govor se prepliće o "moru crvenom" o prekrivanju ruža i baršuna. Grudi labuđe i brdašca, dok ih ne opali plam ljubavi, sniježno bijela su bila. O, lijepa Lezbijko, zašto kratiš ruci, što buhama je slobodno?! Lijepa se svlači prije kupke, i prilika je reći o kocki ljubavnoj i, čisto fetišistički, o "blagoj vrpci", koja veže duh i slobodu. Ova vrpca pali i žari, a oko naslađuje, ne zato, što je svilena, već zato što je taj svilni atlas Filis nosila oko svoga koljena, pa je vrijednija od demanta, bisera i rubina. Noću je ta vrpca na uzglavlju postelje, danju oko ruke, al u snu zbori, živo zbori... Kaliste, draga, pramaljeće k jeseni ide, a poslije cvijeća zriju plodovi. I pusti zato prema razdobljima i u Tvoj vrtić zaći. Proljet je moja bila cjelov, a sad mi daj da berem ro-

73

dove – jeseni zrele. Kaliste! Ti se ne možeš zatvoriti, kad iz tvog tijela već pokaza mi srdašce. O, pusti me u zemlju obećanu, gdje strast i sladost časte se... I magnet traži iglom, dok točku pravu središta ne pogodi, a ovčica isto pase samo u sjeni i u hladu dolova i logova. O, pusti me da dođem, da srce moje tvoje ugleda, o propusti brod i jedra kroz tjesnac ljuveni... Tu su dalje madrigali o modi pregača. Na jednoj je zlatovez, na drugoj rése, na trećoj čipke brabantske. Jedna veze svoje ime, druga dragog ime, ali ja – poeta kaže – metnuo bih napis: Tu put je najbliži u pakao. Ergo, kao prije – "Als ich meiner Clarimonde Neulich an die Schürze grieffe..."

Ili o lijepoj Gertrudi, koja tek udata pita liječnika, kad je najbolje brati ruže ljubavi. Najzdravije je – veli stari – o svitanju, ali slađe je to raditi u noći. O ja ću, pristaje Gertruda mlada, u jutro, jer je zdravo i uveče, jer slatko je. Dotle glasi "pjesma djevojačka" Danijela Stoppa: Kein Galan kommt uns ins Maul geﬂogen, Wenn man stets in seiner Klause sitzt: In der Einsamkeit wird man betrogen, Wenn man sich auf einen Mann verspitzt. Ich geh ﬂeissig nach Gessellschaft aus, Denn ein Mädchen macht sich nicht daraus. Brust und Äpfel schnür ich in die Höhe, Dass das liebe Gut ins Auge fällt, Das man, wenn ich unter Leute gehe, Mich für erzgalant und artig hält.

74 Sieht mein Krämchen zu handgreiﬂich aus, Ach! ein Mädchen macht sich nichts daraus.

A nevinom, balavomu suparniku predočava se njegovo zeleništvo, neizvježbanost, slaboća, ispituje o mami i o strini, i o čistim hlačicama, jer Silvija – (kao što i Frankapanov Kupido veli djacima) – Grosserwachsnes Frauenzimmer Spielt mit keinem Hampelmann, Denn die Jungfern suchen immer Einen bärtgen Courtisan. Ei, der Affe muss dich krellen, Dass du dieses schöne Kind Willst zu Steckenpferden stellen, Die für dich zum Reiten sind.

Ili se čuje krik: Nebesa u pomoć, oh, kakav zdenac! Ko Narcis bi rado da sam kažnjen od Diane, pa da se u nj strovalim. O Venerinom napitku, o Cipriporu, koji je ljut na nemilosrdno dijete, što se ne dade cjelivati, a Melampu psiću to dopušta. "O, daj da budem barem Tvoje – pseto" – otrcani je refren pri kraju. Tu je onda riječ o djevičanstvu djeve, koja prezire muškarce, jer nju – niko ne će. I dubrovački naš gizdelin (Gjorgjić) zna se u to doba "na makaronsku špotiti s niekom gospođom": Još niesi udana, i prišla istom jes Tva mlados izbrana godišta devetnes: A imaš siedine, i prešno opadaš, Držim od vrućine, iznutra kom plamtiš. Padaju nizdoli tve prsi, i dilje Vidjet su, nego li u žene rodilje.

75 Zubi ti ispadaju od žeze i katara, I trčiš, moj raju, za brzo bit stara. Tako ti lieposti, moj vienče zlatom svit, Prigrabi starosti sve što mož prigrabiti. Ljubi se, čuj mene, jer me strast da tebi Da brzo ne svene i djevstvo po sebi.

To je dakle milieu jednoga izvjesnoga vremena, kojemu su i Frankapan i talijanske beletrističke akademije živ odraz, kao što su to i njemački Sängeri, pa dubrovački gospari sa "Akademijom zdangubnijeh"... Ništa nemoralno, jer su baš zglave mores (običaj) takovog tenora. �:-:�

76 Peto poglavlje

PETO POGLAVLJE Hrvatska latinština. – Nulla dies sine poculo. – Jurko Križanić o Hrvatima vinopijama. – Vicinalno gozbarstvo. – Baltazar Patačić i društvo vinske braće "Pinta". – Vigilije s okama požunske mjere. – Vinski doktori. Među njima su i autori Hrvatske pragmatičke sankcije. – Promocije uz latinske popratnice u stihu. – Epigrami i satire. – Nadijevanje imena. – "Pinta" pijančuje od 1696.–1719. – Prastaro vino, eliksir života. Glasoviti evropski pijanci. – Jedna stara hrvatska napitnica. – Inače nestajanje Hrvata s međunarodne pozornice. – Ex Logica: Qui bene bibit... venit in coelum.

Materijalni interes plemstva, tadašnje srži naroda, u prvo doba još se ponešto luči od Nijemaca i Magjara; zato i pohodi varaždinskih spravišća, zato i osebujna latinština (za koju bi, štono riječ, i sam Ciceron trebao cicerona). Ali što dalje, sada je sve više poziv vremena ono pristalo geslo: "nulla dies sine poculo", a tako jenjava i samosvijest za više interese. Tako se zbija hrvatska energija u vicinalnom gozbarstvu. Pa, kad prosudimo blagodat zemlje, jeftinoća kmetskog rada i politički oportunitet nukaše na to i sam po sebi. Ta stvar je očita. Pred par desetljeća prije toga razabiraše to obilje i misaoni domorodac Jurko Križanić u smislu današnje napitnice "Još ni jeden Zagorec...", kada reče: "U Hervatov sje ražaet premnogo vino, ali dlja previsokih gor, i dlja nebitja plovnih riek, nikamo se neizvažaet. Hervati adda ob vinu priču imajut i veljet: Nikoli sie tol mnogo vina neurodit, da

77

bismo go ne ispili, i nikoli sie ga tol malo neurodit, da bi nam go ne bilo dosta". Za takve prilike nekako i nije kulturni curiosum i monstrum u prošlosti Hrvata, što na to primljeni i vinopijsku organizaciju sprovede – inače poznati pisac memoira – Baltazar Patačić. U familijarnoj kuriji u Vidovcu kod Varaždina, osnova on 18. srpnja 1696. posebno društvo i produži lijep broj godinica do u XVIII. stoljeće. To je bilo "društvo vinskih doktora od pinte". Baltazar Patačić bješe oženio Tereziju Gereczy, a tokom vremena postignu čast hofrata i velikog župana virovitičkoga, dok su mu imanja bila u županiji križevačkoj. Već poslije bitke kod Slankamena (1691.) osjećaše se hrvatsko plemstvo sigurno od turske pogibelji. Duh junaka tražaše i odmora i "nove hrane", pa u nedostatku smisla za štivo i za umjetnost, a nemajući ni zgode racijonalnijeg gospodarenja i merkantilstva, zapadahu gospoda u neki morbus vagabundi u lovu za novicama i za traćenjem vremena. Propalo plemstvo, ili oni koji već ne mogu da nasmažu za dnevne potrebe, odlazili su u oﬁcire, svećenike, pače i u advokate, bilježnike. Veliki i mali suci prekrasno su živjeli od mita. Za živež nijesu trošili ni krajcare. Pomagahu im panduri, inoši, kuharice i kuhari. A i visoka gg. pomagahu svojoj nižoj varmedjinskoj braći. Provizori, kasatori i špani zdušno bi se pak brinuli, da pivnice budu uvijek pune. Razvi se jedinstveno originalna čuturaška kultura. Ona dobi po pomenutom društvu i svoj "Ordo Doctorum in celeberrima facultate Neo Medica promotorum". Po toj dakle pojavi historijski je naša i originarno zajamčena sva ispijačka konstitucija i zdravičarstvo, koje tako vidno sve do danas obilježuje hrvatski društveni život.

78

No tako ubijana dokolica, prekidana funkcijama i "govorancijama" u iskvarenoj, domaćoj latinštini koju začinjaše stolno društvo i mnoštvom kajkavizama, ili u ženskom društvu obratno, proizvede i niz savremenih pojava nekakvog "moderniziranja". One će doduše izricati u stihovima i nadalje "Žalost i javkanje turskih, a radost i veselje kerščanskih duš, koje se leto 1697. na Ivanje pod Bihaćem s teli razlučiše", kao ono 1703. Januš Čikulini u počast protonotara Jurja Plemića, ali to piskaranje javlja se tek ovda onda. Sensualnost je bila jača i tražaše oduška. Tu su tada moderna sredstva dnevne cronique scandaleuse: paskvili, satire i epigrami. Bila je to duševna hrana ondašnje aristokracije, jedno vrijeme jedina njezina "književnost" u gdjekad – kako rekoh – grozno barbarskom latinskom jeziku. Nešto kulturne mode na toj periferiji Evrope vidi se, međutim, ipak i u tome, što začetnik te ispičuturske akcije Baltazar Patačić imađaše potrebu – "historiziranja". On je spomenutu knjigu "Ordo Doctorum" posvuda nosao i u nju bi bilježio novo promovirane doktore. To su bili rovaši ili "Vigiliae inclitae societatis Pinta". U tom svojstvu promoviralo se i krstilo svečano imenom kojega god poznatog – liječnika. Bizaran klubaški ukus i zamisao u ovih noćnih "rigorozanada"! Pratnja makaronskih stihova svakoj oki dobre požunske mjere. Društvo je tako reći bilo putujuće. Među posljednjima bio je zabilježen kao član društva banovac Adam Rauch, uveden u društvo u Beču 19. ožujka 1719. Što kakvih običaja uvriježilo se uz te pijačke ceremonije, Fortissimo – ex, napici iz bilikuma, iz čizme, pa onda famozno molenje očenaša, zdravomarije i vjerovanja, kad se jezik

79

počimaše plesti, sve po ediktu njihove stoloravnateljske milosti. Posred silentiuma morade designirani vinski brat istepati pater-noster. Ako mu recitacija nije razgovijetno uspjela, slijedila je za mucanje kazna, naravno u ispijanju novih vrčeva, dok se izabranik Bakhov ne bi složio "si ac cadaver esset", jer doktori izgubiše svaku nadu, proglasivši ga, da je periculosus atque incurabilis, našto bi počeli s drugim, pričajući o prvom njegovu historiam morbi. To je bio "život". Život je ovakav, uostalom, imao u tom smjeru dobru tradiciju, kako dokazuje i jedno najnovije literarno-historijsko otkriće. Ne samo Križanić, nego u ovom slučaju i Frankapan svjedoče o toj tradiciji napitničarstva. Grlato, i često puta upravo na štokavsko-narodnu, znala se i u kajkavskoj kuriji oriti vinska napojnica pri gospodskomu stolu. U njoj se napadno gloriﬁciraše aristokratsko parasitstvo. Što težak privrijedi, vitez-ležak će da potroši! U takvim kvartetima čulo se i turcizama, jednako kao i germanizama, ali nota svega je slavljenje srdačne društvenosti i slavljenje domovine, ali samo kao jedne "kršćanske pokrajine". Sam Frankapan imađaše u svojoj liternoj ostavštini jednu na narodno udešenu "zdravicu u stihu", koja u zboru prepijeva te parasitske, gospodske melodije: Nek vam projde misal nujna, toči čašu vina rujna, da se srce razveseli, dobra volja nam priseli. Što težaci prideluju, naj ležaci nasladuju. Vitezovi da ste zdravi,

80 vrla srića vami rabi, haj pri stolu gospockomu, na mejdanu junačkomu: muzovire bog ubio, a pravične počastnio. Desna ruka kopje limi, dobra volja srce goni: haj hodmo se veseliti, pehar vina izroniti. Mi dva vam dvim naklanjamo, s napojnicom pozdravljamo. Koji koga ljubi v bitju, zagovori u nebitju, a za hrptom koji budi, k.... mati njemu budi. Grla naša bojl pripravmo, do tretoga ne ustavmo, naj zdravica obhajuje jedna drugu dostiguje: a spominak da ne zgine, vse kršćanske pokrajine, bog je čuvaj i potvrdi, poganina pak zateri...

A odakle ta speciﬁčno hrvatska tradicija kaže odgovor Jurja Habdelića: "More me gdo pitati – pisao je Habdelić – kaj mi se vidi od navade, ka se jako razašla, napijanja za gospodsko i prijateljsko zdravje, navlastito gda veliki pehari, žmulji, kupe obhajaju. Težko je na to opitanje moj štavac prez velike omražnje pravo odgovoriti. Ar gde je ktero gošćenje gospodsko, plemenitsko, purgarsko, muško,

81

ko bi se prez takvoga opijanja dokonjalo? Koga gospodara, koga gospodina, koga muža za ništar bi gosti nemali, ki bi takove zdravice zamučal? pače ako bi je on zamučal, gosti bi je morebiti proti samomu gospodaru podignuli. Ne bi čuti negda ovakoveh reči: zločest je gost ki gazde nenapije, onda čaše, onda srebrnjaki, onda polpintene ali pintene kupe, gazdu za gospodsko zdravje do te dobe trkaju, doklam mu pamet, negda i zdravje z tela i z duše ztrkaju, ne prez velikoga smeha vseh gostov. Negda pak sami medj sobom gost i pri gospodskih stoleh na volju se vzemu, da koga toga za gosta primu, koga z tokovemi zdravicami norca da nerečem govedo čine". I dok se u Evropi tih godina preduzima reorganizacija, reformira idealistički pokret novog humanizma, pokret slobodnih zidara, dotle se Horvati ortače u bakhovske ekskluzivne organizacije i troše energiju u ispijanje bačava i u izbore, ko će biti ﬁscus prepetuus, ko regens chori, ko vunbacitelj. Koliko puta slušahu kule i kurije tipični zdravičarski zaglavak: "...S l u g a s a m Va š o j m i l o s t i, z a v s e h v e rn e h p r i j a t e l o v g o s p o d i n a g o d o v nj a k a z d r a v j e, a o v p e h a r a c n a d u š a k!" Koliko borbe oko peharnoga stola s polićnjacima! Davno je bilo zaboravljeno jelo i pilo pobožno i skromno uzimati kao dar Božji, tražeći pri tom Višnji Blagoslov uz poklik Deus benedicat! "Naša vremena – pripovijeda nam Jure Habdelić kao ilustrator ranijeg, zrinsko-frankapanskog doba, koje se u tom pravcu samo produžilo – naša vremena drugu navadu vu zdravicah i napijanju imaju, gda se sile na više reda do pijanstva pitvinum, i tuliko zdravic ziskavaju, da ih skoro prebrojiti ne moći, da ih n a v l a s t i t o k k o n c u g o š ć e nj a v s e v e k š e i v e k š e

82

z d r a v i c e z a c e s a r a, z a b a n a, z a g e n e r a l a, z a f a m i l i j e v e l i k e e t c. n i k n u; z a t o n a t a k o v u n a v a d u n e z a m e r e t e p i j a n c i!" A tako su radili i Pintaši. Pintaši odbijahu Rakoczyeve proglase, u kojima se apeliralo na patriotizam hrvatski, na slavu zrinsko-frankapansku, koja je prodičila Hrvate i hrvatstvo po cijeloj Evropi. Zov, komu se odazivalo, bijaše zvek srebrnih vrčeva i glas generala ili patrijarha vinske braće, koji "na djelu" pokaza, koliko mogaše natkriliti sve zaredom pri bokalu i čaši prepunoj posred Pintinih odličnih posijela. Kao točni datum osnutka ovoga društva bilježi familijarna kronika Patačića dva dana ranije no što se dosad u prikazima običavalo naznačivati. Valjda je dva dana trajalo konstituiranje. "Status familiae Patachich" kaže: "Anno 1696. Die 16a Julij in Vidovecz apud Matthiam P. in Consortio, et amica Conversatione Ladislai P., Com. Steph. Druskoczy, Adami Gereczy adeoque Fratrum, et Afﬁnium, Balthasar P., quampiam sic vocatum, Doctorum (qui ferendo mediocriter potum, et electo sibi nomine unius Medicinae Doctoris, Leonino Versus agregari solebant) Facultatem instituit, et fundavit sequenti Versu: "Per Pintas multas diu vivat clara Facultas, Candorem morum, Concordia jungat amorum". (Kroz mnoge pinte nek dugo poživi slavni fakultet; neka se slogom ljubavi spaja čistoća običaja.

Sebe okrsti utemeljitelj imenom dr. Illmera: "Illmer Fundator vitae socialis amator Distrahat ut curas, has format in ante ﬁguras".

83 (Utemeljitelj (član) Illmer, ljubitelj društvenog života, da rastjera brige, neka ovima (Pintašima) povrati prijašnji lik!)

Tog liječnika dr. Illmera spominju u prepisci zagrebačkog biskupa, a zadržavao se u Zagrebu već 1693. Zvao se imenom Fridrik Ferdinand, te se zna, da je među ostalim bio liječnik Petra Keglevića. Sam Illmer bio je odličan član "Pinte". I druga bratija bi redom tako krštena. Ladislav Patačić primi ime dr. Stoghamera, glasovita liječnika, čije propise upotrebljavaše i popularni "medicus Ragusanus" dr. Benevoli: "Tot charitum sedet, qu(o)t chari Stoghamer aedes, Quisquis adest credit, quia tristis nemo recedit". (Toliko gracija sjedi, koliko je u dragog Stoghammera palača; ko je nazočan, vjeruje, jer niko žalostan ne odlazi.)

Matija Patačić prozva se dr. Pazalia: "Pazalia lassus, discrimen in aequore passus Dum non aegrotat tunc pleno gutture potat". (Pazalia je umoran, jer je pretrpio nepriliku na moru; kad nije bolestan, onda pije punim grlom.)

Stephanus Druskoczy dr. Carlegg: "Vini candorem queris? vel cordis amorem Hunc in fronte vides: Marti, ubi juncta ﬁdes". (Tražiš li čistoću vina, Marte? vidiš ovu ljubav srca na čelu gdje se spaja vijernost!)

84

Dr. Karlegg bio je varaždinski liječnik i umro 1759., ostavio iza sebe familiji svoju znatnu knjižnicu. Adamus Gereczy dr. Gründl: "Grundelium ﬁngit, quem duplex Lamea cingit, Nescio Vitrorum magis, an sit amator equorum". (Predstavlja Gründla, koga ovjenčava dupli lovor; ne znam, da li više ljubi čaše ili konje.)

Grof Sigismund Keglević, dr. Gauser: "Si te Gauseri vis nomine rite doceri, Debes naturam plus quam perpendere curam; Non hic langvorum medicus sed doctor annorum, Etsi inﬁmatur quoties vel amat vel amatur". (Ako hoćeš da naučiš od imena Gauserova kako treba, moraš više narav nego način da istražuješ; on nije liječnik bolesti, nego liječnik godina, makar je i slab; koliko puta ili ljubi ili biva ljubljen.)

Zagrebački biskup Brajković dr. Beckers: "Jure tenet primas et in arte et in ordine primas Beckeriana dosis prompta est medicina bilosis". (Pravom je on prvi i u svojoj vještini i u svojem redu; jedna doza Beckerova izvrstan je lijek za žučljive.)

85

Podban Stj. Jelačić dr. Hertod: Hertod dux Martis simul et celeberrimus artis Palmis armorum sociatur cura vitrorum". (Hertod je vojvoda Martov, jednako slavan u svojoj vještini, palmama oružja pridolazi briga za čaše.)

Pavao Ritter Vitezović dr. Hvalica 13. I. 1701. Patačić mu pridaje ove stihove: Laudis habes nomen merito compleveris omen, Es dignus Lauro, praecor esto dives et Auro. (Imaš ime hvale, pa ćeš zaslugom opravdati naslov, dostojan si lovora, a želim, da budeš bogat i zlatom.)

Pošto je Ritter prvi član početkom XVIII. stoljeća, (što ga Patačić ne računa sa 1700. već sa 1701.!), kaže dalje: Saecula te primum voluerunt ordo sed imum Non seriem cura meriti sit maxima cura. (Stoljeća te htjedoše, da budeš prvi, ali red da budeš zadnji, nemoj se obazirati na broj nego više na zasluge.)

U mamurluku mu dan poslije odgovara Vitezović: Quia me fecisti doctorem Agnosco Amorem;

86 Credas, quod tuum hesternum Sat mihi nocuerat falernum, Et quo nimium poto Nunc jaceo corpore toto. Si sic semper bibam Non longo tempore vivam. (Jer si me načinio doktorom, priznajem ti ljubav. Vjeruj, da mi je tvoje jučerašnje falernsko vino dosta naškodilo. Jer previše pijem, sad ležim cijelim tijelom. Ako uvijek budem tako pio, ne ću dugo živjeti.)

U vinu se gospoda slažu, ali sam Vitezović mora da vodi ljutu borbu s "bratom" Stjepanom Jelačićem, podbanom. Nekako onim ljudima nije prijala blizina tako snažnog duševnog individualiteta, kao što je bio Ritter. I zbilja su uspjeli, te on ode u Beč u progonstvo. A zanimljivo je, što je zapravo "smetalo" tim ljudima "Pintina" kova i o što su se kvačili u životu ovog tada savremenog literata: kazivahu mu među ostalim, da je stranac u Zagrebu, a bio je iz Senja; da jede meso u zabranjene dane i da mu je pokojna žena rijetko dolazila u crkvu. On je u latinski pisanoj svojoj "Obrani" od 1710. elegantno prešao preko tako sitničavih osvada, držeći se one apostolske "da nije grješno, što ide kroz usta nego iz usta", a o ribama kao posnom jelu nije se mario pravdati, jer su ukusi relativni. A što se ticalo pokojne mu žene, istaknu, da je u naravi gavranova i vukova, a ne orlova i lavova, da se bacaju na lješine i da ih komadaju. Taj interesantni spis začinio je Ritter i s nekoliko hrvatskih stihova kao:

87 – Pop, bogatstvo koi spravla, Put svetosti zaostavla. Bogatcem je teško vmriti, A još teže u raj priti. Mogli bi se bole zvatti Popi sveti, neg bogati. – – Koi s-bradom kyrpa byrke, I s-pehari strila Turke, Nit-mu byrki lipo stoje, Nitti ga se Turki boje. –

Nema sumnje, da se posljednja kitica mogla odnositi samo na život klubaša "Pinte", koji se tako nelojalno poniješe prema svome drugu. Međutim, oni nastavljahu život poleg navade stare, vijerno bilježeći svaku novost u personalijama. Tu su "pragmatičari" od Pragmatičke sankcije a kao prvi Juraj Plemić, koji se potpisuje obično kao "Ja Plemich Juraj Czeszarove y Kralieve Szvetlosti Tolnachnik Dalmatiszkoga Horvaczkoga y Slovenszkoga orszaga Mester", a Patačić ga ovako promovira: D. Georgius Plemich Prothonotarius in Doctorem Garelli Non impar melli, Domini Medicina Garelli Sermo ejus Svavis, dulcis Ipse Favis.

Barona Delišimunovića propjevaše opet: Claudite jam lacti nos cum Doctore Spacetti Qui ad Colapim, et Viennam debet propellere pugnam.

D. Marcus Messich Praesh, in Doctorem (bez imena!)

88 Arma Virumque cano, meruit qui vertice cano et Precibus Laurum, et spoliis hostilibus Aurum.

D. Baro Bernardus Orssich: Te Venus Alma videt, ludentem in Abdomide ridet. Jam Doctor disce, et vel Amori seria misce.

Grof Ivan Drašković postade dr. Alpruni Inclytus Alpruni non vino deditus uni Ars illustre Genus, Mars viget atque Venus.

Grof Stefan Orahoczy in Doctorem Blöckner Et calami, et Thalami Blöckneri Concomia scribunt Bachus et Alma Venus, nec in hac altate peribunt.

D. Michael Krajachich Parochus vinicen: in Doctorem Khariss Quando inﬁrmaris, Doctorem Consule Khariss Qui ad tempus Vernum praescribit dulce Falernum.

D. Joannes Kanisay in Doctorem Burchard Cedat Burchadus jam feroce ad pharmaca tardus Iste mores nescit, licet inter Vitra senescit.

D. Franciscus Kijss in Dnem Vagner Vagnero currus, sed huic placet ore susurus Quem faciunt Fini, per Guttura Pocula Vini.

89

Kristofora Cherkoczya spominje onda "Pintina" knjiga kao fakultetskog kancelara prigodnim distihom koji po običaju trebaše ilustrirati položaj. Neumorni stihotvorac govori: Cancellos scandit, cellas pro robore pandit, Nomina nostra notat, sed pocula in ordine potat. (Penje se na kancel, ali otvara i smočnice, da zadobije snage; popisuje naša imena, no svoje čaše ispija u redu.)

A grof Stephanus Druskoczy ("iam quam Abbate ob Senium valedicente") bi od pronotara, zagrebačkog biskupa Branjuga, proizveden za dekana, dok je sam Branjug postao dekanom na Sv. Tri Kralja 1717., kad je Druskoczy "resignirao" uz ovu popratnicu. Patrijar zabilježi događaj: Dum Clerus cedit, tunc Jure Magister obedit, Dum variant anni, mutantur in Arte Decani. (Dok kler ustupa, dotle se meštar po dužnosti pokorava; kako se mijenjaju godine, tako se mijenjaju i dekani u svom umjeću.)

Svu pak družinu pohvali utemeljitelj "elogijem", u kom je u neku ruku zbio i sav program društva, hvaleći i kadeći, kako slijedi: Jam Sorbonna tace, secura dixero pace, Quos tu Doctores numeras, queis pandis honores, Nostros ante Lares, poterunt vix esse Scholares Haec Schola Doctorum est; haec docta Mynerva liquorum Doctis doctrinam, Medicis confert medicinam Leges Juristis, pandit Breviaria Mystis;

90 Militibus Scutum, populum facit undique tutum; Jura humana colit, Divina offendere nolit. Est demum in Pinta, Studiorum essentia quinta Quae Svadam plenam, Musam quoque reddit amoenam; Hinc post non multas multas merito ﬁt quinta Facultas. (Ti Sorbonno već šuti, reći ću ti sigurnim mirom, koliko ti brojiš doktora, kojima pronosiš časti, kod naše će kuće jedva biti djaci. To je škola doktora, to je učena Minerva likera: ona daje učenima učenost, liječnicima medicinu, juristima zakone, a svećenicima brevijar, vojnicima štit, a narod sa svih strana osigurava; poštuje čovječanska prava, a božanska ne će da vrijeđa. A napokon je u Pinti kvintesencija nauke. Pinta pruža uvjerljivu rječitost i ugodu muze i radi toga postaje po svojoj zasluzi pokraj rijetkih petim fakultetom.)

Tu kitu sve samih odličnih ljudi držaše osnivač na okupu u rečenom smislu sve do svoje smrti. Baltazar Patačić umre 9. prosinca 1719., a još 18. doda svoju protokolu dva nova člana – dva fratra, pavlinskog provincijala Lisjaka, koji se inače brinuo po sudovima i baštinama za vremenita dobra svoga reda, i onda deﬁnitora o. mp. Kovačića. U Beču i po Ugarskoj, i gdje je god bilo vesela društva, prispio je revni Baltazar sa svojom protokolom, u koju do smrti nareda oko 175 članova najrazličitijeg stališa i nacije. Kako je miješano vino i zdravice, miješana su i doktorska imena, te je bilo slučajeva, da su i po dvojica nosila jedno ime i da su dva puta promovirani. Tako su Gašpar Druškoczy i rektor Mužinić slovili kao dr. Benevoli. A Illmer i Schlabi sami su bili članovima društva. Upravo je napadno, kolika je invencija Patačićeva, da iznađe tolika doktorska imena. Sami epigrami, vidi se, da su "kovani". Improvizator je htio uvijek da, bilo

91

kako, u svakom distihu simbolizira bilo ime promovenda, bilo njegovo zvanje, porijetlo, dajbudi momentane prilike, u kojima je budio efekt. Kanoniku želi mitru, kod samostanca ističe svetost njegove kaluđerske halje, advokatu proriče veću klijentelu, a da vjerska nota ipak nije osjetljiva, vidi se, što jedan Magjar postaje "ex Lutherano catholicus", a upopreko u aristokrata naglašuje lovorike, žene, konje, aludira na njihovu političku karijeru, a malone u svakom stihu ima svoje mjesto primjereno situaciji i vinska čaša. "Laudo conversum cui debeo pandere versum Quando fugit plausu, majorem percipit ausum".

Lovorici – veli nadalje – naginje, koji slatke čaše, bavarske običaje i naša pića slijedi. U Beču su četiri carska kapelana s njihovim meštrom, kome će se u stih uplesti zavičaj: "Ergo signorini, bibe dulcia pocula vini, Patria Tridentini dat sano gaudia menti..."

I to društvo ne bi, napokon, za svoje stoljeće bilo baš nikako savremeno, kada bi se i ovakvo, kakvo je bilo, odreklo baš sasvim ženskog prisutstva. Kuriozno je, da se kao posljednji član "Pinte" napominje Domina comitissa Barbara Falussi Petthöana, ob rarae in hac Facultate virtutis specimen ex sequiori sexu merita promoveri: "Altera jam surgit Victrix Catharina virorum Quos ea confudit Doctores Barbara fudit."

A u nazočnosti njenoj pri promociji oglasiše se još dva epigrama.

92

Pojava "Pinte", kako kaže već gdjekoji distih, nije bila baš osamljena evropejska pojava. "Bavarski običaji" biće da su bili preveć poznata analogija ili je podoba, košto je otac Fridricha II. podržavao svoj Tabakskollegium. A inače, pita se, dnevno geslo ovih koljenovića, koji se potucahu od kurije do kurije? Kao svagdje, repeticija ocrtanih pijanki: "Summum mundi trinum: Mulier, tabacum, vinum; Et qui curat de pluribus Maximus est asinus. (Najveće tri stvari svijeta jesu: žena, duhan i vino; a ko se još za nešto više brine najveći je magarac.)

Ta gospoda jamačno vjerovahu i u "prastaro vino", eliksir života, koji ćeš naći u zarušenim podrumima starih horvackih gradina. Kolaše praznovjerica, kako treba dvije omašne voštanice blagosloviti o Blagovijesti, doći pod gradinu, zapaliti svijeće i ići pravcem kuda plamen pokazuje i kopati; kopati devet noći. Doći ćeš na dno stare pivnice, gdje ima trulih bačava s vinom i kostima, no one se raspadaju, ko i obručevi, čim ih dodirneš. Treba dublje. A kad tamo za drugih devet dana teške robote, pri kojoj kima i odobrava ženska utvara naići ćeš na životvorno vino. "Svijeće su dogorile, čuvaj tajnu, bježi kući i krijepi se! Kremenjaci stari navršivahu svoj saeculum od sto ljeta, kruto uvjereni, da ih je održalo vino, dakle intenzivna ars bibendi i strogo obdržavanje juris potandi. Pa, svuda se opijalo i lokalo vino i pivo, sa i bez organizacije. Lord Chesterﬁeld piše, da se na dvorovima duhovnič-

93

kih knezova u Trieru i Mainzu pilo "poput Vandala". Baron Pöllnitz u Würzburgu 8 dana se ne otriježnjuje, a markgraf von Bayreuth triput se na dan obligatno opija. 1730. zadnji Medici, veliki vojvoda toskanski, pola godine ne izlazi iz teškoga mamurluka. Vojvotkinja Orleanska piše: "das sauffen ist gemein auch bei die weiber". Carski poslanik graf Sintzendorff opio se u Reimsu natoliko šampanjcem, da je "zweimal 24 Stundt wie eine bestia liegen geblieben". – U Nymphenburgu razbijaju gg. pri posveti crkve sv. Magdalene čaša u vrijednosti od 200 talira, dok se i u Rheinsbergu Fridricha II., kad je još bio prijestolonasljednik, razbija posuđe do temelja, a tako je bilo, kako se vidi, i kod nas. Kad smo se tu zišli, budmo jedne misli. Hej, druže, pijmo ga čak do dana beloga. Hej, druže, pijmo ga čak do dana beloga. Veselo mu srce, koji pije vince, v tugi je batrivost, vu nesreći zablivost, Hej, druže... Doklam budem zeval, budem vu me leval, naj budu vsa na kraj vino je zemelski raj, Hej, druže...

94 Vino budem vžival i drugem napijal. Bog živi nas i vas, ki ste došli gledat nas. Bog živi nas i vas...

Taj privatni život hrvatskoga plemstva baca iz rasvjete sasvim drugi odraz, nego što odsijeva iz samih političkih događaja onih godina ili iz šablonske historiograﬁje ratova i mirova i naoseb razvodnjenih shematizama. U punoj jeci nikad ne zasićenih užitaka odzvanja za to vrijeme ﬁzička neka umornost, koju uveliča dugotrajno ratovanje s Turcima, a kojega sad u XVIII. stoljeću biva sve manje. U prvom redu glad i žeđa za užicima mirnodobske forme. A u drugu ruku uputi i bečka strahovlada sav interes s polja smjelije politike u sve smionije uživanje, štono ga si mogaše priuštiti lojalan plemić. Što je mario lojalan plemić, kad mu se u Beču zatajivalo njegovo narodno hrvatsko ime! Herr Friedrich Mathias Wolzogen svejedno ga je raspolovio a opet nabrojio, rekavši: "Man siehet hier (in Wien) Leute aus allen Orten und Enden der Welt; Ungern, Husaren, Heyduken, Polacken, Moscoviter, Persianer, Türken, Spanier und Italiener". Hajduk i husar, krotki gusar, bijaše našinac, koji svojim oružjem i svojim žitom držaše zid obrane, te se u miru mogaše ostala Evropa raﬁnirati u one prekulturne društvene pojave, koje se ispoljiše u godinama tako zvanoga galantnoga stoljeća. A preostali odvjeci i drugovi Pintaša i blagopočivšega Baltazara mudrovali su i tješili se i nadalje. Filosoﬁjski njihovi traktati bili su i ostali ovoga tipa –

95 Ex Logica Qui bene bibit, bene dormit, Qui bene dormit, non peccat. Qui non peccat, venit in coelum. Ergo: Qui bene bibit, venit in coelum.

�:-:�

96 Šesto poglavlje

ŠESTO POGLAVLJE Rekonstrukcija starog hrvatskog društva iz preostalih pisama. – Miješanje patrijarhalnosti i galanterije – Žensko ekonomisanje. – Plemenitašica kao naturalis tutrix & curatrix. – Uloga dvorskih kapelana (directeuri kao u Francuskoj). – Privatne starine iz dviju oporuka. – Prozelitstvo. – Ljetna svečanost aristokrata. – Pjesmica staroga djeda. – Elegantna latinska ljubavna epistola kroz trećega. – Jedna erotska elegija.

