ORIGEN Predgovor
U povodu 1800. obljetnice Origenova rođenja
SYMPOSION SPLIT, 1985.
1. Svi koji vjeruju i koji su osv...
46 downloads
611 Views
3MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
ORIGEN Predgovor
U povodu 1800. obljetnice Origenova rođenja
SYMPOSION SPLIT, 1985.
1. Svi koji vjeruju i koji su osvjedočeni da je milost i istina došla po Isusu Kristu (Iv 1, 1, 17) te znaju da je Krist Istina kao što i sam kaza: »la sam Istina« (Iv 14, 6), odnikuda drugdje ne primaju spoznaju koja potiče da se dobro i blaženo živi osim iz samih Kristovih riječi i njegova nauka. Rekosmo »iz Kristovih riječi«, ali ne mislimo samo na ono što je učio kada je postao čovjek i nalazio se u tijelu. Krist — Božja Riječ — i ranije bijaše u Mojsiju i Prorocima. Kako bi inače oni mogli te Božje Riječi proricati o Kristu? Da se to potvrdi ne bi bilo teško — kad ne bismo željeli sadašnji spis zaodjenuti u svu moguću kratkoću — pokazati pomoću božanskih Pisama da su Mojsije i Proroci sve što radiše učinili i rekli jer su bili ispunjeni Kristovim Duhom. Stoga, držim, dostaje ako se poslužimo samo ovim jednim Pavlovim svjedočanstvom iz Poslanice napisane Hebrejima. U njoj ovako veli: »Kada je Mojsije odrastao, zbog vjere je odbio da ga smatraju sinom faraonove kćeri. Radije odabra trpjeti s Božjim narodom nego da ima vremenitu nasladu u grijehu. Smatraše većim bogatstvom Kristovu sramotu nego egipatska blaga« (Heb 11, 24—26). Pavao na slijedeći način pokazuje da je Krist i nakon uzašašća na nebo govorio u svojim apostolima. Veli: »Zar tražite dokaz onoga koji — a to je Krist — u meni govori« (2 Kor 13, 3)?
2. Mnogi su između onih koji izjavljuju da vjeruju u Krista međusobno nesložni ne samo u malenom i neznatnom već i u velikim i najvećim pitanjima. Takva su pitanja o Bogu, samome Gospodinu Isusu Kristu i Duhu Svetome. Nije, međutim, jedino riječ o navedenome već i o stvorenjima kao što su svete vlasti i moći. Stoga se s obzirom na sve nabrojene zbilje ukazuje nužnim uspostaviti ono što je sigurno. Najprije moramo jasno izložiti Pravilo. Potom preostalo istražiti. Mnogi Grci i barbari obećavahu istinu. Ali pošto mi povjerovasmo da je Krist Božji Sin i pošto smo se osvjedočili da od njega treba učiti istinu, prestali smo je tražiti od onih koji je zasnivaju na lažnim pretpostavkama. Ima mnogo ljudi koji drže da misle Kristove misli. Ipak jedni sude drukčije nego drugi. Zato valja čuvati crkveno naviještanje koje su predali apostoli po redu nasljedstva i koje je do danas nazočno u Crkvama. Samo u onu istinu treba vjerovati koja se ničim ne razlikuje od crkvene i apostolske Predaje. 3. Moramo, uistinu, znati da su sveti apostoli, propovijedajući vjeru u Krista, svim vjernicima posve razgovijetno predali ono što su držali nužnim. Isto vrijedi i za one koji su lijeni kada je govor o istraživanju božanskoga znanja. Ali razlog su svojim tvrdnjama ostavili na traženje onima koji zavrijede najodličnije darove Duha te od istoga Duha Svetoga posebice prime milost riječi, mudrosti i znanja. O ostalim zbiljama rekoše da postoje. Prešutješe pak na koji način postoje i odakle potječu. Tako će se poduzetniji među njihovim potomcima koji se zaljube u Mudrost moći vježbati i tim putem pokazati plod svoga oštroumlja. Riječ je, naime, o onima što se pripremiše da postanu dostojni i sposobni primiti Mudrost. 4. Niže navedene istine očito su prenesene po apostolskom propovijedanju. Prvo: da postoji jedan Bog koji je sve stvorio i rasporedio i koji je, kada ničega nije bilo, učinio da sve postane. On je Bog od samoga stvaranja i utemeljenja svijeta. Bog je svih pravednika — Adama, Abela, Seta, Enosa, Henoha, Noe, Sema, Abrahama, Izaka, Jakova, dvanaestorice patrijarha, Moj si ja i proroka. Taj je Bog — kao što prethodno obeća po svojim
prorocima — u zadnje dane poslao Gospodina Isusa Krista da najprije pozove Izraela, a potom, nakon nevjere izraelskoga naroda, i pogane. Ovaj pravedni i dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, osobno je dao Zakon, Proroke i Evanđelja. On je Bog apostola, Staroga i Novoga zavjeta. Drugo: da je Krist Isus — onaj koji je došao — rođen iz Oca prije svakoga stvorenja. Ocu je poslužio kod stvaranja svemira. Po njemu je, naime, sve postalo (Iv 1, 3). U posljednja je vremena samoga sebe »ispraznio« (Fil 2, 7). Postao je čovjek i utjelovio se. Budući da je bio Bog, a postao čovjek, ostao je što bijaše — Bog. JJzeo je tijelo slično našoj puti. Razlika je samo u ovome: on je rođen od Djevice i Duha Svetoga. Isus Krist je uistinu rođen i uistinu je trpio, a ne prividno. Zaista je preminuo ovom općom smrću te je doista uskrsnuo od mrtvih. Poslije uskrsnuća živio je sa svojim učenicima i bio uzet na nebo. Treće: apostoli nam predadoše da je Duh Sveti čašću i dostojanstvom pridružen Ocu i Sinu. S obzirom na Duha još se jasno ne vidi da li je rođen ili nerođen te da li i njega treba ili ne treba smatrati Božjim sinom. To moramo — koliko je moguće — istražiti. Pri tome valja poći od Svetoga pisma i tražiti pomoću oštroumna ispitivanja. Ali u Crkvi se, dakako, najočitije propovijeda da je Duh Sveti nadahnuo svakoga pojedinog svetog proroka i apostola i da u starozavjetnim ljudima nije bio jedan Duh, a drugi u onima što su nadahnuti prigodom Kristova dolaska. 5. Slijedeće je ovo: da će duši koja ima vlastiti bitak i život pošto ode iz ovoga svijeta biti plaćeno po njezinim zaslugama. Dobit će u baštinu vječni život i blaženstvo, ako joj to zavrijede njezina djela. Bit će bačena u vječni oganj i muke, ako je na to usmjeri krivica grijeha. Također se propovijeda da će doći vrijeme uskrsnuća. Tada će ovo tijelo koje se sada »sije u raspadljivosti uskrsnuti u neraspadljivosti« i koje se »sije u nečasti uskrsnuti u slavi« (1 Kor 15, 42—43). I ovo je utvrđeno u crkvenome naviještanju: svaka je razumna duša slobodna u izboru i ima nezavisnu volju. Bori se protiv đavla, njegovih anđela i protivnih moći jer ta je bića nastoje opteretiti grijesima. Ali ako ispravno i promišljeno živimo, nastojimo se lišiti takve
ljage. Otuda — i to je posve dosljedno — valja shvatiti da mi nismo podložni prisili da bismo u svakome slučaju bili prinuždeni, mada i ne htjeli, činiti zlo ili dobro. Ako, naime, imamo slobodnu volju, možda nas neke moći mogu poticati na grijeh, a druge pomagati pri spasenju, ali, uza sve to, nismo nužno prinukani postupiti ni ispravno ni krivo. Da se tako događa smatraju oni koji kažu da su uzrok ljudskim postupcima, i to ne samo onima koji se zbivaju izvan slobode naše volje, već i onima koji su u našoj vlasti, tijek i gibanje zvijezda. S obzirom na dušu ovo se ne kaže dovoljno jasno u naviještanju: da li potječe prenesena sjemenom te se njezino počelo i bitnost nalaze uključeni u samome tjelesnom sjemenju ili ima drugi izvor. Potom da li je taj izvor rađanje odnosno da li duša jest ili nije nekako izvana stavljena u tijelo. 6. Crkveno propovijedanje uči o đavlu, njegovim anđelima i protivnim silama da postoje. Ali nije jasno izložena njihova narav i način bivovanja. U mnogih se susreće ovo mišljenje: đavao je bio anđeo, potom je postao odmetnik i mnoge anđele nagovorio da se s njime odmetnu. Sve se do sada nazivaju »njegovim anđelima« (Mt 25, 41). 7. Osim spomenutoga u crkvenome je propovijedanju i ovo: ovaj je svijet stvoren i počeo od stanovitoga vremena. Zbog svoje će raspadljivosti jednom nestati. Ali što je bilo prije ovoga svijeta ili što će biti poslije njega, mnogima nije posve jasno. U crkvenome naviještanju o tome nema očite riječi. 8. Potom: da su Pisma napisana po Duhu Božjem i da nemaju samo onaj smisao koji je očevidan već i jedan drugi koji je mnogima skrit. Ono što je zabilježeno slika je stanovitih tajna i znamen božanskih zbilja. U ovome je mišljenje čitave Crkve jednodušno: svekoliki je Zakon duhovan. Ali ono što Zakon duhovno znači nije svima znano već jedino onima kojima je dana milost Duha Svetoga — u riječi, mudrosti i znanju. Izričaj »netjelesan« nije u uporabi. Nije samo nepoznat mnogim drugima već i našem Pismu. Ali ako netko želi navesti onaj kratki spis što nosi naslov Petrov nauk i gdje Spasitelj, čini se, veli učenicima: »Nisam netjelesna utvara«, najprije moramo kazati
da se spomenuto djelo ne nalazi među crkvenim knjigama. Dade se, naime, dokazati da ta knjiga nije Petrova ni nekoga drugog pisca koji je nadahnut Božjim Duhom. Ako bi se čak i to dopustilo, riječ »netjelesan« nema ondje isto značenje koje ima u grčkih ili poganskih pisaca kada mudraci raspravljaju o netjelesnoj naravi. Uistinu u toj knjižici izričaj »netjelesna prikaza« naznačuje da stanje i vanjski izgled đavlova tijela — ma kakvo to tijelo bilo — nije sličan našemu tijelu koje je gušće i vidljivo. Izraz, prema tome, treba razumjeti u smislu onoga tko je napisao djelo. To onda znači da Krist nema onakvo tijelo kakvo posjeduju zli dusi. Davlovo je tijelo po naravi nešto tanano i poput zraka neznatno. Zato ga mnogi poimlju i nazivaju »netjelesnim«. Krist pak posjeduje čvrsto i opipljivo tijelo. Jednostavniji i neukiji — po ljudskoj navadi — štogod nije takvo nazivlju netjelesnim. To je kao kada bi netko nazivao i ovaj zrak koji uživamo »netjelesnim« jer nema tijelo što se može obuhvatiti, držati i oduprijeti onome tko ga pritišće. 9. Mi ćemo pak tražiti da li se zbilja koju grčki umnici nazivlju »netjelesnom« u Svim pismima nalazi pod drugim imenom. Treba ispitati kako moramo pojmiti samoga Boga: da li je tjelesan i oblikovan u smislu stanovitoga lika ili je njegova narav drukčija nego što su tjelesa. To, naime, nije jasno izraženo u našemu propovijedanju. Isto valja ispitati u odnosu na Krista i Duha Svetoga. Podjednako o svakoj duši i svakoj razumnoj naravi. 10. I ovo se nalazi u crkvenome naviještanju: postoje stanoviti Božji anđeli i dobre moći koje Bogu služe pri ostvarenju ljudskoga spasenja. Ali nije dovoljno jasno izraženo kada su stvoreni, kakvi su i kojega su načina. S obzirom na sunce, mjesec i zvijezde nije jasno predano da li imaju ili nemaju dušu. Tko, dakle, želi uspostaviti određeni slijed i iz svega naznačenoga satkati tijelo, treba da se rečenim služi kao počelima i osnovama. To je u skladu s naređenjem koje kaže: »Zapalite u sebi luč znanja« (Hoš 10, 12). Istinu svake pojedine točke valja produpsti pomoću očevidnih i nužnih tvrdnja. Na taj će se način — kazasmo — posredstvom usporedaba i zasada koje
nađosmo u Svetim pismima ili otkrismo na putu same dosljednosti kao i ispravne povezanosti oblikovati jedinstveno tijelo.
PRVA KNJIGA
Prvo poglavlje Bog Otac 1. Neki će, znam, i pomoću naših Pisama kušati reći da je Bog tijelo. Oni, naime, nalaze zapisano u Mojsija: »Naš je Bog oganj koji proždire« (Pnz 4, 24). U Evanđelju pak po Ivanu čitaju: »Bog je duh. Oni koj'i ga časte, valja da mu se klanjaju u duhu i istini« (Iv 4, 24). Spomenuti smatraju da »vatra« i »duh« nisu drugo doli tijelo. Ali ja bih ih rado pitao što će na to reći što piše da je »Bog svjetlo«. Tako kaže Ivan u svojoj Poslanici. Veli: »Bog je svjetlost. U njemu nema tame« (1 Iv 1, 5). Ta pak Svjetlost rasvjetljuje pamet svih onih koji mogu shvatiti istinu. Tako je rečeno u Trideset petome Psalmu. Tu stoji: »U tvome ćemo Svjetlu vidjeti Svjetlost« {Ps 35, 10). što pak drugo nazvati »Božjim Svjetlom u kome motrimo Svjetlost« ako ne Božju Silu koja nas rasvjetljuje te proničemo istinu svih zbilja i upoznajemo samoga Boga koji se zove Istina? To, dakle, znači izreka: »U tvome ćemo Svjetlu vidjeti Svjetlost« (Ps 35, 10). Ona veli: u tvojoj Riječi i tvojoj Mudrosti koja je tvoj Sin — u njemu ćemo vidjeti tebe, Oca. Zar će se Bog zato što se naziva Svjetlom smatrati sličnim svjetlosti sunca koje gledamo? Kako otuda dobiti neku razumnost, pa bilo posve malu, da
bismo, polazeći od te tjelesne svjetlosti, pojmili uzrok spoznaje i našli shvaćanje istine? 2. Ako, dakle, naši subesjednici pristanu na našu tvrdnju koju dokazuje sam razum s obzirom na narav svjetla te priznaju da se Boga ne može shvatiti kao tijelo u smislu pojma svjetlosti, slično će se obrazloženje pružiti i za izričaj »oganj što prožidire« (Pnz 4, 24). Jer što Bog spaljuje ukoliko je vatra? Zar ćemo misliti da ništi tjelesnu tvar kao što je »drvo, sijeno i slama« (1 Kor 3, 12)? Što ise time dostojna kaže o Božjim pohvalama ako je Bog plamen koji sažiže spomenute tvari? Ali promotrimo što Bog izjeda i uništava. Proždire zle dušine misli i ništi sramotna djela. Izjeda želje za grijehom. To čini kada uniđe u vjerničke pameti i kada se sa svojim Sinom nastani u dušama koje se osposobe primiti njegovu Riječ i Mudrost. Kazano je: »Ja i Otac ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti« (Iv 14, 23). Pošto, dakle, Bog u dušama uništi sve mane i strasti, od njih čini čisti hram koji je njega dostojan. Onima koji otuda što je napisano da »je Bog duh« (Iv 4, 24) zaključuju da je Bog tijelo ovako treba odgovoriti: običaj je Svetoga pisma reći »duh« ako želi nešto naznačiti što je protivno od ovoga gustoga i krutoga tijela. Stoga piše da »slovo ubija, a duh oživljuje« (2 Kor 3, 6). Tu, bez sumnje, »slovo« naznačuje tjelesno, a »duh« razumno što također nazivamo duhovnim. Apostol d ovako govori: »Kada se Mojsije Čita, veo je sve do naših dana stavljen na njihova srca. Ali kada se tko obrati Gospodinu, zastor se skida jer gdje je Gospodinov Duh, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 15—17). Dokle god se netko ne obrati duhovnome razumijevanju, »na njegovu se srcu nalazi zastor« (2 Kor 3, 15). Kaže se i misli da je tim prevjesom — grubljim razumijevanjem — zastrto samo Pismo. To znači izreka: »Na Mojsijevo je lice dok je govorio narodu — to jest dok je inarodu čitao Zakon — bio položen veo« (Izl 34, 33—35). Ali ako se obratimo Gospodinu, a tu je Božja Riječ i tu Duh Sveti objavljuje duhovno znanje, »veo se skida«. U svetim Pismima »otkrita lica« motrimo »Gospodinovu slavu« (2 Kor 3, 16—18).
3. Ali i na Duhu Svetome imaju dijela mnogi. Ipak, razumije se, ne možemo zbog toga Duha Svetoga uzeti za neko tijelo koje se dijeli na dijelove te ga svaki pojedini sveti prima u se. Duh je zapravo posvetna sila. Zato se veli da na njemu imaju dijela svi koji zaslužiše da ih posveti njegova milost. Da bi se lakše moglo shvatiti što velimo, poslužimo se primjerom zbilja koje su ipak međusobno nejednake. Mnogi ljudi imaju dijela u liječničkoj nauci ili liječničkom umijeću. Ali zar se mora misliti da svi koji sudjeluju na liječništvu za se grabe djelove kakvoga tijela koje se naziva liječništvo i koje je stavljeno u sredinu pa tako na njemu imaju dijela. Ili ne trebamo radije smatrati da u liječništvu imaju dijela oni koji spremna i pripravna razuma shvaćaju smisao toga umijeća i te znanosti? Ne smijemo, međutim, držati da se ti primjeri, kada se liječništvo uspoređuje s Duhom Svetim, u svakome pogledu podudaraju. Samo ovo dokazuju: ne smije se odmah uzeti za tijelo ono u čemu mnogi imaju dijela. Duh se Sveti sasvim razlikuje od naravi i znanosti liječništva. On je razumno biće. Postoji i jest u pravome smislu riječi. Liječništvo pak nipošto nije što takva. 4. Ali prijeđimo na onu evanđeosku riječ gdje piše da je »Bog duh« (Iv 4, 24). Pokažimo kako je treba razumjeti u skladu s onim što rekosmo. Pitajmo, naime, kada, kome i na koje pitanje odgovarajući naš Spasitelj to kaza. Čitamo, bez sumnje, da je to rekao dok je razgovarao sa Samaritankom koja je u skladu sa samaritanskim mišljenjem smatrala da se Bogu mora klanjati na brdu Gerazim. Tada je Spasitelj izjavio: »Bog je duh« (Iv 4, 24). Žena samaritanka, uzevši Isusa za jednoga od Židova, tražila je od njega da li se Bogu valja klanjati u Jeruzalemu ili na spomenutom brežuljku. Ovako je govorila: »Svi su se naši oci klanjali na ovoj gori, a vi kažete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati« (Iv 4, 20). Tako je, dakle, mislila Samaritanka. Držala je da se zbog prednosti zemljopisnih mjesta Židovi u Jeruzalemu, a Samaritanci na brijegu Gerazim, neispravnije odnosno ispravnije klanjaju Bogu. Spasitelj uzvraća na to da je onome tko želi
slijediti Boga nužno potrebno ostaviti pretpostavljanje zemaljskih mjesta. Ovako veli: »Dolazi trenutak kada se pravi klanjatelji neće Ocu klanjati ni u Jeruzalemu ni na ovoj gori. Bog je duh. Oni koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u Duhu i Istini« (Iv 4, 21—24). Primijetimo kako je Spasitelj skladno međusobno vezao Istinu i Duha. Napomenuo je Duha da bi ga razlučio od tjelesnoga, a Istinu kako bi poučio da se ona razlikuje od sjene i slike. Oni koji su se klanjali u Jeruzalemu, nisu se u Istini i Duhu klanjali Bogu već su služili »sjeni i slici nebeskoga« (Heb 8, 5). Slično je i s onima koji su se klanjali na brdu Garizim. 5. Pošto smo, dakle, pobili — kako mogasmo — svako poimanje koje potiče da se što tjelesno misli o Bogu, recimo da je Bog uistinu neshvatljiv i povrh našega razumijevanja. Ali ako i postoji nešto što bismo o Bogu mogli misliti ili spoznati, moramo vjerovati da je Bog na bezbroj načina kudikamo bolji od onoga što o njemu poimamo. Vidimo li nekoga tko jedva može motriti iskricu svjetla ili plamičak i najsitnije svjetiljke te ga — iako njegova očna oštrina ne može više no kazasmo primiti svjetla — želimo poučiti o sunčevoj svjetlosti i sjaju, zar neće trebati da mu reknemo kako je sunčev bljesak neiskazivo i neprocjenjivo veći i odličniji od svega onoga svjetla što ga on vidi? Tako je i s našim razumom dok je zatočen u tamnicu tijela i krvi. Zbog udjela na takvoj tvari postao je veoma glup i jako tup. Uspoređen tjelesnoj naravi, od nje daleko odskače. Ali kada teži za netjelesnim i točno ga istražuje, jedva dobiva mjesto kakva žiška ili svjetiljčice. Što je pak među svim razumnim — to jest netjelesnim — bićima tako vrsnoćom nad svime i tako neiskazivo i neizmjerivo odlično kao Bog? Njegovu narav, dakako, oštrina ljudske pameti ne može nazreti ni promatrati pa makar bila riječ o najčišćoj i najbistrijoj pameti. 6. Imamo, zaista, dojam da nije neskladno ako se za očitije pojašnjenje predmeta poslužimo još jednom usporedbom. Naše oči ponekad ne mogu motriti samu narav svjetla — sunčevu bit. Ali gledajući sunčev sjaj i zrake koje možda prodiru kroz
prozore ili bilo kakva prihvatilišta svjetla, možemo zaključiti koliki je sami žar i vrelo tvarnoga svjetla. Tako su djela božanske Providnositi i umjetnina ovoga svemira neka vrst zraka Božje naravi u odnosu na samu Božju bit i narav. Budući, dakle, da naš razum ne može vidjeti Boga u njemu samome, Roditelja svemira spoznaje po ljepoti djela i sjaju stvorenja. Boga, prema tome, ne smijemo zamišljati tijelom ili u tijelu. On je, naprotiv, jednostavna razumna narav. Uopće ne dopušta da u nj uniđe ikakvo dodavanje. Stoga se ne može pomisliti da u sebi posjeduje nekakvo više ili neko manje. Bog je posvemašnja jednost i — recimo tako — jednoća. On je um i vrelo iz kojega potječe svaka razumna narav i pamet. Um pak da bi se gibao i djelovao nema potrebe za tvarnim prostorom, osjetnom veličinom, tjelesnim položajem ili za bojom. Isto tako ni drugo mu ništa ne treba od onoga što je vlastito tijelu i tvari. Stoga ona jednostavna narav koja je sami razum da bi se gibala ili nešto činila ne pripušta nikakvo odgađanje niti krzmanje. Tako se ne može pričiniti da takvo dodavanje omeđuje ili sprečava jednostavnost božanske naravi. Ono što je počelo svega, ne može biti sastavljeno ni raznovrsno. Nije množina već jedno. Treba biti tuđe svakom tjelesnom dodatku da bi se — smijem li reći — sastojalo od samo jedne vrste, a to je božanstvo. Da pak umu nije potrebito mjesto da se giba u skladu sa svojom naravi, vidi se također iz promatranja našega uma. Ako, naime, um ostane u svojoj mjeri te ni najmanje ne oslabi iz bilo kojega razloga, različitost ga mjesta neće nikada spriječiti da djeluje po svojim pokretima. Ali isto tako ni kakvoćom mjesta ne postiže neko povećanje ili porast u gibljivosti. Ako, na primjer, netko primijeti da je um u ljudi što plove i koje vitlaju morski valovi nešto slabiji nego je to obično dok su na kopnu, valja Vjerovati da oni to ne trpe zbog prostorne različitosti već radi uzgibanosti i poremećenosti tijela s kojim je um sjedinjen i u koji je nastanjen. Življenje na moru za ljudsko tijelo u neku je ruku protunaravno. Zato zbog neke svoje
neuravnoteženosti umna gibanja prima neuredno i nesređeno. Tek otupljeno izvršava poticaje pameti. Slično je i s ljudima koji su, doduše, na kopnu, ali ih trese groznica. U njihovu je slučaju ovo: ako um zbog jačine ognjice lošije obavlja svoju ulogu, nije tome krivo mjesto nego tjelesna bolest koja tijelo uznemiruje i remeti te ono umu ne stoji na uobičajenoj usluzi u smislu poznatih i prirodnih pravila. Mi smo, naime, ljudi živa biča koja su sastavljena od spoja tijela i duše. Tek je na taj način bilo moguće da boravimo na zemlji. Ali se ne smije misliti da je Bog koji je počelo svega sastavljen. Inače bi počela iz kojih je sastavljeno svako biće o kojem se kaže da je složeno bila drevnija od samoga Izvora. Umu nije potrebita ni tjelesna veličina da bi nešto učinio ili se gibao. Tako je s okom. Širi se dok motri veća tjelesa, a da bi vidjelo malena i sićušna, stišće i suzuje. Razumije se da razumu treba umno povećanje jer on ne raste tjelesno već duhovno. Pamet se ne povećava s tijelom tjelesnim rastom do dvadesete ili tridesete godine života. Oštrina se duha brusi obrazovanjem i primijenjenim vježbanjem. Tako se u njemu budi ono što se u njemu nalazi s obzirom na spoznaju. Um ne postaje sposobniji za veće shvaćanje ako je uvećan tjelesnim rastom nego ako je izoštren obrazovnim vježbama. Ne može odmah od djetinjstva ili od samoga rođenja primiti izobrazbu. Tada je sklop udova kojima se služi kao sredstvom za svoje djelovanje još nejak i slabašan. Nije sposoban podnositi napor djelovanja niti pružiti mogućnost koja se traži da se prihvati podučavanje. 7. Ali ako neki smatraju da je sami um ili duša tijelo, htio bih da mi odgovore kako u se prima pojmove i tvrdnje u svezi s tolikim zbiljama koje su veoma teške i uzvišene. Otkuda umu moć sjećanja? Odakle motrenje nevidljivih datosti? Ili otkuda tijelu shvaćanje netjelesnoga? Kako može tjelesna narav istražiti nauke umijeća? Kako može doprijeti do motrenja i razumnoga spoznan ja zbilja? Kako može misliti i razumjeti božanske istine koje su očito netjelesne?
Možda će tko ovako umovati: ovaj tjelesni oblik i ovaj ustroj ušiju i očiju nešto pridonosi slušanju i gledanju. Tako je i s ostalim udovima koje je Bog oblikovao. Po samoj kakvoći oblika imaju stanovitu korist u odnosu na ono što po prirodi moraju činiti. Tako, misli se, također moramo shvatiti izgled duše odnosno uma. Um je zgodno i prikladno za to oblikovan da sve opaža i shvaća i da se kreće životnim pokretima. Ja pak zaista ne vidim koju bi boju netko mogao pripisati i priznati umu ukoliko je duh i ukoliko se razumno giba. Da bismo još potvrdili i razjasnili što o umu ili duši kazasmo — da je to vrijednije od cjelokupne tjelesne naravi — možemo slijedeće dodati. Svakom pojedinom tjelesnom osjetilu kao vlastita odgovara neka osjetiLna zbilja. Na nju je upućeno dotično tjelesno osjetilo. Tako su, na primjer, vidu podložne boje, oblici i veličina. Sluhu su podložni glasovi i zvukovi, a njuhu ugodni i neugodni mirisi. Na okus spadaju okusi, a na dodir hladno i toplo, tvrdo i meko, hrapavo i glatko. Ali svakome je jasno da je ćutilo razuma kudikamo bolje od svih čula o kojima sprijeda govorismo. Zar se, dakle, ovo ne čini besmislenim: ono što je niže posjeduje bitnosti na koje se odnosi, a bolja sila — osjetilo razuma — ne pozna uopće ništa bitno što joj je podložno. Tako je moć razumne naravi u tijelu tek dodatak i posljedica tijela. Oni koji tako zbore, to govore na sramotu one biti koja je u njima bolja. Otuda, štoviše, uvreda prelazi i na Boga jer oni smatraju da tjelesna narav može Boga shvatiti. Po njima je, naime, ono tijelom što se po tijelu može razumjeti i misliti. Takvi ne žele prihvatiti da između uma i Boga postoji stanovito srodstvo. Ipak je sami um duhovna Božja slika. Stoga može nešto shvatiti o božanskoj naravi i to poglavito ako je očišćen i odvojen od tjelesne tvari. 8. Po svoj će prilici ove naše tvrdnje imati manje vrijednosti kod ljudi koji žele da ih o božanskim zbiljama učimo na temelju Svetih pisama i koji traže da se otuda pokaže kako Božja narav nadvisuje tjelesnu narav. Pogledajmo, dakle, da li isto ne kaže i Apostol kada govori o Kristu i tvrdi: »On je Slika nevidljivoga
Boga, prvorođenac svekolikoga stvorenja« (Kol 1, 15). Božja, naime, narav nije — kako pojedinci misle — nekim bićima vidljiva, a nekima nevidljiva. Apostol nije kazao: Slika Boga koji je ljudima nevidljiv ili grešnicima nevidljiv. On se posve postojano izrazuje o Božjoj naravi kada kaže: »Slika nevidljivoga Boga« (Kol 1, 15). Ali i Ivan primjećuje u Evanđelju da »Boga nije nitko nikada vidio« (Iv 1, 18). Time jasno pokazuje svima koji mogu shvatiti da nema naravi kojoj je Bog vidljiv. Bog nije — tako reći — po naravi vidljiv, ali umiče i nadilazi pogled krhijega stvorenja. Po naravi je nemoguće da ga vidimo. Ako me pak pitaš što mislim o samome Jedinorođencu — da li kažem da je i njemu Božja narav nevidljiva ukoliko je od naravi nevidljiva, neka ti se moja tvrdnja ne učini odmah bezbožnom ili ludom. Smjesta joj donosim razlog. Jedno je vidjeti, drugo poznati. Vidjeti i biti viđen svojstvo je tjelesa. Na duhovnu pak narav spada biti spoznat i spoznati. Što god je, prema tome, vlastito tjelesima, ne smije se pripisati ni Ocu ni Sinu. Međutim, što spada na božansku narav, zajedničko je Ocu i Sinu. Stoga Sin nije u Evanđelju rekao: nitko nije vidio Oca osim Sina niti Sina doli Oca. Kazao je: »Nitko nije spoznao Sina osim Otac niti je tko spoznao Oca doli Sin« (Ml 11, 27). Otuda se jasno razabire da ono što među tjelesnim naravima znači »vidjeti« i »biti viđen«, između Oca i Sina izrazuju riječi »spoznati« i »biti spoznat«. To se zbiva snagom spoznaje, a ne po slabosti vidljivosti. Budući, dakle, da se o netjelesnoj i nevidljivoj naravi u strogome smislu ne kaže »vidjeti« i »biti viđen«, u Evanđelju se ne veli da Otac vidi Sina ni Sin Oca već da jedan drugoga pozna. 9. Ali ako nam netko prigovori zbog čega je kazano da su »blaženi čista srca jer će Boga vidjeti« (Mt 5, 8), držim da će to još više osnažiti naš stav. Jer što je drugo »srcem vidjeti Boga« osim — u skladu s onim što sprijeda izložismo — pameću ga shvatiti i spoznati? Često se, naime, na dušu prenose nazivi osjetilnih udova. Kaže se da duša gleda »očima srca« (Ej 1, 18). To znači da snagom razumijevanja
naslućuje duhovno. Također se veli da sluša ušima kada uočuje smisao dubljega razumijevanja. Uz to kažemo da se duša može služiti zubima — kada jede i blaguje »Kruh koji silazi s neba« (Iv 6, 32—50). Jednako se kaže da se duša služi uslugom i ostalih udova koji se tjelesno nazivaju. Oni se na nju prenose i pripisuju njezinim moćima. Tako i Salamon veli: »Naći ćeš božansko osjetilo« (Izr 2, 5). Znao je da su u nama dvije vrste ćutila. Jedan je rod osjetila smrtan, raspadljiv, ljudski, a drugi besmrtan i duhovan. Salamon ga tu nazva božanskim. Boga, dakle, mogu vidjeti oni koji su dostojni. Vide ga tim božanskim ćutilom koje ne pripada očima nego »čistome srcu«, a to je um. U svim ćeš pak novim i starim Pismima naći izobila da se um — to jest spoznajna moć — naziva srcem. Pošto, dakle, na taj način shvatismo Božju narav, iako zbog slabosti ljudske umnosti slabije nego je dostojno, pogledajmo sada što znači ime Krist.
