Prava istina

kika☺crostuff.net

Posvećujem Michelle: Prava je istina ovo: moj život bez Tebe nema smisla. Knjigu ujedno s ljubavlju posvećujem i uspomeni na Brendu Gayle Jennings, posve iznimnom djetetu

1

kika☺crostuff.net

ZAHVALE Jennifer Steinberg, još jednom hvala na vrhunskoj pomoći s podacima i činjenicama. Lou Saccoccio pomagao mi je s temama povezanima s vojnim pravosuđem. Lee Calligaro, najbolji odvjetnik kojeg sam ikada upoznao, očarao me svojim pričama o radu i ulozi vojnog odvjetnika za vrijeme Vijetnamskoga rata. Urednik Steve Jennings uvijek je imao iznimno pronicljive primjedbe. Hvala i "obitelji" iz Warner Booksa — čine je Larry, Maureen, Mel, Emi, Tina, Heather, Jackie J. i Jackie M. — kao i ostalima iz te divne i predane skupine ljudi koja mi toliko obogaćuje ţivot. Hvala mojoj majci, koja me upoznala s mnogobrojnim pojedinostima i nijansama vezanima za jugozapadni dio Virginije, područja koje izvrsno poznaje. Hvala i Karen Spiegel, koja me dugo pratila u radu na ovoj priči. Hvala odvjetniku Edu Vaughanu, koji me upoznao s mnogobrojnim specifičnostima virginijskog zakona i prakse. Hvala svim ostalim izvorima koji su mi donijeli nove spoznaje o toj uistinu fascinantnoj ustanovi, Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava. Hvala i mojem prijatelju i agentu, Aaronu Priestu, koji mije, kao i uvijek, tijekom rada udijelio mnoštvo korisnih savjeta. Hvala Frances Jalet-Miller, koja je uloţila toliko vremena, truda i duha kako bih spoznao istinski potencijal ovog romana. Bez Tebe jednostavno ne bih uspio. Prava je istina tek rijetko jednoznačna i nikada nije jednostavna. — Oscar Wilde

2

kika☺crostuff.net

1 U ovom su zatvoru vrata izrađena od debelog čelika; nekoć su bila glatka, dok su danas prepuna udubina. Tragova ljudskih lica, koljena, laktova, zuba, ostataka krvi na sivoj površini. Zatvorski hijeroglifi: bol, strah, smrt... sve je to trajno ubiljeţeno na tim vratima. Barem do trenutka kada će ih zamijeniti nov komad čelika. Vrata imaju pravokutan otvor u visini očiju. Kroz njih proviruju straţari, kroz taj mali otvor jarkim svjetlom zasljepljuju ljudsku stoku koju čuvaju. Bez ikakva upozorenja pendrecima udaraju po metalu, a svaki udarac odjekuje poput hica. Dugogodišnji zatvorenici sve to podnose bez problema, zagledani u pod, zagledani u prazno — u svoj ţivot — suptilno iskazuju neposluh i otpor, iako to nitko ne primjećuje. Novaci su i dalje nervozni i napeti kad god se začuju udarci ili se pojavi svjetlo; neki mokre u pamučne hlače, gledaju kako potočić urina prelazi preko crnih cipela. Ubrzo se naviknu, uzvrate udarcem po vratima, odupru se dječačkim suzama i grčenju u ţelucu. Ako ţele preţivjeti. Noću je u zatvorskim ćelijama mračno kao u špilji. Tek tu i tamo nazire se pokoji obris. Ove je noći cijelo područje zahvatilo grmljavinsko nevrijeme. U trenutku kada se pojavi na nebu, munja osvjetljava ćelije kroz malene prozore od pleksiglasa. Pri svakom bljesku na suprotnome se zidu vidi odraz ţicanog pojačanja na staklu, mreţe nalik na pčelinje saće. U tim se trenucima iz tame pojavljuje i muškarčevo lice, kao da je iznenada izronilo iz vode. Za razliku od drugih zatvorenika, on je ovdje sam, sam razmišlja i ne vidi nikoga. Ostali ga se zatočenici boje; kao i čuvari, unatoč naoruţanju, jer riječ je o čovjeku zastrašujućih proporcija. Kada prolazi pokraj drugih osuđenika, a to su odreda okorjeli, nasilni ljudi, svi brzo odvraćaju pogled. Zove se Rufus Harms, a u vojnome zatvoru Fort Jackson prati ga glas nesmiljenog uništavača: namjeriš li se na njega, zgazit će te. Nikada neće prvi krenuti na nekoga, ali će

3

kika☺crostuff.net

svakako imati završni potez. Dvadeset pet godina provedenih u zatvoru moralo je ostaviti traga. Poput godova na deblu, duboki oţiljci na Harmsovoj koţi i loše zarasle kosti svjedoče o njegovu boravku u tom zatvoru, Međutim, daleko veću štetu pretrpjelo je meko moţdano tkivo, središte njegove ljudskosti: sjećanja, misli, ljubav, mrţnja, strah... sve je to postalo drukčije, sve se okrenulo protiv njega. No najveće promjene pretrpjele su uspomene i sjećanja, taj teški ţeljezni tumor pri vršku njegove kraljeţnice. Međutim, u tom divovskome tijelu još je preostalo podosta snage; izbija na površinu u njegovim dugačkim, mišićavim rukama, u čvrstini Harmsovih ramena. Iznimna snaga odraţava se čak i u širokome struku. No Harms je i dalje hrast na izdisaju, hrast koji više ne moţe rasti, hrast čije su pojedine grane odumrle ili odumiru, hrast koji više nije moguće spasiti, hrast čije je korijenje na jednoj strani izbilo iz zemlje. Riječ je o ţivućem oksimoronu: blagom i obzirnome čovjeku vjernome Bogu kojem je trajno dodijeljena uloga svirepog ubojice. Upravo zbog toga i čuvari i ostali zatvorenici puštaju ga na miru. A on je tako zadovoljan. Odnosno, time je bio zadovoljan sve do danas. Brat mu je nešto donio. Grumen zlata, iskru nade. Mogućnost da iziđe na slobodu. Sljedeći bljesak s neba otkriva oči obrubljene intenzivnim crvenilom, kao da su podlivene krvlju, a takav dojam ostaje sve dok čovjek ne uoči suze koje klize niz tamno, smrknuto lice. U trenutku kada se svjetlo izgubilo, on širi list papira, dobro pazeći da sve izvede bešumno, kako ne bi izazvao znatiţeljne čuvare. Svjetla su ugašena još prije nekoliko sati i to nikako ne moţe promijeniti. Kao i u proteklih četvrt stoljeća, tama u koju je uronjen raspršit će se tek sa svita-njem. No tama mu zapravo i ne smeta. Harms je već pročitao pismo, upio ga od riječi do riječi. Svaki samoglasnik bode ga poput vrška noţa. U zaglavlju se koči veliki logotip s natpisom Vojska Sjedinjenih Američkih Drţava. Taj mu je

4

kika☺crostuff.net

simbol itekako poznat. Vojska mu je poslodavac, pa potom i čuvar, već trideset godina. Vojska traţi određene informacije od Rufusa Harmsa, posrnulog i zaboravljenog vojnika iz vijetnamskog razdoblja. Podrobne informacije. Informacije kojima Harms ne moţe ni slučajno raspolagati. Savršeno se snalazeći i u potpunome mraku, Harms prstom dodirne mjesto u pismu koje je prvo pobudilo krhotine sjećanja koje su sve te godine lebdjele unutrašnjošću njegova bića. Te su čestice onemogućile nastanak beskonačne noćne more, no činilo mu se da nikada neće uspjeti doprijeti do same srţi. Dok je prvi put čitao pismo, Harms je pognuo glavu gotovo do papira, kao da nastoji otkriti skriveno značenje natipkanih znakova, razriješiti najveću zagonetku svog smrtnog ţivota. Večeras su se ti izobličeni djelići napokon stopili u čvrsto sjećanje, u istinu. Napokon. Do trenutka kada je pročitao dopis iz vojne uprave, Harms je raspolagao samo s dva jasna sjećanja na tu noć prije dvadeset pet godina: sjećao se djevojčice i sjećao se kiše. Bila je to ţestoka oluja, s nesmiljenom kišom nalik na večerašnju. Djevojčica je imala profinjene crte lica; nosić je bio tek maleni pupoljak od hrskavice; na licu još nije bilo bora od sunca, starosti ili brige; velike oči bile su plave i neduţne, a ţelje povezane s dugotrajnim ţivotom koji se prostirao pred njom tek su se oblikovale u tim malim i nimalo sloţenim dubinama. Koţa joj je bila bijela poput šećera, besprijekorno bijela ako se izuzmu crveni tragovi na vratu krhkome poput cvjetne stabljike. Te su tragove ostavile ruke vojnika Rufusa Harmsa, ruke koje sada tako grčevito drţe pismo, dok mu se um ponovno opasno pribliţava tom prizoru. Plakao je kad god bi se sjetio mrtve djevojčice. Nije mogao drukčije, nije mogao obuzdati suze. Ali plakao je nijemo, bez glasa i s razlogom. Čuvari i kaţnjenici nalik su na lešinare, morske pse, osjete miris krvi, slabost, priliku, i s milijun kilometara; vide je u trzanju kapka, u proširenim porama, osjete čak i u mirisu čovjekova znoja. Ovdje su sva osjetila

5

kika☺crostuff.net

izoštrena. Ovdje snaţno, brzo, nepopustljivo i spretno znači ţivot. Ili smrt. Vojni policajci zatekli su ga kako kleči uz djevojčicu. Tanka haljinica bila je pripijena uz to maleno tijelo, tijelo utonulo u natopljenu zemlju, kao da ju je netko s velike visine bacio u najplići mogući grob. Harms je u jednom trenutku podignuo pogled prema policajcima, no njegov je um tada registrirao tek pomutnju tamnih obrisa. Nikada u ţivotu nije osjetio toliki bijes. Osjećao je kako ga hvata mučnina, sve mu je postajalo mutno, a puls, disanje i tlak izmaknuli su se svakom nadzoru. Uhvatio se za glavu, kao da ţeli onemogućiti da mozak koji se rasprskava izleti kroz kosti lubanje, kroz koţu i kosu i rasprši se kroz vlaţni zrak. Kada je ponovno spustio pogled na mrtvu djevojčicu, a po-tom i na dvije ruke koje se grče, ruke koje su okončale njezin ţivot, sav je bijes nekako istekao iz njegova bića, kao daje netko naglo izvukao nekakav čep. Izgubivši nadzor nad vlastitim tijelom, Harms je uspijevao tek odrţavati se u klečećem poloţaju, onako mokar i uzdrhtao, koljena uronjenih duboko u blato. Veliki crni poglavica u zelenoj rad-noj uniformi ţrtvuje maleno biće blijede koţe... tako će poslije prizor opisati jedan od osupnutih svjedoka. Dan poslije doznat će djetetovo ime: Ruth Ann Mosley, desetogodišnjakinja iz Columbije, u Juţnoj Karolini. S obitelji je došla u posjet bratu stacioniranom u toj bazi. Te ju je noći Harms upoznao tek kao mrtvo tijelo, maleno — štoviše sićušno — u usporedbi s fantastičnom masom njegova tijela, visokog stotinu devedeset pet centimetara i teškog stotinu trideset pet kilograma. Mutna slika drška puške kojom ga je jedan od policajaca udario po glavi bila je posljednja sličica koju je Harms zapamtio te noći. Od udarca se stropoštao na tlo točno uz nju. Maleno Ruthino beţivotno lice bilo je okrenuto uvis, u nepomičnim udubinama i usjecima skupljalo kapljice kiše. Lica utonulog u blato, Rufus Harms više nije vidio ništa. I nije se ničeg sjećao.

6

kika☺crostuff.net

Sve do večeras. Ispunivši pluća zrakom natopljenim kišom, zagledao se kroz napola otvoreni prozor. Odjednom je postao pripadnikom i dalje rijetke vrste zvijeri: neduţnim čovjekom u zatvoru. S godinama se nekako uspio uvjeriti u to da je zlo vrebalo u njemu, poput malignog tumora čekalo najpovoljniji trenutak. Pomišljao je i na samoubojstvo, na svojevrsni oblik pokore za zločin oduzimanja tuđeg ţivota, i to, što je bilo još jadnije, djetetova ţivota. No po prirodi je bio duboko religiozan, nije se tek u zatvoru i iz hira počeo obraćati Svevišnjemu. Stoga nije mogao počiniti grijeh i prerano okončati vlastiti ţivot. Znao je i da se ubojstvom djevojčice osudio na vječni ţivot koji će biti tisuću puta gori od onoga što sada trpi. Tako nije osjećao pretjeranu ţelju da mu pohrli u zagrljaj. Zasada mu je bolje ovdje, u zatvoru koji je izgradio čovjek. Sada je shvatio da je odluka da nastavi ţivjeti bila ispravna, Bog je znao, drţao gaje na ţivotu upravo radi ovog trenutka. Nevjerojatno jasno sjećao se ljudi koji su te večeri došli po njega u vojni pritvor. U njegovu su se umu kristalno čisto zadrţala sva izobličena lica, činovi na uniformama nekih od njih — njegove braće po oruţju. Sjećao se kako su ga okruţili, poput vukova koji su naišli na plijen, hrabrost crpeći samo iz brojčane nadmoći; sjećao se i znakovite mrţnje u njihovim riječima. Sve što su tada učinili prouzročilo je smrt Ruth Ann Mosley. U istom trenutku, u posve stvarnome smislu, umro je i Harms. Za te je ljude Harms bio sposoban vojnik koji nijednom nije sudjelovao u obrani zemlje. Zasluţio je sve što ga je snašlo, bili su, nesumnjivo, uvjereni. A sada je riječ o sredovječnome muškarcu koji polagano umire u kavezu, sluţeći kaznu za davnašnji zločin. Nigdje nije vidio ni tračka pravde zadovoljene u njegovo ime. I unatoč svemu tome, Rufus Harms sjedio je zagledan u tako dobro poznatu tamu vlastite kripte, obuzet tek jednom jedinom snaţnom mišlju: nakon dvadeset pet godina uţasne, nepodnošljive krivnje koja ga je nemilice razdirala tako da se jedva odrţavao na

7

kika☺crostuff.net

upropaštenome ţivotu, znao je da su i oni napokon došli na red. Sada će oni patiti. Čvrsto stisnuvši izlizanu Bibliju koju je dobio od majke, to je i obećao Bogu koji je odlučio nikad ga ne napustiti. 2 Stube koje vode do ulaza u zgradu Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava široke su i naoko beskonačne. Uspon je nalik na put do Olimpa, gdje čovjek namjerava traţiti prijem kod Zeusa. Stvarnost nije bila nimalo ugodnija. Na pročelju iznad glavnog ulaza uklesane su riječi: PRAVDA JEDNAKA ZA SVE, PREMA SLOVU ZAKONA. Nije riječ o navodu iz nekog vaţnog dokumenta ili presude, riječ je o zamisli Cassa Gilberta, arhitekta koji je projektirao zdanje. Stvar je bila u prostoru: te su se riječi besprijekorno uklapale u prostor koji je Gilbert odredio za dojmljiv citat. Veličanstveno zdanje uzdiţe se na četiri etaţe iznad prizemnog dijela. Traţite li ironiju, pronaći ćete je u činjenici da je Kongres sredstva za gradnju odvojio 1929. godine, dakle u vrijeme sloma newyorske Burze koja je označila početak velike gospodarske krize. Gotovo trećina od ukupno devet milijuna dolara potrebnih za dovršenje zgrade utrošena je na kupnju mramora. S vanjske strane tako se našao prvoklasni vermontski mramor, a na mjesto gradnje dovezla ga je prava vojska teretnih vozila; četiri unutarnja dvorišta obloţena su kamenom iz Georgije; dok je mliječnobijeli kamen iz Alabame pokrio većinu podova i zidova u unutrašnjosti, svugdje osim u Velikoj dvorani. Ondje je pod obloţen tamnijim talijanskim mramorom, dok je drugdje postavljen kamen iz Afrike. Stupovi u Velikoj dvorani izrađeni su od blokova talijanskog mramora iz Montarrentija, odakle su prebačeni u Knoxville, u saveznoj drţavi Tennessee. Ondje su obični ljudi prolijevali znoj kako bi od blokova oblikovali devetmetarske stupove, potpornje za zdanje koje od 1935. tijekom dana udomljuje devetoricu muškaraca, a od 1981. i najmanje jednu ţenu, skup iznimnih

8

kika☺crostuff.net

pojedinaca. Zagovornici su zgradu smatrali divnim primjerkom korintskoga stila grčkoga graditeljstva. Protivnici su u zdanju vidjeli palaču namijenjenu maloumnim kraljevskim uţicima, a ne mjesto na kojem će se trezveno i racionalno dijeliti pravda. Unatoč tome, još od doba Johna Marshalla1, Sud igra ulogu branitelja i tumača Ustava. U mogućnosti je zakon koji je donio Kongres proglasiti neustavnim. Tih devetero sudaca aktualnog predsjednika moţe prisiliti da preda snimke i dokumente koji će u konačnici dovesti do njegove ostavke i javnog sramoćenja. Američko pravosuđe, piramida na čijem je vrhu upravo Vrhovni sud, prema zamisli utemeljitelja američke drţave, postoji usporedo sa zakonodavnom vlašću Kongresa i izvršnom vlašću predsjednika, te čini ravnopravan stup u trodiobi vlasti. Vlast se pritom koristi i odlukama, mijenjajući i oblikujući volju američkoga naroda u nizu vaţnih pitanja. Postariji muškarac koji je sada prolazio Velikom dvoranom nastavljao je tu časnu tradiciju. Bio je visok i koščat, blagih smeđih očiju kojima nisu trebale naočale, izvrsna vida i nakon desetljeća i desetljeća čitanja najsitnijih slova. Bio je gotovo posve ćelav; ramena su se s godinama suzila i iskrivila, a u hodu je blago šepao. Ipak, predsjednika suda Harolda Ramseyja obiljeţavala je svojevrsna nervozna energija, kao i nenadmašan intelekt koji je obilno nadomještao svaki znak fizičkog propadanja. Činilo se da se čak i u zvuku njegovih koraka odraţava iznimna odlučnost. Bio je to obnašatelj najviše pravosudne funkcije u drţavi, a ovo je bio njegov sud, njegova zgrada. "Ramseyjev sud", zvali su ga već godinama mediji, poput Warrenova suda i sudova ostalih prethodno nika — to razdoblje zauvijek će ostati dijelom njegova nasljeđa. Ramsey je sud vodio odlučno, organizirano i pravedno, sklepavši stalnu većinsku stranu koja se odrţavala već deset godina zaredom. Oboţavao je zakučaste zakulisne igre, cjepidlačenje u vezi s argumentacijom. Pomno odabrana riječ ili drukčije intoniran

9

kika☺crostuff.net

odlomak ponekad su nosili neizmjernu teţinu; malo popuštanja u jednom pitanju, pa će ti kolega uslugu otplatiti u drugom problemu. Strpljivo čekanje primjerenog slučaja kojim će uvesti promjenu, ponekad posve iznenađujući kolege. Prikupljanje pet glasova potrebnih za većinski stav kod Ramseyja je poprimilo razmjere opsjednutosti. U Sud je došao sudac, a predsjednikom je postao prije deset godina. Iako je teoretski tek prvi među jednakima, predsjednik je u stvarnosti ipak i nešto više. Ramsey je bio čovjek čvrstih uvjerenja i J. Marshall (1755-1835.), predsjednik Vrhovnog suda SAD-a od 1801-1835. 1

postojane osobne filozofije. Na njegovu sreću, za mjesto u Sudu kandidirali su ga u vrijeme kada postupak odabira nisu obiljeţavale današnje profinjene političke igre. Nije bilo napornih pitanja o kandidanovim stavovima u vezi s konkretnim pravnim pitanjima poput pobačaja, smrtne kazne, pristranog pomaganja manjinama da steknu što viši stupanj ravnopravnosti, ispitivanja koja danas silno utječu na visokopolitizirani postupak imenovanja sudaca Vrhovnoga suda. U ono je vrijeme bila dovoljna predsjednikova nominacija, uz odgovarajuću pravnu karijeru i uvjet da kandidat u prošlosti ne skriva osobito gadne i neugodne tajne. Senat je Ramseyja potvrdio jednoglasno. Zapravo nije imao izbora. Prvoklasno obrazovanje i prvoklasna pravna karijera. Više raznih diploma, odreda iz najuglednijih visokoškolskih ustanova. Svugdje je bio najbolji student na godini. Nakon toga nagrađivan je kao profesor prava koji je imao vrlo originalne i sveobuhvatne teorije o tome u kojem bi se smjeru trebali razvijati zakonodavstvo, pa tako i čovječanstvo. Zatim je nominiran za suca pri jednom saveznom prizivnom sudu, a ubrzo je postao i njegovim predsjednikom. Dok je bio na toj funkciji, Vrhovni sud

10

kika☺crostuff.net

nijednom nije osporio ili promijenio neku od njegovih odluka donijetih većinom sudačkih glasova. S godinama je stekao odgovarajuću mreţu poznanstava, učinio sve potrebno da se nađe na mjestu na kojem se sada drţi koliko moţe čvršće i ustrajnije. Taj je poloţaj stekao trudom i zalaganjem. Nikada ništa nije dobio nezasluţeno. I to je bio jedan od njegovih čvrstih stavova. Amerika nudi uspjeh, čovjek se samo treba dovoljno potruditi. Nitko nema pravo na popust i darove, ni sirotinja, ni bogataši, ni srednja klasa. Sjedinjene su Drţave obećana zemlja neslućenih potencijala, no čovjek sve mora zasluţiti vlastitim radom, pošteno se oznojiti i ţrtvovati se za konačnu nagradu. Ramsey nije imao strpljenja za izgovore kojima ljudi opravdavaju činjenicu da ne napreduju. Rodio se u stravičnoj neimaštini, u obitelji oca alkoholičara koji je zlostavljao ukućane. Ramsey nije pronašao utočište u majčinu krilu; suprug je u njoj uništio i najmanje zametke majčinskog instinkta. Nije baš osobit početak, a eto gdje je sada. Ako je preţivio takve nedaće i na koncu uspio, jednako mogu postupiti i drugi. A ako to ne ţele, krivi su sami. On ne ţeli ni čuti za drukčije mišljenje. On sada zadovoljno uzdahne. Upravo je počelo novo zasjedanje Suda. Sve ide kao podmazano. Pojavila se tek jedna prepreka. A lanac nikad nije jači od najslabije karike. I njegov lanac ima jednu takvu kariku. To bi mogao biti njegov Waterloo. Sve se sada odvija više nego dobro, no kako će biti za pet godina? Takve je probleme bolje riješiti odmah, prije nego što se otmu nadzoru. Znao je da je u Elizabeth Knight dobio kolegicu koja mu je gotovo posve dorasla. Pametna je koliko i on, moţda čak i jednako ustrajna i nepopustljiva. To mu je bilo jasno čim je imenovana. Mlada ţena na sudu koji čine starci. Na njoj radi još od prvog dana. Dodjeljivat će joj pisanje mišljenja u pitanjima u kojima se po njegovoj procjeni još ne moţe odlučiti, u nadi da će je posve pridobiti odgovornošću pisanja radne verzije koja će privući većinu. Pokušao ju je uzeti pod

11

kika☺crostuff.net

zaštitu, upoznati je sa zakučastim funkcioniranjem Suda. Unatoč tome, ona je pokazala i vrlo tvrdoglavu i samostalnu stranu. Gledao je kako drugi predsjednici suda tonu u osjećaj laţne sigurnosti, kako odustaju od opreza, zbog čega su inicijativu uvijek preuzimali spremniji, marljiviji i ustrajniji. Ramsey je bio čvrsto nakanio nikada ne doći u tu kategoriju. Murphyja brine slučaj Chance — reče Michael Fiske Sari Evans. Sjedili su u njezinu uredu, na prvome katu zgrade Suda. Michael je imao metar osamdeset osam i bio zgodan, skladnih proporcija kakve krase većinu nekadašnjih sportaša. Većina sudskih sluţbenika, pomoćnika devetero sudaca, na Sudu obično odradi jednu godinu, a zatim prelazi na prestiţne poloţaje u privatnim odvjetničkim tvrtkama, u vladinim ili javnim sluţbama ili na sveučilištima. Michael je upravo počinjao treću godinu rada na Sudu, što je bilo upravo nečuveno, doguravši do mjesta glavnog pomoćnika suca Thomasa Murphyja, legendarnog liberala Vrhovnog suda. Michaela je krasio uistinu čudesan um. Mozak mu je bio nalik na automat za razvrstavanje novca: podaci su se samo slijevali u njegovu glavu, gdje ih je mozak munjevitom brzinom razvrstavao i upućivao na odgovarajuće mjesto. Mentalno je bio u stanju istovremeno baratati desecima sloţenih činjeničnih scenarija, iskušavati ih kako bi utvrdio kako će koji od njih utjecati na ostale. Na Sudu je radosno i ţeljno ulagao velik trud radeći na slučajevima od nacionalne vaţnosti, okruţen podjednako sposobnim umovima. Michael je tako uvidio da, čak i u okruţenju strogo intelektualnih rasprava, ima vremena i prilika za nešto dublje od onoga o čemu govori suhoparno slovo zakona. Istinski mu se nije odlazilo iz Vrhovnog suda. Vanjski ga svijet nije nimalo privlačio. Sara se doimala zabrinutom. Tijekom posljednjeg zasjedanja Murphy je glasao za uvrštavanje slučaja Chance na dnevni red. Zakazana je rasprava, a priprema saţetaka za suce

12

kika☺crostuff.net

upravo je bila u tijeku. Sara je imala oko dvadeset pet godina, bila visoka metar šezdeset pet, vitka, ali i suptilno zaobljena. Imala je skladno i zgodno lice, velike plave oči. Kosa joj je bila gusta, svijetlosmeđa — ljeti bi joj uvijek posvijetlila, postala gotovo plava — i uvijek je mirisala svjeţe i ugodno. Radila je kao glavna pomoćnica sutkinje Elizabeth Knight. — To mi nije jasno... Mislila sam da nas u ovome podrţava. Stvar je baš po njegovu ukusu. Mali pojedinac iz mase protiv mamutske birokracije. — Jednako tako čvrsto vjeruje i u podupiranje presedana. — Čak i ako je presedan pogrešan? — Obratila si se na pogrešnu adresu, Sara. Samo sam te ţelio obavijestiti... Knightica bez njega neće imati pet glasova, to ti je jasno. Ne moţe biti sigurna čak ni ako ga pridobije... — A što traţi? Bila je to podosta uobičajena procedura. Glasovita pomoćnićka mreţa na djelu. Pomoćnici su se cjenkali, raspravljali i ţicali u ime svojih šefova, ponašali se poput besramnih političkih propagandista. Suci se nisu mogli spuštati na tako niske grane i otvoreno lobirati u potrazi za glasovima, za točno određenim formulacijama u mišljenju suda ili za određenim pristupom problemu, dodatkom ove ili izostavljanjem one riječi, no njihovi su pomoćnici na toj razini činili čuda. Štoviše, većina ih se time i ponosila. Bilo je to nešto poput divovske, beskonačne trač-rubrike koja se, slučajno, bavi presudnim pitanjima od nacionalne vaţnosti. I sve to u rukama dvadesetpetogodišnjaka kojima je to prvi pravi posao. — Ne kaţe da se nuţno ne slaţe s njezinim stavovima. Ali ako u konferencijskoj fazi pridobije pet glasova, mišljenje će morati biti formulirano vrlo usko. Nije spreman prodati baš sve. U Drugom svjetskom bio je u vojsci. Ima vrlo visoko mišljenje o cijeloj priči. Uvjeren je da zasluţuje osobito pomno razmatranje. 0 tome jednostavno morate voditi računa pri sastavljanju radne verzije mišljenja.

13

kika☺crostuff.net

S razumijevanjem je kimnula. Pri donošenju odluka, podrijetlo sudaca igra znatno veću ulogu nego što se obično misli. — Hvala. No Knightica prvo treba dobiti zadaću pisanja mišljenja. — U to uopće ne sumnja. Ramsey neće glasati za poništavanje presude u slučaju Feres i Stanley, to ti je jasno. Murphy će u raspravi vjerojatno glasati u prilog Chanceici. A budući da je sudac s duljim staţem, on će određivati tko će pisati mišljenje. Dobije li u konferencijskome dijelu pet glasova, Knightica će dobiti i priliku. Postupi li prema dogovoru, a to znači suzdrţi li se od velikih i sveobuhvatnih fraza, sve će biti u najboljem redu. Slučaj Sjedinjene Države protiv B. Chance tijekom ovog će zasjedanja biti jedan od najvaţnijih na dnevnome redu. Barbara Chance bila je vojnik u Kopnenoj vojsci. Ondje su je zastrašivanjem, maltretiranjem i zlostavljanjem više puta tjerali na spolne odnose s nekolicinom nadređenih muškaraca. Slučaj je prošao interne vojne kanale i na koncu cijele priče samo je jedan od muškaraca izveden pred vojni sud i zatvoren. Barbaru Chance to, međutim, nije zadovoljilo. Istupivši iz aktivne sluţbe, tuţila je vojsku, traţeći odštetu i tvrdeći da je vojna organizacija dopustila da ona i druge ţene u aktivnome sastavu ţive i rade u neprijateljskome okruţenju. . Slučaj je polagano napredovao uobičajenim pravosudnim kanalima, a Barbara Chance gubila je bitke na svim razinama. U zakonu je bilo dovoljno ne posve definiranih područja da cijela priča poput ogromne tune završi na pragu Vrhovnog suda. Što je bilo najironičnije, prema aktualnim zakonima Chanceica nije imala izgleda za pobjedu. Vojska je praktički imuna na tuţbe svojih pripadnika, bez obzira na uzrok ili vrstu prijestupa. No suci Vrhovnog suda mogu promijeniti slovo zakona. A Knightica i Sara Evans svim su se silama, iza kulisa, trudile da postignu upravo to. Za ostvarenje njihova plana bila je presudna potpora Thomasa Murphyja.

14

kika☺crostuff.net

On moţda neće poduprijeti potpuno poništenje vojnog imuniteta, no ovaj slučaj mogao bi u najmanju ruku načiniti rupu u velikome zidu koji vojsci omogućuje da bude nedodirljiva. Činilo se pomalo preuranjenim razgovarati o ishodu slučaja koji još nije došao ni do faze saslušanja argumenata, no u mnogobrojnim prilikama i kod mnogih sudaca, sama je rasprava zapravo bila antiklimaks. U vrijeme početka iznošenja argumenata, većina je njih već donijela odluku. Stoga je prije bila riječ o prilici da suci jasno izloţe svoje stavove, da upoznaju kolege s elementima koji ih brinu ili muče, nerijetko i s pomoću ekstremnih hipotetskih primjera. Gotovo poput taktike mentalnog plašenja, kao da ţele reći: "Eto, brate suče, vidiš što bi se sve moglo dogoditi ustraješ li na takvome stavu?" Michael ustane i spusti pogled prema njoj. Sara se upravo na njegov nagovor prijavila za još jednu godinu rada na Sudu. Odrasla je na malenoj farmi u Sjevernoj Karolini, a školovala se na Stanfordu i, poput svih pomoćnika sudaca Vrhovnog suda, pred sobom je imala velike izglede za čudesnu profesionalnu budućnost po odlasku sa Suda. Rad na Vrhovnome sudu u ţivotopisu nalik je na zlatni ključ koji omogućuje ulazak praktički na sva mjesta koja i najmanje zani-maju odvjetnike. Na neke je to djelovalo u negativnome smislu, napucavanjem ega bez pravih temelja u zaslugama i sposobnostima. Međutim, i Michael i Sara ostali su isti kakvi su bili i u vrijeme dolaska. Upravo zbog tog razloga, uz, dakako, njezinu inteligenciju, ljepotu i osvjeţavajuće uravnoteţen karakter, Michael joj je prošli tjedan postavio vaţno pitanje. I nadao se skorom odgovoru. Moţda već i sa-da. Nikada nije bio pretjerano strpljiv. Sara ga znatiţeljno pogleda. — Jesi li razmišljala o mojem pitanju? Pripremala se za takvu situaciju. Već je dovoljno dugo izbjegava. — I ne razmišljam o drugome.

15

kika☺crostuff.net

— Kaţu da je loš znak kada razmišljanje traje tako dugo. — To je rekao u šali, no po tonu je bilo očito da je vedro raspoloţenje usiljeno. — Michael, neopisivo si mi drag. — Drag? 0, ne, još jedan loš znak. — Lice mu se odjednom zaţarilo. Ona samo odmahne glavom. — Ţao mi je. On slegne ramenima. — Meni još više. Još nikada nikome nisam predloţio brak." — I meni je to zapravo prva ponuda, znaš... Ne mogu ni opisati koliko mi to laska. Pa ti imaš doslovce sve u ţivotu. — Osim jednoga. — Michael spusti pogled na ruke koje su blago zadrhtale. Imao je dojam da mu je koţa odjednom postala pretijesna za tijelo. — Poštujem tvoju odluku. Nisam od onih koji misle da čovjek s vremenom moţe nekoga zavoljeti. Ili voliš ili ne voliš. — Već ćeš pronaći djevojku, Michael. Bit će to prava sretnica. — Sari je bilo uţasno neugodno. — Nadam se da to ne znači da ostajem bez najboljeg prijatelja na Sudu. — Vjerojatno... — On podigne ruku, primijetivši da se ona već buni. — Samo se šalim. — Zatim uzdahne. — Nikako ne bih volio da ovo shvatiš kao egoističnu izjavu, ali još mi se nikada nije dogodilo da me netko u nečemu odbije. — Da je barem i meni sve išlo tako glatko — reče Sara i nasmiješi se. — Ne, ne, varaš se. Zbog toga je neusporedivo teţe prihvatiti odbijanje. — Michael priđe vratima. — I dalje smo prijatelji, Sara. Previše si zabavna. A ja sam prepametan da se toga odreknem. I ti ćeš pronaći nekoga. I taj će biti pravi sretnik. — Nije je pogledao kada je još rekao: — Usput, već si ga pronašla? Ona se blago prene. — Zašto pitaš? — Šesto čulo... Poraz pada malko lakše ako znaš tko te pobijedio. — Nema nikoga — reče ona ţurno.

16

kika☺crostuff.net

Michaela odgovor baš i nije zadovoljio. — Vidimo se poslije. Sara je samo gledala za njim, vrlo zabrinuta. Sjećam se svojih prvih godina na Sudu. — Ramsey je gledao kroz prozor, a na licu mu je titrao osmijeh. Sjedio je nasuprot Elizabeth Knight, sutkinje s najkraćim stazom na Sudu. Bilo joj je oko četrdeset pet godina. Ţena prosječne visine, vitka tijela i dugačke crne kose straga vezane u čvrstu, nimalo privlačnu punđu. Na licu oštrih crta nije bilo bora, kao da uopće ne boravi izvan zatvorenih prostora. Sutkinja Knight brzo je došla na glas kao jedna od najnesmiljenijih ispitivačica u fazi usmenog iznošenja argumenata, te kao jedan od najmarljivijih sudaca. — Uvjerena sam da su uspomene još svjeţe. — Sutkinja Knight se nasloni, sjedeći za svojim stolom, u glavi ponavljajući obveze koje je još očekuju tijekom dana. — Bila je to prava škola. Netremice ga je promatrala. On je sada bio zagledan izravno u nju, velikih dlanova sklopljenih na potiljku. — Trebalo mi je pet godina samo da shvatim kako što funkcionira. Ne šalim se — nastavi Ramsey. Elizabeth Knight uspjela je suspregnuti smiješak. — Harol-de, preskroman si. Sigurna sam da ti je sve bilo jasno još i prije nego što si ušao u zgradu. — Ozbiljno ti kaţem, čovjeku za to treba vremena. A među kolegama sam imao divne uzore. Felix Abernathy, stari Tom Parks. Ne treba se stidjeti poštovanja prema tuđem iskustvu. Riječ je o postupku indoktrinacije koji svi prolazimo. Iako se mora primijetiti da si ti napredovala daleko brţe od većine ostalih — doda još ţurno. — Ipak, strpljivost je ovdje iznimno cijenjena vrlina. Na Sudu si tek tri godine. Meni je ovo dom već više od dvadeset... Nadam se da shvaćaš što ţelim reći. Elizabeth Knight priguši osmijeh. — Ako sam dobro shvatila, malko te muči što sam ja potkraj prošlog zasjedanja pokrenula inicijativu da se na dnevni red uvrsti SAD protiv B. Chance.

17

kika☺crostuff.net

Ramsey se uspravi u naslonjaču. — Ne vjeruj svim glasinama. — Naprotiv, iskustvo mi govori da su informacije iz pomoćnićke mreţe iznimno točne i pouzdane. Ramsey se ponovno nasloni. — No, dobro, moram priznati da me to malo iznenadilo. U tom slučaju nema neriješenih pravnih pitanja koja bi zahtijevala naše miješanje. Trebam podrobnije objašnjavati? — On podigne ruke. — Po tvojem mišljenju? Na Ramseyjevu licu pojavi se tračak crvenila. — Prema mišljenjima ovoga Suda objavljenima u posljednjih pedeset godina. Traţim samo da presedanima pokloniš poštovanje kakvo zasluţuju. — Nećeš naići na osobu koja ovu ustanovu cijeni više nego ja. — Drago mi je čuti... — I više nego rado poslušat ću tvoja razmišljanja o slučaju Chance kada otvorimo raspravu. Ramsey je bezvoljno pogleda. — Bit će to vrlo kratka rasprava, s obzirom na to da čovjeku ne treba mnogo vremena da kaţe da ili ne. Posve otvoreno govoreći, ja ću u konačnici imati najmanje pet glasova, a ti nećeš. — Ja sam još troje sudaca uvjerila u potrebu uvrštavanja slučaja. Ramsey je izgledao kao da bi svakog trenutka mogao prasnuti u smijeh. — Ubrzo će ti postati jasno da postoji velika, velika razlika između glasanja za uvrštavanje i glasanja za samo rješavanje slučaja. Budi uvjerena da ću imati većinu. Elizabeth Knight ljubazno se nasmiješi. — Tvoje samopouzdanje moţe nam sluţiti kao nadahnuće. U tom dijelu doista mogu učiti. Ramsey ustane i uputi se prema vratima. — U tom slučaju ovo smatraj i drugom lekcijom: malene pogreške najčešće vode do velikih pogrešaka. Imenovani smo doţivotno, tako da ti od svega preostaje jedino ugled. Kad ga jednom izgubiš,

18

kika☺crostuff.net

više se ne vraća. — Već je otvorio vrata. — Ţelim ti uspješan dan, Beth — reče i iziđe. 3 Rufus? — Samuel Rider oprezno pritisne slušalicu na uho. — Kako si došao do mene? — Ovdje baš i nema odvjetnika u izobilju, Samuele - reče Rufus Harms. — Više nisam vojni odvjetnik. — Bit će da je isplativije raditi vani... — Neki put nedostaje mi uniforma — slaţe Rider. Mobilizaciju je dočekao s uţasom, nasreću i s diplomom pravnog fakulteta u ruci, pa je odabrao sigurnu ulogu u vojnome odvjetništvu, umjesto da se s puškom probija vijetnamskim dţunglama, kao zdepasti vojnik obuzet strahom, laka meta za neprijateljske strijelce. — Moramo se vidjeti. Ne mogu telefonom... — Sve u redu u Fort Jacksonu? Čuo sam da su te prebacili. — Svakako. Zatvor je u redu. — Nisam na to mislio, Rufuse. Samo me zanima zašto si me potraţio nakon toliko vremena. — Još si moj odvjetnik, zar ne? Bio si moj odvjetnik kad sam trebao odvjetnika. Jedini put u ţivotu. — Malo sam u guţvi i obično ne putujem na tu stranu. — Dok je slušao sljedeće Harmsove riječi, Rider je još snaţnije stisnuo slušalicu. — Stvarno se moramo vidjeti, i to već sutra, Samuele. Ne čini ti se da mi duguješ barem tako malu uslugu? — Tada sam učinio sve što sam mogao. — Prihvatio si dogovor. Kratko i jasno, bez problema. — Nije istina — usprotivi se Rider — postigli smo sporazum prije suđenja, svi su se sloţili i to je bio najpametniji potez. — Nisi istinski pokušao smanjiti kaznu. Većina barem pokuša. — Tko ti je to rekao? — U zatvoru naučiš svašta.

19

kika☺crostuff.net

— Ne moţeš preskočiti fazu izricanja kazne. Vijeću smo iznijeli sve argumente, to dobro znaš. — Ali nisi pozvao nikoga od svjedoka, nisi se baš preznojio, koliko sam vidio. Ridera su te riječi podosta uzrujale. — Učinio sam sve što sam mogao. Rufuse, ne smiješ s uma smetnuti jedno: mogli su te smaknuti. S obzirom na malu bjelkinju i sve to. Rekli su mi da su bili pripravni ići na ubojstvo s predumišljajem. Barem si ostao ţiv. — Sutra, Samuele. Upisat ću te kao posjetitelja. Negdje oko devet ujutro. Hvala. Mnogo hvala. Oh, da, i ponesi tranzistor. — Prije nego što ga je Rider stigao upitati zašto bi trebao ponijeti takav uređaj, ili zašto bi ga uopće trebao posjetiti, Harms je prekinuo vezu. Rider se udobno smjesti u vrlo skup naslonjač i pogledom obuhvati prostran i raskošno namješten ured. Radi kao odvjetnik u malenome gradiću u široj okolici Blacksburga, u Virginiji. I od toga ţivi više nego pristojno: lijepa kuća, novi Buick svake tri godine, odmor dvaput godišnje. Prošlost je ostavio daleko za sobom, osobito najuţasniji slučaj na kojem je ikada radio tijekom kratkotrajne karijere vojnog odvjetnika. Slučaj koji na čovjekov ţeludac djeluje poput pokvarenog mlijeka, samo što ovdje nema tog farmaceutskog sredstva koje moţe ublaţiti mučninu. Rider dlanom dodirne lice dok se u mislima vraćao u rane sedamdesete, u vrijeme kaosa koji je vladao cijelom vojskom, cijelom zemljom, cijelim svijetom. Svi su za sve okrivljavali druge, za sve pogreške do kojih je došlo u povijesti ovoga svijeta. Rufus Harms preko telefona je zvučao ogorčeno, no on je ipak doista ubio onu djevojčicu. I to na svirep način. Pred očima njezine obitelji. Za samo nekoliko trenutaka ugušio ju je rukama, prije nego što ga je netko uspio spriječiti. Zastupajući ga pred sudom, Rider je uspio postići sporazum prije početka samog suđenja, no nakon toga je, prema odredbama vojnih zakona, imao pravo pokušati smanjiti

20

kika☺crostuff.net

dogovorenu kaznu u fazi izricanja presude. Okrivljenika tako očekuje ili kazna iz sporazuma postignutog prije suđenja ili kazna koju odrede sudac ili članovi vijeća — što je vojni pandan građanskoj poroti — ovisno o tome koja je kazna kraća. Harmsove su riječi ipak pekle odvjetnika, jer su Ridera u ono vrijeme uvjeravali kako ne bi bilo dobro pruţati značajniji otpor u fazi određivanja kazne. S tuţiteljem je bio dogovorio da neće dovesti druge svjedoke koji bi mogli govoriti o Harmsovu karakteru i sličnim stvarima. Pristao je i na to da će se drţati činjenica iz sluţbenog zapisnika, umjesto da pokušava doći do drugih dokaza i svjedoka. To baš i nije bilo u skladu s pravilima, jer nitko nema pravo odricati se optuţenikova prava na poboljšavanje uvjeta sporazuma, niti se s takvim stvarima cjenkati. No da se Rider nije upustio u takve zakulisne igre, tuţitelj bi bio traţio smrtnu kaznu, a s obzirom na činjenice, ţelja bi mu se vjerojatno i ispunila. Vjerojatno se nitko ne bi osvrtao na to da se ubojstvo dogodilo tako brzo da bi dokazivanje predumišljaja bilo vrlo teško. Ukočeno dječje tijelo moţe na pogrešnu stranu odvesti i najlogičnije pravne analize. Prava je istina bila da se svima ţivo fućkalo za Rufusa Harrisa, crnca koji je veći dio vojne sluţbe proveo u pritvoru. Bezumno ubojstvo djeteta nikako nije pripomoglo njegovu ugledu u očima vojnih vlasti. Takav čovjek nema pravo na pravdu, činilo se mnogima, os-im ako će pravda biti zadovoljena munjevito, bolno i smrtonosno. Moguće je da je i Rider dijelio takav stav. U redu, u obrani moţda baš i nije upotrijebio sva nesmiljena sredstva koja su mu bila na raspolaganju, no Rider je Rufusu Harmsu omogućio da ostane ţiv. Nema odvjetnika koji bi izvukao nešto više. Zašto ga Rufus sada toliko treba, pitao se. 4

21

kika☺crostuff.net

U trenutku kada je ustao od stola, John Fiske pogledao je prema protivniku, Paulu Williamsu. Mladi pomoćnik drţavnog tuţitelja upravo je dovršio samouvjereno iznošenje pojedinosti svojega prijedloga sudu. Fiske prošapće: — Gotov si, Paulie. Gadno si zabrljao. Kada se Fiske obratio sucu Waltersu, jedva je uspijevao suspregnuti uzbuđenje. Fiske je imao široka ramena, iako je uz metar osamdeset tri bio za kojih pet centimetara niţi od mlađeg brata. I za razliku od Michaela Fiskea, nije se mogao pohvaliti klasično lijepim crtama lica. Imao je punašne obraze, prešiljatu bradu i dvaput slomljen nos, jednom zahvaljujući hrvanju u srednjoj školi, dok je u drugome slučaju uspomena potjecala iz dana provedenih u policiji. Međutim, crna kosa bila mu je nemarno začešljana unatrag, pa mu je to pridavalo svojevrsnu privlačnost i prisan izgled, dok je pogled smeđih očiju uvijek bio energičan i prodoran. — Časni sude, u ţelji da uzaludno ne trošimo vaše vrijeme, ţelio bih ovako javno iznijeti prijedlog tuţiteljstvu u vezi s najnovijim prijedlogom. Odreknu li se najnovijih navoda i uplate li tisuću dolara na račun javnog pravobranitelja, ja ću povući svoj odgovor, neću traţiti kaznu, pa svi lijepo moţemo ići kući. Paul Williams na noge je skočio toliko munjevito da su mu naočale pale na stol. — Časni sude, pa ovo je nečuveno! Sudac Walters pogledom obuhvati pretrpanu sudnicu, na trenutak pomisli na jednako pretrpani raspored suđenja, te umornim pokretom ruke pozove obojicu odvjetnika. — Priđite. Kada su se našli kod sudačkog stola, Fiske reče: — Suče, samo im pokušavam učiniti uslugu. — Drţavnom tuţiteljstvu ne trebaju usluge gospodina Fiskea — uzvrati Williams s gađenjem u glasu. — No, hajde, Paulie, »amo tisuću zelembaća i još će ti se pruţiti prilika da popiješ pivce prije no što se vratiš šefu kojem trebaš objasniti kako si zeznuo stvar. Evo, čak ću te i častiti pivom.

22

kika☺crostuff.net

— Ni u sljedećih deset tisuća godina od nas nećeš izvući ni centa — reče Williams prijezirno. — No, da, gospodine Williams, vaš je prijedlog uistinu malo neobičan — reče sudac Walters. Pred kaznenim sudovima u Richmondu prijedlozi se razmatraju prije ili tijekom suđenja. I uz njih ne dolaze opseţni pisani materijali. Naţalost, većina je pitanja unutar kaznenog prava odavno riješena i čvrsto ukorijenjena. Tek u rijetkim slučajevima kada sudac nije siguran u ispravnu odluku nakon što je čuo usmenu argumentaciju traţi podneske u pisanome obliku koje čita prije donošenja definitivnog zaključka. Suca Waltersa stoga je pomalo iznenadio nezatraţeni i poduţi dokument koji je zaprimio od strane tuţiteljstva. — Znam, časni sude — reče Williams. — Međutim, kao što sam rekao, situacija je vrlo neuobičajena. — Neuobičajena? — ponovi Fiske. — Jesi ti lud, Paulie? U tom trenutku nestrpljivo ga je prekinuo sudac Walters. — gospodine Fiske, već sam vas upozoravao u vezi s tako slobodnim ponašanjem u mojoj sudnici i sljedeći put neću oklijevati: kaznit ću vas zbog nepoštivanja suda. Da čujemo vaš odgovor. Williams se vrati na mjesto, a Fiske stane za govornicu. — Časni sude, unatoč činjenici da je "hitan" prijedlog tuţiteljstva na moj telefaks stigao usred noći, pa nisam imao vremena pripremiti prikla-dan odgovor, uvjeren sam da ćete, pogledate li druge odlomke na stranicama broj četiri, šest i devet u njihovu dopisu, zaključiti da su činjenice na koje se tuţiteljstvo u svojem prijedlogu oslanja, a osobito u vezi s okrivljenikovim ranijim prijestupima, izjavama policajaca koji su ga uhitili, te iskazima dvoje svjedoka koji su se našli na mjestu zločina koji je navodno počinio moj klijent, jednostavno neodrţivi i da se ne poklapaju s činjeničnim stanjem koje je u ovom slučaju već utvrđeno. Nadalje, glavni presedan na koji se tuţiteljstvo poziva na desetoj stranici nedavno je oboren odlukom Vrhovnog suda savezne drţave Virginije. Svojem odgovoru priloţio sam relevantan materijal

23

kika☺crostuff.net

i markerom označio razlike i nepodudarnosti, kako biste se lakše snašli. Dok je sudac Walters pregledavao dokumente koji su se našli pred njim, Fiske se nagne prema Williamsu i reče: — Eto, vidiš što se događa kada dokumente pišeš usred noći? — Fiske mu tada dobaci svoj pisani odgovor. — A budući da sam imao samo pet minuta za čitanje tvojeg prijedloga, učinilo mi se da bih mogao uzvratiti uslugu. Moţeš čitati zajedno sa sucem. Walters dovrši čitanje i prostrijeli Williamsa pogledom koji je izazvao nelagodu čak i kod najnezainteresiranijih gledatelja u dvorani. — Nadam se da tuţiteljstvo ima prikladan odgovor, gospodine Williams, iako ne mogu ni zamisliti kako bi mogao glasiti. Williams ustane. Dok je pokušavao doći do odgovarajućih riječi, odjednom je uvidio da je ostao i bez glasa i bez samopouzdanja. — Dakle? Slušam... — reče sudac Walters nestrpljivo. — Molim vas recite nešto, jer ću inače odobriti prijedlog gospodina Fis-kea za kaţnjavanje tuţiteljstva i prije nego što ga podnese. Kada je pogledao Williamsa, izraz Fiskeova lica ponešto se ublaţio. Čovjek nikad ne zna kada bi mu mogla zatrebati usluga. — Časni sude, uvjeren sam da su činjenične i pravne pogreške u prijedlogu tuţiteljstva posljedica preopterećenosti njihovih odvjetnika, a ne nekakve namjere. Spreman sam ponudu za sporazum spustiti na pet stotina dolara, no ţelio bih da se osobna isprika tuţiteljstva unese u sluţbeni zapisnik. Noćas se uistinu nisam naspavao. — Na te posljednje riječi smijeh se prolomio cijelom sudnicom. Iz straţnjeg dijela dvorane netko iznenada zagrmi: — Suče Walters, ako mi dopustite... tuţiteljstvo prihvaća ponudu. Svi su pogledali u tom smjeru i ugledali niskog, gotovo posve ćelavog, krupno građenog muškarca u ljetnome odijelu s prugastim uzorkom kojem se ovratnik bijele košulje bio urezao duboko u dlakavi vrat. — Prihvaćamo ponudu —

24

kika☺crostuff.net

ponovi promuklim glasom u kojem su istodobno odzvanjali i ugodno razvučeni nazalni tonovi čovjeka koji je cijeli ţivot proveo u Virginiji, kao i zvukovi karakteristični za čovjeka koji cijeli ţivot puši. — I iskreno se ispričavamo sudu zbog nepotrebnog trošenja dragocjenog vremena. — Drago mi je što ste se u pravo vrijeme našli na pravome mjestu, gospodine Graham — reče sudac Walters. Bobby Graham, drţavni tuţitelj za područje grada Richmonda, kratko kimne, a zatim iziđe kroz dvokrilna staklena vrata. Nije se ispričao Fiskeu; međutim, branitelj je odlučio ne pretjerivati. Čovjek na sudu rijetko uspije dobiti sve što traţi. Sudac Walters reče: — Prijedlog tuţiteljstva se odbacuje. — Zatim pogleda Williamsa. — Gospodine Williams, čini mi se da biste trebali otići na pivo s gospodinom Fiskeom, samo mi se čini da bi ti trebao častiti, sinko moj. Kada je najavljen početak nove rasprave, Fiske je već zatvarao aktovku. Iz dvorane je izišao zajedno s Williamsom. — Trebao si prihvatiti moju prvu ponudu, Paune*. — Ovo ti neću zaboraviti, Fiske — reče Williams gnjevno. — I nemoj. — Na koncu ćemo ipak strpati Jeromea Hicksa iza rešetaka — zareţi Williams. — Nemoj misliti da nećemo. Paulieu Williamsu i većini ostalih tuţiteljevih pomoćnika s kojima se Fiske sukobljava, njegovi su klijenti, znao je to dobro, nalik na osobne, doţivotne neprijatelje koji zasluţuju samo najstroţe oblike kaţnjavanja. U pojedinim slučajevima imaju i pravo, Fiske je toga bio svjestan. Ali ne u svima. — Znaš o čemu razmišljam? — upita Fiske Williamsa. — Razmišljam o tome kako deset tisuća godina neki put traje tako kratko. Na izlasku iz dvorane na drugome katu, Fiske je prošao pokraj policajaca s kojima je radio dok je bio pripadnik richmondske policije. Jedan se od njih nasmiješio, pozdravio ga kimanjem glave, no ostali ga nisu htjeli ni pogledati. Za njih je bio izdajica koji je značku i pištolj zamijenio odijelom

25

kika☺crostuff.net

i aktovkom. Branitelj koji zastupa drugu stranu. Dao bog da završiš u paklu, brate Fiske. Fiske pogleda skupinu crnih mladića podšišanih toliko kratko da su izgledali ćelavo, u hlačama spuštenima ispod struka, tako da se vide bokserice, u širokim jaknama i krupnim tenisicama bez vezica. Već na prvi pogled bilo je očito koliko prkose pravosudnome sustavu, tako nedodirljivo namrgođeni u svojoj uniformiranosti. Ti su se mladići natisnuli oko svog odvjetnika, bijelca, punašnog od stalnog boravka u uredu, oznojenog, skupog prugastog odijela umrljanog u području orukavlja, u sjajnim mokasinama i naočalama s roţnatim okvirom koje su se malko trzale dok je nešto energično objašnjavao svojoj skupini skauta. Šakom je lupao po mesnatome dlanu druge ruke dok su crni mladići, napetih trbušnjaka pod svilenim košuljama nabavljenima zahvaljujući drogi, pozorno slušali, u jedinoj prilici kada im je, po njihovoj računici, takav čovjek uopće potreban, budući da ga inače ne bi ni pogledali osim s krajnjim prijezirom ili preko nišana. Do iduće prilike kada im zatreba. A trebat će im. U ovoj je zgradi pravi čarobnjak. Taj bi bijelac ovdje bio nedodirljiv i za Michaela Jordana. Njihov tumač i magični zaštitnik. Fiske je dobro znao što odvjetnik sada govori, znao je kao da mu čita s usana. Tip se bio specijalizirao za obranu članova uličnih bandi od svih mogućih optuţaba koje su uspijevali navući. Najbolja strategija: potpuna šutnja. Ništa vidio, ništa čuo, ničeg se ne sjeća. Pucnji? Najvjerojatnije eksplozije iz auspuha. Zapamtite jedno dečki: ne ubijati; ali ako već ubijete, ne cinkati kolege. Ţeleći naglasiti novu mudrost, dlanom je pljesnuo po aktovci. Skupina se raspršila i utakmica se nastavila. U jednom drugom dijelu predvorja, na sivim sjedalicama ugrađenima u zid, sjedile su tri prostitutke, tinejdţerice iz noćne smjene. Šarolika skupina: jedna crnkinja, jedna azijskog podrijetla i jedna bjelkinja. Čekaju red da se pojave pred sucem. Azijka se doimala nervoznom; vjerojatno joj

26

kika☺crostuff.net

treba cigareta da se smiri ili, pak, ubod igle. Fiske je znao da su ostale veteranke. Setale su amo-tamo, sjedile, pokazivale bedra, izazovno isticale grudi kad bi se u prolazu pokraj njih našao netko od dobrih starih momaka ili mladih pastuha. Nema smisla propustiti dobru poslovnu priliku zbog sitnice na sudu. Ipak je ovo Amerika. Fiske se dizalom spustio u prizemlje i upravo je prolazio kroz detektor metala i rendgenski uređaj, danas uobičajenu opremu praktički u svim pravosudnim zdanjima, kada mu je pristupio Bobby Graham, s neupaljenom cigaretom u ruci. Fiskeu tip nije bio drag ni na osobnom ni na profesionalnome planu. Graham je slučajeve pogodne za podizanje tuţbe birao na temelju veličine novinskih naslova koje će mu osigurati. I nikada nije preuzimao slučaj za koji je znao da će za pobjedu morati uloţiti velik trud. Javnost ne voli tuţitelje koji gube. — Samo jedan mali prijedlog prije samog postupka u beznačajnom slučaju. Veliki šef ima pametnijeg posla, zar ne, Bobby? — reče Fiske. — Moţda sam slutio da ćeš mi masakrirati jedno moje djetešce. Ne bi ti išlo tako glatko da si protiv sebe imao pravog odvjetnika, a ne onu bebicu. — Na primjer tebe? Ironično se nasmiješivši, Graham u usta stavi nezapaljenu cigaretu. — Eto, vidiš, ţivimo praktički u glavnome gradu duhanskoga svijeta, najveća tvornica cigareta na svijetu praktički je iza ugla, a čovjek ne smije zapaliti u zgradi suda. — Grickao je vršak Pall Malla bez filtera, glasno usisaavo nikotin. U zgradi suda u Richmondu zapravo postoje mjesta za pušače, no Graham im sada nije bio ni blizu. Na tuţiteljevu licu načas se pojavi slavodobitan smiješak. — Ah, usput, Jeromea Hicksa jutros su pokupili pod sumnjom da je ubio tipa u Southsideu. Crnac crnca, u igri je bila i droga. Kakvo iznenađenje! Izgleda da je htio povećati zalihu

27

kika☺crostuff.net

koke, ali mu se nije dalo ići uobičajenim kanalima. Samo što tvoj tip nije znao da pratimo njegovu ţrtvu. Fiske se umorno nasloni na zid. Sudske su pobjede počesto isprazne, osobito kada klijent nije u stanju obuzdavati kriminalne porive. — Zbilja? Prvi put čujem. — Idem na jedan sastanak, pa sam pomislio kako bih te mogao obavijestiti. Kolegijalna ljubaznost. — A-ha — reče Fiske zajedljivo. — Ako je tako, zašto si pustio Paulieja da uloţi onaj prijedlog? — Kako Graham nije odgovorio, umjesto njega to je učinio Fiske. — Samo me malko mučiš, zar ne? — Čovjek se na poslu mora i malko zabaviti. Fiske stisne šaku, a zatim, jednako brzo, opusti prste. Graham to nije zavrijedio. — Kad smo već kod kolegijalne ljubaznosti, je li bilo svjedoka? — Oh, pet-šest, oruţje kojim je počinjeno ubojstvo pronađeno je u Jeromeovu autu, zajedno s njim. U bijegu je zamalo pregazio dvojicu policajaca. Imamo krv, drogu, zapravo sve što ti srce poţeli. Tipa uopće nije trebalo pustiti uz jamčevinu. Bilo kako bilo, namjera mi je odustati od ove sitne optuţbe za distribuciju od koje ga braniš i potpuno se koncentrirati na ovaj novi moment. Moram maksimalno koristiti vrijeme i ljudstvo. Ovo je gadan slučaj, Johne. Mislim da ćemo morati traţiti smrtnu. — Smrtnu kaznu? No, hajde, Bobby... — Hotimično, promišljeno ubojstvo osobe tijekom pljačke iziskuje traţenje smrtne kazne. Tako barem stoji u mojem primjerku virginijskog zakona. — Fućka mi se što stoji u zakonu. Malom je jedva osamnaest... Na Grahamovu licu pojavi se grč. — Neobične riječi za jednog odvjetnika, duţnosnika na sudu. — Zakon je sito kroz koje moram provući svoje činjenice, jer su moje činjenice uvijek katastrofa. — To je čisti ološ. Rode se sa ţeljom da naude drugima. Trebalo bi graditi zatvore za djecu, zatvarati ih prije nego što počnu uništavati sve oko sebe.

28

kika☺crostuff.net

— Čitav ţivot Jeromea Hicksa moguće je saţeti... — Da, da, za sve lijepo okrivi djetinjstvo provedeno u krajnjem siromaštvu — prekine ga Graham. — Uvijek ista priča. — Upravo tako, ista priča. Graham se nasmiješi i odmahne glavom. — Čuj, ni ja nisam odrastao u izobilju. Znaš u čemu je moja tajna? Radio sam kao stoka. Ako mogu ja, moţe i on. I gotovo. Fiske se već počeo udaljavati, a zatim se ipak osvrne. — Nazvat ću te kad pogledam izvještaj o uhićenju. — Nemamo o čemu razgovarati. — Ako ga smakneš, ipak nećeš postati ministar pravosuđa, Bobby, to ti je jasno. Moraš ciljati više. — Fiske se okrene i udalji. Graham je okretao cigaretu među prstima. — Pronađi pravi posao, Fiske. Pola sata poslije John Fiske sastao se s jednim od klijenata u okruţnome zatvoru na periferiji. Zbog posla je često odlazio iz Richmonda, u okruge Henrico, Chesterfield, Hanover, čak i Goochland. Nije baš bio oduševljen činjenicom da ima sve više posla i da se djelokrug njegova rada toliko širi, no sve je to bilo uobičajeno poput izlaska sunca. I tako će se nastaviti sve do dana kada zauvijek prestane. — Derek, moramo razgovarati o jednom zahtjevu sudu. Derek Brown — na ulici poznat pod nadimkom DB1 — bio je crnac vrlo svijetle koţe, ruku išaranih tetovaţama prepunima mrţnje, opscenosti i poezije. U zatvoru je proveo dovoljno vremena da postane imun na slične prijetnje; krupne vene isticale su se na njegovim bicepsima. Fiske ga je jednom vidio kako igra košarku na zatvorskome igralištu, bez majice, oblikovanih mišića, istetoviranih leđa i ramena. Iz daljine mu je koţa nalikovala na ispisani notni papir. Diţući se poput mlaţnjaka pri polijetanju, praktički lebdeći na nečemu što Fiske i zadivljeni čuvari i ostali zatvorenici koji su se okrenuli prema njemu nisu mogli vidjeti, mladić je zakucao loptu i potom primio čestitke od svih suigrača. Međutim, nikada nije bio dovoljno kvalitetan za sveučilišne

29

kika☺crostuff.net

momčadi, a kamoli za NBA. Sada su se promatrali u ok-ruţnome zatvoru. — Tuţitelj nudi zlonamjerno ranjavanje, kaţnjivo djelo treće skupine. — A zašto ne šeste? Fiske ga iznenađeno pogleda. Takvi tipovi toliko često dolaze u dodir s raznoraznim dijelovima pravosudnog sustava da zakon poznaju bolje od većine odvjetnika. — Šestica je za kaţnjivo djelo počinjeno iz strasti, u trenucima pojačanog uzbuđenja. Kod tebe je do toga došlo tek idući dan. — Imao je pištolj. Na Packa ne idem kada ima pljucu, a ja je nemam. Ti si jednostavno glup? Fiske bi bio najradije ispruţio ruku i kaznio takvu drskost. — Ţalim, tuţitelj ne ţeli ni čuti za nešto drugo osim treće kategorije. — Koliko? — upita Derek hladno. Fiske je u njegovim ušima izbrojao dvanaest naušnica. — Pet, uz već odleţano. — Kakvo sranje! Pet godina za to što sam nekoga malko zarezao dţepnim noţićem? — Tankim noţem s oštricom od petnaest centimetara. I ubo si ga prokletih deset puta. Pred svjedocima. — Dobijesa, pipao mi je ţensku. To nije dovoljno za obranu? — Imaš sreće što te ne očekuje suđenje za ubojstvo s predumišljajem, Derek. Doktori kaţu da je pravo čudo što tip nije iskrvario već na ulici. A da Pack nije tako opasan gad, ne bi te optuţili tek za zlonamjerno ranjavanje. Pronašli bi ti otegotne okolnosti. A to bi značilo raspon od dvadeset do doţivotne. To ti je valjda jasno. — Muljao je s mojom ţenskom. — Derek se nagne naprijed i pucne koščatim zglobovima kao da ţeli naglasiti apsolutnu logičnost svojih stavova, kako pravnih, tako i moralnih. Fisk je znao da Derek ima dobro plaćen posao, premda protuzakonit. Prvi zamjenik šefa drugog po veličini

30

kika☺crostuff.net

distribucijskog kruga u Richmondu. Tako je i dobio nadimak. Turbo je šef, s pune dvadeset četiri godine. Njegovo je carstvo organizirano, uz visok stupanj discipline, a ima i paravan: lanac kemijskih čistionica, kafić, zalagao-nicu, te pravu ergelu računovođa i odvjetnika koji se nakon pranja brinu za novac od droge. Turbo je vrlo inteligentan mladić, spretan u računanju i poslu. Fiske ga je oduvijek ţelio pitati zašto nije pokušao voditi neku veliku uglednu tvrtku. U velikim kompanijama plaće su gotovo jednako dobre, ali je stopa smrtnosti bitno niţa. U uobičajenim okolnostima Turbo bi za Derekov slučaj zaduţio nekoga iz ugledne firme, odvjetnika koji na sat naplaćuje tristo dolara. No Derekov prijestup nije imao veze s Turbovim poslom, pa nije došlo do sličnog aranţmana. Prepuštanje tipu kakav je Fiske bio je oblik kaţnjavanja Dereka, koji je načinio glupost izgubivši glavu zbog ţenske. Turbo nije imao razloga bojati se da bi ga Derek mogao otcinkati. Tuţitelj još nikada nije slao signale da bi mogao krenuti u tom smjeru, budući da je znao da bi takvo što bilo uzaludno. Čim progovoriš, umireš — bio u zatvoru ili na slobodi, dođe ti na isto. Derek je odrastao u pristojnom kvartu, u dobroj obitelji koja je pripadala u srednju klasu, a onda je odlučio napustiti srednju školu i krenuti linijom manjeg otpora: za ţivot zarađivati preprodajom droge, a ne poštenim radom. Nudile su mu se sve pogodnosti, od ţivota je mogao učiniti što god je htio. Takvih ima dovoljno da se svijet u najvećoj mjeri više i ne obazire na uţase koje proţivljavaju klinci kada počnu koristiti slatkasti eliksir koji im osiguravaju tipovi kakav je Turbo. Zbog čega bi Fiske bio najradije kasno noću odveo Dereka u nekakvu uličicu i uz pomoć palice za bejzbol mladića podučio tradicionalnim vrijednostima. — Tuţiteljstvu se ţivo fućka za to što je radio s tvojom curom. — Ne mogu vjerovati... Moj je kompić prošle godine izrezao tipa i dobio dvije godine, od toga polovicu uvjetno. S obzirom

31

kika☺crostuff.net

na to i odleţano u pritvoru, izišao je za tri mjeseca. A mene čeka prokletih pet godina? Kakav si ti to usrani odvjetnik? — Tvoj je kompić već bio osuđivan? — Tvoj je kompić jedan od glavnih ljudi zaduţenih za jednu od najteţih richmondskih bolesti, bio bi ga najradije upitao Fiske. No, znao je da bi i to bilo uzaludno. — Znaš kako ćemo... vratit ću im se s prijedlogom: tri i odleţano vrijeme. Dereka je to već zaintrigiralo. — Misliš da to moţeš izvući? Fiske ustane. — Nemam pojma. Ja sam samo usrani odvjetnik. Dok je izlazio, Fiske je pogledao kroz prozor zaštićen rešetkama i ugledao novu pošiljku zatvorenika koji su izlazili iz zatvorskog kombija, natisnuti u koloni, uz lance koji su zveckali na asfaltu. Većinom su to bili mladi crnci ili Hispanici i svi su se već mjerkali ispod oka. Tko će biti gospodar, a tko rob. Tko će prvi biti ranjen ili silovan. Malobrojni bijelci izgledali su kao da bi se od čiste panike mogli onesvijestiti i umrijeti i prije nego što dospiju do ćelije. Neki od tih mladića vjerojatno su bili sinovi kriminalaca koje je policajac John Fiske privodio prije deset godina. U to su vrijeme bili tek klinci, moţda čak i sanjali o drukčijem ţivotu od preţivljavanja od socijalne pomoći, bez oca, uz majku koja jedva spaja kraj s krajem, dok se uţasima takvog ţivota ne nazire kraj. S druge strane, moţda i nije bilo tako. Stvarnost na svoj način kaţnjava čovjekovu podsvijest. Snovi nisu ugodno utočište za predah, nego tek nastavak noćne more koja se odvija u stvarnosti. U vrijeme dok je bio policajac, dijalog koji je vodio s bezbrojnim uhićenicima najčešće se ponavljao. — Ubit ću te, čovječe. Ubit ću ti cijelu prokletu obitelj — vrištao bi netko, lica izobličenog od droge, dok bi mu on stavljao lisice. — A-ha. Imaš pravo šutjeti. Promisli o toj mogućnosti. — Čuj, stari, nisam kriv. To je učinio moj kompić. Zajeb'o me.

32

kika☺crostuff.net

— A gdje bi on mogao biti? A što kaţeš na krv na rukama? Na pištolj koji si imao u hlačama? Na koku koja ti je još u nosnicama? Sve je to skrivio kompić, ha? Stvarno ti je pravi frend. U tom trenutku uhićenik bi moţda skrenuo pogled na leš i puknuo, stao nesuvislo blebetati. — Presveti Boţe! 0, kakvo sranje! Isuse moj premili! Mama, gdje mi je mamaaaa? Zovite je. Molim vas, o, kakvo sranje, zovite mi mamu, moţe? Mama!!! 0, sranje... — Imaš pravo na odvjetnika — govorio bi im on smireno. A taj odvjetnik sada je bio upravo John Fiske. Nakon još dva izlaska pred sud u središtu grada, Fiske je izišao iz zgrade suda John Marshall, nazvane po trećem predsjedniku Vrhovnog suda SAD-a, skladnog zdanja od opeke i stakla. John Marshall rodio se u kući koja se i dalje nalazila na susjednom kućnom broju, a danas je muzej posvećen očuvanju uspomene na tog velikog Amerikanca, virginijskog sina. Čovjek bi se počeo prevrtati u grobu kad bi samo znao o kakvim se opačinama i podlostima raspravlja, te kakvi se sve zločini brane u zgradi koja nosi njegovo ime. Fiske se Devetom ulicom uputio prema rijeci James. Iako je posljednjih dana bilo vruće i sparno, s dolaskom kiše općenito je zah-ladnjelo i on se sada bolje omota balonerom. Kada je počela kiša, lagano je potrčao pločnikom, šljapkajući po lokvicama prljave vode koje su se skupile u udubinama u asfaltu i betonu. Kada je došao do svog ureda u Shockoe Slipu i kosa i ogrtač bili su natopljeni, a voda mu se u potočićima slijevala niz vrat. Izbjegavajući dizalo i grabeći odjednom po dvije stube, uspeo se i otključao vrata ureda. Nalazio se u divovskoj zgradi prepunoj skrivenih zakutaka, zdanju u kojem je nekoć bilo skladište duhana i čija je unutrašnjost od hrastovine i borovine dobila nova rebra, gipsane ploče zahvaljujući kojima su nastali mnogobrojni uredi. Međutim, u cijelom prostoru trajno se zadrţao vonj duhana. Miris nije prevladavao samo u toj zgradi. Dok bi se vozio

33

kika☺crostuff.net

međudrţavnom autocestom broj 95 prema jugu, pokraj pogona Philipa Morrisa koji je spominjao Bobby Graham, čovjek je i ne paleći cigaretu gotovo mogao osjetiti navalu nikotina u mozgu. Fiske je često dolazio u iskušenje da u prolasku kroz prozor baci zapaljenu šibicu, da vidi hoće li jednostavno doći do eksplozije nikotinom ispunjenog zraka. Fiskeov se ured sastojao od jedne prostorije s malenom priručnom kupaonicom. To je bilo vaţno jer je u uredu spavao i češće nego u stanu. Objesivši kaput da se osuši, lice i kosu obrisao je ručnikom koji je dohvatio s vješalice u kupaonici. Pristavio je vodu za kavu i promatrao kako vrije, cijelo vrijeme razmišljajući o Jeromeu Hicksu. Potrudi li se Fiske oko vrhunskog nastupa, Jerome Hicks doţivotno će ostati iza rešetaka umjesto da mu po virginijskim zakonima injekcijom ubrizgaju smrtonosnu smjesu. Smaknuće osamnaestogodišnjeg crnca Grahamu neće donijeti mjesto ministra pravosuđa savezne drţave za kojim toliko čezne. Sukob ravnopravnih, dvojice crnaca, dvojice gubitnika, koji je završio ubojstvom neće zasluţiti ni članak na posljednjoj novinskoj stranici. Kao richmondski policajac Fiske je uspio preţivjeti, iako jedva, nasilje koje obiljeţava nebrojene sukobe na ulicama. Ono se u valovima širi kroz četvrti i grad, buja, poput aneurizme, veličine cijelog okruga, a za sobom ostavlja razorena geta, te visoke, dolarima obuzete tornjeve u središtu grada, prelijeva se, zaobilazi i prolazi kroz loše zamišljene barikade predgrađa i okolnih naselja. A to nije slučaj samo u Virginiji. Glečeri kriminalnih aktivnosti dotječu iz svih saveznih drţava. Kada se na koncu nađu na istome mjestu, kamo će dalje, pitao se Fiske. Sada iznenada sjedne. Osjećaj pečenja u početku se širio polagano; tako to obično ide. Pratio je kako se iz trbuha diţe prema prsnome košu, a zatim se širi. Na koncu, kao da se lava širi dobro poznatim kanalom, nepodnošljiva vrućina počela mu se spuštati rukama i ulaziti u prste. Fiske

34

kika☺crostuff.net

posrćući ustane, zaključa vrata, te svuče košulju i kravatu. Ispod je još imao majicu kratkih rukava; uvijek nosi te proklete majice. Kroz pamuk je napipao ishodište odebljalog oţiljka, i nakon tolikih godina grubih, nimalo glatkih rubova. Počinjao je točno ispod pupka i u vijugavoj liniji kirurške pile dolazio do donjeg dijela vrata, gdje je završavao. Fiske se spusti na pod i bez zastajanja odradi pedeset sklekova, dok se ţarenje u prsima i udovima pojačavalo i smanjivalo sa svakim ponavljanjem pokreta. Kapljica znoja s njegova je čela skliznula na drveni pod. Učinilo mu se da u njoj vidi svoj odraz. Dobro je, barem nije krv. Nakon sklekova, odradio je identičan broj trbušnjaka. Oţiljak se pri svakom pokretu mreškao i istezao, poput zmije koja mu je protiv svoje volje nakalemljena na torzo. Uhvativši se za prečku koju je postavio na vrata kupaonice i s mukom se podignuo desetak puta. Nekoć mu je domet bio i iznad dvadeset, no snaga ga sada malo-pomalo napušta. Ono što vreba ispod te rasporene pa spojene koţe jednom će ga posve nadvladati, usmrtiti ga, no vrućina se sada počela povlačiti; činilo se da je fizički napori plaše; uljezu tako daje do znanja da je još netko kod kuće. Oprao se u kupaonici i ponovno navukao košulju. Dok je polagano pio kavu, pogledao je kroz prozor. S tog je mjesta jedva razabirao korito rijeke James. Kiša se pojačava i na površini će se pojaviti valovi. On i brat često su veslali na toj rijeci, ili se za vrućih ljetnih dana lijeno spuštali njome na zračnicama velikih kamionskih guma. Bilo je to davno. Fiske danas više ne dolazi bliţe rijeci. Dani opuštene zabave daleko su iza njega. Unutar skraćenih ţivotnih okvira za to više nema vremena. Ali uţiva u tome što radi, barem najveći dio vremena. Ne ţivi kao brat, jedan od superodvjetnika pri Vrhovnome sudu, ali se u određenoj mjeri ponosi svojim poslom i načinom na koji ga obavlja. Iza sebe neće ostaviti ni velik novac ni osobit ugled, no uvjeren je da će umrijeti razmjerno zadovoljan i ispunjen. Nakon nekoliko trenutaka koncentrirao se na posao.

35

kika☺crostuff.net

5 Poput namrgođenog jastreba, Fort Jackson nalazi se visoko na osami uzdignutih topografskih oblika jugozapadne Virginije, pribliţno na jednakoj udaljenosti od granice Tennesseeja, Kentuckyja i Zapadne Virginije, te usred izoliranog područja rudnika ugljena. U Sjedinjenim Drţavama samostalni su vojni zatvori rijetkost, moţda ih i nema; obično se nalaze u sastavu nekog drugog vojnog objekta, kako zbog tradicije, tako i zbog ograničenja u vojnome proračunu. Fort Jackson također ima komponentu vojne baze; međutim, njegova dominantna funkcija uvijek će biti zatvor u kojem najopasniji zločinci američke vojske u tišini broje dane do konca ţivota. Nitko nikada nije pobjegao iz Fort Jacksona, a čak i kad bi se zatvorenik nekako dokopao slobode bez sudske odluke, u njoj ne bi uţivao osobito dugo. Okolni je kraj sam po sebi još zlokobniji zatvor, obiljeţen nazubljenim liticama, planinama s površinskim kopovima, opasnim cestama sa zastrašujućim nagibima, gustim, neprohodnim šumama prepunima riđovki i čegrtuša. A u zagađenim rijekama i potocima vreba njihova agresivnija rođakinja, otrovna močvarka, ţeljna uspaničenih nogu koje se nađu na njezinim granicama. Osim toga, izolirani i nepovjerljivi gorštaci u tom zaboravljenom zakutku Virginije — prava ţivuća bodljikava ţica — vrlo su spretni u korištenju vatrenog oruţja i noţeva, i tu se spretnost ne ustručavaju pokazati. Ipak, unatoč svemu tome, sam krajobraz, nepregledne šume, grmlje i cvijeće, miris opuštenog ţivotinjskog svijeta i tišina karakteristična za najveće oceanske dubine posjetiteljevim osjetilima nude i neviđenu ljepotu. Odvjetnik Samuel Rider prošao je kroz glavni ulaz utvrde, dobio posjetiteljsku iskaznicu i ostavio automobil na parkiralištu predviđenome za posjetitelje. Nervozno je prišao ravnom, kamenom ulazu u zatvor, dok mu je aktovka lagano lupkala po nozi u plavoj nogavici. Postupak provjeravanja

36

kika☺crostuff.net

potrajao je dvadeset minuta: davanje iskaznice, traţenje na popisu najavljenih posjetitelja, pretraţivanje, prolazak kroz detektor metala, a na koncu i pregled aktovke. Čuvari su sa sumnjom pregledali maleni prijenosni radio, ali su mu ga ostavili uvjerivši se da u njemu ne unosi ništa od zabranjenih stvari. Pročitali su mu uobičajena pravila za posjetitelje, a on je nakon svake upute jasno i glasno potvrdio da razumije odredbu. Rider je znao da bi u slučaju najmanjeg prekršaja odmah nestalo uljudnog izraza koji je sada titrao na čuvarevu licu. Pogledao je uokolo, ne uspijevajući se osloboditi neugodnog osjećaja straha, krajnje nervoze, kao da je projektant sve te elemente nekako uspio ugraditi u samu strukturu zdanja. Ţeludac mu se grčio, a dlanovi bili oznojeni, kao da se sprema ući u zrakoplov za dvadeset putnika s propelerima unatoč nadolazećem uraganu. Kao vojnik koji je sluţio u vrijeme vijetnamskoga rata, Rider ni u jednom trenutku nije napustio SAD, nikada se nije pribliţio borbama, nijednom se nije našao u smrtnoj opasnosti. Bilo bi krajnje ironično kada bi odapeo od srčanog udara usred vojnog zatvora na teritoriju Sjedinjenih Drţava. On sada udahne, snagom volje nastojeći smiriti rad srca, ponovno se pitajući zašto je uopće došao. Rufus Harms ni njega ni bilo koga drugog ne moţe ni na što natjerati. No ipak je došao. Rider još jednom duboko udahne, učvrsti iskaznicu za dţep i potraţi utjehu u čvrstom stisku aktovke, te koţne amajlije, dok ga je straţar uvodio u prostoriju za posjete. Sljedećih nekoliko minuta bio je sam i za to je vrijeme promatrao mutnosmeđe zidove kojima je svrha, kako mu se učinilo, bila još više deprimirati one koji su ionako na rubu samoubojstva. Pitao se ima li onih koji ovaj zatvor nazivaju domom, tu grobnicu u koju su ih s razlogom strpala druga ljudska bića. Ipak, svi oni imaju majku, čak i najokrutniji među njima; neki, pretpostavljao je Rider, čak i oca, ne samo neznanca koji je jajnoj stanici podario spermatozoid. I ipak su, unatoč svemu, skončali ovdje. Prirođeno zlo? Moguće.

37

kika☺crostuff.net

Uskoro će se vjerojatno pojaviti i mogućnost genetskog testiranja predškolaca ne bi li se utvrdilo je li tko među njima masovni ubojica, razmišljao je Rider. Ali kada za vlastito dijete i doznaš tako nešto, kako dalje? Riderova razmišljanja prekinuo je ulazak Rufusa Harmsa, gotovo za glavu višeg od dvojice čuvara koji su ga pratili. Na prvi pogled čovjek je stjecao dojam da gleda gospodara i dvojicu slugu, iako je u stvarnosti zapravo bilo obrnuto. Harms je bio najviši i najkrupniji čovjek kojeg je Rider ikada vidio uţivo, div uistinu izvanserijske snage. Čak se i sada činilo da je svojom masom ispunio cijelu prostoriju. Prsa su mu nalikovala na dvije betonske ploče postavljene jedna uz drugu, ruke bile deblje od manjih stabala. Harms je na obje ruke i noge imao okove, tako da je bio prisiljen raditi male "zatvorske korake". U tome je, međutim, bio vrlo uspješan; gegao se vrlo skladno. Bit će da mu je blizu pedeset, pomisli Rider, no zapravo je izgledao barem deset godina starije; uočio je oţiljke na licu, neprirodan poloţaj kosti pod Harmsovim desnim okom. Mladić kojeg je Rider zastupao pred sudom imao je vrlo pravilne, čak i zgodne crte lica. Rider se pitao koliko su ga često ovdje mlatili, kakve još znakove zlostavljanja nosi pod odjećom. Harms je sjeo nasuprot Rideru, za drveni stol koji su izgreble tisuće nervoznih, očajničkih noktiju. Još nije pogledao Ridera, nego je ispod oka motrio čuvara koji je ostao u prostoriji. Rider shvati cilj tog pogleda i obrati se čuvaru: — V O J N I Č E , ja sam mu odvjetnik, tako da ćete nam morati dati malo slobodnog prostora. Odgovor je bio unaprijed pripremljen: — Ovo je zatvor s maksimalnim mjerama sigurnosti ovdje svaki zatvorenik pripada u kategoriju nasilnih i opasnih. Ovdje sam radi vaše sigurnosti. Ljudi su ovdje uistinu opasni, i zatvorenici i čuvari. Jednostavno je tako, znao je Rider.

38

kika☺crostuff.net

— To mi je jasno — odgovori odvjetnik. — Ne traţim da nas napustite, samo molim da stanete malo dalje. Povjerljiv odnos odvjetnika i klijenta... razumijete, zar ne? Čuvar mu ne odgovori, ali se premjesti na suprotnu stranu sobe, kao da ih ondje neće čuti. Rufus Harms tada napokon pogleda Ridera. — Donio si tranzistor? — Neobičan zahtjev, ali sam ga ispunio. — Izvadi ga i uključi, moţe? Rider ga posluša. Prostor su istog trenutka ispunili ţalobni zvuči neke country-pjesme, usiljena teksta, plitkih misli u usporedbi s istinskim jadom koji se osjeća u ovoj zgradi, pomisli Rider s nelagodom. Kad ga je odvjetnik upitno pogledao, Harms se osvrne. — Ovdje ima mnogo ušiju. Neka se i ne vide, ne? — Prisluškivanje ili snimanje razgovora odvjetnika i klijenta zabranjeno je zakonom. Harms za nekoliko centimetara pomakne ruke, uz zveckanje okova. — Mnogo je toga protuzakonito, a ljudi to ipak rade. I ovdje i izvan ove zgrade. Nije li tako? Rider uvidi da nesvjesno kima. Harms više nije prestrašeni klinac. Sada je odrastao muškarac. Čovjek koji ima nadzor iako nije u stanju nadzirati ni jedan jedini element svojega postojanja. Rider je uočio i da su mu svi pokreti odmjereni, proračunati; kao da igra šah, polagano pruţa ruku prema figuri, a zatim je jednako oprezno povlači. Ovdje nagli pokreti mogu biti kobni. Zatvorenik se nagne naprijed i počne govoriti, toliko tiho da je Rider zbog glazbe jedva razabirao riječi. — Hvala što si došao. Iznenadio si me. — I ja sam se vraški iznenadio kada si mi se javio. Ali bit će da si u meni podgrijao i znatiţelju. — Dobro izgledaš. Godine te zasada maze. Rider se na te riječi morao nasmijati. — Potpuno sam oćela-vio i nabacio dvadesetak kila, ali ipak hvala. — Ne ţelim te nepotrebno zadrţavati. Imam nešto i ţelio bih da to u moje ime uručiš na sudu.

39

kika☺crostuff.net

Bilo je očito da je Rider posve zatečen. — Na kojem sudu? Harms je još stišao glas, unatoč glazbi. — Najvećem koji postoji. Na Vrhovnom sudu. Rider ga pogleda razjapljenih usta. — Šališ se... — Izraz Harmsova lica nikako se nije slagao s takvim zaključkom. — U redu, što točno ţeliš? Skladnim kratkim pokretima, unatoč okovanosti, Harms iz košulje izvuče omotnicu i pokaţe je. Već trenutak poslije, čuvar mu je prišao i istrgnu mu je iz ruke. Rider se odmah pobuni. — Vojniče, riječ je o povjerljivoj komunikaciji između odvjetnika i klijenta. — Neka čita, Samuele, nemam što skrivati — reče Harms bezbojnim glasom, zagledan u stranu. Čuvar otvori omotnicu i stane brzo čitati sadrţaj pisma. Zatim ga vrati Harmsu i ponovno se udalji. Harms omotnicu i pismo doda Rideru, koji se odmah baci na čitanje. Kada je podignuo pogled, Harms je bio još više nagnut prema njemu. Zatvorenik je bez prekida govorio sljedećih desetak minuta. Rider ga je nekoliko puta pogledao razrogačenih očiju. Dovršivši priču, Harms se nasloni i pogleda odvjetnika. — Pomoći ćeš mi, ne? Rider nije bio u stanju odgovoriti. Činilo se da i dalje nastoji pojmiti sve što je čuo. Da mu lanac učvršćen oko struka to nije onemogućavao, Harms bi bio ispruţio ruku i poloţio je na Riderov dlan, ne prijeteći, nego u znak izravne i opipljive molbe, preklinjanja čovjeka kojem gotovo trideset godina nitko ni u čemu nije pomogao. — Zar ne? Rider na koncu kimne. — Pomoći ću ti, Rufuse. Harms ustane i uputi se prema vratima. Rider spremi papir u omotnicu, te je zajedno s prijenosnim radio-uređajem stavi u aktovku. Odvjetnik nikako nije mogao znati da ih je s druge strane velikog ogledala na zidu sobe za posjete netko cijelo vrijeme promatrao. Taj netko sada dlanom protrlja bradu, izgubljen u dubokom, uzbunjenom razmišljanju.

40

kika☺crostuff.net

6 Točno u deset sati pristav Vrhovnog suda Richard Perkins, u crnome fraku, tradicionalnoj odjeći namijenjenoj i odvjetnicima Ministarstva pravosuđa, ustao je s jednog kraja divovskog sudačkog stola, za kojim se nalazilo devet visokih koţnih naslonjača različitih oblika i veličina, te je udario batićem po podlošku. Prepunom dvoranom zavladala je potpuna tišina. — Časni suci Vrhovnog suda, predsjednik i suci — objavi Perkins. Dugačak zagasitocrven zastor iza stola razdvojio se na devet mjesta, na kojima se pojavilo devetero sudaca, ukočenih u crnim togama u kojima se, kako se činilo, nisu osjećali najugodnije, kao da su se iznenada probudili i uz krevet zatekli znatiţeljnu masu. Dok su zauzimali mjesta, Perkins nastavi. — Čujte, čujte i počujte. Svi koji imaju posla pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Drţava neka se pribliţe i paţljivo slušaju, jer Sud počinje zasijedati. Bog neka čuva Sjedinjene Drţave i ovaj visoki i časni Sud. Perkins sjedne i pogledom obuhvati dvoranu koja je veličinom odgovarala omanjoj palači. Trinaest i pol metara visok strop čovjeka je tjerao da pogledom traţi oblake. Nakon nekoliko proceduralnih tema i prisege novih članova Udruge odvjetnika Vrhovnog suda, na dnevni će red doći prvi od dvaju prijepodnevnih slučajeva zakazanih za taj dan. Bila je srijeda, a to je značilo da će se voditi samo te dvije rasprave, budući da sud poslijepodne zasjeda samo ponedjeljkom i utorkom. Četvrtkom i petkom nema rasprava pred sudom. Rad će se nastaviti po istom rasporedu, tri dana u tjednu, svaki drugi tjedan, do konca travnja, do kada će se odrţati pribliţno stotinu pedeset rasprava, pri čemu će suci igrati ulogu svojevrsnog suvremenog Salamona američkoga naroda. S obiju strana dvorane nalazili su se dojmljivi frizovi. S desne strane kipovi zakonodavaca iz predkršćanskog doba. S

41

kika☺crostuff.net

lijeve strane njihovi pandani iz kršćanske ere. Dvije vojske pripravne za frontalni sraz. Moţda kako bi utvrdile tko je na koncu bio u pravu. Mojsije protiv Napoleona, Hamurabi protiv Muhameda. Zakon i dijeljenje pravde mogu biti vraški bolni — čak i krvavi. Iznad sudačkog stola nalazila su se još dva mramorna kipa, prikazi veličanstvenosti zakona, odnosno snage vlasti. Između njih se nalazila ploča s Deset zapovijedi. Na svim stranama dvorane, lepršavi poput jata grlica, nalazili su se reljefni prikazi — Čuvar prava naroda, Duh mudrosti i drţavnosti, Branitelj ljudskih prava — kao simboli uloge Suda. Kao da i ne moţe biti dostojnije pozornice za uzvišene rasprave presudnih i dalekoseţnih ishoda. Međutim, vanjski izgled počesto i vara. Ramsey je sjeo u sredinu, Elizabeth Knight na posljednje mjesto s desne strane. Mikrofon je visio na ţici učvršćenoj na sredini stropa. Roditelji u publici vidno su se ukočili u trenutku pojave sudaca. Čak su i njihova djeca nezgrapnih udova, pritisnuta beskrajnom dosadom, sjela malko uspravnije. Bilo je to posve razumljivo, čak i za one koji nisu osobito upućeni u reputaciju ustanove. U cijeloj se dvorani nedvojbeno stjecao dojam o goloj snazi, moći koja će doći do izraţaja u vaţnim sporovima koji slijede. Devetero sudaca u crnim togama ţenama određuje kada u skladu sa zakonom mogu pobaciti; učenicima određuje gdje će se školovati; utvrđuje koje su riječi opscene, a koje nisu; određuje da policija ne moţe bez razloga pretraţivati i plijeniti, da do priznanja ne moţe dolaziti prisilom. Na to mjesto suce nitko nije izabrao. Funkcija im je doţivotna i na tom su mjestu zaštićeni praktički od svih izazova i osporavanja. A djeluju u toliko tajnovitim sferama, u takvom crnom ponoru da se javno lice ostalih uglednih saveznih ustanova u usporedbi s Vrhovnim sudom doima razmetljivim i taštim. Gotovo svakodnevno bave se pitanjima zbog kojih raznorazne aktivističke skupine širom zemlje protivnicima

42

kika☺crostuff.net

razbijaju glave, podmeću eksploziv u klinike za pobačaje, prosvjeduju pred zatvorskim krilima u kojima su smješteni osuđenici na smrt. Razmatraju sloţena pitanja koja će čovječanstvo mučiti do posljednjeg dana postojanja. A u svemu tome izgledaju tako smireno. Na red je došao prvi slučaj. Odnosio se na politiku olakšica za pripadnike manjinskih skupina na drţavnim sveučilištima — odnosno ono što je od te zamisli još preostalo. Frank Campbell, zastupnik politike osiguravanja olakšica, jedva je uspio izgovoriti prvu rečenicu kada ga je Ramsey nesmiljeno napao. Predsjednik suda istaknuo je kako Četrnaesti amandman nedvosmisleno zabranjuje svaki oblik diskriminacije. Ne znači li to da su svi oblici olakšica i pristranosti neustavni? — Ali namjera je ispraviti nesagledive nepravde... — Zašto se raznolikost izjednačava s jednakošću? — prekine ga Ramsey. — Velikoj i raznolikoj studentskoj populaciji omogućuje da izraze raznolike ideje, da zastupaju različite kulture, čime će se lakše dokinuti neznanje utemeljeno na stereotipima. — Ne počiva li vaša cjelokupna argumentacija na činjenici da crnci i bijelci razmišljaju drukčije? Da će crnac odrastao u obitelji u kojoj su roditelji sveučilišni profesori, u dobrostojećoj obitelji, recimo u San Franciscu, na sveučilište donijeti drukčiji sustav vrijednosti i ideja u odnosu na bijelca koji je odrastao u identično imućnome dijelu San Francisca? — Ramseyjev je ton odisao skepsom. — Drţim da među svima postoje razlike — odgovori Campbell. — Umjesto da pomoć temeljimo na boji koţe, ne čini li vam se da bi najveće pravo na pomoć trebali imati oni koji su među nama najsiromašniji? — Upita sutkinja Knight. Ramsey ju je pritom začuđeno pogledao. — A u vašoj argumentaciji uopće se ne spominju imovinske razlike, zar ne? — pridoda još sutkinja Knight. — Ne — prizna Campbell.

43

kika☺crostuff.net

Michael Fiske i Sara Evans sjedili su u posebnom odjeljku, na nizu sjedala postavljenih okomito u odnosu na sudački stol. Michael načas pogleda Saru. Nije mu uzvratila pogled. — Ne moţemo zaobilaziti slovo zakona, nije li tako? Ţeljeli biste da Ustav izokrenemo naglavce — nastavio je ustrajno Ramsey kada je napokon odvojio pogled od kolegice Knight. — Ali što kaţete na duh u kojem su nastale te riječi? — uzvrati Campbell. — Duh je uţasno amorfna stvar, a ja se daleko više volim baviti konkretnim. — Na te Ramseyjeve riječi pojedini su se gledatelji nasmijali. Predsjednik suda obnovio je verbalni napad, smrtonosnom preciznošću potapajući Campbellove presedane i logiku. Sutkinja Knight više se nije javljala, samo je nepomično gledala pred sebe, u mislima očito daleko od sudnice. U trenutku kada se uključilo crveno signalno svjetlo na odvjetnikovoj govornici, pokazujući da mu je isteklo vrijeme, Campbell je zamalo otrčao na mjesto. Kada je njegov protivnik, osporavatelj prava na olakšice zauzeo mjesto za govornicom i počeo iznositi svoju argumentaciju, činilo se da suci više i ne slušaju. Boţe moj, kako je Ramsey samo učinkovit — reče Sara. Ona i Michael sjedili su u sudskoj kantini, u vrijeme kada su se suci već bili povukli u svoju blagovaonicu, na tradicionalni objed po završetku rasprave. — Zastupnika sveučilišta srezao je za tri sekunde. Michael proguta zalogaj sendviča. — Već tri godine traţi slučaj na kojem će istinski isprašiti cijelu ideju olakšica za manjine. I sada ga je napokon pronašao. U ovom su se slučaju dvije strane trebale nagoditi, a ne dolaziti ovamo. — Doista misliš da će Ramsey ići tako daleko? — Šališ se... Pričekaj samo da ti se u rukama nađe sluţbeno mišljenje. Vjerojatno će ga osobno napisati, kako bi mogao likovati. Gotovo je. — Djelomično se slaţem s njegovom logikom — reče Sara. — Naravno. Stvar je očita. Slučaj je pokrenula jedna konzervativna skupina koja je dobro pazila koga će odabrati za

44

kika☺crostuff.net

podnositelja tuţbe. Bijeli student, pametan, iz radničke klase, marljiv, a nikada nije dobio ništa. I k tome je još i ţena. — U Ustavu doista stoji da su zabranjeni svi oblici diskriminacije. — Sara, dobro znaš da je Četrnaesti amandman izglasan neposredno nakon Građanskog rata kako bi spriječio diskriminaciju crnaca. Sada je pretvoren u palicu koja nesmiljeno tuče upravo one kojima bi trebala pomagati. Ali oni koji udaraju upravo su si osigurali vlastiti Armagedon. — Kako to misliš? — Siromasi koji imaju nadu počinju se odupirati. Siromasi bez nade otvoreno se sukobljuju i iskaljuju bijes... Nimalo zgodno. — Oh... — Pogledala je Michaela, tako gorljivog, tako zapaljenog. Preozbiljnog za svoje godine. Redovito se događalo da drţi ozbiljne političke govore, neki put i tako da je svjedocima bilo neugodno. Bila je to jedna od onih njegovih odlika kojima se istodobno i divila i kojih se pribojavala. — Moj bi ti brat o tome mogao štošta ispričati — doda još Michael. — U to uopće ne sumnjam. Nadam se da ću ga jednog dana upoznati. Michael je načas pogleda, a zatim odvrati pogled. — Ramsey ne vidi stvarnu sliku svijeta. Sve do čega je došao ostvario je vlastitim rukama, pa misli da to mogu i svi ostali. Ipak, divim mu se. Jednako je nesmiljen i prema bogatima i prema siromašnima, i prema drţavi i prema pojedincu. Nema miljenike. To mu se mora priznati. — I ti si nadvladao mnogo toga. — Da. Ne volim se hvaliti, no imam kvocijent inteligencije viši od sto šezdeset. To ipak nemaju svi. — Znam — reče Sara čeznutljivo. — Pravnička strana mojega mozga govori mi da je to što se danas dogodilo ispravno. Srce mi govori da je riječ o pravoj tragediji.

45

kika☺crostuff.net

— Hej, ovo je ipak Vrhovni sud. Stvari već po definiciji ne mogu biti jednostavne. Usput, što je to Knightica danas namjeravala postići? — Michael je u svakom trenutku bio u toku sa svime što se događa na Sudu, poznavao sve tajne, glasine i strategije kojima se suci i njihovi pomoćnici sluţe kako bi poboljšali izglede svojih stavova i filozofije u predstojećim slučajevima. Imao je dojam da nije u toku s onim na što je Knightica prije nekoliko sati aludirala, što god to točno bilo, pa mu je to smetalo. — Michael, izgovorila je tek dvije rečenice. — Pa što? Dvije rečenice koje su zvučale kao da imaju dosta potencijala. Prava za siromahe? Vidjela si kako se Ramsey odmah uhvatio baš toga. Knightica glumi radi nečeg što se tek treba dogoditi? Ovdje je već pokušala pripremiti neki drugi slučaj? — Ne mogu vjerovati da me to pitaš. Stvar je povjerljiva. — Sara, ovdje smo svi u istoj ekipi. — A-ha! Koliko često Knightica i Murphy daju glas za istu stvar? Ne baš često. I dobro znaš da se sud sastoji od devet vrlo zasebnih odjeljaka. — Da, devet malih kraljevstava. Ali ako Knightica nešto drţi u rukavu, svakako bih ţelio znati o čemu je riječ. — Ne moraš znati baš sve što se događa u ovoj zgradi. Kriste, ionako već znaš više nego svi sudački pomoćnici zajedno, pa i više od većine sudaca. Hoću reći, koji se još pomoćnici u cik zore spuštaju u internu poštu kako bi prvi vidjeli pristigle ţalbe? — U svemu volim biti temeljit, ne volim raditi napola... Ona ga pogleda, već nešto zaustivši, ali se u posljednji trenutak predomisli. Čemu komplicirati situaciju? Već mu je odgovorila na lajvaţnije pitanje. U stvarnosti zapravo, iako je i sama prodorna i ambiciozna, ne bi mogla ni zamisliti brak s osobom koja ima tako visoko postavljena mjerila. Ona nikada ne bi mogla doseći, ni odrţati, razinu Michaela Fiskea. Bilo bi nezdravo čak i pokušati.

46

kika☺crostuff.net

— Ne mogu pogaziti povjerenje. Jednako dobro kao ja znaš da se ovdje vodi pravi mali rat. A od brbljanja tonu i najveći brodovi. I uvijek moraš čuvati leđa. — Slaţem se, u najširem kontekstu, ali u ovome ne. Dobro znaš Murphyja, pravi atavizam... simpatičan, ali čisti liberal. Zagrist će na sve što moţe pomoći siromasima. On i Knightica po tom bi pitanju imali identične stavove, u to uopće ne treba sumnjati. Murphy u svakom trenutku budno čeka priliku da barem uspori, ako već ne i potpuno zaustavi Ramseyjev dobro podmazani stroj. Tom Murphy predvodio je Sud dok se nije pojavio novi vladar: Ramsey. U sutonu karijere baš i nije zabavno kada stalno zastupaš stav manjine sudaca. Sara odmahne glavom. — Doista ne mogu o tome. On uzdahne i stane se poigravati hranom na tanjuru. — Udaljavamo se baš na svim točkama, zar ne? — To nije istina. To samo nastojiš tako prikazati. Znam da sam te povrijedila odbijanjem i ţao mi je. On se iznenada nasmiješi. — Moţda je tako i najbolje. Oboje smo tako tvrdoglavi da bismo se na koncu vjerojatno poubijali. — Dobri stari dečko iz Virginije i ţenska iz Karoline — reče ona otegnutim juţnjačkim naglaskom. — Vjerojatno imaš pravo. Poigravajući se čašom, on je pogleda. — Ako misliš da sam ja tvrdoglav, doista bi trebala upoznati mojega brata. Nije ga pogledala u oči. — Uvjerena sam da je tako. Bio je divan na onom suđenju koje smo gledali. — Zbog njega sam neizmjerno ponosan. Ona ga sada pogleda. — Zašto smo se onda morali onako došuljati i odšuljati da nas ne vidi? — To bi trebala pitati njega. — Pitam tebe. Michael slegne ramenima. — Ljuti se na mene. Manje-više me izopćio iz svog ţivota. — Zašto?

47

kika☺crostuff.net

— Zapravo ne znam sve razloge. Moţda ih ne zna ni on. Znam samo da ga to nije osobito usrećilo. — U tom kratkom vremenu nisam stekla dojam da je takva osoba. Da je deprimiran ili takvo što. — Doista? A kako te se dojmio? — Učinilo mi se da je duhovit, pametan, da se zna identificirati s ljudima. — Već vidim da se identificirao s tobom. — Nije ni znao da sam u sudnici. — Ali voljela bi da je znao, zar ne? — Sto bi to trebalo značiti? — Da nisam slijep. I, osim toga, cijeli ţivot hodam u njegovoj sjeni. — Ti si čudo od djeteta neograničenih potencijala. — A on je junak, bivši policajac koji sada brani ljude koje je nekoć privodio. U sebi ima i nešto mučeničko preko čega nikada nisam uspio prijeći. Dobar tip koji se tjera na nevjerojatne stvari. — Michael je samo odmahivao glavom. Koliko je samo njegov brat leţao u bolnici. I cijelo vrijeme nitko od njih nije znao hoće li se izvući, iz dana u dan, iz minute u minutu. Nikada dotada nije upoznao takav strah, pomisao da bi mogao ostati bez brata. Ali, činilo se da ga je ipak izgubio, ali ne zbog smrti. Ne zbog onih metaka. — Moţda on ima osjećaj da ţivi u tvojoj sjeni. — Sumnjam: — Jesi li ga kad pitao? — Već sam ti rekao: više ne razgovaramo. — Zastavši, tiho doda: — Odbila si me zbog njega? — U onoj je sudnici gledao kako promatra njegova brata. John Fiske opčinio ju je čim ga je ugledala. Tada mu se činilo da bi to moglo biti zabavno, to da njih dvoje idu gledati njegova brata. Michael se sada zbog toga gorko kajao. Ona se zarumeni. — Uopće ga ne poznajem. Kako bih prema njemu mogla nešto osjećati? — To pitaš mene ili sebe?

48

kika☺crostuff.net

— Na takva pitanja ne odgovaram. — Glas joj je zadrhtao. — A ti? Ti ga voliš? On se naglo uspravi na stolici i pogleda je. — Sara, svog ću brata uvijek voljeti. Uvijek. 7 Rider bez riječi prođe pokraj svoje tajnice, odjuri u ured, otvori aktovku i izvadi omotnicu. Iz nje je izvukao pismo koje je, gotovo ga i ne pogledavši, bacio u koš za smeće. Na tom je papiru Rufus Harms napisao oporuku, no to je bila tek krinka, neduţan dokument koji je čuvar smio pročitati. Rider pomnije promotri omotnicu i pritisne tipku na interfonu. — Sheila, moţeš mi donijeti grijač i čajnik? Napuni ga vodom. — Gospodine Rider, ja ću vam skuhati čaj. — Ne treba mi prokleti čaj, Sheila, samo mi donesi što sam rekao. Sheila nije postavljala dodatna pitanja u vezi s neobičnim zahtjevom, kao ni sa šefovim temperamentom. Obavivši posao, bez riječi se povukla. Rider uključi grijač u struju i već nakon nekoliko minuta iz čajnika se počela dizati para. Oprezno drţeći omotnicu za rubove, Rider ju je postavio na paru i stao promatrati kako se sve više rastvara, upravo onako kako je predvidio Rufus Harms. Već nekoliko trenutaka poslije, nakon još malo poigravanja rubovima, Rider je u rukama, umjesto omotnice, imao dva lista papira: jedan je bio ispisan rukom, dok je drugi sadrţavao kopiju pisma koje je Harms primio od Vojske. Isključivši grijač, Rider se nije mogao prestati čuditi kako je Rufus uspio ostvariti pravi mali pothvat — izraditi omotnicu koja je zapravo pismo — te kako je još kopirao i u sve to sakrio pismo koje mu je uputila Vojska. A zatim se prisjetio da je Harmsov otac nekoć radio u tiskari. Bilo bi bolje da je

49

kika☺crostuff.net

Rufus krenuo očevim stopama nego što se prijavio u vojsku, promumlja si Rider u bradu. Još nekoliko trenutaka pričekao je da se papiri osuše, a zatim je sjeo za radni stol i pročitao Rufusovo pismo. Nije bilo dugačko, rečenice su bile razmjerno kratke, iako su mnoge riječi bile neobične ili pogrešno napisane. Rider to nije mogao znati, no Harms je sve ţvrljao gotovo u potpunoj tami, prekidajući kad god bi čuo pribliţavanje čuvarevih koraka. Kada je dovršio čitanje, Rider je osjetio da su mu usta posve suha. Potom se prisilio i na čitanje sluţbene obavijesti iz Vojske. Još jedna senzacija. — Presveti Boţe! — Svom se teţinom naslonivši, drhtavim je dlanom pogladio ćelavu glavu, a zatim poskočio na noge, praktički odletio do vrata i zaključao ih. Strah se njegovim tijelom širio poput virusa koji iz trenutka u trenutak mutira. Jedva je uspijevao disati. Doteturavši do stola, ponovno je pritisnuo tipku na interfonu. — Sheila, donesi mi vodu i aspirin, molim te. Već trenutak poslije Sheila je pokucala na vrata. — Gospodine Rider — reče — zaključano je. On brzo otključa vrata, uzme čašu i aspirin i već se spremao zatvoriti ih, kada ga Sheila upita: — Je li vam dobro? — Da, da, sve je u redu — odgovori on i praktički je odgurne. Pogledao je dokument koji u Rufusovo ime treba podnijeti Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava. Rider je slučajno bio član najvećim dijelom počasne Udruge odvjetnika Vrhovnog suda, i to isključivo zahvaljujući potpori nekadašnjeg kolege iz vojske koji je u međuvremenu prešao u Ministarstvo pravosuđa. Postupi li točno prema Rufusovim uputama, sluţbeno će aastupati Harmsovu ţalbu. Iz takvog plana za mene se mogu izroditi jedino katastrofe, razmišljao je Rider. Ipak, Rufusu je obećao... Rider se ispruţi na koţnoj sofi u kutu ureda, zatvori oči i stane razmišljati o raznoraznim aspektima slučaja. Nebrojene se stvari nisu poklapale one večeri kada je ubijena Ruth Ann Mosley. Rufus prije toga nije pokazivao znakove sklonosti

50

kika☺crostuff.net

nasilju, samo se bez prestanka nije obazirao na mnoge zapovijedi, što je ljutilo mnoge nadređene, a isprva je zbunjivalo i Ridera. To što Harms nije bio u stanju procesirati ni najjednostavnije zapovijedi na koncu je dobilo objašnjenje u vrijeme kada ga je Rider zastupao. Ali bijeg iz pritvora nije objašnjen nikada. Budući da nije raspolagao činjenicama na temelju kojih bi ga mogao braniti, Rider je diskretno počeo spominjati neuračunljivost, zahvaljujući čemu je nekako uspio spasiti klijenta od vrlo izgledne smrtne kazne. I to je bilo to. Pravda je zadovoljena. Barem u mjeri u kojoj se to na ovome svijetu moţe očekivati. Rider je još jednom pogledao vojni dopis koji je sada nedvosmisleno razotkrio nevjerojatnu laţ iz prošlosti. Taj se podatak trebao naći u Harmsovu vojnom dosjeu u vrijeme ubojstva, ali ga ondje nije bilo. Bio bi to temelj za posve uvjerljivu obranu. Netko se poigrao Harmsovim dosjeom, a Rider je sada uvidio i razloge. Harms ţeli slobodu i moralnu satisfakciju, ispiranje ljage 8 imena, a ţeli da odluku o tome objavi najviši sud u drţavi. Mogućnost puštanja na slobodu apsolutno odbija prepustiti u ruke Vojsci. To mu je priopćio pod okriljem country-glazbe. Moţe li mu zamjeriti takvu ţelju? Sve je na Rufusovoj strani. Treba ga saslušati i pustiti. Unatoč tome, Rider je i dalje nepomično leţao na sofi od izlizane koţe i zakovica. Ništa veliko, ništa sloţeno. Stvar je bila u strahu — daleko snaţnijoj emociji, čini se, od svih ostalih kojima je obdareno čovječanstvo. Za nekoliko godina planira otići u mirovinu i preseliti se u stan koji su supruga i on već odabrali, uz obalu Meksičkog zaljeva. Djeca su im odrasla. Rider je bio sit ledenih zima koje obavijaju ovo područje, a bilo mu je i dosta toga da neprestano lovi nove poslove, da uredno i marljivo, u vremenskim jedinicama od po petnaest minuta, biljeţi profesionalni ţivot. Međutim, koliko god mirovina izgledala privlačno, mamac ipak nije bio dovoljno jak da Ridera spriječi u pruţanju pomoći

51

kika☺crostuff.net

nekadašnjem klijentu. Nešto je na ovome svijetu jednostavno ispravno, a nešto nije. Rider ustane i sjedne za stol. U prvi mu se mah učinilo da bi Rufusu najjednostavnije pomogao kada bi materijal kojim raspolaţe poštom poslao nekim novinama i cijelu stvar prepustio u ruke moćnim medijima. No vrlo lako moglo bi se dogoditi i da redakcija pismo baci u koš, kao poruku nekog luđaka, ili stvar zezne tako da se Rufus nađe u opasnosti. Na koncu je prevagnula krajnje jednostavna stvar. Rufus je njegov klijent i od svojeg je odvjetnika sada zatraţio da pri Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava uloţi ţalbu. Rider će postupiti upravo tako. Jednom je već iznevjerio Rufusa i to nema namjeru ponoviti. Čovjeku je prijeko potrebno malo pravde. Ima li prikladnijeg mjesta za traţenje pravde od najviše sudske institucije u zemlji? Ako čovjek ne moţe istjerati pravdu pod njezinim krovom, gdje je to onda uopće, dovraga, moguće, pitao se Rider. U trenutku kada je iz ladice uzeo čisti papir, sunce s prozora obasjalo je njegove zlatne kvadratne kopče na rukavima, zbog čega se na zidovima na trenutak pojavio pravi roj malenih zlaćanih točkica. Zatim je privukao prastari pisaći stroj, koji je zadrţao zbog čiste nostalgjje. Rider nije bio osobito upućen u tehničke zahtjeve koje Vrhovni sud postavlja pred podnositelje predmeta, no pretpostavljao je da će njegov dokument ionako biti u koliziji s većinom odredaba. To mu nije ni najmanje smetalo. Samo je htio da se što prije dozna za novost — da se cijela priča što više udalji od njega. Dovršivši pisanje, svoj je dokument, zajedno s Harmsovim pismom i vojnim dopisom već počeo stavljati u veliku poštansku omotnicu. A onda se iznenada predomislio. Zbog paranoje, posljedice trideset godišnjeg iskustva, odjurio je u sobicu u straţnjem dijelu uredskog prostora, te kopirao i Harmsovo rukom napisano pismo, kao i svoje napisano na pisaćem stroju. Zbog te iste nelagode odlučio je, barem zasada, zadrţati dopis koji je Harmsu uputila vojska. Kada

52

kika☺crostuff.net

se dozna za cijelu priču, uvijek ga moţe poslati, i ovaj put anonimno. Kopije je sakrio u jednu od ladica u pisaćem stolu i zaključao je. Spremivši originale u omotnicu, u pravnome je imeniku potraţio adresu Vrhovnog suda i zatim je natipkao na naljepnicu. Omotnica je ostala bez adrese pošiljatelja. Nakon toga uzeo je šešir i kaput i odšetao se do poštanskog ureda na uglu. Prije nego što se stigao predomisliti, ispunio je obrazac za preporučene pošiljke, kako bi dobio i potvrdu, uručio ga sluţbenici, dovršio jednostavnu transakciju, te se vratio u ured. I tek mu je tada sinulo. Sud bi zahvaljujući potvrdi uz preporučenu pošiljku mogao doznati tko je poslao omotnicu. On sada uzdahne. Rufus ovaj trenutak čeka već pola ţivota. A Rider ga je tada, davno, na određeni način iznevjerio i napustio. Ostatak dana Rider je proveo leţeći na kauču u uredu, u tami, i nijemo se molio za to da se na koncu pokaţe kako je ispravno postupio. Pritom je, duboko u srcu, znao da nije pogriješio. 8 Ramseyjevi pomoćnici nikako me ne prestaju gnjaviti u vezi s onim što ste rekli neki dan, sutkinjo Knight... o tome kako bi siromasi trebali imati određene olakšice. — Sara pogleda ţenu koja je beskrajno smireno sjedila za radnim stolom. Sutkinja Knight i dalje je pregledavala dokumente, ali na licu joj je zatitrao osmijeh. — U to ni najmanje ne sumnjam. Obje su znale da su Ramseyjevi pomoćnici nalik na izvrsno uvjeţbanu skupinu komandosa. Posvuda imaju doušnike koji traţe sve što bi moglo imalo zanimati predsjednika suda i biti vaţno za njegove planove. Gotovo i nema stvari koja im promakne. Svaka riječ, uzvik, sastanak, slučajni razgovor na hodniku, sve se to marljivo biljeţi, analizira i katalogizira radi eventualnih budućih potreba. — Znači da ste svjesno izazvali takvu reakciju? — Sara, koliko god mi se to moţda ne sviđa, pod ovim je krovom na snazi određena procedura s kojom se čovjek mora

53

kika☺crostuff.net

boriti. Neki to nazivaju igrom, čak i sportom. Ja ne. Ali ne mogu zaţmiriti i reći da taj sustav ne postoji. Predsjednik me toliko ne brine. Stavovi koje namjeravam zauzeti u nizu slučajeva Ramseyu ni u snu ne bi bili po volji. To znamo i on i ja. — Zato šaljete probni balon ostalim sucima... — Djelomično je tako. Osim toga, rasprava je javni forum za otvoreno iznošenje mišljenja. — Znači, i javnosti. — Sara je vrlo brzo povezivala stvari. — I medijima? Sutkinja Knight odloţi papire i sklopi ruke, zagledana u mlađu ţenu. — Na ovaj Sud javno mnijenje utječe više nego što bi se mnogi usudili priznati. Neki bi ovdje voljeli da se status quo očuva zauvijek. Ali Sud mora ići dalje. — A to ima veze sa slučajevima koje ste mi povjerili za pripremu... o izjednačavanju prava na školovanje siromašnih slojeva? — To me osobito zanima. — Elizabeth Knight odrasla je u istočnome Teksasu, usred pustoši, no otac joj je bio bogat. Stoga se školovala u prvoklasnim ustanovama i često se pitala kako bi ţivjela da joj je otac bio siromašan kao u slučaju tolikih osoba s kojima je odrastala. Svi suci na ovu funkciju donose određenu psihološku prtljagu, a Elizabeth Knight u tome nikako nije bila iznimka. — Više o tome zasada doista ne bih... — A Blankley? — upita Sara, misleći na slučaj olakšica za pripadnike manjinskih skupina na drţavnim sveučilištima koji je Ramsey tako temeljito srezao. — 0 njemu još, dakako, nismo glasali, Sara, pa ne mogu odrediti kako će na koncu završiti. — Glasanje se odvija u potpunoj tajnosti, čak i bez zapisničara ili tajnice. Međutim, svi koji stalnije prate Sud, kao i pomoćnici koji su svakodnevno u zgradi, bez većih poteškoća predviđaju odnos snaga, iako je bilo slučajeva kada su suci iznenadili promatrače. Po potištenom pogledu sutkinje Knight bilo je, međutim, jasno kako stoje stvari u slučaju Blankley.

