KRŠĆANSKI K L A S I C I 8
AURELIJE AUGUSTIN O DRŽAVI
BOŽJOJ
I DE CIVITATE
DEI
SVEZAK DRUGI (knjiga X I - X V I I I ...
74 downloads
471 Views
77MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
KRŠĆANSKI K L A S I C I 8
AURELIJE AUGUSTIN O DRŽAVI
BOŽJOJ
I DE CIVITATE
DEI
SVEZAK DRUGI (knjiga X I - X V I I I ) Urednik ANTON BENVIN
TORINO, B i b l . N a z i o n a l e M s . L . 1.6. f. 1
De civltate Dei
AURELIJE AUGUSTIN
DRŽAVI BOŽJ DE CIVITATE DEI SVEZAK DRUGI
(knjiga XI-XVIII) Latinski i hrvatski tekst S latinskog izvornika preveo TOMISLAV LADAN Uvode napisali AGOSTINO TRAPE DOMENICO GENTILI
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Marulićev trg 14 ZAGREB 1995
Bilješke napisali TOMISLAV L A D A N DOMENICO GENTILI, AGOSTINO T R A P E Uvode preveo Z D E N K O T O M I S L A V TENŠEK RIJEČ
Teološka lektura ANTON BENVIN Stručni savjetnici T O M I S L A V ŠAGI-BUNIĆ Z D E N K O T O M I S L A V TENŠEK MATE KRIZMAN Korektura A N T E B . BARIČEVIĆ Grafički uredio R O M A N TURČINOVIĆ Latinski tekst preuzet iz izdanja S A N T ' A G O S T I N O , LA CITTA Dl DIO, II Citta Nuova Editrice, Roma 1988. Oprema ALFRED PAL
Izdaje K R Š Ć A N S K A S A D A Š N J O S T , Z A G R E B , M A R U L I Ć E V T R G 14 Odgovara Dr. A l d o Starić
1995, Kršćanska sadašnjost, Zagreb Tisak Varteks tiskara d.o.o., Varaždin Naklada 3.000 I S B N 953-151-083-0
IZDAVAČA
E v o - netko ć e reći: k o n a č n o - i drugog sveska A u g u s t i n o v e De civitate Dei u prijevodu na hrvatski jezik T o m i s l a v a L a d a n a , paralelno s latinskim tek stom. P r o š l o je, naime, podosta godina o d izdanja prvog sveska (1982.) iako je bila i z r a ž e n a nada da n e ć e okasniti n i drugi svezak. I m a za to više, tzv. objektivnih, razloga - i sa strane izdavanja latinskog teksta, koji je kasnio, i sa strane situacije u kojoj se n e k o l i k o posljednjih godina n a š l o hrvatsko i z d a v a l a š t v o u o p ć e . B a š je izdavanje latinskog teksta, koji smo preuzeli, i nas potaklo da o b i m n o djelo De civitate Dei izdamo u tri sveska a ne u dva k a k o smo b i l i ranije najavili. Stoga će dodatna kazala za svo djelo biti obje lodanjena u t r e ć e m svesku, za koji se nadamo da će t a k o đ e r relativno ubrzo ugledati svjetlo dana. O v o izdanje sadrži i uvode (u knjige X I - X I V i u knjige X V - X V I I I ) koje su napisali pok. A . Trape i D . G e n t i l i a objavljeni su zajedno s latinskim tek stom (koji m i ovdje preuzimamo) i talijanskim prijevodom u izdanju » C i t t a N u o v a « ( R i m , 1988.). N a hrvatski i h je jezik preveo dr. T o m i s l a v Z d e n k o Tenšek. N a d a m o se da će nastavak objavljivanja temeljnog A u g u s t i n o v a djela De civitate Dei biti z n a č a j a n doprinos produbljivanju i p r o š i r e n j u t e o l o š k e k u l ture i na n a š i m stranama. Zagreb, prosinac 1995.
KRŠĆANSKA
SADAŠNJOST
UVOD U KNJIGE XI-XTV Čini se prikladnim pridodati ovdje poseban uvod prvom odsjeku drugog dijela De civitate Dei, kojim se želi pomoći čitatelju kako bi bolje razumio velike i teške probleme ovdje sadržane. Riječ je o dva prva od pet predočenih u Općem uvodu (vidi: Svezak prvi, str. L I - L X I I ) : o počecima, problemu koji je fundamentalan iako težak i kompleksan, i o zlu, problemu tjeskobnom i nadasve mračnom. B i l o je istina govora o njima onom zgodom, ali korisno je vratiti se opširnije na tako važne i zamršene predmete i usmjeriti čitateljevu pažnju na aspekte koje prijašnji uvid ili nije mogao zahvatiti ili ih je dotakao tek usput. Primjerice, o najvećoj jednostavnosti Božjoj, koja je Augustinov duh silno zao kupljala i koja u De civitate Dei, točnije u X I . knjizi, dobiva možda najviši i najobuhvatniji izričaj; o stvaranju vremena ili bolje, s vremenom, pitanju koje je iziskivalo pobijanje poganskih filozofskih stavova kako onog o vječnim kretanjima u krugu, tako onog podmuklijeg o naravi čovjeka; o naravi i usudu anđela koji su kao prvi građani Božje države zaslužili i dobili posebnu raspravu; o stvaranju i čovjekovu grijehu koji je razlogom njegova sadašnjeg očito bijednog stanja podložna smrti i pobuni strasti: a što su dvije žalosne stvarnosti koje ukupno spadaju i na teologiju i na filozofiju, i pred kojima filozofija traži i mora tražiti pomoć teologije. U ovom prvom odsjeku drugog dijela nalaze se neke dublje i značajnije teze nove filozofije, koju Augustin stvara - kršćanske filozofije - , i teologije. Isplati se s posebnom pažnjom o tome čitati četiri knjige. Stranice koje slijede žele čitatelju pomoći proniknuti u njihove tajne. T
I.
PRETHODNE
TOČKE
Ponajprije evo nekih prethodnih pitanja koja pomažu u razjašnjenju temeljnih problema: datum, okolnosti, protivnici, izvori.
1. Datum Datum prvog odsjeka - knjige X I . - X I V . - može se odrediti iščitavajući Orozijevu Povijest protiv pogana i Augustinovo Pismo 184/A. Orozije u uvodu svom djelu, koje mu je Augustin sugerirao da ga napiše, kaže da je prvih deset knjiga De civitate Dei već objavljeno i da autor piše X I . Uvod sigurno datira iz 417. Augustinovo pismo Petru i Abramu, koje kritičari s pravom smještavaju oko g. 418., daje nam na
VIII
UVOD
UVOD
znanje da su prve tri knjige drugog dijela već dovršene i da, dok piše, quartum in manibus habeo, tj. X I V . Dakle, prvi odsjek drugog dijela De civitate Dei sastavljen je za dvogodišta 417.-418. Ovaj datum pobuđuje našu misao u ozračju kakvih i kolikih Augustinovih zauzetosti su pisane ove knjige koje obrađuju pitanja metafizike, teologije i egzegeze.
1) Manihejci. Izričito ih ne spominje koliko bi se to očekivalo kako u ovom odsjeku tako i u drugima - izuzme li se govor o stvaranju gdje se njihov nauk pažljivo sažimlje - ali i onda kad ih ne navodi uvijek ih ima u vidu, posebice u temeljnim pitanjima o nepromjenjivosti Božjoj, o zlu, o duši, o Pismu, o moralu, o slobodi. Danas znamo mnogo toga više o manihejstvu nego što je to znao Augustin, ali on uvijek ostaje nezamjenjivim izvorom za afrički maniheizam . Pravi uvod u ovaj religiozni pokret ponudit će se u odgovarajućim izdanjima antimanihejskih djela. U njima će se kazati da Augustin ne osuđuje sve kod manihejaca; sigurno ne ono što su oni uzeli od kršćanstva i od antikne filozofije, kao što je težnja za mudrošću, potreba za očišćenjem, postojanost u molitvi, potreba za savršenošću i za oslobođe njem, ali osuđuje ono što je na metafizičkom, metodološkom, biblijskom i etičkom planu bilo neprihvatljivo razumu i vjeri. Dovoljno je ovdje podsjetiti na ono što Augustin kaže o njima u našem odsjeku. »Neki krivovjerci - točnije manihejci - nisu uvidjeli« da je dobrota Božja stvorila sve stvari, da su sve dobre; a nisu to zapazili »jer mnoge stvari, poput ognja, hladno će, divlje zvijeri i štogod takvo vrijeđaju ubogu i nejaku smrtnu prirodu našeg fizič kog bića, ukoliko joj se protive«. Nakon što je razložio razloge ove zablude zaključu je: »Manihejci ne bi tako besmisleno ili, bolje rečeno, ludo govorili, kad bi vjerovali da je Božja narav nepromjenjiva, kao što jest, i posve nepropadljiva te joj ništa ne može nauditi; i kad bi mnili, prema zdravom kršćanskom nauku, da duša (koja se po svojoj volji može nagore izmijeniti te s grijeha propasti, pa tako lišiti svjetla nepromjenljive istine) nije dio Boga niti je iste naravi kao Bog, nego stvorena od njega, ona je daleko ispod svojeg tvorca« . Isto su tako »ludi« kada se gnušaju tjelesa kao da bi ona pripadala zlu. Takvo što ne zastupaju niti platonici: Non quidem platonici, sicut manichaei desipiunt . V a lja zaključiti da je De civitate Dei, poradi nekih velikih kontroverznih pitanja između maniheizma i kršćanstva, posebice u ovom odsjeku, toliko antimanihejsko djelo ko liko i djela koja su izravno napisana protiv tog pokreta. Tvrdnja da je dualizam De civitate Dei na neki način manihejskog podrijetla nema temelja, isto tako kao što je bez temelja tvrdnja da je platonskog podrijetla .
1
IX
4
5
2. Okolnosti D a bismo si predočili okolnosti, reći ću da je započela, i već poprimila velike i teške razmjere pelagijevska kontroverzija, a donatistička još nije bila završena. Glede prve dovoljno je podsjetiti da je Augustin već bio napisao šest djela, od kojih dva prva, fundamentalna - Kazna i opraštanje grijeha i krštavanje djece, Duh i slovo, Milost u Novom zavjetu (— E p . 140), Narav i milost, Savršenost opravdanja čovjekova, Jeronimu o pitanju duše (= Epp. 166-167) - i baš u tom dvogodištu pisao je o tome druga dva: Djela Pelagijeva, Milost Kristova i istočni grijeh. Potom tu su brojna pisma, naročito o pelagijevskom pitanju - papi Inocentu, Paolinu Nolanskom, Julijani, svećeniku Sikstu, pa onda Dardanu o prisutnosti Božjoj i Optatu o podrije tlu duše - , kao i mnoga putovanja. Godine 418. po želji pape Zosima i zato da providi u nekim crkvenim pitanjima o kojima malo znamo, odlazi iz Kartage gdje ga je sustiglo papino pismo, u Cezareju u Mauritaniji, a što je dugačak put (preko 1.000 km u jednom pravcu i oko 700 u povratku za Hipon) . U tom istom razdoblju uputio je Bonifaciju traktat Ispravljanje donatista (= Ep. 185) i kazivao je u pero Akta razgovora s Emeritom donatistom, izvješće o raspravi koju je s njim imao za svog posjeta Cezareji. Usred ovih okolnosti i drugih zauzetosti - onih redovitih a veoma zahtjevnih u upravljanju biskupijom - sastavio je Augustin četiri knjige koje nas zanimaju. 2
3. Protivnici Više nego okolnosti u kojima su knjige sastavljene čitatelja zanimaju protivnici koje je Augustin imao pred očima kad je pisao. To su bili: manihejci, pelagijevci, poganski filozofi, origenisti. Samo što Augustina ne zaokuplja toliko polemika koju protiv njih vodi - iako ni ona nije izostala kad je to smatrao potrebnim - koliko izlaganje katoličkog nauka. To je uostalom bio pretežiti cilj drugog dijela ovih knji ga . Polemiku u strogom smislu vodio je u toliko drugih spisa - toliko ima Augusti novih djela koja započinju s Contra - , a u mnogim će je drugim djelima još voditi; ovdje međutim on želi čitatelja informirati o nauku, filozofskom i teološkom zajedno, koji se odnosi na Božju državu (u ovom dijelu on govori o dva velika problema, o problemu početaka stvari i o podrijetlu zla) i uvjeriti čitatelja da je to jedini istinski nauk. Zablude ima u vidu, ali one uglavnom ostaju u pozadini. N a nama je da ih izvučemo na površinu kako bismo olakšali i učinili plodovitijom interpretaciju djela. 3
6
1
8
2) Pelagijevci. Augustin ne govori na izričit način o pelagijevcima, iako ukazuje na djela koja je protiv njih napisao , ali problematika koju obrađuje u knjigama XIII. i X I V . je ona koju je postavio Pelagije i sljedbenici, a tiče se stanja i naravi čovjeka, posebice smrti, te nereda strasti ili, biblijski, požude. Na drugom sam mjestu izložio njihov nauk , pa nije potrebno iznositi ga ovdje. Dovoljno je kazati, za ono što se nas ovdje tiče, da za njih smrt i nered strasti nisu kazna, već pripadaju samoj naravi čovjeka. Je li prvi čovjek sagriješio ili nije nema 9
10
4
Usp. De civ. Dei 11, 22; usp. i 1, 20. Usp. H . - C H . P U E C H , Le Manicheisme. Son fondateur, sa doctrine, Pariš 1949. (s obimnom biblio grafijom); J. R I E S , Introduction aux etudes man. Quatre siecles de rech., u Ephem. Theol. Lov., 33 (1957), 453-482; F . D E C R E T , Aspects du manicheisme dans VAfrique romaine, Pariš 1971.; ISTI, Mani et la tradition man. - Maitres spir., ed. du Seuil, Pariš 1974. (divulgativno i pohvalno). De civ. Dei 11, 22. De civ. Dei 14, 5. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. X I I I - X I V . Usp. De civ. Dei 13, 4. Z a naslov djela koje Augustin ovdje navodi vidi N B A , X V I I / 1 , str. 9. Na to se djelo ukazuje poradi poteškoće koju su postavili pelagijevci a Augustin ju je razriješio, naime zašto nakon krštenja, pošto je otpuštena krivnja, ostaje kazna smrti. Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. X L V I I - L I X ; usp. također Opći uvod u Milost i sloboda, N B A X X , str. CIIs. 5
6 7
8
9
1 2 3
Usp. Ep. 184/A 3, 5. Retract. 2, 51. Retract 2, 43; Ep. 184/A 3, 5.
to
značenja: svatko bi bio rođen podvrgnut smrti i onom neredu koji ga tako snažno nagoni na grijeh, stvarajući podjelu i borbu između tijela i duha. Iz toga slijedi nega cija povezanosti između prvog čovjeka i svih njegovih potomaka i onog izvornog grijeha. Protiv ovih negacija Augustin je bio napisao i pisao mnoga djela, kako je gore bilo rečeno. N o u De civitate Dei, koja je u svom drugom dijelu bila određena da izloži kršćanski nauk protiv poganskih filozofa, bilo mu je stalo da promotri pelagijansku antropologiju, tako blisku onim filozofima, i tom nauku suprotstaviti kršćan sku viziju čovjeka naspram gore spomenutih teza. Nedvojbeno je da se iz pelagijanskih teza o smrti i o neredu strasti rađala nova antropologija koja više nije bila kršćanska. Tako je smatrao Augustin, i nakon njega katolički teolozi. A l i budući da se ova nova antropologija - pelagijanska - u mnogim dijelovima podudarala s antro pologijom onih filozofa, Augustin je odgovorio i jednima i drugima djelom koje je istodobno djelo filozofa i teologa. Njegov odgovor, kako ćemo vidjeti, ima za polugu razlikovanje između čovjeka prije grijeha i nakon grijeha (Adamova) i , u perspektivi, nakon uskrsnuća. Druge antipelagijanske teme prisutne su u De civitate Dei, i u našem odsjeku, poput one o solidarnosti (povezanosti) s prvim čovjekom - omnes fuimus in illo uno, quando omnes fuimus Me unus - , one o neizbježivosti lakih grijeha za koje onaj koji vjeruje da ih nema ne dokazuje da ih nema nego za njih ne zadobiva oproštenje , one o osudi sviju u Adamu tako da svi ljudi, bez Krista, tvore »massa damnata« ; o potrebi milosti za oslobađanje od grijeha ; itd. Može se zaključiti da širok nauk o milosti, produbljen i pojašnjen u pelagijevskoj kontroverziji, posebice u prvoj fazi, koja je bila više ekspozitivna a manje polemička, nalazimo u cijelosti u drugom dijelu De civitate Dei, toliko da bi bilo lako - i korisno - komentirati taj dio djelima nastalima u onoj kontroverziji. Dapače, sama struktura ovog dijela De civitate Dei nije razumljiva bez antropološke vizije - nadnaravne an tropologije - koja je u Augustinu dozrijevala u vrijeme rečene kontroverzije. Z a pravo zna se da se ona razvijala paralelno sa sastavljanjem De civitate Dei; započeo ju je malo prije i dovršio koju godinu poslije, svojom smrću. Vidjet ćemo to bolje u narednim odsjecima kad se govori o tijeku i o vječnim međašima dviju država. 11
12
13
14
3) Poganski filozofi. A k o pelagijevci ostaju u pozadini diskusije i njima se odgo vara tako da ih se ne imenuje, poganski se filozofi, u prvom redu neoplatonici, izričito spominju. Ova razlika ima svoju razložitost u samom cilju djela koje je pogla vito namijenjeno onima izvana, napojenima njihovim naučavanjem. U prvom dijelu spisa u pitanju posredništva i u ovom prvom odsjeku drugog, pozornost na filozofe i poređenje njihova nauka s kršćanskim izričiti su i stalni. Četiri su bitna pitanja, i sva fundamentalna: a) podrijetlo stvari; b) vječna kružna kretanja; c) metempsihoza; d) narav čovjeka s neizbježnim i teškim proble mima smrti i požude. 15
Naime: a) Augustin podsjeća, makar jednom nepouzdanom tvrdnjom, na mišljenje onih koji zastupaju vječnost, tj. nestvorenost svijeta, i nju odbacuje jakim riječima ; spo minje također mišljenje onih koji modo vix intellegibili tvrde da je svijet stvoren, ali ab aeterno ; te oštroumno odgovara na njihova objašnjenja . b) Augustin promatra teoriju »vječnih kružnih kretanja«, imajući na umu bilo stoički nauk o periodičkim prevratima, na temelju kojih bi se svemir rastvarao u svoj primordijalni element, vatru, koja je supstancijalno identična s božanskim principom, a onda bi ga vatra preoblikovala i vratila u stanje kakvo je imao prije , bilo platonski nauk o neprestanom prolazu duša iz nebeskog života u tjelesni i obrnuto , a što je za Augustina mnogo gore, pače vrhunac ludosti . c) Augustin sa zadovoljstvom bilježi da Porfirije nije u ovom slijedio svog učite lja , i hvali ga da je reinkarnaciju barem suzio samo na tijelo ljudi, taksativno isklju čujući životinje . d) Temeljito studira problem naravi čovjeka koji je sadržavao mnoga pitanja: preegzistencija duša, stvaranje tjelesa kao kazna grešnih duša, tijelo zatvor duše, smrt ne kao kazna nego kao oslobođenje od kazne, podrijetlo neurednih strasti, nemogućnost tjelesa da budu prenijeta na nebo . Mnoštvo teza, kako se vidi, koje su duboko izobličavale kršćansku viziju početka i konačnog svršetka stvari, posebice povijest spasenja. Dvije su žarišne točke: stvara nje i antropologija. 16
11
20
21
22
23
24
4) Origenisti. U spomenutim dvjema točkama autor De civitate Dei suočava se i s katoličkim autorima suviše ovisnima o nauku tih filozofa, posebice s Origenom ili možda, bolje kazati, s origenistima.
16
De civ. Dei 11, 4: ... si mundum aeternum sine ulio initio, et ideo nec a Deo factum videri volunt, nimis aversi sunt a veritate et letali morbo impietatis insaniunt. Čini se da ima na nišanu aristotelsko-peripatetički nauk prema kojem je svemir suvječan Bogu i nije od Boga stvoren: usp. A R I S T O T E L , De caelo, II, 283b, 26-30; T E O F R A S T u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8 [I, 145, 20-23 Rabe] (Platon, u Timeju 28b, bio bi kazao da je svemir »rođen« samo radi jasnoće); F I L O N , De aet. m. 10-12 ( V I , 76, 3-15 CohnWendland); usp. također E . Z E L L E R , Die Lehre des Aristoteles der Ewigkeit der Welt, VortrDge und Abhandlungen, III, Leipzig 1884, 1-36. De civ. Dei 11, 4. Ovo su mišljenje zastupali neki filozofi medio-platoničari i sam Plotin: svemir iako mu je Bog proizvodni uzrok treba smatrati vječnim, jer njegov nastanak nije nastupio u nekom određenom vremenskom trenutku (Bog je dakle proizveo svemir ab aeterno, i početak vremena strogo ovisi o oblikovanju osjetilnog svemira čijoj sferi pripada i samo vrijeme): usp. A P U L E J , De Platone et eius dogmate, I, 198; A L K I N O J (ili Albin), Didaskalikds 169, 26-28 (Hermann); C E L Z O , I, 19, 4-8, I V , 79D Bader; T A U R O u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8 (I, 147, 5-9, 11-13); V I , 21 (I, 187, 10-12); P L O T I N , Enn., II, 1, 1 (II, 6, 1-2 Brehier). Filozofi »medio-platoničari« koji zastupaju stvaranje svemira ab aeterno - Apulej, Alkinoj, Celzo, Tauro - slijede alegorijsko tumačenje koje su iz odlomka Time ja 28b (gdje se izričito tvrdi »rađanje« svemira) prenijeli u antičku Akademiju Senkokrat i Krantor; u Timeju 28b Platon je, navodno, bio kazao da je svemir »rođen« samo poradi jasnoće, kako bi ga se bolje razumjelo: usp. S E N O K R A T , Fragm. 54 (Heinze) i P L U T A R H , De an. prar. in Tim. 1013a-b (VI 156, 18-24 Bernarda Kis). Riječ je o istoj interpretaciji koju slijedi Aristotel (usp. S E N O K R A T , Fragm. 54 Heinze) i Teofrast (u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8). O cijelom predmetu usp. C . B A D U M K E R , Die Ewigkeit der Welt bei Plato, u . Philos. Monatshefte, 23 (1887), 513-529. Usp. De civ. Dei 12, 17, 1-2. Usp. De civ. Dei 12, 13. O mišljenju stoika usp. I. V O N A R N I M , Stoicorum veterum fragmenta (SVF), I, 107. 512; II, 585-632. Nauk je izložen u Platonu, Fedro, 246b 6-249d 3; Fedon, 70c-72d. Augustinski termin circuitus temporum (De civ. Dei 12, 14) savršeno odgovara izrazu u Fedonu 72b 1: ljudi su »individualno smrtni, ali u sveukupnosti vrste žive odvijeka«. Usp. De civ. Dei 11, 4; usp. 12, 21: ... si vera essent... doctius nescirentur. U De civ. Dei 12, 10, 1 obračunava se s ovim mišljenjem ovako: dicunt quod putant, non quod sciunt. Usp. De civ. Dei 12, 21, 3. Usp. De civ. Dei 10, 30; 12, 27. Usp. De civ. Dei 13, 16. 17
19
20
11
De civ. Dei 13, 14. De civ. Dei 14, 9, 4: ... qui sive peccato se vivere existimat, non id agit ut peccatum non habeat, sed ut veniam non accipiat. Usp. De civ. Dei 19, 27; 21, 27, 4-6; itd. De civ. Dei 21, 12. O ovom augustinskom izrazu, snažnom po svojoj sintetičnosti, usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C X X s., i Milost i sloboda, N B A X X , str. C L X X V I I - C L X X X . Usp. De civ. Dei 14, 20. Usp. De civ. Dei, knjige 9-10. 13
14 15
18
19
18
12
XI
UVOD
UVOD
X
21
22
23
24
UVOD
UVOD
XII
XIII
34
O vezama Augustina s Origenom mogao bi se zapodjenuti podulji razgovor. Evo nekoliko naznaka o origenističkoj kontroverziji . O toj kontroverziji Augustin nije bio upoznat mnogo prije 397. kad više manje započinje njegovo biskupstvo, i tad, po drugi put, traži od Jeronima da ga upozna s ea ipsa errata - upravo Origenovim - quibus a fide veritatis Me vir tantus - za zapaziti je ove riječi - recessisse convincitur . O njoj je saznao više narednih godina, ako ne preko Jeronima, a ono sigurno svojim vlastitim marom tražeći bilo djela Origenova bilo ono što se tolikom strašću pisalo o njemu. Kakav je bio Augustinov stav? Mogli bismo ga sažeti, čini se, ovako: bio je to stav pun poštovanja, bez predrasuda, crkven, teološki. Pojasnit ću se. Stav pun poštovannja, kazao sam. Spomenuo sam upravo izraz Me vir tantus, što nije tek retorički već iskren izričaj. Augustin cijeni Origena, smatra ga veoma učenim mužem i jako upućenim u Sveta pisma , mužem fere omnibus notus . Upo znat je da su se oko njegova imena uzdigle velike kontroverzije, poznati su mu optužitelji i branitelji, spominje jedne i druge i između njih zauzima uravnotežen stav bez predrasuda. U De haeresibus, jednom od svojih posljednjih djela, Augustin spominje optužbe Epifanijeve o kojima ovisi i sam u kompilaciji djela koje je kazivao u pero: Epifanije je optuživao aleksandrijskog učitelja da niječe uskrsnuće mrtvih i božanstvo Kristovo i da alegorizira raj et alia omnia. Augustin ne replicira - nije to bila zadaća njegova djela - , pa ipak bilježi da ga drugi brane od tih optužbi, premda su ga neki, nadodaje, qui eius plura legerunt, pokušali uvjeriti u njegovu zabludu i u ovomu . Unatoč ovom pojašnjenju čini se sigurnim da se Augustin nije slagao s Epifanijem, utoliko više što je nekoliko godina ranije, pišući Oroziju, sa zadovoljstvom govorio o dobru koje su Origenove knjige učinile u Hispaniji u stvari trinitarnog nauka i stvaranja iz ništa i dobrote stvari: Non parum boni ex libris Mis provincia vestra percepit; iako upozorava da se valja kloniti zabluda koje su u njima sadržane: »Quod autem et in eis erroris est veseli me što ih se kloniš« . Izlaže razloge koji ga obvezuju da to čini a tiču se neopozivosti - a to mu je pitanje bio postavio Orozije - stanja propasti, uključujući na prvom mjestu đavla. Oko 405. kada piše Jeronimu koji se je, da bi protiv Augustina obranio svoju interpretaciju epizode u Antiohiji , pozivao, među ostalim, na Origena, te mu spo minje promjene mišljenja o Aleksandrincu kojega je tada Jeronim grubo napadao a nekoć ga je jako hvalio: Quamvis Origenem mirabiliter ante laudaveris . Trebalo je imati hrabrosti Jeronimu ovo spomenuti. Augustin je tu hrabrost imao jer mu je bilo nadasve stalo do istine, a među prijateljima do ljubavi (caritas) i do libertas amicitiae, kako kaže u istom pismu . U posljednjem svom djelu Opus imperf. contra Iulianum, govoreći o reverzibilnosti stanja osude đavla, a što bi bila neizbježna posljedica poimanja slobode kako ju je Julijan zastupao, primjećuje da neki vel probant, vel volunt - valja zapaziti ove 25
26
27
28
29
30
31
32
33
O Augustinovu poznavanju Origenovih djela usp. P. A L T A N E R , Augustinus und Origenes. Eine quellenkritische Untersuchung, u: Historisches Jahrbuch, 70 (1951), 15-41. Ep. 40, 6, 9. Usp. De civ. Dei 11, 23, 1. De haeres. 42. De haeres. 43. Contra Prisc. et Orig. 4, 4. Usp. J E R O N I M , Ep. 75, 3, 4 (među Augustinovim). Ep. 82, 3, 23. Ep. 82, 5, 36.
riječi: ili dokazuju i l i žele - da sam Origen nije zastupao takvu zabludu . Augustin se ne izjašnjava, već samo podsjeća, radi objektivnosti, na dvije hipoteze. Dakle sve do kraja drži stav trijezne ravnoteže i nepristranog suda, a što ga je vodilo tome da radije umanjuje nego da uvećava zablude koje su se pripisivale Origenu; a to čini, ako ne na temelju osobnog studija njegovih djela za koji nije imao ni vremena niti interesa (Augustin je bio više teolog nego učenjak), a ono barem na temelju obrane onih koji su Origenu bili skloni. Augustin zna da u spisima Origenovim ima teških zabluda. U djelu De haeresibus koje sam navodio, nakon što je Epifanijevim optužbama stavio nasuprot sud onih koji su ga branili, nadodaje: »Ali postoje druge Origenove tvrdnje koje kato lička Crkva apsolutno ne prihvaća, za koje ga niti krivo ne prekorava niti se daje zavesti od njegovih branitelja«. Jake su ove riječi koje otkrivaju čvrsti stav. Ovdje u De civitate Dei, u 11. knjizi, glede preegzistencije duša i stvaranja tjele snog svijeta kao kazne za njihove grijehe, piše: Hine Origenes iure culpatur. In libris enim quos appellat JT£QL AQ%G)V, id est De principiis, hoc sensit, hoc scripsit . Tvrdi ton hiponskog biskupa, koji je toliko pažljiv i vješt u uporabi riječi, daje misliti da se izravno informirao na izvorima, čitajući barem izravno navedeno djelo i stvarajući uvjerenje da je ta zabluda stvarno bila. A l i on je čini se uvjeren da postoji i druga zabluda, ako ne u mgi Ag%(bv, a ono u drugim djelima; a to je apokatastaza sviju stvari, uključujući demona. Zato i podsjeća da glede demona njegovi branitelji vel probant, vel volunt da to nije njegovo mišljenje, dajući mjesta sumnji da nije bio uvjeren u valjanost obrane. Na svaki način Augustin prigovara Origenu obadvije zablude, a čini to s eklezijalnog i s teološkog razloga. Nas ovdje više zanima prvi nego drugi razlog. Zanimljivo je promotriti kakvom upornošću hiponski biskup navraća na osjećaj vjere i na izričaj Crkve kako bi isključio dvije spomenute zablude. God. 415. piše prijatelju Evodiju i kaže da je, na nagovor Orozijev, kazivao u pero omalenu knjigu ali quanta potui brevitate et perspicuitate protiv hereze priscilijanista i protiv nekih mišljenja Origenovih quas non recepit Ecclesia . Ista se misao nalazi u De haeresibus, s dodatkom: omnino non recipit . A u De civitate Dei glede mišljenja o vraćanju sviju stvari Bogu veli: Sed illum - dakle Origena - ... non immerito reprobavit Ecclesia . Riječ je jaka: reprobavit. U Retraktacijama govori de quibusdam Origenis sensibus, quos catholica fides improbat . Konačno u Opus im perf. contra Iulianum piše: Sed hoc... fides catholica et sana non recipit . A malo ranije u De haeresibus, glede dvaju Origenovih mišljenja bio je napisao: Quis catholicus christianus vel doctus vel indoctus non vehementer exhorreat? itd. Ovi uporni izričaji, posebice onaj podcrtan u De civitate Dei, daju misliti da je hiponski biskup imao u vidu intervenciju Crkve, vjerojatno onu pape Anastazija. Kako se vidi, Augustinov je stav nadasve teološki. Njemu je stalo da se neke zablude iskorijene jer su teološki i filozofski neprihvatljive. Bile one ili ne bile u djelima Origenovim drugotnog je značenja: ako one postoje, valja ih izbjegavati bez 35
36
31
38
39
40
41
25
26
27 28
29
30
31 32 33
x
Opus imp. c. Iul. 5, 47. ' De civ. Dei 11, 23, 1. ; Ep. 169, 4, 13. De haeres. 43. De civ. Dei 21, 17. Retract. 2, 44. Opus imp. c. Iul. 5, 47. De haeres. 43. ;
1 1
UVOD
XIV
predrasude za dobro koje postoji u takvim djelima; ako zabluda nema, to je razlog za zadovoljstvo biti s njim i jednodušan u istini. Zato u De haeresibus ukazuje na platonsku filozofiju kao na izvor nekih zabluda, a glede »naizmjeničnih vraćanja« upućuje na De civitate Dei, gdje je naširoko ras pravljao protiv poganskih filozofa od kojih je, primjećuje, te zablude uzeo Origen: De qua vanissima impietate adversus philosophos, a quibus ista didicit Origenes, in Libris de Civitate Dei diligentissime disputavi . 42
^
TEMELJNA
PITANJA
Temeljna pitanja o kojima se raspravlja u ovom odsjeku (knjige X I - X I V ) su mnoga i teška. Mogu ih sažeti ovako: Bog, stvaranje, zlo, anđeli, čovjek, smrt, požu da. Slijedimo to izlaganje: bit će korisno. Augustin dostiže najviše vrhunce metafi zike i s teološkom sigurnošću opisuje početke povijesti spasenja i stanje čovjekovo u povijesti. Kozmička vizija, njemu svojstvena, koja u dvije države uključuje ne samo ljude nego i anđele - štoviše, anđele prije nego ljude - , dovodi ga do toga da naši roko raspravlja o naravi, podjeli i sudbini prvih Božjih stvorenja.
PRVO POGLAVLJE
BOG U De civitate Dei tema o opstojnosti Božjoj se ne obrađuje, osim ponekom naznakom - kratkom ali učinkovitom - i kroz izlaganje o načinu kako su platonici došli do Boga uspinjući se od promjenljivog prema nepromjenljivom . O tome Augu stin govori često, ali drugdje . Razumljivo je. De civitate Dei se suočava ne s ate izmom nego s politeizmom, i s onim »veoma plemenitim« filozofima koji su prihva ćali Boga i , prema Augustinu, stvaranje, iako su zastupali velike zablude glede na čina i cilja stvaranja. Sva se Augustinova pažnja usmjeruje prema pobijanju ovih zabluda. Donosi, zato, snažnu sintezu o jednostavnosti Božjoj i uspjeli sažetak trinitarnog nauka. 1
2
3
1. Apsolutna jednostavnost Božja Važno pitanje odnosa u Bogu između božanske supstancije i savršenosti - odnos distinkcije i l i identiteta - , javio se u Augustinovu duhu već u 20. godini, kad je čitao Aristotelove Kategorije. Razumio ih je sam od sebe, i pričinilo mu se da razliku koju je pravio filozof između kategorije supstancije i akcidentalnih savršenosti treba primi jeniti i na Boga. N a ovoj pretpostavci tražio je da shvati nešto o naravi Božjoj, i
1
Usp. De civ. Dei 11, 4, 2. Svijet razglašuje da ga je Bog stvorio, i to razglašuje promjenljivošću, redom i ljepotom stvari. Ovaj dokaz Augustin često rabi. Njegova najjača i najbriljantnija sinteza je ona u Ispovijestima 11, 4^%^A\i na njega se vraća svaki put kad govori o opstojnosti Božjoj, posebice u govorima narodu. Usp. npr. Serm. 141, 2; 241, 2; Enarr. in Ps 73, 25; 144, 13. Usp. De civ. Dei 8, 6. Argument ide od promjenljivog prema nepromjenljivom: Viderunt quidquid mutabile est, non esse summum Deum. Usp. De lib. arb. 2, 3, 7-15, 39; Confess. 10, 6, 9; De vera relig. 29, 52-39, 73; Enarr. in Ps 41, 7-8. 2
Ist
' <>-
3
4
ideje su mu se pomiješale . Ne treba se tome čuditi. S rečenom pretpostavkom bilo je nemoguće imati onu pravu. Naime razlika između supstancije i akcidentalnih sa vršenosti znači kompoziciju a ova potonja znači promjenljivost i ograničenje. To sve je neuskladivo s najvišim bićem. Slijedom toga, kad je Augustin dostigao pojam apsolutne jednostavnosti Božje jako će inzistirati da je istakne, sjećajući se svog osob nog iskustva. O njoj govori u jednom sažetom poglavlju u De civitate Dei i mnogo puta u djelu De Trinitate. I tu i tamo temeljni princip je uvijek isti i to ovaj: nepromjenljivo biće apsolutno je jednostavno, promjenljivo biće nužno je sastavljeno. »Postoji tako jedino dobro, jednostavno i stoga jedino nepromjenljivo, a to je Bog. O d tog dobra stvorena su sva dobra, ali ne jednostavna već stoga promjenljiva« . Jedna takva jednadžba (nepromjenljiv = jednostavan, promjenljiv = sastavljen) od temeljnog je značenja u augustinskoj filozofiji. Iz nje se izvode mnogi bitni za ključci. O tom sam govorio na drugom mjestu . Ovdje mogu biti kratak. Prvi je ovaj: biće nepromjenljivo, i zato jednostavno, isključuje svaku sastavinu između supstancije i akcidentalnih savršenosti. Nihil accidens in Deo quia nihil mutabile . Zato ako u Bogu, osim supstancije, postoji relacija koja tvori i razlikuje u Trojstvu jednu osobu od druge, ova relacija nije accidens jer nije promjenljiva: Quod tamen relativum non est accidens quia non est mutabile . Drugi je ovaj: u nepromjenljivom biću, koje je stoga jednostavno, ne postoji razlika između subjekta koji posjeduje neku savršenost i posjedovane savršenosti: Propter hoc itaque natura dicitur simplex, cui non... aliud sit habens, aliud quod habet . Naprotiv, u promjenljivim stvarima, koje zato nisu jednostavne, subjekt nije nikad identičan sa savršenošću koju posjeduje, iako je ova, po božanskom daru, neizgubiva. Kao nepropadljivo tijelo nakon uskrsnuća: Etsi sit corpus incorruptibile... non hoc est quod ipsa incorruptio . Treći je, u pozitivnom obliku, sljedeći: jednostavno biće, isključujući svaku sa stavinu, jest sve ono što ima: ...ideo simplex dicitur quoniam quod habet hoc est... . Ovaj zaključak, koji je ujedno sjajan princip, želi mnogo toga kazati, barem tri stvari: 1) sve savršenosti koje se pridijevaju Bogu poistovjećuju se s božanskom supstanci jom. To ponavlja mnogo puta naročito u De Trinitate. Dovoljan je zaključni tekst: »Ako kažemo: 'vječni, besmrtni, nepropadljivi, nepromjenljivi, živi, mudri, moćni, lijepi, pravedni, dobri, blaženi, duhovni' može se činiti da, od svih ovih termina, samo posljednji označuje bit, ali nije tako u onoj neizrecivoj i jednostavnoj naravi. Sve ono što se čini da se tu afirmiraralo kao ono što se odnosi na kakvoću, treba shvatiti kao da se odnosi na supstanciju i l i na bit« ; 2) Božanske savršenosti među sobno se identificiraju: quae iustitia ipsa bonitas; et quae bonitas, ipsa beatitudo . Jedan veoma sažeti tekst mogao bi biti ovaj: »Tako svaka od njih jest u svakoj dru goj, sve su u svakoj, svaka u svima, sve u svima i sve su samo jedna stvar« ; 3) Bog 5
6
1
8
9
10
n
12
u
14
4
Usp. Confess. 4, 16, 28-29. De civ. Dei 11, 10, 1. Usp. La nozione dei mutabile e delVimmutabile in s. Ag., u »Quaderni della Cattedra Ag.na«, Tolentino 1959., kao i Opći uvod u De Trinitate, N B A I V , str. X X V I I . De Trin. 5, 4, 5. De Trin. 5, 5, 6. De civ. Dei 11, 10, 2. Isto. De civ. Dei 11, 10, 1. De Trin. 15, 5, 8. De Trin. 15, 5, 7 De Trin. 6, 10, IZ. 5 6
XVII
UVOD
UVOD
XVI
nema bitak nego jest bitak. Ovaj posljednji zaključak, koji predstavlja središte augustinske filozofije i označuje bitnu razliku između Boga i stvorenja, zaslužuje posebnu pažnju. Augustin ga često ponavlja bilo u svojim većim djelima bilo u svojim govori ma, zaokupljen time da utemelji i pojasni nauk o stvaranju, koje je središnje u svemu doktrinalnom kršćanskom sustavu.
2. Bog je »ipsum esse« Ovdje je pozivanje na Izlazak 3,14 obvezno. Naš učitelj ne samo da navodi taj tekst, nego na njemu zasniva misao i govor. Metafizika Izlaska doista se može zvati njegovom, a to je metafizika bitka . Mnogo je tekstova koji dotiču tu misao. Dosta će biti da spomenomo dva: jedan je iz De Trinitate a drugi iz ovog odsjeka De civitate Dei. U De Trinitate kaže: »Bog je ipak nedvojbeno supstancija ili, ako je termin prikladniji, esencija (bit), koju Grci nazivaju OVGIOL Kao što se od glagola sapere izvelo sapientia, od scire scientia, od glagola esse izvelo se essentia. Tko je dakle veći od Onoga koji je kazao svom sluzi Mojsiju: Ja sam onaj koji jesam. Kaži sinovima Izraelovim: Onaj koji jest, poslao me k vama? A sve druge esencije i sup stancije koje poznajemo uključuju akcidente, zbog čega im se događaju velike i l i male promjene. Bogu je sve to strano, zato je u njemu samo jedna nepromjenljiva supstancija ili esencija, a to je Bog, i toj biti dolikuje, u snažnijem i točnijem smislu, ovaj bitak od kojeg esencija vuče svoje ime: cuiprofectio esse, unde essentia nominata est, maxime ac verissime competit« . Navod iz Izlaska pojašnjava značenje essentia, što Augustin semantički izvodi od esse. Termin essentia nema »esencijalističko« značenje kao da je riječ o nečem suprot nom od drugih esencija, nego mu je značenje »egzistencijalističko« čija je suprotnost samo ne biti, tj. ništa. Klasični tekst koji tumači ovo značenje jest onaj iz De civitate Dei. Augustin govori o stvaranju - ovaj je nauk usko naslonjen na poimanje Boga kao najvišeg dobra - , i želi dokazati da sve ono što jest, apsolutno sve, po stvaranju proizlazi od Onoga koji jest na najviši način. O d suprotne zablude, one manihejske, »oslobodit će se svatko to brže i lakše... što uzmogne jasnije shvatiti ono što Bog reče po svom anđelu kada posla Mojsija sinovima Izraelovim: Ja sam onaj koji jesam. Budući je Bog najviša bit, (naime: on najviše jest, te je stoga nepromjenljiv), stvarima koje je stvorio, on je podario bitak, ali ne najviši bitak, kakav je on sam; jednima dade bitak više, drugima manje, i tako po stupnjevima uredi naravi biti« . Nakon što je iznova zabilježio da essentia potječe od esse, kao što sapientia proizlazi od sapere, zaključuje: »Stoga, onoj naravi koja najviše jest (i po kojoj po stoje sve stvari koje jesu) nije oprečna ni jedna narav, osim one koja ne postoji. Doista onomu što biva, oprečan je nebitak« . Imajući pred očima ove jasne tvrdnje koje uporno ističu najviše biće od kojega proizlazi svako biće, lako je shvatiti upravo egzistencijalno značenje termina »esenci ja«, koji se pojavljuje u posljednjim riječima navedenog teksta: »Stoga Bogu, to jest najvišoj biti i tvorcu svih biti koliko god ih ima, nije oprečna ni jedna bit« , tj. 15
16
17
18
19
7 8 9
10 11 12 13
14
15
Usp. E . Z U M B R U N N , Uexegese augustinienne de »Ego sum qui sum«, u: Dieu et VEtre. Etud. Augustin., Pariš 1978. De Trin. 5, 2, 3. De civ. Dei 12, 2. Isto. De civ. Dei 12, 2. 16
17 18
19
XIX
UVOD
UVOD
Bogu, najvišem dobru i sazdatelju svih bića, niti jedna stvar ne može biti suprotna. Ovo je fundamentalna teza protiv manihejaca i protiv svakog oblika dualizma. Isplati se ponovo čitati jedan tekst napisan u djelu protiv manihejstva, prema sudu Augustinovu najbolji tekst što ga je sastavio: tu se pojavljuje isti koncept najvišeg dobra i , posljedično, ista argumentacija: »Mi... smo uvjereni da Bogu koji na najviši način jest (qui summe est) nije protivno doli ono što apsolutno nije; dok sve ono što na neki način jest, ima bitak, kakav god taj bitak bio, od Onoga koji jest na najviši način, i zato, u svom rodu, jest dobro« . Valja dakle zaključiti da je essentia - termin što ga Augustin smatra neologiz mom, iako je već bio prihvaćen - sinonim za bitak, i rabljen je da označi ono što opstoji, ono što jest: u Bogu bitak i bit su istoznačnice. Ovu istoznačnost izražava s dva gore spomenuta principa: Bog jest sve ono što ima; u Bogu subjekt i savršenosti koje posjeduje su jedna te ista stvar. Kazao sam da je biblijski tekst iz Izlaska temelj ne samo augustinovske misli nego i govora. Siliti ga da reče ono što ne može, Augustin ponovo i ponovo Boga zove Jest. Bog naime nije na neki način, prema nekoj mjeri, nego je jest . Ovo Jest ispunja ga začuđenošću , i upravlja pitanje Bogu: »O Bože, o Gospode naš, kako se zoveš? Odgovara: Zovem se Jest. Sto znači: Zovem se jesti D a ostajem zauvijek, da se ne mogu mijenjati« . Kada je rečeno da je Bog sam Bitak, ipsum esse, rečeno je sve: ne može se kazati ni više niti bolje. »Što je sam Bitak (idipsum)? Kako ću ga definirati ako ne sam Bitak? A k o ste u stanju, braćo, shvatite što je sam Bitak, budući da, što se mene tiče, koju god drugu riječ kažem, ne kažem da je to sam Bitak (idipsum)«. I iznova zaključuje pozivajući se na Izlazak: »To je idipsum: Ja sam onaj koji jesam; Onaj koji jest poslao me k vama« .
A l i u ovom odsjeku De civitate Dei Augustin se hvata ukoštac s velikim poteško ćama filozofa protiv stvaranja kako o tome uči kršćanska vjera, dakle ab aeterno. Ova se poteškoća oslanjala upravo na nepromjenljivosti božanskog znanja i htijenja. Prije nego što će odgovoriti - a vidjet ćemo kako - želi pojasniti pretpostavku, potvrđujući da božansko znanje, kao uostalom i volja, jest sigurno nepromjenljivo, sigurno vječno. Potkrepljuje to razlikama koje postoje između Božjeg i našeg znanja, a one su naročito dvije: 1) naše znanje ovisi o stvarima, Božje ne; 2) naše znanje je promjenljivo, ograničeno, vremenito, Božje je nepromjenljivo, bezgranično, vječno. O tome Augustin ima doista lijepih stranica. Ponajprije o stvarima koje jesu jer ih Bog poznaje: »Mi vidimo tvoje stvorenje - veli Augustin u Ispovijestima - jer postoji, ali ono postoji zato jer ga ti vidiš... ti si ga vidio već stvorena kada i gdje si vidio da ga treba stvoriti« . Isti je nauk i ovdje u De civitate Dei. Tumačeći riječi Postanka: I vidje Bog da je dobro, pojašnjava da to ne znači da je Bog shvatio da su stvari dobre, jer ih je Bog poznavao prije nego su postale, dapače one jesu jer ih je Bog poznavao. »Dakle vidio je da je dobro ono što je stvorio kad je vidio da je dobro to stvoriti«. Brani i samoga Platona od moguće drukčije interpretacije njegovih riječi: »Nije bio toliko nerazborit da bi pomislio...« . Drugo pitanje bilo je o nepromjenljivosti božanskog znanja unatoč promjenljivo sti stvari, bestjelesnosti i racionalnosti unatoč tjelesnosti neracionalnosti mnogih od njih: »U tebi stoje uzroci svih prolaznih stvari i trajno postoje svih promjenljivih stvari nepromjenljivi počeci i opstoje svih nerazumnih i vremenitih stvari vječni raz lozi« . Ne bi se moglo kazati bolje. Unatoč naravi stvari, koje su sve vremenite i mnogo ih je tjelesnih i l i nerazumnih, Bog u sebi ima razumske, netjelesne i vječne razloge u kojima sve vidi i po kojima sve uređuje. O »vječnim razlozima« prisutnima u stvarateljskom Božjem umu ima jedno slavno pitanje - De ideis - u kojem se tumači njihova narav i važnost , dok o božan skom umijeću stvaranja ima jedan govor, istodobno metafizički i poetički, gdje se u svezi s onim riječima sv. Ivana koje, kako ih je Augustin čitao, zvuče ovako: Ono što je stvoreno u njemu je život, tumači kako su sve stvari život u Bogu : trebalo bi ih oba produbiti kako bi se razumjelo stvarateljsko znanje Božje, Ovdje valja istaknuti još jedan aspekt: sveobuhvatnost. Kako je rečeno ovdje i ne manje lijepo u Ispovijestima, znanje Božje »obuhvaća sva vremena u svojoj stalnoj i vječnoj prisutnosti« . U ovom znanju nema prije i poslije, kao u našem, koje je mjerljivo vremenom, prošlošću, sadašnjošću, budućnošću, jer ova tri momenta odgo varaju jedinom momentu Božjem, vječnom »danas« koje nema »bilo je« i »bit će«, nego samo »je«. Zato Augustin može kazati: »Sve sutrašnje i što će biti poslije sutra, i sve jučerašnje i dojučerašnje^ ti ćeš učiniti danas, danas si učinio«. Znajući da je kazao tešku istinu nastavlja: »Što ja mogu, ako tko ne razumije?« .
XVIII
20
21
22
23
24
29
30
31
32
33
3. Znanje Božje je nepromjenljivo i vječno O znanju Boga koji zna sve stvari, uključujući slobodne ljudske čine, Augustin je već bio pisao u V . knjizi De civitate Dei, protiv Cicerona, dokazujući da nijekati Bogu znanje budućeg kako bi se spasila sloboda čovjekova, ne samo da je velika zabluda, nego je to i svetogrđe: »Da bi učinio ljude slobodnima - kaže s ironijom učinio ih je svetogrdnicima«. Nijekati Bogu predznanje budućeg isto je što i nijekati postojanje: »Ako Bog unaprijed ne zna sve što će se dogoditi, nije Bog« . M i među tim, nastavlja Augustin, dakle mi kršćani, »prihvaćamo jedno i drugo, tvrdimo vje rom i razumom jedno i drugo«, predznanje Božje i slobodu čovjekovu . Preuzima jući temu koju je bio obrađivao već u De libero arbitrio i ilustrirao primjerom pam ćenja - koje se vjerno sjeća prošlog a da ne mijenja slobodnu ili nužnu narav stvari koje se sjeća - , dokazuje da predznanje ne uklanja slobodu; zato čovjek ne griješi jer Bog predviđa da će sagriješiti, nego griješi jer hoće griješiti, i to Bog predviđa . 25
26
34
35
36
27
28
20
Contra Secund. Man. 10. Uostalom ova augustinska argumentacija veoma je drevna: rabi je već u De mor. Eccl. cath., koji datira iz 387.-388., a tiče se poimanja zla, tj. deficere ab essentia et ad id tendere quod non sit (2, 2, 2), gdje je essentia isto što i esse, dakle id quod est. Confess. 13, 31, 46. Enarr. in Ps 101, s. 2, 10. Serm. 6, 4. Enarr. in Ps 121, 5. De civ. Dei 5, 9, 2-4. De civ. Dei 5, 10, 2. Usp. De lib. arb. 3, 4, U . Usp. De civ. Dei 5, 10, 2. 21
22
4. Bog-Trojstvo Izlažući ove uzvišene istine o Bogu, Augustin ne zaboravlja svoju nakanu, a ta je da predloži i obrani sveukupni poklad - filozofski i teološki zajedno - kršćanskog 29 30
23
31
24
32
25
33
26
34
27
35
2 8
36
Confess. 13, 38, 53. De civ. Dei 11, 21. Confess. 1, 6, 9. Usp. De Trin. 12, 14, 23. Usp. De divv. qq. 83, q. 46. Usp. In Io Ev. tr. 1, 16-17. De civ. Dei 11, 21. Confess. 1, 6, 10.
XXI
UVOD
UVOD
nauka; primjenjuje stoga pojam najviše jednostavnosti za Boga Trojstvo (»ovo Troj stvo je samo jedan Bog i nije manje jednostavno zato što je Trojstvo«) i izriče u potpunosti princip što ga je gore samo djelomično spomenuo: Bog »je jednostavan zato što jest ono što ima, osim što se svaka osoba kazuje u odnosu prema drugoj« . Nije bilo moguće kazati ništa uzvišenije ili dublje glede otajstva Božjega: prvi dio tvrdi najvišu jednostavnost Boga, druga razlikovanje božanskih Osoba, ne glede ap solutnih savršenosti (quae dicuntur ad se) koje su jednake svima trima Osobama, nego glede subzistentnih odnošaja (quae dicuntur ad alium) koje, stojeći nasuprot jedna drugoj, tvore substantia Personarum. Augustin nastavlja tumačenjem: »Nedvojbeno, Otac ima Sina a ipak sam nije Sin; Sin ima Oca a ipak sam nije Otac. Stoga se, u odnosu prema sebi samom - a ne prema drugome - kaže da jest ono što ima; kao što se kaže da je živ u odnosu prema sebi samome, jer zaista imajući život sam i jest taj život« . Koncept božanskih odnošaja izložen je i naširoko pretresan u De Trinitate. A u gustin taj koncept stavlja u središte trojstvenog nauka - kasniji teolozi su ga slijedili na ovom putu, ali ne samo oni nego i samo koncilsko učiteljstvo - , kako bi izbjegao dvjema suprotnim zabludama, tj. sabelijancima koji su nijekali razlikovanje Osoba, i arijancima koji su nijekali istobitnost naravi , i učvrstio veritatis medium koja je ovdje kao i drugdje kraljevski put kojim kroči istina. Dovoljno je ovdje primijetiti dvije pojedinosti koje se tiču načina izražavanja: izraz subsistentia personarum , koji je prožeo skolastiku, i drugi koji razlikuje alius i aliud. U Trojstvu naime postoji alius et alius, jer subjekt ili osoba jest samo jedna (nitko nije naglašavao jače od Augustina ovo jedinstvo), ali se može i treba govoriti o aliud et aliud, jer naravi su dvije: Una persona in utraque natura . Augustin ipak nije primijenio ovu trinitarnu terminologiju alius et aliud na kristološko pitanje, kao što je to bio učinio Grgur Nazijanski .
ovu misterioznu Božju izvedbu, kao što je sloboda kojom je izvodi i svrhovitost zašto je izvodi, a to su pojedinosti koje su poganski filozofi nijekali, oštro pobijajući, da pače izvrgavajući ruglu kršćansku vjeru, a neki crkveni pisci su ih loše tumačili. Evo brze sinteze tog važnog predmeta. Z a nj je Augustin u ovom djelu stavio u pogon najviše metafizičke intuicije kako bi razumski obranio nauk vjere, stvarajući tako od tog predmeta središnju točku, i l i , ako se hoće, zglob svoje filozofije.
XX
37
38
39
40
41
42
43
44
1. Bog-Trojstvo stvoritelj svemira Kako sam kazao, u ovom odsjeku Augustin ne inzistira na stvaranju iz ništa. Ovaj ključni pojam bio mu je familijaran sve tamo od obraćenja , a potom ga je uporno izlagao protiv manihejaca, tumačeći da je stvaranje pojam koji valja smjestiti između rađanja i izradbe, dva načina za dovršenje nekog djela koji su nam opće poznati. Nije prvo - rađanje - jer stvorene stvari nisu jednake (istobitne) s Bogom koji ih stvara; nije drugo - izradba - jer Bog ne sudjeluje samo djelomično u stvarima oblikujući neku preegzistentnu materiju, nego ih proizvodi u potpunosti njihovih na ravi. Ponavljati ovdje augustinske tekstove nije potrebno: bezbrojni su . O d koristi je inzistirati na onoj poglavitoj zaokupljenosti u De civitate Dei: oslo boditi se sasvim krivih ideja glede stvaranja kojih je bilo mnogo a zastupali su ih veliki mislioci. O temeljnom pitanju - stvaranju iz ništa - nije bilo kontroverzije s poganskim filozofima koji su, prema Augustinu, prihvaćali ovu veliku istinu. On ima drugu brigu. U prvom redu ponuditi sintezu o uzrocima koji zahvaćaju u stvaranje: eficijentni, egzemplarni, finalni. Čini to na način da tumači Pismo. Evo sažetog i udarnog teksta: »Naime, tri su glavne stvari koje nam je trebalo objaviti o stvaranju: tko je stvorio, čime je stvorio i zašto je stvorio. Zato se kaže: Reče Bog: Neka bude svjetlo! I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo dobro! A k o bismo upitali: tko ga načini? - Bog; ako pak, čime - Reče: Neka bude, i bi; ako pak, zašto? - Jer je dobro. Naime, nema izvrsnijeg tvorca od Boga, nema umijeća djelotvornijeg od Božje riječi, i nema boljeg uzroka nego da se dobro stvori od dobrog Boga« . U ovom trostrukom aspektu stvaranja Augustin gleda tragove Trojstva: predmet koji mu je drag i na kojeg često drugdje navraća . Ovdje sažeto iznosi svoju misao ovako: »Dakako, razumije se da Otac Riječi bijaše onaj tko reče: Neka bude; a budući da je stvoreno dok je govorio, nedvojbeno je stvoreno Riječju; a kad se kaže: / vidje Bog da je dobro, dostatno je jasno, da što je stvoreno nije Bog stvorio ni po kakvoj nužnosti, niti zbog kakve svoje potrebe i koristi, nego jedino svojom dobro tom; naime: zbog toga jer je dobro... A k o se ta dobrota ispravno shvati kao Duh Sveti, onda nam se cjelokupno Trojstvo otkriva u svojim djelima« . Ono međutim što mu je u interesu naglasiti jest posebnost da dobri Bog stvara dobre stvari; ova je posebnost bitna i temeljna: nema drugog motiva stvaranja osim ovoga, i tražiti neki drugi nije moguće i vodi u zabludu. Augustin to potkrepljuje autoritetom Platona i čudi se do krajnosti da neki od onih koji »zajedno s nama 1
2
3
DRUGO POGLAVLJE
STVARANJE A k o tema o opstojnosti i naravi Božjoj zauzima relativno skroman prostor u De civitate Dei, širi i zahtjevniji prostor zauzima tema, koja je nužno na nju naslonjena, a to je tema o stvaranju; ne toliko po svojoj sržnoj formulaciji o stvaranju kao proizvedbi neke stvari iz ništa - o ovome Augustin govori naširoko i uporno u djelima vezanima uz manihejsku kontroverziju - , koliko po nekim pojedinostima koje prate
37
De civ. Dei 11, 10, 1. Isto. Usp. Conc. Florent., Decr. de Iacobitis: D S 1330 koji preuzima Anzelmov izraz {De processione Spir. S. 2: P L 158, 288), koji u svojoj biti ovisi o Augustinu: Omnia unum sunt ubi non obviat relationum oppositio. Ovo načelo, čiju širu jeku imamo naznačenu u De civitate Dei, jest u temelju svekolike skolastičke spekulacije o Trojstvu. Ovom predmetu posvećene su knjige V - V I I De Trinitate. Usp. Opći uvod u De Trinitate, N B A I V , X X Vis. De s. virgin. 19, 19; In Io Ev. tr. 71, 2: ...in medio est via quam reliquistis. De civ. Dei 11, 10, 1. Drugdje (isto 11, 24) brani istodobno jedinstvo Božje: Propter inseparabilem divinitatem, i Trojstvo Boga: propter proprietatem Personarum, ovaj potonji izraz bliži je grčkoj teologiji. Serm. 294, 9. Prvo pismo Kledoniju A, 16. 38
4
5
6
39
40
41 42
43
44
1
Usp. Solil. 1, 1, 2. Usp. posebice: De actis cum Fel. Man. 1, 19; 2, 17-19; Contra Secund. Man. 4.8; Contra Prisc. et Orig. 3, 3. De civ. Dei 11, 21. Usp. Confess. 13, 5, 7; De Gen ad litt. 1, 5, 11 - 7, 13. De civ. Dei 11, 24. Usp. De civ. Dei 11, 21. 2
3
4
5 6
XXII
vjeruju, da je svim stvarima jedno počelo (te da ni jedna narav, koja nije što je Bog, ne može biti)«, nisu htjeli povjerovati »u tako dobar i jednostavan uzrok nastanka svijeta, da dobar Bog stvara dobra« . Augustin tu misli na Origena kojeg izričito spominje, pozivajući se na njegovo djelo De principiis. Protiv njega, crkvenog čovjeka i veoma upućena u Pisma, zastupa da riječi Postanka: / vidje Bog da je dobro. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro, ne žele kazati ništa drugo doli: »Da tvorbi svijeta nema nikakva dru gog uzroka nego da dobar Bog stvori dobra djela« . A l i mišljenje Origenovo upadalo je u teoriju o vječnom kružnom kretanju koje su predlagali poganski filozofi , protiv koje će Augustin zadati mnogo teških udaraca, kako ćemo uskoro vidjeti. U isto vrijeme značajno je pogledati kako odgovara na jednu drugu veliku poteškoću onih filozofa: stvaranje ab aeterno. 7
8
9
2. Svemir stvoren u vremenu, dapače s vremenom Augustin odgovara ponajprije pozivajući se na vjeru koja uči stvaranje u vre menu i l i , kako on tumači, s vremenom. »Od te vjere - snažno podvlači - ne mogu me odvratiti dokazi filozofa« ; štoviše, dodaje, »kad takva dokazivanja ne bi mogao odbaciti razbor, vjera bi morala ismijati« . A l i razum ih je u stanju pobiti. Naime ratio sana i l i , kako on također kaže, rado manifesta ih osuđuje i razbija. Pogle dajmo koji su njegovi dokazi. Augustin polazi od dvije pretpostavke, od kojih jednu prihvaćaju i njegovi protivnici, a drugu on odlučno postavlja i brani. Prva je nepromjenljivost Božja u bitku, znanju, volji. Prva temeljna pretpostavka zajednička je i platoničarima, a u osnovici je spekulacije o Bogu i predstavlja jedno od velikih načela augustinovske filozofije, a zastupa, kako je bilo rečeno, potpuno podudaranje iz među nepromjenljivog bitka i najvišeg bitka ili ipsum esse . Druga nije manje te meljna od prve, a u ovome je: niti jedno stvorenje ne može biti suvječno Bogu: Non dubito nihil omnino creaturae Creatori esse coaeternum . A to znači, barem, da niti jedno stvorenje ne može postojati neovisno o Bogu. To je toliko istinito da suprotno upada u apsurd. Međutim on pred tvrdnjom filozofa da je svijet ab aeterno, dakle bez početka, razlikuje dva moguća razumijevanja ove tvrdnje. A k o se njome želi kazati da je svijet ab aeterno zato što ga nije Bog stvorio, oni koji tu tvrdnju postavljaju »daleko su od istine i mahnitaju«. A k o se pak njome želi kazati da je svijet doduše Bog stvorio, ali da njegov početak nije u vremenu, nego u stvaranju, oduvijek je stvoren tj. sve od vječnosti, izražavaju se na jedva razumljiv način: modo quodam vix intelligibili . Augustin ne slijedi filozofe na tom putu, iako ne mimoilazi zabilježiti da je taj njihov put čini se u protuslovlju s onim što ti isti filozofi uče o sudbini duša (vječna 10
11
12
XXIII
UVOD
UVOD
13
14
15
16
17
kružna kretanja) , ali se upinje kako bi dokazao da protiv stvaranja svijeta u vre menu njihovi argumenti nemaju čvrstoće. Ponajprije ispravlja krivo postavljanje problema: u strogom smislu svijet nije stvoren u vremenu, kao da bi vrijeme postojalo prije svijeta, nego s vremenom. B u dući da je svijet suodnosan s promjenljivim stvarima - kao što je vječnost s nepro mjenljivim bitkom - ne može postojati bez njih. Vrijeme započinje sa stvaranjem: ne može dakle biti vremena prije vremena, tj. prije stvorenih stvari. Pitati se među tim što je Bog činio prije stvaranja, kao da bi Bog prethodio vremenu u vremenu a ne u vječnosti, krivo je postavljen problem koji nastaje iz neuočavanja odnosa koji postoji između vremena i vječnosti. Ovaj odnos nije kontinuitet, kao da bi vječnost bila stalno vrijeme, nego promjenljivost i nepromjenljivost. Tako je i krivi problem pitati se kako je u Bogu nastala »nova« volja da stvori svijet; nema »nove« volje u vječnosti, koja je sveukupnost jer je nepromjenljiva. »Novost« jest, ali u stvorenjima, ne u Bogu. Stvorenja nisu bila i započela su biti: eto novosti. A l i ovoj novosti ne odgovara neka druga u Božjim planovima koji su vječni. Kako shvatiti ovu zagonetku? Augustin zna i otvoreno kaže da je pitanje »silno teško« , doziva sebi u svijest i preporuča čitatelju osjećaj za misterij koji je uvijek potreban kad je govor o Bogu; potom tumači problem upozoravajući na vlastiti način djelovanja Vječnoga koji, osta jući izvan vremena, nije podložan zakonima prije i poslije, i upozoravajući na narav relacije, koja kada nastaje ne zahtijeva promjenu u obje suodnosne veličine. Glede prve točke podsjetio je na Voluzijana koji je smatrao nemogućim da bi Sin Božji utjelovljujući se mogao ući u vrijeme bez ikakve promjene, da Bog novit venire non recedendo ubi erat; novit abire non deserendo quo venerat . Ovdje prisjeća da Bog novit quiescens agere et agens quiescere. Potest ad opus novum, non novum, sed sempiternum adhibere consilium . Kao što može doći a da se ne udaljuje od mjesta gdje je bio i može otići a da ne napušta mjesto odakle je došao, tako može djelovati mirujući i mirovati djelujući, i na novom djelu može primijeniti plan koji nije novi nego vječni. »Prije« i »poslije« odnose se ne na Boga nego na stvorenja. U Bogu nema promjene volje, nego »je jednom istom nepromjenljivom i vječnom vo ljom učinio da stvari koje je stvorio i prije ne budu (sve dok ne bijahu) i da poslije budu (čim počeše biti)« . Ovo se tumačenje temelji na jednom drugom, a tiče se naravi relacija. D a je Augustin relacije (subzi'stentne) smjestio u središte trinitarne teologije kazao sam gore. Ovdje valja dodati da je studirao i važno i ne lako pitanje relacija između Boga i stvorenja, dokazujući da stvorenja nastaju i mijenjaju se ne po nekoj promjeni u Bogu nego po promjeni koja nastaje u stvorenjima. Relacije studira u ovom odsjeku De civitate Dei , ali naročito u De Trinitate gdje dokazuje da je Bog Gospodin stvo renja, Otač^zaTopravdanje grešnika, Utočište kada se Njemu utječemo; dakle nove relacije, naše s Bogom i Božje s nama; istinske, stvarne relacije koje su u osnovici Božjih djela i svega života čovjekova, ali koje ne nastaju nekom promjenom u Bogu, nego u nama: In nobis fit aliqua mutatio, ...in illo nulla . 18
19
20
21
22
23
24
7
De civ. Dei 11, 23, 1. De civ. Dei 11, 23, 1. Vidi gore Prethodne točke, 3, 4. De civ. Dei 12, 17, 1. De civ. Dei 12, 17, 2. De civ. Dei 12, 17. De civ. Dei 12, 18, 2. Vidi gore II, 1, 2 i Patrologia, Marietti, III, str. 387. De civ. Dei 12, 16-17; usp. Confess. 12, 11, 12: ...nec illa creatura tibi coaeterna est, cuius voluptas tu solus es (blaženi anđeli). De civ. Dei 11, 4, 2. 8 9
10 11
12
13
14 15
16
Usp. De civ. Dei 11, 4, 2. Usp. De civ. Dei 12, 16, 2. De civ. Dei 12, 22. Ep. 137, 2, 4. De civ. Dei 12, 17, 2; usp. 12, 15. De civ. Dei 12, 17, 2. Usp. De civ. Dei 12, 15. De Trin. 5, 16, 17; usp. Opći uvod u De Trinitate, N B A I V , str. X X I X .
XXV
UVOD
UVOD
Na kraju ove uporne obrane kršćanskog nauka, koji predstavlja jednu od najpro dornijih teza kršćanske filozofije, Augustin primjećuje da stvaranje u vremenu i s vremenom na čudesan način dokazuje jednu drugu važnu istinu: potpunu slobodu Božju u stvaranju. Bog nije stvarao iz nužde, nego iz čiste dobrote. Naime kroz svu vječnost, koja nema početka, nije bio manje blažen bez stvorenja .
Postoji i drugo proturječje u teoriji o »vječnim kružnim kretanjima«: smatrati bijednim sadašnji život - a takvim su ga smatrali oni filozofi - unatoč nadi u buduću sreću, a blaženim budući život unatoč perspektivi povratka u bijedu sadašnjega: ita spes nostrae infelicitatis est felix et felicitatis infelix, veli upečatljivo Augustin. Zaklju čak, pravo govoreći, je samo jedan: bit ćemo uvijek nesretni, i tu i tamo . Tu je konačno i teška posljedica te teorije: ona gasi ili barem mlitavi te čini mlakom ljubav prema Bogu, ako se misli da ga treba ostaviti upravo onda kad se dođe do punine njegove spoznaje i posjedovanja. Zapravo, primjećuje Augustin oštroumno, »nitko ne može vjerno ljubiti ni čovjeka prijatelja ako zna da će u buduć nosti biti njegov neprijatelj« . Tako Augustin pobija teoriju »vječnih kružnih kretanja«, pojašnjujući još jedan put temeljnu tezu kršćanske etike, koja cikličkoj koncepciji filozofa suprotstavlja l i nearnu što se temelji na vjeri u pravilan odnos vremena i vječnosti. K a d je o vjeri riječ, čini se da on kaže: filozofi nemaju pravo izvrgavati je ruglu, jer protiv njihovih poteškoća ima rješenje, protiv naših, s njihove strane nema nijednog. Stoga je zado voljstvo s Porfirijem, koji u tom predmetu nije slijedio učitelja Platona, iskreno i zasluženo .
XXIV
25
3. Apsurdnost »vječnih kružnih
kretanja«
Augustin se ne zadovoljava time da dubokim metafizičkim intuicijama pojasni kršćanski nauk, nego svom snagom kritizira tumačenje koje su predlagali spomenuti filozofi, a to je teorija o vječnim kružnim kretanjima . Na taj način pojašnjava jednu drugu fundamentalnu tezu kršćanske filozofije, ovaj puta etike: blaženstvo. Kritika se javlja često i snažnim riječima. Ona mu se teorija čini doista veoma ludom - quo dići stultius nihil potesf - , stvarno užasnom - quid horribilius cogitari possit, ignoro - , toliko da kad bi slične teorije bile istinite bilo bi bolje ne poznavati ih: doctius nescirentur . A l i one su daleko od toga da bi bile istinite. Te teorije zapravo ruše pojam blaženstva ukoliko ga lišavaju dviju osnovnih vlastitosti: sadrže u sebi neozdravljivu proturječnost, gase snagu ljubavi prema Bogu. Tako Augustin. To i dokazuje. Blaženstvo nije istinito ako nije vječno: temeljna teza koju ponavlja zaglušnom monotonijom . Štoviše, ako nije vječno i blaženo nije niti istiniti život: druga teza draga hiponskom biskupu , koja ovisi o poimanju sadašnjeg života, koji valja radije zvati smrću nego životom , i o metafizičkom poimanju istinitog i autentičnog bitka koji nije drugi nego onaj vječni . A l i nije dovoljno da blaženstvo bude vječno kako bi bilo istinito: treba da bude i sigurno u svoju vječnost. Dvije su dakle bitne vlastitosti blaženstva: vječnost i sigur nost. Naš učitelj to ponavlja od prvoga svog djela (prvo djelo koje je priveo kraju), De beata vita . Ovdje u De civitate Dei piše: »... mudar i blažen život... kojega, bez ikakve dvojbe, i nema ako nije vječit, te pouzdano siguran za svoju vječnost« . Filozofi svojom teorijom o »vječnim kružnim kretanjima« niječu jednu i drugu od ovih vlastitosti, pa onda niječu blaženstvo koje je, i za njih, sam cilj filozofije . Doista blaženstvo koje bi duša, oslobođena tijela, postigla u prekidima, ili bi se temeljilo na neznanju ili bi ga pratila bol, već prema tome zato što ili ne zna ili zna da je određena da izgubi dobro koje posjeduje. I u jednom i u drugom slučaju imamo apsurd: ili blaženstvo uzrokovano neznanjem - u tu hipotezu upada nihil stultius o kojem je bilo riječi - ili blaženstvo koje prati bol, koja bi bila tako velika kao što je ljubav, koja je najviša, prema dobru koje se posjeduje . 26
7
28
29
38
39
40
TREĆE P O G L A V L J E
ANĐELI
30
31
32
33
34
35
36
37
1
Na drugom sam mjestu govorio o sudbini anđela . Ovdje se vraćam na temu kako bih produbio ono što smatram korisnim, budući da u X I . i X I I . knjizi De civitate Dei augustinovski nauk o anđelima nalazimo naširoko i veoma organički obrađenim. Razumljivo je to. Knjige su to koje u općoj strukturi djela govore o podrijetlu dvaju gradova. A dva grada, prije nego što su se oblikovala među ljudima, stvorena su među anđelima, te nije riječ o četiri grada, nego o dva, jer anđeli i ljudi pripadaju jednom od dvaju gradova, onom dobrih i l i onom zlih . Augustinovska vi zija odlučno je kozmička: obuhvaća sva razumska stvorenja i među njima, vidljivima i nevidljivima, uspostavlja intimnu vezu. Raspravu možemo podijeliti na sljedeće točke: 1) stvaranje; 2) narav; 3) spo znaja; 4) milost; 5) razlikovanje između dobrih i zlih; 6) sudbina jednih i drugih; 7) blaženstvo anđela; 8) odnos anđeli-ljudi. 1) U Pismu nema preciznog uporišta o času kada je nastupilo stvaranje anđe la; postoje međutim očite tvrdnje da su stvoreni (Ps 148, 1-5). Augustin smatra neutemeljenim mišljenje koje se pripisuje Origenu da bi stvaranje anđela bilo po vezano sa stvaranjem voda: ovo je mišljenje ranije bio sklon prihvatiti i sam A u gustin . Njihov se nastanak međutim može vidjeti u stvaranju svjetlosti i l i pak u riječi »nebesa« na početku Postanka . 2
3
25
Usp. De civ. Dei 12, 18, 2. O ovom nauku vidi gore Prethodne točke, 3, 3. De civ. Dei 11, 4, 2. Ep. 166, 9, 27. De civ. Dei 12, 21, 1. Usp. De divv. qq. 83, q. 35, 2; De Trin. 13, 8, 11; De civ. Dei 14, 25; Serm. 84, 2; 306, 6: ...vita quae aeterna et beata; quia si non aeterna, nec beata. Usp. In Io Ev. tr. 22, 3; De civ. Dei 20, 6, 2; Serm 84, 2; 306, 2. Usp. Confess. 1, 6, 7; De civ. Dei 12, 21, 1. Usp. Confess. 7, 11, 17; Serm. 7, 7. Usp. De b. vita 11. De civ. Dei 11, 11. Usp. De civ. Dei 19, 1, 3. Usp. De civ. Dei 12, 21, 1. 26
4
5
27
28 29
30
3 1 32
38
De civ. Dei 12, 20, 2; usp. Serm. 241, 6 gdje se pojavljuju iste riječi a za zaključak nalazimo i ove druge: magna magnorum deliramenta doctorum. De civ. Dei 12, 20, 2. De civ. Dei 12, 20, 3. O mitu vječnog povratka usp. M . M . E L I A D E , Les Essais X X X I V , Gallimard, Pariš 1949. 39
40
33
1
34
2
35
3
3 6
4
37
5
Usp. Usp. Usp. Usp. Usp.
Opći uvod u De civitate Dei, KS Zagreb 1982., str. LIIIs. De civ. Dei 12, 1, 1; 10, 7. Confess. 13, 15, 18; Retract. 2, 6. 2. De civ. Dei 11, 9, 32. Post 1, 1; De Gen ad litt. 1, 1, 3s.
XXVI
2) O tjelesnoj naravi anđela Augustin ne zauzima konačan stav, i to zato što ne postoje očiti biblijski dokazi a i zato što problem nema teološke relevantnosti. Čini se da naginje prema nekoj tjelesnosti, sličnoj Kristovoj poslije uskrsnuća , nekom »zračnom tijelu« . Ono pak što podcrtava jest odnos anđela s Bogom . Njima je Bog podario »inteligenciju, postavljajući ih u stanje da ga motre i čineći ih sposobnima da ga posjeduju..., i slobodnu volju, tako da je (ova inteligentna narav) mogla Boga napustiti ako je htjela, tj. napustiti svoju vlastitu sreću, i time odmah pasti u stanje bijede« . Onaj pak koji mu je vjerno služio, zadobio je veću slavu nego da mu je služio ne slobodno već naravnom obvezom , i zaslužio tako nepobjedivu slobodu koja se rađa iz slatkoće kontemplacije . Anđeli su dakle stvorenja koja »dostojanstvom naravi nadmašuju sve ostale Božje stvorove« . Naime anđeli, kao i više nego čovjek, imaju sposobnost i potrebu za Bogom. U ovu potrebu ulazi milost kao dar i kao ispunjenje. 3) Bića izuzetno inteligentna, rekli smo, koja »ne doznaju za Boga zvukovnim riječima nego samom prisutnošću nepromjenjive istine koja je Riječ njegova jedin o r o đ e n a . . . tako da je to njima poznatije nego mi sebi« . U Bogu poznaju ideju o samima sebi i o svemu stvorenom; a ta je spoznaja daleko veća od svake druge spoznaje. U z ovu je spoznaju vezan problem blaženstva , o čemu ćemo govoriti. 4) B o g je stvorio narav anđela i obilno je razlio milost \ narav kako bi živjeli, milost kako bi ostali vjerni i živjeli kao mudri i blaženi. Doista volja »koliko god dobra samo sa svojom željom ostala bi siromašna da je onaj koji je iz ničeg stvorio dobru narav i sposobnu da uživa u njemu nije učinio još boljom ispunivši je samim sobom, budeći prvo u njoj veću želju upravo za tim« . U n a t o č nužnim razlikovanjima, sva se povijest spasenja odvija na isti način kako u anđelima tako i u ljudima, jer niti jedan od njih ne može sam sebe učiniti boljim (razlog preuzet iz Koncila u Kartagi) a onda i zato što su i jedni i drugi razumska bića potrebita Beskonačnoga, pa i nitko, anđeo i l i čovjek, ne smije umišljati da mu se može približiti bez milosti božanskoga sinovstva. Problem mi losti postavlja se dakle još prije u anđelima, sa svim problemima s tim povezani ma . Posebni je problem različitost milosti koju je Gospodin udijelio dobrim an đelima i onima zlima: »Ovi (zli anđeli) i l i su primili manje milosti... i l i , ako su i jedni i drugi bili stvoreni jednako dobrima, jedni propadoše svojom zlom voljom, dok drugi, više pomognuti, stigoše do punoće blaženstva« . Ne upuštamo se u pitanje je l i razlikovanje između dobrih i zlih samo djelo slobodne volje i l i i milo sti. Opasno je to tumačiti, kao i druge pasuse, skolastičkim terminima dostatne i djelotvorne milosti. Jasno je da Bog daje svima milost kako bi postigli cilj kojemu je usmjereno razumsko stvorenje; ali je nedvojbeno da bi Bog bio mogao spriječiti pad anđela kao i ljudi. Zašto to nije učinio, zašto se neki spašavaju a drugi ne, ulazi u nedokučive planove Božje . A l i ako želimo pronaći razlog u Božjem činu, 6
7
8
9
10
11
12
13
14
L
16
17
18
19
6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19
Usp. De civ. Dei 13, 22. Usp. De civ. Dei 15, 23. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. LIIIs. De civ. Dei 22, 1, 2. Usp. De vera relig. 14, 27. Usp. Contra Faustum 22, 27. De civ. Dei 11, 15. De civ. Dei U , 29. Usp. De civ. Dei 11, 13. Usp. De civ. Dei 12, 9, 2. De civ. Dei 12, 9, 1. Usp. Opći uvod u Milost i sloboda, N B A X V I I / 1 , str. C L V ss. De civ. Dei 12, 9, 2. Usp. Opći uvod u Milost i sloboda, N B A X X , II, 3.
XXVII
UVOD
UVOD
možemo kazati da B o g »iako je znao da će neki anđeli napustiti ono toliko veliko dobro..., nije im oduzeo onu sposobnost, smatrajući da je veća njegova moć i njegova dobrota po tome što izvlači dobro iz zla, nego da zlo spriječi«, a to je isti razlog koji ga je vodio i u pitanju čovjeka . Ne smijemo uostalom zaboraviti da zla volja »ne potječe otuda što je narav, nego zbog toga što je narav stvorena iz ništa« . Drugdje Augustin, konfrontirajući stanje anđela sa stanjem ljudi, primjećuje da je za zle anđele stanje bilo konačno; za njih nije bilo Posrednika kao za ljude . Podvlači osim toga da se »daleko veći broj dobrih m e đ u nebesnicima drži poretka svoje naravi« . 5) Grijehom jednih i postojanošću drugih nastupilo je irreparabile za prve i immutabile za druge. Svi su uživali u istini i tko nije ustrajao otpao je daleko od Boga . Ustrajnost jednih i grijeh drugih ishodišta su dvaju gradova, »dvaju dru štava anđela, jedno koje uživa u Bogu i drugo koje se nadima od oholosti..., dvaju anđeoskih društava koja su između sebe različita i oprečna, jedno dobro i po naravi i po volji pravično, dok je drugo dobro po naravi ali po volji izopače n o . . . « . Vrijedi za anđele ono što će potom vrijediti za ljude: razlikovanje nastaje od vrste ljubavi koja ih je vodila, da l i društvena i l i privatna. U stvari pobunjeni anđeli »odvratiše se od onoga koji najviše jest, i što se okrenuše samima sebi« , nukani ohološću za kojom su, odbacujući iskazati čast podložnosti, čeznuli oholom umišljenošću da su ono što nisu . 6) Dok je za ljude pad prvog čovjeka popravljiv (za Augustina i Adam se je spasio, iako je učinio najteži grijeh koji se može zamisliti ), Bog nije udijelio zlim anđelima nikakvu milost za njihov grijeh, jer je toliko težom prosuđivan njihov gri jeh, koliko je uzvišenija bila njihova narav« . Dakle definitivna je i nepromjenljiva vječna sudbina dobrih anđela, sjedinjenih sa svojim najvišim Dobrom, i zlih anđela koji su zauvijek odijeljeni od toga Dobra. 7) Glede sreće anđela »u početku su bili svi stvoreni za jednaku sreću«, ali nakon pada samo dobri anđeli mogu uživati »nepromjenjivo dobro koje je Bog, bez ikakve smetnje, te u njemu vječno ostaju, nepoljuljani nikakvom sumnjom i nezavedeni nikakvom pogreškom kroz svu vječnost« . Oni »posjeduju vječnost trajnosti kao i lakoću spoznaje te sretnost počinka« . Dva bitna uvjeta blaženstva su dakle uživanje najvišeg Dobra i sigurnost njegova uživanja navijeke. Ovo o sigurnosti nameće problem spoznaje. Prije grijeha nesigurna je vrsta spo znaje koju su anđeli imali o vlastitoj budućoj sudbini. Tijekom razmišljanja Augustin smatra »okrutnim« vjerovati da bi svi bili imali predznanje o vlastitoj konačnoj sud bini, blaženstva i l i nesreće . A k o su dakle na početku imali jednaku sreću, za vjero vati je da nisu imali takvo predznanje. Na ovaj se predmet Augustin više puta vraćao 20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
20 21 22 23 2 4 25 26 27 2 8 29 30 31 3 2 33
De civ. Dei 22, 1, 2. De civ. Dei 12, 6. Usp. Exp. ep. ad Gal. 24. De civ. Dei 11, 23, 1. Usp. De civ. Dei 11, 15. De civ. Dei U , 33. De civ. Dei 12, 6. Usp. De civ. Dei 11, 13. Usp. Contra Iul. 6, 22. In Io Ev. tr. 110, 7. De civ. Dei 11, 13. De civ. Dei 11, 31. Usp. Confess. 10, 23, 33. Usp. De civ. Dei 11, 13.
XXIX
UVOD
UVOD
s različitim hipotezama . N o u De civitate Dei zauzima odlučan stav: Bog »je udijelio onima koji su mu ostali vjerni sigurnost da budu s njim bez kraja, kao nagradu za njihovu vjernost« . 8) Zelja nam je konačno podvući ulogu koju anđeli imaju u stvorenom svijetu i posebice s ljudima. Budući da je stvarateljsko djelo samo Božje, Augustin isključuje teoriju platonika koji su ih smatrali na neki način tvorcima stvari . Dopušta međutim njihovo sudjelovanje u stvaranju: »Ne znam koju su službu obavljali anđeli koji su prvi stvoreni kad je Stvoritelj stvarao ostalo: ne usuđujem im se pripisati ono što možda ne mogu, a ne smijem im odricati ono što mogu« . Prihvaća dakle da anđeli mogu revnovati »po nalogu ili božanskim dopuštenjem svojim činima u događanjima svijeta..., kao uzgajivači stočne hrane ili biljaka« . Oni dakle mogu, i to bez ikakve poteškoće, nama pomagati u našim poteškoćama iskrenom dobrohotnošću, navješ ćujući nam volju Onoga pod kojim se možemo sjediniti u miru s njima i tako nado mjestiti broj palih anđela.
4. Sjedinjenje duše i tijela tako je duboko da predstavlja misterij i gotovo nevjerojatnost . 5. U odijeljenoj duši (od tijela) uvijek ostaje »naravni apetit da upravlja tijelom, apetit koji je na neki način usporuje i priječi joj da svim silama teži prema najvišem nebu«, tj. prema gledanju Boga . Dakle jedinstvo između duše i tijela, daleko od toga da je nasilno kako su to željeli platonici, toliko je naravno i duboko da ga treba smatrati supstancijalnim. A k o u Augustina i nema tog izraza, to je ipak njegov nauk. Supstancija čovjeka jest sastavina duše i tijela: »Nema ništa u čovjeku što bi pripa dalo njegovoj supstanciji i njegovoj naravi osim tijela i duše« ; »Ljudska osoba je dakle jedinstvo - Augustin kaže mixtura - duše i tijela« : to jedinstvo sačinjava nešto čudesnoga i misterioznoga za ljudski um . Protiv platonika koji su tijelo smatrali zatvorom duše, odgovara predlažući jednu važnu razliku između naravnog i povijesnog reda, tj. između tijela kao takvog, za koje je duša određena da ga oblikuje, i tijela u njegovu sadašnjem stanju, tj. propadljiva tijela - o podrijetlu propadljivosti on će raspravljati nadugačko u pelagijevskoj kontroverziji - : ovo je tijelo teret za dušu, a ne ono. »Ne tijelo, nego propadljivo tijelo je tegotno za dušu« . Ova činjenica, dakle različitost između tijela i propadljivog tijela, predstavlja velik problem za antropologiju. O ovom kako slijedi. a) Pogrešno je augustinovski nauk o ljudskoj sastavljenosti smatrati ovisnim o platonizmu, barem ne u njegovoj zreloj dobi. Želimo li govoriti o ovisnosti, potrebno ju je ustanoviti sa stajališta kršćanskog nauka, posebice uskrsnuća tjelesa, nauka koji za platonike nije imao smisla i koji su u stvari ismjehivali. A Augustin ga energično brani predlažući novu koncepciju čovjeka, duše i tijela . b) Drugi motiv čuđenja jest čudesnost ljudskog tijela i sposobnosti uma: do voljno je ponovno čitati 24. poglavlje posljednje knjige De civitate Dei, gdje se ponad neiscrpnih sposobnosti ljudskog uma opisuju, dubokim udivljenjem, moć plodnosti, tako tajnovita i tako čudesna, sklad tijela i ljepota njegovih dijelova, sve do najintim nijih. To je stranica visoke poezije. Tko ju je napisao ne može biti pesimist. c) Sljedeći motiv - treći - nastaje iz goleme dubine pamćenja. Zna onaj tko je barem jedanput čitao X . knjigu Ispovijesti: »Velika je moć pamćenja, veoma velika, Bože moj, to je golemo i beskrajno svetište. Tko će mu doprijeti do dna? To je snaga moga duha i pripada mojoj naravi, ali ja sam ne shvaćam potpuno što sam... Silno me divljenje nad tim zbunjuje, čudo me obuzima. Ljudi idu da se dive vrhun cima gora, silnim valovima mora, širokim tokovima rijeka, daljinama oceana i puta njama zvijezda, a zapuštaju sebe. Ne dive se tome kako sam ja mogao sve ovo spominjati ne gledajući očima; ali ipak toga ne bih mogao spominjati kad ne bih gore, valove, rijeke i zvijezde, koje sam vidio, i ocean za koji sam čuo, gledao unutra u svom pamćenju« . d) Ipak tek smo u svijetu osjetilnoga: u pamćenju nisu tjelesa, nego slike tjelesa. Prijelaz iz osjetilnoga svijeta u nadosjetilni pridodaje čuđenje na čuđenje: Augustin ga je osjetio kada je, upozoren neoplatonicima, otkrio u svom unutarnjem svijetu, ponad svoga promjenljivog uma, nepromjenljivo svjetlo istine. Iznova valja prečita-
XXVIII
34
35
36
37
38
39
4
5
6
7
8
9
ČETVRTO P O G L A V L J E
ČOVJEK Ovo je drugi epicentar augustinovske misli. Hiponski biskup ga je temeljito istra živao prodornim okom metafizičara i psihologa i nikad nije prestajao biti začuđen nad njim. Z a njega čovjek je veliki bezdan - grande profundum - i veliki problem magna questio - a velik je problem upravo zato što je veliki bezdan. Sagledajmo nadasve prvi aspekt.
1. Čovjek veliki bezdan a) Prvi motiv čuđenja je sama narav čovjeka sastavljena od materije i duha. O ovoj točki, bitnoj za antropologiju i o kojoj je naš filozof zauzeo veoma različite i veoma udaljene stavove od onih platonskih, može se formulirati nekoliko kratkih rečenica: 1. Tijelo pripada naravi čovjeka; odijeliti ga od njega je ludost (i ovdje jaka riječ je Augustinova, ne moja ). 2. Čovjek je »razumska supstancija sačinjena od duše i tijela« . 3. Duša je rođena kako bi oblikovala tijelo koje ima udjela u njezinom kretanju, životu i postojanju . 1
2
3
10
11
3 4
Usp. B A 35, str. 481s.; G . P H I L I P S , La raison d'etre dumal d'apres saint Augustin, Louvain 1927.; De Gen ad litt. 11, 14-26. De civ. Dei 22, 1, 2. De civ. Dei 12, 24. Usp. De civ. Dei 12, 25. Usp. De civ. Dei 12, 26. Usp. De civ. Dei 22, 1, 2. 35
4
36
5
37
6
38
7
39
1 2 3
Usp. De an. et eius or. 4, 2, 3. De Trin. 15, 7, 11. Usp. De immort. an. 15, 24.
8 9 10 11
Usp. Ep. 137, 3, 11. De Gen ad litt. 12, 35, 68. Serm. 150, 5. Ep. 137, 3, 11. Usp. Isto. De civ. Dei 13, 16; usp. Enarr. in Ps 141, 18-19. Usp. De civ. Dei 13, 16-18; 22, 4. Confess. 10, 8, 15.
XXXI
UVOD
UVOD
vati Ispovijesti: »Ušao sam i vidio slabašnim okom svoje duše... iznad svoga duha svjetlo nepromjenljivo... Ne, ono svjetlo nije bilo takvo, nego drugo, mnogo drukči je« . Drukčije ne po stupnjevima nego po naravi. e) Nepotrebno je kazati da od otkrića nadosjetilnog svjetla ovisi obrazloženje duhovnosti duše i njene besmrtnosti. O d nadosjetilnog svjetla duh zadobiva sigurnost preko samosvijesti: »Kada duh spozna sama sebe, poznaje svoju supstanciju; kad je siguran u sebe, siguran je u svoju supstanciju« . Zabluda onoga koji smatra da je duša tjelesna sastoji se u tome što joj pripisuje ono što ne ulazi u svjedočanstvo samosvijesti. Samosvijest ne potvrđuje da je duh zemlja ili voda ili vatra ili neka druga tjelesna stvar, nego samo to da on jest, da misli i ljubi; samo u to je siguran; duh je dakle samo to i ništa drugo: biće koje misli i ljubi, koje misleći i ljubeći jest prosvijetljeno svjetlom ne tjelesnim nego duhovnim i nepromjenljivim. I besmrtnost je povezana s prisutnošću istine, koja je besmrtna, u duhu. Augu stin o njoj govori u 2. knjizi Soliloquiuma, sažimljući predmet ovako: »Sve što postoji u jednom subjektu, ako je besmrtno, nužno je da je i subjekt u kojem postoji bes mrtan. A l i svako znanje u duhu postoji kao u subjektu. Nužno je dakle da je i duh besmrtan, ako je besmrtno znanje. A l i znanje je istina, a istina, kako smo pojasnili, ne može propasti« . Ili više emfatički na jednom mjestu: Quid si moritur animus? ergo moritur veritas... . Nije moguće dulje se zadržavati na ovim točkama augustinovske antropologije, iako su fundamentalne. O d koristi je nastaviti otkrivati njene čudesnosti. f) O d unutarnjosti nedjeljiva je društvenost. Ponirući u sama sebe čovjek ne otkriva samo istinu - in interiore homine habitat veritas - , nego i misterioznu spo sobnost za ljubav, koja, poput težine - a to je slavna augustinska metafora - , čo vjeka izvodi van iz njega samoga, prema drugome. O n sebe prepoznaje prirodno društvenim , štoviše osjeća da društvenost predstavlja bitni dio njegove osobe. »Ni šta nije, po naravi, druževnije (kao što je to čovjek), iako - nadodaje Augustin, i vidjet ćemo zašto - , ništa nije (kao on) nesložnije po poroku« . Unutarnjost i društvenost, što naš filozof nikad ne odjeljuje, svoj temelj nalaze u najdubljoj tezi antropologije: čovjek je slika Božja. Ova slika »besmrtno je utisnuta u besmrtnu bit duše: immortaliter immortalitati eius insita« (primjećujemo ovaj snažan augustinovski izraz: smetnuvši ga u zaborav uzrokovalo je goleme interpretativne zablude), toliko da je grijeh može izobličiti ali ne uništiti . Ta je slika dakle u duši ne u tijelu. Žrtva manihejske prijevare kakav je bio, Augustin to snažno ponavlja. »Gdje je čovjek stvoren na sliku Božju? U intelektu, u duhu, u unutarnjem čovjeku, u onome po čemu spoznaje istinu, razlikuje pravdu od nepravde, znade tko gaje stvorio, može spoznati svoga Stvoritelja i hvaliti ga« . Drugdje se izražava lapidarno ovako: čovjek je stvoren na sliku Božju: non corporeis lineamentis, sed quadam forma intelligibili mentis illuminatae . Iz toga sli-
jedi da čovjek time što je na sliku Božju, jest najuzvišenije od svih stvorenja: nad njim nema drugog osim Stvoritelja: ...nihil hac creatura sublimius: quidquid supra istam est, iam Creator est . Iz toga slijedi jednako tako da je, naravno, stvorenje koje je najbliže i u najvećoj povezanosti s Bogom . h) Ova teza postaje predmetom većeg čuđenja kada, produbljujući je, hiponski biskup postaje svjestan da je čovjek slika Boga-Trojstva, ukoliko u njemu postoji, u jedinstvu duha, jedna trijada koju je moguće izraziti ovako: mens, notitia, amor; ili na bjelodaniji način: memoria, intelligentia, voluntas. »Kada se duh poznaje i ljubi tako Augustin piše u De Trinitate, gdje je više knjiga usmjereno da pojasni ovu sliku - , njegova je riječ s njim povezana po ljubavi. A budući da ljubi spoznanje i poznaje ljubav, riječ je u ljubavi i ljubav u riječi, a obadvoje u duhu koji ljubi i koji izgovara riječ« . Ovo pozivanje na čovjeka kao slike Boga-Trojstva, ako se i naširoko razvilo u djelu De Trinitate, pojavljuje se, kao pitanje, po prvi put u Ispovijestima 13, U , 12. O d tog časa Augustin (a nalazimo se oko g. 400.), vjeran načelu da uvijek studira skupa Boga i čovjeka, imat će ovo pozivanje na prvom mjestu u svim svojim reflek sijama. Samo djelo De Trinitate napisano je poglavito s tim ciljem. i) Dovoljno je ovdje spomenuti da on povezuje najvišu veličinu čovjeka s činje nicom da je slika Božja. Zato što je slika Božja, čovjek je capax Dei, tj. posjeduje naravnu sposobnost da bude uzdignut na neposredno gledanje Boga, a što znači na susret konačnog s Beskonačnim: eo quippe ipso imago (Dei) est, quo eius capax est, eiusque esse particeps potest . »Zato je čovjek velika (i čudesna) narav jer je sposo ban za najvišu narav, i može postati njenim dionikom« . Ovo je, po mom mišljenju, vrh augustinovske filozofije o čovjeku: više se ne može ići. j) U z čovjeka capax Dei slijedi, kao nužna posljedica, homo indigens Deo, a što je druga teza koja opravdava, skupa s prvom, uzvišenu veličinu čovjeka: jer je capax Dei čovjek ne može imati drugi objekt svoga blaženstva nego Boga, Apsolutnog, Vječnog. Osim temeljnog teksta iz Ispovijesti 1, 1, 1 i onoga iz De civitate Dei 12, 13, koji su spomenuti gore, valja pogledati knjigu X I X . ovog posljednjeg djela, možda najbolju od svih X X I I koliko ih djelo ima, koja naširoko razvija, protiv poganskih filozofa, temu blaženstva i objekt tog blaženstva. Druge teme augustinovske antropologije jesu: sloboda, strasti, govor. I one su motiv velikog čuđenja. k) D a je Augustin branio slobodu protiv manihejaca znadu svi, ali ne znaju svi da ju je branio i za vrijeme pelagijevske kontroverzije i u samoj toj kontroverziji, dakle kad je bio sav zaokupljen obranom milosti. Oslobodivši se manihejske iluzije koja ga je uvjeravala da njegova bilo dobra ili zla djela nisu njegova nego dvaju principa (dvije duše) koji su u njemu, iskustveno je spoznao da je on koji hoće ili neće: »Bio sam ja koji sam htio, a bio sam i onaj koji nisam htio; ja, ja sam to bio. A l i niti sam potpuno htio niti sam se potpuno protivio: zato sam se borio sa samim sobom« . Malo nakon ovoga iskustva napisao je djelo De libero arbitrio da pokaže kako je ljudska volja u biti slobodna, tj. u svojoj moći ima vlastite čine. »Naša volja ne bi bila volja kad ne bi bila u našoj moći. U stvari zato što je u našoj moći za nas je slobodna« . Malo kasnije napisao je drugo djelo, ovaj puta protiv temeljne teze
XXX
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
12 13 14 15 16 17 18 19 20 2 1 22 23
Confess. 1, 10, 16. De Trin. 10, 10, 16. Solil 2, 13, 24. Ep. 3, 4. De vera relig. 39, 72. Usp. Confess. 13, 9, 10. Usp. De bono con. 1, 1. De civ. Dei 12, 28. De Trin. 14, 4, 6. Usp. De Trin. 14, 14, 18; 16, 22; 15, 8, 14; usp. Retract. 1, 24, 2. In Io ep. tr. 8, 6. De Gen ad litt. 3, 20, 30.
24
25
26
27
28
29
30
24 25 26 27 28 29 30
In Io Ev. tr. 23, 6. Usp. De div. qq. 83 q. 51, 2. De Trin. 9, 10, 15. De Trin. 14, 10, 11. De Trin. 14, 4, 6. Confess. 8, 10, 22. De lib. arb. 3, 3, 8.
UVOD
UVOD
XXXII
manihejaca, De duabus animabus contra manichaeos, gdje, ponavljajući istu tvrdnju - »ako nema slobodne volje nema volje« - te, zastupajući da ondje gdje nema slo bodne volje nema grijeha, nastavlja: »Nije li to ono što pjevaju pastiri na brdima, pjesnici u kazalištima, neuki u društvima, učeni u bibliotekama, biskupi na svetim mjestima, ljudski rod po cijelom svijetu?« . Razumije se dakle zašto tolikim žarom upozorava svoj puk da ne traži isprike u svojim grijesima, već da iskreno i pošteno kaže: »Bog mi je dao slobodnu volju; ako sam zgriješio, ja sam zgriješio... ja, ja, ne slučaj, ne sudbina, ne đavao« . U V . knjizi De civitate Dei, napisanoj kada je pred koju godinu bila započela pelagijevska kontroverzija, brani protiv Cicerona božansko predznanje i , skupa s predznanjem, ljudsku slobodu: mi, piše, »prihvaćamo jednu i drugu istinu, odano i istinski priznajemo...; jedno kako bismo pravo vjerovali - Bog koji ne predviđa bu duće ne bi bio Bog - , drugo kako bismo pravo živjeli« . Tumači zatim kako božan sko predznanje ne odstranjuje slobodu : to je već bio protumačio i mnogo prije, u De libero arbitrio, primjerom pamćenja: »Kao što ti svojim pamćenjem ne određuješ da su se obistinili prošli događaji, tako Bog svojim predznanjem ne određuje da se moraju obistiniti budući događaji« . Od izuzetnog je značenja kako ova tvrdnja tako i tumačenje. Mnogo puta tumači nisu vodili računa, na žalost, ni o jednoj niti o drugoj, pa su olako pripisivali hiponskom biskupu teorije koje su sasvim suprotne njegovoj misli i riječima. U samoj pelagijevskoj kontroverziji, stalna mu je briga da potvrdi kako čovje kovu slobodu tako i potrebu milosti (radi toga je na početku napisao djelo pod naslovom: De natura et gratia), a potkraj života drugo djelo isto tako znakovito: De gratia et libero arbitrio; jednako je tako brinuo da neumorno preporučuje čvrsto očuvanje dviju istina (bez prve razara se čitav ljudski život, bez druge sav kršćanski život), pa i onda kad nije razumljivo kako mogu stajati skupa . Pogrešno je kad se zastupa da je Augustin žrtvovao slobodu kako bi branio milost. Milost, piše snažno učitelj milosti, pomaže volji da ne smalakše pred slabostima naravi, ne oduzima moć volji: »Slobodna volja se ne oduzima zato što se njoj pomaže, nego je upravo potpo mognuta kako ne bi bila oduzeta« " 1) Drugo poglavlje augustinovske antropologije, koje ne manje od drugih doka zuje, iako na suprotan način, složenost čovjeka, jesu strasti o kojima ćemo govoriti u pogl. 7. 31
32
33
34
35
36
2
XXXIII
zuje da nije razumio da to proistječe iz uzvišene ideje koju ima o ljudskoj veličini, pa zato, i osjetljivost za razliku, naravno nepopunljivu, koja stoji između ove veličine i povijesnog stanja. Filozof reda i mira - od mnogih stvari koje je napisao o ovim predmetima neka se pogleda barem De civitate Dei X I X , 13 - , on primjećuje da u čovjeku nedostaju jedna i druga, nedostaje mira jer nema reda. Pogađaju ga tri činjenice, koje su onda tri zagonetke u kojima se odvija život čovjekov i povijest čovječanstva. a) Zagonetka smrti. Pita se: odakle i zašto nasilno odjeljenje dvaju elemenata koji su, iako međusobno veoma različiti, određeni da tvore narav, jedinu narav čo vjekovu? Odgovor u pogl. 6. b) Zagonetka borbe između duha i tijela. Iz istog razloga pogođen je podjelom, štoviše, često, kontrastom između razuma i osjetila i l i , kako veli sv. Pavao, između duha i tijela. Pita se: odakle i zašto ova podjela, ovaj kontrast, zbog kojega je u čovjeku tako snažno nagnuće na zlo i tako teško dovršenje dobra? Zašto ova dva suprotna zakona međusobno, zakon osjetila i zakon duha? c) Zagonetka neuravnoteženosti između onoga što čovjek jest i onoga što on želi. To je treća stvar koja otežava problem: neuravnoteženost između onoga što čovjek nužno ljubi i onoga što neizbježno nalazi. Ljubi život, a nalazi smrt; ljubi istinu, a toliko puta upada u zabludu ili je mučen sumnjom; želi ljubiti, a nailazi na odbojnost, mržnju, uvredu. Ova tri zla dramatično odgovaraju trima velikima neuklonivim nag nućima čovjekovim: biti, upoznati, ljubiti. Nije potrebno govoriti da je ovdje riječ ne o zlima koja čovjek voljno čini (ova zla ovise o njegovoj slobodnoj volji), nego o zlima, velikima i mnogima od kojih ne hoteći trpi. Odakle i zašto ova zla? Govorit ćemo o njima u sljedećem poglavlju. Konačno jedan drugi problem, koji Augustn neće nikad riješiti, a to je nepo sredno podrijetlo duša. Kažem neposredno. D a je dušu, kao prvu, Bog neposredno stvorio, nije za Augustina predstavljalo problem. Postavljajući stvaranje kao podrije tlo stvari, to je postalo očito: duša nije djeličak Boga, kako su željeli manihejci, već ju je Bog stvorio . Problem je nastajao za duše sviju ljudi nakon prvog čovjeka. Jesu li stvorene neposredno od Boga, ili nastaju duhovnim rađanjem iz duše rodite lja, kao što tijelo nastaje od tijela materijalnim rađanjem? Augustin nije znao dati odgovor na to pitanje. Njegova se misao trajno kolebala između kreacionizma i du hovnog traducionizma (kažem duhovnog, jer drugi, onaj materijalni, koji je prema njemu branio Tertulijan, prezirno odbacuje kao »ludost«: quo perversius quid dići potest? ), a to svoje kolebanje i brani , protiv površnim kritičarima, iako kao filozof nije skrivao svoje simpatije za kreacionizam , a kao teolog tražio kako shvatiti pre nošenje istočnog grijeha u obadvije hipoteze . Drugim riječima opetovano je prizna vao da ne nalazi u Pismu odlučujući tekst niti očit dokaz u razumskim načelima. Ova činjenica zaslužuje pažljivo promišljanje. S jedne strane Augustin, kad je jednom dosegao spiritualizam, ne stavlja u sumnju, štoviše energično brani duhovnost duše ; s druge pak strane ne nalazi u toj duhovnosti zadovoljavajući razlog za nijekanje duhovnog generacionizma . 38
39
40
41
2. Čovjek veliki problem Čovjek nije samo veliki bezdan, nego i - valja tako kazati - veliki problem. Ovaj problem nastaje iz velikog kontrasta koji stoji između njegove veličine i njegove bijede. Ove dvije stvarnosti jedna su kraj druge u suprotnim razmjerima. Augustin to osjeća i opisuje: toliko je pažljiv prema prvoj (veličina) koliko i osjetljiv za drugu (bijeda). Tko ga, zbog jakih boja kojima opisuje bijedu, osuđuje za pesimizam, poka
De duabus an. 11, 15. Enarr. in Ps 31, 2, 16. De civ. Dei 5, 10, 2. Usp. De civ. Dei 5, 10, De lib. arb. 3, 4, 11. Usp. Ep. 214, 2. Ep. 157, 2, 10.
42
43
44
Usp. Ep. 166, 2. Ep. 190, 14. Usp. Posebni uvod u De anima et eius or., N B A XVII/2, str. 272. *Usp. Ep. 166, 2. Usp. Contra lul. 5, 4, 17. Usp. De an. et eius or. 4, 22, 33 ss. Isto.
1
XXXV
UVOD
UVOD
PETO P O G L A V L J E
su dva primjera koje donosi i sam Augustin da na neki način protumači svoju misao, koja, budući da se radi o teškom pitanju, ne može se lako protumačiti . A l i on je u njoj uporan, i s pravom, jer je to jedini način da spasi dobrotu stvari. Nisu dobre stvari one koje volju čine zlom, nego je sama volja koja postaje zla, ne zato što se okreće stvarima, koje su dobre iako su niže, nego zato što se k njima okreće na izopačen način, dakle prave atque inordinate . Nije potrebno govoriti da je temeljni pojam od kojeg Augustin kreće i kojemu se neprestano vraća pojam reda. Bez njega nije moguće razumjeti ništa od problema zla. U augustinovskoj filozofiji i teologiji zauzima prvo mjesto, i onda kad se podra zumijeva, kao što zauzimaju prvo mjesto pojmovi dobra, mira i pravde, s kojima je uostalom red usko povezan i kojima je upravo red temelj. Nije moguće ovdje donijeti na brzinu dokaz za tu tvrdnju; dovoljno je međutim ponoviti da je zlo, u biti, nered i da red, kojega je nered uskraćivanje, stoji u temelju svega problema .
XXXIV
8
ZLO Nauku o stvaranju pridružuje se nauk o zlu, golem i tjeskoban problem koji iziskuje prije svega metafizičko rješenje. D o njega je Augustin došao uoči obraćenja , postojano ga je branio u manihejskoj kontroverziji a sažimlje ga u snažnu sintezu u De civitate Dei, djelu koje je, ne u najmanjem dijelu, također antimanihejsko. Zlo nuđa široku panoramu teških pitanja koja Augustin neprestano ima u vidu i , nalazeći za njih rješenja, nuđa velikom problemu rješenje, i to iz vjere i iz kršćanske filozofije. Evo nekih od tih pitanja: narav zla, podrijetlo, zlo krivnje i zlo kazne, zlo i Providnost, zlo i red u svemiru. Tko želi na brzinu nešto znati o tim pitanjima, evo sinteze što je nuđa De civitate Dei. 1
2
9
10
1. Narav 2. Podrijetlo Suprotno od metodološke zablude manihejaca, ovo je prvo pitanje: što je zlo? Augustin, u skladu s onim što je naučio od platonika, odgovara: Ne neka supstancija nego nedostatak. Produbljuje potom odgovor: ne supstancija, jer, prema nauku o stvaranju iz ništa, sve što jest, na koji god način bilo, participira u nekoj mjeri, makar u najmanjoj, na najvišem dobru; i zato je dobro; zlo je međutim neki nedosta tak, ukoliko šteti dobru kojem prianja kidajući iz njega u većem ili manjem opsegu »cjelovitost, ljepotu, zdravlje, krepost ili bilo koje drugo dobro naravi koje se nedo statkom običava odstraniti i l i umanjiti«. Z a zaključak »nedostatak ne može biti u najvišem dobru, niti može biti igdje osim u nekom dobru« . Augustin podrazumijeva pod nedostatkom izopačenost ili grijeh i sve što ide pod ime zla. To, iako se lakše primijeti u fizičkom redu kao što je bolest, postoji također, i to na teži način, u moralnom redu, gdje se nedostatak ili grijeh ne sastoji u voljenju zlih stvari koje ne postoje, nego u zlom voljenju dobrih stvari, tj. u voljenju tih stvari protiv utvrđenog reda vječnog zakona , reda čiji se odraz nalazi u samim stvarima a čovjek ih umom shvaća . Augustin to primjerom ovako objašnjava: »Pohlepa je ne dostatak ne u zlatu nego u čovjeku koji izopačeno ljubi zlato, zapostavivši pravdu...«. Primjer proteže na požudu koja je nedostatak ne lijepih i privlačnih tijela, na uzno sitost koja nije nedostatak u ljudskoj pohvali, na oholost koja nije nedostatak same moći. I evo zaključka: »Tko izopačeno ljubi dobro bilo koje naravi, pa čak ako ga i stekne, sam i u dobru postaje zao i bijedan, lišen onog boljeg« . Dakle moralno zlo, tj. grijeh, nema tvorni nego netvorni uzrok. »Stoga neka nitko ne traži tvorni uzrok zle volje«. Ova nije neko činjenje već uništenje, ne sastoji se u htijenju kao takvom nego u htijenju koje izobličuje pravilo istine i pravednosti: to je izopačenost koja skreće volju od svoga iskonskog nagnuća prema najvišem dobru, te je vodi tome da prione uz niže dobro. Nju se shvaća ne pozitivno po njezinoj savršenosti, već negativno jer je lišena i nedostaje joj ta savršenost: Non in specie, sed in speciei privatione . Poznato je kako se vide tmine i sluša tišina. Ovo 3
4
5
6
1
1 2 3 4 5 6 7
Usp. Confess. 7, 12, 18. Pogledati posebno: De natura boni i Contra Secundinum. De civ. Dei 12, 3. Neka se pogleda slavnu definiciju grijeha u Contra Faustum 22, 27. Ispravno ljubi onaj tko je ispravan procjenitelj stvari: De doctr. christ. 1, 26, 28. De'tiv. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 7.
Ovdje pobuđuje interes jedno drugo pitanje, koje su manihejci pogrešno postav ljali na prvo mjesto, ali koje je, iako na drugom mjestu, velik problem: podrijetlo zla. Pitanje je ovo: kako može nastati zlo u Božjim djelima, ako je Bog dobar i njegova su djela dobra? Augustin, koji je zlo studirao pod svim aspektima, nije mo gao zaboraviti da odgovori na ovo pitanje. Odgovor nastaje iz dviju pretpostavki: stvaranje iz ništa i ljudska sloboda. U svakom stvorenju valja imati u vidu dva aspekta: da je stvoreno i da je stvo reno iz ništa. Ukoliko je stvoreno, postoji i dobro je; ukoliko je stvoreno iz ništa, ograničeno je, promjenljivo, nepotpuno. Odatle korijen za mogućnost zla. »Pitanje je: odakle podrijetlo zla?« Pitanje je u svezi s opetovanom tvrdnjom da su sve stvari dobre, jer sve ih je Bog stvorio. »Odgovaramo: od dobra, ali ne od uzvišenog i nepro mjenljivog dobra. Zla vuku svoje podrijetlo od nižih i promjenljivih dobara... A l i narav ako potječe od Boga ne bi bila promjenljiva da nije stvorena iz ništa. Zato je Bog sazdatelj dobra ukoliko je sazdatelj naravi; one, međutim, udaljivši se spontanim nedo statkom dobra, ne pokazuju tko ih je stvorio, nego iz čega su stvorene. Ovo iz čega nije nešto, nego apsolutno ništa. Ništa ukoliko ništa ne može imati sazdatelja« . Druga pretpostavka, ovisna o prvoj, jest sloboda, i to u prostoru moralnog zla. Bez slobode nema moralnog skretanja, nema grijeha: to je temeljna teza augustinizma. Zaboraviti je znači ne poznavati jednu od temeljnih točaka, pa onda i izobličiti je. De civitate Dei i s njim sva Augustinova djela u izobilju je ponavljaju. To vrijedi i za istočni grijeh; i ne samo, razumije se, za onaj izvorni (originante), koji je bio najslobodniji i zato najteži što se može zamisliti, nego i za nasljedni (originato), zaradi načela uske solidarnosti koja veže sve ljude s prvim čovjekom: Omnes fuimus Me unus . A l i niti sloboda ne bi mogla malaksati od pravila pravednosti da čovjek nije bio stvoren iz ništa, tj. da nije bio, kao i sve stvari, ograničen, promjenljiv, nepotpun. 11
12
8
Usp. De civ. Dei 12, 7. De civ. Dei 12, 6. Usp. De civ. Dei 12, 6 s.; 11, 17; 15, 22; De doctr. christ. 1, 27, 28 - 30, 31. Contra Iul. 8, 37; usp. De natura boni 10: »Sve propadljive naravi ne bi zapravo bile naravi da ih nije Bog stvorio, ne bi bile propadljive da su stvorene iz Božje supstancije« (a ne iz ništa). De civ. Dei 13, 14. 9
10 11
12
XXXVI
UVOD
»Zla volja, veli Augustin u zaključku jednog podugačkog razmišljanja, ne potječe otuda što je narav nego zbog toga što je narav stvorena iz ništa« . Stvaranje stvari iz ništa razlogom je dakle mogućnosti i pojavka zla u stvoreni svijet. Na taj način Augustin ne niječe opstojnost zla, što bi značilo upasti u proizvo ljan i neutemeljen optimizam, ali niječe da ta činjenica zahtijeva suprotni princip od Boga stvoritelja, kao što su mislili manihejci ili pristalice vječne materije. 13
3. Zlo i Providnost A l i ovo rješenje zatvara jedan problem a otvara drugi. Otvara problem prisutno sti zla kojim gospodari božanska Providnost. Nije potrebno kazati da to nije manje težak problem od prethodnog. A k o je Bog brižljiv i dobar te je stvorio i vodi sve stvari svome cilju, kako prisutnost zla u njegovim djelima? Augustinovski odgovor, polazeći od temeljne pretpostavke da bez Providnosti nije moguće razumjeti ništa od čovjeka i njegove povijesti, kako pojedinaca tako i carstava , može se izraziti i sažeti u nekoliko bitnih točaka. Poglavite su ove: 1) razlikovanje između zla u čovjeku i zla u podljudskom svijetu; 2) odnosnost između krivnje i kazne; 3) Bog pravedni ureditelj koji dovodi u red onoga koji je izašao iz njega povredom božanskog zakona; i općenito 4) božanski plan dopuštenja zla. 1) Prije svega jedna nužna razlika: zlo u čovjeku i u podljudskom svijetu. Ovo potonje nije krivično. Jedan tekst iz De civitate Dei sažimlje nauk koji se naširoko razlaže u manihejskoj kontroverziji . »Smiješno je misliti kako treba kažnjavati ne dostatke stoke, drveća i drugih promjenljivih i smrtnih stvari koje su lišene bilo razuma, bilo sjetila, bilo života, naime nedostatke po kojima propada njihova raspadljiva narav«. Ovo raspadanje koje pretpostavlja izmjenu života i smrti predstavlja i ima ulogu »vremenite ljepote«, koja je vlastita podljudskom svijetu, o kojem Augu stin često govori iz polemičke nužnosti protiv manihejaca. Na ovdje navedenom mje stu nastavlja govoriti »da su ti stvorovi primili svoj način opstanka po volji Stvoritelja kako bi stizanjem i nizanjem ostvarili najnižu ljepotu godišnjih doba, što se u svojoj vrsti slaže s ostalim dijelovima ovoga svijeta« . Ova »vremenita ljepota« ne smanjuje se činjenicom da životinje štete jedne drugima, budući da su hrana jedne drugima. I na taj način one ulaze u utvrđeni red koji sačinjava onu ljepotu . Nema sumnje da mi nismo uvijek u stanju naći »razlog« postojanju ovog ili onog stvorenja, ali možemo uvijek više otkrivati čudesa svemira - Bog je velik, kako je rečeno, i u malim stvarima - i , u svakom slučaju, ne trebamo sumnjati da »razlog« postoji u umu uzvišenog tvorca, koji je sve sazdao, pa i male stvari, »po broju, težini i mjeri«. Posebice se moramo kloniti donošenja suda o njima po redu korisnosti ili štete koje bi iz toga mogle proizlaziti. Mogli bismo se, na primjer, požaliti na vatru jer pali, zaboravljajući da rasvjetljuje, zagrijava, liječi . A glede nekih životinja koje su dosadne ili se čini da su beskorisne, Augustin priznaje da »ne znam zašto je Bog 14
15
16
17
stvorio miševe i žabe ili muhe ili crve, pa ipak vidim da su sve stvari u svojoj vrsti lijepe« . Osim toga valja podsjetiti da su stvorene stvari, posebice divlje zvijeri, postale štetne zbog grijeha. Augustin je to zastupao protiv manihejaca ; ponavlja to, navo deći Ivana Zlatoustog, protiv pelagijevaca . Ovaj aspekt zla što ga niža stvorenja nanose čovjeku zbog grijeha upućuje nas na jednu drugu točku augustinovske reflek sije: zla od kojih čovjek trpi imaju kazneni karakter. Dakle postojala je krivnja. 2) Kazneni karakter. Između kazne i krivnje postoji uzročni odnos, koji je mo guće izraziti ovako: nema kazne bez krivnje i nema krivnje bez slobodne volje. Ova uzročnost, između slobodne volje koja griješi i kazne koja uspostavlja red pravedno sti, jest temeljna teza obrane protiv manihejaca i preuzeta ovdje u De civitate Dei : »... pravedna kazna stiže nedostatke ne one nužne nego voljne« ; i još: »... nitko se ne kažnjava zbog svojih naravnih nedostataka nego zbog onih što potječu od njegove volje« . U čovjeku, međutim, ili u anđelu, koji trpi zlo postoje tri stvari: jedna zla, to je patnja, i dvije dobre: narav, koja je bila i ostaje dobra, i sjaj pravednosti, koja se otkriva u kazni. Pravednost, ako je pravednost, ne može biti okrutna , i zato kazna mora biti razmjerna i primjerena krivnji, koja kaznu čini dobrom, jer joj je to dužnost. 3) Ovaj odnos podsjeća na jedan temeljni zakon Providnosti, onaj koji izranja iz dva božanska atributa: dobrote i pravednosti. Augustin na nj podsjeća ovdje i često na drugim mjestima: »Kao što je Bog najbolji kao stvoritelj dobrih naravi, tako je i najpravedniji ureditelj zlih volja; tako kad one zlo upotrijebe dobre naravi, on se dobro posluži čak i zlim voljama« . Isto uzvišeno načelo nalazimo u Ispovijestima: Bog je »ureditelj i stvoritelj svih stvari koje postoje u prirodi; ali grijeha samo uredi telj« . Grijeha samo ureditelj. Ovo načelo, koje rasvjetljuje sav duboki i teški nauk o odnosima između slobode i milosti, uključujući predodređenje, želi kazati da Bog dovodi u red onoga tko se svojom slobodnom voljom od njeg udaljio. U tom smislu Augustin ponavlja da je božanska volja uvijek nepobjediva, jer dovodi u red preko kazne onoga tko je izašao iz reda po krivnji, oskvrnjujući tako božanski zakon: »Tko sebe stavlja izvan reda po nepravednosti grijeha, biva vraćen u red po pravednosti kazna« . 4) Iz ovog načela nastaje drugo, a to je kršćanski optimizam, koji ne niječe zlo nego ga rješava pobjedom dobra nad zlim. Na ovom načelu počiva sav razlog Bo žjega grada . Augustin često na nj podsjeća. Gore sam donio same njegove riječi: dok se zla volja služi dobrim naravima za zlo, Bog se služi čak zlom voljom za dobro . Bolja formulacija čini se da je ona iz Priručnika Laurenciju: »Svemogući Bog... budući da je najviše dobro, ni na koji način ne bi dopustio da bude nečega zla u njegovim djelima da nije toliko svemoguć i dobar te izvlači dobro i iz zla« . U 19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
18
19 20 21 22 23 24 13
De civ. Dei 12, 6. . Usp. De civ. Dei 5, 11. Sjajan sažetak Providnosti koji je u temelju De civitate Dei i svih augustinovskih djela o naravi religije i o povijesti spasenja. ' Usp. Contra Secund. Man. 10. De civ. Dei 12, 4. Usp. De Gen ad litt. 3, 16, 25. Usp. De civ. Dei 12, 4. 14
5
16
XXXVII
UVOD
25 26 27 28 29
17
30
18
31
De Gen c. Man. 1, 16, 26. Usp. De Gen ad litt. 3, 15, 24 - 17, 26. Usp. Contra Iul. 1, 6, 25; 1, 7, 33. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L V I s. De civ. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 3. Usp. De civ. Dei 12, 28. De civ. Dei 11, 17. Confess. 1, 10, 16; usp. De Gen ad litt. 3, 14. 37. Ep. 140, 2, 4; De spir. et litt. 33, 58; Encliir. 26, 102; itd. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L X I X s. Usp. De civ. Dei 11, 17. Enchir. 3, 11.
XXXVIII
XXXIX
UVOD
UVOD
De civitate Dei ima mnoštvo ulomaka koji idu u istom pravcu, poput ovog: »Bog ne bi bio stvorio ni jednoga, ne samo od anđela, nego ni od ljudi, o kojem bi unaprijed znao da će biti zao, kad ne bi isto tako znao kako će ih prilagoditi dobrim upotre bama te tako poredak vjekova ukrasiti kao kakvu najljepšu pjesmu stanovitim antite zama« . Ovo načelo rasvjetljuje, iako ne rješava, duboki misterij zla. Njime se stišavao uznemireni duh Augustinov i na nj se, kao na posljednje dospjeće razuma, uvijek vraćala kršćanska filozofija.
nego na podljudski svemir, o kojem je gore bilo riječi. K a d se radi o razumskim bićima obdarenima slobodom, augustinovska je misao posve drukčija. Zato što se nije razlikovalo ova dva aspekta dolazilo je do zbrke i neshvaćanja.
32
ŠESTO P O G L A V L J E
4. Zlo i sklad svemira
SMRT
Tu bi se moglo stati, ali valja riješiti jednu nerijetku poteškoću. Često se kaže da Augustin zahtijeva zlo kao nužni element za sklad svemira. Kao dokaz se donosi primjer, što ga Augustin navodi, slikara koji potrebuje crnu boju da uljepša sliku ili onaj, i taj augustinovski, govornika koji rabi antiteze kako bi svom govoru dao učin kovitost i ljepotu . De civitate Dei presuđuje ovom krivom tumačenju. Korisno je o tom pročitati riječi: »Da nitko na svijetu nije zgriješio, svijet bi bio urešen i ispunjen samo dobrim naravima; a budući da postoji grijeh, nisu stoga sve stvari ispunjene grijesima« . Tekst ne bi mogao biti jasniji. Augustin to i potvrđuje govoreći narodu: »Ti misli samo na ono što želiš biti, budući da, ma kakav god ti želiš biti, tvorac zna gdje će te staviti. Gledaj slikara...« . Primjer želi samo kazati da, kao što slikar znade gdje staviti crnu boju kako bi istakao ljepotu slike, tako Bog znade gdje smje stiti grešnika da ne oslabi red svemira, što ga je grešnik pokušao griješeći nagrditi. D a anđeli i čovjek nisu sagriješili, svijet bi bio okićen i ispunjen dobrim i blaže nim stvorovima. Hipoteza je za Augustina sasvim moguća. Uvjerenje da samo zlopo raba slobode prvog čovjeka razjašnjava zla koja pritišću čovječanstvo - posebice smrt i neuredna požuda, o kojima govori u knjigama XIII. i X I V . - snažno je u njem ukorijenjena. To je uvjerenje u njemu dozrijevalo ne samo meditiranjem Pisma nego i refleksijom nad težinom i mnogostrukošću tih zala . Uostalom niti jedno objašnje nje ne bi moglo biti izričitije od ovog: »Nema sumnje da mnoge stvari koje počinjaju zli jesu protiv volje Božje, ali mudrost i moć Božja takvi su da sve što izgleda pro tivno njegovoj volji usmjereno je u stvari dobrim i pravednim ciljevima koje je on predvidio« . Znano je kako je velika razlika kod Augustina između predznanja i predodređenja: grijesi su samo objekt predznanja, nikada predodređenja . Istina je da se neki za protivni stav pozivaju na jedan tekst iz De ordine, gdje autor kaže da sklad svemira potrebuje i zla . A l i krivo ima tko uzima ovaj tekst, koji je iz jednog od prvih Augustinovih djela, kao interpretativni ključ sveukupne njegove misli o predmetu na koji se on u zreloj dobi toliko puta vraćao. Ne zamjećuje se dovoljno, osim toga, da se taj tekst odnosi ne na svemir, uključujući čovjeka, 33
34
35
Nakon što je posvetio dvije knjige »preteškim« pitanjima početaka - stvaranje svijeta, stvaranje i sudbina anđela, stvaranje čovjeka, zlo - , Augustin sljedeće dvije posvećuje ne manje teškim pitanjima: stanje čovjekovo nakon iskonskog pada. Ovo se stanje javlja pojavkom dvaju zala: smrt i požuda ili nered strasti. Govoreći o smrti, kojoj posvećuje XIII. knjigu, Augustin zapodijeva filozofski i teološki zauzet razgovor. Nije riječ o utješnom govoru o dobru smrti kao u Ciprijanovu djelu De mortalitate ili o Ambrozijevu De bono mortis ili pak o knjigama o umijeću dobrog umiranja (netko je predlagao da se kaže, i s pravom, o daru dobrog umiranja) koje će se kasnije napisati, već je riječ o dubokom istraživanju misterija smrti koja, oduvijek, zadaje glavobolju ljudskoj misli. Njegov se govor može pojednostaviti ovako: mnogostruko poimanje smrti; smrt, filozofski i teološki govoreći, jest kazna, iako kazna koja može postati zasluga spase nja; misterij smrti u kolopletu vremena; smrt u povijesti Božjega grada: prije grijeha, nakon grijeha, nakon uskrsnuća.
1. Mnogostruko poimanje smrti
36
37
Nerazumljiv je augustinovski govor ne vodi li se računa da se u tom govoru razlikuje prva i druga smrt i , unutar prve, smrt duše, smrt tijela, smrt duše i tijela. Nastojat ćemo razmrsiti zamršeni zapletaj. Knjiga XIII. započinje ovako: »Vidim kako trebam pomnije razjasniti o samoj vrsti smrti« . 1
38
39
32
De civ. Dei 11. 18. Usp. Serm. 125. 5; Ep. 138. 5; 166, 13. De civ. Dei 11, 23, 1. Serm. 125, s.Usp. De civ. Dei 22, 22, 1. De civ. Dei 22, 2. Usp. De an. et eius or. 1, 7, 7; De praed. sanct. 10, 19. • De ord. 1, 7. 18: ... quia (ordo) universitatis congruentiam ipsa distinctione custodit, fit ut mala etiam esse necesse sit. 33
34
1) Smrt duše. O njoj je moguće govoriti u dva smisla, filozofskom i teološkom, dakle u smislu promjenljivosti i u smislu odvajanja od Boga. a) Duša je, po naravi, besmrtna, ali njena besmrtnost nije puna kao što je bes mrtnost Boga, koji kako je rečeno »jedini posjeduje besmrtnost« . Znano je kakvim se žarom Augustin, tek koji mjesec nakon svoga obraćenja, dao na dokazivanje bes mrtnosti duše ; ali je i inzistirao, jednakim žarom, na njenoj promjenljivosti, koja je neke vrste smrti. »Umrijeti u stvari znači ne biti ono što si bio«. Zato »se veli da je duša besmrtna, i zasigurno ona to jest; duša živi zavijeke i posjeduje u sebi trajan princip života, iako je njezin način življenja promjenljiv; zbog ovog promjenljivog načina življenja, može se jednako tako kazati da je smrtna« . Gdje nastaje promjena 2
3
4
3:1
36 37
38
l9
1 2 3 4
De civ. Dei 13, 2. 1 T i m 6, 16. Usp. Soliloquium i De immortalitate animae: N B A III/l. In Io Ev. tr. 23, 9.
XLI
UVOD
UVOD
ili na gore ili na bolje, nastupa neke vrste smrti. »Sve što se može mijenjati, jednom promijenjeno nije više ono što je bilo; a ako nije više ono što je bilo, tu je nastupila kao neka smrt: malaksalo je nešto što je bilo i nema ga više« . Nauk je to koji Augustin često ponavlja, zaokupljen razlikovanjem između božanske besmrtnosti, koja je puna i potpuna ili, kako on kaže, »istinita« jer se poistovjećuje s nepromjenljivošću, i besmrtnosti duše koja je istinita »po nekom načinu života koji se nikako ne može izgubiti« ali nije to pun i potpun život, jer, zbog promjena kojima je pod vrgnuta, može se kazati također da je na neki način smrtna . Iz ovih jednostavnih naglasaka postaje bjelodano kako širok pojam smrti ima hiponski biskup ako je poistovjećuje s promjenljivošću , kao vlastitost sviju stvorenja, koja zato što su stvorenja jesu promjenljiva i budući promjenljiva pokazuju se stvore njima. A l i ovo poimanje govori i o suvislosti augustinovske misli koja između ostalog sadrži i ovu drugu tvrdnju: duša će postići punu besmrtnost kada, postavši dionicom dara milosti božanske nepromjenljivosti, bude postigla puninu sreće . b) Ostavimo po strani ovo filozofsko poimanje ili bolje kazati metafizičko gleda nje na smrt, i progovorimo o jednoj drugoj o kojoj Augustin govori često kao teolog i pastir: smrt po grijehu koja dušu odvaja od Boga. Ovo drugo poimanje ovisno je 0 temeljnom nauku o kršćanskom opravdanju koje naš učitelj smiono izražava ovako: Vita corporis anima, vita animae Deus . D a je ova poredba između života tijela i života duše smiona a istinita on to izričito kaže . No nije to ono što nas ovdje zanima, nego nužna i neposredna posljedica koja iz tog proizlazi, a to je ova: kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je duša mrtva bez Boga; posljedica koju izvodi nedvosmislena je, i često je ponavlja. Bog je dakle život duše: ako se duša grijehom odijeli od Boga, ona umire .
stabilitas aetatis, »započeše umirati onog istog dana u koji primiše zakon smrti«. Od tog časa njihove godine ne stajahu više na nogama već klizahu ne prema svom do vršenju, nego prema svom uništenju . Konačno duhovni govor, kao posljedica dvaju prethodnih, kojeg u Augustina ne nedostaje nikada, u smrti gleda stalan motiv razmišljanja za dostojno življenje i usmjeravanje života prema vječnosti . b) Osim što govori o ovom širokom smislu smrti tijela, tj. o smrti kao smrtnosti, postoji i drugi, fiziološki smisao, koji je svojstven onovremenom govoru a odnosi se na odjeljenje duše od tijela. Ovaj smisao toliko je očit da Augustin činjenicu nagla šava samo da bi potakao vjernike na posvješćivanje te neizbježnosti i nesigurnosti trenutka , dok više ističe uzroke te činjenice. A uzroci postavljaju dva golema pro blema, problem smrti promatrane u zupčaniku vremena, tj. kada se može kazati da je čovjek onaj koji umire a kada je mrtav, i drugi problem zašto smrt, tj. da li je ona oslobođenje ili kazna. Vidjet ćemo da naš učitelj nadugačko govori o jednom i o drugom problemu. Međutim valja podsjetiti na jedan drugi smisao što ga ima riječ »smrt«, kada se primjenjuje na dušu i tijelo zajedno.
XL
5
6
7
8
9
10
11
2) Smrt tijela. Kao što je dvostruka smrt duše tako je dvostruka smrt tijela. Može se shvatiti u stvari kao smrtnost i kao odvajanje od duše. a) O prvom značenju augustinovski se govor kreće između filozofskih, teoloških 1 duhovnih namjera zajedno; o drugom čak i polemičkim tonovima želi tvrditi i bra niti temeljnu tezu kršćanske antropologije: čovjek je sačinjen od duše i tijela. Filozofski govor, preuzimajući misao antikne filozofije, promatra život koji se troši vremenom te na nj gleda kao na hod prema smrti (riječi iz De civitate Dei sažimlju mnoge augustinovske stranice ), kao na rijeku koja teče i otječe (Augustin uspješnije veli decurrit, tj. ide prema cilju svog hoda da bi, u njem, prestala biti ), kao na zvuk između dviju tišina , kao na stvarnost koja jedva zaslužuje ili nikako ne zaslužuje ime života . Teološki govor unosi ovu prolaznu stvarnost u povijest spasenja: mortalitas ili hod u smrt svoj je početak imala s prvim grijehom, kada naši praroditelji, izgubivši 12
13
14
16
17
18
3) Smrt duše i tijela. To je posvemašnja smrt čovjeka. Nastupa kada je duša odijeljena od Boga i tijelo odijeljeno od duše, tj. kada je nastupio rascjep međusobno povezanih naravi: Boga i duše, duše i tijela . Ova smrt čitava čovjeka preludij je one koju Pismo naziva »drugom«: »Na ovu se smrt nadovezuje ona koju svjedočan stvo božanske riječi naziva 'druga smrt'« . 19
20
4) Druga smrt. Ime joj Augustin izvodi iz Otkrivenja (2, 11; 20, 6; 21, 8) i na njoj inzistira na temelju teksta iz Mateja (10, 28). Najgora je od sviju, jer je to smrt duše skupa s tijelom , i vječna je . Punina te smrti bit će nakon uskrsnuća kada će se smrti duše pridružiti i smrt tijela koje će se s dušom sjediniti. Doista »nije moguće kazati da živi ona duša koja će biti odijeljena od Boga, niti ono tijelo koje će biti podvrgnuto vječnim patnjama. Zaradi toga druga smrt će biti teža jer neće moći smrću svršiti« . Zaključujući izlaganje o različitim pojmovima smrti, Augustin se pita na koju od njih je smjerao Bog kada je u zemaljskom raju zaprijetio smrću praroditeljima budu li prekršili njegovu zapovijed. Odgovara: na sve, tj. na prvu i na drugu. Naime prva smrt uključuje dvije smrti (tijela i duše), druga uključuje sve smrti, i zadnja je, ona konačna . 21
22
23
24
15
5
In Io Ev. tr. 38, 10. Usp. De Gen ad litt. 7, 28, 43; De Trin. 2, 9, 15; Ep. 166, 2, 3; Serm. 65, 4. Usp. In Io Ev. tr. 38, 10. Usp. Serm. 166, 4. Serm. 65, 5. Enarr. in Ps 70, s. 2, 3: Dicam enim audacter, fratres, sed tamen verum: »Kazat ću, braćo, nešto što će vam se činiti smionim ali je baš istinito. Dva su života čovjekova: život tijela i život duše. Život tijela jest duša; život duše jest Bog. Kao što umire tijelo ako ga duša napusti, tako umire duša ako je Bog napusti«. Usp. Serm. 62, 2; Enarr. in Ps 48, s. 2, 2; 70, s. 2, 3. De civ. Dei 13, 10: »... vrijeme ovoga života i nije ništa drugo nego trka prema smrti. U ovom trku nikom se ne dopušta ni da malo zastane... niti da uspori svoje putovanje«. Enarr. in Ps 109, 20; usp. 101, s. 2, 10. Enarr. in Ps 109, 20: medium hoc sonat, et transit. Usp. Confess. 1, 6, 7; Serm. 84, 2; 306, 5-6; Ep. 56, 2; itd.
2. Smrt je kazna D o sada izložena panorama tek je uvod u velike probleme smrti. Zastanimo na fizičkoj smrti. Prvi problem koji se nameće jest saznati da li je ona kazna ili nije.
6 7 8
9
10
11 12
13
14
15
" ue pecc. mer. vi rern. i , J L U , Jedna je od veoma čestih misli u Augustinu monahu (Ep. 10) i u Augustinu pastiru (Ep. 130, 13-14). Usp. Enarr in Ps 38, 19; Ep. 199, 13, 53; itd. Usp. De civ. Dei 13, 2. Isto. Vidi što Augustin kaže o samom sebi imajući u vidu tešku bolest koja ga je u Rimu dovela rub groba: Confess. 5, 9, 16 s. Usp. De civ. Dei 13, 11, 2. Ovo je nauk koji će biti tumačen i branjen u X X I . knjizi. De civ. Dei 19, 28. De civ. Dei 13, 12. 17
18
19
20
21
22 23
24
XLIII
UVOD
UVOD
Augustin odgovara potvrdno i to snažno dokazuje protiv neoplatonika koji su je smatrali oslobođenjem, i protiv pelagijevaca, koji su je smatrali čisto prirodnom činjenicom. Protiv prvih argumentacija je filozofska, protiv drugih teološka.
će jedinstvo njihove duše i njihova tijela biti trajno. Iz toga zaključuje: »Ako je duši kazna biti vezana s bilo kojim tijelom, zašto se onda Bog njima obraća kao da su zabrinuti bojeći se da ne umru, to jest: da se odriješe od tijela, i zašto im zajamčuje njihovu besmrtnost; i čini to ne zbog njihove naravi, koja je složena, i ne jednostav na, nego zbog svoje nepobjedive volje?« . Nedorečeno produbljenje bilo bi ga dovelo do promatranja učinaka pojma corruptibilitas tijela nad dušom i opisa lijepe stranice psihologije . Naznake u tom smi slu ne nedostaju u njegovim djelima , ali željenog produbljenja nema. N a svaki način zaključak protiv poganskih filozofa je isti: narav čovjeka sastavljena od duše i tijela nudi ni u kojem slučaju zanemarivi dokaz za kazneni aspekt smrti. N a nj se na nepobitan način nadovezuje teološki aspekt .
XLII
1) Filozofija smrti-kazne. Protiv neoplatonika argumentacija ima tri žarišne toč ke: prva se temelji na sklonosti naravi, druga na poimanje čovjeka, treća na razliko vanje između tijela i propadljivog tijela. Smrt je protiv najdublje sklonosti ljudske naravi. Augustin ponavlja s Ciceronom da je »prvi i najjači glas naravi da je čovjek u sebi ujedinjen i prirodno bježi od smrti«; tj. toliko je prijatelj samom sebi da želi i snažno žudi da bude oduhovljen i da živi u ovoj povezanosti tijela i duše . Zbog toga užas pred smrću nije glas nekog mišljenja pojedinaca nego naravi svih ljudi: Mortem quippe horret non opinio, sed natura . Neka se pročita 2 7 . pogl. X I . knjige, gdje Augustin govori o ljubavi kojom svaka narav - čovjeka, životinja, biljaka - želi biti i bježi pred nebitkom smrti. Čak i beživotna tijela svojim micanjem traže spokoj , »da bi obranila svoju bit gdje im je moguće biti prema naravi« . Ova spontana odbojnost prema smrti u čovjeku je znak da je jedinstvo duše i tijela naravno, ne nasilno. Ovdje se pomalja jedna temeljna teza koja suprotstavlja Augustina platonicima: jedinstvo (supstancijalno) duše i tijela. »Tijelo, veli on, pri pada naravi čovjeka: odijeliti ga od toga jest insipientia« ; zaista čovjek je »razumska supstancija sastavljena od duše i tijela« ; jedinstvo je toliko duboko da izgleda miste riozno, dapače nevjerojatno kad ova narav koja je čovjek, duhovna i tjelesna, ne bismo bili sami m i . Augustin dolazi do toga da kaže da je naravni apetit duše da bude u tijelu toliko dubok da je zadržava i priječi joj da svim silama teži prema gledanju Boga, dok je od njeg odijeljena . Stavovi platonske filozofije radikalno su izokrenuti: nije nasilno jedinstvo duše i tijela, nego je nasilno njezino odvajanje od tijela; oslobođenje nije smrt, nego je oslobođenje pobjeda nad smrću, uskrsnuće. Dvije su antropologije, kako se vidi, sasvim suprotne jedna drugoj. A l i postoji poteškoća koju valja spriječiti: tijelo oteščava i usporuje duhovne čine duše. Oni su filozofi na tome inzistirali. »Filozofi (od čijih osvada branimo Božji grad, to jest njegovu Crkvu) sami se sebi čine mudrima kad ismijavaju ovo što ka žemo da treba ubrajati među kazne rastavu duše od tijela: oni naime smatraju da duša dostiže potpuno blaženstvo kad se lišena cjelokupnoga tijela vraća Bogu, jedno stavna, sama i nekako gola« . I Sveto pismo je s tim suglasno. Augustin s tim u vezi često ponavlja riječi: Propadljivo tijelo je teret duši . Pridjev propadljiv sadrži rješe nje poteškoće: ne tijelo, nego propadljivo tijelo opterećuje dušu. »Dodajući propad ljivo Pisma ne misle na bilo koje tijelo koje tlači dušu, nego na ono kakvo je postalo po grijehu i susljednoj kazni«. Bio bi produbio ovu razliku da mu odmah zatim jedan Platonov tekst nije ponudio prikladan dokaz ad hominem, tekst u kojem Platon daje da govori sam najviši Bog bogovima koje je sam stvorio kako bi im dao sigurnost da 25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
2. Teologija smrti-kazne. Izložio ju je u sporu s pelagijevcima, iako prešućuje njihovo ime, u prvom djelu koje je protiv njih napisao, precizno odgovarajući na prvu od četiri izjave koje mu je podastro Marcelin ; to sada ponavlja u kontekstu općeg izlaganja katoličke vjere: »Bog je čovjeka stvorio ispravnim, budući je On tvorac naravi, a ne nedostataka. A l i čovjek, svojom voljom izopačen i pravilno kaž njen, rađao je izopačene i kažnjene potomke. Svi mi bijasmo u njemu jednome« . Iz ovoga zakona solidarnosti, o čemu sam nadugačko govorio drugdje , proizlazi posljedica po kojoj »budući da je ta narav bila izopačena grijehom, sputana okovom smrti i pravedno kažnjena, čovjek se nije mogao rađati od čovjeka ni u kakvu dru gom stanju« . A malo potom, glede propadljivosti tijela veli: »i ne učini propadljiva put dušu grješnom, nego grješna duša učini put propadljivom« . Smrt je dakle kazna: biblijski nauk i katolička vjera su za Augustina neosporni. Smrt kojom je zaprijetio Bog nije podrazumijevala samo smrt tijela, nego i duše; na to sam gore podsjetio. D a će iz ovog nauka i od ove vjere nastati mnoga i teška pitanja bilo je očito. Zadaća teologa, koje se Augustin nikad i ni u kojoj prilici ne odriče, sastoji se u prikupljanju i pojašnjavanju tih pitanja i , koliko je moguće, njihovu rješavanju, dajući se uvijek voditi svjetlom vjere. Naš učitelj tako je postupio u pelagijevskoj kontrover ziji a to čini i u De civitate Dei, misleći na pelagijevce i na filozofe. Vidjet ćemo to zamalo. U međuvremenu, polazeći od pretpostavke da je smrt kazna, pogledajmo da li je neko dobro ili zlo. 39
40
41
42
43
44
3. Kazna smrti je zlo koje može postati dobro. Augustinski je odgovor jednosta van, premda dubok: jest zlo, ali može postati dobro. Z a nikoga nije dobra, čak ni za dobre, koji se između ostalog njome služe za dobro . »Smrt se ne smije smatrati nekim dobrom, jer je dovela do tolike korisnosti ne po svojoj snazi, nego po božan skoj pomoći« . Augustin misli na korist koju od nje imaju mučenici za koje je smrt 45
46
35
De civ. Dei 13, 16, 1. Usp. Isto. Usp. Serm. 277, 6; i zdravo tijelo pritišće dušu. tj. non obtemperat animae ad mitum omnis voluntatis. Za susret između filozofije i teologije u ovoj točki usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A XVII/1 sir. C X C I s. Usp. De pecc. mer. et rem. 1. 1, 2. De civ. Dei 13. 14. Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C X I ss. De civ. Dei 13, 14. De civ. Dei 14, 3, 2. Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. L X I - L X V ; C L X X V I I - C X C V I I . Usp. De civ. Dei 13, 6. De civ. Dei 13, 7. 36 37
5
De civ. Dei 19, 4, 5; usp. C I C E R O N , De fin. bon. et mal. 3, 5, 16; 5. 9, 24; De officiis 1. 14. Serm. 172, 1; usp. 297, 3; 299, 8-9. Usp. Confess. 13. 9, 10. De civ. Dei 11, 27, 1. De an. et eius orig. 4, 2, 3. De Trin. 15, 7. 11. Usp. Ep. 137, 3, 11. - Usp. De Gen. ad litt. 12. 35. 68. ' De civ. Dei 13, 16. 1. De civ. Dei 13, 16. 1; Enarr. in Ps 141, 17-19: Carcerem facit non corpus, sed corruptio. 6
7 8 J
1
1
1
38
w
4(1
41 42 43
44
45 46
XLIV
XLV
UVOD
UVOD
dragocjeni dar: »Ništa nije tako dragocjeno od smrti kojom se oduzimaju grijesi i umnažaju zasluge« . S tim u vezi izriče opće načelo: »Iako je smrt odmazda za grijeh, ponekad po stiže da grijehu ne bude odmazde« . Vrijedi li ovo načelo samo za mučenike? Z a mučenike sigurno. Glede njih nije mogao biti izričitiji. A l i za one koji je prihvaćaju i podnose »pobožno i sveto«? Nesumnjivo »raste« zasluga strpljivosti i zato »raste« slava onoga koji trpi ; ali ne čini mi se da bi Augustin bio išao dalje. Na svaki način on pravi razliku između umirućih i mrtvih. U svima umirućima smrt je zlo; dokaz tome su teške i mnogostruke patnje koje prate umiranje; u mrtvima međutim »nije apsurdno zvati je zlom za zle i dobrom za dobre« . Ova razlika dovodi ga do pažljivijeg ispitivanja stvarnosti smrti promatrane u kolopletu vremena, koje, promatrano kroz ovu stvarnost, čini narav smrti misterioznijom. 47
48
49
50
51
56
je taj istodobno i umirući i živući samo što smrti prilazi a izlazi iz života« . Isplati se pročitati pogl. 9-11 ove XIII. knjige De civitate Dei, koju komentiramo. Problem o kojem Augustin ovdje raspravlja isti je onaj o kojem je nadugačko raspravljao u Ispovijestima o načinu kako shvatiti sadašnje vrijeme, koje nije ekstenzija, dočim je vrijeme u biti ekstenzija: »Nalazim dva vremena: prošlo i buduće (fuit i erit). Tražim sadašnje: ništa ne stoji« . A ovdje isto: »... isto se tako u protoku vremena traži sadašnjost, i ne nalazi se, jer nema nikakva razmaka u prijelazu iz budućnosti u prošlost« . A ipak govorimo o sadašnjem vremenu. A l i o njem govo rimo i mislimo ga u odnosu na prošlo i na buduće, kao na točku - nevidljivu točku - u kojoj buduće postaje prošlo. Tako se umirućeg ne može razumjeti osim u odnosu s živim i s mrtvim, kao točku susreta jednog i drugog. Kako je dakle vrijeme formalno u svijesti čovjekovoj koji, po sjećanju, intuiciji, očekivanju, ima u duhu prisutna tri momenta koja ga tvore , tako je smrt svijest čovjeka koji zna da mora umrijeti, tj. da mora prijeći, preko jednog munjevitog trena, od biti živim u biti mrtvim, tj. od biti sjedinjen s tijelom do biti od njeg odvojen. Nikad dakle - pravo govoreći - čovjek nije u smrti, jer čas smrti je bez ekstenzije. Biti u smrti shvatljivije je kad se ne radi više o fizičkoj smrti nego o onoj duhov noj, kad je duša odijeljena od Boga zbog grijeha: smrt koja, bez intervencije milosti, unaprijed priprema za drugu smrt koja »smrt će biti bez smrti« . A l i naš je učitelj imao drugih problema za rješavanje glede tjelesne smrti. Ona ima svoju povijest koju je potrebno ispripovjediti i braniti. O njoj su se susretala i sučeljavala različita mišljenja neoplatonskih filozofa i krivih tumačenja kršćanskog nauka. 57
58
59
3. Smrt promatrana u kolopletima vremena Ponajprije postavlja sebi ovo pitanje: kada se može reći da je čovjek umirući? Postavljajući ga možda mu se misao navraća na materijalističko tumačenje smrti, kako su je zastupali Demokrit, Epikur, Lukrecije, prema kojem je smrt ništa, budući da »kada mi jesmo smrti nema a kada nastupi smrt mi više nismo«. Zapravo primje ćuje »Prije nego što smrt stigne, čovjek nije umirući nego živući; a kada smrt stigne, bit će mrtav, a ne umirući. Prema tome, jedno je još prije smrti, a drugo nakon smrti. A kada je u smrti?« . Treba međutim razlikovati tri momenta (upravo kao u vremenu): prije smrti, u smrti, nakon smrti; tri su to momenta koji odgovaraju trima stanjima čovjeka; živ, umirući, mrtav. Prvo i treće stanje su shvatljivi; ali drugo? Difficillime definitur: veoma teško ga je odrediti' . Upravo kao i kod vremena: govo rimo o prošlosti i o budućnosti, a sadašnjost? Kad je moguće reći i u kojem smislu se može kazati da je vrijeme sadašnjost? Znamo kakve je duge rasprave vodio naš učitelj o ovim predmetima^ . Potrebno je sjetiti se tih rasprava da bismo razumjeli ovu. Izgleda kao da se zaključak nameće, ali je bez sustezanja kriv; zaključak je to drevnih materijalista spomenut maločas: smrti nema, smrt je ništa. »Dapače, repli cira snažno Augustin, ne samo da je ona zbiljska, nego je toliko tegobna da se ne može objasniti nikakvim izrijekom niti izbjeći ikakvim dokazom« . Nije je moguće protumačiti nikakvim govorom. A ipak o njoj redovito pričamo. Je li naš govor prikladan? Čini se da nije. Govorimo o umirućima, kao što govorimo o usnulima, nemoćnima, bolesnima, živima. A l i u tim slučajevima naš je govor ra zumljiv: usnuli je onaj koji je utonuo u san, nemoćni je onaj koji je svladan iznemoglošću, itd.; ali kako možemo kazati umirući nekome tko je još živ ili je već umro? »Teško je zato objasniti kojim načinom kažemo da su umirući oni koji još nisu mrtvi i . . . jer kad stigne smrt, koja prijeti, ne kaže se da su samrtnici nego mrtvaci... Isti 52
60
3
4
53
4. Smrt u povijesti spasenja Ova povijest ima tri momenta: prije grijeha, poslije grijeha, nakon uskrsnuća. Svakom od njih odgovara različito stanje glede smrti, stanje izbježivosti, neizbježivosti i nemogućnosti; različita stanja koja Augustin izražava trima slavnim izrekama: posse non mori, non posse non mori, non posse mori . Prva izražava upravo uvjeto vanu besmrtnost, druga nužnu smrtnost, treća apsolutnu besmrtnost. Malo prije nego će dovršiti De civitate Dei kazat će: »Prva besmrtnost, koju je A d a m izgubio sagriješivši, bijaše mogućnost neumiranja; posljednja će biti nemogućnost umiranja. U sre dini ovih dviju besmrtnosti, jedne potencijalne i druge stvarne, stoji gubitak svake sjene besmrtnosti, tj. tužno stanje smrtnosti (mortalitas)« . Svaka od njih sadržavala je i sadrži probleme koje je bilo potrebno i koje treba istaknuti, pojasniti i riješiti. Augustin je to učinio. Pogledajmo kako. 1. Posse non mori. Ove riječi žele izraziti stanje ljudskog tijela o kojem nemamo iskustva ali koje poznajemo samo vjerom. Vjerom je trebalo odrediti predmet, koji prolazi sredinom između stanja smrtnog tijela i duhovnog tijela. Augustin kao pažljiv 61
62
47
Isto. De civ. Dei 13, 6. Usp. Isto. Usp. De civ. Dei 13, 5. De civ. Dei 13. 8. De civ. Dei 13, 11, 1. * Isto. Confess. knjiga X I . De civ. Dei 13, 11, 1. 48
49
56
50
57
51
58
52
59 60
34
61
55
62
De civ. Dei 13, 9. In Io Ev. tr. 38, 10. De civ. Dei 13, 11, 1. Usp. Confess. 11, 28, 37. De civ. Dei 13, 11, 2. De corrept. et gr. 12, 30. De civ. Dei 22, 30, 3.
XLVI
teolog utvrđuje da tijelo prvog čovjeka nije bilo duhovno, kakvo će biti tijelo blaženika poslije uskrsnuća, niti smrtno, kakvo je naše nakon grijeha. Kakvo je dakle bilo? Odgovara: bilo je »animalno« (1 Kor 15, 44), »zemljano« (1 Kor 15, 47), tijelo kojemu je »trebalo jela i pića kako ne bi trpjelo glad i žeđ i bijaše od nužnosti smrti zaštićeno i održavano u cvatu mladosti ne potpunom i nerazorivom besmrtnošću, nego drvetom života« . Slijedom svoga veritatis medium dokazuje protiv pelagijevskog tumačenja da je čovjek prije grijeha i bez grijeha mogao ne umrijeti, nego prijeći, bez smrti, od uvjetovane besmrtnosti u apsolutnu, prijeći dakle iz stanja »žive duše« u stanje »duha životvornog« (1 Kor 15, 45) . Dakle tijelo prvog čovjeka bilo je smrtno, ali je moglo ne umrijeti; ne bi bilo ono koje mora umrijeti da čovjek nije sagriješio. Smrt bijaše kazna za onaj grijeh. Kako sam gore kazao. Ova je teza bila protiv pelagijevaca, koje ovdje ima pred sobom, ali tako da ne ponavlja argumentaciju koju je razvio u De pecc. mer. et rem. Ovdje je sav obuzet duhovnom interpretacijom kojom su »neki« tumačili stanje čovjeka prije grijeha. N a koga izravno smjera, nije lako utvrditi. Mislilo se na Filona, Origena, Ambrozija. On sam u De Gen. adv. Man. zastupao je manje-više ovaj smjer i zna se zašto , ali u De Gen. ad litt. zauzeo je jasan stav. Spominje tri općenita mišljenja: jedno koje raj zemaljski tumači u doslovnom smislu (ili povijesnom), drugo koje ga tumači u duhovnom smislu (ili alegorijskom), i treće koje slijedi »sad doslov ne?, sad duhovno« tumačenje; pa zaključuje: »kratko govoreći, meni se sviđa treće mišljenje« , koje on slijedi u navedenom djelu i ovdje u De civitate Dei. Augustinu je bilo stalo osigurati povijesnu istinu o stanju čovjekovu prije grijeha, tj. o stanju njegova tijela, koje nije bilo duhovno poput tijela uskrsnulih, niti propadljivo kao naše poslije grijeha: bijaše naime to tijelo »animalno« ali s mogućnošću da ne umre. Čini to ne samo pozivajući se na značenje pripovijedanja knjige Postanka, nego nadasve oslanjajući se na svetog Pavla, koji glede uskrsnuća, utvrđuje poredbu između prvog i drugog Adama, prvi je »živa duša«, drugi »duh životvorni«; prvi »zemaljski«, drugi »nebeski«: zato nije prije ono što je duhovno, nego ono što je animalno (1 Kor 15, 45-46) . Odbacuje zaradi toga kao »nerazborito« mišljenje onih koji u Post 2, 7 - I udahne mu Bog u nosnice dah života i tako posta čovjek živa duša - vide ne ulijevanje duše nego izlijevanje Duha Svetoga. Argumentacija Augustinova je dugačka i raščlanjena . Ovo uporno nastojanje oko doslovnog ili povijesnog tumačenja Postanka ne ukida mogućnost dati onom tumačenju alegorijsko značenje. Tako dvije žene Abrahamove, Agara i Sara, te dva sina koje su one rodile ne prestaju biti povijesni zato što u njima Apostol vidi prikazana dva Zavjeta, niti stijena iz koje Mojsije čini da poteče voda prestaje biti stijena jer i sam Augustin u njoj vidi Krista (1 Kor 10, 4). Stoga zaključuje da »nitko ne brani shvaćati raj kao život blaženika, a njegove četiri rijeke kao četiri kreposti..., stabla njegova kao sve korisne nauke, a plodove stabala kao običaje pobožnika; stablo života - samu majku svih dobara - kao mudrost, a 63
64
65
66
67
68
69
63
De civ. Dei 13, 23, 1. De civ. Dei 13, 23, 2. De pecc. mer. et rem. 1, 2, 2 - 9, 9; Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. L X I ss. i Posebni uvod u ovo djelo, isto, str. 6. Usp. De Gen ad litt. 8, 2, 5. De Gen. ad litt. 8, 1, 1. Usp. De civ. Dei 13, 23, 1-3. Usp. De civ. Dei 13, 24, 1-6. 64 65
66
67
68
69
UVOD
UVOD
XLVII
70
drvo spoznaje dobra i zla - kao iskustvo prekršaja zapovijedi« . Ovdje skraćeni augustinovski opis čini se da je jeka Ambrozijeva . Z a primijetiti je Augustinova uravnoteženost koja ne rastvara povijest u alego riju niti isključuje alegoriju kako bi obranila samo povijest: u De Gen. ad litt. , kao i ovdje, primjenjuje načela koja je izložio u De doctr. christ. . Iznovice uzima srednji put između manihejskog literalizma i aleksandrijskog alegorizma. Iako Augustin ne misli na pripovijedanje iz Postanka kao na književni rod. 71
12
73
2. Non posse non mori. Osiguravši stanje tijela prije grijeha, Augustin nije mo rao uložiti mnogo truda da dokaže stanje koje je uslijedilo poslije grijeha. Ono, veoma jednostavno kao egzistencijalna činjenica, zadavalo je i zadaje velike proble me. Ne samo da se shvati smrt u kolopletima vremena, nego i one mnogo dublje, da se naime shvati smrt kao učinak grijeha kao i trajnost smrti nakon oproštenog grijeha: dva problema koje Augustin vidi i s njima se suočava, jednog neizravno i gotovo neprimjetno, drugog otvoreno i u dubinu; jedan i drugi javljaju se u pelagijevskoj kontroverziji, dok ovdje, u De civitate Dei, na njih samo ukazuje. Počinjući od prvog, s kojim se izravno suočava, upućuje na prvo djelo koje je napisao o pelagijevskom pitanju i iz toga sažimlje dvostruki odgovor: » ( U onom djelu) je rečeno kako je iskustvo odvajanja duše i tijela zadržano zbog toga (iako je okov krivnje već skinut) što ako bi odmah nakon sakramenta ponovnog rođenja uslijedila besmrtnost tijela, oslabila bi sama vjera, jer vjera je samo onda vjera kad se u nadi očekuje ono što se u stvari još ne vidi« . Glede drugog: » U zrelijoj dobi, snagom i borbom vjere trebalo je svladati čak i strah od smrti, što je najbolje oprimjereno u životu svetih mučenika. A takva borba ne bi urodila nikakvom pobjedom i nikakvom slavom (jer ne bi moglo ni biti nikakva sukoba) kad sveci nakon kupelji novoga rođenja ne bi više mogli pretrpjeti tjelesnu smrt« . Zaključak je: »tada je postignuta smrt grijehom, sada se zadobiva pravednost umiranjem« . Prvi je problem više filozofski. Augustin, sa svrhom da razloži teologiju smrti, ne govori o njoj izravno, iako je ne zapostavlja. N a tom su problemu inzistirali pelagijevci zastupajući da grijeh, bilo koji grijeh, ne može izopačiti narav tako da bi ona izgubila što joj je vlastito. Iz toga su zaključivali da bi Adam, griješio on ili ne griješio, bio umro. Nastajao je težak problem razlikovanja između naravi i milosti. Z a taj problem, koji Augustin ima pred sobom iako o njem nadugačko ne ras pravlja, upućuje na ono što je drugdje napisao . Ovdje ću donijeti načelo koje spo minje Pelagiju na početku kontroverzije, načelo kojim autor De natura et gratia uka zuje na poglavito teološki aspekt pitanja. Piše: »Brate, dobro je da se sjetiš da si kršćanin... Vjerujmo (prije svega) u božanska Pisma koja kažu da je ljudska narav bila izopačena grijehom, a potom istražujmo kako se to moglo dogoditi« . Ova teo loška perspektiva dovodi ga - i to ne samo ovdje - da govori o naravi više u 74
75
76
77
78
79
80
De civ. Dei 13, 21. Usp. S V . A M B R O Z I J E , De paradiso 1, 6 - 3 , 14. Usp. De Gen ad litt. 8, 1, 1 - 6, 12. Usp. De doctr. christ. 3, U , 17 s. Usp. De pecc. mer. et rem. 2, 31, 50-51. De civ. Dei 13, 4. Isto. Isto. Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C L X X V I I - C X C V I I . De nat. et grat. 20, 22; usp. odnosni Opći uvod, str. X X I I - X X I I I . Usp. Retract. 1, 15, 6.