Drugo poglavlje
Krist 1. Najprije nam treba znati da je u Kristu njegova božanska narav ukoliko je Krist jedinorođeni Očev Sin jedno, a ljudska narav koju je u posljednjim vremenima uzeo radi otkupljenja drugo. Stoga u prvome redu moramo vidjeti što je Božji jedinorođeni Sin koji se naziva mnogim i različitim nazivima. Ti su nazivi utemeljeni na zbilji ili mišljenjima onih koji ga zazivaju. Sin se naziva Mudrošću. Tako je Salamon kazao na usta Mudrosti: »Gospodin me je stvorio kao početak svojih puteva u svome djelu. Prije nego je išta učinio — prije vjekova — mene je osnovao. Rodio me na početku. To je prije nego je stvorio zemlju, prije nego se pomoliše izvori voda, prije nego očvrsnuše planine i prije svih brežuljaka« (Mudr 8, 22—25). Sin se također naziva Prvorođencem. Tako se izrazio apostol Pavao. Kazao je: »On je Prvorođenac čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Prvorođenac s obzirom na narav nije nitko drugi doli Mudrost. S injom je jedna te ista osoba. Apostol Pavao uistinu kaže: »Krist je Božja sila i Božja Mudrost« (1 Kor 1, 24). 2. Neka ipak nitko ne pomisli da mi, nazvavši Krista Božjom Mudrošću, zborimo o nečemu što nema bitka. Inače bi značilo da Krista — poslužimo se primjerom — ne poimamo kao jedno mudro živo biće već kao kakav predmet koji umudruje ukoliko sebe daje i unosi u pamet onih koji se osposobe za njegove moći i njegove spoznaje. Ako se, dakle, jednom zauvijek pravo prigrli da je jedinorođeni Božji Sin Božja Mudrost koja postoji kao bitak, ne vjerujem da naša misao može zalutati. Neće posumnjati da
Sinova bit možda posjeduje nešto tjelesna jer sve što je tjelesno nosi biljege kao što su: oblik, boja i veličina. Tko je ikada, ako je zdrave pameti, u Mudrosti kao Mudrosti tražio oblik, boju ili mjerivu veličinu? Kako bi netko, ako je uistinu naučio da nešto pobožna o Bogu shvaća i misli, mogao držati i vjerovati da je Bog Otac negda bio bez rađanja Mudrosti pa bilo i trenutak kojega hipa? Takav bi morao kazati ili da Bog nije mogao roditi Mudrost prije nego ju je rodio, da bi je, pošto ranije nije postojala, naknadno rodio da bude, ili da je Bog, doduše, bio u stanju roditi Mudrost, ali je nije htio roditi. To je, međutim, bogohulno reći o Bogu. Svakome je, dakle, očito da je jedno i drugo mišljenje ludo i bezbožno — to jest da je Bog od »nije mogao« pokročio u »mogao je« ili da, makar je mogao, nije htio roditi Mudrost i zato rođenje odgodio za kasnije. Mi pak znamo da je Bog uvijek Ocem svoga jedinorođenoga Sina koji se zacijelo rodio iz Oca i od njega ima što je. Ali je ipak bez ikakva početka. Riječ je ne samo o početku koji se može razlučiti stanovitim vremenskim razmacima već i onom koji pamet obično sama za se zamišlja te se — da tako reknem — jedino nazire umom i dušom. Moramo, dakle, vjerovati da je Mudrost rođena van svakoga početka koji se može odrediti ili samo zamisliti. U tom je zasebnom biću koje se zove Mudrost bila nazočna svaka moć i oblik budućega stvorenja. Govorimo o bićima koja postoje u prvome redu, ali i onome što nastaje usput i slučajno. Sve je unaprijed oblikovano i raspoređeno snagom predznanja. Radi tih bića koja su u Mudrosti u neku ruku već bila naslikana i unaprijed oblikovana, Mudrost osobno izjavljuje po Salamonu da je »stvorena kao početak Božjih djela« (Mudr 8,22). U sebi je sadržavala začetke, razloge i vrste cjelokupnoga stvorenja. 3. Na onaj, dakle, način na koji smo razumjeli da je Mudrost »početak Božjih putova« (Mudr 8, 22) i kako shvatismo što se veli da je »stvorena« — u sebi unaprijed oblikuje i sadrži vrste i razložitosti sveobuhvatnoga stvorenja — na isti način moramo shvatiti što je Božja Riječ. Ona je to stoga jer sama svemu
drugome — cjelokupnome stvorenju — otvara razloge otajstava i tajna koje, bez iznimke, sadrži Božja Mudrost. Naziva se Riječ ukoliko je neka vrst tumača za tajne koje su u Umu. Stoga mi se čini točnom tvrdnja koja se nalazi u Pavlovim Djelima gdje stoji: »On je Riječ — živo biće«. Ali i Ivan na početku svoga Evanđelja još uzvišeni je i sjajnije govori. Određujući pravim pravcatim omeđenjem da je Riječ Bog kaže: »I Riječ bijaše Bog. I na početku bijaše kod Boga« {Iv 1,1— 2).' Tko pak Božjoj Riječi ili Božjoj Mudrosti pripisuje početak, primjeti da li možda svoje bezboštvo ne prenosi još na više. Baca ga na nerođenoga Boga. Tvrdi da Bog nije uvijek bio Ocem ni rodio Riječ niti posjedovao Mudrost kroz sva ranija vremena ili stoljeća ili kako to inače nazivali. 4. Sin je za sve što postoji Istina i Život (Iv 14, 6). I to s pravom. Jer kako će stvoreno živjeti osim po Životu? Ili kako će po istini opstojati što jest ako ne dolazi od Istine? Kako bi, nadalje, moglo biti razumnih bića kada ne bi Riječ prethodila? Kako bi bilo mudrih ako ne bi bilo Mudrosti? Ali trebalo je da se ovo dogodi: neka su bića imala otpasti od Života i sama od sebe za se kao baštinu odabrati smrt jer smrt nije drugo doli otpalost od Života. Uza sve to nije bilo prirodno da ono što je Bog jednom stvorio za život posve propadne. Stoga je bilo nužno da se ispred smrti nađe takva sila koja će uništiti buduću smrt i biti »Uskrsnuće« (Iv 11, 25). To se uskrsnuće oblikovalo u našem Gospodinu i Spasitelju. Ono postoji u Božjoj Mudrosti, Riječi i Životu. Uz to se imalo zbiti ovo: neka su se stvorena bića — ukoliko im dobro nije bilo od naravi i biti već nekako usput dano pa zato nisu mogla neizmjenjivo i neprevrtljivo trajno ustrajati u dobru i u njemu ostati jednakom i odmjerenom ravnotežom — imala okrenuti i izmijeniti te pasti iz svoga položaja. Radi toga je Božja Riječ i Mudrost postala Put (Iv 14, 6). Naziva se Putem jer Ocu vodi one koji njome kroče. Sve, dakle, što kazasmo o Božjoj Mudrosti, na prikladan će se način primijeniti i shvatiti i onda kada se kaže da je Sin Božji Život, Riječ, Istina, Put i Uskrsnuće. Sva ta imena potječu od njegovih djela i moći. U nijednome se od njih ne može ni
najlakoumnijom pomišlju doći do bilo čega tjelesnoga kao što je veličina, oblik ili boja. Ljudska djeca — kod nas ljudi — i mladunčad ostalih živih bića zacijelo odgovaraju sjemenu svojih začetnika i onih u čijoj se utrobi oblikuju i hrane. Od njih imaju štogod uzimlju i donose kada dolaze na ovu svjetlost. Bezbožno je, međutim, i nedopušteno Boga Oca u rađanju njegova jedinorođenoga Sina kada mu daje bitak usporediti kakvom čovjeku ili nekom drugom živom biću što plodi. Posve je nužno da se to zbiva sasma drukčije i dostojno Boga. Za to ne postoji nikakva usporedba ne samo u stvorenome već se ni u misli ili predodžbi ne može ništa naći čime bi ljudska misao mogla shvatiti kako nerođeni Bog postaje Ocem jedinorođenoga Sina. To je rađanje vječno i trajno kao što se sjaj rađa iz svjetlost. Sin, naime, ne postaje Sinom izvana putem posi novi jenja u Duhu nego je Sin po naravi. 5. Pogledajmo ipak kako vlast Svetoga pisma potvđuje što rekosmo. Apostol Pavao kaže za jedinorođenoga Sina da je »slika nevidljivoga Boga« i »prvorođenac čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Pišući pak Hebrejima o njemu bilježi da je »sjaj slave i izraženi lik njegova bitka« (Heb 1, 3). I u Mudrosti, pripisanoj Salamonu, nalazimo stanoviti opis Božje Mudrosti. Sročen je ovako: »Ona je dah Božje sile i najčišći otok slave Svemogućega«. Stoga, dakle, »ništa nečista ne može u nju prodrijeti. Sjaj je vječne svjetlosti i neokaljano ogledalo Božjega djelovanja i slika njegove dobrote« (Mudr 7, 25—26). Mi — kao što gore rekosmo — govorimo o Mudrosti koja odnikuda drugdje ne prima opstanak osim od onoga koji je početak svega. Mudrost je od njega rođena. Ukoliko je istovjetna s onim koji je jedini po naravi Sin, naziva se Jedinorođenac (Iv 1, 18). 6. Pogledajmo sada što treba misliti o tome što se Sin naziva »Slikom nevidljivoga Boga« (Kol 1, 15). Tako ćemo također uočiti da se Bog s pravom naziva Ocem svoga Sina. Razmotrimo na prvome mjestu što se, po ljudskom običaju, redovito oslovljava slikom. Slikom se ponekad zove ono što se crta ili utiskuje u kakvu
tvar kao što je drvo odnosno kamen. Neki put se rođeni imenuje slikom onoga koji ga je rodio. To je onda kada se roditeljske crte sličnosti bez greške nalaze u djetetu. Smatram, dakle, da se prvi primjer može primijeniti na čovjeka koji je sazdan »po Božjoj slici i sličnosti« (Post 1, 26). 0 tome ćemo, ako nas pomogne Bog, pomnije progovoriti kada stanemo tumačiti navedeno mjesto Postanka. Sin Božji o kome je sada riječ može se, ukoliko je Slika, usporediti drugome primjeru. On je nevidljiva Slika nevidljivoga Boga. Ali isto tako na temelju izvještaja kažemo da je Adamova slika njegov sin Set. Uistinu piše: »Adam rodi Seta po svojoj slici i prilici« (Post 5, 3). Krist kao Slika uključuje jedinstvo naravi i bitka između Oca i Sina. Ako, naime, »sve što čini Otac i Sin jednako čini« (Iv 5, 19), time što Sin sve čini kao i Otac, u Sinu se oblikuje Očeva slika. Sin je jamačno rođen iz Oca kao njegova volja što izlazi iz uma. Ja pak držim da Očeva volja mora dostajati da bi ono što Otac hoće posjedovalo opstanak. Kada, naime, Bog hoće, ne služi se nekim drugim putem već onim koji nestaje iz savjeta njegove volje. Tako rađa i Sinovu zasebnu opstojnost. To u prvome redu moraju prihvatiti oni koji priznaju da osim Boga Oca nema ništa drugo nerođeno, to jest što se ne rađa. Valja, naime, voditi računa o tome da ne bi tko pao u bezumne priče ljudi koji u sebi izmišljaju stanovita izlaženja kako bi razdijelili božansku narav i Boga Oca u njemu samome rascijepali. To pak i najpovršnije pomisliti o netjelesnoj naravi nije samo krajnje bezbožno već i vrhovne nerazumnosti. Ne bi uopće bilo u skladu s razumnošću kada bi se u netjelesnoj naravi mogla misliti podjela biti. Točnije je, dakle, ovo: kao što volja dolazi iz uma, a ne otsjeca jedan dio uma niti se od njega odvaja ili dijeli, na takav je nekako način, mislimo, Otac rodio Sina, svoju Sliku. I kao što je sam Otac nevidljiv po naravi, rodio je nevidljivu Sliku. Sin je, naime, Riječ. Stoga se u njemu ne može zamisliti ništa sjetilna. On je i Mudrost. U Mudrosti se pak ne može sumnjati o ničem tjelesnom. Također je »pravo Svjetlo što obas-
java svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet» (Iv 1, 9). Ipak nema ništa zajedničko sa svjetlošću našega sunca. Naš je Spasitelj, prema tome, Slika nevidljivoga Boga Oca. U odnosu je na Oca Istina, a s obzirom na nas kojima objavljuje Oca Slika. Po Slici upoznajemo Oca koga »nitko drugi ne pozna doli Sin i kome je Sin htio objaviti« (Mt 11, 27). Objavljuje pak time što sam biva spoznat. Tko, naime, njega shvati, shvaća — kao što je i dosljedno — i Oca. Sam je kazao: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). 7. Budući da smo naveli Pavlovu izreku o Kristu gdje se kaže da je Krist »sjaj Božje slave i otisnuti lik njegova bitka« (Heb 1, 3), prosudimo što o tome valja misliti. Ivan veli: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Znači da je jedinorođeni Sin sjaj te svjetlosti. Iz nje neodvojivo izlazi kao sjaj iz svjetlosti te prosvjetljuje svekoliko stvorenje. U skladu s onim što ranije izložismo — kako je Sin Put koji vodi k Ocu; kako je Riječ koja razumnome stvorenju tumači i obznanjuje tajnovita otajstva mudrosti i znanja te kako je Istina, Život i Uskrsnuće, dosljedno moramo razumjeti i djelovanje sjaja. Po Sjaju upoznajemo i uočujemo što je isama Svjetlost. Taj se Sjaj nezamjetljivi je i blaže daje lomnim i slabašnim smrtničkim očima. Polako ih uči i navikava podnositi blještavilo Svjetlosti. Od njih otklanja sve što zastire i priječi pogled. Gospodin kaza: »Izbaci gredu iz svoga oka« (Mt 7, 5). Sjaj na taj način ljude osposobljuje prigrliti slavu Svjetlosti. I tu je, prema tome, postao »posrednik« (Tim 2, 5) između ljudi i Svjetlosti. 8. Apostol ne naziva Krista samo »Sjajem slave« već isto tako »otisnutim Likom Božjega bitka« (Heb 1, 3). Zato mi se ne čini dokonim razum što želi uvidjeti na koji se način kaže o nekome bitku koji je mimo samoga Božjega bića — nazivao se on bitkom ili bitnošću — da je »Lik Božjega bitka«. Promisli da se možda Krist upravo zbog slijedećega naziva Likom. Sin Božji koji se također zove Božjom Riječju i Mudrošću te jedini pozna Oca ii »objavljuje kome hoće« (Mt 11, 27), to jest onima koji se osposobe za njegovu Riječ i Mudrost, čini da se Bog shvati i upoz-
na. Stoga je »otisnuti Lik Božjega bitka«. Želimo reći da Mudrost najprije sama u sebi ocrta ono što želi objaviti ostalima. Po tome će ostali shvatiti i upoznati Boga. Zato se Krist naziva »izraženim Likom Božjega bitka«. Da bismo pak potpunije razumjeli kako je Spasitelj »lik Božjega bitka«, poslužit ćemo se primjerom. Primjer, doduše, ne razjašnjuje u cjelini i u strogome smislu pitanje o kojem je riječ. Ipak ga možemo upotrijebiti u niže naznačenome smislu. Sin je bio »u Božjem liku«, ali »se samoga sebe lišio« (Fil 2, 6). Po samome tom lišonju sebe samoga nastoji objaviti »puninu božanstva« (Kol 2, 9). Evo rečenoga primjera. Pretpostavimo da postoji jedan takav kip koji svojom glomaznošću zaprema čitav zemljin krug. Nitko ga zbog obujma ne može sagledati. Ali se načini jedan drugi kip. Izgledom udova i crtama lica te oblikom i po tvari skroz sliči pređašnjemu. Izuzetak je ogromnost. Ljudi koji u ovome slučaju ne bi mogli motriti i gledati onaj veliki kip, videći mali smatrali bi da su vidjeli veliki jer je u manjem kipu očuvana gotovo posvemašnja sličnost — sve orte udova i lica, sami oblik i tvar. I Sin ise na sličan način »lišio jednakosti s Ocem« (Fil 2, 7) da bi nam pokazao put bogospoznaje. Tako je postao »izraženi lik Božjega bitka« (Heb 1, 3). Mi nismo mogli motriti slavu čistoga Svjetla. Nalazila se u veličajnosti Očeva božanstva. Ali time što je Krist za nas postao Sjaj, po motrenju Sjaja stječemo put kako bismo motrili božansko Svjetlo. Usporedba s kipovima, dakako, vrijedi ukoliko polazi od tvarnoga samo u ovome smislu: Sin Božji — uvršten u sićušni lik ljudskoga tijela — u sebi je sličnošću djela i sile označavao neizmjernu i nevidljivu veličinu Boga Oca. Stoga govoraše svojim učenicima: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). Također reče: »Ja i Otac jedno smo« (Iv 10, 30). Slično tome treba razumjeti i ono kada veli: »Otac je u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 38). 9. Sada pogledajmo što treba m-sliti o onome što čitamo zabilježeno u Salamonovoj Mudrosti. Salomon
0 Mudrosti kaže da je »dah Božje sjle i najčišći odljev slave Svemogućega. Isto tako da je sjaj vječne svjetlosti, čisto ogledalo Božjega djelovanja i moći kao 1 slika Božje dobrote« (Mudr 7, 25—26). Tu se, dakle, iznosi pet datosti o Bogu i naznačuje da Mudrost u svakoj pojedinačno posjeduje stanoviti dio. Napominju se ove datosti: Božja snaga, slava, vječna svjetlost, djelovanje i dobrota. Pisac, dakle, kaže da je Mudrost »dah«. Ali nije dah slave Svemogućega ni vječne Svjetlosti niti Očeva djelovanja ili njegove dobrote. Nije, naime, dolikovalo da se nekoj od tih zbilja pripiše dah. Salamon u strogome smislu riječi tvrdi da je Mudrost »ćih Božje moći«. Božju pak silu moramo shvatiti na slijedeći način. Bog moću vlada. Njome je ustanovio sve vidljivo i nevidljivo. Po moći sve sadrži i sve ravna. Moću je dostatan za sve o čemu se brine. Po njoj koja je sa svime sjedinjena svemu je nazočan. Iako je Mudrost dah i — da se tako izrazim — sama jakost čitave te neizmjerne i tako ogromne Sile, postala je vlastiti bitak. Izlazi iz same Sile kao volja iz uma. Postaje poput same Božje volje Božjom moći. Biva, dakle, jedna druga moć sa svojim vlastitim opstankom. Dah je — kao što kaže riječ Pisma — prvotne i nerođene Božje moći. Otuda dobiva ono što jest. Uistinu nije nikada bilo trenutka kada je nije bilo. Ako bi ipak tko želio reći da Mudrost ranije nije postojala već je kasnije unišla u opstanak, neka kaže razlog zašto Otac koji je učinio da ona postoji nije tako prije postupio. Ako takav naznači neki određeni početak kada je taj Dah — počevši tim trenutkom — izišao iz Božje sile, opet ćemo ga pitati zašto Mudrost nije postojala i prije početka koji je postavio. Tako ćemo, pitajući neprestance za ranije, svoje upite dizati na više i doći do navedenoga suda. Bog je uvijek i mogao i htio. Nikada nije nedostajala doiičnost i nikada nije bilo razloga da ono što kao dobro Bog hoće ne bi uvijek i posjedovao. To dokazuje da je ovaj Dah Božje moći uvijek postojao i da osim samoga Boga nema drugoga
počela. Nije ni dolikovalo da postoji neki drugi izvor doli Boga. Mudrost je otuda. Tu se rađa. Apostol veli da je »Krist Božja sila« (1 Kor 1, 24). Zato ga ne nazivamo samo »Dahom Božje moći« već također Silom koja izlazi iz Sile. 10. Razmotrimo i to što je o Mudrosti kazano da je »najčišći odljev slave Svemogućega« (Mudr 7, 25). Vidimo najprije što je slava Svemogućega. Potom ćemo razumjeti što je njezin odljev. Nitko ne može biti ocem ako nema sina. Ni gospodara nema bez posjeda ili sluge. Tako se ni Bog ne može nazvati svemogućim ako ne postoje bića na kojima vrši vlast. Da bi se, dakle, Bog ukazao svemogućim, nužno je da sve postoji. Ako pak ima netko tko misli da su minuli stanoviti vjekovi i vremenski razmaci — ili kako se to već htjelo nazvati — kada još nije bilo stvoreno što je nastalo, bez sumnje će pokazati da u tim stoljećima ili vremenskim razdobljima Bog nije bio svemoguć i da je naknadno postao svemoguć kada je počeo imati bića nad kojima je mogao vladati. Tako će se, uz uvjet da se ne sumnja da je za Boga bolje što je svemoguć nego da to nije, pričiniti da je Bog prihvatio stanovito usavršenje i da je od manjega dospio do višega. Ali kako da se ne drži ludim da Bog nije imao što je dolikovalo da posjeduje te da je potom dotle uznapredovao da to ima? Ako nikada nije bilo vremena kada Bog nije bio svemoguć, nužno je da mora postojati ono po čemu velimo da je svemoguć i da je uvijek posjedovao na čemu će vršiti vlast i čime će ravnati kao kralj ili vladar. O tome ćemo punije raspraviti na dotičnom mjestu. Tada ćemo govoriti o Božjim stvorenjima. Ali se zapravo to smije i sada učiniti. Držim, naime, nužnim da se i to spomene ukoliko razglabamo o Mudrosti na koji je ona način »najčišći odljev slave Svemogućega«. Inače bi tko mogao misliti da je u Bogu naziv svemogući drevniji od rođenja Mudrosti po kojoj se Otac zove Otac. O Mudrosti koja je Božji Sin piše da je »najčišći odljev slave Svevišnjega«. Tko bi tako htio shvatiti, neka posluša što Pismo jasno kaže. Veli: »Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103,
24). I Evanđelje uči: »Sve je nastalo po njemu. I bez njega nije ništa postalo« (Iv 1, 3). Neka se otuda shvati da naziv svemogući ne može u Bogu biti davniji od imena Otac. Otac je, naime, svemoguć po Sinu. Ali budući da Pismo govori o slavi Svemogućega i o tome da je Mudrost odljev te slave, valja shvatiti da Mudrost, po kojoj se za Boga veli da je svemoguć, ima dijela u slavi svemogućega. Bog, naime, po Mudrosti koja je Krist posjeduje vlast nad svime. Svime vlada, ali ne jedino vladarskom snagom već isto tako podaničkim dragovoljnim služenjem. Kako bismo upoznali da je u Oca i Sina jedna te ista svemogućnost — kao što je Sin s Ocem jedan te isti Bog i Gospodin— poslušajmo na koji se način Ivan izražava u Otkrivenju. Kaže: »Ovo veli Gospođin Bog koji jest i koji bijaše i koji će biti — Svemogući« (Otk 1, 8). Tko je onaj koii je imao doći ako ne Krist? I kao što se nitko ne smije uvrijediti što je Spasitelj Bog kada je i Otac isto tako nitko se ne smije vrijeđati što je Sin Božji svemoguć kada za Oca velimo da je svemoguć. Na taj je način istina što sam Isus kaže Ocu: »Sve što je moje tvoje je i tvoje moje. I proslavljen sam u njima« (Iv 17, 10). Ako pak i Krist posjeduje što je Očevo, a u sve što je Otac pripada i svemogućnost, nema sumnje da i jedinorođeni Sin mora biti svemoguć da bi sve što ima Otac posjedovao i Sin. Krist reče: »I proslavljen sam u njima« (Iv 17, 10). Uistinu: »U Isusovo će ime kleknuti svako koljeno nebesnika, zemnika, i podzemnika. I svaki će jezik ispovjediti da je Gospodin Isus u slavi Boga Oca« (Fil 2, 10). Božja je, dakle, Mudrost čisti i bistri odljev Božje slave ukoliko je Bog svemoguć. Proslavljuje se kao odljev Božje svemogućnosti ili slave. Da se pak očitije shvati što je slava svemogućnosti, dodajmo i slijedeće. Bog Otac je svemoguć jer posjeduje vlast nad svime — nad nebom i zemljom, suncem, mjesecem, zvijezdama i svime što to sadrži. Ali vlast nad svime vrši po svojoj Riječi. »Na Isusovo ime kleca svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika« (Fil 2, 10). Ako se
svako koljeno savija pred Isusom, nema sumnje da je Isusu sve podloženo. On izvršava vlast nad svime i »po njemu je sve pokoreno Ocu« (1 Kor 15, 27). Sve je podloženo po Mudrosti, po Riječi i Razumnosti, a ne snagom i nužnošću. Stoga je Kristova slava upravo u tome što drži sve. Ali u ovome je najčišća i najbistrija slava svemogućnosti: sve joj je podvrgnuto, ali ne na silu i prinudom nego snagom razumnosti i mudrosti. Dosta je zgodno što se kaže da je slava Mudrosti najčišća i najjasnija. Tako se razlikuje od slave koja se ne naziva čisto i iskreno slavom. Svaka, naime, narav koja se može okretati i mijenjali možda se proslavljuje pravcdnošću i mudrošću, ali već time što pravednost ili mudrost posjeduje kao nešto dodato, ne može imati iskrenu i Čistu slavu. Što pridolazi, sposobno je i iščeznuti. Božja pak Mudrost — njegov jedinorođeni Sin — u svemu je nepromjenjiv i neizmjenjiv. U njemu se nalazi svako dobro po biti. Stoga se nikada ne može promijeniti ili okrenuti. Zato mu se pripisuje čista i iskrena slava. 11. Mudrost se, na trećem mjestu, naziva »sjajem vječne svjetlosti« (Mudr 7, 26). Već smo ranije govorili o usporedbi sa suncem i sjajem njegovih zraka. Razložili smo snagu toga izraza. Po svojoj smo moći pokazali kako treba to shvatiti. Ipak ćemo još nešto nadodati. U strogome se smislu neprestanim ili vječnim naziva ono što nije počelo opstojati niti može igda prestati biti što jest. To izražava Ivan kada bilježi: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Božja je Mudrost uistinu sjaj Božje svjetlosti. Ona to nije samo stoga što je i sama svjetlo već i zato jer je ta svjetlost vječna. Tako je Božja Mudrost i vječna i sjaj Božje vječnosti. Ako se to dobro shvati, očito je da Sinov bitak dolazi od samoga Oca. Ali ne dolazi na vremeniti način niti od nekoga drugog počela već — kako kazasmo — jedino od Boga. 12. Mudrost se također naziva »čisto zrcalo Božjega djelovanja« (Mudr 7, 26). Međutim, najprije treba shvatiti što je djelovanje Božje moći. Božja je moć — reći ću tako — krepčina kojom Otac djeluje kada stvara, proviđa, sudi ili kada svaku pojedinost u svoje vrijeme raspoređuje i njome upravlja.
Kao što svi pokreti i svi čini onoga tko motri ogledalo oblikuju sliku koja se miče i vrši iste pokrete i iste čine bez ikakve razlike, i Mudrost želi da je shvatimo na isti način ukoliko se naziva »čisto ogledalo Očeve moći i njegova djelovanja«. Tako o samome sebi govori i Gospodin Isus Krist, Božja Mudrost. Veli: »Djela što ih čini Otac, i Sin ih jednako čini« (Iv 5, -9). Također kaže: »Sin ne može od sebe ništa činiti ako ne vidi da to Otac čini« (Iv 5, 19). Budući, dakle, da se Sin s obzirom na snagu djela uopće ne luči ni razlikuje od Oca niti je Sinovo djelo različito od Očeva već je — mogu reći — u obojice jedan te isti kret, Sin je nazvan »čistim ogledalom«. Tako se razumije da uopće nema nikakve nesličnosti između Sina i Oca. Neki pak govore o učenikovoj sličnosti i učiteljevu oponašanju. Pričaju da Sin prenosi u tjelesnu tvar što je Otac ranije oblikovao u duhovnim zbiljama. Ali kako to može biti istina kada se u Evanđelju o Sinu ne kaže da tvori slična djela već da čini jedna te ista (Iv 5, 19)? 13. Preostaje istražiti što znači izričaj »slika njegove dobrote« (Mudr 7, 26). Držim da to treba shvatiti u smislu onoga što smo već razložili u svezi s onom slikom koju obrazuje ogledalo. Nema, naime, sumnje da je Otac osnovna dobrota. Iz nje je rođen Sin koji je u svemu Očeva »slika« (Kol 1, 15). Bez dvojbe dolikuje da Sina nazovemo slikom Očeve dobrote jer u Sinu ne postoji neka druga dobrota koja je različita od dobrote što je u Ocu. Stoga sam Spasitelj s pravom tvrdi u Evanđelju da »nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca« (Mk 10, 18). Otuda treba shvatiti da Sin nije neka druga dobrota već ona ista koja je u Ocu. Stoga se s pravom naziva slikom te dobrote. Niotkuda drugo ni ne dolazi osim iz dobrote koja je počelo. Tako se u Sinu ne može vidjeti ni neka druga dobrota doli dobrota koja je u Ocu, ali niti neka neslična ili različita dobrota. Zato se ne smije uzeti za neku vrst bogohulstva što je kazano: »Nitko nije dobar osim jedinoga Oca« (Mk 10, 18). To ne znači da se niječe da su dobri Krist i Duh Sveti. Tek se tvrdi — kao što rekosmo — da je dobrota kao počelo u Bogu Ocu. Sin se otuda rađa i Duh Sveti
izlazi. Stoga bez dvojbe u sebi oblikuju narav dobrote koja je u vrelu iz koga se Sin rađa, a Duh Sveti ističe. Međutim i mnoga se druga bića u Pismima nazivaju dobrima — anđeo, čovjek, sluga, blago, dobro srce ili dobro stablo. Ipak se sve to u prenesenome smislu zove takvim. U sebi ne sadrži bitnu već dodatu dobrotu. Velik bi bio posao, ali pripada na drugo djelo i vrijeme, kada bismo htjeli prikupiti sve Sinove nazive kao na primjer: istinsko Svjetlo, Vrata, Pravednost, Posvećenje, Otkupljenje i bezbroj drugih. Trebalo bi razložiti koji su razlozi, sile i osjećaji što se Sin oslovIjuje svakim od tih naziva. Mi se pak zadovoljavamo onim o čemu smo gore raspravljali. Prelazimo na razmišljanja koja nameće strogi slijed.
Treće poglavlje
Duh Sveti 1. Dosljedno je što se sada — koliko je moguće kraće — zaustavljamo kod Duha Svetoga. Svi koji na bilo koji način drže da postoji Providnost, priznaju da postoji nenastali Bog koji je stvorio i rasporedio sve što postoji. Takvi Boga smatraju roditeljem svemira. Da Bog ima Sina, ne tvrdimo samo mi. Ipak se to čini dosta čudnim i nevjerojatnim onima koji se među Grcima i barbarima uzimaju za mudrace. Uza sve su to neki od njih, čini se, toga mišljenja. Priznaju, naime, da je Božja Riječ sve stvorila. Mi pak na temelju vjere u nauk Riječi smatramo, pošto taj nauk sa svom sigurnošću držimo božanski nadahnutim, da ne postoji druga mogućnost da se izloži i u ljudsku svijest odličnije i božanskije dovede učenje o Božjemu Sinu nego li je samo Pismo što ga je nadahnuo Duh Sveti. Pri tome mislimo na Evanđelje, Apostolske spise i — kako sam Krist veli — na »Zakon i Proroke« (Lk 24, 25—27). Opstojnost pak Duha Svetoga nitko nije mogao slutiti osim onih što poznaju »Zakon i Proroke« i onih koji ispovijedaju da vjeruju u Krista. Iako, naime, o Bogu Ocu nitko ne može dostojno govoriti, ipak je moguće steći stanoviti pojam na temelju vidljivih stvorenja i onoga što ljudska pamet nazire po naravi. Moguće je, osim toga, da se to potvrdi Svetim pismima. I s obzirom na Sina Božjega, mada »nitko ne pozna Sina doli Oca« (Mt 11, 27), ipak ljudski razum doznaje iz božanskih Pisama što o njemu treba misliti. To ne vrijedi samo za Novi zavjet nego i za Stari. Ono što su činili sveti, u slici se odnosi na Krista. Iz toga se dade upoznati Kristova božanska bit i ljudska narav koju je uzeo.
2. Mnoga nas svetopisamska mjesta uče da postoji Duh Sveti. David veli u Pedesetome psalmu: »Ne uzmi od mene svoga Duha Svetoga« (Ps 50, 13). U Danijelu stoji: »Duh Sveti koji je u tebi« (Dn 4, 6). I novozavjetna nas svjedočanstva bogato uče. Tako kada se izvješćuje da je Duh Sveti sišao na Krista (Mt 3, 16). Isto tako kada je sam Gospodin dahnuo u Apostole poslije uskrsnuća i rekao: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22). I Mariji anđeo veli: »Duh Sveti će doći na te« (Lk 1, 35). Pavao pak uči: »Nitko ne može reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, 3). Duh se Sveti, po Djelima apostolskim, »davao na krštenju polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). Sve nas to uči da Duh Sveti kao biće ima veliku vlast i dostojanstvo. Spasonosni se krst ne može drukčije obaviti osim vlašću najuzvišenijega Trojstva — zajedničkim izgovaranjem imena Oca, Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). Tako se ime Duha Svetoga veže uz ime nepostaloga Boga i njegova jedinorođenoga Sina. Tko se pak neće zapanjiti nad tolikom uzvišenosti Duha Svetoga kada čuje da se »onaj koji kaže riječ protiv Sina čovječjega može nadati oproštenju«, dok »onaj koji huli na Duha Svetoga neće imati oprošten ja ni u ovome ni u budućemu vijeku« (Mt 12, 32)? 3. Mnogi ulomci po čitavome Pismu tvrde da je Bog sve stvorio i da nema nijednoga bića koje od njega nije primilo upravo to da postoji. Tako se zabacuje i odbija ono što neki krivo tvrde da je tvar s Bogom suvječna i da dusi nisu nastali. Protivnici uče da Bog dusima nije prvotno poklonio opstanak već životnu kakvoću i red. U knjizi pak koju je sastavio Herma i nosi naslov Pastir, navjesnik pokore, čitamo ovo: »Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Kako ranije nije bilo ničega, učinio je da sve bude. On sadrži sve. Njega pak nitko ne obasiže«. Međutim, slične se tvrdnje nalaze i u Henohovoj knjizi1. Ali sve do sada nismo u Svetim pismima uspjeli naći nijednu riječ kojom se kaže da je Duh Sveti sazdan ili da je stvorenje. S obzirom na Duha
isključen je čak i način kako je — vidjesmo — o Mudrosti govorio Salamon. Isto vrijedi i za nazive Sina Božjega kao što su Život, Riječ, i tako redom. Mi smo pak razjasnili kako ih treba shvatiti. Držim da Božji Duh o kome piše da je na početku stvaranja svijeta »lebdio nad vodama« (Post 1, 2) nije — koliko mogu shvatiti — različit od Duha Svetoga. To smo pokazali kada smo ta mjesta tumačili, ali ne kao povijest već u smislu duhovnoga razumijevanja. 4. Neki su naši prethodnici primijetili u svezi s Novim zavjetom da svako mjesto gdje se Duh napominje bez naznake koja kaže o kojem je duhu riječ, treba shvatiti kao govor o Duhu Svetome. Tako na primjer: »Plod je Duha ljubav, radost i mir« (Gal 5, 22). Isto vrijedi i za ovo mjesto: »Iako ste započeli u Duhu, sada završavate u tijelu« (Gal 3, 3). Mi pak držimo da se ovo razlikovanje može primijeniti i na Stari zavjet. Tako na izreku: »On daje Duha narodu koji je na zemlji. Daje Duha onima koji je gaze« (Iz 42, 5). Nema sumnje da svatko tko gazi zemlju — zemaljsko i tjelesno — ima dijela na Duhu Svetome koga prima od Boga. I učitelj Hebrej govoraše da su ona dva Serafa koja Izaija opisuje sa šest krila i koji jedan drugome dovikuju: »Svet, svet, svet Gospodin Sabaot« (Iz 6, 3), jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Mi pak smatramo da i ono što je kazano u Habakukovoj pjesmi valja primijeniti na Krista i Duha Svetoga. Ondje piše: »Posred dvaju živih bića bit ćeš spoznat« (Hab 3, 2). Sve znanje potječe od Oca. Sin ga objavljuje, ali se upoznaje u Duhu Svetome. Stoga su ta dvojica koje prorok naziva »živim bićima« i »životima« izvor znanja što je u Bogu Ocu. Kao što se, naime, kaže o Sinu da »nitko ne pozna Oca osim Sina i kome Sin želi objaviti« (Mt 11, 27), isto Apostol napominje o Duhu Svetome. Veli: »Nama je objavio Bog po svome Duhu. Duh sve istražuje. Čak i Božje dubine« (1 Kor 2, 10).
1 Tu i u 4, 4, 8. Origen navodi iz Henohove knjige, starozavjetnoga apokrifa apokaliptičkoga sadrža
Ali i Spasitelj, napominjući u Evanđelju božanske i dublje istine koje njegovi učenici još nisu mogli shvatiti, ovo izjavljuje Apostolima: »Ima još mnogo toga što bih vam priopćio, ali sada to ne možete shvatiti. Kada pak dođe Zagovornik, Duh Sveti, koji izlazi iz Oca, on će vas poučiti o svemu. Sjetit će vas svega što sam vam kazao« (Iv 16, 12). Ovako, dakle, treba misliti: kao što Sin koji jedini pozna Oca objavljuje kome hoće, i Duh Sveti koji jedini »pretražuje Božje dubine« (l Kor 2, 10) objavljuje Boga kome hoće. »Duh, naime, duva gdje hoće« (Iv 3, 8). Ipak se ne smije držati da Duh spoznaje pošto Sin objavi. Ako Duh Sveti po Sinovoj objavi pozna Oca, iz neznanja prelazi u znanje. Duh nije s početka bio nešto drugo nego Duh Sveti. Nije naknadnim usavršenjem došao dotle da bude Duh Sveti. Inače bi značilo da smo se usudili reći da Duh, kada nije bio Duh Sveti, nije poznavao Oca već da je postao Duh Sveti kada je stekao znanje. Ako bi tako bilo, Duh Sveti ne bi nikada bio uzet u trojstveno jedinstvo. Želimo kazati da ne bi bio uzet u jedinstvo s nepromjenjivim Bogom Ocem i njegovim Sinom. To opet znači da je Duh Sveti uvijek bio Duh Sveti. Mi, doduše, velimo »uvijek« i »bio je« i tome slično. Služimo se riječima s vremenskim značenjem. Međutim, to treba uzeti jednostavno i uz oproštenje. U tih je, naime, riječi značenje vremensko, ali ono o čemu govorimo, mada se u sastavu rasprave mora izraziti vremenski, svojom naravlju nadvisuje svako poimanje vremenskoga smisla. 5. Čini se da je na mjestu ako istražimo zašto je onomu tko se »po Bogu iznova rađa« (1 Pt 1, 3) za spasenje potrebit Otac, Sin i Duh Sveti i s čega neće postignuti spas ako Trojstvo nije potpuno. Zašto nije moguće biti dionik Oca i Sina bez Duha Svetoga? Kada se o tome raspravlja, bez sumnje je nužno pripisati zasebno djelovanje Duhu Svetome, a posebno Ocu i Sinu. Smatram, dakle, da se Očevo i Sinovo djelovanje proteže na svete i na grešnike, na razumne ljude i nijeme životinje, ali i na bića koja su bez životnoga
počela te općenito na sve što postoji. Djelovanje pak Duha Svetoga podnipošto ne dopire do bića koja su bez duše ili koja imaju životno počelo, ali su nijema. Duh se čak ne nalazi ni kod onih koji su, doduše, razumni, ali »žive u zloći« (1 Iv 5, 19) i uopće se ne obraćaju na bolje. Držim da je djelo Duha Svetoga samo u onima koji se već obratiše i stupaju »putevima Krista Isusa« (1 Kor 4, 17). Riječ je o onima koji su »u dobrim činima« (Ej 2, 10) i »ostaju u Bogu« (1 Iv 4, 13). 6. Djelovanje je Oca i Sina nazočno u svetima i grešnicima. To se očituje po tome što svi koji su razumni imaju dijela na Božjoj Riječi ili Razumu. Stoga u sebi nose stanovito sjemenje Mudrosti i Pravednosti, a »to je Krist« (Gal 3, 16). Na onome, dakle, koji uistinu jest i koji po Moj siju kaza: »Ja sam koji jesam« (Izl 3, 14), dioništvo posjeduje sve što postoji. To sudioništvo na Bogu Ocu dopire do svih — pravednika i grešnika, razumnih i nerazumnih bića i općenito do svega što ima opstanak. Ali apostol Pavao pokazuje da sve ima dijela na Kristu. Veli: »Ne reci u svome srcu — tko će uzaći na nebo da dovede Krista. Ili — tko će sići u bezdan da Krista pozove od preminulih. Što kaže Pismo? Riječ je posve blizu tebe. U tvojim je ustima i u tvome srcu« (Rim 10, 6—8). Pavao time naznačuje da se Krist, ukoliko je Riječ ili Razum, nalazi u srcima sviju. Učešće na Riječi sve tvori razumnima. Ali i ono što piše u Evanđelju: »Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha, ali ovako nemaju isprike za svoj grijeh« (Iv 15, 22), jasno je za one koji znaju rastumačiti do kojega razdoblja čovjek nema grijeha i od koje dobi odgovara za grijeh. Tako postaje očitim radi čega se kaže da ljudi zbog udjela na Riječi imaju grijeh. To se odnosi na čas kada su postali sposobni za shvaćanje i spoznaju. Govor je o hipu kada im razum koji je stavljen u njihovu nutrinu pruži razlikovanje dobra i zla. Kada su već počeli znati što je zlo te ga čine, postaju krivi za grijeh. To je smisao tvrdnje da Židovi nemaju izgovora za svoj grijeh« (Iv 15, 22). Božanska Riječ počela im je u srcu pokazivati razliku između dobra i zla. Tako mogu izbjegnuti i čuvati se zla. Piše: »Tko pozna dobro, ali ga ne čini, u njemu je grijeh« (Jak 4, 17).