54

kika☺crostuff.net

A Sara je također znala čitati iz taloga u kavi. Michael Fiske imao je pravo. Ostaje još samo pitanje koliko će sluţbeno mišljenje biti sveobuhvatno. — Šteta što me neće biti kada bi se eventualno mogli vidjeti plodovi mojih istraţivanja i priprema — reče Sara. — Nikad se ne zna. Vratila si se na drugi mandat. Michael Fiske kod Tommyja je već i treći. Voljela bih da se opet vratiš. — Baš je neobično što ste ga spomenuli. I Michael se raspitivao za vašu opasku. Učinilo mu se da bi Murphy mogao objeručke prihvatiti sve što nudite u vezi s olakšicama za siromahe. Sutkinja Knight se nasmiješi. — Michael to najbolje zna. Odnos suca i pomoćnika valjda i ne moţe biti prisniji nego u njihovu slučaju. — Michael o Sudu zna najviše od sviju, čini mi se. Toliko da to čovjeka neki put i zastrašuje. Sutkinja je pomnije promotri. — Mislila sam da ste ti i Michael bliski. — I jesmo. Hoću reći, dobri smo prijatelji. — Sara se zarumeni, budući da ju je sutkinja Knight i dalje promatrala. — Nećete nam poslati pozivnice za vjenčanje, zar ne? — Sutkinja se srdačno nasmiješi. — Molim? Ne, ne, nikako. Samo smo prijatelji. — Tako, znači. Oprosti, Sara, to me se nikako ne tiče. — Sve je u redu. Često smo zajedno. Uvjerena sam da mnogi pretpostavljaju i da smo više od prijatelja. Hoću reći, Michael je vrlo privlačan muškarac, očito vrlo pametan. Očekuje ga blistava budućnost. — Sara, nemoj me pogrešno shvatiti, ali imam dojam da samu sebe pokušavaš u nešto uvjeriti. Sara spusti pogled. — Vjerojatno imate pravo. — Prihvati savjet ţene koja ima dvije odrasle kćeri. Nemoj ţuriti. Neka sve ide prirodnim tokom. Imaš više nego dovoljno vremena. Ovdje završavaju majčinski savjeti. Sara se nasmiješi. — Hvala.

55

kika☺crostuff.net

— Nego, kako napreduje priprema izvještaja za slučaj Chance? — Znam da Stephen na tome radi bez prekida. — Steven Wright u tom se slučaju baš nije pokazao na razini zadaće. — Ali doista daje sve od sebe. — Moraš mu pomoći, Sara. Ti si prvi pomoćnik. Dokument sam trebala imati još prije dva tjedna. Ramsey je skupio veliku zalihu streljiva, a svi su presedani na njegovoj strani. Prilika će mi se ukazati samo ako budem najmanje na njegovu nivou. — Odsada mi je to prvi prioritet. — Izvrsno. Sara ustane. — I mislim da ćete izvrsno srediti predsjednika suda. Obje su se nasmiješile. Elizabeth Knight Sari je postala gotovo druga majka, zamijenivši majku koju je gospođica Evans izgubila još kao dijete. Kada je Sara izišla, sutkinja Knight se naslonila. Poloţaj u kojem se nalazi vrhunac je cijelog ţivota ispunjenog marljivim radom i ţrtvovanjem, srećom i umijećem. U braku je s uglednim senatorom, muškarcem kojeg voli i koji voli nju. Jedna je od tek tri ţene koje su ikada navukle togu suca Vrhovnog suda. Istodobno osjeća i veliku zahvalnost i silnu moć. Predsjednik koji ju je predloţio još je na toj funkciji. U njoj je vidio pouzdanog stručnjaka centrističkih stavova. Politički nije bila osobito aktivna, pa baš i nije mogao očekivati da će se pokoravati interesima njegove stranke, no vjerojatno je očekivao da će biti pasivna i rješenje istinski presudnih pitanja prepuštati izabranim predstavnicima naroda. Kod nje se nije moglo govoriti o duboko ukorijenjenoj filozofiji kao u slučaju Ramseyja i Murphyja. Oni odlučuju ne toliko na temelju činjenica, koliko na temelju široko definiranih pozicija koje pojedini slučaj zastupa. Murphy ni u snu ne bi glasao za ili protiv slučaja koji ide u prilog

56

kika☺crostuff.net

smrtnoj kazni. Ramsey bi prije umro nego što bi u slučajevima koji se odnose na prava prijestupnika stao na optuţenikovu stranu. Elizabeth Knight nije bila u stanju tako birati strane. Ona je išla od slučaja do slučaja, od podnositelja do podnositelja. U beskonačnost se mučila i zdvajala proučavajući činjenice. I premda je razmišljala o širim implikacijama odluka Suda, brinulo ju je i načelo pravednosti prema konkretnim stranama u sporu. A to je često značilo da upravo ona daje presudan glas u mnogobrojnim slučajevima, što joj zapravo i nije smetalo. Ne sluţi za ukras; ovamo je došla kako bi obavljala vaţan posao i djelovala na odluke. Tek je sada zapravo spoznala koliko moţe biti utjecajna. A odgovornost koja ide uz takvu moć spuštala ju je na zemlju i u njoj budila skromnost. Ujedno budila i strah. Zbog te bi odgovornosti često leţala u krevetu i piljila u strop, dok bi suprug uz nju spavao snom pravednika. Ipak, pomisli sada s osmijehom, nema posla koji bi radije obavljala; nema toga čemu bi radije posvetila ţivot. 9 John Fiske ušao je u zgradu koja se nalazila u richmondskome West Endu. Sluţbeno je bila riječ o domu za umirovljenike, no ljudi su onamo zapravo, kratko i jasno, dolazili umrijeti. Dok je dugačkim koracima prolazio hodnikom, Fiske je nastojao ne obazirati se na stenjanje i povike. Vidio je nemoćna tijela, pognute glave, beskorisne udove, tijela u kolicima, poredana uza zid poput kolica u samoposluzi, ljude koji čekaju plesnog partnera. A taj plesni partner neće se nikad pojaviti. On i otac morali su skupiti svu snagu i odlučnost kako bi napokon donijeli odluku da onamo smjeste Johnovu majku. Michael Fiske nkad se nije istinski suočio s činjenicom da im majka više ne zna za sebe, da joj je Alzheimerova bolest odnijela sve umne sposobnosti. Lako je uţivati u lijepim trenucima. Čovjekova prava vrijednost pokazuje se u tome

57

kika☺crostuff.net

kako se nosi s teškim trenucima. Po mišljenju Johna Fiskea, njegov je brat Mike na tom ispitu doţivio katastrofalan neuspjeh. Javio se na recepciju. — Kako joj je danas? — upita pomoćnicu ravnatelja. Kao česti posjetitelj, poznavao je svo osoblje. — Imala je i boljih dana, Johne, ali tvoj će je dolazak malo pokrenuti — odgovori mu ţena. — A-ha — promumlja Fiske, odlazeći u smjeru sobe za posjete. Majka ga je već čekala, odjevena, kao i svaki put, u kućnu haljinu i papuče. Pogled joj je besciljno lutao, usne se micale, ali iz njih nije dopirao glas. Kada se pojavio na vratima, pogledala ga je i na licu joj se pojavio osmijeh. On priđe i sjedne joj nasuprot. — Kako je moj mali Mikey? — upita Gladys Fiskea, njeţno mu milujući lice. — Kako je mamina beba? Fiske duboko udahne. Svaki put isto, prokleto isto; i tako već dvije godine. Razoreni mozak Gladys Fiske u njemu prepoznaje Mikea, do konca ţivota, majka će u njemu vidjeti njegova brata. John Fiske nekako se posve izgubio iz njezina sjećanja, kao da se nije ni rodio. On joj obzirno dodirne ruke, dajući sve od sebe kako bi primirio neizmjernu frustriranost koju je osjećao. — Dobro. Sve je u redu. I tata je dobro. — Zatim još tiho doda: — Johnny je također dobro i pita za tebe. Uvijek. Samo prazan pogled. — Johnny? Fiske je tako pokušavao svaki put, a reakcija je uvijek bila identična. Zašto je zaboravila njega, a ne njegova brata? Nešto skriveno duboko u njoj omogućilo je bolesti da iz njezina ţivota posve izbriše njegov identitet. Zar joj njegovo postojanje nikada nije bilo toliko vaţno, zar ga nikada nije snaţno osjećala? A upravo je on bio sin koji je roditeljima uvijek bio pri ruci, uvijek na raspolaganju. Pomagao im je još kao dječak, uz njih ostao i kao odrastao muškarac. Od

58

kika☺crostuff.net

davanja velikog dijela plaće, do penjanja na krov jednog nepodnošljivo vrućeg kolovoskog dana, usred paklenski napornog suđenja, kako bi starom pomogao da postavi novu šindru, jer ovaj nije imao novca za majstore. Dok je Mike uvijek bio njihov miljenik, uvijek išao svojim putem, sebičnim putem, razmišljao je Fiske... Mikea su uvijek dizali u nebo, govorili kako će proslaviti obitelj. Ipak, Fiske je znao da njegovi roditelji u stvarnosti nikada nisu imali tako ekstremno suprotne poglede na sinove... No njegov je bijes iskrivio istinu, naglasio sve loše i potkopao dobro. — Mikey? — reče ona zabrinuto. — Kako su djeca? — Dobro, nema problema, rastu kao koprive. Uţasno su ti slična. — Zbog toga što se morao pretvarati da je vlastiti brat i da ima djecu, Fiske bi se bio najradije bacio na pod i počeo urlati. Ona se nasmiješi i prstima dodirne vrhove kose. On se uhvati toga. — Frizura ti je odlična. Tata kaţe da nikada nisi bila ovako zgodna. — Gladys Fiske veći je dio ţivota bila ţena privlačna izgleda, što joj je oduvijek bilo vrlo vaţno. Alzheimerova je, u njezinu slučaju, ubrzala starenje. Fiske je znao da bi se uţasno uzrujala da zna kako izgleda. Nadao se da se njegova majka i dalje vidi kao dvadesetogodišnjakinja koja ne moţe biti ljepša. Sada joj je predao zamotuljak koji je donio. Ona ga prihvati radosno poput djeteta i podere omot. Oprezno dodirujuću četku, pomno ju je provukla kroz kosu. — Nešto najljepše što sam ikada vidjela. Isto bi govorila za sve što joj je donosio. Papirne maramice, ruţ za usne, album. Nešto najljepše što je ikada vidjela. Mike. Kad god bi je posjetio, novi su se bodovi pripisivali njegovu bratu. Fiske se prisili na to da odbaci takve misli, tako da je na koncu s majkom proveo ugodnih sat vremena. Neizmjerno ju je volio. Da je mogao, golim bi rukama iz nje istrgnuo bolest koja joj je uništila mozak. A budući da to nije moguće, učinit će sve što je potrebno samo da bude s njom. Čak i pod tuđim imenom.

59

kika☺crostuff.net

Izišavši iz staračkog doma, Fiske se odvezao do očeve kuće. Skrenuvši u dobro poznatu ulicu, promotrio je granice prvih osamnaest godina svojega ţivota, granice koje su se sada raspadale: oronule kuće s kojih se ljušti boja i čiji su trijemovi na rubu urušavanja, ovješene ţičane ograde, suhi i neuređeni travnjaci pred kućama koji vode do uskih, ispucalih ulica u kojima su parkirane dvije kolone pretpotopnih, isluţenih fordova i chevyja. Prije pedeset godina bila je to tipična četvrt mladih parova u vrijeme postratovskih masa, ljudi nepokolebljivo uvjerenih da će ţivot s vremenom postajati samo bolji. Kod onih koji nisu prešli taj most do blagostanja, najočitiju promjenu u isluţenim ţivotima simbolizirao je drveni prilaz za invalidska kolica postavljen na stube pred ulazom. Dok je promatrao jedan od takvih prilaza, Fiske je pouzdano znao da bi se, da je mogao birati, odlučio za invalidska kolica umjesto propadanja majčina mozga. Zaustavio se na prilazu očevoj pomno odrţavanoj kući. Što se četvrt više raspadala, to se starac više trudio da se odupre općem trendu. Moţda kako bi još malo na ţivotu odrţao prošlost. Moţda u nadi da će se njegova ţena vratiti kući kao dvadesetogodišnjakinja, svjeţa i zdrava uma. Stari je buick stajao pred garaţom, pomalo hrđav, ali besprijekorno uređena motora, zahvaljujući vlasniku, stručnome mehaničaru. Fiske je oca ugledao u garaţi, u uobičajenoj odori: bijeloj majici kratkih rukava i plavim radnim hlačama. Stajao je nadvijen nad nekim motorom ili dijelom motora. Otkako je otišao u mirovinu, Ed Fiske bio je najsretniji kada bi mu prsti bili puni masti, a dijelovi nekog sloţenog motora ili naprave razasuti posvuda oko njega. — U hladnjaku ima piva — reče Ed i ne podiţući pogled. Fiske otvori stari hladnjak koji je njegov otac drţao u garaţi i izvadi bocu Millera. Sjeo je na staru klimavu kuhinjsku stolicu i stao promatrati oca kako radi, kao što je to činio i kao dječak. Oduvijek ga je opčinjavala spretnost očevih

60

kika☺crostuff.net

ruku, način na koji s punim pouzdanjem točno zna kamo pripada koji dio. — Danas sam bio kod mame. Davno uvjeţbanim pokretom Ed zapaljenu cigaretu odgurne u desni kut usta. Mišićave podlaktice napinjale su se i opuštale dok je zatezao maticu. — Ja idem sutra. Nekako sam mislio da bih se mogao urediti i lijepo odjenuti, kupiti cvijeće, donijeti ručak koji će pripremiti Ida. Tako da bude doista nešto posebno. Samo za nas dvoje. Ida German bila je njegova prva susjeda. U toj je četvrti ţivjela najduţe od sviju. Njegovu je ocu bila divna prijateljica sve otkako je ostao bez supruge. — Bit će oduševljena. — Fiske je pijuckao pivo, smiješeći se pri pomisli na njih dvoje zajedno. Ed dovrši posao, još nekoliko trenutaka čisteći ruke krpom natopljenom benzinom. Zatim i on uzme pivo i sjedne na staru kutiju za alat, nasuprot sinu. — Jučer sam razgovarao s Mikeom — reče. — Stvarno? — reče Fiske bez tračka zanimanja. — Ide mu jako dobro na sudu. Znaš da su ga traţili da ostane još godinu. Izgleda da je stvarno dobar. — Uvjeren sam da nikada nisu imali boljeg odvjetnika. — Fiske ustane i priđe otvorenim vratima. Duboko udahnuvši, osjećao je kako mu se pluća ispunjavaju mirisom tek pokošene trave. Dok su odrastali, on i brat svake su subote kosili travu, obavljali sitne poslove, a nakon toga obitelj je sjedala u divovski karavan i odlazila u redovitu tjednu kupnju u samoposlugu A&E Kada su bili uistinu dobri, ispravno obavili sve poslove, kada nisu prekratko podšišali travu, dobivali su gazirani sok iz automata koji se nalazio ispred ulaza u samoposlugu. Njima je to bilo pravo tekuće zlato. Fiske i brat cijeli su tjedan razmišljali o tom hladnom soku. U djetinjstvu i ranoj mladosti bili su toliko bliski. Zajedno su raznosili jutarnje izdanje Times Dispatcher zajedno sudjelovali u sportskim aktivnostima, iako je John

61

kika☺crostuff.net

bio tri godine stariji. Mike je u tjelesnome smislu bio toliko nadaren da je već u prvom srednje nastupao za školske reprezentacije. Braća Fiske. Svi su ih znali, svi su ih poštivali. Zlatno doba. Koje je završilo. Sada se okrene i pogleda oca. Ed je odmahivao glavom. — Znaš da je Mike odbio profesorski posao na jednom od onih uglednih pravnih fakulteta, Harvardu ili tako nešto, samo da bi ostao na Sudu? Imao je i hrpu ponuda velikih odvjetničkih tvrtki. Pokazao mi je... Boţe, spominjali su lovu o kakvoj ne mogu ni sanjati. — Po njegovu je tonu bilo očito koliko se ponosi. — Sretno mu bilo — reče Fiske ironično. Ed se iznenada pljesne po bedru. — Što je tebi, Johnny? Zašto si, dovraga, toliko protiv brata? — Protiv njega nemam baš ništa. — Zašto se onda, dovraga, vas dvojica ne slaţete kao nekada? Razgovarao sam s Mikeom. Do toga nije došlo zbog njega. — Čuj, tata, on ima svoj ţivot, ja imam svoj. I ne sjećam se da si ti baš bio osobito blizak sa stricem Benom. — Moj je brat bio propalica i pijanac. Tvoj brat nije ni jedno ni drugo. — To nisu jedini poroci na svijetu. — Dobijesa, jednostavno te ne razumijem, sinko. — Nisi jedini. Ed ugasi cigaretu na betonskome podu, ustane i nasloni se na zid. — Među braćom nema mjesta ljubomori. Trebao bi biti sretan zbog njegovih uspjeha. — Oh, pa ti, znači, misliš da sam ljubomoran? — Jesi li ljubomoran? Fiske otpije još gutljaj piva i pogleda metar visoku ţičanu ogradu na rubovima očeva malenog vrta iza kuće. Trenutačno je bila obojena tamnozeleno. Tijekom godina na njoj su se izmijenile raznorazne boje. John i Mike bojali su ogradu svako ljeto, a boja je ovisila o tome za koju je prijevozničku tvrtku Ed u to vrijeme radio, te koja im je boja

62

kika☺crostuff.net

preostala nakon redovitog godišnjeg bojanja u uredima. Fiske pogleda jabuku koja je raširila krošnju u jednom kutu vrta. Sada je pokaţe odmahujući bocom. — Imaš gusjenice. Donesi mi plamenik. — Ja ću to srediti. — Tata, ne voliš se penjati čak ni na stolicu. Fiske svuče sako, iz garaţe uzme ljestve, te plamenik koju mu je dodao otac. Zapalivši plamen, postavio je ljestve pod veliko gnijezdo i uspeo se. Potrajalo je nekoliko minuta, no na koncu se gnijezdo malo-pomalo raspalo pod visokom temperaturom. Fiske se spusti i ugasi plamen, dok je njegov otac već skupljao ostatke gnijezda. — Eto, upravo si svjedočio onome što me smeta kod Mikea. — Kako? — Ed je bio zbunjen. — Kada je Mike posljednji put došao pomoći? Dovraga, kada je posljednji put uopće posjetio bilo tebe bilo mamu? Ed se počeše po čekinjama na licu i u hlačama potraţi novu cigaretu. — Ima puno posla. Dođe kad moţe. — A-ha. — Radi vaţne stvari za vladu. Pomaţe svim tim sucima. Dobijesa, pa to je najviši sud u zemlji, to znaš... — Znaš što, tata, i ja imam podosta posla. — Znam, sine. Ali... — Ali, znam, to je drugo. — Fiske prebaci sako preko ramena i obriše znoj iz očiju. Uskoro će se pojaviti komarči. Tako se sjetio vode. Njegov otac i dalje ima prikolicu u kampu uz rijeku Mattaponi. — Jesi u skorije vrijeme bio u kampu? Ed odmahne glavom, osjećajući olakšanje zbog promjene teme. — Ne, ali planiram uskoro. Isplovi prije nego što postane prehladno. Fiske s čela obriše još jednu kap znoja. — Javi mi se, pa moţda pođem s tobom. Ed sada pomnije pogleda starijeg sina. — Kako ţiviš? — U profesionalnome smislu? Ovaj tjedan dva izgubio, dva dobio. U posljednje vrijeme to smatram prihvatljivim omjerom.

63

kika☺crostuff.net

— Samo budi na oprezu, sine. Znam da čvrsto vjeruješ u to što radiš i sve to, ali braniš hrpu vraški opasnih tipova. Neki od njih moţda te se sjećaju i iz policijskih dana. Noću ne spavam razmišljajući o tome. Fiske se nasmiješi. Oca voli koliko i majku, na svojevrstan muško suptilan način, čak i više. Pomisao na to da njegov otac i dalje ne spava zbog njega, u njemu je učvrstila osjećaj sigurnosti. Sada ga pljesne po leđima. — Bez brige, tata, uvijek sam na oprezu. — A ono drugo? Fiske nesvjesno dodirne prsa. — Nema problema. Dovraga, ovako ću vjerojatno doţivjeti i stotu. — Nadam se, sine — reče njegov otac krajnje uvjerljivo, dok je promatrao sina na odlasku. Ed samo odmahne glavom, pomislivši kako su se njegovi sinovi udaljili jedan od drugoga i kako on tu ne moţe baš ništa. — Dobijesa — reče, budući da mu na pamet nije padalo ništa drugo, te sjedne na sanduk kako bi dovršio pivo. 10 Već u cik zore Michael Fiske tiho je pjevušio prolazeći širokim predvorjem, pod visokim svodom, prema uredu interne pošte. U trenutku kada je ušao, sluţbenik podigne pogled. — Odlično odabran trenutak. Jedna je pošiljka upravo stigla. — Ima i nešto iz zatvora? — upita Michael, misleći na sve veći broj zahtjeva koje šalju zatvorenici. Većina ih je podnjjeta in forma pauperis, dakle osobno, od strane osobe koja ne raspolaţe ni minimalnim novčanim sredstvima. Za takve je zahtjeve postojao zasebni sudski raspored rada, toliko velik da mu je dodijeljen i poseban sudski pomoćnik. U tim IFP-ovima, kako ih je zvalo sudsko osoblje, obično je bilo i humorističnih elemenata, među apsurdnim tvrdnjama i traţenjima, no povremeno je bilo i slučajeva dostojnih rasprave pred Sudom. Michael je znao da su neke od najvaţnijih odluka Vrhovnog suda nastale upravo iz IFP-ova

64

kika☺crostuff.net

— i to je bio razlog njegova jutarnjeg obreda, traţenja prizivnog zlata među hrpama dokumenata. — Na temelju ţvrljotina koje sam dosada pokušao dešifrirati, reklo bi se da ima — odgovori sluţbenik. Michael uzme jednu kutiju i odnese je u kut. Unutra se nalazila hrpa prituţaba, rukom ispisanih osobnih tragedija, cijela niska tvrdnji o raznoraznim nepravdama. No ništa od toga nije bilo moguće tek tako odbaciti. Autori mnogih pisama nalazili su se u zatvoru u iščekivanju smrtne kazne; njima je Vrhovni sud posljednja nada prije zakonski sankcioniranog okončanja ţivota. Sljedeća dva sata Michael je prekopavao po kutiji. U tome je sada već bio vrlo spretan. Bilo je to nešto poput vještog i stručnog čišćenja kukuruznih klipova: bez napora i zastajkivanja, njegov je um munjevito čitao dugačke dokumente, odmah dolazio do ključnih pojmova i argumenata, unatoč svoj sili kićenih pravnih izraza, uspoređivao ih sa slučajevima već uvrštenima u dnevni red, kao i presedanima u posljednjih pedeset godina koje je izvlačio iz pamćenja; zatim ih je odlagao i prelazio na nešto drugo. Međutim, po isteku dva sata nije mogao ustvrditi da je naišao na nešto osobito zanimljivo. Već je pomislio kako bi mogao otići u svoj ured kada mu se u ruci našla posve obična ţutosmeđa omotnica. Adresa primatelja bila je natipkana strojno, ali nije bilo adrese pošiljatelja. Neobično, pomisli Michael. Ljudi koji traţe saslušanje pred Vrhovnim sudom obično ţele da ruka pravde točno zna gdje ih moţe pronaći, za malo vjerojatan slučaj da ih uvrsti na dnevni red. Za omotnicu je, međutim, bio zalijepljen i lijevi dio potvrde o prijemu preporučene pošiljke. On otvori omotnicu i izvadi dva lista. Jedna je od funkcija ureda interne pošte zajamčiti da svi podnesci odgovaraju sudskim standardima. U slučaju podnositelja koji tvrde da nemaju sredstava, a u slučaju uspješnosti podneska, Sud se odriče pojedinih zahtjeva o podnošenju, kao i naknada, a moţe pokriti čak i dio troškova pravnog zastupanja, iako

65

kika☺crostuff.net

odvjetnik ne naplaćuje svoje usluge. Čast je već i sama činjenica da nekoga zastupate pred Vrhovnim sudom. Status podnositelja bez sredstava stječe se molbom, te izjavom koju potpisuje zatvorenik, a u kojoj, u biti, navodi da nema baš ništa. U omotnici nije bilo ni molbe ni izjave, uoči odmah Michael. Ţalbu će morati odbiti. Kada je počeo čitati ono što je izvukao iz omotnice, u njemu su se raspršile sve sumnje: ţalba nema apsolutno nikakvih nedostataka. Kada je sve pročitao, znoj s dlanova i prstiju već je počeo ostavljati trag na papiru. U prvi mah pomislio je kako će papire vratiti u omotnicu i lijepo zaboraviti cijelu priču. No sada mu se ipak činilo da mora nešto poduzeti, jer je imao osjećaj da je vlastitim očima vidio zločin. — Hej, Michael, upravo su te zvali iz Murphyjeva ureda — reče mu sluţbenik. Kako se Michael nije odazvao, čovjek ponovi: — Michael? Traţi te sudac Murphy. Michael kimne, napokon se uspijevajući koncentrirati na nešto drugo, osim dokumenata koje je i dalje drţao u ruci. Kada se sluţbenik posvetio svojim obavezama, Michael ih je vratio u omotnicu. Još je nekoliko trenutaka oklijevao. Sljedećih nekoliko sekunda moglo bi biti presudno za njegovu cjelokupnu odvjetničku karijeru, čitav njegov ţivot. Na koncu, kao da mu ruke djeluju neovisno od mozga i misli, spremio je omotnicu u aktovku. Time je, budući da Sud još nije sluţbeno zaprimio ţalbu, upravo, među ostalim protuzakonitim djelima, počinio i kazneno djelo krađe savezne imovine. Dok je munjevito izlazio iz sobe, zamalo se izravno sudario sa Sarom Evans. Ona se u prvi tren nasmiješi, no izraz njezina lica brzo se promijenio kada ga je bolje pogledala. — Michael, što se dogodilo? — Ništa, sve je u redu. Ona ga čvrsto uhvati za ruku. — Nije. Drhtiš, a lice ti je blijedo poput zida. — Čini mi se da me hvata prehlada ili tako nešto.

66

kika☺crostuff.net

— U tom slučaju moraš poći kući. — Potraţit ću aspirin. Sve će biti u redu. — Siguran si? — Sara, doista moram ići. — On se počne udaljavati, praćen njezinim zabrinutim pogledom. Preostali dio dana prolazio mu je beskonačno sporo, tako da se nebrojeno puta zatekao kako pilji u aktovku i razmišlja o njezinu sadrţaju. Kasno te večeri, nakon što je napokon dovršio sve poslove za Sud, motociklom se koliko je mogao brţe vratio u svoj stan na Capitol Hillu. Zaključavši vrata, ponovno je izvadio omotnicu. Odmah je iz aktovke uzeo i ţuti pisaći blok, te sve odnio na stol u minijaturnoj kuhinji. Sat vremena poslije, naslonio se i zagledao u opširne bilješke. Potom je otvorio prijenosno računalo i sve prepisao i pohranio na hard-disku, pritom mijenjajući, poigravajući se novim mogućnostima, rasvjetljavajući probleme iz drukčijih kuteva. Bila je to njegova dugogodišnja navika. Odlučio je na problem navaliti kao i u svim ostalim slučajevima. Informacije iz podneska provjerit će koliko je moguće pomnije. Najvaţnije će biti potvrditi da navedena imena odgovaraju osobama na koje misli. Bude li sve izgledalo u redu i legitimno, vratit će omotnicu u internu poštu. Pokaţe li se da je očito riječ o šali, djelu neuračunljivog uma ili zatvoreniku kojeg vodi slijepa mrţnja i ţelja za osvetom, uništit će, odlučio je, i omotnicu i njezin sadrţaj. Michael pogleda kroz prozor, prema suprotnoj strani ulice i bizu stisnutih kuća pretvorenih u stanove nalik na njegov. Mladi vladini duţnosnici ţive u tom saću. Polovica ih je još na poslu, ostali su u krevetu, gdje ih muče noćne more zbog nedovršenih poslova od nacionalne vaţnosti. Tako će biti barem do pet, kada će trebati ustati. Tamu u koju se bio zagledao prekidao je samo snop iz svjetiljke na uglu. Vjetar se u međuvremenu pojačao, a temperatura pala uoči sve bliţe oluje. Centralno u staroj zgradi još nije počelo raditi i on kroz prozor iznenada osjeti hladnoću. Stoga je iz ormara uzeo pulover, navukao ga i vratio se do prozora.

67

kika☺crostuff.net

Nikada nije ni čuo za Rufusa Harmsa. Prema navedenim datumima, čovjek je u zatvoru završio kada je Michaelu bilo tek pet godina. Pravopis je bio katastrofalan, slova i riječi formirane nespretno i nemarno, kao da je neko dijete prvi put pokušalo napisati pismo. U natipkanom pismu donekle se objašnjavala povijest slučaja i bilo je očito da ga je sastavila daleko obrazovanija osoba. Moţda neki odvjetnik, pomisli Michael. Formulacije su odisale poznavanjem prava, iako je bilo očito da je autorova namjera bila ostati anoniman, kako osobno, tako i profesionalno. U obavijesti koju je poslala američka vojska, stajalo je u strojem pisanom pismu, traţile su se određene informacije od Rufusa Harmsa. Međutim, Rufus Harms poriče da je i u jednom trenutku sudjelovao u programu u koji ga navodno smješta Vojska. Sve je to paravan, tvrdi Harms, za zločin koji je za posljedicu imao stravičnu pogrešku u provođenju pravde — pravosudni fijasko zbog kojeg je iščezla četvrtina njegova ţivota. Odjednom osjećajući novu toplinu, Michael se licem nasloni na gotovo ledeni prozor i duboko udahne. To što čini eklatantno je kršenje prava pojedinca da zatraţi saslušanje pred sudom. Michael cijeli ţivot vjeruje u čovjekovo neotuđivo pravo na pristup pravosuđu, bez obzira na bogatstvo. Ti dokumenti ne mogu se opozvati ili proglasiti bezvrijednima. Pomalo se tješio činjenicom da bi ţalba bila odbijena zbog hrpe tehničkih manjkavosti. Ali ovaj je slučaj drukčiji. Čak i ako je laţan, mogao bi uţasno naškoditi ugledu nekolicine vrlo vaţnih ličnosti. A ako je istinit? On zatvori oči. Molim te, Boţe, samo da nije tako, molio je u sebi. Okrenuvši glavu, pogledao je telefon. Odjednom se počeo pitati bi li trebao nazvati brata i od njega zatraţiti savjet. John je upućen u određene stvari u kojima njegov brat baš i ne stoji najbolje. Moţda bi on mogao znati kako je najbolje postupiti. Michael je oklijevao još nekoliko trenutaka, zapravo ne ţeleći priznati da mu je potrebna pomoć, osobito iz jednog takvog izvora. Od čovjeka koji ga uznemiruje i od

68

kika☺crostuff.net

kojeg se uţasno udaljio. No na taj način moţda bi se nekako uspio vratiti u bratov ţivot. Greška nije isključivo na jednoj strani; Michael je u međuvremenu sazrio dovoljno da shvati koliko je krivnja relativan i neuhvatljiv pojam. Podignuo je slušalicu i okrenuo broj. Javila mu se sekretarica, zbog čega mu je dijelom bilo i drago. Ostavio je poruku, zamolio brata za pomoć, ne otkrivajući ništa više. Spustivši slušalicu, ponovno je otišao do prozora. Vjerojatno je i bolje što mu se brat nije javio. John na sve najčešće gleda isključivo u crno-bijelim okvirima, što zapravo simbolizira i način na koji ţivi. Negdje već pred jutro Michael je utonuo u san, sve uvjereniji da će se uspjeti othrvati toj mogućoj noćnoj mori, kakav god na koncu imala ishod. 11 Tri dana nakon što je Michael Fiske uzeo omotnicu iz interne pošte, Rufus Harms ponovno je nazvao ured Sama Ridera, no tajnica ga je obavijestila da je odvjetnik na sluţbenome putu. Dok su ga vodili natrag u ćeliju, Rufus se na hodniku mimoišao s jednim muškarcem. — U posljednje vrijeme nešto često telefoniraš, Harms. Imaš firmu za katalošku prodaju ili tako nešto? — Čuvari su se na te riječi glasno nasmijali. Vic Tremaine imao je oko metar osamdeset, gotovo bijelu, kratko podšišanu kosu, naborano lice i bio građen poput tenka. Bio je to drugi čovjek Fort Jacksona. Samome sebi dao je, između ostalog, zadaću da što je moguće češće i više poniţava Harmsa. Harms ne reče ništa, samo strpljivo stojeći dok ga je Tremaine mjerkao od glave do pete. — Što je traţio tvoj odvjetnik? Smislio je novu obranu za to što si ubio onu curicu? U tome je stvar? — Tremaine se još za korak pribliţi zatvoreniku. — Još ti se javlja u snu? Nadam se da je tako. Znaš, slušam kako plačeš u ćeliji. — Tremaine ga je otvoreno provocirao, a mišići na rukama i

69

kika☺crostuff.net

ramenima zatezali su se nakon svake riječi, vene na vratu iskakale, kao da se nekako nada da će Harms puknuti, nešto pokušati, čime će se okončati zatvorenikov doţivotni boravak u njegovoj ustanovi. — Plačeš poput nekakve bebe. Siguran sam da su i roditelji one curice plakali. Siguran sam da bi te rado golim rukama ščepali za vrat. Kao što si ti u rukama drţao vrat njihova djeteta. Razmišljaš kada o tome? Harms nije ni trepnuo. Usne su se zadrţale u vodoravnoj liniji, a cijelo vrijeme bio je zagledan u točku negdje iza Tremainea. Harms je preţivio izolaciju, samicu, provokacije, fizičko i mentalno zlostavljanje; sve ono što čovjek čovjeku moţe činiti iz okrutnosti, straha i mrţnje, sve je to preţivio. Tremaineove riječi, bez obzira na sadrţaj ili način na koji ih je izgovarao, nisu mogle prodrijeti kroz zid koji ga okruţuje, koji ga odrţava na ţivotu. Naslutivši o čemu je riječ, Tremaine ustukne za korak. — Mičite ga, da ga više ne gledam. — Dok se skupina udaljavala, Tremaine im dovikne: — Vrati se čitanju Biblije, Harms. Nikada nećeš doći bliţe raju. John Fiske pojurio je za ţenom koja se udaljavala predvorjem zgrade suda. — Hej, Janet, imaš malo vremena? Janet Ryan bila je vrlo iskusna tuţiteljica koja je trenutačno davala sve od sebe kako bi jednog od Fiskeovih klijenata na dugo vremena pospremila iza rešetaka. Usto je bila privlačna i razvedena. Okrenuvši se prema njemu, nasmiješila se. — Za tebe imam i malo više. — Radi se o Rodneyju... — Čekaj, podsjeti me malo. Ima više Rodneyja. — Provala u prodavaonicu elektroničke opreme, sjever... — Uporaba vatrenog oruţja, policijska potjera, prijašnja kaţnjavanja... sjećam se. — Tako je. U svakom slučaju, ni ti ni ja u tom slučaju ne ţelimo izlaziti pred sud. — Evo i prijevoda, Johne: Nemaš ništa, a ja imam neoborive argumente.

70

kika☺crostuff.net

Fiske odmahne glavom. — Kod nekih dokaza mogla bi se naći pred problemima povezanima s redoslijedom čuvanja. — Mogla je vrlo neobična riječ, zar ne? — I priznanje je puno rupa. — Uvijek je tako. Ali ostaje činjenica da je tvoj tip profesionalni kriminalac. A ja ću okupiti porotu koja će ga zatvoriti na dugo, dugo vrijeme; — Čemu onda uludo trošiti novac poreznih obveznika? — Što predlaţeš? — Provala i posjed ukradene robe. Odustani od te gadne optuţbice za vatreno oruţje. U konačnici: pet godina minus odleţano vrijeme. Janet krene dalje. — Vidimo se na sudu. — U redu, u redu, osam, ali moram razgovarati s tipom. Ona se okrene i stane deklamirati, glavne točke izlaganja označavajući podignutim prstima. — Priznat će sve, pa tako i "gadnu optuţbicu za vatreno oruţje", dobit će deset godina, zaboravi odleţa-no, i odsluţit će sve. Nakon toga još pet godina uvjetne. Popisa li se na nenormalan način, vraća se na još deset, bez pitanja. Izađete li pred sud, moţeš se odmah kladiti na dvadeset godina. Odgovor mi treba odmah. — Dovraga, Janet, gdje ti je suosjećanje? — Čuvam ga za ljude koji su ga zasluţili. Kao što vjerojatno pretpostavljaš, moj je popis vrlo kratak. Osim toga, ponuda je krajnje velikodušna. Da ili ne? Fiske prstima lupne po aktovci. — Prvi put, drugi put... — reče tuţiteljica Ryan. — U redu, dobro, dogovoreno. — S tobom čovjek uvijek ugodno posluje, Johne. Usput, kako bi bilo da me koji put nazoveš? Mislim, izvan radnog vremena... — Misliš da u tome ne bi bilo nekakvih sukoba interesa? — Ni najmanje. Prijateljima uvijek dajem najmanji popust. Udaljila se tiho pjevušeći, dok se Fiske naslonio na zid, odmahujući glavom.

71

kika☺crostuff.net

Sat vremena poslije vratio se u ured i odbacio aktovku. Po-dignuo je slušalicu, provjerio poruke kod kuće, slušao snimljene glasove dok je već pisao bilješke za saslušanje koje ga očekuje. Začuvši bratov glas, nije čak ni prestao pisati. Jednim prstom izbrisao je poruku. Michaelov poziv bio je rijetka pojava, ali ne i neviđena. Fiske mu se nikad ne bi javio. Činilo mu se da njegov brat to sada čini samo da ga još više udalji ili okrene protiv sebe. Čim je to pomislio, postalo mu je jasno da ipak nije tako. Ustao je i pogledao ormar prepun biljeţaka sa suđenja i pravnih priručnika. Iz njega sada izvuče uokvirenu fotografiju. Bila je to jedna stara slika. On je bio u policijskoj odori, a Mike je stajao uz njega. Ponosni mlađi brat na pragu odrasle dobi, te stariji brat stroga izraza lica, koji je u ţivotu već vidio dovoljno zla, a u budućnosti ga očekuje još više. U stvarnosti je iz prve ruke iskusio ruţnu stranu čovjekove prirode, a to proţivljava i danas, samo bez uniforme. Ima tek aktovku, jeftino odijelo i brz jezik. Metke je zamijenio riječima. I tako će biti do konca ţivota. On vrati fotografiju na mjesto i sjedne. Međutim, ponovno se zagledao u istu sliku, više se ne uspijevajući koncentrirati. Nekoliko dana poslije Sara Evans pokucala je na otvorena vrata ureda Michaela Fiskea. U uredu nije bilo nikoga. Michael je od nje posudio knjigu koja joj sada treba. Pogledala je oko sebe, no nije je ugledala. A zatim je pod radnim stolom ugledala njegovu aktovku. Kada ju je podignula, već je po teţini shvatila da je nešto u njoj. Bila je zaključana, no znala je šifru budući da ju je već nekoliko puta posudila od njega. Sada je otvori i istog trenutka ugleda dvije knjige i papire. Međutim, među njima nije bila i njezina knjiga. Već se spremala zatvoriti je, kada se predomislila. Izvadila je papire i pogledala omotnicu u kojoj su stigli. Adresirana na ured sudskih pomoćnika. Upravo je bacila pogled na rukom ispisan papir, a zatim na natipkano pismo kada je začula korake. Vrativši papire u torbu,

72

kika☺crostuff.net

zatvorila ju je i spremila pod stol. Već trenutak poslije u uredu se našao Michael. — Sara, što radiš ovdje? Davala je sve od sebe kako bi se drţala kao da se ništa nije dogodilo. — Došla sam potraţiti onu knjigu koju sam ti prošli tjedan posudila. — Ostavio sam je kod kuće. — U tom slučaju moţda mogu doći na večeru i uzeti je. — Malko sam u guţvi. — Svi smo u guţvi, Michael. Ali ti se u posljednje vrijeme doista drţiš povučeno. Sigurno ti je dobro? Nisi počeo pucati pod pritiskom? — Nasmiješila se kako bi mu jasno dala do znanja da se šali. Ali Michael je uistinu izgledao kao da bi svakog trenutka mogao puknuti. — Sve je u redu, doista. Sutra ću ti donijeti knjigu. — Nije baš tako hitno i vaţno. — Donijet ću je sutra — reče on već pomalo ljutito, crven u licu. Ipak, brzo se smirio. — Imam uţasno puno posla. — U tom trenutku pogledao je prema vratima. Ona im priđe i već poloţi ruku na ručicu, a zatim se osvrne. — Michael, ako bi ţelio o nečemu razgovarati... uvijek sam ti na raspolaganju. — Da, u redu, hvala. — Ispratio ju je, pa zatvorio i zaključao vrata. Zatim je prišao stolu i izvukao aktovku. Pogledao je sadrţaj, a zatim podignuo pogled prema vratima. Kasnije te večeri Sara je skrenula na pošljunčani prilaz i zaustavila automobil ispred malene vikendice u blizini George Washington Parkwayja, uz jednu istinski lijepu dionicu te ceste. Ta je kućica bila prva nekretnina u njezinu pravom vlasništvu i u njezino je preuređenje uloţila mnogo truda. Stubama se dolazilo do Potomaca, gdje je bila vezana njezina malena jedrilica. Rijetke slobodne trenutke ona i Michael provodili su ploveći na suprotnu stranu rijeke, u Maryland, pa zatim prema sjeveru, ispod mosta Memorial i na koncu do Georgetowna. Za oboje je to bilo sigurno i mirno

73

kika☺crostuff.net

utočište, pogotovo s obzirom na zapjenjeno more kriznih situacija koje ih je okruţivalo na poslu. Michael je odbio njezin posljednji poziv na jedrenje. Štoviše, u posljednjih je tjedan dana odbio sve njezine prijedloge za druţenje. U prvi je mah pomislila da je razlog činjenica da je odbila njegovu bračnu ponudu, no nakon onog susreta u njegovu uredu, postalo joj je jasno da nije tako. Svim silama nastojala se točno sjetiti što je pisalo u onim pismima. U strojem napisanom dokumentu uočila je i jedno prezime. Harms. Imena se ne sjeća. Na temelju onih nekoliko trenutaka prije Michaelova ulaska, učinilo joj se da Harms Vrhovnome sudu podnosi svojevrsnu ţalbu. Ne zna točno u vezi s čime. Ispod natipkanog pisma nije bilo potpisa. Nakon susreta s Michaelom, odmah je otišla u internu poštu i provjerila je li u evidenciju upisan slučaj pod imenom Harms. Nije. Nije mogla vjerovati da o tome uopće razmišlja, ali sada se već pitala je li Michael ţalbu pokupio prije nego što je sluţbeno uvedena u sustav? Ako je to uistinu učinio, riječ je o teškome kaznenome djelu. Mogli bi ga izbaciti sa Suda — čak i zatvoriti. Ušla je u kuću, odjenula traperice i majicu kratkih rukava, te ponovno izišla. Vani je već bio mrak. Osoblje Vrhovnog suda rijetko se vraća kući za dnevnoga svjetla, osim ako je riječ o svitanju, a kući dolaze tuširati se i preodjenuti prije povratka na posao. Stubama se spustila do mola i sjela u jedrilicu. Kada bi joj se barem povjerio, mogla bi mu pomoći. Unatoč suprotnim tvrdnjama, Michael se uistinu udaljio od nje. Nije dobro podnio odbijanje. Tko bi uopće dobro podnio odbijanje, pitala se. U tom trenutku iznenada je poskočila na noge, odjurila do kuće, podignula slušalicu i već počela utipkavati njegov broj, kada se predomislila. Michael Fiske tvrdoglav je čovjek. Povjeri li mu što je vidjela, vrlo bi lako mogla samo pogoršati situaciju. Stoga je spustila slušalicu. Morat će pričekati, dopustiti mu da joj se obrati. Ponovno izišavši, zagledala se u površinu rijeke. U blizini je proletio mlazni putnički avion

74

kika☺crostuff.net

i ona mu automatski mahne. Bio je to njezin mali obred. Zrakoplovi na tom mjestu lete toliko nisko da je neki putnik, samo da nije bila noć, vrlo lako mogao vidjeti kako maše. Kada je spustila ruku, obuzela ju je potištenost kakvu nije osjetila još od trenutka kada joj je umro otac i ostavio je posve samu. Nakon tog gubitka započela je ţivot ispočetka. Otišla studirati pravo na Zapadnu obalu, gdje se istaknula sposobnošću i znanjem, radila kao sudački pomoćnik pri Devetom prizivnom sudu, a zatim počela raditi na Vrhovnome sudu. I upravo je tada prodala farmu u Sjevernoj Karolini i kupila ovu kućicu. Zapravo nije bjeţala od nekadašnjeg ţivota, kao ni od tuge koja ju je obavijala kad god bi razmišljala o tome kako njezini roditelji ne mogu vidjeti kako je uspjela ili kako je ne mogu jednostavno zagrliti. Barem joj se čini da ne bjeţi. Kada dođe trenutak za napuštanje Vrhovnog suda, ne zna kamo će krenuti, jer ne zna što zapravo ţeli raditi. U pravosudnome svijetu moţe krenuti kamo god ţeli. Poteškoća je u tome što ni sama nije sigurna da ţeli da joj se ţivot vrti oko prava. Tri godine poslijediplomskog studija prava2, godinu dana na prizivnome sudu, početak već druge godine ovdje... zahvaljujući svemu tome, našla se na granici zasićenja i posvemašnje premorenosti. Pomislila je na oca, farmera i mirovnog suca u obliţnjem gradiću, koji nije imao raskošnu sudnicu. Razumne i pravedne odluke često je priopćavao sjedeći na traktoru usred polja ili dok se prao prije večere. Sari je upravo to bila bit pravosuđa, ono što zakon znači većini ljudi, ili, u najmanju ruku, što bi trebao značiti. Potraga za istinom, a zatim i provođenje pravde. Bez skrivenih motiva, bez igri riječima, tek zdrav razum primijenjen na činjenice. Ona uzdahne. No stvari nikada nisu baš tako jednostavne. Ona to zna bolje od većine ljudi. Vratila se u kuću, uspela se na stolicu i s kuhinjskog elementa dohvatila kutiju cigareta. Zatim je sjela na ljuljačku na

75

kika☺crostuff.net

straţnjem trijemu odakle se pruţao pogled na rijeku. Pogledala je prema vedrome 2 U SAD-u se pravo, kao npr. i medicina, studira tek po završetku dodiplomskog studija nebu i ugledala Velikog medvjeda. Iako amater, otac joj je bio gorljivi astronom koji ju je naučio prepoznavati mnogobrojna zvijeţđa. Sara je često plovila prema zvijezdama, što je naučila na Stanfordu. Za vedrih se noći zvijezde uvijek vide, a uz njih se čovjek nikako ne moţe istinski izgubiti. To je već nekakva utjeha. Dok je pušila, nadala se da Michael zna što radi. Misli su joj se potom okrenule prema drugom Fiskeu: Johnu. Michaelove riječi o bratu nisu bile daleko od istine, unatoč njezinim prosvjedima. Čim je prvi put ugledala Johna Fiskea, nešto je kliknulo negdje duboko u njezinu srcu, mozgu i duši, nešto što jednostavno nije mogla objasniti. Nije vjerovala da je moguće tako brzo postići tako visok intenzitet emocija. Takvo što jednostavno se ne događa. Ali upravo je stoga i bila toliko zbunjena, jer joj se, na određeni način, dogodilo točno ono što je smatrala nemogućim. Kad god bi John Fiske načinio nekakav pokret, kad god bi nešto rekao, nekoga pogledao u oči, ili se jednostavno nasmijao, nasmiješio ili namrštio, imala je osjećaj da bi ga mogla gledati zauvijek i nikad se ne zasititi. Gotovo se nasmijala zbog apsurdnosti takve pomisli. No, s druge strane, koliko to moţe biti ludo kada upravo to osjeća? To nije bila čak ni jedina prilika u kojoj ga je promatrala. Michael za to nije znao, no ona se malo raspitala kod prijateljice zaposlene na richmondskome sudu i doznala Fiskeov raspored u sljedeća dva tjedna. Iznenadila se uvidjevši koliko je često na sudu. Gledala ga je još jednom, tijekom ljeta, kada je na Vrhovnome sudu nešto manje posla, slušala njegovu argumentaciju tijekom saslušanja u vezi s izricanjem kazne. Tom je prilikom imala maramu i naočale,

76

kika☺crostuff.net

za slučaj da se s njim jednom nekako i sluţbeno upozna, ili za slučaj da ju je primijetio prvi put, kada je došla s Michaelom. Slušala je kako se gorljivo zalaţe za klijenta. Čim je završio, sudac je tipu odredio doţivotni zatvor. Nakon što su njegova klijenta odveli, Fiske je spremio stvari u aktovku i izišao iz sudnice. Vani je promatrala kako pokušava utješiti osuđenikovu obitelj. Supruga je bila mršava i boleţljiva, lica prepunog modrica i tragova udaraca. Fiske joj se obratio s nekoliko riječi, zagrlio je, a zatim se obratio najstarijem sinu, četrnaestogodišnjem dječaku koji je već izgledao kao predani rob ulice. — Ti si sada glava obitelji, Lucas. Moraš se brinuti za obitelj — rekao je Fiske. Sara je pomnije promotrila tinejdţera. Bilo je bolno gledati bijes koji se odraţavao na njegovu licu. Kako netko toliko mlad u sebi moţe imati toliko neprijateljskih osjećaja? — A-ha — rekao je Lucas, zagledan u zid. Sudeći po odjeći, uz maramu vezanu oko glave, bio je spreman za sudjelovanje u radu ulične bande. Takvu odjeću čovjek si ne moţe priuštiti ako peče ham-burgere u McDonald'su. Fiske je kleknuo i pogledao drugog sina. Enisu je bilo šest godina. Bio je neizmjerno sladak i najčešće brbljav i ţivahan. — Hej, Enis, kako si mi? — upitao ga je Fiske, ispruţivši ruku. Enis ju je oprezno stisnuo. — Gdje je tata? — Neko ga vrijeme neće biti. — A zašto? — Jer je ubi... — zaustio je Lucas prije nego što ga je Fiske ošinuo pogledom. Lucas je promumljao psovku, ispustio majčinu drhtavu ruku i bijesno se udaljio. Fiske je ponovno pogledao Enisa. — Tata je učinio nešto čime se baš ne ponosi. Sada odlazi kako bi se za to iskupio. — Ide u zatvor? — upitao je Enis. Fiske je kimnuo.

77

kika☺crostuff.net

Dok ih je promatrala, Sari je sinulo da se Fiske, kao i odrasli općenito, osjećaju glupo i nelagodno u svim sličnim situacijama, kao kada bi se likovi iz televizijskih komedija pedesetih godina pokušali nositi s djetetom iz trećeg milenija. Već kao šestogodišnjak Enis vjerojatno zna mnogo o pravosudnome sustavu. Štoviše, taj dječarac o ruţnim stranama ţivota vjerojatno zna više nego što će ikada spoznati većina odraslih ljudi. — Kada će izići? — upitao je Enis. Fiske je podignuo pogled prema njegovoj majci, a zatim ponovno pogledao dječaka. — Ostat će dugo, dugo, Enis. Ali mama će biti uz tebe. — Onda dobro — rekao je Enis, gotovo bez emocija. Potom je uhvatio majku za ruku i tako su otišli. Sara je još nekoliko trenutaka promatrala Fiskea, koji je gledao za majkom i djetetom. I ovaj je put gotovo točno osjećala o čemu razmišlja. Jedan je sin moţda izgubljen zauvijek, drugi tek tako ostavlja oca daleko iza sebe, poput psa lutalice. Fiske je na koncu otpustio kravatu i udaljio se. Sara nije točno znala razloge, ali je odlučila poći za njim. Hodao je polagano, tako da ga je bez poteškoća drţala na oku. Bar u koji je ušao bio je tek uzak prolaz u zidu, tamnih prozora. Sara je još nekoliko trenutaka oklijevala, a zatim ušla za njim. Fiske je sjedio za šankom. Bilo je očito da je već naručio, jer mu je konobar dodao pivo. Brzo je otišla do separea u straţnjem dijelu prostorije i sjela. Unatoč mračnom i zapuštenom izgledu, lokal je bio poprilično ispunjen, iako je bilo tek pet sati. Unutra se našla zanimljiva mješavina pripadnika radničke klase i zaposlenika iz ureda u središtu grada. Fiske je sjeo između dvojice građevinskih radnika koji su pred sobom na šanku ostavili ţute plastične kacige. Fiske je svukao sako i sjeo na njega. Imao je ramena široka poput krupnih muškaraca između kojih je sjeo. Sara je primijetila da mu košulja nije u hlačama i da pada preko straţnjeg

78

kika☺crostuff.net

dijela hlača. Pogled joj je zapeo za tamnu kosu koja mu je pokrivala straţnju stranu vrata i dodirivala bijelu košulju. Razgovarao je s onom dvojicom građevinaraca. Radnici su se od srca nasmijali nečemu što je rekao, a Sara je osjetila da se i ona smiješi, iako nije čula ni riječi. Konobarica je napokon došla do nje te ona naruči gazirani sok s okusom đumbira. I dalje je gledala Fiskea za šankom. Više se nije šalio. Piljio je u zid toliko intenzivno da se zatekla kako gleda u istome smjeru. Ondje je vidjela samo uredno pos-loţene boce s alkoholnim pićima; Fiske je očito vidio daleko više. Već je bio naručio i drugo pivo, a kada ga je dobio, iskapio je bocu odjednom. Primijetila je da ima velike dlanove, debele i snaţne prste. Nimalo nalik na ruke čovjeka koji po cijele dane sjedi za radnim stolom, pred zaslonom računala. Fiske je na šanku ostavio nekoliko novčanica, uzeo sako i okrenuo se. Sari se na trenutak učinilo da na sebi osjeća njegov pogled. Još je malko oklijevao, a zatim je navukao sako. Ona je sjedila u mračnome kutu. Činilo joj se da je nije vidio, no zašto je onda onako oklijevao? Sada je već bila pomalo nervozna, pa je pričekala još nekoliko minuta i tek tada ustala i izišla, na stolu ostavivši dva dolara. Kada se ponovno našla na sunčevu svjetlu, više ga njje vidjela. Nestao je tek tako, kao u snu. Bez razmišljanja se vratila i konobara za šankom upitala poznaje li Johna. Ovaj je samo odmahnuo glavom. Bila bi najradije postavila još pokoje pitanje, no po izrazu ko-nobareva lica bilo joj je jasno da od njega ne moţe očekivati pomoć. Oni radnici promotrili su je s velikim zanimanjem. Stoga je odlučila otići prije nego što se nađe u neugodnoj situaciji. Vratila se do automobila i ušla. Jedan dio njezine ličnosti ţelio je nekako naletjeti na Fiskea, drugome je dijelu bilo drago što do toga ipak nije došlo. Osim toga, što bi mu rekla? Bok, radim s tvojim bratom, pa te manje-više pratim? Te se večeri automobilom vratila u sjevernu Virginiju, i sama popila dva piva, te zaspala u ljuljački na straţnjem

79

kika☺crostuff.net

trijemu. Istoj onoj u kojoj sjedi i sada, puši i promatra nebo. Tada je posljednji put vidjela Johna Fiskea. Bilo je to prije gotovo četiri mjeseca. Nemoguće je da je u njega zaljubljena, budući da ga i ne poznaje; prije će biti da je samo prolazno zaluđena. Moţda bi pravi susret raspršio iluzije, dojam koji je o njemu stekla izdaleka. Ali Sara nikada nije vjerovala u sudbinu. Ako će se između njih nešto i dogoditi, ona će po svoj prilici morati učiniti prvi korak. No trenutačno je do krajnjih granica zbunjena: jednostavno ne zna koji bi trebao biti taj prvi potez. Sara ugasi cigaretu i zagleda se u nebo. Činilo joj se da bi najradije od svega isplovila. Ţeljela je osjetiti vjetar u kosi, golicanje raspršenih kapljica na koţi, konopac u već bolnim dlanovima. No trenutačno ništa od toga nije ţeljela iskusiti sama. Ţeljela je to raditi s nekim, nekim točno određenim. No s obzirom na ono malo što je od Michaela čula o Johnu Fiskeu, te što je osobno vidjela na njemu, sumnjala je da će do toga ikada doći. Pribliţno stotinu pedeset kilometara juţnije, John Fiske također se na trenutak, izlazeći iz automobila, zagledao u nebo. Pred garaţom nije bilo buicka, no Fiske ionako nije došao posjetiti oca. Susjedstvom je vladao mir, čula su se samo dvojica tinejdţera, dvije kuće dalje, koji su nešto radili na chevyju s motorom toliko velikim da je izgledao kao da je izbio kroz poklopac. Fiske se vraćao s posla. Cijeli dan proveo je na suđenju. Iznio je svoju argumentaciju, zajedno sa svim nedostacima, koliko je bolje znao i umio. Tuţitelj je energično zastupao saveznu drţavu. Osam sati intenzivne borbe, a nakon svega Fiske je jedva uspio otići u nuţnik prije nego što se porota vratila i nazočne obavijestila da optuţenika smatra krivim. Njegov klijent tako je osuđen i treći put. Doţivotni zatvor. Najironičnije je bilo to što je Fiske bio istinski uvjeren da je u vezi s tom optuţbom zapravo neduţan — što baš i nije mo-

80

kika☺crostuff.net

gao reći kod većine klijenata. No njegov je klijent dosada izbjegao tolike optuţbe da je porota moţda i podsvjesno nastojala izjednačiti završni rezultat. Povrh svega, prije će umrijeti od starosti nego dočekati ostatak honorara. Osuđenici na doţivotni zatvor rijetko se trude oko podmirivanja dugova, osobito kada nešto treba platiti odvjetniku koji je izgubio parnicu. Fiske pođe iza kuće, otvori pokrajnja vrata garaţe, uđe i iz hladnjaka izvadi pivo. Sparina je i dalje prekrivala grad poput mokre deke i on hladnu bocu prisloni uz sljepoočicu, čekajući da hladnoća prodre duboko pod koţu. Na samome završetku vrta nalazio se maleni nasad pognutih stabala, te odavno uvenuo nasad vinove loze i dalje čvrsto omotane oko hrđavih stupova i ţice. Fiske pođe onamo i nasloni se na jedan od brijestova. Ondje je pogledao udubinu u travi. Na tom mjestu pokopan je Bo, belgijski ovčar s kojim su braća Fiske odrasla. Otac ga je kući donio dok je još bio velik poput šake. Za pribliţno godinu dana izrastao je u krupnog psa teškog gotovo trideset kilograma, crno-bijelog ljepotana kojeg su obojica oboţavali. Osobito Mike. Bo ih je pratio dok su ujutro raznosili novine, jednom s jednim, drugi put s drugim. Gotovo devet godina uţivali su u intenzivnom druţenju, a zatim se Bo samo srušio, od moţdanog udara, upravo dok se igrao s Mikeom. John u ţivotu nije vidio nekoga da tako plače. Ni majka ni otac nisu uspijevali utješiti Mikea. Sjedio je u vrtu i zavijao od tuge, drţeći čupavo krzno, nastojeći oţivjeti ljubimca, kako bi se ponovno igrali na suncu. John je tog dana čvrsto drţao brata, grlio ga i s njim plakao, milovao nepomičnu glavu njihova ljubljenog psa. Kada je Mike sutradan pošao u školu, John je još malo ostao kod kuće i s ocem pokopao psa. Kada se Mike vratio kući, svi su u vrtu odrţali pravu malu misu za Boa. Mike je gorljivo čitao navode iz Biblije, a braća su na grob postavila i maleni spomenik, zapravo komad betonskog bloka, na njemu

81

kika☺crostuff.net

ispisavši Boovo ime. Taj komad bloka još je bio na mjestu, iako su slova već odavno nestala. Fiske klekne i rukom prođe kroz travu, glatku i mekanu na tom sjenovitome mjestu. Dovraga, toliko su voljeli tog psa. Zašto se prošlost mora tako brzo povlačiti i nepovratno nestajati? Zašto čovjek lijepe trenutke uvijek pamti kao nešto uţasno kratkotrajno? On odmahne glavom. U tom trenutku trgnuo se začuvši nečiji glas. — Togse starog psa sjećam kao da je bilo jučer. Podignuo je pogled i ugledao Idu German koja je stajala s druge strane ograde, zagledana u njega. On ustane, osjećajući blagi stid. — Bilo je to davno, gospođo German. Ta je ţena bez prestanka mirisala po govedini i luku, kao i cijela njezina kuća, znao je dobro Fiske. Već je gotovo trideset godina bila udovica; kretala se sporo, bila pogrbljena i zdepasta. Dugačka kućna haljina pokrivala je venama i mrljama prekrivene noge i otečene gleţnjeve. No unatoč tome što joj je bilo već gotovo devedeset godina, um joj je i dalje bio izoštren, riječi odmjerene i uvijek na mjestu. — Kod mene je sve davno. Kod tebe nije. Još zasada. Kako je mama? — Kao i obično. — Namjeravam je posjetiti no ovo staro tijelo jednostavno više ne sluša kao nekoć. — Uvjeren sam da bi vas rado vidjela. — Tata ti je maločas izišao. Na sastanak Američke legije ili veterana, čini mi se. — Izvrsno, drago mi je da izlazi. I zahvalan sam vam što ima tako dobro društvo. — Samoća baš i nije zabavna. Nadţivjela sam troje djece. Nema teţe stvari na svijetu nego kada moraš pokopati vlastito dijete. Nije prirodno. Kako je Mike? Njega baš i ne viđam. — Pretrpan poslom. — Tko bi pomislio da će taj mali plavokosi punaško jednog dana postići takve stvari? Nevjerojatno, čini mi se.

82

kika☺crostuff.net

— Zasluţio je. — Fiske se na trenutak zamisli. To mu je nekako jednostavno izletjelo. Ali njegov je brat doista zavrijedio uspjehe koje je ostvario. — Obojica ste zasluţili. — Čini mi se da je Mike uspio malko više od mene. — Ha! Nemoj biti odviše siguran. Tata se o tebi hvali bez prestanka. Hoću reći, priča i o Mikeu, ali u njegovim si očima ti glavni. — No, da, on i mama dobro su nas odgojili. Za nas su ţrtvovali sve. To se ne zaboravlja. — Mike je moţda i smetnuo s uma, ali njemu se to neće dogoditi nikada, pomisli Fiske. — No, da, Mike je imao tri divna uzora. — Fiske je pogleda s novim zanimanjem u očima. — Taj te mali oboţavao. — Ljudi se mijenjaju. — U to si doista uvjeren, zar ne? Uto je palo prvih nekoliko kapi kiše. — Bit će najbolje da se vratite u kuću, gospođo German, izgleda da bi mogao pasti pljusak. — Znaš da moţemo biti na ti, ako ţeliš. Fiske se nasmiješi. — Neke se stvari ne mijenjaju, gospođo German. Promatrao ju je sve dok nije ušla. Taj kvart više nije ni pribliţno siguran kao nekoć. On i otac na vrata su joj postavili sigurnosne brave, kao i brave za prozore na podizanje, te špijunku na ulaznim vratima. Kada je riječ o zločinu, stariji građani postali su omiljenom metom. Fiske još jednom spusti pogled na Boov grob, ne uspijevajući se osloboditi prizora u kojem njegov brat neutješno plače nad uginulim psom. 12 Kako si, mama? — Michael Fiske dodirne majčino lice. Bilo je rano i Gladys nije bila osobito raspoloţena. Na lice joj se navukla mračna sjena i samo je ustuknula pred njegovom rukom. On je na trenutak pogleda, s dubokom tugom u

83

kika☺crostuff.net

očima zbog činjenice da je u njezinu pogledu uočio otvoreno neprijateljstvo. — Donio sam ti nešto. — On rastvori vrećicu i izvadi kutiju u omotu za darove. Kako se ona nije ni pomaknula, on je otvorio dar. Pokazao joj je novu bluzu, u njoj najdraţoj nijansi boje lavande. Drţao ju je pred njom i pruţio je prema njoj, no ona je nije uzela. Tako je bilo kad god bi je posjetio. S njim bi rijetko razgovarala, a uvijek je bila neraspoloţena. I nikada nije prihvaćala njegove darove. On ju je ustrajno nastojao uvući u razgovor, no to je jednostavno odbijala. On se nasloni i uzdahne. 0 tome je već razgovarao s ocem, rekao mu kako majka jednostavno odbija s njim imati bilo kakvu vezu. No njegov stari tu je bio nemoćan. Nitko ne moţe utjecati na to prema kome će Gladys biti ljubazna. Michael ju je upravo zbog toga posjećivao sve rjeđe. 0 tome je pokušao razgovarati s bratom, no John je odbio svaki razgovor. Michael je znao da se majka prema Johnu ni u snu ne bi ponašala kao prema njemu. Za nju je John zlatno dijete. Michaela Fiskea mogu izabrati i za predsjednika SAD-a, moţe dobiti i Nobelovu nagradu, ali će u njezinim očima uvijek biti manje vrijedan od starijeg brata. Ostavio je bluzu na stolu, ovlaš poljubio majku i otišao. Vani je počelo kišiti. Michael podigne ovratnik ogrtača i otrči do auta. Pred njim je bio dug put. Na jug nije došao isključivo zbog obilaska majke. Uputio se u jugozapadni dio Virginije. U Fort Jackson. U posjet Rufusu Harmsu. Još je nekoliko trenutaka razmišljao o tome bi li trebao svratiti do brata. John mu se nije javio nakon poruke ostavljene na sekretarici, što nije bilo nimalo neobično. No putovanje koje je pred njim nosi i određene osobne opasnosti i Michaelu bi dobro došao bratov savjet, moţda čak i njegova nazočnost. No na koncu je ipak samo odmahnuo glavom. John Fiske kao prezaposleni odvjetnik nema vremena vozati se saveznom drţavom u potrazi za potvrdama neobuzdanih teorija koje nastaju u glavi njegova mlađeg brata. Stvar će jednostavno morati riješiti sam.

84

kika☺crostuff.net

Kao i gotovo svakodnevno, Elizabeth Knight ustala je rano, nekoliko se minuta istezala na podu, a zatim je još trčala na pokretnoj traci u drugoj spavaćoj sobi stana koji je sa suprugom, senatorom Jordanom Knightom, dijelila u stambenome kompleksu Watergate. Otuširala se, odjenula, pripremila kavu i prepečenac, te uz doručak pregledala još nekoliko izvještaja, pripremajući se za rasprave koje će se odrţati sljedeći tjedan. Budući da je bio petak, suci će dio dana provesti u vijećanju, te glasati o slučajevima u kojima su već poslušali argumentaciju. Ramsey takva zasjedanja vodi vrlo učinkovito. Na njezinu ţalost, na tim konferencijama gotovo i nema rasprava. Ramsey obično u saţetku iznese glavne točke svakog slučaja, usmeno da svoj glas, a zatim pričeka da isto učine i ostali suci. Ako je u većini, a to je najčešći slučaj, sam određuje tko će napisati mišljenje. Ako nije, tada autora mišljenja određuje sudac s najduljim staţem iz redova većine, a to je najčešće Murphy — njegova ideološka suprotnost. On i Ramsey za istu stvar glasaju tek rijetko, praktički nikada. Popivši i posljednji gutljaj kave, Elizabeth Knight sjetila se svoje prve tri godine na Sudu. Bio je to pravi kaos, uragan konfuznih događaja koji su se smjenjivali munjevitom brzinom. Zbog spola svi su je automatski smatrali ne samo pobornicom ţenskih prava, nego i svih stavova koje tradicionalno zastupaju ţene. Ljudi nikad i ne razmišljaju o takvim stereotipima, iako je upravo ovdje riječ o najeklatantnijim primjerima, bilo je jasno sutkinji Knight. Ipak je ona sudac, a ne političar. Svaki slučaj mora promatrati zasebno, kao i dok je radila na niţim sudovima. Ipak, čak i ona mora priznati da je rad na Vrhovnome sudu drukčiji. Učinak odluka toliko je dalekoseţan da su suci prisiljeni uzdizati se iznad samih okvira slučaja i razmatrati način na koji će odluka djelovati na sve ostale, na cijelo društvo. A njoj je upravo to, uz još neke stvari, padalo najteţe.

85

kika☺crostuff.net

Ona sada pogledom obuhvati raskošan stan. Ona i suprug ţive više nego dobro i lijepo. Javnost ih općenito smatra najutjecajnijim parom u glavnome gradu. Na određeni način, to je i točno. Ona se s teretom posla nosi koliko moţe bolje, čak i dok se bori s izolacijom koju mora trpjeti svaki sudac. Kada prijeđeš na Sud, prijatelji te prestanu nazivati, ljudi se prema tebi odnose drukčije, postaju oprezni i suzdrţani kada nešto trebaju pred tobom reći. Elizabeth Knight oduvijek je bila društvena i otvorena osoba. Sada joj se činilo da više nije takva. Očajnički se drţala suprugova profesionalnog ţivota kao načina ublaţavanja te nagle promjene. Ponekad je imala osjećaj da ţivi kao redovnica s osmoricom redovnika kao doţivotnim pratiteljima. Kao da je čuo njezine misli, uto se pojavi Jordan Knight, još u pidţami, i zagrli je. — Znaš da ne postoji pravilo koje kaţe da svaki dan moraš ustati u cik zore. Lješkarenje u krevetu godi duši — reče. Ona ga poljubi u ruku i okrene se kako bi ga zagrlila. — Ne sjećam se da volite dugo spavati, senatore. — Čini mi se da bismo se oboje trebali više potruditi i duţe ostajati u krevetu. Tko zna što bi se sve iz toga moglo izroditi? Čuo sam da je seks najbolja zaštita od starenja. Jordan Knight bio je visok i snaţno građen muškarac, prorijeđene sijede kose i preplanule koţe prepune bora. S obzirom na nepravedne stavove prema kojima svijet sudi o fizičkome izgledu muškaraca i ţena, općenito se smatrao zgodnim, čak i uz bore i višak kilograma. Bio je više nego markantna pojava na stranicama Posta i lokalnih časopisa, kao i u televizijskim emisijama, gdje su se čak i najiskusniji politički analitičari i komentatori često nalazili u sjeni njegove dosjetljivosti, iskustva i inteligencije. — Ne moţe se poreći da imaš zanimljive teorije. On uzme šalicu kave, dok je ona i dalje čitala dokumente. — Ramsey te i dalje priprema za ulogu poslušne pripadnice njegove male skupine izviđača?

86

kika☺crostuff.net

— Oh, radi sve kako treba, ni u čemu ne griješi. Međutim, bojim se da mu neki od mojih nedavnih koraka nisu baš najbolje sjeli. — Ti se samo drţi svojega puta, Beth, kao i uvijek. Pametnija si od sviju njih. Dovraga, ti bi trebala biti predsjednica suda. Ona obgrli njegova široka ramena. — Kao što bi ti moţda trebao biti predsjednik? On slegne ramenima. — Meni se čini da mi je Senat već dovoljan izazov. Tko zna, ovo bi mogao biti i posljednji mandat tvojega muţa. Ona povuče ruku. — 0 tome zapravo i nismo razgovarali. — Znam. Oboje imamo premalo slobodnog vremena. Previše obaveza. Kada se situacija malo smiri, razgovarat ćemo. Mislim da bismo sada morali razgovarati. — Zvučiš vrlo ozbiljno. — Čovjek ne moţe zauvijek ovako, Beth. Ona se s nelagodom nasmije. — Bojim se da sam ja pristala na doţivotnu. — To je dobro u politici. Uvijek moţeš odlučiti ne kandidirati se. Ili moţeš izgubiti na izborima. — Mislila sam da ţeliš još mnogo toga postići. — Ništa od toga. Previše je prepreka. Previše igrica. Iskreno govoreći, sve mi je to već pomalo dojadilo. Beth Knight već je nešto zaustila, no odmah se predomislila. I ona je spremno uskočila u "igrice" Vrhovnog suda. Jordan Knight uzme kavu i poljubi je u obraz. — Sredite ih, sutkinjo. U trenutku kada se senator udalji, ona protrlja lice na mjestu na kojem ju je poljubio. Ponovno se pokušala koncentrirati na dokumente, no uvidjela je da to više nije moguće. Tako je samo sjedila, misli odjednom raspršenih u mnogobrojnim različitim smjerovima. John Fiske u ruci je drţao fotografiju na kojoj je snimljen u bratovu društvu. S njom je tako sjedio već gotovo dvadeset minuta, veći je dio vremena čak i ne gledajući. Na koncu ju

87

kika☺crostuff.net

je vratio na policu s knjigama, prišao telefonu i nazvao bratov broj. Michael se nije javio, a Fiske se nije potrudio ostaviti poruku. Zatim je nazvao Vrhovni sud, no ondje je doznao da Michael još nije došao. Nazvao je za pola sata, a netko drugi tada mu je priopćio da Michaela neće biti cijeli dan. Logično, pomisli. Sada kada je napokon odlučio nazvati brata, ne moţe ga dobiti. Je li doista stvar u tome, u odlučnosti, u hrabrosti? Sjeo je za stol i pokušao raditi, no pogled mu je neprekidno bjeţao prema onoj fotografiji. Na koncu je spakirao stvari u aktovku, sretan što mora ići na sud, sretan što moţe pobjeći od nimalo jednostavnih osjećaja. Tijekom prijepodneva imao je dva saslušanja, jedno za drugim. U jednom je odnio uvjerljivu pobjedu; u drugom ga je masakri-rao sudac koji je, kako se činilo, koristio baš svaku priliku da ismije njegovu argumentaciju, dok je pomoćnik drţavnog tuţitelja pristojno stajao po strani i susprezao osmijeh; čovjek mora odrţati profesionalnu razinu ponašanja, barem izvana, jer bi se i sam idući put mogao naći u tom stroju za mljevenje mesa. To je bilo jasno svima. Ili barem onima koji su se toga pridrţavali. Nakon toga otišao je u richmondski gradski zatvor, a potom i u okruţni zatvor u Henricu, oba puta radi razgovora s klijentima. S jednim je raspravljao o strategiji koju će primijeniti na suđenju koje je pred njima. Klijent je ponudio da će doći na mjesto za svjedoke i lagati. Ţalim, ništa od toga, rekao mu je Fiske. S drugim je razgovarao o vječnoj temi izvansudske nagodbe. Mjeseci, godine, desetljeća. Koliko? Imam izgleda za uvjetno? Skraćenje kazne? Pomogni mi, čovječe. Imam ţenu i klince. Moram se brinuti za posao. U redu, da, tako je. Što je jedno malo ubojstvo i pokolj u odnosu na sve to? Kod posljednjeg klijenta u nizu stvar je krenula u posve drukčijem smjeru. — Izgledi nisu nimalo blistavi, Leon. Mislim da bismo trebali priznati krivnju — savjetovao ga je Fiske.

88

kika☺crostuff.net

— Ništa od toga. Idemo pred suca. — Imaju dvoje očevidaca. — Stvarno? Leona su optuţili da je ustrijelio dijete. Radilo se o sukobu dviju skupina skinheadsa, a djevojčica se našla između njih — razmjerno čest oblik tragedije u današnje vrijeme. — Ali ne mogu mi ništa ako neće svjedočiti, zar ne? — A zašto ne bi svjedočili? — upita Fiske bezbojnim glasom. Već je vodio takve rasprave. Koliko mu se puta kao policajcu dogodilo da mu slučaj iščezne pred očima jer su svjedoci zaboravili što su to tako očito vidjeli i čega su se ranije izvrsno sjećali? Leon slegne ramenima. — Ma, znaš već... određene stvari iskrsnu. Ljudi ne dođu u zakazano vrijeme. — Policija je ubiljeţila njihove izjave. Leon ga prostrijeli pogledom. — A-ha, ali ja se imam pravo suočiti s ljudima koji svjedoče protiv mene, ne? Pa ih moţeš srediti na mjestu za svjedoke, ne? — Nema sumnje da izvrsno poznaješ Ustav — reče Fiske ironično. Zatim duboko udahne. Bio je već beskrajno sit igre zastrašivanja svjedoka. — No, hajde, Leone, reci mi... tvoj sam odvjetnik, sve je ovo povjerljivo. Zašto ne bi svjedočili protiv tebe? Leon se nasmiješi. — To ne moraš znati. — Moram. Ne trebaju mi nikakva iznenađenja. Nikad ne znaš što će sve tuţitelj pokušati. Vjeruj mi, već sam viđao raznorazne stvari. Dogodi li se nešto na što nisam pripremljen, gotov si. Leon se sada već malo zabrinuo. Bilo je očito da mu ta mogućnost nije pala na pamet. Sada protrlja kukasti kriţ na podlaktici. — Povjerljivo, ha? Tako si rekao. — Upravo tako. — Fiske se nagne prema njemu. — Ostaje između tebe, mene i Boga. Leon se nasmije. — Boga? Dobijesa, taj ti je dobar. — I on se pogne naprijed i nastavi tišim glasom. — Imam dvojicu

89

kika☺crostuff.net

frendova. Oni će malo posjetiti svjedoke. Pobrinuti se da zaborave put do zgrade suda. Sve je riješeno. Fiske se razočarano nasloni. — Oh, dovraga, sada si totalno zeznuo stvar. — Kako? — Rekao si mi jednu jedinu prokletu stvar koju moram prijaviti sucu. — 0 čemu ti to? — Ni pravno ni etički ne mogu prenijeti informacije do kojih dođem od klijenta. — U čemu je onda problem? Ja sam tvoj klijent i upravo sam ti dao prokletu informaciju. — Da, ali, znaš, to pravilo ima i vaţnu iznimku. Upravo si mi rekao da planiraš počiniti kazneno djelo. A to je jedino o čemu moram izvijestiti sud. Ne mogu ti dopustiti da počiniš kazneno djelo. Moram te savjetovati da to ne činiš. Smatraj da si primio taj savjet. Da si to već učinio, sve bi bilo u redu. Gdje ti je bila pamet kad si mi to rekao? — Na Fiskeovu licu pojavio se izraz gađenja. — Nisam znao da je takav zakon. Dovraga, pa nisam prokleti odvjetnik. — No, hajde, Leone, zakon poznaješ bolje od većine odvjetnika. Sada si se gadno zeznuo. Moramo priznati. — Kako to misliš? — Iziđemo li pred sud, a svjedoci se ne pojave, morat ću sucu reći što si mi priopćio. Ako se svjedoci pojave, gotov si. — U tom slučaju nemoj nikome ništ' reći. — To jednostavno nije moguće, Leone. Ako ne kaţem, a stvar se nekako dozna, gubim dozvolu za rad. I premda si mi jako drag, nema tog klijenta koji bi bio vrijedan takve opasnosti. Bez dozvole ostajem bez kruha. Stvar si zeznuo ti, ne ja. — Ne vjerujem u takva sranja. Mislio sam da odvjetniku moţeš reći sve. — Vidjet ću što mogu učiniti u vezi s priznanjem. Odleţat ćeš neko vrijeme, Leone, to se ne moţe izbjeći. — Fiske

90

kika☺crostuff.net

ustane i potapša zatvorenika po leđima. — Budi bez brige, izvući ću najviše što mogu. Dok je izlazio iz sobe za posjete, Fiske se nasmiješio, prvi put tijekom tog dana. 13 Dok je vozio, Michael Fiske nervozo je pogledavao cestu pred sobom. Brisači su davali sve od sebe kako bi odrţali kakvu-takvu vidljivost pod naletima kiše. Na putu na zapad, prošao je kroz raznorazna mjesta neobičnih naziva, Pulaski, Bland, čak i kroz nešto što se zvalo Hungry Mothers State Park3, što je u njemu pobudilo nelagodnu sliku natisnutih masa ţena i djece koji na stazama koje vode kroz park mole hranu. Još neko vrijeme vjetar koji se spuštao s obliţnje planine snaţno je zahvaćao njegov automobil. Iako se u Virginiji i rodio i odrastao, Fiske nikada nije bio zapadno od Roanokea, a onamo je otišao samo kako bi poloţio stručni ispit. Dosada je imao dobro prolazno vrijeme, jer je cijelim putem vozio autocestom. No čim je skrenuo s autoceste broj 81 i krenuo prema sjeverozapadu, sve se naglo promijenilo. Teren je ovdje bio daleko nepristupačniji i nes-miljeniji, ceste uske i pune serpentina. On pogleda aktovku koju je ostavio pokraj sebe, na suvozačevu sjedalu, i duboko udahne. Od trenutka kada je pročitao molbu Rufusa Harmsa, njegov poziv u pomoć, doznao je mnogo toga. Harms je ubio djevojčicu koja je došla u posjet u vojnu bazu u kojoj je Harms bio stacioniran po okončanju rata u Vijetnamu. Tog je dana bio u pritvoru ali je nekako pobjegao. Motiva nije bilo; činilo se da je duševno poremećena osoba jednostavno počinila nasumičan nasilan čin. To su bile neosporavane činjenice. Kao odvjetnik pri Vrhovnome sudu, Michael je raspolagao brojnim izvorima informacija kojima se mogao obratiti, a upotrijebio je sve njih kako bi prikupio što više činjenica. Međutim, vojska nije bila voljna priznati

91

kika☺crostuff.net

čak ni postojanje programa koji se opisuje u Harmsovu pismu. Michael dlanom pljesne po upravljaču. Da su Harms ili njegov odvjetnik u omotnicu barem ubacili i onaj vojni dopis. 3 zaštićeni državni park Gladne majke Michael je na koncu zaključio kako priču mora čuti iz samog izvora: od Rufusa Harmsa. Do nje je pokušao doći drugim kanalima, ne bi li izbjegao izravno suočavanje. Zahvaljujući poštanskom odresku, došao je do Samuela Ridera, ali mu se ovaj nije javio ni nakon više ostavljenih poruka. Je li on autor natipkanog pisma? Michael je to drţao vrlo vjerojatnim. Nazvao je zatvor, misleći da bi s Harmsom moţda mogao razgovarati telefonom, no taj su mu zahtjev odbili. Zbog čega se sumnja u njemu dodatno pojačala. Ako u zatvoru leţi neduţan čovjek, Michaelov je posao — štoviše, duţnost, ispravi se sada — pobrinuti se za to da ga vlasti oslobode. Postojao je i još jedan, posljednji razlog za ovo njegovo putovanje. Dio imena navedenih u pismu, ljudi koji su navodno imali prste u smrti one djevojčice, Michaelu je bio itekako poznat. Pokaţe li se da Rufus Harms govori istinu... on zadrhti u trenutku kada su mu se u mislima, jedan za drugim, počeli ukazivati raznorazni scenariji, odreda noćne more. Na suvozačevu sjedalu drţao je i auto-kartu i napisane upute za skretanje koje je osobno pripremio kako bi što jednostavnije i točnije došao do zatvora. U sljedećih sat ili malo više, prelazio je kilometre i kilometre sporednih cestica, prelazio preko zahrđalih ţeljeznih mostova, crnih od atmosferilija i ispušnih plinova, kroz naselja toliko malena da nisu imala ni ime, te pokraj oronulih kamp-prikolica smještenih u uskim pukotinama među stijenama u podnoţju gorja Appalachian. Mimoilazio se s blatnjavim kamionetima s minijaturnim zastavicama Konfederacije na antenama ili

92

kika☺crostuff.net

retrovizorima, te sa sačmaricama i dugocijevkama na drţaču učvršćenom ispred straţnjeg stakla. Kako se primicao zatvoru, nesmiljena, naborana lica onih malobrojnih ljudi na koje je nailazio postajala su sve suzdrţanija i stroţa, oči ispunjene stalnom, nepromjenjivom sumnjom. Kada je izišao iz jednog zavoja, pred njim se iznenada našao zatvor. Kameni su zidovi bili debeli, visoki i široki, nalik na kakav srednjovjekovni zamak prebačen na taj jadni komad stjenovitog terena. Još nekoliko trenutaka pitao se jesu li u kamenolomima radili sami zatvorenici, jesu li sami podignuli vlastitu grobnicu. Dali su mu posjetiteljsku iskaznicu, pustilli ga kroz glavni ulaz i zatim mu pokazali gdje se nalazi parkiralište za posjetitelje. Svrhu posjeta objasnio je čuvaru na ulazu u zgradu. — Niste na popisu posjetitelja — reče mu mladi čuvar. S prijezirom je promatrao Michaelovo tamno odijelo i inteligentan izraz lica. Bogati pametnjaković, gradski kicoš, čitao je Michael u njegovim očima. — Nazvao sam nekoliko puta no nijednom nisam uspio doći do nekoga tko bi mi objasnio kojom se procedurom dolazi na popis. — Ovisi o zatvoreniku. Općenito uzevši, ako ţeli da ga posjetite, posjetit ćete ga. Ako ne, ništa od toga. To je jedini oblik kontrole koji im je na raspolaganju. — Čuvar se na trenutak naceri. — Ako mu kaţete da ga treba odvjetnik, uvjeren sam da će me staviti na svoj popis. — Vi ste njegov odvjetnik? — Trenutačno sam profesionalno povezan s njegovom ţalbom — reče Michael neodređeno. Čuvar pogleda svoj popis. — Rufus Harms — reče, očito zbunjen. — Pa on je ovdje bio još i prije no što sam se rodio. Kakvu točno ţalbu netko takav uopće moţe podnijeti nakon toliko vremena?

93

kika☺crostuff.net

— 0 tome ne smijem govoriti — reče Michael. — Moj posao potpada pod povlašteni odnos odvjetnika i klijenta i sve je u strogoj tajnosti. — To znam. Mislite da sam glup? — Ni slučajno. — Ako vas pustim, a pokaţe se da nisam trebao ili smio, na vrat ću si navući velike nevolje. — Samo sam mislio da biste mogli pitati nekoga od nadređenih. Tako odluku prepuštate nekom drugome, pa se i ne moţete naći u nevolji. Čuvar podigne slušalicu. — To sam i namjeravao — reče, vrlo neljubaznim tonom. Još je nekoliko trenutaka razgovarao, a zatim spusti slušalicu. — Netko će se spustiti. — Michael kimne. — Odakle ste? — upita čuvar. — Iz Washingtona. — Koliko zarađuje čovjek poput vas? — Bilo je očito da će svaki iznos koji Michael navede biti previsok. Sada duboko udahne, primijetivši da im se pribliţava neki duţnosnik u uniformi. — Zapravo ni pribliţno dovoljno. Mladi čuvar ţurno ustane i vojnički pozdravi nadređenog časnika. Ovaj se obrati Michaelu. — Molim vas, pođite sa mnom, gospodine Fiske. — Bio je to muškarac od pedeset i koje godine, vitke građe, smirena, ali ozbiljna drţanja i kratko podšišane sijede kose tipične za profesionalne vojnike. Michael je za njim pošao hodnikom, do malenog ureda. Sljedećih pet minuta strpljivo je objašnjavao razloge zbog kojih je došao, pritom zapravo ne otkrivajući ništa od bitnih činjenica. Kada je bila riječ o uporabi odvjetničkog ţargona, mogao se nadmetati i s najboljima. — Priopćite li gospodinu Harmsu da sam došao, svakako će me primiti. Muškarac se poigravao olovkom, ne odvajajući pogled od mladog odvjetnika. — Znate, ovo nas poprilično zbunjuje.

94

kika☺crostuff.net

Rufusa Harmsa nedavno je posjetio njegov odvjetnik. A to niste bili vi. — Doista? Zvao se Samuel Rider? — Čovjek mu ne odgovori, no zbog trenutačnog iznenađenja na njegovu licu, Michael se u sebi nasmiješio. Pokazalo se da su njegove slutnje ipak točne. Harmsov nekadašnji vojni branitelj priloţio je ono natipkano pismo. — Čovjek moţe imati i više odvjetnika, gospodine. — Ali ne čovjek poput Rufusa Harmsa. Nije ga imao posljednjih dvadeset pet godina. Oh, da, brat ga posjećuje razmjerno redovito, ali tako iznenadno zanimanje za njega uistinu nas je zateklo. Uvjeren sam da vam je to razumljivo. Michael se uljudno nasmiješi, no sljedeće je riječi ipak izgovorio vrlo odlučno. — Nadam se da je vama razumljiva činjenica da zatvorenik ima pravo razgovarati s odvjetnikom. Časnik ga je još nekoliko trenutaka nepomično promatrao, a zatim je podignuo slušalicu i nešto rekao. Dovršivši razgovor, bez riječi je ponovno pogledao Michaela. Telefon se oglasio tek nakon pet minuta čekanja. Kada je ponovno spustio slušalicu, čovjek je samo kimnuo i kratko rekao: — Primit će vas. 14 Kada se pojavio na vratima sobe za posjete i kada mu se pogled zaustavio na mladome muškarcu, Rufus Harms doimao se smetenim. Prišao mu je vukući noge. Michael je ustao kako bi ga pozdravio, no zbog toga je uslijedio nimalo ljubazan povik čuvara koji se nalazio iza Rufusa. — Sjednite. Michael ga odmah posluša. Čuvar je pomno promatrao kako Rufus sjeda nasuprot Michaelu, a zatim se obrati odvjetniku. — Već su vas upoznali s pravilima kojih se trebate pridrţavati tijekom posjeta. U slučaju da ste ih zaboravili, ovdje su vam jasno ispisana. — Rukom je pokazao prema velikome natpisu na zidu. — Ni u

95

kika☺crostuff.net

jednom trenutku nije dopušten nijedan oblik fizičkog kontakta. I cijelo vrijeme morate sjediti. Je li vam jasno? — Jest. Vi morate biti s nama? Postoji stvar koja se zove povjerljiv odnos između odvjetnika i klijenta. Osim toga, mora li biti baš tako okovan? — upita Michael. — To ne biste ni pitali da ste vidjeli što je učinio hrpi kolega u zatvoru. Čak i ovako vezan za tren oka bi vam slomio taj mali mršavi vrat. — Čuvar se za nekoliko koraka pribliţi Michaelu. — U drugim zatvorima moţda i ima više privatnosti, no ovo je posve drukčiji tip zatvora. Kod nas su samo najveće i najopakije zvijeri, tako da djelujemo prema posebnim pravilima. Posjet je nenajavljen, tako da imate još dvadeset minuta, a onda ovaj veliki zločesti vuk mora na posao: čišćenje zahoda. Danas imamo par uţasno usranih slučajeva. — U tom slučaju, bio bih vam zahvalan kada biste nam dopustili da počnemo — reče Michael. Čuvar zašuti i povuče se, smjestivši se uz vrata. Kada je pogledao Rufusa, Michael uvidi da ga div netremice promatra. — Dobar dan, gospodine Harms. Zovem se Michael Fiske. — To mi ime ne znači ništa. — Znam, ali došao sam vam postaviti nekoliko pitanja. — Rekli su da ste moj odvjetnik. Niste moj odvjetnik. — To nisam ni rekao. To su oni nekako zaključili. Nemam veze s gospodinom Riderom. Rufus ga sumnjičavo promotri. — Kako znate za Samuela? — To doista nije vaţno. Došao sam vam postaviti nekoliko pitanja jer sam primio vaš revizijski dopis. — Prevedite mi... — Vašu ţalbu. — Michael stiša glas. — Radim na Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava. Rufus ga pogleda razjapljenih usta. — Što onda, dovraga, radite ovdje? Michael se nervozno nakašlje. — Znam da ovo baš i nije u skladu s propisima. Ali pročitao sam vašu molbu, pa vam

96

kika☺crostuff.net

ţelim postaviti nekoliko pitanja. U dopisu navodite niz vrlo teških optuţaba na račun nekolicine vrlo istaknutih pojedinaca. — Dok je gledao u Rufusove preneraţene oči, Michael je odjednom poţalio što ga je posjetio. — Istraţio sam pozadinu vašeg slučaja i neke mi stvari nisu jasne. Stoga sam vas htio pitati nekoliko stvari, a zatim, ako se sve bude poklapalo s činjenicama, moţemo uvrstiti vašu ţalbu na dnevni red Suda. — Zašto već nije uvrštena? Došla je na prokleti Sud, zar ne? — Jest, ali imala je i niz pravnih nedostataka zbog kojih bi je Sud odbio prihvatiti. Ja vam u tome mogu pokušati pomoći. Ali ţelim izbjeći skandal. Morate shvatiti, gospodine Harms, da Sud svake godine od zatvorenika dobiva prepune vreće pisama i ţalbi koje nemaju baš nikakvog temelja. Rufus ga sumnjičavo pogleda. — Ţelite reći da laţem? To ţelite reći? A kako bi bilo da vi ovdje odleţite dvadeset pet godina zbog nečega što niste skrivili, pa da mi onda kaţete nešto tako? — Ne kaţem da laţete. Vjerujte mi, zapravo mi se čini da tu ima nečega. Inače ne bih ni došao. — Pogledom je obuhvatio sumornu sobu. Nikada u ţivotu nije bio ni blizu sličnog mjesta, ni slučajno nije sjedio nasuprot čovjeku kakav je Rufus. Odjednom mu se učinilo da je prvašić koji izlazi iz autobusa i tek sada uviđa da je zapravo došao u srednju školu. — Vjerujte mi — ponovi. — Samo moramo razgovarati. — Imate neku iskaznicu na kojoj piše da ste to što tvrdite? Posljednjih trideset godina baš i nemam povjerenja u ljude. Pomoćnici sudaca pri Vrhovnome sudu ne dobivaju iskaznice. Od pripadnika osiguranja zahtijeva se da ih upoznaju i prepoznaju. Međutim, Sud izdaje sluţbeni imenik sa svim imenima i fotografijama. Jedino tako čuvari im mogu zapamtiti lice. Michael izvadi maleni imenik iz dţepa i pokaţe ga Rufusu. Ovaj je pozorno proučavao knjiţicu, na trenutak pogledao čuvara, a zatim se ponovno obratio Michaelu. — Imate tranzistor u aktovci?

97

kika☺crostuff.net

— Tranzistor? — Michael odmahne glavom. Rufus još više stiša glas. — Onda počnite pjevušiti. — Molim? — reče Michael, posve zbunjen. — Pa ne mogu... hoću reći, baš i nemam sluha. Rufus nestrpljivo odmahne glavom. — Imate barem olovku? Michael smeteno kimne. — Izvadite je i počnite lupkati po stolu. Sada su već ionako vjerojatno čuli sve što im je potrebno, ali sačuvat ćemo nekoliko iznenađenja. Kada je Michael nešto zaustio, Rufus ga prekine. — Bez riječi, samo kuckajte. I slušajte. Michael stane olovkom lupkati po stolu. Čuvar ih pogleda, ali ne reče ništa. Rufus je govorio toliko tiho da se Michael morao naprezati kako bi ga razumio. — Niste uopće trebali doći. Nemate pojma kakvoj sam se opasnosti izloţio kako bih taj papir iznio iz zatvora. Ako ste ga pročitali, razlozi su vam jasni. Javnosti bi se ţivo fućkalo ako bi netko ubio nekakvog crnog zatvorenika koji je zadavio bijelu djevojčicu. Drugo i ne bih očekivao. Michael prestane kuckati. — Bilo je to davno. Situacija se u međuvremenu promijenila. Rufus samo nešto progunđa. — Zbilja? A kako bi bilo da pokucate na lijes Medgaru Eversu ili Martinu Lutheru Kingu, pa im to priopćite? Da, gospodine moj, situacija se promijenila, i sve će sada biti u redu. Hvala i slava Svevišnjemu! — Nisam tako mislio... — Da su ljudi koje spominjem u pismu crnci, a ja bijelac, i da mi ovo nije dom, također biste odmah došli "provjeriti" moju priču? Michael spusti pogled. Kada je ponovno podignuo glavu, na njegovu licu odraţavala se bol. — Moţda ne bih. — Još kako ne biste došli! Počnite kuckati i nemojte prestajali. Michael ga posluša. — Vjerovali ili ne, ţelim vam pomoći.

98

kika☺crostuff.net

Ako se doista dogodilo to što navodite u pismu, ţelim da pravda na koncu ipak bude zadovoljena. — Zašto bi vam, dovraga, bilo stalo do čovjeka kakav sam ja? — Jer mi je stalo do istine — odgovori Michael jednostavno. — Ako govorite istinu, učinit ću sve što je u mojoj moći kako bih vas izvukao odavde. — To je lako reći, zar ne? — Gospodine Harms, mozak i sposobnosti volim koristiti kako bih pomogao ljudima koji su u ţivotu imali manje sreće od mene. Drţim da mi je to duţnost. — Lijepo od tebe, sinko, ali nemoj me tako maziti po glavi. Mogao bih ti odgristi ruku. Michael zbunjeno zatrepće, no onda mu je sinulo. — Ispričavam se, nisam se htio drţati tako nadmeno i pokroviteljski. Čujte, ako su vas zatvorili bez pravog razloga, ţelim vam pomoći da iziđete na slobodu. Ništa više. Rufus je još nekoliko trenutaka samo šutio, kao da nastoji procijeniti koliko je mladić doista iskren. Kada se napokon ponovno nagnuo naprijed, izraz njegova lica bio je blaţi, ali je i dalje bio na oprezu. — Ovdje nije najpametnije razgovarati o takvim stvarima. — Gdje još moţemo razgovarati? — Koliko ja znam, nigdje. Osuđenike kakav sam ja ne puštaju na dopust. Ali istina je sve što sam napisao. — Spominjete pis... — Tišina! — reče Rufus. Ponovno je pogledao uokolo, na trenutak zaustavivši pogled na velikome ogledalu. — Nije bilo u omotnici? — Nije. — U redu, znate mojeg odvjetnika. Već ste spominjali njegovo ime. Michael kimne. — Samuel Rider. Zvao sam ga i ostavio nekoliko poruka, ali nije mi se javio. — Kuckajte glasnije. — Michael pojača ritam. Rufus joS jednom pogleda oko sebe i počne govoriti. — Reći ću mu da razgovara s vama. Reći će vam sve što vas zanima.

99

kika☺crostuff.net

— Gospodine Harms, zašto ste uloţili ţalbu Vrhovnome sudu? — Nema višeg suda, zar ne? — Nema. — Tako sam i mislio. Ovdje dobivamo novine. Malo gledamo televiziju, slušamo radio. Već godinama pratim te ljude. Ovdje čovjek često razmišlja o sudovima i sličnim stvarima. Lica se mijenjaju, ali ti su suci svemoćni. Mogu što god ţele. Vidio sam. Cijela je zemlja vidjela. — Ali s čisto pravnog stajališta, postoje drugi putevi koje treba iskušati, niţi sudovi, prije nego što Vrhovni sud prihvati slučaj na razmatranje. Na primjer, nemate čak ni presudu niţeg suda na koju se ţalite. Ukupno uzevši, vaša ţalba ima mnogo nedostataka. Rufus umorno odmahne glavom. — Ovdje sam već pola ţivota. Nije mi preostalo previše vremena. Nisam se ţenio, nikada neću imati djecu. Sada mi još samo treba da se još godinama nateţem s odvjetnicima, sudovima i sličnim stvarima. Ţelim izići, i to što prije. Ţelim biti slobodan. A ti veliki suci, oni me mogu izvući odavde, ako vjeruju u pravdu. To je pravedno, tako im recite. A oni zastupaju upravo pravdu. Michael ga znatiţeljno pogleda. — Sigurni ste da ne postoji drugi razlog zbog kojeg ste ţalbu uloţili Vrhovnome sudu? Rufus ga zbunjeno pogleda. — Na primjer? Michael uzdahne, tek sada uviđajući da je već nekoliko trenutaka imao suspregnut dah. Nedvojbeno je moguće da Rufus ne zna na kojim su točno poloţajima danas neki od ljudi čija je imena naveo. — Nije vaţno... Rufus se nasloni i zagleda u Michaela. — I što onda ti veliki suci misle o svemu tome? Oni su vas poslali ovamo, zar ne? Michael prestane lupkati i nervozno reče: — Zapravo ne znaju da sam ovdje. — Molim?!?

100

kika☺crostuff.net

— Vašu ţalbu, gospodine Harms, zapravo još nisam nikome pokazao. Samo sam... htio biti siguran, znate, da je sve čisto i kako treba. — Nije je vidio nitko osim vas? — Zasada, no kao što sam rekao... Rufus pogleda Michaelovu aktovku. — Niste valjda ponijeli i moje pismo? Michael također pogleda aktovku. — Pa, htio sam vam u vezi s njim postaviti nekoliko pitanja. Znate... — Boţe, budi uz nas — reče Rufus, toliko glasno i bijesno da se čuvar već pripremio za udarac. — Jesu li vam na ulazu uzeli aktovku? Jer dvojica od ljudi koje spominjem rade u ovom zatvoru. Jedan je upravitelj prokletog zatvora. — Ovdje su? — Michael problijedi. Tijekom istraţivanja uspio je potvrditi da su imenovane osobe sedamdesetih bile u vojsci. Za dvojicu je točno znao gdje su i što rade, no nije se potrudio locirati i ostale. Sada je zastao kao paraliziran, iznenada shvativši da je moţda i kobno pogriješio. — Jesu li vam uzeli prokletu aktovku? Michael zamuca: — Samo... samo na par minuta. Ali dokumente sam spremio u zatvorenu omotnicu, koja je i dalje zatvorena. — Potpisali ste smrtnu presudu i sebi i meni — krikne Rufus. Doslovce je eksplodirao, poput gejzira, pri podizanju preokrenuo teški stol kao da je načinjen od bambusa. Michael ustukne i baci se na pod. Čuvar prodorno zazviţdi i ščepa Rufusa s leđa. Michael je gledao kako se div, unatoč okovima, čuvara teškog najmanje devedeset kilograma rješava kao da je riječ o dosadnome komarcu. U sobu su uletjela još šestorica čuvara, odreda mašući pendrecima. Rufus ih je odbacivao poput losa koji se bori s čoporom vukova, i to još barem pet minuta, a onda je na koncu pao. Odvukli su ga iz sobe. U početku je vikao i vrištao, no zatim se zamalo počeo gušiti zbog pendreka koji mu je pritiskao grlo. Trenutak prije nego što se izgubio, Rufus se zagledao u

101

kika☺crostuff.net

Michaela, očima u kojima su se odraţavali uţas i osjećaj prevarenosti. Nakon iscrpljujuće borbe koja se nastavila kroz cijeli hodnik, čuvari su na koncu uspjeli poleći Rufusa na kolica i vezati ga. — Vodite ga u ambulantu — viknuo je netko. — Čini mi se da ima napadaj. Čak i uz lance i široke koţne remene, Rufus se neobuzdano bacao i okretao, ljuljao kolica naprijed-natrag. Vikao je sve dok mu netko u usta nije nagurao komad tkanine. — Poţurite, dovraga — reče onaj isti čovjek. Skupina je tako projurila kroz dvokrilna vrata i ušla u ambulantu. — Boţe presveti! — reče deţurni liječnik i rukom pokaţe prazno mjesto. — Ovamo s njim. Čuvari su okrenuli kolica i dovukli ih na to mjesto. Kada mu se pribliţio, liječnika je Rufusova noga zamalo zahvatila u području trbuha. — Izvadite mu to iz usta — reče liječnik i pokaţe maramicu u Rufusovim ustima. Zatvorenikovo lice postajalo je sve ljubičastije. Jedan od čuvara zabrinuto ga pogleda. — Bit će vam bolje da pripazite, doktore, poludio je. Ako vas se domogne, ozlijedit će vas. Već mi je sredio trojicu. Luđak! — Čuvar prijeteći pogleda Rufusa. Čim su mu izvadili maramicu, Rufusovi krikovi ispunili su cijeli prostor. — Prikopčajte mu monitor — reče liječnik jednoj od sestara. Već nekoliko trenutaka nakon što su na Rufusa uspjeli postaviti senzore, liječnik je počeo pomno motriti pomahnitale vrijednosti koje su odraţavale podizanje i spuštanje Rufusova krvnog tlaka i pulsa. Sada pogleda jednu od sestara. — Donesite intravenoznu. — Drugoj zatim reče: — Ampulu lidokaina, hitno, prije nego dođe do aresta srca ili moţdanog udara. Oba čuvara i medicinsko osoblje natisnuli su se oko kolica.

102

kika☺crostuff.net

— Vaši ljudi ne mogu izići odavde? — poviče liječnik u uho jednome od čuvara. Ovaj odmahne glavom. — Dovoljno je jak moţda i da prekine remenje, a ako to učini a nas nema, mogao bi u samo nekoliko trenutaka pobiti sve nazočne. Vjerujte mi da je to posve moguće. Liječnik je pogledao stalak za intravenoznu tekućinu koji je sestra postavila uz leţaj. Druga je dojurila s ampulom lidokaina. Liječnik kimne čuvarima. — Morat ćete nam pomoći da ga drţimo. Treba nam dobra vena za intravenoznu, a s obzirom na situaciju, čini mi se da će nam se ukazati samo jedna prilika. Svi su se natisnuli oko Rufusa, čvrsto ga drţeći. Čak je i taj zajednički napor zamalo bio nedovoljan. Rufus ih pogleda, toliko bijesan, toliko uţasnut da je još jedva bio pri sebi. Baš kao i one noći kada je umrla Ruth Ann Mosley. Otrgnuli su mu rukav i tako otkrili mišićavu podlakticu, velike i istaknute vene. On zatvori oči i zatim ih ponovno otvori i ugleda sjajnu iglu koja mu se pribliţava. Tada je ponovno zaţmirio. Kada ih je ponovno otvorio, više se nije nalazio u ambulanti Fort Jacksona. Nalazio se u pritvoru u Juţnoj Karolini, dvadeset pet godina ranije. Vrata su se naglo otvorila i uz njega se našla skupina muškaraca, koji su se ponašali kao da su vlasnici svega što ih okruţuje, kao da je i on u njihovu vlasništvu. Nije prepoznao samo jednoga među njima. Očekivao je pendreke, očekivao snaţne udarce po rebrima, straţnjici i podlakticama. Već neko vrijeme, to je bio uobičajen jutarnji i večernji obred. Dok je nijemo trpio udarce, u sebi je ponavljao molitvu i tako duhom pomagao tijelu da podnese fizičko mučenje. Umjesto toga, ovaj put uz glavu su mu prislonili pištolj. Rekli mu da klekne na pod i zatvori oči. I tada se dogodilo... Sjećao se iznenađenosti, šoka koji je osjetio kada je podignuo pogled prema nasmiješenoj skupini muškaraca slavodobitna izraza lica. Osmijesi su nestali kada je, nekoliko minuta

103

kika☺crostuff.net

poslije, Harms ustao, razbacao ih uokolo kao da su u besteţinskom stanju, izletio kroz vrata ćelije, praktički pregazio deţurnog straţara i tako izišao iz pritvora, bezglavo trčeći. Rufus ponovno zatrepće i vrati se u ambulantu, zagledan u lica, u tijela koja ga drţe. Vidio je kako se igla primiče njegovoj podlaktici. Gledao je gore, jedini od sviju. I tada je vidio kako druga igla prodire u vrećicu s intravenoznom tekućinom, kako tekućina iz igle ulazi u otopinu lidokaina. Vic Tremaine zadaću je obavio smireno i djelotvorno, kao da zalijeva cvijeće, a ne ubija čovjeka. Ţrtvu nije čak ni pogledao. Rufus je trgnuo glavu unatrag i pogledao iglu koju je u ruci drţao liječnik. Upravo se spremao uvući mu je pod koţu, u tijelo mu ubrizgati otrov kojim ga je Tremaine odlučio usmrtiti. Već su mu oduzeli pola ţivota. On sada nema namjeru dopustiti im da mu oduzmu i sve ostalo. Barem ne još zasada. Rufus je trenutak odabrao koliko je mogao bolje. — Sranje! — krikne liječnik u trenutku kada se Rufus oslobodio remena, ščepao ga za ruku i prebacio je preko svojega tijela. Stalak se srušio uz tresak; vrećica s tekućinom pala je na pod i rasprsnula se. Bijesni Tremaine priliku je iskoristio da izjuri iz ambulante. Rufusova su se prsa iznenada stisnula i osjetio je da sve teţe diše. Kada se liječnik uspio pridignuti na nesigurne noge, pogledao je Rufusa. Zatvorenik je bio toliko miran da je liječnik morao pogledati na monitor kako bi se uvjerio da je još ţiv. A dok je pratio vitalne funkcije koje su pale na opasno nisku razinu, rekao je: — Nitko ne moţe podnijeti takve ekstreme. Mogao bi pasti u šok. — Zatim se obrati sestri: — Hitno traţite helikopter. — Nakon toga pogledao je glavnog čuvara. — Nemamo dovoljno opreme za ovakve situacije. Stabilizirat ćemo ga i prebaciti u bolnicu u Roanokeu. Ali moramo biti brzi. Pretpostavljam da s njim šaljete čuvara.

104

kika☺crostuff.net

Čuvar protrlja bolnu donju vilicu i pogleda nepomičnog Rufusa. — Poslao bih cijeli vod, samo da stane u prokleti helikopter. 15 U pratnji naoruţanog čuvara Michael Fiske nesigurnim je korakom prolazio hodnikom. Na njegovu završetku čekao ga je uniformirani časnik s kojim je ranije razgovarao. Michael primijeti da čovjek u ruci drţi dva papira. — Gospodine Fiske, pri prvom se susretu nisam predstavio. Ja sam pukovnik Frank Rayfield. Zapovijedam ovim kompleksom. Michael ovlaţi usne. Frank Rayfield bio je među onima čije je ime Rufus naveo u ţalbi. To ime Michaelu u trenutku kada ju je prvi put čitao nije značilo ništa. Unutar tog zatvora, značilo je da će umrijeti. Tko bi mogao i zamisliti da bi se dvojica ljudi koje je Rufus, u biti, optuţio za ubojstvo, mogla naći upravo ovdje? No sada kada je bolje promislio, činilo mu se da je to upravo idealno mjesto s kojeg mogu pomno motriti Rufusa Harmsa. Još se jednom koncentriravši na Rayfielda, Michael se upita kamo će baciti njegovo tijelo. Sada je iznenada uvidio da, kao i u djetinjstvu, svim srcem ţeli da se nekako pojavi njegov stariji brat i pomogne mu. Samo je omamljeno gledao dok mu je Rayfield uručivao dokumente i glavom pokazivao čuvaru neka se udalji. Dok je Michael uzimao papire, Rayfield se drţao kao da se ispričava. — Bojim se da su moji ljudi malko pretjerali — reče Rayfield. — Obično ne fotokopiramo dokumente koji se nalaze u zatvorenoj omotnici. — Rayfield je sve zapravo obavio sam. Nitko od njegovih ljudi nije vidio ništa od dokumenata. Michael pogleda papire. — Nije mi jasno. Omotnica je i nakon toga bila zalijepljena. — Riječ je o vrlo običnoj omotnici. Jednostavno papire stave u novu omotnicu i zalijepe je.

105

kika☺crostuff.net

Michael se sada proklinjao zbog činjenice da mu je promak-nulo nešto toliko očito. Rayfield se nasmije. — Što je sada smiješno? — upita Michael. — Ovo je već peti put da me Rufus Harms imenovao u nekakvoj apsurdnoj tuţbi, gospodine Fiske. Što bih onda trebao ako ne smijati se? — Kako, molim? — Još nikada nije pucao na Vrhovni sud Sjedinjenih Drţava... vi radite za njih, zar ne? — Na to nisam duţan odgovoriti. — U redu. Ali ako je to točno, vaša je nazočnost ovdje u najmanju ruku malko neobična. — To je moja stvar. — A moj je posao ovaj zatvor voditi prema precizno određenim vojnim pravilima — uzvrati Rayfield energično. Glas mu se zatim smekša. — Ali ne krivim vas. Harms je lukav. Izgleda da je ovaj put na prijevaru naveo nekadašnjeg odvjetnika da mu pomogne, a Sam Rider morao bi znati da se na takve stvari ne nasjeda. — Ţelite reći da Rufus Harms već iz navike podnosi neutemeljene zahtjeve? — Mislite da je to kod zatvorenika neobično? Imaju višak vremena. Osim toga, prošle godine optuţio je predsjednika Sjedinjenih Drţava, ministra obrane i mene, jer smo navodno bili u dosluhu i smjestili mu ubojstvo koje je počinio, a čemu je svjedočilo najmanje šest osoba. — Doista? — Michael se doimao skeptičnim. — Da, doista. Stvar je na koncu odbačena, no cijeli je postupak, s obzirom na rad vladinih odvjetnika, stajao nekoliko tisuća zelembaća. Znam da su sudovi otvoreni svima, gospodine Fiske. Ali gnjavaţa je gnjavaţa, a ja sam, iskreno govoreći, toga već sit. — Ali on u podnesku kaţe... — A-ha. Pročitao sam. Prije dvije godine tvrdio je da je to učinio zbog AG-a4 kojem je bio izloţen u borbi. Znate što?

106

kika☺crostuff.net

Rufus Harms nikako nije bio u dodiru s AG-om, jer nikada nije sudjelovao u borbama. Veći dio dvogodišnjeg vojnog staţa proveo je u pritvoru, između ostaloga i zbog neposluha. To nije nikakva tajna. Sami istraţite podatke, ako ţelite. Odnosno, ako to već niste učinili. — Pogledao je Agent Orange, moćan herbicid s tragovima dioksina, koji se u Vijetnamskome ratu često koristio kako bi se neprijatelju oduzela mogućnost skrivanja iza lišća. 4

Michaela, koji se bio zagledao u pod. — A sada lijepo uzmite svoje papiriće, vratite se u Washington i pustite da sve lijepo prođe kroz sustav, da ide svojim tokom. Ţalbu će odbiti kao i sve ostale. Nekolicina neduţnih ljudi doţivjet će uţasne neugodnosti, ali tako funkcionira Amerika. Zato smo se valjda i borili za ovu zemlju: kako bismo odrţali sve oblike slobode. Čak i kada se zlorabe. — I samo tako ćete me pustiti? — Niste naš zatvorenik. Na brizi imam previše pravih zatvorenika, a među njima je i jedan koji je premlatio trojicu mojih čuvara. Morat ćete odgovoriti na nekoliko pitanja koja će vam postaviti jedan od mojih ljudi. Doći će za koji trenutak. Odnosit će se na događaje u sobi za posjete. To trebamo radi pisanja izvještaja o incidentu. — Ali to znači da ulazi u sluţbeni zapisnik... I to da sam bio ovdje i sve ostalo. — Tako je, imate pravo. Ovamo ste došli svojom voljom, ne mojom. Morat ćete snositi i posljedice. — Znam. Ali ni pribliţno nisam računao na takav razvoj događaja. — No, da, ţivot je prepun malenih iznenađenja. — Čujte, doista morate podnijeti sluţbeni izvještaj? — Vaša nazočnost ovdje ionako ulazi u sluţbenu dokumentaciju, gospodine Fiske, bez obzira na događaje u sobi za posjete. Upisani ste u knjigu posjetitelja i dodijeljen vam je broj iskaznice.