XLVIII
UVOD
XLIX
UVOD
povijesnom negoli u ontološkom smislu: »Tjelesna smrt - piše - nije nam nametnuta zakonom naravi, jer njime Bog nije stvorio čovjeku nikakve smrti« . Ovdje »narav« naznačuje ljudsku narav u povijesnoj kondiciji u kojoj je čovjek stvoren. A l i to ne znači da Augustin ne razlikuje između naravi i milosti, između povijesnog i ontolo škog reda. Baš ovdje veli da je čovjek imao moć ne umrijeti mirabili Dei grada . A i drugdje ne manje izričito: prvi čovjek je smrtan conditione corporis animalis, bes mrtan međutim beneficio Conditoris . To su u osnovici problemi s kojima se Augu stin suočava i rješava ih - osim onih koje smo gore spomenuli - glede tako jedno stavne činjenice, jednostavne zato jer je očita, kao što je neizbježnost smrti, non posse non mori. Nisu međutim manji niti lakši problemi koji se javljaju za treće razdoblje povijesti spasenja kada će nastupiti non posse mori. 81
82
83
3) Non posse mori. Ovaj puta poteškoće nisu potjecale samo iz unutarnje strane Crkve, nego također, i to osobito, sa strane filozofa koji su izvan. Prve su se ticale naravi duhovnog tijela, a druge činjenice da tijelo može biti smješteno na nebesa. Augustin odgovara ne jedne i na druge. Glede uskrsnulog tijela on, slijedeći svetog Pavla, zastupa da će biti duhovno, ali zastupa također da neće biti duh, nego tijelo; duhovno tijelo, da, a duh ne. Piše: »Tijelo podložno duhu smatra se duhovnim. Sigurno neće biti pretvoreno u duha, kako neki misle tumačeći ovu rečenicu: Sije se tijelo animalno, uskrsnut će tijelo duhovno (1 Kor 15, 44). Bit će međutim podvrgnuto duhu u najvišoj i čudesnoj pripravnosti na posluh« . Kako misle neki. Koji? Čini se da treba misliti na Origena, na primjer, njegovo djelo De principiis 2, 2, 3. 10, 3 i drugdje. A l i možda pažljiviji studij može pokazati da se radi o ne baš značajnim nijansama. Na svaki način Augu stin pojašnjava i često ponavlja ovu razliku u propovijedanju narodu i u katehezi \ On je teolog koji ne želi prepustiti sumnji jednu tako fundamentalnu temu vjere kakva je uskrsnuće . Zato će u posljednjoj knjizi De civitate Dei snažno kazati: Caro spiritualis, tamen caro, non spiritus , a u Retraktacijama će pojasniti izraz »nebesko tijelo« ovim riječima: »Ne smije ga se uzimati tako da se vjeruje da nema supstanciju tijela« . A l i narav uskrsnulih tjelesa, koja iako imaju duhovnu kakvoću uvijek su tjelesa, trebalo je braniti protiv poganskih filozofa koji su zastupali da »tjelesa ne mogu biti vjekovječna« i da »naravna težina njih pritišće uz zemlju i u nju ih vraća« . Z a odgovor na prvu poteškoću poslužio se samim naukom onih filozofa o naravi u svijetu koji, prema njima, »jest najveći živi stvor, najblaženiji i vječan. Njegova duša posjeduje savršenu sretnost mudrosti i nikada ne napušta vlastito tijelo (koje opet vječno ima život od nje), te iako nije jednostavno nego je sastavljeno od tolikih i velikih tijela, ono samu dušu ne može ni izmotriti ni usporiti« . Razumije se, ovo je argument ad hominem: Augustin nije nikad prionuo uz ovo mišljenje . 84
Odgovor na drugu poteškoću traži u specifičnoj težini koja svako tijelo nosi na svoje mjesto , u svijet »koji lebdi u praznini«, prema nauku onih filozofa da niži bogovi žive blaženo sa svojim tjelesima . Ovi argumenti ne služe da dokažu kršćansku vjeru nego da dokažu da su argu menti koji tu vjeru pobijaju neosnovani. Pa zaključuje: »Dakle, ako se ti filozofi neće usuditi (kao što i mislim, da neće) pretpostaviti tim najblaženijim bogovima opskrbljenim vječitim tijelima same ljudske duše, - zašto im se onda čini besmislenim što kršćanska vjera naučava, kako i prvi ljudi bijahu tako stvoreni te, da nisu bili zgriješili, nikakvom se smrću ne bi rastajali od svojih tijela, nego bi kao zasluženu nagradu za poslušnost bili obdareni besmrtnošću, pa s tim tijelima vječno živjeli; dapače, sveti će pri uskrsnuću imati takva tijela, ona ista u kojima su se ovdje mučili, tako da u njihovoj puti neće biti nikakva raspada ni tegobe, dok se njihovu blažen stvu neće moći dogoditi nikakav bol i l i nesretnost« . Nakon što je predložio i obranio stanje čovjekovo u smrti na temelju teologije, filozofije i kršćanske mistike - a izlaganje i obrana su imali za cilj pojasniti: 1) podri jetlo i narav smrti, kao i pobjedu nad smrću; 2) misterioznu stvarnost života kao hod u smrt; 3) čovjekovu dobru uporabu i jednog takvog zla kao što je smrt - , a riječ je o širokom i ne laganom nauku, Augustin nije dovršio mučan posao da opiše podrije tlo dviju država. Jedno drugo zlo, ponad smrti, uznemiruje život čovjekov na zemlji a u korijenu je podjele ljudi na dva grada; a to su ujedno najdramatičniji aspekti čovječanske povijesti: nered strasti. Nije ga mogao ignorirati. Tom neredu posvećuje čitavu jednu knjigu, X I V . A ja slijedeće V I I . poglavlje ovog uvoda. 93
94
95
8
86
81
SEDMO POGLAVLJE
STRASTI
88
89
91
92
81
De civ. Dei 13, 15. De civ. Dei 13, 20. De Gen ad litt. 6, 25, 36. De civ. Dei 13, 20. . „ , . Usp. De ago. christ. 32, 34; Serm. 362, 7: Carnis autem resurrectionem habemus in regula fidei; Serm. 242, 11: Non ideo dicta sunt spiritualia, quia erunt spiritus, non corpora; itd. Serm. 361, 2: Sublata itaque fide resurrectionis, omnis interdicit doctrina chrishana. De civ. Dei 22, 21. Retract. 2, 3. De civ. Dei 13, 17, 1. De civ. Dei 13, 18. De civ. Dei 13, 17, 2. Usp. Retract. 1, 11, 4. 82 83
84
i
85
1. Zašto knjiga o strastima
90
i
;
c
Treba malo šire protumačiti ono što je naznačeno maločas na kraju prethodnog poglavlja. Tri su temeljna razloga bila za to: 1) predložiti i obraniti kršćansku antro pologiju protiv manihejaca, pelagijevaca, poganskih filozofa, spominju l i se oni ili ne nije važno; 2) odrediti razlog neprestane drame ljudske povijesti: neuredne strasti, posebice oholost; 3) pojasniti središnju intuiciju cijelog djela: dvije su ljubavi uteme ljile dvije države. Bilo je toga dosta. A zadatak nije bio lagan. Kršćanska antropologija strasti nije uopće jednostavna, jer nije samo zemaljska; štoviše trodimenzionalna je: prije grijeha Adamova, poslije grijeha, poslije uskrsnuća; koliko je trajala prva ne zna se, znade se međutim da je druga svevremenska, treća vječna. O sve tri valjalo je dati objašnje nje. Augustin je sebi postavio zadatak da ga dade . 1
86
87
93
88
94
89
95
90
Usp. o ovome i Confess. 13, 9, 10. De civ. Dei 13, 19. Isto.
91
92
1
Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L I X s; Opći uvod u Narav i milost, N B A XVII/1, str. L X X I I - L X X X I I .
LI
UVOD
UVOD
O doktrinalnom stavu protivnika govorio sam u Prethodnim točkama. Manihejci su pribjegavali rješenju o dvama principima i izjavljivali da je tijelo zli princip: rod tmina. Pelagijevci na suprotnoj strani zastupali su da su strasti svih vrsta, pa i one očito neuredne, u prirodi čovjeka; odbacivali su međutim pojam pale naravi i , time, razlikovanje čovjekova stanja prije i poslije grijeha. A filozofi su zastupali širok i dubok nauk o strastima koji Augustin djelomično prihvaća; ali ne zanemaruje primi jetiti da, iako nisu glupi kao manihejci (non quidem platonici sicut manichaei desipiunt) da preziru tijela kao proizvod naravi zla, ipak su glede strasti na istoj liniji; pripisuju naime podrijetlo poroka naravi tijela . Možda neće biti beskorisno zausta viti se na načinu kako autor De civitate Dei razumijeva i prenosi njihovo mišljenje.
govor Pisma? Z a Novi zavjet to je grčki: latinski, u prijevodu, treba se prilagoditi grčkom. Augustin postavlja načelo i prilagođava mu se, iako u raznolikosti kodeksa nalazi ne malih poteškoća. Z a Stari zavjet stvari se mijenjaju: prijevodi su različiti, iako je između njih Crkva izabrala onaj iz L X X , koji su mnogi, Augustin među njima, smatrali nadahnutim. U z taj međutim uspoređuje latinski prijevod. Ne osjeća mnogo potrebu za hebrejskim tekstom . O tom će se predmetu nadugačko govoriti u uvodu u De doctrina christiana. Možemo dakle ići dalje i kazati da Augustin doka zuje iz Pisama, protiv nekih kršćanskih tumača (Origena?), da »privrženost, ljubav i dobrohotnost« (dilectio, amor et caritas) žele kazati istu stvar . Nije ovdje moguće slijediti njegov napor kako bi pregledao tekst Pisma i uskladio latinski s grčkim. Prijeđimo na pitanje temelja, koje je doista temeljno. 2) B i l i su u pitanju platonici svojim mišljenjem o ljudskoj naravi, uvelike iskriv ljenim u odnosu na zdravu filozofiju i kršćansku misao. Mišljenje je bilo: ljudske strasti vuku svoje podrijetlo iz tijela. Augustin je odmah naslutio dvostruku lažnost toga mišljenja, onu sadržanu u samoj tvrdnji i drugu koja je služila kao pozadina. Nije istina da sve strasti potječu iz tijela: »U zabludi su oni koji drže da sva zla duše proizlaze iz tijela« . Donosi svjedočanstvo Vergilijevo i zaključuje: »ne djeluje samo put tako na dušu da želi, boji se, veseli se i tuguje, nego se može ona sama od sebe uzbuditi takvim čuvstvima« . A , da bi dotakao važnije pitanje, nije istina da odnose između tijela i duše treba misliti u srazmjeru s onima koji postoje između zatvora i zatvorenika. Ovaj nauk, koji niječe duboko jedinstvo ljudske naravi, supstancijalno jedinstvo, nije kršćanski. Augustin to govori i ponavlja mnogo puta . A k o Pismo govori o propadljivu tijelu koje pritišće dušu (Mudr 9, 15), valja staviti naglasak na pridjev propadljiv. Ne dakle tijelo, nego propadljivo tijelo pritišće dušu. Dakle to stanje nije uzrok nego kazna grijeha. Evo augustinovskog izuzetno izričitog teksta: »Naša vjera ima drukčiji nauk. Naime pokvarenost tijela, koja opterećuje dušu, jest kazna, a ne uzrok prvoga grije ha«. Pa inzistira: »Nije propadljivo tijelo učinilo dušu grješnom, nego je grješna duša učinila tijelo propadljivim« .
L
2
2. Nauk o strastima i antička
filozofija
O tome je govorio u devetoj knjizi glede strasti demona, koje su poganski filo zofi predstavljali kao posrednike, i tu je zaključio da su stoici, suprotstavljajući se platonicima i aristotelicima, propitkivali više riječi negoli sadržaj . Ovdje dolazi do istog zaključka . A l i sada je pitanje uzeto iz daljega i više u dubinu. Dva su pitanja: jedno pitanje govora drugo temelja. Pitanje govora sa svoje strane jest dvostruko: način kako u latinski prenijeti grčki termin, posebice termin rtoor), te kako uskladiti filozofski govor s biblijskim i kršćanskim. Oba su pitanja važna, ali naročito drugo. 1) O prvom kaže: »...o onim gibanjima duše, koja Grci nazivaju Jtaur], (trpnje), dok to neki naši poput Cicerona nazivaju pometnjama, drugi ih zovu stanjima ili čuvstvima, neki opet - poput Apuleja, trpnostima (passiones), što je bliže grčkom značenju« . Z a posljednju od temeljnih strasti primjećuje da je Ciceron naziva »ne moć«, Virgilije »bol«, a on daje prednost nazivu tuga, jer ime ne prejudicira znače nje; naime »nemoć« ili »bol« redovno se pridaju tjelesnim strastima , dok strasti zahvaćaju i dušu, a tuga »pripada duši a ne tijelu« . Vrijedi ovdje druga Augustinova opaska da riječ libido »koja se češće uzima u svezi sa spolnom sferom, općenito označuje svaku pohlepu ili požudu« . Nepotrebno je govoriti da pozornost na ove pojedinosti razotkriva antiknog go vornika koji dobro poznaje težinu riječi i rabi ih u što pravijem značenju tako da ne stvara, kad to nije nužno, neologizme. K a d to nije nužno, valja u vezi s tim zapaziti bilješku koju dodaje uporabi riječi bit i opasku kojom rabi riječ salvatore: »Ovi termini, salvare i salvatore, ne bijahu latinski prije nego se pojavio Spasitelj; kad on dođe Latinima, učini latinskima i ove riječi« . Glede govora tu je drugo pitanje, pitanje biblijskog govora kojemu se kršćanin treba prilagoditi: tko misli na nov način treba govoriti na nov način. Augustin je bio sav zauzet time da stvori prvi i da iskuje drugi. Pustimo pitanje novog načina mišlje nja koji uključuje široku panoramu kršćanske filozofije i teologije. Biblijski govor sadržavao je puno poteškoća, težih za Stari, manjih za Novi zavjet. Koji je istinski 3
4
5
6
7
11
12
13
14
15
16
17
18
8
9
10
2 3 4
5 6 7 8 9 10
De civ. Dei 14, 5. Usp. De civ. Dei 9, 4, 1. Usp. De civ. Dei 14, 9, 1. De civ. Dei 9, 4, 1. Usp. De civ. Dei 14, 7, 2. 8, 1. De civ. Dei 14, 15, 2. Isto. Usp. De mor. Eccl. cath. 2, 2, 2. Serm. 299, 6.
3. Za ispravno poimanje strasti Za ispravno poimanje strasti, koje je istodobno kršćansko i racionalno, valja imati pred sobom tri temeljne istine, i to: 1) svođenje svih kreposti (pa onda i svih poroka) na ljubav; 2) uvjerenje da grijeh predstavlja servitus slobodne volje; 3) raz likovanje stanja čovjekova prije grijeha i poslije prvog grijeha. 1) Sve se svodi na ljubav. To je Augustinu svojstveno i često se kod njega susre će. Ovo svođenje naviješta već u prvim svojim djelima kada svodi na ljubav četiri stožerne kreposti: »... umjerenost je ljubav koja se cjelovita daje ljubljenom; jakost je ljubav koja sve podnosi lakoćom baš zato jer ljubi; pravednost je ljubav koja služi
11 12 13 14 15 16 17 18
Usp. De civ. Dei 18, 43. De civ. Dei 14, 7, 1-2. Iv 21, 15-17. De civ. Dei 14, 3, 1. Usp. Aen. 6, 719 ss. De civ. Dei 14, 5. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982, str. C X V I . De civ. Dei 14, 3, 2.
LII
LIII
UVOD
UVOD
samo ljubljenomu, pa zato na ispravan način uređuje ostalo; mudrost je ljubav koja znade razlikovati ono što koristi od onoga što šteti« . O d ovog temeljnog načela Augustin izvodi sve posljedice, prenoseći na pojam ljubavi, uredne i neuredne, sve ljudsko djelovanje, bilo kreposti bilo strasti . Iz dvostruke ljubavi, prema sebi ili prema Bogu, rađaju se privatna ili društvena ljubav, čovjek koji živi po tijelu i l i čovjek koji živi po duhu, zemaljska država ili Božja država . Ovaj nauk on temelji na biblijskom nauku dvaju putova, puta dobra i puta zla, puta života i puta smrti. Nije to dakle metafizički dualizam poput onog manihejskog i . djelomice, onog platoničkog, niti institucionalni dualizam kako će misliti Kalvin, niti institucionalni dualizam kao da bi za Augustina Država bila bezvrijednost, nego je to etički i eshatološki dualizam koji svoj temelj ima u božanskoj providnosti i u ljudskoj slobodi. Augustin je pošao od Evanđelja i od otačke tradicije, počevši od nepoznatog autora spisa Didache. Njegova je zasluga što je stavio naglasak ne više na individualni aspekt nego na društveni, svodeći dva puta na dvije države, dvije države na dvije ljubavi, dvije ljubavi na dva pola privlačnosti - koje, određene da budu intimno sjedinjeni, ljudska ludost i zloća čine oprečnima: Boga i čovjeka - , dva pola na dva stava duha (društveni i privatni), dva stava, pavlovski, na dva čovjeka, Adama i Krista. K a d bi mi bilo moguće pojasniti ove prijelaze, mogao bih kazati da sam uspio dati neku ideju o djelu koje je, napisano u jednom tragičnom času povijesti, dalo povijesti novu interpretaciju, onu kršćansku. 19
20
21
razumijevanje ove opozicije treba slijediti hiponskog biskupa u širokom, iako frag mentarnom, izlaganju o naravi koja je vlastita ovim dvjema ljubavima, koje su, onda, kako je rečeno, dva različita stava koje čovjek zauzima prema drugima. Privatna ljubav - ime dolazi od oskudice (privatio) uživanja zajedničkog dobra, od koje oskudice trpi onaj koji takvu ljubav posjeduje - , napušta ono što pripada svima kako bi slijedio pojedinačna dobra, koja posjeduje i l i želi kao vlastita, tj. is ključujući druge. N a takav se način osamljuje, odvaja se, zatvara se u sebe te otvara prolaz svim porocima - oholosti, škrtosti, pohlepi - koji su u temelju one države koja za obilježje ima pomutnju i neslogu: neslogu ne u samoj sebi, jer bez nekog mira ne bi mogla opstojati, nego neslogu sa svima drugima. Ne time što se ljubeći ova dobra ljubi zlo, nego se zlo ljubi dobro. Dakle »onaj koji izopačeno ljubi neko dobro, pa i ako ga stekne, postaje zao u dobru, i bijedan, lišen onog boljeg« . Z a dokaz ovog načela Augustin navodi primjere koji se prostiru po svem biblij skom obzorju, od anđela do prvog čovjeka, pa do svih ljudi. Gdjegod je bio i l i jest neki zao čin - i l i , da upotrijebimo crkvenu riječ, grijeh - , dogodilo se i l i je sada na djelu sagibanje slobodne volje od društvenog na privatno. Znakovito je što kaže glede anđela: »I dok jedni postojano ustrajavaju u svima zajedničkom dobru, koje je njima sam Bog, u njegovoj vječnosti, istini i ljubavi, drugi radije uživaju u vlastitoj moći (kao da su sami sebi svoje dobro) i otpavši od višnjeg dobra - koje usrećuje i svima je zajedničko - na ono koje je samo njihovo; i budući da odabraše oholost uznositosti mjesto najuzvišenije vječnosti, ispraznu domišljatost mjesto najpouzdanije istine i strast rascjepkanosti mjesto nedjeljive ljubavi, postali su oholi, himbeni, za vidni« . Ljubav u stranu. Narav privatne ljubavi upravo je to: okrenuti se djelomič nom dobru kao isključivom dobru i napustiti zajedničko dobro koje u punom smislu jest samo univerzalno i vječno dobro, jer samo ono može biti zajedničko svima i svakome, i može sačinjavati za sve i za svakoga snagu zajedništva i objekt sreće. Ovo dobro, koje privatna ljubav napušta, društvena ljubav traži dajući prednost zajedničkom dobru pred vlastitim, želi to dobro posjedovati, radosna da ga može uživati i radosna da ga drugi uživaju, jer je to takvo dobro koje se ne smanjuje nego raste rastom onih koji ga posjeduju i na njem se naslađuju. Upravo na osnovi dru štvene ljubavi Augustin definira De civitate Dei . Zadnja opaska: puno otkrivanje društvene ljubavi vrijedi ne samo za susret čo vjeka s Bogom, nego i za susret čovjeka s čovjekom. Niti jedan mrvičak čovječanstva se ne gubi kad je ljubav potpuno društvena i savršena, jer onda - ali samo onda ona čini veliko čudo da svima bude zajedničko što dobra imaju pojedinci stežući u jedinstvo, bez mogućih podjela, trostruki objekt ljubavi: Boga, nas same, druge (i ne samo ljude nego i anđele) . To će se ostvariti samo u Božjoj državi kad će biti puna identičnost - koja je ovdje na zemlji bila ideal za kojim se uvijek težilo ali nikad postiglo niti je ikad dostiživ - između pobjede i istine, dostojanstva i svetosti, mira i sreće, života i vječ nosti U onoj državi ljubav će biti potpuno društvena i čovjek potpuno on sam: on sam u bivovanju, spoznaji, ljubavi . Z a Augustina samo Krist, utemeljitelj i kralj Božje države, jest puno objašnjenje čovjeka i njegove povijesti. 25
26
a) Dvije države. Ton je različit, iako je stvarnost ista. Naglasak nije više na individualnom nego na komunitarnom. Postojano nastojanje kretat će se odsada oko tema društvenosti, ontološkog i zamjeničkog načela čovjeka, pravde, mira; nadasve oko ljubavi, koja je po svojoj naravi moć koja spaja i objedinjuje, ali i , u nekim uvjetima, moć koja razbija i razara. To su teme koje se javljaju od početka do kraja u Augustinovu djelu. Spomenut ću samo jednu misao: za Augustina nitko nije društveniji po naravi, niti manje društven po poroku kao čovjek . Suprotnost između »naravi« i »poroka« stvara suprotnost između dviju država. 22
b) Dvije ljubavi. D a Augustin svodi sve strasti čovjekove na ljubav i sve kreposti na urednu ljubav suviše je poznato da ovdje ponovo spominjem, kao što je nepo trebno prisjećati na slavne riječi iz knjige koju komentiramo: »Dvije ljubavi zasnovale su dvije države...« . 23
>
27
28
c) Društvena i privatna ljubav. Neće biti zacijelo beskorisno podsjetiti koliko Augustin inzistira na društvenoj i na privatnoj ljubavi. Evo njegovih riječi napisanih kada je već mislio na De civitate Dei i nagovještavao ga: »Dvije ljubavi, od kojih... jedna društvena a druga privatna, utemeljile su i razlučile u ljudskom rodu dvije države... onu pravednika i onu opakih« . Dakle društvena ljubav u temelju je Božje države; druga, ona koja se ovoj suprotstavlja, utemeljena je na privatnoj ljubavi. Z a 24
19 2 0 21 22 23 24
De mor. Eccl. cath. 1, 15, 25. Usp. Opći uvod u Milost i sloboda, NBA X X , II, 4. Usp. Opći uvod u De civitate Dei, KS Zagreb 1982., str. LXVI De civ. Dei 12, 28, 1. De civ. Dei 14, 28. De Gen ad litt. 11, 15, 20.
29
30
25 26 2 7 2 8 2 9 3 0
De civ. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 1, 2. Usp. De civ. Dei 19, 13. Usp. In Io Ev. tr. 67, 2. Usp. De civ. Dei 2, 29, 2. Usp. De civ. Dei 11, 28.
UVOD
LIV
2) Ropstvo slobodne volje. Vraćajući se na analizu pojma »strasti«, možemo zaključiti da one, i to one neuredne, nisu drugo doli neuredna ljubav po kojoj je čovjek neposlušan samom sebi, nakon što je on sam bio neposlušan Bogu. Kako je završila slobodna volja nakon prve neposlušnosti čovjekove? Iako tvrdi i brani slo bodu protiv svih oblika determinizma , Augustin, slijedeći pouku Pisma i nadasve svetog Pavla, vidi u grijehu izvor slabosti koji zasužnjuje slobodnu volju, čini je ne moćnom da sama vrši dobro. Iskusio je to osobno , nalazi to jasno izraženo u Pi smu , odlučno to tvrdi u pelagijevskoj polemici , to potvrđuje u De civitate Dei . Grijeh je prouzrokovao u čovjeku neznanje, sumnje, nesigurnosti koje su mu potamnjele um; a osim toga slabost i strah koji su mu onemoćali volju. A tim zlima čovjek nije u stanju vidjeti i ljubiti istinito Dobro, iako je to njegovo istinito i jedino dobro. Odatle nered, odatle zarobljenost kojom um vidi dobro ondje gdje ga nema ili je to dobro samo djelomično, pa je volja privučena lažnim dobrima; a i onda kad vidi istinito dobro, ne uspijeva u njem kušati slatkoću i težiti da ga postigne . 31
UVOD U KNJIGE XV-XVIII
32
33
34
35
36
3. Prije i poslije grijeha. Strasti, kao ljudski izrazi, postojale su i prije grijeha, ali su bile podložne mirnom vladalaštvu razuma. Osjetilni užici nisu smetali niti umu niti volji, koji su bez teškoća težili za postignućem najvišeg Dobra podlažući se nje govim zakonima. Grijeh, kako je rečeno, razbio je ovu ravnotežu . O n je unio ne znanje i nemoć sa svim zlima koja prate ljudski život . Z a puno razumijevanje ovog dvostrukog stanja čovjekova suočena sa strastima, prije i poslije grijeha, Augustin proteže svoje razmišljanje na poslije smrti, na us krsnuće, kada će čovjek konačno, s one strane non posse mori, moći uživati punu slobodu od neurednih strasti i »hvaliti mudrost i dobrotu Boga koji je stvorio što nije bilo i oslobodio od propadljivosti što je stvorio« . 37
38
39
AGOSTINO TRAPE
(prijevod: Tomislav Zdenko Tenšek)
Smrt je spriječila P. Trapea da pregleda i popuni posljednje stranice ovog Uvoda [u knjige X I - X I V ] . Učinila je to Redakcija rekonstrukcijom teksta iz pripremljenih bilježaka koje su pronađene među autorovim papirima. A k o ponekad nedostaje svoj stveni literarni stil P. Trapea - za što od čitatelja molimo oproštenje - to ne bi trebala osjetiti misao, iako nepotpuna. Bibliografska
napomena glede posadašnjenja Bibliografije donijet će se u 3. sve-
1. Poredba između trećeg i četvrtog dijela U trećem dijelu De civitate Dei (knjige X I - X I V ) , kako je kazano, augustinovsko izlaganje promatra poglavito kategorijalne uvjete dviju država prema transcendenciji prije nego što započne izlaganjem događaja hic et nunc. Izlaganje je to koje se odnosi na metahistoriju. Tiče se dakle stvarateljskog Božjeg čina ponad svake dimenzije prostora i vremena, metahistorijskog oblikovanja dviju država u vjernim i odmetnulim anđelima. Stoga se neprestano vraća na pobijanje filozofskih teorija koje su za stupale da početak stvari i događaja ne zna za preddogađajnost, tj. za nešto izvan prostora i vremena. U stvarateljskom Božjem činu, prema Augustinu, postoji ima nentan providnosni plan koji raspolaže i vodi stvari i ljudska događanja prema cilju i koji prosuđuje i odlučuje jeli cilj postignut ili nije. Dakle već u providnosnom planu Božjemu oblikuju se, uvijek u metahistoriji, dvije države. Očito da ovo dokazivanje udara na manihejski dualizam, na determinizam i na fatalizam ostalih filozofskih škola. U ovom četvrtom dijelu (knjige X V - X V I I I ) Augustinovo izlaganje preuzima zadaću da unese u povijest, kroz imanenciju i serijom događaja, bezgranični sadržaj stvaratelj skog čina i transcendentnog plana Božje providnosti. Čovjeku, ili bolje nje govoj stvarateljskoj duhovnosti i slobodi pa onda i njegovu golemom dostojanstvu, povjerena je zadaća ostvariti u događajima, u njihovu slijedu, koji se odvija u okvi rima prostora i vremena, ono što je bilo uključeno u stvarateljski čin i providnosni plan Božji. Ove pretpostavke traže posebnu pozornost za specifično značenje Božje države koje također, u ovom kontekstu, uključuje pretpovijest Crkve i susljedno tome spe cifične zadatke proroštva i proricanja; posebno su pozorne i za ulogu genealogija te etnografskih i etnoloških diferencijacija, za značajke iznimnih osobnosti, za značenje simbolizma i alegorizma, za poredbu između svete i profane povijesti.
sku. 2. Država Božja, pretpovijest Crkve, profetizam Naznake o poimanju Božje države i svijeta, ili bolje o dva naroda, susrećemo već u knjizi De vera religione, sastavljenoj 391., iako se mimogred spominje također termin država . Izričitije se o dvije države govori u De catechizandis rudibus, imeno vane i kao društvo, jedno nepoštenih, drugo izabranih, koje žive od početka ljudskog roda i idu sve do kraja svijeta. Već u tom djelu, iz g. 400., izričito se nabraja šest razdoblja povijesti čovječanstva , koje se još izričitije nabraja na kraju De civitate Dei . 1
31 32 33 34 35 36 37 38 39
Usp. De civ. Dei 5. Usp. Confess. 8, 5, 10. Usp. R i m 7, 19. Usp. Opći uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C L V I I I ss. Usp. De civ. Dei 14, 11, 1. Usp. De spir. et litt. 3, 5. Usp. De civ. Dei 14, 15. Usp. De civ. Dei 22, 22, 1. De civ Dei 22, 17.
2
3
1 2 3
De vera relig. 26, 48; 27, 50. De cath. rud. 19, 31; 22, 39. De civ. Dei 22, 30, 5.
I, V I
UVOD
UVOD
Augustin pojam države i l i bolje dviju država nalazi zasvjedočenim u pažljivom i produbljenom čitanju Svetog pisma, posebice u Psalmima i u Otkrivenju, gdje se često javlja pojam Božje države, kojoj se suprotstavlja društvo odmetnika temeljeno na oholosti, mržnji i nasilju. D a bismo opravdali ovu terminologiju valja pojasniti pojmove »naroda« i »drža ve«. Narod označuje množinu pojedinaca koji su zaposjeli neki određeni teritorij, rabe isti jezik i imaju određene značajke prirodnog ambijenta. Država pojmu naroda dodaje organizaciju, uredbe i strukture koje garantiraju udruživanje, učestvovanje sviju u dobrima i dobiti, u političkom uređenju i odnosu prava i dužnosti. U ovom četvrtom dijelu imamo dakle evoluciju u slijedu događaja (excursus, veli Augustin) dviju država od početka čovječanstva do dolaska Kristova. Augustin ne propušta priliku, pokatkad pribjegavajući interpretacijama koje se mogu činiti prividnima, da dokaže kako je povijest Božje države u Starom zavjetu identična pretpovijesti Crkve. Time se opravdava govor o profetizmu koji čini bazu sadržaja X V I I . knjige. T u nalazimo prilično oduljenu interpretaciju nekih epizoda iz Prve knjige Samuelove, tj. hvalospjev Samuelove majke A n e , apostrofiranje anonim nog proroka Elija, prijekor nedostojnog svećeničkog upravljanja, Samuelovo žestoko napadanje Saula koji kao kralj biva odbačen i konačno egzegezu nekih mesijanskih psalama. Augustin upozorava i dokazuje da se u tim odlomcima proročki iznosi povijest religioznog društva, spasenjsko i otkupiteljsko djelo Krista umrla i uskrsnula, uređenje novog odnosa između Boga i čovjeka koji postaje izvoditelj vlastitog spase nja, navještaj novog svećeništva i novoga izabranog naroda. Dolikuje kazati da pone kad, čitajući Augustinove interpretacije, ostajemo pomalo perpleksni bogatstvom po jašnjenja koja se mogu činiti ne baš opravdanima. Jasnije i očitije je izlaganje pretpovijesti Crkve umrlog i uskrsnulog Krista kao posrednika, kada u drugom dijelu X V I I I . knjige donosi egzegezu nekih ulomaka iz Proroka. Nekoliko paragrafa prije nego što je započeo s ovom egzegezom, Augustin je, oslanjajući se na autoritet čuvenog Flacijana, posegnuo za slavnim akrostihovima koji se pripisuju Eritrejskoj Sibili i l i Kumani, kako neki kažu, te je u jedan jedin stveni kontekst utkao neke ulomke Laktancijeve Divinae Institutiones. Pa ipak niti jedan od ovih tekstova ne smjera izravno na pretpovijest Crkve, već na trpećeg K r i sta i na eshatološki sud svijeta.
terne značajke plemena, posebni govor, vlastiti teritorij i prilagodbu ekološkim raz ličitostima i raznovrsnim običajima, uredbama i zanimanjima. Augustin o tom govori poglavito u X V I . knjizi te ukazuje na fenomene pomutnje govora u Babilonu što dovodi do disperzije naroda u različite teritorije, do nomadstva koje je značajka za narode Bliskog i Srednjeg Istoka, a od čega nije izuzet niti veliki patrijarha Abraham, do ukrštavanja ili pak do plemenskih sudara te zauzećem područja i seljenjima. I sam opći potop, uspoređen s više i l i manje mitskim tradicijama drugih naroda, dovodi Augustina na razmišljanje o prostoru i l i o prostorima u kojima započinje i kreće hod dviju država. Zato se njegovo izlaganje ograničuje na događaje, vremena i prostore koje mu nuđa čitanje Svetoga pisma i knjiga koje o Pismu ovise.
3. Uloga genealogija i etnologije Uloga genealogija i etnografskih te etnoloških diferencijacija ima za cilj naznačiti granice i veličine događaja prema vremenu i prostoru. Već kod Hekateja Miletskog nabrajanje generacija imalo je zadaću precizirati kronološko brojenje, koje se svodilo na četrdeset godina za svaku generaciju. Augustin, oslanjajući se na knjigu Postanka, već od X V . knjige daje pregled kronologije pažljivim i razumskim ispitivanjem, po redbama i povezivanjima godina života Patrijarha od Adama do Abrahama i Jakova i godina u kojima su dobili prvog sina ili pak onoga koji je uključen u potomstvo. U X V I I I . knjigu unosi autoritet Euzebijeve Kronike kako bi, polazeći od Abrahama, utvrdio kronološku poredbu između povijesti Izraela i profane povijesti pozivajući se posebice na kraljevstvo Asiraca u Aziji, Sikijona u Europi i Rima, koji sažima jedno i drugo u onaj dio svijeta koji se definira kao Zapad. Pomalo zbunjuje konstatacija da Augustin ne uključuje egipatsku kronologiju koju je spomenula Euzebijeva Kronika. Genealogije uključuju također etnografske i etnološke diferencijacije koje uz vrijeme uključuju i prostor kao sastavnice događaja. Etnološke razlike sadrže karak
LVII
4. Iznimna ličnost Nije lako utvrditi što prethodi različitim značenjima koja se javljaju u razvijanju četvrtog dijela De civitate Dei. Ipak nam se čini da je govor o genealogijama koje uključuju kronološka brojenja i etnološke diferencijacije usko povezan s raspravama 0 iznimnim ličnostima. Upravo jedna određena osoba u nizu potomaka uzrokuje obrat u tijeku događaja, unosi nova značenja u kontekst događanja. Izuzetna ličnost nazvana je i plutarhijanskom, jer je baš Plutarh, naročito u djelu Paralelne biografije, pripisao neobičnim osobama, koje su prozvane i herojskima, nove perspektive i ori jentacije u evoluciji civilizacije, promociji kulture, razvitku kreativne moći ljudske duhovnosti. U povijesti Božje države sigurno je Abraham izuzetna ličnost koja prima povijesne sadržaje kroz religiozne, moralne, civilizacijske izričaje te ih, obogaćene i osnažene, prenosi potomstvu. N o , prije nego što naznačimo značajke Abrahamove ličnosti dolikuje dodati poneku opasku koja nam može pomoći da shvatimo kako je Augustin, poput drugih kršćanskih autora, bio osjetljiv za poruku čuvenog filozofa i biografa iz Heroneje. U propitkivanju genealogija, kako nam ih pruža knjiga Postan ka, kad Augustin navodi poneka imena, čini se da upozorava da je Providnost koja vodi povijest povjerila onim osobama zadaću da dadu nov pravac tijeku događanja. Takav je slučaj s Nebrotom, i l i Nimrodom kako se običava danas čitati, potomkom Hamovim, i s Eberom, potomkom Šemovim. Augustin daje naslutiti da se Nebrot, prozvan velmožom na zemlji i valjanim lovcem voljom Gospodinovom (protiv G o spodina, tvrdi Augustin) treba spomenuti zato što je u povijest civilizacije unio oružje prikladno za napad, okupaciju, pokoravanje, upravo ono što čini Nebrot . Pažljivije Augustin spominje Ebera, praoca Hebreja, jer je on, unatoč tome što je bio peti u potomstvu Šemovu, spomenut na početku genealogije kao da se time želi reći da je prava semitska rasa u hebrejskom narodu . Abrahamu je posvećena dobra polovica X V I . knjige. U raspravi Augustinovoj veliki patrijarh je nekim svojim izuzetnim značajkama iznimna ličnost, ne samo u povijesti religije i spasenja, nego i u povijesti civilizacijskog rasta. Ponajprije prihvaća 1 izvršuje izričiti plan koji mu je naložila i objavila Providnost. Osim toga bjelodano je očitovao nezamjenjivo značenje i učinak vjere bez obzira na cijenu u ljudskom životu. Postavljen je kraljem i začetnikom sakralnog obreda koji i danas karakterizira i razlikuje jedan narod od drugih naroda. Nakon nekih iskustava nomadstva zaposjeo je najprikladniji teritorij koji će postati raspoznajnom sastojnicom jednog roda i na4
5
4 5
Post 10, 8-13; De civ. Dei 16, 3, 1. Post 10, 21-25; De civ. Dei 16, 3, 2.
LVIII
UVOD
roda. Augustin može zaključiti da s Abrahamom u Božjem narodu započinje prijelaz iz djetinjeg doba u mladenaštvo, doba u kojem se rađa moć prenošenja života i koje vodi prema mladosti, dobi kada započinje sudjelovanje u političkom životu koje je zacrtano s početkom kraljevanja Davidova. Ne može se tvrditi da je Augustin drugim osobama koje je citirao, uključujući Davida i Pika, začetnika latinske civilizacije, namijenio značajke plutarhijanske osob nosti, kao što ih je namijenio Abrahamu.
5. Simbolizam i alegorija Zbivanju, tj. događanju smještenom u ovom prostoru i vremenu, pridružuje se njegovo specifično značenje, tj. oblik koji ga čini ovim ili onim događajem, ličnošću, pokatkad izuzetnom, ili ličnostima koje događaj ostvaruju. Najnovija filozofija povi jesti teorijski je tvrdila da ovim sastojnicama nužno valja pridodati odnošaj prema nekom događaju koji se treba dogoditi po aristotelovskoj definiciji da je vrijeme mjera gibanja prema onom što je prije i poslije. Dakle ono što se događa u ovom posebnom času u slijedu događanja odnosi se i uključuje neki budući događaj. U proučavanje povijesti uvodi se time simbol: po prvobitnom značenju simbol je bio ponovno spajanje dviju cjelina jednog raspoznajnog znaka, a odsada bremenit nosi telj drugih značenja, među kojima je najizravnije ono koje doziva u svijest zbilje višega reda i budućeg vremena. Ovo funkcioniranje evolucije ili povijesni excursus očarava svetog Augustina jer promiče razvoj djela, omogućuje savršeno ocrtavanje Božje države te točniju po redbu i odnos između pretpovijesti Crkve i njene povijesti koja započinje otkupiteljskim poslanjem Kristovim. Obično on rabi izraze significatio ili significare da naznači simbol i djelovanje simboliziranja kad se govor odnosi na stvari, predmete, čine ili brojeve. Upotrebljava međutim figuratio i figurare da naznači alegoriju i alegoriziranje kad se govor odnosi na čovjeka ili na svojstva i djelovanja koja od čovjeka pro izlaze. Ponekad rabi izraze praefiguratio i praefigurare da naznači vezu s budućim događajima. Cilj ili odredište simbola i alegorije gotovo uvijek su Krist i Crkva. Augustinova rasprava je prebogata ovim tumačenjima i simboličkim i alegorij skim ulomcima. Simboli su i alegorije ime patrijarha i njihove godine života ili poče tak očinstva, broj generacija u njihovim potomstvima, mjere i geometrijski oblik barke, nagost Noina, kontrast između Sare i Hagare, između Jišmaela i Izaka, osmi jeh Sarin, noćno viđenje Abrahamovo, njegov brak s Ceturom nakon smrti prve žene, žrtva Melkizedekova, žrtvovanje Izakovo, viđenje Jakobovo, prijelaz prvorođenstva s Ezava na Jakova, odbacivanje Elija i Šaula, privremenost starog svećen stva, izabranje i lik Davidov, izgradnja i razorenje hrama. Augustinovo neprestano vraćanje na simbolička i alegorijska tumačenja po tvrđuje da je posjedovao dobru i odmjerenu informaciju i poznavanje egzegeze otaca i crkvenih pisaca, kako Istoka, poput Origena, tako Zapada, kao što je Ambrozije.
6. Poredba između svete i svjetovne povijesti Najznačajniji predmet ovog četvrtog dijela Augustinova djela koje propitkuje mo, zasigurno je ono u X V I I I . knjizi a možemo ga definirati kao poredbu između dvije države u njihovoj povijesnoj evoluciji. Baza i podloga poredbe je kronologija
UVOD
LIX
koju vjerno vadi iz Kronike Euzebija Cezarejskog naznačujući kronološku podu darnost između značajnijih događaja i izuzetnih osoba u jednoj i u drugoj. Poredba je to o civilizacijskom stupnju do kojeg se došlo na političkom, kulturnom, religio znom planu. Naravno da u augustinovskom tekstu ne nalazimo preciznu razdjelnicu između značenja ovih triju aspekata ljudske duhovnosti. Čini se da Augustin dopušta da u tijeku povijesti zemaljske države veći utjecaj ima politički aspekt. O n upozorava na odlučujući prestiž Asirije, prvog Babilona, koja garantira evoluciju okolnih naroda te da iz takvog prestiža nisu izuzeti niti Sikijon i Atena. Još je više odlučujući primat Rima koji utvrđuje politički prestiž i prenosi ga na Zapad te svim narodima i svim državama osigurava sudjelovanje u već stečenoj civilizaciji. Z a druga dva aspekta Augustin priznaje primat izabrane države. Poredba na kulturnoj razini obvezuje ga da ponajprije brani, razdobljima vremena, kulturu naroda Božjega, posebno ono što se može reći, ili bolje što se ne može reći o pjesnicima teolozima, poput L i n a , Museja i Orfeja. A l i tu su proroci Hošeja, Amos, Izaija i Mihej koji prethode svim narodima ponudom vlastite pisane misli. Augustin rabi gorke riječi protiv bahata hvastanja Egipćana koji su predmijevali da vuku svoju kulturu iz astronomskih područja od prije stotinu tisuća godina. Sedam mudraca, uključujući Talesa, kao i naturalisti i Pitagora, dolaze nakon izraelskih proroka. Nije riječ samo o prednosti nego o stvarnom prvenstvu. Naime proroci predaju sigurni nauk najprije židovskom narodu a potom ostalim narodi ma; taj je nauk ovjerovljen kanonon, dok profana i klasična kultura ne posjeduje vjerodostojnost sigurne teorije već se ograničuje da odgaja i izaziva na raspravu, na diskusiju o poredbi između različitih sustava. Očitije je prvenstvo izabrane države koja je dala povijesti i organima prenoše nja kulture istinsko značenje religije. Kako u tradiciji Egipta i Grčke tako i u tradiciji R i m a prevladavaju mitovi i bajke, često u suprotnosti s istinskim religio znim vrednotama i uređeni tako da potvrde zemaljske interese koji nemaju nika kve prave veze s božanskim. Zato Augustin priznaje da je nekim mitovima, po sredstvom lirske i poetske transfiguracijć, bila dodijeljena slavljenička pjesma za postignuće nekih odredišta civilizacije i za povezanost među narodima. Takvi su mitovi o Hermesu i Herkulu, A r g u , Tritolemu, Anfionu, Frisu i E l i , Danaju, Dedalu i Ikaru. Pa ipak samo u religioznoj tradiciji izabranoga naroda nalazi se poruka, poziv kroz riječ koja dolazi od Boga da u nas usadi ljubav, iskupljenje od zla i od grijeha, pomirenje, žudnju za otkupljenjem i za spasenjem. DOMENICO GENTILI
(prijevod: Tomislav Zdenko Tenšek)
DE CIVITATE DEI O DRŽAVI BOŽJOJ
KNJIGA XI. Knjigu možemo podijeliti u četiri dijela. Možemo je tako podijeliti jer snaga i bogatstvo Augustinove misli nuđaju razmišljanja, povratne misli i ukrštavanja znače nja. U prvom dijelu opravdava se zašto u Riječi Božjoj i u Svetom pismu tražiti obrise Božje države (1-3). Udrugom dijelu iznosi se nauk o stvarateljskom činu Božjemu (4-8). U trećem dijelu stvarateljski čin odnosi se na stvaranje anđela i na posebno stanje vjernih ili pak pobunjenih anđela (9-21). U četvrtom dijelu, snažno polemičkom, kršćanski nauk i tumačenja tog nauka su protstavljena su krivim teorijama o Trojstvu i o vremenu Božjeg stvarateljskog čina.
BREVICULUS
CC XXI
1. 2. 3. 4.
5.
6. 7. 8. 9. 10.
11.
12.
13.
CC XXII
14. 15. 16. 17.
De ea parte operis, qua duarum civitatum, id est caelestis atque terrenae, initia et fines incipient demonstrari. De cognoscendo Deo, ad cuius notitiam nemo hominum pervenit, nisi per Mediatorem Dei et hominum, hominem lesum Christum. De auctoritate canonicae Scripturae divino Špiritu conditae. De conditione mundi, quae nec intemporalis sit, nec novo Dei ordinata consilio, quasi postea voluerit, quod ante noluerat. Tam non esse cogitandum de infinitis temporum spatiis ante mundum, quam nec de infinitis locorum spatiis extra mundum, quia, sicut nulla ante ipsum sunt tempora, ita nulla extra ipsum sunt loca.
SAŽETAK
O onome dijelu djela u kojem se započinje pretresati o počecima i završecima dvaju gradova, to jest: nebeskoga i zemaljskoga. O spoznaji Boga, do koje nitko od ljudi ne dolazi osim preko Posred nika Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista. O ugledu kanonskog Pisma, koje je zasnovao božanski Duh. O stvaranju svijeta: nije ni nevremenito niti određeno nekom novom Božjom odredbom, kao da bi Bog poslije ushtio ono što prije ne htjede.
1. 2. 3. 4.
5.
Creationis mundi et temporum unum esse principium nec aliud alio praeveniri. De qualitate primorum dierum, qui etiam antequam sol fieret vesperam et mane traduntur hahuisse. Quae qualisque intellegenda sit Dei requies, qua post opera sex die rum requievit in septimo. De angelorum conditione quid secundum divina testimonia sentiendum sit. De simplici et incommutabili Trinitate Dei Patris et Dei Filii et Dei Spiritus Sancti, unius Dei, cui non est aliud qualitas aliudque substantia. An eius beatitudinis, quam sancti angeli ab initio sui semper habuerunt, etiam illos spiritus, qui in veritate non steterunt, participes fuisse credendum sit. De comparatione beatitudinis iustorum, necdum obtinentium promissionis divinae praemium et primorum in paradiso hominum ante peccatum. An ita unius felicitatis omnes angeli sint creati, ut neque lapsuros se possent nosse qui lapsi sunt, et post ruinam labentium perseverantiae suae praescientiam acceperint qui steterunt.
Isto tako ne treba misliti o beskonačnim vremenskim razmacima prije svijeta kao što ne treba misliti ni o beskonačnim prostornim razmacima izvan svijeta, jer kao što prije njega nema nikakva vremena tako ni izvan njega nema nikakva prostora.
Jedan je početak stvaranja svijeta i vremena, i ni jedno nije prethodilo drugomu. O značaju onih prvih dana, o kojima se govori kako su imali veče i jutro prije negoli je Sunce stvoreno. Što je i kako treba razumjeti Božji počinak, kad je nakon šest dana rada sedmog dana počinuo. Što treba prema božanskom svjedočanstvu misliti o postanku anđela. O jednostavnom i nepromjenjivom Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetog, jednoga Boga, kojemu nije svojstvo jedno, a bivstvo drugo. Treba li vjerovati da u blaženstvu, što ga od svoga početka uvijek imaju sveti anđeli, sudjelovahu i oni dusi koji ne ostadoše u istini? O usporedbi blaženstva pravednika, koji još nisu primili obečanu božansku nagradu, i blaženstva prvih ljudi u raju prije grijeha. Da li svi anđeli bijahu stvoreni u jednoj sretnosti, tako te ni oni koji su pali nisu mogli znati da će pasti, dočim oni koji ostadoše postojani tek su nakon pada posrnulih doznali o svojoj ustrajnosti?
6,
Quo genere locutionis dictum sit de diabolo, quod in veritate non steterit, quia veritas non est in eo. Quid sentiendum sit de eo, quod dictum est: Ab initio diabolus peccat. De gradibus et differentiis creaturarum, quas aliter pendit usus utilitatis, aliter ordo rationis. Vitium malitiae non naturam esse, sed contra naturam, cui ad peccandum non Conditor causa est, sed voluntas.
Kojom je vrstom izrijeka rečeno o đavlu, da nije stajao u istini, jer u njemu nema istine. Sto treba misliti o izjavi »Davao griješi od početka«? O stupnjevima i razlikama stvorova, koji se jednim načinom odmjeravaju prema korisnosti, a drugim prema poretku razbora. Porok zloće nije po naravi, nego je protiv naravi, jer njemu nije uzrok Tvorac, nego volja.
7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.
14. 15. 16. 17.
BREVICULUS
18. 19. 20. 21. 22.
23. 24. 25. 26.
27. 28. 29.
30. 31. CC XXIII
32. 33.
34.
De pulchritudine universitatis, quae per ordinationem Dei etiam ex contrariorum fit oppositione luculentior. Quid sentiendum videatur de eo quod scriptum est: Divisit Deus inter lucem et tenebras. De eo quod post discretionem lucis atque tenebrarum dictum est: Et vidit Deus lucem, quia bona est. De aeterna et incommutabili scientia Dei ac voluntate, qua semper Uli universa quae fecit sic placuerunt facienda, quemadmodum facta. De his, quibus in universitate rerum a bono Creatore bene conditarum quaedam displicent, et putant nonnullam malom esse naturam. De errore, in quo Origenis doctrina culpatur. De Trinitate divina, quae per omnia opera sua significationis suae sparsit indicia. De tripertita totius philosophiae disciplina. De imagine summae Trinitatis, quae secundum quemdam modum in natura etiam necdum beatificati hominis invenitur. De essentia et scientia et utriusque amore. An etiam ipsum amorem, quo et esse et scire diligimus, diligere debeamus, quo magis divinae Trinitatis imagini propinquemus. De sanctorum angelorum scientia, qua Trinitatem in ipsa eius deitate noverunt, et qua operum causas prius in operantis arte, quam in ipsis operibus artificis intuentur. De senarii numeri perfectione, qui primus partium suarum quantitate completur. De die septimo, in quo plenitudo et requies commendatur. De opinione eorum, qui angelorum creationem anteriorem volunt es se quam mundi. De duabus angelorum societatibus diversis atque disparibus, quae non incongrue intelleguntur lucis et tenebrarum nominibus nuncupatae. De eo quod quidam putant in conditione firmamenti aquarum discretarum nomine angelos significatos, et quod quidam aquas aestimant non creatas.
SAŽETAK
7
O ljepoti sveukupnosti, koja po Božjoj odredbi postaje još krasnijom samom oprekom suprotnosti. Što treba misliti o riječima: »I rastavi Bog svjetlo od tame.« O onome što je rečeno nakon razludžbe svjetla i tmine: »I vidje Bog da je svjetlo dobro.« O vječitom i nepromjenjivom Božjem znanju i volji, prema kojima se njemu sve stvari koje je načinio uvijek sviđalo upravo tako načiniti kako su i načinjene. O onima kojima se ne sviđaju neke od stvari u sveukupnosti (koje je dobri stvoritelj dobro stvorio) te misle kako postoji i nekakva zla na rav. O pogrješci zbog koje se osuđuje Origenov nauk. O božanskome Trojstvu, koje prosu znake svojeg značenja po svim svojim djelima. O trodijelnoj razdiobi cjelokupne filozofije. O slici Svevišnjega Trojstva, koja se na neki način nalazi i u naravi čovjeka što još ne posjeduje blaženstvo.
O biti, znanju i ljubavi prema oboma. Da li trebamo voljeti i samu ljubav kojom volimo bitak i znanje, kako bismo se što više približili slici božanskoga Trojstva? O znanju svetih anđela, kojim spoznaju Trojstvo u samu njegovu bo žanstvu i kojim uzroke Tvorčevih djela uviđaju prije u njegovu umijeću nego u samim njegovim djelima. O savršenstvu broja šest, koji se prvi upotpunjuje zbrojem svojih dije lova. O sedmome danu, kojim se ističe punoća i počinak. O mnijenju onih koji hoće da je stvaranje anđela prethodilo svijetu. O dvama različitim i oprečnim društvima anđela, koji se primjereno podrazumijevaju pod nazivcima svjetla i tmine. O tome što neki misle, kako se pri stvaranju svoda izrazom razdvaja nja voda misli na anđele, i kako neki misle da vode nisu stvorene.
18. 19. 20. 21.
22.
23
-
24
25
-
26
27. 28. 29.
30.
31. 32. 33. 34.
JEDANAESTA
LIBER UNDECIMUS
P O Č E T A K SVIJETA U V R E M E N U I S T V A R A N J E A N Đ E L A
M U N D U M E T A N G E L O S D E U S IN T E M P O R E CREAVIT
Bozja država u Svetom pismu [1-3]
De civitate Dei quid Scriptura dicat [1-3] P L 315 - cc 321
tio. P L
3 1 6
1
1. Civitatem Dei dicimus, cuius ea Scriptura testis / est, quae non fortuitis motibus animorum, sed plane / summae dispositione providentiae super omnes omnium gentium litteras, omnia sibi genera in-
Quae sit in secunda h b r i parte disputa-
.
f
i. .
n
.
, .
.
T
i .
geniorum humanorum divina excellens auctoritate subiecit. Ibi quippe scriptum est: Gloriosa dicta sunt de te, civitas Dei *; et in alio Psalmo legitur: Magnus Dominus et laudabilis nimis* in civitate Dei nostri, in monte sancto eius, dilatans exsultationes universae terrae \ et paulo post in eodem Psalmo: Sicut audivimus, ita et vidimus, in civi tate Domini virtutum, in civitate Dei nostri; Deus fundavit eam in aeternum*', item in alio: Fluminis impetus laetificat civitatem Dei, sanctificavit tabernaculum suum Altissimus; Deus in medio eius non commovebitur . His atque huiusmodi testimoniis, quae omnia commemorare nimis longum est, didicimus esse quamdam civitatem Dei, cuius cives esse concupivimus illo amore,quem nobis illius conditor inspiravit. Huic conditori sanctae civitatis, cives terrenae civitatis deos suos praeferunt, ignorantes eum esse Deum deorum , non deorum falsorum, hoc est impiorum et superborum, qui eius incommutabili omnibusque communi luce privati, et ob hoc ad quamdam egenam potestatem redacti, suas quodam modo privatas potentias consectantur, honoresque divinos a deceptis subditis quaerunt; sed deo rum piorum atque sanctorum, qui potius se ipsos uni subdere quam multos sibi, potiusque Deum colere quam pro Deo coli delectantur. Sed huius sanctae civitatis inimicis decem superioribus libris, quantum potuimus, Domino et Rege nostro adiuvante, respondimus. Nunc vero quid a me iam exspectetur agnoscens, meique non immemor debiti, de duarum civitatum, terrenae scilicet et caelestis, quas in hoc interim saeculo perplexas quodam modo diximus / invicemque permixtas, exortu et excursu et debitis finibus, quantum valuero, disputare, eius ipsius Domini et Regis nostri ubique opitulatione fre2
4
b
5
C C 322
1. Božjim gradom nazivamo onaj o kojem svjedoči Sveto pismo, kojega nadmoć nad svim proizvodima ljudskoga duha ne potječe od nasumičnih poriva duše, nego se temelji na naumu najviše promisli i svojom izvrsnošću i ugledom nadmašuje cjelokupnu ljudsku književnost. Naime, u njemu je zapisano: »Divote se govore o tebi, grade Božji«, dok u drugome psalmu čitamo: »Velik je Gospod, hvale predostojan u gradu Boga našega. Sveto brdo njegovo, brijeg veličan stven, radost je zemlji svoj;« a malo dalje u istome psalmu: »Što smo čuli, sada vidimo: grad Gospoda nad vojskama, grad Boga našega Bog ga utvrdi dovijeka;« te isto i u drugome psalmu: »Rijeka i ru kavci njezini vesele grad Božji, presveti šator Višnjega. Bog je sred njega, poljuljat se neće.« Tima i takvima svjedočanstvima (koje bi bilo odveć dugo sve nabrajati) zajamčeno doznasmo da postoji stano viti Božji grad (civitas Dei), kojega građanima žudimo postati s lju bavlju kojom nas je zadahnuo njegov Utemeljitelj. Građani zemalj skoga grada pretpostavljaju Utemeljitelju ovoga svetoga grada svoje vlastite bogove, ne znajući da je O n Bog nad bogovima, ne Bog laž nih bogova, naime: nemilih i oholih i koji (lišeni njegove nepromje njive i svima zajedničke svjetlosti, te stoga svedeni na nekakvu oskudnu moć) otimaju se za svoje osobne povlastice i još zahtijevaju božanske počasti od svojih obmanutih podanika; nego O n je Bog po božnih i svetih bogova , koji više uživaju da se podvrgnu njemu jed nomu nego da se mnogi podvrgnu njima, i više da štuju Boga negoli da njih same štuju mjesto Boga. 2
3
4
5
6
N u , mi smo onoliko koliko smo mogli, uz pomoć našeg Gospodina i Kralja, odgovorili neprijateljima ovoga svetoga grada u deset pret hodnih knjiga. Sada pak, znajući što se od mene očekuje, i ne zabo ravljajući svoju obvezu (a onoliko koliko uzmognem i oslanjajući se uvijek na pomoć istoga Gospodina i Kralja), pristupit ću raspravi o
nimis] valde M . concupiscimus M.
Ps86,3. Ps 47, 2-3. *Ps47,9. Ps 45, 5-6. C f . P s 4 9 , 1. 2
5
KNJIGA
Usp. Opći uvod, str. X X V . J 3 _3 *Ps47,9 5 45 _6 6 . 49 F
2
P
P
P
s
s
8
6
4 7 >
2
5
s
U
s
p
P
s
q onome dijelu započmj^pretrS sati o počecima dva7ugradova, to jest: nebe-_ skoga " S
1 z e m a l j
10
DE
civ.
DEI
11,
1-2
O DRŽAVI BOŽJOJ
tus, adgrediar, primumque dicam, quem ad modum exordia duarum istarum civitatum in angelorum diversitate praecesserint. Deus nobis locutus est...
2. Magnum est et admodum rarum universam creaturam c o r p o ream et incorpoream consideratam compertamque mutabilem intentione mentis excedere, atque ad incommutabilem Dei substantiam pervenire, et illic discere ex ipso, quod cunctam naturam, quae non est quod ipse, non fecit nisi ipse. Sic enim Deus cum homine non per aliquam creaturam loquitur corporalem, corporalibus instrepens auribus, ut inter sonantem et audientem aeria spatia verberentur, neque per eius modi spiritalem, quae corporum similitudinibus figuratur, sicut in somnis vel quo alio tali modo; nam et sic velut corporis auribus loquitur, quia velut per corpus loquitur et velut interposito corporalium locorum intervallo; multum enim / similia sunt talia visa corporibus; sed loquitur ipsa veritate, si quis sit idoneus ad audiendum mente, non corpore. A d illud enim hominis ita loquitur, quod in homine ceteris, quibus homo constat, est melius, et quo ipse Deus solus est melior. Cum enim homo rectissime intellegatur vel, si hoc non potest, saltem credatur factus ad imaginem D e i : profecto ea sui parte est propinquior superiori Deo, qua superat inferiores suas, quas etiam cum pecoribus communes habet. Sed quia ipsa mens, cui ratio et intellegentia naturaliter inest, vitiis quibusdam tenebrosis et veteribus invalida est, non solum ad inhaerendum fruendo, verum etiam ad perferendum incommutabile lumen, donec de die in diem renovata atque sanata fiat tantae felicitatis capax, fide primum fuerat imbuenda atque purganda. In qua ut fidentius ambularet ad veritatem, ipsa veritas, Deus Dei Filius, homine adsumpto, non Deo consumpto, eamdem constituit et fundavit fidem, ut ad ho minis Deum iter esset homini per hominem Deum. H i c est enim Mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus . Per hoc enim Mediator, per quod homo, per hoc et v i a . Quoniam si inter eum qui tendit et illud quo tendit, via media est, spes est perveniendi; si autem desit, aut ignoretur qua eundum sit, quid prodest nosse quo eundum sit? c
PL318
6
7
8
c
somniis
6
C f . G e n 1, 26 1 T i m 2, 5 C f . Io 14, 6; H e b 10, 20
7
8
M.
11,
1-2
11
početku, razvitku i nužnom svršetku dva grada, to jest: zemaljskog i nebeskog - o kojima već rekoh da su nekako u ovome sadašnjem svijetu isprepleteni i izmiješani; i prvo ću reći kako je došlo do samog početka tih dvaju gradova zbog razlike medu anđelima.
2. Velika je i veoma rijetka stvar, pošto je čovjek razmislio o cjelokupnom stvorenju (i tjelesnom i netjelesnom) i otkrio kako je ono promjenjivo, proslijediti dalje uzletom svojeg uma te stići do nepromjenjivoga Božjeg bivstva, i tu od njega naučiti kako cijelu narav (koja nije isto što i O n sam) nije stvorio nitko drugo nego on. Tako Bog ne govori s čovjekom preko nekakvog tjelesnoga stvora, šaljući zvuk tjelesnim ušima, tako da šiba zrak u prostoru između oglasitelja i slušatelja, niti preko takva duhovnog stvora koji bi poprimao tjele sna naličja, kao što je u snovima ili sličnim stanjima - jer i tako kao da govori tjelesnim ušima, zbog toga što kao da govori tijelom i kao kroz razdaljinu prostornih tijela; jer takva su viđenja veoma nalik na tijela - , nego Bog govori samom istinom, ako je tkogod kada čuti umom, a ne tijelom. O n tako govori onome u čovjeku što je bolje od svega ostaloga od čega je sastavljen, i od čega je bolji jedino Bog. Budući da se najispravnije razumijeva ili, ako to nije moguće, onda barem vjeruje, da je čovjek stvoren na sliku Božju, zaista je onim svojim dijelom bliži višnjemu Bogu kojim nadmašuje svoje niže dijelo ve, što su mu zajednički i sa životinjama. A l i jer je sam um (u kojemu po naravi prebivaju razbor i razumnost) oslabljen stanovitim starim pogrješkama koje ga pomračuju, i ne samo što mu priječe prionuće uza nepromjenjivu svjetlost i užitak u njoj nego mu ne dopuštaju ni da je podnese, sve dok se iz dana u dan ne obnovi, te tako iscijeli i postane sposoban za toliku sretnost, prvo se morao uroniti u vjeru i očistiti. A kako bi u toj vjeri pouzdanije stigao do istine, - sama istina, Bog Sin Božji, uzevši na se čovjeka, a ne dokinuvši Boga, postavio je i utemeljio tu istu vjeru, da čovjeku put do čovjekova Boga bude preko Boga čovjeka. Ovaj je naime posrednik Boga i lju di, čovjek Krist Isus. Po tome je posrednik po čemu je čovjek; po tom je i put. Jer, ako između onoga koji nekamo teži i onoga čemu teži postoji po srijedi put, postoji i nada da stigne; ako puta nema i l i ako ne zna kuda bi pošao, kakva je korist što zna kamo treba poći?
o spoznaji Stko'o^ijudf ne dolazi osim „[ka Boga7 ljudi, čovjeka d
I s u s a
K n s t a
12
DE
civ.
DEI
11, 2 - 4 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
Sola est autem adversus omnes errores via munitissima, ut idem ipse sit Deus et homo; quo itur Deus, qua itur homo. 3. H i c prius per Prophetas, deinde per se ipsum, postea per / Apostolos, quantum satis esse iudicavit, locutus, etiam Scripturam condidit, quae canonica nominatur, eminentissimae auctoritatis, cui fidem habemus de his rebus, quas ignorare non expedit, nec per nos i p s o s nosse idonei sumus. N a m si ea sciri possunt testibus nobis, quae remota non sunt a sensibus nostris, sive interioribus sive etiam exterioribus (unde et praesentia nuncupantur, quod ita ea dicimus esse prae sensibus, sicut prae oculis quae praesto sunt oculis): profecto ea, quae remota sunt a sensibus nostris, quoniam nostro testimonio scire non possumus, de his alios testes requirimus eisque credimus, a quorum sensibus remota esse vel fuisse non credimus. Sicut ergo de visibilibus, quae non vidimus, eis credimus, qui viderunt, atque ita de ceteris, quae ad suum quemque sensum corporis pertinent: ita de his, quae animo ac mente sentiuntur (quia et ipse rectissime dicitur sensus, unde et sententia vocabulum accepit), hoc est de invisibilibus quae a nostro sensu interiore remota sunt, his nos oportet credere, qui haec in illo incorporeo lumine disposita didicerunt, vel manentia contuentur.
... Sacra Scrip-
cc 323
StC
d
4. 1. Visibilium omnium maximus mundus est, invisibilium omnium maximus Deus est. Sed mundum esse conspicimus, Deum esse credimus. Quod autem Deus fecerit mundum, nulli tutius credimus, quam ipsi Deo. Ubi eum audivimus? Nusquam interim nos melius quam in Scripturis sanctis, ubi dixit Propheta eius: In principio fecit Deus caelum et terram . Numquidnam ibi fuit iste Propheta, quando fecit Deus caelum et terram ? Non; sed ibi fuit Sapientia Dei, per quam facta sunt omnia, quae in animas sanctas e t i a m se transfert, amicos Dei et Prophetas constituit eisque opera sua sine strepitu intus enarrat. Loquuntur eis quoque angeli Dei, qui semper vident faciem Patris , voluntatemque eius quibus oportet annuntiant. Ex his unus erat iste Propheta, qui dixit et scripsit: In principio fecit 9
10
e
11
12
d
9
10
11
12
Gen 1, 1. Cf. Prov 8, 27. Cf. Sap 7, 27. M t 18, 10.
4,1
13
3. O n je prvo preko proroka, a zatim i osobno, poslije pak preko apostola (onoliko koliko je sudio da je dostatno) i govorio i zasnovao Pismo, koje se naziva kanonskim, kojeg je izvanredna vrijednost; u nj se pouzdajemo što se tiče onih stvari koje trebamo znati, a koje sami ne možemo doznati. Jer, ako se mogu doznati stvari - čemu smo sami svjedoci - koje nisu udaljene od naših sjetila, bilo unutar njih bilo vanjskih (koje se otud i zovu prisutninama - praesentia, jer kažemo kako su pred sjetilima - prae sensibus - kao što su nazočne one stvari koje su pred očima), to su nam za one stvari koje su daleko od naših osjetila - jer o tima ne možemo znati po vlastitom svjedočan stvu - potrebni drugi svjedoci te se pouzdajemo u njih o kojima ne vjerujemo da dotične stvari jesu ili da su bile udaljene od njihovih sjetila. Dakle, kao što o viđevinama (visibilia) koje sami ne vidjesmo vjerujemo onima koji vidješe, a tako je i s ostalim sjetilima i onime što njima pripada, - isto tako i o onim stvarima što se shvaćaju dušom i umom (animo ac mente) - jer se to shvaćanje posve pravo i naziva sensus, pa otuda i naziv sententia za mnijenje - to jest: o neviđevinama (invisibilia), koje su daleko od našeg nutarnjeg osjećanja, mi trebamo vjerovati onima koji te stvari doznaše ili ih neprestance pro matraju u onoj netjelesnoj svjetlosti.
o ugledu p ^ ^ k o j e je zasnovao božans k l
D u h
Božji stvarateljski čin izvan vremena [4-8] 4. 1. O d svih vide vina najveći je svijet, a od svih neviđevina naj veći je Bog. A l i mi vidimo da svijet jest, dočim vjerujemo da Bog jest. D a je Bog načinio svijet, ne možemo nikomu pouzdanije vjero vati negoli samomu Bogu. Gdje smo njega čuli? D o sada još nigdje bolje nego u Svetome pismu, gdje njegov prorok reče: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« A da l i taj prorok bijaše ondje kad je Bog stvorio nebo i zemlju? Nije, nego ondje bijaše mudrost Božja, po kojoj su stvorene sve stvari, a ona je prešla i u svete duše, načinivši od njih prijatelje Božje i proroke , te im u nutrini i bez glasa pripovi jeda o njegovim djelima. Njima govore i Božji anđeli, koji uvijek gle daju lice Oca i najavljuju njegovu volju onima kojima treba. Jedan od njih bijaše i prorok koji reče i napisa: »U početku stvori Bog nebo i 1
2
3
nosmetipsos M. animas sanctas etiam] a. e. s. M.
e
2 -
A samo je jedan put posve zaštićen od svih zabluda, onaj tko je i Bog i čovjek: Bog je ono kamo se ide, a čovjek ono kuda se ide.
Deus mundum creavit non in tempore existens [4-8] PL319 Deo creante mundus cum tempore incepit...
11,
1 2
3
Post 1, 1 Usp. Izr 8, 27 Usp. Mudr 7, 27
O stvaranju svijeta: nije ni nevremenito niti određeno nekom novom Božjom odred bom, kao da bi Bog poslije ushtio ono što prije ne htjede.
14
D E civ. D E I
11, 4 , 1 - 4 , 2
Deus caelum et terram. Qui tam idoneus testis est, per quem Deo credendum sit, ut eodem špiritu Dei, quo haec sibi revelata cognovit, etiam ipsam fidem nostram futuram tanto ante praedixerit.
... et etiam.
cc 324
P L 320
anima
Sed quid placuit aeterno Deo tune facere caelum et terram, quae antea non fecisset? Qui hoc dicunt, si mundum aeternum sine ulio initio, et ideo nec a Deo factum videri volunt, nimis aversi sunt a veritate et letali morbo impietatis insaniunt. / Exceptis enim propheticis vocibus, mundus ipse ordinatissima sua mutabilitate et mobilitate et visibilium omnium pulcherrima specie quodam modo tacitus et factum se esse, et non nisi a Deo ineffabiliter atque invisibiliter magno et ineffabiliter atque invisibiliter pulehro fieri se potuisse proelamat. Qui autem a Deo quidem factum fatentur, non tamen eum temporis volunt habere, sed suae creationis initium, ut modo quodam vix intellegibili semper sit factus, dicunt quidem aliquid, unde sibi Deum videntur velut a fortuita temeritate defendere, ne subito illi venisse credatur in mentem, quod numquam ante venisset, facere mundum, et accidisse illi voluntatem novam, cum in nullo sit omnino mutabilis; sed non video quo modo eis possit in ceteris rebus ratio ista subsistere, maximeque i n anima, quam si Deo coaeternam esse contenderint, unde illi aceiderit nova miseria, quae numquam antea per aeternum, nullo modo poterunt explicare. S i enim alternasse semper eius miseriam et beatitudinem dixerint, necesse est dicant etiam semper alternaturam; unde illa eos sequetur absurditas, ut etiam cum beata dicitur, in hoc utique non sit beata, si futuram suam miseriam et turpitudinem praevidet; si autem non praevidet, nec se turpem ac miseram fore, / sed beatam semper existimat, falsa opinione sit beata; quo dići stultius nihil potest. Si autem semper quidem per saecula retro infinita cum beatitudine alternasse animae mise riam putant, sed nunc iam de cetero, cum fuerit liberata, ad mise riam non esse redituram, nihilo minus convincuntur numquam eam fuisse vere beatam, sed deinceps esse incipere nova quadam nec fallaci beatitudine; ac per hoc fatebuntur aceidere i l l i aliquid novi, et hoc magnum atque praeelarum, quod numquam retro per aeternitatem accidisset. Cuius novitatis causam si Deum negabunt in aeterno habuisse consilio, simul eum negabunt beatitudinis eius auctorem, quod nefandae impietatis est; si autem dicent etiam ipsum novo con silio excogitasse, ut de cetero sit anima in aeternum beata, quo modo eum alienum ab ea, quae illis quoque displicet, mutabilitate monstrabunt? Porro, si ex tempore creatam, sed nullo ulterius tempore perituram, tamquam numerum, habere initium, sed non habere fi4. 2.
O
DRŽAVI BOŽJOJ
11, 4 , 1 - 4 , 2
15
zemlju.« A taj je tako pogodan svjedok da po njemu treba vjerovati Bogu, da je istim Duhom Božjim, kojim je spoznao što mu bijaše otkriveno, toliko unaprijed pretkazao i našu buduću vjeru. 2. N u zašto je vječiti Bog tad ushtio načiniti nebo i zemlju koje prije nije bio načinio? Koji ovo govore jer bi htjeli da se čini kako je svijet vječit i bez ikakva početka, pa stoga da i nije stvoren od Boga, ti su odviše odvraćeni od istine i mahnitaju od pogubne bolesti bezbožja. Naime, ako se i ostave po strani proročke izreke, sam svijet svojom najuređenijom promjenjivošću i pokretljivošću te najkrasnijim izgle dom od svih viđevina, nekako bez riječi proglašava: i da je stvoren i da ga nije mogao stvoriti nitko drugi osim Boga, neizrecivo i nevid ljivo velikog, neizrecivo i nevidljivo lijepog. Ima ih koji, doduše, priznaju da je svijet stvoren od Boga, ali odbijaju priznati da ima početak vremena, nego samo početak svojeg nastan ka, tako da je na neki jedva shvatljiv način oduvijek načinjen; ti doi sta nešto kažu te se čini da brane Boga od nasumičnog i slučajnog čina, kako se ne bi vjerovalo, da mu je odjednom došlo na um nešto čega nikad prije nije bilo, da načini svijet, pa je donio posve novu odluku, iako nije uopće ni u čemu promjenjiv; ali ne znam kako im se takav dokaz može održati u ostalim stvarima, a osobito kad je posrijedi duša; ako tvrde da je ona suvječna Bogu, nikako neće moći objasniti otkuda se njoj događa nova bijeda, koja je prije bila lišena u cijeloj vječnosti. Budu l i rekli kako su se u njoj uvijek smjenjivali bijeda i blaženstvo, nužno je da kažu kako će se uvijek i smjenjivati; otuda će im slijediti besmislica, da čak i kad se kaže kako je duša blažena, ona zapravo nije blažena, ako predviđa svoju buduću bijedu i sramotu; a ako pak ne predviša da će biti sramotna i bijedna, nego cijeni kako je uvijek blažena, onda je blažena po lažnome mnijenju; a od toga se ne može reći ništa gluplje. A k o pak misle, da su se uvijek u beskonačnim prošlim razdobljima smjenjivali blaženstvo i bi jeda duše, ali sada (kad duša bude oslobođena) za sve preostalo vrije me, ona se više neće vraćati u bijedu, ništa se manje ne uvjeravaju, kako duša nije nikad bila istinski blažena, nego tek sada počinje neko novo blaženstvo, koje nije lažno; a time priznaju da se njoj događa nešto novo, nešto veliko i odsudno, što joj se nikad prije nije dogodilo u cijeloj vječnosti. Zaniječu li da je Bog u svoju vječitu nakanu uključio i uzrok toj novo sti, zanijekat će i da je on tvorac blaženstva duše, što je nedopustiva hula; ako pak kažu da je on zamislio novu odluku da duša od sada bude vječito blažena, kako će dokazati da je njemu tuđa ona promje njivost, koja se i njima ne sviđa? Zatim, ako priznaju da je duša stvorena u vremenu, i l i da neće propasti ni u kakvu budućem vre menu (da ona poput brojeva ima početak, ali nema kraja, pa da sto-
O DRŽAVI BOŽJOJ
16
C C 325
Deus non in loco et tempore creatur.
PL
321
DE
civ.
DEI
nem fatentur, et ideo semel expertam miserias, si ab eis fuerit liberata, numquam miseram postea futuram: non utique dubitabunt hoc fieri manente incommutabilitate consilii Dei. / Sic ergo credant et mundum ex tempore fieri potuisse, nec tamen ideo Deum in eo faciendo aeternum consilium voluntatemque mutasse.
f
5. Deinde videndum est, i s t i , qui Deum conditorem mundi esse consentiunt, et tamen quaerunt de mundi tempore quid respondeamus, quid ipsi respondeant de mundi loco. Ita enim quaeritur, cur potius tune et non antea factus sit, quem ad modum quaeri potest, cur hic potius ubi est et non alibi. N a m si infinita spatia temporis ante mundum cogitant, in quibus eis non videtur Deus ab opere cessare potuisse, similiter cogitent extra mundum infinita spatia locorum, in quibus si quisquam dicat non potuisse vacare omnipotentem, nonne consequens erit, ut innumerabiles mundos cum Epicuro somniare cogantur; ea tantum differentia, quod eos ille fortuitis motibus atomorum gigni asserit et resolvi, isti autem opere Dei factos dicturi sunt, si eum per interminabilem immensitatem locorum extra mun dum circumquaque patentium vacare noluerint, nec eosdem mun dos, quod etiam de isto sentiunt, ulla causa posse dissolvi? Cum his enim agimus, qui et Deum ineorporeum, et omnium naturarum, quae non sunt quod ipse, creatorem nobiseum sentiunt; alios autem nimis indignum est ad istam disputationem religionis admittere, maxime quod apud eos, qui multis diis sacrorum obsequium / deferendum putant, isti philosophos ceteros nobilitate atque auctoritate vicerunt, non ob aliud, nisi quia longo quidem intervallo, verumtamen reliquis propinquiores sunt veritati. A n forte substantiam Dei, quam nec includunt, nec determinant, nec distendunt loco, sed eam, sicut de Deo sentire dignum est, fatentur ineorporea praesentia ubique totam, a tantis locorum extra mundum spatiis absentem esse dicturi sunt, et uno tantum atque in comparatione illius infinitatis tam exiguo loco, in quo mundus est, oceupatam? Non opinor eos in haec vaniloquia progressuros. Cum igitur unum mundum ingenti quidem mole corporea, finitum tamen et loco suo determinatum, et operante Deo factum esse dicant: quod respondent de infinitis extra mundum locis, istis M.
11,
4,2-5
17
11, 4 , 2 - 5 ga, pošto je jednom iskusila bijede, nikad više neće biti bijedna, bude li od njih oslobođena), onda neće dvojiti da to biva uz nepromjenji vost Božje namisli. Dakle, neka vjeruju i da je svijet mogao nastati u vremenu, a da Bog - zbog toga što ga je stvorio - nije izmijenio svoju vječitu namisao i volju.
5. Zatim valja vidjeti, što da odgovorimo onima koji se slažu da je Bog tvorac svijeta a ipak pitaju o vremenu svijeta, i što će sami odgovoriti o mjestu svijeta. Isto se tako, naime, pita zašto je svijet načinjen tada a ne prije, kao što se može pitati zašto je radije načinjen ovdje, a ne drugdje. Jer ako zamišljaju beskrajna vremena prije na stanka svijeta (u kojima im se čini da Bog nije mogao biti nedjelatan), neka slično zamisle i beskonačne prostore izvan svijeta, pa ako tkogod kaže kako u njemu Svemogući nije mogao biti nedjelatan, zar iz toga neće slijediti da će, zajedno s Epikurom, morati sanjariti o bez brojnim svjetovima - samo s tom razlikom što on tvrdi kako oni na staju i raspadaju se nasumičnim gibanjem atoma, dok će oni reći da su i ti svjetovi Božje djelo - , ako naime ne ushtjednu da ostane nedjelatan u beskonačnoj golemoći prostora što se svuda unaokolo pružaju izvan svijeta, te ako se ni ti svjetovi ne mogu raspasti ni po kojem uzroku, kao što misle o samome ovom svijetu? Jer sad.se bavimo onima koji se slažu s nama i da je Bog netjelesan ITda je tvorac svih naravi koje nisu isto što i on sam; bilo bi naime odveć nedostojno dopustiti ostalima da raspravljaju o predmetu vjere; najviše zbog toga što među onima koji misle kako treba iskazivati počasti štovanja mnogim bogovima, dotični su filozofi nadmašili sve ostale i glasovitošću i ugledom, a ni zbog čega drugoga nego jer su, koliko god još daleko, od ostalih ipak bliži istini. T i filozofi (koji Božje bivstvo niti ograničavaju, niti određuju, niti protežu prostorom, nego - kao što je i dostojno misliti o Bogu priznaju da je ono netjelesna prisutnost što je svugdje cijela), hoće li oni reći kako je ono neprisutno u tim prostranstvima izvan svijeta, te da zauzima samo jedno mjesto koje je u usporedbi s tom beskonačnošću veoma malo, naime: ono u koje je smješten sam svijet? Ne mislim da će se upuštati u takva praznoslovlja. Dakle, budući da izjavljuju da postoji jedan svijet goleme tjelesne oline, ali ograničen i određen svojim smještajem u prostoru, a stvoren Božjim djelom, - ono što drugima odgovaraju o beskrajnim prosto-^
Isto tako ne treba misliti o beskonačnim vremenskim razmacima prije svijeta kao što ne treba misliti ni o beskonač nim prostornim razmacima izvan svijeta, jer kao što prije njega nema nikakva vre mena tako ni izvan njega nema nikakva prostora.
18
cc 326
Tempus incepit cum mundo...
P L 322
D E CIV. D E I
11, 5 - 6
O DRŽAVI BOŽJOJ
cur in eis ab opere Deus cesset, hoc sibi respondeant de infinitis ante mundum temporibus, cur in eis ab opere Deus cessaverit. Et sicut non est consequens, ut fortuito potius quam ratione divina Deus, non alio, sed isto in quo est loco, mundum constituerit, cum pariter infinitis ubique patentibus nullo excellentiore merito posset / hic eligi, quamvis eamdem divinam rationem, qua id factum est, nulla possit humana comprehendere: ita non est consequens, ut Deo aliquid existimemus accidisse fortuitum, quod illo potius quam anteriore tem pore condidit mundum, cum aequaliter anteriora tempora per infinitum retro spatium praeterissent, nec fuisset aliqua differentia unde tempus tempori eligendo praeponeretur. Quod si dicunt inanes esse hominum cogitationes quibus infinita imaginantur loca, cum locus nullus sit praeter mundum: respondetur eis, isto modo inaniter homines cogitare praeterita tempora vacationis Dei, cum tempus nullum sit ante mundum.
6. S i enim recte discernuntur aeternitas et tempus, quod tempus sine aliqua mobili mutabilitate non est, in aeternitate autem nulla mutatio est: quis non videat, quod tempora non fuissent, nisi creatura fieret, quae aliquid aliqua motione mutaret, cuius motionis et mutationis cum aliud atque aliud, quae simul esse non possunt, cedit atque succedit, in brevioribus vel productioribus morarum intervallis tempus sequeretur? Cum igitur Deus, in cuius aeternitate nulla est omnino mutatio, creator sit temporum et ordinator: quo modo dicatur post temporum spatia mundum creasse, non video, nisi dicatur ante mundum iam aliquam fuisse creaturam, cuius motibus tem pora currerent. Porro si Litterae sacrae maximeque veraces ita di cunt, in principio fecisse Deum caelum / et terram , ut nihil antea fecisse intellegatur, quia hoc potius in principio fecisse diceretur, si quid fecisset ante cetera cuncta quae fecit: procul dubio non est mundus factus in tempore, sed cum tempore. Quod enim fit in tempore, et post aliquod fit, et ante aliquod tempus; post id quod praeteritum est, ante id quod futurum est; nullum autem posset esse praeteritum, quia nulla erat creatura, cuius mutabilibus motibus ageretur. Cum 13
1 3
Cf. Gen 1, 1.
11,
5-6
19
rima izvan svijeta (zašto Bog u njima odustaje od djela) nek to isto odgovore sebi o beskonačnim vremenima prije svijeta (zašto je u njima Bog odustao od djela). I kao što nuždno ne slijedi, da je Bog prije slučajem negoli božanskim razlogom smjestio svijet ne na drugo nego na ovo mjesto na kojem jest, iako to koje je izabrao nije se ničim isticalo od ostalih jednakih mjesta što su se pružala na sve strane (te iako ni jedan ljudski um ne može shvatiti dotični božanski razlog prema kojem je to učinjeno), isto tako nuždno ne slijedi, da pomislimo kako je slučaj naveo Boga da radije u stanovito negoli u prijašnje vrijeme stvori svijet, pošto su prošla vremena jednako prola zila u vječnosti i nije bilo nikakve razlike po kojoj bi se jedno vrijeme pretpostavljalo drugomu. Kažu li pako kako su isprazna ljudska raz mišljanja kojima se zamišljaju beskonačni prostori jer nema nika kvoga prostora izvan svijeta, odgovara im se istim načinom, da ljudi isprazno razmišljaju i o prošlim vremenima, u kojima Bog ne bijaše djelatan, kad nema nikakva vremena prije svijeta.
6. A k o se pravo razlikuju vječnost i vrijeme u tome što vremena nema bez stanovite gibljive mijene, dok u vječnosti nema nikakve promjene, tko da ne uvidi: kako vremena ne bi bilo da nije bilo stva ranja, kojim se štogod mijenja nekakvim gibanjem, te da vrijeme ovisi od toga gibanja i mijene, i mjeri se duljim ili kraćim razmacima, u kojima stvari što se ne mogu događati istodobno slijede jedna iza druge? Stoga, budući da je Bog (u čijoj vječnosti uopće nema nikakve mijene) i stvoritelj i ureditelj vremena, ne vidim kako se može reći, da je stvorio svijet nakon vremenskih razmaka, ukoliko se ne kaže kako je i prije svijeta postojalo neko stvorenje, kojega bi gibanje označilo protok vremena. Dalje, ako Sveto i najistinitije pismo tako kaže, da je u početku Bog stvorio nebo i zemlju, čime se razumijeva: kako prije nije ništa stvo rio, jer da je išta drugo stvorio prije svih ostalih stvari koje je stvorio, radije bi se reklo, da je to u početku stvorio, - nema nikakve dvojbe da svijet nije načinjen u vremenu, nego zajedno s vremenom. Jer ono što nastaje u vremenu, nastaje i poslije i prije nekog vremena; poslije onoga koje je prošlo, prije onoga koje će doći; ali još nije moglo biti nikakvog prošlog vremena, jer nije bilo nikakvoga stvorenja, kojega bi se promjenjivim gibanjem ostvarilo samo vrijeme. Naime, svijet je
Jedan je početak stvaranja svijeta i vremena, i ni jedno nije prethodilo drugomu.
DE
civ.
DEI
11, 6 - 7
O DRŽAVI BOŽJOJ
tempore autem factus est mundus, si in eius conditione factus est mutabilis motus, sicut videtur se habere etiam ordo ille primorum sex vel septem dierum, in quibus et mane et vespera nominantur, donec omnia, quae his diebus Deus fecit, sexto perficiantur die septimoque in magno mysterio Dei vacatio commendetur. Qui dies cuius modi sint, aut perdifficile nobis, aut etiam impossibile est cogitare, quanto magis dicere.
.. et mundus in tempore. C C 327
Videmus quippe istos dies notos non habere vesperam nisi de soliš occasu, nec mane nisi de soliš exortu; illorum autem / priores tres dies sine sole peracti sunt, qui die quarto factus refertur. Et primitus quidem lux verbo Dei facta, atque inter ipsam et tenebras Deus separasse narratur, et eamdem lucem vocasse diem, tenebras autem noctem ; sed qualis illa sit lux, et quo alternante motu, qualemque vesperam et mane fecerit, remotum est a sensibus nostris; nec ita ut est, intellegi a nobis potest, quod tamen sine ulla haesitatione credendum est. Aut enim aliqua lux corporea est, sive in superioribus mundi partibus longe a conspectibus nostris sive, unde sol postmodum accensus est; aut lucis nomine significata est sancta ci vitas, in sanctis angelis et spiritibus beatis, de qua dicit Apostolus: Quae sursum est lerusalem, mater nostra aeterna in caelis ; ait quippe et alio loco: Omnes enim vos filii lucis estis, et filii diei; non sumus noctis neque tenebrarum ; si tamen et vesperam diei huius et mane aliquatenus congruenter intellegere valeamus. Quoniam scientia creaturae in comparatione scientiae Creatoris quodam modo vesperascit, itemque lucescit et mane fit, cum et ipsa refertur ad laudem dilectionemque Creatoris; nec in noctem vergitur, ubi non Creator creaturae dilectione relinquitur. Denique Scriptura cum illos dies dinumeraret ex ordine, nusquam interposuit vocabulum noctis. Non enim ait alicubi: Facta est nox; sed: Facta est vespera, et factum est mane dies unus . Ita dies secundus, et ceteri. Cognitio quippe crea turae in se ipsa decoloratior est, ut ita dicam, quam cum in Dei sa pientia cognoscitur, velut in arte qua facta est. Ideo vespera quam nox congruentius diei potest; quae tamen, ut dixi, cum ad laudandum et amandum refertur Creatorem, recurrit in mane. Et hoc cum facit in cognitione sui ipsius, dies unus est; cum in cognitione firmamenti, quod / inter aquas inferiores et superiores caelum appellatum est, dies secundus; cum in cognitione terrae ac m a r i š omniumque gignentium, quae radicibus continuata sunt terrae, dies tertius; cum in co gnitione luminarium maioris et minoris omniumque siderum, dies 7.
14
15
16
17
PL323
1 4 1 5 1 6
Cf. G e n 1, 3-4. G a l 4, 26. 1 Thess 5, 5.
11,
21
6-7
stvoren s vremenom ako je pri njegovu nastanku došlo do promje njiva gibanja, kao što se i vidi u onome poretku od prvih šest i l i sedam dana, u kojima se spominju i jutro i veče, sve dok sve ono što je Bog u tim danima stvarao ne bijaše dovršeno šestoga dana, dok se sedmi dan Božjeg odmora ističe kao veliko otajstvo. Kakve su vrste ti dani, nama je odveć teško i zamisliti, a kamoli još izreći.
7. Naravno, nama poznati dani nemaju večeri ukoliko nije po Sunčevu zalasku, i nemaju jutro ukoliko ono nije po Sunčevu izlasku; nu, ona prva tri dana prošla su bez Sunca, koje je - kako se kaže stvoreno četvrti dan. Kaže se, da je prvo riječju Božjom stvoreno svjetlo te da je Bog razdvojio svjetlo i tminu, pa svjetlo nazvao danom, a tminu n o ć ; ali kakvo je to svjetlo i kakvim je naizmjeničnim gibanjem ono stvaralo kakvo veče i jutro - daleko je od naših sjetila, i mi to razumjeti ne možemo, a ipak nam je u to vjerovati bez ikakva oklijevanja. Ili pak postoji nekakvo tjelesno svjetlo, bilo u višnjim dijelovima svijeta (daleko od naših pogleda) bilo da je odatle kasnije upaljeno i samo Sunce, ili je imenom svjetla označen onaj sveti grad svetih anđela i blaženih duhova, o kojemu apostol kaže: »Onaj Jeru zalem gore naša je vječna majka na nebesima« ; a kaže i na drugome mjestu: »Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami«; naravno, ukoliko uzmognemo pronaći prikladno objašnjenje za veče i jutro takvoga dana. 1
2
3
Zapravo, znanje nekog stvora, u usporedbi sa znanjem Tvorca, nalik je^Wmraku, koji zatim svanjiva i bude jutro, kad se to znanje usmjeri na hvalu i ljubav Tvorca; i taj sumrak ne prelazi u noć ondje gdje ljubav stvora ne napušta Tvorca. A u stvari i Pismo, nabrajajući te dane po redu, nikad ne umeće riječ noć. Naime, nigdje ne kaže: Bude noć; nego: »Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.« I tako drugi dan i ostali. Jer da tako kažem, spoznaja nekog stvora, sama za sebe, nekako je bezbojnija, nego kad se spoznaje u Božjoj mudrosti, kao u umijeću kojim je načinjena. Stoga se može prikladnije nazvati večer nego noć; a ta večer, kako rekoh, ponovo se vraća jutru, kad se stvor obraća radi hvale i ljubavi Tvorca. K a d to čini u spoznaji sebe sama, prvi je dan; a kad u spoznaji svoda (koji je između donjih i gornjih voda i zove se nebom) - drugi je dan; kad u spoznaji zemlje, mora, te svega rastinja koje se korijenjem drži zemlje, treći je dan; kad u spoznaji većih i manjih svjetlila te svega zviježđa, četvrti je dan; kad 4
1
Post 1,3-4. ' Gaj 4,26
o
značaju onih
kojima s"
a
°
govori kako su
j ^ o prije
1
negoli je Sunce s t v o r e n o
22
DECIV. DEI
11,
7-9
O DRŽAVI BOŽJOJ
quartus; cum in cognitione omnium ex aquis animalium natatilium atque volatilium, dies quintus; cum in cognitione omnium anima lium terrenorum atque ipsius hominis, dies sextus. S e p t i m o die Deus requievit.
8. Cum vero in die septimo requiescit Deus ab omnibus operibus j sanctificat eum, nequaquam est accipiendum pueriliter, tamquam Deus laboraverit operando, qui dixit, et / facta sunt , Verbo intellegibili et sempiterno, non sonabili et temporali. Sed requies Dei requiem significat eorum qui requiescunt in Deo, sicut laetitia domus, laetitiam significat eorum, qui laetantur in domo, etiamsi non eos domus ipsa, sed alia res aliqua laetos facit. Quanto magis, si eadem domus pulchritudine sua faciat laetos habitatores, ut non solum eo loquendi modo laeta dicatur, quo significamus per id quod continet id quod continetur; sicut, Theatra plaudunt, prata mugiunt, cum in illis homines plaudunt , in his boves mugiunt ; sed etiam illo, quo significatur per efficientem id quod efficitur; sicut laeta epistula dicitur, significans eorum laetitiam, quos legentes efficit laetos. Convenientissime itaque, cum Deum requievisse prophetica narrat auctoritas, significatur requies eorum, qui in illo requiescunt, et quos facit ipse requiescere; hoc etiam hominibus, quibus loquitur, et propter quos utique conscripta est, promittente prophetia, quod etiam ipsi post bona opera, quae in eis et per eos operatur Deus, si ad illum prius in ista vita per fidem quodam modo accesserint, in illo habebunt requiem sempiternam. Hoc enim et sabbati vacatione ex praecepto legis in vetere Dei populo figuratum est, unde suo loco diligentius arbitror disserendum.
s u
s
e t
18
C C 328
8
h
11,
7-9
23
u spoznaji svega što pliva vodama i što lijeće zrakom, peti je dan; kad u spoznaji svih kopnenih životinja i samoga čovjeka, šesti je dan.
8. A kad je Bog u sedmi dan počinuo od svih svojih djela i posve- što je i kako tio taj dan, to se ne smije shvatiti djetinjasto, kao da se Bog radeći BOŽ| počinak zamarao, jer on »zapovijedi i postadoše« riječju razumskom i vječi- kad je nakon' tom, a ne zvukovnom i vremenitom. Nego počinak Božji označava sedmogdana^ počinak onih koji počinu u Bogu , kao što radost doma označava počinuo, radost onih koji se raduju u domu, pa čak ako ih i ne raduje sam dom, nego nešto drugo. A koliko li je još više tako, ako sam taj dan svojom ljepotom raduje svoje ukućane, tako da dom ne nazivamo radosnim samo onim načinom govora kojim ono što je sadržano ozna čujemo onim što sadržava - kao »kazališta plješću, polja muču«, kad u jednima ljudi plješću, a u drugima volovi muču - , nego i onim kojim se preko uzrokovatelja označuje posljedak, kao kad se kaže radosna poslanica, kojom označujemo radost onih koje njezino čitanje čini radosnima. Stoga, kad proročanski pisac reče, da je Bog poči nuo, onda se time najprikladnije označuje počinak onih koji u njemu počinu i kojima je on uzrok počinka; a to je proroštvo i obećanje ljudima (kojima je upućeno i radi kojih je i napisano), da će i oni nakon dobrih djela - koje Bog u njima i preko njih čini - u njemu Isteći vječni počinak, ako su se prethodno u ovome životu nekako vjerom približili njemu. Sve je to pretkazano i u subotnjem odmoru po propisu zakona u starom Božjem narodu, o čemu opet mislim da moram pomnije raspravljati na svojem mjestu.
11
1
2
3
4
Stvaranje,
vjernost i pad anđela [9-21]
Angeli boni creantur quidam lapsi sunt [9-21] Angeli quoque in tempore creantur.
9. Nunc, quoniam de sanctae civitatis exortu dicere institui, et prius quod ad sanctos angelos attinet dicendum putavi, quae huius civitatis et magna pars est, et eo beatior, quod numquam peregrinata, quae hine divina testimonia suppetant, quantum satis videbitur, Deo largiente, explicare curabo. Ubi de mundi constitutione sacrae Litterae loquuntur, non evidenter dicitur, utrum vel quo ordine creati sint angeli; sed si praetermissi non sunt, vel caeli nomine, ubi dic tum est: In principio fecit Deus caelum et terram , vel potius lucis 19
g
9. Budući da sam nakanio govoriti o nastanku svetoga grada te odlučio, kako treba prvo govoriti o onome što se tiče svetih anđela (koji su i velik i blaženiji dio toga grada, jer ne iskusiše puta ovim svijetom), nastojat ću to sad - uz Božju pomoć - objasniti onoliko koliko mi se čini potrebnim, a na temelju božanskih svjedočanstava. Ondje gdje Sveto pismo govori o nastanku svijeta, izričito se ne kaže HaTi~šiTanđeli stvoreni ili kojim redom; nu, ako nisu mimoiđeni, onda su spomenuti ili u rijeci nebo, kad je rečeno: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, ili radije u onome svjetlu o kojem govorim. Zbog
plaudant M. mugiant M.
h
1 8
Ps 148, 5' 32 9 19 n ^ n 1 1 U
e
n
L >
l
2 3 4
Ps 148,5; 33,9. Usporedi Heb 4,4-11. Naime, pisac knjige Postanka. V i d i O Božjoj državi, 22,30.
Što treba prema božanskom svjedočanstvu misliti o po stanku anđela.
24 P L 324
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 9
huius, de qua loquor, significati sunt. Non autem esse prae/termissos hine existimo, quod scriptum est, requievisse Deum in die septimo ab omnibus operibus suis quae fecit , cum liber ipse ita sit exorsus: In principio fecit Deus caelum et terram; ut ante caelum et terram nihil aliud fecisse videatur. Cum ergo a caelo et terra coeperit, atque ipsa terra, quam primitus fecit, sicut Scriptura consequenter eloquitur, invisibilis et incomposita, nondumque luce facta, utique tenebrae fuerint super abyssum , i d est super quamdam terrae et aquae indistinetam confusionem (ubi enim lux non est, tenebrae sint necesse est), deinde omnia creando disposita sint, quae per / sex dies consummata narrantur: quo modo angeli praetermitterentur, tamquam non essent in operibus Dei, a quibus in die septimo requievit? Opus au tem Dei esse angelos, hic quidem etsi non praetermissum, non tamen evidenter expressum est; sed alibi hoc saneta Scriptura clarissima voće testatur. N a m et in hymno trium in camino virorum cum praedictum esset: Benedicite, omnia opera Domini, Dominum , in executione eorumdem operum, etiam angeli nominati sunt; et in Psalmo canitur: Laudate Dominum de caelis, laudate eum in excelsis; laudate eum omnes angeli eius, laudate eum omnes virtutes eius; laudate eum sol et luna, laudate eum omnes stellae et lumen; laudate eum caeli caelorum, et aquae, quae super caelos sunt, laudent nomen Domini; quoniam ipse dixit, et facta sunt; ipse mandavit, et creata sunt . Etiam hic apertissime a Deo factos esse angelos divinitus dictum est, cum eis inter cetera caelestia commemoratis, infertur ad omnia: Ipse dixit, et facta sunt. Quis porro audebit opinari, post omnia ista, quae sex diebus enumerata sunt, angelos factos? Sed etsi quisquam ita desipit, redarguit istam vanitatem illa Scriptura pariš auctoritatis, ubi Deus dicit: Quando facta sunt sidera, laudaverunt me voće magna omnes angeli mei . Iam ergo erant angeli, quando facta sunt sidera. Facta sunt autem quarto die. Numquidnam ergo die tertio factos es se dicemus? Absit. In promptu est enim, quid illo die factum sit. Ab aquis utique terra discreta est, et distinetas sui generis species duo ista elementa sumpserunt, et produxit terra quidquid ei radicitus inhaeret. Numquidnam secundo? Ne hoc quidem. Tune enim firmamentum factum est inter aquas superiores et inferiores, caelumque appellatum est; in quo firmamento quarto die facta sunt sidera. N i m i r u m ergo si ad istorum dierum opera Dei pertinent angeli, ipsi sunt illa lux, quae diei nomen aecepit, cuius unitas ut commendaretur, non est dictus dies primus, sed dies unus. Nec alius est dies secundus aut tertius aut ceteri; sed idem ipse unus ad implendum senarium vel septenarium / numerum repetitus est propter septenariam cognitionem; senariam scilicet operum, quae fecit Deus, et sept i m a m quietis Dei. Cum enim dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux , si recte in hac luce creatio intellegitur angelorum, profeeto facti sunt 20
21
cc 329
1 2 2
23
24
P L 325
1
m
25
toga mislim, kako oni nisu mimoideni, jer je pisano da je sedmoga dana Bog počinuo od svih svojih djela, koja je načinio, dok sama knjiga počinje izrijekom: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, po čemu se vidi da prije neba i zemlje nije načinio ništa drugo. Dakle, budući da bijaše počeo od neba i zemlje, a sama zemlja kakvu je u početku načinio (kao što Sveto pismo dalje kaže) bijaše nevidna i nesređena , a kako svjetlo još ne bijaše stvoreno, »tama se prostirala nad bezdanom«, to jest nad nerazlučenom mješavinom zemlje i vode - jer je nuždno da bude mrak gdje svjetla još nema - , a zatim su sve stvari raspoređene stvaranjem, koje je - kako se kaže - završeno u šest dana, - kojim su onda načinom mimoideni anđeli, kao da i nisu među Božjim djelima, od kojih je počinuo sedmi dan? Naime, iako to da su anđeli djelo Božje nije ovdje mimoiđeno, ipak nije izričito ni spomenuto; međutim, drugdje Sveto pismo svjedoči o tome najjasni jim glasom. Jer i u hvalospjevu trojice muževa u peći, nakon riječi »Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda«, pri nabrajanju nje govih djela spominju se i anđeli, dok se u psalmu pjeva: »Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njego vi, hvalite ga, sve sile njegove! Hvalite ga, sunce i mjesece, hvalite ga, sve zvijezde i svjetlo! Hvalite ga, nebesa nebeska, i vode nad nebesima! Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovjedi i postadoše.« I tu je po božanskoj riječi najjasnije rečeno, da je Bog stvorio anđele, jer se spominju među svim ostalim nebesninama, a svemu se dodaje: »On zapovijedi i postadoše.« I dalje, tko će se usuditi i pomisliti kako su anđeli stvoreni tek nakon svih stvari pobrojanih u onih šest dana? A l i , ako bi tkogod i tako skrenuo, takvu besmislicu pobija drugo, jednako vrijedno mjesto u Pismu, gdje Bog kaže: »Kad su stvarane zvijezde, glasnim me glasom hvaljahu svi moji anđeli.« Dakle, anđeli su već bili, kad su stvarane zvijezde. Hoćemo l i onda reći kako su stvoreni treći dan? Daleko od toga. Posve je bjelodano što je stvoreno toga dana. Zemlja bijaše razdvojena od voda i svaka od tih prat vari poprimi razlučne oblike svoje vrste, te iz zemlje niknu sve što uz nju prianja korijenjem. A možda drugi dan? Ne, ni tada. Tada je stvoren svod između gornjih i donjih voda i nazvan nebom; a na tome su svodu stvorene zvijezde četvrti dan. 1
2
3
4
Stoga, ako i anđeli pripadaju Božjim djelima tih dana, oni su ono svjetlo koje je nazvano dan (dies); a da bi se istaknula njegova jednoća (unitas), nije on nazvan prvi (primus) dan, nego jedan dan (dies unus). Isto tako, nije drugo ni drugi, ni treći, ni ostali nego je taj isti jedan dan ponovljen kako bi se ispunio šestobroj ili sedmobroj, a radi šestostruke i l i sedmostruke spoznaje; to jest: šestostruke spoznaje radi djela koja je Bog stvorio a sedmostruke radi počinka Božjeg. 5
1
* D o m i n o M. senariam vel add. M. septenariam M. 1
m
Invisibilis et incomposita: u suvremenom hrvatskom prijevodu stoji »pusta i prazna«. Dn 3,47. Ps 148,1-5. Job 38,7 (prema Augustinovu latinskom predlošku). Augustin zastupa stav da je Bog stvorio sve dijelove svemira istodobno, jer mu nije potrebno djelovati u vremenu. Stoga bi onih šest dana iz Knjige postanka imalo samo simboličko značenje. O tome se govori i u ostalim djelima (De Genesi ad Litteram, 4,1; 7,28 i De Genesi Contra Manichaeos, 1,23,35). 2 3 4
5
2 0
2 1
Cf. G e n 2, 2 Cf. G e n 1, 2
25
11, 9
D E civ. D E I
C C 330
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 9 - 1 0 , 1
participes lucis aeternae, quod est ipsa incommutabilis sapientia Dei, per / quam facta sunt omnia, quem dicimus unigenitum Dei Filium; ut ea luce illuminati, qua creati, fierent lux et vocarentur dies participatione incommutabilis lucis et diei, quod est Verbum Dei, per quod et ipsi et omnia facta sunt. Lumen quippe verum, quod illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum , hoc illuminat et omnem angelum mundum, ut sit lux non in se ipso, sed in Deo; a quo si avertitur angelus, fit immundus; sicut sunt omnes, qui vocantur immundi spiritus, nec iam lux in Domino, sed in se ipsis tenebrae, privati participatione lucis aeternae. Mali enim nulla natura est; sed amissio boni mali nomen accepit. 26
11,
9 -
10,1
27
Naime, kad Bog kaže: »Neka bude svjetlo i bi svjetlo«, ako se u tome svjetlu ispravno shvaća stvaranje anđela, onda su oni zaista po stali dionicima vječnoga svjetla (a to je sama nepromjenjiva Božja mudrost), po kojoj su načinjene sve stvari i koju nazivamo jednorođenim sinom Božjim; kako bi sami - osvijetljeni svjetlom kojim su stvo reni - postali svjetlo i nazvali se dan po dioništvu u neizmjenjivu svje tlu i danu, koji je riječ Božja, po kojoj su stvoreni i oni i sve ostalo. Jer »istinita svjetlost koja rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet« rasvjetljuje i svakoga čistog anđela, da bi bio svjetlo ne u sebi samome, nego u Bogu; od kojeg ako se anđeo odvrati, postaje nečist, kakvi su svi oni što se nazivaju nečistim dusima: više nisu svje tlo u Gospodinu, nego tmina u sebi samima, lišeni dioništva u vječ nome svjetlu. Jer, zlo nema nikakve naravi; nego gubitak dobra zove se zlo. 6
7
Deus unus est et trinus...
10. 1. Est itaque bonum solum simplex et ob hoc solum incommutabile, quod est Deus. Ab hoc bono creata sunt omnia bona, sed non simplicia et ob hoc mutabilia. Creata sane, inquam, i d est facta, non genita. Quod enim de simplici bono genitum est, pariter simplex est et hoc est quod illud de quo genitum est; quae duo Patrem et Filium dicimus; et utrumque hoc cum Špiritu suo unus est Deus; qui Spi ritus Patris et F i l i i Spiritus Sanctus propria quadam notione huius nominis in sacris Litteris nuncupatur. Alius est autem quam Pater et Filius, quia nec Pater est nec Filius; sed Alius dixi, non Aliud, quia et hoc pariter simplex pariterque incommutabile bonum est et coaeternum. Et haec Trinitas unus est Deus; nec ideo non simplex, quia Trinitas. Neque enim propter hoc naturam istam boni simplicem di cimus, quia Pater in ea solus aut solus Filius aut solus Spiritus Sanc tus, aut vero sola est ista nominis Trinitas sine subsistentia personarum, sicut Sabelliani haeretici putaverunt; sed ideo simplex dicitur, quoniam quod habet hoc est, excepto quod relative quaeque persona ad alteram dicitur. N a m utique Pater habet Filium, nec tamen ipse est Filius, et Filius habet Patrem, nec tamen ipse est Pater. In quo ergo ad semetipsum dicitur, non ad alterum, hoc est quod habet; n
10. 1. Postoji tako jedino dobro jednostavno i stoga jedino ne promjenjivo, a to je Bog. O d toga dobra stvorena su sva dobra, ali ne jednostavna već stoga promjenjiva. Stvorena, kažem, naime: nači njena, a ne rođena. Jer što je rođeno od jednostavnog dobra, jednako je jednostavno i isto što i ono od čega je rođeno; to dvoje nazivamo Ocem i Sinom; i to oboje zajedno sa svojim Duhom Svetim, jedan je Bog; a taj se D u h Oca i Sina u Svetome pismu naziva D u h Sveti, s posebnim značenjem riječi. A on je drugi nego Otac i Sin, jer Duh nije ni Otac ni Sin; rekoh drugi, ne drugo, jer je i on jednako jednostavno i jednako nepromje njivo i suvječno dobro. I to trojstvo jedan je Bog, te iako je trojstvo, ipak je jednostavan. A ne kažemo da je narav toga dobra zato jedno stavna, jer je u njoj sam Otac i l i sam Sin ili sam D u h Sveti, i l i da je posrijedi jedino Trojstvo imena bez samoopstojnosti osoba, kao što mišljahu sabelijanski krivovjerci ; nego se jednostavnim naziva zbog toga što jest ono što ima, osim što se svaka osoba kazuje u odnosu prema drugoj. Jer, nedvojbeno, Otac ima Sina, a ipak sam nije Sin i Sin ima Oca, a ipak sam nije Otac. Stoga se, u odnosu prema sebi samome - a ne prema drugomu - kaže da jest ono što ima; kao što 1
0
6
n
°
suo] sancto M. semetipsum] se ipsum M .
Iv 1,9 (prema lat. predlošku). T u je uz to posrijedi Augustinova igra riječima mundus (svijet) i mundus (čist), koju smo susreli i ranije (vidi O Božjoj državi, 7,26). Plotin, Eneade (3,2,5): »Zlo se određuje kao nedostatak dobra.« 7
1
2 6
Io l , 9 ; c f . Io 8, 12; 12, 46.
Sabelijanci su držali da su osobe Trojstva samo različiti vidovi ili imena jedinog božanstva.
0 jednostavnom 1 nepromjenji vom Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetog, jednoga Boga, kojemu nije svojstvo jedno, a bivstvo drugo.
O DRŽAVI BOŽJOJ
D E civ. D E I
28
p
sicut ad se ipsum dicitur vivus habendo utique vitam, et eadem vita ipse est. PL326 ... Cuius natura simiDlex est
CC331
10. 2. Propter hoc itaque natura dicitur simplex, cui non sit aliq i d habere, quod vel possit amittere; vel aliud sit habens, aliud U
et
immutabilis...
quod habet; sicut vas aliquem liquorem aut corpus colorem aut aer lucem sive fervorem aut anima sapientiam. N i h i l enim horum est id quod habet; nam neque vas liquor est nec corpus color nec aer lux sive fervor neque anima sapientia est. Hine est quod etiam privari possunt rebus, quas / habent, et in alios habitus vel qualitates verti atque mutari, ut et vas evacuetur umore quo plenum est, et corpus decoloretur et aer tenebrescat sive frigescat et anima desipiat. Sed etsi sit corpus incorruptibile, quale sanetis in resurrectione promittitur, habet quidem ipsius incorruptionis inamissibilem qualitatem, sed manente substantia corporali non hoc est, quod ipsa incorruptio. Nam illa etiam per singulas partes corporis tota est nec alibi maior, alibi minor; neque enim ulla pars est incorruptior quam altera; cor pus vero ipsum maius est in toto quam in parte; et cum alia pars est in eo amplior, alia minor, non ea quae amplior est incorruptior q u a m quae minor. Aliud est itaque corpus, quod non ubique sui totum est, alia incorruptio, quae ubique eius tota est, quia omnis pars incorruptibilis corporis etiam ceteris inaequalis aequaliter incorrupta est. Neque enim verbi gratia, quia digitus minor est quam tota manus, ideo incorruptibilior manus quam digitus. Ita cum sint inaequales manus et digitus, aequalis est tamen incorruptibilitas ma nus et digiti. Ac per hoc quamvis a corpore incorruptibili inseparabilis incorruptibilitas sit, aliud est tamen substantia, qua corpus dici tur, aliud qualitas eius, qua incorruptibile nuncupatur. Et ideo etiam sic non hoc est quod habet. Anima quoque ipsa, etiamsi semper sit sapiens, sicut erit cum liberabitur in aeternum, participatione tamen incommutabilis sapientiae sapiens erit, quae non est quod ipsa. Neque enim si aer infusa luce numquam deseratur, ideo non aliud est ipse, aliud lux qua illuminatur. Neque hoc ita dixerim, quasi aer sit anima, quod putaverunt quidam qui non potuerunt ineorpoream cogitare naturam. Sed habent haec ad illa etiam in magna disparilitate quamdam similitudinem, ut non inconvenienter dicatur sic illuminari animam ineorpoream luce ineorporea simplicis sapientiae Dei, si cut illuminatur aeris corpus luce corporea; et sicut aer tenebrescit ista luce desertus (nam nihil sunt aliud quae dicuntur locorum quorumque corporalium tenebrae quam aer carens luce), ita tenebrescere animam sapientiae luce privatam. q
r
10,1 -
29
10,2
se kaže da je živ u odnosu prema sebi samome, jer zaista imajući život sam i jest taj život. 2. Dakle, narav se naziva jednostavnom zbog toga što nema ništa što bi uopće mogla izgubiti, i što nema razlike između onoga koji ima i onoga što ima; na primjer: posuda ima neku tekućinu, tijelo boju, uzduh svjetlo i l i toplinu, a duša mudrost. N o , ni jedno od tih nije to što ima: posuda nije tekućina, tijelo nije boja, uzduh nije svjetlo i l i toplina, duša nije mudrost. Otuda se sve one mogu i lišiti stvari koje imaju, pa doći u druga stanja ili izmijeniti svojstva; tako se iz posude može isprazniti tekućina kojom je napunjena, tijelo izgubiti boju, uz duh se može pomračiti ili ohladiti a duša ostati bez mudrosti. Pa čak, ako je tijelo i nepropadljivo (kakvo se obećaje svetima pri uskrsnuću) jer ima neizgubivo svojstvo same nepropadljivosti, budući da mu ostaje tjelesno bivstvo, ono nije isto što i sama nepropadljivost. To je svojstvo cijelo i u pojedinim dijelovima tijela te nije u jednom dijelu veće, a u drugom manje; i ni jedan dio nije nepropadljiviji od drugo ga; dočim samo tijelo jest veće u cjelini negoli u dijelu; i dok je jedan njegov dio veći a drugi manji, onaj koji je veći nije nepropadljiviji od onoga manjeg. Stoga, jedna je stvar tijelo (koje nije cijelo u svakom svojem dijelu) a druga stvar je nepropadljivost (koja je cijela u sva kom dijelu, jer svaki dio nepropadljiva tijela - čak ako je i nejednak prema ostalim dijelovima - jednako je nepropadljiv). Jer, na primjer, iako je prst manji od cijele ruke, ruka zbog toga nije nepropadljivija od prsta. Te tako, iako su ruka i prst nejednaki, ipak je nepropadlji vost i ruke i prsta jednaka. Prema tome, koliko god je nepropadljivost neodvojiva od nepropadljiva tijela, ipak jedno je bivstvo koje se na ziva tijelom, a drugo je njegovo svojstvo po kojemu se naziva nepropadljivim. Stoga tijelo nije ono što ima. Pa i sama duša, čak ako je i vječno mudra (kao što će biti kad se oslobodi zauvijek), ipak će biti mudra dioništvom u u nepromjenjivoj mudrosti, koja nije isto što i ona sama. Isto tako, ako svjetlost nikad i ne napusti zraka što ga prožima, to ipak ne znači, da zrak nije drugo nego svjetlost koja ga osvjetljuje. Samo, time ne bih htio reći kako je zrak duša, kao što su držali neki koji nisu mogli zamisliti netjelesnu narav. N u to dvoje, unatoč velikoj razlici, imaju i nekakvu sličnost, tako te nije nepri kladno reći, da se netjelesna duša tako osvjetljava netjelesnim svje tlom jednostavne Božje mudrosti, kao što se tijelo zraka osvjetljava tjelesnim svjetlom; i kao što se zrak lišen dotičnog svjetla pomračuje - jer ono što se naziva mrakom bilo kojih tjelesnih mjesta nije ništa drugo nego zrak bez svjetla - tako se pomračuje i duša lišena svjetla mudrosti. 2
2
P vivens M. i ea add. M.
11,
11, 10,1-10,2
Tako su mislili Anaksimen, Diogen iz Apolonije te neki od stoika, a u stanovitoj mjeri i neki od kršćanskih mislilaca (vidi Tertulijan, O duši, 9).
30
D E civ. D E I
10. 3. Secundum hoc ergo dicuntur illa simplicia, quae principaliter vereque divina sunt, quod non aliud est in eis qualitas, aliud substantia, nec aliorum participatione vel divina vel sapientia vel beata / sunt. Ceterum dictus est in Scripturis sanctis Spiritus sapientiae multiplex , eo quod multa in sese / habeat; sed quae habet, haec et est, et ea omnia unus est. Neque enim multae, sed una sapien tia est, in qua sunt infiniti quidam eique finiti thesauri rerum intellegibilium, in quibus sunt omnes invisibiles atque incommutabiles rationes rerum etiam visibilium et mutabilium, quae per ipsam factae sunt. Quoniam Deus non aliquid nesciens fecit, quod nec de quolibet homine artifice recte dići potest; porro si sciens fecit omnia, ea utique fecit quae noverat. Ex quo occurrit animo quiddam mirum, sed tamen verum, quod iste mundus nobis notus esse non posset, nisi esset; Deo autem nisi notus esset, esse non posset.
... et in eo om nium rerum rationes. P L 327
27
CC332
s
1
Boni creati sunt angeli.
11. Quae cum ita sint, nullo modo quidem secundum spatium aliquod temporis prius erant spiritus illi tenebrae, quos angelos dici mus; sed simul ut facti sunt, lux facti sunt; non tamen tantum ita creati, ut quoquo modo essent et quoquo modo viverent; sed etiam illuminati, ut sapienter beateque viverent. Ab hac illuminatione aversi quidam angeli non obtinuerunt excellentiam sapientis beataeque vitae, quae procul dubio non nisi aeterna est aeternitatisque suae certa atque secura; s e d rationalem vitam licet insipientem sic habent, ut eam non possint amittere, nec si velint. Quatenus autem, antequam peccassent, illius sapientiae fuerint participes, definire quis potest? In eius tamen participatione aequales fuisse istos illis, qui propterea vere pleneque beati sunt, quoniam nequaquam de suae beatitudinis aeternitate falluntur, quo modo dicturi sumus ? quando quidem si aequales in ea fuissent, etiam isti in eius aeternitate mansissent pariter beati, quia pariter certi. Neque enim sicut vita, quamdiucumque fuerit, ita aeterna vita veraciter dići poterit, si finem habitura sit; si quidem vita tantummodo vivendo, aeterna vero finem non habendo nominata est. Quapropter, quamvis non quidquid aeter num, continuo beatum sit (dicitur enim etiam poenalis ignis aeternus); tamen si vere perfecteque beata vita non nisi aeterna est, non erat tališ istorum, quandoque desitura et propterea non aeterna, sive id scirent, sive nescientes aliud putarent; quia scientes timor, neu
s
1
u
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 1 0 , 3 - 1 1
se M. infiniti... finiti] immensi quidam atque infiniti et add. M.
Cf. Sap 7, 22
10,3 -
11
31
3. Prema tome, dakle, jednostavnima se nazivaju one stvari koje su načelno i istinski božanske, kojima svojstvo nije jedno, a bivstvo dru go, i koje ne bivaju ni božanske, ni mudre, ni blažene ikakvim dioništvom u čemu drugome. Inače, u Svetome pismu, D u h mudrosti na ziva se mnogostrukim, zbog toga što u sebi ima mnogo stvari; ali ono što ima to sam i jest, i to sve jest - jedan. Jer ne postoje mnoge, nego je jedna mudrost, u kojoj su neizmjerna i neograničena blaga razumnina, među kojima su svi nevidljivi i nepromjenjivi razlozi čak i vidljivih i promjenjivih stvari, koje su po njoj načinjene. Naime, Bog nije ništa načinio ne znajući, jer se takvo što ne može pravo reći ni o čovjeku obrtniku; pa ako je sve načinio znajući, onda je nedvoj beno načinio stvari koje je već znao. A iz toga dolazi u pamet nešto čudesno, ali i istinito: da nama ovaj svijet ne bi bio poznat, kad ne bi postojao, a kad Bogu ne bi bio poznat, ne bi mogao postojati. 3
11. A k o je tomu tako, onda oni dusi koje nazivamo anđelima nisu ni u jednom dijelu prijašnjeg vremena bili tmina, nego su od trena kad su stvoreni, stvoreni kao svjetlo; ali ipak nisu tako stvoreni da budu bilo kako, nego su prosvijetljeni, da bi živjeli mudro i blaže no. Međutim, neki anđeli koji se odvratiše od toga prosvjećenja ne stekoše izvrsnost mudra i blažena života, kojega - bez ikakve dvojbe - i nema ako nije vječit te pouzdano siguran za svoju vječnost; ipak imaju razumski život (iako ne i mudar) i ne mogu ga se lišiti sve i da ushtiju. A l i tko može odrediti, koliko su oni sudjelovali u toj mudrosti prije nego što sagriješiše? I kako ćemo reći, da su tim svojim dioništvom bili jednaki s onima koji su upravo zbog toga istinski i potpuno blaže ni, jer nikad ne zdvajaju o vječnosti svojega blaženstva? Naime, daka ko, da bijahu jednaki dionici u njoj, i oni bi ostali u vječnosti blažen stva, jednako blaženi budući jednako sigurni. Isto se tako ni život, koliko god dug bio, ne može nazvati istinski vječnim životom, ako bude imao kraj; ako se život naziva samo po tome što se živi, vječnim se naziva po tome što nema kraja. Prema tome, iako štogod vječno nije samim tim i blaženo - jer kaže se i da je pakleni oganj vječan - ipak (ako istinski i savršeno blažena života nema ukoliko nije vječan), njihov život ne bijaše takav, jer je imao prestati, i zbog toga nije bio vječan, bilo da su to znali, bilo da su ne znajući zamišljali štogod drugo. Jer, ako su znali, onda im strah, a
M.
3 2 7
11,
Mudr 7,22.
Treba li vjero vati da u blažen stvu, što ga od svoga početka uvijek imaju sveti anđeli, sudjelovahu i oni dusi koji ne ostadoše u istini?
32
cc 333 P L
3 2 8
De beatitudine quae sit certitudo.
DECIV. DEI
11,
11 -
13
O DRŽAVI BOŽJOJ
33
ako nisu, onda im neznanje nije dopuštalo da budu blaženi. A k o pak to nisu tako znali, da nisu vjerovali u lažne i nepouzdane stvari, ali se nisu mogli čvrsto odlučiti ni u tome, da l i će im njihovo dobro biti vjekovječno ili će jednom prestati, - onda samo oklijevanje u pogledu tako velike sreće nije moglo imati onu punoću blažena života, koju vjerujemo da imaju sveti anđeli. U z to, mi izričaj »blažen život« ne suzujemo toliko u značenju, da bismo samo Boga nazivali blaženim; ipak, on je tako istinski blažen, te od njegova ne može biti većeg blaženstva, pa u usporedbi s njime, što je ili koliko blaženstvo anđela, pa i kad je na samom svom vrhuncu koji je njima moguć?
12. Nec ipsos tantum, quod attinet ad rationalem vel intellectualem creaturam, beatos nuncupandos putamus. Quis enim primos illos homines in paradiso negare audeat beatos fuisse ante peccatum, quamvis sua beatitudo quam diuturna vel utrum aeterna esset incertos (esset autem aeterna, nisi peccassent), cum hodie non impudenter beatos vocemus, quos videmus iuste ac pie cum spe futurae immortalitatis hane vitam ducere sine crimine vastante conscientiam, facile impetrantes peceatis huius infirmitatis divinam misericordiam. Qui licet de suae perseverantiae praemio certi sint, de ipsa tamen perseverantia sua reperiuntur incerti. Quis enim hominum se in actione provectuque iustitiae perseveraturum usque in finem sciat, nisi aliqua revelatione ab illo fiat certus, qui de hac re iusto latentique iudicio non omnes instruit, sed neminem fallit? Quantum itaque pertinet ad deleetationem praesentis boni, beatior erat pri mus homo in paradiso, quam quilibet iustus in hac infirmitate mortali; quantum autem ad spem futuri, beatior quilibet in quibuslibet cruciatibus corporis, cui non opinione, sed certa veritate manifestum est, sine fine se habiturum omni molestia carentem societatem angelorum in participatione summi Dei, quam erat ille homo sui casus incertus in magna illa felicitate paradisi.
12. Isto tako nisu samo anđeli, među razboritim i l i razumskim stvorovima oni o kojima mislimo da ih treba nazivati blaženima. Nai me, tko bi se usudio zanijekati da su prvi ljudi u raju prije grijeha bili blaženi, iako ne bijahu sigurni koliko će njihovo blaženstvo potrajati i da l i će biti vječito - jer ono bi i bilo vječno, da nisu zgriješili - , kad danas bez ikakve drskosti nazivamo blaženima one koje vidimo gdje pravedno i pobožno vode ovaj život s nadom u buduću besmrt nost, a bez krivnje što pustoši savješću, lako stječući božansko milos rđe za grijehe iz ljudske slabosti? Pa iako su ti sigurni u nagradu za svoju ustrajnost, ipak se otkriva kako nisu sigurni u samu svoju ustraj nost. Jer može l i itko od ljudi znati da će do kraja ustrajati u vršenju i napretku pravednosti, ukoliko ga u tome ne učvrsti kakvo otkrivenje od onoga koji svojim pravednim i skrovitim sudom u toj stvari ne poučava sve ljude, ali ne obmanjuje nikoga?
13. Quocirca cuivis iam non difficulter occurrit utroque coniuncf f i i beatitudinem, quam reeto proposito intellectualis natura desiderat, hoc est, ut et bono incommutabili, quod Deus est, sine ulla molestia perfruatur et in eo se in aeternum esse m a n s u r u m nec ulla dubitatione cunetetur nec ulio errore fallatur. Hane habere an-
13. Zato, svatko će bez teškoće shvatiti, kako ono blaženstvo koje kao svoj cilj želi razumska priroda nastaje spojem ovoga dvoga, naime: da se nepromjenjivo dobro, koje je Bog, uživa bez ikakve smetnje, te da u njemu vječno ostane, nepoljuljana nikakvom sumnjom i nezavedena nikakvom pogrješkom. Pobožnom vjerom vjeru-
2
u
11-13
scientes error beatos esse utique non sinebat. S i autem hoc ita nesciebant, ut falsis incertisve non fiderent, sed utrum sempiternum an quandoque finem habiturum esset bonum suum, in neutram partem firma assensione ferrentur, ipsa de tanta felicitate cunctatio eam beatae vitae plenitudinem, quam in sanctis angelis esse credimus, non habebat. Neque / enim beatae / vitae vocabulum ita contrahimus ad quasdam significationis angustias, ut solum Deum dicamus beatum; qui tamen vere ita beatus est, ut maior beatitudo esse non possit, in cuius comparatione, quod angeli beati sunt summa quadam sua beatitudine, quanta esse in angelis potest, quid aut quantum est?
v
Poena secuta est lapsum dia-
11,
t o
e
c
aa
v
z
a a
sua beatitudo] de sua beatitudine M. profectuque M . mansuram M .
O usporedbi blaženstva pravednika, koji još nisu primili obećanu božansku nagra du, i blaženstva prvih ljudi u raju prije grije ha.
Tako, dakle, što se tiče užitka u sadašnjem dobru, prvi čovjek u raju bijaše blaženiji od bilo kojega pravednika u ovoj smrtnoj slabosti; što se pak tiče nade u budućnost, bilo koji čovjek (kojemu je ne samo po mnijenju nego i po sigurnoj istini jasno da će - slobodan od bilo kakve nevolje - uživati u društvu anđela, dioništvom u Svevišnjem Bogu), premda izložen bilo kakvim tjelesnim mukama, blaženiji je nego onaj čovjek koji bijaše nesiguran u svoju sudbu čak i usred velike sretnosti raja.
Da
n svi anđeli
^dn^re^osti,.tako te m P
P
ni su mogH z nati da će "sti, pa
34
PL329
C C 334
DE
civ.
O
11, 13
DEI
gelos lucis pia fide credimus; hane nec antequam caderent habuisse angelos peceato/res, qui sua pravitate illa luce privati sunt, consequenti ratione colligimus; habuisse tamen aliquam, etsi non praesciam, beatitudinem, si vitam egerunt ante peceatum, profeeto credendi sunt. Aut si durum videtur, quando facti sunt angeli, alios credere ita factos ut non aeciperent praescientiam vel perseverantiae vel casus sui, alios autem ita ut veritate certissima / aeternitatem suae beatitudinis nossent, sed aequalis felicitatis omnes ab initio creati sunt, et ita fuerunt, donec isti, qui nunc mali sunt, ab illo bonitatis lumine sua voluntate cecidissent: procul dubio multo est durius nunc putare angelos sanetos aeternae suae beatitudinis incertos, et ipsos de semetipsis ignorare, quod nos de illis per Scripturas sanetas nosse potuimus. Quis enim catholicus christianus ignorat nullum novum diabolum ex bonis angelis ulterius futurum, sicut nec istum i n societatem bonorum angelorum ulterius rediturum? Veritas quippe in Evangelio sanetis fidelibusque promittit, quod erunt aequales angelis D e i ; quibus etiam promittitur, quod ibunt in vitam aeternam . Porro autem si nos certi sumus numquam nos ex illa immortali felicitate casuros, illi vero certi non sunt: iam potiores, non aequales eis erimus. Sed quia nequaquam Veritas fallit et aequales eis erimus, profeeto etiam ipsi certi sunt suae felicitatis aeternae. Cuius illi alii quia certi non fuerunt (non enim erat eorum aeterna felicitas cuius certi essent, quae finem fuerat habitura), restat, ut aut impares fuerint, aut, si pares fuerunt, post istorum ruinam illis certa scientia suae sempiternae felicitatis accesserit. Nisi forte quis dicat id, quod Dominus ait de diabolo i n Evangelio: lile homicida erat ab initio et in veritate non stetit , sic esse aecipiendum, ut non solum homicida fuerit ab initio, id est initio humani generis, ex quo utique homo factus est, quem decipiendo posset oceidere, verum etiam ab initio suae conditionis in veritate non steterit et ideo numquam beatus cum sanetis angelis fuerit, suo recusans esse subditus Creatori et sua per superbiam velut privata potestate laetatus, ac per hoc falsus et fallax, quia nec quisquam potestatem Omnipotentis evadit, et qui per piam subiectionem noluit tenere quod vere est, affectat per superbam elationem simulare quod non est, ut sic intellegatur etiam quod beatus Ioannes apostolus ait: Ab initio diabolus peceat , hoc est, ex quo creatus est, iustitiam recusavit, quam nisi pia Deoque subdita voluntas habere non posset . Huic sententiae quisquis aca b
28
29
30
ac
31
ad
DRŽAVI BOŽJOJ
jemo kako anđeli svjetla posjeduju takvo blaženstvo; dok po su sljednu razlogu dokučujemo, kako anđeli grješnici nisu toga blažen stva imali ni prije nego što padoše, jer zbog svoje opačine bijahu lišeni dotičnog svjetla; ako su pak vodili život i prije grijeha, zaista se mora vjerovati, kako posjedovahu stanovito blaženstvo, iako nisu imali prethodnog znanja o blaženstvu. Ili, ako se čini nezgrapnim, povjerovati, da kad su stvoreni anđeli, jedni su stvoreni tako da ne primiše budućeg znanja ni o svojoj ustraj nosti ni o svojoj sudbini, dok su drugi stvoreni tako te su znali kao najpouzdaniju istinu o vječnosti svojega blaženstva (ali su ipak od početka svi stvoreni u jednakoj sretnosti, i ostali su tako sve dok oni što su sada zli anđeli svojom slobodnom voljom ne otpadoše od one svjetlosti dobrote), - bez ikakve je dvojbe još nezgrapnije pomisliti, kako su i sada sveti anđeli nesigurni u svoje vječno blaženstvo, te da oni o sebi samima ne znaju ono što mi mogosmo o njima doznati preko Svetoga pisma. Jer, koji l i kršćanin katolik ne zna da od dobrih anđela neće više nastati ni jedan novi vrag, kao ni da se ovaj više nikad neće vratiti u društvo dobrih anđela? Jer istina u evanđelju obećaje svecima i vjernicima da će biti jednaki Božjim anđelima; čak im se obećaje da će ući u život vječni. N u dalje, ako smo mi sigurni da nikad nećemo otpasti od te besmrtne sretnosti, dok anđeli nisu sigurni, onda ćemo mi biti premoćniji od njih, a ne jednaki s njima. A l i , budući da istina nikad ne obmanjuje, bit ćemo jednaki s njima, pa su otuda i oni sami sigurni u svoju vječnu sretnost. A kako oni drugi anđeli ne bijahu sigurni u nju (jer im nije ni pripadala vječna sretnost u koju bi bili sigurni, a koja je imala prestati) - , preostaje: da oni ili bijahu nejednaki, ili pak ako bijahu jednaki, onda je nakon propasti dotičnih onim drugima pridošlo pouzdano znanje o svojoj vj ekovj ečnoj sretnosti. 1
Ukoliko tkogod ne kaže ono što Gospodin kaza o đavlu u evanđelju: »On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini« ; i što se može uzeti da znači, kako ne samo što bijaše čovjekoubojica od po četka (to jest, od početka ljudskoga roda, od vremena kad je stvoren čovjek, kojega je obmanuvši mogao ubiti) nego od samoga početka svojeg opstanka nije stajao u istini, pa stoga nikad ne bijaše blažen zajedno sa svetim anđelima, odbijajući da se podredi svojemu stvori telju, i u svojoj oholosti likovaše datom moći kao da je njegova vlasti ta, i tako bijaše i prevaren i prije varan (jer ne može nikad izmaći moći Svemogućega); i on koji se ne htjede u pobožnu podvrgnuću držati onoga što istinski jest, u oholoj uznositosti poduzima umišljati ono što nije; tako se razumijeva i ono što kaže blaženi apostol Ivan: »Jer đavao griješi od početka«, to jest: od kad je stvoren, odbijao je pravednost, koja se ne može imati osim uz pobožnu i Bogu pod vrgnutu volju. 3
4
a b
a c
a d
2 8
2 9
3 0
3 1
beatitatisM. umquam M. possit M.
Cf. Mt 22, 30. Cf. Mt 25, 46. Io 8, 44. i Io 3, 8.
11, 13
Mt 22,30. Mt 25,46. /v 8,44. 1 Iv 3,8.
dočim oni koji ostadoše posto jani tek su nakon pada posrnulih do znali o svojoj ustrajnosti?
P L 330 cc 335
civ.
DE
36
DEI
11,
O DRŽAVI BOŽJOJ
13-15
quiescit, non cum illis haereticis sapit, id est Manichaeis, et si quae aliae pestes ita sentiunt, quod suam quamdam propriam tamquam ex adverso quodam principio diabolus habeat naturam ma/li; qui tanta vanitate desipiunt, ut, cum verba ista evangelica in auctoritate nobiscum habeant, non / attendant non dixisse Dominum: A veritate alienus fuit; sed: In veritate non stetit, ubi a veritate lapsum intellegi voluit, in qua utique si stetisset, eius particeps factus beatus cum sanctis angelis permaneret.
11,
37
13-15
Tko god pristane na takvo mnijenje, taj se ne slaže s onim krivovjer cima, to jest s manihejcima , i ostalim kužnim družinama koje ovako mniju: kao da đavao po nekom oprečnom načelu posjeduje sebi svoj stvenu narav zla; ti toliko luduju u svojoj ispraznosti da, iako zajedno s nama prihvaćaju ugled i vrijednost evanđeoske riječi, ne opažaju kako Gospodin nije rekao: 'Bijaše otuđen od istine', nego: »Ne sta jaše u istini«, čime je htio da se razumije, kako je otpao od istine, u kojoj da je bio čvrsto ostao, postao bi njezinim dionikom i ostao bla žen zajedno sa svetim anđelima. 5
14. Kao da smo to tražili, Gospodin nam dade znak kojim se dokazuje da đavao »nije stajao u istini«, kad reče: »jer u njemu nema istine.« Naime, ona bi bila u njemu, da je u njoj ostao. Samo to je iskazano neobičnijim izrijekom. Naime, »Ne stajaše u istini, jer nema istine u njemu« zvuči kao da je to što »nema istine u njemu« uzro kom »da nije stajao u istini«, dok je zapravo uzrokom »da u njemu nema istine« to što »nije stajao u istini«. Ista se vrsta izrijeka nalazi i u psalmu: »Ja zazvah, jer si me uslišio, Bože,« gdje se čini da je trebalo reći: 'Uslišio si me, Bože, jer sam te zazvao'. A l i kad je rekao »Ja zazvah«, kao da se od njega tražilo čime da pokaže zašto je zazivao, on učinkom Božjeg uslišenja pokazuje djelotvornost svojeg zazivanja; kao da veli: 'Dokazujem da sam zazivao, time što si me uslišio.' 1
... quia veritas in eo non fuit.
14. Subiecit autem indicium, quasi quaesissemus, unde ostendatur, quod in veritate non steterit, atque ait: Quia non est veritas in eo. Esset autem in eo, si in illa stetisset. Locutione autem dictum est minus usitata. Sic enim videtur sonare: In veritate non stetit, quia veritas non est in eo , tamquam ea sit causa, ut in veritate non steterit, quod in eo veritas non sit; cum potius ea sit causa, ut in eo veritas non sit, quod in veritate non stetit . Ista locutio est et in Psalmo: Ego clamavi, quoniam exaudisti me Deus ; cum dicendum fuisse videatur: Exaudisti me Deus, quoniam clamavi. Sed cum dixisset: Ego clamavi, tamquam ab eo quaereretur, unde se clamasse monstraret, ab effectu exauditionis Dei clamoris sui ostendit affectum; tamquam diceret: Hine ostendo clamasse me, quoniam exaudisti me. ae
32
af
33
2
1
15. Ono što Ivan kaže o đavlu: »Davao griješi od početka« neki (manihejci) ne shvaćaju, da ako mu je narav takva, onda nikako nema grijeha. A l i što da odgovore proročkim svjedočanstvima, bilo kad označujući đavla u liku babilonskog vladara Izaija kaže: »Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin?« bilo što kaže Ezekiel: »U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki«? Tu se podra zumijeva, kako u neko vrijeme bijaše bez grijeha. To se, naime, izri čitije kaže malo poslije: »U svojim si danima hodio bez opačine.« 2
3
Quae Scriptura dixerit de diabulo.
15. Illud etiam, quod ait de diabolo Ioannes: Ab initio diabolus peceat , non intellegunt, si natura tališ est , nullo modo esse peceatum. Sed quid respondetur propheticis testimoniis, sive quod ait Isaias sub figurata persona principis Babyloniae diabolum notans: Quo modo cecidit Lucifer, qui mane oriebatur ; sive quod Ezechiel: In deliciis paradisi Dei fuisti, omni lapide pretioso ornatus es? Ubi intellegitur fuisse aliquando sine peceato. Nam expressius ei paulo post dicitur: Ambulasti in diebus tuis sine vitio . Quae si aliter con34
ag
4
35
36
5
Sljedbenici Perzijanca Manesa (oko 215-275), koji je naučavao korjeniti dualizam, s dvije konačne zbiljnosti: Dobro i Zlo (Svjetlo i Tmina). a e
1
a f
2
a
veritas non est] n. e. v. M. steterit M. s si... est] si naturale est M .
1 2
3 2
3 3
3 4
3 5
3 6
Io 8, 44. Ps 16, 6. 1 Io 3, 8. Isa 14, 12. Ez 28, 13-14.
Kojom je vrstom izrijeka rečeno o đavlu, da nije stajao u istini, jer u njemu nema istine.
Iv 8,4.. Ps 17 (16), 6 (prema Augustinovu latinskom predlošku). 1
Iv
3
8
' -
Iz 14,12. Posrijedi je Lucifer (svjetlonoša, prema grč. qpwoqpOQog); na ovome mje stu u Svetom pismu to je stalni pridjevak babilonskog kralja. Kršćani su (a u vezi onog mjesta gdje se govori o padu Sotone kao munje s neba - Lk 10,18) uzeli ime Lucifer kao sinonim za Sotonu. Dočim poganima Lucifer bijaše jutarnja zvijezda, Danica, ili planeta Venera. Ez 28,13. Ez 28,15. 3
4
Što treba misliti o izjavi »Đavao griješi od počet ka«?
38
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
1 1 , 15 - 16
venientius intellegi nequeunt, oportet etiam illud, quod dictum est: In veritate non stetit , sic accipiamus, quod in veritate fuerit, sed non permanserit; et illud, quod ab initio diabolus peceat, non ab ini tio, ex quo creatus est, peceare putandus est, sed ab initio peceati, quod ab ipsius superbia coeperit esse peceatum. Nec illud, quod scriptum est in libro Iob, cum de diabolo sermo esset: Hoc est initium figmenti Domini, quod fecit ad illudendum ab angelis suis (cui consonare videtur et Psalmus, ubi legitur: Dračo hic, quem finxisti ad illudendum ei ), sic intellegendum est, ut existimemus talem ab ini tio creatum, cui ab angelis illuderetur, sed / in hac poena post pecea tum ordinatum. Initium ergo eius figmentum est Domini; non enim est ulla natura etiam in extremis infimisque bestiolis, quam non / ille constituit, a quo est omnis modus, omnis species, omnis ordo, sine quibus nihil rerum inveniri vel cogitari potest; quanto magis angelica creatura, quae omnia cetera, quae Deus condidit, naturae dignitate praecedit! 37
38
39
P . 331
o.;
336
Qtae naturae a l i i s praeponantur.
16. In his enim, quae quoquo modo sunt et non sunt quod Deus est a quo facta sunt, praeponuntur viventia non viventibus, sicut ea, quae habent vim gignendi vel etiam appetendi, his, quae isto motu carent; et in his, quae vivunt, praeponuntur sentientia non sentientibus, sicut arboribus animalia; et in his, quae sentiunt, praeponuntur intellegentia non intellegentibus, sicut homines pecoribus; et in his, quae intellegunt, praeponuntur immortalia mortalibus, sicut angeli hominibus. Sed ista praeponuntur naturae ordine; est autem alius atque alius pro suo cuiusque usu aestimationis modus, quo fit, ut quaedam sensu carentia quibusdam sentientibus praeponamus, in tantum, ut si potestas esset ea prorsus de natura rerum auferre vellemus, sive quem in ea locum habeant ignorantes, sive etiamsi sciamus nostris ea commodis postponentes. Quis enim non d o m i suae panem habere quam mures, nummos quam pulices malit? Sed quid mirum, cum i n ipsorum etiam hominum aestimatione, quorum certe natura tantae est dignitatis, plerumque carius comparetur equus quam servus, gemma quam famula? Ita libertate iudicandi plurimum distat ratio considerantis a necessitate indigentis seu voluptate cupientis, cum ista quid per se ipsum in rerum gradibus pendat, necessitas autem quid propter quid expetat cogitat , et ista quid verum luci mentis appareat, voluptas vero quid iucundum corporis sensibus blandiatur spectat . Sed tantum valet in n a t u r i š rationalibus ah
a i
al
39
11, 15 - 16
A k o se od tih mjesta ne mogu naći prikladnija, onda trebamo ono što je rečeno »Ne stajaše u istini« shvatiti tako, da on bijaše u istini, ali da u njoj nije ustrajao; dočim ono »đavao griješi od početka« ne treba shvatiti, od početka kad je stvoren, nego od početka grijeha, jer gri jah je započeo njegovom ohološću. Isto tako i ono što piše u knjizi o Jobu, kad bijaše riječ o đavlu (»Ovo je početak Gospodinove tvorevine, koju načini kao ruglo svojim an đelima« ) a s čime čini se da se slaže i ovo mjesto u psalmima gdje čitamo »Ovaj zmaj, kojeg si načinio njemu za ruglo« - ne treba shva titi tako da pomislimo kako on od početka bijaše stvoren takvim, da mu se anđeli rugaju, nego da mu je takva kazna određena nakon grijeha. Dakle, i njemu bijaše početak kao tvorevini Gospodinovoj; jer nema ni jedne naravi, čak ni među najsitnijim i najneznatnijim životinjicama, a da je nije On stvorio; od njega je svaki način, svaki oblik, svaki poredak, bez kojih se ni jedna od stvari ne može iznaći ni zamisliti; a koliko onda više sam anđeoski stvor, koji dostojan stvom naravi nadmašuje sve ostale Božje stvorove! 5
6
16. Među tima stvarima koje bilo kojim načinom jesu (a nisu isto što i Bog koji ih je stvorio) one koje su žive mi pretpostavljamo neži vima; isto tako one koje imaju moć rađanja ili težnje prema njemu pretpostavljamo onima koje ga nemaju; među živim stvorovima oni sa sjetilima pretpostavljaju se onima što su bez sjetila, kao što se životinje pretpostavljaju drveću; a među stvorovima s osjetilima, ra zumska se bića pretpostavljaju nerazumnima, kao ljudi stoci; dočim među razumnim stvorovima besmrtni se pretpostavljaju smrtnima, kao anđeli ljudima. N u ta se bića pretpostavljaju prema naravnom redu; postoji, naime, i način odredbe vrijednosti prema upotrebi sva koga stvora, pa tako biva te neke stvorove što su bez sjetila pretpo stavljamo onima sa sjetilima, i to toliko da zaželimo (samo kad bi nam bilo u moći) i posve ih odstraniti iz same prirode, bilo zbog toga što ne znamo koje im je pravo mjesto, bilo što dajemo prednost svojoj pogodnosti, čak iako to znamo. Naime, tko ne bi više volio imati u kući kruha nego miševa, i l i novaca negoli buha? A l i , što je u tome čudno, kad i pri procjeni samih ljudi (kojima narav, doista, ima toliko dostojanstvo) često se više cijeni konj negoli rob, dragulj više negoli sluškinja?
am
a h
a i
a l
a m
domi M. in] om. M. cogitet M . exquirat M.
Tako te pri slobodi prosudbe postoji golema razlika između razbora razložna čovjeka i oskudnika stiješnjena potrebom ili požudnika vo đena željom, jer razbor stvar samu po sebi odvaguje po ljestvici važ nosti, potreba samo računa što i kojim je načinom dobiva; razbor se obzire na ono što je u svjetlu uma istinito, dok požuda gleda na ono što ugađa tjelesnim sjetilima. A l i , u razumnim naravima dobra volja
5
3 7
3 8
3 9
Io 8, 44. Iob 40, 14 (sec. L X X ) . Ps 103, 26.
Job 40,19 (prijevod prema Augustinovu latinskom predlošku). Riječ je o nemani Behemotu, koja je Augustinu nekakva vrsta đavla. Ps 104 (103), 26 (prijevod prema latinskom predlošku). Posrijedi je Levijatan, koji se također smatra đavlom. 6
O stupnjevima i razlikama stvorova, koji se jednim načinom odmje ravaju prema korisnosti, a drugim prema poretku razbora.
40
Diabolus non obstat Deo ordinatori.
P L 332
CC337
DE
civ.
DEI
11, 1 6 - 1 8
O DRŽAVI BOŽJOJ
41
16-18
quoddam veluti pondus voluntatis et amoris, ut, cum ordine naturae angeli hominibus, tamen lege iustitiae boni homines malis angelis praeferantur.
i ljubav toliko teže da, iako su u poretku naravi anđeli iznad ljudi, ipak se po zakonu pravednosti dobri ljudi pretpostavljaju zlim anđelima.
17. Propter naturam igitur, non propter malitiam diaboli, dictum recte intellegimus: Hoc est initium figmenti Domini . Quia sine du bio, ubi est vitium malitiae, natura non vitiata praecessit. Vitium autem ita contra naturam est, ut non possit nisi nocere naturae. Non itaque esset vitium recedere a Deo, nisi naturae, cuius id vitium est, potius competeret esse cum Deo. Quapropter etiam voluntas mala grande testimonium / est naturae bonae. Sed Deus sicut naturarum bonarum optimus creator est, ita malarum voluntatum iustissimus / ordinator; ut, cum illae male utuntur naturiš bonis, ipse bene utatur etiam voluntatibus malis. Itaque fecit, ut diabolus institutione illius bonus, voluntate sua malus, in inferioribus ordinatus illuderetur ab angelis eius, id est, ut prosint temptationes eius sanctis, quibus eas obesse desiderat. Et quoniam Deus, cum eum conderet, futurae malignitatis eius non erat utique ignarus et praevidebat quae bona de m a l o eius esset ipse facturus: propterea Psalmus ait: Dračo hic, quem finxisti ad illudendum ei , ut in eo ipso quod eum finxit, licet per suam bonitatem bonum, iam per suam praescientiam praeparasse intellegatur quo modo illo uteretur et malo.
17. Stoga se tiče đavlove naravi, a ne njegove zloće, kad pravo shvatimo izreku: »Ovo je početak Gospodinove tvorevine« . Jer, bez ikakve dvojbe, ondje gdje postoji porok zloće, tu je prethodila neporočna narav. Naime, porok je toliko protivan naravi, da ne može a da ne Škodi naravi. Pa tako, ne bi bilo porok povući se od Boga, da naravi kojoj je to porok nije prikladnije biti zajedno s Bogom. Zbog toga je i zla volja veliko svjedočanstvo o dobroj naravi. A l i , kao što je Bog najbolji kao stvoritelj dobrih naravi, tako je i najpravedniji ureditelj zlih volja; tako kad one zlo upotrijebe dobre naravi, O n se dobro posluži čak i zlim voljama. Tako je đavla (kojega je O n načinio dobrim, ali je ovaj vlastitom voljom postao zao) Bog postavio na niže mjesto, kao ruglo svojim anđelima, to jest: Bog se pobrinuo, da ku šnje kojima je đavao htio nauditi svecima budu ovima na korist. A budući da Bog, kad je njega stvorio, nije bio bez znanja o njegovoj budućoj zloći i predvidio je koja će dobra načiniti od njegova zla, zbog toga je psalmist rekao: »Ovaj zmaj, kojega si načinio njemu za ruglo«, pri čemu se podrazumijeva: samim time što ga je stvorio (iako dobra, po svojoj dobroti) već je svojim unaprijednim znanjem odre dio, kako će ga iskoristiti i tako zloga.
Porok zloće nije po naravi, nego . je protiv naravi, jer njemu nije uzrok Tvorac, nego volja.
18. A Bog ne bi bio stvorio ni jednoga, ne samo od anđela, nego ni od ljudi, o kojem bi unaprijed znao da će biti zao, kad ne bi isto tako znao kako će ih prilagoditi dobrim upotrebama te tako poredak vjekova ukrasiti kao kakvu najljepšu pjesmu stanovitim antitezama.
O ljepoti sveu kupnosti, koja po Božjoj odredbi postaje još krasnijom samom oprekom suprotnosti.
40
a n
ao
41
Deo ordinante res antithetae sunt.
11,
18. Neque enim Deus ullum, non dico angelorum, sed vel hominum crearet, quem malum futurum esse praescisset, nisi pariter nosset quibus eos bonorum usibus commodaret atque ita ordinem saeculorum tamquam pulcherrimum carmen e t i a m ex quibusdam ap
a n
a o
a p
4 0
4 1
1
esset M. malis M. etiam] om. M.
lob 40, 14 (sec. L X X ) . Ps 103, 26.
1
Job 40,14 (po Augustinovu latinskom predlošku).
42
DE
civ.
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 1 8 - 1 9
DEI
quasi antithetis honestaret. Antitheta enim quae appellantur in ornamentis elocutionis sunt decentissima, quae latine ut appellentur opposita, vel, quod expressius dicitur, contraposita, non est apud nos huius vocabuli consuetudo, cum tamen eisdem ornamentis locutionis etiam sermo latinus utatur, immo linguae omnium gentium. His antithetis et Paulus apostolus in secunda ad Corinthios epistula illum locum suaviter explicat, ubi dicit: Per arma iustitiae dextra et sinistra ; per gloriam et ignobilitatem, per infamiam et bonam famam; ut seductores et veraces, ut qui ignoramur et cognoscimur; quasi morientes, et ecce vivimus; ut coherciti, et non mortificati; ut tristes, sem per autem gaudentes; sicut egeni, multos autem ditantes; tamquam nihil habentes, et omnia possidentes . Sicut ergo ista contraria contrariis opposita sermonis pulchritudinem reddunt: ita quadam non verborum, sed rerum eloquentia contrariorum oppositione saeculi pulchritudo componitur. Apertissime hoc positum est in libro Ecclesiastico i s t o modo: Contra malum bonum est et contra mortem vi tam; sic contra pium peccator. Et sic intuere in omnia opera Altissimi, bina bina , unum contra unum . aq
ar
42
as
a t
inter bonos et lOS
an
g
e
lux et t e ne brae. c
c
3 3 8
S
43
Quamvis itaque divini sermonis obscuritas etiam ad hoc / sit utilis, quod plures sententias veritatis parit et in lucem notitiae producit, dum alius eum sic, alius sic intellegit; ita tamen ut, quod in obscuro loco intellegitur, vel attestatione rerum manifestarum vel aliis locis minime dubiis asseratur; sive, cum multa tractantur, ad id quoque perveniatur, quod sensit ille qui scripsit, sive id lateat , sed ex occasione / tractandae profundae obscuritatis alia quaedam vera dicantur: non mihi videtur ab operibus Dei absurda sententia, si, cum lux prima illa facta est, angeli creati intelleguntur, i n t e r sanctos angelos et immundos fuisse discretum, ubi dictum est: Et divisit Deus inter lucem et tenebras; et vocavit Deus lucem diem et tenebras vocavit noctem . Solus quippe ille ista discernere potuit, qui potuit 19.
au
P L 333
av
44
11,
18-19
Antitheses, kako se zovu, svakako idu među najljepše urese književ nog izričaja; latinski bi to bile »opreke« (opposita) ili jasnije »protustavke« (contraposita); ta riječ u nas nije u običaju, iako se tim ure som izričaja služi i latinski jezik, dapače i jezici svih naroda. Takvim se oprekama veoma skladno služi i apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Oružjem pravde zdesna i slijeva, slavom i sramotom, zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, iako istino ljubivi; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kaž njeni, ali ne predani smrti; kao žalosni, a uvijek veseli; kao siromasi, a mnoge obogaćujemo; kao ljudi bez ičega, a koji posjeduju sve.« I tako, kao što te opreke suprotstavljene jedne drugima tvore ljepotu izričaja, tako se i ljepota tijeka vjekova slaže od suprotnosti opreka, ali ne riječi, nego stvari. To je još najjasnije postavljeno u knjizi Sira no voj ovim riječima: »Nasuprot zlu stoji dobro, nasuprot smrti stoji život; tako nasuprot pobožniku stoji grešnik. I gledaj tako sva djela Svevišnjega, sva su po dvoje, jedno prema drugome.« 1
19. Iako je tako i sama nejasnoća božanskog govora čak korisna u tome što rađa mnogim mnijenjima istine te ih iznosi na svjetlo znanja (dok isto jedan razumijeva onako, a drugi ovako), ipak ono što se razumijeva o nejasnu mjestu treba potkrijepiti ili svjedočanstvom bjelodanih činjenica ili pak drugim mjestima koja nisu ni najmanje dvojbena; pa stoga, kad se mnogo razlaže, ili se stiže do onoga što je mislio onaj koji je pisao, ili - ako to ostaje skriveno - već zbog same prigode rasprave o dubokoj nejasnoći izriču se stanovite istine te se meni ne čini, da je u neskladu s Božjim djelima mnijenje prema ko jem se (ako kad je stvoreno ono prvo svjetlo, podrazumijevamo da su stvoreni anđeli) postavila razlika između svetih i nečistih anđela, ondje gdje se kaže: »I rastavi Bog svjetlo od tame; svjetlo prozva Bog dan, a tamu prozva noć.« Dakako, tako je mogao razlikovati jedino 1
a<
i ut appellentur] appellantur M. ^ dextra et sinistra] a dextris et a sinistris M. ^ isto] hoc M. bina bina] b. et. b. M. quidem M. et antepon. M. a t
a u
a v
4 2
4 3
4 4
2 C o r 6, 7-10. Eccle 33, 15. G e n 1, 4-5.
43
2
Ps 104 (103), 26 (po Augustinovu latinskom predlošku).
1
2 Kor 6,7-10.
što treba misliti
Sastav? Bog svjetlo od t a m e < <
>>T
44
DE
civ.
DEI
11, 1 9 - 2 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
etiam priusquam caderent praescire casuros et privatos lumine veritatis in tenebrosa superbia remansuros. Nam inter istum nobis notissimum diem et noctem, id est inter hane lucem et has tenebras, vulgatissima sensibus nostris luminaria caeli ut dividerent imperavit: Fiant, inquit, luminaria in firmamento caeli, ut luceant super terram et dividant inter diem et noctem-, et paulo post: Et fecit, inquit, Deus duo luminaria magna, luminare maius in principia diei, et luminare minus in principia noctis, et stellas; et posuit illa Deus in firmamento caeli lucere super terram et praeesse diei et nocti et dividere inter lucem et tenebras . Inter illam vero lucem, quae saneta societas an gelorum est illustratione veritatis intellegibiliter fulgens, et ei contrarias tenebras, id est malorum angelorum aversorum a luce iustitiae taeterrimas mentes, ipse dividere potuit, cui etiam futurum non naturae, sed voluntatis malum oecultum aut incertum esse non po tuit. 45
Tenebrae fuemnt m mundo et in angelis.
Denique nec illud est praetereundum silentio, quod, ubi dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux, continuo subiunctum est: Et vidit Deus 20.
•
i
4<s
• •
i
lucem quia bona est ; non postea quam separavit inter lucem et te nebras et vocavit lucem diem et tenebras noctem, ne simul cum luce etiam talibus tenebris testimonium placiti sui perhibuisse videretur. Nam ubi tenebrae inculpabiles sunt, inter quas et lucem istam his oculis conspicuam luminaria caeli dividunt, non ante, sed post infertur: Et vidit Deus quia bonum est. Posuit illa, inquit, in firmamento caeli lucere super terram et praeesse diei et nocti et separare inter lucem et tenebras. Et vidit Deus quia bonum est . Utrumque pla cuit, quia utrumque sine peceato est. Ubi autem dixit / Deus: Fiat lux, et facta est lux. Et vidit Deus lucem quia bona est) et postmodum infertur: Et separavit Deus inter lucem et tenebras; et vocavit Deus lucem diem et tenebras vocavit noctem *] non hoc loco additum est: Et vidit Deus quia bonum est, ne utrumque appellaretur bonum, cum esset horum alterum malum, vitio proprio, non natura. Et ideo sola ibi lux placuit Conditori: tenebrae autem angelicae, etsi fuerant ordinandae, non tamen fuerant approbandae. az
47
ce 339
ba
4
11,
45
19-21
on, koji je još prije nego što bijahu pali, unaprijed znao koji će pasti te - lišeni svjetlosti istine - ostati u mračnoj oholosti. A između istog nama najpoznatijeg dana i noći, to jest između ovoga svjetla i ove tame, naredio je nebeskim svjetlilima (koja su najobičnija našim sjetilima) da označe razdvajanje, pa je rekao: »Neka bude svje tlo na svodu nebeskom da luče dan od noći«; a malo poslije: »I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlo od tame.« Dočim, između onoga svjetla koje je sveto društvo anđela (što se razumski blista obasjano istinom) i njemu oprečne tmine (to jest: najopakijih umova zlih anđela, odvraćenih od svjetla pravednosti) mogao je razlu čiti samo onaj kojemu nije moglo ostati ni skriveno ni neizvjesno samo buduće zlo, ne naravi, nego njihove volje. 2
20. A zatim, ne smije se prešutjeti ni ono kad Bog kaže: »Neka bude svjetlo. I bi svjetlo«, odmah dodajući: »I vidje Bog da je svjetlo dobro«; što se ne dodaje, pošto je razdvojio svjetlo i tminu, i nazvao svjetlo danom a tminu noću, kako se ne bi činilo, da time posvjedočuje da mu se zajedno sa svjetlom sviđa i takva tmina. A l i ondje gdje u mraku nema grijeha, između njega koji se razlučuje nebeskim svje tlilima i istog svjetla što je vidljivo ovim očima, opet se kaže ne prije, nego poslije: »I vidje Bog da je dobro.« Naime kaže: »I Bog ih po stavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlo od tame. I vidje Bog da je dobro.« Svidjelo mu se oboje, jer je oboje bez grijeha. Dočim ondje gdje Bog kaže: »Neka bude svjetlo! I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo dobro«, nakon čega slijedi: »I rastavi Bog svjetlo od tame; svjetlo prozva Bog dan, a tamu prozva noć«, na tome se mjestu ne dodaje: »I vidje Bog da je dobro«, kako se i jedno i drugo ne bi nazivalo dobrim, iako je jedno od njih zlo, i to vlastitom pogrješkom, a ne po naravi. Zbog toga se tu Stvoritelju svidjelo samo svjetlo; naime: iako anđeoska tmina bijaše predodređena, ipak ne bijaše i odobrena. 1
1
21. Quid est enim aliud intellegendum in eo, quod per / omnia dicitur: Vidit Deus quia bonum est , nisi operis approbatio secun49
3 2
b a
4 5
4 6
4 7
4 8
4 9
Posuit] E t posuit M. enim add. M.
G e n 1, G e n 1, G e n 1, G e n 1, G e n 1,
14, 16-18 3-4. 17-18. 4-5 4. 10. 12. 18. 21. 25. 31.
stoje k
r
azfudžbe °
n
svjetla i tmine: B
je svjefio do-
da
bro.«
2
21. A što drugo i treba razumjeti u onome što se svugdje kaže »I vidje Bog da je dobro« , negoli odobravanje djela načinjena prema Dei opus aliud non est ab eius arte.
o onome
Sir 33,14-15. Post 1,4-6. Post 1,14-15, 16-18. Post 1,3-4. Post 1,17-18. Post 1,4.10.12.18.21.25.30.
o vječitom
i
Božjemz^
46 PL 334
DECIV. DEI
11,
dum artem facti, quae Sapientia Dei est? Deus autem usque adeo non cum factum est, tune didicit bonum, ut nihil eorum fieret, si ei fuisset ineognitum. Dum ergo videt quia bonum est, quod, nisi vidisset antequam fieret, non utique fieret: docet bonum esse, non discit. Et Plato quidem plus ausus est dicere, elatum esse scilicet Deum gaudio mundi universitate perfeeta. Ubi et ipse non usque adeo desipiebat, ut putaret Deum sui operis novitate factum beatiorem; sed sic ostendere voluit artifici suo placuisse iam factum, quod placuerat in arte faciendum; non quod ulio modo Dei scientia varietur, ut aliud in ea faciant quae nondum sunt, aliud quae iam sunt, aliud quae fuerunt; non enim more nostro ille vel quod futurum est prospicit, vel quod praesens est aspicit, vel quod praeteritum est respicit; sed alio modo quodam a nostrarum cogitationum consuetudine longe alteque diverso. Ille quippe non ex hoc in illud cogitatione mutata, sed omnino incommutabiliter videt; ita ut illa quidem, quae temporaliter fiunt, et futura nondum sint et praesentia iam sint et praeterita iam non sint, ipse vero haec omnia stabili ac sempiterna praesentia comprehendat; nec aliter oculis, aliter mente; non enim ex animo constat et corpore; nec aliter nunc e t aliter antea et aliter postea; quoniam non sicut nostra, ita eius quoque scientia trium temporum, praesentis videlicet et praeteriti vel futuri, varietate mutatur, apud quem non est immutatio nec momenti obumbratio . Neque enim eius intentio de cogitatione in cogitationem transit, in cuius ineorporeo contuitu simul adsunt cuneta quae novit; quoniam tempora ita novit nullis suis temporalibus notionibus, quem ad modum temporalia movet nullis suis temporalibus motibus. Ibi ergo vidit bonum esse quod fecit, ubi bonum esse vidit ut faceret; nec quia factum vidit scientiam duplicavit vel ex aliqua parte auxit, tamquam minoris scientiae fuerit prius/quam faceret quod videret, qui tam perfeete non operaretur, nisi tam perfeeta scientia, cui nihil ex eius operibus adderetur. Quapropter, si tantummodo nobis insinuandum esset quis fecerit lucem, sufficeret dicere, fecit Deus lucem; si autem non solum quis fecerit, verum etiam per quid fecerit, satis esset ita enuntiari: Et dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux; ut non tantum Deum, sed bb
50
CC 340
O DRŽAVI BOŽJOJ
21
11,
21
47
umijeću, koje je Božja mudrost? I nije Bog tek tada otkrio da je štogod dobro, kad je već načinjeno; jer ni jednog od tih djela ne bi ^bilo, da mu bijahu unaprijed n e p o z n a t a T ? ! © ^ kad on vidi da je štogod dobro (što ne bi ni stvorio da ne bijaše vidio da je dobro prije negoli je nastalo), onda on ne uči sam da je dobro, nego naučava. A Platon se čak odvažio reći, kako Bog bijaše zanesen od radosti pošto jjedovršena svelikuphost svijeta. Tu sam Platon ne bijaše toliko nera zborit da bi pomislio kako Bog bijaše sretniji zbog novine svojeg dje la; samo je ushtio pokazati kako se isto tako radovao svojoj već nači njenoj umjetnini, kao što se radovaše kad ju je trebalo umijećem na činiti. ^Jer Božje znanje se ne mijenja nikakvim načinom, tako te bi jedno bilo ^o~šTvarima koje još nisu, drugo po onima što već jesu, treće po onima koje bijahu; naime, on našim načinom ne predviđa što je buduće, niti gleda sadašnje, niti se osvrće na prošlo; nego on sve to promatra nekim drugim načinom, koji je posve različit od na šeg običaja razmišljanja. Jer on ne mijenja svoj način promatranja od jedne do druge stvari, nego uopće vidi nepromjenjivo; tako te stvari koje bivaju vremenski: one buduće što još nisu, sadašnje koje već jesu i prošle koje više nisu, on ih sve obuhvaća svojom postojanom i vječnom sadašnjošću; i ne vidi ih na jedan način očima, a na drugi način umom, jer se on i ne sastoji od duše i tijela; i ne promatra drukčije sada, drukčije prije, a drukčije poslije; jer (za razliku od našega) njegovo znanje triju vremena - to jest: sadašnjeg, prošlog i budućeg - nije promjenjivo, budući da »kod njega nema mijene ni sjene promjene.« 2-
3
4
Isto tako njegova namisao ne prelazi od jednoga smišljaj a do drugog, jer su u njegovu netjelesnom suvidu (contuitus) istodobno prisutne sve stvari koje zna; naime, on tako zna vremena bez ikakvih svojih vremenskih spoznaja, kao što i pokreće vremena bez ikakvih svojih vremenskih pokreta. I tako onda je vidio, da je dobro što je načinio kad je vidio da je dobro da to načini; i kad je vidio da je načinjeno, njegovo se znanje nije udvostručilo, niti pak poraslo u bilo kojem dijelu, kao da bi bio manjeg znanja prije negoli je načinio štogod da vidi, jer on ne bi djelovao tako savršeno, da njegovo znanje nije tako savršenoTe mu se ne može ništa dodati od samih njegovih djela. Stoga, ako bi nas samo upitali tko je načinio svjetlo, dostajalo bi odgovoriti: Bog je načinio svjetlo; ako se pak ne bi pitalo samo tko ga je načinio nego i kako ga je načinio, bilo bi dostatno izjaviti ovo: »I reče Bog: 'Neka bude svjetlo.' I bi svjetlo« , da bismo znali da je 5
2
,, b b
et] om. M.