Evanđelje na poseban način uči da nitko od ljudi nije izvan Božjega zajedništva. Spasitelj veli: »Kraljevstvo Božje ne dolazi opaženo. Također se ne kaže — evo ovdje je ili ondje. Naprotiv, Božje je kraljevstvo u vama« (Lk 17, 20—21). Valja također pogledati da li možda ima isto značenje i ono što je zabilježeno u Postanku gdje piše: »I dahnu na njegovo lice životni dah i čovjek posta živa duša« (Post 2, 7). Ako treba shvatiti da je to dano općenito svim ljudima, svi ljudi imaju dijela u Bogu. Ali ako moramo držati da je to kazano o Božjemu Duhu jer je i Adam, čini se, ponešto proricao (Post 2, 24), rečeno se ne može primijeniti općenito već jedino na svete. 7. Piše, napokon, da je Bog u vrijeme potopa — kada je »svako tijelo iskvarilo Božji put« (Post 6, 12) — o nedostojnima i grešnicima rekao: »Moj Duh neće više nikada prebivati s ovim ljudima jer su tijelo« (Post 6, 3). To očito pokazuje da se Božji Duh oduzima od svih koji su nedostojni. I u Psalmima piše: »Oduzet ćeš od njih Duha i oni će nestati. Vratit će se u svoju zemlju. Poslat ćeš svoga Duha i bit će stvoreni. I obnovit ćeš lice zemlje« (Ps 103, 29—30). To se jasno odnosi na Duha Svetoga. Pošto se odstrane i unište grešni i nedostojni, sam Duh sebi stvara novi narod i obnavlja lice zemlje. Zbiva se to kada ljudi, po milosti Duha, »isvuku staroga čovjeka s njegovim djelima« (Kol 3, 9) i počnu »hodati u životnoj novini« (Rim 6, 4). Zato se s pravom kaže da Duh Sveti neće boraviti u svima — u onima koji »su tijelo« — već u onima čija je »zemlja obnovljena«. U tu se svrhu nakon krsne milosti i »novoporoda« (Tit 3, 5) Duh Sveti podjeljivao »polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). Međutim, i naš je Spasitelj i sam »novi čovjek« (Ef 2, 15) i »prvorođenac od mrtvih« (Kol 1, 18). Kada je poslije uskrsnuća »staro već prošlo i sve postalo novo« (2 Kor 5, 17), rekao je Apostolima obnovljenima vjerom u njegovo uskrsnuće: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22). To je zacijelo i sam Gospodin Spasitelj imao pred očima kada je u Evanđelju zanijekao da se »novo vino« može staviti »u stare mješine« i naredio da se »načine nove mješine« (Mt 9, 17) — da ljudi »hode u novosti života« (Rim 6, 4) i tako prime novinu milosti Duha Svetoga.
Na taj se, dakle, način djelovanje sile Boga Oca i Sina bez razlike proteže na svako stvorenje. Ali ustanovismo da dijela na Duhu Svetome imaju samo sveti. Stoga je rečeno: »Nitko ne može reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, 3). Ali su i sami Apostoli jedva jednom zavrijedili čuti: »Primit ćete silu kada na vas siđe Duh Sveti« (Dj 1, 8). Zato držim dosljednim da je onaj »tko sagriješi protiv Sina čovječjeg dostojan oproštenja«. Onaj, naime, tko ima dijela na Riječi ili Razumu pa prestane razumno živjeti zapada, čini se, u neznanje ili ludost. U to ime zaslužuje oproštenje. Ali tko je već bio dostojan dijela na Duhu Svetome te se »okrenuo natrag«, u zbilji je i djelom, mislimo, »pohulio na Duha Svetoga« (Mt 12, 31). Neka, ipak, nitko ne misli da time što kazasmo da se Duh Sveti daje samo svetima dok dobročinstva i djelovanje Oca i Sina dopiru do dobrih i zlih, pravednih i nepravednih, Duha Svetoga stavljamo pred Oca i Sina ili mu na taj način pridajemo veće dostojanstvo. To bi, uistinu, bilo nedosljedno. Mi smo tek opisali vlastitost njegove milosti i djela. Ne smije se, međutim, kazati da je u Trojstvu nešto manje, a nešto više. Vrelo je božanstva jedno. Ono po svojoj Riječi drži Svemir. Dahom pak svojih usta posvećuje što je dostojno posvećenja. U Psalmu piše: »Gospodnjom su Riječju nebesa očvrsnuta, a od Duha njegovih usta dolazi sva njihova moć« (Ps 32, 6). Bog Otac posjeduje stanovito osnovno djelovanje. Njime svemu daje da opstoji po vlastitoj naravi. Postoji i temeljna služba Gospodina Isusa Krista spram onih kojima se udjeljuje da u naravi budu razumni. Tim se služenjem uz to što jesu poklanja da budu dobro. Postoji također zasebna milost Duha Svetoga. Ona se uz Kristovo posredništvo, učinjena od Oca, po zasluzi onih koji je postaju sposobni daje dostojnima. Rečeno najočitije naznačuje apostol Pavao. Pokazuje da u Trojstvu postoji jedna te ista moć. Bilježi: »Darovi su različiti, ali je Duh isti. Različite su službe, ali je Gospodin isti. I djelovanja su različita, ali je isti Bog. On vrši sve u svima. Svakome je dano da Duha obznanjuje već prema tome kako je na korist« (1 Kor 12, 4—7). Pavao time posve jasno tumači da u
Trojstvu nema nikakva odvajanja već da se ono što se naziva dar Duha posjeduje po Sinu i obavlja po Bogu Ocu. Ali »sve čini jedan te isti Duh. Pojedincima dijeli kako hoće« (1 Kor 12, 11). 8. Pošto smo istaknuli jedinstvo između Oca, Sina i Duha Svetoga, vratimo se sada onomu o čemu počesmo raspravljati. Bog Otac svemu daje da jest. Udioništvo na Kristu, ukoliko je Krist Razum, čini da su bića razumna. Otuda slijedi da su dostojna hvale ili prijekora jer su sposobna za krepost i manu. U tu svrhu, dosljedno, pristupa i milost Duha Svetoga. Bića koja po naravi nisu sveta udjelom na Duhu postaju sveta. Bića, dakle, od Boga Oca, najprije, imaju da jesu. Potom, da su razumna, dobivaju od Razuma. Po Duhu Svetome, napokon, imaju da su sveta. Vrijedi i obrnuto. Ona bića postaju sposobna za udioništvo na Kristu, Božjoj pravednosti (1 Kor 1, 30), koja je prethodno posvetio Duh Sveti. Oni koji po posvećenju Duha Svetoga zavrijediše doprijeti do toga stupnja, postižu dar mudrosti po sili djelovanja Božjega Duha. Držim da to i Pavao kaže. Veli da se »nekima daje riječ mudrosti, a drugima riječ znanja po istome Duhu« (1 Kor 12, 8). Naznačujući svaku vrst darova, Apostol sve svodi na Vrelo sveobuhvatnoga pa kaže: »Djelovanja su raznovrsna, ali Bog je jedan. On čini sve u svima« (1 Kor 12, 6). Očevo djelo svemu pruža opstanak. Ono se očituje veličajnim i sjajnim kada se pojedinac usavrši i po udioništvu na Kristu koji je mudrost, znanje i posvećenje dopre do viših stupnjeva savršenosti. Posvećeni pak sudjelovanjem na Duhu Svetome postajemo čišći i neoskvrnjeniji. Dostojnije primamo milost mudrosti i znanja. Pošto se otklone i očiste sve mrlje nečistoće i neznanja postiže se toliki stupanj neoskrvnjenosti i čistoće da bitak što ga od Boga dobismo postaje dostojan Boga koji daje da budemo na čist i savršen način. Stvorenje tim putem postaje onoliko dostojno koliko i onaj koji je učinio da ono postoji. Tako će onaj koji je onakav kakvim ga je htio onaj što ga stvori, po Božjem djelovanju, shvatiti da postoji Božja moć i da ostaje zauvijek. Da se to dogodi i da uz Onoga koji jest neprestance i bez odvojenja ostane ono što je on stvorio, posao je Mudrosti. Ona
bića uči i obrazuje. Potvrđivanjem i trajnim posvećivanjem Duha Svetoga — čime jedino mogu primiti Boga — dovodi ih do savršenosti. Prema tome, djelovanje Oca, Sina i Duha Svetoga neprestance se i na svim stupnjevima savršenstva obavlja u nama. Ipak jedva da ikada možemo ugledati sveti i blaženi život u kome ćemo prebivati. Nikada nas neće spopasti zasićenost tim dobrom u koje dopiremo nakon mnogih borba. Što više nazremo od toga blaženstva, sve više u nama raste i jača čeznuće za njim. Sve to žarče i sa sve to više mogućnosti moramo u sebi posjedovati Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako ipak nekada nekoga od onih koji su bili na najvišem i savršenom stupnju i zahvati zasićenost, ne mislim da se takav smjesta ispraznio i otpao. Polako je i dio po dio — kako je i nužno — padao. Stoga se može dogoditi, ako je po srijedi kakav kraći pad, da se brzo opameti i vrati k sebi. Nije posve posrnuo. Može se vratiti natrag i ponovno zauzeti svoje mjesto i opet uspostaviti što je zbog nemara izgubljeno.
Četvrto poglavlje
Propast i pad 1. Ne čini se nerazumnim segnuti za usporedbom jednoga primjera ako želimo rastumačiti ono razorenje i pad koji je prouzročila nepažnja. Pretpostavimo da je netko polako stekao stanovitu vještinu ili umijeće kao što su geometrija ili liječništvo te poučavajući se kroz dugo vrijeme obrazovanjem i vježbama, dopro do savršenosti i tako posve zavladao poznavanjem spomenute vještine. Takvome se čovjeku zaista nikako ne može dogoditi da usne kao vještak, a probudi se neznalicom. Ovdje ne priliči iznositi na srijedu ili sada spominjati nezgode koje nastaju kao posljedica ozljede ili bolesti. Ne odgovara spomenutoj usporedbi ni primjeru. Onaj geometar ili liječnik u sebi zadržavaju, prema onome što predložismo, vještine doklegod vrše svoj posao i u njemu se razumno poučavaju. Ali ako vještinu ne obavljaju već zanemare primjenu, zbog nemara polako gube najprije nešto malo, ali potom sve više. Tako poslije duga vremena sve odlazi u zaborav. Skroz sve iščezava iz sjećanja. Moguće je, jasno, da se, kada je pad na samome početku i dok je još samo neznatnim nemarom iskvaren usprave, brzo vrate samima sebi i opet zadobiju što je netom izgubljeno te na taj način povrate što je oduzeto još uvijek neznatnim oduzimanjem To sada prenesimo na one koji su se posvetili Božjemu znanju i mudrosti. Njihovo
znanje i posao neusporedivo nadvisuju sve ostale znanosti. Promotrimo u skladu s predloženom poredbom što je stjecanje, a što gubljenje toga znanja. To tim više vrijedi ako čujemo što Apostol veli o savršenima. Kaže: »Po objavi će otajstava motriti Gospodinovu slavu licem u lice« (Rim 16, 25; 1 Kor 13, 12). 2. Mi smo, zapravo, namjeravali pokazati božanska dobročinstva koja su nama namijenjena i do nas dolaze po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Trojstvo je, naime, vrelo svekolikoga posvećen ja. Što pak rekosmo, kazasmo služeći će stanovitim zastranjenjem. Držali smo da makar ukratko moramo dotaknuti pitanje duše. Pitanje se nametnulo jer smo razglabali bliski predmet — razumnu narav. Ali mi ćemo, ako nam Bog po Isusu Kristu i Duhu Svetome dopusti, prikladnije na vlastitome mjestu raspravljati o svekolikoj razumskoj naravi koja se dijeli na tri razreda i u tri vrste. Stvorenje i stvaranje 3. Ovu, dakle, blaženu i vladalačku Moć koja gospodari svime nazivamo Trojstvo. Tu mislimo na dobroga Boga i dobrostivoga Oca svemira. Isto tako na Moć koja iskazuje dobro i koja je sve stvorila. Ta Moć čini dobro, stvara i providi. Bilo bi u isti mah nerazumno i bezbožno smatrati da su Božje sile ikada, pa i jedan hip, bile dokone. Nije, naime, dopušteno ni najmanje sumnjati da su te sile po kojima se prvenstveno — kako i dolikuje — spoznaje Bog nekada ostavile djela koja su Boga dostojna i bile nepomične. Ne smije se, naime, misliti da su bile izvana spriječene jer one su u Bogu. One su, štoviše, Bog. Ali zauzvrat također se ne smije vjerovati da su, kada im se ništa nije opiralo, bile lijene da čine i vrše što ih je dostojno ili da za to nisu hajale. Stoga se ne može pretpostaviti da je postojao koji trenutak kada spomenuta dobročinska Moć nije činila dobro. Otuda slijedi da je uvijek bilo bića kojima je iskazivala dobro. To su njezini stvorovi. U svome dobročinstvu dijelila im je svoja dobra — po redu i zasluzi. Čini se dosljednim — snagom Providnosti — da nikada ne bijaše časa kada Bog nije bio i stvoritelj i dobročinitelj i providnik.
4. Ali, zauzvrat, ljudski razum ovo smućuje i tišti: kako shvatiti da je bića bilo uvijek otkada je i Bog te da su — reći ću — opstojala bez početka, a ipak se, bez sumnje, mora vjerovati da ih je Bog stvorio i sazdao. S obzirom na to ljudska su poimanja i razmišljanja međusobno u raskoraku. S jedne se i druge strane nalaze valjani razlozi koji se između sebe pobijaju i razvlače ljudsku misao koja razmišlja. Nama koji smo po svojoj pameti neznatna i kratka poimanja pada na pamet ovo što se može bez ikakve pogibli za pobožnost kazati: Bog bijaše vazda Ocem. Uvijek je imao jedinorođenoga Sina koji se, po onome što sprijeda izložismo, istodobno naziva i Mudrost. Riječ je o onoj Mudrosti u kojoj se Bog, dovršivši svijet, uvijek radovao (Mudr 8, 30—31). Tako se dade razumjeti da se Bog neprestance veseli. U toj je, dakle, Mudrosti koja uvijek bijaše s Ocem vazda bilo ocrtano i oblikovano stvorenje. Nikada nije bilo trenutka kada se u Mudrosti nije nalazio nacrt bića koja su jednom trebala nastati. 5. Tako ćemo, čini se, usprkos svoje slabosti nešto pobožno razumjeti o Bogu. Nećemo govoriti ni da su bića nenastala i Bogu suvječna niti, opet, da se Bog koji prije ne bi ništa dobra činio izmijenio i počeo činiti. Istinita je, naime, zapisana riječ: »Sve si načinio u Mudrosti« (Ps 103, 24). Ako je pak sve nastalo u Mudrosti, a Mudrost je bila uvijek, u Mudrosti je kao nacrt i lik uvijek bilo sve što je naknadno nastalo kao bitak. Držimo da to i Salamon misli kada u Crkvenjaku kaže: »Što je što bi načinjeno? Samo ono što je imalo biti. Što je što je bilo stvoreno? Samo ono što je trebalo da se stvori. Ništa nije novo pod suncem. Ako tko stane govoriti da je evo ovo novo, ali to je već bilo u stoljećima što su bila pred nama« (Prop 1, 9—10). Ako je, dakle, sve što je pod suncem već postojalo u onim vjekovima koji su bili pred nama — budući da ničega nema nova pod suncem — bez sumnje su uvijek bili svi rodovi i vrste pa možda i pojedinačna bića. U svakome je slučaju istinito što je tako pokazano — Bog nije jednom počeo biti Stvoritelj kao da to ranije nije bio.
Peto poglavlje
Razumne naravi 1. Pošto smo, prema svojim snagama, ukratko raspravljali o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, priliči s nekoliko riječi progovoriti o razumnim stvorenjima — 0 njihovim vrstama, redovima, dužnostima dobrih i zlih sila, ali i o bićima koja su nekako između dobrih 1 zlih moći i još se nalaze uključena u bitku i borbu. U Svetim pismima susrećemo veoma mnogo imena za stanovite redove i dužnosti dobrih i zlih moći. Najprije donosimo ta imena. Potom ćemo — u skladu sa svojim mogućnostima — pokušati istražiti što ta imena znače. Postoje »sveti Božji anđeli« (Mk 8, 38). Pavao ih zove »duhovima koji poslužuju i koji su određeni da služe onima koji će postići baštinu u spasenju« (Heb 1, 14). Isti sveti Pavao neke — ne znam otkud — oslovljava »prijestoljima, vlastima, prvaštvima i moćima« (Kol 1, 16). Pošto ih je nabrojio — i kako drži da postoje još i druge razumne službe i redovi osim onih koje gore spomenu — o Spasitelju veli: »On je povrh svakoga prvaštva i moći i sile i vlasti i svakoga imena koje se ne navodi samo u ovome vijeku već i u budućem« (Ej 1, 21). Time, jamačno, pokazuje da osim bića koja je naveo postoje i druga. Ona se, doduše, u ovome svijetu imenuju, ali ih on tu nije spomenuo. Možda ih nitko drugi nije ni spoznao. Ima, uistinu, i takvih bića koja se spominju u ovome svijetu, ali će se imenovati u budućem.
Suprotne sile 2. Moramo, nadalje, znati da sve što je razumno, ali otklanja razumske međe i odluke, bez sumnje prekršajem onoga što je pravo i pravedno pada u grijeh. Svako, dakle, razumno stvorenje potpada pod pohvalu i prijekor. Hvali se ako po razumu što ga u sebi ima kroči boljemu, a kori ako odbaci razlog dobra i ne ustraje u dobru. Zato s pravom dospijeva pod kaznu i mučenje. Isto valja misliti o samome đavlu i onima koji su s njime i zovu se »njegovim anđelima« (Mt 25, 41). Mi ćemo razložiti i njihove nazive. Tako ćemo znati što su bića o kojima moramo raspravljati. Na mnogim su svetopisamskim mjestima naznačeni nazivi »đavao«, »sotona« i »zli«. Tako se obilježuje onaj koji se opisuje kao »Božji neprijatelj« (Mt 13, 39). Čak se napominju i đavlovi anđeli« (Mt 25, 41). Spominje se i »prvak ovoga svijeta« (Iv 12, 31). Ipak još nije jasno očitovano da li se pod tim misli na đavla ili koga drugoga. Neka se bića nazivaju »prvacima ovoga svijeta«. Posjeduju stanovitu »mudrost koja će se uništiti« (1 Kor 2, 6). Ali, čini mi se, nitko se ne može lako izjasniti da li su ti »prvaci« isto što i »prvaštva s kojima se mi borimo« ili je riječ o nekim drugim bićima. Nakon »prvaštava« navode se stanovite »moći« (Ef 6, 12) protiv kojih se borimo i s kojima ratujemo. Ali isto moramo činiti i »protiv knezova ovoga svijeta i ravnatelja ovih tama«. Sam Pavao govori o »zlim dusima na nebesima«. Što pak kazati o »zlim dusima« i »nečistim duhovima« koji se spominju u Evanđeljima (Lk 7, 21; 4, 33)? Sličnim se imenom nazivlju još neka bića. Zovu se »nebesnicima«. Ali se dodaje da »sagibaju koljena« ili da će ih »prignuti u Isusovo ime«. Međutim, tu su još »zemnici i podzemnici«. Takvim ih redom Pavao nabraja (Fil 2, 10). Ne priliči da na mjestu gdje raspredamo o razumnim naravima mimoiđemo ljude. I za nas se zacijelo kaže da smo razumna živa bića. Ali ne treba dokono ni to preskočiti da se i među samima nama ljudima navode različiti redovi. Piše: »Gospodnji je dio njegov narod Jakov. Izrael je dio baštine njegove« (Pnz 32, 8—9). Drugi se narodi nazivaju anđeoskim dijelom.
Stoji zapisano: »Kada je Višnji dijelio plemena i raspršivao Adamove sinove, odredio je narodima granice po broju Božjih anđela« (Pnz 32, 8—9). Stoga zajedno s ostalim razumnim naravima treba ispitati i ljudske duše. 3. To su, eto, ta imena redova i služba. Takva su. Pod njima se, sigurno, kriju istinska bića. Treba pak istražiti da li je Bog — ustanovitelj i stvoritelj svega — neka od njih načinio tako svetima i blaženima da uopće u se ne mogu primiti ništa suprotna, a neka na taj način sazdao da mogu postati sposobna za vrlinu i zloću. Da li se mora misliti da je Bog neka bića tako oblikovao da su posve nesposobna za krepost, dok druga uopće ne mogu prigrliti zloću već moraju ostati u blaženstvu? Da li su neka opet takva te mogu primiti jedno i drugo? Pri ispitivanju krenimo smjesta od samih imena. Promotrimo da li su »sveti anđeli« (Mk 8, 38) uvijek, otkada postoje, bili sveti. Jesu li sada sveti? Da li će uvijek biti sveti? Je li grijeh igda u njima zauzeo mjesto? Hoće li ikada sagriješiti? Promotrimo potom s obzirom na one koji se nazivaju »sveti prvaci« (Kol 1, 16) da li su, čim ih je Bog stvorio, stali nad nekima vršiti prvaštvo koje imaju od Boga? Jesu li im ta bića bila podložna ukoliko su tako stvorena i sazdana da budu pokorna i podložna? Pitajmo slično i u svezi s takozvanim »vlastima« (Kol 1, 16). Da li su takve i s tom svrhom stvorene da vladaju ili su po stanovitoj zasluzi i u smislu nagrade za krepost došle do te vlasti i dostojanstva? Pitajmo i za bića nazvana »prijestoljima« (Kol 1, 16), da li su to blaženo sjelo i čvrstinu stekli samim svojim dolaskom u opstanak pa to posjeduju samo po volji Stvoriteljevoj? Ako su u pitanju »gospodstva« (Kol 1, 16) — da li im je to što gospodu ju dodano kao plaća za napredovanje u dobru ili im je poklonjeno kao odličje pri stvaranju? Da li im je to u naravi i na neki način od njih neodjeljivo? Ako, zaista, prihvatimo da sveti anđeli i svete sile, blažena prijestolja i slavne moći te veličanstvena vladarstva kao bit posjeduju vlasti, dostojanstva i slave, bez sumnje, čini se, slijedi da na isti način moramo pojmiti i ona bića koja su spomenuta u
suprotnim službama. Evo što će trebati da mislimo: ona prvaštva protiv kojih nam se boriti nisu nakanu koja se protivi i odupire svakome dobru naknadno stekla kada su se slobodom odluke udaljila od dobra nego je to kao bit nastalo zajedno s njima. Isto bi vrijedilo za moći i vlasti. Zloća u njima ne bi bila mlađa i kasnija od njihove naravi. Bićima pak koja je Pavao nazvao ravnateljima i prvacima svijeta tame (Ej 1, 12), činjenica što vladaju i gospodare tminama ne bi dolazila iz pokvarene nakane već bi potjecala iz nužde njihova sazdanja. Razložitost iste dosljednosti sili na jednak način razumjeti duhove zloće, zloduhe i nečiste duhove. Ali je, čini se, ludo tako misliti o zlim i suprotnim silama. Uistinu je nerazumno uzrok njihove zloće odvojiti od nakane njihove slobodne volje i nužno ga pripisati njihovu Stvoritelju. Zar u tom slučaju nismo prisiljeni isto držati i o dobrim i svetim moćima? Želimo reći: dobro u njima nije bitno dobro kao što je — i to posve jasno pokazasmo — u Kristu, Duhu Svetome i bez sumnje u Ocu. Vidjesmo da trojstvena narav ne pozna nikakvu sastavljenost da bi se s njom — dosljedno — takva što moglo dogoditi. Preostaje zaključiti u svezi sa svakim stvorenjem: one moći koje, čini se, nad drugima posjeduju prvaštvo, vrše vlast i gospodstvo, tako postupaju na temelju svoga djelovanja i svojih pokreta. Pretpostavljene su i stavljene povrh onih kojima stoje na čelu i na kojima ostvaruju vlast na osnovu zasluga, a ne zbog prednosti koja dolazi od stvaranja. 4. Da se ne bi činilo kako nas o tolikim i tako teškim zbiljama na tvrdnju poziva jedino zakon dosljednosti te da slušatelje samo nagađanjima silimo na pristanak, pogledajmo možemo li iz Svetih pisama uzeti kakve dokaze i njihovom vlašću rečeno uvjerljivije zasnovati. Iznesimo na prvome mjestu što Sveto pismo sadrži o zlim silama. Potom ćemo — koliko se Gospodin udostoji da nas prosvijetli — i ostalo istražiti u skladu s tim. Na taj ćemo način uvidjeti što je u tako teškim pitanjima najbliže istini ili što treba misliti u skladu s pravilom ispravne vjere. U proroka Ezekijela nalazimo (Ez 26—28) zabilježena dva proroštva o prvaku u Tiru. Za prvo
bi netko mogao pomisliti — prije nego sasluša drugo — da je možda kazano o nekome čovjeku koji je bio knez među tirskim stanovnicima. Zato zasada nećemo ništa uzeti iz toga prvoga proroštva. Drugo je posve očito takvo da se u njemu baš ništa ne može odnositi na čovjeka već na neku višnju silu koja je pala s visina i bila bačena u niže i lošije predjele. Iz njega ćemo uzeti primjer koji najjasnije dokazuje da te suprotne i zle sile nisu od naravi tako sazdane nego da su od boljega dospjele u lošije i okrenule se na gore. Ali ni blažene moći nisu takve naravi koja ne može podleći suprotnome ako one to hoće i ako se zanemare, te blaženstvo svoga stanja ne čuvaju svom pomnjom. 0 onome koji se naziva tirski prvak piše da je bio među svetima, bezgrešan, da se nalazio u Božjemu raju i da je bio okićen vijencem ukrasa i ljepote. Kako se, velim, smije i pomisliti da je onaj koji je bio takav bio niži od nekoga među svetima? Predočen je kao »vijenac uresa i ljepote« i kao »bezgrešni koji se šetao po Božjemu vrtu«. Kako, dakle, može tko smatrati da netko takav nije bio jedna od onih svetih i blaženih sila što su se nalazile u blaženstvu i za koje se mora vjerovati da nisu bile opskrbljene nekom drugom čašću već upravo takvom? Pogledajmo, napokon, što nas uče same izreke iz proroštva. Tu piše: »Riječ mi Božja priđe i reče — zakukaj, sine čovječji, nad tirskim prvakom i reci mu da slijedeće kaže Gospodin Bog. Bio si pečat sličnosti i vijenac uresa u slastima Božjega raja. Bio si ukrašen svakim kamenom i dobrim draguljem. Odjeven si bio u sard, topaz, smaragd, granat, safir i jaspis — koji je protkan srebrom i zlatom — u ahat, ametist, krizolit, beril i oniks. U sebi si napunio svoje žitnice i spremišta zlatom. Od dana kada si stvoren, postavio sam te s kerubima na sveto Božje brdo. Bio si posred ognjenoga stjenja. U svoje si dane bio neporočan — sve otkada si stvoren i dok se ne nađoše u tebi bezakonja. Bezboštvom si napunio svoja spremišta po mnoštvu svoga poslovanja. Sagriješio si i bio bačen s Božjega brda. Kerub te je bacio iz sredine ognjenoga kamenja. U tvome se uresu uznijelo tvoje srce. S tvojom se ljepotom iskvario tvoj nauk. Na zemlju te
bacih zbog množine tvojih grijeha. Zbog množine tvojih grijeha i tvojih bezakonja stavih te pred kraljeve kao prizor i porugu. Svojim si poslovanjem okaljao svoja svetišta. Iz tvoje ću sredine podići oganj i on će te proždrijeti. Od tebe ću načiniti prah i pepeo na zemlji — na očigled svima koji te vide. Svi koji su te poznavali među narodima, tugovat će za tobom. Postao si propast. Više nećeš postojati za vječna vremena« (Ez 28, 11—19). To su te riječi. Tko, kada čuje »bio si znak sličnosti i vijenac uresa u uživanjima Božjega raja« ili »od časa kada si stvoren, postavio sam te s Kerubima na sveto Božje brdo«, može toliko proširiti svoje poimanje i misliti da je navedeno kazano o nekom čovjeku ili svecu, a da ni ne govorim o tirskome knezu? Na koje će ognjene stijene misliti među kojima je neki čovjek mogao boraviti? Tko se može smatrati nevinim od dana kada je stvoren te su kasnije u njemu nađena bezakonja i tada bio bačen na zemlju? Navod, dakle, pokazuje da je o biću o kome se govori kazano da nije bilo na zemlji kada je strovaljeno na zemlju jer je okaljalo svoja svetiša. Time pokazasmo da se riječi Ezeki jelova proroštva o prvaku u Tiru odnose na neprijateljsku moć. Najočevidnije svjedoče da je ta sila ranije bila sveta i blažena, ali je iz toga blaženstva pala kada se na njoj razotkrilo bezakonje. Nije, dakle, takva bila po naravi i stvaranju. Mislimo, prema tome, da je navedeno rečeno o stanovitome anđelu kome je pala u dio služba da se brine o tirskome narodu. Bile su mu — imamo dojam — povjerene i njihove duše da se za njih zauzima. Ali o kojem je Tiru riječ? Kako shvatiti tirske duše? Govori li se o gradu koji se nalazi na području feničke pokrajine ili o nekome drugom mjestu kome je Tir koji na zemlji poznajemo lik? Da li su tirske duše dusi ovozemnih stanovnika ili onih koji su građani onoga Tira koji se poima duhovno? To nećemo razglabati na ovome mjestu da se možda ne bi pričinilo da takve i tako otajstvene zbilje tek usput istražujemo. To, odista, zahtijeva zasebno djelo i rad. 5. Evo što nas, opet, prorok Izaija uči o jednoj drugoj neprijateljskoj sili. Veli: »Kako je s neba pao
Lučonoša koji se jutrom pomaljao? Slomljen je i tresnuo o zemlju onaj koji napadaše sve narode. Rekao si u svome srou — popet ću se na nebo, svoje ću prijestolje staviti povrh nebeskih zvijezda, sjedit ću na visokoj planini i viši od visokih brda koja su na sjeveru. Dići ću se nad oblake. Bit ću sličan Svevišnjemu. Sad ćeš pak utonuti u podzemlje i zemljine osnove. Oni koji te budu vidjeli, čudit će se nad tobom i reći: ovaj je ozlojedio čitavu "zemlju, rušio kraljeve, svekoliki zemljin šir učinio pustinjom i razorio gradove. Utamničenike nije oslobađao okova. Svi su kraljevi naroda zaspali u časti, svaki u svojoj kući, a ti ćeš biti bačen u planine poput prokleta mrtvaca s mnogim preminulima koje probodoše mačevi te siđoše u podzemlje. Kao što odjeća koja je stvrdnuta krvlju i zanečišćena neće biti čista, tako ni ti nećeš biti čist jer si upropastio moju zemlju i pogubio moj narod. Nećeš ostati za vječno vrijeme, sjeme veoma opako. Pripremi svoje sinove da budu ubijeni zbog grijeha oca tvojega i da se više ne pridignu i da kao baštinu više ne posjeduju zemlju te je ne pune ratovima. Ustat ću protiv njih, veli Gospodin Sabaot. Učinit ću da se zatre njihovo ime, njihovi ostaci i njihovo sjeme« (Iz 14, 12—22). Navod najjasnije pokazuje da je doista s neba pao onaj koji je ranije bio Lučonoša i zorom izlazio. Ako je — kako neki vele — po naravi bio mrklina, kako se kaže da je ranije bio Lučonoša? Na koji je način mogao rano izlaziti ako u sebi nije imao ništa od svjetla? Međutim, i Spasitelj nas uči o đavlu. Kaže: »Vidim, evo, da je sotona poput munje pao s neba« (Lk 10, 18). Nekada je, naime, bio svjetlo. Ali je i naš Gospodin koji je »istina« (Iv 14, 6) moć svoga slavnoga dolaska usporedio munji. Reče: »Jer kao što munja bljesne s jednoga nebeskoga vrha do drugoga vrha neba, tako će biti i dolazak Sina čovječjega« (Lk 17, 24). I đavla, usprkos tome, uspoređuje s bljeskom. Veli da je pao s neba. Time pokazuje da je i sotona nekada bio na nebu, posjedovao mjesto među svetima, imao dijela na onome Svjetlu u kome sudjeluju svi sveti i po kojem anđeli postaju »anđeli svjetla« (2
Kor 11, 14) i zbog kojega Gospodin Apostole naziva »svjetlom svijeta« (Mt 5, 14). Na taj je, dakle, način i đavao nekada bio svjetlo. Bilo je to prije nego se prevario, pao na ovo mjesto te se »njegova slava pretvorila u prah« (Iz 14, 11). To je — kako i prorok tvrdi — vlastito za bezbožne. Đavao je zato prozvan »knezom ovoga svijeta« (Iv 12, 31), to jest zemaljskoga obitavališta. On vrši ulogu prvaka nad onima koji slijede njegovu zloću. »Sav se ovaj svijet — svijetom nazivam ovaj zemaljski kraj — nalazi pod Zlim« (1 Iv 5, 19), to jest pod tim otpadnikom. Da je pak đavao otpadnik — to znači prebjeg —: i Gospodin ovako kaže u Jobu: »Uhvatit ćeš na meku aždaju — otpadnika« (Job 40, 25). Zaista je sigurno da ta neman označava đavla. Neprijateljske se moći, dakle, nazivlju otpadnicima. Kaže se da su negda bile nevine. Biti pak nevin po naravi ne pripada nikome osim Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svetost je u svakome stvorenju nešto dodano. Što se pak dodaje, može i otpasti. Te su suprotne sile nekada bile nevine i nalazile se među moćima koje su još uvijek nevine. To dokazuje da nitko nije po biti i naravi ni nevin ni nečist. Otuda slijedi da o nama i našim pokretima ovisi da li smo blaženi i sveti. Isto tako da se lijenošću i nepomnjom iz blaženstva strovaljuje u zloću i propast. Napredovanje pak u zloći — da se tako izrazim — može biti tako veliko da se netko do te mjere zanemari i dopre do onoga stanja kada se postaje ona moć koju nazivamo suprotnom.