107

kika☺crostuff.net

— Izgleda da baš nisam najbolje promislio... — Izgleda... Rekao bih da baš i niste pretjerano iskusni u vojnim pitanjima, nije li tako? — Dok je Michael tako stajao, potonulih lađa, Rayfield se na trenutak zamislio. — Čujte, moramo napisati izvještaj, ali kada bi sve ostalo bilo u redu, moţda ga ne bih morao i sluţbeno podnijeti. Moţda bi se tako izbrisala i vaša nazočnost u našem zatvoru. Michael s olakšanjem uzdahne. — To moţete učiniti? — Moguće... Vi ste odvjetnik. Što kaţete na malu protuuslugu? — Kako to mislite? — Ja ću odbaciti izvještaj, a vi odbacite ţalbu. — Zašutio je i zagledao se u mladića. — Vlada bi tako uštedjela nešto novaca za odvjetnike. Hoću reći, uvijek sam za to da svatko ima pravo pred sudom zatraţiti pravdu, ali ovo već pomalo postaje otrcano. Michael odvrati pogled. — Morat ću razmisliti. Ţalba ionako ima podosta tehničkih nedostataka. Moţda imate pravo. — I imam. Nije mi cilj zeznuti vašu karijeru. Jednostavno ćemo zaboraviti cijelu priču. A ja se nadam da o ovom slučaju neću čitati u novinama. Ako pročitam nešto o tome, onda će do javnosti moţda morati doći i nešto o tome da ste bili ovdje. A sada ću se morati ispričati, jer imam posla. — Rayfield se okrene na peti i udalji, za sobom ostavljajući vidljivo potresenog Michaela Fiskea. Rayfield je otišao izravno u svoj ured. Rufusove sumnje imale su vrlo čvrste temelje; prislušni uređaj izrađen tako da se savršeno uklapa u drvo bio je postavljen s donje strane stola u sobi za posjete. Rayfield još jednom odsluša razgovor između Michaela i Rufusa. Dio se nije čuo zbog lupkanja olovke. Glazba s tranzistora pokrila je cijeli Rufusov razgovor s Riderom. Rufus nije glup. No Rayfield je već dovoljno i čuo i pročitao da zna kako bi se uskoro mogli naći pred velikim problemima. Ni razgovor s Michaelom nije riješio njegove dvojbe, barem ne trajno. On podigne slušalicu

108

kika☺crostuff.net

i utipka broj. Kratkim i preciznim rečenicama Rayfield je sugovorniku prepričao najnovije događaje. — Dobijesa, ne mogu vjerovati. — Znam... — I sve se to dogodilo danas? — Pa, da, već sam ti rekao da je dolazio Rider, ali sve ovo dogodilo se maločas. — Dovraga, zašto si mu dopustio da posjeti Harmsa? — Da ga nisam pustio, ne misliš li da bismo izgledali još sumnjivije? Nakon čitanja onoga što je Harms napisao u prokletom pismu upućenom Vrhovnome sudu, što sam još mogao? — Gada si trebao srediti prije ovoga. Imao si vremena dvadeset pet godina, Frank. — Takav je bio izvorni plan, prije dvadeset pet godina. Ubiti ga — uzvrati ljutito Rayfield. — I pogledaj što se sad dogodilo. Tremaine i ja već pola ţivota pazimo na svaki njegov korak. — Vas dvojica baš i ne moţete reći da to radite besplatno. Koliko si dosada skupio u svojem malom gnijezdu? Milijun? Mirovina će biti vrlo ugodna. Ali neće je ni biti, ni za koga od nas, ako sve ovo nekako procuri. — Ne moţe se reći da ga nisam pokušao ubiti. Dovraga, Tremaine ga je pokušao srediti i danas, u ambulanti, ali tip kao da ima prokleto šesto čulo. Kada ga stjeraš u kut, Rufus Harms je opasan poput zmije. Čuvari idu samo do određene granice, a imamo i ljude koji nas kontroliraju, nenajavljene inspekcije, prokleti odbori za ljudska prava... Gad jednostavno nikako da umre. Kako bi bilo da dođeš pokušati? — U redu, u redu, nema potrebe započinjati svađe. Siguran si da smo svi imenovani u pismu? Kako je to moguće? Za mene nije ni znao. Rayfield sada nije oklijevao. Njegov sugovornik ne spominje se poimence u Rufusovu pismu, no Rayfield mu to neće reći.

109

kika☺crostuff.net

Svi su sada jednako krivi. — A odakle bih ja znao? Dvadeset pet godina razmišlja o tome. — Kako je uspio poslati pismo? — To nikako ne mogu shvatiti. Čuvar je vidio prokleto pismo. Oporuka i ništa više. — Ali nekako ga je poslao. — U to je umiješan Sam Rider. U to uopće ne sumnjam. Donio je tranzistor, pa je glazba praktički onesposobila prislušni uređaj koji smo postavili i tako na koncu nisam čuo što su govorili. Po tome sam trebao zaključiti da se događa nešto sumnjivo. — Tom tipu nikada nisam vjerovao. Da nije bilo Riderovih sranja o neuračunljivosti, Harms bi već odavno bio mrtav, sve o trošku Vojske. — Drugo pismo koje smo pronašli u Fiskeovoj aktovci napisano je pisaćim strojem. Dolje nije bilo ni potpisa ni inicijala, znaš, kao da ga je natipkala nečija osobna tajnica, tako da je Rider to po svoj prilici napisao sam. Usput, u oba slučaja riječ je o originalnim dokumentima. — Dovraga, zašto baš sada? Nakon toliko vremena? — Harms je primio pismo od Vojske. Spominje ga u pisanoj ţalbi. Moţda mu je to nekako osvjeţilo pamćenje. Kaţem ti da se do sada ili nije sjećao što se dogodilo ili je to dvadeset pet godina drţao u sebi. — Ali zašto? I zašto mu je, dovraga, Vojska nakon toliko vremena uopće nešto slala? — Ne znam — reče Rayfield nervozno. Iako je zapravo znao razloge. Razlog se spominje i u Rufusovu obraćanju sudu. No tu kartu zasada će zadrţati u rukavu. — Ti, dakako, nemaš to zagonetno pismo iz Vojske? — Nemam. Hoću reći, još nemam... — Mora biti negdje u njegovoj ćeliji, iako ne mogu ni zamisliti kako je dospjelo do njega. — Njegov je glas ponovno odzvanjao optuţbama. — Neki put imam dojam da je tip mađioničar — reče Rayfield.

110

kika☺crostuff.net

— Je li ga još tko posjetio? — Samo brat, Josh Harms. Dolazi pribliţno jednom mjesečno. — A što je s Rufusom? — Izgleda daje zamalo otegnuo papke. Moţdani ili srčani udar. Čak i ako preţivi, više vjerojatno neće biti isti. - Gdje je? — Na putu za bolnicu u Roanokeu. — Zašto si ga, dovraga, pustio? — Liječnikov nalog. Obaveza mu je čovjeku spasiti ţivot, bio on u zatvoru ili ne. Da sam se usprotivio, ne misliš li da bih izazvao sumnju? — No, da, ali prati situaciju i imaj potpuni nadzor. Usput se moli za to da mu se rasprsne srce. Ako se to ne dogodi, izazovi nešto slično. — Ma hajde, tko bi mu povjerovao? — Iznenadio bi se... A taj Michael Fiske? On osim Ridera jedini zna? — Tako je. Tako mi se barem čini. Došao je provjeriti Har-msovu priču. Nije rekao nikome... tako je barem rekao Harmsu. Uţasno nam se posrećilo — reče Rayfield. — Napričao sam mu bajke o tome kako je Harms kronični podnositelj tuţbi i ţalbi. Čini mi se da je zagrizao. U prednosti smo jer bi se tip mogao naći u velikim nevoljama ako se sazna da je bio ovdje. Mislim da neće dopustiti da ţalba dođe pred sud. Glas s druge strane pojačao se za nekoliko decibela. — Jesi poludio? Fiske nema veze s tom odlukom. — Za ime svijeta, radi kao sudski pomoćnik pri Vrhovnome sudu! Čuo sam kako govori Harmsu. — To znam. Vraški dobro. Ali dopusti da ti točno objasnim što ćeš učiniti. Sredit ćeš Fiskea i Ridera. I to hitno. Rayfield problijedi. — Ţeliš da ubijem sudskog pomoćnika pri Vrhovnome sudu i mjesnog odvjetnika? Ma hajde, pa nemaju ni-kakve dokaze. Ne mogu nam ništa.

111

kika☺crostuff.net

— Ti to ne moţeš znati. Ne znaš što je bilo u pismu koje je uoslala Vojska. Ne znaš do kojih su informacija u međuvremenu even-tualno došli Fiske i Rider. A Rider je odvjetnik već trideset godina. Ne bi sudu podnio nešto što smatra neutemeljenim, pogotovo kada je riječ o prokletom Vrhovnome sudu. Osim toga, a moguće je da toga nisi svjestan, sudski pomoćnici pri Vrhovnome sudu baš i nisu idioti. Fiske se nije cijeli dan vozio jer misli da je Harms luđak. Na temelju ooga što si mi rekao, sadrţaj pisama vrlo je konkretno govorio o događajima u pritvoru. — Istina — prizna Rayfield. — Eto vidiš. Ni to nije najveća rupa u cijeloj priči. Zapamti, Harms nije zatvorski luđak koji samo tako podnosi ţalbe. Ovo mu je prvo obraćanje sudu. Provjeri li Fiske tvoju tvrdnju, uvidjet će da si lagao. A kada dođe do toga... a prisiljen sam vjerovati da hoće... sve ostalo ide k vragu! — Baš i nisam imao vremena osmisliti bolji plan — reče Rayfield ljutito. — To nisam ni rekao. Ali zbog tvoje laţi, on je postao velika opasnost. A imamo i još jedan problem. - Koji? — Sve što Harms spominje u pismu slučajno je istinito. To si smetnuo s uma? A istina je čudna biljka. Počneš malo čeprkati ovdje, malo ondje i odjednom se zid laţi počinje rušiti sa svih strana. Što misliš, kamo će pasti? Doista se ţeliš izloţiti takvoj opasnosti? Jer kada padne taj zid, u mirovinu moţeš otići jedino u Fort Jackson. Ovaj put bit ćeš s druge strane rešetaka. To te privlači, Frank? Rayfield umorno uzdahne i pogleda na ručni sat. — Dovraga, ovo bih bez razmišljanja mijenjao za Vijetnam. — Izgleda da smo se svi malko pretjerano opustili. No, da, sada je ipak vrijeme da zaradiš svoju lovu, Frank. Ti i Tremaine jednostavno sredite stvar. A dok radite, vodite računa o jednome: Ili ćemo svi zajedno preţivjeti, ili svi zajedno idemo na dno.

112

kika☺crostuff.net

Pola sata poslije, nakon ispitivanja koje je proveo Rayfieldov pomoćnik, Michael je izišao iz zatvorske zgrade i praćen kišicom došao do auta. Kako je samo bio glup! Najradije od svega poderao bi Harmsove papire. Ipak, to neće učiniti. Moţda ih jednostavno vrati u redovitu proceduru. Ipak, ţao mu je Rufusa Harmsa. Toliko vremena iza rešetaka nuţno je donijelo svoje. Dok je izlazio s parkirališta, Michael nikako nije mogao znati da mu je veći dio tekućine iz hladnjaka ispušten u kantu i da je završio u obliţnjoj šumi. Pet minuta poslije već je u nevjerici gledao kako ispod poklopca motora suklja para. Izišao je, oprezno podignuo poklopac, a zatim poskočio unatrag u trenutku kada ga je obavio pravi oblak pare. Bijesno psujući, pogledao je oko sebe. Na vidiku nije bilo ni auta ni ţive duše. Na trenutak se zamislio. Mogao bi se pješice vratiti u zatvor, odande nazvati vučnu sluţbu. Kao da je samo čekala ovaj trenutak, kiša se pojačala. U trenutku kada je podignuo pogled i pogledao naprijed, raspoloţenje mu se popravilo. Iz smjera zatvora primicao mu se kombi. Počeo je mahati ne bi li ga zaustavio. Pritom je ponovno pogledao svoj automobil, iz kojeg je i dalje kuljala para. Kako je to neobično — bio je na servisu baš zbog ovog puta. Kada je ponovno pogledao kombi, srce mu je počelo neobuzdano udarati. Pogledao je na sve strane, a zatim se okrenuo i počeo trčati, glavom bez obzira bjeţati od kombija. Vozilo je ubrzalo i ubrzo ga prestiglo, prepriječivši mu put. Već se spremao otrčati u šumu, kada se spustio prozor, a iz njega provirio pištolj usmjeren prema njemu. — Ulazi — naloţi mu Victor Tremaine. 16 Bila je subota poslijepodne. Sara Evans dovezla se do Michaelova stana i promotrila automobile parkirane na ulici. Nije bilo njegove Honde. U petak je javio da je bolestan i nije došao na posao. Koliko je znala, to mu se nije još nikada dogodilo. Nazvala ga je u stan, no nije se javio. Parkirala se,

113

kika☺crostuff.net

ušla u zgradu i pokucala na njegova vrata. Ništa. Nije imala ključ. Otišla je iza zgrade i uspela se poţarnim stubama. Pogledala kroz prozor malene kuhinje. Ništa. Pokušala je otvoriti vrata, no bila su zaključana. Zatim se autom vratila na Sud, još zabrinutija. Michael nije bolestan, to joj je bilo jasno. Sve to ima nekakve veze s onim papirima koje je vidjela u njegovoj aktovci, u to je bila uvjerena. Svim srcem nadala se da se nije uvalio u nevolje do grla. Da je na sigurnom, da je sve u redu i da će u ponedjeljak doći na posao. Odradila je posao do konca radnog vremena, a zatim s još nekolicinom kolega i kolegica otišla na kasnu večeru u jedan restoran u blizini Union Stationa. Svi su bili ţeljni razgovora o poslu, svi osim Sare. Iako je inače bila odani pobornik cijelog obreda, jednostavno nije bila u stanju sudjelovati u razgovoru. U jednom trenutku osjetila je ţelju da krikne, da vrišteći istrči iz restorana, jer je već osjetila mučninu od silnih smišljanja strategija, predviđanja, biranja slučajeva i suptilnih nijansi koje su njezini kolege raščlanjivali u beskonačnost. Kasnije te večeri zadrţala se na terasi iza kuće. U jednom trenutku donijela je odluku: isplovila je na noćnu voţnju rijekom. Brojala je zvijezde, u mislima iz njih oblikovala smiješne slike. Razmišljala je o Michaelovoj bračnoj ponudi i razlozima zbog kojih ga je odbila. Njezini kolege ne bi mogli vjerovati da je to učinila. Savršen par, govorili bi. Ţivot bi im bio čudesan, dinamičan, uz gotovo posvemašnju sigurnost da će im djeca biti iznimno inteligentna, ambiciozna i nadarena za sport. Sara je na faksu imala stipendiju zahvaljujući uspješnome igranju lakrosa, iako se moralo priznati da je od njih dvoje Michael nedvojbeno veći sportaš. Pitala se za koga će se na koncu udati. Čak i hoće li se uopće udati. Zbog njezina odbijanja, on bi mogao doţivotno ostati sam. Dok je tako plovila, morala se na trenutak nasmiješiti. Uveličava vlastito značenje. Već za godinu dana Michael će

114

kika☺crostuff.net

biti negdje drugdje i raditi nešto neopisivo fantastično. Ona će moći biti sretna bude li je se za pet godina uopće sjećao. Vrativši se na mol i pospremivši jedra, na trenutak je zastala kako bi prije povratka u kuću uhvatila posljednji dašak povjetarca s rijeke. Za samo dvadesetak minuta plovidbe, bez ţurbe, točno prema sjeveru, našla bi se u najmoćnijem gradu na cijelome svijetu, na mjestu gdje rade najveći i najdojmljiviji pravni umovi njezina doba. A ona ipak, unatoč svemu, trenutačno ţeli samo šćućuriti se pod pokrivačem, u tami, i pretvarati se da se više nikada ne mora vratiti u to veličanstveno zdanje. Iako je cijeli ţivot bila ambiciozna u razumnim granicama, odjednom nije imala volje ni za što vaţnije na profesionalnome planu. Kao da je svu raspoloţivu energiju potrošila dolazeći do točke u kojoj se nalazi. Brak i majčinstvo? To ţeli? Nema ni braću ni sestre i roditelji su je tijekom odrastanja poprilično razmazili. Nije baš naviknuta na dječje društvo, no nešto je ipak vuče u tom smjeru. Nešto snaţno. Ipak, nije sigurna. A ne bi li sada već trebala točno znati? Ušavši u kuću, razodjenula se i ušla u postelju, te uvidjela da čovjek, da bi stekao obitelj, prvo mora imati i nešto drugo: osobu koju će voljeti. A ona je upravo odbila istinski iznimnog muškarca. Hoće li joj se ikada ukazati još jedna takva prilika? Ţeli li uopće u ovom trenutku muškarca u ţivotu? S druge strane, čovjeku se neki put ukaţe tek jedna jedina prilika. Jedna jedina. Odmah nakon te misli čvrsto je zaspala. 17 Bio je ponedjeljak. John Fiske sjedio je za radnim stolom i proučavao još jedan izvještaj o uhićenju još jednog od klijenata. Sada je u tome već bio vrlo vješt. Izvještaj je pročitao tek do pola, a već je jasno vidio kakvu nagodbu tip moţe očekivati. No, da, lijepo je biti dobar barem u nečemu. Iz misli ga je trgnulo kucanje na vratima. Desnom rukom otvorio je najvišu ladicu stola. Unutra se nalazio

115

kika☺crostuff.net

devetmilimetarski pištolj, preostao iz vremena provedenog u policiji. Njegovi klijenti ipak se ne mogu okarakterizirati kao osobe od povjerenja. I premda će se gorljivo zalagati za njihova prava, nije toliko naivan da im okrene leđa. Neki od njih na njegovim su se vratima pojavili drogirani ili pijani, bijesni na njega zbog navodne nepravde. Tako mu se raspoloţenje bitno popravilo kada je u ruci osjetio tvrdoću čelika. — Uđite, nije zaključano. U prostoriji se tako našao uniformirani policajac, a na Fiskeovu licu pojavio se širok osmijeh. On zatvori ladicu. — Hej, Billy, kako si? — Pamtim i bolje dane, Johne — odgovori Billy Hawkins. Kada je posjetitelj prišao i sjeo, Fiske na prijateljevu licu ugleda raznobojne modrice. — Dovraga, što ti se dogodilo? Hawkins dodirne jednu od modrica. — Neku noć tip je u jednom baru poludio, nekoliko me puta pošteno zahvatio. — Zatim još brzo doda: — Nisam zato došao, Johne. Fiske je znao da je Hawkins od dobronamjernih ljudi koji ne dopuštaju da potpadnu pod utjecaj silnog pritiska na poslu. Kada je riječ o poslu, uvijek je pouzdan i ozbiljan, jednako kao što je i izvan posla opušten i srdačan. Hawkins nervozno pogleda Fiskea. — Nema veze s Bonnie i djecom, zar ne? — upita Fiske. — Ne radi se o mojoj obitelji, Johne. — Doista? — Kada je pogledao u Hawkinsove uznemirene oči, Fiske je osjetio kako mu se steţe cijela utroba. — Dovraga, znaš kako smo se uvijek uţasavali kada je trebalo obavijestiti rodbinu, a te ljude nismo čak ni znali. Fiske polagano ustane, osjećajući kako su mu se usta odjednom posve osušila. — Rodbinu? 0, Boţe moj, nije valjda moja mama? Tata? — Ne, Johne, nisu oni... — Dovraga, već mi jednom reci što mi trebaš reći, Billy. Hawkins ovlaţi usne i brzo nastavi: — Zvali su nas iz washi-

116

kika☺crostuff.net

ngtonske policije. Fiske se još nekoliko trenutaka doimao zbunjenim. — Was-hingtonska...? — Čim je izgovorio tu riječ, čitavo mu se tijelo paraliziralo. — Mike? Hawkins kimne. — Prometna nesreća? — Nije nesreća. — Hawkins na trenutak zašuti, a zatim se nakašlje. — Ubojstvo, Johne. Izgleda da je bila riječ o pljački koja je pošla po zlu. Njegov auto pronašli su u nekoj uličici. U gadnome dijelu grada, koliko sam shvatio. Fiske je još dugo samo šutio, čekao da mu uţasna novost posve dopre do svijesti. Kao policajac i, sada, odvjetnik, nebrojeno je puta vidio kako vijest o ubojstvu djeluje na druge ljude, na druge obitelji. Ovo je bilo nešto posve novo. — Nisi rekao mojem tati, zar ne? — upita tiho. Hawkins odmahne glavom. — Nekako sam mislio da ćeš to ti obaviti. S obzirom na mamu i sve... — Budi bez brige — reče Fiske. Misli su mu prekinule nove Hawkinsove riječi. — Johne, detektiv kojem je pripao slučaj zatraţio je da netko od rodbine identificira tijelo. Koliko se puta policajac Fiske tim riječima obratio oţalošćenoj rodbini? — Otići ću u Washington. — Uţasno mi je ţao, Johne. — Znam, Billy, znam. Nakon što je Hawkins otišao, Fiske je prišao fotografiji na kojoj je snimljen s bratom. Sada je uzme. Ruke su mu drhtale. Nije moguće... to što je upravo doznao od Hawkinsa. Preţivio je dva metka i u bolnici odleţao gotovo cijeli mjesec, a veći dio tog vremena uz njega su bili majka i mlađi brat. Ako je John Fiske uspio preţivjeti nešto tako, ako je i u ovom trenutku ţiv, kako njegov brat moţe biti mrtav? On vrati fotografiju na mjesto. Pokušao je krenuti prema sakou, no noge se nisu micale. Nije se mogao pomaknuti.

117

kika☺crostuff.net

18 Rufus Harms polagano otvori oči. Sobom je vladala mutna polutama. Međutim, bio se naviknuo vidjeti i bez svjetla; tijekom godina u tome je postao pravim stručnjakom. Godine provedene u zatvoru izoštrile su mu i sluh, tako da je gotovo bio u stanju čuti čovjekove misli. A u zatvoru se čovjek često bavi i jednim i drugim: i sluša i razmišlja. Polagano je promijenio poloţaj na bolničkome krevetu. Ruke i noge i dalje su mu bile vezane. Znao je da ispred vrata njegove sobe stoji straţar. Rufus ga je dosada vidio nekoliko puta, u trenucima kada su drugi ljudi ulazili ili izlazili iz njegove sobe. Čuvar nije policajac; ima vojničku radnu uniformu i naoruţan je. Iz redovnog sastava kopnene vojske ili moţda rezervist, Harms to nije znao točno odrediti. Sada kratko udahne. Tijekom posljednja dva dana slušao je što govore liječnici koji su ga pregledavali. Nije doţivio srčani udar iako ga je od toga, kako se činilo, dijelio tek maleni korak. Nije se mogao sjetiti kako su liječnici točno nazvali to stanje, no rad srca bio je toliko nepravilan da su ga još neko vrijeme zadrţali na intenzivnoj njezi. U mislima se vratio na posljednjih nekoliko sati u Fort Jacksonu. Pitao se je li Michael Fiske uopće uspio izići iz zatvora prije nego što su ga ubili. Što je bilo najironičnije, činjenica da je zamalo doţivio srčani udar njemu je spasila ţivot. Sada je barem izišao iz Fort Jacksona. Vani je. Zasada. No kada mu se stanje poboljša, vratit će ga u zatvor. A onda će umrijeti. Osim ako ga prvo ne ubiju ovdje. Pomno je promotrio sve liječnike i sestre koji su se brinuli za njega. Osobitu pozornost pridavao je onima koji su mu davali lije-kove. Bio je uvjeren da bi, kada bi mu se učinilo da je u opasnosti, mogao rastrgati stranice kreveta. Zasada je mogao samo obnavljati snagu, čekati, promatrati i nadati se. Ako do slobode ne moţe doći posredstvom pravosudnog sustava, domoći će je se na neki drugi način. Ali ne vraća se u Fort Jackson. Dok još moţe disati, ne vraća se onamo.

118

kika☺crostuff.net

Sljedeća dva sata promatrao je kako ljudi dolaze i odlaze. Kad god su se otvorila vrata njegove sobe, pogledao je straţara na hodniku. Nekakav klinac, koji se drţi tako vaţno, u odori i s pištoljem. U helikopteru je uza sebe imao dvojicu čuvara, no nijedan od njih sada nije bio pred vratima. Moţda se rotiraju. Kada su se otvarala vrata, straţar je obično kimnuo i nasmiješio se osobi koja je ulazila ili izlazila, osobito ako je taj netko bio mlad i ţenskoga spola. Kada je povremeno pogledao u sobu, Rufus je u njegovim očima vidio samo dvije emocije: mrţnju i strah. To je dobro. To znači da ima izgleda. I jedno i drugo moglo bi dovesti do jedine stvari koja je Rufusu očajnički potrebna: straţareve pogreške. Ostavili su samo jednog straţara, a to znači da smatraju kako sam poprilično onesposobljen, računao je Rufus; samo što se varaju. Monitori i te njihove brojke i nazubljene linije njemu ne znače ništa. Riječ je o lešinarima u metalnome kućištu koji samo čekaju da on izdahne kako bi navalili. No on je osjećao kako mu se vraća snaga; to je bilo upravo opipljivo. Stiskao je i opuštao šake u iščekivanju trenutka kada će napokon moći pomaknuti i ruke. Dva sata kasnije začuo je otvaranje vrata, a nakon toga netko je uključio svjetlo. Bolničarka je u ruci imala metalni podloţak za pisanje i nasmiješila mu se pogledavši monitor. Oko četrdeset pet joj je godina, zaključi on. Zgodna ţena raskošnih oblina. Dok je promatrao široke bokove, zaključio je da je više puta rađala. — Danas vam je bolje — reče ona kada je primijetila da je promatra. — To mi nije drago... Ona ga zapanjeno pogleda. — Budite uvjereni da bi mnogi ljudi u ovoj ustanovi bili presretni kada bi im se smiješili takvi izgledi. — Gdje se točno nalazim? — U Roanokeu, savezna drţava Virginija. — Nikada nisam bio u Roanokeu.

119

kika☺crostuff.net

— Zgodan gradić... — Ali nije zgodan kao vi — reče Rufus i s nelagodom se nasmiješi, budući da su mu te riječi nehotice izletjele. Već gotovo tri desetljeća nije bio toliko blizu ţenskoj osobi. Od ţena je u zatvoru posljednji put vidio vlastitu majku, koja je plakala uz njega dok su ga odvodili na odsluţenje doţivotne kazne. Umrla je nakon samo nekoliko dana. Nešto joj je prsnulo u mozgu, rekao mu je poslije brat. No on je znao da je njegovoj majci puknulo srce. Nos mu se nabrao u trenutku kada je do njega dolebdio miris. Činilo mu se da mu u bolnici nikako nije mjesto. U prvi mah Harms nije shvatio da je to sestrin miris mješavina blagog parfema, losiona za vlaţenje koţe i ţene. Dobijesa. Sto je još zaboravio iz stvarnoga ţivota? Dok je o tome razmišljao, u kutu oka zatitrala mu je suza. Ona ga pogleda uzdignutih obrva, poloţivši dlan na bok. — Rekli su mi da u vašoj blizini moram biti oprezna. On je pogleda. — Vama nikada ne bih naudio, gospođo. — Govorio je svečanim tonom, krajnje iskreno. Ona uoči suzu koja samo što nije kliznula iz oka. Baš i nije znala što bi rekla. — Moţete ondje nekako upisati da umirem ili tako nešto? — Jeste li poludjeli? Nikako... Ne ţelite se oporaviti? — Čim se oporavim, vraćaju me u Fort Jackson. — Čini se da ondje baš i nije zabavno... — Već više od dvadeset godina ţivim u istoj ćeliji. Za promjenu je zgodno vidjeti nešto drugo. Ondje čovjek nema što raditi osim brojati otkucaje srca i piljiti u beton. Činilo se da ju je to iznenadilo. — Dvadeset? Pa koliko vam je godina? Rufus se na trenutak zamisli. — Iskreno... ne znam točno. Nemam više od pedeset. — No, hajde, ne znate koliko vam je godina? Netremice ju je promatrao. — U zatvoru kalendar imaju samo oni koji će jednog dana izići. Ja sam na doţivotnoj, gospođo. Neću izići. Kakve onda veze ima koliko mi je

120

kika☺crostuff.net

godina? — To je rekao toliko nehajnim tonom da su se ţeni zarumenjeli obrazi. — Oh... — reče drhtavim glasom. — Čini mi se da sada razumijem. On malko promijeni poloţaj tijela. Metalni okovi zazvečali su na metalnim stranicama postelje. Ona ustukne. — Moţete u moje ime nekoga nazvati, gospođo? — Koga? Suprugu? — Nemam ţenu. Mojeg brata. Ne zna gdje sam. Samo bih ga volio obavijestiti. — Mislim da bih morala pitati straţara. Rufus pogleda iza nje. — Onog klinca? Kakve on ima veze s mojim bratom? Izgleda kao da se sam ne zna ni popiškiti. Ona se nasmije. — Ali su ga ipak poslali da vas čuva, zar ne? — Moj se brat zove Joshua. Joshua Harms. Zovu ga Josh. Ako imate olovku, reći ću vam njegov broj. Samo ga nazovite i recite gdje sam. Čovjek ovdje nekako postane usamljen. A on ne ţivi predaleko. Tko zna, moţda me i posjeti. — Ovdje čovjek uistinu postane usamljen — reče ona pomalo ţalosnim tonom. Ponovno spusti pogled prema njemu, na njegovo visoko i snaţno tijelo, prekriveno cjevčicama i zavojima. Ipak, pozornost su joj zadrţali okovi. Rufusu to nije promaklo. Lanci na čovjeku na promatrače najčešće djeluju upravo tako, uvidio je još davno. — Što ste uopće učinili? Zašto ste u zatvoru? — Kako se zovete? — Zašto? — Samo me zanima. Ja sam Rufus. Rufus Harms. — Znam. Piše na vašoj listi. — Ja nemam listu na kojoj mogu pogledati vaše ime. Još je trenutak oklijevala, pogledala prema vratima, a zatim ponovno njega. — Ja sam Cassandra — reče. — Vrlo lijepo ime. — Pogledom je obuhvatio cijelu njezinu pojavu. — Pristaje vam. — Hvala. Znači, nećete mi reći što ste učinili? — Zašto vas zanima?

121

kika☺crostuff.net

— Obična znatiţelja. — Nekoga sam ubio. Davno, davno... — Zašto? Taj netko pokušao vam je nešto učiniti? — Baš ništa. — Zašto onda? — Nisam znao što radim. Bio sam izvan sebe. — Doista? — Na te se riječi udaljila za još koji centimetar. — Ne opravdavaju li se tako svi? — Kod mene je slučajno istina. Nazvat ćete moga brata? — Ne znam. Moţda. — Evo kako ćemo, ja ću vam dati broj. Ako ne nazovete, nikom ništa. Ako nazovete, bit ću vam uţasno zahvalan. Ona ga znatiţeljno pogleda. — Ne ponašate se kao ubojica. — S tim u vezi trebate biti na oprezu. Naudit će vam upravo oni koji su slatkorječivi. Vidio sam ih i previše. — Znači da vam ne bih trebala vjerovati? On je pogleda izravno u oči. — To morate sami odlučiti. Još je nekoliko trenutaka razmišljala o tim riječima. — Koji je broj vašeg brata? Zapisavši broj, spremila ga je u dţep i već se okrenula kako bi izišla. — Hej, gospođo Cassandra... — Odmah se okrenula. — Imate pravo. Nisam ubojica. Dođite ponovno pa ćemo razgovarati... mislim, ako ţelite. — Nekako se uspio nasmiješiti, a zatim je zazvec-kao okovima. — Ja ne idem nikamo. Promotrila ga je sa suprotne strane prostorije, a njemu se učinilo da je na njezinu licu na trenutak ugledao tračak osmijeha. Zatim se okrenula i izišla. Rufus je izvijao vrat ne bi li vidio hoće li razmijeniti koju riječ sa straţarem, no samo je prošla pokraj njega. Rufus se ispruţi i zagleda u strop. Duboko udahnuvši, uvukao je ostatke njezina mirisa. Nekoliko trenutaka poslije na licu mu se razvukao osmijeh. Kao i, napokon, suze. 19

122

kika☺crostuff.net

Bio je to neuobičajen skup svih sudaca i njihovih pomoćnika. Nazočni su bili pristav Vrhovnog suda Richard Perkins, kao i šef Sudske policije Leo Dellasandro, koji su bezizraţajnih lica pogledavali okupljene oko stola u najvećoj prostoriji. Oči Elizabeth Knight bile su suzne i bez prestanka ih je brisala maramicom. Kada je podignula pogled prema smrknutim sudačkim licima, pogled Sare Evans zaustavio se na Thomasu Murphyju. Bio je to nizak i salast muškarac sijede kose i čupavih obrva. Lice su obiljeţavale jagodične kosti u obliku badema. I dalje je bio najskloniji trodijelnim odijelima i uvijek je nosio velike i razmetljive kopče za oru-kavlje. Pozornost joj, međutim, nije privukla njegova odjeća; bila je riječ o izrazu krajnje ţalosti na njegovu licu. Brzo je pogledala sve nazočne: nema Michaela Fiskea. Sada osjeti kako joj krv juri u glavu. Kada je ustao na čelu stola, glas Harolda Ramseyja bio je neobično prigušen; baš ga i nije najbolje čula, no točno je znala što govori, kao da mu čita s usta. — Primili smo uţasnu, uţasnu novost. Štoviše, ne sjećam se da se ikada pojavilo nešto slično. — Ramsey pogledom obuhvati prostoriju, od tjeskobe stisnuvši šake, uzdrhtala visokog tijela. Sada teško uzdahne. — Michael Fiske je mrtav. Svi su suci to već očito znali. No pomoćnici su zato ostali bez daha. Ramsey već nešto zausti, ali odmah zašuti. Samo je rukom pokazao prema Leu Dellasandru, koji je kimnuo i istupio u trenutku kada se predsjednik Vrhovnog suda dotučeno spustio u naslonjač. Dellasandro je imao pribliţno centimetar-dva manje od stotinu osamdeset. Imao je široko lice, plosnate obraze i prćast nos, te sloj sala preko mišićava tijela. Imao je maslinastu koţu i gustu crno-sijedu kosu. Iz svih pora na njegovoj koţi dizao se miris cigara. Odoru je nosio s ponosom, debelih prstiju zataknutih za pojas na kojem je drţao pištolj. Drugi muškarac u uniformi stajao je odmah iza njega.

123

kika☺crostuff.net

Bio je to Ron Klaus, njegov zamjenik. Klaus je bio vitak, a obiljeţavao ga je i profesionalan izgled, dok je neprestana i brza aktivnost njegovih plavih očiju ukazivala na pronicljiv um. On i Dellasandro bili su čuvari i zaštitnici ove institucije. Činilo se da svugdje idu u paru. Većina zaposlenika Suda o njima i nije razmišljala odvojeno, nego uvijek zajedno. — Pojedinosti su zasada šture, no po svemu izgleda da je Michael bio ţrtva pljačkaša. Pronašli su ga u automobilu u nekoj uličici u Southeastu, u blizini rijeke Anacostije. Obitelj je obaviještena i netko od njih doći će sluţbeno identificirati tijelo. Međutim, nema sumnje da je riječ o Michaelu. — Na trenutak je spustio pogled. — Kada su doznali da je radio kod nas, policajci su nam donijeli fotografiju. Jedan sluţbenik nervozna izgleda podigne ruku. — Sigurni su da je bila pljačka? Nije imalo veze s time što radi ovdje? Sara ga bijesno pogleda. To baš i nije pitanje kakvo ţeliš slušati pet sekundi nakon što si doznao da je ubijen netko s kime si radio i do koga ti je bilo stalo. No, s druge strane, nasilna smrt tako djeluje na ljude, zaključi. Počinju se instinktivno bojati za vlastiti ţivot. Dellasandro podigne krupne ruke, ţeleći umiriti atmosferu. — Nismo doznali ništa što bi nas eventualno navelo na pomisao da je njegova smrt na neki način bila povezana sa Sudom. Međutim, za svaki slučaj pojačat ćemo sigurnosne mjere, a ako netko primijeti nešto sumnjivo ili neuobičajeno, molimo da se javi ili meni ili gospodinu Klausu. Mi ćemo vas na vrijeme upoznati sa svim novim pojedinostima. — Pogledao je Ramseyja, koji je bio pognuo glavu, pridrţavao je rukama, i ničim nije pokazivao da namjerava ustati. Dellasandro je tako stajao ne znajući što bi sa sobom sve dok na koncu nije ustala Elizabeth Knight. — Znam da je za sve nas ovo uţasan šok. Michael je bio jedan od najpopularnijih ljudi koji su ikada radili na ovome sudu. Njegov gubitak pogađa nas sve, osobito one koji su s njim bili bliski.

124

kika☺crostuff.net

— Zastala je i na trenutak pogledala Saru. — Ako netko od vas ţeli o nečemu razgovarati, bilo o čemu, neka slobodno razgovara sa svojim sucem. Ili moţete svratiti do mene. Ne znam kako ćemo uopće dalje funkcionirati, no Sud mora nastaviti s radom, unatoč ovom uţasnom, uţasnom... — Sutkinja Knight ponovno zašuti, te se čvrsto uhvati za stol kako se ne bi srušila. Dellasandro je brzo uhvati za nadlakticu, no ona ga udalji pokretom ruke. Još se pribrala toliko da sluţbeno zaključi skup. Prostorija se brzo ispraznila. Ostala je jedino Sara Evans. Sjedila je posve omamljeno, zagledana u mjesto na kojem je domaločas stajala Elizabeth Knight. Suze su joj nesputano klizile niz obraze. Michael je mrtav. Bio je uzeo onaj podnesak, više od tjedan dana ponašao se uţasno čudno, a sada je mrtav. Ubijen. Kaţu da su ga opljačkali. Njoj se činilo da odgovor ne moţe biti toliko jednostavan. No to trenutačno i nije vaţno. Vaţno je samo da je izgubila osobu s kojom je bila vrlo bliska. Osobu s kojom bi moţda, da su okolnosti bile nešto drukčije, rado provela cijeli ţivot. Poloţila je glavu na stol i u tom trenutku iz nje su provalili nezaustavljivi jecaji. Elizabeth Knight promatrala ju je s vrata. 20 Nešto više od tri sata nakon što mu je Billy Hawkins priopćio vijest o bratovoj smrti, John Fiske prolazio je hodnicima središnje washingtonske mrtvačnice, u stopu pratio mrtvo-zornika u bijelome ogrtaču. Fiske mu je morao pokazati isprave i dokazati da je uistinu brat Michaela Fiskea. Za to se bio pripremio, te je ponio zajedničke fotografije. Prije odlaska pokušao je dobiti oca, no ovaj se nije javljao. Fiske je navratio i do kuće, no ondje nije bilo nikoga. Ocu je ostavio poruku, bez pojedinosti. Mora se uvjeriti da je doista riječ o njegovu bratu, a to moţe pouzdano utvrditi jedino ondje kamo se uputio.

125

kika☺crostuff.net

Fiske se iznenadio kada su ušli u neki ured i kada mu je čovjek predao fotografiju snimljenu polaroidom koju je izvukao iz nekog dosjea. — Neću identificirati tijelo na temelju fotografije. Moram vidjeti tijelo. — Kod nas je postupak ovakav, gospodine. Upravo postavljamo video-sustav, kako bi se identifikacije mogle obavljati na ekranu, no to još zasada ne radi. Dotada koristimo polaroid. — U ovom slučaju ipak ne. Muškarac prstom kucne po fotografiji koju je drţao u drugoj ruci, kao da u Fiskeu nastoji pobuditi znatiţelju. — Većini ljudi bilo bi daleko draţe posluţiti se snimkom. Ovo je vrlo neuobičajeno. — Ja ne pripadam u "većinu", a neuobičajeno je kada vam ubiju brata. Barem meni. Podignuvši slušalicu, sluţbenik je prenio upute za pripremu tijela za identifikaciju. Zatim je otvorio vrata i Fiskeu rukom pokazao da pođe za njim. Nakon nekoliko metara ušli su u malenu prostoriju koju je ispunjavao miris kemikalija i medicinskih sredstava nekoliko puta jači nego u bolnicama. Pokretni leţaj nalazio se na sredini. Ispod bijele plahte naziralo se više izbočina: glava, nos, ramena, koljena i stopala. Dok je prilazio, Fiske se nekako hvatao one iste iracionalne nade koje se hvataju svi koji se nađu u njegovoj situaciji: da pod plahtom ipak nije njegov brat, da mu je obitelj i dalje razmjerno netaknuta. U trenutku kada je mrtvozornik uhvatio rub plahte, Fiske se rukom uhvati za metalnu stranicu kolica i čvrsto je stisne. U trenutku kada se plahta podignula, otkrivajući glavu i gornji dio torza preminuloga, Fiske zatvori oči, pogleda uvis i u sebi se kratko pomoli. Zatim duboko udahne, zadrţi dah, otvori oči i tek tada spusti pogled. Iako još nije bio ni svjestan toga što čini, već je počeo kimati. Pokušao je odvratiti pogled, ali nije uspio. Čak bi i neznanac mogao pogledati taj nagib čela, raspored očiju i usta, liniju

126

kika☺crostuff.net

brade, i zaključiti da su njih dvojica u bliskome srodstvu. — Da, to je moj brat. Ponovno pokrivši tijelo, mrtvozornik mu pruţi dokument koji je trebalo potpisati. — Osim stvari koje je zadrţala policija, uručit ćemo vam imovinu koju smo zatekli kod njega. — Zatim pogleda kolica. — Imali smo naporan tjedan i kasnimo s mnogim obdukcijama, no nalazi bi trebali biti spremni razmjerno brzo. Slučaj ionako izgleda vrlo jednostavno. Fiske osjeti kako mu se lice zaţarilo od bijesa, no krv se ubrzo povukla. Tipa ne plaćaju da bude taktičan. — Jesu li pronašli metak koji ga je usmrtio? — Uzrok smrti moguće je utvrditi isključivo obdukcijom. — Nemojte mi srati. — Činilo se da su te riječi mrtvozornika zatekle. — Vidio sam izlaznu ranu na lijevoj strani glave. Jesu li ga pronašli? — Nisu. Barem zasada. — Čuo sam da se radilo o pljački — reče Fiske. Sluţbenik kimne. — Pronašli su ga u autu? — Da, bez novčanika. Morali smo ga identificirati na temelju registarske pločice. — Ako su ga opljačkali, zašto mu nisu uzeli i auto? Auti su trenutačno vrlo traţena roba. Iz čovjeka izvučeš PIN, ubiješ ga, uzmeš auto i obiđeš par banaka, pretrpaš dţepove novcem, auto negdje ostaviš i ideš dalje. Zašto se to nije dogodilo i u ovom slučaju? — 0 tome ne znam baš ništa. — Tko vodi slučaj? — Ubojstvo se dogodilo na području Washingtona. Washingtonska policija, bit će, odjel za ubojstva. — Moj je brat radio za saveznu vladu. Pri Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava. Moguće je da će se umiješati i FBI. — Ponavljam, ne znam baš ništa. — Molit ću vas ime detektiva koji vodi slučaj. Čovjek mu nije odgovorio, ali je počeo nešto zapisivati u dosje, moţda u nadi da će Fiske nekako nestati, samo ako on nastavi šutjeti.

127

kika☺crostuff.net

— Najljepše ću vas moliti da mi date njegovo ime — reče Fiske i pribliţi mu se za korak. Ovaj napokon uzdahne, iz dosjea izvuče vizitku i uruči je Fiskeu. — Buford Chandler. Ionako će vjerojatno htjeti popričati s vama. Tip je dobar. Vjerojatno će uhvatiti počinitelja. Fiske načas pogleda vizitku, pa je spremi u dţep sakoa. Zatim se intenzivno zagleda. — Oh, uhvatit ćemo ga, tko god to bio. — Zbog neobična prizvuka u njegovu glasu, muškarac je podignuo pogled. — A sada bih vas molio da me malko ostavite nasamo s bratom. Muškarac načas pogleda kolica. — Nema problema. Čekam vas vani. Samo me obavijestite kada završite. Nakon što je ovaj izišao, Fiske privuče stolicu i sjedne uz kolica. Otkako je doznao za Michaelovu smrt, nije pustio ni suzu. Samome sebi govorio je da je razlog to što tijelo još nije pouzdano identificirano. No ni sada nije bilo suza. Dok se vozio ovamo, uhvatio se kako broji registracije iz drugih saveznih drţava. Njih dvojica to su u djetinjstvu često radili. U toj je igri Michael Fiske najčešće pobjeđivao. Sada podigne plahtu sa strane i uhvati brata za ruku. Bila je hladna, no prsti su se još savijali. On ih blago stisne. Fiske spusti pogled na betonski pod i zaţmiri. Kada je nakon nekoliko minuta otvorio oči, na podu su se našle samo dvije suze. Tada brzo podigne pogled, a iz pluća mu iziđe suspregnuti dah. Sve mu je izgledalo tako usiljeno i odjednom mu se učini da nije dostojan toga mjesta. Kao policajac nebrojeno je puta sjedio s roditeljima pijanih klinaca koji su autom obavili stablo ili rasvjetni stup. Tješio ih je, izraţavao suosjećanje, čak ih i grlio i drţao. Istinski je vjerovao da se pribliţio, čak i dodirnuo najveće dubine njihova beznađa. Često se pitao kako bi se osjećao kada bi se tako nešto dogodilo njemu. A sada je jasno znao da to nije ni pribliţno isto.

128

kika☺crostuff.net

Prisilio se na to da razmišlja o roditeljima. Kako će točno ocu reći da je njegov zlatni sin mrtav? A majci? Na to barem nije teško odgovoriti: njoj ne moţe i ne smije reći. Kao rođeni katolik, ali ne i religiozna osoba, Fiske je odlučio obratiti se bratu, a ne Bogu. Privio mu je ruku na svoja prsa i rekao mu sve zbog čega ţali, rekao mu koliko ga voli, koliko ţeli da nije mrtav, za slučaj da mu se duh još zadrţao negdje u blizini, da čeka takve riječi, tu tihu provalu griţnje savjesti i ţaljenja od strane starijeg brata. Fiske je potom ušutio i ponovno zatvorio oči. Jasno je čuo svaki otkucaj srca, zvuk koji je nekako nadvisivala neopisiva tišina u susjednome tijelu. U jednom trenutku na vratima se pojavila mrtvozornikova glava. — Gospodine Fiske, vašeg brata moramo voziti dalje. Prošlo je već pola sata. Fiske ustane i bez riječi prođe pokraj njega. Tijelo njegova brata sada ide na neko uţasno mjesto, gdje će ga neznanci pretraţivati u nadi da će doći do kakvog-takvog traga ubojice. Dok su odvozili tijelo, Fiske se vratio na sunčevo svjetlo, prepuštajući im svog mlađeg brata. 21 Siguran si da si uklonio sve tragove? Rayfield kimne iako se razgovor odvijao putem telefona. — Izbrisani su svi podaci da je uopće bio ovdje. Sve pripadnike osoblja koji su vidjeli Fiskea premjestio sam u druge objekte. Čak i ako netko nekako otkrije da je bio ovdje, više neće biti nikoga tko bi mogao nešto ispričati. — I nitko nije vidio kad si ostavio tijelo? — Vic je odvezao njegov auto. Ja sam išao za njim. Odabrali smo dobro mjesto. Policija će misliti da je riječ o pljački. Nitko nas nije vidio. A čak i ako jest, u tom kvartu ljudi baš i nisu pretjerano spremni surađivati s policijom. — U autu nije ništa ostalo?

129

kika☺crostuff.net

— Uzeli smo mu novčanik, da sve bude sličnije pljački. I aktovku. I auto-kartu. Nije bilo ničeg drugog. Dakako, ulili smo i tekućinu za hlađenje. — A Harms? — I dalje je u bolnici. Izgleda da će se izvući. — Dovraga. Stvarno nemamo sreće. — Bez brige... Kada se vrati, riješit ću to. Ima slabo srce i sve to, nikad ne znaš što mu se sve moţe dogoditi. — Nemoj predugo čekati. Ne moţeš ga srediti u bolnici? — Preopasno je. Previše ljudi... — I dobro ga čuvate? — Lancem je vezan za krevet, a straţa je pred ulazom u sobu dvadeset četiri sata dnevno. Pustit će ga sutra ujutro. Sutra navečer više neće biti među ţivima. Vic već radi na pojedinostima. — I nema nikoga tko mu moţe pomoći? Siguran si? Rayfield se nasmije. — Dovraga, nitko i ne zna da je ondje. Nema nikoga. Nikada nije imao i nikada neće imati. — Bez pogrešaka, Frank. — Nazvat ću te kada napusti ovaj svijet. Fiske je sjedio u autu. Sada pojača klimu koja je, u njegovu četrnaestogodišnjem fordu, tek blago pokrenula zagušljivi zrak. Dok mu se znoj cijedio niz lice i natapao ovratnik košulje, na koncu je ipak spustio prozor i zagledao se u zgradu. Izvana je izgledala prosječno, no iznutra ni po čemu nije bila obična. Ondje ljudi cijelo vrijeme nastoje utvrditi tko je koga ubio. A Fiske je sada nastojao odlučiti bi li im se trebao pridruţiti u potrazi ili se odvesti kući. Identificirao je bratovo tijelo, obavio sluţbenu duţnost bliskog rođaka. Moţe otići kući, ispričati ocu, organizirati pogreb, srediti Michaelove poslove, pokopati ga i nastaviti ţivjeti. Tako to svi rade. Umjesto toga, izišao je iz auta i kroz sparinu ušao u zgradu na broju 300 u aveniji Indiana, gdje je smješten Odjel za ubojstva washingtonske policije. Nakon provjere i nakon što mu je uniformirani policajac pokazao smjer, zastao je kod

130

kika☺crostuff.net

jednog šaltera. Oca je bio nazvao i iz mrtvačnice, no ni tada mu se nije javio. Frustriran, sada se brinuo i zbog mogućnosti da je otac nekako doznao za novosti i da je na putu ovamo. Pogledao je vizitku koju je dobio u mrtvačnici i rekao: — Trebao bih detektiva Buforda Chandlera. — A vi ste? — upita ga mlada ţena koja je sjedila za šalterom. Zbog nadmena drţanja glave i tona kojim mu se obratila, Fiske bi je bio najradije ugurao u jednu od ladica stola. — John Fiske. Detektiv Chandler istraţuje... moga brata... ubojstvo moga brata. Zvao se Michael Fiske. — Samo ga je nepomično promatrala, ničim ne pokazujući da joj je ime poznato. — Radio je na Vrhovnome sudu — doda još. Ona načas pogleda papire na stolu ispred sebe. — I netko ga je ubio? — Ovo je Odjel za ubojstva, zar ne? — Ponovno ga je pogledala, ovaj put očito iziritirano. On nastavi: — Da, netko ga je ubio — a zatim pogleda pločicu na njezinu stolu — gospođice Baxter. — No, da, a kako vam točno mogu pomoći? — Volio bih se vidjeti s detektivom Chandlerom. — Očekuje vas? Fiske se nagne naprijed i obrati joj se prigušenim glasom. — Baš i ne, ali... — U tom slučaju bojim se da ga nema — reče ona i prekine ga. — Mislim da biste, samo kada biste nazvali... — Fiske zašuti, budući da se ona okrenula od njega i već počela nešto unositi u računalo. — Čujte, uistinu bih se morao vidjeti s detektivom Chandlerom. Odgovorila mu je ne prestajući tipkati. — Dopustite da vas uputim u to kako kod nas točno stoje stvari, moţe? Imamo hrpe slučajeva, a detektiva baš i nema dovoljno. Nemamo vremena za svakoga tko naiđe s ulice. Moramo imati

131

kika☺crostuff.net

određene prioritete. Uvjerena sam da vam je to jasno. — Glas joj se izgubio čim je pogledala ekran. Fiske se nagne toliko da mu se lice našlo na samo nekoliko centimetara od ţene. Kada se okrenula prema njemu, našli su se oči u oči. — Dopustite da ja vas upoznam s određenim činjenicama. Došao sam iz Richmonda kako bih identificirao tijelo svojega brata i to na zahtjev detektiva Chandlera. I to sam obavio. Brat mi je mrtav. A mrtvozornik mu upravo sada urezuje slovo Y u prsni koš, kako bi mu izvadio utrobu, organ po organ. Zatim će uzeti pilu i iz lubanje izrezati intermastoidni element, nalik na komad pite. Točno negdje ovdje. — Prstom je povukao zamišljenu liniju na samo koji milimetar od glave gospođice Baxter, odupirući se snaţnome porivu da je ščepa za obojenu plavu kosu. — Tako će moći izvući mozak i pratiti put metka koji ga je usmrtio, moţda doći i do kojeg ostatka zrna. Ja sam samo htio popričati s detektivom Chandlerom, za slučaj da on i ja zajednički dođemo do kakvih-takvih tragova u vezi s time tko ga je mogao ubiti. Njezin je ton i dalje bio hladan: — Ali to baš i nije vaš posao, zar ne? Imamo dovoljno problema i bez članova obitelji koji se miješaju u policijsku istragu. Uvjerena sam da će vam se detektiv Chandler javiti ako vas zatreba. — I tada se još jednom okrenula na drugu stranu. Fiske se snaţno uhvati za rub njezina stola i duboko udahne, dajući sve od sebe kako ne bi puknuo. — Čujte, jasno mi je da ste preopterećeni, kao i to da me ne poznajete... — Trenutačno sam u velikoj guţvi, gospodine. Ako imate problema, predlaţem da nam to dostavite u pisanome obliku. — Samo ţelim popričati s tim čovjekom! — Morat ću pozvati straţara! Fiske dlanom raspali po šalteru. — Brat mi je mrtav! I bio bih vam uistinu zahvalan kada biste odustali od tog umišljenog stava i pokazali barem tračak suosjećanja. Ako se ne moţete prisiliti da to učinite iskreno, draga moja, onda se barem pretvarajte.

132

kika☺crostuff.net

— Ja sam Buford Chandler. Fiske i Baxterica okrenuli su se u istom trenutku. Chandler je bio crnac od pedeset i koje godine, kovrčave sijede kose, brka iste boje, visok i krupan, ali ne toliko da se ispod sala ne bi naziralo i tijelo nekadašnjeg sportaša. Ispod pazuha je imao prazan drţač za pištolj, na košulji se nazirala mrlja od pištolja, na mjestu na kojem se dodirivala s drškom. Gledajući kroz trifokalne naočale, odmjerio je Fiskea od glave do pete. — John Fiske. — Čuo sam. Štoviše, već duţe stojim ondje i čuo sam sve. — U tom slučaju znate i što mi je rekao, zar ne, detektive Chandler? — upita ga Baxterica. — Čuo sam sve, od riječi do riječi. — I nećete ništa reći? — Hoću. Baxterica samozadovoljno pogleda Fiskea. — Slušamo... — Čini mi se da vam je ovaj mladić udijelio vrlo korisne savjete. — Chandler zatim prstom pozove Fiskea. — Dođite. Prošavši hodnicima kojima je vladala velika uţurbanost, njih su dvojica tako došli do malenog, pretrpanog ureda. — Sjednite. — Chandler pokaţe jedinu stolicu osim one koja se nalazila za njegovim radnim stolom. Na stolici se nalazila hrpa spisa. — Samo ih spustite na pod. — Chandler zatim uzdigne prst u znak upozorenja. — Pripazite da mi ne uništite dokazni materijal. U posljednje vrijeme, ako se samo podrignem dok gledam uzorke tkiva, već čujem da mi viču: "Sud to ne moţe prihvatiti! Oslobodite mog klijenta, iako je gad i masovni ubojica!" Fiske oprezno premjesti dokumentaciju, a Chandler se smjesti za stol. — Nikako ne bih htio da vas peče savjest zbog svega što ste rekli Judy Baxter. — To mi nikako nije bila namjera... Chandler potisne osmijeh. — U redu, krenimo redom. Primite moju sućut zbog brata.

133

kika☺crostuff.net

— Hvala — reče Fiske prigušenim tonom. — Otkako ste došli ovamo, to još vjerojatno niste čuli ni od koga, zar ne? — Imate pravo. — Znači, radili ste u policiji? — upita Chandler nehajnim tonom, a zatim se nasmiješi ugledavši iznenađenost na Fiskeovu licu. — Prosječan građanin obično nema pojma o rezovima koji se koriste pri obdukciji. S obzirom na to kako ste se unijeli u lice gospođici Baxter, vaše drţanje i građu, rekao bih da ste patrolirali. — To više ne radim? — Da ste i dalje u policiji, kolege u Richmondu o tome bi me izvijestili kada smo im javili. Osim toga, vrlo je malo policajaca koji izvan radnog vremena nose odijelo. — Sve ste točno zaključili. Drago mi je da upravo vi vodite ovaj slučaj, gospodine Chandler. — Vaš i još četrdeset dva aktivna slučaja. — Fiske samo odmahne glavom, a Chandler nastavi: — Proračunska štednja i slične stvari. Više nemam čak ni partnera. — Drugim riječima: ne očekujete čuda. — Dat ću sve od sebe kako bih uhvatio ubojicu vašega brata. Ali ne mogu ništa jamčiti. — U tom slučaju, što kaţete na malo nesluţbene pomoći? — Kako to mislite? — U svoje sam vrijeme u Richmondu s detektivima često radio na ubojstvima. Mnogo sam naučio, mnogo se toga sjećam. Moţda bih mogao biti vaš novi partner. — Sluţbeno gledano, to je apsolutno nemoguće. — Sa sluţbene strane, to mi je posve jasno. — Čime se sada bavite? — Radim kao odvjetnik, branim kriminalce — reče Fiske. Chandler zakoluta očima. — I ja se ponosim svojim poslom, detektive Chandler. Chandler glavom pokaţe preko Fiskeova ramena, prema vratima. — Zatvorite, molim vas. — Šutio je sve dok Fiske nije zatvorio vrata i ponovno sjeo.

134

kika☺crostuff.net

— Unatoč tome što to nije pametno, razmotrit ću vašu ponudu za pomoć. Fiske odmahne glavom. — Ovdje sam sada. S obzirom na to da nakon četrdeset osam sati postotak uspješnosti rješavanja ubojstava pada praktički na nulu... neće ići. — Fiskeu se učinilo da bi se zbog tih riječi detektiv mogao uzrujati, no Chandler je ostao smiren. — Imate vizitku? — upita. Fiske mu preda posjetnicu na čiju je poleđinu upisao broj telefona kod kuće. Chandler je njemu, pak, dao posjetnicu s nizom brojeva. — Posao, kod kuće, pager, faks, mobitel... kad se sjetim uzeti ga, a to je praktički nikada. Chandler zatim otvori fascikl koji mu se nalazio na stolu i stane ga proučavati. Fiske je na naljepnici ugledao bratovo ime. — Rekli su mi da je ubijen za vrijeme pljačke. — Na to su ukazivali preliminarni tragovi. Fiske je u Chandlerovu glasu začuo neobičan prizvuk. — A taj se stav promijenio? — Prije svega, to su samo preliminarni zaključci. — On zatvori fascikl i pogleda Fiskea. — Činjenice su u ovom slučaju, barem ono što zasada znamo, poprilično jednostavne. Vašeg su brata pronašli na prednjem sjedalu njegova auta u jednom prolazu u blizini rijeke Anacostije, s kontaktnom ranom na desnoj strani glave, te izlaznom ranom s lijeve. Poprilično velik kalibar, kako se čini. Nismo pronašli zrno, no ta se potraga nastavlja. Moguće je i da ga je pronašao ubojica, pa ga je odnio kako ne bismo mogli provesti balističko ispitivanje, ako se ikada domognemo pištolja, radi usporedbe. — čovjek bi morao biti uistinu pribran i odvaţan da u nekakvoj uličici traţi zrno dok se nalazi na samo koji korak od mrtvog tijela. — Slaţem se. No, s druge strane, još je moguće da ćemo doći do metka.

135

kika☺crostuff.net

— Koliko sam čuo, nedostajao je novčanik. — To ćemo malo preformulirati. Kod njega nije pronađen novčanik. Je li imao naviku nositi novčanik? Fiske na trenutak odvrati pogled. — Posljednjih nekoliko godina nismo se često viđali, ali mislim da moţete pretpostaviti da ga je imao. Znači, niste ga pronašli u njegovu stanu? — Hej, Johne... moţemo na ti?... moraš imati i malo razumijevanja. Tijelo tvojega brata otkriveno je tek jučer. — Chandler otvori notes i uzme olovku. — Uličica u kojoj su ga pronašli pripada području poznatome po, između ostaloga, raširenoj uporabi droge. Je li se, koliko znaš, drogirao? Bilo povremeno, bilo redovito? — Nije. Nije se drogirao. — Ali to ne moţeš pouzdano znati, zar ne? Upravo si rekao da se baš i niste viđali, nije li tako? — Moj je brat u svemu postavljao najviše moguće ciljeve, a zatim ih je nadmašivao. Droga se nikako nije uklapala u tu jednadţbu. — Imaš li kakvu predodţbu o tome zašto se eventualno mogao naći u tom kvartu? — Ne, ali netko ga je mogao oteti negdje drugdje i dovesti onamo. — Je li netko mogao imati motiva za njegovu smrt? — Ništa mi ne pada na pamet. — Nije imao neprijatelja? Ljubomornih mladića? Problema s novcem? — Nije. Ali, ponavljam, vjerojatno nisam najpouzdaniji izvor. Imaš preliminarne podatke o trenutku smrti? — Poprilično neodređene. Čekam sluţbeni izvještaj. Zašto? — Upravo dolazim iz mrtvačnice. Drţao sam bratovu ruku. Bila je meka, gipka. Faza ukočenosti davno je prošla. U kojem je stanju bilo tijelo kada su ga sinoć pronašli? — Recimo samo da je već neko vrijeme bilo ondje. — To me čudi. Na temelju svega što sam čuo, čini se da nije riječ o izoliranome dijelu grada.

136

kika☺crostuff.net

— Istina, ali leševi u uličicama ondje nisu velika rijetkost. S druge strane, pribliţno u devedeset devet posto slučajeva ubojstava u tom kvartu ţrtve su crnci, iz jednostavnog razloga što bijelci onamo jednostavno ne zalaze. — Ţeliš reći da se moj brat ondje morao nekako isticati. Je li bilo podizanja novca s bankomata? Kupovina kreditnom karticom? — Sve to provjeravamo. Kada si posljednji put s njim razgovarao? — Nazvao me prije pribliţno tjedan dana. — Što je rekao? — Nije me bilo. Ostavio je poruku. Rekao je da u vezi s nečim treba moj savjet. — I nazvao si ga? — Tek prije koji dan. — Zašto si toliko čekao? — To mi baš i nije bio prioritet. — Doista? — Chandler se poigravao kemijskom. — Reci mi jednu stvar. Je li ti brat uopće bio drag? Fiske ga pogleda ravno u oči. — Netko mi je ubio brata. Ţelim uhvatiti počinitelja, tko god to bio. I to je sve što o tome namjeravam reći. Zbog izraza u Fiskeovim očima Chandler odluči nastaviti. — Moţda je htio popričati o nečemu u vezi s poslom? Znaš, stvar je zapravo intrigantna zbog posla kojim se tvoj brat bavio. — Misliš, je li ubojstvo nekako povezano s Vrhovnim sudom? — Teorija je svakako nategnuta, ali to što si mi spomenuo u vezi s njegovim telefonskim pozivom sada joj već pridaje malko više uvjerljivosti. — Sumnjam da ga je zanimalo moje bezvrjedno mišljenje o najnovijem slučaju povezanom s pravom na abortus. — A o čemu onda? Kako pokupiti ţensku? — Bit će da ga nisi vidio na slici. U tome mu nikada nije trebalo pomagati.

137

kika☺crostuff.net

— Vidio sam sliku, ali mrtvaci baš i nisu fotogenični. Ali rekao je da treba savjet. Moţda se doista radilo o pravnom pitanju. — Uvijek moţeš otići na Sud i utvrditi ima li ondje kakvih zavjera. — Moramo napredovati oprezno, znaš... — Mi? — Uvjeren sam da je tvoj brat ondje ostavio osobne stvari, a ne bi bilo ni najmanje neobično kada bi netko od bliskih rođaka otišao na njegovo radno mjesto. Pretpostavljam da si već bio ondje, zar ne? — Jednom, kada je Mike tek počeo raditi. Išao sam s tatom. — A majka? — Ima Alzheimerovu. — Ţao mi je. — Još nešto? Umjesto odgovora, Chandler ustane, uzme sako s vješalice na straţnjoj strani vrata, te ga navuče. — Volio bih te odvesti do njegova auta. — A nakon toga? Chandler pogleda na sat, a zatim podigne pogled i nasmiješi se. — Nakon toga ostat će nam dovoljno vremena da pođemo na Sud, odvjetnice. 22 Rufus je gledao kako se vrata polagano otvaraju. Već se bio pripremio, očekivao da će ugledati masu muškaraca u zelenim radnim odorama koji kreću na njega, no straha je nestalo čim je ugledao lice koje se pojavilo na vratima. — Vrijeme za još jednu provjeru? Cassandra mu priđe i zaustavi se uz postelju. — Ţenska pokora... uvijek moraju provjeravati kako je muškarcima... — Iako se šalila na riječima, u njezinu tonu nije bilo nimalo vedrine. Pogledala je monitore i nešto upisala u tablice, pritom ga pogledavajući.

138

kika☺crostuff.net

— To je ugodan osjećaj. Nisam naviknuo... — Dok se malko pridizao, dobro je pazio da ne zazvecka lancima. — Nazvala sam tvog brata. Rufus se uozbilji. — Stvarno? Sto kaţe? — Kaţe da će te posjetiti. — Je li rekao kada? — Uskoro. Štoviše, danas. — Sto si mu sve rekla? — Rekla sam da si bolestan, ali da se ubrzano oporavljaš. — Je li on tebi nešto rekao? — Čini mi se da je poprilično šutljiv — primijeti Cassandra. — Takav ti je Josh. — Krupan je kao ti? — Neee. Sitan je. Oko sto devedeset, nema više od devedeset kila. — Cassandra odmahne glavom i već se okrene kako bi izišla. — Imaš vremena za razgovor? — upita Rufus. — Sada bih trebala biti na pauzi. Samo sam te došla obavijestiti o bratu. Moram ići. — Činilo se da se drţi malko neljubazno. — Sve je u redu? — Čak i ako nije, ti tu ne moţeš ništa. — Ton joj je bio napet, grub. Rufus se na trenutak zagleda u nju. — Ovdje imate Bibliju? Iznenađeno se okrenula. — Zašto? — Svaki dan čitam Bibliju. Otkako znam za sebe. Ona pogleda noćni ormarić, priđe mu i izvadi Bibliju. — Ne mogu ti je dati. Ne smijem toliko prilaziti. Ljudi iz zatvora u vezi s tim su bili vrlo, vrlo odlučni. — Ne moraš mi je dati. Molio bih te samo da mi, ako moţeš, pročitaš jedan odlomak. — Da ti čitam? — Ne moraš — doda on ţurno. — To te moţda i ne zanima, znaš... Biblija i crkva. Ona ga pogleda, s rukom na boku, u drugoj drţeći zelenu Bibliju. — Pjevam u zboru. Moj je muţ, laka mu zemlja, bio laički propovjednik.

139

kika☺crostuff.net

— Pa to je divno, Cassandra. A djeca? — Kako znaš da imam djecu? Jer nisam mršava? — Ma, ne... — Kako onda? — Izgledaš kao osoba koja ima naviku voljeti mala stvorenja. Njegove su je riječi zapanjile, tako da se kroz smrknute crte lica ubrzo pojavio osmijeh. — Na tebe ću doista morati pripaziti. — Primijetila je da Rufus Bibliju promatra kao da je ţedan i da mora piti, a ona u ruci drţi najčišću i najhladniju čašu vode u povijesti svijeta. — Što ţeliš da ti pročitam? — Stotinu treći psalam. Cassandra je još nekoliko trenutaka razmišljala, zatim privuče stolicu i sjedne. Rufus se opušteno ispruţi. — Hvala, Cassandra. Dok je čitala, nekoliko ga je puta pogledala. Leţao je zatvorenih očiju. Pročitala je još nekoliko riječi, a zatim podignula pogled i uvidjela da se njegove usne pomiču, pa zastaju. Pogledala je sljedeću rečenicu, brzo je zapamtila, pa je pročitala zagledana u njega. Rufus je nijemo ponavljao riječ po riječ, zajedno s njom. Ona zašuti, no on dovrši rečenicu. Kako se više nije oglasila, on otvori oči. — Znaš ga napamet? —- upita. — Napamet znam veći dio Biblije. Sve psalme i Izreke. — To je poprilično nevjerojatno. — Imao sam više nego dovoljno vremena. — Zašto si onda traţio da ti čitam, kada već sve znaš? — Činilo mi se da te nešto muči, pa sam pomislio da bi ti Sveto pismo moglo malko pomoći. — Pomoći? — Cassandra spusti pogled na stranicu i pročita odlomak u sebi. — Oprašta mi grijehe. Liječi me. Otkupljuje me iz pakla. Okruţuje me ljubavlju i dobrotom i njeţnim milosrđem. — Posao je depresivan. Djeca, tinejdţeri, svakog su dana sve više izvan domašaja njezina nadzora. Prešla je četrdesetu, ima barem dvadeset kilograma viška, a na

140

kika☺crostuff.net

vidiku nema prikladnog muškarca. S obzirom na sve to, dok je promatrala tog zatvorenika, tog okovanog ubojicu koji će u zatvoru i umrijeti, činilo joj se da bi mogla briznuti u plač zbog njegove dobrote i briţnosti. Stotinu treći psalam ujedno je Rufusu bio osobito drag. Naročito jedan njegov stih. On ga sada ponovi u sebi: "Udjeljuje pravdu svima koji su doţivjeli nepravdu". Poznat ti je? — upita Chandler kada su se pribliţili srebrnoj Hondi iz 1987. koja se nalazila na policijskome parkiralištu. Fiske kimne. — Kupili smo mu ga kada je diplomirao. Svi smo dali dio novca, moji roditelji i ja. — Imam petoricu braće. Od njih nikada nisam dobio nešto slično. Chandler otključa vozačeva vrata i udalji se za korak, kako bi Fiske pogledao unutra. — Gdje su bili ključevi? — Na suvozačevu mjestu. — Je li bilo drugih osobnih stvari? — Chandler odmahne glavom. Fiske pogleda sjedalo, ploču s instrumentima, vjetrobran i prozore na vratima, očito zbunjen. — Sve je očišćeno? — Nije. Sve je onako kako smo i zatekli, osim vlasnika. Fiske se uspravi i pogleda detektiva. — Ako pištolj velikog kalibra nekom prisloniš uz sljepoočicu i povučeš okidač u vrlo tijesnome prostoru kao što je ovaj, krvi će biti i na sjedalu, i na upravljaču i na staklima. Kao i komadića kosti i tkiva. A ja vidim tek pokoju mrljicu, vjerojatno na mjestu na kojem mu je glava leţala na sjedalu. Chandler se drţao kao da se zabavlja. — Stvarno? Fiske stisne zube. — Ne govorim ti nešto što već ne znaš. Pretpostavljam da je i ovo bio još jedan mali ispit...? Chandler polagano kimne. — Moguće. Ali moţda postoji i drugi razlog. Sjećaš se da sam imao petoricu braće? — Da.

141

kika☺crostuff.net

— E, pa, u početku su bila šestorica. Jedan je od njih ubijen prije trideset pet godina. Radio je na benzinskoj, a neki divljak uko-kao ga je zbog dvanaest dolara u blagajni. Meni je u to vrijeme bilo tek šesnaest godina, no sjećam se svih pojedinosti, kao da se dogodilo prije pet minuta. U svakom slučaju, ţelim reći da većina članova obitelji koja dolazi radi identifikacije voljene osobe ne dolazi i k meni nudeći pomoć. Tuguju i među sobom se tješe, što je posve primjereno. Ah, da, još neko vrijeme psuju i razmeću se, govore o tome kako će uhvatiti tog gada, ubojicu, ali zapravo u tome ne ţele istinski sudjelovati. Tko im to uopće moţe zamjeriti? I obično nemaju iskustvo rada u policiji. Kada sve to zbrojiš, shvatio sam da bi ti moţda mogao istinski pomoći. To si upravo i dokazao. — Jasno mi je koliko si vjerojatno bijesan, Johne, bez obzira na to koliko ti je brat zapravo bio drag. Netko ti je nešto oduzeo, i to nešto vaţno. I to ti je oduzeo nasilno. Ja sam bijesan i nakon trideset pet godina. Fiske pogledom obuhvati civilna vozila na parkiralištu. Pretpostavljao je da svaki komad metala samo čeka da dođe na red i otkrije tajne o nekoj drugoj tragediji. Sada se ponovno okrene prema Chandleru. — Pretpostavljam da će i to s bijesom biti dovoljno. — Zatim, spuštena pogleda, doda: — Dok se ne pojavi nešto novo. — Ton kojim je to izgovorio nije odavao osobitu nadu. — Pošteno. — Chandler sada nastavi analizu. — Doista sam zbunjen zbog nepostojanja svih fizičkih dokaza koje si spomenuo. — Izgleda da ga nisu ubili u autu. — Tako je. Izgleda da su ga ubili negdje drugdje, a tijelo zatim ostavili za upravljačem. A već taj zaključak vodi nas u posve novo područje. — Znači da govorimo o nečemu daleko promišljenijem od nasumične otmice i ubojstva.

142

kika☺crostuff.net

— Moguće, iako su ga mogli oteti i neki dripci s ulice, izvući ga iz auta radi bankomata. On je odbio, a oni su ga lijepo ukokali. Prestrašili su se i bacili ga u auto. — U tom bi slučaju bilo nekakvih fizičkih dokaza kod bankomata. Ima li kakvih naznaka o tome? — Ne, ali bankomata ima pravo more. — I koristi ih mnogo ljudi. Prošao je cijeli dan, netko bi valjda nešto primjetio. — Vjerojatno, ali ne moţemo biti sigurni. Nastojimo odrediti kuda se tvoj brat kretao u posljednjih četrdeset osam sati. Posljednji put u stanu je viđen u četvrtak navečer. Nakon toga ništa. — Ako ga je netko oteo s autom, kako stojimo s otiscima? Većina počinitelja koje zanimaju bankomati nije dovoljno lukava da nosi rukavice. — Na tome još radimo. — Zanima te još jedno opaţanje? — Samo nastavi. Fiske širom rastvori vrata i prstom pokaţe drţač vrata, dio koji se ne vidi kada su vrata zatvorena. Chandler potraţi naočale, stavi ih i ugleda što mu Fiske pokazuje. Chandler zatim navuče gumene rukavice koje je izvukao iz dţepa sakoa, oprezno uzme ljepljivi plastični četverokut i zadrţi ga u ruci, pomno ga promatrajući. — Brat ti je upravo servisirao auto u Wal-Martu. — Preporučena sljedeća zamjena ulja za tri mjeseca ili nakon pet tisuća kilometara. Brojke su upisali na naljepnicu kao podsjetnik. Prema datumu, ako oduzmemo tri mjeseca, moj je brat na servisu bio tri dana prije nego što su pronašli njegovo tijelo. Sada pogledaj kilometre na naljepnici i oduzmi pet tisuća. Tako ćemo dobiti pribliţnu vrijednost koja bi se sada trebala nalaziti na kilometar-satu. Chandler brzo obavi računske operacije. — Osamdeset šest tisuća petsto četrdeset tri. — A sada pogledaj trenutačno stanje.

143

kika☺crostuff.net

Chandler se sagne i pogleda ploču s instrumentima. Zatim ponovno pogleda Fiskea, blago razrogačenih očiju. — Netko je u posljednja tri dana ovim autom prešao gotovo tisuću tristo kilometara. — Tako je — reče Fiske. — Kamo je, dovraga, išao? — Na naljepnici ne piše u kojem je Wal-Martu bio na servisu, no to je po svoj prilici obavio najbliţe mjestu stanovanja. Trebao bi otići onamo, moţda bi nam oni mogli ispričati nešto korisno. — Točno. Ne mogu vjerovati da nam je to promaklo — reče Chandler. On spremi plastičnu naljepnicu u prozirnu vrećicu koju je izvadio iz dţepa i s vanjske strane nešto zapiše. — Oh, da, Johne... — Što je? Zatim mu pokaţe vrećicu s naljepnicom. — Ovo je bio posljednji ispit, moţe? 23 Pola sata kasnije Chandler i Fiske ušli su u zgradu Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. Unutra je sve bilo veliko i čovjeku nekako ulijevalo strah. Međutim, Fiskeovu je pozornost zapravo zaokupila tišina, toliko izraţena da ga je uznemiravala. Činilo mu se da graniči s halucinacijom — nastojanjima da zamisli funkcioniranje svijeta s vanjske strane vrata. Fiske se sjeti drugog izrazito tihog mjesta na kojem je već bio toga dana: mrtvačnice. Sada upita: — S kim bismo se trebali vidjeti? Chandler rukom pokaţe prema skupini muškaraca koji su im prilazili energičnim korakom. — S njima. — Kada su se pribliţili, usklađeni koraci u akustičnome tunelu pretvorili su se u topovsku grmljavinu. Jedan je od njih bio u odijelu; druga dvojica bila su u uniformi i naoruţana. — Detektiv Chandler? — reče muškarac u odijelu i ispruţi ruku. — Ja sam Richard Perkins, pristav Vrhovnog suda

144

kika☺crostuff.net

Sjedinjenih Drţava. — Perkins je imao oko metar sedamdeset pet, bio je mršav i imao dječački klempave uši, te sijedu kosu začešljanu preko čela, nalik na zamrznuti riječni slap. Sada je predstavio i kolege. — Zapovjednik policije, Leo Dellasandro; njegov zamjenik, Ron Klaus. — Drago mi je — reče Chandler, dok je gledao kako Perkins s iščekivanjem mjerka Fiskea. Zatim doda: — Ovo je John Fiske, Michaelov brat. Sva trojica ţurno su izrazila sućut. — Prava tragedija. Bezumno ubojstvo — reče Perkins. — Michaela su svi iznimno cijenili. Uţasno će nam nedostajati. Suočen s tim izljevima suosjećanja, Fiske je nekako uspio pokazati zahvalnost. — Zapečatili ste Michaelov ured, onako kako sam i traţio? — upita Chandler. Dellasandro kimne. — Nije bilo jednostavno, jer ga je dijelio s još jednim zaposlenikom. To je kod nas standardno: dvoje ljudi u uredu. — Nadajmo se da neće dugo ostati zatvoren. — Ako ţelite, moţemo sjesti u moj ured, detektive Chandler, i popričati o vašim planovima — ponudi Perkins. — Nalazi se malo dalje u hodniku. — Dogovoreno. Budući da je Fiske krenuo s njima, Perkins zastane i pogleda Chandlera. — Ispričavam se... Nekako sam mislio da je gospodin Fiske ovamo došao iz drugih razloga, koji nemaju veze s vašom istragom. — Pomaţe mi u vezi s informacijama povezanima s bratom — odgovori Chandler. Perkins pogleda Fiskea. Fiskeu se učinilo da pogled nije bio nimalo blagonaklon. — Nisam ni znao da Michael ima brata — reče Perkins. — Nije vas spominjao. — Nema problema, nije spominjao ni vas — odvrati Fiske. Perkinsov se ured nalazio u neposrednoj blizini hodnika koji

145

kika☺crostuff.net

je vodio do sudnice. Bio je namješten u staromodnom kolonijalnome stilu, u stilu koji je odgovarao vlasti neopterećenoj astronomskim nacionalnim dugom i proračunskim manjcima. Za pomoćnim stolom u Perkinsovu uredu sjedio je muškarac koji se primicao pedesetoj. Plava kosa bila je kratko podšišana, a njegovo dugačko i usko lice odraţavalo je nepokolebljiv autoritet. Po njegovu samouvjerenu drţanju bilo je očito da uţiva u pokazivanju autoriteta. Kada je ustao, Fiske primijeti da je visok najmanje metar devedeset i da izgleda kao da redovito posjećuje teretanu. — Detektive Chandler? — Muškarac ispruţi ruku, a drugom pokaţe iskaznicu. — Specijalni agent FBI-a Warren McKenna. Chandler pogleda Perkinsa. — Nisam znao da i FBI sudjeluje u istrazi. Perkins već nešto zausti, no McKenna oštrim tonom reče: — Kao što zasigurno znate, ministar pravosuđa i FBI imaju pravo u cijelosti istraţiti ubojstvo svake osobe koja radi za vladu Sjedinjenih Drţava. Međutim, FBI nikako nema namjeru preuzeti istragu ili vam na bilo koji način smetati. — To je dobro, jer ja obično poludim i od najmanjeg tračka neţeljenog pritiska. — Chandler se nasmiješi. McKenna nije promijenio izraz lica. — Nastojat ću voditi računa o toj činjenici. Fiske ispruţi ruku. — Agente McKenna, ja sam John Fiske. Michael Fiske bio je moj brat. — Ţao mi je, gospodine Fiske. Znam da vam nije lako — reče McKenna i stisne mu ruku. Agent se potom ponovno obrati Cha-ndleru. — Budu li okolnosti zahtijevale aktivniju ulogu FBI-a, očekivat ćemo punu potporu. Nemojte smetnuti s uma da je ţrtva radila za saveznu vladu. — On pogleda uokolo. — Radio je u jednoj od najuglednijih ustanova na cijelome svijetu. Ustanovi koja usto moţda ulijeva i najviše straha. — Straha kao posljedice neznanja — istakne Perkins.

146

kika☺crostuff.net

— Ali ipak straha. Nakon Wacoa, zgrada World Trade Centera i Oklahoma Cityja postali smo oprezni kao nikada — reče McKenna. — Šteta što ne učite malo brţe — reče Chandler ironičnim tonom. — Velikim natezanjima oko jurisdikcija i prevlasti samo se gubi vrijeme. Ali ja ipak vjerujem u ravnopravnu razmjenu. Dogovoreno? — Svakako — reče McKenna. Chandler je još pribliţno pola sata postavljao pitanja, u biti nastojao doznati je li neki slučaj na kojem je Michael Fiske radio na Sudu mogao dovesti do toga da ga netko ubije. Od svih predstavnika Suda dobivao je iste odgovore: — Nemoguće. McKenna je postavio tek nekoliko pitanja, ali je vrlo pomno slušao što pita Chandler. — Točne pojedinosti predmeta koji se trebaju naći pred Sudom toliko su zaštićeni od javnosti da jednostavno nitko nije mogao znati na čemu točno radi tko od duţnosnika i pomoćnog osoblja. — Perkins dlanom udari po stolu kako bi naglasio tvrdnju. — Osim ako netko sam kaţe što radi. Perkins odmahne glavom. — Sve zaposlenike osobno upućujem i uvjeţbavam u pitanjima sigurnosti i povjerljivosti. To je dio upoznavanja s poslom. A etička pravila koja se na njih odnose vrlo su stroga. Dobivaju čak i posebnu knjiţicu koja se bavi tim pitanjima. Ne dopuštamo curenje informacija. Činilo se da time nije pretjerano uvjerio Chandlera. — Koja je prosječna dob pomoćnih odvjetnika i staţista? Dvadeset pet? Dvadeset šest? — Tako nekako. — To su još klinci, koji rade na najvišem sudu u zemlji. A vi mi govorite da nije moguće da im je nešto izletjelo? Čak ni kako bi impresionirali partnera s kojim hodaju? — Dovoljno sam iskusan da znam kako nikada ne treba koristiti riječ nemoguće.

147

kika☺crostuff.net

— Kao detektiv istraţujem ubojstva, gospodine Perkins, i mogu vam reći da me muči identičan problem. — Moţemo se malo vratiti na početak? — reče sada Dellasandro. — Na temelju onoga što znam u vezi s ovim slučajem, čini mi se da je motiv bila pljačka. — Raširio je ruke i s iščekivanjem u očima pogledao Chandlera. — Kako to onda ima veze sa Sudom? Jeste li pretraţili njegov stan? — Još nismo. Sutra šaljem ekipu. — A kako moţemo znati da nije nešto što ima veze s njegovim privatnim ţivotom? — upita Dellasandro. U iščekivanju odgovora, svi su pogledali Chandlera. Detektiv spusti pogled na bilješke, zapravo se uopće ne koncentrirajući na njih. — Samo ţelim ispitati sve mogućnosti. A dolazak na ţrtvino radno mjesto i postavljanje pitanja, gospodo moja, nije ni najmanje neuobičajeno. — Apsolutno — reče Perkins. — Moţete računati na punu potporu. — Kako bi bilo da sada pogledamo ured gospodina Fiskea? — reče Chandler. 24 Muškarac se hodnikom kretao skladno poput mačke. Bio je visok metar devedeset, vitak, ali snaţne građe, širokih ramena koja su se širila od debelog vrata. Imao je dugačko i usko lice; koţa mu je bila kestenjastosmeđa i glatka, osim na dubokim borama oko očiju i usta, koje su nalikovale na otiske prstiju. Na glavi je nosio izguţvanu kapu s logotipom sveučilišta Virginia Tech. Kratko podšišana crno-sijeda brada pokrivala je donju vilicu. Na sebi je imao izlizane traperice i izblijedjelu košulju od trapera umrljanu znojem. Ispod zadignutih rukava vidjele su se dvije debele, venama išarane podlaktice. Iz dţepa s prednje strane košulje provirivala je kutija cigareta Pall Mall. Došavši do završetka hodnika, zamaknuo je za ugao. Istog trenutka vojnik koji je sjedio uz vrata posljednje sobe u hodniku podignuo je ruku.

148

kika☺crostuff.net

— Ţalim, ovaj je dio zatvoren za sve, osim za nuţno medicinsko osoblje. — Unutra leţi moj brat — reče Joshua Harms. — I posjetit ću ga. — Bojim se da to neće biti moguće. Harms pogleda pločicu na vojnikovoj uniformi. — Bojim se da hoće, vojniče Brown. I u zatvoru ga redovito posjećujem. A sada me lijepo pusti, jesi li čuo? — Neće ići... — U tom slučaju pozvat ću ravnatelja ove bolnice, mjesnu policiju i prokletog zapovjednika Fort Jacksona i reći im da članu obitelji nisi omogućio da posjeti brata na samrti. Pa će se svi početi izmjenjivati i trljati ti uši, stari moj. Jesam li ti spomenuo da sam tri godine sluţio u Vijetnamu i da imam toliko odličja da bih te njima mogao pokriti po cijelome tijelu? A sada, hoćeš me lijepo pustiti ili ćemo to morati obaviti na teţi način? Molim odgovor, i to odmah! Zbunjeni Brown još je nekoliko trenutaka pogledavao na sve strane, ne znajući točno što bi trebao učiniti. — Moram nekoga nazvati. — Ne, ne moraš. Moţeš me pretraţiti, no ja ću ući. I neću se dugo zadrţati. Ali ući ću sada. — Kako se zovete? — Josh Harms. — On izvadi novčanik. — Ovo je moja vozačka. U zatvor dolazim često, već godinama, no ne sjećam se da sam te viđao. — Nisam u zatvoru — odgovori ovaj. — Ovamo sam dodijeljen samo privremeno. Rezervist sam. — Rezervist? Pa čuvaš zatvorenika? — Zatvorski specijalci koji su došli s vašim bratom vratili su se jučer. Sutra ujutro dovode zamjenu. — Blago njima. Moţemo sada konačno prijeći na posao? Vojnik Brown još je nekoliko trenutaka samo piljio u posjetitelja. — Okrenite se — reče na koncu. Josh ga posluša. Brown ga stane prepipavati. Trenutak prije nego što je došao do prednjeg dţepa na hlačama, Josh reče:

149

kika☺crostuff.net

— Nemoj se uzbuđivati, ali tu imam dţepni noţić. Izvadi ga i zadrţi za sada. Samo mi ga dobro čuvaj, sinko, uz njega sam jako vezan. Brown dovrši pregled i uspravi se. — Imate deset minuta i to je sve. A ja idem s vama. — Ako uđeš sa mnom, napuštaš mjesto. A kada to učiniš bilo u vojsci bilo u rezervnom sastavu, završavaš tamo gdje je završio i moj brat. — Pogledao je to mladenačko lice. Mali se vikendom ţeli igrati rata, zaključi. Radnim danom vjerojatno radi u nekom uredu, a onda navlači odoru i traţi uzbuđenja. — I dopusti da ti naglasim kako zatvor nije za takve kao što si ti. Vojnik Brown nervozno proguta slinu. — Deset minuta. Njih dvojica sada se pogledaju u oči. — Veliko hvala — reče Josh Harms, ne misleći ni pribliţno ozbiljno. Ušavši u sobu, za sobom je zatvorio vrata. — Rufuse — reče tiho. — Nisam mislio da ćeš biti tako brz, brate. Josh priđe krevetu i zagleda se u brata. — Što ti se to, dovraga, dogodilo? — Nisam baš siguran da te zanimaju i pojedinosti. — Sve to ima veze s onim pismom, ne? — Josh privuče stolicu krevetu. — Koliko ti je straţar dao vremena? — Deset minuta, no on me ne brine. — U deset minuta ne mogu ti mnogo ispričati. Ali reći ću ti ovo: Čim se vratim u Fort Jackson, ubit će me. — A tko to? Rufus odmahne glavom. — Kaţem ti, onda će navaliti na tebe. — Tu sam s tobom, zar ne? Onaj mali vani je glup, ali nije toliko glup. Stavit će me na popis posjetitelja. To dobro znaš. Rufus s mukom proguta slinu. — Znam, vjerojatno te nisam trebao zvati. — Ali tu sam. Stoga počni pričati.

150

kika☺crostuff.net

Rufus se na trenutak zamisli. — Čuj, Josh, kada sam dobio ono pismo od Vojske, sjetio sam se svega što se one večeri dogodilo. Ali baš svega. Kao da mi je netko to jednostavno ubacio u glavu. — Misliš na onu malu? Rufus je već kimao. — Na sve. Znam zašto sam to učinio. I mogu ti reći da nisam kriv. Brat mu uputi sumnjičav pogled. — No, hajde, Rufuse, ubio si malu. To ne moţeš poreći. — Ubiti i namjeravati ubiti nikako nije isto. Osim toga, razgovarao sam sa svojim tadašnjim odvjetnikom... — Misliš na onog jadnika koji se predstavlja kao odvjetnik? — Pročitao si pismo? — Još kako. Došlo je na moju adresu, zar ne? To je vjerojatno posljednja civilna adresa koja je ostala u vojnoj evidenciji. Kako su samo veliki i glupi, nisu ni znali da te imaju u jednom od svojih prokletih zatvora. — I naveo sam Ridera da u moje ime nešto preda sudu. — Što je uručio? — Moje pismo. — Pismo? Kako si ga poslao? — Na isti način na koji si ti meni poslao pismo od Vojske. Obojica su se nasmiješila. Rufus reče: — U zatvoru imaju tiskaru. Strojevi su vrući i prljavi, pa ti čuvari daju malo prostora. Dopuštaju mi da se pozabavim čarolijama. — I misliš da će sud razmotriti tvoj slučaj? Ja se u to baš i ne bih kladio, mali moj. — Baš mi se ne čini da sud neće ništa poduzeti. — No, to bi već bilo veliko iznenađenje. Rufus pokraj brata pogleda prema vratima. — Kada se vraćaju zatvorski čuvari? — Mali kaţe sutra ujutro. — To znači da moram pobjeći večeras.

151

kika☺crostuff.net

— Ţena koja me nazvala kaţe da imaš nekakvih srčanih problema. Pogledaj kako si samo vezan. Što misliš, koliko moţeš bjeţati? — A što misliš koliko mogu bjeţati mrtav? — Stvarno misliš da će te pokušati ubiti? — Ne ţele da se dozna za moj slučaj. Rekao si da si pročitao ono pismo. — Jesam. — E pa ja nikada nisam bio u programu u kojem me spominju. Josh ga prodorno pogleda. — Kako to misliš? — Kako sam i rekao. Netko me ubacio u dosje. Ţeljeli su sve prikazati kao da sam u programu, kako bi prikrili što su mi radili. Zašto sam ubio malu. Bit će da su to morali učiniti za slučaj da netko pokuša nešto provjeriti. Mislili su da ću biti mrtav. Josh je polagano razmišljao o svemu, a onda mu je odjednom sinula prava istina. — Isuse presveti i Boţe svemogući! Zašto bi ti to radili? — Mene pitaš? Mrze me. Iako sam bio najveći zajeb na svijetu. Ţeljeli su me vidjeti mrtvog. — Da sam znao da se sve to događa, nekoga bih pošteno naprašio. — Ti si imao pune ruke posla dok si se branio od Vijetkongovaca. Ali ako se sada vratim u zatvor, učinit će sve da me ovaj put srede. Josh pogleda vrata, a zatim i bratove okove. — Moraš mi pomoći, Josh. — U tome svakako imaš pravo, Rufuse. — Ne moraš mi pomagati. Moţeš se lijepo okrenuti i otići odavde. Ja ću te i dalje voljeti. Sve si ove godine bio uz mene. Znam da to što traţim nije fer. Trudio si se i izgradio lijep ţivot. Razumjet ću... — To znači da ne poznaješ vlastitog brata. Rufus polagano ispruţi ruku i stisne bratovu šaku. Tako su se čvrsto drţali, kao da jedan drugome nastoje dati snagu i odlučnost za ono što je pred njima.

152

kika☺crostuff.net

— Je li tko vidio da dolaziš? — Nitko osim straţara. Baš i nisam ušao na glavni ulaz. — U tom slučaju moţemo se pretvarati da sam te onesvijestio, da sam sam pobjegao. Znaju da sam lud. Da bih bez problema ubio i vlastitog brata. — Kakvo sranje. Neće ići, Rufuse. Ne bi znao ni kamo krenuti. Ulovili bi te za deset minuta. Gotovo dvije godine radio sam na raznim popravcima u ovoj bolnici, poznajem je kao vlastiti dţep. Ulaz kojim sam došao trebao bi biti zaključan, samo što su sestre zalijepile bravu. Tim putem dopremaju si cigarete. — Kako to onda ţeliš izvesti? — Izići ćemo putem kojim sam došao. Niz hodnik, pa lijevo. Ne prolazimo ni pokraj sestara. Kamionet mi je pred tim vratima. Imam kompića na pola sata voţnje. Duguje mi uslugu. Kamionet ću ostaviti u jednoj od njegovih starih suša i na neko vrijeme posuditi njegovo vozilo. On neće ništa pitati i neće odgovarati ako ga posjeti policija. Krenut ćemo na put i jednostavno se nećemo osvrtati. — Siguran si da se ţeliš u to upustiti? A što će biti s tvojim klincima? — Svi su otišli. Baš ih i ne viđam. — A Louise? Josh na trenutak spusti pogled. — Louise je za sobom zatvorila vrata prije pet godina i otada je nisam vidio. — To mi nisi rekao! — I što bi poduzeo da sam rekao? — Ţao mi je. — Meni je vraški ţao zbog mnogo toga. Sa mnom baš i nije osobito lako ţivjeti. Ne mogu reći da ih krivim. — Josh slegne ramenima. — Tako smo opet ostali samo nas dvojica. Mama bi se razveselila da je ţiva. — Siguran si? — Nemoj me više pitati, Rufuse. Rufus podigne okovane ruke. — A ovo?

153

kika☺crostuff.net

Njegov je brat već nešto vadio iz visoke cipele. Kada se ponovno uspravio, u ruci je drţao uzak komad metala s malenom kukom na jednome kraju. — Nemoj mi reći da te mali nije pretraţio...? — Misliš da je znao gdje bi trebao traţiti...? Čim mi je oduzeo dţepni noţić, bio je uvjeren da mi je oduzeo sve što je opasno. Nije se ni potrudio oko cipela. — Josh se nasmiješi, a zatim uvuče kuku u lokot na okovima. — Misliš da moţeš otključati? Josh zastane i pogleda brata s prijezirom u očima. — Ako sam uspio pobjeći prokletim Vijetkongovcima, onda valjda mogu otvoriti i obične vojne lisice. Ispred vrata, na hodniku, vojnik Brown pogleda na ručni sat. Deset minuta je prošlo. On odškrine vrata sobe. — U redu, Harms, vrijeme je isteklo. — Zatim još rastvori vrata. — Gospodine, Harms? Jeste čuli? Vrijeme je isteklo. Brown je začuo samo prigušeno stenjanje. Izvukao je pištolj i posve otvorio vrata. — Sto se događa? Stenjanje se pojačalo. Brown pogledom potraţi prekidač rasvjete. I u tom trenutku o nešto se spotakne. Kleknuvši, dodirnuo je čovjekovo lice kada je počeo razabirati nešto više. — Gospodine Harms? Gospodine Harms, je li sve u redu? Josh otvori oči. — Meni je dobro. A tebi? U tom trenutku velika i snaţna ruka ščepa Brownovu ruku i iz nje oslobodi pištolj. Druga mu je već prekrila usta, dok mu je nešto odmah zatim pridignulo cijelo tijelo, a divovska se šaka sudarila s njegovom vilicom i onesvijestila ga. Rufus poloţi Browna u postelju i pokrije ga plahtom. Josh mu sveţe ruke i noge i zaključa okove. Zatim mu ljepljivom trakom i gazom koju je pronašao u jednom od ormarića zatvori usta. Nakon toga još mu je pretraţio dţepove i uzeo noţić. Kada se Josh okrenuo prema njemu, Rufus ga zagrli i čvrsto stisne. Josh mu uzvrati jednako snaţnim zagrljajem: bio im je to prvi stisak u dvadeset pet godina. Očiju vlaţnih od

154

kika☺crostuff.net

suza, Rufus na trenutak nijemo zajeca, a Josh se onda na koncu povuče. — Nemoj mi samo biti previše sentimentalan. Za to nemamo vremena. Rufus se nasmiješi. — Ipak je ugodan osjećaj, Josh. Josh poloţi ruku na bratovo rame. — Mislio sam da nam se više nikada neće pruţiti prilika... To više nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. — I što sada? — Iz hodnika se ne vidi mjesto na kojem je mali dosada sjedio. Ali ovdje imaju i privatnu zaštitarsku firmu. — Josh pogleda na ručni sat. — Dok sam radio ovdje, u ophodnju su išli svaki sat, na puni sat. Sada je petnaest minuta preko punog sata. Imaju raspored po šestorica, pojedinačno, unutar sata i ţivo im se fućka za čuvanje bolesničkih gusaka, no prije ili kasnije vjerojatno će primijetiti da ga nema. Spreman si? Rufus je već bio navukao zatvorske hlače i cipele. Ostavio je košulju, ostavši samo u majici s kratkim rukavima. U ruci je, međutim, drţao nešto drugo: Bibliju. Još se nije osjećao slobodnim, no od slobode su ga dijelile tek sekunde. — Spreman sam već dvadeset pet godina. 25 Chandler pogledom obuhvati ured Michaela Fiskea. Nalazio se na prvome katu i bio prostran, visokog stropa, s petnaest centimetara širokim ukrasnim elementima. U njemu su se nalazila dva masivna drvena stola, a na svakome od njih računalo. Police su bile prepune pravnih priručnika, dosjea i izvještaja. U sobi su se nalazili i drveni ormari, kao i prijenosnici za knjige, dok su se na stolovima vidjele velike hrpe spisa. Prostorijom zapravo vlada nered, zaključi. Perkins ga pogleda. — Dok obavljate pregled, nuţna je i nazočnost predstavnika Suda. Ovdje se nalazi hrpa povjerljivih dokumenata. Radne verzije mišljenja i odluka, dopisi od

155

kika☺crostuff.net

sudaca i ostalih pomoćnika, te slične stvari koje se odnose na slučajeve u kojima sud još nije odlučio. — U redu. Nećemo uzeti ništa što bi se moglo odnositi na slučajeve koji čekaju odluku. — Ali kako ćete znati što se na što odnosi? — Pitat ću vas. — Ni ja ne znam. Nisam čak ni odvjetnik. Chandler reče: — U tom slučaju, pozovite nam nekoga od odvjetnika, jer namjeravam temeljito pretraţiti ovaj ured. — To danas moţda neće biti moguće. Ne moţete pričekati do sutra? Mislim da su svi sudski pomoćnici već otišli kući. Predsjednik suda smatrao je da s obzirom na događaje treba skratiti radno vrijeme. — Richarde, neki od sudaca još su u zgradi — reče Klaus. Perkins ga prostrijeli pogledom, a ovaj pogleda Dellasandra. — Nisam namjeravao uvlačiti suce do trenutka kada to bude apsolutno nuţno. No, pogledat ću što se moţe učiniti — reče. — Bojim se da ću morati zaključati vrata dok se ne vratim. Chandler za korak priđe Perkinsu. — Čuj, Richarde, radim u policiji. Moţda griješim i moţda nisi mislio to što si upravo rekao. Bila je to vrlo glupa izjava. Perkinsovo se lice zajapuri, no vrata su ostala otključana. Samo je pokazao Klausu da pođe za njim i tako su se udaljili. Dellasandro je ostao u uredu, u razgovoru s McKennom. Chandler priđe Fiskeu. — Imam osjećaj da je sve već dogovoreno i prije nego što smo se pojavili. — McKenna ti je znao ime i prije nego što ste se upoznali. — Očito su već malko kopali. — No, da, to im vjerojatno ne moţemo zamjeriti. — Idem popričati s McKennom — reče Chandler. — Čovjek nikad ne zna kada bi nam mogla dobro doći usluga saveznih agenata. Fiske se nasloni na zid i pogleda na ručni sat. Još nije uspio razgovarati s ocem.

156

kika☺crostuff.net

U tom trenutku otvorila su se vrata malo dalje u hodniku i na njima se pojavi neki mladić. Fiske kimne. — Velika guţva... — Vi ste iz policije? Fiske odmahne glavom i ispruţi ruku. — Samo promatram. John Fiske... Mike mi je bio brat. Mladić problijedi. — 0, Boţe, pa to je strašno. Uţasno. Uţasno mi je ţao. — Tada mu stisne ruku. — Ja sam Steven Wright. — Dobro ste poznavali Mikea? — Zapravo i nisam. Tek sam počeo raditi ovdje. Pomaţem sutkinji Knight. Znam da su ga svi uţasno cijenili. Fiske pogleda prema prostoriji iz koje je Wright izišao. — To je vaš ured? — Wright kimne. — Pretpostavljam da je u uredu mojega brata bilo mnogo ţivosti. — Još kako. Ljudi su dolazili i odlazili po cijele dane. — Na primjer gospodin Perkins i gospodin Dellasandro? — I onaj gospodin. Fiske pogleda u tom smjeru. — To je agent McKenna, iz FBI-a — reče. Wright tuţno odmahne glavom. — Nikada nisam poznavao čovjeka kojeg su... — Bilo je očito da je zašutio zbog nelagode. — Sve je u redu. Znam što mislite. — Fiske je odjednom svu pozornost usmjerio na dvoje ljudi koji su mu prilazili. Zapravo, posve se koncentrirao na samo jednu osobu. Unatoč očitoj fizičkoj privlačnosti, ţena izgleda, zaključi Fiske, jednostavno muškobanjasto. Kao netko s kime moţeš igrati ragbi ili šah. I na koncu još izgubiti. Sara Evans ispod oka je mjerkala Fiskea. Već ga je vidjela kada je ulazio u zgradu i pretpostavila je zašto je došao. Zadrţala se u blizini, za slučaj da za razgovor zatrebaju nekoga od sluţbenika. Upravo ju je zato Perkins uspio tako brzo "pronaći". Zaustavila se točno pred Fiskeom, zbog čega se i Perkins naglo zaustavio. — Oh... — reče — John Fiske... Ovo je Sara Evans. — Vi ste Michaelov brat?

157

kika☺crostuff.net

— Dopustite da pogađam... Nije me spominjao... — reče Fiske. — Zapravo jest. Čvrsto su se rukovali. Bjeloočnice su joj bile crvene, kao i vršak nosa. Glas joj je bio nekako umoran. Fiske primijeti da u drugoj ruci drţi maramicu. Imao je osjećaj da su se negdje već vidjeli. — Uţasno, uţasno, uţasno mi je ţao zbog Michaela — reče ona. — Hvala. Bio je to stravičan šok. — Fiske ubrzano zatrepće. Je li se u njezinim očima pojavilo nešto neobično dok je izgovarao te riječi? Nešto što je ukazivalo na činjenicu da nju Michaelova smrt ipak nije toliko šokirala? Perkins pogleda Wrighta. — Nisam znao da si u uredu. — Mogli ste pokucati — reče Fiske. Perkins ga prostrijeli pogledom i priđe Chandleru i McKenni. — Bok, Sara — reče Wright, a na licu mu se pojavi osmijeh. S obzirom na to kako ju je gledao, Fiske je odmah uočio da je Wright zaluđen. — Bok, Stevene. Kako ide? — Čini mi se da danas nitko nije pretjerano radio. Mislim da ću uskoro krenuti kući. Sara pogleda Fiskea. — Svi su iznimno cijenili vašeg brata. Ovo nas je sve potreslo, od predsjednika Suda do portira. Ali, znam da sve to nije ni blizu gubitku koji ste vi doţivjeli. Sve je to izgovorila tako neobičnim tonom da ju je Fiske iznenađeno pogledao. No, prije nego što je uspio nešto reći, pridruţio im se Perkins. — U redu, detektiv Chandler iz Odjela za ubojstva washingtonske policije čeka zajedno s gospodinom iz FBI-a — reče Perkins, obraćajući se Sari. — Zašto ţele pretraţiti Michaelov ured? Perkins nije pokazao ni najmanje razumijevanja. — To se nas ne tiče.

158

kika☺crostuff.net

— Dio istraţnog postupka, gospođice Evans — objasni Fiske — za slučaj da je nešto povezano s ubojstvom. — Mislila sam da je riječ o pljački. — I bila je pljačka. Sto prije uvjerimo detektiva Chandlera da sve zajedno nema nikakve veze a Sudom, to bolje — reče Perkins razdraţljivo. — Ako se pokaţe da je tako — reče Fiske. — Dakako, ali uvjeravam vas da je upravo tako. — Perkins se obrati Sari. — Kao što sam objasnio dok smo se spuštali, vaša je zadaća pobrinuti se za to da nitko ne vidi ili ne uzme nešto od povjerljivih dokumenata. — Što bi točno značio pridjev "povjerljivi"? — upita. — Ma, znate, sve što ima veze sa slučajevima o kojima Sud tek treba odlučiti, mišljenjima, dopisima i sličnim stvarima. — Ne bih li ja trebao odlučivati o takvim stvarima, Richarde — začuo se neki novi glas — ili to nije u mojoj jurisdikciji? Fiske je odmah prepoznao muškarca koji im se pribliţavao. Harold Ramsey primicao im se velikim koracima, poput prastarog linijskog broda koji veličanstveno uplovljava u luku. — Šefe, nisam vas vidio — reče Perkins nervozno. — Očito... — Ramsey pogleda Fiskea. — Čini mi se da se nas dvojica ne poznajemo. — Michaelov brat, John Fiske — ubaci se Sara. Ramsey ispruţi ruku. Fiske je imao dojam da su se dugački, koščati prsti dvaput obavili oko njegova dlana. — Ne mogu vam ni reći koliko mi je ţao. Michael je bio uistinu osobit mladić. Znam da ste vi i obitelj doţivjeli stravičan gubitak. Ako ikako moţemo pomoći, molim vas, samo nam javite. Fiske zahvali na suosjećanju, osjećajući se poput stranca na bdijenju, gdje s nelagodom prima izraze sućuti za preminulog kojeg zapravo ne poznaje. — Svakako — reče svečano. Ramsey pogleda Perkinsa i glavom pokaţe prema Chandleru i McKenni. — Tko su ovi i što traţe?

159

kika☺crostuff.net

Perkins razmjerno učinkovito i kratko objasni situaciju, iako je bilo jasno da je Ramsey, kada je Perkins napokon dovršio priču, već bio osmislio pet sljedećih koraka. — Richarde, molim te da detektiva Chandlera i agenta McKennu zamoliš da na trenutak dođu ovamo. Nakon što su se svi upoznali, Ramsey se obrati Chandleru. — Čini mi se da bi problem bilo najbolje riješiti razgovorom sa sucem Murphyjem i njegovim pomoćnicima, te usmenim pobrojavanjem slučajeva na kojima je Michael radio. Morate voditi računa o tome da vaše pravo na istragu pokušavam dovesti u ravnoteţu s duţnošću ovoga Suda prema povjerljivosti stavova i odluka, do trenutka objave. — U redu. — Nikako ne bih volio da mi netko pripiše curenje informacija, pomisli Chandler. Ramsey nastavi: — Ne vidim razloga da ne pregledate Michaelove osobne stvari, ako ih je ovdje uopće imao. Samo vas molim da sve dokumente koji imaju veze sa Sudom izdvojite barem do razgovora sa sucem Murphyjem. A nakon toga, ako steknete dojam da postoji veza između nekog slučaja na kojem je Michael radio i njegove smrti, lako ćemo se dogovoriti kako da temeljito istraţite sve eventualne tragove. — U redu, gospodine predsjedniče — reče Chandler. — Već sam nakratko razgovarao sa sucem Murphyjem. McKenna se ţurno sloţio s takvim pristupom. Ramsey se obrati Perkinsu. — Richarde, molim te da obavijestiš suca Murphyja o tome da ga detektiv Chandler što prije ţeli vidjeti. Pretpostavljam da će vam odgovarati termin sutra, nakon usmene argumentacije...? — Svakako — odgovori Chandler. — Dat ću vam na raspolaganje i pravnog zastupnika Suda, kako bi vam pomogao u koordinaciji pitanja i u vezi s pitanjima povjerljivosti podataka koja bi mogla iskrsnuti. Sara, ti ćeš nam sutra biti na raspolaganju, zar ne? Bila si bliska s Michaelom. Fiske je pomnije promotri. Koliko bliska, upita se.

160

kika☺crostuff.net

Ramsey još jednom pruţi ruku Fiskeu. — Bio bih vam zahvalan i kada biste nas obavijestili o pojedinostima vezanima uz pokop. Ramsey se zatim obrati Perkinsu. — Richarde, nakon razgovora sa sucem Murphyjem, molim te, dođi u moj ured. — Namjera je u njegovu tonu bila više nego očita. Nakon što su Ramsey i Perkins otišli, Chandler je gledao kako McKenna ponovno promatra ured Michaela Fiskea. — Gospodine Dellasandro — reče Chandler — kako bih što manje remetio vaš raspored, sutra ću dovesti ekipu za pretraţivanje, kako bismo sve obavili odjednom. — Bit ćemo vam zahvalni — reče Dellasandro. — Međutim, volio bih da ova vrata do mojeg ponovnog dolaska budu zaključana — nastavi Chandler. — Nitko neće ulaziti, a to se odnosi i na vas i na gospodina Perkinsa i — značajno je pogledao prema agentu McKenni — na sve ostale. McKenna ga ljutito pogleda, dok je Dellasandro kimao, izraţavajući slaganje. Fiske pogleda oko sebe i uvidi da Wright nepomično promatra Chandlera. Wright tada naglo zatvori vrata svojega ureda, a Fiske začuje i škljocaj brave. Pametno, pomisli. U trenutku kada su Fiske i Chandler već krenuli prema izlazu iz zgrade, zaustavio ih je nečiji glas. — Bi li vam smetalo da popričamo pred ulazom? — upita Sara. — Meni ne smeta — reče Chandler. — Johne? Fiske neodređeno slegne ramenima. Chandler se nasmiješi. — Zašto imam osjećaj da smo maločas bili u nazočnosti Svemogućega? Sara se nasmiješi. — Predsjednik tako djeluje na sve. — Vi, znači, radite za sutkinju Knight? — upita Fiske. — Ovo mi je druga godina. U trenutku kada su zamakli za ugao, zamalo su se sudarili s Elizabeth i Jordanom Knight.

161

kika☺crostuff.net

— Oh, sutkinjo Knight, upravo smo razgovarali o vama — reče Sara i upozna sve nazočne. — Senatore — reče Chandler — vrlo smo zahvalni na svemu što činite za Washington. Bez posebnih novčanih sredstava koje ste upravo izglasali za policiju, provodio bih istrage na biciklu. — Kao što znate, moramo učiniti još mnogo toga. Problemi su se gomilali godinama, a toliko će trebati i da se pogreške isprave — reče Knight, kao da drţi predizborni govor. Zatim pogleda Fiskea i ton njegova glasa odmah se smekša. — Ţao mi je vašeg brata, Johne. Nisam ga osobno poznavao, jer baš i ne dolazim na Sud. Ako prečesto objedujem sa suprugom, mediji već zaključuju kako nastojim utjecati na njezine odluke. Bit će da zaboravljaju da dijelimo istu kuću i postelju. Ipak, molim vas da prihvatite iskrenu sućut, i vi i vaša obitelj. Fiske mu zahvali i još reče: — Znam da to ništa ne znači, ali glasao sam za vas. — Vaţan je svaki glas. — Zatim pogleda suprugu i srdačno se nasmiješi. — Kao i ovdje, zar ne, gospođo sutkinjo? Kako je ono rekao Brennan? Za sve vam je potrebno pet glasova...? Boţe, kada bih barem morao razmišljati samo o pet glasova. Imao bih petnaest kilograma manje, a kosa bi mi još bila crna. Elizabeth Knight nije se nasmiješila. Oči su joj bile crvene kao i Sarine, koţa bljeđa nego inače. — Sara — reče — voljela bih da se nađemo nakon sutrašnje popodnevne sjednice. — Zatim se nakašlje. — I voljela bih sa Stevenom popričati o onom dopisu u vezi sa slučajem Chance. Moram ga dobiti najkasnije sutra. Čak i ako bude morao raditi cijelu noć, moram ga imati. — Glas joj je bio gotovo kriještav. Činilo se da je Saru to potreslo. — Odmah ću mu priopćiti, sutkinjo Knight. Elizabeth stisne Sarinu ruku. — Hvala. — S mukom je gutala slinu. — Molim te, sjeti se i da se večera u čast suca Wilkinsona odrţava sutra u sedam navečer, kod mene.

162

kika☺crostuff.net

— Već sam unijela u raspored — reče Sara, pomalo nevoljko. Elizabeth Knight na koncu pogleda i Fiskea. — Vaš je brat bio iznimno nadaren odvjetnik, gospodine Fiske. Znam da razgovor o takvim pojedinostima moţe zazvučati bešćutno, ali poslovi ovoga Suda jednostavno se ne prekidaju ni zbog koga. — Zatim još, pomalo umorno, doda: — Tu sam lekciju svladala još davno. Ponavljam, uţasno mi je ţao. — Tada pogleda na ručni sat. — Jordane, zakasnit ćeš na sastanak na Capitol Hillu. A ja moram dovršiti još neke poslove. — Tada pogleda Fiskea. — Ispričavam se... Fiske slegne ramenima. — Kao što ste rekli, sustav ne prestaje funkcionirati, bez obzira na pojedinca. Nakon što su supruţnici Knight otišli, Sara primijeti: — Sutkinja Knight je nesmiljena, ali pravedna. — Zatim brzo pogleda Fiskea. — Uvjerena sam da nije namjeravala tako zvučati. — A ja sam siguran da jest — reče Fiske. Uto se umiješa Chandler: — Vjerojatno je morala uloţiti tri puta više truda nego muškarac kako bi došla do ovog poloţaja. A takvo se iskustvo ne zaboravlja. — Vrlo liberalan pogled na svijet — reče Sara. — Da znate moju ţenu, sve bi vam bilo jasno. Sara se nasmiješi. — Ramsey i Knightica potekli su iz različitih miljea, iako nastoje surađivati u mnogim pitanjima. Čovjek stječe dojam da joj on popušta u previše toga. Moţda se ne voli sukobljavati sa ţenama. Potekao je iz posve drukčije generacije. — Čini mi se da dob s time nema nikakve veze — reče Fiske otvoreno. — Riječ je o genijalnoj sutkinji — reče Sara, braneći šeficu. U tom trenutku svi su začuli zvuk pagera. Chandler spusti pogled prema pojasu i pogleda broj na ekranu. — Smijem li se posluţiti telefonom? — upita Saru. Ona ga povede prema aparatu.