Ovdje Augustin iznosi dokaze protiv nazora manihejaca (De Genesi contra Manichaeos, 1,8,13). Platon, Timej, 37. Jak 1,17. Post 1,3. 3
4
5 0
I a c l , 17.
5
volji, prema kojima se njemu sve stvari koje je načinio uvijek sviđalo upravo tako načiniti kako su i načinjene.
48
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 2 1 - 2 2
etiam per Verbum lucem fecisse nossemus. Quia vero tria quaedam maxime scienda de creatura nobis oportuit intimari, quis eam fecerit, per quid fecerit, quare fecerit: Dixit Deus, inquit: Fiat lux, et facta est lux. Et vidit Deus lucem quia bona est . S i ergo quaerimus, quis fecerit: Deus est; si per quid fecerit: Dixit: Fiat, et facta est, si quare fecerit: Quia bona est. Nec auctor est excellentior Deo, nec ars efficacior Dei Verbo, nec causa melior quam ut bonum crearetur a Deo bono. Hane etiam Plato causam condendi mundi iustissimam di/cit, ut a bono Deo bona opera fierent; sive ista legerit, sive ab his qui legerant forte cognoverit; sive acerrimo ingenio invisibilia Dei per ea, quae facta sunt, intellecta conspexerit , sive ab his qui ista conspexerant et ipse didicerit. 51
P L 335
52
11,
21-22
49
svjetlo ne samo načinio Bog nego i da ga je načinio svojom Riječju. Naime, tri su glavne stvari koje nam je trebalo objaviti o stvaranju: tko je stvorio, čime je stvorio i zašto je stvorio % Zato se kaže: »Reče Bog: 'Neka bude svjetlo!' I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo do bro.« A k o bismo upitali: tko ga načini? - 'Bog'; ako pak, čime? »Reče: 'Neka bude', i bi«; ako opet, zašto? - »Jer je dobro.« Naime, nema izvrsnijeg tvorca od Boga, nema umijeća djelotvornijeg od Božje riječi, i nema boljeg uzroka nego da se dobro stvori od dobroga Boga. Cak i Platon kaže da je najpravičniji uzrok stvaranja cvijeta taj: da dobri Bog"stvara dobra djela ; i - možda je iz Svetog' pisma sam pročitao, možda je doznao od drugih koji su pročitali; ili je svojim izuzetno oštrim duhom, razumije vši stvore vine, stekao uvid i u Božje nevidnine ^ ili je pak od onih koji to uvidješe naučio. 6
7
Kriva učenja o Božjem stvaranju i o Trojstvu [22-34]
Contra quosdam Dei creatio expenditur et Trinitas [22-34]
22. Pa ipak taj uzrok (Božju dobrotu radi stvaranja dobara), taj uzrok - kažem - tako pravedan i pogodan koji, pomno razmatran i pobožno promišljen, okončava sve prepirke među onima što istražuju podrijetlo svijeta - neki krivovjerci nisu uvidjeli, jer ovu oskudnu i krhku smrtnost (kojoj treba tijelo), koja je došla od pravedne kazne, vrijeđaju mnoge stvari kad joj ne pogoduju, kao oganj, hladnoća, divlje zvijeri ili štogod takvo; oni ne opažaju važnost tih stvari u njihovim primjerenim mjestima i naravima, u kakvom su krasnu poretku raspo ređene, i koliko ljepote svojim sudioništvom pridonose sveukupnosti kao zajedničkoj državi, ili pak kakve koristi donose nama samima (ako se njima prikladno i znalački poslužimo), tako te sami otrovi koji su pogibeljni ako se neznalački uzimaju - umješno upotrijebljeni pretvaraju se u lijekove; ili, suprotno tome, kako i one stvari kojima 1
Errant manichaei Deum omnia bona recisse negantes.
Hane tamen causam, i d est ad bona creanda bonitatem Dei, hane, inquam, causam tam iustam atque idoneam, quae diligenter 22.
. ,
x
.
.
.
1
.
considerata et pie cogitata omnes controversias quaerentium mundi originem terminat, quidam haeretici non viderunt, quia egenam carnis huius fragilemque mortalitatem iam de iusto supplicio venientem, dum ei non conveniunt, plurima offendunt, sicut ignis aut frigus aut fera bestia aut quid huiusmodi ; nec attendunt, quam vel in suis locis naturisque vigeant pulchroque ordine disponantur, quantumque universitati rerum pro suis portionibusdecoris tamquam in communem rem publicam conferant vel nobis ipsis, si eis congruenter atque scienter utamur, commoditatis attribuant, ita ut venena ipsa, quae per inconvenientiam perniciosa sunt, convenienter adhibita in salubria medicamenta vertantur; quamque a contrario etiam haec, bc
b c
eius modi CC. 6 7
5 1 5 2
Gen 1, 3 Cf. Rom 1, 20.
1
Platon, Timej, 28 A . Usp. Rim 1,20. Augustin misli na manihejce.
o
onima kojima
neke'od stvari u sveukupnosti snmite^
^kl^^surTi^ nekakv^a'' n a r a v
0
50
cc 341
P L 336
Errat Origenes putans animas a Deo recessis-
D E CIV. D E I
11, 22 - 23,1
quibus delectantur, sicut cibus et potus et ista lux, immoderato et inopportuno usu noxia sentiantur. Unde nos admonet divina providentia non res insipienter vituperare, sed utilitatem rerum diligenter inquirere, et ubi nostrum ingenium vel infirmitas deficit, ita credere occultam, sicut erant quaedam, quae vix potui/mus invenire; quia et ipsa utilitatis occultatio aut humilitatis exercitatio est aut elationis attritio; cum omnino natura nulla sit malum nomenque hoc non sit nisi privationis boni. Sed a terrenis usque ad caelestia et a visibilibus usque ad invisibilia sunt aliis alia bona meliora, ad hoc inaequalia, ut essent omnia; Deus autem ita est artifex magnus in magnis, ut minor non sit in parvis; quae parva non sua granditate (nam nulla est), sed artificis sapientia metienda sunt; sicut in specie visibilis hominis, si unum radatur supercilium, quam propemodum nihil corpori, et quam multum detrahitur pulchritudini, quoniam non mole constat, sed parilitate ac dimensione membrorum! Nec sane multum mirandum est, quod hi, qui nonnullam malam putant esse naturam suo quodam contrario exortam propagatamque principio, nolunt accipere istam causam creationis rerum, ut bonus Deus conderet bona, credentes eum potius ad haec mundana molimina rebellantis adversum se mali repellendi extrema necessitate perductum suamque naturam bonam malo cohercendo superandoque miscuisse, quam / turpissime pollutam et crudelissime captivatam et oppressam labore magno vix mundet ac liberet; non tamen totam, sed quod eius non potuerit ab illa inquinatione purgari, tegmen ac vinculum futurum hostis victi et inclusi. Sic autem Manichaei non desiperent vel potius insanirent, si Dei naturam, sicuti est, incommutabilem atque omnino incorruptibilem crederent, cui nocere nulla res possit; animam vero, quae voluntate mutari in deterius et peccato corrumpi potuit atque ita incommutabilis veritatis luce privari, non Dei partem nec eius naturae, quae Dei est, sed ab illo conditam longe imparem Conditori christiana sanitate sentirent.
23. 1. Sed multo est mirandum amplius, quod etiam quidam, qui unum nobiscum credunt omnium rerum esse principium, ullamque
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 22
-23,1
51
se vesele (kao što su jelo, piće i samo svjetlo) neumjerenom i nepri kladnom upotrebom nanose štetu. Tako nas božanska promisao opo minje, da ne korimo stvari nerazborito, nego da pažljivo istražujemo korisnost stvari, pa ondje gdje zataji naš duh ili naša slabost, moramo vjerovati, da je ta korisnost skrivena, kao što bijaše i u slučaju nekih pogodnosti koje smo jedva mogli otkriti; pa i sama ta skrivenost kori snih stvari, ili je radi vježbe u poniznosti ili radi smanjenja naše uzno sitosti; jer uopće: ni jedna narav nije sama po sebi zlo (to ime ne označuje ništa drugo nego lišenost dobra). Pa ipak, od zemljanina do nebesnina i od vide vina do nevidevina, jedna su dobra bolja od drugih, a radi toga nejednaka da bi sva mogla opstojati; Bog je ipak tako velik umjetnik u velikim stvarima da nije manji u malima; jer, male stvari ne treba mjeriti njihovom veličinom - nje i nemaju - nego umijećem umjetnika; upravo kao što na licu vidljiva čovjeka, obrije l i se jedna obrva, što gotovo nije ništa sa momu tijelu, a koliko mnogo oduzima samoj ljepoti, jer ova ne op stoji po veličini, nego po skladu i sumjernosti dijelova! Isto se tako ne treba mnogo čuditi što oni koji misle kako postoji neka zla narav (koja je nastala i rasprostrla se po stanovitu svojem oprečnom načelu) ne žele prihvatiti dotični uzrok stvaranja stvari, da dobar Bog stvara dobra, vjerujući radije da je Bog krajnjom nužnošću bio nagnan stvoriti ovaj golemi ustroj svijeta, kako bi odbio zlo pobu njeno protiv njega, te da obuzda i nadvlada zlo, pomiješao je s njime svoju dobru narav, koju je onda takvu najgnusnije ukaljanu, najokrut nije zatočenu i potlačenu tek uz veliki napor jedva očistio i izbavio, pa ipak ne cijelu; nego, onaj njezin dio koji nije mogao očistiti od toga kaljanja, poslužio mu je kao ovoj i lanac kojim će sputati i zato čiti neprijatelja. Manihejci ne bi tako besmisleno ili, bolje rečeno, ludo govorili, kad bi vjerovali da je Božja narav nepromjenjiva, kao što jest, i posve nepropadljiva te joj ništa ne može nauditi; i kad bi mnili, prema zdravom kršćanskom nauku, da duša (koja se po svojoj volji može nagore izmijeniti te s grijeha propasti, pa tako lišiti svjetla nepromjenjive istine) nije dio Boga, niti je iste naravi kao Bog, nego, stvorena od njega, ona je daleko ispod svojeg tvorca.
23. 1. N u još je više čudno to što i među onima što zajedno s nama vjeruju, da je svim stvarima jedno počelo (te da ni jedna narav, J J J J r \ j 5
o pogrješci § °J^ osuđuje Ongenov nauk.
z b o
k
se
52
DECIV. DEI
11,
23,1 -
23,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
naturam, quae non est quod Deus est, nisi ab illo conditore esse non posse, noluerunt tamen istam causam fabricandi mundi tam bonam ac simplicem bene ac simpliciter credere, ut Deus bonus conderet bona et essent post Deum quae non essent quod est Deus, bona ta men, quae non faceret nisi bonus Deus; sed animas dicunt, non quidem partes Dei, sed factas a Deo, peccasse a Conditore recedendo et diversis progressibus pro diversitate peccatorum a caelis usque ad terras diversa corpora quasi vincula meruisse, et hunc esse mundum eamque causam mundi fuisse faciendi, non ut conderentur bona, sed ut mala cohiberentur. Hine Origenes iure culpatur. In libris enim, quos appellat iregi &qx&V, id est De principiis, hoc sensit, hoc scripsit. Ubi plus quam dići / potest miror hominem in ecclesiasticis litteris tam doctum et exercitatum non attendisse, primum quam hoc esset contrarium Scripturae huius tantae auctoritatis intentioni, quae per omnia opera Dei subiungens: Et vidit Deus, quia bonum est , completisque omnibus inferens: Et vidit Deus omnia, quae fecit, et ecee bona valde , nullam aliam causam fa ciendi mundi intellegi voluit, nisi ut bona fierent a bono Deo. Ubi si nemo peccasset, tantummodo naturiš bonis esset mundus ornatus et plenus; et quia peceatum est, non ideo cuneta sunt impleta peceatis, cum bonorum longe maior numerus in caelestibus suae naturae ordinem servet; nec mala voluntas, quia natu rae ordinem servare noluit, ideo iusti Dei leges omnia bene ordinantis effugit; quoniam sicut pictura cum colore nigro loco suo posito , ita universitas rerum, si quis possit intueri, etiam cum peceatoribus pulehra est, quamvis per se ipsos consideratos sua deformitas turpet.
CC 342
53
54
bd
... et meruisse cludf n b U S
PL 337
m
be
s
23. 2. Deinde videre debuit Origenes et quicumque i s t a sapiunt, *^ ° P i ° vera esset, mundum ideo factum, ut animae pro meritis peccatorum suorum tamquam ergastula, quibus poenaliter includerentur, corpora aeciperent, superiora et leviora quae minus, inferiora vero et graviora quae amplius peceaverunt, / daemones, quibus deterius nihil est, terrena corpora, quibus inferius et gravius nihil est, potius quam homines etiam bonos habere debuisse. Nunc vero, a e c
m
bf
b d
b e
b f
5 3 5 4
positaM. itaM. malos M.
Gen 1, 10. 12. 18.21.25. Gen 1, 31.
11,
23,1
53
-23,2
koja nije što je Bog, ne može biti, ukoliko on nije njezin tvorac) ima onih koji ne htjedoše dobro i jednostavno vjerovati u tako dobar i jednostavan uzrok nastanka svijeta, da dobar Bog stvara dobra, i da postoje stvari što su ispod Boga (koje nisu što je Bog), a koje su ipak dobre, i koje je mogao načiniti samo dobar Bog; nego oni kažu kako duše (koje istina nisu dijelovi Boga, nego su stvorene od Boga) zgriješiše udaljivši se od Stvoritelja te tako na različitim udaljenostima, već prema različitim svojim grijesima, stekoše između sebe i sve do zemlje različita tijela kao okove; i otuda svijet, pa uzrok tvorbi svijeta bijaše: ne da se stvore dobra, nego da se zatoče zla. Zbog toga se i Origen s pravom optužuje. Naime, u knjigama koje naziva jieol 'aQ%oov, to jest O počelima, Origen upravo tako misli i tako piše. Tu se više čudim nego što mogu izreći, kako čovjek toliko učen i vičan u crkvenoj književnosti prvo nije opazio, kako je taj njegov nazor oprečan smislu tako važnog mjesta u Pismu, kad se ono nakon svih Božjih djela dodaje: »I vidje Bog da je dobro«, a pošto su sva završe na, slijedi: »I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro«, čemu je značenje, da tvorbi svijeta nema nikakva drugog uzroka nego da do bar Bog stvori dobra djela. 1
2
D a tu nitko nije zgriješio, svijet bi bio urešen i ispunjen samo dobrim naravima; a budući da postoji grijeh, nisu stoga sve stvari ispunjene grijesima, jer daleko se veći broj dobrih među nebesnicima drži po retka svoje naravi; pa ni zla volja (jer se ne htjede držati poretka naravi) nije zbog toga izbjegla zakonima Boga, koji sve dobro uređu je; jer kao što je slika lijepa i s crnom bojom smještenom na svoje mjesto, tako je lijepa i sveukupnost stvari (ukoliko je tkogod može pojmiti) čak sa grješnicima, iako kad se oni razmotre sami za sebe, njihova je ružnoća gnusobna.
2. U z to, Origen i svi koji tako misle, trebali su uvidjeti, kako (kad bi dotično mnijenje bilo istinito: da je ovaj svijet stvoren radi toga kako bi duše zbog svojih grijeha primile tijela kao robijašnice u koje se po kazni zatočuju, i to one što su manje zgriješile, višnja i lakša tijela, a one što su teže - niža i teža tijela) demoni, od kojih ništa nije gore, trebali bi prije čak negoli zli ljudi imati zemaljska tijela, od kojih ništa nije niže i teže. A zapravo, kako bismo shvatili da se
Origen je rođen u Egiptu (185. po K r . ) ; studirao je filozofiju kao učenik Klementa Aleksandrijskog i novoplatonika Amonija Saka. Umro je od posljedica zatočenja i muče nja (godine 250). S kršćanske strane mu je zamjerana hereza o trinitarnom nauku, nauk o seobi duša i tumačenje Biblije kao alegorije. Prepirka oko Origena bijaše izbila prije nego što je Augustin započeo djelo O Božjoj državi. Već godine 400. koncil u Aleksandriji osuđuje neke dijelove Origenova nauka. Post 1,31. 2
D E civ. D E I
54
ut intellegeremus animarum merita non qualitatibus corporum esse pensanda, aerium pessimus daemon, homo autem, et nunc licet malus longe minoris mitiorisque malitiae, et certe ante peccatum, ta men luteum corpus accepit . Quid autem stultius diei potest, quam istum solem , ut in uno mundo unus esset, non decori pulchritudinis vel etiam saluti rerum corporalium consuluisse artificem Deum, sed hoc potius evenisse, quia una anima sic peceaverat, ut tali corpore mereretur ineludi? Ac per hoc si contigisset, ut non una, sed duae; immo non duae, sed decem vel centum similiter aequaliterque peccassent, centum soles haberet hic mundus? Quod ut non fieret, non opificis provisione mirabili ad rerum corporalium salutem decoremque consultum est, sed contigit potius tanta unius animae progressione peceantis, ut sola corpus tale mereretur. Non plane animarum, de quibus nesciunt quid loquantur, sed eorum ipsorum, qui talia sapiunt, multum longe a veritate et merito est cohercenda progressio. Haec ergo tria, / quae superius commendavi, cum in unaquaque creatura requirantur , quis eam fecerit, per quid fecerit, quare fecerit, ut respondeatur: Deus, per Verbum, quia bona est, utrum altitudine mystica nobis ipsa Trinitas intimetur, hoc est Pater et Filius et Spiritus Sanctus, an aliquid occurrat, quod h o c loco Scripturarum id aecipiendum esse prohibeat, multi sermonis est quaestio, nec omnia uno volumine ut explicemus urgendum est. 55
bg
cc 343
bh
bi
Civitas Dei Trimtati compara-
24. Credimus et tenemus et fideliter praedicamus, quod Pater genuerit Verbum, hoc est Sapientiam, per quam facta sunt omnia, unigenitum Filium, unus unum, aeternus coaeternum, summe bonus aequaliter bonum; et quod Spiritus Sanctus simul et Patris et F i l i i sit Spiritus et ipse consubstantialis et coaeternus ambobus; atque hoc totum et Trinitas sit propter proprietatem personarum et unus Deus propter inseparabilem divinitatem, sicut unus omnipotens propter inseparabilem omnipotentiam; ita tamen, ut etiam cum de singulis
b
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 2 3 , 2 - 2 4
3
I što l i se može reći gluplje nego da ovo Sunce (da bi bilo jedno u jednome svijetu) nije smislio tvorac Bog - radi uresa ljepote ih zdrav lja tjelesnih stvorova - nego da je ono radije nastalo zbog toga jer je jedna duša tako zgriješila da je zaslužila zatočenje u takvome tijelu? Prern^~1^rne7Tfa se dogodilo te tako i sEčno zgriješiše ne jedna, već dvije, čak ni dvije, nego deset i l i stotinu duša, onda bi ovaj svijet imao stotinu sunaca!? A što se to nije dogodilo, - kako oni misle nije zasluga čudesne promisli Tvorca radi zdravlja i ljepote tjelesnih stvorova, nego je tako zbog toga što se jedna duša griješeći upravo toliko uznapredovala te je jedina zaslužila takvo tijelo. Stoga s pra vom treba zaustaviti zalijetanje, ah ne duša (o kojima i ne znaju što govore), nego njihovo vlastito, jer izmišljaju toliko toga što je daleko od istine. Dakle, ono troje što sam prije spomenuo, kad se upita o bilo kojem stvoru - »tko ga je stvorio«, »čime ga je stvorio« i »zašto ga je stvo rio«, te se odgovori: »Bog, Riječju, jer je dobro«, - da l i mističkom dubinom iznosi štogod o Trojstvu, to jest: o Ocu, Sinu i Duhu Sve tom, i l i pak postoji nešto što priječi takvo tumačenje ovog mjesta u Pismu - pitanje je koje zahtijeva dosta rasprave, i ne treba siliti da sve razjasnimo u jednoj knjizi.
24. Vjerujemo, prihvaćamo i odano propovijedamo, da je Otac rodio Riječ, to jest mudrost, po kojoj su stvorene sve stvari, jednorođenog Sina, jedan jednoga, vječan suvječnoga, najviše dobar jednako dobroga; da je D u h Sveti ujedno D u h i Oca i Sina te da je sam subitan i suvječan obojici; i da je sve to Trojstvo zbog vlastitosti osoba i jedan Bog zbog nerazdvojivog božanstva, kao što i jedan Svemoćni zbog nerazdvojive svemoći; pa ipak, kad se pita o svakom pojedinom,
s per antepon. M. requiruntur M. in antepon. M.
b i
3
C f . G e n 2, 7.
55
zasluge duša ne odmjeravaju tjelesnim svojstvima^najgori demon ima uzdušno tijelo, dočim je čovjek (i ako je sada zao, ipak je i mnogo Inanje i blaže zloće, a zacijelo bijaše takav prije grijeha) - dobio gli neno tijelo!
b h
5 5
11, 2 3 , 2 - 2 4
Origen, O počelima,
1, Proslov 8.
o
božanskome
prosuznake^ svojeg značenja djelima!
SVOJlm
56
DE
civ.
11, 24
DEI
quaeritur unusquisque eorum et Deus et omnipotens esse respondeatur; cum vero de omnibus simul, non tres dii vel tres omnipotentes, sed unus Deus omnipotens; tanta i b i est in tribus inseparabilis unitas, quae sic se voluit praedicari. Utrum autem boni Patris et boni F i l i i Spiritus Sanctus, quia communis ambobus est, recte bonitas dići possit amborum, non audeo temerariam praecipitare senten/tiam; verumtamen amborum eum dicere sanctitatem facilius ausus fuero, non amborum quasi qualitatem, sed ipsum quoque substantiam et tertiam in Trinitate personam. A d hoc enim me probabilius ducit, quod, cum sit et Pater spiritus et Filius spiritus, et Pater sanc tus et Filius sanctus, proprie tamen ipse vocatur Spiritus Sanctus tamquam sanctitas substantialis et consubstantialis amborum. Sed si nihil est aliud bonitas divina quam sanctitas, profeeto et illa diligentia rationis est, non praesumptionis audacia, ut i n operibus Dei secreto quodam loquendi modo, quo nostra exerceatur intentio, eadem nobis insinuata intellegatur Trinitas, unamquamque creaturam quis fecerit, per quid fecerit, propter quid fecerit. Pater quippe intellegitur Verbi, qui dixit ut f i a t ; quod autem illo dicente factum est, procul dubio per Verbum factum est; in eo vero quod dicitur: Vidit Deus, quia bonum est, satis significatur Deum nulla necessitate, nulla suae cuiusquam utilitatis indigentia, sed / sola bonitate fecisse quod factum est, i d est, quia bonum est; quod ideo postea quam fac tum est dicitur, ut res, quae facta est, congruere bonitati, propter quam facta est, indicetur. Quae bonitas si Spiritus Sanctus recte intellegitur, universa nobis Trinitas i n suis operibus intimatur. Inde est civitatis sanetae, quae in sanetis angelis sursum est, et origo et informatio et beatitudo. Nam si quaeratur unde sit: Deus eam condidit; si unde sit sapiens: a Deo illuminatur; si unde sit felix: Deo fruitur; subsistens modificatur, contemplans illustratur, inhaerens iucundatur; est, videt, amat; in aeternitate Dei viget, in veritate Dei lucet, in bonitate Dei gaudet. b l
PL 338
bm
CC344
ibi] isti M. ut fiat] Fiat M .
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 24
57
treba odgovoriti da je svaki od njih i Bog i svemoćan; a kad se pita ujedno o svima, nisu tri boga ili tri svemoguća, nego jedan Bog sve mogući; tolika je nerazdvojiva jednoća u trojici, koja ushtjede da se tako proglasi. D a li se D u h Sveti dobrog Oca i dobroga Sina, budući daje zajednički obojici, može s pravom nazvati dobrotom obojice, ne bih se usudio to mnijenje zastupati naprečac; dočim lakše bih se usudio tvrditi da je on svetost obojice, i to ne kao svojstvo obojice, nego da je i sam bivstvo i treća osoba u Trojstvu. N a to me navodi to veća vjerojatnost što, iako je i Otac duh i Sin duh te Otac svet i Sin svet, ipak se on sam svojstveno naziva D u h Sveti, kao svetost bitna i subitna obojici. No, ako božanska dobrota nije ništa drugo nego svetost, onda je zai sta čin pozornosti uma (a ne drskost preuzetnosti) otkriti trag istoga Trojstva u Božjim djelima, iznesen stanovitim skrovitim izričajem, kako bi se izoštrilo naše poimanje, naime: kad se o svakom stvoru pita: tko gaje stvorio, čime gaje stvorio, zašto gaje stvorio? Dakako, razumije se da Otac Riječi bijaše onaj tko reče: »Neka bude«; a bu dući da je stvoreno dok je govorio, nedvojbeno je stvoreno Riječju; a kad se kaže: »I vidje Bog da je dobro«, dostatno je jasno, da što je stvoreno nije Bog stvorio ni po kakvoj nužnosti, niti zbog kakve svoje potrebe i koristi, nego jedino svojom dobrotom, naime: zbog toga jer je dobro; a tako je i rečeno nakon što je stvoreno, da bi se pokazalo, kako se stvore vina slaže s dobrotom zbog koje je stvorena. A k o se ta dobrota ispravno shvati kao D u h Sveti, onda nam se cjelokupno Troj stvo otkriva u svojim djelima. Otuda i podrijetlo i ustroj i blaženstvo svetoga grada, koji je gore medu anđelima. Naime, upita li se odakle je: Bog ga je ustanovio; a odakle mu mudrost: Bog ga prosvjećuje; i po čemu sretan: uživa u Bogu; postojeći, uobličuje se; promatrajući, prosvjećuje se; čvrsto prianjajući, veseli se; jest, vidi, ljubi; osnažuje se u Božjoj vječnosti, svijetli u Božjoj istini, raduje se u Božjoj dobroti.
civ.
DE
Tripertita philosophia Tnnitati compara-
tur.
11, 25
DEI
Quantum intellegi datur, hine philosophi sapientiae disciplitripertitam esse voluerunt, immo tripertitam esse animadverte-
25. n
a
m
,
.
.
.
.
.
, .
re potuerunt (neque enim ipsi instituerunt ut ita esset, sed ita esse potius invenerunt), cuius una pars appellaretur physica, altera logica, tertia ethica (quarum nomina latina iam multorum litteris frequentata sunt, ut naturalis, rationalis moralisque vocarentur; quas etiam in octavo libro breviter strinximus ; non quo * sit consequens, ut isti in his tribus aliquid secundum Deum de Trinitate cogitaverint, quamvis Plato primus istam distributionem repperisse et commendasse dicatur, cui neque naturanim omnium auctor nisi Deus visus est neque intellegentiae dator neque amoris, quo bene beateque vivitur, inspirator. Sed certe cum et de natura rerum et de ratione indagandae veritatis et de boni fine, ad quem cuneta quae agimus referre debemus, diversi diversa sentiant: in his tamen tribus magnis et generalibus quaestionibus omnis eorum versatur intentio. Ita cum in unaquaque earum quid quisque sectetur multiplex discrepantia sit opinionum, esse tamen aliquam naturae / causam, scientiae formam, vitae summam nemo cunetatur. Tria etiam sunt, quae in unoquoque homine artifice speetantur, ut aliquid efficiat: natura, doctrina, usus; natura ingenio, doctrina scientia, usus fruetu diiudicandus est. Nec ignoro, quod proprie fruetus fruentis, usus utentis sit, atque hoc interesse videatur, quod ea re frui dicimur, quae nos non ad aliud referenda per se ipsa deleetat; uti vero ea re, quam propter aliud quaerimus (unde temporalibus magis utendum / est, quam fruendum, ut frui mereamur aeternis; non sicut perversi, qui frui volunt nummo, uti autem Deo; quoniam non nummum propter Deum impendunt, sed Deum propter nummum colunt); verumtamen eo loquendi modo, quem plus obtinuit consuetudo, et fruetibus utimur et usibus fruimur; nam et fruetus iam proprie dicuntur agrorum, quibus utique omnes temporaliter utimur. Hoc itaque moreusum dixerim in his tribus, quae in homine speetanda commonui, quae sunt natura, doctrina, usus. Ex his propter obtinendam beatam vitam tripertita, ut dixi, a philosophis inventa est disciplina, naturabn
P L 339
bp
CC345
O DRŽAVI BOŽJOJ
1
0
59
11, 25
25. Koliko se može razumjeti, otuda su i filozofi ushtjeli da nauk o trodijeinoj o mudrosti bude trodijelan, zapravo su uzmogli zamijetiti da je ona ktTpne^iozofije. trodijelna (naime: oni sami nisu odredili da bude takva, nego su ra dije otkrili da je tako), te se jedan njezin dio naziva fizika, drugi logika, a treći etika, za koje su se opet u mnogih pisaca uobičajila latinska imena, pa se govori o naravnoj, razumskoj i ćudorednoj filo zofiji; na što sam se ukratko osvrnuo u osmoj knjizi ; iz toga, dakako, ne slijedi, kako su ti u tima trima pomišljali išta o Trojstvu u Bogu, iako Platon (o kojemu se kaže kako je prvi tu razdiobu otkrio i pre poručio) bijaše uvjeren da nitko drugi osim Boga ne može biti Stvori telj svih naravi, a isto tako ni darivatelj razumnosti, ni nadahnitelj one ljubavi kojom se živi dobro i blaženo. N u , iako različiti filozofi misle različito i o naravi stvari i o načinu istraživanja istine i o svrsi dobra, prema čemu trebamo usmjeri vati sve svoje postupke, ipak se sve njihovo proučavanje kreće oko ta tri velika i glavna područja. I tako, iako postoji mnogovrsna raznolikost mnijenja o svakome od predmeta i od pojedinih mislilaca, nitko ne sumnja da postoji nekakav uzrok naravi, oblik znanja, vrhunsko načelo života. 1
A postoji troje što dolazi u obzir u svakog čovjeka umjetnika, da bi on načinio kakvu umjetninu: narav (natura), nauk (doctrina) i upo trebu (usus); narav treba prosuđivati nadarenošću, nauk znanjem, a upotrebu uživanjem. Pri tome ne zaboravljam kako uživanje (fruetus) pripada zapravo onomu koji uživa, a upotreba (usus) onomu koji upotrebljiva, i čini se kako je razlika u tome što kažemo da uživamo u nekoj stvari kad nam sama sobom pruža užitak, bez odnosa prema čemu drugome; dok nešto upotrebljivamo, u neku drugu svrhu - pa stoga vremenite stvari treba više upotrebljivati negoli uživati, kako bismo zavrijedili uživati one vječne stvari; a ne poput onih izopačenika koji bi htjeli uživati novac, a upotrijebiti Boga; jer takvi ne troše novac radi Boga, nego štuju Boga radi novca - ; pa ipak, prema pri hvaćenoj jezičnoj navici, upotrebljivamo ono u čemu uživamo i uži vamo u upotrebama; pa tako uživamo poljske plodove, koje svi i upo trebljivamo u ovome vremenitom životu. Stoga bih u tome uobičajenom smislu rekao upotreba u onim trima stvarima, koje spomenuh da treba uzeti u obzir pri prosudbi čovjeka: naime, narav, nauk, upotreba. Kao što već rekoh, iz toga troga - a da bi se postigao blažen život - filozofi su iznašli trodjelan nauk: naravnu filozofiju radi naravi, razumsku radi pouke, a ćudorednu radi
b n 1,0 b p
perstrinximus M. quod M. ipsamM.
1
V i d i O Božjoj državi, 8,4-8.
60
D E civ. D E I
11, 2 5 - 2 6
O DRŽAVI BOŽJOJ
lis propter naturam, rationalis propter doctrinam, moralis propter usum. S i ergo natura nostra esset a nobis, profecto et nostram nos genuissemus sapientiam nec eam doctrina, i d est aliunde discendo, percipere curaremus; et noster amor a nobis profectus et ad nos relatus e t ad beate vivendum sufficeret nec bono alio quo frueremur ulio indigeret; nunc vero quia natura nostra, ut esset, Deum habet auctorem, procul dubio ut vera sapiamus ipsum debemus habere doctorem, ipsum etiam ut beati simus suavitatis intimae largitorem. bq
Esse, nosse et dihgere in Deo et in nobis.
P L 340
C C 346
26. Et nos quidem i n nobis, tametsi non aequalem, immo valde longeque distantem, neque coaeternam et, quo brevius totum dicitur, .
i
i
.
^
_
non eiusdem substantiae, cuius Deus est, tamen qua Deo nihil sit in rebus ab eo factis natura propinquius, imaginem Dei, hoc est illius summae Trinitatis, agnoscimus, adhuc reformatione perficiendam, ut sit etiam similitudine proxima. Nam et sumus et nos esse novimus et i d esse ac nosse diligimus. In his autem tribus, quae dixi, nulla nos falsitas veri similis turbat. Non enim ea sicut illa, quae foris sunt, ulio sensu corporis tangimus, velut colores videndo, sonos audiendo, odores olfaciendo, sapores gustando, dura et mollia contrectando sentimus, quorum sensibilium etiam imagines eis simillimas nec iam corporeas cogitatione versamus, memoria tenemus et per ipsas in istorum desideria concitamur; sed sine ulla phantasiarum vel phantasmatum / imaginatione ludificatoria mihi esse me idque nosse et amare certissimum est. Nulla in his veris Academicorum argumenta formido dicentium: Quid si falleris? S i enim fallor, sum. Nam qui non est, utique nec falli potest; ac per hoc sum, si fallor. Quia ergo sum si fallor, quomodo esse me fallor, quando / certum est me esse, si fallor? Quia igitur essem qui fallerer, etiamsi fallerer, procul du bio i n eo, quod me novi esse, non fallor. Consequens est autem, ut etiam in eo, quod me novi nosse, non fallar. Sicut enim novi esse me, ita novi etiam hoc ipsum, nosse me. Eaque duo cum amo, eumdem quoque amorem quiddam tertium nec imparis aestimationis eis quas novi rebus adiungo. Neque enim fallor amare me, cum in his quae amo non fallar; quamquam etsi illa falsa essent, falsa me amare verum esset. Nam quo pacto recte reprehenderer et recte prohiberer ab amore falsorum, si me illa amare falsum esset? Cum vero illa vera
om.
7~j 1VL.\
61
upotrebe. Dakle, kad bi naša narav potjecala od nas samih, onda bismo rodili i svoju vlastitu mudrost i ne bismo se trudili da učenjem u drugih steknemo nauk; isto tako, kad bi naša ljubav, proizašla iz nas samih i k nama bila upravljena, posve bi nam dostajala za blažen život, i ne bi nam trebalo nikakvo drugo dobro da u njem uživamo; međutim, budući da naša narav da bi bila ima Boga kao tvorca, onda bez ikakve dvojbe trebamo njega kao učitelja, kako bismo stekli mu drost, i trebamo njega kao podaritelja unutrašnje blagosti, da bismo bili blaženi.
26. M i i u sebi prepoznajemo sliku Božju (to jest: njegova Svevi šnjega Trojstva), iako ne jednaku, dapače veoma odmaknutu i ne suvječnu s njim, i - da sve to ukratko sažmem -jnejri istog bivstva, kojega je Bog; ipak po naravi nije Bogu od svih stvorevina ništa blize, ali toj slici treba još preobrazbe da bi se usavršila, kako bi mu bila najbliža po sličnosti. Jer, mi jesmo i znamo da jesmo, i volimo to biti i znati. U tim trima stvarima koje spomenuh ne zbunjuje nas nikakva lažnoća puke sličnosti istini. Te mi stvari ne dodirujemo nikakvim tjelesnim sjetilom, kao one koje su vani, kao što o bojama doznajemo gledanjem, o zvukovima slušanjem, o mirisima njušenjem, o okusima kušanjem, o tvrdim i mekim stvarima pipanjem; a od tih osjetnina možemo u svojim mislima imati i slike koje su im najsličnije, ali nisu tjglSp^ pamćenju; i one nas pobuđuju na želje za^ samim predmetima; ali bez ikakva varljivog zamišljanja privida i l i tlapnji, meni je najpouzdanije: da jesam, da to znam i volim. Kad su posrijedi te istine, ne bojim se nikakvih dokaza akademika : »Što ako se varaš?« A k o se varam, onda jesam. Jer, onaj tko nije, taj se ne može ni prevariti; pa prema tome, ja jesam, ako se varam. Dakle, jer jesam, ako se varam, kako se varam, da jesam, kad je sigurno da jesam, ako se varam? Stoga, jer moram biti, da bih se varao, čak i kad se varam, onda se bez dvojbe ne varam u tome što znam da jesam. Iz toga slijedi, da se ne varam ni u tome što znam da znam. Jer, upravo kao što znam da jesam, isto tako znam da znam. A kad to dvoje ljubim, onda tu istu ljubav (kao nešto treće i ne manje vrijednosti) dodajem tima stvarima koje znam. Isto tako, ja se ne varam da ljubim, jer se ne varam u onim stvarima koje ljubim; pa čak kad bi one i bile lažne, ipak bi bilo istina, da ljubim te lažnoće. Jer po kojem bih razlogu bio pravično optužen (te mi se pravično brani lo), što ljubim lažne stvari, kad bi bilo lažno da ih ljubim? A l i , budući 2
1
j~
11, 2 5 - 2 6
Riječ je o filozofima sljedbenicima Arkesilaja iz Pitane (315-240. pr. K r . ) , koji pristajahu uz skepsu Pirona iz Elide. Ovdje je bjelodana sličnost s mnogo poznijim Descartesovim dokazom: Cogito g 2
er
Q
s
u
m
O slici Svevi
šnjega Trojstva, koja se na neki način nalazi i u naravi čovjeka što još ne posjeduje blaženstvo.
62
D E civ. D E I
11, 2 6 - 2 7 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
atque certa sint, quis dubitet quod eorum, cum amantur, et ipse amor verus et certus est? Tam porro nemo est qui esse se nolit, quam nemo est qui non esse beatus velit. Quo modo enim potest beatus esse, si nihil sit?
11, 26 -
27,1
su te stvari i istinite i sigurne, tko da posumnja, kad su one ljubljene, da i sama ta ljubav nije istinita i sigurna? I dalje, nema čovjeka koji ne želi biti, kao što nema nikoga tko ne želi biti blažen. A kako može biti blažen, ako je ništa?
27. 1. I tako, po nekakvoj naravnoj sili sam bitak (ipsum esse) je o b?ti ugodan, te ni zbog kojega drugog razloga i oni koji su bijedni ne žele Jjboma umrijeti, pa - iako ćute da su bijedni - ipak ne žele da se sami maknu sa svijeta, nego da se radije od njih odmakne njihova bijeda. Cak i onima koji se sebi čine najbjednijima (a smatraju ih bijednicima ne samo oni mudri, zbog njihove gluposti, nego i oni koji sebe smatraju sretnima, jer su ovi siromasi i prosjaci) kad bi tkogod ponudio bes mrtnost, u kojoj ne bi iščeznula njihova bijeda, - uz pogodbu, ako ne bi htjeli ostati uvijek u istoj bijedi, da bi prestali postojati i bili ništa, nego da bi bih posve uništeni - i ti bi zacijelo zaplesali od sreće i radije izabrali da zauvijek budu u takvima negoli da uopće ne budu. Svjedočanstvo o tome je dobro poznato njihovo ponašanje. Jer zašto se oni boje umrijeti i više vole živjeti u takvim jadima negoli ih smrću okončati, ako ne zato što je posve jasno, koliko narav odbacuje nebitak (non esse)? Upravo zbog toga, iako znaju da će umrijeti, oni kao veliku dobrobit priželjkuju da im se udijeli milost, kako bi malo dulje poživjeli u istoj bijedi te umrli kasnije. Dakle, time bez dvojbe poka zuju s kolikom bi silnom radošću prihvatili besmrtnost, pa čak i takvu u kojoj ne bi bilo kraja njihovu uboštvu. Sto? Čak i sve nerazumne životinje (kojima nije dano razmišljati o tima stvarima) od golemih zmajeva do sićušnih crvića, zar i one ne pokazuju kako žele biti, te stoga svim pokretima kojima mogu izbjegavaju poginuće. Što? Isto tako i drveće te sve rastinje (što nema nikakva sjetila da bi zamjetljivim gibanjem izbjeglo pogibelj), zar i ono ne pruža radi zaštite u zrak svoje najviše izdanke te sve dublje učvršćuje korijenje u zemlju, kako
T
p
Omnia esse vol u n t
-
27. 1. Ita vero vi quadam naturali ipsum esse iucundum est, ut non ob aliud et hi qui miseri sunt nolint interire et, cum se miseros esse sentiant, non se ipsos de rebus, sed miseriam suam potius auferri velint. Illis etiam, qui et sibi miserrimi apparent et plane sunt et non solum a sapientibus, quoniam stulti, verum et ab his, qui se bea tos putant, miseri iudicantur, quia pauperes atque mendici sunt, si quis immortalitatem daret, qua nec ipsa miseria moreretur, proposito sibi quod, si in eadem miseria semper esse nollent, nulli et nusquam essent futuri, sed omni modo perituri, profecto exsultarent laetitia et sic semper eligerent esse quam omnino non esse. Huius rei testis est notissimus sensus illorum. Unde enim mori metuunt et malunt in illa aerumna vivere, quam eam morte finire, nisi quia satis apparet quam refugiat natura non esse? Atque ideo cum se noverint esse morituros, pro magno beneficio sibi hane impendi misericordiam desiderant, ut aliquanto produetius in eadem miseria vivant tardiusque moriantur. Procul dubio ergo indicant, immortalitatem, saltem talem quae non habeat finem mendicitatis, quanta gratulatione susciperent. Quid? animalia omnia etiam irrationalia, quibus da tum non est ista cogitare, ab immensis draconibus usque ad exiguos vermiculos nonne se esse velle atque ob hoc interitum fugere omnibus quibus possunt motibus indicant? Quid? arbusta omnesque frutices, quibus nullus est sensus ad vitandam manifesta motione perniciem, nonne ut in auras tutum cacuminis germen emittant, aliud br
culminis M. aliud t. radicis] altius t. radices M.
b s
r
e
znanju m
a
i
64 PL 341-cc 347
O m n i a esse quodam modo noverunt.
DE
civ.
DEI
11, 27,1 - 2 7 , 2
terrae radicis affigunt, quo / alimentum trahant atque ita suum q u o dam modo esse conservent? Ipsa postremo corpora, quibus non so lum sensus, sed nec ulla saltem seminalis est vita, ita tamen vel exiliunt in superna vel in ima descendunt vel librantur in mediis, ut essentiam suam, ubi secundum naturam possunt esse, custodiant.
Iam vero nosse quantum ametur quamque falli nolit humaa , vel hine intellegi potest, quod lamentari quisque sana
27. 2. n
a
n a
t
u r
. .
.
7 1
_
.
mente mavult quam laetari m amentia. Quae vis magna atque mirabilis mortalibus praeter homini animantibus nulla est, licet eorum quibusdam ad istam lucem contuendam multo quam nobis sit acrior sensus oculorum; sed lucem illam incorpoream contingere nequeunt, qua mens nostra quodam modo radiatur , ut de his omnibus recte iudicare possimus. Nam in quantum eam capimus, in tantum id possumus. Verumtamen inest i n sensibus irrationalium animantium, etsi scientia nullo modo, at certe quaedam scientiae similitudo; cetera autem rerum corporalium, non quia sentiunt, sed quia sentiuntur, sensibilia nuncupata sunt. Quorum in arbustis hoc simile est sensi bus, quod aluntur et gignunt. Verumtamen et haec et omnia corporalia latentes in natura causas habent; sed formas suas, quibus mundi huius visibilis structura formosa est, sentiendas sensibus praebent, ut pro eo, quod nosse non possunt, quasi innotescere velle videantur. Sed nos ea sensu corporis ita capimus, ut de his non sensu corporis iudicemus. Habemus enim alium interioris hominis sensum isto longe praestantiorem, quo iusta et iniusta sentimus, iusta per intellegibilem speciem, iniusta per eius privationem. A d huius sensus officium non acies pupulae , non foramen auriculae, non spiramenta narium, non gustus faucium, non ullus corporeus tactus accedit. Ibi me et esse et hoc nosse certus sum, et haec amo atque amare me similiter certus sum. bt
b u
bv
b t
b u b v
irradiatur M. in] om. M. pupillae M.
O
DRŽAVI BOŽJOJ
11,
27,1
-
27,2
65
bi iz nje izvuklo hranu, te tako na svoj način osigurava svoj bitak? Napokon, i ona tijela koja ne samo što nemaju sjetila nego ni ikakva sjemenskog života, čak se i ta ili propinju u visine ili spuštaju u dubi ne, ili su pak u ravnovjesju po sredini, kako bi obranila svoju bit gdje im je moguće biti prema naravi. 1
2. Zatim, kolika je ljubav prema znanju i koliko ljudska narav ne voli da se vara, lako se može procijeniti po tome što svatko više voli tugovati pri zdravoj pameti negoli se radovati u ludosti. Ta golema i čudesna moć ne nalazi se ni u jednom od živih smrtnih stvorova osim u čovjeku; iako neki od njih imaju mnogo oštrije sjetilo vida za gleda nje ovoga svjetla, oni ne mogu doseći ono ne tjelesno svjetlo, koje na neki način prosvjetljuje naš um, kako bismo mogli pravo suditi o svima tim stvarima. Naime, koliko od toga svjetla primimo, toliko ovo možemo. Pa ipak u sjetilima nerazboritih stvorova postoji ako već ne zbiljsko znanje, ono svakako nekakva nalika znanja; dočim ostale tjelesnine (corporalia), ne zbog toga što same posjeduju sjetila, nego zbog toga što se dohvaćaju osjetilima, nazivaju se osjetninama (sensibilia). U rastinja sjetilima je slično to što se hrane i razmnažaju. Pa ipak i ono i sve ostale tjelesnine imaju uzroke skrivene u naravi; ali svoje oblike (po kojima je oblikovan vidljivi ustroj ovoga svijeta) pružaju sjetilima da ih osjete, tako te se čini da mjesto toga što same ne mogu znati, one hoće da budu znane. N u , iako ih shvaćamo tjelesnim sjetilom, mi o njima ne sudimo tjelesnim sjetilom. Imamo, naime, drugo mnogo vrsnije sjetilo, ono unutarnjega čovjeka, kojim shvaćamo što je pra vedno i što je nepravedno, što je pravedno s pomoću nadosjetnog lika , što je nepravedno lišenošću tog lika. Tome sjetilu ne služi zje nica oka, ni usni otvor, ni nosne šupljine, ni okus u ždrijelu, ni kakav tjelesni dodir. Po tome sjetilu ja sam siguran da jesam i da to znam, te isto tako volim to dvoje i siguran sam da ih volim. 2
Augustin se oslanja na Aristotelov nauk, prema kojem svako tvarno tijelo svojom naravnom težinom teži svojem primjerenom mjestu u svemiru: oganj teži nagore, kamen nadolje, dok ulje na vodi pluta. U izvorniku intellegibilis species zapravo je platonički lik ili oblik (eidos ili ideo). Pravda je tako (nadosjetilni) lik pravde prisutan razumu, oblik ili ideja pravde, dok je nepravda odsutnost toga lika. 2
66 Amor qui amat et amatur ad Deumfertur.
CC 348 PL 342
DECIV. DEI
11,
O
28
Sed de duobus illis, essentia scilicet et notitia, quantum amentur in nobis, et quem ad modum etiam in ceteris rebus, quae 28.
.
. ,.
r f
,
. TJ.
mrra sunt, eorum reperiatur, etsi dirlerens, quaedam tamen similitudo, quantum suscepti huius operis ratio visa est postulare, satis diximus; de amore autem, quo amantur, utrum et ipse amor ametur, non dictum est. Amatur autem; et hine probamus, quod in hominibus, qui rectius amantur, ipse magis amatur. Neque enim vir bonus merito dicitur qui scit quod bonum est, sed qui diligit. Cur ergo et in nobis ipsis non et ipsum amorem nos amare sentimus, quo amamus quid/quid boni amamus? Est enim et amor, quo amatur et quod aman/dum non est, et istum amorem odit in se, qui illum diligit, quo id amatur quod amandum est. Possunt enim ambo esse in uno homine, et hoc bonum est homini, ut illo proficiente quo bene vivimus iste deficiat quo male vivimus, donec ad perfeetum sanetur et in bonum commutetur omne quod vivimus. Si enim pecora essemus, carnalem vitam et quod secundum sensum eius est amaremus idque esset sufficiens bonum nostrum et secundum hoc, cum esset nobis bene, nihil aliud quaereremus. Item si arbores essemus, nihil quidem sentiente motu amare possemus, verumtamen id quasi appetere videremur, quo feracius essemus uberiusque fruetuosae. Si essemus lapides aut fluctus aut ventus aut flamma vel quid huiusmodi, sine ulio quidem sensu atque vita, non tamen nobis deesset quasi quidam nostrorum locorum atque ordinis appetitus. Nam velut amores corporum mo menta sunt ponderum, sive deorsum gravitate sive sursum levitate nitantur. Ita enim corpus pondere, sicut animus amore fertur, quocumque fertur. Quoniam igitur homines sumus ad nostri Creatoris imaginem creati, cuius est vera aeternitas, aeterna veritas, aeterna et vera caritas, estque ipse aeterna et vera et cara Trinitas neque confusa neque separata: in his quidem rebus, quae infra nos sunt, quoniam et ipsa nec aliquo modo essent nec aliqua specie continerentur nec aliquem ordinem vel appeterent vel tenerent, nisi ab illo facta essent, qui summe est, qui summe sapiens est, qui summe bonus est, tamquam per omnia, quae fecit mirabili stabilitate, currentes quasi b z
0 3
b z
ipsa M. «* iisM.
DRŽAVI BOŽJOJ
11,
28
67
28. A l i , već smo (prema onome koliko zahtijeva namjera ovoga djela) rekli dosta o tom dvom, naime, o biti (essentia) i o znanju (notitia) i koliko ih volimo u nama samima, te koliko se stanovita njihova nalika, iako uz poveliku razliku, nalazi i u ostalim nižim stvarima; dočim, o ljubavi kojom se one vole, i treba l i samu tu ljubav voljeti, o tome se nije govorilo. Dakako, odgovor je potvrdan; a to dokazujemo i time što kad se ljudi pravednije vole, sama se ljubav više voli. Naime, ne nazivamo s pravom dobrim onoga čovjeka koji zna što je dobro, nego koji ljubi dobro. Stoga, zašto ne bismo i u sebi samima osjećali kako volimo ljubav kojom volimo sve što je dobro? Naime, postoji i ljubav kojom se voli i ono što ne treba voljeti, i takvu ljubav u sebi samome mrzi onaj tko voli onu ljubav kojom se voli ono što treba da se voli. Dakako, obje te ljubavi mogu biti u jednom čovjeku; i čovjeku je dobro, da se porastom one ljubavi ko jom dobro živimo smanjuje ona kojom živimo zlo, sve dok cijeli naš život posve ne ozdravi i sav se preobrazi u dobro. Jer da smo životi nje, ljubili bismo puteni život i sve što je prema njegovim sjetilima, i to bi bilo naše dostatno dobro; i kad bi nam bilo dobro prema njemu, ne bismo tražili ništa drugo. Isto tako, kad bismo bili drveće (iako ne bismo mogli ništa voljeti nekakvim sjetilnim nagnućem), ipak bi se činilo kao da težimo tome da ponesemo i donesemo što veće obilje plodova. D a smo kamenje, valovlje, vjetar ili plamen ili štogod takvo, bez ikakvog osjetila ili života, ipak ne bismo bili kao bez neke težnje za svojim mjestom i poretkom. Jer sile teže pojedinih tijela zapravo su poput njihove ljubavi, bilo da ona svojom težinom teže nadolje ili svojom lakoćom nagore. Jer tijelo je nošeno svojom težinom u bilo kojem smjeru kao duša svojom ljubavlju.
Stoga, mi smo ljudi, stvoreni prema slici svojega Stvoritelja, kojega je vječnost istinita a istina vječna; ljubav i vječna i istinita, i sam je vječno, istinito i voljeno Trojstvo, koje nije ni zbrkano ni razdvojeno; medu onim stvarima koje su ispod nas (jer ni one ne bi mogle ni na kakav način biti, ne bi bile nikakvim oblikom sadržane, niti bi težile ikakvu redu, niti bi ga održavale, da ih nije stvorio on, koji vrhunski jest, koji je vrhunski mudar i koji je vrhunski dobar) i pregledajući sva djela, koja je stvorio u čudesnoj nepokretnosti, pođimo i priku-
Da
u
trebamo
yubav kofom volimo bitak i b?smo se što više približili Tro^va?
n s k
°
S a
68
D E civ. D E I
11, 2 8 - 2 9
O
quaedam eius alibi magis, alibi minus impressa vestigia colligamus; in nobis autem ipsis eius imaginem contuentes tamquam minor ille evangelicus f i l i u s ad nosmetipsos reversi surgamus e t ad illum redeamus, a quo peccando recesseramus. Ibi esse nostrum non habebit mortem, ibi nosse nostrum non habebit errorem, ibi amare no strum non habebit offensionem. Nunc autem tria ista nostra quamvis certa teneamus nec aliis ea credamus testibus, sed nos ipsi praesentia sentiamus atque interiore veracissimo cernamus aspectu, ta men, quamdiu futura vel utrum numquam defutura et quo si male, quo autem si bene agantur perventura sint, quoniam per nos ipsos nosse non possumus, alios hine testes vel quaerimus vel habemus; de quorum fide cur nulla debeat esse dubitatio, non est iste, sed posterior erit diligentius disserendi locus. In hoc autem libro de civitate Dei, quae non peregrinatur in / huius vitae mortalitate, sed immortalis semper in caelis est, id est de angelis sanetis Deo cohaerentibus, qui nec fuerunt umquam nec futuri sunt desertores, inter quos et illos, qui aeternam lucem deserentes tenebrae facti sunt, Deum primitus divisisse iam diximus, illo adiuvante quod coepimus ut possu mus explicemus. 56
cb
c c
cc 349
29. Illi quippe angeli sancti non per verba sonantia Deum discunt, sed per ipsam praesentiam immutabilis veritatis, hoc est Verbum eius unigenitum, et ipsum Verbum et Patrem et eorum Spiritum Sanctum, eamque esse inseparabilem Trinitatem singulasque in ea personas esse substantiam, et tamen omnes non tres deos esse, sed unum Deum, ita noverunt, ut eis magis ista, quam nos ipsi nobis cogniti simus . Ipsam quoque creaturam melius ibi, hoc est in sapientia Dei, tamquam in arte, qua facta est, quam in ea ipsa sciunt; ac per hoc et se ipsos ibi melius quam in se ipsis, verumtamen et in se ipsis. Facti sunt enim et aliud sunt quam ille qui fecit. Ibi ergo
PL 343 Angeli vident in Dei Verbo et in seipsis.
cd
ce
c
b
0 0
ut
4 x 1
u nam add.
^
sumus M.
5
C f . L c 15, 17-18.
6
11, 2 8 - 2 9
69
pimo tragove njegova bića, što su negdje utisnuti većma a negdje manje; dočim, u sebi samima, promatrajući njegovu sliku, poput onog mlađeg sina u evanđelju , obrativši se k sebi - ustanimo da se vratimo njemu od kojeg odlutasmo svojim grijehom. U njemu naše biće neće imati smrti, u njemu naše znanje neće imati pogrješke, u njemu naša ljubav neće imati zapreke. A l i sada, iako zasigurno držimo ono naše troje, i ne prihvaćamo to na temelju tuđeg svjedočanstva, nego ih sami osjećamo prisutne i razaznajemo ih najistinitijim nutarnjim po gledom, ipak mi sami po sebi ne možemo znati, koliko će to dugo potrajati i hoće l i trajati bez kraja i do čega će stići ako se usmjeri loše a do čega opet ako se usmjeri dobro, - pa stoga ili tražimo i l i već imamo svjedoke; a zašto o vjerodostojnosti takvih ne treba biti nikakve sumnje, nije mjesto da se ovdje podrobnije raspravlja, nego će o tome biti govora poslije. 1
U ovoj se knjizi govori o Božjem gradu, koji nije na proputovanju u smrtnosti ovoga života, nego je besmrtan vječno na nebesima, to jest 0 svetim anđelima prionulim uz Boga (koji njega nikad ne napustiše 1 neće napustiti); a već smo govorili, kako je Bog te anđele i one koji su napustili vječno svjetlo i postali tamom u početku razdvojio. U z nje govu pomoć izložimo, onoliko koliko mognemo, ono što započesmo.
29. Dakako, ti sveti anđeli ne doznaju o Bogu zvukovnim riječi ma, nego samom prisutnošću nepromjenjive istine, koja je Riječ nje gova jednorođena; doznaju o njemu samom, koji je Riječ, Otac i nji hov D u h Sveti: da je to nerazdvojivo Trojstvo, da su pojedine osobe u njemu jedno bivstvo, a da sve ipak nisu tri Boga, nego jedan Bog; i oni to tako znaju da je to njima poznatije negoli mi sebi samima. Oni tu, to jest u Božjoj mudrosti, bolje poznaju i stvorenje, kao u umijeću kojim je stvoreno, negoli u njemu samome; pa prema tome, i sebe same poznaju bolje tu negoli u sebi samima, iako se poznaju i u sebi samima. Jer i oni su stvoreni, i drukčiji su od onoga koji ih je
M.
si male... si bene] si bene... si male
DRŽAVI BOŽJOJ
M.
M.
Lk 15,18.
O znanju svetih a n đ e l a , kojim spoznaju Troj stvo u samu njegovu b o ž a n stvu i kojim uzroke T v o r č e vih djela uviđaju prije u njegovu umijeću nego u samim njegovim djelima.
70
D E civ. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 2 9 - 3 0
tamquam in diurna cognitione, in se ipsis autem tamquam in vespertina, sicut iam supra diximus. Multum enim differt, utrum in ea ratione cognoscatur aliquid, secundum quam factum est, an in se ipso; sicut aliter scitur rectitudo linearum seu veritas figurarum, cum intellecta conspicitur , aliter cum in pulvere scribitur; et aliter iustitia in veritate incommutabili, aliter in anima iusti. Sic deinde cetera, sicut firmamentum inter aquas superiores et inferiores, quod cae lum vocatum est; sicut deorsum aquarum congeries terraeque nudatio et herbarum institutio atque lignorum; sicut soliš a c lunae stellarumque conditio; sicut ex aquis animalium, volucrum scilicet atque piscium beluarumque natantium; sicut quorumque in terra gradientium atque repentium et ipsius hominis, qui cunctis in terra rebus excelleret. Omnia haec aliter in Verbo Dei cognoscuntur ab angelis, ubi habent causas rationesque suas, id est secundum quas facta sunt, incommutabiliter permanentes, aliter in se ipsis; i l l a clariore, hac obscuriore cognitione, velut artis atque operum; quae tamen opera cum ad ipsius Creatoris laudem venerationemque referuntur, tamquam mane lucescit in mentibus contemplantium. 57
cf
cg
c h
01
71
11, 2 9 - 3 0
stvorio. Stoga, tu u njemu imaju spoznaju kao pri dnevnoj svjetlostI7~36k"su u sebi samima kao u sumračnoj spoznaji, kako smo već govorili. 1
Naime, velika je razlika, da l i se štogod spoznaje po razlogu prema kojem je stvoreno i l i po sebi samome; kao što se drukčije spoznaje pravilnost crta ili istinitost likova kad se shvaća umom, a drukčije kad se crta u prašini; pa i pravednost je drukčija u nepromjenjivoj istini, a drukčija u duši pravednika. Isto tako i sve ostalo, kao svod između gornjih i donjih voda, koji se naziva nebom; kao donja nakupnina voda, ogoljenje zemlje te nastanak bilja i drveća; kao sazdanje Sunca, Mjeseca i zviježđa; kao nastanak životinja iz vode, naime: pti ca, riba i plivajućih nemani; kao i svih kolikih životinja što kroče i l i pužu i samog čovjeka, koji nadmašuje sve ostalo na zemlji. Sve te stvari drukčije spoznaju anđeli u Riječi Božjoj , gdje imaju nepromje njive i trajne svoje uzroke i razloge, prema kojima su načinjene, a drukčije se spoznaju u sebi samima; jedno jasnijom a drugo zamračenijom spoznajom, kao što je i razlika između znanja umijeća i znanja umjetnine; pa ipak, kad se ta djela tiču hvale i štovanja samoga Stvo ritelja, onda kao da jutro svanjiva u umovima onih koji o njima razmi šljaju. 2
30. Zbog savršenstva broja šest iznosi se, da je stvaranje dovršeno u šest dana, ponavljanjem istoga dana šest puta, a ne zbog . „
t
cc 350 Perfectus est senanus numer u s
.
PL344
30. Haec autem propter senarii numeri perfectionem eodem die sexiens repetito sex diebus perfecta narrantur, non quia Deo fuerit .
r
^
.
necessaria mora temporum, quasi qui non potuerit creare omnia simul, quae deinceps congruis motibus peragerent tempora; sed quia per senarium numerum est operum significata perfectio. Numerus quippe senarius primus completur suis partibus, id est sexta sui / parte et tertia et dimidia, quae sunt unum et duo et tria, quae in summam dueta sex fiunt. Partes autem in hac consideratione numerorum illae intellegendae sunt, quae quotae sint dići potest; sicut dimidia, tertia, quarta et deinceps ab aliquo numero denominatae. Neque enim exempli gratia quia in novenario numero quattuor pars aliqua eius est, ideo dići potest quota eius sit; unum autem potest, nam nona eius est; et tria potest, nam tertia eius est. Coniunctae vero istae duae partes eius, nona scilicet atque tertia, i d est unum et tria, longe sunt a tota summa eius, quod est novem. Itemque in denario quaternarius est aliqua pars eius; sed quota sit dići non potest; unum autem potest; nam decima pars eius est. Habet et quintam, quod sunt
i •
i
l
i
i •
i i
i
toga sto bi Bogu bio potreban kakav vremenski razmak, kao da on nije mogao sve stvari odjednom stvoriti i zatim urediti da one primjerenim gibanjima označe vremenski slijed; naime: broj šest je uveden da bi se označilo savršenstvo njegovih djela. Zapravo, Jest je prvi broj koji se upotpunjuje zbrojem svojih dijelova, to jest: šestinom, trećinom i polovicom, što su jedan, dva i tri, koji zbrojeni tvore šest. U ovome smislu dijelove brojeva treba shvatiti kao količinke; kao što su polovica, trećina, četvrtina i tako dalje, koji imaju cijeli broj kao nazivnik. Iako je, na primjer, broj četiri dio broja devet, ipak se ne može reći koji je njegov dio; međutim, broj jedan se može tako na zvati, jer je njegova devetina, a može i broj tri, jer je njegova trećina. N u , spojem ta dva njegova dijela (naime devetina i trećina), daleko su od ukupnog njegova zbroja, koji je devet. Isto tako, četiri je neki dio broja deset, ali se ne može reći koji; međutim, o broju jedan to se može reći, jer je njegova desetina. Dotični broj ima i petinu, koja
c f
etM. ' %4 8 quorumcumque M. llhc M. hic M.
c e
c h
5 7
Cf. Rom 1, 20.
1
Vidi O Božjoj državi, 9,7. j posrijedi logos (često u više značenja: riječ, misao, razbor, um, mux :j toički pojam preuzeli dijelom i kršćanski crkveni oci za svoj nauk o Riječi' Sami su stoici razlikovali X6yo<; evSiafteTog (koji je imanentan Bogu) od pojma X&voc, Jtpocpooixog (koji je izvanjski nositelj stvaranja). Taj drugi A,6yog je obično osobna Riječ, druga osoba Trojstva, dok prvi pojam označuje ili osobm Logos ih logos kao Božji pridjevak. 2
d r o s t
e
ko
s
u
k
a
o
s
o savršenstvu broja šest, koji P™ upotpunjuje zbrojem
s e
SVOJ,h
d l
i
e l o v a
72
DE
civ. D m
11, 3 0 - 3 1
O
duo; habet et dimidiam, quod sunt quinque. Sed hae tres partes eius, decima et quinta et dimidia, id est unum et duo et quinque, simul ductae non complent decem; sunt enim octo. Duodenarii vero numeri partes in summam ductae transeunt eum; habet enim duodecimam, quod est unum; habet sextam, quae sunt duo; habet quartam, quae sunt tria; habet tertiam, quae sunt quattuor; habet et dimidiam, quae sunt sex; unum autem et duo et tria et quattuor et sex non duodecim, sed amplius, id est sedecim, fiunt. Hoc breviter commemorandum putavi ad commemorandam senarii numeri perfectionem, qui pri mus, ut dixi, partibus suis in summam redactis ipse perficitur; in quo perfecit Deus opera sua. Unde ratio numeri contemnenda non est, quae in multis sanctarum Scripturarum locis quam magni aeštimanda sit elucet diligenter intuentibus. Nec frustra in laudibus Dei dictum est: Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti . 58
Deus requievit in perfecto septenario nume-
CC351
PL 345
31. In septimo autem die, id est eodem die septiens repetito, qui numerus etiam ipse alia ratione perfectus est, Dei requies commendatur , in qua primum sanctificatio sonat. Ita Deus noluit istum diem in ullis suis operibus sanctificare, sed in requie sua, quae non habet vesperam; neque enim ulla crea/tura est, ut etiam ipsa aliter in Dei Verbo, aliter in se cognita faciat aliam velut diurnam, aliam velut vespertinam notitiam. De septenarii porro numeri perfectione diei quidem plura possunt; sed et liber iste iam prolixus est, et vereor ne oceasione comperta scientiolam nostram leviter magis quam utiliter iactare velle videamur. Habenda est itaque ratio moderationis atque gravitatis, ne forte, cum de numero multum loquimur, mensuram et pondus neglegere iudicemur. Hoc itaque satis sit admonere, quod totus impar primus numerus ternarius est, totus par quaternarius; ex quibus duobus septenarius constat. / Ideo pro universo saepe ponitur, sicuti est: Septiens cadet iustus, et resurget ; id est: Quotiescumque ceciderit, non peribit; quod non de iniquitatibus, sed de tribulationibus ad humilitatem perducentibus intellegi voluit; et: Septiens in die laudabo te ; quod alibi alio modo dictum est: Semper 59
60
61
DRŽAVI BOŽJOJ
11,
73
30-31
je dva, te ima i polovicu, koja je pet. N u , ta tri njegova dijela, dese tina, petina i polovica, to jest: jedan, dva i pet, ako se zbroje, ne iznose deset, nego osam. Dijelovi pak broja dvanaest, ako se zbroje, prelaze sam taj broj; dotični broj ima svoju dvanaestinu, koja je je dan; ima šestinu, koja je dva; četvrtinu, koja je tri; trećinu, koja je četiri; te polovicu, koja je šest; ali, zbroje l i se jedan, dva, tri, četiri i šest, ne dobiva se dvanaest, nego šesnaest, što je previše. Smatrao sam kako je primjereno to navesti ukratko da bih pokazao savršen stvo broja šest, koji se (kao što rekoh) prvi savršeno upotpunjuje zbrojem svojih dijelova; pa je on i broj dana u kojima je Bog dovršio svoja djela. Stoga ne treba prezirati nauk o brojevima, jer se na mno gim mjestima Svetoga pisma, svakomu tko pažljivo pogleda, jasno otkriva, koliko ga valja cijeniti. Jer nije uzalud rečeno među hvalama Božjim: »Ali ti si sve uredio po mjeri, broju i utegu.« 1
31. U sedmome danu, to jest onom istom danu ponovljenom se dam puta (a i taj je broj savršen, iako po drugome razlogu) ističe se počinak Božji, u kojem se počiva u Bogu. U cjelini je, naime, to jest u punu savršenstvu, počinak. Tu se prvi put spominje posvećenje. Tako Bog ne ushtjede posvetiti taj dan ni jednim od svojih djel&, nego svojim počinkom, koji nema večeri; jer taj počinak nije nikakav stvor, da bi se spoznavao jednim načinom u Riječi Božjoj, drugim u sebi samoj, tvoreći tako jednu spoznaju kao dnevnu a drugu kao ve černju. 1
Još bi se mnogo toga moglo reći o savršenstvu broja sedam; ali ova je knjiga ionako već preispunjena, i bojim se da se ne učini, kako iskorišćujem priliku da bih se više lakoumno razmetao svojim male nim znanjem nego što bih ikomu koristio. Stoga se moram držati umjerenosti i ozbiljnosti, kako se ne bi zaključilo, da govoreći odveć o broju, zanemarujem mjeru i težinu. Tako nek je dostatno pripome nuti, da je tri prvi cjelovit neparan broj, a četiri prvi cjelovit paran broj, te da je njihov zbroj sedam. Stoga se njime često izrazuje neo graničen broj, kao kad se kaže: »Jer padne l i pravednik i sedam puta, on ustaje« ; to jest: koliko god puta on pao, neće propasti; čime se nije kanilo govoriti o opačinama, nego o mukama koje dovode do poniznosti; a isto i : »Sedam puta na dan tebe hvalim« , koje se na drugome mjestu susreće u drukčijem obliku: »Njegova će mi hvala 2
3
5 8 5 9
Sap 11, 21; cf. Isa 40, 12; Iob 28, 25. Cf. Gen 2, 2-3.
1
x
p
Ps 118, 164.
3
Ps 119 (118), 164.
60n 6 1
/
M
u
d
r
^
U
n
'
2 0
-
,
"ost 2,2-3.
O sedmome danu. kojim se ističe p u n o ć a i počinak.
DECIV. DEI
74
11,
O
3 1 - 3 2
62
laus eius in ore meo ; et multa huiusmodi in divinis auctoritatibus reperiuntur, i n quibus septenarius numerus, ut dixi, pro cuiusque rei universitate poni solet. Propter hoc eodem saepe numero significatur Spiritus Sanctus, de quo Dominus ait: Docebit vos omnem veritatem . Ibi requies Dei, qua requiescitur in Deo. In toto quippe, id est i n plena perfectione, requies; in parte autem labor. Ideo laboramus, quamdiu ex parte scimus, sed cum venerit quod perfectum est, quod ex parte est evacuabitur . Hine est quod etiam Scripturas istas cum labore rimamur. Sancti vero angeli quorum societati et congregationi in hac peregrinatione laboriosissima suspiramus, sicut ha bent permanendi aeternitatem, ita cognoscendi facilitatem et requiescendi felicitatem. Sine difficultate quippe nos adiuvant, quoniam spiritalibus motibus puris et liberis non laborant. 63
64
cl
DRŽAVI BOŽJOJ
11,
75
3 1 - 3 2
4
biti svagda na ustima!« i mnogo se toga sličnoga nalazi u spisima svetih pisaca, gdje se broj sedam (kao što već rekoh) upotrebljiva da se izrazi cjelokupnost bilo čega. Zbog toga se često istim brojem označuje i Duh Sveti, o kojemu Gospodin kaže: »Uvest će vas u svu istinu.« Tu je počinak Božji, kojim se počiva u Bogu. U cjelini, to jest u potpunome savršenstvu, nalazi se počinak; dočim, u dijelu je trud. Stoga se trudimo sve dok znamo tek dijelom, a »kad dođe što je savršeno, iščeznut će što je djelomično« . Otuda s trudom pretražu jemo čak i to Pismo. Dočim sveti anđeli (za čijom družbom i dru štvom uzdišemo na ovome svojem najtrudnijem putovanju) kao što posjeduju vječnost trajnosti, tako i lakoću spoznaje te sretnost počin ka. I zaista nas pomažu bez teškoće, jer kako su njihove duhovne kretnje čiste i slobodne, oni se ne trude. 5
6
32. N u možda će tkogod prigovoriti i reći, kako se ne tiče svetih anđela ono što je rečeno: »Neka bude svjetlo i bi svjetlo« ; taj može misliti ili naučavati, da je tada stvoreno nekakvo tjelesno svjetlo, dok su anđeli stvoreni prije, ne samo prije nego što bijaše stvoren svod (koji je načinjen između voda i nazvan nebom) nego i prije onoga o čemu je rečeno: »U početku stvori Bog nebo i zemlju« ; pa mu izrijek »u početku« ne mora značiti kao da je to stvoreno prvo (jer prije bijaše stvorio anđele), nego da je sve stvorio u mudrosti, koja je nje gova Riječ, i koju Pismo naziva početkom - kao što je i sam, u evan đelju, Zidovima koji ga pitahu tko je, odgovorio da jest Početak . I neću ni pokušati da pobijam takvu tvrdnju, najviše stoga što me izu zetno raduje, da se u samome početku svete Knjige postanka uvodi Trojstvo. Jer, kad se kaže: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, razumijeva se da je to Bog stvorio u Sinu, kao što svjedoči psalam u kojem se kaže: »Kako su veličanstvena djela tvoja, Gospodine! Sva si ih u mudrosti načinio« ; a malo kasnije se doista najprikladnije spo minje i Duh Sveti. Jer, pošto je rečeno kakva bijaše zemlja, kad je Bog prvo stvori, ili kakva bijaše olina i tvar buduće izgradbe svijeta, što je nazva imenom neba i zemlje, dodatnim se riječima opisuje: »Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima«, a zatim, kako bi se upotpunio izrijek o Trojstvu, kaže se: »I Duh Božji lebdio je nad vodama.« Stoga, kako god tko htjedne, neka tako i shvati; jer ovaj je predmet tako dubok da bi se čitateljima izvježbao duh, te može uroditi mnogim mnijenjima koja nisu u opreci s Pravi1
Angeli
facti
sunt ante om-
Ne quis autem contendat et dicat non sanetos angelos esse significatos in eo quod scriptum est: Fiat lux, et facta est lux , sed quamlibet lucem tune primum factam esse corpoream aut opinetur aut doceat; angelos autem prius esse factos non tantum ante firmamentum, quod inter aquas et aquas factum appellatum est caelum, sed ante illud de q u o dictum est: In principio fecit Deus caelum et terram ; atque illud, quod dictum est: In principio, non ita dictum tamquam primum hoc factum sit, cum ante fecerit angelos, sed quia omnia i n sapientia fecit, quod est Verbum eius et ipsum Scriptura princi/pium nominavit (sicut ipse in evangelio Iudaeis quaerentibus quis esset respondit se esse principium ): non e contrario referam contentionem, maxime quia hoc me deleetat plurimum, quod etiam in summo exordio sancti libri Geneseos Trinitas commendatur. Cum enim ita dicitur: In principio fecit Deus caelum et terram, ut Pater fecisse intellegatur i n Filio, sicut attestatur Psalmus, u b i legitur: Quam magnificata sunt opera tua, Domine! omnia in sapientia fecisti : convenientissime paulo post commemoratur etiam Spiritus Sanctus. Cum enim dictum esset, qualem terram Deus primitus fece rit, vel quam molem materiamve futurae construetionis mundi caeli et terrae nomine nuncupaverit subiciendo et addendo: Terra autem 32.
65
c m
66
CC 352
67
68
quorum... congregationi] ad quorum societatem et congregationem M. de quo] quod M.
2
3
4
5
6
4 5 6
1
Post 1,3. Post 1,1. V i d i Iv 8,25; i O Božjoj državi, 10,24. O mogućnosti više od jednoga zakonitog tumačenja mjesta u Svetome pismu vidi i ostala Augustinova djela: O kršćanskom nauku, 3,27,38; Ispovijesti, 12,18,27. Ps 104 (103), 24 (prijevod prema latinskom predlošku): Augustin očigledno za sniva tumačenje tih mjesta uvjeren da prijedlog in ima značenje kroz, preko, s pomoću, a tako ga latinski prevodioci Biblije često i upotrebljavaju. N u takva je upotreba prijed loga izvorno iz hebrejskog jezika. Post 1,1-2. 2
6 2 6 3 6 4 6 5 6 6 6 7 6 8
Ps 33, 2. Io 16, 13. Cf. 1 Cor 13, 9-10. Gen 1,3. Gen 1, 1. Cf. Io 8, 25. Ps 103, 24.
Ps 34 (33), 1. Iv 16,13. 1 Kor 13,10.
3
4
5
6
o mnijenju dafestvaranje a n đ e l a prethod l i o
svljetu
-
D E civ. D E I
76
PL346
11, 3 2 - 3 3
O DRŽAVI BOŽJOJ
erat invisibilis et incomposita et tenebrae erant super abyssum: mox ut Trinitatis / commemoratio compleretur: Et Spiritus, inquit, Dei superferebatur super aquam . Proinde ut volet quisque accipiat, quod ita profundum est, ut ad exercitationem legentium a fidei regu la non abhorrentes plures possit generare sententias, dum tamen angelos sanctos in sublimibus sedibus non quidem Deo coaeternos, sed tamen de sua sempiterna et vera felicitate securos et certos esse nemo ambigat. A d quorum societatem pertinere parvulos suos Dominus docens non solum illud ait: Erunt aequales angelis Dei ; verum ipsi quoque angeli qua contemplatione fruantur ostendit, ubi ait: Videte, ne contemnatis unum ex pusillis istis; dico enim vobis, quia an geli eorum in caelis semper vident faciem Patris mei, qui in caelis 69
cn
70
Boni et mali angeh luci et tenebris comparantur.
33. Peccasse autem quosdam angelos et in huius mundi ima detrusos, qui eis velut carcer est, usque ad futuram in die iudicii ulti^
.
.
n
.
.
mam damnationem apostolus Petrus apertissime ostendit dicens, quod Deus angelis peccantibus non pepercerit, sed carceribus caliginis inferi retrudens tradiderit in iudicio puniendos reservari . Inter hos ergo et illos Deum vel praescientia vel opere divisisse quis dubitet? illosque lucem merito appellari quis contradicat? quando quidem nos adhuc in fide viventes et eorum aequalitatem adhuc sperantes, utique nondum tenentes iam lux dicti ab Apostolo sumus: Fuistis enim, inquit, aliquando tenebrae, nunc autem lux in Domino . I Istos vero desertores tenebras aptissime nuncupari profeeto advertunt, qui peiores esse hominibus infidelibus sive intellegunt sive credunt. Quapropter, etsi alia lux in isto huius libri loco intellegenda est, ubi legimus: Dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux, et aliae tenebrae significatae sunt in eo quod scriptum est: Divisit Deus inter lucem et tene bras : nos tamen has duas angelicas societates, unam fruentem Deo, alteram tumentem typho; unam c u i dicitur: Adorate eum omnes angeli eius , aliam cuius princeps dicit: Haec omnia tihi dabo, si prostratus adoraveris me ; unam Dei saneto amore flagrantem, alte ram propriae celsitudinis immundo amore fumantem; et quoniam, sicut scriptum est, Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam , illam in caelis caelorum habitantem , istam inde deiectam in 72
cc 353
73
co
74
c p
15
76
11
c n
aberrantes M. apertissime M. P quiM.
78
6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5 7 6 7 7 7 8
Gen 1, 2. Mt 22, 30. Mt 18, 10. Cf. 2 Pt 2, 4. Eph 5, 8. Gen 1, 3-4. Ps 96, 7. Mt 4, 9. Iac 4, 6; 1 Pt 5, 5; cf. Prov 3, 34. Cf. Ps 113, 16.
77
lom vjere, uz uvjet da nitko ne dvoji o tome, kako sveti anđeli, koji u svojim nebeskim staništima nisu suvječni Bogu, ipak sa sigurnošću i ufanjem uživaju svoju vječnu i istinsku sretnost. Gospodin nas uči da njihovu društvu pripadaju njegovi maleni ne samo kad kaže: »Oni će biti jednaki anđelima Božjim« ; nego i kad pokazuje u kakvu pro matranju uživaju sami anđeli, ondje gdje kaže: »Pazite, da ne prezrete jednog od ovih malenih, jer njihovi anđeli, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga koji je na nebesima!« očigledno zasniva tumačenje tih mjesta uvjeren da prijedlog in ima značenje kroz, preko, s pomoću, a tako ga latinski prevodioci Biblije često i upotrebljavaju. N u takva je upotreba prijedloga izvorno iz hebrejskog jezika. 7
8
33. Neki su anđeli zgriješili, pa su strovaljeni u najniže dijelove ovoga svijeta, koji su im poput tamnice, u koju su zatočeni sve do konačne kazne na sudnji dan, što najotvorenije pokazuje apostol Petar kad kaže: »Bog nije poštedio anđela koji su sagriješili, već ih je, strmoglavljujući u pakao, predao mračnom bezdanu, gdje ih čuva za kaznu suda« . Dakle, tko može sumnjati, da je Bog - svojim unaprijednim znanjem i l i činom - razlučio takve anđele od onih drugih? I tko bi protuslovio tome da su ovi s pravom nazvani svjetlom? K a d je i nas same (koji još živimo u vjeri i nadamo se jednakosti s njima, koju dakako još ne posjedujemo) apostol već nazvao svjetlom: »Ne koć ste bili tama, ali sada ste svjetlo u Gospodinu.« A da se ti otpadnici najprikladnije nazivaju tamom, nedvojbeno za mjećuju oni koji shvaćaju ili vjeruju, kako su takvi anđeli gori negoli ljudi nevjernici. Zbog toga, čak ako je razumjeti i drukčije svjetlo na onome mjestu knjige gdje čitamo: »Bog reče: 'Neka bude svjetlo', i bi svjetlo«, te ako je drukčija tama posrijedi ondje gdje piše »I rastavi Bog svjetlo od tame« , za nas ipak postoje dva društva anđela, jedno koje uživa u Bogu, i drugo koje se nadima od oholosti; jednomu se kaže: »Hva lite ga, svi anđeli njegovi!« dok knez drugoga veli: »Sve ću ti ovo dati, ako paneš ničice te mi se pokloniš.« Jedno društvo gori svetom ljubavlju prema Bogu, dok se drugo dimi zapaljeno nečistom ljubavlju vlastite uznositosti; i jer, kako je napisano: »Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost« , jedno prebiva na nebesima nad nebesima, 1
2
3
4
5
6
c o C
11, 3 2 - 3 3
Mt 22,30. Mt 18,10. 2 Pt 2,4. £/5,8. Post 1,3-4. Ps 148,2. Mt 4,9. Jak 4,6; 1 Pt 5,5.
o dvama razliciJušnima'
m
anđela, koji se poXaYum^evaju pod naziv cima s v , e t l a
1 t m , n e
D E civ. D E I
PL 347
11, 3 3 - 3 4
O
hoc infimo aerio caelo tumultuantem; illam luminosa pietate tranquillam, istam tenebrosis cupiditatibus turbulentam; illam Dei nutu clementer subvenientem, iuste ulciscentem, istam suo fastu subdendi et nocendi libidine exaestuantem; illam, ut quantum vult consulat, Dei bonitati mini/stram, istam, ne quantum vult noceat, Dei potestate frenatam; illam huic illudentem, ut nolens prosit persecutionibus suis, hane i l l i invidentem, cum peregrinos colligit suos: nos ergo has duas societates angelicas inter se dispares atque contrarias, unam et natura bonam et voluntate rectam, aliam vero natura bonam, sed voluntate perversam, aliis manifestioribus divinarum Scripturarum testimoniis deelaratas quod etiam in hoc libro, cui nomen est Genesis, lucis tenebrarumque vocabulis significatas existimavimus, etiamsi aliud hoc loco sensit forte qui scripsit, non est inutiliter obscuritas huius pertractata sententiae, quia, etsi voluntatem auctoris l i b r i huius indagare nequivimus, a regula tamen fidei, quae per alias eiusdem auctoritatis sacras Litteras satis fidelibus nota est, non abhorruimus . Etsi enim corporalia hic commemorata sunt opera Dei, habent procul dubio nonnullam similitudinem spiritalium, secun dum quam dicit Apostolus: Omnes enim vos filii lucis estis et filii diei, non sumus noctis neque tenebrarum . S i autem hoc sensit etiam ille qui scripsit, ad perfeetiorem disputationis finem nostra pervenit intentio, ut homo Dei tam eximiae divinaeque sapientiae, immo per eum Spiritus Dei i n commemorandis operibus Dei, quae omnia sexto die dicit esse perfeeta, nullo modo angelos praeter/misisse credatur, sive in principio, quia primo fecit, sive, quod convenientius intellegitur, in principio, quia in Verbo unigenito fecit, scriptum sit: In prin cipio fecit Deus caelum et terram ; quibus nominibus universalis est significata creatura, vel spiritalis et corporalis, quod est credibilius, vel magnae duae mundi partes, quibus omnia quae creata sunt continentur, ut primitus eam totam proponeret ac deinde partes eius secundum mysticum dierum numerum exsequeretur. c q
19
cc 354
80
Aberrant quidam angelos aquis comparantes.
34. Quamquam nonnulli putaverint aquarum nomine signif icatos n o d a m modo populos angelorum et hoc esse quod dictum est: Fiat U
™-
r
r-
o
DRŽAVI BOŽJOJ
11, 3 3 - 3 4
79
dok se drugo zbačeno odatle nalazi pobunjeno na najnižem uzdušnom nebu ; jedno je smireno u svijetloj pobožnosti, drugo je razdirano mračnim požudama; jedno na mig Božji milosno pomaže ili pravično kažnjava, dok drugo u vlastitoj oholosti vrije od strasti da pokori i naudi; jedno je na službu Božje dobrote, da pomogne koliko htjedne, dok drugo - kako ne bi naškodilo koliko hoće - obuzdava moć Božja; drugo je prvomu ruglo, jer je svojim proganjanjima nehotice na korist i zavidi prvomu zbog toga što okuplja svoje hodočasnike. T a su dva društva anđela, između sebe i različita i oprečna, jedno je i po naravi dobro i po volji pravično, dok je drugo po naravi dobro, ali po volji izopačeno; dotična se opreka potvrđuje i ostalim jasnijim svjedočan stvima božanskog Pisma, dok sami mislimo kako se tih društava tiču i riječi svjetlo i tama u knjizi Postanka; pa čak ako je onaj koji je pisao na tom mjestu možda mislio i štogod drugo, nije na odmet po zabaviti se i podulje ovom nejasnom rečenicom; te iako ne mognemo prodrijeti u samu nakanu pisca ove knjige, barem nismo odstupili od Pravila vjere, koje je vjernicima dosta poznato iz ostalih mjesta s jed nakim ugledom Svetoga pisma. Iako su ovdje spomenuta tvarna djela Božja, ipak nedvojbeno posje duju stanovitu sličnost s onim duhovnima, prema onomu što kaže apostol: »Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.« A k o je tako mislio i onaj tko je pisao knjigu Postanka, onda je naša nakana postigla savršeniji kraj rasprave, naime: nikako se ne može vjerovati da bi Božji čovjek takve izuzetne i božanske mudrosti - kroz kojega je zapravo govorio D u h Božji - spominjući Božja djela (o kojima kaže kako su sva dovršena šestoga dana) mi moišao anđele, bilo da u rečenici: »U početku stvori Bog nebo i zem lju«, izraz »u početku« stoji jer ih je prve stvorio, bilo (što je mnogo prikladnije shvaćanje) »u početku« stoji jer ih je stvorio u jednorođenoj Riječi; dok se samim riječima nebo i zemlja označuje cjelokupno stvaranje, bilo duhovno bilo tjelesno, što je vjerojatnije, ih" pak dva golema dijela svijeta kojima se obuhvaćaju sve stvore vine; u tome smislu, pisac prvo iznosi cjelinu a zatim nabraja njezine dijelove prema otajstvenome broju dana. 7
8
i
34. Neki su mislili kako riječ vode znače mnoštva anđela te da je to sadržano u izrijeku: »Neka bude svod posred voda, da dijeli vode
c q
7 9
8 0
aberravimus M .
1 Thess 5, 5. Gen 1, 1.
7 8
O uzduhu kao smjestištu demona vidi Knjigu 8, 14. 1 Sol 5,5.
o tome što neki prfs^varan^
6
80
DE
crv.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
11, 34
11, 34
81
1
81
jirmamentum inter aquam et aquam , ut supra firmamentum / ange li intellegantur, infra vero vel aquae istae visibiles vel malorum angelorum multitudo vel omnium hominum gentes. Quod si ita est, non illic apparet ubi facti sint angeli, sed ubi discreti; quamvis et aquas, quod perversissimae atque impiae vanitatis est, negent quidam factas a Deo, quoniam nusquam scriptum est: Dixit Deus: Fiant aquae. Quod possunt simili vanitate etiam de terra dicere; nusquam enim legitur: Dixit Deus: Fiat terra. Sed, inquiunt, scriptum est: In princi pio fecit Deus caelum et terram . Illic ergo et aqua intellegenda est; uno enim nomine utrumque comprehensum est. Nam ipsius est mare, sicut in Psalmo legitur, et ipse fecit illud, et aridam terram manus eius finxerunt . Sed hi qui in nomine aquarum, quae super caelos sunt, angelos intellegi volunt, ponderibus elementorum moventur et ideo non putant aquarum fluidam gravemque naturam in superioribus mundi locis potuisse constitui; qui secundum rationes suas, si ipsi hominem facere possent, non ei pituitam, quod graece (pkejfia dicitur et tamquam in elementis corporis nostri aquarum vicem obtinet, in capite ponerent. Ibi enim sedes est phlegmatis, secundum Dei opus utique aptissime, secundum istorum autem coniecturam tam absurde, ut, si hoc nesciremus et in hoc libro similiter scriptum esset, quod Deus umorem fluidum et frigidum ac per hoc gravem in superiore omnibus ceteris humani corporis parte posuerit, isti trutinatores elementorum nequaquam crederent, et si auctoritati eiusdem Scripturae subditi essent, aliquid aliud ex hoc intellegendum esse censerent. Sed quoniam, si diligenter singula scrutemur atque tractemus, quae in illo divino Libro de / constitutione mundi scripta sunt, et multa dicenda et a proposito instituti operis longe digrediendum est, iamque de duabus istis diversis inter se atque contrariis societatibus angelorum, in quibus sunt quaedam exordia duarum etiam in rebus humanis civitatum, de quibus deinceps dicere institui, quantum satis esse visum est, disputavimus: hunc quoque librum aliquando claudamus. cr
82
83
c r
8 1
8 2
8 3
od voda!« , podrazumijevajući kako su iznad svoda anđeli, a ispod njega ili same vidljive vode ili mnoštvo zlih anđela ili svi puci svijeta. Ako je tome tako, onda se tu ne otkriva gdje su anđeli stvoreni, nego gdje su razdvojeni; dočim neki (što je i najizopačenija i bezbožna ispraznost) niječu da je Bog stvorio vode, zbog toga što nigdje ne piše: »I reče Bog: Nek budu vode!«. Ti bi to - s istom ludošću mogli reći i o zemlji, jer se nigdje ne čita: »I Bog reče: Neka bude zemlja!« Nego, kažu, kako piše: »U početku stvori Bog nebo i zem lju.« Međutim, tu se mora razumjeti i voda; jer jednom je riječju (zemlja) obuhvaćeno i jedno i drugo. Naime, kao što se čita u psalmu: »Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njego ve.« Nu one koji bi htjeli da se pod riječju vode shvate anđeli, zbunjuju same težine pratvari, te misle kako se tekuća i teška narav voda ne bi mogla smjestiti na višnjim mjestima svijeta; prema njihovu mnije nju, kad bi uzmogli stvarati čovjeka, ne bi mu stavili u glavu onu sluzovinu, koju Grci nazivaju ^)Xey\ia, i koja među sastavinama našeg tijela zauzima mjesto voda. Naime, u glavi je smjestište te tekućine, i to je prema Božjem djelu najprikladnije, ali prema njihovu nagađa nju to je toliko besmisleno, da kad ovo ne bismo znah i kad bi slično u knjizi Postanka pisalo, kako je Bog tu tekuću i hladnu pa prema tome i tešku mokrinu smjestio u najviši dio ljudskog tijela, ti vagači pratvari ne bi uopće vjerovali, i ako bi bili nadvladani ugledom samog Pisma, ipak bi tvrdili kako se time mora podrazumijevati nešto drugo. 2
Samo, ako bismo pažljivo istraživali sve pojedinosti koje su u toj sve toj knjizi napisane o postanku svijeta, ne samo što bi još mnogo toga trebalo reći nego bismo i poprilično odlutali od same nakane ovoga djela; već smo, onoliko koliko se činilo dostatnim, raspravljah o tim dvama različitim i oprečnim društvima anđela, u kojima su i u ljud skim stvarima kao neki započeci dvaju gradova, o kojima sam naka nio sada govoriti; i stoga završimo već jednom ovu knjigu.
suntM.
Gen 1, 6. Gen 1, 1. Ps 94, 5.
1
Post 1,6. Epifanije iz Salamine pripisuje Origenu takvo tumačenje u svojem pismu Ivanu Jeruzalemskom. Ps 95 (94), 5. 2
svoda izrazom razdvajanja voda misli na anđele, i kako neki misle da vode nisu stvorene.
K N J I G A XII. Razlaganje poprima odlučujuće polemički ili, ako želimo, apologetski ton jer prapočetke dviju država promatra kao one koje su proizašle iz zajednice ljudi i anđela. Dva su poglavita protivnika protiv kojih ustaje Augustinov snažan i ponekad oštar govor; manihejci koji su zastupali teoriju dvostrukog počela dobra i zla; stoici koji su od Empedokla baštinili teoriju palingeneze i cikličkog povratka identičnog. Knjiga dakle ima dva dijela, a dodaje se i središnji dio koji uspoređuje i usklađuje druga dva dijela. U prvom dijelu razlaže se teza da svako biće svoju dobrotu dobiva od stvaralač kog čina jednog, istinitog i dobroga Boga. Razlikovanje između dobrih i zlih anđela proizlazi iz njihova prianjanja ili odbacivanja Boga (1-9). U drugom dijelu Augustin je zaokupljen određivanjem i opisivanjem granica po drijetla dviju država, dobre i zle. Pažljivo motreći teoriju o ciklusima određuje poj move vremena i vječnosti i odnose koje onda pažljivo povezuje i s raznim kronologi jama (10-14). U trećem dijelu susrećemo dokazivanje apsurdnosti i proizvoljnosti teorije palinge neze i povratka u identičnost. Apsurdna je to i bogohulna teorija jer ruši svako Božje svojstvo, uključujući i svojstva Gospodara. Apsurdna je to i neljudska teorija jer ne priznaje jedinomđenost ljudske loze i, kao posljedicu, odnose sporazumijevanja i slo ge, odbacuje rast i razvitak povijesnog i civilizacijskog iskustva a naročito je apsurdna i neljudska jer osuđuje vječnu sreću, jednom za svagda stečenu, a za uzvrat nuđa neprestano vraćanje u zemaljsku bijedu (15-28).
BREVICULUS cc xxm
1. 2. 3.
4. 5.
De una bonorum angelorum malorumque natura. Nullam essentiam Deo esse contrariam, quia ab eo, qui summe et sem per est, hoc in totum videtur diversum esse quod non est. De inimicis Dei non per naturam, sed per contrariam voluntatem, quae cum ipsis nocet, bonae utique naturae nocet, quia vitium, si non nocet, non est. De naturiš irrationalium aut vita carentium, quae in suo genere atque ordine ab universitatis decore non discrepant. Quod in omnium naturarum specie ac modo laudabilis sit Creator.
O jednoj naravi dobrih i zlih anđela. M jedna bit nije oprečna Bogu, jer njemu koji najviše jest i uvijek jest nije ništa različnije od onoga što nije. O Božjim neprijateljima, koji nisu takvi po naravi, nego po oprečnoj volji, koja jer škodi njima, škodi i dobroj naravi, budući da nedostatak ako ne škodi, i ne postoji. O naravima što su bez razuma ili života, pa ipak svojom vrstom i poretkom ne odstupaju od sklada sveukupnosti. U svim vrstama i načinima različitih naravi treba hvaliti Stvoritelja.
1. 2. 3.
4. 5.
6.
cc xxiv
Quae causa sit beatitudinis angelorum bonorum et quae causa sit miseriae angelorum malorum. 7. Causam efficientem malae voluntatis non esse quaerendam. 8. De amore perverso, quo voluntas ab incommutabili bono ad mutabile bonum deficit. 9. An sancti angeli, quem habent Creatorem naturae, eumdem habeant bonae voluntatis auctorem per Spiritum Sanctum in eis caritate diffusa. 10. De opinione eorum, qui humanum genus sicut ipsum mundum sem per fuisse existimant. 11. De his, qui hunc quidem mundum non sempiternum putant, sed aut innumerabiles aut eumdem unum certa conclusione saeculorum sem per nasci et resolvi opinantur. 12. Quid respondendum sit his, qui primam conditionem hominis tardam esse causantur. 13. De revolutione saeculorum, quibus certo fine conclusis universa sem per in eumdem ordinem eamdemque speciem reditura quidam philosophi crediderunt. 14. De temporali conditione generis humani, quam Deus nec novo consilio instituerit nec mutabili voluntate. 15. An ut Deus semper etiam Dominus fuisse intellegatur, credendum sit creaturam quoque numquam defuisse cui dominaretur, et quomodo dicatur semper creatum quod diei non potest coaeternum.
SAŽETAK
16. 17.
Quomodo intellegenda sit promissa homini a Deo vita aeterna ante tempora aeterna. Quid de incommutabili consilio ac voluntate Dei fides sana defendat contra ratiocinationes eorum, qui opera Dei ex aeternitate repetitaper eosdem semper volunt saeculorum redire circuitus.
Koji je uzrok blaženstvu dobrih anđela i koji je uzrok bijedi zlih anđela. Ne treba tražiti tvorni uzrok zle volje. O izopačenoj ljubavi, zbog koje volja otpada od nepromjenjiva dobra prema promjenjivu dobru. Da li je tvorac naravi svetih anđela i tvorac njihove dobre volje, što je ljubavlju u njih ulivena po Duhu Svetome. O mnijenju onih koji misle kako je ljudski rod uvijek postojao, kao i sam svijet. O onima koji misle kako ovaj svijet nije vječan, nego mniju ili da postoje nebrojeni svjetovi, ili da se ovaj jedan, nakon stanovita za vršetka vjekova, uvijek ponovo rađa i raspada. Što treba odgovoriti onima koji izjavljuju kako je pozan čovjekov nastanak. 0 obrtanju vjekova, što se određenog časa završavaju, tako te će se svemir - kao što su neki filozofi vjerovali - vraćati uvijek u isti poredak 1 izgled. 0 stvaranju ljudskoga roda u vremenu, koje je Bog odlučio bez ikakve novine u svojoj namisli i bez ikakve promjene u volji. Da li treba vjerovati, kako bi se shvatilo da Bog uvijek bijaše gospodarem, da mu nikada nije manjkalo nekakva stvora kojim bi gospodario, 1 kako reći, da je nešto uvijek stvarano o čemu se ne može kazati da je suvječno? Kako treba razumjeti čovjeku od Boga obećani vječni život prije vječnih vremena. Što da zdrava vjera iznese u obranu o nepromjenjivoj namisli i volji Božjoj, a protiv doumljivanja onih prema kojima se Božja djela po navljaju u vječnosti i vraćaju se uvijek po istim kruženjima vjekova.
6. 7. 8. 9. 10. 11.
12. 13.
14. 15.
16. 17.
86
BREVICULUS
SAŽETAK
87
18
Contra eos, qui dicunt ea, quae infinita sunt, nec Dei posse scientia comprehendi. 19. De saeculis saeculorum. 20. De impietate eorum, qui asserunt animas summae veraeque beatitudi nis participes iterum atque iterum per circuitus temporum ad easdem miserias laboresque redi turaš. • De conditione unius primi hominis atque in eo generis humani. 22. Quod praescierit Deus hominem, quem primum condidit, peccaturum simulque praeviderit, quantum piorum populum ex eius genere in angelicum consortium sua esset grada translaturus. 2 1
cc xxv
Protiv onih koji govore kako se beskonačnosti ne mogu obuhvatiti čak ni Božjim znanjem. O vjekovima vjekova. O bezbožju onih koji tvrde, kako će duše dionice najvišeg i istinskog blaženstva - po povratnim kruženjima vremena - ponovo zapasti u iste bijede i muke. O postanku jednoga prvog čovjeka i ljudskoga roda u njemu. Bog je unaprijed znao da će zgriješiti prvi čovjek, kojega je stvorio, i istodobno predvidio kolik će narod pobožnikd svojom milošću preni jeti iz ljudskoga roda u anđeosko zajedništvo.
18. 19. 20.
21. 22.
23. De natura humanae animae creatae ad imaginem Dei. 24. An ullius vel minimae creaturae possint dići angeli creatores.
O naravi ljudske duše stvorene na sliku Božju. Može li se reći da su anđeli stvoritelji ikojeg bilo i najsitnijeg stvora.
23. 24.
25.
Svaku narav i svaki oblik svih stvorova nije načinio i oblikovao nitko drugi osim Bog. O mnijenju platonika, kojim mišljahu da su anđeli doduše stvoreni od Boga, ali da su sami tvorcima ljudskih tijela. U prvome čovjeku bijaše nastala cjelokupna punoća ljudskoga roda, u kojoj je Bog predvidio koji će dio biti počašćen nagradom, a koji osu đen na kaznu.
25.
26. 27.
Omnem naturam et omnem speciem universae creaturae nonnisi ope re Dei fieri atque formari. De Platonicorum opinione, qua putaverunt angelos quidem a Deo conditos, sed ipsos esse humanorum corporum conditores. In primo homine exortam fuisse omnem plenitudinem generis huma ni, in qua praeviderit Deus, quae pars honoranda esset praemio, quae damnanda supplicio.
26. 27.
LIBER
DUODECIMUS
D E U S BONOS ANGELOS E T S E M E L I N TEMPORE H O M I N E M CREAVTT
Quae sint bona et mala in angelis et in rebus [1-9]
D V A N A E S T A KNJIGA B O G JE STVORIO DOBRE ANĐELE I JEDANPUT ČOVJEKA U VREMENU
Dobro i zlo u anđelima i u svijetu [1-9]
PL 347 - CC 355 Societas est et civitas angelorum et homi num. PL 348 PL 349
1-1. Antequam de institutione hominis dicam, ubi / duarum civitatum, quantum ad rationalium mortalium genus attinet, apparebit exortus, sicut supe/riore libro apparuisse in angelis iam videtur: prius mihi quaedam de ipsis angelis video esse dicenda, quibus demonstretur quantum a nobis potest, quam non inconveniens neque incongrua dicatur esse hominibus angelisque societas, ut non quattuor (duae scilicet angelorum totidemque hominum), sed duae potius civitates, hoc est societates, merito esse dicantur, una in bonis, altera in malis non solum angelis, verum etiam hominibus constitutae.
1. 1. Prije nego što kažem koju o postanku čovjeka (gdje će se pokazati da je i početak dvaju gradova, koliko se tiče roda razumnih smrtnih bića, kao što se to pokazalo u prethodnoj knjizi što se tiče anđela), čini se kako trebam reći još štogod o anđelima, čime bi se koliko mi je to moguće - pokazalo, da nema ničega ni nepriličnog ni neprikladnog u družbi ljudi i anđela, tako te s pravom ne treba govo riti o četiri (naime: o dvije zajednice anđela i isto tako dvije ljudi), nego radije o dva grada, to jest društva, što se sastoje jedno od do brih, drugo od zlih, ne samo anđela nego i ljudi.
In potestate est naturae rationalis Deo adhaerere uno ve ro bono.
1.2. Angelorum bonorum et malorum inter se contrarios appetitus non naturiš principiisque diversis, cum Deus omnium substantiarum bonus auctor et conditor utrosque creaverit, sed voluntatibus et cupiditatibus exstitisse dubitare fas non est, dum alii constanter in communi omnibus bono, quod ipse illis Deus est, atque in eius aeter nitate veritate caritate persistunt; alii sua potestate potius delectati, velut bonum suum sibi ipsi essent, a superiore communi omnium beatifico bono ad propria defluxerunt et habentes elationis fastum pro excelsissima aeternitate, vanitatis astutiam pro certissima veri tate, studia partium pro individua caritate superbi fallaces invidi
2. Nije uopće dopušteno sumnjati, da su oprečne težnje dobrih i zlih anđela nastale njihovim voljama i žudnjama, a ne po različitim nara vima i počelima, budući da je Bog, dobri Tvorac i Utemeljitelj svih bivstava, stvorio i jedne i druge; i dok jedni postojano ustrajavaju u svima zajedničkom dobru, koje je njima sam Bog, u njegovoj vječno sti, istini i ljubavi, drugi radije uživaju u vlastitoj moći (kao da su sami sebi svoje dobro) i otpavši od višnjega dobra - koje usrećuje i svima je zajedničko - na ono koje je samo njihovo; i budući da odabraše oholost uznositosti mjesto najuzvišenije vječnosti, ispraznu do mišljatost mjesto najpouzdanije istine i strast rascjepkanosti mjesto nedjeljive ljubavi, postali su oholi, himbeni, zavidni.
1
1
V . supra 11, 9.
O jednoj naravi dobrih i zlih anđela.
90
D E crv. D E I
12, 1,2-1,3
effecti sunt. Beatitudinis igitur illorum causa est adhaerere Deo; quocirca istorum miseriae causa ex contrario est intellegenda, quod est non adhaerere Deo. Quam ob rem si, cum quaeritur, quare illi beati sint, recte respondetur: Quia Deo adhaerent; et cum quaeritur, cur isti sint miseri, recte respondetur: Quia non adhaerent Deo: non est creaturae rationalis vel intellectualis bonum, quo beata sit, nisi Deus. Ita quamvis non omnis beata possit esse creatura (neque enim hoc munus adipiscuntur aut capiunt ferae ligna s^xa et si quid huius modi est), ea tamen, quae potest, non ex se ipsa potest, quia ex nihilo creata est, sed ex illo, a quo creata est. Hoc enim adepto beata, quo amisso misera est. Ille vero qui non alio, sed se ipso bono beatus est, ideo miser non potest esse, quia non se potest amittere. a
b
CC 356 Naturae ratio nalis bonum est esse cum Deo.
0
1. 3. Dicimus itaque immutabile bonum non esse nisi unum verum beatum Deum; ea vero, quae fecit, bona quidem esse, quod ab illo, verumtamen mutabilia, quod non de illo, sed de nihilo facta sunt. Quamquam ergo summa non sint, quibus est Deus maius bo num: magna sunt tamen ea mutabilia bona, quae adhaerere possunt, ut beata sint, immutabili bono, quod usque adeo bonum eorum est, ut sine illo misera esse necesse sit. Nec ideo cetera in hac creaturae universitate meliora sunt, quia misera esse non possunt; neque enim cetera membra corporis nostri ideo dicendum est oculis esse melio ra, quia caeca esse non possunt. Sicut autem melior est natura sentiens et cum dolet quam lapis qui dolere nullo modo potest: ita ratio nalis natura praestantior etiam misera, quam illa quae rationis vel sensus est expers, et ideo in eam non cadit miseria. Quod cum ita sit, d
a
eiusmodi semper M.
b
ipse M. incommutabile M. est add. M.
c d
O D R Ž A V I BOŽJOJ
12, 1,2-1,3
91
Dakle, uzrok blaženstvu jednih jest prionuće uz Boga, i prema tome suprotno: mora se kao uzrok bijede onih drugih shvatiti to što ne prianjaju uz Boga. Stoga, upita li se zašto su prvi blaženi, pa se pravo odgovori: »jer prianjaju uz Boga«; a kad se pita zašto su drugi bijedni, pravo se odgovara: »jer ne prianjaju uz Boga«, onda osim Boga nema dobra kojim bi razborit i razuman stvor postao blažen. Tejiako svaki stvor ne može postati blažen (naime: taj dar niti dostižu niti uživaju životinje, drveće, stijenje i štogod slično), ir^k^naj^koji to može, ne može sam po sebi, jer je stvoren iz ništa, nego po onome tko ga je stvorio. Stekavši to dobro, stvor je blažen; izgubivši ga, bijedan je. Dočim onaj tko je blažen po vlastitom dobru, a ne po tuđem, ne može biti bijedan, jer ne može izgubiti sebe sama. 3. Tako kažemo, da ne postoji nepromjenjivo dobro osim jednog^ pravog blaženog Boga; stvari koje je on stvorio dobre su, jer ih je ori stvorio, ali su i promjenjive, jer nisu stvorene iz njega, nego iz ničega. Te stoga, iako nisu najviše one stvari od kojih je Bog veće dobrog ipak su ta promjenjiva dobra velika, koja da bi bila blažena mogu prionuti uz nepromjenjivo dobro, a ovo je toliko njihovo dobro te je nužno da bez njega budu nesretna. N u , ostale stvari u ovoj sveukup nosti stvorova nisu stoga bolje što ne mogu biti bijedne; jer ne treba reći kako su ostali dijelovi našeg tijela zbog toga bolji od oka budući da ne mogu oslijepiti. Naime, kao što je bolja osjetilna narav i kad pati negoli kamen koji nikako ne može osjetiti bol, tako je i razumna narav izvrsnija, čak kad je i bijedna, od one što je lišena razbora ili sjetila, te stoga i ne zapada u takvu bijedu. Budući da je tomu tako,
92
PL 350
D E CIV. D E I
12, 1 , 3 - 2
huic naturae, quae in tanta excellentia creata est, ut, licet sit ipsa mutabilis, inhaerendo tamen incommutabili bono, id est summo Deo, beatitudinem consequatur nec expleat indigentiam suam / nisi utique beata sit eique explendae non sufficiat nisi Deus, profeeto non illi adhaerere vitium est. Omne autem vitium naturae nocet ac per hoc contra naturam est. Ab illa igitur, quae adhaeret Deo, non natura differt ista, sed vitio; quo tamen etiam vitio valde magna multumque laudabilis ostenditur ipsa natura. Cuius enim recte vituperatur vi tium, procul dubio natura laudatur. Nam recta vitii vituperatio est, quod illo dehonestatur natura laudabilis. Sicut ergo, cum vitium oculorum dicitur caecitas, id ostenditur, quod ad naturam oculorum pertinet visus; et cum vitium aurium dicitur surditas, ad earum na turam pertinere demonstratur auditus: ita, cum vitium creaturae angelicae dicitur, quo non adhaeret Deo, hine apertissime deelaratur, eius naturae ut Deo adhaereat convenire. Quam porro magna sit laus adhaerere Deo, ut ei vivat, inde sapiat, illo gaudeat tantoque bono sine morte sine errore sine molestia perfruatur, quis digne cogitare possit aut eloqui? Quapropter etiam vitio malorum angelorum, quo non adhaerent Deo, quoniam omne vitium naturae nocet, satis manifestatur Deum tam bonam eorum creasse naturam, cui noxium sit non esse cum Deo. e
Ex principio est quaelibet natura ideoque bona. CC357
2. Haec dicta sint, ne quisquam, cum de angelis apostaticis loquimur, existimet eos aliam velut ex alio principio habere potuisse na turam, nec eorum naturae auctorem Deum. Cuius erroris impietate tanto quisque carebit expeditius et facilius, quanto perspicacius intellegere potuerit, quod per angelum / Deus dixit, quando Moysen mittebat ad filios Israel: Ego sum, qui sum . Cum enim Deus summa essentia sit, hoc est summe sit, et ideo immutabilis sit: rebus, quas ex nihilo creavit, esse dedit, sed non summe esse, sicut est ipse; et aliis dedit esse amplius, aliis minus, atque ita naturaš essentiarum gradibus ordinavit (sicut enim ab eo, quod est sapere, vocatur sapientia, sic ab eo, quod est esse, vocatur essentia, novo quidem nomine, quo usi veteres non sunt latini sermonis auctores, sed iam nostris temporibus usitato, ne deesset etiam linguae nostrae, quod Graeci 2
O
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
1,3
-
2
93
naravi koja je stvorena u tolikoj izvrsnosti zaista je nedostatak ne prionuti uz Boga, jer iako je sama promjenjiva, ipak prionućem uz nepromjenjivo dobro, to jest uz Svevišnjeg Boga, ona postiže blažen stvo i ne može zadovoljiti svoju potrebu ukoliko nije blažena, što joj opet ne može pružiti nitko drugi osim Boga. 1
A svaki nedostatak škodi naravi pa je prema tome protiv naravi. Stoga se ona narav koja prianja uz Boga razlikuje od one koja ne prianja - ne po naravi, nego po nedostatku; pa ipak čak i taj nedosta tak pokazuje kako je narav velika i dostojna hvale. Jer, kad se pravo osuđuje nedostatak, onda se nedvojbeno hvali sama narav. Naime, osudba nedostatka je pravična, jer se njime obeščašćuje hvale do stojna narav. Dakle, kad se nedostatak očiju nazove sljepoća, to pokazuje kako naravi očiju pripada vid, i kad se nedostatak ušiju nazove gluhoća, dokazuje se kako njihovoj naravi pripada sluh; isto tako, kad se kaže kako je nedostatak anđeoskoga . . . „ ° stvora ne prianjati uz Boga, time se najjasnije izjavljuje da prionuće uz Boga pripada njegovoj naravi. I tko bi mogao dostojno zamisliti ili izraziti, kolika je hvala prianjati uz Boga, da se za njega živi, u njemu nalazi mudrost, u njemu raduje te uživa tako golemo dobro bez smrti, bez skretanja, bez smetnje? Stoga, čak i nedostatak zlih anđela zbog kojega ne pria njaju uz Boga (a jer svaki nedostatak škodi naravi) dostatno pokazu je, da je Bog njihovu narav stvorio tako dobrom te joj škodi što nije s Bogom. A
J
2. Ovo nek je rečeno radi toga, kako - dok govorimo o anđelima otpadnicima - ne bi tkogod pomislio, da su mogli steći drukčiju narav od nekog drukčijeg počela, pa da Bog nije tvorac njihove naravi. Svatko će to lakše i brže izbjeći bezbožju takve zablude što uzmogne jasnije shvatiti ono što Bog preko anđela reče kad posla Mojsija sino vima Izraelovim: »Ja sam koji jesam.« 1
Ni jedna bit nije oprečna Bogu, jer njemu koji najviše jest i uvijek jest nije ništa različnije od onoga što nije.
Budući je Bog najviša bit, (naime: on najviše jest, te je stoga nepro mjenjiv), stvarima, koje je stvorio, on je podario bitak, ali ne najviši bitak, kakav je on sam; jednima dade bitak više, drugima manje, i tako po stupnjevima uredi naravi biti (naturaš essentiarum); naime: kao što riječ sapientia (mudrost) dolazi od sapere (biti mudar), tako
1
Posrijedi je još jedna višeznačnica (vitium), riječ koja znači: nedostatak, mana, pogrješka, nestašica, šteta, krivnja, bolest, promašaj, opačina. U našem slučaju ona je najčešće stanovit spoj značenja nedostatak i grijeh, a koje od njih prevlađuje, određuje se iz konteksta. Stoga je najčešće prevodimo našom približnom zamjenom - nedostatak. e
quod M. 1
2
E x 4, 14.
Izl 3,14. Latinski Ego sum qui sum, prema grčkom predlošku Septuaginte: 'EYW eiui 6 03v. Uz doneseni prijevod, moguće je i značenje: »Ja sam ono što jesam« i »Ja ću biti ono što ću biti«.
94
D E CIV. D E I
12,
O DRŽAVI BOŽJOJ
2 - 3
12,
2 - 3
2
appellant odatav; hoc enim verbum e verbo expressum est, ut diceretur essentia); ac per hoc ei naturae, quae summe est, qua faciente sunt quaecumque sunt, contraria natura non est, nisi quae non est. E i quippe, quod est, non esse contrarium est. Et propterea Deo, id est summae essentiae et auctori omnium qualiumcumque essentiarum, essentia nulla contraria est.
Vitium naturae contrarium est Deo. PL 351
3
3. Dicuntur autem in Scripturis inimici D e i , qui non natura, sed vitiis adversantur eius imperio, nihil ei / valentes nocere, sed sibi. Inimici enim sunt resistendi voluntate, non potestate laedendi. Deus namque immutabilis est et omni modo incorruptibilis. Idcirco vi tium, quo resistunt Deo qui eius appellantur inimici, non est Deo, sed ipsis malum, neque hoc ob aliud, nisi quia corrumpit in eis naturae bonum. Natura igitur contraria non est Deo, sed vitium q u i a malum est, contrarium est bono. Quis autem neget Deum summe bonum? V i t i u m ergo contrarium est Deo, tamquam malum bono. Porro au tem bonum est et natura quam vitiat; unde et huic bono utique con trarium est; sed Deo tantummodo tamquam bono malum, naturae vero, quam vitiat, non tantum malum, sed etiam noxium. Nulla quippe mala Deo noxia, sed mutabilibus corruptibilibusque naturiš, bonis tamen ipsorum quoque testimonio vitiorum. S i enim bonae non essent, eis vitia nocere non possent. Nam quid eis nocendo faciunt, nisi adimunt integritatem pulchritudinem, salutem virtutem et quidquid boni naturae per vitium detrahi sive minui consuevit? Quod si omnino desit, nihil boni adimendo non nocet ac per hoc nec vitium est. Nam esse vitium et non nocere non potest. Unde colligitur, quamvis non possit vitium nocere incommutabili bono, non tamen posse nocere nisi bono, quia non inest, nisi ubi nocet. Hoc etiam isto modo diei potest, vitium esse nec in summo posse bono nec nisi in aliquo bono. Sola ergo bona alicubi esse possunt, sola mala nusquam; quoniam naturae / etiam illae, quae ex malae voluntatis initio vitiatae sunt, in quantum vitiosae sunt, malae sunt, in quantum autem natuf
CC 358
i essentia (bit) potječe od glagola esse (biti), što je nova riječ kojom se nisu stari latinski pisci služili, ah se ona u naše doba uobičajila, kako ne bi i našemu jeziku uzmanjkalo ono što Grci zovu ousia, a naša je essentia njezin doslovan prijevod. Stoga, onoj naravi koja naj više jest (i po kojoj postoje sve stvari koje jesu) nije oprečna ni jedna narav, osim one koja ne postoji. Jer, onomu što biva oprečan je nebitak. Zbog toga Bogu, to jest najvišoj biti i tvorcu svih biti koliko god ih ima, nije oprečna ni jedna bit.
g
3. U Pismu se nazivaju Božjim neprijateljima oni koji se suprot stavljaju Božjoj vlasti ne po naravi, nego po svojim nedostacima; oni ne mogu ništa naškoditi njemu, već sebi samima. Naime, neprijatelji su po volji da mu se suprotstave, a ne po moći da ga pozlijede. Jer Bog je nepromjenjiv i posve neoštetljiv. Stoga, nedostatak, po kojem se suprotstavljaju Bogu oni koji se nazivaju njegovim neprijateljima, predstavlja zlo ne za Boga, nego za njih same, i to ni zbog čega dru gog nego zbog toga što izopačuje dobro njihove naravi. Dakle, jiarav nije oprečna Bogu, nego nedostatak (vitium); a jer je zlo, oprečan je dobru.
O Božjim neprijateljima, koji nisu takvi po naravi, nego po oprečnoj volji, koja jer škodi njima, škodi i dobroj naravi, budući da nedostatak ako ne škodi, i ne postoji.
A tko pak može zanijekati da je Bog najviše dobro? Dakle, nedosta tak oprečan je Bogu, kao zlo dobru. N o , dobro je i ona narav koju kvari; otuda je nedostatak oprečan i tomu dobru; ali dok je Bogu oprečan samo kao zlo dobru, naravi koju kvari, nije samo zao, nego i škodljiv. Jer, nisu Bogu škodljiva nikakva zla, nego promjenjivim i propadljivim naravima, o dobru kojih svjedoče i sami nedostaci. To jest, da te naravi nisu dobre, njima nedostaci ne bi mogli škoditi. Naime, što im škodeći čine, ako im ne oduzimaju cjelovitost, ljepotu, zdravlje, krepost ili bilo koje drugo dobro naravi koje se nedostatkom običava odstraniti ili umanjiti? N u , ako toga dobra uopće nema, onda mu se ne može naškoditi nikakvim oduzećem, pa prema tome nema nikakva nedostatka. Jer, ne može biti nedostatak, a da ne škodi. Otuda se zaključuje, iako nedostatak ne može naškoditi nepromje njivu dobru, ipak ne može škoditi ničemu osim nekom dobru, jer on nije ondje gdje ne škodi. A to se može izreći i ovako: niti nedostatak može biti u najvišem dobru, niti može biti igdje osim u nekom dobru. Stoga, sama dobra mogu gdjegdje postojati, ah sama zla nikako; jer čak i one naravi koje su zle pogrješkom svoje zle volje, zle su ukoliko
2
f
quod add. s virio M.
3
M.
C f . A e t 5, 39; R o m 5, 10; cf. C o l 1, 21.
Neki latinski pisci (Seneka Mlađi i Sidonije Apolinar) pripisuju tvorbu te riječi Ciceronu, ali se ona ne nalazi ni u jednom njegovom sačuvanom djelu. Kvintilijan pripi suje tu riječ na jednom mjestu nekom Plautu, a na drugom mjestu Sergiju Flavu. Grčki bogoslovi razlikovali su ouaia i ujtooraaic;, te su Trojstvo odredili kao: \iia ouaia, TQETC; i)jtoaxda£ig; latinski bogoslovi su izjednačili nazivke essentia i substantia te su govorili o Trojstvu kao una essentia ili substantia, tres personae, o čemu govori i Augustin u djelu De Trinitate (5,9,10; 7,4,7-8).
96
DE
crv.
DEI
12, 3 - 4
rae sunt, bonae sunt. Et cum in poenis est natura vitiosa, excepto eo, quod natura est, etiam hoc ibi bonum est, quod impunita non est. Hoc enim est iustum et omne iustum procul dubio bonum. Non enim quisquam de vitiis naturalibus, sed de voluntariis poenas luit. Nam etiam quod vitium consuetudine nimiove progressu roboratum velut naturaliter inolevit, a voluntate sumpsit exordium. De vitiis quippe nunc loquimur eius naturae, cui mens inest capax intellegibilis lucis, qua discernitur iustum ab iniusto.
Cuilibet naturae conveniens bonum fuit.
4. Ceterum vitia pecorum et arborum aliarumque rerum mutabilium atque mortalium vel intellectu vel sensu vel vita omnino carentium, quibus eorum dissolubilis natura corrumpitur, damnabilia putare ridiculum est, cum istae creaturae eum modum nutu Creatoris acceperint, ut cedendo ac succedendo peragant infimam pulchritudinem temporum in genere suo istius mundi partibus congruentem. Neque enim caelestibus fuerant terrena coaequanda, aut ideo universitati deesse ista debuerunt, quoniam sunt illa meliora. Cum ergo in his locis, ubi esse talia compe/tebat, aliis alia deficientibus oriuntur et succumbunt minora maioribus atque in qualitates superantium superata vertuntur, rerum est ordo transeuntium. Cuius ordinis decus nos propterea non delectat, quoniam parti eius pro condicione nostrae mortalitatis intexti universum, cui particulae, quae nos offendunt, satis apte decenterque conveniunt, sentire non possumus. Unde nobis, in quibus eam contemplari minus idonei sumus, rectissime credenda praecipitur providentia Conditoris, ne tanti artificis opus in aliquo reprehendere vanitate humanae temeritatis audeamus. Quamquam et vitia rerum terrenarum non voluntaria neque poenalia naturaš ipsas, quarum nulla omnino est, cuius non sit auctor et conditor Deus, si prudenter attendamus, eadem ratione com4
PL352
Cf.
LUCRETIUS,
De rerum natura 1, 262-264.
O
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
3-4
97
su manjkave, ali su dobre ukoliko su naravi. I kad je nedostatna na rav pod kaznom - izuzevši dobro zbog toga što je narav - tu je dobro i to što ne ostaje nekažnjenom. Naime, to je pravedno, a sve što je pravedno, nedvojbeno je i dobro. Jer nitko se ne kažnjava zbog svojih naravnih nedostataka, nego zbog onih što potječu od njegove volje. Naime, čak i nedostatak što je otvrdnuo navikom i čestoćom te po stao gotovo naravan, i on je započeo po volji. Sada, dakako, govo rimo o nedostacima one naravi koja posjeduje um obdarena razum skim svjetlom, kojim se razlučuje pravedno od nepravednog. 1
4. S druge strane, smiješno je misliti, kako treba kažnjavati nedo statke stoke, drveća i drugih promjenjivih i smrtnih stvari, koje su uopće lišene bilo razuma, bilo sjetila, bilo života, naime: nedostatke po kojima propada njihova raspadljiva narav; jer su ti isti stvorovi svoj način opstanka primili po volji Stvoritelja, kako bi stizanjem i nizanjem ostvarivali najnižu ljepotu godišnjih doba, što se u svojoj vrsti slaže s ostalim dijelovima ovoga svijeta. Naime, kao što ne bijaše potrebno da se zemljanine izjednačuju s nebesninama, isto tako ne bijaše potrebe da prve izostanu zbog toga što su ove druge bolje. Prema tome, kad na onim mjestima, gdje bijaše prikladno da te stvari budu, jedne od njih iščezavaju a druge izbijaju, kad manje podliježu većima te pobijeđene poprimaju svojstva pobjednika, posrijedi je red prolaznih pojava. N u sklad toga poretka nama zbog toga ne godi što smo sudbinom svoje smrtnosti i sami utkani u jedan njegov dio, a ne možemo shvatiti cjelinu, kojoj mali dijelovi što nas vrijeđaju pripadaju i pristalo i skladno. Stoga, u onim stvarima o kojima smo manje pri kladni razmišljati, najprimjerenije nam se nalaže da vjerujemo u pro misao Stvoritelja, kako se ne bismo u brzopletosti ljudske ispraznosti drznuli u čemu prigovoriti djelu tako velikog umjetnika. Pa ipak i nedostaci zemljanina, koji nisu ni voljni ni kažnjivi, ako razborito razgledamo - preporučuju njihove naravi, od kojih nema ni jedne kojoj Bog nije stvoritelj i utemeljitelj, i to zbog istoga razloga
Bibl. M e d . Laurenziana Ms. Plut. 12.19. De civitate Dei FIRENZE,
1
Posrijedi je Platonov nauk o bitnoj vrijednosti pravične kazne, kao što izlaže So krat u djelu Gorgia (472 o).
O naravima što su bez razuma ili života, pa ipak svojom vrstom i poret kom ne odstu paju od sklada sveukupnosti.
98
DE
civ.
DEI
O
12, 4 - 5
mendant, quia et in eis hoc nobis per vitium tolli displicet, quod in natura placet; nisi quia hominibus etiam ipsae naturae plerumque displicent, cum eis fiunt noxiae, non eas considerantibus, sed utilitatem suam, sicut illa animalia, quorum abundantia Aegyptiorum superbia vapulavit . Sed isto modo possunt et solem vituperare, quoniam quidam peccantes vel debita non reddentes poni a iudicibus iubentur ad solem. Non itaque ex commodo vel incommodo nostro, sed per se ipsam considerata natura dat / artifici suo gloriam. Sic est et natura ignis aeterni sine ulla dubitatione laudabilis, quamvis damnatis impiis futura poenalis. Quid enim est igne flammante vigente lucente pulchrius? quid calefaciente curante coquente utilius? quamvis eo nihil sit urente molestius. Idem igitur ipse aliter appositus perniciosus, qui convenienter adhibitus commodissimus invenitur. N a m eius in universo mundo utilitates verbis explicare quis sufficit? Nec audiendi sunt, qui laudant in igne lucem, ardorem autem vituperant, videlicet non ex vi naturae \ sed ex suo commodo vel in commodo. Videre enim volunt, ardere nolunt. Sed parum attendunt eam ipsam lucem, quae certe et illis placet, oculis infirmis per inconvenientiam nocere, et in illo ardore, qui eis displicet, nonnulla anima lia per convenientiam salubriter vivere. 5
cc 359
h
Est ratio gubernandae umversitatis.
PL 353
S
5. Naturae igitur omnes, quoniam sunt et ideo habent modum u u m , speciem suam et quamdam secum pacem suam, profeeto bo«i«
i«
i«
i i
nae sunt; et cum ibi sunt, ubi esse per naturae ordinem debent, quantum aeceperunt, suum esse custodiunt; et quae semper esse non acceperunt, pro usu motuque rerum, quibus Creatoris lege subduntur, in melius deteriusve mutantur, in eum divina providentia tendentes exitum, quem ratio gubernandae universitatis ineludit; ita ut nec tanta corruptio, quanta usque ad interitum n a t u r a š / mutabiles mortalesque perducit, sic faciat non esse quod erat, ut non inde fiat consequenter quod esse debebat . Quae cum ita sint, Deus, qui summe est atque ob hoc ab illo facta est omnis essentia, quae non summe est (quia neque illi aequalis esse deberet, quae de nihilo facta esset, neque ulio modo esse posset, si ab illo facta non esset), nec ullorum
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
4-5
99
što nam i kod njih smeta kad nedostatak odstranjuje ono što nam u naravi godi; a dakako da ljudima smetaju često i same naravi, kad im postanu škodljive, jer se tad ne obziru na naravi, nego na svoju korist, kao u slučaju onih životinja, kojih golema množina bijaše kazna oho losti Egipćana. A l i tim bi načinom mogli prigovarati i samome Sun cu, jer neke krivce ili dužnike suci osuđuju na izlaganje Suncu. Dakle, ne prema našoj pogodnosti ili nepogodnosti, nego promatrana sama za sebe, svaka je narav na slavu svojem Tvorcu. Tako je bez ikakve dvojbe hvale dostojna i narav vječnoga ognja, iako je buduća kazna osuđenim bezbožnicima. Jer, što je ljepše od plamtećeg, razbuktalog i svijetlog ognja? što korisnije kad grije, krijepi i kuha? a što gore od njega kad prži? Dakle, isti oganj po jednoj je primjeni pogibeljan, a po drugoj, prikladnoj, od najveće koristi. A tko bi i mogao riječima izraziti sve koristi od ognja u cjelokupnome svijetu? I ne treba slušati one koji u ognju hvale svjetlo, ali mu kore žar, sudeći dakako ne po sili naravi, nego prema vlastitoj pogodnosti ili nepogodnosti. T i bi htjeli vidjeti, ali se ne bi htjeli opeci. O n i , međutim, ne opažaju kako i samo svjetlo, koje njima dakako godi, slabim i nenaviklim očima škodi, te kako u žaru ognja, koji njima ne godi, neke životinje posve ugodno žive. 1
2
5. Stoga sve naravi, jer jesu i zbog toga imaju svoj način, svoju vrstu i nekakav svoj mir u sebi, doista su dobre; i kad su ondje gdje trebaju biti prema naravnom redu, one svoj bitak čuvaju onoliko koliko su ga primile; one koje ne primiše vječiti bitak, podvrgavaju se zakonu Stvoritelja, te radi koristi i gibanja stvari, mijenjaju se nabolje ili nagore, težeći po božanskoj promisli onome koncu kakav predviđa raspored vladavine nad sveukupnošću, tako te čak ni toliki raspad, koji promjenjive i smrtne naravi dovodi do same propasti, ne čini tako da ne bude ono što bijaše, da od toga ne bi dalje nastajalo ono što je trebalo biti.
1
h
1
1
calfaciente CC. ex... naturae] ex sui natura M. debeat M.
A kad je tomu tako, Bog koji najviše jest i zbog toga je od njega stvorena svaka bit koja ne postoji u najvišoj mjeri (jer niti bi njemu smjela biti jednaka ikoja bit stvorena iz ništa, niti bi ikojim načinom mogla biti da nije od njega stvorena) ne smije se optuživati ni zbog
1 2
5
Cf. E x 6 , 16-20; 10, 1-6.
hl 8,10.
Augustin vjerojatno misli na neke stvorove poput daždevnjaka, o kojima se vjero valo da žive u ognju.
u
svim vrstama
razSfTnaravi treba hvaliti S t v o r i t e l
a
J -
100
Miseria natu rae rationalis fuit ex aversione a Deo.
D E CIV. D E I
O
12, 5 - 6
12,
101
5-6
vitiorum offensione vituperandus et omnium naturarum consideratione laudandus est.
kojih nedostataka što vrijeđaju, i treba ga hvaliti razmišljajući o svim naravima.
6. Proinde causa beatitudinis angelorum bonorum ea verissima reperitur, quod ei adhaerent qui summe est. Cum vero causa miseriae malorum angelorum quaeritur, ea merito occurrit, quod ab illo, qui summe est, aversi ad se ipsos conversi sunt, qui non summe sunt; et hoc vitium quid aliud quam superbia nuncupetur ? Initium quippe omnispeccati superbia . Noluerunt ergo ad illum custodire fortitudinem suam , et qui / magis essent, si ei qui summe est adhaererent, se illi praeferendo id quod minus est praetulerunt. H i c primus defectus et prima inopia primumque vitium eius naturae, quae ita creata est, ut nec summe esset, et tamen ad beatitudinem habendam eo, qui summe est, frui posset, a quo aversa non quidem nulla, sed tamen minus esset atque ob hoc misera fieret. Huius porro malae voluntatis causa efficiens si quaeratur, nihil invenitur. Quid est enim quod facit voluntatem malam, cum ipsa faciat opus malum? Ac per hoc mala voluntas efficiens est operis mali, malae autem voluntatis eff iciens nihil est. Quoniam si res aliqua est, aut habet aut non habet aliquam voluntatem; si habet, aut bonam profecto habet aut malam; si bonam, quis ita desipiat, ut dicat quod bona voluntas faciat volun tatem malam? Erit enim, si ita est, bona voluntas causa peccati, quo absurdius putari nihil potest. S i autem res ista, quae putatur facere voluntatem malam, ipsa quoque habet voluntatem malam, etiam eam quae fecerit res consequenter interrogo, atque ita , ut sit aliquis inquirendi modus, causam primae malae voluntatis inquiro. Non est enim prima voluntas mala, quam fecit voluntas mala; sed illa prima est, quam nulla fecit. N a m si praecessit a qua fieret, illa prior est, quae alteram fecit. S i respondetur quod eam nulla res fecerit et ideo semper fuerit: quaero utrum in aliqua natura fuerit. S i enim in nulla
6. Stoga je najistinitiji uzrok blaženstvu dobrih anđela u lome što prianjaju uz onoga koji najviše jest. A kad se traži uzrok bijede zlih anđela, otkriva se kako je on s pravom u tome što se odvratiše od onoga koji najviše jest i što se okrenuše sebi samima koji ne postoje u najvišem stupnju; i kako drukčije da se taj nedostatak nazove nego oholost? Jer, »početak svakoga grijeha je oholost« . Dakle, oni ne htjedoše za njega čuvati svoju snagu, te iako bi više bili, da prionuše uz njega, koji najviše jest, pretpostavivši sebe same njemu, pretpostaviše mu ono što manje jest.
m
6
CC 360
DRŽAVI BOŽJOJ
7
11
m
nuncupatur
n jOYYh
1
Ovo je prvi nedostatak, prvo osiromašenje i prva grješka one naravi što je tako stvorena, da iako nije u najvišoj mjeri ipak - kako bi stekla blaženstvo - može uživati u onome koji najviše jest, a odvrativši se od njega, ona ne postade ništa, ali ipak manje jest, te zbog toga postade nesretnom. Zatim, potraži li se tvorni uzrok te zle volje, on se neće naći. Jer, što je ono što čini volju zlom, kad sama čini djelo zlim? Pa je, prema tome, zla volja tvorni uzrok zla djela, dok zloj volji ništa nije tvorni uzrok. Jer, ako neka stvar jest, ona ili ima i l i nema nekakvu volju; ako je ima, onda je zaista ima ili dobru ili zlu; ako ima dobru volju, tko će biti tako bezuman te reći, kako dobra volja stvara volju zlom? Naime, ako je tako, onda će dobra volja biti uzrok grijehu, a od toga se ne može ništa zamisliti besmislenije. A k o pak ta stvar, o kojoj se misli da čini volju zlom, i sama ima zlu volju, onda susljedno pitam, što je ono što nju učini takvom, i - kako bi se takvo ispitivanje privelo kraju - pitam o uzroku prve takve zle volje. Naime, ona zla volja koja je načinila volju zlom nije prva volja, nego je prva ona koju nije načinila ni jedna druga. A k o je prethodila ona po kojoj je postala, onda je prva ona koja je načinila drugu. Odgovori li se, kako nju ni jedna stvar nije načinila te stoga uvijek bijaše, pitam da l i bijaše u kakvoj naravi. Jer, ako ne bijaše ni u
M.
-/V^ 1
7
E c c l e 10, 15. C f . P s 5 8 , 10.
Sir 10,13(15). U tekstu Sedamdesetorice (Septuaginta) ta je izreka u inverziji: &Q%r) imeoncpaviag au.aoxia. (Stoga je u suvremenom prijevodu: »početak oholosti gri jeh« (Biblija, Zagreb, 1968). Međutim, izvorno čitanje iz Codexa Alexandrinusa čini se da je u skladu s Augustinovom verzijom i onom u Vulgati, to jest: initium omnis peccati superbia.
K o j i je uzrok blaženstvu dobrih a n đ e l a i koji je uzrok bijedi zlih anđela.
102
PL 354
CC 361
DE
civ.
DEI
O
12, 6
fuit, omnino non fuit; si autem in aliqua, vitiabat eam et corrumpebat eratque illi noxia ac per hoc bono privabat. Et ideo in mala natu ra voluntas mala esse non poterat, sed in bona, mutabili tamen, cui vitium hoc posset nocere. S i enim non nocuit, non utique vitium fuit, ac per hoc nec mala voluntas fuisse dicenda est. Porro si nocuit, bo num auferendo vel minuendo utique nocuit. Non igitur esse potuit sempiterna voluntas mala in ea re, in qua bonum naturale praecesserat, quod mala voluntas nocendo posset adimere. / Si ergo non erat sempiterna, quis eam fecerit quaero. Restat ut dicatur, quod ea res fecerit malam voluntatem, in qua nulla voluntas fuit. Haec utrum superior sit, requiro, an inferior, an aequalis. Sed° superior utique melior; quo modo ergo nullius, ac non potius bonae voluntatis? Hoc idem profeeto et aequalis. Duo quippe quamdiu sunt pariter volunta tis bonae, non facit alter in altero voluntatem malam. Relinquitur ut inferior res, cui nulla voluntas est, fecerit angelicae naturae, quae prima peceavit, voluntatem malam. Sed etiam res ipsa quaecumque est inferior usque ad infimam terram, quoniam natura et essentia est, procul dubio bona est, habens modum et speciem / suam in genere atque ordine suo. Quo modo ergo res bona efficiens est volunta tis malae? Quo modo, inquam, bonum est causa mali? Cum enim se voluntas relieto superiore ad inferiora convertit, efficitur mala, non quia malum est, quo se convertit, sed quia perversa est ipsa conversio. Idcirco non res inferior voluntatem malam fecit, sed rem inferiorem prave atque inordinate, ipsa q u i a facta est, appetivit. S i enim aliqui duo aequaliter affecti animo et corpore videant unius corporis pulehritudinem, qua visa unus eorum ad illicite fruendum moveatur, alter in voluntate pudica stabilis perseveret, quid putamus esse causae, ut in illo fiat, in illo non fiat voluntas mala? Quae illam res fecit in quo facta est? Neque enim pulehritudo illa corporis; nam eam non fecit in ambobus, quando quidem amborum non dispariliter occurrit aspeetibus. An caro intuentis in causa est? cur non et illius? An vero animus? cur non utriusque? Ambos enim et animo et corpo re aequaliter affectos fuisse praediximus. An dicendum est alterum eorum oeculta maligni spiritus suggestione temptatum, quasi non eidem suggestioni et qualicumque suasioni propria voluntate consenserit? Hane igitur consensionem, hane malam quam male suadenp
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
6
103
jednoj, onda uopće nije bila; ako pak bijaše u nekoj, pokvarila ju je i izopačila, bila joj je škodljiva i time je lišila dobra. Stoga zla volja nije mogla biti u zloj naravi, nego u dobroj, iako promjenjivoj, kojoj taj nedostatak može naškoditi. A k o pak nije naškodio, onda i nije bio nedostatak, pa prema tome ne treba reći ni da je volja bila zla. N u , ako jest naškodio, onda je naškodio oduzimajući ili umanjujući dobro. Stoga, zla volja nije mogla biti vječna u onoj stvari u kojoj je prethodilo naravno dobro, koje je zla volja škodeći mogla oduzeti. Dakle, ako ona nije bila vjekovječna, pitam: tko ju je načinio. Preostaje da se kaže, kako je zlu volju načinila ona stvar u kojoj ne bijaše nikakve volje. Pitam zatim: da li je ona viša, niža ili jednaka. A k o je visaT^nda je i bolja; ali kako onda, da nema nikakvu negoli radije dobru volju? Isto je i u slučaju da je jednaka. Jer, sve dotle dok su dva jednako dobre volje, jedan u drugom ne čini volju zlom. Preostaje, dakle, neka niža stvar, koja nema nikakve volje, a koja je volju anđeoske naravi, koja je prva zgriješila, načinila zlom. A l i , čak i bilo koja stvar, koja je niža sve do najniže zemlje, budući da je narav i bit, nedvojbeno je dobra, imajući svoj način i oblik u svojem rodu i redu. Kako onda da dobra stvar bude tvorni uzrok zle volje? Kako - pitam - da dobro bude uzrok zlu? Jer, kad se volja napustivši ono više okrene na niže, ona postaje zla, ali ne budući da je zlo ono čemu se okreće, nego jer je izopačen sam taj zaokret. Stoga, nije niža stvar volju načinila zlom, nego je ona sama - jer je takvom stvorena - izopačeno i nesređeno požudjela za nižom stvari.
q
° si add. M. P quae M. *i perfruendum M.
A k o neka dvojica, podjednaka i tjelesnog i duševnog stanja, ugledaju ljepotu nekoga tijela, pa taj prizor jednog navodi da ga nedopušteno uživa, dok drugi ostaje postojano čedne volje, što da smatramo uzro kom, što u jednom nastaje, a u drugom ne nastaje zla volja? Što l i je izazvalo takvu volju u onoga u kojeg se javila? To nije ljepota tijela, jer ona nije stvorila zlu volju u obojici, kad se posve jednako dojmila njihova vida. Je l i uzrok gledateljeva put? Zašto nije tako i u drugo ga? Ili je pak duša? Zašto nije opet u obojice? Jer, već rekosmo, obojica su u jednakom duševnom i tjelesnom stanju. Ili treba reći, kako jedan od njih bijaše iskušavan skrivenim natuknućem kakvoga zloduha, kao da nije vlastitom voljom popustio takvu migu ili bilo kakvu sličnu nagovoru?
DE
104
civ.
DEI
12,
O
6-7
ti adhibuit voluntatem quae in eo res fecerit, quaerimus. Nam ut hoc quoque impedimentum ab ista quaestione tollatur, si eadem temptatione ambo temptentur, et unus ei cedat atque consentiat, alter idem qui fuerat perseveret: quid aliud apparet, nisi unum noluisse, alterum voluisse a castitate deficere? Unde, nisi propria voluntate, ubi eadem fuerat in utroque corporis et animi affectio? Amborum oculis pariter visa est eadem pulchritudo, ambobus pariter institit occulta temptatio; propriam igitur in uno eorum voluntatem malam res quae fecerit scire volentibus, si bene intueantur, nihil occurrit. S i enim dixerimus quod ipse eam fecerit, quid erat ipse ante voluntatem ma lam nisi natura bona, cuius auctor Deus, qui est immutabile bo num? Qui ergo dicit eum, qui consensit temptanti atque suadenti, cui non consensit alius, ad illicite utendum pulchro corpore, quod videndum ambobus pariter adfuit, cum ante illam visionern ac temptationem similes ambo animo et / corpore fuerint, ipsum sibi fecisse vo luntatem malam, qui* utique bonus ante voluntatem malam fuerit: quaerat cur eam fecerit, utrum quia natura est, an quia ex nihilo facta est, et inveniet voluntatem malam non ex eo esse incipere quod natura est, sed ex eo quod de nihilo facta natura est. Nam si natura causa est voluntatis malae, quid aliud cogimur dicere, / nisi a bono fieri malum et bonum esse causam mali? si quidem a natura bona fit voluntas mala. Quod unde fieri potest, ut natura bona, quamvis mutabilis, antequam habeat voluntatem malam, faciat aliquid mali, hoc est ipsam voluntatem malam? r
5
PL 355
CC 362
Quaedam non m specie sed in eius privatione sciuntur.
Nemo igitur quaerat efficientem causam malae voluntatis; non n i m est efficiens, sed deficiens, quia nec illa effectio sed defectio. 7.
u
e
_
r
.
,
,
^
, . ,
,
,
Deficere namque ab eo, quod summe est, ad id, quod minus est, hoc est incipere habere voluntatem malam. Causas porro defectionum istarum, cum efficientes non sint, ut dixi, sed deficientes, velle invenire tale est, ac si quisquam velit videre tenebras vel audire silentium, quod tamen utrumque nobis notum est, neque illud nisi per oculos, neque hoc nisi per aures, non sane in specie, sed in speciei privatione. Nemo ergo ex me scire quaerat, quod me nescire scio, nisi forte ut nescire discat, quod sciri non posse sciendum est. E a quippe
unum voluisse, alterum noluisse M. incommutabile M. quia M. effectio] affectio est M.
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
6-7
105
Stoga nastojimo istražiti taj pristanak, tu zlu volju što je popustila zlu nagovaratelju. A kako bismo odstranili i tu zapreku našem istraživa nju, pretpostavimo kako obojica bijahu izloženi istoj kušnji, i jedan je popustio te pristao, dok je drugi postojano ustrajao onakvim kakav bijaše, i što li nam je drugo bjelodano, nego da jedan jest htio, a drugi nije htio lišiti se čistoće? I tu gdje obojici bijaše isto raspolože nje i tijela i duše, do toga je mogla dovesti samo vlastita volja. Oči obojice jednako su vidjele istu ljepotu; obojica bijahu jednako izlo žena skrivenoj kušnji; i prema tome, oni što ushtjednu pronaći stvar što je dovela do zle volje u jednoga od ovih, ako dobro sagledaju, neće naći nikakva uzroka. A k o bismo rekli kako ju je stvorio sam dotičnik, što onda bijaše on prije zle volje, ako ne dobra narav, koje je stvoritelj Bog, koji je nepromjenjivo dobro? Pretpostavili smo, kako su obojica imala jed nak prizor lijepoga tijela, te da je iskušavatelju i nagovaratelju jedan popustio, a drugi nije, da se nedopušteno posluži tim lijepim tijelom, a obojica su prije toga prizora i te kušnje bili slični i dušom i tijelom; i sad, onaj tko kaže kako je zavedenik sam uzrokovao zlu volju (nai me: on koji bijaše dobar prije te zle volje), nek pita: zašto je takvom ovaj učinio, da l i zbog toga jer je narav, ili jer je stvorena iz ništa; taj će iznaći kako zla volja ne potječe otuda što je narav, nego zbog toga što je narav stvorena iz ništa. Jer, ako je sama narav uzrok zle volje, zar nećemo biti prisiljeni reći, kako od dobra postaje zlo i kako je dobro uzrok zla, ako od dobre naravi postaje zla volja? A l i , kako može biti, da dobra narav, iako je promjenjiva, prije nego što stekne zlu volju, načini štogod zlo, to jest: samu zlu volju?
7. Stoga neka nitko ne traži tvorni uzrok zle volje; jer posrijedi i nije tvorni, nego netvorni uzrok, a takva volja nije nastajanje, nego nestajanje. Jer odmetnuti se od onoga koji najviše jest prema onome što manje jest, predstavlja početak zle volje. Budući da (kao sfd^već rekoh) uzroci tih nestajanja - ili odmetanja - nisu tvorni, nego su netvorni - i l i nedostatni - , htjeti njih iznaći isto je što i ushtjeti da vidiš tminu ili da čuješ tišinu; jer iako nam je, dakako, to oboje po znato (i to jedno samo preko očiju, a drugo samo preko ušiju), ali ne jasno u svojem liku, nego tek u lišenosti toga lika. Zbog toga, neka nitko ne traži doznati od mene ono što znam da ne znam, osim mo žda, da nauči neznati ono što treba znati kako se ne može znati. 1
1
U izvorniku je posrijedi svojevrsna etimologijska figura: causa efficiens, causa de ficiens; effectio, defectio, što nije moguće u cijelosti prenijeti i u hrvatski jezik.
Ne treba tražiti ^j™
1 u z r o k
z l e
106
DE
civ.
DEI
12, 7 - 9 , 1
O
quae non in specie, sed in eius privatione sciuntur, si dići aut intellegi potest, quodam modo nesciendo sciuntur, ut sciendo nesciantur. Cum enim acies etiam oculi corporalis currit per species corporales, nusquam tenebras videt, nisi ubi coeperit non videre. Ita etiam non ad aliquem alium sensum, sed ad solas aures pertinet sentire silentium, quod tamen nullo modo nisi non audiendo sentitur. Sic species intellegibiles mens quidem nostra intellegendo conspicit; sed ubi deficiunt, nesciendo condiscit. Delicta enim quis intellegit? 8
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
7 -
107
9,1
Stoga, one stvari koje se ne spoznaju u svojem liku, nego po njegovoj lišenosti, ako se tako može reći ili razumjeti, na neki se način neznajući spoznaju da bi se spoznajući neznale. Jer kad oštar pogled tjele snog oka prelazi preko tjelesnih likova, on tminu nikad ne opaža, osim ondje gdje počinje ne vidjeti. Isto tako, osjetiti tišinu, ne pripada ni jednom drugom sjetilu, nego jedino ušima, a to se opet ne može shvatiti nikakvim drugim načinom nego neslušanjem. Tako i razum ljive likove naš um shvaća razumijećem; ali gdje oni nedostaju, on doznaje neznajući. Naime, »tko da zapazi nedostatke?« 2
Malum est a bono defectio.
PL356
CC363
Deus in angelis volmnatem^
11
Hoc scio, naturam Dei numquam, nusquam, nulla ex parte posdeficere, et ea posse deficere, quae ex nihilo facta sunt. Quae ta men quanto magis sunt et bona faciunt (tune enim aliquid faciunt), causas habent efficientes; in quantum autem deficiunt et ex hoc mala faciunt (quid enim tune faciunt nisi vana?), causas habent deficientes. Itemque scio, in quo fit mala voluntas, id in eo fieri, quod si nollet non fieret, et ideo non necessarios, sed voluntarios defeetus iusta poena consequitur. Deficitur enim non ad mala, sed male, id est non ad malas n a t u r a š , sed ideo male, quia contra ordinem natura n i m ab eo quod summe est ad id quod minus est. Neque enim auri vitium est avaritia, sed hominis perverse amantis aurum iustitia derelieta, quae incomparabiliter auro debuit anteponi; / nec luxuria vitium est pulehrorum suaviumque corporum, sed animae perversae amantis corporeas voluptates negleeta temperantia, qua rebus spiritaliter pulehrioribus / et incorruptibiliter suavioribus coaptamur; nec iactantia vitium est laudis humanae, sed animae perverse aman tis laudari ab hominibus spreto testimonio conscientiae; nec superbia vitium est dantis potestatem vel ipsius etiam potestatis, sed ani mae perverse amantis potestatem suam potentioris iustiore contempta. Ac per hoc qui perverse amat cuiuslibet naturae bonum, etiamsi adipiscatur, ipse fit in bono malus et miser meliore privatus. 8.
s e
9. 1. Cum ergo malae voluntatis efficiens naturalis vel, si dići P » essentialis nulla sit causa (ab ipsa quippe incipit spirituum mutabilium malum, quo minuitur atque depravatur naturae bonum, o t e s t
8. Ovo znam: da narav Božja ne može nikad, nigdje i nikako biti nedostatna, dok mogu biti nedostatne one stvari koje su stvorene iz ništa. N u , i one što više jesu i čine dobra (jer tada nešto čine), imaju tvorne uzroke; ukoliko su pak nedostatne te zbog toga čine zla (jer što drugo tada čine osim ispraznina?), imaju nedostatne (netvorne) uzroke. Isto tako znam, da ondje gdje nastaje zla volja, tu nastaje ono što, da se nije htjelo, ne bi ni nastalo, pa stoga nastale nedostat ke , ne one nužne, nego voljne, stiže pravedna kazna. Jer, nedostatak nastaje ne prema stvarima koje su zle (mala), nego zlim načinom (male), naime: ne prema zlim naravima, nego stoga zlo (male), jer se protiv naravnog reda otpada od onoga što najviše jest prema onome što manje jest.
08
otpada od dXaprema
3
promjenjivu
°
r u
Stoga, pohlepa je nedostatak ne u zlatu, nego u čovjeku što izopačeno ljubi zlato, zapostavivši pravdu, koju treba neizmjerno više pretpo stavljati samome zlatu; i požuda je nedostatak ne lijepih i privlačnih tijela, nego duše što izopačeno ljubi tjelesne naslade, zanemarivši umjerenost, kojom se usklađujemo sa stvarima što su duhovno ljepše i nepropadljivo privlačnije; isto tako hvastanje je nedostatak ne u sa moj ljudskoj hvali, nego u duši što izopačeno ljubi da je ljudi hvale, dok prezire svjedočanstvo savjesti; napokon, i oholost je nedostatak ne onoga koji daje moć ili pak same moći, nego duše što izopačeno ljubi vlastitu moć, dok prezire pravedniju moć jačega. Prema tome, onaj tko izopačeno ljubi dobro bilo koje naravi, pa čak ako ga i stekne, sam i u dobru postaje zao i bijedan, lišen onoga boljeg.
9. 1. Dakle, budući da ne postoji nikakav naravan i l i - ako se može reći - bitan tvorni uzrok zle volje (jer od nje same počinje zlo promjenjivih duhova, kojim se smanjuje i oduzima dobro naravi, do
Da u je tvorac "ndda f tvomc njihove^dobre ljubavlju u njih ulivena po Duhu Svetome.
1
Ps 18, 13.
izopačenoj
koj^voij?
1
2
~
o
Ps 19 (18), 12 (prema latinskom predlošku): Delicta enim quis intelligit?
Izvorno defeetus višeznačnica, koja najčešće znači: slabost, propast, odmetnuće, nedostatak, manjak, pogrješku, što se pokatkad podudara sa značenjem riječi vitium, k j Augustin također često upotrebljava. 0
u
108
DECIV. DEI
12,
9,1
-
9,2
nec talem voluntatem facit nisi defectio, qua deseritur Deus, cuius defectionis etiam causa utique deficit): si dixerimus nullam esse efficientem causam etiam voluntatis bonae, cavendum est, ne voluntas bona bonorum angelorum non facta, sed Deo coaeterna esse credatur. Cum ergo ipsi facti sint, quo modo illa non esse facta dicetur? Porro quia facta est, utrum cum ipsis facta est, an sine illa fuerunt prius? Sed si cum ipsis, non dubium quod ab illo facta sit, a quo et ipsi; simulque ut facti sunt, ei, a quo facti sunt, amore, cum quo facti sunt, adhaeserunt; eoque sunt isti ab illorum societate discreti, quod i l l i in eadem bona voluntate manserunt, i s t i ab ea deficiendo mutati sunt, mala scilicet voluntate hoc ipso quod a bona defecerunt; a qua non defecissent, si utique noluissent. S i autem boni angeli fue runt prius sine bona voluntate eamque in se ipsi Deo non operante fecerunt: ergo meliores a se ipsis quam ab illo facti sunt? Absit. Quid enim erant sine bona voluntate nisi mali? Aut si propterea non mali, quia nec mala voluntas eis inerat (neque enim ab ea, quam nondum coeperant habere, defecerant), certe nondum tales, nondum tam boni quam esse cum bona voluntate coeperunt. A t si non potuerunt se ipsos facere meliores, quam eos ille fecerat, quo nemo melius quicquam facit: profecto et bonam voluntatem, qua meliores essent, nisi operante adiutorio Creatoris habere non possent. Et cum id egit eo rum voluntas bona, ut non ad se ipsos, qui minus erant, sed ad illum, qui summe est, converterentur eique adhaerentes magis essent eiusque participatione sapienter beateque viverent; quid aliud ostenditur nisi voluntatem quamlibet bonam inopem fuisse in solo desiderio remansuram, nisi ille, qui bonam naturam ex nihilo sui capacem fe cerat, ex se ipso faceret implendo meliorem, prius faciens excitando avidiorem? v
z
a a
PL 357 er
adhaerer vel deficere. e
CC 364
r
9. 2. N a m et hoc discutiendum est, si boni angeli ipsi in se feceb° voluntatem, utrum aliqua eam an nulla voluntate / fecerunt. S i nulla, utique nec fecerunt. S i aliqua, utrum mala an bona? S i mala, quo modo esse potuit mala voluntas bonae voluntatis effectrix? S i bona, iam ergo habebant. Et istam quis fecerat nisi ille, qui u
v
z
a a
n
t
n
hiM. illiM. Aut M.
a
m
O DRŽAVI BOŽJOJ
12, 9 , 1 - 9 , 2
109
takve volje ne dovodi nego odmetnuće, kojim se napušta Bog, odmetnuće kojem manjka sam uzrok), ako bismo rekli kako nikakva tvornog uzroka nema ni dobra volja, treba se čuvati, da se ne povjeruje, kako dobra volja anđela nije stvorena, nego je suvječna s Bogom. N u , budući da su sami anđeli stvoreni, kako se može reći da ta volja nije stvorena? A dalje, jer je stvorena, da l i je stvorena zajedno s njima, i l i oni prvo bijahu bez nje? A l i , ako bijaše stvorena zajedno s njima, nema dvojbe, kako je stvorena od onoga od kojega i oni sami; a čim su stvoreni, odmah su ljubavlju kojom su stvoreni prionuli uz onoga od kojega su stvoreni; dočim, zli su anđeli odvojeni od njihova društva zbog toga što su - dok prvi ostadoše u dobroj volji - ovi drugi izmijenjeni odmetnućem od nje, to jest zlom voljom, upravo zbog toga što se odmetnuše od dobre; a od nje se ne bi bili odmetnuli, da tako ne ushtjedoše. A k o pak dobri anđeli prvo bijahu bez dobre volje, pa su je zatim stvorili sami u sebi bez Božje pomoći, onda su stvoreni boljima sami od sebe negoli od njega. Takva pomisao nek je daleko od nas. Jer, bez dobre volje što bi drugo bili ako ne zli? Ili, ako pak ne zli, zbog toga što u njima ne bijaše ni zla volja (dok od one dobre, koju još nisu počeli stjecati, nisu se bili odmetnuli), ipak još ni takvi, naime tako dobri, kao kad počeše bivati s dobrom voljom. A k o pak ne mo gahu sebe same načiniti boljima nego što ih bijaše načinio onaj od kojega ne može nitko ništa bolje načiniti, onda zaista nisu mogli imati ni dobru volju - po kojoj bi bili bolji - bez djelatne pomoći samog Stvoritelja. A kad je njihova dobra volja postigla to da se ne obratiše sebi samima (koji bijahu manje), nego onomu koji najviše jest, te prianjajući uza nj bili su više, pa su dioništvom u njemu živjeli mudro i blaženo, što l i se drugo pokazuje nego da bi volja, koliko god dobra, samo sa svojom željom ostala siromašna, da je onaj, koji je stvorio dobru na rav iz ničega i sposobnom da uživa u njemu, nije učinio još boljom, ispunivši je sobom samim, budeći prvo u njoj veću želju upravo za tim? 2. Samo, valja pretresti i ovo: ako dobri anđeli i stvoriše dobru volju sami u sebi, da l i to stvoriše nekakvom ili pak nikakvom voljom? A k o nikakvom voljom, onda to i ne učiniše. A k o pak nekakvom, da li zlom ili dobrom? A k o zlom, kako može zla volja biti uzrokovateljicom dobre volje? A k o dobrom, onda su već imali dobru volju. A nju opet, tko je drugi mogao stvoriti, ako ne onaj koji je i njih stvorio s
110
DE
civ.
DEI
12, 9,2
O
eos cum bona voluntate, i d est cum amore casto, quo illi adhaererent, creavit, simul eis et condens naturam et largiens gratiam? Unde sine bona voluntate, hoc est Dei amore, numquam sanctos angelos fuisse credendum est. Isti autem, qui, cum boni creati essent, tamen mali sunt (mala propria voluntate, quam bona natura non fecit, nisi cum a bono sponte defecit, ut mali causa non sit bonum, sed defeetus a bono), aut minorem aeceperunt divini amoris gratiam quam illi, qui in eadem perstiterunt, aut si utrique boni aequaliter creati sunt, istis mala voluntate cadentibus illi amplius adiuti ad eam beatitudinis plenitudinem, unde se numquam casuros certissimi fierent, pervenerunt; sicut iam etiam in libro, quem sequitur iste, tractavimus . Confitendum est igitur cum debita laude Creatoris non ad solos sanctos homines pertinere, verum etiam de sanetis angelis posse dići, quod caritas Dei diffusa sit in eis per Spiritum Sanctum, qui datus est eis ; nec tantum hominum, sed primitus praecipueque angelorum bonum esse, quod scriptum est: Mihi autem adhaerere Deo bonum est . Hoc bonum quibus commune est, habent et cum illo cui adhaerent et inter se sanetam societatem et sunt una civitas Dei eademque vivum sacrificium eius vivumque templum eius. Cuius pars, quae coniungenda immortalibus angelis ex mortalibus hominibus congregatur et nunc mutabiliter peregrinatur in terris vel in eis, qui mort e m obierunt, secretis animarum receptaculis sedibusque requiescit, eodem Deo creante quem ad modum exorta sit, sicut de angelis dictum est, iam video esse dicendum. E x uno quippe homine, quem primum Deus condidit, humanum genus sumpsit exordium secun dum sanetae Scripturae fidem, quae mirabilem auctoritatem non immerito habet in orbe terrarum atque in omnibus gentibus, quas sibi 9
10
11
a b
ac
a b
a c
9
1 0
1 1
DRŽAVI BOŽJOJ
9,2
111
dobrom voljom, to jest s čistom ljubavlju, da prianjaju uz njega, zasni vajući im istodobno narav i darujući milost? Otuda treba vjerovati, da sveti anđeli ne bijahu nikad bez dobre volje, to jest bez Božje ljubavi. Oni pak drugi anđeli, iako su stvoreni dobrima, ipak su zli, a takvi su svojom vlastitom zlom voljom, koju nije stvorila dobra narav, osim kad se od dobra svojevoljno odmetnula, tako te uzrok zla nije dobro, već odmetnuće od dobra, pa ili su primili manje milosti ljubavi Božje negoli oni anđeli koji u njoj ustrajaše, ili, ako su i jedni i drugi stvo reni jednako dobrima, jedni propadoše svojom zlom voljom, dok dru gi, više pomognuti, stigoše do one punoće blaženstva, odakle su po sve uvjereni da neće nikada otpasti; a o tome smo već raspravljali u prethodnoj knjizi. 1
Stoga se mora s dužnom hvalom Stvoritelju priznati, kako »ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom, koji nam je dan«, ne tiče se samo svetih ljudi, nego je primjenjiva i na svete anđele; i ne odnosi se samo na ljude, nego prije svega i poglavito na anđele ono dobro o kojem je pisano: »Meni je dobro prionuti uz Boga.« Oni kojima je zajedničko to dobro, dijele sveto zajedništvo i s onim uz kojega prianjaju i između sebe, te jesu jedan Božji grad i njegova živa žrtva i njegov živi hram. 2
3
Jedan dio te zajednice, koja se sabire od smrtnih ljudi određenih da se pridruže besmrtnim anđelima, sada je na smrtnom proputovanju ovom zemljom i l i pak - u osobama onih koji smrću preminuše - po čiva u skrovitim prihvatištima i staništima duša; i vidim da sada treba reći (kao što je rečeno o anđelima) kako je i taj dio stvorio isti Bog. Jer, od jednoga je čovjeka, kojega je Bog prvog stvorio, potekao cijeli ljudski rod, po svjedočanstvu Svetog pisma, koje s pravom uživa di van ugled diljem svijeta i među svim pucima a o kojima je - između
mortaliter M. morte M.
V . supra 11, 13. C f . R o m 5, 5. Ps 72, 28.
12,
1 2 3
V i d i O Božjoj državi, 11,13. Rim 5,5. Ps 73 (72), 28 (prema latinskom predlošku).
O
112
D E CIV. D E I
esse credituras inter cetera vera, quae dixit, vera divinitate praedixit . 12
PL 358
9,2
-
10,2
113
Teorije o vremenima stvaranja čovjeka [10-14]
10. 1. Omittamus igitur coniecturas hominum nescientium quid loquantur de natura vel institutione generis humani. A l i i namque, sicut de ipso mundo crediderunt, semper fuisse/homines opinantur. Unde ait et Apuleius, cum hoc animantium genus describeret: Singillatim mortales, cuncti tamen universo genere I perpetui . Et cum illis dictum fuerit, si semper fuit humanum genus, quonam modo verum eorum loquatur historia narrans qui fuerint quarumque re rum inventores, qui primi liberalium disciplinarum aliarumque artium institutores, vel a quibus primum illa vel illa regio parsque terrarum, illa atque illa insula incoli coeperit, respondent diluviis et conflagrationibus per certa intervalla temporum non quidem omnia, sed plurima terrarum ita vastari , ut redigantur homines ad exiguam paucitatem, ex quorum progenie rursus multitudo pristina reparetur; ac sic identidem r e p e r i r i et institui quasi prima, cum restituantur potius, quae fuerant illis nimiis vastationibus interrupta et exstincta; ceterum hominem nisi ex homine existere omnino non pos se. Dicunt autem quod putant, non quod sciunt.