Danas mi sav onaj privatni, zaboravljeni i zanemareni život naše stare gospoštije možemo tek ponešto samo rekonstruirati, i to jedino gotovo na osnovi preostalih pisama, koja su međutim sačuvana tek za običnije strane života, dok memoara i korespondencije intimnije naravi uvelike nedostaje. Ali kad uvažimo, da se prva polovica XVIII. stoljeća suvislo izvija, kao i u Evropi, iz druge XVII. stoljeća, a druga XVIII. opet proteže sve do ilirizma i demokratizacije, onda je taj manjak razumljiv ovdje, kako rekoh, na periferiji tadašnje kulturne Evrope. Gospoda i gospođe ostavljahu naime pretres svojih ličnijih avantira do usmenog domjenka na gozbama. A "salona" kao u Francuskoj, s tolikim memoarskim odjecima nije u nas bilo gotovo nikako. Prva polovica stoljeća pokazuje vlastelu više manje neukom, no što se može zamijetiti u drugom odsjeku, kad je život sve manje bio rustikalan, a društveno obzorje šire. Nošnja je starohrvatskog velikaškog kroja. Stari djedovski

97

običaji nuz polulatinsku konverzaciju u prvo su vrijeme još dosta jaki. Na badnjak se "drva" nosilo, vosak i olovo lijevalo. Žene su još uvijek premalo dame; više su domaćice, koje se gube u kućanstvu, pokraj pređe i kolovrata i u ručnom radu, te štite osim toga milu im kajkavsku hrvaštinu. U Primorju patricijke jednako su dosta nacijonalne, tek što su izvrgnute više udaru talijanskog utjecaja, a horizont im je svakako veći no družicama u zaleđu, koje su već ponosne, kada imaju kakav pozlaćeni Nähzeig-Trügl, srebrne solenke, zlatan lanac "s črlenemi rubinti y beli gyungy", te koju nemšku opravu temne farbe sa zlatemi cveti i peremi z mentenom i kakav pojasec zlati. Ženska nošnja u krugovima, koji se dotiču vanjskoga svijeta, postaje sve više pomodna, a tako i frizura i nakit. Naravno, da se moda ne tjera po godišnjim sezonama, nego je ovakva "nemška" ili "franczozka" haljina inventarni predmet, o kom se vodi decenije računa, a naročito u oporuci, gdje se napominju "menten z-Anglie Zelene z-herbtovinu Lisichu podsztaulenoga, novi ieden, od kordovana sutoga jedne papuche y karvasse y na kapu szukna szuilnoga", a uz to orguljice verglaške ili "guckkasten" za šarene bakropise. Dok "grofﬁ vikouichni" kao teške vinopije badavadže i brbljaju de re uxoria, ili se skitaju po lovovima, brinu se "drage hisne tovarussicze" za "teška dugovanja", za "interes", za med, za prasce i svinje, za "paripa dopeljati", za sluge i za peneze. U njihovim pismima najčešće su riječi penez i interes, dok bratac opet piše čiste ženske komisije za "iedno szedam ali oszam reffov platna Nemskoga, dva fertusa modroga platna... prosze tulikaisse dabi luriczi jeden paszecz kupili ar niegovmusze ie chisto doderl nego preceptorovoga

98

noszi kada kamo v cirqu ide. Szesztriczi tulikaisse ﬁspana za moidercz y prislecz bi potrebno bilo". Ženske, kako rekoh, ne pišu takve narudžbe. One većinom o ekonomiji. I to je opće evropska nota galantnoga stoljeća, koje žene pomalo na svoju "emancipira". Svaki čas se one obraćaju na vrijednije susjede, nudeći grofovima novac za interes, koji bi rado o Martinju pobrale, a kad su udovice i tutorice pogotovo, s onim šablonskim apostrofom "Slusba moia Poniszna daie V. G. ...Miloschu Preporuchena", pružajući "testimonialis" za dugovinu. Pogađaju se podložnicima. Prefektuš će primati novce, ali ovi da su od "dobrih tekuchih pines", od dobre i lahko tekuće monete. Kola novac van tečaja, a državne banke nema, da ga onemogući. Ne plati li domorodni kmet poloselec na termin, platiće kasnije dvostruko. Po 100, recimo, spudi vina davaće. Sijela poput "Pinte" već ga trebaju. Gdjekoja se tlaka, kao već gdje, i oprašta. No i ako je gospodsko-kmetski odnošaj prilično "patrijarhalan" – od godine Gupčeve muške puntarije nekakva je naoko stagnacija do polovice XVIII. stoljeća – ipak znade jedna groﬁca moliti drugu i preporučiti susjedi krivca kmeta: "Es braucht keine Klag von ihnen mir zu geben, die laibs straff solt bey ihrer Vut, für ihnre Gehorchen geschehen, was darumb damit wunser fraintschaft velitiert blaibt..." No usplahireni ženski mentalitet brzo vjeruje glasinama, zna za gotov groš primiti i svaku ulizičku klevetu, te "citto, citto, cittissime" piše stafetaliter, kako susjedovi oﬁciali "sami prave sud", da takav "nema Goszpode da znjega budu chinili kaj budu hoteli". Drukčijeg su opet tenora reci, koji stilom povelje govore: "My Groff Nadasdij Maria Magdalena de Nadasd Dajemo na Znanye vszem, koymsze dosztoi, iliti prisztoii,

99

kako doiduchi pred Nasz Nassi Podlosniki... proszechi Nasz za sztanovitu Nassu Zemlyu..." od koje se onda dijeli krč, pa falac pustoselinske sinokoše, (samo muškom spolu) poleg navade za vsako leto za jedan dukat. To je stil iz onog milieua, koji tadašnjoj plemkinji priznaje karakter da može biti i "naturalis tutrix" i "curatrix" i da može "činiti veruvanje" kao zemaljska gospa, a može tako imati i jus gladii analogno košto i u – patrijarhalnoj monarhiji žena može biti vladaricom, patron crkve, telonij pobirati i slično. "Vffajuchi sze vu Boga, ij vu milosztivnu Gpu Grofﬁczu njih goszpocztva, k a k t i n a s s u z e m e l s z k u G o s z p u"... Crkve patronatski zaštićuju, zadužbine zavještaju, sela dolaze pregledavati, podanici dočekuju. A kad bolest pritijesni gospodu, župljani ih u svojim molitvama Božjoj milosti preporučuju. Međusobno si gospoda i gospođe šalju čestitke, tako i povodom imendana i poroda osobito, pa se toga rado sjećaju "Goszpe Szesztre ponizne Szlusbenice". Plemići i plemkinje braća su i sestre, uopće rodbina svih stepenova. Gospođe ni svoje lične stvari ne kupuju same (u Varaždinu i u Zagrebu) i ne izabiru glavom one, nego to čine sluge, "djaci" i – dvorski kapelani, koji obilaze imanja, i brže referiraju u pismima po skoroteči. Tako n. pr. neki reverendissimus kupivši "skrilake za N. G. (groﬁczu)" piše: "Kobila sokovicza polegla je srebiczu jednaku vu farbe kak szama je, za ove konije koja szu dali poszuositi nai mi daju obznaniti kam na pasu doidu, ovde nimaju nikakve. Divoika za nijene blazine nikai ni hotela povedati". Gospodične kontesse nose još iz XVII. stoljeća vrlo uobičajenu titulu "kissaszonke",

100

kadno je pored latinskog cvalo još i magjarsko dopisivanje, a – razumije se – i konverzacija. Drugi jedan kapelan piše isto samo o takovim kućanskim komisijama. Naši abbéi bili su veoma prozaični kavaliri. Istina, ovi se duhovni oci rastapaju u svojoj servilnosti, pa tako su se ponašali i prema muškom spolu svojih aristokratskih patrona. Piše dakle zavezani sluga i kapelan Fra Joannes Jelachich iza kićene intitulacije i velikog izvinjavanja za neodgovoreno pismo (upravljeno na zagrebački kloštar), piše kao i onaj kolega napred spomenuti: "...Za Telicze cherliene kaimi Goszpa Grofﬁcza pissu hochu szkerb imati, ako telicz nebum mogal imati, hochu mlade kraue poiszkati ij za Juncza skerb uzeti, kuliko naivech bum mogel, vu meni nikai neduoite. Za onu kaiszam z Goszpum Grofﬁczum gouoril stima da dobim kupcza, oszebuino za szuinie... Morebiti da ij szir prodamo. Med zakuplanaiti Vasse Goszpocztuo naibolie kak morete. Momu milosztiunomu Goszpodinu Groffu moiu poniznu szlusbu praeporucham. Zutra rano (30. VIII. 1701.) odhaiam úú Gradecz na Posti, odkuda pouernemsze usque ad 11 Septembris, kada domom doidem hochu za usza szkerb uzeti, alli tho nemre tak berzo bitti. I szetemsze na dalie úú miloschu Goszpe Grofﬁcze ponizno praeporuchaiuchi" – otišao je njen "directeur" – kao u Francuskoj! – poslom, i jamačno kasnije ispunio groﬁčine naloge. Svakako je interesantno, da se ona pored živa muža brine za prođu i porast ekonomije te unovčenje priploda. Ako gospa nema dijaka kao neku vrstu paža (a bivao je i odrasli, kao činovnik!), onda njegovu službu vrši s većim djelokrugom pater iz kojeg oprijateljenog samostana. Priori i gvardijani rado su eksmitirali na koje vrijeme prokušanog

101

svog člana. Taj bi dobivao hranu, a učvršćivao bi koneksije sa svojim samostanom, inspirirao zavjete, zadužbine i brinuo se za oporuku. Razumije se, da je bilo i "tekućih računa" efektnih radi same službe u naturalijama, koje bi dotični samostan vukao sa aristokratskih imanja. Oporuke su zanimljiva građa kulturnoistorijska, i znanju starinarskom veoma će poslužiti za rekonstrukciju privatnoga života i materijalne kulture, kako mogu i ova dva naredna primjera iz XVIII. stoljeća: W Ime Preszuetoga y Nerazdelenoga Troyztua Ocza, Szina, y Duha Szuetoga. Amen. Ja Susana Piros, pokoinoga negdassniega kneza Vasdinay lanussa osztavlena Vdova, buducs po milosche Bosie pri dobre pameti ij razumu alli vu dne y vnochi premisliavaiuchi neztalnozt y kratkochu Sitka Chlouechanzkoga, ij moiu ne tuliko ztarozt, kuliko veliku teskochu y mlahavozt tela moga, zbok koiesze vszaku vuru ij chasz koncza siulenia moiega nadeiati moram. Zato od moga maloga ij tenkoga imetka, ij sziromastua ouo ouakouo razlosenie y moy zadny testamentum naprauliam, y z moium zadnium, nepremenienum szlobodnom volium, neprimorana, niti ne pregouorena, niega valuiem, y za ztalnoga y krepoztnoga imati selem. Naj peruo Dussiczu moiu preporucham Boghu Vszamoguchemu, iz koiega miloszerdnozti ieszamiu priela: Telo pako moie povracham y oztauliam Matere zemlie, iz koje ie bilo vzeto. Item modussem y nachinom, dasze ima pri Patreh Franciskaneh Varasdinzkeh, gdasze y kaksze bude nim videlo pokopati, y Matere Zemlje pouernuti. Dva moia kmeticha Iueka, y Miklovussa Vodopie vu Kraschinzkom dersaniu y priztoialischu Castri Hum, Varmegye Zagrebachke iz moga prauoga y laztouitoga Materinztua imana, y

102 ladana, nikomu pod nieden modus nezalosena ni nezauezana, kak moiu pravu vekouichinu, vszakoga pod zto dukat prestimanoga: naukup z tremi Gorniaki vu gorerechenom priztoialischu Humzkom, y Varmegye Zagrebachke naztaniene y imane. Naimre Ivana Gyurgyevicha, koy daie gornicze chetiri vedra, jednoga kopuna, y jedno pilche. Stephan Valliaka, koy daie gornicze pol vedra, iednoga kopuna, y iedno pilche, Blasa Benchicha koy daie gornicze due vedre, y pinte tri, jednoga kopuna, I jedno pilche. Tho vsze zvszem dohodkom, y priztoialischem nihouem vztauliam y po moie szmerti naveke zrucham Postuvanim Fratrom Franciskanom Varasdinzkem, y onoma komu od nyh, alli nyhuoga Gozpona Syndicussa bude dano alli prodano; pod the terh, zauez y Conditiu, da doklam bude kay klostra nyhouoga vu Varasdinu potekalo y od nyhouoga Reda Redounikisze budu ztalnim imenom vu Varasdinu nahaiali budu dusni vszaki meszecz jednu szuetu Massu za moiu Dussu, y moieh ztaresseh pod vraseine szuoje Conscientie pouzdati, y vszako Letto jeden Anniuersarium z Orguliami, y z-navadnum Ceremonium popevati. I the gore imenuvane kmete y Gorniake taki po moie szmerti leztor z-iakoztium onoga moga Testamentuma Goszpon Syndicus imenuvanoga klostra bude mogel k-rukam prieti, ij snymi kak njegova volia bude obernuti; Lisztor da Summa od klostra nepogine, alli vuchem vkerhniena, ali pomessana nebude. Patrom pako Postuvanem Jesuvitam, na Czirkvu nyhovu navlaztito na Oltar Blasene Devicze Marie, osztauliam vszu onu restantiu, koiuszumi Goszpon Supremus, ili knez Antolchich Janus, iz Magyerovzkoga Imania od mene szirot vzetoga, szami dati obechali: koia restantia polagh nijh Milozti poruchania chinilabi okolo zto Ranyski, ali zto Dukat, y uffamseze daie nyh Milozti nehte' nad szuoium Dussum zadersati, ni oztauiti.

103 Hisu moiu oude vu Varasdinu polagh Generalouih his imanu za szedemszet Ranyski kuplenu, y potlam z-potroskom zkoro pedeset Ranyskou popraulenu tak oztauliam dasze ima prodati, y nie czena dasze na duoie nay razdeli, ij iedva polouisza naisze da na Czirkvu Postuvaneh Patrou Jesuit. Varasdinzkih, druga pako polouicza na Czirkvu Patrou Franciskanov oudessnyh. Vsze tri moie polagh kneza Vrabcza imane ralne zemlye', pod zto Talerou dersane, osztauliam na Spital Varasdinzkj, dame Bog Molituicz oneh Sziromaskeh Babicz na veke delniczu vchini. Zemliu illiti Rál od Farne Czirkue Varasdinske Szuetoga Miklovussa kuplenu the izte Cirkue prez vszake plache ij czene po moie szmerti, pouracham y osztauliam. Duie moie S: h: krauicze pri gore imenuvaneh dveh kmeteh imane, kakszam kmete Patrom Franciskanom osztauila, pri koih bude telo moie lesalo, takym, ij the due krauicze osztauilam, z-vszem moiem malem y velikem pohistuom, kaije bolssega y terplliaunessega: A kaije gorsega y lagodnessega, dasze sziromaskem Petliarom za moiu Dussu razdeli. A Patri Franciskani dasze vü szueteh Missah y szuoih Molitvah iz Dusse' moie' szpominali budu. Iz Senszkeh pako Szuit moieh, kakoti rukauiczeu, rubach, pechicz y oztaloga, naysze sziroticzam razdeli, dasze yone z' moie Dusse zmiszle y zpomenu. Kaije pako od vina, sitka ij drugoga na mertelnu hranu odluchnoga dugovania, pri rukah buduchega ako Siva osztanem trossila budem, akoli pak što po szmerti moie osztane, knez Marci Szabol, y niega Miloszti hisni Tovarus Goszpa Magdalena Konkoly, koie za Executore ouoga moga Testamentuma imenuem, nay prodadu ij z-tem telo moie naij k-Matere Zemlie izprane ij szuete Masse ij zuonienie naplate. Trud pako nyhou, Miloszerdni Bogh hoche nym naplatiti, y nadomesztiti.

104 I ouo ouakouo szirotinztua moga razluchenie y oztaulenie, proszim Bogha da niegove szue'te Miloszti prietno bude, y Dusse moie hasznouito, y szerditoztium Bossium zakliniam vsze one, koij kaij polagh toga imali budu, da vü nichem naij nebude vkerssenoui pre'menieno, ar nikomu neszem nikai dusna, ni znichim zauezana. Zaradi pako vekse kreposzti, y z...noszti ouoga moga Tesztamentuma y zaradi ztalnoga szuedochanstua oue moie ouvakoue zadnie volie za podpiszanie oueh Poglauiteh liudih od zdol podpiszaneh, ieszem ponizno proszila, y obnasla, pred koiemi y ieszem tak razluchila, valuuala. Actum Varasdinj die 18 Martij Anno 1703. Coram me Matthia Marich Et me Geor. Glik Cttis Uarasd. Judice Idem Liber Regiae. Cttis Uaradien Jurato sen... Praesente me quoque Matthia Pintich Inclyti Com. Uarasd. Jurato... (L. S.) (L. S.)

Sličnoga tenora, ali iz velikaških krugova jeste onda i ovaj testamenat: Vu Imenom Oczu, Szinu, y Duhu Szuetomu Amen. Ja Grofﬁcza Maria Christina a Wogenspergh, pokojnoga Goszp. Groffa Erdödy Ferenza osztavlena Vdova, na Telu jako mlohava na pameti vendar hvala Goszpodinu Bogu zdrava, y pri dobri pameti – napravila je oporuku datum Bechu 7. May v Hisah Goszpe Palﬁcze Anno 1703.

Iz te oporuke izbija, kako se plemstvo sveđer uvelike zaduživalo "imajući velike stroške za imaniem hodeć", kako su zalagali ne samo posjed nego i porodične nakite, pa neizrađeno srebro (600 lottov za 300, a 1000 za 500 raniških). Ta betežna groﬁca isto želi da blago počiva kod franciškana

105

i četvrtina čistog ostatka ako bude 10 jezer ostavlja za dušu. Njena je pokćerka sirota Šarlotlin, te dobiva 10 jezer, ako bude za muža išla, iliti bu (sama) živela. Ako pako pres odvetka bi Šarlotlin utegnula vumreti, naj one 10 jezer pol bude se davalo za moiu dušu, a pol pako za nje dušu. Pop je, vidi se, koncipirao. Osim pokćerke spominje dobra groﬁca i ovo: Ivanec y Gyurica dečaki koje iz Turske Vere na Našu vučinila obernuti, ako hote naj budu pri Šarlotlinu ter nje opravla od Leta na Leto, ali poleg toga vsakomu jeden Lagev Vina y jednoga Vola. Pobožne duše protežirahu dakle u ono vrijeme vicinalno misijonarstvo kao i beli lepoglavski fratri. Manija prozelitstva, koja podsjeća na onu bilješku u Rousseauovim ispovijestima, gdje spominje i neka dva klipana iz "Slavonije", što su isto poput njega dembelisali u talijanskom gostinjcu, čekajući "preobraženje". Dok tako teče život ovakove faze, mlađa generacija, ljubeći život i užitak nada sve, kopira užitke evropske, pa ih kalemi na domaću stabljiku. Mladež ponire u čipkastom sjaju svoje frivolne elegancije, ali ljubi i svilenu travicu dvorskoga okoliša, voli žbunove i bosket, sluša pjesmu kosaca i zvona, ne mareći za trk vremena, na koji potsjećavahu cintori s baroknim satovima. Samo zabave! Što dalje, nestaje primitivnosti, a postulat gospoštijskoga tjedna traži bar jedan izdašan domjenak, da utaži već stečene potrebe svečanosti. Pri svečanosti izlaze na vidjelo porodični nakiti. Na ljepušnim glavicama zasjaje diademi, a oko labuđih vratova ljepotica zablistaju venecijanske ogrlice, dok se oko ruku ovijaju skupocjene grivne i na prstima pariško prstenje. Stari visoki uski sat, dug od poda do stropa, bronji od časa do časa, kraj "sraibtissa" i "malih Ladichicza", gdje se novac

106

drži, i jeka ozvanja o staroj hrastovini, te dopire u kakav paučinast kut pod starim gredama... Stariji ljudi u hladnjaku za stolom kao matoriji kavaliri uživaju u varaždinskom burmutu i odbijaju teške dimove iz lula punih ﬁnog požeškog specijaliteta, čekajući nove vinske megdane sredovječnog naraštaja, koji se npr. sporazumijeva za skori izbor vicejudliuma. Mlađarija, pak, dok se ne ukaže maître de danse i ne predloži polku, gavotte i menuet, bere cvijeće, koje ženske pod širokim šeširima a la Tirolese pletu u vijence. Igra se lovice, igra zaloga s cijelishodnim cjelivanjem, preskakuje grabe a na zadivljenje seljačkih namjernika, štono tresu kečkama, čudeći se gospodskomu hiru. U pozadini ovog pitomog "ladanja" planine. Čuje se žubor divljih gorskih voda, a iz otajstvenih uvala i prodola zabludi na mahove u travnike i na brežuljke s nasađenim bijelim selima po koji dašak crnogorice i smiješa se s mirisima domaće lipe i s pramenom tamjana iz skromnih starih crkvica, da se onda pogledom skupa izgube duž vinograda i klijeti niz lelijavu krajinu u ravnici Posavine, čiju monotoniju izbavljaju sumorne plohe mrke hrastovine. Mreža cesta s prikrpanim trulim propelima... I posred takova nastrojenja zapjevaće u sumrak grla djevojačka onu domaću, starinsku i tugaljivu: Savske vode, sim tečete, dragi mojoj porečete, da na bregu sedeč verno zaklinjam vas ja nesmerno... Ak vas pako pusti teči prez pogleda i prez reči,

107 Črnom morju vas izručam i za pokop preporučam...

Zaboravlja se etiketa, coiffure, vlasulje, ﬁligranski mač i tuđi kroj odjeće, te kretnje i frazeologiju tuđine. Od plemena i po plemenu, niklom na tim tlima ladanja, plemenita krv ćuti vibraciju rođene grude i iskonskih tonova vlastita jezika. No tek na mahove! Jer, tren dva, oči saneno proglédaju, i već je na vidiku tuđina, Francuz i Nijemica, već iz hladnjaka dopire kašalj čuđenja "per amorem Dei, amice"... Intermezzo je s pjesmicom gotov. Starije gospođe bacaju karte, igraju patience i sl., djevojke i žene snuju o strategiji u skorim ljubavnim vojnama. Pasijonirani pak ljubitelji billarda povukli su se u posebno uređenu dvoranu, gdje ta igra damama naročito gracijozno pristaje. A kad se zapale svijeće na lusterima u palači i cimbal zamnije i čaše zazvone, svečanost kulminira. I slijedi symposion s masnim šalama o Filidi i o Didoni, dok će Georgika u vlastelinskom zabavljanju daleko, daleko zaostati. Dotle snatri stari djed. U starinskoj škrabici čuva taj starkelja horvacke svoje versove, koje sebi na utjehu sricaše a da ih vječita Ona nikad ne ugleda: Dab sama Oliua Doslami szad siua Lipssami neb bila Lipssami neb bila Negszi ti ma mila Kakszimi Ranila Szerdache probila. Lipasi friskasi

108 Rumena bilasi I ti mene dragasi. Prosimte zaboga Imaime za Tvoga Szlugu ter vernoga.

A kako je istom zanimljiva latinska epistola za ljubavno posredovanje i vele karakteristična mešetarenja. Pomna graﬁka guščijega pera, pendantna forma, a povrh teksta u praznini od tri prsta jedan + kao bonum omen nuz nevidljive strijele Amorove i ružmarinke Afroditine. Ne moramo "l'amanta timida" pratiti duž svih stilističkih njegovih zaobilaženja i okolišanja. Tek nešto podcrtanih objavljenja. Intitulacija po etiketi "Illustrissime Domine Comes – Domine Frater mihi colendissime! Salutem, et aeternam servitiorum meorum obligationem". Potvrđuje primitak posljedneg lista punog hrvatske ljubavi i "elegantnog humaniteta", a iz tog lista nalazi pismopisac pod nebom tu jedinu utjehu, što spoznaje, da mu je "stvar" u evidenciji pamćenja presvietlog gospodina brata adresata. Što se pak tiče poslova ljubavi, kolikogod ih se puta sjeti, toliko puta udari na strijelice srca Terezijina (Theresianas cordis sagittas)! Dobro je naime neko rekao: "Principium dulce est, sed ﬁnis amarus amoris" (sladak je početak ljubavi, ali gorak konac). Strpljivost međutim sabire ruže u kitu. I sve ovo, što ga sad tišti, možda smeta sav njegov uzaludni trud; možda je premalo slobodan. Ali onda, kada ta tjeskoba pomalo i popusti, pa se lako u duši oćuti, opet onda desperira, kakve li su mu to intencije! No glavno će ipak biti constantia amoris: Audaces fortuna iuvat timidosque repellit, pa samo to može obnoviti dušu. A

109

jer je također Amantium ira Amoris redintegratio, obećaje si dosljednost, da ne bi kogod drugi načinio bolji skok. Kao zlato u vatri on će da se okuša, pa neka se zbude po slavi Svevišnjega. On se kune u to ime na sreću presvijetle gospodarice i na njene želje, koje sama gaji, da joj se ostvare na nebu i na zemlji. Ako Bog i Ona njegovu bijednu ustrpljivost budu uvažavali, slijediće po vječnoj providnosti na njegovu, pa će trebati samo gracijozne privole gospode roditelja, da se amorose očituje najdržoj gospodarici. A kad li će samo da dokonča ova plovidba, kojoj želi ipak sretniji vjetar?! Biće privržen domu i familiji, vitam cum morte pariter ac mortem cum Vita commutare. I ne bi se mogao držati tolikim prostakom (tam grobianum, insolontem), pa da nevrijednik ne rekne ipak sigurno i otvoreno: "O Domina, non sum dignus ut in intres in tectum meum, sed tantum dic Verbum & sanabitur Intentio mea" – i dalje – sin nimis, spero charissimi Patroni, & Domini mei quod magna Vestra Discretio quae est Virtutum mater, partium errori, plurimum tamen parcet inpacienti Amori". I završavajući bratu ovo snubljenje, moli ga zaljubljeni latinist za preporuku kod roditelja i sestre t. j. apud Illustrissimam meam Domicellam, te se u skrušenom ovom pokušavanju naokolo i izdaleka izvinjava kao do smrti vijeran rob, kome lebdi samo jedan zavjet "ne od Judite već od Terezije (čiji je rob) biti pobijeđen – i njoj se žrtvovati"! – Koliko je samo propalo posve "ljudskih dokumenata" ovakvog kalibra, a mogli bi nam zaobliti naše potpunije shvaćanje domaće prošlosti i skinuti mnogo lažno ruho opće maglovitosti. Bilo je jamačno presjajnih primjera, no uspomena do nas ne dospijeva dostatno...

110

Tu su n. pr. elegije erotske, neliterarnih ambicija, sricane privatissime za vlastito olakšanje prepunoga čuvstva, a preostale slučajem među kakokovim starim računima i banskim pozivnicima za kongregaciju u Varaždin. Čemu se ljubavnik ražalošćeni nikada nije nadao, došlo je. Ljubavno "hotenje" s njene je strane odbačeno. Ali tu je sada po srijedi s njegove strane nabačen problem: Što će biti s njenim poštenjem, kad je nevjernica porekla, a prije "zavezala" obećanje?! Doći će eto od Boga, suca pravičnoga, pozvanje na sud i kaštiganje. Radi svih drugih bi se moglo mučati i ne pričati, "kao doszad biloie med nami", "alli Boga pozuanie na szud y na kastiganie kam bu?" I doista, sve o čem će naricati "chudno y sztrasnoie", no ipak Božji sud i kazna najveća je. Ljubavnik onda nabraja: Kamo ljubav, koja je spram njega bila u srcu njenom i prije no što ga je okom vidjela? Gdje je? Odgovor je jedan: slijediće od Boga pozvanje na sud i kaštiganje! I opet onda pita zaredom: Kamo dugo i teško čekanje, dok je on ljubav "spoznao" i toga radi njeno teško stradanje? "Kam meni još neznanomu skrovna poručanja, da naj napravim priliku ja s tobum spoznanja? "Kam teške vure čakajuć došestka mojega i muke mene čakajuć kod srca tvojega? "Kam dugo v mojem došestku vu hiži mučanje i od velike radosti reči premankanje? "Kam suheh vust od ljubavi y seje ćutenje, kam farbe i rumenoga lišca premenjanje? "Kam mrzle krvi u zastanku tom istom ćutenje i kod od straha kakvoga (v)lasi podiganje?

111

"Kam srca tvoga vu tebi tak glasno bijenje, da vsaki njegov vudarec van čuti bilo je? "Kam u prsah teško kakti on ki umira dihanje i mrzleh kapi z bledoga kod lica zviranje? "Kam zmešane od ljubavi pameti zkazanje y dragorečih koi sem zrok razmel mekanije zgovaranje? "Kam novi y premenjen gasz iz grla pušćan je i rečih k meni ljubljenih? "Kam onda fele četvore glasz v gerlu kazan je y v keh četireh zvelikum teškoćum pušćan je? "Kam u ruke moje ruk tvojeh ljubljeno devanje v ruk tvojeh vu devanju takovom derhtanje? "Kam sladke reči koje ja k tebi zgovarjal sem y tebe kakti za kupelium š nimi vuspaval sem? "Kam u srce tvoje z vust mojeh potoki ulevani y z vustimi onda tvojemi zlatom precenjani? "Kam usence tvoje z vust mojeh potoki spušćani y drugi v moje z vust tvojeh nazad povraćani? "Kam v slatkeh ruku slast koju si ćutila da si me začas prestati već krat zaprosila? "Kam slatke reči koje si ti zato ostavljala da misleći od njih bi slast vekšu uživala? "Kam čudo kak ja mogel sem već reči zmagati nez tvoje nezasićeno srce prebavljati? "Kam teško vu razhajanju na srcu ćutenje y kazaneh v zastanku ponavljanje? "Kam v kuće vu povedanu moga odhajanja y mojeh suz po žalosnom obrazu zlevanje? "Kam pusta vu razhajanju na stolce padanja...?

112

"Kam žalosno kad prešel sem za menum gledanje tak dugo doklem sunce vu zahod pošlo je? "Potreno kam po hiži šetanje y tela če prem zdravoga hodeč izvraćanje? "Sad lauta kam je zhebana, mokra od suz većkrat iz ruk na zemlju pušćana? "Kam u rukah tvojeh dugmain deržaneh iskanje y za stojeće nazoči od slug pritajanja? "Kam blede krvi tvojega iz tela pušćanje y z cordiali za mertvo sluze zalevanje? "Kam sad težine velike vu srcu ćutenje, kad jestvine y napitka vseh (odbijal si)? –––––––––––––––––––––––––––––– "Za kaj u početku bilo je, sada govoril sem, kaj potlam pak to kazati vezda nakanil sem?... –––––––––––––––––––––––––––––– Kamo, kamo tvrda vjera – klicaše već iznemogli elegičar – "pomeni Vute posztauliena, pak po tebi prez vszakoga zroka prekersena?" A bio bi sretan, da mu je položaj druga parnjaka, koji se ovako moljaše: "Jošče ljuto zverje vu gustoj lovi šetaju se lepo, jen drugomu dvori, ne, samo nesreča zakrila je meni, kad tebe ne vidim, cvetek moj ljubljeni... "Paris vitez vumrl je za lepu Helenu, ljubljen Dioskorideš za Žigižmundovu, Gjula pak kralica za Enki Zapolju. Borit se rad hoču za ljubav tvoju. "Vsed rad hoču trpeti na telu traplenje, lestor mi ti ne daj dugo odvlačenje, ar ja nigde nimam sad tvrdo ufanje, da bi reči mogel: to je moje veselje"...

113

Takovih, sad otužnih, sad prpošnih naših starih hrvatskih popijevaka sve više izilazi na javu, a karakteristično je, da su upopreko samo "malo drukčije" i da nije bilo potrebe, da ih se štampa. Čuvao im se intimitet. Evo ova "Cantio De Amore" mnogo je slična pređašnjoj većoj tužaljci: 1mus (versus) O Ljubav kai chinis, kam szad putujes ti, kam tak na daleko setujes ti, oztavlas me na stran iz Ljubavi svoje. Szadaszu vsze zahman dvorbe moje, szkemise setuval Ljubavi alduval tvojoj. Skonchat ie nemoi. 2dus. Kamoli Vernost tva szkumsi prichela sztalno liubiti, verna biti, kamoli Liszti szad od tebe dani zliublenem imenom podpiszani, kamoli parola kuszimi ti dala Vechkrat, Vechkrat da neches zmenkat. 3. Cupido szvedochi Szercza Vernosti moiega tusnoga znas dobro ti, daszem bil tebi vszigdar na szlusbu szama szudi, kat tebe videl nesz' izmuchen bilsze(m) vesz v szerczu spodoben Norczu. 4. Ah ali zahman ie visse prosziti od tebe Milosche szkum ti delis, ar znam da vszakomu szad ie podava ter z malum sztalnosztiu do vremena, sztalnoszt preporucham, y drugem izrucsam, takve takve Liubavi falsne.

Može tako slijediti "do zore", isti je motiv, malo drukčiji napjev, riječi samo ispremještane. Svuda će izbiti neizbježivi Samson "prez pomochi", koji je tako lakoumno vjerovao ženskoj Delili. Ili je on zamišlja kao srditu Juditu, od koje se traži oštar mač "od Neba", da se dokonča i rekne zbogom

114

čitavoj od nje darovanoj ljubavi "szkum szi vmorila s z l u g u t v o g a zbog tvoje falsnoszti szkum slusis radoszti Szvetu. Szvetu izplatiti gdo tho..." Komparacija s Evropom u pogledu ovih duševnih tvorevina obzirom na boju i kvalitetu erotike potpuno se poklapa. I ne može se govoriti o pukim prevodima, jer je čuvstvenost na toliko se sljubila s duhom našeg jezika, a gdjekada i s formom narodne pjesme, da je očito ova ljubavna kultura sama se razvila, tek na poticaj baroknoga vala, koji u nas izvabi i zakašnjele, domaće minnesängere, oličene u neku ruku i sočnom blagorodnošću i nabujalošću renaissance tako, da je hrvatski rokoko dozorio tek pred dane Revolucije, slijevajući se namah s Rousseauvljevom sentimentalnošću, slovenskoj i dualističkoj duši tako srodnom pojavom. �:-:�

115 Sedmo poglavlje

SEDMO POGLAVLJE Promet pisama. Cito-Cito-Citissime. – Posttag. – Listovni papir. – Francuska adresa. – Forma pisama. – Apostroﬁ karakteristično pasivistički. – Oprema listova, latinske i hrvatske adrese. – Predmeti privatne korespondencije, nadomjestak novina i poslovnih stvari. – Stil šablonski, frazeologija natrpana. – Tipični zaglavci. – Kratice. – Originalne njemačke naopakosti. – Dopisivanje kanonika Krčelića s hrvatskim gospođama. – Plemenitaški ponos. – O evropskoj epistolomaniji uopće.

Za bližnji promet služili su vlastite skoroteče, štafete. Po gradovima je pod konac stoljeća važan "Posttag", a "diligence" je uopće najglavnije putničko prometalo. Papir za listove najrazličitijeg je formata, a od polovice stoljeća upotrebljava se i poseban zamot (ženski i neslužbeni listovi 19×28 cm), koji se zatvara sasvim malim pečatom na kom je familijarni grb i inicijali imena i prezimena. Od toga vremena na hrvatskim je pismima najčešće francuska adresa: Monsieur Monsieur Pierre de Novák tres digne cure de la Parochie de Kalnik a

Kalnik.

116

Piše često djak, kapelan, ali skroz u ime svoje gospode. – Titulacija je u 3. licu. Ima izjesna šablona naslova. Kod neravnih respekt, kod onih opet koji su po rodu i činu ravni stanovito fraterniziranje u apostrofu. Evo n. pr.: "Hochgebohrner Graff (ili Freyn)! Gnädig Gebittende Frau Frau etc. Hochgebiethender Herr Obrister (ili: domina colonelissa)! Gnädigste Herr – Herr!" Illma Herula – Goszpon overslaidinant – Gnädig hoch gebietende Frau – Frau... Laudetur Jesus Christus – Illustrissime Domine Comes Camerarie, et Generalis ac Exlāē Tlāē Banalis Assesor Dnē mihi Collendissime (Dne Gratiosissime)... Ilustrissima Domina B a r o (bez kratice, jer je naslovnica udovica) Dna Colendissima! Molba moia ponizna (szirotinska, najmensa) da ie vu Milloschu (pokornu) preporuchena Nyih Goszpocztvu Gpodinu Groffu! – Ili: Eier Gnaden Papa najponiznesa szlusbenica y nevredna kcher. – Ili: Zdrauje y suako dobro zelim V: M: moj G. Brate (Goszpon Otecz, Rogyak, Kum). – Ili: Hvalen budi Jesus Cristus Szlusbu moiu zavezanu (vu Affectiu) Gos: Bratu praeporucham. – Gnädige Mamärl und Ihro Gnaden Papa. – Szlugaszem Zavezan (ponizen) vazdar uffanoga Gpna Bratta. – Religiosa Uirgo Domina Amica obtentissima. – Daszte zdravo moi Sztricz (vujecz, szwazt,

117

sogor, papicza). Szlusbu moiu kruto poniznu vu miloschu Nyh Goptva Goszpe Grofﬁcze ponizno prepo(rucham)! Ako se u poslovnoj latinštini kavalir izgubi u tekstu pisma među politikom i ekonomijom, sjetiće se za "post scriptum prije pečaćenja, da Perilustr. Dominae, ac alijs suis ex mea, meae Consortis demissa voveo obsequia", dok će na adresi naznačiti uz črčkariju linija ovu tipičnu popratnicu

Listove se suši prahom, pijeskom. U koliko pismo ide poštom, često je naći na pečatnoj strani zabilježeno n. pr. "Porto 4 xer (krajcer)". Adresa, kako rekoh, sve više francuska, ali još dosta i latinska i hrvatska. "Perill. ac Generoso Dno..." ili "Poglauito Rogienum Gospzponu... ta liszt Dasze Dati Ima vu niega miloszti Poglauite Ruke..." A Madamoisele, à Monsieur... Pismo ima nerijetko + u početku i tri prsta razmaka od intitulacije. Početna slova s mnogo drhtavih ornamentalnih zavoja i črčkarije. To je, korespondencija oko svagdašnjih stvari, šljivarskih tražbina, pitanja "kolikoglav szvoieh szviny vu Siru Gospoczkomu ima", poziva, čestitaka, a ranije o politici i turskim stvarima, oranju, žganom vinu, regulaciji Save i gradnji cesta i mostova. Kmetski sporovi su u tom privatnom dopisivanju najčešći, pa uopće agrarne i baštinske maltarinske razmirice. Spominje se prodaja srebrnine u Beču "za Gotove peneze", da se spasi od eksekucije. Ili se javlja odlazak Imbrić

118

Erdöda u Krapinske Toplice. Za riješenu molbu obećaje se "za regal" dati jednoga vola, ako se molitelju ispostavi isprava. Piše se o polloselcu fertalniku, o dieti (saboru), o galgama i ošterijašici, o ﬁškalima, o ﬁskaliusu, i veseli se na festa paschalia, piše se o vinu stertiniaku, polovniaku, o taocu "malom Ibrahim agi za latrone kostajničke,", o nasilju (Gewaltthätigkeit) Dvorskoga, o podijeljenim batinama, ili o kapelanu, koji otišavši na studije u Rim (in ara coeli) saopćuje, da grofu i groﬁci šalje nekoliko spasonosnih "indulgencija"; dalje je riječ o zagrebačkim purgarima, koji se pred svojim varoškim sucem parbe za uvrede poštenja (nastale na sajmu "kamo purgari polek navade ovoga Plemenitoga Varasa idu"), a to se tiče psovki kao što su: huncut, tat, tepec. Ispod intitulacije izmaknuta je početna riječ za četiri prsta na lijevo od stupca tekstualnoga. Sva su pisma puna pretjeranog komplimentiranja prema "Milostima". Titulatura i zaglavak roditeljima izražavani su potpunim strahopoštovanjem (za Vass dosztoini i Postuvani i Goszpoczki obraz). "Agenti" ili klijenti prema patronima isto tako. "Vszigdar szem za veliku miloschu dersal, kada Nyh Gosztva Grofﬁcze Szlavne bise szllusiti priliku imal jeszem, na dalye takai meni oszebuina miloscha bude, ako nyh Gsztvo meni priliku dati budu dosztojali, vu kotere ja mene pokazati..." pa će završiti "zato ov moj priproszti Liszt knyh Gpocztvu, kakoti k-zdencu vszeh dobrot, y Miloschih, vu poniznosti saliem". U jednom pismu stoji datum sijevo u kutu, pa se pripisuje: ubi in Sanitate Dni Fratris bonum vinum bibi... Ili će se ispričati na koncu: "Ich bitt umb Verzeichen dss sich meine Schrift su übl producirt dan meine Canclei und

119

sreibeeinrichtung ist zu haus geblieben... aus der Comotion doh Etwas wirth, ar staie je dalko bilo pliszo dohaja, do jeszt sztaroszt", pa će dodati kao p-s. "Main agramber Fraind ist haind dobre voile gekomen". – I hrvatskih je isprika: "nezameret da tak grob pissem". Završeci listova, fraze prije potpisa takošer su veoma značajne: – Tres houmble tres obeisance serviteur... – Naimenssi szlusicza Matek Andrala Podlosnik Gna Plebanussa iz Pusche (za koju miloschu neprestancze Boga moliti terszilsze budem... – Madam et tres chere petit joli Comtesse... – Goszpe Groﬁczi Poniszno Fertuha skricz kussuiuem... – Madame tres chere et adorable Comtesse dein 3 (treu!) beständig liebend bräutigamb... – Capellanorum inﬁmus... – Ersterbe, Contesse, dain unteerthänigst gehorsamster Knecht (kao ljubavnik ili prosac ili zaručnik)... – Goszpe Baronisze Nyh Gszptva (4 retka prosto!) slusicza ponizen... – Servitiorum Capellanisticorum demissam promptitudinem... – 3 3 3 beständig... – Meiner allerliebsten Volkomen... Herzigen kleinen 3 underthänigster... – Ew. Gnad. meinen Volkommenen Gebütterin 3 unterthänig gehorsamster Knecht Graf... – Za koju Miloschu ne szamo Vernoszt do Zadnje kaplie kervi zavetujem, nego tulikaisse za dugo sivlenie zdravo,

120

y nym Povolyno, na ovom szvetu sarku molitvu Velikanu Angelszkomu szlati, y kakszu bili jakoszt na zemlie, tak da budu Szvetloszt na Nebu... (iz kaligrafskog pisma jednoga kaprala). Itd. itd. Ta su pisma puna kratica, latinskih, hrvatskih, njemačkih, a pokraćivalo se dočetke riječi (kod slova m, n, pa akuzativ lat.) zavojem gore i unatrag. U njemačkim se pismima vidi tipično germansko nedostajanje sluha za glasove "d" i "t" te "b" i "p" n. pr. brojka 3 (drei) kratica je za pridjev treu (vijeran). Njemačka su pisma osim toga puna romanizama, kako se pod francuskim utjecajem činilo još u većoj mjeri osobito u početku stoljeća u samoj Germaniji. Dikcija sloga isprepletena je latinskim terminima i "domaćim" rezonovanjem kao: "...ako taki czelloga Tripartituma pozobal niszem" ili "ar ie tho Sztara Horvaczka rech, kada gdo koga bi rad videti, pak ga nenaide, velisze da je na hladno dossel, illiti na hladnu kuhinu" i sl. A veselje je čuti i o kićenim slavama, i najradije, kako je bilo "z obilnum kupiczum", a unapredak se obećaje: "...mi takay iz Goszpona Bratta oszebuinem zakonom z-friskim trinkeletom szpomenutisze hochemo ovde Compania..." Ili: "Goszpa mamicza saluie nistar manje csuti da sziromaski nass mali Messics tako vnogo moral je na Suhom zapiti". Štajerski susjedi pišu također. Uz poslovne rasprave trgovačke dodaju po čuvenju ili po listovnom izvještaju, što je nova u Celju, Grazu, Beču i sl. "...auch Wiener Brief erhalten, dass Ihre May die alte Kayserin Grosses leibs sein solten. Item dass der... Bischof von einen Canonico schwer geprigelt worden. So baldt ich mit der Jägerei fertig werde, wirdt... (1704.), itd.