163

kika☺crostuff.net

Chandler im se pridruţio nakon nekoliko trenutaka, umorno odmahujući glavom. — Još dvije mušterije s kojima moram razgovarati. Ranjeni u glavu sačmaricom. Blago meni. — Moţeš me povesti do postaje, da pokupim auto? — upita Fiske. — Zapravo bih se trebao uputiti u suprotnome smjeru. — Ja vas mogu povesti — reče Sara ţurno. Muškarci su je istovremeno pogledali. — Za danas sam gotova s poslom. Nije baš da sam odradila mnogo stvari... — Sara obori pogled i nasmiješi se pomalo ţalosno. — Najironičnije je to što znam da bi se Michael energično protivio. U ţivotu nisam vidjela osobu koja je toliko predana, toliko marljiva. — Ona gorljivo pogleda Fiskea, kao da svojim riječima ţeli pridati novu snagu. — Pojedite nešto — predloţi Chandler. — Vas biste dvoje moţda mogli imati pregršt zajedničkih tema za razgovor. Fiske pogleda oko sebe, očito osjećajući nelagodu zbog takvog prijedloga, no na koncu ipak kimne. — Jeste li spremni? — Pričekajte samo nekoliko trenutaka. — Zatim umorno odmahne glavom. — Moram reći Stevenu da mora raditi cijelu noć — reče i udalji se. Chandler reče: — Johne, doznaj koliko moţeš više. Bila je bliska s tvojim bratom. — Zatim doda: — Za razliku od tebe... — Baš i nisam osobito dobar špijun — reče Fiske, osjećajući griţnju savjesti zbog činjenice da spletkari iza Sarinih leđa. Međutim, mora se pribrati; čak je i ne poznaje. Kao da točno zna o čemu Fiske razmišlja, Chandler reče: — Johne, znam da je i pametna i zgodna, te da je radila s tvojim bratom i da je vrlo uznemirena. Ali vodi računa o jednome... — 0 čemu? — To ne znači da joj moraš vjerovati. — Nakon tih riječi, Chandler se udalji. 26

164

kika☺crostuff.net

Jordan Knight zastao je na ulazu u njezin ured i stao promatrati suprugu. Elizabeth Knight sjedila je za stolom pognute glave. Pred njom je leţalo nekoliko otvorenih knjiga, no bilo je očito da ne čita. — Kako bi bilo da za danas ipak odustaneš, srce? Trgnuvši se, ona podigne pogled. — Jordane, mislila sam da si otišao na sastanak. On joj priđe i zastane uz nju, jednom joj rukom masirajući vrat. — Otkazao sam ga. A sada je vrijeme za povratak kući. — Ali imam još posla. Svi kasnimo. Tako je teško... On je uhvati ispod pazuha i pomogne joj da se pridigne. — Beth, koliko god to bilo vaţno, nije baš toliko presudno. Idemo kući — reče odlučno. Nekoliko minuta poslije, već su se u vladinome automobilu vozili kući. Nakon tuša za opuštanje, lagane večere i čaše vina, Elizabeth Knight napokon se počela osjećati barem djelomično normalno, ispruţena na krevetu. Njezin je suprug došao u sobu i sjeo pokraj nje, uzevši njezine noge u krilo i masirajući joj stopala. — Ponekad mi se čini da smo prestrogi prema pomoćnicima. Da ih previše tjeramo. Da od njih previše očekujemo — reče ona nakon nekog vremena. — Doista? — Jordan Knight dlanom joj obuhvati bradu. — Ţeliš sebe okriviti za smrt Michaela Fiskea? Kada su ga ubili, nije radio prekovremeno. Sama si mi rekla da je javio da je bolestan. Našao se u uličici u opasnome dijelu grada i to nema apsolutno nikakve veze sa Sudom. Ubio ga je neki govnar s ulice. Moţda je bila riječ o pljački, a moţda se jednostavno našao na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme. U svakom slučaju, ti s time nisi imala veze. — Policija smatra da je riječ o pljački. — Uvjeren sam da su tek u ranoj fazi istrage, ali i da će cijeli slučaj staviti na prvo mjesto. — Netko od pomoćnika danas je pitao je li Michaelova smrt mogla imati nekakve veze sa Sudom.

165

kika☺crostuff.net

Jordan Knight na trenutak promisli o tom pitanju. — Čuj, stvar je vjerojatno moguća, ali nikako mi nije jasno na koji način... — Odjednom se doimao zabrinutim. — Ali ako jest, pobrinut ću se za to da ti daju dodatnu zaštitu. Sutra ću nazvati određene ljude, pa će uz tebe bez prestanka biti netko iz Tajne sluţbe ili iz FBI-a. — Jordan, ne moraš to činiti. — Ne moram se pobrinuti za to da mi te neki luđak ne oduzme? 0 tome često razmišljam, Beth. Dio odluka Suda iznimno je nepopularan. Svi vi s vremena na vrijeme primate prijetnje smrću. A to ne moţeš samo tako zanemariti. — I ne zanemarujem. Samo nastojim o tome ne razmišljati. — U redu, ali nemoj se uzrujavati ako ja razmišljam. Ona se nasmiješi i dodirne mu lice. — Znaš da se i predobro brineš za mene. On se nasmiješi. — Kada imaš nešto dragocjeno, ne moţeš drukčije. Njeţno su se poljubili, a Jordan je nakon toga pokrije, ugasi svjetlo, te pođe dovršiti poslove u svojoj radnoj sobi. Elizabeth Knight nije odmah zaspala. Još je dugo piljila u tamu, obuzeta pravom poplavom emocija. I kada joj se već učinilo da će je sve to preplaviti, na sreću je zaspala. Ne mogu ni zamisliti kako ti je, Johne. Znam kako je meni teško, a Michaela sam poznavala tek razmjerno kratko. Nalazili su se u Sarinu automobilu i upravo su prešli Potomac i ušli u Virginiju. Fiske se pitao ţeli li mu tako pokazati da zapravo zna vrlo malo. — Koliko ste vas dvoje surađivali? — Godinu dana. Michael me nagovorio da se vratim i odradim još godinu. — Ramsey je rekao da ste ti i Michael bili bliski. Koliko bliski? Ona ga prostrijeli pogledom. — Što ţeliš reći? — Samo nastojim prikupiti pouzdane činjenice u vezi s bratom. Zanima me tko su mu bili prijatelji. Je li se s nekim viđao, izlazio...

166

kika☺crostuff.net

— On je načas pogleda, kako bi odredio reakciju. Ako je u sebi i reagirala, to nije pokazala. — Ţivjeli ste na samo dva sata udaljenosti, a ti ne znaš ništa o njegovu ţivotu? — To je tvoj stav ili si od nekog čula? — Zapravo sam u stanju sama doći do određenih opaţanja. — No, da, i to je dvosmjerna ulica. — To s opaţanjima ili udaljenost od dva sata voţnje? — I jedno i drugo. Zaustavili su se na parkiralištu jednog restorana u sjevernome dijelu Virginije. Ušli su, sjeli i naručili piće i jelo. Već nekoliko trenutaka kasnije Fiske je otpio gutljaj corone; Sara je pijuckala margaritu. Fiske obriše usta. — Znači, nisi potekla iz odvjetničke obitelji? Najčešće se pojavljujemo u čoporima... Ona se nasmiješi i odmahne glavom. — Odrasla sam na farmi u Sjevernoj Carolini. U gradiću s jednim semaforom. No otac mi je imao veze s pravosuđem. Na Fiskeovu licu pojavilo se blago zanimanje. — Kako? — Bio je mirovni sudac za cijeli taj kraj. Njegova je sudnica sluţbeno zauzimala jedan sobičak u straţnjem dijelu zatvorske zgrade. Ali češće je slušao argumente sjedeći na traktoru usred polja. — Tako si se zainteresirala za pravo? Ona kimne. — Moj je tata i na prašnjavome traktoru izgledao više kao sudac nego neki pravi suci koje sam viđala na uglednim sudovima. — I na sudu na kojem si zaposlena? Sara ubrzano zatrepće i odvrati pogled. Fiske osjeti griţnju savjesti. — Uvjeren sam da je tvoj tata bio dobar mirovni sudac. Razuman i pravedan. Narodski čovjek. Ona ga pogleda kako bi se uvjerila je li ozbiljan ili sarkastičan. Činilo se da govori posve iskreno. — Upravo tako. Uglavnom je imao posla s kradljivcima divljači i prometnim prekršajima, no čini mi se da nikome nije ostajao dojam da je bio nepravedan.

167

kika☺crostuff.net

— Često se viđate? — Umro je prije šest godina. — Ţao mi je... Mama ti je ţiva? — Umrla je prije tate. Ţivot na selu neki je put nesmiljen. — Imaš sestre ili braću? Ona odmahne glavom. Činilo se da joj je dolazak jela donio olakšanje. — Upravo mi je sinulo da danas nisam ništa pojeo — reče Fiske i odgrize velik komad tortille. — Meni se to često događa. Čini mi se da sam jutros pojela jabuku. — To nije dobro. — Pogledom je obuhvatio cijelu njezinu pojavu. — Na tebi baš i nema viška... Ona sada promotri njega. Unatoč širokim ramenima i punim obrazima, izgledao je gotovo ispijeno, ovratnika preširokog za taj vrat, malko preuskog struka za takvo tijelo. — Ni na tebi... Dvadeset minuta poslije Fiske je odgurnuo prazan tanjur i naslonio se. — Znam da si u guţvi, pa te neću nepotrebno zadrţavati. Brat i ja nismo se često viđali. Moram popuniti informacijsku rupu, ţelim li otkriti počinitelja... — Mislila sam da je to posao detektiva Chandlera. — Nesluţbeno je to moj posao. — S obzirom na policijsku prošlost? — upita Sara. Fiske je iznenađeno pogleda. — Michael mi je mnogo pričao o tebi... — Doista? — Da, doista. Silno se ponosio tobom. Od policije do odvjetničkog posla. Michael i ja o tome smo više puta vodili zanimljive rasprave. — Čuj, malo mi smeta da je netko koga ne poznajem toliko pričao o mojem ţivotu... — Nema razloga za uzrujanost. Samo nam se učinilo da je to zanimljiva promjena posla... Fiske slegne ramenima. — Dok sam radio kao policajac, cijelo sam se vrijeme bavio odvođenjem kriminalaca s ulica. A

168

kika☺crostuff.net

sada ţivim od toga što ih branim. Iskreno govoreći, saţalio sam se nad njima. — Ne bih rekla da sam upoznala policajca koji bi izjavio nešto slično. — Doista? A s koliko policajaca si uopće imala nekakve veze? — Volim pritisnuti papučicu gasa. Često me kaţnjavaju zbog brzine. — Zatim se zaigrano nasmiješi. — Ozbiljno me zanima: zašto si se odlučio za takvu promjenu? On se još nekoliko trenutaka odsutno igrao noţem. — Uhitio sam tipa koji je kod sebe imao kokainsku opeku. Prenosio je drogu za nekolicinu preprodavača, a to je doista neznatna uloga; samo prenosi robu od točke A do točke B. Imao sam i druge vjerojatne povode za zaustavljanje i pretres. Tako sam naišao na opeku, a tip mi, sluţeći se riječima i rečenicama kao u prvom osnovne, kaţe kako je mislio da nosi komad sira. — Fiske je pogleda u oči. — Da ne povjeruješ! Bilo bi mu bolje da je rekao da ne zna kako se to našlo kod njega. U tom bi slučaju njegov odvjetnik barem mogao pokušati zaigrati na kartu utemeljene sumnje u slučaju optuţbe za posjedovanje. Ali kada poroti pokušavaš prodat priču da je tip koji izgleda, ponaša se i govori poput kriminalca doista mislio da umjesto pošasti za njihove klince vrijedne deset tisuća dolara nosi komad švicarskog sira, ne ginu ti problemi. — Sada odmahne glavom. — Deset takvih strpaš u zatvor, a u redu već čeka još stotinu takvih koji priţeljkuju njihovo mjesto. Nemaju kamo. Kada bi mogli otići nekamo drugdje, otišli bi. Stvar je u tome što ljudima ne daješ nadu, pa onda ni njima nije stalo do toga što će biti s njima i s drugima. Sara se nasmiješi. — Što je smiješno? — upita on. — Tako je zvučao i tvoj brat. Fiske na trenutak zašuti i dlanom prijeđe preko kruga vode na stolu. — Često si bila s Mikeom? — Da, poprilično često. — I izvan posla?

169

kika☺crostuff.net

— Išli smo na piće, na večeru, na izlete. — Ona otpije gutljaj pića i nasmiješi se. — Još nikada nisam davala sluţbene izjave za sudski zapisnik. — Oh, one su neopisivo neugodnije. — Stvarno? — Da, zvuče pribliţno ovako: Nešto mi govori da vas Mikeo-va smrt zapravo i nije osobito iznenadila. Je li to istina? Sara odjednom više nije bila opuštena. — Nije. Vijest me uţasnula. — Uţasnula, to je u redu. Ali iznenadila...? U tom trenutku do njih je svratila konobarica koju je zanimalo ţele li kavu ili desert. Fiske zatraţi račun. Našavši se u autu, uputili su se prema Washingtonu. U međuvremenu je počelo kišiti. Listopad je u tom kraju ćudljiv. Bez obzira na konkretno razdoblje, moţe biti i vruće, i hladno i ugodno. Trenutačno je vani bilo vrlo vruće i sparno, tako da je Sara pojačala klimu. Fiske je pogleda s iščekivanjem. Ona uhvati njegov pogled, uznemireno uzdahne i polagano progovori: — U posljednje vrijeme Michael se uistinu doimao nervoznim i nekako odsutnim. — To nije bilo uobičajeno? — Posljednjih šest tjedana kao mahniti pišemo dopise i mišljenja. Svi su na rubu ţivaca, no Michael inače tek u takvim uvjetima daje sve od sebe. — Misliš da je imalo veze s nečim na Sudu? — Michael praktički i nije imao ţivot izvan Suda. — Ako izuzmemo tebe? Ona ga prostrijeli pogledom, ali ne reče ništa. — Je li pred vama bilo kakvih vaţnih i kontroverznih slučajeva? — upita on. — Svi su slučajevi vaţni i kontroverzni. — Ali nikada ti nije spomenuo ništa konkretno? Sara je samo gledala naprijed, ne odgovarajući. — Pomoći će mi što god mi ispričaš, Sara.

170

kika☺crostuff.net

Ona malko popusti pritisak na papučicu gasa. — Tvoj je brat bio čudan. Znaš da se u cik zore spuštao u internu poštu kako bi prije svih vidio zanimljive slučajeve? — To me ne čudi. Nikada nije bio za polovična rješenja. Kako se inače procesuiraju ţalbe? — Sve se otvara i procesuira u internoj pošti. Svi slučajevi dolaze do analitičara, kako bismo bili sigurni da je u skladu sa zahtjevima i pravilima Suda i tako dalje. Ako je podnesak pisan rukom, a mnogo ih je upravo takvih, in forma pauperis, paze i na to da je rukopis čitljiv. Informacije se potom pohranjuju u bazu podataka prema prezimenu podnositelja. I na koncu, podnesak se umnoţava i dolazi u urede svih sudaca. — Mike mi je jednom rekao koliko ţalbi dolazi do Suda. Nema šanse da suci sve to pročitaju... — I ne čitaju. Podnesci se dijele, dodjeljuju pojedinim uredima, a pomoćnici su zaduţeni da o njima pripreme izvještaje koji se šalju svima. Na primjer, u tjedan dana primimo moţda i stotinjak podnesaka. Kako imamo devetero sudaca, svaki ured primi recimo deset do dvanaest slučajeva. Od recimo dvanaest slučajeva koje dobije ured sutkinje Knight, ja ću napisati izvještaj o tri. Taj dopis primaju svi uredi. Moj izvještaj ondje čitaju svi sudački pomoćnici i svojim sucima daju preporuke o tome treba li Sud razmatrati slučaj ili ne. — Pomoćnici zapravo raspolaţu velikom moći. — U pojedinim područjima, ali ne i kod davanja mišljenja. Pomoćnik u radnoj verziji mišljenja zapravo samo rekapitulira činjenice vezane za slučaj i navodi presedane. Sucima sluţimo za obavljanje tih najosnovnijih poslova. Najveći utjecaj imamo kod odabira podnesaka. Fiske je bio zamišljen. — Tako se moţe dogoditi i da sudac uopće ne vidi same dokumente podnesene Sudu prije nego što odluči hoće li razmatrati slučaj ili ne...? Znači da je pročitao samo izvještaj i pomoćnikovu preporuku. — Moţda čak ni izvještaj, neki put samo preporuku. Suci obično odrţavaju rasprave dvaput na tjedan. Tada se svi

171

kika☺crostuff.net

podnesci izlaţu raspravi i glasanju. Za uvrštavanje na dnevni red potrebna su najmanje četiri glasa. — Znači određenu ţalbu zapravo prvi moţe vidjeti netko u internoj pošti? — To je uobičajeno. — Što znači to "uobičajeno"? — Nema jamstva da će se sve uvijek odvijati po pravilima. Fiske još nekoliko trenutaka razmisli o tim riječima. — Ţeliš reći da je moj brat moţda uzeo neki podnesak prije nego što ga je interna pošta procesuirala? Sara prigušeno zastenje, no ipak se brzo pribere. — Ovo ti mogu reći samo u najstroţem povjerenju, Johne. On odmahne glavom. — Neću ti obećati nešto što ne mogu odrţati. Sara uzdahne, pa kratko i precizno Fiskeu prepriča kako je pronašla dokumente u aktovci njegova brata. — Nikako nisam namjeravala njuškati. Ali već se nekoliko dana ponašao neobično, pa sam se zabrinula. Jedno jutro naletjela sam na njega kada je dolazio iz interne pošte. Nekako je bio izvan sebe. Čini mi se da je upravo tada uzeo ţalbu koju sam pronašla u njegovoj aktovci. — A taj dokument koji si vidjela bio je original ili kopija? — Original. Jedna je stranica bila ispisana rukom, druga pisaćim strojem. — Je li uobičajeno da Sudom kruţe originali? — Nije. Isključivo kopije. A kopirani dokumenti posve sigurno nemaju originalnu omotnicu u kojoj su stigli. — Sjećam se da mi je Mike rekao kako sluţbenici neki put odnose spise kući, u pojedinim slučajevima čak i originale. — To je točno. — Moţda je tako bilo i u tom slučaju. Ona odmahne glavom. — Dokumenti nisu bili posloţeni kao u normalnim slučajevima, u uobičajenom fasciklu. Na omotnici nije bilo adrese pošiljatelja, a natipkano pismo nije bilo potpisano. Zbog dokumenta ispisanog rukom pomislila

172

kika☺crostuff.net

sam kako je riječ o ţalbi in forma pauperis, ali nigdje nisam ugledala sluţbeni prijedlog ili potvrdu o autentičnosti. — Jesi li na dokumentima uočila koje ime, nešto što bi moglo ukazati na osobe povezane sa slučajem? — Jesam. Po tome sam i znala da je Michael uzeo podnesak. — Kako? — Uspjela sam načas pogledati prvu rečenicu dokumenta napisanog strojem. U njoj je navedeno ime osobe koja je navedena kao podnositelj. Čim sam izišla iz Michaelova ureda potraţila sam ga u sudskoj bazi podataka. Nije ga bilo među dosadašnjim podnositeljima. — Kako je glasilo ime? — Prezime je bilo Harms. — A ime? — Nisam uspjela vidjeti. — Sjećaš se još nečega? — Ne. Fiske se nasloni. — Stvar je u tome da je Mike, ako je uzeo podnesak, morao biti siguran da se nitko neće buniti zbog nestanka dokumenta. Na primjer odvjetnik koji ga je poslao, ako je uopće riječ o odvjetniku. — Na omotnici se nalazila naljepnica za preporučene pošiljke. Pošiljatelj je dobio obavijest o tome da je pošiljka dostavljena sudu. — U redu. A zašto je jedna stranica bila ispisana rukom, a druga strojem? — Dvije različite osobe, dva autora. Moţda taj drugi nije htio da mu se otkrije identitet, ali je ipak ţelio pomoći Harmsu. — I od svih podnesaka koje ovaj Sud prima, Mike je uzeo baš taj. Zašto? Ona ga nervozno pogleda. — 0, Boţe moj, ako se pokaţe da je to nekako povezano s Michaelovom smrću... Ni u jednom trenutku nisam pomislila... — odjednom se činilo da bi svakog trenutka mogla briznuti u plač.

173

kika☺crostuff.net

— To neću nikome spominjati. Zasada. Radi Mikea si se izloţila opasnosti. I na tome sam ti zahvalan. — Uslijedila je poduţa stanka. Fiske na koncu reče: — Već je kasno... Dok su se tako vozili, Fiske nakon nekog vremena napokon reče: — Utvrdili smo da je Mike tijekom posljednja dva dana autom prešao gotovo tisuću tristo kilometara. Imaš li kakvu predodţbu o tome kamo je mogao ići? — Ne. Ali čini mi se da nije volio voziti. Na posao je dolazio biciklom. — Kako su na njega gledali ostali sudski pomoćnici? — Iznimno su ga cijenili. Imao je nevjerojatnu motivaciju. Tako je vjerojatno sa svima ovdje, no činilo se da se Michael jednostavno nikako ne gasi. I ja sebe smatram marljivom, ali smatram i da je u ţivotu vaţna ravnoteţa. — Mike je oduvijek takav — reče Fiske pomalo umorno. — Počinje od savršenoga i nastavlja napredovati. — Izgleda da mu je to u obitelji. Michael mi je rekao da si u mladosti praktički bez prestanka imao po dva-tri posla. — Volim imati dţeparac. A taj novac u Fiskeovu se dţepu nije zadrţavao. Odlazio je ocu, koji u četrdeset godina napornoga rada nikada nije zaradio više od bijednih petnaest tisuća godišnje. Sada odlazi na majku i njezine astronomske medicinske račune. — I studirao si dok si radio kao policajac. Fiske je nestrpljivo bubnjao prstima po prozoru. — Dobro staro sveučilište Virginia Commonwealth, Stanford nove generacije. — I još si upisao pravo. — Fiske je bijesno pogleda. — Molim te, nemoj se uzrujavati, Johne. Samo sam znatiţeljna. Fiske uzdahne. — Staţirao sam kod jednog branitelja u Ric-hmondu i naučio strašno mnogo. Dobio sam dozvolu i poloţio pravosudni. — Zatim još ironično doda: — Inače i ne moţeš postati odvjetnikom ako si preglup za dobar rezultat na prijemnome. — Nisu glup. — Hvala, ali ti to ipak ne moţeš znati...

174

kika☺crostuff.net

— Gledali smo te najednom suđenju. On se okrene prema njoj. — Kako, molim? — Michael i ja jednom smo prilikom, bilo je to tijekom ljeta, otišli u Richmond i nazočili jednom tvojem procesu. — Nije imala namjeru spomenuti i da je ona ponovila takav izlet. — Zašto mi se niste javili? Sara slegne ramenima. — Michaelu se činilo da bi se mogao uzrujati. — Zašto bih se uzrujao što vidim brata? — A zašto to mene pitaš? On ti je bio brat. — Kako je Fiske i dalje šutio, Sara nastavi: — Stvarno si me impresionirao. Mislim da si me moţda čak i motivirao da jednog dana i ja počnem raditi takav posao. Barem na određeno vrijeme, da pokušam, vidim kako je to u stvarnosti. — Misliš da bi ti se to dopalo? — A zašto ne? Bavljenje pravom i dalje moţe biti plemenito. Zastupanje tuđih prava. Obrana siromašnih. Uţasno me zanimaju tvoja iskustva. — Stvarno? — Apsolutno — reče ona gorljivim tonom. On se umiri, pretvarajući se da intenzivno razmišlja. — Da vidimo... Imao sam nekog Ronalda Jamesa. To mu je bilo pravo ime, no traţio je da ga zovu Straţnji Tatica. A nadimak se odnosio na poloţaj koji je birao kada je okrutno silovao šest ţena. Stvar sam riješio izvansudskom nagodbom, iako ga je svih šest ţena nedvosmisleno identificiralo na prepoznavanju u policiji. Ali imao sam i nekoliko stvari koje su mi išle u prilog. Četiri ţene s njim se nisu mogle suočiti pred sudom. Sve je to posljedica uţasa koje su proţivjele. Šesta je ţrtva iza sebe imala nekoliko gadnih situacija koje smo moţda mogli upotrijebiti kako bismo napali njezinu vjerodostojnost. Posljednja ga je ţena ţeljela doslovce razapeti. Ali jedan kvalitetan svjedok nije isto što i šest. Tuţitelj se na koncu malo prepao, a tip je dobio dvadeset godina uz mogućnost skraćenja.

175

kika☺crostuff.net

— Tu je onda još i Jenny, drago dijete koje je sjekirom raspolovilo bakinu glavu jer joj stara glupa kučka, kako mi je mala objasnila kroz suze, nije dala da s prijateljicama ide u robnu kuću. Jennyna majka, kći ţene koju je mala izmasakrirala, otplaćuje moj honorar u ratama od po dva dolara mjesečno. — Čini mi se da shvaćam što ţeliš reći... — reče Sara kratko. — Nikako ti ne bih htio raspršiti iluzije... Tip kojeg sam upravo oslobodio krivnje za provalu u cijelosti mi je isplatio honorar, vjerojatno zahvaljujući prodaji ukradene robe. Jednostavno sam naučio ne pitati. Tako imam plaćenu mjesečnu stanarinu i već dugo nisam morao potegnuti pištolj na klijenta. A sutra nas uvijek očekuje nov dan. — Fiske se nasloni. — Samo naprijed, gospođice Evans, sredite ih. — Doista uţivaš u tome da ljude nečim šokiraš, zar ne? — Sama si traţila... — Zašto to onda, dovraga, radiš? — Netko mora... — Baš i nisam očekivala takav odgovor, no ostavimo se te teme — reče ona oporim tonom. — Međutim, hvala što si mi raspršio iluzije. Baš sam ti zahvalna. — Ako je tako, trebaš mi biti istinski zahvalna — reče bijesno. Zatim, nešto smirenije, doda: — Čuj Sara, nisam princ na bijelome konju. Klijentela mi se uglavnom sastoji od kriminalaca koji su skrivili sve za što ih optuţuju. To znam ja, znaju oni, znaju svi. Upravo zbog toga devedeset posto slučajeva rješavam nagodbom. Da mi netko uistinu dođe i ustvrdi da je neduţan, vjerojatno bih ostao na mjestu mrtav, srce mi to ne bi izdrţalo. Nikoga ne branim, samo pregovaram o visini kazne. Duţnost mi je osigurati da zatvorska kazna bude pravedna u odnosu na ono što dobivaju i ostali. U onim rijetkim prilikama kada se i nađem pred sudom, trik se sastoji u tome da stvoriš dovoljno dima da porota ostane bez snage: iscrpljeni i zbunjeni, više nemaju volje utvrđivati tko je tko i što je što, pa odustaju. Misliš da vole tako sjediti i

176

kika☺crostuff.net

raspravljati o sudbini čovjeka kojeg čak i ne poznaju, za kojeg im se ţivo fućka? — Boţe moj, a gdje se izgubila istina? — Neki je put istina odvjetnikov najveći neprijatelj. Ne moţeš je prikazivati iz različitih kuteva, ne moţeš je krivotvoriti. U devedeset posto slučajeva s istinom gubim. Ne plaćaju mi da bih gubio, no nastojim biti pravedan i pošten. Svi mi tokom dana odrađujemo svoje posliće, ribari isplovljavaju navečer i love hrpe svjeţeg mesa, a mi se ujutro vraćamo i plešemo ispočetka. I tako to ide iz dana u dan, u beskraj. — To je tvoj prikaz stvarnoga ţivota? — upita ona. — Bez brige, ti nikada nećeš vidjeti nešto od toga. Ti ćeš predavati na Harvardu ili raditi u nekoj besramno bogatoj odvjetničkoj tvrtki u New Yorku. Nađem li se ikada u blizini, svakako ću ti mahnuti iz kante za smeće. — Moţeš li, molim te, prestati? — usklikne Sara. Nastavili su se voziti u tišini, a onda je Fiskeu u jednom trenutku nešto sinulo. — Ako si me već jednom vidjela na suđenju, zašto si onda na Sudu, kada nas je Perkins upoznao, onako glumila da me ne poznaješ? Sara zatečeno uzdahne. — Ne znam. Bit će da pred njim nisam uspjela smisliti lukav način na koji bih ti objasnila odakle te već znam. — Zašto bi to trebalo biti lukavo? — Znaš što se kaţe za prvi dojam. — Ona sada na tu pomisao samo energično odmahne glavom. Kriste svemogući! Dok ju je promatrao, Fiske osjeti kako iz njega iščezava i posljednji tračak neprijateljskih osjećaja. — Nemoj dopustiti da tolikim cinizmom zagušim tvoj elan, Sara. — Zatim još tiho doda: — Na to nitko nema pravo. Oprosti... Ona ga pogleda. — Čini mi se da ti je stalo više nego što pokazuješ. — Još je nekoliko trenutaka oklijevala, razmišljajući o tome bi li mu trebala reći ili ne. — Poznaješ dječaka po imenu Enisy zar ne? — Fiske je pogleda s

177

kika☺crostuff.net

krajnjom nevjericom u očima. — Vidjela sam kada ste razgovarali. Fiskeu tada napokon sine. — Onaj bar... Znao sam da sam te negdje već vidio. Što si radila, pratila si me? — Da. Takva ga je otvorenost zatekla. — Zašto? — upita tiho. Nastavila je vrlo polagano. — To će biti malo teţe objasniti. Čini mi se da sada baš i nisam raspoloţena za to. Nisam te uhodila. Jasno sam vidjela koliko ti je teško dok si razgovarao s Enisom i njegovom obitelji. — Nisu mogli bolje proći. Stari ih je idući put mogao ubiti. — Ipak, tako izgubiti oca... — Nije bio Enisov otac. — Oprosti, mislila sam da jest. — Oh, da, Enis jest njegov sin. No to ne znači da je ovaj automatski i otac. Očevi ne rade to što je ovaj učinio svojoj obitelji. — Što će biti s njima? Fiske slegne ramenima. — Lucasu dajem još dvije godine. A onda će ga pronaći u nekakvoj slijepoj uličici s desetak rupa u tijelu. Najtuţnije je što je toga svjestan i on sam. — Moţda će te iznenaditi... — Da, moţda. — A Enis? — Za njega ne znam. I više ne ţelim o tome. Dalje su šutjeli do trenutka kada su se zaustavili pred policijskom postajom. — Ostavio sam auto ispred ulaza. Sara ga iznenađeno pogleda. — Pravi si sretnik. U dvije godine, koliko ţivim u ovome gradu, čini mi se da još nikada nisam pronašla slobodno mjesto na ulici. Fiske je nepomično piljio u jednu točku. — Mogao bih se zakleti da sam ga ostavio baš ovdje. Ona pogleda u tom smjeru. — Misliš, točno kod onog znaka na kojem je nacrtan pauk?

178

kika☺crostuff.net

Fiske iskoči iz auta upravo u trenutku kada se pojačala kiša, pogleda znak, a zatim i prostor na kojem se bio parkirao. Vrativši se u automobil, nasloni se i zatvori oči. Kapljice kiše pokrivale su mu lice i kosu. — Ne mogu vjerovati... Kakav dan... — Treba samo nazvati jedan broj. — Sara uzme mobitel i utipka brojeve koje je čitala s prometnog znaka. Telefon je zvonio deset puta, no nitko se nije javio. Ona prekine vezu. — Izgleda da večeras ipak nećeš doći do auta. — Ne mogu otići spavati dok ne obavijestim oca. — Oh. — Ona se na trenutak zamisli. — Ja ću te odvesti. Fiske se zagleda u pljusak. — Sigurna si? Ona ubaci u brzinu. — Idemo pronaći tvojeg tatu. — Moţemo li usput svratiti na jedno mjesto? — Svakako, samo mi reci kamo. — U stan mojega brata. — Johne, nisam baš sigurna da je to najpametnije... — Ja mislim da je to izvrsna zamisao. — Nećemo moći ući. — Imam ključ — reče Fiske. Činilo se da su nju te riječi zbunile. — Pomogao sam mu da se preseli kada se tek zaposlio na Sudu. — Nije li policija već zapečatila stan ili tako nešto? — Chandler je rekao da će se stanom pozabaviti sutra. — On je pogleda. — Budi bez brige, ti ćeš ostati u autu. Ako se nešto dogodi, jednostavno se odvezi. — A ako je u stanu moţda Michaelov ubojica? — U prtljaţniku imaš dizalicu ili nešto slično? — Da. — To znači da danas doista imam sreće. Sara samo uzdahne. — Nadam se da znaš što radiš. I ja, pomisli Fiske. 27

179

kika☺crostuff.net

Kada su došli do stana Michaela Fiskea, Sara se parkirala na praznome mjestu iza ugla. — Otvori prtljaţnik — reče Fiske i iziđe. Čula je kako još nekoliko trenutaka prekopava po alatu. Na trenutak se prenula kada se iznenada pojavio kod njezina prozora. Ona ga brzo spusti. — Neka vrata budu zaključana, motor uključen, a ti nemoj zatvarati oči, moţe? — reče. Ona kimne, uočavajući veliku ţeljeznu šipku u jednoj i bate-rijsku svjetiljku u drugoj ruci. — Ako te uhvati nervoza ili nešto slično, jednostavno kreni. Odrastao sam i snaći ću se. Već ću nekako doći do Richmonda. Ona tvrdoglavo odmahne glavom. — Ne mičem se. Dok je gledala kako zamiče za ugao, nešto joj je sinulo. Pričekala je još nekoliko trenutaka, da on uđe u zgradu, a zatim je skrenula iza ugla, vratila se u Michaelovu ulicu i parkirala se nasuprot nizu kuća. Uzela je mobitel i zadrţala ga u ruci. Uoči li bilo što sumnjivo ili tek malko neobično, nazvat će broj u stanu i upozoriti Fiskea. Dobar plan. Ipak, nadala se da mu neće morati pribjeći. Fiske uđe i zatvori vrata, uključi svjetiljku i pogleda oko sebe. Na prvi pogled ništa nije ukazivalo na to da je netko pretraţio stan. Ušao je u malenu kuhinju, od dnevne sobe odvojenu šankom u visini struka. Ondje je u jednoj ladici pronašao dvije plastične vrećice, te ih navukao na ruke kako ne bi ostavljao tragove. Malena vrata vodila su u smočnicu, no Fiske ih je jednostavno zanemario. Njegov brat nije tip čovjeka koji ima uredno posloţene redove konzerva s kukuruzom i grahom. Prostorija je zasigurno prazna. Prošao je kroz dnevnu sobu, zavirio u maleni ormar za odjeću, no u dţepovima kaputa i sakoa nije pronašao ništa. Nakon toga uputio se u spavaću sobu u straţnjem dijelu stana. Podovi su bili izlizani, a spojevi toliko istrošeni da su škripali pri svakom koraku. Otvorio je vrata i zavirio

180

kika☺crostuff.net

unutra. Krevet nije bio namješten, odjeća je bila razbacana na raznoraznim mjestima. Pregledao je sve dţepove — ništa. U uglu se nalazio maleni pisaći stol. Pomno ga je pretraţio, ali nije pronašao ništa. Iza stola bio je skriven produţni kabel uključen u zid. Podignuvši suprotni kraj, samo se namršio. Pogledao je i prostor oko stola, ali nije pronašao što je očekivao: prijenosno računalo koje je trebalo biti uključeno u produţivač. Nije bilo ni bratove aktovke; Fiske mu ju je kupio kada je diplomirao na pravnome faksu. Mora se sjetiti i Saru pitati što zna o aktovci i računalu. Dovršivši pregled spavaće sobe, hodnikom se vratio u kuhinju. Na trenutak je zastao, pomno osluškujući. Pritom je čvrsto stiskao ţeljeznu šipku. Iznenadnim pokretom rastvorio je vrata smočnice, podignute šipke, svjetiljkom izravno obasjavajući skučeni prostor. Muškarac je iskočio iz smočnice i ramenom pogodio Fiskea posred trbuha. Fiske zastenje, a baterija mu ispadne iz ruke. Ipak, uspio se odrţati na nogama i napadača šipkom raspaliti po vratu. Začuo je bolan krik; no ovaj se oporavio brţe no što je to Fiske očekivao, te ga je pridignuo s poda i bacio preko šanka. Fiske je svom teţinom tresnuo o pod i uvidio da više ne osjeća rame. Ipak se uspio prebaciti postrance i podmetnuti nogu tipu koji je jurio prema izlaznim vratima. Ponovno je zamahnuo ţeljezom, no u tami je promašio i zahvatio samo pod. U tom trenutku napadačeva ga je šaka pogodila u vilicu. Fiske još jednom zamahne i snaţno pogodi tijelo. Tip se za samo nekoliko trenutaka našao na nogama i izjurio iz stana. Fiske se napokon podigne i pojuri do vrata, drţeći se za rame. Vani su se već čuli uţurbani koraci na stubama. Pojurio je za čovjekom i onda začuo kako se bučno otvaraju ulazna vrata u zgradu. Već deset sekundi poslije Fiske se našao na ulici. Pogledao je lijevo, pa desno. Uto se začula automobilska sirena. Sara spusti prozor i pokaţe udesno. Fiske pojuri kroz kišu i skrene za ugao. Sara ubaci u brzinu, ali je morala pričekati

181

kika☺crostuff.net

dva automobila, a zatim uz proklizavanje guma pojuri za njim. Skrenula je na uglu, pojurila do sljedećeg raskriţja, ali nije nikoga ugledala. Vrativši se unatrag, skrenula je u jednu drugu pokrajnju uličicu, pa zatim u još jednu, osjećajući sve veću izbezumljenost. Gotovo je kriknula od olakšanja kada je nasred ulice ugledala zadihanog Fiskea. Iskočivši iz auta, potrči prema njemu. — Johne, hvala Bogu, sve je u redu. Fiske je bio bijesan što mu je napadač umaknuo. Ljutito je koračao amo-tamo. — Dovraga! Kakvo sranje! — Sto se to, dovraga dogodilo? Fiske se malo smiri. — Negativci vode jedan nula. Sara ga obuhvati oko struka i s njim priđe autu. Pomogne mu da uđe. Zatim sjedne za upravljač i tako su krenuli. — Moraš otići liječniku. — Nikako! Običan udarac... Jesi li vidjela tipa? Sara odmahne glavom. — Zapravo i nisam. Istrčao je tako brzo da sam pomislila da si to ti. — Moje građe je? Nešto uočljivo od odjeće? Bijelac, crnac? Sara se na trenutak koncentrira, nastojeći zamisliti prozor koji je vidjela. — Ne znam koliko je star. Pribliţno je građen kao ti. Čini mi se da je imao tamnu odjeću i masku. — Sada uzdahne. — Sve se odigralo tako brzo. Gdje je bio? — U smočnici. Nisam ga čuo pri prvom prolasku, ali sam na izlasku začuo škripu vrata. — On protrlja rame. — I sada dolazi ono najteţe. — On izvadi mobitel i iz novčanika izvuče posjetnicu. — Moram Chandleru ispričati što se upravo dogodilo. Fiske je nazvao Chandlera na pager i ovaj se javio već nakon nekoliko minuta. Nakon što je rekao što je učinio, Fiske je morao udaljiti telefon od uha. — Malko se uzrujao? — upita Sara. — Da, kao kada dođe do slabašne erupcije vulkana. — Fiske ponovno prisloni uređaj na uho. — Čuj, Buforde... — Gdje ti je, zaboga, bila pamet kad si se odlučio na takvu glupost? — vikao je Chandler. — A bio si murjak.

182

kika☺crostuff.net

— Tako sam i razmišljao. Kao da sam i dalje u policiji. — Ali, nisi, dobijesa... — Ţeliš li tipov opis ili ne? — Još nisam završio... — Znam, ali imat ćeš me na raspolaganju. — Da čujem prokleti opis — reče Chandler. Nakon što je Fiske završio, Chandler reče: — Odmah šaljem patrolu koja će osigurati stan, a zatraţit ću da odmah pošalju i ekipu kriminalista. — U stanu nije bilo bratove aktovke. Je li bila u autu? — Ne, rekao sam ti da nismo pronašli ništa od osobnih stvari. Fiske pogleda Saru. — Je li aktovka još u uredu? Ne sjećam se da smo je vidjeli. Kao ni laptop. Ona odmahne glavom. — Ni ja se ne sjećam aktovke. A laptop obično nije nosio na posao, budući da svi imamo stolna računala. Fiske se ponovno obrati Chandleru. — Izgleda da nema aktovke. Kao ni prijenosnog računala. Pronašao sam samo ţicu. — Je li nešto od toga moţda bilo kod onog tipa? — Nije nosio ništa. To dobro znam jer me lijepo raspalio jednom od slobodnih šaka. — U redu, znači nedostaju nam aktovka i laptop, ali imamo beskrajno glupog bivšeg murjaka kojeg bih najradije uhitio na licu mjesta. — No, hajde, već ste mi ionako odnijeli auto. — Daj mi gospođicu Evans. — Zašto? — Samo me poslušaj. Fiske doda telefon zbunjenoj Sari. — Izvolite, detektive Chandler? — reče ona, pritom se nervozno poigravajući pramenom kose. — Gospođice Evans — započne on uljudnim tonom — mislio sam da ćete samo odvesti gospodina Fiskea do auta, moţda negdje nešto pojesti, a ne da ćete sudjelovati u snimanju filma o Jamesu Bondu.

183

kika☺crostuff.net

— Ali, znate, pauk mu je odnio auto i... Chandler je brzo promijenio ton. — Nikako mi se ne sviđa da mi vas dvoje još više oteţavate posao. Gdje se nalazite? — Na oko kilometar i pol od Michaelova stana. — I kamo ste se uputili? — U Richmond. Moramo obavijestiti Johnova oca... — U redu, odvezite ga u Richmond, gospođice Evans. I ne ispuštajte ga iz vida. Poţeli li se ponovno igrati Sherlocka Holmesa, nazovite me, a ja ću odmah doći i osobno ga upucati. Je li to sada jasno? — Jest, detektive Chandler, apsolutno. — Sutra oboje očekujem u Washingtonu. Je li i to jasno? — Da, vratit ćemo se. — Izvrsno. A sada mi ponovno daj Supermana. Fiske uzme aparat. — Čuj, znam da je bilo glupo, ali samo sam nastojao pomoći. — Učini mi uslugu i nemoj mi više pokušavati pomoći, osim kada smo zajedno. Dogovoreno? — Dogovoreno. — Johne, večeras se mogla dogoditi hrpa ruţnih stvari. I to ne samo tebi, nego i gospođici Evans. Fiske protrlja rame i pogleda Saru. — Znam — reče tiho. — Ocu prenesi moju sućut. Fiske isključi telefon. — Moţemo li sada poći u Richmond? — upita Sara. — Da, sada moţemo poći u Richmond. 28 Josh Harms vozio je prijateljev kamionet pustim seoskim putem. Gusta šuma s obiju strana puta pruţala mu je određenu utjehu, osjećaj sigurnosti. Izoliranost, nešto što će ga odyeliti od onih koji ga ţele maltretirati, to je bio cilj kojem teţi cijeli ţivot. Kao vješt stolar radio je sam. Kada nije radio, bavio se ili lovom ili ribolovom, ponovno sam. Nije priţeljkivao slušati tuđe razgovore i tek je rijetko nudio pokoju riječ. Sada se sve promijenilo. Odgovornost koju je

184

kika☺crostuff.net

preuzeo još mu nije posve doprla do svijesti, no znao je da nije mala. Ujedno je znao i da je ispravno postupio. Kamionet je imao zatvoren straţnji dio i njegov je brat bio straga, u toj kabini, navodno se odmarao, iako je Josh sumnjao da doista spava. Straga je bilo i hrane i vode u bocama za mjesec dana, ondje su se nalazile i dvije lovačke puške, te poluautomatski pištolj, uz onaj koji je on sam drţao za pojasom. Arsenal je bio beznačajan u odnosu na ono što će ubrzo krenuti u potragu za njima, no on se već suočavao s takvim situacijama i iz svih je izvukao ţivu glavu. Sada pripali cigaretu i kroz prozor otpuhne oblak dima. Već su prešli tristo kilometara od Roanokea, a on se ţelio udaljiti što više. Znao je da se sada već zna da su pobjegli. Vjerojatno su postavljene i prepreke, no ipak ne ovako daleko, razmišljao je. Imaju dobru prednost, no i ona će se ubrzano topiti. Dečki u zelenome imaju veliku prednost u ljudstvu i opremi. No Josh u tom kraju peca i lovi već dvadeset godina. Zna sve napuštene brvnare, sve skrivene udoline, i najmanje čistine u inače gustoj i neprekinutoj šumi. Instinkt za preţivljavanje kod njega se izoštravao i zahvaljujući nastojanju da se odrţi na ţivotu u Americi i zahvaljujući bjeţanju od smrti na drugoj strani svijeta, u Vijetnamu. Čak i uz izraţeno nepovjerenje prema svim oblicima vlasti i autoriteta, nije se samo tako mogao odlučiti na kršenje zakona. Nikada nije mislio da je njegov mlađi brat nekakav zaluđeni ubojica. Rufus nije smio ni doći u vojsku, jednostavno nije bio stvoren za taj poziv. Što je bio najironičnije, Rufus je primio odličja za ratna junaštva, a u vojsku je dospio zbog mobilizacije. Njegov se brat prijavio svojevoljno, pa je cijeli rok proveo u pritvoru. Josha nikako nije oduševljavala mogućnost da se s puškom u ruci bori za zemlju koja je u najvećoj mjeri iznevjerila i njega i ljude njegove boje koţe. No kada je počeo sluţiti, isticao se po zalaganju i uspjesima. To je činio zbog sebe i svojih suboraca i ni zbog čega drugog. Nije imao drugih motiva dok

185

kika☺crostuff.net

se borio i ubijao ljude koji mu se osobno nipočemu nisu zamjerili. Josh sada uspori i skrene na zemljani put koji je vodio dublje u šumu. Rufus mu je iznio nekoliko pojedinosti u vezi s događajima otprije dvadeset pet godina, u vezi sa svime što su mu ti ljudi učinili. Josh je osjećao kako mu lice gori dok se prisjeća incidenta koji je drţao pod nadzorom duboko u sebi. Bio je to glavni motiv koji je u njemu pokretao bijes i mrţnju. Što je njihov gradić u Alabami učinio obitelji Harms nakon što se doznalo za Rufusov zločin. Tada je pokušao zaštititi majku, ali nije uspio. Samo daj da nekako dođem do ljudi koji su to učinili mojem bratu. Čuješ me, Bože? Slušaš što ti govorim? Namjera mu je bila neko se vrijeme skrivati, a zatim opet krenuti na put, kada se situacija malko smiri. Moţda pokušati doći do Meksika i nestati. Josh za sobom i ne ostavlja osobito mnogo. Raspadnutu obitelj, stolarsku radionicu koja unatoč njegovu umijeću nikako ne uspijeva donijeti zaradu. Rufus je vjerojatno jedini član obitelji koji mu je još preostao. A on je Rufusu posve sigurno sve i u sadašnjosti i u budućnosti. Bili su odvojeni četvrt stoljeća. Sada, u srednjoj dobi, pruţa im se prilika da budu bliskiji nego što je to slučaj s braćom u tim godinama. Uspiju li preţivjeti. On baci opušak i nastavi voziti. U straţnjem dijelu Rufus doista nije spavao. Leţao je na leđima, djelomično pokriven crnom ceradom — tako ga je Josh pokrio, budući da se crni prekrivač odlično uklapao u tamu podloge u tovar-nome dijelu kamioneta. Posvuda uokolo nalazile su se kutije s hranom, povezane gumenim vrpcama — također Joshovo djelo, zid zbog kojeg nitko nije mogao vidjeti što je točno unutra. Pokušao se protegnuti, malo se opustiti. Kretanje vozila u njemu je nekako izazivalo nemir. U civilnome vozilu nije se vozio još od doba predsjedničkog mandata Richarda Nixona. Je li to moguće? Koliko se otada izmijenilo predsjednika? Vojska ga je od zatvora do zatvora uvijek prebacivala helikopterima, ne ţeleći ga, valjda,

186

kika☺crostuff.net

puštati blizu ceste, blizu slobode. Kada pobjegneš iz helikoptera, nemaš previše izbora, put te vodi samo dolje. Rufus pokuša proviriti između kartonskih kutija, ne bi li ugledao nešto u vanjskoj tami. Sada je premračno. Sloboda. Koliko se samo često pitao kakav bi to bio osjećaj. I dalje ne zna. Trenutačno je odviše u strahu. Traţe ga hrpe ljudi. Ţele ga ubiti. A tu je sada i njegov brat. Prstima je čvrsto stiskao nepoznati omot bolničke Biblije. Biblija koju je dobio od majke ostala je u zatvorskoj ćeliji. Uz njega je bila sve te godine, a on se Svetom pismu obraćao nebrojeno puta, crpeći iz njega snagu za sve u što se pretvorilo njegovo postojanje. Činilo mu se da su mu bez nje prazni i srce i glava. Sada je prekasno. Osjetio je kako mu srce ubrzava rad. To nije dobro, pomisli — previše napora. Iz sjećanja je recitirao biblijske riječi utjehe. Koliko je noći proveo mumljajući Izreke, u cijelosti, trideset jedno poglavlje, potom stotinu pedeset Psalama, od kojih je svaki znakovit i snaţan, nosi točno određeno značenje, spoznaje o temeljima postojanja. Dovršivši "čitanje", napola je ustao i otvorio prozor straţnje kabine. Iz tog je kuta jasno vidio odraz bratova lica u retrovizoru. — Mislio sam da spavaš — reče Josh. — Ne mogu. — Kako ti je srce? — Srce me uopće ne muči. Ako umrem, razlog neće biti srce. — Osim ako ga prosvira metak. — Kamo idemo? — Na jedno mjestašce Bogu iza leđa. Mislim da ćemo ondje ostati još neko vrijeme, pritajiti se dok se stvari ne smire, a zatim ponovno krenuti po noći. Vjerojatno misle da smo krenuli na jug, prema meksičkoj granici, pa zato idemo na sjever, prema Pennsylvaniji, barem zasada. — Zvuči dobro... — Hej, rekao si da su Rayfield i onaj drugi kučkin sin... — Tremaine. Stari dobri Vic.

187

kika☺crostuff.net

— Da, rekao si da su te cijelo vrijeme drţali na oku. Kako je moguće da su se i nakon toliko godina zadrţali na istome mjestu? Nije im palo na pamet da bi, da si se sjetio što se dogodilo, već nešto rekao? Recimo na suđenju? — Razmišljao sam o tome. Moţda su mislili da se tada nisam sjećao ničega, ali da bih se jednog dana mogao sjetiti. Naravno da ne bih mogao ništa dokazati, no već i kada bih počeo pričati, oni bi se mogli naći u nevolji ili bi barem netko drugi mogao početi njuškati. Najjednostavnije je bilo ubiti me. I vjeruj mi da su pokušali, ali nije upalilo. Moţda su mislili da se s njima zavitlavam, da glumim da sam glup i nadam se da će im popustiti koncentracija, pa da ću progovoriti kada se opuste. S obzirom na to da su cijelo vrijeme ostali u zatvoru, imali su me pod potpunim nadzorom. Čitali su moju poštu, provjeravali ljude koji su me posjećivali. Čim bi u nešto posumnjali, mogli bi me srediti. Tako im je vjerojatno bilo zgodnije. Ali izgleda da su se nakon toliko godina malko ulijenili. Dopustili su da me posjete Samuel i onaj tip sa Suda. — Tako sam i mislio. Ali ja sam ti ipak uspio dopremiti ono pismo iz Vojske. Nisam znao da je situacija baš takva, ali nisam htio ni da oni vide pismo. Još su nekoliko trenutaka samo šutjeli. Josh je bio prirodno povučen, a Rufus nije bio naviknut na sugovornike. Tišina ga je istodobno i oslobađala i bolno opterećivala. Htio je reći mnogo toga. Tijekom Joshovih polusatnih posjeta u zatvoru, jednom na mjesec, on je uglavnom pričao, a brat ga je slušao, kao da sluti koliko se riječi i misli u međuvremenu nakupilo u Rufusovoj glavi. — Čini mi se da te još nikada nisam pitao: Jesi kad bio doma? Josh se malko premjesti. — Doma? Gdje doma? Rufus se blago trgne. — Gdje smo se rodili, Josh! — A zašto bih, dovraga, išao onamo? — Tamo je mamin grob, ne? — reče Rufus tiho. Josh još nekoliko trenutaka razmisli o tome, a zatim kimne. — Da, to je istina. Bila je vlasnica tog mjesta, uplaćivala je

188

kika☺crostuff.net

pogrebno osiguranje. Nisu mogli ne pokopati je na njezinu mjestu, iako su se itekako trudili. — Je li grob lijep? Tko ga odrţava? — Čuj, Rufuse, mama je mrtva, kuţiš? Već dugo. Nema teorije da zna kako joj izgleda grob. A ja ne mogu ići sve do proklete Alabame da maknem tri lista s njezina groba. Pogotovo nakon svega što se ondje događalo. Nakon svega što je grad učinio obitelji Harms. Nadam se da će zbog toga svi gorjeti u paklu, svi do jednoga. Ako ima Boga, a ja u to već ozbiljno sumnjam, onda bi im trebao prirediti pravi pakao. Ako ţeliš brinuti i o mrtvima, samo izvoli. Ja ću se drţati onoga što je vaţno: kako na ţivotu odrţati tebe i sebe. Rufus je i dalje promatrao brata. Ima Boga, htio mu je reći. Taj je isti Bog čuvao Rufusa sve te godine kada bi se bio najradije sklupčao i nekako nestao, izgubio se u zaboravu. A čovjek mora poštivati preminule i njihovo posljednje počivalište. Preţivi li ovo, Rufus će obići majčin grob. Ponovno će se naći. U vječnosti. — Ja svaki dan razgovaram s Bogom. Josh samo nešto progunđa. — To je divno. Drago mi je da imaš društvo. Još su neko vrijeme šutjeli, a onda Josh upita: — Hej, kako se zvao onaj tip koji te posjetio? — Samuel Rider? — Ne, onaj mladi... Harms se na trenutak zamisli. — Michael i još nekako... — S Vrhovnog suda, ne? — Rufus kimne. — No da, ubili su ga. Michael Fiske. Barem pretpostavljam da su ga ubili. Vidio sam na televiziji prije nego sam krenuo po tebe. Rufus spusti pogled. — Dovraga. To sam manje-više i očekivao. — Kakva glupost: samo tako doći u zatvor. — Samo mi je pokušao pomoći. Dobijesa — reče Rufus i zašuti. 29

189

kika☺crostuff.net

Drţeći se Fiskeovih uputa, Sara ih je dovezla u kvart njegova oca u predgrađu Richmonda, te se zaustavila na pošljunča-nome prilazu garaţi. Trava je na pojedinim mjestima bila smeđa, budući da je Richmond proţivio još jedno vruće i sparno ljeto, no ispred kuće su se vidjele pomno njegovane cvjetne lijehe kojima je godilo redovito zalijevanje. — Odrastao si u ovoj kući? — Moji se roditelji nikada nisu selili. — Fiske pogleda uokolo, odmahujući glavom. — Ne vidim njegov auto. — Moţda je u garaţi. — Nema mjesta. Četrdeset godina radio je kao mehaničar i skupio hrpe raznoraznog smeća. Auto ostavlja ispred garaţe. — Sada pogleda na ručni sat. — Dovraga, gdje je? — Fiske iziđe iz auta. Sara također. On je pogleda preko krova automobila. — Moţeš ostati ovdje, ako ţeliš. — Idem s tobom — reče ona ţurno. Fiske otključa ulazna vrata. Zatim uključi svjetlo i tako su kroz malenu dnevnu sobu ušli u susjednu blagovaonicu, gdje se Sara zagledala u niz fotografija na velikome stolu. Na jednoj je Fiske bio u opremi za football; na licu je imao malo krvi, na koljenima mrlje od trave i sav je bio oznojen. Izrazito seksi. Ona se prene i odvrati pogled, odjednom osjećajući griţnju savjesti. Sada pogleda druge fotografije. — Vas dvojica bili ste pravi sportaši. — Mike je bio prirodno nadaren za sport. Oborio je sve rekorde koje sam postavio. Bez imalo muke. — Prava sportska obitelj. — Usto je bio i učenik generacije, imao je vrlo visoke prosječne ocjene i gotovo maksimalne bodove na standardiziranim testovima. — Reklo bi se da se poprilično ponosiš mlađim bratom. — Njime su se mnogi ponosili — reče Fiske. — A ti?

190

kika☺crostuff.net

On je pogleda u oči. — Na neke sam se stvari kod njega ponosio, na neke ne. U redu? Ona uzme jednu fotografiju. — Tvoji roditelji? Fiske stane uz nju. — Trideseta godišnjica braka. Prije nego što se mama razboljela. — Izgledaju sretno. — I bili su sretni — reče on ţurno. Osjećao je sve izraţeniju nelagodu dok je ona gledala te slike iz njegove prošlosti. — Pričekaj malo. — Fiske ode u sobu u straţnjem dijelu kuće, u kojoj su nekoć spavala braća, a koja je sada sluţila kao malena radna soba. Ondje je pogledao telefonsku sekretaricu. Otac nije preslušao poruke. Već se spremao izići kada je na polici ugledao rukavicu za bejzbol. Sada je uzme. Bila je to Michaelova rukavica, poderanih spojeva, ali i dalje nauljene koţe — za to se očito brinuo njegov otac. Mike je bio ljevak, no nisu imali dovoljno novca da mu kupe posebnu rukavicu, tako da je Mike naučio uhvatiti lopticu, skinuti rukavicu i baciti. U tome je postao toliko vješt da je cijelu operaciju obavljao i brţe nego dešnjaci. Fiske se jasno sjećao te munjevite učinkovitosti, činjenice da za njegova brata nije bilo prepreka koje ne bi mogao prijeći. Vrativši rukavicu na mjesto, pridruţio se Sari. — Nije čuo ni moje poruke na sekretarici. — Kamo je mogao otići? Fiske še na trenutak zamisli, a onda pucne prstima. — Tata se obično javi gospođi German. Dok ga nije bilo, Sara je još jednom razgledala sobu. Proučila je maleno uokvireno pismo na drvenome postolju. Oko njega je bilo omotano i odličje na vrpci. Ona uzme okvir i pročita dokument. Priznanje za hrabrost policajcu Johnu Fiskeu. Zatim je pogledala datum. Brzo računajući, došla je do zaključka da je priznanje dodijeljeno pribliţno u vrijeme kada je Fiske napuštao policiju. Ona i dalje ne zna koji je tome bio razlog, a Michael o tome nikada nije htio govoriti. Kada je začula da se otvaraju straţnja vrata, brzo je odloţila i okvir i odličje.

191

kika☺crostuff.net

Fiske se nađe u sobi. — Otišao je u prikolicu. — Kakvu prikolicu? — Uz rijeku. Onamo ide pecati. Na čamac. — Moţeš ga nazvati? Fiske odmahne glavom. — Ondje nema telefona. — U redu, idemo autom. Gdje je to? — Već si učinila daleko više nego što nalaţe pristojnost. — Ne smeta mi, Johne. — Odavde imamo pribliţno sat i pol voţnje. — Noć je već ionako manje-više upropaštena. — Smijem ja voziti? Do rijeke baš i ne vodi prava cesta. Ona mu dobaci ključeve. — Već sam mislila da se nećeš sjetiti pitati...

30 Samo da za svaki slučaj ponovimo: osim svega, još si mu dopustio da pobjegne. — Kao prvo, nisam mu ništa dopustio. Samo sam mislio da je tip doţivio jebeni srčani udar. Bio je lancima vezan za prokleti krevet. Pred vratima je bio naoruţani straţar, a nitko nije ni trebao znati da je u bolnici — uzvrati Rayfield bijesno, govoreći u slušalicu. — I dalje mi nije jasno kako je brat doznao za njega. — A, ako se ne varam, brat mu je nekakav ratni junak. Vrhunski obučen za sve oblike izbjegavanja hvatanja. Izvrsno! — Za nas i jest. — A da mi to lijepo objasniš, Frank? — Svojim sam ljudima naredio da pucaju i ubiju. Čim im se pruţi prilika, ustrijelit će i jednog i drugog. — A ako on prvo nekome ispriča?

192

kika☺crostuff.net

— A što će ispričati? Da je od Vojske dobio pismo u kojem stoji nešto što nikako ne moţe dokazati? Sada na grbači još imamo i mrtvog duţnosnika Vrhovnog suda. To nam samo oteţava posao. — No, da, ali trebali smo imati i mrtvog provincijskog odvjetnika, pa još nigdje nisam pročitao njegov nekrolog. — Rider je na putu. — Izvrsno, lijepo ćemo pričekati da se vrati s odmora i nadati se da nije u kontaktu s FBI-em. — Ne znam gdje je — reče Rayfield gnjevno. — Vojska ima i obavještajnu sluţbu, Frank. Sto kaţeš da pokušaš nešto doznati preko njih? Sredi Ridera, a zatim se koncentriraj na traţenje Harmsa i brata. A kada ih nađeš, smjesti ih dva metra pod zemlju. Nadam se da su ti upute dovoljno jasne. — Linija se tada prekinula. Rayfield bijesno spusti slušalicu i zagleda se u Vica Tremainea. — Sve ide k vragu. Tremaine slegne ramenima. — Čim ubijemo Ridera i onu dvojicu crnih gadova, sve će biti u redu — reče promuklim glasom koji kao da je bio savršeno prilagođen za izdavanje zapovijedi vojnicima u borbi. — Ne sviđa mi se to... Baš i nismo u ratu. — Ali jesmo, Frank. — Ubijanje ti nikada nije smetalo, zar ne, Vic? — Stalo mi je samo do uspješno obavljene zadaće. — Ţeliš mi reći da nisi osjetio baš ništa prije no što si ustrijelio Fiskea? — Zadaća je obavljena. — Tremaine se dlanovima nasloni na Rayfieldov stol i nagne prema njemu. — Frank, zajedno smo prošli mnogo toga, i u borbama i u miru. Ali, dopusti da ti sada nešto kaţem: u Vojsci sam trideset godina, posljednjih dvadeset pet u raznoraznim vojnim zatvorima poput ovoga, iako sam mogao dobiti civilni posao i raditi za daleko veću plaću. Svi smo postigli dogovor koji nas je trebao zaštititi od gluposti koju smo učinili jednom davno. Ja sam odrţao svoj

193

kika☺crostuff.net

dio dogovora. Čuvao sam Rufusa Harmsa poput dadilje, dok su ostali nastavili normalno ţivjeti. — Osim vojne mirovine, očekuje me više od milijun dolara na računu u inozemstvu. Ako si slučajno zaboravio, i ti imaš identično jaje u sigurnome gnijezdu. To nam je naknada za sve ove godine sranja. A nakon svih sranja koja sam proţivio, nitko i ništa neće me spriječiti da uţivam u svome novcu. Rufus Harms ovim mi je bijegom učinio najveću moguću uslugu. Jer sada imam neoboriv razlog da mu raznesem to jadno dupe, a da mi nitko ne postavi ni jedno jedino pitanje. I čim taj gad napokon izdahne, ova uniforma koja je na meni ide ravno u smeće, zauvijek. Tremaine se uspravi. — Osim toga, Frank, zgazit ću svakoga tko mi već i blago pokuša poremetiti plan. — Dok je izgovarao završnu riječ, oči su mu se pretvorile u jedva vidljive crne točkice: — Svakoga.

31 Na putu do očeve prikolice, Fiske je zastao kod prodavaonice na benzinskoj postaji otvorenoj cijelu noć. Sara ga je pričekala u autu. Zahrđali znak tvrtke Esso zaljuljao se od zračne struje tegljača koji je projurio cestom, zbog čega se Sara prestrašeno trgnula. Kada se Fiske vratio u auto, Sara se zagledala u šest boca Budweisera. — Namjeravaš utopiti tugu? Drţao se kao da je nije ni čuo. — Kada dođemo onamo, nikako se nećeš moći sama vratiti. Kućica je u pravoj pustoši i ponekad se čak i ja izgubim. — Spremna sam prespavati u autu. Pribliţno pola sata poslije Fiske je usporio, skrenuo na uski pošljunčani put i dovezao se do malene mračne kućice. — Prije ulaska trebalo bi se javiti i platiti naknadu za goste — objasni. — To ću obaviti prije nego što sutra krenemo natrag.

194

kika☺crostuff.net

Odvezao se pokraj kućice i tako došao do središta kampa. Sara se zagleda u nizove kamp-prikolica raspoređenih uz pravilne "ulice". Većina je na bridovima imala višebojne boţične ukrasne lampice, a motke za zastave bile su ili učvršćene za prikolicu ili trijem, ili pak ugrađene u beton. Zahvaljujući tim nizovima lampica i mjesečini, kamp je bio neočekivano osvijetljen. Prošli su pokraj lijeha vodenika u kasnome cvatu, te crvenih i ruţičastih krizantema. Guste vitice kle-matisa penjale su se uz više kućica. Kamo god je pogledala, Sara je vidjela skulpture od metala, mramora i smole. Vidjela je i više roštilja od betonskih blokova, te široku udubinu s pepelom; pomiješani mirisi mesa i ugljena privlačno su lebdjeli vrućim i vlaţnim zrakom. — Pomalo podsjeća na gradić koji su podignuli patuljci — reče Sara. Promatrajući nebrojene motke sa zastavama, još doda: — Patuljci domoljubi. — Mnogi su vojni veterani. Moj tata ima jednu od najviših motki. U Drugom ratu bio je u ratnoj mornarici. A ti boţični ukrasi još su davno prerasli u svojevrsnu tradiciju. — Ti i Michael često ste dolazili ovamo? — Moj je tata imao samo po tjedan dana dopusta, no mama nas je ljeti češće dovodila na recimo dva tjedna. Neki od starijih ljudi učili su nas jedriti, plivati i pecati. Stvari za koje tata nikada nije imao vremena. Sve je nadoknadio otkako je u mirovini. U tom trenutku zaustavio je automobil pred jednom prikolicom. I ona je imala blistava boţična svjetla, a bila je obojena prigušenom plavom bojom. Buick njegova oca, s naljepnicom PO-MAŢITE MJESNOJ POLICIJI stajao je uz prikolicu. Ispred nje se nalazio nasad krupnih hosta. Pokraj buicka su stajala električna kolica za golf, dok se stup za zastavu ispred prikolice dizao dobrih deset metara. Fiske pogleda automobil. — Barem je ovdje. — Eto, to ti je sada to, Johne, više nema odlaganja, pomisli.

195

kika☺crostuff.net

— U blizini postoji teren za golf? Fiske je načas pogleda. — Ne, zašto? — Čemu onda sluţi vozilo za golf? — Vlasnici kampa kupuju rabljena kolica od golf-terena. Ceste su ovdje uske i premda autom moţeš doći do kampa, ne moţeš dalje i uokolo. A ljudi su ovdje uglavnom u godinama. Voze se tim autićima. Fiske iziđe, noseći pivo. Sara je ostala na sjedalu. On je upitno pogleda. — Nekako sam mislila da s ocem ţeliš nasamo razgovarati. — Nakon svega što smo večeras zajedno proţivjeli, čini mi se da si zasluţila sve vidjeti do kraja. Razumjet ću ako ne ţeliš... — Pogledao je prikolicu i osjetio kako mu se ţivci polagano raspadaju. Zatim se ponovno okrene prema njoj. — Nekako bi mi dobro došla pratnja. Ona kimne. — U redu, pričekaj trenutak. Ona spusti zaslon za sunce s ogledalom, pogleda se u njemu i popravi kosu. Načinivši grimasu, otvorila je torbicu i posluţila se ruţem i malenom četkom za kosu. Bila je oznojena i ljepljiva, haljina joj se pripijala uz tijelo, a frizuru zbog kiše i vlage više nije bilo moguće popraviti. Koliko god briga za izgled u tom trenutku izgledala trivijalno, imala je dojam da je toliko prekobrojna da je uspijevala misliti samo na takve sitnice. Uzdahnuvši, podignula je zaslon, otvorila vrata i izišla. Dok su prolazili drvenim trijemom, popravila je haljinu i još se malo poigrala s pramenovima kose. Fiske je to primijetio i rekao: — Neće ni primijetiti kako izgledaš kada mu priopćim novosti. Ona uzdahne. — Znam. Znati će samo da nisam ţeljela izgledati potpuno katastrofalno. Fiske duboko udahne i pokuca. Malo je pričekao, a zatim ponovno pokucao. — Tata. — Pričekao je još malo, pa zakucao još jednom, ovaj put glasnije. — Tata — zazove, i dalje kucajući.

196

kika☺crostuff.net

Na koncu su ipak začuli kretanje u prikolici, a tada se pojavilo i svjetlo. S otvorenih vrata provirio je Fiskeov otac, Ed. Sara ga pomno promotri. Bio je visok kao sin, vrlo vitak, iako su se na njegovu tijelu nazirali i tragovi snaţne muskulature kojom su se mogli pohvaliti i njegovi sinovi. Podlaktice su bile upravo divovske, nalik na komade osušenog drva. Sara je sve to vidjela jer je bio u potkošulji. Bio je izrazito preplanuo, lice mu je bilo naborano i već pomalo obješeno, no jasno se vidjelo da je u mladosti bio zgodan. Kosa mu se prorjeđivala, bila kovrčava i gotovo posve sijeda, osim malenih crnih čuperaka na sljepoočicama. Ona se na trenutak zagleda u dugačke zaliske, ostatak sedamdesetih, zaključi. Na sebi je imao tek napola zakopčane hlače, tako da su ispod njih jasno provirivale prugaste bokserice. Bio je bosonog. — Johnny? Dovraga, što ti radiš ovdje? — Na licu mu se pojavi širok osmijeh. Ugledavši Saru, vidljivo se trgnuo i brzo im okrenuo leđa. Gledali su kako nešto petlja s patentnim zatvaračem i kopčom na hlačama. Zatim se ponovno okrenuo prema njima. — Tata, moramo razgovarati. Ed Fiske ponovno pogleda Saru. — Oprosti... Sara Evans... Ed Fiske — reče John. — Drago mi je, gospodine Fiske — reče ona, nastojeći u isto vrijeme zvučati i ljubazno i neutralno. Zatim s nelagodom ispruţi ruku. On je stisne. — Samo Ed, molim te, Sara. Drago mi je... — On znatiţeljno pogleda sina. — Onda, što se događa? Vas ćete se dvoje vjenčati, ili tako nešto? Fiske pogleda Saru. — Nikako! Ona je s Mikeom radila na Vrhovnome sudu. — Oh, no, da, dobijesa, baš sam neuljudan... uđite. Uključio sam klimu, vani je tako uţasno ljepljivo. I tako su ušli. Ed pokaţe izlizanu sofu i Fiske i Sara sjednu. Ed iz čajne kuhinjice izvuče metalnu stolicu i sjedne im nasuprot.

197

kika☺crostuff.net

— Oprostite što se tako dugo nisam javio. Upravo sam bio zaspao. Sara pogleda skučeni prostor. Bio je obloţen tankom šperpločom s tamnim mrljama. Na zidu je visjelo nekoliko prepariranih riba. Na suprotnoj strani na polici je visjela sačmarica. U kutu je ug-ledala dugačku kutiju iz koje je virio ribički štap. Na malenome stolu nalazile su se presavijene novine. U malenoj kuhinji vidjeli su se sudoper i minijaturni hladnjak. U jednome kutu ofucani naslonjač za ljuljanje, a nasuprot njemu maleni televizor. Prostorija je imala samo jedan prozor. Klima-uređaj sa stropa donosio je ugodno hladan zrak. Sara čak i zadrhti privikavajući se na unutarnju temperaturu. Pod je prekrivao jeftini, neravni linoleum, dijelom pokriven sagom. Sara šmrcne i zakašlje. Dim od cigareta gotovo je vidljivo lebdio u zraku. Kao da joj čita misli, Ed iz stolića izvuče kutiju Maribora i spretnim pokretom ubaci cigaretu u usta, paleći je tek nakon nekoliko trenutaka, a zatim otpuhne dim prema stropu pokrivenom nikotinom. Zatim s istoga stolića uzme malenu pepeljaru i u nju otrese malo pepela. Poloţivši dlanove na koljena, nagnuo se naprijed. Uočila je da su mu prsti abnormalno debeli, nokti ispucani i na mjestima crni od, kako se činilo, ulja i masti. Nekoć je radio kao mehaničar, prisjeti se. — Onda, što vas tako kasno dovodi ovamo? Fiske ocu uruči šest piva. — Loše vijesti. Stariji se Fiske ukoči i kroz dim zaškilji prema njima. — Nije u vezi s mamom. Danas sam bio kod nje, sve je u redu. — Čim je to izgovorio, pogledao je Saru. Izraz njezina lica nije mogao biti jasniji: ona je "radila" s Mikeom. Tada ponovno pogleda Johna. — A kako bi bilo da mi kaţeš što mi već trebaš reći, sine? — Mike je mrtav, tata. — Kada je izgovorio posljednji slog, učinilo mu se da i sam prvi put čuje za to. Osjećao je kako mu lice odjednom gori, kao da se nagnuo preblizu vatri.

198

kika☺crostuff.net

Moţda je čekao susret s ocem, kako bi zajedno tugovali. Moguće je, zar ne? Fiske je jasno osjećao da ga Sara promatra, no ipak nije odvajao pogled od oca. Dok je gledao kako starijeg muškarca obuzima posvemašnja shrvanost, Fiske je osjetio da jedva uspijeva disati. Ed izvadi cigaretu iz usta, a pepeljara mu ispadne iz drhtavih prstiju. — Kako? — Pljačka. Tako barem zasada smatraju. — Fiske zastane, a zatim još doda ono očito, jer je znao da će ga otac ionako pitati. — Netko ga je ustrijelio. Ed iz plastičnog drţača izvuče jedan Budweiser i otvori limenku. Cijelu je ispio gotovo u jednom gutljaju, a Adamova jabučica cijelo mu se vrijeme kretala gore-dolje. Ed zgnječi limenku pritiskom o nogu i baci je u zid. Ustavši, prišao je malenom prozoru i pogledao van, dok mu je iz kuta usta visjela cigareta, a velike se šake otvarale i zatvarale, vene na podlakticama bujale i smanjivale se. — Vidio si ga? — upita ne okrenuvši se. — Danas popodne identificirao sam tijelo. Njegov se otac bijesno okrene. — Popodne? A zašto si mi došao tek sada, mali? Fiske ustane. — Cijeli dan pokušavam te pronaći. Ostavio sam ti poruke na sekretarici. Tek mi je gospođa German rekla da si ovdje. — Od nje si trebao i početi, dovraga! — uzvrati njegov otac. — Ida uvijek zna gdje sam. To dobro znaš. — On zakorači prema njima, stisnute šake. Sara, koja je ustala kada i Fiske, sada ustukne. Pogledavši sačmaricu, upita se je li nabijena. Fiske se pribliţi ocu. — Tata, nazvao sam te čim sam doznao. Onda sam svratio do tebe. Nakon toga morao sam otići u mrtvačnicu. Nije baš bilo zabavno identificirati Mikeovo tijelo, ali sam to ipak učinio. A sve ostalo od tada uglavnom je na jednoj velikoj nizbrdici. — On s mukom proguta slinu, odjednom osjećajući griţnju savjesti zbog činjenice da ga je

199

kika☺crostuff.net

očev bijes pogodio više nego bratova smrt. — Nemojmo se prepirati u vezi s vremenom, moţe? Time nećemo vratiti Mikea. Činilo se da je nakon tih riječi iz Eda ispario i posljednji tračak bijesa. Smirene i razumne riječi koje ničim nisu ni objasnile ni umanjile bol. Nitko još nije izmislio takve riječi i nema osobe koja bi nešto slično mogla izgovoriti. Ed ponovno sjedne, jedva pridrţavajući glavu u uspravnome poloţaju. Kada je ponovno podignuo pogled, u očima su mu se pojavile suze. — Uvijek sam govorio da ne treba juriti za lošim vijestima, da do tebe uvijek dođu brţe nego dobre. Tako prokleto brzo. — Govorio je stegnuta grla. Sada odsutno ugasi cigaretu na sagu. — Znam, tata. Znam. — Uhvatili su tog nekog...? — Još nisu. Rade na tome. Za slučaj je zaduţen prvorazredni detektiv. Ja mu manje-više pomaţem. — U Washingtonu? — Da. — Nikada mi se nije sviđalo što je Mike otišao onamo. Sada prodorno pogleda Saru, koja je ostala gotovo paralizirana od tog pogleda prepunog optuţbe. On prema njoj pokaţe debelim prstom. — Ljudi te gore ubijaju ni za što. Luđaci. — Tata, danas je tako svugdje. Sara nekako uspije progovoriti: — Vaš mi je sin bio drag i uţasno sam ga cijenila. Svi na Sudu smatrali su ga divnim čovjekom i kolegom. Ne mogu vam reći koliko mi je ţao... — I bio je divan — reče Ed. — Još kako. Nikada mi nije bilo jasno kako smo uspjeli dobiti tako divnog sina. Fiske spusti pogled. Sari nije promaknuo bolan izraz njegova lica. Ed pogleda oko sebe. Iz svih kuteva stvari su ga podsjećale na divne trenutke provedene s obitelji. — Imao je maminu pamet. — Donja usna na trenutak mu je zadrhtala. — Onu

200

kika☺crostuff.net

nekadašnju... — Uz prigušen jecaj Ed Fiske beţivotno se sklupča na podu. Fiske klekne uz oca i obavije ga rukama. I jedan i drugi nijemo su podrhtavali od plača. Sara ih je promatrala, ne znajući točno što da učini. Bilo joj je neugodno što je nazočila jednom tako intimnom trenutku, te se pitala bi li trebala jednostavno pobjeći u auto. Na koncu je samo spustila pogled i zaţmirila, nijemo prolijevajući suze po jeftinome sagu. Pola sata poslije Sara je sjedila na trijemu i pijuckala toplo pivo iz limenke. Cipele su stajale uz nju. Odsutno je trljala noţne prste, zagledana u tamu u kojoj su se s vremena na vrijeme pojavljivale jedino krijesnice. Dlanom je udarila komarca, a zatim obrisala potočić znoja koji joj se počeo spuštati niz nogu. Prislonivši toplu limenku uz čelo, razmišljala je o tome da pođe u auto, uključi klimu i pokuša zaspati. Uto su se otvorila vrata i pokraj nje se pojavio Fiske. U međuvremenu je odjenuo izblijedjele traperice i košulju kratkih rukava koju nije uvukao u hlače. I on je bio bosonog. U ruci je drţao savitljivi plastični drţač iz kojeg su visjele dvije limenke piva. Sada sjedne uz nju. — Kako mu je? Fiske slegne ramenima. — Spava, ili barem pokušava spavati. — Ţeli li se vratiti s nama? Fiske odmahne glavom. Sutra navečer doći će k meni. — On na trenutak pogleda na ručni sat i uvidi da se primiče svitanje. — Mislim, večeras. Ja na povratku moram svratiti do stana i uzeti nešto čiste odjeće. Sara spusti pogled prema svojoj haljini. — Pričaj mi malo... Odakle si izvukao te hlače i košulju? — Ostali su mi ovdje kad sam posljednji put bio na pecanju. Ona obriše čelo. — Boţe, kako je sparno.

201

kika☺crostuff.net

Fiske pogleda prema šumi. — Uz rijeku je povjetarac svjeţiji. — Zatim je odvede prema vozilu za golf. Dok su se vozili pustim zemljanim puteljcima, Fiske joj doda pivo. — Ovo je još hladno. Ona otvori limenku. Spuštanje do rijeke bilo je ugodno i to joj je uspjelo malko popraviti raspoloţenje. Drţala je limenku na obrazu. Uski put vodio ih je kroz guste niske borove, boţikovinu, hrastove i riječnu brezu čija se kora ljuštila poput ostataka šiljenja. Pogled se tada odjednom otvorio i Sara je ugledala drveni mol s nekoliko čamaca. Promatrala je kako se drvena konstrukcija diţe i spušta na malenim valovima. — Pontonski mol... stoji na bačvama — objasni Fiske. — Shvatila sam. Ono je kosina za spuštanje čamaca? — upita ona, rukom pokazujući prema mjestu na kojem se put strmo spuštao prema vodi. Fiske kimne. — Ljudi drugom cestom prilaze u automobilima. Tata ima mali motorni čamac. Onaj... vidiš... — Pokazao joj je bijeli čamac s crvenim prugama koji se ljuljao na vodi. — Noću ih obično izvlače. Bit će da je danas zaboravio. Kupio ga je vrlo jeftino; popravljali smo ga cijelu godinu. Nije jahta, ali vozi te kamo ţeliš. — Koja je ovo rijeka? — Sjećaš se kako smo na autocesti 95 vidjeli znakove za rijeke Matta, Po i Ni? — Sara kimne. — Gore, u blizini Fort A. R Hilla, juţno od Fredericksburga, tri se rijeke spajaju u jednu: Mattaponi. — On sada pogleda vodu. Malo će toga čovjeka opustiti više od plovidbe. Ako isplove, moći će i razmišljati. — Mjesec je pun, čamac ima svjetla i reflektor, a ovaj dio rijeke izvrsno poznajem. I na vodi je neusporedivo svjeţije — reče i upitno je pogleda. Sara nije ni trenutka oklijevala. — Zvuči odlično. Prišli su čamcu i Fiske joj pomogne da uđe. — Znaš se odvezati? — upita je. — Zapravo sam tijekom studija na Stanfordu sudjelovala u utrkama...

202

kika☺crostuff.net

Fiske je gledao kako stručno odvezuje konopce i odguruje se od mola. — Dobra stara Mattaponi u tom ti slučaju zacijelo izgleda dosadno. — Stvar je uvijek samo u tome s kime si. Sjela je do Fiskea, koji je uvukao ruku u spremište pokraj kapetanskog sjedala i odande izvadio ključeve. Pokrenuo je motor i tako su se polagano udaljili od mola. Došli su nasred rijeke i on je oprezno pojačavao gas, sve dok nisu zaplovili pristojnom brzinom. Na rijeci je bilo gotovo deset stupnjeva svjeţije nego na kopnu. Fiske je jednom rukom drţao upravljač, a drugom pivo. Sara je savila noge pod tijelom i pridignula se tako da joj se gornji dio tijela našao iznad niskog vjetrobrana. Ispruţila je ruke u stranu i prepustila se vjetru. — Boţe, ovo je tako divno. Fiske pogleda rijeku. — Mike i ja utrkivali smo se u plivanju na suprotnu obalu. Na pojedinim je mjestima rijeka poprilično široka. Dva-tri puta dogodilo se da sam već mislio kako će se jedan od nas sigurno utopiti. Ali jedno nas je neprestano drţalo na površini i davalo nam snagu da nastavimo. — A to je...? — Nismo mogli podnijeti pomisao da bi onaj drugi mogao pobijediti. Sara se spusti, nasloni i okrene naslonjač tako da je gledala prema njemu, pritom popravljajući kosu. — Neće ti smetati ako te upitam nešto sasvim osobno? Fiske se blago ukoči. —Vjerojatno hoće... — Nećeš pogrešno shvatiti? — Sada već hoću... — Zašto ti i Michael niste bili bliskiji? — Nema zakona koji propisuje da braća moraju biti bliska. — Ali čini mi se da ste vas dvojica imali toliko zajedničkoga. On je o tebi uvijek govorio tako pozitivno, a ti si se njime očito ponosio. Slutim da je među vama bilo određenih razlika

203

kika☺crostuff.net

i razmimoilaţenja. Samo ne mogu shvatiti u čemu je bila stvar. Fiske isključi motor i pusti čamac da slobodno pluta. Isključio je reflektor, tako da je jedinim izvorom svjetla ostao mjesec. Rijeka je bila mirna, a zaustavili su se na jednome od najširih dijelova. Fiske zadigne nogavice, priđe rubu, sjedne i uroni noge u vodu. Sara sjedne uz njega, malko pridigne haljinu i također uroni stopala. Fiske se zagleda na suprotnu stranu rijeke i otpije gutljaj piva. — Johne, nikako ne bih voljela gurati nos u... — Baš i nisam raspoloţen za tu temu, kuţiš? — Ali... Fiske naglo pridigne ruku. — Sara, nije mjesto, a posve sigurno nije ni vrijeme... — U redu, oprosti. Samo mi je stalo. Do svih vas. Sjedili su dok je čamac nesmetano plutao, a pjev cvrčaka s obale jedva čujno dopirao do njih. Fiske se na koncu ipak prene iz omamljenosti. — Znaš, Virginia je tako lijepa. Ima i vode i planine i šume i obale i povijest, kulturu, napredna tehnološka središta i poprišta drevnih bitaka. Ljudi ovdje ţive malko sporije, malo više uţivaju u ţivotu. Ne mogu ni zamisliti ţivot negdje drugdje. Dovraga, nisam ni bio nigdje drugdje... — I imaju lijepe kampove — reče Sara. Fiske se nasmiješi. — I to. — Taj tvoj prijelaz prema turističko-povijesnim temama znači da je tema o tvome bratu i sluţbeno zaključena? — Sara samu sebe ukori zbog tako glupe nestrpljivosti. — Tako nekako. — Fiske iznenada ustane. Čamac se zaljulja i Sara zamalo završi u rijeci. Fiske je snaţno uhvati za nadlakticu. Čvrsto je stisnuvši, prodorno je pogleda. Ona podigne pogled prema njemu, očiju velikih poput mjeseca koji ih je obasjavao, ispruţenih nogu koje su blago plutale na vodi, haljine mokre na mjestu na kojem je dodirnula rijeku.

204

kika☺crostuff.net

— Sto kaţeš na kupanje? — upita. — Da se rashladimo? — Nemam kupaće — reče on. — Moja je odjeća već ionako mokra. On je povuče u čamac, a nakon toga pokrene motor i rasprši potpuni mir. — Moţe. — Zašto se ne bismo okupali ovdje? — Struja je malo prejaka. Okrenuo je čamac i krenuo prema molu. Prešavši pribliţno tri četvrtine udaljenosti, skrenuo je i uputio se prema rubu rijeke. Ovdje se obala blago spuštala prema vodi i dok su se primicali, Sara je jasno razabirala velike bačve postavljene na razmaku od šest-sedam metara. Dok su se primicali obali, uočila je i da ih povezuju konopci i mreţa koji tako čine pravokutni bazen. Fiske isključi motor u blizini jedne od dvjestolitarskih bačava i pusti čamac da nastavi kliziti sve dok se nisu našli dovoljno blizu da se uhvati za jednu od njih. Zatim je čamac vezao za naknadno postavljenu kuku i bacio maleno sidro, zapravo četverolitarsku kantu od boje ispunjenu betonom. — Na najdubljem mjestu unutar konopaca dno je na pribliţno dva i pol metra. Ţičana ograda postavljena je sa svih strana i spušta se sve do dna. Ako te struja i ponese, nećeš završiti u Atlantiku. Kada je Sara počela svlačiti haljinu, Fiske se brzo okrene na drugu stranu. Ona se nasmiješi. — Johne, ne budi takav čistunac. Moj bikini svakako otkriva više nego ovo. — Samo u gaćicama i grudnjaku skočila je u rijeku i izronila već trenutak poslije. Sada mu dovikne: — Ja ću se okrenuti ako ti je neugodno. — Čini mi se da ću ipak ostati u čamcu. — No, hajde, neću te ugristi. — Malko sam prestar za noćna kupanja bez odjeće, Sara. — Voda je super. — Tako izgleda. — I dalje se nije micao. Ona se na koncu razočarano okrene i počne udaljavati, rukama snaţno grabeći na mirnoj površini.

205

kika☺crostuff.net

Dok ju je promatrao, Fiske je prstom odsutno prelazio po cijeloj rani, dodirivao dvije kruţne izbočine spaljenog mesa na mjestima na kojima su meci ušli u njegovo tijelo. Zatim naglo spusti ruku i sjedne. Prezime "Harms" neprestano mu je odzvanjalo glavom. Podnesak in forma pauperis najvjerojatnije je potekao od zatvorenika, ako je onaj rukom pisani dokument bio upravo to. On se malo premjesti i pogleda u Sarinu smjeru. Jedva ju je razabirao pod mjesečinom; plutala je u najplićem dijelu. Nije mogao odrediti gleda li ga ili ne. Ponovno je pogledao prema otvorenome dijelu rijeke, u mislima se vraćajući u prošlost. Vidio je pljuskanje vode, dvojicu mladića koji plivaju svom snagom, nimalo se ne štedeći. Prvo malo odmiče jedan, pa onda drugi. Neki puta pobjeđivao je Mike, neki puta John. A onda bi se vraćali i ponovno utrkivali. Dan za danom, sve preplanuliji, sve vitkiji i snaţniji. Bezgranični uţici i zabava. Bez pravih briga i razloga za tugu. Kupanje, istraţivanje šume, podnevno proţdiranje sendviča sa salamom i majonezom; za večeru hrenovke na ţaru, pečene na štapovima. Toliko uţitaka i prokleto lijepih trenutaka. Fiske odvrati pogled od rijeke i pokuša se koncentrirati. Ako je Harms u zatvoru, neće biti teško pronaći ga. Kao nekadašnji policajac, Fiske je znao da nijedan segment stanovništva nije pod većom prismotrom od američke zatvoreničke populacije koja broji gotovo dva milijuna pripadnika. Drţava moţda i ne zna gdje su joj sva djeca i beskućnici, ali gotovo s vjerskim ţarom prati zatočenike. I većina je podataka danas u kompjutorskim bazama. Pogledavši u njezinu smjeru, vidio je da se Sara vraća prema čamcu. Nije uočio ţar upaljene cigarete osobe koja je sjedila na obali i promatrala ih. Već koju minutu poslije Fiske je Sari pomagao da uđe u čamac. Sva zadihana, sjela je na palubu. — Već dugo nisam toliko plivala.

206

kika☺crostuff.net

Fiske joj pruţi ručnik koji je izvadio iz malene kabine, pritom odvraćajući pogled od nje. Ona se ţurno obriše i zatim navuče haljinu. Kada mu je vratila ručnik, ruke su im se načas ovlaš dodirnule. Zbog toga ju je pogledao. I dalje je bila blago zadihana od plivanja, a podizanje i spuštanje njezinih kapaka bilo je pomalo hipnotičko. Još je nekoliko trenutaka bez riječi promatrao njezino lice, a zatim pogledao pokraj nje, nešto na nebu. Ona se okrene i također pogleda u tom smjeru. Ruţičaste mrlje pojavljivale su se na mračnim rubovima neba. Svitanje. Kamo god su pogledali vidjeli su se tragovi prvog blagog svjetla. U drveću, na lišću, na vodi; poput svjetlucavog premaza koji se pojavljuje dok se oni i dalje blago ljuljaju u čamcu. — Prelijepo je — reče ona prigušenim glasom. — Da — reče on. Kada se ponovno okrenula prema njemu, podignula je ruku, u prvi mah polagano, pogledom traţila tragove nekakve reakcije na taj postupak. Zatim je vršcima prstiju dodirnula njegovu bradu, obuhvatila je dlanom, na koţi osjećajući oštre čekinje. Dlanom je zatim krenula prema gore, prateći oblik obraza, prešla preko očiju i pritisnula mu kosu. Ruku je pomicala blago, obzirno, bez imalo ţurbe. Kada ga je uhvatila za zatiljak i privukla, osjetila je kako se lecnuo. Usne su joj zadrhtale kada je ugledala njegove zacakljene oči. Sara spusti ruku i ustukne za korak. Fiske iznenada skrene pogled prema rijeci, kao da i dalje vidi onu dvojicu mladića koji plivaju kao da im o tome ovisi ţivot. Sada se okrene prema njoj. — Brat mi je mrtav, Sara — reče kratko, blago uzdrhtala glasa. — Trenutačno sam istinski sjeban. — Zaustio je kako bi još nešto rekao, no nije bilo novih riječi. Sara polagano priđe prednjim sjedalima i spusti se. Zatim obriše oči i s nelagodom uhvati rub haljine, pokušavajući je izgladiti, istisnuti dio vode. Povjetarac se pojačao, a s njime i ljuljanje čamca. Ona podigne pogled prema Fiskeu.

207

kika☺crostuff.net

— Tvoj mi je brat uistinu bio drag. I uţasno mi je ţao što ga više nema. — Zatim spusti pogled, kao da će odgovarajuće riječi nekako pronaći ako se zagleda u vlastita stopala. — I ţao mi je zbog ovoga što sam upravo učinila. On odvrati pogled. — Mogao sam ti i ranije nešto reći. — On je pogleda, smetena izraza lica. — Ne znam točno zašto nisam... Ona ustane i obavije se rukama. — Malo mi je hladno. Sada bismo se već trebali vratiti, zar ne? Fiske podigne sidro, a Sara je odvezala čamac. Nakon toga je pokrenuo motor i tako su se vratili do mola, ne gledajući se, pribojavajući se onoga što bi se moglo dogoditi, onoga što bi mogla učiniti njihova tijela, unatoč riječima koje su upravo izgovorili. Osoba koja je dotada pušila na obali udaljila se upravo u trenutku kada se Sara pribliţila Fiskeu. 32 Fiske i Sara vezali su čamac, bez riječi prišli vozilu i sjeli. Za-čuvši korake, Fiske se okrene. — Tata? Što ti ovdje radiš? Njegov otac nije odgovorio, nego im se samo počeo pribliţavati. Fiske mu priđe ispruţenih ruku. — Tata, je li ti dobro? Sara ih je zbunjeno gledala iz vozila. Njih su se dvojica već našli na samo korak udaljenosti, kada je stariji Fiske nasrnuo na sina i šakom ga zahvatio po vilici. — Gade jedan! — poviče Ed. Fiske ustukne od udarca, a Ed navali na njega i stane ga mlatiti objema šakama. Fiske se odgurne od oca i zatetura unatrag, dok mu je krv curila i iz usta i iz nosa. — Sto ti je, dovraga? — poviče. Sara je već bila napola izišla iz vozila za golf, no zastala je kao ukopana kada je Ed rukom pokazao prema njoj. — Nosite se odavde, i ti i ta tvoja drolja! Nosite se odavde, čujete me? — Tata, o čemu...?

208

kika☺crostuff.net

Raspomamljen od bijesa, Ed ponovno nasrne na sina. Fiske se ovaj put izmakne, rukama obujmi oca i čvrsto ga stisne, dok se stariji muškarac neobuzdano trgao i bacakako, svom ga snagom pokušavajući ponovno udariti. — Vidio sam vas, prokleti bili, oboje! Napola goli ste se ljubili, dok ti je brat mrtav i leţi u nekoj mrtvačnici. Tvoj rođeni brat! — Kriještao je tako glasno da je načas ostao bez glasa. I Fiskeov je glas zadrhtao kada je shvatio što je njegov otac vidio. Ili što je mislio da je vidio. — Tata, nije bilo ničega. — Gade jedan. — Pokušao je povući sina za kosu, za odjeću, bilo što, samo da ga ponovno udari. — Bezdušni gade! — vikao je i dalje, zajapurena lica, sve oteţanija disanja, već usporenih pokreta. — Prestani, tata, prestani. Izdat će te srce. Njih su se dvojica još neko vrijeme ţestoko borili, padali, po-srtali, pridizali se i propinjali, zamahivali kotrljajući se po zemlji i šljunku. — Moj rođeni sin pa to radi! I nemam sina. Oba su mrtva! Oba sina su mi mrtva! — Ed je te riječi izgovarao s neskrivenim prijezirom, tim crescendom samo naglašavajući neopisiv bijes. Fiske u tom trenutku pusti oca, a ovaj se okrene i padne na tlo od iscrpljenosti. Pokušao je ustati, no odmah je ponovno pao, majice natopljene znojem od silnog napora, obavijen udruţenim mirisoom alkohola i duhana. Fiske stane nad njim, sav zadihan, krvi pomiješane sa slanim suzama. Uţasnuta Sara iziđe iz vozila, klekne pokraj Eda i oprezno poloţi dlan na njegovo rame. Nije znala što bi rekla. Ed naslijepo zamahne i udari Saru u bedro. Ona bolno krikne. — Nosite se odavde. Oboje. Odmah!!! — poviče Ed. Fiske uhvati Saru za ruku i pridigne je. — Idemo, Sara. — Zatim pogleda oca. — Tata, ti se vrati kolicima. — Ulazeći u šumu, Fiske i Sara i dalje su čuli starčeve krikove.

209

kika☺crostuff.net

Uz bol u nozi i suze od kojih gotovo i nije vidjela, Sara reče: — 0, Boţe moj, Johne, ja sam kriva za sve. Fiske ne reče ništa. Cijelim bićem iznutra je gorio. Bol još nikada nije bila toliko intenzivna i sada ga je uhvatio strah. Odjednom su ga obuzela sva ona liječnička upozorenja. Koračao je sve brţe i brţe, tako da je Sara već morala potrčati kako bi odrţala korak. — Johne, Johne, molim te, reci nešto... Ona ispruţi ruku kako bi mu obrisala krv s brade, no on joj samo ţurno odgurne ruku. A zatim, bez upozorenja, potrči. — Johne! — I Sara je potrčala, ali još nikada nije vidjela da netko ubrzava tako kao Fiske. — Johne — vikala je — molim te, vrati se. Stani! Molim te! Već trenutak poslije zamaknuo je za zavoj na šumskome putu i posve joj nestao iz vida. Ona uspori, već i sama osjećajući ţarenje u prsima. A zatim se spotakne o grumen zemlje i svom teţinom padne na borove iglice. Tako je sjedila i jecala, već ionako bolna bedra od Edova udarca. Nekoliko trenutaka poslije trgnula se kada joj je netko dodirnuo rame. Uţasnuto je podignula pogled, već uvjerena da je Ed došao premlatiti i nju, jer je tako oskvrnula uspomenu na njegova ubijenog sina. Fiske je jedva dolazio do daha, majica mu je bila natopljena znojem, a krv se već zgrušala na njegovu licu. — Je li ti dobro? Ona kimne i ustane, škrgućući zubima, budući da se bol u nozi pojačala. Ako je Ed onim nasumičnim udarcem izazvao toliku bol, kako je onda Johnu? Ne moţe ni zamisliti što osjeća nakon izravnog udarca u lice. Pridrţavala se za njega dok se on saginjao, pridizao rub njezine haljine i proučavao bedro. Fiske sada odmahne glavom. — Poprilično velika modrica. Nije znao što radi. Ispričavam se. — Zasluţila sam... Uz Fiskeovu pomoć hodala je gotovo normalno.

210

kika☺crostuff.net

— Ţao mi je, Johne — reče. — Ovo je... sve je ovo jedna velika noćna mora. Kada su se pribliţili prikolici, čula je da nešto govori. U prvi mah učinilo joj se da se obraća njoj, no nije bilo tako. Ponovio je iste riječi, prigušenim glasom, zagledan pred sebe, dok je polagano odmahivao glavom. — Ţao mi je. Instinktivno je znala da se ne ispričava njoj. Moţda onom čovjeku koji još vrišti kod mola... Moţda mrtvome bratu? Kada su došli do prikolice, Sara je sjela na stube, a Fiske je ušao. Vratio se za nekoliko trenutaka, s ledom i rolom papirnih ubrusa. Dok je led u papiru drţala na bedru, jednom je kockicom i komadom papira brisala krv s njegova lica i očistila porezotinu na njegovoj usni. Kada je završila, on je ustao, spustio se stubama i uputio zemljanim putem. — Kamo ideš? — upita ona. — Idem po oca — reče on i ne okrenuvši se. Gledala ga je dok se nije izgubio u šumi. Dok ga nije bilo, Sara je odšepala u prikolicu i oprala se u malenoj kupaonici. Ugledavši Fiskeovo odijelo i cipele, odnijela ih je u auto. Dlanom je prešla po glatkoj metalnoj površini motke za zastavu, pitajući se hoće li Ed danas uspjeti podignuti zastavu. Moţda, do pola jarbola, u znak sjećanja na sina. Moţda će tako obiljeţiti gubitak obojice sinova? Od te pomisli ponovno je zadrhtala, udaljila se od jarbola i naslonila se na auto. Nervozno je pogledavala prema šumi, kao da iz njezine dubine svakog trenutka očekuje nalet svih mogućih oblika uţasa. Neka postarija ţena iziđe iz susjedne prikolice i zastane ugledavši Saru. Sara se s nelagodom nasmiješi. — Ja sam, ovaj... prijateljica Johna Fiskea. Ţena kimne. — Pa, dobro vam jutro! — Dobro jutro. Ţena putem krene prema brvnari. Sara ponovno tjeskobno pogleda prema šumi, čvrsto sklapajući dlanove. — Hajde, Johne, molim te.

211

kika☺crostuff.net

Petnaest minuta poslije ugledala je kolica za golf. Fiske je sjedio za upravljačem. Njegov je otac leţao straga i, kako se činilo, spavao. Fiske se zaustavi kod prikolice, iziđe, pomno podigne oca i prebaci ga preko ramena. Odlučnim korakom uspeo se stubama i nestao u kućici. Izišao je nakon nekoliko minuta, sa sačmaricom u ruci. — Spava — reče Fiske. — Što ćeš s puškom? — upita Sara. — Ne ţelim mu je ostaviti. — Ne misliš valjda da bi mogao nekoga ubiti...? - — Ne, ali ne bih htio ni da gurne cijev u usta i povuče otpo-nac. Oruţje, alkohol i gadne vijesti baš i nisu neka kombinacija... — Pušku je odloţio na straţnje sjedalo. — Bit će najbolje da ja vozim. — Odjeća ti je u prtljaţniku. Već nakon nekoliko trenutaka ušli su u auto i ubrzo se našli kod brvnare vlasnika kampa. Fiske je ušao i ostavio četiri dolara na ime pristojbe. Još je kupio nekoliko peciva i dva tetrapaka soka od naranče. Unutra je bila i ţena koja je pozdravila Saru. —Vidjela sam ti prijateljicu, Johne. Baš je zgodna. — A-ha. — Već odlazite? — Da. — Tata bi sigurno htio da još malo ostanete. Fiske plati, ne čekajući vrećicu. — Baš se ne bih okladio — reče zbunjenoj ţeni, a zatim iziđe. 33 Samuel Rider u ured je stigao rano, prvi put nakon nekoliko dana provedenih na sluţbenome putu. Sheila još nije bila na poslu. To mu je i odgovaralo, jer je htio biti sam. Sada podigne slušalicu i nazove Fort Jackson, predstavljajući se kao Harmsov odvjetnik, moleći da mu daju zatvorenika na telefon.

212

kika☺crostuff.net

— Više nije kod nas. — Kako, molim? Osuđen je na doţivotni zatvor. Kamo je to točno mogao otići? — Ţao mi je, ali takve informacije ne smijem prenositi preko telefona. Ţelite li doći osobno ili sluţbeno postaviti pitanje u pisanome obliku... Rider bijesno spusti slušalicu i beţivotno se nasloni. Je li V Rufus mrtav? Jesu li nekako otkrili što smjera? Čim je Rider podnio ţalbu Vrhovnome sudu, Rufus je morao dobiti trenutačnu zaštitu. Rider se uhvati za rub stola. Ako je podnesak došao do Suda. On naglo otvori ladicu i izvadi bijelu potvrdu s brojem preporučene pošiljke. Zelena potvrda o dostavi trebala se vratiti u njegov ured. Sheila! On poskoči na noge i odjuri do njezina stola. Inače bi sve potvrde završile u odgovarajućem fasciklu. Međutim, slučaj Rufusa Harmsa nije imao zasebni fascikl. Sto je mogla učiniti s prokletom poštanskom potvrdom? Kao da mu čita misli, na ulaznim se vratima pojavi tajnica, koja se iznenadila kada ga je ugledala. — Uţasno ste uranili, gospodine Rider. Rider opuštenim tonom reče: — Moram dovršiti nekoliko stvari. — Zatim se diskretno udalji od njezina stola; međutim, njoj nije promakla njegova namjera. — Nešto traţite? — Pa, kad to već spominješ, da, zapravo traţim. Poslao sam nekakvo pismo, a poslao sam ga, znaš, preporučeno i zatraţio potvrdu o uručenju, a onda mi je sinulo da ti to uopće nisam spomenuo. Glup propust. Njezine su mu riječi donijele veliko olakšanje. — Znači, to je bilo to. U prvi mah pomislila sam da sam zaboravila otvoriti fascikl za novi slučaj. Namjeravala sam vas pitati kada se vratite. — Znači, dobila si potvrdu — reče Rider, nastojeći prikriti gorljivost.

213

kika☺crostuff.net

Sheila otvori jednu ladicu i izvuče zelenu potvrdu. — Vrhovni sud Sjedinjenih Drţava — reče sa strahopoštovanjem u glasu i doda mu potvrdu. — Sjećam se da sam pomislila, zar ćemo nešto raditi s njima? Rider namjesti profesionalan izraz lica. — Ne, Sheila, ovo samo ima veze s Odvjetničkom komorom. Ne moramo traţiti kruh u Washingtonu. — Oh, ovdje su i telefonske poruke ostavljene dok vas nije bilo. Pokušala sam ih sloţiti prema prioritetima. On joj stisne ruku. — Ti si mi pravo utjelovljenje učinkovitosti — reče velikodušno. Ona se nasmiješi i počne nešto ţurno raditi za stolom. Rider se vrati u ured, zatvori vrata i pogleda potvrdu. Podnesak je dostavljen Sudu. Potpis je na pravome mjestu. Ali gdje je onda Rufus? Rider je namjeravao cijelo prijepodne posvetiti sastancima na kojima će se raspravljati o mogućoj izgradnji trgovačkog centra na velikome zemljištu koje se još od četrdesetih godina koristi kao prostor za automobilski otpad. Jedan od ljudi s kojima se treba naći rano je ujutro iz Washingtona doputovao malim propelercem u Blacksbu-rg, u Virginiji i sada se vozi prema Riderovom uredu. S obzirom na sve što ga je mučilo, Rider je jedva uspijevao drţati se koliko-toliko normalno kada je ovaj ubrzo i došao u njegov ured. Sa sobom je donio i primjerak jutrošnjeg Washington Posta. I dok je čovjek od Sheile sa zahvalnošću prihvaćao šalicu kave, Rider je dokono pogledao naslov-nicu novina. Jedan mu je naslov odmah zapeo za oko. Čovjek je to odmah primijetio. — Kakva sramota — reče, glavom pokazujući prema članku koji je zaokupio Ridera. — Jedan od najboljih i najperspektivnijih... — reče, dok je Rider u sebi još jednom čitao naslov: UBIJEN DUŢNOSNIK VRHOVNOG SUDA. — Poznavali ste ga? — upita Rider. Ne moţe imati veze s Harmsom. To je jednostavno nemoguće.

214

kika☺crostuff.net

— Nisam, ali ako je ondje radio kao sudski pomoćnik, znate da je svakako jedan od najboljih mladih odvjetnika. To ubojstvo samo pokazuje koliko su vremena opasna. Danas više nitko nije siguran. Rider ga je još nekoliko trenutaka promatrao, a zatim je pogledao članak i pripadajuću fotografiju. Michael Fiske, trideset godina. Doktorirao na Columbiji, a zatim završio pravo na sveučilištu Virginia, gdje je bio glavni urednik Pravne revije. Radio je kao glavni pravni pomoćnik suca Thomasa Murphyja. Nema osumnjičenih, nema tragova, osim činjenice da nije pronađena njegova lisnica. Danas više nitko nije siguran. On čvrsto stisne novine, i dalje zagledan u ne odviše oštru, depresivnu fotografiju ubijenog muškarca. Nemoguće... Međutim, to moţe utvrditi samo na jedan način. Ispričavši se, vratio se u ured, odakle je nazvao glavni ured Vrhovnog suda. — Gospodine, kod nas nema slučaja pod imenom Harms, ni u redovnom rasporedu ni među IFP-ovima. — Ali dobio sam poštansku potvrdu na kojoj stoji da vam je podnesak dostavljen. — Glas s druge strane samo je ponovio istu poruku. — Nemate neki sustav praćenja pošte? — Uljudan odgovor koji je dobio, Rideru se nikako nije dopao. On sada poviče: — Rufus Harms trune u prokletom zatvoru, a vi niste u stanju voditi računa čak ni o pošti! — Zatim bijesno spusti slušalicu. Negdje između dolaska na Sud i točke u kojoj se uvrštava sluţbeni sustav, ţalba Rufusa Harmsa nekako je, izgleda, nestala. Kao i Rufus Harms. Rider odjednom osjeti kako ga obuzima ledena jeza. Rider još jednom pogleda novine. A ubijen je i duţnosnik Vrhovnog suda. Sve je izgledalo uţasno nategnuto, no tako je izgledala i priča koju mu je iznio Rufus. U tom trenutku sinulo mu je nešto još strasnije: Ako su ubili Rufusa i onog mladog pravnika, neće ostati samo na tome. Ako je kod njih ono što je Rider napisao u podnesku, znaju da je i on u

215

kika☺crostuff.net

svemu odigrao veliku ulogu. A to znači da bi mogao biti sljedeći na njihovu popisu. No, hajde, reče samome sebi, to je obična paranoja. I tada mu je napokon sve postalo jasno. Hrpa telefonskih poruka koje je Sheila prikupila dok ga nije bilo. On ih je samo letimično pogledao, javio se samo na pozive koji su mu se činili najvaţnijima. Ime, to prokleto ime. Prekopao je papire na stolu i pronašao ruţičaste poruke. Grozničavo ih je pregledavao, traţio, traţio i na koncu, sve tjeskobniji, rasuo papiriće sve dok nije pronašao što je traţio. Sada pogleda ime, a krv mu se pomalo izgubi iz lica. Zvao ga je Michael Fiske. Dvaput. 0, Bože moj. Obuzet pravom lavinom misli, vizijama u kojima je vidio suprugu, stan na Floridi, odraslu djecu, sve one godine naplativih sati. Proklet bio ako će čekati da dođu i do njega. On uključi interfon i tajnici reče da se ne osjeća najbolje, te da posjetitelju i gospodi koja će ubrzo doći prenese novost i za njih se pobrine koliko moţe bolje. — Danas se više ne vraćam — rekao joj je dok je jurio kroz predvorje. Nadam se da ću se jednom vratiti. I to ne u lijesu, doda još u sebi. — U redu, gospodine Rider, čuvajte se. Gotovo se nasmijao na te riječi. Prije odlaska iz ureda nazvao je kućni broj, no supruga nije bila kod kuće. Dok se vozio, već je točno odlučio što će učiniti. Njih dvoje već su razgovarali o tome kako bi mogli otići na odmor koncem jeseni, moţda na otoke, uhvatiti još malo sunca i iskoristiti toplu vodu prije pojave snijega i leda. Samo što bi ovaj put mogli ostati malo duţe. Ušteđevinu će radije uloţiti u preţivljavanje nego u pogled na floridske zalaske sunca koje moţda nikada neće vidjeti. Mogu se odvesti u Roanoke i redovnom linijom doputovati u Washington ili Richmond. A odande mogu otići bilo kamo. Supruzi će objasniti da mu je to jednostavno palo na pamet, da se ponaša spontano, što je kod njega oduvijek priţeljkivala. Dobri stari pouzdani Sam Rider. U ţivotu je

216

kika☺crostuff.net

samo crnčio, plaćao račune, podizao djecu, volio ţenu i nastojao usput tu i tamo ugrabiti koji sretni trenutak. Boţe, već pišem vlastiti nekrolog, uvidi sada. Neće moći pomoći Rufusu, no računao je da je tip sada već ionako mrtav. Ţao mi je, Rufuse, pomisli. Ali tebi je sada daleko bolje nego dok su te oni gadovi mučili na ovome svijetu. Zbog jedne iznenadne pomisli zamalo se zaustavio i okrenuo. U uredu je ostavio kopije dokumenata koje je podnio sudu. Treba li se vratiti? Na koncu je zaključio da njegov ţivot vrijedi više od nekoliko običnih papira. Što bi sada s njima uopće mogao? Koncentrirao se na cestu. Od njegova ureda do kuće vodile su uglavnom samo zavojite ceste, a usput su se vidjele ptice te, tu i tamo, jelen ili medvjed. Takva izoliranost nije ga mučila sve do sada. A sada ga je uţasavala. Kod kuće ima sačmaricu kojom lovi prepelice. Da je barem sada uz njega. Sada se našao pred oštrim zavojem na kojem ga je od stotinu pedeset metara duboke provalije dijelila samo stara zahrđala ograda. Kada je pritisnuo kočnicu kako bi usporio, odjednom je ostao bez daha. Kočnice. Boţe moj, ne rade mi kočnice! Već je počeo vrištati. No kočnice su tada profunkcionirale. Nemoj sada puknuti, Sam, upozori samog sebe. Već nekoliko minuta poslije skrenuo je posljednji put i ugledao vlastiti poštanski sandučić. Za nekoliko trenutaka auto je već bio u garaţi, pokraj ţenina auta. Dok je prolazio pokraj njezina auta, načas je pogledao na suvozačevo mjesto. Učinilo mu se da su mu noge u tome trenutku propale u beton. Ţena mu je leţala na prednjem sjedalu, licem okrenuta nadolje. Čak i s tog mjesta Rider je jasno vidio da joj iz rane na glavi curi krv. Bit će to pretposljednja slika koju će upamtiti. Ruka ga je ščepala sa straţnje strane, na lice mu pritisnula velik komad tkanine natopljen sredstvom od kojeg je odmah osjetio mučninu. Druga ruka nešto je gurnula u njegovu ruku. Kada je spustio pogled iako su mu se oči već sklapale, odvjetnik je ugledao i

217

kika☺crostuff.net

osjetio još topli pištolj koji su mu u ruku namještale dvije ruke u gumenim rukavicama. Bio je to njegov vlastiti pištolj koji je koristio za vjeţbanje. Njime su mu, postalo mu je jasno, ubili ţenu. S obzirom na toplinu metala, ubili su je čim se on pojavio na prilaznome putu. Bit će da su ga čekali. On nagne glavu i zagleda se u hladne, bistre oči Victora Tremainea, dok mu je lice sve više tonulo u područje nesvjesnoga. Ubio ju je taj čovjek, no svi će okriviti samog Ridera. Njemu će ionako biti svejedno. I on je mrtav. I nakon te misli oči Samuela Ridera sklopile su se posljednji put. 34 Vozeći se George Washington Parkwayem juţno od Old Town Alexandrije, Fiske ugleda biciklista koji je poput fantoma promicao među nizom stabala uz asfaltnu biciklističku stazu na riječnoj obali. Fiske blagim dodirom laktom probudi Saru, koja mu je rekla gdje treba skrenuti s autoceste. Ona ga načas pogleda. Dok su se vraćali, nisu spominjali susret s njegovim ocem. Kao da su se prešutno dogovorili da se neće baviti tom temom. Prema Sarinim uputama, Fiske je skrenuo na još jednu asfaltiranu cestu i skrenuo na pošljunčani put koji se strmo spuštao do vode. Zaustavio se ispred malene brvnare koja je onako uredna i strogo uređena odskakala od neurednog okoliša koji se sastojao od drveća, grmlja i divljeg cvijeća. Poput propovjednikove ţene na crkve-nome pikniku koji se pretvorio u veliku svađu. Na preklopljenim zidnim daskama nalazili su se nebrojeni slojevi bijele boje, skupljani tijekom pedeset godina; kućica je imala i crne prozorske kapke, te širok dimnjak od opeke boje terakote. Fiske je gledao kako vjeverica juri telefonskim vodom, skače na krov i juri uz dimnjak. U jednome kutu imanja nalazila se lagerstremija u cvatu koja je izgledom i bojom kore podsjećala na jelenju koţu. Na suprotnome kraju brvnare rasla je šestmetarska boţikovina, crvenih bobica nalik na umjetne ukrase među tamnozelenim

218

kika☺crostuff.net

lišćem. Između se nalazila ţivica od kurike, a tlo ispod bilo je posuto raskošnocrvenim lišćem. Fiske je iza kuće uočio stube koje su se spuštale do vode. Učinilo mu se da je dolje primijetio i ljuljanje nekakvog jarbola. Potom je sa straţnjeg sjedala uzeo čistu odjeću koju je pokupio iz stana, nakon čega su izišli iz auta. — Zgodna kuća — reče. Sara se protegne i zijevne. — Kada sam dobila mjesto na Sudu, doputovala sam kako bih pronašla smještaj. U početku sam mislila da ću jednostavno unajmiti stan, ali sam pronašla ovu kućicu i zaljubila se na prvi pogled. I tako sam se vratila u Sjevernu Karolinu, prodala farmu i kupila ovo. — Vjerojatno nije bilo lako prodati mjesto na kojem si odrasla. Ona odmahne galavom. — Jedina dva razloga zbog kojih mi je bila vaţna više nisu na ovome svijetu. Ostala je samo hrpa zemlje s kojom nisam mogla ništa. I dalje se protreţući, uputila se prema kući. — Skuhat ću kavu. — Pogledavši na sat, sada zastenje. — Zakasnit ću na usmenu argumentaciju. Trebala bih se javiti, no bojim se. — Uvjeren sam da će shvatiti... s obzirom na okolnosti. — Tako bi nekako trebalo biti, zar ne... — reče ona sumnjičavim tonom. Fiske je oklijevao. — Imaš li ovdje ikakvu kartu? — Kakvu? — Istočnog dijela Sjedinjenih Drţava. Ona se na trenutak zamisli. — Pogledaj u pretincu u autu. On odande izvadi zemljovid. Kada su ušli u kuću, ona upita: — Sto traţiš? — Razmišljam o onih tisuću tristo kilometara koje je prešao Mikeov auto. — Zanima te što je odavde udaljeno tisuću tristo kilometara? — Ne, nego šesto pedeset. — Sara se doimala zbunjenom. — On ili netko drugi morao se i vratiti.