10. Možemo, dakle, i mimoići sva ona nagađanja ljudi koji ne znaju što govore o naravi i l i nastanku ljudskoga roda. Jedni, naime, zamisliše (upravo kao što povjerovaše i o samome svijetu) kako su ljudi uvijek postojali. Stoga i Apulej kaže, dok opisivaše rod stvorova s dušom: »Pojedince oni su smrtnici, dočim, cjelimice, kao sveukupan rod, oni vječno traju.« N u , kad se tima kaže: ako ljudski rod uvijek postojaše, koliko su onda istinita izviješća njihove povijesti (koja go vore tko bijahu pronalazači i kojih stvari, tko prvi utemeljitelji slo bodnih nauka i ostalih umijeća, ili koji počeše prvi nastanjivati ovo ili ono područje, ovaj ili onaj dio zemlje, ovaj ili onaj otok) - oni odgo varaju , kako u određenim vremenskim razmacima poplave i požari uništavahu, istina ne sve, ali ipak najveći dio zemalja, tako te su se ljudi svodili na neznatnu manjinu, iz čijih se odvjetaka opet ponovo obnavljalo prijašnje mnoštvo; pa stvari, koje tim silovitim pustoše njima bijahu zatirane i uništene, tako su se ponovo načinjale i zasni vale kao prvi put, dok su se zapravo samo obnavljale; dočim, čovjek može nastati samo od čovjeka. A l i ti govore tek ono što misle, a ne ono što znaju.
10. 2. Fallunt eos etiam quaedam mendacissimae litterae, quas perhibent in historia temporum multa annorum milia continere, cum ex Litteris sacris ab institutione hominis nondum completa an norum sex milia computemus. Unde ne multa disputem quem ad modum illarum litterarum, in quibus longe plura annorum milia referuntur, vanitas refellatur et nulla in illis rei huius idonea reperiatur
2. Njih varaju i neke njihove prelažne listine, po kojima tvrde kako ta povijest sadržava mnoga tisućljeća, dok mi, na temelju Svetoga pisma, računamo da od čovjekova postanka još nije prošlo šest tisuća godina. Stoga, kako ne bih mnogo raspravljao kojim se načinom po bija ispraznost tih isprava (u kojima se govori o mnogim tisućama godina) i kako u njima nema nikakve vrijednosti primjerene predme-
ad
13
14
ae
Quot annis hu mani generis historia computetur.
12,
ostalih istina koje reče - božanskim nadahnućem proreklo, da će svi vjerovati u njega.
Quid de temporibus in institutione humani generis dicendum [10-14] Quid multi opinentur de insti tutione humani generis. CC 365
DRŽAVI BOŽJOJ
12, 9,2 - 10,2
a d
a e
1
2
cunctim M. reparari M. 1
Apulej, O Sokratovu Bogu, 4. Usporedi što Kritija govori o Solonovu razgovoru s egipatskim svećenikom u Pla tonovu Timeju (22c - 23c). Sto se tiče stoičkog nauka o povremenoj propasti svijeta vidi Ciceron O naravi bogova (2.118). 2
M c 14, 9.
1 2
Cf.
1 3
A P U L E I U S , De
1 4
C f . quidam stoici in: D l O G E N E S , L . (7. 141-142).
deo
Socratis I V .
O mnijenju onih koji misle kako je ljudski rod uvijek postojao, kao i sam svijet.
114
DE
civ.
DEI
12, 1 0 , 2 - 11
O
auctoritas: illa epistula Alexandri Magni ad Olympiadem matrem suam, quam scripsit narrationem cuiusdam Aegyptii sacerdotis insinuans, quam protulit ex litteris quae sacrae apud illos haberentur, continet etiam regna, quae Graeca quoque novit historia; in quibus regnum Assyriorum in eadem epistula Alexandri quinque milia excedit annorum; in Graeca vero historia mille ferme et trecentos habet ab ipsius Beli principatu, quem regem et ille Aegyptius in eiusdem regni ponit exorilio ; Persarum autem et Macedonum imperium usque ad ipsum Alexandrum, cui loquebatur, plus quam octo anno rum milia ille constituit, cum apud Graecos Macedonum usque ad mortem Alexandri quadringenti octoginta quinque reperiantur, Per sarum vero, donec ipsius Alexandri victoria finiretur, ducenti et triginta tres computentur. Longe itaque hi numeri / annorum illis Aegyptiis sunt minores, nec eis, etiamsi ter tantum computarentur, aequarent . Perhibentur enim Aegyptii quondam tam breves annos ha buisse, ut quaternis mensibus finirentur; unde annus plenior et verior, qualis nunc et nobis et illis est, tres / eorum annos complectebatur antiquos. Sed ne sic quidem, ut dixi, Graeca Aegyptiae numero temporum concordat historia. Et ideo Graecae potius fides habenda est, quia veritatem non excedit annorum, qui Litteris nostris, quae vere sacrae sunt, continentur. Porro si haec epistula Alexandri, quae maxime innotuit, multum abhorret in spatiis temporum a probabili fide rerum: quanto minus credendum est illis litteris, quas plenas fabulosis velut antiquitatibus proferre voluerint contra auctoritatem notissimorum divinorumque Librorum, quae totum orbem sibi crediturum esse praedixit, et cui totus orbis, sicut ab ea praedictum est , credidit; quae vera se narrasse praeterita ex his, quae futura praenuntiavit, cum tanta veritate implentur, ostendit. af
15
a g
CC 366
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
10,2
-
115
11
1
tu, dostaje navesti onu poslanicu Aleksandra Velikog svojoj majci Olimpiji, u kojoj iznosi ono što mu je bio ispričao neki egipatski sve ćenik, a gdje je riječ i o stvarima iz egipatskih svetih spisa, pa su tu i podaci o kraljevstvima što su poznata grčkoj povijesti. U istoj Aleksandrovoj poslanici, kraljevstvo Asiraca trajalo je preko pet tisuća godina, dok je prema grčkoj povijesti trajalo tek tisuću i tri stotine godina, od vladavine Bela , o kojemu i taj Egipćanin govori kao o prvome kralju dotičnog kraljevstva; dok carstvu Perzijanaca i Macedonaca, sve do samog Aleksandra (kojemu se obraća) pridaje preko osam tisuća godina, a u grčkim ispravama nalazimo da je macedonsko carstvo do smrti Aleksandra trajalo četiri stotine osamdeset i pet godina, dok je ono perzijsko (sve dok ga Aleksandar nije svojom pobjedom okončao) navršilo dvije stotine trideset i tri godine. 2
3
4
ah
PL 359
16
Quidam ex elementis putant hominem renasci.
11. A l i i vero, qui mundum istum non existimant sempiternum, sive non eum solum, sed innumerabiles opinentur, sive solum quidem esse, sed certis saeculorum intervallis innumerabiliter oriri et occidere, necesse est fateantur hominum genus prius sine hominibus gignentibus exstitisse. Neque enim ut alluvionibus incendiisque terrarum, quas illi non putant toto prorsus orbe contingere, et ideo paucos homines, ex quibus multitudo pristina reparetur, semper remanere contendunt, ita et hi possunt putare, quod a l i q u i d hominum pereunte mundo relinquatur in mundo; sed sicut ipsum mundum ex materia sua renasci existimant, ita in illo ex elementis eius genus ai
al
a f
a g
a h
31
31
continet etiam] continentem M. octo et annorum millium M. aequarentur M. aliqui M. relinquantur M.
I tako su ti grčki brojevi godina mnogo manji od egipatskih, pa sve da ih pomnožimo i s brojem tri, ne bismo ih izjednačili. Naime, go vori se kako su Egipćani nekoć imali takve kratke godine, da se svaka od njih završavala nakon četiri mjeseca; otuda bi puna i prava godina (kakva je sad i u njih i u nas) obuhvaćala tri njihove stare godine. Nu, kao što rekoh, čak se ni tako grčka povijest ne bi slagala s egipat skim doboslovljem. A grčkoj povijesti treba stoga više vjerovati, jer ona ne premašuje istinu o godinama kakva je sadržana i u našim istin ski svetim knjigama. Dalje, ako ta Aleksandrova poslanica, koja je veoma poznata, što se tiče vremenskih podataka toliko odudara od pouzdane povijesti - ko liko onda treba manje vjerovati onim spisima (koji su puni izmišljo tina o starinama) i koje naši protivnici ushtjedoše suprotstaviti ugledu najpoznatijih svetih knjiga, koje prorekoše, da će cijeli svijet u njih vjerovati, a kojima cijeli svijet prema tome proročanstvu i vjeruje; istinsko ispunjenje onoga što je Sveto pismo proreklo o budućnosti pokazuje i koliko su istinite one stvari koje je iznijelo o prošlosti.
11. O n i pako drugi, koji ne misle da je ovaj svijet vjekovječan ili da je jedini, nego mniju kako postoje bezbrojni drugi svjetovi, ili pak da postoji samo jedan, ali se u određenim vjekovnim razdobljima ne brojeno puta rađa i raspada, - ti nuždno moraju priznati kako je ljud ski rod prvo nastao bez ljudskih roditelja. Jer oni ne mogu (poput onih koji drže, kako nakon poplava i požara na zemlji, koji ne zahvatiše sve dijelove svijeta preostaje nekolicina ljudi, od kojih se onda obnavlja ranije mnoštvo) smatrati, kako pri propasti svijeta ipak preo staje netko od ljudi na svijetu; nego oni misle, kako se sam svijet ponovo rađa iz vlastite tvari, tako da se iz njegovih pratvari obnavlja
1
O tome vidi O Božjoj državi, 8,5,27. Usporedi O Božjoj državi, 4,6 (1240 godina - prema Euzebiju), u 18,21 (1305 godina - uključujući prvog vladara Bela). Valej Paterkul (1,6) i Justin (33,2) navode 924 godine. Prema Kurciju (O Aleksandrovim djelima, 4,14,20) i Jeronimu riječ je o 230 godina. 2
1 5
1 6
Cf. EUSEBIUS, Cron. Cf. M c 14, 9.
1, 12: P L 27, 42.
3 4
O onima koji misle kako ovaj svijet nije vječan, nego mniju ili da postoje nebro jeni svjetovi, ili da se ovaj jedan, nakon stanovita za vršetka vjekova, uvijek ponovo rađa i raspada.
116
12, 11 - 12
D E CIV. D E I
O
humanum ac deinde a parentibus progeniem pullulare mortalium, sicut aliorum a n i m a l i u m . 17
Non sero homo creatus si aeternitati comparetur.
12. Quod autem respondimus, cum de mundi origine quaestio verteretur, eis, qui nolunt credere non eum semper fuisse, sed esse coepisse, sicut etiam Plato apertissime confitetur, quamvis a nonnullis contra quam loquitur sensisse credatur: hoc etiam de prima hominis conditione responderim, propter eos, qui similiter moventur, cur homo per innumerabilia atque infinita retro tempora creatus non sit tamque sero sit creatus , ut minus quam sex milia sint annorum, ex quo esse coepisse in sacris Litteris invenitur. Si enim brevitas eos offendit temporis, quod tam pauci eis videntur anni, ex quo in/stitutus homo in nostris auctoritatibus legitur: considerent nihil esse diuturnum, in quo est aliquid extremum, et omnia saeculorum spatia definita, si aeternitati interminae comparentur, non exigua existi/manda esse, sed nulla. Ac per hoc si non quinque vel sex, verum etiam sexaginta milia sive sescenta, aut sexagiens aut sescentiens, aut sescentiens m i l i e n s dicerentur annorum, aut itidem per totidem totiens multiplicaretur haec summa, ubi iam nullum numeri nomen haberemus, ex quo Deus hominem fecit: similiter quaeri posset, cur ante non fecerit. Dei quippe ab hominis creatione cessatio retrorsus aeterna sine initio tanta est, ut, si ei conferatur quamlibet magna et ineffabilis numerositas temporum, quae tamen fine conclusa certi spatii terminatur , nec saltem tanta videri debeat, quanta si u m o r i š brevissimam guttam universo mari, etiam quantum oceanus circumfluit, comparemus; quoniam istorum duorum unum quidem perexiguum est, alterum incomparabiliter magnum, sed utrumque finitum; illud vero temporis spatium, quod ab aliquo initio progreditur et aliquo termino cohercetur, magnitudine quantacumque tendatur, comparatum illi, quod initium non habet, nescio utrum pro mi nimo an potius pro nullo deputandum est. Hine enim si a fine vel brevissima singillatim momenta detrahantur, decrescente numero licet tam ingenti, ut vocabulum non inveniat, retrorsum redeundo (tamquam si hominis dies ab illo, in quo nunc vivit, usque ad illum, in quo natus est, detrahas) quandoque ad initium illa detractio perducetur. S i autem detrahantur retrorsus in spatio, quod a nullo coepit exordio, non dico singillatim minuta momenta vel horarum aut dierum aut m e n s u m aut annorum etiam quantitates, sed tam ma gna spatia, quanta illa summa comprehendit annorum, quae iam diei a quibuslibet computatoribus non potest, quae tamen momentorum minutatim detractione consumitur, et detrahantur haec tanta spatia a m
CC 367
a n
PL 360
ao
a p
aq
ar
cpnditius M. interminatae M., aeternitatis interniinio un. sexagies... millies M. P toties M. i terminetur M. mensium M.
311
rns.
a o
a
a<
a r
1 7
Cf.
Heraclitus in:
Delph.
DlOGENES L.
(9,
8, 389a; E M P E D O C L E S , fragm.
1, 8);
P L U T A R C H U S , De
17 (Diels, 31).
Ei
apud
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
11-12
117
u njemu ljudski rod, a zatim da se rađanjem od roditelja množi nara štaj smrtnika kao i ostalih životinja.
12. Što sam već odgovorio, kad se pretresalo pitanje početka svi jeta, onima koji ne žele vjerovati, ne da je svijet uvijek postojao, nego da je jednom počeo (kao što i Platon najotvorenije priznaje, iako neki misle kako je vjerovao upravo suprotno od toga što izjavlju je); to isto bih odgovorio o čovjekovu prvom postanku i onima koje slično uznemiruje zašto čovjek ne bijaše stvoren u tolikim bezbrojnim i beskonačnim razdobljima prošlosti, a stvoren je tako pozno da je prema Svetome pismu - prošlo manje od šest tisuća godina od nje gova nastanka. A k o njih zbunjuje kratkoća vremena (jer im se tako neznatnim čine godine otkako je nastao čovjek, kao što se čita u na šim spisima), neka promisle kako nije dugotrajno ništa što je ograni čeno, te kako se sva određena vjekovna razdoblja, usporede l i se s beskonačnom vječnošću, moraju ne samo smatrati sićušnim, nego za pravo ništavnim. I prema tome, ako bi se reklo kako je od vremena kad je Bog stvorio čovjeka proteklo, ne pet i l i šest tisuća godina, nego čak šezdeset ili šest stotina tisuća ili pak šezdeset ili šeststotina ili šest stotina tisuća puta taj broj, ili ako bismo taj broj sve dotle neprestance umnažali, dok ne bismo došli do iznosa kojemu nema ni imena, opet bi se moglo pitati: zašto ga nije stvorio prije toga? Božje sustegnuće od stvaranja čovjeka toliko je unatrag bez početka i vječno, da ako bi se s njime usporedila bilo kako velika i neizreciva množina doba (koja je ipak određena stanovitom vremenskom grani com), ona se ne bi trebala činiti ni onolikom kolika je najsitnija kap ljica naprama sveukupnome moru, pa čak i svemu što obuhvaća ocean, jer od toga dvoga jedno jest doduše presitno, a drugo neuspo redivo veliko, ali je oboje konačno. Međutim, ona vremenska mjera (što se kreće od nekog početka i zaustavlja nekim krajem) - kolikom god se veličinom protezala, uspoređena s onim što nema početka, ne znam: treba l i se smatrati neizmjerno malenom ili prije kao ništa. Naime, ako se toj vremenskoj količini stanu od kraja pojedince odu zimati i najkraći trenuci, pa bio taj broj i tako velik da mu nema imena, on se idući unatrag smanjuje (kao da oduzimaš čovjeku dane od ovoga u kojem sada živi te sve do onoga u kojem je rođen) i takvo će oduzimanje dovesti napokon do početka. A k o se pak unatražno oduzimaju od onoga vremena koje nema nikakva početka (neću reći pojedince sićušni trenuci ili količine sati, dana, mjeseca i godina, nego onolika razdoblja kakva ni jednim brojem ne može izraziti nitko od računatelja, a ipak se mogu istrošiti pojedinačnim oduzimanjem tre nutaka); i ta se golema razdoblja oduzimaju ne jednom ili dvaput pa
Što treba odgo voriti onima koji izjavljuju kako je pozan čovjekov nasta nak.
118
DECIV. DEI
12,
12
-
13,2
O
12
-
13,2
119
i češće nego neprestance, - što se događa, što se čini, kad se nikad ne stiže do početka, koji uopće ne postoji?
13. 1. Hane autem se philosophi mundi huius non / aliter putaverunt posse vel debere dissolvere, nisi ut circuitus temporum inducerent, quibus eadem semper fuisse renovata atque repetita in rerum natura atque ita deinceps fore sine cessatione asseverarent volumina venientium et praetereuntium saeculorum; sive in mundo permanente isti circuitus fierent, sive certis intervallis oriens et oceidens mundus eadem semper quasi nova, quae transacta e t ventura sunt, exhiberet. A quo ludibrio prorsus immortalem animam, etiam cum sapientiam perceperit, liberare non possunt, euntem sine cessatione ad falsam beatitudinem et ad veram miseriam sine cessatione redeuntem. Quo modo enim vera beatitudo est, de cuius numquam ae ternitate confiditur, dum anima venturam miseriam aut imperitissime in veritate nescit aut infelicissime in beatitudine pertimescit? A t si ad miserias numquam ulterius reditura ex his ad beatitudi nem pergit: fit ergo aliquid novi in tempore, quod finem non habet temporis. Cur non ergo et mundus? cur non et homo factus in mun do? ut i l l i nescio qui falsi circuitus a falsis sapientibus fallacibusque comperti in doctrina sana tramite recti itineris evitentur.
13. 1. Filozofi ovoga svijeta mislili su, kako taj spor ili ne mogu ili ne trebaju razriješiti drukčije nego da uvedu kruženje razdoblja, prema kojem su se u naravi stvari obnavljali i ponavljali uvijek isti događaji, i tako će se poslije bez prestanka nizati slijedovi dolazećih i odlazećih vjekova; i ti krugovi mogu nastajati u svijetu koji traje, i l i pak u stanovitim vremenskim razmacima svijet nastaje i nestaje, po kazujući uvijek kao novo, što je već bilo i što će biti. Samo, iz te okretaljke oni ne mogu izbaviti besmrtnu dušu, pa čak i kad je stekla mudrost, jer im ona bez prestanka odlazi do lažnog blaženstva i vraća se bez prestanka do prave bijede.
a t
cc 368
au
av
a z
Ecclesiastes non de his circuitibus loqui-
12,
non semel atque iterum saepiusque, sed semper: quid fit, quid agitur, quando numquam ad initium, quod omnino nullum est, pervenitur? Quapropter quod nos modo quaerimus post quinque milia et quod excurrit annorum, possent et posteri etiam post annorum sescentiens miliens eadem curiositate requirere, si in tantum haec mortalitas hominum exoriendo et occubando et imperita perseveraret infirmitas. Potuerunt et qui fuerunt ante nos ipsis recentibus hominis creati temporibus istam / movere quaestionem. Ipse denique primus homo vel postridie vel eodem die postea quam factus est potuit inquirere, cur non ante sit factus; et quandocumque antea factus esset, non vires tune alias et alias nunc vel etiam postea ista de initio rerum temporalium controversia reperiret. a s
Quidam circuitus temporum inducunt. PL 361
DRŽAVI BOŽJOJ
13. 2. N a m quidam et illud, quod legitur in libro Salomonis, qui vocatur Ecclesiastes: Quid est quod fuit? Ipsum quod erit. Et quid est
355
a t
a u
a v
3 2
sexcenties millies M. oceumbendo M. et praetereuntium] praetereuntiumque M. quae add. M. A u t M.
Prema tome, ovo što mi sada pitamo, nakon pet proteklih tisućljeća, mogli bi s jednakom znatiželjom zapitati i naši potomci poslije šest stotina tisuća godina, ako potraje toliko ova ljudska smrtnost u dola sku i odlasku naraštaja, zajedno s neznanjem i slabostima. Isto su pitanje mogli postaviti i oni prije nas, u doba što bijaše bliže čovje kovu postanku. I sam prvi čovjek, sutradan pošto je stvoren, pa čak i istoga toga dana, mogao je upitati zašto nije prije stvoren; i koliko god prije bio stvoren, ova rasprava o početku vremenitih stvari ne bi tada imala ništa drukčiju moć negoli sada i l i pak poslije.
Naime, kako je moguće istinsko blaženstvo u čiju se vječnost nije sigurno, kad duša posve neupućena u istinu ne zna ništa o budućoj bijedi i l i se nje u svojem blaženstvu veoma nesretno plaši? N u , ako ona iz bijeda, u koje se više nikad neće vratiti, prelazi u blaženstvo, onda u vremenu nastaje nešto novo, što nema vremenskog kraja. Za što, dakle, ne bi tako i svijet, zašto ne bi i čovjek stvoren u svijetu, kako bismo - kročeći pravom stazom zdravog nauka - izbjegli ne-znam-kako lažna kruženja, što ih iznudiše prevareni i prijevarni mu draci? 2. Ima ih koji se pozivaju i na ono mjesto u knjizi Salomonovoj, koja se zove Propovjednik, gdje stoji: »Što je bilo, opet će biti, i što se
1
Moguće je da se Augustin ovdje oslanja na zamisao o »velikoj godini«, kad se sve planete u svojim putanjama vraćaju istodobno u relativno isti položaj. V i d i Platon, Time] (39d); Ciceron, O naravi bogova, 2,51-52.
O obrtanju vjekova, što se određenog časa završavaju, tako te će se svemir - kao što su neki filozofi vjerovali vraćati uvijek u isti poredak i izgled.
120
DE
civ.
DEI
12, 13,2
O
quod factum est? Ipsum quod fiet; et non est omne recens sub sole. Qui loquetur et dicet : Ecce hoc novum est: iam fuit saeculis quae fuerunt ante nos , propter hos circuitus in eadem redeuntes et in eadem cuncta revocantes dictum intellegi volunt; quod ille aut de his rebus dixit, de quibus superius loquebatur, hoc est de generationibus aliis euntibus, aliis venientibus, de soliš anfractibus, de torrentium lapsibus; aut certe de omnium rerum generibus, quae oriuntur atque occidunt. Fuerunt enim homines ante nos, sunt et nobiscum, erunt et post nos; ita quaeque animantia vel arbusta. Monstra quoque ipsa, quae inusitata nascuntur, quamvis inter se diversa sint et quaedam eorum semel facta narrentur, tamen secundum id, quod generaliter miracula et monstra sunt, / utique et fuerunt et erunt, nec recens et novum est, ut monstrum sub sole nascatur. Quamvis haec verba quidam sic intellexerint, tamquam in praedestinatione Dei iam facta fuisse omnia sapiens ille voluisset intellegi, et ideo nihil recens esse sub sole. Absit autem a recta fide, ut his Salomonis verbis illos circuitus significatos esse credamus, quibus illi putant sic eadem temporum temporaliumque rerum volumina repeti, ut verbi gratia, sicut isto saeculo Plato philosophus in urbe Atheniensi et in ea schola, quae Academia dicta est, discipulos docuit, ita per innumerabilia retro saecula multum quidem prolixis intervallis, sed tamen certis, et idem Plato et eadem civitas et eadem schola idemque discipuli repetiti et per / innumerabilia deinde saecula repetendi sint. Absit, inquam, ut nos ista credamus. Semel enim Christus mortuus est pro peccatis nostris ; surgens autem a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur ; et nos post resurrectionem semper cum Domino erimus , cui modo dicimus, quod sacer admonet Psalmus: Tu, Domine, servabis nos et custodies nos a generatione hac et in aeternum. Satis autem istis existimo convenire quod sequitur: In circuitu impii ambulabunt \ non quia per circulos, quos opinantur, eorum vita est recursura, sed quia modo tališ est erroris eorum via, id est falsa doctrina. ba
hh
18
CC 369
bc
PL 362
19
hd
20
21
he
hi
22
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
121
13,2
činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima l i išta o čemu bi se moglo reći: ' G l e , ovo je novo!' Sve je već davno prije nas postojalo;« i ti hoće, da se to shvati kao da je rečeno zbog onih kruženja, koja se vraćaju na isto i koja sve isto ponavljaju; dočim Salomon je to rekao o stvarima koje je prije toga spominjao; naime: o naraštajima, od kojih jedni dolaze a drugi odlaze, o sunčevoj puta nji, o riječnim bujicama, i l i pak o svim vrstama stvari koje nastaju i nestaju. 2
Jer, bijahu ljudi prije nas, jesu i s nama, a bit će ih nakon nas; a isto tako i životinje i rastinje čak i sama čudovišta, što se kao neobični stvorovi rađaju, iako su između sebe različita (a o nekima se od njih priča kako su samo jednom rođena), ipak - prema tome što su opće nito i čudesa i čudovišta, - ona dakako i bijahu i bit će ih, te nije ništa ni nedavno ni novo, da se pod suncem i čudovište rađa. Pa ipak su neki te riječi razumjeli tako kao da je glasoviti mudrac htio da znače, kako su u Božjoj predodredbi sve stvari već bile stvorene, te da stoga nema ništa novo pod suncem. N u , nek je daleko od prave vjere, da bismo povjerovali, kako te Salomonove riječi znače ona kruženja po kojima se (kako oni misle) tako ponavljaju ista vremena i iste vremenine da - na primjer - kao što u stanovitom stoljeću filozof Platon u gradu Ateni, te u školi koja se nazivala Akademijom, poučavaše svoje učenike, isto tako i u ne brojenim prošlim stoljećima, u veoma velikim ali određenim vremen skim razmacima, ponavljali su se isti Platon, isti grad, ista škola i isti učenici, i ponavljat će se u bezbrojnim budućim vjekovima. Nek je daleko od nas, kažem, da bismo u takvo što povjerovali. Jer, jednom je Krist umro za naše grijehe, ali »uskrsnuvši od mrtvih, on više ne umire, i smrt više neće nad njime gospodariti«; a nakon uskrsnuća »mi ćemo zauvijek biti s Gospodinom« , kojemu sada kažemo, kao što nas podsjeća sveti psalam: »Ti ćeš nas, Gospodine, čuvati i brani ti, od ovoga naraštaja zauvijek.« Dočim, tim filozofima dostatno pri staje ovo što slijedi: »Bezbožnici se vrte u krugu«, i to ne zbog toga što će se (kao što oni misle) njihov život vraćati u krugovima, nego što je takva putanja njihova skretanja, to jest lažna nauka. 3
4
5
6
b a
Q u i 1. e. dicet] Quis loquatur e. dicat M. in saeculis M. ^ iidemque M. resurgens M. ^ et ojm. M. ambulant hic et infra M. b b
b d
b
b f
2
1 8
1 9
2 0
2 1
2 2
Eccle 1, 9-10. Cf. R o m 6, 10. R o m 6, 9. 1 Thess 4, 17. Ps 11, 8-9.
Prop 1,9-10. Rim 6,9 (prema latinskom predlošku). 1 Sol 4,17. Ps 12 (11), 7 (prijevod prema latinskom predlošku). Ps 12 (11), 8. To mjesto u standardnom hrvatskom prijevodu (izd. Stvarnost) glasi »pa nek se okolo vrzu zlotvori«. U Augustinovu latinskom predlošku stoji »In cir cuitu impii ambulant«. 3
4
5 6
122
D E crv. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
12, 1 4 - 1 5 , 1
Contra circuitus unitas et originaria bonitas hominis [15- 28] 14. Quid autem mirum est, si in his circuitibus errantes nec aditum nec exitum inveniunt? quia genus humanum atque ista nostra mortalitas nec quo initio coepta sit sciunt, nec quo fine claudatur; quando quidem altitudinem Dei penetrare non possunt, qua , cum ipse sit aeternus et sine initio, ab aliquo tamen initio exorsus est tempora et hominem, quem numquam antea fecerat, fecit in tem pore, non tamen novo et repentino, sed immutabili aeternoque consilio. Quis hane valeat altitudinem investigabilem vestigare et inserutabilem perserutari, secundum quam Deus hominem temporalem, ante quem nemo umquam hominum fuit, non mutabili voluntate in tempore condidit et genus humanum ex uno multiplicavit? Quando quidem Psalmus ipse cum praemisisset atque dixisset: Tu, Domine, servabis nos et custodies nos a generatione hac et in aeternum, ac deinde repercussisset eos, in quorum stulta impiaque doctrina nulla liberationis et / beatitudinis animae servatur aeternitas, continuo subiciens: In circuitu impii ambulanti tamquam ei diceretur: Quid ergo tu credis, sentis, intellegis? numquidnam existimandum est subito Deo placuisse hominem facere, quem numquam antea infinita retro aeternitate fecisset, cui nihil novi aceidere potest, in quo mutabile aliquid non est? continuo respondit ad ipsum Deum loquens: Secun dum altitudinem tuam multiplicasti filios hominum . Sentiant, inquit, homines quod putant, et quod eis placet opinentur et disputent: Secundum altitudinem tuam, quam nullus potest nosse hominum, multiplicasti filios hominum. Valde quippe altum est et semper fuis se , et hominem, quem numquam fecerat, ex aliquo tempore primum facere voluisse, nec consilium voluntatemque mutasse.
Altitudinem Dei investigare non possumus.
bg
bh
hl
CC 370
23
151
P L
363 e^Tn^rm^us^
15. 1. Ego quidem sicut Dominum Deum aliquando dominum non ^ dicere non audeo, ita hominem numquam antea fuisse et ex quodam tempore primum hominem creatum esse dubitare non de beo. Sed cum cogito cuius rei dominus semper fuerit, si semper creas
s
e
12, 1 4 - 1 5 , 1
123
Protiv kruženja izvorno čovjekovo jedinstvo i dobrota [15-28] 14. A zar je čudo što oni, lutajući tima kruženjima, ne nalaze ni ulaza ni izlaza? Jer ne znaju ni gdje je početak ljudskome rodu i ovoj našoj smrtnosti, ni kakvim se krajem završava, budući da ne mogu prodrijeti u dubinu Božju, kojom je (iako sam vječan i bez početka) ipak od stanovita početka stvorio i vremena i čovjeka, kojega nikada prije ne bijaše stvorio; stvorio ga je u vremenu, ali ne prema nekoj novoj i iznenadnoj, nego prema nepromjenjivoj i vječnoj namisli. I tko da uzmogne istražiti i proniknuti tu neistraživu i neproničnu dubinu Božju, prema kojoj je Bog stvorio u vremenu vremenitog čo vjeka (prije kojega nije nikad postojao nitko od ljudi) - bez ikakve promjene svoje volje - te od njega jednoga uzmnožio ljudski rod? Pošto je naime sam psalmist sprijeda rekao: »Ti ćeš nas, Gospodine, čuvati i braniti, od ovoga naraštaja zauvijek«, te ošinuo one u čijem glupom i bezbožnom nauku nije sačuvana nikakva vječnost izbavlje nja i blaženstva duše, odmah dodaje: »Bezbožnici se vrte u krugu«, a zatim kao da je upitan 'Kako ti onda vjeruješ, misliš, razumijevaš? Ne treba li misliti, kako se Bogu odjednom prohtjelo stvoriti čovjeka (kojega ne bijaše stvorio nikada prije u beskrajnoj prošloj vječnosti), njemu kojemu se ništa novo ne može dogoditi, u kojemu nema ne čega promjenjivog?' - on odmah odgovara govoreći samomu Bogu: »Prema dubini svojoj uzmnožio si sinove ljudske«. O n , naime, kaže: nek ljudi misle što misle, neka mniju kako im se svidi i nek se prepi ru, ali »Prema dubini svojoj«, koju ne može spoznati nitko od ljudi, »uzmnožio si sinove ljudske«. Jer, doista je veoma duboko: i da je Bog uvijek bio i da je prvoga čovjeka (koji nikad prije ne bijaše stvo ren) ushtio stvoriti u stanovitu vremenu, a da pri tome nije promije nio ni svoje namisli, ni svoje volje. 1
15. 1. Zapravo, kao što se ne odvažujem reći, kako Gospodin Bog u neko vrijeme ne bijaše gospodarem, isto tako ne smijem dvojiti oko toga kako čovjek nije nikada prije postojao i da je prvi čovjek stvoren u stanovito vrijeme. N u , kad razmišljam kojoj O n stvari bijaše uvijek gospodarem, ako stvorova nije uvijek bilo, plašim se ustvrditi
-v i 8^qtlia M. b
b h b i
ante M. et om. M.
b l
Deum antepon.
2 3
Ps 11, 8-9.
O stvaranju ljudskoga roda u vremenu, koje je Bog odlučio bez ikakve novine u svojoj namisli i bez ikakve promjene u volji.
M. 1
Ps 12 (11), 9. Doneseni prijevod je prema Augustinovu latinskom predlošku, (Se cundum altitudinem tuam multiplicasti filios hominum).
Da H treba bfse^hvatitoda Bo u j g
V i
e k
e
rem! dl°mu n i k a d a
n i
J
e
da
124
DE
civ.
DEI
12, 15,1
O
tura non fuit, affirmare aliquid pertimesco, quia et me ipsum intueor et scriptum esse recolo: Quis hominum potest scire consilium Dei, aut quis poterit cogitare quid velit Dominus? Cogitationes enim mortalium timidae et incertae adinventiones nostrae. Corruptibile enim corpus aggravat animam, et deprimit terrena inhabitatio sensum mul ta cogitantem . E x his igitur, quae in hac terrena inhabitatione mul ta cogito (ideo utique multa, quia unum, quod ex illis vel praeter illa, quod forte non cogito, verum est, invenire non possum), si dixero semper fuisse creaturam, cuius dominus esset, qui semper est domi nus nec dominus umquam non fuit; sed nunc illam, nunc aliam per alia atque alia temporum spatia, ne aliquam Creatori coaeternam esse dicamus, quod fides ratioque sana condemnat: cavendum est, ne sit absurdum et a luce veritatis alienum mortalem quidem per vices temporum semper fuisse creaturam, decedentem aliam, aliam succedentem; immortalem vero non esse coepisse, nisi cum ad nostrum saeculum ventum est, quando et angeli creati sunt, si eos recte lux illa primum facta significat aut illud potius caelum, de quo dictum est: In principio fecit Deus caelum et terram , cum tamen non fuerint, antequam fierent, ne immortales, si semper fuisse d i c u n t u r , Deo coaeterni esse credantur. S i autem dixero non in tempore creatos angelos, sed ante omnia tempora et ipsos fuisse, quorum Deus dominus esset, qui numquam nisi dominus fuit: quaeretur a me etiam, si / ante omnia tempora facti sunt, utrum semper potuerint esse qui facti sunt. H i c respondendum forte videatur: Quo modo non semper, cum id, quod est omni tempore, non inconvenienter semper esse dicatur? Usque adeo autem isti omni tempore fuerunt, ut etiam ante omnia tempora facti sint; si tamen a caelo coepta sunt tempora, et illi iam erant ante caelum. At si tempus non a caelo, verum et ante caelum fuit; non quidem in horis et diebus et mensibus et annis (nam istae dimensiones temporalium spatiorum, quae usitate ac proprie dicuntur tempora, manifestum est quod a motu siderum coeperint; unde et Deus, cum haec institueret, dixit: Et sint in signa et in tem pora et in dies et in annos ), sed in aliquo mutabili motu, cuius aliud prius, aliud posterius prae/terit , eo quod simul esse non possunt; si ergo ante caelum in angelicis motibus tale aliquid fuit et ideo tem pus iam fuit atque angeli, ex quo facti sunt, temporaliter movebantur: etiam sic omni tempore fuerunt, quando quidem cum illis facta sunt tempora. Quis autem dicat: Non semper fuit, quod omni tempo re fuit?
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
15,1
125
štogod, jer se zagledam u sebe sama i sjećam se onoga što je pisano: »Jer, tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu, i ovaj zemljani šator pritiskuje um bre menit mislima.« 1
24
25
bm
CC 371
26
bn
P L 364
Dakle, od tih mnogih misli koje mislim prebivajući u ovome zemlja nom šatoru (a one su mnoge, jer među njima ne mogu pronaći ni jednu jedinu - bilo od onih koje su moje, bilo od onih koje nisu među mojima - a koja bi bila istinita), odaberem l i koju pa kažem, kako uvijek postojaše stvor da nad njim bude Gospodin (koji uvijek jest Gospodin i uvijek je bio Gospodin), ali da postojahu sad jedni sad drugi stvorovi, sad u jednim, sad u drugim vremenima - kako ne bismo rekli da je kakav stvor suvječan Stvoritelju (što osuđuju i vjera i zdrav razbor), valja se paziti da ne bude besmisleno i tuđe samome svjetlu istine, ustvrditi: kako uvijek postojaše smrtan stvor u slijedu razdoblja, tako te bi jedan nastajao a drugi nestajao, a da besmrtan stvor nije počeo nastajati sve dok se nije stiglo do našeg doba, kad su stvoreni i anđeli, ako njih ispravno označuje ono prvo stvoreno svjetlo ili zapravo ono nebo o kojem je rečeno: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, jer oni nisu mogli biti prije nego što su stvoreni, naime: budući da su besmrtni, ako se kaže kako uvijek bijahu, moglo bi se povjerovati, kako su suvječni Bogu. A k o bih pak rekao, kako anđeli nisu stvoreni u vremenu, nego prije svakoga vremena bijahu i oni (kojima Bog bijaše gospodar, i koji nikad i ne bijaše ništa drugo nego Gospodin), mene će pitati: da l i oni bijahu i stvoreni prije svakoga vremena, da l i mogahu uvijek biti oni koji su stvoreni. N a to bi tre balo odgovoriti možda ovako: zašto ne uvijek, kad se za ono što jest u svakom vremenu može prikladno reći da je uvijek? O n i , naime, čak toliko bijahu u svakom vremenu da su stvoreni prije svakog vre mena (ako su vremena započela od neba), i bijahu već prije neba. A k o pak vrijeme nije počelo s nebom, nego je postojalo i prije vreme na; ne ono vrijeme sati, dana, mjeseci, godina (jer je bjelodano kako su te izmjere vremenskih razmaka - koje se uobičajeno i primjereno nazivaju vremenima - započele s gibanjem zvijezda, te je stoga i Bog, kad ih je stvarao, rekao: »Nek budu znaci vremenima i danima i go dinama« ), nego vrijeme u nekom promjenjivom gibanju, od kojega jedan dio dolazi prije a drugi poslije, zbog toga što ne mogu bivati istodobno - ako je, dakle, prije neba bilo štogod takvo u anđeoskim gibanjima, pa je stoga vrijeme već postojalo i anđeli su se od časa kad su stvoreni gibali vremenski, čak i tako anđeli bijahu u svakom vre menu, pošto su zajedno s njima stvorena i vremena. Tko bi dakle rekao: Ne bijaše uvijek ono što bijaše u svakom vremenu? 2
m
k dicantur M. \praeterierit M.; prius... praeter i t] anterius praeter ierit, aliud posterius successerit ant. edd.
bn
2 4
2 5
2 6
Sap 9, 13-15. Gen 1, 1. Gen 1, 14.
1 2
Mudr 9,13-15. Post 1,14 (prijevod prema latinskom predlošku).
manjkalo neka kva stvora kojim bi gospo dario, i kako reći, da je nešto uvijek stvarano o čemu se ne može kazati da je suvječno?
126 Semper Domi-
vterunPsecT^n tempore.
če 372
PL365
DE
civ.
DEI
Sed si hoc respondero, dicetur mihi: Quomodo ergo non coaeterni Creatori, si semper ille, semper illi fuerunt? Quomodo etiam creati dicendi sunt, si semper fuisse intelleguntur? A d hoc quid respondebitur? A n dicendum est et semper eos fuisse, quoniam omni tempore fuerunt, qui cum tempore facti sunt, aut cum quibus facta sunt tempora, et tamen creatos? Neque enim et ipsa tempora creata esse negabimus, quamvis omni tempore tempus fuisse nemo ambigat. N a m si non omni tempore fuit tempus, erat ergo tempus, quando nullum erat tempus. Quis hoc stultissimus dixerit? Possumus enim recte dicere: Erat tempus, quando non erat Roma; erat tempus, quando non erat Ierusalem; erat tempus, quando non erat Abraham; erat tempus, quando non erat homo, et si quid huiusmodi; postremo si non cum initio temporis, sed post aliquod tempus factus est mundus, possumus dicere: Erat tempus, quando non erat mun dus; at vero: Erat tempus, quando nullum erat tempus, tam inconvenienter dicimus, ac si quisquam dicat: Erat homo, quando nullus erat homo, aut: Erat iste mundus, quando iste non erat mundus. S i enim de alio atque alio intellegatur, potest dići aliquo modo, hoc est: Erat alius homo, quando non erat iste homo; sic ergo: Erat aliud tempus, quando non erat hoc tempus, recte possumus dicere; at vero: Erat tempus, quando nullum erat tempus, quis vel insipientissimus dixerit? Sicut ergo dicimus creatum tempus, cum ideo semper fuisse di catur, / quia omni tempore tempus fuit: ita non est consequens, ut, si semper fuerunt angeli, ideo non sint creati, ut propterea semper fuisse dicantur, quia omni tempore fuerunt, et propterea omni tem pore fuerunt, quia nullo modo sine his ipsa tempora esse potuerunt. Ubi enim nulla creatura est, cuius mutabilibus motibus tempora peragantur, tempora omnino esse non possunt; ac per hoc etsi semper fuerunt, creati sunt, nec si semper fuerunt, ideo Creatori coaeterni sunt. Ille enim semper fuit aeternitate immutabili; isti autem facti sunt; sed ideo semper fuisse dicuntur, quia omni tempore fuerunt, sine quibus tempora nullo modo esse potuerunt; tempus autem quoniam mutabilitate transcurrit, aeternitati immutabili non potest esse coaeternum. Ac per hoc etiamsi immortalitas angelorum non transit in tempore, nec praeterita est quasi iam non sit, nec futura quasi nondum sit: tamen eorum motus, quibus tempora peraguntur, ex futuro in praeteritum transeunt, et ideo Creatori, in cuius motu dicendum non est vel fuisse quod iam non sit, / vel futurum esse quod nondum sit, coaeterni esse non possunt. 15. 2.
bo
O
12, 15,2
M.
12,
15,2
127
2. Budem l i tako odgovorio, upitat će me: Kako da onda nisu suvječni Stvoritelju, ako bijahu uvijek kao što i on bijaše uvijek? I kako se može reći da su stvoreni, ako razumijevamo kako uvijek bijahu? Što ćemo odgovoriti na to? Treba l i reći, kako oni i uvijek bijahu (jer su bili u svako vrijeme, oni koji su stvoreni zajedno s vremenom ih s kojima su stvorena i vremena), a ipak su i stvoreni? Naime, nećemo nijekati kako su stvorena i sama vremena, iako nitko ne sumnja u to kako je vrijeme postojalo u svakom vremenu. Jer, ako vrijeme ne bijaše u svakom vremenu, onda je bilo i vrijeme kad ne bijaše nikakva vremena. A tko bi, pa i onaj najluđi, rekao ovakvo što? Možemo pravilno reći: »Bijaše vrijeme kad ne bijaše R i ma; bijaše vrijeme kad ne bijaše Jeruzalema; bijaše vrijeme kad ne bijaše Abrahama; bilo je vrijeme kad nije bilo čovjeka«, i slično. Na pokon, ako svijet ne bijaše stvoren s početkom vremena, nego nakon nekog vremena, možemo reći: »Bijaše vrijeme kad ne bijaše svijeta.« A l i reći, kako bijaše vrijeme kad ne bijaše nikakva vremena, isto je tako neprilično kao i kad bi tkogod rekao: »Bijaše čovjek kad ne bijaše nikakva čovjeka«, i l i »Bijaše ovaj svijet kad ne bijaše ovoga svijeta.« Naime, ako se podrazumijevaju dvije različite stvari, onda se nekim načinom može reći, to jest: »Bijaše drugi čovjek kad ne bijaše ovog čovjeka.« Te isto tako možemo ispravno reći: »Bijaše drugo vrijeme kad ne bijaše ovog vremena«. Međutim, tko bi - pa bio on i najluđi - rekao: Bijaše vrijeme kad ne bijaše nikakva vremena? Dakle, ako mi kažemo da je vrijeme stvoreno (jer se kaže kako ono stoga uvijek bijaše, budući da vrijeme bijaše u svako vrijeme), onda nije tomu susljedno reći: ako anđeli uvijek bijahu, da oni zbog toga nisu stvoreni; kako se zbog toga kaže da uvijek bijahu, jer bijahu u svako vrijeme; a zbog toga bijahu u svako vrijeme, jer sama vremena nikako nisu mogla biti bez njih. Naime, ondje gdje nema nikakva stvora (čija promjenjiva gibanja proizvode vremena) ne mogu biti ni kakva vremena. Prema tome, ako anđeli uvijek i bijahu, oni su stvo reni, ali iz toga ne slijedi da ako uvijek bijahu, onda su suvječni Stvo ritelju. Jer, O n uvijek bijaše u nepromjenjivoj vječnosti; dok su oni stvoreni. N u , stoga se kaže kako uvijek bijahu, jer bijahu u svako vrijeme, a bez njih vremena nisu mogla nikako biti. Dapače, budući vrijeme protječe u promjenjivosti, ono ne može biti suvječno nepromjenjivoj vječnosti. Te prema tome, iako besmrtnost anđela ne prolazi u vremenu (jer nije prošla, kao da više nije; niti je buduća, kao da još nije) ipak njihova gibanja - s pomoću kojih na staju vremena - prelaze iz budućnosti u prošlost, pa stoga oni ne mogu biti suvječni Stvoritelju (o kojega se gibanju ne može reći niti da bijaše što više nije, niti da će biti što još nije). 3
3
sunt antepon.
DRŽAVI BOŽJOJ
O Augustinovoj razlici između vremena i vječnosti vidi O Božjoj državi,
11,6.
128 Ratio nescit tempora aeternitati coaequare.
DECIV. DEI
12,
15,3
-
15. 3. Quapropter si Deus semper dominus fuit, semper habuit creaturam suo dominatui servientem; verumtamen non de ipso genitam, sed ab ipso de nihilo factam nec ei coaeternam; erat quippe ante illam, quamvis nullo tempore sine illa; non eam spatio trascurrente, sed manente perpetuitate praecedens. Sed hoc si respondero eis qui requirunt, quomodo semper creator, semper dominus fuit, si creatura serviens non semper fuit; aut quomodo creata est et non potius creatori coaeterna est, si semper fuit: vereor ne facilius iudicer affirmare quod nescio, quam docere quod scio. Redeo igitur ad id, quod Creator noster scire nos voluit; illa vero, quae vel sapientioribus in hac vita scire permisit vel omnino perfectis in alia vita scienda servavit, ultra vires meas esse confiteor. Sed ideo putavi sine affirmatione tractanda, ut qui haec legunt videant a quibus quaestionum periculis debeant temperare, nec ad omnia se idoneos arbitrentur potiusque intellegant quam sit Apostolo obtemperandum praecipienti salubriter, ubi ait: Dico autem per gratiam Dei quae data est mihi omnibus qui sunt in vobis, non plus sapere quam oportet sapere, sed sapere ad temperantiam, unicuique sicut Deus partitus est mensuram fidei . S i enim pro viribus suis alatur infans, fiet, ut crescendo plus capiat; si autem vires suae capacitatis excedat, deficiet antequam crescat. hp
27
cc
373 Nihil creaturae Creatori est coaeternum.
16. Quae saecula praeterierint antequam genus institueretur hu manum, me fateor ignorare; non tamen dubito nihil omnino creatu rae Creatori esse coaeternum. Dicit etiam Apostolus tempora aeter na, nec ea futura, sed, quod magis est mirandum, praeterita. Sic enim ait: In spem vitae aeternae, quam promisit non mendax Deus ante tempora aeterna; manifestavit autem temporibus suis verbum suum . Ecce dixit retro quod fuerint tempora aeterna, quae tamen 28
O
16
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
15,3
-
16
129
3. Stoga, ako Bog uvijek bijaše Gospodin, uvijek je imao stvora što služi njegovu gospodstvu, ali ne stvora što je od njega samoga rođen, nego što je od njega iz ničega stvoren, te nije suvječan s njim; O n bijaše prije njega, iako ni jedno vrijeme bez njega, ne prethodeći njemu nekim prolaznim vremenskim razmakom, nego postojanim tra janjem. N u , budem l i tako odgovorio onima koji pitaju, kojim nači nom O n uvijek bijaše Tvorac, uvijek Gospodin, ako uvijek ne bijaše stvora koji mu služi; i l i pak kako je taj stvor stvoren, a nije radije suvječan Tvorcu, ako uvijek bijaše, - bojim se da se ne pomisli, kako lakše ustvrđujem ono što ne znam negoli da naučavam ono što znam. 4
Stoga se vraćam onome što je naš Stvoritelj ushtio da mi znamo. Dočim, one stvari koje je O n ili dao mudrijim ljudima da spoznaju u ovome životu ili je pak zadržao za one posve savršene da doznaju u drugome životu - o njima priznajem kako su izvan mojih snaga. A l i sam ipak zbog toga mislio, kako i o njima treba raspravljati, bez čvrstih tvrdnji, da bi oni koji ovo čitaju vidjeli od kakvih se pogibelj nih pitanja moraju paziti i mjesto da misle, kako su sposobni rasprav ljati o svemu, neka radije shvate da se trebaju povesti za zdravim naputkom apostola, kad kaže: »Po milosti Božjoj koja mi je dana, kažem svima vama: nek ne bude mudriji više nego što treba biti mu dar, nego neka bude mudar umjereno, a prema mjeri vjere, onako kako je Bog udijelio svakom pojedinomu.« Jer, ako se djetešce hrani prema svojim snagama, ono će rastući uzimati više; prekorači l i dočim ono što snage mogu podnijeti, zakržljat će prije nego odraste.
16. Priznajem kako ne znam kakva su doba protekla prije nego je stvoren ljudski rod; ali ne dvojim o tome kako ni jedan stvor nije suvječan Stvoritelju. I apostol kaže vječna vremena, ali ne ona budu ća, nego - što je još čudnovatije - ona prošla. O n kaže ovako: »S nadom u vječni život - život koji obeća istiniti Bog prije vječnih vre mena, a svoju riječ objavi u svoje vrijeme.« Vidite, on reče kako u 1
4
O odnosu Božje vječnosti i vremena vidi Augustinovo djelo Ispovijesti. Rim 12,3- Prijevod je prema Augustinovu latinskom predlošku, s tim što Augustin latinski oblik sapere razumijeva u značenju »biti mudar«, ali u grčkom je glagol vitegcpooueiv (»biti preponosan«). Inače, cijelo je to mjesto svojevrsna igra riječima: u,f| imeocpooveTv jtao' o dei qpoovelv, aXka cpoovelv eig xo ooqpooveiv, što bi bilo otprilike: da o sebi ne premisli ondje gdje treba misliti, nego da misli kako je smisleno. 5
2 7
2 8
R o m 12, 3. Tit 1, 2-3.
1
Tit 1,2-3. Latinskom izričaju ante tempora aeterna odgovara grč. JtQO XQOVcov
aLOOVLCDV.
Kako treba razumjeti čo vjeku od Boga obećani vječni život prije vječnih vremena.
130
PL 366
D E civ. D E I
12, 1 6 - 1 7 , 1
12,
16
-
17,1
131
prošlosti bijahu vječna vremena, koja ipak ne bijahu suvječna Bogu, ako O n prije vječitih vremena ne samo što bijaše nego je još i obećao život vječni, koji je objavio u svoje vrijeme, naime u ono koje je prikladno. A što li to drugo bijaše nego njegova Riječ? Jer ona je život vječni. N u , kojim je načinom obećao (kad je dakako obećao ljudima, koji još ne bijahu prije vječnih vremena), ako ne tako da u njegovoj vječnosti i samoj njegovoj Riječi (koja mu je suvječna) bijaše već u predodredbi odlučeno ono što će se dogoditi u svoje vrijeme?
17. 1. Illud quoque non dubito, antequam homo primus creatus esset, numquam quemquam fuisse hominem; nec eumdem ipsum nescio quibus circuitibus nescio quotiens revolutum, nec alium aliquem natura similem. Neque ab hac fide me philosophorum argu menta deterrent, quorum acutissimum illud putatur, quod dicunt nulla infinita ulla scientia posse comprehendi; ac per hoc Deus, inquiunt, rerum quas facit omnium finitarum omnes finitas apud se rationes habet; bonitas autem eius numquam vacua fuisse credenda est, ne sit temporalis eius operatio, cuius retro fuerit aeterna cessatio, quasi paenituerit eum prioris sine initio vacationis ac propterea sit operis aggressus initium; et ideo necesse est, inquiunt, eadem semper repeti eademque semper repetenda transcurrere, vel manente mundo mutabiliter, qui licet numquam non fuerit et sine initio temporis tamen factus est, vel eius quoque ortu et occasu semper illis circuitibus repetito semperque repetendo; ne videlicet, si aliquando primum Dei opera coepta dicuntur , priorem suam sine ini tio vacationem tamquam inertem ac desidiosam et ideo sibi displicentem damnasse quodam modo atque ob hoc mutasse credatur; si autem semper quidem temporalia, sed alia atque alia perhibetur operatus ac sic aliquando etiam ad hominem faciendum, quem numquam antea fecerat, pervenisse, non scientia, qua putant non posse quaecumque infinita comprehendi, sed quasi ad horam, sicut veniebat in mentem, fortuita quadam / inconstantia videatur fecisse quae fecit. Porro si i l l i circuitus admittantur, inquiunt, quibus vel manente mundo vel ipso quoque revolubiles ortus suos et occasus eisdem circuitibus inserente eadem temporalia repetuntur, nec ignavum otium, praesertim tam longae sine initio diuturnitatis, Deo tribuitur, nec improvida temeritas operum suorum; quoniam si non eadem re-
17. 1. Isto tako ni malo ne dvojim oko toga da prije nego što bijaše stvoren prvi čovjek, nije bilo nikakva čovjeka, bilo jednog te istog vraćenog ne-znam-kojim kruženjima i ne-znam-koliko puta, bilo kojeg drugog njemu slične naravi. O d te vjere mene ne mogu odvratiti dokazi filozofa, od kojih se najoštroumnijim smatra onaj, kad kažu kako se ni jedne od beskonačnih stvari ne mogu shvatiti nikakvim znanjem; i prema tome, kažu, od svih onih konačnih stvari koje je Bog stvorio on u sebi ima i konačne zamisli. A l i , mi trebamo vjerovati, kako njegova dobrota ne bijaše nikad nedjelatna (kako ne bi bilo vremenito ono njegovo djelovanje, kojemu je prethodilo u prošlosti vječito mirovanje), i kako se ne bi činilo kao da se kajao zbog svoje prijašnje dokolice bez početka, te je zbog toga započeo djelovati. Oni kažu, kako je zbog toga potrebno, da se uvijek isto ponavlja te da uvijek prolazi kako bi se vratilo, dok svijet ili ostaje promjenjiv (naime: svijet koji je ipak stvoren, iako uvijek postojaše i nema po četka u vremenu) i l i se uvijek ponavljao i uvijek će se ponavljati nje gov nastanak i njegov nestanak u onim povratnim kruženjima; inače, ako se kaže kako su Božja djela prvo započela u nekom času, moglo bi se pomisliti, da se njemu nije nekako svidjela njegova prva doko lica bez početka, te ju je osudio kao nerad i lijenost i zbog toga se sam izmijenio.
br
CC 374
DRŽAVI BOŽJOJ
non fuerint Deo coaeterna, si quidem ille ante tempora aeterna non solum erat, verum etiam promisit vitam / aeternam, quam manifestavit temporibus suis, id est congruis, quid aliud quam Verbum suum? Hoc est enim vita aeterna. Quomodo autem promisit, cum hominibus utique promiserit, qui nondum erant ante tempora aeterna, nisi quia in eius aeternitate atque in ipso Verbo eius eidem coaeterno iam praedestinatione fixum erat, quod suo tempore futurum erat? b q
C i r c u i t u s redeuntium tem porum...
O
b q
b r
ipsius M. dicantur M.
1
2
A k o se pak pretpostavi da je Bog uvijek stvarao vremenine (tempora lia), ali sad jedne sad druge, pa je tako jednom nadošao i na stvaranje čovjeka (kojega nikad prije ne bijaše stvorio), onda bi se činilo kako je stvorio ono što je stvorio ne po znanju - o kojemu drže da ono ne može obuhvatiti nikoje beskonačne stvari - nego nekako časimice, kako mu je palo na um, u nekakvoj nasumičnoj nepostojanosti. Dalje kažu, ako se dopuste ona kruženja po kojima se vremena ponavljaju (bilo da svijet ostaje nepromijenjen, bilo da svoje povratne nastanke i nestanke uklapa u ta kruženja), onda se Bogu ne pripisuje ni bespo slena dokolica - osobito tako duge trajnosti bez ikakva početka, niti nesmotrena nasumičnost njegovih djela, jer ako se ne ponavljaju iste
V i d i O Božjoj državi, 12,14. Usporedi Aristotel, Metafizika, 14; 19.
Što da zdrava vjera iznese u obranu o nepro mjenjivoj nami sli i volji Božjoj, a protiv doumljivanja onih prema kojima se Božja djela ponavljaju u vječnosti i vraćaju se uvijek po istim kruženjima vjekova.
132
... refutantur quia lmmutabihs est mens divina.
PL 367
DE
DEI
12, 17,1 - 17,2
O
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
17,1
-
17,2
133
petantur, non possunt infinita diversitate variata ulla eius scientia vel praescientia comprehendi.
stvari, onda se beskonačno mnogovrsna različitost ne može obuhvatiti nikakvim Božjim znanjem ili predviđanjem.
17. 2. Has argumentationes, quibus impii nostram simplicem pietatem, ut cum illis in circuitu ambulemus , de via recta conantur
2. K a d takva dokazivanja (kojima bezbožnici nastoje s pravoga puta skrenuti našu jednostavnu pobožnost, kako bismo se zajedno s njima vrtjeli u krugovima), ne bi mogao odbaciti razbor, vjera bi morala ismijati. U z to, s pomoću Gospodina Boga našega, jasan razbor obara te uzvrtjele krugove, koje ispreda puko mnijenje. Naime, ti ljudi naj više griješe, dok više vole lutati u lažnome kruženju negoli kročiti istinskom i pravom stazom, u tome što svojim uskim i promjenjivim ljudskim umom mjere božanski um koji je posve nepromjenjiv, koji je kadar obuhvatiti bilo koju beskonačnost i izbrojiti sve neizbrojive stvari bez ikakve izmjene misli. Tima pristaje ono što kaže apostol: »uspoređujući sebe sa samim sobom, ne razumiju.«
29
r
r« i
•
•i
i i
T T
avertere, si ratio relutare non posset, hdes lrndere deberet. Huc accedit, quod in adiutorio Domini Dei nostri hos volubiles circulos, quos opinio confingit, ratio manifesta confringit. Hine enim maxime isti errant, ut in circuitu falso ambulare quam / vero et reeto itinere malint, quod mentem divinam omnino immutabilem, cuiuslibet infinitatis capacem et innumera omnia sine cogitationis alternatione numerantem, de sua humana mutabili angustaque metiuntur; et fit illis quod ait Apostolus: Comparantes enim semetipsos sibimetipsis non intellegunt . Nam quia illis quidquid novi faciendum venit in men tem, novo consilio faciunt (mutabiles quippe mentes gerunt): profee to non Deum, quem cogitare non possunt, sed semetipsos pro illo cogitantes, non illum, sed se ipsos, nec illi, sed sibi comparant. Nobis autem fas non est credere, aliter affici Deum cum vacat, aliter cum operatur; quia nec affici dicendus est, tamquam in eius natura fiat aliquid, quod ante non fuerit. Patitur quippe qui afficitur, et mutabile est omne quod aliquid patitur. Non itaque in eius vacatione cogitetur ignavia desidia inertia, sicut nec in eius opere labor conatus industria. Novit quiescens agere et agens quiescere. Potest ad opus novum non novum, sed sempiternum adhibere consilium; nec paenitendo, quia prius cessaverat, coepit facere quod non fecerat. Sed et si prius cessavit et posterius operatus est (quod nescio quemadmodum ab homine possit intellegi): hoc procul dubio, quod dicitur prius et posterius, in rebus prius non existentibus et posterius existentibus fuit; in illo autem non alteram praecedentem altera subsequens mutavit aut abstulit voluntatem, sed una eademque sempiterna et im mutabili voluntate res, quas condidit, et ut prius non essent egit, quamdiu non fuerunt, et ut posterius essent, quando esse coeperunt, hine eis, qui talia videre possunt, mirabiliter fortassis ostendens, quam non eis / indiguerit, sed eas gratuita bonitate condiderit, cum sine illis ex aeternitate initio carente in non minore beatitate permansit. 30
cc 375
civ.
2 9 3 0
Cf. Ps X 1/9. 2 Cor 10, 12.
3
Naime, kad god njima dođe u pamet da učine štogod novo, oni to čine po novoj zamisli (jer imaju promjenjive umove), pa tako oni i ne misle o Bogu (o kojemu ne mogu misliti), nego o sebi samima mjesto o njemu, pa tako i ne uspoređuju njega, nego sebe, i ne s njim, nego sa sobom samima. Nama nije ni dopušteno vjerovati, kako je Bog u jednom stanju kad ne djeluje, a u drugome kad djeluje, jer se čak ne može ni reći da on dolazi u stanovito stanje, kao da u njegovoj naravi biva štogod čega ranije nije bilo. Jer onaj tko dolazi u nekakvo stanje (qui afficitur), taj nešto i trpi (patitur), a sve ono što trpi štogod, to je i promjenjivo. Stoga se isto tako u njegovoj nedjelatnosti ne smije zamišljati nikakva neradinost, lijenost ili tromost kao ni u njegovu djelu trud, napor, zalaganje. On zna djelovati mirujući i mirovati dje lujući. O n može primijeniti na novo djelo ne novu, nego vječnu zami sao; te bez žaljenja što ranije nije djelovao, započinje činiti ono što ne bijaše činio. Nu, ako prije i nije djelovao a poslije jest (iako ne znam kako bi to čovjek mogao razumjeti), onda se nazivci prije i poslije tiču stvari koje prije nisu postojale, a poslije jesu postojale. A l i u Njemu ne bijaše neke prethodne volje koju je susljedna izmijenila ili odstranila, nego je jednom istom vječnom i nepromjenjivom voljom učinio da stvari koje je stvorio i prije ne budu (sve dok ne bijahu) i da poslije budu (čim počeše biti), čime je možda na čudesan način pokazao onima koji to mogu uvidjeti, kako mu te stvari nisu trebale, nego ih je stvorio svojom darežljivom dobrotom, jer je bez njih od vječnosti bez početka trajao u nimalo manjem blaženstvu.
3
2 Kor 10,12 (prijevod prema Augustinovu predlošku). Augustinov navod se slaže s grčkim OUVXQ IVOVTEC; eamoug ov o i m a o i v u Vulgati: Comparantes nosmet ipsos nobis.
134 Omnis infinitas Deo finita est.
PL 368
D E civ. D E I
12, 1 7 , 2 - 1 8
O
18. Illud autem aliud quod dicunt, nec Dei scientia quae infinita sunt posse comprehendi: restat eis, ut dicere audeant atque huic se voragini profundae impietatis immergant, quod non omnes numeros Deus noverit. Eos quippe infinitos esse, certissimum est; quoniam in quocumque numero finem faciendum putaveris, idem ipse, non dico uno addito augeri, sed quamlibet sit magnus et quamlibet ingentem multitudinem continens, in ipsa ratione atque scientia numerorum non solum duplicari, verum etiam multiplicari potest. Ita vero suis quisque numerus proprietatibus terminatur, ut nullus eorum par es se cuicumque alteri possit. Ergo et dispares inter se atque diversi sunt, et singuli quique finiti sunt, et omnes infiniti sunt. Itane nume ros propter infinitatem nescit omnes Deus, et usque ad quamdam summam nume/rorum scientia Dei pervenit, ceteros ignorat? Quis hoc etiam dementissimus dixerit? Nec audebunt isti contemnere nu meros et eos dicere ad Dei scientiam non pertinere, apud quos Plato Deum magna auctoritate commendat mundum numeris fabricant e m . Et apud nos Deo dictum legitur: Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti ; de quo et Propheta dicit: Qui profert numerose saeculum , et Salvator i n Evangelio: Capilli, inquit, vestri om nes numerati sunt . Absit itaque ut dubitemus, quod ei notus sit omnis numerus, cuius intellegentiae, sicut in Psalmo canitur, non est numerus . Infinitas itaque numeri, quamvis infinitorum numero rum nullus sit numerus, non est tamen incomprehensibilis ei, cuius intellegentiae non est numerus. Quapropter si, quidquid scientia comprehenditur, scientis comprehensione finitur: profecto et omnis infinitas quodam ineffabili modo Deo finita est, quia scientiae ipsius incomprehensibilis non est. Quare si infinitas numerorum scientiae Dei, qua comprehenditur, esse non potest infinita: qui tandem nos sumus homunculi, qui eius scientiae limites figere praesumamus, dicentes quod, nisi eisdem circuitibus temporum eadem temporalia repetantur, non potest Deus cuncta quae facit vel praescire ut fa ciat, vel scire cum fecerit? cuius sapientia simpliciter multiplex et uniformiter multiformis tam / incomprehensibili comprehensione omnia incomprehensibilia comprehendit, ut, quaecumque nova et dissimilia consequentia praecedentibus si semper facere vellet, inordinata et improvisa habere non posset, nec ea provideret ex proximo tempore, sed aeterna praescientia contineret. 31
32
33
34
35
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
17,2
-
135
18
18. Što se pak tiče onoga kad kažu, kako se ni Božjim znanjem ne mogu obuhvatiti stvari koje su beskonačne, njima preostaje da se usude reći (i time se zagnjure u duboki vrtlog bezbožja) kako Bog ne zna sve brojeve. Naime, zaista je najizvjesnije, da su brojevi besko načni, jer kojem god broju pomisliš da se može postaviti granica, taj isti broj (da i ne spominjem uvećanje za jedan) - bez obzira na svoju veličinu i koliku god količinu sadržavao - po samome načelu i znano sti o brojevima, - može se ne samo udvostručiti nego i umnogostručiti. U z to se svaki broj toliko ograničava vlastitim značajkama, da ni jedan od njih ne može biti jednak bilo kojem drugom. Dakle: između sebe oni su i nejednaki i različiti; i pojedini od njih su konačni, dočim uzeti ukupno oni su beskonačni. D a l i onda Bog ne zna sve brojeve, zbog njihove beskonačnosti, i do kojeg iznosa brojeva Božje znanje doseže dok on o ostalima ne zna? A tko bi, koliko god bio lud, rekao takvo što? T i se neće usuditi da prezru brojeve pa reći kako brojevi ne pripadaju Božjem znanju, kad Platon, s velikim ugledom među njima, predo čava Boga kako oblikuje svijet na temelju brojeva. A u nas se čita, kako je o Bogu rečeno: »Ali ti si sve uredio po mjeri, broju i utegu.« O tome i prorok kaže: »Koji na broj iznosi svoj svijet«, dok Spasitelj u evanđelju kaže: »Izbrojene su vam i vlasi na glavi.« Stoga, nek je daleko od nas da bismo sumnjali da je svaki broj poznat njemu, »ko jega razumijevanju«, kao što se pjeva u psalmu, »nema postavljena broja.« Stoga beskonačnost broja (iako beskonačni brojevi nemaju nikakva određena broja) nije neshvatljiva njemu »kojega razumijeva nju nema postavljena broja.« Prema tome, ako sve ono što se zna njem obuhvaća ujedno se i ograničava poimanjem spoznavatelja, onda je zaista i sva beskonačnost - na neki neizreciv način - samomu Bogu konačna, jer ona nije neshvatljiva njegovu znanju. 1
2
3
4
5
bs
C C 376
bt
b s
b t
Stoga, ako beskonačnost brojeva prema Božjem znanju (koje nju obuhvaća) ne može biti beskonačna, tko li smo mi čovječuljci koji se usuđujemo postavljati granice njegovu znanju, govoreći kako - ako se u istim onim kruženjima vremena ne ponavljaju iste vremenine, onda sve ono što je načinio Bog ne može ni unaprijed znati kako bi načinio, ni znati kad je već načinio? Jer, Njegova je mudrost jedno stavno mnogostruka i jednoliko mnogolika i takvim neshvatljivim shvaćanjem shvaća sve neshvatljivosti da, ako bi ushtio uvijek stvarati nove i susljedne stvari različite od onih prethodnih, one mu ne bi mogle biti neuređene i nepredviđene, niti bi ih predvidio tek u po sljednjem času, nego bi ih sadržavao svojim vječnim predznanjem.
fecit M. praevideret M. 1
Platon, Time], 31c - 36d. Mudr 11,20. Iz 40,26. (Doslovan prijevod). Augustinov latinski prijevod (Qui profet numerose saeculum) odražava grčki kako je u Sedamdesetorice (Septuaginti): 6 exqpeooov xaxa dQX)ftu,6v TOV xoau.ov atJTOir, u Vulgati je »qui educit in numero militiam suam«. Mt 10,30. Ps 147 (146), 5. (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku, inače se prevodi: »Nema mjere mudrosti njegovoj.«) 2 3
3
1
3 2
3 3
3 4
3 5
PLATO,
Timaeus 34b
Sap 11, 21. Isa 40, 26\(sec. L X X ) . M t 10, 30. Ps 146^5/
s.
4 5
Protiv onih koji govore kako se beskonačnosti ne mogu obu hvatiti čak ni Božjim znanjem.
136 Saecula saeculorum non sunt circuitus.
D E civ. D E I
12, 1 9 - 2 0 , 1
O
19. Quod utrum ita faciat, et continuata sibi connexione copulentur quae appellantur saecula saeculorum , alia tamen atque alia ordinata dissimilitudine procurrentia, eis dumtaxat, qui ex miseria liberantur, in sua beata immortalitate sine fine manentibus; an ita dicantur saecula saeculorum, ut intellegantur saecula in sapientia Dei inconcussa stabilitate manentia istorum, quae cum tempore transeunt, tamquam efficientia saeculorum, definire non audeo. Fortassis enim possit dići saeculum, quae sunt saecula, ut nihil aliud perhibeatur saeculum saeculi quam saecula saeculorum, sicut nihil aliud dicitur caelum c a e l i quam caeli caelorum. Nam caelum Deus vocavit firmamentum super quod sunt aquae ; et tamen Psalmus: Et aquae, inquit, quae super caelos sunt , laudent nomen Domini . Quid ergo istorum duorum sit, an praeter haec duo aliquid aliud de saeculis saeculorum possit intellegi, profundissima / quaestio est, neque hoc quod nunc agimus impedit, si indiscussa interim differatur; sive aliquid i n ea definire valeamus, sive nos faciat cautiores diligentior ipsa tractatio, ne i n tanta obscuritate rerum affirmare temere aliquid audeamus. Nunc enim contra opinionem disputamus, qua illi circuitus asseruntur, quibus semper eadem per intervalla temporum necesse esse repeti existimantur; quaelibet autem illarum sententiarum de saeculis saeculorum vera sit, ad hos circuitus nihil pertinet; quoniam sive saecula saeculorum sint non eadem repetita, sed alterum ex altero connexione ordinatissima procurrentia, liberatorum beatitudine sine ulio recursu miseriarum certissima permanente, sive saecula saeculorum aeterna sint temporalium tamquam dominantia subditorum, circuitus illi eadem revolventes locum non habent, quos maxime refellit aeterna vita sanctorum . 36
37
38
hu
PL 369
39
bv
40
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
19 -
137
20,1
19. Sam se ne usuđujem odrediti da l i Bog tako čini, i da l i se međusobno spajaju u neprekidnu nizu oni »vjekovi vjekova« (saecula saeculorum) te protječu jedan za drugim u sređenoj različitosti (dok samo one duše što su izbavljene iz bijede ostaju bez kraja u svojoj blaženoj besmrtnosti); ili se pak »vjekovi vjekova« kaže tako da se podrazumijevaju vjekovi što nepomućenom postojanošću prebivaju u mudrosti Božjoj, a kao tvorni (uzroci) onim vjekovima koji prolaze s vremenom. Možda se može reći kako je saeculum isto što i saecula, tako da ništa drugo ne znači saeculum saeculi (vijek vijeka) nego i saecula saeculorum (vjekovi vjekova), upravo kao što i nebo neba (caelum caeli) nije ništa drugo nego caeli caelorum (nebesa nebesa) . Jer onaj svod iznad kojega su vode Bog nazva nebo (caelum) , a ipak psalam kaže: »I vode koje su nad nebesima (caelos) hvalite ime Go spodinovo!«
O vjekovima vjekova.
1
2
3
Zbog toga je veoma duboko pitanje koje je od ta dva značenja točno, ili se pored toga dvoga može još štogod drugo razumjeti o izričaju »vjekovi vjekova«; a ništa ne smeta ovomu čime se sada bavimo ako to zasad ostavimo neriješenim, bilo da tu uzmognemo odrediti što god, bilo da nas pomnije istraživanje učini opreznijim, kako ne bismo štogod nasumično ustvrdili u tako nejasnu predmetu. Sada, naime, raspravljamo protiv onoga mnijenja o kruženjima u kojima se iste stvari nužno ponavljaju u vremenskim razmacima. A koje god znače nje izrijeka »vjekovi vjekova« bilo istinito, ono nije ni u kakvoj svezi s tim kruženjima; naime, bilo da »vjekovi vjekova«: ne znače ponav ljanje istih razdoblja, nego uređen niz povezanih razdoblja što pro tječu jedno za drugim (dok blaženstvo izbavljenih ljudi najpostojanije traje bez ikakva povratka u bijedu), bilo da se »vjekovi vjekova« od nose prema vremeninama kao vječni gospodari prema podanicima, nema mjesta tim kružnim ponavljanjima istih stvari, koja u cijelosti odbacuje i vječni život svetaca. 4
Deus non agit aut scit in circuitibus.
CC 377
20. 1. Quorum enim aures piorum ferant post emensam tot tantisque calamitatibus vitam (si tamen vita ista dicenda est, quae potius mors est, ita gravis, ut mors, quae ab hac liberat, mortis huius amore timeatur), post tam magna mala tamque multa et horrenda tandem aliquando per veram religionem / atque sapientiam expiata atque fi-
b u b v
3 6 37 38 3 9 4 0
20. 1. Zar mogu uši pobožnika podnijeti mnijenje prema kojem, prošavši ovaj život pun takvih i tolikih nedaća (ako se uopće može životom nazvati ovo što je radije smrt , i to tako težak da se iz ljubavi prema toj »smrti« bojimo smrti koja nas od njeg izbavlja), pošto su okajana tako velika i tako mnoga i strašna zla, i pošto su napokon okončana, zahvaljujući istinskoj vjeri i mudrosti, pa smo napokon sti1
sunt om. CC. contextione CC. Cf. Tob 13, 23; Ps 83, 5 etc. Cf. Ps 113, 16. Cf. Gen 1, 8. Ps 148, 4-5. Cf. Mt 25, 46.
1 2 3 4
1
Tako višeput u Svetom pismu. Izraz je hebrejski, otuda i latinski caeli caelorum. Post 1,7-8. Ps 148,4 (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku). Mt 25,46. Usporedi O Božjoj državi, 13,10.
0 bezbožju onih koji tvrde, kako će duše dionice najvišeg 1 istinskog blaženstva - po povratnim kruženjima vremena ponovo zapasti u iste bijede i muke.
138
12, 20,1 - 20,2
D E CIV. D E I
O
Homo in circuitibus numquam attingit beatitudinem.
12,
20,1
-
20,2
139
nita ita pervenire ad conspectum Dei atque ita fieri beatum contemplatione incorporeae lucis per participationem immutabilis immortalitatis eius, cuius adipiscendae amore flagramus, ut eam quandoque necesse sit deseri et eos, qui deserunt, ab illa aeternitate veritate felicitate deiectos tartareae mortalitati, turpi stultitiae, miseriis exsecrabilibus implicari, ubi Deus amittatur, ubi odio veritas habeatur, ubi per immundas nequitias beatitudo quaeratur, et hoc itidem atque itidem sine ulio fine priorum et posteriorum certis intervallis et dimensionibus saeculorum factum et futurum; et hoc propterea, ut possint Deo circuitibus definitis euntibus semper atque redeuntibus per nostras falsas beatitudines et veras miserias alternatim quidem, sed revolutione incessabili sempiternas nota esse opera sua, quoniam neque a faciendo quiescere neque sciendo potest ea, quae infinita sunt, indagare? Quis haec audiat? quis credat? quis ferat? Quae si vera essent, non solum tacerentur prudentius, verum etiam (ut quomodo valeo dicam quod volo) doctius nescirentur. Nam si haec illic in memoria non habebimus et ideo beati erimus, cur hic per eorum scientiam gravatur amplius nostra miseria? S i autem ibi ea necessario scituri sumus, hic saltem nesciamus, ut hic felicior sit exspectatio quam illic adeptio summi boni; quando hic aeterna vita consequenda exspectatur; i b i autem beata, sed non aeterna, quandoque amittenda cognoscitur.
gli pred lice Božje i stekli blaženstvo u promatranju netjelesnoga svje tla, sudioništvom u njegovoj nepromjenjivoj besmrtnosti (izgarajući od ljubavi da je dosegnemo) - ali samo zato da bismo to jednom morali napustiti, da bi oni koji to napuste od vječnosti, istine i blažen stva bili ponovo bačeni u paklenu smrtnost, ružnu glupost, upleteni u odvratne bijede, gdje gube Boga, gdje se istina mrzi, i gdje se neči stim opačinama traga za srećom; a sve to da se neprestance u buduće ponavlja bez ikakva kraja, kako je bilo i u prošlim određenim razdob ljima i izmjerama vjekova; i sve to opet zbog toga kako bi Bog mogao znati svoja vlastita djela s pomoću određenih kruženja, što uvijek od laze i uvijek se vraćaju, pri čemu se smjenjuju naša lažna blaženstva i istinske bijede, sve to vječno u neprestanoj vrtnji; jer, inače niti Bog može otpočinuti od svojega stvaranja, niti može svojim znanjem obu hvatiti one stvari koje su beskonačne?
20. 2. S i autem dicunt neminem posse ad illam beatitudinem pervenire, nisi hos circuitus, ubi beatitudo et miseria vicissim alternant,
2. A k o pak kažu, kako nitko ne može doći do onoga blaženstva uko liko u znanju ovoga života ne spozna ona kruženja (u kojima se me đusobno izmjenjuju blaženstvo i bijeda), kojim onda načinom pri znaju da što netko više ljubi Boga to će lakše stići do blaženstva, ako sami naučavaju one stvari kojima se hladi takva ljubav? Naime, tko neće i slabije i hladnije ljubiti onoga o kojem zna kako će ga morati napustiti, te odbaciti njegovu istinu i mudrost i to upravo kad do stigne savršenstvo blaženstva, a u punoći znanja koje mu je moguće, kad već nitko ne može vjerno voljeti ni čovjeka prijatelja, ako zna da će u budućnosti biti njegov neprijatelj? N u , sačuvaj Bože da bi bilo istinito to čime nam oni prijete, naime: bijeda kojoj nema kraja, što
bz
PL 370
DRŽAVI BOŽJOJ
,
.
.
i n
,
r
huius vitae eruditione cognoverit: quomodo ergo fatentur, quanto plus quisque amaverit Deum, tanto eum facilius ad beatitudinem perventurum, qui ea docent, quibus amor ipse torpescat? Nam quis non remissius et Jepidius amet eum, quem se cogitat necessario deserturum et contra eius veritatem sapientiamque sensurum, et hoc cum ad eius plenam pro sua capacitate notitiam beatitudinis perfectione pervenerit? quando nec hominem amicum possit quisque ama re fideliter, cui se futurum n o v i t inimicum. Sed absit ut vera sint, quae nobis minantur veram miseriam numquam finiendam, sed inca
possit M . noverit M.
Tko bi to slušao? Tko vjerovao? Tko podnio? I kad bi te stvari bile istinite, ne samo što bi bilo razboritije prešutjeti ih nego čak (da ko liko mogu kažem ono što hoću) bilo bi mudrije i ne znati o njima. Jer, ako ondje te stvari i nećemo imati u sjećanju pa ćemo stoga biti blaženi, zašto da ovdje znanjem o njima još više otežavamo svoju bijedu? A k o ćemo pak ondje o njima nužno doznati, onda barem nemojmo o njima znati ovdje, kako bi nam ovdje bilo radosnije išče kivanje negoli ondje postignuće najvišega dobra, kad se ovdje očekuje vječni život koji treba uslijediti, a ondje dozna kako je blažen, ali nije vječan, jer se jednom mora izgubiti.
2
2
Ciceron, O prijateljstvu, 16,59.
140
O
12, 20,2 - 20,3
terpositionibus falsae beatitudinis saepe ac sine fine rumpendam. Quid enim illa beatitudine falsius atque fallacius, ubi nos futuros miseros aut in tanta veritatis luce nesciamus aut in summa felicitatis arce timeamus? S i enim venturam calamitatem ignoraturi sumus, / peritior est hic nostra miseria, ubi venturam beatitudinem novimus; si autem nos illic clades imminens non latebit, beatius tempora transigit anima misera, quibus transactis ad beatitudinem sublevetur, quam beata, quibus transactis in miseriam revolvatur. Atque ita spes nostrae infelicitatis est felix et felicitatis infelix. Unde fit, ut, quia hic mala praesentia patimur, ibi metuimus imminentia, verius semper miseri quam beati aliquando esse possimus.
CC 378
Absurdum est non esse novi-
D E CIV. D E I
20. 3. Sed quoniam haec falsa sunt clamante pietate, convincente veritate (illa enim nobis veraciter promittitur vera felicitas, cuius erit semper retinenda et nulla infelicitate rumpenda certa securitas): viam rectam sequentes, q u o d nobis est Christus , eo duce ac salvatore a vano et inepto impiorum circuitu iter fidei mentemque avertamus. S i enim de istis circuitibus et sine cessatione alternantibus itionibus et reditionibus animarum Porphyrius Platonicus suorum opinionem sequi noluit, sive ipsius rei vanitate permotus sive iam tempora Christiana reveritus, et, quod in libro decimo commemorav i , dicere maluit animam propter cognoscenda mala traditam mun do, ut ab eis liberata atque purgata, cum ad Patrem redierit, nihil ulterius tale patiatur: quanto magis nos istam inimicam Christianae fidei falsitatem detestari ac devitare debemus! His autem circuitibus cb
4 2
41
DRŽAVI BOŽJOJ
4 2
-
141
20,3
3. N u takvi nazori, kao što pobožnost dovikuje a istina nas uvjerava, doista su lažni (jer nama se istinski obećaje ona prava sretnost, koje će se pouzdana sigurnost uvijek zadržavati i neće prekidati nikakvom nesretnošću) pa stoga, slijedeći pravi put, koji je nama Krist , s njime kao s voditeljem i Spasiteljem, odvratimo svoj um i putanju svoje vjere od isprazna i neprikladna kruženja tih bezbožnika. A k o pak, što se tiče tih kruženja te neprekidnih i naizmjeničnih odlazaka i po vrataka duša, platonik Porfirije ne htjede slijediti mnijenje svojaka (bilo nagnan ludošću sama predmeta, bilo zbog štovanja kršćanskih vremena, pa je - kao što već spomenuh u desetoj knjizi - više volio reći, kako je duša predana svijetu da bi upoznala zla, i da zatim, izbavljena i očišćena od njih, vrativši se Ocu, ništa više takvo ne trpi: koliko više mi trebamo i prezirati i izbjegavati taj lažni nauk neprija teljski kršćanskoj vjeri! 3
4
5
3
C f . Io 14, 6. V . supra 10, 30.
20,2
je tek često prekidana beskonačnim umetcima lažnog blaženstva! Jer, što je lažnije i lažljivije od onoga blaženstva, gdje mi u tolikom svjetlu istine ne znamo kako ćemo biti bijedni ili gdje ćemo se na vrhuncu sretnosti plašiti upravo zbog toga? Naime, ako nećemo znati o svojoj budućoj nesreći, onda je ovdje upućenija naša bijeda, u kojoj znamo za blaženstvo koje će doći. A k o nam se pak ondje neće skrivati ne sreća koja prijeti, to bijedna duša blaženije provodi vrijeme, jer pošto ovo prođe, ona se uzdiže do blaženstva, negoli blažena, jer kad vri jeme prođe, ona se opet vraća u bijedu. I tako je nada u našoj nesretnosti sretna, a u sretnosti nesretna. Otuda biva da - budući da ovdje podnosimo sadašnja zla, a ondje se bojimo onih što prijete - možemo istinitije biti uvijek bijedni negoli pokatkada blaženi.
quae M.
4 1
12,
4 5
Iv 14,6. V i d i O Božjoj državi, 12,14. V i d i O Božjoj državi, 10,30.
142
PL 371
CC 379
D E CIV. D E I
12, 20,3
evacuatis atque frustratis nulla necessitas nos compellit ideo putare non habere initium temporis ex quo esse coeperit genus humanum, quia per nescio quos circuitus nihil sit in rebus novi, quod non et antea certis intervallis temporum fuerit et postea sit futurum. Si enim liberatur anima non reditura ad miserias, sicut numquam an tea liberata est: fit in illa aliquid, quod antea numquam factum est, et hoc quidem valde magnum, id est quae numquam desinat aeterna felicitas. S i autem in natura immortali fit tanta novitas nullo repetita, nullo repetenda circuitu: / cur in rebus mortalibus fieri non posse contenditur? S i dicunt non fieri in anima beatitudinis novitatem, quoniam ad eam revertitur, in qua semper fuit, ipsa certe liberatio nova fit, cum de miseria liberatur in qua numquam fuit, et ipsa miseriae novitas in ea facta est quae numquam fuit. Haec autem novitas si non in rerum, quae divina providentia gubernantur, ordinem venit, sed času potius evenit, ubi sunt i l l i determinati dimensique circui tus, in quibus nulla nova fiunt, sed repetuntur eadem quae fuerunt? S i autem et haec / novitas ab ordinatione providentiae non excluditur, sive data sit anima sive lapsa sit: possunt fieri nova, quae neque antea facta sint nec tamen a rerum ordine aliena sint. Et si potuit anima per imprudentiam facere sibi novam miseriam, quae non esset improvisa divinae providentiae, ut hane quoque in rerum ordine includeret et ab hac eam non improvide liberaret: qua tandem temeritate humanae vanitatis audemus negare divinitatem facere posse res, non sibi, sed mundo novas, quas neque antea fecerit nec umquam habuerit improvisas? S i autem dicunt liberatas quidem animas ad miseriam non reversuras, sed cum hoc fit in rebus nihil novi fieri, quoniam semper aliae atque aliae liberatae sunt et liberantur et liberabuntur: hoc certe concedunt , si ita est, novas animas fieri, quibus sit et nova miseria et nova liberatio. Nam si antiquas eas esse dicunt et retrorsum sempiternas, ex quibus quotidie novi fiant homines, de quorum corporibus, si sapienter vixerint, ita liberentur, ut numquam ad miserias revolvantur, consequenter dicturi sunt infinitas. Quantuslibet namque finitus numerus fuisset animarum, infinitis retro saeculis sufficere non valeret, ut ex illo semper homines fierent, quorum essent animae ab ista semper mortalitate liberandae, numquam ad eam deinceps rediturae. Nec ulio modo explicabunt, quomodo in rebus, quas, ut Deo notae esse possint, finitas volunt, infinitus sit numerus animarum. cc
O
12,
20,3
143
Pošto smo odbacili i pobili ta kruženja, nikakva nas nužnost ne na goni pomisliti, kako ne bijaše vremenskog početka u kojem je mogao započeti ljudski rod, jer po ne-znam-kakvim kruženjima u stvarima nema ničega novog što i prije - u određenim vremenskim razmacima - nije bilo i neće poslije biti. Naime, ako se izbavi duša što se nikad više neće vratiti u bijedu (kao što nikad prije ne bijaše izbavljena), u njoj je stvoreno nešto što nikad prije nije stvoreno, i to nešto veoma veliko, to jest: vječita sretnost što nikada ne prestaje. A ako u bes mrtnoj naravi nastaje takva novost, (kakva se ne ponavlja i neće se ponoviti nikakvim kruženjem), zašto tvrde da se takvo što ne može dogoditi u smrtnim stvarima? A k o kažu, kako se u duši ne zbiva novost blaženstva, jer se ona samo vraća u ono blaženstvo u kojem uvijek bijaše, svakako je novo samo izbavljenje, kad se izbavlja iz bijede u kojoj nikad prije nije bila, a nastala je u njoj i sama novost bijede, koje nije nikad bilo. A k o opet ta novost ne ulazi u onaj pore dak stvari, kojima upravlja božanska promisao, gdje su onda oni određeni i izmjereni krugovi, u kojima ne nastaju nikakve nove stvari, nego se ponavljaju one koje već bijahu? A k o se pak ta novost ne isključuje iz poretka promisli (bilo da je duša dana tijelu, bilo da je zapala u nj) , onda mogu nastajati i nove stvari, koje se ranije nisu događale a koje ipak nisu tuđe poretku stvari. A ako je duša svojom nerazboritošću mogla prirediti sebi novu bijedu (koja ne bijaše nepredviđena u božanskoj promisli, tako te ju je uključila u poredak stvari i izbavila od te bijede, ne bez predviđa nja), koja nas onda brzopletost ljudske ispraznosti nagoni, da se usu dimo nijekati kako Božanstvo može stvarati stvari koje su nove ne njemu samome, nego svijetu, a koje niti je prije stvaralo, niti mu ikada bijahu nepredviđene? 6
A k o opet kažu, kako se izbavljene duše neće vratiti u bijedu, nego kad se to događa da se u stvarima ne zbiva se ništa novo, jer se neprestance druge duše izbavljahu, izbavljaju se i bit će izbavljane onda neka bar dopuste (iako je tomu tako) da nastaju nove duše, kojima pripada i nova bijeda i novo izbavljenje. A k o pak kažu kako su one prastare te prema prošlosti vječne, od kojih svakodnevno na staju novi ljudi, iz čijih se tijela - budu l i mudro živjele - izbavljaju tako da se više nikad ne vraćaju u bijedu, oni će susljedno tome mo rati reći da su te duše beskonačne po broju. Naime, koliko god bijaše konačan broj duša, on u beskrajnim prošlim razdobljima nije mogao dostajati da iz njega uvijek nastaju ljudi, kojih je duše trebalo nepre stance izbavljati od ove smrtnosti, tako da se u nju više nikad ne vrate. I oni nikako neće moći objasniti, kako može u stvarnosti biti beskonačan broj duša, kad oni hoće da je on konačan, kako bi one mogle biti Bogu poznate.
6
concedant M .
DRŽAVI BOŽJOJ
Posrijedi je rasprava među novoplatonicima: da li se duša sjedinjuje s tijelom po Božjoj volji, ili »zapada« u tijelo kažnjena za grijehe.
144
... aut initium et incrementum.
PL 372
D E CIV. D E I
20. 4. a c
j
e
a
s
c
l
e
m
12,
20,4
-
21
O
Quapropter quoniam circuitus illi iam explosi sunt, quibus miserias necessario putabatur anima reditura: quid re.
.
.
.
.
-i
.1
.i
^
stat convenientius pietati quam credere non esse impossibile Deo et ea, quae numquam fecerit, nova facere et ineffabili praescientia vo luntatem mutabilem non habere? Porro autem utrum animarum liberatarum nec ulterius ad miserias rediturarum numerus possit semper augeri, ipsi viderint, qui de rerum infinitate cohibenda tam subtiliter disputant; nos vero ratiocinationem nostram ex utroque latere terminamus. S i enim potest, quid causae est, ut negetur creari potuisse quod numquam / antea creatum esset, si liberatarum anima rum numerus, qui numquam antea fuit, non solum factus est semel, sed fieri numquam desinet? S i autem oportet ut certus sit liberata rum aliquis numerus animarum, quae ad miseriam numquam redeant, neque iste numerus ulterius augeatur: etiam ipse sine dubio, quicumque erit, ante utique numquam fuit; qui profeeto crescere et ad suae quantitatis terminum pervenire sine aliquo non posset ini tio; quod initium eo modo antea numquam fuit. Hoc ergo ut esset, creatus est homo, ante quem nullus fuit. cd
CC380 Unus creatur homo ad unitatem societat l s
-
Hac igitur quaestione difficillima propter aeternitatem Dei v a creantis sine novitate aliqua voluntatis, quantum potuimus, ex21.
n 0
.
. i
i
r •
T
I r
plicata non est arduum videre multo fuisse melius quod factum est, ut ex uno homine, quem primum condidit, multiplicaret genus huma num, quam si i d incohasset a pluribus. N a m cum animantes alias solitarias et quodammodo solivagas, id est, quae solitudinem magis appetant, sicuti sunt aquilae milvi, leones lupi et quaecumque ita sunt, alias congreges instituerit, quae congregatae atque in gregibus malint vivere, ut sunt columbi sturni, cervi damulae et cetera huiusmodi: utrumque tamen genus non ex singulis propagavit, sed plura simul iussit existere. Hominem vero, cuius naturam quodammodo mediam inter angelos bestiasque condebat, ut, si Creatori suo tamquam vero domino subditus praeceptum eius pia oboedientia custodiret, in consortium transiret angelicum, sine morte media beatam immortalitatem absque ulio termine consecutus; si autem Dominum Deum suum libera voluntate superbe atque inoboedienter usus ofce
c d c c e
. possit M . damnulae CC.
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
20,4
-
21
145
4. Stoga, budući su se rasprsnuli oni njihovi krugovi (po kojima su zamišljali kako će se duša nužno vratiti u istu bijedu), što l i preostaje primjerenije pobožnosti nego vjerovati kako Bogu nije nemoguće: i stvoriti nove stvari koje nikad prije nije stvorio i uz neizrecivo pred znanje ne imati promjenjivu volju? I dalje, da li broj izbavljenih duša, koje se više nikad neće vratiti u bijedu, može neprestance rasti, neka o tome razvide sami što tako potanko raspredaju o ograničavanju beskonačnosti stvari! M i pak završavamo ovo naše doumljivanje s dvostrukom pretpostavkom. A k o taj broj može rasti, zašto bi se nijekalo da se može stvoriti i ono što nikad prije nije bilo stvoreno, ako je broj izbavljenih duša, koje nikad prije ne postojaše, ne samo jed nom stvoren nego neće nikad prestati da se stvara? A k o pak mora postojati određen broj izbavljenih duša koje se nikad ne vraćaju u bijedu, i ako se dotični broj ne smije više uvećavati, onda i on sam koliki god bio - zacijelo nije nikad prije postojao, i zaista ne može narasti i doći do granice svoje količine bez nekakva početka; a taj početak - na taj način - nije postojao nikada prije. Dakle, da bi na stao taj početak, stvoren je čovjek, prije kojega nije postojao ni jedan drugi.
21. Objasnivši onoliko koliko uzmogosmo to veoma teško pitanje o vječnosti Boga koji stvara nove stvari bez ikakve novosti u njegovoj ..
,
J
.
.
.
.
.
.
.
.
^
ti-
•
.
.
volji, - nije teško uvidjeti da bijaše mnogo bolje ono sto je učinjeno, naime: da se iz jednoga čovjeka, kojega je Bog prvog stvorio, uzmnoži cijeli ljudski rod, nego da bi započeo od više ljudi. Naime, dok je jedne žive stvorove stvorio osamljeničkim i na neki način samačkim, to jest one koji više teže samoći, kao što su orlovi, sokolovi, lavovi, vukovi i slično, a druge žive stvorove druževnim, to jest one koji više vole živjeti združeni i u skupovima, kao što su golubovi, čvorci, jeleni, lopataši i slično, - ni jedan od tih rodova nije uzmnožio iz pojedinih primjeraka, nego je naredio da nastanu mnogi odjednom. Dočim čovjekovu narav stvorio je nekako po sredini između anđela i životinja i to tako, da ako bude podvrgnut svojem Stvoritelju kao gospodaru izvršavao njegov nalog uz pobožnu poslušnost, bez prolaza kroza smrt prijeći će u anđeosku zajednicu , stekavši blaženu bes mrtnost bez ikakva kraja; ako pak bude Gospodina Boga svojeg uvri jedio oholo se i neposlušno služeći svojom slobodnom voljom, predan 1
1
Nasuprot pelagijancima, koji naučavahu kako je smrt čovjeku prirodna i nije posljedak grijeha; dapače - prema njima - smrt je nuždan uvjet čovjekove smrtne naravi. čak i da Adam nije zgriješio.
o
postanku e d n
a
r v
j, ° g .P °g čovjeka i ljudskoga roda u n
J
e
m
u
-
146
D E CIV. D E I
12, 21 - 23
O
fenderet, morti addictus bestialiter viveret, libidinis servus aeternoque post mortem supplicio destinatus, unum ac singulum creavit, non utique solum sine humana societate deserendum, sed ut eo modo vehementius ei commendaretur ipsius societatis unitas vinculumque concordiae, si non tantum inter se naturae similitudine, verum etiam cognationis affectu homines necterentur; quando n e ipsam quidem feminam copulandam viro sicut ipsum creare illi placuit, sed ex ipso, ut o m n i n o ex homine uno diffunderetur genus humanum. cf
cg
... et ad vinculum concor diae quae naturalis est in bestiis. PL 373
CC 381
22. Nec ignorabat Deus hominem peccaturum et morti iam obnoxium morituros propagaturum eoque progressuros peccandi immanitate mortales, ut tutius atque pacatius inter se rationalis voluntatis expertes bestiae sui generis viverent, quarum ex aquis et terris / plur i u m pullulavit exordium, quam homines, quorum genus ex uno est ad commendandam concordiam propagatum. Neque enim umquam inter se leones aut inter se dracones, qualia homines, bella gesserunt. Sed praevidebat etiam gratia sua populum piorum in adoptionem vocandum remissisque peccatis iustificatum Špiritu Sancto sanctis angelis in aeterna pace sociandum, novissima inimica morte destruct a ; cui populo esset huius rei consideratio pro/futura, quod ex uno homine Deus ad commendandum hominibus, quam ei grata sit etiam in pluribus unitas, genus instituisset humanum. c h
43
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
21
-
147
23
smrti živjet će životinjski, kao rob požuda i osuđen na vječnu kaznu nakon^mrIi;"njega je Bog stvorio jednim i jedinim, ali ne da ga ostavi sama bez ljudskog društva, nego da bi mu tim načinom još snažnije ucijepio jedinstvo samoga zajedništva i spone sloge, ako se ljudi me đusobno povezu ne samo sličnošću naravi nego i čuvstvom srodnosti; jer ni samu ženu što se imala združiti s čovjekom, nije ushtio stvoriti kao njega, nego ju je stvorio iz njega, kako bi se cijeli ljudski rod proširio od jednog čovjeka. 2
22. Isto tako, Bog je znao da će čovjek zgriješiti i kako će već podložarT smrti rađati smrtnike određene da mriju, i da će smrtnici u golemoći opačine zabludjeti tako daleko, te će sigurnije i mirnije ži vjeti između sebe čak i zvijeri lišene razumske volje (što se začeše u nebrojenom mnoštvu u vodi i na kopnu) negoli ljudi, kojih se rod proširio od jednog čovjeka, da bi se promicala sloga. Jer nikad ni lavovi ni zmajevi nisu između sebe bili takve bojeve kao ljudi. A l i je predviđao i to da će, po njegovoj milosti, narod pobožnika biti po zvan u posinstvo i pošto mu se grijesi oproste te bude opravdan D u hom Svetim, bit će pridružen svetim anđelima u vječnome miru, kad se uništi i posljednji neprijatelj, smrt ; a tome narodu koristit će raz mišljanje da je Bog započeo ljudski rod od jednoga čovjeka, kako bi pokazao ljudima koliko je njemu milo jedinstvo među mnogima. 1
2
3
1
23. Tako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Naime, stvorio mu je takvu dušu koja razborom i razumom nadmašuje sve životinje Homo creatus est ut Deo serviat.
44
23. Fecit ergo Deus hominem ad imaginem suam . Talem quippe illi animam creavit, qua per rationem atque intellegentiam omnibus
2
c
nec M. s omne M. plurimum M.
c h
Post 2,22.
i j j n o od općih mjesta u više klasičnih pisaca (Horacije, Epode, 7,11-12; Plinije Stariji, Naturalis historia, 7; Juvenal, 15,159-171; Seneka Mlađi, De clementia, 1,26,3; Epistulae morales, 95,31). 1 Kor 15,26. Usporedi Ps 133 (132), 1. e(
2 3
4 3 4 4
Cf. 1 Cor 15, 26. Cf. Gen 1, 26.
Bog je unaprijed znao da će zgriješiti prvi čovjek, kojega je stvorio, i istodobno predvidio kolik će narod pobož nika svojom milošću prenijeti iz ljudskoga roda u anđeosko zajedništvo.
1
Post 1,26-27.
O naravi ljudske duše stvorene na sliku Božju.
148
D E CIV. D E I
12, 23 - 24
O
esset praestantior animalibus terrestribus et natatilibus et volatilibus, quae mentem huiusmodi non haberent. Et cum virum terreno formasset ex pulvere eique animam qualem dixi sive quam iam fece rat sufflando indidisset sive potius sufflando fecisset eumque flatum, quem sufflando fecit (nam quid est aliud sufflare quam flatum facere?), animam hominis esse voluisset, etiam coniugem illi in adiutorium generandi ex eius latere osse detracto fecit , ut Deus. Neque enim haec carnali consuetudine cogitanda sunt, ut videre solemus opifices ex materia quacumque terrena corporalibus membris, quod artis industria potuerint, fabricantes. Manus Dei potentia Dei est, qui etiam visibilia invisibiliter operatur. Sed haec fabulosa potius quam vera esse arbitrantur, qui virtutem ac sapientiam Dei, qua no vit et potest etiam sine seminibus ipsa certe facere semina, ex his usitatis et cotidianis metiuntur operibus; ea vero, quae primitus in stituta sunt, quoniam non noverunt, infideliter cogitant; quasi non haec ipsa, quae noverunt de humanis conceptibus atque partubus, si inexpertis narrarentur, incredibiliora viderentur; quamvis et ea ipsa plerique magis naturae corporalibus causis quam operibus divinae mentis assignent. 45
46
Unus
Deus
creare potest.
24. Sed cum his nullum nobis est in his libris negotium, qui divinam mentem facere vel curare ista non credunt. Illi autem qui Platoni suo credunt non ab illo summo Deo, qui fabricatus est mundum, sed ab aliis minoribus , quos quidem ipse creaverit, perrnissu sive iussu eius animalia facta esse cuncta mortalia, in quibus homo praecipuum diisque ipsis cognatum teneret locum, si superstitione careant, qua quaerunt unde iuste videantur sacra et sacrificia facere quasi conditoribus suis, facile carebunt etiam huius ophrionis errore. Neque enim fas est ullius naturae quamlibet minimae mortalisque / creatorem nisi Deum credere ac dicere, et antequam possit intellegi. Angeli autem, quos illi deos libentius appellant, etiamsi adhibent vel iussi vel permissi operationem suam rebus quae gignuntur in mundo, t a m non eos dicimus creatores animalium, quam nec agricolas frugum atque arborum. 47
PL374
cl
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
23
-
149
24
(one na kopnu, one koje plivaju i one koje lete), koje nemaju takvog uma. Bog je oblikovao muža od zemaljskoga praha i dao mu dušu, 0 kojoj već rekoh, bilo da ju je udahnuo kao već stvorenu , bilo da ju je radije stvorio udahnjujući; te je dah što ga je udahnućem stvorio (jer što je drugo udahnuti negoli stvoriti dah?) ushtio da bude duša čovjeku; a zatim je, uzevši kost iz njegove strane, kao Bog, načinio ženu, da mu pomogne u rađanju . O tome ne smijemo misliti na tje lesni način, kao što običavamo gledati obrtnike gdje od kakve zemalj ske tvari tjelesnim udovima izrađuju ono što već mogu marom svojega umijeća. Ruka Božja jest možnost Božja: O n nevidljivo izrađuje čak 1 viđevine. N u to smatraju više nečim basnenim negoli istinskim oni koji uobičajenim i svakodnevnim mjerilima odmjeravaju moć i mu drost Božju, kojom Bog umije i može i bez sjemenja stvoriti samo sjeme. I one stvari koje su prvo stvorene (budući da ih ne poznaju) ti promatraju s nevjericom, kao da se same one stvari koje poznaju o ljudskim začecima i rođajima ne bi činile još nevjerojatni)'ima, da se ispričaju onima koji s njima nisu upoznati, iako i te dotične mnogi više pripisuju naravnim tjelesnim uzrocima negoli djelima božanskoga uma. 2
3
4
5
24. A l i u ovim knjigama mi nemamo nikakva posla s onima koji ne vjeruju, da božanski U m bilo stvara dotične stvari bilo brine o ..
J
i
"L
.
..
.
™
njima. Oni opet koji vjeruju u svojega Platona tvrde, kako sve smrtne životinje (među kojima čovjek ima najistaknutije mjesto srodno samim bogovima) nije stvorio najviši Bog, koji je stvorio svi jet, nego neki drugi manji, koje je on stvorio - bilo po njegovom dopuštenju bilo po naredbi; međutim, kada bi se oni lišili praznovjerice, kojom nastoje opravdati obrede koje im priređuju i žrtve koje im prinose kao svojim tvorcima, lako bi se lišili i zablude takvoga mnijenja. Jer, nije dopušteno ni vjerovati, ni govoriti o ijednoj naravi, koliko god sićušnoj i smrtnoj, da je njezin stvoritelj itko drugi osim Boga, čak i prije nego što se može razumjeti. A anđeli opet, koje dotičnici radije nazivaju bogovima, iako - bilo po naredbi bilo po dopuštenju - sudjeluju u stvarima što se rađaju u svijetu, ipak se ne mogu nazvati stvoriteljima životinja kao što ni poljodjelci stvoriteljima usjeva i stabala. 2
3
Post 2,7. Kao što Augustin izlaže u djelu De genesi ad litteram, 7,24,35. Post 2,21-22. Što se tiče Augustinova stava prema antropomorfnom poimanju Božjih stvaralač kih činova vidi u djelu De genesi ad litteram, 6,12,20. 3 4
M.
5
1
4 5
4 6
4 7
Cf. G e n 2, 7. Cf. G e n 2, 21-24. Cf. P L A T O , Timaeus 41a-43b.
Kao na primjer epikurejci koji smatraju da je bilo kakva stvaralačka djelatnost ili briga o svjetskim poslovima posve nespojiva s vrhunskom srečom bogova. Platon, Timej, 41a-d; 69c. To jest: platonici. 2 3
a s
, Vr-lL^„
stvoritelji ikojeg
2
tam] tamen tam
M o ž e li se reći d
bilo i najsitnijeg s t v o r a
150 CC382 Omnia facit Deus in quantum sunt.
DE
civ.
12, 25
DEI
O
25. Cum enim alia sit species, quae adhibetur extrinsecus cuicumque materiae corporali, sicut operantur homines figuli et fabri ^ . ,
. .
.
r
.
.
r r
.
r
°
.
atque i d genus opilices, qui etiam pmgunt et erhngunt rormas similes corporibus animalium; alia vero, quae intrinsecus efficientes causas habet de secreto et occulto naturae viventis atque intellegentis arbitrio, quae non solum naturales corporum species, verum etiam ipsas animantium animas, dum non fit, facit: supra dicta illa species artificibus quibusque tribuatur; haec autem altera non nisi uni artifici, creatori et conditori Deo, qui mundum ipsum et angelos sine ulio mundo et sine ullis angelis fecit. Qua enim vi divina et, ut ita dicam, effectiva, quae fieri nescit, sed facere, accepit speciem, cum mundus fieret, rutunditas caeli et rutunditas soliš: eadem vi divina et effectiva, quae fieri nescit, sed facere, accepit speciem rutunditas oculi et rutunditas pomi et ceterae figurae naturales, quas videmus in rebus quibusque nascentibus non extrinsecus adhiberi, sed intima Creatoris potentia, qui dixit: Caelum et terram ego impleo , et cuius sapientia est, quae attingit a fine usque ad finem fortiter et disponit omnia suaviter . Proinde facti primitus angeli cuiusmodi ministerium praebuerint Creatori cetera facienti nescio; nec tribuere illis audeo quod forte non possunt, nec debeo derogare quod possunt. Creationem tamen conditionemque omnium naturarum, qua fit ut omnino naturae sint, eis quoque faventibus illi Deo tribuo, cui se etiam ipsi debere quod sunt cum gratiarum actione noverunt. Non solum igitur agricolas non dicimus fructuum quorumque creatores, cum legamus: Neque qui plantat est aliquid neque qui rigat, sed qui incrementum dat Deus ', sed ne ipsam quidem terram, quamvis ma ter omnium fecunda videatur, quae germinibus erumpentia promovet et fixa radicibus continet, cum itidem legamus: Deus illi dat cor pus quomodo voluerit et unicuique seminum proprium corpus . Ita nec feminam sui puerperii creatricem appellare debemus, sed potius illum qui cuidam famulo suo dixit: Priusquam te formarem in utero, novi te . Et quamvis anima sic vel sic affecta praegnantis valeat aliquibus velut induere qualitatibus fetum, sicut de virgis variatis fecit Iacob, ut pecora colore varia gignerentur : naturam tamen i l lam, quae gignitur, tam ipsa non fecit, quam nec ipsa se fecit. Quaelibet igitur corporales vel / seminales causae gignendis rebus adhibeantur, sive operationibus angelorum aut homi/num aut quorum48
49
50
51
52
53
PL 375 CC 383
.
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
25
151
25. Jedan je lik koji se primjenjuje izvanjski bilo kojoj tjelesnoj tvari, kao što to čine ljudi lončari i kovači i slični obrtnici, koji čak oslikavaju i izrađuju likove slične tijelima životinja; a drugi je lik koji ima unutarnje tvorne uzroke od tajne i skrovite odluke žive i razumske naravi, koja - sama nestvorena - stvara ne samo naravne oblike tjelesa nego i same duše živih stvorova; onaj prvi lik pripisuje se ne kojim izrađivačima, dočim ovaj drugi samo jednome tvorcu, stvorite lju i utemeljitelju, Bogu, koji je stvorio sam svijet i anđele, bez ikakva svijeta i bez ikakvih anđela.
Istom onom božanskom i (da tako kažem) tvorbenom moći - koja se ne može načiniti, a može činiti - kad svijet ono nastade, poprimi svoj lik okrugloća neba i okrugloća sunca; istom tom božanskom i tvorbe nom moći (koja se ne može načiniti, a može činiti) poprimi svoj lik i okrugloća oka i okrugloća ploda te ostali naravni oblici, kakve vidimo da su utisnute u svim stvarima što se rađaju, ali ne izvanjski nego po najunutrašnjijoj možnosti Stvoritelja, koji reče: »Ja ispunjam nebo i zemlju« i kojega se mudrost »prostire snažno s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom.« Stoga ne znam kakvu su službu obavljali anđeli, koji su prvi stvoreni, kad je Stvoritelj stvarao ostalo. Niti se usuđujem pripisivati im ono što možda ne mogu, niti im pak smijem odricati ono što mogu. A l i stvaranje i osnutak svih naravi (po kojemu biva da naravi uopće postoje), uz odobravanje anđela, pripisujem onome Bogu, kojemu i oni znaju sa zahvalnošću da duguju to što jesu. 1
2
I ne samo što poljodjelce ne nazivamo stvoriteljima plodova, jer čita mo: »Tako niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji daje da raste - Bog« , nego tako ne nazivamo ni samu zemlju, iako se čini plodnom majkom svega, jer potiče da bujno potjera iz klica i sve čvrsto drži korijenjem na mjestu, budući da isto tako čita mo: »A Bog mu daje stabljiku kakvu hoće, i to svakom sjemenu nje govu vlastitu stabljiku.« Isto tako ne trebamo ni ženu zvati stvarateljicom svojega čeda, nego radije onoga koji reče jednomu od svojih slugu: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh.« Pa iako ovako i l i onako raspoložena duša trudnice može svojem plodu prenijeti stanovite značajke, kao što ono Jakov ispruganim prućem postignu da se rađaju isprugani kozlići , ipak samu narav koja se rađa, ona sama nije načinila kao što nije načinila ni sebe samu. 3
4
5
6
Zbog toga, kakvi god tjelesni ili sjemenski uzroci djelovali pri na stanku stvari, bilo činovima anđela ili ljudi ili kojih životinja bilo pak
4 8
Ier 23, 24.
4 9
Sap 8 1 1 Cor3, 7. 1 Cor 1 S 38
5 0
5 1
-Ie?U5.' 5 3
Cf. Gen 30, 37.
1
Jr 23,24 (prema latinskom predlošku). * Mudr 8,1. ' 1
K
o
r
3
7
IJAV ' -
6 l Pos
5 38
30,37-39.
Svaku narav i stvorov^nije
111
načinio i obiikoolim^og^™^
152
D E CIV. D E I
12, 2 5 - 2 6
O
que animalium sive marium feminarumque mixtionibus; quaelibet etiam desideria motusve animae matris valeant aliquid liniamentorum aut colorum aspergere teneris mollibusque conceptibus: ipsas omnino n a t u r a š , quae sic vel sic in suo genere afficiantur, non facit nisi summus Deus, cuius occulta potentia cuncta penetrans incontaminabili praesentia facit esse quidquid aliquo modo est, in quantumcumque est; quia nisi faciente illo non tale vel tale esset, sed prorsus esse non posset. Quapropter si in illa specie, quam forinsecus corpo ralibus opifices rebus imponunt, urbem Romam et urbem Alexandriam non fabros et architectos, sed reges, quorum voluntate consilio imperio fabricatae sunt, illam Romulum, illam Alexandrum ha buisse dicimus conditores: quanto potius non nisi Deum debemus conditorem dicere naturarum, qui neque ex ea materia facit aliquid, quam ipse non fecerit, nec operarios habet, nisi quos ipse creaverit; et si potentiam suam, ut ita dicam, fabricatoriam rebus subtrahat, ita non erunt, sicut ante quam fierent non fuerunt. Sed ante dico aeternitate, non tempore. Quis enim alius creator est temporum, nisi qui fecit ea, quorum motibus currerent tempora?
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
25 -
153
26
snošajima mužjaka i ženki; te bilo što postizale želje ili gibanja maj čine duše u oblikovanju crta i l i boja nježnoga i mekanog zametka, same naravi (od kojih se na svaku u vlastitome rodu može djelovati ovako i l i onako) ne stvara nitko osim Svevišnjeg Boga, kojega skri vena moć - prožimajući sve stvari - svojom neoskvrnjivom prisutnošću podaruje bitak svemu što bilo kojim načinom jest, ukoliko uopće jest, jer da On ne stvara, ne samo ne bi bilo ovakvo ili onakvo, nego uopće ne bi moglo biti. 7
I tako, ako govoreći o onome liku što ga izrađivači izvana pridaju tjelesninama, ne kažemo, da su gradovima Rimu i Aleksandriji nji hovi utemeljitelji ne građevinari i graditelji, nego kraljevi, Romul jed nog, a Aleksandar drugog, (po kojih su volji, naredbi i moći bili izgra đeni), koliko onda prije trebamo reći kako nitko drugi nije utemelji telj naravi osim Boga, koji niti što tvori od tvari koju nije sam stvorio, niti ima radnika osim onih koje je sam stvorio. I ako bi, da tako kažem, oduzeo stvarima njegovu tvorbenu možnost (potentia fabricatoria), one isto tako neće biti kao što ne bijahu ni prije nego što su postale. A kad kažem prije, onda mislim na vječnost, a ne na vrijeme. Jer tko l i je drugi stvoritelj vremena, osim onoga tko je stvorio ono gibanjem čega teku vremena? 8
Quid de mundo Platonici sentiant.
Ita sane Plato minores et a summo Deo factos deos effectores olu.it animalium ceterorum, ut immortalem partem ab ipso su-
26. e s s e
V
«
.
.
i
.
merent, ipsi vero mortalem attexerent. Proinde animarum nostrarum eos creatores noluit esse, sed corporum . Unde quoniam Porphyrius propter animae purgationem dicit corpus omne fugiendum simulque cum suo Platone aliisque Platonicis sentit eos, qui immoderate atque inhoneste vixerint, propter luendas poenas ad corpora 54
cl
26. Platon, dakako, htjede da manji bogovi (stvoreni od najvišeg Boga) sami budu tvorci ostalih živih stvorova, tako da ovi besmrtni dio primaju od Njega samoga, a oni domeću onaj smrtni. Stoga ne - - - - - - htjede da budu tvorci naših duša, nego tijela. Otuda Porfirije kaže kako radi očišćenja duše treba izbjegavati svako tijelo, te zajedno s Platonom i ostalim platonicima misli, kako se oni što su živjeli neu mjereno i nečasno vraćaju za kaznu u smrtna tijela (prema Platonu, 1
2
7
c l
ac M.
8
1 5 4
C f . P L A T O , Timaeus 11, 41.
2
O tome Augustin podrobnije govori u djelu O Trojstvu (3,8,13-9,16). V i d i O Božjoj državi, 11,6 i 12,16. V i d i O Božjoj državi, 12,25. V i d i O Božjoj državi, 10,29; 22,12, 26-28.
o
mnijenju
koTinTm^'ijahu da su anđeli d o d u š e stvoreni od B o g a , ali da su sami tvorcima ljudskih tijela.
154
D E civ. D E I
12, 2 6 - 2 7 , 1
O
cm
redire mortalia, Plato quidem e t i a m bestiarum, Porphyrius tantummodo ad h o m i n u m : sequitur eos, ut dicant deos istos, quos a nobis volunt quasi parentes et conditores nostros coli, nihil esse aliud quam fabros compedum carcerumve nostrorum, nec institutores, sed inclusores alligatoresque nostros ergastulis aerumnosis et gravissimis vinculis. Aut ergo desinant Platonici poenas animarum ex istis corporibus comminari, aut eos nobis deos colendos non praedicent, quorum in nobis operationem, ut quantum possumus fugiamus et evadamus, hor/tantur, cum tamen sit utrumque falsissimum. Nam neque ita luunt poenas animae, cum ad istam vitam denuo revolvuntur, et omnium viventium sive in caelo sive in terra nullus est conditor, nisi a quo facta sunt caelum et terra. Nam si nulla causa est vivendi in / hoc corpore nisi propter pendenda supplicia: quomodo dicit idem Plato aliter mundum fieri non potuisse pulcherrimum atque optimum, nisi omnium animalium, id est e t immortalium et mortalium, generibus impleretur ? S i autem nostra institutio, qua vel mortales conditi sumus, divinum munus est: quomodo poena est ad ista corpora, i d est ad divina beneficia, remeare? Et si Deus, quod assidue Plato commemorat , sicut mundi universi, ita omnium ani malium species aeterna intellegentia continebat: quomodo non ipse cuncta condebat? An aliquorum esse artifex nollet, quorum efficiendorum artem ineffabilis eius et ineffabiliter laudabilis mens haberet ? 55
CC 384
PL 376
cn
56
57
58
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
26
-27,1
155
3
čak i u tijela životinja, a prema Porfiriju samo u ljudska tijela), iz čega slijedi, da oni tvrde kako ti isti njihovi bogovi (za koje hoće da ih mi štujemo kao svoje roditelje i utemeljitelje) nisu ništa drugo nego izrađivači naših okova i graditelji naših tamnica, nisu naši stvoritelji nego zatvoritelji i okivatelji najtežim okovima u jadnim kaznionica ma. Zbog toga, ili neka platonici prestanu plašiti nas kaznama duša u tim tijelima ili nek ne propovijedaju kako trebamo kao bogove što vati one iste o kojima nas potiču da njihovu izrađevinu izbjegavamo što više možemo, kad je to oboje u cijelosti lažno. N u činjenica je da se duše ne kažnjavaju tako što se ponovno vraćaju u ovaj život, i da svim živim stvorovima, bilo na nebesima bilo na zemlji, nema dru goga Stvoritelja osim onoga koji je stvorio nebo i zemlju. Naime, ako nema nikakva drugog uzroka življenju u ovome tijelu osim izdržava nja sramotnih kazna, kako onda isti Platon kaže, da svijet nije mogao drukčije biti najljepši i najbolji nego da se ispuni rodovima svih živih stvorova, to jest: i besmrtnih i smrtnih? A ako je opet naš postanak po kojem smo stvoreni kao smrtnici, božanski dar, kako to da je kazna vraćati se u ta tijela, naime: u Božja dobročinstva? A k o uz to Bog (kao što Platon neprestance napominje) sadržavaše u svojoj vječnoj razumnosti jednako likove cjelokupnoga svijeta kao i svih ži vih stvorova, kako to da On sam nije sve njih i stvorio? Ili pak ne htjede biti tvorac nekih stvari, dok umijeće njihove tvorbe bijaše u njegovu umu, koji je neizreciv i neizrecivo hvale dostojan? 4
5
co
27. 1. Merito igitur vera religio, q u e m mundi universi, eum ani malium quoque universorum, hoc est et animarum et corporum, conditorem agnoscit et praedicat. In quibus terrenis praecipuus ab illo ad eius imaginem homo propter eam causam, quam dixi, et si qua forte alia maior latet, factus est unus, sed non relictus est solus. N i hil enim est quam hoc genus tam discordiosum vitio, tam sociale natura. Neque commodius contra vitium discordiae vel cavendum ne existeret, vel sanandum cum exstitisset, natura loqueretur humana, quam recordationem illius parentis, quem propterea Deus creare voluit unum, de quo multitudo propagaretur , ut hac admonitione etiam in multis concors unitas servaretur. Quod vero femina illi ex eius latere facta est, etiam h i c satis significatum est quam cara mariti et uxoris debeat esse coniunctio. Haec opera Dei propterea sunt utique inusitata, quia prima. Qui autem ista non credunt, nulla
Unum creavit Deus hominem ut concors es set genus hu manum.
59
c p
27. 1. Zbog toga s pravom istinska vjera priznaje i propovijeda da je isti onaj tko je stvoritelj cjelokupnoga svijeta stvoritelj i svih živih stvorova, to jest i duša i tijela. A među zemaljskim stvorovima čovjek je najistaknutiji, i njega je On stvorio na svoju sliku, zbog onoga razloga koji navedoh, nu možda i zbog kakvoga većeg što je skriven. Stvorio ga je jednog, ali ga nije ostavio samog. Naime, od ljudskoga roda ništa nije po poroku nesložnije i ništa nije po naravi druževnije. A ljudska narav ne nudi ništa prikladnije protiv poroka nesloge (bilo da se pazi kako ne bi izbio, bilo da se liječi kad je već izbio) od prisjećanja na našeg prvog roditelja, kojega je Bog zbog toga ushtio stvoriti jednim da se iz njega raširi mnoštvo, kakp bi nas time opomenuo, da i u mnoštvu čuvamo složnu jednoću. I štd mu je žena načinjena iz njegova boka, i to dostatno pokazuje koliko mila treba biti uzajamna veza muža i žene. A ta su Božja djela zbog toga 1
0 1 1
ad add. M. et antepon. M. quem om. M. P hine M.
011
0 0
C
5 5
Cf. P O R P H Y R I U S , De regressu animae.
5 6
Cf.
5 7
C f . P L A T O , Politeia 597b-e; Timaeus 30b ss.; Philebus 28c-31a.
PLATO,
Timaeus
5 8
Cf.
5 9
Cf. G e n 2, 22.
P L A T O , Timaeus
29b. ;
Vidi O Božjoj državi, 10,30; 13,19. Platon, Timej, 30d; 92c. Platon, Timej (30b-d), O državi, 597b-c.
30b.
Post 2,22.24; Mt 19,5; Ef 5,28.31.
U prvome čovjeku bijaše nastala cjelo kupna punoća ljudskoga roda, u kojoj je Bog predvidio koji će dio biti počašćen nagra dom, a koji osuđen na kaznu.
156
DE
civ.
12, 2 7 , 1
DEI
-27,2
O
facta prodigia debent credere; neque enim et ipsa, si usitato naturae curriculo gignerentur, prodigia dicerentur. Quid autem sub tanta gubernatione divinae providentiae, quamvis eius causa lateat, frustra gignitur? Ait quidam Psalmus sacer: Venite et videte opera Domini, quae posuit prodigia super terram . Cur ergo ex latere viri femina facta sit, et hoc primum quodammodo prodigium quid praefiguraverit, dicetur alio loco, quantum me Deus adiuverit . 60
cq
DRŽAVI BOŽJOJ
12,
27,1
-
157
27,2
izuzetna, jer su prva. Oni koji u njih ne vjeruju, ne bi trebali vjerovati ni u kakva čudesa; jer ni ta dotična ne bi se zvala čudesima, da se događaju uobičajenim tijekom naravi. Naime, pod tako moćnom vla davinom božanske promisli, što li se događa bez svrhe, čak ako je razlog tomu i skriven? Jedan od svetih psalama kaže: »Dođite i pro matrajte djela Gospodinova, kolika čudesa postavi na zemlji.« A za što je iz čovjekova rebra stvorena žena i što je to na neki način prvo čudo najavljivalo, iznijet ću drugdje, koliko mi Bog pomogne. 2
3
cc 385 Ex primo homine duae crvitates exortae s u n t
-
m
27. 2. Nunc quoniam liber iste claudendus est, in hoc primo hoi n e , qui primitus factus est, nondum quidem secundum eviden.
.
,
.
.
.
r
.
. .
tiam, iam tamen secundum Dei praescientiam exortas ruisse existimemus in genere humano societates tamquam civitates duas. Ex illo enim futuri erant homines, alii malis angelis in supplicio, alii bonis in praemio sociandi, quamvis occulto Dei iudicio, sed tamen iusto. Cum enim scriptum sit: Universae viae Domini misericordia et veritas : nec iniusta eius gratia nec crudelis potest esse iustitia.
2. A sada, jer se ova knjiga treba zaključiti, mislimo, kako u ovome prvome čovjeku, koji je prvi stvoren - ako još ne prema dokazu, a ono ipak prema Božjem predznanju - začeše se u ljudskom rodu dva društva poput dva grada. O d njega, naime, imali su proizaći ljudi, jedni da se pridruže zlim anđelima u kazni, drugi da se pridruže do brima u nagradi, prema sudu Božjem, iako skrivenom, ipak praved nom. I jer je pisano: »Sve su staze Gospodinove milost i istina«, ni njegova milost ne može biti nepravedna, ni njegova pravda okrutna. 4
61
" i dicam add.
M. 2
6 0 6 1
P s 4 5 , 9. P s 2 4 . 10.
Doslovan prijevod prema Augustinovu latinskom predlošku (Venite et videte opera Domini, quae posuit prodigia super terram), Ps 46 (45), 8. """"3"Vidi 'O Boljo] državi, 22JL7. Ps 25 (24), 10. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predlošku) 4
KNJIGA XIII. Knjiga bi mogla imati naslov: čovjek između života, grijeha, smrti i života. Pred met možemo sažeti u ove riječi: čovjek, ukoliko je duša proizašla iz stvarateljskog daha Božjega i ukoliko je tijelo od praha zemljanoga, podložan je smrti tijela u vre menu a, ako se ne iskupi, također i smrti duše u vječnosti; ali ako sudjeluje u otkupiteljskoj milosti, prenijet je, tijelom i dušom, u neprolazan i blažen život izvan vremena. Tema tijekom izlaganja nuđa uobičajeno izuzetno bogatstvo tipično augustinskih sa držaja, kroz refleksije, povezivanja i očite digresije. Ima tri dijela. U prvom dijelu govori se o međuprožimanju i gotovo poklapanju značenja grijeha i smrti (1-11). U drugom dijelu, u frontalnom sudaru s Platonom i neoplatonicima, pretežu poj movi druge smrti duše i drugog života tijela (12-18). U trećem dijelu, također pomoću stalnog oslanjanja na Pavla i uvijek u opoziciji prema neoplatonicima, govori se poglavito o izuzetnom stanju proslavljenog tijela, koje je postalo duhovno (19-24).
BREVICULUS
CC X X V
1. 2. 3. 4. 5.
9. 10. 11. 12. CC XXVI
13. 14. 15. 16.
De lapsu primorum hominum, per quem est contracta mortalitas. De ea morte, quae animae semper utcumque victurae accidere potest, et ea cui corpus obnoxium est. Utrum mors, quaeper peccatum primorum hominum in omnes homi nes pertransiit, etiam in sanctis poena peccati sit. Cur ab his, qui per gratiam regenerationis absoluti sunt a peccato, non auferatur mors, id est poena peccati. Quod sicut iniqui male utuntur lege, quae bona est, ita iusti bene utuntur morte, quae mala est. De generali mortis malo, quo animae et corporis societas separatur. De morte, quam quidam non regenerati pro Christi confessione suscipiunt. Quod in sanctis primae mortis pro veritate susceptio secundae sit mortis abolitio. Tempus mortis, quo vitae sensus aufertur, in morientibus an in mortuis esse dicendum sit. An vita mortalium mors potius quam vita dicenda sit. An quisquam simul et vivens esse possit et mortuus. Quam mortem primiš hominibus Deus, si mandatum eius transgrederentur, fuerit comminatus. Praevaricatio primorum hominum quam primam senserit poenam. Qualis homo sit factus a Deo et in quam sortem deciderit suae volun tatis arbitrio. Quod Adam peccaturus prius ipse reliquerit Deum, quam relinqueretur a Deo, et primam fuisse animae mortem a Deo recessisse. De philosophis, qui animae separationem a corpore non putant esse poenalem, cum Plato inducat summum Deum diis minoribus promittentem, quod numquam sint corporibus exuendi.
SAŽETAK
O padu prvih ljudi, po kojem je nastala smrtnost. O onoj smrti koja se može dogoditi duši koja nekako uvijek živi i o onoj smrti kojoj je podložno tijelo. Da li je smrt, koja je preko grijeha prvih ljudi prešla na sve ljude, kazna grijeha čak i za svete? Zašto se oni koji su - milošću preporodenja - odriješeni od grijeha, ne oslobode i same smrti, to jest kazne za grijeh? Kao što se opaki zlo služe zakonom, koji je dobar, tako se pravednici dobro služe smrću, koja je zla. O općenitome zlu smrti, koje raskida zajedništvo duše i tijela. O smrti koju pretrpe - radi priznavanja Krista - koji nisu preporođeni krštenjem. U svetih je prihvaćanje prve smrti radi istine izbavljenje od druge smrti. Treba li reći da je vrijeme smrti kad u samrtnicima prestaje osjećaj života ili kad su već mrtvi. O životu smrtnika koji treba prije nazvati smrću negoli životom. Može li itko istodobno biti i živući i mrtav? Kakvom je smrću Bog zaprijetio prvim ljudima, ako budu prekršili njegovu zapovijed. Kakva bijaše prva kazna za prekršaj prvim ljudima. Kakvim je Bog stvorio čovjeka, a u kakvo je stanje sam zapao odlu kom svoje volje. Adam je griješeći napustio Boga prije nego što bijaše napušten od Bo
6.
8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.
ga; to njegovo napuštanje Boga bijaše prva smrt duše. O filozofima koji misle kako rastava duše od tijela nije kazna, iako
16.
Platon navodi kako najviši Bog obećava nižim bogovima da neće ni 17. 18.
19.
20.
Contra eos, qui asserunt corpora terrena incorruptibilia fieri et aeter na non posse. De terrenis corporibus, quae philosophi affirmant in caelestibus esse non posse, quia, quod terrenum est, naturali pondere revocetur ad terram. Contra eorum dogmata, qui primos homines, si non peccassent, immortales futuros fuisse non credunt, aeternitatem animarum volunt carere corporibus. Quod caro sanctorum, quae nunc requiescit in spe, in meliorem reparanda sit qualitatem, quam fuit primorum hominum ante peccatum.
kada biti lišeni svojih tijela. Protiv onih koji tvrde kako zemaljska tijela ne mogu postati nepropad ljiva i vječita. O zemaljskim tijelima, o kojima filozofi tvrde da ne mogu opstojati u nebesninama, jer što god je zemaljsko to se svojom naravnom težinom vraća prema zemlji. Protiv nazora onih koji ne vjeruju kako bi prvi ljudi - da nisu zgriješili - postali besmrtni, i koji hoće da vječnost duša bude bestjelesna. O tome kako će put svetih, koja sada počiva u nadi, biti obnovljena s boljim svojstvom negoli što bijaše u prvih ljudi prije grijeha.
17. 18.
19. 20.
162 21.
22. 23. 24.
BREVICULUS
De paradiso, in quo primi homines fuerunt, quod recte per significationem eius spiritale aliquid intellegatur, salva veritate narrationis historicae de corporali loco. De corporibus sanctorum post resurrectionem, quae sic spiritalia erunt, ut non in spiritum caro vertatur. Quid intellegendum sit de corpore animali et de corpore spiritali, et qui moriantur in Adam, qui vero vivificentur in Christo. Qualiter accipienda sit vel illa insufflatio Dei, qua primus homo fac tus est in animam viventem, vel illa, quam Dominus fecit dicens discipulis suis: Accipite Spiritum Sanctum.
SAŽETAK
163
O raju, u kojem bijahu prvi ljudi, koji se po njegovu značenju može pravilno shvatiti kao nešto duhovno, sačuvavši pri tome istinitost povi jesnog izvješća o samome tvarnome mjestu. O tijelima svetih nakon uskrsnuća koja će tako biti duhovna da se put neće pretvarati u duh. Što treba razumjeti o životinjskom tijelu i o duhovnome tijelu, ili tko su oni što umiru u Adamu, a oživljavaju u Kristu. Kako treba shvatiti bilo ono udahnuće kojim je prvi čovjek postao živuća duša, bilo pak ono koje je izvršio Gospodin govoreći: Primite Duha Svetoga?
21.
22. 23. 24.
LIBER DECIMUS TERTIUS
TRINAESTA KNJIGA
R E D E M P T U S HOMO I N VITAM A E T E R N A M RESTITUITUR
Č O V J E K I Z M E Đ U GRIJEHA,
Qui de morte sit modus [1-11] PL377-CC385
Tajna smrti [1-11]
1. Expeditis de nostri saeculi exortu et de initio generis humani difficillimis quaestionibus nunc iam de lapsu primi hominis, immo
Ex peccato mors orta est.
.
, ^
.
,
. .
.
.
,
*.
primorum hominum, et de origme ac propagme mortis humanae disputationem a nobis institutam rerum ordo deposcit. Non enim eo modo, quo angelos, condiderat Deus homines, ut etiam si peccassent mori omnino non possent sed ita ut perfunctos oboedientiae nume re sine interventu mortis angelica immortalitas et beata aeternitas sequeretur; inoboedientes autem mors plecteret damnatione iustissima; quod etiam in libro superiore iam diximus . 2
2. Sed de ipso genere mortis video mihi paulo diligentius disserendum. Quamvis enim anima humana veraciter immortalis perhibeatur, habet tamen quamdam etiam ipsa mortem suam. N a m ideo dicitur immortalis, quia modo quodam quantulocumque non desinit vivere atque sentire; corpus autem ideo mortale, quoniam deseri om ni vita potest nec per se ipsum aliquatenus vivit. Mors igitur animae fit, cum eam deserit Deus, sicut corporis, cum id deserit anima. Ergo utriusque rei, id est totius hominis, mors est, cum anima Deo deser ta deserit corpus. Ita enim nec ex Deo vivit ipsa nec corpus ex ipsa. Huiusmodi autem totius hominis mortem illa sequitur, quam secundam mortem divinorum eloquiorum appellat auctoritas . Hane Salvator significavit, ubi ait: Eum timete, qui habet potestatem et corpus et animam perdere in gehennam . Quod cum ante non fiat, quam cum anima corpori / sic fuerit copulata, ut nulla diremptione separentur: m i r u m videri potest quo modo corpus ea morte dicatur oceidi, qua non a n i m a deseritur, sed animatum sentiensque cruciatur. Nam in illa ultima poena ac sempiterna, de qua suo loco diligentius
Mors corporis et animae est.
a
3
h4
cc 386
0
a
b
c
1
J
1
1. Razriješivši ona veoma teška pitanja o postanku našeg svijeta te početka ljudskoga roda, sada (kao što zahtijeva i sam naš raspored predmeta) slijedi rasprava o padu prvoga čovjeka, zapravo prvih Ijudi, i o podrijetlu i širenju ljudske smrti. Jer Bog nije stvorio ljude na isti način kao i anđele (koji čak da su i zgriješili, uopće ne bi mogli umrijeti), nego tako da ako budu poslušni, slijedi im - bez posredstva smrti - anđeoska besmrtnost i blažena vječnost, dok će ih neposlušne smrt kazniti najpravednijom kaznom; o čemu smo već govorili i u prethodnoj knjizi.
o
2. N u vidim kako trebam malo pomnije razjasniti o samoj vrsti smrti. Iako se istinito tvrdi da je ljudska duša besmrtna, ipak i ona
o onoj smrti pojase može dogoditi dusi koja nekako
x
1
0
0
, i
TLT •
.
i
N/ i
• i
v
ima nekakvu svoju smrt. Naime, stoga se kaze da je besmrtna sto na neki način - pa čak i u najmanjoj mjeri - ne prestaje živjeti i osjećati; dočim o tijelu se zbog toga kaže da je smrtno što ga život može u cijelosti napustiti, a samo po sebi ne može ni malo živjeti. Smrt duše biva kada je napusti Bog, kao što smrt tijela biva kada ga napusti duša. Dakle, smrt obojega, to jest cijeloga čovjeka, biva kada duša od Boga napuštena napušta tijelo. Tada, naime, niti duša živi od B o ga, niti tijelo od duše. Takvu smrt cijeloga čovjeka slijedi ona što je drugom smrti (mors secunda) naziva svjedočanstvo božanske riječi. N a nju je mislio Spa sitelj kad je rekao: »Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu.« A l i , budući da to ne biva prije nego što su duša i tijelo tako spojeni te se nikako ne mogu razdvojiti, može se činiti/ čudnim što se kaže da tijelo pogiba (od one smrti u kojoj ga duša ne napušta), nego ostaje s dušom, osjeća i pati. Naime, u slučaju one posljednje i vječne kazne (o kojoj treba podrobnije raspravljati na 1
2
2, 24-27.
, ;.,. ^ „ . . , „ . Vidi O BOŽJOJ državi, 12,22. v
1
1 0
1
3 4
padu prvih 6
^nastate^ ™ smrtnost,
1
a D e o M. gehenna C C . ab anima M.
C f . T H E O P H T L U S A N T I O C U E N U S , Ad Autolycum 7 . V . supra 12, 21. C f . A p o c 2, 11; 21, 8. M t 10, 28.
SMRTI I Ž I V O T A
2
1
i Otk 2,11; 20,6; 14; 21,8. Mt 10,28.
0 0
onoj smrti kojoj je podložno tlJ el
' °'
D E CIV. D E I
13, 2 - 3
5
PL 378
5
6
7
167
3. Međutim, pojavljuje se pitanje koje se ne može mimoići, da li je doista smrt, kojom se razdvajaju duša i tijelo, dobrima dobra; jer, ako je tako, kojim se onda načinom može tvrditi, da je ona i kazna za grijeh? Jer, da prvi ljudi nisu zgriješili, oni je ne bi ni pretrpjeli. Kako ona onda može biti dobra dobrima, kad se nije mogla dogoditi drugima osim zlima? I suprotno, ako se nije mogla dogoditi nikojima osim zlima, onda ne bi trebala biti dobrima dobra, nego nikakva (nul la). Jer zašto da bude ikakve kazne onima u kojih se nema što kažnja vati?
6
e
2-3
3. Non autem dissimulanda nascitur quaestio, utrum re vera mors, qua separantur anima et corpus, bonis sit bona; quia si ita est, quomodo poterit obtineri, quod etiam ipsa sit poena peccati? Hane enim primi hominis, nisi peccavissent, perpessi utique non fuissent. Quo pacto igitur bona esse possit bonis, quae aceidere non posset nisi m a l i s ? Sed rursus si non nisi malis posset aceidere, non deberet bonis bona esse, sed nulla. Cur enim esset ulla poena in quibus non essent ulla punienda? Quapropter fatendum est primos quidem ho mines ita fuisse institutos, ut, si non peccassent, nullum mortis experirentur genus; sed eosdem primos peceatores ita fuisse morte multatos, ut etiam quidquid de eorum stirpe esset exortum eadem poe n a teneretur obnoxium. Non enim aliud ex eis, quam quod ipsi fue rant, nasceretur. Pro magnitudine quippe culpae illius naturam damnatio mutavit in peius, ut, / quod poenaliter praecessit in peceantibus hominibus primiš, etiam naturaliter sequeretur in nascentibus cete7
d
13,
svojem mjestu) s pravom se govori o smrti duše, jer ona više ne živi od Boga. A l i kako da govorimo o smrti tijela, kad ono živi od duše? Jer, inače tijelo ne može osjećati one tjelesne muke što će slijediti nakon uskrsnuća. Ili možda, zbog toga što je i bilo kakav život neka kvo dobro, dok je bol zlo, ne treba reći ni da živi ono tijelo u kojem je duša uzrok ne življenja, nego bola?
6
CC 387
DRŽAVI BOŽJOJ
disserendum est , recte mors animae dicitur, quia non vivit ex Deo; mors autem corporis quonam modo, cum vivat ex anima? Non enim aliter potest ipsa corporalia, quae post resurrectionem futura sunt, sentire tormenta. A n quia vita qualiscumque aliquod bonum est, dolor autem malum, ideo nec vivere corpus dicendum est, in quo anima non vivendi causa est, sed dolendi? Vivit itaque anima ex Deo, cum vivit bene; non enim potest bene vivere nisi Deo in se operante quod bonum est; vivit autem corpus ex anima, cum anima vivit in corpore, seu vivat ipsa seu non vivat ex Deo. Impiorum namque in corporibus vita non animarum, sed corporum vita est; quam possunt / eis ani mae etiam mortuae, hoc est Deo desertae, quantulacumque propria vita, ex qua et immortales sunt, non desistente, conferre. Verum in damnatione novissima quamvis homo sentire non desinat, tamen, quia sensus ipse nec voluptate suavis nec quiete salubris, sed dolore poenalis est, non immerito mors est potius appellata quam vita. Ideo autem secunda, quia post illam primam est, qua fit cohaerentium diremptio naturarum, sive Dei et animae sive animae et corporis. De prima igitur corporis morte diei potest, quod bonis bona sit, malis mala; secunda vero sine dubio sicut nullorum bonorum est, ita nulli bona . d
Ex peceato etiam progenies experitur mortem.
O
3
I tako duša živi od Boga kad živi dobro; naime, ona ne može dobro živjeti ukoliko Bog u njoj ne vrši ono što je dobro. Dočim tijelo živi od duše kad duša živi u tijelu, pa ona sama živjela ili ne živjela od Boga. Jer u tijelima bezbožnika život nije život duša, nego tjelesa; naime, duše i kad su mrtve (to jest: napuštene od Boga) - koliko god i bio sićušan njihov vlastiti život, po kojem i jesu besmrtne - taj život ne prestaje, i one ga mogu pružati tijelima. A l i pri kazni posljednjeg suda, iako čovjek ne prestaje osjećati, ipak (jer to osjećanje nije milo po nasladi, ni zdravo po spokoju, nego je kažnjeno bolom) s pravom se to prije naziva smrću negoli životom. A naziva se opet drugom smrću, jer dolazi nakon one prve, kojom se razdvajaju dvije spojene naravi, bilo Boga i duše, bilo duše i tijela. Stoga se o onoj prvoj, o smrti tijela može reći da je dobrima dobra, a zlima zla. N u , druga smrt, kako se nedvojbeno ne događa nikomu od dobrih, tako i nije nikomu dobra.
Zbog toga treba priznati, kako prvi ljudi bijahu tako stvoreni da, kad ne bi bili zgriješili, ne bi iskusili nikakve smrti, ali ti isti prvi grješnici bijahu tako smrću kažnjeni, da što god poteče od njihova koljena, bude podložno istoj kazni. Jer se od njih i ne rađa drugo nego što su sami bili. Zapravo, prema veličini njihove krivice kazna je izmijenila narav nagore, tako te ono što je prvo bilo kazneno u prvim ljudskim grješnicima, slijedi naravno u ostalim što su se rađali.
a D e o M. eidem poenae M.
V . infra 21, 9-11. Cf. A U G U S T T N U S , Serm. 65, 3, 4-7, 8. Cf.
H T E R O N I M U S , Epp.
23;
39.
3
V i d i O Božjoj državi, 19,28.
Da li je smrt, koja je preko grijeha prvih ljudi prešla na sve ljude, kazna grijeha čak i za svete?
13,
168
3-4
O
ris. Neque enim ita homo ex homine, sicut homo ex pulvere. Pulvis namque homini faciendo materies fuit; homo autem homini gignendo parens. Proinde quod est terra, non hoc est caro, quamvis ex terra facta sit caro; quod est autem parens homo, hoc est et proles homo. In primo igitur homine per feminam in progeniem transiturum universum genus humanum fuit, quando illa coniugum copula divinam sententiam suae damnationis excepit; et quod homo factus est, non cum crearetur, sed cum peccaret et puniretur, hoc genuit, quantum quidem attinet ad peccati et mortis originem. Non enim ad infantilem hebetudinem et infirmitatem animi et corporis, quam videmus in parvulis, peccato vel poena ille redactus est (quae Deus voluit esse tamquam primordia catu/lorum, quorum parentes in bestialem vi tam mortemque deiecerat; sicut e n i m scriptum est: Homo in honore cum esset, non intellexit; comparatus est pecoribus non intellegentibus et similis factus est eis ; nisi quod infantes infirmiores etiam cernimus in usu motuque membrorum et sensu appetendi atque vitandi, quam sunt aliorum tenerrimi fetus animalium; tamquam se tanto attollat excellentius supra cetera animantia vis humana, quanto magis impetum suum, velut sagitta cum arcus extenditur, retrorsum reducta distulerit); non ergo ad ista infantilia rudimenta praesumptione illicita et damnatione iusta prolapsus vel impulsus est primus homo ; sed hactenus in eo natura humana vitiata atque mutata est, ut repugnantem pateretur in membris inoboedientiam concupiscendi et obstringeretur necessitate moriendi, atque ita id, quod vitio poenaque factus est, id est obnoxios peccato mortique generaret. A quo peccati vinculo si per Mediatoris C h r i s t i gratiam solvuntur infantes, hane solam mortem perpeti possunt, quae animam seiungit a corpore; in secundam vero illam sine fine poenalem liberati a peccati obligatione non transeunt.
PL 379
f
gS
9
h
Quae sit mors m
™ ™ I °™ martyrum. a
cc 388
e t
4. S i quem vero movet, cur vel ipsam patiantur, si et ipsa peccati poena est, quorum per gratiam reatus aboletur: iam ista quaestio in alio nostro opere, quod scripsimus de baptismo parvulorum, tractata ac soluta est; ubi dictum est ad hoc relinqui animae experimentum separationis a corpore, quam/vis ablato iam criminis nexu, quoniam, si regenerationis sacramentum continuo sequeretur immortalitas
DRŽAVI BOŽJOJ
13,
3-4
169
Naime, nije isti nastanak čovjeka od čovjeka kao čovjeka od praha. Jer prah bijaše tvorivo za tvorbu čovjeka, dočim je čovjek u rađanju čovjeka roditelj. Prema tome, zemlja nije ono što i put, iako je put sačinjena od zemlje; nego ono što je čovjek roditelj, to je i čovjek potomak. Dakle, u prvome čovjeku bijaše sveukupni ljudski rod, što će kroza ženu preći u njegovo potomstvo, kad je taj sjedinjeni par primio božansku osudbu za svoju krivicu; i čovjek je rađao, ne ona kav kakav bijaše kad je stvoren, nego kad je zgriješio i bio kažnjen, bar što se tiče podrijetla grijeha i smrti. Jer prvi čovjek nije bio sveden, tim grijehom ili kaznom, na onu dje tinju tupoću i slaboću, kakve vidimo u nejači; Bog je htio da takvo što bude kao prvotno stanje one mladunčadi, kojih je roditelje bacio u životinjski život i smrt. Naime, kao što je pisano: »Dok čovjek bi jaše u časti, nije razumio, uspoređen je sa životinjama koje ne razumi jevaju i postao je nalik na njih«; samo što su dječica, kako opažamo, još slabija po porabi i gibanju svojih udova, te po čuvstvu žudnje i odbijanja, nego što su to i najnježniji odvjetci životinja, kao da se iznad ostalih životinja to izvrsnije izdiže ljudska moć što više svoj zamah povlači unatrag, poput strijele kad se nateže luk. 1
Dakle, prvi čovjek nije ni pao niti je bačen u djetinje prvotno stanje zbog svoje nedopuštene lakoumnosti i po pravednoj kazni. A l i je ljud ska narav u njemu toliko izopačena i izmijenjena, da u svojim udo vima trpi odbojnu neposlušnost požude i sputan je nužnošću umira nja, pa tako i rađa ono što bijaše postao po opačini i kazni, to jest: potomstvo podložno grijehu i smrti. A k o se dječica po milosti (Krista) Posrednika odriješe okova toga grijeha, trpe samo onu smrt kojom se duša odvaja od tijela; a ne prelaze u onu drugu smrt beskonačne kazne, jer su oslobođeni spona grijeha.
4. A k o pak koga zbunjuje što tu smrt trpe i oni ljudi koji su milošću odriješeni od grijeha, jer je ona kazna za grijeh, to je pitanje pretreseno i razriješeno u jednom drugom našem djelu, naslovljenom O krštenju djece ', tu je rečeno kako je iskustvo odvajanja duše i tijela zadržano zbog toga (iako je okov krivnje već skinut) što ako bi odmah nakon sakramenta ponovnog rođenja uslijedila besmrtnost tije1
2
p 49 (48), 12.20. Doslovan prijevod prema latinskom predlošku: Homo in honore cum esset, non intellexit; comparatus est pecoribus non intellegentibus et similis est factus eis. Čini se da je izvorno značenje: »Čovjek ne može prebivati u svojoj raskoši, on je poput životinja koje ugibaju.« 1
f
enim om. M. g illis M. Christi om. M.
s
h
1
Ps 48, 13. Cf.
A U G U S T I N U S , De
pece. mer.
et rem.
1, 36,
67
s.
Posrijedi je djelo objavljeno 412. Pun naslov je De peccatorum meritis et remissione et de baptismo parvulorum, Ad Marcellinum libri tres. To jest: krštenjem. 2
Zašto se oni U
S
prepo rodenja odriješeni od 11
U
oslobode ? same smrti, to jest d z n e
z a
g n j e i
*
170
DE
civ.
DEI
13, 4 - 5
O
corporis, ipsa fides enervaretur, quae tune est fides, quando exspectatur in spe, quod in re nondum videtur . Fidei autem robore atque certamine, in maioribus dumtaxat aetatibus, etiam mortis fuerat superandus timor, quod in sanctis martyribus maxime eminuit; cuius profeeto certaminis esset nulla victoria, nulla gloria (quia nec ipsum omnino posset esse certamen), si post lavacrum regenerationis iam sancti non possent mortem perpeti corporalem. Cum parvulis autem baptizandis quis non ad Christi gratiam propterea potius curreret, ne a corpore solveretur? Atque ita non invisibili praemio probaretur fides, sed iam nec fides esset, confestim sui operis quaerendo et sumendo mercedem. Nunc vero maiore et mirabiliore gratia Salvatoris in usus iustitiae peccati poena conversa est. Tune enim dictum est homini: Morieris, si peceaveris ; nunc dicitur martyri: Morere, ne pecees. Tune dictum est: S i mandatum transgressi fueritis, morte moriemini; nunc dicitur: Si mortem recusaveritis, mandatum transgrediemini. Quod tune timendum fuerat, ut non pecearetur, nunc suscipiendum est, ne peceetur. Sic / per ineffabilem Dei misericordiam et ipsa poena vitiorum transit in arma virtutis, et fit iusti meritum etiam supplicium peceatoris. Tune enim mors est acquisita peceando, nunc impletur iustitia moriendo. Verum hoc in sanctis martyribus, quibus alterutrum a persecutore proponitur, ut aut deserant fidem aut sufferant mortem. Iusti enim malunt credendo per peti, quod sunt p r i m i iniqui non credendo perpessi. Nisi enim peceassent illi, non morerentur; peceabunt autem isti, nisi moriantur. Mortui sunt ergo illi, quia peceaverunt; non peceant isti, quia moriuntur. Factum est per illorum culpam, ut veniretur in poenam; fit per istorum poenam, ne veniatur in culpam; non quia mors bonum aliquod facta est, quae antea malum fuit; sed tantam Deus fidei praestitit gratiam, ut mors, quam vitae constat esse contrariam, instrumentum fieret, per quod transiretur ad vitam. 10
11
12
PL380
Quae v i r t u s peccati sit lex.
5. Apostolus cum vellet ostendere, quantum peccatum gratia non subveniente ad nocendum valeret, etiam ipsam legem, qua prohibetur peccatum, non dubitavit dicere virtutem esse peccati. Aculeus, inquit, mortis est peccatum, virtus autem peccati lex . Verissime om nino. Auget enim prohibitio desiderium operis illiciti, quando iusti tia non sic diligitur, ut peceandi cupiditas eius deleetatione vincatur. 13
1 0
11
Cf. Hebr 11, 1. Cf. Tit 3, 5.
12
Cf. Gen 2, 17.
1 3
1 Cor 15, 56.
DRŽAVI BOŽJOJ
13,
4-5
171
la, oslabila bi sama vjera, jer vjera je samo onda vjera kad se u nadi očekuje ono što se u stvari još ne vidi. U z to, dakako u zrelijoj dobi, snagom i borbom vjere trebalo je svladati čak i strah od smrti, što je najbolje oprimjereno u životu svetih mučenika. A takva borba ne bi urodila nikakvom pobjedom i nikakvom slavom (jer ne bi moglo ni biti nikakva sukoba) kad sveci nakon kupelji novog rođenja ne bi više mogli pretrpjeti tjelesnu smrt. Tko ne bi onda upravo zbog toga radije pojurio Kristovoj milosti, s djecom koju treba krstiti, kako se ne bi rastavio od tijela? I tako se vjera ne bi iskušavala nevidljivom nagradom, pa ne bi više ni bila vjerom; kad bi odmah za svoj čin tražila i dobila nagradu. 3
A sada, većom i čudesnijom Spasiteljevom milošću, kazna za grijeh pretvorena je u službu pravednosti. Nekoć je rečeno čovjeku: »Umri jet ćeš, budeš l i griješio«, dok se sada kaže mučeniku: »Umri, da ne bi griješio!« Nekoć je čovjeku kazano: »Prekršite li zapovijed, smrću ćete umrijeti!« a sad se kaže: »Odbijete li smrt, prekršit ćete zapovi jed.« Ono čega se nekoć trebalo bojati, da se ne zgriješi, sada treba prihvatiti, kako se ne bi griješilo. 4
I tako - neizrecivim Božjim milosrđem - i sama se kazna za poroke pretvara u oružje kreposti, te čak i muka grješnika postaje nagradom pravednika. Onda se smrt stekla griješenjem, sad se pravda ispunjava umiranjem. To je istina u svetim mučenicima, kojima progonitelj predlaže: ili da napuste vjeru, ili da pretrpe smrt. I pravednici više vole vjerujući pretrpjeti ono što prvi grješnici pretrpješe nevjerujući. Da ovi drugi ne zgriješiše, ne bi bili umrli; dočim oni prvi će zgriješiti ako ne umru. Dakle, jedni su umrli jer su zgriješili, drugi ne griješe, jer umiru. Grijeh je jednih učinio da je došlo do kazne, dok kazna drugih čini da ne dođe do grijeha, ali ne zbog toga što je smrt postala neko dobro, koja prije bijaše zlo, nego što je tolikom milošću Bog nagradio vjeru, da je i smrt (koja se smatra oprekom životu) postala sredstvo kojim se prelazi u život.
5. K a d je apostol htio pokazati koliko zla može nanijeti grijeh ako milost ne pomogne - nije oklijevao ustvrditi, kako je i sam zakon (kojim se zabranjuje grijeh) snaga grijeha. Rekao je: »Žalac smrti je grijeh, a snaga je grijeha zakon.« I to je posve istinito. Jer zabrana uvećava želju za nedopuštenim djelom, kad se pravda ne ljubi toliko da ljubav prema njoj pobijedi želju za grijehom. A samo božanska 1
3
4
V i d i De peceatorum..., 3,21,50; 34,55. Post 2,17. (Doslovan prijevod latinskog predloška). 1
K
or
15,56.
Kao što se tojf
^^onom
je dobar, tako dobro^uže
0 1
s m r ć u , koja je z l a
172
cc 389
D E CIV. D E I
O
13, 5 - 7
Ut autem diligatur et delectet vera iustitia, non nisi divina subvenit gratia. Sed / ne propterea lex putaretur malum, quoniam virtus est dicta peccati: ideo ipse alio loco versans huiusmodi quaestionem: Itaque, inquit, lex quidem sancta et mandatum sanctum et iustum et bonum. Quod ergo bonum est, inquit, mihi factum est mors? Absit. Sed peccatum, ut appareat peccatum, per bonum mihi operatum est mortem, ut fiat super modum peccator aut peccatum per manda tum . Super modum dixit, quia etiam praevaricatio additur, cum peccandi aucta libidine etiam lex ipsa contemnitur. Cur hoc commemorandum putavimus ? Quia scilicet, sicut lex non est malum, quando auget peccantium concupiscentiam, ita nec mors bonum est, quando auget patientium gloriam, cum vel illa pro iniquitate deseritur et efficit praevaricatores, vel ista pro veritate suscipitur et efficit martyres. Ac per hoc lex quidem bona est, quia prohibitio est peccati; mors autem mala, quia stipendium est peccati ; sed quemadmodum iniustitia male u t i t u r non tantum malis, verum etiam bonis: ita i u s t i t i a bene non tantum bonis, sed etiam malis. Hine fit, ut et mali male lege utantur, quamvis sit lex bonum, et boni bene moriantur, quamvis sit mors malum. 1
1
14
15
m
11
0
PL381 Pie potest mors tolerari.
Remittitur pec catum lavacro et martyrio.
6. Quapropter quod attinet ad corporis mortem, id est separationem animae a corpore, cum eam patiuntur, qui morientes appellan tur, nulli bona est . Habet enim asperum sensum et contra naturam vis ipsa, qua utrumque divellitur, quod fuerat in vivente coniunctum atque consertum, quamdiu moratur, donec omnis adimatur sensus, qui ex ipso inerat animae carnisque complexu. Quam totam molestiam nonnumquam unus ictus corporis vel animae raptus intercipit nec eam sentiri praeveniente celeritate permittit. Quidquid tamen illud est in morientibus, quod cum gravi sensu adimit sensum, pie fideliterque tolerando auget meritum patientiae, non aufert vocabulum poenae. Ita cum ex hominis primi perpetuata propagine procul dubio sit mors poena nascentis, tamen si pro pietate iustitiaque pendatur, fit gloria renascentis; et cum sit mors peccati retributio, aliquando impetrat, ut nihil retribuatur peccato. 16
7. Nam quicumque etiam non percepto regenerationis lavacro pro Christi confessione moriuntur, tantum eis valet ad dimittenda
1
1
1
quaestionem... lex] quaestionem, inquit, L e x supra hic et infra M. iniustitia.. utitur] iniusti male utuntur M. sed M.
DRŽAVI BOŽJOJ
13,
milost pomaže da se ljubi istinska pravda i da se uživa u njoj. N u , kako se zakon ne bi zbog toga smatrao zlom (jer bijaše nazvan »sna gom grijeha«), on na drugome mjestu - pretresajući slično pitanje kaže: »I tako, zakon je svet, i zapovijed je sveta, pravedna i dobra. Zar mi je onda ono što je dobro donijelo smrt? To nikako. Nego je grijeh, da bi se pokazao grijehom, meni preko dobra donio smrt, kako bi bio grješnik preko mjere ili grijeh po zapovijedi.« O n kaže »preko mjere« (super modum), jer slijedi dodatni prekršaj kad se zbog povećane želje za grijehom - prezire i sam zakon. 2
Zašto smo mislili kako ovo treba spomenuti? Zbog toga, upravo kao što zakon nije zlo kad uvećava požudu grješnika tako ni smrt nije dobro kad uvećava slavu patnika; jer ili se zakon napušta radi opačine i tako nastaju prekršitelji, ili se smrt prihvaća radi istine i tako nastaju mučenici. Pa prema tome, zakon je dobar jer je zabrana grijeha; do čim, smrt je zla jer je plaća za grijeh. N u , kao što se nepravedni zlo služe ne samo zlima nego i dobrim stvarima, tako se i pravedni dobro služe ne samo dobrima nego i zlima. Otuda biva da se zli zlo služe zakonom, iako je zakon dobro, a dobri dobro umiru, iako je smrt zlo.
6. Zbog toga, što se tiče smrti tijela, to jest odvajanja duše od tijela, ona nije dobro nikomu, kad je pretrpljuju oni o kojima se kaže da umiru. Naime, nekakav oštar i protunaravan osjećaj izaziva sama sila kojom se razdvaja ono što u živom biću bijaše spojeno i ispreple teno, i on traje tako dugo dok ne prestane svako osjećanje, koje je i postojalo upravo zbog uzajamne sveze duše i tijela. A l i svu tu neu godu pokatkada prekida jedan udarac tijela ili ščepaj duše, i tolikom je brzinom preduhitri, te joj i ne dopusti da se osjeti.
1 4
1 6
R o m 7, 12-13. Cf. R o m 6, 23. V . infra 19, 6, 5.
O općenitome zlu smrti, koje raskida zajedni štvo duše i tijela.
Međutim, što god bilo ono koje samrtnicima s tegobnim osjećajem oduzima svako osjećanje, ako se to podnosi pobožno i vjerno, uve ćava vrijednost strpljivosti, iako ne ukida sam naziv kazne. I tako, iako se podrijetlom od prvoga čovjeka smrt neprestance promiče i nedvojbeno je kazna svakomu rođenom, ona ipak postaje slava pre porođenih, ako se ulaže radi pobožnosti i pravde; iako je smrt odma zda za grijeh, pokatkada postiže da grijehu ne bude odmazde.
7. Jer, tko god umire zbog priznavanja Krista, pa i bez kupelji preporođenja, to mu isto toliko vrijedi za oprost grijeha koliko da se
M.
iusti M.
1 5
173
5-7
2
Rim 7,12-13 (doslovan prijevod prema latinskom predlošku).
O smrti koju pretrpe - radi priznavanja Krista - koji nisu preporo đeni krštenjem.
174 CC 390
DE
civ.
DEI
13, 7 - 8
O
peccata, quantum si abluerentur sacro fonte baptisma/tis. Qui enim dixit: Si quis non renatus fuerit ex aqua et Spiritu , non intrabit in regnum caelorum , alia sententia istos fecit exceptos, ubi non minus generaliter ait: Qui me confessus fuerit coram hominibus, confitebor et ego eum coram Patre meo qui in caelis est ; et alio loco: Qui perdiderit animam suam propter me, inveniet eam '. Hine est quod scriptum est: Pretiosa in conspeetu Domini mors sanetorum eius . Quid enim pretiosius quam mors, per quam fit ut et delieta omnia dimittantur et merita cumulatius augeantur? Neque enim tanti sunt meriti, qui, cum mortem differre non possent, baptizati sunt deletisque omnibus peceatis ex hac vita emigrarunt, quanti sunt hi, qui mortem, cum possent, ideo non distulerunt, quia maluerunt Christum confitendo finire vitam quam eum negando ad eius baptismum pervenire. Quod utique si fecissent, etiam hoc eis in illo lavacro dimitteretur, quod timore mortis negaverant Christum, in quo lavacro et illis facinus tam immane dimissum est, qui oceiderant Christum. Sed quando sine abundantia gratiae Spiritus illius, qui ubi vult spirat , tantum Christum amare possent, ut eum in tanto vitae discrimine sub tanta spe veniae negare non possent? Mors igitur pretiosa sanetorum, quibus cum tanta gratia est praemissa et praerogata mors Christi, ut ad eum acquirendum suam non cunetarentur impendere, in eos usus redactum esse monstravit, quod ad poenam pecca ti fuerat antea constitutum, ut inde iustitiae fructus uberior nasceretur. Mors ergo / non ideo bonum videri debet, quia in tantam utilitatem non vi sua, sed divina opitulatione conversa est, ut, quae tune metuenda proposita est, ne peccatum committeretur, nunc suscipienda proponatur, ut peccatum non committatur commissumque deleatur magnaeque victoriae debita iustitiae palma reddatur. p
17
18
19
DRŽAVI BOŽJOJ
13,
7-8
175
i oprao svetim vrelom krštenja. Tko je naime rekao: »Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko,« drugim je izrijekom obuhvatio one izuzete, govoreći ne manje općeni to: »Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim nebeskim Ocem«; a drugdje kaže: »A tko izgubi radi mene svoju dušu, naći će je.« 1
2
3
20
21
q
PL 382
Otuda je pisano: »Dragocjena je u očima Gospodinovim smrt svetaca njegovih.« I, zaista, što je dragocjenije od smrti kojom se oduzimaju svi grijesi a obilato umnažaju zasluge? Jer nisu toliko zaslužni oni koji, kad nisu mogli odgoditi smrt, kršteni su i , pošto su im svi grijesi izbrisani, iseliše iz ovog života, koliko su zaslužni oni koji smrt, i kad su mogli, ne odgodiše zbog toga jer su više voljeli završiti život prizna jući Krista negoli, zanijekavši njega, stići na njegovo krštenje. A čak da su to i učinili, i to bi im se u onoj kupelji oprostilo, jer su Krista zanijekali u strahu od smrti, kad je u istoj kupelji oprošten tako uža san zločin i onima koji su ubili Krista. A l i kada bi (bez obilja milosti onoga Duha, koji »puše gdje hoće« ) toliko uzmogli ljubiti Krista, da ga ne bi mogli zanijekati ni u tolikoj životnoj pogibelji, a uz nadu oproštenja? 4
5
Stoga je dragocjena smrt svetaca, kojima Kristova smrt bijaše pretho dila i unaprijed platila cijenu s tolikom milošću, te nisu nimalo oklije vali platiti vlastitom smrću, kako bi stekli njega; a ta je smrt pokazala, kako ono što prije bijaše kazna za grijeh postade dobrom upotrebom, da otud urodi obilniji plod pravednosti. A l i smrt se ne smije smatrati dobrom, jer je dovela do tolike korisnosti ne po svojoj snazi, nego po božanskoj pomoći; i tako smrt što je nekoć postavljena da plaši, kako se ne bi počinio grijeh, sad se predlaže da se prihvati, da se grijeh ne počini, da se izbriše ako je počinjen, i da se za veliku pobjedu stekne zasluženi vijenac pravednosti. 6
Bona mors si pie toleratur.