121

itd. Onda iz Beča, ko je npr. (1719.) u Rimu postao kardinal, kako je na tri godine tamnice za Grac osuđen neki plemić, a neki opat Tedesco javno prošiban, etc. etc. Zanimljiva su onda još napose pisma Krčelićeva s hrvatskim gospođama. Taj "kruto vučeni" kanonik Krčelić! Nije to zanimljiv tip jedino kao učenjak i spisatelj, kao pravdaš s biskupima, dosmrtni kandidat mitre i čovjek bečkom dvoru do u sitnice odan. On je iznimka autoportretiste i posve savremeni kavalir, kako svjedoči njegova korespondencija s premnogim damama toga stoljeća. Iz tih pisama, i ako ne odiše esprit amoreux, ne kádi opet ni alojzijansko jeromonaštvo. Čega li je samo u toj prepisci! Rosalia Helena Somogy udova Bedeković piše o plebanušu i o penezima. Soror Anna Maria Margareta Kerčelić, o. s. M. C. žali "da z bolšem konfektom za vezda služiti ne more", dok Gebor. Dienerin Marie Catharina verwittibte Gräﬁn von Patačić geborene Frein von Freinfelt gnjavi o sejmu i o krađi konja. Gospodina pak rektora službenica ponizna Regina Rauch šalje "vu cekineh 300 velim tri sto gospodinu Stepaniču... s kojem penezi, da gospodin rector srebernara poleg informatie one, kak gospon stric viceban vetoman dne na mesto mene vre obznanil i pisal jest, splatiti budu dostojali. Prosim i za vuricu, prosim gospodina rektora ponizno, ako moguče bude na mesto one, koju odnesli jesu sobum, pri vurmoharu da drugu bolšu vzemeju i po kom segurnom pošalju, ali po gospodinu Peharniku, ali pak po gospodinu Kegleviču, koji na skorom gori dojti hoče, po kojem jednom ali drugom". Pa kako je razigran stil billeta Josefe Patačić, gospodina abaša službenice zavezane! Ona veli iz Čalinca: Ni čuda, da tuliki ludi imaju pobožnost suproti Nepomucenu. Radujem

122

se, da Nepomucen jakost ima i da je organaša vu klošter mogel spraviti, samo ako bude stalno. Kaj se puščenika dostoja, koj mojega lista donesel je, ar je prav, da se je žalostil, ar imal je zrok, pokehdob ni otca doma našel i kaštigu je rad preterpil, koju jesem ja davala, da je pri g. vikariušu tri puti pil za moje zdravje. Prav je včinil, ar se za mamicu pristoji... Ponizno falim za novine, kaj su meni hoteli obznaniti, ja bi rada hotela nim z novinami služiti, da bi kaj takvog znala, čula sem, da su dva lajkuši fraterski zkočili. Apropo, ja nerazmem tu reč "fačuk", ne znam, zakaj jesu se tak podpisala" (t. j. Krčelić, lapsus calami ove ženske)! Kad "abbéa" dame ne mogu obaći pri dolasku u Zagreb, one mu se pisamcem ispričavaju. "Dragomu gospodinu ocu ponizno ruke kušujući kao ponizna službenica i pokorna kći" Cilika Skerlecz ne može mu "reverentiu" učiniti, a ni časa nema, da uzrok opiše, već ga poziva na objed. "Tak nesmo hotele iti, kajti smo bile poputno opravlene". A isto pripisuje i "nevredna mati Anna Maria Raffay: Zrok je ta, da je biškup došel, a drugač bili smo si tia vu Kopčevce zobe nabrusiti na nihovu čikadulu, ali zahman, kat smo morali drugač obrnuti. Neg dragi gospodin sin, ja nihova nevredna mati prosim, da budu tak dobri i zutra se na jedan falačec govedine k meni potrudili, kade obilneje budemo za fsa govorili". Teodora Keglević iz Lobora "zbog starosti, gingavoče tela i nepriličneh do Zagreba putov" ne dolazi lično zaradi nekih protekcija, tek oferuje za sada gospodinu abašu jeden cent masla i tem sebe vu milošču preporuča. A groﬁnja Keglević iz Bistrice opisujuć svoje "vandrovanje" po imanjima pripovijeda o velikoj soliki i nevremenu u rujnu g. 1754., pa posve sans-souci nadovezuje: "Ja sem rano po onom

123

vremenu na odperte kučije putuvala od svetoga Križa simo, kamo predvečero pošla jesem gospodarstvo tak tamo kak i vu Popovce pregledat. Nekaj se verlo dobro ne čutim. Nego vre ztavno odviešno p u r g a t i e (uz puštanje krvi universalan lijek onog vremena!) vuzela jesem. I zato prosim, naj ne zamere, da tak confus i nedostojno pišem, ali nikak se dobro ne ne čutim radi vračtva, koje je i zrok, da vu persone služiti ne morem vu Kalnik, kak sem želela. Samo da bi mogla s nimi govoriti i vu moje hiže nih reverati". Ipak, svi listovi nijesu bili vlastoručni, nego ih je po napomenutom običaju i kapelan pisao, kao i druge poslovne papire. Kaže naime za postskriptum groﬁca Drašković iz Zelendvora 6. septembra 1754. "Ich hätte selbsten gern geschrieben, habe mich aber nicht getraut kroatisch. Jen krat bum vender probovala z mojim horvackim konceptom napervo dojti. Itak sin majku ne sme zmehavati. Heut war ich bei Balog". Ona je uostalom iznimka među tadašnjim velikašicama Krčelićeva kruga. No dolaze godine, koje aklimatiziraju tuđinu. Tako ona 26. novembra javlja iz Klenovnika: "Moj gospodin sin Januš, koji zutra vu Beč vu školu odhaja, svoju službu naklanja". A škole domaće? Od njih zazire jedna plemenita al manje imućna varaždinka pišući: "Žalost serca mojega je velika, koju ja za dosta ne morem ispisati dragomu gospodinu bratu zaradi mojega dečaka i zato najbole da se ne škola, kaj mene je obečano bilo pervo, nego sem ga dala. Mogu sami premisliti kakvo veselje budem s nim imala, a k o k a k t i s a k o g a p u r g a r a d e t e b u d e o d h r a j n e n o. Za to prosim se za boga gospodina brata naj išču moduša, kak bi ga moguče nazad dobiti, na z gospodinom baronom Patačićom

124

dostojaju govoriti. Ja ga nikak ne ostavim. Sada je najbolša prilika, da more z gospodinom nazad dojti, ar ako duže tamo bude, na vekšu škodu bude dečaku". Jedna njemačka mama toga vremena isto tako pametno kaže "die Kinder sollen galant seyn, weniger Gelehrtheit, weniger Andacht, aber viel Galanterie, Courtesie, das verkaufft sie, das macht sie agreables". Ponos, puki tvrdoglavi plemićki ponos izbija i u narednom pismu samoborskog kneza Saicha, kojim je skočio na obranu svojih prerogativa povodom običnog malovaroškog i susjedskog trvenja: "Szlugaszam Zavezani Gozpona Brata. Chudimsze kada VM pitam, ieli Zapovidate moiem y moie Sene Kmetom, danam podlosni nebudu, taksze zprichavate vani, ā Kmeti pak contrarium povidau, y zverhu thoga priszesu, da VM y oztaleh Ofﬁcialou Grada Zapovidi takove imaiu. Wchera piszalszam VM na Lukach diaka tusechisze, dansz pako po varassu presetausisze, razumilszam, y priateliszumi povidali, dazte VM Zapovidali uuprau Lukach diaku, y nikoiem Drugem da moie szluge love, y uu Grad pelaiu. Sztanovito radbi znati, kakouszam Ja Podlosnik Gradczki, dabisze thako simpliciter moy Liudi Lovili, y uu Grad vodili, n i g d i m e n e z p o z n a v a t e z a P l e m e n i t o g a C h l o v i k a k a i l i. Z a t o o b z n a n u i e m D a n i s z p o d l o s z n i k, n e g o P l e m e n i t c h l o v i k, k o t k o i j d r u g i, y a k o g d o s t o i m a n e k a i n c o m p e t e n t i f o r o, n o n e j u s m o d i i s c h e, s t o m u i e p o t r i b n o. Proszim pako Contramanderaite Santicha y oztale, kojimzte thakouu Zapovid dali, ne in casu talis illicitae aggressionis mors culpam intereat, et accidat, quia per DEVM

125

defendam me et meos cum immediato vitae periculo. Ego Dnum. Fratrem et reliquos Dominales homines honoro et qvietos relinqvo, volo ut id mihi et meis ﬁat. Si ego mandarem aut curarem Dni Fratris homines capi qvid sentiret id et ego sentio, non cuperem in Regno Lamentari, aut qverulosis processibus impetere, nisi compulsus fuere, et mihi dabunt occasiones. Praestolor responsum et maneo". U isto je vrijeme potužio se i samoborskom gospoštijskom prefektu, proseći Authoritās ljubljeno dragoga gna. brata prikratiti presumpcije, koje si Lukač dijak aroguje, pačajući se u čine i dugavanja koji ga se ne tiču, jer su to "luczki" a ne "gospocki" posli. Chudimsze – veli – Chloviku, koy sze onde chesze kadiga ne'szerbi, y úúsi za vrat meche daga ijdu, a prez nijh mir liubechemu Chloviku miroune'ie, nego snimi. Dok je ovo samoborsko pismo "pismo potrebe" i napisano možda za stolom, na kojem se inače blagovalo, ili stojećke na visokom ormaru, nijesu evropske dame toga doba bile bez svoga pisaćeg stola. Iz kabinetskog ormarića nastade "sekretar" i "rollbureau", a u budoiru i ložnici služilo je pismomaniji minijaturno pokućstvo tzv. bonheur du jour. Dopisivalo se obilno. Vojvotikinji Orleanskoj bijaše malenkost list od 25–45 stranica. Voltaire, patrijar Evrope, pokazuje Casanovi u Ferneyu zbirku od 50.000 pisama, koje je primio na svoju adresu. Takvih, dakako malobrojnijih, zbirki bilo je u ono vrijeme nekoliko, pa ih bi se nakon prebiranja u izvacima običavalo čitati i u salonima. Mme Geoffrin pisaše iz principa dva pisma svakoga dana, a Mme du Deffand notiraše opaskama svaki billet. Samo je lijeni graf Stadion davao i ljubavna pisma pisati svomu tajniku.

126

Pisma su postala modom, koja odjeknu i u književnosti. Od Richardsonove "Clarisse" do "Liasons dangereures" najobičnija je bila tehnika romana u pismima, koja ne poznavahu diskrecije. Svijet plemića! Litterae missiles loquuntur! �:-:�

127 Osmo poglavlje

OSMO POGLAVLJE Plemićke kurije. – Barokni val. – Uzdržanje posjeda. Ženidbe s "ostavlenim udovama". – Dvorci i gradovi sjeverozapadne banske Hrvatske. – Pokućtvo, odjeća, pokrajnje zgrade imanja. – Način života. Kuharski recepti i gospodarski računi za kuhinju. – Što i kako se onda jelo. – Dodir s Evropom. – Agenti. – Zavjeti. – Najbaroknija crkvena umjetnost u Hrvatskoj. – Čudotvornost Majke Božje Remetske i Veterničke. – Hilarijon Gasparotti Samoborac i njegov "Czvet Szveteh" – Odziv crkvene agitacije u sjajnim zadužbinama kavalira i dama.

Kurije bogatijih plemića nijesu odreda drvenjare, već residencije znadu biti i elegantni kasteli, a što dalje i barokne zidanice u koje postepeno prodire evropejski komfor. Već prema terrainu i smještaju, ili bliže Pokuplju ili u Zagorju ili u Slavoniji, dok krajeve izvan banske vlasti slabije tangiramo – dvorci se odlikuju visokim strmim krovovima s mansardama. U većini okolo park, što dalje sve više na englesku – to donije pomnije kultiviranje već samo po sebi, a i utjecaj iz Štajerske! – a ograđen je plotom. Kasnije, dakako, preteže barokni ukus. Iza parka obično šuma, iza koje se eto skrivaju omiljela zatišja ladanjska. Već izdaleka se dvori poznaju po tipičnim jablanima, a uz zgradu ne manjka ni pojava "đerme", staja i ostalih gospodarskih zgrada "imajna". Gdjekad je dvor opkoljen šamcem punim vode. Kad se slavi, gruvaju mužari i pucaju muškete.

128

Ribnjaka ima također oko dvoraca, pa iz njihovih zaliha idu darovi, kad se gdje u susjedstvu slave nuptiae ispod starih krovova pokritih hrastovim šindlinom. Drvene kurije bile su građene po uzoru zidanih dvorova. Dolje prostorije za kućanstvo i služinčad često nuz stari zatvor za kmetove, a bile su to niske, mračne prostorije s otvorom na vratima, kuda bi se sužnjevima hranu pružalo. U spratu par gospodskih odaja i balkon. Nad ulazom onda, n. pr. u doksatu, kućna kapelica, koja ne manjka ni u jednoj kuriji. Ako nije drukčije, oltar je u baroknom zidnom ormaru na vrhu stubišta ili prema verandi u poširem predsoblju. Kasteli i zidanice nijesu više kule za obranu, kao nekad. Po naličju već im se razlijeva barokni val... Pored svih tumultuarija ima sad već vojske na brzu ruku, a razbojničkih susjedskih obračuna u činovničkoj državi Habsburgovaca s vječitim vanjskim i nutarnjim "opsadnim stanjem" ne mogaše biti. Zato se stanovi plemićski u XVIII. stoljeću sasvim akomodiraju pitomosti okoliša... "Polje, žubor, brežuljak i gaj Od tajne boli ko da vječno pate, Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj I krvav uzdisaj..."

Krv se sušila, a crvenilo njeno vidjaše se odsad u pompejanskoj boji uz žutinu jaglaca i plavilo nebesa na baroknim slikarijama, koje se množile i u Kroaciji, štono se znale brzo priljubiti i bogatomu rokokou sniježne bjeline, protkane zlatom cekina. Plemići, da prikupe što više imanja, rado bi se ženili i s udovicama (ostaulena udova!) te Magjaricama, Švabicama,

129

kako pokazuju tolike genealogije naše vlastele u tom stoljeću. Tako se gomilalo i gomilalo. Gradovi, kasteli, osobito prema jugozapadu već su više bojovnoga izgleda, a tipa talijanskog i njemačkog, (preuze ih "komora"), dok društveni život gravitira više prema Primorju, kako zagorski prema Štajerskoj, Požunu i Beču. Gradovi ovi na jugozapadu sastavljeni su iz pojedinih razdjela. Na zidovima nasađene kule i tornjevi. Kula je za stražarnicu i tamnicu. Većinom su kule četverouglate. Pred gradskim vratima obično je čardak iz kojeg se na mostu lančeniku i kroz dvoja, pa i troja vrata ulazi u grad. Kraj vrata je "trabantnica", u kojoj stanuju gradski stražari. Nad njom je stan "porkulaba", koji pazi na stražare i sužnje. Pokućtvo je u većinom niskim sobama i dvoranama sa kosim podovima bilo od prosta drveta. Škrinje, vješalice, kositreno i bakreno posuđe, sve dosta primitivno. Tako je to samo u prvoj polovici stoljeća, a naknadno poprima sve više barokno lice. Inače, sve znatnije plemićske porodice imaju kuće i u Zagrebu i u Varaždinu, kamo se navraćaju prigodom saborovanja, županijskih skupština i radi zabava. U takvoj kući su uglavnom kao pokućtvo škrinje, kakovih desetak, stolovi, stolice, postelje, namještaj za oružje. Nad stolom bakreni kandelabar. U kabinetski ormarić spremaju se dragocjenosti i nakiti, što kasnije dospijeva u gornji dio modernijega tabernakul-ormara. U donji dio staće već gospođinih pet "mantilja" i desetak pršnjaka. Na policama vrčevi, zdjelice od smjese srebra i olova (stannum), pa "maiolichne szdelicze". Odjeća ili visi na zidu ili je se pohranjuje u škrinje, pa i u fasadne ormare, koji iznikoše u Bavarskoj, te se počeli javljati i u našim dvorcima. Ženska

130

nošnja, ma da se ugledala u evropsku modu, ima u to doba još dosta domaćeg starovičnog kolorita, kako dokazuju i priložene slike. Opisujući svoj put u Tursku, piše lady Montague, kako je dospjela u Vukovar "vrlo veliku racku varoš". Odsjevši kod jednog pukovnika, ne može da se dosta nahvali njegovih ženskih. Sve su – veli – bečke ljepotice iz ovih strana. Plavokose su i lijepo se odijevaju. Domaćica je nosila suknju iz pravog škrletnog baršuna, sobolovinom postavljenu i opervaženu. Rukavi su bili tijesni, a struk i prsa napred urešena s dva reda malih zlatnih, bisernih i dijamantnih puceta... Oko svakog dvorca kurije i gospodske kuće u gradu ima – kako rekoh – gospodsarskih zgrada, koje latinski službeno pisani inventari zovu: aediﬁcium pro exsicandis fructibus vulgo P e c h n i c z a, aediﬁcium pro maialibus, haram pro bobus et vaccis, stabulum (staja) cum conservatorio foeni (sa sjenikom), žitnica (komore) cum aplicamine, ubi rotae, aratra, carpentum et similia conservari possunt, obori, celarium za vino, spremišta s posudama graha, koji se zove šibičnjak, kihra i čiček. Tu su dalje kace i burad itd. U dvorištu će se naći spremišta za puževe, naći će se goveda, telića i sitnijeg rogatog blaga, gusaka, pataka, indijskih kokoši, dok je ergela "zavod" za sebe, ponos pasijoniranih jahača i lovaca. Kasnije, svi se gradovi restauriraju, nadograđuju. Dodaju se stubišta, fasade su barokne, osnivaju mali nasadi, a i interieur je bogatiji, osobito što se tiče slika. To biva u vrijeme, kad se i domaći sinovi sve više odmetahu u carske oﬁcire. Sve dakako postepeno. Još se zimuje kod kuće, zove pak susjede, propleše noć uz dvije violine i cimbal. Ako li je

131

mnogo gosti, a kurija malena, poliježu muškarci na slamu u "palači", a žene dvije a dvije po krevetima. Po danu nije bio običaj kartati se, nego se igralo kakvu omanju društvenu igru. Hrana je pretežno mesnata, javljaju se torte (osobito od badema) i pastete, no to je već odlična zakuska. Zdravice pak stižu svakog zaredom: Germinate, lusitate, praelectae plantulae, Rara pubes, quotquot jubes, afﬂuant deliciae, Prima dos, coeli ros dabit vobis crescere. In colores post tot rores ibunt omnes ﬂosculi, Saltitabunt, scintillabunt, tot pulchelli pupuli, Stellolae, stillulae, tot fortune Trossuli.

Prepisuju se kuharski recepti od kurije do kurije i uvijek čeka na sretan povratak putnika iz Beča, koji će donijeti "vurica" i koji će opskrbiti krug znanaca kojim novitetom. Isto je i s liječničko-ljekarničkim. "Recepti szu na Horvaczki od vu Varasdinu fassenkuvati" spominje se u jednom pismu. No znalo je biti još od XVII. stoljeća u kulinarstvu i velike raskoši. Nije čudo, opulentan život svećenstva, a gdje kada i u najvišeg plemstva prilika, da sebi pribavi kakvog francuskog ili talijanskog kuhara, veoma je utjecala na oponašanje i rastrošnost. Pa i same pijače predpostavljahu masne ručkove i večere. Jezuita Habdelić smatraše ovo hranjenje i luksus kod gošćenja kao izričitu baštinu "Prvoga (istočnoga) oca Našega Adama greha". To se žalosno, a po njem sve človečanske nature porušenje moglo razabrati i u "bogatomu vulozlivcu (koga ulozi muče!), kako u malanom svojem gradu na mehke postelje, megj svilnemi popluni,

132

gjolgjenemi (tankim platnenim) vilahni (zavjesama, rupcima), vu obilju jestvin, kakoveh se srce zahte". Tako su činili i drugi lakomci, trošeći ludo na gozbe "da vu svoju reputaciju i, preštimanje pogube, ako kaj drugoga i kaj se retko i težko nahaja i dobiva, na stol njihov nepride". "Onda dvorski, onda komorniki, onda šafari (pastiri), onda špani, onda drugi ofﬁcial, sluge i dekle marljivo se skrbeti moraju, da nikaj nezfali, kaj goder i odkud goder spraviti se more i preskrbeti. Onda n a j f i n e š i s o k a č i, n a j v u č e n e š i p a š t e t a r i potiti se moraju. Onda l o z e (šume) z v e r j e, v o d e potočne i morske r i b e svakojačke, z r a k p t i c e preskrbeti mora, da se stol napuni. Onda B e n e t a č k i (venecijanski) k o n f e k t, L a t i n s k o (talijansko) i Š p a nj o l s k o v i n o, prekomorske c i t r o n e naprvo dojti moraju. Onda govedina, ovčina, bravina, slanina, pače i kuretina (živad), i gusetina i druge s a g d a š nj e j e s t v i n e m a l o p r e š t i m a nj e i m a j u, a k o o s e b u j n e m z a k o n o m n e s u p r i p r a v lj e n e. Oči se sada veće skoro nego želudci". Slijedi zatim raščinjanje lakomosti ovim riječima: "More se pripetiti – doduše – da neki priprostešemi jestvinami, rekši turtom i dobro pripravljenom govedinom, zeljem, slaninom zadovoljno kuhanom, pače i sirom navlastito mastnem, ali jesenskem razpuznancem, i lukom, i repom, jače lakomost prokše, nego nekteri j e r e b i c a m i, p l e p e l i c a m i, z v e r i n u m, p i s t r a n g a m i, k e č i g a m i, t o k o v i n u m, v i z o v i n u m, a u š t r i g a m i etc. Jače se nekteri i brže katanica (konjanik vojnik) muštakovićem kakovem ali drugem dišećem vinom oždere, nego njegov gospodin p e t r o v š ć a k o m, g o lj a k o m, b u k o v š ć a k o m, s l a m u m etc. Sve ovo sudi pisac po djelu Nijemaca Drexeliusa, pa veli napokon: "N a š a, Bogu hvala, t e t a k o v e

133

f i l o s o f i j e, g o s p o d a n e m a j u". No to samo uopće, jer odmah dodaje: "N e m a n k a p o d p u n o m a (i p a k) i p r i n a s s t r o š k o v u g o š ć e nj e p r e z r e d n e h, i n a š e n e k e g o s p o d e, n e k e m p l e m e n i t e m lj u d e m, p o v o lj e j e s u g o s t i n s k i t i h a r c i (b o r b e), d a p o l a g s v o j e m o ć i j e d a n d r u g o m u s e n e d a o b l a d a t i". Tu su opet kućni neki stari računi udovice pukovnika Makara, a koje primaše za vrijeme svoje odsutnosti u Osijeku i Optuju: Anno 1703. Die 16 Obris a Discessu Illmae Colonellisae (Makarove) Essekinum – Exposui za sueche gr. 11 Margaretlinu " 1 za loy for. 1 – za loy – 3 na podkovaine duvih chismy – 15 loncharu za Pech – 10 Caticzi za chisme – 10 za szol – 12 Margaretlinu za Schlofrock – 5 d. 2 za sueche – 8 za meszo – 8 za jaicza – 1 item za meszo – 12 item za szol – 12 Pintaru za szueche za szol

1704. Jan.

– – –

3 8 8

d. 2

134 szoli mesza olia Perpra za kervareine koyn za szol meszo za szuece Caticzi za barbira za Puse y Pticze szol Perper Pticze, y Puse 1704. Feb. za Govedinu Szuechi olie teletina szol (Die 18 Febr. in 2 do Illmae Dnae Pettouium abitu). za olie szito za loy Ribe Gouedina loy za Maszlo

– – – – – – – – – – – – –

15 6 2 4 8 16 8 5 10 6 15 4 4

– – – – –

15 4 2 6 5

– – – – – – 1

2 4 18 3 14 7

d. 2 2 – – 2

135

Ovo je dakle "rashod" jednog gospodskog kućanstva, istina u nenazočnosti same gospodarice, ali su bili po srijedi drugi članovi obitelji i družina. Što se tiče odjeće i obuće, tu Margaretlin dobiva Schlafrock za 5 gr. i 2 den. a Caticza čizme za 10 groša, dok je ista trebala i liječničku pomoć – barbirovu (za zub ili puštanje krvi u rog). Družina je većinom za rasvjetu palila luči, dok su u gospodskim sobama gorile svijeće i uljenice. Od jela i začina glavno se kupovalo: loj i maslo, ribe, sol, meso (govedina, teletina), jaja, ulje, papar, ptice i puževe. Jedala (vilica) teško da je bilo u izobilju, jer još Louis XIV. jedaše prstima, a svak bi u to doba grabio iz zdjele svojom žlicom. "Na englesku" se tek pod konac stoljeća u Beču davalo čista jedala i pladanj za svako jelo. U Španiji ručaju u prvo doba stoljeća žene (kao u Kini) na podu, dok muškarci sjede za stolom. U Evropi toga stoljeća gajio se kuhinjski kult uvelike. Po nekoliko jela donosilo se u isti mah na stol. Prvo je jelo bilo kuhano, drugo pečeno, treće kolači, onda dezert (kava, likeri, voće). U Mlecima su gospoda običavala svako jelo blagovati u drugoj dvorani. Gozba je trajala poprečno pet sati. Teško da je bilo i za svakog (pri većem broju) i čaša posebice. Uopće čaše za vrijeme jela nijesu stojale na stolu, kao ni pića, osim kad nije bilo slugu. Svaki gost je morao piće sam izabrati i uvijek zaiskati. Domaćine se natjecali, ko će iznijeti mnogobrojniji popis vina. Francuski poslanik de Bussy našalio se jadamput, predloživši svojim gostima "popis vina, kojih ja nemam". A pokraj sjaja i opulentnosti manire su dvolične. Komplimenti jednakim i surove psovke slugama, pokloni pred

136

damama i pričanje masnih pošalica, a čas zatim kod karata u nazočnosti dama međusobno ćuškanje, da se sve praši pouder iz vlasulja. Jedino krug pariških salona bijaše kvasac za pravi bon-ton, koji se kultivirao u tim oazama. Sa stranim svijetom, njegovim običajima ne dolažahu Hrvati (aristokrati i trgovci) samo slučajno na putovanjima u dodir, već i ablegati gradova, ljudi dakle građanskog staleža, dolažahu u Požun na sabore, pa je razumljivo, da odulji boravak u blizini Beča i tješnji dodir s "boljim krugovima" ostavljaše tragova u pojedinčevim manirama. Štokakve stvarce po kući dođoše tim putem u običaj. Ali oﬁcijelna nošnja gospode ostade ipak magnatsko odijelo sa krivudastom sabljom, isto kao i u Magjara. Tako se uzdržala i dugotrajna historijska etiketa pri reprezentaciji i različitim misijama i zastupanjima pojedinih staleža, redova, tako i gradova. Gradove same naravno stojaše to zastupanje dosta. Jer, kolikogod građani sjede u saboru, ipak su daleko od utjecaja i "vrela". Ne odsjeda svako in Collegio Croatico u Beču. Valjalo im je plaćati t. zv. "agente" iz krugova uplivne gospode kod kralja. Tako varaždinac Glik plaća "agenta pri njegove svetlosti – za općinsko varoško dobro" 24 rajnska forinta. "Agente" podržavaju u Beču, uostalom, i pojedine vlasteoske porodice. Agenti pak za duhovna dobra bili su vlastiti kapelani. Zavještalo se graditi crkve ili bar oltare, pa se tada metalo familijarne grbove na oltare, prizore, antependije, i angjelima na krila. Darivalo se kipove i slike, pa slikane prozore. Naročito internacijonalni red isusovaca inaugurirao je po Hrvatskoj crkvene građevine baroknoga, gdje kada (kao Sv. Katarina u Zagrebu) baš jezuitskog stila. Te crkve ba-

137

rokne imaju u sebi još renesansnih ukrasnih elemenata, ali bez harmonijskog jednačenja čitave mase. Barok je ﬁksirao poglede na nekoliko točaka. On je te točke izdizao i podređivao njima sve ostalo. Živost i nemir, to su baroku najpreče značajke. Da postigne jake efekte svjetla i sjene, efekte slikarske i kod građevina, fasade barokne tako reći vijore, razlomljene su; traži se pompozna veličina, ali u ljupkim bojama. I crkve treba milo da opajaju, ne treba više stroge pravilnosti. Kupole su česte. Žuta, plava, crvena boja miješaju se u dekorativnu. Mramor mora da je različan, isprepleten šarolikim žilama. Seraﬁ i kerubi, mali angjeli, svi oni imaju lik erota. Doba je vesele i vedre pobožnosti. Isusovci toga vremena akomodiraju se prilikama i ukusu. Cilj je jedno, a sredstvo druga stvar. Crkve su svjetle, martirski likovi stradostrasni, a oltari ljepušni: i u obrisima, i po sjaju, boji, čipkama, bjelini. Propovijedaonice su oratorske rostre. Crkve nijesu, dakako, uza sve to bile galantne, ali elegantne nada sve. Nestajanjem mraka javio se kult ljepote, a te je u baroknim crkvama u izobilju. U Zagrebu je oko 1730. u tom smislu osobito lijepo radio ljubljanski kipar Franjo Robba. Crkva sv. Katarine još i danas, a prije "gotske" devastacije i zagrebačka katedrala bile su pune njegovih umjetnina. Sada su darivane tim velebnim spomenicima seoske župne crkve u Varaždinskim Toplicama, u Sisku, pa crkva sv. Ivana u Novoj vesi zagrebačkoj. Tako i Hrvatska ima da isusovcima zahvali nekoliko prelijepih spomenika elegantnoga baroka. Bijaše to likovanje, koje se približavalo tada savremenom životu. Mnogi sveci nemaju svoj historički kostim, nego kao sv. tri kralja u Belcu rokoko odjeću. Najbarokniji olltar s najbuj-

138

nijom kompozicijom, nema sumnje, da je oltar župne crkve Marije Sniježne u Belcu. Na oltaru stoji napis: DIE NIVE VIRGO TVO NIVEO SACRATA DECORI PIETATE

BALTHASARIIS BEDEKOVICH REGNI

V.–BANI ATQVE

ROSALIAE SOMOGI

VXORIS SVAE

Veća slova trebahu po maniri onoga vremena označiti godinu, t. j. 1743. Za istu crkvu vrlo je bio zaslužan i drugi jedan podban, t. j. Adam Najšić (o komu govori druga knjiga ovoga dijela), pa nadbiskup kaločki Gabrijel Herman Patačić, biskup Stjepan Pucz (posljednji od roda Gotalovskoga), Stj. Janković, podžupan šimečki, mnogi članovi obitelji Vojkovića (Wojkffy), a brinuli su se za nju i brojni pavlinski generali i dr. vijernici. Nije čudo, jer se radilo o privlačivosti hrama, posvećenog jednoj čudnotvornoj Gospi. Nagomilalo se crkvenog suđa i ukrasa, a od pribora iz XVIII. stoljeća najotmjenija je jedna velika monstranca. (Za nju je potrošeno 150 3/5 loti srebra, urešena je sa 56 rubina, 10 smaragda, 15 ametista, 4 hiacinta, dvije geme i 12 granata. Donatori su bili dvije gospođe (srebro), pa onda župan varaždinski Nikola Bedeković i kanonik zagrebački Nikola Terihaj, koji darovaše dragulje, a potonji i novac za izradbu). Već po samoj slici sudeći, monstranca je pravo remek djelo baroknog zlatarstva. A i slikarije su u stilu razdoblja: povećava se dojam

139

prostornosti arhitektonskim slikarijama na zidu, dok je strop urešen ornamentima i prikazima, koji su uokvireni u medaljone. Te je poslove obavio godine 1743. najvještiji pavlinski slikar Tirolac Johann Ranger (1700.–1753.), slikar crkvi u Remetama, (nad Lepoglavom Sv. Juraj i sv. Ivan), pa u Hrašćini. Gradili su većinom italijanski graditelji, pa majsteri iz Štajerske, te nešto domaćih, a što se tiče profanoga slikarstva malo što znamo. Piktori portreta anonimni su, a i slike su im slabo karakteristične, jer su rađene većinom šablonski. Možda su i tu fratrovi imali udjela. Osim barokne i rokoko nošnje samih likova nema n. pr. u postavu ili inače ništa značajno. Nego, glavna grana domaćega slikarstva bijaše crkvena. Votivni darovi su množili potrebu, a čuvari hramova u prošteništima brinuli su se za raznolikost i obilatost kulta. Čudotvorna Gospa Marija Bistrička, pa Sniježna Gospa Veternička i Gospa Remetska, koja je tako brzo suzbila 1710. marvinsku kugu u banskoj Hrvatskoj. Veterničkoj Gospi posvetio je i pavlinski fratar Hilarijon Gasparotti Samoborac (1714.–1762.) u III. svesku svoga "Czveta Szveteh" (Vu Beču, 1760.) mnogo stranica svoga razmatranja. Čitav taj svezak ide u čast "žalosneh razveselitelici Jesusa Nazarenskoga kralja židovskoga roditelici, Simeona mačom prebodeni kraljici mučenikov, skupni z-Kristušem mučenici, Ve t e r n i č k i p o m o ć n i c i, miloščih nadelitelici, žalosni devici pod Križom tugujući materi žalosti, Mariji". Čislo žitija svetih i svetica, ugodnika Božjih, morališućih opservacija, mnoštvo pristalih anegdota (Historia), ukratko vjerski leksikon za osrednjega vijernika toga razdoblja, a

140

seoskom plebanušu i kup građe za nedeljne i svečane propovijedi. Sistematsko jedno nukanje na pouzdanje u čudotvornosti sa obligatnim kondicijama sine qua non... "Na pokonec konca – govori lepoglavski pavlin Gasparotti – poglejmo malo vu nekoje druge našega vremena Cirkvice. Jenkrat Guilla Groﬁca dabi bila čez Latinsku (!) zemlju putuvala, zapazi jednu cirkvicu mimo kotere je morala prejti, opita: kakse zove? ali kojega svetca je Capella ova? Odgovorilisu: dase zove po nemški bey der armen Maria. Crkva siromaške Marije. Ona pogleda oštro na odgovor ov, ter reče: kaj? siromaška Marija? Ah kakbise mogla ona siromaška ozavati, kotera je Boga i človeka: Odkupitela, i zveličitela neba i zemlje Gospona porodila? kotera je puna milošče božanske. I taki opita: ima li gde ona na blizom svoje kotero imanje? Odgovorilisu: da ima, kruto, bogato i veliko, vnogo vsako leto donašajuće. Ona taki ono veliko imanje Cirkvici je prikazala i zapovedala: da već nesmese siromaška Maria ozvati. O kak veće puti morbit i v u n a š i h o r v a t s k i z e m lj i, bise mogla ozvati ova, ali ona Cirkvica i Kapelica pri siromaški Marii, pri koteri n i t i j e d n e d o b r e m e š n e o p r a v e, n i n a j t i n e g v s a r a s t e r g a n a. Gde niti jednoga dobro pozlaćenoga ni keliha (kaleža): d a p a č e v s i p o t e r t i l a m p a š i, k o t e r i n i vu farni Cirkvi pred svetem Oltarskem Sakram e n t o m n i g d a r n e g o r e, a k o p r e m d a n i n o ć b i m o r a l i g o r e t i. O kak već krat bise morala reći ova, ali ona Cirkva siromaške Marie, vu koteri jednoga dobro podignenoga ne oltara: dapače i k l e c a l a v s a s u p o t e r t a, k r o v i lj u k n a s t i, z - r e č j u m n i k a j n e m a, k o m a j a l m u š t v a d v a a l i t r i n o v č e c e v u s v e t e k d o b i v a;

141

tak da dosta krat bise moralo farnikom, i onem ki skerb na cirkvicu imaju reći, kaj negda vu svetom pismu Joas Kralj velikomu Popu Jojade je rekel: Quare sarta tecta non instaurastis templi. Zakaj nepopravljate pri sveti Cirkvi kaj je poderto, poterto, razdrapano, zaprašeno, nesnažno i već nikaj nevalja. Ova, ova dragi poslušiteli niti mi nemoremo terpeti, dabi svete Cirkve, hiže bosje i Device Marie ovak stale, ovakse ozvale: nego poleg mogućnosti naše pomožemo nje svetem almuštvom. Vendar nikaj z-nami neodnesemo vu grob; vendar vsa budemo morali ostaviti jenkrat, ter komuli, kajli? morebiti onem, koteri budu nad nami na zoči drugeg popevali: "Miserere", Jaj, &c. a vu serdcu buduse nad smerćum našum veselili i "Laetare" popevali; i morbit vrage za nami vu grob naš pošiljali govoreć: Vrag za njim, naj je skreknul, vendar sem ja dobil blago njegovo"... I onda slijedi "zmed sto takoveh peldih" pelda (primjer) Hugona kardinala iz njegove Crkvene povijesti, onda primjer skupcima i dr. Vidi se dakle metoda, kojom se pokušavalo crkve opravljati i nove dizati, te je zbilja interesantno, kakova je siromaština i nemar oko crkvi, koje nijesu bile čudotvorne, zavjetne ili pak velikaške. Primjer i u navedenim oporukama. �:-:�

142 Deveto poglavlje

DEVETO POGLAVLJE O tadašnjim djacima. – Zak. čl. 8. Hrvatskog sabora iz god. 1711. – Djak "voćar". – Poetska rezignacija ljubavi jednog prezrenog djačeta. – Zagrebački magistrat protiv djačkih noćnih razbijača. – I u ostaloj Evropi je tako. – Zločesti Adamko Ratkaj. – Djak vagant Aleksander Patačić.