219

kika☺crostuff.net

— Ali mogao je prijeći i više manjih udaljenosti, po stotinu-dvije ovamo ili onamo... Fiske odmahne glavom. — Leš u prtljaţniku za vrućeg dana nikako nije ugodan. A naišao sam na nekoliko takvih — reče sumornim tonom. Dok je ona u kuhinji pripremala kavu, Fiske pogleda kroz prozor koji je gledao na rijeku. Odande je vidio drveni mol i jedrilicu. — Često jedriš? — Običnu ili s mlijekom? — Običnu. Ona donese dvije šalice. — Ne kao nekoć. Ţivjela sam u Sjevernoj Karolini, gdje baš i nema prilika za uţivanje u vodi. Malo pecanja s tatom, kupanje u obliţnjem jezercu. Ali na Stanfordu sam se istinski zagrijala za jedrenje. Jer, nikad ne znaš kako je nešto veliko dok ne vidiš Tihi ocean. Sve što sam dotada doţivjela u usporedbi s njim upravo je patuljasto. — Nikada nisam bio ondje. — Javi mi ako ikada odlučiš krenuti onamo. Mogla bih ti pokazati zanimljivosti. — Ona ukloni kosu iz očiju, natoči mu kavu i doda šalicu. — Stavit ću na popis — reče on ironično. — Imam samo jednu kupaonicu, pa ćemo morati jedno po jedno... — Ti se tuširaj prva. Ja ću još malo proučavati kartu. — Ako se ne spustim za dvadeset minuta, lupaj po vratima; znači da sam vjerojatno zaspala pod tušem. Fiske je gledao zemljovid, pijuckao kavu, ne govoreći ništa. Ona zastane na stubama. — Johne? — On podigne pogled. — Nadam se da ćeš mi nekako oprostiti za ono sinoć. — Tada zastane, kao da razmišlja o riječima koje je upravo izgovorila. — Problem je u tome što mi se čini da nisam zasluţila da mi oprostiš. Fiske odloţi šalicu i zagleda se u nju. Sunčevo je svjetlo kroz prozor dopiralo pod draţesnim kutem, padalo joj na lice,

220

kika☺crostuff.net

naglašavalo iskru u njezinim očima, senzualne rubove usana. Kosa joj je bila ov-ješena od riječne vode i znoja. Ono malo šminke odavno je postalo posve beţivotno, nalik na mrlje na kapcima i obrazima, dok joj je cijelo tijelo bilo na rubu iscrpljenosti. Ta je ţena posluţila kao izvor njegova velikog, moţda i kataklizmičkog sukoba s ocem, čovjekom kojeg oboţava. Fiske se i unatoč tome morao opirati porivu da joj svuče odjeću i na licu mjesta, na podu, legne uz nju. — Svi zasluţuju da im se oprosti — reče na koncu, a zatim se ponovno zagleda u kartu. Dok se Sara tuširala, Fiske je otišao u sobu u koju se dolazilo iz kuhinje. Bilo je očito da je koristi kao svojevrsni kućni ured, budući da su se u njoj nalazili radni stol, računalo, polica prepuna pravnih knjiga, te printer. On raširi kartu na stolu. Pri dnu je pronašao mjerilo, a zatim je u jednoj od ladica u stolu pronašao i ravnalo. Krenuvši od Washingtona, iscrtao je linije prema sjeveru, zapadu i jugu, a zatim spojio krajnje točke. Istok nije ni pogledao, jer bi se nakon šesto pedeset kilometara već našao duboko u Atlantiku. Sastavio je popis saveznih drţava koje su se našle u tom provizornome krugu, podig-nuo slušalicu i zatraţio informacije. Već nakon nekoliko minuta razgovarao je s duţnosnikom Savezne uprave za zatvore. Sugovorniku je dao prezime Harms, kao i opis šireg geografskog područja unutar kojeg bi se mogao nalaziti. Fiskeu je palo na pamet da je njegov brat moţda išao posjetiti Harmsa. U tom slučaju bilo bi lakše objasniti i Michaelov poziv bratu u kojem je traţio savjet. John Fiske o zatvorima zna daleko više od mlađeg brata. Kada se duţnosnik vratio na liniju s rezultatima pretrage, Fiske je osjetio kako ga obuzima malodušnost. — Sigurni ste da tog prezimena nema u saveznim zatvorima s navedenog područja? — Krug sam čak i proširio za gotovo tristo kilometara. — A kakva je situacija u drţavnim zatvorima?

221

kika☺crostuff.net

— Mogu vam dati brojeve za sve savezne drţave. Njih ćete morati kontaktirati odvojeno. Znate koje su drţave u tom krugu? Fiske pogleda kartu i izdiktira popis. Barem četrnaest-petna-est saveznih drţava. Fiske zapiše telefonske brojeve i spusti slušalicu. Nakon još nekoliko trenutaka razmišljanja, odlučio je provjeriti poruke kod kuće i u uredu. Među ostalima, zvala ga je agentica osiguravajućeg društva. Fiske je nazove u Washington. — Uţasno mi je ţao, gospodine Fiske... U novinama sam pročitala vijest o vašem bratu — reče ţena. — Nisam znao da je moj brat imao ţivotno osiguranje. — Korisnici za to katkada i ne znaju. Štoviše, naša duţnost i nije obavijestiti ih, čak i ako znamo za osiguranikovu smrt. Iskreno govoreći, osiguravatelji se baš i neće pretjerano truditi da pronađu ljude kojima trebaju nešto isplatiti. — Zašto ste me onda nazvali? — Jer me Michaelova smrt uţasnula. — Kada je sklopio ugovor? — Prije pribliţno pola godine. — Nije imao ni ţenu ni djecu. Zašto mu je trebalo osiguranje? — Eto, upravo vas zato zovem. Rekao je da u slučaju da mu se nešto dogodi ţeli da novac pripadne vama. Fiske osjeti kako mu se steţe grlo i na trenutak odmakne slušalicu od uha. — Našim bi roditeljima novac koristio daleko više nego meni — uspio je na koncu reći. — Rekao mi je da ćete novac vjerojatno dati njima, ali ţelio je da barem dio iskoristite i vi sami. I činilo mu se da ćete se s time snaći bolje nego vaši roditelji. — Tako, znači... 0 koliko je novca riječ? — Pola milijuna dolara. — Pročitala mu je njegovu adresu, kako bi potvrdila da je i dalje točna. — Mogu vam samo reći da ispisujem mnogobrojne police, mnogim ljudima i iz

222

kika☺crostuff.net

nebrojenih razloga, od kojih su neki dobri, a neki drugi baš i nisu pozitivni, no samo za slučaj da to još niste uvidjeli, brat vas je uţasno volio. Voljela bih kada bih bila tako bliska sa svojim bratom. Kada je spustio slušalicu, Fiske je uvidio da nije na rubu suza. U tom trenutku radije bi šakom probio zid. Sada je ipak ustao, spremio popis u dţep i izišao, te se spustio stubama, pokraj visokog rogoza s jedne i širokog područja paprati s druge strane, te je tako došao do malenoga mola. Nebo je bilo plavo, s tek pokojim oblačićem, povjetarac je najavljivao ugodan dan, dok sparine barem zasada nije bilo. On pogleda prema sjeveru, prema četverostrukome nizu po milijun dolara vrijednih spojenih kuća na vanjskome prstenu Old Town Alexandrije, a zatim i dugačak most Woodrowa Wilsona. Na suprotnoj je strani vode razabirao obalu Marylanda, zrcalni odraz drvećem obrubljene virginijske obale. U tom trenutku preletio ga je mlazni zrakoplov, spuštenog stajnog trapa, spreman za spuštanje na aerodrom National, udaljen tek koji kilometar. Trup mu je bio toliko blizu da mu se činilo da bi ga mogao pogoditi i kamenom. Kada se zrakoplov udaljio i kada je ponovno zavladala tišina, doskočio je na pramac jedrilice. Plovilo se pod njim blago ljuljalo; sunce mu je milovalo lice. Sjeo je i naslonio glavu na jarbol, udahnuo miris skupljenog jedra i zatvorio oči. Tako je očajnički umoran. — Čini mi se da si se odlično smjestio. Trgnuvši se, Fiske pogleda uokolo, a zatim se napokon okrene prema molu i na njemu ugleda Saru. Na sebi je imala crni kostim. Ispod vrata je provirivala bijela svilena bluza, ispod koje se nazirala malena biserna ogrlica. Kosa joj je bila svezana u jednostavnu punđu, dok se na licu vidio tek tračak šminke i blijedocrvenog ruţa. Ona se nasmiješi. — Ţao mi je što sam te morala probuditi. Tako si mirno spavao.

223

kika☺crostuff.net

— Već me dugo gledaš? — upita Fiske, a zatim se upita zašto je to uopće pitao. — Dovoljno dugo. Sada se moţeš otuširati. On ustane i vrati se na mol. — Zgodna jedrilica. — Sreća što je obala ovdje strma. Ne moram je drţati u marini. Jednom moţemo isploviti, ako ţeliš. Još ima vremena do zimske konzervacije. — Moţda jednom... Prošao je pokraj nje i uputio se prema kući. — Johne...? — on se osvrne. Ona poloţi ruku na ogradu stuba i pogleda jedrilicu, kao da se nada da će iz njezina mira nekako izvući komad spokoja. — Čak i ako mi to bude posljednje što ću učiniti u ţivotu, iz-gladit ću stvar s tvojim ocem — reče. — To je moj problem. Ne moraš ništa poduzimati. — Da, Johne, moram — reče ona odlučno. Pola sata poslije Fiske je autom izišao na usku cestu koja vodi do autoputa. Zbog dva crna automobila koja su ispred njih uključila rotir-ke, Fiske je naglo zakočio. Sara krikne. Fiske iskoči iz auta. Zaustavio se čim je ugledao pištolje usmjerene prema sebi. — Ruke uvis! — poviče jedan od muškaraca. Fiske ga odmah posluša. Sara je izišla iz auta upravo na vrijeme da vidi kako iz jednog auta izlazi Perkins, a iz drugog agent McKenna. Perkins uto uoči Saru. — Spremite pištolje — reče onoj dvojici u odijelima. McKenna tada zagrmi: — Ovi su ljudi pod mojim, a ne vašim zapovjedništvom. Oruţje će spremiti isključivo na moj nalog. — McKenna tada stane točno ispred Fiskea. — Sve u redu, Sara? — upita Perkins. — Naravno. Što se, dovraga, događa? — Ostavio sam ti hitnu poruku. — Nisam preslušala poruke. Što se dogodilo? McKenna uto ugleda sačmaricu na straţnjem sjedalu. Sada i on izvadi pištolj i usmjeri ga prema Fiskeu. Još nekoliko

224

kika☺crostuff.net

trenutaka pomno je promatrao Fiskeovo ozlijeđeno lice. — Ovaj muškarac drţi vas protiv vaše volje? — upita McKenna Saru. — Moţete sada prekinuti ta dramatična sranja? — reče Fiske. Čim je spustio ruke, McKenna ga je šakom raspalio po trbuhu. Fiske padne na koljena, hvatajući zrak. Sara dojuri do njega i pomogne mu da sjedne i nasloni se na automobilski kotač. — Ruke uvis dok dama ne odgovori na pitanje — McKenna se nagne i grubim pokretom podigne Fiskeove ruke. — Drţi proklete ruke u zraku! Sara tada poviče: — Ne, za ime svijeta, nije me oteo. Prestanite! Ostavite ga na miru! — Zatim odgurne McKenninu ruku. Uto im se pribliţi Perkins. — Agente McKenna... — započne, no McKenna ga samo prekine ledenim pogledom. — U autu ima sačmaricu — reče McKenna. — Ako svoje ljude ţelite izlagati opasnosti, nemam ništa protiv. Ali ja tako ne radim. U tom trenutku pokraj njih se zaustavio još jedan auto, a iz njega su izišli Chandler i dvojica uniformiranih virginijskih policajaca, s pištoljem u ruci. — Svi ruke u vis i ni makac! — zagrmi Chandler. McKenna se osvrne. — Reci ljudima da spreme oruţje, Chandleru. Situacija je pod nadzorom. Chandler se nađe na korak od McKenne. — Svojim ljudima odmah naredite da spreme oruţje, McKenna. Istog trena, jer će vas ovi policajci na licu mjesta uhititi zbog napada i fizičkog nasilja. — McKenna se nije ni pomaknuo. Chandler mu se unese u lice. — Odmah, specijalni agente Warrene McKenna, jer ćete inače iz virginij-skog zatvora zvati pravog zastupnika FBI-a. Doista ţelite da vam to unesu u dosje? Ovaj na koncu popusti. — Spremite oruţje — naloţi McKenna svojim ljudima. — A sada se nosite od njega — naredi Chandler.

225

kika☺crostuff.net

McKenna se krajnje polagano udalji od Fiskea, koračajući unatrag, ne odvajajući bijesan pogled od Chandlerovih očiju. Chandler klekne i ščepa Fiskea za rame. — Johne... sve u redu? Fiske kimne s bolnim izrazom na licu, ne odvajajući pogled od McKenne. — Hoće li nam netko, molim vas, reći što se događa? — poviče Sara. — Ubijen je Steven Wright — reče Chandler. 35 Koliba se nalazila usred guste šume u izoliranome dijelu jugozapadne Pennsylvanije, na mjestu na kojem se usijeca u Zapadnu Virginiju. Blatna staza s dubokim tragovima kotača bila je jedini put do tog mjesta. Josh se pojavi na ulaznim vratima; za pojasom je imao devetmilimetarski pištolj, dok su mu za čizme bili zalijepljeni crvena ilovača i borove iglice. Kamionet je stajao pod gustom krošnjom visokog oraha, no Josh ga je prekrio još i kamuflaţnom mreţom. Najviše se brinuo da bi ga netko mogao vidjeti iz zraka. Nasreću, noći su još bile tople. Nije se mogao izloţiti opasnosti i zapaliti vatru; čovjek ne moţe nadzirati smjer kretanja dima. Rufus je sjedio na podu; široka leđa naslonio je na zid, dok mu je u krilu leţala Biblija. Pio je gazirani sok, dok su uz njega leţali ostaci objeda. U međuvremenu je bio odjenuo nešto od odjeće koju mu je donio brat. — Sve u redu? — Osim nas, ovdje su samo vjeverice. Kako se osjećaš? — Sretan sam k'o vrag i vraški se bojim. — Rufus odmahne glavom i nasmiješi se. — Lijepo je biti slobodan, sjediti i piti coca-co-lu, u svakom trenutku ne brinuti da bi me netko mogao zaskočiti i ubiti me. — Čuvari ili drugi zatvorenici? — A što misliš?

226

kika☺crostuff.net

— I jedni i drugi, čini mi se. I ja sam neko vrijeme bio iza rešetaka, znaš. Nas dvojica vjerojatno bismo mogli napisati knjigu. — Koliko ćemo ostati u ovoj šumi? — Dva-tri dana. Neka se stvar malo smiri. A onda idemo dalje, prema Meksiku. Dobro ćemo ţivjeti za deset puta manje novca. Bio sam nekoliko puta nakon rata. Ondje ţivi nekolicina mojih starih kompića iz vojske. Pomoći će nam da uđemo i da se smjestimo. Pronaći će nam brodić, pa ćemo malo ribariti, ţivjeti na obali. Moţe? — Ja bih bio i za ţivot u kanalizaciji. — Rufus ustane. — Nešto te ţelim pitati... Njegov se brat nasloni na zid i počne dţepnim noţićem rezati jabuku. — Slušam. — Kamionet ti je bio prepun hrane, u njemu si imao dvije puške, a nosiš i taj pištolj. Plus odjeća koju nosim... — I? — To si sve slučajno ponio kada si me posjetio? Josh proguta krišku jabuke. — Moram nešto jesti. A to znači da moram ići u prodavaonicu hrane, zar ne? — Ali nisi kupio ništa pokvarljivo, ni mlijeko ni jaja ni nešto slično. Samo konzerve i kutije. — I u vojsci sam jeo iz konzerve. Bit će da sam jednostavno zavolio gotova jela. — I kod sebe uvijek imaš puške? — Moţda sam i dalje zeznut u glavi od Vijetnama, moţda imam nekakav sindrom... Rufus potegne košulju veličine plahte. — Moje veličine baš i nema u običnim prodavaonicama. Došao si s planom, zar ne? Već si znao da ćeš me izvući... Josh dovrši jabuku i baci ostatak kroz otvoreni prozor. Tek nakon što je mokre ruke obrisao o traperice, okrenuo se prema bratu. — Čuj, Rufuse, nikad mi nije bilo jasno zašto si ubio onu malu. Ali znao sam da tada nisi mogao biti pri sebi. Kada sam dobio ono pismo od Vojske, sinulo mi je da bi u tome moglo

227

kika☺crostuff.net

biti nečega. Nisam znao da je to samo paravan za nešto što su ti učinili. No činjenica je da ljudi danas lude i čine razna sranja, pa ih zatvaraju u ludnice, a kada im se stanje popravi, jednostavno ih puštaju.Ti si u zatvoru bio dvadeset pet godina, za nešto što, znam sigurno, uopće nisi namjeravao učiniti. Recimo samo da sam na sebe preuzeo duţnost da to prekinem, jer sam zaključio da je bilo dosta. Odgulio si svoje, znaš, odradio dug društvu... Bilo je vrijeme da izađeš, a ja sam ti samo htio donijeti ključ. Da nisi htio poći, namjeravao sam te natjerati da se predomisliš. Ti reci da sam pogriješio ili da sam učinio dobru stvar, meni je svejedno. Jednostavno sam to odlučio učiniti. Braća su se tako, bez riječi, gledala još najmanje minutu. — Dobar si brat, Josh. — Još kako. Rufus ponovno sjedne na pod i uzme Bibliju, polagano okrećući stranice sve dok nije došao do ţeljenog dijela. Josh ga je promatrao. — I nakon toliko vremena i dalje čitaš te stvari? Rufus podigne pogled prema njemu. — Citat ću cjjeli ţivot. Josh samo prijezirno otpuhne. — Radi što hoćeš, ali, ako mene pitaš, nije baš pametno gubiti toliko vremena... Rufus ga je samo nepomično promatrao. — Boţja riječ odrţala me na ţivotu. To nikako nije gubljenje vremena. Josh odmahne glavom, pogleda kroz prozor, a zatim ponovno Rufusa. Zatim dodirne drţak pištolja. — Ovo je Bog. Ili noţ, ili dinamit ili stav koji ne dopušta da se po meni piša. A ne neka sveta knjiga puna ljudi koji se ubijaju, ljudi koji uzimaju tuđe ţene, svih mogućih i nemogućih grjehova... — Čovjekovih, ne Boţjih grjehova. — Nije te oslobodio Bog. Oslobodio sam te ja. — Bog te poslao, Josh. Njegova je volja svugdje. — Ţeliš reći da me Bog natjerao da dođem po tebe? — Zašto si došao? — Rekao sam ti. Da te izvučem. — Jer me voliš?

228

kika☺crostuff.net

Činilo se da je Josh pomalo zatečen. — Da — odgovori. — To je Boţja volja, Josh. Voliš me, pomaţeš mi. Bog tako funkcionira. Josh odmahne glavom i odvrati pogled. Rufus se vrati čitanju. U tom trenutku kriještavim se zvukom oglasio Joshov prijenosni policijski skener, koji je bio postavio na pod, uz radio. Josh je na njemu uspio pronaći radijsku postaju iz jugozapadne Virginije na kojoj bi se mogle pojaviti vijesti o Rufusovu bijegu. — Još čuješ svoje ime na policijskim frekvencijama? — upita Josh. Rufus Harms spominjao se u vijestima dan ranije. Vojne vlasti priopćile su samo da je Harms osuđen za ubojstvo i da je u zatvoru bio sklon nasilju. Pobjegao je uz pomoć brata, također opasne osobe. U izvještaju su upotrijebljene uobičajene fraze o tome kako se vjeruje da su obojica i naoruţani i opasni. U prijevodu: Nitko se ne bi trebao čuditi, niti pitati kada predstavnici vlasti dovuku njihova tijela. — Nešto malo — odgovori Rufus. — Traţe na jugu, kao što si i pretpostavio. I u tom trenutku na radiju su počele poslijepodnevne vijesti. Prve dvije vijesti ni jednom ni drugom nisu značile ništa. Treća je bila tek pristigla informacija zbog koje su se i jedan i drugi zapiljili u aparat. Josh mu brzo priđe i pojača zvuk. Vijest je bila kratka i kada je završila, Josh isključi radio. — Rider i njegova ţena — reče. — Sve su namjestili tako da izgleda kao da je ubio prvo nju, pa onda sebe — doda Rufus, koji je u nevjerici polagano odmahivao glavom. — Posjetila su me samo dvojica. Obojica su sada mrtvi. Josh se zagleda u brata. Točno je znao što ţeli reći. — Rufu-se, ne moţeš ih vratiti u ţivot. Nijednog ni drugog. — Ja sam kriv što su mrtvi. Jer su mi pokušali pomoći. A Ri-derova ţena o svemu nije imala pojma... — Od malog Fiskea nisi traţio da dođe u zatvor.

229

kika☺crostuff.net

— Ali zvao sam Samuela. Da nije bilo mene, bio bi ţiv. — To ti je dugovao, Rufuse. Sto misliš, zašto je uopće došao? Mučila ga je krivnja. Znao je da se onda nije zaloţio koliko je trebao. Sada je to nastojao nadoknaditi. — Ali ipak je mrtav, zar ne? Zbog mene. — Čak i ako je tako, ne moţeš ništa. Rufus ga pogleda: — Mogu se pobrinuti da njegova smrt ne bude uzaludna. Meni su oduzeli najveći dio ţivota. A sada su ubili i ove ljude. Kaţeš da će nam u Meksiku biti dobro, ali oni nas neće prestati traţiti. Nikada. Vic Tremaine lud je sto posto. Dovoljno je da mu vidiš pogled. Stari me Vic sve ove godine pokušava srediti. Vjerojatno mu se čini da mu se sada ukazala prava prilika. Da nas obojicu napuni olovom. — Ako nas vojska dohvati prije policije, nema sumnje da će pucati dok ne ostanu bez metaka — sloţi se Josh. Zatim izvadi kutiju Pali Malla i pripali cigaretu, optuhujući dim prema suprotnoj strani prostorije. — Ali i ja znam pucati. Barem ćemo im pruţiti pošten otpor. Rufus je samo tvrdokorno odmahivao glavom. — Nitko se ne bi smio nekaţnjeno izvući nakon onoga što su učinili. Josh otrese pepeo na pod i zagleda se u njega. — A što ćeš točno poduzeti? Otići na policiju i reći: "Čujte, dečki, moram vam nešto ispričati. Pomognite lijepo ovom crncu da u zatvor strpa velike bijele face"? — Josh izvadi cigaretu iz usta i pljune na zemljani pod. — Dovraga, Rufuse... — Moram se dokopati tog pisma koje je poslala Vojska. — A gdje si ga ostavio? — Sakrio sam ga u ćeliji. — No, da, u zatvor se posve sigurno ne vraćamo. Samo pokušaj, pa ću te osobno ustrijeliti. — Ne vraćam se u Fort Jackson. — A što ćemo onda? — Samuel je bio odvjetnik. Odvjetnici uvijek rade kopije dokumenata.

230

kika☺crostuff.net

Josh uzdigne obrve. — Ţeliš otići u Riderov ured? — Moramo, Josh. Josh je popušio cigaretu do filtera i odgovorio tek nakon toga. — Ja ne moram ništa, Rufuse. Traţi te cjelokupna američka vojska. Kao i mene. A baš se ne moţeš samo tako izgubiti u okolini. Dovraga, uz tebe bi i George Foreman izgledao kao nekakva curica. — Ipak, to moramo učiniti, Josh. Barem ja. Ako se domog-nem tog pisma, moţda bih mogao doći do nekoga tko bi nam mogao pomoći. Moţda napisati još jedno pismo Sudu. — Da, kako nam je to samo koristilo prošli puta. Svi ti vaţni suci odmah su ti dotrčali u pomoć, zar ne? — Nije vaţno ako ne ţeliš poći, Josh. Ali ja to moram učiniti. — A Meksiko? Dovraga, Rufuse, pa slobodan si. Zasada. Ako pokušamo nešto čeprkati, vratit će te u zatvor ili moţda, još vjerojatnije, prvo ustrijeliti. Moramo ići dok još imamo izgleda, čovječe. — Ţelim biti slobodan. Ali ne mogu sve ostaviti na ovome. Ako sada odem u Meksiko, umrijet ću od griţnje savjesti, ako me Bog ne pozove prije toga. — Griţnje savjesti? Bez razloga si odleţao dvadeset pet godina. Kada umreš, ideš u raj i sjedit ćeš Bogu u krilu. To ti je sigurno. — Ne vrijedi, Josh... Neću se predomisliti. Josh ponovno pljune i pogleda kroz prljavi, napukli prozor. — Lud si, totalno lud. Zatvor te trajno sjebao. Dovraga! — Moţda sam lud. Josh je bijesno piljio u njega. — Gdje je, dovraga, Riderov ured? — Na oko pola sata od Blacksburga. Ne znam ništa više. Ne bi trebalo biti teško doznati gdje je točno. — Ondje je sve vjerojatno puno murjaka. — Moţda i nije, ako misle da je Samuel ubio i ţenu i sebe. — Sranje. — Josh svom snagom nogom raspali po zidu, a zatim se obrati bratu. — U redu, pričekat ćemo da padne noć, a zatim krenuti.

231

kika☺crostuff.net

— Hvala, Josh. — Nemoj mi zahvaljivati što ćemo obojica poginuti. Takva mi hvala stvarno ne treba. 36 Zastava na zgradi Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava bila je istaknuta na pola koplja. Novinski, televizijski i radijski izvještaji širom zemlje bili su prepuni informacija o dvojici ubijenih duţnosnika Suda. Telefoni u sudskom Uredu za informacije uopće nisu prestajali zvoniti. U susjednoj novinarskoj prostoriji moglo se samo stajati. Vodeće televizijske i radijske postaje izvještavale su uţivo s mjesta događaja iz prizemlja zgrade. Policija Vrhovnoga suda, uz potporu pedesetorice pripadnika washingtonske policije, Nacionalne garde i agenata FBI-a, okruţila je zgradu suda. U skrovitim hodnicima ispred ureda pojedinih sudaca vrzmale su se hrpe ljudi koji su nervozno razgovarali. Većina sudaca zatočila se u svoje urede, jedva preţivjevši sjednice posvećene usmenoj argumentaciji, u mislima daleko od odvjetnika i pitanja koja su ovi iznosili. Mlada lica sudskih pomoćnika također su odraţavala uţas izazvan ubojstvima. Malena soba u prizemlju koja se inače koristila za konferen-cijske sastanke sudaca bila je prepuna. Zidovi su bili pokriveni tamnim drvom i prepuni polica s uvezenim odlukama koje je Sud donio u proteklih dvije stotine godina. Najednom se zidu nalazio i kamin, u kojem tog toplog dana nije bilo vatre. Sa stropa je visio veliki luster. Ramsey je sjedio na čelu stola. Sutkinja Knight i sudac Murphy sjedili su na uobičajenim mjestima. Dok je pogled sutkinje Knight sijevao s jedne na drugu stranu, Murphy, koji se poigravao starim dţepnim satom na lančiću prevučenom preko pozamašnog struka, nepomično je gledao prema dolje. Nazočni su bili i Chandler, Fiske, Perkins, Ron Klaus i McKenna. Fiske i McKenna povremeno su se pogledavali, no Fiske se pritom ipak obuzdavao.

232

kika☺crostuff.net

Wrighta su pronašli u parku, šest ulica od stana u Capitol Hillsu, s jednom jedinom ranom u glavi. Kao i u slučaju Michaela Fiskea, ni on nije imao novčarku. Na prvi pogled, motiv je bila pljačka, no nitko od nazočnih nije bio spreman prihvatiti tako jednostavno rješenje. Prve su indikacije ukazivale na to da je Wright ubijen između pola noći i dva iza ponoći. Tijekom voţnje do Suda, Chandler je Fiskea upoznao s najnovijim događajima. Poţurio je obdukciju na tijelu Michaela Fiskea, iako još čeka sluţbeni izvještaj o točnome trenutku smrti. Uzrok smrti Michaela Fiskea, međutim, posve je izvjesno bio onaj jedan metak u glavi. Chandler je došao i do Wal-Marta u sjevernome dijelu Virginije u kojem je Fiske bio na servisu, ali ondje im nitko nije mogao pruţiti ništa korisno. Fiskeu je sinulo nešto zbog čega su on i Chandler skrenuli s izravnog puta do Suda: vratili su se do policijskog parkirališta kako bi još jednom pogledali Michaelovu Hondu. Fiske je pregledao dţepove na naslonu prednjih sjedala. — Ondje je drţao kartu, oduvijek. Uvijek se nekako opsjednuto bojao mogućnosti da se negdje izgubi. Prije nego što bi krenuo na put, morao je točno proučiti i ucrtati rutu. Ovdje nema karte, ali imamo ovo. — On izvadi dva ţuta samoljepljiva papirića koje je pronašao na dnu jednog od dţepova. Na njima su bili ispisani nazivi autocesta i lokalnih prometnica — smjerovi i upute, s obzirom na izblijed-jelost tragova tinte, za neko davno putovanje. Chandler pogleda ţute papiriće. — Zašto bi mu oduzeli kartu? — Na njoj je sigurno imao sve upute. — Znači da su kilometri imali određene veze s njegovom smrću. Fiske je još nekoliko trenutaka oklijevao, razmišljajući o tome bi li Chandleru trebao spomenuti Harmsovu ţalbu. Odavanje te informacije otvorit će pravu konzervu s crvima s

233

kika☺crostuff.net

kojom se sada ipak ne moţe nositi. — Moguće — reče na koncu. Nakon toga on i Chandler odvezli su se na Sud. Sada su svi sjedili u konferencijskoj sobi i pogledavali se. Ne otkrivajući kako je došao do tih podataka, Chandler je nazočne izvijestio kako je netko večer ranije provalio u stan Michaela Fiskea. — U vašim smo rukama, detektive Chandler — reče Ramsey. — Iako mi se sada čini vjerojatnijim da se neki luđak iz osvete namjerio na Sud, nego da sve to ima veze s nekim slučajem na kojem je radio Michael. McKenna reče: — Ţelio bih vas izvijestiti da je FBI ovome slučaju dodijelio stotinu agenata. Osim toga, organizirali smo zaštitu sudaca u trajanju od dvadeset četiri sata na dan. — A njihovi pomoćnici? — upita Fiske. — Netko ubija njih, a ne suce. U tom se trenutku umiješao Chandler. — Prikupio sam adrese svih sudskih pomoćnika. Pojačao sam patrole u tim dijelovima grada. Većina ih ţivi na Capitol Hillu, u blizini Suda. Svima smo ponudili smještaj u mjesnom hotelu u kojem im je na raspolaganju puna i cjelodnevna zaštita. Od jednog od naših stručnjaka zatraţio sam da 8 pomoćnicima razgovara o samozaštiti, o tome da pripaze na sumnjive osobe, da izbjegavaju samostalne izlaske noću i slične stvari. — Sada na trenutak pogleda uokolo. — Usput, gdje je Dellasandro? — Koordinira nove sigurnosne mjere — objavi Klaus. — Još nikada nije bio tako zabrinut. Čini mi se da je ovo shvatio kao osobni napad. — Na Sudu sam već gotovo trideset tri godine i ni u jednom trenutku nisam pomislio da ću doţivjeti nešto slično ovome — reče tuţnim glasom sudac Murphy. — Nitko nije očekivao takvo što, Tommy — reče energičnim glasom sutkinja Knight. Zatim značajno pogleda Chandlera. — I nemate baš nikakve tragove?

234

kika☺crostuff.net

— Ne bih baš tako rekao. Imamo nekoliko indicija. Pritom mislim na ubojstvo Michaela Fiskea. U Wrightovu je slučaju još prerano za takve ocjene. — Ali drţite da su slučajevi povezani? — upita Ramsey. — 0 tome još uistinu nemam nikakav stav. — Što nam preporučujete? — Da nastavite raditi kao i obično. Ako je to djelo nekog luđaka koji ţeli poremetiti rad Suda, prekidom rada skrenuli biste vodu na njegov mlin. — Ili bismo mogli dodatno razljutiti osobu koja to radi, zbog čega bi mogao ponovno nekoga ubiti — reče sutkinja Knight. — To je uvijek moguće, sutkinjo Knight — prizna Chandler. — Ali ne bih rekao da će neki postupak Suda, nešto što učini ili ne učini, nekako utjecati na to. Ako su ovi slučajevi uopće povezani. — On sada pogleda Ramseyja. — Čini mi se da bi bilo korisno promotri ti slučajeve koji su bili povezani s obojicom ubijenih duţnosnika, tek tako da prijeđemo sve mogućnosti. Znam da je teorija nategnuta, ali poslije bih mogao ţaliti ako se ne pozabavim i time. — Posve razumijem... Chandler se obrati sucu Murphyju. — Hoćete li vi i vaši ostali pomoćnici još biti na raspolaganju u toku dana, kako bismo razmotrili slučajeve na kojima je radio Michael Fiske? — Da — odgovori Murphy kratko. — I bio bih zahvalan kada biste svi popričali s ostalim sucima, u nastojanju da odredite je li neki od slučajeva na kojima ste u posljednje vrijeme radili mogao izazvati takvu reakciju — reče Chandler. Sutkinja Knight pogleda ga i odmahne glavom. — Detektive Chandler, mnogi od slučajeva na kojima radimo u ljudima pobuđuju duboke i snaţne emocije. Ne znamo čak ni odakle početi. — To mi je jasno. Vjerojatno ste imali sreće što nitko nije pokušao nešto slično još i ranije.

235

kika☺crostuff.net

— Ako ţelite da nastavimo normalno raditi, tada pretpostavljam da ćemo danas odrţati večeru u čast suca Wilkinsona — reče sutkinja Knight. Murphy se uspravi u naslonjaču, već prosvjedujući. — Beth, ako ništa drugo, čini mi se da bi ubojstvo dvojice zaposlenika Suda na-lagalo odlaganje večere. — To je lako reći, Tommy, ali ti nisi planirao cijeli događaj. Ja sam sve planirala. Kennethu Wilkinsonu je osamdeset pet godina i ima rak gušterače. Koliko god trenutak bio nezgodan, neću se izlagati opasnosti od odgađanja. Njemu je ovo iznimno vaţno. — Kao i tebi, zar ne, Beth? — reče Ramsey. — I tvojem muţu? — Tako je. Ponovno ćemo raspravljati o pravnoj etici, Ha-rolde? Pred svim ovim ljudima? — Nećemo — reče on. — Znaš što mislim o tome. — Da, znam, i zato ćemo odrţati večeru. Fiskea je ta mala rasprava upravo opčinila. Činilo mu se da je na Ramseyjevu licu uočio tračak osmijeha kada je predsjednik rekao: — U redu, Beth. Ne bih pokušao promijeniti tvoj stav ni u vaţnim stvarima, a kamoli u nečemu što je na granici trivijalnoga. 37 Tremaine je spustio vojni helikopter na livadu. Dok je elisa usporavala, on i Rayfield pogledali su automobil parkiran na rubu šume. Izišli su, pognuta tijela prošli ispod elisa i krenuli prema vozilu. Kada su došli do njega, Rayfield je sjeo na suvozačko mjesto, a Tremaine straga. — Drago mi je da ste uspjeli doći — reče muškarac koji je sjedio za upravljačem, okrenuvši se prema Rayfieldu. Pukovnik ga pogleda razjapljenih usta. — Što se tebi dogodilo? Modrice su u središnjem dijelu bile ljubičaste, na rubovima ţućkaste. Jedna se nalazila neposredno desno od oka, dvije se širile od ovratnika.

236

kika☺crostuff.net

— Fiske — odgovori ovaj. — Fiske? Pa on je mrtav. — Njegov brat, John — reče ovaj nestrpljivo. — Uhvatio me u bratovu stanu. — Je li te prepoznao? — Imao sam masku. — Što je radio u bratovu stanu? — Isto što i ja, traţio nešto na temelju čega bi policija mogla doći do istine. — Je li što pronašao? — Nije imao što. Već smo uzeli Fiskeov laptop. — Sada pogleda Tremainea. — A ti si mu iz auta uzeo aktovku prije nego što si ga ubio, zar ne? — Tremaine kimne. — Gdje je? — upita onaj muškarac. — Od nje je ostala samo hrpa pepela. — Izvrsno. — Taj je brat problematičan? — upita sada Rayfield. — Moguće. Bivši policajac. On i jedna ţenska sa suda njuškaju uokolo. Pomaţe detektivu s istragom o ubojstvima. Rayfield se trgne. — Ubojstvima? Ima više ubojstava? — Steven Wright. — Što se, dovraga, događa? — upita odlučnim tonom Rayfield. — Wright je vidio kako netko izlazi iz ureda Michaela Fiskea. Usto je i čuo nešto što nije trebao čuti. Nismo se mogli pouzdati u to da će šutjeti, pa sam ga morao izvući iz zgrade i ubiti. To je sada sređeno. — Jesi li ti poludio? Stvar je totalno izmakla kontroli — reče Rayfield bijesno. Onaj muškarac pogleda Tremainea. — Hej, Vic, reci svome nadređenome da se smiri. Čini mi se da je Vijetnam podosta utjecao na tvoju hrabrost, Frank. Odonda više jednostavno nisi isti. — Četiri ubojstva a ti meni kaţeš da se smirim? A Harms i njegov brat i dalje su u bijegu...

237

kika☺crostuff.net

— Očekuju nas, dakle, još dva tijela. Dva najvaţnija. To ti je jasno, Vic, zar ne? — Jasno je — odgovori Tremaine. Onaj muškarac ledenim očima pogleda Rayfielda. Rayfield nervozno proguta slinu. — Izgleda da se sada više ne moţemo vratiti. — Upravo tako. — John Fiske i ta ţenska sa suda... Što ćemo s njima? Ako je Fiske odlučio pronaći ubojicu, mogao bi biti problematičan. — Već je i ovako problematičan. Uţasno su nestrpljivi i nervozni. Tako će i biti sve dok ne odlučimo što ćemo točno s njima. — A to znači? — upita Rayfield. — To znači da bismo umjesto još dva, mogli imati još četiri leša. Sara je sjedila u svojem novom uredu. Chandler je posve zatvorio prostor koji je inače dijelila s Wrightom, ali je osoblju Suda dopustio da Sarino računalo i spise premjeste u novu prostoriju. Uzela je popis zatvorskih uprava u saveznim drţavama koji joj je dao Fiske i počela nazivati brojeve. Nakon pola sata, deprimirano je spustila slušalicu. Ni u jednom od zatvora u tim saveznim drţavama nema nikoga s prezimenom Harms. Pokušala se sjetiti neke druge korisne riječi ili izraza iz dokumenta koji je vidjela, no na koncu je morala odustati i od toga. Iznenada joj je nešto sinulo: u sjećanju joj se nekako isticalo slovo R. Harmsovo krsno ime počinje s R; to je vidjela u onom podnesku. Izluđivalo ju je što se ne moţe sjetiti baš ničega osim te pojedinosti. Sada je ustala i upravo u tom trenutku to joj je zapelo za oko. Kod preseljenja je bila uzela hrpu spisa, a to nije primijetila sve do sada. Bio je to izvještaj za slučaj Chance. Sinoć je Wrightu rekla da na tome mora raditi dok ne završi. Na zalijepljenoj poruci ispisanoj rukom stajalo je da moli Saru da pročita dokument.

238

kika☺crostuff.net

Ona sjedne i poloţi glavu na stol. Što ako neki luđak uistinu ubija sudske pomoćnike? Je li samo slučajno ubio Wrighta a ne nju? Još nekoliko trenutaka sjedila je posve paralizirana. Hajde, Sara, jača si od toga. Moraš biti jaka, hrabrila se. Skupivši svu odlučnost, ustala je i izišla iz ureda. Već nekoliko trenutaka poslije ušla je u središnji ured i prišla sluţbeniku koji je radio na jednome od terminala za pristup sudskoj bazi podataka. Pitanje koje se spremala postaviti već je postavila ranije, no sada se ţeljela nedvosmisleno uvjeriti u odgovor. — Moţete mi provjeriti ima li Sud uveden slučaj u kojem se jedna od strana zove Harms? Sluţbenik kimne, utipka ime i još nekoliko znakova. Nakon nekoliko trenutaka, odmahne glavom. — Nema ništa. Kada je slučaj dostavljen Sudu? — Nedavno. Pribliţno u posljednja dva tjedna. — Pregledao sam sve u posljednjih šest mjeseci... ništa se nije pojavilo. Niste li me već pitali istu stvar? Prije nego što je Sara stigla odgovoriti, javio se neki drugi glas. — Rekli ste Harms? Ona se zagleda u drugog sluţbenika. — Da. Prezime je glasilo Harms. — To je neobično... Sara osjeti kako joj se koţa jeţi. — Molim? — Rano jutros neki je muškarac zvao u vezi s nekom ţalbom. Također je spominjao prezime Harms. Rekao sam mu kako u sluţbenim spisima nemamo taj slučaj. — Harms? Sigurni ste? — Sluţbenik kimne. — A krsno ime? — upita Sara, nastojeći potisnuti uzbuđenje. Sluţbenik se na trenutak zamisli. — Moţda počinje s R? — pokuša mu ona pomoći. Sluţbenik pucne prstima. — Tako je. Rufus, Rufus Harms. Zvuči kao neki seljak. — Je li se čovjek na telefonu predstavio? — Nije. Samo se poprilično uzrujao.

239

kika☺crostuff.net

— Sjećate se još nečega? Muškarac se još načas zamisli. — Rekao je nešto o nekome tko trune u pritvoru, što god to značilo. Sara ga pogleda razrogačenih očiju i već pojuri prema vratima. — 0 čemu se radi, Sara? Ima li to nekakve veze s ubojstvima? — upita sluţbenik. Sara je samo nastavila dalje, bez odgovora. Sluţbenik je još nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim pogledao uokolo, kako bi se uvjerio promatra li ga netko ili ne. Zatim je podignuo slušalicu i nazvao broj. Kada mu se netko javio, progovorio je jedva čujnim glasom. Sara je praktički trčala stubama. Zahvaljujući spominjanju riječi "pritvor", uvidjela je da Fiskeov popis ima i veliku rupu. Došla je do ureda, uzela adresar i okrenula broj. Nazvala je upravu Vojne policije. Fiske se bavio i saveznim i drţavnim zatvorima, ali se nije sjetio vojnih ustanova. Sarin najdraţi ujak umirovljenje kao brigadni general kopnene vojske. Stoga je vrlo dobro znala što još znači riječ "pritvor": Rufus Harms zatvorenik je američke Vojske. Dobila je narednika Dillarda, deţurnog duţnosnika uprave za zatvore. — Nemam njegov zatvorenički broj, ali čini mi se da je zatvoren u vojnome objektu unutar šesto-sedamsto kilometara od Washingtona — reče ona. — Ne mogu vam odati te podatke. Sluţbena je procedura sljedeća: pošaljite sluţbeni zahtjev, u pisanome obliku, zamjeniku načelnika za operacije i planiranje. Taj će odjel onda vaš zahtjev poslati ljudima koji se bave Zakonom o slobodi informacija. Oni će vašem zahtjevu udovoljiti ili ga odbiti, ovisno o okolnostima. — Stvar je u tome što su mi ti podaci potrebni odmah. — Novinarka ste? — Ne, zovem s Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. — A-ha. A kako ja to mogu znati? Sara se na trenutak zamisli. — Nazovite informacye i potraţite broj Vrhovnog suda. Zatim nazovite taj broj i traţite mene. Zovem se Sara Evans.

240

kika☺crostuff.net

Dillard je i dalje bio sumnjičav. — Ovo je krajnje neuobičajeno... — Molim vas, narednice Dillard, stvar je uţasno vaţna. Još nekoliko trenutaka na liniji je vladala tišina. — Dajte mi nekoliko minuta... Pet beskrajnih minuta poslije zazvonio je Sarin telefon. — Znate, narednice Dillard, od vašeg sam ureda već dobivala informacije o zatvorenicima i bez cijele priče o Zakonu o slobodi medija. — No, da, naši su ljudi ponekad velikodušni kada je riječ o informacijama. — Mene samo zanima gdje je Rufus Harms, ništa više. — Mogu vam zapravo reći da to ne bi bilo ni najmanje problematično da je riječ o nekome drugome, samo ne o njemu. — Ne razumijem. Po čemu je Rufus Harms toliko poseban? — Ne čitate novine? — Danas nisam, zašto? — Moţda baš i nije neka senzacija, ali javnost bi trebala znati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog vlastite sigurnosti. — Što bi točno trebala znati? — Da je Rufus Harms pobjegao. — Dillard joj kratkim i preciznim rečenicama opiše pojedinosti. — Gdje je bio zatvoren? — U Fort Jacksonu. — A gdje je to? Dillard joj objasni, a Sara zapiše. — Sada ja imam pitanje za vas, gospođice Evans. Zašto se Vrhovni sud zanima za Rufusa Harmsa? — Uputio je podnesak Vrhovnome sudu. — Kakav podnesak? — Ţao mi je, narednice Dillard, ali više vam ne mogu reći. I ja se moram pridrţavati određenih pravila. — U redu, ali nešto ću vam reći. Da sam na vašem mjestu, malo bih odgodio rad na njegovu slučaju. Sudovi ne primaju mrtvace, zar ne? — Ali to zapravo mogu. Što je taj čovjek točno učinio?

241

kika☺crostuff.net

— Morat ćete pogledati njegov vojni dosje. — A kako? — Odvjetnica ste, zar ne? — Jesam, ali baš i nemam iskustva u radu s vojskom. Čula je kako on nešto mumlja. — Budući da je vojni zatvorenik, Rufus Harms sluţbeno više ne pripada američkoj Vojsci. Uz presudu je vjerojatno otpušten, bilo nečasno, bilo zbog lošeg ponašanja. Njegov dosje poslan je u Vojni kadrovski arhiv u St. Louisu. Ondje se čuvaju svi originali. Podaci nisu ni u kompjutorskim bazama ni u nečemu sličnome. Harms je osuđen prije pribliţno dvadeset pet godina, a to znači da je njegov dosje prebačen na mikrofilm, iako se s tim prebacivanjem podosta kasni. Ako netko drugi, osim Harmsa, traţi te dokumente, mora imati sudski nalog. Sara je sve to zapisala. — Još jednom hvala, narednice Dillard, strašno ste mi pomogli. Sara je u računalu imala i atlas. Sada ga uključi i mišem iscrta udaljenost od Washingtona do pribliţnog mjesta na kojem se nalazi Fort Jackson. — Gotovo točno šesto pedeset kilometara — reče samoj sebi. Zatim odjuri u knjiţnicu na drugome katu i preko jednog od tamošnjih terminala pristupi Internetu. Zbog sigurnosti i povjerljivosti podataka, nijedno računalo u uredima sudskih pomoćnika i sluţbenika nije bilo priključeno na telefonske linije. No računala u knjiţnici imala su vezu s Internetom. Otvorivši traţilicu, ona upiše ime Rufusa Harmsa. Dok je čekala da računalo na ekranu rasporedi tehnološku mikroprašinu, promatrala je rukom rezbarene zidne obloge. Već za nekoliko minuta čitala je sve najnovije medijske izvještaje o Rufusu Harmsu, njegovoj prošlosti i njegovu bratu. Isprin-tala je sve članke. U jednome od njih naišla je i na riječi novinskoga urednika iz grada u kojem se Harms rodio i odrastao. Zahvaljujući Internetu, došla je i do njegova broja. I dalje je ţivio u istome gradiću u blizini Mobilea, u Alabami, gdje su odrasla braća Harms.

242

kika☺crostuff.net

Netko se javio nakon što je telefon odzvonio tri puta. Sara se predstavi Georgeu Barkeru, još uvijek glavnome uredniku mjesnoga lista. — 0 tome sam već razgovarao s novinarima — reče on bezbojnim glasom. Njegov izraţeni juţnjački naglasak Saru je podsjetio na raspomamljene lovačke pse i vrčeve s ilegalnim viskijem. — Samo bih vam bila zahvalna kada biste odgovorili na nekoliko pitanja. — Za koga ono radite? — Za jednu neovisnu izvještajnu agenciju. Radim kao honorarni suradnik. — Sto vas točno zanima? — Pročitala sam da je Rufus Harms osuđen za ubojstvo djevojčice u vojnoj bazi u kojoj je bio stacioniran. — Ona sada pogleda isprintane članke. — U Fort Plessyju. — Ubio je bijelu djevojčicu. On vam je crnac, znate... — Da, znam — reče Sara kratko. — Znate li kako se zove odvjetnik koji ga je branio? — To i nije bilo pravo suđenje. Pristao je na nagodbu. Djelomično sam pratio cijelu priču, jer je Rufus iz našeg kraja... obrnuto od priča o uspjesima naših mladića... — Znači da znate braniteljevo ime? — Morao bih pogledati. Dajte mi broj, pa ću vas nazvati. Sara mu je dala broj kod kuće. — Ako me nema, samo ostavite ime na sekretarici. Moţete mi ispričati još nešto o Rufusu i njegovu bratu? — Kod Rufusa je najuočljivija bila njegova veličina. Već sa četrnaest godina imao je, čini mi se, barem metar devedeset. A nije bio ni mršav ni vitak. Već je imao pravo muško tijelo. — Dobar učenik? Loš? Imao je problema s policijom? — Koliko se sjećam, nije bio dobar učenik. Nije maturirao, iako je bio vrlo spretan u radu s rukama. U mladosti je s ocem radio u malenoj tiskari. Kao i brat. Sjećam se kako se jednom pokvario tiskarski stroj u mojim novinama. Poslali su nam Rufusa koji ga je popravio. Tada nije mogao imati

243

kika☺crostuff.net

više od šesnaest godina. Dao sam mu upute za stroj, ali on ih nije htio ni pogledati. "Riječi me samo zbunjuju, gospodine Barker", rekao je, tako ili nekako slično. Već za manje od sata, prokleti je stroj radio kao nov. — To je prilično velik uspjeh. — I nikada nije imao problema s policijom. Mama mu to nikako ne bi dopustila. Morate shvatiti da je ovo vrlo malen gradić, u njemu nikada nije ţivjelo više od tisuću duša, a danas ih je još i manje. Meni će skoro osamdeseta, a još uređujem novine. Ovdje nitko ne ţivi duţe od mene. Harmsovi su ţivjeli u crnačkome dijelu grada, dakako, ali smo ih ipak znali. Meni crnci ne zalaze u kuću, ali činilo mi se da su to bili dobri ljudi. Ona je radila u tvornici za preradu mesa, kao i gotovo svi ostali. Bila je čistačica, nije imala dobro plaćen posao. Ali dobro se brinula za dečke. — Što je bilo s ocem? — Bio je dobar čovjek, nije bio sklon piću ni divljanju, poput mnogih sebi sličnih. Mnogo je radio, previše, jer se jednog dana jednostavno nije probudio. Srčani udar. — Izvrsno pamtite. — Napisao sam mu nekrolog. — A brat? — S Joshom je bila druga priča. Ljude njegova soja ovdje nazivamo gadnim crncima. Nagao, arogantan, drţi se kao da je više nego što jest. Nemam predrasude ili tako nešto i ne podnosim da se netko o crncima izraţava pogrdno, ali ja bih upravo pogrdnim nazivom opisao Josha Harmsa. Mnogima se zamjerio. — Čitala sam da se borio u Vijetnamu i da je bio pravi junak. — To je točno — prizna brzo Barker. — Nitko iz ovoga grada nikada nije primio ni pribliţno toliko odličja. Ali reći ću vam da je to ljude uţasno iznenadilo. Mora mu se priznati da se znao boriti. — Što još?

244

kika☺crostuff.net

— Josh je čak i maturirao. — Barkerov se ton sada promijenio. — Ali zapravo se istaknuo u sportu. Ja sam u svojim novinama sam i pokrivam sve novosti. Josh Harms bio je najveći pravi sportaš kojeg sam ikada uţivo vidio. Koga god imao u konkurenciji, bijelce, crnce, ţute, zelene ili ljubičaste, trčao je brţe, skakao više, bio jači i spretniji od sviju. Znam da su crnci u svemu tome ionako drukčiji i bolji, no Josh je bio istinski poseban. Dobio je priznanja praktički za sve moguće sportove. Znate da je i dan-danas rekorder savezne drţave najmanje u šest disciplina? — Zatim još ponosno doda: — A znate da Alabama ima hrpu velikih sportaša. Sara uzdahne. — Je li se natjecao i za sveučilišne momčadi? — Nudili su mu hrpu stipendija za nogomet i košarku. Bryant ga je traţio za drţavno sveučilište, eto koliko je bio dobar. Vjerojatno bi se prometnuo u zvijezdu NBA-a ili NFL-a. Ali nešto se ispriječilo... — Što? — Već znate... Vlada je od njega zatraţila da nas brani od komunizma. — Drugim riječima, mobiliziran je i upućen u Vijetnam. — Tako je. — Poslije se vratio kući? — Oh, da. Mama mu je još bila ţiva, ali nije dugo izdrţala. Znate, nekako u to vrijeme, Rufus je upao u nevolje. Čini mi se čak i da se Rufus prijavio u vojsku zbog Josha. Moţda je htio oponašati starijeg brata, znate, postati junakom. Zapravo mi se čini da je htio da mu nešto u ţivotu, za promjenu, krene pravim putem. Nakon očeve smrti, u ovome gradu nije mu preostalo ništa. Dakako, sve na koncu nije moglo ispasti gore. Bilo kako bilo, Josh se obratio meni, pitao me mogu li nešto učiniti. Znate već... moć medija... Ali ja sam bio nemoćan. — To vas je ubojstvo iznenadilo? Hoću reći... je li Rufus prema vašim saznanjima ikada bio nasilan? — Koliko znam, nikada nije nikome naudio. Bio je istinski njeţan div. Kada sam čuo za tu djevojčicu, nisam mogao

245

kika☺crostuff.net

vjerovati. Da je bila riječ o Joshu, ne bih ni trepnuo... ali Rufus... Unatoč tome, dokazi nisu mogli biti čišći. — Josh je nastavio ţivjeti u gradu? — E, sada ste me već doveli do krajnje neugodnog dijela povijesti ovoga grada. — Kako to? — Radije ne bih o tome. Sara stane grozničavo razmišljati. Kako ono točno kaţu novinari. ..? — Moţemo razgovarati i nesluţbeno... — Doista? — Barker je i dalje zvučao oprezno. — Apsolutno. Posve nesluţbeno... — Samo ću vas upozoriti da sam upravo snimio vaše riječi. Ako u nekim novinama pročitam to što vam se spremam reći, tuţit ću vas i vaše novine, izvući i posljednji cent — reče strogim glasom. — Novinar sam i znam kako to ide. — Gospodine Barker, obećajem vam da ništa od toga neću upotrijebiti ni na koji način. — U redu. Zapravo više vjerojatno i nije vaţno, s obzirom na to koliko je vremena proteklo... barem u pravnome smislu. Ali čovjek nikada ne moţe biti pretjerano siguran. — On se nakašlje. — No da, priča o Rufusovu zlodjelu proširila se gradom, nije bilo šanse da do toga ne dođe. Neki su dečki počeli piti, pa su se okupili i odlučili nešto poduzeti. Rufusu nisu mogli ništa, jer je bio u vojnome pritvoru. Ali su mogli nešto učiniti njegovoj obitelji. — I što su učinili? — Pa, lijepo su do temelja spalili kuću gospođe Harms. — Boţe presveti! I ona je bila unutra? — Bila je dok je Josh nije izvukao. I budite uvjereni da je Josh krenuo za tim momcima. Sukobili su se na gradskim ulicama. Ja sam gledao iz redakcije. Znate, mislim da su bila moţda i desetorica protiv jednoga, ali Josh ih je barem polovicu pospremio u bolnicu, dok su ga ostali gadno pretukli. Istinski gadno. U ţivotu nisam vidio nešto slično i nadam se da neću.

246

kika☺crostuff.net

— Zvuči pomalo kao prava pobuna. Je li policija intervenirala? Barker se s nelagodom nakašlje. — No, da, nekako se govorkalo da su dvojica mladića povezana s cijelom pričom, znate, koji su spalili kuću... — Bili policajci — dovrši Sara rečenicu umjesto njega. Barker nije rekao ništa. — Nadam se da je Josh Harms tuţio cijeli grad i izvukao i posljednji cent... — reče ona. — Zapravo su oni tuţili njega. Hoću reći, dečki koji su zbog njega završili u bolnici. Josh nije mogao dokazati baš ništa u vezi s poţarom. Ja sam, dakako, nešto nagađao, ali ništa više od toga. A policija je manje-više ponudila priču o tome kako se opirao uhićenju i tako to. Deset svjedoka protiv jednoga, i to još crnca. Ukratko, malo je odleţao u zatvoru, a oni su odnijeli sve što su on i mama imali, koliko god to bilo skromno. Ona je ubrzo umrla. Bit će da joj je jednostavno bilo previše to što se dogodilo njezinim dečkima. Sara se svim silama kontrolirala kako ne bi počela vrištati na čovjeka. — Gospodine Barker, odvratniju priču nisam čula — reče. — Ne znam mnogo o vašem gradu, ali znam da nikako ne bih voljela da u njemu ţivi netko do koga mi je stalo. — Ima i dobrih strana... — Doista., na primjer, tako divno dočekuje ratne junake? — Znam. I ja sam o tome razmišljao. Boriš se za domovinu, u ratu te rane i onda se vratiš na tako nešto... vjerojatno se počneš pitati za što si se, dovraga, borio. — Čini mi se da ste znali istinu. Niste iskoristili moć medija? Barker duboko uzdahne. — Oduvijek ţivim u ovom gradu, gospođice Evans, i mogu vam reći da moćnike moţete povrijediti tek određeni broj puta, čak i ako su to zavrijedili. Ne mogu reći da sam veliki prijatelj crnaca, jer nisam. I ne bih vam lagao i govorio da sam se zalagao za Josha Harmsa jer to, iskreno, nisam činio.

247

kika☺crostuff.net

— No, da, čini mi se da je upravo to dijelom razlog postojanja sudova: kako takvi ljudi iz vašega grada ne bi maltretirali ljude poput Josha Harmsa. Molim vas nazovite me kada pronađete ime Ha-rmsova odvjetnika. Tada je prekinula vezu. Cijelo tijelo podrhtavalo joj je od slijepoga bijesa zbog priče koju je upravo čula. S druge strane, koliko je ona crnaca poznavala dok je odrastala u Karolini? One generacije za-kupaca malo dalje od njihove farme? Ili u vrijeme ţetve, kada je njezin otac dovodio sezonske radnike? Promatrala ih je s trijema, gledala znoj koji je natapao njihove tanke košulje, koţu koja je pod nesmiljenim suncem postajala sve tamnija. Ona i majka donosile su im limunadu, hranu. A oni su mumljali riječi zahvalnosti, nikad ih ne gledajući u oči, jeli i crnčili do zalaska sunca. Sarinu školu polazili su isključivo bijelci, unatoč nizu odluka Vrhovnoga suda koje su zahtijevale da se to promijeni. Ti su slučajevi bili bojna polja rasne jednakosti, bitke koje su zamijenile Antietame, Gettysburge i Chickamauge devetnaestoga stoljeća. I bile jednako beskorisne, rekli bi neki. Ovdje, na Sudu, sada radi jedan crni sudac, zauzima, tzv. "mjesto Thurgooda Marshalla"5, i trenutačno jedan crni sudski pomoćnik, od njih ukupno trideset šestero. Mnogi od sudaca među pomoćnim osobljem nikada 5 Thurgood Marshall (1908-1993.), američki odvjetnik, borac za ljudska prava, prvi tamnoputi sudac Vrhovnog suda. nisu imali pripadnika manjina. Kakva je to poruka javnosti? I to s najvišeg suda u zemlji? Dok je ţurno prolazila hodnikom u potrazi za Fiskeom, Sara se pitala hoće li ikada doći do prave istine. Ako Vojska do braće Harms dođe prije ostalih, istina bi mogla umrijeti zajedno s njima. 38 Fiske je stajao pred bratovim uredom, dok je Chandler nadgledao napredovanje prikupljanja dokaza pod budnim

248

kika☺crostuff.net

okom sudskog pravnog zastupnika. Međutim, kako su sada svijet ţivih već napustila dvojica sudskih duţnosnika, briga za povjerljivost podataka ustuknula je pred potrebom za pronalaţenjem ubojice ili ubojica. Kada dovrše pregled ureda Michaela Fiskea, počet će raditi na uredu Stevena Wrighta. Fiske pogleda prema vratima bratova ureda, a zatim ponovno prema Wrightovim vratima. To je učinio još nekoliko puta, budući da mu se u glavi počela pojavljivati nova zamisao. Priđe Chandleru. — Gdje je točno pronađeno Wrightovo tijelo? Chandler otvori notes i počne pregledavati bilješke. — Usput, izvukao sam ti auto. Sada je lijepo i propisno parkiran kod mojeg ureda. — Hvala. — Nemoj mi zahvaljivati. Uz troškove pauka, kaznu i sve ostalo, platit ćeš oko dvije stotine dolara. — Dvjesto dolara? Nemam toliko love za običnu kaznu za parkiranje. — Stvarno? Moţda mogu povući koju vezu, znaš, učiniti ti uslugu. Ali to ćeš morati odraditi. Meni kod kuće treba obojiti par zidova. — Chandler se nasmiješi, a zatim prestane listati. — Evo, tu smo. Wright je ţivio ulicu od postaje podzemne Eastern Market. Tijelo mu je pronađeno u parku Garfield. Na sjecištu ulica F i Druge. Pribliţno šest ulica od Suda. — Kako je obično dolazio na posao? — Prema iskazima nekoliko kolega, ili pješice, ili taksijem ili, rijetko, podzemnom. — A taj mu je park bio usput? Chandler nagne glavu, i dalje zagledan u bilješke. — Zapravo i nije. Inače bi iz Druge skrenuo u E, na povratku kući. Ne bi nastavljao do parka. — Je li imao psa ili tako nešto? Moţda je otišao kući, pa s psom izišao u šetnju.

249

kika☺crostuff.net

— Imao je psa, ali nije bio kod kuće. To je, u najmanju ruku, naša pretpostavka. A ako ga je namjeravao prošetati, park Marion neusporedivo mu je bliţe. — Čudno... Chandler blago stisne oči, sjetivši se novog elementa. — Ali u Marionu se nalazi nešto čega u Garfieldu nema. — Atoje? — Točno na suprotnoj strani ulice nalazi se mala policijska postaja. — Ubojica je to mogao znati... — Postojanje policijske postaje i nije neka tajna. Ţelimo da se zna da smo tu i da odvraćamo zločince. — Izgleda li da je ubijen u parku ili da je netko ondje samo ostavio tijelo? — I na travi je bilo krvi. Nema čahura — barem ih još nismo pronašli. Ubojica se vjerojatno posluţio prigušivačem, osim ako je bila riječ o nasumičnoj pljački. Prigušivač na revolveru malo je kompliciran. Ako se posluţio poluautomatskim, morali bismo pronaći čahure, osim ako ih je pokupio. — Zrno je još u tijelu? Chandler kimne. — Nadamo se da ćemo se domoći i pištolja s kojim će ga biti moguće povezati. — S obzirom na to što se dogodilo u Mikeovu stanu, vjerojatno bi trebalo nekoga postaviti kod Wrighta. — Boţe moj, zašto to meni nije palo na pamet? — Ispričavam se. Znate li kada je Wright sinoć pribliţno napustio Sud? — To još provjeravamo. Po završetku uobičajenog radnog vremena, ostaju otvorena samo jedna vrata. Pod stalnim su nadzorom i zatvaraju se u dva iza ponoći. Nakon toga iz zgrade te moţe pustiti jedino čuvar. Moţeš izići i preko podzemnog parkirališta, ali i ono je osigurano." Međutim, Wright nije išao autom, tako da je to irelevantno. — To znači da ga je netko morao vidjeti na odlasku. — Moji ljudi razgovaraju s deţurnim čuvarima.

250

kika☺crostuff.net

— Ovdje nema kamera za nadzor? — Misliš u sudnici? — upita Chandler uz osmijeh. — Ima, ali ne svugdje, i naţalost, ne u ovom dijelu hodnika. Ali trenutačno provjeravamo snimke, da vidimo ima li na njima nešto vaţno. — Chandler još jednom pogleda bilješke. — U to doba na ovome katu moţe zapravo biti samo netko od sluţbenika tko još radi. — Pomaţe li nešto iz Wrightove prošlosti? Chandler odmahne glavom. — Zasada ništa neuobičajeno. Ovdje će biti teško pronaći motiv. — Ali nije imao novčanik... — Da, to mi je palo na pamet. Malo je preočito... — Kao da netko ţeli da pomislimo da su oba ubojstva povezana? — Znaš, ubojica bi zapravo i mogao biti neki luđak koji ima nešto protiv Suda. — Drţim da su ubojstva povezana, ali ne zbog razloga na koje vjerojatno misle svi ostali — reče Fiske. — Kako to misliš? — Ako su Mikea ubili zbog razloga koji nam ţele sakriti, tada ubojstvo još jednog sluţbenika i prividno povezivanje s prvim ubojstvom moţe sluţiti kao izvrstan način da nam odvrate pozornost. Chandlera je ta teorija odmah zaintrigirala. — Koji je onda pravi razlog zbog kojeg su ubili tvojeg brata i što točno nastoje sakriti? Fiske je sada ponovno oklijevao. Sada je već poprilično nezgodno tajiti ukradeni podnesak. — Ne znam, ali moţda znam zašto su ubili Wrighta. — Osim da nam odvrate paţnju? — Recimo da je njegova smrt mogla odigrati dvostruku ulogu. U tom trenutku pridruţila im se i Sara, koja je davala sve od sebe kako bi prikrila uzbuđenje. — Johne, moţemo li na trenutak popričati?

251

kika☺crostuff.net

— Gospođice Evans — reče Chandler uz širok osmijeh — nadam se da je izlet u Richmond bio ugodan i ni po čemu osobit. — Recimo samo da je bio drukčiji — reče ona ţurno. — Johne, uistinu moramo razgovarati... — Moţemo se vidjeti malo poslije, Buforde? — Pa ćeš mi ispričati svoju teoriju... Dok su se udaljavali, Chandlerov je osmijeh polagano iščez-nuo. Pitao se je li zbog Sare Evans upravo ostao bez "nesluţbenog" partnera. Samo nekoliko minuta nakon što je Sara izišla iz svog ureda, sutkinja Knight svratila je do nje. Već joj je počela pisati poruku kada je ugledala izvještaj o slučaju Chance s Wrightovom porukom. Sjela je za Sarin stol i pročitala poruku. Nakon što je završila, sutkinji Knight iznenada je sinulo što je zapravo učinila. Wrightu je naloţila da radi dugo, ako treba i cijelu noć. On ju je poslušao, iz zgrade je izišao vrlo kasno, i netko ga je ubio. Njezin dragocjeni izvještaj. Dosada se uopće nije koncentrirala na taj slijed događaja. Odjednom je ostala bez zraka tako da se zamalo ugušila. Odloţivši spis, istrčala je iz ureda. Već nekoliko trenutaka poslije projurila je pokraj zapanjenih suradnika i zaključala se u uredu. Pogledala je tu prelijepu veliku prostoriju u kojoj se nalazio čak i kamin. Ondje obično sjedi i razmatra taktiku i strategiju, kao i ţivotnu filozofiju. Sve to jednog je mladića stajalo ţivota. Ona sada odbaci cipele, beţivotno se spusti u kut, pokrije lice dlanovima i zaplače. 39 Vrativši se u ured, Sara je sljedećih pola sata Fiskeu prenosila što je sve otkrila. — Kada se Barker javi s odvjetnikovim imenom, moći ćemo ga potraţiti i moţda naići na prvi čvrsti trag. — To bi bilo zgodno. — Misliš da je Michael išao posjetiti Harmsa u zatvor?

252

kika☺crostuff.net

— Stvar uţasno komplicira činjenica da je tip pobjegao. Sari iznenada sine uţasna pomisao. — Ne misliš valjda da je Michael nekako sudjelovao i u tome, zar ne? — Moj brat nikako ne bi sudjelovao u nečemu što je protivno zakonima. — Nisam mislila namjerno... — Prema medijskim izvještajima, Harms je pobjegao iz bolnice u Roanokeu nakon što je već pronađeno Mikeovo tijelo. No time ne ţelim reći da je riječ tek o vremenskoj podudarnosti. — Imaš i koji genijalan zaključak? — Mislim da znam zašto su ubili Wrighta. — Zašto? Jer je znao za Harmsa? Za to što je Michael učinio? — Ne, ubili su ga jer je nešto vidio. Nešto što nije trebao. Sara mu se pribliţi zajedno sa stolicom. — Kako to misliš? — Wrightov ured, tvoj bivši ured... vrlo je blizu Mikeova ureda. Wright se spremao raditi cijelu noć. Sara se beţivotno nasloni. — Da, jer sam mu ja rekla da to mora dovršiti. — Ne, jer je Knightica tebi rekla da mu to preneseš. Njegovo tijelo pronađeno je u parku koji mu nije usput kada se vraća kući. Chandler mi je rekao da je ubijen između ponoći i dva ujutro. Ako je radio cijelu noć, što je radio u tom parku? — Misliš da ga je netko onamo odveo i ubio? — Mislim da ga je netko, što je još vaţnije, izvukao odavde i ubio u parku. Sara ga pogleda razrogačenih očiju. — Misliš da je ubojica bio ovdje? Fiske kimne. — Ne znam je li taj netko ovdje i zaposlen, ali uvjeren sam da je sinoć bio fizički nazočan u ovoj zgradi. — Što je to Steven mogao vidjeti, a što ga je stajalo ţivota? — Mislim da je vidio kako netko ulazi u Mikeov ured. Jučer je Wright čuo kako Chandler svima govori da je taj ured zatvoren za sve. Netko tko je ulazio u Mikeov ured moţda nije znao da je Wright u svojem uredu. Pretpostavljam da nitko ne objavljuje na sva zvona kada radi duboko u noć.

253

kika☺crostuff.net

— Kao i sinoć, često i ne znamo do posljednjeg trenutka... — Upravo tako. Netko je ušao u Mikeov ured, traţeći nešto... — Na primjer? — A tko bi to znao? Kopije podneska koji je Mike uzeo iz interne pošte. Telefonske poruke, nešto u njegovu računalu. — Ali to je uţasno opasno. Zgrada se čuva dvadeset četiri sata na dan. — Ako je taj netko znao da će policija sutradan ujutro temeljito pretraţiti ured, preostalo mu je vrlo malo vremena da nešto poduzme. — To je već logično. — Wright je tako nešto čuo, ili je dovršio izvještaj, pa je izišao i naletio na nekoga. — Ako je tvoja teorija točna, misliš da je Steven poznavao ubojicu? Fiske duboko udahne i nasloni se. — Mislim da je to nuţno. Jer inače ne bi odmah izazvao uzbunjenost. A ja sam vidio kako Della-sandro zaključava vrata Mikeova ureda. Nema znakova nasilnoga ulaska. Taj netko imao je ključ. — Ali netko je u tom slučaju morao nešto vidjeti. — Ne nuţno. Ako je ubojica dobro poznavao raspored prostorija u zgradi, znao je kako izbjeći da ga vide s Wrightom sve dok ne iziđu iz zgrade. — To je, znači, mogao biti netko kome je vjerovao. Fiske je pogleda. — Na primjer, netko od sudaca? Sara ga uţasnuto pogleda. — Mogu prihvatiti mnogo toga, ali tako nešto ipak ne. — Tada joj iznenada nešto sine. — Moţda je to bio McKenna? Steven bi mu vjerovao, budući da je iz FBI-a i tako dalje... — Kako bi McKenna mogao biti umiješan? — Ne znam. On mi je prvi pao na pamet. — Jer nije sa Suda i jer me onako opalio? Sara uzdahne. — Vjerojatno. — A zatim se sjetila još nečega, te je stala prekopavati po papirima na radnome stolu, sve dok to nije i pronašla. — Mogu odrediti u koje je vrijeme Steven pribliţno izišao. — Ona uzme izvještaj koji joj je

254

kika☺crostuff.net

pripremio Steven Wright. Na naslovnici se nalazio datum, zajedno s ubiljeţenim vremenom. Okrenula je dokument, kako bi i Fiske vidio. — Budući da radimo s bezbrojnim verzijama i preradama, računalo automatski ubacuje datum i vrijeme. Tako brzo moţemo odrediti što je svjeţe, a što nije. Fiske pogleda otisnuto vrijeme. — Dokument je isprintan jutros u jedan i petnaest. — Tako je. Steven je dovršio dokument, isprintao ga, ostavio na mojem stolu i zatim vjerojatno otišao. — I vidio što je već vidio. Sara se odjednom doimala zbunjenom. — Čekaj malo... Nešto tu nije logično. Kada netko radi dokasna, netko od pripadnika sudske policije obično ga vozi kući, ako ţivi u blizini. — Sada pogleda Fiskea. — Ovdašnji su policajci uistinu divni prema nama. — A podzemna u jedan i petnaest ne vozi, zar ne? — Ne. Osim toga, Steven je ţivio na jedva pet minuta voţnje. Već su ga vozili kući. — Po svoj prilici, dakle, Wrighta je netko sa suda povezao kući...? — S obzirom na to da je izišao oko jedan i petnaest, rekla bih da je to vrlo vjerojatno. — A što kaţeš na taksi? Moţda u to vrijeme nije bilo dovoljno čuvara da ga netko odveze... Sara ga sumnjičavo pogleda. — To je vjerojatno moguće... — Ako ga je neki policajac doista odvezao kući, to ne bi trebalo biti teško provjeriti. Reći ću Chandleru. — I što nam tako preostaje? Fiske slegne ramenima. — Moramo pogledati Harmsov vojni dosje. Jedan moj dugogodišnji prijatelj radi u vojnom Tuţilaštvu. Nazvat ću ga i vidjeti moţe li malo ubrzati stvar. Dok ne doznamo tko je umiješan u cijelu priču, volio bih da što manje ljudi zna što radimo i što traţimo. Sara zadrhti i obavije tijelo rukama.

255

kika☺crostuff.net

— Znaš što? — reče. — Već me hvata uţasan strah od prave istine. 40 Sara se vratila poslu, a Fiske je nazvao prijatelja, odvjetnika u vojnome Tuţilaštvu, Phila Jansena, te mu prenio molbu. Između ostalog, zamolio je Jansena da pribavi popis časnika i vojnika stacioniranih u Fort Plessyju u vrijeme kada je ondje boravio Rufus Harms. Kada se vratio do njega, Fiske je Chandleru objasnio svoju teoriju o razlozima zbog kojih je ubijen Steven Wright. Chandler je zadivljeno slušao. — Provjerit ćemo i taksiste. Moţemo se samo nadati da je netko nešto vidio ili čuo. Chandler je pozorno promatrao mladog muškarca. — Jesi li sinoć doznao nešto zanimljivo dok si bio s gospođicom Evans? — Čini mi se da je riječ o vrlo dobroj osobi. Malko je impulzivna, ali je izrazito dobronamjerna. I vrlo pametna. — Još nešto? Kod prvog susreta Ramsey je rekao da su ona i tvoj brat bili vrlo bliski. Zna li moţda za kakav razlog zbog kojeg su ga mogli ubiti? — To moţeš pitati nju. — Ali pitam tebe, Johne. Mislio sam da smo nas dvojica partneri. — Sada mu priđe. — Imam previše nepoznanica u ovome slučaju i ovako kako zasada stvari stoje i nemam vremena još se osvrtati i gledati što mi se događa iza leđa. Radio si kao policajac; trebalo bi ti biti jasno kako se nekome pokrivaju leđa. Fiske ljutito reče: — Nikada nisam iznevjerio partnera. — To mi je drago... Onda mi ispričaj što je bilo sinoć. Fiske odvrati pogled, razmišljajući o tome kako bi točno bilo najbolje postupiti. Zadrţavanje informacija zasigurno nije najsretnije rješenje. Kako postupiti ispravno, i općenito i prema Chandleru, a da ne uništi Sarin ţivot i bratov ugled? — Moţemo ovdje negdje doći do kave? — U kantini. Čak ću i častiti.

256

kika☺crostuff.net

Nekoliko minuta poslije našli su se u kantini u prizemlju. U tijeku je bila poslijepodnevna sjednica Suda, tako da je prostor bio razmjerno prazan. Fiske je pijuckao kavu, dok ga je Chandler promatrao. — Johne, ne moţe biti tako strašno, osim ako mi kaţeš da ti uokolo ubijaš ljude. — Buforde, ako ti nešto kaţem, ti se moraš pridrţavati vrlo konkretnih i strogih uputa o tome što činiti s tim informacijama i tko još sve moţe nešto doznati. — To je točno. I ta ti pravila ne dopuštaju da mi kaţeš istinu? — A što misliš? — Predlaţem da razgovaramo na teoretskoj razini, moţe? Moj je posao prikupljati činjenice i na temelju njih u konačnici uhititi nekoga zbog počinjenog zločina. Ako ne razgovaramo o činjenicama, nego samo teoretski, na razini pretpostavki, kao u primjeru tvoje teorije o tome zašto je ubijen Wright... tada mogu ispitivati tu teoriju, ali nemam obvezu o njoj nekoga izvijestiti, sve dok se ne pokaţe ispravnom zahvaljujući otkriću činjenica koje je podupiru. — Tako moţemo razgovarati na teoretskoj razini, a sve će ostati među nama? Chandler odmahne glavom. — Ne mogu obećati da će ostati među nama. Na primjer, ako nešto od toga postane činjenicom... Fiske spusti pogled u šalicu s kavom. Osjećajući da gubi sugovornika, Chandler ţličicom kucne po Fiskeovoj šalici. — Johne, ovdje je od svega najvaţnije otkriti tko je ubio tvog brata i Wrighta. Mislio sam da ti je to cilj. — I jest. To mi je jedini cilj. Doista? Chandleru se odjednom počelo činiti da baš i nije tako. — U čemu je onda problem? — Problem je u tome što nekim ljudima moţeš naškoditi i dok im pomaţeš. — Samo bratu? Ili nekom drugome?

257

kika☺crostuff.net

Fiskeu je bilo jasno da je već rekao previše. Sada odluči krenuti u ofenzivu. — U redu, Buforde, popričajmo još nekoliko minuta o teorijama. Recimo da je netko sa Suda uzeo podnesak prije nego što je ušao u sustav... — Zašto i kako? — Izgleda da s time kako nema nikakvih problema. Zašto je već daleko teţe. — U redu, nastavi. — A sada pretpostavimo da je netko drugi na Sudu vidio taj podnesak, otkrio da nije u sustavu, ali o tome nije rekao ni riječi. — Pretpostavljam da je odgovor na pitanje zašto i u tom slučaju vrlo sloţen...? — Moţda i nije. Pretpostavimo nadalje da je osoba koja je uzela podnesak imala vrlo pozitivne namjere i razloge. I da je taj netko otišao nekamo, posjetiti osobu koja je podnijela ţalbu Sudu. — Onih tisuću tristo kilometara na autu tvojega brata? Fiske ga samo bezizraţajno pogleda. — To je već činjenica, Buforde, a o činjenicama ne govorim. Chandler otpije gutljaj kave. — Nastavi. — I pretpostavimo da je osoba koja je poslala podnesak zatvorenik. — To je činjenica ili plod nagađanja? — To ne mogu reći. — Ali ja mogu pitati. Gdje je taj zatvorenik? — Ne znam. — Kako to misliš, "ne znam"? Ako je zatvorenik, mora biti u nekom zatvoru, zar ne? — Ne nuţno... — Što to dovraga... — Chandler naglo zatvori usta i pogleda sugovornika. — Ţeliš reći da je taj netko pobjegao iz zatvora? — Fiske mu ne odgovori. — Molim te, samo mi nemoj reći da je tvoj brat lakovjerno nasjeo na sranja nekog zatvorenika, na poziv u pomoć, otišao u zatvor, pomogao mu da pobjegne i

258

kika☺crostuff.net

da ga je tip na koncu ubio. Dovraga, molim te samo mi to nemoj reći... — Chandler je već gotovo vikao od uzrujanosti. — To ti i ne govorim. To se nije dogodilo. — U redu. Taj podnesak... ţalba... kako znaš koji joj je sadrţaj? Fiske je dobro znao da su sada već daleko nadišli područje teorije. Sada odmahne glavom. — Nisam je vidio. — Kako znaš da postoji? — Buforde, na to ti neću odgovoriti. — Johne, mogu te prisiliti da odgovoriš. — Onda ćeš to morati i učiniti. — Znaš da se ovdje izlaţeš popriličnoj opasnosti. — Znam. — Fiske popije kavu i ustane. — Idem taksijem po auto. — Ja ću te odvesti. Radim i na drugim slučajevima, čak i ako je svijetu trenutačno stalo samo do ovoga... — Čini mi se da bi za obojicu bilo bolje da me ne voziš. Chandler napući usne. — Kako god hoćeš. Auto ti je na straţnjem parkiralištu. Ključevi su na sjedalu. — Hvala. Chandler je gledao kako Fiske izlazi iz kantine. — Nadam se da je vrijedna toga što činiš, Johne — reče detektiv tiho. Chandler je i sam pokrenuo ispitivanje nekoliko tragova i kada se vratio u ured, na stolu je zatekao hrpu papira. Jedan od standardnih postupaka obuhvatio je i podrobno ispisivanje aktivnosti na telefonima u stanu i uredu Michaela Fiskea tijekom proteklog mjeseca. Ispis je zauzimao cijeli snop papira. Tako je zabiljeţen i poziv bratu. Pozivi članovima obitelji. Desetak na broj za koji je utvrđeno da pripada Sari Evans. Zanimljivo, pomislio je. Jesu li obojica pala na istu ţenu? Kada se pribliţio završetku popisa brojeva, Chandler je osjetio kako mu se puis ubrzao. Nakon toliko godina provedenih na toj duţnosti, takvo se što događalo tek rijetko. Michael Fiske nekoliko je puta zvao Fort Jackson u jugozapadnoj Virginiji, a posljednji put tek tri dana prije nego što je otkriveno njegovo mrtvo tijelo. U

259

kika☺crostuff.net

Fort Jacksonu, znao je Chandler, nalazi se vojni zatvor. Ni to nije bilo sve. Chandler je rasporedio hrpe papira na stolu i na koncu pronašao ţeljeni podatak. Sluţbena policijska obavijest razaslana je širom zemlje: poziv u pomoć pri uhićenju nekog čovjeka. Kada ju je vidio prvi put, učinilo mu se da je riječ o nevaţnoj informaciji. Sada je pomno promatrao fotografiju Rufusa Harmsa. Zatim podigne slušalicu i brzo nazove jedan broj. Chandleru je trebao još jedan podatak, a do njega je došao za samo nekoliko trenutaka. Fort Jackson nalazi se na pribliţno šesto pedeset kilometara od Was-hingtona. Je li upravo Harms poslao ţalbu koju je spomenuo John Fiske? A ako jest, zašto ju je, prema Fiskeovoj "teoriji" njegov brat izvukao iz sluţbenog sustava? Chandler ponovno pogleda popis poziva. Pogledom je prešao preko jednog broja, ne prepoznavši ga, moţda i zato što je upućen nekakvom odvjetničkom uredu, a na popisu je bilo nekoliko sličnih ureda. No ime Sama Ridera detektivu ne bi značilo ništa, čak i da se zbog nekog razloga koncentrirao upravo na njega. Chandler odloţi ispis i promisli o mogućnosti privođenja Fiskea i Sare Evans, kako bi ih natjerao da mu kaţu što se to, dovraga, događa. No u njemu je tada prevladao instinkt koji se izoštravao punih trideset godina: Čovjek nikome ne moţe vjerovati. Hajde, Johne — molila ga je Sara. Nalazili su se u njezinu uredu, već potkraj radnoga dana. — Sara, čak i ne poznajem suca Wilkinsona. — Ali kako ne shvaćaš? Ako je u cijelu priču uistinu umiješan netko sa suda, ovo bi bila idealna situacija da nešto doznamo, jer će se ondje naći praktički svi koji imaju veze sa Sudom. Fiske se već spremao ponovno se pobuniti, no ipak zašuti. Samo je protrljao bradu. — U koliko počinje? — Pola osam. Usput, je li ti se javio onaj prijatelj iz vojnog tuţilaštva?

260

kika☺crostuff.net

— Jest. Postoje čak dva dosjea. Harmsov sluţbeni dosje iz vremena dok je sluţio u vojsci, a u njemu nisu samo podaci o sluţbi, nego i procjene, osobne informacije, ugovori o novačenju, plaći, te medicinski podaci. U drugome dosjeu, u kojem su dokumenti vezani za pojavljivanje pred vojnim sudom, vjerojatno su s njim u Fort Jac-ksonu. Spisi njegova odvjetnika vjerojatno su u uredu vojnog tuţilaštva koji je odradio Harmsovu obranu. Pod uvjetom da su ga sve te godine čuvali. Jansen provjerava situaciju. Poslat će nam sve što uspije pronaći. Iako se Sara već počela spremati za odlazak, Fiske je nepomično sjedio. — Što mi moţeš ispričati o supruţnicima Knight? Prošlost i sve ostalo? — Zašto? — Pa idemo na prjjem na kojem su domaćini. Ona je vaţna osoba na ovome sudu, a i on je istaknuta ličnost. Ne misliš da bi zbog toga trebali biti dio naše istrage? — 0 prošlosti Jordana Knighta vjerojatno znaš više nego ja. Iz tvog je rodnog grada. Fiske slegne ramenima. — Istina. Jordan Knight u Richmo-ndu je uistinu velika poslovna zvjerka. Barem je bio dok se nije počeo baviti politikom. Zaradio je uistinu velik novac. — I stekao hrpu neprijatelja? — Ne, ne bih baš rekao. Velikodušno se oduţio Virginiji. Osim toga, tip je vrlo povučen i ljubazan. — U tom slučaju baš i nije sličan supruzi. — Jasno mi je kako je ona dok se uspinjala mnogima mogla stati na ţulj. — I više nego mnogima. Tako to ide. Nesmiljena savezna tuţiteljica koja je postala još nesmiljenijom sutkinjom. Svi su znali da se priprema za mjesto na ovome Sudu. Ona je odlučujući glas u većini velikih slučajeva, što izluđuje Ramseyja. Uvjerena sam da se upravo zbog toga tako odnosi prema njoj. Uglavnom u rukavicama, no svako toliko ne moţe odoljeti da je ne bočne.

261

kika☺crostuff.net

Fiske se prisjeti sukoba dvoje sudaca na sastanku. Znači, u tome je stvar. — Koliko dobro poznajemo ostale suce? Čini mi se da ih poznaješ dovoljno dobro da budeš uvjerena u to da ne bi mogli nekoga ubiti. — Kao i u svim ostalim velikim organizacijama, uglavnom ih znam vrlo površno. — Kakva je Ramseyjeva prošlost? — Ne znaš ništa o predsjedniku Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava? — Samo mi lijepo ispričaj... — Bio je "običan" sudac, a onda je prije deset godina zasjeo na predsjedničko mjesto. — Je li u njegovoj karijeri bilo kakvih neobičnosti? — Bio je u vojsci. Kopnenoj ili marincima, tako nekako. — Nije joj promaknuo Fiskeov pogled. — Na to nemoj ni pomišljati, Johne. Ramsey ne ide uokolo i ne ubija ljude. Osim toga, znam samo ono što je u njegovom sluţbenom ţivotopisu. Fiske se doimao zbunjenim. — Nekako sam mislio da zahvaljujući razgovorima s drugim pomoćnicima znaš sve o ostalim sucima. — Suradnici pojedinih sudaca najčešće se drţe na okupu, barem u određenoj mjeri, iako se svakog četvrtka poslijepodne odrţava happy hour kada se svi nađemo na okupu. I poneki put pomoćnici jednog suca izvedu nekog drugog suca na objed, tek radi malo boljeg upoznavanja. Inače su uredi svih sudaca poprilično zatvoreni — ona načas zastane — osim kada je riječ o toj glasovitoj informacijskoj mreţi koja postoji među pomoćnicima. — Mike mi je nešto slično spomenuo kada je tek počeo raditi na Sudu. Sara se nasmiješi. — Mogu misliti. Pomoćnici su svojevrsni glasnogovornici svojega suca. Bez prestanka šaljemo probne balone, jedni od drugih izvlačimo stavove sudaca. Na

262

kika☺crostuff.net

primjer, Michael me često pitao što je Knightici potrebno u većinskom mišljenju da bi se priklonila Murphyju. — Ali Murphy već piše većinsko mišljenje, zašto bi trebao privlačiti još glasova? — Doista nemaš pojma o tome kako funkcioniramo... — Ja sam ti obični odvjetnik iz provincije. — U redu, gospodine obični odvjetnice iz provincije... Kada bih dobila deset dolara za svaku priliku u kojoj se većinsko mišljenje pretvorilo u manjinsko, samo zato što nije steklo dovoljno potpore, bila bih vrlo bogata ţena. Umijeće se sastoji u pisanju mišljenja koje će dobiti pet glasova. Dakako da opozicija ne čeka prekriţenih ruku. Istovremeno je moguće u optjecaj pustiti jedno ili više suprotstavljenih mišljenja. Njihovo korištenje, čak i prijetnja takvim mišljenjima, vrlo je profinjeno umijeće. Fiske je znatiţeljno pogleda. — Mislio sam da su zagovaratelji manjinskog mišljenja gubitnici. Kakav bi mogao biti njihov utjecaj? — Recimo samo da se nekom sucu ne sviđa smjer u kojem se oblikuje određeno mišljenje, pa ili u optjecaj šalje nacrt ţestokog suprotstavljenog mišljenja zbog kojeg bi cijeli Sud dobio negativne kritike u slučaju objave, ili čak koje podriva većinsko mišljenje. Ili još bolje, i lakše, sudac samo daje do znanja da namjerava napisati tako nešto, a odustat će jedino ako se većinsko mišljenje malo ublaţi. To čine svi. Ramsey, Knight, Murphy. Bore se zubima i noktima. Fiske odmahne glavom. — Kao u beskonačnoj političkoj kampanji, samo se bore za glasove. Pravna verzija korumpiranosti i trgovanja glasovima. Daj mi to i to i imaš moj glas. — I vaţno je točno znati kada zapodjenuti bitku. Recimo da se nekome od sudaca, jednome ili više njih, ne sviđa kako je odlučen neki slučaj otprije pet godina. Sud neće samo tako promijeniti odluku kada je riječ o vlastitome presedanu, pa čovjek mora razmišljati u strateškim okvirima. Takvi suci moţda će se posluţiti nekim sadašnjim slučajem i početi

263

kika☺crostuff.net

postavljati temelje za promjenu odluke u presedanu koji im se nije dopao, ali tek za nekoliko godina. Isto vrijedi i za odabir slučajeva. Suci uvijek traţe upravo onakve slučajeve koji će im pomoći da promijene presedan koji im se ne sviđa. Kao u šahu. — Nadajmo se samo da se u svim tim igricama ipak neće izgubiti jedno. — Što to? — Pravda. Moţda je to cilj Rufusa Harmsa. Moţda je zato uputio podnesak. Misliš da ovdje moţe istjerati pravdu? Sara spusti pogled. — Ne znam. Činjenica je da pojedinci koji su povezani sa slučajevima na ovoj razini zapravo i nisu toliko vaţni. Vaţni su presedani do kojih se dolazi na temelju njihovih slučajeva. Sve ovisi o tome što traţi. I kako će to utjecati na druge. — Pa to je stvarno uţas. — Fiske je odmahivao glavom, prodorno je promatrajući. — Vraški zanimljivo mjesto, taj tvoj Vrhovni sud. — Znači, ideš na večeru? — To nikako ne bih propustio. 41 Josh Harms pretpostavljao je da će policija sada pokrivati sporedne prometnice, pa se odlučio za neobičnu taktiku: voţnju međudrţavnom autocestom. Međutim, spuštao se mrak, pa su uz zatvorene prozore bili razmjerno sigurni; policijska patrola ne moţe samo tako vidjeti tko je unutra. No unatoč svim mjerama opreza, znao je da idu ususret katastrofi. Kako je to neobično, razmišljao je, da nakon svih paklenskih muka koje je proţivio, njegov brat ţeli postupiti ispravno iako se izlaţe ţivotnoj opasnosti, te mogućnosti da ostane bez slobode koja mu nikako i nije trebala biti oduzeta. Rufusa bi najradije istovremeno i psovao i hvalio. Joshov pogled na svijet bio je vrlo jednostavan: On sam protiv sviju ostalih. Ne

264

kika☺crostuff.net

traţi nevolje, ali je krajnje osjetljiv kada ga netko ţeli nagaziti. Znao je da je pravo čudo što je još ţiv. Ipak, čovjek se mora diviti osobi poput Rufusa koja se uspijeva boriti kroza sve to, protiv ljudi koji ne ţele mijenjati svijet ni za milimetar, budući da njime vladaju. Moţda će te istina uistinu osloboditi, Rufuse, pomisli. Odjednom je krajičkom oka u lijevom retrovizoru ugledao nešto zbog čega je poloţio ruku na drţak pištolja. — Rufuse — dovikne kroz straţnji prozor — bit će problema. Rufusovo lice pojavi se na prozorčiću. — Što se događa? — Spusti se! Spusti glavu! — upozori ga Josh. — Policajac nas je pretekao dva puta, a zatim ponovno zaostao. — Voziš prebrzo? — Pet kilometara sporije. — Nešto nije u redu s kamionetom, ne rade svjetla? — Nisam baš tako glup. Sve je u redu. — Što je onda? — Čuj, Rufuse, samo zato što si sve ove godine bio u zatvoru, ne znači da se svijet bitno promijenio. Ja sam ti običan crnac u zgodnom autu, na autocesti, a vani je noć. Murjaci misle da sam ga ukrao, ili da dilam drogu. Dovraga, da idem i po mlijeko u dućan, to bi već mogla biti prava pustolovina. — On ponovno pogleda u retrovizor. — Izgleda da se sprema uključiti rotirku. — Što ćeš učiniti? Ja se ovdje ne mogu sakriti. Josh nije odvojio pogled od retrovizora čak ni kada je pištolj spremio pod sjedalo. — Da, sad će uključiti svjetla i onda smo gotovi. Spusti se na pod i pokrij se onom ceradom, Rufuse. Odmah. — Josh navuče kapu sa zaslonom nisko na oči, tako da mu se vidjela samo sijeda kosa na sljepoočicama. Pritom je istaknuo bradu i napućio donju usnu, pa je izgledalo kao da nema zube. Nagnuo se naprijed, otvorio pretinac na suvozačkoj strani, izvadio limenku s duhanom za ţvakanje, u usta strpao velik komad, tako da su mu se obrazi odmah is-pupčili. Istovremeno se i pognuo, opustivši cijelo tijelo. Otvorivši prozor, ispruţio je ruku i dugačkim,

265

kika☺crostuff.net

usporenim pokretima policijskome vozilu pokazao da se zaustavi uz rub prometnice. Zatim je i sam skrenuo i zaustavio se. Patrolno vozilo odmah se zaustavilo iza kamioneta, a svjetla na krovu zlokobno su obasjavala tamu plavičastim sjajem. Josh je ostao čekati u kamionetu. Neka plavi anđeli dođu k tebi, a ti se nemoj ţuriti. Lecnuo se kada je u retrovizoru ugledao uključeni reflektor montiran na krovu policijskog vozila. Policijska taktika kojoj je cilj dezorijentirati, znao je dobro. Josh je začuo korake na šljunku. Praktički je vidio policajca kako se pribliţava, s rukom na pištolju, ne odvajajući pogled od vrata. Tri puta dogodilo mu se da ga policija zaustavi i da začuje zveket stakla u trenutku kada je policijska palica slučajno udarila po stop-svjetlu, pa je zbog toga dobio kaznu za nedostatke u opremi vozila. To su činili kako bi ga razljutili, kako bi vidjeli hoće li učiniti nešto zbog čega bi ga mogli strpati u zatvor. Nye im upalilo. Jesam, gospodine, nisam, gospodine, čak i kada bi tipa najradije premlatio. Barem mu nijednom nisu podmetnuli drogu i pokušali mu je pripisati. Trenutačno u zatvoru ima nekolicinu kompića koji ondje trunu upravo zbog takvih sranja. — Bori se protiv toga — govorila mu je uvijek bivša ţena, Louise. — A protiv čega? — odgovarao je on. — Od toga imam koristi kao da se borim protiv Boga. Kada su se koraci zaustavili, Josh pogleda kroz prozor. Policajac ga je netremice promatrao. Josh uoči da je muškarac hispaničkog podrijetla. — Što se dogodilo, gospodine? — upita ga. Dok mu je duhan prijanjao za obraz pri izgovaranju svakog sloga, Josh reče: — 'Oću doć' u Luzzanu. — Zatim rukom pokaţe u smjeru ceste. — Ovuda? Zbunjeni policajac prekriţi ruke na prsima. — Još jednom, molim vas, kamo idete?

266

kika☺crostuff.net

— U Luzzanu. Bat' Rouge. — Baton Rouge, u Louisiani? — Policajac se nasmije. — Daleko ste od Baton Rougea. Josh se počeše po vratu i pogleda oko sebe. — Tam' su mi d'eca, a nisu me dugo vid'la. Policajac se tada uozbilji. — U redu. — Čov'ek rek'o da idem ovuda. — Pa, nije vas baš najbolje uputio. — A kak' onda dođem tam'? — Moţete ići za mnom, ali ne mogu vas voditi do odredišta. Josh ga je samo netremice promatrao. — D'eca su mi bila dobra. 'Oće vidit' tatu. Pomogneš mi? — U redu, evo kako ćemo. Blizu smo mjestu na kojem trebate skrenuti da biste krenuli u tom smjeru. Slijedite me do tog mjesta, a dalje ćete se snaći sami. Zaustavite se, pa pitajte nekog drugog. Što kaţete? — Moţe. — Josh ga pozdravi prinoseći prst zaslonu kape. Policajac se već spremao vratiti u vozilo, kada je načas pogledao prikolicu. Kada je baterijskom svjetiljkom osvijetlio prostor kroz pokrajnji prostor, ugledao je hrpe kutija. — Gospodine, mogu li zaviriti unutra? Josh nije ni trepnuo, iako mu se ruka pribliţila prednjem rubu sjedala, gdje se nalazio pištolj. — Dovraga, svakako. — Policajac stane iza kamioneta i otvori gornji, stakleni dio vrata. Samo nizovi kutija. Iza njih se Rufus bio šćućurio na podu, u tami prikolice, pod ceradom. — Što to vozite, gospodine? — upita policajac. — Hranu — dovikne mu Josh, naginjući se kroz prozor. Policajac otvori prvu kutiju, protrese konzervu s juhom, otvori kutiju s krekerima, pa je vrati na mjesto, zatvori kutiju, a zatim i prozor na straţnjim vratima. Nakon toga ponovno priđe vozačevom prozoru. — Vozite mnogo hrane. A putovanje baš i nije tako dugo. — Pit'o sam d'ecu š'o trebaju. Rekli su ranu. Policajac ubrzano zatrepće. — Oh, pa to je lijepo od vas. Baš lijepo.

267

kika☺crostuff.net

— Imaš d'ecu? — Dvoje. — Onda dobro. — Ugodno putovanje. — Policajac se nakon toga vrati u svoje vozilo. Josh se u promet uključio nakon policijskog automobila. Rufus se pojavi na prozorčiću. — Iz mene je izišla cijela rijeka znoja. Josh se nasmiješi. — Moraš se opustiti. Kada se drţiš agresivno, stave ti lisice. Kada se drţiš ljubazno i uljudno, misle da im farbaš oči, pa ti stave lisice. Ali ako si star i priglup, ţivo im se fućka. — Ipak, bili smo blizu, Josh... — Imali smo sreće što nas je zaustavio Meksikanac. A oni drţe do obitelji i djece. Ako sereš o tome, nema frke. Kada jednom odluči pogledati, bijelac će ti izvući sve iz prikolice, sve dok ne pronađe tebe. Crnac bi moţda bio popustljiviji, ali to se nikad ne zna. Neki od njih u uniformi se ponašaju kao bijelci. Rufus je nezadovoljno promatrao brata. — Zapravo su najgori Azijci — nastavi Josh. — Njima ne smiješ ništa reći. Samo stoje i gledaju te, ne slušaju baš ništa, a onda lijepo učine sve što su naumili. Bolje ti je da ih ustrijeliš prije nego što ti kung-fuom srede dupe. Da, jako je dobro što smo naišli na Pedra. — Josh kroz prozor ispljune duhan. — I sve si ih tako lijepo procijenio, ha? — upita Rufus ljutito. Josh ga načas pogleda. — Nešto ti smeta? — Moţda... — Ti samo ţivi kao ţeliš, ja ću ţivjeti kako ja ţelim. Pa ćemo vidjeti tko će dalje dogurati. Znam da ti u zatvoru nije bilo lako, ali ni vani baš ne teku samo med i mlijeko. I ja sam vani u svojevrsnom privatnom zatvoru. A nitko me nije ni za što osudio. — Sve nas je stvorio Bog, Josh. Svi smo njegova djeca. Nema potrebe dijeliti nas. U zatvoru sam vidio kako mlate hrpe

268

kika☺crostuff.net

bijelaca. Zlo se javlja u svim mogućim oblicima, u svim bojama. Piše u Bibliji. Ljude prosuđujem samo prema zaslugama. Drukčije ne ide. Josh prijezirno otpuhne. — I to govoriš baš ti. Nakon svega što su ti učinili Tremaine i ostali. Ţeliš reći da ih ne mrziš, da ih ne ţeliš ubiti? — Ne. Kada bih se tako osjećao, to bi značilo da mi je Vic iz srca oduzeo ljubav. Da mi je odnio Gospodina. A to bi značilo da me nadzire. Na ovome svijetu nema čovjeka koji je toliko jak da bi mi mogao oduzeti Boga. To ne moţe ni stari Vic, ni ti ni netko treći. Josh, nisam glup. Znam da ţivot nije pravedan. Znam da crnci ne vladaju svijetom. Ali neću još samo pojačavati problem i mrziti ljude. — Kakvo sranje. Bog ti je dao zlatnu karticu s kojom moţeš mrziti sve bijelce koji se pojave na ovome svijetu. — Griješiš. Ako mrzim njih, to je kao da mrzim sebe. I to sam iskusio kada sam tek došao u zatvor. Mrzio sam sve. Vrag me bio zarobio, no Bog me ipak spasio i odveo od njega. To ne bih mogao. I neću... — E to je onda lijepo tvoj problem. Što ga se prije riješiš, to bolje. To ti je bio velik previd, Frank. Ukokao si Ridera i ţenu, ali nisi pretraţio njegov ured? Rayfield čvršće stisne slušalicu. — A kada sam to točno trebao učiniti? Da sam traţio prije nego što smo ga ubili, posumnjao bi i moţda pobjegao. Da nas u tome uhvate sada, iskrsnula bi pitanja na koja nemam odgovor. — Ali upravo si mi rekao da policija slučaj vodi kao ubojstvo i samoubojstvo. Više neće istraţivati događaj. — To je vjerojatno točno. — A to znači da moţeš pretraţiti ured. Na primjer, večeras. — Bude li zrak čist, pretraţit ćemo ga. — Jeste li pronašli pismo koje je Harms dobio od vojske? — Još ne... — Zašutio je u trenutku kada je u njegov ured uletio Tremaine, s komadom papira u ruci. — Pričekaj malo...

269

kika☺crostuff.net

Tremaine poloţi papir pred Rayfielda, koji je samo problijedio. Zatim pogleda smrtno ozbiljnog Tremainea. — Gdje ste ga pronašli? — Gad je izdubio nogu na krevetu. Poprilično lukavo i spretno — prizna nevoljko Tremaine. Rayfield sada nastavi pričati sa sugovornikom na vezi. Kratkim rečenicama prenio je sadrţaj pisma. — To je tvoje djelo, Frank? — Čuj, da je tip umro u pritvoru, kako smo i planirali, došlo bi do obdukcije, zar ne? Tu rupu mogli smo pokriti samo na ovaj način. Svi smo se sloţili. — Ali, Kriste, Harms nije umro. Zašto to poslije nije izbrisano iz sustava? — Izbrisali smo! Ne misliš da bi stvar u protivnom već nekako isplivala tijekom istrage? Rider nije bio glup, toga se mogao uhvatiti kao temelja za obranu. — Ako si to, znači, još davno izvukao iz sluţbenih dosjea, zašto mu je Vojska nakon toliko godina poslala to pismo? — A tko bi to mogao znati? Neki usrani sluţbenik moţda je naletio na papirić i vratio ga u dosje, ili ga je ovih dana unio u bazu podataka. A kada se nešto jednom nađe u sluţbenom vojnom dosjeu, nikad ne znaš hoće li nešto jednom isplivati ili ne, koliko god to pokušavao sakriti. Riječ je o najvećem prokletom birokratskom sustavu na svijetu. Ne moţeš predvidjeti sve mogućnosti. — Ali ti si bio zaduţen da to nekako odrţiš pod nadzorom. — Nemoj mi govoriti što mi je posao. Nastojao sam sve odrţati pod nadzorom, ali baš nisam mogao sve provjeravati svaki prokleti dan u posljednjih četvrt stoljeća. Glas s druge strane uzdahne. — Sada znamo što je potaknulo Harmsovo pamćenje. — Sve strategije donose i potencijalne opasnosti... — No, da, moţda je i Rider imao primjerak tog pisma. — Rufus Harms nikako nije mogao imati pristup aparatu za kopiranje, a pismo nije priloţeno njegovoj ţalbi Sudu, to pouzdano znamo.

270

kika☺crostuff.net

— Ali u to ne moţemo biti posve sigurni. A to je razlog vise da večeras posjetite Riderov ured. Rayfield pogleda Tremainea, a zatim, govoreći u slušalicu, reče: — U redu, idemo večeras. Brzo i djelotvorno. 42 Senator Knight srdačno je dočekao Fiskea i Saru na ulazu u predvorje. Prostor iza njega ispunila je poslovna i politička elita glavnoga grada Sjedinjenih Drţava. — Drago mi je što si uspio doći, Johne — reče Jordan Knight i stisne mu ruku. — Sara, blistaš kao i uvijek. — Nju je zagrlio i zatim su se još ovlaš poljubili u obraze. Fiske odmjeri Saru. U međuvremenu je kostim zamijenila laganom ljetnom haljinom blagih pastelnih boja koja je naglašavala njezinu lijepo preplanulu koţu. Više nije bilo ni punđe, pa joj se kosa privlačno spuštala s obiju strana lica. U trenutku kada ga je uhvatila kako pilji, Fiske brzo odvrati pogled, smeteno osjećajući nelagodu i već prihvaćajući piće koje je donio posluţitelj. Sara i Jordan Knight također su uzeli čaše. Jordan pogleda uokolo. Činilo se da je i njemu pomalo neugodno. — Znam da nikako nije trenutak za ovako nešto. — Dok je izgovarao te riječi, pomno je motrio Saru. — Znam da i Beth dijeli moje mišljenje, iako to ne priznaje. — A-ha — pomisli Fiske. Jordan čašom pokaţe prema starome muškarcu u invalidskim kolicima i tiho reče: — Kenneth Wilkinson naţalost neće još dugo. S druge strane, pravi je borac i mogao bi nas još iznenaditi. Ali iza njega je dugotrajan ţivot koji nadahnjuje. To je moj mentor i moj prijatelj. I postao sam boljim čovjekom upravo zahvaljujući njegovu poznanstvu. — Nije vas upravo on upoznao sa suprugom? — upita Sara. — Još jedan od razloga zbog kojih sam toliki njegov duţnik. Fiske je gledao kako Elizabeth Knight metodično ide od

271

kika☺crostuff.net

skupine do skupine, dotjerana i uglađena poput iskusne političarke. Fiske je ponovno pogledom obuhvatio dvoranu, ali nije uočio ni Ramseyja ni Murphyja. Pitao se jesu li se ipak odlučili bojkotirati prijem. Međutim, uočio je nekolicinu sudaca Vrhovnoga suda koji su izgledali kao da im je nelagodno i kao da su nervozni. Logična posljedica straha da ti neki luđak moţda radi o glavi. Pogledom je prešao i Richarda Perkinsa koji se diskretno drţao u pozadini. Posvuda su bili raspoređeni naoruţani čuvari i Fiske je znao da se na skupu najviše razgovara o dvojici ubijenih duţnosnika Suda. Kapci su mu se stisnuli u trenutku kada je uočio Warrena McKennu, koji je poput morskog psa prolazio kroz guţvu traţeći meso koje će moći proţdrijeti. — Vas ste dvojica izvrsna ekipa — reče Sara. Jordan Knight s njom se kucne u znak zahvalnosti. — I ja tako mislim. — Je li vaša supruga kada razmišljala o kandidaturi za neku političku funkciju? — upita Fiske. — Johne, sutkinja je pri Vrhovnome sudu. To je doţivotna funkcija — usklikne Sara. Fiske je i dalje netremice promatrao Jordana. — Ne bi bio prvi slučaj da netko napusti Sud u potrazi za drugim poslom, zar ne? Jordan ga pomno promotri. — Ne, ne bi, Johne. Beth i ja zapravo smo, tijekom godina, nekoliko puta razgovarali o tome. Ja neću zauvijek ostati u Senatu. U Novom Meksiku imam ranč od sedam tisuća jutara. Lako mogu zamisliti kako mu se posvećujem do konca ţivota... — Pa bi vaša supruga moţda mogla postati senatskom zastupnicom Virginije? — Ni u jednom trenutku neću tvrditi da znam što će Beth sve činiti. Štoviše, brak nam je u određenoj mjeri uzbudljiviji upravo zahvaljujući tome i drţim da je to vrlo zdravo. — Na te se riječi nasmiješio, a Fiske osjeti kako i on sam reagira osmijehom.

272

kika☺crostuff.net

Sara je upravo uzdignula čašu kada joj je nešto sinulo. — Senatore, smijem li se posluţiti telefonom? — Dakako, Sara, u mojoj radnoj sobi. Imat ćeš više mira. Ona načas pogleda Fiskea, ali ne reče ništa. Nakon što je otišla, Jordan reče: — Iznimna mlada dama. — S time se moram sloţiti — reče Fiske. — Otkako radi za Beth, podosta sam je upoznao. Mislim da bi se moglo reći da sam joj dijelom posluţio kao zamjena za oca. Pred njom je blistava budućnost. — Ima izniman uzor u vašoj supruzi. — Fiske se nakon tih riječi zamalo ugušio pićem. — Apsolutno najbolji. Beth uvijek ide do kraja. Fiske se na trenutak zamisli nad tom opaskom. — Znam da je vaša supruga iznimno predana poslu, ali moţda ne bi bilo loše da malo rastereti raspored dok se slučaj ne riješi. Nikako ne bi bilo dobro da se nekom manijaku ukaţe idealna prilika... Jordan se na trenutak zagleda u Fiskea preko ruba čaše. — Doista mislite da su i suci u opasnosti? Fiske to nije mislio, ali to nije namjeravao reći Jordanu. Ako on i Sara griješe u zaključcima, ne ţeli da se netko već sada opusti. — Recimo to ovako, senatore: ako se vašoj supruzi nešto dogodi, nikoga neće zanimati što ja mislim. Jordanovo lice polagano problijedi. — Shvaćam... Fiske sada uoči red ljudi koji su čekali razgovor sa senatorom. — Neću vas više zadrţavati. Samo nastavite tako... — Hvala, Johne, to mi je i namjera. Senator Knight počeo je razgovarati s ostalim uzvanicima. Nema potrebe da on ide od skupine do skupine, pomisli Fiske. Njegova je supruga već vjerojatno obradila sve najvaţnije igrače. Iz radne sobe Jordana Knighta Sara je nazvala kući i provjerila poruke. Zaboravila ih je poslušati ranije, a očajnički se nadala da joj se u međuvremenu javio George Barker, urednik novina iz gradića u kojem je odrastao Rufus

273

kika☺crostuff.net

Harms. Nadanje se isplatilo, jer je na sekretarici začula starčev duboki glas. Učinilo joj se da zvuči pomalo pokajnički. Ona iz notesa na stolu istrgne papirić i zapiše ime: Samuel Rider. George Barker ostavio je samo ime; čini se da se nakon dvadeset pet godina u njegovoj arhivi našlo jedino ime. Ona sada odmah mora doznati adresu i telefon Riderova ureda. Kada je podignula pogled, odmah je uočila i način. Na policama na suprotnome zidu nalazio se komplet najnovijih izdanja Martindale-Hubbellis, sluţbenog imenika pravne struke u kojem se navodno nalaze imena, adrese i brojevi telefona praktički svih odvjetnika s dozvolom za rad na području Sjedinjenih Drţava. Komplet imenika bio je podijeljen prema saveznim drţavama i područjima, a ona odluči prvo pogledati najbliţe područje. Dok je pregledavala kazalo za saveznu drţavu Virginiju, iznenadila se naišavši na ime Samuela Ridera. Otvorivši naznačenu stranicu, došla je i do njegova kratkog ţivotopisa. Početkom sedamdesetih radio je u vojnome tuţilaštvu. To mora biti taj Rider. Nazvala je njegov ured, no nitko se nije javio. Nazvala je i informacije, te zatraţila broj kod kuće, no tog broja nije bilo u imeniku. Spustila je slušalicu beskrajno frustrirana. Mora s njim nekako razgovarati. Sada se na trenutak zamisli. Vremena će biti vrlo malo, tako da postoji tek jedan način. Telefonski se imenik nalazio na stolu i ona potraţi broj. Sve je dogovorila za samo nekoliko trenutaka. Ona i Fiske ne mogu otići još barem dva sata. Uz malo sreće, vratit će se već sutra rano ujutro. U trenutku kada je otvorila vrata radne sobe, na njima se susrela s Elizabeth Knight. — Jordan mi je rekao da si moţda ovdje. — Morala sam telefonirati. — A-ha... — A sada se vraćam među goste.

274

kika☺crostuff.net

— Sara, na trenutak bih morala s tobom popričati nasamo. Elizabeth Knight rukom joj pokaţe da se vrati u radnu sobu, a zatim zatvori vrata. Sutkinja je na sebi imala jednostavnu bijelu haljinu, vrlo malo šminke, te ukusnu ogrlicu sa safirima. Zbog bijele haljine koţa joj je bila još bljeđa. Međutim, imala je raspuštenu kosu, a ti tamni uvojci bili su vrlo impozantni na svijetloj pozadini. Kada se malo potrudi, pomisli Sara, Elizabeth Knight moţe biti vrlo privlačna. Čini se da takve trenutke bira vrlo pomno. Trenutačno je izgledala kao da joj je vrlo neugodno. — Nešto se dogodilo? — upita Sara. — Nikako ne volim zabadati nos u privatni ţivot ljudi koji rade za mene, Sara, doista, no kada se to nekako odraţava i na ugled Suda, čini mi se da mi je duţnost barem nešto reći. — Čini mi se da baš i ne razumijem... Knightica na trenutak zastane i pribere se. Sve otkako je uvidjela da je, koliko god nehotično, osudila Stevena Wrighta na smrt, ţivci su joj bili na rubu raspada. Osjećala je ţelju da se na nekome iskali, pa makar i neopravdano. Takvo što nikako nije bilo u njezinu stilu, no Sara Evans istinski ju je uzrujala. A do nje joj je uistinu stalo. Mlada će ţena tako osjetiti sutkinjin gnjev. — Vrlo si pametna ţena. I vrlo privlačna mlada ţena. — Bojim se da mi i dalje... Elizabeth Knight iznenada promijeni ton. — Govorim o tebi i Johnu Fiskeu. Richard Perkins kaţe da je vidio kako ste jutros zajedno izišli iz tvoje kuće. — Sutkinjo Knight, uza svo duţno poštovanje, to je moja osobna stvar. — Ali nedvojbeno i više od toga, Sara, ako ima negativne konotacije za Sud. — Nikako mi nije jasno kako bi to moglo... — Dopusti da ti još malo pojasnim. Misliš li da bi ugledu Suda škodilo kada bi se doznalo da jedna njegova duţnosnica spava s bratom ubijenog kolege i to samo dan nakon što je otkriveno njegovo tijelo?