8. S i enim diligentius consideremus, etiam cum quisque pro veri tate fideliter et laudabiliter moritur, mors cavetur. Ideo quippe aliquid eius suscipitur, ne tota contingat et secunda insuper, quae numquam finiatur, aecedat. Suscipitur enim animae a corpore separatio, ne Deo ab anima separato etiam ipsa separetur a corpore, ac sic totius hominis prima morte completa secunda excipiat sempiterna.
8. A k o pak pažljivije razmotrimo, čak i kad tkogod vjerno i dično umre radi istine, smrt se izbjegava. Stoga se prihvaća nešto od nje, kako se ne bi dogodila cijela, i povrh toga druga smrt koja nikad ne prestaje. Prihvaća se razdvajanje duše od tijela, kako ne bi - rastavi l i se prije duša od Boga - i sama se zatim od tijela rastavila, te tako, pošto se upotpunila čovjekova prva smrt, ne bi nastupila ona druga, vječna.
P Sancto add. M. i peceantis M. 1 7 1 8 1 9 2 0
2 1
Io 3, 5. Mt 10, 32. Mt 16, 25. Ps 115, 15. C f . Io 3, 8.
1 2 3 4 5 6
Iv 3,5. Mt 10,32. Mt 16,25. Ps 116 (115), 15. (Prijevod prema latinskom predlošku). Iv 3,8. 2 Tim 4,8.
u
svetih je
^v^smrtl^adi istine izbavljenje o d
d m g e
s m r t l
-
176
DE
civ.
DEI
13, 8 - 9
O
22
cc 391
Nemo moriens non vivit.
13,
8-9
177
Quocirca mors quidem, ut d i x i , cum eam morientes patiuntur cumque in eis ut / moriantur facit, nemini bona est, sed laudabiliter toleratur pro tenendo vel adipiscendo bono; cum vero in ea sunt, qui iam mortui nuncupantur, non absurde dicitur et malis mala et bonis bona. In requie sunt enim animae piorum a corpore separatae, impiorum autem poenas luunt, donec istarum ad aeternam vitam, illarum vero ad aeternam mortem, quae secunda dicitur, corpora revivescant.
Zbog toga, kao što rekoh, kad je samrtnici pretrpljuju i kad uzrokuje da umiru, smrt nije nikomu dobra, ali se ona slavno podnosi radi održavanja ili stjecanja nekog dobra. A l i kad su već u njoj oni koji se nazivaju mrtvima, onda nije besmisleno reći, kako je smrt zla zlima i dobra dobrima. Jer su duše pobožnika, rastavljene od tijela, u miru, dok duše bezbožnika trpe kaznu; i to sve dok tijela prvih ne uskrsnu radi vječnog života, a tijela drugih na vječnu smrt, koja se naziva drugom smrću.
Sed i d tempus, quo animae a corpore separatae aut in bonis j ii utrum post mortem potius an in morte dicendum est? S i enim post mortem est, iam non ipsa mors, quae transacta atque praeterita est, sed post eam vita praesens animae bona seu mala est. Mors autem tune eis mala erat, quando erat, hoc est quando eam patiebantur, cum morerentur, quoniam gravis et molestus eius inerat sensus; quo malo bene utuntur boni. Peracta autem mors quonam modo vel bona vel mala est, quae iam non est? Porro si adhuc diligentius attendamus, nec illa mors esse apparebit, cuius gravem ac molestum in morientibus diximus sensum. Quamdiu enim sen tiunt, adhuc utique vivunt, et si adhuc vivunt, ante mortem quam in morte potius esse dicendi sunt; quia illa, cum venerit, aufert omnem corporis sensum, qui ea propinquante molestus est. Ac per hoc quomodo morientes dicamus eos, qui nondum mortui sunt, sed imminente morte iam extrema et mortifera afflictione iactantur, explicare difficile est, etiamsi recte isti appellantur morientes, quia, cum mors quae iam impendet advenerit, non morientes, sed mortui nuncupan tur. Nullus est ergo moriens nisi vivens, quoniam, cum in tanta est extremitate vitae, in quanta sunt quos agere animam dicimus, profeeto qui nondum anima caruit adhuc vivit. Idem ipse igitur simul et moriens est et vivens, sed morti aecedens, vita cedens ; adhuc tamen in vita, quia / inest anima corpori; nondum autem in morte, quia nondum abscessit a corpore. Sed si, cum abscesserit, nec tune in morte, sed post mortem potius erit: quando sit in morte quis dixerit?
9. Treba l i reći da je vrijeme, u kojem se duše odvojene od tijela nalaze u dobru ili u zlu stanju, ono nakon same smrti ili pak u smrti? A k o je nakon smrti, onda nije sama smrt (koja je završena i prošla) ono što je dobro i l i zlo, nego postojeći život duše nakon nje. Međutim, smrt njima bijaše zla kad je bila, to jest: kad su je trpjeli dok su umirali, jer su imali težak i bolan osjećaj; a to zlo su dobri dobro upotrijebili. N u , pošto je smrt jednom izvršena, kako ona može biti dobra i l i zla, kad je više nema?
9.
s
u
n
t
a
u
t
n m a
S )
r
PL383
DRŽAVI BOŽJOJ
r
2 2
decedens M.
V . supra 13, 6.
I dalje, ako još pažljivije razvidimo, pokazat će se kako i nije smrt ono što kažemo da u samrtnicima izaziva težak i bolan osjećaj. Nai me, sve dotle dok osjećaju, oni i žive; a ako još žive, onda radije treba reći da su pred smrću negoli u smrti, jer ona, kad nastupi, oduzima svaki osjećaj tijelu, koji je tako mučan dok se ona približava. I zbog toga je teško objasniti kojim načinom kažemo da su umirući oni koji još nisu mrtvi, nego se - dok im se smrt bliži - otimaju u posljednjoj i smrtonosnoj patnji, iako o takvim s pravom kažemo da su samrtnici, jer kad je smrt, koja prijeti, već stigla, ne kaže se da su samrtnici, nego mrtvaci. Dakle, nitko nije umirući ako nije živući, jer čak i kad je u takvom krajnjem času života u kakvom su oni o kojima kažemo da ispuštaju dušu, svakako je još živ onaj tko nije lišen duše. Prema tome, isti je taj istodobno i umirući i živući, samo što smrti prilazi, a iz života izlazi, pa ipak je još u životu, jer mu je duša u tijelu, i još nije u smrti, jer duša još nije napustila tijelo. N u , kad ga napusti, ni tad nije u smrti, nego je nakon smrti, i tko će onda reći: kad je on u smrti?
Treba H reći da 1
^a^T^mrt^ cima prestaje osjećaj z ;l v o t a l h kad su već mrtvi.
o s j e c a j
178
DECIV. DEI
13,
9-10
O
Nam neque ullus moriens erit, si moriens et vivens simul esse nullus potest. Quamdiu quippe anima in corpore est, non possumus negare viventem. Aut si moriens potius dicendus est, in cuius iam corpore agitur ut moriatur, nec simul quisquam potest esse vivens et mo riens: nescio quando sit vivens.
Vita ad mor tem agitur. CC 392
10. E x quo enim quisque in isto corpore morituro esse coeperit, / numquam in eo non agitur ut mors veniat. Hoc enim agit eius mutabilitas toto tempore vitae huius (si tamen vita dicenda est), ut veniatur in mortem. Nemo quippe est, qui non ei post annum sit, quam ante annum fuit, et cras quam hodie, et hodie quam heri, et paulo post quam nunc, et nunc quam paulo ante propinquior; quoniam, quidquid temporis vivitur, de spatio vivendi demitur, et cotidie fit minus minusque quod restat, ut omnino nihil sit aliud tempus vitae huius, quam cursus ad mortem, in quo nemo vel paululum stare vel aliquanto tardius ire permittitur; sed urgentur omnes pari motu nec diverso impelluntur accessu. Neque enim, cui vita brevior fuit, celerius diem duxit quam ille, cui longior; sed cum aequaliter et aequalia momenta raperentur ambobus, alter habuit propius, alter remotius, quo non impari velocitate ambo currebant. Aliud est autem amplius viae peregisse, aliud tardius ambulasse. Qui ergo usque ad mortem productiora spatia temporis agit, non lentius pergit, sed plus itineris conficit. Porro si ex illo quisque incipit mori, hoc est esse in morte, ex quo in illo agi coeperit ipsa mors, i d est vitae detractio (quia, cum detrahendo finita fuerit, post mortem iam erit, non in morte): profee to, ex quo esse incipit in hoc corpore, in morte est . Quid enim aliud diebus horis momentisque singulis agitur, donec ea consumpta mors, quae agebatur, impleatur, et incipiat iam tempus esse post mortem, quod, cum vita detraheretur, erat in morte? Numquam igi tur in vita homo est, ex quo est in isto corpore moriente potius quam vivente, si et in vita et in morte simul non potest esse. A n potius et in vita et in morte simul est; in vita scilicet, in qua vivit, donec tota detrahatur; in morte autem, q u i a iam moritur, cum vita detrahitur? Si enim non est in vita, quid est quod detrahitur, donec eius fiat perfeeta consumptio? S i autem non est in morte, quid est vitae ipsa detractio? Non enim frustra, cum vita fuerit corpori tota detracta, post mortem iam dicitur, nisi quia mors erat, cum detraheretur. Nam si ea detracta non est homo in morte, sed post mortem: quando, nisi cum detrahitur, erit in morte? 23
s
qua M. !
Cf. SENECA, Consol. ad Marciam, 21, 6.
DRŽAVI BOŽJOJ
13,
9-10
179
Naime, nitko neće biti umirući, ako nitko istodobno ne može biti i umirući i živući; jer, sve dotle dok je duša u tijelu, ne možemo zani jekati da je živući. Ili pak ako prije treba reći, da je umirući onaj kojemu se u tijelu već radi o tome da umre, te ako nitko ne može istodobno biti i živući i umirući, onda ne znam kad je živući.
10. O d časa kad bilo tko počne biti u tijelu koje će umrijeti, uvijek se radi o tome da smrt dođe. Naime, na tome cijelo vrijeme radi njegova promjenjivost ovoga života (ako ga uopće treba nazvati životom), da nastupi smrt. I doista, nema nikoga tko njoj nije bliži nakon godinu dana negoli bijaše prije godinu dana, bliži sutra negoli danas, bliži malo poslije negoli sada, i bliži sada negoli malo prije, jer koliko god se vremena živi - oduzima se od količine našeg života, i svakim danom je sve manje i manje ono što preostaje, tako te vrijeme ovoga života i nije ništa drugo nego trka prema smrti, u kojoj se nikomu ne dopušta ni da malo zastane niti da štogod uspori, nego su svi tjerani jednakim gibanjem, i istim putem prema istom cilju. Isto tako, onaj kojemu život bijaše kraći, nije svoj dan prolazio brže od onoga što je živio dulje; nego, pošto su se jednako i jednaki časovi oduzeli obojici, jedan bijaše bliže, a drugi dalje od cilja prema kojem su se obojica kretali istom brzinom. Jedna je stvar prijeći više puta, a druga je prelaziti sporije. Dakle, onaj tko se više vremena kreće prema smrti, ne kreće se sporije, nego prevaljuje više puta. Dalje, ako svatko od onoga časa počinje umirati (to jest: bivati u smrti) od kojega u njemu počinje djelovati sama smrt, naime: oduzi manje života (jer, kad oduzimanjem bude život završen, on će biti nakon smrti, a ne u smrti), onda je on, dakako, u smrti od onoga časa otkad počinje biti u tijelu. Jer, što se drugo i zbiva danima, satima, pojedinim časovima, ako ne smrt; a kad se to završi i ispuni se smrt (koja se zbivala), započinje vrijeme nakon smrti, koje - dok se život umanjivao - bijaše u smrti? Dakle, čovjek nije nikad u životu otkad je u tome tijelu, što je većma umiruće negoli živuće, ako ne može istodobno biti i u životu i u smrti. Ili je radije istodobno i u životu i u smrti, to jest: u životu je, u kojem živi dok mu se sav ne oduzme, a u smrti je, jer umire dok mu se život oduzima? Jer ako nije u životu, što je onda ono što mu se oduzima, dok se posve ne potroši? A k o pak nije u smrti, što je onda samo oduzimanje života? Naime, ne bi se s pravom reklo »nakon smrti«, kad je sav život jednom oduzet tijelu, jer ne bijaše drugo nego smrt, kad se on oduzimao. Naime, ako - pošto je život oduzet - čovjek nije u smrti, nego je nakon smrti, kad će biti u smrti, ako ne onda dok mu se život oduzima?
O životu smrtnika koji treba prije nazvati smrću negoli životom.
180 PL 384 morte est
cc 393
S
i n
DE
civ.
DEI
O
13, 11,1
11. 1. Si autem absurdum est, ut hominem, antequam ad mortem perveniat, iam esse dicamus in morte (cui enim propinquat peragendo vitae suae tempora, si iam in illa est?), maxime quia nimis est insolens, ut simul et vivens esse dicatur et moriens, cum vigilans et dormiens simul esse non possit: quaerendum est quando erit mo riens. Etenim antequam mors veniat, non est moriens, sed vivens; cum vero mors venerit, / mortuus erit, non moriens. Illud ergo est adhuc ante mortem, hoc iam post mortem. Quando ergo in morte? Tune enim est moriens, ut, quemadmodum tria sunt cum dicimus: Ante mortem, in morte, post mortem; ita tria singulis singula, V i vens, moriens mortuusque, reddantur. Quando itaque sit moriens, id est in morte, ubi neque sit vivens, quod est ante mortem, neque mor tuus, quod est post mortem, sed moriens, id est in morte, difficillime definitur. Quamdiu quippe est anima in corpore, maxime si etiam sensus adsit, procul dubio vivit homo, qui constat ex anima et corpo re, ac per hoc adhuc ante mortem, non in morte esse dicendus est; cum vero anima abscesserit omnemque abstulerit corporis sensum, iam post mortem mortuusque perhibetur. Perit igitur inter utrumque, quo moriens vel in morte sit; quoniam si adhuc vivit, ante mor tem est; si vivere destitit, iam post mortem est. Numquam ergo mo riens, i d est in morte, esse comprehenditur. Ita etiam in transcursu temporum quaeritur praesens, nec invenitur, quia sine ulio spatio est, per quod transitur ex futuro in praeteritum . Nonne ergo videndum est, ne ista ratione mors corporis nulla esse dicatur? S i enim est, quando est, quae in u l i o et in qua ullus esse non potest? Quando quidem si vivitur, adhuc non est, quia hoc ante mortem, non in mor te; si autem vivere iam cessatum est, iam non est, quia et hoc post mortem est, non in morte. Sed rursus si nulla mors est ante q u i d vel post, quid est quod dicitur ante mortem sive post mortem? Nam et hoc inaniter dicitur, si mors nulla est. Atque utinam in paradiso bene vivendo egissemus, ut re vera nulla mors esset. Nunc autem non so lum est, verum etiam tam molesta est, ut nec ulla explicari locutione possit nec ulla ratione vitari. 24
1
u
1
u
nullo M. quid om.
13,
11,1
181
11. 1. A k o je pak besmisleno kazati kako je čovjek u smrti prije nego što dođe do smrti (jer čemu se onda približava, trošeći vrijeme svojega života, ako je već u njoj?), a najviše zbog toga što je posve neobično reći da je čovjek istodobno i živući i umirući, kad već ne može istodobno biti i budan i spavajući - onda se mora pitati: kad će biti umirući? Jer, prije nego što smrt stigne, nije umirući, nego je živući. A kad pak smrt stigne, bit će mrtav, a ne umirući. Prema tome, jedno je još prije smrti, a drugo nakon smrti.
Kad je, dakle, u smrti? Tada je, naime, umirući, i kao što postoje tri stanja o kojima kažemo »prije smrti«, »u smrti«, »nakon smrti«, od govaraju im i tri nazivka »živući«, »umirući«, »mrtav«. Stoga se veoma teško određuje kad je umirući, to jest: u smrti, kad niti je živući (što je prije smrti), niti je mrtav (što je nakon smrti), nego je umirući, to jest: u smrti. Jer, sve dok je duša u tijelu (a poglavito ako je još i prisutan osjećaj), onda bez ikakve dvojbe živi čovjek, koji se sastoji od duše i tijela, pa zbog toga treba reći, kako je još prije smrti, a ne u smrti. A pošto ga duša napusti, i odstrani sav tjelesni osjećaj, kaže se da je nakon smrti i mrtav. Dakle, između toga dvoga gubi se vremenski razmak kad je on umi rući i l i u smrti, jer: ako još živi, onda je prije smrti, a ako prestade živjeti, već je nakon smrti. Stoga se nikad ne otkriva kao umirući, to jest: u smrti. Isto se tako u protoku vremena traži sadašnjost, i ne nalazi se, jer nema nikakva razmaka u prijelazu iz budućnosti u pro šlost. Zar se zbog toga ne mora pripaziti, kako ne bismo takvim dokaziva njem ustvrdili, da nema smrti tijela? A k o je ima, kad ona jest? Ona ne može biti u bilo komu, niti bilo tko u njoj. A k o je tkogod živ, nje još nema, jer je to stanje prije smrti, a ne u smrti. A k o je pak nastu pio prestanak života, onda nema više nikakve smrti, jer je to stanje nakon smrti, a ne u smrti. A l i opet, ako nikakve smrti nema prije nečega ili nakon nečega, što l i onda znači reći 'prije smrti' i l i 'poslije smrti'? Naime, i to se onda posve isprazno kaže, ako nema nikakve smrti. Koje sreće, da smo u raju živjeli dobrim životom, da uistinu ne bude smrti! A sada, ne samo što je ona zbiljska, nego je i toliko tegobna, da se ne može objasniti nikakvim izrijekom, niti izbjeći ika kvim dokazom.
M. 1
2 4
DRŽAVI BOŽJOJ
Sir 11,28. Slična se izreka nalazi i u Herodota, Solona, Juvenala, a o njoj rasprav lja i Aristotel u Nikomahovoj etici, 1,10,11. C f . A U G U S T T N U S , Confess. 11, 15, 18-20.
k
^ ^obVo biti i to
živući i mrtav?
182 ... sed moriens m vita.
DE
civ.
DEI
13, 11,2
O
11.2. Loquamur ergo secundum consuetudinem (non enim aliter debemus) et dicamus: Ante mortem, priusquam mors accidat; sicut scriptum est: Ante mortem ne laudes hominem quemquam . Dica mus etiam cum acciderit: Post mortem illius vel illius factum est illud a u t illud. Dicamus et de praesenti tempore ut possumus, velut cum ita loquimur: Moriens ille testatus est, et: Illis atque illis illud atque illud moriens dereliquit; quamvis hoc nisi vivens omnino facere non posset et potius hoc ante mortem fecerit, / non in morte. Loquamur etiam sicut loquitur Scriptura divina, quae mortuos quoque non post mortem, sed in morte esse non dubitat dicere. Hine enim est illud: Quoniam non est in morte, qui memor sit tui . I Donec enim revivescant, recte esse dicuntur in morte, sicut in somno esse quisque, donec evigilet, dicitur; quamvis in somno positos dicamus dormientes, nec tamen eo modo possumus dicere eos, qui iam sunt mortui, morientes. Non enim adhuc moriuntur, qui, quantum attinet ad corporis mortem, de qua nunc disserimus, iam sunt a corporibus separati. Sed hoc est, quod dixi explicari aliqua locutione non posse, quonam modo vel morientes dicantur vivere vel iam mortui etiam post mortem adhuc esse dicantur in morte. Quomodo enim post mor tem, si adhuc in morte? praesertim cum eos nec morientes dicamus, sicuti eos, qui in somno sunt, dicimus dormientes, et qui in languore, languentes, et qui in dolore, utique dolentes, et qui in vita, viventes; at vero mortui, priusquam resurgant, esse dicuntur i n morte, nec tamen possunt appellari morientes. Unde non importune neque incongrue arbitror accidisse, etsi non humana industria, iudicio fortasse divino, ut hoc verbum, quod est moritur, in latina lingua nec grammatici deelinare potuerint, ea regula qua cetera talia deelinantur. Namque ab eo quod est oritur, fit verbum praeteriti temporis, ortus est; et si qua similia sunt, per temporis praeteriti participia deelinan tur. Ab eo vero, quod est moritur, si quaeramus praeteriti temporis verbum, responderi assolet, mortuus est, u littera geminata. Sic enim dicitur mortuus, quomodo fatuus, arduus, conspicuus et si qua similia, quae non sunt praeteriti temporis, sed quoniam nomina sunt, sine tempore deelinantur. Illud autem, quasi ut deelinetur, quod deelinari non potest, pro participio praeteriti temporis ponitur nomen. Convenienter itaque factum est, ut, quemadmodum id quod significat non potest agendo, ita ipsum verbum non posset loquendo deelinari. Agi tamen potest in adiutorio gratiae Redemptoris nostri, ut saltem secundam mortem deelinare possimus. Illa est enim gravior et omnium malorum pessima, quae non fit separatione animae et corporis, sed in aeternam poenam potius utriusque complexu. Ibi e contrario non erunt homines ante mortem atque post mortem, sed semper in morte; ac per hoc numquam viventes, numquam mortui, sed sine fine morientes. Numquam enim erit homini peius in morte, quam ubi erit mors ipsa sine morte. 25
v
PL 385
CC394
26
z
v
z
vel M. possit M.
Eccle 11, 30.
13,
183
11,2
2. Govorimo stoga prema običaju (kao što i trebamo činiti) i kažimo »prije smrti«, prije nego se smrt dogodi, kao što je i pisano: »Prije smrti ne zovi nikoga sretnim.« A kad se ona dogodila, recimo: 'Na kon smrti ovoga i l i onoga dogodilo se ovo i l i ono.' Kažimo i o sada šnjem vremenu onako kako možemo, kao što na primjer kažemo: 'Umirući ostavi oporuku', ili, 'Umirući ostavio je onima ili ovima ovo ili ono'; iako da ne bijaše živući, to uopće ne bi mogao učiniti, pa je i to bilo 'prije smrti', a ne 'u smrti'. Govorimo kao što govori i božansko Pismo, koje ne oklijeva govoriti o mrtvima kao »u smrti«, a ne »nakon smrti«. Otuda ono: »Jer u smrti nema nikoga tko te se sjeća.« Naime, sve dok ponovno ne ožive, s pravom se kaže da su u smrti, kao što se kaže da su u snu sve dok se ne probude. N u , iako o onima što u snu leže kažemo da snivaju, istim načinom ne možemo zvati umirućima one koji su mrtvi. Jer, više ne umiru oni koji su već rastavljeni od svojih tijela, ukoliko se tiče smrti tijela, o kojoj sada i raspravljamo. A l i to je ono o čemu već rekoh da se ne može razjasniti nikakvim izrijekom, jer kako reći da umirući žive i l i pak da se za već mrtve i nakon smrti kaže da su u smrti? I kako da su nakon smrti, ako su još u smrti, osobito kad ih ne zovemo ni umirućima, kao što o onima koji su u snu kažemo da snivaju, o onima koji su u bolesti da boluju, 0 onima koji su u tuzi da tuguju, te o onima koji su u životu, da žive? Međutim, o onima što su mrtvi, dok ponovno ne ustanu, kaže se da su u smrti, iako se ne mogu zvati umirućima. Stoga mislim kako se i značajno i primjereno dogodilo (i to ne ljud skim marom, nego možda božanskom odlukom) da ni slovničari nisu uzmogli sklanjati glagol moritur (on umire) u latinskome jeziku po istome pravilu kakva je sklonidba ostalih takvih glagola. Jer, od gla gola oritur (on ustaje) prošlo vrijeme je ortus est (on je ustao), i svi se ostali slični glagoli sklanjaju u prošlosti s prošlim participom. A l i , ako zatražimo prošlo vrijeme od glagola moritur, običava se odgovo riti mortuus est (»on je umro« ili »mrtav je«), s dvostrukim slovom »u«. Naime, mortuus se govori isto kao i fatuus (lud) ili arduus (strm) ili conspicuus (vidljiv) i slične riječi, koje nemaju nikakva odnošaja prema prošlome vremenu; nego - budući da su pridjevi, one se mije njaju bez razlikovanja vremena. A pridjev mortuus, upotrebljava se mjesto prošlog participa, kao da bi se sklanjalo ono što se sklanjati ne može. I tako, posve primjereno, kao što se sam glagol ne može sklanjati u govoru tako se ono što on znači ne može skloniti nikakvim činom. Pa ipak, uz pomoć milosti našeg Otkupitelja, mi možemo skloniti barem drugu smrt. Jer ta smrt, do koje ne dolazi rastavom duše i tijela, nego prije zagrljajem i jedne i druge - radi vječne kazne - teža je i gora od svih zala. Zapravo tu ljudi neće biti u stanju »prije smrti« 1 »poslije smrti«, nego uvijek »u smrti«, pa prema tome: nikad živući i nikad mrtvi, nego beskrajno umirući. I zaista, nikad čovjeku neće biti gore u smrti nego ondje gdje će sama smrt biti bez smrti. 1
2
3
2
2 5
DRŽAVI BOŽJOJ
Ps 6,5. (Prijevod prema latinskom predlošku). Posrijedi je igra dvostrukim smislom riječi deelinare (sklanjati i skloniti, otkloniti ili izbjeći). 3
184
DECIV. DEI
13,
12
-
O
14
PL386 CC 395
12. Cum ergo requiritur, quam mortem Deus primiš hominibus fuerit comminatus, si ab eo mandatum transgrederentur acceptum nec oboedientiam custodirent, utrum animae an corporis an totius hominis / an illam quae appellatur secunda: / respondendum est: Om nes. Prima enim constat ex duabus, secunda ex omnibus tota. Sicut enim universa terra ex multis terris et universa ecclesia ex multis constat ecclesiis: sic universa mors ex omnibus. Quoniam prima con stat ex duabus, una animae, altera corporis; ut sit prima totius homi nis mors, cum anima sine Deo et sine corpore ad tempus poenas luit; secunda vero, ubi anima sine Deo cum corpore poenas aeternas luit. Quando ergo dixit Deus primo illi homini, quem in paradiso constituerat, de cibo vetito: Quacumque die ederitis ex illo , morte moriemini : non tantum primae mortis partem priorem, ubi anima privatur Deo, nec tantum posteriorem, ubi corpus privatur anima, nec solam ipsam totam primam, ubi anima et a Deo et a corpore sepa rata punitur; sed quidquid mortis est usque ad novissimam, quae secunda dicitur, qua est nulla posterior, comminatio illa complexa est. aa
27
a b
Ex peccato praevaricatio fuit.
13. Nam postea quam praecepti facta trasgressio est, confestim gratia deserente divina de corporum suorum nuditate confusi sunt . Unde etiam foliis ficulneis, quae forte a perturbatis prima comperta sunt, pudenda texerunt; quae prius eadem membra erant, sed pudenda non erant. Senserunt ergo novum motum inoboedientis carnis suae, tamquam reciprocam poenam inoboedientiae suae. Iam quippe anima libertate in perversum propria delectata et Deo dedignata servire pristino corporis servitio destituebatur, et quia superiorem do minum suo arbitrio deseruerat, inferiorem famulum ad suum arbitrium non tenebat, nec omni modo habebat subditam carnem, sicut semper habere potuisset, si Deo subdita ipsa mansisset. Tune ergo coepit caro concupiscere adversus s p i r i t u m , cum qua controversia nati sumus, trahentes originem mortis et in membris nostris vitiataque natura contentionem eius sive victoriam de prima praevaricatione gestantes. 28
29
Hominis ex pri mo homine vitiata natura est.
14. Deus enim creavit hominem rectum, naturarum auctor, non utique vitiorum; sed sponte depravatus iusteque damnatus depravatos damnatosque generavit. Omnes enim fuimus in illo uno, quando
a a
a b
2 8
2 9
-
185
14
Kakvom je smrću Bog zaprijetio prvim ljudima, ako budu prekršili njegovu zapovi jed.
Jer, prva smrt se sastoji od dvije, jedne duše i druge tijela, pa je tako prva smrt cijeloga čovjeka kad duša bez Boga i bez tijela na neko vrijeme trpi kaznu; a druga je smrt kad duša zajedno s tijelom trpi vječnu kaznu. Dakle, kad je Bog prvom čovjeku (kojega je smjestio u raju) rekao o zabranjenome jelu: »U onaj dan u koji s njega okusi te, smrću ćete umrijeti«, ta je prijetnja obuhvatila ne samo prvi dio prve smrti, kad se duša lišava Boga, i ne samo drugi dio, kad se tijelo lišava duše, ne samo ni cijelu prvu smrt (kad se duša kažnjava rastav ljena i od Boga i od tijela), - nego svaku vrstu smrti sve do one posljednje, koja se naziva drugom, iza koje ne slijedi više nikakva. 1
13. Pošto prekršiše Božju zapovijed - i kako ih odmah napusti božanska milost - bijahu zbunjeni vlastitom tjelesnom goloćom. Otuda onim smokvinim lišćem (koje možda bijaše prvo na koje naidoše onako zbunjeni) pokriše svoje sramne dijelove , koji i prije bi jahu isti tjelesni dijelovi, ali ne bijahu sramni. Osjetiše, dakle, neki novi nemir svoje neposlušne puti, kao odgovarajući na kaznu vlastite neposlušnosti.
Kakva bijaše prva kazna za prekršaj prvim ljudima.
1
A zapravo duša (uživajući sada u svojoj slobodi da djeluje izopačeno, odbivši da služi Bogu) i sama je bila lišena prijašnje službe tijela, te pošto je svojom voljom napustila svojeg višnjeg Gospodara, nije više pod svojom voljom držala svojega nižeg slugu, i na svaki način nije više vladala vlastitom puti, kao što je mogla zauvijek, da je sama ostala pokorna Bogu. Tada put stade žudjeti protiv duha , što je su kob s kojim se rađamo, vukući sa sobom početak smrti; te u svojim udovima i u izopačenoj naravi nosimo njezino nadmetanje ili pobjedu iz prvoga prekršaja. 2
14. Bog je čovjeka stvorio ispravnim, budući je O n tvorac naravi, a ne nedostataka. A l i čovjek, svojom voljom izopačen i pravedno kažnjen, rađao je izopačene i kažnjene potomke. Svi mi bijasmo u
ex eo M . solum M .
Gen 2, 17. Cf. Gen 3, 7. Cf. Gal 5, 17.
12
12. Dakle, kad se upita kakvom smrću bijaše Bog zaprijetio pr vim ljudima (ako budu prekršili zapovijed koju im je dao i ne budu u poslušnosti): da l i smrću duše i l i tijela i l i cijeloga čovjeka i l i pak onom koja se zove druga smrt, - treba odgovoriti: svima tima smrti ma. Jer, prva od njih sastoji se od dvije, a druga od svih njih. Kao što se cjelokupna zemlja sastoji od mnogih zemalja, i cjelokupna Cr kva od mnogih crkava, tako se i cjelokupna smrt sastoji od svih smrti.
Post 2,17 (Prema latinskom predlošku). 2 7
13,
Posljedice grijeha i smrti [12-18]
Mors ex peccato est [12-18] P r i m a mors c o r p o r i s , se cunda animae.
DRŽAVI BOŽJOJ
1 2
Post 3,7-10. Gal 5,17.
Kakvim je Bog stvorio čovjeka, a u kakvo je stanje sam zapao odlukom svoje volje.
186
CC 396 PL387
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 14 - 15
13,
14 -
187
15
njemu jednome, kad svi bijasmo taj jedan čovjek, koji je preko žene pao u grijeh (koja od njega bijaše načinjena prije grijeha). Još nam ne bijaše pojedince stvoren i raspodijeljen lik u kojem bismo živjeli pojedinačno; ali već je postojala sjemenska narav (natura seminalis), iz koje smo imali nastati. A budući da je ta narav bila izopačena grijehom, sputana okovom smrti i pravedno kažnjena, čovjek se nije mogao rađati od čovjeka ni u kakvu drugome stanju. Prema tome, od zle upotrebe slobodne volje započeo je niz ovih nesreća; i od toga izopačena početka, kao od pokvarena korijena, ljudski rod se odvodi sve do one druge smrti, koja nema kraja; jedino se izuzimaju oni što se izbavljaju milošću Božjom.
omnes fuimus ille unus, qui per feminam lapsus est in peccatum, quae de illo facta est ante peccatum. Nondum erat nobis singillatim creata et distributa forma, in qua singuli viveremus; sed iam erat natura seminalis, ex qua propagaremur; qua scilicet propter pecca tum vitiata et vinculo mortis obstricta iusteque damnata non alterius condicionis homo ex homine nasceretur. Ac per hoc a liberi arbi/trii malo usu series calamitatis huius exorta est, quae humanum genus origine depravata, velut radice corrupta, usque ad secundae mortis exitium, quae non habet finem, / soliš eis exceptis qui per Dei gratiam liberantur, miseriarum connexione perducit.
1
Deo deserente secunda facta est mors.
15. Quamobrem etiamsi in eo quod dictum est: Morte moriemini, quoniam non est dictum: Mortibus, eam solam intellegamus, quae fit cum anima deseritur sua vita, quod illi Deus est (non enim deserta est ut desereret, sed ut desereretur deseruit; ad malum quippe eius prior est voluntas eius; ad bonum vero eius prior est voluntas Creatoris eius; sive ut eam faceret, quae nulla erat, sive ut reficiat, q u i a lapsa perierat), etiamsi ergo hane intellegamus Deum denuntiasse mortem in eo quod ait: Qua die ederitis ex illo, morte moriemini* ; tamquam diceret: Qua die me deserueritis per inoboedientiam, deseram vos per iustitiam: profeeto in ea morte etiam ceterae denuntiatae sunt, quae procul dubio fuerant secuturae. N a m in eo, quod inoboediens motus in carne animae inoboedientis exortus est, propter quem pudenda texerunt, sensa est mors una, in qua deseruit animam Deus. E a significata est verbis eius, quando timore dementi sese abseondenti homini dixit: Adam, ubi es? non utique ignorando quaerens, sed inerepando admonens, ut attenderet ubi esset, in quo Deus non esset. Cum vero corpus anima ipsa deseruit aetate corruptum et seneetute confeetum, venit in experimentum mors altera, de qua Deus peccatum adhuc puniens homini dixerat: Terra es et in terram ibis ; ut ex his duabus mors illa prima, quae totius est hominis, compleretur, quam secunda in ultimo sequitur, nisi homo per gratiam liberetur. Neque enim corpus, quod de terra est, rediret in terram nisi sua morte, quae illi aceidit, cum deseritur sua vita, i d est anima. Unde constat inter Christianos veraciter catholicam tenentes fidem etiam ipsam nobis corporis mortem non lege naturae, qua nullam mortem homini Deus fecit, sed merito inflietam esse peccati, quoac
0
31
32
a c
3 1 3 2
2
Jer kad se u puti javilo neposlušno gibanje neposlušne duše (zbog čega su pokrili svoje sramne dijelove, nastala je jedna smrt, u kojoj je Bog napustio dušu. Ona je naznačena u njegovim riječima kad ih je rekao čovjeku koji se skrivao, smeten od straha: »Adame, gdje si?« A to ga nije upitao zbog toga što ne bi znao, nego da ga koreći upozori da pazi gdje je sada kad Bog nije u njemu. 3
A kad je pak tijelo, propalo od godina i skrhano od starosti, napustila sama duša, nastupila je druga smrt, o kojoj Bog reče čovjeku, kažnja vajući još njegov grijeh: »Prah si, i u prah ćeš se i vratiti« . Tako se od te dvije sastoji ona prva smrt, koja je smrt cijeloga čovjeka, a za njom napokon slijedi druga, ukoliko se čovjek ne izbavi milošću. A ni samo tijelo, koje je od praha, ne bi se vraćalo u prah, da nema njegove smrti, koja mu se događa kad ga napusti njegov život, to jest duša. Otuda kršćani koji istinski obdržavaju katoličku vjeru slažu se u tome kako nam ni sama tjelesna smrt nije nametnuta zakonom na ravi, jer njime Bog nije stvorio čovjeku nikakve smrti, nego je ona 4
quae M. 1
71 3 0
15. Zbog toga i ondje gdje se kaže: »Smrću ćete umrijeti«, jer nije rečeno »smrtima« (mortibus), podrazumijeva se samo ona smrt koja biva kad dušu napušta njezin život, koji je njoj Bog (jer ne bijaše ona od Boga napuštena, da bi napustila, nego je napustila pa je od Boga napuštena; jer njezina je volja prva glede zla; dočim volja nje zina Stvoritelja je prva glede dobra; bilo da ju je stvorio dok još nije bila, i l i da je ponovo stvara pošto je propala vlastitim padom) - pa čak iako podrazumijevamo kako je na tu smrt Bog mislio kad je opo menuo: »U onaj dan u koji s njega okusite, smrću ćete umrijeti«, kao da je bio rekao: ' U onaj dan u koji me napustite u neposlušnosti, ja ću vas napustiti u pravednosti'; zacijelo su u toj smrti najavljene i ostale smrti, koje su nedvojbeno imale uslijediti.
Gen 2, 17. Gen 3, 9. Gen 3, 19.
2 3 4
Post 2,17. (Doslovno prema latinskom Morte moriemini). Post 2,17. Post 3,9. Post 3,19.
Adam je griješeći napustio Boga prije nego što bijaše napušten od Boga; to nje govo napuštanje Boga bijaše prva smrt duše.
188
DECIV. DEI
13,
15 -
16,1
niam peccatum vindicans Deus dixit homini, in quo tune omnes eramus: Terra es et in terram ibis.
Quid de anima senserit P l a to... CC 397
PL388
16. 1. Sed philosophi, contra quorum calumnias defendimus civi tatem Dei, hoc est eius Ecclesiam, sapienter sibi videntur irridere, quod dicimus animae a corpore separationem inter poenas eius esse deputandam, quia videlicet eius perfeetam / beatitudinem tune illi fieri existimant, cum omni prorsus corpore exuta ad Deum simplex et sola et quodammodo nuda redierit. Ubi si nihil, quo ista refelleretur opinio, in eorum litteris invenirem, operosius mihi disputandum esset, quo demonstrarem non corpus esse animae, sed corruptibile corpus onerosum. Unde illud est quod de Scripturis no/stris in super i o r e libro commemoravimus : Corpus enim corruptibile aggravat animam . Addendo utique corruptibile non qualicumque corpore, sed quale factum est ex peccato consequente vindicta, animam perhibuit aggravari. Quod etiamsi non addidisset, nihil aliud intellegere deberemus. Sed cum apertissime Plato deos a summo Deo factos ha bere immortalia corpora praedicet eisque ipsum Deum, a quo facti sunt, inducat pro magno beneficio pollicentem, quod in aeternum cum suis corporibus permanebunt nec ab eis ulla morte solventur: quid est quod isti ad exagitandam Christianam fidem fingunt se ne scire quod sciunt, aut etiam sibi repugnantes adversum se ipsos malunt dicere, dum nobis non desinant contradicere? Nempe Platonis haec verba sunt, sicut ea Cicero in Latinum vertit, quibus inducit summum Deum deos quos fecit alloquentem ac dicentem: Vos, qui deorum satu orti estis, attendite: quorum operum ego parens effectorque sum, haec sunt indissolubilia me invito, quamquam omne colligatum sohi potest; sed haudquaquam bonum est ratione vinetum velle dissolvere. Sed quoniam estis orti, immortales vos quidem esse et indissolubiles non potestis; ne utiquam tamen dissolvemini, neque vos ulla mortis jata periment, nec erunt valentiora quam consilium meum, quod maius est vinculum ad perpetuitatem vestram, quam illa quibus estis tum, cum gignebamini, colligati . Ecce deos Plato dicit et corporis animaeque colligatione mortales, et tamen immortales Dei a quo facti sunt voluntate atque consilio. Si ergo animae poena est in qualicumque corpore colligari, quid est quod eos alloquens Deus tamquam sollicitos, ne forte moriantur, i d est dissolvantur a corpore, de sua facit immortalitate securos; non propter eorum natuad
33
34
ae
ai
35
O DRŽAVI BOŽJOJ
13,
15 -
189
16,1
došla kao kazna za grijeh, jer je osvećujući grijeh Bog rekao čovjeku (u kojemu tada svi bijasmo): »Prah si, i u prah ćeš se i vratiti.«
16. 1. A l i filozofi (od čijih osvada branimo Božji grad, to jest njegovu Crkvu) sami se sebi čine mudrima kad ismijavaju ovo što kažemo da treba ubrajati među kazne rastavu duše od tijela: oni naime smatraju da duša dostiže potpuno blaženstvo kad se lišena cje lokupnoga tijela vraća Bogu, jednostavna, sama i nekako gola. A tu, ne uzmognem li u njihovim vlastitim spisima pronaći ništa čime bih pobio njihovo mnijenje, moram sa što više napora raspravljati kako bih dokazao da nije duši teret tijelo, nego propadljivo tijelo. Otuda i ono što smo u prethodnoj knjizi naveli iz Svetoga pisma: »Jer propadljivo tijelo tlači dušu.« Dodavši riječ propadljivo pisac nije mislio na bilo koje tijelo, koje tlači dušu, nego na ono kakvo je postalo po grijehu i susljednoj kazni. A da te riječi i nije dodao, ne bismo trebali nikako drukčije shvatiti. A l i , kad već Platon najjasnije izjavljuje, kako oni bogovi, koje je stvorio najviši Bog, imaju bes mrtna tijela, te navodi kako sam taj Bog (od kojega su dotičnici stvo reni) obećaje njima kao golemo dobro, da će vječno trajati s tim svo jim tijelima i da se od njih neće razdvajati nikakvom smrću, - zbog čega se onda oni - kako bi napastovali kršćansku vjeru - pretvaraju kao da ne znaju ono što znaju, te čak više vole protiviti se sebi sami ma, samo kako bi mogli nama protusloviti? 1
2
Evo i Platonovih riječi, onako kako ih je Ciceron preveo na latinski, kojima predočuje najvišeg Boga gdje oslovljava bogove koje je sam stvorio, govoreći: »Vi koji ste potekli od sjemena bogova, poslušajte. Ona djela kojima sam ja roditelj i tvorac, ta se protiv moje volje ne raspadaju, iako se sve što je spojeno može razdriješiti; ali nipošto nije dobro htjeti da se razdriješi ono što je s razlogom spojeno. A l i , kako ste vi jednom nastali, vi ne možete biti besmrtni i nerastavljivi. Pa ipak, vi se nipošto nećete raspasti, i neće vas razoriti nikakva sudbina smrti, niti će ona nadjačati moju odluku, koja je snažnija sveza vaše trajnosti negoli sve one sveze kojima ste spojeni kad ste se rodili.« Tako Platon kaže i da su bogovi smrtni, po spoju tijela i duše , i da su ipak besmrtni po volji i odluci Boga koji ih je stvorio. 3
4
Dakle, ako je duši kazna biti vezanom s bilo kojim tijelom, zašto se onda Bog njima obraća kao da su zabrinuti bojeći se da ne umru, to jest: da se odriješe od tijela, i zašto im zajamčuje njihovu besmrtnost; i čini to ne zbog njihove naravi, koja je složena, i ne jednostavna,
a d
superiori M. boni M. ^ ne utiquam] nequaquam M. a e
1
3 3
3 4
3 5
V . supra 12, 6, 1. Sap 9, 15; v. supra 12, 15. C f . P L A T O , Timaeus 32c.
Mudr 9,15. V i d i O Božjoj državi, 12,16. Ciceronov prijevod Platonova Timeja (11); navod nije u cijelosti točan. Platon ne spominje izričito tijela tih bogova. Pa ipak, bez Božje volje i odluke oni su smrtni i propadljivi, jer su stvoreni. 2 3 4
O filozofima koji misle kako rastava duše od tijela nije kazna, iako Platon navodi kako najviši Bog obećava nižim bogovima da neće nikada biti lišeni svojih tijela.
190
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 16,1 - 17,1
13,
16,1 -
191
17,1
nego zbog svoje nepobjedive volje, koja može spriječiti da ne pro padne ono što ima započetak, i da se ne razdriješi ono što je spojeno, nego da nepropadljivo traje?
ram, quae sit compacta, non simplex, sed propter suam invictissimam voluntatem, qua potens est facere, ut nec orta occidant nec connexa solvantur, sed incorruptibiliter perseverent?
2. Dočim drugo je pitanje, da li je i istinito to što Platon kaže o zviježđu. Jer ne treba odmah prihvatiti, kako te kruglje svjetlosti i l i kolobarići (što sjaju tjelesnim svjetlom nad zemljama bilo danju bilo noću) žive nekakvim svojim vlastitim dušama, i to još razumskim i blaženim, kao što on uporno tvrdi i o samom cjelokupnom svijetu, kao o najvećem živom stvoru što sadržava sve ostale žive stvorove. N u , kao što već rekoh, to je drugo pitanje, koje sad ne poduzesmo pretresati. 5
16. 2. Et hoc quidem utrum Plato verum de sideribus dicat, alia quaestio est. Neque enim ei continuo concedendum est globos istos luminum sive orbiculos luce corporea super terras seu die seu nocte fulgentes suis quibusdam propriis animis vivere eisque intellectualibus et beatis, quod etiam de ipso universo mundo, tamquam uno animali maximo, quo cuncta cetera continerentur animalia, instanter affirmat. Sed haec, ut dixi, alia quaestio est, quam nunc discutiendam non suscepimus. Hoc tantum contra istos commemorandum putavi, qui se Platonicos voćari vel esse gloriantur, cuius superbia / nominis erubescunt esse Christiani, ne commune illis cum vulgo vocabulum vilem faciat palliatorum tanto magis inflatam, quanto ma gis exiguam paucitatem; et quaerentes, quid in doctrina Christiana reprehendant, exagitant aeternitatem corporum, tamquam haec sint inter se contraria, ut et beatitudinem quaeramus animae et eam sem per esse velimus in corpore, velut aerumnoso vinculo colligatam; cum eorum auctor et magister Plato donum a Deo summo diis ab illo factis dicat esse concessum, ne aliquando moriantur, i d est a corporibus, quibus eos connexuit, separentur.
... et de non terrestri corpore. CC 398
PL389
Decipiuntur philosophi de
Contendunt etiam isti terrestria corpora sempiterna esse p ipsam universam terram dei sui, non quidem summi, sed tamen magni, id est totius huius mundi, membrum in medio positum et sempiternum esse non dubitent. Cum ergo Deus ille summus fecerit eis alterum quem putant deum, id est istum mundum, ceteris diis, qui infra eum sunt, praeferendum, eumdemque esse existiment animantem, anima scilicet, sicut asserunt, rationali vel intellectuali in tam magna mole corporis eius inclusa, ipsiusque corporis tamquam membra locis suis posita atque digesta quattuor constitue17. 1.
n
o
n
O S S e ; c
u
m
6
Smatrao sam kako samo toliko treba pripomenuti protiv onih što se hvastaju time da se nazivaju ili jesu platonici, i koji se zbog oholosti toga imena stide biti kršćanima, bojeći se da ne bi nazivak što je zajednički s ostalim pukom unizio rijetku vrijednost mudraca u pla stu , koja je to napuhanija što je rjeđa. I pokušavajući iznaći štogod u kršćanskom nauku, što bi prekoravali, napadaju vječitost tijela, kao da je između sebe oprečno, ako tražimo blaženstvo duše i želimo da ona uvijek prebiva u tijelu (s kojim je vezana tobože tegotnom ve zom), dok sam njihov utemeljitelj i učitelj Platon kaže kako je od najvišega Boga onim bogovima koje je O n stvorio kao dar darovano da nikad ne umru, to jest: da se nikad ne rastavljaju od tijela s kojima ih je spojio. 7
17. 1. Dotičnici tvrde i to kako zemaljska tijela ne mogu postati vječna, iako istodobno ni malo ne dvoje oko toga, da je sama cjelot
,.
J
v
.. .
. . . v
i
, v
• «v
- i
kupna zemlja središnji i vječiti dio, ne doduše najvišega, nego ipak velikoga Boga, koji je cijeli ovaj svijet. Dakle, kad je onaj najviši Bog stvorio njima onoga kojega smatraju drugim bogom, to jest sam svijet, što ga treba pretpostaviti ostalim bogovima, koji su ispod nje ga; te o njemu misle kako ima dušu, to jest - kako tvrde - razboritu ili razumsku dušu, zatvorenu u golemoj olini njegova tijela ; zatim, tomu istomu tijelu (poput udova što su smješteni i raspoređeni na svojim primjerenim mjestima) postavio je četiri pratvari (elementa); i 1
2
5 6 7
1 2
Platon, Timej, 41d-c. Platon, Timej, 30c-31b. Posrijedi je pallium (grčki plašt ili ogrtač) koji je postao uobičajena odječa filozofa. Platon, Timej, 34a-b. Platon, Timej, 30b.
p tiv onih koji tvrde kako zemaljska tijela ne mogu postati ^1°^ ^ ro
a d l
l v a
1
D E civ. D E I
192
O DRŽAVI B O Ž J O J
13, 17,1-17,2
13,
193
17,1-17,2
3
CC399
rit elementa, quorum iuncturam, ne umquam deus eorum tam magnus moriatur, insolubilem ac sempiternam velint: quid causae est, ut in corpore maioris animantis tamquam medium membrum aeter na sit terra, et aliorum animantium terrestrium corpora, si Deus si cut illud velit, aeterna esse non possint? Sed terrae, inquiunt, terra reddenda est, unde animalium terrestria sumpta sunt corpora; ex quo fit, inquiunt, ut ea sit necesse dissolvi et emori et eo modo terrae stabili ac sempiternae, unde fuerant sumpta, restitui. S i quis hoc etiam de igne similiter affirmet et dicat reddenda esse universo igni corpora, quae inde sumpta sunt, ut caelestia fierent animalia: nonne immortalitas, quam talibus diis, velut Deo summo loquente, promisit Plato, tamquam violentia disputationis huius intercidet? An ibi propterea non fit, quia Deus non / vult, cuius voluntatem, ut ait Plato, nulla vis vincit? Quid ergo prohibet, ut hoc etiam de terrestribus corporibus Deus possit efficere, quandoquidem, ut nec ea quae orta sunt occidant nec ea quae sunt v i n c t a solvantur nec ea quae sunt ex elementis sumpta reddantur atque ut animae in corporibus constitutae nec umquam ea deserant et cum eis immortalitate ac sempiterna beatitudine perfruantur, posse Deum facere confitetur Plato? Cur ergo non possit, ut nec terrestria moriantur? An Deus non est potens quousque Christiani credunt, sed quousque Platonici volunt ? N i m i r u m quippe consilium Dei et potestatem potuerunt philo/sophi, nec potuerunt nosse Prophetae; cum potius e contrario Dei Prophe tas ad enuntiandam eius, quantum dignatus est, voluntatem Spiritus eius docuerit, philosophos autem in ea cognoscenda coniectura hu mana deceperit. ag
PL 390
... etde corpore lmmortah lo-
17. 2. Verum non usque adeo decipi debuerunt, non solum ignorantia, verum etiam pervicacia, ut et sibi apertissime refragentur magnis disputationum vinbus asserentes animae, ut beata esse pos sit, non terrenum tantum, sed omne corpus esse fugiendum , et deos rursus dicentes habere beatissimas animas et tamen aeternis corpo ribus illigatas, caelestes quidem igneis, loviš autem ipsius animam, quem mundum istum volunt, omnibus omnino corporeis elementis, quibus haec tota moles a terra in caelum surgit, inclusam. Hane enim animam Plato ab intimo terrae medio, quod geometrae centrum vocant, per omnes partes eius usque ad caeli summa et extrema diffundi et extendi per numeros musicos opinatur, ut sit iste mundus animal maximum beatissimum sempiternum, cuius anima et perfeetam sapientiae felicitatem teneret et corpus proprium non relinqueret, cuiusque corpus et in aeternum ex illa viveret et eam quamvis non simplex, sed tot corporibus tantisque compactum hebetare atque tardare non posset. Cum igitur suspicionibus suis ista pera h
36
ai
a
§ iuneta M. verum] sed magis M. centron CC.
htjeli bi da je njihov spoj neraskidiv i vječan , kako ne bi nikad umro taj njihov veliki Bog; zbog toga, ako zemlja (kao središnji dio u tijelu tog većeg živog stvora) jest vječna, zašto onda ne mogu biti vječna i tijela ostalih zemaljskih živih stvorova, ako Bog ovo ushtjedne kao i ono drugo? Međutim, oni kažu, kako se zemlja (od koje su nastala zemaljska tijela živih stvorova) mora vratiti zemlji; zbog toga se - kako vele događa da se ta tijela nuždno raspadaju i propadaju, i tako vraćaju postojanoj i vječitoj zemlji, od koje su i proistekla. A k o bi tkogod što slično ustvrdio i o ognju te rekao, kako se moraju vratiti sveopćem ognju tijela koja od njega proistekoše (da bi nastali nebeski živi stvo rovi), - neće l i onda ona besmrtnost - koju je Platon obećao takvim bogovima u riječima najvišega Boga - propasti od same siline takvog dokaza? Ili to tu ne biva zbog toga što to ne želi Bog, kojega volju kao što kaže Platon - ne pobjeđuje ni jedna sila? Dakle, što onda priječi Boga da to uzmogne učiniti i sa zemaljskim tijelima, budući da Platon priznaje kako Bog može učiniti: i da ne propadaju one stvari koje su započele i da se ne razdrješuju one što su vezane i da se ne vraćaju one koje su proistekle od pratvari, i da duše koje su ustanov ljene u tijelima nikada ih ne napuštaju i da zajedno s njima uživaju besmrtnost i vječno blaženstvo? 4
Zašto onda ne bi mogao postići i da zemaljski stvorovi ne umiru? Ili Bog nije uzmožan onoliko koliko kršćani vjeruju, nego onoliko koliko platonici ushtjednu? Dakako, ti filozofi mogahu znati nakanu i moć Božju, dok to proroci ne mogahu! A u stvari, istina je upravo suprot no: onoliko koliko je ushtio, D u h Božji poučio je proroke, da bi ob javili njegovu volju, dok je filozofe zavelo ljudsko nagađanje, kad su je htjeli upoznati. 2. A l i nisu se trebali sve dotle zavesti (bilo samim neznanjem bilo i tvrdoglavošću) da protuslove i sebi samima upinjući se svim silama dokazati, kako duša - da bi bila blažena - treba izbjegavati ne samo zemaljsko nego svako tijelo, a opet tvrditi kako bogovi imaju najblaženije duše, a vezane s vječitim tijelima, nebeske duše s ognjenim tijelima ; dok se duša samoga Jupitra (kojega smatraju cjelokupnim svijetom) sastoji od svih tjelesnih počela što tvore cjelokupni ustroj od zemlje do neba. 5
6
Platon mnije, kako se ta duša od samoga sržišta zemlje (koje zemljomjerci nazivaju središtem) razlijeva i širi svim njezinim dijelovima prema glazbenim brojevima sve do najviših i krajnjih dosega nebesa, tako te je ovaj svijet najveći živi stvor, najblaženiji i vječan, a njegova duša posjeduje savršenu sretnost mudrosti i nikada ne napušta vlastito tijelo (koje opet vječno ima život po toj duši), te iako ono nije jedno7
a h
3
a i
4 5 6 7
3 6
V . supra 10, 29; 12, 26; cf. A U G U S T I N U S , Solil. 1, 14, 24.
Platon, Timej, 32c. Platon, Timej, 41a-b. Platon, Timej, 40a. Platon, Timej, 34b. To jest per numeros musicos, što može značiti i : u skladnim razmjerima (p.p.).
194
CC 400
DECIV. DEI
13,
17,2 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
18
mittant, cur nolunt credere, divina voluntate atque potentia immortalia corpora fieri posse terrena, in quibus animae nulla ab eis morte separatae, nullis eorum oneribus aggravatae sempiterne ac feliciter vivant, quod deos suos posse asserunt in corporibus igneis Iovemque ipsum eorum regem in omnibus corporeis elementis? Nam si ani mae, ut beata sit, corpus est omne fugiendum, fugiant dii eorum de globiš siderum, fugiat Iuppiter de caelo et terra; aut si non possunt, miseri iudicentur. Sed neutrum isti volunt, qui neque a corporibus separationem audent dare / diis suis, ne illos mortales colere videantur, nec beatitudinis privationem, ne infelices eos esse fateantur. Non ergo ad beatitudinem consequendam omnia fugienda sunt corpora; sed corruptibilia molesta, gravia moribunda; non qualia fe cit primiš hominibus bonitas Dei, sed qualia esse compulit poena peccati.
13,
17,2 -
18
195
stavno, nego je sastavljeno od tolikih i tako golemih tijela, ono samu dušu ne može ni izmoriti ni usporiti. Dakle, budući da dopuštaju to liko toga svojim nagađanjima, zašto ne žele vjerovati kako - božan skom voljom i možnošću - mogu postati besmrtnima i zemaljska tije la, u kojima duše (nerastavljene od njih nikakvom smrću, nepritiskivane nikakvim njihovim teretima) žive vječno i sretno, - kad tvrde kako to njihovi bogovi mogu i u ognjenim tijelima, a njihov kralj Jupiter čak i u svima tjelesnim pratvarima? Jer, ako duša - da bi bila blažena - treba izbjegavati svako tijelo, onda neka njihovi bogovi bježe iz zvjezdanih kruglji, nek Jupiter bježi i od neba i od zemlje; ili ako to ne mogu, onda ih treba smatrati bijednima. A l i oni neće nijedno od toga, ne usuđuju se pridati svojim bogovima rastavu od tijela (kako se ne bi činilo da štuju smrtne bogove), a ni oduzeće blaženstva (kako ne bi priznali da su ti nesretni). Prema to me, radi postignuća blaženstva ne treba izbjegavati sva tijela, nego samo ona propadljiva, mučna, teška, smrtna; ne ona kakva je Božja dobrota načinila prvim ljudima , nego kakva je nametnula kazna zbog grijeha. 8
Corpus divino munere immortale.
PL 391
18. Sed necesse est, inquiunt, ut terrena corpora naturale pondus vel in terra teneat vel cogat ad terram et ideo in caelo esse non possint. P r i m i quidem illi homines in terra erant nemorosa atque fructuosa, quae paradisi nomen obtinuit; sed quia et ad hoc respondendum est vel propter Christi corpus cum quo ascendit in caelum vel propter sanctorum qualia in resurrectione futura sunt, intueantur paulo / attentius pondera ipsa terrena. S i enim ars humana efficit, ut ex metallis, quae in aquis posita continuo submerguntur, quibusdam modis vasa fabricata etiam natare possint: quanto credibilius et efficacius occultus aliquis modus operationis Dei, cuius omnipotentissima voluntate Plato dicit nec orta interire nec colligata posse dissolvi, cum multo mirabilius incorporea corporeis quam quaecumque cor p o r a quibuscumque corporibus copulentur, potest molibus praestare terrenis, ut nullo in ima pondere deprimantur, ipsisque animis perfectissime beatis, ut quamvis terrena, tamen incorruptibilia iam corpora ubi volunt ponant et quo volunt agant, situ motuque facillimo! An vero si hoc angeli faciant et quaelibet animalia terrestria rapiant unde libet constituantque ubi libet, aut eos non posse aut onera sentire credendum est? Cur ergo sanctorum perfectos et beatos divino munere spiritus sine ulla difficultate posse ferre quo voluerint et sistere ubi voluerint sua corpora non credamus ? Nam cum terrenorum corporum, sicut onera in gestando sentire consuevimus, quanto maior est quantitas, tanto sit maior et gravitas, ita ut plura 31
a m
18. O n i kažu, kako je nuždno da se zemaljska tijela svojom na ravnom težinom i l i drže na zemlji ili prodiru u zemlju, te da stoga ne mogu opstojati na nebu. Istina, prvi ljudi bijahu na zemlji, što bijaše poput plodnoga gaja, i nazvana je rajem. N u , budući da i na to treba odgovoriti, ili zbog Kristova tijela kojim je uzašao na nebo, ili zbog tijela svetih kakva će biti o uskrsnuću, neka oni malo pažljivije razvide o samim zemaljskim težinama. 1
Naime, ako ljudsko umijeće postiže da se i od kovina (koje stavljene u vodu odmah tonu) izrade stanovitim načinima plovila što mogu plo viti, - koliko je onda još vjerojatniji i djelotvorniji onaj skriveni način Božjeg djelovanja! Platon kaže kako svemoćna Božja volja ne dopu šta da propadnu ni stvari koje su započete, niti da se mogu razdriješiti one što su spojene; uz to netjelesnine su s tjelesninama mnogo čude snije spojene negoli bilo koja tijela jedna s drugima; pa stoga, ne samo što Bog može spriječiti da zemaljske oline nikakvim teretom ne teže prema najnižem području nego može i omogućiti samim dušama, što su najsavršenije blažene, da svoja tijela (koja iako su zemaljska, ipak su nepropadljiva) postavljaju kamo ushtjednu i da se gibaju njima kuda god ushtjednu, s najvećom lakoćom i položaja i pokreta! A k o pak to anđeli mogu činiti, i uzeti bilo koju zemaljsku životinju odakle god hoće i prenijeti je kamo god ushtjednu , treba l i vjerovati, ili kako to ne mogu i l i kako osjećaju teret? Zašto onda ne bismo vjerovali, da duhovi svetaca (savršeni i blaženi po božanskom daru) 2
8
Vidi O Božjoj državi, 12,22; 13,1; 13,3. Augustin potanko razlikuje naravnu smrtnost prvih ljudskih bića i njihovu moguću besmrtnost, koju su izgubili kad su zbog grijeha otpali od milosti (vidi De Genesi ad litteram, 6,25,36). 3 1 3111
corporea A f . sine labore add.
1
Af.
2
V i d i O Božjoj državi, 22,11. Kao što je anđeo prenio Habakuka (Bel i zmaj, 36); usp. Dn 14,33-39.
O zemaljskim tijelima, o kojima filozofi tvrde da ne mogu opstojati u nebesninama, jer što god je zemaljsko to se svojom narav nom težinom vraća prema zemlji.
196
DE
civ.
13, 1 8 - 1 9
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
pondo quam pauciora plus premant: membra tamen suae carnis leviora portat anima cum in sanitate robusta sunt quam in languore cum macra sunt. Et cum aliis gestantibus onerosior sit salvus et validus quam exilis et morbidus, ipse tamen ad suum corpus movendum atque portandum agilior est, cum in bona valetudine plus habet moliš, quam cum in peste vel fame minimum roboris. Tantum valet in habendis etiam terrenis corporibus, quamvis adhuc corruptibilibus atque mortalibus, non quantitatis pondus, sed temperationis mo dus. Et quis verbis explicat , quantum distet inter praesentem quam dicimus sanitatem et immortalitatem futuram? Non itaque nostram fidem redarguunt philosophi de ponde/ribus corporum. Nolo enim quaerere, cur non credant terrenum esse posse corpus in caelo, cum terra universa libretur in nihilo. Fortassis enim de ipso medio mundi loco, eo quod in eum coeant quaeque graviora, etiam argumentatio veri similior habeatur. Illud dico: S i dii minores, quibus inter animalia terrestria cetera etiam hominem faciendum commisit Plato, po tuerunt, sicut dicit, ab igne removere urendi qualitatem, lucendi relinquere quae per oculos emicaret: itane Deo summo concedere dubitabimus, cuius ille voluntati potestatique concessit, ne moriantur quae orta sint , et tam diversa, tam dissimilia, id est corporea et incorporea, sibimet connexa nulla possint dissolutione seiungi, ut de carne hominis, cui donat immortalitatem, corruptionem auferat, na turam relinquat, congruentiam figurae membrorumque detineat, detrahat ponderis tarditatem? Sed de fide resurrectionis mortuorum et de corporibus eorum immortalibus diligentius, si Deus voluerit, in fine huius operis disserendum est . an
ao
cc 401
ap
aq
37
13,
18 -
19
197
mogu bez ikakve teškoće prenositi svoja tijela odakle god hoće i smje stiti ih kamo god ushtjednu? Naime, dok u zemaljskih tjelesa (kao što običavamo osjećati terete koje prenosimo), što je veća količina, to je veća i težina, tako te ona što su teretom veća više pritišću negoli manja, - dotle duša lakše nosi udove svojega tijela kad su u zdravlju i u snazi negoli kad su iscrpljeni u slabosti. I dok je zdrav i krepak čovjek onima drugima koji ga nose teži negoli onaj što je mršav i bolestan, on sam lakše giba i nosi svoje vlastito tijelo kad pri dobru zdravlju ima veću težinu negoli kad zbog pošasti i l i gladi ima veoma malo snage. Isto tako i pri posjedu zemaljskih tijela (iako su ona još propadljiva i podložna smrti) nije važna količina tereta, nego stanje zdravlja. A tko da riječima izrazi kolika je razlika između onoga što nazivamo sadašnjim zdravljem i buduće besmrtnosti? I tako naša vjera nije pobijena dokazima tih filozofa o težinama tijela. Sada neću pitati, zašto ne vjeruju da zemaljsko tijelo može biti na nebu, kad cjelokupna zemlja lebdi u ništavilu. 3
Možda oni imaju vjerodostojniji dokaz u samome središtu svijeta, zbog toga što prema njemu teži sve što je teže. N u , kažem ovo: A k o oni niži bogovi (kojima je Platon osim tvorbe ostalih zemaljskih živo tinja povjerio i stvaranje čovjeka) uzmogoše - kao što on reče - od straniti iz ognja svojstvo palidbe, a ostaviti svojstvo svjetloće, koja prosijeva kroz oči , - hoćemo l i onda oklijevati da dopustimo najvi šem Bogu (kojega je volji i moći Platon dopustio da ne prepušta pro pasti ono što je započeto, niti ikakvu razdrješenju ono što je spojeno, pa koliko god i bili različiti i raznorodni ti spojevi tjelesnina i netjelesnina) da odstrani raspadanje iz puti onoga čovjeka kojemu podaruje besmrtnost, da mu ostavi narav, da mu zadrži sklad lika i udova, a da mu oduzme tromost težine? A l i o vjeri u uskrsnuće mrtvih te o njihovim besmrtnim tijelima, ushtjedne li Bog, kanim pažljivije ras pravljati na kraju ovoga djela . 4
5
6
Gratia homo a peccato et morte redimitur [19-24] PL 392 E r r a t Plato animas transmigrare affirmans.
19. Nunc de corporibus primorum hominum quod instituimus explicemus; quoniam nec mors ista, quae bona perhibetur bonis nec tantum paucis intellegentibus sive credentibus, sed omnibus nota est, qua fit animae a corpore separatio, qua certe corpus animantis, quod evidenter vivebat, evidenter emoritur, eis potuisset aceidere, nisi peccati meritum sequeretur. Licet enim iustorum ac piorum ani mae defunetorum quod in requie vivant dubitare fas non sit, usque adeo tamen eis melius esset cum suis corporibus bene valentibus vivere , ut etiam illi, qui omni modo esse sine corpore beatissimum 38
311
sanus M. explicet M. P redarguant M. i sunt M.
a o
a
Čovjek otkupljen od smrti i grijeha [19-24] 19. A sada da razvijemo ono što započesmo o tijelima prvih ljudi, jer njima se ne bi dogodila ni ona smrt o kojoj se kaže kako je dobra dobrima (i koju ne razumijevaju ili u nju vjeruju samo neki, nego je poznata svima, kojom nastaje razdvajenje duše od tijela i kojom tijelo živa stvora, što je bjelodano živio, bjelodano umire), da nije uslijedila odmazda zbog grijeha. Iako nije dopušteno sumnjati u to da duše preminulih pravednika i pobožnika žive u spokoju, ipak bi i njima bilo toliko bolje živjeti sa svojim tijelima dobra zdravlja, da čak i oni koji misle, kako je najveće blaženstvo biti bez ikakva tijela, pobijaju suprotnim sudom vlastito mnijenje. Isto tako, ni jedan od njih neće se usuditi da mudre ljude - bilo one koji će umrijeti bilo one već
a(
3 7 3 8
V . infra 22, 11-21. 30. C f . A U G U S T T N U S , De Gen. ad litt. 12, 35, 68; Retract. 1, 14, 2.
Job 26,7; »On drži zemlju o ništa obješenu.< Platon, Timej, 41c-d; 42d-c. Platon, Timej, 45b. V i d i O Božjoj državi, 22,12-21; 25-30.
Protiv nazora onih koji ne vjeruju kako bi prvi ljudi - da nisu zgriješili postali besmrtni, i koji hoće da vječnost duša bude bestjele sna.
198
DE
civ.
DEI
13, 19
O DRŽAVI BOŽJOJ
existimant, hane opinionem suam sententia repugnante convincant. Neque enim quisquam audebit illorum sapientes homines, sive morituros sive iam mortuos, id est aut carentes corporibus aut corpora relieturos, diis immortalibus anteponere, quibus Deus summus apud Platonem munus ingens, indissolubilem scilicet vitam, i d est aeter num cum suis corporibus consortium, pollicetur. Optime autem cum hominibus agi arbitratur idem Plato, si tamen hane vitam pie iusteque peregerint, ut a suis corporibus separati in ipsorum deorum, qui sua corpora numquam deserunt, recipiantur sinum, Scilicet immemores supera ut convexa revisant. Rursus et incipiant in corpora velle reverti ; / quod Virgilius ex Platonico dogmate dixisse laudatur (ita quippe animas mortalium nec in suis corporibus semper esse posse existimat, sed mortis necessitate dissolvi, nec sine corporibus durare perpetuo, sed alternantibus vicibus indesinenter vivos ex mortuis et ex vivis mortuos fieri putat); ut a ceteris hominibus hoc videantur differre sapientes, quod post mortem feruntur ad sidera, ut aliquanto diutius in astro sibi congruo quisque requiescat atque inde rursus miseriae pristinae oblitus et cupiditate habendi corporis victus redeat ad labores aerumnasque mortalium; illi vero, qui stultam duxerint vitam, ad corpora suis meritis debita sive hominum sive bestiarum de proximo revolvantur . In hac itaque durissima condicione constituit etiam bonas atque sapientes animas, quibus non talia cor pora distributa sunt, cum quibus semper atque immortaliter vive rent, ut neque in corporibus permanere neque sine his possint in aeterna puritate durare. De quo Platonico dogmate iam in libris superioribus d i x i m u s Christiano tempori erubuisse Porphyrium et non solum ab animis humanis removisse corpora bestiarum, verum etiam sapientium animas ita voluisse de corporeis nexibus liberari, ut corpus omne fugientes beatae apud Patrem sine fine teneantur. Itaque ne a Christo vinci videretur vitam sanetis pollicente perpetuam, etiam ipse purgatas animas sine ulio ad miserias pristinas reditu / in aeterna felicitate constituit; et ut Christo adversaretur, resurrectionem incorruptibilium corporum negans non solum sine terrenis, sed sine ullis omnino corporibus eas adseruit in sempiternum esse victuras . Nec tamen ista qualicumque opinione praecepit šal teru ne diis corporatis religionis obsequio subderentur. Quid ita, nisi quia eas, quamvis nulli corpori sociatas, non credidit illis esse meliores? Quapropter, si non audebunt isti, sicut eos ausuros esse non arbitror, diis beatissimis et tamen in aeternis corporibus constitutis humanas animas anteponere: cur eis videtur absurdum, quod fides Christiana praedicat, et primos homines ita fuisse conditos, ut, si 39
cc 402
ar
40
41
PL 393
a s
42
3 1
a s
ferantur M. tempore M.
4 0
4 1
4 2
V E R G E L i u s , Aen. 6, 750-751; cf. P L A T O , Phaedrus 248ab. C f . P L A T O , Phaedrus 248-249. V . supra 10, 30. V . infra 22, 27.
199
19
mrtve, to jest: koji su lišeni tijela ili će tijela napustiti - pretpostavi besmrtnim bogovima, kojima (prema Platonu) najviši Bog kao veliki dar obećava neraspadljivi život, naime: vječitu sjedinjenost s vlastitim tijelima. N u isti Platon misli kako se s ljudima, ukoliko su pobožno i pravedno živjeli u ovome životu, najbolje postupa ako se oni - rastav ljeni od svojih tijela - prime u krilo samih bogova, koji vlastita tijela nikad ne napuštaju , i 1
2
»Nek sve zaborave, nek svod pod nebeski na gornji svijet Vrate se, opet se sastat s tjelesima neka zažele;« 3
kao što Vergilije reče, pohvalno izrazujući Platonov nauk. Tako Platon misli, kako duše smrtnika ne mogu uvijek ostati u svojim tijelima, nego se nužnošću smrti rastavljaju od njih, ali niti traju vječno bez tijela, nego mnije, kako se njihova stanja neprestance iz mjenjuju te od živih postaju mrtvi i od mrtvih živi; samo što se pri tome mudraci razlikuju od ostalih ljudi. Naime, mudraci se nakon smrti prenose na zvijezde, kako bi se svaki od njih poduže zadržao na onoj zvijezdi koja mu pristaje a odatle (kad zaboravi prijašnju bi jedu i svlada ga želja za posjedom tijela) vraća se naporima i mukama smrtnika; dočim oni koji su živjeli glupim životom veoma se brzo vraćaju u tijela što su im dodijeljena prema zaslugama, bilo u tijela ljudi ili u životinja. 4
O n je, tako, veoma okrutno stanje pridao i dobrim i mudrim dušama, kojima nisu dodijeljena takva tijela s kojima bi mogle živjeti vječno i besmrtno, pa tako nisu mogle ni stalno ostati u tijelima, niti pak bez njih opstati u vječnoj čistoći. Takav je platonički nauk (kao što već rekoh u prijašnjoj knjizi ) bio zazoran Porfiriju u kršćansko doba, te on ne samo što je od ljudskih duša uklonio životinjska tjelesa nego je čak ushtio duše mudraca tako izbaviti od tjelesnih spona, da one, izbjegavajući svako tijelo, ostanu kod Oca blažene bez ikakva kraja. I tako, da se ne bi činilo da ga nadmašuje Krist (koji obećaje svetima vječni život), čak je i on očišćene duše - bez ikakva povratka ranijim bijedama - smjestio u vječnu sretnost. A da bi se suprotstavio Kristu, nijekajući uskrsnuće nepropadljivih tijela, tvrdio je kako će duše vječno živjeti ne samo bez zemaljskih nego bez ikakvih tijela. 5
Pa ipak, unatoč takvome mnijenju nije naučavao kako te duše ne bi trebale izrazivati pobožno štovanje prema otjelovljenim bogovima. A zašto tako, ako ne zbog toga što ni sam nije vjerovao kako one (iako nisu združene ni s kakvim tijelom) nisu bolje od dotičnih bogova? Stoga, ako se ti filozofi neće usuditi (kao što i mislim, da neće) pret postaviti tim najblaženijim bogovima opskrbljenim vječitim tijelima same ljudske duše, - zašto im se onda čini besmislenim što kršćanska vjera naučava, kako i prvi ljudi bijahu tako stvoreni te, da nisu bili
1 3 9
13,
2 3 4 5
Platon, Time], 41a-b. Platon, Timej, 108c. Vergilije, Eneida, 6,750-751. Platon, Timej, 248a - 249d. V i d i O Božjoj državi, 10,30.
200
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 1 9 - 2 0
non peccassent, nulla morte a suis corporibus solverentur, sed pro meritis oboedientiae custoditae immortalitate donati cum eis viverent in aeternum; et talia sanctos in resurrectione habituros ea ipsa, in quibus hic laboraverunt, corpora, ut nec eorum carni aliquid corruptionis vel difficultatis nec eorum beatitudini aliquid doloris et infelicitatis possit aceidere?
13,
19 -
20
201
zgriješili, nikakvom se smrću ne bi rastajali od svojih tijela, nego bi kao zasluženu nagradu za poslušnost bili obdareni besmrtnošću, pa s tima tijelima vječno živjeli; dapače, sveti će pri uskrsnuću imati takva tijela, ona ista u kojima su se ovdje mučili, tako da u njihovoj puti neće biti nikakva raspada ni tegobe, dok se njihovu blaženstvu neće moći dogoditi nikakav bol i l i nesretnost.
20. Zbog toga čak i sada duše preminulih svetih zato nemaju te šku smrt, kojom su razdvojene od svojih tijela, jer njihova »put počiva u nadi« , pa kakve god ona uvrede primila, pošto je iščeznuo svaki osjećaj. I ne, kao što se Platonu činilo, da one iz zaborava čeznu za tijelima, nego prije zbog toga što se sjećaju, što im je obećao Onaj koji nikoga ne obmanjuje, koji im je zajamčio »da im ni jedna vlas s glave neće propasti« , pa žudno i strpljivo očekuju uskrsnuće tijela, u kojima su pretrpjele mnoge nevolje, i u kojima neće oćutjeti više ništa takvo. Naime, ako nisu mrzili svoju put kad su je duhovnim zakonom prisiljavali (jer se ona svojom slabošću opirala njihovoj nakani), ko liko li je više ljube sada kad će i sama biti duhovna! Kao što se duh posve primjereno naziva putenim kad služi puti, tako će se i put nazivati duhovnom kad služi duhu, i to ne jer će se ona pretvoriti u duh - kako neki misle prema onome što je pisano: »Sije se tijelo životinjsko, uskrsava tijelo duhovno« , nego što će se podvrgnuti duhu u najvišoj i čudesnoj pripravnosti na posluh, sve dok ne ispuni najpo uzdaniju odluku nerazorive besmrtnosti, lišena svakog čuvstva tego be, svake propadljivosti i tromosti. 1
CC 403 Corpus in re surrectione spiritale est.
20. Proinde nunc sanetorum animae defunetorum ideo non ha bent gravem mortem, qua separatae sunt a corporibus suis, quia caro eorum requiescit in spe , quaslibet sine ulio iam sensu contumelias accepisse videatur. Non enim, sicut Platoni visum est, corpora oblivione desiderant, sed potius, quia meminerunt quid sibi ab eo sit promissum, qui neminem fallit, qui eis etiam de capillorum suorum integritate securitatem dedit , resurrectionem corporum, in quibus multa dura perpessi sunt, nihil in eis ulterius tale sensuri desiderabiliter et patienter exspectant. S i enim carnem suam non oderant , quando eam suae menti infirmitate resistentem spiritali iure cohercebant, quanto magis eam diligunt etiam ipsam spiritalem futuram! Sicut enim spiritus carni serviens non incongrue carnalis, ita caro spiritui serviens recte appellabitur spiritalis, non quia in spiritum convertetur, sicut nonnulli putant ex eo quod scriptum est: Seminatur corpus animale, surget corpus spiritale , sed quia spiritui sum ma et mirabili obtemperandi facilitate subdetur usque ad implendam immortalitatis indissolubilis securissimam voluntatem, omni molestiae sensu, omni corruptibilitate et tarditate detracta. Non so lum enim non erit tale, quale nunc est in quavis optima valetudi/ne, sed nec tale quidem, quale fuit in primiš hominibus ante peccatum, qui licet morituri non essent, nisi peccassent, alimentis tamen ut ho mines utebantur, nondum spiritalia, sed adhuc animalia corpora ter rena gestantes. Quae licet senio non veterescerent, ut necessitate perducerentur ad mortem (qui status eis de ligno vitae, quod in medio paradiso cum arbore vetita simul erat, mirabili Dei gratia praestabatur), tamen et alios sumebant cibos praeter unam arborem, quae fue43
44
45
at
PL 394
a t
4 3 4 4 4
46
2
3
4
I ne samo što tijelo neće biti takvo kakvo je sada i pri najboljem zdravlju, nego ni takvo kakvo bijaše u prvih ljudi prije grijeha, koji iako ne bi bili umrli, da nisu zgriješili, ipak su se kao ljudi hranili hranom, budući ne imadijahu još duhovna, nego životinjska zemaljska tijela. Iako ta tijela nisu onemoćala od starosti i nisu nužnošću dovo đena do smrti (to im stanje - čudesnom milošću Božjom - bijaše da rovano s drveta života, koje stajaše usred raja, zajedno sa zabranje nim drvetom), ipak uzimahu i drugu hranu, osim one s drveta što
resurget M. Cf. Ps 15, 9. C f . L c 2 1 , 18.
1
Ps 15,9.
\ Lk 21,18. f
5Cf.Eph5,29.
4 6
1 Cor 15, 44.
A9
f J ^AA 1
K
o
r
1 5
'
4 4
'
O tome kako će p u t svetih, koja sada počiva u nadi, biti obnov ljena s boljim svojstvom negoli što bijaše u prvih ljudi prije grijeha.
202
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 20 - 21
rat interdicta, non quia ipsa erat malum, sed propter commendandum purae et simplicis oboedientiae bonum, quae magna virtus est rationalis creaturae sub Creatore Domino constitutae. Nam ubi nul lum malum tangebatur, profeeto, si prohibitum tangeretur, sola inoboedientia peceabatur. Agebatur ergo aliis quae sumebant, ne animalia corpora molestiae aliquid esuriendo ac sitiendo sentirent; de ligno autem vitae propterea gustabatur, ne mors eis undecumque subreperet vel seneetute confeeta decursis temporum spatiis interirent; tamquam cetera essent alimento, illud sacramento; ut sic fuisse accipiatur lignum vitae in paradiso corporali, sicut in / spiritali, hoc est intellegibili, paradiso sapientia Dei, de qua scriptum est: Lignum vitae est ampleetentibus eam . a u
cc 404
47
13,
20 -
203
21
bijaše zabranjeno, ne zbog toga što je to samo po sebi bilo zlo, nego da bi se preporučilo dobro čiste i jednostavne poslušnosti, koja je velika krepost razumnoga stvora, podređenog Stvoritelju i Gospodi nu. Jer ondje gdje ne bijaše doticaja nikakva zla, ako bi se taknulo što je zabranjeno, zgriješili bi se samom neposlušnošću. Dakle, ostale jestvine koje su uzimali služile su kako njihova životinj ska tijela ne bi osjećala nikakve tegobe gladujući i l i žeđajući. A s drveta života kušali su zbog toga, kako ne bi propadali od bilo kakva iznenađenja smrću ili pak od starosti - pošto im isteknu pune godine; naime, kao da im ostale jestvine bijahu hrana, a ono sakrament, pa bi se tako drvo života u tjelesnome raju shvaćalo kao u onome duhov nome, to jest u razumskome raju - Mudrost Božja, o kojoj je pisano: »Drvo je života onima koji se nje drže.« 5
Quidam ad intellegibilia paradisum refe-
21. Unde nonnulli totum ipsum paradisum, ubi primi homines parentes generis umani sanetae Scripturae veritate fuisse narrantur, ad intellegibilia referunt arboresque illas et ligna fruetifera in virtutes vitae moresque convertunt; tamquam visibilia et corporalia illa non fuerint, sed intellegibilium significandorum causa eo modo dicta vel scripta sint. Quasi propterea non potuerit esse paradisus corporalis, quia potest etiam spiritalis intellegi; tamquam ideo non fuerint duae mulieres, Agar et Sarra , et ex eis duo filii Abrahae, unus de ancilla, alius de libera, quia duo Testamenta in eis figurata dicit Apostolus ; aut ideo de nulla petra Moyse percutiente aqua defluxerit , quia potest illic figurata significatione etiam Christus intellegi, eodem Apostolo dicente: Petra autem erat Christus . Nemo itaque prohibet intellegere paradisum vitam beatorum, quattuor eis flumina quattuor virtutes, prudentiam, fortitudinem, temperantiam atque iustitiam, et ligna eius omnes utiles disciplinas et lignorum fruetus mores piorum et lignum vitae ipsam bonorum omnium matrem sapientiam et lignum scientiae boni et mali transgressi / mandati experimentum. Poenam enim peceatoribus bene utique, quoniam iuste, constituit Deus, sed non suo bono experitur homo. Possunt haec etiam in Ecclesia intellegi, ut ea melius accipiamus tamquam prophetica indicia praecedentia futurorum; paradisum scilicet ipsam Ecclesiam, sicut de illa legitur in Cantico canticorum ; quattuor autem paradisi flumina quattuor Evangelia, ligna fruetifera sanctos, frue tus autem eorum opera eorum, lignum vitae Sanctum sanctorum utique Christum, lignum scientiae boni et mali proprium voluntatis arbitrium. Nec se ipso quippe homo divina voluntate contempta nisi av
a z
48
49
50
PL 395
21. Otuda neki i sam cijeli raj - u kojem, prema istinskome iz vješću Svetoga pisma, bijahu prvi ljudi, roditelji ljudskoga roda - po vezuju s razumninama (intellegibilia) te pretvaraju ono drveće i plodo nosna stabla u životne kreposti i običaje; kao da to ne bijahu vide vine i tjelesnine (visibilia et corporalia), nego da bijahu tako iskazane i l i napisane, kako bi označile dotične razumnine. Kao da raj nije mogao biti tjelesni zbog toga, jer se može shvatiti i kao duhovni; kao da zbog toga ne bijahu u Abrahama dvije žene, Hagar i Sara, te od njih dva sina, jedan od ropkinje a drugi od slobodne, jer apostol kaže kako one predočuju dva zavjeta ; ili kao da ni iz kakve stijene, kad ju je Moj sije udario , nije potekla voda, jer se ona može shvatiti i da slikovito označuje Krista, kad isti apostol kaže: »A stijena bijaše Krist.« 1
2
3
4
Nitko ne brani shvaćati raj i kao život blaženika, a njegove četiri rijeke kao četiri kreposti (razboritost, jakost, umjerenost, praved nost); stabla njegova kao sve korisne nauke, a plodove stabala kao običaje pobožnika; stablo života - samu majku svih dobara - kao Mudrost, a drvo spoznaje dobra i zla - kao iskustvo prekršaja zapovi jedi. Bog je grješnicima odredio kaznu dobro, jerbo i pravedno, ali je čovjek ne podnosi na svoje dobro.
51
a u a v a z
Alebantur M. SaraM. illis M.
To se može razumjeti i kao da se tiče Crkve, pa se može bolje shvatiti kao proročanska naznaka što prethodi budućemu; naime: raj je sama Crkva (kao što o njoj čitamo u Pjesmi nad pjesmama ); četiri rajske rijeke su četiri evanđelja; plodonosna stabla - sveti, a plodovi njihovi djela svetih; drvo života, svetinja nad svetinjama - sam Krist; drvo spoznaje dobra i zla - vlastita odluka volje. 5
Izr 3,18. 4 7 4 8 4 9 5 0 5 1
Prov3, 18. Cf. Gen 16, 4; 21, 1; Gal 4, 22-24. Cf. E x l 7 , 6; cf. Num 20,21. 1 Cor 10, 4. Cf. Cant4, 13.
Ili slobodnije prevedeno: duhovne istine. Post 16,4; Gal 4,22-31. Izl 17,6. 1 Kor 10,4. Pj 4,12-15.
O raju, u kojem bijahu prvi ljudi, koji se po njegovu znače nju m o ž e pra vilno shvatiti kao n e š t o duhovno, sačuvavši pri tome istinitost povijesnog izvješća o samome tvar nome mjestu.
DECIV. DEI
204
13,
O DRŽAVI BOŽJOJ
21-23,1
perniciose uti potest atque ita discit, quid intersit, utrum inhaereat communi omnibus bono an proprio delectetur. Se quippe amans donatur sibi, ut inde timoribus maeroribusque completus cantet in Psalmo, si tamen mala sua sentit: Ad me ipsum turbata est anima mea ; correctusque iam dicat: Fortitudinem meam ad te custodiam . Haec et si qua alia commodius diei possunt de intellegendo spiritaliter paradiso nemine prohibente dicantur, dum tamen et illius historiae veritas fidelissima rerum gestarum narratione commendata credatur. 52
53
CC 405 Quae sit natura corporis spiritalis.
22. Corpora ergo iustorum, quae in resurrectione futura sunt, neque ulio ligno indigebunt, quo fiat ut nullo morbo vel seneetute inveterata moriantur, neque ullis aliis corporalibus alimentis, quibus esuriendi ac sitiendi qualiscumque molestia devitetur; quoniam certo et omnimodo inviolabili munere immortalitatis induentur, ut non nisi velint, possibilitate, non necessitate vescantur. Quod angeli quoque visibiliter et tractabiliter apparentes, non quia indigebant, sed quia volebant et poterant, ut hominibus congruerent sui minister i i quadam humanitate, fecerunt (neque enim in phantasmate ange los edisse credendum est, quando eos homines hospitio susceperunt ), quamvis utrum angeli essent ignorantibus s i m i l i nobis indigentia vesci viderentur. Unde est quod ait angelus in libro Tobiae: Videbatis me manducare, sed visu vestro videbatis ; id est necessita te reficiendi corporis, sicut vos facitis, me cibum sumere putabatis. Sed si forte de angelis aliud credibilius disputari potest, certe fides Christiana de ipso Salvatore non dubitat, quod etiam post resurrectionem, iam quidem in spiritali carne, sed tamen vera, cibum ac potum cum discipulis sumpsit . Non enim potestas, sed egestas edendi ac bibendi talibus corporibus auferetur. Unde et spiritalia erunt, non quia corpora esse desistent, sed quia špiritu vivificante subsistent . 54
ba
55
56
57
13,
21-23,1
205
Naime, prezre l i čovjek božansku volju, sam po sebi može djelovati samo na svoju štetu, pa tako uči kolika je razlika da l i pristane uz dobro što je svima zajedničko ili uživa samo u svojem vlastitom. Jer, ljubeći sebe izručuje se sebi, tako da tu - ispunjen strepnjama i jadima - zapjeva riječima psalma, ako naime spozna vlastite nevolje: »U meni samom smućena je moja duša« , a zatim - kad je oporavljen da kaže: »Jakost ću svoju za tebe čuvati.« Sve se to može reći (kao i štogod ostalo što se može još prikladnije izreći o duhovnom poima nju raja), i nitko to ne brani, sve dotle dok se vjeruje u istinitost ove povijesti kao vjerodostojnog izvješća o događajima. 6
7
22. Dakle, tijela koja će pravednici steći pri uskrsnuću neće tre bati nikakvo stablo, da ih zaštiti od smrti, bilo zbog bolesti bilo zbog poodmakla doba, a i nikakvo drugo tjelesno jestivo, kako bi izbjegla bilo kakvoj tegobi gladi i žeđi, jerbo će biti obdarena pouzdanim i posve nerazorivim darom besmrtnosti, posjedujući ne nužnost, nego mogućnost da jedu ako ushtjednu.
O tijelima svetih nakon uskrsnuća koja će tako biti duhovna da se put neće pretva rati u duh.
Isto su činili i anđeli kad su se vidljivo i opipljivo pojavljivali; ne zbog toga što je jelo njima trebalo, nego jer su htjeli i mogli jesti, kako bi se prilagodili ljudima stanovitom ljudskošću svoje službe. Isto se tako ne smije vjerovati, kako su anđeli samo prividno (in phantasmate) jeli, kad su ih ljudi ugošćivali, iako se onima koji nisu znali da su to anđeli činilo, kako jedu prema potrebi što je slična našoj. Zbog toga i kaže anđeo u Tobijinoj knjizi: »Gledali ste me kako jedem, ali ste vidjeli samo svojim vidom« , to jest: mislili ste da i ja uzimam hranu kao što i vi činite, iz potreba da okrijepim tijelo. 1
2
A l i , ako bi se možda o anđelima moglo raspravljati i štogod još vjero jatnije, kršćanska vjera ni malo ne dvoji o samome Spasitelju, da je i nakon uskrsnuća, sad već u duhovnoj a ipak istinskoj puti, blagovao s učenicima jelo i piće. Stoga se tim tijelima neće oduzeti mogućnost, nego potrebnost jedenja i pijenja. Zbog toga će ona biti duhovna, ali ne jer će prestati biti tijelima, nego jer će opstojati po životvornom duhu. 3
4
Quo diversa sint corpus caeleste et terrestre. PL 396
bb
23. 1. N a m sicut i s t a , quae habent animam viventem, nondum spiritum vivificantem, animalia di/cuntur corpora, nec tamen ani mae sunt, sed corpora: ita illa spiritalia vocantur corpora; absit ta men ut spiritus ea credamus futura, sed corpora carnis habitura substantiam, sed nullam tarditatem corruptionemque carnalem špiritu
23. 1. Naime, upravo kao što ona tijela koja imaju živu dušu (a još nemaju životvorni duh) nazivaju se životinjskim tijelima - corpora animalia - ili tijelima s dušom , i jesu tijela, a ne duše, - tako se ona druga nazivaju duhovnim tijelima (corpora spiritalia). Nek je daleko 1
6
Ps 42 (41), 6 (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 59 (58), 9. Prijevod prema Augustinovu tekstu, koji se slaže s Vulgatom, a razlikuje od Septuaginte; prema novijem hrvatskom prijevodu: »Jakosti moja, gledat ću na te.« 7
b a
bb
consimili M. corpora antepon.
M.
1
Post 18,8; 19,3. Tob 12,19. Prijevod prema latinskom predlošku. Augustin tu navodi približno, i navod se razlikuje od Vulgate i Septuaginte, iako je bliži ovoj drugoj: »... vi ste motrili samo privid.« Lk 24,42.43. 1 Kor 15,44-46. 2
5 2
5 3
5 4
5 5
5 6
5 7
Ps 41, 7. Ps 58, 10. C f . G e n 18, 9; T o b 11, 21; A U G U S T T N U S , Ep. T o b 12, 19. Cf. L c 24, 43; Io 21, 9 ss. C f . 1 C o r 15, 44-49.
f
102, 6.
4
1
Posrijedi je izvod pojma animalis od anima, što znači i dah i životno pored uobičajenog duša.
počelo,
Što treba razu mjeti o životinj skom tijelu i o duhovnome tijelu, ili tko su oni što umiru u Adamu, a oživljavaju u Kristu.
206
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
23,1
vivificante passura. Tune iam non terrenus, sed caelestis homo erit; non quia corpus, quod de terra factum est, non ipsum erit; sed quia dono caelesti iam tale erit, ut etiam caelo incolendo non amissa na tura, sed mutata qualitate conveniat. Primus autem homo de terra terrenus in animam viventem factus est, non in spiritum vivificant e m , quod ei p o s t oboedientiae meritum servabatur. Ideo corpus eius, quod cibo ac potu egebat, ne fame afficeretur ac siti, et non immortalitate illa absoluta atque indissolubili, sed ligno vitae a mor tis necessitate prohibebatur atque in iuventutis flore tenebatur, non spiritale, sed animale fuisse non dubium est, nequaquam tamen mo riturum, nisi in Dei praedicentis / minantisque sententiam delinquendo corruisset et alimentis quidem etiam extra paradisum non negatis, a ligno tamen vitae prohibitus traditus esset tempori vetustatique finiendus, in ea dumtaxat vita, quam in corpore licet animal i , donec spiritale oboedientiae merito fieret, posset in paradiso nisi peccasset habere perpetuam. Quapropter etiamsi mortem istam manifestam, qua fit animae a corpore separatio, intellegamus simul significatam in eo quod Deus dixerat: Qua die ederitis ex illo, morte moriemini ', non ideo debet absurdum videri, quia non eo prorsus die a corpore sunt soluti, quo cibum interdictum mortiferumque sumpserunt. Eo quippe die mutata in deterius vitiataque natura atque a ligno vitae separatione iustissima mortis in eis etiam corporalis necessitas facta est, cum qua nos necessitate nati sumus. Propter quod Apostolus non ait: Corpus quidem moriturum est propter pec catum; sed ait: Corpus quidem mortuum est propter peccatum, spiri tus autem vita est propter iustitiam. Deinde subiunxit : Si autem Spiritus eius qui suscitavit Christum a mortuis habitat in vobis: qui suscitavit Christum a mortuis, vivificabit et mortalia corpora vestra per inhabitantem Spiritum eius in vobis . Tune ergo erit corpus in spiritum vivificantem, quod nunc est in animam viventem; et tamen mortuum dicit Apostolus, quia iam moriendi necessitate constrictum est. Tune autem ita erat in animam viventem, quamvis non in spiritum vivificantem, ut tamen mortuum dići non recte posset, quia nisi perpetratione peccati necessitatem moriendi habere non posset. Cum vero Deus et dicendo: Adam, ubi es? mortem significaverit animae, quae facta est illo deserente, et dicendo: Terra es et in terram ibis mortem significaverit corporis, quae illi fit anima discedente: propterea de morte secunda nihil dixisse credendus est, quia occultam esse voluit propter dispensationem Te/stamenti Novi, ubi secun da mors apertissime deelaratur ; ut prius ista mors prima, quae communis est omnibus, proderetur ex illo venisse peccato, quod in uno commune factum est omnibus; mors vero secunda non utique communis est omnibus propter eos, qui secundum propositum vocati 58
če 406
13,
bc
59
bd
60
61
62
PL 397
13,
207
23,1
od nas da vjerujemo kako će ona biti duhovi, a ne tijela što će imati bivstvo p u t i , ali neće imati nikakve putene tromosti i propadljivosti, jer će ih oživljavati duh. Tad čovjek više neće biti zemaljski, nego nebeski, ali ne zbog toga što tijelo (koje je načinjeno od zemlje) neće biti isto, nego što će ono po nebeskom daru biti sposobno nastavati nebo, ne izgubivši svoju narav, nego promijenivši svojstvo. 2
Prvi čovjek bijaše od zemlje, zemljan , a posta živuća duša, ne životvorni duh , što ga je čekalo u pričuvi kao nagrada za poslušnost. Stoga nema dvojbe kako njegovo tijelo (kojemu je trebalo jela i pića, kako ne bi trpjelo glad i žeđ, i bijaše od nužnosti smrti zaštićeno i održavano u cvatu mladosti ne potpunom i nerazorivom besmrtnošću, nego drvetom života) nije bilo duhovno, nego životinjsko, iako ono ne bi nikad umrlo, da nije zgriješivši potpalo pod osudbu Boga, koji ga je unaprijed opomenuo i zaprijetio mu. Pa iako njemu nije uskra ćeno jestivo ni izvan raja, ipak mu je zabranjen pristup stablu života i izručen je vremenu i starosti da ga skonča, barem u tome životu, koji je mogao neprestance uživati u raju, da nije zgriješio, iako bi to tijelo bilo životinjsko, sve dok ne bi postalo duhovno po nagradi za poslušnost. 3
Prema tome, čak i kad bismo podrazumijevali onu bjelodanu smrt (koja biva rastavom duše od tijela) u onome kad Bog reče: »U onaj dan u koji s njega okusite, smrću ćete umrijeti« , ipak se zbog toga ne treba činiti besmislenim, što prvi ljudi istoga dana nisu odmah rastavljeni od tijela čim uzeše zabranjeno i smrtonosno jestivo. Daka ko, toga dana (pošto im je narav izmijenjena nagore i izopačena te pošto su najpravičnije udaljeni od drveta života), nastupila je u njima i nužnost tjelesne smrti, s kojom smo se nužnošću i mi rodili. Zbog toga apostol ne kaže: 'Tijelo će umrijeti zbog grijeha', nego: »Tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh je život zbog pravednosti.« A zatim dodaje: »Ako pak D u h onoga koji uskrisi Krista od mrtvih prebiva u vama; onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Duhu koji prebiva u vama.« 4
5
Tako će tada biti životvorni duh ono tijelo što je sada živuća duša. A ipak ga apostol naziva mrtvim, jer je već pritisnuto nužnošću umira nja. Dočim nekoć bijaše živuća duša (iako ne i životvorni duh) tako da se ne bi moglo pravo nazvati mrtvim, jer nije moglo imati nužnosti umiranja, osim kao posljedak počinjena grijeha.
63
b c
b d
5 8 5 9
6 0 6 1 6 2
6 3
perM. subiungit M.
Cf. 1 Cor 15, 47. Gen 2, 17. Rom 8, 10-11. Gen 3, 9. Gen 3, 19. Cf. Apoc20, 6; 21, 8.
6
Kad je Bog i govoreći »Adame, gdje si?« označio smrt duše, do koje bijaše došlo kad ju je on napustio, te rekavši: »Prah si, u prah ćeš se i vratiti« , označio smrt tijela (koja nastupa kad ga duša napusti), treba vjerovati, kako zbog toga ne reče ništa o drugoj smrti, jer je ushtio da ona bude skrivena zbog objave Novoga zavjeta, gdje se 7
2 3 4
1 Kor 15,47. 1 Kor 15,45. Post 2,17.
5
Rim 8,10-11. (Prijevod prema latinskom predlošku).
7
Post 349.
208
CC 407
DECIV. DEI
13,
23,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
23,3
sunt, quos ante praescivit et praedestinavit, sicut ait Apostolus, conformes imaginis Filii sui, ut sit ipse primo I genitus in multis fratribus , quos a secunda morte per Mediatorem Dei gratia liberavit. 64
Quid Paulus sentiat de cor pore animali et spiritali...
23. 2. In corpore ergo animali primum hominem factum sic Apo stolus loquitur. Volens enim ab spiritali, quod in resurrectione futu rum est, hoc quod nunc est animale discernere: Seminatur, inquit, in corruptione, surget in incorruptione; seminatur in contumelia, surget in gloria; seminatur in infirmitate, surget in virtute; seminatur corpus animale, surget corpus spiritale. Deinde ut hoc probaret: Si est, inquit, corpus animale, est et spiritale. Et ut quid esset animale corpus ostenderet: Sic, inquit, [et] scriptum est: Factus est primus homo in animam viventem. Isto igitur modo voluit ostendere quid sit corpus animale, quamvis Scriptura non dixerit de homine primo, qui est appellatus Adam, quando i l l i anima flatu Dei creata est: Et factus est homo in corpore animali; sed: Factus est homo in animam viventem. In eo ergo quod scriptum est: Factus est primus homo in animam viventem, voluit Apostolus intellegi corpus hominis animale. Spirita le autem quemadmodum intellegendum esset, ostendit addendo: Novissimus Adam in spiritum vivificantem , procul dubio Christum significans, qui iam ex mortuis ita resurrexit, ut mori deinceps om nino non possit . Denique sequitur et dicit: Sed non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale . Ubi multo apertius declaravit se animale corpus insinuasse in eo quod scriptum est fac tum esse primum hominem in animam viventem, spiritale autem in eo quod ait: Novissimus Adam in spiritum vivificantem. Prius est enim animale corpus, quale habuit primus Adam, quamvis non moriturum, nisi peccasset; quale nunc habemus et nos, hactenus eius mutata vitiataque natura, quatenus in illo, postea quam peccavit, effectum est, unde haberet iam moriendi necessitatem (tale pro nobis etiam Christus primitus habere dignatus est, non quidem necessitate, sed potestate); postea vero spiritale, quale iam praecessit in Christo tamquam in capite nostro , secuturum est autem in membris eius ultima resurrectione mortuorum. he
hi
65
66
61
bg
68
... et de homine terrestri et caelesti.
23. 3. Adiungit deinde Apostolus duorum istorum hominum evidentissimam differentiam dicens: Primus homo de terra terrenus, se cundus homo de caelo . Qualis terrenus, tales et terreni; qualis cae-
13,
23,1
-
209
23,3
8
najotvorenije najavljuje druga smrt ; tako da se prvo objavi kako je prva smrt - koja je zajednička svima - potekla od onoga grijeha (koji je u jednome postao svima zajednički), dok druga smrt nije zajed nička svima zbog onih »koji su prema odluci pozvani«, koje je ranije »predvidio i predodredio«, kao što kaže apostol, »kako bi bili suoblični slici njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom bra ćom« ; a te je od druge smrti izbavila milost Božja po Posredniku. 9
2. Stoga apostol kaže, da je prvi čovjek stvoren u životinjskom tijelu (in corpore animali). Hoteći naime od duhovnoga tijela - koje će nastati pri uskrsnuću - razlučiti ovo koje je sad životinjsko, on kaže: »Sije se u raspadljivosti, uskrsnut će u neraspadljivosti; sije se u slaboći, uskrsnut će u moći; sije se tijelo životinjsko, uskrsnut će tijelo duhovno;« zatim, kako bi to dokazao, kaže: »Ako postoji tijelo živo tinjsko, postoji i duhovno« ; a da bi pokazao što je životinjsko tijelo, kaže: »Kao što je pisano: Prvi čovjek posta živućom dušom.« Dakle, tim je načinom htio pokazati što je životinjsko tijelo, iako Sveto pi smo ne kaže o prvome čovjeku (koji je nazvan Adam) kad je njemu dahom Božjim stvorena duša: 'I nasta čovjek u životinjskome tijelu', nego radije: »Posta čovjek živućom dušom«. Dakle, u onome što je pisano: »Prvi čovjek posta živućom dušom«, apostol je htio da se shvati životinjsko tijelo. 10
11
12
A da bi pokazao kojim načinom treba razumjeti nazivak duhovno, dodaje: »A posljednji Adam posta životvornim d u h o m « , što bez dvojbe označava Krista, koji je već uskrsnuo od mrtvih, tako te više ne može ponovo umrijeti. Zatim nastavlja i kaže: »Ali nije prvo ono što je duhovno, nego što je životinjsko; a poslije je duhovno.« Tu mnogo otvorenije izjavljuje kako se životinjsko tijelo podrazumijeva u izrijeku, da je prvi čovjek postao živućom dušom, a duhovno kad se kaže: »Posljednji Adam posta životvornim duhom«. 13
14
15
Dakle, prvo je životinjsko tijelo, kakvo je imao prvi Adam (iako ono ne bi nikad umrlo, da on nije zgriješio) i kakvo i mi sada imamo, a narav mu je isto toliko izmijenjena i izopačena koliko bijaše i u prvom čovjeku, pošto je zgriješio, po čemu je i stekao nužnost umiranja; a takvo se tijelo prvotno i Krist udostojio imati, ali ne po nužnosti, nego po možnosti. Nakon toga tijelo će duhovno - kakvo je već pret hodilo u Kristu, kao u našoj glavi - slijediti u njegovim udovima pri posljednjem uskrsnuću mrtvih.
hh
b e
et om. M. autem add. M. § quale M. caelestis add. M.
3. Apostol zatim pridodaje najbjelodaniju razliku između te dvojice ljudi govoreći: »Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek s
b f
b
b h
8
V i d i O Božjoj državi, 13,2. Rim 8,28-29. (Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Kor 15,42-44. (Prema latinskom predlošku). 1 Kor 15,45. (Prema latinskom predlošku). U izričaju corpus animale u novije se vrijeme radije vidi značenje »zemaljsko tijelo«. Ovdje se, međutim, ostaje kod doslovnog prijevoda kako bi se što vjernije pratila Augustinova misao. 1 Kor 15,45. (Doslovan prijevod prema latinskom). Rim 6,9. 1 Kor 15,46. (Doslovan prijevod prema latinskom). 9
10 11
6 4
6 5
6 6
6 7
6 8
R o m 8, 28-29. 1 C o r 15, 42-45; cf. G e n 2, 7. Cf. R o m 6, 9. 1 C o r 15, 46. Cf. E p h 4, 15.
12
13
14
15
210 PL 398 CC 408
DE
civ. D E I
13, 23,3
O DRŽAVI BOŽJOJ
lestis, I tales et caelestes. Et quomodo induimus imagilnem terreni, induamus et imaginem eius, qui de caelo est . Hoc Apostolus ita po suit, ut nunc quidem in nobis secundum sacramentum regenerationis fiat, sicut alibi dicit: Quotquot in Christo baptizati estis, Christum induistis ; re autem ipsa tune perficietur, cum et in nobis, quod est animale nascendo, spiritale factum fuerit resurgendo. Ut enim eius itidem verbis utar: Spe salvi facti sumus . Induimus autem imagi nem terreni hominis propagatione praevaricationis et mortis, quam nobis intulit generatio; sed induemus imaginem caelestis hominis gratia indulgentiae vitaeque perpetuae, quod nobis praestat regeneratio, non nisi per mediatorem Dei et hominum, hominem Christum Iesum ; quem caelestem hominem vult intellegi, quia de caelo venit, ut terrenae mortalitatis corpore vestiretur, quod caelesti immortalitate vestiret. Caelestes vero ideo appellat et alios, quia fiunt per gra tiam membra eius, ut cum illis sit unus Christus, velut caput et cor pus . Hoc in eadem epistula evidentius ita ponit: Per hominem mors, et per hominem resurrectio mortuorum. Sicut enim in Adam omnes moriuntur, sic et in Christo omnes vivificabuntur ; iam utique in corpore spiritali quod erit in spiritum vivificantem; non quia omnes, qui in Adam moriuntur, membra erunt Christi (ex illis enim multo plures secunda in aeternum morte pleetentur); sed ideo dictum est omnes atque omnes, quia, sicut nemo corpore animali nisi in Adam moritur, ita nemo corpore spiritali nisi in Christo vivificatur. Proinde nequaquam putandum est nos in resurrectione tale corpus habituros, quale habuit homo primus ante peccatum; nec illud, quod dic tum est: Qualis terrenus, tales et terreni, secundum i d intellegend u m , quod factum est admissione peccati. Non enim existimandum est eum prius, quam peccasset, spiritale corpus habuisse et pec cati merito in animale mutatum. Ut enim hoc putetur, parum attenduntur tanti verba doctoris, qui ait: Si est corpus animale, est et spi ritale; sicut scriptum est: Factus est primus homo Adam in animam viventem . Numquid hoc post peccatum factum est, cum sit ista ho minis prima conditio, de qua beatissimus Paulus ad corpus anima le monstrandum hoc testimonium legis assumpsit? 69
70
71
bl
72
73
74
b l
b m
hn
75
b o
b l b m b n b o
6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5
211
16
Apostol je to tako iznio, kako bi se sada u nama ispunilo po otajstvu preporodenja, kao što drugdje kaže: »Jer koliko god vas je kršteno u Kristu, Kristom ste se zaodjenuli.« Ustvari, to će se dovršiti onda kad ono što je po rođenju u nama životinjsko uskrsnućem postane duhovno. D a se ponovo poslužim njegovim riječima: »Nadom smo spašeni.« 17
18
To jest, mi se zaodijevamo slikom zemaljskoga čovjeka po baštini prekršaja i smrti, koju nam je namrlo rođenje; ali se zaodijevamo slikom nebeskoga čovjeka po milosti oprost a i vječnoga života, koju nam daruje preporođenje, nu samo preko posrednika Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista , kojeg apostol želi da upoznamo kao nebeskog čovjeka, jer je došao s neba, kako bi se odjenuo tijelom zemaljske smrtnosti da bi ga zaodjenuo nebeskom besmrtnošću. A naziva nebe skima i ostale zbog toga, jer milošću postaju udovima njegovim, kako bi Krist s njima bio jedan, kao glava i tijelo. To još očitije izlaže u istoj poslanici ovako: »Po čovjeku smrt, po čovjeku i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni« , svakako u duhovnome tijelu, koje će biti životvorni duh. N u , ovo ne znači kako će svi koji umiru u Adamu postati udovi Kristovi (jer mnogo će ih više biti zauvijek kažnjeno drugom smrću), nego je zbog toga rečeno svi i svi, jer, kao što nitko po životinjskom tijelu ne umire drukčije nego u Adamu, tako nitko po duhovnom tijelu ne biva oživljen osim u Kristu. 19
20
21
Stoga se ne smije nikako misliti da ćemo o uskrsnuću imati takvo tijelo kakvo je imao prvi čovjek prije grijeha; niti pak ono kad se kaže: »Kakav je zemljani, takvi su i zemljani« treba shvatiti prema onome što se dogodilo činom grijeha. Naime, ne smije se misliti kako je prvi čovjek, prije nego što je zgriješio, imao duhovno tijelo, koje se zbog grijeha izmijenilo u životinjsko. Pomisli li se takvo što, onda se malo pazi na riječi velikog učitelja koji kaže: »Ako postoji tijelo životinjsko, postoji i duhovno; kao što je pisano: Prvi čovjek, Adam, stvoren je živućom dušom.« To se, dakako, nije dogodilo nakon grije ha, budući je to čovjekovo prvotno stanje, o kojemu blaženi Pavao navodi svjedočanstvo Zakona , kako bi pokazao što je životinjsko tijelo.
induimus M. NequeM. id intellegendum] illud intellegendum est M. sic et CC. Apostolus M. 1 Cor 15, 47-49. Gal 3, 27. Rom 8, 24. Cf. 1 Tim 2, 5. Cf. Rom 12, 5; 1 Cor 12, 27; Eph 5, 30. 1 Cor 15, 21-22. 1 Cor 15, 44-45.
23,3
neba, nebeski. Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; kakav je nebe ski, takvi su i nebeski. I kako smo se zaodjenuli slikom zemljanoga, zaodjenimo se i slikom nebeskoga.«
22
b i
13,
16 17 18 19 20 21 22
1 Kor 15,47-49. Gal 3,27. (Prema latinskom predlošku). Rim 8,24. 1 Tim 2,5. Rim 12,5; 1 Kor 12,27; £ / 5 , 3 0 . 1 Kor 15,21-22. Post 2,7.
212 Qui fuerit primitus homo. CC 409 PL 399
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,1 - 2 4 , 2
24. 1. Unde et illud parum considerate quibusdam visum est, in eo quod legitur: Inspiravit Deus in faciem eius spiritum vitae, I et factus est homo in animam viventem , non tune animam primo homini da/tam, sed eam, quae iam inerat, Špiritu Sancto vivificatam. Movet enim eos, quod Dominus Iesus, postea quam resurrexit a mortuis, insufflavit dicens discipulis suis: Accipite Spiritum Sanctum . Unde tale aliquid factum existimant, quale tune factum est, quasi et hic secutus Evangelista dixerit: Et facti sunt in animam viventem. Quod quidem si dictum esset, hoc intellegeremus, quod animarum quaedam vita sit Spiritus Dei, sine quo animae rationales mortuae deputandae sunt, quamvis earum praesentia vivere corpora videantur. Sed non ita factum, quando est conditus homo, satis ipsa libri verba testantur, quae ita se habent: Et formavit Deus hominem pulverem de terra. Quod quidam planius interpretandum putantes dixerunt: Et finxit Deus hominem de Urno terrae, quoniam superius dic tum fuerat: Fons autem ascendehat de terra et irrigahat omnem fa ciem terrae ', ut ex hoc limus intellegendus videretur, umore scilicet terraque concretus. Ubi enim hoc dictum est, continuo sequitur: Et formavit Deus hominem pulverem de terra, sicut graeci codices ha bent, unde in latinam linguam Scriptura i s t a conversa est. Sive autem formavit sive finxit quis dicere voluerit, quod Graece dicitur eir\aaev, ad rem nihil interest; magis tamen proprie dicitur finxit. Sed ambiguitas visa est devitanda eis, qui formavit dicere maluerunt, eo quod in latina lingua illud magis obtinuit consuetudo, ut hi dicantur fingere, qui aliquid mendacio simulante componunt. Hune igitur formatum hominem de terrae pulvere sive limo (erat enim pulvis umectus); hunc, inquam, ut expressius dicam, sicut Scriptura locuta est, pulverem de terra animale corpus factum esse docet Apostolus, cum animam accepit: Et factus est iste homo in animam viventem , id e9t, formatus iste pulvis factus est in animam viventem. 16
11
18
bp
7
19
13,
24,1 -
213
24,2
24. 1. Otuda se nekima malo uviđavno učinilo ono gdje stoji: »I udahne Bog u njegovo lice dah života i čovjek posta živućom du šom« , kako se ne podrazumijeva da je tada dana duša (anima) pr vomu čovjeku, nego da je Duhom Svetim oživljena ona što već bijaše u njemu . N a to ih je potaklo to što je Gospodin Isus, pošto je us krsnuo od mrtvih, dahnuo u svoje učenike, govoreći: »Primite Duha Svetoga.« 1
2
3
Otuda misle kako je i tu tada učinjeno isto što i ono nekoć, kao da bi i ovdje evanđelist nastavivši rekao: T postali su živućom dušom.' Kad bi takvo što bilo rečeno, onda bismo ovo shvatili da znači, kako je D u h Božji nekakav život dušama, bez kojega razumske duše treba smatrati mrtvima, iako se čini da po njihovoj prisutnosti tjelesa žive. N u , da tako ne bijaše kad je stvoren čovjek, dostatno svjedoče same riječi Knjige, gdje stoji ovako: »I oblikova Bog čovjeka od praha ze maljskoga.« 4
Neki opet, misleći kako to treba jasnije rastumačiti, rekoše: »I izradi Bog čovjeka od blata zemaljskog«, jer upravo prije toga bijaše reče no: »Ali izvor izbijaše iz zemlje i natapaše cijelo lice zemlje« , i zbog toga im se činilo kako je posrijedi blato , jer je mješavina zemlje i vlage. Naime, odmah iza toga je rečeno: »I oblikova Bog čovjeka od praha zemaljskoga«, kao što stoji u grčkim knjigama, odakle je to Pismo i prevedeno na latinski . Ushtio čovjek prevesti grčko eic^a^ev kao formavit (oblikova) ili pak finxit (izradi), nije ni malo bitno po sam predmet, iako je ovaj drugi oblik prikladniji. A l i onima koji su više voljeli reći formavit činilo se da treba izbjegavati dvosmislenost, jer je u latinskome jeziku u općoj upotrebi značenje glagola fingere (otuda i finxit), kad se štogod sastavlja radi obmane. 5
6
7
Dakle, taj čovjek oblikovan od zemaljskoga praha ili blata (jer prah taj bijaše ovlažen) - ili, da kažemo još jasnije kako reče i Pismo, taj »prah zemaljski« postao je životinjskim tijelom primivši dušu, kao što naučava apostol : »I taj čovjek postade živućom dušom.« To jest, taj oblikovani prah postade živućom dušom. 8
Quomodo sit homo a n i m a vel corpus.
24. 2. Iam, inquiunt, habebat animam, alioquin non appellaretur homo, quoniam homo non est corpus solum vel anima sola, sed qui e t anima constat et corpore. Hoc quidem verum est, quod non totus bq
2. N u - kažu oni - on već imadijaše dušu, inače se ne bi nazivao čovjekom, jer čovjek nije samo tijelo ili sama duša, nego je sastavina i od duše i od tijela. A to je istina, jer duša nije sav čovjek, nego
1
Post 2,7. (Prijevod prema latinskom predlošku). Što je manihejsko krivovjerje, vidi: Augustin, De Genesi contra Manichaeos,
2 b
P ipsa CC. bq e
2,8,11. 3
x
4 5
7 6
Gen 2 7 77 T on SV 78 7 9
G e n 2, 7. 6. 1 C o r 15, 45.
Iv 20,22. Post 2,7. (Prijevod prema latinskom predlošku^. Post 2,6. (Prijevod prema latinskom predlošku).
6
1 1 1 mul
7
K
111
lina
8 ' * ' Augustinov navod je bliži prijevodu Sedamdesetorice (Septuaginti) negoli Vulgati. U Septuaginti stoji: %al ejt^aeu o f}eog TOV avftooojtov %OVV CCJTO xfjg yf\c,; dok je u Vulgati: Formavit igitur Dominus a Deus hominem de limo terrae. 1 Kor 15,44-45. 8
J
a
o
m
a
č
e
Kako treba shvatiti bilo ono udahnuće kojim je prvi čovjek postao živuća duša, bilo pak ono koje je izvršio Gospodin govoreći: Pri mite Duha Svetoga?
214
CC410 PL400
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,2 - 2 4 , 3
homo, sed pars melior hominis anima est; nec totus homo corpus, sed inferior hominis pars est; sed cum est utrumque coniunctum si mul, habet hominis nomen; quod tamen et singula non amittunt, etiam cum de singulis loquimur. Quis enim dicere prohibetur quotidiani quadam lege sermonis: Homo ille defunctus est et nunc in requie est vel in poenis, cum de anima sola possit hoc dići, et: Illo aut illo / loco homo ille sepultus est, cum hoc nisi de solo corpore non possit intellegi? An dicturi sunt sic loqui Scri/pturam non solere divinam? Immo vero illa ita nobis in hoc attestatur, ut etiam cum duo ista coniuncta sunt et vivit homo, tamen etiam singula hominis vocabulo appellet, animam scilicet interiorem hominem, corpus autem exteriorem hominem vocans, tamquam duo sint homines , cum si mul utrumque sit homo unus. Sed intellegendum est, secundum quid dicatur homo ad imaginem Dei et homo terra atque iturus in terram. Illud enim secundum animam rationalem dicitur, qualem Deus insufflando vel, si commodius dicitur, inspirando indidit homini, id est hominis corpori; hoc autem secundum corpus, qualem hominem Deus finxit ex pulvere, cui data est anima, ut fieret corpus animale, id est homo in animam viventem. b r
80
Quid spiritus sigmficet.
24. 3. Quapropter in eo, quod Dominus fecit, quando insufflavit dicens: Accipite Spiritum Sanctum , nimirum hoc intellegi voluit, quod Spiritus Sanctus non tantum sit Patris, verum etiam ipsius Unigeniti Spiritus. Idem ipse quippe Spiritus et Patris et Filii, cum quo est Trinitas Pater et Filius et Spiritus Sanctus, non creatura, sed Creator. Neque enim flatus ille corporeus de carnis ore procedens substantia erat Spiritus Sancti atque natura, sed potius significatio, qua intellegeremus, ut d i x i , Spiritum Sanctum Patri esse Filioque communem, quia non sunt eis singulis singuli, sed unus amborum est. Semper autem iste Spiritus in Scripturis sanetis Graeco vocabulo -Kvevfict. dicitur, sicut eum et hoc loco Iesus appellavit, quando eum corporalis sui oris flatu significans d i s c i p u l i s dedit; et locis omnibus divinorum eloquiorum non mihi aliter umquam nuncupatus occurrit. Hic vero, ubi legitur: Et finxit Deus hominem pulverem de terra et insufflavit sive inspiravit in faciem eius spiritum vitae , non ait Graecus irvevfia, quod solet dići Spiritus Sanctus, sed -KVOT}V, quod nomen in creatura quam in Creatore frequentius legitur; unde nonnulli etiam Latini propter differentiam hoc vocabulum non spiri tum, sed flatum appellare maluerunt. Hoc enim est in Graeco etiam 81
b s
82
bt
bu
83
b r
b s
b t
b u
13,
24,2
-
24,3
215
njegov bolji dio, i tijelo nije cijeli čovjek, nego njegov niži dio. A l i , iako se nazivak čovjek odnosi na spoj jednoga i drugoga, on pripada i jednome i drugome i kad govorimo pojedince. Nitko ne brani da se prema nekakvu zakonu svakodnevna govora kaže: 'Onaj je čovjek umro i sad je u pokoju i l i u kazni', iako se to može reći samo o duši; ili pak: 'Onaj je čovjek pokopan na ovome i l i tome mjestu', iako se to ne može shvatiti nikako drukčije nego jedino o tijelu. Ili će reći, kako tako ne običava govoriti Sveto pismo? Naprotiv, ono tu toliko svjedoči nama u prilog, te čak i kad je to dvoje spojeno i čovjek živi, ipak pojedini sastojak ono naziva imenom čovjeka (to jest govoreći kako je duša nutarnji čovjek, a tijelo vanjski čovjek, kao da su dva čovjeka, dok tek oboje zajedno tvore jednog čovjeka) . Samo, moramo shvatiti prema čemu se kaže: »Čovjek stvoren na sliku Božju« i »čovjek od zemlje, što će se vratiti u zemlju«. Naime, prvo je rečeno prema razumskoj duši, koju je Bog pušući ili (prikladnije rečeno) udahnjujući dao čovjeku, to jest: čovjekovu tijelu; dočim drugo je prema tijelu, čovjeku kakvog je Bog oblikovao iz praha, kojemu je dana duša, da postane životinjsko tijelo, to jest: čovjek kao živuća duša. 9
3. Zbog toga, u onome što je Gospodin učinio kad je ono udahnuo govoreći: »Primite Duha Svetoga« , zaista ushtjede da se razumije kako D u h Sveti nije samo Duh Oca nego i njegova Prvorođenca. Jer sam D u h jest i Oca i Sina, - s kojima je Trojstvo: Otac, Sin i D u h Sveti - nije stvor, nego Stvoritelj. Isto tako, onaj tjelesni dah što je potekao iz tjelesnih usta ne bijaše ni bivstvo ni narav Duha Svetoga, nego prije označje kojim trebamo - kao što rekoh - shvatiti da je D u h Sveti zajednički Ocu i Sinu, jer nemaju oni pojedince svaki svo jega, nego jedan pripada obojici. Taj se D u h u Svetome pismu uvijek označuje grčkom riječju jtveOuci, upravo kako ga i Isus nazva na spomenutom mjestu, kad ga dade svojim učenicima, označujući ga dahom svojih tjelesnih usta. I ne sje ćam se da je ikad drukčije nazivan igdje u Svetome pismu. Međutim, ondje gdje čitamo: »I oblikova Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice dah života«, ne stoji grčka riječ Trveujia (koja obično znači D u h Sveti), nego Jtvof], što je nazivak koji se češće tiče stvora negoli Stvoritelja. Otuda neki Latini - kako bi prenijeli dotičnu razliku - radije su tu riječ prevodili kao flatus (dah) negoli kao spiritus (duh). Isto je na grčkome i ondje gdje u Izaiji Bog veli: »Ja sam stvorio svaki dah« , a gdje se nedvojbeno podrazumijeva svaka duša.
v e r o M. est. ada . M. D o m i n u s M. suis add. M. 1
8 0
C f . 2 C o r 4 , 16. I o 20, 22. 82 V . supra 13, 24, 1. 83 Q 27 8 1
e
n
9
Usporedi 2 Kor 4,16: »Ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan.«. !! {v 20,22. * 57,16. (Prijevod prema latinskom predlošku). z
civ.
DE
216
DEI
13, 24,3
O
-24,4
84
CC4H
illo loco apud Isaiam, ubi Deus dicit: Omnem flatum ego jeci , omnem animam sine dubitatione significans. Quod itaque Graece TVOTJ dicitur, nostri aliquando flatum, aliquando spiritum, aliquando inspirationem vel aspirationem, quando etiam Dei dicitur, interpretati sunt; irvevfia vero numquam nisi spiritum, sive hominis (de quo / ait Apostolus: Quis enim scit hominum quae sunt hominis, nisi spiritus hominis qui in ipso est? ) sive pecoris (sicut in Salomonis libro scrip tum est: Quis scit si spiritus hominis ascendat sursum in caelum et spiritus pecoris descendat deorsum in terram? ) sive istum corporeum, qui etiam ventus dicitur (nam eius hoc nomen est, ubi in Psalmo canitur: Ignis grando, nix glacies, spiritus tempestatis ) sive iam non creatum, sed Creatorem, sicut est de quo dicit Dominus in Evangelio: / Accipite Spiritum Sanctum, eum corporei sui oris flatu signi ficans, et ubi ait: Ite, baptizate omnes gentes in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti , ubi ipsa Trinitas excellentissime et evidentissime commendata est, et ubi legitur: Deus spiritus est , et aliis plurimis sacrarum Litterarum locis. In his quippe omnibus testimoniis Scripturarum, quantum ad Graecos attinet, non -KVOT\V videmus scrip tum esse, sed Truevfia; quantum autem ad Latinos, non flatum, sed spiritum. Quapropter in eo, quod scriptum est: Inspiravit, vel si ma gis proprie dicendum est: Insufflavit in faciem eius spiritum vitae, si Graecus non -KVOT)V, sicut ibi legitur, sed irvevfia posuisset, nec sic esset consequens, ut Creatorem Spiritum, qui proprie dicitur in Tri nitate Spiritus Sanctus, intellegere cogeremur; quando quidem irvev^ pa, ut dictum est, non solum de Creatore, sed etiam de creatura diei solere manifestum est. 85
86
87
PL 401
88
DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,3 -
217
24,4
Stoga, riječ Jtvof] naši prevode katkad kao flatus (dah), katkad kao spiritus (duh), ili inspiratio (udahnuće) ili aspiratio (zadahnuće), pa čak i kad je riječ o Bogu; dočim, Jtveijjia se nikad ne prevodi drukčije nego kao spiritus (duh), bilo kad je posrijedi čovjek (o kojemu apo stol kaže: »Pa tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim čovječjega duha, koji je u njemu?«) , bilo o životinji (kao što piše u knjizi Salomonovoj: »Tko zna da li duh ljudski uzlazi gore, a duh zvijeri silazi dolje k zemlji?«) , bilo za onu tjelesninu, koju nazivamo i vjetrom (jer taj nazivak susrećemo u psalmu gdje se pjeva: »Ognju i grade, sniježe i maglo, olujni duše«) ; bilo - napokon - ne o stvoru, nego o Stvorite lju (poput onoga što kaže Gospodin u evanđelju: »Primite Duha Sve toga«, označujući ga dahom svojih tjelesnih usta); a kad kaže: »Idi te, krstite sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!« , tu se izvrsno i najbjelodanije izrazuje samo Trojstvo, ali isto tako i gdje piše: »Bog je D u h « , te na mnogim drugim mjestima Svetoga pisma. 12
13
1
16
17
89
Quid sint spiritus vitae et amma vivens.
4. Sed cum dixisset, inquiunt, spiritum, non adderet vitae, nisi Sanctum Spiritum vellet intellegi; et cum dixisset: Factus est
24.
iH ,
bv u m
.
r
, ,
.
° n Q
. . .
.
. . r
homo in animam, non adderet viventem ", nisi animae vitam significaret, quae illi divinitus impertitur dono Spiritus Dei. Cum enim vi vat anima, inquiunt, proprio suae vitae modo, quid opus erat addere viventem, nisi ut ea vita intellegeretur, quae i l l i per Sanctum Spiri tum datur? Hoc quid est aliud nisi diligenter pro humana suspicione contendere et Scripturas sanctas neglegenter attendere? Quid enim magnum erat non ire longius, sed in eodem ipso libro paulo superius legere: Producat terra animam viventem , quando animalia terre stria cuneta creata sunt? Deinde aliquantis interpositis, in eodem tamen ipso libro quid magnum erat advertere quod scriptum est: Et omnia, quae habent spiritum vitae, et omnis, qui erat super aridam, 91
b v
illic M.
8 4
Isa 57, 16 (sec. L X X ) ; cf. AUGUSTTNUS, De Gen ad litt. 7, 3, 5. 1 C o r 2, 11. Eccle 3, 21. Ps 148, 8. M t 28, 19. Io 4, 24. G e n 2, 7. G e n 1, 24.
8 5
8 6
8 7
8 8
8 9
9 0
9 1
I zaista, u svim tim svjedočanstvima iz Pisma, koliko se tiče grčkog, vidimo kako ne piše jtvof] nego Kvev\ia, a što se tiče latinskog, spiri tus, a ne flatus. Zbog toga, čak i ondje gdje piše: »Zadahnuo je« (Inspiravit) ili - ako ćemo prikladnije reći - »Udahnuo (insufflavit) u njegovo lice dah života« , ako u grčkome ne stoji jcvof] (što je zbilj sko značenje), nego je upotrijebljena riječ jtveDura, nije nuždno da shvatimo, kako je riječ o Stvoritelju - Duhu (koji se u Trojstvu pri mjereno naziva D u h Sveti), kad - kao što je rečeno - Kvev\ia se često upotrebljava ne samo za Stvoritelja nego i za stvora. 18
4. Međutim, kad je rekao - vele oprečnici - duh (spiritus), ne bi bio dodao života (vitae), da nije ushtio da se razumije Duh Sveti; te kad je rekao: »Čovjek postade dušom (anima)«, ne bi bio dodao živućom (vivens), da nije htio naznačiti život duše, koji joj je božanski podaren od Duha Božjega. Budući da - kako oni kažu - duša živi vlastitim načinom svojega života, - zašto je trebalo dodavati živuća, ako ne zbog toga da se razumije onaj život koji joj je dan po Duhu Svetomu? A što je ovo drugo, nego pažljivo se trsiti oko ljudskog nagađanja, a nepažljivo čitati Sveto pismo? Jer nije im trebalo ići mnogo dalje, a u istoj su knjizi malo prije mogli pročitati: »Neka zemlja izvede živuću dušu«, kad su stvorene sve zemaljske životinje? A zatim, nešto malo poslije, ne bi im bilo teško u istoj knjizi opaziti kako piše: »Sve što 19
12
1 Kor 2,11Prop 3,21. ( U novom hrvatskom prijevodu - stoji dah, prema latinskom spriritus za oboje, i ljude i životinje). Ps 148,8. Iv 20,22. Mt 28,19. Iv 4,24. Post 2,7. Post 1,24. (Prema latinskom predlošku). 13
14 15 16 17 18 19
218 cc412
PL402
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,4 - 24,5
92
mortuus est , cum insi/nuaret omnia quae vivebant in terra perisse diluvio? Si ergo et animam viventem et spiritum vitae etiam in peco ribus invenimus, sicut loqui divina Scriptura consuevit, et cum hoc quoque loco, ubi legitur: Omnia quae habent spiritum vitae, non Graecus irpevfia, sed -KVOT\V dixerit: cur non dicimus: Quid opus erat ut adderet viventem, cum anima nisi vivat esse non possit? aut quid opus erat ut adderet vitae, cum dixisset spiritum} Sed intellegimus animam viventem et spiritum vitae Scripturam suo more dixisse, cum animalia, id est animata corpora, vellet intellegi, quibus inesset per animam perspicuus iste etiam corporis sensus. In hominis autem conditione obliviscimur, quemadmodum loqui Scriptura consueverit, cum suo prorsus more locuta sit, quo insinuaret hominem etiam rationali anima accepta, quam non sicut aliarum carnium aquis et terra producentibus, sed Deo flante creatam voluit intellegi, sic ta men factum, ut in corpore animali, quod fit anima in eo vivente, sicut illa animalia viveret, de quibus dixit: Producat terra animam viventem, et quae itidem dixit habuisse in se / spiritum vitae; ubi etiam in Graeco non dixit irvevfia, sed -KVOT\V\ non utique Spiritum Sanctum, sed eorum animam tali exprimens nomine. bz
219
13, 24,4 - 24,5
20
ima duh života, sve što bijaše na kopnu - izginu«, kad se misli o tome kako je u Potopu poginulo sve što bijaše živjelo na zemlji. Dakle, ako živuću dušu i duh života susrećemo čak i u životinja - kao što je običaj izrijeka u Svetome pismu - (pa ako i na onome mjestu gdje piše »Sve što ima duh života« ne stoji grčki KVEvr\a nego Jtvof)) - zašto ne kažemo: A što bijaše potrebno dodavati živući, kad duša ako ne živi, ne može ni opstojati? Ili što bijaše potrebno da se dodaje života pošto se reklo duhl A l i shvaćamo kako je Pismo svojim nači nom reklo živuća duša i duh života hoteći da se razumiju životinje, to jest: oživljena tijela, u kojima je po duši i vidljivo tjelesno osjećanje. A ipak, pri čovjekovu postanku zaboravljamo, kakav je izričaj uobiča jen u Pismu, kad je ono svojim uobičajenim načinom izvijestilo, da je čovjek primio razumsku dušu koja ne bijaše (kao u ostalih tjelesnih stvorova) nastala od vode i zemlje, nego - kako htjede da razumijemo - bijaše stvorena dahom Božjim, pa ipak je čovjek načinjen tako da živi u životinjskome tijelu (in corpore animali), koje nastaje kad u njemu duša živi, kao što žive one životinje, o kojima je rečeno: »Neka zemlja izvede živuću dušu«; te kad je ponovo rečeno, da u sebi imaju duh života, gdje ni u grčkom ne stoji Jtvei)u.a, nego Jtvof], a to ime ovdje očigledno ne označuje Duha Svetoga, nego dušu tih životinja. 21
Flatus tribuens vitam ex Deo sed non Deus
24. n
U
e
m
s
5. Sed enim Dei flatus, inquiunt, Dei ore exisse intellegi tur, j animam crediderimus, consequens erit, ut eiusdem fateax
mur esse substantiae paremque illius sapientiae, quae dicit: Ego ex ore Altissimiprodii . Non quidem dixit sapientia ore Dei efflatam se fuisse, sed ex eius ore prodisse. Sicut autem nos possumus non de nostra natura, qua homines sumus, sed de isto aere circumfuso, quem spirando ac respirando ducimus ac reddimus , flatum facere cum sufflamus: ita omnipotens Deus non de sua natura neque subiacenti creatura, sed etiam de nihilo potuit facere flatum, quem corpori hominis inserendo inspirasse vel insufflasse convenientissime dictus est, incorporeus incorporeum, sed immutabilis mutabilem, quia non creatus creatum. Verum tamen ut sciant isti, qui de Scripturis loqui volunt et Scripturarum locutiones non advertunt, non hoc solum dići exire ex ore Dei, quod est aequalis eiusdemque naturae, audiant vel legant quod Deo dicente scriptum est: Quoniam tepidus es et neque calidus neque frigidus, incipiam te reicere ex ore meo . 93
ca
cb
cc
94
5. Međutim, oni kažu, kako se razumije da je dah Božji proizašao iz Božjih usta, te ako povjerujemo da je on duša, slijedit će da prizna jemo kako je ona istoga i jednakoga bivstva kao i Mudrost, koja kaže: »Izađoh iz usta Svevišnjeg« . A l i Mudrost ne kaže da bijaše izdahnuta Božjim ustima, nego da je izašla iz njih. Jer, kao što i sami možemo puhati - ne iz svoje naravi (po kojoj smo ljudi) - nego udišući i izdišući okolni zrak, koji uzimamo i vraćamo, - tako je i svemo gući Bog mogao stvarati dah ne iz svoje vlastite naravi i l i iz kojeg podređenog stvora, nego čak i iz ničega, pa je najprikladnije rečeno, kako je taj dah unio u čovjeka, udahnuvši u njega i l i zadahnuv ga njime: O n netjelesan netjelesnim, ali i nepromjenjiv promjenjivim, jer i nestvoren stvorenim. Pa ipak, kako bi znali oni koji hoće razgo varati o Pismu (a ne obraćaju pozornost na njegove izričaje), kako nije rečeno samo da je iz Božjih usta izašlo nešto što je istoga i jedna kog bivstva, neka poslušaju i pročitaju zapisane Božje riječi: »Ali jer si mlak - ni vruć ni studen - izbljuvat ću te iz svojih usta.« 22
23
b z
dicit M. ^ reducimus M. * de antepon. M. evomere M. 0 0
20
^ 9 3
9 4
G e n 7, 22. Eccle 24, 5. A p o c 3, 16.
Post 7,22. (Prijevod prema latinskom predlošku). 21 Qvdie anima (duša) znači zapravo počelo života. Sir 24,3. Otk 3,16.
2 2
2 3
D E civ. D E I
220 Secundus
ho-
caelestis CC413
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,6-24,7
24,7
221
6. Stoga nema nikakva razloga, da se odupremo apostolu kad veoma jasno govori razlikujući životinjsko tijelo od duhovnog tijela, to jest: ono u kojem smo sada od onoga u kojem ćemo biti, i kaže: »Sijese tijelo životinjsko, uskrsnut će tijelo duhovno. A k o postoji tijelo živo tinjsko, postoji i duhovno. Kao što je pisano: Prvi čovjek A d a m posta živućom dušom, posljednji Adam životvornim duhom. A l i nije prvo ono što je duhovno, nego što je životinjsko; a poslije je duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek s neba, nebeski. Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kako smo se zaodjenuli slikom zemljanoga, zaodjenimo se i slikom nebeskoga.« A o svima tima apostolskim riječima već smo prije govorili.
24. 7. Sequitur autem quaestio necessario pertractanda et Domi no Deo veritatis adiuvante solvenda: S i libido membrorum inoboedientium ex peccato inoboedientiae / in illis primiš hominibus, cum illos divina gratia deseruisset, exorta est; unde in suam nuditatem oculos aperuerunt, id est eam curiosius adverterunt, et quia impu-
7. A sada slijedi pitanje koje se mora pretresti i - uz pomoć Gospo dina Boga istine - riješiti: ako je požuda neposlušnih udova nastala iz grijeha neposlušnosti u onim prvim ljudima (kad je njih bila napu stila Božja milost) i kad im se otvoriše oči za vlastitu goloću, to jest: oni je znatiželjnije promatrahu, pa pokriše sramne dijelove, jer se
ce
ci
95
96
cg
Si Adam non peccasset in li bro qui sequitur. PL 404
24,6 -
24. 6. Nulla itaque causa est, cur apertissime loquenti resistamus Apostolo, ubi ab spiritali corpore corpus animale discernens, / id est ab illo in quo futuri sumus hoc in quo nunc sumus, ait: Seminatur corpus animale, surget corpus spiritale; si est corpus animale, est et spiritale; sic et scriptum est: Factus est primus homo Adam in ani mam viventem, novissimus Adam in spiritum vivificantem. Sed non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale. Pri mus homo de terra terrenus, secundus homo de caelo . Qualis terre nus, tales et terreni, et qualis caelestis, tales et caelestes. Et quomodo induimus imaginem terreni, induamus et imaginem eius qui de caelo est . De quibus omnibus apostolicis verbis superius locuti sumus . Corpus igitur animale, in quo primum hominem Adam factum esse dicit Apostolus, sic erat factum, non ut mori omnino non posset, sed ut non moreretur, nisi homo peccasset. Nam illud, quod špiritu vivificante spiritale erit et immortale, mori omnino non poterit, sicut anima creata est immortalis, quae licet peccato mortua perhibeatur carens quadam vita sua, hoc est Dei Špiritu, quo etiam sapienter et beate vivere poterat, tamen propria quadam, licet misera, vita sua non desinit vivere, quia immortalis est creata; sicut etiam desertores angeli, licet secundum quemdam modum mortui sint peccando, quia fontem vitae deseruerunt, qui Deus est, quem potando sapienter et beate poterant vivere, tamen non sic mori potuerunt, ut omni m o d o desisterent vivere atque sentire, quoniam immortales creati sunt; atque ita in secundam mortem post ultimum praecipitabuntur iudicium, ut nec illic vita careant, quando quidem etiam sensu, / cum in doloribus futuri sunt, non carebunt. Sed homines ad Dei gratiam pertinentes, cives sanetorum angelorum in beata vita manentium, ita spiritalibus corporibus induentur, ut neque peceent amplius neque moriantur; ea tamen immortalitate vestiti, quae, sicut angelorum, nec peccato possit auferri; natura quidem manente carnis, sed nulla omnino carnali corruptibilitate vel tarditate remanente. cd
PL 403
13,
24
25
Dakle, životinjsko tijelo, u kojem je - kako reče apostol - načinjen prvi čovjek, bijaše tako načinjeno ne da uopće ne bi moglo umrijeti, nego da ne bi umrlo, da čovjek nije zgriješio. Naime, ono tijelo što će po životvornom duhu biti duhovno i besmrtno - to nikako neće moći umrijeti, kao što je i duša stvorena besmrtnom; iako se kaže da je ona zbog grijeha mrtva (izgubivši nekakav svoj život, to jest D u h Božji, po kojem je mogla živjeti i mudro i blaženo), ona ipak ne prestaje živjeti nekakvim svojim vlastitim, iako bijednim, životom, jer je stvorena besmrtnom; a i anđeli otpadnici (iako su zgriješivši na neki način mrtvi, jer napustiše izvor života koji je Bog; a pijući s njega mogli su živjeti i mudro i blaženo) ipak nisu mogli tako umrijeti te u cijelosti prestati da žive i osjećaju, jer su stvoreni besmrtnima; pa i nakon posljednjeg suda, pošto budu strovaljeni u drugu smrt, neće ni tu biti bez života, jer im neće manjkati osjećaja kad se nađu u mukama. A l i ljudi koji pripadaju Božjoj milosti, sugrađani svetih anđela što prebivaju u blaženom životu, tako će se zaodjenuti duhovnim tijelima te neće više ni griješiti ni umirati; jer besmrtnost u koju su odjenuti - i koja je kao u anđela - ni grijeh im ne može oduzeti; ostat će doduše narav puti, ali bez ikakva preostatka putene propadljivosti ili tromosti.
4x1
sic et] sicut M. quod add. M. caelestis add. M. s omni modo] omnino M.
0 6
rf
c
9 5
9 6
1 C o r 15, 44-49. V . supra 13, 23.
24 25
1 Kor 15,44-49. Vidi O Božjoj državi, 13,23.
222
cc 414
DECIV. DEI
13, 24,7
dens motus volutantis arbitrio resistebat, pudenda texerunt: quomo do essent filios propaga/turi, si, ut creati fuerant, sine praevaricatione mansissent. Sed quia et liber iste claudendus est nec tanta quaestio in sermonis angustias coartanda, in eum qui sequitur commodiore dispositione differtur . ch
differatur M .
O DRŽAVI BOŽJOJ
13, 24,7
223
besraman nagon odupiraše njihovoj volji, - kako bi bih rađah po tomke da su ostali bez prekršaja, onakvi kakvi su bih stvoreni? N u , jer treba završiti i ovu knjigu, a takvo se golemo pitanje ne smije stisnuti na puki svršetak, rasprava se odlaže za prikladniju obradbu u slijedećoj knjizi.
KNJIGA XIV. Knjiga obiluje analizom onih poticaja, reakcija i potiskivanja ili odbijanja koji karakteriziraju čovjekovo ponašanje u životu i u povijesti, poglavito s ciljem da suoči stanja čovjekova prije i nakon pada. Dva motiva, koji odražavaju podrijetlo i predno sti dviju država, nudaju podjelu knjiga na dva dijela. Na početku i na svršetku tih dijelova donose se pojašnjenja o značajkama zemaljske i nebeske države. U prvom dijelu, nakon kratke naznake u čemu se sastoje dvije države, izlaže se tematika o življenju po duhu i po tijelu. Iz toga se izvodi produbljena analiza stalnim pozivanjem na Sveto pismo, posebice na Pavla, kao i na klasične filozofije stoika, epikurejaca i platonika o ulozi volje, ljubavi i četiriju strasti u čovjekovu djelovanju, od kojih su dvije, tj. želja i radost, pobudne, a dvije, tj. strah i tuga, odbojne. Prvi dio se zaključuje naznakama o ulozi štetnih požuda u oblikovanju dviju država (1-9). U drugom se dijelu strasti i nagnuća, analizirani u prvom dijelu, primjenjuju na stanja čovjekova nakon grijeha naročito kroz seksualnu požudu i čestim pozivanjem na Providnost. Na kraju se rasvjetljuju značajke dviju država (10-28).
BREVICULUS
cc XXVII
1.
Per inoboedientiam primi hominis omnes in secundae mortis perpetuitatem ruituros fuisse, nisi multos Dei gratia liheraret.
2.
De vita carnali, quae non ex corporis tantum, sed etiam ex animi intellegenda sit vitiis. Peccati causam ex anima, non ex carne prodisse, et corruptionem ex peccato contractam, non peccatum esse, sed poenam.
3.
4. 5.
6. 7. 8.
9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. cc XXVIII 16. 17. 18. 19.
20. 21.
Quid sit secundum hominem, quid autem secundum Deum vivere. Quod de corporis animaeque natura tolerahilior quidem Platonicorum quam Manichaeorum sit opinio, sed et ipsa reprobanda, quoniam vitiorum omnium causas naturae carnis ascribit. De qualitate voluntatis humanae, sub cuius iudicio affectiones animi aut pravae habentur aut rectae. Amorem et dilectionem indifferenter et in bono et in malo apud sacras Litteras inveniri. De tribus perturbationibus, quas in animo sapientis Stoici esse voluerunt, excluso dolore sive tristitia, quam virtus animi sentire non debeat. De perturbationibus animi, quarum affectus rectos habet vita iustorum. An primos homines in paradiso constitutos ullis perturbationibus, priusquam delinquerint, affectos fuisse credendum sit. De lapsu primi hominis, in quo bene condita natura vitiata est, nec potest nisi a suo Auctore reparari. De qualitate peccati a primiš hominibus admissi. Quod in praevaricatione Adae opus malum voluntas praecesserit ma la. De superbia transgressoris, quae ipsa fuit transgressione deterior. De iustitia retributionis, quam primi homines pro sua inoboedientia receperunt. De libidinis malo, cuius nomen cum multis vitiis congruat, proprie tamen motibus obsceni caloris ascribitur. De nuditate primorum hominum, quam post peccatum turpem pudendamque viderunt. De pudore concubitus non solum vulgaris, sed etiam coniugalis. Quod partes irae atque libidinis, quae in homine tam vitiose moventur, ut eas necesse sit frenis sapientiae cohiberi, in illa ante peccatum naturae sanitate non fuerint. De vanissima turpitudine Cynicorum. De benedictione multiplicandae fecunditatis humanae ante peccatum data, quam praevaricatio non ademerit et cui libidinis morbus accesserit.
SAŽETAK
Neposlušnost prvoga čovjeka sunovratila bi sve ljude u vječnost druge smrti, da mnogi nisu izbavljeni milošću Božjom.
O putenome životu, o kojem treba razumjeti kako ovisi ne samo od nedostataka tijela nego i od nedostataka duše. Uzrok grijehu proizašao je iz duše, a ne iz puti; i pokvarenost što je uslijedila zbog grijeha nije grijeh, nego je kazna. Što znači živjeti po čovjeku, a što živjeti po Bogu. Iako je što se tiče naravi tijela i duše podnošljivije mnijenje platonika negoli manihejaca, i ono se mora odbaciti, jer pripisuje uzroke svih poroka naravi puti. O kakvoći ljudske volje, koje sud određuje da li su duševna čuvstva kriva ili prava. O nazivcima 'ljubav' i 'privrženost' koji se u Svetome pismu upotreb ljavaju bez razlike i za dobro i za zlo. O trima uzbuđenjima (ili čuvstvima) koje su stoici dopuštali u duši mudraca, isključivši bol ili žalost, koje ne smije osjećati vrlina duše. O uzbuđenjima duše, od kojih se prava čuvstva nalaze u životima pra vednika. Treba li vjerovati kako prvi ljudi u raju nisu bili izloženi nikakvim uzbuđenjima prije nego što su bili zgriješili. O padu prvoga čovjeka, pri kojem je iskvarena dobro stvorena narav, a što ne može nitko popraviti osim njezina tvorca. O kakvoći grijeha što ga počiniše prvi ljudi. O tome kako je u Adamovu prekršaju zlome djelu prethodila zla volja. O prekršiteljevoj oholosti, koja sama bijaše gora od prekršaja. O pravednosti odmazde, koju prvi ljudi primiše zbog svoje neposlu šnosti. O zlu požude, nazivu koji odgovara mnogim porocima, ali se posebno pripisuje pokretima bludne uspaljenosti. O goloći prvih ljudi, koja im se nakon grijeha učinila gnusnom i sra motnom. O sramu pri spolnom snošaju, ne samo bludnom nego i bračnom. O tome kako se srdžba i požuda tako opako uzbuđuju, da ih treba zadržavati uzdama mudrosti, koje ne postojahu u onome zdravlju na ravi prije grijeha. O najispraznijoj sramoti cinika. O tome kako blagoslov razmnožbe ljudske plodnosti, darovan prije grijeha, nije prekršajem oduzet, ali mu je pridošla pošast požude.
8.
10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.
20.
21
228
BREVICULUS
SAŽETAK
229
22.
De copula coniugali a Deo primitus instituta atque benedicta.
O bračnoj vezi, kakvu je Bog prvotno ustanovio i blagoslovio.
22.
23.
An etiam in paradiso generandum fuisset, si nemo peccasset, vel utrum contra aestum libidinis pugnatura illic fuisset ratio castitatis.
Da li bi se i u raju rađalo da nitko nije zgriješio; i bi li se tu načelo čednosti imalo boriti protiv čina požude?
23.
24.
Quod insontes homines et merito oboedientiae in paradiso permanentes ita genitalibus membris usuri fuissent ad generationem prolis, si cut ceteris ad arbitrium voluntatis. De vera beatitudine, quam temporalis vita non obtinet. Quod felicitas in paradiso viventium sine erubescendo appetitu generandi officium credenda sit implere potuisse.
O tome kako bi ljudi, da su ostali nedužni i svojom poslušnošću zavrijedili ostati u raju, tako bili upotrebljiv ali svoje spolne udove, radi rađanja potomstva, kao i ostale udove, prema odluci volje. O istinskome blaženstvu, kojega nema u vremenitome životu. Treba vjerovati kako je sretnost onih što življahu u raju mogla ispuniti dužnost rađanja i bez sramotne požude.
24.
De peccatoribus, et angelis et hominibus, quorum perversitas non perturbat providentiam. De qualitate duarum civitatum, terrenae atque caelestis.
O grješnicima, i anđelima i ljudima, kojih izopačenost ne ometa samu Božju promisao. O kakvoći dvaju gradova, zemaljskoga i nebeskoga.
25. 26.
27. 28.
25. 26. 27. 28.
L I B E R DECIMUS QUARTUS
ČETRNAESTA KNJIGA L J U D S K A ETIKA POSLIJE G R I J E H A I DVIJE D R Ž A V E
E X MORIBUS HOMINIS POST PECCATUM DUAE CIVITATES
Sklonost dobru i zlu [1-9]
Qui sint secundum carnem et secundum spiritum affectus [1-9] PL 403-CC 414 Ex rebus gestis duae civitates evidentur.
a
1
1. Diximus iam superioribus libris ad humanum genus non so lum naturae similitudine sociandum, verum etiam quadam cognationis necessitudine in unitatem concordem pacis vinculo colligandum ex homine uno Deum voluisse homines instituere, neque hoc genus fuisse in singulis quibusque moriturum, nisi duo primi, quorum creatus est unus ex nullo, altera ex illo, id inoboedientia meruissent, a quibus admissum est tam grande peccatum, ut in deterius eo natu ra mutaretur humana, etiam in posteros obligatione peccati et mor tis necessitate transmissa. Mortis autem regnum in homines usque adeo dominatum est, ut omnes in secundam quoque mortem, cuius nullus est finiš, poena debita praecipites ageret, nisi inde quosdam indebita Dei gratia liberaret. Ac per hoc factum est, ut, cum tot tantaeque gentes per terrarum orbem diversis ritibus moribusque viventes multiplici linguarum armorum vestium sint varietate distinctae, non tamen amplius quam duo quaedam genera humanae societatis existerent, quas civitates duas secundum Scripturas nostras merito appellare possemus . Una quippe est hominum secundum car nem, altera secundum spiritum vivere in sui cuiusque generis pace volentium et, cum id quod expetunt assequuntur, in sui cuiusque generis pace viventium. b
2. 1. Prius ergo videndum est, quid sit secundum carnem, quid secundum spiritum vivere. Quisquis enim hoc quod diximus prima fronte inspicit, vel non recolens vel minus advertens quemadmodum Scripturae sanctae loquantur, potest putare philosophos quidem Epicureos secundum carnem vivere, quia summum bonum hominis
Quid sit secun dum carnem vivere.
1. Već rekosmo u prethodnim knjigama, da je Bog htio započeti ljude od jednoga čovjeka, ne samo kako bi se ljudski rod udružio po sličnosti naravi nego i da bi bio - nekakvom nužnošću srodstva sponom mira povezan u složno jedinstvo; uz to, pojedinci toga roda ne bi umirali da to nije svojom neposlušnošću zaslužilo dvoje prvih ljudi (od kojih jedno bijaše stvoreno iz ničega, a drugo iz ovoga prvo ga); a grijeh što ga počiniše bijaše tako velik te se zbog njega nagore izmijenila ljudska narav; a vezanost grijehom i nužda smrti namrla se/ tako i potomstvu. A vladavina smrti bijaše uzela toliko maha među ljudima da bi sve po zasluženoj kazni - ona strovalila u drugu smrt, kojoj nema kraja, da neki od toga nisu izbavljeni nezasluženom Božjom milošću. Prema tome, iako diljem svijeta žive takvi i toliki puci (s različitim obredima i običajima, mnogovrsni i različiti po jezicima, oružju, odjeći), ipak su nastala takoreći samo dva roda ljudskoga društva, koje prema na šem Pismu možemo s pravom nazvati dvama gradovima. Jedan je od ljudi koji hoće da po puti, a drugi je od ljudi koji hoće da po duhu žive u svome vlastitom miru; i kada postignu ono čemu ž u d e ^ o n d a svaki u svome vlastitom miru žive. 1
2. 1. Dakle, prvo treba vidjeti što znači živjeti po puti, a što živjeti po duhu. Onaj tko onako sprve primi ovo što rekosmo (ne sjećajući se ili pak ne obraćajući pozornost kojim načinom o tome govori Sveto pismo) može pomisliti kako filozofi epikurejci zaista žive p o puti, jer postaviše najviše dobro čovjeka u tjelesni užitak (ili 1
1
a
b
1
in superioribus M. possimus M. V . supra 12, 22. 28.
Neposlušnost prvoga čovjeka sunovratila bi sve ljude u vječnost druge smrti, da mnogi nisu izbavljeni milošću Božjom.
1
£ / 2 , 1 9 - 2 2 ; Fil 3,17.
Sljedbenici grčkog filozofa Epikura (341-270. pr. K r . ) koji je naučavao kako je užitak (ili izostanak bola) jedino dobro; i da je najveći užitak u životu jednostavnosti i vrline; Epikur nije bio zagovornik putenosti. V i d i o tome Ciceron: De finibus bonorum et malorum, 1,2.
O putenome životu, o kojem treba razumjeti kako ovisi ne samo od nedo stataka tijela nego i od nedostataka duše.
232
D E civ. D E I
14,
O DRŽAVI BOŽJOJ
2,1-2,2
in corporis voluptate po/suerunt, et si qui alii sunt, qui quoquo modo corporis bonum summum bonum esse hominis opinati sunt, et eo rum omne vulgus, qui / non aliquo dogmate vel eo modo philosophantur, sed proclives ad libidinem nisi ex voluptatibus, quas corporeis sensibus capiunt, gaudere nesciunt; Stoicos autem, qui summum bo num hominis in animo ponunt, secundum spiritum vivere, quia et hominis animus quid est nisi spiritus? Sed sicut loquitur Scriptura divina, secundum carnem vivere utrique monstrantur. Carnem quippe appellat non solum corpus terreni atque mortalis animantis (veluti cum dicit: Non omnis caro eadem caro; alia quidem hominis, alia autem caropecoris, alia volucrum, aliapiscium ), sed et aliis multis modis significatione huius nominis utitur, inter quos varios locutionis modos saepe etiam ipsum hominem, id est naturam hominis, car nem nuncupat, modo locutionis a parte totum, quale est: Ex operibus legis non iustificabitur omnis caro . Quid enim voluit intellegi nisi omnis homo? Quod apertius paulo post ait: In lege nemo iustificatur , et ad Galatas: Scientes autem quia non iustificatur homo ex operibus legis . Secundum hoc intellegitur: Et Verbum caro factum est , id est homo; quod non recte accipientes quidam putaverunt Christo humanam animam defuisse. Sicut enim a toto pars accipitur, ubi Mariae Magdalenae verba in Evangelio leguntur dicentis: Tulerunt Dominum meum et nescio ubi posuerunt eum ; cum de sola Christi carne loqueretur, quam sepultam de monumento putabat ablatam: ita et a parte totum carne nominata intellegitur homo, sicuti ea sunt quae supra commemoravimus. 0
2
d
3
4
e
1
5
6
g
7
2. 2. Cum igitur multis modis, quos perscrutari et colligere longum est, divina Scriptura nuncupet car/nem: quid sit secundum car nem vivere (quod profeeto malum est, cum ipsa carnis natura non sit malum) ut indagare possimus, inspiciamus diligenter illum locum epistulae Pauli apostoli quam scripsit ad Galatas, ubi ait: Manifesta autem sunt opera carnis, quae sunt fornicationes, immunditiae, luxuria\ idolorum servitus, veneficia, inimicitiae, contentiones, aemulationes, animositates, dissentiones, haereses, invidiae, ebrietates, coh
14, 2 , 1 -
233
2,2
bilo koji ostali što su mislili kako je tjelesno dobro čovjekovo najviše dobro), upravo kao i cjelokupna ona svjetina, koja ne slijedi nikakav filozofski nauk ili štogod slično, nego skloni užitku i ne poznaju druge radosti osim one što potječe od požuda koje ostvaruju tjelesnim sjeti lima. Dočim, taj isti može pomisliti kako opet stoici , koji najviše čovjekovo dobro stavljaju u dušu, žive po duhu, jer što je drugo čo vjekova duša (animus), ako ne duh (spiritus)*? Međutim, kao što nam kaže Sveto pismo, obje te skupine žive po puti. 2
Naime, Sveto pismo ne naziva put (caro) samo tijelo zemaljskog i smrtnog živog stvora (kao kad kaže: »Nije svaka put ista put; jedna je put čovjeka, druga je put stoke; jedna je ptica, a druga riba« , nego se značenje te riječi upotrebljava i na mnoge druge načine, a među tim različitim izričajnim načinima često se naziva put i sam čovjek, to jest čovjekova narav, kad se dijelom predstavlja cjelina , kao na primjer: »Sva put neće biti opravdana djelima zakona.« A što je drugo htio da se tu shvati nego 'svaki čovjek'? Što jasnije kaže malo poslije: »Zakonom se nitko ne opravdava«, i u poslanici Galaćanima: »Znajući da se čovjek ne opravdava djelima zakona.« 3
4
5
6
7
8
Prema tome se razumijeva i : »Riječ put postade« , to jest: postade čovjek. Neki opet, ne shvativši to pravo, mislili su kako Krist nije imao ljudsku dušu. Upravo kao što se dio podrazumijeva cjelinom, na primjer kad čitamo u evanđelju riječi Marije Magdalene: »Uzeše moga Gospodina i ne znam gdje ga staviše«, a riječ je samo o Kristo voj puti, o kojoj je mislila kako je odnesena iz grobnice. Tako, kad se spominje p i i t , od dijela imamo cjelinu, a podrazumijeva se čovjek, kao u gornjim navodima. 9
10
2. Dakle, budući da su mnogi načini na koje se riječ » p u t « upotreb ljava u Svetom pismu - a bilo bi odveć dugo sve ih prikupljati i istra živati - , kako bismo uzmogli ispitati što znači živjeti po puti što je dakako zlo, dok sama narav puti nije zlo), razgledajmo pažljivo ono mjesto u poslanici apostola Pavla Galaćanima, gdje piše: »Očita su djela puti, koja su: preljubi, bludnost, nečistoća, razvrat, štovanje ku mira, vradžbine, neprijateljstva, prepirke, ljubomore, srdžbe, neslo ge, strančarenje, zavisti, opijanja, raspuštene gozbe i slično; i upozo-
c
sed alia M. et om. M. autem om. M. iustificabitur M. g Abstulerunt M. adulteria add. M. luxuriae M. d
e
f
h
1
2
Sljedbenici Zenona iz Citija (oko 300. pr. K r . ) , koji naučavaše u trijemu Stoa poikile u Ateni. Po njemu je istinska svrha života sklad s prirodom. D o sreće se dolazi ispravnim ponašanjem. Stoici su propovijedali bratstvo svih ljudi i dužnost sveopće dobrostivosti, ali i poželjno stanje ravnodušnosti prema vanjskom okolišu. V i d i Ciceron De finibus, 3,4. 1 Kor 15,39. (Prijevod prema latinskom predlošku). Riječ je o stilskoj figuri sinegdohi. Rim 3,20. (Prijevod prema latinskom predlošku). Gal 3,11. Čini se da Augustin taj navod pogrješno pripisuje Pavlovoj poslanici Rimljanima. Gal 2,16. (Prijevod prema latinskom predlošku). Iv 1,14. (Prijevod prema latinskom predlošku). Što je krivovjerje povezano s apolinarijevcima i arijancima. Iv 20,13. 4
2
3
4
5
6
7
1 C o r 15, 39. R o m 3, 20. G a l 3, 11. G a l 2, 16. Io 1, 14. Io 20, 13.
5 6
7
8 9
10
234
D E civ. D E I
14, 2 , 2 - 3 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
1
misationes et his similia; quae praedico vobis, sicut praedixi, quoniam qui talia agunt regnum Dei non possidebunt . Iste totus epistulae apo/stolicae locus, quantum ad rem praesentem satis esse videbitur, consideratus poterit hane dissolvere quaestionem, quid sit se cundum carnem vivere. In operibus namque carnis, quae manifesta esse dixit eaque commemorata damnavit, non illa tantum invenimus, quae ad voluptatem pertinent carnis, sicuti sunt fornicationes, immunditiae, luxuria, ebrietates, comisationes; verum etiam illa, quibus animi vitia demonstrantur a voluptate carnis aliena. Quis enim servitutem, quae idolis exhibetur, veneficia, inimicitias, contentiones, aemulationes, animositates, dissentiones, haereses, invidias, non potius intellegat animi vitia esse quam carnis? Quando quidem fieri potest, ut propter idololatriam vel haeresis alicuius errorem a voluptatibus corporis" temperetur; et tamen etiam tune homo, quamvis carnis libidines continere atque cohibere videatur, secun dum carnem vivere hac apostolica auctoritate convincitur, et in eo, quod abstinet a voluptatibus carnis, damnabilia opera carnis agere demonstratur. Quis inimicitias non in animo habeat? aut quis ita loquatur, ut inimico suo vel quem putat inimicum dicat: Malam car nem, ac non potius: Malum animum habes adversus" me? Postremo sicut carnalitates, ut ita dicam, si quis audisset, non dubitaret ° carni tribuere, ita nemo dubitat animositates ad animum pertinere. Cur ergo haec omnia et his similia doctor gentium in fide et veritate opera carnis appellat, nisi quia eo locutionis modo, quo totum significatur a parte, ipsum hominem vult nomine carnis intellegi? 8
CC 416
1
9
14,
2,2 -
3,1
235
ravam vas, kao što sam vas i prije upozorio, da oni koji takvo što čine neće baštiniti kraljevstvo Božje.« Razmotri l i se cijeli taj navod apostolske poslanice, uz pozornost ka kvu zahtijeva nazočni predmet, moći će se razriješiti pitanje što znači živjeti po puti. Medu dijelima puti, o kojima reče da su bjelodana te koja je naveo i osudio, ne nalazimo samo ona koja pripadaju putenom užitku (kao što su bludnost, nečistoća, razvrat, opijanje, raspuštene gozbe) nego i ona djela koja pokazuju nedostatke duše, koja su tuđa užitku puti. K a d su posrijedi štovanje kumira, vradžbine, neprijatelj stva, prepirke, ljubomore, srdžbe, nesloge, strančarenje i zavisti, tko tu neće prije prepoznati nedostatke duše negoli puti? Može se dogoditi da se tkogod usteže od tjelesnih požuda radi štovanja kumira ili zablude kakva krivovjerja; te se ipak takav čovjek (iako se čini kako svladava i obuzdava požude puti) osuđuje da živi prema puti, a na temelju dotičnog apostolskog učenja, i dokazuje se kako on upravo u tome što se suzdržava od užitaka puti počinjava kažnjiva putena djela. A tko da nema neprijateljstvo upravo u duši? I hoće l i itko - govoreći svojem neprijatelju ili onomu o kojemu misli da mu je neprijatelj reći: »Imaš zlu put prema meni«, a ne radije: »Imaš zlu dušu prema meni?« Napokon, ako tkogod čuje o putenosti - da tako kažem - on će je nedvojbeno pripisati puti; isto tako, nitko neće posumnjati da neprijateljstva pripadaju duši. 12
Dakle, zašto bi sve te stvari i njima slične 'Učitelj pogana u vjeri i istini' nazivao djelima puti, ako ne zbog toga što hoće da se riječ 'put' shvati u značenju 'čovjek', po onome izričaju u kojem dio pred stavlja cjelinu? 13
Corpus potest immortalitate vestiri.