Mladost hrvatska iz plemićskih familija nije se školovala jedino u Zagrebu, stanujući u sjemeništu sv. Josipa kod otaca isusovaca, ili studirajući kasnije na akademiji zagrebačkoj, nego već koncem XVII. stoljeća sve se više ustaljivaše običaj, da ide na nauke – mimo Italije – i u ostalo inozemstvo, da, štono riječ, vidi svijeta. A ovi djaci – izvješćuje Habdelić – "najjače se znašaju i gizdaju u navuku, kteri izda nisu pravo i zvršeno znanje dobili, nego listor znanja tenju (sjenu), i zato te takove ne drž za zpametne i vučene, nego za norce. Pride takov norc nekteri z Rima, z Padue, z Praga, z Olomuca, z Beča, z Graca etc. Potrošil je tri leta kak tak u philosophie, pridehnul je nekuliko k theologiae, obheznul je navuk od pravdi; poglej ga, kak hodi, kak gledi, kuliko bazalamenov čini, kak batrivo, da nerečem, oholo govori, kaj su oni, ki su prvo čez te navuke prešli, vsi su proti ovomu ali malo ali ništar. Videli

143

smo malo prvo* toga takvoga kot jedno nehoblano drevo, a sad je kip neznam ktere Helene zlatom velikoga navuka oblečen, ali listor u svojeh očiu ter priprostoga ljuctva, ali drugeh u diaštvu novakah, pred kemi ens rations, materia prima, chimera, i hirocerous, i concavum lunae i drugo neznano iz ﬁlozoﬁomskoga luga dopeljano zverje vnogo trpi, ktero ovi malo vučeni norčeci niti sami pravo nerazumeju, niti ga nigdar ztolmačiti nebudu mogli, nego listor da kakvo takvo pri oneh, ki malo razmeju, od velikoga navuka ime dobe, kriče na široka vusta, razkriljivši kot da bi ves Salamon za osem svojem navukom i mudrostjum u tikvene njihove glave stan bil postavil". Savremenici se toga i takvoga života, vidi se, upopreko slagahu sa satiričarom onog vremena, koji reče: "Die Studenten haben lieber mit den Menschenkindern als den Büchern zu schaffen. Auf den Universitäten lernen sie lieber Fressen und Saufen, auch das Frauenzimmer zu bedienen. (Iuris Candidati plus' curant corpus humanum, quam corpus Iuris, in Universitatibus discunt commessari, inservire Isabellis, & Domicellis)" A što je najgore, zadužuje se kod židova. Hotze Cabore! Prilike opet "internatskoga" bečkoga kruga crta nam jedno pismo iz tih godina, te pokazuje nastojanje, kako će mladi aristokrat steći realnu podlogu tako željkovane karijeraške krilatice "Aula pro nobis". Susjedgradski baron Stefan Čikulini, kr. komornik i kapetan križevačkih * pag. 120 ...Kak su neki mlahave i tupe pameti, da vnogo let iz male škole iztrebiti se nemogu kot je on bil, ki dvanadeset let u prve, tri u druge (šibja li, vremena li već potrošivši, neznam, ar je negda jedan dan i po trikrat tepen, kot mi je ne zdavnja sam hvaleći se nad takovem gošćenjem, povedal) zavmen sedel...

144

krajišničkih konjanika prima od svoga prijateljskog pouzdanika iz Beča u Zagreb izvještaj, koji nam ilustrira rečenu stranu života: Szlusbu moiu poniznu úú miloschu moga Milostiunoga Gdina ponizno pra'porucham. Jaszam resolueran â Praeside Aulico za Contrascribu ij referada ieszt pri szvoie Szuetloszti, uchera iesza zaruke úúchinil zniekoiega Sekretara Firscimbuscha szeptrum, kade bilie K. Parachich Pokisar ij D: Chernkoczy, bilie takai medosztalemi nemczi, Pra'fektus Effeborum clementissimi Regis nostri Hungarici, koij ie pouedal da rauno szada jedan inos fali kralju, & qd unu(m) ex ungaria aut Croatia ex n. familia Illustrissima Rex habere uellit, oudeuszi kralieui Inossi uszkolu hode, ipsorum cura habet da nemochi lepse, úú hintovechie krali uskolu posilia; akobi mozi biti V: Ge: Gdina Mladoga, hoteli datti; ili Gdina Orechoczya szadaie prilika, ouf Sekretar ij drugi oude prijateli V: Gctua, ij tho szam Pra'fektus bie taki pra'poruchili, napotlam bih mnogo Gdinu Mladomu tho moglo hasznitj; Nouin nemam koiebi mogal V: Gctuu, nego daie to pra'fektus pouedal daie sztanouito miruuchinien szfranczuszom, ij kaie goder na ouf krai renusa daie franczusz szuoie szuetloszti odpusztil, in reno moszt apud Argentinam niega suoie szuetloszti polie odpusztil polgaie zasze obdersal, terie tho stoie na ou krai kniemu toszi obdersaua, selim znati buli iszada... V: Gctúú potreben; moi Gn brat V: Gctúú szuoiu kapelanszku szlusbu pra'poruchaiu. Zatem úú Miloschu V: Gctua poniznosze pra'eporucha ij osztaiem. Datu' Vien. Moga Milosztiuoga Gdina Dogroba szluga naimajnsi Wkmerouich Ferencz.

145

Tako se eto tik na osvitu XVIII. stoljeća nadomještalo novine. No da bi svakomu Gdinu Mladomu mogao strani svijet "unogo moglo hasznity" kazaće još par data. I sin bana Nikole Erdödya po imenu Nikola bijaše na naucima u Gracu. Ondje i umre 1706. Znamo, da je hrvatskih mladića išlo u to vrijeme istim poslom i u Prag, a i osim svećenika prilično i u Italiju. Ali kod kuće zlo. Protiv zagrebačkih gimnazijalaca onda je čak sabor hrvatski morao zaključiti svoj 8. zakonski članak od god. 1711. s prostog razloga, što su sholari činili zagrepčanima mnogo štete u vrtovima, voćnjacima i vinogradima, osobito koncem kolovoza. Sabor je uvažio purgersku predstavku i tražio od jezuita, da svake godine narede ispite i ferije svakako najkasnije do 15. kolovoza. Ne učini li isusovački general, što se od njega traži, sabor će oštrije, a magistrat će zabraniti držanje djaka u privatnim stanovima... Ali studiosus nije samo voćar, nego djak zaljubljeni toga vremena rezignira i na život: "Ja sem tebe hotel vuživati, ali vidim, da mi ne more biti; anda hoću glavu pogubiti rajši nego živeti... "Kamo cvetek mê mladosti prejde, na kaj navuk moj turobni dojde, t r i n a j s t l e t a vu kem sem potrošil, da bi jenkrat gospon bil?... "Ali z Bogom, i ti, draga, ostaj, spozabiti se, ah prosim, z mene nemoj, niti z mene niti z moje duše, kak se ne ču ja z tvoje... "Bog se nam daj v nebu skup spraviti, gda ne mremo na svetu živeti, Boga oca, sina, duha svetog na veke vuživati.

146

"Svet, svet, svet" vsigdar popevajuč i veselje nebesko vživajuč v u n e b e s k o j o n o j d o m o v i n i b r a t e c z d r a g u m s e s t r i c u m". Mali dakle discipuli bili su kao skakavci građanskim vrtovima, a stariji uza to ne samo skakavci na stabalju vani nego i familijarnim biljkama i cvijeću zagrebačkoga građanstva, te će biti, da je ovo samoubilačko nastrojenje iznimka, a manguparija najprije pravilo, gdje strah od korbača nije mnogo ulazio u obzir. Mora da su strašni izgredi djaka u samom Zagrebu ponukali gradske vlasti, da 25. studenoga 1728. preventivnim mjerama predusretnu noćno puškaranje ovakvih grabancijaša. Bijaše gotovo noć na noć, ako ne uvijek ubojstava i požara, a to bar nesnosne halabuke, i čini se, da autoritet noćnih straža nije bio odveć izdašan. Magistrat zato odluči, da jednim strogim statutom reguliše stambene prilike djaka. Ponajprije zabrani purgarima, da bez izričite obveze svakoga pojdinoga djaka (da ne će posjedovati oružja i da se ne će noću klatiti t. j. ljeti poslije devete, a zimi poslije osme) ne primi ni jednoga od njih, na stan. Djak se ujedno mora obvezati, da nijednom "varaskomu Purgaru, allity Varaskomu koiemu god Chloveku, ni jednim nachinom neche naskoditi, allj kakoff kuar uuchinitj, negho da takoff Diak uuchinienu kakouu po komem Purgaru szebi kriviczu pri szuojoj Instantij bude moral iszkati". Željelo se dakle izbjeći ličnomu razračunavanju djaka, koji su svoje afere običavali rješavati najradije puškom i batinom. Ako bi purgar primio djaka bez takvog reversa, platiće prvi puta 12 dukata globe, "ako pako drugdje ij pod prepoved dalnju

147

Statutumu ouomu budesze oponoval, P u rg a r i e k a k t i n e v e r n i k Va r a s s u b u d e s z e m e n t u v a l". Stvar je dakle bila shvaćena i preveć ozbiljno. Nadalje je stanodavac morao paziti, da njegovo vlastito oružje ne dođe "uu kakvih zburkah" djacima u ruke, pa da ne bi mogli buniti "szuprot varasskomu miru". Ako bi se to ipak dogodilo "zjalosztjum onoga oružja", vlasnik oružja ne će samo platiti "birssag od 12 dukata nego će i on – a ne djak i svu štetu morati nadoknaditi. U slučaju, da je stanodavac znao i pristao, da mu djak upotrebi oružje, biće kao "zburchiteli varaski" iz varoškog kotara "zbantisan". Nijedan "hissar okolo "Maroffoff ij Vilicze" nije smio držati djake na stanu. Odredilo se napokon, da će gradski desetnici noću, a osobito blagdanima nadzirati ulice i pijacu, te će "tepcze ij klatese nochne poloviti, ij uu meszto nijm prisztojno posztauritj". Ako bi straža bila preslaba moraće purgari pomoći, a djake koji su kažnjeni ili "proskribirani" strogo se zabrani držati. Sukobi se rađahu u piću, a ponajviše radi ženskinja. Često se u preostalim spomenicima i pismima razabire tipične dogodovštine tih negdašnjih djaka, pravih vaganata, koji idu po svijetu više za muzikom no za muzama nauke, gomilajući dugove, štono ih stekoše jamačno najprije ﬁnom reputacijom, koja se onda prometnu u bruku naroda i otadžbine njihove u tuđem svijetu. Premeću se brzo u izboru struke, od Filosoﬁje uskaču juristi "Justinijanu". Otac ga pita o praznicima, pa je li bar nabavio jedan Corpus Juris. Sinek potvrđuje. A je li već i uvezan? Filius odgovara: Comme vous plaira, mon Pere, uvezan u svježu kožu, te mu prezentira zaručnicu "jer za praktikante nema bolje kože". A bilo

148

je takvih "knjiga" u univerzitetskim mjestima na pretek, folijanata s francuskim povezom, opuskula, traktata, oktava, pa u dvanajstini i šesnajstini. Šezdesetgodišnjoj gazdarici pripijeva uz to mlađahni gospodin Studiosus: Schämt euch doch, ihr alte Mutter Dass ihr noch ein Unterfutter Der Studenten wollet sein, Wenn euch plagt die Liebespein... Schicken vierundzwanzig Jahre Sich zu eurem grauen Haare Und ein junger frischer Leib Für ein alt verschrumpelt Weib? Was wär das für eine Liebe, Wenn man eine welke Rübe (Die ist für Studenten nicht) Neben sich ins Bette kriege?!

Dame po imenu Conscience bijahu prezrene, te su iščezavale. Nastupale su la Courtesie, la belle Jenuesie, la Galanterie, la Venerie, la Mode, la Raison d'Estat, la Mocquerie, la bonne Esperanza, la Glorie de Cour, i slične. Konac – karcer i sramota roditeljima radi neplaćenih, nečasnih dugova. Moy zlocheszti Adamko – piše Sig. Ratkay – leposzie ime zpravil izishelie iz Collegiuma bil ztankum uu Posun ali je Erdedi Cristoph nazad uu Collegium ga zpravil. Biće da je Adamko previše recitovao iz eposa svoga "ceha": Er setzt das Gläslein auf sein Mund Run dari nella

149 Run dari da dari da Rund dari da dari da. Ha falala falala Spelmanni spellite dantzum Ha falala falala, ha falala falala More Palatino bibimus, ne gutta supersit, Unde suam posset musica levare sitim. Falila falila li la, falila lila li la.

No ima u Hrvata i drugi jedan tip vaganta toga vremena, aristokratskog putešestvija, koje ćemo razabrati iz nekih ulomaka u životu Aleksandra Patačića (* 13 II. 1697.) On svršava humaniora "do syntaxe" u Varaždinu i Zagrebu. Onda ide u Grac na trienij i stiče dvije javne nagrade: 1710. U Trnavi uči 1713. logiku, a 1714. u Zagrebu "ac ob grassantem Pestem" ﬁziku. Sub ausp. kard. vojv. saskog, Archi-Episcopi Strigoniensis, polaže theses logico-physicas pod predsjedanjem P. Jos. Gottwalta S. J. i te je teze "in uno Libello Publicae Disputationi laudabiliter exposuit". Iste je godine mladić u "političkom pubertetu" u Požunu "ad Latus Parentis sui" otišao na Generalem Diaetam Regni Hungariae, ibique Illustribus pro Actu, et die Coronationis Augustissimae Ephoebis, et Dapiferis Aulae, per Proceres Regni electis, adnumerari promeritus, ad Mensam Augustissimi Servitium praestitit, Aulico dein Prandio esse ceptus. Tako započinje sluganstvo u previšnjoj službi. Zatim pođe Patačić 1715. u Beč i započe učenje prava u dr. Schweigera, a korepetitor mu bijaše neki Martin Link. I jednom prilikom, kako sam priča, dok su bili Domini Comites Ludovicus, et Carolus de Batthyán (qvorum Prior Cancellarius, alter Generalis Eqvitatis jam essent) in privata Domo sua, te

150

o svom studiju civilnoga i "domovinskog" prava glasno i javno raspravljali, pri čemu, ono što je otac baron Baltazar o domaćem pravu protiv njihova mnijenja izlagao, i sin Aleksander potpomaže argumentima uz aplaus Tönnemana Caesarei Confessarij i ratnog vijećnika von Öttla, te drugih presvijetlih magnata. Pravo slavlje! Poslije toga, u rujnu 1715. pođe sedamnajstogodišnje plemče u pravi svijet (in Provincias exteras!). Roditelji mu dadoše za pratnju pomenutog "moderatora" pravnika Martina Linka (natione Franconis), koji ga je prije poučavao u pravoznanstvu, pa onda slugu Tadiju Sonnenmosera (Suevus). Put ih je vodio preko Linca, Passaua, Regensburga, Nürnberga u Würzburg. Zanimljivo je, što ondje Patačić radi. Održa pravničku disputaciju na sveučilištu s nekim Georgijem a Romeisen (cujus in Collegio Juridico Viennae Fiscum agentis notitiam habuit) u nazočnosti vojvode i biskupa. Obligatan aplaus i radi rijetkosti čina "a Saeculo integro per nullum Nobilem exerciti in Album Facultatis Juridicae, se adhuc praesente, mox post sumptam opi param Collationem, adjecto singulari Elogio, ac de Familia, Conditione, et Patria inscriptus fuerit". Ovdje se mladić ukazuje kao neki vitez nauke, koji traži pustolovne lovorike. Ne smiri se, već kreće dalje. Ide preko Frankfurta, Mainza, Kölna. Prelazi Moselu i u oktobru je u Louvainu (Lovanium, celeberrimam illam Belgij Universitatem!). Tu je devet mjeseci, onda u Bruselju. Ide u Holandiju, pa u London, i za Jurja II. dolazi i u dodir s dvorom. Ne može odoljeti srcu, nego pohađa Oxford; silno se osjeća djakom, ali ne proživi ni nalik buru, košto onog stoljeća

151

Magister Lauckhard, glasoviti prototip tadašnjega studenta. Patačić bješe gospon, a ne grabancijaš. U tuđini se i oženi. Vraća se preko Beča kući, prima imanje. Ulazi u politiku. Tradicija, imponiranje tuđine privlači ga dvoru, a narodu eto privrijedi pomnjivi izvor o sebi i familiji, davši i lijepim akvarelima ovjekovječiti historiju i posjede svoje porodice u knjizi "Status Familiae Patachich". �:-:�

Fragmenti druge knjige

FRAGMENTI DRUGE KNJIGE*

* Fragmenti druge knjige Iz galantnog stoljeća objavljeni u dvotjedniku Novi ilustrovani Dom i svijet (33/1920.): br. 10, 189.-191.; br. 11, 209.-212.; br. 12, 209.-212.: br. 13, 245.-247.; br. 15, 289.-292.; br. 16, 306.-307.; br. 17, 325.-328.; br. 18, 337.-339.

Seljačke bune

SELJAČKE BUNE Isisavanje kmetova diže među ostalim god. 1755. bunu napose oko Križevca i u nekim dijelovima Varaždinskoga generalata, da druge krajeve ne spominjem. Radilo se ponajpače o imanjima velikog župana Raffaya (koji se iz godine u godinu hvali »hvala Bogu tulikoszem Vina dobil, daga nimam kamo dati) i grofa Gjure Erdödya. Ta imanja počeše seljaci od 24. veljače grozno harati, a uz to nastrada još i drugih 28 plemićkih kurija baš sasvim, jer nijesu bile zidane. Kmetove je na bunu potaknuo neki plemić Franjo Domjanić iz Preseke et quidem nobilis ac litteratus, simul tamen turbulentus ac seditiosus, cui nihil aeque volupe erat ac alienis pasci discordiis. Ta oznaka »litteratus« u bilješkama isusovca Šimunića iz godine 1775. dosta kaže za čitavo njegovo revolucijonarstvo. Domjanić se dogovorio s nekim Ljubojevićem, »oﬁcijalom« križevačkih graničara, te se i oni umiješaše u akciju »proti gospodi«. Buna dopre i do Zagreba. Lokumtenens grof Adam Erdödy jun/ior/ i biskup Franjo Thauszy pobjegnu, a isto i djaci iz škola. Panika obuze građane obaju dijelova. Posakrivaše stvari ponajviše u kriptama crkvi. Jezuitski rektor Galjuf pobježe u Štajersku sa spisima reda. A hrabriji dovaljaše i topove za obranu. Kad je pogibao minula, izgledalo je sve skupa smiješno, te bilo predmetom dnevne šale.

156

Svjetina je bila pobješnjela, a duh pokornosti niže klase kao da je posve nestao. Poslanicu vicebana Ivana Raucha baciše popljuvanu u blato, a špan Jankovića u Bisagu neki Radović kaže se da je govorio kao prvi buntovnički voda »se non antea e coeptis destiturum quam Mariam Theresiam reginam coram se in genu procumbentem conspiciat«. Kakva je to silna panika bila, kazuje i jedno pismo groﬁce Keglevićke iz Topolovca, dne 27. veljače 1755., koje pisa kanoniku Krčeliću u Zagreb z večere ob 9. vure. »Obznanim – veli – duge i žalostne glase, koje možebiti bojle nih nego mene znani budu od muže i nesrečne ljudi. Včero bilo mene obznaneno po plebanuša lovrečkoga, da muže okolo 3000 spuntili jesu se na tulekom, da su popalili Ravno, da se Kalce kroze (groze!) i moji Lovrečine, da miši tamo mesto imali ne budu. Danas došel jedan moj katana, koteri pove, da je čul da včero vu zorie vre je zgorel Lovrečine, predvečero pako da su vužgali Graca. Ja danas bog zna iz kakve zroka nikakve glase ne čujem od onte, zbog česa 1000 na mesto jedne... septe delam se i ne morem zpisati moje strahe i žalosti. Bog mi se smiluje, zroka za se ne znam, niti kaj bi mi vučiniti: je li ovde ostati, ali vu Zagorje otiti, i to kud? Prosim za Boga naj mi obznane, kakve glase gore jesu, kakve dispositie i kaj meni vučiniti sude. Iz jedne strane bojim se od Moslovine, da vre stavno na vsakojačkih pregonov ludstvo duši se i zada jako mrmjaju; Bog zna, kaj budu vučinili, da čule budu od gorne pynthe, da bi se Siščane izmitali takaj za me dobro ne bi bilo, ar sami znaju, da mene prijateli nisu; Bog zna, čemo bi moje priložili. Lovrečine pred tri dane grozili jesu se pod to ime, da se Kösser tamo zaderžava, koje vendar istino niti je, niti bilo. Od durski

157

(turske!) strane čuti je da se jako spravlaju na protuleto za boje i sami da se štimaju, da z nami se bili budu, kajti novi car (Osman III.) je neprital vse kerščenikov; več nikoj nego Bog nam se smiluje. – Ako kaj potrebnoga čutili budu, naj mi za boga z nočjum i z dnevom simo obznane; ja platim kaj kod (god!) človek prosil bude, ja se ostavlem vu nihove milošče i pritelstvo, koja jesem i ostanem gospodinu abašu ponizna službenica i pritelica m. a. g. Keglevich«. Dokumenat eto govori o psihi ljudi i revolte, koja bješe očajna i u uzročnika kao poslije strah u uzročitelja. No koncem veljače spriječe ovu socijalnu revoluciju silne kiše, te se seljaci i graničari moradoše povući, a 6. ožujka povede i viceban vojsku protiv njih. Sad nasta običajni metež u tom stadiju ovakovih ustanaka, pogotovo, što je aktivno sudjelovalo i mnoštvo žena. Buntovnici se stadoše razbjegavati, te je svak grabio čega se dočepao, osobito marve, a tako je postupala i vojska, koja je goneći ustaše razbijala i sama plijenila plemićka dobra, koja no je trebala braniti. Osobito nastradaše grofovi Ivan Patačić, Janković, Pongracz, Kassnyar i dr., jer su vojnici bud zašto prodavali odjeću i oruđe iz dvoraca, u koliko stvari nijesu bile uništene. Kad se vlasnici iza paciﬁkacije povratiše, imadoše što i vidjeti. Buna se završi sudom u Zagrebu, pa odštetama i stratištima u Kaniži. Domjanić ode na doživotni zatvor u Tirol, a ostali budu caričinim odobrenjem kažnjeni na vrlo okrutan način. Jednima na točku otkinuše noge, drugima glavu, treće mučiše i posjekoše, a ostale osudiše na višegodišnji i doživotni zatvor, dok žene i porodice delikvenata prognaše. �:-:�

Sudovanje

SUDOVANJE Reformirano sudovanje uzakonio je 1764. u Požunu izdani Köglov »De jure civile, et criminali austriaco–bellico tractatus practicus«. Po njem se progonio i onda glasoviti letak od 1765., koji pod naslovom »Vexatio dat intellectum« kolao po cijeloj Ugarskoj i po Hrvatskoj. A bio je taj pamﬂet uperen proti oholosti gynekokratije Marije Terezije i njezinoj samovolji. U njem se kaže, da kraljica vlada samo »ﬁde et virtute Hungarorum«, te predlaže, da je se stavi pod kontrolu Namjesničkog vijeća, koje no će plemstvo da izabire, a ne će biti imenovano. Napokon je tu sadržan i jedan dialog (po maniri XVIII. stoljeća u polemičnoj literaturi), koji vode Neron i Seneka, a »pointe« je, naravno, proti Mariji Tereziji. Crvena nit svega raspravljanja uperena je proti integritetu velikaških povlastica. Po kraljičinoj zapovijedi bi, razumije se, taj spis konﬁsciran, a po savremenom običaju spalio je krvnik osuđene primjerke. Čitav slučaj otkriva početke neke žurnalističke borbe proti političkoj prevlasti Beča. Rado se govori o velikim reformama terezijanske vlade, a u stvari njeni potonji kodeksi mogu se takmičiti okrutnošću one kvalitete, koja se ne uvijek opravdano strpava u srednji vijek. Nemilosrdan je naročito zakon Marije Terezije iz godine 1769. Uzdržala se tortura, no uz privilegij, da se ne upotrebljava protiv javnih činovnika, savjetnika, doktora i plemića, izim ako su veleizdajnici ili

159

počinili uvredu veličanstva. Grozovito mučenje prijeti po § 56. bogohulnicima: za psovke trganje jezika, za geste odsijecanje ruke, a u oba slučaja slijedi, da će delikvent biti živ spaljen. § 57. određivaše nagrade Židovima i muslimanima, kad pređu na kršćanstvo. (Vidi slučaj u oporuci grofice Wogenspergh–Erdödy!) Utjecaj isusovačkog reda bijaše u kulminaciji. Odsijecanje glave bi propisano za mnogoženstvo, rodoskvrnuće, abortus, pače i za običan brakolom i otmicu. Sve ovo uzakoni i sankcijonira inače pobožna žena na prijestolju samo 20 godina prije Velike Revolucije. Sramotna tortura prijetila je optuženicima svaki čas. Njom se nastojalo »iznuditi istinu« radi »tvrdokornog nijekanja«. Batinjanje i šibe bijahu još »najhumanije« javne i privatne kazne. Prašilo se toga vremena sve u šesnaest, kod kuće u braku, u školi, u sakristiji, kmetove na radu, u tamnici i u vojsci. Trčanje kroz šibe bijaše obična jača kazna za vojnike, a porijetlom je njemačka, ali je poprimiše sve apsolutističke vojničke države Evrope. Kmetovi pak sjede u »kladi« za malenkost. Ženski svijet je napose uživao da pribiva i javnim eksekucijama. Isticale se u tom osobito dame viših slojeva, a upravo je začudan taj kontrast brutalnosti u godinama i stoljeću, kada se najviše čuvstvovalo, najviše ljubilo i mudrovalo. Uz ove Mesaline uživa u tim eksekucijama i prosta svjetina kao oduvijek. Spaljivanje vještica, četvorenje ili vješanje razbojnika, vezanje bludnica o sramotni stup, utapanje, javno šibanje i izgon iz grada, sve to naslađivaše ulicu. Bijahu to »circenses« i samodopadno poniranje u pojmove sile, vlasti pravde i poretka. U Zagrebačkom

160

muzeju čuva se željezna maska, koju su nosili delikventi »prangera« sramotnoga stupa. Na otvoru usta namještena je cijevčica kao pištaljka koja karikiraše sve glasove osuđenika na veselje fukare, štono po njem pljuvaše, na nj se nabacivaše blatom i smradom iz neobuzdanog oduška onoga infernalnoga veselja. Optuženici su bih izvrgnuti milosti i nemilosti vlasti i hiru svojih gospodara. Svak mogaše tilim mahom da bude citiran, ispitivan, mučen i suđen, bez apelacije. U sudnicama vladaše pomrčina pravde i pravosuđa. Niti je bilo obrane, niti prava vlastitih svjedoka a uostalom strepilo se i od svjedočanstva, jer se i svjedoke mučilo »da se dozna istinu«. Sve na kalup katoličke inkvizicije. U Francuskoj, kao i u Engleskoj još je veća pojava okrutnosti. Već je Beccaria bio upozorio u svom spisu »o zločinu i o kazni«, da gledanje smaknuća čini ljude okrutnima. I Montesquieu u »Esprit de lois« osuđuje torturu i posebno mučenje kod smaknuća, a Voltaire upravo ne prestajaše prosvjedovati protiv ovih zvjerstava. Otsijecanje glave bila je »blaga smrtna kazna«, te se uopće gotovo nije ni upotrebljavala, ali zato »četvorenje«, pa »kolutanje, zapravo mrcvarenje, te vješanje. Posebni glasnici bi upravo pozivali svjetinu, da pribiva smaknućima. U duhu apsolutizma trebaše to da djeluje »zastrašujući«, a u stvari budile se samo infernalne strasti. Krvnikova spretnost bješe podvrgnuta glasnoj kritici publike, među kojom se ozivahu napose žene i djeca. Krvnik posred svojih pomoćnika bijaše odjeven u bijelu svilu i naprahan. Upravo su neopisive muke, kojima smaknuše Damiena, neuspjelog atentatora Louisa XIV. Damien je taj atentat

161

počinio 5.I.1757. navodno po naputku jesuita. Rastrgavanje njegova tijela iza bezbroj palenja prije toga trajaše puna dva sata na svirepo veselje cijeloga Parisa dne 28. ožujka iste godine. Pri tome se odigravahu iza prozora čitavi seksualni manevri, kako ih među ostalima doživio i opisao sam Casanova, pa Mme du Hausett i dr. Isto se odigravaše prigodom smaknuća trovatelja Desruesa, pa je li čudo, da je za užase septembarskih i drugih krvoprolića Revolucije bilo tlo i acteuri pripravljeni? I koliko je nekažnjenih i nekažnjivih zločinaca bitisalo posred galantnog prosvjetaštva, koliko sirotinje, dječice, žena i djevojaka, kmetova i slugu pogibe zaradi zlikovačkih strasti aristokrata! Princ Condé bijaše trovatelj, među ostalima pogubi pjesnika Santeula. Njegov je sin comte de Charolais. Voljaše potoke krvi pri svojim orgijama i kurtizane bi najradije sakatio. Bješe mu zabava iz toga društva strijeljati s prozora pokrivače krovova, pa uopće prolaznike, i momenat njihovog smrtnog skotrljavanja za nj je bio ponajveći užitak. I abbé de Beauffremont imađaše takve sklonosti. Brat grofa de Charolais pokušao je u dva navrata pomoću Madame de Prie peći »kao pile« neku gospođu de Saint S. Osamdesetih godina hajdukovaše opet neki ljudožder Blaize Ferage oko Pirineja, a ne malo je bilo biblioﬁla, koji uživahu u povezima knjiga iz ljudske kože. I grof Potocki bio je iz Poljske u to doba protjeran radi sličnih ekscesa, a uopće svaka zemlja imađaše u to doba bezbroj ovakovih ljudskih zvijeri. A što se tiče duševnog života, u seljaka, nema sfere van crkve. Nije bilo ništa proračunano s tim zaostatkom, život je to tako diktirao. I dok n. pr. u dalmatinskoj Hrvatskoj vrijedi

162

politika fra Paola Sarpia »Se volete i Dalmati fedeli, teneteli ignoranti«, dotle »vlaški« pastiri ipak intenzivno štiju Divkovićeve bosanskom bukvicom pisane »Razlike besjede« i »Sto čudesa aliti zlamenja«. To za bansku Hrvatsku ne možemo reći, napose ne o zagorskom seljaku, a još manje što slična o ostalim dijelovima, osim vojničkog teritorija, gdje je pismenost bila doduše prilična, ali prosvjeta ipak minimalna, t. j. stališko–vojnička, germanizatorska. I poslije devetnaest godina nakon Blagoevićevog ocrta slavonske društvene mizerije (u Pisnik–putnika!) javlja se još nepovoljnija slika u opisu Ritter von Langa iz godine 1790. On je bio na putu iz Beograda u Slavoniju, pa se svratio u jedan dvorac. »Dvorac se – veli – diže posred močvarnog tla, gdje je rasao samo šaš i kukuruz i gdje je životinjstvo bilo zastupano samo svinjama i vucima. Da se tu živinu podrži dalje od obitavališta, palilo bi se u dvorištu dvorca odmah u prvi sumrak veliku vatru oko koje bi se sve do zore sjatilo 25 pandura i stražarilo. U obranu od lupeža, koji su prijetili s turske strane, zatvarahu se vrata (kapija) svaku večer teškim željeznim priječkama, a puške su bile dobro napunjene. Der slavonische Bauer schien mir halb Schwein und halb Mensch zu sein. Er arbeitet wenig und bringt den grössten Theil seiner Zeit damit zu, dass er trinkt und schläft. Wenn er zu Hause nichts zu essen hat, so geht er in den Sumpf, fängt ein Schwein, tödtet es und lasst es im Ganzen braten. Jedermann, der in sein Haus tritt, schneidet sich nach seiner Auswahl ein Stück und das geht so lange fort, bis das Thier in vollständige Fäulniss übergeht«. Imbro Tkalac opisuje lično ropstvo, koje je u XVIII. stoljeću tištilo hrvatske kmetove, kako se protiv volje go-

163

spodareve niko ni uz kakvu cijenu nije mogao otkupiti. Plemenitaš Pogledić prijeti samom Stjepanu Tkalcu, djedu autorovom, veletršcu, koji onih osamdesetih godina radi s milijunima, da će ga dati reklamirati kao svog podanika. Analogija s mrtvim »dušama«, pričanjem kneza Kropotkina i Becher–Stowe. Kmetska nevolja je permanentna. Ona vapije za pravdom nebrojeno puta na sve moguće načine. Nevoljnici se laćaju i »kutopisarske« pomoći, pišu pisma gospodi, apeliraju na čovjekoljubivost. Ignorantia Rustici et Malitia sacra est. Nađe se svećenika, pače i vlastelinskih upravitelja, koji bi rado prodrijeti s nekom humanošću. Ništa ne pomaže. Ovo daljnje kmetsko pismo dobro ilustrira. Upravljeno je na Petra Troila a Sermage, generala Camp/i/ Vigiliarum Praefectum, Camer/alis/ et Excelsae Tabulae Banalis Cojudicis – Dominum Terrestrem. Za se i za drugog jednog kmetskog supatnika traži zadovoljštinu kmet »i Podlosnik Mikula Fancsij iz Bistranske Fare«. Najprije kaže, da vino ne nosi gosp/odinu/ provizoru u Nove Dvore »zboh na noge imanoga kukcza«. Šalje kmeta Czara. No »g. provizor ga vu Vuzu postavil«. Poslije objeda ga pustio da »dve ili više ure odsjedi. G. Director nato šalje kući kmetskoj »koij vu moju Hisu dojduczi taki mene vezati pricseli su, ak kaiti odpeljati nisem se dal, nego nakle sitil buduch da niti tlake niti drugih dohodkov ali podanikov dusen nisem onda na zemli lesecsega recseni tri po me postavi jako nesmerno izbili jesu kak csernyavse same na telu mojem imane svedoche, da pache skoro ij oko izbijenomi«, a i drugi kmetovi »koji su došli gledati« bili su izbijeni... A što istom da se priča o historijski uvijek

164

»iz pristojnosti« prešućivanom jusu primae noctis, o tim gospodskim prerogativama naprama kmetskim nevjestama?! – – – – O plemićkim »jedincima«, o mladom gosponu, o gostima i o oﬁcirima! Zemaljski gospodin neograničen je gospodar »svojih duša«. On može prodati, založiti, oporučno ostaviti kome god; on im, a ne oblasti, izdaje javno–pravne isprave, jer je on sam utjelovljena vlast i oblast, koja se proteže na sela (općine) i (v)ladanja (possessiones) po ondašnjoj upravnoj razdiobi. Ta svaki pravovaljani zemaljski gospodin imade svoj »jus gladii«, pravi je princeps... Kako samo suvereno zvuči onaj tipični početni tenor »otpertoga lista«: Ja, n. pr., Laczko Sittomirsskij dadem znano chinim vszim ij Uszakomu pred koga goder postunani (Goszpocky ili Poglaviti) obraz ali Licze bisze prisztoielo doiti ouaj moij ottuoreni Liszt kako Szlobodniak moij po Imenu Horuath aliter Kittar... Et caetera, et caetera... �:-:�

Vještice

VJEŠTICE Nijesu samo materijalne nevolje, koje potekoše iz staleških razlika, nego i tlak općeg praznovjerja tlačio nevoljnoga seljaka. Tu je ponajprije živa vjera u zlotvornu moć vještica i u njihovo čaranje. Stotine žena izgoriše i u Hrvatskoj tokom XVIII. stoljeća, jednako kao prije, na kaznenim lomačama. Dakako, da se tu u prvom redu radilo o kmeticama. Zavist susjeda riješavaše se načinom potvore, o kojoj su tužitelji i sud u svom mraku praznovjerja bili napola i uvjereni. Stradalo je i žena plemenitaškog, razumije se, u većini šljivarskog roda, dok je međutim i sama aristokracija praznovjerje njetila: bilo tako, što je u području svoje jurisdikcije pogodovala progonu umišljenih vještica tim, da je u sudu sjedio i njen privatni službenik (kastelan ili dr.), dajbudi opet tako, što kao glavni socijalno politički faktor nije u zakonodavstvu spriječila užas ove kulturne zablude. Naprotiv, 1756. je to praznovjerje i u Hrvatskom saboru iznovice uzakonjeno. Višćaci, višćice, čarovnici i vragousebnici! Nije bio grijeh vjerovati, da mogu učiniti veliku štetu i zlo ljudima »jer je istina, da čine veliko zlo ljudem, smart, smamnost i druge škode po dilu djavavskim, dopušćajući tako bogradi mnogih uzrokov, brez čigova dopušćenja djavao ne more učiniti nijednu stvar«. Razabiremo, da je praznovjerje cvalo: Kad kokoš poje, a gavran više kuće

166

graće, umrijeće netko nablizu. Gatalo se po žilju ruke, a povjeravalo se i Ciganima u tom smislu. Gatalo se još i zlatnim prstenom i koncem povrh vodenog staklenog suda uz »nike riče skrovite«, da se sazna za ukradenu stvar. Crkva se ex off/ici/o borila, jer je svoje svećenike examinirala po naročitom zborniku, da samo skrši praznovjerje, no vjeru u gjavla jednako je podržavala, kao i u njegove robinje vještice. Apsolutnu moć nije im pripisivala, ali »istina je, da djavoli mogu učiniti mnoge stvari, koje mogu prignuti i užgati iznutarnja čovičanska na poželênije, dali ako ne će čovik pristati, ne može ga posiliti«. Kako se vračalo? Obične procedure s »bulitinima« i olovom nad sudovima vrhom punima vode uz čitanje iz »kojegodi knjige«. To je tako možno bilo, te je n. pr. »jaje brez vatre kuhalo i rešeto se samo okritalo«. I proti nadiriliječenju poziva Crkva ispovjednike. Tražilo se različne trave, sabirane na Spasovo, vidalo s četiri noža povrh bolesnikove glave »govoreći riči zabranjene, čineći broj od kamenja ali trave, čineći skrovito, da nitko ne vidi, nika pisma neznana i ostala takim prilčna«. Crkva brani i amajlije »nika pisma«: na njima su imena neznana i barbarska nuz Božje, svetačko i angjeosko; svjedočanstvo, da je na riječ Bogodice rijeka Jordan prestala teći. Bilo je znamenja i likova nekršćanskih. Slova su bila »vezana trimi žicami« i »drugim himbenim stvarima«. I pobožnost je u ljudi prerevna: bolesnim životinjama, konju ili blaščetu, šaptali su u uho Očenaš i Zdravo Mariju. Vjerovali su u moć nekih dana (ponedeljnika i srijede), a u zlosudnost utornika i četvrtka, ma da je Bog sve dne stvorio »jednakim načinom«.