275

kika☺crostuff.net

— Ne spavam s njim — reče Sara energično. — To je posve irelevantno. Javno mnijenje oblikuje se na temelju dojmova, a ne činjenica, osobito u ovome gradu. Da vas je jut-ros vidio neki novinar, što misliš, kako bi glasio naslov? Čak i da navede samo činjenice, ono što je novinar vidio, što misliš što bi čitatelji najvjerojatnije zaključili? — Kako Sara nije odgovarala, Knightica nastavi: — Trenutačno nam ne trebaju nove komplikacije, Sara. I bez toga imamo problema preko glave. — Izgleda da o tome nisam dobro promislila. — Upravo tako: o svemu moraš temeljito promisliti ţeliš li ostvariti nešto više od prosječne pravne karijere. — Ţao mi je. Neće se ponoviti. Knightica se još jednom prodorno zagleda u nju, a zatim otvori vrata. — Molim te, ubuduće pripazi. Dok je Sara prolazila pokraj nje, sutkinja reče: — Oh, Sara, sve do trenutka kada se pozitivno utvrdi ubojičin identitet, mislim da bi bilo dobro da nikome ne vjeruješ u potpunosti. Ne znam jesi li toga svjesna ili nisi, ali velik dio ubojstava počine članovi obitelji Sara se zapanjeno okrene prema njoj. — Ne ţelite valjda reći... — Ne ţelim reći baš ništa — reče Knightica oštrim tonom. — Samo te upoznajem s činjenicom. A ti s njom čini što te volja. Dosađujući se, Fiske je tumarao stanom kada je osjetio da mu se netko pribliţio. — Već duţe vrijeme ţelim te nešto pitati. Fiske se osvrne i nađe se pod prodornim pogledom agenta McKenna. — McKenna, najozbiljnije razmišljam o tuţbi protiv tebe, stoga će ti biti najbolje da se nosiš što dalje od mene. — Samo radim svoj posao. A trenutačno me zanima gdje si bio u vrijeme kada ti je ubijen brat. Fiske popije vino i pogleda kroz dugačak niz prozora. — Nisi nešto zaboravio? — A što to?

276

kika☺crostuff.net

— Još nisu utvrdili vrijeme smrti. — Malo kaskaš za istragom. — Stvarno? — reče Fiske, pomalo zatečeno, i — Između tri i četiri u noći, u subotu. Gdje si bio u to vrijeme? — Sada sam osumnjičenik? — Kada i ako to postaneš, na vrijeme ću te obavijestiti. — U subotu sam pribliţno do četiri ujutro radio u svojem uredu u Richmondu. Sada ćeš me pitati moţe li to netko potvrditi, zar ne? — Moţe? — Ne. Ali sam oko deset ujutro išao u praonicu rublja. — Richmond je od Washingtona udaljen samo dva sata voţnje. Imao bi i više nego dovoljno vremena. — Po tvojoj sam se teoriji, dakle, dovezao u Washington, hladnokrvno ubio brata, njegovo tijelo odbacio usred crnačkog kvar-ta, i to tako vješto da me nitko nije vidio, a zatim se vratio u Richmond i stavio rublje na pranje. A motiv? — Čim je izgovorio posljednju rečenicu, Fiske je zamalo ostao bez zraka. Ima savršen motiv: pet stotina tisuća dolara od osiguranja. Sranje! — Motive je uvijek moguće utvrditi i naknadno. Nemaš alibi, a to znači da si imao priliku ubiti ga. — Onda misliš da sam ubio i Wrighta? Sjeti se da si sucima rekao kako misliš da su ta dva ubojstva povezana. Za to imam alibi. — To što sam nešto rekao ne znači da je to i istina. — Upravo fascinantno... Istu filozofiju donosiš i na mjesto za svjedoke u sudnici? — Utvrdio sam da tijekom istrage nije uputno uvijek otkrivati sve karte. Ta ubojstva moţda nemaju baš nikakve veze jedno s drugim, a to znači da alibi za vrijeme kada je ubijen Wright ne znači baš ništa. Dok je gledao kako se McKenna udaljava, Fiskea je obuzeo vrlo neugodan osjećaj. Čak ni McKenna ne bi bio toliko glup da mu pripiše ubojstvo brata, nije li tako? A zašto Fiske ne

277

kika☺crostuff.net

zna za rezultate obdukcije kojima je utvrđeno vrijeme smrti njegova brata? Odmah je sam odgovorio na to pitanje: Dotok informacija od Chandlera u međuvremenu je presušio. — Johne? Fiske se okrene i ugleda Richarda Perkinsa. — Imaš nekoliko trenutaka? — upita ga ovaj nervozno. Njih dvojica povukli su se u jedan kut. Perkins na trenutak pogleda kroz prozor, kao da se priprema za naredne riječi: — Na Vrhovnom sudu radim tek dvije godine. Posao je divan, ugledan, nema previše stresa, plaća je više nego pristojna. Nadgledam gotovo dvije stotine zaposlenika, od brijača do policajaca. Prije toga radio sam u Senatu, mislio sam da ću ondje ostati do mirovine, no onda mi se ukazala ova prilika. — I dobro je da se ukazala... — reče Fiske, pitajući se zašto mu Perkins sve to priča. — Iako tvog brata nisu ubili na Sudu, osjećao sam se odgovornim za njegovu, kao i sigurnost sviju na Sudu. Sada, uz Wrightovu smrt, jednostavno se ne mogu oporaviti. Nisam naviknut na takve situacije. Daleko mi bolje ide rješavanje pitanja plaća i nadgledanje funkcioniranja birokracije, nego kada se treba nositi s istragom u slučaju ubojstva. — No, da, ali Chandler izvrsno obavlja svoj posao. A na slučaju, dakako, radi i FBI. — Dok je to izgovarao, Fiske se zamalo ugrizao za jezik. Perkins se uhvati upravo toga. — Čini mi se da se agent McKenna nekako ljuti na tebe. Već ste imali veze? — Nismo. Perkins spusti pogled na ruke. — Doista misliš da se neki luđak ţeli osvetiti? — Nije nemoguće. — Ali zašto baš sada? I zašto je navalio na sudske pomoćnike? Zašto ne ubija suce? — Ili drugo sudsko osoblje... — Kako to misliš? — I ti bi mogao biti u opasnosti, Richarde. Perkins je bio zaprepašten. — Ja?

278

kika☺crostuff.net

— Ti si šef osiguranja. Ako taj netko ţeli pokazati da moţe po ţelji ubijati ljude, tada pokazuje prijezir prema sigurnosti Suda. Pokazuje prijezir prema tebi, poniţava te. Činilo se da Perkins razmišlja o tim riječima. — Misliš, dakle, da su te dvije smrti svakako povezane? — Ako nisu, riječ je o vraški velikoj podudarnosti. Iskreno govoreći, ne vjerujem u tako velike podudarnosti. — Chandler također? — Moguće. Uvjeren sam da će te redovito obavještavati. Dok se Perkins udaljavao, pokraj njega je projurila Elizabeth Knight. Činilo se kao da joj se masa ljudi nekako automatski razmiče. On osjeti nečiju ruku na ramenu. — Vidimo se vani, za deset minuta. — Bio je to Sarin glas, no kada se Fiske okrenuo, vidio joj je samo leđa koja su nestajala u masi. Vidljivo frustriran, osvrnuo se i ponovno ugledao Elizabeth Knight. Vjerojatno se više i ne sjeća Kennetha Wilkinsona, pomisli. A prijem je priređen u njegovu čast. Stoga se iznenadio kada je Elizabeth prišla Wilkinsonu i kratko mu se obratila. Gledao je kako njegova kolica gura na praznu osvijetljenu terasu, gdje je kleknula uz njega i s njim stala razgovarati, drţeći ga za ruku. Fiske se još malo druţio, a onda se više nije mogao suzdrţati, te je izišao na terasu. Elizabeth Knight podigne pogled i zatim ţurno ustane. — Oprostite na smetnji, ali moram ići, pa sam se samo htio pozdraviti sa sucem Wilkinsonom. Knightica ustukne za korak, a Fiske priđe sucu i predstavi se. Zatim mu stisne ruku i čestita na dugotrajnome sluţenju javnim interesima. Kada je već krenuo natrag u sobu, Elizabeth Knight ga zaustavi. — Pretpostavljam da odlazite sa Sarom. — To nekako nije u redu? — Ovisi o vama, valjda... — Što bi to trebalo značiti?

279

kika☺crostuff.net

— Pred Sarom je čudesna budućnost. No i sitnice neki put mogu poremetiti karijeru iznimnog potencijala. — Znate, sutkinjo Knight, čini mi se da vam ja uţasno smetam, a ne znam točne razloge. — Ne poznajem vas, gospodine Fiske. Ako ste imalo nalik na brata, onda mi moţda uopće ne smetate. — Nisam nalik ni na koga. Nastojim ne uspoređivati ljude i ne svrstavati ih u kategorije prema raznoraznim predrasudama i pretpostavkama. Takav je pristup rijetko kada ispravan. Činilo se da je Knighticu takav odgovor zatekao, no ipak je rekla: — Zapravo se slaţem s takvim stavom. — Drago mi je da se slaţemo barem u nečemu. — Međutim, dobro poznajem Saru i do nje mi je uţasno stalo. Ako pojedini vaši postupci negativno utječu na nju, pa tako i na Sud, odmah mi to, da, imate pravo, smeta. — Čujte, ja samo ţelim otkriti tko mi je ubio brata. Ona ga prodorno promotri. — Sigurni ste da je to sve? — Čak i da nisam siguran, znate... što onda? Ţivimo u slobodnoj zemlji. — Fiskeu se učinilo da je u tom trenutku na njezinu licu načas ugledao zabavljen izraz. Ona prekriţi ruke. — čini mi se da vas sutkinja Vrhovnog suda nimalo ne zastrašuje, gospodine Fiske. — Kada biste znali nešto o meni, bili bi vam jasni i razlozi. — Moţda bih se trebala potruditi i doznati nešto o vama. Moţda već i jesam... — Čini mi se da je riječ o dvosmjernoj ulici... Elizabeth Knight sada ga smrknuto pogleda. — Povjerenje je jedno, gospodine Fiske, a nedostatak poštovanja nešto posve drugo. — Čini mi se da je i to dvosmjerna ulica. — Nadam se da vam je jasno zašto se toliko brinem za Saru. I to iskreno. — U to sam uvjeren...

280

kika☺crostuff.net

Ona se već okrene, no tada ga ponovno pogleda. — Vaš je brat bio vrlo osobit čovjek. Iznimno inteligentan i vrhunski pravni analitičar. — Bio je jedinstven. — I unatoč tome nisam sigurna da je bio najsposobniji odvjetnik u obitelji. Elizabeth Knight tada se udalji, za sobom ostavljajući iznenađenog Fiskea. Još je nekoliko trenutaka samo stajao i nastojao raščlaniti njezine riječi. A zatim je ušao u stan i dizalom se spustio u predvorje. Pogledao je uokolo, ali nije uočio Saru. Tada je začuo sirenu i vidio kako automobilom prilazi ulazu. Ušavši, pogleda je i upita: — Kamo idemo? — Na aerodrom. — 0 čemu to pričaš? — Idemo posjetiti gospodina Samuela Ridera. — A tko je gospodin Samuel Rider? — Odvjetnik Rufusa Harmsa. George Barker javio mi je ime. Potraţila sam Ridera. Ima ured u blizini Blacksburga, na samo dva sata istočno od zatvora. Zvala sam ga u ured, ali nitko se ne javlja. Nema kućni broj u imeniku. — Zašto onda idemo onamo? — Imamo adresu njegova ureda. Kada dođemo, bit će već kasno, pa vjerojatno neće biti na poslu. Ali gradić je malen i već ćemo pronaći nekoga tko će nam reći gdje ţivi ili koji mu je broj kod kuće. A ako ne griješimo u vezi s njegovom ulogom, mogao bi se naći u opasnosti. Ako mu se nešto dogodi, moţda nikada nećemo doći do istine. — I doista misliš da je on nazvao Sud? Da je on uloţio ţalbu? — Poprilično sam sigurna.

281

kika☺crostuff.net

43 Dvadeset pet minuta poslije Fiske i Sara stigli su u zračnu luku National i Sara se parkirala na višeetaţnome parkiralištu. Nakon toga otišli su do terminala. — Sigurna si da imamo avion? — upita Fiske. — Unajmila sam privatni zrakoplov. — Molim?!? Znaš koliko to stoji? — A ti? Fiske se stidljivo nasmiješi. — Ne, s time baš i nisam imao iskustva. Ali ne moţe biti jeftino. — Let do Blacksburga i natrag stoji oko dvije tisuće dvjesto dolara. Iskoristila sam limit na kreditnoj kartici. — Nekako ću ti vratiti novac. — Nema potrebe. — Ne volim biti duţan. — U redu, uvjerena sam da mogu smisliti hrpu načina na koje mi se moţeš oduţiti. — Ona se nasmiješi. Nakon nekoliko trenutaka našli su se pred malenim dvomotornim mlaţnjakom. Fiske je gledao kako široki 737 polagano prilazi prema pisti, a zatim se ubrzo skladno diţe uvis. Posvuda se osjećao mučan miris mlaznog goriva i čulo se iritantno brujanje motora. Sara i Fiske uđu u skladno opremljenu letjelicu u kojoj ih je dočekao muškarac od pedesetak godina, kratke bijele kose i snaţne građe. Predstavio se kao pilot Chuck Herman. Herman podigne pogled prema nebu. — Predao sam plan putovanja, no malo kasnimo u rasporedu uzlijetanja. Došlo je do kompjutorske pogreške u kontrolnome tornju, pa sada svi plaćamo danak. — Chuck, imamo vrlo malo vremena — reče Sara. Što kasnije dođu u Riderov ured, to je manja vjerojatnost da će pronaći nekoga tko im moţe pomoći. Osim toga, nikako ne moţe ponovno zakasniti na posao. Herman ponosno pogleda letjelicu. — Bez brige. To je let od samo sedamdeset minuta, a ja mogu i malo dodati gas, ukaţe li se potreba...

282

kika☺crostuff.net

Svi su ušli u kabinu i Herman im pokaţe naslonjače. — Zao mi je, ali u tako kratkome roku nisam mogao angaţirati i stjuardesu. Mogu vam nešto posluţiti? — Čašu bijelog vina — reče Sara. — A ti, Johne? — Fiske odbije. — Hladnjak je pun hrane. Slobodno se posluţite. Deset minuta nakon polijetanja let je postao vrlo skladan i ugodan, poput voţnje čamcem površinom mirnoga jezera. Sara otkopča pojas i pogleda Fiskea. On kroz prozor pogleda sunce na zalasku. — Što kaţeš na laganu večeru? Usto, moram ti ispričati i nekoliko zanimljivih stvari. — I ja tebi. — Fiske otkopča pojas, za njom pođe u straţnji dio i sjedne za stol, promatrajući kako Sara priprema sendviče. — Moţe kava? Fiske kimne. — Nešto mi govori da će ovo biti naporna noć. Sara dovrši sendviče i ulije kavu. Zatim sjedne za stol, njemu nasuprot, i pogleda na ručni sat. — Let je kratak i nemamo previše vremena. Na aerodromu u Blacksburgu nema rent-a-cara. Ali moţemo taksijem otići do nekog iznajmljivača u gradu. Fiske odgrize zalogaj sendviča i proguta ga zajedno s gutljajem kave. — Spominjala si nešto što se dogodilo na prijemu. — Imala sam bliski susret sa sutkinjom Knight. — Potom mu prepriča događaj. On zatim njoj prenese iskustvo u vezi s istom osobom. — Tu je ţenu teško prokuţiti — reče na koncu. — Još nešto? — McKenna me pitao imam li alibi za vrijeme kada su mi ubili brata. — Ozbiljno? — Nemam alibi, Sara. — Johne, nitko ne misli da si ubio brata. Osim toga, kako bi se to uklopilo u Stevenovu smrt?

283

kika☺crostuff.net

— Ako su ta dva događaja povezana... — Ima li McKenna onda teoriju o tome koji bi bili tvoji motivi? McKenna odloţi šalicu. Moţda ne bi bilo loše poslušati još nečiji stav, pomisli. — Nije, ali zapravo imam savršen motiv. Ona iznenađeno odloţi kavu. — Molim? — Danas sam doznao da je Mike imao ţivotno osiguranje na pola milijuna dolara i da sam jedini nasljednik. Ne čini ti se da čovjek teško moţe imati bolji motiv? — Ali rekao si da si za to doznao tek danas. — Ozbiljno misliš da će mi McKenna vjerovati? — Neobično... McKenna je pogleda. — Što točno? — Sutkinja Knight rekla je otprilike da je u većini ubojstava počinitelj član obitelji i da ne smijem nikome vjerovati.... Pritom je, sigurna sam, mislila na tebe. — Je li ona prema tvojim saznanjima kada bila u vojsci? Sara se zamalo glasno nasmijala. — Nije, zašto? — Samo me zanima je li mogla na neki način biti povezana s Rufusom Harmsom. Sara se nasmiješi. — Ali kad smo već kod toga... što kaţeš na senatora Knighta? On je mogao biti u vojsci. — Ali nije bio. Sjećam se kako sam u richmondskim novinama, još kada se prvi put kandidirao za mjesto u Senatu, čitao kako fizički nije zadovoljavao uvjete za ulazak u vojsku. U to vrijeme za političkog je protivnika imao ratnog junaka koji je Knighta pokušao prikazati kao nekoga tko nije sluţio domovini. Ali sluţio je unutar obavještajne zajednice, i u tome je bio vrlo dobar i sposoban, tako da je sve ostalo samo na tome. — Fiske frustrirano odmahne glavom. — Kako je to glupo. Pokušavamo ugurati četvrtasti klin u okruglu rupu. — Zatim teško uzdahne. — Nadam se samo da će nam Rider nekako pomoći. Muškarac u kombinezonu gurao je velika kolica s priborom za čišćenje i u jednom trenutku zastao ispred ulaza u jedan

284

kika☺crostuff.net

od više ureda u tom hodniku, pritom čitajući slova na mutnome staklu na vratima: SAMUEL RIDER, ODVJETNIK. Muškarac pogleda na obje strane hodnika, pomno osluškujući. Poslovna je zgrada bila malena, a osim Riderova ureda, na prvome je katu bilo tek još pet-šest tvrtki. U ovo vrijeme i grad i zgrada bili su uglavnom pusti. Josh Harms pokuca na vrata i pričeka odgovor. Zatim pokuca još jednom, malo glasnije. Josh je Rufusa bio ostavio u kamionetu parkiranom u jednoj sporednoj uličici, dok on izvidi teren. Uspio je pronaći zidni ormar s opremom za čišćenje, te je osmislio plan za slučaj da se netko pojavi. Još jednom zakucavši na vrata Riderova ureda, pričekao je još nekoliko trenutaka, pa napućio usne i tiho zazviţdao. Već dvadesetak sekunda poslije pojavio se Rufus, koji ga je dotada slijedio kroz tamu hodnika. Rufus na sebi nije imao čistačku odoru; u ormaru nije bilo ničega što bi mu i pribliţno odgovaralo. Josh izvadi opremu za otvaranje brava i tako su se već za nekoliko sekunda našli sa suprotne strane vrata u predvorju uredskog prostora. — Moramo biti brzi. Netko bi mogao doći — reče Josh. Za pojasom je imao nabijeni pištolj i metak u cijevi. — Ja ću pogledati ovdje, a ti uđi u Samuelov ured i počni traţiti. Rufus je već pregledavao ormar s arhivom, sluţeći se baterijskom svjetiljkom koju je ponio iz kamioneta. Josh je ušao u Riderov ured. Čim je pogledao ima li na ulici kakve pojačane aktivnosti, prvo je navukao zastore. Zatim je došao do zaključane ladice u radnome stolu i otvorio je. Samo je prigušeno zazviţdao kada je s donje strane izvučene ladice napipao vrpcom zalijepljen zaveţljaj. Zatim priđe vratima. — Rufuse, pronašao sam. Njegov brat dojuri do njega i uzme papire. Sada ih je brzo pregledavao pod baterijskim svjetlom. — Još mi nisi rekao kako će ti ovi papiri pomoći. — Nisam još sve osmislio, ali bolje je da ih imam nego da ih nemam.

285

kika☺crostuff.net

— Da, bjeţimo sada odavde prije nego što nas netko uhvati. Jedva su stigli do ulaza u ured kada su začuli korake. Pribliţavaju im se dvije osobe. Brzo su se pogledali. Josh izvadi pištolj i otkoči ga. — Murjaci. Znaju da smo ovdje. Rufus ga pogleda i odmahne glavom. — Nisu murjaci. A nije ni Vojska. Zgrada je prazna. Da su oni, došli bi s uključenim sirenama i prvo bismo čuli razbijanje stakla kada bi kroz prozore ubacili prokleti suzavac. Dođi. — Rufus ga povede u straţnji dio Riderova ureda i tiho zatvori vrata. Sada mogu još samo čekati. 44 Chandler je razgledavao stan Michaela Fiskea. U jednom je trenutku kleknuo i proučio trag koji je na podu ostavio John Fiske u trenutku kada je zamahnuo ţeljeznom polugom. Da je udarac pogodio cilj, zagonetka bi sada moţda bila riješena. Chandler ustane i odmahne glavom. Ali ništa nikada nije tako jednostavno. Njegovi su ljudi dovršavali obradu stana. Posvuda su se vidjele hrpice crnog praha za otiske, nalik na čarobni prah, što i nije daleko od istine. Otiske Michaela Fiskea uzeli su radi eliminacije. Morat će uzeti i otiske njegova brata. A budući da je John Fiske odvjetnik s dozvolom za rad izdanom u Virginiji, njegovi su otisci u dosjeu virginijske drţavne policije. Trebao bi uzeti i otiske Sare Evans, razmišljao je sada. Nema sumnje da je i ona bila ondje. On sada pogleda niz hodnik. Moţda u spavaćoj sobi? Međutim, dosada je uspio otkriti samo da su njih dvoje bili dobri prijatelji. Vidio se s Murphyjem i njegovim pomoćnicima. Zajedno su se osvrnuli na sve slučajeve na kojima je radio Michael. Ništa se nije ni po čemu osobito isticalo. Taj bi smjer istraţivanja jednostavno odnio previše vremena. A ljudi umiru. Činjenica da John Fiske nije bio spreman povjeriti se Chandleru imala je svoju cijenu. Kao što je Fiske već i zaključio, Chandler mu je tako prekinuo dotok informacija.

286

kika☺crostuff.net

Međutim, prema saveznim je agentima Chandler bio otvoren i pošten, te je McKenni prenio sve, pa tako i tek otkrivene informacije o bijegu Rufusa Harmsa iz zatvora i ranijim pozivima koje je Michael Fiske uputio u zatvor. McKenna je usto izvijestio i o nestalome podnesku koji mu je spomenuo Fiske. McKenna mu je zahvalio, ali nije imao ništa novo što bi mogao povjeriti za uzvrat. Kao da je čekao znak, u tom trenutku u sobi se pojavio FBI-ev agent — nakon što je pokazao iskaznicu na ulazu i nakon što su ga stavili na sluţbeni popis, pretpostavi Chandler. — Večeras radite prekovremeno, agente McKenna. — Kao i vi. — FBI-ev agent pogledom obuhvati prostor, od sredine, korak po korak, prema rubovima. — Onda, direktor FBI-ja jako gnjavi ili samo malo dok traţi da se stvar hitno riješi? — Isto kao i kod vas. Kod nas se stječu posebne zasluge ako zločin riješite prije početka večernjih televizijskih vijesti. — McKenna se nasmiješi, a to je bila rijetkost, iako se činilo da njegova usta zapravo ne znaju što od njih traţi, jer je sve ispalo nekako neskladno i usiljeno. Chandler se upita čini li to ovaj namjerno, kako bi zbunio ljude. Budući da ga je mučio neobičan predosjećaj u vezi s tipom, Chandler se diskretno raspitao u vezi s Warrenom McKennom. Karijera koju je ostvario u FBI-u bila je upravo besprijekorna u svakom pogledu. Nakon prijelaska iz podruţnice u Richmondu, dodijelili su ga gradskoj podruţnici za Washington, u Buzzard Pointu. Ondje radi već osam godina. Prije pristupanja FBI-u, kratko je radio u vojsci, a zatim diplomirao na faksu. Otada McKenna isključivo ostavlja pozitivan dojam na sve nadređene. Jedna zanimljivost do koje je došao Chandler: McKenna je odbio nekoliko promaknuća zahvaljujući kojima bi se bio mogao riješiti rada na terenu. — Imate sreće što vas John Fiske još nije tuţio. To bi vam se još moglo dogoditi.

287

kika☺crostuff.net

— Moţda bi me trebao tuţiti — iznenadio ga je McKenna odgovorom. — Ja bih na njegovom mjestu vjerojatno tuţio... — To ću mu svakako prenijeti — reče Chandler polagano. McKenna je još nekoliko trenutaka očima sijevao na sve strane, barem naoko upijajući sve pojedinosti poput Polaroida, a zatim je ponovno pogledao Chandlera. — A vi ste mu... što točno... mentor? — Upoznao sam ga prije dva dana. — To znači da se s ljudima zbliţujete daleko brţe nego ja. — McKenna se tada napola nakloni. — Smijem malo pogledati? — Izvolite. Samo pokušajte ne dirati ništa što ne izgleda kao da na sebi ima barem pola kilograma praha. McKenna kimne i oprezno stane razgledavati dnevnu sobu. Nije mu promakao trag na podu. — Fiske je navalio na navodnog napadača? — Tako je. Samo što nisam znao da je to "navodni" napadač. — Dok nečim ne potvrdimo činjenicu... Ja uvijek radim tako. Chandler otvori ţvakaću gumu i stavi je u usta, polagano ţvačući i razmišljajući o agentovim riječima. — Sara Evans rekla mi je da je i ona vidjela muškarca koji je bjeţao iz zgrade i za kojim je pojurio Fiske. To vam nije dovoljno? — To je vrlo prikladna potvrda navoda. Fiske je pravi sretnik. Morao bi hitno uplatiti loto dok mu još tako ide od ruke. — Gubitak brata baš i ne bih nazvao velikom srećom. McKenna se zaustavi i pogleda vrata smočnice, napola otvorena i pokrivena prahom za uzimanje otisaka. — Bit će da to ovisi o tome kako gledate na stvar, zar ne? — A što vam je, dovraga, skrivio? Čak ga i ne poznajete. McKenna ga ošine pogledom. — Tako je, detektive Chandler. Ali znate što? Ni vi ga ne poznajete. Chandler je htio nešto uzvratiti, ali mu ništa nije palo na pamet. Čovjek u određenoj mjeri ima pravo. Te misli prekinuo je jedan od njegovih ljudi. — Detektive Chandler, pronašli smo nešto što bi vas moglo

288

kika☺crostuff.net

zanimati. Chandler od tehničara uzme sveţanj papira i pogleda ih. McKenna mu priđe. — Izgleda mi kao polica osiguranja — reče McKenna. — Bila je na jednoj od polica u smočnici. Hrane ondje nije bilo. Tip je unutra imao malo skladište. Razrezi poreza, računi i slične stvari. — Pola milijuna od osiguranja — promumlja Chandler. Brzo je listao stranice i tako došao do završetka ugovora, gdje su se nalazile konkretnije informacije. — Osiguranik je Michael Fiske. McKenna prstom iznenada pokaţe jedno mjesto pri dnu stranice. Chandler blago problijedi pročitavši pokazani redak. — Svota pripada Johnu Fiskeu. Dvojica su se muškaraca istovremeno pogledala. — Moţemo li poći u šetnju, pa ću vam iznijeti svoju teoriju? — reče McKenna. Chandler nije točno znao što bi trebalo učiniti. — Nećemo dugo — doda McKenna. — Štoviše, dio već vjerojatno zamišljate i sami. Chandler na koncu slegne ramenima. —Dajem vam pet minuta. Njih su dvojica izišli na pločnik ispred niza kuća. McKenna je zapalio cigaretu, a zatim ponudio kutiju Chandleru. Detektiv pokaţe kutiju s gumom za ţvakanje. — Mogu imati višak kilograma ili mogu pušiti. Volim jesti, pa smo ostali na tome. Krenuli su mračnom ulicom, a McKenna tada započne: — Utvrdio sam da Fiske nema alibi za vrijeme kada mu je vjerojatno ubijen brat. — To mu moţda ide u prilog. Da je ubio brata, vjerojatno bi se potrudio oko alibija. — Ne slaţem se zbog dvaju razloga. Kao prvo, vjerojatno ni u jednom trenutku nije pomislio da bi netko mogao posumnjati u njega. — Uz policu na pola milijuna?

289

kika☺crostuff.net

— Moţda je mislio da je nećemo pronaći. Da smo krenuli drugim smjerom, izvukao bi se. Malo bi pričekao, pa podignuo lovu. — Ne znam baš... Drugi razlog? — Da je imao nekakav savršeni alibi... a takvih nema ako je čovjek kriv... nekakva bi se rupa već pojavila, negdje, jednom, nekako. Čemu se onda truditi? Bio je murjak, a sada je odvjetnik. Alibije ima u malome prstu. Kaţe da ga nema, pa ne mora razmišljati o tome da bi mu se mogao rasprsnuti pred nosom. Osim toga, računa da će svi doći do tog vašeg zaključka: da bi, u slučaju da je kriv, smislio nešto uvjerljivo. McKenna uvuče dim i podigne pogled prema šačici vidljivih zvijezda. — Dakle, ima motiv, a i sam je priznao da je imao priliku. Provjerio sam. Ima jadnu odvjetničku kancelariju u Richmondu. Brani zadnje smeće. Nije čak ni studirao pravo. U najboljem slučaju je trećerazredni odvjetnik. Bez ţene, bez djece. Ţivi u rupi. Vuk samotnjak. Oh, da, a richmondsku policiju napustio je manje-više pod nerazjašnjenim okolnostima. — Kako to? — upita Chandler oštrim tonom. — Recimo samo da je došlo do incidenta, pucnjave koja nikada nije posve razjašnjena, osim činjenice da su na koncu mrtvi ostali jedan civil i jedan drugi policajac. Chandler se doimao potreseno, no brzo se oporavio. — Zašto nam onda nudi pomoć u istrazi? — I to je dobar paravan. Kao da ţeli reći: "Kako sam ja mogao povući otponac? Ovdje crnčim kako bih pronašao osobu koja mi je ubila brata". — A kako onda objašnjavamo Wrightovu smrt? — A tko kaţe da je moramo objasniti na taj način? Kao što ste i sami rekli, moguće je da ta dva ubojstva nisu nikako povezana. Jer Fiske ima alibi za vrijeme Wrightove smrti. Ponovno Evansica, pomisli Chandler. McKenna nastavi: — Ako drţimo da su povezani, on je, znači slobodan...

290

kika☺crostuff.net

— A Sara Evans? Nju ste zaboravili? Rekla je da je vidjela kako tip bjeţi iz zgrade Michaela Fiskea. Kaţete da i ona laţe? McKenna zastane. Chandler se također zaustavi. McKenna posljednji put uvuče dim, pa nogom ugasi opušak na pločniku. — I ona laţe — ponovi McKenna Chandlerove riječi, pritom pomno mot-reći detektiva. Chandler odmahne glavom: — No, hajde, McKenna. — Time ne ţelim reći da je ona upoznata sa svime. Ţelim samo reći da je zaljubljena u Fiskea i da radi što god joj on naloţi. — Tek su se upoznali. — Stvarno? A to pouzdano znate? — Zapravo i ne. — U redu, on nju uvjeri da nije ništa učinio, ali da bi mu neki ljudi mogli pokušati smjestiti... — Zašto ste toliko protiv Fiskea? McKenna je sada napokon eksplodirao: — Takav je pametnjaković. Drţi se kao da je svetiji od Pape, kao da samo čuva uspomenu na brata, samo što se čini da u posljednje vrijeme baš i nisu bili u vezi. On i Evansica prenoće u njezinoj kući i čine tko zna što samo dan nakon što su mu našli bratovo tijelo. Zbog nekog neobičnog razloga nosi sačmaricu. Uvukao se u istragu, a to znači da zna praktički isto što i mi. Nema alibi za noć kada se dogodilo ubojstvo, a prije pet minuta utvrdili smo da se zbog bratove smrti obogatio za pola milijuna zelembaća. I što bih sada, dovraga, trebao misliti? Ţelite reći da se vaš policijski radar zbog toga nije barem malo uzbudio? — U redu, jasno mi je... Moţda sam bio malo prepopustljiv. Pravilo broj jedan: ne vjeruj nikome. — Vrlo korisno pravilo za ţivot. — McKenna zastane i doda: — Ili za smrt. — Udaljio se za sobom ostavivši vidno potresenog Chandlera.

291

kika☺crostuff.net

45 Fiske pokuca na vrata Riderova ureda. Zatim se zagleda kroz staklo. — Unutra je mračno. — Vjerojatno je kod kuće. Moramo otkriti gdje ţivi. — Ali moţe biti i na večeri, ili na poslovnome putu. Mogao bi biti i na godišnjem odmoru. Ili... — Mu se moţda nešto dogodilo — reče Sara. — Nemojmo pretjerivati s dramatičnošću. — Fiske uhvati ručicu na vratima i bez poteškoća je okrene. On i Sara samo su se značajno pogledali. Fiske pogleda lijevo, pa desno. I tada je ugledao kolica s opremom za čišćenje i malko se opustio. — Čistačice? — A u potpunoj tami rade točno zbog...? — upita Sara. — Upravo mi je to palo na pamet. — On povuče Saru od vrata prema kolicima. Još je nekoliko trenutaka prekopavao po kolicima, a zatim iz kutije s alatom izvuče velika kliješta. Tada prošapće: — Idi do izlaznih stuba. Začuješ li nešto, otrči do auta i pozovi policiju. Ona ga snaţno stisne za ruku i uzvrati šaptom: — Imam mnogo bolju zamisao. Pozovimo odmah policiju i prijavimo provalu. — Ne znamo da je riječ o provali. — Ne znamo ni da nije. — Ako odemo, mogli bi pobjeći. — A ako ti uđeš, pa te ubiju, što ćemo točno postići? Nemaš čak ni pištolj... imaš to nešto, ne znam ni što je... — Kliješta. — Super, a oni moţda imaju pištolje. — Moţda imaš pravo. — Dama svakako ima pravo. Šteta je samo što je nisi slušao. Fiske i Sara naglo se okrenu. Pred njima je stajao Josh Harms, s pištoljem u ruci. — Zid je uţasno tanak. Kada smo čuli da se vrata počinju otvarati, pa onda i svo to došaptavanje, pomislili smo da ćete se odlučiti za policiju. A to vam ne moţemo dopustiti.

292

kika☺crostuff.net

Fiske ga promotri. Krupan, ali ne debeo. Osim ako su naletjeli na običnu provalu, to mora biti Josh Harms. Pogledao je pištolj, a zatim još pomnije Joshove crte lica, nastojeći na brzinu procijeniti je li u stanju povući otponac. Već je ubijao u Vijetnamu; Fiske je to znao na temelju čitanja novinskih izvještaja. No njih bi trebalo ubiti krajnje hladnokrvno, a Fiske takvo što u čovjekovim očima jednostavno nije vidio. No i to se uvijek moţe promijeniti. Usne, od vas sada očekujemo čudo, reče samome sebi. — Josh, ja sam John Fiske. Ovo je Sara Evans s Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. Gdje ti je brat? Iza njega, s otvorenih vrata koja su vodila u Riderov ured, pojavio se muškarac toliko visok i širok da su i Sara i Fiske istog trenutka spoznali da to moţe biti jedino Rufus Harms. Bilo je očito da je čuo Fiskeove riječi. — Odakle sve to znaš? — upita Rufus. Njegov je brat i dalje drţao par na nišanu. — Rado ću vam ispričati. No kako bi bilo da uđemo u ured? Za vama je izdana tjeralica i sve to... Sada Sari rukom pokaţe neka uđe. — Nakon tebe, Sara. — Tako da ga braća ne vide, još joj je namignuo, hrabreći je. Još mu je samo bilo ţao što i duboko u sebi ne osjeća toliko samopouzdanja. Pred njima je osuđeni ubojica koji je dvadeset pet godina proveo u paklu, zbog čega vjerojatno nije postao ljubazniji i susretljiviji, dok je uz njega lukavi vijetnamski veteran čiji prsti iz trenutka u trenutak izgledaju sve nestrpljivije. Sara uđe u ured, Fiske za njom. Josh i Rufus upitno se pogledaju, a zatim zatvore vrata. Dţip je sporednim cestama jurio prema uredu Samuela Ridera. Tremaine je vozio, dok je Rayfield sjedio pokraj njega. Dvosjed je bio u Tremaineovu privatnom vlasništvu. Ni jedan ni drugi nisu bili na duţnosti, te su odlučili ne posluţiti se vojnim vozilom. Za slučaj da ih netko vidi dok pretraţuju Riderov ured, bili su usuglasili priču: Sam Rider, nekadašnji vojni branitelj Rufusa Harmsa, ima ured u tom

293

kika☺crostuff.net

kraju, a nedavno je iz nepoznatih razloga posjetio Harmsa u zatvoru. Rider i njegova supruga u međuvremenu su ubijeni. Moguće je da su ih ubili Harms i njegov brat; moţda je Rider Harmsu spomenuo da kod kuće ili u uredu drţi novac ili kakvu drugu vrijednost. Tremaine pogleda Rayfielda. — Nešto nije u redu? — upita Tremaine. Rayfield je samo piljio u noć. — Sve je ovo velika pogreška. Ovdje se samo mi izlaţemo opasnosti. — Misliš da ja to ne znam? — Dođemo li do pisma koje je Harms poslao na sud, kao i do Riderova dokumenta, moţda bismo mogli zanemariti Harmsa. Tremaine ga osine pogledom. — 0 čemu to, dovraga, pričaš? — Harms je pismo napisao jer je ţelio izići iz zatvora. Ubio je onu djevojčicu, no to nije bilo istinsko ubojstvo s predumišljajem, zar ne? No, da, i sada više nije u zatvoru. On i brat vjerojatno su već u Meksiku i čekaju avion za Juţnu Ameriku. Ja bih na njihovu mjestu postupio upravo tako. Tremaine odmahne glavom. — U to ne moţemo biti sigurni. — A što će drugo, Vic? Još jednom pisati Vrhovnom sudu i reći... što? "Časni sude, već sam vam pisao o toj naoko suludoj priči koju ne mogu dokazati, no nešto se dogodilo s mojom ţalbom, a odvjetnik i vaš sluţbenik koji su bili upoznati sa slučajem sada su mrtvi. Stoga sam pobjegao iz zatvora, u bijegu sam i traţim da sud ispita moj slučaj". Gluposti, Vic. To neće učiniti. Bjeţat će koliko ga noge nose. I bjeţi koliko ga noge nose... Tremaine je još nekoliko trenutaka razmišljao o tim riječima. — Moguće. Ali za slučaj da moţda ipak nije toliko pametan kako ti misliš, učinit ću sve što mogu da ga neutraliziram. Kao i njegova brata. Ne sviđa mi se Rufus Harms. Nikada mi se nije sviđao. Mene u Vijetnamu gađaju u dupe, a on je na sigurnom, u Americi. Trebali smo ga jednostavno pustiti da istrune u onom prvom zatvoru, ali nismo — doda Tremaine s gorčinom u glasu.

294

kika☺crostuff.net

— Za to je sada prekasno. — No, da, ali ja ću mu lijepo učiniti veliku uslugu. Kada ga pronađem, iduća će mu ćelija biti dugačka dva metra, široka metar i izrađena od borovine. I na njoj neće imati prokletu zastavu. — Tremaine pojača pritisak na papučicu gasa. Rayfield odmahne glavom i udobnije se nasloni. Pogledavši na sat, ponovno se zagleda u cestu. Sada su već bili blizu Riderova ureda. Sara i Fiske sjedili su na koţnoj sofi, dok su braća Harms stajala ispred njih. — Kako bi bilo da ih lijepo veţemo i nosimo se odavde? — upita Josh brata. Uto se ubaci Fiske. — Mislim da ćete uvidjeti da smo zapravo na istoj strani. Josh se namršti. — Nemoj me krivo shvatit', stari moj, ali sereš. — Govori istinu — reče Sara. — Ţelimo vam pomoći. — Josh samo prijezirno otpuhne i ne trudeći se oko reakcija. — John Fiske? — reče Rufus. Pomno je motrio Fiskeovo lice, sada se sjetivši gdje je vidio sličnog muškarca. — Onaj ubijeni sa suda... član obitelji, ne? Brat? Fiske kimne. — Da. Tko ga je ubio? Uto se u razgovor ubaci Josh: — Ne govori ništa, Rufuse. Ne znamo ni tko su ni što ţele. — Došli smo razgovarati sa Samom Riderom — reče Sara. Josh je pogleda. — To baš neće biti jednostavno, osim ako namjeravate organizirati nekakvu spiritističku seansu. Fiske i Sara prvo se međusobno pogledaju, a zatim se okrenu prema braći. — Mrtav je? — upita Sara. Rufus kimne. — I on i ţena. Namješteno tako da izgleda kao samoubojstvo. Fiske uoči fascikl koji je čvrsto drţao u ruci. — To si poslao Sudu? — Smijem ja postavljati pitanja? — reče Rufus. — Rufuse, kaţem ti da smo vam prijatelji.

295

kika☺crostuff.net

— Ţalim, ali prijatelje ni slučajno ne stječem tako lako. 0 čemu ste namjeravali razgovarati sa Samuelom? — On je poslao ţalbu na Sud, zar ne? — Ne odgovaram na pitanja. — U redu, ispričat ću vam što znamo, pa ćemo onda vidjeti. Moţe? — Slušam. — Rider je poslao ţalbu. Moj ju je brat dobio i izvukao iz sustava. Posjetio te u zatvoru. I nakon toga pronašli su ga u nekakvoj uličici u Washingtonu. Sve su namjestili tako da izgleda kao pljačka. Sada smo doznali da je i Rider mrtav. Ubijen je još jedan sudski sluţbenik. Drţim da je to povezano sa smrću mojega brata, ali ne znam točne razloge. — Fiske zašuti i načas promotri dvojicu muškaraca. — Više od toga ne znamo. Ali mislim da vi znate daleko više. Na primjer, zašto se sve to događa. — Znaš tako puno. Ti si u policiji? — upita Josh. — Pomaţem detektivu koji vodi slučaj. — Vidiš, Rufuse, rekao sam ti. Moramo nestati odavde. Policija je već vjerojatno na putu. — Nije — reče Sara. — Gospodine Harms, vidjela sam vaše ime u dokumentima koji su bili kod Michaela, ali nisam vidjela ništa više. Ne znam zašto ste se ţalili ni što je stajalo u tim papirima. — A zašto zatvorenik nešto šalje sudu? — upita Rufus. — Jer ţeli na slobodu — reče Fiske. Rufus kimne. — Ali za to mora imati pravnih temelja. — Ja ne mogu imati bolje temelje: pravu istinu — reče Rufus energično. — Ispričajte mi je — reče Fiske. Josh za korak priđe vratima. — Rufuse, muči me loš predosjećaj. Stojimo ovdje i brbljamo s njima, a murjaci se pribliţavaju. Već si i ovako rekao previše. — Ubili su mu brata, Josh. — Ne moţeš znati je li mu stvarno brat. Fiske izvadi novčanik i vozačku dozvolu.

296

kika☺crostuff.net

— Ovime ćemo barem dokazati da imamo isto prezime. Rufus samo odmahne rukom. — To mi ne treba. Jednako se i drţite. — Čak i ako nisu protiv nas, kako nam, dovraga, mogu pomoći? — upita Josh. Rufus pogleda Fiskea i Saru. — Oboje ste vješti i brzi na jeziku. Imate odgovor na to? — Gospodine Harms, radim pri Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava — reče Sara. — Poznajem sve suce. Ako imate dokaze koji pokazuju da ste neduţni, obećajem vam da će sud razmotriti vaš slučaj. Ako ne Vrhovni sud, onda neki drugi sud, u to budite uvjereni. Fiske doda: — Detektiv koji je zaduţen za slučaj zna da nešto nije u redu i da je nešto sumnjivo. Ako nam ispričate što se događa, moći ćemo se obratiti njemu i omogućiti mu da to temeljito istraţi. — Ja znam istinu — ponovi Rufus. — Pa to je divno, Rufuse. No ostaje činjenica da je pred sudom istina samo ono što je moguće dokazati — reče Fiske. Sara reče: — Što onda stoji u vašoj ţalbi? — Rufuse, na to nemoj odgovoriti, dovraga! — poviče Josh. Rufus se nije obazirao na njegove riječi. — Nešto što sam dobio od Vojske. — Jesi li ubio onu djevojčicu, Rufuse? — upita Fiske. — Jesam — odgovori on, oborena pogleda. — Zapravo, to su učinile moje ruke. Ostatak mene nije znao ni što se događa. Nakon onoga što su mi učinili. — Kako to misliš? Tko ti je nešto učino? I što? — Rufuse, prevarit će te — upozori ga Josh. — Igrali su se s mojom glavom, eto što — reče Rufus. Fiske ga prodorno pogleda. — Ukazuješ na određeni oblik neuračunljivosti? Jer ako je tako, nemaš baš nikakvih izgleda. — Pomno je promatrao Rufusa. — Ali nije samo to, zar ne? — Zašto to kaţeš? — upita Rufus.

297

kika☺crostuff.net

— Jer je moj brat to što je navedeno u podnesku shvatio vrlo ozbiljno. Dovoljno ozbiljno da prekrši zakon i uzme dokumente, te da izgubi ţivot u nastojanju da ti pomogne. A to ne bi učinio da se netko nakon dvadeset pet godina pokušava izvući na neuračunljivost. Reci mi zbog čega je moj brat izgubio ţivot. Josh poloţi veliki dlan na Fiskeova prsa i snaţno ga odgurne tako da se naslonio. — Slušaj me sada, pametnjakoviću, moj Rufus od tvog brata nije traţio baš ništa. Tvoj brat je zasrao cijelu stvar. Morao je doći provjeriti što je točno s Rufusom jer je riječ o starom crncu koji guli zbog nekakvog davnog zločina. Stoga mi tu sad nemoj pjevati pjesmice o svom pravičnom bratu. Fiske naglim pokretom odgurne njegovu ruku. — A da se ti lijepo nosiš u pakao, kučkin sine?! Josh prinese pištolj njegovu licu i prijetećim tonom reče: — A da prvo tebe pošaljem onamo? Pa se vidimo poslije. Što kaţeš, pametnjakoviću? — Molim vas, nemojte — preklinjala ga je Sara. — Molim vas.... Samo vam ţeli pomoći. — Ne trebam pomoć od takvih. — Samo nastojimo vašem bratu osigurati zadovoljenje pravde pred sudom. Josh odmahne glavom. — Ja ću sam doći do pravde na sudu. Već smo preplavili vaše bijele guzice. Zatvori su nas puni, a vi ste preškrti da izgradite nove. Tako da na sudu mogu dobiti i više od pravde. Problem je što do nje ne mogu doći vani, a proklet bio ako ipak nisam više na slobodi... — Tako nećemo ništa postići — reče Rufus. — Oh, ti sada, znači, odjednom točno znaš kako se što radi? — upita Josh. Fiske je postajao sve nervozniji. Josh Harms zvučao je kao da je došao do točke u kojoj ga više moţda neće moći nadzirati ni brat. Da mu pokuša preoteti pištolj? Josh je vjerojatno petnaestak godina stariji od njega, no izgleda snaţno poput bika. Pokuša li dohvatiti pištolj, pa zaradi

298

kika☺crostuff.net

udarac po glavi, vjerojatno će popiti i nekoliko devetmilimetarskih zrna. Zbog škripe gume na asfaltu svi su pogledali prema prozoru. Rufus mu priđe i oprezno proviri van. Kada se ponovno okrenuo prema njima, svi su u njegovim očima ugledali strah. — Vic Tremaine i Rayfield. — Sranje! — reče Josh. — Što imaju? Rufus duboko uzdahne. — Vic ima strojnicu. — Sranje! — ponovi Josh dok su svi slušali kako teške čizme ulaze u zgradu. U uredu će se naći već za minutu-dvije. On sada iznenada bijesno pogleda Fiskea i Saru. — Rekao sam ti. Smjestili su nam. Ovdje smo sjedili i brbljali, a vojska je u međuvremenu okruţila zgradu. — Ako nisi primijetio, nas dvoje nismo u uniformi — reče Fiske. — Moţda su pratili vas. — Nismo došli iz smjera zatvora. Kada vide nas dvojicu, odmah će zapucati i tu je kraj priče. — Ako se predate, neće. — To jednostavno ne dolazi u obzir — reče Josh glasno. — To ne dolazi u obzir — ponovi Rufus. — S obzirom na to što znam, mene nikako neće ostaviti na ţivotu. Fiske pogleda Rufusa Harmsa. Pogled mu je sijevao čas lijevo čas desno. Priznao je da je ubio onu djevojčicu. Ne bi li time trebale završiti njegove muke? Zašto Vojsci ne dopusti da ga odvuče natrag u kavez? Ali Mike mu je htio pomoći. Fiske skoči na noge. Josh je pištoljem pratio svaki njegov korak. — Nemoj samo oteţavati stvar. Fiske ga i ne pogleda; nije odvajao pogled od Rufusa. — Rufuse? Rufuse! Činilo se da se Rufus na koncu ipak trgnuo i pogledao ga. — Moţda te ja mogu izvući iz svega, no moraš postupiti točno prema mojim uputama. Josh reče: — Još kako se moţemo prokleto izvući...

299

kika☺crostuff.net

— Za pribliţno pola minute ona će dvojica ući ovamo i sve će biti gotovo. Ne moţete se nositi s njihovom vatrenom moći. — A da jednim metkom odmah sada počastim tebe? — reče Josh. — Rufuse, hoćeš li mi vjerovati? Moj ti je brat došao pomoći. Dopusti da dovršim što je on započeo. Hajde, Rufuse, pruţi mi priliku. — Na Fiskeovu čelu počeo je izbijati znoj. Sara nije uspijevala ni otvoriti usta. Čula je samo one čizme i pred očima samo vidjela onu strojnicu koja se sve više primiče. Rufus na koncu kimne, jedva primjetno. Fiske se baci na posao. — Obojica u kupaonicu, odmah! — reče. Josh se već počeo buniti, no Rufus ga je samo prekinuo i odgurnuo prema malenoj kupaonici u koju se ulazilo iz ureda. — Sara, ti s njima. Ona ga osupnuto pogleda. — Molim? — Samo me lijepo poslušaj. Ako začuješ da te zovem, pusti vodu u nuţniku, pa iziđi u ured. A vas dvojica — glavom je pokazao prema braći — ostanite iza vrata. Ako te ne pozovem, Sara, ne miči se. — Misliš da dečki iz vojske neće zaviriti u zahod, pogotovo ako vrata budu zatvorena? — upita Josh sarkastičnim tonom. — To prepusti meni. — U redu — reče Josh polagano. — Ali poslušaj još jedan problem, pametnjakoviću. Ako nas prodaš, moj prvi metak pogodit će tebe. — Josh prisloni cijev uz Fiskeov potiljak. — Ali nećeš ni čuti moj pištolj. Bit ćeš mrtav prije nego što tvoje proklete uši nešto prenesu mozgu. Fiske mu kimne, kao da prihvaća izazov, što je, u biti, i učinio. Tada pogleda Saru; lice joj je bilo blijedo. Naslonila se na njega, nekontrolirano drhteći, bezuspješno pokušavajući primiriti ritam disanja, dok se zvuk koraka pojačavao. — Johne, ja ovo ne mogu...

300

kika☺crostuff.net

On je snaţno uhvati za ramena. — Sara, možeš! I hoćeš! A sada idi. Idi! — On joj stisne ruku, a ona i braća nakon toga se povuku u kupaonicu i Sara potom zatvori vrata. Fiske pogleda oko sebe, dajući sve od sebe kako bi se što više pribrao. Uz jedan zid uočio je aktovku, te je uzeo i otvorio. Bila je prazna. On sada u nju potrpa hrpu fas-cikala i papira s Riderova stola. Dok su koraci gromoglasno odjekivali hodnikom, dojurio je do malenog konferencijskog stola u jednome kutu ureda. Kada je sjeo, začuo je kako se otvaraju ulazna vrata. U trenutku kada je izvukao jedan fascikl iz aktovke i otvorio ga, začuo je kako se otvaraju i druga vrata. U tom trenutku zagledao se u lica muškaraca na pragu. — Što je sad, dovraga... — zaustio je prije nego što je ugledao strojnicu usmjerenu prema svojoj glavi i zašutio. — Tko ste vi? — upita odlučnim glasom Rayfield. — Upravo to htio sam pitati vas. Došao sam na sastanak sa Samom Riderom. Čekam već deset minuta, a on se nije udostojio ni pojaviti se. Rayfield mu priđe još za korak. — Vi ste mu klijent? Fiske kimne. — Večeras sam čarterom doputovao iz Washingtona. Sastanak planiramo već nekoliko tjedana. — Nije nekako malo kasno za sastanak? — Tremaineov pogled kao da mu je prodirao u glavu. — Imam pretrpan poslovni raspored. Ovo mi je bio jedini slobodan termin. — Sada strogo pogleda obojicu. — Kako se uopće moţe dogoditi da vojska ovamo ulazi tako nasilno i sa strojnicom? Tremaine se zajapuri od bijesa, no Rayfield prijeđe na diplomatski ton. — Ne tiče nas se, gospodine... Fiske već zausti kako bi se predstavio pravim imenom, no zatim se predomisli. Rufus je te ljude znao po imenu. A to znači da su nekako povezani s onim što se dogodilo Rufusu. Ako je to točno, moguće je da su ubili Mikea. — Michaels, John Michaels. Vodim tvrtku koja se bavi nekretninama, a Rider me zastupa pred sudovima. — No, da, morat ćete potraţiti drugog odvjetnika — reče

301

kika☺crostuff.net

Rayfield. — Posve sam zadovoljan Samom. — Nije stvar u tome. Stvar je u tome da je Rider mrtav. Ubio se. Prvo ţenu, pa sebe. Fiske ustane, na lice pokušavajući navući uţasnut izraz. A to nije bilo teško, s obzirom na činjenicu da pokušava prevariti dvojicu naoruţanih muškaraca, pri čemu u susjednoj sobi ima još dvojicu s oruţjem. Ne uspije li, past će kao prva ţrtva, barem bude li se pitalo Josha Harmsa. — 0 čemu to, dovraga, govorite? Nedavno sam razgovarao s njim. Činilo mi se da je sve u redu. — Sve je to lijepo i dobro, ali ostaje činjenica da je mrtav — reče Rayfield. Fiske naglo sjedne, odsutno zagledan u papire koji su leţali pred njim. — Ne mogu vjerovati — reče, polagano odmahujući glavom. — Osjećam se poput zadnjeg idiota. Sjedim u čovjekovu uredu i očekujem sastanak. Ali nisam znao. Nitko mi nije rekao. Vrata nisu bila zaključana. Kriste! — On odgurne papire, a zatim naglo podigne pogled. — Ali što vi tu radite? Kakve to ima veze s vojskom? Tremaine i Rayfield samo se pogledaju. — Neki je tip pobjegao iz obliţnjeg vojnog zatvora. — Boţe sveti! Mislite da je taj netko u blizini? — Ne znamo. Stvar je u tome da je Rider bio njegov odvjetnik. Pa smo mislili da je moţda ovamo došao po lovu ili nešto slično. Tko zna, moţda ga je zatvorenik i ubio... — Ali rekli ste da se radilo o samoubojstvu. — To je policijska pretpostavka. A mi smo zato i došli. Da malo pronjuškamo, da uhvatimo tipa ako je ovdje. Fiske je sa zebnjom u srcu gledao kako se Tremaine pribliţava vratima kupaonice. — Susan, moţeš li, molim te, izići? — zazove glasno. Tremaine se prodorno zagleda u Fiskea kada su začuli puštanje vode iz kotlića. Vrata su se tada dijelom otvorila i na njima se pojavila Sara koja je davala sve od sebe kako bi

302

kika☺crostuff.net

izgledala preneraţeno. Podosta je uvjerljiva, pomisli Fiske, vjerojatno stoga što je i sama beskrajno prestravljena. — Johne, što se događa? — Ovoj sam gospodi upravo rekao kako smo se trebali naći sa Samom Riderom. Nećeš vjerovati... čovjek je mrtav. — 0, Boţe moj. — Susan je moja tajnica. — Ona kimne obojici. — Nisam zapamtio vaša imena — reče Fiske. — Upravo tako — uzvrati Tremaine. Fiske ţurno nastavi: — Ovi su ljudi iz vojske. Traţe odbjeglog zatvorenika. Drţe da bi on moţda mogao biti odgovoran za Samovu smrt. — 0, Boţe moj, Johne, idemo na avion i odmah bjeţimo odavde. — To i nije tako loša zamisao — reče Tremaine. — Ako nam se vas dvoje maknete, daleko ćemo brţe pretraţiti ured. — Ponovno je pogledao prema vratima kupaonice. S pištoljem u ruci, ispruţio je drugu ruku i već krenuo kako bi posve rastvorio vrata kupaonice. — Mogu vam samo reći da se barem ovdje nitko ne skriva — reče ona, koliko je mogla pribranija izraza lica. — Ako nemate ništa protiv, gospođo, u to bih se volio osobno uvjeriti — reče Tremaine neljubazno. Fiske je promatrao Saru. Bio je uvjeren da će početi vrištati. Hajde, Sara, izdrţi još malo. Nemoj puknuti. Iza vrata zamračene kupaonice Josh Harms usmjerio je cijev pištolja točno prema Tremaineovoj glavi kroz maleni prostor između vrata i okvira. Josh je već bio procijenio taktičke prednosti koje su mu se nudile, koliko god bile neznatne. Prvo Vic Tremaine, a zatim Rayfield, osim ako Rayfield prvo sredi njega, što je vrlo moguće s obzirom na Joshovo suţeno vidno polje. No, da, nema šanse da nekako promaši taj mali tenk koji se zove Vic Tremaine. Prst je sve više pritiskao otponac, dok mu se brat nadvijao nad rame, stisnut uza zid. No od vrata ga je dijelio

303

kika☺crostuff.net

tek koji centimetar. Čim Tremaine dodirne drvo, sve će biti gotovo. U tom trenutku Fiske počne spremati papire u aktovku. — Ne mogu vjerovati. Prvo su nas dvojica crnaca zamalo pregazila, a sada još i ovo. Tremaine i Rayfield naglo se okrenu i zagledaju u njega. — Koja dvojica crnaca? — upitali su uglas. Fiske prestane spremati papire i pogleda ih. — Kad smo ulazili u zgradu, protrčali su pokraj nas, zamalo su oborili Susan. — Kako su izgledali? — upita Rayfield, napeta glasa, već se primičući Fiskeu. Tremaine se brzo udalji od ulaza u kupaonicu. — Kao što sam rekao, bili su crnci. Jedan od njih izgledao je kao da je nekada igrao ragbi ili tako nešto. Sjećaš se kako je bio krupan, Susan? — Ona kimne, a zatim ponovno počne disati. — Pravi div. Tip koji je bio s njim također je bio visok, najmanje metar devedeset, ali daleko vitkiji. Trčali su kao da im je za petama sam vrag, iako nisu bili mladi. Oko četrdeset pet-pedeset. — Vidjeli ste kamo su krenuli? — upita Tremaine. — Uskočili su u nekakav stari auto i glavnom cestom krenuli prema sjeveru. Baš se ne razumijem u aute, ne znam ni marku ni ništa, ali bilo je to staro vozilo. Zeleno, čini mi se. — Odjednom je izgledao prestrašeno. — Ne mislite valjda da je to odbjegli zatvorenik, zar ne? Tremaine i Rayfield nisu odgovorili jer su već izjurili na hodnik. Čim su čuli da se otvaraju ulazna vrata i da njih dvojica već trče hodnikom, Fiske i Sara pogledali su se i u istom se trenutku, kao da su vezani, beţivotno spustili na sofu. Ispruţivši ruke jedno prema drugome, čvrsto su se zagrlili. — Drago mi je što vas nisam morao ustrijeliti. Brzo razmišljate u hodu.

304

kika☺crostuff.net

Zajedno su pogledali nasmiješeno lice Josha Harmsa koji je spremao pištolj za pojas. — Oboje smo odvjetnici — reče Fiske promuklo, i dalje čvrsto privijajući Saru. — No, da, nitko nije savršen — reče Josh. Rufus se uto pojavi iza brata. — Hvala — reče tiho. — Nadam se da nam sada vjerujete — reče Fiske. — Da, ali neću prihvatiti vašu pomoć. — Rufuse... — Tko god mi je pokušao pomoći sada je mrtav. Osim Josha, a večeras smo zamalo poginuli svi. To ne ţelim nositi na savjesti. Vas se dvoje vratite na taj svoj avion i klonite se cijele priče. — Ja ne mogu. Bio mi je brat... — Kako god hoćete, ali dalje idete bez mene. — Prišao je prozoru, pogledao kako dţip već juri prema sjeveru. Zatim rukom pozove Josha. — Idemo. Ne moţeš znati kada bi se mogli vratiti. Kada su se i jedan i drugi već spremali otići, Fiske uvuče ruku u dţep i izvadi nešto, te ponudi Rufusu. — Ovo je moja posjetnica. Na njoj su svi moji brojevi. Rufuse, promisli o tome što radiš. Sam nećeš nikamo dospjeti. Kada to napokon spoznaš, nazovi me. Fiske se doimao iznenađenim kada mu je Sara uzela posjetnicu i zapisala nešto na poleđini. Sada je pruţi Rufusu. — Na straţnjoj je strani moj broj kod kuće i broj mobitela. Nazovite ili njega ili mene, bilo kada, dvadeset četiri sata na dan. Div polagano ispruţi ruku i uzme posjetnicu. Zatim je spremi u dţep na košulji. Već nekoliko trenutaka poslije Sara i Fiske ostali su posve sami. Ponovno su se gledali, posve iscrpljeni. Fiske je tišinu prekinuo tek nakon minutu-dvije. — Moram priznati da je ovo bilo blizu... — Johne, više nikada, ali nikada ne ţelim proţivjeti nešto slično. — Sara nesigurnim korakom pođe u kupaonicu. — Kamo ideš?

305

kika☺crostuff.net

Nije se ni osvrnula. — U kupaonicu. Osim ako ţeliš da povratim ovdje. 46 Sat vremena nakon razgovora s Warrenom McKennom, Chandler iziđe iz auta i polagano dođe do ulaza u svoju kuću. Bila je to ugodna kuća s polukatovima i pročeljem od opeke u četvrti punoj sličnih zdanja. Lijepo i sigurno mjesto za podizanje djece — tako je barem bilo prije dvadeset godina. Danas više nije ni toliko sigurno ni toliko ugodno, ali što je u današnje vrijeme uopće ugodno i sigurno, razmišljao je. Nekoć davno, kada se htio opustiti nakon posla, s klincima bi zaigrao košarku na prilazu pred garaţom, nad čijim je vratima postavio koš. Mreţica se već odavno raspala, a sami koš i ploča odavno su uklonjeni. Sada je otišao u maleni vrt iza kuće, sjeo na prastaru sivu klupu od cedrovine smještenu u blizini velike magnolije i ispred malene fontane. Ţena ga je dugo gnjavila traţeći da postavi tu fontanu, cijelo se vrijeme tuţila i prigovarala. Tek nakon što su je postavili shvatio je zašto je bila toliko uporna. Postavljanje fontane posluţilo mu je kao svojevrsna katarza: planiranje, mjerenje, odabir materijala, sama gradnja. Podosta nalik na detektivski posao, dakle na slagalicu u kojoj svi dijelovi, ako imaš podjednako znanja i sreće, na koncu dolaze na mjesto. Nakon deset minuta mira i tišine na koncu je poskočio na noge, sakoa prebačenog preko ramena, te je polagano ušetao u kuću. Ušao u utihlu, mračnu kuhinju. Bila je uređena lijepo, kao i cijela kuća, u potpunosti zahvaljujući trudu njegove supruge, Juanite. Podizala je djecu, s njima odlazila liječnicima, plaćala račune, brinula se za cvijeće, kosila travu, namještala krevete, prala i glačala odjeću, kuhala, prala posuđe — sve to radila je dok je on odrađivao uţasno radno vrijeme probijajući se prema višim razinama policijske hijerarhije. To je bio taj njihov partnerski odnos. Nakon što

306

kika☺crostuff.net

su djeca otišla svako svojim putem, vratila se školovanju, postala medicinskom sestrom, te se u mjesnoj bolnici zaposlila na pedijatrijskome odjelu. Iza njih su dvadeset tri godine braka i još se drţe čvrsto i stabilno. Chandler nije imao pojma koliko će još moći raditi kao detektiv. Sve na poslu tišti ga sve više. Smrad posla, osjećaj koji daju gumene rukavice navučene na ruke, oni oprezni, minijaturni koraci i strah da ne zgazi komadićak dokaza koji bi nekoga mogao stajati ţivota ili krvniku omogućiti da se izvuče bez kazne. Papirologija, prijetvorni odvjetnici koji uvijek postavljaju ista pitanja, postavljaju iste verbalne zamke, suci koji se dosađuju dok poroti čitaju upute kao da čitaju rezultate nekog ispitivanja. Odsutni pogledi optuţenika koji ne govore ništa, ne pokazuju emocije, odlaze kompićima u zatvor, u svoju visokoškolsku ustanovu, a iz njega izlaze kao još uspješniji kriminalci. Te depresivne misli prekinuo je zvuk telefona. — Molim? — Nekoliko je trenutaka slušao, zatim izdao nekoliko naloga i spustio slušalicu. U prolazu u kojem je otkriveno tijelo Michaela Fiskea pronađen je i metak. Kako se činilo, odbio se od nekog zida i završio u smeću koje je palo iza jednog kontejnera. Na temelju onoga što je čuo, metak je u dobrome stanju, bez većih deformacija. U laboratoriju će trebati potvrditi da je to uistinu metak koji je usmrtio mladog duţnosnika Vrhovnog suda. A to će biti razmjerno lako utvrditi zahvaljujući uţasnome razlogu: na metku bi morali postojati ostaci krvi, kosti i moţdanog tkiva koje bi bilo lako nedvosmisleno povezati s glavom Michaela Fiskea. Budu li imali traţeni metak, moći će krenuti u potragu za oruţjem. Balističari metak mogu povezati s oruţjem iz kojeg je ispaljen pouzdanošću kojom se otisci prstiju povezuju s čovjekom. Chandler ustane i uđe u dnevnu sobu, hotimice ostavljajući pištolj. Sjeo je u naslonjač koji je odgovarao njegovim izdašnim proporcijama. Sobom je vladala tama, no on nije uključio svjetlo. Na poslu ga opterećuje višak svjetla. Svjetlo

307

kika☺crostuff.net

u uredu zasljepljuje ga svakodnevno. Još neugodnija i jača svjetla u prostoriji za obdukcije, pod kojima svaki komad mesa izgleda uţasno veliko, zlokobno sirovo, toliko dojmljivo da se Chandler neki put, iako vrlo rijetko, morao ispričavati i odlaziti u nuţnik, gdje mu je ţeludac pokazivao koliko cijeni uglađeno umijeće sluţbenog odvajanja udova. Bljeskalice policijskih fotografa na mjestu zločina. Previše prokletih svjetala. Tama je tiha i spokojna, tama smiruje. U tami ţeli provesti i mirovinu. U svjeţini i tami. Poput fontane iza kuće. Riječi Warrena McKenna Chandlera su uznemirile, iako je nastojao to ničim ne pokazati. Nikako se nije mogao prisiliti na to da prihvati da je John Fiske mogao ubiti rođenog brata. No, istini za volju, ne bi li Fiske kod njega htio stvoriti upravo takav dojam? Ipak, sada mora razmišljati o drugim stvarima. 0 telefonskim pozivima Michaela Fiskea u Fort Jackson. A sada i o bijegu Rufusa Harmsa. Je li to nekako povezano? Fiske štiti Saru Evans, u to nema sumnje. Chandler samo odmahne glavom. Morat će malo odspavati, njegov stari mozak samo se vrti u krug. Već je počeo ustajati, no tada naglo zastane. Nečije ruke obavile su mu vrat, posve ga zatekavši. Sčepao je te podlaktice, gledajući pred sebe razrogačenih očiju. Pištolj — gdje mu je, dovraga, pištolj! — Radiš ili se samo odmaraš? Istog se trenutka opustio i podignuo pogled prema Juanitinu licu. Kutovi njezinih usana počeli su se razvlačiti u osmijeh. Lice joj je uvijek imalo onaj isti izgled, kao da se sprema ispričati vic ili se čovjeku nasmijati u lice. To bi ga lice u svakoj situaciji razvedrilo, koliko god iza sebe imao loš dan, koliko god mrtvih tijela vidio ili dirao. Sada poloţi dlan na prsa koja su se nezaustavljivo dizala i spuštala. — Dovraga, ţeno, budeš li mi se još tako šuljala, radit ću još samo anđeoskim krilima. Ona mu sjedne u krilo. Na sebi je imala dugačak bijeli ogrtač ispod kojeg su provirivala gola stopala. — Ma, hajde... tako

308

kika☺crostuff.net

velik i snaţan tip kao ti? A to u vezi s anđeoskim krilima... moţda si malo previše umišljaš, ha? On je obavije oko struka, koji, nakon troje djece nije bio baš onoliko uzak kao prve bračne noći, ali i njegov se struk u međuvremenu povećao. Zajedno su rasli često je govorio. U ţivotu je najvaţnija ravnoteţa. Ako je jedan debeo, a drugi mršav, to neizbjeţno vodi u katastrofu. Nitko ţiv ne poznaje ga bolje od Juanite. Moţda je to uistinu i jedini vaţan plod uspješnog braka: spoznaja o tome da postoji jedna srodna duša, netko tko se s tobom poklapa do najsitnije pojedinosti. On joj uzvrati osmijehom. — Da, jesam i velik i snaţan, ali sam i osjetljiv, mala moja. A kod nas osjetljivih tipova nikad se ne zna što nas moţe uništiti. Budući da se cijeli ţivot borim protiv kriminala, nekako sam mislio da mi Svevišnji sada već priprema lijep par anđeoskih krila, u veličini XL, naravno. On je sveznajuć, pa valjda zna da sam se pod stare dane malo proširio. — Poljubi je u obraz, pa su se nakon toga uhvatili za ruke. Ona mu u jednom trenutku prstima prođe kroz sve rjeđu kosu. Osjećala je da se šali tek usiljeno. — Buforde, a da mi ispričaš što te muči? Pa ćemo lijepo popričati, a onda moţeš doći u krevet. Već je kasno. I sutra nas očekuje posao. Chandler se nasmiješi na te riječi. — Hej, a kada sam ostao bez kartaškog izraza lica? Kada zločinca gledam u oči i slamam ga a da pritom ne pokazujem što zapravo mislim. — U kartanju si uţasan... Stoga pričaj, mali moj. Ona mu protrlja vrat, a on počne masirati njezina dugačka stopala. — Sjećaš se onog mladića o kojem sam ti pričao? John Fiske? Brat mu je radio na Vrhovnom sudu... — Sjećam se. A sada je mrtav i drugi duţnosnik Suda. — Tako je. Večeras sam bio u stanu njegova brata, traţili smo dokaze. I tamo se pojavio onaj FBI-ev agent, McKenna. — Onaj koji je napet kao granata koja će svakog trena eksplodirati? Tako si rekao? Kojeg nisi mogao prokuţiti?

309

kika☺crostuff.net

— To je taj. — A-ha. — Pronašli smo policu osiguranja prema kojoj Johnu Fis-keu nakon bratove smrti pripada petsto tisuća dolara. — Bili su braća, zar ne? I ti imaš ţivotno osiguranje. I ja bih se obogatila da ti umreš, nije li tako? — Ona kucne po njegovoj glavi. — Trebao bi malo razmisliti i o toj mogućnosti. Cijeli ţivot samo mi obećaješ divne stvari, a nikada nisam dobila ništa. Kad otegneš te jadne papke, dobro pazi da se napokon obogatim. Oboje su se nasmijali i snaţno se stisnuli. — Fiske mi nije spomenuo policu. Hoću reći, to je upravo klasičan motiv za ubojstvo. — Moţda za nju niti ne zna. — Moguće — prizna Chandler. — Bilo kako bilo, McKenna je iznio cijelu teoriju prema kojoj je Fiske ubio brata zbog novca, pridobio jednu duţnosnicu Suda da mu pomogne jer joj se sviđa, a sada nas obasipa laţnim tragovima, nudi pomoć u istrazi i raznorazna čuda. Čak i laţe u vezi s uljezom u bratovu stanu. Moram priznati da je sloţio vrlo uvjerljivu priču, barem gledano na površini. — John Fiske je znači bio u bratovu stanu? — Da. Tvrdi da ga je neki tip napao i pobjegao. Moţda i nešto ukrao iz stana, nešto povezano s ubojstvom. — No, da, ako je John Fiske bio u bratovu stanu i izmislio priču o napadaču, i ako je znao za osiguranje, zašto onda nije pretraţio stan i potraţio policu? Zašto ju je ostavio vama? Chandler ju je gledao razrogačenih očiju. — Buforde, što ti je? — Dovraga, srce... mislio sam da sam u ovoj obitelji ja detektiv. Kako mi je to samo promaklo? — Jer si preopterećen i jer te dovoljno ne cijene, eto zašto. — Ona ustane i pruţi mu ruku. — Ali ako odmah dođeš na kat, pokazat ću ti kako te netko cijeni daleko više. Ovdje lijepo ostavi tu osjetljivu stranu ličnosti, a gore ponesi ostale

310

kika☺crostuff.net

dijelove, mali moj. — Nakon toga pogledala ga je pomalo stisnutih kapaka koji nikako nisu ukazivali na pospanost. Chandler brzo ustane, uhvati je za ruku i s njom pođe u spavaću sobu. 47 Dok je dţip jurio cestom, Tremaine je pomno promatrao ljude u svim automobilima koje su prestizali. — Kako nemamo sreće — reče Rayfield. — Zakasnili smo najviše pet minuta. Tremaine se nije obazirao na njegove riječi, posve se koncentrirajući na auto koji se nalazio ispred njih. Dok su ga prestizali, u njegovoj se kabini pojavilo svjetlo, otkrivajući vozača i suvozača. Suvozač je rastvarao auto-kartu. Dok ih je gledao, Tremaine iznenada zakoči, naglo skrene ulijevo i dţipom prijeđe sredinu ceste. Vozilo je još malo poskakivalo i klizalo na travnatome rubu, no kada su gume ponovno pronašle asfalt, već su jurili natrag prema Riderovu uredu. Rayfield ga ščepa za rame. — Što to, dovraga, radiš? — Nasamarili su nas. Tip i ţenska. Srali su nam u lice. — Kako znaš? — Svjetlo u kupaonici. — Svjetlo? Kakvo svjetlo? — Nije bilo uključeno. Kučka je unutra bila u tami. Sinulo mi je kada sam vidio kako su oni u autu uključili svjetlo. Kada je bila unutra, ispod vrata nije dopiralo svjetlo. Kada je otvorila vrata nije isključila svjetlo, jer je već bilo isključeno. Nije bila na zahodu. Stajala je u potpunome mraku. A znaš zašto? Rayfield problijedi. — Jer su unutra bili i Harms i njegov brat. — Dok je gledao pred sebe, sinulo mu je još nešto. — Tip je rekao da se zove John Michaels. Je li to mogao biti John Fiske?

311

kika☺crostuff.net

— A ţenska je bila Sara Evans. To i ja mislim. Bit će najbolje da nazoveš i obavijestiš druge. Rayfield uzme mobitel. — Sada ga više nikada nećemo uhvatiti. — 0, da, hoćemo. — Kako, zaboga? Tremaine je iza sebe imao trideset godina vojničkog iskustva, proučavanja mogućih neprijateljevih poteza unutar zadanog scenarija. — Fiske je rekao da je vidio kako ulaze u auto. Suprotno tome je kamionet. Rekao je da je auto star. Znači da imaju novi kamionet. Rekao je da idu na sjever, stoga ćemo krenuti na jug. Prošlo je samo pet minuta. Uhvatit ćemo ih. — Nadam se samo da imaš pravo. Ako su bili u Riderovu uredu... — On zašuti i nervozno pogleda kroz prozor. Tremaine ga sada pogleda. — To znači da braća Harms nisu u bijegu. To znači da traţe nešto što je bilo kod Ridera. A to nikako nije dobro. — Zatim glavom pokaţe prema telefonu. — Nazovi ih. Mi ćemo se pobrinuti za Harmsa i brata. Oni će se morati pozabaviti Fis-keom i ţenskom. Budući da je slučaj podignuo veliku prašinu u javnosti, FBI je ponudio svoj laboratorij za analizu metka pronađenog u smeću. Nakon usporedbe uzoraka tkiva s tijela Michaela Fiskea, utvrđeno je da je metak vjerojatno prošao kroz njegov mozak. Zrno je imalo promjer devet milimetara, a takvim streljivom obično se sluţe policajci. Oboruţan tim podatkom, agent McKenna sjeo je za računalni terminal u sjedištu FBI-a i virginijskoj drţavnoj policiji uputio hitan zahtjev. Odgovor je stigao već nakon nekoliko minuta. John Fiske ima registriran devetmilimetarski SIG-Sauer, koji posjeduje još iz doba kada je radio u policiji. Već nekoliko minuta poslije McKenna je bio u autu. Dva sata poslije skrenuo je s međudrţavne autoceste 95 i ubrzo se našao na mračnim ulicama središta Richmonda. Njegov je auto ubrzo poskakivao starim i

312

kika☺crostuff.net

neravnim ulicama Shockoe Slipa. Parkirao se u samotnome području u blizini nekadašnje ţeljezničke stanice. Deset minuta poslije već je stajao u uredu Johna Fiskea, nakon što je nevjerojatnom lakoćom otključao vrata na ulazu u zgradu, kao i odvjetnikov ured. Zamračeni prostor pogledao je sluţeći se malom baterijskom svjetiljkom. Odlučio je prvo pregledati Fiskeov ured, a tek potom i stan. Pronašao ga je već nakon nekoliko minuta. Devetmilimetarski pištolj bio je razmjerno lagan i kompaktan. McKenna ga je načas zadrţao u ruci, zaštićenoj rukavicom, a zatim ga spremio u dţep. Nakratko je pogledao i preostale djjelove ureda. Snop svjetla nešto je osvijetlio i on priđe polici s knjigama. U ruku uzme sliku u okviru. Svjetlo se prejako odbijalo od stakla, tako da je McKenna sliku odnio do prozora i pogledao je pod mjesečinom. Braća Fiske izgledala su kao i sva braća. Stajali su jedan do drugoga. Michael Fiske bio je viši i zgodniji od starijeg brata, no ţar u očima Johna Fiskea bio je intenzivniji. John je bio u policijskoj uniformi, tako da je McKenna znao da je slika snimljena podosta davno. Stariji je brat u toj uniformi upoznao mnoge aspekte ţivota, baš kao i McKenna u FBI-u. Ponekad upravo iskustvo daje takav ţar ili ga, pak, grubo oduzima. On vrati fotografiju na mjesto i iziđe iz ureda. Već pet minuta poslije ponovno je jurio prema sjeveru. Dva sata poslije, vrativši se kući u imućno sjevernovirginijsko predgrađe, McKenna je sjeo u svoju malu radnu sobu i zamišljeno se posvetio pivu i cigaretama. U ruci je drţao pištolj koji je uzeo iz Fiskeova ureda. Lijepo odrţavan, kvalitetno izrađen. Fiske je znao odabrati oruţje. Kao policajcu, o tome mu je ovisio ţivot. Nekoć davno policajci su tek rijetko koristili oruţje. Danas je sve drukčije. McKenna je znao da je Fiske tim pištoljem nekoga ubio. Ispalio metak i nekome oduzeo ţivot. McKenni su bila posve jasna kompleksna pitanja koja se javljaju na tom putovanju

313

kika☺crostuff.net

— putovanju koje je obično saţeto u tek nekoliko trenutaka. Toplina metala, miris baruta od kojeg čovjeka hvata mučnina. A čovjek ne leti metar-dva unatrag, kao u filmovima. Pada gdje ste ga ustrijelili; sere i piša u hlače i bez riječi svom teţinom pada na tlo. I McKenna je ubio čovjeka. Brzo i bez razmišljanja, automatski; vidio je kako su mu iskočile oči, kako se tijelo trza. Nakon toga McKenna se vratio na mjesto s kojeg je zapucao i u zidu s obiju strana mjesta na kojem je stajao ugledao dvije rupe od metka. Mrtvac je u posljednjim trenucima ţivota dvaput zapucao. Meci su kao nekim čudom za dlaku promašili agenta FBI-a. McKenna će poslije doznati da je čovjek imao poremećaj vida zbog kojeg je imao poteškoća s dubinskom percepcijom. McKenna je preţivio, ponovno se vidio sa ţenom i djecom jer je ovaj imao nepouzdanu zjenicu. Dok se vozio kući i McKenna se pomokrio u hlače. Sada odloţi pištolj i u mislima se prebaci na sadašnjost. Angaţiranje doušnika među sluţbenicima Suda svakako se isplatilo. Sutra će se i Fiske i Evansica naći pred neugodnim pitanjima. On će prvo, odmah ujutro, doći do Chandlera, izloţiti mu činjenice i prepustiti ratobornome detektivu da obavi duţnost. McKenna ustane i obiđe radnu sobu. Zidovi su bili prepuni uokvirenih fotografija na kojima je snimljen s nizom vaţnih ličnosti. Na pokrajnjem stoliću pomno su bile posloţene brojne nagrade i pohvale koje je Warren McKenna zasluţio sposobnošću i hrabrošću na duţnosti agenta FBI-a. Ostvario je dugotrajnu i produktivnu karijeru štiteći red i zakon, no to nikako nije nadomjestilo onaj jedini događaj koji ga sve otada ispunjava velikim stidom. Bilo je to tako davno, a ipak je riječ o jednoj od njegovih najjasnijih uspomena. To što je učinio tada tjera ga da danas Johnu Fiskeu podmetne zločin. On ugasi cigaretu i tiho iziđe iz sobe. Njegova je supruga već odavno zaspala. Dvoje je djece odraslo i više ne ţivi s njima. Financijski su bili uspješni, iako agenti FBI-a nikada ne zarade velik novac, osim ako se odreknu tog posla. No

314

kika☺crostuff.net

njegova je supruga zato ubirala veliku plaću, kao partnerica u velikoj odvjetničkoj tvrtki u Washingtonu. Kuća je tako bila velika, skupo namještena i manje-više prazna. Sada ponovno pogleda prema svojoj radnoj sobi. Njegova istaknuta karijera, tako uredno dokumentirana na onom stoliću, trajno zabiljeţena na svim tim fotografijama. Pokora za doţivotnu odgovornost. Zrakoplov je sletio i polagano prišao terminalu. Komercijalni zrakoplovi i pojedini privatni avioni na National ne smiju slijetati nakon deset navečer zbog odredaba o razini buke, no male letjelice poput one kojom su doputovali Fiske i Sara uglavnom mogu polijetati i slijetati kad god ţele. Već nekoliko minuta poslije Fiske i Sara krenuli su prema parkiralištu. — Prešli smo toliki put, ondje smo zamalo poginuli, a vratili smo se praznih ruku — promumlja Sara. — Stvarno imam genijalne ideje. — E, u tome griješiš — reče Fiske. Došli su do auta i ušli. — Što smo onda točno doznali? — upita ona. — Više stvari. Kao prvo, osobno smo se vidjeli s Rufusom. Mislim da govori istinu, što god točno bila istina. — U to ne moţeš biti siguran. — Došao je u Riderov ured, Sara, kada je zapravo trebao bjeţati glavom bez obzira u inozemstvo. Došao je po ţalbu koju je napisao. Zašto bi to činio ako nije uvjeren da je u pravu? — Ne znam — prizna Sara. — Ako je ţalba njegova, zašto je ne bi jednostavno ponovno napisao? — Rider je uz nju podnio i jedan svoj dokument. Vidjela si ga kod mog brata. Sada kada je Rider mrtav, Harms ga ne moţe sam napisati. Spomenuo je i nešto što je dobio od vojske. Neko pismo. Moţda je mislio da bi mu ono moglo pomoći, pa je došao i po jedno i po drugo. — To već ima više smisla.

315

kika☺crostuff.net

— Tipovi iz vojske nisu došli traţiti Rufusa Harmsa. Došli su pretraţiti Riderov ured. — Kako to moţeš znati? — Nisu nas čak ni pitali jesmo li vidjeli nekog sumnjivog, nekog sličnog Rufusu. Taj podatak dao sam im dobrovoljno. I nisu obavljali sluţbenu duţnost. Usred noći, sa strojnicama. A nisu vojni policajci. Imaju razmjerno visoke činove, s obzirom na dob i drţanje. Vojska tako ne funkcionira, ne upada u civilne urede usred noći. — Moţda imaš pravo. — Zato mislim da je to što je stajalo u ţalbi nekako bilo osobno povezano s tim tipovima. — Ali čak i ne znamo tko su... — Znamo. Rufus je u Riderovu uredu rekao kako se zovu. Tremaine, Vic Tremaine — a drugi se tip zove Rayfield. Pripadaju vojsci, a to znači da moraju imati veze s Fort Jacksonom. Rufus je rekao da su mu nešto učinili. Uvjeren sam da je mislio na onaj pritvor. — Johne, čak i ako su ga nekako potaknuli na to da ubije onu djevojčicu, ili mu to čak zbog nekog paklenog razloga naredili, u najboljem slučaju moguće ih je optuţiti za nekakvo suučesništvo. Nakon toliko godina...? Ako Harms nema ništa drugo, onda nema baš ništa, i ti to znaš prokleto dobro. — Poteškoća je u tome što ne znamo dovoljno o tome što se tada doista dogodilo. Ako su neki ljudi i posjetili Harmsa u pritvoru kada je ubijena djevojčica, o tome mora postojati pisani trag. Sara se doimala skeptičnom. — Nakon dvadeset pet godina? — A tu je još i pismo koje spominje Harms. Kakvo to pismo vojska šalje osuđeniku? — Misliš da je to pismo nekako potaknulo sve ove događaje? — U njemu se moţda nalazilo nešto što Harms dotada nije znao. Ali ne znam što bi to moglo biti, kao ni zašto ranije nije znao.

316

kika☺crostuff.net

— Čekaj malo. Ako su Tremaine i Rayfield iz Fort Jacksona, zašto su dopustili da pismo uopće dođe do Harmsa? Zatvorenička se pošta cenzurira... Fiske se na trenutak zamisli. — Moţda im je nekako promaknuto. — Ili moţda uopće nije došlo u zatvor. Čini se da je Josh Harms u sve upućen; moţda je on dobio pismo, zbrojio dva i dva, pa prenio Rufusu. — A Rufus je onda moţda nekako odglumio srčani udar, pa su ga prebacili u najbliţu bolnicu, a odande ga je oslobodio Josh...? — To bi već bilo logično. — Kada bismo barem nekako mogli doznati što se onog dana dogodilo u Fort Jacksonu. Na temelju Joshovih i Rufusovih riječi, poprilično je jasno da ga je moj brat posjetio u zatvoru. — A da nazovemo ili odemo u zatvor? Ondje bismo doznali je li Michael dolazio. Fiske odmahne glavom. — Ako su ova dvojica u zatvoru, vjerojatno su već uklonili sve tragove, moţda već i premjestili sve koji su eventualno vidjeli Mikea. A ne moţemo se obratiti ni Chandleru... Što bismo mu rekli? Dvojica tipova iz vojske traţe zatvorenika koji je pobjegao iz njihova zatvora. Pa što onda? — Ako Rayfield i Tremaine rade u zatvoru, to znači da je Michael ušao ravno u vučju jazbinu. Iako vas dvojica niste bili toliko bliski, ipak me čudi da te Michael nije pozvao u pomoć. Da te pozvao, moţda bi još bio ţiv. Fiskea su njezine riječi paralizirale i sada zatvori oči. Nakon toga više nije govorio. Kada su došli do Sarine kuće, Fiske je odmah otišao do hladnjaka i uzeo pivo. — Imaš cigarete? Ona ga začuđeno pogleda. — Mislila sam da ne pušiš. — Ne pušim već godinama. Ali trenutačno moram doći do cigarete.

317

kika☺crostuff.net

— Eto, baš imaš sreće. — Ona privuče stolicu i postavi je uz kuhinjski element. Zatim skine cipele i popne se. — Što si više oteţam dolazak do male zalihe, to manje ţudim za njima. Bit će da u sebi imam nešto istinski lijeno. Fiske je gledao kako se pridiţe na prste i jedva dolazi do ruba najvišeg ormarića. — Sara, pusti mene. Ubit ćeš se... — Imam ih, Johne. Tu su negdje. — Protegnula se koliko god je mogla i Fiske sada uvidi da pilji u gornji dio njezinih bedara koji se pokazao ispod uzdignute haljine. Počela se pomalo zanositi, tako da ju je pridrţao za struk. Na straţnjoj strani desnog bedra imala je maleni madeţ, gotovo savršeno trokutasteg oblika i mutnocrvene boje. Činio se da pulsira sa svakim njezinim pokušajem. On spusti pogled na njezina stopala, i dalje je drţeći, dok mu je ruka lagano počivala na njezinu mekanom boku. Noţni prsti bili su joj dugački i ravni, kao da često hoda bosa. On odvrati pogled. — Evo ih. — Ona mu pokaţe kutiju. — Moţe Camels? — Svejedno mi je, vaţno da moţeš nešto zapaliti. — On joj pomogne da se spusti, uzme cigaretu i pogleda je. — Moţe i tebi? Ti si se mučila... — Ona kimne, a on joj izvuče cigaretu. Kada su pripalili cigarete, Sara je uzela pivo i pridruţila mu se. Tako su izišli na malenu terasu iza kuće koja je gledala na rijeku i sjeli u izblijedjelu drvenu sjedalicu za ljuljanje. — Izvrsno si odabrala kuću — reče on. — Čim sam je vidjela, osjetila sam da bih u njoj mogla ţivjeti zauvijek. — Ona privuče noge, savije ih pod tijelom, cigaretom kucne o ogradu, zagledana u pepeo koji je odletio na blagome povjetarcu. Istegnuvši dugačak vrat, otpila je velik gutljaj piva. — Vrlo impulzivno... Ona odloţi pivo i zagleda se u njegovo lice. — Ti nikad nisi osjetio nešto slično? On se na trenutak zamisli. — Zapravo i nisam. Koji je onda sljedeći korak? Muţ, djeca? Isključivo karijera? — Uvukao je dim, čekajući odgovor.

318

kika☺crostuff.net

Ona otpije još gutljaj piva, zagledana u svjetla automobila na mostu Woodrow Wilson u daljini. A zatim ustane. — Jesi za voţnju brodom? On je iznenađeno pogleda. — Nije malo prekasno? — Nije kasnije nego kada smo posljednji put isplovili. Imam dozvolu i imam svjetla. Samo ćemo lijepo polagano napraviti krug i vratiti se. — Prije nego što je uspio nešto reći, ona je već nestala u kući. Već nakon nekoliko minuta pojavila se u kratkim hlačama od trapera, majici bez rukava i jedriličarskim cipelama, kose vezane u punđu. Fiske pogleda svoju košulju, hlače od odijela i mokasine. — Nisam ponio mornarsku odjeću. — Nema veze. Ja sam mornar, a ne ti. — Ponijela je i još dva piva. Tako su se spustili do mola. Bilo je uţasno sparno i Fiske se ubrzo oznojio dok je Sari pomagao da pripremi jedra. Dok je stajao na pramcu i postavljao pomoćno jedro, Fiske se poskliznuo i zamalo pao u vodu. — Da si pao u Potomac, ne bi nam trebala mjesečina, ti bi nam dovoljno osvjetljavao put — reče Sara kroz smijeh. Voda je bila mirna, vjetra s obale praktički i nije bilo, pa je Sara pokrenula pomoćni motor i tako su došli do sredine rijeke, gdje su jedra napokon uhvatila povjetarac i ispunila se toplim zrakom. Sljedeći sat polagano su kruţili i vijugali amo-tamo. Jedrilica je imala svjetlo, mjesec je bio velik i svijetao, a na rijeci nije bilo drugih plovila. Fiske je u jednom trenutku preuzeo kormilo, a Sara ga je poučavala, sve dok nije osjetio sigurnost. Kad god su zaplovili u vjetar, glavna je deblenjača zadrhtala i objesila se, a Fiske je spuštao glavu, dok bi Sara okretala deblenjak i gledala kako se jedro ponovno puni i tjera ih naprijed. Sada ga pogleda i nasmiješi se. — Kao prava magija... kad hvataš nešto tako nevidljivo, a ipak tako moćno i to nešto još tjeraš da te sluša. — Te je riječi izgovorila poput djevojčice, toliko iskreno zadivljeno, da se on morao nasmiješiti. Pili su pivo i popušili svatko još jednu cigaretu nakon nekoliko smiješnih pokušaja da ih zapale pri poprilično snaţnome

319

kika☺crostuff.net

vjetru. Razgovarali su o stvarima nepovezanima sa sadašnjim događajima i oboje zbog toga osjećali olakšanje. — Lijepo se smiješiš — primijeti Sara. — Trebao bi češće koristiti taj osmijeh. Kada su krenuli prema molu, Fiske je već na palcu imao ţulj od drţanja konopca na završetku deblenjaka. Privezali su brod i smotali jedra. Sara je otišla u kuću i vratila se s pivom, vrećicom čipsa i salsom. — Da netko ne kaţe da ne hranim goste... Sjedili su na brodu, pili i polagano jeli čips. Vjetar se počeo pojačavati i temperatura je naglo pala s nailaskom noćne oluje. Gledali su kako oblaci poprimaju tamne rubove i kako se na obzoru pojavljuju munje. Sara zadrhti u majici bez rukava, pa je Fiske zagrli. Ona se nasloni na njega. U tom trenutku pale su prve kapi kiše i Sara poskoči na noge. Uz njegovu pomoć navukla je plastične prekrivače na otvorene dijelove broda. — Bit će najbolje da pođemo unutra — reče. Počeli su se penjati, pretrčavši nekoliko posljednjih metara, jer je već počeo pljusak. — Sutra nas očekuje naporan dan — reče Sara, zagledana u kuhinjski sat dok je mokru kosu brisala papirnim ubrusom. — Osobito nakon što smo se ovako lijepo naspavali — doda Fiske, zijevajući. Nakon što su ugasili svjetla, uputili su se na kat. Sara mu poţeli laku noć i pođe u svoju sobu. Fiske je kroz vrata gledao kako otvara prozor i u sobu pušta vjetar, zajedno s nekoliko kapi kiše. Munja je proparala nebo i pogodila nešto na zemlji. Prasak ih je zaglušio. Koliko snage, pomisli Fiske. Zatim se hodnikom uputio u drugu sobu i ondje se svukao. Sjeo je na krevet u bokserica-ma i majici, osluškujući kišu. U sobi je bilo zagušljivo, ali nije otvorio prozor. Kuća je prestara da bi imala centralnu klimu, no na prozorima nema ni pojedinačnih uređaja. Čini se da Sara više voli da je hladi povjetarac s rijeke. Zidni sat otkucavao

320

kika☺crostuff.net

je sekunde. On se uhvati kako mjeri puis. Srce mu je udaralo brzo, njegovim tijelom tjerajući litre i litre krvi. On navuče hlače, ustane i iziđe na hodnik, te krene prema njezinoj sobi. Njome je sada vladala tama, no vrata su i dalje bila otvorena. Zastori su se dizali i padali na naletima vjetra. Stajao je na vratima i gledao je kako leţi, pokrivena samo plahtom. Ona je gledala njega. Čeka ga? Pušta da on ovaj put dođe k njoj? On uđe, nesigurno, kao da prvi put ulazi u sobu neke ţene. Nije se pomaknula, nije ništa rekla. Nije ga poticala, nije ga odvraćala. On legne do nje, a ona mu se odmah pribliţi, kao da mu ne ţeli dati priliku da se predomisli i pobjegne. Bila je gola. Tijelo joj je bilo toplo, koţa glatka; grudi čvrste i vruće; cijelu sobu ispunjavao je miris svjeţeg zraka i prirode. Kosa joj je bila zapetljana i padala joj je preko lica. Usne su se stisnule, a zatim otvorile; prsti ga njeţno posvuda milovali. Zajedničkim naporom skinuli su mu hlače i odbacili ih na pod. Ljubili su se, isprva njeţno i polagano, a zatim sve strasnije. Ona mu pokuša svući majicu, kako bi mu dodirnula prsa, trbuh priljubila uz njegov trbuh. On joj ukloni ruku i spusti majicu. Dok je kiša šibala krov i odbijala se od prozora, Fiske je svukao bokserice, pridig-nuo tijelo i spustio se na nju. Sara se probudila rano, kada su se prve sunčeve zrake tek pojavile na prozorskoj dasci. Oluja je za sobom ostavila valove predivno svjeţeg zraka, te ruţičasto i sivo nebo koje će za najviše sat vremena postati blistavoplavo. Ona ispruţi ruku i shvati da ga nema. Brzo sjedne i pogleda oko sebe. Omotavši se plahtom, pojurila je hodnikom i zavirila u gostinjsku sobu. Prazna. Kao i kupaonica. U panici je došla do vrha stuba i zastala, a zatim joj se na licu pojavio osmijeh. Gledala je kako Fiske toči kavu, a zatim nastavlja razbijati jaja u zdjeli, dodajući im i naribani sir. Sara je stajala i osjećala kako do nje dopire miris prţenog luka. Fiske je već

321

kika☺crostuff.net

bio odjeven, a kosa mu je bila mokra od tuširanja. Ugledao ju je kada se okrenuo kako bi otvorio hladnjak. Sara čvršće stegne plahtu. — Mislila sam da si moţda otišao. — A ja sam mislio da ćeš ti još malo spavati. Bilo je kasno... I divno, bila bi mu najradije rekla, ali nije. — Sve u redu? — upita koliko je mogla nehajnijim tonom, još uvijek ne uspijevajući pročitati suptilne poruke u pozadini njegovih riječi, pokreta i izraza. Osobito u vezi s nečim tako svjeţim kao što je njihov ljubavni čin. Je li loš znak to što se odlučio za jaja, umjesto da ostane uz nju dok se ne probudi? — Sve je u redu, Sara. — On se nasmiješi, kao da joj ţeli pokazati da je uistinu tako. Ona uzvrati osmijehom. — To što radiš predivno miriše. — Ništa posebno. Kaubojski omlet. — Ja obično pojedem tost i s nogu popijem kavu. Ovo je zgodno, za promjenu. Imam vremena za tuš? — Samo brzo. — Ali ne kao sinoć. — Ona se nasmiješi, uzdigne obrve i okrene se. Plahta je na leđima bila posve rastvorena. Fiske je gledao kako se udaljava, ponovno uzbuđen zbog pogleda na njezino nago tijelo, senzualnost mišića na njezinim leđima, nogama i straţnjici. Sjeo je za kuhinjski stol i promotrio ugodan, prisan prostor. Ranije je nekoliko minuta stajao na terasi iza kuće i gledao kako se sunce polagano diţe. Svitanje je na vodi nekako uvijek čišće, kao da ta dva prirodna elementa, toplina i voda stvaraju gotovo duhovni prizor. Na zvuk tuša, on ponovno pogleda prema stubama. Promatrao je Saru nakon što je zaspala. U noćnoj tami, usred njihovih pomiješanih mirisa, činilo mu se kao da pripada uz nju, a ona uz njega. No onda je svanulo nesmiljeno jutro i donijelo novo svjetlo. Fiske usnama prinese šalicu s kavom, ali je odmah spusti. Da je odmah nazvao brata, Mike bi i sada bio ţiv. Fiske nikada neće moći izbjeći tu istinu. Štoviše, s njom će morati ţivjeti zauvijek.

322

kika☺crostuff.net

48 Elizabeth Knight također se probudila u cik zore. Zatim se brzo otuširala i odjenula. Jordan Knight i dalje je čvrsto spavao, tako da ga nije budila. Skuhala je kavu, ulila je u šalicu, uzela notes i sjela na terasu, zagledana u izlazak sunca. Nakon toga je redom pregledala sve stranice materijala koji je pripremila za današnju usmenu argumentaciju, a među njima je bio i posljednji izvještaj Stevena Wrighta. Činilo se da je njegova krv zamijenila tintu na svim stranicama. Dok je razmišljala o tome, ponovno se morala svim silama suprotstaviti suzama. Samoj sebi zaklela se da će se pobrinuti za to da nije umro uzalud. Ramsey danas, i u ovom slučaju, neće odnijeti pobjedu. Elizabeth Knight već je osigurala izvrsne mamce kako bi osigurala da Barbara Chance i ţene poput nje mogu tuţiti Vojsku, traţiti odštetu za to što ta institucija, u biti, dopušta okrutno, sadističko i protuzakonito ponašanje muških pripadnika. Još nije stvorena organizacija koja bi zasluţila imunitet pred takvim djelova njem. No sada se njezina motivacija, ţelja da pobijedi, da nadvlada Ramseyja, uvećala za tisuću puta. Popivši kavu, stavila je stvari u aktovku i taksijem otišla na Vrhovni sud Fiske protrlja krvave oči i pokuša iz misli izbaciti sjećanje na proteklu noć i sloţena pitanja koja je pred njega postavila. Sjedio je u posebnome dijelu, rezerviranome za odvjetnike s dozvolom za istupanjem pred Vrhovnim sudom. Sada pogleda Saru, koja je sjedila s ostalim sudskim duţnosnicima, u dijelu postavljenom okomito u odnosu na sudački stol. Pogleda ga i nasmiješi mu se. Kada su se suci pojavili iza zastora i zauzeli mjesta, Perkins je dovršio svoj mali govor i svi su ušutjeli u napetom iščekivanju. Fiske pogleda sutkinju Knight. Njezini pokreti, jedva primjetno spuštanje lakta, prst koji nešto traţi po papirima, ukazivali su na gotovo ne obuzdanu sirovu energiju. Izgleda, učinilo mu se, poput rakete koja već zateţe konopce koji je drţe, svim silama

323

kika☺crostuff.net

ţeleći eksplodirati. On sada pogleda Ramseyja. Ovaj se smiješio. Izgledao je smireno, kao da posve nadzire situaciju. Međutim, da je sklon klađenju, Fiske bi sav novac stavio na krajnje desnu stranu sudačkog stola, točno ispred Elizabeth Knight. Prvi na dnevnome redu bio je slučaj Chance protiv Sjedinjenih Država. Odvjetnik Barbare Chance bio je velika zvjerka s Pravnog fakulteta sveučilišta Harvard. On se s velikim uspjehom često pojavljivao pred Vrhovnim sudom, a argumentaciju je počeo iznositi vrlo samouvjereno i energično. Sve dok ga nije prekinuo Ramsey. — Znate li za Feresovu doktrinu, gospodine Barr? — upita Ramsey, navodeći mišljenje Vrhovnog suda iz 1950. kojim je pripadnicima vojske prvi put osiguran imunitet pred tuţbama. Barr se nasmiješi. — Naţalost, znam. — Ne traţite li od nas da poništimo pedesetgodišnji sudski presedan? — Ramsey je pritom pogledao i lijevo i desno. — Kako moţemo donijeti odluku u korist vaše klijentice, a da cijeli vojni sustav i ovaj Sud ne izokrenemo naglavce? Knightica nije dopustila Barru da odgovori. — Sud nije dopustio da ga takvo razmišljanje spriječi da ukine sustav segregacije u školama. Ako su razlozi ispravni, a sredstva opravdana, presedan se ne moţe ispriječiti na putu promjene. — Molim vas, odgovorite na moje pitanje, gospodine Barr — ustrajao je Ramsey. — Čini mi se da je riječ o iznimnome slučaju. — Doista? Nema sumnje da su Barbara Chance i njoj nadređeni muški časnici bili u uniformi i u vladinoj ustanovi, te su, kada su se dogodile epizode sa seksualnim predznakom, obavljali sluţbenu duţnost? — Iznuđivanje seksa baš i ne bih nazvao "sluţbenom duţnošću". Ipak, činjenica da je njezin nadređeni iskoristio čin i poloţaj kako bi je prisilio praktički na silovanje i...

324

kika☺crostuff.net

— I — ubaci se Elizabeth Knight, koja, kako se činilo, nije bila u stanju šutjeti — nadređeni zapovjednici u bazi o kojoj je riječ, kao i regionalno zapovjedništvo znali su za ove događaje... o njima su dobili čak i pismeno izvješće... pa ipak nisu poduzeli ništa u smislu istrage osim vrlo površnog ispitivanja. Mjesnu policiju pozvala je Barbara Chance. Oni su otvorili istragu zahvaljujući kojoj je istina napokon izišla na vidjelo. A ta istina jasno ukazuje na uzroke koji bi u svim ostalim organizacijama u ovoj zemlji davali pravo na odštetu. Fiske je pogledavao čas Ramseyja, čas Knighticu. Odjednom se stjecao dojam da sudaca nema devetero, nego samo dvoje. Sudnica se u Fiskeovoj glavi pretvorila u boksački ring u kojem je Ramsey aktualni prvak, a Knightica nadareni izazivač, ali ipak s manjim izgledima za uspjeh. — Ovdje je riječ o vojsci, gospodine Barr — reče Ramsey, iako je gledao Knighticu. — Ovaj je Sud već odlučio da je vojska mi generis. To je taj presedan koji se ispriječio pred vama. Vaš se slučaj bavi pitanjima zapovjednog lanca. Pitanjima podređenoga i nadređenoga. A upravo je to pitanje koje je ovaj Sud, i to već nekoliko puta, razmatrao i svaki put nedvosmisleno zaključio da neće zadirati u imunitet vojske. Zakon je takav bio jučer i takav je danas. A time se vraćamo na moju početnu tvrdnju. Da bismo stali na stranu vaše klijentice, ovaj bi Sud morao promijeniti stav u vezi s odavno utvrđenim i godinama strogo poštivanim presedanom. Eto što traţite od nas. — I kao što sam već navodila, stare decisis očito nije nepogrješiv — reče Elizabeth Knight, govoreći o praksi Suda da se pridrţava i podupire svoje ranije odluke. I tako su se njih dvoje prepucavali. Salva s jedne, pa salva s druge strane. Ostali suci i gospodin Barr, razmišljao je Fiske, tek su zainteresirani promatrači.

325

kika☺crostuff.net

Kada je pravni zastupnik Sjedinjenih Drţava, James Anderson, prišao govornici kako bi iznio svoju argumentaciju, Knightica mu nije dopustila čak ni da izgovori prvu rečenicu. — Kako to uvaţavanje zahtjeva za odštetu na štetu Vojske, a zbog dopuštanja nastanka ţenama nenaklonjene atmosfere, narušava zapovjedni lanac? — upita ga. — Očito je da se negativno odraţava na integritet odnosa između podređenih i nadređenih pripadnika vojske — odgovori kao iz topa Anderson. — Dopustite da ponovim, kako bih vidjela jesam li ispravno shvatila vaš stav. Ako vojsci dopustimo da godinama nekaţnjeno truje, sakati, ubija i siluje svoje vojnike i ako ţrtvama oduzmemo sve mogućnosti pravne zaštite i pomoći, to će nekako poboljšati odnose i integritet vojske i njezinih pripadnika? Ţao mi je, ali doista mi nije jasno kako je to moguće. Fiske se morao kontrolirati kako se ne bi naglas nasmijao. Te su riječi udeseterostručile njegovo poštovanje prema Knightici kao odvjetnici i sutkinji. U samo dvije riječi cjelokupnu je argumentaciju američke vojske svela na razinu apsurda. On sada pogleda Saru. Nije odvajala pogled od Knightice i to, učinilo se Fiskeu, uz podosta ponosa. Anderson se blago zarumeni. — Vojska je, kako je istaknuo i predsjednik Suda, jedinstvena, posebna organizacija. Dopustimo li da ljudi po volji podiţu tuţbe, samo ćemo gušiti i razarati tu posebnu vezu između pripadnika vojske, potrebu za disciplinom koja čini samu bit vojne obuke i pripravnosti. — Vojska je, znači, posebna? — Tako je. — Jer nas brani i štiti? — Upravo tako. — I tako imamo četiri roda oruţanih snaga koji su već zaštićeni imunitetom. Zašto imunitet ne bismo proširili i na ostale posebne organizacije? Na primjer vatrogasce? Policiju? I oni nas štite. A Tajna sluţba? Oni štite predsjednika, moglo

326

kika☺crostuff.net

bi se reći i najvaţniju osobu u zemlji. A bolnice? One nam spašavaju ţivot. Zašto bolnice ne bismo zaštitili od tuţbi u slučaju da liječnici siluju pripadnice osoblja? — Već smo odavno prešli granice ovog slučaja — reče Ramsey strogo. — Čini mi se da ih upravo pokušavamo odrediti — uzvrati Knightica. — Čini mi se da slučaj SAD protiv Stanleyja...— započne Anderson. — Drago mi je što ste to spomenuli. Dopustite da ukratko nabrojim činjenice koje se odnose na taj slučaj — reče Elizabeth Knight. Svakako je ţeljela da se to čuje u javnosti. Da čuju njezini kolege suci, od kojih je nekolicina već bila na Sudu kada se odlučivalo o tom slučaju. Za nju je Stanley bio jedan od najvećih pravosudnih promašaja u povijesti, simbol svega što nije u redu u vezi sa Sudom. Isto je u svojem izvještaju zaključio i Steven Wright. A njoj je namjera bila da se ti zaključci čuju i danas i kada dođe vrijeme za pridobivanje većinskih glasova u ovom slučaju. Sada je progovorila odlučno i gromko. — Narednik James Stanley pedesetih je bio pripadnik Kopnene vojske i dobrovoljno se prijavio u program u kojem se, kako mu je rečeno, ispitivala zaštitna odjeća za napade bojnim otrovima. Ispitivanje se provodilo u Marylandu, u kompleksu Aberdeen. Stanley se prijavio, no u sklopu ispitivanja nitko nikada nije traţio da navuče nekakvu specijalnu odjeću ili da ispita plinske maske ili nešto slično. Samo je u beskraj razgovarao s psiholozima, o raznoraznim osobnim pitanjima, tijekom tih seansa dobivao je vodu i to je bilo sve. Godine 1975., Stanley, čiji se ţivot u međuvremenu strmoglavio velikom nizbrdicom, neobjašnjivi oblici ponašanja, nečasni otpust iz vojske, razvod, od Vojske je dobio pismo u kojem su ga organizatori molili da se priključi ispitivanju pripadnika Vojske koji su 1959. dobili LSD, budući da je Vojska htjela proučiti dugoročno djelovanje tog sredstva. Pretvarajući se da ispituje zaštitnu odjeću, Vojska

327

kika☺crostuff.net

je njemu i drugim vojnicima, bez njihova znanja, davala LSD. Gledatelji su ostali vidljivo zapanjeni i počeli su se međusobno došaptavati. Perkins je čak morao lupnuti batićem po stolu, što je praktički bilo nečuveno. Dok je Fiske tako sjedio i slušao, sinulo mu je koliko je taj slučaj zapravo vaţan. Rufus Harms uputio je podnesak ovome Sudu. Je li i on htio tuţiti Vojsku? Dok je bio u uniformi, dogodilo mu se nešto uţasno. Neki su mu ljudi nešto učinili, a to nešto uništilo mu je ţivot i za posljedicu imalo smrt one djevojčice. Rufus ţeli slobodu, ţeli pravdu. Na svojoj strani ima istinu, ustvrdio je Rufus. Ipak, čak ni istina, prema trenutačno vaţećem zakonu, nema veze. Kao i narednik Stanley, vojnik Rufus Harms izgubit će spor. Elizabeth Knight nastavi, u sebi više nego zadovoljna reakcijama publike. — Psiholog je bio zaposlenik CIA-e. CIA i Vojska zajednički su proučavali djelovanje LSD-a, jer je CIA raspolagala izvještajima da je Sovjetski Savez prikupio velike količine tog sredstva, pa je Vojsku zanimalo kako bi se mogla u ratu koristiti protiv ţive sile. Stanley, koji je s pravom krivio Vojsku jer mu je uništila ţivot, podnio je tuţbu. Slučaj je na koncu došao i do Vrhovnog suda. — Ona načas zastane. — I izgubio je. Ponovno zapanjeni uzdasi u gledalištu. Fiske pogleda Saru. Ona i dalje nije odvajala pogled od Knightice. Fiske pogleda Ramseyja. U sebi je kiptio od bijesa. — Od ovog suda zapravo traţite da Barbari Chance i sličnim tuţiteljima uskrati jedno od najvrjednijih ustavnih prava: pravo na pravedno suđenje. Nije li tako? Traţite da krivce puštamo bez kazne? — Barem je jedan završio pred vojnim sudom, gdje su ga proglasili krivim, pa mu je dodijeljena zatvorska kazna — ispali ponovno Anderson. Ramsey se slavodobitno nasmiješi. — Tako da se baš ne moţe reći da je pušten nekaţnjeno.

328

kika☺crostuff.net

— Gospodine Anderson, iz dokumentacije je očito da je zatvoren zbog postupaka koji su trajali godinama i koji su bili poznati njegovim nadređenima, no oni u vezi s tim ipak nisu ništa poduzeli. Do istrage je zapravo došlo tek kada se Barbara Chance obratila mjesnoj policiji. Recite mi onda, jesu li krivci kaţnjeni? — Čini mi se da to ovisi o načinu na koji definirate krivnju. — Tko pazi na vojsku, gospodine Anderson? Tko pazi da se ono što se dogodilo naredniku Stanleyju neće ponoviti? — Vojska ima svoju policiju i druge instrumente. I svi izvrsno obavljaju posao. — Odluka u slučaju Stanley donijeta je 1986. Otada smo imali skandal sa zlostavljanjem ţena u Ratnom zrakoplovstvu, još neobjašnjene incidente tijekom Zaljevskoga rata, a tu je sada i silovanje pripadnice Kopnene vojske. I prema vama svi izvrsno obavljaju posao? — Ali u svim velikim organizacijama nailazimo i na izolirane problematične slučajeve. Elizabeth Knight kao da je samo čekala takve riječi: — Sumnjam da bi se ţrtve ovih zločina sloţile s takvom konstatacijom. — Dakako, nisam mislio... — Kada sam govorila o širenju imuniteta na policiju, vatrogasce, bolnice i tako dalje... s time se niste slagali, zar ne? — Nisam. Previše iznimaka poništava pravilo. — Sjećate se eksplozije Challengera? — Anderson kimne. — Rođaci poginulih civila imali su pravo tuţiti vladu i proizvođača letjelice i traţiti odštetu. Međutim, obitelji poginulih pripadnika vojske nisu imale to pravo, upravo zbog imuniteta kojem je vojsci dao ovaj sud. To smatrate pravednim? Anderson se vrati na dobro naučenu pjesmicu. — Dopustimo li podizanje tuţbi protiv vojske, samo ćemo nepotrebno zakompli-cirati pitanja nacionalne sigurnosti.

329

kika☺crostuff.net

— I to je zapravo bit problema — reče Ramsey, zadovoljan što je Anderson ukazao na tu činjenicu. — Riječ je o uravnoteţivanju, a ovaj je sud već odredio tu ravnoteţu. — Upravo tako, predsjedniče — reče Anderson. — Riječ je o temeljnome načelu. Elizabeth Knight zamalo se nasmiješila. — Doista? A ja sam mislila da je jedno od temeljnih načela i pravo građana ove zemlje da pred sudom traţe ispravljanje nepravde. Nijedan zakon donijet u ovoj zemlji vojsci ne daje imunitet. Kongres to nije smatrao potrebnim. Štoviše, upravo je ovaj sud 1950. tek tako izmislio poseban tretman i to, kako se čini, dijelom jer se pribojavao da bi dopuštanjem tuţbi došlo do bankrota drţavnog proračuna. A to teško moţemo nazvati temeljnim načelom. — Međutim, riječ je o presedanu koji je trenutačno na snazi — istakne Ramsey. — Presedani se mijenjaju — uzvrati sutkinja Knight — osobito ako su pogrešni. — Ramseyjeve su je riječi istinski iritirale, budući da predsjednik suda nije previše razmišljao kada je trebalo promijeniti dugogodišnje presedane kada je njemu to odgovaralo. Anderson reče: — Uza svo duţno poštovanje, čini mi se da je bolje kada vojska te stvari rješava interno, sutkinjo Knight. — Gospodine Anderson, dovodite li u pitanje jurisdikciju ili autoritet ovoga suda? Niječete nam pravo da presudimo u ovom slučaju? — Nipošto. — Ovaj sud treba odlučiti ima li sluţenje domovini u vojsci, posve ironično, cijenu koju bismo mogli opisati kao oduzimanje svih građanskih prava. — Ne bih se sloţio s takvom definicijom. — Ali ja bih, gospodine Anderson. Stvar se zapravo svodi na pitanje pravde. — Tada u oči pogleda Ramseyja. — A ako ovdje ne moţemo udijeliti pravdu, onda doista više ne znam gdje je čovjek uopće moţe očekivati.