Šesto poglavlje
Konac ili dovršenje 1. Konac ili dovršenje naznačuje, čini se, da su zbilje dogotovljene i privedene punini. To na ovome mjestu i nas opominje. Onaj koga bi u svezi sa shvaćanjem tako velikih i teških datosti obuzela želja da ovo čita, mora na to primijeniti oblikovan i naobražen razum. Ako se, naime, nikada nije bavio tim pitanjima, sve će mu se učiniti ispraznim i suvišnim. Isto tako ako im pristupi duhom punim predrasuda i predsudova u korist drugih nauka, naše će izlaganje držati krivovjernim i protivnim crkvenoj vjeri. Ipak ga u svemu tome neće razum osvjedočiti. To će unaprijed odrediti predumišljaj njegova duha. I sami o ovome govorimo s velikim strahom i obazrivošću. Više raspravljamo i istražujemo nego kao sigurno i utvrđeno iznosimo. Sprijeda, naime, naznačismo koje su istine utvrđene kao očit nauk. Držim da smo, po svojoj mogućnosti, to učinili kada smo govorili o Trojstvu. Ovdje se — koliko možemo — o ovim pitanjima bavimo više u smislu rasprave nego što bismo nešto strogo određivali. Kraj i dovršetak svijeta nastupit će kada svatko bude podložen kaznama što ih je zaslužio za grijehe. Jedino Bog zna to vrijeme. Tada će svaki pojedinac platiti što duguje. Smatramo da će Božja dobrota, pošto i neprijatelje podloži i pokori, po svome
Pomazaniku privesti jednome svršetku cjelokupno stvorenje. Tako veli Sveto pismo. Kaže: »Reče Gospodin mome Gospodinu — sjedni mi sdesna dok neprijatelje tvoje postavim za podnožje tvojih nogu« (Ps 109, 1). Ali ako nam je malo jasno što tu naznačuje proročka riječ, Pavao nas otvorenije uči kada bilježi: »Treba da Krist vlada dok sve svoje neprijatelje ne stavi pod svoje noge« (1 Kor 15, 25). Ako nas ta tako očita Apostolova izreka nije dostatno poučila što znači neprijatelje podložiti pod noge, počuj što Apostol dodaje u nastavku. Veli: »Treba da mu bude sve podvrgnuto« (1 Kor 15, 27). Što je, dakle, to podvrgnuće kojim sve mora biti podloženo Kristu? Mislim da je riječ o onom podloženju za koje želimo da mu i mi budemo podloženi. Njime su mu podloženi Apostoli i svi sveti koji su pošli za Kristom. Izričaj podloženje kojim se podlažemo Kristu označuje spasenje koje Krist daje podložnicima. David govoraše: »Zar se neće Bogu podložiti moja duša? Od Boga mi dolazi moje spasenje« (Ps 61, 2). 2. Ovakav, dakle, kraj naziremo: svi će neprijatelji biti podloženi Kristu. Bit će uništen i posljednji neprijatelj — smrt. Krist kome je sve podloženo, kraljevstvo će predati Bogu Ocu (1 Kor 15, 24—28). Polazeći od toga i takvoga završetka — rekoh — zagledajmo se u početke. Konac je, naime, uvijek sličan početku. Stoga kao što je svemu jedan kraj, tako treba razumjeti da je i jedan početak za sve. Kao što je za mnogobrojna bića jedan svršetak, tako su mnoge raznovrsnosti potekle od jednoga Početka. Ali se one opet svode na jedan kraj koji je sličan početku. To se zbiva po Božjoj dobroti, Kristovu poclložništvu i jednosti Duha Svetoga. Pred očima imamo sve koji »sagibaju koljeno na Isusovo ime« i samim time među »nebesnicima, zemnicima i podzemnicima« (Fil 2, 10) iskazuju znakove svoje podložnosti. Ta tri izraza naznačuju čitavi svemir: bića koja je onaj jedan te isti Početak raznovrsno vodio na osnovu njihovih vlastitih gibanja i razredio ih po njihovoj zasluzi u različite redove. U njima, naime, svetost nije bila nazočna kao bit. Ona je tako u Bogu, Božjemu Pomazaniku i Duhu Svetome. Dobrota kao narav postoji samo u Trojstvu
koje je začetnik svega. Ostala je bića imaju kao nešto što dolazi i odlazi. Tek su onda blažena kada imaju dijela na svetosti, mudrosti i samome blaženstvu. Ako, međutim, zanemare to udioništvo i o njemu ne vode računa, krivicom vlastite lijenosti netko prije, a netko kasnije, netko više, a netko manje, ali svatko za se, postaje uzrokom svoga pada i propasti. Taj pad i propast kojim se pojedinac udaljuje od svoga stanja u sebi —rekosmo — posjeduje veoma veliku različitost koja je u skladu s pokretima uma i volje. Zato netko lakše, a netko teže pada u dubinu. U tome je sud Božje Providnosti pravedan. Svakoga pogađa prema različitosti njegovih pokreta. Po mjeri je njegove udaljenosti i zbrkanosti. Među bićima što ustrajaše u onome početku koji smo opisali kao sličan budućem koncu neka u rasporedu i ravnanju svijetom od sebe dobivaju anđeoski red, druga red moći, prvaštva i vlasti. Vlast vrše na onima kojima je potrebito da imaju vlast nad glavom. Dobivaju i red prijestolja. Tako im pada u dio suditi i upravljati onima kojima je to potrebito. Druga bića imaju gospodstvo. Bez sumnje nad slugama. Sve im je to udijelila božanska Providnost po pravičnome i pravednom sudu. Temelj je zasluga i napredovanje kojima su rasla u udioništvu i nasljedovanju Boga. Bića pak koja su se udaljila od stanja prvoga blaženstva, ali ipak ne na nepopravljiv način, podložena su ranije opisanim svetima i blaženim redovima. Oni njima ravnaju i upravljaju. Koristeći se njihovom pomoći i preobraženi njihovim spasonosnim poukama i učenjem mogu se vratiti svome blaženome stanju i opet biti u nj postavljeni. Držim da je od tih bića — koliko ja mogu shvatiti— uspostavljen red ljudskoga roda koji će se u budućem vijeku ili u stoljećima koja će uslijediti kada, po Izaiji, nastane »novo nebo i nova zemlja« (Iz. 65, 17) vratiti onome jedinstvu koje obećava Gospodin Isus koji Ocu govori o svojim učenicima: »Ne molim samo za ove već i za sve koji će po njihovoj riječi vjerovati u me. Neka svi budu jedno kao što sam ja u tebi, Oče, i ti u meni. Tako neka i ovi budu jedno u nama« (Iv 17, 20—21). Iznova veli: »Da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima, a ti u meni. Neka i oni budu dovršeni u
Jednome« (Iv 17, 22—23). To potvrđuje i apostol Pavao. Kaže: »[...] dok svi ne dopremo do jedinstva vjere i savršenoga čovjeka po mjeri dobi Kristove punine« (Ef 4, 13). Dok smo još u ovome životu i Crkvi koja je — razumije se — slika budućega kraljevstva, isti nas Apostol potiče na slično jedinstvo. Veli: »[...] da biste svi govorili isto i da među vama ne bi bilo razdora. Budite savršeni u jednoj te istoj misli i u jednom te istom mišljenju« (1 Kor 1, 10). 3. Moramo ipak znati da su neka bića koja su otpala od onoga jednoga Počela o kojem sprijeda govorasmo zapala u takvu sramotu i zloću da su postala nedostojna naobrazbe i obrazovanja kojim se po tijelu poučava i obrazuje ljudski rod uz pomoć nebeskih sila. štoviše, naprotiv, neprijatelji su onih koji se uče i obrazuju te se bore protiv njih. Otuda sve borbe i bitke u čitavome ovom smrtnome životu. Protiv nas, naime, ratuju i napadaju nas oni što bez ikakva obzira otpadoše iz boljega stanja. Nazivaju se »đavao i njegovi anđeli« (Mt 25, 41). Tu su i drugi zli redovi. Apostol ih je nabrojio u svezi s protivničkim silama (Ef 6, 12). Da li će se neki od redova koji djeluju pod đavlovom vlašću i slušaju njegovu zloću ikada moći u budućim vjekovima vratiti dobroti ukoliko u njima postoji slobodna volja? Ili pak trajna i ostarjela zloća prelazi po navici u drugu narav? Ti koji čitaš rasudi da li u svakom slučaju ovaj dio neće ni u »ovim vidljivim i vremenitim vjekovima« ni u onima »koji se ne vide« jer su »vječni« (2 Kor 4, 18) posve otpasti od onoga konačnoga jedinstva i suglasja. Ipak se u međuvremenu sva ta bića i u ovim vidljivim i vremenitim vjekovima kao i u nevidljivima koji su vječni ravnaju u skladu s redom naravi, mjerom i dostojanstvom zasluga. Kao što su neka bića obnovljena i popravljena u prvome razdoblju, druga u drugome, neka su također popravljena krutim popravcima u zadnjim vremenima. Ta bića prolaze kroz veće i teže muke. Muke su duge. Trpe ih — da tako kažem — kroz mnoga stoljeća. Kazne su oštre. Ta bića na početku poučavaju anđeli, potom moći viših stupnjeva. Tako se polako uzdižu do višega. Pošto su u smislu poduke vršili jednu za drugom službe
nebeskih moći dopiru do onoga što je nevidljivo i vječno. Meni se čini da to pokazuje i sami nutarnji slijed. Svaka pojedina razumna narav može prijeći iz jednoga reda u drugi i doprijeti do svih preko pojedinih i do pojedinih preko svih. Svako je, naime, biće — u skladu s vlastitim pokretima i naporima — po moći svoje slobodne volje sposobno za razne napretke i nazadovanja. 4. Pavao kaže da postoje vidljive i vremenite zbilje (2 Kor 4, 18). Isto tako tvrdi da osim tih ima i nevidljivih i vječnih. Istražimo stoga kako su vidljiva bića vremenita. Da li zato što neće nakon ovoga vijeka više opstojati u onim budućim razdobljima i vjekovima kada se onaj rasap i razdioba jednoga počela vrate k jednom te istom svršetku i sličnosti? Ili je to radi toga što će proći oblik vidljivoga, iako se podnipošto neće raspasti njegova bit? Pavao, čini se, potvrđuje zadnju pretpostavku. Veli: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor 7, 31). Ali i David kaže: »Nebesa će propasti, a ti ćeš ostati. Svi će se istrošiti poput odjeće. Promijenit ćeš ih kao ogrtač. Izmijenit će se kao odijelo« (Ps 101, 27). Time, valjda, pokazuje isto. Nebesa će se, dakle, izmijeniti. Ali, zacijelo, ne iščezava što se mijenja. Ako prolazi oblik ovoga svijeta, vidi se da nije riječ o posvemašnjem uništenju i gubljenju tvarnoga bitka već da se zbiva stanovita izmjena kakvoće i preinačenje oblika. Kada Izaija kaže: »Nastat će novo nebo i nova zemlja« (Iz 65, 17) bez sumnje pruža isto tumačenje. Obnova neba i zemlje, preinaka lika ovoga svijeta te izmjena nebesa bez dvojbe će se pripremiti za one što hode onim Putem koji sprijeda označismo i teže prema onome blaženome svršetku u kome će se — po riječi — »podložiti i sami neprijatelji« te će na tome koncu »Bog biti sve u svemu« (1 Kor 15, 24—28). Ima pak ljudi koji misle da će na tome kraju posve nestati tvarna — to znači tjelesna — narav. Ali meni je skroz nemoguće zamisliti da ogromni bro j najrazličitijih bića može živjeti i opstojati bez tijela. Jedino je, naime, Božjoj naravi — to jest Ocu, Sinu i Duhu Svetome — svojstveno postojati bez tvarnoga bitka i bez ikakve primjese tjelesnoga dodatka.
Netko će drugi možda kazati da će u onome svršetku svaki tjelesni bitak biti tako čist i pročišćen da se može shvatiti kao kakav eter jer posjeduje neku nebesku čistoću i bistrinu. Kako će to biti, sa sigurnošću zna samo Bog i oni koji su po Kristu i Duhu Svetome njegovi »prijatelji«. (IV 15,15)
Sedmo poglavlje
Netjelesno i tjelesno 1. Ono o čemu smo gore raspravljali, istražili smo nekako općenito. Pošto smo, prema svojim silama, na određenome mjestu govorili o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, istraživali smo i raspredali više na temelju nutarnje sveze nego kao omeđenu istinu o razumnim naravima. Sada, dakle, promotrimo ono o čemu kao o nastavku po našoj nauci, to jest po crkvenoj vjeri, doliči razmišljati. Sve su duše i sve razumne naravi — bile svete ili zle — načinjene i stvorene. Sve su, po svojoj naravi, netjelesne. Ali, iako su netjelesne, ipak su nastale. Bog je, naime, sve stvorio po Kristu. To Ivan kao opće uči u Evanđelju. Kaže: »U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše kod Boga. I Riječ bijaše Bog. Ona bijaše na iskonu kod Boga. Sve je nastalo po njoj i bez nje nije ništa nastalo« (Iv 1, 1—3). Pavao opisujući sve što je nastalo po vrstama, brojevima i redu izražava se na taj način da bi pokazao kako je sve stvoreno po Kristu. Veli: »Sve je bilo stvoreno u njemu — što je na nebu i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. On je glava« (Kol 1, 16—18).
Apostol, dakle, očito izjavljuje da je ,sve načinjeno i stvoreno u Kristu i po Kristu — vidljivo, a to je tjelesno i nevidljivo, a to se, držim, odnosi na netjelesne moći koje imaju bitak. Čini mi se da je Pavao bićima koja je općenito nazvao tjelesnima i netjelesnima u nastavku naveo vrste. To su: prijestolja, vlasti, prvaštva, moći i sile (Kol 1, 16). 2. Što smo upravo kazali, rekli smo jer smo htjeli redom i putem susljednosti pristupiti razglabanju o suncu, mjesecu i zvijezdama. Da li ih stoga što se veli da su stvoreni da »ravnaju danju i noću« (Post 1, 16) treba brojki među prvaštva? Da li moramo smatrati da imaju samo prvenstvo nad danom i noću ukoliko vrše ulogu svjetionika? Jesu li prvaci onoga reda i službe koju imaju prvaštva? Rečeno je: »Sve je stvoreno po njemu« (Iv 1, 3). Isto tako: »U njemu je stvoreno sve što je na nebu i na zemlji« (Kol 1, 16). Prema tome ne može biti sumnje da se među nebeska bića ubraja i ono što je na svodu. To pak, očito, naznačuje nebo gdje su, po Pismu, »stavljena ta svjetlila« (Post 1, 17). Sve je, dakle, sazdano i stvoreno. Među stvorenim bićima nema nijednoga koje ne prima dobro i zlo i nije otvoreno za oboje. To smo kao jasno uspostavili kroz izlaganje. Kako se onda može držati dosljednim — mada tako smatraju i neki od naših — da su sunce, mjesec i zvijezde nepromjenljivi i da su nesposobni za zlo. To su neki mislili i o svetim anđelima. Krivovjernici to drže i o dušama koje nazivlju duhovnim naravima. Pogledajmo na prvome mjestu što će sami razum pronaći o suncu, mjesecu i zvijezdama. Je li točno kada neki smatraju da su ta bića tuđa promjenljivosti? Ipak segnimo, koliko je moguće, u prvome redu za učenjem Svetih pisama. Job, čini se, ne pokazuje samo da zvijezde mogu pasti u grijehe već da zaista nisu čiste od grešne zaraze. Ovako, naime, piše: »Pred njegovim pogledom nisu ni zvijezde čiste« (Job 25, 5.) To se, jasno, ne odnosi na Sjaj njihova tijela kao kada bismo, na primjer, rekli da odjeća nije čista. Ako se tako shvati, nepravda, nema dvojbe, pada na Stvoritelja. U sjaju se nebeskih tjelesa nešto optužuje kao nečisto. Ako zvijezde nisu mogle svojom marljivošću steći sjajnije
tijelo niti po nemaru nečistije, zašto ih kriviti kao nečiste kada neće biti hvaljene što su čiste?! 3. Ali da bi se to moglo jasnije shvatiti, prvo moramo ispitati je li dopušteno držati da nabrojena bića imaju dušu i da su razumna. Potom valja tražiti da li su njihove duše nastale kada i njihova tijela ili su od njih drevnije. Mora li se, nadalje, misliti da će duše zvijezda po svršetku svijeta ostaviti svoja tjelesa? Da li će zvijezde kao što mi napuštamo ovaj život prestati obasjavati svijet? Čini se da je odvažnost to istraživati. Ali nas na to poziva žudnja da shvatimo istinu. Stoga ne držimo ludim ako, po milosti Duha Svetoga, ispitamo i pokušamo sve što nam je moguće. Smatramo, dakle, da se ta počela može označiti kao bića s dušom. Kaže se da od Boga primaju naređenja. To se pak obično ne zbiva osim sa živim i razumnim stvorenjima. Zapovijed glasi: »Ja naložih svim zvijezdama« (Iz 45, 12). Ali koje su te zapovijedi? Ove: da svaka zvijezda svojim redom i vlastitim obrtajima dostavi svijetu količinu sjaja koja joj je dana. Jednim se, naime, redom gibaju zvijezde nazvane planeti, drugim koje se zovu nepomičnima. To veoma jasno pokazuje da se nijedno tijelo bez duše ne može gibati kao što ni bića koja imaju dušu nikada ne mogu biti bez kreta. Zvijezde se kreću takvim redom i takvom razložitošću da se ne može primijetiti da je ikada i u čemu bio spriječen njihov tijek. Kako u tome slučaju nije povrh svake ludosti reći da se takav red i takvo opsluživanje stege i razumnosti traži od nerazumnih stvorenja ili da ona to izvršuju? U Jeremiji se, uz to, mjesec naziva »kraljicom neba« (Jer 51, 17—19). Ako zvijezde posjeduju dušu te su živa bića s pameću, nema sumnje da će se i u njih zamijetiti napredovanje i nazadovanje. Čini mi se da nekako takav smisao ima ono što Job reče: »Ni zvijezde nisu čiste pred njegovim pogledom« (Job 25, 5). 4. Slijed rasprave pokazuje da su zvijezde bića koja posjeduju dušu. Također da su razumne. Sada valja vidjeti da li su dušu dobile s tjelesima u trenutku kada Pismo veli: »Bog načini dva velika svjetlila — veće da vlada danom i manje da
gospodari noću, i zvijezde« (Post 1, 16) ili je Bog u zvijezde dušu udahnuo izvana, a ne sa samim tijelima nego pošto su tijela već bila načinjena. Osobno pretpostavljam da je duša ulivena izvana. Ipak vrijedi truda da se to dokaže pomoću Pisama. Lako se dade reći kao nagađanje, ali se teško može potkrijepiti biblijskim svjedočanstvom. Evo, naime, kako je moguće dokazati na temelju naslućivanja: ako ljudska duša koja je niža, ukoliko je čovječja, nije bila oblikovana s tijelom već je strogo govoreći — dokazano je — izvana uvrštena, to tim više vrijedi za bića koja se označuju kao nebeska. Kako s obzirom na ljude misliti da je s tijelom stvorena duša onoga koji je — Jakov — »u utrobi oborio svoga brata« (Post 25, 22—26)? Ili kako je istodobno s tijelom oblikovana ili sazdana duša onoga koji »se napunio Duha Svetoga dok se još nalazio u krilu svoje majke«? Govorim o Ivanu koji se veselio u majčinu krilu i poigravao od velike radosti jer je glas Marijina pozdrava dopro do ušiju njegove majke Elizabete (Lk 1, 41—44). Kako je s tijelom nastala i sazdana duša i onoga za koga se veli da ga je Bog poznavao »prije nego je oblikovan u utrobi« i da ga je »posvetio prije nego je izišao iz maternice« (Jer 1, 5)? Inače će se pričiniti da Bog bez rasuđivanja i ne gledajući na zasluge neke ispunja Duhom Svetim i bez razloga posvećuje. Kako u tome slučaju izbjeći onoj riječi: »Zar je u Boga nepravda? Daleko od toga!« (Rim 9, 14) ili ovoj: »Zar Bog gleda tko je tko« (Rim 2, 11)? To, naime, slijedi onu tvrdnju koja drži da duše nastaju zajedno kada i tjelesa. Ono, dakle, što se može nazreti iz uspoređenja s ljudskim stanjem, kudikamo se dosljednije primjenjuje, mislim, na nebeska bića. To čini se, dokazuje sami ljudski razum, ali i vlast Pisma. 5. Pogledajmo da li u Svetome pismu možemo naći neko značenje koje se u strogome smislu odnosi na ova nebeska bića. Apostol Pavao kaže ovako: »Stvorenje je i ne htijući podvrgnuto ispraznosti. Podloženo je zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi jer će se i samo stvorenje osloboditi robovanja raspadljivosti i postignuti slobodu slave Božjih sinova« (Rim 8, 20—21). Postavljam pitanja: kojoj je
ispraznosti podloženo stvoren/je? Na koji način ne htijući? S obzirom na koju nadu? Kako će se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti? Ali i drugdje isti Apostol kaže: »Iščekivanje stvorenja čeka objavu Božjih sinova« (Rim 8, 19). Iznova drugdje veli: »Ne samo to već i samo stvorenje uzdiše i trpi sve do sada« (Rim 8, 22). Valja, dakle, ispitati što je uzdisanje stvorenja i koje su njegove boli. Ipak najprije promotrimo što je taština kojoj je podjarmljeno stvorenje. Osobno smatram da ispraznost nije drugo do li tjelesnost. Mada je, naime, tijelo u zvijezda eterično, ipak je od tvari. Stoga mi se čini da i Salamon ruži svekoliku tjelesnu narav jer je u neku ruku teret koji sputava silinu duhova. Salamon reče: »Ispraznost ispraznosti, sve ie ispraznost — kaže Propovjednik. Gledao sam i vidio sve što je pod suncem. I, eto, sve je ispraznost« (Prop 1, 2. 14). Toj je, dakle, ispraznosti stvorenje podložno. Ipak se to prvenstveno odnosi na ono stvorenje koje svojom ulogom u ovome svijetu posjeduje najviše i najodlični'je prvenstvo. Riječ je o suncu, mjesecu i zvijezdama. Kaže se da su podvrgnuti taštini jer su stavljeni u tijelo i dobili zadaću svijetliti ljudskome rodu. Piše: »To je stvorenje i ne htijući podloženo ispraznosti« (Rim 8, 20). Nije, naime, dragovoljno na se uzelo službu koju iskazuje taštini. Tako je htio onaj koji je stvorenje podložio — »radi onoga koji je podložio« (Rim 8, 20). On je obećao onima koji nisu od svoje volje podvrgnuti ispraznosti da će se, kada izvrše službu sjajnoga djela, osloboditi toga robovanja raspadljivosti i taštini. Bit će to kada nastupi vrijeme slavnoga »otkupljenja Božjih sinova« (Rim 8, 19. 23). Svekoliko se stvorenje u toj nadi nada da će se ispuniti dato obećanje. Sada — u međuvremenu — sa svime uzdiše i suosjeća s onima kojima služi. Po strpljivosti suitrpi i ufa se u ono što je obećano. Promotrimo i to da li se možda jedna druga Pavlova riječ može primijeniti na one koji su podloženi ispraznosti, ali ne od svoje volje već po volji onoga koji ih je podložio i zbog nade u obećanja. Apostol kaže: »Želio bih da se odvojim i budem s Kristom. To
je, naime, mnogo bolje« (Fil 1, 23). Držim da i sunce može slično reći: želim se rastvoriti i biti s Kristom. To je, naime, mnogo bolje. Ali Pavao dodaje: »Ali je zbog vas korisnije da ostanem u tijelu« (Fil 1, 24). Međutim, i sunce može kazati: ostati u ovome nebeskome i sjajnome tijelu korisnije je zbog objave Božjih sinova. Isto se dade misliti i kazati o mjesecu i zvijezdama. Vidimo sada što je sloboda stvorenja i što oslobođenje iz ropstva. Kada Krist preda »kraljevstvo Bogu Ocu« (1 Kor 15, 24) i spomenuta će živa bića — budući da su ranije spadala u Kristovo kraljevstvo — s čitavim kraljevstvom biti izručena Očevu ravnanju. Kada Bog bude sve u svima (1 Kor 15, 28), bit će u zvijezdama kao i u svemu jer i one spadaju u sve.
Sedmo poglavlje
Anđeli 1. Smatram da se slično mora umovati i o anđelima. Ne smije se misliti da je puka slučajnost što pojedini anđeo dobiva zasebnu ulogu. Tako, na primjer, Rafael liječi i vida. Gabrijel nadzire ratove. Mihael se brine za smrtničke molitve i prošnje. Oni su zavrijedili te uloge, ali ne drukčije doli svojim zaslugama, nastojanjima i vrlinama koje su pokazali prije nego je nastao ovaj svijet. Tada je u arhanđeoskome redu svakome pojedincu dodijeljena ova ili ona vrsta dužnosti. Drugi pak zavrijediše biti ubilježeni u anđeoski red i djelovati pod zapovjedništvom ovoga ili onoga arhanđela odnosno pod zapovjedništvom toga i toga kneza i vođe svoga reda. Sve je to, rekosmo, određeno i raspoređeno najprikladnijom i najpravednijom Božjom rasudbom na temelju zasluga, a ne po slučaju i bez razlučivanja. Bog je osobno prosudio i potvrdio da se ovome anđelu mora povjeriti efeška Crkva (Otk 2, 1), a onome drugom Crkva stanovnika u Smirni (Otk 1, 8) te da ovaj anđeo bude Petrov (Dj 12, 7), a onaj Pavlov (Dj 27, 23). Isto vrijedi i za pojedine među »najmanjima« (.Mt 18, 10) što su u Crkvi. Svakome je dodijeljen ovaj ili onaj anđeo od onih koji svaki dan »motre Božje lice«
(Mt 18, 10). Također je određen i onaj anđeo koji mora »sa svih strana opasivati bogobojazne« (Ps 33, 8). Ne smijemo, razumije se, shvatiti da se sve to zbilo slučajno i nasumce ni da su anđeli po naravi tako stvoreni. To bi, inače, značilo Stvoritelja optužiti da je pristran. Treba, naprotiv, vjerovati da je Bog — najpravedniji i najpravičniji vladar Svemira — uloge dijelio po zaslugama i krepostima, po pojedinčevoj snazi i nadarenosti. 2. Ne smijemo zapasti u neprikladne i bezbožne bajke ljudi koji među nebeskim bićima i ljudskim dušama zamišljaju raznorodne duhovne naravi koje su, prema tome, stvorili različiti stvoritelji. Njima se čini narazumnim — kao što uistinu i jest ludo — da se jednom te istom Stvoritelju pripišu različite naravi razumnih stvorenja. Oni, međutim, ne poznaju razlog takve različitosti. Kažu da im se ne čini dosljednim da jedan te isti Stvoritelj nekima — ne vodeći računa o zaslugama — dade vlast gospodarenja, a neke podloži gospodarima ili da jednima dodijeli prvaštva, a druge učini podložnicima prvaka. Smatram, dakako, da sve to pobija i otklanja slijed onoga umovanja koje sprijeda izložismo. On pokazuje da se uzrok različitosti i raznovrsnosti u svim stvorenjima nalazi u njihovim živahnijim ili ljenijim pokretima te u njihovoj kreposti ili mani, a ne da potječe od Podjeliteljeve pristranosti. Ali kako bismo što lakše shvatili da je tako s nebesnicima, uzmimo za primjer ono što se dogodilo ili se zbiva među ljudima. Tako ćemo u skladu s vidljivim, na temelju dosljednosti, shvatiti nevidljivo. Protivnici bez sumnje drže da su Pavao i Petar bili duhovne naravi. Ali se zna da je Pavao mnogo radio protiv vjere (Gal 1, 13). Progonio je Božju Crkvu. I Petar je počinio veoma veliki grijeh. Uz zakletvu je tvrdio, kada ga je pitala vratarica sluškinja, da ne zna tko je Krist. Kako su ta dvojica koji su, i po njihovu sudu, duhovni pali u takve grijehe? Pitanje iskrsava tim više što protivnici obično tvrde i navode da »dobro stablo ne može donijeti zle plodove« (Mt 7, 18)? Ako, uistinu, dobro stablo ne može ploditi zlim plodovima — a po njihovu mišljenju Pavao i Petar bijahu iz
korijena dobra stabla — kako shvatiti da su urodili tako zlim plodovima? Oni će — kao i obično — odgovoriti ovom izmišljotinom: nije Pavao progonio već netko drugi koji je bio u njemu. Ni Petar nije zanijekao nego netko drugi u Petru. Zašto je Pavao, ako uopće nije griješio, rekao: »Nisam dostojan zvati se apostolom. Progonio sam Božju Crkvu« (1 Kor 15, 9)? Zašto je i Petar veoma gorko plakao (Mt 26, 75), ako je drugi sagriješio? To pobija sve protivničke ludosti. 3. Ne postoji, po nama, u zbilji nijedno razumno stvorenje koje ne bi bilo sposobno za dobro i zlo. Ali time što kažemo da nema naravi koja ne bi mogla podleći zlu ne tvrdimo, u isti mah, da je svako biće pristalo na zlo, to jest postalo zlim. Kao što se kaže da svaki čovjek s naravi dobiva mogućnost ploviti, otuda ne slijedi da će svaki pojedini ploviti. Isto je tako svakome čovjeku moguće učiti slovnicu ili liječništvo. Ipak se time odmah ne veli da je svaki čovjek liječnik ili jezikoslovac. Ako, prema tome, tvrdimo da nema nikakve naravi koja ne može prigrliti zlo, nije time smjesta naznačeno da je zlo i prihvatila. I opet: nema naravi koja ne bi mogla pristati na dobro. Ipak to ne dokazuje da je svaka narav dobila dobro. Po našem sudu ni sami đavao nije bio nesposoban za dobro. Ali otuda što je mogao primiti dobro ne slijedi da ga je htio primiti ni da je krepost proveo u djelo. Navedeni proročki ulomci uče da je davao, dok je boravio »u Božjemu raju posred Keruba« (Ez 28, 13), bio dobar. Imao je, dakle, u sebi sposobnost da prigrli vrlinu ili zlo. Ipak se odvratio od kreposti i svom se pameću priklonio zlu. Tako je i s ostalim stvorenjima. Imaju moć za jedno i drugo. Slobodnim pak odabranjem bježe od zla i prijanjaju uz dobro. Nema, prema tome, naravi koja ne bi mogla prihvatiti dobro i zlo. Iznimka je Božja narav. Ona je vrelo svakoga dobra. To vrijedi i za Kristovu narav. Krist je, naime, Mudrost. Mudrost pak, razumije se, ne može primiti ludost. Krist je pravednost, a pravednost jamačno nikada neće podleći nepravdi. Također je Riječ i Razum, a razum ne može postati nerazuman. Isto tako je svjetlo. Sigurno je pak da tmine ne mogu obuzeti svjetlost (Iv 1,5). Slično je i s biti Duha
Svetoga koja je sveta i zato ne prima nečistoću. Po naravi i u samome bitku je sveta. Ako je još koja druga narav sveta, da je posvećena dolazi od primanja i nadahnuća Duha Svetoga. Svetost ne posjeduje po naravi već kao dodatak. Što pak pridolazi, može i otpasti. Tako netko može i pravednost posjedovati kao dodatak. Ali je zato moguće da je i izgubi. Jednako se i mudrost može imati kao dodatak. U našoj je vlasti da svojim nastojanjem i životnom zaslugom, ako težimo za mudrosti, i postanemo mudri. Ako se neprestance trudimo oko mudrosti, uvijek ćemo imati dijela na Mudrosti. Stječemo je više ili manje. To ovisi o životnoj zasluzi i obujmu nastojanja. Božja, naime, dobrota u skladu sa svojim dostojanstvom sve poziva i vuče prema onome blaženom koncu gdje prestaje i nestaje svaka bol, tuga i uzdisanje (Iz 35, 10). 4. Mislim, dakle, i tako mi se čini da je prethodno razlaganje dovoljno pokazalo da ni prvaštva ne posjeduju nerazlučeno ili kakvim nepredviđenim slučajem svoje prvenstvo niti da su na taj način drugi redovi dobili svaki svoju službu. Po svojim su zaslugama postigli stupanj svoga dostojanstva. Ali na nas ne spada ni znati ni istražiti koji su to bili čini kojima su zavri jedili doći u taj red. Dovoljno je znati rečeno da se dokaže Božja pravičnost i pravednost. Po sudu apostola Pavla »u Boga ne postoji pristranost s obzirom na osobe« (Rim 2, 11). Bog, naprotiv, sve raspoređuje u skladu s pojedinčevim zaslugama i njegovu napredovanju. Služba anđela, prema tome, počiva na zasluzi. Vlasti vlast vrše na temelju svoga napretka. Prijestolja — tako nazvana jer imaju suditi i ravnati — to vrše zbog svojih zasluga. Ni gospodstva ne gospodare bez obzira na zasluge. To je taj prvi, najviši i najodličniji red duhovne naravi na nebu. Razvrstan je na osnovi slavne različitosti uloga. Slično, dašto, moramo misliti i o neprijateljskim silama koje su se ponudile za takva mjesta i službe. Ne posjeduju po biti niti su stvorene da budu prvaštva, vlasti, ravnatelji svijetom tmina, duhovi bezakonja, zlodusi i nečisti duhovi. Te su stupnjeve u zlu
dobile po svojim pokretima i napredovanjima kojima su kročile u opačini. To je drugi red duhovnoga stvorenja. Tako se strmoglavce strovalio u zloću da radije ne želi biti pozvan natrag, a ne da to ne bi hilo moguće. Za nj je pomama za opačinama zapravo užitak i naslada. Treći red razumne naravi jesu oni duhovi koje je Bog procijenio prikladnima da napune ljudski rod. Riječ je o dušama ljudi. Vidimo da su neki od njih svojim napredovanjem uzeti u spomenuti anđeoski red. Tu su, naime, oni koji su postali »Božjim sinovima« (Rim 8, 14), »sinovima uskrsnuća« Lk 20, 36) i »sinovima svjetla« (Lk 16, 8), jer ostaviše tamu i zavolješe svjetlost. Tu su i oni koji nadvisiše svaki rat te postadoše »mirotvorci« (Mt 5, 9), »sinovi mira« (Lk 10, 6) i sinovi Božji. Tu su i oni što mrtve svoje udove na zemlji. Ne samo što nadvladaju tjelesnu narav već nepostojane i krhke pokrete same duše sjediniše s Gospodinom. U cjelini su postali duh da bi s Gospodinom trajno bili »jedan duh« (1 Kor 6, 17). S njime sve rasuđuju. Tako dopiru dotle da postaju savršeno duhovni. Sve razlučuju. Njih pak uopće nitko ne može suditi jer je njihov um rasvijetljen svom svetošću po Božjoj Riječi i Mudrosti. Držimo pak da se na nikakav način ne smije ono prihvatiti što neki bez potrebe obično istražuju ili tvrde. Misle da se duše mogu tako nisko spustiti da zaborave svoju razumnu narav i dostojanstvo te »uđu u red nerazumnih živih bića — životinja i živina. U tu svrhu iz Pisma redovito donose neke lažne dokaze. Opiru se, na primjer, na zapovijed da se životinja kojoj se žena dala protiv naravi zajedno sa ženom optuži i s njom zajedno kamenuje (Lev 20, 16) ili da se kamenuje bik koji bode rogom (Izl 21, 20—29). Pozivaju se i na Balaamovu magaricu koja je progovorila kad joj je Bog otvorio usta te je »tegleće nijemo marvinče odgovorilo ljudskim glasom i očitovalo prorokovu ludost« (Br 22, 28). Mi ništa od toga ne prihvaćamo. Sve te njihove tvrdnje pobijamo i odbacujemo. Protive se našoj vjeri. Na svome ćemo mjestu i u svome trenutku pobiti i otkloniti to krivo učenje. Tada ćemo izložiti kako se mora razumjeti ulomke Svetih pisama na koje se oni naslanjaju.