167

Iz svih krajeva Hrvatske ipak nema garantiranih vijesti, da se progonilo vještice. Čini se naime, da tih procesa nije bilo na teritoriju Vojne krajine i granice, jer se u kulturnom pogledu »slobodoumni« soldački režim protivio takvoj mjeri praznovjerja. Sudovanje je bilo posve evropejsko. Inkvizitorska praksa sve samih svjetovnih sudova obavljala je i istragu i raspravu po savremenom načinu. Optuženici su bili ogromnom većinom same ženske, najviše udovice, izvrgnute tuđoj pohoti i nenavisti, a bez vlastite muževne obrane. Stručno ih zovu »sagae«, dok je muškarac »magus«. O procesu se sastavlja zapisnik latinski i hrvatski. Hrvatski je obično tekst okrivljeničkog iskaza. Čin je kriminalan, optužba se temelji na privatnoj prijavi ili optužbi gradskog ﬁškala (Cautio criminalis). Rasprava je obično podjedno i istraga, pošto tuženice isprva redovito ne priznaju, nego tek na osnovi mučenja (examen torturale), koje se određuje prekidom rasprave, kad »vražja baba« ne će da prizna. Mučenje obavljaju muškarci, a nazočan je i liječnik i suci. Tri su bila stupnja torture: 1. pokazivanje mučila, 2. mali stupanj, 3. veliki stupanj. Konačna osuda glasi na smrt. Prigodom torture priznaju vještice bilo pitanja, bilo sugestivno izmaštaju sav potrebiti materijal za svoju osudu. Sucima bijaše najglavniji kriterij sigillum diaboli (vražji pečat). – Ako su ga suci vidjeli, onda je vještici bilo najzgodnije da prizna, ma da je priznanje bilo gotova smrt. (Per carniﬁcem visitata fuisset eidemque carnifex duo sigilla diabolica in judicio remonstrata exciderit.) Ti biljezi su mogli biti, košto su i bili, posve obične kožne pjege ili madeži. Svejedno, sud se držao propisa: cave signatum!

168

U tornju kraj Kamenitih vrata cvatijaše dakle taj institut. I gradski magistrat (radi stege) i osoblje mučilišta brinulo se već za dobru zaradu. Tu se vidi, kako se i sva komisija gostila i pijančovala, dok je obavljala sve strahote svoje procedure. I samu upotrebu praznovjeričkih afrodisiaka kvaliﬁciraše zagrebački gradski ﬁškal u svojstvu javnog tužitelja »kao magiju«. 2. februara 1712. odgovarala je pred sudom Helena Hupač, pa kaže, daie ie nekoteri Vlah ztanovit koren dal, kogaie pri szebe imela, nadalje, da ju je ztanovit chlovek nauchil da nai szvojem musem poie szercze golubovo daiu bude bolie lijubil. A uhvatilo je se i radi nekakove vračarske soli: Dabi bila – veli – z onum szolium sercze golubovo szvoiemu musu szolila, zbog zroka daibiu bolie lijubil. I svako očito glupo i naivno simbolisanje u težnji za što jačim ljubavnim vezom bi uglavljeno kao nesumnjivo djelo gjavolsko, te ju sud preda kao vješticu na muke »da odade ortake«. 2. marta iza pretrpljenih muka, kada je »bila uvjerena«, da doista podržava sveze s gjavolom, bude osuđena na smrt. Moglo se stradati, ako je žena slučajno prevalila klupu, kad je prolazio sprovod susjedinog djeteta. Ražalošćenoj materi najednom sijeva u glavi možda je i ova osoba uzrok smrti, no svakako vidi opasnost nove nesreće. Prijava vještice, tužba, muke, smrt, a na osnovi potvore, zavisti i osvete. Ženskinje je, dakako gdjekad i vračalo (sámo naivno vjerujući u simboličke riječi i čine), ali i liječilo domaćim lijekovima, pa dašto, da je bilje, čestoput i nepoznato, nađeno kod premetačine, služilo, sucima za dokaz krivnje.

169

Quod omnino in cista ejusdem hae radices et herbae fuerint, sed quod pastores ejusdem propter scabiem propellendam in pascius conquisiverint, et domum tulerint. Vještica je kriva, ako liječenje ne uspije. Onda je rođaci bolesnikovi obijede pred sudom. U vrijeme kuge liječila je neka 27–godišnja Anica Pauković iz Čepina pilulama od trave bukvice i sl., no bi nakon opsežnih rasprava, istragâ i muka živa spaljena g. 1747. Sve do reforma Marije Terezije išlo je sudovanje uglavnom brevi manu osobito po pokrajini. No kad je njena centralizacija došla u dodir i s ovom granom hrvatskoga života, zainteresova se ona lično za tu stvar, pa zatraži 8. novembra 1752. u pismu ministru Karlu Baćanu, da joj se u Beč dostavi jedan egzemplar takve vještice pod sigurnom pratnjom, a uz to i koji sudbeni vještak ispitivač i onda istraživač »vražjeg znaka«. Bude li kriva, povratiće se kazne radi, a trošak će uopće nositi državna blagajna. Vidi se, da je i Marija Terezija bila potpuno dijete svoga vremena, ne mogavši se a limine riješiti toga praznovjerja. 1756. inaugurira se onda rečeni VI. zak/onski/ članak, a tek 1758. zabrani se kralj/evskim/ otpisom svaki dalnji progon vještica u Hrvatskoj. Tako ovim apsolutističkim aktom završi epoha velike kulturne zablude. Sačuvan je i koncept Marije Terezije u kojem izbija njeno naziranje o vračanju! Ona kaže među ostalim: ...Premda se s punim pravom nastoji oko toga, da se slava Bogu očuva svim silama i da se nasuprot sve, što joj je na uštrb, osobito djelovanje čarobnjačko istrijebi, a ono se ipak ne može nipošto dopustiti, da se kod objede s toga zločina po pustom starom mišljenju, po pukom naklapanju i ispraznoj sumnji

170

c/arski/ kr/aljevski/ podanici udare na kakve muke, nego se određuje, da se protiv lica, koja su sumnjiva zbog vračanja i čaranja, svagda postupa po pravnim obzirima i uopće s razlogom i pravnim dokazom; i kod toga opet treba osobitu pozornost svratiti na ovu razliku: Da li ona umišljenost i ona poduzeća, tobožnja vračanja ili čaranja i slično, s čega se okrivljuje lice udareno na muke, potječu ili 1. od licemjerna pretvaranja ili izmišljotine ili prevare; ili 2. iz melankolije, poremećenih sjetila i ludosti ili iz koje osobite bolesti; ili 3. da li je lice, zavrgavši Boga i spas duše, doduše s svoje strane, ali bez uspjeha i utjecaja poduzimalo tako što, što je išlo za savezom s gjavlom; ili da li se napokon 4. opažaju sigurni znaci prave čarobnjačke, s vražjim sudjelovanjem postignute nepodobštine. A sucima se ovim ozbiljno zabranjuje pod prijetnjom dašto najstrože kazne, ako uzrade protiv toga, da se kod potrage za tom opačinom, premda se ima oštro progoniti, okane nesigurnih i varavih sredstava za ispitivanje, kao što su: traženje vražjega znaka ili madeža vještičina, ili sprečavanje, da onaj, što je zbog vračanja sumnjiv, ne stupi na zelenu tratinu, ili ispitivanje mrzlom vodom i drugi još tako ništavi i donekle pače praznovjerni čarobnjački ustuci, što su prije bili u običaju. Ako i jest ovo praznovjerje bilo tako polovicom XVIII. stoljeća maknuto iz javno–pravnog života, ipak je ono, dakako, živjelo u privatnom životu i nadalje bujno. Sačuvao se n. pr. jedan list nekog svećenika, koji dokumentira originalnu glupost. Pop naime Mihalij Karaszman piše: »ov Liszt imasze dati vu Ruke Mariae Annae Levachich udovicze moje Priatelicze uffane«, pa kaže:

171

»Daszte zdravi Dragi Marianka. Razumeti od Vnogeh jeszem moral, da poklahanbi vi bili od Nijh Goszpocztva Goszpe Grofﬁcze otišli da mala Kissaszonka, pri nikom obsztati neche menje pako pri vszake chuvaricze koja mesto vasz vuzeta je bila, nego samo pri Goszpe Grofﬁcze ij Theresie betesne, na toliko, da nijednu noch Goszpa Grofﬁcza Pochinka imati nemogu, ij kak berse koteri vu Ruke ju prime, od Placha Vumoritisze hoche, zato kakti Priatel vas obznanitivam morem, da Goszpa Grofficza na vasz ravno szumlju imaju, da to vuchinili jeszte troka zbog toga, da odhagyati jeszte morali od nijh Goszpocztva. Odkuda proszimvasz draga moja Marianka, ako je tomu tak (verujem da dobra kerschenicza jeszte, kaj mene dobro je znano) vuchinete kissaszonku vu chijeh goder rukuh bude veszelu ij zdravu, ako nechete velike szramote ij kastige terpeti, ar chul jeszem od oszebujnoga Priatela mojega, da Goszpa Grofﬁcza hote poszlati onomu chloveku (mene vendar neznanomu) pitat, koteri je to vuchinil, ij kak chul jeszem, da iszti chlovek vnogem vu Takovem Dugovanju je pomogel, sztem osztajem ova vam vsza pissuchi, kakti oszebujni vass Priatel, ij proszechi vesz da ova med nami osztanu. Priatel vass Mihaly Karaszman. Manu propria«. U vijeku Rousseauovog »Emila« eto jedna preobična i naravna navika malog djeteta, koje se ne može još da svikne na nove čuvarice izaziva sumnju čarolije. Osumnjičena se valjada pobojala potvore. Zna se toliko, da se sama Levačićka s listom prezentirala. Karaszmamov savremenik u Versaillesu bio je dvorski kapelan opat Brigalier. On je spiskao svoj čitav imetak od neko 40.000 livresa u pokuse i pripravljanje, da postane –

172

mag, čarobnjak. Kad je novce potrošio, uvidi svu blezgariju svoje želje, pa se od vremena do vremena naslađivaše tuđom blesavošću i praznovjerjem. Ljudi su naime ozbiljno vjerovali, da on »umije«. Tako mu došla jedna dama puna pouzdanja. Sanjala je, kaže, da je njena crvena marama uistinu zelena, i to je u snu vidjela. Stoga zamoli opata, da joj faktičnu »dnevnu« crvenu boju pretvori u zelenu. Opat joj udovolji. Kupi zelenu maramu, pa joj pošalje. Dama je bila zadivljena. Graf Chapelle bio je opet jedan između onih, koji ništa ne vjeruju«, ali svejednako rado gledaju čarobnjačke pokuse. On se obrati opatovoj prijateljici Mlle. de Montaubon, da mu isposluje slobodan pristup kojoj seansi. Kad al oni u razgovoru, eto i opata. Groﬁć moli, ali opat odbija, jer će ga nadbiskup prokleti. To plemića još više potakne, te stane napastovati. Gdjica de Montaubon, da izvede komediju, vrati se u to iz druge sobe plaćući, da joj je uginula ptičica, pa zamoli opata, da ju oživi. Uostalom, to je s ostalim damama i opatom bilo dogovoreno. Graf zamre od veselja. Opat se pravi, pa ih pita, zar one zbilja vjeruju, da je moguće oživjeti uginulu ptičicu. Sve u društvu nadre moljakati, da on to već može. Opat popusti. Zatraži najprije žaru, onda porculansku posudu ali kad ni ove nije bilo, uzme šećernu kutiju. Graf Chapelle je točno pretraži i konstatova, da na poklopcu imade nekoliko mrlja od tinte. Opat uze kutiju, metne pticu u nju, pa zatraži »djevičansku crnu vrpcu«. Iznajprije ga ne razumješe, a on rastumači, da misli još neupotrebljavanu vrpcu. Kad je dobi, okomota njome kutiju i stavi je u udubinu jedne stijene u sobi. S druge strane je bio opatički samostan i baš kroz tu se udu-

173

binu moglo komunicirati pomoću jedne mašine, koja je dobavljala u samostan kojekakove sitnarije. Opat okrene mašinu i kutiju prema samostanu. Koludrice su bile u dogovoru, te oprezno postaviše isto takvu kutiju sa živom pticom, te upraviše neopazice, dok je opat sakrivao udubinu i brondao »neke barbarske riječi«. Uzme nato kutiju u ruke, razriješi vrpcu i, kako dizaše poklopac, vidje se noga. Ženske lukavo zaciknuše od veselja, no opat zatraži sasvim ozbiljna lica i nešto soli, kojom posu nogu. Ptica zacvrkuta i htjede da izleti. Kad se to ovako dogodilo, zamoli opat grofa, da o svemu šuti, no znao je da će baš obratno postići. Pa uistinu, groﬁć se za samim kraljevim stolom razmetao, kako je vidio čudo. I druga je takva čudesa počinjao opat Brigalier. Jednom je u Lyonu u krugu gospodskih praznovjeraca istjerao iza svete slike gjavola. Najmio dječka uličnjaka za par groša, i, pošto je vrag crn, nagaravio ga. Kad je društvo bilo u tamnoj sobi sakupljeno pred jednom slikom, iza koje ie bila jedna stara velika udubina, započe opat s tajanstvenim ceremonijama, izvikujući urnebesne formule, šarajući krugove i križeve, dok na njegovu zapovijed ne skoči vrag iza slike grozomornim urlikom, te začas nestade kroz tajna tapetna vrata ispred iznenađena društva. Među ovakvim svijetom, jasno je, da su i u većem stilu mogli raditi jedan Mesmer i Cagliostro. �:-:�

Krčelićevi zapisci

KRČELIĆEVI ZAPISCI Iz terezijanskog vremena javlja se kao ljetopisac ovoga područja jedino kanonik Krčelić, bilježeći mnogu i mnogu pikanteriju i romantičku avantiru tadašnjih suknjolovaca, te osim toga i malih opažanja u privatnim pismima i nema druge građe. U svojim »Annuama« zarovašio je Krčelić, taj lično mnogo napaćeni talenat, da utaži svoju ogorčenost prema zlobnim savremenicima, sve moguće skandale od 1748. do 1767. Znalo se, da piše takva »zapamćenja« i interes je bio ogroman, a ne manje i strah pred publikacijom. Rukopis je bio predan godinu dana prije autorove smrti (1777.) knjižnici tadašnje akademije, a kad je potom otvoren, dospije ruku Kr/ aljevskog/ hrv/atskog/ namjesničkog vijeća, te intencijom i sadržajem pobudi sveopće zgražanje. Izvijestitelj grof Festetić dade podroban izvještaj »bolnim srcem o ljutom otrovu ovih anala«. A ipak je sva ta gestikulacija bilo puko prenemaganje, koje nije spadalo u aristokratski okvir onoga stoljeća, kome je Krčelić bio tako izrazit, savremen tip. Što kaže referent, koji trebaše formulirati zasnovani autodafe »Annua«? »Primjer Italije – veli – naveo ga (Krčelića), da sastavi knjigu, u koju je unio i tajne obiteljske, i tako sabrao u jedno javne i privatne sablazni. Knjiga ova svojom tajnovitošću

175

prilična je posudi Pandore, budi ljubopitljivost, a pravom se diže danomice na nju sve veća vika«. Nakon oduljeg razlaganja veli izvjestitelj grof Festetić: »Moje mišljenje sastavljam napokon u jedno, da se ova knjiga, kao posljednji ostaci Krčelićeve ljudske slabosti, spali na vatri, ili da se podvrgne skupnoj cenzuri ovoga zbora, koji će spremiti što je vrijedno, a drugo će na vatru. Da se ne uzmogne prepisati, niti kako išta iznesti na javu, zapečatit će se pri svršetku svake sjednice do slijedeće. Ovo mnijenje neka se predloži i prejasnom prestolju«. Eto ništa manje nego prestolju! I da nije bilo kulture jednoga Nikole Škrlca, koji je bio predsjednik, inače doduše čovjek Beča i dvorski, ovaj bi dobrohotni predlog jamačno doslovno prodro. Festetić se doduše benevolentno izrazio već u početku, navodeći: »Može se oprostiti klonulomu već i bolestima istrošenomu starcu, koji ne ima snage za ispravak ovoga djela, i svojim je vlastitim proizvodom toliko zaslijepljen, te je mislio, što više uspomena ostaviti potomstvu u ovoj knjizi«. A to i je bio pravi smisao memoara ovog galantnog ličnog miljenika Marije Terezije, pa je evropski kultivirani negdašnji djak Krčelićev Nikola Škrlec kompromisom tako »pobijedio«, što je dao »ozloglašena mjesta« prevući crnilom, ispod kojega se na sreću dade i danas još štošta pročitati. I upravo te zaplijenjene vijesti dragocjeni su fragmenti iz prošlosti društvenog života onog vremena, bez kojih bi hrvatska historija imala osjetljiv vacuum upravo što se tiče »privatnih stvari«, koje po Festetićevu nazoru navodno »ne spadaju u povijest«, a taj je nazor uvelike dijelila i sva dojakošnja historiograﬁja.

176

Censura inhibiranih mjesta, vidjećemo u ovo par ogleda, bila je gdjegdje baš glupo naivna, možda i licemjerna kao engleski »cant«. A da se ne radi o babjim pričama i ogovaranju lažne ruke, može potvrditi i Krčelićevo kretanje u tim istim krugovima, koje je crtao po individualnoj svojoj potrebi historiziranja i po onom općem nagnuću toga stoljeća naprama pisanju memoara, t. j. kako Festetić jednostrano kaže prema »primjeru Italije«. Prva križanja tiču se različnih zagrebačkih »novih sloboština«, koje preuzeše maha u društvenom saobraćaju. Naslade putene provode zimi 1754. pravi triumf, bivši tada upravo na kulminaciji. Krčelić se sjeća, da je nove običaje prva počela uvoditi groﬁnja Erdoedy, koja umrije 1749. Bile su to u Zagrebu do onda »nečuvene i nevidjene« pojave. Na pr. javni plesovi i njemačko kazalište. Doslije se za takve stvari nije marilo, a najmanje, da se znalo, što je jedan »baal«. I zaradi tih akcija zamrziše groﬁcu i njeno društvo i hrvatski plemići i hrvatski građani. A nije čudo, kad se prije toga činjahu krinka i maškare kao stvari gjavolske. S Erdoedyevom dođe i u svemu je pomože i naslijedi žena banskog lokumtenensa groﬁca Terezija Baćani rođ. Illyeshazy. Krčelić joj napominje mladost i pristali stas, izvrsne forme poput Diane, popularnost, i da je bila uvelike sklona užicima i taštini, pa uopće upravnica onovremene raskalašenosti. Između ovih navoda dođe kao prvo mjesto pod tintu evo najprije nedužna fraza »et Dianae instar esset« i dalje konstatiranje fakta »voluptatibusque et vanitati ideo dedita atque maxime«. Prva zaplijena radi poredbe s božanskom lovicom čini se smiješno pretjerana, ako su je tako. zvali i ako je mitološka komparacija smjerala jedino

177

na oblik Diane. Drukčiji je smisao onda, ako je o groﬁci kolao glas kao o ženskom »Blaubartu« t. j. u smislu one legende o Artemidi i Aktaionu, Kiteronskom lovcu, koga je božica lova i mjeseca pretvorila u jelena i dala ga razdrijeti od vlastitih mu pasa, jer ju je u gargafskoj dolini vidio nagu, gdje se kupa u vrelu Partenios. Ta hipoteza može, uostalom, da bude i vrlo vjerojatna prema svemu onom, što Krčelić dalje pripovijeda. Svakako Terezija potsjeća na Dianu de Poitiers, potonju vojvotkinju Valentinois, ljubovcu francuskoga Henrika II. Krčelić kaže, da se orgije počelo tračiti od 1750., produžilo 1751. u privatnim kućama, a 1752. i u banskoj palači. Sudjelovao je i biskup Klobušicki, dolažahu »po dužnosti« (ex respectu – zaplijenjeno!) i oﬁciri banske krajine. Bijaše dakle javnih balova, krabuljnih plesova i sličnih svečanosti, u kojima bi časnici i slični ljudi provodili vrijeme od Bogojavljenja do četrdesetnice. Slijede dva prekrižena retka iz kojih se razabire besramnost tih novih »sloboština«, ali kakove su bile, nije valjada ni Krčelić mogao izraziti punim riječima. Te godine nakupilo se oko lijepe groﬁce mnoštvo mladića. »Sloboda« im se nasmijala, a uz nju i uz taj pokret bješe upleteno i »visokih ličnosti«, koje uz Tereziju dirigirahu »poduzećem«. Groﬁci ne smetaše nevrijeme, uvijek je bila na putu u trku za zabavama, časom je smislila kočijom se odvesti sad u Zagreb, sad u Varaždin, ili u Karlovac, ili u Petrinju, kuda god, gdje je mogla sprovesti noć u igri, kartanju, maškarama i u bilo kakvoj zabavi. Pukovnik Adam Batthyany, banski namjesnik, njezin suprug, gostio se 1750.–1751. čitavo podrug godine u dvoru

178

zagrebačkog biskupa skupa s njom i brojnom svojtom i s više nego 40 konja, sve na biskupov trošak. I dok je ona trajala dne u pustopašnim zabavama, dotle se on zanimao eksportom žita prema Jadranu. »Bio je muž najboljih sposobnosti i najboljega srca, koji nije htio nikomu škoditi, a pomagao je mnogima. Trošio je silan novac u Hrvatskoj, jer je bio dobrotvor i darežljiv, čega radi su njegov odlazak iz Hrvatske mnogi žalili, a osobito Zagrepčani. Dugova je imao sijaset i u Hrvatskoj, pa su njegovi vjerovnici bili teško zabrinuti, kada će im njihove dugove namiriti, osobito, ako umre prije nego li naslijedi svoja očinska imanja. Bijaše veoma slobodan u općenju s drugima, pa i sa samim služavkama, na koje je mnogo trošio i pomagao ih na svoju štetu za njihovu lakoumnu službu. No taj porok – ponadao se Krčelić – u njega će već vrijeme popraviti«. Koliko se može razabrati, nije se za orgijastička ročišta mimoilazilo ni službene zgrade, a u poslu se isticaše neki Augustin napose. Toliko se zna, da je večernja ulaznina iznosila 34 krajcare (quae.... comitissae oeconomiae fuit), a bijaše slobodan pristup svakom seljaku, sluškinji i slobodnjaku, ko god je samo platio, časnici dolažahu »iz posluha«, a pojedinci iz plemstva opet iz političkih uzroka, dolažahu međutim i prosti »fajfari«. Tako se dešavaše, da građani i drugi, koji su te stvari po tradiciji pređa prije prezirali, sada najednom počeli voliti i štovati, a zamjeralo se ljudima, kad bi izostajali. Sloboda besramnosti triumﬁraše eto na užas savremenika u ovom »klubu slobodne ljubavi«. A slično triumﬁraše Diana i na javnim plesovima.

179

Živo je crta i o njoj pripovijeda Šenoin »Diogenes«: »Svila šumi, ostruge zvekeću, smijeh hahače i hihoće, oči sievaju, jezik brblje, versaljska halja, francezki mač, krajiško crveno sukno, kriva sablja, brk, brada, visoka koaﬁra, mužko, žensko, mlado, staro, ružno, liepo – sve se to mieša i huji i bruji. Al ondje – ah ondje pod onim zrcalom! Da, neka potavni to zrcalo, stid je svakoga zagledat se u to bezočno zrcalo, kad je vidio žensku, koja pod njim sjedi. To nije ruža, ruža je blieda, to nije ljiljan, ljiljan je stidan, to nije tulipan, tulipan ne miriši milenim dahom, to je prebujno za proljeće, premlado za ljeto, zrela rajska jabuka, a nije jesen, to nije zima, jer te žeže jače od sunca. Čemu je i stavila tu krunu od alema na sjajnu vrankosu? Šta je taj alem? Šta su joj oči te, divne munjevne oči, čemu pliva niz junonska uda ta meka biela svila, ta put joj je mekša, bjelija. Žena se smieši, al od toga posmjeha zazebe te srdce i pomišljaš, da se raj sa paklom združiti može, ljepšega poroda nebi im ljubav jaka bila iznieti na sviet. To je Terezija. »Diana«. Njen historičar po duhu vremena bješe baš sasvim indiskretan. Kaže, da je 1756. neodoljivo izgarala za petrinjskim kapetanom Kulmerom. Želi ga u Zagreb, no zaludu; suprug je ovdje neumoljiv. Uspije tek 1759. Ona formalno luduje. Ide u Petrinju svomu ljubavniku, ide mu kroz prozor u njegov hausarrest, koji ispašta ko bajage – u lancima. »Bijaše zatvoren – veli Krčelić – na najveću žalost groﬁce, koja ga na čudo sviju došla češće prigledati u Petrinju, gdje je na sablazan puka zalazila njemu na prozor u zatvor, dajući povoda različnim ogovaranjima, koji nijesu štedili njezina poštenja«. No već 1757. ne smjede više skandalizirati banske dvore, te morade svoje svečanosti obdržavati ili kod

180

groﬁce Preiner u Varaždinu, u Keglevićevom dvoru, ili u dvoru biskupovu, gdje nije bilo napadno. Oko »Diane« vrzao se među prvima napadni kavalir Antonije (Antoine) Janković, čovjek skroz na francusku. To je Šenoin »Diogenes«. On se uostalom odlikovao ne samo priredbama javnih i svečanih plesova već i gozbarstvom. Te zabave bio je udomaćio u dvoru Kuševićâ. Pravi maitre de plaisir. Raskoš se sa sjajem nadmetaše u beskorisnoj rastrošnosti. Otvorio hram sibarićanstva kao »nakazu« na doslije tako purgerskomu Griču. Čuda nevidjena. Janković je instalirao začudan običaj. Doba pamﬂetističkih litograﬁja, najomiljeliju modu tadašnje evropske karikature, priudesio je on i ilustrirao »izložbama«, koje se otvarahu na svakoj bachanaliji. A te slike, ispod kojih bjehu »zgodni i pristali njemački napisi«, moglo se vidjeti još po tri dana iza slave. Sadržajem »kritikovahu« sve domaće događaje. Porijetlo se vidi iz Beča, Dresdena, pa iz Francuske. Savremen, u mnogo slučajeva seksualno robustan ukus prožimaše (kao u Engleza) sve te ilustracije, kojima na našu kulturnoistorijsku veliku žalost nema danas ni traga. Prva slika bijaše tako reći rukopipateljna alegorija na novu »slobodu« u društvenom životu. Predstavljaše muškarca, koji se sa ženama zabavlja. Noge je svoje pomiješao s njihovima, i to tako, da mu jedna noga bijaše među nogama jedne ženske, a druga među nogama druge. Napisi su bili na to 6 slika, koje notira Krčelić, »tako deranski«, da ih nije ni zabilježio. U drugoj se slici izrugivalo lakoumnoj povjerljivosti lokumtenensa i njegovih prišipetlja prema vicebanu, a prikazivaše ženu lokumtenensovu, kako proučava učenika, t. j. fide sed cui vide (Glaube, schau

181

wem!). »Ko nije svojima i sebi vijeran, zar će biti drugima?« trebaše ta mazanija da znači. Treća je slika bila predočila zavadu i borbu između obrštara Kleffelda, vicebana i Bužana. Njih trojicu žene inače naučiše šutjeti, recte, njima »nataknuše rogove«, kako veli stranjska fraza. Na četvrtoj slici bijaše nasmijan momak kao slika i prilika lokumtenensove upravne nesposobnosti i državne propasti radi »uzajmične mržnje«. Peta slika bješe jamačno najraspojasanija: »Lakoumnost« prvih gospođa t. j. groﬁcâ podno »svoga simbola« id est krmače, kako počivaju odjevene u bissus i purpur. Šesta slika prikazivaše napokon »popovečki slučaj«, koji se zbio o Martinju (prošle) 1753. godine, a bio je posve običajan familijarni skandal Keglevića. Za te dvije posljednje stvari treba znati – veli Krčelić, ali što, to već ne možemo razabrati, jer je cenzura zaplijenila ništa manje nego 34 retka, i to tako pomno, da su skroz nečitljivi. Razlog je evo očevidan. Jedino početak pagine kaže: Per nobiles has foeminas, uti libertati studiosas et eam Zagrabiam inducere procurantes, adeo populariter et scandalose fuisse conversatum... I onda samo nagađanje do autorova upita: Ili da takvo javno mnijenje nije bilo pravo? Bog neka prosudi! Krčelić ne imađaše, štono riječ, prišta na jeziku, jer pričajući je drastičan u terminima: Sam sam, veli, čuo hvastanje o onim b l j u v a n j i m a... Zatim opet preko jedne strane križanja. Tek se razabira nesuvisle riječi o publicitetu tih groﬁčinih skandala, o nekim proročanstvima i konkubini. Iza toga slijedi: Nec illam tale mansit fatum,, sed et reliquas. Quod verum vel falsum, quod crederem ego, Deus judex futurus...

182

Napokon se na vrhu 201. stranice može odgonetnuti tek rečenica »Hinc erant, qui supra sub numero 5. posita lemata, comitissam tam designatam fuisse, credidissent«, pa sama po sebi budi veliku izvjedljivost, koja se ne može utažiti. I u premnogim pismima napominju se Baćankini plesovi i ostale zabave. Sve je bilo zaneseno tim drsko lijepim novotarijama: Baal en masque uhm 9 Uhr Abends im Bathianischem quarter. »Nun gehe ich auf den baal in Domino, und führe mich selbsten« – piše grof Petar Sermage svojoj zaručnici 12. siječnja 1755. i nagoviješta, da će se »ein ganze Pauern Hohzeit vom d Batthiania produciren...« Probst Malenić i kanonik Paxi natjecahu se također u priređivanju intimnih baalova. Krčelić je osim Baćankina kola nizao zaredom noticije o mesalijansama, i o bahanalijama, avantirama i društvenim zgodama onovremenih lica, čiji bi prikaz nerazmjerno premašio opseg ovih ekscerpata. Ima u zbiljskim zgodama romantike kakvog romana, što mogaše stvarati samo sentiment onog vijeka. Pa napokon, plemstvo je jedinstvenog tipa. Eno dalje u Budimu Grassalkovićeve svečanosti u počast cesarice! Bilo je onda dybarryjevskih žena, koje su znale svojim muževima prorajtati već veliku svotu od 80 tisuća for., a potom toliko uspjeti, te iste muževe strpati u ludnicu. Dolazili su probisvijetovi i hochstapleri, izdavajući se za barone iz Luksemburga. Dobivali su prve časti od samog bana. I djevojke su, naravno, zavađali. Dummer Krobot već se onda divio tuđini, i preštimavao evropski izmet, čim se eto odvrgao od djedovske priproste tradicije. I dok se plemstvo tako ponašalo kod kuće, ono je dospijevalo, da i ukus profinjuje sve češćim pohodima u

183

Beč. I za gradnju pruža Beč terezijanskog doba već dosta uzora. Doba baroka uza to je osobito rastrošno. Karlo III. i Marija Terezija tacite se ugledavahu u Versailles. No što se tiče baš društvenoga života – imao je Festetić i pravo! – utječe Italija još najviše. Vezom su talijanski posjedi Habsburgovaca, blizina ostarjelih Mletaka i donekle papinska država prema prekatoličkoj Austriji. U Beču se gleda lakrdije Hanswursta na kalup Callotovih tipova talijanskih komedijaša. Pretvaranja pastirska, napudrane frizure... Hrvatski velikaši pohrliše također 1769. s Ugrima na dvorski pir u deputaciju. Vjenčavao se vojvoda od Parme s arcivojvotkinjom Marijom Amalijom Austrijskom. Odigra se barokni turnir. Išlo je, kako već biva »ko bajage«. Tobože antikna oprema: tunike iz zlatnog brokata, čarape s metalnim životinjskim glavama, cifrasti rimski šljemovi, kao u Racinovim tragedijama, s ogromnim perjanicama. Povorka nahrupi u devet kvadrila, razvrstanih po boji. Drvenu arenu rasvijetljivahu tepsije pune katrana u toj noćnoj svečanosti. Fanfare, bizarno odjeveni paži za pobiranje oružja i u pomoć onima, koji padahu. U to acteuri najedared prekidoše, i glasnici zapitaše megdandžije za koga se to biju. Svi poviknu: Za jednu jedinu – za prejasnu Mariju Amaliju! Teatralika. U parku napraviše dame »Arkadiju«. Htjelo se izbjeći gnjavaži savremene lijepe literature, no čim se javiše Daphnis i Phillis – vojvoda i nadvojvotkinja – eto, loš se običaj ne mogaše suzdržati: Od rimskog hrama zapjevaše virtuozi pjesme, a umjetnički nastrojene dame zarecitiraše poeme. No prava Arkadija ipak se sačuva. Zaigraše se obligatnog slijepog miša, zavrte u kolu uz svirku frule. Bečki

184

trgovci dopriniješe svoje. Napraviše »kineski vašar« s poklonstvenom karavanom. U svakoj šatri kineska čuvida. Jedni pališe miomirise, drugi pušiše duge čibuke, treći zvonjahu. Onda darovi Kineza, Mongola, Japanaca. Na koncu narodni plesovi »monarhijskih narodnosti«. Komedijaši su ih izvodili pod maskama i tipičnim klobucima. Poslije drvenih sabalja najposlije vatromet. Odlično umještvo u XVIII. stoljeću. Ima galantnih tipova iz toga razdoblja u nas na pretek. Krčelić pripovijeda jedan slučaj ovako: »Predsjednik judicijarne tabule Baltazar Magdalenić imao je jedinoga sina, Ignacija imenom, darovita, ali zanemarena mladića. Njega je po Najšićevu savjetu poslao u Emmanuelianum, bečku akademiju, zavod naime, gdje se mladež truje i gubi. Tu se mladić priličio rastrošnosti, preziru vjere, razbludi itd. Bivši još mladićem u akademiji dao se zvati barunom. Godine 1760. uze ga princ Liechtenstein radi elegantne vanjštine za efeba (kod zaruka kraljevićevih), pa je kao takav putovao u Parmu. Nakon svog povratka zatražio je mladi Magdalenić pomoću principovom odmah – barunat. Molba mu ne uspije »ob defectum meritorum et donorum« (poradi pomanjkanja zasluga i darova), pa je trebalo, da se toj molbi pridruži njegov otac, koji isprva ne htjede, no kasnije to učini na molbe sinove i suze materine. I zbilja, 1762. u lipnju bude Baltazar Magdalenić sa svojim sinom Ignacijem i suprugom uzvišen u stališ barona«. U Beču se uopće i u tuđini rastapala naša omladina nad sjajem apsolutističkog režima, ne mjereći domašaj njegovih distancija i koban utjecaj, koji odatle izviraše po individualnu smjernicu hrvatskoga naroda. Mladi jedan

185

klerik sav je ushićen, da može kući javiti, kako ih je »Ioseph pohajal, ali z–dvorbum, razmesze, muskeh szamo glav, ne senzskeh. Josephe dvorbu videl szem, ne, Josepha; ar ona z–Herczesiczami nass Grobeki (pred Uskrs) dossla je pohajat, koju mi vszi chesz Collegium prehajajuchu imali s z m o m i l o s c h u v i d e t i , i d o s z t o i n o n a k l o n i t i s e. Vszaki Herczeg, i Herczesicza navaden je pri vszakem Sz. Grobu jeden czekin za almustvo osztaviti: odkud poberete kuliko czekinov almustva te dan dano je«. To je dakle upravo ono vrijeme, koje je zapamtio i grof Adam Oršić Slavetićki u svojim memoarima kad kaže: »Um das Jahr 1770. ﬁng der verderbliche und die Kräftenfülle übersteigende Luxus sich in Croatien zu verbreiten; man sah besonders in Warasdin, wo der Sitz des Consilii Banalis war, von der neusten Art prächtige Equipagen, Tafel–Silber, prächtige Livreen, Laufers, französische Köche. Die Excellenzen, Magniﬁci und die Frauen liessen theuere Moden von Wien kommen, es wurden ordentilche steife Gesellschaften gehalten, kurz um, Warasdin war klein Wien. Dieser Luxus überstieg die Kräfte der Nation und Mancher, besonders Graf Franz Patachich, wurde so zu Grunde gerichtet, dass seine und seiner Frau Güter exequirt wurden«. Uobičajile se redute i moda. Plemstvo se pomnožalo, iznikoše novi ljudi. I ovi skorojevići troše pomamno. Dok se u prvoj polovici velikašice zadovoljavaju jednom svilenom haljinom (Strickrockkleid) i maramama iz tafeta, manje plemenitašice s odjećom iz platna i cottona, dotle pod konac vijeka – veli Oršić – ne možeš raspoznati damu od sobarice

186

i purgarice. Metrese su u običaju, a svaki vicesudac i vlastelinski upravitelj hoće da bude »spectabilis«. Ova rastrošnost i švapsko pomodarstvo zarazilo je građanske krugove još i više. Prije svega i kod njih titulature. Majstorica Urša htjede da bude »ajer gnadn«, a Marica iz susjedstva samo frajla ili »mamzel«. Gazdu se ne smjede osloviti već kao »her fon...«, dok mlađariju purgarsku zaokupi raskošno i benavo kicošenje. Ženskinje istom! Nedeljom i blagdanom u svili ili bar u cicu, katunu i nanquinetu. A što je najznačajnije po ove godine, statistika iskazuje mnogo veći broj brakorazvodnih procesa no ikad prije. Svecima dopodne u gostionicama obligatni tanac, menuet i teutscher Freyde Tanz. U novo otvaranim kavanama puši se uz kavu punš i čokolada... A što da se tek kaže o pokladama i berbi! To majmunisanje nije cvalo samo u nas već i u Engleskoj i po ostalim zemljama, kako ilustrira tada savremena karikatura »Conversazione«, gdje purgari imitiraju salonska ogovaranja. Otmjen čovjek trebaše srknuti bar nekoliko kapi Lacrimae Christi u državini Sv. Petra, pogledati Vezuv, provozati se mletačkim gondolama, zakoraknuti turistički na Pirineje i vidjeti borbe s bikovima. Našinac pako proći se do Beča i Pariza i vidjeti od svega barem talijansku operu i nakupovati si stvari... Nemamo ni izdaleka – kako je već napomenuto – toliko memoara ili bar mnogo intimnije korespondencije, da mimo Krčelićevih data i ono par billeta ocrtamo specijalno erotiku u Hrvatskoj u vrijeme galantnoga stoljeća. A bilo bi važno,

187

da kojom srećom prije deﬁnitivne publikacije cjelokupnog ovog materijala dopane ruku nešto takve hartije bar iz nekoliko dvoraca, pa da se razaberemo u originalnim dokumentima prilično sentimentalnih dana. Jedino, što se sada može zaključivati, to je nužna analogija po kojoj je prema tuđini i njenim manirama udešavalo i naše plemstvo svoj život u tom pogledu. I u one često i slamom pokrite kurije dolaze pomodarski susjedi i susjedkinje, noseći sobom lik rokoko kulture. Svjedoči nekoliko desetaka portreta. Uobičajilo se šminkanje prsiju, vrata, i lica dakako; decolleté je francuski. Kod kuće dominiraju noćne kapice, košto ih je običavao nositi i sam Louis XIV. Na periferiji Evrope, ovdje u Hrvatskoj život je naravno nešto robustniji, pa i manje sentimentalan gledom na prošaste užitke, nego li u romanskih savremenika. Jer, što reče Katarina comtessa Patačić, naša gospodična Troubadour, svome rodjaku mitronoscu galantnomu: »Nit se hasni tužit, da nimaš milošće; Ne beše nju trošit, imal bi nju jošće!«

Kroz te njene »Peszme Horvatszke«, ma da su i po talijanskim uzorima, provejava evo i kod nas ukus društva, njegov moral, kondenziran iz Evrope, te vrijedi u tadašnjoj hrvatskoj aristokraciji. Nije puka imitacija, već dispozicija, koja u tuđini nailazi na srodnost. A ovakve je boje ta domaća lirika:

188 »Ni se treba čudit, da se koji beži, Kajti cena njegva v drugeh ceni leži. Cvetek ﬁolicu ljudi malo cene, Cena njoj pogine, brže li povehne. Kad za golubicu golub već ne mari, Lahko golubica z drugemi se spari«.