330

kika☺crostuff.net

Dok je slušao tu energičnu argumentaciju, Fiske je ponovno pogledao Saru. Kao da je nekako slutila da je promatra, i ona načas pogleda njega. Fiske je imao snaţan predosjećaj da razmišljaju o istoj stvari: Čak i ako nekako riješe cijelu misteriju i na koncu dođu do istine, kako će Rufus Harms ikada doći do istinske pravde? 49 Josh Harms dovrši sendvič, a zatim stane polagano pušiti, zagledan u brata koji je drijemao na suvozačevu mjestu u kamionetu. Stajali su na nekadašnjem putu za izvlačenje trupaca usred guste šume. Tijekom noćne voţnje na koncu su se ipak zaustavili, jer Josh više nije mogao gledati, a nije htio prepustiti upravljač bratu, budući da Rufus nije vozio već gotovo trideset godina. Osim toga, dok se voze, Rufus iz posve očitih razloga mora biti straga. Rufus je straţario dok je njegov brat spavao, a sada su se zamijenili. Tijekom voţnje razgovarali su o tome što će učiniti. Na svoje veliko iznenađenje, Josh je uvidio da i sam odjednom smatra kako ne bi trebali krenuti u Meksiko. — Što je tebi? Mislio sam da ne ţeliš imati veze s ovim. Rekao si da ne ţeliš — rekao je iznenađeni Rufus. — I nisam. Ali kada smo već odlučili... dovraga, ja sam odlučio... ţelim samo reći da se toga tada trebamo i pridrţavati. Ne volim biti nekakav mlakonja. Ako nešto naumiš, to onda i učini. — Čuj me, Josh, da Fiske nije onako brzo razmišljao, obojica bismo već bili mrtvi. Ne ţelim te nositi na savjesti. — Eto, tu se vidi da ne razmišljaš. Dovraga, ne moţe nam biti gore nego što jest. Kako bi bilo da vidimo kako moţemo popraviti situaciju? Imao si pravo: zasluţili su što ih očekuje. Kad sam vidio onu dvojicu u Riderovu uredu, zamalo sam ih hladnokrvno ustrijelio, a u cijelome ţivotu nisam učinio ništa slično. Fiske i ona ţena zauzeli su se za nas i moguće je da imaju poštene namjere.

331

kika☺crostuff.net

Rufus ga je samo nepomično promatrao. — I ti nemaš ništa protiv njih? — Dovraga, pa zar misliš da sam rasist? — Josh je na te riječi izvukao cigaretu, a na licu mu se pojavio osmijeh. — Nikako te ne kuţim, Josh. — I nećeš me prokuţiti. Ni ja se još nisam prokuţio, a imao sam više nego dovoljno vremena. Ti samo trebaš odlučiti hoćeš li ići u Meksiko ili sada ipak ţeliš izdrţati do kraja. I ne brini se za mene. Ako se netko zna pobrinuti za sebe, onda ga upravo gledaš. I to je bilo to. Čim se njegov brat probudi, krenut će natrag prema Virginiji, javiti se Fiskeu i utvrditi što je moguće poduzeti. Ako je potreban dokaz, onda će ga se nekako domoći, nekako i negdje, smatrao je Josh. Na njihovoj je strani istina, a ako ona ne znači baš ništa, onda se mogu lijepo predati i dopustiti da ih ustrijele. Josh je sada promatrao okolnu šumu. Lišće je ondje već počelo ţutjeti, a sunčevo svjetlo koje je prodiralo kroz krošnje stvaralo je ugodnu kombinaciju boja i oblika. Kada je išao u lov, često je sjedio u šumi; tada bi pronašao neko staro srušeno deblo i odmorio kosti, uţivajući u jednostavnoj ljepoti prirode, besplatnome čudu. Nakon povratka iz jugoistočne Azije nekoliko je godina izbjegavao šume. U Vijetnamu su drveće, blato i sve oko tebe značili smrt zahvaljujući genijalnim metodama kojima su se sluţili Vijetnamci. On sada pogleda na sat. Još deset minuta i morat će krenuti. Pogledavši kroz straţnji prozor, gotovo je zaţmirio jer se sunce od nečega odraţavalo tako da su ga zaboljele oči. Zadrţavši dah, ispljunuo je cigaretu kroz prozor, pokrenuo motor i ubacio u brzinu. — Koji je sada vrag... — reče Rufus, naglo se razbudivši. — Uzmi pištolj i spusti prokletu glavu — poviče Josh. — Tremaine... Rufus ščepa pištolj i spusti se.

332

kika☺crostuff.net

Tremaine iz šume pojuri prema njima i otvori vatru. Prvi meci iz strojnice pogodili su straţnji branik i razbili svjetla, u limu ostavljajući rupe. Kiša zemlje podignula se iza guma i na trenutak zaslijepila Tremainea, koji je prestao pucati, te je potrčao naprijed, u očaj-ničkome pokušaju da bolje nanišani. Sluteći kakve su Tremainove namjere, Josh naglo skrene ulijevo i kamionet skrene s puta, te se nađe u, kako se činilo, presuše-nome koritu plitkoga potoka. To je bio dobar potez iz još jednog razloga, budući da je Rayfield u dţipu dojurio putem iz suprotnoga smjera, nastojeći presjeći put kamionetu. Rayfield zaustavi vozilo, Tremaine uđe i njih dvojica pojure za kamionetom. — Kako su nas, dovraga, pronašli? — pitao se naglas Rufus. — Nema smisla gubiti vrijeme na to. Tu su — uzvrati Jjutito Josh. Sada bolje pogleda u retrovizor. Dţip je manji i prikladniji za voţnju šumom od velikog kamioneta. — Pucat će nam u gume i onda ćemo biti savršena meta — reče Rufus. — No, da, Vic je trebao odmah pucati u gume. To mu je bila druga greška. — A koja je bila prva? — Dopustio je da mu se dalekozor nađe pod sunčevim svjetlom. To sam vidio prije nego što sam ugledao malog gada. — Nadajmo se da će i dalje griješiti. — Računat ćemo na sebe i nadati se da će to biti dovoljno. Tremaine se u međuvremenu nagnuo kroz prozor i stao pucati. Strojnica je na velikoj udaljenosti zapravo bezvrijedna, iako s male udaljenosti u samo nekoliko trenutaka moţe pobiti cijeli vod; on je htio ubiti samo dvojicu. Skinuvši remen s ramena, odloţio je pušku i uzeo pištolj. — Pribliţi se koliko god moţeš — poviče nervoznome Rayfi-eldu. — Ako im uspijem probušiti barem jednu gumu, zabit će se u stablo i tu će biti kraj svim našim mukama.

333

kika☺crostuff.net

Rufus se osvrne kroz prozor straţnje kabine i uvidi koje su Tremainove namjere. Zatim otvori prozor između vozačke kabine i straţnjeg prostora i nacilja dţip. Već gotovo trideset godina nije ni taknuo oruţje, a posljednji dodir s njim imao je tijekom osnovne obuke, kada je imao pušku. Eksplozija ga je zaglušila, a kabina se istog trenutka ispunila teškim mirisom paljevine i baruta. Metak je razbio straţnje staklo na kamionetu, a zatim poletio prema dţipu poput bijesnog metalnog stršljena. Tremaine uvuče glavu u kabinu i dţip se malko zanese. — Nešto si pogodio? — upita Josh. — Malo smo dobili na vremenu. — Rufusova je ruka drhtala i on sada protrlja uši. — Zaboravio sam koliko je to bučno. — Pokušaj tri godine pucati iz M-16. To je bučno, osobito kada ti se rasprsne pred nosom. Drţi se. Josh naglo skrene udesno, a zatim ulijevo, kako bi izbjegao nekoliko stabala koja su se bila srušila preko korita. Ispred njih nalazio se gustiš niskih borova, hrastova i trnovitog grmlja. Kako im se dţip primicao, Tremaine je ponovno zauzimao poloţaj pogodan za pucanje. Josh skrene desno i pojuri kroz uski prolaz među drvećem i gr-mljem, dok su lišće i grančice zapljuskivali kamionet sa svih strana. No manevar je djelovao na ţeljen način, jer se Tremaine morao vratiti na sjedalo kako mu neka grana ne bi odrubila glavu. Dţip je usporio. Uski se prolaz dalje malko otvarao i Josh odluči iskoristiti tu mogućnost, u nadi da Rayfielda pomalo izdaju ţivci. — Drţi upravljač — poviče bratu. Rufus snaţno uhvati upravljač, pogledavajući čas brata, čas put ispred vozila. Josh izvuče pištolj i pogleda stabla koja su bila ispred njih. Sada su se našli na razmjerno ravnome terenu, tako da se kamionet više nije onoliko ljuljao i zanosio. On objema rukama ščepa pištolj, dajući sve od sebe kako bi što točnije odredio udaljenost i brzinu, a zatim odabere što je htio:

334

kika☺crostuff.net

debelu hrastovu granu, na preko deset metara visokome stablu. Grana je bila dugačka najmanje sedam metara i deblja od deset centimetara, prepuna manjih grančica, a nadvijala se točno nad uski put. Joshovu pozornost privukla je činjenica da je tako dugačka i teška i da je već počela pucati na mjestu na kojem se spajala s deblom. Josh izvuče ruku kroz prozor, usporedo s kamionetom, nacilja i zapuca. Prvi je metak pogodio deblo neposredno iznad mjesta na kojem se od njega odvajala velika grana. Kako je sada dobro procijenio metu i putanju, Josh je nastavio pucati, a svi meci pogađali su točno spoj grane i debla dok je kamionet jurio prema tom mjestu. U njegovu slučaju nije bila riječ o osobito iznimnome iskazu strjeljačkog umijeća. Iz zabave je gađao spojeve grana još otkako je postao dovoljno star da nosi pušku kalibra dvadeset dva. Plašio je tvorove i vjeverice, općenito se zabavljao. Ipak, to još nije pokušao raditi iz vozila koje juri i dok ga progone dvojica muškaraca koji ga ţele ubiti. Rufus je morao dobro paziti kamo vozi, no ipak je zatvarao oči pri svakom pucnju. U ušima mu je toliko zvonilo da ne bi bio čuo ni da mu se netko unio u lice i počeo mu nešto vikati. Teška grana spustila se za nekoliko centimetara, budući da se sve manje drţala za deblo. Josh je i dalje pucao, a komadići drva dizali su se od hrasta poput pare iz stare lokomotive. Tremaine je odmah uvidio kakve su mu namjere. — Ubrzaj, ubrzaj. Rayfield pritisne papučicu gasa. Josh ni u jednom trenutku nije odvajao pogled od grane. Ona je još malo popustila, a onda se više nije mogla oduprijeti sili teţe, te je posve puknula, odvojila se i pala. Još se samo sloj kore drţao za deblo, a onda je grana svom teţinom udarila o deblo, posve se oslobodila i počela padati. Josh do kraja pritisne papučicu gasa i u prolasku pokraj debla ponovno preuzme upravljač. — Hajde, hajde, brţe — vrištao je Tremaine na Rayfielda.

335

kika☺crostuff.net

Međutim, Rayfield je svom silom pritisnuo kočnicu, jer se gotovo pet stotina kilograma teška grana stropoštala točno ispred njih. Tremaine je zamalo izletio iz dţipa. — Dovraga, zašto si stao? — Činilo se da bi Tremaine svakog trenutka mogao zapucati na vozača dţipa. Rayfield zadihano reče: — Da nisam stao, prokleta bi nas grana poklopila. Ovaj dţip nema limeni krov, Vic. Josh pogleda naprijed, pa udesno, gdje se prolaz pomalo otvarao. Naglo zakočivši, skrenuo je ulijevo, okrenuo se i zatim pojurio naprijed. Kamionet je naglo izišao iz gustiša, malo se propeo i poletio prilikom prijelaska plitkog jarka, i tako se našao na čistini. Prilikom slijetanja Rufus je glavom udario o krov. — Dovraga, što radiš? — Samo se dobro drţi. Josh ponovno pritisne papučicu gasa, a Rufus je podignuo pogled upravo na vrijeme da ugleda malenu kolibu koju je njegov brat ugledao samo nekoliko trenutaka ranije. Josh se osvrne i ugleda što je i očekivao: ništa. No Tremaine i Rayfield dţipom će ipak brzo prijeći prepreku. Josh pogleda iza kolibe i ugleda cestu. Nije se prevario. Ako se u šumi nalazi koliba, u blizini mora biti i nekakav put. Tako je kamionetom došao na suprotnu stranu stare kućice. I jedan i drugi u tom su trenutku osjetili kako ih obuzima malodušje. Došli su do ceste, u to nije bilo sumnje. No na njoj se nalazila i velika čelična prepreka. A i s jedne i druge strane prepreke šuma je bila neprohodna. Josh se osvrne. Našli su se u klopci. On bi moţda još mogao potrčati, no Rufus nije građen za takav bijeg, a Josh ga ne namjerava ostaviti. Josh sada pomnije promotri kućicu. Progonitelji će ih sustići već za minutu-dvije. Već je i sada čuo kako strojnica djelotvorno reţe granu na dijelove. Već minutu poslije dţip je prešao jarak i našao se na čistini. Rayfield uspori čim su ugledali kolibu. — Kamo su nestali? — upita.

336

kika☺crostuff.net

Tremaine pogleda teren dalekozorom i odmah uoči cestu koja je vijugala kroz šumu. — Onamo — poviče, rukom pokazujući naprijed. Rayfield pritisne papučicu gasa i dţip se nađe iza kućice. Istog trenutka obojica su ugledala barikadu i Rayfield naglo zaustavi vozilo. U tom trenu kamionet, koji se dotada skrivao sa suprotne strane kućice, uz grmljavinu motora nasrne na njih i zahvati ih sa strane, tako da se dţip prevalio, dok su Rayfield i Tremaine ispali iz kabine. Rayfield je pao na hrpu trulih panjeva, a glava mu je ostala visjeti pod neobičnim kutem. Nije se micao. Tremaine se zaklonio iza prevrnutog dţipa, te je otvorio vatru, prisiljavajući Josha da se povuče, vozeći unatrag glave zaklonjene iza ploče s instrumentima. Na koncu je motor kamioneta ipak prestao raditi, dok je para kuljala ispod poklopca, a prednje gume ostale bez zraka. Josh otvori svoja vrata dok ga je Rufus pokrivao. Josh se baci, dočeka se na koljenima i stane se prevrtati, te se tako nađe iza kamioneta. Potom proviri prema dţipu. Tremaine se nije ni pomaknuo. Josh je vidio vršak strojnice. Tremaine vjerojatno, baš kao i Josh, stavlja novi okvir sa strjeljivom i koristi predah da bi razmotrio taktički raspored. Josh je osjećao kako mu srce neobuzdano udara i sada je protrljao oči, kako bi se barem načas oslobodio prljavštine i znoja. Sudjelovao je u nebrojenim bitkama i u inozemstvu i na američkome tlu, no posljednji put prije gotovo trideset godina. Osim toga, to ionako nema veze: svaki put hvata te uţasan strah od smrti. Kada netko puca na tebe, zbog toga baš i ne uspijevaš logičnije razmišljati. Uglavnom samo reagiraš. Josh je, međutim, ipak bio u maloj prednosti. Njih su dvojica, a Tremaine je sam. Josh još jednom proviri, a zatim potrči i dođe do ugla kućice. — Rufuse — poviče. — Kad nabrojim do tri. — Počni brojati — dovikne Rufus, u čijem se glasu jasno čuo strah.

337

kika☺crostuff.net

Tri sekunde poslije Rufus je zapucao na Tremainea, a zrna su se počela odbijati od dţip. Rufus odjuri iza kamioneta. Ondje je, međutim, zastao, kada je Tremaine uspio kišom metaka zasuti prostor između kamioneta i kućice. Miris baruta i znoja prestrašenih muškaraca ispunjavao je zrak. Josh i Rufus samo su se pogledali, a Josh se tada načas nasmiješi, osjećajući kako njegova brata obuzima sve veća panika. — Hej, Vic — poviče Josh — što kaţeš na to da lijepo baciš tu strojnicu i iziđeš s podignutim rukama? Tremaine je umjesto odgovora metkom raznio komad drva na kućici iznad Joshove glave. — U redu, u redu, Vic, shvatio sam. Samo ostani smiren, stari moj, čuješ? Bez brige, lijepo ćemo pokopati i tebe i Rayfielda. Nećemo vas ostaviti medvjedima. To bi bilo gadno. Ţivotinje jedu leševe. Vidio si to i u Vijetnamu, zar ne, Vic? Ili si moţda prebrzo trčao u suprotnome smjeru, pa nisi vidio...? — Dok je govorio, Josh je Rufusu rukom pokazivao neka se ne miče, a zatim pokazao na suprotnu stranu kućice, ţeleći mu prenijeti svoje namjere. Rufus kimne, pokazujući da je shvatio. Josh će pokušati tipa istjerati na čistinu, tako da ga Rufus dobro vidi i da ga pokuša ubiti. Rufus čvrsto stisne pištolj i zamijeni okvir, zahvalan što mu je brat pokazao kako se to radi. Sve je teţe disao. Pištolj mu je u ruci odjednom bio uţasno teţak. Pribojavao se da neće biti dovoljno priseban, da neće imati ubilački instinkt, a kamoli dovoljno vještine da pogodi Tremainea, čak i ako ovaj nasrne na njega pucajući iz one proklete strojnice. Rufus se u zatvoru sukobio s mnogima, samo da bi nekako preţivio. I uvijek se borio golim rukama, iako su protivnici redovito bili naoruţani komadima cijevi. No s vatrenim je oruţjem drukčije. Ono ubija i iz daljine. Ali ako ne zapuca, poginut će njegov brat. I sada prvi put nije mogao pozvati Boga u pomoć. Od njega ne moţe zatraţiti da mu pomogne nekome oduzeti ţivot.

338

kika☺crostuff.net

Napola čučeći, Josh je zaobišao kolibu s prednje strane, povremeno zastajući kao bi osluhnuo što se događa. U jednom se trenutku usudio pridignuti glavu do jednog od prozora, kako bi kroz straţnji prozor eventualno ugledao dţip, no kut gledanja to nije omogućavao, tako da nije vidio ništa. Josh je sada bio potpuno koncentriran. Još je osjećao strah, itekako, ali dao je sve od sebe kako bi ga pretočio u adrenalin, kako bi osnaţio sva osjetila. Pištoljem je ciljao točno ispred sebe, dobro znajući da je Tremaineu, ako je prokuţio njegov plan, najbolje iskrasti se iza dţipa i zaobići kućicu sa suprotne strane, tako da bi na Josha naišao negdje oko sredine. Strojnica protiv pištolja, stotinu metaka protiv jednog, a to bi značilo da bi Josh poginuo, a nakon njega i Rufus. Sada načini još jedan korak. I zatim ponovno začuje vatru iz strojnice, osluškujući kako se zrna zabijaju u lim kamioneta. Pojurio je naprijed i zamaknuo za ugao. Dok je Tremaine zauzet pucanjem prema Rufusu, Josh mu moţe prići s druge strane i zauvijek ga ušutkati. Taj je plan morao odbaciti čim se pojavio iza ugla, jer je Tremaine stajao upravo na uglu, pištolja usmjerenog prema Joshovoj glavi. Preneraţeni Josh zaustavio se toliko naglo da se okliznuo na šljunku i pao. A to je bila sretna okolnost, jer mu je metak pogodio rame, umjesto mozga. U padu je s nogu oborio Tremainea, pa su obojica pali na tlo, a pištolji su im se otklizali van domašaja. Tremaine se prvi uspravio; Josha je usporilo to što se drţao za krvavo rame. Tremaine izvuče noţ. Strojnica je u pozadini sada prestala pucati. Josh krikne iz sveg glasa u trenutku kada je Tremaine navalio na njega i obojica se istovremeno sudare sa zidom kućice, tako da se cijela koliba zatresla zajedno s temeljima. Josh je nekako uspio podlakticom blokirati Tremaineov udarac. Cijeli bok nepodnošljivo ga je bolio. Zrno koje je ušlo u području ramena, ţarilo se duboko i nastavilo istraţivati druge dijelove njegova tijela. Sada je

339

kika☺crostuff.net

uspio zamahnuti nogom i pogoditi Tremainea u trbuh, no ovaj se već trenutak poslije uspravio i ponovno navalio na Josha. Josh osjeti kako mu noţ para košulju i ulazi u slabine, te kako pomalo gubi svijest. Zbog one prve rane gotovo i nije osjetio noţ. Gotovo i nije vidio kako Tremaine vadi noţ iz njegova tijela i podiţe ruku radi završnog udarca. Vjerojatno cilja vrat, pomisli omamljeno Josh kada mu se mozak već počeo gasiti. Pogodak u vrat jednostavan je i uvijek koban. Tako bi on postupio, pomisli kada ga je već sa svih strana počela obavijati tama. Noţ se, međutim, nije spustio. Zaustavio se u najvišoj točki i više se nije pribliţio Joshu Harmsu. Tremaine se počeo bacati i trzati, udarati na sve strane, dok ga je neka sila odvajala od ranjenog čovjeka. Rufus se našao iza njega. Jedna je ruka snaţno drţala zglob šake u kojoj se nalazio noţ. Njome je udarao o zid sve dok Tremaine na koncu nije ispustio noţ. Tremaine je bio izrazito mišićav i vrhunski obučen za borbu prsa o prsa. Ali je bio i upola manji od Rufusa. U sukobu jedan na jedan, malo je onih koji bi se mogli mjeriti s Rufusom. Krupni je muškarac, kada bi nekoga dohvatio, bio nalik na grizlija. A sada je izvrsno dohvatio Vica Tremainea, čovjeka koji mu je ţivot pretvorio u beskonačnu noćnu moru. Kada je Tremaine pokušao podlakticom pritisnuti Rufusov dušnik, krupniji muškarac promijenio je pristup i posve pridignuo Tremainea s tla, njime udarajući o zid sve dok ovaj od silnih udaraca u lice nije ostao omamljen i krvav. Na koncu mu je glavom razbio prozor, tako da su se komadići stakla ţarili duboko u Tremaineovo lice. U tom trenutku Josh je kriknuo od boli i Rufus gaje pogledao, na trenutak popustivši stisak. Naslutivši što se događa, Tremaine nogom udari Rufusa u koljeno i laktom ga raspali po bubregu, oborivši diva. Tremaine se oslobodi stiska, uzme noţ i nasrne na bespomoćnog čovjeka. Metak ga je pogodio točno u potiljak i istog ga trenutka oborio.

340

kika☺crostuff.net

Rufus se brzo pridigne i pogleda brata. U ruci je drţao devetmilimetarski pištolj iz čije je cijevi još izlazio dim. Josh odloţi pištolj i ponovno legne. Rufus dojuri do njega i klekne. — Josh! Josh!? Josh otvori oči i pogleda Tremaineovo tijelo, zbog toga što je učinio istovremeno osjećajući i olakšanje i mučninu. Čak i najgori neprijatelj na svijetu mrtav ne izgleda tako uţasno. Sada ponovno pogleda Rufusa. — Bio si dobar, mali moj brate. Dovraga, bolji i od mene. — Sada bih bio mrtav da ga nisi ubio. — Nisam mu mogao dopustiti. Nisam... Rufus rastrgne bratovu košulju i pogleda rane. Noţ je ostavio samo porezotinu u slabini. Vjerojatno nije zahvatio ništa od vitalnih organa, zaključi Rufus, no rana je uţasno krvarila. S metkom je, međutim, priča već bila drukčija. Vidio je kako krv kapa iz Joshovih usta, kako mu je pogled sve mutniji. Rufus moţe zaustaviti krvarenje s vanjske strane, ali mu nikako ne moţe pomoći s onim što se događa unutra. A od toga bi mogao umrijeti. Rufus svuče košulju i njome pokrije brata, koji je drhtao unatoč vrućini. — Drţi se, Josh. — Rufus otrči do dţipa i brzo pogleda što je u njemu. Pronašao je kutiju prve pomoći i pojurio do brata. Josh je sada imao zatvorene oči i činilo se da ne diše. Rufus ga blago protrese. — Josh, Josh, nemoj to raditi. Otvori te proklete oči. Nemoj mi sada zaspati, Josh! Josh na koncu otvori oči. Činilo se da je posve pri svijesti. — Moraš pobjeći, Rufuse. Nakon takve pucnjave mogli bi se pojaviti razni ljudi. Moraš krenuti. Odmah. — Da, ah moramo krenuti zajedno. Rufus malo pridigne Josha i pogleda mu leđa. Metak nije izišao; još je negdje u njemu. Rufus mu stane čistiti jednu pa drugu ranu. Josh ga u jednom trenutku ščepa za ruku. — Rufuse, bjeţi odavde glavom bez obzira — reče. — Ako ne ideš ti, ne idem ni ja. Eto, tako stoje stvari. — Još si lud.

341

kika☺crostuff.net

— Da, lud sam i neka ostane na tome... — Očistivši rane, pokrio ih je i čvrsto stegnuo zavojima. Nakon toga oprezno je pridignuo brata, no ovaj je od toga počeo nezaustavljivo kašljati, dok mu je krv iz usta počela natapati košulju. Rufus ga odnese do kamioneta i poloţi na zemlju. — Dovraga, Rufuse, s ovim se nećeš ni pomaknuti — reče Josh s očajem u glasu, zagledan u izrešetano vozilo. — Znam. — Rufus iz prikolice izvadi bocu s vodom, otvori je i prinese Joshovim usnama. — Moţeš je drţati? Moraš nešto popiti. Josh je umjesto odgovora zdravom rukom uhvatio bocu i ot-pio nekoliko gutljaja. Rufus se pridigne i priđe dţipu koji je leţao na boku. Oslobodio je strojnicu s mjesta na kojem ju je Tremaine bio uglavio, između sjedala i metalne stranice. Dok je Joshu namještao zasjedu, strojnica je automatski rigala vatru zahvaljujući komadu ţice, metala i konopca. Rufus je još nekoliko trenutaka promatrao dţip, a zatim ga pokušao pogurnuti, oduprijevši se o poklopac motora, kako bi ga uspravio. No vozilo se nije ni pomaknulo, budući da su se njemu noge klizale po šljunku. Stoga je još malo razmislio. Činilo mu se da zapravo postoji tek jedna jedina mogućnost. Naslonivši se leđima na rub sjedala s vozačeve strane, jednostavno je čučnuo. Prstima je ulazio u zemlju i šljunak sve dok ih nije uvukao pod dţip, a zatim je svom snagom ščepao metal. Jednom je snaţno pridignuo ruke i leđa, tek tako da osjeti što ga očekuje. Dţip je bio teţak, prokleto teţak. Prije trideset godina, to mu ne bi bilo toliko problematično. Kao mladić pridizao je prednju stranu velikog buicka, zajedno s motorom i svom opremom, i to za dobar metar. No više mu nije dvadeset. Kada je ponovno podignuo ruke, osjetio je da se dţip malo pridignuo, a zatim se ponovno spustio. Pokušao je još jednom napinjući se i stenjući, dok su mu se mišići na vratu zatezali do krajnjih granica.

342

kika☺crostuff.net

Josh odloţi bocu i čak se uspije djelomično pridignuti i nasloniti na neupotrebljivu gumu na kamionetu. Sada je promatrao bratove pokušaje. Rufus se već umorio. Ruke i noge više nisu bile naviknute na takve napore, budući da već dugo nije radio ništa toliko teško. Oduvijek je bio snaţan, jači od sviju. Zar sada, kada mu to istinski treba, kada o tom prokletom dţipu nedvojbeno ovisi i ţivot njegova brata, neće imati dovoljno snage? On se ponovno sagne, zatvori oči, pa ih opet otvori. Pogledao je prema nebu, na kojem je lijeno kruţila velika crna vrana. Posve bezbriţna, lebdjela je na nepreglednome plavetnilu tek povremeno i usporeno mašući krilima. Dok mu se s lica slijevao znoj, Rufus ponovno zatvori oči i učini ono što je činio kad god bi ga nešto mučilo, kad god mu se činilo da neće uspjeti. Pomolio se. Molio je za Josha. Od Gospodina zatraţio da mu podari snagu potrebnu da bratu spasi ţivot. Ponovno je čvrsto uhvatio metal, napeo sve mišiće u divovskim plećima i nogama. Dugačke ruke počele su potezati, savijene se noge uspravljati. U jednom trenutku dţip i čovjek zastali su u opasnoj ravnoteţi, ne mičući se ni gore ni dolje — dţip nije popuštao, no Rufus je bio jednako uporan. No nakon toga Rufus je počeo lagano popuštati, budući da je vozilo jednostavno bilo preteško. Osjećao je da mu se neće pruţiti nova prilika. I kada je dţip već počeo dobivati bitku, otvorio je usta i uţasno kriknuo, tako da su mu iz očiju navalile suze. Dok je Josh gledao kako njegov brat pokušava izvesti nemoguće, niz njegovo su lice također počele kliziti suze. Rufus ponovno otvori oči i osjeti kako se dţip diţe, centimetar po centimetar. Osjećajući ţarenje u zglobovima i tetivama, Rufus je stenjao, podizao i povlačio, ne obazirući se na opasnu bol koja mu je aktivirala sve sustave uzbunjivanja u uzdrhtalom tijelu. Dţip mu se i dalje očajnički odupirao na svakom centimetru. Škripao je i stenjao, proklinjući Rufusa. No na koncu se našao u gotovo

343

kika☺crostuff.net

posve uspravnome poloţaju, tako da ga je on još samo jednom snaţno povukao. Poput vala koji se sprema zapljusnuti obalu, dţip je prešao kritičnu točku i svom silom tresnuo o tlo, zaljuljavši se, a zatim se i posve zaustavivši na kotačima. Rufus sjedne u dţip, dok mu se cijelo tijelo treslo od nadljudskog napora. Josh ga je promatrao, nijemo se diveći. — Dobijesa sve... — uspio je jedva izustiti. Rufusovo je srce sada kucalo toliko neobuzdano da se već prestrašio da bi to na koncu mogla biti Pirova pobjeda. Uhvativši se za prsa, počeo je duboko disati. — Molim te — reče tiho — molim te, nemoj... — Nekoliko minuta nakon toga polagano je ustao, teškim korakom prišao bratu i oprezno ga poloţio u dţip. Popravio je poloţaj platnenog krova, koji je bio iskočio iz leţišta kada su Tremaine i Rayfield izletjeli iz vozila. Nakon što je iz kamioneta uzeo koliko je mogao više hrane i pića, ali i Bibliju, sve je, zajedno s oruţjem, spremio u prtljaţnik dţipa. Sjeo je za upravljač, zastao i pogledao Tremainea i Rayfielda. Zatim je još jednom pogledao onu vranu, koja je i dalje kruţila, no sada u društvu nekoliko prijatelja, dovoljno velikih i da budu lešinari. Za manje od dva dana, od dvaju će tijela, ostanu li na otvorenome, ostati tek kosti. Rufus iziđe iz dţipa i priđe Rayfieldu. Nije mu morao provjeravati puls. Oči ne laţu. Oči i smrad svega što je izišlo iz crijeva. Tijela je potom odvukao u kolibu, prvo Rayfieldovo, a zatim i Tremaineovo. Izgovorivši još nekoliko kratkih rečenica nad jednim i drugim lešom, ustao je i i zatvorio vrata. Jednog dana oprostit će im za sve što su učinili, ali danas još ne. Rufus uđe u dţip, ohrabri Josha pogledom i okrene ključ. Motor se pokrenuo u drugom pokušaju. Uz škripu zupčanika, Rufus je prolazio ubrzani tečaj upravljanja vozilom bez automatskog mjenjača, i dţip je uz podosta trzanja i poskakivanja krenuo naprijed, a braća su tako napustila neočekivano bojno polje.

344

kika☺crostuff.net

50 Prema tradiciji, suci su nakon usmene rasprave objedovali u osami blagovaonice na prvome katu. Fiske je Saru ostavio u uredu, kako bi ondje obavila najnuţnije poslove. On je odlučio priliku iskoristiti kako bi i sam ispitao određene stvari. Kako više nema pristup informacijama od strane washingtonske policije, zaključio je kako to mora nečim nadomjestiti. Jedan od mogućih izvora bio je i zapovjednik policijskih snaga Leo Dellasandro. Dok je polazio hodnikom, razmišljao je o raspravi kojoj je upravo nazočio. Čak i kao odvjetniku, nikada mu nije bilo jasno kolika je zapravo moć institucije u kojoj se nalazi. Vrhovni je sud tijekom povijesti donio nekoliko vrlo nepopularnih odluka u vezi sa svom silom vaţnih pitanja. Mnoge su odluke bile hrabre i, barem prema Fiskeovu mišljenju, ispravne. No bilo je strašno i pomisliti kako je ova zemlja danas mogla biti bitno drukčija, samo da se tu i tamo neki glas priklonio suprotnoj strani. Činilo se da je riječ o vrlo neizvjesnoj, ako već ne i opasnoj, ravnoteţi snaga. Fiske je razmišljao i o svome bratu, o tome koliko je dobra nesumnjivo unio u tu ustanovu, iako je radio tek kao sudski pomoćnik. Mike Fiske oduvijek je bio pravedan i pošten u stavovima i djelima. A kada je jednom donio odluku, čovjek ne bi mogao ni poţeljeti odanijeg prijatelja. Mike Fiske bio je izvrstan za ovaj posao. Sud je uistinu pretrpio velik gubitak kada mu je netko oduzeo ţivot. No ne veći od gubitka koji je pretrpjela Fiskeova obitelj. Sada je došao do Dellasandrova ureda u prizemlju, zakucao na vrata i pričekao. Ponovno pokucavši, otvorio je vrata i zavirio u ured. Bilo je to predvorje Dellasandrova ureda u kojem je radila njegova tajnica. Njezino je mjesto bilo prazno. Vjerojatno je na objedu, zaključi Fiske i uđe u ured. — Gospodine Dellasandro? — Zanimalo ga je jesu li što

345

kika☺crostuff.net

vidjeli na snimkama s kamera. Kao i je li netko od čuvara odvezao Wrighta kući. Sada priđe vratima ureda. — Gospodine Dellasandro, ja sam... John Fiske. Samo me zanima bismo li mogli malo popričati... — I dalje ništa. Fiske odluči ostaviti mu poruku. Ali je nije htio ostaviti na tajničinu stoliću. Ušavši u Dellasandrov ured, došao je do stola. Uzeo je papirić i napisao kratku poruku. Dovršivši posao, papirić je ostavio na sredini stola, na istaknutome mjestu, a zatim na trenutak pogledao oko sebe. Police i zidovi bili su prepuni uspomena i priznanja za uspješnu i istaknutu karijeru. Na jednome se zidu nalazila i fotografija bitno mlađeg Dellasandra u odori. Fiske se već okrene, krećući prema vratima. Na straţnjoj strani vrata visio je sako. Očito dio Dellasandrove uniforme. Dok je prolazio kraj njega, uočio je nekoliko mrlja na ovratniku. Opipavši ih prstom, uvidio je da je riječ o ostacima šminke. Izišao je u tajničin ured i pogledao fotografije koje su se nalazile na njezinu stolu. Jednom je već vidio Dellasandrovu tajnicu. Mlada i visoka brineta vrlo dojmljivih crta lica. Na stolu je drţala fotografiju na kojoj je bila prikazana s Dellasandrom. On ju je bio zagrlio; oboje su se smiješili snimatelju. Mnoge tajnice vjerojatno imaju fotografije na kojima su snimljene sa šefom. Međutim, u njihovim pogledima i tome kako su stajali vrlo blizu jedno drugome, vidjelo se i nešto što je moţda ukazivalo na malo više od obične platonske i profesionalne povezanosti. Pitao se ima li Sud konkretna pravila u vezi s takvim odnosima. Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi Dellasandru bilo pametno da se kloni svoje tajnice: Fiske ponovno zaviri u njegov ured i pogleda fotografije na jednoj komodi — fotografije supruge i djece. Obitelji koja izgleda vrlo sretno. Samo na površini, očito. Dok je izlazio iz ureda, zaključio je da je sve to dobar simbol načina na koji funkcionira ova ustanova, ali i svijet općenito: površinski izgled moţe biti

346

kika☺crostuff.net

vrlo varljiv; da bi došao do prave istine, čovjek mora zakopati dublje. Rufus zaustavi dţip. — Sada ću zaustaviti prvog murjaka na kojeg naiđem. Netko ti mora pomoći — reče. Josh se pridigne uz podosta muke. — Vraga ćeš zaustaviti murjaka. Ako te dohvate, i pronađu Tremainea i Rayfielda, ţivog će te zakopati. — Treba ti liječnik, Josh. — Ne treba mi ništa. — Josh čvrsto uhvati pištolj. — Ovo smo počeli, pa ćemo i završiti. — Sada prinese cijev trbuhu. — Ako nekoga zaustaviš, ovdje ću napraviti rupu. — Lud si. Što, dovraga, ţeliš da učinim? Josh iskašlje još malo krvi. — Pronađi Fiskea i onu ţensku. Ja ti više ne mogu pomoći, oni moţda mogu. — Rufus pogleda pištolj. — Nemoj ni pomišljati... metak je brz. Rufus ubaci u brzinu i vrati se na cestu. Josh ga je promatrao, iako mu se vid na trenutke gubio. — Prestani s tim sranjem. — Molim? — Vidim kako mumljaš. Nemoj moliti za mene. — Nitko mi neće govoriti kada se smijem obratiti Gospodinu. — Mene samo lijepo ostavi na miru. — Molim ga da pazi na tebe. Da ostaneš na ţivotu. — Čini ti se da me to muči? Samo uzalud trošiš snagu. — Bog mi je dao snagu da podignem dţip. — Ti si ga podignuo, a ne anđeli. — Josh... — Samo lijepo vozi. — Od intenzivne boli Josh se iznenada nagnuo prema naprijed. — Umorio sam se od pričanja. Dok je bila u uredu, Saru je hitno pozvala Elizabeth Knight. To ju je iznenadilo, jer srijedom popodne suci obično zasijedaju, vijećaju o slučajevima o kojima su slušali u ponedjeljak. Svatko od sudaca ima dvije tajnice i osobnog pomoćnika. Kada je ušla u odaje sutkinje Knight, Saru je dočekala sutkinjina dugogodišnja tajnica Harriet, koja je sutkinju Knight pratila već na više radnih mjesta. Iako je

347

kika☺crostuff.net

inače bila vedra i srdačna, sada joj se obratila ledenim glasom. — Idite odmah do nje, gospođice Evans. Sara prođe pokraj Harrietina stola i zastane pred sutkinji-nim vratima. Načas se okrenula i uhvatila Harriet kako je promatra. Harriet ţurno nastavi raditi. Sara duboko udahne i otvori vrata. U uredu se nalazilo više osoba. Neki su stajali, a neki sjedili: Ramsey, detektiv Chandler, Perkins i agent McKenna. Elizabeth Knight, koja je sjedila za svojim antiknim stolom, nervozno se poigravala rezačem za papir kada je ugledala Saru. — Molim te, uđi i sjedni. — Ton joj je jedva na granici srdačnosti, pomisli Sara. Sjela je u presvučeni starinski naslonjač pomno postavljen, učinilo joj se, tako da svi nazočni budu okrenuti točno prema njoj. Moţda da joj se suprotstave...? Ona sada pogleda sutkinju Knight. — Traţili ste da dođem... Uto pred nju istupi Ramsey. — Svi smo vas ţeljeli vidjeti i, što je još vaţnije, čuti, gospođice Evans. Međutim, riječ ću prepustiti detektivu Chandleru. — Sara još nikada nije vidjela tako strog izraz na Ramseyjevu licu. On se sada nasloni na okvir kamina, i dalje ne odvajajući pogled od nje, dok je nervozno sklapao i odvajao velike dlanove. Chandler joj sjedne nasuprot, pa su se gotovo dodirivali koljenima. — Moram vam postaviti nekoliko pitanja, a od vas očekujem samo istinu — reče tiho. Sara pogleda okupljena lica. Tek napola u šali reče: — Bih li trebala pozvati odvjetnika? — Samo u slučaju da si nečim prekršila zakon, Sara — reče ţurno Elizabeth Knight. — Međutim, smatram da bi odluku o tome trebala donijeti sama. Sara s mukom proguta slinu, a zatim ponovno pogleda Cha-ndlera. — Što vas zanima? — Jeste li kada čuli ime Rufus Harms? Sara na trenutak zatvori oči. 0, kakvo sranje. — Dopustite da objasnim...

348

kika☺crostuff.net

— Da ili ne, molim vas, gospođice Evans — reče Chandler. — Objašnjenja će na red doći poslije. Ona kimne, pa reče: — Da. — Što točno znate o toj osobi? Ona se promeškolji. — Znam da je riječ o odbjeglome vojnome zatvoreniku. To sam pročitala u novinama. — Kada ste prvi put čuli za njega? — Kako nije odgovorila, Chandler nastavi: — U internoj pošti raspitivali ste se o podnesku koji je navodno poslao Rufus Harms. I to prije nego je pobjegao iz zatvora, nije li tako? Što ste traţili? — Mislila sam... Hoću reći... — Je li te na to nagovorio John Fiske? — upita oštrim tonom Elizabeth Knight. Intenzivno ju je promatrala, a zbog razočarana izraza na njezinu licu Sara je osjetila još veću krivnju. — Ne, raspitivala sam se samoinicijativno. — Zašto? — upita Chandler. Na temelju onog neodređenog razgovora s Fiskeom u sudskoj kantini već je pribliţno nazirao istinu. No to je morao čuti iz njezinih usta. Sara teško uzdahne i ponovno pogleda pravu vojsku koja se postrojila na suprotnoj strani bojnog polja. Kada bi se barem Fiske iznenada pojavio i pomogao joj. No do toga neće doći. — Jednom sam slučajno vidjela nešto što je izgledalo kao podnesak, a na tom dokumentu nalazilo se ime Rufusa Harmsa. Provjerila sam stvar u internoj pošti i prijemnome uredu jer mi se činilo da slučaj nisam zapazila u sluţbenome rasporedu. Nigdje nije bilo traga tom dokumentu. — A gdje ste vidjeli podnesak? — ubaci se Ramsey prije nego što je Chandler uspio izgovoriti identično pitanje. — Negdje... — reče Sara, tonući sve dublje u očaj. — Sara — reče sutkinja Knight oštrim tonom — nema smisla nekoga štititi. Samo nam lijepo ispričaj istinu. Nemoj zbog toga odbaciti cjelokupnu karijeru. — Ne sjećam se gdje sam ga vidjela, ali sam ga vidjela. Tek na sekundu-dvije. I vidjela sam samo ime Rufusa Harmsa, ne i što je pisalo u dokumentu — uzvrati Sara nepopustljivo.

349

kika☺crostuff.net

— Ali ako ste sumnjali da je riječ o podnesku koji nije ušao u sluţbeni sustav — reče Perkins — zašto ga niste odnijeli u prijemni ured i uveli ga u knjigu? Kako odgovoriti na to? — U tom trenutku to doista nije bilo prikladno, a nova mi se prilika nije pruţila. — Nije bilo prikladno? — Činilo se da bi Ramsey svakog trenutka mogao eksplodirati. — Koliko znam, tek ste se nedavno raspitivali za "nestali" podnesak. Ni tada nije bilo prikladno vrijeme? — Tada više nisam znala gdje je. Sada se energičnim tonom javi McKenna. — Slušajte, gospođice Evans, ili nam ispričajte ili ćemo do istine doći iz drugog izvora. Sara ustane. — Ne sviđa mi se vaš ton i ne sviđa mi se da se ovako odnosite prema meni. — Mislim da je suradnja u vašem interesu — reče McKenna — pa stoga prestanite štititi braću Fiske. — 0 čemu vi to? — Imamo razloga sumnjati da je Michael Fiske uzeo taj podnesak radi privatnih interesa i da ste i vi nekako umiješani u cijelu priču — izvijesti je Chandler. — Ako je to istina, a vi ste znali i niste ništa rekli, riječ je o vrlo ozbiljnom etičkome prijestupu, gospođice Evans — reče Ramsey. — Sve to činite, idete na raznorazna mjesta i raspitujete se, jer vas je na to nagovorio John Fiske, je li tako? — Moţda će vas to uţasno iznenaditi, ali ja i sama znam i mogu razmišljati i djelovati, agente McKenna — reče ona bijesno. — Znate da je Michael Fiske bio osiguran na pola milijuna dolara i da je novac nakon njegove smrti pripao njegovu bratu? — Da, John mi je to spomenuo. — A znate li i da Fiske nema alibi za vrijeme kada mu je ubijen brat?

350

kika☺crostuff.net

Sara odmahne glavom i usiljeno se nasmiješi. — Gubite vrijeme ako namjeravate Michaelovo ubojstvo pripisati njegovu bratu. On s time nije imao veze i daje sve od sebe kako bi pronašao ubojicu. McKenna uvuče ruke u dţepove i na trenutak je promotri, odlučivši se za drukčiji pristup. — Jesu li po vašem mišljenju braća Fiske bila bliska? — Što točno podrazumijevate pod "bliskošću"? McKenna zakoluta očima. — Mislim na najuobičajenije značenje te riječi. — Ne, ne bih rekla da su bili osobito bliski. I? — Policu ţivotnog osiguranja pronašli smo u stanu Michaela Fiskea. Recite mi zašto je osigurao ţivot na takav iznos i kao korisnika naveo brata s kojim baš i nije bio "osobito blizak"? Zašto novac nije namijenio roditeljima? Na temelju mojih informacija, njima bi svakako dobro došao. — Ne znam što je Michael mislio kada se odlučio za tu mogućnost. Izgleda da to nikada nećemo doznati. — Moţda sve to i nije učinio Michael Fiske. Sara ga preneraţeno pogleda. — Kako to mislite? — Znate kako je lako uzeti policu na tuđe ime? Nigdje se ne traţi identifikacijska fotografija. Kući vam šalju medicinsku sestru, ona vas malo mjeri i uzima nekoliko uzoraka. Krivotvorite par potpisa, premije plaćate preko laţnog računa... Sara ga pogleda razrogačenih očiju. — Ţelite reći da je John odglumio brata kako bi sklopio ugovor o ţivotnom osiguranju? — A zašto ne? To bi lijepo objasnilo zašto bi braća koja nisu bila bliska ušla u takav financijski savez. — Očito je da ne poznajete Johna Fiskea. McKenna ju je i dalje promatrao tako da joj je to već intenzivno smetalo. — Stvar je u tome, gospođice Evans, da ga ni vi istinski ne poznajete. Sljedeće McKennine riječi zamalo su je oborile na pod.

351

kika☺crostuff.net

— Jeste li znah da je Michael Fiske ubijen devetmilimetarskim metkom? — Zastao je kako bi polučio što snaţniji dojam. — I da John Fiske ima dozvolu za devetmilimetarski pištolj? Osim toga, uvjeren sam da vam tvrdi kako je onaj podnesak povezan s ubojstvom njegova brata, nije li tako? Sara pogleda Chandlera. — Ne mogu vjerovati... — No, da, ništa još nije dokazano, ah... — reče Chandler. Prekriţenih ruku, Perkins zamišljeno kimne. — Gospođice Evans, zvali su nas iz Ureda za specijalne vojne operacije. Zvao je narednik Dillard. Kaţe da ste ga zvali u vezi s Rufusom Harmsom, da ste rekli kako je Rufus Harms sudu podnio ţalbu i kako provjeravate podatke o njemu. — Zakon mi ne zabranjuje da nazovem i raščistim pojedina pitanja, nije li tako? — Priznajete, znači, da ste ga zvali — reče Perkins slavodobitnim tonom, pogledavajući prvo Ramseyja pa Knighticu. — To znači da priznajete kako ste Sud koristili za nekakvu privatnu istragu u vezi s odbjeglim zatvorenikom. I pritom ste lagali vojsci, budući da, kao što ste i sami rekli, na sudu nema takve ţalbe. — Vaši se prijestupi samo mnoţe — reče McKenna. — Ne priznajem ništa slično. To je bilo pitanje povezano s radom Suda i imala sam pravo postupiti kako sam postupila. — Gospođice Evans, hoćete li nam reći kod koga je točno bio taj podnesak? — Ramsey ju je gledao onako kako je tog jutra gledao odvjetnike suprotstavljenih strana. — Ako je netko na ovome sudu ukrao podnesak prije nego što je uveden u sluţbeni sustav... što je već samo po sebi nezamislivo... i ako znate o kome je riječ, imate obvezu prema ovoj ustanovi i morate nam otkriti identitet te osobe. Svi znaju odgovor na to pitanje, uvidi Sara, ili barem misle da znaju. Međutim, ona im neće ništa pojasniti. U sebi skupivši rezervnu snagu koje nije bila čak ni svjesna, sada

352

kika☺crostuff.net

polagano ustane. — Čini mi se da sam vam dovoljno rekla, gospodine predsjedniče. Ramsey pogleda Perkinsa, a zatim Elizabeth Knight. Sari se učinilo da je vidjela kako su svi jedva primjetno kimnuli. — U tom slučaju, Sara, moram zatraţiti da svojevoljno odstupiš sa svog mjesta, i to odmah — reče Elizabeth Knight, uzdrhtala glasa. Sara je pogleda, gotovo se uopće ne iznenadivši. — To mi je razumljivo, sutkinjo Knight. Ţao mi je što je došlo do ovoga. — Nije ti ni pribliţno ţao kao meni. Gospodin Perkins će te otpratiti. Iz ureda moţeš ponijeti osobne stvari. — Elizabeth Knight nakon toga naglo odvrati pogled. Kada je Sara već krenula prema vratima, Ramsey ponovno zagrmi: — Gospođice Evans, vodite računa o tome da će, u slučaju da vaši postupci ovoj ustanovi izazovu bilo kakvu štetu, protiv vas i svih eventualno odgovornih strana biti poduzeti odgovarajući koraci. Međutim, ako pravilno procjenjujem situaciju, čini mi se da je već došlo do štete, i to trajne. — Glas mu se dramatično pojačavao. — Ako je tako, neka vam ta osude Vrijedna činjenica opterećuje savjest do konca ţivota! Ramseyevo se lice zajapurilo od bijesa i ogorčenosti; njegovo koščato tijelo izgledalo je kao da bi se svakog trenutka moglo rasprsnuti. Sara je u njegovom plamenom pogledu čitala sve: skandal u vrijeme njegova predsjedničkog mandata. U jedinoj instituciji koja se othrvala skandalima u gradu koji je bez prestanka na zlu glasu po skandalima. Njegovo mjesto u povijesti, njegova dugogodišnja pravosudna karijera, sve to nosit će mrlju pogrešaka jedne beznačajne duţnosnice Suda; povijest njegova profesionalnog ţivota svedena tek na nekoliko kratkih fusnota. Da mu je pred očima ubila cijelu obitelj, Sara Evans ne bi ga više dotukla nego ovako. Pobjegla je iz sobe kako pred njima ne bi briznula u plač.

353

kika☺crostuff.net

51 Fiske je Saru čekao u njezinu uredu. Kada se pojavila na vratima, već je ustao i nešto zaustio, no tada se iza nje pojavio Perkins. Sara priđe stolu i počne skupljati stvari, dok ju je Perkins promatrao s vrata. — Sara, što se dogodilo? — To se vas ne tiče, gospodine Fiske — reče Perkins. — Međutim, o vašoj nazočnosti obavijestit ću detektiva Chandlera i agenta McKennu. Ţele vas nešto pitati. — A kako bi bilo da me lijepo otcinkaš, a ja za to vrijeme mogu razgovarati sa Sarom? — Ispratit ću gospođicu Evans iz zgrade. Sara je i dalje spremala stvari u veliku plastičnu vreću. Zatim je uzela torbicu i poloţila je na vreću. Prolazeći pokraj Fiskea prošapće: — Vidimo se na parkiralištu. Kada je došla do Perkinsa, on reče: — Trebat ću i sve vaše ključeve. Sara odloţi vreću, iz torbice izvadi sveţanj ključeva, nekoliko ih skine i dobaci Perkinsu. — Nije da baš uţivam u ovome... — reče Perkins ogorčenim glasom. — Sud se raspada, okruţila nas je prava vojska novinara, ljude nam ubijaju, policija se vrzma posvuda. Nisam baš htio da ostanete bez posla. Sara bez riječi prođe pokraj njega. Dok su se stubama spuštali prema glavnome predvorju, zastali su budući da su prema njima iz suprotnog smjera krenuli Chandler i McKenna. — Moramo razgovarati, Johne — reče Chandler. Fiske pogleda Saru. — Dostići ću te, Sara. Ona i Perkins se udalje. — Ţeliš me nešto pitati? — reče Fiske. — Tako je. — Moţda nešto o Michaelovoj polici ţivotnog osiguranja? — Da — reče Chandler sumornim tonom. — McKenna smatra da si ti sam potpisao ugovor, u bratovo ime, bez njegova znanja, a zatim ga ubio.

354

kika☺crostuff.net

— Pronašli ste policu u stanu mojega brata? — Chandler kimne. — Onda je očito da je znao za nju... Chandler se okrene prema McKenni s upitnim pogledom. Ovaj je, međutim, i dalje samo šutio. — Čujte, nisam znao da se moj brat osigurao. Javila mi se ţena iz osiguravajućeg društva. Dat ću vam i ime. I osobno se upoznala s mojim bratom, ako mislite da sam sve sam namjestio.... — Sada je pogledao McKenna, čije se lice još više smrknulo. — Ţao mi je ako sam ti raspršio nade, McKenna. Lova ide našim roditeljima... Mike je znao da ću tako postupiti. Razgovaraj sa ţenskom iz osiguranja, ona će ti potvrditi. Osim ako misliš da sam u dogovoru i s njom. Zašto onda ostati samo na tome? Vjerojatno sam potkupio i svih devetero sudaca, zar ne? — Lijepo si nagovorio brata na osiguranje kako bi pomogao roditeljima. Ali samo si ti naveden kao korisnik novca. I dalje izvrstan motiv za ubojstvo... — reče McKenna. Zatim se obrati Chandleru. — Ti ćeš ga pitati ili ćeš to prepustiti meni? Chandler pogleda Fiskea. — Brat ti je ubijen devetmilime-tarskim metkom. — Doista? — Ti imaš devetmilimetarski pištolj, zar ne? Fiske pogleda i jednog i drugog. — Razgovarali ste s virgi-nijskom policijom? — Samo lijepo odgovori na pitanje — reče McKenna. — Čemu odgovarati kad već znate odgovor? — Johne... — zausti Chandler. — U redu, da. Imam devetmilimetarski SIG-Sauer P226, s magazinom za petnaest metaka. — Gdje se nalazi? — U mojem uredu, u Richmondu. — Voljeli bismo ga pogledati. — Radi balističkog vještačenja? — Između ostaloga... — Buforde, samo gubite vrijeme...

355

kika☺crostuff.net

— Dopuštaš nam da uzmemo pištolj iz tvog ureda? — Ne. McKenna reče: — Za sat vremena imat ćemo nalog. — Ne treba vam nalog. Dat ću vam pištolj. McKenna je ostao zapanjen. — Ali činilo mi se da si upravo rekao... — Nisam ţelio da mi provaljuju u ured. Znam kakvi su neki put policajci. Nisu baš tankoćutne duše, a naknadu štete čekao bih cijelu vječnost. — Fiske pogleda Chandlera. — Pretpostavljam da više nisam dio nesluţbene ekipe, ali samo dvije stvari: Jeste li razgovarali s čuvarima koji su bili deţurni one noći kada je ubijen Wright i jeste li provjerili snimke s kamera? — Preporučio bih ti da mu ništa ne kaţeš, Chandleru — reče McKenna. — Primio na znanje. — Chandler pogleda Fiskea. — U ime dobrih starih vremena... Razgovarali smo s čuvarima. Osim ako netko od njih laţe, nitko nije vozio Wrighta. Jedan se ponudio, ali je Wright odbio. — U koliko sati? — Pribliţno oko pola dva u noći. Na snimkama nema ničeg neuobičajenog. — Je li Wright naveo razlog zbog kojeg ne ţeli da ga voze kući? — Čuvar kaţe da je jednostavno izišao i da ga nakon toga više nije vidio. — U redu, vratimo se na pištolj — reče McKenna. — Idem s tobom do tvog ureda. — S tobom se ne vozim nikamo. — Mislio sam ići iza tebe. — Radi što hoćeš, ali traţim da ondje bude nazočan i ric-hmondski policajac u uniformi i traţim da on preuzme pištolj i zatim ga sluţbenim kanalima preda washingtonskoj policiji. Ne ţelim da budeš čak ni blizu tom lancu. — Doista mi se ne sviđa to što zapravo ţeliš reći...

356

kika☺crostuff.net

— U redu, ali bit će tako ili moţeš lijepo ići po nalog. Ovisi o tebi. Sada se javi Chandler: — U redu, traţiš nekog određenog? — Policajca Williama Hawkinsa. Njemu vjerujem, pa mu i ti moţeš vjerovati. — Dogovoreno. Kreni odmah sada, Johne. Ja ću sve dogovoriti u Richmondu. Fiske pogleda niz hodnik. — Daj mi pola sata. Moram obaviti još jedan razgovor. Chandler mu poloţi ruku na rame. — U redu, Johne, ali ne bude li richmondska policija za pribliţno tri sata imala tvoj pištolj, imat ćeš velikih problema sa mnom, kuţiš? Fiske poţuri na parkiralište. Već nekoliko trenutaka poslije Chandleru i McKenni pridruţio se Dellasandro. — Zanimalo bi me što se to, dovraga, događa — reče Dellasandro bijesno. — Dvojica ubijenih duţnosnika, a sada su još i ţensku najurili zbog nestalog podneska. McKenna slegne ramenima. — Poprilično zamršena stvar. — To mi je velika utjeha — reče Dellasandro. — Ne plaćaju me da tješim — uzvrati McKenna. — Ne, nego da otkrijete tko je to učinio. A to vrijedi i za vas, detektive Chandler — reče Dellasandro. — To i radimo — obrecne se Chandler. — U redu, u redu — reče umorno Dellasandro. — Perkins mi je prenio novosti. Stvarno mislite da je John Fiske ubio brata? Hoću reći, u redu, imao je motiv, ali, dovraga... Petsto tisuća zvuči puno, ali u današnje vrijeme zapravo i nije... Odgovorio mu je McKenna. — Kada na bankovnom računu nemaš ništa, onda je puno. Ima motiv, nema alibi, a za nekoliko sati doznat ćemo ima li oruţje kojim je počinjeno ubojstvo. Činilo se da Dellasandro baš nije pretjerano uvjeren u takvu mogućnost. — A Wright? Kako se on u to uklapa? McKenna raširi ruke. — Promotrite stvari iz ovakve perspektive... Fiske je moţda nekako namamio Saru Evans da

357

kika☺crostuff.net

mu pomogne. Evansica i Wright dijelili su isti ured. Nije nemoguće da je Wright načuo nešto ili vidio nešto zbog čega je počeo sumnjati u njih dvoje. — Ali mislio sam da Fiske ima alibi za vrijeme Wrightove smrti — reče Dellasandro. — Da, ima Saru Evans — reče McKenna. — A sve to u vezi s odbjeglim zatvorenikom Harmsom i pitanjima koja je Evansica postavljala? Chandler slegne ramenima. — Ne mogu tvrditi da smo sve prokuţili, ali i to bi mogao biti samo još jedan mamac za odvraćanje pozornosti. McKenna reče: — Ja ne mislim, ja znam... Da je u priči bilo nečega, već bi nekome rekli. Evansica nam nije znala reći čak ni što je u ţalbi. Moţda je Michael Fiske uzeo neki podnesak. I što onda? John Fiske ubio ga je zbog love, a navodno nestalim podneskom farbao je oči Evansici i svima ostalima. —- No dobro, ja ću i dalje biti na oprezu, sve dok priču ne , privedemo kraju — reče Dellasandro. — Odgovaram za ljude u ovoj zgradi, a već smo izgubili dvojicu. — Tada pogleda McKenna. — Nadam se samo da znate što radite u vezi s Fiskeom. — Točno znam što radim. Fiske je Saru dostigao u podzemnoj garaţi. U samo nekoliko riječi objasnila mu je što se dogodilo. — Sara, nekako sam se nadao da ti to nikada neću morati reći, ali Chandler me neki dan stjerao u kut. Uvjeren sam da si bez posla ostala zbog mene. Sara spremi vreću u prtljaţnik automobila. — Odrasla sam. Sama odgovaram za svoje postupke. Fiske se nasloni na njezin auto. — Moţda bih mogao razgovarati s Ramseyjem i Knighticom... Pokušati im objasniti... — A kako? Učinila sam sve za što su me optuţili. — Sara zatvori prtljaţnik i nasloni se uz njega. — Pretpostavljam da su spomenuli tvoj pištolj... ?

358

kika☺crostuff.net

Fiske kimne. — McKenna mi je osigurao oruţanu pratnju do ureda, kako bih im ga predao. — On je sada pomnije promotri. — Što ćeš sada? — Ne znam. Ali odjednom imam veliki višak vremena. Pokušat ću doznati što je s Tremaineom i Rayfieldom. — Sigurna si da mi i dalje ţeliš pomagati? — Barem ću imati razlog zbog kojeg sam upropastila karijeru. A ti? — Ja ne mogu birati. On pogleda na ručni sat. — Što kaţeš da večeras oko sedam dođem do tebe? — Mislim da mogu nešto pripremiti za večeru. Kupi nešto hrane, neko zgodno vino. Moţda postanem istinski ambiciozna pa obrišem prašinu. Moţemo proslaviti moj posljednji dan na Sudu. Moţda još jednom isploviti. — Ona zašuti i dodirne mu ruku. — I zaključiti večer na isti način...? — Mogu odustati od Richmonda i ostati s tobom. Znam kako ti je... — A Chandler i McKenna? — Nisam duţan slušati ih. — Ako ne odeš, McKenna će vjerojatno traţiti električnu stolicu. Osim toga, iskreno govoreći, osjećam se baš dobro. — Sigurna si? — Sigurna sam, Johne. Ipak, hvala. — Ona mu pomiluje lice. — Večeras ćeš biti sa mnom. Nakon što je otišao, Sara se već spremala ući u auto, kada je uvidjela da je torbicu, zajedno s ključevima od auta, ostavila u vreći koju je pospremila u prtljaţnik. Otvorila je poklopac prtljaţnika i posegnula za torbicom. U trenutku kada ju je vadila, pogled joj je zapeo za fotografiju koja se nalazila na vrhu u vreći. Uzela ju je iz ureda Michaela Fiskea prije nego što ga je pretraţila policija. Iznenada joj je sinulo da se doista mora pobrinuti za nešto vrlo vaţno. Sjela je za upravljač i izišla na ulicu.

359

kika☺crostuff.net

Upravo su je otpustili s Vrhovnog suda. Što je bilo najneo-bičnije, uopće joj se nije plakalo, niti je pomišljala na nekakve drastične korake poput samoubojstva. Najviše od svega bila je raspoloţena za voţnju. Do Richmonda. Mora nekog posjetiti. A to lijepo moţe obaviti već danas. Kada je prošla pokraj impozantnih stupova pred ulazom u zgradu u kojoj je donedavno bila zaposlena, obuzeo ju je val neizmjernog olakšanja. I to toliko neočekivan i snaţan d a j e ostala bez daha. Zatim se, malo-pomalo, oporavila. Ubrzavši, krenula je avenijom Independence više se i ne osvrnuvši. 52 Fiske je poţurio u ured Elizabeth Knight, gdje su mu, na njegovo veliko iznenađenje, dopustili da dođe do nje. Sutkinja je sjedila za radnim stolom. Kod nje je i dalje bio Ramsey, gotovo beţivotno zavaljen u naslonjač. Kada je ugledao Fiskea, brzo je ustao. Fiske odmah prijeđe na stvar. — Samo vam ţelim reći da je Sara u svemu što je činila ili nije činila imala samo jedan motiv: zaštititi mojeg brata. A sada mi samo nastoji pomoći da pronađem njegovog ubojicu. — Uvjereni ste da odgovor na to pitanje ne biste dobili da se samo lijepo pogledate u ogledalu? — upita ljutito Ramsey. Fiske problijedi. — Uţasno griješite, gospodine. — Doista? Čini se da vaš stav ne dijeli i policija. Ako ste ubili Michaela, nadam se da ćete ostatak ţivota provesti u zatvoru. A kada je riječ o postupcima vašega brata, ni oni, barem po mojim mjerilima, nisu bitno plemenitiji od ubojstva. — Moj je brat postupio prema svojoj savjesti. — To je toliko apsurdno da bih se mogao nasmijati. — Harolde... — zausti Elizabeth Knight, no on je prekine pokretom ruke. — A sada lijepo iziđite iz ovog ureda i zgrade — nastavi Ramsey, rukom pokazujući na Fiskea — prije nego što vas dam uhititi.

360

kika☺crostuff.net

Fiske ih pogleda. Bijes koji je osjećao dosegnuo je kulminaciju nakon tri dana paklenskih muka. Kao da je uzrok svemu lošemu i ruţnome što mu se dogodilo leţao u Haroldu Ramseyju. — Vidio sam onaj zgodni mali natpis nad ulazom u ovu zgradu: "Pravda i jednakost za sve". To mi je upravo smiješno. Činilo se da bi ga Ramsey svakog trenutka mogao napasti. — Kako se samo usuđujete!?! — Trenutačno imam klijenta koji iščekuje smrtnu kaznu. Ako mi se ikada ukaţe "čast" da se pojavim pred vama, moţete li mi reći da će vam istinski biti stalo do toga hoće li on ostati na ţivotu ili neće? Ili ćete i njega i mene iskoristiti samo kako biste oborili neki presedan koji vas je razljutio još prije deset godina? — Vi ste jedan nepodnošljivi... — Moţete mi to reći? — vikao je Fiske. — Jer ako ne moţete, ne znam što ste, ali vraški sigurno niste sudac. Ramsey se već jedva kontrolirao. — Sto vi uopće znate? Sustav... Fiske se pljesne po prsima. — Ja sam sustav. Ja i ljudi koje zastupam. A ne vi. Ne ovaj sud. — Uviđate li vi uopće veličinu i širinu pitanja kojima se mi ovdje bavimo? — Kada ste posljednji put predsjedali suđenjem nekome tko zlostavlja ţenu? Ili dijete? Jeste li kada vidjeli kao čovjek umire na električnoj stolici? Jeste? Sjedite ovdje i uopće ne viđate stvarne ljude. Ne slušate stvarne, ţive svjedoke, nikada ne čujete riječi ljudi kojima ćete pomoći ili koje ćete svojim odlukama uništiti. Viđate se samo s hrpom odvjetnika koji vas zatrpavaju hrpama papira. Nemate pojma o licima, o ljudima, o boli koja je u pozadini svega. Vama je sve to tek intelektualna igra. Igra! Ništa više! — Fiske ga je netremice promatrao. Glas mu je zadrhtao kada je rekao: — Mislite da su krupna pitanja toliko teška? Onda se pokušajte pozabaviti sitnicama!

361

kika☺crostuff.net

— Mislim da biste sada trebali otići — reče Elizabeth Knight, gotovo ga preklinjući. — Odmah. Fiske je još nekoliko trenutaka piljio u Ramseyja, a zatim, smirivši se, pogledao sutkinju. — Znate, to je dobar savjet i mislim da ću ga prihvatiti. — Zatim se okrene prema vratima. — Gospodine Fiske! — zagrmi Ramsey. Fiske se polagano okrene. — U virginijskoj Odvjetničkoj komori imam nekolicinu dobrih prijatelja. Drţim da bi njih trebalo izvijestiti o ovoj situaciji. Smatram da protiv vas treba poduzeti određene korake koji bi moţda trebali završiti suspenzijom i oduzimanjem licence. — Kriv dok mu se ne dokaţe nevinost? Tako bi po vama trebao funkcionirati kazneni sustav? — Uvjeren sam da je samo pitanje vremena kada će vam se dokazati krivnja. Fiske već nešto zausti, no Elizabeth Knight, koja je već drţala ruku na telefonu, reče: — Johne, doista bih više voljela da iziđete bez pomoći pripadnika osiguranja. Nakon što je Fiske izišao, Ramsey odmahne glavom. — Nema ni najmanje sumnje da je čovjek psihopat. Zatim se okrene i pogleda sutkinju Knight. Ona je sjedila zagledana pred sebe. — Beth, samo sam ti htio reći da slobodno moţeš uzeti nekoga od mojih pomoćnika dok ne pronađeš zamjenu za Saru. Ona ga pogleda. Ponuda je bila ljubazna. Barem na prvi pogled. Uhoda u njezinu uredu? Je li to pravi cilj? — Neće biti problema. Samo ćemo morati malo više potegnuti. — Danas si se uspješno borila tijekom usmene argumentacije, iako bih više volio da stvari ne uzimaš toliko k srcu. Malo je neprilično kada se javno tako nateţemo i svađamo. — Kako slučajeve ne uzimati k srcu, Harolde? Reci mi... kako? — Oči su joj bile natečene, glas iznenada promukao. — Ali moraš... Mene slučajevi nikada ne muče kod kuće, noću. Čak ni kada je riječ o smrtnoj kazni. Ne odlučujemo o

362

kika☺crostuff.net

krivnji ili nevinosti. Samo tumačimo riječi. Moraš razmišljati u tim okvirima. Inače ćeš izgorjeti. — Moţda je i to bolje nego ostvariti dugotrajnu i istaknutu karijeru koja je zahtjevna samo za moj intelekt. — Ramsey je osine pogledom. — Ţelim osjetiti bol. Kao i svi ostali. Zašto bismo mi trebali biti iznimka? Dovraga, trebali bismo se itekako mučiti u vezi s tim slučajevima. Ramsey tuţno odmahne glavom. — U tom se slučaju bojim da nećeš izdrţati. A moraš izdrţati ako ovdje ţeliš postići nešto vaţno. — Vidjet ćemo. Moţda te iznenadim. Već danas. — Nemaš šanse za poništavanje Stanleyja. Ali divim se tvojoj ustrajnosti, iako ti je danas bila uzaludna. — Koliko se sjećam, još nismo brojali glasove. Ramsey se nasmiješi. — Naravno, naravno. Riječ je tek o formalnosti. — On uvuče ruke u dţepove i stane pred nju. — Tek tako da znaš, znam da namjeravaš ponovno razmotriti pitanje prava siromašnih... — Harolde, upravo smo ostali bez trećeg sluţbenika. Bez trećeg ljudskog bića. Do kojeg mi je izuzetno stalo. Ova se ustanova raspada. Trenutačno mi se ne priča o sluţbenim stvarima. Štoviše, o tome mi se moţda više nikada neće ni pričati. — Beth, moramo nastaviti ţivjeti i raditi. Istina, pogađaju nas kriza za krizom, ali ustrajat ćemo. — Harolde, molim te. Ramsey ipak nije popuštao. — Sud dalje radi. Moramo... Elizabeth Knight ustane. — Izlazi. — Kako, molim? — Izlazi iz mog ureda. — Beth... — Izlazi! Izlazi! Ramsey iziđe bez riječi. Elizabeth Knight nepomično je stajala još nekoliko trenutaka. A zatim je ţurnim korakom napustila ured.

363

kika☺crostuff.net

Nakon sukoba s Ramseyjem Fiske je otišao do podzemnog parkirališta, gdje mu se nalazio auto. Osjećao se krajnje otupjelo. Sara je zbog njega dobila otkaz, njemu ţele namjestiti bratovo ubojstvo, a upravo se derao na predsjednika Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. I sve to za manje od sata. U nekom drugom svijetu, osim u svijetu krajnjih luđaka, to bi se nazivalo uţasnim danom. Sjeo je u auto. Nije imao ni najmanju ţelju voziti se u Richmond i gledati kako mu McKe-nna završnim potezima uništava ţivot. Šakama je trljao oči. Zastenjavši, trgnuo se kada je začuo neki zvuk. Razrogačenih očiju vidio je da mu Elizabeth Knight kuca na prozor. On ga spusti. — Voljela bih razgovarati. On se pribere koliko god je mogao. — 0 čemu? — Moţemo li se nekamo voziti? Mislim da je pametnije da se ne vraćamo u zgradu Suda. Čini mi se da još nisam vidjela da se Harold toliko uzrujao. Fiskeu se učini da se na te riječi čak jedva primjetno nasmiješila. — Ţelite da idemo mojim autom? — upita. — Ja ovdje nemam auto. S vašim nešto nije u redu? Fiske pogleda njezinu skupu odjeću. — Pa, moj auto iznutra se sastoji od hrđe prekrivene prljavštinom. Sutkinja se nasmiješi. — Odrasla sam najednom ranču na istoku Teksasa. Kada se moja obitelj vozila do gradića koji se sastojao od nekoliko daščara, ja sam sa šestero braće i sestara sjedila straga, u otvorenom prostoru kamioneta, gdje smo se morali drţati svom snagom. Ipak smo uţivali u svakoj voţnji! Osim toga, doista bih voljela razgovarati s vama. Fiske na koncu kimne i sutkinja sjedne na suvozačevo mjesto. — Kamo idemo? — upita Fiske kada su izišli s parkirališta. — Na semaforu skrenite lijevo. Nadam se da nemate hitnih obaveza. Trebala sam prvo pitati...

364

kika☺crostuff.net

Fiske se sjeti da ga čeka McKenna. — Ništa vaţno. Nakon što je skrenuo, ona počne: — Znate, niste se smjeli vratiti i sve ono izgovoriti. — Nadam se da me niste trebali samo zbog toga — reče Fiske oštrim tonom. — Došla sam vam reći koliko mi je uţasno zbog Sare. — Niste jedini. Pokušala je pomoći mojem bratu, a zatim i meni. Uvjeren sam da se rado sjeća dana kada je upoznala braću Fiske. — Barem jednoga od vas... — Sto to znači? — Sari je vaš brat bio drag i cijenila ga je. Ali nije ga voljela iako mi se, iskreno govoreći, čini da je on bio zaljubljen u nju. No njezino je srce negdje drugdje. — Doista? I to vam je rekla? — Johne, uistinu ne volim kada moram priznati da imam određene spolne predrasude, ali jednako tako odbijam zatvarati oči pred pojedinim temeljnim istinama: sumnjam da bi mojih osam muških kolega moglo slutiti nešto o tome, no meni je kristalno jasno da je Sara zaljubljena u vas. — Vaša ţenska intuicija? — Tako nekako. I ja imam dvije kćeri. — Nije joj promak-nuo njegov iznenađen pogled. — Prvi mi je muţ umro. Kćeri su odrasle i ne ţive s nama. — Sutkinja poloţi ruke u krilo i zagleda se kroz prozor. — Međutim, pravi su razlozi za ovaj razgovor drugi — reče. — Ovdje skrenite desno. Kada je skrenuo, Fiske upita: — Onda, što ste naumili? Čini se da vi suci uvijek imate neke druge ciljeve. — A to nekako nije u redu? — Ne znam, to ćete mi vi reći. S obzirom na igrice koje se igraju na Sudu, ne mogu reći da sam pretjerano oduševljen... — To mi je razumljivo. — Zapravo ne mogu suditi o vama. Ali meni se prije čini da se bavite politikom nego sudstvom. A konkretna politika

365

kika☺crostuff.net

ovisi o tome tko lobira toliko da privuče pet glasova. Kakve to ima veze s pravima tuţitelja i optuţenika? — Čim je izgovorio te riječi, Fiskea je neočekivano obuzela deprimantna pomisao: Nema pravo tuţiti se na Sud i način njegova funkcioniranja. I on sam cijelo vrijeme izbjegava pravu istinu zastupajući klijente. Na određeni način, to je daleko gore od svega što je Sud učinio ili nije učinio u ime pravde. Još su se nekoliko trenutaka vozili u tišini, a Elizabeth Knight zatim reče: — Počela sam kao javna tuţiteljica. A zatim sam postala sutkinjom na kaznenome sudu. — Ona načas zašuti. — Ne mogu reći da imate pogrešne stavove. — Fiske je pogleda blago iznenađeno. — Johne, o tome bismo mogli raspravljati sve dok i vama i meni ne bi bilo mučno, no ostaje činjenica da već desetljećima imamo zadani sustav unutar kojeg moramo funkcionirati. A to znači da se moramo pridrţavati pravila i povremeno ih zaobilaziti. Moţda je to pojednostavljen pogled na vrlo sloţenu situaciju, no čovjek neki put mora slušati instinkt. — Ona ga pogleda. — Shvaćate? On kimne. — Ja imam poprilično dobar instinkt. — A što vam taj instinkt govori u vezi s Michaelom i Steve-nom? Ima li ta priča o nestalome podnesku kakvih temelja? Ako ima, doista bih voljela doznati u čemu je stvar. — Zašto pitate mene? — Jer mi se čini da znate više od ostalih. Zato sam i htjela nasamo razgovarati. — Doista se nadate da sam ubio brata i da ţalbu koristim samo kao sredstvo odvraćanja pozornosti? Pa na taj način neće doći do narušavanja ugleda Suda...? — To nisam rekla. — To ste rekli Sari na onom vašem prijemu. Elizabeth Knight uzdahne i nasloni se. — Ne znam točno zašto sam to rekla. Moţda kako bih je uplašila i odvratila od vas. — Nisam ubio brata.

366

kika☺crostuff.net

— Vjerujem vam. Znači da bi taj nestali podnesak mogao biti vaţan? Fiske kimne. — Moj je brat ubijen jer je znao što je u tom dokumentu. Čini mi se da je Wright ubijen jer je radio dokasna, pa je u jednom trenutku izišao iz ureda i vidio kako netko pretraţuje ured moga brata. Ona problijedi. — Mislite da je netko sa Suda ubio Stevena? — Fiske kimne. — To moţete dokazati? — Nadam se da ću moći. — Nemoguće, Johne. Zašto? — Odgovor na to pitanje volio bi doznati i tip koji je pola ţivota odleţao u zatvoru. — Zna li za to detektiv Chandler? — Zna dio. Ali agent McKenna praktički je uvjeren da sam ja ubojica. — Ne bih rekla da taj stav dijeli i detektiv Chandler. — Vidjet ćemo... Kada ju je ostavio na Sudu, Elizabeth Knight još reče: — Ako su sve vaše sumnje utemeljene i ako je u cijelu priču umiješan netko sa Suda... — Ona zašuti, još nekoliko trenutaka ne uspijevajući nastaviti. — Jeste li svjesni što bi to značilo za ugled ove ustanove? — U ţivotu sam siguran u malo toga, ali pouzdano znam jedno. — Načas zastavši, doda: — Ugled Suda nije vrijedan toga da neduţan čovjek umre u zatvoru. 53 Rufus nervozno pogleda brata, koji je upravo uspio obuzdati napadaj kašlja. Josh se pokuša malo pridignuti, misleći kako će tako lakše disati. Utroba mu je, znao je, praktički razorena. Nešto vaţno što ga još odrţava na ţivotu moglo bi se svakog trenutka rasprsnuti. I dalje je drţao pištolj na boku. No činilo se da za okončanje njegova ţivota neće biti potreban još jedan metak. Imali su sreće što Tremaine i Rayfield nisu došli vojnim vozilom. No dţip je s jedne strane bio nagnječen, na mjestu na

367

kika☺crostuff.net

kojem je na njega nasrnuo kamionet, pa će tako privlačiti neţeljenu pozornost. Sretna je okolnost bila i što ima platneni krov, koji dosta dobro skriva što je točno unutra. Rufus nije znao kamo ide, a Josh je prečesto tonuo u nesvijest i budio se a da bi mu mogao istinski pomoći. Rufus otvori pretinac i izvadi auto-kartu. Brzo je pogledavši, prstom je potraţio put koji vodi do Richmonda. Mora nekako doći do autoceste. Bude li morao, zaustavit će se i nekoga upitati za smjer. Sada iz dţepa izvadi posjetnicu i pogleda imena i brojeve telefona. Mora još samo pronaći telefon. *** Kada su Fiske i McKenna stigli u Fiskeov ured, agent FBI-a reče: — Prijeđimo na stvar. — Čekat ćemo policiju — reče Fiske odlučnim tonom. U trenutku kada je izgovorio te riječi, patrolna kola zaustavila su se pred ulazom, a iz njih je izišao policajac Hawkins. — Što se, dovraga, događa, Johne? — upita zbunjeni Hawkins. Fiske rukom pokaţe McKennu. — Agent McKenna misli da sam ubio Mikea. Došao je po moj pištolj kako bi ga dao na balističko vještačenje. Hawkins neprijateljskim pogledom prostrijeli McKennu. — Ako to nije najveće sranje koje sam ikada čuo, onda... — Da, hvala na sluţbenoj procjeni... policajce... Hawkins, je li tako? — reče McKenna i priđe mu. — Tako je — reče Hawkins sumornim tonom. — No, da, gospodine Hawkins, imate privolu gospodina Fis-kea da pretraţite njegov ured i pronađete devetmilimetarski pištolj za koji ima urednu dozvolu. — Tada pogleda Fiskea. — Pretpostavljam da pristanak još vrijedi. — Kako Fiske nije ništa rekao, McKenna ponovno pogleda Hawkinsa. — Ako vam to nije po volji, razgovarat ćemo s vašim šefom, pa moţete početi traţiti novi posao.

368

kika☺crostuff.net

Prije nego što je Hawkins stigao počiniti nekakvu glupost, Fiske ga ščepa za rukav i reče: — Obavimo stvar, Billy. Kada su ušli u zgradu, Fiske reče: — Lice ti izgleda mnogo bolje. Hawkins se nasmiješi. Bilo je očito da mu je neugodno. — Da, hvala. — Sto se dogodilo? — upita McKenna. Hawkins ga zlovoljno pogleda. — Tip je malo pretjerao s drogom. Imao sam problema dok sam ga privodio. Pred vratima Fiskeova ureda nalazila se hrpa omotnica i malenih paketa. On ih podigne i otvori vrata. Nakon što su ušli, Fiske priđe radnome stolu i na njega odloţi poštu. Zatim otvori ladicu. Uvu-kavši ruku u nju, počeo je nešto petljati i traţiti, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, pogleda onu dvojicu. — Bio je ovdje, u ladici. Posljednji put vidio sam ga u trenutku kada si mi došao priopćiti vijest o Mi-keu, Billy. McKenna prekriţi ruke na prsima i strogo se zagleda u Fiskea. — U redu, je li netko imao pristup tvojem uredu? Čistačice, tajnica, dostavljači, perači prozora? — Ne, nitko. Ključ ima još jedino iznajmljivač prostora. Hawkins reče: — Nema te... koliko, dva-tri dana? — Tako je. McKenna je već gledao vrata. — Ali nema tragova nasilnog ulaska. Hawkins reče: — To ništa ne znači. Netko tko zna što radi mogao je lako obiti bravu, a da ne ostavi trag. — Tko je znao da tu drţiš pištolj? — upita McKenna. — Nitko. — Moţda ga je uzeo netko od klijenata, kako bi nečim orobio banku — reče McKenna. — S klijentima ne razgovaram u uredu, McKenna. Kada me pozovu, već su obično u zatvoru. — No, da, čini mi se da imamo malih problema. Brat ti je ubijen devetmilimetarskim metkom. Ti imaš dozvolu za devetmilime-tarski Sig. Priznaješ da si ga imao još do prije

369

kika☺crostuff.net

nekoliko dana. Pištolja sada nema. Nemaš alibi za vrijeme bratove smrti, a zbog nje si bogatiji za petsto tisuća zelembaća. Hawkins pogleda Fiskea. — Mikeova polica ţivotnog osiguranja — objasni Fiske. — Za mamu i tatu. — To je barem tvoja verzija, zar ne? — reče McKenna. Fiske mu se sada pribliţi. — Ako misliš da imaš dovoljno dokaza da me optuţiš, samo izvoli. U protivnom, nosi se iz mojeg ureda. McKenna nije ni trepnuo. — Čini mi se da policajac Hawkins ima odobrenje da pretraţi cijeli ured, a ne samo ladicu koju ti pokaţeš. Bez obzira na vaše prijateljstvo, očekujem da obavi duţnost za koju je prisegnuo. Fiske ustukne za nekoliko koraka i pogleda Hawkinsa. — Samo naprijed, Billy. Ja idem po neko piće. Da ti nešto donesem? — Hawkins odmahne glavom. — Meni bi dobro došla kava — reče McKenna i krene za Fiskeom. — Tako će nam se pruţiti i prilika da popričamo. Sara se zaustavi pred garaţom i duboko udahne. Buick je bio na mjestu. Kada je izišla, obavio ju je miris tek pokošene trave. Bio je ugodan i u mislima ju je vratio u srednjoškolske dane, na utakmice i beskrajna ugodna ljeta u miru Karoline. Kada je pokucala, vrata su se rastvorila toliko naglo i brzo da je zamalo pala s trijema. Bit će da ju je Ed Fiske gledao kako dolazi. Prije nego što joj je uspio zalupiti vrata pred nosom, pokazala mu je fotografiju. Na njoj su bila četiri lika: Ed i Gladys Fiske, te njihovi sinovi. Svi su se veselo smiješili. Ed je upitno pogleda. — Bila je u Michaelovu uredu. Htjela sam je ostaviti vama. — A zašto? — I dalje joj se obraćao ledenim glasom, no sada je barem nije vrijeđao i psovao. — Jer mi se činilo da je tako najispravnije. Ed uzme fotografiju. — Nemam vam što reći.

370

kika☺crostuff.net

— Ali ja trebam mnogo toga reći vama. Nekome sam nešto obećala, a volim odrţati obećanja. — Kome? Johnnyju? Njemu moţete lijepo poručiti da mu neće koristiti što vas šalje kako biste izgladili stvar. — Ne zna da sam ovdje. Rekao mi je da ne dolazim... To ga je iznenadilo. — Zašto ste onda došli? — Zbog obećanja. Za ono što ste vidjeli one noći nije kriv John, nego ja. — Za ples je potrebno dvoje, a vi me nećete razuvjeriti. — Smijem ući? — A zašto? — Doista bih voljela s vama razgovarati o vašim sinovima. Čini mi se da bih vas trebala upoznati s određenim stvarima. Informacijama koje bi vam nešto mogle pojasniti. Neće trajati dugo, a obećaj em vam da nakon toga više neću dolaziti. Molim vas... Nakon nekoliko beskrajnih trenutaka šutnje, Ed se napokon povuče i pusti je da uđe. Zatim bučno zalupi vratima. Dnevna je soba uglavnom kakva je bila i kada ju je prvi put vidjela. Čovjek voli red. Zamišljala je garaţu prepunu uredno sloţenog alata. Ed joj pokaţe sofu, a Sara sjedne. On potom ode u blagovaonicu i fotografiju pomno smjesti među ostale slike. — Ţelite nešto popiti? — upita preko volje. — Samo ako ćete i vi nešto piti. Ed sjedne u naslonjač nasuprot njoj. — Neću. Ona ga pomnije promotri. Sada je na njegovu licu i u njegovoj građi jasnije vidjela obrise i jednog i drugog sina. U njima se vidjela i majka, iako više u Michaelu nego u Johnu. Ed već prinese neza-paljenu cigaretu ustima, no onda zastane. — Smijete pušiti. U svojoj ste kući. Ed spremi cigaretu, a kutiju i upaljač vrati u dţep na hlačama. — Gladys mi nije dopuštala da pušim u kući, samo vani. Navike se teško mijenjaju. — On prekriţi ruke, čekajući da ona počne. — Michael i ja bili smo vrlo bliski prijatelji.

371

kika☺crostuff.net

— Baš i ne znam kako ste mogli biti bliski s obzirom na ono što sam vidio neku noć. — Edovo lice već je poprimalo rumeniju boju. — Čujte, gospodine Fiske... — Nakon svega, moţemo jednostavno prijeći na ti... — reče on osornim tonom. — U redu, Ede, činjenica je da smo bili bliski prijatelji. Ja sam tako gledala na to, no Michael je htio i nešto više. — Kako to misliš? Sara s mukom proguta slinu, a sada je i njezino lice već bilo crveno. — Michael me zaprosio. Eda su te riječi očito šokirale. — Nikad mi nije rekao ni riječi. — U to sam uvjerena. Znaš... — još je nekoliko trenutaka oklijevala, nervozna zbog njegove moguće reakcije na to što je namjeravala reći — znaš, ja sam ga odbila. — Već se blago lecnula, gotovo ustuknula, no Fiske je samo sjedio i nastojao sve pojmiti. — Stvarno? Pretpostavljam da ga nisi voljela... — Nisam... barem tako. I ne znam točno zašto. Bio je praktički savršen. Moţda me upravo to plašilo, to što bih trebala ţivjeti s takvom osobom, cijeli se ţivot ravnati prema tako visoko postavljenim mjerilima. A on je bio toliko obuzet poslom. Čak i da sam ga voljela, nisam baš sigurna da bi imao vremena za mene. Ed obori pogled. — Njih dvojicu nije bilo lako podizati. Johnny je bio dobar uglavnom u svemu, ali Mike... Mike je bio najbolji u svemu čega se prihvatio. Ja sam cijelo vrijeme bio na prokletome poslu i nisam baš previše kuţio dok su odrastali. Ali sada sve vidim puno bolje. Često sam se hvalio Mikeom. Prečesto. Mike mi je rekao kako Johnny s njim nije htio imati veze, a da nije htio navesti razloge. Johnny se drţi uţasno povučeno. Teško ga je navesti da govori. Sara pogleda pokraj njega, kroz prozor, ispred kojeg se pojavila crvenorepa zeba, sletjevši na granu vrbe.

372

kika☺crostuff.net

Ona reče: — Znam. U posljednjih nekoliko dana često sam bila s njim. Nekako mi se oduvijek činilo da ću moći reći, gotovo odmah: S ovim čovjekom ţelim ţivjeti do konca ţivota. To je vjerojatno apsurdno. I nepravedno. Nije li tako? Na muškarčevu licu pojavi se jedva primjetan osmijeh. — Kad sam je prvi put vidio, Gladys je bila konobarica u malenome restoranu nasuprot radionici u kojoj sam radio. Jednom sam ušao s hrpom prijatelja i čim sam je vidio, više ih nisam ni čuo. Kao da smo na cijelom prokletom svijetu ostali još samo ona i ja. Vratio sam se na posao i potpuno zeznuo Cumminsov dizelski motor. Nikako je nisam mogao izbaciti iz glave. Sara se nasmiješi. — Dobro poznajem tvrdoglavost Johna i Michaela Fiskea. Stoga čisto sumnjam da si ostao pri tome. I Ed se sada nasmiješi. — Sljedećih šest mjeseci onamo sam dolazio na doručak, ručak i večeru. Počeli smo hodati. A onda sam smogao hrabrosti i zaprosio je. Kunem se da bih to bio učinio već prvi dan, ali činilo mi se da bi mogla pomisliti da sam lud. — On na trenutak zastane i tonom koji je govorio o konačnosti odluke reče: — Iza nas je vraški dobar ţivot. — Zatim pomnije promotri njezino lice. — To ti se dogodilo kada si ugledala Johnnyja? — Sara kimne. — Mike je znao? — Mislim da je nanjušio. Kada sam se na koncu vidjela s Johnom, pitala sam ga zna li zašto njih dvojica baš nisu bili bliski. Mislila sam da je to moţda dijelom bilo i zbog mene, no čini mi se da su se udaljili davno prije toga. — Sara nastavi napetim glasom. — I tako si one noći na čamcu zapravo vidio kako se namećem tvojem sinu. Iza njega je bio najuţasniji mogući dan, a ja sam mislila samo na sebe. — Sada ga pogleda u oči. — Bez razmišljanja me odbio. — Ona se sjeti prošle noći, njeţnosti i ljubavi, i u postelji i izvan nje. A zatim i narednog jutra. Činilo joj se da joj je sve postalo jasno. A to je bio dobar osjećaj. Sada ju je zamalo posve preplavio dojam da o tom čovjeku i njegovim osjećajima ne zna baš ništa. Ona se usiljeno nasmije. — Tako me lijepo

373

kika☺crostuff.net

spustio na zemlju. — Zatim iz torbice izvuče papirnatu maramicu i obriše oči. — Eto, to je to. To sam htjela reći. Ako već ţeliš nekoga mrziti, onda mrzi mene, a ne sina. Ed je još nekoliko trenutaka ostao zagledan u sag, a zatim ustane. — Upravo sam pokosio travu. Dobro bi mi došao ledeni čaj. A tebi? — Iznenađena, Sara kimne. Nekoliko minuta poslije Ed se vratio s čašama i vrčem punim čaja. Dok ga je ulijevao u čaše, reče: — Mnogo sam razmišljao o toj noći. I ne sjećam se svega. Sutradan sam bio gadno mamuran. Koliko god bio bijesan, nisam smio udariti Johnnyja. Pogotovo u prokleti trbuh. — Poprilično je ţilav. — Nisam mislio na to. — Ed otpije gutljaj čaja i nasloni se, grickajući usnu. — Je li ti Johnny rekao zašto je istupio iz policje? — Rekao je da je uhitio nekog klinca zbog droge. Mali je bio jadan i sve to, kako to već ide, pa je počeo pomagati takvim ljudima. Ed kimne. — Da, samo ga zapravo nije uhitio. Mali je umro na mjestu uhićenja. Kao i policajac koji je Johnnyju pomagao na zadatku. Sara je zamalo prolila čaj. — Molim? Ed je sada izgledao kao da mu je pomalo nelagodno što je otvorio tu temu, no ipak nastavi: — Johnny o tome zapravo i nije pričao, ali pojedinosti sam doznao od policajaca koji su došli nakon pucnjave. Johnny je zbog nekog razloga zaustavio auto. Čini mi se da je bio ukraden. U svakom slučaju, zatraţio je pojačanje. Dvojicu mladića izvukao je iz auta. Pronašao drogu. Tada mu je stiglo pojačanje. I kada su se spremali pretraţiti ih, jedan je mali pao i kao da ima napadaj. Johnny mu je pokušao pomoći. Drugi je policajac trebao imati na nišanu drugog klinca, ali nije, pa je ovaj izvukao pištolj i ubio ga. Johnny je uspio ispaliti metak, ali ga je mali pogodio dva puta. — Obojica su pali, okrenuti jedna prema drugome. Onaj drugi mali samo je glumio. On je pobjegao autom. Uhvatili

374

kika☺crostuff.net

su ga malo poslije. Prvi i Johnny ostali su na tridesetak centimetara udaljenosti, a obojica su krvarili kao ludi. — 0, Boţe moj! — Johnny je u jednu od rupa ugurao prst. Time je malo zaustavio krvarenje. Dio toga čuo sam od njega, dok je bio u bolnici, napola izvan sebe... Mali je Johnnyju nešto rekao, ne znam točno što, Johnny poslije nije htio reći, no pronašli su ga mrtvog, uz Johnnyja. Bili su praktički zagrljeni. Bit će da se dovukao ili tako nešto. Nekim se murjacima to baš i nije dopalo, s obzirom na to da je jedan od njihovih leţao mrtav zbog maloga. Ali sve su provjerili i Johnny je oslobođen svake sumnje. Bio je kriv onaj drugi murjak koji ga je štitio. U svakom slučaju, Johnny je zamalo umro na putu do bolnice. Zadrţali su ga cijeli mjesec. Metak je Johnnyju na komadiće raznio gotovo cijelu utrobu. Sara se odjednom sjeti kako je Fiske povukao majicu nadolje prije nego što su vodili ljubav. — Ima oţiljak? Ed je znatiţeljno pogleda. — Zašto? — Nešto je rekao... On polagano kimne. — Od trbuha do vrata. — Da je prestar za kupanje — reče Sara u sebi. — Vjerojatno su ga mogli podvrgnuti plastičnoj operaciji, ali Johnnyju je bilo dosta bolnica. Osim toga, vjerojatno je mislio da, ako ga ne mogu srediti unutra, nema potrebe truditi se oko izgleda. Na Sarinu licu odraţavala se blaga panika. — Kako to misliš? Potpuno se oporavio, zar ne? Ed tuţno odmahne glavom. — Meci su ga gadno raznijeli, odbijali se po njegovu tijelu kao u kakvom prokletom fliperu. Pokrpa-li su ga, ali trajno su mu oštećeni praktički svi organi. Moţda bi ga još i posve izliječili da se Johnny htio još nekoliko godina povlačiti po bolnicama, ići na transplantacije i slične stvari. Ali moj sin nije takav. Doktori kaţu da će prije ili kasnije neke stvari u njemu jednostavno prestati funkcionirati. Kaţu da je to poput dijabetesa... to kako se čovjekovi organi jednostavno istroše. — Sara kimne,

375

kika☺crostuff.net

osjećajući kako joj se grči ţeludac. — Doktori kaţu da će ta dva metka u konačnici Johnnyja stajati dvadeset godina ţivota, moţda i više. I u vezi s tim zapravo više nisu imali što poduzeti. U ono nam je vrijeme bilo svejedno. Dovraga, ostao je ţiv, a drugo nam ništa nije bilo vaţno. No znam da razmišlja o tome. Vjeţbao je s utezima, trčao kao sam vrag, doveo se u red i izvrsnu formu, barem izvana. Napustio policiju. Nye htio prihvatiti čak ni prokletu invalidninu, iako je na nju itekako imao pravo... Postao je odvjetnik, dan i noć crnči za sitniš, a većinu novca daje meni i mami. Ja nemam mirovinu, a računi koje plaćamo za Gladys već su sada ukupno premašili iznos koji sam zaradio tijekom cijelog ţivota. Dovraga, nakon što smo je trideset godina otplaćivali, ovu smo kuću morali staviti pod hipoteku i podignuti kredit. Ali što se mora, mora se. Kada je Ed zašutio, Sara pogleda prema stolu na kojem se nalazilo Johnovo odličje za hrabrost. Maleni komad metala za svu tu bol. — Sve to govorim kako bih ti objasnio da Johnny zapravo nema iste ciljeve kao moţda ti i ja. Nije se ţenio, nikada ne spominje da bi htio imati djecu. Kod njega je sve ubrzano. Računa da će se, doţivi li pedesetu, moći smatrati najvećim sretnikom na svijetu. To mi je sam rekao. — Ed Fiske spustio je pogled, stegnuta grla. — Nikada nisam mislio da ću nadţivjeti Mikea. Samo se svim srcem nadam da neću nadţivjeti i drugog sina. Sara na koncu uspije progovoriti: — Hvala što si mi sve ispričao. Jasno mi je koliko ti je bilo teško... Zapravo me ne poznaješ. — Ovisno o situaciji, čovjeka neki put bolje upoznaš nakon deset minuta nego kada se s nekim viđaš cijeli ţivot. Sara ustane. — Hvala na vremenu i trudu. A Johnu bi bilo uţasno vaţno da mu se javiš. On ozbiljno kimne. — Javit ću mu se. Kada je već poloţila ruku na kvaku, Ed joj se još jednom obrati. — Još voliš mojega sina?

376

kika☺crostuff.net

Sara je izišla bez riječi. U malenom kafiću u blizini zgrade u kojoj je imao ured, Fiske je naručio kavu i sjeo na terasu na pločniku. McKenna ga je pratio u stopu. Fiske ga je u početku posve ignorirao i samo je dokono gledao prolaznike i pio kavu. Kada se sunce pojavilo iznad zgrade na suprotnoj strani ulice stavio je sunčane naočale. McKenna je u tišini grickao krekere i poigravao se plastičnom šalicom u kojoj je imao kavu. — Kako ti je trbuh? Ţao mi je što sam te morao onako udariti. — Zao ti je samo što me nisi jače udario. — Nije, doista. Vidio sam pušku, pa sam se zabrinuo. Fiske ga pogleda. — Valjda si mislio da bih mogao nekako otvoriti vrata, izvaditi pušku i zapucati prije nego što me ti razneseš s udaljenosti od, koliko... petnaest centimetara? McKenna slegne ramenima. — Samo da znaš, pročitao sam tvoj policijski dosje. Bio si dobar murjak. Barem do pred sami završetak karijere. — Što bi to trebalo značiti? McKenna sjedne do njega. — Ništa, osim što je bilo određenih pitanja u vezi s posljednjim događajem u kojem si sluţbeno sudjelovao. Moţeš me malo upoznati s pojedinostima? Fiske skine naočale i zagleda se u sugovornika. — A da mi jednostavno prosviraš glavu? Čini mi se da bi mi to bilo zabavnije. McKenna nasloni stolicu na zid i pripali cigaretu. — Znaš, ako baš toliko silno ţeliš dokazati da si neduţan, mogao bi početi barem malo više surađivati. — McKenna, uvjeren si da sam ubio brata... Zašto bih se onda uopće trebao truditi? — Tijekom godina radio sam na hrpi slučajeva. I u pedeset posto slučajeva pokazalo se da moja početna teorija nije bila točna. Drţim se jedne filozofije: Nikad ne reci nikad. — Hej, stvarno zvučiš iskreno...

377

kika☺crostuff.net

McKenna sada nastavi srdačnijim tonom. — Čuj, Johne, ovim se poslom bavim već jako dugo. Zgodni mali slučajevi uopće nisu pravilo. I u ovom slučaju ima raznih neobičnih okolnosti i ja ih ne zanemarujem. — Zastavši, još doda, koliko je mogao nehajnijim tonom: — Zašto se tvoj brat zainteresirao za Rufusa Harmsa i što je točno stajalo u onoj ţalbi? Fiske ponovno stavi naočale. — To se ne uklapa u tvoju teoriju o tome da sam ubio brata. — To je samo jedna od mojih pretpostavki. Samo je provjeravam traţeći tvoj pištolj koji je odjednom tako nestao. A dok čekam, stvar promatram i iz drugog kuta: kuta koji obuhvaća i Rufusa Harmsa. Tvoj je brat uzeo ţalbu i, izgleda, posjetio zatvor. — To ti je rekao Chandler? — Imam hrpu raznoraznih izvora. I ti i Evansica raspitivali ste se o Harmsovoj prošlosti. Pobjegao je iz zatvora u jugozapadnoj Virginiji. I vas ste dvoje sinoć onamo otišli unajmljenim avionom. Kako bi bilo da mi malo pričaš o tome? Kamo ste išli i zašto? Fiske se nasloni, sada već zapanjen. McKenna ga drţi pod nadzorom. To i nije neobično, no Fiskeu takva mogućnost ipak nije pala na pamet. — Izgleda da znaš sve... Zašto me onda pitaš? — Moţda imaš informacije na temelju kojih bih lakše riješio ovaj slučaj. — Prije Chandlera? — Kada ljudi ginu, je li vaţno tko će prvi spriječiti nova ubojstva? Fiske je znao da je to posve logično. Barem na površini. No dakako da je itekako vaţno tko će biti prvi. Ljudi koji rade na području provođenja zakona i reda biljeţe svaki rezultat, kao i ljudi koji rade na drugim područjima. Fiske ustane. — Idemo pogledati kako Billy napreduje. Sada je već vjerojatno pronašao ona dva leša koja sam prošli tjedan sakrio u ormar. Kada su se vratili, Hawkins je upravo dovršavao pretragu.

378

kika☺crostuff.net

— Ništa — reče, tako odgovarajući na McKennin pogled. — Moţete i sami pretraţiti, ako ţelite — doda još prkosno. — Nema problema, vjerujem vam — reče McKenna srdačnim tonom. Fiske je s nevjericom piljio u Hawkinsa. — Što je to, Billy? — upita, prstom pokazujući prema čovjekovu vratu i ovratniku. — Što? Fiske prstom dodirne Hawkinsov ovratnik, pa mu pokaţe vršak prsta. Hawkins se blago zarumeni. — Oh, dovraga. Bonnieina ideja... za pokrivanje modrica. Zato mi lice nije onako izubijano. Nitko me nikada nije toliko izudarao. U redu, tip je bio krupan, ali ni ja baš nisam sitan. McKenna reče: — Ja bih u gada ispraznio cijeli okvir. Fiske ga zabezeknuto pogleda. Hawkins kimne. — Bio sam u iskušenju. U svakom slučaju, dečki bi me razapeli da doznaju, no vani je tako vruće i kada se počneš znojiti, stvar jednostavno postaje gotovo tekuća i hvata se za odjeću. Ne znam kako ţene uspijevaju... — Ţeliš reći da je to zapravo... — Da, šminka — odgovori ovaj stidljivo. Unatoč svemu što mu je upravo sinulo, Fiske je davao sve od sebe kako bi ostao pribran. Sada nesvjesno protrlja rame koje je još bilo bolno. McKenna ga je netremice promatrao. U tom trenutku oglasio se telefon. Fiske se javi. Zvali su iz staračkog doma u kojem je bila njegova majka. — U novinama sam čitala o Michaelu. Uţasno mi je ţao, Johne. — Ţena je godinama radila u domu i dobro poznavala Fiskea. — Hvala, Anne. Čuj, trenutačno sam malo u guţvi... — Hoću reći, Michael je bio ovdje i onda ga više odjednom nema. Ne mogu vjerovati. Fiske se ukoči. — Ovdje, misliš u domu? — Da. Prošli tjedan. U četvrtak... ne, u petak. Onog dana kad je nestao.

379

kika☺crostuff.net

— Sjećam se jer obično dolazi subotom. Fiske protrese glavu kako bi razbistrio misli. — 0 čemu govoriš? Mike nije dolazio mami. — Dolazio je. Naravno, ne tako često kao ti. — To mi nisi rekla... — Nisam? No, dobro, ako baš moraš znati, Michael nije htio da ti doznaš. — A zašto, dovraga? Već sam sit svega što mi ljudi ne govore u vezi s mojim bratom. — Ţao mi je, Johne — reče ţena — ali zamolio me da ne pričam o tome, a ja sam samo odrţala obećanje. Ništa više. No sada kada ga više nema... Činilo mi se da ne moţe naškoditi ako ti kaţem... — U petak je bio kod mame? Je li pričao s tobom? — Pa, baš i nije. Znaš, nekako mi se učinilo da je zbog nečega nervozan. Ne znam, nemiran ili zabrinut. Došao je jako rano i zadrţao se najviše pola sata. — Znači da su razgovarali? — Vidjeli su se. Ne znam koliko su zapravo razgovarali. Gladys je neki put naporna. Što misliš, kada bi je mogao posjetiti? Hoću reći, nemoguće je da zna za Michaela, ali nekako ipak izgleda deprimirano. Fiskeu je postalo jasno kako je ţena uvjerena da je majčinska veza s djecom nekako jača čak i od Alzheimerove. — Trenutačno sam doista u guţvi... — Fiske odjednom zašuti. Bilo bi pravo čudo kada bi se njegova majka sjetila ijednog korisnog dijela eventualnog razgovora s Mikeom. Ali što ako se sjeća? — Dolazim odmah. Fiske spusti slušalicu, uzme aktovku i u nju strpa hrpu pošte. — Tvoj je brat posjetio majku onog dana kada je nestao? — upita McKenna. Fiske kimne. — To znači da bi nam moţda mogla nešto ispričati.

380

kika☺crostuff.net

— McKenna, moja mama ima Alzheimerovu. Misli da je predsjednik John Kennedy. — U redu. A netko tko ondje radi? Fiske mu na poleđini jedne od svojih posjetnica zapiše adresu i broj telefona. — Ali u cijelu priču nemoj uvlačiti moju mamu. — Ali ti ideš do nje, zar ne? Kako to? — Meni je mama. — I Fiske nakon toga nestane na hodniku. Hawkins pogleda McKenna. — Jesmo spremni za polazak? Jer htio bih zaključati. Ne ţelim da netko ponovno uđe i nešto ukrade. McKenna je zbog njegova tona zatreptao. Tip nikako ne moţe znati da je upravo on uzeo pištolj, zar ne? Ipak, mučila ga je svojevrsna krivnja. No ima i većih razloga za griţnju savjesti. Neusporedivo većih. 54 Na putu do Fiskeova ureda Sara je upravo zastala na semaforu kada ga je ugledala na istome raskriţju. Vozio se u smjeru zapada. Nije mu stigla čak ni potrubiti. Već je pomislila kako bi ga mogla zaustaviti mahanjem, no predomislila se ugledavši napetost na njegovu licu. Skrenuvši desno, krenula je za njim. Pola sata kasnije usporila je kada je Fiske skrenuo na parkiralište staračkog doma u richmondskome West Endu. Sara je ondje dotada bila samo jednom, s Michaelom. Skrivajući se u autu, iza gustog zimzelenog grmlja pokraj ulaza, gledala je kako Fiske izlazi iz auta i ţurno ulazi u zgradu. Fiske se prvo vidio s Anne, ţenom koja ga je maločas nazvala i koja se ponovno ispričala, a zatim ga odvela u salon za posjetitelje, gdje je Gladys spokojno sjedila u spavaćici i papučama. Kada se pojavio Fiske, podignula je pogled i tiho sklopila dlanove. Fiske joj sjedne nasuprot, a Gladys ispruţi ruku i njeţno mu dodirne lice. Potom se nasmiješila, gotovo razrogačenih očiju koje očito nisu upijale baš ništa što ima veze sa stvarnošću.

381

kika☺crostuff.net

— Kako je moj mali Mike? Kako je mamin sinčić? On joj njeţno dodirne ruke. — Dobro. Nema problema. I tata je dobro — slaţe. — Neki dan smo lijepo razgovarali, zar ne? — Da, to je tako lijepo. — Ona pogleda kroz njega i nasmiješi se. To je činila često. Nije bilo lako odrţati njezinu pozornost. Sada je ponovno maleno dijete. Krug se zatvorio. Ponovno mu dodirne obraz. — I tata je bio ovdje. — Kada? Ona odmahne glavom. — Negdje u toku prošle godine. Bio je na odsustvu. Potonuo mu je brod. Potopili su ih Japanci. — Stvarno? Ali, dobro mu je, zar ne? Ona se glasno nasmije. — 0, da, tom čovjeku ne moţe biti bolje. — Zatim se nagne naprijed i zavjerenički prošapće. — Mike, srce, znaš li ti čuvati tajne? — Svakako, mama — reče Fiske nakon malo oklijevanja. Ona se zarumeni i pogleda uokolo. — Ponovno sam trudna. Fiske duboko udahne. To je već nešto novo. — Stvarno? A kada si doznala? — Budi bez brige, srce, mama će vas sve voljeti. — Ona ga uštipne za obraz i poljubi u čelo. On njoj stisne ruku i uspije se nekako nasmiješiti. — Neki dan smo baš lijepo razgovarali, zar ne? — Ona odsutno kimne. Ovo je suludo, pomisli on, no kad je već tu, moţe pokušati nešto doznati. — Ja sam dobro putovao. Sjećaš se kamo sam išao? — Išao si u školu, Mike, kao i svaki dan. Tata te odveo brodom. — Ona se namršti. — Moraš dobro paziti. Borbe su ţestoke. Tata se sada bori. — Ona stisne šaku. — Sredi ih, Eddie. Fiske se nasloni i zagleda u nju. — Bit ću oprezan. — Kao da gleda portret koji iz dana u dan blijedi pod nesmiljenim suncem. Jednom će je posjetiti i više neće biti ni traga boji, a slika će postojati još samo u njegovu sjećanju. Takav je ţivot. — Moram krenuti. Ovaj... kasnim u školu.

382

kika☺crostuff.net

— Tako lijepo... — Ona pogleda iza njega i mahne. — Bok! — Fiske se okrene i zastane kao paraliziran, jer je ondje ugledao Saru. — Trudna sam, dušo — reče joj Gladys. — Čestitam — reče Sara, kojoj je to jedino palo na pamet. Fiske hodnikom bijesno pojuri prema izlazu, Sara krene za njim. Vrata je otvorio toliko naglo da su se sudarila sa zidom. — Johne, hoćeš li stati i razgovarati sa mnom? — reče. On se gnjevno okrene. — Kako se usuđuješ tako me uhoditi? — Nisam te uhodila. — To te se jednostavno ne tiče. — On izvadi ključeve i sjedne u auto. Ona sjedne na suvozačevo mjesto. — Izlazi iz mojeg auta. — Ne mičem se dok ne popričamo o ovome. — Ne seri! — Ako ţeliš da iziđem, izbaci me. — Prokleta bila! — poviče Fiske, a zatim iziđe iz auta. Sara također iziđe. — Proklet bio ti, Johne. Hoćeš li, molim te, prestati bjeţati i razgovarati sa mnom? — Nemamo o čemu razgovarati. — Još kako imamo o čemu razgovarati. On prema njoj usmjeri drhtavi prst. — Zašto mi to radiš, Sara? — Jer mi je stalo do tebe. — Ne treba mi tvoja pomoć. — Ja mislim da treba. Znam da treba. Tako su stajali i nepomično se promatrali. — Ne bismo mogli nekamo otići i u miru razgovarati? Molim te. — Ona polagano zaobiđe automobil i priđe mu. Dodirnuvši mu ruku, reče: — Ako je prošla noć tebi značila barem dio onoga što je značila meni, mogli bismo barem razgovarati. — I dalje je stajala, uvjerena da će on sjesti u auto i uz škripu guma odvesti se iz njezina ţivota.

383

kika☺crostuff.net

Fiske je na trenutak pogleda, zatim spusti glavu i umorno se nasloni na auto. Sara mu čvrsto stisne ruku. Fiske pogleda pokraj nje, prema autu parkiranome uz rub ceste, u kojem su sjedila dvojica muškaraca. — S nama će se voziti i savezni agenti. — Sada se drţao posve rezignirano. Barem ga ne prati sam McKenna. — Izvrsno, barem ću se osjećati sigurno — reče ona, ne odvajajući pogled od njegovih očiju, sve dok na koncu nije uvidjela da ga je izgubila, barem zasada. Ušli su svatko u svoj auto i Sara je, vozeći iza Fiskea, tako došla do malenog trgovačkog centra udaljenog oko kilometar i pol. Ondje su sjeli na jednu terasu, gdje su na vrućini kasnog poslijepod-neva naručili limunadu. — Nije mi jasno kako to moţeš zamjerati bratu, iako nije kriv — reče Sara. — Mike nikada nije bio kriv ni za što — reče Fiske s gorčinom u glasu. — Tvoja si mama ne moţe pomoći. Vrlo je lako moguće da je Michaela zvala John. — A-ha. Svjesno je odlučila ne sjećati se mene. — Moţda te tako zove jer je posjećuješ daleko češće nego što ju je posjećivao Michael, pa tako reagira na tu činjenicu. — Neću nasjesti na takve stvari. Sara se sada doimala ljutitom. — No dobro, ako ţeliš biti ljubomoran na brata i sada kada je mrtav, vjerojatno imaš pravo i na to. Fiske je prostrijeli ledenim pogledom. Očekivala je da bi svakog trenutka mogao eksplodirati. Umjesto toga, on reče: — Ljubomoran sam... bio sam ljubomoran na brata. A tko ne bi bio? — Ali to ne znači da je to u redu. — Moţda — reče Fiske, već umornim glasom. Zatim odvrati pogled. — Kad sam prvi put došao kod mame i kada mi se obratila kao da sam Mike, mislio sam da je to moţda nešto privremeno, znaš, da je takav dan. Ali nakon dva mjeseca... — On na trenutak zašuti. — Eto, tada sam jednostavno

384

kika☺crostuff.net

prekinuo vezu s Mikeom. Zauvijek. Sve što me u vezi s njim oduvijek smetalo, koliko god bilo glupo, jednostavno sam uvećao i ukomponirao u divovsku sliku o podlome gadu koji nema srce, u kojem nema nimalo dobrote. On mi je oduzeo majku. — Johne, kad smo te gledali na onom suđenju, ja sam s Mic-haelom posjetila vašu majku. On se trgne. — Molim? — Tvoja majka s njim nije htjela ni razgovarati. Donio joj je dar. Nije ga uzela. Rekao mi je da je uvijek takva. Zaključio je da je razlog to što toliko voli tebe, pa joj uopće nije stalo do njega. — Laţeš — reče Fiske prigušenim glasom. — Ne, ne laţem. Istina je. — Laţeš! — ponovi on, ovaj put snaţnije. — Pitaj ljude koji ondje rade. Oni će znati... Sljedećih nekoliko minuta proteklo je u tišini. Fiske je sjedio pognute glave. Kada je ponovno podignuo pogled, rekao je: — Zapravo nikada nisam razmišljao o tome da je i on izgubio majku. — Siguran si? — upita Sara tiho. Fiske je pogleda čvrsto sklopljenih dlanova. — Kako to misliš? — upita drhtavim glasom. — Što te sprječavalo da razgovaraš s bratom? Michael mi je rekao da si ga jednostavno odbacio, a to si i ti sada priznao. Ipak, ne mogu vjerovati da nisi znao kako se odnosila prema njemu. Fiske je još nekoliko beskrajnih trenutaka samo šutio. Zagledan u Saru, moţda i kroz nju. Njegov pogled nije otkrivao ništa od svega što se događalo u njemu. Na koncu zatvori oči i jedva čujno reče: — Znao sam. Zatim je pogleda. Ona zadrhti od uţasne boli koja se odraţavala na njegovu licu. — Samo nisam ţelio razmišljati o tome — reče Fiske. Sara ga snaţno uhvati za rame. — Čini mi se da mi je to sluţilo kao izgovor da ne moram imati veze s vlastitim bratom. —

385

kika☺crostuff.net

On ponovno duboko udahne. — I još nešto... Mike me doista nazvao, prije nego što je krenuo u zatvor. Nisam mu se javio. Nazvao sam tek kada je već bilo prekasno.. . Ja sam ga ubio. — Za to ne moţeš kriviti sebe. — Sarine ryeči bile su uzaludne, to joj je odmah postalo jasno, pa je stoga promijenila pristup. — Ako ţeliš kriviti sebe, onda barem odaberi pravi razlog. Neopravdano si ga izbacio iz svog ţivota. A to je bilo pogrešno. Uţasno pogrešno. I sada ga više nema. S time ćeš morati zauvijek ţivjeti, Johne. On je sada pogleda. Lice mu je bilo ponešto mirnije. — Čini mi se da već duţe ţivim s time. Budući da joj se tako povjerio, Sara zaključi kako mora uzvratiti jednakom mjerom. — Danas sam se vidjela s tvojim ocem. — Prije nego što je on uspio nešto reći, ona ţurno nastavi. — Obećala sam ti da ću otići do njega. Ispričala sam mu što se doista dogodilo. — I on ti je povjerovao — reče Fiske sumnjičavo. — Rekla sam mu istinu. Nazvat će te. — Hvala, ali bilo bi mi draţe da se nisi miješala. — On me upoznao s određenim dijelovima priče koji su mi nedostajali. — Na primjer? — reče Fiske prijekornim tonom. — Na primjer zašto si izišao iz policije. — Dovraga, Sara, to ti doista nije trebalo. — Trebalo mi je. Itekako. — A kako to? — Dobro znaš! Sljedećih nekoliko minuta oboje su šutjeli. Fiske je također sjedio zagledan u stol, poigravao se slamkom. Na koncu se nasloni i prekriţi ruke. — Tata ti je, znači, sve ispričao? Sara podigne pogled. — 0 onoj pucnjavi... da — reče opreznim tonom. — To znači da vjerojatno znaš kako sa šezdeset, moţda i pedeset, vjerojatno više neću biti među ţivima. — Mislim da ti moţeš nadvladati sve nasumične prognoze. — A u protivnom?