DRUGA KNJIGA
Prvo poglavlje
Svijet — imati za toliku različistost ovoga svijeta ako ne različitost i razvnovrsnost pokreta i padova onih koji otpadoše od onoga početnog jedinstva i suglasja u kojem ih je Bog iznova stvorio? Udaljeni su i otrgnuti od onoga stanja dobrote. Potom su njima vitlali razni dušini nagibi i žudnje. Tako, po različitosti usmjerenja, svedoče ono jedino i nerazlučeno dobro svoje naravi na raznorodne kakvoće razuma. 2. Bog pak sve što je na koji god način nastalo posredstvom neiskazivoga umijeća svoje Mudrosti iznova oblikuje i obnavlja. To čini s obzirom na nešto korisna i zbog sveopćega napretka svih. Ta ista stvorenja koja su bila po različitosti svojih životnih počela međusobno veoma udaljena privodi jednoj određenoj slozi u pogledu djela i nastojanja da bi uza svu raznovrsnost duševnih gibanja ostvarila puninu i savršenost jedinstvenoga svijeta. Tako i sama različitost u duhu teži k jednome cilju — savršenosti. Samo je, naime, jedna Moć koja svu različitost svijeta
1. Sve što u prethodnome dijelu izložismo odnosi se, doduše, na svijet i njegovo uređenje. Ipak je, čini se, sada trenutak iznova obraditi neka pitanja o svijetu. Mislimo na njegov početak i kraj i na ono što se po Providnosti događa između nastanka i konca svijeta. Isto tako na ono što se dade pojmiti prije svijeta ili poslije njega. Pri tome najprije pada u oči da se svekolika raznovrsna i različita gradba svijeta sastoji od razumnih božanskih naravi i od različitih tjelesa. Ali tu su još nijeme životinje — divlje, domaće te ptice i sve što živi u vodama. Potom dolaze prostranstva neba ili nebesa, zemlje i vode. Tu je i zrak. Naziva se eterom i nalazi između neba i zemlje. Spomenimo i ostalo što izlazi ili se rađa iz zemlje. Različitost je, dakle, u svijetu ogromna. Čak je i među samim razumnim bićima raznovrsnost nepregledna. Mislimo da je zbog nje nastala sva ostala različitost i raznovrsnost. Može li se, ako motrimo onaj konac koji će sve vratiti u svoje začetno stanje po raspravi pređašnje knjige, pronaći neki drugi razlog opstanku svijeta? Ako je to bilo kazano s nutarnjom vezanošću, koji ćemo drugi razlog — kao što rekosmo obasiže i različite pokrete vodi jedinstvenome djelu. Stoga se neizmjerno djelo svijeta ne raspada usprkos razdora među duhovima. Radi toga držimo da je Bog, Otac svemira, zbog spasenja svih svojih stvorenja po neizrecivoj razumnosti svoje Riječi i Mudrosti sve do u tančine razredio. Pojedinačni duhovi ili dusi — ili ma kako se drukčije nazvala razumna bića — nisu silom i protiv slobodne odluke prinuždeni na nešto što ne bi činio pokret njihova uma. Inače bi se činilo da im je oduzeta moć slobodne volje. To bi, dakako, mijenjalo kakvoću same njihove naravi. Ovako su različiti pokreti njihovih nakana prikladno i korisno usklađeni sa suglasjem jedinstvenoga svijeta. Dok, naime, jednim bićima treba pomoć, druga mogu pomoći. Neka opet one koji napreduju vode u okršaje i borbe da se u njima još više iskaže njihova marljivost. Na taj način poslije pobjede položaj ponovo dobivena stupnja postaje sigurniji. Stečen je kroz poteškoće i napore!
3. Iako je, dakle, svijet raspoređen u različite službe, ipak ne smijemo misliti da je ustroj čitavoga svijeta bez nutarnjega sklada i povezanosti. Kao što se »naše tijelo koje je jedno« sastoji »od mnogih udova« (1 Kor 12, 12) i kao što ga održava jedna duša, tako i svekoliki svijet, mislim, valja pojmiti kao neko ogromno neizmjerno živo biće kojim kao jedna duša ravna Božja Moć i Razum. Smatram da je to naznačeno i u Svetome pismu. Prorok veli: »Zar ja — kaže Gospodin — ne ispunjam nebo i zemlju« (Jer 23, 24)? Također piše: »Nebo je moje prijestolje, a zemlja klupčica za moje noge« (Iz 66, 1). Isto Spasitelj reče veleći da se ne smijemo zaklinjati »nebom jer je Božje prijestolje ni zemljom jer je podnožje za njegove noge« (Mt 5, 34). Jednako uči i Pavao. Dok propovijeda Atenjanima, tvrdi: »U njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17, 28). Kako, naime, živjeti u Bogu, u njemu se gibati i biti ako ne time što on svojom Moću čitav svijet okružuje i održava? Na koji je način »nebo Božje prijestolje, a zemlja podnožje njegovim nogama« — kako i sam Spasitelj naznačuje (Mt 5, 34) — osim što njegova Sila ispunja sve na nebu i na zemlji? Sam kaže: »Zar nebo i zemlju, govori Gospodin, ja ne ispunjam« (Jer 23, 24)? Ne mogu, dakle, misliti da je na osnovu iznesenoga ikome teško pristaiti na to da Bog kao roditelj svemira svekoliki svijet ispunja i održava puninom svoje Moći. Izlaganje u pređašnjoj raspravi jamačno je pokazalo da je uzrok različitosti ovoga svijeta ležao u raznovrsnim pokretima razumskih 'stvorenja i u njihovim različitim rasudbama. Stoga sada pogledajmo da li možda ne priliči da konac ovoga svijeta bude sličan njegovu početku: Nema, naime, sumnje da će svijdt na svršetku još uvijek biti u velikoj razlici i raznovrsnosti. Ta će raznovrsnost, razumije se, zatečena na kraju ovoga svijeta biti izvorom i osnovom ponovnih različitosti u drugome svijetu ikoji će doći poslije ovoga. Svršetak će ovoga svijeta biti početak budućega. 4. Tijek izlaganja je ustanovio da s time stoji tako. Sada je, čini se, na redu raspraviti što je tjelesna
narav, jer različitost u svijetu ne može opstojati bez tjelesa. Sama pak zbilja pokazuje da tjelesna narav podliježe različitoj i raznovrsnoj izmjeni. Može se iz svega mijenjati u sve. Tako, na primjer, drvo se mijenja u oganj, vatra u dim, dim u zrak. Ali i tekuće ulje prelazi u plamen. Zar isti uzrok ne mijenja ljudsku i životinjsku hranu? Štogod, naime, uzmemo kao jelo, preobražava se u bit našega tijela. Makar ne bi bilo teško izložiti kako se voda mijenja u zemlju ili u zrak, u vatru, a vatra u zrak te zrak u vodu, na ovome je mjestu onome tko želi rastumačiti narav tjelesne tvari dovoljno i ono što smo upravo naveli. Ovako, dakle, poimamo tvar: ona je ono što je u osnovi tjelesa. To znači da 'je ono po čemu tjelesa uz dodatak i uvrštenje kakvoća opstoje. Kakvoće su četiri: hladno, toplo, suho i vlažno. Kada se te četiri kakvoće uvrste u tvar — tvar je u svojoj vlastitoj naravi izvan navedenih kakvoća — nastaju razne vrste tjelesa. Ali iako je tvar — kako kazasmo — po svojoj vlastitoj naravi bez kakvoća, ipak nikada ne opstoji izvan kakvoća. Tvar je, prema tome, ogromna. Takva je da može dostajati za sva tjelesa koja je Bog htio stvoriti na svijetu. Stvoritelju je bila podložna i u svemu na usluzi kada je stvarao oblike i vrste koje je htio. U se je primala kakvoće koje joj Bog htjede utisnuti. Ne znam kako su toliki i tako učeni muževi mogli misliti da je tvar nestvorena, to jest da je nije načinio Bog, stvoritelj svega. Govorili su da je njezina narav i moć nekako slučajna. Čudim se da »ti ljudi kore one koji odbacuju Boga kao Stvoritelja ili niječu njegovo proviđenje za ovaj svijet. Optužuju ih da bezbožno sude kada smatraju da je svijet — ovo ogromno djelo — bez Stvoritelja i skrbnika. Ali i sami upadaju u sličnu krivicu bezbožnosti. Vele da tvar nije nastala već da je suvječna s nepostalim Bogom. Ako krenemo putem njihova razmišljanja i pretpostavimo, na primjer, da tvari negda nije bilo — oni tako tvrde jer kažu da Bog nije mogao ništa činiti kada ničega nije bilo — Bog je, bez dvojbe, bio dokon. Nije imao tvari iz koje bi mogao nešto učiniti. Ali oni misle da je tvar nastala slučajno, a ne po Božjoj
Providnosti. Uza sve ito drže da bi ono što se slučajno zbilo moglo Bogu dostajati za veličinu njegova djela i za moć njegove sile. Tvar bi bila razvrstana i raspoređena umijećem Božje Mudrosti. Tako bi se oblikovao svijet. To mi se čini skroz naskroz nerazumnim i vlastitim za ljude koji uopće ne poznaju Moć i Razum naravi koja nije stvorena. Ali da bismo pomnije mogli proniknuti o čemu razglabamo, neka se za trenutak dopusti da tvari nije bilo i da je Bog, pošto ranije ničega nije bilo učinio da bude što je htio da postoji. Što misliti? Da li da je tvar koju je Bog imao stvoriti i koju je po svojoj Moći i Razumu doveo u opstanak, kako bi bilo čega ranije nije bilo, bila bolja, u većoj količini i druge vrste nego tvar koju naši protivnici nazivlju nestvorenom, ili je bila u manjoj količini i lošija odnosno slična i ista kao i ona? Držim da svatko može lako shvatiti da ni bolja ni lošija tvar ne bi bila u stanju primiti oblike i vrste ovoga svijeta ako nije bila kao ova koja ih je primila. Kako se, dakle, neće pričiniti bezbožnim ako se ono naziva nestvorenim što je bez sumnje onakvo kao i ono što se naziva nenastalim, a vjeruje se da je stvoreno po Bogu? 5. Da bismo i snagom Pisama vjerovali u točnost kazanoga, počuj kako je taj nauk potvrđen u Makabejskim knjigama. To se odnosi na mjesto gdje majka sedmorice mučenika jednoga sina sokoli da izdrži muke. Veli: »Molim te, sine, gledaj nebo i zemlju i sve što sadrže. Motreći to, znaj da je to načinio Bog jer toga nije bilo« (2 Mak 7,28). Ali se i u knjizi Pastir u Prvoj zapovijedi kaže: »Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Iz onoga što je bilo ništavilo učinio je da sve nastane«. Možda se na isto odnosi što je zabilježeno u Psalmima. Piše: »On kaza i posta. Zapovjedi i bi stvoreno« (Ps 148, 5). Riječi »on kaza i sve posta« po svemu sudeći odnose se na bit onoga što postoji. Izričaj pak »naredi i bi stvoreno« kazan je, čini se, o kakvoćama koje oblikuju samu bit.
Drugo poglavlje
Vječnost tjelesne naravi 1. Neki na ovome mjestu obično pitaju da li se između razumnih naravi i tjelesne tvari može misliti stanovita vezanost i blizina koja je slična onoj kada Otac rađa jedinorođenoga Sina i iznosi Duha Svetoga. Rečeno ne znači da Sina i Duha ranije nije bilo. Tek izrazuje da je Otac Sinu i Duhu Svetome izvor i vrelo. U trojstvenih se, naime, Osoba ne može nipošto pomišljati na neko prije ii poslije. Da bi postavljeno punije i pomnije istražili, raspravu obično time počinju što pitaju da li sama tjelesna narav koja nosi živote i omogućuje pokrete duhovnih i razumnih bića s njima traje kroz jednaku vječnost ili će se rastvoriti, propasti i nestati. Kako bismo to mogli potanje shvatiti, najprije, čini se, moramo istražiti da li je moguće da razumne naravi ostanu posve netjelesne kada dopru do vrhunca svetosti i blaženstva. Meni se to ukazuje veoma teškim i skoro nemogućim. Pita se da li je nužno da su razumne naravi vazda sjedinjene s tjelesima? Kada bi tko mogao iznijeti razlog zbog kojega bi bilo moguće da one budu bez ikakve tjelesnosti, očitovalo bi se da je dosljedno misliti da je tjelesna narav stvorena iz ničega kroz određene vremenske razmake. Ali kao što je nastala kada je nije bilo, i prestat će kada mine korist od njezine uporabe.
2. Ako je zaista na svaki način nemoguće to tvrditi, to jest da osim Oca, Sina i Duha Svetoga može bez tijela živjeti ijedna druga narav, nužnost dosljednosti i um sile držati da su razumne naravi, doduše, stvorene kao nešto prvotno, ali da se tvarna bit od njih razlikuje samo u misli i pameti te da je za njih stvorena prije ili poslije njih, ali da one nisu nikada bez nje živjele niti sada žive. Ispravno je, naime, smatrati da samo Trojstvo opstoji u netjelesnome životu. Ranije smo rekli da je narav tvarne biti takva da se iz svega mijenja u sve. Kada se upotrebljava za niža bića, poprima oblik grubljega i čvršćega tijela. Na taj način uspostavlja vidljive i raznovrsne vrste u svijetu. Kada je na usluzi savršenijim i blaženijim bićima, blista sjajem »nebeskih tjelesa« (1 Kor 15, 40). Božje anđele i sinove uskrsnuća ukrasuje odjećom duhovnoga tijela. Po spomenutima će različito i raznovrsno stanje jedinoga svijeta doći do savršenosti. Ako se pak o tome želi cjelovitije raspredati, treba još žarče i pomnije sa svim strahopočitanjem i bogobojaznošću pretražiti božanska Pisma. Valja vidjeti da li se u njima, kada se prikupi veći broj svjedočanstava te vrste, može naći s obzirom na te poteškoće skroviti i tajni smisao koji se odnosi na ta teška i tajnovita pitanja. To obznanjuje Duh Sveti onima koji su dostojni.
Treće poglavlje
Početak svijeta i njegovi uzroci 1. Preostaje da nakon iznesenoga istražimo da li je prije ovoga sadašnjega svijeta postojao neki drugi svijet. Ako je postojao je li bio ovakav kao ovaj što je sada ili malo drukčiji odnosno lošiji, ili svijeta uopće nije ni bilo već je bilo nešto takvo kao što zamišljamo kraj koji će nastupiti poslije svega »kada se kraljevstvo preda Bogu Ocu« (1 Kor 15, 24)? Je li pak to stanje bilo svršetak jednoga drugog svijeta — onoga nakon kojega je počeo ovaj svijet — pošto je različiti pad razumnih naravi potaknuo Boga stvoriti ovaj raznorodni i raznovrsni svijet? Držim, međutim, da uz to treba istražiti i ovo što slijedi. Pitamo da li će poslije ovoga svijeta biti kakvo liječenje i popravak? Bio bi, doduše, krut i pun boli. Odnosio bi se na one koji nisu htjeli slušati Božju Riječ. Bio bi pouka i razumno izobraženje po kojem mogu do punije spoznaje Istine doprijeti oni što se već u ovome životu dadoše na to traženje te se, postavši čisti, u duhu osposobiše primiti božansku Mudrost. Ili će smjesta poslije navedenoga nastupiti svršetak svega? Hoće li za ispravljanje i popravak onih kojima to treba još jednom nastati novi svijet? Da li će biti ovome sličan, od njega bolji, odnosno mnogo gori? Kakavgod svijet bude poslije ovoga, koliko će trajati i da li će ga uopće biti? Da li će igda doći trenutak da uopće neće biti nikakva svijeta? Je li ikada bilo časa da svijeta nije bilo? Da li je istodobno bilo i da li će biti više svjetova? Hoće li se
ikada dogoditi da će dva svijeta biti jednaka i u svemu slična te se uopće neće razlikovati? 2. Da bi se očitije pokazalo da li tjelesna narav opstoji s vremena na vrijeme i da li će se — kao što je nije bilo prije nego je postala — isto tako raspasti pa je neće biti, pogledajmo najprije može li itko živjeti bez tijela. Ako je, naime, netko sposoban opstojati bez tijela, sve može živjeti bez njega. Ranija je rasprava rastumačila da sve teži prema jednome svršetku. Ako pak sva bića mogu biti bez tijela, tjelesnost će bez sumnje iščeznuti jer više neće biti od koristi. Ali kako ćemo u tome slučaju shvatiti što Apostol kaže na onim mjestima gdje raspravlja o uskrsnuću mrtvih? Tu veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost i da ovo smrtno obuče besmrtnost. Kada pak ovo raspadljivo obuče neraspadljivost i ovo smrtno ogrne besmrtnost, zbit će se napisana riječ: pobjeda je proždrla smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Grijeh je žalac smrti, a snaga grijeha zakon« (1 Kor 15, 53—56). Apostol, dakle, naznačuje — kako se čini — sličnu misao. Izričaji »ovo raspadljivo« i »ovo smrtno« kazani u neku ruku kao osjećaj onoga koji dodiruje i pokazuje — na što se mogu primijeniti osim na tjelesnu tvar? Ta će, prema tome, tjelesna tvar koja je sada raspadljiva »obući neraspadljivost« kada se njome stane služiti duša koja je postala savršenom i koja je poučena u istine neraspadljivosti. x Ne bih želio da te iznenađuje što savršenu dušu nazivamo stanovitom odjećom tijela. Duša se zbog Božje Riječi i Božje Mudrosti tu naziva »neraspadljivošću«. I sam se Krist Isus — Gospodar i Stvoritelj duše — naziva odjećom svetih. Tako bilježi Apostol: »Obucite Gospodina Isusa Krista« (Rim 13, 14). Kao što je, prema tome, Krist dušina odjeća, tako se na duhovan način kaže da je duša odijelo tijela. Tijelu je ukras. Krije i prekriva njegovu smrtnu narav. Riječi: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost« (1 Kor 15, 53) naznačuju da je nužno da ova raspadljiva tjelesna narav primi odijelo neraspadljivosti, a to je duša koja u sebi ima neraspadljivost ukoliko je obukla Krista koji je Božja Mudrost i Riječ.
Kada ovo tijelo koje će jednom biti još sjajnije stekne udio na Životu, pristupit će onome što je besmrtno da bi postalo i neraspadljivo. Što je, naime, smrtno, smjesta je i raspadljivo. Ali što je raspadljivo, ne mora se nazvati i smrtnim. Stijenu ili drvo zovemo raspadljivim, ali ne slijedi da ih nazivamo i smrtnim jer nikada nisu ni živjeli. Tijelo pak ima dijela u životu. Budući da se život može od njega rastaviti i zaista se odvaja, dosljedno je što ga nazivamo smrtnim i u drugome smislu označujemo kao raspadljivo. Sveti Apostol na divan način najprije promatra opće stanje tjelesne tvari kojom se duša stalno služi ma u kakvoj se kakvoći ta tvar nalazila — sada u tjelesnoj, kasnije u profinjenijoj i čišćoj. Tu naziva duhovnom. Veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost« (1 Kor 15, 53). Potom posebno motri stanje tijela pa kaže: »Nužno je da ovo smrtno obuče besmrtnost« (1 Kor 15, 53). Ali što će »neraspadljivost« i »besmrtnost« biti drugo ako ne Božja Mudrost, Riječ i Pravednost koja dušu oblikuje, zaodijeva i ukrasuje? Stoga se i kaže da »raspadljivo oblači neraspadljivost i smrtno besmrtnost« (1 Kor 15, 53). U ovome svijetu, iako smo mnogo uznapredovali, ali ukoliko »dijelom spoznajemo i ulomično proničemo« te i ono što nam se čini da shvaćamo »vidimo kroz ogledalo u zagonetci« (1 Kor 13, 9—12), »ovo raspadljivo« još nije obuklo »neraspadljivost« niti je »smrtno ogrnulo besmrtnost«. Ovo se naše poučavanje u tijelu bez sumnje razvlači nadugo. Traje sve dotle dok sama naša tjelesa koja nas omotavaju po Božjoj Riječi, Mudrosti i savršenoj Pravednosti ne zasluže neraspadljivost i besmrtnost. Stoga je kazano: »Nužno je da ovo raspadljivo zaodjene neraspadljivost i ovo smrtno obuče besmrtno« (1 Kor 15, 53). 3. Oni, međutim, koji misle da su duhovna stvorenja sposobna negda živjeti izvan tjelesa, na ovome mjestu uistinu mogu iznijeti neke poteškoće. Ako je, naime, istina da će ovo raspadljivo obući neraspadljivost i ovo smrtno zaodjenuti besmrtnost i da će na koncu smrt biti progutana, to tada ne znači ništa drugo doli da će biti uništena tvarna narav na
kojoj je smrt mogla nešto uraditi. Čini se, naime, da se onima koji su u tijelu otupljuje oštrina uma zbog naravi tjelesne tvari. Ako su van tijela, umaći će svakoj tegobi takva uznemirivanja. Ali kako se ne mogu odjednom lišiti svakoga tjelesnoga odijela, najprije moraju, misli se, boraviti u finijim i čišćim tijelima koja smrt ne može više nadvladati ni žalac smrti ubosti. Tako bi se tjelesna narav malo po malo smanjivala. Smrt bi bila progutana i napokon uništena. Svaki bi njezin žalac posve bio odgurnut božanskom milošću za koju je duša postala sposobna jer je zaslužila postignuti neraspadljivost i besmrtnost. Tada bi svi s pravom rekli: »Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Žalac je smrti grijeh« (1 Kor 15, 27—28. 14). Ako bi se izneseno ukazalo dosljednim, preostalo bi vjerovati da će naše stanje jednom biti netjelesno. Ako se to prihvati i ako je kazano da će svi biti podloženi Kristu, nužno je da se to protegne na sve do kojih dopre podlaganje Kristu. Svi, naime, koji su podvrgnuti Kristu, na koncu će biti podloženi Bogu Ocu. Njemu će Krist predati kraljevstvo. Tako Pismo (1 Kor 15, 25—28). Stoga se čini da će tada prestati uporaba tjelesa. Ako prestane, tijelo se vraća u ništavilo kao što ga ranije nije ni bilo. Razmotrimo, dakle, što pada na pamet onima koji tako tvrde. Ako tjelesna narav bude uništena, činit će se nužnim da se opet po drugi put uspostavi i stvori. Čini se, naime, mogućim da se razumne naravi još jednom podlože stanovitim gibanjima jer se od njih nikada ne oduzima moć slobodne volje. Bog to može pripustiti. Inače će, ako uvijek stoje u nepomičnome položaju, zaboraviti da je njihovo održanje u blaženstvu na onome koncu djelo Božje milosti, a ne njihove kreposti. Ti bi pokreti, bez sumnje, iznova urodili različitošću i raznovrsnošću tjelesa što vazda resi svijet. Svijet će, naime, uvijek biti sastavljen od šarolikosti i raznobojnosti. To se pak na nikakav način ne da postignuti bez tjelesne naravi. 4. S obzirom pak na one što tvrde da će jednom biti novih svjetova koji su međusobno bez razlike i po svemu jednaki, ne znam na temelju kojih dokaza
mogu to kazati. Ako se, naime, pretpostavi da je novi svijet u svemu jednak pređašnjemu, onda je takav da će Adam i Eva ponovno isto učiniti što su učinili. Opet će se zbiti isti potop. Isti će Mojsije opet iz Egipta izvesti šesto tisuća ljudi. Juda će po drugi put izdati Gospodina. Pavao će još jednom čuvati haljine Stjepanovih kamenovatelja. Sve što se dogodilo u ovome životu, ponovno će se zbiti. Ja pak ne vidim da se to može poduprijeti ikakvim dokazom ako duše posjeduju slobodnu volju i ako su vlašću svoje volje izvor svojih napredovanja i padova. Duše, naime, ne prinuda činiti ili željeti ovo odnosno ono neki tijek koji se nakon mnogih stoljeća vraća na se jer slijedi iste krugove. One tijek svojih čina usmjeruju onamo kamo teži sloboda njihove odluke. To što spomenuti ljudi kažu sliči onome kao kad bi netko htio tvrditi da se može dogoditi da se — u slučaju da sud žita prospemo po zemlji te to ponovimo — ostvari isti raspored prosutih zrna i da ne pokazuje nikakve razlike te da svako zrno leži do onoga do kojega je ležao pri oba rasipanja i da vlada isti red i isti oblici pri prosipanju kao što je bilo kada se žito prvi put rasulo. Ali gotovo je nemoguće da se kod beskrajnih zrna u sudu to dogodi makar netko kroz bezbrojna stoljeća vječno bez prestanka rasipao žito. Meni se, dakle, jednako čini nemogućim da se još jednom može uspostaviti svijet s istim redom i istim oblicima rađanja, umiranja i djelovanja. Ali različiti svjetovi mogu postojati uz stanovite razlike. U tome slučaju — već prema tome — očiti razlozi čine da je stanje jednoga svijeta bolje nego je stanje nekoga drugoga svijeta ili da je gore odnosno jednako. Što se pak tiče broja i načina kako bivstvuju ti svjetovi, priznajem da ne znam. Ako tko može i to pokazati, rado ću naučiti. 5. Međutim, za ovaj se svijet kaže da je uistinu završetak mnogih vjekova. Ali i sam je nazvan vijekom. Sveti Apostol uči da Krist nije trpio u vijeku koji je bio pred ovim kao ni u onome što je predhodio onome. Ne znam da li bih mogao pobrojiti koliko je bilo pređašnjih vjekova u kojima Krist nije trpio. Iznijet ću Pavlove riječi koje mi pružiše mogućnost da
to shvatim. Pavao bilježi: »Očitovao se sada na kraju vjekova da bi po sebi kao žrtvi otklonio grijeh« (Heb 9, 26). Apostol tvrdi da je Krist jedanput postao žrtva i očitovao se na kraju stoljeća da bi uklonio grijeh. Od istoga Pavla posve jasno naučismo da će poslije ovoga vijeka za koji se kaže da je nastao kao završetak ostalih stoljeća doći drugi budući vjekovi. Pavao kaže »[...] da bi u narednim vjekovima pokazao preobilna bogatstva svoje milosti u dobroti prema nama« (Ef 2, 7). Apostol, dakle, ne reče: naredni vijek ili dva vijeka već »vjekovi koji će doći«. Stoga smatram da navedena izreka naznačuje veliko mnoštvo vjekova. Ako postoji nešto veće od vjekova, u tome slučaju vjekove uzimamo za stvorenja. Kada je govor o drugim bićima koja nadvisuju i nadmašuju vidljiva stvorenja, riječ je možda o onome što će se zbiti pri »uspostavi svega« (Dj 3, 21) kada Svemir dopre do savršenoga kraja. Možda se ono u čemu će se zbiti dovršenje svega mora uzeti za nešto više nego je vijek. Na tu me misao potiče vlast Svetoga pisma. Ono veli: »U ovome vijeku i povrh njega« (Dan 12, 3). Riječ »povrh« želi bez sumnje naznačiti nešto što je više od vijeka. I ono što kaže Spasitelj kada moli: »Hoću da i ovi budu sa mnom, ondje gdje sam ja« (iv 17, 24) ili: »Kao što smo ja i ti jedno da i ovi budu jedno u nama« (Iv 17, 21) možda ne označuje ništa više nego što je stoljeće ili stoljeća. Nije čak veće nego »stoljeća stoljeća« (Ps 83, 5). Imamo pred očima ono što će nastati kada nijedna zbilja više ne bude u vijeku nego kada »Bog bude sve i u svemu« (1 Kor 15, 28). 6. Nakon što smo, po svojim moćima, razložili što je svijet, neće se činiti neumjesnim istražiti što znači sama riječ kosmos. Riječ je u Svetim pismima česta. Ima mnogo značenja. Kosmos ne znači samo svijet već i nakit. U Izaiji na mjestu gdje se riječ prijekora upućuje »vojvotkinjama — sionskim kćerima« piše: »Umjesto nakita zlatne kose imat ćeš ćelu zbog svojih djela« (Iz 31, 17). Tu se istim izrazom kosmos označuje ukras i svijet. Također se kaže da odjeća Velikoga svećenika sadrži tumačenje svijeta. To nalazimo u Salamonovoj Mudrosti. Salamon veli: »Na
odijelu duge haljine bijaše sveukupni svijet« (Mudr 18, 24). Svijetom se naziva i ovaj naš zemaljski krug s njegovim stanovnicima. Pismo izjavljuje: »Sav je svijet pod vlašću Zloga« (1 Iv 5, 19). Klement, apostolski učenik, spominje i ono što su Grci nazvali protunošcima. Također navodi i ostale dijelove zemljinoga kruga kamo nitko od nas ne može ići, kao što ni oni koji su tamo ne mogu doći k nama. Klement je i to nazvao svijetom. Napisao je: »Ocean je za ljude neprelaziv. Tako i svjetovi koji se nalaze s druge njegove strane. Ali Bog i tim kao gospodar ravna istim uredbama«. Svijetom se naziva i svemir koji se sastoji od neba i zemlje. Pavao kaže: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor 7, 31). Naš Gospodin i Spasitelj naznačuje i još jedan drugi svijet osim ovoga vidljivoga. Zaista je teško opisati ga i obilježiti. Spasitelj veli: »Ja nisam od ovoga svijeta« (Iv 17, 14). Kaza, dakle, da nije od ovoga svijeta. To reče kao onaj koji dolazi iz nekoga drugog svijeta. Upravo istaknusmo da nam je teško razjasniti što je taj svijet. Bojimo se da to kome ne pruži priliku shvatiti kao da tvrdimo da postoje neki uzorci koje Grci zovu idejama. Međutim, potpuno je daleko od našega načina shvaćanja govoriti da postoji netjelesn.i svijet koji opstoji jedino u misaonoj predodžbi ili na nepostojanome tlu razmišljanja. Ne vidim kako protivnici mogu tvrditi da Spasitelj dolazi otuda ili da će sveti onamo otići. Uza sve to nema sumnje da Spasitelj naznačuje nešto što je sjajnije i vrsnije nego je ovaj sadašnji svijet. One koji u nj vjeruju poziva i sokoli da za tim teže. Ali je li onaj svijet za koji nam Spasitelj daje osjećaj odvojen od ovoga i od njega jako udaljen po mjestu, kakvoći i slavi? Da li ga nadvisuje samo slavom i kakvoćom iako ostaje unutar rubova ovoga svijeta? Posljednje mi se mišljenje čini vjerojatnijim. Ipak je nesigurno i — po mome sudu — je uvijek neuobičajeno za ljudska razmatranja i poimanja.
Čini se da Klement2 o tome pruža nekoliko naznaka. Piše: »Ocean je nepremostiv za ljude kao i oni svjetovi koji su iza njega«. Klement govori u množini 0 svjetovima koji dolaze iza oceana. Tvrdi da im ravna 1upravlja ista Providnost najvišega Boga. Otuda nam, mislim, dolazi koje zrnce shvaćanja. Daje se naslutiti da čitavi zbroj onoga što jest i što postoji — nebesko i nadnebesko, zemaljsko i podzemno — tvori u najširem smislu jedan jedinstveni savršeni svijet u kome i po kome su obuhvaćeni ostali svjetovi ako ih ima. Neki , polazeći otuda, tvrde da se svijetom posebice zove mjesečeva i sunčeva kugla kao i obod drugih zvijezda nazvanih planetima. Ipak hoće da se svijetom, u strogome smislu, naziva onaj najodličniji krug koji nosi ime nepomičnih zvijezda. Za tu tvrdnju kao svjedoka prizivaju proroka Baruha. Tu je očevidnije govor o sedam svjetova ili nebesa. Misle da povrh sfere koju zovu sferom nepomičnih zvijezda postoji još jedna druga koja — kao što kod nas nebo sadrži sve što je pod njim — po njihovu sudu svojom neizmjernom veličinom i neizrecivom obuhvatnošću obasiže sjajnim obujmom prostore svih sfera. Tako bi se sve zbilje nalazile unutar te sfere kao što je ova naša zemlja pod nebom. Ono što Sveta pisma nazivlju »dobrom zemljom« (Lk 8, 8) i »zemljom živih« (Jer 11, 19), kao nebo ima ono koje sprijeda spomenusmo. Tako vjerujemo. Spasitelj reče da se u to nebo upisuju ili su upisana imena svetih (Lk 10, 20). To nebo u sebi sadrži i obasiže zemlju koju je Spasitelj u Evanđelju obećao blagima i krotkima (Mt 5, 5). Oni isti hoće da je i ova zemlja kojoj je najprije bilo ime »suha« (Post 1, 10), prozvana zemljom po onoj zemlji kao što je i ovaj svod — naše nebo — bio označen istim izričajem kao i ono nebo. Mi smo o tim mišljenjima potpunije raspravljali na onome mjestu gdje smo tražili što znači rečenica: »U početku načini
2 Origen navodi iz Poslanice Korinćanima koju je napisao papa Klement (+97).
Bog nebo i zemlju« (Post 1, 1). Tu »nebo« i »zemlja« znače nešto drugo nego »svod« za koji se veli da je stvoren poslije drugoga dana (Post 1, 8) ili »suha« (Post 1, 10), koja se kasnije proziva zemljom. Neki o ovome svijetu kažu da je, doduše, raspadIjiv jer je načinjen, ali se ipak ne rastvara jer je od raspadljivosti snažnija i jača Božja volja. Ona je svijet sazdala i čuva da njime ne zavlada raspadljivost (Rim 8, 20—21). To se ipak može točnije prenijeti na onaj svijet koji gore nazvasmo sferom nepokretnih zvijezda. Taj, naime, svijet po Božjoj volji podnipošto ne podliježe raspadljivosti jer nije ni primio osnove raspadljivosti. Pripada svetima i onima koji su se skroz naskroz očistili. Taj svijet ne pripada bezbožnima kao ovaj naš svijet. Treba pogledati nije li možda, gledajući na to, Apostol napisao: »Mi ne motrimo ono što se vidi već što se ne vidi. Što se, naime, vidi — tjelesno je, a što se ne vidi — vječno. Znamo da — ako se razori zemaljska kuća ovoga našega boravka — posjedujemo zdanje od Boga, kuću rukom nenačinjenu, vječnu na nebesima« (2 Kor 4, 18—5, 1). Na drugome mjestu stoji: »Vidjet ću nebesa, djelo tvojih prstiju« (Ps 8, 4). Isto tako Bog o svemu vidljivome kaza po proroku: »Sve je ovo načinila moja ruka« (Iz 66, 2). Pavao pak tvrdi da ta »vječna kuća« koja je obećana svetima na nebesima nije »načinjena rukom« (2 Kor 5,1). Time bez dvojbe pokazuje da postoji razlika između vidljivoga i nevidljivoga stvorenja. Ono što se ne vidi ne znači isto što i nevidljivo. Ono, naime, što je nevidljivo ne samo što se ne vidi već nema ni naravi da bi se moglo vidjeti. To su Grci nazvali netjelesnim. Bića pak koja Pavao naziva nevidljivima (2 Kor 4, 18) imaju takvu narav da bi se mogla vidjeti. Ali je to, po njemu, još uvijek nemoguće za one kojima se u tu svrhu daje obećanje. 7. Orisali smo, kako smo mogli pojmiti, ta tri mišljenja o svršetku svega i o najvećem blaženstvu. Neka svaki čitatelj u sebi pomno i potanko prosudi ako želi koje od mišljenja potvrditi ili odabrati. Rečeno je da neki misle da se može živjeti i bez tijela pošto Kristu »bude sve podložno« i po Kristu
Bogu Ocu te kada Bog bude »sve i u svemu« (1 Kor 15, 28). Drugo je mišljenje ovo: kada sve bude podvrgnuto Kristu i po Kristu Bogu i kada razumne naravi kao duhovi budu s Kristom jedan duh, sjati će i sama tjelesna bit. Bit će sjedinjena s najboljim i najčišćim duhovima. Izmijenit će se u etersko stanje. To će biti prema kakvoći ili zaslugama svojih posjedovatelja. Apostol reče: »Mi ćemo se također izmijeniti« (1 Kor 15, 52). Treće mišljenje glasi: pošto mine lik onoga što se vidi i kada se otkloni i očisti svaka raspadljivost te prekorači i nadvisi svako stanje svijeta u kome se — kažu — nalaze sfere planeta, za pobožne i blažene počinje obitavanje povrh one sfere koja se zove sferom nepomičnih zvijezda. To je »dobra zemlja« (Izl 3, 8) i »zemlja živih« (Jer 11, 19). Kao baštinu posjedovat će je mirni i blagi (Mt 5,5). Ta zemlja ima za nebo ono što je sjajnim opsegom okružuje i zatvara te je u prvome i strogome smislu nebo. U tome će se nebu i zemlji na siguran, pouzdan i trajan način zbiti konac i dovršenje svega. Tu će zemlju kao boravak zavri jediti oni koji izdrže kazne što su ih osudom na čišćenje podnijeli za grijehe i pošto su sve izdržali i isplatili. Oni pak koji su bili poslušni Božjoj Riječi te su već ovdje bili sposobni primiti njegovu Mudrost i koji su je slijedili, zaslužuju — kazano je — kraljevstva onoga neba ili nebesa. Tako će se na dostojanstveniji način ispuniti riječ: »Blaženi krotki. Oni će kao baštinu posjedovati zemlju« (Mt 5, 5). Isto tako: »Blaženi siromasi po duhu jer će kao baštinu prigrabiti kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 37. Jednako vrijedi i za tvrdnju u Psalmu: »On će te uzdići da bi baštinio zemlju« (Ps 36, 34). Za tu se zemlju kaže da se na nju silazi. Za onu pak koja je u visinama da se na nju uzlazi. Na taj se način, čini se, napredovanjima otvara put kojim sveti idu s one zemlje u ona nebesa. Oni, izgleda, u onoj zemlji ne prebivaju. U njoj jedino borave. S nje, kada ostvare stanoviti napredak, prelaze na baštinu kraljevstva u nebesima.