Ženski svijet se sada amizira i knjigom u većini tuđom, pored neizbježivoga »slijepog miša«. Niču spomenari, gdje fotograﬁje prijateljskih likova nadomještaju od tuša crne silhouette profila onih tako karakterističnih glava ancien regima sa tipičnim visokim frizurama. Tu su teški toupeti pletenica s ružama (bijelima) i zlatnim listićima, koji se prema rumenilu lica odlično odrazuju. Lijepo lice ima izrazite »jamice« (Grübchen) kraj usana, kako svjedoči i pomenuta pjesnikinja. Modni listovi počinju dolaziti iz Pariza. Suknje su naobručene, gdjekad i s teškim povlakama, a steznik malen i do iznemoglosti dame jak. Sprijeda na opravi briljantna dugmeta i nježne čipke, da uz pomoć zlatnog zapona skriju bar nešto decollettéa. Cipele su šiljaste, opetci visoki, i visina im raste, kako i moć žene! Nositeljice u to raskošno i rastrošno doba već se bave njezinim »billet–douxima. Kosa je u dama pudrana, obrubljena kovrčicama, sve pod zlatnom mrežom, obrubljenom bijelim perjem. Boje su bile jasne i nježne. Bješe i teškog, ﬁnog brokata. U formi pak seksualna nota ženske odjeće akcentuira napose bokove. Ipak, širina sukanja, napose onaj njihov omašni kostur, koji toliko puta romantično skri za nuždu i kavalira (poput paža Kerubina!) pred nezvanim pogledom, diktiraše u konvencionalnom saobraćaju neku distancu. I dok su

189

dame tako obučene, odnošaj je po etiketi. On, kavalir, dopire samo do rukoljuba. A ona u cipelicama na visokim opetcima hoće nesvijesno u jednu ruku da izrazi dominantnost (kao na koturnama!), ali u drugu, sam hod njiše žensku, te opet izgleda, da je pomoći potrebna. I to u dvoje kolorira potrebe ženske naravi i prvo paralizira. One velike coiffure, kada bjehu najveće, bijahu à la Montgolfier (u slavu prvoga balona). Pa i to je evo jasan dokaz, kako su i onda »dnevni događaji«, kao uvijek, to jest muškarački ukusi, ravnali smjernicom mode. Nošnja se – veli gospoda Campan – mijenjala bez prestanka, a nakit se na glavi trpanjem prozirne koprene, cvijeća i perja toliko uzdigao, te žene mjesu mogle naći dosta visokih kočija, da se u njih smjeste; i često se puta vidjelo, gdje nagibaju glavu napolje ili je pružaju na vratašca. Druge bi opet kleknule, da tu smiješnu kulu, što ih je pritiskivala, sigurnije očuvaju. Uzalud su na pretjeranu modu napadali svom silom slikanih nagrda, što su bile svuda izložene, a neke od njih zlobno odavale crte kraljičina lica. Istom je nestalnost i vrijeme, kako to obično biva, promijenilo tu modu – završuje gospođa Campan svoju zanimljivu reﬂeksiju. Lik žene bio je sada modom razdijeljen na tri partije: grudi, krilo i bokove. Osim steznika pomogoše tu ponajviše te već spomenute cipele s visokim petama. Stas ženske dođe time u postav, da se trbuh – karakterističan u srednjem vijeku i u renaissanci – uvukao, prsa pako ispriječila, a radi ravnoteže i leđa »uvukla«. Tako su se, međutim, od prirode bujni bokovi samo jače naglasili. Radi visokih petica stoje i koljena drukčije; i eto, svaka je statura nekako

190

mlađa i sigurnija, grudi izazovnije, listovi jedriji, opruženi, plastičniji. Od »povučene« žene ispolji se aktivistička gracija. Napokon, "visoka peta ženskih cipela ima i svoj historijski razlog. Ne samo, da je došla iznajprije španjolskom modom, a iz maurskog porijetla istočnjačkih nanula, nego ju je ispoljila i praktična nužda. Mi naime sebi danas jedva možemo predstaviti sav onaj gad, smrad i smeće, koje se – već i radi česte nestašice zahoda po kućama! – taložilo bez ikakova odstranjenja po ulicama. To stanje je trajalo do u kasne godine XVIII. stoljeća, i tu nije mnogo pomagala ni kaldrma po sokacima, jer kako pokazuje Garnierova slika, u Parizu je bilo služnika, koji su profesionaliter prenosili otmjenije ženskinje preko ulice, kada bi zalutale u šetnji bez pratnje, bez nosiljke ili bez kočije. Tako je dakle visoka peta – osim svoje erotske uloge – imala smisla i radi čuvanja, da se duge suknje i obuća preveć ne ublate. Peta je bila i do 16 cm visoka. Normalno se dakle u tim cipelama nije moglo hodati, nego se skakutalo uz veliku opreznost radi ravnotežja. Nije zbilja nipošto bespredmetan kriterij ta visoka peta ženske obuće za gospodstvo feminizma. Treba samo pratiti tu pojavu, pa vidjeti, da je kulminacija ženskog utjecaja i pad muškaračke superijornosti uvijek u vezi s visokim opetkom. U Francuskoj ga revoluciji nestalo, javio se za »drugog carstva« i ostao dominantom još i danas, ako ne općenito do ovog rata, a to bar u polusvijetu i »višim krugovima« i među onima, koji se za tim svim povode. Nošnja je siguran signal i važan tumač. Jer, evo i ovo: Došlo je tako i u XVIII. stoljeću najednom doba društva, koje je u salonu na čajanki i sutra ujutro kod levera gospođina »razbijalo« sebi glavu o porijetlu nošnje!

191

Madame nato riješava problem sebi prirođenom lakoćom, rekavši, da je odjeću zacijelo izumio gurav i gadan patuljak ili kakva mršava štuka, jer uzrasao čovjek i ne misli, da mu je »potrebno skrivati se u haljine«! Ali još nešto. Ovo tobožnje skrivanje pod velikarnom suknjom »na obruče« (od »šipovine«) bješe uistinu veoma frivolno. Dok dama stoji ili ide po ravnom, poza je besprikorno decentna. No čim se nagne ih pođe uza stepenice ili na kola, pikanterija je tu. »Dessousa« zapravo i nije bilo, osim košulje i kratkog jupona, pa ta tobožnja prikrivenost, »zatrpanost« izvađaše u stvari pri svakoj kretnji lascivne učinke na svakog prisutnog muškarca. A hlače je ženska oblačila jedino kod jahanja... Kako je sve veći dodir Hrvatske s Bečom, gdje je mušku posebnu modu na parišku inaugurirao svemoćni minister Kaunitz, kao pravi arbiter elegantiae, i naši se magnati povode za tim primjerom. Javlja se vlasulja, koja ne pristaje našoj i ugarskoj velikaškoj odori. Kovrčice udaraju u čelo. Do Kaunitza je na bečkom dvoru pored španjolske etikete bila propisana i ova nošnja: baršunaste hlače do koljena, tamnocrvene čarape, cipele s ukrašenim kopčama, a niz leđa mali zlatom protkani ogrtač. Sada svila, bijele čarape, oko vrata ogrlica kakvih Alençon–čipaka, isto manchette, a lice pod teškim slojem poudera. Kaputi su krznom obrubljeni, trouglati klobuci s rogovima i s bijelim perom; štapić s pincetom, s kojim se kavalir poigrava, izrezuckan je iz vinove loze. Karakteristični su i rogovi kao simboli varanih muževa i ljubavnika! Nosilo ih se eto ponosno. Kaunitz uvede duge kapute, čisto na žensku. Feminiziranje je uostalom općenito, ne samo u Beču, nego još više na

192

poprištima uzora u Versaillesu, pa i u Petrogradu. Uopće, muška moda toga razdoblja potsjeća veoma na nošnju paževa viteškoga vremena. U modi su, nadalje, tapete od baršuna i ﬁligranski mačevi sa zlatnom rojtom. Kad se u audijenciji s kraljicom sastaje, dok dolazi, svi su sagnute glave sve dok ona sjedne. Apostroﬁranje je u trećem licu. Aristokracija u to doba ženske vlade svuda pomalo podjetinjuje. Zasićena bivšom silom, umirena mukom podložnika, utječe se i napomenutim dječjim igrama skrivača, slijepog miša, kao u Francuskoj što spominje i Mme Campan, tako Colin– maillard i Gurre–panpan. Feministička nastranost, jasno, da ne mogaše prodrijeti u sredinu hrvatskog ženskog svijeta (Mme Genlis ruga se jakom spolu u svojim zaboravljenim komadima, gdje muških nema ni u ljubavnim spletkama)! Dok je vani ekstremna velikašica, kao i muškarac, zavitlana u vrtlog mode, kod kuće se nuz rijetke iznimke živjelo u vedrijoj patrijarhalnosti, kako kazuje i ono par prijašnjih zabilježbi. Tek pred revoluciju započe se muška moda pojednostavnjivati, ali spram baroknog predšasnika imađaše nešto lako u »stilu«. Prsluk postade kraći, kaput (habit) isto tako. Nekako se vidi pralik fraka, koji se ne zakapča. Okrajci rukava bili su porubljeni čipkama, no one proviriše i na junačkim prsima kao »jabot«. Hlače se poče nositi preko čarapa na koljenima, gdje se jedne s drugima pričvršćivaše. Perika je sve manja, tek je perčin bio dominantan. Od te mode prvi se emancipiraše oﬁciri, zabacivši pouder izlazom frizure iz vlastitih vlasi. Kicoš imađaše zalihu ﬁnih cipela, onda escarpina (to jest obuće za plesanje), galoša, zatim kožnatih, vunenih i

193

svilenih čarapa, svilenih vrpca za ukras noćne kapice, dalje t. zv. spavaćih haljina iz ﬂanela i noćnih manšeta. Pomodan gospodin plaćaše za svoju odjeću 1200–1600 livra, ne računajući amo ni čipke, ni nakit. Comte de Porcellets u Aixu imađaše n. pr. rublja vrijedno jedno 60.000 livra. U gospođa su bile još uvijek tri različne suknje (i sve tri se vidjelo!), a povlake je nestalo. Ali zato je bilo brige radi šarnira pri sjedanju u nosiljke i uopće. U to se vrijeme javila i buržoaska građanska moda, porijetlom iz Engleske. Engleska jednostavnost! Tipičan je tu i suncobran, koji nosi sama vlasnica za razliku prema damama otprije, kada joj to rade poslužnici. Uza ovo, valja reći, zbila se polovicom osamdesetih godina velika promjena, upravo preobrat mode. Dok je u rokokou »vladala svila« i šarenilo boja, te razlikost materijala, sad se moda priklonila lakim tkaninama. Od obijesna šarenila došlo se, tako reći, na bezbojnost, upravo na bjelinu. Uostalom, taj preokret logično simbolizira i tadašnje sentimentalno duševno nastrojenje. No ova lakoća materijala nije ipak ispoljila lakoću forme. Moda je iznijela haljine s povlakama, koje su bile duge 8–12 lakata, a sve od musselina, ma da ta tkanina po svojoj naravi protuslovi takvoj upotrebi. I što se više približavala Revolucija, sve se više golotinje pokazivalo u ženskoj modi. Nuditeti u kultu lagašnog gazea. Haljina je sve više puzila, ramena se razgolićivala, onda noge, koje se obuvalo u sandale i pričvršćivalo ih zlatnim i srebrnim vrpcama, a na prste nožne metalo zlatne prstenove.

194

Običajne su tada bile igre kockanja, pa »farao« billard i loptanje. Relković napominje zloglasnu kartašku igru: Još da se nij' faro ukinuo Mlogi bi s njega ta i poginuo. Kvita duplo, nigdi te ne bilo! S mlogoga ti poskida odilo.

Zabrana ove hazardne i drugih igara bi publicirana posebnim oglasom, koji je glasio: »Daje se na znanje vsim i vsakomu, da su po carskoj naredbi strogo prepovedane i v privatnih nizah i na javnih mestih vsake fele igre na peneze, poglavito: Pharaon, Bassete, Aleas, Passadieci, Lansquenet, Quindici, Trenta, Ouaranta, Rauschen, Faerbeln, Straschac sincere, Breunten, Molina, Wallacho, Maccao, Mezzo, Duodeci, Vingtun i vse druge kojegagoder imena igre. Kdo prestupi ovu naredbu, bude imal platiti mulctam od 300 zlatneh«. U pismima je još od prijašnjih godina francuski apostrof »Madame et tres chere Soeur« i »Monsieur et tres chere Comte«, ali je onda završetak: »Ergebenst, solang ich leb«. Opaža se neka dekadansa. Pisma su bez interpunkcija, vrlo lošeg jezika uopće, ne samo stila. Tekst je pretežno njemački. Tako i u Gracu. Pečatnici su i nadalje providjeni grbovima; vosak je crven, rijeđe ugasito zelen. Svećenstvo se služi u tu svrhu kamejama. Julijana Sermage potpisuje se uz tolike druge »vijerne« n. pr. ovako: »Madam la contes 3 (treu!) gehorsamb d(eine)...« Ovako se kraticama domišljato »rekomandira«. Mati i sin međusobno se tituliraju sa »Vi« t. j. zapravo s »oni«. Još uvijek vrijedi stališka familijarnost i između nerođaka n. pr. »frau Muter«. Nači je čisto fonetske

195

ortograﬁje: »Monsuer – libster her bruder dain prif hab ih...« i t. d., kad se piše za »biszachko dughouvanie«. Jedna ﬁdelle Mere (E: C: Patachich) piše »out nom de Dieu«, »et apres les avoir heureusement je partirais out...« Nekoliko karakterističnih izvadaka iz korespondencije sami najbolje ilustriraju i sadržinom i formom: Iz Beča: 27e Juin 1783 Jean Francois Bivert izviješćujući o najrazličnijim ličnostima veli na koncu... La Comtesse Erdödy est aussi partie il ij a 8. Jours pour la Moravie... Le Medécin Hinterholtzer et le maître de poste de Varasdin nous sont venus voir Dimanche passe ils tont allès à Presbourg... To je govor dakle i o zem. liječniku dr. Mich. Hinterholzeru, čovjeku veoma popularnom, koji je boravio u Zagrebu oko 50 godina. Postoji i rukopisni zbornik, sastavljan valjada na osnovi dnevnih bilježaka, pod naslovom »Hinterholzer Medicinae Doctoris et Physici Regni Historia Morborum per se curatorum«. Od.veće česti sadrži slučajeve neke epidemijske groznice, koja je od 1784.–1786. vladala u Hrvatskoj, Štajerskoj i Ugarskoj s recidivnim karakterom, poput naše »španjolske«. Inače je doctor pour la maladie imao ovakovu regulu: Venam secare, Clysterium dare, purgare. I to je sve. Ako ne pomogne, slijedi sprovod i »pokop magniﬁque« s oduševljenim karminama, u kojima i sam felčer suze roni od opojnoga tronuća. U Austriji se pripremaše porast i razvoj germanizacije. I u kulturnom pogledu bijaše joj nekako zgodno, što su i Francuzi u to doba stali oponašati Engleze, i to najprije u nošnji i u modi. I savremeno naše doba udomaćilo se najprije, podrezivanje, pa brijanje brkova, zatim pokućtvo, a stojimo pred športom i sl. engleskim uplivom. Frizure onda

196

još ostadoše intaktne. Napudrani pletenički toupeti, vergette, sa strane pak »ailes« horizontalne kovrčice. Toupeti su sada postali niži, ali imaju isto uloške. Iz jahačke nošnje razvija se pomalo militaristička uniforma, Okrajci dugačkog kaputa sve se više približuju formom lastavičjim krilima. Prsluci su bili svijetle boje. Hlače imaju formu »breeches«. Javlja se zametak današnjeg ovratnika, a kravatu još uvijek nadomješta jabot. Prelaz od svečane suknje vidi se u napravi »poches« ili »considerations«. To su bili nizovi jastučaka oko bokova između najdonje i druge suknje. Steznik je još uvijek kratak i jak. U to vrijeme, razabire se jasno, formirao se stil »Louis Seize« s aplikacijama savremenog rokoko ornamenta. To je »Zopf« prelaz do empira. Mnoštvo cvijeća, vrpca i čipaka. Coiffure à la Victoire! Ekstravagancije Marije Antoinette stale su se boriti s t. zv. »revolution de la simplicite«, i obje struje bile su dobri odrazi društvenoga stanja. Moda se počela ponešto i ponavljati. Tako se bio javio muff, ali i sprijeda kraće suknje, one navodno iz lojalnosti, što je kraljica bila u blagoslovenom stanju, čekajući porod prvoga dauphina! Međutim niti je Mde de Montespan izmislila robes batantes iz istih ovih razloga, niti je to učinila Marie Antoinette, nego je ova moda tek sociološki razumljiva, kao i sve ostale apsolutističke pojave odijevanja. Uistinu, rastumačiva je ta moda iz želje, da se, legitimna ili ilegalna trudnoća svejedno je, sakrije do zadnjeg časa. Naobručena suknja uvijek je dakle signal, kad ovakovo naziranje dobije punu vrednotu. Prema vatiranim suknjama i prijašnjem bezbroju donjih sukanja ispunjavahu obručevi mnogo skladnije svoju svrhu, onog naime »naglasa bokova«, a ne stajahu više od

197

2 for. Neplemenitim ženskinjama bijaše oblasno zabranjeno nositi takvu suknju, ali se one ispomogaše jastučcima i vatiranim pojasima. Ovi »pojasi« t. zv. »bouffantes« nastadoše navodno u krugu pariških koristica u Operi s prozirnom svrhom, da skriju, dok se dade, blagoslovljeno stanje trudnoće. To »ispunjenje« donjih partija postade čistom modnom manijom, koju zadugo nije spriječila ni statistika mrtvorođenčadi, »Ich würde einem ausgeronnenen Häring gleich sehen – tuži se jedna dama na prigovore – wenn ich meine Bouffante ablegen sollte«, a reporter jedne periodičke bečke publikacije osamdesetih godina dodaje tome zlobno: »Und wenn sich also nicht wenigstens ein Mirakel ereignet dass einige Weiber von der Natur so breite Posteriora bekommen, als sie sich mittelst der Kunst machen, oder wenn nicht ettliche Mütter Kinder mit Fleischernen Bouffanten (po hotentotskom ukusu!) zur Welt bringen, so ist keine Hofnung vorhanden, das Ende dieser verwunschen Mode zu erleben«. A takove grdosije bile su i na frizuri i na šeširima. Na frizuri dame odražavaše se društveni život, bez svake šale, baš potpunoma. Mogaše se vidjeti prizore iz lovova, pejsaže, grupe, mlinove, tvrđe i teaterske predstave, pače i smaknuća. Moda! Moda započe brži tok i bila je doduše nešto anglosaksonski natrunjena, jer je doba revolucijonarnih preteča, ali iđaše kroz francuske rigole. Zato je nasilje beamterskog ponjemčivanja slabo hasnilo, jer modu Nijemac nije nikad mogao da stvara i stvori. Ali, germanizacija je onda počela i poništila francuštinu u privatnom saobraćaju sve više zavisnoga plemstva. Je li vježbe radi ili pod dojmom jozeﬁnskih nastojanja samih,

198

Terezijanac mladi Pataćić od 1783. ne piše više kući francuski već njemački, kako u jednoj epistoli slijedi: Euer Gnaden Es ist nur alzusicher dasz aufs Jahr alle studienTeusch seyn werden in dennen Man schon heyer anfangen wil Den Hasnich seyn Brief habe ich nicht empfangen, weil ﬁleicht kein Mensche die Adres lesen kan Die Herren won Creizen Comitat sind sehr nachlässig und ich glaube das einzige Mittel sey die schriften zu bekommen denn Obergespann zu bieten. Was Vidovez anbetrift gelegen wer es sehr Der Marocanische Botschaft hatte gestern audienz beyn Kauniz Ich habe die Ehre Euere Gnaden die Hande zu küssen und zu seyn Euer Gnaden Unterthanigst gehorsam sein Sohn BC Patachich Ven Feb. 25. 783 Tuđina prodiraše nemilosno i bahato. Lijepo ju se primalo. Plemstvo, ali samo jedan dio, pogibaše od želje za njemačkim običajima. Stideći se i onako sve više i više svog kmetskog jezika, na tuđu al već zastarjelu latinštinu navikli plemići tražili su, da novotarsku žudnju utaže nešto u francuskom, no više onda u oportunijoj nijemštini. Desetak godina prije ovog gornjeg pisma klicaše von Taube, literarno–politički agent Marije Terezije: »Uebrigens breitet

199

sich die deutsche Sprache in Slavonien, ja! in allen hungarischen Ländern gewaltig aus. Zu Esseck und Peterwardein höret man fast nichts als deutsch«. Mnogo je bilo uzroka. Njemački je bio dvorski jezik. A plemići jednako, kao i drugi, rado uzimahu za žene Švabice, koje bi im djecu njemački odgajale. Sad je »država« to sankcijonirala. A istom škole, osobito ta netom pomenuta riterska akademija, pa vojska, majstori i doseljenici! I Taube veseo dodaje »auch die deutschen Postmeister und Postknechte machen daselbst ihre Sprache gangbar«. Pa u same propovijedi katoličkih crkava prodiraše nijemština. U Zemunu se pače davale njemačke kazališne igre... I tako tuđinci veselo reasumiraju: »Auf solche Art ist das Deutsche nach und nach die gewönhche Sprache der artigen gesitteten Welt geworden. Allein das gemeine Volk, imgleichen die grieschischen Popen und Kalugier verstehen selten deutsch«. I sam plemeniti Trattner, knjižar zagrebački, koji je sa Kroatischer Korespondentom 1789. prvi u Hrvatskoj udomio žurnalistiku, ignoriraše opstojnost hrvatske književnosti i svu individualnost naroda. Napokon, treba prelistati par faktura njegovih hrvatskih mušterija, nigdje ni traga kakvoj hrvatskoj knjizi. Za 51 for. i 59 krajcara uz 20% popusta kupuju Patačići 1789. za obiteljsku knjižnicu: »Correspondence secrette politique«, »Histoire de Dannemarc« u 9 toma, pa 3 sv. Voltairove Povijesti Karla XII., različne »Ungliksgeschichten«, 19. kom. onda popularnih Eckardthausenovih (1752.–1803.) »Beyträge zur Sittenlehre«, pa »Ueber die Freydenker«, »Ueber die Würde«, plan Beča, Münz–Tabelle, i onda opet za 25.38 ﬂ.,

200

»Homme sensible par d'Arnaud«, »Evelina«, »Unschuld in Ketten von Eckardtshausen«, 2 Kriegsschauplatz–Karten, itd. Krünitzova enciklopedija crtaše međutim kulturne prilike ipak bagatelne, navodeći: »Gelehrte, Bibliotheken, Künstler, u. d. gl. darf man in diesem Lande nicht suchen, vielmehr herrscht hier die grösste Unwissenheit, und selbst Geistliche verrathen allenthalben, dass sie ausser ihrem Ceremoniel mit wenig andern Dingen bekannt sind, doch wird jetzt die deutsche Sprache, und mit ihr die Liebe zur Lecture, wenigstens unter dem Adel gemeiner«. – – – – – –––– Ne ću da ovaj izbor fragmenata previše oduljim. I ove ignorirane partije domaće povijesti zbore sve bez posebnih reﬂeksivnih komentara, da postoji neki kontinuitet naše kulture i da ona nije od jučer dopremljena, kao recimo, iz Evrope u Japan. Pa, ako je i bilo trulih tipova i degeneriranih individua u kasti, za koju čovjek počimaše tek donekle od šljivara, opet se pored sve destrukcije, koja od zrinskofrankapanske katastrofe iđaše odozgo, javljaju kometi, kao što su acteuri pragmatičke sankcije. Pretvaraju se doduše u pandure Terezijine, da u doba josefinisma okrenu »puškom na Beč«, mrzeć bar u upravi i vojsci »egzotični« – kako vele – njemački jezik, kao i njihovo ženskinje, koje najedamput u zoru Revolucije i predvečerje Gajeva preporoda kroji haljine po staromagjarskom načinu i oblači odjeću s krznom, te natiče na glavu csako i »čuva« otsad jezik za pokret »juratuša«. Brane pak njihovi muževi konstituciju i bore se proti konskripciji njemačkih činovničkih i vojničkih dotepenaca, i još starom Horvatu ne imponira »stepihleb«.

201

Francuski chevalier od jučer navlači opet otačku dolamu, staru hrvatsku surinu, mentu opervaženu kunovinom i starinsku šubu, dijeli kosu po pola glave, a brci mu muževni opet iznikoše, te ih lašti i zašiljuje. Nitko, kaže Oršić u citiranim memoarima, ne htjede da inače govori u Ugarskoj nego magjarski, a u Hrvatskoj hrvatski. I to su eto bile krijesnice novog vremena, cvijeće, koje, štono riječ, izraste na dobro i obilnom, upravo za XVIII. stoljeće mora se reći, gnojenom polju. Hrvatska toga razdoblja pokaza, da ima uvjeta za sve grane života. I ta aristokracija, kolikogod se povodila za porocima tuđine, kolikogod je živjela posred tolikih socijalnih bludnja i nepravda, ostade ipak u dobrom dijelu konservativnom svojom stališkom tvrdoglavošću ujedno čuvarom narodnoga održanja, te se onda u pravi čas ukloni i odputova u tuđinu, odakle joj povratka nema. Ali srž pređašnjih redaka ispoljuje stvari i pojave, koje cjelovita povijest mimoilažaše, jer su disonantne s glavnim tenorom državopravne pozornice. Pa i jesu paka strana, život za kulisama, privatna dnevna predigra i kućni interieur nekadašnje trojedne kraljevine, koja se nadaše već u to vrijeme »Božjom pomoći zadobiti ono, što je »sada pod Turčinom i Mlečićem«. Ima po našim pismohranama preobilja korespondencije (omen kulture!), ali sentimentalnih pisama, kao što ih Francuska sačuva i od Mademoiselle Lespinasse i od Mlle Aisse, od Marquise Deffant. Madame Geoffrin i d'Epinay, groﬁcâ d'Houdetôt i Genlis, tih u nas još nema na vidiku. A da ih je bilo, o tom nema nikakove sumnje, tek ih poništi milieu, u kojemu se razgranao dominantan rasni

202

tip Hasanaginice (»a ljubovca od stida ne mogla«), te sva galanterija bi i ostade tek nalet tuđine i voće zabranjeno, čiji billet bješe uvijek valjada suđen na brzu lomaču prvoga kamina. Tek će po gdjekoja ﬁzionomija staroga portreta, kakav kraljičin service za podane kapelanske servicije, pa Krčelićeva i Oršićeva natucanja navesti nas na rekonstrukciju onoga što se odigralo iza županijskih restauracija i skupština i neprestanog paktašenja s Magjarima, pokraj pravde o harmici i maltarini, pokraj urbarijalnih parbi i kmetskog isisavanja, pokraj teškog pijančevanja i skitanja, burmutašenja i naklapanja od kurije do kurije, da se izbije od vremena do vremena kakvim nemeškim »dokončakom« Al još veće zaleđe pruža vojska sve manje i manje hrvatska a sa stranim oﬁcirima, ratovi i sužnjevanje, dostojanstva i počasti, pa od Habsburgovaca tako rado izigravani sabori i njegove kongregacije iliti spravišća. I za svim ovim bijaše mreža, i gruba i sitna, i krpana i poderana, oko koje se baviše familije, kojih danas nema, a koje živiše tako skladno s Evropom na njenoj periferiji, a opet se teško dijelile od rođene grude, porodice zle i hrđave po tom, što živiše u takva vremena. �:-:� ***

Teodora Shek Brnardić: Josip Matasović (1892–1962) – uskrisitelj ranonovovjekovne hrvatske kulture

JOSIP MATASOVIĆ (1892-1962) – USKRISITELJ RANONOVOVJEKOVNE HRVATSKE KULTURE

TEODORA SHEK BRNARDIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska Kulturni povjesničar Josip Matasović može se bez rezerve smatrati jednom od najoriginalnijih ličnosti u povijesti hrvatske historiograﬁje, a njegova knjižica Iz galantnog stoljeća (1921), koje je napisao u dobi od samo 29 godina, jedinstvenim tumačenjem hrvatskoga ranonovovjekovlja.1 1 U ovom radu neće biti prikazani sveukupni Matasovićev život i djelo, već će fokus biti na analizi knjižice Iz galantnog stoljeća. Kulturnohistorijski fragmenti. Knjiga prva, Zagreb 1921. Za sada najbolju i najpotpuniju Matasovićevu biografiju i bibliografiju vidi kod Miroslave DESPOT, "Josip Matasović (Vrpolje, 18. VIII. 1891.–Zagreb, 10. II. 1962.)", Spomenica Josipa Matasovića, (gl. ur. Igor Karaman), Zagreb 1972., 3.-32., a vrijedi konzultirati i nekrolog Jaroslava ŠIDAKA "In memoriam Dr Josip Matasović (18. VIII. 1892.-10. II. 1962.)", Historijski zbornik, 15/1962., 347.-351. Od novijih (uglavnom preglednih i prigodničarskih) radova vidi Katica ČORKALO, "Josip Matasović (1892.-1962.)," Godišnjak ogranka

204

Naime, nikome prije, a niti poslije nije uspjelo tako maštovito rekonstruirati privatni život hrvatskog plemstva u 17. i 18. st., te pritom komparativno utkati ovaj period hrvatske povijesti u ondašnji europski okvir u kojem je francuska dvorska kultura vodila glavnu riječ. 2 Isto tako, nijedan drugi povjesničar nije na interpretativnoj razini primijenio Matice hrvatske Vinkovci, 10/1992., 193.-200.; Ante SEKULIĆ, "Prinos Josipa Matasovića hrvatskoj zbiljnosti," Hrvatska revija, 43/1993., br. 1, 48.-56. Povijesno društvo Hrvatske, a posebno Sekcija za ekonomsku povijest organizirali su 1972. obilježavanje 80-te godišnjice rođenja i desete godišnjice smrti dr. Josipa Matasovića, što je i urodilo Spomenicom Josipa Matasovića pod uredničkom palicom Igora Karamana. Povijesno društvo "Otium" organiziralo je 11. studenog 1992. znanstveni skup "Povijest svakodnevnice. Iz tradicije hrvatske historiograﬁje-Josip Matasović" povodom 100te obljetnice rođenja i 30-te obljetnice smrti. Radovi s tog skupa, nažalost, objavljeni su tek sporadično. Vidi npr. Aleksandra MURAJ, "Josip Matasović u svjetlu hrvatske etnologije," Etnološka tribina, 16/1993., 11.-34. i Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, " 'Narodna starina'-Historiografski vrhunci i borba za opstanak," Časopis za suvremenu povijest, 25/1993., br. 1, 155.-162. 2 Po ovoj metodologiji Matasović se možda može usporediti sa značajnim rumunjskim povjesničarom Nicolaeom (Neculaĭ) IORGOM (1874-1940) koji je isto isticao civilizacijski aspekt u proučavanju rumunjske povijesti. Usp. npr. Histoire des Roumains et de leur civilisation, Paris 1920., prevedeno između ostalog na njemački kao Geschichte der Rumänen und ihrer Kultur, Hermannstadt 1929., i srpski Historija Rumuna i njihove civilizacije, Beograd 1935. Nažalost, Matasović nije bio sklon sintetičkom pristupu poput Iorge i nije se istakao na međunarodnoj razini, pa tako uz iznimku Galantnog stoljeća, koje je nedovršeno, nemamo nijedno Matasovićevo "nazovi" sintetičko djelo vezano uz hrvatsku povijest. Čini se da je radije bio sklon rekonstrukciji fragmenata.

205

najnovije metodološke obrasce koji su se oslanjali prvenstveno na sociologiju, koristeći čak i suvremenu psihijatrijsku literaturu o teoriji seksualnosti. Iznimno receptivna duha, Matasović je u godinama studija u Zürichu i Beču za vrijeme Prvog svjetskog rata upio sve inovativne tekovine "modernizma". To mu je omogućilo da da oduška mašti i ne bude sputan tradicionalnim strujama u hrvatskoj historiograﬁji, koje su bile usredotočene ponajprije na političke događaje ili su prema Matasovićevim riječima šablonski prikazivale ratove i mirove.3 Doba Freuda i psihoanalize pobudili su opći interes za čovjekovu intimu, i to ne samo na polju psihologije, već i ostalih disciplina poput povijesti kulture koja u to doba doživljava uzlet. I tako bivši mladohrvat Matasović kao zaposlenik Hrvatskog narodnog muzeja za vrijeme Prvog svjetskog rata traga za povijesnim izvorima koji bi mogli rasvijetliti upravo unutrašnji život i kulturu perjanice hrvatskog plemstva – Zrinskih i Frankopana. Njegov obol povijesti kulture toga vremena – u poslijeratno doba kada umovi poput kulturnog povjesničara Johana Huizinge (1872-1945) i kulturnog ﬁlozofa Oswalda Spenglera (1880-1936) izdaju svoja epohalna djela4 – jesu upravo kulturnopovijesne sličice Iz galantnog stoljeća. Kulturnohistorijski fragmenti. Knjiga prva izašle 1921. u Zagrebu tiskom i nakladom Stjepana Kuglija u knjižari Kraljevskog sveučilišta i Jugoslavenske akademije. 3 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 108. 4 HUIZINGIN Herfsttij der Middeleeuwen [Jesen srednjeg vijeka] objavljen je 1919., a dva sveska SPENGLEROVA djela Der Untergang des Abendlandes. Umrisse einer Morphologie der Weltgeschichte [Propast Zapada: obrisi jedne morfologije svjetske povijesti] izašli su 1918. i 1922.

206

Nastanak knjige U prvom nastavku studije "O banovinskoj trgovini u XVIII stoljeću" objavljenoj u tjedniku Jugoslavenska njiva 1919. godine5, Matasović odmah u prvoj bilješci napominje da su to ulomci iz rukopisne knjige Kultura XVIII. stoljeća u Hrvatskoj.6 Čini se da knjiga, nažalost, nikad nije napisana, ali u osobnom fondu Josipa Matasovića sačuvan je pregled njena budućeg sadržaja čiji puni naslov glasi Kultura XVIII. stoljeća u Hrvatskoj. Osvrt na osobitije strane društvenog života do 1790. (vidi u prilogu)7. Iz njega se da pretpostaviti da je materijale za dotičnu knjigu Matasović podijelio na dva dijela i potom ih objavio u feljtonskom obliku8 u dvama časopisima: onaj koji se ticao trgovine u 5 Josip MATASOVIĆ, "O banovinskoj trgovini u XVIII stoljeću," Jugoslavenska njiva (dalje: JNJ), 3/1919., br. 44, 702.-705.; br. 46, 729.-732.; br. 48, 763.-765.; br. 49, 783.-785.; br. 50, 797.-800.; br. 52, 830.-833. 6 Josip MATASOVIĆ, "O banovinskoj trgovini u XVIII. Stoljeću, JNJ, 3/1919., br. 44, 702. Na istom mjestu kaže da su u tim izvacima izostavljene bilješke i "naznake arhivalnih vrela i literature". 7 Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Osobni fond Josip Matasović (1892-1962) (dalje: OFJM), kut. 49. 8 Za kulturnopovijesne teme bilo je u to doba uobičajeno da ih se objavljuje rubrikama novinskih feljtona, a za takav način publikacije Matasović napominje da je bio ozloglašen "u nauci". Josip MATASOVIĆ, "Knez Lenard, kaptoloma zagrebečkoga kramar," Narodna starina, 11/1932., 99. Inače, njegova ostavština je prepuna

207

banskoj Hrvatskoj, koja je za njega bila kulturnopovijesna tema, objavio je u šest nastavaka u Jugoslavenskoj njivi urednika dr. Dragana Novosela. S druge strane, dio koji se ticao društvenih običaja i praksi te svakodnevnog života ponajprije hrvatskog plemstva također u banskoj Hrvatskoj pod naslovom Iz galantnog stoljeća. (Kulturnohistorijski fragmenti), Matasović je objavljivao u osam nastavaka 1920. u tjedniku Novi ilustrovani Dom i svijet pod uredništvom Ive Kuglija, a pod izdavačkom palicom knjižara Stjepana Kuglija.9 Tako je jasno zašto u monograﬁji izašloj 1921. on ne citira ni izvore ni korištenu literaturu, što s jedne strane može ukazivati na urednički nemar10, a s druge strane na publicistički stil i namjeru jer je Matasović iz iskustva svoje naobrazbe znao što znači kritički znanstveni feljtonskih članaka iz raznoraznih novina koji su obrađivali kulturnopovijesne teme. 9 Dijelovi monograﬁje bili su objavljivani god. 1920. u nastavcima u dvotjedniku Novi ilustrovani Dom i svijet. List za zabavu, pouku i vijesti dnevnih dogadjaja iz javnog i društvenog života, vijesti iz umjetnosti i znanosti, kazališta, glazbe, trgovine i obrta (dalje: NIDS), 33/1920., br. 10, 189.-191.; br. 11, 209.-212.; br. 12, 209.212.: br. 13, 245.-247.; br. 15, 289.-292.; br. 16, 306.-307.; br. 17, 325.-328.; br. 18, 337.-339. Čak je i tiskovni slog isti jer su obje tiskovine izašle iz naklade Stjepana Kuglija, vjerojatno bližeg rođaka, ako ne i brata, Ive Kuglija. 10 U Matasovićevoj ostavštini pronašla sam nekoliko stranica rukopisa prve knjige Iz galantnog stoljeća, gdje su jasno navedeni citati. S druge pak strane, drugi dio koji je objavljen u Domu i svijetu, nije imao bilježaka. HDA, OFJM, kut. 49. Akribični Matasović u svim svojim bilješkama i seminarskim pripravama brižljivo navodi citiranu literaturu.