386

kika☺crostuff.net

— U protivnom je meni svejedno. On se nagne naprijed. — Ali meni nije, Sara. — Znači, odustaješ od ţivota koji imaš? — Čini mi se da ţivim točno kako ţelim. — Moguće — prizna ona tiho. — Znaš da nikako ne bi išlo. — Znači, razmišljao si...? — Razmišljao sam. A ti? Kako znaš da to nije još jedna impulzivna odluka? Kao kada si kupila kuću? — Odlučila sam u skladu s osjećajima. — Osjećaji se mijenjaju. — I daleko je lakše priznati poraz nego na nečemu poraditi. — Kada nešto ţelim, uţasno se trudim. — Fiske nije imao pojma zašto je to rekao, no na njezinu je licu odmah uočio koliko ju je pogodio. — Tako... Znači da se mene u cijeloj priči ipak ništa ne pita... — Doista je bolje da ne moraš donositi takvu odluku. — Ona ne reče ništa. On je također još nekoliko trenutaka šutio. — Znaš, moj ti tata nije ispričao sve, jer i ne zna sve. — Rekao mi je kako si zamalo umro, kako je umro onaj drugi policajac. I tip koji te pogodio. Jasno mi je kako to čovjeku moţe promijeniti ţivot. Kako te tjera na određene stvari. Drţim da je to vrlo plemenito, ako je to prikladna riječ. — Nije ni blizu... Zanima te zašto doista radim to što radim? Sara je osjetila naglu promjenu raspoloţenja. — Pričaj mi. — Jer se bojim. — On sada kimne. — Motivira me strah. Što sam duţe radio kao policajac, to sam više razmišljao u okvirima "mi protiv njih". Mladi, bijesni, drski, uz podršku pištolja. — Fiske zašuti, zagledavši se kroz izlog lokala u kojem su ljudi kupovali osvjeţavajuća pića. Doimali su se bezbriţnima, sretnima, u potrazi za nečim opipljivim; sušta suprotnost njemu. Zatim ponovno pogleda Saru. — U beskraj sam privodio iste tipove i čini mi se da se na ulicu vraćaju i prije nego što uspijem popuniti sve obrasce. A takvi te ukokaju bez razmišljanja, kao kada treba zgaziti ţohara. Znaš, i oni

387

kika☺crostuff.net

sudjeluju u toj igri. Mi protiv njih... Ljude lijepo svrstaš u zgodne kategorijice. Mladi i tamnoputi. Uhvati ih ako ikako moţeš. Dolazi policija? Pobij ih ako moţeš. Tako je najbrţe i ne moraš donositi sud o pojedincima. Poput ovisnosti o drogi. — Nisu svi takvi. Cijeli svijet ipak nije takav. — Znam. Znam da je većina ljudi dobra, bez obzira na boju koţe, i da ţivi razmjerno normalno. U to bih doista htio vjerovati. Samo što to kao policajac jednostavno nisam vidio. Na mojem molu nisu pristajali normalni brodovi. — Nakon one pucnjave počeo si drukčije razmišljati? Fiske odgovori tek nakon nekoliko trenutaka, polagano i promišljeno: — Sjećam se kako sam se bacio na koljena kako bih vidio što je s tipom, a on je, pokazalo se, samo glumio napadaj. Čuo sam pucanj, čuo sam kako je moj partner kriknuo. Izvukao sam pištolj još dok sam se okretao. Ne znam kako sam ispalio metak, no nekako sam ipak uspio. Pogodio sam ga točno u prsa. Obojica smo pali. On je ostao bez pištolja, ali ja nisam. Naciljao sam točno u njega. Nalazio se najviše na trideset centimetara od mene. Kad god je udahnuo, krv je šik-ljala iz rupe od metka, poput crvenog gejzira. Iz rupe se čulo šuštanje koje i danas čujem u snu. Pogled mu se već mutio, no čovjek nikad ne zna. Ja sam samo znao da mi je ustrijelio partnera i da je upravo pogodio i mene. Imao sam osjećaj da mi se eijela utroba raspada. — Fiske teško uzdahne. — Namjeravao sam samo pričekati da umre, Sara. — Zatim zašuti i prisjeti se koliko je malo nedostajalo da postane tek još jednom ţrtvom iz redova policije, pokopan i uglavnom zaboravljen. — Tvoj otac kaţe da su te našli kako leţiš i grliš ga — potakne ga obzirno Sara. — Mislio sam da ţeli doći do mog pištolja. Jedan prst drţao sam na okidaču, a drugi u rupi u trbuhu. No on nije čak ni ispruţio ruku. Čuo sam kako govori. Isprva sam jedva razabirao riječi, no on je ponavljao sve dok nisam shvatio. — Što je rekao? — upita Sara obzirno.

388

kika☺crostuff.net

Fiske uzdahne, već napola osjećajući da će mu iz nekadašnjih rana šiknuti krv, da će ga premoreni, prevareni organi ostaviti na cjedilu četrdeset godina prije roka. — Molio me da ga ubijem. — Kao da odgovara na pitanje koje ona nije izgovorila, Fiske nastavi: — Nisam mogao. I nisam ga ubio. Ali bilo je svejedno jer je ionako ušutio nakon samo nekoliko sekunda. Sara se polagano nasloni, ne uspijevajući pronaći prikladne riječi. — Čak mi se čini da ga je uţasavala mogućnost da moţda neće umrijeti. — Fiske polagano odmahne glavom, sve teţe pronalazeći riječi. — Bilo mu je tek devetnaest. Uz njega sam već bio pravi starac. Zvao se Darnell... Darnell Jackson. Majka mu je bila ovisna o kokainu, a kada mu je bilo osam-devet godina, tjerala ga je na prostituciju kako bi se domogla love za drogu. On je pogleda. — To ti zvuči uţasno? — Naravno. Da! — Meni je to bilo tek obično, svakodnevno sranje. To sam viđao bez prestanka. Već sam postao imun.... Tako sam barem mislio. — On ovlaţi suhe usne. — Činilo mi se da u meni više nema ni tračka suosjećanja. No nakon Darnella, dio se ipak vratio. — On se s mukom nasmiješi. — To nazivam svojim vatrenim bogojavljanjem. Dva metka u tijelu, klinac koji mi umire pred očima i traţi da ga dokrajčim. Teško je zamisliti da jedan događaj na čovjeka moţe utjecati toliko da u pitanje dovede sve u što je dotada vjerovao. Ali meni se te večeri dogodilo upravo to. — On zamišljeno kimne. — Sada o cjelokupnoj budućnosti svijeta razmišljam isključivo u kontekstu Darnella Jacksona. To je moja verzija nuklearnog holokausta, samo što ta moja katastrofa neće završiti za nekoliko sekunda. — On je pogleda. — Eto, to ti je uţas koji me tjera naprijed. — Čini mi se da ti je istinski stalo. Činiš toliko dobra. Fiske odmahne glavom, zacakljenih očiju. — Nisam nekakav bogati i genijalni bijeli odvjetnik koji plemenito spašava

389

kika☺crostuff.net

male jadnike ovoga svijeta. Počeo sam se brinuti tek kada mi je nekakav izgubljeni klinac topom raznio utrobu. Što misliš koliko je ljudi kojima je istinski stalo? — Ne moţeš valjda biti toliko ciničan... Fiske se još na trenutak zagleda u nju, a zatim odgovori. — Zapravo sam cinik s najviše nade na cijelome svijetu. 55 Ispravno si postupila, Beth. Koliko god bilo bolno. Ali, i dalje ne mogu vjerovati... Naša Sara... — Jordan Knight samo je odmahivao glavom. Sjedili su na straţnjem sjedalu njegove sluţbene limuzine koja se kroz gust promet probijala prema njihovu stanu u Watergateu. — Moţda je jednostavno puknula. Pritisak je uţasan. — Znam — reče tiho Elizabeth Knight. — Sve je tako bizarno. Sluţbenik suda ukrao je podnesak. Sara za to zna, ali i dalje šuti. Sluţbenika ubijaju. Sumnja zatim pada na njegova brata. John Fiske jednostavno mi ne izgleda kao čovjek koji bi bio u stanju tako ubiti. — Ni meni. — Njezin razgovor s Johnom Fiskeom samo je produbio njezine strahove. Jordan Knight potapša suprugu po ruci. — Provjerio sam Chandlera i McKenna. I jedan i drugi čisti su kao suza. McKenna uţiva velik ugled u FBI-u. Ako netko uopće moţe riješiti ovaj slučaj, onda su to svakako njih dvojica. — Meni je Warren McKenna nekako neotesan i odbojan. — No, da, u tom poslu vjerojatno ponekad i mora biti takav — istakne on. — Nije samo to... Nešto u njemu... Tako je usredotočen, ali mi nekako izgleda gotovo kao da... — zastala je, traţeći odgovarajuću riječ — glumi. — Usred istrage u slučaju ubojstva? — Znam da zvuči suludo, ali imam takav osjećaj. Senator slegne ramenima i zamišljeno pogladi bradu. — Oduvijek govorim da ţenska intuicija vrijedi više od najboljih muških sudova. Bit će da smo u ovome gradu svi na

390

kika☺crostuff.net

svojevrsnoj pozornici. Čovjek se neki put toga jednostavno zasiti. Ona ga pomno promotri. — Čuješ zov ranca u Novom Meksiku? — Baš se i ne mogu pohvaliti da iz dana u dan postajem sve mlađi, Beth. Svaki dan s tobom nekako je sve dragocjeniji. — Nije baš da se ne viđamo... — Biti zajedno u Washingtonu nije isto što i biti zajedno negdje drugdje. Ovdje smo oboje prezauzeti. — Moje je imenovanje doţivotno, Jordane. — Samo ne bih htio da zbog nečega poţališ. I dajem sve od sebe kako ja ne bih zbog nečega ţalio. Oboje su zašutjeli i zagledali se kroz prozor automobila koji je prolazio avenijom Virginija. — Čuo sam da ste se ti i Ramsey danas gadno zakačili. Misliš da imaš izgleda? — Jordane, znaš da s tobom ne volim razgovarati o tim stvarima. Jordan se zacrveni. — Eto, to je jedna od stvari koje mrzim u ovome gradu, kao i u vezi s našim poslovima. Vlada se ne bi smjela miješati u sakrament braka. — Vrlo neobične riječi iz usta jednog političara. Jordan se od srca nasmije. — No, da, kao političar s vremena na vrijeme moram izići za nekakvu govornicu, zar ne? — Zašut-jevši, uhvati je za ruku. — Hvala što si organizirala večeru za Kenne-tha. Znam da su te neki zbog toga kritizirali. Elizabeth slegne ramenima. — Harold koristi svaku priliku, koliko god bila trivijalna, da me barem malo nagazi, Jordane. Izgradila sam vrlo snaţne mehanizme otpora. — Ona ga poljubi u obraz, a on njoj s ljubavlju pogladi kosu. — I doista smo uspjeli, unatoč svemu, zar ne? Ţivimo lijepo i dobro, nije li tako? — Ţivimo divno, Jordane. — Ona ga ponovno poljubi, a on je zaštitnički zagrli.

391

kika☺crostuff.net

— Predlaţem da za večeras otkaţemo sve obaveze i ostanemo kod kuće. Nešto pojedemo i pogledamo film. I razgovaramo. To ionako radimo sve rjeđe. — Bojim se da baš i neću biti osobito zabavna. Jordan je čvrsto privije. — Uvijek si zabavna Beth. Uvijek. Kada su došli u stan, kućna pomoćnica, Mary, uručila im je poruku za Elizabeth. Kada je pogledala ime na papiriću, na sutkinjinu se licu pojavio iznenađen izraz. Jordan se pojavi u hodniku, trljajući dlanove. Zatim pogleda Mary. — Nadam se da je u planu za večeru nešto zgodno. — Vaše omiljeno jelo. Goveđi bubreţnjak. Jordan se nasmiješi. — Čini mi se da ćemo kasno večerati... Gospođa i ja danas ćemo se posve opustiti. Bez telefona i drugih smetnji. — Sada pogleda suprugu. — Nešto nije u redu? — Pogledao je papir koji je drţala u ruci. — Ne. Nešto u vezi sa Sudom. Tome nema kraja. — Meni to ne trebaš naglašavati — reče on sarkastičnim tonom. — No, dobro, ja idem pod tuš. — Zatim se počne udaljavati. — Neću imati ništa protiv ako mi se pridruţiš — još joj dobaci preko ramena. Mary pođe u kuhinju, nasmiješivši se na senatorove riječi. Elizabeth je priliku iskoristila kako bi otišla u radnu sobu i nazvala broj s poruke. — Javljam se na poruku — reče kada joj se netko javio. — Moramo razgovarati, sutkinjo Knight. Moţete razgovarati? — 0 čemu je riječ? — To što ću vam reći vjerojatno će vas šokirati. Spremni? Elizabeth Knight slutila je da muškarac s kojim razgovara u tome nekako uţiva. — Nemam vremena za takve igrice koje vas očito zabavljaju. — E, pa, lijepo ću vas u nekoliko riječi upoznati s najvaţnijim pojedinostima. — 0 čemu zapravo govorite? — Samo me lijepo poslušajte.

392

kika☺crostuff.net

I tako je slušala. Nakon dvadeset minuta bijesno je spustila slušalicu, izjurila iz sobe i zamalo oborila Mary, koja je upravo prolazila hodnikom. Elizabeth uleti u priručnu kupaonicu i umije se. Zatim se uhvati za rubove umivaonika, pribere se, otvori vrata i polagano iziđe u hodnik. Jordan se i dalje tuširao. Ona pogleda na ručni sat. Zatim iziđe u predvorje i dizalom se spusti u prizemlje, te stane čekati kod glavnog ulaza. Imala je dojam da je vrijeme stalo, iako je od trenutka kada je okončala razgovor prošlo tek deset minuta. Na koncu se pojavio muškarac kojeg nije prepoznala, no koji je nju očito znao po izgledu. Ona pogleda to što joj je uručio. Kada je ponovno podignula pogled, više ga nije bilo. Ona to nešto spremi u dţep i ţurno se vrati u stan. — Gdje je Jordan? — upita kućnu pomoćnicu. — Čini mi se da se odijeva u spavaćoj sobi. Je li vam dobro, gospođo Knight? — Da, ovaj... samo sam osjetila blagu mučninu u ţelucu, no sada je sve u redu. Odlučila sam malo protegnuti noge i dolje pogledati izloge, uhvatiti malo zraka. Moţeš nam pripremiti dva koktela i iznijeti ih na terasu? — Počela je kiša. — Ali platnena nadstrešnica je izvučena. Odjednom se osjećam klaustrofobično. Treba mi zraka. U posljednje je vrijeme tako vruće i sparno, a kiša je rashladila zrak. Tako je ugodan i svjeţ — reče čeznutljivo. — Moţe Jordanov omiljeni koktel? — Martini s dţinom Beefeater, uz malo limuna... Svakako, gospođo. — A večera, Mary... Molim te, pobrini se da sve bude više nego divno. Savršeno... — Hoću, gospođo. — Mary zbunjeno pođe po piće. Elizabeth čvrsto stisne dlanove, boreći se protiv valova paničnoga straha. Jednostavno mora prestati razmišljati o tome. Ako sve ovo nekako namjerava preţivjeti, mora samo

393

kika☺crostuff.net

djelovati, ne razmišljati. Molim te, Boţe, pomogni mi, reče u sebi. 56 Fiske je kroz prozor automobila zlovoljno promatrao sve tamnije oblake. On i Sara bili su na pola puta do Washingtona, a oboje su tijekom dosadašnjeg puta uglavnom šutjeli. Kada su se na vjetrobranskome staklu pojavile prve kapljice, Sara uključi brisače. Zatim ga pogleda i namršti se. — Johne, u rukama imamo hrpe informacija. Moţda ne bi bilo loše da u idućih sat vremena pokušamo uvesti neki red i izvući kakav-takav smisao iz svega što znamo. Fiske je pogleda. — Vjerojatno imaš pravo. Imaš negdje papir i olovku? — To ne nosiš u aktovci? On otkopča pojas, sa straţnjeg sjedala uzme aktovku i otvori je. Brzo je pregledavao hrpu pošte, sve dok se nije zaustavio na po-debljoj omotnici. — Kriste, kako su bili brzi? — Što je to? — Čini mi se da je to Harmsov dosje. — Fiske podere omotnicu i počne čitati. Deset minuta poslije podignuo je pogled prema njoj. — U dva dijela. Dosje koji se odnosi na sluţenje u vojsci, dijelovi zapisnika s vojnoga suda, te popis osoblja u Fort Plessyju u vrijeme kada je Harms bio ondje. — Fiske izvadi dio s oznakom LIJEČNIČKI DOSJE. Nakon što je proučio nekoliko stranica, naglo zastane. — Hoćeš pogađati zašto je Rufus Harms bio toliko neposlušan, zašto nije slušao naređenja i zašto je neprestano upadao u nevolje? — Disleksija — reče Sara istog trenutka. — Dovraga, kako si znala? — Na temelju dviju stvari. Čak i onaj djelić sekunde u kojem sam vidjela njegovo pismo bio je dovoljan da vidim kako su i rukopis i pravopis vrlo loši. A to je znak disleksije, iako ne u svakom slučaju. No kada sam razgovarala s Georgeom Barkerom... Sjećaš se da mi je ispričao kako mu je Rufus

394

kika☺crostuff.net

popravio tiskarski stroj? — Fiske kimne. — Sjetio se i kako je Rufus rekao da ne ţeli gledati upute za rukovanje strojem, da bi ga riječi samo zbunile. U školi sam imala kolegicu koja je imala disleksiju. Jednom mi je rekla praktički isto to. Kao da ne moţeš komunicirati sa svijetom. Iako, na temelju našeg sinoćnjeg susreta, izgleda da je Rufus nadvladao tu manu. — Ako je svo to vrijeme preţivio u zatvoru, dok su ga htjeli ubiti, u stanju je učiniti što god odluči. — Fiske ponovno pogleda dosje. — Izgleda da mu je disleksija dijagnosticirana nakon ubojstva. Vjerojatno tijekom suđenja. Moţda ju je otkrio Rider. Pripremanje obrane iziskuje i određenu mjeru klijentove suradnje. — Disleksija ne moţe sluţiti kao obrana u slučaju ubojstva. — Ne, ali znam što moţe. — Što? — upita Sara uzbuđeno. — Što? — Kao prvo, jedno pitanje: Leo Dellasandro... je li u vezi sa svojom tajnicom? — Zašto te to zanima? — Na ovratniku je imao tragove šminke. — Moţda od supruge. — Moguće, ali mislim da nije... — Sumnjam da je riječ o takvoj vezi, jer se njegova tajnica tek udala. — Tako sam i mislio... — Zašto si onda pitao? — Samo provjeravam sve mogućnosti. Čini mi se da šminka nije potekla ni od Dellasandrove supruge. Mislim da on nosi šminku. — Zašto bi jedan muškarac, pa još i šef policijskih snaga, nosio šminku? — Kako bi pokrio modrice, tragove mojih udaraca iz stana mojega brata. — Sara je slušala suspregnuta daha. — Sve otada nisam ga ni vidio. Nije bio na sastanku na Sudu nakon Wrightova ubojstva. Dosta sam se viđao sa Chandlerom, a Dellasandro nijednom nije došao provjeriti kako napreduje

395

kika☺crostuff.net

istraga. Barem dok sam ja bio s Chandlerom. Čini mi se da me izbjegava. Moţda se boji da bih ga nekako mogao prepoznati. — Ali zašto bi, za ime svijeta, Leo Dellasandro došao u stan tvoga brata? Fiske joj umjesto odgovora pokaţe snop papira. — Popis osoblja u Fort Plessyju. Nasreću, abecednim redom... — Potraţio je završetak popisa. — Narednik Victor Tremaine. — Zatim okrene Jednu drugu stranicu. — Kapetan Frank Rayfield. — Još malo listanja. — Vojnik Rufus Harms. — Zatim se vrati prema početku, zaokruţi ime i slavodobitno reče: — I kaplar Leo Dellasandro. — Boţe presveti! Znači da su one noći u ćeliji u vojnome pritvoru bili Rayfield, Tremaine i Dellasandro? — Tako je. — Kako si znao da je Dellasandro bio u vojsci? — Vidio sam fotografiju u njegovu uredu. Bio je daleko mlađi, u odori. Vojnoj. Drţim da su njih trojica došli Rufusu odrţati lekciju. Drţim i da ćemo utvrditi da su se sva trojica borili u Vijetnamu, a Rufus nije. Nije slušao zapovijedi, neprestano je bio u nevoljama. — Ali što su mu, dovraga, učinili? — Mislim da su... U tom trenutku oglasio se Sarin mobitel montiran u automobilu. Sara pogleda Fiskea, a zatim se javi. Istog je trenutka probli-jedjela. — Da, prihvatit ću poziv. Molim? Što? U redu, smirite se. Ovdje je, uz mene. — Zatim slušalicu preda Fiskeu. — Rufus Harms. Ne zvuči dobro. Fiske prihvati aparat. — Rufuse, gdje si? Rufus je sjedio u dţipu parkiranom uz telefonsku govornicu. Jednom je rukom drţao slušalicu, a drugom Josha, koji je sada na duţa razdoblja tonuo u nesvijest, ali je i dalje drţao pištolj uz bok. — U Richmondu — odgovori ovaj. — Na dvije minute od adrese koju sam dobio od vas. Josh je teško ranjen. Trebamo prokletog doktora i to brzo. — U redu, u redu, ispričaj mi što se dogodilo.

396

kika☺crostuff.net

— Pronašli su nas Rayfield i Tremaine. — Gdje su sada? — Mrtvi su, dovraga, a moj brat mogao bi im se ubrzo pridruţiti. Rekao si da ćeš mi pomoći. E, pa sada mi treba pomoć. Fiske pogleda u retrovizor. Crni auto i dalje ih je pratio. Sada stane brzo razmišljati. — U redu, vidimo se u mojem uredu za najviše četiri sata. — Josh neće preţivjeti četiri sata. Sve mu je otišlo k vragu. — Za Josha ćemo se pobrinuti odmah, Rufuse. Vidjet ću se s tobom, ne s Joshom. — Što to, dovraga, znači? — Nazvat ću svog frenda policajca. On će pozvati hitnu. Oni će se pobrinuti za njega. Bolnica je na samo nekoliko minuta od mojeg ureda. — Bez policije! Fiske se sada prodere: — Ţeliš da Josh umre? To ţeliš? — Rufusovu šutnju shvatio je kao prepuštanje svim oblicima pomoći koje mu Fiske moţe osigurati. — Opisi mi auto i broj raskriţja na kojem ste. — Rufus ga posluša. — Moj prijatelj dovest će vam pomoć za nekoliko minuta. Josha ostavi u autu. Čim prekineš vezu, kreni u zgradu u kojoj je moj ured. Otvorena je. Uđi i spusti se stubama s lijeve strane. Proći ćeš kroz još jedna vrata. Na desnoj strani vidjet ćeš vrata na kojima piše "Skladište". Otključana su. Uđi i ne miči se odande. Dolazim koliko brţe mogu. Uzmi i bratov novčanik, jer će biti bolje ne bude li imao dokumente. Ako skuţe da je to Josh, mogli bi te početi traţiti. Čak i u mojem uredu. Kada bi policija zatvorila cijelo područje, moj bi se plan raspao. — A ako me netko vidi? Ili me prepozna? — Sada nemamo previše mogućnosti, Rufuse. — Vjerujem ti. Molim te, pomogni mojem bratu. Molim te, nemoj me iznevjeriti. — Rufuse, i ja tebi vjerujem. Nemoj me iznevjeriti. Nakon što je spustio slušalicu, Rufus pogleda Josha. Zatim

397

kika☺crostuff.net

spremi pištolj pod košulju i dodirne brata. Učinilo mu se da je sada u dubokoj nesvijesti, no čim mu je prstom dodirnuo rame, Josh je otvorio oči. — Josh... — Čuo sam. — Glas je bio slabašan; kao i sam Josh... — Ţeli da ti uzmem novčanik, da odmah ne doznaju tko si. — U straţnjem dţepu. — Rufus ga izvuče. — A sada kreni. Rufus još na trenutak promisli o tome. — Mogu ostati s tobom. Pa idemo zajedno. — Neće ići. — Josh ispljune još malo krvi. — Doktori će me pokrpati. Bio sam i teţe ranjavan. — Josh ispruţi drhtavu ruku, dodirne bratovo lice, obriše mu suze. — Ostajem s tobom, Josh. — Ako ostaneš, sve će ovo biti uzaludno. — Ne mogu te ostaviti samog, pa još u ovakvom stanju. Nakon toliko godina odvojenosti. Bolna izraza lica, Josh se pridigne u sjedeći poloţaj. — Nećeš me ostaviti samog. Daj mi... — Što? Josh reče: — Bibliju. Ne odvajajući pogled od brata, Rufus polagano ispruţi ruku iza sjedala i doda mu Bibliju. Josh njemu preda pištolj koji mu je svo vrijeme pritiskao rebra. Rufus ga sumnjičavo pogleda. — Pravedna razmjena — reče Josh promuklim glasom. Rufusu se učinilo da je na bratovu licu ugledao tračak osmijeha, a Josh već trenutak poslije zatvori oči, dišući kratko, ali postojano. Velikom šakom toliko je stisnuo Bibliju da se hrbat knjige iskrivio. Kada je izišao iz dţipa, Rufus se još jednom osvrne, a zatim napusti brata. Fiske je na koncu uspio dobiti Hawkinsa kod kuće. — Ne pitaj ni zašto ni kako, Billy. Ne mogu ti reći o kome je riječ. Zasada neka bude N.N. Odgađaj formalnosti i formulare i odvezi dţip u bolnicu. — Fiske prekine vezu.

398

kika☺crostuff.net

— Johne, kako ćemo se naći s Rufusom ako nas FBI prati u stopu? — upita Sara. — Ja ću se naći s Rufusom, a ne ti. — Čekaj malo... — Sara... — Ţelim pomoći do kraja. — I hoćeš, još kako. Moraš umjesto mene nazvati jednog tipa. Mog prijatelja iz vojnog tuţiteljstva. — U vezi...? Još mi nisi rekao ni što se po tvojem mišljenju prije dvadeset pet godina dogodilo u pritvoru... On poloţi dlan na njezinu ruku. — SAD protiv Stanleyja. Neduţni vojnik i LSD — reče Fiske, a ona ga pogleda razrogačenih očiju. — Samo još gore — doda još. Nakon što su načas navratili u Sarinu kuću, odvezli su se u zračnu luku National. Fiske je navukao baloner i stavio šešir, dok se kiša pojačavala. Otvorio je veliki kišobran i njime zaštitio Saru. Tako su zajedno došli do terminala i kroz čekaonicu izišli na suprotnoj strani zgrade, gdje su ušli u automobil sa zatamnjenim staklima. Već koji trenutak poslije, automobil je krenuo. Cijelo vrijeme pomno su ih pratila dvojica agenata FBI-a, od kojih je jedan nadređenima već prenio osnovne informacije o najnovijem razvoju događaja. Zatim je prišao šalteru kako bi utvrdio kamo lete Fiske i Sara. Drugi je agent vani gledao kako se automobil zaustavlja kod malenog privatnog aviona. U automobilu su Fiske i vozač, kopilot Chucka Hermana, ţurno zamjenjivali mjesta. Vozač je navukao baloner. Iz daljine će izgledati kao Fiske. Prema njihovu planu, Sara će u avionu ostati najmanje sat vremena, a za to vrijeme pokušat će dobiti Fiskeova prijatelja u vojsci, Phila Jansena. Nakon toga će otići. Znali su da će je FBI ispitivati u vezi s Fiskeovim nestankom, ali neće imati razloga zadrţati je. FBI-ev agent gledao je kako mršavi sjedokosi muškarac izlazi iz zrakoplova i po izlasku iz automobila pozdravlja Saru i muškarca, najvjerojatnije Fiskea. Svi zajedno potom su se uspeli u letjelicu. Automobil se udaljio. Agent je motrio avion

399

kika☺crostuff.net

i kada je automobil prošao pokraj njega i nastavio cestom koja je vodila od terminala. Po izlasku iz automobila Fiske za upravljačem s olakšanjem uzdahne i skrene na George Washington Parkway. Već deset minuta kasnije međudrţavnom autocestom 95 jurio je prema Richmondu. Promet je bio gust, tako da se pred svojim uredom zaustavio tek nakon gotovo tri sata voţnje. U međuvremenu se već javio Billyju Hawkinsu. Josha Harmsa operiraju u bolnici. Situacija nije ruţičasta, rekao mu je Hawkins. Fiske se parkirao i za svaki slučaj otišao do straţnjeg ulaza u zgradu. Spustivši se u podrum, došao je do vrata skladišta. Molim te, budi unutra, molio je u sebi. Tiho pokucavši, reče: — Rufuse? Ja sam, John Fiske. Rufus oprezno otvori vrata. — Idemo odavde. Rufus ga ščepa za podlakticu. — Kako je Joshu? — Na operaciji je. Moţeš se samo pomoliti. — Ništa drugo i ne radim. Izišli su kroz straţnja vrata, brzo došli do Fiskeova auta i ušli. — Kamo idemo? — upita Rufus. — Moţeš mi sada pričati o onom pismu koje ti je vojska poslala? — Što je s tim pismom? — Zanimalo ih je djelovanje ispitivanja feniciklidina, zar ne? Harms se ukoči. — Fen... čega? — Znaš već, PCP-a. — Odakle znaš za to? — Isto se dogodilo jednom drugom vojniku, Stanleyju, koji je sudjelovao u sličnome programu. Njemu su davali LSD. — Nisam sudjelovao u prokletom programu s PCP-om, čak i ako kaţu da jesam. — On izvadi pismo i preda ga Fiskeu. Fiske ga je još nekoliko trenutaka čitao, a zatim reče: — Ispričaj mi sve, Rufuse.

400

kika☺crostuff.net

Harms se nasloni koliko je to bilo moguće. Bio je toliko krupan da je koljenima dodirivao ploču s instrumentima, dok mu je glava dopirala sve do krova. — Već su me neko vrijeme htjeli srediti. Tremaine i Rayfield. — A Dellasandro? Kaplar Leo Dellasandro? — Da, i on. Bit će da im se nije dopalo što sam lijepo bio na sigurnome, u Americi, iako sam bio u zatvoru. — Nisu znali za tvoju disleksiju? — Čini mi se da znaš uţasno mnogo. — Samo nastavi. — S njima sam i ranije imao hrpu sukoba. Tremainea su jedne noći doveli u pritvor zbog pijanstva. Bez uvijanja mi je rekao sve što misli o meni. Čini mi se da su sve zapravo isplanirali. Jedne noći došli su u vojni pritvor. Leo je imao pištolj. Natjerali su me da zatvorim oči i spustim se na pod. Nakon toga su mi nešto ţarili u ruku. Kad sam otvorio oči ugledao sam iglu. Svi su tako stajali i smijali se, čekali da umrem. Po njihovim riječima bilo je jasno da im je to namjera. Namjeravali su me ubiti prejakom dozom. — Kako je, dovraga, od toga došlo do tvog bijega iz pritvora? — Činilo mi se da mi se cijelo tijelo proširilo kao da ga netko puni zrakom. Sjećam se da sam ustao i da ćelija nije bila dovoljno velika za moje tijelo. Počeo sam ih bacati kao da su od slame. Nisu bili zaključali vrata. Pritrčao mi je deţurni straţar, ali i njega sam raspalio svom snagom i tako se našao na slobodi. — Sada je već ubrzano disao, a divovski dlanovi samo su se sklapali i odvajali, kao da ponovno proţivljava sve što je učinio te davne noći. — I tako si naišao na Ruth Anne Mosley? — Bila je u posjetu bratu. — Rufus šakom raspali po ploči s instrumentima. — Da me barem Bog odnio prije nego što sam došao do te djevojčice. Zašto se ondje moralo naći baš dijete? Zašto? — Niz lice su mu nezaustavljivo klizile suze. — Nisi bio kriv, Rufuse. PCP te moţe natjerati na svašta, doslovce na sve. Nisi kriv.

401

kika☺crostuff.net

Rufus umjesto odgovora podigne ruke i zagrmi: — To su učinile ove ruke. Što god su mi dali, neće promijeniti činjenicu da sam ubio prelijepu djevojčicu. To ne moţe promijeniti ništa pod kapom nebeskom. Zar ne? — Rufus je očima sijevao prema Fiskeu, no tada ih zatvori i beţivotno se nasloni. Fiske je nastojao ostati miran. — I nisi se sjećao ničega? Sve dok nisi dobio pismo? Rufus se na koncu ipak pribere. — Dovraga, sve te godine sjećao sam se samo kako sam te noći sjedio u ćeliji i čitao Bibliju koju sam dobio od mame. Već trenutak kasnije klečao sam pokraj mrtve djevojčice. I ništa drugo. — On rukavom obriše suze. — Tako to ide s PCP-om. Djeluje na pamćenje. Vjerojatno utječe i na percepciju šoka. Rufus teško uzdahne. — Neki put mi se čini da je to sranje još u meni. — Ali ipak si priznao ubojstvo? — Imali su hrpu svjedoka. Samuel Rider rekao je da će me u protivnom osuditi i pogubiti. Što sam drugo mogao? Fiske na trenutak promisli o tim riječima, pa tiho reče: — I ja bih vjerojatno postupio isto. — Ali kada sam dobio pismo, učinilo mi se da je netko u mojoj glavi uključio snaţan reflektor i osvijetlio dio mozga koji je dotada bio potpuno mračan. Svega sam se sjetio. I najmanje pojedinosti. — Stoga si se obratio sudu i zamolio Ridera da ga sluţbeno uruči? Rufus kimne. — I tada me posjetio tvoj brat. Rekao je kako vjeruje u pravdu, kako mi ţeli pomoći ako govorim istinu. Bio je dobar čovjek. — Da, to je točno — reče Fiske promuklim glasom. — Stvar je u tome što je ponio i moje pismo. Rayfield i stari dobri Vic nisu ga mogli pustiti da se vrati u Washington. Za to nije bilo šanse. Poludio sam kada sam otkrio što se

402

kika☺crostuff.net

dogodilo. Odveli su me u ambulantu, ondje me pokušali ubiti. Završio sam u bolnici, a onda me Josh oslobodio. — Rekao si da su Tremaine i Rayfield mrtvi. Rufus kimne. Zatim još jednom duboko udahne, zagledan u kišu koja je zaklanjala mračne obrise Richmonda. Potom pogleda Fis-kea. — Sada znaš koliko i ja. Kako ćemo dalje? — Ne znam točno... — uspije izustiti Fiske. 57 Sat vremena nakon Fiskeova odlaska, Chuck Herman nasmiješi se prolazeći pokraj Sare. — Još nikada nisam dobio novac da ne letim. — U Washingtonu smo, Chuck. Ovdje se i farmerima plaća da nešto ne uzgajaju — reče Sara sarkastičnim tonom. Zatim već deseti put uzme mobilni telefon i okrene broj Phi-la Jansena kod kuće. U njegovu su joj uredu već bili rekli da se tog dana više neće vratiti. Nasreću, Fiske joj je bio dao i kućni broj. Kada se Jansen napokon javio, osjetila je veliko olakšanje. Brzo se predstavila i objasnila kako je povezana s Fiskeom. — Nemam mnogo vremena, gospodine Jansen, pa ću odmah prijeći na stvar. Je li Vojska kada provodila programe ispitivanja PCP-a? Jansen odgovori napetim glasom. — Zašto točno pitate, gospođice Evans? — John drţi da je Rufus Harms, dok je boravio u vojnom pritvoru u Fort Plessyju, prije dvadeset pet godina, protiv svoje volje dobivao PCR Smatra da je upravo zbog toga poludio i ubio onu djevojčicu. Sve otada leţi u zatvoru upravo zbog tog zločina. Sara mu potom prepriča sve do čega su ona i Fiske došli, kao i ono što su od Rufusa doznali u Riderovu uredu. Sada nastavi: — Rufus Harms nedavno je od Vojske primio pismo u kojem ga mole da se uključi u ispitivanje kojim bi se odredilo dugoročno djelovanje PCP-a. Tako je bilo i s

403

kika☺crostuff.net

narednikom Jamesom Stanleyjem, zar ne? Vojska mu je poslala pismo. Jedino je na temelju toga shvatio da su mu davali LSD. Mi, eto, mislimo da je skupina pripadnika Vojske Har-msu u pritvoru davala PCP, ali ne u sklopu nekog programa. Smatramo da su ga namjeravali usmrtiti. Umjesto toga, on se oslobodio, pobjegao i počinio ubojstvo. Jansen reče: — Samo malo... Zašto mu je Vojska poslala pismo u kojem je stajalo daje sudjelovao u programu ako nije bio ni u kakvom programu? — Drţimo da su ga osobe koje su mu dale PCP ubacile u program. — A zašto? — U slučaju da ga ubiju PCP-om i da dođe do obdukcije, u krvi bi mu pronašli PCP... — Da, to je točno — reče Jansen polagano. — U program su ga ubacili kako bi pokrili tu mogućnost. Mrtvozornik bi smrt pripisao neţeljenom djelovanju sredstva. Ne mogu vjerovati... — Upravo tako. Znači, takav je program postojao? — Da — prizna Jansen. — To je sada svima dostupan podatak. Sa svega je skinuta oznaka vojne tajne. Program su sedamdesetih zajednički vodili Vojska i CIA. Namjera je bila utvrditi kako se PCP moţe koristiti za "izgradnju" super-vojnika. Ako je Harms naveden u dokumentaciji tog programa, znači da su mu nedavno poslali pismo. — Jansen na trenutak zašuti. — Što ćete vi i John poduzeti? — To je dobro pitanje. — Sara mu zahvali i prekine vezu. Još je malo pričekala, a zatim je izišla iz zrakoplova i pješice se vratila do terminala. Ondje su je odmah zaustavila dvojica FBI-evih agenata. — Gdje je Fiske? — upita jedan od njih. — John Fiske? — upita ona neduţno. — Hajde, molim vas, gospođice Evans. — Otišao je još dosta davno.

404

kika☺crostuff.net

Agenti su ostali zapanjeni. — Otišao? Ali kako? — Pretpostavljam da je otišao autom. Ispričavam se... Ona se nasmiješi u trenutku kada su njih dvojica punim trkom pojurili prema zrakoplovu. Nemaju razloga zadrţati je. Ona je iskoristila priliku i ušla u mini-bus koji ju je dovezao do parkirališta, odakle je uzela svoj auto. Iz zračne luke odvezla se prema jugu. U trenutku kada joj je nešto iznenada sinulo, skrenula je na benzinsku postaju. I dalje s uključenim motorom, otvorila je Fiskeovu aktovku i izvadila snop dokumenata koje su dobili iz St. Louisa. Nije znala koliko ih je Fiske pomno pregledao, no učinilo joj se da je Vojska moţda sluţbenome dosjeu mogla priloţiti i kopiju pisma koje je poslala Rufusu Harmsu — iako je dosje sluţbeno zaključen u vrijeme kada se pojavio pred vojnim sudom. Vrijedilo je pogledati. Pola sata poslije razočarano se naslonila. Već je počela vraćati dokumente u aktovku kada joj se u ruci našao popis osoblja Fort Plessya. Listala je stranice, uočavajući imena Victora Tremainea i Franka Rayfielda. Pogled joj je tada s tugom zapeo i za ime Rufusa Harmsa. Tolike godine ţivota nepravedno provedene u zatvoru. Dok je tako razmišljala, i dalje je listala dokument, pogledom prelazeći po popisu; čim je ugledala to ime, osjetila je kako joj se cijelo tijelo ukočilo. Kada se napokon prenula iz transa, od prene-raţenosti je glavom udarila o prozorsko staklo. Odbacivši papire, ubacila je u brzinu i uz škripu guma odjurila s benzinske postaje. Još je jednom pogledala papire, koji su sada leţali na podu. Činilo joj se da odande u nju pilji ime Warrena McKenna, da je izaziva i zadirkuje. Ni u jednom trenutku nije se osvrnula, tako da nije primijetila automobil koji ju je pratio s aerodroma. 58

405

kika☺crostuff.net

Harold Ramsey nasloni se smrtno ozbiljna izraza na licu. — Ni u snu nisam mislio da bi se ovdje moglo dogoditi nešto slično. McKenna i Chandler sjedili su u Ramseyjevim odajama. McKenna je pomno promatrao predsjednika Suda. Činilo se da su se na trenutak pogledali u oči, a McKenna zatim odvrati pogled prema Chandleru. — Nemamo baš nikakvih konkretnih dokaza o tome je li Michael Fiske doista ukrao taj podnesak ili nije, kao ni o tome je li dokument uopće postojao — reče Chandler. Ramsey odmahne glavom, ne slaţući se. — Ima li još mjesta sumnji nakon razgovora sa Sarom Evans? Razgovor? To je prije bilo ispitivanje, pomisli Chandler. — I dalje je riječ o nagađanju. Osim toga, predlaţem da informaciju još ne iznosimo u javnosti. — Slaţem se — reče McKenna. — Istraga bi se tako samo dodatno zakomplicirala. — Mislio sam da ste uvjereni kako je u pozadini svega John Fiske — reče Ramsey. — Ako sada mijenjate stav, čini mi se da ostajemo gdje smo bili i prije dva dana. — Ubojstva se ne rješavaju sama od sebe. A ovo je i malo sloţenije od prosječnih. Osim toga, ni u jednom trenutku nisam rekao da mijenjam stav — reče McKenna. — U Fiskeovu uredu nije bilo njegovog pištolja. To i nije neko iznenađenje. Bez brige, svi dijelovi slagalice malo-pomalo dolaze na mjesto. Činilo se da tim riječima nije pretjerano umirio Ramseyja. — Nikako mi nije jasno zašto ne bismo mogli još malo pričekati — reče Chandler. — A ako sve bude u skladu s našim predviđanjima i nadama, javnost moţda nikada i neće morati doznati sve pojedinosti. — Jednostavno ne vidim takvu mogućnost — reče Ramsey ljutito. — Ali pretpostavljam da katastrofa ne moţe postati još uţasnija ako prihvatimo vaš savjet. Zasada. Što je s Fiskeom i Evansi-com? Gdje su? — Pod stalnim su nadzorom — odgovori McKenna.

406

kika☺crostuff.net

— Znači da znate gdje su i u ovom trenutku? — upita Ramsey. McKenna se nije dao smesti. Nije imao ni najmanju namjeru priznati da su i Sara i Fiske pobjegli FBI-evim agentima. Poruku o tome primio je tek nekoliko trenutaka prije dolaska na ovaj sastanak. — Da — odgovori McKenna. — I gdje su? — upita Ramsey. — Bojim se da vam taj podatak ne mogu odati, gospodine predsjedniče. — Zatim ţurno doda: — Koliko god bih vam htio izići u susret. To uistinu mora ostati povjerljiva informacija. Ramsey ga prostrijeli strogim pogledom. — Agente McKenna, obećali ste da ćete Sud izvještavati o napretku u ovom slučaju. — Jesam. Zato sam i došao. — Sud ima vlastitu policijsku jedinicu. Zapovjednik Dellasandro i Ron Klaus i u ovom su trenutku na terenu i rade na rješavanju slučaja. Naša je istraga također u tijeku i u interesu sviju mora biti potpuno otkrivanje podataka. Sada mi, molim, odgovorite na pitanje. Gdje se nalaze? — To što ste rekli vrlo je logično, ali bojim se da vam i dalje ne mogu odati taj podatak — reče on. — Jasno vam je da je riječ o uobičajenoj praksi FBI-a. Ramsey ga pogleda uzdignutih obrva. — U tom slučaju čini mi se da ću morati razgovarati s nekim drugim iz vaše agencije — reče. — Nikako ne volim preskakati redoslijed, agente McKenna, no riječ je o iznimnoj situaciji. — Rado ću vam dati imena ljudi u FBI-u koje moţete nazvati, a moţete početi i od samog ravnatelja — reče McKenna ljubaznim tonom. — Moţete me uopće izvijestiti o nečemu konkretnome? — upita Ramsey sarkastično — ili je to sve? McKenna ustane. — Dajemo sve od sebe kako bismo došli do same srţi problema. I uvjeren sam da ćemo u tome, uz malo sreće, i uspjeti.

407

kika☺crostuff.net

Sada ustane i Ramsey, nadvisujući ih. — Samo mali savjet, agente McKenna. Nikada ništa ne prepuštajte slučaju. Ljudi koji stvari prepuštaju slučaju obično ţale cijeli ţivot. Sara otključa vrata svoje kuće i ţurno uđe. Još iz auta pokušala je nazvati Fiskea i kući i u ured; pokušala je doći i do Eda Fiskea, no njemu se sin u međuvremenu nije javio. Odbacivši torbicu na kuhinjski stol, otišla je na kat, svukla mokru odjeću i odjenula traperice i majicu. Već je bila na rubu panike i nije znala što bi trebala učiniti. Ako je Dellasandro nekako umiješan u cijelu stvar, i to je već dovoljno uţasno. Upoznat je s tijekom istrage. No činjenica da je u priču umiješan i FBI-ev agent Warren McKenna već je prava potencijalna katastrofa. On praktički vodi cijelu prokletu istragu. Sada je jasno uviđala kako je agent u svakoj fazi na profinjen način manipulirao ljudima oko sebe. Optuţba protiv Fiskea, to što je ona morala napustiti Sud; sve s ciljem stvaranja uvjerljivih motiva na temelju kojih je John mogao ubiti brata. Sve je to bila neistina, no netko tko bi se drţao samo činjenica, u njegovoj bi priči itekako uvidio logiku. Pokušala je dobiti Chandlera u uredu. Ţeljela je pouzdano utvrditi je li agent McKenna bio stacioniran u Fort Plessyju, ili se samo radilo o čovjeku istog imena i prezimena. Nije mogla vjerovati da bi u igri mogla biti dvojica ljudi istog imena, no u to se mora uvjeriti. Naţalost, nije dobila Chandlera. Koga bi još mogla nazvati i doći do tog podatka? To bi moţda mogao utvrditi Jansen, no njemu bi trebalo podosta vremena. Ipak je okrenula njegov broj, ali ni on se nije javio. A onda se iznenada sjetila i okrenula broj. Nakon što je telefon zazvo- nio tri puta, javio joj se ţenski glas. Kućna pomoćnica. — Je li kod kuće? Ovdje Sara Evans. Već nekoliko trenutaka poslije javio joj se Jordan Knight. — Sara? — Senatore, znam da je uţasno nezgodan trenutak... — Čuo sam što se dogodilo. — Glas mu je bio hladan.

408

kika☺crostuff.net

— Znam što zacijelo mislite i uvjerena sam da ničim ne mogu promijeniti vaš dojam. — Vjerojatno imaš pravo. Međutim, ako ti to išta znači, Beth je uţasno potištena zbog svega. Ona je najviše bila na tvojoj strani. — I to cijenim. — Sara udalji slušalicu od uha, dajući sve od sebe kako bi obuzdala ţivce. Sada je već vaţna svaka sekunda. — Htjela sam vas nešto zamoliti. — Zamoliti? — ponovi Jordan zbunjeno. — Trebam podatak o jednoj osobi. — Sara, čini mi se da to nikako nije prikladno u ovoj... — Senatore, više vas neću zvati, nikada... ali doista mi je potreban odgovor na to pitanje, a, s obzirom na vašu mreţu poznanika i vaš utjecaj, čini mi se da ste jedina osoba koja to moţe brzo doznati. Molim vas. U ime dobrih starih vremena...? Jordan još malo razmisli o tim riječima. — Nisam u uredu. Štoviše, upravo sam sjeo za večeru. S Beth... — Ali mogli biste nazvati svoj ured. Ili moţda FBI. — FBI? — ponovi on glasno. Ona ţurno nastavi. — Potreban je samo jedan telefonski poziv, ništa više. Ja sam kod kuće. Moţete reći da me odmah nazovu. Vi i ja više i nećemo razgovarati. Jordan na koncu popusti. — U redu, kako glasi pitanje? — Riječ je o agentu McKenni. — Što je s njim? — Moram nekako doznati je li kada bio u vojsci. Konkretno: u Fort Plessyju tjjekom sedamdesetih. — A zašto bi te zanimalo takvo što? — Senatore, objašnjenja bi predugo potrajala. On uzdahne. — U redu. Vidjet ću što se moţe učiniti. Netko iz mojeg ureda će provjeriti, pa će ti se javiti. Bit ćeš kod kuće? — Hoću. — Sara, samo se nadam da znaš što radiš.

409

kika☺crostuff.net

— Znam da je teško povjerovati, senatore, ali doista znam. — Ako ti tako kaţeš — reče on, nimalo uvjeren. Kada se nakon petnaestak minuta vratio u blagovaonicu, Elizabeth ga pogleda. — Za ime svijeta, što ona treba? — Nešto uţasno neobično. Znaš onog tipa iz FBI-a? Onog na kojeg si se tuţila? Ona se trgne. — Warren McKenna? Što je s njim? — Zanima je je li tip kada bio u vojsci. Elizabeth Knight u tom trenutku ispusti vilicu. — Zašto je to zanima? — Ne znam. Nije htjela reći. — Jordan je boge pogleda. Nije mu promaknulo koliko je napeta. — Je li ti dobro? — Da. Samo što je ovo bio uţasan dan, pravi pakao. — Znam, srce, znam — reče on, umirujući je. Zatim pogleda jelo koje se ohladilo. — Izgleda da se moţemo pozdraviti s večerašnjim opuštanjem. — Što si joj rekao? — Rekao? Rekao sam da ću provjeriti. I da će joj se netko javiti. Zato sam zvao u ured. Mislim da mogu provjeriti u računalu ili negdje... — Gdje je Sara? — Kod kuće, čeka odgovor. Elizabeth ustane. Bila je bijela kao zid. — Beth, je li ti dobro? — Upravo me počela boljeti glava. Idem po aspirin. — Ja ću ti donijeti... — Ne, nema problema. Dovrši večeru. Nakon toga moţda ćemo se napokon moći opustiti. Zabrinuti Jordan Knight gledao je kako njegova supruga nestaje u hodniku. Elizabeth Knight doista je otišla po aspirin, budući da ju je mučila uţasna glavobolja. No nakon toga hodnikom je otišla do svoje spavaće sobe, podignula slušalicu i nazvala jedan broj. — Molim? — reče glas na drugoj strani. — Upravo je zvala Sara Evans. Jordanu je postavila pitanje. — Kako glasi pitanje?

410

kika☺crostuff.net

— Zanima je jesi li bio u vojsci. Warren McKenna otpusti kravatu i otpije gutljaj vode iz čaše koja je stajala na njegovu stolu. Upravo se vratio u ured sa sastanka na Sudu. — I što joj je rekao? — Da će provjeriti i javiti joj se. — Elizabeth je davala sve od sebe kako bi zatomila suze. McKenna kimne. — Gdje je sada? — Jordanu je rekla da je kod kuće. — A John Fiske? — Ne znam. Izgleda da nije rekla. McKenna uzme kaput. — Hvala na informaciji, sutkinjo Knight. Mogla bi se pokazati vaţnijom od nekih vaših sluţbenih mišljenja. Elizabeth Knight polagano spusti slušalicu, pa je ponovno podigne. Sve ne moţe ostati na ovome. Nazvavši informacije, dobila je ţeljeni broj. — Molim detektiva Chandlera. Recite mu da zove Elizabeth Knight i da je hitno. — Kako vam mogu pomoći, sutkinjo Knight? — upita Chandler, kada su ga pronašli. — Detektive Chandler, molim vas, ne pitajte kako znam, no morate hitno otići do Sare Evans. Kod kuće je i čini mi se da je u velikoj opasnosti. Molim vas, poţurite. Chandler nije gubio vrijeme na pitanja. Izletio je iz ureda a da nije ni prekinuo vezu. Elizabeth Knight polagano spusti slušalicu. Dotada je mislila da je rad na Sudu prepun uţurbanosti i pritisaka, no ovo sada... Znala je da će njezin ţivot, kako god završila cijela priča, jednostavno biti uništen. Ona jednostavno nema izlaza. Kako je to samo ironično, pomisli, budući da će na koncu pravda uništiti nju. *** Lik je na sebi imao tamnu odjeću i crnu skijašku kapu navučenu preko lica. Saru je pratio do Richmonda, a zatim za njom, Fiskeom i agentima FBI-a došao i natrag u

411

kika☺crostuff.net

Washington. Bio joj je neizmjerno zahvalan što se oslobodila agenata FBI-a; tako će daleko lakše obaviti posao. Čučnuvši, prišao je automobilu i otvorio vrata s vozačeve strane. Pritom se uključilo svjetlo u kabini i on ga brzim pokretom isključi. Zatim pogleda prozore na kući. Vidio je kako je Sara jednom prošla pokraj jednog prozora, no nije pogledala van. Iz dţepa izvukavši malenu baterijsku svjetiljku, snopom je osvijetlio unutrašnjost automobila. Ugledao je papire na podu, načas ih pregledao i uočio zaokruţeno ime. Skupivši dokumente i fascikle, spremio ih je u ruksak prebačen preko ramena. Zatim je iz futrole izvukao pištolj i stavio prigušivač. Ponovno je pogledao prema kući, no ovaj put nije vidio Saru. No svakako je unutra. I to sama. On isključi svjetiljku i uputi se prema kući. Sara se nalazila u kuhinji i nervozno hodala amo-tamo, neprestano pogledavala na ručni sat i grozničavo iščekivala poziv nekoga iz ureda Jordana Knighta. Izišavši na terasu iza kuće, gledala je kako mlaţnjak klizi pod mračnim oblacima. Zatim je pogledala svoju jedrilicu koja se blago sudarala sa starim gumama učvršćenima uz rubove mola. Nije uspjela ne nasmiješiti se kada se prisjetila sinoćnjih događaja. Osmijeh se izgubio čim se sjetila o čemu je s Fiskeom razgovarala nakon susreta u staračkom domu. Golim noţnim prstima pri-tiskala je vlaţno drvo i još nekoliko trenutaka udisala vlaţan nezagađeni zrak koji ju je smirivao. Ušla je i uspela se na kat, zastavši na vratima svoje spavaće sobe i pogledavši unutra. Krevet je i dalje bio nenamješten. Sjela je na madrac i pridignula jedan kraj plahte, prisjećajući se njihova ljubavnog čina. Razmišljala je kako je Fiske spustio majicu. Oţiljak se protezao od pupka do vrata, ispričao joj je Ed. Kao da bi joj to nekako smetalo. Fiske je očito bio uvjeren u to. Osluškivala je kako još jedan zrakoplov prolazi iznad kuće, a zatim i potpunu tišinu nakon njegova slijetanja, kao da su svi zvukovi iščeznuli u vakuumu koji su stvorili motori iz

412

kika☺crostuff.net

tvornice Pratt & Whitney. Tišina je bila toliko duboka i sveobuhvatna da je jasno čula kako se otvaraju pokrajnja vrata. Poskočila je i potrčala do stuba. — Johne? — Nije bilo odgovora, a svjetlo u prizemlju se ugasilo, tako da je zadrhtala cijelim bićem. Potrčala je u svoju sobu, zatvorila i zaključala vrata. Ne uspijevajući kontrolirati disanje, osjećala je kako joj srce zaglušujuće pulsira u ušima. Pogledom je očajnički traţila kakvo-takvo oruţje, jer nije bilo mogućnosti da pobjegne. Prozor je bio malen, a čak i kada bi se nekako provukla, nagib terena bio je takav da se soba nalazila praktički dvije etaţe iznad tla, dok je ispod prozora bila betonska staza... Činilo joj se da ne bi bilo najpametnije slomiti obje noge. Očaj je prerastao u čistu paniku kada joj se pribliţio zvuk koraka. Sada je proklinjala samu sebe što u sobi nema telefon. Sus-pregnuta daha gledala je kako se ručica na vratima polagano okreće, sve dok je brava nije zaustavila, no i brava i vrata bili su vrlo stari. Kada je nešto udarilo vrata, instinktivno je poskočila unatrag, prigušeno kriknuvši. Dok je pogledom pretraţivala sobu, ugledala je krevet sa četiri stupa. Prišla mu je i ščepala jedan od ukrasa u obliku ananasa na jednome od stupova. Hvala bogu što nikada nije dala da joj postave i svod. Ukras je bio izrađen od punog drva, teţio je najmanje pola kilograma. Drţeći ga u podignutoj ruci, brzo je prišla vratima. Ona su se zatresla od novog udarca, a brava je već počela popuštati, polagano se savijati, dok se dio okvira vrata već pretvarao u iverje. Nakon tog udarca ispruţila je ruku, bešumno otključala vrata i uzmaknula za korak. Napadač je tako nakon sljedećeg udarca neplanirano uletio u sobu, naglo rastvorivši vrata. Sara svom snagom spusti ruku i drveni ananas zahvati tijelo. Projurivši kroz vrata, potrčala je hodnikom. Muškarac kojeg je udarila leţao je na podu, drţao se za rame i stenjao. Sara je znala da su Rayfield i Tremaine mrtvi. Čovjek kojeg je oborila stoga mora biti ili Dellasandro ili — zadrhtala je

413

kika☺crostuff.net

pri pomisli da bi taj čovjek mogao biti u njezinoj kući — Warren McKenna. Preskačući stube, našla se u prizemlju, sa stola uzela ključeve automobila i otvorila vrata namjeravajući otrčati do auta. U tom trenutku uţasnuto je kriknula. Drugi ju je muškarac smireno promatrao. Kada je zakoračila naprijed, Leo Dellasandro usmjerio je pištolj točno prema njoj. Onaj muškarac u crnome dotrčao je s kata i dalje se drţeći za rame. I on ju je imao na nišanu. Dellasandro zatvori vrata. Sara pogleda muškarca iza sebe. Mora biti McKenna. Ali izraz njezina lica u tom se trenutku promijenio. Taj je muškarac daleko niţi. Kada je skinuo masku, ugledala je Ijutito lice Richarda Perkinsa. On se zatim nasmiješi zbog njezine očite preneraţenosti i iz ruksaka izvadi papire. — Izgleda da ti je moje ime na popisu iz Fort Plessyja promaknulo, Sara. Kako si samo nemarna. Ona ga bijesno pogleda. — Pristav Vrhovnog suda i zapovjednik Sudske policije sudionici gnusnog zločina! — Malu je ubio Harms, a ne ja — reče Dellasandro. — U to si se, znači, uvjerio, Leo, ha? Ti si je ubio, a ne Rufus, baš kao da si joj ti drţao ruke oko vrata. Dellasandrovo se lice sada pretvori u uţasnu grimasu. — Taj gad! Da je bilo po mojem, napunio bih ga olovom, a ne nekakvom prokletom drogom. Sramotio je uniformu i domovinu. — Imao je disleksiju — poviče Sara. — Nije slušao zapovijedi jer ih nije razumio, idiote jedan. Zbog gluposti ste uništili njegov ţivot, a onu djevojčicu poslali na drugi svijet. Na Dellasandrovu licu pojavi se prijeziran osmijeh. — Ja drukčije gledam na stvar. Potpuno drukčije. Dobio je što je zasluţio. — Kako ti je lice, Leo? John te fino sredio, ha? On, dakako, zna sve. — Pa ćemo lijepo morati posjetiti i njega. — Ti, Vic Tremaine i Frank Rayfield?

414

kika☺crostuff.net

— Baš tako — reče Dellasandro prijezirnim tonom. — Kompići su ti mrtvi. — Na Sarinu se licu pojavio osmijeh, budući da ju je Dellasandro pogledao razrogačenih očiju. — Dočekali su Rufusa i njegova brata u zasjedi, ali, kao i prošli put, nisu uspjeli dovršiti posao — doda još, izazivajući ga. — Nadam se da ću imati priliku stvar obaviti umjesto njih. Sara ga odmjeri od glave do pete, a zatim s gađenjem odmahne glavom. — Reci mi jedno, Leo. Kako je takav gad uspio postati nekakvim zapovjednikom i još se naći na čelu policijskih snaga? On je snaţno pljusne i bio bi je još udario, da ga u tome nije spriječio Perkins. — Nemamo vremena za takva sranja, Leo. — Zatim ščepa Saru za rame. U tom trenutku zazvonio je telefon. Perkins pogleda Dellasandra. — Fiske? — Potom pogleda Saru. — Fiske je s Harmsom, zar ne? Zato ste se morali odvojiti, je li tako? — Sara odvrati pogled u trenutku kada se ponovno oglasio telefon. Perkins joj gurne pištolj pod bradu, i stavi prst na otponac. — Pitam još samo jednom: je li Fiske s Rufusom Harmsom? — Zatim joj pištoljem još snaţnije pritisne vrat. — Kunem ti se da za dvije sekunde više nećeš imati glavu! Odgovori! — Da! Da, s njim je — jedva protisne ona, budući da joj je metal pritiskao dušnik. On je gurne prema telefonu. — Javi se. Ako je Fiske, dogovori mjesto na kojem ćete se naći. Negdje ovdje, u blizini, ali na osami. Reci mu da si još nešto otkrila. Ako ga na neki način upozoriš, mrtva si. — Oklijevala je. — Poslušaj me! Inače si mrtva! — Sari je sada postalo jasno da je naoko blagi Perkins zapravo opasniji od njih dvojice. Stoga polagano podigne slušalicu. Perkins je stajao uz nju i slušao, naslonivši joj cijev na sljepoočicu. Ona kratko udahne kako bi se smirila. — Molim? — Sara? — Zvao je Fiske. — Posvuda sam te traţila.

415

kika☺crostuff.net

— S Rufusom sam. Perkins joj još jače pritisne glavu pištoljem. — Gdje si? — upita ona. — Na pola puta do Washingtona. Na jednoj benzinskoj. — Što namjeravaš? — Čini mi se da je vrijeme da se javimo Chandleru. Rufus i ja sve smo pretresli i razmotrili sve mogućnosti. Perkins odmahne glavom i prstom pokaţe prema telefonu. — Čini mi se da to baš i nije najpametnije, Johne. — Zašto? — Jer sam... otkrila sam nešto što ti prvo moram ispričati. Prije nego što se obratiš Chandleru. — Kao na primjer...? — Ne mogu preko telefona. Moţda ga prisluškuju. — No, hajde, to mi je malo nevjerojatno, Sara. — Čuj, evo kako ćemo, daj mi neki broj na toj benzinskoj, pa ću te nazvati iz auta. — Ona sada pogleda Perkinsa. — Moţemo se negdje naći. A nakon toga moţemo otići do Chandlera. FBI ima broj auta kojim dolaziš, pa ga se ionako moraš riješiti. On joj je dao broj, a ona ga zapiše u blok koji se nalazio pokraj telefona, te istrgne listić. — Sigurna si da mi ne moţeš reći preko telefona? — Razgovarala sam s tvojim prijateljem koji radi u vojsci — reče, već se nijemo moleći u vezi s riječima koje se spremala izgovoriti. Fiskeova pogrešna reakcija značit će njezinu smrt. Mora mu nekako vjerovati. — Darnell Jackson ispričao mi je sve o ispitivanju PCP-a. Fiske se ukoči i pogleda Rufusa, koji je sjedio u autu na mračnome odmorištu uz benzinsku postaju. Darnell Jackson. Odgovorio je bez oklijevanja. — Darnell me nikada nije iznevjerio. Sara nečujno odahne. — Nazvat ću te za pet minuta. — Prekinula je vezu i pogledala onu dvojicu. Perkins se zlobno nasmiješi. — Bravo, Sara. A sada se idemo lijepo vidjeti s tvojim prijateljima.

416

kika☺crostuff.net

59 Nakon što mu je Sara javila gdje će se naći, Fiske je obavio još jedan razgovor. Novosti nikako nisu bile dobre. Naprotiv. Ušavši u auto, pogleda Harmsa. — Uhvatio je Saru. — Tko? — upita Harms. — Tvoj stari kompić. Dellasandro. Još je ostao samo on. — Kako to misliš: samo on? — Rayfield i Tremaine su mrtvi. Znači da ostaje samo Dellasandro. Sara mi je to dala do znanja tako da on nije shvatio... — Fiske zašuti i pogleda Rufusa, koji je na licu imao upitan izraz. Fiske sada polagano upita: — Rufuse, koliko ih je one noći bilo kod tebe? — Petorica. Fiske se beţivotno nasloni. — Ja znam samo za trojicu koju sam upravo spomenuo. Tko su druga dvojica? — Perkins. Dick Perkins. Fiskeu se učinilo da bi već mogao povraćati. — Richard Perkins glavni je pristav Vrhovnog suda. — Nisam ga vidio još od one noći i ne nedostaje mi. Ako izuzmemo Tremainea, on je bio najgori. Dolazio je i mlatio me prokletim pendrekom. On mi je dao PCP — A peti? — Njega nisam znao. Dotada ga nisam vidio. — Nema problema. Mislim da znam tko je. — Sara mu nije rekla da je njegovo ime pronašla na popisu osoblja Fort Plessyja, no Fiske je na koncu i sam došao do odgovora. U mislima mu se jasno ukazivao Warren McKenna. I to je razlog zbog kojeg mu je agent FBI-a nastojao namjestiti ubojstvo. Sve je posve logično. Fiske pokrene auto. — Kamo idemo? — Upravo se javila Sara. Traţi... zapravo, oni traţe da se nađemo na jednome mjestu u blizini George Washington Parkwayja U

417

kika☺crostuff.net

Virginiji. Pokušao sam dobiti Chandlera, ali ga nije bilo. Ostavio sam poruku, da zna gdje ćemo biti. Nadam se samo da će doći na vrijeme. — A mi ćemo doći? — Ako ne dođemo, ubit će Saru. Ako ţeliš ostati, ne moraš ići sa mnom. Umjesto odgovora, Rufus iz dţepa izvadi pištolj i preda ga Fiskeu. — Znaš se time sluţiti? Fiske uzme pištolj, povuče zatvarač i stavi metak u cijev. — Mislim da ću se snaći — reče. Bila je već prošla ponoć i autocesta je bila prazna. Na raznim mjestima nalazila su se odmorišta s klupama i stolovima, te maleni parkovi u kojima su se tijekom dana obitelji okupljale uz roštilj i zabavu. No sada, dok je Fiske vozio autocestom, sve je bilo mračno, pusto i, znao je dobro, smrtonosno. Pomno je čitao znakove za izlaze sve dok nije naišao na traţenu oznaku. Čim je ugledao taj znak, vidio je i Sarin auto na praznome parkiralištu. Visoko drveće sluţilo je kao kulisa travnatome prostoru za piknik. Iza njih se naziralo još mračnije područje: rijeka Potomac. Rufus je čučao ispred straţnjeg sjedala, očiju u razini donjeg ruba prozora. Pogledom je prelazio po mračnome prizoru. — Netko je u autu. Ali ne mogu odrediti je li muškarac ili ţena — reče. Fiske ţmirkajući pogleda auto i kimne. Putem su osmislili svojevrstan plan. Sada kada su utvrdili osnovne podatke o terenu i rasporedu, mogu ga provesti. On autom pođe još malo dalje, sve dok nisu prošli zavoj, tako da se više nisu vidjeli iz Sarina auta. Fiske se tada zaustavi. Straţnja vrata su se otvorila i Rufus hitro nestane u okolnoj šumi, te se između drveća uputi prema parkiralištu. Fiske se odveze na parkiralište i parkira se na dva mjesta od Sarina auta. Pogledavši onamo, s olakšanjem je uvidio da ona sjedi za upravljačem. Izvukavši pištolj, polagano je izišao. Zatim pogleda preko krova svoga auta. — Sara?

418

kika☺crostuff.net

Ona ga pogleda, kimne i usiljeno se nasmiješi. Osmijeha je nestalo čim je muškarac koji se sjedio uz nju pridignuo i prislonio joj pištolj uz glavu. Oboje su izišli s lijeve strane. Dellasandro joj jednom rukom obavije vrat, dok je drugom rukom drţao pištolj čvrsto naslonjen na njezinu sljepoočicu. — Ovamo, Fiske — reče Dellasandro. Fiske je davao sve od sebe kako bi što bolje odglumio šokiranost. — Gdje je Harms? — upita Dellasandro. Fiske teatralno protrlja obraz. — Malo se predomislio. Nije se ţelio pojaviti pred policijom. Udario me i pobjegao. — I ostavio ti auto? Ne bih rekao. Da čujem pravi odgovor inače će tvoja mala u mozgu imati poveći komad olova. — Govorim istinu. Znaš da je sve ove godine proveo u zatvoru. Nije uzeo auto jer uopće ne zna voziti. Dellasandro na trenutak razmisli o tome. — Dođi ovamo. Ruke podigni visoko, visoko. On polagano zaobiđe automobil i krene prema njima. Kada se dovoljno pribliţio, ugledao je gadnu modricu na Sarinu obrazu. — Sve u redu, Sara? Ona kimne. — Ţao mi je, Johne. — Da, da... samo već jednom zaveţi — reče Dellasandro. — Kada je Harms točno pobjegao? — Kada smo skrenuli s međudrţavne... Došli smo brojem jedan... — To mu je poprilično glup potez. Neće daleko dospjeti. — Kao što se kaţe, konja moţeš voditi do vode... — Zašto ti uopće ne vjerujem? — Moţda zato što cijeli ţivot samo laţeš, pa misliš da je tako i kod drugih? Dellasandro usmjeri pištolj prema Fiskeovoj glavi. — Bit će beskrajno zabavno ukokati te. — Ali baš neće biti lako riješiti se dva tijela. Dellasandro pogleda prema rijeci. — Na našoj je strani Majka Priroda u najboljem izdanju. — I misliš da Chandler neće nimalo posumnjati? — A u što? Murjaci misle da si ubio brata radi love od osiguranja. Ţenska je danas dobila otkaz zbog tebe i tvog

419

kika☺crostuff.net

glupog brata. Uništena joj je karijera. Vas dvoje ste se našli, počeli se svađati, stvari su se otele nadzoru... Moţda si ubio nju, pa još ukokao sebe. Moţda je bilo obrnuto. Koga to još uopće zanima? Pronaći će auto, a za nekoliko dana ili tjedana i vaša tijela koja će nekamo doplutati... odnosno ono što će od njih preostati. Slučaj zaključen. — Plan ti zapravo i nije loš. A budući da znam da ga nisi mogao smisliti: gdje su ti partneri? — 0 čemu trabunjaš? — 0 drugoj dvojici koji su one noći posjetili Harmsa u pritvoru. — Jedan je Perkins — izlane Sara. — I on je ovdje. — Začepi! — poviče Dellasandro. — To sam zapravo znao. I čini mi se da mogu pretpostaviti tko je treći. — Teorije moţeš prodavati ribama... Idemo. Svi su krenuli prema riječnoj obali. Fiske se načas osvrne prema Dellasandru. — Nemoj ni pomišljati, Fiske. Mogao bih te raznijeti i s pedeset metara, a kamoli s dva koraka. A ako si zamislio da bi me iz šume mogao zaskočiti onaj veliki i glupi nespretnjaković, samo neka navali. Budući da je upravo to bilo u planu, Fiske osjeti kako ga obuzima malodušnost. U tom trenutku metak je pogodio zemlju u blizini Dellasandrovih nogu. On nešto vikne i odvoji pištolj od Sari-ne glave. Fiske ga svom snagom raspali po trbuhu, tako da se presa-vio od boli, a zatim ga još šakom pogodi u glavu. Prije nego što se Dellasandro uspio pribrati, Rufus navali iskočivši iza jednog stabla i navali poput poludjelog tenka. Od siline udarca Dellasandro se otklizao niz obalu i završio u rijeci. Fiske izvuče pištolj. Rufus se već spremao krenuti za Dellasandrom, kada su se začuli novi hici, tako da su se svi bacili na zemlju. Fiske zaštitnički zagrli Saru. — Nešto si vidio, Rufuse? — Da, ali neće ti se dopasti. Čini mi se da vatra dolazi s dva različita mjesta.

420

kika☺crostuff.net

— Super, ima obojicu pomagača! Sranje! — On čvršće stisne drţak pištolja. — Čuj, Rufuse, dalje ćemo ovako... Svatko od nas ispalit će po dva metka i privući njihovu vatru, kako bismo vidjeli bljeskove i točno utvrdili gdje su. Nakon toga ja ću te pokrivati, a ti ćeš povesti Saru i pobjeći ćete glavom bez obzira. Dođite do auta i bjeţite. — Prije nego što je Sara stigla nešto reći, još doda: — Netko mora doći do Chandlera. Rufus reče: — Ja mogu ostati. Ovim gadovima dugujem više nego ti. — Čini mi se da si već učinio dovoljno. — Fiske stane ciljati. — Ti pucaj ulijevo i prati tu stranu, jedan-dva-tri, sad! — Sara pokrije uši. Nekoliko trenutaka nakon prasaka, vatra je uzvraćena. Fiske i Rufus uţurbano su analizirali bljeskove. Fiske reče: — Jedan od njih ne nišani. Moţda smo ga pogodili. U redu, ja ću pucati na obje strane. Budi spreman, ali nemoj pucati. Premjestit ću se desetak metara udesno. Privući ću vatru na sebe. Pričekaj me, broji do dvadeset, a kada čuješ prvi metak, kreni. Fiske se već počne udaljavati, no Sara ga uhvati za ruku, ne ţeleći ga pustiti. Fiske je htio reći nešto puno samopouzdanja, čak i drsko, pokazati joj da se ne boji. Ali bojao se. — Znam što radim, Sara. A čini mi se da je i pedeset godina ţivota bolje nego ništa. Gledala je kako puzi, uvjerena da ga više neće vidjeti ţivog. Već nakon nekoliko trenutaka počela je pucnjava. Dok su jurili prema autu, Rufus je napola nosio Saru. Kada su došli do vozila, Rufus je rastvorio vrata, ugurao Saru i zatim ušao. Fiske se polagano probijao kroz nisko raslinje, obavijen mirisom vrućeg metala i baruta. U međuvremenu ga je obuzelo krajnje malodušje. Pomno je brojao ispaljene metke, no nije znao da na početku nije imao pun okvir; nije imao rezervno strjeljivo. Kada je čuo zvuk automobilskog motora, sumorno se nasmiješio. Budući da su mu misli na trenutak tako odlutale, te da su mu u ušima još odzvanjali hici, nije čuo

421

kika☺crostuff.net

zvuk iza sebe. Kada je postao svjestan nečega, već je bilo prekasno. Dellasandro, s kojeg je kapala prljava riječna voda, drţao ga je na nišanu. Fiske nije uspio izustiti ni riječ, koliko su mu se usta u međuvremenu osušila. Usto nije uspijevao ni valjano disati, kao da su i njegova pluća procijenila situaciju i odlučila prekinuti rad nekoliko trenutaka prije nego što će ih na to prisiliti zrno. Nakon dva metka koja je zaradio davno, treći će ga napokon dokrajčiti. Darnell Jackson bio je na nišanu Fiskeova pištolja, pomalo izgubljen nakon što je ubio Fiskeova partnera; Dellasandra neće mučiti takvi problemi. Fiske pogleda prema rijeci. Nakon tjedan dana u vodi neće ga prepoznati ni vlastiti otac. Zatim pogleda Lea Dellasandra: posljednja slika koju će vidjeti prije smrti. Nakon što je začuo hitac, Fiske je zaprepašteno gledao kako Leo Dellasandro u tišini pada naprijed i ostaje nepomično leţati. Fiske zatim podigne pogled. Zbog toga što je ugledao, poţalio je što ga Dellasandro ipak nije uspio ubiti. Iz tame ga je gledao McKenna. Fiske je uspio samo odmahnuti glavom. Zašto se umjesto njega nije pojavio Chandler? Zašto se i njemu ne bi barem jednom posrećilo? A onda je uočio da mu je Dellasandrov pištolj vrlo blizu. — Nemoj ni pokušati, Fiske — reče McKenna oštrim tonom. — Pokvareni kučkin sine! — A ja sam mislio da ćeš mi zahvaliti. — Zašto? Jer si ubio suučesnika prije nego što ćeš ubiti mene? McKenna umjesto odgovora iz dţepa izvadi drugi pištolj. — Ovo je tvoj pištolj. Slučajno sam ga pronašao. — A-ha. Jednog dana nekako će te sustići zasluţena kazna. McKenna pogleda Dellasandra. — Na određeni način, to se upravo dogodilo. Njegov sljedeći potez Fiskea je doslovce zaprepastio. McKenna okrene pištolj i doda mu ga tako da je Fiske mogao uhvatiti drţak. — Nemoj me ustrijeliti. — Zatim ispruţi

422

kika☺crostuff.net

ruku i pomogne Fiskeu da ustane. — Chandler je na putu. Uspio sam ga uhvatiti kod Evansice u kući. Onamo sam došao u trenutku kada su Perkins i Dellasandro odlazili sa Sarom. Pretpostavio sam da će je iskoristiti kao mamac da dođu do tebe. Krenuo sam za njima kao tvoja nesluţbena zaštita. Malo bolja od one prošle. Ja se nikada ne opuštam. Fiske je samo piljio u njega, omamljen toliko da nije uspio ništa reći. — Perkins je otišao. On je bio onaj drugi izvor vatre. Pokušao sam ga pogoditi, no bio je predaleko. Pucao sam i kako bih skrenuo Leovu pozornost. Računao sam da je Rufus negdje u blizini. — Mislio sam da si i ti one noći bio kod njega u ćeliji — reče Fiske. — I bio sam. — Što onda radiš? Ţeliš olakšati savjest? Ako je stvar u tome, jedini si od vas petorice... — Nisam bio jedan od petorice. — Ali upravo si rekao da si one noći bio u ćeliji. — Osim Rufusa, unutra smo bili nas šestorica. Fiske ga zbunjeno pogleda. — Ne razumijem... — Ja sam te noći bio deţurni straţar, Johne. Trebalo mi je dvadeset pet godina da shvatim što se točno dogodilo, ali ni sada ne bih uspio bez tebe i Sare. Čini mi se da mi je to o PCP-u sinulo odmah nakon što si ti prokuţio stvar, još u svojem uredu. Nisam imao pojma o ispitivanju PCP-a u Fort Plessyju, iako pretpostavljam da to baš i nisu reklamirali... — Bez obzira na to je li još netko znao, čini mi se da u ono vrijeme nikome nije bilo stalo do toga što će biti s Rufusom Harmsom. — Meni je zapravo bilo stalo — reče McKenna i obori pogled. — Samo nisam imao muda da nešto poduzmem. Sve dok nije postalo prekasno... Mogao sam sve spriječiti. — Po drţanju tijela stjecao se dojam da ga je načas, dok se prisjećao davne prošlosti, napustila snaga. — Ali nisam.

423

kika☺crostuff.net

Fiske ga na trenutak pomnije promotri, i dalje se oporavljajući od šokantnog obrata. — Ali sada si nešto poduzeo. — Kasnim samo dvadeset pet godina. — Rufus će biti slobodan, zar ne? Njemu je to jedino vaţno. McKenna podigne pogled. — Rufus je slobodan, Johne. Nitko ga više nikada neće moći vratiti u zatvor. Tko god ţeli pokušati, morat će prvo ukloniti mene. Vjeruj mi da u tome neće uspjeti. Fiske pogleda prema cesti. — Što ćemo s Perkinsom? McKenna se nasmiješi. — Točno znam kamo ide. Moţemo nazvati Saru u auto i obavijestiti je. Čim Chandler dođe ovamo, krećemo. — Krećemo? A kamo idemo? — Perkins ide do pete osobe koja je one noći bila u ćeliji. — Do koga? Tko je to bio? — Doznat ćeš. Uskoro će ti sve biti jasno. 60 Kada je ţena otvorila vrata, Richard Perkins samo je projurio uz nju. — Gdje je? — U radnoj sobi. Perkins potrči hodnikom i širom rastvori vrata. Visoki ga muškarac smireno pogleda. Perkins zatvori vrata. — Sve je otišlo k vragu i ja bjeţim odavde. Jordan Knight sjedne i odmahne glavom. — Ako pobjegneš, znat će da si kriv. — Ionako znaju. Oteo sam Saru Evans. Leo je sada već vjerojatno mrtav. — Slijedio si je sve otkako je danas otišla sa Suda. Kada sam te nazvao, nadao sam se da ćeš sve nekako srediti. No i dalje protiv sebe imaš samo njezinu riječ. — Zašto bi tako nešto izmislila? Jordan protrlja bradu. — Promisli malo. Danas je dobila otkaz. Ti si je otpratio. Napada te bez temelja; moţda ti moţeš izmisliti još neke optuţbe koje će ojačati tvoj poloţaj.

424

kika☺crostuff.net

— Rufus Harms i dalje je na slobodi. Vidio sam ga. Jordanovo se lice smrkne. — Ah, taj glasoviti gospodin Harms. — Ubio je Franka i Vica. — Znači da na brizi imamo dvojicu manje. — Ne bi se reklo da si pretjerano osjećajan. Ti si im rekao da ubiju Michaela Fiskea. Ti si sve ovo pokrenuo. Jordan se doimao zamišljenim. — I dalje mi nije jasno kako me Rufus Harms uspio imenovati u onom podnesku. Znao je vas. Ja čak i nisam bio u vojsci. — Nije te imenovao. Knight ga u prvi mah pogleda sa šokom u očima; a zatim se na njegovu licu pojavi i tračak nade. Perkins objasni: — Razgovarao sam s Tremaineom. Rayfield ti je lagao. Nema te u ţalbi. Poimence navodi samo nas četvoricu. — Ja sam, znači, jedini nepoznat. — Jordan ustane i pogleda Perkinsa. — Boţe, to znači da se još moţe izvući. Još samo jedna stvar, još samo jedna osoba kojom se treba pozabaviti, i noćna mora će završiti. Od pomisli na to zamalo je zadrhtao. — Tko zna koliko dugo... Boţe moj, sve to... a za što? Tipu ubrizgamo PCP i na kraju završavamo ovako... — Ti si mu ubrizgao PCP, Richarde. — Nemoj mi se sada obraćati s visine. PCP je bio tvoja ideja, gospodine CIA. — Pa, svakako... ja sam provodio istraţivanje. I slušao kako se svi vi u beskraj ţalite na Harmsa. Samo sam vam htio učiniti uslugu. — Perkinsa je promatrao mirnoćom koja je u ovome izazivala strah. — Sada sam, dakako, veliki protivnik droge. — Do kraja ćeš drţati političke govore? A jeste li protivnik ubojstava? Što kaţete na to, senatore? — Nikada nisam nikoga ubio. — A ona djevojčica, Jordane? Sto je bilo s njom?

425

kika☺crostuff.net

— Rufus Harms priznao je zločin. Što se mene tiče, ništa se nije promijenilo. — Ali će se ubrzo promijeniti ako nešto ne poduzmemo. — Siguran si da ţeliš pobjeći? — Neću čekati da se giljotina spusti. — Vjerojatno trebaš novac...? Perkins kimne. — Nemam zgodan mirovinski fond kakav smo osigurali Vicu i Franku. A imam i lošu naviku: bez prestanka ţivim iznad svojih mogućnosti. Jordan iz dţepa izvadi ključ i otključa ladicu u pisaćem stolu. — Ovdje imam nešto gotovine. Ostatak ćeš dobiti u obliku čeka. Za početak ti mogu dati pedeset tisuća. — Zvuči dobro. Za početak. Jordan u tom trenutku prema Perkinsu usmjeri pištolj. — Dovraga, što radiš, Jordane? — Upao si ovamo, očito izvan sebe, počeo pričati o uţasnim zločinima koje si počinio, među ostalim i oteo Saru Evans, nemam pojma zašto... Prijetio si mi. Ja sam nekako uspio izvući pištolj i ubiti te. — Poludio si! Nitko ti neće vjerovati. — Oh, vjerovat će, Richarde. — Jordan povuče otponac i Perkins se stropošta na pod. U tom trenutku s hodnika se začuo krik. Jordan priđe tijelu, brzo pretraţi Perkinsove dţepove, pronađe pištolj, stavi ga u njegovu nepomičnu ruku i ispali hitac u zid. — Sve je u redu — dovikne, diţući se i odlaţući pištolj. — Sve je u redu. — Tada otvori vrata i stane kao ukopan, našavši se oči u oči s Rufusom Harmsom. Iza Rufusa stajali su Chandler, McKenna, Fiske i Sara. Jordan na koncu odvoji pogled od Rufusa i pogleda Chandlera. — Richard Perkins upao je ovamo i počeo me bez razloga psovati i optuţivati. Imao je pištolj. Na sreću, ja sam bolje ciljao. Prema njemu uto istupi McKenna. — Senatore, mene se ne sjećate, zar ne? Mislim izvan moje pripadnosti FBI-u... — Jordan ga je promatrao, očito ga ne prepoznajući. McKenna mu priđe još za ko-rak-dva. — Nisu me se sjećali ni Perkins i

426

kika☺crostuff.net

Dellasandro. Bilo je to davno i svi smo se izmijenili. Osim toga, one su noći svi bili poprilično pijani. Svi osim vas. — Nemam pojma o čemu pričate. — Ja sam straţario one noći kada ste s frendovima posjetili Rufusa u Fort Plessyju. Tada sam prvi i posljednji put straţario u pritvoru. Vjerojatno me zato nitko nije zapamtio. Jordan Knight se lecne. — Ja bih trebao znati o čemu govorite? — Pustio sam vas do Rufusa jer sam bio neiskusni i prestrašeni gušter, a preda mnom je bio kapetan. Rufus je malo poslije onako izletio iz ćelije, oborio me i svima trajno promijenio ţivot. Prokletih dvadeset pet godina pitao sam se što se doista odigralo unutra. 0 svima vama sam šutio jer sam se bojao. Rayfield je imao najviši poloţaj. On bi me se vjerojatno sjetio. Pretpostavljam da mu nitko nije spomenuo moje ime. A to je sretna okolnost. Rayfield je sve sredio tako da ne upadnem u nevolje, ali mi je jasno dao do znanja da će biti najbolje da šutim u vezi s time da ste došli u Rufusovu ćeliju. Meni ionako nikada nije bilo jasno što se dogodilo. Kada sam smogao hrabrosti da nešto kaţem, sve je već bilo završilo, a Rufus je bio u zatvoru. Sve ove godine to mi je na savjesti. Ali izvukao sam se s preblagom kaznom. — McKenna pogleda Rufusa. — Ţao mi je, Rufuse. Bio sam slabić i kukavica. Tebi to vjerojatno ništa ne znači, ali nije bilo dana da se zbog toga nisam mrzio i izjedao. Jordan se nakašlje. — Vrlo dirljivo, agente McKenna. Međutim, ako smatrate da ste one noći u zatvoru vidjeli mene, varate se. — U CIA-inoj dokumentaciji vidjet će se da ste bili u Fort Plessyju i ispitivali PCP na tamošnjim vojnicima — naglasi McKenna. — Ako moţete doći do tih dokumenata, samo izvolite. Pa i ako sam bio ondje, što onda? U ono vrijeme radio sam u obavještajnoj sluţbi. To nije nikakva tajna. Javnost to zna. — Pitam se bi li vašim biračima smetala činjenica da ste vojnicima davali PCP... — reče Chandler gorljivim tonom.

427

kika☺crostuff.net

— Čak i da jesam, što ne znači da nešto priznajem... program je bio poznat svima i legitiman, što vam moţe potvrditi i moja supruga. — SAD protiv Stanleyja? — reče Sara s gorčinom u glasu. Jordan nije odvajao pogled od McKenna. — Kakva je to samo podudarnost: tvrdite da ste bili u onom zatvoru, a sada sudjelujete u ovoj istrazi... — reče. — Nije podudarnost. Do toga nije došlo slučajno, nego promišljeno — glasio je McKennin neočekivani odgovor. — Nakon izlaska iz vojske, završio sam fakultet i upisao se na FBI-evu akademiju. Ali pratio sam i vas i ostale. Osjećaj krivnje čudesan je motiv. Rayfield i Tremaine selili su se zajedno s Rufusom. To mi je bilo sumnjivo, ali nije bilo dovoljno da na temelju toga nešto pouzdano zaključim ili dokaţem. Perkins i Dellasandro selili su se za vama. Uvijek su imali funkcije u raznim vašim tvrtkama i poslovima. Ja sam za sebe ishodio premještaj u richmondsku podruţnicu kako bih bio uz vas. Kada ste prešli u politiku, ponovno su krenuli za vama. Kada ste došli u Washington, Dellasandra i Perkinsa zaposlili ste u Senatu. Tako sam i ja prešao u Washington. Kada ste prije nekoliko godina postali članom senatskog Odbora za pravosuđe, namjestili ste im zaposlenje na Sudu. Baš ljubazno od vas. Bit će da je to dio naknade, vašeg sporazuma. Rayfield i Tremaine čuvali su Rufusa. Vi ste se brinuli za Perkinsa i Lea. Uvjeren sam da bismo provjerom njihovih računa utvrdili da negdje imaju zgodne male mirovinske fondove. — Kada sam doznao za ubojstvo Michaela Fiskea, toga sam se uhvatio samo zato što se dogodilo na Sudu. Kada sam otkrio da je s time nekako povezan i Rufus, ponadao sam se da bi se sve te godine tijekom kojih sam vas pratio na koncu mogle nekako isplatiti. I sada je istina napokon isplivala na vidjelo. — Mislite na ta besmislena nagađanja — uzvrati Jordan Knight. — Na temelju vaših riječi očito je da ste mi se zbog neke svoje poremećenosti odlučili osvetiti. Upravo je

428

kika☺crostuff.net

nečuveno što ste mi tako upali u stan i počeli me optuţivati, osobito s obzirom na to da me čovjek upravo pokušao ubiti i da sam ga tako morao ubiti. A sada svi, osim detektiva Chandlera, koji mora istraţiti ovaj očiti slučaj ubojstva u samoobrani, molim lijepo, nosite se iz mojeg stana. McKenna iz dţepa izvadi mobitel, nekoga nazove, još nekoliko trenutaka slušajući sugovornikov odgovor. — Od ovog ste trenutka uhićeni, senatore Jordan. Uvjeren sam da će detektiv Chandler postupiti na jednak način. — Nosite se odavde. Odmah! — Sada ću vam pročitati prava. — Prije svitanja ćete biti u FBI-evskom Sibiru. Ne moţete ništa dokazati. — Zapravo vas privodim na temelju vaših vlastitih riječi. — I dok su svi gledali, McKenna klekne, uvuče ruku ispod stola i nakon nekoliko trenutaka traţenja izvadi prislušni uređaj. — Vaše izjave izvrsno su se čule u kombiju parkiranom na ulici. — Tada pogleda Fiskea. — Knight je naloţio Rayfieldu da ubije tvog brata. Jordan više nije uspijevao kontrolirati bijes. — To je krajnje protuzakonito. U ovome gradu nema tog suca koji bi vam izdao takav nalog. Ne idem u zatvor. U zatvoru ćete završiti vi. — Nije nam ni trebao sudski nalog. Imali smo pristanak. — Gluposti! — zagrmi Jordan. Činilo se kao da bi svakog trena mogao napasti agenta. — Zahtijevam da mi odmah predate snimke. Obični ste idiot ako mislite da će vam netko povjerovati da sam dao takav pristanak. — I nisi, Jordane. Ja sam pristala. Jordan problijedi u trenutku kada je u sobu ušla njegova supruga. Nije čak ni pogledala Perkinsovo tijelo. Netremice je promatrala muţa. — Ti? — I ja ţivim u ovome stanu, Jordane. Ja sam dala pristanak. — Za ime svijeta, zašto?

429

kika☺crostuff.net

Elizabeth još nekoliko trenutaka zadrţi pogled na njegovim očima, a zatim dodirne rukav Rufusa Harmsa. — Zbog ovog čovjeka, Jordane. Bio je to jedini dovoljno uvjerljiv razlog pa sam se odlučila na taj korak. — Zbog njega? Pa on je ubio dijete. — Ne vrijedi ti, Jordane. Znam istinu. I proklet bio zbog toga što si učinio. — Što sam učinio? Samo sam sluţio domovini. — On prstom pokaţe prema Rufusu. — A ovaj tip nikada nije učinio ništa ni za koga i ni za što. Gad je trebao umrijeti. Pokrenuvši se brţe nego što se to, s obzirom na njegovu masu, uopće činilo mogućim, Rufus je došao do Jordana, krupnim ga dlanovima ščepavši za vrat i tako ga zakucavši o zid. — Proklet bio! — krikne Rufus. Stiskao je šake, tako da je Jordan već pocrvenio. McKenna i Chandler prema njemu su usmjerili pištolje, no nisu se mogli prisiliti na povlačenje otponca. Izgledali su krajnje bespomoćno. Na koncu su svom snagom ščepali Rufusa, no to je bilo kao da pokušavaju povući planinu. — Jordane — krikne Elizabeth. — Rufuse, prestani — poviče Sara. Jordan je već bio na rubu nesvijesti. Sada im priđe i Fiske. — Rufuse? Rufuse? — Fiske kratko udahne, a onda jednostavno izlane: — Josh nije preţivio. — Rufus istog trenutka popusti stisak na Jordanovu vratu i zagleda se u Fiskea. — Mrtav je, Rufuse. I ti i ja izgubili smo brata. — Fiske je vidljivo drhtao i Sara mu poloţi ruku na rame. — Ako ga ubiješ, vraćaš se u zatvor, a to znači da je Josh uzalud umro. — Rufus još više popusti stisak, dok su mu se niz lice već slijevale suze. — Ne smiješ ga ubiti, Rufuse. — Fiske načini još jedan nesiguran korak prema njemu. — Jednostavno ne smiješ. Dok su se njih dvojica gledali, Rufus jednostavno pusti vrat, a Jordan Knight sklizne na pod.

430

kika☺crostuff.net

Dok ga je McKenna odvodio, prethodno mu stavivši lisice, Jordan nije ni pogledao suprugu. Sat vremena poslije, forenzičari su dovršili posao i uklonili Perkinsovo tijelo. Chandler, Rufus, Sara i Fiske ostali su u stanu. Elizabeth Knight bila je u svojoj spavaćoj sobi. — Onda, Buforde, koliko si zapravo znao? — upita Fiske. — Dio priče. McKenna i ja smo razgovarali. Čini mi se da je u početku doista bio uvjeren da si umiješan u ubojstvo ili si mu jednostavno bio istinski antipatičan. — Chandler se nasmiješi. — No kada je doznao da je priča nekako povezana i s Rufusom, promijenio je mišljenje. No nikako mi se njje dopala ta njegova ideja da ti namjesti ubojstvo. I svojim je utjecajem ishodio Sarin otkaz. — Zašto? — upita Sara. — Vas dvoje sve ste se više pribliţavali istini. A to je značilo da ste oboje u opasnosti. McKenna je znao da su ljudi umiješani u cijelu priču u stanju učiniti mnogo toga. Ali nije imao dokaze. Kod njih je morao pobuditi dojam da ste vas dvoje glavni osumnjičenici. I kad god smo bili u društvu Perkinsa i Dellasandra, McKenna je jasno naglašavao kako misli da Rufus uopće nije napisao ţalbu i da je John ubojica. Uzeo ti je pištolj i potrudio se da Perkins i Dellasandro svakako doznaju da je nestao. Nadao se da će se oni zbog toga osjećati sigurnima i da će negdje pogriješiti. Na taj način htio je zaštititi vas dvoje. — Čini mi se da u tom posljednjem naumu nije uspio — reče Sara i zadrhti. — Nije računao ni na to da ćete se riješiti njegove ekipe koja vas je pratila. Nakon što je nagovorio sutkinju Knight da dopusti postavljanje prislušnog uređaja, trebao je još samo postaviti zamku. McKenna joj je već bio rekao da njezinog muţa poznaje iz Fort Plessyja, tako da je njoj postalo jasno da laţe kada je rekao da mora nazvati ured da bi došao do traţenog podatka. — Znači da sam ţiva vjerojatno zahvaljujući tome što je sutkinja Knight bila tako dovitljiva — reče Sara.

431

kika☺crostuff.net

Chandler kimne. — Kada se sve počelo raspadati, McKenna je znao da će Perkins pokušati pobjeći i da će mu trebati Jordanova pomoć. Na koncu je ispalo dobro. Perkinsovo ubojstvo nije bilo u planu, ali zbog toga me baš i neće peći savjest. — Chandler pogleda Rufusa Harmsa. — Moram te privesti, no brzo ćemo te pustiti. — Ţelim vidjeti brata. Chandler kimne. — To mogu srediti. — Idem s tobom, Rufuse — reče Fiske. Kada su krenuli prema vratima, Elizabeth Knight dočekala ih je u hodniku. — Sutkinjo Knight, večeras ste postupili nevjerojatno hrabro. Znam koliko vam je sve to bilo bolno — reče Chandler. Elizabeth pruţi ruku Rufusu Harmsu. — To vam nikako ne moţe nešto značiti nakon svega što ste propatili, gospodine Harms, ali uţasno mi je ţao zbog svega. Neizrecivo ţao. On obzirno prihvati njezinu ruku. — Vrijedi mi mnogo, gospođo. I meni i mojem bratu. Dok su izlazili, Elizabeth Knight sve ih pogleda i tonom koji je odisao konačnošću reče: — Zbogom. Skupina se uputila prema dizalu. Kada su trojica muškaraca ušla, Sara neodlučno zastane. — Vidimo se poslije — reče. Nakon što su se vrata dizala zatvorila, odjurila je natrag do stana. Vrata je otvorila Mary. — Gdje je sutkinja Knight? — Otišla je u sobu. Zašto... Sara projuri pokraj nje i uleti u spavaću sobu. Elizabeth Knight sjedila je na krevetu. Sada pogleda svoju bivšu pomoćnicu. Imala je stisnutu šaku, a pokraj nje je leţala prazna bočica nekog lijeka. Sara joj polagano priđe, sjedne i uhvati je za ruku. Kada je rastvorila prste, iz dlana su poispadale tablete. — Elizabeth, to jednostavno nije način. . . — Način? — ponovi Elizabeth histeričnim tonom. — Moj su ţivot upravo odveli u lisicama.

432

kika☺crostuff.net

— Odveli su samo Jordana Knighta. A sutkinja Elizabeth Knight sjedi uz mene. Ista ona sutkinja Knight koja će Vrhovni sud uvesti u novo stoljeće. — Sara... — Niz obraze su joj klizile suze. — Imenovani ste doţivotno. — I pred vama je još dug i bogat ţivot. — Sara joj stisne ruku. — Voljela bih vam pomagati u radu, u iznimno vaţnome poslu. Ako me ţelite ponovno primiti. Sara obavije ţenina uzdrhtala ramena. — Ne znam hoću li moći... hoću li sve ovo nekako preţivjeti... — Uvjerena sam da hoćete. I nećete biti sami. To vam obećajem. Elizabeth stisne rame mlade ţene. — Hoćeš li večeras ostati sa mnom, Sara? — Ostat ću koliko god ţelite. 61 Sobzirom na činjenicu da je imao Srebrnu zvijezdu, Purpurno srce i Priznanje za istaknuto sluţenje, Josh Harms imao je pravo na pokop s modificiranim počastima — najviši oblik dostupan mobiliziranim vojnicima — na vojnome groblju Arlington. Međutim, predstavnik Vojske koji je Rufusa posjetio u vezi s pojedinostima, svim ga je silama, kako se činilo, namjeravao odgovoriti od takvog nauma. — Ranili su ga, spasio je hrpu ljudi iz svoje jedinice i dobio hrpu odličja — reče Rufus, zagledan u čovjekovu odoru, na kojoj se nalazio samo jedan red metalnih pločica u boji. — Puno više od tebe. Njegov sugovornik načini prijezirnu grimasu. — Baš i nije imao najčišći dosje. Teško se nosio s autoritetom. Na temelju onoga što sam doznao, nije poštivao baš ništa od institucije koju je predstavljao. — Pa mislite da ne bi bilo u redu pokopati ga uz sve one generale?

433

kika☺crostuff.net

— Groblju nedostaje slobodnih mjesta, pa mislim da bi bilo zgodno sačuvati ih za one vojnike koji su se ponosili svojom odorom. Eto, ništa više... — Iako je zasluţio to mjesto? — upita Rufus. — To uopće ne osporavam. Ali ne mogu vjerovati ni da bi vaš brat volio da ga ondje pokopamo. — Pretpostavljam da bi cijelu vječnost mrtvim časnicima objašnjavao što točno misli o njima... — Tako nekako — reče ovaj ironičnim tonom. — Znači da smo se dogovorili? Sredit ćete mu pogreb negdje drugdje? Rufus ga pogleda u oči. — Ja sam već odlučio. I tako je jednog svjeţeg i vedrog listopadskog dana nekadašnji narednik Joshua Harms pokopan na nacionalnome groblju Arlington. Iz pojedinih kuteva vidjeli su se samo bijeli kriţevi i ništa više, tako da je čovjek stjecao dojam da je već pao snijeg. Dok je počasni vod ispaljivao plotun, a trubač svirao posljednji pozdrav, jednostavan lijes spuštao se u zemlju. Zastavu su primili Rufus i jedan od Joshovih sinova, uredno presavijenu, od jednog časnika koji se drţao svečano i pokazivao poštovanje, dok su Fiske, Sara, McKenna i Chandler gledali iz prikrajka. Rufus je poslije molio nad bratovim grobom, razmišljajući 0 svima pokopanima na tom groblju, uglavnom u ime rata. Ovo je posljednje počivalište i muškaraca i ţena, iako, povijesno gledano, oruţane sukobe ponajviše izazivaju muškarci. Za one koji svoju povijest povezuju s Knjigom postanka, poput Rufusa, tijela koja počivaju pod tom zemljom za postojanje ratova mogu okriviti čovjeka po imenu Kain, te smrtni udarac koji je zadao bratu Abelu. Dovršivši molitvu, razgovor s Gospodinom i svojim bratom, Rufus je ustao, zagrlio nećaka kojeg je prvi put vidio na pokopu. Srce mu je ispunjavala tuga, no duh je dosezao nove visine. Znao je da je njegov brat prešao u bolji svijet. Dok Rufus bude ţivio, Josh Harms neće biti zaboravljen. A kada se i Rufus pridruţi Gospodinu, ponovno će zagrliti brata.

434

kika☺crostuff.net

62 Dva dana poslije, Michaela Fiskea pokopali su na malenom groblju na periferiji Richmonda. U masi nazočnih našli su se i svi suci Vrhovnog suda SAD-a. Ed Fiske, u starome odijelu, uredno začešljane kose, s nelagodom je stajao uz ţivućeg sina i primao izraze sućuti od sudaca, kao i od mnogobrojnih pripadnika političke i društvene elite savezne drţave Virginije. Harold Ramsey još se malo duţe zadrţao uz oţalošćenog oca, a zatim se obratio njegovu sinu. — Hvala na svemu što si učinio, Johne. I cijenim ţrtvu tvojega brata. — Najveću moguću... — reče Fiske nimalo srdačnim tonom. Ramsey kimne. — I cijenim tvoje stavove. Nadam se da ćeš i ti razumjeti moj poloţaj. Fiske mu stisne ruku. — Bit će da to tako ide na ovome svijetu. Dok je gledao Ramseyja, Fiske se sjetio svega što je još pred Rufusom. Nagovarao ga je da tuţi sve koji su mu pali na pamet, pa tako i Vojsku i Jordana Knighta. U slučaju ubojstva zakon ne poznaje zastaru, a pokrivanjem tragova Jordan i ostali prekršili su nebrojene druge zakone. Rufus je, međutim, odbijao Fiskeove savjete. — Svi osim Knighta sada su na mnogo gorem mjestu nego što bi to bili zahvaljujući nekakvoj sudskoj odluci — rekao je kada su razgovarali o tome. — To im je prava kazna. A Knight mora ţivjeti s posljedicama svega što je učinio. Meni je to dovoljno. Više nemam razloga natezati se sa sudovima i sucima. Jednostavno ţelim ţivjeti na slobodi, što više biti s Joshovom djecom. Otići ću na mamin grob. I to je sve. Fiske ga je pokušavao nagovoriti da se predomisli, sve dok na koncu nije uvidio da je Rufus u pravu. Osim toga, razmišljao je Fiske, prema presedanima koje je utvrdio Vrhovni sud, Rufus ionako ne moţe tuţiti Vojsku. Osim ako Elizabeth Knight zahvaljujući slučaju Barbare Chase uspije vojnicima podariti ista temeljna prava koja uţivaju svi ostali

435

kika☺crostuff.net

građani ove zemlje. A za to bi morala nekako nadmudriti Ramseyja. Međutim, dok je razmišljao o tome, Fiske je zaključio da takvo što moţe ostvariti jedino Elizabeth Knight. U na-rednim godinama volio bi nekako potajno slušati zatvorene rasprave na Vrhovnome sudu. Ipak, Fiske će Rufusu, uz pomoć vojnog odvjetnika Phill Jansena, ishoditi dvije stvari: časni otpust i punu vojnu mirovinu u sve beneficije. Nakon svega što je proţivio, Rufus Harms neće morati spajati kraj s krajem. U tom trenutku prišle su mu Sara i Elizabeth Knight. Sam se vratila na svoje nekadašnje mjesto na Sudu. Ondje se sve malo-po malo vraćalo u normalu. Odnosno na razinu normalnosti koja je uopće moguća dok pod istim krovom borave Elizabeth Knight i Ramsey. — Osjećam uţasnu odgovornost za sve ovo — reče sutkinja Knight. Ona i senator sada su pred razvodom. Vlada, a osobito Vojska, ţeli da do javnosti dođe što manje pojedinosti. U Washingtonu se sada poteţu jake veze. A to znači da Jordan Knight na koncu i neće završiti u zatvoru za sve što je učinio. Senatorovi vješti i skupi odvjetnici već su ozbiljno doveli u pitanje legalnost elektroničkog prisluški-vanja njihova klijenta, čak i unatoč pristanku Elizabeth Knight. Tije-kom privatnog susreta, McKenna je Fiskeu rekao da je to s prisluškivanjem otpočetka bilo riskantno, budući da nisu imali pristanak jedino od strana, no McKenni se činilo da je to jedini način da nekako optuţi Jordana Knighta. No bez te snimke Chandler i McKenna zapravo nisu imali ništa. Zbog pomisli da bi se Jordan mogao izvući bez kazne Fiskeu se činilo da bi ga najradije posjetio kasno jedne noći, u društvu svog devetmilimetarskog pištolja. Ali čovjek je već patio i još će patiti. Snimka ipak nije posve beznačajna stvar. Jordan je dao ostav-ku u Senatu i, što ga je još više dotuklo, ostao je bez voljene ţene. Ipak, ostaje mu ranč u Novom Meksiku. Neka ti to bude zatvor na se-dam tisuća jutara, pomisli Fiske.

436

kika☺crostuff.net

— Ako vam ikako mogu pomoći...— rekla je Elizabeth Knigh. — I ja vama mogu ponuditi samo pomoć... — reče Fiske. Pola sata nakon odlaska okupljenih, Fiske, njegov otac i Sara gledali su kako radnici uklanjaju stolice i zeleni sag. Lijes je bio spušten, a preko groba već postavljen i kameni pokrov. Na njega su bacali zemlju. Fiske se još nekoliko minuta zadrţao u razgovoru ocem i Sarom i rekao im da će se s njima vidjeti poslije, u očevoj kući. Još nekoliko trenutaka gledao je kako se udaljavaju u automobilu. Kada je ponovno pogledao svjeţi humak zemlje, ostao je zatečen. Radnika više nije bilo, no uz svjeţi grob, zatvorenih očiju i s Biblijom u ruci, klečao je Rufus Harms. Fiske mu priđe i poloţi ruku na njegovo rame. — Rufuse, sve u redu? Nisam znao da si još tu. Rufus nije otvorio oči i nije odgovorio. Fiske je gledao kako mu se usne jedva primjetno miču. Rufus na koncu otvori oči i pogleda ga. — Što radiš? — Molim. — Ah... — A ti? — Što ja? — Jesi li se pomolio za brata? — Rufuse, još od srednje škole nisam bio na misi. Rufus uhvati Fiskea za rukav i povuče ga na tlo do sebe. — U tom je slučaju vrijeme da ponovno počneš. Odjednom problijedivši, Fiske pogleda grob. — No, hajde, Rufuse, baš i nije smiješno. — Oproštaji nikada nisu smiješni. Obrati se bratu, a zatim i Gospodinu. — Ne sjećam se nijedne molitve. — Onda nemoj moliti. Samo govori, običnim rječnikom. — Ali što bih točno trebao reći? Rufus je već bio zatvorio oči. Nije mu odgovorio.

437

kika☺crostuff.net

Fiske pogleda uokolo, kako bi utvrdio gleda li ih netko ili ne. Zatim ponovno pogleda Rufusa, s nelagodom sklopi dlanove, a zatim, budući da mu je bilo neugodno, pusti da mu ruke padnu uz tijelo. U prvi mah nije čak ni zatvorio oči, no nakon nekoliko trenutaka one su se nekako sklopile same. Osjećao je kako mu vlaga iz zemlje prodire kroz nogavice, ali se nije pomaknuo. Osjećao je kako mu Rufus donosi mir i utjehu. Činilo mu se da bez toga ne bi uspio ostati ondje. Koncentrirao je misli na sve što se dogodilo. Sjetio se majke i oca. Novca od osiguranja zahvaljujući kojem je Gladys Fiske prvi put nakon godina i godina otišla u kozmetički salon i kupila malo nove odjeće. Za nju je i dalje bio Mike, no dobro je da se sjeća barem jednoga. Ed Fiske uskoro će voziti novi Fordov kamionet, a kredit za kuću sada je otplaćen. On i otac na godinu će otputovati u višednevni ribolov u gorje Ozark. Mnoštvo stvari na kojima mogu biti zahvalni. Fiske se uz osmijeh prisjeti Sare, sa zahvalnošću, unatoč svim kompleksnim pitanjima koje je ta ţena unijela u njegov ţivot. Hoće li doţivjeti pedeset, šezdeset ili sedamdeset? A zašto ne bi malo više vjerovao u sebe? Pred njim je još ţivot. Ţivot koji bi mu moţda mogao donijeti mnogo zadovoljstva. Osobito kada u njemu bude i Sa ra. U tom trenutku malko je podignuo glavu i omirisao vlaţni zrak i uhvatio miris lišća koje gori. Dašak vjetra do njega je donio i plač ma-log djeteta, zvuk koji je zamijenio muk mrtvih duša oko njega. Sada se već osjećajući malo bolje, još je više spustio tijelo u čučanj, koljenima se odlučnije prepustio zagrljaju zemlje, sa svojevrsnom zahvalnošću osjećajući taj vlaţni dodir. Na koncu se, s velikom mukom, prisjetio brata. Toliko je razloga za ljutnju i kivnost. Sada se koncentrirao na stvarnost. Na is-tinu. Na svog malog brata, dijete za koje bi bio učinio baš sve. Sjećao se koliko su se on i majka i otac ponosili što su podigli tako iznimno ljudsko biće. Ponosili su se na tog dobrog i nesebičnog odraslog čovjeka, Mikea Fiskea, dobronamjernog i uravnoteţenog unatoč svim manama, baš kao i oni. Brata koji je svojim postupcima

438

kika☺crostuff.net

pokazivao da poštuje Johna Fiskea, da mu je do njega stalo. I koji ga je volio. Kroz dva metra svjeţe iskopane zemlje, ispod ukrasnih cvjetova na poklopcu, u brončanome lijesu, jasno je vidio bratovo lice, tamno odijelo u kojem su ga pokopali, začešljanu kosu, dlanove sklopljene na prsima zatvorene oči. Počiva. U miru. Prerano ukočenih udova. Izniman um koji je ostao daleko ispod razine svoga potencijala. Ubrzo je počeo drhtati. Ta dvogodišnja praznina koju je John Fiske nametnuo njihovu odnosu nije bila ništa u odnosu na prazninu koja ga je upravo pogodila. Kao da se Billy Hawkins upravo pojavio na vratima i rekao mu da je Mike, ta druga polovica njegova dječaštva i mladosti, mrtav. Samo što neće morati identificirati tijelo. Neće morati traţiti i dijeliti bol s ocem. Neće morati gledati kako ga majka naziva bratovim imenom. Neće morati izlagati ţivot opasnost kako bi pronašao bratove ubojice. Ali morat će učiniti nešto drugo. Jedina preostala zadaća najteţa je od svih. Osjećao je ţarenje u prsima, ali to nije bila bol kojom se jav-lja njegov oţiljak. Ova ga bol ne moţe usmrtiti, ali je neusporedivo go-ra od boli koju su izazvala ona dva metka. Stvari koje je u posljednje vrijeme doznao u vezi s bratom samo su naglasile činjenicu da je bio uţasno nepravedan kada ga je posve isključio iz svog ţivota. Da je samo pokušao, Fiske bi sve to shvatio još dok je Mike bio ţiv. Njegov je brat sada mrtav. John Fiske kleči pred njegovim grobom. Mike se neće vratiti. Ostao je bez njega. Mora se oprostiti, a to ne ţeli. Očajnički ţeli da mu se vrati. S njim ţeli raditi još toliko toga, odjednom ţeli iskazati bezgraničnu ljubav. Činilo mu se da će mu se srce rasprsnuti ako ta ljubav nekako ne izbije na površinu. — 0, Boţe — reče uz teški uzdah. On to ne moţe. Osjećao je kako ga tijelo izdaje. Suze su odjednom navalile takvom ţestinom da mu se učinilo da mu curi krv iz nosa. Već je počeo padati, no u tom trenutku uhvatila ga je snaţna ruka, bez poteškoća ga pridignula; Fiske je imao dojam da mu je

439

kika☺crostuff.net

tjjelo sve lakše, krhko, kao da je dio tog tijela ostavio negdje drugdje. Sada kroz poplavu suza pogleda Rufusa. Drţao ga je pod pazuhom i dizao. No oči su mu i dalje bile zatvorene, lice usmjereno prema nebu; usne se i dalje micale, odvajale se tek za koji milimetar. U tom trenutku John Fiske osjetio je zavist prema Rufusu Harmsu, čovjeku koji je i sam ostao bez brata, čovjeku koji doista nema ništa. A ipak je, u najvaţnijem mogućem smislu, najbogatiji čovjek na svijetu. Kako netko moţe toliko vjerovati u nešto? Bez imalo sumnje, bez argumentacije, bez cilja, i to punim srcem? Dok je promatrao spokojno prijateljevo lice, Fiske pomisli kako mora biti divno pouzdano znati da je osoba koju voliš na nekom drugom, boljem mjestu, u vječnome zagrljaju nedodirljivoga dobra. Pojam koji pruţa beskonačnu utjehu upravo u trenutku kada ti je najpotrebnija. Koliko se često tako nešto događa? Smrt kao radost. Smrt kao početak. Što znači da je ţivot zbog toga ujedno i dragocjeniji i bezvrijedniji. Fiske odvrati pogled od Rufusa i zagleda se u grob, pred sobom ponovno videći sliku blijede šake pod bijelom plahtom, sliku koja se zatim udaljila, poput ptice u potrazi za hranom. On zarije koljena duboko u meku zemlju, zatvori oči, pogne glavu, čvrsto stisne ruke i počne se miriti. S bratom pod zemljom. I sa svime što je ostalo iznad nje. Svršetak 12.07.2010.

440