Četvrto poglavlje
Bog Zakona i Proroka i Otac Gospodina našega Isusa Krista jedan je Bog 1. Izloživši po redu i kako smo najkraće mogli što prethodi, u skladu s onim što na početku predložismo dolazi na red one pobiti koji misle da je Otac Gospodina našega Isusa Krista Bog različit od Boga koji je Mojsiju dao zakonske naputke i slao proroke. To je Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova. Treba da smo najprije čvrsti u tom nauku vjere. Razmotrimo, prema tome, ono što se često ponavlja u Evanđeljima i dodaje u svezi sa svakim činom našega Gospodina i Spasitelja. Kaže se: »[. ..] da se ispuni što reče ovaj ili onaj prorok« (Mt 2, 15). Jasno je da proroci pripadaju onome Bogu kcVji je sazdao svijet. Na temelju nutarnjega slijeda zaključuje se da je onaj isti koji je slao proroke unaprijed kazao što je trebalo reći o Kristu. Nema sumnje da to nije prorekao Bog koji je Kristu tuđ već njegov Otac. Ali već činjenica što Spasitelj i njegovi Apostoli često uzimlju primjere iz Staroga zavjeta pokazuje da on i njegovi učenici priznaju Starima vlast. Tu pripada i ono što Spasitelj veli kada poziva svoje učenike na dobrotu. Kaže: »Budite savršeni kao što je savršen i vaš nebeski Otac. On naređuje da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da daždi pravednima i nepravednima« (Mt 5, 48. 45). Te riječi i čovjeku s malom pameti daju na znanje kao najočevidniju
istinu da Spasitelj učenicima za primjer nasljedovanja ne predlaže nekoga drugoga doli Stvoritelja neba i darovatelja kiša. Kada pak veli da u molitvi valja govoriti: »Oče naš koji jesi na nebesima« (Mt 6, 9) — što drugo, čini se, pokazuje osim da Boga moramo tražiti u boljim predjelima svijeta koji je njegovo stvorenje? U svezi je sa zakletvama dao najbolje uredbe i rekao da se ne treba »zaklinjati nebom jer je Božje sjedište ni zemljom jer je klupčica njegovih nogu« (Mt 5, 34—35). Ali zar nije posve očito da se to slaže s proročkim riječima gdje je kazano: »Nebo je moje sjedište, a zemlja podnožje mojim nogama« (Iz 66, 1)? Iz Hrama je izbacio one koji su prodavali volove, ovce i golubove. Prevrćući stolove mjenjačima, govorio je: »Nosite to otuda. Nemojte dom moga Oca pretvarati u trgovačku kuću« (Iv 2, 16). Nema sumnje da Isus tu Ocem oslovljava onoga Boga čijem je Imenu Salamon sagradio veličanstveni Hram. Ali nas i slijedeća Spasiteljeva riječ veoma jasno poučava. Spasitelj veli: »Zar niste čitali što je Bog kazao Mojsiju: ja sam Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova? On uistinu nije Bog mrtvih nego živih« (Mt 22, 31—32). Tu smo poučeni da je Krist onoga koji je rekao u prorocima: »Ja sam Bog i nema Boga osim mene« (Iz 46, 9) nazvao »Bogom živih«. On je Bog patrijarha jer su patrijarsi bili sveti i živjeli sveto. Spasitelj je znao da je Abrahamov Bog onaj o kome piše Zakon. Znao je da je isti s onim koji kaže: »Ja sam Bog. Nema Boga osim mene« (Iz 46, 9). Ako Krist prizna svojim Ocem onoga koji ne zna — kako misle krivovjernici — da postoji jedan drugi Bog povrh njega, Spasitelj veli nešto bezumno. Ocem naziva onoga koji ne pozna toga odličnijega Boga. Ako pak Otac zaista ne zna toga Boga već vara kada tvrdi da nema drugoga Boga osim njega, još je kudikamo luđe ako Krist o lašcu veli da je njegov Otac. Iz svega navedenoga misao dolazi do ovoga zaključka: Krist ne pozna drugoga Oca osim Boga koji je ustanovitelj i stvoritelj svega što postoji. 2. Bilo bi predugo sabirati svjedočanstva iz svih anđeoskih mjesta gdje se uči da je jedan te isti Bog Zakona i Evanđelja. Zato se ukratko dotaknimo Djela
apostolskih. Tu Stjepan i Apostoli upravljaju svoje molitve onome Bogu »koji je načinio nebo i zemlju« i »koji je govorio po ustima svetih proroka« (Dj 4, 24). Te riječi, bez dvojbe, usmjeruju našu misao na vjeru u Stvoritelja. Ulijevaju ljubav prema njemu u one koji su to pobožno i vjerno o njemu naučili. I sam Spasitelj, zapitan »koja je zapovijed najveća od svih u zakonu«, odgovori: »Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca i iz sve svoje duše i iz sve svoje pameti. Druga je pak naredba toj jednaka — ljubit ćeš svoga bližnjega kao samoga sebe«. Tome je dodao: »O tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci« (Mt 22, 36—40). Spasitelj je, dakle, onome koga je poučavao i uvodio u krug učenika tu zapovijed preporučio prije svih drugih. Ipak nema sumnje da se u njoj traži ljubiti Boga Zakona. Zakon je, naime, upravo tim riječima to isto unaprijed izrazio. Pretpostavimo, ipak, protiv svih tih dokaza koji su posve očevidni da Spasitelj o nekome drugom Bogu, iako ne znam kojem, veli: »Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca [...]«. Uzmimo također da na isto smjeraju i ostale navedene izreke. Ali ako su Zakon i Proroci — kako protivnici tvrde — Stvoriteljevo djelo, kako se u tome slučaju može smatrati dosljednim ono što Krist dodaje kada kaže da »Zakon i Proroci ovise o tim dvjema naredbama«? Kako će, naime, ovisiti o Bogu što mu je tuđe i strano? Pavao izjavljuje: »Zahvaljujem svome Bogu. Njemu služim čistom savješću kao i moji preci« (2 Tim 1, 3). Time jasno pokazuje da nije pristupio nekome novom Bogu kada je došao Kristu. S obzirom na te Pavlove pretke ne treba misliti da je riječ o nekim drugima doli onima o kojima sam veli: »Oni su Židovi, ali sam i ja. Oni su Izraelci, ali sam i ja« (2 Kor 11, 22). Zar i sami uvod u njegovu Poslanicu Rimljanima ne pokazuje pomno onima koji znaju shvatiti Apostolova pisma kojega Boga Pavao naviješta? Apostol piše: »Pavao, rob Isusa Krista, nazvan apostol i odvojen za Božje Evanđelje koje je Bog
ranije obećao po svojim Prorocima u Svetim pismima o svome Sinu koji je po tijelu rođen iz Davidova sjemena i koji je određen za Božjega Sina u snazi po Duhu posvećenja uskrsnućem od mrtvih — Isus Krist, naš Gospodin [...]« (Rim 1, 1—4). Možemo pak navesti i ovu riječ: »Volu što vrše nećeš začepiti gubicu. Ali zar se Bog brine za volove? Zar to zacijelo ne kaže zbog nas? Sigurno je radi nas napisano — tko ore, mora orati u nadi. I tko vrše, vrše u nadi da će imati dijela« (1 Kor 9, 9— 10). Time Pavao jasno pokazuje da je Bog koji je dao Zakon zbog nas, to jest zbog Apostola, kazao: »Volu što vrše nećeš začepiti gubicu« (Pnz 25, 4). Bogu, naime, nije stalo do volova već do Apostola koji su propovijedali Kristovo evanđelje. I drugdje, motreći obećanje u Zakonu (Izl 20, 12), sam Pavao kaže: »Časti oca i majku — to je prvo naređenje u obećanju — da ti bude dobro i da budeš dugovi jek na zemlji: zemlji dobroj, zemlji koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj« (Ef 6, 2—3). Pavao tu, nema sumnje, izjavljuje da potvrđuje Zakon, Boga Zakona i njegova obećanja. 3. Ali budući da branitelji spomenute zablude običavaju ponekad stanovitim prijevarnim umovanjem zavoditi srca veoma jednostavnih ljudi, držim da nije ludo izložiti što oni rado iznose u svojim tvrdnjama i potom pobiti njihovu prijevaru i laži. Oni, dakle, primjećuju da piše: »Boga nije nitko nikada vidio« (Iv 1, 18). Međutim, Mojsije je vidio Boga koga naviješta. Isto tako ranije njegovi oci. Boga pak koga propovijeda Spasitelj uopće nitko nije vidio. Pitajmo, dakle, i mi njih: što kažu — da li je Bog koga oni priznaju i o kome tvrde da se razlikuje od Boga Stvoritelja vidljiv ili nevidljiv. Reknu li da je vidljiv, ne samo što izjavljuju nešto protiv svetopisamske riječi gdje se o Spasitelju veli da je »slika nevidljivoga Boga i prvorođenac u čitavome stvorenju« (Kol 1,15) već isto tako zapadaju u ogromnu ludost jer kažu da je
Bog tjelesan. Ništa se, naime, ne može vidjeti što nema vanjske obrise, veličinu i boju. To je, dakako, svojstveno tjelesima. Proglasi li se pak Boga tijelom, i on će biti tvar jer se svako tijelo sastoji iz tvari. Ako je od tvari, a tvar je bez sumnje raspadljiva, i Bog će, dakle, po njima, biti raspadljiv. Potom ćemo ih ovo pitati: je li tvar stvorena? Da li je nenačinjena ili nenastala? Kažu li da je nenačinjena i nepostala, postavit ćemo pitanje: da li je Bog jedan dio tvari, a svijet drugi dio? Ako odvrate da je tvar sazdana, bez dvojbe slijedi da će priznati da je onaj koga nazivaju Bogom učinjen. To pak, mislim, ne dopušta ni njihov ni naš nauk. Ali oni će reći: Bog je nevidljiv. Što ćete tada učiniti? Ako kažete da je po naravi nevidljiv, ne može biti vidljiv ni za Spasitelja. Veli se, međutim, da je Bog — Kristov Otac — vidljiv. Piše: »Tko je vidio Sina, vidio je i Oca (Iv 14, 9). To vas, zacijelo, jako uznemiruje. Ali mi to kudikamo ispravnije shvaćamo kao razumijevanje, a ne motrenje. Tko je, naime, pojmio Sina, shvatio je i Oca. Na taj je način, mislimo, i Mojsije vidio Boga. Nije ga nazreo tjelesnim očima već shvatio pogledom srca i osjetilom razuma, ali i to djelomično. Poznato je, naime, da je onaj koji Mojsiju dade naputke kazao: »Nećeš vidjeti moje lice nego moja leđa« (Izl 33, 23). To, dakako, moramo shvatiti otajstveno kao što inače dolikuje razumijevati božanske izreke. Treba posve zabaciti i prezreti bablje priče koje neuki smišljaju u svezi s Božjom prednjom i stražnjom stranom. Neka nitko ne pomisli da učimo nešto bezbožno kada kažemo da Otac ni Sinu nije vidljiv. Neka vodi računa da smo u sukobu s krivovjernicima segnuli za određenim razlikovanjem. Rekli smo da je jedno vidjeti, i biti viđen, a drugo znati i biti znan odnosno spoznati i biti spoznat. Dakle, vidjeti i biti viđen vlastito je za tjelesa. Stoga se ne može prikladno primijeniti na međusobni odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga jer trojstvena narav nadilazi mogućnost gledanja. Onome pak što je u tijelu, a to
su sva ostala stvorenja, pruža mogućnost da se uzajamno može vidjeti. Netjelesnoj, i prvenstveno razumnoj, naravi ništa drugo ne odgovara doli znati i biti znan. Tako i sam Spasitelj izjavljuje. Kaže: »Nitko ne zna Sina osim Oca niti tko zna Oca osim Sina i kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Očevidno je da Krist nije kazao da nitko ne vidi Oca osim Sina već je rekao da nitko ne pozna Oca osim Sina. 4. U Starome je zavjetu rečeno da se Bog srdi, kaje i doživljava svaku drugu ljudsku strast. Protivnici smatraju da im to pruža gradivo da nas pobiju. Tvrde da Boga treba poimati kao onoga koji uopće ne podliježe strasti i koji je izuzet od svih tih osjećaja. Međutim, protivnicima valja pokazati da se slične izreke nalaze i u evanđeoskim usporedbama. Tu se, na primjer, izvješćuje o onome koji je zasadio vinograd i dao ga seljacima u zakup. Seljaci su pogubili sluge koji su im bili poslani. Naposljetku su ubili i Sina koji im bijaše poslat. Vinogradar se rasrdio, oduzeo od seljaka vinograd, zle vinogradare dao pogubiti i vinograd predao drugim težacima koji će mu u svoje vrijeme uzvratiti plodom (Mt 21, 33—41). Možemo spomenuti i one građane koji poslaše poslanike za domaćinom kada je otputovao preuzeti svoje kraljevstvo. Poslanici su trebali reći: »Nećemo da on vlada nad nama«. Ali pošto se otac obitelji, postigavši kraljevstvo, vratio, razgnjevio se i naredio da se pred njime građani smaknu i njihov grad spali ognjem (Lk 19, 12—15. 27). Ali kada mi čitamo o Božjem gnjevu u Starome ili Novome zavjetu, rečeno ne uzimamo doslovce. U kazanome tražimo duhovni smisao. Zabilježeno shvaćamo tako da je dostojno Boga. Kako sve to treba pojmiti, pokazali smo koliko smo — po sićušnosti svoga shvaćanja mogli — kada smo izlagali onaj stih Drugoga psalma gdje se kaže: »Tada će im govoriti u svojoj srdžbi. U svojoj će ih ljutnji smesti« (Ps 2, 5).
Peto poglavlje
O pravednu i dobru 1. Neke gnjevi i to što su prvaci spomenutoga krivovjerja uspostavili, kako se čini, određenu razliku i rekli da je jedno pravedno, a drugo dobro. Tu su razliku primijenili i na božanstvo. Tvrde da je Otac našega Gospodina Isusa Krista, doduše, dobri Bog, ali da nije pravedan, dok je Bog Zakona i Proroka pravedan, ali nije i dobar. Smatram stoga nužnim odgovoriti što se kraće može i na to pitanje. Krivovjernici, prema tome, smatraju da je dobrota takav osjećaj kada se svima mora željeti dobro, iako je onaj kome se iskazuje dobročinstvo nedostojan i ne zaslužuje postignuti dobro. Ali, imam dojam, naši se protivnici ne služe ispravno tim određenjem. Misle, naime, da se ne događa dobro onome koga pogađa štogod protivna i žalosna. Pravednošću pak drže takvo osjećanje koje svakome uzvraća kako zavređuje. Ali ni u tome, ponovno, ne tumače ispravno smisao svoga određenja. Smatraju da je pravedno zlima činiti zlo, a dobrima dobro. Pravedan, po njihovu poimanju, ne želi zlima dobro. Prema njima ga proniče stanovita mržnja. Tako, čini se, protivnici. Oni skupljaju po starozavjetnim Pismima sve pripovijesti koje bilo gdje nađu i u kojima se, na primjer, govori o slijedećem: o potopnim kaznama i onima koji su se za potopa utopili (Post 7, 1-24). Iznose i pripovijest o tome kako su Sodoma i Gomora uništene ognjem i sumpornom kišom
(Post 19, 1—26) ili kako su u pustinji svi pomrli zbog svojih grijeha te nijedan od onih koji su krenuli iz Egipta nije, osim Jošue i Kaleba (Br 14, 11—15), unišao u obećanu zemlju. Iz Novoga zavjeta navode riječi milosrđa i dobrote kojima Spasitelj poučava učenike. Donose i one koje, čini se, tvrde da »nitko nije dobar osim jednoga — Boga Oca« (Mk 10, 18). Na temelju te izjave dobrim nazivlju Boga koji je Otac Spasitelja Isusa Krista. Međutim, usudili su se reći da je Bog svijeta netko drugi. Nazvali su ga pravednim, ali ne i dobrim. 2. Smatram da od krivovjernika treba na prvome mjestu ovo tražiti: da li na temelju svoga određenja mogu dokazati da je Spasitelj pravedan kada, dakako, po zaslugama kažnjava one koji su poginuli za vrijeme potopa ili kada je kaznio Sodomićane odnosno one koji su otputovali iz Egipta, dok vidimo da se ponekada čine kudikamo gora i opakija zlodjela nego što su bila ona zbog kojih su pogubljeni oni koje sprijeda spomenusmo, ali ipak još ne zamjećujemo da bi svaki od tih grešnika bio po zasluzi kažnjen? Zar će reći da je dobrim postao onaj koji je negda bio pravedan? ILi će radije držati da je i sada pravedan, ali strpljivo snosi ljudske opačine, dok ranije nije bio ni pravedan budući da je zajedno sa snažnim i bezbožnim gorostasima posmicao i nevine mališane i dojenčad? Međutim, krivovjernici o tome tako misle jer povrh slova ne žele ništa razumjeti. Neka, inače, pokažu kako može biti pravedno u doslovnome smislu da se »roditeljske grijehe upisuje do trećega i četvrtoga koljena sinovima i sinovima samih sinova poslije njih« (Izl 20, 5, 34, 7). Mi te riječi ne poimamo doslovno. Ezekijel nas je poučio da su one »usporedba« (Ez 18, 2—3). Stoga istražujemo što ona sama u sebi znači. Krivovjernici moraju pokazati u kojem je smislu Bog pravedan te svakome vraća po zaslugama (Ps 62, 13). Kažnjava zemnike i đavla (Mt 25, 41), a nisu počinili ništa što zaslužuje kaznu. Nisu, naime, ni mogli učiniti nešto dobro, ako su, po sudu, krivovjernika zle i propale naravi. Naši protivnici Boga nazivlju sucem. Ali se čini da je, po njima, sudac naravi, a ne djela jer zla narav ne može činiti dobro kao ni dobra zlo.
Postavljam pitanje: ako je onaj za koga krivovjernici vele da je dobar svima dobar, nema sumnje da je dobar i onima koji će propasti. Ali zašto ih onda ne spasi? Ako neće, nije dobar. Ako hoće, a ne može, nije svemoguć. Neka, dakle, radije čuju kako, po Evanđeljima, Otac našega Gospodina Isusa Krista »sprema oganj za đavla i njegove anđele« (Mt 25, 41). Na koji se način to djelo koje je ogromna kazna i tako mučno dade — po sudu protivnika — uzeti za čin dobroga Boga? Međutim, i sam Spasitelj, Sin dobroga Boga, u Evanđeljima izjavljuje i kaže: »Da su se u Tiru i Sidonu zbila znamenja i čudesa, odavno bi činili pokoru sjedeći u kostrijeti i pepelu« (Lk 10, 13). Kada se pak približio tim gradovima i zašao unutar njihovih međa, zašto — pitam — otklanja unići u njih i pružiti im u izobilju znakove i čudesa ako je bio siguran da će zbog tih čina u kostrijeti i pepelu činiti pokoru? Budući da to zaista nije učinio, bez sumnje ih je predao u propast, mada nisu bili zle i propale naravi. To veli sama evanđeoska riječ. Kaže da su se mogli pokajati. U jednoj evanđeoskoj usporedbi čitamo: »Kralj uđe pogledati goste što su bili pozvani. Spazi jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno ruho pa mu reče — prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbene odjeće? Tada kaza slugama — svežite mu noge i ruke i bacite ga u vanjske tmine. Tu će biti lelek i škgut zuba« (Mt 22, 11—13). Neka nam protivnici kažu: tko je taj kralj koji je unišao vidjeti goste i kada je među njima zamijetio jednoga u nečistim haljinama zapovjedio da ga njegove sluge vežu i otjeraju u vanjske tmine? Nije li riječ o onome za koga vele da je pravedan? Kako je naredio da se zovu »dobri i zli« (Mt 22, 10), a nije zapovjedio da se službenici raspitaju o zaslugama? Tu se ne naznačuje samo osjećaj jednoga pravednoga — kako oni kažu — i nekoga tko uzvraća po zaslugama, već i dobrostivost koja ne uspostavlja nikakve razlike među ljudima. Ako je uistinu nužno da spomenutu usporedbu primijenimo na dobroga Boga, to jest na Krista ili njegova Oca — što je tu različito od onoga što krivovjernici prigovaraju pravednome Bogu? Dapače, da li oni što drugo predbacuju Bogu Zakona
nego što je učinio onaj koji je najprije pozvao toga čovjeka kada je poslao svoje sluge da zovu dobre i zle, a sada naređuje da mu se zbog odveć prljavih haljina vežu ruke i noge i da se sunovrati u izvanjske tmine? 3. Da se pobije što krivovjernici redovito predbacuju, dovoljno je što smo uzeli od vlasti Pisama. Ipak se neće pričiniti neumjesnim ako se s istima ponešto raspravimo na temelju razložnosti same dosljednosti. Pitat ćemo ih, dakle, da li znaju što je kod ljudi narav vrline i zloće i da li im se čini dosljednim govoriti o vrlinama u Bogu ili — kako oni hoće — u toj dvojici bogova. Neka i na ovo odgovore: da li dobrotu drže za krepost? Bez sumnje će, zamišljam, potvrdno odgovoriti. Ali što će kazati o pravednosti? Čini mi se da zaista neće biti tako ludi te zanijekati da je i pravednost vrlina. Ako je, prema tome, dobro krepost, a pravednost vrlina, nema dvojbe da je pravednost dobrota. Ako ustvrde da pravednost nije dobro, znači da je zlo ili nešto između toga dvoga. Kažu li da je pravednost zlo, smatram da nije uopće na mjestu da im odgovaram. Ispast će da uzvraćam na lude tvrdnje i odgovaram ljudima koji su krenuli pameću. Kako, naime, može biti zlo dobro uzvratiti dobrim? To i sami priznaju. Odgovore li da pravednost nije ni dobro ni zlo, slijedi da su trijeznost, razboritost i sve ostale kreposti neodređene, budući da je pravednost takva. Što ćemo u tome slučaju odvratiti Pavlu koji veli: »Ako postoji kakva krepost i kakva hvala — o onome razmišljajte što ste od mene naučili, primili, čuli i na meni vidjeli« (Fil 4, 8—9). Neka, prema tome, pretraže božanska Pisma i reknu što je pojedina krepost. Neka se ne izvlače na to što kažu da onaj Bog koji svakome uzvraća po njegovoj zasluzi zlima uzvraća zlim iz mržnje prema zlima, a ne stoga što je onima koji su sagriješili potrebno da se liječe gorčim lijekovima i zato na njih primjenjuje ono što u ovom trenutku, s obzirom na popravak, nanosi osjećaj boli. Krivovjernici ne čitaju što je napisano o nadi onih koji su izginuli u potopu. O njoj Petar u svojoj Prvoj poslanici kaže: »Jer Krist je, doduše, umro po tijelu, ali je oživljen u duhu. U
njemu je pošao propovijedati onim dusima koji su se nalazili u tamnici i koji su negda bili nevjerni kada je u Noine dane čekala Božja strpljivost dok se gradila korablja u kojoj po vodi bi spašeno malo ljudi — svega osam duša. Sada i vas na sličan način spasava krštenje« (1 Pt 3, 18—21). Neka nam o Sodomi i Gomori reknu: vjeruju li da proročke riječi dolaze od Boga Stvoritelja — to jest onoga koji je, po izvještaju, nad njih izlio »ognjeni i sumporni dažd« (Post 19, 24). što o tome kaže prorok Ezekijel? Veli: »Sodoma će biti obnovljena u prvotno stanje« (Ez 16, 55). Zar Bog, dok kažnjava one koji zavređuju kaznu, to ne čini za njihovo dobro? On i Kaldeji kaže: »Imaš ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od koristi« (Iz 47, 14— 15). Neka s obzirom na one koji pogiboše u pustinji počuju što piše u Sedamdesetsedmom psalmu s naslovom asaf. Psalmist tu ne reče: pošto jedni bijahu smaknuti, drugi su Boga tražili, već tvrdi da su oni koji su izginuli, umoreni, tražili Boga. Takva im je, naime, bila pogibija. Sve to pokazuje da postoji samo jedan te isti Bog. On je pravedan i dobar. Nalazi se u Zakonu i Evanđeljima. Dobro čini s pravednošću. Kažnjava s dobrotom jer ni dobrota bez pravednosti ni pravednost bez dobrote nije znamen dostojanstva božanske naravi. Dodajmo još nešto. Na to nas sile pretjeranosti protivnika. Ako je pravednost nešto drugo nego dobro, a zlo je protivno od dobra i nepravedno od pravedna, i nepravedno će, nema dvojbe, biti nešto drugo nego zlo. Kao što — za vas — pravedan nije i dobar, ni nepravedan neće Jbiti zao. I obratno: kao što dobar nije pravedan, ni zli neće biti nepravedan. Ali kako se ne čini ludim da je dobrome Bogu protivan zli, dok pravednome koji je, po njima, niži od dobroga nitko nije suprotan? Satani, dakle, koji je nazvan Zlim ne odgovara nitko koji bi bio nazvan nepravednim. Što o tome reći? Popnimo se onamo odakle siđosmo. Protivnici neće moći kazati da zli nije istodobno i nepravedan i nepravedni zao. Ako je u tim suprotnostima uz zlo neodvojivo vezana nepravda, a uz nepravdu zlo, i dobro će, bez sumnje, biti nerazlučivo vezano s pravednim i pravedno s dobrim.
Kao što velimo da su zloća i nepravednost jedna te ista opačina, na isti način krepost dobrote i pravednosti držimo jednim te istim. 4. Ali ikrivovjernici nas ponovno vraćaju biblijskim riječima. Postavljaju ono svoje glasovito pitanje. Vele, naime, da piše: »Dobro stablo ne može donositi zle plodove kao ni zlo stablo dobre plodove. Stablo se poznaje po rodu« (Lk 6, 43—44). Pitaju: što, dakle, to znači? Kakvo je stablo Zakon vidi se po njegovim plodovima, to jest po riječima zapovijedi. Ako je Zakon dobar, bez dvojbe treba vjerovati da je i onaj koji ga dade dobri Bog. Ali ako je više pravedan nego dobar, smatrat će se da je pravedan i Bog koji je zakonodavac. Apostol Pavao se nije poslužio nikakvim izmicanjem već rekao: »Zakon je, dakle, dobar. Zapovijed je sveta, pravedna i dobra« (Rim 7, 12). Otuda je očito da Pavao nije učio iz spisa ljudi koji pravedno rastavljaju od dobra. Jasno je da ga je poučio onaj Bog i rasvijetlio Duh onoga Boga koji je istodobno i svet i dobar i pravedan. Govoreći po Božjem Duhu, Pavao reče: »Naredba Zakona je sveta, pravedna i dobra« (Rim 7, 12). Da bi jasnije pokazao da u naredbi ima još kudikamo više dobrote nego pravednosti i svetosti, ponavlja svoju riječ i umjesto o tome govori samo dobroti. Kaže: »Zar je, prema tome, ono što je dobro za me smrt? Daleko od toga!« (Rim 7, 13). Pavao je znao da je dobrota među vrlinama rod, a pravednost i svetost vrste u rodu. Stoga kada je već ranije istovremeno imenovao rod i vrste, prilikom ponavljanja izreke vraća se samo na rod. Pavao u onome što slijedi tvrdi: »Grijeh je po dobru u meni proizveo smrt« (Rim 7, 13). Tu po rodu zaključuje što je ranije rastumačio pomoću vrsta. Na taj način valja razumjeti i onu izreku: »Dobar čovjek iz dobra blaga svoga srca iznosi dobro, a zao iz zloga donosi zlo« (Lk 6, 45). I tu je pisac segnuo za rodom — dobrim i zlim. Bez sumnje pokazuje da u dobru čovjeku postoje pravednost, umjerenost, razboritost, pobožnost i sve ostalo što se može nazvati i shvatiti dobrim. Slično je govorio i o zlu čovjeku koji je bez dvojbe nepravedan, nečist, bezbožan i sve drugo što oblikuje zla čovjeka u
njegovim pojedinostima. Nitko, naime, ne zamišlja bez tih zala nekoga zloga čovjeka. On bez toga ni ne može biti zao. Tako se, posve sigurno, bez spomenutih vrlina nitko ne može smatrati dobrim čovjekom. Protivnicima još preostaje riječ koju Gospodin veli u Evanđelju. Drže da im je dana kao vlasništvo. Riječ glasi: »Nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca« (Mk 10, 18). Krivovjernici kažu da je ta tvrdnja vlastita za Kristova Oca koji se razlikuje od Boga koji je stvorio svemir i nikada nije nazvan dobrim. Pogledajmo, prema tome, da li se u Starome zavjetu Bog proroka i Stvoritelj svijeta kao i Zakonodavac naziva dobrim. Što se kaže u Psalmima? Ovo: »Kako je dobar Bog Izraelov onima koji su ispravna srca« (Ps 72, 1). Također: »Neka sada rekne Izrael da je dobar i da njegovo milosrđe traje zauvijek« (Ps 117, 2). I u Jeremijinim Tužaljkama piše: »Dobar je Gospodin onima koji ga čekaju i duši koja ga traži« (Tuž 3, 25). Ali kao što se u Starome zavjetu Bog često naziva dobrim, tako se i Otac našega Gospodina Isusa Krista u Evanđeljima oslovljava pravednim. U Evanđelju po Ivanu sam naš Gospodin, moleći se, veli Ocu: »Oče pravedni, ni svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Da protivnici ne bi možda rekli da je Krist zbog utjelovljenja Stvoritelja svijeta zvao Ocem i označivao pravednim, to isključuje izjava koja neposredno slijedi. Veli: »Ni svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Po krivovjernicima, naime, svijet ne pozna jedino dobroga Boga dok svoga Stvoritelja pozna skroz — naskroz. Sam Gospodin kaže: »Svijet svoje ljubi« (Iv 15, 19). Očito se, dakle, u Evanđeljima onaj naziva pravednim koga naši protivnici drže dobrim Bogom. Tko ima vremena može, razumije se, naći još svjedočanstava u kojima se kroz Novi zavjet Otac našega Isusa Krista zove pravednim kao što se u Starome zavjetu Stvoritelj neba i zemlje imenuje dobrim. Krivovjernici će se, osvjedočeni mnoštvom svjedočanstava, možda jednom zacrvenjeti od stida.