208

aparat kakav je karakterizirao dominantnu profesionalnu historiograﬁju erudicijsko-genetičkog usmjerenja.11 Danas mjestimice teže razumljiv tekst zbog ondašnje hrvatskosrpske štokavštine, stilski "pomalo zaodjenut u umjetničku formu" kako preporučuje i sam Ferdo Šišić12, Matasović je za monograﬁju nadopunio obilnim citatima iz latinski, njemački, francuski i kajkavski pisane građe koja mjestimično zauzima i nekoliko stranica.13 Dakle, premda djelce nije stremilo visokoj razini kritičke historiograﬁje (radilo se o prvom pokušaju takve vrste, uostalom kao i u slučaju većine njegovih radova)14, već je više imalo zabavni i popu11 O "erudicijsko-genetičkoj, razvijajućoj ili evolucionoj historiji” pogotovo u interpretaciji Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića vidi više kod Mirjane GROSS, Suvremena historiograﬁja: korijeni, postignuća, traganja, Zagreb 2001., 184. Ni prilozi u Narodnoj starini: nepovremenom časopisu za povijest kulture i etnograﬁju južnih Slovjena čiji je urednik Matasović bio u razdoblju od 1922. do 1935. nisu uvijek imali znanstveni aparat. Međutim, čini se da je Matasović u Galantnom stoljeću ipak imao namjeru dati popis literature u drugoj knjizi jer na 4. stranici stoji napomena "Naznaka literature u posljednjoj knjizi". J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 4. 12 M. GROSS, Suvremena historiograﬁja, 185. 13 Čini se da je već i tijekom pisanja feljtona Matasović znao da će objaviti monografiju: "A bilo bi važno, da kojom srećom prije definitivne publikacije cjelokupnog ovog materijala dopane ruku nešto takve hartije bar iz nekoliko dvoraca, […]”. Josip MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća. (Kulturnohistorijski fragmenti), NIDS, 1920, br. 17, 326. 14 "Ova rasprava predstavlja još uvijek samo jedan pokušaj, jer ona poradi djelomične nepristupačnosti potrebnog kompletnog naučnog aparata ne može da dade u tančine zaobljenu cjelinu." J. MATASOVIĆ, Knez Lenard, 99.

209

larizatorski karakter namijenjen široj publici, ono je itekako bitno za našu povijest historiograﬁje. U njoj je kulturna povijest sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, onakva kakvu je zastupao Matasović (sličan je slučaj i s današnjom "novom kulturnom historijom"), bila i ostala jedno od najzapostavljenijih i najmarginaliziranijih područja.15 Nažalost, Matasović je objavio samo prvu knjigu svojih fragmenata koji se uglavnom odnose na razdoblje vladavine habsburških vladara Leopolda I., Karla VI. i Marije Terezije, tj. od druge polovine sedamnaestog stoljeća pa sve do otprilike 70-ih godina osamnaestog stoljeća.16 Knjiga se sastoji od devet poglavlja u kojima Matasović povlači vješto balansirane paralele između zbivanja, društvenih po15 U svom sintetičkom djelu Suvremena historiograﬁja Mirjana Gross čak ni ne spominje Matasovića među predstavnicima hrvatske historiograﬁje prve polovine 20. stoljeća. Po njoj je jedino mladi Janko Koharić (1877-1905) u duhu pozitivističke sociologije izrazio želju za profesionalnu historiju kojoj glavni predmet ne bi bili samo politika i država. Usp. GROSS, Suvremena historiograﬁja, 172188. Ni Stjepan Antoljak ga ne navodi među centralnim ličnostima onodobne hrvatske historiograﬁje poput Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića. Stjepan ANTOLJAK, Hrvatska historiograﬁja do 1918., knj. 2, Zagreb 1992, 824.-825. Jedino Jaroslav Šidak naglašava njegovu originalnost i neponovljivost. Usp. Jaroslav ŠIDAK, "Prinos Josipa Matasovića pitanju bogumilstva i heretičke 'crkve bosanske'," Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb 1981., 355. 16 Druga polovina sedamnaestog stoljeća nadovezuje se kako u Europi, tako i u Hrvatskoj na prvu polovicu osamnaestog stoljeća te čine jednu cjelinu. U Matasovićevoj periodizaciji druga pak polovina osamnaestog stoljeća proteže s i logički nastavlja na doba "ilirizma i demokratizacije". Usp. J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 111.

210

java i praksi svakodnevnice među francuskim i hrvatskim plemstvom u kulturnopovijesnom razdoblju koje on prema dominantnoj kulturnoj krilatici "galanteriji" – deﬁniranoj u prvom redu kao "uljudni, učtivi društveni saobraćaj"17 naziva "galantno doba".18 Ključnu važnost u tim kulturnim vezama, koje su se sastojale u osluškivanju, posuđivanju i oponašanju Zapada, za Matasovića imala je "hiperkulturna" zrinsko-frankopanska dinastija koja je običajima i praksama u kulturnom kućno-društvenom milieu-u ili sredini dokazala da pripada kulturnoj, tj. civiliziranoj Europi. Valja napomenuti da feljton o galantnom stoljeću u tjedniku Dom i svijet sadržava i dijelove koje nije obuhvatila prva knjiga (u br. 15., 16., 17., i 18.), a koje tematiziraju razne kulturnopovijesne teme poput seljačke bune 1755., sudovanje, progon vještica te opširno predstavljanje seksualnih skandala i erotike u hrvatskom galantnom dobu u "Krčelićevim zapiscima", tj. Annuama zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića (1715-1778).19 Matasović je, dakle, nastojao prikazati sve reprezentativne sličice za rekonstrukciju starog hrvatskog društva. 17 Josip MATASOVIĆ, "Nekoji fragmenti historije XVIII. stoljeća," Narodna starina, 10/1931., 99. 18 Povlačenje općepovijesnih refleksija vezanih uz naše kulturnopovijesne fenomene i njihova sociološka interpretacija ključna su sastavnica Matasovićeve historiograﬁje. On zamjera nedostatak takvog pristupa Ivanu Krstitelju Tkalčiću (1840-1905), svom prethodniku u kulturnopovijesnoj specijalizaciji. J. MATASOVIĆ, Knez Lenard, 99. 19 U tekstu ću citirati prijevod dr. Veljka Gortana Annuae ili Historija 1748-1767, Zagreb 1952.

211

Motivaciju feljtonskog pisanja Matasovićevih kulturnohistorijskih fragmenata u spomenutim tjednicima nemoguće je protumačiti bez prikaza turbulentnog političkog konteksta u Hrvatskoj po završetku Prvog svjetskog rata. Njegov rječnik prepun je termina iz suvremenog političkog diskursa, (antiklerikalizam, feminizam, monarhizam, apsolutizam, germanizacija…) pomoću kojih on tumači ranonovovjekovna zbivanja i pojave. Stoga je važno najprije prikazati politički i kulturni kontekst poslijeratnog razdoblja, u kome je njegovanje "zrinsko-frankopanskog kulta" odigralo značajnu ulogu. Naime, godine 1918. dugo priželjkivane političke sanjarije, utjelovljene u mučeništvu boraca za narodnu slobodu Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, postale su stvarnost i kao takve bile prikazivane hrvatskoj javnosti: Narod hrvatski je postao slobodan 29. listopada 1918., i sjedinio se u jednu državu sa bratskim jugoslavenskim plemenima, Srbima i Slovencima. Satrta je njemačka bahatost i pohota, Bog je Niemce kaznio za sve zlo ne samo Hrvatima nanešeno, nego i drugim Slavenima. "Bog ne plaća svake subote." Ova rečenica ispunila se na Niemcima i njihovim pomagačima Madjarima.20

20 Janko DUJAK, Hrvatski mučenici ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, njihova propast i slavni prenos njihovih kostiju u domovinu, Sisak 1919., 26.

212

Kult Zrinskih i Frankopana u razdoblju poslije Prvog svjetskog rata Godina 1918. – završetak Velikog Rata – bila je po mnogočemu sudbonosna za Europu. Najznačajniji događaj je svakako bio konačni raspad jednog od najdugovječnijih državnih konglomerata na starom Kontinentu – AustroUgarske Monarhije. Na prostorima jugoistočne Europe situacija je bila posebno turbulentna: raskidanjem državnopravnih veza s Monarhijom pojedinim južnoslavenskim narodima, koji su živjeli unutar njenih okvira, otvorila se mogućnost odlučivanja o vlastitoj sudbini i povezivanju u nove državne asocijacije. Općenito, svi nenjemački narodi nisu htjeli ni čuti za bilo kakav plan federalizacije Monarhije, već su zahtijevali stvaranje vlastitih država. Za hrvatsku Trojedinu Kraljevinu zajedno s Rijekom jesen te godine bila je posebno sudbonosna. Dvadeset i devetog listopada Hrvatski je Sabor jednoglasno proglasio raskid državnopravnih veza s Austro-Ugarskom, a Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom sasvim neovisnom državom koja je smjesta imala ući u sastav novostvorene suverene Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Dva dana kasnije ta je državna tvorevina bila spremna stupiti u zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom, što je značilo da je put u stvaranje države Južnih Slavena bio utrt. Poslijeratno razdoblje još uvijek je bilo pod dojmom četristogodišnjeg suživota u državnoj zajednici pod habsburškim žezlom, tako da su se pravaško orijentirani hrvatski intelektualci dalje bavili višestoljetnom "bečkom straho-

213

vladom"21 i konačnim oslobođenjem hrvatskih zemalja od mrskog im jarma. Jedan od njih bio je i mladi povjesničar Josip Matasović, koji si je još kao srednjoškolac i aktivni član Mlade Hrvatske postavio za zadaću uskrisiti Hrvatsku od tuđinske i političke i kulturne prevlasti. Politički je Hrvatska 1918. konačno bila oslobođena – premda se našavši u novoj državnoj asocijaciji utemeljenoj na ideji slavenske uzajamnosti. Stoga je trebalo poraditi i na rasvijetljavanju njene kulturne prošlosti koja je bila u sjeni njemačke političke povijesti ili povijesti države, tzv. Staatsgeschichte, koja se u hrvatskom slučaju temeljila prvenstveno na historicističkom istraživanju hrvatskog državnog prava.22 Autohtono hrvatsko plemstvo – glavni nositelj hrvatskog novovjekovnog identiteta – ponovno je došlo u prvi plan nakon prenošenja kostiju mučenika Petra 21 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 109. 22 Usp npr. radove Vjekoslava KLAIĆA iz tog razdoblja, koji su se bavili hrvatskim državnopravnim vezama s Habsburškom monarhijom: "Nekoliko priloga za poviest hrvatske pragmatičke sankcije od god. 1712.," Vjesnik zemaljskog arkiva, 14/1912., 65.77. i "Hrvatska pragmatička sankcija," Rad JAZU, knj. 206, Zagreb 1915, kao i izdanje Emilija Laszowskog, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae=Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb 1914. Te 1914. godine, koja je označila početak Prvog svjetskog rata, Ferdo Šišić je tvrdio da u odnosu na kulturnu povijest država kao najodličniji produkt neke kulture treba imati prvenstvo jer da je ona glavni nosilac kulture i ujedno njezina glavna potpora, te da se ignoriranjem političkih promjena, tj. vanjskih učinaka, ne mogu shvatiti unutranji kulturni oblici poput ustavnog života, umjetnosti, književnosti i sl. Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historije. Dio I. Čest 1. (do god. 1107), Zagreb 1914., 14.

214

Zrinskog i Frana Krsta Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u kriptu zagrebačke katedrale sv. Stjepana 30. travnja 1919.23 Njihova je uloga u političkom životu hrvatskih kraljevina sedamnaestog stoljeća većinom bila objašnjena, barem u glavnim crtama, a izvori za takav pristup povijesti kao "događajnici" bili su prikupljeni24. Štoviše, pravaši su tijekom devetnaestog stoljeća razvili pravi "kult Zrinskog i Frankopana"25, a njegovu je ideološku bit 1893. literarno oživotvorio Eugen Kumičić u svojem romanu "Urota Zrinsko-Frankopanska".26 Velikaši hrvatskog podrijetla bili su sastavnim dijelom pravaškog mita čiji je tvorac bio Ante 23 Cf. Spomenica Zrinsko-Frankopanska: prigodom svečanog prenosa njihovih kostiju u domovinu, Zagreb 1919., i J. DUJAK, Hrvatski mučenici. Njihove kosti pronašla su "Braća hrvatskog zmaja" još 1907., kada su bile ekshumirane i prenesene na novo groblje u Bečkom Novom Mjestu. Vidi Velimir DEŽELIĆ i Emilij LASZOWSKI, Kosti Petra Zrinskog i Frana K. Frankopana: izvještaj o ekshumaciji dana 20. VII. 1907., Zagreb 1907. 24 Usp. npr. Franjo RAČKI, Izprave o uroti bana P. Zrinskog i kneza Kr. Frankopana, Zagreb 1873.; [Baltazar BOGIŠIĆ (ur.)], Acta coniurationem Petri a Zrinio de Frankopan nec non Francisci Nadasdy illustrantia: (1663-1671) e tabulariis gallicis desumpta redegit V. Bogišić, Zagreb 1888.; Emilij LASZOWSKI, Pomilovanje Petra Zrinskoga i Franje K. Frankopana god. 1687., Zagreb 1914. 25 Poslije su ga nastavila Braća hrvatskog zmaja. 26 Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 248249. Nasuprot tome, Jaroslav Šidak napominje da u nastajanju ovoga kulta nisu sudjelovali samo budući pravaši niti je on bio isključivo djelo Stranke prava šezdesetih godina 19. st. "Kultu" je znanstveno utemeljenje dao Franjo Rački, Strossmayerov sljedbenik i "slavoserb", izdavanjem Izprave o uroti bana P. Zrinskog i kneza Fr. Frankopana godine 1873. Usp. Jaroslav ŠIDAK, "Urota Zrinsko-

215

Starčević, a koji ih je prikazivao kao simbole zatiranja hrvatskog naroda od strane habsburških vladara.27 S druge strane, prožimanje pravaškom nacionalnom ideologijom tražilo je da se povijesne ličnosti i događaji ocjenjuju prvenstveno u moralnom odnosu prema hrvatskoj naciji: dobro je bilo djelanje u korist naroda, a zlo pokoravanje tuđini.28 Na taj način dobivala se crno-bijela slika povijesnih događanja i motivacije njenih sudionika. Tako su Zrinski i Frankopan bili su prikazivani kao nacionalni mučenici, koji daju život za svoju domovinu i naciju, no u propagandističke svrhe bio im je posvema oduzet unutarnji život.29 "Mučeništvo" koje pretpostavlja dobrovoljnu smrt za vjeru i/ili ideale,30 u pravaškom slučaju za slobodu i neovisnost frankopanska kao historiografski problem," Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb 1981., 152. 27 M. GROSS, Povijest, 33. 28 To je bilo starčevićansko poimanje povijesti. Isto, 28. 29 Usp. J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 64, gdje se ukazuje na javnu percepciju Frankopana kao "idealnog političara i tragičnog zatočnika domovine". 30 "Mučeništvo" Zrinskih i Frankopana čini se ponekad da je bilo glavni motiv bavljenja ovim razdobljem hrvatske povijesti. Usp. Janko DUJAK, Hrvatski mučenici grof Petar Šubić Zrinski ban hrvatski i šura mu knez Fran Krsto Frankopan, Sisak, 1903., 19192., i Ferdo ŠIŠIĆ, Zrinski e Frankopan, deux martyrs nationaux croates, Paris 1919. Zanimljivo je primijetiti da su neki pristaše poslijeratnog kulturnog unitarizma i narodnog jedinstva uzvisili urotnike na razinu jugoslavenskih mučenika. Vidi npr. Matija PIRC, Jugoslavenska mučenika Zrinski in Frankopan, Maribor 1919. "Mučeništvo" je ostala tema i u 21. stoljeću: usp. Andrija Nikić, Mučeništvo branitelja hrvatske državnosti: zrinsko-frankopanska pogibija: (1671.-30. travnja 2001.), Mostar 2000., i pretisak knjige Janka

216

nacije, prikazivalo je, dakle, glavne aktere političke urote kao požrtvovne junake/inje kojima je jedini cilj i interes u životu položiti život za svoj narod. Logika ove ideološke propagande očitovala se i prilikom prijenosa kostiju Zrinskog i Frankopana u organizaciji "Braće hrvatskog zmaja" krajem travnja 1919. Na taj prijenos dugo se čekalo jer ga carski Beč nije dozvoljavao. Lijesu s kostima koji je vlakom došao kroz Sloveniju u Zagreb i kojeg je dočekalo par desetina tisuća ljudi s raznoraznim izaslanstvima (iz Češke i Poljske), najčešće se klicalo: "Slava narodnim mučenicima!", "Slava mučenicima!" i "Živila Jugoslavija!". U govorima poput onog predsjednika Akademije dr. Vladimira Mažuranića, zagrebačkog gradonačelnika dr. Stjepana Srkulja, ministra središnje jugoslavenske vlade Pavla Marinkovića, ali i gradonačelnika Bečkog Novog Mjesta Antuna Ofenbecka oni su isticani kao "predteče hrvatske samostalnosti, zametnutoj u ovoj novoj dobi slobode i jedinstva s jednorodnom braćom Srbima i Slovencima," kao "poznijim pokolenjima lučonoše na putu slobodi", "ne samo prvoborci vaše (tj. hrvatske), već i naše (tj. poslijeratne austrijske republikanske) " slobode".31 Za razliku od Zrinskih i Frankopana, posljednjih hrvatskih dinasta i boraca za narodnu slobodu, većina hrvatskog plemstva proglašena "tuđinskim slugama" je bila smatrana nedostojnim spomena, a kamoli bavljenja u hrvatskoj historiografiji te time prepuštena zaboravu. Dakle, općenito DUJKA Hrvatski mučenici Petar Šubić Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan (prir. Đurđica Lasić-Vuković), Sisak 1995. 31 J. DUJAK, Hrvatski mučenici (1919), 27, 31, 33, 35.

217

valja primijetiti da su u razdoblju nacionaliziranja hrvatske povijesti u drugoj polovici 19. st. i povjesničari poput Ferde Šišića, Matije Mesića i Tadije Smičiklasa polazili u svojim interpretacijama od nacionalnih političkih interesa i osuđivali "odnarođeno visoko plemstvo", koje ne polazi sjednice Hrvatskog sabora, "izdajice hrvatskog naroda" i "tuđinske sluge", te su u njihovim djelima i spisima tražili gorljive potvrde hrvatstva i obranu hrvatske domovine, odnosno hrvatskih državnih interesa nasuprot Beču i Pešti.32 32 Tadija SMIČIKLAS, "Životopis Baltazara Adama Krčelića," Balthasari Adami Kercselich: Annuae 1748-1767 (ur. Tadija Smičiklas), Zagreb 1901., xxx-xxxi. "U K-ćevo doba stisnula je Marija Terezija državni život kraljevine Hrvatske više u okvir jedne provincije, nego li ijedan možda od njezinih pretšasnika habsburške kuće. Ona je konačno uredila 'Vojnu krajinu' kao posebnu provinciju. On ne vidi, da mu je domovina u dvije pole presječena, da ne može tako razdrta ovršiti svoju državnu niti kulturnu zadaću. ... A kada se digoše krvave bune potrtoga seljaka, pozvan Krčelić predlaže najprije vladni sustav, po kojem bi sjedili u vladi i njemački generali. Ban ima biti vojnik, a ne veli se, da ne bi smio biti na primjer Nijemac." Isto, xxxi. Smičiklas mu spočitava i netoleranciju u pogrebnom govoru podbanu Ivanu Bužanu (tiskan kao Najvredneše stalnosti pelda poglaviti i prečasni gospon gospon Januš Bužan itd. po prodeke poglavitoga gosp. Boltizara Adama Kerčelića itd., Zagreb, 1767): "Iz Topuske Vlahe je odpravil i katolike naselil. Židovi da mesta vu orsagu nemaju, je včinil; i ovakova većputi." Isto, xxxii. Ipak, valja primijetiti da nakon Smičiklasovog izdanja Annua dolazi do rehabilitacije interesa za Krčelića. Usp. osobito apologetske priloge izašle na godišnjicu njegova rođenja: [Valdemar LUNAČEK], "Adam Baltazar Krčelić, I.”, Obzor (Zagreb), br. 59, 28. II. 1915, 1., 3.; ISTI, "Adam Baltazar Krčelić, II. Nacijonalizam osamnaestoga stoljeća,” Obzor (Zagreb), br. 80, 21. III. 1915, 1.-2.; ISTI, "Dvjestogodišnjica rodjenja Adama Baltazara Krčelića. 5.

218

Ne može se, stoga, izbjeći dojmu da je Matasovićeva knjižica Iz galantnog stoljeća pukom slučajnošću objavljena baš godine 1921. kada se obilježavala 250. godišnjica smaknuća Zrinskog i Frankopana, a dvije godine iza prijenosa njihovih kostiju iz Bečkog Novog Mjesta.33 Nadalje, lako je iščitati Matasovićev izrazito pravaški politički stav, a pravaško poimanje povijesti i njena propagandistička tendencija razaznaje se iz Matasovićeve retorike, koja je nužna sastavnica svake ideologije.34 Ona je bila uperena protiv velikoaustrijske politike kakvu je krojio prijestolonasljednik Franjo Ferdinand zagovarajući načela "željezne politike" i centralizirane Velike Austrije s pokrajinama u kojoj bi Nijemci kao nosioci više kulture bili nosioci austrijske državne ideje.35 Matasović je, dakle, ishodište svojih ideja prepoznatljivo nalazio u starčevićanskim idejama o "zlokobnoj Austriji" koja je suvereni hrvatski narod naumila pretvoriti u "puk, množinu čeljadi", tj. u krajišnike kao oruđe u rukama Habsburgovaca.36 Hrvatska pragmatička sankcija III. 1715.-5. III. 1915.,” Savremenik. Mjesečnik Društva hrvatskih književnika, 10/1915., br. 3-4, 131.-133. 33 Usp. Ferdo ŠIŠIĆ, Zavjera Petra Zrinskog i Frana Frankopana, Beograd 1921., i predavanje u Hrvatskom kulturnom društvu "Napredak": Ante MARTINOVIĆ, 30. travanj, [dan obljetnice mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana], s.l., 1921. Književni povjesničar Slavko JEŽIĆ te je godine, koincidencije li, u Zagrebu objavio i djelo Život i rad Frana Krste Frankopana s izborom iz njegovih djela. 34 Arnaldo MOMIGLIANO, "Geschichte in einer Zeit der Ideologien," Wie Geschichte geschrieben wird, Berlin 1990., 30. 35 M. GROSS, Povijest, 339. 36 Isto. Prikaz starčevićanskih utjecaja i pravaško djelovanje mladog

219

iz god. 1712. koja je potvrdila habsburšku žensku lozu kao hrvatske kraljeve, za Matasovića je bila manipulacija Bečkog dvora koji je bio svjesno njemački "herenfolški"37 nastrojen prema "na ﬁnu formu izigranim narodima". Hrvati su za njega tim činom istrčali pred rudo, poneseni mišlju da će njime sačuvati svoju samostalnost i državnopravni položaj koji je početkom 18. stoljeća postajao sve klimaviji i nesigurniji.38 Juraj Demetrović, jugoslavenski unitarist39 i jedan od glavnih urednika pro-pribičevićevskog tjednika Jugoslavenska njiva, u kojem je pisao i Matasović40, u jednom članku objašnjava razliku između monarhije habsburškog i karađorđevićevskog tipa, kakva je očito bila percipirana u dijelu tadašnje javnosti: habsburški vladar je s pravom mogao reći Matasovića vidi iscrpnije kod M. Despot, "Josip Matasović," 29.33. Krajišnicima Brodske pukovnije pod Jelačićevim vodstvom Matasović se bavi u knjizi Do Ozore 1848., Zagreb 1919., čije razoružavanje prikazuje kao ugarsku podvalu i njihovu borbu prikazuje kao čuvanje najčišćih hrvatskih državnih interesa. 37 Njem. Herrenvolk=nadrasa; suprotnost je Untermensch=podčovjek, inferiorni čovjek. To su koncepti karakteristini za nacističku ideologiju. 38 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 31.-61. 39 Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb 1995., 139. 40 Time ne tvrdim explicite da je to bio i Matasovićev politički stav jer je on prije rata bio izraziti pravaš, te se njegovo pisanje u Jugoslavenskoj njivi može smatrati motivirano čisto pragmatičnim razlozima. O pravaškom gledanju stvaranja neovisne hrvatske države 1918. vidi kod Ive PERIĆA, Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb 2002., 361-362.

220

L'état c'est moi jer da je Austro-Ugarska bila "neke vrste privatno vlasništvo Habsburškog doma, gdje su vladali po milosti vladarevoj aristokracija, birokracija i kler". S druge strane, Demetrović na način Pribičevića ističe demokratizam srpskih kraljeva: da je Karađorđević došao na vlast voljom naroda te da je svjestan "da je on, narod, država i nosilac državne vlasti". Razlika između dviju oblika vladavine da je pregolema: habsburška država je bila "apsolutistička monarhija sa svojom lažiustavnošću", dok je s druge strane "istinski ustavna i parlamentarna monarhija", koja je po svojoj srži vrlo blizu republici.41 Matasovićev koncept kulturne povijesti i kulture Sudeći prema njegovoj angažiranosti za promicanje kulturne povijesti, Matasovića slobodno možemo smatrati "hrvatskim" Karlom Lamprechtom (1856-1915). Slično kao što je Lamprecht krajem 90-ih godina 19. st. vodio čuveni Methodenstreit s pristašama njemačke Personen- i Staatsgeschichte, ističući da bi istraživanje kulturno- i društvenopovijesnih procesa trebalo imati prvenstvo u bavljenju povijesnim znanostima, tako i Matasović nije štedio riječi gotovo u svakom svom radu da ukaže na tu nužnost i u uskim okvirima hrvatske historiograﬁje poslije Prvog svjetskog rata. 41 Juraj DEMETROVIĆ, "Rekriminacije", JNJ, 3/1919., br. 44, 693.

221

Što je za Matasovića zapravo značio pojam "kulture", koji je dobio uzlet u međuratnoj europskoj historiograﬁji? Na to pitanje on sam daje odgovor u svojim predavačkim pripremama za predmet "Uvod u studij povijesti kulture", koje su na sreću ostale sačuvane: "kultura" za njega jednostavno podrazumijeva "svladavanje odnosno gospodarenje prirodom t.j. njenim tvarima i njenim snagama", te nad znanošću i umjetnošću. Tek sekundarno se taj pojam može proširiti s materijalnog na duševno područje, pa se tako pojavljuju termini "kultura duha", "kultura čuvstva", itd. On naglašava da je psihički pendant "kulturi" pojam "civilizacija" koja označava čovjekovo gospodstvo nad duševnim nagonima, niskim, prirodnim sirovostima, što se naziva i "oplemenjivanje" i što se najbolje očituje u borbi za opstanak. Antipod "kulturi" je "priroda", a stupanj kulturnog razvitka određuje stupanj gospodarenja nad prirodom. Za razliku od rimskog pojma cultura koji je podrazumijevao u prvom redu "uljudbu", moderno poimanje kulture uključivalo je "progresivni pokret, stalno napredovanje", tj. evolucijsku dimenziju.42 Kao student Alfonsa Dopscha (1868-1953) na bečkom sveučilištu gdje je jedno od usmjerenja bila kulturna i ekonomska povijest,43 za koje su kako smo vidjeli bile intrinzično povezane, čini se da je Matasović koncept "kulture" 42 JOSIP MATASOVIĆ, "Uvod u studij povijesti kulture II, 1943/1944", HDA, OFJM, kut. 52. 43 U skladu s takvim usmjerenjem koje je nalikovalo francuskoj školi Annales, Dopsch je 1922. pri bečkom sveučilištu osnovao smjer za ekonomsku i kulturnu povijest koji se nije slučajno zvao "Seminar für Wirtschafts- und Kulturgeschichte".

222

shvaćao u prosvjetiteljskom smislu kao ukupnost ljudskih djelatnosti u ekonomiji i tehnici, znanosti i umjetnosti, običajima, navikama i praksama, te kulturom svakodnevnice. Dakle, svime što je neki narod u to doba činilo "kulturnim" i time vrijednim historijskog istraživanja. Historijska znanost prije svega se bavi "kulturnim narodima", tvrdi Šišić 1914., čiji kulturni razvitak i činjenica da su stvorili državu im daje za pravo da se nazivaju "historičkim".44 Matasović ne odvaja ekonomski od kulturnog razvitka: bitna mu je uloga kapitala i stanje trgovine u pojedinom razdoblju jer su to bile odrednice društvenog razvitka.45 To je bilo materijalno poimanje povijesti koje je smatralo da ekonomski napredak uvjetuje stupanj kulturnog razvitka pojedine nacije. Matasovićeva bečka i švicarska naobrazba omogućila mu je, dakle, da svakodnevnicu hrvatskih velikaša oslika iz kulturnog ugla, ali ne onakvog kakav je bio prakticiran u ranijem razdoblju, pogotovo od strane književnih povjesničara.46 Njegova radna metodologija uključivala je "općehistorijske refleksije" i sociološku interpretaciju, čiji 44 M. GROSS, Suvremena historiograﬁja,182. 45 Ovakvo značenje "kulture" nije bilo prevodivo na engleski i francuski jezik, koji su za to značenje koristili termin "civilizacija". Usp. prijevode Burckhardtova djela Die Kultur der Reniassance in Italien: ein Versuch (1860): The civilization of the renaissance in Italy (1878) i La civilisation de la Renaissance en Italie (1885). 46 Usp. npr. Iz njemačkog Zagreba. Prinos kulturnoj povijesti Hrvata dr. Velimira Deželića, Zagreb 1901., koji analizira književnu produkciju i izdavačku djelatnost na "germanštini" u Zagrebu od kraja 18. pa do druge polovice 19. st. I Vjekoslav Klaić se ogledao u ranonovovjekovnim književnopovijesnim temama, među kojima

223

nedostatak on zamjera drugim hrvatskim piscima.47 Njega uz analizu književne produkcije zanima rekonstrukcija raznih oblika privatnog života, odnosno društvenih običaja i stila življenja. "Kulturnohistorijske slike" u njegovoj plastičnoj izvedbi omogućavale su čitateljima da se užive u način življenja hrvatskog plemstva koje nije odstupalo od ondašnjih europskih normi. Dapače, Matasovićev cilj je bio argumentirano prikazati da je su Zrinski i Frankopani živjeli uistinu na razini visokorazvijene i raﬁnirane kulturne Europe, premda im je domovina bila smještena na njenoj periferiji.48 Oponašanje tuđinštine Matasović je pretvorio u kulturni fenomen koji je dokazivao da je hrvatsko plemstvo išlo ukorak sa Zapadom. Nadalje, postojao je i kontinuitet te kulture ili civilizacije u Hrvatskoj što on podvlači govoreći da ona "nije od jučer dopremljena, kao recimo iz Evrope u Japan"49. Isticanjem kulturne "ravnopravnosti" Matasović je vjerojatno imao namjeru dokazati i rasnu "ravnopravnost" kako bi dokazao da je elita i Južnih Slavena stajala bok uz bok svojim zapadnim pandanima. U to imperijalističko doba, kada je bilo uobičajeno da razne europske nacije ističu svoju jedinstvenost i superiornost naspram drugih nacija, slavitelji njemačke kulture ocrnjavali su površnu zapadnoeuropsku je sigurno najznatnija njegova biograﬁja povjesničara Pavla Rittera Vitezovića Život i djela Pavla Rittera Vitezovića (1652.-1713.), Zagreb 1914. 47 J. MATASOVIĆ, Knez Lenard, 99. 48 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 111. 49 J. MATASOVIĆ, "Iz galantnog stoljeća," NIDS, 33/1920., br. 18, 337.

224

civilizaciju (Kultur naspram Zivilisation), jednako kao i slavensko rasno i kulturno "barbarstvo",50 čega je Matasović po svoj prilici bio svjestan. Prema jednom od najutjecajnijih njemačkih sociologa, Norbertu Eliasu (1897-1990), pojam "civilizacija" odražava "samosvijest zapadnoga svijeta" i njegovu superiornost u odnosu na "primitivnija" društva, njegove specifičnosti koje su ujedno i predmet njegova ponosa, "stanje njegove tehnike, način njegova ponašanja, razvoj njegove znanstvene spoznaje ili njegova svjetonazora", itd. No sve to se odnosi samo na površinu ljudskog postojanja, izvanjskost, dok se vlastita bit, zasebnost i ponos na vlastita dostignuća izražava riječju "kultura".51 50 Stefan BERGER, Mark DONOVAN i Kevin PASSMORE, "Apologias for the Nation-State in Western Europe since 1800, Writing National Histories. Western Europe since 1800 (gl. ur. Stefan Berger, Mark Donovan i Kevin Passmore), London 1999., 10. S druge strane, u propagandističkim bitkama Prvog svjetskog rata i njemački znanstvenici su morali braniti svoju Kultur naspram prigovorima "barbarstva" ponajviše od strane Francuza. Anthony LA VOPA, "Der Höﬂing und der Bürger,” Historische Anthropologie, 1/2000., br. 8, 125. 51 Norbert ELIAS, "O sociogenezi pojmova civilizacije i kulture," O procesu civilizacije, Zagreb 1996., 55.-56. Takvo shvaćanje "kulture" imao je i Josip Horvat: "narod i kultura dva su neodjeljiva pojma, jednoga nema bez drugoga, jedno proizlazi iz drugoga […]. Narod se radja kad se porodila ta svijest zajedništva – u istom trenutku pojavila se je i njegova kultura: ta spoznaja, taj osjećaj svijesti zajedništva prva je njezina manifestacija i aﬁrmacija. Kultura je po tome duhovnost jedne ljudske zajednice, jednoga naroda. Religija, umjetnost, pravni poredak, djela misli osjećaja vidljivi su rezultati kulture, djela misli, osjećaja, djela duha jednoga naroda." Josip

225

Za razliku od njemačkih učenjaka, Matasović koncept "kulture" katkad izjednačuje s konceptom "civilizacije" ("kulturna Evropa", "prekulturne društvene pojave", "kulturna moda", "kulturna čeljad")52 u smislu posljednjeg stadija u progresivnoj povijesti čovječanstva,53 a katkad u etnografskom smislu upotrebljava za izražavanje onog što je hrvatskoj i drugim kulturama vlastito (hrvatska "jedinstvena originalna čuturaška kultura", "francuska kultura")54. Tu dvojnost on naglašava i u namjeri pisanja same knjige: Ja ću dakle pokušati, da u ovo nekoliko narednih fragmenata iznesem nešto kulturnohistorijske slike onoga doba. To su dobrim dijelom i odjeci Evrope, a u drugu ruku i posebni naši, kulturnohistorijski procesi, koje je Šenoa portretirao u Diogenešu, njegov epigon Tomić u Udovici i u romanu Za kralja-za dom: to je doba pradjedova i otaca, koji stoluju još pod "starimi krovovi", […].55

Poput Jacoba Burckhardta (1818-1897) koji u svom djelu Die Cultur der Renaissance in Italien: ein Versuch (1860) HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb 19392., xiii. Šidak navodi da je u tom djelu, koje je izrazito kompilacijskog karaktera, autor pokušao primijeniti koncepciju kulturne povijesti kakvu je zastupao Matasović. J. ŠIDAK, Prinos, 356. 52 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 8, 92, 110, 111. 53 Kad govori o planiranju gradnji cesta na saboru 1754., Matasović kaže: "Sav ovaj rad i naročiti progres u civilizaciji nije, dašto, bio spontanog porijekla nego dirigiran intencijama i izrazitim zapovjedima iz Beča." Josip MATASOVIĆ, "Iz ekonomske historije 1754.-1758.", Narodna starina, 8/1929., 181. 54 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 91. 55 Isto, 22.

226

nije objašnjavao fenomene renesanse, već ih je ponajviše opisivao, i Matasović se zadovoljava slikanjem epohe, prikazivanjem tableaux vivants – "živih slika" iz života ranonovovjekovnog hrvatskog plemstva, što odgovara ondašnjem kulturnopovijesnom zahtjevu za "plastičnošću".56 Matasovićev eklektički pristup povijesti ponajprije je estetski: on prikazuje, kao što je već rečeno, kulturnopovijesne slike i sličice. U tome se vjerojatno povodi za Hyppoliteom Taineom (1828-1893), pisca kojeg često citira, a ujedno i estetskog kritičara, a koji kaže da "slikati znači omogućiti nam da vidimo, a omogućiti nam da vidimo ličnosti koje su živjele u prošlosti posao je naročite vrste". Nakon slikarstva potrebno je dozvoliti pristup i ﬁlozoﬁji, poslije umjetnosti mora doći analiza. Nije dovoljno samo lijepo prikazati neku ličnost, već je potrebno i objasniti je.57 Nadalje, nužno je što potpunije vidjeti nekadašnjeg čovjeka jer se samo tako mogu upoznati nekadašnje radnje. Kad promatramo vidljivog čovjeka, u njemu tražimo i ono što je nevidljivo, tj. njegovu dušu. Pod izvanjskim čovjekom sakriva se unutrašnji čovjek, i prvi samo otkriva drugoga, dakle promatranjem stvara se psihologija.58 Za komparativno oslikavanje hrvatske kulturne prošlosti bilo je potrebno rekonstruirati "onaj privatni, zaboravljeni i zanemareni život naše stare gospoštije".59 Jer "gospoštijska" 56 Usp. citat uz bilj. 70. 57 Hyppolite TAINE, "Predgovor prvom izdanju Eseja iz kritike i istorije (1866)," Studije i eseji, Beograd 1954., 16. 58 ISTI, "Uvod u Istoriju engleske književnosti (1866)," u: Studije i eseji, Beograd 1954, 34.-35. 59 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 111.