3. 1. Quod si quisquam dicit carnem causam esse in malis moribus quorumcumque vitiorum, eo quod anima carne affecta sic vivit, profeeto non universam hominis naturam diligenter advertit. Nam corpus quidem corruptibile aggravat animam. Unde etiam idem Apo stolus agens de hoc corruptibili corpore, de quo paulo ante dixerat: Etsi exterior homo noster corrumpitur : Scimus, inquit, quia, si ter rena nostra domus habitationis resolvatur , aedificationem habemus ex Deo, domum non manu factam aeternam in caelis. Etenim in hoc ingemiscimus, habitaculum nostrum quod de caelo est superindui cupientes; si tamen et induti, non I nudi inveniamur. Etenim qui sumus in hac habitatione, ingemiscimus gravati, in quo nolumus exspoliari, 10
p
PL 406
q
1
et add. M. carnis M. adversum M. ° dubitasset M. P dissolvanir M. i in quo] eo quod M.
3. 1. Kaže l i tkogod kako je put uzrok svakovrsnih poroka u zlim običajima, zbog toga što tako živi duša pod utjecajem puti, onda zaista nije pažljivo razmotrio cjelokupnu čovjekovu narav. Jer, »pro padljivo tijelo tlači dušu« . Otuda i isti apostol (baveći se tim propadljivim tijelom, o kojem je malo prije rekao: »Ako se i raspada naš vanjski čovjek« nastavlja i kaže: »Dakako, znamo: ako se ovaj šator - naša zemaljska kuća - ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje vječnu kuću na nebesima - koja nije sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan; tako obučeni nećemo se naći goli. Uistinu, mi koji živimo u ovom šatoru uzdišemo u tegobi što se ne želimo svući, nego na ovo obući 1
2
m
n
1 2 3
8
9
1 0
G a l 5, 19-21; cf. 1 C o r 6, 9-10. C f . 1 T i m 2, 7. 2 C o r 4, 16.
Gal 5,19-21. (Djelimice prevedeno prema latinskom predlošku). Moguće je i značenje duh, um za lat. animus. 1 Tim 2,7. 'Učitelj pogana' je apostol Pavao. Mudr 9,15. 2 Kor 4,16.
Uzrok grijehu proizašao je iz duše, a ne iz puti; i pokvarenost što je uslijedila zbog grijeha nije grijeh, nego je kazna.
236
D E CIV. D E I
14, 3,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
3,2
n
cc 417
sed supervestiri, ut absorbeatur mortale a vita . Et / aggravamur er go corruptibili corpore, et ipsius aggravationis causam non naturam substantiamque corporis, sed eius corruptionem scientes nolumus corpore s p o l i a r i , sed eius immortalitate vestiri. Et tune enim erit, sed quia corruptibile non erit, non gravabit. Aggravat ergo nunc ani mam corpus corruptibile, et deprimit terrena inhabitatio sensum multa cogitantem . Verumtamen qui omnia mala animae ex corpore pu tant accidisse, in errore sunt. r
12:
14, 3,1 -
237
3,2
3
drugo, da tako život proguta ono što je smrtno.« Dakle, opterećeni smo propadljivim tijelom, ali znajući kako uzrok te opterećenosti nije narav ni bivstvo tijela, nego njegova pokvarenost, ne želimo da nam se svuče to tijelo, nego da se zaodjenemo njegovom besmrtnošću. Naime, i tada će biti tijelo, ali jer neće biti propadljivo, neće optere ćivati. A sada dakle: »Propadljivo tijelo tlači dušu, i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.« Ipak su u zabludi oni koji misle kako sva zla duše potječu od tijela. 4
2. Čini se kako Vergilije iznosi platoničku misao kad u sjajnim stiho vima kaže: 3. 2. Quamvis enim Virgilius Platonicam videatur luculentis versibus explicare sententiam dicens: Igneus est ollis vigor et caelestis origo eminibus, quantum non noxia corpora tardant Terrenique hebetant artus moribundaque membra, omnesque illas notissimas quattuor animi perturbationes, cupiditatem, timorem, laetitiam, tristitiam, quasi origines omnium peccato rum atque vitiorum volens intellegi ex corpore aceidere subiungat et dicat: Hine metuunt cupiuntque, dolent gaudentque, nec auras Suspiciunt, clausae tenebris et carcere caeco ; tamen aliter se habet fides nostra. Nam corruptio corporis, quae ag gravat animam , non peccati primi est causa, sed poena; nec caro corruptibilis animam peceatricem, sed anima peccatrix fecit esse corruptibilem carnem. Ex qua corruptione carnis licet existant quaedam incitamenta vitiorum et ipsa desideria vitiosa, non tamen omnia vitae iniquae vitia tribuenda sunt carni, ne ab his omnibus purgemus diabolum, qui non habet carnem. Etsi enim diabolus fornicator vel ebriosus vel si quid huiusmodi mali est, quod ad carnis pertinet voluptates, non potest dići, cum sit etiam talium peccatorum suasor et instigator oecultus: est tamen maxime superbus atque invidus. Quae illum vitiositas sic obtinuit, ut propter hane esset in carceribus caliginosi huius aeris aeterno supplicio destinatus. Haec autem vitia, quae tenent i n diabolo principatum, carni tribuit Apostolus, quam certum est diabolum non habere. Dicit enim inimicitias, contentio-
Non omnia vitia ex carne.
13
14
r
1 1
1 2
1 3
1 4
»Ognjena u njih je snaga života, biće je njihno Nebeskoga izvora, samo da škodljivo ne smeta t'jelo, D a ne otupljuju njih zemaljski samrtni udi;« 5
Vergilije hoće da smatramo kako iz tijela nastaju sva ona četiri po znata uzbuđenja i l i čuvstva duše (želja, strah, radost i žalost), koja su izvorištem svih grijeha i poroka, jer dodajući kaže: 6
»S kojih im dolazi strah i želja, radost i žalost, Te u zatvoru tamnom i mraku, sjajnoga neba ne vide.«
Međutim, naša je vjera drukčija. Naime, pokvarenost tijela, koja opterećuje dušu, nije uzrok prvoga grijeha, nego kazna; i ne učini propadljiva put dušu grješnom, nego grješna duša učini put propadljivom. Iako od pokvarenosti puti nastaju neki poticaji porocima i same poročne žudnje, ipak se svi poroci opaka života ne smiju pripisivati puti, kako od svega toga ne bismo rasteretili đavla, koji nema puti. Iako se ne može reći kako je đavao bludnik ili pijanac ili štogod slično od takvoga zla koje pripada požudama puti, iako je skriveni nagovaratelj ih poticatelj i takvih grijeha, ipak je ponajviše ohol i zavidljiv. Ta ga je izopačenost toliko obuzela da je zbog nje osuđen na vječnu kaznu u zatvoru ovoga tmastoga zraka. Ove pak poroke, koji imaju prven stvo u samome đavlu, apostol pripisuje puti, koju đavao zacijelo ne ma. O n , naime, kaže kako su neprijateljstva, prepirke, ljubomore,
expoliari M.
2 C o r 5, 1-4. Sap 9, 15 V E R G I L i u s , Aen. C f . Sap 9, 15.
6, 730-734.
7
2 Kor 5,1-4. Mudr 9,16. Vergilije, Eneida, 6, 730-732. (Prijevod T. Maretića). Naime: perturbationes animi. Vergilije, Eneida, 6, 733-734. (Prijevod T. Maretić).
D E civ. D E I
238
14, 3 , 2 - 4 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
15
nes, aemulationes, animositates, invidias opera esse carnis ; quorum omnium malorum caput atque origo superbia est, quae sine carne regnat in diabolo. Quis autem illo est inimicior sanctis? Quis adversus eos contentiosior, animosior et magis aemulus atque invidus invenitur? A t haec omnia cum habeat sine carne, quomodo sunt ista opera carnis, nisi quia opera sunt hominis, quem, sicut dixi, nomine carnis appellat? Non / enim habendo carnem,.quam non habet diabo lus, sed vivendo secundum se ipsum, hoc est secundum hominem, factus est homo similis diabolo; quia et ille secundum se ipsum / vivere voluit, quando in veritate non stetit, ut non de Dei, sed de suo mendacium loqueretur, qui non solum mendax, verum etiam mendacii pater est . Primus est quippe mentitus, et a quo peccatum, ab illo coepit esse mendacium. s
CC 418
PL 407
16
Omne pecca tum est menda-
4. 1. Cum ergo vivit homo secundum hominem, non secundum Deum, similis est diabolo; quia nec angelo secundum angelum, sed secundum Deum vivendum fuit, ut staret in veritate et veritatem de illius, non de suo mendacium loqueretur. Nam et de homine alio loco idem Apostolus ait: Si autem veritas Dei in meo mendacio abundavit . N o s t r u m dixit mendacium, veritatem Dei. Cum itaque vivit homo secundum veritatem, non vivit secundum se ipsum, sed secun dum Deum. Deus est enim qui dixit: Ego sum veritas . Cum vero vivit secundum se ipsum, hoc est secundum hominem, non secun dum Deum, profecto secundum mendacium vivit; non quia homo ip se mendacium est, cum sit eius auctor et creator Deus, qui non est utique auctor creatorque mendacii, sed quia homo ita factus est rectus, ut non secundum se ipsum, sed secundum eum, a quo factus est, viveret, i d est illius potius quam suam faceret voluntatem: non ita vivere, quemadmodum est factus ut viveret, hoc est mendacium. Bea tus quippe vult esse etiam non sic vivendo ut possit esse. Quid est ista voluntate mendacius? Unde non frustra diei potest omne peccatum esse mendacium. Non enim fit peccatum nisi ea voluntate, qua volumus ut bene sit nobis vel nolumus ut male sit nobis. Ergo mendacium est, quod, cum fiat ut bene sit nobis, hine potius male est nobis, vel cum fiat, ut melius sit nobis, hine potius peius est nobis. Unde hoc, nisi quia de Deo potest bene esse homini, quem delinquendo deserit, non de se ipso, secundum quem vivendo delinquit? 17
1
18
14,
3,2 -
239
4,1
srdžba i zavist djela puti, ali glava i izvor svih tih zala je oholost, koja bez puti vlada u đavlu. Jer, tko je od njega neprijateljskiji prema svetima? Tko l i je prema njima svadljiviji, srditiji, ljubomorniji i zavidljiviji? N u , budući da on sve to posjeduje bez puti, kako da to budu djela puti, osim kao djela čovjeka, kojega - kao što rekoh naziva riječju 'piit'? Ne po tome što ima p u t (koju đavao nema), nego po tome što živi po sebi samome, to jest: po čovjeku, čovjek je postao nalik na đavla, jer i on je ushtio živjeti po sebi samome, kad nije ostao u istini, tako te je laž koju je rekao potekla od njegova, a ne od Božjega; i ne samo što je đavao lažljiv, nego je i otac laži. Naime, prvi je slagao, pa je od njega potekla laž, kao i grijeh. 8
4. 1. Dakle, kad čovjek živi po čovjeku, a ne po Bogu, nalik je na^ đavola, jer ni anđeo nije smio živjeti po anđelu, nego po Bogu, kako bi ostao u istini i govorio istinu koja je od Božjega, a ne laž od svojega. Naime, isti apostol i o čovjeku drugdje kaže: »Ako je pak istina Božja u mojoj laži obilovala«; kaže: moja laž, a Božja istina. Stoga, kad čovjek živi po istini, ne živi po sebi samome, nego po Bogu. Bog je onaj koji reče: »Ja sam istina.« A kad živi po sebi samome, to jest: po čovjeku, a ne po Bogu, onda zaista živi po laži, ali ne jer je sam čovjek laž (budući je njegov tvoritelj i stvoritelj Bog, koJT- dakako - nije ni tvoritelj ni stvoritelj laži), nego jer je čovjek pravo stvoren tako da živi ne po sebi samome već po onome tko ga jlTnačinio, to jest: da radije vrši njegovu negoli svoju volju Dakle, ne živjeti onakvim načinom kakvim je stvoren da živi - to je laž. 2
v
u
s
1
u
1 5
1 6
1 7 1 8
E t M. M e u m M. a u t e m add.
On, dakako, želi biti blažen čak i kad ne živi tako da bi mogao biti blažen. A što je lažljivije od takve volje? Otuda se može posve pri mjereno reći kako je svaki grijeh laž. Naime, grijeh ne nastaje osim onom voljom kojom želimo da nama bude dobro i l i ne želimo da . nama bude zlo. Dakle, laž je u tome, što se radi, da bi nam bilo dobro, a otuda nam je prije zlo; ili kad se radi, da bi nam bilo bolje, a otuda nam je prije gore. I otkuda to, ako ne zbog toga što čovjeku može biti dobro samo od Boga, kojega griješeći napušta; a ne od sebe samoga, po kojemu živući griješi.
M.
C f . G a l 5, 2 0 - 2 1 . C f . I o 8, 4 4 . R o m 3 , 7. I o 14, 6.
l v
1
8
4 4
Ri 3 7 (Prijevod prema latinskom predlošku). Iv 14,6. m
2
'
Što znači živjeti po čovjeku, a što živjeti po Bogu.
240
D E CIV. D E I
14, 4,2
4. 2. Quod itaque diximus, hine exstitisse duas civitates diversas inter se atque contrarias, quod alii secundum carnem, alii secundum spiritum viverent : potest etiam isto modo dići quod alii secundum hominem, alii secundum Deum vivant. Apertissime quippe Paulus ad Corinthios dicit: Cum enim I sint inter vos aemulatio et contentio, nonne camales estis et secundum hominem ambulatis? Quod ergo est ambulare secundum hominem, hoc est esse carnalem, quod a car ne, id est a parte hominis, intellegitur homo. Eosdem ipsos quippe dixit superius animales, quos postea carnales, ita loquens: Quis enim scit, inquit, hominum, quae sunt hominis, nisi spiritus hominis, qui in ipso est? Sic et quae Dei sunt, nemo scit nisi spiritus Dei. Nos au tem, inquit, non spiritum huius mundi aecepimus, sed spiritum qui ex Deo est, ut sciamus quae a Deo donata sunt nobis; quae et loquimur, non in sapientiae humanae doctis verbis, sed doctis špiritu, spiritalibus spiritalia comparantes. Animalis autem homo non percipit quae sunt spiritus Dei; stultitia est I enim Uli . Talibus igitur, id est animalibus, paulo post dicit: Et ego, fratres, non potui loqui vobis quasi spiritalibus, sed quasi carnalibus ; et illud et hoc eodem loquendi modo , i d est a parte totum. Et ab anima namque et a carne, quae sunt partes hominis, potest totum significari, quod est homo; atque ita non est aliud animalis homo, aliud carnalis, sed idem ipsum est utrumque, i d est secundum hominem vivens homo; sicut non aliud quam homines significantur, sive ubi legitur: Ex operibus legis non iustificabitur omnis caro , sive quod scriptum est: Septuaginta quinque animae descenderunt cum Iacob in Egyptum . Et ibi enim per omnem carnem omnis homo, et ibi per septuaginta quinque ani mas septuaginta quinque homines intelleguntur. Et quod dictum est: Non in sapientiae humanae doctis verbis, potuit dići: Non in sapien tiae carnalis; sicut quod dictum est: Secundum hominem ambulatis, potuit dići: Secundum carnem. Magis autem hoc apparuit in his quae subiunxit: Cum enim quis dicat: Ego quidem sum Pauli, alius autem: Ego Apollo, nonne homines estis? Quod dicebat: Animales estis, et: Carnales estis, expressius dixit: Homines estis, quod est: Secundum hominem vivitis, non secundum Deum, secundum quem si viveretis, dii essetis.
Vivit quis se cundum car nem aut secun dum spiritum.
19
CC419
20
21
PL 408
22
v
23
24
z
25
v
z
1 9
2 0
2 1
2 2
2 3
2 4
2 5
et hoc... modo] ex hoc eodem loquendi modo intelligitur M. quidem om. M.
V . supra 14, 1. 1 C o r 3, 3. 1 C o r 2, 11-14. 1 C o r 3, 1. R o m 3, 20. G e n 46, 27 (sec. L X X ) ; cf. A c t 7, 14. 1 C o r 3, 4.
O DRŽAVI BOŽJOJ
14,
241
4,2
2. Ono što već rekosmo kako su dva grada (međusobno različita i oprečna) nastala otuda što jedni žive po puti, a drugi po duhu , može se isto tako reći kako jedni žive po čovjeku, a drugi po Bogu., To je Pavao posve otvoreno rekao Korinćanima: »Dok između vas postoji zavist i svađa, zar niste puteni i ponašate se po čovjeku?« Dakle, ono što je ponašati se po čovjeku, to je i biti putenim, jer se pod riječju put, koja je dio čovjeka, razumijeva čovjek. 3
4
Međutim, iste je ljude prije nazvao životinjskim (animales) koje je poslije nazvao putenim (carnales), govoreći ovako: »Tko od ljudi zna što je čovjekovo, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna što je Božje osim Božjega duha. A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da upoznamo što nam je Bog dobrostivo darovao, a što i govorimo, ne riječima kakve uči ljud ska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti. Životinjski čovjek (animalis homo) ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost.« 5
6
1
A takvima, to jest tima životinjskim (animalibus) malo poslije kaže: »Ja vam, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao pu tenima« (carnalibusf. I po duši (anima) i po puti (caro) - koje su dijelovi čovjeka - može se označiti cjelina koja je čovjek. I tako nije jedno životinjski čovjek (animalis homo), a drugo puteni čovjek (carnalis homo), nego su obojica isto, to jest: čovjek što živi po čovjeku, kao što i ne znači ništa drugo nego ljude ondje gdje čitamo: »Sva put neće biti opravdana djelima zakona« ili kad piše: »sve čeljadi Jakovljeva doma što se naseli u Egiptu bijaše sedamdeset duša.« A tu 'sva put' znači 'svaki čovjek', dok 'sedamdeset duša' znači 'sedamdeset ljudi'. 9
I ono što je rečeno: »Ne riječima kakve uči ljudska mudrost« mogao je reći »ne riječima putene mudrosti«; kao i ono što je rečeno »pona šate se po čovjeku«, mogao je reći »po puti«. To se jasnije vidi u riječima koje je dodao: »Zar niste samo ljudi, kad jedan od vas govo ri: 'Ja sam Pavlov', a drugi: 'Ja sam Apolonov'?« Ono što reče »ži votinjski ste« i »puteni ste«, jasnije izreče kazavši »ljudi ste«, hoteći naime reći: 'Živite po čovjeku a ne po Bogu; kad biste živjeli po Bogu, bili biste bogovi.'
3
V i d i O Božjoj državi, 14,1. 1 Kor 3,3. (Prijevod prema latinskom predlošku). Lat. spiritalibus spiritalia comparantes, grč. jrv£uu.cn;ixoTc; jtveuuxrcixa atjvxolvovT85 - nejasan izričaj koji može značiti: »tumačeći duhovnosti duhovnicima«, »tumačeći duhovnosti duhovnostima« i »uspoređujući duhovnosti s duhovnostima«. 1 Kor 2,11-14. Ili: onima koji imaju dušu, to jest: žive prema njoj (p.p.). 1 Kor 3,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Rim 3,20. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 46,27; što se tiče broja duša, prema Sedamdesetorici (Septuaginti) je sedam deset i pet (kao i u Augustina), dok je prema Vulgati sedamdeset. 1 Kor 3,4. 4
5
6
7
8 9
Bibl. Med. Laurenziana Ms. Plut. 12.17, c. 2v. De civitate Dei FIRENZE,
10
11
242 Qui sint motus in redeuntibus animabus apud Platonicos. CC 420
D E CIV. D E I
14, 5
O DRŽAVI BOŽJOJ
5. Non igitur opus est in peccatis vitiisque nostris ad Creatoris iniuriam carnis accusare naturam, quae in genere atque ordine / suo bona est; sed deserto Creatore bono vivere secundum creatum bo num non est bonum, sive quisque secundum carnem sive secundum animam sive secundum totum hominem, qui ex anima constat et car ne (unde et nomine solius animae et nomine solius carnis significari potest) eligat vivere. Nam qui velut summum bonum laudat animae naturam et tamquam malum naturam carnis accusat, profeeto et ani mam carnaliter appetit et carnem carnaliter fugit, quoniam id vanitate sentit humana, non veritate divina. Non quidem Platonici sicut Manichaei desipiunt, ut tamquam mali naturam terrena corpora detestentur, cum omnia elementa, quibus iste mundus visibilis contrectabilisque compactus est, qualitatesque eorum Deo artifici tribuant; verum tamen ex terrenis artubus moribundisque membris sic affici animas opinantur, ut hine eis sint morbi cupiditatum et timorum et laetitiae sive tristitiae; quibus quattuor vel perturbationibus, ut Ci cero appellat , vel passionibus, ut plerique verbum e verbo Graeco exprimunt, omnis / humanorum morum vitiositas continetur. Quod si ita est, quid est quod Aeneas apud Virgilium, cum audisset a patre apud inferos animas rursus ad corpora redituras, hane opinionem miratur exclamans: O pater, anne aliquas ad caelum hine ire putandum est Sublimes animas iterumque ad tarda reverti Corpora? Quae lucis miseris tam dira cupido? Numquidnam haec tam dira cupido ex terrenis artubus moribundisque membris adhuc inest animarum illi praedicatissimae puritati? Nonne ab huiusmodi corporeis, ut dicit, pestibus omnibus eas asserit esse purgatas, cum rursus incipiunt in corpora velle reverti? Unde colligitur, etiamsi ita se haberet, quod est omnino vanissimum, vicissim alternans incessabiliter euntium atque redeuntium animarum mundatio et inquinatio, non potuisse veraciter dići omnes culpabiles atque vitiosos motus animarum eis ex terrenis corporibus inolescere, si quidem secundum ipsos illa, ut locutor nobilis ait, dira cupido usque adeo non est ex corpore, ut ab omni corporea peste purgatam et extra omne corpus animam constitutam i p s a esse compellat in corpore. Unde etiam illis fatentibus non ex carne tantum afficitur anima, ut cupiat, metuat, laetetur, aegrescat, verum etiam ex se ipsa his potest motibus agitari. 26
PL 409
27
aa
14,
5. Ne smije se stoga, kad su posrijedi naši grijesi i poroci, nano siti nepravda Stvoritelju te optuživati narav puti, koja je dobra po svojem rodu i poretku. A l i , napustivši dobrog Stvoritelja, živjeti po kakvom stvorenom dobru - nije dobro, pa izabrao taj živjeti ili po puti i l i po duši i l i po cijelomu čovjeku, koji se sastoji od duše i puti (pa se otuda može označiti i imenom same duše i imenom same puti). Jer tko god kao najviše dobro hvali narav duše, a kao zlo optužuje narav puti, taj zaista i dušu puteno želi i put puteno izbjegava, jer tako mnije po ljudskoj ispraznosti, a ne po božanskoj istini. Međutim, platonici ne mahnitaju tako kao manihejci, da bi prezirali zemaljska tjelesa kao narav zla, jer sve pratvari, od kojih se sastoji ovaj vidljivi i opipljivi svijet, i njihova svojstva pripisuju svojem bogu kao tvoritelju. Pa ipak misle kako na duše toliko djeluju zemaljski dijelovi tijela i smrtni udovi, da zbog toga obolijevaju od želja i stra hova, i radosti ili žalosti; a ta četiri uzbuđenja (perturbationes), kako ih naziva Ciceron, ili pak strasti (passiones), kako mnogi kažu prema grčkoj riječi, obuhvaćaju cjelokupnu izopačenost ljudskih običaja. 1
A k o je tomu tako, zašto Eneja u Vergilija, pošto je od oca u podzem lju čuo kako će se duše opet vratiti u tijela, čudi se takvomu mnijenju te uzvikuje: Zar se gdjekoje duše, o oče, na svijet gornji U vis dižu odavde i opet se u tromo tijelo Vraćaju? Kleta l i želja jadnike na svjetlost goni!«
6
2 7
Cf.
C I C E R O , TUSC.
VERGILIUS,
Aen.
disp.
4, 4,
6, 719-721.
10.
2
Zar ta tako žalosna želja (potekla iz zemaljskih dijelova tijela i smrtnih udova) još se nalazi u toliko vrsnoj čistoći duša? Ne tvrdi li Vergilije, da su duše očišćene od svih takvih tjelesnih pošasti (kako kaže), kad počinju željeti da se opet vrate u tijela? Zbog toga, čak i kad bi bilo tako (a što je posve isprazno), da se neprestance uzajamno smjenjuje čišćenje i kaljanje duša što dolaze i odlaze, ne bi se moglo istinito reći, kako svi grješni i opaki pokreti duša nastaju u njima od zemaljskih tjelesa, ako pak i prema samim platonicima (kao što njihov glasoviti zagovornik kaže) ona žalosna želja čak toliko ne potječe od tijela, te sama od sebe nagoni dušu (što je očišćena od svake tjelesne pošasti i smještena izvan svakoga tijela) da bude u tijelu. Otuda, čak i prema njihovu vlastitom priznanju, ne djeluje samo put tako na dušu da ova želi, boji se, veseli se i tuguje nego se ona i sama od sebe može uzbuditi takvim čuvstvima. 3
ipsam M.
2
243
5
V i d i O Božjoj državi, 8,17. Vergilije, Eneida, 6,719-721. (Prijevod T. Maretić). Ili: čuvstva ili osjećaji (p.p.)-
Iako je što se tiče naravi tijela i duše podnošljivije mnijenje platonika negoli manihejaca, i ono se mora odbaciti, jer pripisuje uzroke svih poroka naravi puti.
244 CC 421 Voluntas motibus confertur.
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 6 - 7 , 1
245
6. Naime, čimbenik razlike je sama ljudska volja; ako je ona izo pačena, i ta će čuvstva biti izopačena; ako je ona prava, ne samo što ta čuvstva neće biti grješna nego će biti dostojna hvale. Zapravo, volja je u svima njima; dapače, one i nisu ništa drugo nego volje. INaime, što su drugo želja ili radost, ako ne volja u skladu s onim što želimo? I što su drugo strah ili žalostT^ako ne volja u neskladu s onim što ne želimo? K a d se žudeći slažemo s onim što želimo, to se zove želja; a kad se slažemo uživajući u stvarima koje želimo, to se zove radost. Isto tako, kad se ne slažemo s onim što ne želimo da se dogo di, onda je takva volja - strah; a kad se ne slažemo s onim što nam se događa protiv naše volje, takva je volja - žalost. I uopće, prema raznolikosti stvari koje se žele ili izbjegavaju, kakve privlače ili vrije đaju ljudsku volju, tako se mijenjaju i obrću jedna ili druga čuvstva.
7. 1. N a m cuius propositum est amare Deum et non secundum hominem, sed secundum Deum amare proximum, sicut etiam se ip sum: procul dubio propter hunc amorem dicitur voluntatis bonae, quae usitatius i n Scripturis sanctis caritas appellatur; sed amor quoque secundum easdem sacras Litteras dicitur. N a m et amatorem boni Apostolus dicit esse debere , quem regendo populo praecipit eligendum, et ipse Dominus Petrum apostolum interrogans cum dixisset: Diligis me plus his? ille respondit: Domine, tu scis quia amo te; et iterum Dominus quaesivit, non utrum amaret, sed utrum diligeret eum Petrus; at ille respondit iterum: Domine, tu scis quia amo te; tertia vero interrogatione et ipse Iesus non ait: Diligis me? sed: Amas me? ubi secutus ait Evangelista: Contristatus est Petrus, quia dixit ei tertio: Amas me? cum Dominus non tertio, sed semel dixerit: Amas me? bis autem dixerit: Diligis me? unde intellegimus, quod etiam cum / dicebat Dominus: Diligis me? nihil aliud dicebat quam: Amas me? Petrus autem non mutavit huius unius rei verbum, sed etiam tertio: Domine, inquit, tu omnia scis, tu scis quia amo te .
7. 1. Onaj kojemu je nakana ljubiti Boga (i to ne po čovjeku, nego po Bogu) i bližnjega svojeg kao i samoga sebe, taj se bez ikakve dvojbe - zbog te ljubavi - naziva čovjekom dobre volje, koja se u Svetome pismu običnije naziva caritas, ali se ista ljubav tu naziva i amor. Apostol kaže, kako onaj kojega treba izabrati da vlada naro dom treba biti ljubitelj dobra. A kad je sam Gospodin, ispitujući apostola Petra, rekao: »Jesi l i mi više privržen od ovih?« (Diligis me...), ovaj mu odgovori: »Gospodine, ti znaš da te ja ljubim« (Amo te). I ponovo je Gospodin upitao, ne da li ga ljubi (amaret), nego da li mu je Petar privržen (diligeret). I ovaj mu je ponovo odgovorio: »Gospodine, ti znaš da te ljubim.« N u , pri trećem pitanju, ni sam Isus nije rekao: »Jesi l i mi privržen«? (Diligis me?) nego »Ljubiš l i me?« (Amas me?), nakon čega evangelist dodaje: »Ražalosti se Petar što ga pita po treći put: 'Ljubiš li me?' A l i , Gospodin nije triput nego samo jednom rekao: »Ljubiš l i me?«, dok je dvaput rekao: »Jesi li mi privržen?« Otuda razumijevamo da čak i kad je Gospodin rekao »Jesi li mi privržen?« (Diligis me?) nije ništa drugo rekao nego: »Ljubiš l i me?« (Amas me?). Međutim, Petar nije mijenjao tu riječ, nego je i treći put rekao: »Gospodine, ti znaš sve. T i znaš, da te ljubim.«
ac
28
ad
29
ae
CC 422
6-7,1
6. Interest autem qualis sit voluntas hominis; quia si perversa est, perversos habebit hos motus; si autem recta est, non solum inculpabiles, verum etiam laudabiles erunt. Voluntas est quippe in omni bus; immo omnes nihil aliud quam voluntates sunt. N a m quid est cupiditas et laetitia nisi voluntas in eorum consensione quae volumus? E t quid est metus atque tristitia nisi voluntas i n dissensione ab his quae nolumus ? Sed cum consentimus appetendo ea quae volumus, cupiditas; cum autem consentimus fruendo his quae volumus, laetitia vocatur. Itemque cum dissentimus ab eo quod aceidere nolu mus, tališ voluntas metus est; cum autem dissentimus ab eo quod nolentibus aceidit, tališ voluntas tristitia est. Et omnino pro varietate rerum, quae appetuntur atque fugiuntur, sicut allicitur vel offenditur voluntas hominis, ita in hos vel illos affectus mutatur et vertitur. Quapropter homo, qui secundum Deum, non secundum homi nem vivit, oportet ut sit amator boni; unde fit consequens ut malum oderit. Et quoniam nemo natura, sed quisquis malus est, vitio malus est: perfeetum odium debet malis, qui secundum Deum v i v i t , ut nec propter vitium oderit hominem nec amet vitium propter hominem, sed oderit vitium, amet hominem. Sanato enim vitio totum quod amare, nihil autem quod debeat odisse remanebit. a b
PL410 Quid sit amare et diligere.
14,
30
a b a c a d a e
2 8 2 9 3 0
consensionem M. dissensionem M. sacris M. Dominus M. Cf. Ps 138, 22. Cf. Tit 1, 8; Rom 13, 1. Io21, 15-17.
O kakvoći ljudske volje, koje sud odre đuje da li su duševna čuvstva kriva ili prava.
Prema tome, čovjek koji živi po Bogu, a ne po čovjeku, mora biti ljubitelj dobra, i susljedno tome mrzitelj zla. I budući da nitko nije zao po naravi, nego tko god je zao - zao je po nekom nedostatku, onaj tko živi po Bogu, duguje savršenu mržnju prema zlima, ali ne da zbog nedostatka mrzi čovjeka, niti da ljubi nedostatak zbog čovje ka, nego da mrzi nedostatak, a ljubi čovjeka. Naime, pošto se izliječi nedostatak, ostat će samo ono što treba voljeti, a ništa od onoga što treba mrziti.
1
2
1
Posrijedi je grčka riječ (pddyaftog, koja se u Vulgati prevodi kao benignus (do brostiv), a trebalo bi »dobroljuban«. Inače je ovdje posrijedi dosta teško razlikovanje cijeloga grozda riječi veoma slična značenja. Naime, u latinskom jeziku riječi: amor, dilectio, caritas, benevolentia, pietas, gratia i studium - sve znače neku ili stanovitu vrstu ljuba vi: od putene do duhovne, od ljubavničke do roditeljske, domovinske, milosrdne i božan ske. Stoga je svako strožije razlikovanje uvjetno i umjetno, i moguće je samo prema okolnim suznačjima. Tako, na primjer, možemo razlikovati amor (ljubav) i dileetio (priv rženost), kojima je u korijenu razlika između grčkog ayana($ (diligo) i (piAico (amo), to jest: »volim« i »ljubim«, ali se ta razlika inače gubi i u grčkom i u latinskom, kao i u hrvatskom. Iv 21,15-17. 2
O nazivcima 'ljubav' i 'pri vrženost' koji se u Svetome pismu upotrebljivaju bez razlike i za dobro i za zlo.
246 Amor quattuor fertur
U S
C
°
n
14, 7,2
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
7. 2. Hoc propterea commemorandum putavi, quia nonnulli arbitrantur aliud esse dilectionem, sive caritatem, aliud amorem. Dicunt enim dilectionem accipiendam esse in bono, amorem in malo. Sic autem nec ipsos auctores saecularium litterarum locutos esse certissimum est. Sed viderint philosophi utrum vel qua ratione ista discernant; amorem tamen eos in bonis rebus et erga ipsum Deum magni pendere, libri eorum satis loquuntur. Sed Scripturas religionis nostrae, quarum auctoritatem ceteris omnibus litteris anteponimus, non aliud dicere amorem, aliud dilectionem vel caritatem, insinuandum fuit. Nam et amorem in bono dići iam ostendimus. Sed ne quis existimet amorem quidem et in malo et in bono, dilectionem autem non nisi in bono esse dicendam, illud attendat quod in Psalmo scrip tum est: Qui autem diligit iniquitatem, odit animam suam , et illud apostoli Ioannis: Si quis dilexerit mundum, non est dilectio Patris in illo . Ecce uno loco dilectio et in bono et in malo. Amorem autem in malo (quia in bono iam ostendimus) ne quisquam flagitet, legat quod scriptum est: Erunt enim homines se ipsos amantes, amatores pecuniae . Recta itaque voluntas est bonus amor et voluntas perversa malus amor. Amor ergo inhians habere quod amatur, cupiditas est, id autem habens eoque fruens laetitia ; fugiens quod ei adversatur, timor est, idque si acciderit sentiens tristitia est. Proinde mala sunt ista, si malus amor est; bona, si bonus. Quod dicimus, de Scripturis probemus. Concupiscit Apostolus dissolvi et esse cum Chri sto , et: Concupivit anima mea desiderare iudicia tua , vel si accommodatius dicitur: Desideravit anima mea concupilscere iudicia tua\ et: Concupiscentia sapientiae perducit ad regnum . Hoc tamen loquendi obtinuit consuetudo, ut, si cupiditas vel concupiscentia dicatur nec addatur cuius rei sit, non nisi in malo possit intellegi. Laetitia in bono est: Laetamini in Domino et exsultate iusti ; et: Dedisti lae titiam in cor meum ; et: Adimplebis me laetitia cum vultu tuo . Timor in bono est apud / Apostolum, ubi ait: Cum timore et tremore vestram ipsorum salutem operamini ; et: Noli altum sapere, sed time ; et: Timeo autem, ne, sicut serpens Evam seduxit astutia sua, sic et vestrae mentes corrumpantur a castitate, quae est in Christo . De af
14,
247
7,2
2. Mislio sam kako to treba spomenuti zbog toga jer neki misle kako je jedno dilectio (privrženost), ili caritas (dobrohotnost) a drugo amor (ljubav). T i tvrde kako privrženost treba uzeti kao dobro, a ljubav kao zlo. N u , posve je sigurno da tako nisu razlikovali ni pisci svje tovne književnosti. A l i , neka filozofi razvide da li se tako razlikuje i prema kakvu razlogu. Zapravo, njihove vlastite knjige dostatno svje doče o tome, kako veoma cijene ljubav kad je ona zaokupljena do brim stvarima i usmjerena prema samomu Bogu. Meni bijaše namjera pokazati kako Pismo naše vjere (kojega mi ugled i vrijednost stav ljamo iznad svih ostalih spisa) ne razlikuje ljubav kao jedno, a dobro hotnost ili privrženost kao nešto drugo. A već dokazasmo da se i lju bav upotrebljiva u dobrom smislu.
31
ag
32
33
ah
34
PL4H
35
36
37
38
cc 423
39
40
4]
42
A l i , kako ne bi tkogod pomislio da se ljubav (amor) upotrebljiva i za dobro i za zlo, a privrženost (dilectio) samo za dobro, nek pripazi na ono što je zapisano u psalmu: »Onaj tko je privržen opačini mrzi dušu svoju«, a i ono u apostola Ivana: »Ako je tkogod privržen svi jetu, u njemu nema privrženosti Očeve.« Tu na jednome mjestu imamo privrženost i u dobrome i u zlom smislu. A ustraži l i tkogod i ljubav u zlom smislu (jer sam o dobrome već pokazao), nek pročita što je pisano: »I ljubit će ljudi same sebe, i bit će ljubitelji novca.« Stoga, prava volja je dobra ljubav, a izopačena volja - zla ljubav. Dakle, ljubav koja želi imati ono što se ljubi je želja; a kad to ima i u tome uživa, onda je radost; ljubav koja izbjegava ono što joj je oprečno je - strah; a ljubav koja to osjeća, kad se dogodi, jest žalost. Prema tome, ta su čuvstva zla ako je ljubav zla; a dobra su ako je ljubav dobra. 3
4
5
Ovo što rekosmo to i dokažimo prema Pismu. Apostol »poželi umri jeti i biti s Kristom« (Concupiscit); »Zažudi (concupivit) duša moja željeti sudove tvoje« ili rečeno primjerenije: »Poželi duša moja žudjeti za sudovima tvojim;« i »Žudnja za mudrošću vodi u kraljev stvo.« Međutim, u govoru je prevladao takav običaj, da ako se ka kvim dodatkom posebnije ne odredi, riječi cupiditas (želja, žudnja) i concupiscentia (hlepnja, želja), mogu se shvatiti samo u smislu zla. Dočim, radost (laetitia) ima značenje dobra: »Radujte se u Gospodinu i likujte pravednici!« i »Dao si radost srcu mojemu« ; i »Ispunit ćeš me radošću licem svojim«. A riječ strah (timor) uzima se u dobru značenju ondje gdje apostol kaže: »Sa strahom i strepnjom priprav ljajte svoje spasenje«; i »Ne oholi se, nego strahuj!« i »Ali strahu jem, da ne bi - kao što je zmija zavela E v u lukavošću svojom, - tako i vaši umovi odlutali od one čistoće koja je u Kristu.« A l i , složenije 6
7
8
9
quibusque M. s eo M. ^ est add. M. a
3 1
3 2
3 3
3 4
3 5
3 6
3 7
3 8
3 9
4 0
4 1
4 2
Ps 10, 6. 1 Io 2, 15. 2 T i m 3, 2. C f . Phil 1, 23. Ps 118, 20. Sap 6, 21. Ps 31, 11. Ps 4, 7. Ps 15, 11. Phil 2, 12. R o m 11, 20. 2 C o r 11, 3.
10
11
1
14
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14
Ps 11 (10), 5. (Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Iv 2,15. 2 Tim 3,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Fil 1,23. (Prema latinskom). Ps 119 (118), 20. (Prema latinskom). Mudr 6,20. (Prema latinskom). Ps 32 (31), 11. (Prema latinskom). Ps 4,7. (Prema latinskom). Ps 16 (15), 11. (Prema latinskom). Fil 2,12. (Prema latinskom). Rim 11,20. (Prema latinskom). 2 Kor 11,3".
248
D E civ. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 7 , 2 - 8 , 1 43
tristitia vero, quam Cicero magis aegritudinem appellat , dolorem autem Virgilius, ubi ait: Dolent gaudentque (sed ideo malui tristitiam dicere, quia aegritudo vel dolor usitatius in corporibus dicitur), scrupulosior quaestio est, utrum inveniri possit in bono. 44
Quid de perturbationibus Stoici sentiant.
7,2 -
249
8,1
je pitanje može li se i riječ žalost (tristitia) naći u značenju dobra; Ciceron je češće naziva riječju aegritudo (jad), a Vergilije riječju do lor (bol), kao kad kaže: »Boluju ili se raduju« (Dolent gaudentque). Osobno više volim reći tristitia, jer se aegritudo i dolor češće upotreb ljavaju za tjelesa. 15
16
45
8. 1. Quas enim Graeci appellant eviradelas , Latine autem Cicero constantias nominavit , Stoici tres esse voluerunt pro tribus perturbationibus in animo sapientis, pro cupiditate voluntatem, pro laeti tia gaudium, pro metu cautionem; pro aegritudine vero vel dolore, quam nos vitandae ambiguitatis gratia tristitiam maluimus dicere, negaverunt esse posse aliquid in animo sapientis. Voluntas quippe, inquiunt, appetit bonum, quod facit sapiens; gaudium de bono adepto est, quod ubique adipiscitur sapiens; cautio devitat malum, quod debet sapiens devitare; tristitia porro quia de malo est, quod iam accidit, nullum autem malum existimant posse aceidere sapienti, ni hil in eius animo pro illa esse posse dixerunt. Sic ergo illi loquuntur, ut velle, gaudere, cavere negent nisi sapientem; stultum autem non nisi cupere, laetari, metuere, contristari; et illas tres esse constan tias, has autem quattuor perturbationes secundum Ciceronem, se cundum autem plurimos passiones. Graece autem illae tres, sicut dixi, appellantur eviradetar, istae autem quattuor iradrj.. Haec locutio utrum Scripturis sanctis congruat, cum quaererem quantum potui diligenter, illud inveni quod ait Propheta: Non est gaudere impiis, dicit Dominus ; tamquam impii laetari possint potius quam gaudere de malis, quia gaudium proprie bonorum et piorum est. Item illud in Evangelio: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, haec et vos facite illis , ita dictum videtur, tamquam nemo possit aliquid male vel turpiter velle, sed cupere. Denique propter consuetudinem locutionis nonnulli interpretes addiderunt bona et ita interpretati sunt: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines bona. Cavendum enim putaverunt, ne quisquam inhonesta velit sibi fieri ab hominibus, ut de turpioribus taceam, certe luxuriosa convivia, in quibus se, si et ipse illis faciat , hoc prae/ceptum existimet impleturum. Sed in graeco Evangelio, unde in lati/num translatum est, non legitur bona, sed: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, haec et vos facite illis; credo propterea, quia in eo quod dixit vultis, iam voluit intellegi bona. Non enim ait: Cupitis. 46
47
48
ai
PL412 CC 424
14,
8. 1. Ono što Grci nazivaju eimaumag (udobnosti ili ugodnosti) - a što je Ciceron latinski nazvao constantiae (postojanosti), stoici ushtjedoše da ih bude tri u duši mudraca, a mjesto triju uzbuđenja ili smutnji (perturbationes); i to: mjesto želje - volja, mjesto veselosti radost, mjesto straha - oprez. A posve su zanijekali da bi u duši mudraca moglo biti nešto što odgovara jadu i l i bolu (što mi - kako bismo izbjegli dvosmislenosti - radije nazivamo žalošću). Naime, oni kažu, volja želi dobro, a to je ono što mudrac čini; radost (gaudium) biva zbog postignuta dobra, koje mudrac postiže gdje god se nalazio; oprez (cautio) izbjegava zlo, što mudrac i treba izbjegava ti. Međutim, žalosti, budući da potječe od zla što se već dogodilo (a kako misle da se mudracu ne može dogoditi nikakvo zlo), kažu kako ne može ništa odgovarati u duši mudraca. Dakle, oni kažu ovako: volja, radost i oprez pripadaju samo mudracu, a glupaku ništa drugo osim želje, veselosti, straha i žalosti; te su ono prvo troje postojanosti, a ovo drugo četvero uzbuđenja (ili smutnje) prema Ciceronu, a stra sti prema većini ostalih. Grčki se ono prvo troje - kao što rekoh naziva eujt&freica, a drugo četvero Jia$r\\ 1
Kad sam, što sam mogao pažljivije, istraživao slaže l i se taj izrijek sa Svetim pismom, naiđoh na ono što kaže prorok: »Nema radosti bez božnicima, reče Gospodin« , kao da se bezbožnici prije mogu veseliti (laetari) negoli radovati (gaudere) a zbog zlih stvari, jer je radost (gaudium) svojstvena dobrima i pobožnima. Slično stoji u evanđelju: »Sto god hoćete da ljudi učine vama, to i vi njima učinite«, što se čini da je tako rečeno, jer nitko ne može štogod zlo ili gnusno hotjeti (velle), nego samo željeti (cupere). I zaista su zbog govorne navike neki tumači dodavali »dobra«, tumačeći to ovako: »Sto god od dobrih stvari (bona) hoćete da i vama ljudi učine.« Mislili su, kako se treba čuvati te tkogod ne ushtjedne da ljudi učine za njega štogod nečasno, kao što su svakako (da prešutim veće gnusobe) raskošne gozbe, pri čemu bi - ako im istim i sam uzvrati - pomislio da će ispuniti takav naputak. N u , u grčkome evanđelju - prema kojem je načinjen latinski prijevod - ne čitamo o tim dobrima, nego samo: »Što god hoćete da ljudi učine vama, to i vi njima učinite.« A vjerujem kako je tako zbog toga jer je rekavši hoćete (vultis) htio da se shvati »dobra«. Inače bi rekao cupitis (želite). 2
3
4
a i
similia add.
M.
15
4 3
4 4
4 5
4 6 4 7
4 8
C I C E R O , De fin. 3, 10, 35. V E R G I L I U S , Aen. 6, 734. Cf. D I O G E N E S L . , 7, 115. Cf. C I C E R O , TUSC. disp. 4, Isa 57, 21 (sec. L X X ) .
M t 7, 12.
16
1
Lat. passiones - ili trpnosti ili trpljevine ili trpnje. Iz 57,21. (Prijevod prema latinskom predlošku koji se slaže sa Septuagintom, dok u Vulgati stoji: non est pax impiis, nema mira bezbožnicima). Mt 7,12. (Prema latinskom predlošku). U grčkom je »ooa eav tlšA/nre«. 2
6, 11-14.
Ciceron, Tuskulanski razgovori, 3,10,22-23. Vergilije, Eneida, 6,733. (Doslovan prijevod).
3
4
O trima u z b u đ e njima (ili čuv stvima) koje su stoici dopuštali u duši mudraca, isključivši bol i l i žalost, koje ne smije osjećati vrlina d u š e .
250 Quomodo i n terpretari pos-
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 8,2
8. 2. N o n tamen semper his proprietatibus locutio nostra frenanda est, sed interdum his utendum est; et cum legimus eos, quorum auctoritati resultare fas non est, i b i sunt intellegendae, ubi rectus sensus alium exitum non potest invenire; sicut ista sunt, quae exemp l i gratia partim ex Propheta, partim ex Evangelio commemoravimus. Quis enim nescit impios exsultare laetitia? et tamen: Non est gaudere impiis, dicit Dominus . Unde, nisi quia gaudere aliud est, quando proprie signateque hoc verbum ponitur? Item quis negaverit non recte praecipi hominibus, ut quaecumque ab aliis sibi fieri cupiunt, haec eis et ipsi faciant; ne se invicem turpitudine illicitae voluptatis oblectent? et tamen saluberrimum verissimumque praeceptum est: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, eadem et vos facite illis . E t hoc unde, nisi quia hoc loco modo quodam proprio voluntas posita est, quae in malo accipi non potest? Locutione vero usitatiore, quam frequentat maxime consuetudo sermonis, non utique diceretur: Noli velle mentiri omne mendacium , nisi esset et voluntas mala, a cuius pravitate illa distinguitur, quam praedicaverunt angeli dicentes: Pax in terra hominibus bonae voluntatis . N a m ex abundanti additum est bonae, si esse non potest nisi bona. Quid autem magnum in caritatis laudibus dixisset Apostolus, quod non gaudeat super iniquitate , nisi quia ita malignitas gaudet? E t apud auctores saecularium litterarum tališ istorum verborum indifferentia reperitur. Ait enim Cicero orator amplissimus: Cupio, patres conscripti, me esse clementem . Quia i d verbum i n bono posuit, quis tam perverse doctus existat, qui non eum Cupio, sed Volo potius di cere debuisse contendat? Porro apud Terentium flagitiosus adulescens insana flagrans cupidine: Nihil volo aliud, inquit, nisi Philumenam. Quam voluntatem fuisse libidinem responsio, quae i b i servi eius sanioris inducitur, satis indicat. Ait namque domino suo: Quanto satius est, te id dare operam, qui istum amorem ex animo amoveas tuoj Quam id loqui, quo magis libido frustra accendatur tua? Gaudium vero eos et in malo posuisse ille ipse Virgilianus testis est versus, ubi has quattuor perturbationes summa brevitate complexus est: Hine metuunt cupiuntque, dolent gaudentque . Dixit etiam idem auctor: Mala mentis gaudia . 49
50
51
52
53
a l
54
3111
&n
CC 425
55
56
57
2. Pa ipak ne trebamo uvijek obuzdavati svoj izričaj takvim posebno stima, nego se valja njima služiti od zgode do zgode. A kad čitamo one protiv čijeg ugleda nije dopušteno opirati se, ta posebna izričajna svojstva treba podrazumijevati samo ondje gdje nema nikakve druge mogućnosti za točan smisao, kao što su primjeri koje smo dijelom naveli iz djela proroka, dijelom iz evanđelja. Jer tko da ne zna kako bezbožnici likuju od radosti (laetitia)! Pa ipak stoji: »Nema radosti (gaudere) bezbožnicima, reče Gospodin«; što je moguće samo zbog toga jer gaudere (radovati se) ima posebno značenje kad se taj glagol posebno upotrijebi. Isto tako, tko bi zanijekao, kako nije pravo napućivati ljude da drugima učine sve ono što i sami žele (cupirent) da drugi njima učine, kako ne bi jedni drugima zadovoljavali gnusobne i nedopuštene požude? A ipak je i najzdraviji i najistinitiji naputak: »Što god hoćete da ljudi učine vama, to i vi njima učinite«. To je opet moguće samo zbog toga što se na tome mjestu riječ volja upotrebljava nekim svojim posebnim načinom, i ne može se shvatiti u smislu zla. Dočim, uobičajenijim izrijekom (koji je veoma čest u svakodnevnoj upotrebi) zaista se ne bi reklo: »Nemoj htjeti slagati nikakve laži« , da ne postoji i zla volja, a od njezine opačine razlikuje se volja koju najaviše anđeli govoreći: »Mir na zemlji ljudima dobre volje.« Nai me, suvišan bi bio dodatak dobra, ako volja i ne može biti drukčija nego dobra. A što bi veliko o hvalama milosrdne ljubavi (caritas) rekao apostol »što se ona ne veseli u opačini«, ako se ne veseli tako sama zloća? I među piscima svjetovne književnosti nalazi se isto^ nerazlikovanje dotičnih riječi. Tako izvrsni govornik Ciceron kaže: »Želim, odabrani oci, da budem milostiv.« Budući je tu riječ upotrijebio u dobrome smislu, tko da sad bude tako izopačeno učen te tvrdi kako je trebao reći ne cupio (želim), nego volo (hoću)? Zatim, u Terencija mladi sramotnik, uspaljen od lude požude veli: 5
6
7
8
»I neću ništa drugo nego Filumenu.«
9
A l i da ta volja ne bijaše ništa drugo nego požuda dosta jasno poka zuje odgovor što mu dade njegov razboritiji rob. O n veli svojem go spodaru: »Koliko bi bolje bilo, da se potrudiš te iz svoje duše odstra niš tu ljubav, nego što samo pričaš i tako još više uludo raspaljuješ svoju požudu.« I dalje, nalazimo u njih i radost (gaudium) u zlom smislu o čemu svjedoči onaj Vergilijev stih, gdje u krajnjoj sažetosti navodi ona četiri uzbuđenja: »Otuda se boje, žude, tuguju i raduju.«
3 1
3111
3 1 1
4 9
5 0
5 1
5 2
5 3
N a m et M. senioris M. quo M.
Isa 57, 21 (sec. L X X ) . M t 7, 12. Ecele 7, 14. L c 2, 14. C f . 1 C o r 13, 6.
251
14, 8,2
10
A isti pjesnik kaže: »Zle radosti u m a . «
11
Sir 7,13. (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku). Lk 2,14. 1 Kor 13,6. (Prema latinskom predlošku). Ciceron, Protiv Katiline, 1,2,4. Terencije, Andrija, 306-308. (Doslovan prijevod): »Nihil volo aliud...« Vergilije, Eneida, 6,733. (Doslovan prijevod). Vergilije, Eneida, 6,278-279. (Doslovan prijevod).
252 ... s p e c i a t i m a
?L4\\
DECIV. DEI
14,
8,3 -
9,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
8. 3. Proinde volunt, cavent, gaudent et boni et mali; atque ut eadem aliis verbis enuntiemus, cu/piunt, timent, laetantur et boni et mali; sed i l l i bene, isti male, sicut hominibus seu recta seu perversa voluntas est. Ipsa quoque tristitia, pro qua Stoici nihil in animo sa pientis inveniri posse putaverunt, reperitur in bono et maxime apud nostros. N a m laudat Apostolus Corinthios, quod contristati fuerint secundum Deum. Sed fortasse quis dixerit illis Apostolum fuisse congratulatum, quod contristati fuerint paenitendo, qualis tristitia, nisi eorum qui peccaverint, esse non potest. Ita enim dicit: Video quod epistula illa, etsi ad horam, contristavit vos; nunc gaudeo, non quia contristati estis, sed quia contristati estis in paenitentiam. Contri stati enim estis secundum Deum, ut in nullo detrimentum patiamini ex nobis. Quae enim secundum Deum est tristitia, paenitentiam in salutem impaenitendam operatur; mundi autem tristitia mortem operatur. Ecce enim idipsum secundum Deum contristari, quantam perfecit** in vobis industriam . Ac per hoc possunt Stoici pro suis partibus respondere, ad hoc videri utilem esse tristitiam, ut peccasse paeniteat; in animo autem sapientis ideo esse non posse, quia nec peccatum in eum cadit, cuius paenitentia contristetur, nec ullum aliud malum, quod perpetiendo et sentiendo sit tristis. N a m et Alcibiadem ferunt (si me de nomine hominis memoria non fallit), cum sibi beatus videretur, Socrate disputante et ei quam miser esset, quoniam stultus esset, demonstrante flevisse . Huic ergo stultitia fuit causa etiam huius utilis optandaeque tristitiae, qua homo esse se dolet, quod esse non debet. Stoici autem non stultum, sed sapientem aiunt tristem esse non posse. ao
58
59
Qui sint affec-
cc 426
SanCtlS
9. 1. Verum his philosophis, quod ad istam quaestionem de animi perturbationibus attinet, iam respondimus in nono huius / operis li bro , ostendentes eos non tam de rebus, quam de verbis cupidiores esse contentionis quam veritatis. Apud nos autem iuxta Scripturas sanctas sanamque doctrinam cives sanctae civitatis Dei in huius vi tae peregrinatione secundum Deum viventes metuunt cupiuntque, dolent gaudentque, et quia rectus est amor eorum, istas omnes affectiones rectas habent. Metuunt poenam aeternam, cupiunt vitam ae ternam; dolent in re, quia ipsi in semetipsis adhuc ingemiscunt adoptionem exspectantes, redemptionem corporis s u i ; gaudent in spe, quia fiet sermo, qui scriptus est: Absorpta est mors in victoriam . 60
61
62
ad M. P perficit M.
5 8
5 9
6 0
6 1
6 2
2 C o r 7, 8-11. C f . P L A T O , Alcib. V . supra 9, 4-5. C f . R o m 8, 23. 1 C o r 15, 54.
118bd; Conv. 213c-e; C I C E R O , TUSC. disp. 3, 32, 77.
253
9,1
12
Zbog ovoga, stoici - u potkrepu vlastite tvrdnje - mogu odgovoriti, kako je žalost utoliko korisna ukoliko je pokajanje zbog grijeha, ali nje ne može biti u duši mudraca zbog toga što on nije sklon grijehu, zbog kojega bi se kajao i žalostio i l i bilo kojem drugom zlu, zbog kojega bi bio tužan, pretrpjevši ga i l i osjetivši ga. Naime, priča se kako je Alkibijad (ako me sjećanje ne vara u pogledu imena toga čovjeka), iako se sam sebi činio sretnim, zaplakao, kad je Sokrat ras pravljajući pokazao koliko je zapravo bijedan, jer je glup. Dakle, nje gova glupost bijaše uzrokom čak ove korisne i poželjne žalosti, kojom čovjek žali što jest ono što ne treba biti. A l i stoici tvrde kako mudar čovjek, a ne glupan, ne može biti žalostan.
9. 1. Što se tiče pitanja o uzbuđenjima duše, tim Smo filozofima već odgovorili u devetoj knjizi ovoga djela, pokazavši kako je njima 1
i-i
.\
,
.
.
J
_.
vise do rijeci negoli do stvari i vise do prepirke negoli do istine. D o čim u nas - prema Svetome pismu i zdravome nauku - građani svetoga grada Božjeg, živući po Bogu, na proputovanju ovim životom: i boje se i žele i tuguju i raduju se, i budući da je ispravna njihova ljubav, ispravna su im i sva ta čuvstva. Oni se boje vječne kazne, a žele život vječni. Osjećaju bol u svojem zbiljskom položaju, »jer u sebi samima uzdišu očekujući posinjenje, otkupljenje svojega tijela;« raduju se u nadi, što će se ispuniti izrijek: »Pobjeda proguta smrt« . Te ponovo: boje se griješiti, a žele ustrajati; osjećaju bol zbog grijeha, i raduju se zbog dobrih djela. Kako bi se bojali griješiti, slušaju: »Jer će se uzmnožiti opačina, ohladnjet će lju2
a o
8,3 -
3. Prema tome, i hoće i paze se i raduju se: i dobri i zli; te - da isto izrazimo drugim riječima - žele, plaše se, vesele se: i dobri i zli. A l i jedni dobro, a drugi zlo, kao što ljudi imaju ili ispravnu ili izopačenu volju. Pa i sama žalost, o kojoj stoici mišljahu kako se za nju ne može naći ništa odgovarajuće u duši mudraca, susreće se i u dobrome smi slu, i to najčešće u naših pisaca. Naime, apostol hvali Korinćane što su se ražalostili u skladu s Bogom. A l i možda bi tkogod rekao, kako im je apostol tu čestitao jer se bijahu ražalostili u pokajanju, a takve žalosti ne može biti, ako nisu zgriješili. O n naime kaže: »Zbilja, ako sam vas i ražalostio poslanicom, nije mi žao. A k o sam i žalio - sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju. V i ste se ražalostili po Bogu, tako da od nas ne trpite nikakve štete. Žalost, naime, koja je po Bogu rađa spasonosno i stalno obraćenje, dok žalost svijeta rađa smrt. Pa zite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost po B o gu.«
3
A
14,
12
1 2 3
2 Kor 7,8-11. Vidi O Božjoj državi, 9,4-5. Rim 8,23. 1 Kor 15,54.
O uzbuđenjima d u š e
'
o d
k o
. J^
se prava čuvstva nalaze u životim a
P
r a v e d n i k a
-
D E civ. D E I
254
14,
O DRŽAVI BOŽJOJ
9,1-9,2
Item metuunt peccare, cupiunt perseverare; dolent in peccatis, gaudent in operibus bonis. Ut enim metuant peccare, audiunt: Quoniam abundabit iniquitas, refrigescet caritas multorum ; ut cupiant perse verare, audiunt quod scriptum est: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit ; ut / doleant in peccatis, audiunt: Si dixerimus quia peccatum non habemus, nos ipsos seducimus, et veritas in nobis non est \ ut gaudeant in operibus bonis, audiunt: Hilarem datorem diligit Deus . Item sicuti se infirmitas eorum firmitasque habuerit, metuunt temptari, cupiunt temptari; dolent in temptationibus, gaudent in temptationibus. Ut enim metuant temptari, audiunt: Si quis praeoccupatus fuerit in aliquo delicto, vos, qui spiritales estis, instruite huiusmodi in špiritu mansuetudinis, intendens te ipsum, ne et tu tempteris ; ut autem cupiant temptari, audiunt quemdam virum fortem civitatis Dei dicentem: Proba me, Domine, et tempta me; ure renes meos et cor meum ; ut doleant in temptationibus, vident Petrum flentem ; ut gaudeant in temptationibus, audiunt Iacobum dicen tem: Omne gaudium existimate, fratres mei, cum in temptationes varias incideritis . 63
PL414
64
65
66
67
68
69
70
...in Paulo...
9. 2. N o n solum autem propter se ipsos his moventur affectibus, verum etiam propter eos, quos liberari cupiunt et ne pereant me tuunt, et dolent si pereunt et gaudent si liberantur. Illum quippe optimum et fortissimum virum, qui in suis infirmitatibus gloriat u r , ut eum potissimum commemoremus, qui in Ecclesiam Christi ex gentibus venimus, doctorem gentium in fide et veritate, qui et plus omnibus suis coapostolis laboravit et pluribus epistulis populos Dei, non eos tantum, qui praesentes ab illo videbantur, verum etiam illos, qui futuri prae/videbantur, instruxit; illum, inquam, virum, athletam Christi, doctum ab illo, unctum de i l l o , crucifixum cum il lo , gloriosum in illo, in theatro huius mundi, cui spectaculum fac tus est et angelis et hominibus , legitime magnum agonem certantem et palmam supernae vocationis in anteriora sectantem , oculis fidei libentissime spectant gaudere cum gaudentibus, flere cum flentibus , foris habentem pugnas, intus timores , cupientem dissolvi et esse cum Christo , desiderantem videre Romanos, ut aliquem fructum habeat et in illis, sicut et in ceteris gentibus , aemulantem Corinthios et ipsa aemulatione metuentem, ne seducantur eorum mentes a castitate, quae in Christo est , magnam tristitiam et continuum dolorem cordis de Israelitis habentem , quod ignorantes Dei 71
72
cc 427
73
74
75
76
77
78
14,
9,1-9,2
4
bav mnogih.« Kako bi željeli ustrajati, slušaju što je pisano: »Onaj tko ustraje do konca, bit će spašen.« A kako bi žalili zbog počinjenih grijeha, slušaju: »Ako rečemo da grijeha nemamo, sami sebe obma njujemo, te u nama nema istine.« A kako bi se radovah dobrim dje lima, slušaju: »Bog ljubi vesela darivatelja.« 5
6
7
Slično tome, već prema svojoj slaboći ili čvrstoći značaja, oni se boje kušnje i l i žele kušnju, tuguju u kušnjama i l i se raduju u kušnjama. Kako bi se bojali kušnje, slušaju: »Ako tkogod zapadne u kakav pre kršaj, vi - koji ste duhovni - ispravite takvoga u duhu blagosti, pazeći na se da i sam ne zapadneš u kušnju.« A kako bi opet željeli kušnju, slušaju gdje nekakav hrabri muž iz grada Božjeg kaže: »Ispitaj me, Gospodine, i iskušaj; spali bubrege moje i srce moje.« Kako bi žahh u kušnjama, vide Petra gdje plače. Kako bi se radovali u kušnjama, čuju Jakova gdje kaže: »Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad zapadnete u različite kušnje.« 8
9
10
11
2. I ne uzbuđuju njih ta čuvstva samo zbog njih samih nego i zbog onih koje žele izbaviti i boje se da ti ne propadnu, te žale ako propad nu, i raduju se, ako se izbave. O n i od nas koji dođosmo u Kristovu Crkvu od pogana sjetimo se onoga najboljeg i najhrabrijeg muža, koji se hvali svojim slabostima , »učitelja pogana u vjeri i istini« , koji je i radio više od svih svojih suapostola i napisao više poslanica, kako bi poučio ne samo puke Božje koje je sam vidio u ono doba nego i one što su bili predviđeni da će doći - njega, kažem, muža, atleta Kristova, od njega p o u č e n a , od njega pomazana , raspeta s njime , proslavljena u njemu, i koji je na pozornici ovoga svijeta, a radi pri zora i anđelima i ljudima , vodio veliku borbu po svim pravilima i stekao unaprijed pobjedničku palmu nebeskoga poziva ; očima vjere oni najradosnije promatraju kako se on raduje s onima što se raduju, kako plače s onima što plaču , izvana se bori, dok iznutra strahuje , žudeći preminuti i biti s Kristom , ali želeći i vidjeti Rimljane, da ubere ploda i među njima, kao i među ostalim pucima ; i promatraju ga ljubomorna na Korinćane i kako se u samoj toj ljubomori boji da 12
13
1
15
16
19
20
21
22
23
80
4
81
5 6
82
7 8 9
6 4 6 5 6 6 6 7 6 8
6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5
Mt 24, 12. Mt 10, 22. 1 Io 1, 8. 2 Cor 9, 7. Gal 6, 1. Ps 25, 2. Cf. Mt 26, 75. Iac 1,2. Cf. 2 Cor 12, 9. Cf. 1 Cor 15, 10. Cf. Gal 1,12. Cf. Gal 2, 19. Cf. 1 Cor 4, 9.
17
18
79
6 3
255
10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23
Mt 24,12. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mt 10,22. (Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Iv 1,8. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2 Kor 9,7. (Prijevod prema latinskom predlošku). Gal 6,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 26 (25), 2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mt 26,75. Jak 1,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2 Kor 12,5. 1 Tim 2,7. 1 Kor 15,10. Gal 1,12. 2 Kor 1,21. Gal 2,20. 1 Kor 4,9. 2 Tim 2,5,4,8; Fil 3,14. Rim 12,15. 2 Kor 7,5. Fil 1,23. Rim 1,11-13.
D E civ. D E I
256
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 9 , 2 - 9 , 4
14,
9,2 -
257
9,4
24
iustitiam et suam volentes constituere iustitiae Dei non essent sub i e c t i ; nec solum dolorem, verum etiam luctum suum denuntiantem quibusdam, qui ante peccaverunt et non egerunt paenitentiam super immunditia et fornicationibus suis . 83
84
njihovi umovi ne odlutaju od čistoće koja je u Kristu , i kako je u golemoj žalosti i neprestanu bolu srca zbog Izraelićana , koji ne po znavajući pravednost Božju i želeći ustanoviti svoju vlastitu, ne pod vrgavaju se pravednosti Božjoj ; ne samo u bolu nego i u žalosti zbog onih koj su prije zgriješili, ali se nisu pokajali zbog svoje neči stoće i bluda. 25
26
27
...in christo Domino. PL415
H i motus, hi affectus de amore boni et de sancta caritate venientes si vitia vocanda sunt, sinamus, ut ea, quae vere vitia sunt, virtutes vocentur. Sed cum rectam rationem sequantur istae affectiones, quando / ubi oportet adhibentur, quis eas tune morbos seu vitiosas passiones audeat dicere? Quamobrem etiam ipse Dominus in forma servi agere vitam dignatus humanam , sed nullum habens omnino peccatum adhibuit eas, ubi adhibendas esse iudicavit. Neque enim, in quo verum erat hominis corpus et verus hominis animus, falsus erat humanus affectus. Cum ergo eius in Evangelio ista referuntur, quod super duritia cordis Iudaeorum cum ira contristatus sit, quod dixerit: Gaudeo propter vos, ut credatis , quod Lazarum suscitaturus etiam lacrimas fuderit , quod concupiverit cum discipulis suis manducare paseha , quod propinquante passione tristis fuerit anima eius : non falso utique referuntur. Verum ille hos mo tus certae dispensationis gratia ita cum voluit suscepit animo huma no, ut cum voluit factus est homo. 9. 3.
85
a q
86
87
88
89
90
3. A k o se takvi duševni pokreti, takva čuvstva (što potječu od ljubavi prema dobru i svete milosrdnosti) mogu nazvati porocima, onda mo žemo dopustiti i da se istinski poroci nazovu vrlinama. N u , budući da ta ista čuvstva slijede ispravan razlog kad se javljaju ondje gdje je potrebno, tko bi se onda usudio nazvati ih bolestima ili opakim stra stima? Prema tome, čak kad se sam Gospodin udostojio da provede ljudski život u liku roba - a ne imajući pri tome nikakva grijeha - i sam je pokazao ta čuvstva ondje gdje je to prosudio da je potrebno. Naime, u njega koji je imao istinsko ljudsko tijelo i istinsku ljudsku dušu - ljudsko čuvstvo nije bilo lažno. Dakle, kad se o njemu u evan đelju iznosi, kako bijaše rastužen i rasrden zbog tvrdoće srca u Zido va ; kako je rekao: »Radujem se zbog vas, da biste vjerovali«; te kako je suze lio kad je imao probuditi Lazara od mrtvih ; i kako je žudio blagovati Vazam s učenicima svojim ; i kako - kad se muka bližila - bijaše duša njegova tužna - onda to nisu nikakva lažna izvješća. Zapravo, kad je to ushtio ta je čuvstva primio u ljudsku dušu - a u skladu s određenim naumom milosti - isto onako kao što je kad je ushtio - i postao čovjekom. 28
29
30
31
32
Quid de impassibihtate Stoieorum sentien-
dum. cc 428
9. 4.
/D
e
u
m
Proinde, quod fatendum est, etiam cum rectas et secundum habemus has affectiones, huius vitae sunt, non illius, quam .
r
.
. .
i.
T
h i turam speramus, et saepe illis etiam inviti cedimus. Itaque ahquando, quamvis non culpabili cupiditate, sed laudabili caritate moveamur, etiam dum nolumus flemus. Habemus ergo eas ex humanae condicionis infirmitate; non autem ita Dominus Iesus, cuius et infirmitas fuit ex potestate. Sed dum vitae huius infirmitatem gerimus, si eas omnino nullas habeamus, tune potius non recte vivimus. Vituperabat enim et detestabatur Apostolus quosdam, quos etiam esse dixit sine affectione . Culpavit etiam illos sacer Psalmus, de quibus ait: Sustinui qui simul contristaretur, et non fuit . N a m omnino non dolere, dum sumus in hoc loco miseriae, profeeto, sicut quidam etiam apud saeculi huius litteratos sensit et dixit, non sine magna mercede contingit immanitatis in animo, stuporis in corpore . Quo91
92
93
a
i duritiam
M.
4. Stoga, mora se priznati, čak i kad imamo ispravna takva čuvstva i u skladu s Bogom, ona ipak pripadaju ovome životu, a ne budućem kojem se nadamo, te često im se prepuštamo i protiv vlastite volje. Tako pokatkada, iako nismo nagnani grješnom požudom, nego hvale vrijednim milosrđem, ipak plačemo dok to i ne želimo. Dakle, takva čuvstva posjedujemo po stanju svoje ljudske slabosti; dočim, tako ne bijaše s Gospodinom Isusom, u kojega i slaboća bijaše po moći. Me đutim, ako ne bismo uopće imali takvih čuvstava - dok živimo u sla bosti ovoga života - ne bismo ispravno živjeli. Naime, apostol je uko rio i optužio neke o kojima reče kako su bez čuvstava. 1 sveti psalam je prigovorio onima o kojima kaže: »Čekah nekoga tko bi žalio sa mnom, ali ga ne bijaše.« Naime, uopće ne osjećati bola - dok smo u ovome smjestištu bijede (kao što reče jedan od svjetovnih književni ka) nije moguće osim uz visoku cijenu nečovještva u duši, i zamrlosti u tijelu. 33
3
35
8 3
84 85 86 87 88 89 90 91 92 9 3
C f . R o m 10, 3. Cf. 2 C o r 12, 21. Cf. Phil 2, 7. Cf. M c 3, 5. Io 11, 15. C f . Io 11, 35. Cf. L c 22, 15. C f . M t 26, 38. Cf. R o m 1, 31. p 68, 21. C I C E R O , TUSC. disp. 3, 6, 12. s
2 4 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35
2 Kor 11,2-3. Rim 9,2. Rim 10,3. 2 Kor 12,11. Fil 2,7. Mk 3,5. Iv 11,15.45. Lk 22,15. Mt 26,38. Rim 1,31. Ps 69 (68), 20. (Prijevod prema latinskom predlošku). Prema Ciceronu, Tuskulanski razgovori, 3,6,12.
D E civ. D E I
258
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 9 , 4 - 9 , 5
14,
9,4 -
259
9,5
36
circa illa, quae dtircLdeicL graece dicitur (quae si latine posset impassibilitas diceretur), si ita intellegenda est (in animo quippe, non in cor pore accipitur), ut sine his affectionibus vivatur, quae contra rationem accidunt mentemque perturbant, bona plane et maxime optanda est, sed nec ipsa huius est vitae. Non enim qualiumcumque hominum vox est, sed maxime piorum multumque iustorum atque sanetorum: Si dixerimus, quia peccatum non habemus, nos ipsos seducimus et veritas in nobis non est . Tune itaque h-KOideioL ista erit, quando pec catum in homine nullum erit. Nunc vero satis bene vivitur, si sine crimine; sine peccato autem qui se vivere existimat, non id agit, ut peccatum non habeat, sed ut veniam non accipiat. Porro si hiradeocL illa dicenda est, cum animum contingere omnino non potest ullus affectus, quis hunc stuporem non omnibus vitiis iudicet esse peiorem? Potest ergo non absurde diei perfeetam beatitudinem sine stimulo timoris et sine ulla tristitia futuram; non ibi autem futurum amorem gaudiumque quis dixerit, nisi omni modo a / veritate seclusus? Si autem čniroLdeiot illa est, ubi nec metus ullus exterret nec angit dolor, aversanda est in hac vita, si recte, hoc est secundum Deum, vivere volumus; in illa vero beata, quae sempiterna promittitur, pla ne speranda est.
Zbog svega toga, ono što se grčki naziva djtćHreia (što bi, ako se latinski može tako reći, bilo impassibilitas), ako tako treba razumjeti (a što, dakako, pripada duši, ne tijelu) da znači živjeti bez onih čuv stava koja se događaju protiv razbora te uzbuđuju um - : svakako je nešto dobro i poželjno u najvećoj mjeri, ali ne pripada ovomu životu. Naime, nije posrijedi glas bilo kojih ljudi, nego onih što su najpobožniji, veoma pravedni i sveti, kad se kaže: »Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.« Dakle, ta će djtćdeia nastupiti kad u čovjeku ne bude nikakva grijeha. Sada se dostatno dobro živi, ako se živi bez prekršaja. A k o pak tko god misli kako živi bez grijeha, taj ne čini da bude bez grijeha, nego prije da ne primi oprosta. I dalje, ako 'ajićfteia treba nazvati ono stanje kada dušu ne može ganuti nikakvo čuvstvo, tko takvu zamrlost ne bi smatrao gorom od svih poroka? Dakle, može se (a da ovo ne bude besmisleno) reći kako će savršeno blaženstvo biti bez napadaja straha, bez ikakve tuge; ali tko bi rekao (osim onoga što je posve izdvojen od istine) kako tu neće biti nikakve ljubavi ni radosti? U z to, ako je ajtadeia ono stanje u kojem niti strah plaši, niti bol tišti, - onda ga u ovome životu treba izbjegavati, želimo li živjeti ispravno, to jest: po Bogu. Međutim, u onome blaženom životu, koji nam se obećaje kao vječan, jasno je da se takvu stanju treba nadati.
Timor namque ille, de quo dicit apostolus Ioannes: Timor * ^ > d perfeeta caritas foras mittit timorem, I quia timor poenam habet; qui autem timet, non est perfeetus in caritate , non est eius generis timor, cuius ille, quo timebat apostolus Paulus, ne Corinthii serpentina seducerentur astutia ; hunc enim timorem habet caritas, immo non habet nisi caritas; sed illius generis est ti mor, qui non est in caritate, de quo ipse apostolus Paulus ait: Non enim aecepistis spiritum servitutis iterum in timore™ . Timor vero ille castus permanens in saeculum saeculi , si erit et in futuro saeculo (nam quo alio modo potest intellegi permanere in saeculum saecu li?), non est timor exterrens a malo quod aceidere potest, sed tenens in bono quod amitti non potest. Ubi enim boni adepti amor immutabilis est, profeeto, si diei potest, mali cavendi timor securus est. Ti moris quippe časti nomine ea voluntas significata est, qua nos necesse erit nolle peceare, et non sollicitudine infirmitatis, ne forte peceemus, sed tranquillitate caritatis cavere peccatum. Aut si nullius om nino generis timor esse poterit in illa certissima securitate perpetuorum feliciumque gaudiorum, sic est dictum: Timor Domini castus permanens in saeculum saeculi , quemadmodum dictum est: Patien-
5. Naime, onaj strah o kojem apostol Ivan kaže: »U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostav lja kaznu. A tko se boji, nije savršen u ljubavi;« nije istoga roda kao onaj kojim je apostol Pavao strahovao da Korinćane ne zavede zmijina lukavost. Takav strah posjeduje samo milosrdna ljubav, i može ga osjetiti samo milosrdna ljubav (caritas). A drugog je roda onaj strah koji nije u ljubavi, i o kojem sam apostol Pavao kaže: »Niste primili duha ropstva, da ponovo budete u strahu.« Međutim, onaj neokaljani strah, što traje na vijeke vjekova , ako bude postojao i u budućem vijeku (jer kojim se drugim načinom i može shvatiti kako će trajati na vijeke vjekova?), nije strah što plaši oda zla koje se može dogoditi, nego koji održava u dobru koje se ne može izgubiti.
ar
94
PL416
Timor in caritest
6 S S e
CC429
P
°
9. 5.
n
o
n
e s t
n
car
ate
se
95
96
91
98
99
quoniam M. timorem M.
9 4 9 5 9 6 9 7 9 8
9 9
1 Io 1, 8. l i o 4, 18. Cf. 2 Cor 11,3. Rom 8, 15. Ps 18, 10. Ps 18 10
37
38
39
40
41
Naime, ondje gdje je ljubav prema postignutu dobru nepromjenjiva, tu je zaista - ako se tako može reći - strah oda zla koje treba izbjega vati - spokojan. Jer, izričaj 'neokaljan strah' označuje onu volju po kojoj će biti nuždno da ne htjednemo griješiti, ne po tjeskobi svoje slabosti, kako ne bismo možda zgriješili, nego po spokoj nos ti ljubavi da se čuvamo grijeha. Ili, ako pak ne može biti nikakve vrste straha u onome najpouzdanijem spokojstvu neprestanih i blaženih radosti, onda je izrekom »neokaljan Gospodinov strah koji traje na vijeke vjekova« rečeno isto što i riječima: »Strpljivost ubogih neće propasti 36 £ ) i netrpnost, bešćutnost, bestrasnost. 1/vi 8 l/v4,18. 2 Kor 11,3. Rim 8,15. Ps 19 (18), 9. (Prema latinskom »in saeculum saeculi«). O S
37
3 8
3 9
4 0
41
o v n o :
260
D E CIV. D E I
14, 9,5 - 10
O DRŽAVI BOŽJOJ
10
tia pauperum non peribit in aeternum °. Neque enim aeterna erit ipsa patientia, quae necessaria non est, nisi ubi toleranda sunt mala; sed aeternum erit, quo per patientiam pervenitur. Ita fortasse timor castus in saeculum saeculi dictus est permanere, quia i d permanebit, quo timor ipse perducit.
Ex his affectibus duae civitates.
PL417 CC 430
9. 6. Quae cum ita sint, quoniam recta vita ducenda est, qua perveniendum sit ad beatam, omnes affectus istos vita recta rectos ha bet, perversa perversos. Beata vero eademque aeterna amorem habe bit et gaudium non solum rectum, verum etiam certum; timorem autem ac dolorem nullum. Unde iam apparet utcumque, quales esse debeant in hac peregrinatione cives civitatis Dei, viventes secundum spiritum, non secundum carnem, hoc est secundum Deum, non se cundum hominem, et quales in illa, quo tendunt, immortalitate futu r i sint. Civitas porro, i d est societas, impiorum non secundum Deum, sed secundum hominem viventium et in ipso cultu falsae contemptuque verae divinitatis doctrinas hominum daemonumve sectantium his affectibus praviš tamquam morbis et perturbationibus quatitur. Et si quos cives habet, qui moderari talibus motibus et eos quasi temperare videantur, sic impietate superbi et elati sunt, ut hoc / ipso sint in eis / maiores tumores, quo minores dolores. Et si nonnulli tanto immaniore, quanto rariore vanitate hoc in se ipsis adamaverint, ut nullo prorsus erigantur et excitentur, nullo flectantur atque inclinentur affectu: humanitatem totam potius amittunt, quam veram assequuntur tranquillitatem. Non enim quia durum aliquid, ideo rectum, aut quia stupidum est, ideo sanum. at
14,
9,5 -
10
261
42
dovijeka.« Zapravo, i neće biti vječna sama strpljivost (koja i nije potrebna osim ondje gdje treba podnositi zla), nego će biti vječno ono do čega se stiže strpljivošću. Možda je na isti način rečeno, kako će neokaljani strah trajati na vijeke vjekova, to jest: da će trajati ono do čega taj strah dovodi. 6. K a d je tomu tako, i jer treba voditi ispravan život kojim se ima stići do blažena života, sva su ona čuvstva u ispravnu životu ispravna, a u izopačenu - izopačena. A blažen i vječan život imat će ljubav i radost ne samo ispravne nego i spokojne, dočim neće imati nikakva straha i bola. Otuda se vidi, kakvi moraju biti građani Božjega grada na ovome proputovanju, živeći po duhu, a ne po puti, to jest: po Bogu, a ne po čovjeku; te kakvi će biti u onoj besmrtnosti prema kojoj se kreću. Dočim, grad, naime zajednica, bezbožnika ne živi po Bogu, nego po čovjeku; i štujući lažno a prezirući istinsko božanstvo, ti slijede nauke ljudi ili zloduha i potresaju ih izopačena čuvstva poput bolesti i smut nji. I ako se u toj zajednici nade građana koji ublažavaju takva čuv stva i čini se kao da ih svladavaju, ti su u svojoj bezbožnosti toliko oholi i uzneseni, te im je nadutost to veća što su im bolovi manji. A ako se neki od njih - to čudovišnijom ispraznošću što je ona rjeđa toliko zanesu sami sobom da ih baš ništa ne pobuđuje ili uzbuđuje, da ih ne dira i ne privlači nikakvo čuvstvo, ti većma gube cjelokupnu ljudskost, negoli što dosežu istinsko spokojstvo. Jer, zbog toga što je nešto tvrdo, nije samim tim i ispravno; ili ako je bešćutno, da je stoga i zdravo. Strast i požuda poslije pada [10-28]
Qui fuerunt affectus et libido post peccatum [10-28] Primi homines in paradiso beati erant.
10. Sed utrum primus homo vel primi homines (duorum erat quippe coniugium) habebant istos affectus in corpore animali ante peccatum, quales in corpore spiritali non habebimus omni purgato finitoque peccato, non immerito quaeritur. Si enim habebant, quomodo erant beati in illo memorabili beatitudinis loco, id est paradi so? Quis tandem absolute dići beatus potest, qui timore afficitur vel dolore? Quid autem timere aut dolere poterant illi homines in tantorum tanta affluentia bonorum, ubi nec mors metuebatur nec ulla corporis mala valetudo, nec aberat quicquam, quod bona voluntas adipisceretur, nec inerat quod carnem animumve hominis feliciter viventis offenderet? Amor erat imperturbatus in Deum atque inter se coniugum fida et sincera societate viventium, et ex hoc amore grande gaudium, non desistente quod amabatur ad fruendum. Erat devitatio tranquilla peccati, qua manente nullum omnino alicunde malum, au
a t
a u
assequantur M. aliunde M.
10. A l i , ispravno je upitati da li je imao prvi čovjek, i l i imadijahu l i prvi ljudi - jer postojaše zajedništvo dvoje ljudi - u svojem životinjskom tijelu prije grijeha ta čuvstva, kakva u svojem duhovnom tijelu nećemo imati, pošto bude očišćen i dokrajčen svaki grijeh. A k o ih imadijahu, kako onda bijahu blaženi na onome nezaboravnome mjestu blaženstva, to jest: u raju? Tko se može nazvati posve blaže nim ako trpi strah ili bol? A l i , zbog čega su se mogli bojati ili osjećati bol ti prvi ljudi u takvu i toliku izobilju dobara, gdje ih nije plašila ni smrt ni kakva tjelesna bolest, i gdje ne manjkaše ničega što bi dobra volja zaželjela postići, i gdje ne bijaše prisutno ništa što bi moglo pozlijediti bilo put bilo dušu čovjeka koji je živio sretno? Tu bijaše nepomućena ljubav prema Bogu, te između prvih supružni ka, što življahu u vjernu i iskrenu zajedništvu; a iz te je ljubavi potje cala golema radost, jer ono što se voljelo neprestance bijaše radi na slade nazočno. Postojaše spokojno izbjegavanje grijeha, i dok je ono trajalo, ni od kuda nije prodiralo nikakvo zlo koje bi ih žalostilo. Ili Ps 9,18. (Prijevod prema latinskom predlošku).
Treba li vjero vati kako prvi ljudi u raju nisu bili izloženi nikakvim uzbu đenjima prije nego što su bili zgriješili.
D E civ. D E I
262
14, 1 0 - 1 1 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
11. 1. Sed quia Deus cuneta praescivit et ideo quoque hominem peceaturum ignorare non potuit: secundum id, quod praescivit atque
11. 1. A l i , budući je Bog sve unaprijed znao, te nije mogao neznati, da će čovjek zgriješiti, i mi moramo zasnovati svoj nauk o svetome gradu prema tome što je O n unaprijed znao i rasporedio, a ne
a v
ba
102
Deus praesciens hominem peceaturum statuit salv a r e
-
263
11,1
možda žuđahu dotaknuti zabranjeno stablo, kako bi s njega kušali, ali se bojahu umrijeti, pa su tako, dakle, i žudnja i strah uznemirivali već ono dvoje na tome mjestu? Nek je daleko od nas, da bismo i pomislili kako takvo što bijaše ondje gdje nije bilo nikakva grijeha! Jer svakako je grijeh žudjeti za onim što brani Božji zakon, i ustezati se od toga zbog straha od kazne, a ne zbog ljubavi prema pravedno sti. I nek je daleko od nas, kažem, da bi prije svakoga grijeha tu već postojao onakav grijeh kakvim oni prema stablu zgriješiše onako kako Gospodin reče o ženi: »Ako tko s požudom pogleda ženu, već je u svom srcu s njom učinio preljub.«
az
PL 418
10 -
quod contristaret, irruebat. An forte cupiebant prohibitum lignum ad vescendum contingere, sed mori metuebant, ac per hoc et cupidi tas et metus iam tune illos homines etiam in illo perturbabat loco? Absit ut hoc existimemus fuisse, ubi nullum erat omnino peccatum. Neque enim nullum peccatum est ea quae lex Dei prohibet concupiscere atque ab his abstinere timore poenae, non amore iustitiae. Ab sit, inquam, ut ante omne peccatum iam ibi fuerit tale peccatum, ut hoc de ligno admitterent, quod de muliere Dominus ait: Si quis viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo . Quam igitur felices erant et nullis agitabantur perturba tionibus animorum, nullis corporum laedebantur incommodis: tam felix universa societas esset humana, si nec illi malum, quod etiam in posteros traicerent , nec quisquam ex eorum stirpe iniquitate committeret, quod damnatione / reciperet; atque ista permanente felicitate, donec per illam benedictionem, qua dictum est: Crescite et multiplicamini , praedestinatorum sanctorum numerus compleretur, alia maior daretur, quae beatissimis angelis data est, ubi iam esset certa securitas peceaturum neminem neminemque moriturum, et tališ esset vita sanctorum post nullum laboris, doloris, mortis experimentum, qua/lis erit post haec omnia in incorruptione corporum reddita resurrectione mortuorum. 101
CC431
14,
r
..
.
. T
hh * i
i
-i
1
Dakle, kao što oni bijahu sretni i nisu im duše potresale nikakve smutnje, niti su im tijela trpjela ikakve tegobe, - tako bi bila sretna i cjelokupna ljudska zajednica, da to dvoje prvih ne počiniše zlo, koje prenesoše i na potomke, te da nitko od njihova roda nije počinio opačinom ono što se osudom uzvraća. I takva bi sretnost potrajala sve dok po onome blagoslovu, izrečenu u riječima: »Plodite se i mno žite« ne bi se ispunio broj predodređenih svetaca; a nakon te sretno sti dala bi se još veća (kakva je dana najblaženijim anđelima), u kojoj bi već bilo pouzdano jamstvo, da nitko neće zgriješiti i nitko neće umrijeti, te takav bi bio život svetih - bez ikakva prethodnog iskustva napora, bola, smrti - kakav će i biti nakon svega ovoga, u nepropadljivosti tjelesa nakon uskrsnuća mrtvih. 2
••
DD
disposuit, civitatem sanetam debemus asserere, non secundum l l lud, quod in nostram cognitionem pervenire non potuit, quia in Dei dispositione non fuit. Neque enim homo peccato suo divinum potuit perturbare consilium, quasi Deum quod statuerat mutare compulerit; cum Deus praesciendo utrumque praevenerit, id est, et homo, quem bonum ipse creavit, quam malus esset futurus, et quid boni etiam sic de illo esset ipse facturus. Deus enim etsi dicitur statuta
1 0 2
M t 5, 28. G e n 1, 28.
,•
v
.
.
i .* N/
prema onome sto nije moglo stici u nasu spoznaju, jer ne bijaše u Božjoj namisli. Isto tako, čovjek svojim grijehom nije mogao izmijeniti božansku nakanu, kao da bi prisilio Boga izmijeniti ono što bijaše odredio, jer je Bog svojim predznanjem predvidio oboje, to jest: i kako će zao postati čovjek (kojega bijaše stvorio dobrim) i kakvo će dobro sam načiniti čak iz i od takvoga zla. Naime, kaže se i kako Bog mijenja odluke (pa se otuda u prenesenu izrijeku u Svetome pismu
primi homines add. M. traiecerunt M. iniquitate... damnatione] iniquitatem (x>mrrutteret, quae damnationem M. eam add. M.
1 0 1
i
1 2
Mt 5,28. Post 1,28.
o
padu prvoga
kojem je ?skvarena dobro stvorena narav, a § t o n e
m o ž e
n i t k o
popraviti tvorca^ " 621
3
DE
264
civ.
DEI
14, 11,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
11,2
14,
265
11,1-11,2
1
b c
mutare (unde tropica locutione in Scripturis etiam paenituisse le gitur Deum ), iuxta i d dicitur, quod homo speraverat vel naturalium causarum ordo gestabat, non iuxta id, quod se Omnipotens facturum esse praesciverat. Fecit itaque Deus. sicut scriptum est, homi nem r e c t u m ac per hoc voluntatis bonae. Non enim rectus esset bonam non habens voluntatem. Bona igitur voluntas opus est Dei; cum ea quippe ab illo factus est homo. Mala vero voluntas prima, quoniam omnia opera mala praecessit in homine, defectus potius fuit quidam ab opere Dei ad sua opera quam opus ullum, et ideo mala opera, quia secundum se, non secundum Deum; ut eorum operum tamquam f ructuum malorum voluntas ipsa esset velut arbor m a l a aut ipse homo in quantum malae voluntatis. Porro mala voluntas quamvis non sit secundum naturam, sed contra naturam, quia vi tium est, tamen eius naturae est, cuius est vitium, quod nisi in natura non potest / esse; sed in ea, quam creavit ex nihilo, non quam genuit Creator de semetipso, sicut genuit Verbum, per quod facta sunt om n i a ; quia, etsi de terrae pulvere Deus finxit hominem , eadem terra omnisque terrena materies omnino de nihilo est, animamque de nihilo factam dedit corpori, cum factus est homo. Usque adeo autem mala vincuntur a bonis, ut, quamvis sinantur esse ad demonstrandum quam possit et ipsis bene uti iustitia providentissima Crea toris, bona tamen sine malis esse possint, sicut Deus ipse verus et summus, sicut omnis super istum caliginosum aerem caelestis invi sibilis visibilisque creatura; mala vero sine bonis esse non possint, quoniam naturae, in quibus sunt, in quantum naturae sunt, utique bonae sunt. Detrahitur porro malum non aliqua natura, quae accesserat, vel ulla eius parte sublata, sed ea, quae vitiata ac depravata fuerat, sanata atque correcta. Arbitrium igitur voluntatis tune est vere liberum, cum vitiis peccatisque non servit. Tale datum est a Deo; quod amissum proprio vitio, nisi a quo dari potuit, / reddi non potest. Unde Veritas dicit: Si vos Filius liberaverit, tune vere liberi eritis . Idipsum est autem, ac si diceret: S i vos Filius salvos fecerit, tune vere salvi eritis. Inde quippe liberator, unde salvator. 103
104
105
cc 432
106
PL419
107
108
govori, da se Bog pokajao ), ali se tako kaže prema onomu čemu se čovjek nadao ili prema onome što u sebi nosi poredak naravnih uzro ka, a ne prema onome što je Svemogući unaprijed znao da će učiniti. Te tako - kao što je pisano - Bog je stvorio čovjeka ispravnim i prema tome s dobrom voljom. Jer ne bi bio ispravan da nema dobru volju. Stoga, dobra volja je djelo Božje, jer čovjek je od Boga s njome i stvoren. 2
Dočim, prva zla volja (jer prethodi svim ostalim zlim djelima u čovje ku) prije bijaše nekakvo otpadnuće od Božjega djela prema svojim vlastitim djelima, negoli ikakvo djelo; te stoga bijahu zla djela, jer su se zbila prema sebi, a ne prema Bogu; a sama zla volja bijaše poput zla stabla što je tim djelima urodilo kao zlim plodovima , ili pak sam čovjek ukoliko je bio zle volje. I dalje, iako zla volja nije po naravi, nego protiv naravi, jer je nedostatak, ipak pripada onoj naravi kojoj je i nedostatak, koji opet ne može opstojati osim u naravi, ali u onoj koju je Bog iz ničega stvorio, a ne koju je Stvoritelj iz sebe rodio, kao što je rodio Riječ, po kojoj je sve postalo ; jer iako je Bog obli kovao čovjeka od praha zemaljskoga , ista je ta zemlja i sva zemaljska tvar od ničega, te kad je čovjek stvoren, tijelu je Bog dao dušu nači njenu od ničega. 3
4
5
Međutim, dobra toliko nadvladavaju zla, da iako se zlu dopušta da bude (kako bi se pokazalo da pravednost i promisao Stvoritelja mogu dobro upotrijebiti čak i zlo), ipak dobra mogu postojati bez zala, kao što je sam istiniti i Svevišnji Bog te svi vidljivi i nevidljivi nebeski stvorovi iznad ovoga pomračenog zraka; dočim zla bez dobara ne mogu biti, jer naravi u kojima jesu, ukoliko su naravi, utoliko su zaista i dobre. I dalje, zlo se ne uklanja tako što se odstrani kakva narav što je pridošla ili oduzećem bilo kojega njezina dijela, nego tako da se narav što bijaše izopačena i unižena izliječi i ispravi. Dakle, sud volje je onda istinski slobodan kad ona ne robuje pogrje škama i grijesima. Takav je dan od Boga, ali kad je jednom izgubljen vlastitom pogrješkom, ponovo se ne može steći osim od onoga koji ga je i mogao dati. Otuda Istina kaže: »Ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.« A to je isto kao da bi i rekao: ' A k o vas Sin bude spasio, zaista ćete biti spašeni.' Jer po čemu je Osloboditelj po tome je i Spasitelj. 6
Aliter primi ho mines peceaverunt.
11.2. Vivebat itaque homo secundum Deum in paradiso et corporali et spiritali. Neque enim erat paradisus corporalis propter corpo130
1 0 3
1 0 4
1 0 5
1 0 6
1 0 7
1 0 8
sanctis add.
2. I tako je čovjek živio po Bogu u tjelesnome i duhovnome raju. I ne bijaše taj raj tjelesan radi dobara tijela, a ne i duhovan radi dobara
M.
C f . G e n 6, 6; 1 R e g 15, 11. Eccle 7, 30. C f . M t 7, 17-18. C f . Io 1, 3. C f . G e n 2, 6. Io 8, 36.
1
Post 6,6. , Prop 7,29. ( U novijem hrvatskom prijevodu: jednostavan, naprama lat. rectus). Mt 7,17-18. Iv 1,3. Post 2,7. Iv 8,36. t
2 3 4 5 6
266
DE
civ.
DEI
14,
ris bona et propter mentis non erat spiritalis; aut vero erat spiritalis quo per interiores et non erat corporalis quo per exteriores sensus homo frueretur. Erat plane utrumque propter utrumque. Postea ve ro quam superbus ille angelus ac per hoc invidus per eamdem superbiam a Deo ad semetipsum conversus e t quodam quasi tyrannico fastu gaudere subditis quam esse subditus eligens de spiritali para diso cecidit (de cuius lapsu sociorumque eius, qui ex angelis Dei an geli eius effecti sunt, in libris undecimo et duodecimo huius operis satis, quantum potui, d i s p u t a v i ), malesuada versutia in hominis sensum serpere affectans, cui utique stanti, quoniam ipse ceciderat, invidebat, colubrum in paradiso corporali, ubi cum duobus illis hominibus, masculo et femina, animalia etiam terrestria cetera subdita et innoxia versabantur, animal scilicet lubricum et tortuosis anfractibus mobile, operi suo congruum, per quem loqueretur, elegit; eoque per angelicam praesentiam praestantioremque naturam spiri tali nequitia sibi subiecto et tamquam instrumento abutens fallacia ser/mocinatus est feminae, a parte scilicet inferiore illius humanae copulae incipiens, ut gradatim perveniret ad totum, non existimans virum facile credulum nec errando posse decipi, sed dum alieno cedit errori. Sicut enim Aaron erranti populo ad idolum fabricandum non consensit inductus, sed cessit obstrictus nec Salomonem credibile est errore putasse idolis esse serviendum, sed blanditiis femineis ad illa sacrilegia fuisse c o m p u l s u m : ita credendum est illum virum suae feminae, uni unum, hominem homini, coniugem coniugi, ad Dei legem transgrediendam non tamquam verum loquenti credidisse seductum, sed sociali necessitudine paruisse. Non enim frustra dixit Apostolus: Et Adam non est seductus, mulier autem seducta est , nisi quia illa quod ei serpens locutus est, tamquam verum esset, accepit, ille autem ab unico noluit consortio dirimi nec in communione peccati; nec ideo minus reus, s i sciens prudensque peccavit. Unde et Apostolus non ait: Non peccavit; sed: Non est seductus; nam utique ipsum ostendit, ubi dicit: Per unum hominem peccatum intravit in mundum, et paulo post apertius: In similitudine, inquit, praevaricationis Adae . Hos autem seductos / intellegi voluit, qui id, quod faciunt, non putant esse peccatum; ille autem scivit. Alioquin quomodo verum erit: Adam non est seductus? Sed inexpertus divinae severitatis in eo falli potuit, ut veniale crederet esse commissum. Ac per hoc in eo quidem, quo mulier seducta est, non est ille seductus, sed eum fefellit, quomodo fuerat iudicandum quod erat bd
109
1x5
CC 433
O DRŽAVI BOŽJOJ
11,2
14,
267
11,2
uma; i ne bijaše samo duhovan, kako bi čovjek uživao samo nutar njim sjetilima, a da ne bude i tjelesan, kako bi čovjek uživao i izvanj skim sjetilima. Bijaše, očito, oboje radi jednoga i drugoga. N u , nakon što je iz duhovnog raja ispao onaj oholi anđeo, i zato zavidan po istoj oholosti kojom se od Boga priklonio samome sebi; s nekakvim je silničkim prezirom više volio radovati se pokorenima negoli se sam pokoriti (a ja sam o padu njegovu i njegovih drugova, što su od an đela Božjih postali anđelima njegovim, već raspravljao, onoliko ko liko uzmogoh, u jedanaestoj i dvanaestoj knjizi ovoga djela ). O n je zavodničkom lukavošću nastojao upuzati u čovjekovu svijest; čovjeku koji još stajaše zavidio je anđeo, koji bijaše pao. Iako tu u tjelesnome raju bijahu s ono dvoje ljudi, s muškarcem i ženom, i ostale zemaljske životinje, ukroćene i neškodljive, on je izabrao zmiju da kroz nju progovori, kao najviše prikladnu, naime: životinju klisku koja se kreće u savitljivim kolobarima. Svojom anđeoskom moći te izvrsnijom naravi on je nju podredio sebi u duhovnoj zloći, i zlorabeći je kao svoje oruđe zametnuo je razgovor sa ženom, započevši naime s nižim dijelom ljudskog para kako bi postepeno obuhvatio cjelinu, ne misleći da bi muškarac bio tako lakovjeran te bi se dao obmanuti vlastitom pogrješkom, nego samo ako popusti pogrješci drugoga. 7
110
1H
bi
112
b g
PL 420
113
b h
1 x 1
et om. M. sensus M. Sed et M. ^ sed M. E o s M. 1x1
Upravo kao što ni A r o n - kad je ono zabludjeli puk tražio da se načini kumir - nije pristao po nagovoru, nego po prisili , niti je vjero jatno da je Salomon pogrješno mislio da treba služiti kumirima, nego bijaše ženskim laskama nagnan na to svetogrđe , - isto tako treba vjerovati, kako onaj muž svojoj ženi, kao jedno drugomu, čovjek čo vjeku, suprug supruzi, - pri prekršaju Božjega zakona - nije vjerovao, da govori istinu i tako bio zaveden, nego ju je poslušao po nužnosti njihove združenosti. Naime, nije apostol uzalud rekao: »Adam nije zaveden, već je žena zavedena«, misleći pri tome kako je žena pri hvatila kao istinito ono što joj zmija bijaše govorila, dok se muž nije htio razdvojiti od svoje jedine družice, čak ni u zajedništvu grijeha; a nije zbog toga manje kriv, ta zgriješio je znajući i razumijevajući. Stoga apostol i nije rekao: 'Nije zgriješio', nego: »Nije zaveden.« Zapra vo, o njemu govori kad kaže: »Po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet«, i malo poslije još otvorenije: »U sličnosti Adamova prekršaja.« 8
9
10
11
Apostol htjede da se razumije kako 'zavedeni' znači oni koji čine ono što ne misle da je grijeh. N u , Adam je znao; kako bi inače bilo istini to: »Adam nije zaveden«? A l i , ne iskusivši još božanske strogoće, mogao se prevariti što je povjerovao kako je počinjeni prekršaj oprostiv. Pa prema tome, iako nije bio zaveden onim čime je zavedena žena, ipak se prevario što se tiče načina kojim će se osuditi ono kad
b f
b h
7
1 0 9
1 1 0
1 1 1
1 1 2
1 1 3
V . supra 11, cc. 13 s. 33; 12, cc. 6, 9. C f . E x 32, 3-5. C f . 3 R e g 11, 4. 1 T i m 2, 14; cf. 2 C o r 11, 3. R o m 5, 12-14.
V i d i O Božjoj državi, 11,13; 12,1. Izl 32,1-6. 1 Kr 11,4. 1 Tim 2,14. Rim 5,12.14. (Doslovan prijevod prema latinskom: In similitudine praevaricatio nis Adae). 8
9
10 11
268
D E civ. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 11,2-13,1
dicturus: Mulier, quam dedisti mecum, ipsa mihi dedit, et manducavi . Quid ergo pluribus? Etsi credendo non sunt ambo decepti, peccando tamen ambo sunt capti et diaboli laqueis implicati. 114
Inoboediendo graviter homo peccavit.
12. Si quem vero movet, cur aliis peccatis sic natura non mutetur humana, quemadmodum illa duorum primorum hominum praevaricatione mutata est, ut tantae corruptioni, quantam videmus atque sentimus, et per hane subiaceret e t morti ac tot et tantis tamque inter se contrariis perturbaretur et fluetuaret affectibus, qualis in paradiso ante peccatum, licet in corpore animali esset, utique non fuit: si quis hoc movetur, ut dixi, non ideo debet existimare leve ac parvum / illud fuisse commissum, quia in esca factum est, non quidem mala nec noxia, nisi quia prohibita; neque enim quicquam mali Deus in illo tantae felicitatis loco crearet atque plantaret. Sed oboedientia commendata est in praecepto, quae virtus in creatura rationali mater quodammodo est omnium custosque virtutum; quando quidem ita facta est, ut ei subditum esse sit utile; perniciosum autem suam, non eius a quo creata est facere voluntatem. Hoc itaque de uno cibi genere non edendo, ubi aliorum tanta copia subiacebat, tam leve praeceptum ad observandum, tam breve ad memoria retinendum, ubi praesertim nondum voluntati cupiditas resistebat, quod de poe na transgressionis postea subsecutum est, tanto maiore iniustitia violatum est, quanto faciliore posset observantia custodiri. bl
CC 434
Superbia et humilitate civitas utraque discernitur.
13. 1. In oeculto autem mali esse coeperunt, ut in apertam inoboedientiam laberentur. Non enim ad malum opus perveniretur, nisi praecessisset voluntas mala. Porro malae voluntatis initium quae potuit esse nisi superbia? Initium enim omnis peccati superbia est . Quid est autem superbia nisi perversae celsitudinis appetitus? Perversa enim est celsitudo deserto eo, cui debet animus inhaerere, prin cipio sibi quodammodo fieri atque esse principium. Hoc fit, cum sibi nimis placet. Sibi vero ita placet, cum ab illo bono immutabili deficit, quod ei magis placere debuit quam ipse sibi. Spontaneus est autem iste defeetus, quoniam, si voluntas in amore superioris immutabilis bI
115
b l
b l
1 1 5
11,2 -
269
12
12. Netko se može začuditi zašto se i ostalim grijesima naša narav toliko ne mijenja kao što se izmijenila prekršajem onih dvoje prvih ljudi; naime, njime je ta narav podvrgnuta tolikom raspadu, kakav vidimo i osjećamo, pa i smrti, te je smućuju i potresaju tolika golema i međusobno oprečna čuvstva, kakvih ne bijaše u raju prije grijeha, iako čovjek bijaše u životinjskom tijelu; dakle, kao što rekoh, tome se netko može začuditi, ali počinjeni prekršaj ne treba zato smatrati ni lakim ni malenim jer se ticao jela, koje nije bilo ni zlo ni škodljivo, osim što je bilo zabranjeno. A Bog zaista i ne bi - na mjestu tolike sretnosti - ni stvorio ni posadio ništa zlo.
O kakvoći grijeha što ga počiniše prvi ljudi.
A l i u onom nalogu bijaše zahtjev za poslušnošću, što je krepost koja je u razumnome stvoru - na neki način - i majka i čuvarica svih ostalih kreposti, i budući daje tako stvoren daje po njega probitačno biti pokoran, a pogubno je slijediti vlastitu volju, mjesto volje onoga koji ga je stvorio. A tu naredbu da se ne jede od jedne vrste hrane, ondje gdje ostalih hrana bijaše toliko izobilje, bilo je isto toliko lako poslušati kao što ona bijaše kratka da se zapamti, osobito kad se žudnja još nije opirala volji (što je uslijedilo poslije kao kazna za pre kršaj); i to je većom nepravdom naredba prekršena što se lakšim po sluhom mogla izvršiti.
13. 1. Oni su kriomice počeli bivati zli da bi zapali u otvorenu neposlušnost. Jer ne bi se stiglo do zla djela, da mu nije prethodila zla volja. I dalje, što je drugo osim oholosti moglo biti početkom zle volje? Jer »oholost je početak svakoga grijeha« . A što li je drugo oholost nego žudnja za izopačenim uzdignućem? Naime, izopačeno je uzdignuće, kad se napusti počelo uz koje duša treba prionuti, i postane se i bude, na neki način, sam sebi počelom. To se zbiva kad se netko odviše sviđa sam sebi. A sam se sebi tako sviđa, kad otpane od onoga nepromjenjivog dobra, koje mu se trebalo više sviđati ne goli on sam sebi. To je otpadnuće svojevoljno, jer da je volja posto jano ustrajala u ljubavi višnjega i nepromjenjivoga dobra (koje ju je 1
et om. M. q u o d M.
G e n 3 , 12. E c c l e 10 15
13,1
htjede reći: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala, pa sam j e o . « Treba l i , dakle, što više? Iako vjerujući nisu oboje prevareni, ipak su griješeći oboje zatočeni i spetljani đavolskim zamkama.
12
1 1 4
14,
Post 3,12. 10'13- (Prijevod prema latinskom predlošku).
O tome kako je u Adamovu prekršaju zlome djelu prethodila zla volja.
DE
270
PL421
civ.
DEI
14,
O DRŽAVI BOŽJOJ
13,1
boni, a quo illustrabatur ut videret et accendebatur ut amaret, stabilis permaneret, non inde ad sibi placendum averteretur et ex hoc tenebresceret et frigesceret, ut vel illa crederet verum dixisse serpentem, vel ille Dei mandato uxoris praeponeret voluntatem putaretque se venialiter transgressorem esse praecepti, si vitae suae sociam non desereret etiam in societate peccati. Non ergo malum opus fac tum est, id est illa transgressio, ut cibo prohibito vescerentur, nisi ab eis qui iam mali erant. Neque enim fieret ille fructus malus nisi ab arbore m a l a . Ut autem esset arbor mala, contra naturam factum est, quia nisi vitio voluntatis, quod contra naturam est, non utique fieret. Sed vitio depravari nisi ex nihilo facta natura non posset. Ac per hoc ut natura sit, ex eo habet quod a Deo facta est; ut autem ab eo quod est deficiat, ex hoc quod de nihilo facta est. Nec sic defecit homo, ut omnino nihil esset, sed ut inclinatus ad se ipsum minus esset, quam erat, cum ei / qui summe est inhaerebat. Relicto itaque Deo esse in semetipso, hoc est sibi placere, non iam nihil esse est, sed nihilo propinquare. Unde superbi secundum Scripturas sanctas alio nomine appellantur sibi placentes . Bonum est enim sursum habe re cor; non tamen ad se ipsum, quod est superbiae, sed ad Domi n u m , quod est oboedientiae, quae nisi humilium non potest esse. Est igitur aliquid humilitatis miro modo quod sursum faciat cor, et est aliquid elationis quod deorsum faciat cor. Hoc quidem quasi con trarium videtur, ut elatio sit deorsum et humilitas sursum. Sed pia humilitas facit subditum superiori; nihil est autem superius Deo; et ideo exaltat humilitas, quae facit subditum Deo. Elatio autem, quae in vitio est, eo ipso respuit subiectionem et cadit ab illo, quo non est quicquam superius, et ex hoc erit inferius et fit quod scriptum est: Deiecisti eos, cum extollerentur . Non enim ait: Cum elati fuissent, ut prius extollerentur et postea deicerentur; sed cum extollerentur, tune deiecti sunt. Ipsum quippe extolli iam deici est. Quapropter quod nunc in civitate Dei et civitati Dei in hoc peregrinanti saeculo maxime commendatur humilitas et in eius rege, qui est Christus °, maxime praedicatur contrariumque huic virtuti elationis vitium in eius adversario, qui est diabolus, maxime dominari sacris Litteris edocetur : profeeto ista est magna differentia, qua civitas, unde loquimur, utraque discernitur, una scilicet societas piorum homi num, altera impiorum, singula quaeque cum angelis ad se pertinentibus, in quibus praecessit hac amor Dei, hac amor sui. 116
c c
4 3 5
117
118
b m
119
12
121
14,
271
13,1
rasvjetljivalo, kako bi vidjela, i grijalo, kako bi ljubila), ona se ne bi od njega odvratila, kako bi se sviđala sebi samoj, te se zbog toga zamračila i ohladila, da bi i l i žena povjerovala da zmija govori istinu ili muž volju žene pretpostavio Božjoj zapovijedi te mislio, kako će mu se oprostiti prekršaj naredbe ako družicu svojega života ne napu sti čak ni u zajedništvu grijeha. Dakle, zlo djelo (to jest: onaj prekršaj da se jede zabranjeno jelo) počinili su oni koji već bijahu zli; toga zla ploda ne bi bilo osim sa zla stabla. A da bude stablo zlo, dogodilo se protiv naravi, jer da nije bilo poroka volje (što je protiv naravi), toga ne bi bilo. A samo narav stvorena iz ničega može se izopačiti nedostatkom. Prema tome, da postoji kao narav, to je po tome što ju je Bog stvorio; a da otpane od onoga što jest, to je po tome što je stvorena iz ničega. 2
A l i , ni tada čovjek nije otpao tako da uopće ne bude, nego da okrenuvšTse sebi samome, bude manje nego što bijaše kad je prianjao uz onoga koji najviše jest. Stoga, napustiti Boga i biti u sebi samome (to jest: sviđati se sebi samome) ne znači: biti ništa, nego približavati se ništavilu. Otuda se u Svetome pismu oholi drukčije nazivaju i samodopadljivcima (sibi placentes). Dobro je »uzdignuti srce«, ah ne prema sebi samome (što je oholost), nego prema Gospodinu, što je poslušnost, koja može pripadati samo poniznima. 3
Dakle, postoji nešto u poniznosti što na čudan način uzdiže srce, dok postoji nešto u uzdignuću što unizuje srce. Ovo se čini stanovitim protuslovljem što uzdignuće unizuje, dok poniznost uzvisuje. A h , po božna poniznost podvrgava nekoga višemu; a ništa nije više od Boga, te stoga uzvisuje poniznost koja podvrgava Bogu. Dočim, samo uzdig nuće, koje je po nedostatku, samo po sebi prezire podvrgnuće, pa otpada od onoga od kojega nije nitko viši, i po tome biva niže i onako kako je pisano: »Oborio si ih kad su se uzvisivali.« T u se ne kaže: 'Kad se bijahu uzvisili', kao da bi se prvo bili uzvisili, a onda se oborili, nego istodobno kad su se uzvisivah, tad su i oboreni. Jer, samo takvo uzdignuće već je propadnuće. 4
5
Zbog toga se sada poniznost najviše cijeni u gradu Božjem i u najve ćoj mjeri preporučuje gradu Božjem na proputovanju ovim svijetom i najviše se ističe u njegovu kralju , koji je Krist; dočim Sveto pismo nas poučava, kako opreka toj kreposti, porok uzdignuća, najviše go spodari njegovim protivnikom, đavlom; a u tome je zaista i golema razlika koja dijeli dva grada o kojima govorimo: jedan je, naime, zajednica pobožnih ljudi, a drugi bezbožnika, i svaki od njih ima an đele koji mu pripadaju, a u kojima je prije svega - na jednoj strani ljubav prema Bogu, a - na drugoj - ljubav prema sebi. 6
7
8
b m
quo add.
1 1 6
C f . M t 7, 18. C f . 2 Pt 2, 10. C f . Praef. Missae. Ps 72, 18; cf. L c 1, 52. Cf. M t 11, 29; Phil 2, 8 etc. C f . L c 4, 6-7.
1 1 7
1 1 8
1 1 9
1 2 0
1 2 1
M. 2 3 4 5 6 7 8
Mt 7,18. Usporedi 2 Pt 2,10. Ili uznesenosti. Ps 73 (72), 18. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mt 11,29. Fil 2,8-11. V i d i O Božjoj državi, 14,28.
D E civ. D E I
272 Superbia exaltans r u i n a m parat.
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 1 3 , 2 - 1 4
13. 2. Manifesto ergo apertoque peccato, ubi factum est quod Deus fieri prohibuerat, diabolus hominem non cepisset, nisi iam ille sibi ipsi placere coepisset. Hine enim et deleetavit quod dictum est: Eritis sicut dii '. Quod melius esse possent summo veroque princi pio cohaerendo per oboedientiam, non suum sibi existendo principium per superbiam. Dii / enim creati non sua veritate, sed Dei veri participatione sunt d i i . Plus autem appetendo minus est, qui, dum sibi sufficere deligit , ab illo, qui ei vere sufficit, deficit. Illud itaque malum, quo, cum sibi homo placet, tamquam sit et ipse lumen, avertitur ab eo lumine, quod ei si placeat et ipse fit lumen: illud, inquam, malum praecessit in abdito, ut sequeretur hoc malum quod perpetratum est in aperto. Verum est enim quod / scriptum est: Ante ruinam exaltatur cor et ante gloriam humiliatur . Illa prorsus ruina, quae fit in oeculto, praecedit ruinam, quae fit in manifesto, dum illa ruina esse non putatur. Quis enim exaltationem ruinam putat, cum iam ibi sit defeetus, quo est relietus Excelsus? Quis autem ruinam esse non videat, quando fit mandati evidens atque indubitata transgressio? Propter hoc Deus illud prohibuit, quod cum esset admissum, nulla defendi posset imaginatione iustitiae. Et audeo dicere superbis esse utile cadere in aliquod apertum manifestumque peccatum, unde sibi displiceant, qui iam sibi placendo ceciderant. Salubrius enim Petrus sibi displicuit, quando flevit, quam sibi placuit, quando praesumps i t . Hoc dicit et sacer Psalmus: Imple facies eorum ignominia, et quaerent nomen tuum, Domine ', id est, ut tu eis placeas quaerentibus nomen tuum, qui sibi placuerant quaerendo suum. 122
PL 422
1 2 3
bn
CC 436
124
125
126
bo
14,
13,2 -
273
14
2. Dakle, đavao ne bi čovjeka uhvatio bjelodanim i otvorenim grije hom, da učini ono što je Bog zabranio, da se već nije bio počeo sviđati sam sebi. Otuda je i uživao u onome što je rečeno: »Bit ćete kao bogovi.« A to su bolje mogli biti prianjajući u poslušnosti uz najviše i istinsko počelo, nego u oholosti postajući počelo sebi sami ma. Jer stvoreni bogovi nisu bogovi po svojoj istini, nego su to dioništvom u istinskome B o g u . Žudeći više biva manjim onaj tko izabire da sam sebi dostaje, i tako otpada od Onoga koji mu istinski dostaje. 9
10
Tako je to zlo - kad se čovjek sam sebi sviđa, kao da je sam svjetlost - ono po čemu se odvraća od one svjetlosti po kojoj bi, da mu se sviđa, i sam postao svjetlost, - to je zlo (kažem) prethodilo u tajnosti, da bi ga slijedilo zlo počinjeno u javnosti. Naime, istina je ono što je zapisano: »Prije sloma uzvisuje se srce, a prije slave ponizuje.« Slom koji se zbiva u tajnosti prethodi slomu koji se zbiva u javnosti, iako se prvi ne smatra slomom. Jer, tko bi uznositost smatrao slo mom, čak iako je ona odmaknuće kojim je napušten Onaj najuzvišeniji? A tko opet ne bi vidio, kako je posrijedi slom kad se zbiva bjelodan i nedvojben prekršaj zapovijedi? Zbog toga je Bog zabranio čin koji, pošto je počinjen, nije se mogao braniti nikakvim izmišljaj em pravičnosti. Usuđujem se reći kako je oholima korisno zapasti u ka kav bjelodan i otvoren grijeh, po kojem mogu postati nezadovoljni sobom samima, pošto su već pali, sviđajući se sami sebi. Zdraviji bi jaše Petar nezadovoljan samim sobom kad je zaplakao nego kad se sam sebi sviđao i bio odveć samopouzdan. To kaže i Sveti psalam: »Pokrij im lice sramotom, i potražit će tvoje ime, Gospodine!« To jest: 'da im se ti svidiš, dok traže tvoje ime, njima što su se sviđali sebi samima tražeći svoje ime.' 11
12
13
14. A l i je gora i kažnjivija oholost po kojoj se čak i u bjelodanim grijesima traži utočište isprike, kao što učiniše prvi ljudi, od kojih ona reče: »Zmija me prevarila, pa sam jela«, a on: »Žena, koju si stavio uza me, ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.« Ne čuje se tu nikakva molba za oprostom, nikakav vapaj za lijekom. Iako oni poput Kajina - nisu zanijekali ono što počiniše, ipak oholost traži da se krivnja za počinjeno prebaci na drugoga: oholost žene optužuje 1
2
Peior superbia excusationem inquirit.
14. Sed est peior damnabiliorque superbia, qua etiam in peccatis manifestis suffugium excusationis inquiritur; sicut i l l i primi homi nes, quorum et illa dixit: Serpens seduxit me, et manducavi, et ille dixit: Mulier, quam dedisti mecum, haec mihi dedit a ligno, et edi . Nusquam hic sonat petitio veniae, nusquam imploratio medicinae. Nam licet isti non sicut C a i n quod commiserunt negent, adhuc tamen superbia in a l i u d quaerit referre quod perperam fecit: su-
3
121
128
bp
b n b o b p
diligit M. placuerunt M. alium M.
9 10
1 2 2 1 2 3 124 1 2 5 1 2 6 1 2 7 1 2 8
Gen 3, 5. Cf. Ps81,6; I o l O , 34. P r o v 16, 18. Cf. Mt 26, 75.33. P s 8 2 , 17. Gen 3, 13. 12. Cf. Gen 4, 9.
11 12 13
1 2 3
Post 3,5. V i d i O Božjoj državi, 9,23; Ivan, 10,34. Izr 18,12. (Prijevod prema latinskom predlošku). Riječ ruina znači i rušenje, pad i propast i slom. Ps 83 (82), 16. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 3,13. Post 3,12. Post 4,9.
O prekršiteljevoj oholosti, koja sama bijaše gora od p r e k r š a ja.
274
D E civ. D E I
14, 1 4 - 1 5 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
perbia mulieris in serpentem, superbia viri in mulierem. Sed accusatio potius quam excusatio vera est, ubi mandati divini est aperta transgressio. Neque enim hoc propterea non fecerunt, quia id mulier serpente suadente, vir muliere impertiente commisit, quasi quicquam Deo, cui vel crederetur vel cederetur, anteponendum f u i t . bq
Gravissima inoboedientia iuste damnata est... PL 423
CC 437
15. 1. Quia ergo contemptus est Deus iubens, qui creaverat, qui ad suam imaginem fecerat, qui ceteris animalibus praeposuerat, qui in paradiso constituerat, qui rerum omnium copiam salutisque praestiterat, qui praeceptis nec pluribus nec grandibus nec difficilibus oneraverat, sed uno brevissimo atque levissimo ad oboedientiae salubritatem adminiculaverat, quo eam creaturam, cui libera servitus expediret, se esse / Dominum commonebat: iusta damnatio subsecuta est, talisque damnatio, ut homo, qui custodiendo mandatum futurus fuerat etiam carne spiritalis, fieret etiam mente carnalis et, qui sua superbia sibi placuerat, Dei iustitia sibi donaretur; nec sic, ut in sua esset omnimodis potestate, sed a se ipse quoque dissentiens sub illo, cui peccando consensit, pro libertate, quam concupivit, duram miseramque ageret servitutem, mortuus špiritu volens et corpore moriturus invitus, desertor aeternae vitae etiam aeterna, nisi gratia liberaret, morte damnatus. Quisquis huiusmodi damnationem vel nimiam vel iniustam putat, metiri profeeto nescit, quanta fuerit iniquitas in peccando, ubi tanta erat non peceandi facilitas. Sicut enim Abrahae non immerito magna oboedientia praedicatur, quia ut oceideret filium, res difficillima est imperata : ita in paradiso tanto maior inoboedientia fuit, quanto id, quod praeceptum est, nullius difficultatis fuit. Et sicut oboedientia secundi hominis eo praedicabilior, quo factus est oboediens usque ad mortem °: ita inoboedientia primi hominis eo detestabilior, quo factus est inoboediens usque ad mortem. U b i enim magna est inoboedientiae poena proposita et res a Creatore facilis imperata, quisnam satis explicet, quantum malum sit non oboedire in re facili et tantae potestatis imperio et tanto terrente supplicio? 129
13
br
... hominemque perturbationi bus subiecit.
15. 2. Denique, ut breviter dicatur, in illius peccati poena quid inoboedientiae nisi inoboedientia retributa est? N a m quae hominis est alia miseria nisi adversus eum ipsum inoboedientia eius ipsius,
b c
b r
14,
14 -
zmiju, oholost muža optužuje ženu. N u , gdje je prekršaj Božje zapo vijedi tako bjelodan, takve su riječi više prava optužba negoli isprika. Isto tako, ne znači da oni toga ne počiniše zbog toga što žena učini prekršaj na nagovor zmije, a muž na ponudbu ženinu, kao da se išta smjelo pretpostaviti Bogu, bilo u povjerenju bilo u popuštanju!
15. 1. Dakle, čovjek je prezreo nalog Boga, koji ga je stvorio, koji ga je načinio na svoju sliku, koji ga je postavio iznad ostalih životinja, koji ga je smjestio u raju, koji ga je opskrbio obiljem svih stvari i blagostanja, koji ga nije opteretio ni mnogim, ni krupnim, ni teškim naredbama, nego mu je pomogao jednom najkraćom i najlak šom zapovijedi radi zdrave poslušnosti, a kojom je htio toga stvora, kojemu je slobodno služenje na korist, upozoriti da je O n Gospodin. Uslijedila je pravedna kazna, i takva osuda te je čovjek (koji da se držao zapovijedi, bio bi duhovan čak i u puti), postade putenim i u umu; i on - koji se po svojoj oholosti sam sebi svidio - po Božjoj je pravdi sam sebi predan, ali ne tako da bi u cijelosti bio u svojoj moči, nego ne slažući se sa sobom samim, da bi pod vlašću onoga s kojim se zgriješivši složio, mjesto slobode koju je žudio, robovao u okrut nome i bijednome ropstvu, hotimice mrtav u duhu, dok će nehotice umrijeti u tijelu; odbjeg vječnoga života, osuđen i na vječnu smrt, ako ga milost ne izbavi. Tko god pomisli kako je takva kazna bilo pretjerana bilo nepravedna, taj zaista ne zna odmjeriti kolika bijaše opačina u griješenju tu gdje bijaše tako mnogo prilike ne-griješenja. I kao što se zasluženo slavi Abrahamova velika poslušnost (jer mu bijaše naloženo ono najteže, da zakolje svojeg sina) , toliko u raju bijaše veća neposlušnost što ono koje se zapovjedilo nije bilo uopće teško. I kao što je poslušnost Drugoga čovjeka hvale vrednija, jer po stade poslušan sve do smrti , tako je neposlušnost prvoga čovjeka to odvratnija jer postade neposlušnim sve do smrti. Naime, gdje je za neposlušnost određena golema kazna, a Stvoriteljev je nalog bilo lako poslušati, tko bi pravo razjasnio, koliko je zlo neposluh stvari što je tako laka, i zapovijedi tolike moći koja prijeti tako strašnom kaznom. 1
2
2. Napokon, ukratko rečeno, u kazni za taj grijeh, što je drugo odma zda za neposlušnost ako ne sama neposlušnost? Jer što je drugo čovje kova bijeda ako ne njegova neposlušnost prema sebi samomu, te jer
i fuerit M. terrenti M.
1 2 9
1 3 0
C f . G e n 22, 2; H e b r 11, 17; Iac 2, 21; Sap 10, 5; Eccle 44, 21. C f . Phil 2, 8.
275
15,2
Post 22,2; Heb 11,17; Jak 2,21; Mudr 10,5; Sir 44,20. Fil 2,8.
O pravednosti odmazde, koju prvi ljudi primiše zbog svoje neposlušnosti.
276
civ.
DE
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 15,2 131
ut, quoniam noluit quod potuit, quod non potest v e l i t ? In paradiso enim etiamsi non omnia poterat ante peccatum, quidquid tamen non poterat, non volebat, et ideo poterat omnia quae volebat; nunc vero sicut in eius stirpe cognoscimus et divina Scriptura testatur, homo vanitati similis factus est . Quis enim enumerat, quam multa quae non potest velit, dum sibi ipse, i d est voluntati eius ipse animus eius eoque inferior caro eius, non obtemperat? Ipso namque invito et ani mus plerumque turbatur et caro dolet et veterescit et moritur, et quidquid aliud patimur, quod non pateremur inviti, si voluntati nostrae nostra natura omnimodo atque ex omnibus partibus oboediret. At enim aliquid caro patitur, quo servire non sinitur. Quid interest unde, dum tamen per iustitiam dominantis Dei, cui subditi servire no/luimus, caro nostra nobis, / quae subdita fuerat, non serviendo molesta sit, quamvis nos Deo non serviendo molesti nobis potuerimus esse, non illi? Neque enim sic ille nostro, ut nos servitio corporis indigemus, et ideo nostra est quod recipimus, non illius poena quod fecimus. Dolores porro, qui dicuntur carnis, animae sunt in carne et ex carne. Quid enim caro per se ipsam sine anima vel dolet vel concupiscit? Sed quod concupiscere caro dicitur vel dolere, aut ipse ho mo est, sicut disseruimus , aut aliquid animae, quod carnis afficit passio, vel aspera, ut faciat dolorem, vel lenis, ut voluptatem. Sed dolor carnis tantum modo offensio est animae ex carne et quaedam ab eius passione dissensio, sicut a n i m i dolor, quae tristitia nuncupatur, dissensio est ab his rebus, quae nobis nolentibus acciderunt. Sed tristitiam plerumque praecedit metus, qui et ipse in anima est, non in carne. Dolorem autem carnis non praecedit ullus quasi metus carnis, qui ante dolorem in carne sentiatur. Voluptatem vero praece dit appetitus quidam, qui sentitur in carne quasi cupiditas eius, sicut fames et sitis et ea, quae in genitalibus usitatius libido nominatur, cum hoc sit generale vocabulum omnis cupiditatis. N a m et ipsam iram nihil aliud esse quam ulciscendi libidinem veteres definierunt ; quamvis nonnumquam homo, ubi vindictae nullus est sen sus, etiam rebus inanimis irascatur, e t male scribentem stilum collidat vel calamum frangat iratus. Verum et ista licet irrationabilior, tamen quaedam ulciscendi libido est, et nescio q u a , ut ita dixerim, quasi umbra retributionis, ut qui male faciunt, mala patiantur. Est igitur libido ulciscendi, quae ira d i c i t u r ; est libido habendi pecuniam, quae avaritia; est libido quomodocumque vincendi, quae pervicacia; est libido gloriandi, quae iactantia nuncupatur. Sunt multae variaeque libidines, quarum nonnullae habent etiam vocabula pro132
bs
CC438 PL424
133
14,
15,2
277
ne htjede ono što je mogao, hoće sada ono što ne može? Dočim u raju, iako i prije grijeha nije mogao sve, ipak što god ne mogaše to i ne hotijaše, pa stoga i mogaše sve što hotijaše. Sada pak, kao što prepoznajemo u njegovu potomstvu i svjedoči Sveto pismo: »Čovjek postade poput ispraznosti.« Naime, tko bi nabrojio sve one stvari koje čovjek ne može a hoće, dok je neposlušan sebi samomu, to jest dok su neposlušni njegovoj volji: njegova duša i njegova p u t niža od nje? Jer protiv njegove volje, i duša se većinom smućuje, dok put osjeća bol, stari i umire i svakovrsno pati; nu sve to ne bismo trpjeli protiv svoje volje, kad bi naša narav svakim načinom i svakim dijelom slušala našu volju. 3
Možda će se prigovoriti, kako zbog onoga što trpi p u t ne može služiti volji. A l i , što je važno zbog čega je tako, kad po pravdi Boga i G o spodara, kojemu ne htjedosmo podređeni služiti, p u t naša (koja nam bijaše podvrgnuta) ne služeći postade nam tegobnom, dok mi - ne služeći Bogu - uzmogosmo postati tegobnim sebi samima, a ne Bogu? Jer, njemu ne treba naša služba kao što nama treba služba tijela, i kazna koju primismo za ono što učinismo pripada nama, a ne njemu. I dalje, boli (o kojima se govori da pripadaju puti) pripadaju duši, a u puti su i proistječu iz puti. Jer što sama p u t - bez duše - bilo osjeća kao bol bilo žudi?
bt
134
bu
bv
135
b s
b t
b u
b v
1 3 1
1 3 2
1 3 3
1 3 4
1 3 5
veterascit M. animae M. ut M. quae M.
C f . T E R E N T I U S , Andria 2 , 1, 305-306. Ps 143, 4 . V . supra 14, 2 . C f . C I C E R O , TUSC. disp. 3 , 5, 1 1 ; 4, 9, 2 1 . C f . C I C E R O , TUSC. disp. 4, 9, 2 0 .
Naime, kad se kaže kako p u t štogod žudi ili da ćuti bol, onda je posrijedi i l i sam čovjek (kao što dokazasmo ) ili štogod od duše na što djeluje trpnja (passio) puti, bilo mučna, te pričinja bol, bilo blaga, te izaziva ugodu. I bol puti samo je povreda duše iz puti i nekakav nesklad s trpnjom puti, kao što i bol duše (koji se naziva žalost) tek je nesklad s onim stvarima koje nam se događaju protiv naše volje. N u , žalosti većinom prethodi strah, koji je i sam u duši, a ne u puti. Dočim samomu bolu puti ne prethodi takoreći nikakav strah puti koji se osjeća u puti prije bola. Nasladi, opet prethodi nekakva žudnja koja se ćuti u puti kao njezina požuda (poput gladi, žeđi i onoga što se u spolovilima obično zove pohota, iako je to općenit nazivak za svaku želju). A i sama srdžba nije ništa drugo nego - kako su je stari odredili - žudnja za osvetom, iako se čovjek pokatkada (gdje se ne može osjetiti nikakva osveta) srdi i na nežive predmete, pa lomi pi salo koje mu loše piše ili krši pero u gnjevu. A l i i to (iako većma nerazborito) predstavlja ipak nekakvu žudnju za osvetom i - da tako kažem - kao nekakvu sjenu odmazde, kako bi oni što zlo čine zlo i trpjeli. 4
5
Dakle, postoji žudnja za osvetom, koja se zove srdžbom; postoji žud nja za posjedovanjem novca, koja se zove pohlepom; postoji žudnja za pobjedom pod svaku cijenu, koja se zove tvrdoglavost; postoji žud nja za hvastanjem, koja se zove hvalisavost. Postoje mnoge i raznovr sne žudnje, od kojih neke imaju primjerene nazivke, a neke nemaju.
3 4 5
Ps 144 (143), 4. (Prijevod prema latinskom predlošku). V i d i O Božjoj državi, 14,2. Ciceron, Tuskulanski razgovori, 3,5,11; 4,9,21.
278
L i b i d i n i s aestus volunta tem commovet. CC 439
PL 425
D E civ. D E I
14, 1 5 , 2 - 1 7
14,
15,2 -
279
17
pria, quaedam vero non habent. Quis enim facile dixerit, quid vocetur libido dominandi, quam tamen plurimum valere in tyrannorum animis etiam civilia bella testantur?
Tko bi, tako, lako rekao kako se naziva žudnja za vladavinom, o kojoj i građanski ratovi svjedoče koliko ona utječe na duše samosilnika?
16. Cum igitur sint multarum libidines rerum, tamen, cum libido dicitur neque cuius rei libido sit additur, non fere assolet animo occurrere nisi illa, qua obscenae partes corporis excitantur. Haec au tem sibi non solum totum corpus nec / solum extrinsecus, verum etiam intrinsecus vindicat totumque commovet hominem animi si mul 'affectu cum carnis appetitu coniuncto atque permixto, ut ea voluptas sequatur, qua maior in corporis voluptatibus nulla est; ita ut momento ipso temporis, quo ad eius pervenitur extremum, paene omnis acies et quasi vigilia cogitationis / obruatur. Quis autem amicus sapientiae sanctorumque gaudiorum coniugalem agens vitam, sed, sicut Apostolus monuit, sciens suum vas possidere in sanctificatione et honore, non in morbo desiderii, sicut et gentes, quae ignorant Deum , non mallet, si posset, sine hac libidine filios procreare, ut etiam in hoc serendae prolis officio sic eius menti ea, quae ad hoc opus creata sunt, quemadmodum cetera suis quaeque operibus distributa membra servirent, nutu voluntatis acta, non aestu libidinis incitata? Sed neque ipsi amatores huius voluptatis sive ad concubitus coniugales sive ad immunditias flagitiorum cum voluerint commoventur; sed aliquando importunus est ille motus poscente nullo, aliquando autem destituit inhiantem, et cum in animo concupiscen tia ferveat, friget in corpore; atque ita mirum in modum non solum generandi voluntati, verum etiam lasciviendi libidini libido non servit, et cum tota plerumque menti cohibenti adversetur, nonnumquam et adversus se i p s a dividitur commotoque animo in commovendo corpore se ipsa non sequitur.
16. Dakle, iako postoje požude (libidines) za mnogim stvarima, ipak kad se kaže požuda (libido) a ne doda se za kojom stvari, obično u pamet ne dolazi ništa drugo nego pohota što uzbuđuje sra motne dijelove tijela. Ona sebi podvrgava ne samo cijelo tijelo, ne samo izvanjsko, nego i unutarnje, i uzbuđuje cijela čovjeka, kad se duševno čuvstvo spoji i smiješa s putenom žudnjom, kako bi uslijedila ona naslada od koje nema veće među tjelesnim nasladama, tako te u onome času kad se stigne do njezina vrhunca, zamire skoro svako oštroumlje i takoreći budnost promišljaj a. Međutim, koji prijatelj mu drosti i svetih radosti, živeći u bračnom životu, ali - kako je apostol upozorio - »znajući posjedovati svoju tjelesnu posudu u svetosti i ča sti, ne u bolesti pohote kao pogani koji ne poznaju Boga«; koji ne bi radije kad bi mogao, i vlastitu djecu rađao bez takve požude, tako da i pri ovoj zadaći rađanja potomstva oni dijelovi što su stvoreni radi toga djela onako služe njegovu umu kao i ostali udovi, svaki u svojem dodijeljenom poslu, pokretani nalogom volje, a ne pobuđivani razdražbom pohote?
I36
bz
Libidine nuditas pudet.
O DRŽAVI BOŽJOJ
17. Merito huius libidinis maxime pudet, merito et ipsa membra, quae suo quodam, ut ita dixerim, iure, non omnimodo ad arbitrium nostrum movet aut non movet, pudenda dicuntur, quod ante pecca tum hominis non fuerunt. Nam sicut scriptum est: Nudi erant, et non confundebantur , non quod eis sua nuditas esset incognita, sed tur137
b z
ipsam M.
1
2
A l i ni sami zaljubljenici ove naslade ne mogu se kad god ushtjednu pobuditi bilo na bračni obležaj bilo na nečiste poroke. Nego se taj nagon pokatkad i nezvan nameće, dok katkad opet požudniku izosta je, i dok u duši pohota vrije, tijelo ostaje hladno. I tako na čudesan način ta požuda odbija služiti ne samo volji za rađanjem nego i požudi za razbludom; pa iako se najčešće opire nadzoru uma, pokatkad se dijeli i protiv sebe same, te uzbudivši dušu ne nastavlja s uzbuđivanjem tijela.
17. S pravom se stoga čovjek najviše srami takve požude, a s pravom se i sami udovi koje - da tako kažem - ona pokreće ili ne pokreće nekakvim svojim zakonom (a ne u cijelosti prema našoj odlu ci) nazivaju sramnim dijelovima, kakvima ne bijahu prije čovjekova grijeha; naime, kao što je pisano: »Bijahu goli, ali ne osjećahu stida«, ne zbog toga što im ne bi bila poznata vlastita goloća, nego jer im 1
1
Latinska riječ libido inače znači želja, nerazborita volja, samovolja, hir, pohota, Žudnja, putena naslada, slastohleplje. 1 Sol 4,4-5. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2
1 3 6
1 3 7
1 Thess 4, 4-5. G e n 2, 25; cf. A U G U S T I N U S , De Gen ad litt. 11, 1, 3.
O zlu požude, nazivu koji odgovara mno gim porocima, ali se posebno pripisuje pokre tima bludne uspaljenosti.
1
Post 2,25.
0 goloći prvih ljudi, koja im se nakon grijeha učinila gnusnom 1 sramotnom.
280
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 17
pis nuditas nondum erat, quia nondum libido membra illa praeter arbitrium commovebat, nondum ad hominis inoboedientiam redarguendam sua inoboedientia caro quodammodo testimonium perhibebat. Neque enim caeci creati erant, ut imperitum vulgus opinatur: quahdo quidem et ille vidit animalia, quibus nomina imposuit , et de illa legitur: Vidit mulier quia bonum lignum in escam et quia placet oculis ad videndum '. Patebant ergo oculi eorum, sed ad hoc non erant aperti, hoc est non / attenti, ut cognoscerent quid eis indumento gratiae praestaretur, quando membra eorum voluntati repugnare nesciebant. Qua gratia remota, ut poena reciproca inoboedientia plecteretur, exstitit in motu corporis quaedam impudens novitas, un de esset indecens nuditas, et fecit attentos reddiditque confusos. Hine est quod, posteaquam mandatum Dei aperta transgressione violarunt, scriptum est de illis: Et aperti sunt oculi amborum et agnoverunt quia nudi erant, et consuerunt folia fici et fecerunt sibi campestria '. Aperti sunt, inquit, oculi amborum, non ad videndum, nam et antea videbant, sed ad discernendum inter bonum quod amiserant et malum quo ceciderant. Unde et ipsum lignum, eo quod istam face ret dinoscentiam, si ad vescendum contra vetitum tangeretur, ex ea re nomen accepit, ut appellaretur lignum sciendi boni et mali. Experta enim morbi molestia evidentior fit etiam iucunditas / sanitatis. Cognoverunt ergo quia nudi erant, nudati scilicet ea gratia, qua fiebat ut nuditas corporis nulla eos lege peccati menti eorum repugnante confunderet. Hoc itaque cognoverunt, quod felicius ignorarent, si Deo credentes et oboedientes non committerent, quod eos cogeret experiri infidelitas et inoboedientia quid noceret . Proinde confusi inoboedientia carnis suae, tamquam teste poena inoboedientiae suae, consuerunt folia fici et fecerunt sibi campestria, id est suceinctoria genitalium. N a m quidam interpretes suceinetoria posuerunt. Porro autem campestria latinum quidem verbum est, sed ex eo dic tum, quod iuvenes, qui nudi exercebantur in campo, pudenda operiebant; unde qui ita suceineti sunt, campestratos vulgus appellat. Quod itaque adversus damnatam culpa inoboedientiae voluntatem libido inoboedienter movebat, verecundia pudenter tegebat. E x hoc omnes gentes, quoniam ab illa stirpe procreatae sunt, usque adeo tenent insitum pudenda velare, ut quidam barbari illas corporis partes nec in balneis nudas habeant, sed cum earum tegimentis lavent. Per opacas quoque Indiae solitudines, cum quidam nudi philosophentur, un138
139
CC 440
ca
140
PL426
cb
0 3
c b
1 3 9
1 4 0
281
17
goloća još nije bila gnusna, budući da im požuda još nije pokretala te udove protiv njihove odluke, i na stanovit način put još nije svojom neposlušnošću svjedočila protiv čovjekove neposlušnosti. I nisu oni bili stvoreni slijepima, kao što neuka svjetina misli, jer je muž vidio životinje (kojima je dao imena ), dok o ženi čitamo: »Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo« ; dakle, njihove oči bijahu otvorene, ali nisu bile tako rastvorene, to jest pozorne, da bi spoznali kakva dobrobit bijaše plašt milosti, dok se njihovi udovi još ne znadijahu opirati njihovoj volji. Pošto je ta milost izgubljena, kako bi bili primjerenom kaznom kažnjeni za neposluh, u pokretu tijela nastade nekakva sramotna novost, i otuda goloća postade nepri stojnom; oni postadoše pozorni i time zbunjeni. 2
3
Zbog toga je - pošto su otvorenim prijestupom prekršili Božju zapo vijed - o njima zapisano: »Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.« Kaže se, 'obadvoma se otvore oči', ali ne da bi vidjeli, jer su oni i prije vidjeli, nego da bi razlikovali između dobra koje izgubiše i zla u koje zapadoše. Otuda i samo stablo - zbog toga što bi im pružilo tu razliku, ako ga unatoč zabrani dotaknu kako bi s njega jeli - po tome i dobi svoje ime te se nazva stablom spoznaje dobra i zla. Naime, pošto se iskusi tegoba bolesti, jasnijom postaje ugodnost zdravlja. 4
Dakle, »upoznaju da su goli«, naime: ogoljeni, od one milosti po kojoj ih goloća tijela nije zbunjivala, kao kad se zakon grijeha suprot stavio njihovu umu. I tako su spoznali ono što bi bilo sretnije da nisu doznali, da vjerujući Bogu i slušajući ga nisu počinili ono što ih je nagnalo iskusiti koliko škodi ne vjernost i neposluh. Stoga, zbunjeni neposlušnošću svoje puti (kao svjedokom kazne vlastitog neposluha): »spletu smokova lišća i naprave sebi pregače« (campestria), to jest: potpašaje spolovila (suceinetoria), kako i kažu neki od prevoditelja. Sam nazivak campestria, latinska je riječ koja je potekla otuda što mladići koji se goli vježbaju na polju (campus) pokrivahu tako svoja spolovila. A oni koji su tako opasani pučki se nazivaju campestrati (»poljo vježbenici«). 5
I stoga je čednost sramežljivo pokrila ono što je požuda neposlušno pobudila, a protiv volje kažnjene zbog neposlušnosti. Otuda je u svim narodima, budući da potječu od istoga roda, duboko usađen običaj pokrivati sramotne dijelove, a neki od barbara ne izlažu gole te dijelove ni u kupelji, nego se kupaju pokrivši ih. A i u mrač nim osamljenim skloništima Indije, oni koji se goli bave filozofijom,
cognoverunt M. nocerent M. 2
1 3 8
14,
Cf. G e n 2, 20. G e n 3 , 6. G e n 3, 7; cf. A U G U S T I N U S , De Gen ad litt. 11, 34, 46.
Post 2,20. Pomisao o sljepoći prvih ljudi nastala je prema stavku u knjizi Post 3,7, koji se dalje navodi. Post 3,6. Post 3,7. Izvorno: bojišni opreg ili zapregač. 3 4
5
282
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 1 7 - 1 9
de gymnosophistae nominantur, adhibent tamen genitalibus tegmina, quibus per cetera membrorum carent. Quodque opus libidinis latebras quaerit. CC441
18. Opus vero ipsum, quod libidine tali peragitur, non solum in quibusque stupris, ubi latebrae ad subterfugienda humana iudicia requiruntur, verum etiam in usu scortorum, quam terrena civitas licitam turpitudinem fecit, quamvis id agatur, / quod eius civitatis nulla lex vindicat, devitat tamen publicum etiam permissa atque impunita libido conspectum, et verecundia naturali habent provisum lupanaria ipsa secretum faciliusque potuit impudicitia non habere vincula prohibitionis, quam impudentia removere latibula illius foeditatis. Sed hane etiam ipsi turpes turpitudinem vocant, cuius licet sint amatores, ostentatores esse non audent. Quid? coneubitus coniugalis, qui secundum matrimonialium praescripta tabularum procreandorum fit causa liberorum, nonne et ipse quamquam sit licitus et honestus, remotum ab arbitris cubile conquirit ? Nonne omnes famulos atque ipsos etiam paranymphos et quoscumque ingredi quaelibet necessitudo permiserat, ante mittit foras, quam vel blandiri coniux coniugi incipiat? Et quoniam, sicut ait etiam quidam Ro cc
cd
mani maximus
auctor eloquii
, omnia
141
recte facta in luce se
colloca-
ri volunt , id est appetunt sciri: / hoc recte factum sic appetit sciri, ut tamen erubescat videri. Quis enim nescit, ut filii procreentur, quid inter se coniuges agant? quando quidem ut id agatur, tanta celebritate ducuntur uxores; et tamen cum agitur, unde filii nascantur, nec ipsi filii, si qui inde iam nati sunt, testes fieri permittuntur. Sic enim hoc recte factum ad sui notitiam lucem appetit animorum, ut tamen refugiat oculorum. Unde hoc, nisi quia sic geritur quod deceat ex natura, ut etiam quod pudeat comitetur ex poena? 142
PL427
14,
283
17 - 19
te se zbog toga zovu gimnosofisti, ipak pokrivaju spolovila, iako su im ostali dijelovi posve goli.
18. A sam čin koji se izvodi s takvom nasladom izbjegava jav nost, ne samo pri bilo kakvom bludu (gdje je skrovište potrebno, kako bi se izbjeglo osudi ljudskih sudova), nego i u samim bludilištima, od kojih je zemaljski grad načinio dopuštenu izopačenost; te iako se tu obavlja ono što nikakav zakon grada ne kažnjava, ipak i dopu štena i nekažnjiva pohota bježi od javnog pogleda; i zbog naravnog osjećaja srama čak i bludilišta osiguravaju skrovitost, i lakše je bludnost uzmogla biti bez spona zabrane negoli sama besramnost bez zakloništa svoje gnusobe. Pa i sami izopačenici nazivaju taj blud izopačenošću, te iako se nje govi ljubitelji ne odvažuju biti i njegovi izlagatelji. A sam bračni spolni snošaj (kojemu je svrha i prema propisima bračnog ugovora, rađanje djece) zar i on - iako je dopušten i častan, ne traži skrovito mjesto, daleko od svjedoka? Zar i mladoženja prije nego i počne mi lovati nevjestu, prvo ne pošalje van sve sluge čak i same djevere i sve one kojima je po bilo kojoj potrebi bilo dopušteno ući? I budući da, kao što kaže stanoviti »vrhunski vičnik rimske rječitosti« , sve stvari koje su pravo učinjene žele se pokazati na svjetlu , to jest: žele da budu poznate; a ovo što je također pravo učinjeno želi biti poznato tako, da se ipak srami da bude viđeno. Jer tko ne bi znao što se događa između supružnika, da bi se rađala djeca, kad se upravo radi toga žene i vjenčavaju u takvoj svečanosti? Pa ipak, kad se radi ono od čega nastaju djeca, ni samoj se vlastitoj djeci (ako ih već ima ro đene u toj vezi) ne dopušta da svjedoče činu. Taj pravedni čin radi svojeg poznavanja traži svjetlo duša, a ipak bježi od svjetla očiju. Otkuda to ako ne otuda što se čini nešto dolično po naravi, ali popra ćeno sramom po kazni? 1
2
1
Ira et libido ratione moderantur.
19. Hine est quod et illi philosophi, qui veri tati propius accesserunt, iram atque libidinem vitiosas animi partes esse confess i sunt, eo quod turbide atque inordinate moverentur ad ea etiam, quae sapientia perpetrari vetat , ac per hoc opus habere moderatrice mente atque ratione. Quam partem animi tertiam velut in arce quadam ad istas regendas perhibent collocatam, ut illa imperante, istis servientibus possit in homine iustitia ex omni animi parte servari. Hae igi06
requiiit M. etiam om. M. non antepon. M.
19. Zbog toga su i oni filozofi koji su prišli bliže istini priznali kako su srdžba i požuda opaki dijelovi duše, zbog toga što je mutno i nesređeno potiču na one stvari koje mudrost zabranjuje činiti, pa im stoga i treba obuzdavatelj um i razum. Ovaj je treći dio duše , kažu, smješten kao u nekakvoj tvrđavi, da bi njima upravljao, kako bi se dok on zapovijeda - a dva ostala dijela slušaju - mogla u čovjeku održavati pravednost u svakom dijelu duše. 2
1 2
1 4 1
1 4 2
L U C A N U S , Phars. 7 , 6 2 - 6 3 . C I C E R O , TUSC. disp. 2 , 2 6 , 6 4 .
O sramu pri spolnom snoša ju, ne samo bludnom nego i bračnom.
1 2
Usporedi Lukan, 7,62-63. Ciceron, Tuskulanski razgovori, 2,26,64. Riječ je o neoplatonicima. Platon, Država, 586d-e.
O tome kako se srdžba i požuda tako opako uzbuđuju, da ih treba zadržavati uzdama mudro sti, koje ne postojahu u onome zdravlju naravi prije grijeha.
284
DE
civ.
DEI
14, 1 9 - 2 0
O DRŽAVI BOŽJOJ
tur partes, quas et in homine sapiente ac temperante fatentur esse vitiosas, ut eas ab his rebus, ad quas iniuste moventur, mens compescendo et cohibendo refrenet ac revocet atque ad ea permittat, quae sapientiae lege concessa sunt (sicut iram ad exerendam iustam cohercitionem, sicut libidinem ad propagandae prolis officium): hae, inquam, partes in paradiso / ante peccatum vitiosae non erant. Non enim contra rectam voluntatem ad aliquid movebantur, unde necesse esset eas rationis tamquam frenis regentibus abstinere. Nam quod nunc ita moventur et ab eis, qui temperanter et iuste et pie vivunt, alias facilius, alias difficilius, tamen cohibendo et repugnando modificantur, non est utique sanitas ex natura, sed languor ex culpa. Quod autem irae opera aliarumque affectionum in quibusque dictis atque factis non sic abscondit verecundia, ut opera libidinis, quae fiunt genitalibus membris, quid causae est, nisi quia in ceteris mem bra corporis non ipsae affectiones, sed, cum eis consenserit, voluntas movet, quae in usu eorum omnino dominatur? Nam quisquis verbum emittit iratus vel etiam quemquam percutit, non posset hoc facere, nisi lingua et manus iubente quodammodo voluntate moverentur; quae membra, etiam cum ira nulla est, moventur eadem voluntate. At vero genitales corporis partes ita libido suo iuri quodammodo mancipavit, ut moveri non valeant, si ipsa defuerit et nisi ipsa vel ultro vel excitata surrexerit. Hoc est quod pudet, hoc est quod intuentium oculos erubescendo devitat; magisque fert homo spectantium multitudinem, quando iniuste irascitur homini, quam vel unius aspectum, et quando iuste miscetur uxori. cf
cc 442
cg
PL 428 Cynicos hbidinis non puduit.
20. Hoc illi canini philosophi, hoc est Cynici, non viderunt, proferentes contra humanam verecundiam quid aliud quam caninam, hoc .
,
.
,
. . . . . .
.
.
est lmmundam lmpudentemque sententiam? ut scilicet, quoniam mstum est quod fit in uxore, palam non pudeat id agere nec in vico aut platea qualibet coniugalem concubitum devitare. Vicit tamen pudor naturalis opinionem huius erroris. Nam etsi perhibent, hoc aliquando gloriabundum fecisse Diogenem, ita putantem sectam suam nobiliorem futuram, si in hominum memoria insignior eius impudentia figeretur, postea tamen a Cynicis fieri cessatum est, plusque valuit pudor, ut erubescerent homines hominibus, quam error, ut homines
c g
exercendam M r , .. ' retrenanao M.
19 -
20
285
Oni stoga priznaju, kako su ta dva dijela duše izopačena i u mudra i umjerena čovjeka, tako te njih, od stvari na koje oni nepravedno nagone, um mora prisilom i pritiskom odvraćati i odgovarati, pripu štajući ih onim stvarima koje su dopuštene zakonom mudrosti (kao na primjer - srdžbu, da bi se provela pravedna prisila, a požudu radi dužnosti rađanja potomstva). N u , kažem, ti isti dijelovi nisu bili izo pačeni u raju prije grijeha. Naime, nisu se ni prema čemu pobuđivali protiv pravedne volje, zbog čega bi ih trebalo obuzdavati upravljač kim uzdama razuma. Naime, budući se ta čuvstva sada tako pobuđu ju, a oni koji umjereno, pravedno i pobožno žive svladavaju ih jed nom lakše, drugi put teže (a ipak uzdržavanjem i suzbijanjem) - nije to neko zdravlje po naravi, nego je bolest zbog krivnje. Tomu što riječi i postupke izazvane srdžbom i ostalim čuvstvima, čednost ne skriva onako kao djela požude koja se izvode spolovilima, - koji je drugi uzrok ako ne to što u ostalim slučajevima dijelove tijela ne pokreću sama čuvstva nego volja, pošto se s njima suglasila, koja u cijelosti upravlja njihovom upotrebom? Naime, tko god rasrđen izusti riječ i l i pak koga udari, ne može to učiniti ako mu se nekako na zapovijed volje ne pokrene jezik ili usta; čak i kad nema nikakve srdžbe, te udove može pokrenuti ista ova volja. Međutim, spolne di jelove tijela toliko je - na neki način - požuda podredila svojoj vlasti, da se oni ne mogu pokrenuti ako ona izostane, ukoliko ona nije izbila sama od sebe ili kao odgovor na podražaj. To je ono što izaziva sram, to je ono što rumeneći se izbjegava pogled promatrača; i mnogo lakše čovjek podnosi mnoštvo promatrača kad se nepravedno srdi na koga, negoli pogled jednog jedinog čovjeka kad pravedno opći s vlastitom ženom.
1
20. Ovo oni pasji filozofi, to jest cinici , nisu uvidjeli, propovije dajući tako protiv ljudske stidljivosti ništa drugo nego pasji, to jest: nečist i besraman nazor, prema kojem - na primjer - budući da je pravedno općiti spolno sa ženom, ne treba se stidjeti pa izbjegavati bračni snošaj ni javno, bilo na ulici, bilo na trgu. Pa ipak, nazor te zablude pobijeđen je naravnim osjećajem srama. Istina je da postoji priča kako je Diogen javno izvršio takav čin, misleći kako će njegova sljedba postati glasovitijom, ako se besramnost što upadnije utisne u pamćenje ljudi ; međutim, poslije cinici prestadoše činiti takvo što, pa je sram (po kojem se ljudi stide jedni pred drugima) nadvladao 2
1
c t
14,
Cinici. Prema nekima ta filozofska škola potječe od Antistena (oko 400. pr. K r . ) , Sokratova sljedbenika koji je naučavao u Cinosargesu, atenskom predgrađu; po njima ime cinik potječe od imena toga mjesta. Vjerojatnije je da sljedba potječe od Diogena iz Sinope, Antistenova učenika (IV. st.), koji je imao nadimak pas (xuoov), jer je odbacivao sve uljudbene običaje, te živio u bačvi. Cinički ideal bijaše sloboda od svih potreba, želja, obveza. U tri prva kršćanska stoljeća bilo je došlo do zamašnog ciničkog pokreta u kojem sudjelovahu i obrazovani mislioci, kao Dion Zlatousti (I. st.), ali i filozofi prosjaci, koji su ostvarivali glasovitu Diogenovu bestidnost (đvaioeia). 2 r j i g Laertije, 6,69. Plutarh, De stoicorum repugnantiis, 21; Apulej, Florida, 14. 0
e n
O najispraznijoj sramoti cinika.
286
cc 443
Ante peccatum potestas fuit procreandi si ne libidine.
DE
civ.
14,
21. Absit itaque, ut credamus illos coniuges in paradiso constitutos per hane libidinem, de qua erubescendo eadem membra texerunt, impleturos fuisse quod in sua benedictione Deus dixit: Crescite et multiplicamini et replete terram . Post peccatum quippe orta est haec libido; post peccatum eam natura non impudens amissa potestate, cui corpus ex omni parte serviebat, sensit, attendit, erubuit, operuit. Illa vero benedictio nuptiarum, ut coniugati crescerent et multiplicarentur et implerent terram, quamvis et in delinquentibus manserit, tamen antequam delinquerent data est, ut cognosceretur procreationem f iliorum ad gloriam connubii, non ad poenam pertinere peccati. Sed nunc homines, profeeto illius quae in paradiso fuit felicitatis ignari, nisi per hoc, quod experti sunt, id est per libidinem, de qua / videmus etiam ipsam honestatem erubescere nuptiarum, non potuisse gigni filios opinantur, alii Scripturas divinas, ubi legi tur post peccatum puduisse nuditatis et pudenda esse conteeta, prorsus non aecipientes, sed infideliter irridentes; alii vero quamvis eas accipiant et honorent, illud tamen quod dictum est: Crescite et mul tiplicamini, non secundum carnalem fecunditatem volunt intellegi, quia et secundum animam legitur tale aliquid dictum: Multiplicabis me in anima mea in virtute , ut id, quod in Genesi sequitur: Et implete terram et dominamini eius , terram intellegant carnem, 143
01144
145
O DRŽAVI BOŽJOJ
20-21
canibus esse similes affectarent. Unde et illum vel illos, qui hoc fecisse referuntur, potius arbitror concumbentium motus dedisse oculis hominum nescientium quid sub pallio gereretur, quam humano premente conspectu potuisse illam peragi voluptatem. Ibi enim philosophi non erubescebant videri se velle concumbere, ubi libido ipsa erubesceret surgere. Et nunc videmus adhuc esse philosophos Cynicos; hi enim sunt, qui non solum amiciuntur pallio, verum etiam clavam ferunt; nemo tamen eorum audet hoc facere, quod si aliqui ausi essent, ut non dicam ictibus lapi/dantium, certe conspuentium salivis obruerentur. Pudet igitur huius libidinis humanam sine ulla dubitatione naturam, et merito pudet. In eius quippe inoboedientia, quae genitalia corporis membra soliš suis motibus subdidit et potestati voluntatis eripuit, satis ostenditur, quid sit hominis illi primae inoboedientiae retributum; quod in ea parte maxime oportuit apparere, qua generatur ipsa natura, quae illo primo et magno in deterius est mutata peccato; a cuius nexu nullus eruitur, nisi id, quod, cum omnes in uno essent, in communem perniciem perpetratum est et Dei iustitia vindicatum, Dei gratia in singulis expietur.
ch
PL429
DEI
287
14, 2 0 - 2 1
zabludu, da ljudi trebaju težiti za tim da bi nalikovah na pse. Otuda mislim kako Diogen i ostali, o kojima se priča kako su činili takvo što, samo izvođahu pokrete onih što zajedno liježu (a pred očima ljudi koji nisu mogli znati što se odvija pod plastom), i da se pred ljudskim pogledom nije mogao izvesti sam čin naslade. I tako se ti filozofi nisu sramili pokazati voljnima i zajedno leći ondje gdje bi se sama pohota stidjela pojaviti. Vidimo kako još i danas ima okolo filozofa cinika. To su oni što se ne samo zaogrću plastom, nego još i nosaju toljagu . Međutim, ni jedan se od njih ne usuđuje učiniti takvo što; jer, ako bi se koji i odvažili, na njih bi se sručila, ako već ne tuča kamenja, ono svakako kiša pljuvačke zgađenih nazočnika. 3
Dakle, ljudska se narav bez ikakve dvojbe srami takve požude, i s pravom. Jer u njezinoj neposlušnosti (koja je spolne dijelove tijela podredila samo svojim porivima, a otrgla ih ovlasti volje) dostatno se pokazuje kakva je odmazda čovjeku za onaj prvi neposluh; i trebalo je da se ta odmazda pokaže najviše u onome dijelu kojim se rađa sama narav, što je onim prvim i velikim grijehom izmijenjena nagore; i budući da je taj prekršaj počinjen kad svi ljudi bijahu u jednom čovjeku; pogibelj je postala zajedničkom, po kazni Božje pravde; iz njezina spleta ne može se izbaviti nitko osim pojedinačnim oprostom a po milosti Božjoj. 21. Nek je daleko od nas da bismo povjerovali, kako je ono dvoje supružnika smještenih u raju tom pohotom (zbog koje su zasramivši se i pokrili dotične udove) imalo ispuniti ono što Bog u svojem blago slovu reče: »Rastite i množite se i napunite zemlju.« Jer ta je pohota nastala nakon grijeha; nakon grijeha ta narav, čedna i stidljiva, izgu bila je moć po kojoj služaše njoj svaki dio tijela, pa je tu pohotu oćutjela, opazila, zbog nje se posramila i pokrila je. A onaj pak bla goslov braka, da supružnici rastu, množe se i napuče zemlju, iako ostade i u prekršitelja, ipak je darovan prije nego bijahu zgriješili, kako bi se spoznalo da je rađanje djece na slavu braku, a ne da pri pada kazni zbog grijeha. N u , postoje ljudi kojima je daleko nepoznata ona sretnost što vladaše u raju, i koji misle kako se djeca nisu mogla rađati drukčije osim s pomoću onoga što im je samima poznato, to jest s pomoću požude (o kojoj vidjesmo kako zastiđuje i častan brak); jedni od njih uopće ne prihvaćaju Sveto pismo i s nevjericom izruguju ono mjesto gdje se čita, kako je ljude nakon grijeha goloća posramila i kako su sramotne dijelove prekrili; drugi opet, iako Sveto pismo i prihvaćaju i časte, ipak ono što piše: »Rastite i množite se«, neće da se shvati kao ono što se tiče putene plodnosti, jer se sličan izrijek susreće i u odnosu na dušu: »Uzmnožit ćeš me sa snagom u mojoj duši«, pa tako ono što slijedi, u knjizi Postanka »I napunite zemlju, i sebi je podložite« tu2
3
4
c h
c i
implete M . in virtute] virtute tua M .