Šesto poglavlje
Kristovo utjelovljenje 1. Pošto smo ono gore sve izložili, vrijeme je da se vratimo utjelovljenju svoga Gospodina i Spasitelja. Valja vidjeti kako je postao čovjekom i živio među ljudima. Po svojim, dakle, veoma malim silama promatrasmo božansku narav više u njezinim djelima nego posredstvom umovanja svoje vlastite pameti. Njezina smo vidljiva stvorenja gledali, a nevidljiva promatrali vjerom. Ljudska, naime, slabost ne može sve okom vidjeti ni razumom shvatiti. Od svih razumnih stvorenja mi smo ljudi najkrhkije i najslabije živo biće. Odličnija su bića koja se nalaze na nebu ili povrh nebesa. Preostaje tražiti onoga koji je sredina između svih tih stvorenja i Boga. Riječ je o »posredniku« (1 Tim 2, 5) koga apostol Pavao naziva »prvorođencem čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Nama nije nepoznato što o njegovoj uzvišenosti izvješćuju Sveta pisma. Primjećujemo da se naziva »slikom nevidljivoga Boga« i »prvorođencem svekolikoga stvorenja« te da je »u njemu sve stvoreno — vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. Sve opstoji u njemu« (Kol lt 15—17). On je »glava« (Kol 1, 18) svega dok je jedino njemu »glava« Bog Otac. Piše: »Kristu je glava Bog« (1 Kor 11, 3). Također zapažamo da je zabilježeno: »Nitko
ne pozna Oca osim Sina niti tko pozna Sina osim Oca« (Mt 11, 27). Tko, naime, može znati što je Mudrost doli onaj koji ju je rodio? Tko jasno razabire što je Istina osim Oca Istine? Tko je mogao istražiti svu narav svoje Riječi i narav samoga Boga koja dolazi iz Boga osim jedinoga Boga »kod kojega bijaše Riječ« (Iv 1, 1)? Moramo držati sigurnim da tu Riječ — koju također moramo nazivati Razum — tu Mudrost i tu Istinu nitko drugi ne pozna »osim samoga Oca« (Mt 11, 27). O njoj piše: »Držim da ni na sami svijet ne bi mogle stati knjige koje bi trebalo napisati« (Iv 21, 25) o slavi i uzvišenosti Božjega Sina. Nemoguće je, naime, prenijeti u slova što se odnosi na Spasiteljevu slavu. Kada sve navedeno o naravi Božjega Sina razmotrimo, obuzima nas neizmjerno udivljenje što se ta narav, od svega odličnija, »lišila« (F/7 2, 7) stanja svoje veličanstvenosti, postala čovjekom i boravila među ljudima. O tome svjedoči »milost koja je razlivena po njegovim usnama« (Ps 44, 3). To o Kristu izjavljuje nebeski Otac (Mt 3, 17). Isto potvrđuju znaci, čudesa i razna kreposna djela koja je Gospodin činio. On je prije ove svoje nazočnosti koju je pokazao u tijelu poslao proroke kao preteče i navjesnike svoga dolaska. Poslije svoga uzašašća na nebo poslao je po krugu zemaljskome svete Apostole koji su puni snage njegova božanstva. Bili su bez iskustva i neuki. Ranije bijahu carinici ili ribari. Ipak su iz svakoga naroda i svih plemena sakupili puk pobožnih ljudi koji vjeruju Kristu. 2. Među svim čudesima i udivljenjima koja u svezi s Kristom posve nadilaze oduševljenje ljudske pameti i gdje slabost smrtne umnosti ne nalazi način kako pojmiti i shvatiti — to treba povjerovati — jest činjenica da se tolika moć božanske uzvišenosti, sama ona Očeva Riječ i sama Mudrost u kojoj je »stvoreno sve vidljivo i sve nevidljivo« (Kod 1, 16), nalazila unutar međa onoga čovjeka koji se pojavio u Judeji. Trebamo, štoviše, vjerovati da je Božja Mudrost unišla u ženino krilo, rodila se kao mališan i plakala kao što cvili nejačad. Također je zabilježeno da je u smrti bila smetena. Sam Krist to priznaje govoreći: »Moja je duša žalosna sve do smrti« (Mt 26,
38). Na kraju svega Krist je odveden u smrt koja se među ljudima smatra najsramotnijom. Ali je poslije tri dana uskrsnuo. Kada, dakle, u Kristu vidimo stanovite ljudske crte koje se nimalo ne udaljuju od općenite smrtničke slabosti, ali i neke takve božanske oznake koje nikome drugome ne pristaju doli onoj prvotnoj i neizrecivoj naravi, ljudski razum spopane strava i potrese iznenađenost takvoga udivljenja te ne zna kamo da se prikloni, što da drži i kuda da se okrene. Ako se zagleda u Boga, vidi smrtnika i ako misli da pred sobom ima čovjeka, nazire onoga koji je pobijedio silu smrti i s plijenom se vratio od mrtvih. Stoga to treba razmatrati sa svim strahom i poštivanjem da bi se u jednome te istom pokazala istina obiju naravi te da se ništa nedostojna i neprilična ne misli o onoj božanskoj i neiskazivoj naravi, ali niti da se, s druge strane, ono što je Krist učinio drži za netočno i varljivo. To pak donijeti do ljudskih ušiju i razjasniti riječima posve nadilazi moći naše zasluge, prirodne sposobnosti i rasprave. Držim da spomenuto prelazi mjeru i svetih Apostola, štoviše, tumačenje je navedenoga otajstva možda uzvišenije i od cjelokupne naravi nebeskih sila. O njemu nećemo govoriti iz kakve preuzetosti već jer to traži raspored razlaganja. Prvenstveno ukratko iznosimo što se nalazi u našoj vjeri, a ne što redovito svojata tvrdnja ljudske pameti. Na srijedu radije polažemo svoja doumljivanja nego neke očevidne postavke. 3. Jedinorođeni, dakle, Božji Sin po kome je — kako smo se kroz pređašnje razlaganje poučili — nastalo sve vidljivo i nevidljivo, po sudu je Pisma također sve načinio (Kol 1, 16). Isto tako on ljubi »što je stvorio« (Mudr 11, 24). Osobno je nevidljiva slika nevidljivoga Boga. Svim je razumnim stvorenjima dao na taj način dijela na sebi da pojedino u njemu ima onoliki udio kolikom privrženošću po ljubavi pristaje uza nj. Budući da je slobodna volja unijela u sve redove duhova raznovrsnost i različitost ukoliko su jedni žarče, a drugi neznatnije i slabije ljubili Stvoritelja, ona je duša, o kojoj Isus reče: »Nitko od mene ne uzima moju dušu« (Iv 10, 18), od samoga početka
svoga stvorenja pa unaprijed neprestance neodvojivo i nerastavljivo prijanjala uz svoga Sazdavatelja kao uz Mudrost, Božju Riječ i istinsko Svjetlo. Krimila ga je čitava u se čitavu i mijenjala se u njegovu svetost i sjaj. Tako je s njime do srži postala jedan duh. Apostol isto obećaje i onima koji nju budu nasljedovali. Bilježi: »Tko se sjedini s Gospodinom, s njime je jedan duh« (1 Kar 6, 17). Ta je, dakle, duša kao bit posrednik između Boga i tijela. Nije, naime, bilo moguće da se Božja narav bez posredništva sjedini s tijelom. Otuda — rekosmo — rađa se Bog-čovjek. Dušina je bit bila posrednikom jer se njezinoj naravi ne protivi uzeti tijelo. Međutim, ni sadržavati Boga nije bilo protiv naravi te duše jer i ona je razumna bit. Sva — kako gore rekosmo — bijaše preobražena u Boga koji je Riječ, Mudrost i Istina. Stoga se s pravom, ukoliko je čitava bila u Sinu Božjemu ili jer je u se primila čitava Sina Božjega, naziva s uzetim tijelom Božji Sin, Božja Moć, Krist i Božja Mudrost. Ali se i Sin Božji, po kome je sve stvoreno, naziva Isus Krist i Sin čovječji. Također zbog one naravi koja je mogla podleći smrti velimo da je Sin Božji umro. Onaj se pak za koga propovijedamo da će »doći u slavi Boga Oca sa svetim anđelima« (Mt 16, 27) naziva Sinom čovječjim. Tu leži razlog što se kroz čitavo Pismo božanska narav obilježuje ljudskim riječima i ljudska narav resi biljezima božanskoga nazivlja. O Kristu se kudikamo točnije nego o ikome drugome može reći ovo što piše: »Bit će dvoje u jednome tijelu. Ali nisu više dvoje nego su jedno tijelo« (Mt 19, 5—6). Više je, naime, Božja Riječ s dušom »u jednome tijelu« nego se to može misliti o mužu i ženi. Isto tako kome više odgovara tvrdnja o »jednome duhu s Bogom« (1 Kor 6, 17) nego toj duši koja se po ljubavi tako sjedinila s Bogom te se s pravom kaže da je s njime jedan duh? 4. Da je pak savršena ljubav i iskrenost čistoga osjeća toj duši zavri jedila neodjeljivo sjedinjenje s Bogom te da zato uzimanje te duše nije bilo slučajno ni posljedica pristranosti već da joj je to dano na temelju zasluga njezinih vrlina vidi se iz onoga što govori prorok. On o Pomazaniku kaže: »Ljubio si pra-
vednost, a mrzio bezakonje. Stoga te pomazao Bog, tvoj Bog, uljem veselja prije tvojih drugova« (Ps 44, 8). Pomazuje se, dakle, uljem veselja zbog zasluga ljubavi. To znači: duša s Božjom Riječi postaje Krist. »Biti pomazan uljem radosti« ne izrazuje ništa drugo nego napuniti se Duhom Svetim. Izričaj pak »više od drugova« kazuje da Kristovoj duši nije dana milost kao prorocima nego da je u njoj boravila bitna punina same Božje Riječi. Tako i Apostol veli: »U njemu na tjelesan način boravi svekolika punina božanstva« (Kol 2, 9). Ne reče, napokon, jedino »ljubio si pravednost«. Dodao je »i mrzio si bezakonje«. »Mrziti nepravdu« znači isto što i ono kada Pismo izjavljuje: »Grijeha nije počinio. U njegovim se ustima ne nađe prijevara« (Iz 53, 9) ili kada se kaže: »Kušan je na sličan način u svemu osim u grijehu« (Heb 4, 15). Ali i sam Gospodin pita: »Tko će me od vas prekoriti za grijeh« (Iv 8, 46)? Ponovno sam o sebi izriče: »Evo dolazi poglavica ovoga svijeta, ali na meni ne nalazi ništa« (Iv 14, 30). Sve to pokazuje da u Kristu nije postojala nikakva pomisao na grijeh. Da bi prorok još očitije istaknuo da u Gospodina nije nikada unišla pomisao na bezakonje veli: »Prije nego je dječak znao zazvati oca ili majku, otklonio se od bezakonja« (Iz 8, 4). 5. Ako se kome to pričini teškim jer ranije ustvrdismo da Krist posjeduje razumnu narav, a kroz sve svoje rasprave isticasmo često da je dušina narav sposobna i za dobro i za zlo, na niže navedeni način razjašnjujemo spomenutu teškoću. Ne može biti sumnje da je Kristova duša imala narav kakva je i kod duša. Inače se ne bi mogla zvati dušom, ako uistinu nije bila dušom. Svaka duša, istina, posjeduje moć odabiranja između dobra i zla. Ali je ona duša koja pripada Kristu tako odabrala »ljubiti pravednost« (Ps 44, 8) da je zbog svoje neizmjerne ljubavi nepromjenljivo i neodvojivo prijanjala uz Gospodina. Stoga je u njoj čvrstoća u odluci, golemost odanosti i neugasivi žar ljubavi otklonio svaku čežnju za obratom i izmjenom. Tako je ono što se nalazilo u slobodnoj odluci dugotrajnim običajem prešlo u narav. Valja, prema tome,
vjerovati da je Krist imao ljudsku razumnu dušu, ali ipak moramo držati da u toj duši nije bilo nikakve misli ni mogućnosti za grijeh. 6. Nije, čini se, ludo poslužiti se stanovitom usporedbom da bismo potpunije razjasnili pitanje, mada za tako uzvišenu i tešku zbilju ne stoji na raspolaganju previše primjera. Ipak kažimo bez predrasuda ovo: željezna kovina u se prima i vruće i hladno. Ako se, dakle, određena željezna količina neprestance drži u vatri te kroz sve pukotine i brazde upije oganj, postaje samom vatrom. Ako se vatra od nje nikada ne uklanja ni ona odvaja od plamena, da li ćemo reći da tvar koja je po naravi željezo, ali se nalazi u vatri i trajno plamti može nekada primiti studen? Ne. Reći ćemo, štoviše, da je — kako se često dade očima vidjeti u pećima i to je točnije — u potpunosti postala vatrom. U njoj se ništa ni ne opaža doli oganj. I ako tko kuša da to takne i opipa, osjetit će moć vatre, a ne željeza. Tako je, dakle, i s onom dušom koja se, poput željeza u vatri uvijek nalazi u Riječi, Mudrosti i Bogu. Sve što čini, što misli i što shvaća jest Bog. Zato o njoj ne možemo kazati da je promjenljiva i izmjenljiva. Nepromjenjivost posjeduje jer je neprestance užarena sjedinjenošću s Božjom Riječi. Držimo, dakako, da do svih svetih dopire stanovita toplina Božje Riječi. Međutim, dužni smo vjerovati da u Kristovoj duši po biti počiva sami božanski plamen od koga do drugih dolazi stanovita toplina. Ono, napokon, što kaza: »Pomaza te Bog, tvoj Bog, uljem radosti više od tvojih drugova« (Ps 44, 8) pokazuje da je ova duša drukčije pomazana uljem radosti — Božjom Riječi i Mudrošću —, a drukčije njezini udionici, to jest sveti proroci i apostoli. Za posljednje se veli da su »trčali u mirisu njezinih pomasti« (Ps 1, 4), dok je ta duša bila sud same pomasti. Oni koji su bili dostojni da imaju dioništvo na njezinu žaru, postali su prorocima i apostolima. Kao što je, dakle, jedno miris pomasti, a drugo bit pomasti, tako je i Krist jedno, a drugo oni koji imaju na njemu dijela. Sami sud koji sadrži bit pomasti na nikakvi se način ne može usmrditi. Oni pak koji imaju dijela na mirisu od pomasti, ako se nešto
dalje odmaknu od njezina daha, može ih spopasti izvanjski smrad. I s Kristom je kao sa samim sudom u kome se nalazi pomast. Bilo jc nemoguće da podlegne suprotnome mirisu. Za one koji na njemu imaju dijela važi ovo: bit će dionici Mirisa i sadržavat će Miris već prema tome koliko su bliži Sudu. 7. Držim da je i prorok Jeremija zacijelo shvatio što je u Kristu narav Božje Mudrosti, a što ona koju je uzeo zbog spasenja svijeta. Zato kaza: »Dah je našega lica Gospodin Krist. O njemu rekosmo da ćemo među narodima živjeti u njegovoj sjeni« (Tuz 4, 20). Sjena je našega tijela neodvojiva od tijela. Ona nepromijenjeno prima i oponaša tjelesne pokrete i kretanje. Smatram da je prorok htio pokazati kako je Kristova duša koja uz Krista neodvojivo prijanja kroz svoje čine i pokrete sve vršila u skladu s Kristovim htjenjem i voljom. Stoga ju je nazvao sjenom Gospodina Krista. U toj ćemo sjeni živjeti posred naroda. Puci, naime, žive od otajstva njezina uzimanja. Nasljedujući je u vjeri, dopiru do spasenja. Ali i David veli: »Sjeti se, Gospodine, mojega ruga. Njime me obružiše umjesto Pomazanika tvojega« (Ps 88, 51—52). Čini mi se da time pokazuje isto. Što pak drugo misli Pavao dok tvrdi: »Naš je život skrit s Kristom u Bogu« (Kol 3, 3)? Na drugome mjestu kaže: »Tražite li dokaz onoga tko u meni govori, a to je Krist« (2 Kor 13, 3)? Veli, dakle, da je Krist sada »sakriven u Bogu«. Ako to u neku ruku nema onaj smisao što ga ranije za izričaj »Kristova sjena« nađosmo naznačena u proroka, možda i te riječi nadilaze poimanje ljudske pameti. Međutim, zamjećujemo da je u svezi sa značenjem sjene još mnogo toga uvršteno u božanska Pisma. Tu mislimo na ono što u Evanđelju po Luki Gabrijel govori Mariji: »Gospodnji će Duh doći na te i Sila će te Svevišnjega osjeniti« (Lk 1, 35). I Apostol veli o Zakonu: »Oni koji posjeduju tjelesno obrezanje služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8, 5). Drugdje pak stoji: »Zar naš život na zemlji nije sjena« (Job 8, 9)? Zaključimo: Zakon na zemlji je sjena. I cjelokupni je naš zemaljski život sjena. Isto tako ćemo u Kris-
tovoj sjeni živjeti među narodima. Pogledajmo stoga ne će li se istina svih tih sjena otkriti u onoj objavi kada svi sveti budu zavri jedili motriti Božju slavu, uzroke i istinu zbilja, ali ne više »kroz ogledalo i u zagonetci već licem u lice« (1 Kor 13, 12). Pošto je Apostol već po Duhu Svetome primio »zalog« te Istine, progovorio je: »Čak ako smo nekada i poznavali Krista po tijelu, sada ga više ne poznajemo« (2 Kor 5,5. 16). To nam je za sada, u ovome trenutku, došlo na pamet dok smo raspravljali o tako teškim pitanjima — o Kristovu utjelovljenju i božanstvu. Ako tko može naći bolje i očevidnijim dokazima potkrijepiti iz Svetih pisama, neka se radije prihvati njegovo mišljenje nego moje.
Sedmo poglavlje
Duh Sveti 1. Prva tumačenja o Ocu, Sinu i Duhu Svetome izložismo na samome početku. Tako je tražio predmet. Potom je iskrslo na površinu da moramo još jednom ponoviti i dokazati da je Bog, stvoritelj i utemeljitelj svijeta, jedan te isti s Ocem našega Gospodina Isusa Krista, to jest da je jedan te isti Bog u Zakonu, Prorocima i Evanđelju. Isto tako u svezi s Kristom trebaše, u nastavku, rastumačiti da je onaj za koga se ranije pokazalo da je Riječ i Božja Mudrost postao čovjekom. Preostaje da se u najkraćim crtama navratimo na Duha Svetoga. Trenutak je, dakle, da o Duhu Svetome ponešto — koliko možemo — raspravimo. Duha je naš Gospodin i Spasitelj u Evanđelju po Ivanu nazvao Paraklet (Iv 14, 16). Kao što je, naime, jedan te isti Bog i jedan te isti Krist, tako je samo jedan jedini Duh Sveti. Bio je u prorocima i apostolima. Želimo reći u onima koji su u Boga vjerovali prije Kristova dolaska i onima koji su po Kristu našli utočište u Bogu. Krivovjernici su se, doduše, usudili, čusmo, govoriti o dvojici bogova i o dvojici Krista, ali ne znamo da bi ikada itko naviještao dva sveta Duha. Kako bi, naime, to mogli potvrditi Pismima? Koju bi razliku mogli uspostaviti između Duha Svetoga i
Duha Svetoga ako se uopće dade naći neko određenje ili označenje Duha Svetoga? Dopustimo Marcionu i Valentinu da se može u božanstvo unijeti različitosti i da je narav Dobroga Boga različita od naravi »Zloga Boga«, ali što izmisliti i naći pa unijeti kao razliku u Duha Svetoga? Mislim da spomenuti ne mogu ništa naći čime bi obilježili bilo kakvu različitost. 2. Mi pak smatramo da svako razumno stvorenje bez razlike ima dijela na Duhu slično kao na Božjoj Mudrosti i Božjoj Riječi. Ipak primjećujemo da se, po Pismu, glavni dolazak Duha Svetoga međuvljude radije zbio nakon Kristova uzlaska na nebo nego prije njegova dolaska. Ranije se, naime, dar Duha Svetoga davao samo prorocima i još nekolicini u narodu koji su to zaslužili. Kada je pak došao Spasitelj, ispunilo se — piše — ono »o čemu je rečeno u proroku Joelu (3, 1) da će se zbiti u posljednje dane«. Zabilježeno je: »Izlit ću od svoga Duha na svako tijelo i proricat će« (Dj 2, 16—17). U istome smislu stoji: »Svi će narodi njemu služiti« (Ps 7, 11). Po milosti, dakle, Duha Svetoga uz veoma mnogo drugih istina i ovo se posve jasno očitovalo: onome što je napisano u prorocima ili Mojsijevu zakonu u ona su vremena samo neki — tek proroci i jedva po tkogod iz naroda — mogli nadići tjelesno poimanje i shvatiti nešto više. Mislimo reći: doprijeti u Prorocima i Zakonu do duhovnoga smisla. Sada bezbrojna vjernička mnoštva, mada ne mogu svi po redu i skroz očito razjasniti ulančanost duhovnoga shvaćanja, ipak su gotovo svi osvjedočeni da se ne smije tjelesno shvatiti ni obrezan je ni subotnji odmor ni prolijevanje životinjske krvi ni odredbe što ih je Bog u tome smislu predao Mojsiju. Nema sumnje da to poimanje svima poklanja snaga Duha Svetoga. 3. Postoje, jamačno, mnogobrojna shvaćanja u odnosu na Krista. Krist je, doduše, Mudrost. Ipak snagu Mudrosti ne obavlja niti čini u svima već isključivo u onima koji u njemu nastoje oko mudrosti. Nazvan je i »liječnikom« (Mt 9, 12). Ali se ne odnosi prema svima kao liječnik već jedino spram onih koji su shvatili jad svoje bolesti te se utječu njegovu milosrđu kako bi zadobili zdravlje.
Mislim da isto vrijedi i za Duha Svetoga. U njemu je sveobuhvat darova. »Jednima se, naime, po Duhu daje riječ mudrosti, drugima riječ znanja, trećima vjera« (1 Kor 12, 8—9). Tako u pojedincima koji mogu Duha primiti sam Duh postaje — i tako se shvaća — ono što je potrebno čovjeku koji je zavrijedio imati na njemu dijela. Oni koji čuju da se Duh u Evanđelju (Iv 14, 16) naziva Parakletom, ali ne primjećuju te diobe i razlike niti vode računa o tome na temelju kojega se djela i čina Duh tako zove, Duha su usporedili s ne znam kakvim niskim duhovima. Time su pokušali uznemiriti Kristove crkve i zametnuti pozamašne razmirice među braćom. Međutim, Evanđelje pripisuje Duhu silnu moć i uzvišenost. Tvrdi da Apostoli »nisu mogli razumjeti ono o čemu Spasitelj htjede da ih pouči sve dotle dok nije došao Duh Sveti« (Iv 16, 12—13) koji se ulio u njihove duše pa je mogao da ih prosvijetli u svezi s različitošću vjere u Trojstvo. Spomenuti krivovjernici zbog umne nesposobnosti nisu u stanju povezano izložiti što je pravo. Čak su nesposobni pomno saslušati što mi tvrdimo. O božanstvu Duha misle manje nego je dostojno. Predali su se zabludama i obmanama. Njih je više iskvario »duh koji vodi u zabludu« (l Tim 4, 1) nego rasvijetlile pouke Duha Svetoga. Tako i Apostol kaza: »Oni slijede nauk zlih duhova koji brane brak. To je na propast i uništenje mnogih. Uče nepotrebno uzdržavanje od jela« (1 Tim 4, 1—3). Nevine duše zavode tobože krućim opsluživanjem. 4. Potrebno je, dakle, znati da je Paraklet Duh Sveti i da poučava u onome što je od onoga što se može iskazati riječju i što je — recimo — »neiskazivo« te »što čovjeku nije dopušteno reći« (2 Kor 12, 4) i što se, drugim riječima, ljudskim govorom ne da naznačiti. Pavao reče: »Nije dopušteno«. Držim da je to kazao u smislu »ne može se«. Tako bilježi: »Sve je dopušteno, ali sve nije na korist. Sve se dopušta. Ipak sve ne izgrađuje« (1 Kor 10, 23). Apostol za ono kaže da nam je dopušteno što stoji u našoj moći jer to možemo i imati.
Riječ Paraklet, primijenjena na Duha Svetoga, dolazi od paraklesis i znači »utjeha«. Ako, naime, tko zasluži imati dijela na Duhu Svetome te spozna neizreciva otajstva, bez sumnje stječe utjehu i radost. Pošto po Duhu objavitelju shvati razloge svega što biva, zašto i kako se sve događa, njegovu dušu ne može više ništa smesti. Takav ne može podleći nikakvom osjećaju tuge. Više ga neće ništa prestrašiti. On pristaje uz Božju Riječ i Božju Mudrost. U Duhu Svetome izgovara: »Isus je Gospodin« (1 Kor 12, 3). Spomenusmo, dakle, Parakleta i po svojim sposobnostima izložismo što o tome treba misliti. Ali se i naš Spasitelj u Ivanovoj poslanici naziva Parakletom. Tu piše: »Ako tko od nas sagriješi, imamo kod Oca Parakleta, Isusa Krista, Pravednika. On je zadovoljština za naše grijehe« (1 Iv 2, 1—2). Pogledajmo da li možda na tome mjestu naziv Paraklet kazan o Spasitelju znači nešto drugo nego kada je upotrijebljen za Duha Svetoga. Čini se da izričaj Paraklet, pripisan Spasitelju, znači »zagovornik« jer Paraklet znači oboje: »tješitelj« i »zagovornik«. Na temelju izreke koja slijedi — »on je zadovoljština za naše grijehe« — imam dojam da izraz Paraklet u odnosu na Spasitelja prvenstveno označuje »zagovornika«. Piše, naime, da se kod Oca zauzima zbog naših grijeha. U slučaju Duha Svetoga Paraklet mora naznačiti »tješitelj« jer Duh pruža utjehu dušama. On im otvara i objavljuje smisao duhovnoga znanja.
Osmo poglavlje
O duši 1. Sam redoslijed traži da poslije učinjenoga općenito istražujemo o duši i da se .polazeći od nižih bića popnemo do viših. Držim da nitko ne sumnja da sva živa bića — pa i ona što borave u vodi — imaju dušu. To je sud općega mišljenja svih ljudi. Ali je i potvrda vlasti Svetoga pisma. Ono veli: »Načini Bog silne nemani i svaku dušu životinja koje gmižu i koje dadoše vode po njihovim vrstama« (Post 1, 21). Isto potvrđuje i opće shvaćanje razuma u ljudi koji odmjerenim riječima određuju pojam duše. Na ovaj se, naime, način označuje duša: duša je bitak s predodžbenom sposobnošću i s nagonima. Razumije se da to dolikuje kazati o svim živim bićima pa i onima što žive u vodama. Ali isto dušino određenje prikladno pristaje i pticama. I Pismo pruža potvrdu u jednoj drugoj izreci. Kaže: »Nećete jesti krvi jer krv je duša u svakome tijelu. Nećete jesti dušu s tijelom« (Lev 17, 14). Tu se najočitije naznačuje da je u svim živim bićima krv njihova duša. Ali ako stoga što Pismo tvrdi da je u svakome tijelu duša njegova krv netko zapita što je s pčelama, osama, mravima i s bićima u vodi kao što su kamenice i puževi i sa svim ostalim životinjama u kojima nema krvi, a jasno je da su živa bića — ovo valja odgovoriti: moć koju snaga crvene krvi posjeduje u drugim životinjama, u navedenima sadrži ona
tekućina koja je u njima, iako je druge boje. Ako je bit životna, nije uopće važno kakva je boja. Opće mišljenje uopće ne dvoji da stoka i blago posjeduje dušu. Ali očevidno je i mišljenje božanskoga Pisma. Bog izjavljuje: »Neka zemlja proizvede živu dušu po vrsti — četveronošce, gmazove i zemaljske životinje po vrsti« (Post 1, 24). S obzirom na čovjeka nitko ne sumnja o tome niti bi tko trebao postavljati pitanje. Ipak božansko Pismo naznačuje: »Bog udahnu u njegovo lice životni dah i čovjek posta živa duša« (Post 2, 7). Preostaje pitati o anđeoskome redu: da li anđeli imaju dušu ili jesu li oni duše. Isto vrijedi za ostale božanske i nebeske moći kao i protivne sile. Nigdje nismo našli nikakve potvrde u Pismu da bi anđeli ili božanski dusi, Božji služitelji, imali dušu ili bili duše. Ipak većina ljudi misli da ta bića imaju dušu. O Bogu pak nađosomo ovo zabilježeno: »Svoju ću dušu staviti na onu dušu koja bude jela krv. Iskorijenit ću je iz njezina naroda« (Lev 17, 10). Drugdje čitamo: »Ne prihvaćam vaše mlađake, subote i veliki dan. Moja duša mrzi vaše postove, svakodnevlja i vaše svečanosti« (Iz 1, 13—14). U Dvadeset prvome psalmu piše o Kristu — sigurno je da je psalmist taj psalam sastavio polazeći od Kristove osobe kako to potvrđuje Evanđelje (Mt 27, 46) — ovako: »Ti pak, Gospodine, ne odlaži svoju pomoć. Pogledaj na moju obranu. Izbavi moju dušu od koplja i moju jedinicu iz pasje šape« (Ps 21, 20—21). Postoji, razumije se, još mnogo drugih svjedočanstava o duši utjelovljenoga Krista. 2. Ako se zagledamo u narav utjelovljenja, ona otklanja svako pitanje o Kristovoj duši. Kao što je Krist zaista imao tijelo, uistinu je posjedovao i dušu. Ali teško je misliti i izložiti kako treba shvatiti činjenicu što se u Pismima napominje Božja duša. Mi, naime, jednom zauvijek priznasmo da je Božja narav jednostavna, bez primjese i nekakvoga dodatka. Usprkos tome ponekad se, ma kako to valjalo shvatiti, govori o Božjoj duši. O Kristu se, u tome smislu, uopće ne sumnja. Polazeći otuda meni se ne čini ludim ako takva što kažemo i mislimo o svetim anđelima i ostalim ne-
beskim moćima. Uvjet je da se i na njih protegne spomenuto obilježje duše. Tko će moći zanijekati da su ta bića s razumnim predodžbama i da se gibaju? Ako je određenje po kojem je duša bitak koji je razumno osjetljiv i koji se giba točno, odnosi se, imamo dojam, i na anđele. Što je u njima drugo doli razumno osjećanje i gibanje? Bića pak na kojima se obistinjuje jedan te isti oblik određenja, imaju, bez dvojbe, jednu te istu bit. Apostol Pavao bilježi da postoji stanoviti »duševni čovjek«. Ali niječe da takav može »primiti ono što pripada Božjemu Duhu«. Također kaže da se takvome čovjeku nauk Duha Svetoga pričinja »ludim«. Takav »ne može spoznati što se duhovno razabire« (1 Kor 2, 14). Na drugome mjestu tvrdi (1 Kor 15, 44) da se »sije duševno tijelo«, a da »uskrsava duhovno tijelo«. Apostol time pokazuje da pri uskrsnuću pravednika u onima koji zasluže blaženi život neće biti ničega »duševnoga«. Zato istražujemo da li možda postoji kakva bit koja je upravo stoga što je duša nešto nesavršeno. Kada pak stanemo redom i pojedinačno raspravljati, ispitat ćemo da li je duša radi toga nesavršena jer je otpala od savršenosti ili ju je Bog takvom sazdao. »Duševni čovjek ne prihvaća što pripada Božjemu Duhu« (1 Kor 2, 14). Zbog toga što je »duševan«, ne može shvatiti bolju, to jest božansku narav. Pavao, želeći možda da nas očitije pouči što je ono po čemu smo sposobni razumjeti »ono što pripada Duhu«, a to su duhovne zbilje, s Duhom Svetim radije veže i spaja duh nego dušu. Smatram da to naznačuje kada veli: »Molit ću s duhom, molit ću i s pameću. Psalam ću reći s duhom. Kazat ću ga i s pameću» (1 Kor 14, 15). Apostol ne kaže da će moliti s dušom već s duhom i pameću. Isto tako ne izjavljuje da će s dušom govoriti psalam nego s duhom i pameću. 3. Možda će netko ovo zapitati: ako pamet i duh mole i pjevaju psalme i ako upravo pamet prima savršenost i spasenje, kako Petar može reći: »Vi postižete cilj vjere — spasenje svojih duša« (1 Pt 1, 9)? Ako duša ne moli s duhom niti pjeva psalme, kako se može nadati spasenju? Ili se, kada prispije blaženstvu, više neće nazivati dušom? Pogledajmo da li se možda na to
smije ovako odgovoriti. Spasitelj je »došao spasiti što je bilo izgubljeno« (Lk 19, 10). Ali pošto se spasi, više nije propalo što se ranije zvalo propalim. Možda se na taj način dušom naziva što treba spasiti. Međutim, kada je duša već spašena, oslovljuje se izričajem svoga boljega dijela. Nekima se pak čini da možemo i ovo dodati: ono što je propalo, bez sumnje je postojalo prije nego je propalo. Tada je bilo nešto drugo — ne znam što — što nije bilo propalo i opet će postojati kada više ne bude izgubljeno. Tako je i s dušom koja se naziva izgubljenom. Bila je nekada, dok još nije bila izgubljena, nešto. Zato se dade reći da će duša, pošto se oslobodi propasti, moći iznova biti ono što je bila prije nego je propala i nazvala se dušom. Neki znatiželjniji istraživatelji misle da se već iz samoga značenja riječi psykhe dade izvući ne malo tumačenje. Božanska, naime, riječ kaza da je Bog oganj. Veli: »Naš je Bog oganj koji sažiže« (Heb 12, 29). Ali i o anđeoskoj biti kaže ovako: »On svoje anđele čini duhovima i svoje službenike plamenom koji pali« (Heb 1, 7). Drugdje čitamo: »Ukaza se anđeo Gospodnji u ognjenome plamenu u kupini« (Izl 3, 2). Uz to primismo naredbu da budemo »žarki u duhu« (Rim 12, 11). Time se — nema dvojbe — naznačuje da je Božja Riječ ognjena i vruća. Ali i prorok Jeremija ču od onoga koji mu davaše naputke: »Stavih, evo, svoje riječi — vatru — u tvoja usta« (Jer 5, 14). Kao što je, prema tome, Bog vatra i anđeli ognjeni plamen, a sveti duhom žarki, vrijedi i suprotno. Oni koji su otpali od ljubavi prema Bogu, bez sumnje su ohladnjeli u ljubavi prema njemu. Zato se kaže da su postali hladni. Sam Gospodin veli: »Zbog toga što se umnožilo bezakonje, ljubav će mnogih ohladnjeti« (Mt 24, 12). Također primjećujemo da je sve što se u Svetim pismima uspoređuje s protivničkom silom uvijek hladno. Đavao se naziva »zmijom« (Otk 12, 9) i »nemani« (Otk 20, 2). Ima li pak što hladnije od toga? Veli se, naime, da aždaja gospodari vodama (Ez 29, 3). Jasno je da se to odnosi na neki zli duh. I prorok naznačuje da se neman nalazi »u moru« (Ez 32, 3). Na drugome mjestu izjavljuje: »Potegnut ću sveti mač na zmaja — zmiju u
bijegu; na zmaja — zmiju pokvarenu. I on će ga progutati« (Iz 27, 1). Ponovno veli: »Kada bi se čak udaljili od mojih očiju i sišli na dno mora, tu ću narediti zmaju i on će ih ugristi« (Am 9, 3). U Johu je rečeno: »On je kralj svega što je u vodama« (Job 41, 26). Prorok javlja da sa »sjevera dopiru zla na sve koji obitavaju zemlju« (Jer 1, 14). Sjever pak u Pismima označuje hladni vjetar. Piše u Mudrosti: »Hladni vjetar — sjeverac« (Sir 43, 20). I to se — nema sumnje — odnosi na đavla. Ako se, dakle, ono što je sveto naziva vatrom, svjetlom i žarom, a suprotno hladnim i ako se veli da je »ljubav u grešnika ohladnjela (Mt 24, 12), moramo pitati da li možda riječ psykhe nije nastala i oblikovala se na temelju činjenice što se duša ohladila s obzirom na božanskije i bolje stanje. To znači da bi se duša ohladila u odnosu na svoju prirodnu i božansku toplinu i zbog toga nalazila u svome sadašnjem stanju koje izražava ime što ga posjeduje. Potraži, napokon, da li ćeš lako naći u Svetim pismima da se u strogome smislu pohvalno upotrebljava riječ duša. U pokudnome smislu dolazi često. Tako ovdje: »Zla duša upropašćuje onoga tko je ima« (Sir 6, 4). Također: »Umrijet će duša koja griješi« (Ez 18, 4). Kazano je: »Sve su duše moje. Moja je očeva i sinova duša«. Stoga je dosljedno dodano: »Duša koja vrši pravednost spasit će se, a duša koja griješi, umrijet će« Ez 18, 4). Zamjećujemo, dakle, da je Pismo uz dušu vezalo što je grešno, a prešutjelo što je dostojno hvale. Treba, prema tome, pogledati nije li duša, kako već rekosmo, to ime dobila na osnovu značenja izraza psykhe. Ona se, naime, ohladnjela u žaru pravednih i sudjelovanju na božanskoj vatri. Ipak nije izgubila sposobnost da se vrati u stanje žara u kome je bila na početku. I prorok, čini se, želi takva što označiti kada kaže: »Vrati se, dušo moja, u svoj spokoj« (Ps 114, 7). Sve to — imamo dojam — dokazuje da je um, otpavši od svoga stanja i dostojanstva, postao i naziva se dušom. Ali ako se duša obrati i popravi, ponovno postaje umom. 4: Ako s tim stoji tako, ne smije se, smatram, misliti da je pad uma i njegovo kvarenje bilo u svih
isto. Izmjena je razuma u dušu veća ili manja. Zato neke duše čuvaju nešto od prvotne moći, neke ništa ili veoma malo. Tu leži razlog što su neki ljudi već od rane dobi žarči u oštrini uma, drugi sporiji, a neki se rađaju tupi i gotovo nepoučljivi. Što pak rekosmo o preobrazbi uma u dušu i o drugome što se na to odnosi, neka čitatelj za se pomno istraži i ispita. Mi smo to iznijeli, ali izneseno ne držimo za utvrđenu istinu nego za predmet koji se na uobičajeni način ispituje i razlaže. Čitalac će raspravi dodati i ovo: od onoga što je u Evanđelju zabilježeno u svezi sa Spasiteljevom dušom, jedno joj se pripisuje pod nazivom duše, a drugo je dodijeljeno pod riječju duh. Kada se želi naznačiti kakva patnja ili uznemirenost, upotrebljava se izričaj duša. Tako S,pasitelj veli: »Sada je uznemirena moja duša« (Iv 12, 27). Također kaže: »Moja je duša na smrt žalosna« (Mt 26, 38). Isto tako: »Nitko od mene ne uzima moju dušu. Ja je sam od sebe polažem« (Iv 10, 19). Ali »u Očeve ruke preporuča duh« (Lk 23, 46), a ne dušu. Kada pak veli da je »tijelo slabo«, ne dodaje da je duša »spremna« već »duh« (Mt 26, 41). Otuda izlazi da je duša nešto po sredini između slaboga tijela i spremnoga duha. 5. Možda će netko u svezi s onim što uvodno spomenusmo izaći pred nas i reći: u kojem se smislu govori o Božjoj duši? Tome ćemo ovako odgovoriti: sve što se kao tijelo pripisuje Bogu — na primjer prsti, ruke, oči, usta, noge — ne označuje, po nama, ljudske udove već ti nazivi tjelesnih djelova izrazuju stanovite Božje moći. Stoga treba smatrati da je nešto drugo naznačeno izričajem Božja duša. Ako je dopušteno da u tome pitanju još nešto sa svom smionošću reknemo, možda se izričaj »Božja duša« može shvatiti kao naznaka za jedinorođenoga Božjega Sina. Kao što, naime, duša koja je nazočna u čitavu tijelu sve giba, čini i obavlja, tako i Božji Sin koji je Božja Riječ i Mudrost dopire i dolazi do svake Božje moći jer je u nju uvršten. Možda se Bog u Pismima (Post 3, 8) naziva i opisuje kao tijelo da bi se istaknulo spomenuto otajstvo.