227

kultura se uvijek smatrala tuđinskom za razliku od "narodne" koja je bila domaća. Zadaća etnologije bila je pomiriti ove dvije međusobno suprotstavljene kulture.60 Matasovića zanimaju karakteristike privatnog života hrvatskog plemstva jer ono daje drugačiju sliku nego što se može dobiti iz političkih događaja tih godina ili "iz šablonske historiograﬁje ratova i mirova i naosob razvodnjenih shematizama."61 Prema francuskom povjesničaru Philippeu Arièsu riječ "javan" podrazumijeva državu i državnu službu, dok "privatan" označava ono što se odigrava s one strane granica državne moći.62 Dakle, za razliku od zanimanja za javnu djelatnost hrvatskog plemstva u okviru događaja važnih za hrvatsku povijest, Matasović se interesira za njihovu intimu i privatni prostor življenja. Nemilosrdan je prema povjesničarima"staatsgešihtlerima" kojima je nedostajalo ukusa, vremena, a i prostora za bavljenje "malom poviješću".63 Što se tiče izvora, on kao kulturno-historijsku građu koristi između ostalog oporuke koje mu se čine vrlo korisne za rekonstrukciju privatnog života i materijalne kulture64, nadalje epistolografsku ostavštinu, pisma, dok smatra da 60 Cf. temeljni dokument hrvatske etnologije Antuna Radića, Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897). Citirano kod Muraj, Josip Matasović, 13. 61 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 108. 62 Philippe ARIÈS, "Einleitung: Zu einer Geschichte des privaten Lebens,” Geschichte des privaten Lebens. 3. Von der Renaissance zur Aufklärung (gl. ur. Philippe Ariès i Roger Chartier), Frankfurt am Main 1991., 17. 63 J. MATASOVIĆ, Knez Lenard, 99. 64 ISTI, Iz galantnog stoljeća, 119.

228

memoara i korespondencije intimnije naravi nedostaje u velikoj mjeri.65 Taj manjak je po njemu razumljiv "na periferiji tadašnje kulturne Evrope".66 Pored toga, on koristi dostupne dnevnike, stare račune, rukopisne pjesmarice, razne predmete, komade namještaja i općenito pokućstva, i time rekonstruira "kućno-društveni kulturni milieu"67 na plemićkim dvorovima. "Ljudski dokumenti" su ono što njega zanima i za čim on traga u arhivskim kutijama jer bi oni mogli potpunije zaokružiti poznavanje domaće prošlosti i "skinuti mnogo lažno ruho opće maglovitosti".68 Pored toga, dakako 65 Izuzetak su bili memoari grofa Baltazara Patačića, grofa Adama Oršića, i dakako Baltazara Adama Krčelića, koji su već bili objavljeni u Matasovićevo vrijeme. Ivan KUKULJEVIĆ, "Zapisci barona Baltazara Patačića i grofa Adama Oršića od godine 1691. do 1814.,” Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 10, Zagreb 1869., 225.-244.; Emilij LASZOWSKI, "Diarium baronis Balthasaris Pattachich de Zajezda annorum 1687-1690,” Starine, 27/1895., 194.-217. Od neobjavljenih memoarskih zapisa Matasović koristi Diarium vitae memorabilium (1697-1715) (NSK, sign. R 3552) te Status familiae Patachich sive notitia illius universalis honoriﬁca aeque ac utilis ex archivis et documentis authenticis desumpta (1740), koje je sastavio Aleksandar Patačić (1697-1747), Baltazarov sin. (http://www.nsk.hr/Bastina/knjige/Status_familiae_Patachich/ Status_familiae_Patachich.html). 66 Isto, 111. Matasović je objavio i više zbirki pisama, među kojima je za "galantno doba" najznačajnija Die Briefe des Grafen Sermage aus dem siebenjährigen Kriege, Zagreb 1923., koja je popraćena obilatim bilješkama. Skraćeniji tekst, naravno bez bilježaka, objavljen je 1924. u dnevnom listu Zagreber Tagblatt u br. 127, 129, 131, 132, 134, 136, 141, 143, 146, 148, 162. 67 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 46. 68 Isto, 130. Među takvim materijalom Matasović spominje erotske

229

da koristi i objavljene materijale poput književne ostavštine raznih domaćih i inozemnih pisaca.69 Kako su živjeli ljudi u prošlosti? Kakve su im bile prakse svakodnevnice? Kako su na domaću tradiciju utjecali inozemni kulturni faktori?, pitanja su koja si Matasović postavlja zagovarajući tzv. "sitnu povijest" o kojoj 1931. piše: Više-manje pošlo je sada i domaće naučno istraživanje povijesti već pravilnijim smjerom, da materiju novije hrvatske historije ne kalupi samo u habsburški diplomatski i ratnički sklop. Već su naime, vidljivije historiografske invencije, koje istrzavaju kulturno-historijske manifestacije na domaćim tlima iz uobičajenih okvira pojimanja prošlosti, i tako se (i ako ne sasvim oﬁcijelno) popunjavaju osjetljivije elegije koje su bile sklapane za privatne potrebe u svrhu ispoljavanja vlastitih čuvstava. Slučajno ih se može pronaći među starim računima i banskim pozivnicama za sabor u Varaždinu. Isto. Inače, Matasović citira pisma primjerice grofa Petra Keglevića, Sigismunda Rattkaya, Helene Marte Patačić, Lukice Bedekovich svojoj majci Barbari rođ. Bogdan, itd. 69 Npr. Juraj HABDELIĆ, Pervi otcza nassega Adama greh i salosztno po nyem vsze chlovechanszke nature porussenye, Graz 1674.; Pavao RITTER-VITEZOVIĆ, Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov, Zagreb 1696.; Jacobus TOLLIUS, Epistolæ Itinerariæ ex auctoris schedis posthumis recensitæ, suppletæ, digestæ; annotationibus, observationibus, et ﬁguris adornatæ, cura et studio Henrici Christiani Henninii, Amsterdam 1700; Mary Wortley MONTAGU, Letters of the right honourable Lady M--y W---y M----e: written, during her travels in Europe, Asia and Africa, to persons of distinction, men of letters, [et]c. in different parts of Europe which contain, among other curious relations, accounts of the policy and manners of the Turks; drawn from sources that have been inaccessible to other travellers; in three volumes, London 1763.

230 praznine suvisloga znanja i o tuđim komponentama, štono se unakrštavale našim krajevima i oblikovale ljude svojih vremena i o čemu je poprečna historija većinom šutjela. Kad se uzme ogledati npr. samo naraštaje oko pragmatične sankcije, terezijanstva i joseﬁnizma, to sva acta diplomata ne mogu imati u rekonstrukciji svoj pravo stilizovani scenarij, ako se mimoiđe tzv. sitnu povijest. Jedino njenom pripomoći plastički iskrsava negdašnji organski svijet u vaskolikom svom obujmu, bez defekta, te ne važi više kao da je tobože silno bilo samo ratno učešće, podanički snošaj, prema Habsburzima i saborske enuncijacije. Idući, dakle, napomenutim, novijim putem hrvatska će historiograﬁja revidirati mnoge neizrađene slike i sličice, a ispuniti i cijele mape i partije, među kojma su pripravljena znanja radi zasad još gdje i gdje samo korice.70

"Kulturni milieu (sredina)" jedno je od središnjih kulturnopovijesnih koncepata koje Matasović koristi u svom interpretativnom izlaganju.71 Zalažući se za "sociologijsko interpretiranje domaće historije"72, on taj koncept preuzima iz pozitivistički usmjerene kulturne povijesti čiji su glavni predstavnici u 19. st. bili Englez Henry Thomas Buckle (1821-1862) i njegov francuski nasljednik već spomenuti Taine. Ukratko, za Tainea – a isto se može reći i za ostale poklonike "teorije milieu-a" poput Hipokrata, Bodina, Montesquieua, Vicoa, Voltairea, Herdera i Bucklea – "milieu" (sredina) su okolnosti u kojima čovjek živi. Činjenica jest da on ne živi sam, već je okružen prirodom, 70 Josip MATASOVIĆ, "Nekoji fragmenti historije XVIII. stoljeća," Narodna starina, 10/1931., 97. 71 Usp. ISTI, Iz galantnog stoljeća, 39, 46, 63, 83, 88, 116. 72 ISTI, "Dio djela Buckleova [prikaz knjige]," JNJ, 6/1922., br. 2, 88.

231

a u prirodi žive drugi ljudi. Fizičke i društvene prilike određuju osobiti pravac razvoju misli i odlučuju o stupnju civilizacije.73 Ova teorija milieu-a ima posebno značenje za tumačenje kulturne povijesti: ona po Taineu sugerira da svakim povijesnim razdobljem vlada jedna univerzalna koncepcija ili ideja, pa je tako određen ideal čovjeka bio model društvu srednjeg vijeka, a jednako je bilo u antici, novom vijeku, ili u suvremeno doba. Isto tako, to znači da se glavna koncepcija što vlada društvom pojedinog razdoblja proteže na cijelo kulturno područje i na sve pojedince. Na taj se način u produkciji jednog radnika prepoznaju crte glavne koncepcije pojedinog razdoblja. Drugim riječima, "svi su kulturni spomenici sistematična reprodukcija glavne ideje vremena". Potezi glavne ideje, idée maitresse ili universelle, koja se još naziva i conception dominatrice, svugdje se razabiru premda mogu postojati različite nijanse. Glavne ideje tzv. "rokoko kulture" – naziv koji potječe iz područja kulturne, posebno umjetničke historiograﬁje, a koji Matasović upotrebljava kao "kulturnohistorijski termin" – bile su kult užitka, kult žene i kult monarha, i te ideje Matasović pokušava pratiti u hrvatskom kontekstu.74 73 O[zren] J. SUBOTIĆ, "Problem kulturnog razvoja", ?, ?/1907., 419. Preuzeto iz HDA, OFJM, kut. 57 (fascikl za umetak Historiograﬁja kulture). O teoriji milieu-a Matasović raspravlja i u prikazu Buckleove knjige. Vidi ISTI, Dio djela, 86-87. Inače, u Taineovoj ﬁlozoﬁji povijesti milieu (sredina) je uz "rasu" i "trenutak" jedan od tri izvora koja pokreću civilizaciju i proizvode osnovno moralno stanje neke nacije. H. TAINE, Uvod, 41. 74 Matasović u jednom svom spisu o historiograﬁji kulture govori o

232

Rokoko kultura - doba frivolne erotike i feminizma To je bilo "lakomisleno i obijesno stoljeće", "lijepi, galantni vijek", "cifrasto doba" koje je zavijucima dalo "ornamentalnoj arhitekturi" ime rokoko – za Matasovića najproﬁnjeniji ukus u cijeloj povijesti i svega baroka do toga doba. Rokoko kao naziv za stilsko razdoblje od 1720. do 1770., koje je naziv vuklo od franc. rocaille ("školjkasti ukras"), smatralo se posljednjim izdankom baroka kojemu je domovina bila Francuska. U njoj se počeo razvijati neki suptilni ukus, a dekorativna umjetnost je postala lijepa i zavodljiva, preferirajući opuštenije teme ljubavi od svečanih tema slave, koja je bila karakteristična za barok.75 Međutim, postoje dva naličja te ljubavi, tvrdila su braća Edmond i Jules Goncourt, najbolji poznavatelji osamnaestostoljetne francuske kulture: do smrti Luja XIV. ljubav je uzvišena, ono je divinizirano čuvstvo koje oplemenjuje muškarce i žene. Naprotiv, od njegove smrti i pogotovo za vrijeme Luširem i sadržajnijem značenju kulturnopovijesnog termina "gotika” (a isto vrijedi i za renesansu, barok, rokoko, biedermeier, itd.) od usko povijesnoumjetničkog jer prvi "obuhvaća i psihički presjek tipičnog čovjeka i društva toga razdoblja, ekonomski ambijent, cio kulturni i civilizacioni krug toga imena čiji se reﬂeksi mogu stilski odraziti i u samoj političkoj povjesnici toga razdoblja." Josip Matasović, "[Historiograﬁja kulture]", HDA, OFJM, kut. 52. 75 Artur SCHNEIDER, Rokoko i njegova kultura. Dva predavanja, držana dne. 22. veljače i 19. travnja 1907. u 'Gospojinskom klubu' u Zagrebu, Zagreb 1907., 2. i Michael LEVEY, Rococo to Revolution. Major Trends in Eighteenth-Century Painting, London 19953., 15.

233

ja XV. ljubavni ideal postaje čista želja, i ljubav nije ništa drugo doli užitak (volupté) i to je za braću Goncourt ključna riječ osamnaestog stoljeća – "njegova tajna, njegov šarm, njegova duša".76 Tzv. "galantno doba" kao kulturno-povijesno razdoblje Matasoviću je očito zanimljivo zbog uzdizanja "francuske kulture" kojoj tada nije bilo premca "u novoj književnosti, u znanosti, u umjetnosti, i ﬁnom društvenom tonu"77. To što je upravo u Francuskoj sazrilo umijeće raﬁnirana života i draškast ukus nipošto nije bio slučaj. Uzrok je bio i rasni: sretno izmiješana keltsko-rimsko-germanska krv, a potom i "nenačetost" rase, što je rezultiralo "pasminom" koja je dočekala svojih pet minuta.78 Matasovića zanima uljudbena funkcija francuske kulture, koju je širilo francusko "dvorsko društvo". Kult monarha spojen s kultom užitka i kultom žene bili su među glavnim uzrocima što su se najviši slojevi suptilno "uljudili".79 Glavni akteri rokoko kulta užitka i uobičajeni društveni ideali bili su (ma)dame i galantuomo, nasljednik viteza, a preteča gentleman-a, koji se nazivao i 76 Edmond i Jules de GONCOURT, " La femme au dix-huitième siècle (1877)" (http://freresgoncourt.free.fr/texfemmeau18e/texte.htm) 77 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 6. Valja napomenuti da je za Stranku prava Francuska bila oličenje demokracije i liberalizma, te da se s kulturnog gledišta smatrala hrvatskom narodu najbliža, a s političkog prirodni saveznik. Slična stanovišta imala je i Hrvatska seljačka stranka, pa sociolog Dinko Tomašić 1936. ocjenjuje da je Francuska revolucija imala snažan učinak na politički razvitak Hrvata u zadnjih 150 godina. Dinko TOMAŠIĆ, Politički razvitak Hrvata, Zagreb 1997., 66-67. 78 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 5. 79 Isto, 2-3.

234

chevalier-"kavalir", a najvažnija odlika bila mu je bila galanterija u društvenoj komunikaciji s drugim spolom. U toj komunikaciji gluma i maska postali su conditio sine qua non80 jer u ﬂertovanju pravo "ja" nije smjelo biti vidljivo. Erotika se odražavala u geslu La galanterie c'est l'amour sans l'amour, balovi i ples pod maskama i napudranim perikama.81 Kult žene bio je usko vezan uz kult užitka. Centralni lik galantnog doba bila je žena koja je u odnosu na muškarca bila smatrana superiornijom što se tiče vrline i moralne osjetljivosti. Galantnost je podrazumijevala muško pokroviteljstvo nad ženom, no za razliku od viteštva ono je uključivalo i neiskrene ili zavodničke konotacije. Razdoblje između Tridesetogodišnjeg rata i Francuske revolucije zna se nazvati i "zlatnim dobom kraljevskih metresa" – vrijedi sjetiti se raznih madamea s francuskog dvora poput de Montespan, de Maintenan, du Barry, Pompadour – kada žena dolazi u fokus javnog i privatnog života. U vrednovanju ovog razdoblja, u kojem je žena po kulturnom značenju nadilazila muškarca, Matasović pokazuje izrazito antifeministički stav: za njega je "galantno doba vrijeme kada "frivolnost eto zakraljeva, feminizam zagospodova"82. Koristi i suvremenu psihijatrijsku metaforiku, pa u vremenu rokokoa nalazi karakteristike vrlo izražene psychopathiae sexualis83 80 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 36. 81 Isto, 25. 82 Isto, 137. 83 Aluzija na djelo Psychopathia sexualis [Psihopatija spola] (1886) austrijskog psihijatra Richarda Freiherra von Krafft-Ebinga (18401902) koje govori o spolnoj perverziji.

235

gdje je žena u neprirodnoj pozi. Vladavina žena-gynekokratia izrodila je, tvrdi Matasović, protuprirodne porive što je rezultiralo labavljenjem moralne stege. Pojava visoke pete pokazivala je želju žene da dominira nad muškarcem, a neobuzdani spolni odnosi i ljubavna kultura direktno su utjecali na politički život i doveli do "državnog rastakanja". Ukratko, ženska nota prožimala je cijeli ondašnji milieu: "Frivolnost eto zakraljeva, feminizam zagospodova i rasap bijaše na vidiku…"84 Stoljeće "prosvijetljenog apsolutizma" – doba Bizantinstva Matasović je u događajima dana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu prepoznao katastrofu koja je dovela do konačnog ustoličenja apsolutne monarhije i razvijanja "kulta cezaromanije" koje je omekoputilo hrvatsko plemstvo i preobrazilo ga u "obožavatelje duha bečkog".85 To je prema Matasoviću bio početak dekadencije i slabljenja političkog identiteta plemića koji više nisu imali ni muškosti ni interesa da budu u opoziciji prema Dvoru i habsburškim kraljevima. Njihova glavna odlika bio je krajnji politički pa84 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 37. 85 Matasovićeva velika erudicija domišljato je povezala zrinsko-frankopansku urotu s francuskom "Frondom"–političkim pokretom upravljenim protiv Dvora i kardinala Mazarina, što je dovelo do pobuna u razdoblju od 1648. do 1653. J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 23.

236

sivizam, a u kraljevinski duh uvlači se "onaj tako zlokobni i za budućnost odlučni terminus: caesareo-regius".86 Hrvatski slučaj nipošto nije izoliran: dapače, europsko plemstvo općenito u 17. st. postaje "dvorjaničko"87, a monarhija kao oblik državne vladavine poprima apsolutistička obilježja pri čemu vladar po Matasoviću nema nikakvih ograničenja. Ovakva situacija stvara u njemu asocijacije na "oživjeli Bizant"88 i njegov državni aparat koji se oslanja na činovnike89 (i sami Hrvati su za njega "beamterski" narod), a na čelu mu stoji "samodržac" odnosno "autokrat", koji postaje prototip nove kulture. "Kult monarha" najbolje se očitovao u Francuskoj, gdje su Paris i Versailles zamijenili Madrid kao "Novi Babilon i gostinjac Evrope". Poput pravog bizantskog cara, Luj XIV. – "kralj Sunce" – nije trpio nikakva staleška politička tijela, već samo činovnike i "lakajske velikodostojnike", koji su pomagali kralju pri svakodnevnoj toaleti.90 L'état 86 Isto, 52 i 54. 87 Isto, 31. 88 Isto, 6. "Pošast Bizantinstva" prema Matasoviću vladala je u to galantno doba i u drugim dijelovima Europe. Isto, 52. Čini se da o ovom fenomenu Matasović govori iz jugoistočnoeuropske perspektive jer su u to doba cvali bizantinski studiji i proučavalo se bizantinsko nasljeđe na Balkanu. 89 Bizantsko činovništvo prema Ostrogorskom bilo je kičma birokratske države, a karakterizirala ju je posvemašnja korupcija. Georgije OSTROGORSKI, Povijest Bizanta, 324-1453, Zagreb 2002., 12. 90 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 6. I Lujovog ministra financija Jean-Baptistea Colberta Matasović naziva "niskim bizantinskim dvoraninom". Isto, 9.

237

c'est moi bila je apsolutistička krilatica Luja XIV. koja je prema Matasoviću najbolje odražavala stanje stvari na svakoj razini tadašnjeg političkog života. Država je postala posjed vladara i njegove obitelji i ta se ideja ustalila u najvećem dijelu Evrope. Umijeće kraljevanja svi su učili od francuskog kralja. Habsburški vladari, tvrdi Matasović, nisu u tome bili iznimka: dokaz je tomu što su oni svoju državu nazivali Domus Austriaca" Austrijska Kuća", a to je dakle označavalo i dinastiju i teritorijalnu državu.91 Habsburgovci kao apsolutistički vladari bili su općenito negativno prikazani u Matasovićevim tekstovima: premda ih je dijelio duži vremenski razmak i Leopold I. ("talijanaš i jezuit") i Josip II. ("galikanac i slobodni zidar") – slagali su se u eksploatiranju hrvatske energije.92 Marija Terezija je oličenje oholosti gynekokratije i poput svih apsolutističkih vladara sklona samovolji.93 Ona moljaka staleže i s Ugrima koketira na saboru, uvijek napadno obučena u skladu sa svojim gynekokratskim mozgom.94 Premda se govori o velikim reformama terezijanske vlade, njeni zakonodavni kodeksi mogli su se prema Matasovićevom mišljenju po okrutnosti kažnjavanja opravdano svrstati u srednji vijek.95 91 Isto, 31-32. 92 Isto, 61. 93 Josip MATASOVIĆ, "Iz galantnog stoljeća. (Kulturnohistorijski fragmenti),” NIDS, 33/1920, br. 15, 289. 94 ISTI, Iz ekonomske historije, 189. Za taj članak Matasović u prvoj bilješci navodi da je odlomak iz pripremljenog rada: "Trgovina i promet u banskoj Hrvatskoj XVIII. stoljeća". Isto, 181. 95 Josip Matasović, "Iz galantnog stoljeća. (Kulturnohistorijski fragmenti),” 33/NIDS, 1920, br. 15, 289.

238

"Politički kastrirano plemstvo" odalo se "kultu užitka" u vrijeme Starog Poretka koji je prethodio Francuskoj revoluciji, a koje prema Matasoviću najbolje opisuje Charles Maurice de Talleyrand (1754-1838) u svojim memoarima kad kaže "da slatkoću i delicije života nije i ne će niko okusiti, ko nije živio prije 1789".96 Apsolutistička politička konstelacija promovirala je francuski dvor kao centar kulturnog života koji je bio uzor čitavoj Evropi punih 137 godina. Glavna odlika bila je "društvenost" koja je prema francuskom povjesničaru i kritičaru Hyppoliteu Taineu (1828-1893) omogućavala svakom čovjeku "postati kavalirom s tucetom šala i anegdota". Prihvaćajući dvorsku etiketu i običaje, i hrvatsko plemstvo na periferiji Evrope rješavalo se primitivnosti i rustikalnog stila življenja.97 Kult užitka povezan s kultom žene Matasović nalazi u kulturi hrvatskih velikaša sedamnaestog stojeća Zrinskih i Frankopana, dviju "moćnih i hiperkulturnih familija"98. Njihovi dvorovi u Čakovcu, Ozlju i drugdje bili su pojedinačni "otočići boljeg kulturnog života", a "kućno-društveni milieu zrinsko-frankopanski" bio je prema njemu na europskoj razini, što potvrđuju i europski suvremenici. Žena koja je prema Matasoviću obilježila ovo razdoblje bila je banica Ana Katarina Zrinska (1625-1673), kći Vuka Frankopana, žena Petra Zrinskog i sestra Krste Frankopana.99 Ona je bila 96 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 5. Talleyrand je objavio svoje memoare u pet svezaka podijeljenih u dva vremenska razdoblja: 1. 1754-1807 i 2. 1807-1815. 97 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 124. 98 Isto, 49.

239

ne samo književnica, već i strasna ljubiteljica sjaja, dakle sklona lijepim i skupim stvarima. Frankopanska sklonost sjaju bila je i predmetom bečke istrage jer je ukazivala na dodire s Francuzima preko Mlečana. Katarinina persona bila je u skladu s gynekokratskim dobom puna "maskulinske energije" potpisujući se "Mij groff Frankapan Kattarina". Štoviše, Matasović, očito se povodeći za tezom grofa Johanna Mailátha, navodi da se nju i Mariju rođ. Séczy, ženu preminulog palatina Wesselényija, sumnjičilo za glavne pokretačke snage urote.100 "Posljednji" Frankopan – uobičajeno percipiran kao "idealni političar i tragični zatočnik domovine" – u privatnoj sferi poput kakvog dubrovačkog vlastelina pjevao je pjesme s erotskim sadržajem i naglašenom seksualnom notom kako je onda bilo uobičajeno u "boljem društvu". Njegov Gartlic za čas kratiti [Vrtić za kraćenje vremena] sastavljen u zatočeništvu sadrži 15-16 stručaka nepristojnog sadržaja, dok neki graniče s pornograﬁjom. Matasovićeva erudicija prepoznala je da je to cvijeće ubrano u talijanskim vrtovima renesansnog tipa, a i da je u Engleskoj bio običaj da si dvorski ljudi sastavljaju erotsku pjesmaricu.101 "Ženopojstvo" nije bilo odlika samo banske Hrvatske, već je i u Dalmaciji imala svoje predstavnike, premda u ponešto 99 Njenu suvremenu biograﬁju v. kod Jurja Tomljenovića, Katarina Zrinska, banica hrvatska (1625-1673), Zagreb 1893.; Petrinja 1922. 100 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 41. Ovu tezu lansirao je Mailáth u svojoj Geschichte des östreichischen Kaiserstaates, Hamburg 1848., kamo je po prvi put uvrstio poglavlje "Die Zrinyi-Frangepanische Verschwörung". J. ŠIDAK, Urota, 149. 101 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 64.

240

mizoginijskoj izvedbi. Sav književni milieu je bio time inﬁciran, konstatira Matasović, pa tako tome nisu ostali imuni niti "galantni duhovnici" – svećenici koji su sudjelovali u "izgradnji kulture galantnog saobraćaja obih spolova"102 – poput dubrovačkog isusovca Ignjata Đurđevića103 koji pjeva "Danici ranjenoj od pčele" i izruguje se ocvaloj ljepoti neke dubrovačke usidjelice.104 Ipak, može se zaključiti da je Matasovićev nesumnjivi "galantni heroj" kontroverzni zagrebački kanonik, povjesničar i teolog Baltazar Adam Krčelić (1715-1778) – "taj lično napaćeni talent" – koji je u svojim Annuama, istinskoj hrvatskoj chronique scandaleuse, zabilježio gotovo sve moguće skandale i događaje u hrvatskom društvu u razdoblju od 1748. do 1767. Bez obzira što ga poput uvriježene dotadašnje tradicije svrstava među "lične miljenike Marije Terezije", dakle pro-habsburški nastrojenog pristašu centralizacije105, Matasović priznaje da su njegovi memoari, pogotovo oni cenzurirani dijelovi, izvanredan izvor za prošlost društvenog života banske Hrvatske u 18. st., prepuni "privatnih stvari" koje su se i u Matasovićevo vri102 Isto, 83. 103 U Zagrebu je 1918. Milan Rešetar priredio dva sveska Djela Ignacija Gorgi (Ignjata Đorđića) za Akademijinu seriju Stari pisci hrvatski; br. 24 i 25. 104 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 83-84 i 87-88. 105 I Valdemar Lunaček u svojim člancima predstavlja ga kao liberalnog svećenika i jednog od "prvih naših nacijonalista"– dapače, uz Vitezovića da je jedan od otaca velikohrvatske misli –, te inzistira da ga se ne treba osuđivati, već prihvatiti kao pravo dijete ondašnjeg doba. V. LUNAČEK, Adam Baltazar Krčelić I. i II., passim.

241

jeme smatrale da ne pripadaju u povijest.106 Za ocrtavanje erotike u Hrvatskoj u galantno doba, posebno ga zanimaju zabilježeni slučajevi uvođenja novih društvenih praksi u salone zagrebačkog high society poput javnih plesova ili balova pod maskama i njemačkog igrokaza, koje je navodno 1749. uvela groﬁca Marija Regina Erdődy rođ. Stubenberg († 1750), žena banskog namjesnika Ludovika Erdődya (1694-1753). Njezina nasljednica bila je još jedna jetsetterica, Marija Terezija Batthyány, rođ. Illesházy (17341807), mlađahna i razigrana žena banskog namjesnika Adama Batthyánya (1722-1787).107 Terezija je bila uvelike sklona taštini i užicima, njena pojava je obilježila društveni život u Zagrebu 50-ih god. 18. st., a nadimak joj je bio "Dijana", o čijem podrijetlu Matasović špekulira. Razigrana groﬁca nije krila ljubavnike, ne samo da je organizirala javne plesove na kojima se plaćao ulaz i na koje je ulaz bio slobodan i ljudima iz nižih slojeva, već je javno ludovala za stanovitim petrinjskim satnikom Kulmerom. Njoj u čast kavalir i grof Antun Janković (o. 1736-1765) čak je dao izraditi šest opscenih alegorija na zidovima kuće grofa Franje Kuševića za potrebe internih zabava. Matasović, praktični vlasnik vinograda, ističe uz temu kulta užitka i hrvatsku "jedinstvenu čuturašku kulturu" s geslom Nulla dies sine poculo [Nijedan dan bez vrča]108, koja 106 JOSIP MATASOVIĆ, "Iz galantnog stoljeća. (Kulturnohistorijski fragmenti)", NIDS, 1920, br. 16, 306. 107 Krčelić o različitim oblicima raskalašenosti u Zagrebu piše u Annuama, 129. 108 Parafraza Plinijeve izreke Nulla dies sine linea [Nijedan dan bez

242

je i u Matasovićevo vrijeme obilježavala hrvatski društveni život.109 Tradicija napitničarstva najbolje se očitovala u "društvu vinskih doktora od pinte" ili samo "Pinti" koju je 18. srpnja 1696. osnovao grof Baltazar Patačić (1663-1719) u kuriji u Vidovcu kod Varaždina, a opstalo je do prosinca 1719., tj. do Patačićeve smrti.110 Taj fenomen Matasović objašnjava opuštanjem hrvatskog plemstva, koje se poslije bitke kod Slankamena 1691. počelo osjećati sigurnim od turske opasnosti. Grof je posvuda nosio sa sobom knjigu pod nazivom Ordo doctorum in celeberrima facultate neomedica promotorum, quae fundata est in Vidovecz die 18. Julii anno 1696.111, u koju je zapisivao sve nove članove poput Pavla Rittera Vitezovića (1652-1713), "pragmatičara" protonotara Jurja Plemića († 1713 ili 1714), crkvenog povjesničara Tomu Kovačevića (1664-1724), te budućeg zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga (1677-1748), a među ostalima i jednu ženu, groficu Barbaru Falussi Petthö. Međutim, ni u ovim isječcima prikaza društvenosti hrvatskog plemstva, Matasović ne propušta dati političku ocjenu crte, tj. retka], svaki dan treba pisati, dok Matasovićeva verzija ukazuje na potrebu Hrvata da svaki dan treba pijančevati! 109 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 91. 110 "Pinti" Matasović posvećuje dosta prostora. Usp. isto, 90-93, 96-106. Izgleda da ga je obitelj Patačić dodatno fascinirala jer se poviješću ove obitelji pozabavio u "Prilogu genealogiji Patačića," Narodna starina, 9/1930., 409.-448., koji je izašao i u posebnom otisku. 111 Taj rukopis danas se čuva u Arhivu HAZU, sign. III d 114. Patačićeva potreba za "historiziranjem" bila je prema Matasovićevu mišljenju odraz "kulturne mode na toj periferiji Evrope". J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 92-93.

243

"pintaša" u odnosu na politiku Bečkog dvora u skladu "s ideološko-političkom zadaćom profesionalne historije"112: ustanovljava da su oni odbijali proglase transilvanijskog princa Ferencza II. Rákóczya, koji je težio stvaranju samostalnog Ugarskog Kraljevstva, te apele na "patriotizam hrvatski" i "slavu zrinsko-frankapansku, koja je prodičila Hrvate i hrvatstvo po cijeloj Evropi". Ne, njima je bilo draže zveckanje srebrnih vrčeva i druženje s vinskom braćom113, što je bilo u skladu s općeeuropskim procesom omekopućenja plemstva u razdoblju rokoko kulture. Ipak, "pragmatičare", tj. plemiće upletene u koncipiranje Hrvatske pragmatične sankcije 1712., smatra "kometima" koji se pojavljuju iza "zrinsko-frankapanske katastrofe" i ustaju u obranu hrvatske države i nacije.114 Zaključak Godine 1923. Ferdo Šišić ustanovljava da je i starija i novija, tj. "moderna" hrvatska historiograﬁja "plemićka, aristokratska" jer da je njena glavna funkcija gloriﬁciranje hrvatskog plemstva u njegovoj borbi protiv Bečkog dvora. On ujedno apelira na historika koji će se pozabaviti istraživanjem "objektivne borbe hrvatskog seljaka s njihovim 112 M. GROSS, Suvremena historiograﬁja, 185. 113 J. MATASOVIĆ, Iz galantnog stoljeća, 96. 114 J. MATASOVIĆ, "Iz galantnog stoljeća," NIDS, 33/1920., br. 18, 338.

244

zemaljskim gospodarima" jer da će se jedino tako moći dobiti potpunija slika o djelovanju pripadnika plemstva.115 Matasović se prije svih ostalih usudio upustiti u rekonstrukciju "druge strane" života plemstva, prikazati ih kao bića od krvi i mesa, s emocijama, kulturnim i društvenim navikama i običajima, a ne kao idealne heroje kojima se jedini smisao života sastojao u smrti za narod i domovinu. Svakako da je patriotizam bio njihova odgojna sastavnica, no pitanje je da li se povijest isplati svoditi samo na važne i značajne događaje u životima ljudi iz prošlosti? "Mala povijest", kakvu zagovara Matasović u Galantnom stoljeću, nesumnjivo unosi živost u povijesno pripovijedanje i doprinosi plastičnijem oživljavanju prošlosti koju u materijalnom obliku susrećemo gotovo na svakom koraku. Pa ipak, Matasović ustanovljava u gotovo svim svojim radovima da je takva povijest u njegovo vrijeme bila i ostala nekako prezrena, nebitna, beskorisna i beznačajna – stajalište koje je, nažalost, i danas zamjetljivo u hrvatskoj historiograﬁji.116

115 M. GROSS, Suvremena historiograﬁja, 188. 116 Jedna od rijetkih iznimaka bilo je pokretanje međunarodnog časopisa za povijest svakodnevice Otium s glavnim i odgovornim urednikom prof. dr. Nevenom Budakom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na veliku žalost publike, časopis, koji je izašao u šest svezaka od 1993. do 1999., nije opstao.

245

Prilog: HDA, Osobni fond Josip Matasović (1892-1962), kut. 49. Dr. Josip Matasović Kultura XVIII. stoljeća u Hrvatskoj. Osvrt na osobitije strane društvenog života do 1790. Pregled sadržaja. Kultura XVIII. stoljeća razvija se iz političkog stanja. Tada se ispoljuje autokracija kraljeva. Izvori njihove vlasti u centralizmu, koji nastaje svladavanjem feudalnih dinasta u XVII. stoljeću. Tu se u Evropi ističu naročito Francuska i Austrija. Analogije s Frondom i Zrinsko-frankopanskom urotom. Osvrt na društveni položaj, ideje, bogatstvo posljednjih Zrinskih i Frankopana. Jal ostaloga plemstva. Odjek u plebsu. Nestaje heroizma, nastaje servilnost, prevelika težnja za užicima. Društvo vinskih doktora od Pinte. Plemenitašice. Stanovanje, dvorci. Mala vlastela. Trgovina sa Štajerskom. Privrženost jezuita prema Beču. Jezuitske škole u Zagrebu. Najezda Nijemaca. Protivnici Zrinskih i Frankapana, Turopoljci, stradavaju od Nijemaca, isto i ostali. Ritter-Vitezović radi za Beč kao [Chambres des Réunions] za Louisa XIV. Hrvati u Ugarskoj i ostalom inozemstvu. Naši djaci u Beču i Pragu. Tipična mladost Aleksandra barona Patačića. Primjer latinskog erotskog pisma. Uopće o ondašnjoj korespondenciji.

246

Ljekarnici, liječnici, kupališta. Prvi kavanar u Zagrebu. Kmetska buna 1755. Okrutnost terezijanskog sudovanja. Glad i kuga poslije 1758. Köglov sudbeni kodeks. Pamﬂet "Vexatio dat intellectum" od 1765. Nevolje seljačke. Vid Došen smioniji od Relkovića u socijalno-preporodnoj ideologiji. Adam Tadija Blagoević crta nevolje kmetske. Koje su nevolje seljačke? Seljaci u banskoj Hrvatskoj nepismeniji od puka u Dalmaciji. Opis Slavonije (jednog kastela) iz pera Ritter von Langa 1790. Svjedočanstvo Tkalčevo o prerogativima vlastele. Moć praznovjerja. Vještice. Primjeri procesa. Vjera popa Karaszmana. Kmetska je nevolja permanentna. Nastojanje oko t.zv. reformi gospodarstvenih, trgovačkih. Nagrade za napredak i odziv. Porast industrije. Svilarstvo. Abadžije. Pored toga nastojanja bečki društveni život uzorom je našem višem plemstvu. Vjenčanje Marije Amalije 1769. Što kažu memoari grofa Oršića u tom pogledu? Gajenje koza i ovaca. Obrazlaganje M[atije] A[ntuna] Relkovića. Beč u reformisanju ide protiv Hrvatske i Ugarske. "Laurea virtutis" prerogativa t. j. premoć plemstva traje. Austrijske ﬁnancije u terezijansko doba. Što daje Hrvatska? Ipak Beč sprečava hrvatsku trgovinu. Promet iz Ugarske preko Hrvatske, opet preko njezina računa. Raabov izvještaj 1759. Hrvatske luke, brodarstvo. Regulacija Kupe. Cigani u Hrvatskoj. Naivnost Josipa II. O njihovom civiliziranju. Konskripcija. Slobodna zidarija. Rijeka, promet 1780., cijene riječkog šećera. Birokratska ograničavanja. Historijat gospodarskog razvoja Rijeke. Primjeri germanizacije, pismo iz Beča 1783. Što veli o Hrvatima Krünitzova enciklopedija? Knjižarski računi iz

247

XVIII. st. Briga Beča za hrvatsko pučko školstvo. Život na Kordunu. Nešto o Zagrebu i statistika gradova. Pogled na erotiku plemstva, na modu žensku, mušku, na društvene igre i na dopisivanje onih godina. Finis.

KAZALO KNJIGA PRVA Prvo poglavlje ............................................................................... 5 Drugo poglavlje .......................................................................... 16 Treće poglavlje ............................................................................ 26 Četvrto poglavlje ......................................................................... 50 Peto poglavlje .............................................................................. 76 Šesto poglavlje ............................................................................ 96 Sedmo poglavlje ......................................................................... 115 Osmo poglavlje ......................................................................... 127 Deveto poglavlje ....................................................................... 142 FRAGMENTI DRUGE KNJIGE Seljačke bune ............................................................................ Sudovanje .................................................................................. Vještice ..................................................................................... Krčelićevi zapisci ......................................................................

155 158 165 174

Teodora Shek Brnardić: Josip Matasović (1892–1962) – uskrisitelj ranonovovjekovne hrvatske kulture ............................................ 203

Izdavač Dora Krupićeva d.o.o. Prilaz Ðure Deželića 75, Zagreb Za izdavača mr. sci. Zorka Zane Dizajn Studio Pot–pourri Kompjutorski slog Boris Beck Tiskara Čvorak d.o.o., Zagreb

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 659894

Ova knjiga izašla je zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Hvala!

KRUPI]EVA

DORA

IZ GALANTNOG STOLJEĆA

DR. JOSIP MATASOVIĆ

ISBN 953-6628-40-6 CIJENA 250 KN

DR. JOSIP MATASOVIĆ IZ GALANTNOG STOLJEĆA

DR. JOSIP MATASOVIĆ

IZ GALANTNOG STOLJEĆA