3
Toljaga je tradicionalni atribut Herakla, koji je bio omiljeni uzor cinicima, ideal samodostatnosti. 1
1 4 3
1 4 4
1 4 5
Gen 1,28. Ps 137, 4. Gen 1,28.
2 3 4
Post 1,28. Misli se na manihejce. Ps 138 (137), 3. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 1,28.
O tome kako blagoslov razmnožbe ljudske plodnosti, darovan prije grijeha, nije prekršajem oduzet, ali mu je pridošla pošast požude.
288
CC 444 Deus nuptias benedixit ut generando cre-
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 21 - 22
D E CIV. D E I
21 -
289
22
quam praesentia sua implet anima eiusque maxime dominatur, cum in virtute multiplicatur; carnales autem fetus sine libidine, quae post peccatum exorta inspecta, confusa velata est, nec tune nasci potuisse, sicut neque nunc possunt, nec in paradiso futuros fuisse, sed foris, sicut et factum est. Nam postea quam inde dimissi sunt, ad gignendos filios coierunt eosque genuerunt.
mače kao da je zemlja put, koju duša ispunja svojom prisutnošću i njome najviše vlada kad se u snazi uzmnaža; i - prema njihovu mni jenju - puteno potomstvo se ni tada nije moglo roditi bez požude (koja je nakon grijeha nastala, bila opažena, zbunila te je pokrivena), kao što ne može ni sada, dok se u raju i nije moglo rađati, nego izvan njega, kao što se i dogodilo. Naime, pošto su odatle izgnani, sjedinili su se radi rađanja djece te su ih i rađali.
22. Nos autem nullo modo dubitamus secundum benedictionem Dei crescere et multiplicari et implere terram donum esse nuptiarum, quas Deus ante peccatum hominis ab initio constituit, creando masculum et feminam, qui sexus evidens utique in carne est. Huic quippe operi Dei etiam benedictio ipsa subiuncta est. Nam cum Scriptura dixisset: Masculum et feminam fecit eos, continuo subdidit: Et benedixit eos Deus dicens: Crescite et multiplicamini et implete terram et dominamini eius , et cetera. Quae omnia quamquam non inconvenienter possint etiam ad intellectum spiritalem referri, ma sculum tamen et feminam non sicut simile aliquid etiam in homine uno intellegi potest, quia videlicet in eo aliud est quod regit, aliud quod regitur; sed sicut evidentissime apparet in diversi sexus corpo ribus, masculum et feminam ita creatos, ut prolem generando crescerent et multiplicarentur et implerent terram, magnae absurditatis est reluetari. Neque enim de špiritu qui imperat et carne quae obtemperat, aut de animo rationali qui regit et irrationali cupiditate quae regitur, aut de virtute contemplativa quae excellit et de activa quae subditur, aut de intellectu mentis et sensu corporis, sed aperte de vinculo coniugali, quo invicem sibi uterque sexus obstringitur, Dominus interrogatus utrum liceret quacumque causa dimittere uxorem, quoniam propter / duritiam cordis Israelitarum Moyses dari permisit libellum repudii, respondit atque ait: Non legistis, quia, qui fecit ab initio, masculum et feminam fecit eos et dixit: Propter hoc dimittet homo patrem et matrem et adhaerebit uxori suae, et erunt duo in carne una? Itaque iam non sunt duo, sed una caro. Quod ergo Deus coniunxit, homo non separet . Certum est igitur masculum et feminam ita primitus institutos, ut nunc homines duos diversi sexus videmus et novimus, unum autem dići vel propter coniunctionem vel propter originem feminae, quae de masculi latere creata est. Nam et Apostolus per hoc primum, quod Deo instituente praecessit, exemplum singulos quosque admonet, ut viri uxores suas diligant .
22. M i pak nipošto ne sumnjamo, da je prema blagoslovu B o žjemu dar braka, da rastu, množe se i napuče zemlju; da je Bog usta novio brak od početka prije čovjekova grijeha, stvorivši muško i žen sko, a razlika u spolu bjelodana je u samoj puti. A tomu je djelu Božjem i pridodan blagoslov. Jer čim je u Svetome pismu rečeno: »Muško i žensko stvori ih«, odmah se dodaje: »I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Rastite i množite se i napunite zemlju, i sebi je podložite'«, i tako dalje. A iako se sve to posve prikladno može shvatiti i u duhov nom smislu, ipak se muško i žensko ne može razumjeti kao nekakva nalika u jednome čovjeku, jer je u njemu naime jedno što vlada, a drugo čime se vlada. Nego, kao što se najbjelodanije pokazuje u tjelesima različita spola, golema je besmislica nijekati da su muško i žensko tako stvoreni kako bi rađajući potomke rasli, množili se i napučivali zemlju. Jer, kad je Gospodin upitan da l i je dopušteno otpu stiti ženu iz bilo kojega razloga - jer je Moj sije dopuštao Izraelcima davati otpusnu knjigu zbog tvrdoće srca - njegov se odgovor nije ticao duha koji zapovijeda i puti koja sluša, niti razumske duše koja zapo vijeda i nerazumne žudnje kojom se zapovijeda, niti misaone moći koja prevladava i djelatne koja se podvrgava, niti razumijeća uma i osjećaja tijela, nego se naprosto ticao bračne veze kojom se spolovi uzajamno vežu, kad im je rekao: »Zar niste čitali da ih je onaj, koji ih u početku stvori, 'stvorio muško i žensko' i da je rekao: 'Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju pa će oboje biti jedno tijelo'? Prema tome, oni nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja.'«
146
cl
PL 430
14,
147
148
1
2
Stoga je sigurno, da su od početka muško i žensko sazdani tako kako ih i sada vidimo i poznajemo, kao dvoje ljudi različita spola, a koji se zovu jedno, bilo zbog njihove veze bilo zbog podrijetla žene koja je stvorena iz boka muškarčeva. Naime, i apostol se poziva na taj prvi primjer (koji Bog bijaše prethodno ustanovio) kako bi opomenuo po jedine muževe da trebaju voljeti svoje žene. 3
ex antepon.
1 4 6
1 4 7
1 4 8
M.
G e n 1, 27-28. Cf. M t 19, 3-9. Cf. E p h 5, 25; C o l 3, 19.
1 2 3
Post 1,27-28. Mt 19,4-6. £ / 5 , 2 5 - 3 3 ; Kol 3,19.
O bračnoj vezi, kakvu je Bog prvotno ustano vio i blagoslo vio.
290 Etiam sine pec cato generare potuerunt...
CC 445
DE
civ.
DEI
14, 23,1 - 2 3 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
-23,2
291
23. 1. Kaže l i tkogod, kako oni ne bi ni spolno općili, niti rađali, da nisu zgriješili, što li time drugo kaže ako ne ovo: kako čovjekov grijeh bijaše potreban za popunidbu broja svetih? A k o bi ne zgriješivši ostali sami, jer - kao što ti misle - da ne zgriješiše, ne bi ni mogli rađati, onda grijeh bijaše nuždan, kako ne bi bilo samo dvoje pravednih ljudi, nego mnogo njih. A k o je pak besmisleno povjerovati u takvo što, onda prije treba povjerovati, kako onaj broj svetih kolik je potreban da bi se napučio onaj najblaženiji grad - postojao bi i da nitko nije zgriješio, naime: isti broj kolik se milošću Božjom prikuplja sada iz mnoštva grješnika, sve dok djeca ovoga svijeta rađaju i bivaju rođena.
23. 2. Et ideo illae nuptiae dignae felicitate paradisi, si peccatum non fuisset, et diligendam prolem gignerent et pudendam libidinem non haberent. Sed quomodo i d fieri posset, nunc non est quo demonstretur exemplo. Nec ideo tamen ineredibile debet videri etiam illud unum sine ista libidine voluntati potuisse servire, cui tot membra nunc serviunt. A n vero manus et pedes movemus, cum volumus, ad ea, quae his membris agenda sunt, sine ulio renisu, tanta facilitate, quanta et in nobis et in aliis videmus, maxime in artificibus quorumque operum corporalium, ubi ad exercendam infirmiorem tardioremque naturam agilior accessit industria; et non credimus ad opus generationis filiorum, si libido non fuisset, quae peccato inoboedien tiae retributa est, oboedienter hominibus ad voluntatis nutum similiter ut cetera potuisse illa membra servire? Nonne Cicero in libris de Republica, cum de imperiorum differentia disputaret et huius rei similitudinem ex natura hominis assumeret, ut filiis dixit imperari corporis membris propter oboediendi facilitatem; vitiosas vero ani mi partes ut servos asperiore imperio coherceri ? Et utique ordine / naturali animus anteponitur corpori, et tamen ipse animus imperat corpori facilius quam sibi. Verum tamen haec libido, de qua nunc disserimus, eo magis erubescenda exstitit , quod animus in ea nec sibi efficaciter imperat, ut omnino non libeat, nec omnimodo corpo ri, ut pudenda membra voluntas potius quam libido commoveat; quod si ita esset, pudenda non essent. Nunc vero pudet animum resisti sibi a corpore, quod ei natura inferiore subiectum est. In aliis quippe affectionibus cum sibi resistit, ideo minus pudet, quia, cum a se ipso vincitur, ipse se vincit; etsi inordinate atque vitiose, quia ex his partibus, quae rationi subici debent, tamen a partibus suis ac per hoc, ut dictum est, a se ipso vincitur. Nam cum ordinate se animus vincit, ut irrationabiles motus eius menti rationique subdantur, si
2. Stoga, da nije bilo grijeha, onda bi brak dostojan rajske sretnosti, rađao djecu koju treba voljeti, a ne bi bilo požude koje se treba sra miti. N u , kojim bi to načinom moglo biti, sad nema primjera kojim bismo to pokazali. A l i zbog toga se ipak ne treba činiti nevjerojatnim, da je i taj jedan dio, bez te požude, mogao služiti volji, kojoj sada služe toliki mnogi dijelovi. M i rukama i nogama krećemo kad hoće mo, kako bi ti udovi izvodili ono što treba, bez ikakve protimbe i s lakoćom koju zamjećujemo i u sebe i u drugih, a ponajviše u obrtnika što obavljaju bilo koje tjelesne poslove, pri čemu slabijoj i sporijoj naravi pripomaže veća umješnost; i zar da ne vjerujemo, kako bi za rađanje djece (kad ne bi bilo požude, koja je kao odmazda za grijeh neposlušnosti) i ti udovi poslušno mogli služiti ljudima slično ostalima, po nalogu same volje?
150
PL 431
23,1
23. 1. Quisquis autem dicit non fuisse coituros nec generaturos, nisi peccassent, quid dicit, nisi propter numerositatem sanctorum necessarium hominis fuisse peccatum? Si enim non peccando soli remanerent, quia, sicut putant, nisi peccassent, generare non possent: profeeto ut non soli duo iusti homines possent esse, sed multi, necessarium peccatum fuit. Quod si / credere absurdum est, illud potius est credendum, quod sanctorum numerus quantus complendae illi sufficit beatissimae civitati, tantus existeret, etsi nemo peccasset, quantus nunc per Dei gratiam de multitudine colligitur pec catorum, quousque filii saeculi huius generant et generantur . 149
... sine pudenda libidine in
14,
c m
cn
01X1
011
Kada Ciceron u knjizi O državi raspravlja o različitosti vladavina te še služi usporedbom s čovjekovom naravi, zar nije rekao, kako se dijelovima tijela upravlja kao djecom zbog njihove spremnosti na po sluh, dok izopačene dijelove duše treba strožijom vladavinom prisilja vati kao robove . Dakako, prema naravnom poretku duša je iznad tijela, pa ipak sama duša lakše upravlja tijelom negoli samom sobom. A zapravo, ta požuda, o kojoj sada raspravljamo, pokazuje se nečim još sramotnijim, što duša, obuzeta njome, niti može djelotvorno upravljati sama sobom (tako da uopće ne žudi), niti pak tijelom na takav način da sramotne dijelove većma pokrene volja negoli pohota. Kad bi ti dijelovi bili takvi, ne bi bili sramotni. Sada pak duša se srami kad joj se tijelo opire, ono koje joj je podređeno po svojoj nižoj naravi. K a d se duša u drugim čuvstvima protivi sama sebi, ona se manje srami, jer, pobijeđena od sebe same, samu sebe pobjeđuje; pa iako je to i nesređeno i izopačeno (jer je po onim dijelovima koji se trebaju podvrgnuti razumu), ipak je to po vlastitim dijelovima, i kako je rečeno - stoga pobjeđuje samu sebe. Naime, kad duša uredno sebe pobjeđuje, tako da se nerazumni porivi podređuju umu i razumu 1
exsistit M. irrationales M.
1 4 9
C f . L c 20, 34.
1 5 0
Cf. CICERO, De Rep. 3, 37.
Ciceron, O državi, 3,25,37.
D a l i bi se i u raju r a đ a l o da nitko nije zgriješio; i bi l i se tu načelo čednosti imalo boriti protiv čina p o ž u d e ?
292
14, 23,2 - 23,3
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14,
23,2 -
293
23,3
CC 446
tamen et illa Deo subdita est, laudis atque virtu/tis est. Minus tamen pudet, cum sibi animus ex vitiosis suis partibus non obtemperat, quam cum ei corpus, quod alterum ab illo est atque infra illum est et cuius sine illo natura non vivit, volenti iubentique non cedit.
(dakako, ako je i on podvrgnut Bogu), onda je to i hvalevrijedno i kreposno. Pa ipak, duša se manje srami kad je ne slušaju vlastiti izo pačeni dijelovi, negoli kad se njezinoj volji i naredbi ne pokorava tijelo, koje je od nje drukčije i niže i kojega narav bez nje ne može živjeti.
Haec pudice legantur.
23. 3. Sed cum alia membra retinentur voluntatis imperio, sine quibus illa, quae contra voluntatem libidine concitantur, id quod appetunt implere non possunt, pudicitia custoditur, non amissa, sed non permissa delectatione peccati. Hunc renisum, hane repugnantiam, hane voluntatis et libidinis rixam vel certe ad voluntatis sufficientiam libidinis indigentiam procul dubio, nisi culpabilis inoboe dientia poenali inoboedientia pleeteretur, in paradiso nuptiae non haberent, sed voluntati membra , ut cetera, i t a cuneta servirent. Ita genitale arvum vas in hoc opus creatum seminaret, ut nunc ter ram manus , et quod modo de hac re nobis volentibus diligentius disputare verecundia resistit et compellit veniam honore praefato a pudicis auribus poscere, cur i d fieret nulla causa esset, sed in omnia, quae de huiusmodi membris sensum cogitantis attingerent, sine ulio timore obscenitatis liber sermo ferretur, nec ipsa verba essent, quae vocarentur obscena, sed quidquid inde diceretur, tam honestum es set, quam de aliis cum loquimur corporis partibus. Quisquis ergo ad has litteras impudicus aecedit, culpam refugiat, non naturam; facta denotet suae turpitudinis, non verba nostrae necessitatis; in quibus mihi facillime pudicus et religiosus lector vel auditor ignoscit, donec infidelitatem refellam, non de fide rerum inexpertarum, sed de sensu expertarum argumentantem. Legit enim haec sine offensione, qui non exhorret Apostolum horrenda feminarum flagitia reprehendentem, quae immutaverunt naturalem usum in eum usum, qui est con tra naturam , praecipue quia nos non damnabilem obscenitatem nunc, sicut ille, commemoramus atque reprehendimus, sed in explicandis, / quantum possumus, humanae generationis effectibus, verba tamen, sicut ille, obscena vitamus.
3. A l i kad se ostali udovi suspregnu vladavinom volje - a bez kojih opet oni udovi što se požudom uzbuđuju protiv volje ne mogu ispuniti ono što žude - onda se stidljivost zaštićuje, ali ne time što bi užitak grijeha nestao, nego što nije pripušten. Bez ikakve dvojbe, da grješna neposlušnost nije udarena kaznenom neposlušnošću, onda brak u raju ne bi spoznao ovu oporbu, ovu protimbu, ovaj sukob volje i požude ili pak naprama dostatnosti volje nedostatak pohote, nego bi volji služili - kao svi ostali - tako i svi udovi tijela.
00
151
152
PL 432
0 0
°P
c p
2
Tada bi onu 'oplodnu oranicu' zasijala sprava za to djelo stvorena, upravo kao što sada ruka sije po zemlji; i kao što god sada, nama koji želimo podrobnije raspravljati o tome predmetu, stidljivost se opire i nagoni da tražimo ispriku pred časnim ušima, onda ne bi bilo nikakva razloga za to, nego bi se posve slobodno raspravljalo o svemu što god bilo komu padne na pamet o tome udu, bez ikakva straha od bestid nosti, pa ni same riječi ne bi bile što se kaže bezobrazne, nego što god bi se o tome reklo, bilo bi isto tako časno kao i kad govorimo o ostalim dijelovima tijela. Dakle, tko god s bestidnim mislima priđe ovom spisu, neka sam izbjegava grijeh, a ne narav. Taj nek grdi čine vlastite izopačenosti, a ne riječi naše nužnosti, pri čemu će mi veoma lako oprostiti čedan i pobožan čitatelj i l i slušatelj, sve dok odbijam nevjericu što raspravlja ne o vjeri u izvaniskustvene stvari, nego o opažaju onoga što se iskusilo. Naime, moje će retke bez uvrede pro čitati onaj kojega ne užasava apostolov prijekor protiv užasnih poroka žena, koje »zamijeniše naravno općenje protunaravnim«, osobito zbog toga što mi sada niti iznosimo niti korimo, poput njega, grješnu razbludu, nego objašnjavajući, onoliko koliko možemo, predmet ljud skoga rađanja, ipak - kao i on - izbjegavamo bestidne riječi. 3
illa add. M. ita om. M.
1 5 1
Cf. VERGILIUS,
1 5 2
R o m 1, 26.
Georg. 3, 136.
2 3
Vergilije, Georgike, 3,136 (latinski genitale arvum). Rim 1,26.
294 Voluntate libi do cohibetur. CC 447
Quorumdam naturae raritate mirabiles.
PL 433
D E CIV. D E I
14, 24,1 - 24,2
24. 1. Seminaret igitur prolem vir, susciperet femina genitalibus membris, quando id opus esset et quantum opus esset, voluntate motis, non libidine concitatis. Neque enim ea sola membra movemus ad nutum, quae compactis articulata sunt / ossibus, sicut manus et pedes et digitos, verum etiam illa, quae mollibus remissa sunt nervis, cum volumus, movemus agitando et porrigendo producimus et torquendo flectimus et constringendo duramus, sicut ea sunt, quae in ore ac facie, quantum potest, voluntas movet. Pulmones denique ipsi omnium, nisi medullarum, mollissimi viscerum et ob hoc antro pectoris communiti, ad spiritum ducendum ac remittendum vocemque emittendam seu modificandam, sicut folles fabrorum vel organorum, flantis, respirantis, loquentis, clamantis, cantantis serviunt vo luntati. Omitto quod animalibus quibusdam naturaliter inditum est, ut tegmen, quo corpus omne vestitur, si quid in quocumque loco eius senserint abigendum, ibi tantum moveant, ubi sentiunt, nec solum insidentes muscas, verum etiam haerentes hastas cutis tremore discutiant. Numquid quia id non potest homo, ideo Creator quibus vo luit animantibus donare non potuit? Sic ergo et ipse homo potuit oboedientiam etiam inferiorum habere membrorum, quam sua ino boedientia perdidit. Neque enim Deo difficile fuit sic illum condere, ut in eius carne etiam illud non nisi eius voluntate moveretur, quod nunc nisi libidine non movetur.
24. 2. N a m et hominurn quorumdam n a t u r a š novimus multum ceteris dispares et ipsa raritate mirabiles nonnulla ut volunt de cor pore facientium, quae alii nullo modo possunt et audita vix credunt. Sunt enim, qui et aures moveant vel singulas vel ambas simul. Sunt qui totam caesariem capite immoto, quantum capilli occupant, deponunt ad frontem revocantque cum volunt. Sunt qui eorum quae voraverint incredibiliter plurima et varia paululum praecordiis contrectatis tamquam de sacculo quod placuerit integerrimum proferunt. Quidam voces avium pecorumque et aliorum quorumlibet hominum sic imitantur atque exprimunt, ut, nisi videantur, discerni omnino non possint. Nonnulli ab imo sine paedore ulio ita numerosos pro arbitrio sonitus edunt, ut ex illa etiam parte cantare videantur. Ipse sum expertus sudare hominem solere, cum vellet. Notum est quosdam flere, cum volunt, atque ubertim lacrimas fundere. Iam illud multo est incredibilius, quod plerique fratres memoria recentissima experti sunt. Presbyter fuit quidam no/mine Restitutus in paroecia Calamensis ecclesiae. Q u a n d o ei placebat (rogabatur autem ut hoc faceret ab eis, qui rem mirabilem coram scire cupiebant), ad imitatas
O DRŽAVI BOŽJOJ
14,
24,1 -
24,2
295
24. 1. Dakle, čovjek bi tada posijao potomstvo, žena bi ga pri hvatila (kad bi to bivalo potrebno i koliko bi bilo potrebno) svojim spolnim udovima, potaknutima voljom, a ne uzbudivanima požudom. Jer, mi po svojem nalogu pokrećemo ne samo one udove što imaju zglobove i čvrste kosti, kao što su ruke, noge i prsti, nego i one što su labavo sastavljeni od mekanoga tkiva, kad ushtjednemo, možemo pokretati potresanjem, pružati, istezanjem, svijati uvrtanjem i ukrućivati stiskanjem, kao što su naša usta i lice, koje volja pokreće onoliko koliko može. Pa i sama pluća koja su, osim srži, najmekši nutarnji dijelovi te su zbog toga i zaštićena prsnom šupljinom, služe volji radi udisanja i izdisanja zraka, radi tvorbe i oblikovanja glasa; upravo kao što mijehovi služe kovačima ili orguljašima, tako ona služe volji onoga koji udahnjuje ili izdahnjuje, govori, viče ili pjeva. Prelazim preko toga što su neke životinje prirodno obdarene moću pokretanja ovojnice koja im, kao pokrivalo, zaodijeva cijelo tijelo, i osjete l i na bilo kojem mjestu štogod što treba odbaciti, one pokreću točno ono mjesto gdje osjećaju, pa tako stresnućem odbacuju s kože ne samo prionule muhe nego i zabodene sulice. Sam čovjek ne može takvo što, ali znači l i zbog toga, da Stvoritelj nije mogao podariti takvo svojstvo onim živim stvorovima kojima je htio? Isto je tako, dakle, i sam čovjek mogao nekoć imati i poslušnost nižih udova, koju je izgubio zbog vlastitog neposluha. Jer, Bogu uopće nije bilo teško načiniti ga takvim da se u njegovoj puti pokretalo samo voljom ono što se sada pokreće samo požudom. 2. A poznajemo i ljude kojima se naravi uveliko razlikuju od ostalih i začudne su po samoj svojoj rijetkosti; takvi od svojih tijela mogu činiti ono što zažele, a što drugi nikako ne mogu, pa jedva u to vje ruju i kad čuju o tome. Postoje oni što pomiču uši, bilo jedno po jedno uho, bilo oba istodobno. Drugi opet, ne prenuvši glavom, po miču cijelo vlasište, dokle god su prekriveni kosom, navlačeći ga na čelo i vraćajući po svojoj volji. Treći progutaju nevjerojatno mnogo najrazličitijih predmeta, pa ih onda, stisnuvši blago ošit, izbacuju kad ushtjednu kao iz torbe posve netaknute. Neki pak tako oponašaju i izvode različite glasove ptica, životinja i bilo kojih drugih ljudi, te se to uopće ne može razlikovati, ukoliko ih ne vidimo. Neki iz same svoje stražnjice, a bez ikakva smrada, po vlastitoj volji proizvode brojne zvukove, tako te se čini kao da i pjevaju tim istim dijelom. Sam poznajem čovjeka koji se običavao znojiti kad god je htio. Po znato je kako neki plaču kad hoće i prolijevaju potoke suza.
cq
N u mnogo je ne vjerojatnije ono čemu nedavno bijahu nazočna mnoga naša braća. Bijaše nekakav svećenik, imenom Restitut, u župi kalamske crkve . K a d bi se njemu svidjelo (a molili su ga da ovo učini oni koji željahu izvorno upoznati tu čudesnu pojavu) - a uz oponašanje 1
c q
Ecclesiae, qui quando M.
1
Riječ je o numidijskom gradu Kalama, smještenom južno od Hipona.
O tome kako bi ljudi, da su ostali nedužni i svojom poslu šnošću zavrijedili ostati u raju, tako bili upotrebljivali svoje spolne udove, radi rađanja potom stva, kao i ostale udove, prema odluci volje.
296 CC 448
quasi lamentantis cuiuslibet hominis voces ita se auferebat a / sensi bus et iacebat simillimus mortuo, ut non solum vellicantes atque pungentes minime sentiret, sed aliquando etiam igne ureretur admoto sine ulio doloris sensu nisi postmodum ex vulnere; non autem obnitendo, sed non sentiendo non movere corpus eo probabatur, quod tamquam in defuncto nullus inveniebatur anhelitus; hominum ta men voces, si clarius loquerentur, tamquam de longinquo se audire postea referebat. Cum itaque corpus etiam nunc quibusdam, licet in carne corruptibili hane aerumnosam ducentibus vitam, ita in plerisque motionibus et affectionibus extra usitatum naturae modum mirabiliter serviat: quid causae est, ut non credamus ante inoboedien tiae peccatum corruptionisque supplicium ad propagandam prolem sine ulla libidine servire voluntati humanae humana membra potuis se? Donatus est itaque homo sibi, quia deseruit Deum placendo sibi, et non oboediens Deo non potuit oboedire nec sibi. Hine evidentior miseria, qua homo non vivit ut vult. Nam si ut vellet viveret, beatum se putaret; sed nec sic tamen esset, si turpiter viveret.
Vivere quis po-
test ut vult si VUlt
test.
qUOd
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 24,2 - 25
D E CIV. D E I
Quamquam si diligentius attendamus, nisi beatus non vivit ut n beatus nisi iustus. Sed etiam ipse iustus non v i v e t ut
25. v u
j
cr
t
i
po-
e t
n u
.
u s
.
,
.
. r
11 •
rr
i«
•
•
vult, nisi eo pervenerit, ubi mori ralli orrendi omnino non possit eique sit certum ita semper futurum. Hoc enim natura expetit, nec plene atque perfeete beata erit nisi adepta quod expetit. Nunc vero quis hominum potest ut vult vivere, quando ipsum vivere non est in potestate? Vivere enim vult, mori cogitur. Quomodo ergo vivit ut vult, qui non vivit quamdiu vult? Quod si mori voluerit, quomodo potest ut vult vivere, qui non vult vivere? Et si ideo mori velit, non quo nolit vivere, sed ut post mortem melius vivat: nondum ergo ut vult vivit, sed cum ad i d quod vult moriendo pervenerit. Verum ecee vivat ut vult, quoniam sibi extorsit sibique imperavit non velle quod non potest, atque hoc velle quod potest; sicut ait Terentius: Quoniam non potest id fieri quod vis, Id velis quod possis : num ideo beatus est, quia patienter miser est? Beata quippe vita si cs
153
14,
24,2 -
25
297
glasova nekoga tko je u žalosti - tako bi se povukao iz svih osjećaja da je ležao nalik na mrtvaca, i ne samo što nije osjećao štipanja i ubode nego i kad su ga palili prinesenim ognjem nije imao nikakva osjeta bola, osim poslije od opekotine. D a se to tijelo nije pomicalo zbog suzdržavanja, nego zbog neosjećanja, dokazalo se time što u njega, kao i u mrtvaca, nije opaženo nikakvo disanje. Poslije bi izja vio da je kao iz daljine čuo glasove ljudi, ako su govorili razgovjetnije. Dakle, budući da tijelo i sada u nekih ljudi (iako žive ovim bijednim životom u propadljivoj puti) služi začudno u mnogim pokretima i čuv stvima izvan uobičajenih granica naravi, - zašto onda ne bismo vjero vali kako su, prije grijeha neposlušnosti i kazne propadljivosti, ljudski udovi mogli služiti ljudskoj volji radi rađanja potomstva, a bez ikakve pohote? Čovjek je zbog toga izručen sebi samome, jer je svidjevši se sebi napustio Boga, a ne poslušavši Boga, nije mogao ni sebe posluša ti. Otuda bjelodanija bijeda, kad čovjek ne živi kako hoće. Jer da živi onako kako hoće, smatrao bi se blaženim, ali ni tada ne bi bio takav, ako bi sramotno živio.
25. Pa ipak, ako pažljivije razgledamo, ukoliko nije blažen, nitko ne živi onako kako hoće, i nitko nije blažen ako nije pravedan. A l i čak ni sam pravednik ne živi kako ushtije dok ne stigne do onoga mjesta gdje ne može ni umrijeti, ni prevariti se, ni pozlijediti, i gdje je siguran da će mu uvijek biti tako. To naime, traži narav, i ona neće biti ni potpuno ni savršeno blažena ako ne postigne ono za čim žudi. A l i , tko od ljudi može živjeti kao što želi, kad samo življenje nije u njegovoj vlasti? Naime, on hoće živjeti, ali je prisiljen umrijeti. Kojim onda načinom živi kako hoće, kad ne živi onako dugo kako hoće? A k o pak ushtjedne umrijeti, kako onda može živjeti kao što hoće, on koji ne želi živjeti? A k o opet stoga hoće umrijeti, ne jer ne želi živjeti, nego da bi nakon smrti živio bolje, onda još ne živi kako hoće, nego će tako živjeti kad smrću stigne do onoga što hoće. N u nek eto i živi kako hoće, jer je sebe prisilio i samomu sebi naredio, da ne htjedne ono što ne može, te da ushtjedne ono što može - kao što kaže Terencije:
»Budući da ne možeš biti ono što hoćeš, Ushtjedni onda ono što možeš«, 1
- da l i je zbog toga blažen, jer je strpljivo bijedan? I zaista, ako se
CT
vivit M. ^ possit M.
1 5 3
T E R E N T I U S , Andria
2,1,
305 s.
Terencije, Andria, 305-306.
o
istinskome
k^e^nema u vremenitome životu.
298
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 25 - 2 6
CC 449
non amatur, non habetur. Porro si amatur et habetur, / ceteris omni bus rebus excellentius necesse est ametur, quoniam propter hane amandum est quidquid aliud amatur. Porro si tantum amatur, quantum amari digna est (non enim beatus est, a quo ipsa beata vita non amatur ut digna est): fieri non potest, ut eam, qui sic amat, non ae ternam velit. Tune igitur beata erit, quando aeterna erit.
PL 434
26. Vivebat itaque homo in paradiso sicut volebat, quamdiu hoc volebat quod Deus iusserat; vivebat fruens Deo, ex quo bono erat
Beati erant m paradiso quia sine libidine.
,
.
,
.
„
.
.
1
1
.
bonus; vivebat srne ulla egestate, ita semper vivere habens in potestate. Cibus aderat ne esuriret, potus ne sitiret, lignum vitae ne ullum seneeta dissolveret. N i h i l corruptionis in corpore vel ex corpore ullas molestias ullis eius sensibus ingerebat. Nullus intrinsecus morbus, nullus ictus metuebatur extrinsecus. Summa in carne sanitas, in animo tota tranquillitas. Sicut i n paradiso nullus aestus aut frigus, s i c in eius habitatore nulla ex cupiditate vel timore aceidebat bo nae voluntatis offensio. N i h i l omnino triste, nihil erat inaniter laetum. Gaudium verum perpetuabatur ex Deo, i n quem flagrabat cari tas de corde puro et conscientia bona et fide non ficta , atque inter se coniugum fida ex honesto amore societas, concors mentis corporisque vigilia et mandati sine labore custodia. Non lassitudo fatigabat otiosum, non somnus premebat invitum. In tanta facilitate rerum et felicitate hominum absit ut suspicemur non potuisse prolem seri sine libidinis morbo, sed eo voluntatis nutu moverentur membra illa quo cetera, et sine ardoris illecebroso stimulo cum tranquillitate ani m i et corporis nulla corruptione integritatis infunderetur gremio maritus u x o r i s . Neque enim quia experientia probari non potest, ideo credendum non est, quando illas corporis partes non ageret turbidus calor, sed spontanea potestas, sicut opus esset, adhiberet, ita tune potuisse utero coniugis salva integritate feminei genitalis virile semen immitti, sicut nunc potest eadem integritate salva ex utero virginis fluxus menstrui eruoris emitti. Eadem quippe via posset il lud inici, qua hoc potest eici. Ut enim ad pariendum non doloris gemitus, sed maturitatis impulsus feminea viscera relaxaret, sic ad fetandum et concipiendum non libidinis appetitus, sed voluntarius usus naturam utramque coniungeret. De rebus / loquimur nunc pudendis et ideo, quamvis, antequam earum puderet, quales esse potuissent coniciamus ut possumus, tamen necesse est, ut nostra dispuc t
cu
cv
154
155
CC 450
rt
011
c v
1 5 4
1 5 5
anima M. ita M. aecedebat M.
1 T i m 1, 5. C f . V E R G I L I U S , Aen.
14, 2 5 - 2 6
299
blažen život ne voli, on se i ne posjeduje. U z to, ako se on voli i posjeduje, mora se voljeti više od svih ostalih stvari, jer radi njega treba voljeti sve ostalo što se voli. I dalje, ako se voli toliko koliko je dostojan da se voli (jer i nije blažen onaj koji taj život ne voli onako kako on zaslužuje), nije moguće da onaj tko ga tako ljubi ne želi i da bude vječan. I prema tome, taj će život biti blažen kad bude vječan.
26. I tako u raju čovjek življaše kao što hotijaše sve dok hotijaše ono što Bog zapovijedaše. Življaše uživajući u Bogu, po kojega dobru bijaše dobar. Življaše bez ikakve oskudice imajući u svojoj moći da uvijek tako živi. Hrana tu bijaše kako ne bi gladovao, piće kako ne bi žeđao, a drvo života kako ga starost ne bi rastočila. Nije bilo nikakva raspadnuća u tijelu, niti iz tijela, što bi unosilo bilo kakvu tegobu bilo kojem od njegovih sjetila. Nije bilo straha ni od kakve nutarnje bolesti, ni od kakve vanjske ozljede. U puti bijaše vrhunsko zdravlje u duši potpun spokoj. ?
I kao što u raju nije bilo ni velike vrućine ni hladnoće, tako ni u njegovu stanovniku nije bilo nikakve povrede dobre volje, bilo zbog žudnje bilo zbog straha. Nije bilo nikakve turobnosti, i nikakve ispra zne veselosti. Istinska radost neprestance izviraše iz Boga, prema ko jemu je plamtjela »ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vje re« ; između supružnika vladalo je odano zajedništvo poteklo iz časne ljubavi, skladna budnost uma i tijela i poslušnost zapovijedi bez ika kva napora. Dokonika nije shrvavala tromost, niti je san svladavao čovjeka protiv njegove volje. 1
U takvoj sretnosti stvari i sretnosti ljudi nek je daleko od nas, da bismo pomislili kako se potomstvo nije moglo zasijati i bez pošasti požude; nego su se sramotni dijelovi mogli pokrenuti istim nalogom volje kao i ostali udovi; i suprug je mogao otpočinuti na grudima svoje žene bez ikakva zavodničkog poriva požude, sa spokojem duše i bez ikakve oštete tjelesne cjeloće. A budući da se takvo što ne može potkrijepiti iskustvom, zbog toga ne slijedi, kako ne treba vjerovati (kad one dijelove tijela nije pokretala uzburkana uspaljenost, nego voljna ovlast, kako bijaše potrebno) da je tako moglo muško sjeme prodrijeti u maternicu supruge, bez ikakve škode po cjeloću djevičnjaka, upravo kao što se sada iz maternice djevice može izliti krv njezine mjesečnice bez ikakve štete po dotičnu spolnu cjeloću. Jer istim pu tem moglo se sjeme ubrizgati kojim se ova krv može izbaciti. I kao što pri porodu ne bi vrisak od trudova rastvarao žensku utrobu, nego poriv dozrelosti, tako i naravi njih dvoje, radi oplodnje i začeća, ne bi spajala žudnja pohote, nego voljna odluka. Sada raspravljamo o sramotnim stvarima i stoga iako (onoliko koliko možemo) nagađamo kakve su mogle biti prije nego postadoše sramot ne, ipak je potrebno da našu raspravu više obuzda stidljivost, što nas
8, 406.
1 Tim 1,5.
Treba vjerovati S
onrn ito žfvi^hu u raju mogla zdanja f bez° sramotne požu-
St
d e
'
300
PL 435
D E CIV. D E I
CC 451
14,
26 -
27
301
tatio magis f renetur ea, quae nos revocat, verecundia, quam eloquentia, quae nobis parum suppetit, adiuvetur. Nam cum id quod dico nec ipsi experti fuerint, qui experiri potuerunt (quoniam praeoccupante peccato exilium de paradiso ante meruerunt, quam sibi in opere serendae propaginis tranquillo arbitrio convenirent), quomodo nunc, cum ista commemorantur, sensibus occurrit humanis nisi experientia libidinis turbidae, non coniectura placidae voluntatis? Hine est quod impedit loquentem pudor, / etsi non deficiat ratio cogitantem. Verumtamen omnipotenti Deo, summo ac summe bono creatori om nium naturarum, voluntatum autem bonarum adiutori et remuneratori, malarum autem relietori et damnatori, utrarumque ordinatori, non defuit utique consilium, quo certum numerum civium in sua sapientia praedestinatum etiam ex damnato genere humano suae ci vitatis impleret, non eos iam meritis, quando quidem universa massa tamquam in vitiata radice damnata est, sed gratia discernens et liberatis non solum de ipsis, verum etiam de non liberatis, quid eis largiatur, ostendens. Non enim debita, sed gratuita bonitate tune se quisque agnoscit erutum malis, cum ab eorum hominum consortio fit immunis, cum quibus illi iuste esset poena communis. Cur ergo non crearet Deus, quos peceaturos esse praescivit, quando quidem in eis et ex eis, et quid eorum culpa mereretur, et quid sua gratia donaretur, posset ostendere, nec sub illo creatore ac dispositore perversa inordinatio delinquentium rectum perverteret ordinem rerum?
odvraća, negoli da nas nagovara rječitost, koja nam je ionako neznat na. I budući da ovo o čemu govorim nisu iskusili ni sami oni koji mogahu iskusiti - jer su, počinivši grijeh, prije zaslužili izgon iz raja nego što su se po spokojnoj odluci mogli združiti, kako bi zasijali potomstvo - kojim načinom sada, dok to spominjemo, da išta drugo padne na pamet osim upravo iskustvo burne pohote, a ne nagađanje o spokojnoj volji?
27. Proinde peceatores, et angeli et homines, nihil agunt, quo impediantur magna opera Domini, exquisita in omnes voluntates eius , quoniam qui providenter atque omnipotenter sua cuique distribuit, non solum bonis, verum etiam malis bene uti novit. Ac per hoc propter meritum primae malae voluntatis ita damnato atque obdurato angelo malo, ut iam bonam voluntatem ulterius non haberet, bene utens Deus cur non permitteret, ut ab illo primus homo, qui rectus, hoc est bonae voluntatis, creatus fuerat, temptaretur? Quando quidem sic erat institutus, ut, si de adiutorio Dei fideret bonus homo, malum angelum vinceret; si autem creatorem atque adiuto/rem Deum superbe sibi placendo desereret, vinceretur; meritum bo num habens in adiuta divinitus voluntate recta, malum vero in dese-
27. Stoga grješnici, i anđeli i ljudi, ne čine ništa čime bi zapriječili »velika djela Gospodinova, određena da ispune svaku njegovu vo lju« , jer O n , koji po promisli i svemoćno podjeljuje svakomu ono što ga pripada, umije se dobro poslužiti ne samo dobrima nego i zlima. I prema tome, onoga zloga anđela (što je prema odmazdi za prvu zlu volju tako kažnjen i stvrdnut te više nema dobre volje) zašto ne bi Bog dobro upotrijebio i dopustio mu da iskuša prvoga čovjeka, koji bijaše stvoren prav, to jest dobre volje? Jer čovjek bijaše zasnovan tako da ako bi se kao dobar čovjek pouzdavao u Božju pomoć, pobi jedio bi zloga anđela; ako bi pak, svidjevši se oholo sebi samomu, napustio stvoritelja i pomagača Boga, bio bi pobijeđen; i tako bi za služio dobro po pravoj volji, pomognutoj od Boga, a zaslužio bi zlo
cz
Praescius fuit Deus de homi ne et diabolo.
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 26 - 27
156
c z
iusta M.
1 5 6
Ps 110, 2.
Otuda me dok govorim priječi sram, iako mi dok razmišljam ne manjka razloga. Pa ipak, svemogućemu Bogu (Svevišnjemu i vrhunski dobromu stvoritelju svih naravi, pomagaču i nagrađivaču dobrih vo lja, a preziratelju i kaznitelju zlih volja te odreditelju i jednih i drugih) zaista nije manjkalo nauma kojim bi popunio određeni broj građana, predodređenih u njegovoj mudrosti za njegov grad, čak i iz osuđenoga ljudskoga roda, ali ne po njihovim zaslugama - kad je već cjelokupna ljudska množina osuđena, kao u samome izopačenom korijenu, nego razlikujući po milosti i pokazujući svoju darežljivost ne samo u onima koje je izbavio nego i u postupcima prema onima koje nije izbavio. Jer svatko prepoznaje, kako nije po zasluženoj, nego po darovanoj dobroti izbavljen od zala, kad se izuzima iz zajedništva onih ljudi, s kojima mu bijaše zajednička pravedna kazna. Dakle, zašto ne bi Bog stvorio i one o kojima je unaprijed znao da će zgriješiti, kad je u njima i po njima mogao pokazati i što njihov grijeh zaslužuje i što svojom milošću podaruje, i kako pod njim, kao stvoriteljem i odrediteljem, ni izopačeni nered prijestupnika ne može izopačiti pravi pore dak stvari?
1
Ps 111 (110), 2. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O grješnicima, i anđelima i ljudima, kojih izopačenost ne ometa samu Božju promisao.
302
PL436
Quae duae civi tates sint.
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 2 7 - 2 8
rente Deum voluntate perversa. Quia et ipsum fidere de adiutorio Dei non quidem posset sine adiutorio Dei, nec tamen ideo ab his divinae gratiae beneficiis sibi placendo recedere non habebat in potestate. N a m sicut in hac carne vivere sine adiumentis alimentorum in potestate non est, non autem in ea vivere in potestate est, quod faciunt qui se ipsos necant: ita bene vivere sine adiutorio Dei etiam in paradiso non erat in potestate; erat autem in potestate male vivere, sed beatitudine non permansura et poena iustissima secutura. Cum igitur huius futuri casus humani Deus non esset ignarus, cur eum non sineret invidi angeli malignitate temptari? nullo modo quidem quod vince/retur incertus, sed nihilo minus praescius quod ab eius semine adiuto sua gratia idem ipse diabolus fuerat sanetorum gloria maiore vincendus. Ita factum est, ut nec Deum aliquid futurorum lateret, nec praesciendo quemquam peceare compelleret et, quid interesset inter propriam cuiusque praesumptionem et suam tuitionem, angelicae et humanae rationali creaturae consequenti experientia demonstraret. Quis enim audeat credere aut dicere, ut neque angelus neque homo caderet, in Dei potestate non fuisse? Sed hoc eo rum potestati maluit non auferre atque ita, et quantum mali eorum superbia et quantum boni sua gratia valeret, ostendere.
28. Fecerunt itaque civitates duas amores duo, terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei, caelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui. Denique illa in se ipsa, haec in Domino gloriatur. Illa enim quaerit ab hominibus gloriam; huic autem Deus conscientiae testis maxima est gloria. Illa in gloria sua exaltat caput suum; haec dicit Deo suo: Gloria mea et exaltans caput meum . Illi in principibus eius vel in eis quas subiugat nationibus dominandi libido dominatur; in hac serviunt invicem in caritate et praepositi consulendo et subditi obtemperando. Illa in suis potentibus diligit virtutem suam; haec dicit Deo suo: Diligam te, Domine, virtus mea . Ideoque in illa sapientes eius secundum hominem viventes aut corpo ris aut animi sui bona aut utriusque sectati sunt, aut qui potuerunt cognoscere Deum, non ut Deum honoraverunt aut gratias egerunt, sed evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum; / dicentes se esse sapientes, i d est dominante sibi superbia in sua sapientia sese extollentes, stulti facti sunt et immutaverunt glo riam incorruptibilis Dei in similitudinem imaginis corruptibilis homi nis et volucrum et quadrupedum et serpentium: ad huiuscemodi enim simulacra adoranda vel duces populorum vel sectatores fuerunt: et coluerunt atque servierunt creaturae potius quam Creatori, qui est 157
158
14, 27 - 2 8
303
po izopačenoj volji, napustivši Boga. Pa ipak se bez Božje pomoći nije mogao ni pouzdavati u Božju pomoć, ipak je čovjek imao u vla stitoj moći da, svidjevši se sam sebi, otpane od tih dobročinstava B o žje milosti. I kao što u ovoj puti nije u našoj moći živjeti bez pomoći hrane, a ipak je u našoj ovlasti da u njoj ne živimo (kao što čine oni koji se sami ubijaju), tako ni u raju nije bilo u ljudskoj moći da se živi dobro bez Božje pomoći, dok bijaše u ovlasti da se zlo živi, ali tako da blaženstvo ne potraje te uslijedi najpravičnija kazna. Dakle, budući da Bog bijaše znao za taj budući čovjekov pad, zašto ne bi dopustio da ga iskuša zloba zavidnoga anđela, nikako zbog toga što bi bio u neizvjesnosti da će biti pobijeđen, nego što je unaprijed znao kako će od čovjekova sjemena - uz pomoć njegove milosti - biti po bijeđen taj isti đavao, na veću slavu svetih? I tako se dogodilo, da Bogu nije bilo skriveno išta od onoga koje će se dogoditi i da nije on svojim predznanjem nagnao nikoga na grijeh, dok je anđeoskim i ljudskim razumnim stvorovima susljednim isku stvom pokazao kakva je razlika između pojedinačne vlastite preuzetosti i Božje zaštite. Tko bi se usudio povjerovati i l i izreći, kako ne bijaše u Božjoj ovlasti da ni anđeo ni čovjek ne padnu? A l i Bog je više volio da to ne izuzima od njihove moći i tako pokaže i koliko je zla u njihovoj oholosti i koliko je dobra u njegovoj milosti.
28. I tako dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad lju bav prema sebi, sve do prezira Boga, i nebeski grad ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe. Pa se stoga zemaljski grad slavi u sebi samome, a nebeski u Gospodinu. Prvi traži slavu od ljudi, dok je drugomu najveća slava Bog, svjedok savjesti. Prvi diže glavu u svojoj slavi, drugi kaže Bogu svojemu: »Slavo moja, ti mi glavu podižeš.« U prvome gradu, žudnja za vladavinom vlada knezovima njegovim kao i narodima koje svladava; u drugome, služe jedan drugomu u ljubavi i pretpostavljeni savjetom i podređeni posluhom. Prvi u svojim moćnicima ljubi svoju snagu, drugi kaže Bogu svojemu: »Ljubim te, Gospodine, snago moja.« 1
3
da
CC 452
d a
vel M.
1 5 7
Ps 3, 4. Ps 17, 2.
Stoga u zemaljskome gradu, mudraci njegovi živeći po čovjeku tražili su i l i dobra tijela i l i dobra duše svoje i l i i jedna i druga; i l i i koji uzmogahu upoznati Boga »nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu; nego, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nera zumno srce potamnjelo, umišljajući da su mudri« (to jest: svladani vlastitom ohološću, uznoseći se u svojoj mudrosti) »postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova« (i štujući kumire takve vrste bijahu ili vođe i l i sljedbenici naroda) »te su se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je blagoslovljeh
1
1 5 8
2 3
2 Kor 10,17. Ps 3,4. Ps 18 (17), 1. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O kakvoći dvaju gradova, zemaljskoga i nebeskoga.
304
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
14, 28 4
159
benedictus in saecula . In hac autem nulla est hominis sapientia nisi pietas, qua recte colitur verus Deus, id exspectans praemium in societate sanctorum non solum hominum, verum etiam angelorum, ut sit Deus omnia in omnibus . 160
1 5 9
1 6 0
Rom 1,21-23. 25. 1 Cor 15, 28.
14,
28
305
uvijeke.« Dočim u nebeskome gradu, nema druge čovjekove mudro sti osim pobožnosti, kojom se pravo štuje istinski Bog, očekujući za nagradu u društvu svetih, ne samo ljudi nego i anđela, »da bude Bog sve u svima.« 5
Rim 1,21 - 23,25. 1 Kor 15,28.
KNJIGA X V . Po savjetu samog Augustina knjiga se može smatrati povijesnim, simboličkim pa i alegorijskim istraživanjem razvitka dviju država, nebeske i zemaljske, koje od po četka imaju dva potomstva, od Seta i Kajina, sve do potopa. Stalno se javljaju države i potomstva, možda i zato da bi se opravdao učestali simbolizam, kroz osobe i odno sna imena, značajke, uredbe, ponašanja, brojeve, oblike i mjere. Knjigu možemo podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu ocrtavaju se značajke dviju država poredbom između Kajina, koji je utemeljio prvu zemaljsku državu koja je dobila ime po sinu Henohu, i Seta, poslije čega slijede dvije druge poredbe, između Sare i Hagare te između Izaka i Jišmaela. Obje države se slažu po ljubavi prema miru, najvišem idealu, ali nebeska država istinskom miru, jer je konačan, a zemaljska država miru, koji se postizava ratom i pobjedom (1-8). U drugom dijelu ispituje se razvitak dvaju potomstava. Osobito se svraća pozor nost na dugovječnost patrijarha, koja se bilježi i suočavanjem različitih prijevoda, posebice Sedamdesetorice, kako bi se oblikovala srodstva veze kojih šire ljubav i slogu i kako bi se gotovo prekinula genealogija Kajinova s Lamekom (9-21). U trećem dijelu ponovno se javlja Kajinovo potomstvo po činjenici da su sinovi Božji ljubili kćeri ljudske zato jer su bile lijepe. Uslijedila je srdžba Božja i potop. Simbolički i alegorijski govor prevladava (22-27).
BREVICULUS cc xxviii
cc xxix
1. 2. 3. 4. 5.
6.
7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.
16. 17. 18. 19. 20.
21.
De duobus ordinibus generationis humanae in diversos fines ab initio procurrentis. De filiis carnis et filiis promissionis. De sterilitate Sarrae, quam Dei gratia fecundavit. De terrenae civitatis vel concertatione velpace. De primo terrenae civitatis auctore fratricida, cuius impietati Romanae urbis conditor germani caede responderit. De languoribus, quos ex poena peccati etiam cives civitatis Dei in huius vitae peregrinatione patiuntur et a quibus Deo medente sanantur. De causa et pertinacia sceleris Cain, quem a facinore concepto nec Dei sermo revocavit. Quae ratio fuerit, ut Cain inter principia generis humani conderet civitatem. De longa vita hominum, quae fuit ante diluvium et de ampliore humanorum corporum forma. De differentia, qua inter hebraeos et nostros codices videntur anno rum numeri dissonare. De annis Mathusalae, cuius aetas quattuordecim annis diluvium videtur excedere. De opinione eorum, qui primorum temporum homines tam longaevos, quam scribitur, fuisse non credunt. An in dinumeratione annorum Hebraeorum magis quam Septuaginta interpretum sit sequenda auctoritas. De parilitate annorum, qui eisdem quibus nunc spatiis et in prioribus saeculis cucurrerunt. An credibile sit primi saeculi viros usque ad eam aetatem, qua filios generasse referuntur, a concubitu continuisse. De iure coniugiorum, quod dissimile a subsequentibus matrimoniis habuerint prima connubia. De duobus ex uno genitore procreatis patribus atque principibus. Quid significatum sit in Abel et Seth et Enos, quod appareat ad Chri stum et corpus eius, id est Ecclesiam, pertinere. De significatione, quae in Enoch translatione monstratur. De eo, quod Cain successio in octo ab Adam generationes clauditur, et in posteris ab eodem patre Adam Noe decimus invenitur. Qua ratione commemorato Enoch, qui fuit filius Cain, totius genera tionis eius usque ad diluvium sit continuata narratio; commemorato autem Enos, qui fuit filius Seth, ad conditionis humanae principium sit reditum.
SAŽETAK
O dva poretka ljudskoga roda, koji se od početka kreću prema razlicitim završecima. O djeci puti i djeci obećanja. O Sarinoj neplodnosti, koju je oplodila milost Božja. O sukobu i miru u zemaljskome gradu. O prvome utemeljitelju zemaljskoga grada, bratomorcu, kojega je opačinu ponovio i utemeljitelj grada Rima svojim bratoubojstvom. O slabostima od kojih - zbog kazne grijeha - boluju i građani Božjega grada na proputovanju ovim životom, a od kojih liječi Bog. O uzroku Kajinova zločina i o njegovoj ustrajnosti u njemu, jer ga od zamišljena zločina nije mogla odgovoriti ni riječ Božja. Koji bijaše razlog da je Kajin osnovao grad u samim počecima Ijudskoga roda. O dugu životu ljudi kakav bijaše prije Potopa i o krupnijem stasu ljudskih tijela. O razlici i neslaganju između hebrejskih i naših knjiga Svetog pisma o broju doživljenih godina. O godinama Metušalaha, kojega životno doba čini se da nadživljava Potop za četrnaest godina. O mnijenju onih koji ne vjeruju da u prvotno doba ljudi bijahu onako dugovjeki kako stoji u Svetome pismu. Treba li se pri brojanju godina osloniti više na ugled Hebreja ili Sedamdesetorice prevoditelja? O jednakosti godina, koje bijahu u prijašnjim stoljećima kakve su i sada. Da li je vjerojatno kako se muževi prvotnoga doba suzdržavahu od spolnoga snošaja sve do vremena kad se tvrdi da su rađali djecu? O bračnom pravu: što su prvi brakovi imali različita od poznijih ženidaba? O dvojici otaca i prvaka poteklih od jednoga roditelja. Koje je označje u Abelu, Setu i Enošu, a koje se pojavljuje u odnosu na Krista i njegovo tijelo, to jest Crkvu? O označju koje se pokazuje u Henokovu prijenosu. Zašto se Kajinova loza završava u osmome naraštaju od Adama, dok Noa pripada desetome naraštaju od istog oca Adama. Zbog kojega je razloga, pošto se spomenuo Henok, koji bijaše Kajinov sin, opisan neprekinut cijeli njegov naraštaj sve do Potopa, a pošto je spomenut Enoš, koji bijaše Setov sin, vraća se na početak čovjekova nastanka.
1. 2. 3. 4. 5.
6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.
16. 17. 18. 19. 20.
21.
310
BREVTCULUS SAŽETAK
cc xxx
22.
23.
24.
25. 26. 27.
De lapsu filiorum Dei alienigenarum mulierum amore captorum, un de et omnes exceptis octo hominibus diluvio perire meruerunt. An credendum sit angelos substantiae spiritalis amore speciosarum mulierum captos earumdem inisse coniugia, ex quibus gigantes sint creati. Quomodo intellegendum sit, quod de eis, qui diluvio per dendi erant, Dominus dixerit: Erunt dies eorum centum viginti anni. De ira Dei, quae incommutabilem tranquillitatem nulla inflammatione perturbat. Quod arca, quam Noe iussus est facere, in omnibus Christum Ecclesiamque significet. De arca atque diluvio nec illis esse consentiendum, qui sola historiam recipiunt sine allegorica significatione, nec illis, qui solas figuras defendunt repudiata historica veritate.
311
O padu sinova Božjih zatočenih ljubavlju prema inorodnim ženama, zbog čega su svi, izuzev osmero ljudi, zaslužili propast u Potopu.
22.
Treba li vjerovati kako anđeli, kojima je bivstvo duhovno, bijahu tako zahvaćeni ljubavlju prema lijepim ženama te se ženjahu njima, od čega se rodiše divovi. Kako treba razumjeti ono što Gospodin reče o onima koji će propasti u Potopu: »Dani će njihovi biti stotinu i dvadeset godina.«
23.
24.
O srdžbi Božjoj, koja nikakvom raspalom ne pomućuje njegovu nepro- 25. mjenjivu spokojnost. O tome kako korablja, kakvu je Noi naređeno da sagradi, u svemu ozna- 26. čuje Krista i Crkvu. Što se tiče korablje i Potopa, ne smije se složiti ni s onima koji prihvaćaju 27. jedino povijest, a bez alegorijskog značenja, ni s onima koji brane samo alegorije, dok odbijaju povijesnu istinitost.
L I B E R DECIMUS QUINTUS
PL 437 - CC 453 Quae hoc libro contineantur.
PETNAESTA
DUARUM CIVITATUM A CAIN ET ABEL AD DILUVIUM QUI FUERIT EXCURSUS
DVIJE DRŽAVE OD KAJINA I A B E L A DO POTOPA
Quae in initio duae civitates fuerint [1-8]
Dvije države u početku [1-8]
1. 1. De felicitate paradisi vel de ipso paradiso et de vita ibi pri morum hominum eorumque peccato atque supplicio multi multa senserunt, multa dixerunt, multa litteris mandaverunt. Nos quoque secundum Scripturas sanctas vel quod in eis legimus vel quod ex eis intellegere potuimus earum congruentes auctoritati de his rebus in superioribus libris diximus. Enucleatius autem si ista quaerantur, multiplices atque multimodas pariunt disputationes, quae pluribus intexendae s i n t voluminibus, quam hoc opus tempusque deposcit, quod non ita largum habemus, ut in omnibus, quae possunt requirere otiosi et scrupulosi, paratiores ad interrogandum quam capaciores ad intellegendum, nos oporteat immorari. Arbitror tamen satis nos iam fecisse magnis et difficillimis quaestionibus de initio vel mundi vel animae vel ipsius generis humani, quod in duo genera distribuimus, unum eorum, qui secundum hominem, alterum eorum, qui secundum Deum vivunt; quas etiam mystice appellamus civitates duas, hoc est duas societates hominum, quarum est una quae praedestinata est in aeternum regnare cum Deo, altera aeternum supplicium subire cum diabolo. Sed iste finiš est earum, de quo post loquendum est . Nunc autem quoniam de exortu earum sive in angelis, quorum numerus ignoratur a nobis, sive in duobus primiš hominibus satis dictum est, iam mihi videtur earum aggrediendus excursus, ex quo illi duo generare coeperunt, donec homines generare cessabunt. Hoc enim universum tempus sive saeculum, in quo cedunt morientes succeduntque nascentes, istarum duarum civitatum, de quibus disputamus, excursus est. a
l
A Cain et Abel duae incipiunt civitates.
1. 2. Natus est igitur prior Cain ex illis duobus generis humani parentibus, pertinens ad hominum civitatem, posterior Abel, ad civitatem D e i . Sicut enim in uno homine, quod dixit Apostolus, experimur, quia non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale : unde unusquisque, quoniam ex damnata propagine exori2
3
a
b
1
2
3
KNJIGA
sunt M. ex damnata] ex A d a m nata aliqui
Cf. De civ. Dei 19-20. Cf. G e n 4, 1-2. 1 C o r 15, 46.
b
1. 1. Mnogi su mnogo razmišljali, mnogo govorili i mnogo napi sali o rajskoj sretnosti ili o samome raju te o tamošnjem životu prvih ljudi, njihovu grijehu i kazni. I mi smo o tome govorili u prethodnim knjigama , prema Svetome pismu, bilo ono što u njemu pročitasmo bilo ono što smo iz njega uzmogli razumjeti u skladu s njegovim ugle dom. A k o bi se o tome podrobnije raspravljalo, izrodile bi se mnogo struke i mnogovrsne rasprave, kojima bi se ispunilo više svezaka nego što ovaj predmet zahtijeva i dopušta vrijeme, kojega nemamo toliko da se zadržimo na svim onim stvarima koje mogu zahtijevati dokonjaci i sitničavci, što su pripravniji na pitanje negoli sposobniji za shvaćanje. 1
Pa ipak mislim, kako sam se odužio i krupnim i teškim pitanjima o početku bilo svijeta, bilo duše, bilo samog ljudskog roda, koji podijelismo u dvije vrste: jednu onih što žive po čovjeku, a drugu onih što žive po Bogu; govoreći u otajstvu nazivamo ih dvama gradovima, naime dvama društvima ljudi, od kojih je jedno predodređeno vječno vladati s Bogom, a drugo trpjeti vječnu kaznu s đavlom. A l i to je njihov konac, o kojem treba govoriti poslije. Sada pak, budući da je dosta rečeno o podrijetlu, bilo anđela (kojih je broj nama nepoznat) bilo dvoje prvih ljudi, čini mi se kako se trebam latiti njihova razvoja od časa kad je njih dvoje počelo rađati, pa sve dok ljudi ne prestanu rađati. Naime to sveukupno vrijeme i l i vijek - u kojemu nestajući ustupaju mjesto nastajućima - predstavlja razvoj dotičnih dvaju gra dova o kojima raspravljamo. 2
2. Dakle, prvi rođeni od tih dvoje roditelja ljudskoga roda bijaše K a jin, koji pripada gradu ljudskom; poslije je rođen A b e l , koji pripada gradu Božjem. I kao što u jednome čovjeku, kako reče apostol, znamo da »nije prije duhovno, nego životinjsko, poslije je duhovno« (i otuda svatko, jer se rađa iz osuđena soja, prvo je nuždno da po 3
4
mss. Osobito u X I V . knjizi. V i d i O Božjoj državi, 19-22. Post 4,1-2. 1 Kor 15,46. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O dva poretka ljudskoga roda, koji se od početka kreću prema različitim završecima.
314
crv. D E I
DE
15,
O DRŽAVI BOŽJOJ
1,2-2
tur, primo sit necesse est ex Adam malus atque carnalis; quod si in Christum renascendo profecerit, post erit bonus et spiritalis: sic in universo genere humano, cum / primum duae istae coeperunt nascendo atque moriendo procurrere civitates, prior est natus civis huius / saeculi, posterius autem isto peregrinus in saeculo et pertinens ad civitatem Dei, gratia praedestinatus, gratia electus, gratia peregrinus deorsum, gratia civis sursum. Nam quantum ad ipsum attinet, ex eadem massa oritur, quae originaliter est tota damnata; sed tamquam figulus Deus (hane enim similitudinem non impudenter, sed prudenter introducit Apostolus) ex eadem massa fecit aliud vas in honorem, aliud in contumeliam . Prius autem factum est vas in contumeliam, post vero alterum in honorem, quia et in ipso uno, sicut iam dixi, homine prius est reprobum, unde necesse est incipiamus et ubi non est necesse ut remaneamus, posterius vero probum, quo proficientes veniamus et quo pervenientes maneamus. Proinde non quidem omnis homo malus erit bonus, nemo tamen erit bonus qui non erat malus; sed quanto quisque citius mutatur in melius, hoc in se facit nominari, quod apprehendit celerius et posteriore cooperit vocabulum prius. Scriptum est itaque de Cain, quod condiderit civi tatem ; Abel autem tamquam peregrinus non condidit. Superna est enim sanetorum civitas, quamvis hic pariat cives, in quibus peregrinatur, donec regni eius tempus adveniat, cum congregatura est om nes in suis corporibus resurgentes, quando eis promissum dabitur regnum, ubi cum suo principe rege saeculorum sine ulio temporis fine regnabunt. c
PL 438
d
CC 454
4
5
A Sarra et Agar duae civitates praefigurantur.
2. Umbra sane quaedam civitatis huius et imago prophetica ei significandae potius quam praesentandae servivit in terris, quo eam tempore demonstrari oportebat, et dicta est etiam ipsa civitas saneta merito significantis imaginis; non expressae, sicut futura est, veritatis. De hac imagine serviente et de illa, quam significat, libera civita te sic Apostolus ad Galatas loquitur: Dičite mihi, inquit, sub lege volentes esse legem non audistis ? Scriptum est enim, quod Abraham duos filios habuit, unum de ancilla et unum de libera. Sed ille quidem, qui de ancilla, secundum carnem natus est; qui autem de libera, per repromissionem; quae sunt in allegoria. Haec enim sunt duo / te stamenta, unum quidem a monte Sina in servitutem generans, quod est Agar; Sina enim mons est in Arabia, quae coniuncta est huic quae nunc est Ierusalem; servit enim cum filiis suis. Quae autem sursum est Ierusalem, libera est, quae est mater nostra\ Scriptum est enim: e
PL439
{
g
c
d
e
f
g
h
5
1,2-2
5
6
O Kajinu je zapisano da je utemeljio grad ; dok Abel, kao hodočas nik, nije ga utemeljio. Jer grad svetih je u visinama, iako on ovdje rađa svoje građane, po kojima hodočasti dok ne stigne doba njegova kraljevstva, kad će ih okupiti sve, uskrsnule u njihovim tijelima, i kad će im biti dano obećano kraljevstvo, u kojem će sa svojim vladarem, kraljem vjekova , vladati bez ikakva vremenskog kraja. 7
2. O tome gradu postojaše stanovita sjena i proročka slika, što je više služila da naznači negoli da ga uprisutni na zemlji, a u vrijeme kad ga je trebalo pokazati. On je sam nazvan svetim gradom, ali zaslugom označujuće slike, a ne zbog same izražene istine, koja će tek doći. O toj slici koja služi i o slobodnom gradu koji ona označuje ovako govori apostol Galaćanima: »Vi koji hoćete biti pod Zakonom kažite mi: zar ne čuste Zakona? Stoji, naime, pisano da je Abraham imao dva sina: jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Onaj od ropkinje rođen je po puti, a onaj od slobodne po obećanju. Ovo je rečeno slikovito. To su dva zavjeta; jedan je onaj s gore Sinaja koji rađa za ropstvo: taj je Agara - jer se Sinajska gora nalazi u Arabiji - i odgovara ovom sadašnjem Jeruzalemu, koji je sa svojom djecom rob. Nebeski je Jeruzalem slo bodan - taj je majka svih nas, jer stoji pisano: 'Veseli se, nerotkinjo,
i n Christo Lov. posterior M. n o n legistis? aliqui mss., Vulg. quae ant. edd. qui coniunctus M. nostra] omnium nostrum M.
C f . R o m 9, 21; Sap 15, 7; Eccle 33, 13-14; Isa 45, 9; G e r 18, 6. G e n 4, 17.
315
Adamu bude zao i puten; ali ako ponovnim rođenjem uznapreduje u Kristu, postat će poslije dobar i duhovan) tako i u cjelokupnome ljud skome rodu, kad prvo stadoše opstojati ta dva grada - rađanjem i umiranjem - prvo se rodio građanin ovoga svijeta, a zatim tuđinac ovomu svijetu i pripadnik grada Božjeg, milošću predodređen, mi lošću izabran, milošću tuđinac dolje, milošću građanin gore. Što se ovoga samoga tiče, i on izvorno potječe od one iste tvari što je cijela osuđena, ali Bog, poput lončara - ovakvom se naime usporedbom ne nerazborito, nego razborito služi apostol - »od istoga glinenog tijesta načini jednu posudu na čast a drugu na sramotu« . I tako je prvo načinjena posuda na sramotu, a poslije druga na čast; jer i u onome jednom čovjeku, kao što već rekoh, prvo je sramota, od koje nam je nuždno početi, ali nije nuždno da u njoj i ostanemo, a zatim slijedi čestito, do čega napredujući stižemo i u čemu stignuvši ostajemo. Otuda, iako svaki zao čovjek neće biti dobar, ipak nitko neće biti dobar tko ne bijaše zao; nu, što se tkogod ranije izmijeni nabolje, brže mu pripada ime koje je postigao i prije njegov će potonji naziv prekriti prijašnji.
5 4
15,
6 7
Rim 9,21. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 4,17. 1 Tim 1,17.
O djeci puti i djeci obećanja.
316 CC455
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 2 - 3
Laetare sterilis, quae non pariš, I erumpe et exclama , quae non parturis; quoniam multi filii desertae, magis quam eius quae habet vi rum . Nos autem, fratres, secundum Isaac promissionis filii sumus. Sed sicut tune, qui secundum carnem natus fuerat, persequebatur eum, qui secundum spiritum: ita et nunc. Sed quid dicit Scriptura? Eice ancillam et filium eius; non enim heres erit filius ancillae cum filio liberae . Nos autem, fratres, non sumus ancillae filii, sed liberae, qua libertate Christus nos liberavit . Haec forma intellegendi de apostolica auctoritate descendens locum nobis aperit, quemadmodum Scripturas duorum Testamentorum, Veteris et Novi, aecipere debeamus. Pars enim quaedam terrenae civitatis imago caelestis civitatis effecta est, non se significando, sed alteram, et ideo serviens. Non enim propter se ipsam, sed propter aliam significandam est institu ta, et praecedente alia significatione et ipsa praefigurans praefigurata est. Namque Agar ancilla Sarae eiusque filius imago quaedam huius imaginis fuit; et quoniam transiturae erant umbrae luce veniente, ideo dixit libera Sara, quae significabat liberam civitatem, cui rursus alio modo significandae etiam illa umbra serviebat: Eice ancillam et filium eius; non enim heres erit filius ancillae cum filio meo Isaac , quod ait Apostolus: cum filio liberae. Invenimus ergo in terrena civitate duas formas, unam suam praesentiam demonstrantem, alteram caelesti civitati significandae sua praesentia servientem. Parit autem cives terrenae civitatis peccato vitiata natura, cae lestis vero civitatis cives parit a peccato naturam liberans gratia; unde illa vocantur vasa irae, ista vasa misericordiae . Significatum est hoc etiam in duobus filiis Abrahae, quod unus de ancilla, quae dicebatur Agar, secundum carnem natus est Ismael, alter est autem de Sara libera secundum repromissionem natus Isaac. Uterque quidem de semine Abrahae; sed illum genuit demonstrans consuetudo naturam, i l l u m vero dedit promissio significans gratiam; ibi humanus usus ostenditur, hic divinum beneficium commendatur. 1
6
1
8
9
10
1
Q u a e d a m significatio est in Ismael et Isaac. CC 456 PL 440
3. Sara quippe sterilis erat et desperatione prolis saltem de / an cilla sua concupiscens habere, quod de se ipsa non se posse cernebat, dedit eam fetandam viro, de quo parere voluerat nec potuerat. Exegit / itaque etiam sic debitum de marito utens iure suo in utero alien o . Natus est ergo Ismael, sicut nascuntur homines, permixtione sexus utriusque, usitata lege naturae. Ideo dictum est: secundum car nem , non quod ista beneficia Dei non sint aut non illa operetur Deus, cuius opifex sapientia attingit, sicut scriptum est, a fine usque 11
u
1 1
6
7
8
9
1 0
1 1
1 2
elama M. istum M.
Isa51, 1. Gen 21, 10. Gal 4, 21-31. Gen 21, 10. Rom 9, 22-23. Cf. Gen 16, 1-3. Gal 4, 23.
15,
2-3
317
koja ne rađaš; klici i viči koja ne poznaješ porođajnih bolova, jer su brojnija djeca osamljene nego one koja ima muža!' M i , dakle, braćo, Izaku smo djeca obećanja. A l i kao što je onda onaj koji je rođen po puti progonio onoga po duhu, tako biva i sada. A što veli Pismo? 'Izbaci ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje neće biti baštinik sa sinom slobodne.' M i , braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne. Z a tu slobodu Krist nas je oslobodio.« 1
Taj oblik razumijevanja - koji nam dolazi od apostolskog učenja pokazuje nam kojim načinom trebamo shvaćati Pismo oba zavjeta, i staroga i novoga. Jedan dio zemaljskoga grada postao je slikom nebe skoga grada, ne označujući sebe sama, nego drugi grad, i zbog toga služi. Naime, taj grad nije utemeljen radi sebe samoga, nego da označi drugi grad, a budući da prethodi drugo označje, predoznačujući i sam je predoznačen. Naime: Hagara, ropkinja Sarina, i njezin sin bijahu slikom te slike; a kako su sjene imale iščeznuti kad stigne svjetlo, stoga je rekla slobodna Sara (koja je označivala slobodni grad, koji je opet da drugim načinom označi slobodni grad služio i kao sjena): »Otjeraj ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje ne smije biti baštinik s mojim sinom - s Izakom« , i l i što apostol kaže: »sa sinom slobodne«. 2
Dakle: u zemaljskome gradu nalazimo dva lika, jedan od njih poka zuje njegovu prisutnost ovdje, dok drugi svojom nazočnošću služi da označi nebeski grad. Građane zemaljskoga grada rađa narav izopa čena grijehom, a građane nebeskoga grada rađa milost što oslobađa narav od grijeha. Stoga je jedni nazivaju posudama gnjeva, a drugi posudama milosrđa. A to je označeno i u dvojici Abrahamovih sino va, od kojih je jedan Jišmael, sin ropkinje, nazvane Hagara, rođen po puti, dok je drugi, Izak, sin slobodne, Sare, rođen po obećanju. Obojica su, doduše, od sjemenaAbrahamova, ali jednoga je rodio pri rodni tijek pokazujući narav, dok je drugoga darovalo obećanje, označujući milost. U jednom se pokazuje ljudski običaj, u drugome se otkriva božansko dobročinstvo. 3
3. Sara bijaše neplodna, i izgubivši nadu da će imati djece i želeći da barem od ropkinje ima što je uvidjela kako sama ne može od sebe imati, dade ovu nek je oplodi mužu, od kojega je sama htjela roditi, ali nije mogla. I tako je utjerala svoj dug od muža, iskoristivši svoje pravo u tuđoj utrobi. Dakle, Jišmael je, dakle, rođen kao što se rađaju ljudi, spolnim snošajem dvoga po uobičajenom zakonu naravi. Stoga je i rečeno 'po puti', ne kao da i to nisu Božja dobročinstva, ili da tu ne djeluje Bog, kojega tvoriteljica Mudrost, kako je pisano »prostire
Gal 4,21 - 5,1. Post 21,10. Rim 9,22-23.
O Sarinoj neplodnosti, koju je oplodila milost Božja.
318
DE
ad finem fortiter
crv.
DEI
15,
O
3-4
et disponit omnia suaviter ; sed ubi significandum fuerat Dei donum, quod indebitum hominibus gratis gratia largiretur, sic oportuit dari filium, quemadmodum naturae non debebatur excursibus. Negat enim natura iam filios tali commixtioni mariš et feminae, qualis esse poterat Abrahae et Sarae in illa iam aetate, etiam mulieris accedente sterilitate, quae nec tune parere potuit, quando non aetas fecunditati, sed aetati fecunditas defuit. Quod ergo naturae sic affectae fruetus posteritatis non debebatur, significat quod natura generis humani peccato vitiata ac per hoc iure damnata nihil verae felicitatis in poštenim merebatur. Recte igitur significat Isaac, per repromissionem natus, filios gratiae, cives civitatis liberae, socios pacis aeternae, ubi sit non amor propriae ac privatae quodammodo voluntatis, sed communi eodemque immutabili bono gaudens atque ex multis unum cor faciens, id est perfeete " concors oboedientia caritatis. 13
1
DRŽAVI BOŽJOJ
15,
3-4
319
se snažno s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja sve mirom« ; ah, kad bijaše potrebno označiti dar Božji koji se, nedugovan, milošću badava podaruje ljudima, trebalo je podariti sina nači nom koji nije podložan tokovima naravi. Naime, narav uskraćuje djecu takvomu snošaju muža i žene kakav mogaše biti između Abrahama i Sare u njihovoj postarijoj dobi, a uz to ona bijaše neplodna, te nije mogla roditi ni onda kad plodnost ne bijaše manjkava zbog dobi, nego je dob bila manjkava plodnošću. 1
Dakle, to što narav u takvome stanju nije mogla imati ploda potom stva označuje, kako narav ljudskoga roda, izopačena grijehom i zbog toga pravedno kažnjena, nije ni zaslužila nikakve prave sretnosti za budućnost. Tako Izak - rođen po obećanju - ispravno označuje djecu milosti, građane slobodnoga grada, dionike vječnoga mira, gdje nema ljubavi osobne i nekako zasebničke volje, nego ljubav što se raduje zajedničkome i nepromjenjivome dobru, te tvori tako jedno srce od mnogih , naime ljubav što je savršeno skladna poslušnost. 2
in civitate terrena pax bello victoriaecjue commiscetur.
Terrena porro civitas, quae sempiterna non erit (neque enim, extremo" supplicio damnata fuerit, iam civitas erit), hic habet
4. c
u
m
bonum suum, cuius societate laetatur, qualis esse de talibus laetitia rebus potest. Et quoniam non est tale bonum, ut nullas angustias faciat amatoribus suis, ideo civitas ista adversus se ipsam plerumque dividitur litigando, bellando atque pugnando et aut mortiferas aut certe mortales victorias requirendo. Nam ex quacumque sui par te adversus alteram sui partem bellando surrexerit, quaerit esse victrix gentium, cum sit captiva vitiorum; et si quidem, cum vicerit, superbius extollitur, etiam ° mortifera; si vero condicionem cogitans casusque communes magis quae aceidere possunt adversis angitur, quam eis quae provenerunt secundis rebus / inflatur, tantummodo mortalis est ista victoria. Neque enim semper dominari poterit permanendo eis, quos potuerit subiugare vincendo. Non autem recte di citur ea bona non esse, quae concupiscit haec civitas, quando est et ipsa in suo humano genere melior. Concupiscit enim terrenam quamdam pro rebus infimis pacem; ad eam namque desiderat pervenire bellando; quoniam si vicerit et qui resistat non fuerit, pax erit, quam non habebant partes in vicem adversantes et pro his rebus, quas si mul habere non poterant, infelici egestate certantes. Hane pacem requirunt laboriosa bella, hane adipiscitur quae putatur gloriosa victoria. Quando autem vincunt / qui causa iustiore pugnabant, quis dubitet gratulandam esse victoriam et provenisse optabilem pacem? Haec bona sunt et sine dubio Dei dona sunt. Sed si negleetis melioribus, quae ad supernam pertinent civitatem, ubi erit victoria in ae-
CC457
15
PL 441
4. Zemaljski grad, koji neće biti vječan (jer neće više biti grad, kad bude kažnjen konačnom kaznom), ima ovdje svoje dobro, i veseli se u njegovu dioništvu, a s veseljem kakvo već može biti u tim stvari ma. A budući da to nije dobro koje ne pričinjava nikakvih teškoća svojim ljubiteljima, taj je grad većinom podijeljen protiv sebe samoga, prepirkama, ratovima, borbama, u težnji za pobjedama što su smrtnosne, a svakako smrtne. Jer, koji god se dio toga grada uzdigne ratom iznad drugog, traži biti pobjednikom nad pucima, budući da je sam sužanj pod porocima; a pobijedi li, toliko se uzoholi, te je sama po bjeda smrtnosna. Ako pak razmišljajući o ljudskom stanju i mijenama koje su ljudima zajedničke više se muči nevoljama koje se mogu dogo diti nego što se nadima zbog postignuta uspjeha, onda je ta pobjeda tek smrtna. Jer neće uvijek moći vladati trajno nad onima koje je jednom uzmogao pobjednički podjarmiti.
A ne bi bilo ispravno reći kako nisu dobra ona za kojima žudi ovaj grad, kad je i on na svoj ljudski način bolji. Tako - radi najnižih stvari - žudi za nekakvim zemaljskim mirom; ah želi ga postići ratova njem, jer, ako pobijedi i ne bude više nikoga tko se opire, bit će rriir, što ga nisu imali dijelovi međusobno zavađeni, koji se u svojoj nesret noj oskudici borahu za one stvari koje nisu mogli zajedno uživati. To je mir koji traže mučni ratovi, mir koji postižu takozvanom slavnom pobjedom. 4
Nu, kad pobijede oni koji se borahu za pravedniju stvar, tko da sum nja kako je to radosna pobjeda te da je poželjan tako stečen mir? To jesu dobra i nedvojbeno su Božji darovi. Ali, ako se (zanemarivši bolja dobra koja pripadaju višnjem gradu, gdje će biti pobjeda u vječ-
m
facta add. Er. in add. M. ° sic add. ant. edd. P dicuntur M. n
1
Mudr 8,1.
2
Dj 4,32.
sukobu i ^JJ,"gradu^
O
320
D E CIV. D E I
15, 4 - 5
O DRŽAVI BOŽJOJ
terna et summa pace secura, bona ista sic concupiscuntur, ut vel sola esse credantur vel his, quae meliora creduntur, amplius diligantur: necesse est miseria consequatur et quae inerat augeatur.
Etiam Romana civitas fratricidio incepit.
5. Primus itaque fuit terrenae civitatis conditor fratricida; nam suum fratrem civem civitatis aeternae in hac terra peregrinantem invidentia victus occidit . Unde mirandum non est, quod tanto post in ea civitate condenda, quae fuerat huius terrenae civitatis, de qua loquimur, caput futura et tam multis gentibus regnatura, huic primo exemplo et, ut Graeci appellant: OIQXCTV-KU quaedam sui generis ima go respondit. Nam et illic, sicut ipsum facinus quidam poeta commemoravit illorum, Fraterno primi maduerunt sanguine muri . Sic enim condita est Roma, quando occisum Remum a fratre Romolo romana testatur historia ; nisi quod isti terrenae civitatis ambo ci ves erant. Ambo gloriam de romanae reipublicae institutione quaerebant; sed ambo eam tantam, quantam si unus esset, habere non poterant. Qui enim volebat dominando gloriari, minus utique dominaretur, si eius potestas viro consorte minueretur. Ut ergo totam dominationem haberet unus, ablatus est socius, et scelere crevit in peius, / quod innocentia minus esset et melius. H i autem fratres Cain et Abel non habebant ambo inter se similem rerum terrenarum cupiditatem, nec in hoc alter alteri invidit, quod eius dominatus fieret angustior, qui alterum occidit, si ambo dominarentur (Abel quippe non quaerebat dominationem in ea civitate, quae condebatur a fratre), sed invi dentia illa diabolica, qua invident bonis mali, nulla alia causa, nisi quia illi boni sunt, illi mali. Nullo enim modo fit minor accedente seu permanente consorte possessio bonitatis, immo possessio bonitas, quam tanto latius , quanto concordius individua sociorum possidet caritas. Non habebit denique istam possessionem, qui eam noluerit habere communem, et tanto eam reperiet ampliorem, quanto am plius ibi potuerit amare consortem. Illud igitur, quod inter Remum et Romulum exortum est, quemadmodum adversus se ipsam terrena civitas dividatur, ostendit; quod autem inter Cain et Abel, inter duas ipsas civitates, Dei et hominum, inimicitias demonstravit. Pugnant ergo inter se mali et mali; / item pugnant inter se mali et boni: boni vero et boni, si perfecti sunt, inter se pugnare non possunt. Proficientes autem nondumque perfecti ita possunt, ut bonus quisque ex ea 14
15
q
PL 442
1 4
1 5
1 6
G e n 4, 8. L U C A N U S M . , Phars. 1, 95. C f . L l V I U S , Ab urbe cond. 1, 7, 2; D i O N C A S S I U S , Hist. rom. 4, 13; D I O D O R U S S l C U L U S , Bibl. 8, 4, 4.
4-5
321
nom i sigurnom posvemašnjem miru) tako žudi za dotičnim dobrima te se vjeruje da su jedina ili se pak više vole od onih o kojima se vjeruje da su bolja, nužno slijedi nova bijeda koja uvećava onu što je već tu.
5. I tako prvi utemeljitelj zemaljskoga grada bijaše bratomorac; zavišću je pobijeđen ubio vlastitoga brata, građanina vječnoga grada, hodočasnika na ovom svijetu. Otuda i nije čudo što je toliko mnogo vremena nakon toga - pri osnutku onoga grada koji će biti kao glava zemaljskoga grada, o kojem govorimo, i koji će vladati mnogim pu cima - tomu prvome primjeru, ili kao što Grci kažu prauzoru (čtQ%£rujtoc;), odgovorila je svojevrsna praslika. Naime, i ovdje, isti zločin opisa jedan njihov pjesnik: 1
»Bratskom se krvlju natopiše prve zidine« .
16
CC 458
15,
I tako je osnovan R i m , kao što nam svjedoči rimska povijest, kad Romul ubi brata Rema , samo što obojica bijahu građani zemaljskoga grada.Obojica su tražila slavu osnutka Rimske države, ali obojica je nisu mogla tako veliku imati koliku bi je imao samo jedan od njih. Onaj tko se hotijaše proslaviti vladavinom, manje bi vladao ako bi njegovu vlast umanjivao živ suvladar. Dakle, kako bi jedan posjedo vao cijelu vladavinu, sudionik je uklonjen; i ono što bi po nedužnosti bilo manje, a bolje, zločinom je poraslo nagore. 2
Između braće Kajina i Abela nije bilo slične žudnje za zemaljskim stvarima; i nije zavidio jedan drugomu, da će mu vladavina biti manja budu l i obojica vladali; nije ga zbog toga ubio (Abel nije tražio vlada vine u gradu što ga je njegov brat utemeljio), nego zbog one đavolske zavisti kojom zli zavide dobrima ni iz kojega drugoga razloga nego što su ovi dobri, a oni zli. Pridolaskom ili trajnim ostankom sudionika posjed dobrote nipošto ne biva manji; dapače, posjed dobrote je to prostraniji što je složnija ljubav njezinih pojedinih sudionika. Prema tome, onaj tko ga ne želi imati zajedničkim, neće posjeda uopće ima ti; a otkrit će, kako mu je to veći što može u njemu više sudionika voljeti. Dakle, ono što je izbilo između Rema i Romula pokaza kako je zemaljski grad protiv sebe sama podijeljen; dočim sukob između Kajina i Abeia pokaza neprijateljstvo između sama dva grada, grada Božjega i grada ljudskoga. I tako, bore se između sebe zli i zli, a bore se međusobno i zli i dobri; dočim, dobri i dobri, ako su savršeni, ne mogu se međusobno boriti. N u ako napreduju prema tome i još nisu savršeni, mogu se jedan s drugim boriti po onomu dijelu sebe protiv
Lov.
fr. 1
Lukan, 1,95. V i d i O Božjoj državi, 3,6.
O prvome utemeljitelju zemaljskoga grada, bratomorcu, kojega je opačinu ponovio i utemeljitelj grada Rima svojim bratoubojstvom.
322
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 5 - 6
D E CIV. D E I
parte pugnet contra alterum, qua etiam contra semetipsum; et in uno quippe homine caro concupiscit adversus spiritum et spiritus adver sus carnem . Concupiscentia ergo spiritalis contra alterius potest pugnare carnalem vel concupiscentia carnalis contra alterius spiritalem, sicut inter se pugnant boni et mali; vel certe ipsae concupiscentiae carnales inter se duorum bonorum, nondum utique perfectorum, sicut inter se pugnant mali et mali, donec eorum, qui curantur, ad ultimam victoriam sanitas perducatur. 11
Pax supremum est bonum.
6. Languor est quippe iste, i d est illa inoboedientia, de qua in libro quarto decimo disseruimus, primae inoboedientiae supplicium, et ideo non natura, sed vitium; propter quod dicitur proficientibus bonis et ex fide in hac peregrinatione viventibus: Invicem onera vestra portate, et sic adimplebitis legem Christi ; item alibi dicitur: Corripite inquietos, consolamini pusillanimes, suscipite infirmos, patientes estote ad omnes; videte ne quis malum pro malo alicui reddat ; item alio loco: Si praeoccupatus fuerit homo in aliquo delicto, vos, I qui spiritales estis, instruite huiusmodi in špiritu mansuetudinis, intendens te ipsum, ne et tu tempteris ; et alibi: Sol non occidat super iracundiam vestram ; et in Evangelio: Sipeccaverit in te frater tuus, corripe eum inter te et ipsum ; item de peccatis, in quibus multorum cavetur offensio, Apostolus dicit: Peccantes coram omni bus argue, ut ceteri timorem habeant . Propter hoc et de venia invi cem danda multa praecipiuntur et magna cura propter tenendam pacem, sine qua nemo poterit videre D e u m ; ubi ille terror , quando iubetur servus decem milium talentorum reddere debita, quae illi fuerant relaxata, quoniam debitum denariorum centum conservo suo non relaxavit; qua similitudine proposita, Dominus Iesus adiecit atque ait: Sic et vobis faciet Pater vester caelestis, si non dimiseritis unusquisque fratri suo de cordibus vestris . Hoc modo curantur ci ves civitatis Dei in hac terra peregrinantes et paci supernae patriae suspirantes. Spiritus autem Sanctus operatur intrinsecus, ut valeat aliquid medicina, quae adhibetur extrinsecus. Alioquin etiamsi Deus ipse utens creatura sibi subdita in aliqua specie humana sensus alloquatur humanos, sive istos corporis sive illos, quos istis simillimos habemus in somnis, nec interiore gratia mentem regat atque agat, nihil prodest homini omnis praedicatio veritatis. Facit / autem hoc Deus a vasis misericordiae irae vasa discernens , dispensatione qua ipse novit multum occulta, sed tamen iusta. Ipso quippe adiuvante 18
19
CC 459
20
21
r
22
23
24
s
25
PL 443
26
solum add. M. est add. M.
1 7
1 8
1 9
2 0
2 1
2 2
2 3
G a l 5, 17. G a l 6, 2. 1 Thess 5, 14-15. G a l 6, 1. E p h 4, 26. M t 18, 15. 1 T i m 5, 20.
15,
323
5-6
kojega se bori i svaki sam u sebi. Jer zaista u svakome čovjeku » p u t žudi protiv duha, a duh protiv puti.« Dakle, duhovna žudnja može se boriti protiv putene žudnje drugoga ili pak putena žudnja protiv duhovne žudnje drugoga, kao što se između sebe bore dobri i zli; a mogu se međusobno boriti putene žudnje dvojice dobrih ljudi - koji, dakako, još nisu savršeni - kao što se između sebe bore zli i zli, sve dok se ozdravljenje onih koji se oporavljaju ne privede konačnoj po bjedi. 3
6. Dakako, ta slabost, naime: ona neposlušnost o kojoj rasprav ljasmo u X I V knjizi , kazna je za prvu neposlušnost i nije narav, nego je nedostatak, te se zbog toga i kaže onim dobrima koji napreduju i koji žive po vjeri na ovome proputovanju: »Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!« Isto i drugdje: »Opominjite neuredne, sokolite malodušne, pomažite slabe, budite strpljivi sa svima. Pazite da nitko nikomu ne vraća zlo za zlo.« Te opet na drugome mjestu: »Ako i upane tko u kakav prekršaj, takvoga vi du hovni ispravljajte u duhu blagosti! I pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan!« I drugdje: »Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!« Te u evanđelju: »Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo.« I slično o grijesima, čuvajući se zla utjecaja na mnoge, apostol kaže: »Krivce ukori pred svima, da i ostali imaju strah!« 1
2
3
4
5
6
7
Zbog toga se mnogo toga nalaže o uzajamnim oprostima i vodi velika briga o održavanju mira, bez kojega nitko neće moći vidjeti Boga ; otuda i onaj užas kad je sluzi naređeno da vrati dug od deset tisuća talenata, koji mu već bijaše oprošten, jer nije oprostio sudrugu svo jem dug od stotinu denara. Iznijevši tu usporedbu Gospodin Isus doda i reče: »Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od svega srca.« Takvim se načinom oporav ljaju građani Božjega grada na proputovanju ovom zemljom, uzdišući za mirom višnje domovine. Dočim D u h Sveti djeluje iznutra kako bi uspio lijek koji se stavlja izvana. Inače, čak iako se sam Bog posluži sebi podređenim stvorom, kako bi u nekakvom ljudskom liku oslovio ljudska sjetila (bilo ona samoga tijela, bilo ona što su najsličnija onim što ih imamo u snovima), ako pri tome ne ravna i ne potiče um unu tarnjom milošću, čovjeku nema nikakve koristi od cjelokupne propo vijedi istine. A l i Bog to čini razlikujući posude milosrđa od posuda gnjeva a po skrivenoj i pravednoj promisli, kojom mu je poznato mnogo. O n nam zaista pomaže čudesnim i skrovitim načinima; i 8
9
10
11
Gal 5,17. (Prijevod prema latinskom predlošku). V i d i O Božjoj državi, 14,1; 14,11. Gal 6,2. 1 Sol 5,14-15. Gal 6,1. Ef 4,26. Mt 18,15. 1 Tim 5,20. Heb 12,14. Mt 18,23-24. Mt 18,35. Rim 9,22-23.
O slabostima od kojih - zbog kazne grijeha boluju i građani Božjega grada na proputovanju ovim životom, a od kojih liječi Bog.
324
DE
civ.
DEI
15, 6 - 7 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
mirabilibus et latentibus modis, cum peccatum quod habitat in mem bris nostris, quae potius iam poena peccati est, sicut Apostolus praecipit, non regnat in nostro mortali corpore ad oboediendum desideriis eius nec ei membra nostra velut iniquitatis arma exhibemus , convertitur ad mentem non sibi ad mala, Deo regente, consentientem et eam regentem tranquillius nunc habebit, postea sanitate perfecta atque immortalitate percepta homo sine ulio peccato in aeterna pace regnabit. 27
7. 1. Sed hoc ipsum, quod sicut potuimus exposuimus, cum Deus locutus esset ad Cain eo more \ quo cum primiš hominibus per crea turam subiectam velut eorum socius forma congrua loquebatur, quid ei profuit? Norme conceptum scelus in necando fratre etiam post verbum divinae admonitionis imple/vit? Nam cum sacrificia discrevisset amborum, in illius respiciens, huius despiciens, quod non dubitandum est potuisse cognosci signo aliquo attestante visibili, et hoc ideo fecisset Deus, quia mala erant opera huius, fratris vero eius bona: contristatus est Cain valde et concidit facies eius. Sic enim scriptum est: Et dixit Dominus ad Cain: Quare tristis factus es et quare concidit facies tua? Nonne si recte offeras, recte autem non dividas, peccasti? Quiesce; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis il lius . In hac admonitione vel monitu , quem Deus protulit ad Cain, illud quidem quod dictum est: Nonne si recte offeras, recte autem non dividas, peccasti? quia non elucet cur vel unde sit dictum, multos sensus peperit eius obscuritas, cum divinarum Scripturarum quisque tractator secundum fidei regulam id conatur exponere. Recte quippe offertur sacrificium, cum offertur Deo vero, cui uni tantummodo sacrificandum est. Non autem recte dividitur, dum non discernuntur recte vel loca vel tempora vel res ipsae quae offeruntur vel qui offert et cui offertur vel hi, quibus ad vescendum distribuitur quod oblatum est, ut divisionem hic discretionem intellegamus; sive cum offertur, ubi non oportet aut quod non ibi, sed alibi oportet, sive cum offertur, quando non oportet aut quod non tune, sed alias opor tet, sive cum offertur, quod nusquam et numquam penitus debuit, sive cum eleetiora sibi eiusdem generis rerum tenet homo, quam sunt ea, quae offert Deo, sive eius rei, quae oblata est, fit particeps profanus aut quilibet quem fas non est fieri. In quo autem horum Deo displicuerit Cain, facile non / potest inveniri. Sed quoniam Ioannes apostolus, cum de his fratribus loqueretur: Non sicut Cain, inquit, ex maligno erat et occidit fratrem suum; et cuius rei gratia ocei-
Invidia ductus peccavit Cain.
CC 460
28
u
v
z
PL 444
u
v
z
m o d o Er. et aliqui mss. vel monitu om. M. id add. M. cum add. M.
2 8
R o m 6, 12-13. C f . G e n 4, 6-7.
7,1
325
12
7. 1. A l i samo ovo koje smo izložili, onoliko koliko smo mogli, što je koristilo Kajinu kad je Bog govorio s njim onim načinom kojim i s prvim ljudima, preko stvora njemu podređena, u prikladnu liku kao da je njihov sudrug? Nije l i on počinio zamišljeni zločin ubojstva brata i nakon riječi božanske opomene? Naime, kad je Bog razliko vao žrtve njih dvojice, osvrnuvši se na žrtvu jednoga a i ne osvrnuvši se na onu drugoga (što ne treba sumnjati da se moglo raspoznati po svjedočanstvu nekakva vidljiva znaka, i da je to Bog učinio stoga jer Kajinova djela bijahu zla, a njegovoga brata dobra), Kajin se veoma rastužio i lice mu se namrgodilo. Ovako je napisano: »I reče Gospo din Kajinu: 'Zašto si se rastužio i zašto ti je lice namrgođeno? A k o si pravo žrtvovao, ali nisi pravo podijelio, zar nisi zgriješio? Smiri se; vratit će se tebi, i ti ćeš ga svladati!« 1
2
U toj opomeni i l i upozorenju koje je Bog uputio Kajinu, naime kad reče: »Ako si pravo žrtvovao, a nisi pravo podijelio, zar nisi zgrije šio?« - budući da nije razjašnjeno zašto je ili zbog čega tako rečeno, nejasnoća toga mjesta urodila je mnogim tumačenjima, kad bi bilo koji tumačitelj Svetoga pisma nastojao razjasniti ga prema Pravilu vje re. Dakako, žrtva se pravo prinosi kad se žrtvuje istinskomu Bogu, kojemu jedinomu i treba žrtvovati. A l i žrtva se pravo ne razdjeljuje, ako se pravo ne razlučuju bilo mjesta, bilo vremena, bilo same stvari koje se prinose, bilo onaj tko žrtvuje i komu se žrtvuje, bilo oni ko jima se radi jedenja podjeljuje ono što se žrtvuje; tako te ovdje diobu shvaćamo kao razlučbu (discretio) ; ili kad se žrtvuje ondje gdje ne treba ili što ne treba tu nego drugdje, ili kad se žrtvuje kad ne treba, ili što ne treba tada nego u drugo vrijeme, ili kad se žrtvuje što nipo što i nikad ne treba žrtvovati, ili kad čovjek od roda tih stvari za država za sebe odabranije od onoga što prinosi Bogu, i l i se pak od žrtve koja se prinosi pričesti neposvećenik ili komu nije dopušteno. N u ne može se lako iznaći u kojoj se od tih stvari Kajin nije svidio Bogu. A l i budući da apostol Ivan, govoreći o toj braći reče: »Ne postupajmo kao Kajin, koji je bio od zloga, te umori svoga brata! A 3
4
1
Rim 6,12-13.
O načinu kako je Bog razgovarao s čovjekom usp. Augustinovo djelo De genesi ad litteram, 8,18,37. Post 4,6-7. (Prijevod prema lat. predlošku). U hebrejskom izvorniku samo mje sto nije jasno. Augustinov prijevod se razlikuje od Vulgate i bliži je Septuaginti, a uz to se služi dvosmislenošću predočenog latinskog prijevoda. U izvorniku secundum fidei regulam, čime se misli na predajom posvećen način tumačenja Svetoga pisma, koji nije istovjetan s nekim prihvaćenim obrascem. Nazivku discretio odgovara ovdje grč. Sidxoioig, pojam koji je iz filozofije prešao u bogoslovlje s više značenja (razdvajanje, razlikovanje, prosuđivanje, pravda). 2
3
2 7
6 -
kada grijeh koji nastava naše udove (što je prije kazna grijeha) - kao što nalaže apostol - ne vlada više u našem smrtnome tijelu, da se pokoravamo njegovim željama, i kad mu više ne pružamo svoje udove kao oružje opačine, dolazi do promjene tako te se um, uz Božju po moć, ne slaže s čovjekom da bi činio zla, nego će u njemu naći sada vladara spokojstva, dok će poslije - uz savršeno zdravlje i stečenu besmrtnost - čovjek vladati u vječnome miru bez ikakva grijeha.
12
1
15,
4
0 uzroku Kajinova zločina 1 o njegovoj ustrajnosti u njemu, jer ga od zamišljena zločina nije mogla odgovo riti ni riječ Božja.
326
D E civ. D E I
aa
15, 7 , 1 - 7 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
29
dit ? Quia opera illius maligna fuerunt, fratris autem eius iusta : datur intellegi propterea Deum non respexisse in munus eius, quia hoc ipso male dividebat, dans Deo aliquid suum, sibi autem se ipsum. Quod omnes faciunt, qui non Dei, sed suam sectantes voluntatem, id est non recto, sed perverso corde viventes, offerunt tamen Deo mu nus, quo putant eum redimi, ut eorum non opituletur sanandis pra viš cupiditatibus, sed explendis. Et hoc est terrenae proprium civita tis, Deum vel deos colere, quibus adiuvantibus regnet in victoriis et pace terrena, non / caritate consulendi, sed dominandi cupiditate. Boni quippe ad hoc utuntur mundo, ut fruantur Deo; mali autem contra, ut fruantur mundo, uti volunt Deo; qui tamen eum vel esse vel res humanas curare iam credunt. Sunt enim multo deteriores, qui n e hoc quidem credunt. Cognito itaque Cain quod super eius germani sacrificium, nec super suum respexerat Deus, utique fratrem bonum mutatus imitari, non elatus debuit aemulari. Sed contristatus est et concidit facies eius. Hoc peccatum maxime arguit Deus, tristitiam de alterius bonitate, et hoc fratris. Hoc quippe arguendo interrogavit dicens: Quare contristatus es, et quare concidit facies tua? Quia enim fratri invidebat, Deus videbat et hoc arguebat. Nam hominibus, quibus absconditum est cor alterius, esse posset ambiguum et prorsus incertum, utrum illa tristitia malignitatem suam, in qua se Deo displicuisse didicerat, an fratris doluerit bonitatem, quae Deo placuit, cum in sacrificium eius aspexit. Sed rationem reddens Deus, cur eius oblationem accipere noluerit, ut sibi ipse potius merito quam ei frater immerito displiceret, cum esset iniustus non recte dividendo, hoc est non recte vivendo, et indignus cuius approbaretur oblatio, quam esset iniustior, quod fratrem iustum gratis odisset, ostendit.
CC461
ab
Cain Deus monuit ut quiesce-
PL445
7. 2. Non tamen eum dimittens sine mandato sancto, iusto et boQ [ e, inquit; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis illius. Numquid fratris? Absit. Cuius igitur, nisi peccati? Dixerat enim: Peccasti, tum deinde addidit: Quiesce; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis illius. Potest quidem ita intellegi ad ipsum hominem conversionem esse debere peccati, ut nulli alii quam sibi sciat tribuere debere quod peccat. Haec est enim salubris paenitentiae medicina et veniae petitio non incongrua, ut, ubi ait: Ad te enim conversio eius, non subaudiatur Erit, sed Sit; praecipientis videlicet, non praedicentis modo. Tune enim dominabitur quisque peccato, si id sibi non defendendo praeposuerit, sed paenitendo subiecerit; alioquin et illi serviet dominanti, si patrocinium adhibuerit aceidenti. Sed ut peccatum intellegatur concupiscentia ipsa carnalis, de qua dicit Apostolus: Caro concupiscit adversus spiritum , in cuius carnis fru/ctibus et invi-
n
o
:
u
esC
3,0
15, 7 , 1 - 7 , 2
327
zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna,« daje se razumjeti kako se Bogu njegov dar nije svidio zbog toga jer ga je tako zlo razdijelio dajući Bogu nešto svojega, a sebi pak sebe sama. A to čine svi oni što slijede svoju vlastitu a ne Božju volju, naime: koji, živeći ne prava nego izopačena srca, prinose Bogu dar, kojim ga misle potkupiti, ne da im pomogne izliječiti, nego ispuniti njihove opake žudnje. I to je značajka zemaljskoga grada: štovati Boga ili bogove, uz čiju pomoć da vlada u pobjedama i zemaljskome miru, ne po ljubavi i skrbi, nego žudnjom gospodarenja. Jer, dobri se služe svijetom kako bi uživali u Bogu, dočim zli - kako bi uživali u svijetu - žele iskoristiti Boga, barem oni koji vjeruju da O n jest i l i da brine o ljudskim stvarima. Postoje naime i oni mnogo gori koji ni u to ne vjeruju. I tako, pošto Kajin spoznade kako se Bog osvrnuo na žrtvu njegova brata a ne na njegovu, trebao je izmijenivši se nasljedovati dobroga brata, a ne zavidjeti mu onako uzoholjen. Nego se on rastužio i namrgodio. Takav grijeh Bog najviše prekorava: tugu zbog dobrote drugoga, i to još brata svojega. I ukorivši upravo to upitao ga je govoreći: »Zašto si se rastužio i zašto ti je lice mrgod no?« Jer vidio je Bog da ovaj zaviđaše bratu i to je ukorio. 5
A samim ljudima, kojima je skriveno srce drugoga čovjeka, može biti dvojbeno i posve neizvjesno da li je onom tugom žalio vlastitu opa kost (o kojoj doznade kako se zbog nje nije Bogu svidio) ili je žalio bratovu dobrotu, koja se svidjela Bogu, kad se bio osvrnuo na nje govu žrtvu. A l i Bog, navede razlog zašto ne htjede prihvatiti njegove žrtve, kako se s pravom prije ne bi svidio sam sebi negoli da mu se nepravo ne svidi brata; pa iako on bijaše nepravedan ne dijeleći pra vo, to jest ne živeći pravo (i stoga nedostojan da mu se prihvati žr tva), Bog pokaza koliko Kajin bijaše još nepravedniji, jer je bez raz loga bio zamrzio pravednoga brata. 2. Pa ipak, ne otpuštajući ga bez svetoga, pravednoga i dobroga nalo ga, rekao je: »Smiri se; vratit će se tebi, i ti ćeš ga svladati.« Misli l i se time na njegova brata? N i za živu glavu. Dakle, riječ je o grijehu? Naime, rekao je: »Zgriješio si«, a zatim je dodao: »Smiri se; vratit će se tebi, i ti ćeš ga svladati.« A to da se samu čovjeku treba vratiti grijeh, može se razumjeti tako da on treba znati, kako ne mora ni komu drugomu nego sebi samome pridavati svoj grijeh. To je naime lijek pokajanja koje iscjeljuje i prikladna molba za oprost, tako te kad reče: »Vratit će se tebi«, više valja shvatiti kao »treba« nego kao nešto buduće, naime kao glas koji više propisuje (»treba da se vrati tebi«) nego što proriče. Jer čovjek će tek onda svladati grijeh kad ga pokajanjem sebi podredi, a ne kad ga branje njem sebi nadredi. Inače, i sam će mu služiti kad ovaj zavlada, ako mu pruži zaštitu kad se dogodi. Međutim, grijeh se može shvatiti i kao sama putena žudnja, o kojoj apostol kaže: » P u t žudi protiv duha«, te među plodove puti ubraja i 6
eum add. nec M.
M.
5 6
1 Iv 3,12. Gal 5,17. (Prijevod prema latinskom predlošku).
328
CC462
D E CIV. D E I
15, 7,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
diarri commemorat, qua utique Cain stimulabatur et accendebatur in fratris exitium: bene subauditur Erit, id est: Ad te enim conversio eius erit, et tu dominaberis illius. Cum enim commota fuerit / pars ipsa carnalis, quam peccatum appellat Apostolus, ubi dicit: Non ego operor illud, sed quod habitat in me peccatum : quam partem animi etiam philosophi dicunt esse vitiosam, non quae mentem debeat trahere, sed cui mens debeat imperare eamque ab illicitis operibus ratione cohibere; cum ergo commota fuerit ad aliquid perperam committendum, si quiescatur et obtemperetur dicenti Apostolo: Nec exhibueritis membra vestra arma iniquitatis peccato , ad mentem domita et victa convertitur, ut subditae ratio dominetur. Hoc praecepit Deus huic, qui facibus invidiae inflammabatur in fratrem et, quem debuerat imitari, cupiebat auferri. Quiesce, inquit; manus ab scelere contine, ne regnet peccatum in tuo mortali corpore ad oboediendum desideriis eius, nec exhibeas membra tua iniquitatis arma pec cato. Ad te enim conversio eius, dum non adiuvatur relaxando, sed quiescendo frenatur; et tu dominaberis illius, ut, cum forinsecus non permittitur operari, sub potestate mentis regentis et benevolentis assuescat eTiam intrinsecus non moveri. DiCtum est tale aliquid in eodem divino Libro et de muliere, quando post peccatum Deo interrogante atque iudicante damnationis sententias acceperunt, in serpente diabolus et in se ipsis illa et maritus. Cum enim dixisset ei: Multiplicans multiplicabo tristitias tuas et gemitum tuum, et in tristitiis paries filios, deinde addidit: Et ad virum tuum conversio tua, et ipse tui dominabitur . Quod dictum est ad Cain de peccato vel de vitiosa carnis concupiscentia, hoc isto loco de peccatrice femina; ubi intellegendum est virum ad regendam uxorem animo carnem regenti similem esse oportere. Propter quod dicit Apostolus: Qui diligit uxorem suam, se ipsum diligit; nemo enim umquam carnem suam odio habuit . Sananda sunt enim haec sicut nostra, non sicut aliena damnanda. Sed illud Dei praeceptum Cain sicut praevaricator accepit. Invalescente quippe invidentiae vitio fratrem insidiatus occidit. Tališ erat terrenae conditor civitatis. Quomodo autem significaverit etiam Iudaeos, a quibus Christus occisus est pastor ovium hominum, quem pastor ovium pecorum praefigurabat Abel, quia in allegoria prophetica res est, parco nunc dicere, et quaedam hine adversus Faustum Manichaeum dixisse me recolo. 31
ac
2,2
33
1
34
35
ad
15,
329
7,2
zavist, koja je zaista podbola i raspalila Kajina da pogubi brata; u tom slučaju je dobro riječ o vraćanju shvatiti kao nešto buduće, to jest: »Vratit će se tebi; i ti ćeš ga svladati.« K a d se naime sam puteni dio uzbudi, koji apostol naziva grijehom kad kaže: »Ono više ne či nim ja, nego grijeh koji stanuje u meni« (a o tome putenom dijelu duše i filozofi kažu da je izopačen, i da ne treba on povlačiti duh za sobom, nego duh treba njime zapovijedati i razborom ga u nedopušte nim djelima sprečavati - pa tako kad se taj dio pokrene da počini štogod opako, ako se tada smirimo i poslušamo apostola koji kaže: »Ne dajite svojih udova kao oružje nepravednosti u službu grijeha« , puteni se dio ukroćen i pobijeđen vraća umu i podvrgava se vlasti razbora. 7
8
Tako naloži Bog onomu koji je bio potpaljen zubljama zavisti i žuđaše ubiti brata kojega je trebao nasljedovati. »Smiri se«, reče mu, sustegni ruke od zločina, neka grijeh ne zavlada u tvojem smrtnome tijelu te se pokoriš njegovim željama ; ne daji svojih udova u službu grijeha kao oružje nepravednosti. »Vratit će se tebi«, sve dok mu ne pomažeš popuštajući, obuzdavaš ga smirujući, »i ti ćeš ga svladati.« I tako, budući da mu se ne dopušta da djeluje izvana, on će se - pod blagotvornom vlašću i nadzorom uma - naviknuti da i unutra miruje. 9
U istoj božanskoj knjizi nešto je takvo rečeno i o ženi kad je, nakon grijeha, Bog ispitivao i sudio, pošto primiše kazne grijeha, đavo u liku zmije, a ona i njezin muž u sebi samima. Pošto joj je naime rekao: »Umnažajući umnožit ću jade tvoje i jauke tvoje i u mukama ćeš rađati djecu«, onda je dodao: »I vraćat ćeš se mužu svojemu i on će tobom gospodariti.« Ono što je rečeno Kajinu o grijehu ili o izopačenoj žudnji puti, ovdje se kaže o ženi grješnici, pri čemu treba razumjeti kako, da bi vladao svojom ženom, muž treba biti nalik na um koji vlada tijelom. Zbog čega apostol i kaže: »Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe. Jer nitko nije nikad mrzio svoje puti.« 11
Stoga takve grijehe treba liječiti kao ono što je naše, a ne osuđivati ih kao da su štogod tuđe. A l i onaj nalog Božji Kajin je primio kao prekršitelj. Jer kako je u njemu rastao porok zavisti, on u zasjedi ubije brata. Takav bijaše utemeljitelj zemaljskoga grada. Time je on naznačio i Zidove, koji umoriše Krista, pastira ljudskoga stada, ko jemu je pralikom bio pastir ovčijega stada - A b e l . A l i kako je to stvar proročke slikovitosti, zasad o tome ne govorim, a sjećam se da nešto rekoh o tome u svojem djelu Protiv Fausta, manihejca. 12
acquiescatur ant. edd. fratri aliqui mss.
3 1
3 2
3 3
3 4
3 5
R o m 7, 17. R o m 6, 13. Cf. R o m 6, 12. Cf. G e n 3, 16 (Vulg). E p h 5, 28-29.
I 8 9 10 II 12
Rim 7,17. Rim 6,13. Rim 6,12. Post 3,16. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ef 5,28-29. (Prijevod prema latinskom predlošku). Izvorno: Contra Faustum Manichaeum, 12,9.
330 Primam civitatem c o n d i d i t Cain... CC463
PL 446
8. 1. t
u
r
a
15, 8,1 - 8,2
D E CIV. D E I
i
n c r e
Nunc autem defendenda mihi videtur historia, ne sit / Scripd i b i l i s , quae dicit aedificatam ab uno homine civitatem eo ^
.
. .
.
tempore, quo non plus quam viri quattuor vel potius tres, posteaquam fratrem / frater occidit, fuisse videntur in terra, id est primus homo pater omnium et ipse Cain et eius filius Enoch, ex cuius nomine ipsa civitas nuncupata est. Sed hoc quos movet, parum considerant non omnes homines, qui tune esse potuerunt, scriptorem sacrae huius Historiae necesse habuisse nominare, sed eos solos, quos ope ris suscepti ratio postulabat. Propositum quippe scriptoris illius fuit, per quem Sanctus Spiritus id agebat, per successiones certarum generationum ex uno homine propagatarum pervenire ad Abraham ac deinde ex eius semine ad populum Dei, in quo distineto a ceteris gentibus praefigurarentur et praenuntiarentur omnia, quae de civi tate, cuius aeternum erit regnum, et de rege eius eodemque conditore Christo in Špiritu praevidebantur esse ventura; ita ut nec de altera societate hominum taceretur, quam terrenam dicimus civitatem, quantum ei commemorandae satis esset, ut civitas Dei etiam suae adversariae comparatione clarescat. Cum igitur Scriptura divina, ubi et numerum annorum, quos illi homines vixerunt, commemorat, ita coneludat, ut dicat de illo, de quo loquebatur: Et genuit filios et filias, et fuerunt omnes dies illius vel illius quos vixit anni tot, et mortuus est ; numquid quia eosdem filios et filias non nominat, ideo intellegere non debemus per tam multos annos, quibus tune in saecu l i huius prima aetate vivebant, nasci potuisse plurimos homines, quorum coetibus condi possent etiam plurimae civitates? Sed pertinuit ad Deum, quo ista inspirante conscripta sunt, has duas societates suis diversis generationibus primitus digerere atque distinguere, ut seorsum hominum, hoc est secundum hominem viventium, seorsum autem filiorum Dei, id est hominum secundum Deum viventium, generationes contexerentur usque diluvium, ubi ambarum societatum discretio concretioque narratur; discretio quidem, quod amba rum separatim generationes commemorantur, unius fratricidae Cain, alterius autem qui vocabatur Seth; natus quippe fuerat et ipse de Adam pro illo, quem frater occidit; coneretio autem, quia bonis in deterius deelinantibus tales universi facti fuerant, ut diluvio delerentur, excepto uno iusto, cui nomen erat Noe, et eius coniuge et tribus filiis totidemque nuribus, qui homines / octo ex illa omnium vastatione mortalium per arcam evadere meruerunt. 36
a e
CC 464
... cui filii dedit nomen.
8. 2. Quod igitur scriptum est: Et cognovit Cain uxorem suam, et concipiens peperit Enoch; et erat aedificans civitatem in nomine filii sui Enoch : non est quidem consequens, ut istum primum filium genuisse credatur. Neque enim hoc ex eo putandum est, quia dictus 3,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
8. 1. Sad se čini da moram braniti povijest kako ne bi bilo nevjerojatno Sveto pismo, koje tvrdi kako je jedan čovjek izgradio grad u ono doba kad očigledno na zemlji ne bijaše više od četiri ili tri čovjeka, pošto je brat ubio brata, naime: prvi čovjek, otac svih, sam Kajin i njegov sin Henok, po čijem je imenu i nazvan sam grad. A l i oni kojima ovo smeta malo uzimaju u obzir kako pisac ove svete povijesti nije morao imenovati sve ljude koji tada mogahu postojati, nego samo one koje je zahtijevala nakana poduzeta djela. Jer namjera toga pisca (kroz kojega je djelovao Duh Sveti) bijaše da preko niza određenih naraštaja poteklih od jednoga čovjeka stigne do Abrahama, a zatim od njegova sjemena do naroda Božjeg, u kojemu, odvojenu od ostalih naroda, unaprijed se predoznačivalo i pretkazivalo sve o gradu, ko jega će kraljevstvo biti vječno, i o njegovu kralju i utemeljitelju, K r i stu, kako bijaše predviđeno u Duhu da će doći, a da se ne prešuti ni ono drugo društvo ljudi, koje nazivamo zemaljskim gradom, spomenujući ga onoliko koliko je potrebno kako bi grad Božji zasjao u us poredbi sa svojom oprekom. Kad, dakle, Sveto pismo ondje gdje navodi i broj godina koje ti ljudi prozivješe tako zaključuje te kaže o onome o kojem je govorilo: »Te mu se rodilo još sinova i kćeri i bijahu svi dani« ovoga ili onoga koji življaše toliko godina i »umrije«, zar zbog toga što ne imenuje do tične sinove i kćeri, ne treba razumjeti kako se za toliko mnogo godi na, koje ljudi življahu u prvo doba svijeta, moglo rađati mnogo ljudi, te su se njihovim okupljanjem mogli zasnovati mnogi gradovi? Nego bijaše briga Boga, po čijem su nadahnuću ta izvješća i napisana, da već od početka upravlja i razluči ta dva društva po njihovim različitim naraštajima; tako te su se zasebno naraštaji ljudi koji su živjeli po čovjeku, a zasebno djece Božje, to jest ljudi koji su živjeli po Bogu, isprepletali uzajamno sve do Potopa, gdje se govori o razludžbi i sta panju obaju društava - naime: o razludžbi, jer se posebice spominju naraštaji obaju društava, jedno bratoubojice Kajina, a drugo onoga koji se zvao Set (jer i taj bijaše rođen Adamu, mjesto onoga kojega brat umori); i o stapanju, jer kako se dobri izopačiše, svi zaslužiše da propadnu u Potopu, osim jednoga pravednika kojemu ime bijaše Noa, njegove žene, te trojice njegovih sinova sa snahama; tih osmero ljudi jedini zaslužiše da u korablji izbjegnu onome uništenju svih smrtnika. 1
2
2. Stoga, po onome što piše: »Kajin pozna svoju ženu, te ona zače i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina H e n o k « iz toga ne slijedi da treba vjerovati kako mu se taj sin prvi rodio. Ne treba tako misliti ni po tome što se kaže kako je poznao 3
1 2
ad add.
M.
331
15, 8 , 1 - 8 , 2
3
Post 4,17. Post 5,4-5. Post 4,17.
Koji bijaše Kajhfoinovao grad u samim ud
skoga roda. "
332
DE
civ.
DEI
15,
O DRŽAVI BOŽJOJ
8,2-9
est cognovisse uxorem suam, quasi tune se illi primitus concumbendo miscuisset. N a m et de ipso patre omnium Adam non tune solum hoc dictum est, quando conceptus est Cain, quem primogenitum videtur habuisse; verum etiam posterius eadem Scriptura: Cognovit, inquit, Adam Evam uxorem suam, et concepit et peperit filium, et nominavit nomen illius Seth . Unde intellegitur ita solere illam Scripturam loqui, quamvis non semper cum in / ea legitur factos hominum fuisse conceptus, non tamen solum cum primum sibi sexus uterque miscetur. Nec illud necessario est argumento, ut primogeni tum patri existimemus Enoch, quod eius nomine illa civitas nuncupata est. Non enim ab re est, ut propter aliquam causam, cum et alios haberet, diligeret eum pater ceteris amplius. Neque enim et Iudas primogenitus fuit, a quo Iudaea cognominata est et Iudaei. Sed etiamsi conditori civitatis illius iste filius primus est natus, non ideo putandum est tune a patre conditae civitati nomen eius impositum, quando natus est, quia nec constitui tune ab uno poterat civitas, quae nihil est aliud quam hominum multitudo aliquo societatis vinculo colligata; sed cum illius hominis familia tanta numerositate cresceret, ut haberet iam populi quantitatem, tune potuit utique fieri, ut et constitueret et nomen primogeniti sui constitutae imponeret civitati. Tam longa quippe vita illorum hominum fuit, ut illic memoratorum, quorum et anni taciti non sunt, qui vixit minimum ante diluvium, ad septingentos quinquaginta tres perveniret . Nam plures nongentos annos etiam transierunt, quamvis nemo ad mille pervenerit. Quis itaque dubitaverit per unius hominis aetatem tantum multiplicari po tuisse genus humanum, ut esset unde constituerentur non una, sed plurimae civitates? Quod ex hoc conici facillime potest, quia ex uno Abraham non multo amplius quadringentis annis numerositas Hebraeae gentis tanta procreata est, ut in exitu eiusdem populi ex Aegypto sescenta hominum milia fuisse referantur bellicae iuventutis ; ut omittamus gentem Idumaeorum non perti/nentem ad populum Israel, quam genuit frater eius Esau, nepos Abrahae , et alias natas ex semine ipsius Abrahae non per Š a r a m coniugem procreato 38
PL447
39
af
cc 465
40
41
ag
4 2
333
1 5 , 8,2 - 9
svoju ženu, kao da se tada s njome prvi put puteno združio. I o sa mome ocu svih ljudi, Adamu, kaže se tako ne samo kad je začet Kajin, koji čini se bijaše njegov prvijenac, nego isto Sveto pismo kaže i kasnije: »Adam pozna svoju ženu, te ona rodi sina i nadjenu mu ime Šet.« Otuda se razumijeva kako Sveto pismo običava tako govo riti, iako ne uvijek, kad čitamo da su ljudi začeti, a ne samo kad se ljudi prvi put puteno združuju. Isto tako nije nuždan dokaz da sma tramo Henoka prvorođenim sinom svojega oca, jer je onaj grad na zvan po njemu. Moguće je, naime, da je iz nekoga razloga, iako je otac imao i druge sinove, njega volio više od ostalih. A ni sam Juda ne bijaše prvorođeni sin, pa ipak po njemu dobiše ime i Judeja i Judejci. 4
Čak ako on i bijaše prvorođeni sin utemeljitelja toga grada, ne treba stoga misliti kako je otac utemeljenomu gradu tada nadjenuo njegovo ime kad je ovaj rođen, jer grad (koji nije ništa drugo nego mnoštvo ljudi združeno nekakvom vezom zajedništva) nije mogao biti osnovan od jednog jedinog čovjeka. N u kad je obiteljska zajednica toga čo vjeka toliko porasla svojom brojnošću da je zahvaćala mnoštvo ljudi, onda je mogao i grad utemeljiti i nadjenuti utemeljenom gradu ime svojeg prvorodenog sina. Jer život tih ljudi bijaše tako dug te od onih što su tu spomenuti i godine im nisu prešućene, i onaj što je najmanje živio napunio je sedam stotina pedeset i tri godine. A nekoliki prevališe i devet stotina godina, iako nitko ne stiže do tisuće. 5
Tko bi onda sumnjao kako se za života jednog čovjeka rod ljudski mogao toliko razmnožiti da se od toga moglo zasnovati ne jedan, nego i više gradova? A to se najlakše može zaključiti po Abrahamu, jer se od njega jednoga u ništa više nego četiri stotine godina toliko uzmnožila brojnost hebrejskoga naroda tako te pri izlasku istoga puka iz Egipta kažu kako bijaše šest stotina tisuća mladih ratnika, a da i ne spominjemo narod Edomaca, koji ne pripadahu puku Izraelovu, a koji je izrodio njegov brat Ezav, unuk Abrahamov , te ostale puke od istoga sjemena Abrahamova, ali koji ne potjecahu od njegove su pruge Sare. 7
8
9
Dva rodoslovlja i dvije države Božje od Seta i Kajina do Potopa [9-21] Duarum generationum et civitatum quae fuerint res gestae a Seth et Cain ad diluvium [9-21] Tune homines magnitudine et aetate eximii fuerunt.
9. Quamobrem nullus prudens rerum existimator dubitaverit Cain non solum aliquam, verum etiam magnam potuisse condere civitatem, quando in tam longum tempus protendebatur vita morta-
9. Zbog toga ni jedan razborit prosuditelj stvari ne bi posumnjao kako Kajin mogaše utemeljiti ne samo nekakav grad nego i veoma velik, kad život smrtnika trajaše tako dugo vremena , ukoliko nas ne 1
4
Post 4,25. Post 5,31. Augustin se drži prijevoda Sedamdesetorice (Septuaginte) i navodi kako je Lamek živio sedam stotina pedeset i tri godine, dok je on prema Vulgati živio sedam stotina sedamdeset i sedam godina. hl 12,40. Izl 12,37. Post 36. V i d i Post 25,1^1; 12-15. 5
a f a g
constitueretur M. procreatus M.
6 7 8
3 8 3 9 4 0
Gen 4, 25. Cf. Gen 5, 31 (sec. LXX). Cf. Ex 12, 37; 38, 26; Num 1, 46; 2, 11, 21; 26, 51.
9
Usporedi Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,153.
O dugu životu ljudi kakav bijaše prije Potopa i o krupnijem stasu ljudskih tijela.
334
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 9
lium; nisi forte infidelium quispiam ex ipsa numerositate annorum nobis ingerat quaestionem, qua vixisse tune homines scriptum est in auctoritatibus nostris, et hoc neget esse credendum. Ita quippe non credunt etiam magnitudines corporum longe ampliores tune fuisse quam nunc sunt. Unde et nobilissimus eorum poeta / Virgilius de ingenti lapide, quem in agrorum limite infixum vir fortis illorum temporum pugnans et rapuit et cucurrit et intorsit et misit: Vix illum (inquit) lecti bis sex cervice subirent, Qualia nunc hominum producit corpora tellus , significans maiora tune corpora producere solere tellurem. Quanto magis igitur temporibus recentioribus mundi ante illud nobile diffamatumque diluviume Sed de corporum magnitudine plerumque incredulos nudata per vetustatem sive per vim fluminum variosque casus sepulera convincunt, ubi apparuerunt vel unde ceciderunt incredibilis magnitudinis ossa mortuorum. V i d i ipse non solus, sed aliquot mecum in Uticensi litore molarem hominis dentem tam ingentem, ut, si in nostrorum dentium modulos minutatim concideretur, centum nobis videretur facere potuisse. Sed illum gigantis alicuius fuisse crediderim. N a m praeter quod erant omnium multo quam no stra maiora tune corpora, gigantes longe ceteris anteibant; sicut aliis deinde nostrisque temporibus rara quidem, sed numquam ferme defuerunt, quae modum aliorum plurimum excederent. Plinius Secun dus, doctissimus homo, quanto magis magisque praeterit saeculi excursus, minora corpora naturam ferre testatur ; quod etiam Homerum commemorat saepe carmine fuisse conquestum , non haec ve lut poetica figmenta deridens, sed in historicam fidem tamquam miraculorum naturalium scriptor assumens. Verum, ut dixi, antiquorum magnitudines corporum inventa plerumque ossa, quoniam diuturna sunt, etiam multo poste/rioribus saeculis produnt . Annorum autem numerositas cuiusque hominis, quae temporibus illis fuit, nullis nunc talibus documentis venire in experimentum potest. Nec tamen ideo fides sacrae huic historiae deroganda est, cuius tanto impudentius narrata non credimus, quanto impleri certius praenuntiata conspicimus. Dicit tamen etiam idem Plinius esse adhuc gentem, ubi ducentos annos v i v i t u r . S i ergo humanarum vitarum diuturnitates, quas experti non sumus, hodie habere creduntur ineognita nobis loca, cur non habuisse credantur et tempora? An vero credibile est alicubi esse quod hic non est, et ineredibile est aliquando fuisse quod nunc non est? a h
PL448
45
46
cc 466
ai
47
auctoribus M. qui M.
4
3
V E R G I L I U S , Aen.
12,
899-900.
4 4
P L I N I U S , Nat. hist. 7, 16, 73-74.
4
H O M E R U S , / / . 5,
5
4 6
C f . G e n 6, 4.
4
P L I N I U S , Nat.
7
304.
hist. 7, 48,
154.
335
bi tkogod od nevjernika stao zapitkivati o samome golemom broju godina koje su ljudi tada živjeli - kako stoji u našim vjerodostojnim izvorima - te poricati da je to vjerojatno. Isto tako neki ne vjeruju ni da ljudski stas bijaše nekoć krupniji negoli je sad. A o tome govori i njihov najugledniji pjesnik, Vergilije, govoreći o golemom kamenu međašu, kojega hrabri muž onoga doba, u boju, zgrabi, potrči s nji me, zavitla i baci: »Jedva bi dvanaest ljudi na leđa dići ga moglo, Kakvi se rađaju danas na zemlji ljudi,«
43
44
15, 9
2
hoteći time označiti kako zemlja tada običavaše proizvoditi krupnija tjelesa. A koliko je onda više moralo biti tako u doba dok svijet bijaše mlađi, prije onog glasovitog i razglašenog potopa! N u što se tiče krupnoće tjelesa, sumnjičavce većinom uvjeravaju gro bovi što su razotkriveni bilo zbog starine, bilo navalom bujica, bilo pri kakvim drugim događajima, kad izbiju na vidjelo, i l i ispadnu iz njih, nevjerojatno goleme kosti mrtvaca. N a obali Utike - i to ne posve sam, nego još neki bijahu sa mnom - vidio sam tako golem čovječji kutnjak da kad bi se taj isjekao na komadiće veličine naših zuba, činilo nam se kako bi ih bilo i stotinu. Nego povjerovao bih kako je taj kutnjak pripadao nekakvom divu. N u , uz to, što tada bijahu u sviju veća tjelesa negoli su naša, divovi uvelike nadmašivahu ostale, kao što i u ostalim vremenima, pa i u našem vlastitom dobu, nije nikad manjkalo tijela što su daleko premašivala veličinu ostalih, koliko god i bila inače rijetka. Plinije Stariji, čovjek veoma učen, svjedoči kako što svijet više stari, priroda rađa sve sitnija tjelesa ; te spomenuvši čak Homera, koji to često oplakivaše u svojem pjesni štvu , ne ruga se tomu kao pjesničkim izmišljotinama, nego kao opisivatelj naravnih čudesa shvaća to kao pouzdanu povijesnu činjenicu. A l i , kao što rekoh, veličine drevnih tjelesa i mnogo poznijim stolje ćima pokazuju često otkrivane kosti, jer su one veoma trajne. 3
4
5
Dočim brojnost godina bilo kojega čovjeka iz tih vremena ne može se sad potvrditi nikakvim takvim tvarnim dokazom. A l i zbog toga se ne smije sumnjati u vjerodostojnost toga svetog izvješća, jer to bismo drskije sumnjali u tu povijest što pouzdanije opažamo kako se ispu njavaju njezina proroštva. A i isti Plinije kaže kako još živi narod u kojem ljudi žive i do dvije stotine godina. A k o se, dakle, vjeruje kako danas u mjestima što su nama nepoznata postoji dugovjekost ljudskih života kakvu mi ne doživljavamo, zašto se tako ne bi vjero valo i o nepoznatim vremenima? Ili je pak vjerojatno kako negdje ima nečega čega ovdje nema, dok je nevjerojatno da nekoć bijaše čega sada nema? 6
Vergilije, Eneida, 12,899-900. (Prijevod T. Maretić). Afrički grad u blizini Hipona. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,16,73-75.Homer, Ilijada, 5,302-304. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,154.
336
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 1 0 - 1 1
15,
337
10-11
1
Qui fuerit an norum nume rus in veterum generationibus. PL 449
10. Quocirca etsi inter hebraeos et nostros codices de ipso nume ro annorum nonnulla videtur esse distantia, quod ignoro qua ratione sit factum: non tamen tanta est, ut illos homines tam longaevos fuis se / dissentiant. Nam ipse homo primus Adam, antequam gigneret filium, qui est appellatus Seth, ducentos triginta vixisse annos reperitur in codicibus nostris, in hebraeis autem centum triginta perhibetur; sed postea quam eum genuit, septingentos vixisse legitur in no stris, octingentos vero in illis; atque ita in utrisque universitatis summa concordat. Ac deinde per consequentes generationes antequam gignatur, qui gigni commemoratur, minus vixisse apud hebraeos pa ter eius invenitur centum annos; sed postea quam est genitus idem ipse, centum minus quam in Hebraeis inveniuntur in nostris; atque ita e t hine et inde numeri universitas consonat. In sexta autem generatione nusquam utrique codices discrepant. In septima vero, ubi ille qui natus est Enoch non mortuus, sed quod Deo placuerit translatus esse narratur, eadem dissonantia est, quae in superioribus quinque de centum annis antequam gigneret eum, qui ibi commemoratus est, filium, atque in summa similis consonantia. Vixit enim annos, antequam transferretur, secundum utrosque codices trecentos sexaginta quinque. Octava generatio habet quidem nonnullam diversitatem, sed minorem ac dissimilem ceteris. Mathusalam quippe, quem genuit Enoch, / antequam gigneret eum, qui in ipso ordine sequitur, secundum hebraeos non centum minus, sed viginti amplius vixit an nos; qui rursus in nostris, posteaquam eum genuit, reperiuntur additi, et in utrisque sibi summa universi numeri occurrit. In sola nona generatione, id est in annis Lamech, filii Mathusalae , patris autem Noe, summa universitatis discrepat, sed non plurimum. Viginti enim et quattuor annos plus vixisse in hebraeis quam in nostris codicibus invenitur. Namque antequam gigneret filium, qui vocatus est Noe, sex minus habet in hebraeis quam in nostris; postea vero quam eum genuit, triginta amplius in eisdem quam in nostris. Unde sex illis detractis restant viginti quattuor, ut dictum est. al
a m
CC 467
an
Mathusalam ante diluvium mortuus est.
11. Per hane autem discrepantiam hebraeorum codicum atque nostrorum exoritur illa famosissima quaestio, ubi Mathusalam quattuordecim annos vixisse post diluvium computatur, cum Scriptura ex omnibus, qui in terra tune fuerant, solos octo homines in arca exitium commemoret evasisse diluvii, in quibus Mathusalam non fuit . Secundum codices enim nostros Mathusalam priusquam gi gneret illum, quem vocavit Lamech, vixit annos centum sexaginta septem; deinde ipse Lamech, antequam ex illo natus esset Noe, vixit annos centum octoginta octo , qui fiunt simul trecenti quinquaginta quinque; his adduntur sescenti Noe, quoto eius anno diluvium fac48
10. Dakako, iako između hebrejskih i naših knjiga postoji znatna razlika što se tiče točnog broja godina (o kojoj ne znam od čega je potekla), ona ipak nije takva te se ne bi slagale o samoj dugovjekosti tih ljudi. Tako sam prvi čovjek, Adam, prije nego mu se rodio sin zvan Šet, prema našim knjigama življaše dvije stotine i trideset godina, a prema hebrejskim stotinu i trideset. Dočim, pošto mu se taj rodio, življaše sedam stotina godina, kako se čita u našim izvorima, a osam stotina godina , prema njihovim; tako se i jedni i drugi slažu u cjelo kupnom iznosu. 2
A zatim, pri susljednim naraštajima, prije nego se rode oni kojih se rođenje spominje, u Hebreja otac je živio sto godina manje negoli u nas; ali pošto je dotičnik rođen, u nas je sto godina manje negoli u Hebreja. Pa se tako i tu slaže cjelokupni broj. U šestome naraštaju nema nikakva neslaganja između tih knjiga. A l i u sedmome naraštaju, gdje se iznosi kako je rođen Henok, koji nije umro, nego (jer se svidio Bogu ) bijaše prenesen, susreće se ista razlika kao i pri prvih pet nara štaja, u stotini godina prije rođenja sina koji je spomenut, ali i slična suglasnost o ukupnom broju. Jer, prema i jednim i drugim knjigama, prije negoli bijaše prenesen, živio je tri stotine šezdeset i pet godina. 3
U osmome naraštaju susreće se stanovita nepodudarnost, koja je ma nja ali i različita od ostalih. Jer Metušalah, kojega je rodio Henok, prije negoli rodi onoga što je slijedio po svojem poretku, živio je prema Hebrejima - ne stotinu godina manje, nego dvadeset godina više; ali te se godine opet nalaze dodane u našim knjigama, pošto mu se taj sin rodio, pa se cjelokupni broj slaže i u jednim i u drugim knjigama. Samo u devetome naraštaju, to jest u godinama Lameka, sina Metušalah ova, a oca Noe, cjelokupni broj se ne slaže, ali ne mno go . Nalazi se, naime, kako je prema hebrejskim knjigama živio dvade set i četiri godine dulje nego prema našim. Prije nego mu se rodio sin, koji je nazvan Noa, u Hebreja je šest godina mlađi negoli u našim knjigama; a pošto se ovaj rodio, živio je trideset godina više prema njihovim negoli prema našim knjigama. Otuda, oduzme li se tih šest godina, ostaju dvadeset i četiri, kao što je i rečeno. 4
5
11. Po toj nepodudarnosti između hebrejskih i naših knjiga nastaje i ono veoma glasovito pitanje o četrnaest godina koje je Metušalah proživio još nakon Potopa, prema našem računu; jer Sveto pismo spo minje samo osmero ljudi, koji su u korablji izbjegli propasti od Potopa, od svih ljudi koji tad bijahu na zemlji, a među tima ne bijaše Metuša lah. Prema našim knjigama, prije nego mu se rodio sin kojega nazva Lamek , Metušalah je živio stotinu šezdeset i sedam godina; zatim sam 1
2
49
1
Augustin je poznavao Jeronimov latinski prijevod Biblije jer je Vulgata dovršena deset godina prije početka pisanja Božje države, 413. Otuda njegovo poznavanje hebrej ske verzije Svetog pisma. K a d Augustin kaže »naša knjiga« (ili verzija) misli na stari latinski prijevod grčkog predloška Septuaginte. Post 5,3-4. Post 5,21-24. Post 5,25-27. Post 5,28-31. 2
3 1
311
et om. M. ita add. M. Mathusalem hic et infra.
3
4
M.
5
1
4 8
4 9
C f . G e n 7, 7; 1 Pt 3, 20. G e n 5, 25. 28.
O razlici i neslaganju između hebrej skih i naših knjiga Svetog pisma o broju doživljenih godina.
O tome slično govori i Jeronim (Liber Hebraicarum Quaestionum in Genesim). Augustin te teškoće pripisuje tekstualnoj pogrješci u hebrejskim rukopisima. Post 5,25, prema Vulgati to doba je 187 godina. 2
O godinama Metušalaha, kojega životno doba čini se da nadživljava Potop za četr naest godina.
338
DE
civ.
DEI
15, 11 - 12,1
O
tum est: qui fiunt nongenti quinquaginta quinque, ex quo Mathusalam natus est, usque ad / annum diluvii. Omnes autem anni vitae Mathusalam nongenti sexaginta novem computantur, quia, cum vixisset annos centum sexaginta septem et genuisset filium, qui est appellatus Lamech, post eum genitum vixit annos octingentos duo; qui omnes, ut diximus, nongenti sexaginta novem fiunt. Unde detractis nongentis quinquaginta quinque ab ortu Mathusalae usque ad diluvium remanent quattuordecim, quibus vixisse creditur post diluvium. Propter quod eum nonnulli, etsi non in terra, ubi omnem car nem, quam vivere in aquis natura non sinit, constat fuisse deletam, cum patre suo qui translatus fuerat aliquantum fuisse atque ibi, donec diluvium praeteriret, vixisse arbitrantur, nolentes derogare fidem codicibus, quos in auctoritatem celebriorem suscepit Ecclesia, et credentes Iudaeorum potius / quam istos non habere quod verum est. Non enim admittunt, quod magis hic esse potuerit error interpretum, quam in ea lingua esse falsum, unde in nostram per graecam Scriptura ipsa translata est, sed inquiunt non esse credibile septuaginta interpretes, qui uno simul tempore unoque sensu interpretati sunt, errare potuisse aut ubi nihil eorum intererat voluisse mentiri; Iudaeos vero, dum nobis invident, quod lex et prophetae ad nos interpretando transierint, mutasse quaedam in codicibus suis, ut nostris minueretur auctoritas. Hane opinionem vel suspicionem accipiat quisque ut putaverit; certum est tamen non vixisse Mathusalam post diluvium, sed eodem anno fuisse defunetum, si verum est quod de numero annorum in hebraeis codicibus invenitur. De illis autem septuaginta interpretibus quid mihi videatur, suo loco diligentius inserendum est, cum ad ipsa tempora, quantum necessitas huius operis postulat, commemoranda adiuvante Domino venerimus . Praesenti enim sufficit quaestioni secundum utrosque codices tam longas habuisse vitas illius aevi homines, ut posset aetate unius, qui de duobus, quos solos terra tune habuit, parentibus primus est natus, ad constituendam etiam civitatem multiplicari genus humanum.
PL450
cc 468
50
ao
An anni triginta sex dierum fuerint.
12. 1. Neque enim ulio modo audiendi sunt, qui putant aliter an nos illis temporibus computatos, id est tantae brevitatis, ut unus annus noster decem illos habuisse credatur. Quapropter, inquiunt, cum audierit quisque vel legerit nongentos annos quemque vixisse, debet intellegere nonaginta; decem quippe illi anni unus est noster et de cem nostri centum i l l i fuerunt. Ac per hoc, ut putant, viginti trium annorum fuit Adam, quando genuit Seth, et ipse Seth viginti agebat et sex menses, quando ex illo natus est Enos, quos appellat Scriptura ducentos et quinque annos; quoniam sicut isti suspicantur, quorum exponimus opinionem, unum annum, qualem / nunc habemus, in de cem partes illi dividebant et easdem partes annos vocabant; quarum ap
PL 451
DRŽAVI BOŽJOJ
15,
11 -
3
Lamek, prije negoli se njemu rodio Noa , živio je stotinu osamdeset i osam godina, što zbrojeno iznosi tri stotine pedeset i pet godina. Do daju li se tome šest stotina godina, koliko je Noa imao u doba Potopa , dobiva se devet stotina pedeset i pet godina , što je razdoblje od Metušalahova rođenja pa do godine Potopa. 4
5
Računa se da su sve godine Metušalahova života devet stotina šezdeset i devet, jer već bijaše živio stotinu šezdeset i sedam godina kad mu se rodio sin nazvan Lamek , a nakon toga je živio osam stotina i dvije godine, i - kao što već rekosmo - to iznosi devet stotina šezdeset i devet godina. Oduzme li se tome devet stotina pedeset i pet godina, od rođenja Metušalahova pa do Potopa, preostaje četrnaest godina, koliko se vjeruje da je živio još nakon Potopa. Zbog toga neki misle kako on bijaše živ, iako ne na zemlji (gdje - kako se slažemo - sva p i i t kojoj pripada ne dopušta živjeti u vodi bijaše uništena) nego bijaše sa svojim ocem, koji je bio prenesen, te je s njime živio neko vrijeme dok Potop ne bijaše prošao, ne hoteći sumnjati u vjerodostojnost knji ga, koje je Crkva prihvatila i tako im podijelila sveopći ugled, i vjeru jući kako je istina prije manjkava u židovskim negoli u tima knjigama. 6
Ti naime ne dopuštaju (što bi ovdje prije moglo biti) pogrješku prevo ditelja, nego drže kako je posrijedi iskrivljenje u jeziku s kojega je preko grčkoga - Sveto pismo prevedeno na naš jezik; i kažu kako nije vjerojatno da bi sedamdeset prevoditelja, koji su prevodili u isto doba i sa istim značenjem, mogli pogriješiti ili pak da bi htjeli slagati ondje gdje im uopće nije bilo do toga; ali da su Zidovi, pozavidjevši zbog toga što su nama prijevodom preneseni i Zakon i Proroci, izmijenili neka mjesta u svojim knjigama, kako bi umanjili ugled našim knjigama. Ova kvo mnijenje ili sumnju svatko može prihvatiti kako mu se već svidi. Jedno, međutim, ostaje pouzdano: Metušalah nije živio nakon Potopa, nego je preminuo iste godine, ako je istinito ono što se o broju godina nalazi u hebrejskim knjigama. Što se pak tiče onih sedamdesetorice pre voditelja, kako se meni čini, pomnije ću iznijeti na svojem mjestu kad se - uz pomoć Gospodnju - budemo pozabavili samim njihovim vreme nima, onoliko koliko to traži potreba ovoga djela. Za sadašnju raspravu posve dostaje što su, i prema jednim i prema drugim knjigama, ljudi onoga doba imali tako duge živote te se za života jednog jedinog čovjeka (koji bijaše prvijenac ono dvoje roditelja što jedini tada nastanjivahu zem lju) rod ljudski mogao toliko razmnožiti da se čak i grad utemeljio. 7
12. 1. Isto tako ne treba uopće slušati one koji misle kako su se u ono doba godine drukčije računale, to jest, da bijahu takve kratkoće te je jedna naša godina deset njihovih. Zbog toga, kažu, kad tkogod čuje ili pročita kako netko življaše devet stotina godina, treba shvatiti kao devedeset, jer je deset njihovih jedna naša godina i deset naših bijaše stotinu njihovih. Prema tome, kako oni misle^ Adamu bijaše dvadeset i tri godine kad mu se rodio Set, dok je sani Set imao dvade set godina i šest mjeseci kad mu se rodio Enoš; a o Setu Sveto pismo
a o
A
possit M. P habebat M. 1
Cf. De civ. Dei 18, 42-44.
339
12,1
Post 5,28, prema Vulgati 182 godine. Post 7,6. A l i 969 prema brojevima u Vulgati. Post 5,26. Prema Vulgati živio je 782 godine nakon rođenja Lameka. V i d i O Božjoj državi, 18,42-44.
O mnijenju onih koji ne vjeruju da u prvotno doba ljudi bijahu onako dugovjeki kako stoji u Svetome pismu.
340
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 12,1
partium habet una quadratum senarium, eo quod sex diebus Deus perfecerit opera sua, ut in septimo requiesceret (de qua re in libro undecimo, sicut potui, disputavi ); sexiens autem seni, qui nume rus quadratum senarium facit, triginta sex dies sunt ; qui multiplicati deciens / ad trecentos sexaginta perveniunt, i d est duodecim menses lunares. Propter quinque dies enim reliquos, quibus solaris annus impletur, et diei quadrantem, propter quem quater ductum eo anno, quo bissextum vocant, unus dies adicitur, addebantur a veteribus postea dies, ut occurreret numerus annorum, quos dies Romani intercalares vocabant. Proinde etiam Enos, quem genuit Seth, decem et novem agebat annos, quando ex illo natus est filius eius Cainan, quos annos dicit Scriptura centum nonaginta . Et deinceps per om nes generationes, in quibus hominum anni commemorantur ante di luvium, nullus fere in nostris codicibus invenitur, qui, cum esset cen tum annorum vel infra vel etiam centum viginti aut non multo am plius, genuerit filium; sed qui minima aetate genuerunt, centum sexaginta, et quod excurrit, fuisse referuntur; quia nemo, inquiunt, de cem annorum homo potest gignere filios, qui numerus centum appellabantur anni ab illis hominibus; sed in annis sedecim est matura pubertas et proli iam idonea procreandae, quos centum et sexaginta annos illa tempora nuncupabant. Ut autem aliter annum tune fuisse computatum non sit ineredibile, adiciunt quod apud plerosque scriptores historiae reperitur, Aegyptios habuisse annum quattuor mensium, Acarnanas sex mensium, Lavinios tredecim mensium. Plinius Secundus cum commemorasset relatum fuisse in litteras quemdam vixisse centum quinquaginta duos , alium decem amplius, alios ducentorum annorum habuisse vitam, alios trecentorum, quosdam ad quingentos, alios ad sescentos, nonnullos ad octingentos etiam pervenisse, haec omnia i n s c i t i a temporum accidisse arbitratus est. Alii quippe, inquit, aestate determinabant annum et alterum hieme, alii quadripertitis temporibus, sicut Arcades, inquit, quorum anni trimestres fuerunt™. Adiecit etiam aliquando Aegyptios, quorum parvos annos quaternorum mensium fuisse supra diximus, lunae fine limitasse annum. Itaque apud eos, inquit, et singula milia an norum vixisse produntur . 51
aq
ar
cc 469
as
52
at
au
av
53
a (
i sexies M. fiunt M. decies M. annos agg. M. propter inscientiam M. unum agg. M. fuere M.
15,
341
12,1
kaže da življaše dvije stotine i pet godina; jer, kao što nagađaju oni čije mišljenje iznosimo, jedna godina kakvu mi sad imamo u njih se bijaše dijelila na deset dijelova i svaki se dio nazivao godinom. A od tih dijelova svaki je šest na kvadrat, zbog toga što je Bog dovršio svoja djela u šest dana kako bi u sedmi dan otpočinuo(o čemu sam već raspravljao, onoliko koliko sam mogao, u X I knjizi). A šest puta šest (što je šest na kvadrat) iznosi trideset i šest dana, što pomnoženo s deset daje tri stotine i šezdeset dana, to jest dvanaest Mjesečevih mje seci. Zbog onih preostalih pet dana i četvrtine jednog, kojima se ispu njava Sunčeva godina, a zbog čega se i svake četvrte godine dodavao jedan dan zvan »dvošestak« , stari su poslije dodavali dane kako bi izravnali broj godina, a te dane Rimljani nazivahu umetnutim danima. 1
2
Tako je i Enoš, kojega je rodio Set, imao devetnaest godina kad mu se rodio sin Kenan, iako Sveto pismo kaže da je živio stotinu i devede set godina. A nakon toga, kroza sve naraštaje, pri kojima se spomi njanu godine ljudi prije Potopa, u našim knjigama ne nalazimo nikoga komu bi se rodio sin kad je imao stotinu godina ili manje ili čak stotinu i dvadeset i nešto više. Nego se kao najmanje doba, u kojem se čo vjeku rađaju djeca navodi stotinu i šezdeset i više godina, jer kako kažu, nitko ne može imati djece u svojoj desetoj godini, što je broj koji ti ljudi nazivahu stotinom godina. Naime, u šesnaestoj godini do zrijeva spolnost i sposobna je za rađanje potomstva, što se opet to doba nazivalo stotinu i šezdeset godina. 3
4
D a bi dokazali, kako nije nevjerojatno da se tada godina drukčije raču nala, navode gdje se u mnogih povijesnih pisaca nalazi kako je Egipćanima godina trajala četiri mjeseca , Akarnancima šest mjeseci, a Lavinijcima trinaest mjeseci. Plinije Stariji spominje , kako se nalazi zapi sano da je netko živio stotinu pedeset i dvije godine, netko deset go dina više od toga, nekomu je život trajao dvije stotine godina, nekomu tristo godina, nekima i petsto, te šeststo, pa čak i osam stotina godina, ali misli kako je to sve nastalo zbog pogrješnog vremenskog proraču na. On kaže: »Jednima je ljeto bilo godina, a drugima zima, neki su opet svako godišnje doba smatrali godinom, poput Arkađana, kojima je godina bila jedno tromjesečje.« Dodaje kako Egipćani, kojih sam kratku godinu od četiri mjeseca već spomenuo, pokatkada završavahu godinu i krajem Mjesečeve mijene. I kaže: »Tako se među njima go vori i o ljudima koji su živjeli tisuću godina.« 5
6
3 8
a t
a u
a v
3 2
1
V i d i O Božjoj državi, 11,8. Taj se dodatni i l i umetnuti dan nazivao tako (naime bissextus) jer se u starome rimskome kalendaru 24. dan veljače ponavljao svake četvrte godine, a označivao se kao »ante diem sextum Kalendas Martias« ili kraticom »a.d. V I K a l . Mart.«, pa je stoga umet nuti dan nazivan »dva puta šesti« dan prije prvog dana ožujka (Kalendas Martias). Post 5,9 (prema Septuaginti). Naime, prema životnom dobu kako se navodi u latinskoj verziji na temelju Septuaginte. V i d i O Božjoj državi, 12,11. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,154-155. 2
3
4
5 1
5 2
5 3
C f . De civ. Dei 11, 8. Cf. G e n 5, 9 (sec. L X X ) . PLINIUS, Nat. hist. 7, 48, 155.
5 6
342 Falsa suspicio est de tanta an norum brevitate. CC 470
PL 452
DECIV. DEI
15, 1 2 , 2 - 1 3 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
12. 2. His velut probabilibus argumentis quidam non destruentes fidem sacrae huius Historiae, sed astruere nitentes, ne sit incredibile quod tam multos annos vixisse referuntur antiqui, persuaserunt sibi, nec se suadere impudenter existimant, tam exiguum spatium tempo ris tune annum vocatum, ut illi / decem sint unus noster et decem nostri centum illorum. Hoc autem esse falsissimum documento evidentissimo ostenditur. Quod antequam faciam, non mihi tacendum vi/detur, quae credibilior possit esse suspicio. Poteramus certe hane asseverationem ex hebraeis codicibus redarguere atque convincere, ubi Adam non ducentorum triginta, sed centum triginta annorum fuisse reperitur, quando tertium genuit filium ; qui anni si tredecim nostri sunt, procul dubio, primum quando genuit, undecim vel non multo amplius annorum fuit. Quis potest hac aetate generare usitata ista nobisque notissima lege naturae? Sed hunc omittamus, qui fortasse etiam quando creatus est potuit; non enim eum tam parvum, quam infantes nostri sunt, factum fuisse credibile est. S e t h filius eius non ducentorum quinque, sicut nos legimus, sed centum quinque fuit, quando genuit E n o s ; ac per hoc secundum istos non dum habebat undecim annos aetatis. Quid dicam de Cainan eius filio, qui cum apud nos centum septuaginta reperiatur, apud Hebraeos septuaginta legitur fuisse, quando genuit M a l e l e e l ? Quis generat homo septennis, si tune anni septuaginta nuncupabantur, qui septem fuerunt? 54
ba
15,
343
12,2-13,1
2. Neki, trudeći se ne da podriju, nego da potkrijepe vjerodostojnost ovoga svetog izvješća, smatraju takve dokaze vjerojatnijim, a kako ne bi bilo nevjerojatno što se iznosi da stari življahu toliko mnogo godina; pa su uvjerili sebe, a ne smatraju sramotnim ni uvjeravati druge, da se tada tako kratak vremenski razmak nazivao godinom, te je deset njihovih godina jedna naša i deset naših stotinu njihovih. Kako je to posve lažno, može se pokazati najbjelodanijim dokazom. N u prije nego to učinim, čini mi se kako ne treba prešutjeti stanovitu slutnju koja može biti vjerojatnijom. 7
Tu bismo tvrdnju doista mogli i pobiti i odbiti na temelju dokaza iz hebrejskih knjiga, gdje stoji kako Adam nije imao dvije stotine i tride set, nego stotinu i trideset godina, kad mu se rodio treći sin. A k o je to trinaest naših godina, onda njemu nedvojbeno bijaše nešto preko jedanaest godina kad mu se rodio prvi sin. A , prema onome najobič nijem i nama najpoznatijem zakonu prirode, tko može rađati djecu u tome dobu? 8
55
bb
56
N u , pređimo preko Adama, koji je to možda i mogao kad bijaše stvo ren; jer nije vjerojatno da bijaše malen kao naša nejačad kad je bio načinjen. Njegovu sinu Šetu, kad mu se rodio Enoš, nije bilo dvije stotine i pet godina (kao što u nas čitamo), nego stotinu i pet; onda - prema tima - nije imao još ni jedanaest godina. A što da kažem o Kenanu, njegovu sinu, o kojemu u nas nalazimo kako mu bijaše sto tinu i sedamdeset, a u Hebreja svega sedamdeset, kad mu se rodio sin Mahalalel? A k o tada nazivahu sedamdeset ono što bijaše sedam godina, koji bi čovjek rađao u svojoj sedmoj godini? 9
Iudaeorum et septuaginta interpretum codices conferuntur.
13. 1. Sed cum hoc dixero, continuo referetur illud Iudaeorum esse mendacium, de quo superius satis actum est; nam septuaginta interpretes laudabiliter celebratos viros non potuisse mentiri. Ubi si quaeram, quid sit credibilius, Iudaeorum gentem tam longe lateque diffusam in hoc conscribendum mendacium uno consilio conspirare potuisse et, dum aliis invident auctoritatem, sibi abstulisse verita tem, an septuaginta homines, qui etiam ipsi Iudaei erant, uno in loco positos, quoniam rex Aegyptius Ptolomaeus eos ad hoc opus asciverat, ipsam veritatem gentibus alienigenis invidisse et communicato i s t u c fecisse consilio: quis non videat quid proelivius faciliusque credatur? Sed absit ut prudens quispiam vel Iudaeos cuiuslibet perversitatis atque malitiae tantum potuisse credat in codicibus tam multis et tam longe lateque dispersis, vel septuaginta illos memorabiles viros hoc de invidenda gentibus veritate unum communicasse consilium. / Credibilius ergo quis dixerit, cum primum de bibliotheca Ptolomaei describi ista coeperunt, tune aliquid tale fieri potuisse in codice uno, sed primitus inde descripto, unde iam latius emanaret; ubi potuit quidem aceidere etiam scriptoris error. Sed hoc in illa b c
bd
CC 471
b e
b a
b b
b c
b d
b e
SedM. Malalehel M. Aegypti Ptolemaeus M . istudM. scilicet M.
13. 1. A l i , čim ovo kažem, odmah će mi se odvratiti kako je to laž Židova, o čemu je već dostatno rečeno; budući da onih Sedamdesetorica prevoditelja, hvale dostojni muževi, nisu mogli slagati. I što je vjerojatnije: /// židovski puk, tako nadugo i naširoko rasijan, mo gaše se tako jednodušno urotiti da napiše takvu laž, pa zavidjevši da i drugi imaju ugled Svetog pisma, lišiše sami sebe istine; /// pak ona Sedamdesetorica ljudi (koji i sami bijahu Židovi), okupljeni na jed nome mjestu, jer im egipatski kralj Ptolemej bijaše naložio taj posao , zavidjevši da tu istinu podijele s inorodnim narodima, obaviše posao zajedničkim dogovorom; upitam l i , dakle, koje je od toga dvoga vje rojatnije, tko ne bi uvidio što je pogodnije i lakše povjerovati? 1
2
7 8 9
1
V i d i O Božjoj državi, 15,14. Post 5,3. Post 5,12.
V i d i O Božjoj državi, 15,11. Septuaginta (ili prijevod Sedamdesetorice ili L X X ) najutjecajniji je od grčkih pri jevoda Staroga zavjeta s hebrejskog. Prema židovskoj predaji do toga je prijevoda došlo po nalogu Ptolemeja Filadelfa (285-246. pr. K r . ) , koji je zatražio prijevod židovskog zakona za svoju glasovitu Aleksandrijsku knjižnicu, pa je uposlio 72 prevoditelja, po čemu i naziv prijevoda. Predaja se postepeno širila, te je s Ptolemejem vezan ne samo prijevod Petoknjižja, nego i cijelog Starog zavjeta. Raščlamba i prosudba samog predloška poka zuje kako je pri tome morao sudjelovati veći broj prevoditelja, te da sav posao nije obav ljen u Aleksandriji i da je morao trajati dugo vremena. Oko 132. pr. K r . bio je na grčki preveden cijeli Stari zavjet. Septuaginta se u mnogome razlikuje od hebrejske Biblije. Jeronimova Vulgata bio je prvi latinski prijevod Starog zavjeta izravno s hebrejskog. Cjelokupni tekst Septuaginte objavljen je prvi put 1514-1517., zajedno s Vulgatom i he brejskim tekstom. 2
Treba li se pri brojanju godina osloniti više na ugled Hebreja ili Sedamdeseto rice prevoditelja?
344
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 13,1-13,2 bf
quaestione de vita Mathusalae non absurdum est suspicari, et in illo alio, ubi superantibus viginti quattuor annis summa non convenit. In his autem, in quibus continuatur ipsius mendositatis similitudo, ita ut ante genitum filium, qui ordini inseritur, alibi supersint centum anni, alibi desint; post genitum autem ubi deerant supersint, ubi supererant desint, ut summa conveniat; et hoc in prima, secunda, tertia, quarta, quinta, septima generatione invenitur: videtur habere quamdam, si dići potest, / error ipse constantiam nec casum redolet, sed industriam.
PL 453
15,
13,1-13,2
345
A l i daleko od toga, da bi itko razborit pomislio: i l i da bi Židovi (pa kolika god bila njihova izopačenost i zloća) uzmogli takvo što u toli kim knjigama, razasutim i nadugo i naširoko, ili da bi se ona glasovita Sedamdesetorica jednodušno urotili zavidjevši poganima na toj istini. Dakle, vjerojatnije bi tkogod rekao da, kad ono bijahu započeli prvi prijepis za Ptolemejevu knjižnicu, mogla je tad nastati takva pogrje ška u jednom primjerku knjige, ali kako to bijaše prvotni prijepis, pogrješka se odatle širila pa je tu mogla biti i pisarska omaška. To nije besmisleno pretpostaviti pri onome pitanju o životu Metušalaha te u onome drugome slučaju, gdje se završni broj ne slaže, i preostaju dvadeset i četiri godine. U onim pak slučajevima gdje se neprestance javlja ista pogrješka, tako te se prije rođenja sina koji dolazi po redu javlja suvišnih stotinu godina na jednom mjestu, a nema ih na drugom, dok se nakon rođenja dodaju gdje ih nije bilo, i oduzimaju se gdje pretječu, kako bi se izravnao ishod (što se nalazi u prvom, drugom, trećem, četvrtom, petom i sedmom naraštaju), ako se tako može reći: pogrješka pokazuje stanovitu postojanost, koja nije slučajna, nego je namjerita. 3
Quomodo d i versitas exphcari possit.
13. 2. Itaque illa diversitas numerorum aliter se habentium in codicibus graecis et latinis, aliter in hebraeis, ubi non est ista de °.
.
.
.
centum annis prius additis et postea detractis per tot generationes continuata parilitas, nec malitiae Iudaeorum nec diligentiase vel prudentiae septuaginta interpretum, sed scriptoris tribuatur errori, qui de bibliotheca supradicti regis codicem describendum primus accepit. N a m etiam nunc, ubi numeri non faciunt intentum ad aliquid, quod facile possit intellegi vel quod appareat utiliter disci, et neglegenter describuntur et neglegentius emendantur. Quis enim sibi existimet esse discendum, quot milia hominum tribus Israel singillatim habere potuerunt ? quoniam prodesse aliquid non putatur; et quotus quisque hominum est, cui profunditas utilitatis huius appareat? Hic vero, ubi per tot contextas generationes centum anni alibi adsunt, alibi desunt, et post natum, qui commemorandus fuerat, filium desunt ubi adfuerunt, adsunt ubi defuerunt, ut summa concordet, nimirum cum vellet persuadere, qui hoc fecit, ideo numerosissimos annos vixisse antiquos, quod eos brevissimos nuncupabant, et hoc de maturitate pubertatis, qua idonea filii gignerentur, conaretur ostendere, atque ideo in illis centum annis decem nostros insinuandos putaret incredulis, ne homines tamdiu vixisse recipere in fidem nollent, addidit centum, ubi gignendis filiis habilem non invenit aetatem, eosdemque post genitos filios, ut congrueret summa, detraxit. Sic quippe voluit credibiles facere idonearum generandae proli convenientias aetatum, ut tamen numero non fraudaret universas aetates vi ventium singulorum. Quod autem i d in sexta generatione non fecit, / hoc ipsum est quod magis monet , ideo illum fecisse, cum res, quam dicimus, postulavit, quia non fecit, ubi non postulavit. Invenit namque in eadem generatione apud Hebraeos vixisse Iared , antequam genuisset Enoch, centum sexaginta d u o s , qui secundum il lam rationem brevium annorum fiunt anni sexdecim et aliquid mi57
CC472
bg
bh
bl58
b f
b
Mathusalem M. e movet M. Iareth M. annos agg. M.
b h
2. Te tako onu raznolikost brojeva (koji se javljaju kao jedni u grčkim i latinskim knjigama, a kao drugi u hebrejskim, i gdje nije ista nepre stana jednakost onih stotinu godina prvo dodaniha poslije oduzetih kroz mnoge naraštaje) ne treba pripisivati ni zloći Židova, ni pažljivoj smišljenosti Sedamdesetorice prevoditelja, nego pogrješci pisara koji je prvi radi prijepisa preuzeo izvorni predložak iz knjižnice gorespomenutog kralja. Jer čak i danas, ondje gdje brojevi ne privlače pozor nost na nešto što se može lako razumjeti ili što se čini korisnim nau čiti, oni se nemarno prepisuju i još nemarnije ispravljaju. Tko bi po mislio kako on treba naučiti koliko je tisuća ljudi moglo imati svako pojedino židovsko pleme, kad se već nije smatralo da to čemu koristi? I koliko je ljudi kojima je očita duboka korist upravo od toga? Među tim ondje gdje se po tolikim susljednim naraštajima na jednom mjestu nalazi stotinu godina, a na drugom ih nema, te nakon rođenja sina koji se imao spomenuti te godine nestaju ondje gdje bijahu, a javljaju se gdje nedostajahu, kako bi se ishod slagao, - dakako da je to^učinio onaj koji htjede dokazati kako su stari živjeli veoma mnogo godina zbog onih tako nazivanih veoma kratkih godina, a nastojao je to do kazati i s pomoću spolne zrelosti, koja je potrebna za rađanje djece, i mislio je kako sumnjičavcima treba reći da je njihovih stotinu naših tek deset godina, pa kako bi ti povjerovali da su ljudi ipak tako dugo živjeli, dodao je stotinu ondje gdje nije našao doba podobno za rađa nje djece, dok je isti broj oduzeo, pošto su se djeca rodila, kako bi se slagao konačni iznos. O n je dakako htio učiniti ta doba vjerojatnim i prikladnim za rađanje potomstva, a da pri tome ne zakine pojedince u cjelokupnim godinama njihovih života.
b i
5 7
5 8
Cf. N u m 1-4. Cf. Gen 5, 18.