Također treba ispitati da li možda izraz »Božja duša« ne smjera na Božjega Jedinorođenca koji je došao »na ovo mjesto tuge« i »sišao u dolinu plača« (Ps 83, 7) te se našao na području našega poniženja kako stoji u Psalmu: »Ponizio si nas na mjestu tuge« (Ps 43, 20). Znam, napokon, da su neki kada su tumačili ono što kaza Spasitelj u Evanđelju: »Žalosna je moja duša sve do smrti« (Mt 26, 38) to primijenili na Apostole. Krist bi ih nazvao »svojom dušom« jer su bolji od ostaloga tijela. Budući da se sveobuhvat vjernika naziva Kristovim »tijelom« (1 Kor 12, 27), tumači rekoše da Apostole, ukoliko su bolji od ostaloga mnoštva, moramo shvatiti kao Kristovu dušu. To smo — koliko smo mogli — iznijeli o razumnoj duši. Sve je to radije ono o čemu će čitatelji raspravljati negoli je riječ o utvrđenom i određenom. Što se pak tiče duše u životinja i ostalih nijemih stvorenja, neka je dovoljno što smo sprijeda kratko i jasno kazali.
Deveto poglavlje
O svijetu, gibanjima razumnih stvorenja — zlih i dobrih — i o njihovim uzrocima 1. Vratimo se sada rasporedu koji je predložen za razglabanje. Promotrimo početak stvorenja — razumije se do one mjere do koje je duh sposoban motriti taj iskon Božjega stvaralačkoga čina. Valja držati da je Bog na početku stvorio toliki broj razumnih ili umnih stvorenja — ma kako već trebalo zvati duhove o kojima smo ranije govorili — za koji je predvidio da će biti dostatan. Sazdao ih je, sigurno, pošto je u sebi unaprijed utvrdio stanoviti broj. Ne smijemo, kao neki, smatrati da stvorenja nemaju međe jer gdje nema granice, ne može biti obasizanja ni ograđenja. Kada bi bilo kako protivnici misle, Bog ne bi mogao sadržavati ni brinuti se za ono što je načinio. Što je od naravi beskrajno, bit će i neobuhvatljivo. Ali Pismo iznosi da je Bog »sve stvorio po broju i mjeri« (Mudr 11, 20). Stoga se razumnim stvorenjima s pravom pripisuje broj. Toliko ih je koliko ih Božja Providnost može providiti, njima ravnati i obasizati ih. Mjera će se, posve dosljedno, pripisati tjelesnoj naravi. Vjerujemo da je Bog uistinu toliko stvorio tvari koliko je znao da mu je dovoljna za uređenje svijeta. To su, dakle, bića o kojima držimo da ih je Bog stvorio na samome početku prije svega ostaloga. Mislimo da se to na skrovitiji način naznačuje onim
»u početku« koji navodi Mojsije kada bilježi: »Na početku učini Bog nebo i zemlju« (Post 1,1). Sigurno je, naime, da se spomenuto ne odnosi na »svod« i »suho tlo« nego na ono nebo i onu zemlju od kojih su nazive posudili ovo nebo i ova zemlja koju vidimo. 2. Budući pak da su razumne naravi za koje gore utvrdismo da su nastale u početku stvorene ukoliko ih prije nije bilo, već su time što ih nije bilo, pa su počele biti nužno prevrtljive i mogu se mijenjati. Ona, naime, moć koja se našla u njihovu bitku nije tu bila od naravi nego je nastala Stvoriteljevim dobročinstvom. Da, prema tome, jesu, nije im vlastito niti je vječno. Od Boga im je dato. Toga nije bilo uvijek. Sve pak što je poklonjeno, može se oteti i može nestati. Uzrok će odstupanja biti u ovome: ako se gibanje duhova ne upravlja ispravno i razumno. Stvoritelj je duhovima koje je sazdao udijelio volju i slobodne pokrete. Na taj način dobro u njima postaje njihova svojina. To ostvaruju ukoliko ga čuvaju vlastitom voljom. Početkom odstupanja od dobra postadoše lijenost, mučnina pri radu na opsluživanju dobra te odvraćanje i nemar u odnosu na više vrednote. Odstupiti pak od dobra nije ništa drugo doli pasti u zlo. Sigurno je, naime, da je zlo ovo: biti bez dobra. Otuda dolazi da pojedinac pada u onoliku količinu zloće u kolikoj se mjeri odrinuo od dobra. Na taj je način svaki pojedini duh, koji je više ili manje u svojim gibanjima zanemario dobro, odvučen u protivno od dobra. To je, bez dvojbe, zlo. Otuda je, čini se, Stvoritelj svemira uzeo sjemenje i uzroke za različitost i raznovrsnost da bi u skladu s različitošću duhova — razumnih stvorenja — načinio raznovrstan i različit svijet. Mislim da su razumne naravi s gore navedena razloga prouzročile tu različitost. Kada govorimo o različitu i raznovrsnu svijetu, upravo to želimo istaknuti. 3. Ovdje svijetom nazivamo sve što se nalazi povrh nebesa, što je u nebu, na zemlji ili onome što se zove podzemljem i sva druga mjesta koja igdje postoje i bića o kojima se kaže da tu žive. Sve se to, dakle, zove svijetom.
Za neka se bića u tome svijetu kaže da su nadnebeska. Ona borave u blaženijim obitavalištima. Ogrnuta su nebeskijim i sjajnijim tijelima. I među njima opažamo velike razlike. Tako, primjerice, Apostol kaže: »Jedno je slava sunca, drugo mjesečeva slava i opet drugo slava zvijezda. Zvijezda se, naime, od zvijezde razlikuje slavom« (1 Kor 15, 41). Neka stvorenja nose naziv — zemaljska. Riječ je o ljudima. Ali ni među njima razlika nije sitna. Jedni su od njih barbari, drugi Grci. Međutim, i među barbarima ima strašnijih i groznih, ali i blažih. Neki se služe najodličnijim zakonima, drugi veoma sirovim i krutim. Neki više posižu za neljudskim i životinjskim običajima nego za uredbama. Ima ljudi koji od početka — već od svoga rođenja — žive u poniženju. Podložni su i kao sluge odgojeni. Nalaze se pod gospodarima, vladarima i samosilnicima. Drugi se obrazuju slobodnije i razumnije. Neki ljudi imaju zdravo tijelo. Drugi su od rane dobi bolesni. Jednima nedostaje vid, drugima sluh, trećima govor. Neki su tako rođeni. Drugi su neposredno poslije rođenja lišeni navedenih osjetila ili im se takva što dogodilo u odrasloj dobi. Je li uopće potrebno opisivati i nabrajati sve nesreće ljudskih bijeda? Od njih su jedni slobodni. Drugi su njima pogođeni. Svatko pak može za svoj račun pojedinačno o tome razmišljati i to istraživati. Postoje i stanovite nevidljive moći kojima je povjerena briga o bićima na zemlji. Vjerujemo da ni među njima kao i kod ljudi razlika nije neznatna. Apostol Pavao naznačuje da postoje i »podzemna bića« (Fil 2, 10—11). I među njima se, bez sumnje, na sličan način može tražiti uzrok raznovrsnosti. Čini se da bi bilo suvišno postaviti pitanje u svezi sa životinjama, pticama i onom što živi u vodama. Ta bića, sigurno, ne smijemo uzeti za prvotna. Ona su drugotnoga izvora. 4. Sve, dakle, što je postalo, nastalo je po Kristu i u Kristu. Tako je rečeno. To posve očito naznačuje i Pavao. Tvrdi: »Jer u njemu je i po njemu stvoreno sve — što je na nebu i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, moći, prvaštva, vlasti. Sve je stvoreno u njemu i po njemu« (Kol 1, 16). Ali i Ivan isto
pokazuje u Evanđelju. Veli: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve je postalo po njoj i bez nje nije ništa nastalo« (Iv 1, 1—3). I u Psalmima piše: »Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103, 24). Krist je pak »pravednost« (1 Kor 1, 30) kao što je Riječ i Mudrost. Otuda bez sumnje slijedi da je ono — valja to reći — što je nastalo u Riječi i Mudrosti također nastalo u Pravednosti koja je Krist. To znači da u onome što je stvoreno nema ničega nepravedna ni slučajna. Mora se, naprotiv, učiti da je sve onako kako traži propis pravičnosti i pravednosti. Siguran sam da se ljudskim umom i izrazom ne može pojasniti kako bi se kao nešto posve pravedna i pravična dalo pojmiti svu tu različitost i toliku raznovrsnost među zbiljama. Ipak bi se moglo, ali je uvjet da u poniznosti prostrti molimo samu Riječ, Mudrost i Pravednost — a to je jedinorođeni Božji Sin — da se udostoji po svojoj milosti doći u naše umovanje i tako »tajno osvijetliti« (1 Kor 4, 5), zatvoreno otvoriti i skrito otkriti. Valja stoga tako dostojno moliti, tražiti i kucati da kada molimo zavrijedimo dobiti i kada tražimo zaslužimo naći i kada kucamo da se zapovjedi da nam se otvori (Mt 7, 7—8). Mi se, dakle, ne uzdamo u svoju umnost. Ufamo se u pomoć same Mudrosti koja je sve načinila i u pomoć one Pravednosti koja se, kako vjerujemo, iako se o tome u ovome času ne možemo jasno izraziti, nalazi u svim stvorenjima. Pokušat ćemo s nadom u milosrđe Riječi tražiti i ispitivati na koji se način dade uskladiti sva ta velika različitost i raznovrsnost svijeta s općim zakonom pravednosti. Riječ je, velim, o općoj razložitosti. Zalaziti, naime, u svaki pojedini slučaj bilo bi ludo. Htjeti pak na sve odgovoriti nepametno. 5. Rekli smo, dakle, da je ovaj svijet koji obilježuje različitost koju ranije napomenusmo stvorio Bog. Za nj kažemo da je dobar, pravedan i nepristran. Mnogi tome prigovaraju. Tu su u prvome redu ljudi koji potječu iz Marcionove, Valentinove i Bazilidove škole. Oni tvrde da su naravi u duhova različite. Njihova primjedba glasi: kako uskladiti s
pravednošću Boga koji je stvorio svijet što je nekim bićima udijelio boravište na nebesima i što im je ne samo dao bolja obitavališta već također stanoviti uzvišeniji i ugledniji stupanj? Jednima dade prvaštvo, drugima vlast, trećima gospodstva, četvrtima najuzvišenija sjedišta kod nebeskih sudišta. Neka bića sjaju sjajnije od drugih. Sjaje se zvjezdanom blistavošću. Piše: »Jedno je sjaj sunca, drugo sjaj mjeseca, a treće sjaj zvijezda. Ali i zvijezda se od zvijezde razlikuje po blještavih!« (1 Kor 15, 41). Recimo sve odjednom i ukratko: ako Bogu Stvoritelju ne nedostaje ni volja ni sposobnost da učini najveće i dobro djelo — koji je mogao biti uzrok da je stvarajući razumna bića, to jest ono čemu je razlog opstanka on sam, neka učinio uzvišenijima, a drugima koja su lošija i neznatnija dodijelio drugo i treće i još mnogo niža mjesta? Krivovjernici s obzirom na bića što su na zemlji, uz to, predbacuju da nekima pri rođenju u dio pada sretnija sudbina. Tako, na primjer, netko se rađa iz Abrahama i kao sin obećanja (Post 12, 2). Drugi od Izaka i Rebeke. Ali i Izak, dok je još »u utrobi, nogu podmeće svome bratu« (Hoš 12, 4). Također se veli da ga je Bog zavolio prije nego se rodio (Rim 9, 13). Dodaju i ovo: netko se rađa među Židovima gdje nalazi poduku u božanskome Zakonu, netko među Grcima koji su i sami umni i ljudi velike naobrazbe. Ali neki se rađaju među Etiopljanima koji obično jedu ljudska tjelesa, drugi među Skitima kod kojih gotovo kao zakon vlada ocoubistvo, treći među Taurima koji žrtvuju goste. Protivnici nam vele: različitost je među zbiljama zaista velika. Okolnost u kojoj se tko rađa veoma je različita i raznovrsna. Pri tome, razumije se, slobodna volja nema nikakva značenja jer nitko osobno ne odabire gdje će se, u kojem narodu i u kojim uvjetima roditi. Ako, dakle, to ne uvjetuje različitost naravi među dušama te se, vele, zla narav duše dodjeljuje zlome narodu, a dobra dobrome — što preostaje drugo misliti osim da se sve to zbiva nasumce i slučajno? Ali ako se to pripusti, ne vjeruje se da je svijet sazdao Bog i da njime ravna Providnost. Također, čini se, slijedi da ne treba čekati Božji sud u odnosu
na pojedinčeve čine. Što je pak u tome posvemašnja istina, zna isključivo samo onaj koji »proniče sve — pa čak i dubine Božje« (1 Kor 2, 10). 6. Mi pak, obični ljudi, na slijedeći ćemo način, da ne bismo, ako šutimo, hranili krivo vjerničku bahatost, odgovoriti onim što nam po vlastitim sposobnostima uzmogne pasti na pamet na ono što su prigovorili. Ranije često pokazivasmo, kako smo mogli, dokazima iz božanskih Pisama da je Bog, Stvoritelj svemira, dobar, pravedan i svemoguć. Kada je na početku stvorio što je htio sazdati — a to su razumne naravi —, pri stvaranju nije imao drugi poticaj osim samoga sebe, to jest osim svoje dobrote. Budući, dakle, da je on bio uzrok onome što je imalo nastati i kako u njemu nije bilo nikakve različitosti, mijene ili nemogućnosti, jednakim je i sličnim stvorio štogod je sazdao. U njemu, naime, nije bilo nikakva uzroka za različitost i raznovrsnost. Ali budući da su sama razumna stvorenja — kako često pokazivasmo i kako ćemo još jednom na svome mjestu pokazati — bila obdarena moću slobodnoga izbora, svako je od tih stvorenja vlastita slobodna volja po nasljedovanju Boga zvala na savršenost ili po nemaru odvlačila u porok. To je — kako smo već kazali — bilo vrelom različitosti među razumnim bićima. Različitost, prema tome, nije potekla iz Stvoriteljeve volje ili njegove rasudbe već iz odluke vlastite slobode. Bogu se pak činilo pravednim da se za svoje stvorenje brine po njegovoj zasluzi. Zato je različitosti između duhova sveo na suglasje jednoga jedinstvenog svijeta. Svijet je uredio poput jedinstvene kuće u kojoj moraju postojati »ne samo zlatni i srebrni sudovi nego isto tako drveni i glineni — jedni za časnu, drugi za nečasnu uprabu« (2 Tim 2, 20). Služio se tim različitim sudovima — duhovima ili dusima. Smatram da otuda dolaze uzroci razlike u ovome svijetu. Inače božanska Providnost ravna svako pojedino biće u skladu s raznovrsnošću njegovih pokreta, stavova i nakana. Stoga se Stvoritelj ne može držati nepravednim. On je sa svakim rasporedio po zasluzi i u skladu s prethodnim uzrocima. Također se ne
može misliti da je sreća ili nesreća ili bilo koja druga okolnost kod pojedinačnoga rođenja nešto slučajno. Ne smije se, podjednako, vjerovati da postoje različiti stvoritelji i različite naravi duša. 7. Meni se zaista čini da ni Sveto pismo nije posve prešutjelo razlog navedene tajne. Apostol Pavao, raspravljajući o Ezavu i Jakovu, tvrdi: »Dok se još uopće nisu bili ni rodili niti učinili što dobra ili zla — da bi ostala na snazi odluka koja se odnosi na njihov izbor po Bogu — nije na temelju djela već zbog onoga koji je pozvao rečeno da će stariji služiti mlađemu. Piše: Jakova sam volio, a Ezava mrzio« (Rim 9, 11—14). U nastavku ulomka Pavao sam sebi predbacuje i odgovara. Veli: »Što ćemo, dakle, kazati? Zar je u Boga nepravda?« Da bi nam pružio prigodu da to tražimo i da ispitujemo na koji se način to ne zbiva bez razloga, sam je sebi odgovorio i rekao: »Daleko od toga!« Imam dojam da isto pitanje što se postavlja u tezi s Ezavom i Jakovom vrijedi za sva nebeska bića, za zemaljska stvorenja i stanovnike podzemlja. Za sve se, mislim, može kazati što je Pavao ondje rekao: »Dok se, naime, još ne rodiše niti počiniše što dobra ili zla [...]« Dok još stvorenja nisu nastala niti učinila neko dobro ili zlo — kako bi ostala na snazi Božja odluka u skladu s izborom — neka su stvorenja stvorena nebeskima, neka zemaljskima, a treća podzemnima. Tako neki umuju. Po njihovu sudu bića nisu takvima stvorena na osnovu djela već po volji onoga koji ih je dozvao u opstanak. Što ćemo, dakle, kazati ako s tim stoji tako? Postoji, prema tome, u Bogu nepravda? Daleko od toga! Ako pomnije istražimo Pisma u pitanju Ezava i Jakova, uviđamo da u Boga nema nepravde, iako se veli da će stariji služiti mlađemu i premda je to kazano dok se još nisu rodili niti su što u ovome životu učinili. Također zaključujemo da nije nepravda što je Jakov, dok je još bio u utrobi, istisnuo svoga brata. Držimo, naime, da ga je Bog s pravom zavolio na temelju zasluga prethodnoga života. Zato je zavrijedio da bude pretpostavljen bratu. Isto vrijedi za nebeska stvorenja, ako opazimo da različitost među njima nije od početka već da Stvori-
telj pojedinim bićima određuje različitu ulogu prema dostojanstvu zasluge i na temelju prethodnih uzroka. To zacijelo dolazi otuda što je svatko stvoren od Boga kao duh ili razumno biće koje samo sebi na osnovu pokreta svoje pameti i osjećaja svoje duše više ili manje priskrbljuje zasluge po kojima ga Bog ljubi ili mrzi. Međutim, neka su bića među onima koja su najviše zaslužila dobila naredbu da za urešenje svijeta s ostalima trpe i da nižima priskaču u pomoć. Tako postaju dionici Stvoriteljeve strpljivosti. To veli i sam Apostol. Bilježi: »Stvorenje je podloženo ispraznosti, ali ne od svoje volje nego zbog onoga koji ga podloži u nadi« (Rim 8, 20). Moramo, dakle, imati pred očima tvrdnju koju je Apostol postavio u vezi s rođenjem Ezava i Jakova. Rekao je: »Zar je u Bogu nepravda? Daleko od toga!« Držim točnim ako se ista misao protegne na sva stvorenja. Gore, naime, rekosmo da se Stvoriteljeva pravednost mora očitovati u svemu. To bi se, po mome sudu, ukazalo još očitije kada bi svako pojedino biće među nebesnicima, zemnicima i podzcmnicima samo u sebi nosilo uzroke različitosti što prethode tjelesnome rođenju. Sve je, naime, stvorila Božja Riječ i njegova Mudrost. Sve je pak rasporedila Božja Pravednost. Bog se za sve brine po milosti svoga milosrđa. Sve potiče da se utekne svim mogućim lijekovima i sve poziva na spasenje. 8. Nema sumnje da će se na Sudnji dan dobri odijeliti od zlih i pravedni od nepravednih. Svakome će se pojedincu po Božjoj rasudbi, ali snagom vlastite zaslužbe, dodijeliti mjesto koje je dostojno pojedinaca. To ćemo, ako Bog dade, u nastavku pokazati. Držim pak da je takva što već i ranije učinjeno. Valja, naime, vjerovati da Bog sve čini i uvijek raspoređuje na temelju rasuđivanja. Apostol uči: »U velikoj kući ne postoji samo zlatno i srebreno posuđe već i drveno i od gline. Jedno je za časnu, a drugo za prostu upotrebu«. Također dodaje: »Ako se tko očisti, bit će posvećeni sud za časnu uporabu — koristan Gospodinu i spreman na svako dobro djelo« (2 Tim 2, 20—21).
Apostol time bez dvojbe pokazuje da će onaj tko se očisti dok je u ovome životu biti spreman za svako dobro djelo u budućem vijeku. Ali isto tako da će onaj tko se nije očistio biti po količini svoje nečistoće sud nečasne, to jest nedostojne uporabe. Jednako je, dakle, moguće misliti da je i ranije bilo razumnih sudova koji su bili više ili manje čisti — koji su se očistili ili se nisu očistili. Tako je svaki pojedini sud u skladu s mjerom svoje čistoće odnosno nečistoće primio mjesto, predio, okolnost rođenja i vršenje dužnosti u ovome svijetu. Bog svime time do u tančine ravna snagom svoje Mudrosti. Sve razluouje upravom svoga rasuđivanja. Sve je rasporedio po najpravičnijoj naknadi — već prema tome koliko kome treba po zasluzi priteći u pomoć i za nj se brinuti. U tome se savršeno očituje zakon pravičnosti. Nejednakost uvjeta opslužuje pravičnost koja dolazi iz naplate po zaslugama. Ali po istini i skroz jasno razloge tih zasluga u pojedinim slučajevima pozna jedino Bog i Jedinorođenac, njegova Riječ i Mudrost, kao i Duh Sveti.
Deseto poglavlje
Uskrsnuće i sud 1. Naša nas je rasprava podsjetila na budući sud, naplatu i kazne za grijehe kojima prijete Sveta pisma. Isto se nalazi u crkvenome propovijedanju. U vrijeme suda grešnicima je pripremljen »vječni oganj« (Mt 25, 41), »izvanjske mrkline« (Mt 8, 12), »tamnica« (1 Pt 3, 19) i »peć« (Mt 13, 42). I tome slično. Pogledajmo što treba i o tome misliti. Da bismo pak tome prišli prikladnim redom, čini mi se da najprije treba uspostaviti raspravu o uskrsnuću. Tako ćemo saznati što će pasti pod kaznu ili dospjeti u spokoj i blaženstvo. O tome smo potpunije raspravljali u drugim knjigama koje sročismo o uskrsnuću. Tu smo pokazali što o tome držimo. Ali se ne čini ludim ako ponešto i sada otuda uzmemo. To je zbog slijeda u razlaganju i nadasve radi toga što se neki — prvenstveno krivovjernici — spotiču o tu crkvenu vjeru. Drže nečim glupim i posve ludim ako vjerujemo u uskrsnuće. Takvima, mislim, treba odgovoriti na niže naznačeni način. Uz uvjet pak da sami priznaju da postoji uskrsnuće od mrtvih neka odgovore — što je drugo umrlo ako ne tijelo? Stoga će se uskrsnuće i odnositi na tijelo. Zatim neka kažu — misle li da ćemo se poslije uskrsnuća služiti ili ne tjelesima? Smatram da stoga jer Pavao reče da se »sije duševno tijelo, a da će uskrsnuti duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44) ni oni neće
moći nijekati da »tijelo uskrsava« ili da ćemo se po uskrsnuću služiti tjelesima. Što onda? Ako je sigurno da ćemo se služiti tjelesima i budući da se propovijeda da će ustati tjelesa koja su pala — u strogome se smislu samo tada kaže da nešto ustaje ako je ranije palo — nema sumnje da tjelesa uskrsavaju kako bismo se njima ponovno poslije uskrsnuća zaodjeli. Jedno, dakle, ovisi o drugome. Ako, naime, tjelesa uskrsavaju, bez dvojbe uskrsavaju da nam budu odijelom. I ako je nužno da budemo u tjelesima — a to je zacijelo nužno —, moramo biti u svojim tjelesima, a ne u tuđima. Ako je istina da tjelesa uskrsavaju i da uskrsavaju kao duhovna, nema sumnje da uskrsavaju od mrtvih pošto odbaciše raspadljivost i odložiše smrtnost. Tako se veli. Inače bi bilo izlišno i uzaludu da netko uskrsne od mrtvih pa da iznova umre. To se može jasnije shvatiti ako pomno uočimo vlastitost duševne puti koja se sije u zemlju, ali poprima svojstvo duhovnoga tijela. Sama snaga i milost uskrsnuća iz »duševne puti« izvodi »duhovno tijelo«. Preobražava je iz »nedostojnosti« u »slavu« (1 Kor 15, 42—44). 2. Budući da krivovjernici sebe smatraju veoma učenim i nadasve umnima, zapitat ćemo ih da li svako tijelo ima neki oblik, da li ga oblikuje stanovito obličje. Ako kažu da postoji tijelo koje ne oblikuje nikakav lik, vidjet će se da su od svih najneukiji i najluđi. Nitko, naime, to neće nijekati osim ako je skroz tuđ svakoj obrazovanosti. Ali ako odgovore — kao što je posve prirodno — da svako tijelo oblikuje neki određeni lik, opet ćemo ih pitati da li mogu pokazati lik i opisati »duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44). Razumije se da to neće moći na nikakav način. Ali od njih ćemo tražiti i razlike među onima koji uskrsavaju. Kako će pokazati da je istina što je kazano: »Jedno je meso u ptica, drugo u riba. Postoje nebeska i zemaljska tjelesa. Ali jedno je slava u nebesnika, drugo u zemnika. Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, treće slava zvijezda. Zvijezda se od zvijezde razlikuje po slavi. Tako je i s uskrsnućem mrtvih« (1 Kor 15, 39—42). Neka nam, slijedeći primjer nebeskih tje-
lesa, pokažu razlike u slavi među onima koji uskrsavaju. Ako pođu od nebeskih tjelesa i na bilo koji način pokušaju naći neko tumačenje za spomenute razlike, tražit ćemo od njih da i usporedbom sa zemaljskim tijelima odrede razlike u uskrsnuću. Mi pak zbilju shvaćamo ovako: Apostol je htio naznačiti kolika je razlika »u slavi« (1 Kor 15, 43) između onih koji uskrsavaju. Riječ je o svetima. U tu je svrhu segnuo za usporedbom s nebeskim tjelesima i kazao: »Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, drugo opet slava zvijezda« (1 Kor 15, 41). Bilo mu je također do toga da istakne i razlike među onima koji će, iako se nisu očistili u ovome životu, doprijeti do uskrsnuća. Riječ je o grešnicima. Tu se poslužio primjerom zemaljskih tjelesa i zabilježio: »Jedno je tijelo u ptica, a drugo u riba« (\Kor 15, 39). Dostojno je da se nebesko usporedi sa svetima, a zemaljsko s grešnicima. To kazasmo protiv onih koji niječu uskrsnuće mrtvih, to jest uskrsnuće tjelesa. 3. Sada riječ upravljamo protiv nekih od naših koji zbog pomanjkanja u razumijevanju ili radi nedostatka pri tumačenju zastupaju veoma nezgrapno i odbacivo poimanje tjelesnoga uskrsnuća. Njih ćemo pitati: kako shvaćaju da se »duševno tijelo« mora izmijeniti milošću uskrsnuća i postati »duhovno« te kako tumače da će ono što se »sije u slabosti« i kako će se ono što je »u raspadljivosti« preobraziti »u neraspadljivost« (1 Kor 15, 42—44)? Ako zaista vjeruju Apostolu da je tijelo koje uskrsne »u slavi, sili i neraspadljivosti« već postalo »duhovno«, čini se ludim i protivno Apostolovoj misli reći da se tijelo opet upliće u strasti »piiti i krvi«. Apostol, naime, posve očito tvrdi: »Put i krv neće posjedovati Božje kraljevstvo. Ni raspadljivost neće posjedovati neraspadljivost« (1 Kor 15, 50). Kako pak poimlju Apostolovu izjavu: »Svi ćemo se izmijeniti« (1 Kor 15, 51)? Tu izmjenu moramo iščekivati u smislu onoga slijeda o kojem smo ranije govorili. Dolikuje da se u njoj nadamo nečemu što je dostojno božanske milosti. Vjerujemo da će se to zbiti onim slijedom koji opisuje
Apostol: golo se zrno žita ili čega drugoga sije u zemlju; Bog mu, pošto je već ranije uginulo, poklanja tijelo koje hoće (1 Kor 15, 37—38. 36). Držimo da i naša tjelesa padaju u zemlju poput zrna. Ali u njima ostaje onaj razlog koji povezuje tjelesnu bit. Mada su tjelesa, razumije se, mrtva, raspala i rasuta, sami će onaj razlog koji se trajno održava u tjelesnoj biti po Božjoj Riječi tjelesa dignuti iz zemlje. On će ih uspraviti i obnoviti. Taj razlog sliči onoj moći koja se nalazi u pšeničnome zrnu. Zrno se raspada i ugiba. Ona ga pak moć obnavlja i vraća u tijelo koje se sastoji od stabljike i klasa. Tako će biti i s onima koji zavrijede postići baštinu kraljevstva nebeskoga. Onaj razlog koji obnavlja tijelo i o kome već govorismo po Božjoj zapovijedi od zemaljskoga i duševnoga tijela uspostavlja duhovno tijelo koje može boraviti na nebesima. Oni će pak koji su imali nižu ili gotovo nikakvu zaslugu ili su bili zadnji i odbačeni primiti slavu i dostojanstvo tijela koje je u skladu s dostojanstvom njihova života i njihove duše. Bit će to ipak na taj način da će tijelo i onih koji su određeni za »vječni oganj« i »za muke« (Mt 25, 41. 46) biti na temelju same uskrsne promjene tako neraspadljivo da ga ni muke neće moći učiniti raspadljivim niti ga uništiti. 4. Ako je, dakle, tako sa svojstvom tijela koje će uskrsnuti od mrtvih, pogledajmo sada što znači prijetnja »vječnim ognjem« (Mt 25, 41). U proroku Izaiji čitamo napomenu da svakoga kažnjava njegov vlastiti oganj. Prorok veli: »Stupajte u svjetlu svoga ognja i u vatri koju sami sebi zapaliste« (Iz 50, 11). Te riječi, čini se, naznačuju da svaki grešnik sebi užiže plamen vlastitoga ognja. Nije bačen u neku vatru koju je ranije netko drugi naložio ili koja je prije njega postojala. Toj su vatri hrana i gorivo naši grijesi. Njih apostol Pavao naziva »drvljem, sijenom i strnjikom« (1 Kor 3, 12). Preobilje jela te kakvoća i količina hrane koja nam se protivi rađa u tijelu groznicu. Ognjice su različite oblikom i trajanjem. U skladu su s mjerom koju prikupljena neumjerenost pruža kao tvar i gorivo za vrućicu. Kakvoća te tvari koja je skupljena iz različite
neumjerenosti postaje uzrokom teže ili blaže bolesti. Tako je, mislim, i s dušom. Pošto u se nagomila množinu zlih djela i obilje grijeha, sav se taj broj zala u određeno vrijeme upali kao mučenje i užaruje kao kazna. Sama pamet ili savjest po božanskoj moći sve zadržava u sjećanju. Kada griješi, u samu sebe utiskuj e stanovite biljege i oblike grijeha. Svijest će stoga vidjeti — pred očima izloženu — stanovitu povijest svojih opačina. Vidjet će sve što je ogavno i stidno počinila ili bezbožno uradila. Tada će samu svijest progoniti i bosti vlastiti ostani. Bit će svojom vlastitom optužiteljicom i svjedokom. Držim da je to mislio apostol Pavao kada opaža: »Među sobom će se optuživati i braniti misli na Dan kada Bog bude sudio po Isusu Kristu — u skladu s mojim evanđeljem — ljudske tajne« (Rim 2, 15—16). Otuda treba razabrati da u odnosu na dušinu bit sami zli grešnički osjećaji rađaju stanovita mučenja. 5. Da ti se ne bi shvaćanje toga učinilo odveć teško, možemo se pozvati na one strastvene mane koje obično spopadaju dušu — tako kada duša gori od ljubavna žara ili kada jc izjeda oganj ljubomore ili zavisti odnosno kada njome potresa ludost srdžbe ili je troši golema tuga. Nekima je neizmjernost tih nevolja bila tako nepodnošljiva da im je bilo milije pretrpjeti smrt nego snositi takve patnje. Pitat ćeš zasigurno da li onima koji su bili upleteni u gore navedena zla i mane te nisu mogli, dok su se još nalazili u ovome životu, postignuti nekakav popravak i tako su otišli iz ovoga svijeta dostaje kao kazna što se muče onim istim zlim strastima koje ostaju i dalje u njima. Riječ je, rekosmo, o gnjevu, bijesu, ludosti i tuzi. Smrtnosni otrov tih strasti nije u ovome životu ublažio nikakav lijek popravka. Ili će, pitat ćeš, biti mučeni bičevima općenite kazne dok će se spomenute strasti izmijeniti. Smatram da se može misliti i na drugu vrst muka. Ako se tjelesni udovi rasipaju i međusobno odvajaju od unutrašnje ukrštenosti, osjećamo kako nastaje patnja neizmjerne boli. Tako je i s dušom. Kada se nađe izvan reda, ustrojstva i onoga sklada u kojem ju je
Bog stvorio kako bi mogla dobro djelovati i korisno misliti i ako nije sama sa sobom u skladu po uzglobljenju razumnih poriva, držimo da duša trpi muku i bol zbog svoga vlastitoga nesklada. Osjeća nevolju svoje nepostojanosti i nereda. Ali kada vatra, kao sredstvo očišćenja, pročisti rastavljenost i podvojenost u duši, duša će se bez sumnje ojačati u vezanosti. Uspostavit će svoje nutarnje jedinstvo. 6. Još je puno toga što nam je skriveno. To pozna samo onaj koji je liječnik naših duša. Za ozdravljenje tijela od zala što ih navukosmo hranom i pićem ponekad je nužna primjena krućega i gorčeg lijeka. Katkada nam čak treba, ako tako traži vrst bolesti, oporost željeza i krutost odsjecanja. Nadvisi li oblik bolesti i to, vatra, naposljetku, sažiže zlo koje smo u sebi začeli. Valja pak tim više smatrati da se i Bog — naš liječnik — kada želi otkloniti zla s naših duša što ih one na se nagomilaše različitošću grijeha i opačina služi takvim kaznenim liječenjima. Čak kaznom vatre kažnjava one koji su izgubili dušino zdravlje. Za te se zbilje slike spominju i u Svetim pismima. Tako božanska riječ u Ponovljenome zakonu prijeti da će grešnike kazniti »ognjicama, studeni i žuticom«. Mučit će ih »osušenjem očiju, umnim otuđenjem, ludošću, sljepilom i bubrežnom bolešću« (Pnz 28, 22—29). Tko u preobilju vremena prikupi sve bolesti spomenute u čitavome Pismu i navedene pod nazivima tjelesnih patnja u smislu prijetnje grešnicima, ustanovit će da su one slikovita naznaka zala i kazna za duše. Treba povesti računa da u onu svrhu kojom liječnici bolesnicima pružaju pomoći kako bi liječenjem stekli zdravlje i Bog djeluje prema onima koji su pali i zapali u grijehe. Tome je svjedok ono što se naređuje po proroku Jeremiji. Piše: »Neka svi narodi iskape čašu Gospodnje srdžbe. Neka piju, luduju i povraćaju«. Prorok još prijeti govoreći: »Ako netko ne bude htio piti, neće se očistiti« (Jer 32, 15— 16). Otuda se vidi da srdžba Božje osvete koristi dušinu očišćenju. Da pak i kaznu koja se — kako stoji — nanosi ognjem treba shvatiti kao pomoć, uči Izaija. O Izraelu zbori ovako: »Gospodin će oprati prljavštine sa sionskih sinova i kćeri. Očistit će duhom suda i duhom spaljivanja krv iz njihove
sredine« (Iz 4, 4). 0 Kaldejcima bilježi ovo: »Posjeduješ ognjeno ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od pomoći« (Iz 47, 15—15). Drugdje veli: »Gospodin će ih posvetiti u žarkome ognju« (Iz 66, 16—17). U proroku Malahiji čitamo: »Gospodin će, sjedeći, svoj narod pretopiti poput zlata i srebra. Pretopit će i očistit i ponovno saliti očišćene Judine sinove« (Mal 3, 3). 7. U Evanđelju je kazano o zlim »upraviteljima« da će biti »razdijeljeni« i