A što isto nije učinio i pri šestome naraštaju, samo još više dokazuje kako tako činjaše (kao što rekosmo) ondje gdje bijaše potrebno, jer 3
Kao u slučaju Lameka (15,10).
346
PL 454
D E civ. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 1 3 , 2 - 1 4 , 1
nus quam menses duo; quae iam aetas apta est ad gignendum, et ideo addere centum annos breves, ut nostri viginti sex fierent, necesse non fuit, nec post natum Enoch eos detrahere, quos non addiderat ante natum. Sic factum est ut hic nulla esset inter codices utrosque varietas. Sed rursus movet, cur in octava gene rat ione, antequam de Mathusalam nasceretur Lamech, cum apud Hebraeos legantur cen tum octoginta duo anni, viginti minus inveniuntur i n codicibus no stris, ubi potius addi centum solent, et post genitum Lamech complendam restituuntur ad summam, quae i n codicibus utrisque non discrepat. S i enim centum septuaginta annos propter pubertatis ma turi tatem decem et septem volebat intellegi, sicut nihil addere, ita nihil / detrahere iam debebat, quia invenerat aetatem idoneam generationi filiorum, propter quam in aliis centum illos annos, ubi eam non inveniebat, addebat. Hoc autem de viginti annis merito putaremus času mendositatis aceidere potuisse, nisi eos, sicut prius detraxerat, restituere postea curaret, ut summae conveniret integritas. An forte astutius factum existimandum est, ut illa, qua centum anni prius solent adici et postea detrahi, oecultaretur industria, cum et illic, ubi necesse non fuerat, non quidem de centum annis, verum tamen de quantulocumque numero prius detracto, post reddito, tale aliquid fieret? Sed quomodolibet i s t u c accipiatur, sive credatur ita esse factum sive non credatur, sive postremo ita sive non ita sit: recte fieri nullo modo dubitaverim, ut, cum diversum aliquid in utrisque codicibus invenitur, quando quidem ad fidem rerum gestarum utrumque esse non potest verum, ei linguae potius credatur, unde est in aliam per interpretes facta translatio. Nam i n quibusdam etiam codicibus graecis tribus et uno latino et uno etiam syro inter se consentientibus inventus est Mathusalam sex annis ante diluvium fuisse defunetus. bl
Removetur error annorum brevium. CC 473
14. 1. Nunc iam videamus quonam modo evidenter possit ostendi, non tam breves, ut i l l i decem unus esset noster, sed tantae prolixitatis annos, quantae nunc habemus (quos utique circuitus conficit so liš), in illorum hominum vita prolixissima computatos. Sescentesimo nempe anno vitae Noe scriptum est factum esse diluvium. Cur ergo ibi legitur: Et aqua diluvii facta est super terram sescentesimo anno in vita Noe, secundi mensis, septima et vicesima die mensis , si annus ille minimus, quales decem faciunt unum nostrum, triginta sex habebat dies? Tantillus quippe annus, si antiquo more hoc no men accepit, aut non habet menses, aut mensis eius est triduum, ut habeat duodecim menses. Quomodo igitur hic dictum est: Sescentesi mo anno, secundi mensis, septima et vicesima die mensis, nisi quia tales, quales nunc sunt, etiam tune erant menses? Nam quo pacto aliter vicesimo et septimo die secundi mensis diceretur coeptum esse hm
hn
347
15, 13,2 - 14,1
nije ni činio gdje nije trebalo. Našao je naime kako je u Hebreja , prije nego mu se rodio Henok, Jared živio stotinu šezdeset i dvije godine, što - prema onome računu o kratkim godinama - postaje šesnaest godina i nešto manje od dva mjeseca; a budući da je to doba već prikladno za rađanje, nije bilo potrebno dodavati stotinu kratkih godina, kako bi dobio naših dvadeset i šest, niti bijaše potrebno odu zeti ih nakon Henokova rođenja, kad već ne bijahu dodane prije nego što se rodio. Tako se tu dogodilo da između jednih i drugih knjiga nema nikakve razlike. 3. A l i opet zbunjuje, zašto u osmome naraštaju, prije nego se Metušalahu rodio Lamek, dok se u Hebreja čita stotinu osamdeset i dvije godine, u našim se knjigama nalazi dvadeset godina manje (gdje se radije običava dodavati stotina), a nakon Lamekova rođenja taj se broj dodaje kako bi se popunio iznos, u čemu se slažu i jedne i druge knjige. A k o je - a zbog spolne zrelosti - htio da se stotinu i sedamde set godina shvati kao sedamnaest, nije trebalo ni da štogod dodaje, ni da oduzima, jer je tu našao doba prikladno za rađanje djece, zbog čega dodavaše stotinu godina drugdje gdje toga doba ne bi našao. S pravom bismo pomislili, kako se to s tih dvadeset godina moglo dogo diti slučajnom omaškom, da se nije potrudio poslije ih dodati kao što ih je prvo oduzeo, kako bi se slagao cjelokupni iznos. Ih možda treba pomisliti kako je tu učinjeno nešto smišljenije, kako bi se prikrio onaj uobičajeni trud da se prvo dodaje a poslije oduzima stotina godina, kad se tako postupilo i ondje gdje to ne bijaše potrebno; sad doduše ne stotina godina, ali se ipak prvo oduzeo, pa zatim dodao, koliko god i malen broj godina? 5
6
N u , kako god se takvo što prihvatilo, povjerovalo se kako se tako zbilo i l i se ne povjerovalo, bilo napokon tako i l i ne bilo, - kad se nađe kakva razlika u objema vrstama knjiga - budući da i jedne i druge ne mogu biti istinite u povijesnome smislu, osobno ni malo ne dvojim oko toga da više vjerujem onome jeziku s kojega je s pomoću prevoditelja načinjen prijevod. Naime, tri grčka predloška, jedan la tinski i jedan sirijski svi se međusobno slažu u tome kako je Metušalah umro šest godina prije Potopa. 7
59
14. 1. A sada da vidimo kako se može bjelodano pokazati, da izračunate godine u veoma dugome životu onih ljudi ne bijahu tako kratke te bi njihovih deset bila jedna naša godina, nego bijahu takve duljine kao i naše sadašnje, određene Sunčevim kruženjima. Pisano je naime kako dođe do Potopa u šeststotoj godini Noina života. Zašto se onda tu čita: »I voda potopna zapljušti po zemlji šestote godine Noina života, drugoga mjeseca, dvadeset i sedmoga dana u mjese cu« , ako ona veoma mala godina (kakvih deset tvore jednu našu) 1
b l
b m
5 1 1
istud M. in vita] vitae edd. die hic et infra om. CC.
Post 5,18. Post 5,25. Tu hebrejski tekst navodi 187 godina, kako je - prema onome što Septuaginta, kojom se Augustin služio, navodi 167 godina. Vidi O Božjoj državi, 15,11. Usporedi Augustin, Quaestiones in Heptateuchum, 1,2.
5 9
G e n 7, 11.
Post 7,10-11. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predlošku).
O jednakosti godina, koje bijahu u prija šnjim stoljećima kakve su i sada.
348
DE
civ.
DEI
15, 14,1 - 14,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
diluvium? Deinde postea in fine diluvii ita legitur: Et sedit arca in mense septimo septima et vicesima die mensis super montes Ararat. Aqua autem minuebatur usque ad undecimum mensem; in undecimo autem mense prima die mensisparuerunt capita montium . Si igitur tales menses erant, tales profeeto et anni erant, quales nunc habemus. Menses quippe illi triduani viginti et septem dies habere non poterant. Aut si pars tricesima tridui tune appellabatur dies, ut om nia proportione minuantur: ergo nec toto quadriduo nostro factum est illud tam grande diluvium, quod memoratur factum / quadraginta diebus et noctibus. Quis hane absurditatem et vanitatem ferat? Proinde removeatur hic error, qui coniectura falsa ita vult astruere Scripturarum nostrarum fidem, ut alibi destruat. Prorsus tantus etiam tune dies fuit, quantus et nunc est, quem viginti quattuor horae diurno curriculo nocturnoque determinant; tantus mensis, quantus et nunc est, quem luna coepta et finita coneludit; tantus annus, quantus et nunc est, quem duodecim menses lunares additis propter cursum solarem quinque diebus et quadrante consummant: quanti anni sescentesimi vitae Noe secundus erat mensis eiusque mensis vicesimus et septimus dies, quando coepit esse diluvium, in quo dies quadraginta continuatae ingentes pluviae memorantur , qui dies non binas ac paulo amplius horas habebant, sed vicenas et quaternas die noctuque transactas. Ac per hoc tam magnos annos vixerunt illi antiqui usque amplius quam nongentos, / quantos postea vixit Abraham centum septuaginta post eum filius eius Isaac centum octog i n t a et filius eius Iacob prope centum quinquaginta , et quantos interposita aliquanta aetate Moyses centum v i g i n t i , et quantos etiam nunc vivunt homines septuaginta vel octoginta vel non multo amplius, de quibus dictum est: Et amplius eis lahor et dolor . 60
PL 455
61
CC 474
b o 6 2
63
64
65
66
14. 2. Illa vero numerorum varietas, quae inter codices hebraeos invenitur et nostros, neque de hac antiquorum longaevitate dissentit,
Septuaginta interpretes non erraverunt.
^
°
et si quid habet ita diversum, ut verum esse utrumque non possit, rerum gestarum fides ab ea lingua repetenda est, ex qua interpretatum est quod habemus. Quae facultas cum volentibus ubique gentium praesto sit, non tamen vacat, quod septuaginta interpretes in plurimis, quae diversa dicere videntur, ex hebraeis codicibus emendare ausus est nemo. Non enim est illa diversitas putata mendositas; nec ego ulio modo putandam existimo: sed ubi non est scriptoris error, aliquid eos divino Špiritu, ubi sensus esset consentaneus veritati et praedicans veritatem, non interpretantium munere , sed prophetantium libertate aliter dicere voluisse credendum est. Unde merito non solum hebraeis, verum etiam ipsis, cum adhibet testimonia de Scripturis, uti apostolica invenitur auctoritas. Sed hine me bp
hK)
B
quinque add. P more M.
M.
6 1
6 2
6 3
G e n 8, 5. G e n 7, 12. C f . G e n 25, 7. C f . G e n 35, 28.
349
14,1-14,2
imađaše trideset i šest dana? Jer tako sićušna godina - ako je po drevnome običaju i imala takvo ime - ili uopće nema mjeseci, ili joj svaki traje svega tri dana, kako bi ih imala dvanaest. Kako se onda moglo reći: »Šestote godine, drugoga mjeseca, dvade set i sedmoga dana mjeseca«, ukoliko i tada mjeseci ne bijahu isti kakvi su i sada? Jer kako bi se inače moglo reći da Potop započe dvadeset i sedmoga dana drugoga mjeseca? A zatim, na kraju potopa, čita se slijedeće: »I korablja se zaustavi u sedmome mjesecu, dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, na brdima Ararata. I voda opadaše sve do jedanaestoga mjeseca; a u jedanaestome mjesecu, prvoga dana, pokažu se brdski vrhunci.« 2
A k o im dakle mjeseci bijahu takvi, onda im zaista i godine bijahu kakve sada imamo. Jer zaista oni mjeseci od svega tri dana nisu mogli imati dvadeset i sedam dana. Ili pak - da sve tako razmjerno uma njimo - ako se tridesetina toga trodnevnog razdoblja zvala danom, onda onaj golemi potop o kojem se pamti kako trajaše četrdeset dana i noći, nije trajao ni naša četiri dana. A tko bi podnio takvu besmi slicu i ispraznost? Odbacimo stoga tu zabludu koja lažnim nagađa njem želi tako poduprijeti vjerodostojnost našeg Svetog pisma, kako bi je drugdje podrivala. Jer i tada dan bijaše onolik kolik je i sada, vrijeme koje određuje dvadeset i četiri sata u krugu dana i noći; mje sec bijaše kolik je i sada, omeđen rastom i opadanjem Mjeseca; go dina bijaše onolika kolika je i sada, vrijeme od dvanaest Mjesečevih mjeseci, s dodatnih pet dana i jednom četvrtinom, radi usklađivanja sa Sunčevim kruženjem; a takvo bijaše i vrijeme šestote godine Noina života, kad u drugome mjesecu, i dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, bijaše započeo Potop, o kojemu se kaže da za njegova trajanja pa dahu guste kiše neprestance četrdeset dana, koji nisu trajali tek nešto više od dva sata, nego svaki puna dvadeset i četiri sata dana i noći. Prema tome, oni su stari ljudi živjeli mnogo godina, čak i preko devet stotina godina, kao što je i Abraham poslije živio stotinu i sedamdeset godina , a nakon njega njegov sin Izak stotinu i osamdeset , njegov sin Jakov gotovo stotinu i pedeset , i zatim nakon stanovita vremena Mojsije stotinu i dvadeset godina , te i sada ljudi žive sedamdeset i l i osamdeset godina ili ne mnogo više od toga, i o kojem se dobu kaže: »A više od tih godina muka je i bol.« 3
4
5
6
7
2. Sama pak razlika u brojevima, kakva se nalazi između hebrejskih i naših knjiga, ne pokazuje nikakvo neslaganje u pogledu dugovjekosti drevnih ljudi; ako se opet nađe štogod koje je toliko različito te oboje ne može nikako biti istinito, onda vjerodostojno stanje stvari moramo potražiti u onome jeziku s kojega je prijevod koji posjeduje mo. Iako je prilika za to na raspolaganju svakomu, gdje god se on nalazio, ipak (što je itekako značajno) još se nitko nije odvažio isprav2
6 0
15,
3 4 5 6 7
Post 8,4-5. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predlošku). Post 25,7. Post 35,28. Post 47,28. Pnz 34,7. Ps 90 (89), 10.
350
D E C I V DEI
15,
14, 2 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
15,1
CC 475
14, 2 -
351
15,1
opportuniore loco, si Deus adiuverit, promisi diligentius locutur u m ; nunc quod instat expediam. Non enim ambigendum est ab homine, qui ex primo homine primus est natus, quando tamdiu vivebant, potuisse constitui civitatem, sane terrenam, non illam, quae dicitur civitas Dei, de qua ut scriberemus, laborem tanti huius operis in manus sumpsimus.
ljati - a prema hebrejskim knjigama - ono što se čini da različito kažu Sedamdesetorica prevoditelja. Ta se razhka i ne smatra krivotvori nom, a ni sam ne mislim da je uopće treba smatrati takvom. Nego, ondje gdje nije posrijedi pisarska omaška, i gdje bi smisao bio u skladu s istinom i propovijedao bi istinu, treba vjerovati kako ti ushtjedoše izreći štogod drukčije potaknuti božanskim Duhom, ne po prevoditeljskoj zadaći, nego po proročkoj slobodi.
15. 1. Dicet ergo aliquis: Itane credendum est hominem filios generaturum nec habentem propositum continentiae centum et amplius, vel secundum Hebraeos non multo minus, i d est octoginta, sep tuaginta, sexaginta annos a concumbendi opere vacuisse , aut si non vacaret, nihil prolis gignere potuisse? Haec quaestio duobus modis solvitur. Aut enim tanto serior fuit proportione pubertas, quanto vitae totius maior annositas; aut, quod magis video esse credibile, non hic primogeniti filii commemorati sunt, sed quos successionis ordo poscebat, ut perveniretur ad Noe, a quo rursus ad Abraham videmus esse perventum, ac deinde usque ad certum / articulum tem poris, quantum oportebat signari etiam generationibus commemoratis cursum gloriosissimae civitatis in hoc mundo peregrinantis et supernam patriam requirentis. Quod enim negari non potest, prior om nibus Cain ex coniunctione m a r i š et feminae natus est. Neque enim illo nato dixisset Adam, quod dixisse legitur: Adquisivi hominem per Deum , nisi illis duobus ipse fuisset homo nascendo additus pri mus. Hunc secutus Abel, quem maior frater occidit, praefigurationem q u a m d a m peregrinantis civitatis Dei, quod ab impiis et quodammodo terrigenis, id est terrenam originem diligentibus et terre nae civitatis terrena felicitate gaudentibus, persecutiones iniquas passura fuerat, primus ostendit. Sed quot annorum erat Adam, cum eos genuit, non apparet. Exinde digeruntur generationes aliae de Cain, aliae de illo, quem genuit Adam in eius successionem, quem frater occidit, et appellavit nomen illius Seth dicens, ut scriptum est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel, quem occidit Cain . Cum itaque istae duae series generationum, una de Seth, altera de Cain, has duas, de quibus agimus, distinctis ordinibus insinuent civi tates, unam caelestem i n terris peregrinantem, alteram terrenam terrenis tamquam sola sint gaudiis inhiantem vel inhaerentem: nullus de progenie Cain, cum dinumerata sit connumerato Adam usque ad octavam generationem, quot annorum fuisset expressus est, quando genuit eum, qui commemoratur post eum. Noluit enim Spiritus Dei in terrenae civitatis generationibus tempora notare ante diluvium, sed i n caelestis maluit, tamquam essent memoria digniores. Porro autem Seth quando natus est, non quidem taciti sunt anni patris eius , sed iam genuerat alios; et utrum solos Cain et Abel, affirmare
Stoga se s pravom apostolsko učenje služi ne samo hebrejskim pred lošcima nego i prijevodom Sedamdesetorice, kad se navode svjedo čanstva o Svetome pismu. A l i o tome sam već obećao kako ću, ako Bog pomogne, govoriti na prikladnijem mjestu. Sad trebam razriješiti ovo što je posrijedi. Ne treba, naime, dvojiti oko toga kako je čovjek koji bijaše rođen od prvoga čovjeka (jer ljudi tada dugo življahu) mo gao osnovati grad, dakako zemaljski, a ne onaj koji se naziva gradom Božjim, o kojemu da bih pisao, prihvatio sam se ovoga golemoga djela.
67
Quomodo connumerentur generationes duarum civitatum. PL456
15,
bq
68
br
69
70
8
9
15. 1. Dakle, reći će tkogod: 'Zar treba vjerovati, kako čovjek kojemu će se rađati djeca a ne kani se podrediti suzdržanosti, bijaše se sustezao od spolnoga snošaja stotinu i više godina ili - prema Hebrejima - ne mnogo manje, naime: osamdeset, sedamdeset, šezdeset godina, i l i pak ako se nije sustezao, da nije mogao rađati potomke?' To se pitanje razjašnjava na dva načina. Ili pak spolna zrelost bijaše razmjerno to poznija što cjelokupni život trajaše više godina; ih - što mi se čini vjerojatnijim - nisu se spominjala prvorođena djeca, nego ona koju je zahtijevao poredak nasljeđivanja, kako bi se došlo do Noe, od kojega vidimo kako se stiglo do Abrahama, a odatle do sta novita vremenskog odsjeka, koliko je trebalo preko spomenutih nara štaja naznačiti put najslavnijega grada, što hodočasti ovim svijetom u potrazi za višnjom domovinom. A ne može se zanijekati, kako prije od svih Kajin bijaše rođen pošto se sjediniše muškarac i žena. Jer, inače, kad se on rodio, Adam ne bi bio rekao kao što čitamo kako je rekao: »Stekoh čovjeka s pomoću Boga!« A b e l , koji je slijedio za njim i kojega je umorio stariji brat, prvi je na neki način pokazao kao pralik grada Božjeg, što je na proputovanju, da taj grad imadijaše trpjeti opake progone od bezbožnika i takoreći od zemljorodaca, to jest od ljubitelja zemaljskog podrijetla i uživatelja sretnosti zemalj skoga grada. A l i se ne otkriva koliko godina bijaše Adamu kad mu se oni rodiše. Odatle se jedni naraštaji račvaju od Kajina, a drugi od onoga koji se rodio Adamu kao nasljednik onomu kojega bijaše brat ubio; i toga nazva imenom Šet, govoreći kao što je pisano: »Podiže mi Bog drugo sjeme mjesto Abela, kojega ubi Kajin.« I dok tako ta dva niza naraštaja, jedan od Seta a drugi od Kajina, označuju u ja snim porecima ova dva grada kojima se bavimo (jedan nebeski, što 1
2
8 b q
b r
vacavisse M. praefiguratione quadam M.
9
1
Post 4,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 4,25. Prema Septuaginti i hebrejskom tekstu, E v a je sinu dala ime Šet. A u gustinov predložak, kao i Vulgata, tu je ponešto dvosmislen. (I ovo mjesto je, inače, prevedeno prema latinskom predlošku). 2
6 7
Cf. De civ. Dei 18, 43-44.
6 8
Gen 4, 1.
V i d i O Božjoj državi, 15,11. V i d i O Božjoj državi, 18,42-44.
Da li je vjero jatno kako se muževi prvot noga doba suzdržavahu od spolnoga snošaja sve do vremena kad se tvrdi da su rađali djecu?
352
D E civ. D E I
15, 15,1-15,2
quis audeat? Non enim quia soli nominati sunt propter ordines generationum quas commemorare oportebat, ideo consequens videri debet solos fuisse tune generatos ex Adam. Cum enim silentio coopertis omnium nominibus ceterorum legatur eum genuisse filios et filias: quota fuerit ista proles eius, quis praesumat asserere, si culpam temeritatis / evitat? Potuit quippe Adam divinitus admonitus dicere, postea quam Seth natus est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel, quoniam tališ erat futurus, qui impleret illius sanctitatem, non quod ipse prior post eum temporis ordine nasceretur. Deinde quod scriptum est: Vixit autem Seth quinque et ducentos an nos (vel secundum / Hebraeos quinque et centum annos), et genuit Enos : quis possit nisi inconsideratus asseverare hunc eius primogenitum fuisse? ut admirantes merito requiramus, quomodo per tot annos immunis fuerit a connubio sine ulio proposito continentiae vel non genuerit coniugatus; quando quidem etiam de ipso legitur: Et genuit filios et filias, et fuerunt omnes dies Seth duodecim et nongenti anni, et mortuus est . Atque ita deinceps, quorum anni commemorantur, nec filios filiasque genuisse reticentur. Ac per hoc non apparet omnino, utrum, qui nominatur genitus, ipse fuerit primogenitus; immo vero, quoniam credibile non est patres illos aetate tam longa aut impuberes fuisse aut coniugibus caruisse vel fetibus, nec illos eorum filios primos eis natos fuisse credibile est. Sed cum sacrae scriptor Historiae ad ortum vitamque Noe, cuius tempore diluvium factum est, per successiones generationum notatis temporibus intenderet pervenire, eas utique commemoravit, non quae primae suis parentibus fuerint, sed quae in propagationis ordinem venerint. bs
11
12
O DRŽAVI BOŽJOJ
15,
353
15,1-15,2
je na proputovanju zemljom, i drugi zemaljski, što žudi za zemaljskim radostima i prianja uz njih kao da su one jedine), ni o jednome od Kajinova potomstva - iako se ono nabraja sve od Adama pa do osmoga naraštaja - nema nikakve izjave o broju godina koje imadijaše kad mu se rodio onaj što se spominje nakon njega. Ne htjede naime D u h Božji označiti vremena naraštaja zemaljskoga grada prije Potopa, nego radije htjede navesti vremena nebeskoga grada, kao ona što su dostojnija spomena. Te dalje, kad je Šet rođen, nisu prešu ćene godine njegova oca , nego su mu se već rodila druga djeca, i tko bi se usudio tvrditi, kako su mu Kajin i A b e l jedini? Naime, budući d su oni jedini imenovani - a radi poredaka naraštaja koje je trebalo spomenuti - zbog toga nužno ne slijedi, kako oni bijahu i jedini tada rođeni Adamu. Pa kako čitamo (dok su šutnjom prekrivena imena svih ostalih) da mu se rodiše sinovi i kćeri, tko bi se drznuo ustvrditi koliko bijaše toga potomstva, ako želi izbjeći optužbi zbog lakomislenosti? Jer, Adam je mogao božanski nadahnut reći, pošto Šet bijaše rođen: »Podiže mi Bog drugo sjeme mjesto Abela«, jer taj je imao biti onaj koji će ispuniti njegovu svetost, a ne što bi on bio prvi koji se rodio nakon njega u vremenskom redu. A što je poslije pisano: »Šet je živio dvije stotine i pet godina (ili prema Hebrejima: stotinu i pet godina) i rodi mu se Enoš« , tko bi osim nerazborita čovjeka mogao ustvrditi, kako ovaj bijaše njegov prvorođeni sin; i tako se čudeći s pravom pitamo, kako se tolike godine suzdržavao od snošaja a bez ikakve određene nakane suzdržanosti, i l i da mu se ništa nije rodilo iako je općio, kad već i o njemu samome čitamo: »I rađali su mu se sinovi i kćeri«, i »Set poživje u svemu devet stotina i dvanaest godina, i potom umrije«? A tako je isto sa svima onima kojima se godine poslije spominju, i ne prešućuje se kako im se rodiše sinovi i kćeri. Pa prema tome, uopće se ne pokazuje da l i bijaše i prvorođeni sin onaj koji je imenovan. Dapače, budući da nije vjerojatno da bi ti očevi tako dugo vremena bili i l i spolno nezreli, i l i da ne bi imali žena i l i potomstva, isto tako nije vjerojatno da im to bijahu prvorođeni sinovi. Nego, budući da je pisac svete povijesti namjeravao stići do rođenja i života Noe (u čije doba bijaše došlo do Potopa), označivši razdoblja po nizu naraštaja, spomenuo je ne one koji se svojim roditeljima prvi rodiše, nego one koji pripadahu poretku rodoslovlja. 3
4
5
15. 2. Exempli gratia, quo id fiat apertius, aliquid interponam, unde nullus ambigat fieri potuisse quod dico. Evangelista Matthaeus generationem dominicae carnis per seriem parentum volens commendare memoriae, ordiens a patre Abraham atque ad David primitus ut perveniret intendens: Abraham, inquit, genuit Isaac, cur non dixit Ismael, quem primitus genuit? Isaac autem, inquit, genuit Iacob; cur non dixit Esau, qui eius primogenitus fuit? Quia scilicet per illos ad David pervenire non posset. Deinde sequitur: Iacob autem genuit ludom et fratres eius; numquid Iudas primogenitus fuit? Iudas, inquit, genuit Phares et Zarat ; nec istorum geminorum aliquis fuit primogenitus Iudae, sed ante illos iam tres genuerat. Eos itaque tenuit in ordine generationum, per quos ad David atque inde quo intenderat perveniret. Ex quo intellegi potest, veteres quoque homines ante diluvium non primogenitos, sed eos fuisse commemoht13
2. Radi primjera, kako bi to bilo jasnije, navest ću nešto po čemu više nitko neće sumnjati, da se moglo dogoditi ovo o čemu govorim. Hoteći evanđelist Matej navesti rodoslovlje Gospodinove puti a preko niza roditelja, započeo je od oca Abrahama, s nakanom da prvo stigne do Davida, pa je rekao: »Abraham rodi Izaka.« Zašto ne spo menu Išmaela, koji mu se prvi rodio? Te kaže: »Izak rodi Jakova.« Zašto nije rekao Ezava, koji ovomu bijaše prvorođeni sin? Nije tako 6
commemorari M. Zaram M.
3
7 1 7 2
7 3
Gen 5, 6. Gen 5, 7. Mt 1,2-3.
4 5 6
Post 5,3. Prema Vulgati Adamovo doba bijaše 130 godina, a prema Septuagjnti 230. Post 5,6. Post 5,7-8. Mt 1,2.
354
DECIV. DEI
15,
15,2 -
ratos, per quos ordo succedentium generationum ad Noe patriarcham duceretur, ne serae pubertatis illorum obscura et non necessaria quaestio nos fatiget.
Diversarum necessitudinum vinculis homi nes necti debent. CC 477 PL 458
16. 1. C u m igitur genus humanum post primam copulam viri facti ex pulvere et coniugis eius ex viri latere marium feminarumque coniunctione opus haberet, ut gignendo multiplicaretur, / nec essent ulli homines, nisi qui ex illis duobus nati fuissent: viri sorores suas coniuges acceperunt; quod profecto quanto est anti/quius compellente necessitate, tanto postea factum est damnabilius religione prohibente. Habita est enim ratio rectissima caritatis, ut homines, quibus esset utilis atque honesta concordia, diversarum necessitudinum vinculis necterentur, nec unus in uno multas haberet, sed singulae spargerentur in singulos ac sic ad socialem vitam diligentius colligandam plurimae plurimos obtinerent. Pater quippe et socer duarum sunt necessitudinum nomina. Ut ergo alium quisque habeat patrem, alium socerum, numerosius se caritas porrigit. Utrumque au tem unus Adam esse cogebatur et filiis et filiabus suis, quando fratres sororesque connubio iungebantur. Sic et Eva uxor eius utrique sexui filiorum fuit et socrus et mater; quae si duae feminae fuissent, mater altera et socrus altera, copiosius se socialis dilectio colligaret. Ipsa denique, iam soror, quod etiam uxor fiebat, duas tenebat una necessitudines; quibus per singulas distributis, ut altera esset soror, altera uxor, hominum numero socialis propinquitas augeretur. Sed hoc unde fieret tune non erat, quando nisi fratres et sorores ex illis duobus primiš nulli homines erant. Fieri ergo debuit quando potuit, ut existente copia inde ducerentur uxores, quae non erant iam soro res, et non solum illud ut fieret nulla necessitas esset, verum etiam si fieret nefas esset. N a m si et nepotes primorum hominum, qui iam consobrinas poterant aecipere coniuges, sororibus matrimonio iungerentur: non iam duae, sed tres in homine uno necessitudines fierent, quae propter caritatem numerosiore propinquitate neetendam disseminari per singulos singulae debuerunt. Esset enim unus homo filiis suis, fratri scilicet sororique coniugibus, et pater et socer et avunculus; ita et uxor eius eisdem communibus filiis et mater et amita et socrus; idemque inter se filii eorum non solum essent fratres atque coniuges, verum etiam consobrini, quia et fratrum filii. Omnes autem istae necessitudines, quae uni homini tres homines connectebant, novem connecterent, si essent in singulis singulae, ut unus ho mo haberet alteram sororem, alteram uxorem, alteram consobrib u
O DRŽAVI BOŽJOJ
16,1
15,
15,2 -
16,1
355
rekao zbog toga što preko tih ne bi mogao stići do Davida. Zatim slijedi: »Jakov rodi Judu i braću njegovu.« Bijaše l i onda Juda prvorodeni sin? O n kaže: »Juda rodi Faresa i Z a r u . « N i jedan od tih bliza naca ne bijaše Judin prvorodenac, jer mu se prije njih već bilo rodilo troje djece. Tako je u poretku naraštaja zadržao samo one s pomoću kojih je mogao stići do Davida, a odatle do onoga čemu je težio. Otuda se može razumjeti kako drevni ljudi spomenuti prije Potopa ne bijahu prvorođenici, nego oni s pomoću kojih se - u poretku susljednih naraštaja - dolazilo do praoca Noe, da se ne bismo zamarah nejasnim i nepotrebnim pitanjem o njihovoj poznoj spolnoj zrelosti. 7
16. 1. Dakle, budući da je ljudski rod, nakon prvog združenja muža načinjena od praha i njegove družice načinjene od njegova bo ka, trebao spajanje muškaraca i žena, kako bi se rađanjem razmnoža vao, a nije bilo nikakvih drugih ljudi osim onih što se rodiše od to dvoje, muževi se ženjahu svojim sestrama. A to opet koliko god bi jaše u drevnini časno po sili nužnosti, toliko poslije postade kažnjivije po zabrani vjere. Jer po najpravičnijem razlogu ljubavi dano je, da se ljudi (kojima složnost bijaše i koristna i časna) vezuju sponama razli čitih odnošaja, i ne da jedan u sebi sadržava mnoge, nego da se poje dine veze raspodijele po pojedincima, te se tako više povezu u društvovnom životu zahvativši mnoge u svojem mnoštvu. Tako su otac i svekar dva imena dvaju odnošaja. Pa kad netko ima jednoga za oca, a drugoga za svekra, onda ljubav zahvaća veći broj osoba. Dočim jedan A d a m bijaše prisiljen biti oboje svojim sinovima i kćerima, kad se braća i sestre između sebe vjenčavahu. Tako i njegova žena, E v a , svojoj djeci obaju spolova bijaše i svekrva i majka. A da bijahu dvije žene, jedna majka a druga svekrva, veza društvovne ljubavi bila bi brojnija. Napokon, i sama sestra (koja bijaše i supruga) jedna je sa državala dva odnošaja, koji da su se raspodijelili pojedince, tako te jedna bude sestra, a druga supruga, uvećao bi se broj ljudi povezanih bliskom vezom. A l i toga nije moglo biti tada kad nije bilo nikakvih drugih ljudi osim braće i sestara, poteklih od to dvoje prvih. Dakle, to je i trebalo biti onda kad je moglo; a kad već postojaše mnoštvo, iz kojeg se ženjahu ženama koje nisu bile sestre, ne samo što to više ne bijaše nikakva nužnost nego postade otada zabranom. Naime, ako bi se i unuci prvih ljudi (koji se već mogahu ženiti svojim sestričnama) ipak ženili svojim sestrama, onda bi u jednome čovjeku bila ne dva, nego i tri odnošaja, a koje bi trebalo raspodijeliti pojedince po pojedinima, kako bi se u ljubavi združio veći broj ljudi. Jedan bi čovjek onda bio svojoj djeci (to jest: supruzima bratu i sestri) i otac i svekar i ujak; a isto tako i njegova supruga zajedničkoj djeci: i majka i tetka i svekrva; isto tako i njihova djeca bila bi između sebe ne samo brat i sestra i muž i žena nego i bratić i sestrična, budući djeca braće i sestara. Dočim svi ti odnošaji (koji u jednome čovjeku povezivahu troje ljudi) združivali bi devetero ljudi, da se raspodijele pojedince na pojedine,
b u
istudM.
7
Mt 1,3-
O bračnom pravu: što su prvi brakovi imali različita od poznijih ženidaba?
356
DECIV. DEI
15,
16,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
16,2
nam, alterum patrem, alterum avunculum, alterum socerum, alte ram matrem, alteram amitam, alteram socrum; atque ita se non in paucitate coartatum, sed latius atque numerosius propinquitatibus crebris vinculum sociale diffunderet.
Propinquitas ordmibus d i n -
16. 2. Quod humano genere crescente et multiplicato etiam inter i p i s deorum multorum falsorumque cultores sic observari / cernim
CC478
PL 459
0
r
mitur.
.
.
i
.i
.
r
.
mus, ut, etiamsi perversis legibus permittantur rraterna comugia, melior tamen consuetudo ipsam malit exhorrere licentiam, et cum sorores accipere in matrimonium primiš humani generis temporibus omnino licuerit, sic aversetur, quasi numquam licere potuerit. A d humanum enim sensum vel alliciendum vel offendendum mos valet plurimum; qui cum in hac causa immoderationem concupiscen/tiae coherceat, eum d i s s i g n a r i atque corrumpi merito esse nefarium iudicatur. S i enim est iniquum aviditate possidendi transgredi limitem agrorum, quanto est iniquius libidine concumbendi subvertere limitem morume Experti autem sumus in connubiis consobrinarum etiam nostris temporibus propter gradum propinquitatis fraterno gradui proximum quam raro per mores fiebat, quod fieri per leges licebat, quia id nec divina prohibuit et nondum prohibuerat lex hu mana. Verumtamen factum etiam licitum propter vicinitatem horrebatur illiciti et, quod fiebat cum consobrina, paene cum sorore fieri videbatur; quia et ipsi inter se propter tam propinquam consanguinitatem fratres vocantur et paene germani sunt . Fuit autem antiquis patribus religiosae curae, ne ipsa propinquitas se paulatim propaginum ordinibus dirimens longius abiret et propinquitas esse desisteret, eam nondum longe positam rursus matrimonii vinculo colligare et quodammodo revocare fugientem. Unde iam pleno hominibus orbe terrarum, non quidem sorores ex patre vel matre vel ex ambobus suis parentibus natas, sed tamen amabant de suo genere ducere uxores. Verum quis dubitet honestius hoc tempore etiam consobrinorum prohibita esse coniugia? non solum secundum ea, quae disputavimus, propter multiplicandas affinitates, ne habeat duas necessitudines una persona, cum duae possint eas habere et numerus propinquitatis augeri; sed etiam quia nescio quomodo inest humanae verecundiae quiddam naturale atque laudabile, ut, cui debet causa propinquitatis reverendum honorem, ab ea contineat, quamvis generatricem, tamen libidinem, de qua erubescere videmus et ipsam pudicitiam coniugalem. bv
15,
16,1 -
16,2
357
tako te jedan čovjek ima kao zasebne osobe: i sestru, i suprugu, i sestričnu, i oca, i ujaka, i svekra, i majku, i tetku, i svekrvu. I tako društvovna spona ne bi bila stiješnjena na nekolicinu, nego bi se pro širila i zahvatila veći broj ljudi povezanih češćim srodstvom. 2. S porastom i umnožbom ljudskoga roda, vidimo, kako se toga pridržavaju i među bezbožnim štovateljima mnogih lažnih bogova, tako te - iako izopačenim zakonima dopuštaju brak između brata i sestre - boljim običajem vole zazirati od takve dopuštenosti pa iako u prvo doba ljudskoga roda bijaše u cijelosti dopušteno oženiti se vlastitom sestrom, toga se sad tako gnušaju kao da se to više nikad ne može dopustiti. Jer običaj najviše može kad je posrijedi bilo pri mamljivanje bilo odbijanje ljudskih osjećaja. A budući da on u ovome slučaju obuzdava neumjerenost požude, s pravom osuđujemo kao zlo čin kad se običaj ukida ili krši. Jer ako je opačina - radi pohlepe za posjedom - prijeći među polja, koliko li je opakije oboriti ogradu ćudorednog običaja radi požude za obležajem! Opazili smo naime i sami, kako čak i u naše doba rijetki su brakovi između bratića i se strične (zbog svega jednog stupnja odmaknuća od srodstva brata i sestre), pa se tako nije dogodilo po običaju ono što se dopuštalo po zakonu, jer toga nije branio ni božanski zakon, a još ne bijaše zabra nio ni ljudski . Pa iako bijaše zakonom dopušteno, užasavahu se toga kao nedopuštenog (zbog blizine onomu nedopuštenom), i veza sa se stričnom činila se gotovo kao veza sa sestrom, jer se ti sami između sebe i nazivaju bratom i sestrom i zbog bliska krvnog srodstva gotovo i jesu brat i sestra. 1
74
b v
Drevnim očima bijaše predmetom vjerske brige, da u nizanju nara štaja srodstvo malo po malo ne popusti i toliko se udalji te prestane i biti srodstvo, pa urediše da ga ponovo učvrste vezom braka, prije negoli se ono posve odaleči, te ga nekako vrate dok tako bježi. Otu da, i u svijetu već napučenu ljudima, oni ipak voljahu ženiti se, do duše ne sestrama od oca ili od majke i l i od oba zajednička roditelja, ali od svojega roda. Međutim, tko bi sumnjao, kako je časnije što su u naše vrijeme zabranjeni brakovi između bratića i sestrična, i to ne samo prema onome o čemu već raspravljasmo (radi umnožbi srodničkih veza, i kako jedna osoba ne bi sadržavala dva odnošaja, kad ih već mogu imati dvije osobe i tako se povećati broj srodnika) nego i zbog toga što je ljudskoj stidljivosti nekako urođeno te je nešto na ravno i pohvalno da prema onoj ženi kojoj se, zbog srodstva, duguje štovanje i čast, prema toj se obuzdava i požuda (a koja je takva iako je ploditeljica) te se zbog nje, kao što vidimo, rumeni od srama i sama bračna čednost.
designari ant. edd. 1
7 4
Gen 13, 8; 14, 14. 16; Par 23, 21-22.
Prema Pseudo-Aureliju Viktoru (Epitome de Carsaribus, 48,10) i Ambroziju (Epistulae, 60,8) car Teodozije je zabranio takve brakove.
358 Generatio regeneratione opus habet.
CC 479
DECIV. DEI
15, 16,3 - 17
O DRŽAVI BOŽJOJ
16. 3. Copulatio igitur m a r i š et feminae, quantum attinet ad ge nus mortalium, quoddam seminarium est civitatis; sed terrena civi tas generatione tantummodo, caelestis autem etiam regeneratione opus habet, ut noxam generationis evadat. Utrum autem aliquod fue rit, vel si fuit, quale fuerit cor/porale atque visibile regenerationis signum ante diluvium, sicut Abrahae circumcisio postea est imperat a , sacra Historia tacet. Sacrificasse tamen Deo etiam illos antiquissimos homines non tacet; quod et in duobus primiš fratribus claruit , et Noe post diluvium, cum de arca fuisset egressus, hostias Deo legitur immolasse . De qua re in praecedentibus/ libris iam diximus, non ob aliud daemones arrogantes sibi divinitatem deosque se credi cupientes sibi expetere sacrificium et gaudere huiusmodi honoribus, nisi quia verum sacrificium vero Deo deberi sciunt .
3. Dakle, spolni snošaj muškarca i žene, onoliko koliko se tiče roda smrtnika, zapravo je nekakvo rasadište grada. N u , dok zemaljskomu gradu treba samo rođenje, nebeskomu treba i preporodenje, kako bi izbjegao grijehu rođenja. Sveta povijest šuti o tome da l i je bilo prije Potopa, i l i ako ga bijaše, kakav je bio tjelesni i vidljivi znak preporođenja, kao što je poslije Abrahamu naloženo obrezanje . Ona ne pre šućuje kako su i ti najdrevniji ljudi žrtvovali Bogu, kao što je bjelo dano u dvojice prve braće ; a čitamo i kako je Noa, pošto bijaše izašao iz korablje, prinio Bogu žrtve. Dočim već smo govorili u pret hodnim knjigama, kako zlodusi (koji sebi prisvajaju božansku čast i žele da se vjeruje kako su bogovi) zahtijevaju žrtve i raduju se takvim počastima samo zbog toga što znaju da se istinska žrtva ne duguje nikomu drugomu osim pravomu Bogu.
17. Cum ergo esset Adam utriusque generis pater, id est et cuius series ad terrenam, et cuius series ad caelestem pertinet civitatem, occiso Abel atque in eius interfectione commend ato mirabili sacramento facti sunt duo patres singulorum generum, Cain et Seth, in quorum filiis, quos commemorari oportebat, duarum istarum civitatum in genere mortalium evidentius indicia clarere coeperunt. Cain quippe genuit Enoch, i n cuius nomine condidit civitatem, terrenam scilicet, non peregrinantem in hoc mundo, sed in eius temporali pace ac felicitate quiescentem. Cain autem interpretatur possessio; unde dictum est, quando natus est, sive a patre sive a matre eius: Acquisivi hominem per Deum . Enoch vero dedicatio ; hic enim dedicatur terrena civitas, ubi conditur, quoniam hic habet eum, quem intendit et appetit, finem. Porro ille Seth interpretatur resurrectio et Enos filius eius interpretatur homo ; non sicut Adam. E t ipsum enim no men homo interpretatur; sed commune perhibetur esse in illa lingua, id est hebraea, masculo et feminae. Nam sic de illo scriptum est: Masculum et feminam fecit illos et benedixit illos et cognominavit nomen eorum Adam . Unde non ambigitur sic appellatam fuisse fe minam Evam proprio nomine, ut tamen Adam, quod interpretatur homo, nomen esset amborum. Enos autem sic interpretatur homo, ut hoc non posse feminam nuncupari periti linguae illius asseverent, tamquam filius resurrectionis, ubi non nubent neque uxores ducent . Non enim erit ibi generatio, cum illuc perduxerit regeneratio. Quare et hoc non incassum notandum arbitror, quod in eis generatio nibus, quae propagantur ex illo qui est appellatus Seth, cum genuisse filios filiasque dicantur, nulla ibi genita nominatim femina expressa est; in his autem, quae propagantur ex Cain, in ipso fine, quousque
17. I dok dakle A d a m bijaše otac obaju rodova (to jest: i onoga kojega se loza tiče zemaljskog i onoga kojega se loza tiče nebeskog grada), kad A b e l bi ubijen, s čudesnim otajstvom naznačenim u nje govu ubojstvu, pojaviše se dva oca za pojedine rodove, Kajin i Šet, i u njihovim sinovima koje je trebalo spomenuti stadoše se u rodu smrtnika jasnije pokazivati znakovi tih dvaju gradova.
75
76
PL 460
77
78
Quae sit duarum generationum significatio.
359
15, 16,3 - 17
79
80
81
82
83
84
2
3
4
5
Kajin postade otac Henoka, i u njegovo ime utemelji grad, naime onaj zemaljski, koji ne hodočasti ovim svijetom nego miruje u nje govu vremenitu miru i sretnosti. Samo ime Kajin tumači se kao ime tak ; otuda kad je rođen, reče njegov otac i l i mati: »Stekoh čovjeka s pomoću Boga.« Henok pak znači posveta (dedicatio) ; naime, ze maljski grad se posvećuje ovdje gdje se i osniva, jer tu ima i svrhu kojoj teži i koju želi. Ime Set tumači se kao uskrsnuće, dok ime njegova sina, Enoš, znači čovjek , ali ne onako kao Adam. Samo to ime tumači se kao 'čovjek', ali u njihovu jeziku, to jest u hebrejskom, odnosi se i na muško i na žensko. O njemu je, naime, pisano ovako: »Stvorio ih je muško i žensko i blagoslovio ih je i nazva ih imenom A d a m . « Otuda nema nikakve dvojbe, da iako je žena nazvana vlasti tim imenom E v a , ime Adam, što znači »čovjek«, bijaše ime oboma. Dočim, Enoš tumači se kao »čovjek« u tome smislu da se - kako tvrde znalci toga jezika - tim imenom žena ne može nazvati, jer znači »sin uskrsnuća«, gdje »niti će se ženiti, niti udavati« . Budući da tu neće biti rađanja, kad se tamo bude stiglo preporađanjem. 1
2
4
5
6
7
2 3 7 5
7 6
7 7
7 8
7 9
8 0
8 1
8 2
8 3
8 4
C f . G e n 17, 10-11. C f . G e n 4, 3-4. C f . G e n 8, 20. C f . De civ. Dei 11, 13, 19. G e n 4, 1; cf. H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 7. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 9. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 16. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 9. G e n 5, 2; cf. H l E R O N I M U S , Quaest. hebr. in Gen. 313. L c 20, 35.
3
4 5
1
Post Post Post Vidi
17,10-14. 4,3-4. 8,20. O Božjoj državi, 10,4-6; 26.
Hebr. Kayin prema kartah - dobiti, steći. Augustin kaže possesio (imetak, posjed, dobitak). Post 4,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Moguće tumačenje. Nepotvrđeno tumačenje. U hebrejskom adam znači »ljudsko biće«, ali i enosh znači uglavnom isto (na primjer »ljudski stvor«). Post 5,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Lk 20,35. 2 3 4 5
6
7
0 dvojici otaca 1 prvaka poteklih o d jednoga roditelja.
360
D E CIV. D E I
15, 17 - 18
O DRŽAVI BOŽJOJ
bz
pertendunt , novissima femina genita nomi/natur. Sic enim legitur: Mathusael genuit Lamech; et sumpsit sibi Lamech duas uxores, no men uni Ada et nomen secundae Sella, et peperit Ada Iobel; hic erat pater habitantium in tabernaculis pecuariorum. Et nomen fratris eius Iobal; hic fuit qui ostendit psalterium et citharam. Sella autem pepe rit et ipsa Thobel; et erat malleator et aerarius aeramenti et ferri. Soror autem Thobel Noema . Hoc usque porrectae sunt generationes ex Cain, quae sunt omnes ab Adam octo annumerato ipso Adam, septem scilicet usque ad Lamech, qui duarum maritus uxorum fuit, et / octava est generatio in filiis eius, in quibus commemoratur et femi na. Ubi eleganter significatum est terrenam civitatem usque in sui finem carnales habituram generationes, quae marium feminarumque coniunctione proveniunt. Unde et ipsae, quod praeter Evam nusquam reperitur ante diluvium, nominibus propriis exprimuntur uxores illius hominis, qui nominatur hic novissimus pater. Sicut au tem Cain, quod interpretatur possessio, terrenae conditor civitatis, et filius eius, in cuius nomine condita est, Enoch, quod interpretatur dedicatio, indicat istam civitatem et initium et finem habere terrenum, ubi nihil speratur amplius, quam in hoc saeculo cerni potest: ita Seth, quod interpretatur resurrectio, cum sit generationum seorsus commemoratarum pater, quid de filio eius sacra haec Historia dicat, intuendum est.
CC 480
85
PL 461
Enos speravit i n v o c a r e no men Domini.
18. Et Seth, inquit, natus est filius, et nominavit nomen eius Enos; hic speravit invocare nomen Domini Dei . Nempe clamat attestatio veritatis. In spe igitur vivit homo filius resurrectionis; in spe vivit, quamdiu peregrinatur hic, civitas Dei, quae gignitur ex fide resurrec tionis Christi. Ex duobus namque illis hominibus, Abel, quod inter pretatur luctus , et eius fratre Seth, quod interpretatur resurrectio, mors Christi et vita eius ex mortuis figuratur. Ex qua fide gignitur hic civitas Dei, i d est homo, qui speravit invocare nomen Domini Dei. Spe enim salvi facti sumus, ait Apostolus. Spes autem quae videtur, non est spes. Quod enim videt quis, quid et sperat? Si autem quod non videmus speramus, per patientiam exspectamus . Nam quis vacare hoc existimet ab altitudine sacramenti? Numquid / enim Abel non speravit invocare nomen Domini Dei, cuius sacrificium Scriptu ra tam acceptum Deo fuisse commemorat? Numquid ipse Seth non speravit invocare nomen Domini Dei, de quo dictum est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel ? Cur ergo huic proprie tribuitur, quod piorum omnium intellegitur esse commune, nisi quia oportebat in eo, qui de patre generationum in meliorem partem, hoc 86
15,
17 -
18
Stoga mnijem kako nije nevažno, primijetiti da među naraštajima što se rađahu od onoga koji je nazvan Šet (iako se kaže kako mu se rodiše i sinovi i kćeri), ipak poimence nije spomenuto ni jedno žensko rođeno u toj lozi. Dočim među onima što se rodiše od Kajina, na samome kraju onih koji se nabrajaju, poimence se spominje posljed nje rođeno žensko. Čitamo ovako: »Metušaelu se rodio Lamek. L a mek uze dvije žene. Jedna se zvala A d a , a druga Sila. A d a rodi Jabala, koji je postao praocem onih što pod šatorima žive sa stokom. Bratu mu bijaše ime Jubal. O n je praotac svih koji sviraju na liru i sviralu. Sila rodi Tubel-Kajina, praoca onih koji kuju bakar i željezo. Tubal-Kajinovoj sestri bijaše ime Naama.« 8
Sve dovde zahvaćaju naraštaji što potječu od Kajina, kojih počevši od Adama i zajedno s Adamom ima osam, to jest: sedam naraštaja do Lameka, koji bijaše muž dviju žena, i osmi naraštaj su njegova djeca, među kojom se spominje i žensko. Tu se tako otmjeno naznačuje kako će zemaljski grad sve do svojega kraja imati putene rođaje, koji nastaju od združivanja muškaraca i žena. Stoga se i žene onoga čovje ka, koji se spominje kao posljednji otac , navode s vlastitim imenima, što se opet ne susreće nigdje prije Potopa, osim u slučaju Eve. I kao što Kajin, koji znači »imetak«, utemeljitelj je zemaljskoga grada, i Henok, kojega ime znači »posvetu«, njegov je sin u čije ime je grad utemeljen, pokazuju kako taj grad ima zemaljski i početak i svrhu (i gdje se ne nada ničemu više osim onoga što se može razaznati u ovome svijetu), tako Šet, kojega ime znači »uskrsnuće«, otac je onih naraštaja koji se zasebno spominju, i sada valja pogledati što ova sveta povijest kaže o njegovu sinu. 9
87
ca
88
CC 481
18. I reče: »Šetu se rodi sin, i nazva ga imenom Enoš; taj se nadao zazivati ime Gospodina Boga.« Tu se doista glasno izvikuje svjedočanstvo istine. U nadi, dakle, živi čovjek, sin uskrsnuća; u nadi živi, dokle god ovdje hodočasti, i grad Božji koji se rađa iz vjere u uskrsnuće Kristovo. Naime, po obojici tih ljudi (po Abelu, kojega ime znači »žalost« , i po njegovu bratu Šetu, kojega ime znači »us krsnuće«) pretkazuje se u praliku Kristova smrt i njegov život od mrtvih. A iz te se vjere ovdje rađa grad Božji, to jest čovjek »koji se nadao zazivati Gospodina Boga.« 1
2
89
b z
0 3
protenduntur M. et om. M.
Apostol kaže: »Nadom smo naime spašeni. A nada koja se vidi nije nada, jer kako se tko može nadati onomu što vidi? A l i ako se nadamo onomu čega ne vidimo, sa strpljenjem to čekamo.« Tko da ne vidi kolika je u tome dubina otajstva? Zar se naime nije i A b e l nadao zazivati ime Gospodina Boga, kojemu se njegova žrtva bijaše toliko 3
8 9
8 5
8 6
8 7
8 8
8 9
G e n 4, 18-22. G e n 4, 26. C f . HffiRONlMUS, De nomin. hebr. 5. R o m 8, 24-25. G e n 4, 25.
1
Post 4,18-22. To jest: Lamek.
Post 4,26. (Prijevod prema latinskom predlošku). Augustin ovdje raspravlja o kreposti nade ali polazi od pogrješnog prijevoda s hebrejskog, jer dotični izričaj znači »počelo se zazivati«, kao što i stoji u novijem hrvatskom prijevodu Biblije: »Tada se počelo zazivati ime Jahvino«. Hebrejski Hebel znači dah. Rim 8,24-25. 2
3
Koje je označje u Abelu, Šetu i Enošu, a koje se pojavljuje u odnosu na Krista i njegovo tijelo, to jest Crkvu?
362
15, 18 - 19
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
est supernae civitatis, separatarum, primus commemoratur exortus, praefigurari hominem, id est hominum societatem, quae non secun dum hominem in re felicitatis terrenae, sed secundum Deum vivit in spe felicitatis aeternae? Nec dictum est: H i c speravit in Dominum Deum; aut: H i c invocavit nomen Domini Dei; sed: Speravit , inquit, invocare nomen Domini Dei. Quid sibi hoc vult: Speravit invocare, nisi quia prophetia est exorturum populum, qui secundum electionem gratiae invocaret nomen Domini Dei? Hoc est, quod per alium prophetam d i c t u m Apostolus de hoc populo intellegit ad Dei gra tiam pertinente: Et erit, omnis qui invocaverit nomen Domini salvus erit . Hoc ipsum enim quod dicitur: Et nominavit nomen eius Enos, quod interpretatur homo, ac deinde additur: Hic spelravit invo care nomen Domini Dei, satis ostenditur, quod non in se ipso spem ponere debeat homo; maledictus enim omnis, sicut alibi legitur, qui spem suam ponit in homine , ac per hoc nec in se, ut sit civis alte rius civitatis, quae non secundum filium Cain dedicatur hoc tempo re, i d est mortalis huius saeculi labente transcursu, sed in illa immortalitate beatitudinis sempiternae. cb
90
cc
91
PL 462
92
15,
18 -
363
19
svidjela, kako kaže Pismo? Zar se nije i Šet nadao zazivati ime G o spodina Boga, o kojemu je kazano: »Podiže mi Bog drugo sjeme mje sto Abela.« Dakle, zašto bi se ovomu posebno pripisivalo ono što se podrazumijeva da je zajedničko svima pobožnicima, ako ne zbog toga što je trebalo da onaj, koji je prvi potekao od oca izdvojenih naraštaja s boljom sudbinom, naime višnjeg grada, predoznači čovjeka, to jest zajednicu ljudi koja ne živi po čovjeku, u zbilji zemaljske sretnosti, nego po Bogu, u nadi vječne sretnosti? I nije rečeno: 'Ovaj se nadao u Gospodina Boga' i l i ' O n je zazvao ime Gospodina Boga', nego je rečeno: »Nadao se zazivati ime Gospodina Boga.« A što se time »nadao se zazivati« htjelo reći, ako ne proroštvo, da će doći narod, koji će po izabranju milosti zazivati ime Gospodina Boga? 5
6
Postoji i što drugi prorok reče, a što apostol razumijeva da se tiče ovoga naroda koji pripada Božjoj milosti: »I bit će: tko god zazove ime Gospodinovo, bit će spašen.« Ovo isto što kaže: »I nazva ga Enoš, što znači čovjek«, i zatim dodaje: »Taj se nadao zazivati ime Gospodina Boga«, dostatno pokazuje kako čovjek ne smije polagati nadu u sebe sama. I kao što drugdje čitamo: »Proklet svatko koji se uzdaje u čovjeka.« Prema tome, čovjek se ne smije ufati u sebe sa ma, kako bi bio građanin onoga drugoga grada, koji se ne posvećuje ovomu dobu na način Kajinova sina, to jest prolaznu tijeku ovoga smrtnog svijeta, nego je u besmrtnosti vječnoga blaženstva. 7
8
19. N a m et ista propago, cuius est pater Seth, in ea generatione habet dedicationis nomen, quae septima est e x Adam annumerato
Enoch seu dedicatio differtur m rinem.
cd
, ,
_
•
i
T-.
•n
I
I •
Adam. Septimus enim ab illo natus est Enoch, quod interpretatur dedicatio. Sed ipse est ille translatus, quoniam placuit Deo, et insigni numero in ordine generationum, quo sabbatum consecratum est, septimo scilicet ab Adam. Ab ipso autem patre istarum generatio num, quae discernuntur a progenie Cain, id est a Seth, sextus est; quoto die factus est homo et consummavit Deus omnia opera sua. Sed huius Enoch translatio nostrae dedicationis est praefigurata di latio. / Quae quidem iam facta est in Christo capite nostro, qui sic resurrexit, ut non moriatur ulterius, sed etiam ipse translatus est; restat autem altera dedicatio universae domus, cuius ipse Christus est fundamentum , quae differtur in finem, quando erit omnium resurrectio non moriturorum amplius. Sive autem domus Dei dica tur sive templum Dei sive civitas Dei, id ipsum est nec ab horret a latini eloquii consuetudine. N a m et Virgilius imperiosissimam civi tatem domum appellat Assaraci, Romanos volens intellegi, qui de Assaraco per Troianos originem ducunt ; et domum Aeneae eosdem ipsos, quia eo duce Troiani cum Italiam venissent ab eis condita est ce
če 482
93
94
19. Naime i ista loza kojoj je otac Šet ima ime »posveta« u narastaju koji je sedmi od Adama, pribrojivši i Adama. Jer sedmi što je potekao od njega jest Henok, kojega se ime tumači kao posveta. A on je onaj koji je prenesen, jer se bio svidio Bogu , a po redu je sedmi od Adama, što je značajan broj u poretku naraštaja, po kojem je i sabbath posvećen. I uz to je šesti od Šeta, oca onih naraštaja koji se razlikuju od potomstva Kajinova; a u taj je dan stvoren čovjek, i Bog je dovršio sva svoja djela. A prijenos ovoga Henoka pralik je odgode naše posvete. 1
A ta je posveta već izvršena u Kristu, glavi našoj, koji je uskrsnuo da više nikad ne umre, ali i on sam je prenesen. Preostaje druga posveta cjelokupnoga doma, kojemu je temelj sam Krist, koja je odgođena za konac, kad će biti uskrsnuće svih onih koji više nikad neće umrijeti. Bilo da se zove domom Božjim ili hramom Božjim ili gradom Božjim - jedno je te isto i ne odudara od običaja latinskoga govora. Jer i Vergilije naziva najcarskiji grad »dom Asarakov« , podrazumijevajući time Rimljane, koji preko Trojanaca vuku podrijetlo od Asaraka, dok same Rimljane naziva »dom Eneje« , jer kad Trojanci, pod vodstvom 2
c b
Hic antepon.
M.
0 0
quicumque M. «* ab M. propagine M.
3
0 6
4 5 6
9 0 9 1 9 2 9 3
9
4
Ioel 2 , 3 2 . Rom 1 0 , 1 3 . Ier 1 7 , 5 . Cf. Eph. 2 , 2 0 .
7
V E R G I L I U S , Aen.
2
8
1 2
1, 2 8 3 - 2 8 5 .
Post 4,25. Post 4,26. Rim 11,5. Joel 2,36. (Prijevod prema latinskom predlošku). Jr 17,5. Post 5,24; V i d i O Božjoj državi, 15,10. Vergilije, Eneida, 1,284. Vergilije, Eneida, 3,97.
o
označju koje
HenokoviT prijenosu,
U
364
D E civ. DEI
15, 1 9 - 2 0 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
95
R o m a . Imitatus namque est poeta ille Litteras sacras, in quibus dicitur domus Iacob i a m ingens populus Hebraeorum. cf
20. 1. Dicet aliquis: S i hoc intendebat scriptor huius historiae in commemorandis generationibus ex Adam per filium eius Seth, ut per illas perveniret ad Noe, sub quo factum est diluvium, a quo rursus contexeretur ordo nascentium, quo perveniret ad Abraham, a quo Matthaeus evangelista incipit generationes, quibus ad Christum pervenit aeternum regem civitatis Dei: quid intendebat in generationi bus ex Cain et quo eas perducere volebat? Respondetur: Usque ad diluvium, quo totum illud genus terrenae civitatis assumptum est, sed reparatum est ex filiis Noe. Neque enim deesse poterit haec ter rena civitas societasque hominum secundum hominem viventium usque ad huius saeculi finem, de quo Dominus ait: Filii saeculi huius generant et generantur . Civitatem vero Dei peregrinantem in hoc saeculo regeneratio perducit ad alterum saeculum, cuius filii nec ge nerant nec generantur. H i c ergo generari et generare civitati utri/que commune est; quamvis Dei civitas habeat etiam hic multa civium milia, quae ab opere generandi se abstineant ; sed habet etiam illa ex imitatione quadam, licet errantium. A d eam namque pertinent etiam, qui deviantes ab huius fide diversas haereses condiderunt; secundum hominem quippe vivunt, non secundum Deum. Et Indorum gymnosophistae, qui nudi perhibentur philosophari in solitudinibus Indiae, cives eius sunt, et a generando se cohibent . Non est enim hoc bonum, nisi cum fit secundum fidem summi boni, qui Deus est. Hoc tamen nemo / fecisse ante diluvium reperitur; quando quidem etiam ipse Enoch septimus ab Adam, qui translatus refertur esse, non mortuus, genuit filios et filias antequam transferretur; in quibus fuit Mathusalam, per quem generationum memorandarum ordo transcurrit.
Terrena civitas huius saeculi est.
96
PL 463
cg
97
CC 483
Pauci sunt in progenie Cain.
20. 2. Cur ergo tanta paucitas successionum commemoratur in generationibus ex Cain, si eas usque ad diluvium perduci oportebat, nec erat diuturna aetas praeveniens pubertatem, quae centum vel amplius annos vacaret a fetibus? N a m si non intendebat auctor libri huius aliquem, ad quem necessario perduceret seriem generatio num, sicut in illis, quae veniunt de semine Seth, intendebat pervenire ad Noe, a quo rursus ordo necessarius sequeretur: quid opus erat praetermittere primogenitos filios, ut perveniretur ad Lamech, in cuius filiis finitur illa contextio, octava generatione scilicet ex Adam, septima ex Cain, quasi esset inde aliquid deinceps connectendum, rf
19 -
5
9 6
9 7
V E R G I L I U S , Aen.
365
20. 1. Reći će tkogod: ' A k o je pisac te povijesti, spominjući na raštaje od Adama preko njegova sina Šeta, kanio njima stići do Noe, za kojega je došlo do Potopa, da bi se opet od njega pratio poredak rođenih sve do Abrahama (od kojega evanđelist Matej započinje na raštaje kojima se stiže do Krista, vječnoga kralja grada Božjeg), što li je kanio navodeći naraštaje od Kajina, i kamo ih hotijaše dovesti?' Odgovor će biti: 'Sve do Potopa, kojim je uništen cijeli onaj rod ze maljskoga grada; ali je kasnije obnovljen iz potomaka Noinih.' A i neće moći nestati ovoga zemaljskoga grada, ni zajednice ljudi što žive po čovjeku, sve do samoga konca ovoga vijeka, o kojemu Gospodin kaže: »Djeca ovoga vijeka rađaju i rađaju se.« Dočim, grad Božji, koji je na proputovanju ovim svijetom, preporođenjem se dovodi u drugi vijek, kojega djeca niti rađaju niti se rađaju. Dakle, ovdje je obadvama gradovima zajedničko i rađati se i rađati, iako Božji grad ima čak i ovdje mnogo tisuća građana koji se ustežu od čina rađanja. A i drugi grad ima takve koji ih nekako oponašaju, ali ti su u zabludi. Jer ovome gradu pripadaju i oni što su, skrenuvši od vjere božan skoga grada, osnovali različite sljedbe; a ti dakako žive po čovjeku, a ne po Bogu. Naime, i indijski gimnosofisti - o kojima se govori kako goli mudruju u osamljenim mjestima Indije - građani su ovoga grada, a suzdržavaju se od rađanja. Jer takvo što nije dobro ukoliko ne biva prema vjeri u najviše dobro, koje je Bog. Pa ipak, ne nalazi se da se itko tako ponašao prije Potopa, kad čak i sam Henok (sedmi u lozi od Adama, o kojemu se iznosi da je prenesen, ne da je umro) izrodio je sinove i kćeri prije nego je prenesen, a među njima bijaše i Metušalah, kroz kojega je prolazio poredak naraštaja koje je trebalo spomenuti. 1
2. Dakle, zašto se spominje tako malo naraštaja u lozi od Kajina, ako ih je trebalo pratiti sve do Potopa, i ako nije dugo razdoblje prethodilo njihovoj spolnoj zrelosti, tako te ne imadijahu poroda sto tinu i više godina? Naime, ako pisac ove knjige nije težio nekomu osobito, do kojega bi nuždno doveo niz naraštaja (kao što je pri onima što potekoše od sjemena Setova kanio stići do Noe, od kojega bi ponovo slijedio nuždan poredak) - što mu je trebalo mimoilaziti prvorođene sinove, kako bi stigao do Lameka, s kojega se sinovima završava taj niz, naime: osmi naraštaj od Adama, sedmi od Kajina, kao da je odatle opet trebalo štogod povezati, kako bi se time stiglo,
abstinent M.
3, 97-98.
L c 20, 34. C f . P L I N I U S , Nat. hist. 7, 2, 22.
20,2
Eneje, dođoše u Italiju, tada osnovaše R i m . Tako taj glasoviti pjesnik nasljeduje Sveto pismo, u kojem se i golemi puk Hebreja naziva »do mom Jakovljevim.«
tam M.
c g
9
15,
Lk 20,34. (Augustin navodi ponešto slobodnije).
Zašto se Kaji nova loza završava u osmome nara štaju od Adama, dok Noa pripada desetome naraštaju od istog oca Ada ma.
366
15, 20,2 - 20,3
D E CIV. D E I
20,3
367
20. 3. Sed qui ex hoc movetur, meminerit, cum quaererem, quomodo credendum sit antiquos illos homines per tam multos annos a gignendis filiis cessare potuisse, duobus modis istam solutam esse quaestionem: aut de sera pubertate, proportione tam longae vitae, aut de filiis qui commemorantur in generationibus, quod non fuerint primogeniti, sed hi, per quos ad eum, quem intendebat auctor libri, poterat perveniri , sicut ad Noe in generationibus Seth. Proinde in generationibus Cain, si non occurrit qui deberet intendi, ad quem praetermissis primogenitis per eos, qui commemorati sunt, perveni r i oportebat, sera pubertas intellegenda restabit, ut aliquanto post centum annos puberes habilesque ad gignendum facti fuerint, ut ordo generationum per primogenitos curreret et usque diluvium ad numerum annorum tantae quantitatis occurreret. Quamvis fieri pos sit, ut propter aliquam secretiorem causam, quae me latet, usque ad Lamech et eius filios generationum perveniente contextu commendaretur haec civitas, quam dicimus esse terrenam, ac deinde cessaret scriptor l i b r i commemorare ceteras, quae usque ad diluvium esse potuerunt. Potest et illa esse causa, cur non ordo generationum per primogenitos duceretur, ut necesse non sit in illis hominibus tam seram credere pubertatem, quod scilicet eadem civitas, quam Cain in nomine Enoch filii sui condidit, longe lateque regnare potuerit et reges habere non simul plures, sed suis aetatibus singulos, quos genuissent sibi successuros quicumque regnassent. H o r u m regum pri mus esse potuit ipse Cain, secundus filius eius Enoch, in cuius nomi-
3. N u , onaj kojega ovo zbunjuje neka se sjeti kako - kad sam istraži vao kojim načinom treba vjerovati da su se oni drevni ljudi toliko mnogo godina mogli suzdržavati od rađanja djece - iznesoh da se to pitanje može razriješiti dvostruko: i l i poznom spolnom zrelošću (u skladu s njihovim dugim životom) i l i time što sinovi spominjani u naraštajima ne bijahu prvorođeni, nego oni preko kojih se moglo stići do onoga kojega imadijaše na umu pisac knjige, kao do Noe u nara štajima od Šeta. Prema tome, ako se u naraštajima od Kajina ne na lazi nitko kojega je pisac postavio kao onoga kojemu treba stići preko onih što su spomenuti (mimoišavši prvorođene), preostat će da se pretpostavi pozna spolna zrelost; naime, tako bi tek nakon nekih sto tinu godina postali zreli i sposobni za rađanje, te bi poredak naraštaja preko prvorođenih išao sve do Potopa, zahvativši tako golem broj godina. Pa ipak može biti da se - zbog nekog tajnijeg razloga koji je meni skriven - ovaj grad, koji nazivamo zemaljskim, sve do Lameka i njegove djece, opisivao po slijedu naraštaja, te je zatim pisac knjige prestao spominjati ostale kojih je moglo biti sve do Potopa. A l i može biti i drugi razlog zašto se poredak naraštaja preko prvorođenih si nova nije pratio, tako te ne bude potrebno pretpostaviti onako poznu spolnu zrelost u tih ljudi, naime: onaj grad, što ga Kajin bijaše uteme ljio u ime svojega sina Henoka, mogao je i nadugo i naširoko vladati, a da ipak nema istodobno mnoge kraljeve, nego po jednoga u svakom razdoblju, koji bi još dok je vladao rađao sebi budućeg nasljednika. Prvi od tih kraljeva mogao je biti sam Kajin; drugi njegov sin Henok,
ch
cc 484
p r o p o
20,2 -
bilo do izraelskoga puka (u kojem i zemaljski Jeruzalem pružaše pro ročki znak nebeskoga grada) , bilo do Krista, »po tijelu, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen uvijeke« graditelja i upravitelja višnjeg Je ruzalema, - kad je već cjelokupni porod Kajinov uništen Potopom?
PL 464
nuntur
15,
unde perveniretur vel ad Israeliticum populum, in quo caelesti civitati etiam terrena Ierusalem figuram propheticam praebuit, vel ad Christum secundum carnem, qui est super omnia Deus benedictus in saecula , supernae Ierusalem fabricator atque regnator, cum tota progenies Cain diluvio sit deleta? Unde videri potest in eodem ordine gen erationum primogenitos fuisse commemoratos. Cur ergo tam pauci sunt? Non enim usque ad diluvium tot esse potuerunt, non vacantibus usque ad centenariam pubertatem patribus ab officio generandi, si non erat tune proportione longaevitatis illius etiam sera pubertas. Ut enim peraeque triginta annorum fuerint, cum filios generare coeperunt, octiens triceni (quoniam octo sunt generationes cum Adam et cum eis quos genuit Lamech) ducenti et quadraginta sunt anni: num itaque toto deinde tempore usque ad diluvium non generaverunt? Qua tandem causa, qui haec scripsit, generationes commemorare noluit quae sequuntur? Nam ex Adam usque ad dilu vium computantur anni secundum codices nostros duo milia ducenti sexaginta duo; secundum Hebraeos autem mille sescenti quinquaginta sex. Ut ergo istum numerum minorem credamus esse veriorem, de mille sescentis quinquaginta sex annis ducenti quadraginta / detra hantur: numquid credibile est per mille quadringentos, et quod excurrit, annos, qui restant / usque diluvium, progeniem Cain a gene rationibus vacare potuisse? 98
Quaedam solu-
O DRŽAVI BOŽJOJ
01
c h
a
ad add. M. pervenire M.
2
3
Otuda se može činiti, kako u istome poretku naraštaja bijahu spome nuti prvorođenci. N u zašto su onda tako malobrojni? Nije ih naime moglo biti tako malo sve do Potopa, kad već očima nije trebalo čekati stotinu godina do spolne zrelosti, do sposobnosti rađanja, ako tada spolna zrelost ne bijaše pozna, kako bi bila razmjerna tadašnjoj dugovjekosti. A k o su imali u prosjeku trideset godina kad bi počeli rađati djecu, osam puta trideset (jer je osam naraštaja s Adamom i s onima što se rodiše Lameku) iznosi dvije stotine i četrdeset godina, i zar cijelo to vrijeme sve do Potopa da ne bi rađali? Zbog kojega, dakle, razloga pisac ne htjede spomenuti naraštaje koji su slijedili? Prema našim knjigama, računa se od Adama do Potopa dvije tisuće dvije stotine i šezdeset dvije godine, a - prema hebrejskim knjigama - tisuću šest stotina pedeset i šest. Po vjerujemo l i , dakle, kako je istinitiji manji broj, oduzmimo dvije stotine i četrdeset godina od tisuću šest stotina pedeset i šest. I zar je vjerojatno kako za nekih tisuću i četiri stotine godina - koje preostaju do Potopa - Kajinovo potomstvo nije moglo rađati djecu?
2 3
V i d i O Božjoj državi, 15,2. Rim 9,5.
368
civ.
DE
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 20,3 - 2 0 , 4
ne, ubi regnaretur, condita est civitas; tertius Gaidad, quem genuit Enoch; quartus M e v i a , quem genuit Gaidad; quintus Mathusael, quem genuit Mevia; sextus Lamech, quem genuit Mathusael, qui est septimus ab Adam per Cain " . Non autem erat consequens, ut primogeniti r e g u m regnantibus succederent patribus, sed quos regnandi meritum propter virtutem terrenae utilem civitati vel sors aliqua reperiret, vel ille potissimum succederet patri hereditario quodam iure regnandi, quem prae ceteris filiis dilexisset. Potuit autem vivente ad huc Lamech atque regnante fieri diluvium, ut ipsum cum aliis omnibus hominibus, exceptis qui in arca fuerunt, quem / perderet inveniret. Neque enim mirandum est, si varia quanti/tate numerositatis annorum interposita per tam longam aetatem ab Adam usque dilu vium non aequalis numeri generationes habuit utraque progenies, sed per Cain septem, per Seth autem decem; septimus est enim, ut iam dixi, ab Adam Lamech, decimus Noe; et ideo non unus filius Lamech, sicut in ceteris superius, sed plures commemorati sunt, quia incertum erat quis ei fuisset mortuo successurus, si regnandi tempus inter ipsum et diluvium remansisset. cl
cm
PL 465 CC485
Undenario numero sigmficatur peccatum.
re
20. 4. Sed quoquo modo se habeat sive per primogenitos sive per g e s ex Cain generationum ordo decurrens, illud mihi nullo pacto °
.1
i
.
. i
1
_
,
.
r
.
praetereundum silentio videtur, quod, cum Lamech septimus ab Adam fuisset inventus, tot eius annumerati sunt filii, donec undenarius numerus impleretur, quo significatur peccatum. Adduntur enim tres filii et una filia. Uxores autem aliud possunt significare, non hoc quod nunc commendandum videtur. Nunc enim de generationibus loquimur; illae vero unde sint genitae, tacitum est. Quoniam ergo lex denario numero praedicatur, unde est memorabilis ille Decalogus, profeeto numerus undenarius, quoniam transgreditur denarium, transgressionem legis ac per hoc peccatum significat. Hine est quod in tabernaculo testimonii, quod erat in itinere populi Dei velut templum ambulatorium, undecim vela cilicina fieri praecepta sunt °. In cilicio quippe recordatio est peccatorum propter haedos ad sinistram futuros ; quod confitentes in cilicio prosternimur tamquam dicentes quod in Psalmo scriptum est: Et peccatum meum ante me est semper . Progenies ergo ex Adam per Cain sceleratum undena rio numero finitur, quo peccatum significatur; et ipse numerus femina clauditur, a quo sexu initium factum est peccati, per quod omnes morimur. Commissum est autem, ut et voluptas carnis, quae spiritui resisteret, sequeretur. N a m et ipsa filia Lamech Noema voluptas in terpretatur . Per Seth autem ab Adam usque ad Noe denarius insinuatur legitimus numerus. Cui Noe tres adiciuntur filii, unde uno lapso duo benedicuntur a patre, ut remoto reprobo et probatis filiis ad numerum additis etiam duodenarius numerus intimetur, qui et in 10
101
101
103
c l
0 0 1
9 9
1 0 0
M a n i h e l hic et infra M. in regnum M.
G e n 4, 17-18. E x 26, 7.
15,
20,3 -
369
20,4
u čije ime je i osnovan grad gdje će vladati; treći Irad, koji se rodio Henoku; četvrti Mehujael, koji se rodio Iradu; peti Metušael, koji se rodio Mehujaelu; šesti Lamek, koji se rodio Metušaelu, a koji je i sedmi u lozi od Adama preko Kajina. Te tako nije nuždno bivalo da prvorođeni sinovi nasljeđuju kraljeve koji vladahu, nego oni koji stekoše vlast ili po kakvoj vrlini što je korisna zemaljskome gradu ili po nekakvom slučaju; ili je pak oca nasljeđivao - po nekakvom nasljed nom pravu vladavine - onaj sin kojega je volio više od ostalih sinova. A moglo je doći do Potopa dok je Lamek još živio i vladao te ga je zatekao i uništio zajedno sa svima ostalim ljudima, izuzev onih koji bijahu u korablji. Isto tako ne treba se čuditi ako obje loze nisu imale jednak broj naraštaja (s obzirom na različitu veličinu broja godina što su protekle u dugome razdoblju od Adama sve do Potopa), nego ih je po Kajinu bilo sedam a po Šetu deset - jer, kao što već rekoh, Lamek bijaše sedmi od Adama, a Noa deseti. I zbog toga nije, kao u ostalih prije njega, spomenut jedan Lamekov sin , nego više njih, jer nije bilo sigurno koji bi ga nakon njegove smrti naslijedio, da je bilo preostalo vremena za vladavinu između njega i Potopa. 4
4. N u , kako god bilo, tekao red naraštaja od Kajina ili preko prvorođenih sinova ili preko kraljeva, čini mi se da nipošto ne smijem prešu tjeti da je, kad se pokazalo kako je Lamek od Adama, nabrojano toliko njegovih sinova te je ispunjen broj jedanaest, koji označuje grijeh. Dodani su, naime, tri sina i jedna kćer. Žene bi mogle označi vati štogod drugo, ali ne ono što mi se čini da treba sada raspravljati. Jer sada govorimo o naraštajima; a prešućeno je odakle su potekle te žene. Dakle, budući da se Zakon označuje brojem deset, te otuda i slavnih deset zapovijedi (decalogus), dakako da broj jedanaest, premašujući broj deset, označuje prekoračenje Zakona, pa prema tome i grijeh. Zbog toga je za šator svjedočanstva , koji u hodu naroda Božjega bijaše poput pokretnoga hrama, naređeno da se načini jedanaest za vjesa od kostrijeti . A u kostrijeti je spomen grijeha poradi jaraca koji će stajati s lijeve strane ; ispovijedajući to, padamo nice u kostrijeti i govorimo kao što je pisano u psalmu: »Grijeh je moj svagda preda mnom.« 5
6
7
8
Dakle, loza potomstva od Adama preko ubojice Kajina završava se brojem jedanaest, kojim se označuje grijeh; a sam taj broj zaključuje žena, od čijega je spola i započeo grijeh, po kojem svi umiremo. A došlo je do grijeha te je uslijedila i pohota puti, što se opire duhu. I samo ime Lamekove kćeri Naama tumači se kao pohota (voluptas) . Dočim preko Seta, od Adama do Noe, iznosi se broj deset, koji je zakonski broj. Tomu se dodaju tri Noina sina, od kojih jedan pade, 9
Post 4,19-22. Dj 7,44. Izl 26,7. Mt 25,33. Misli se na stanje o Posljednjem sudu. Ps 51 (50), 5. Haljina od kostrijeti bijaše odjeća pokajanja od najstarijih vremena. Hebrejski Nadmah znači ugodna, ljupka, poželjna.
370
CC 486
Duabus generationibus duae civitates significantur. PL 466
DECIV. DEI
15, 2 0 , 4 - 2 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
Patriarcharum et in Apostolorum numero insignis est, propter septenarii partes alteram per alteram multiplicatas. N a m ter quaterni vel quater terni ipsum faciunt. His ita se habentibus video considerandum et commemorandum, ista utraque progenies, quae distinctis ge nerationibus duas insinuat civi/tates, unam terrigenarum, alteram regeneratorum, quomodo postea sic commixta fuerit atque confusa, ut universum genus humanum exceptis octo hominibus diluvio perire mereretur. 21. Primo autem intuendum est, quemadmodum, cum ex Cain generationes enumerarentur, commemorato ante ceteros posteros eius illo, in cuius nomine condita est civitas, id est Enoch, contexti sunt ceteri usque ad illum finem, de quo locutus sum, donec illud genus atque universa propago diluvio deleretur; cum vero filius Seth unus commemoratus fuisset Enos , nondum usque ad diluvium additis ceteris articulus quidam interponitur et dicitur: Hic liber nativitatis hominum, qua die fecit Deus Adam, ad imaginem Dei fecit illum. Masculum et feminam fecit illos, et benedixit illos, et cognominavit nomen eorum Adam, qua die fecit illos . Quod mihi videtur ad hoc interpositum, ut hine rursus inciperet ab ipso Adam dinumeratio temporum, quam noluit facere, qui haec scripsit, in civitate terrena; tamquam eam Deus sic commemoraret, ut non computaret. Sed quare hine reditur ad istam recapitulationem, postea quam commemo ratus est filius Seth, homo qui speravit invocare nomen Domini D e i , nisi quia sic oportebat istas duas proponere civitates, unam per homicidam usque ad homicidam (nam et Lamech duabus uxoribus suis se perpetrasse homicidium confitetur ), alteram per eum, qui speravit invocare nomen Domini Dei ? Hoc est quippe in hoc mun do peregrinantis civitatis Dei totum atque summum in hac mortalitate negotium, quod per unum hominem, quem sane oceisi resurrectio genuit, commendandum fuit. Homo quippe ille unus totius supernae civitatis est unitas, nondum quidem completa, sed praemissa ista prophetica praefiguratione complenda. Filius ergo Cain, hoc est filius possessionis (cuius nisi terrenae?), habeat nomen in civitate terrena, quia in eius nomine condita est. De his est enim, de quibus cantatur in Psalmo: Invocabunt nomina eorum in terris ipsorum ; propter quod sequitur eos quod in alio Psalmo scriptum est: Domine, in civitate tua imaginem eorum ad nihilum rediges . Filius autem Seth, hoc est filius resurrectionis, speret invocare nomen Domini Dei; eam quippe societatem hominum praefigurat quae dicit: Ego 104
105
106
107
c n
108
co
15,
20,4 -
10
21. Prvo treba razvidjeti zašto je, kad se nabrajaju naraštaji pote kli od Kajina, prije ostalih potomaka spomenut onaj u čije ime bijaše utemeljen grad, to jest Henok, a zatim su nizani ostali sve do onoga konca o kojem sam govorio, naime: sve dok taj rod sa cijelim svojim potomstvom nije uništen u Potopu; dočim, pošto bijaše spomenut je dan Šetov sin, E n o š , nisu dodani ostali sve do vremena Potopa, nego se umeće omanji stavak i kaže: »Ovo je knjiga rođenja ljudi. Onoga dana u koji Bog načini Adama, načini ga na priliku Božju. Stvori ih muško i žensko, blagoslovi ih i nazva ih imenom Adam, onoga dana kada ih načini.« 1
2
A meni se čini, da je to umetnuto radi toga, kako bi s toga mjesta ponovo započelo brojanje vremena od Adama, što onaj koji ovo za pisa nije htio pripisati zemaljskome gradu, kao da ga je Bog tako spomenuo da ga ne bi uračunao. A l i zašto se odavde vraća na sam sažetak, pošto je spomenut Šetov sin, »čovjek koji se nadao zazivati ime Gospodina Boga« , ako ne zbog toga što je tako trebalo predočiti ta dva grada, jedan što počinje s jednim čovjekoubojicom a završava s drugim (jer i Lamek priznaje svojim dvjema ženama da je počinio ubojstvo) , i drugi grad po onome što se nadao zazivati ime Gospo dina Boga? Jer, dok grad Božji hodočasti ovim svijetom, upravo to mu je i sav i najviši posao u ovoj smrtnosti; i to je trebalo istaknuti preko jednoga čovjeka kojega doista porodi uskrsnuće ubijenoga. I taj jedan čovjek predstavlja jedinstvo cjelokupnog višnjega grada, koje doduše još nije ispunjeno, ali treba da se ispuni prema proroč kom predoznačenju što mu je prethodilo. 3
4
109
Neka, dakle, sin Kajinov, to jest sin posjeda (a kojega ako ne zemalj skoga?) ima svoje ime u zemaljskome gradu, koji je i osnovan u nje govo ime. Jer to su oni o kojima se pjeva u psalmu: »Zazivat će imena njihova u njihovim zemljama« ; a zbog toga će ih i snaći ono o čemu piše u drugome psalmu^ »Gospodine, u svojem gradu ti ćeš uništiti sliku njihovu.« Dočim, Šetov sin, to jest sin uskrsnuća, nek 6
0 1
1 0 4 1 0 5 1 0 6 1 0 7 1 0 8 1 0 9
Cf. Gen 4, 26. Gen 5, 1-2. Cf. Gen 4, 26. Gen 4, 23. Ps 48, 12. Ps 72, 20.
371
dok je dvojicu otac blagoslovio , tako te, odstranivši posrnulog a pribrojavši priznate sinove, dobivamo broj dvanaest, koji je značajan kao broj i praotaca i apostola, jer se sastoji od dva dijela broja sedam uzajamno pomnožena. Jer i tri puta četiri i četiri puta tri tvore dva naest. K a d je tomu tako, vidim da treba istražiti i navesti oba ta potomstva (koja razlučenim naraštajima označuju dva grada, jedan pozemljara , a drugi preporođenika) kako se poslije tako smiješaše i stopiše te je sveukupni ljudski rod, izuzev ono osmero ljudi, zaslužio propasti u Potopu.
5
quae M. ipsorum M.
21
Post 9,22-27. Lat. terrigena, zemnorodnik, zemljorodac, zemnik.
Post 4,26. Post 5,1-2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Post 4,26. Post 4,23. Ps 49 11. (Prijevod prema lat. predlošku^. 20. (Prijevod prema lat. predlošku). ' Ps 73 :
Zbog kojega je razloga, pošto se spomenuo Henok, koji bijaše Kajinov sin, opisan neprekinut cijeli njegov naraštaj sve do Potopa, a pošto je spomenut Enoš, koji bijaše Šetov sin, vraća se na početak čovjekova nastanka.
372 CC487
DE
civ.
15, 21 - 2 2
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
autem sicut oliva fructi/fera in domo Dei speravi in misericordia Dei ; vanas autem glorias famosi in terra nominis non requirat; beatus est enim vir, cuius est nomen Domini spes eius, et non respexit in vanitates et insanias mendaces . Propositis itaque duabus civitatibus, una in re huius saeculi, altera in spe Dei, tamquam ex commu ni, quae aperta est in Adam, ianua mortalitatis egressis, ut procurrant et excurrant ad discretos proprios ac debitos fines, incipit dinumeratio temporum; in qua et aliae generationes adiciuntur, facta recapitulatione ex Adam, ex cuius origine damnata, veluti massa una meritae damnationi tradita, f a c i t / Deus alia in contumeliam vasa irae, alia in honorem vasa misericordiae , illis reddens quod debetur in poena, istis donans quod non debetur in gratia; ut ex ipsa etiam comparatione vasorum irae superna civitas discat, quae peregrinatur in terris, non fidere libertate arbitrii sui, sed speret invocare no men Domini Dei. Quoniam voluntas in natura, quae facta est bona a Deo bono, sed mutabilis ab immutabili, quia ex nihilo, et a bono po test deelinare, ut faciat malum, quod fit libero arbitrio, et a malo, ut faciat bonum, quod non fit sine divino adiutorio. no
m
PL 467
cp
112
Quae in diluvio res gestae et praefigurationes sint [22-27] Etiam pulchritudo bonum est sed infi-
22. Hoc itaque libero voluntatis arbitrio genere humano progrediente atque crescente facta est permixtio et iniquitate participata quaedam utriusque confusio civitatis. Quod malum a sexu femineo causam rursus invenit; non quidem illo modo quo ab initio (non enim cuiusquam etiam tune fallacia seduetae illae feminae persuaserunt peccatum viriš); sed ab initio quae praviš moribus fuerant in terrena civitate, id est in terrigenarum societate, amatae sunt a filiis Dei, civibus scilicet peregrinantis in hoc saeculo alterius civitatis , propter pulehritudinem corporis. Quod bonum Dei quidem donum est; sed propterea i d largitur etiam malis, ne magnum bonum videatur bonis. Deserto itaque bono magno et bonorum proprio lapsus est factus ad bonum minimum, non bonis proprium, sed bonis malisque commune; ac sic filii Dei filiarum hominum amore sunt capti, atque ut eis coniugibus fruerentur, in mores societatis terrigenae defluxerunt, deserta pietate, quam in saneta societate servabant. Sic enim corporis pulehritudo, a Deo quidem factum, sed temporale carnale infi/mum bonum, male amatur postposito Deo, aeterno interno sempiterno bono, quemadmodum iustitia deserta et aurum amatur ab avaris, nullo peccato auri, sed hominis. Ita se habet omnis creatura. Cum enim bona sit, et bene amari potest et male: bene scilicet ordine 113
CC 488
C
P fecit M.
15,
s
1 1 2 1 1 3
;
22
373
se nada zazivati ime Gospodina Boga; jer doista pretkazuje ono dru štvo ljudi koje kaže: »A ja, poput plodonosne masline u domu Bo žjem, nadah se u milosrđe Božje.« I nek ne traži isprazne slave imena što je glasovito na zemlji, jer: »blažen je čovjek kojemu je nada ime Gospodinovo i koji se ne obzire na ispraznosti i lažljive ludosti.« I pošto su tako predstavljena dva grada, jedan u zbilji ovoga vijeka, drugi u nadi Božjoj, što su kanda izišli kroz zajednička vrata smrtno sti, koja su otvorena u Adamu, kako bi započeli i završili svoje razli čite putove i stigli svojim ciljevima, time počinje brojanje vremena, kojemu se pridružuju i drugi naraštaji, sržno potječući od Adama. O d Adamova osuđenog izvora, kao od jednoga glinenog tijesta, pre danoga zasluženoj kazni, Bog načini jedne posude gnjeva na sramotu a druge posude milosrđa na čast , uzvraćajući onim prvima što se mora po kazni, a darujući ovim drugima što se ne mora po milosti; da bi se i po samoj usporedbi s posudama gnjeva višnji grad (koji je na proputovanju po zemlji) učio da se ne uzda u slobodu svoje volje, nego da se nada zazivati ime Gospodina Boga, budući da htjenje (u naravi koja je stvorena dobrom od Boga dobroga, ali promjenjivom od Nepromjenjivoga, jer je iz ničega) može skrenuti i od dobra, da počini zlo, što biva po slobodnoj volji, i od zla, da učini dobro, što ne biva bez Božje pomoći. 7
8
9
Potop: događaji i alegorije [22-27] 22. I tako po toj slobodnoj prosudbi volje, dok je rod ljudski napredovao i rastao, dođe do miješanja te, pošto sudjelovaše u opači ni, i do stanovita stapanja obaju gradova. Opet i to zlo poteče od ženskoga spola, ipak ne onim istim načinom kao u početku (jer ove žene ne bijahu kao onda zavedene nečijom lukavošću, kako bi nago vorile muževe na grijeh). Nego te žene bijahu izopačena ćudoređa od samoga početka u zemaljskome gradu, to jest u društvu pozemljara, a ljubili su ih sinovi Božji (to jest: građani drugoga grada, što hodoča sti ovim svijetom) zbog ljepote njihova tijela. A ona je dobro koje je dar Božji, ali se zbog toga podaruje i zlima, kako se dobrima ne bi činila velikim dobrom. Pa tako, pošto se napusti veliko dobro, koje je svojstveno dobrima, spada se na veoma malo dobro, koje je zajedničko i dobrima i zlima. I sinovi Božji, zatočeni ljubavlju prema kćerima ljudskim, i kako bi ih uživali kao supruge, zapadoše u običaje društva pozemljara, napustivši pobožnost kojoj su služili u svetome društvu. Naime, tjelesna ljepota (koja je od Boga načinjeno, ali vremenito puteno najniže do bro) na zlo se ljubi, ako se zapostavi Bog, vječno nutarnje vjekovječno dobro, kao kad - napustivši pravednost - tvrdice ljube zlato, ni po kakvu grijehu zlata, nego čovjeka. Tako je sa svakim stvorom. Iako je svaka stvorena stvar dobra, može se voljeti i dobro i zlo, to
1 1 0
P s 5 1 , 10. n i p 39 5. C f . Rom 9, 22-23. C f . Gen 6, 1.
21 -
Ps 52 (51V 8. (Prijevod prema lat. predlošku). Ps 40 (39), 4. (Prijevod prema lat. predlošku). Rim 9,23.
O padu sinova Božjih zatočenih ljubavlju prema inorodnim ženama, zbog čega su svi, izuzev osmero ljudi, zaslužili propast u Potopu.
374
DECIV. DEI
15,
22 -
23,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
custodito, male ordine perturbato. Quod in laude quadam cerei breviter versibus dixi: Haec tua sunt, bona sunt, quia tu bonus ista creasti. Nihil nostrum est in eis, nisi quod peccamus amantes Ordine neglecto pro te, quod conditur abs te '. Creator autem si veraciter ametur, hoc est si ipse, non aliud pro illo quod non est ipse, ametur, male amari non potest. Nam et amor ipse ordinate amandus est, quo bene amatur quod amandum est, ut sit in nobis virtus qua vivitur bene. Unde mihi videtur, quod definitio brevis et vera virtutis ordo est amoris; propter quod in sancto Cantico canticorum cantat sponsa Christi, civitas Dei: Ordinate in me caritatem . Huius igitur caritatis, hoc est dilectionis et amoris, ordine perturbato Deum / filii Dei neglexerunt et filias hominum dilexerunt. Quibus duobus nominibus satis civitas utraque discernitur. Neque enim et illi non erant filii hominum per naturam; sed aliud nomen coeperant habere per gratiam. Nam in eadem Scriptura, ubi dicti sunt dilexisse filias hominum filii Dei, idem dicti sunt etiam angeli Dei. Unde illos multi putant non homines fuisse, sed angelos.
PL 468
Filii Dei pulchras m u l i e r e s dilexerunt.
23. 1. Quam quaestionem nos transeunter commemoratam in ter tio huius operis libro reliquimus insolutam, utrum possint angeli, cum spiritus sint, corporaliter coire cum feminis . Scriptum est enim: Qui facit angelos suos spiritus, id est eos, qui natura spiritus sunt, facit esse angelos suos, iniungendo eis officium nuntiandi. Qui enim graece dicitur ayyekos, quod nomen latina declinatione angelus perhibetur, latina lingua nuntius interpretatur. Sed utrum eorum corpora consequenter adiunxerit dicendo: Et ministros suos ignem ardentem , an quod caritate tamquam igne spiritali fervere debeant ministri eius, ambiguum est. Apparuisse tamen hominibus an gelos in talibus corporibus, ut non solum videri, verum etiam tangi possent, eadem veracissima Scriptura testatur. / Et quoniam creberrima fama est multique se expertos vel ab eis, qui experti essent, de quorum fide dubitandum non esset , audisse confirmant, Silvanos et Panes , quos vulgo incubos vocant, improbos saepe exstitisse mulieribus et earum appetisse ac peregisse concubitum; et quosdam daemones, quos Dusios Galli nuncupant, as sidue hane immunditiam et temptare et efficere, plures talesque asseverant, ut hoc negare impudentiae videatur: non hine aliquid audeo definire, utrum aliqui spiritus elemento aerio corporati (nam hoc elementum etiam cum agitatur flabello sensu corporis tactuque sentitur) possint hane etiam pati libidinem, ut, quomodo possunt, sentientibus feminis misceantur. Dei tamen angelos sanetos nullo modo illo tempore sic labi 116
117
cq
CC 489
cr
cs
^ CT
055
verissima M. est M. Faunos M.
22
1
»Ove su stvari tvoje i dobre jer si ih dobar stvorio. U njima našeg ništa nema, osim kad griješimo, Te zanemarivši poredak, ljubimo Mjesto tebe njih koje si ti stvorio.« 2
Dočim, sam Stvoritelj ako se istinski voli, to jest: ako se voli on sam, a ne mjesto njega štogod drugo što nije on sam, ne može se zlo volje ti. Naime, i samo voljenje treba uredno voljeti, to jest ono kojim se voli ono što treba voljeti, kako bi u nama bila krepost kojom se živi dobro. Otuda mi se čini kako je kratko i istinito određenje kreposti: »krepost je red u ljubavi« (ordo amoris). Zbog toga u svetoj Pjesmi nad pjesmama pjeva nevjesta Kristova, grad Božji: »Uredite ljubav u meni.« A razrušivši red te ljubavi, naime naklonosti i voljenja, sinovi Božji zanemariše Boga i zamilovaše kćeri ljudske. 3
Ta dva imena dostatno jasno razlučuju oba grada. I sinovi Božji bi jahu po naravi sinovi ljudi, ali drugo ime počeše imati po milosti. Naime, na istome mjestu u Svetome pismu gdje je o sinovima Božjim rečeno kako zamilovaše kćeri ljudske, nazvani su i anđelima Božjim. Zbog toga mnogi misle kako oni i ne bijahu ljudi, nego anđeli. 4
1
23. 1. U trećoj knjizi ovoga djela uzgredice dotakosmo pitanje, koje ostavismo nerazriješenim, naime: mogu li anđeli, budući da su duhovi, tjelesno općiti sa ženama. Pisano je: »On učini duhove svojim anđelima« , to jest: od onih koji su po naravi duhovi (spiritus) načini svoje anđele, nametnuvši im dužnost dojavljivanja. Jer ono što se grčki kaže ćrf/BAog, javlja se u latinskoj sklonidbi kao angelus, i u latinskome jeziku znači 'glasnik'. A l i nije izvjesno misli li se na nji hova tjelesa kad se dalje dodaje govoreći: »A žarki oganj slugama svojim« ili pako kako sluge njegove trebaju plamtjeti ljubavlju kao duhovnim ognjem. 2
Nu, kako svjedoči i najistinitije Pismo anđeli su se pojavljivali ljudima u takvim tjelesima da su ih ne samo mogli vidjeti nego i doticati. A veoma je raširena glasina (što je potvrđuju mnogi koji to ili sami iskusiše i l i pak potvrđuju da su čuli od onih u čiju vjerodostojnost ne 3
1
Vazmena ili pashalna svijeća vjerojatno je zavjetna svijeća koja se palila u znak zahvalnosti. T i stihovi pripadaju pjesmi De anima (koja se sastoji od 53 heksametra), a pripi suje se u cijelosti Augustinu (Anthologia Latina, 1906, II, ed. Buecheler, 43). Navedeni stihovi prevedeni su doslovno. Pj 2,4. Augustinova latinska rečenica »Ordinate in me caritatem« prati grčku reče nicu Septuaginte xd^axe 8JT' eu£ &Y&jtr|v, ali ona zapravo znači: »Sredite svoju ljubav prema meni«. Augustin teži uskladiti dotični navod sa svojom koncepcijom »uređene ljubavi« (ordinata dileetio), koja je možda potekla od Origena. Post 6,2. U jednome rukopisu Septuaginte (Codex Alexandrinus) piše »anđeli« mjesto »sinovi«; drugdje »sinovi Božji« znači i anđeli (na primjer Job 1,6). 2
3
4
1 1 4
1 1 5
1 1 6
1 1 7
Cf. Ant. lat; cf. etiam Laus Cerei ( P L 46, Cant 2, 4. Cf. De civ. Dei 3, 5. Ps 103, 4.
817).
375
-23,1
jest: dobro, kad se čuva red, a zlo kad se narušava red. To sam ukratko izrazio stihovima u slavu vazmene svijeće :
114
U5
15,
1 2 3
O Božjoj državi, 3,5. Ps 104 (103), 4. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 19,1-22; Br 22,23-35; Suci 6,12-22; 13,3-20.
Treba li vjero vati kako anđeli, kojima je bivstvo duhovno, bijahu tako zahvaćeni ljubavlju prema lijepim ženama te se ženjahu njima, od čega se rodiše divovi.
376
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 23,1 - 2 3 , 2
15,
23,1
377
-23,2
4
potuisse crediderim; nec de his dixisse apostolum Petrum: Si enim Deus angelis peccantibus non pepercit, sed carceribus caliginis inferi retrudens tradidit in iudicio puniendos reservari ; sed potius de i l lis, qui primum apostatantes a Deo cum zabulo suo principe ceciderunt, qui primum hominem per invidiam serpentina fraude deiecit. Angelos autem fuisse etiam Dei homines nuncupatos eadem Scriptu ra sancta locupletissima testis est. Nam et de Ioanne scriptum est: Ecce mitto angelum meum ante I faciem tuam, qui praeparabit viam tuam , et Malachiel propheta propria quadam, id est proprie sibi impertita gratia dictus est angelus °. ns
ct
PL469
119
12
treba sumnjati) kako Silvani i Pani , koji se obično nazivaju incubi, često se nedolično poniješe prema ženama, pa, pošto su ih pohotno poželjeli, imali su s njima i snošaj; dok neki zlodusi (koje Gali nazi vaju Dusii) - kako mnogi tvrde - toliko pokušavaju i počinjaju tu gnusobu te bi bilo bestidno nijekati takvo što. Zbog toga se ne usuđu jem određeno odgovoriti na pitanje, mogu l i neki duhovi otjelovljeni od pratvari zraka (koja kad je i mahalicom pokrenemo, oćuti se tjele snim sjetilom dodira) trpjeti takvu požudu te, načinom koji im je mo guć, općiti spolno sa ženama koje to osjećaju. Pa ipak ne bih nipošto povjerovao da su sveti anđeli tada mogli tako zgriješiti, niti da se njih ticalo što apostol Petar reče: »Ako, naime, Bog nije poštedio anđela koji su sagriješili, već ih strmoglavio u pakao i predao mračnim bez danima gdje ih čuva za sud« , nego onih što otpadajući prvi od Boga, padoše zajedno s đavlom, svojim vladarem, koji je zbog zavisti zmij skom obmanom oborio prvoga čovjeka. Isto naše Sveto pismo obilato svjedoči o tome kako su i ljudi Božji nazivani anđelima. Naime, o Ivanu je pisano: »Evo, šaljem anđela svojeg pred licem tvojim, koji će pripraviti put tvoj.« Pa i prorok Malahija, nazvan je anđelom , po stanovitoj posebnoj milosti, to jest: onoj koja mu je posebno podije ljena. 5
Potuerunt gigantes o m n i tempore nasci.
cc 490
2. Verum hoc movet quosdam, quod ex illis, qui dicti sunt angeli Dei, et ex mulieribus, quas amaverunt, non quasi homines ge23.
.
.
,
.
i
•
'
.
,
neris nostri, sed gigantes legimus esse natos. Quasi vero corpora ho minum modum nostrum longe excedentia, quod etiam supra commemoravi, non etiam nostris temporibus nata sunt. Nonne ante paucos annos, cum Romanae urbis quod a Gothis factum est appropinquaret excidium, Romae fuit femina cum suo patre et sua matre, quae cor pore quodammodo giganteo longe ceteris praemineret ? A d quam visendam mirabilis fiebat usquequaque concursus. Et hoc erat maxime admirationi, quod ambo parentes eius nec saltem tam longi homi nes erant, quam longissimos videre consuevimus. Potuerunt igitur gigantes nasci, et prius quam filii Dei, qui et / angeli Dei dicti sunt, filiabus hominum, hoc est secundum hominem viventium, miscerentur; filii scilicet Seth f i l i i s Cain. Nam et canonica Scriptura sic loquitur, in quo libro haec legimus, cuius verba ista sunt: Et factum est, postquam coeperunt homines multi fieri super terram, et filiae natae sunt illis; videntes autem angeli Dei filias hominum, quia bonae sunt, sumpserunt sibi uxores ex omnibus quas elegerunt . Et dixit Dominus Deus: Non permanebit spiritus meus in hominibus his in aeternum, propter quod caro sunt. Erunt autem dies eorum centum viginti anni. Gigantes autem erant super terram in diebus illis et post illud, cum intrarent filii Dei ad filias hominum, et generabant sibi; illi erant gigantes a saeculo homines nominati . Haec L i b r i verba divini satis indicant iam illis diebus fuisse gigantes super terram, quando filii Dei acceperunt uxores filias hominum, cum eas amarent bonas, id est pulchras. Consuetudo quippe Scripturae huius est, etiam speciosos corpore bonos voćare. Sed et postquam hoc factum est, nati sunt gigantes. Sic enim ait: Gigantes autem erant super terram in diebus illis et post illud, cum intrarent filii Dei ad filias hominum. cu
cv
121
01
c u
diabolo M. filiabus M. elegerant hic et infra M.
6
2. Dočim, neke zbunjuje to što čitamo kako od onih koji su nazvani anđelima Božjim i od žena koje su ljubili rađahu se ne ljudi našega roda, nego divovi; kao da se čak i u naše vrijeme (o čemu smo već prije govorili) nisu rodili ljudi kojih tjelesa veličinom uvelike prema šuju naša. Zar nije i u Rimu prije nekoliko godina (kad se ono bližilo razorenje grada od Gota) bila neka žena, što je živjela s ocem i s majkom, koja je divovskim stasom uvelike nadvisivala sve ostale? Kamo god bi ona došla, okupljala se gomila koja je željela da je vidi. A još najčudnije bijaše to što joj oboje roditelja ne bijahu tako visoki koliko oni najviši ljudi koje smo navikli viđati. 8
9
Stoga su se divovi mogli rađati i prije negoli su sinovi Božji, koji se nazivaju i anđelima Božjim, združivali s kćerima ljudskim, to jest od onih što žive po čovjeku, prije negoli se sinovi Setovi združiše s kće rima Kajinovim. A o tome govori i kanonsko Pismo u kojoj knjizi čitamo ove riječi: »I pošto se ljudi počeše množiti po zemlji i kćeri im se narodile, vidješe anđeli Božji kako su dobre kćeri ljudske, pa uzi mahu sebi za žene one koje od svih izabraše. I reče Gospodin Bog: 'Neće duh moj ostati u ovim ljudima zauvijek, zbog toga što su put; pa će dani njihovi biti stotinu i dvadeset godina'. A divovi bijahu na zemlji u te dane, a i poslije, kad sinovi Božji uđoše kćerima ljudskim, te im rađahu djecu; to bijahu divovi, od starine glasoviti ljudi.« 10
4
O Silvanu vidi O Božjoj državi, 6,9. Pan je arkadijsko božanstvo, koje se poisto vjećivalo s rimskim Faunom. 2 Pt 2,4. Ovo, kao najstarije tumačenje, nalazi se u apokrifnoj knjizi o Henoku (4,2). Mk 1,2. (Prijevod prema lat. predlošku). Mal 2,7. V i d i O Božjoj državi, 15,9. Misli se na godinu 400. Post 6,1-4. (Prijevod prema lat. predlošku). 5
6
1 1 8
1 1 9
1 2 0
1 2 1
2 Pt 2, 4. M c 1, 2; cf. M a l 3, 1. C f . M a l 2, 7. G e n 6, 1-4.
7
7 8 9
10
378
DECIV. DEI
Ergo et ante illis diebus et post illud. Quod autem ait: Et generabant sibi, satis ostendit, quod prius, antequam sic caderent filii Dei, Deo generabant, non sibi, i d est non dominante libidine coeundi, sed serviente officio propagandi; non familiam fastus sui, sed cives civitatis Dei, quibus annuntiarent tamquam angeli Dei, ut ponerent in Deo spem s u a m , similes illius, qui natus est de Seth, filius resurrectionis, et speravit invocare nomen Domini Dei; i n qua spe essent cum suis posteris coheredes aeternorum bonorum et sub Deo patre fra tres filiorum. 122
Ouidam homi nes angeli Dei appellantur. PL470
23. 3. N o n autem illos ita fuisse angelos Dei, ut homines non es sent, sicut quidam putant, sed homines procul dubio fuisse, Scriptu ra ipsa sine ulla ambiguitate declarat. Cum enim praemissum esset, quod videntes angeli Dei filias hominum, quia bonae sunt, sumpserunt sibi uxores ex omnibus quas elegerunt, mox adiunctum est: Et dixit Dominus Deus: Non permanebit spiritus meus in hominibus his in aetemum, propter quod caro sunt . Špiritu Dei quippe fuerant facti angeli Dei et filii Dei, sed / declinando ad inferiora dicuntur homines nomine naturae, non gratiae; dicuntur et caro desertores spiritus et deserendo deserti. Et Septuaginta quidem interpretes et angelos Dei dixerunt istos et filios Dei; quod quidem non omnes codices habent; nam quidam nisi filios Dei non habent. Aquila autem, quem interpretem Iudaei ceteris anteponunt, non angelos Dei, nec filios Dei, sed filios deorum interpretatus est . Utrumque autem verum est. N a m et filii Dei erant, sub quo patre suorum patrum etiam fratres erant; et filii deorum, quoniam d i i s geniti erant, cum quibus et ipsi d i i erant iuxta illud Psalmi: Ego dixi: Dii estis et filii Excelsi omnes . Merito enim creduntur Septuaginta interpretes accepisse propheticum spiritum, ut, si quid eius auctoritate mutarent atque aliter quam erat quod interpretabantur dicerent, neque hoc divinitus dictum esse dubitaretur. Quamvis hoc in hebraeo esse perhibeatur ambiguum, ut et filii Dei et filii deorum posset interpretari. 123
CC 491
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 2 3 , 2 - 2 3 , 4
124
cz
125
15,
23,2
-
379
23,4
Ove riječi božanske knjige dostatno pokazuju kako već u one dane bijahu divovi na zemlji kad sinovi Božji uzimahu kćeri ljudske, jer su ih zamilovali dobre, to jest lijepe. Naime, običaj je Svetoga pisma nazivati dobrima i one što su lijepa tijela. N u , i nakon toga rađali su se divovi. Kaže se ovako: »Divovi bijahu na zemlji u te dane, a i poslije, kad sinovi Božji uđoše kćerima ljudskim.« Dakle, bilo ih je i prije i poslije toga doba. A što se kaže: »Te im rađahu djecu« do statno pokazuje kako ranije, prije nego što ovako padoše sinovi Božji, one rađahu Bogu, a ne njima, to jest: nije vladala požuda za spolnim snošajem, nego se služilo dužnosti rađanja, i ne rađahu obitelj radi svojeg ponosa, nego građane Božjega grada, da im kao anđeli Božji dojave da polože svoju nadu u Boga , nalik na onoga koji je rođen od Šeta, na sina uskrsnuća, koji se nadao zazivati ime Gospodina Boga; a u toj bi nadi bili zajedno sa svojim potomcima subaštinici vječitih dobara i pod Bogom ocem - braća svoje djece. 11
3. A ti ne bijahu tako anđeli Božji te ne bi bili i ljudi - kao što neki misle - nego bez ikakve dvojbe bijahu ljudi, kako i Pismo svjedoči bez ikakve dvosmislenosti. Jer nakon stavka: »Vidješe anđeli Božji kako su dobre kćeri ljudske, pa uzimahu sebi za žene one koje od svih izabraše« odmah se dodaje: »I reče gospodin Bog: 'Neće duh moj ostati u ovim ljudima zauvijek, zbog toga što su p u t ' « . Jer po duhu Božjem oni bijahu načinjeni anđelima Božjim i sinovima B o žjim, ali srozavši se na niže, nazivaju se ljudima, imenom naravi, a ne milosti. Nazivaju se i put ti napustitelji duha, zbog napuštanja i sami napušteni. A i Sedamdesetorica prevoditelja nazivaju ove i anđe lima Božjim i sinovima Božjim. Dakako, tako ne stoji u svim rukopi sima knjiga, jer neki imaju samo 'sinovi Božji'. A q u i l a , prevoditelj kojega Zidovi pretpostavljaju svima ostalima, ne prevodi ni anđeli Božji, ni sinovi Božji, nego sinovi bogova. A točno je i jedno i drugo. Jer bijahu i sinovi Božji, pod kojim kao Ocem bili su braća svojim očima, a i sinovi bogova, jer su rođeni bogovima, zajedno s kojima i sami bijahu bogovi prema riječima psalma: »Rekoh: ' V i ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega.'« Stoga se s pravom vjeruje kako Sedamde setorica prevoditelja primiše duh proroštva, tako da ako su po njego voj ovlasti štogod izmijenili te preveli drukčije nego u izvorniku, ne treba sumnjati da je i to božanski nadahnuto , iako se kaže kako je to u hebrejskom dvoznačno, pa se može prevesti i kao 'sinovi Božji' i 'sinovi bogova.' 12
13
Ouid de gigantibus in libris apocryphis di catur.
23. 4. Omittamus igitur earum scripturarum fabulas, quae apocryphae nuncupantur, eo quod earum occulta origo non claruit patribus, a quibus usque ad nos auctoritas veracium Scripturarum certissima et notissima successione pervenit. In his autem apocryphis etsi invenitur aliqua veritas, tamen propter multa falsa nulla est canonica auctoritas. Scripsisse quidem nonnulla divine illum Enoch, septimum ab Adam, negare non possumus, cum hoc in epistula canonica Iudas apostolus dicat . Sed non frustra non sunt in eo canone Scripturarum, qui servabatur in templo Hebraei populi succedend a
126
14
15
4. Stoga mimoiđimo priče iz onih spisa što se nazivaju 'apokrifi', jer njihovo skriveno podrijetlo nije bilo jasno očima, od kojih je do nas najpouzdanijom i najpoznatijom predajom stigao ugled istinitoga P i 11
Ps 78 (77), 7. Aquila je oko godine 140. po Kristu načinio veoma vjeran prijevod Starog zavjeta na grčki. Pri prijevodu je bio istaknuto doslovan, poštivajući izvornik do kraja, ali je navodno iskrivljivao neka mjesta što su se ticala Kristova došašća. Ps 82 (81), 6. O Augustinovu nazoru o božanskom nadahnuću Septuaginte ili prijevoda Sedamdesetorice vidi O Božjoj državi, 18,43. Posrijedi je dvoznačnost hebrejske riječi Elohim (o čemu raspravlja Jeronim u Liber Quaestionum Hebraicarum in Genesim). 12
c z
a diis M. ** divina M.
13
14
1 2 2 1 2 3
Ps 77, 7. Cf. Gen 6, 3.
15
380
D E civ. DEI
15, 2 3 , 4 - 2 4
O DRŽAVI BOŽJOJ
tium diligentia sacerdotum, nisi quia ob antiquitatem suspectae fidei iudicata sunt, nec utrum haec essent, quae ille scripsisset, poterat inveniri, non talibus proferentibus, qui ea per seriem successionis reperirentur rite servasse. Unde illa, quae sub eius nomine proferuntur et continent istas de gigantibus fabulas, quod non habuerint ho mines patres, recte a prudentibus iudicantur non ipsius esse credenda; sicut multa sub nominibus et aliorum Prophetarum et recentiora sub nominibus / Apostolorum ab haereticis proferuntur, quae omnia nomine apocryphorum ab auctoritate canonica diligenti examinatione remota sunt. Igitur secundum Scripturas canonicas hebraeas atque christianas multos gigantes ante diluvium fuisse non dubium est, et hos fuisse cives terrigenae societatis hominum; Dei autem fi lios, qui secundum carnem de Seth propagati / sunt, in hane societatem deserta iustitia deelinasse. Nec mirandum est, quod etiam de ipsis gigantes nasci potuerunt. Neque enim omnes gigantes, sed ma gis multi utique tune fuerunt, quam post diluvium temporibus cete ris. Quos propterea creare placuit Creatori, ut etiam hine ostenderetur non solum pulehritudines, verum etiam magnitudines et fortitudines corporum non magni pendendas esse sapienti, qui spiritalibus atque immortalibus longe melioribus atque firmioribus et bonorum propriis, non bonorum malorumque communibus beatificatur bonis. Quam rem alius Propheta commendans ait: Ibi fuerunt gigan tes illi nominati, qui ab initio fuerunt staturosi, scientes proelium. Non hos elegit Dominus, nec viam scientiae dedit illis; sed interierunt, quia non habuerunt sapientiam, perierunt propter inconsiderantiam .
PL 471
CC 492
d b
127
Diluvium ira Dei factum est.
24. Quod autem dixit Deus: Erunt dies eorum centum viginti ani , non sic aecipiendum est, quasi praenuntiatum sit post haec homines centum viginti annos vivendo non transgredi, cum et post diluvium etiam quingentos excessisse inveniamus; sed intellegen dum est hoc Deum dixisse, cum circa finem quingentorum annorum esset Noe, id est quadringentos octoginta vitae annos ageret, quos more suo Scriptura quingentos vocat, nomine totius maximam partem plerumque significans; sescentesimo quippe anno vitae Noe, secundo mense factum est d i l u v i u m ; ac sic centum viginti anni praedicti sunt futuri vitae hominum periturorum, quibus transactis diluvio delerentur. Nec frustra creditur sic factum esse diluvium, iam non inventis in terra qui non erant digni tali morte defungi, qua in impios vindicatum est; non quo quicquam bonis quandoque morituris tale genus mortis faciat aliquid, quod eis possit obesse post mor tem; verumtamen nullus eorum diluvio mortuus est, quos de semine Seth propagatos saneta Scriptura commemorat. Sic autem divinitus X2&
n
129
*
1 2 7
1 2 8
1 2 9
et add.
M.
B a r 3, 26-28. G e n 6, 3. C f . G e n 7, 11.
15,
23,4 -
24
381
srna. Iako se u tim apokrifima i nalazi pokoja istina, ipak zbog mnogo toga što je lažno, ti spisi nemaju kanonskog ugleda. Dakako, ne mo žemo nijekati kako je neke stvari po božanskome nadahnuću napisao Henok, sedmi po naraštaju od Adama, jer tako kaže apostol Juda u kanonskoj poslanici. I nisu one uzalud isključene iz kanona Svetog pisma, koji se u hramu hebrejskog naroda čuvao uz golemu pomnju svećeničkih naraštaja; te su ih smatrali sumnjivima što se tiče njihove starosti; i nije se moglo utvrditi da l i su ono što je Henok napisao, jer oni koji su ih predočili nisu nađeni takvima da su ih u slijedu naraštaja čuvali pravilno. Otuda te spise, što su predstavljeni pod Henokovim imenom (a sadržavaju te priče o divovima koji nisu imah ljudske očeve), razboriti ljudi s pravom prosudiše da ne treba njemu pripisivati; kao što krivovjerci iznose i mnoge druge spise, pod ime nima i ostalih proroka a u novije doba i pod imenima apostola, koji su svi nakon pomnjiva istraživanja isključeni iz kanonskog dostojan stva pod nazivom apokrifa. Stoga prema kanonskim spisima, i hebrej skim i kršćanskim, nema nikakve dvojbe kako prije Potopa postojahu mnogi divovi i kako bijahu građani zemaljske zajednice ljudi, naime: sinovi Božji, koji su po puti potekli od Šeta, a zapali su u tu zajedni cu, napustivši pravednost. I nije nikakvo čudo da se i od njih mogoše roditi divovi - i to ne svi kao takvi, ali ih više tada bijaše takvih negoli u drugim razdobljima nakon Potopa. A Stvoritelju se svidjelo stvoriti ih kako bi i time pokazao da mudru čovjeku ne smije biti ne samo do krasota nego ni do veličina i snaga tjelesa, jer on biva blažen mnogo boljim i postojanijim dobrima, onim duhovnim i besmrtnim, koja nisu zajednička i dobrima i zlima, nego su svojstvena samo do brima. A to je ono što drugi prorok ističe kad kaže: »Ondje se rodiše divovi, čuveni od davnine, rastom golemi, vješti u boju; ali njih ne izabra Bog, niti im podari put znanja, nego izginuše jer ne imaše mudrosti, propadoše zbog nerazboritosti. 16
17
24. Ono što Bog reče: »Dani će njihovi biti stotinu i dvadeset godina,« ne treba shvatiti tako kao da pretkazuje kako nakon toga ljudi neće živjeti više od stotinu i dvadeset godina, kad i nakon Po topa nalazimo da žive preko pet stotina godina. Nego treba razumjeti kako je to Bog rekao kad N o i bijaše već blizu pet stotina godina, to jest: bio je navršio četiri stotine i osamdeset godina, što Pismo prema svojem običaju naziva pet stotina, upotrebljavajući okrugao broj za iznos što je tek nešto manji. A u drugome mjesecu šestote godine Noina života došlo je do Potopa, pa je tako pretkazano da će ljudi osuđeni na propast živjeti još stotinu i dvadeset godina, koje kad pro đu, izginut će u Potopu. 1
Ne vjeruje se uzalud kako je došlo do Potopa, kad na zemlji više nije bilo nego ljudi koji bijahu dostojni završiti onakvom smrću kakvom treba kazniti bezbožnike - i ne da bi dobrima (koji će također jednom Juda 14. Bar 3,26-28. (Prijevod dijelom prema lat. predlošku). Post 6,3.
Kako treba razumjeti ono što Gospodin reče o onima koji će propasti u Potopu: »Dani će njihovi biti stotinu i dvadeset godina.«
382
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 2 4 - 2 6 , 1
diluvii causa narratur: Videns, inquit, Dominus Deus, quia multiplicatae sunt malitiae hominum super terram, et omnis quisque cogitat in corde suo diligenter super maligna omnes dies, et cogitavit Deus, quia fecit hominem super terram, et recogitavit, et dixit Deus: Deleam hominem, quem feci, a facie terrae, ab homine usque adpecus et a repentibus usque ad volatilia caeli, quia iratus sum, quoniam feci eos . dc
dd
130
15,
24 -
383
26,1
umrijeti) takva vrst smrti mogla štogod nauditi nakon smrti, pa ipak u Potopu nije poginuo ni jedan od onih što - prema Svetome pismu - potekoše od sjemena Setova. E v o , po božanski nadahnutu izvješću, uzroka Potopu: »Vidjevši Gospodin Bog kako su se uzmnožile opa čine ljudi na zemlji i kako svaki od njih u srcu svojem pomno smišlja zlo u sve dane, i razmisli Bog kako je načinio čovjeka na zemlji i predomisli se i reče: 'Zbrisat ću čovjeka, kojega načinih, s hca zemlje, od čovjeka sve do zvijeri i od gmazova sve do ptica nebeskih, jer srdit sam što sam ih stvorio'.« 2
Scriptura quibusdam verbis utitur ut familiarius insinuet. P L 472-CC 493
Mensura cae...
25. Ira Dei non perturbatio animi eius est, sed iudicium quo irrogatur poena peccato. Cogitatio vero eius et recogitatio mutandarum rerum est immutabilis ratio. Neque enim sicut hominem, ita Deum cuiusquam facti sui paenitet, cuius est de omnibus omnino rebus tam fixa sententia quam certa praescientia. Sed si non utatur Scrip tura talibus verbis, non se quodammodo familiarius insinuabit omni generi hominum, quibus vult esse consultum, ut et perterreat superbientes et excitet neglegentes, et exerceat quaerentes et alat intellegentes; quod non faceret, si non se prius inclinaret et quodammodo descenderet ad iacentes. Quod autem etiam interitum omnium ani malium terrenorum volatiliumque denuntiat: magnitudinem futurae cladis ef fatur, non animantibus rationis expertibus, tamquam et ip sa peccaverint, minatur exitium.
26. 1. Iam vero quod Noe homini iusto et, sicut de illo Scriptura veridica l o q u i t u r , in sua generatione perfecto (non utique sicut perficiendi sunt cives civitatis Dei in illa immortalitate, qua aequabuntur angelis D e i , sed sicut esse possunt in hac peregrinatione perfecti), imperat Deus, ut arcam faciat, in qua cum suis, id est uxore, filiis et nuribus, et cum animalibus, quae ad illum ex Dei praecepto in arcam ingressa sunt , liberaretur a diluvii vastitate: procul dubio figura est peregrinantis in hoc saeculo civitatis Dei, hoc est Ecclesiae, quae fit salva per lignum, in quo pependit Mediator Dei et hominum, homo Christus lesus . N a m et mensurae ipsae longitudinis e t altitudinis et latitudinis eius significant corpus humanum, in cuius veritate ad homines praenuntiatus est venturus et venit. Hu mani quippe corporis longitudo a vertice usque ad vestigia sexiens tantum habet quam latitudo, quae est ab uno latere ad alterum latus, et deciens tantum quam altitudo, cuius altitudinis mensura est in latere a dorso ad ventrem; velut si iacentem hominem metiaris supinum seu pronum, sexiens tantum longus est a capite ad pedes, quam latus a dextra in sinistram vel a sinistra in dextram, et deciens, quam altus a terra. Unde facta est arca trecentorum in longitudine cubito131
132
133
134
de
d c
d d
d e
1 3 0
1 3 1
Delebo M. reptilibus M. et hic et infra M.
G e n 6, 5-7. G e n 6, 9.
25. Srdžba Božja nije smutnja njegove duše, nego je sud kojim se nameće kazna grijehu. A njegovo razmišljanje i predomišljanje samo je nepromjenjivi razlog promjenjivih stvari. Jer, za razliku od čovjeka, Bog se ne kaje ni zbog jednog svojeg čina , jer njegova je odluka o svima stvarima tako postojana kao što je i njegovo predzna nje pouzdano. Jer, kad se Pismo ne bi služilo takvim riječima, onda se ono ne bi toliko približilo svim vrstama ljudi, o kojima se skrbi, i da zastraši ohole i da potakne nemarne i da zaposli znatiželjne i da nahrani razumne; a toga ne bi učinilo da se prvo nije prignulo i ne kako spustilo do onih na zemlji. Što pak najavljuje i uništenje svih životinja na kopnu i u zraku, time izrazuje veličinu buduće nesreće, a ne da prijeti uništenjem nerazumnim životinjama, kao da su i one zgriješile.
O srdžbi Božjoj, koja nikakvom raspalom ne pomućuje njegovu nepro mjenjivu spokojnost.
26. 1. Ono što N o i , čovjeku pravedniku i - kako istinsko Pismo 0 njemu kaže - savršenomu u svojem naraštaju (dakako, ne kao što će biti savršeni građani Božjega grada u onoj besmrtnosti u kojoj će se izjednačiti s anđelima Božjim, nego kao što mogu biti savršeni na ovome proputovanju) Bog naređuje da načini korablju da bi se u njoj izbavio od pustošenja potopa, zajedno sa svojima, to jest sa ženom, sinovima i snahama i sa životinjama, koje uze u korablju po nalogu Božjem, - nedvojbena je slika grada Božjeg što hodočasti ovim svije tom, to jest Crkve, koja stječe spas po drvetu na kojem je visio po srednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.
O tome kako korablja, kakvu je Noi naređeno da sagradi, u svemu označuje Krista i Crkvu.
1
1
2
Naime, i same mjere korablje, njezine dužine, visine i širine označuju ono ljudsko tijelo, u istini kojega je najavljen da će ljudima doći Krist 1 došao je. Jer i dužina ljudskoga tijela od tjemeništa do petišta, iznosi šest širina od jednoga boka do drugoga a deset njegovih debljina, od leđa do trbuha; ili, ako pak izmjeriš čovjeka što leži poleđice ih po trbuške, njegova je dužina od glave do pete šest širina od lijeve do desne strane i l i deset visina mjereno od same zemlje. Zbog toga je i korablja načinjena trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset
2
Post 6,5-7. (Prijevod prema latinskom predlošku).
1
Br 23,19. Post 6,9. 1 Tim 2,5.
384 CC 494
DE
civ.
DEI
15, 26,1 - 2 7 , 1
r u m et quinquaginta in latitudine et triginta in altitudine. / Et quod ostium in latere accepit, profeeto illud est vulnus, quando latus erucifixi lancea perforatum est ; hac quippe ad illum venientes ingrediuntur, quia inde sacramenta manarunt, quibus credentes initiantur. Et quod de lignis quadratis fieri iubetur, undique stabilem vitam sanctorum significat; quacumque enim verteris quadratum, stabit; et cetera, quae in eiusdem arcae construetione dicuntur, ecclesiasticarum signa sunt rerum. 135
...eiusque mansiones quaedam significant. PL 473
26. 2. Sed ea nunc persequi longum est; et hoc iam fecimus in opere, quod adversus Faustum Manichaeum scripsimus , negantem in Hebraeorum libris aliquid de Christo esse prophetatum. Et fieri quidem potest, ut et nobis quispiam et alius alio exponat haec aptius, dum tamen ea, quae dicuntur, ad hane de qua loquimur Dei civitatem in hoc saeculo maligno tamquam in diluvio peregrinantem omnia referantur, si ab eius sensu, qui ista conscripsit, non vult longe aberrare, qui exponit. Exempli gratia, velut si quispiam, quod hic scrip tum est: Inferiora bicamerata et tricamerata facies eam , non quod ego in illo opere dixi velit intellegi , quia ex omnibus gentibus Ecclesia congregatur, bicameratam dictam propter duo genera homi num, cireumcisionem scilicet et praeputium, quos Apostolus et alio modo dicit Iudaeos et Graecos ; tricameratam vero eo, quod omnes gentes de tribus filiis Noe post diluvium reparatae sunt; sed aliud dicat aliquid, quod a fidei regula non sit alienum. Nam quoniam non solas in inferioribus mansiones habere arcam voluit, verum etiam in superioribus (et haec dixit bicamerata) et in superioribus superiorum (et haec appellavit tricamerata), ut ab imo sursum versus tertia consurgeret habitatio: possunt hic intellegi et tria illa, quae commendat Apostolus, fides, spes, caritas ; possunt etiam multo convenientius tres illae ubertates evangelicae, tricena, sexagena, centena, ut in infimo habitet pudicitia coniugalis, supra vidualis atque hac supe rior virginalis, et si quid melius secundum fidem civitatis huius intel legi et dići potest . Hoc etiam de ceteris, quae hic exponenda sunt, dixerim, quia, etsi non uno disseruntur modo, ad unam tamen catholicae fidei concordiam revocanda sunt. 13ć
137
138
139
140
141
Res gestae et significationes in diluvio quaerendae.
27. 1. Non tamen quisquam putare debet aut frustra haec esse conscripta, aut tantummodo rerum gestarum sine ullis allegoricis ...
r
,
. .
,
°
.
significationibus hic esse quaerendam, aut e contrario haec omnino 1 3 5
1 3 6
1 3 7
1 3 8
1 3 9
1 4 0
1 4 1
C f . Io 19, 34. C f . A U G , Contra Faustum 12, 14. G e n 6, 16. C f . A U G , Contra Faustum 12, 16. C f . R o m 3, 9. C f . I C o r 13, 13. C f . M t 13, 4-9.
O DRŽAVI BOŽJOJ
15,
26,1
-
385
27,1
u visinu. A to što su joj načinjena vrata sa strane, svakako je to ona rana kada bok razapetoga bijaše probijen kopljem. Tuda naime ulaze oni što k njemu dolaze, jer odatle potekoše sveta otajstva kojima se vjernici posvećuju. A što se naloži da bude od četvrtasta drveta, time se označuje posvudašnja postojanost života svetih; jer kamo god okre neš ono što je četvrtasto, čvrsto će stajati. A i ostale stvari o kojima se govori pri izgradbi korablje predstavljaju znake crkvenih zbilja. 3
2. N u , sve to sada nabrajati je predugo; a o tome smo već govorili u djelu koje napisasmo protiv Fausta manihejca , koji je nijekao da u hebrejskim knjigama ima ikakva proroštva o Kristu. A može biti da tkogod ove stvari i nama objasni, i to jedan prikladnije od drugoga, što je posve u redu sve dotle dok se ono što se govori tiče Božjega grada (o kojem govorimo), koji hodočasti ovim opakim svijetom kao u potopu; ako onaj koji razlaže ne želi uveliko zastraniti od smisla onoga koji je dotičnu povijest zapisao. 4
Tako, na primjer, tkogod može ushtjeti da drukčije nego ja u svojem spomenutom djelu shvati ovaj stavak iz Svetoga pisma: »Izgradi je i jednokatnom i dvokatnom i trokatnom.« Naime, tu sam rekao, bu dući da se Crkva okuplja od svih naroda, naziva se dvokatnom zbog dva roda ljudi, to jest obrezanika i neobrezanika, koje apostol druk čije naziva Židovima i Grcima ; a naziva se trokatnom zbog toga što su se nakon Potopa svi puci obnovili od trojice Noinih sinova. N u , neka taj kaže štogod drukčije što nije tuđe samom pravilu vjere. A budući da je Bog htio da korablja ima ne samo prostorije u nižem katu nego i na višem (što nazva dvokatnim dijelom) pa i na još višem (što nazva trokatnim), tako te se treće prostorije uzdižu od dna na gore - ove se može shvatiti i kao one tri kreposti koje veliča apostol: vjera, ufanje i ljubav. A to se može još prikladnije shvatiti kao one tri obilne evanđeoske žetve, trideseterostruka, šezdeseterostruka, sto struka , tako te bi najniži kat nastavala bračna čednost, viši udovička a najviši djevičanska, i l i ako se štogod može još bolje shvatiti i izreći a u skladu s vjerom ovoga grada. I rekao bih to i o ostalim stvarima koje ovdje treba izložiti, jer - iako se o njima ne raspravlja jednim načinom - ipak ih treba uskladiti s jedinstvom katoličke vjere. 5
6
7
8
9
27. 1. Naime, nitko ne treba misliti: niti da su te stvari uzalud zapisane, niti kako tu valja tražiti samo povijesnu zbilju bez ikakva alegorijskog označja, niti pak - nasuprot tome - kako se ti događaji
3
Iv 19,34. V i d i Contra Faustum Manichaeum, 12,14. Post 6,16. (Doslovan prijevod prema latinskom: Inferiora bicamerata et tricame rata facies eam). Contra Faustum Manichaeum, 12,16. Rim 1,16; Gal 3,28. 1 Kor 13,13. ' " 4
5
6 7 8
FIRENZE, B i b l . M e d . Laurenziana M s . Plut. 12.16, c. 11. De civitate Dei
M
t
1 3
8
Što se tiče korablje i Poto pa, ne smije se složiti ni s onima koji prihvaćaju
386 CC 495
DECIV. DEI
15, 27,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
-27,3
gesta non esse, sed solas esse verborum figuras, aut quidquid illud est nequaquam ad prophetiam Ecclesiae pertinere. Quis enim nisi mente perversus inaniter scriptos esse contendat libros per annorum milia tanta religione et tam ordinatae successionis observantia custoditos, aut solas res gestas illic intuendas, ubi certe, ut alia omittam, si numerositas animalium cogebat arcae tantam fieri magnitudinem, immunda bina et munda septena intromitti a n i m a l i a quid cogebat, cum aequalis numeri possent utraque servari? Aut vero Deus, qui propter genus reparandum servanda praecepit, eo modo illa, / quo instituerat, restituere non valebat? d f
142
PL 474
Aqua
potuit
scendere
^
2. Qui vero non esse gesta, sed solas rerum significandarum figuras esse contendunt, primum opinantur tam magnum fieri non potuisse diluvium, ut altissimos montes quindecim cubitis aqua cre scendo transcenderet, propter Olympi verticem montis, supra quem perhibent nubes non posse concrescere, quod tam sublime i a m caelum sit, ut non ibi sit aer iste crassior, ubi venti nebulae imbresque gignuntur; nec attendunt omnium elementorum crassissimam terram i b i esse potuisse. A n forte negant esse terram verticem mon tis? Cur igitur usque ad illa caeli spatia terris exaltari licuisse, et aquis exaltari non licuisse contendunt, cum isti mensores et pensores elementorum aquas terris perhibeant superiores atque leviores ? Quid itaque rationis afferunt, quare terra gravior et inferior locum caeli tranquillioris invaserit per volumina tot annorum, et aqua levior ac superior permissa non sit hoc facere saltem ad tempus exiguum? 27.
dg
Amplitudo arcae recte dimetienda est.
d h
27. 3. Dicunt etiam non potuisse capere arcae illius quantitatem animalium genera tam multa in utroque sexu, bina de immundis, °
.
.
..
A
septena de mundis. Qui mihi videntur non computare nisi trecenta cubita longitudinis et latitudinis quinquaginta, nec cogitare aliud tantum esse i n superioribus itemque aliud tantum in superioribus superiorum, ac per hoc ter dueta illa cubita fieri nongenta per cen tum quinquaginta. S i autem cogitemus quod Origenes non ineleganter astruxit, Moysen scilicet hominem Dei eruditum, sicut scriptum d l
d t
d g
d h
d i
1
2. O n i koji tvrde kako nisu posrijedi zbiljski događaji, nego tek slike označenih stvarnosti, prvo misle kako nije moglo doći do tako velika potopa te bi se nadošla voda uzdigla petnaest lakata iznad najviših gora, zbog toga što se, na primjer, iznad gore Olimpa oblaci ne mogu skupljati, jer je tu nebo već toliko visoko da nema onoga gušćega uzduha u kakvu nastaju vjetrovi, oblaci i kiše. A ne zapažaju kako je tu mogla nastati zemlja, najgrublja od svih pratvari. Ili će možda za nijekati kako nije zemljan gorski vrh? A l i zašto onda tvrde, kako se zemlji dopustilo podići do tih visina neba, dok se to vodi nije dopusti lo, kad isti oni mjeritelji i vagatelji pratvari izjavljuju da se voda više podiže i da je lakša od zemlje? Koji onda razlog navode tomu što je zemlja (koja je i teža i niža) mogla zaposjesti područje mirnijega neba na tolike godine, dok vodi (koja je i lakša i viša) nije to dopušteno čak ni na veoma kratko vrijeme?
3. Dapače kažu, kako se u tu korablju takve veličine nisu mogli uk rcati toliko mnogi rodovi životinja oba spola, po dvoje od nečistih i po sedam parova čistih. Meni se čini, kako ti računaju samo tri stotine lakata duljine i pedeset širine, ne pomišljajući na prostor na višem katu te na onaj na najvišem, tako da se ove mjere trostruko umnaža ju, što iznosi devet stotina lakata sa stotinu i pedeset. Uzmemo li pak u obzir i ono što je Origen veoma domišljato natuknuo , naime kako Mojsije, čovjek Božji, prema Svetome pismu, »bijaše poučen u svoj 2
propheticam M. perhibentur M. sublimis quam M. per om. M.
Cf. Gen 7,2.
387
-27,3
nisu nikad ni zbili, nego su tek znamenja riječi, a ni da se to (pa što god ono bilo) uopće ne tiče proroštva o Crkvi. Tko bi osim onaj što je izopačena uma tvrdio, kako su uludo napisane te knjige što su tolike tisuće godina čuvane s golemim štovanjem i s tolikom pomnjom oko sređene predaje, ili pak kako treba tražiti samo povijesne doga đaje kada zaista (da mimoiđem ostalo): ako je brojnost životinja nag nala na tako golemu veličinu korablje, što je trebalo ukrcavati po dvoje od nečistih a po sedam parova čistih životinja , kad su se jedna kim brojem mogle uščuvati i jedne i druge? Ili pak Bog, koji je nare dio njihovo čuvanje kako bi obnovio njihov rod, nije mogao ponovo ih stvoriti onako kao što ih je prije stvorio?
1
1 4 2
15, 27,1
2
Post 7,2-9. Origen, Homilia in Genesim, 2.
jedino povijest, a bez alegorij skog značenja, ni s onima koji brane samo alegorije, dok odbijaju povije snu istinitost.
D E CIV. D E I
388
O DRŽAVI BOŽJOJ
15, 27,3 - 27,4
143
cc 496
est, omni sapientia Aegyptiorum , qui geometricam dilexerunt, geometrica / cubita significare potuisse, ubi unum quantum sex nostra valere asseverant, quis non videat quantum rerum capere illa potuit magnitudo? N a m illud quod disputant tantae magnitudinis arcam non potuisse compingi, ineptissime calumniantur, cum sciant immensas urbes fuisse constructas , nec attendunt centum annos, quibus arca illa est fabricata; nisi forte lapis lapidi adhaerere potest sola calce coniunctus, ut murus per tot milia circumagatur, et l i gnum ligno per subscudines, epiros, / clavos, gluten bituminis non potest adhaerere, ut fabricetur arca non curvis, sed rectis lineis longe lateque porrecta, quam nullus in mare mittat conatus homi num, sed levet unda, cum venerit, naturali ordine ponderum, magisque divina providentia quam humana prudentia natantem gubernet, ne incurrat ubicumque naufragium. 144
PL475
dl
Q u a e d a m de servandis ammahbus proremntur.
27. 4. Quod autem scrupulosissime quaeri solet de minutissimis bestiolis, non solum quales sunt mures et stelliones, verum etiam 7
«
i
T
quales locustae, scarabei, muscae denique et pulices, utrum non amplioris numeri in arca illa fuerint, quam qui est definitus, cum hoc imperaret Deus, prius admonendi sunt, quos haec movent, sic accipiendum esse quod dictum est: Quae repunt super terram , ut necesse non fuerit conservari in arca, quae possunt in aquis vivere, non solum mersa, sicut pisces, verum etiam supernatantia, sicut multae alites. Deinde cum dicitur: Masculus et femina erunt , profeeto in tellegitur ad reparandum genus dići; ac per hoc nec illa necesse fuerat ibi esse, quae possunt sine coneubitu de quibusque rebus vel re rum corruptionibus nasci; vel si fuerunt, sicut in domibus esse consuerunt , sine ulio numero definito esse potuisse; aut si mysterium sacratissimum, quod agebatur, et tantae rei figura etiam veritate facti aliter non posset impleri, nisi ut omnia ibi certo illo numero essent, quae vivere in aquis natura prohibente non possent, non fuit ista cura illius hominis vel illorum hominum, sed divina. Non enim ea Noe capta intromittebat, sed venientia et intrantia permittebat. Ad hoc enim valet quod dictum est: Intrabunt ad te ; non scilicet hominis actu, sed Dei nutu; ita sane, ut non illic fuisse credenda sint, quae sexu carent. Praescriptum enim atque definitum est: Masculus et femina erunt. Alia sunt quippe quae de quibusque rebus sine con eubitu ita nascuntur, ut postea coneumbant et generent, sicut mu scae; alia vero in quibus nihil sit m a r i š et feminae, sicut apes. E a 145
146
dm
d n
147
^ d n
1 4 3
1 4 4
1 4 5
1 4 6
1 4 7
fabricaretur M. consueverunt M. in antepon. M.
C f . A c t 7, 22. C f . G e n 4, 17. G e n 6, 20. G e n 6, 19; 7, 2-9. G e n 6, 20.
15, 27,3 - 27,4
389
3
mudrosti egipćanskoj« , a Egipćani su voljeli geometriju - te je mogao imati na umu geometričke laktove, od kojih kako kažu jedan vrijedi šest naših, tko onda ne bi uvidio: kolike su sve stvari mogle stati u korablju tolike veličine? A ono pak što dokazuju, kako se korablja tako goleme veličine nije mogla izgraditi, tek veoma nesklapno prigovaraju, jer i sami znaju kako bijahu izgrađeni i silno veliki gradovi; uz to se i ne obziru na stotinu godina za kojih se gradila ta korablja - jer ako kamen može prianjati uz kamen spojen jedino vapnom, kako bi se mjesto opasalo zidom dugim tolike milje, zar drvo ne može prionuti uz drvo - a s pomoću klinova, čepova, čavala i pakline, da se izgradi korablja, ne ukrivljena nego ravna trupa, prava i u dužinu i u širinu, koju ne porinjuje u more nikakav ljudski napor, nego je naprosto podiže poplavna voda, kad stigne, po naravnom poretku težine, dok za plovidbe njome više upravlja Božja promisao negoli ljudska razboritost, kako ne bi nigdje dopala brodoloma? 4. Ono pak što se veoma sitničavo običava pitati i o najsitnijim životinjicama (kakve su ne samo miševi i gušteri, nego čak i skakavci, kotrljani, muhe i buhe), naime: bijaše l i ih u korablji veći broj od onoga što je određen Božjom naredbom, - prije svega treba one koje to zbunjuje uputiti, kako treba shvatiti ono kad se kaže: »što puze po zemlji« , da nije bilo potrebno izbavljati u korablji one stvorove koji mogu živjeti u vodi, ne samo zaronjeni poput riba, nego i one što po njoj plivaju, poput mnogih ptica. Zatim kad se kaže »i neka budu muško i žensko«, dakako da se podrazumijeva potreba obnove roda, pa prema tome i nije bilo potrebno da tu budu i oni stvorovi koji mogu nastati bez spolnoga snošaja iz bilo kakve tvari i l i od raspada stvari; i l i pak ako ih je i bilo (kao što običava biti u domovima), mogli su tu biti bez ikakva određena broja. Ili, ako se sadržano naj svetije otajstvo i pralik tolike stvarnosti nisu mogli u zbilji događaja drukčije ispuniti ukoliko tu u određenu broju ne bi bili svi oni stvorovi što ne mogu živjeti u vodi (jer im narav priječi), onda to ne bijaše briga onoga čovjeka i l i onih ljudi, nego samoga Boga. Jer nije Noa uhvaćene životinje unutra smještao, nego ih je pridošle i prišle unutra puštao. To označuje ono što se kaže: »One će doći k tebi«, naime: ne po čovjekovu činu nego po Božjem nalogu, ali naravno ne tako da bismo povjerovali kako tu bijaše i bespolnih stvorova. Naime, i propi sano je i određeno: »Neka budu muško i žensko.« 5
Postoje i stvorovi koji se bez spolnoga snošaja rađaju iz nekakvih tvari, ali poslije opće između sebe i razmnožavaju se, poput muha; a postoje i druge među kojima nema mužjaka i ženki, kao pčele. Po-
Dj 7,22. Post 6,20. Post 6,19.
390
D E CIV. D E I
15, 27,4 - 27,5
O DRŽAVI BOŽJOJ
15,
27,4
-
27,5
391
CC 497 PL 476
porro quae sic ha/bent sexum, ut non habeant fetum, sicut muli et mulae, mirum si fuerunt ibi, ac non potius parentes eorum ibi / fuisse suffecerit, equinum videlicet atque asininum genus; et si qua alia sunt, quae commixtione diversi generis genus aliquod gignunt. Sed si et hoc ad mysterium pertinebat, ibi erant. Habet enim et hoc genus masculum et feminam.
stoje i one pako životinje koje imaju spol, ali ne mogu imati potom stva, kao što su mazga i mazag; i bilo bi čudo ako bi se ondje našle takve, a ne prije njihovi roditelji, naime rod konja i magarca, koji bi dostajali; isto vrijedi i za druge životinje koje križanjem različita roda rađaju nekakav rod. N u , ako je i to pripadalo samomu otajstvu, onda one ondje bijahu; jer i ta vrsta ima muško i žensko.
Pro omnibus fuit esca.
27. 5. Solet etiam movere nonnullos, genera escarum, quae illic habere poterant animalia, quae non nisi carne vesci putantur, utrum praeter numerum ibi fuerint sine transgressione mandati, quae aliorum alendorum necessitas illic coegisset includi; an vero, quod po tius est credendum, praeter carnes aliqua alimenta esse potuerunt , quae omnibus convenirent. Novimus enim quam multa animalia, quibus caro cibus est, frugibus pomisque vescantur et maxime fico atque castaneis. Quid ergo mirum, si vir ille sapiens et iustus, etiam divinitus admonitus, quid cuique congrueret, sine carnibus aptam cuique generi alimoniam praeparavit et condidit ? Quid est autem, quo vesci non cogeret fames? aut quid non suave ac salubre facere posset Deus, qui etiam, ut sine cibo viverent, divina facilitate donaret, nisi ut pascerentur etiam hoc implendae figurae tanti mysterii conveniret? Non autem ad praefigurandam Ecclesiam pertinere tam multiplicia rerum signa gestarum, nisi fuerit contentiosus, nemo permittitur opinari. Iam enim gentes ita Ecclesiam repleverunt, mundique et immundi, donec certum veniatur ad finem, ita eius unitatis quadam compagine continentur, ut ex hoc uno manifestissimo etiam de ceteris, quae obscurius aliquanto dicta sunt et difficilius agnosci queunt, dubitare fas non sit. Quae cum ita sint, si nec inaniter ista esse conscripta putare quisquam vel durus audebit, nec nihil significare cum gesta sint, nec sola dicta esse significativa non facta, nec aliena esse ab Ecclesia significanda probabiliter diei potest; sed magis credendum est et sapienter esse memoriae litterisque manda ta, et gesta esse, et significare aliquid, et ipsum aliquid ad praefigu randam Ecclesiam pertinere. Iam usque ad hunc articulum perductus liber iste claudendus est, ut ambarum civitatum cursus, terrenae scilicet secundum hominem viventis et caelestis secundum Deum, post diluvium et deinceps in rebus consequentibus requiratur.
5. Neke opet običavaju zbunjivati i vrste hraniva koje su u korablji mogle biti, a za životinje o kojima se misli da jedu samo meso, pa se pitaju: bijaše l i tu mimo određena broja - a bez prekršaja na redbe - dodatnih životinja, koje bi se morale uključiti radi potrebe hranjenja onih drugih, ili opet (u što prije treba vjerovati) moglo je tu biti hraniva drukčijeg od mesa, koje bijaše prikladno za sve životi nje. Znamo kako mnoge životinje, kojima je inače meso hrana, jedu i povrće i voće, a najviše smokve i kestenje. Zar je onda čudo ako taj mudri i pravedni čovjek, kojega je i sam Bog naputio o tome što je za svaku vrstu primjereno, pripremi i spremi i prikladno hranivo za svaki rod životinja, izuzev mesa?
do
dp
Zar ima čega što glad ne bi natjerala da se pojede? I zar ima čega što Bog ne bi mogao učiniti ukusnim i zdravim, on koji je svojom božan skom moću mogao učiniti da ti stvorovi žive i bez hrane, kad radi ispunjenja označja toga velikog otajstva ne bi trebalo i da one jedu? I ukoliko mu nije do puke prepirke, nitko ne može pomisliti, da tolikostruci znaci zbiljskih događaja ne služe kao pralik same Crkve. Jer mnogi su puci već ispunili Crkvu, i čisti i nečisti, i ostaju u okviru njezina jedinstva, sve dok ne dođe do predodređena konca; a kako o tome jednomu najbjelodanijem - tako nije dopušteno dvojiti ni o ostalim značenjima, što su izražena ponešto nejasnije i teže se mogu raspoznati. A kad je tomu tako, onda nitko - pa koliko god bio tvrdoglav - neće se odvažiti te pomisliti, kako su te stvari uzalud zapisane; ili pak da ništa ne označuju, iako su se dogodile; ili opet da su znakovite samo riječi, a ne i činjenice; ili da se razložno, napokon, može reći kako se to označje ne tiče Crkve. Nego dapače mora se vjerovati: i da je mudro što su te stvari zapamćene i zapisane, i da su se zbile, i da nešto označuju, i da to označje služi kao pralik Crkve. Stigavši već do ovoga stavka, treba ovu knjigu završiti, da bi se razvoj obaju gradova - to jest zemaljskoga, koji živi po čovjeku, i nebesko ga, koji živi po Bogu - istražio nakon Potopa i dalje u susljednoj povijesti.
d o
d p
potuerint M. recondidit M.
KNJIGA X V I . Po savjetu samog Augustina knjigu možemo promatrati kao opsežnu, produb ljenu i čestim dokazima i interpretacijama potkrijepljenu analizu Božje države od si nova Noinih do Davida ili, kako on sam tvrdi, od djetinjstva preko mladenaštva sve do prve mladosti. Od Seta i Kajina do potopa bilo bi djetinje doba (usp. br. 43,3). I u ovoj je knjizi bitna poredba između stvari i događaja i odnosni simbolizam između osoba i njihovih značajki te njihova alegorijska značenja. Knjiga se može podijeliti na tri dijela. U prvom dijelu, i zbog toga jer se odnosi na doba djetinjstva, poglavit predmet nisu toliko rodoslovlja koliko raznolikost govora i narječja kao i odnosno teritorijalno i regionalno pripadništvo raznim plemenima koja se javljaju tijekom događaja. Po sebna pažnja posvećena je Babilonu, odakle potječe pometnja govora, i Eberu, ka snom potomku Šemovu, od kojega bi mogao potjecati rod i jezik hebrejski, koji je bio prvi i jedini govor (prema hipotezi, pojašnjava Augustin) prije potopa (1-11). U drugom dijelu, koji zauzima dvije trećine knjige, prevladava lik Abrahamov kroz sedam epizoda: poziv, putovanja i odnosne kronologije, četiri ukazanja Gospodi nova i odnosna obećanja a u posljednjem ukazanju i savez kroz obrezanje, njegova vjera u žrtvovanju Izaka. Stalno je i uvjerljivo pozivanje na alegorijska i simbolička značenja. Neprestano naglašavanje potomstva opravdava i metafora mladenaštva, dob u kojoj se započinje prenošenje života (12-36). U trećem dijelu izlaže se rast Božje države s Izakom, lakovom i Judom, slijedi osvajanje obećane zemlje s Mojsijem i Jošuom, početak izraelskog kraljevstva s Davi dom i onda upućivanje Božje države prema mladosti (37-43).
BREVICULUS CC XXX 2. 3. 4. 5. 6. 7.
10. CC XXXI
11.
12. 13.
14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.
SAŽETAK
An post diluvium a Noe usque ad Abraham aliquae familiae secun dum Deum viventium reperiantur. Quid in filiis Noe prophetice fuerit figuratum. De generationibus trium filiorum Noe. De diversitate linguarum principioque Babylonis. De descensione Domini ad confundendam linguam aedificantium turrem. Qualis intellegenda sit esse locutio, qua Deus angelis loquitur. An omne bestiarum genus etiam remotissimae a terris insulae ex eo numero acceperint, qui in arca a diluvii inundatione servatus est.
Da li se nakon Potopa, od Noe pa do Abrahama, nalaze neke obitelji onih što žive po Bogu? Što bijaše proročki predoznačeno u sinovima Noinim? O naraštajima trojice Noinih sinova. O raznolikosti jezika i osnutku Babilona. O silasku Gospodinovu, kako bi pobrkao govor onima što su gradili toranj. Kakav treba misliti da bijaše govor kojim je Bog govorio anđelima. Da li su sav onaj rod životinja (koji u korablji bijaše izbavljen od poplave Potopa) primili i otoci najudaljeniji od kopna.
An ex propagatione Adam vel filiorum Noe quaedam genera homi num monstruosa prodierint. An inferiorem partem terrae, quae nostrae habitationi contraria est, antipodas habere credendum sit. De generatione Sem, in cuius progenie tendens ad Abraham civitatis Dei ordo dirigitur. Quod ea primitus lingua in usu hominum fuerit, quae postea Hebraea ab Heber nomine nuncupata est, in cuius familia remansit, cum diversitas esset facta linguarum. De articulo temporis in Abraham, a quo sanctae successionis novus ordo contexitur. Quae ratio fecisse videatur, ut in transmigratione Tharae, qua Chaldaeos deserens in Mesopotamiam transiit, nulla filii eius Nachor facta sit mentio. De annis Tharae, qui in Charra vitae suae tempus implevit. De tempore profectionis Abrahae, qua secundum praeceptum Dei exiit de Charra. De ordine et qualitate promissionum Dei, quae ad Abraham factae sunt. De tribus excellentioribus gentium regnis, quorum unum, id est Assyriorum, iam Abraham genito sublimius eminebat. De iterato alloquio Dei ad Abraham, quo ei et semini eius Chanaan terra promittitur. De Sarrae pudicitia in Aegypto per Deum custodita, quam Abraham non uxorem suam esse dixerat, sed sororem. De secessione Lot et Abrahae, quae illis salva caritate complacuit.
Da li su od potomstva Adamova ili od Noinih sinova mogli poteći neka8. kvi čudovišni rodovi ljudi. Treba li vjerovati kako postoje protunošci, u nižem dijelu Zemlje, što je 9. suprotna našem staništu. O Šemovu naraštaju, u kojega se potomstvu grad Božji kreće prema 10. Abrahamu. O tome kako prvotno bijaše u porabi medu ljudima onaj jezik što se 11. poslije prema Heberu nazva hebrejskim, koji u njegovoj obitelji ostade nepromijenjen kad ono nastade različitost medu jezicima. O Abrahamovu razdoblju, od kojega počinje novi red svete loze. 12. Što se čini da je razlog te uopće nije spomenut Terahov sin Nahor pri 13. njegovoj selidbi, kad je Terah napustivši Kaldejce prešao u Mezopotami ju. O životnoj dobi Teraha, koji svoj život dovrši u Haranu. 14. O dobu Abrahamova odlaska, kad je po nalogu Božjem otišao iz Hara15. na. O redu i kakvoći obećanja Božjih, što su dana Abrahamu. 16.
De tertia promissione Dei, qua terram Chanaan Abrahae et semini eius in perpetuum pollicetur. De superatis ab Abraham hostibus Sodomorum, quando et Lot de captivitate eripuit, et a Melchisedech sacerdote benedictus est. De verbo Domini ad Abraham, quo ei promittitur secundum multitu-
O trima najistaknutijim kraljevstvima pogana, od kojih jedno, to jest ono Asiraca, bijaše već glasovito kad se Abraham rodio. O drugom Božjem govoru Abrahamu, kojim se njemu i njegovu sjemenu obećaje zemlja Kanaan. O Sarinoj čednosti, koju je Bog u Egiptu štitio, a koju Abraham nazivaše ne svojom ženom, nego svojom sestrom. O rastanku Lota i Abrahama, prema dogovoru i bez štete po uzajamnu ljubav. O trećem Božjem obećanju, kojim se zemlja Kanaan zauvijek obećaje Abrahamu i njegovu sjemenu. O neprijateljima Sodome, koje pobijedi Abraham, kada izbavi i Lota iz sužanjstva, te kad ga blagoslovi svećenik Melkisedek. O Božjoj riječi Abrahamu, kojem obećaje da će mu se potomstvo uzmno-
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.
17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.
396
24. 25. 26.
cc XXXII
27. 28.
29. 30.
31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.
39. 40.
41. cc xxxiii 42. 43.
BREVICULUS
dinem stellarum multiplicanda posteritas; quod credens iustificatus est adhuc in preputio constitutus. De significatione sacrificii, quod Abraham offerre praeceptus est, cum poposcisset, ut de his quae crediderat doceretur. De Agar ancilla Sarrae, quam eadem Sarra Abrahae esse voluit concubinam. De testificatione Dei ad Abraham, qua eidem seni de sterili Sarra filium spondet patremque eum gentium statuit etpromissi fidem sacramento circumcisionis obsignat. De masculo, qui si octavo die non fuerit circumcisus, perit anima eius, quia testamentum Dei dissipavit. De commutatione nominum Abrahae et Sarrae, qui cum ob unius sterilitatem, ob utriusque autem senectutem generare non possent, munus fecunditatis indepti sunt. De tribus viriš vel angelis, in quibus ad quercum Mambre apparuisse Abrahae Dominus indicatur. De Lot a Sodomis liberato atque eisdem caelesti igne consumptis et de Abimelech, cuius concupiscentia castitati Sarrae nocere non po tuit. De Isaac secundum promissionem nato, cui nomen ex risu utriusque parentis est inditum. De oboedientia et fide Abrahae, qua per oblationem immolandi probatus est filii, et de morte Sarrae. De Rebecca nepte Nachor, quam Isaac accepit uxorem. Quid intellegendum sit in eo, quod Abraham post mortem Sarrae Cetturam accepit uxorem. De geminis adhuc in utero Rebeccae matris inclusis quid indicaverit divina responsio. De oraculo et benedictione, quam Isaac non aliter quam pater ipsius, merito eiusdem dilectus, accepit. De his, quae in Esau et Iacob mystiče praefigurabantur. De misso Iacob in Mesopotamiam ad accipiendam uxorem et de visione, quam in itinere somniavit, et de quattuor ipsius feminis, cum unam petiisset uxorem. Quae ratio fecerit ut Iacob etiam Israel cognominaretur. Quomodo Iacob cum septuaginta quinque animabus Aegyptum narretur ingressus, cum plerique ex his, qui commemorantur, tempore posteriore sint geniti. De benedictione, quam Iacob in Iudam filium suum promisit. De filiis loseph, quos Iacob prophetica manuum suarum transmutatione benedixit. De temporibus Moysi et lesu Nave ac Iudicum atque inde regum, quorum quidem Saul primus est, sed David praecipuus et sacramento habetur et merito.
SAŽETAK
397
liti poput množine zvijezda; o tom da je opravdan vjerujući i prije svog obrezanja. O značenju žrtve koja je Abrahamu naložena da je prinese, kad je zatražio da bude poučen o stvarima u koje je povjerovao. O Hagari, Sarinoj sluškinji, koju ista Saraja izabra kao suložnicu Abrahamu. O Božjem savezu s Abrahamom, kojim mu starcu od nerotkinje Sare obeća sina, i postavi ga ocem narodima, i vjernost obećanju zapečati otajstvom obrezanja. O muškiću, koji gubi dušu, ako ne bude obrezan osmoga dana, jer je prekršio savez Božji. O promjeni imena Abrahama i Sare, koji - zbog jalovosti jednoga od njih a starosti u oboje - ne mogahu rađati, pa primiše dar plodnosti. O trojici muževa ili anđela, u kojima se Abrahamu ukazao Gospodin kod hrasta Mamre. O Lotovu izbavljenju iz Sodome te o njezinu uništenju nebeskim ognjem / o Abimeleku, kojega požuda nije mogla nauditi Sari. O Izakovu rođenju prema obećanju, i o imenu koje mu je dano prema smijehu oboje roditelja. O poslušnosti i vjeri Abrahamovoj, u kojoj je iskušavan žrtvovanjem sina i o Sarinoj smrti. O Rebeki, unuci Nahorovoj, koju Izak uze za ženu. Kako treba razumjeti ono što se Abraham nakon Sarine smrti oženio Keturom. Što je označio božanski odgovor o blizancima što još bijahu u Rebekinoj utrobi. O proroštvu i blagoslovu, koje je Izak primio isto onako kao i njegov otac, a voljen zbog očevih zasluga. O onim stvarima što se u Ezavu i Jakovu otajstveno pretkazuju. O tome kako je Jakov poslan u Mezopotamiju da uzme sebi ženu i o onome što mu se na putu u snu ukazalo, te o njegove četiri žene, iako je tražio samo jednu. Koji bijaše razlog da se Jakov nazove i Izraelom. Zašto je rečeno da je Jakov ušao u Egipat sa sedamdeset i pet duša, iako su većina od tih što su spomenuti rođeni u potonje doba. O blagoslovu što ga je Jakov obećao svojem sinu Judi. O sinovima Josipovim, koje je Jakov blagoslovio ukriživši proročanski svoje ruke. O vremenima Mojsija i Jošue te sudaca i kraljeva, od kojih je Šaul, prvi, a David najistaknutiji i otajstveno i po zasluzi.
24. 25. 26.
27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.
39. 40
4 1
• -
42
43
-
LIBER DECIMO SEXTUS
ŠESNAESTA KNJIGA
CIVITATIS D E I QUAE F U E R I N T PRIMORDIA HISTORICA A N O E AD DAVID
BOŽJA DRŽAVA U POVIJESTI N O E I DAVIDA
Quae fuerit pueritia civitatis Dei a Noe ad Abraham [1-11] C
PL47 - CC498
1. Post diluvium procurrentis sanctae vestigia civitatis / utrum continuata sint an intercurrentibus impietatis interrupta tempori-
Semet lafet benedicuntur.
PL 476 PL 477
Djetinjstvo Božje države od Noe do Abrahama [1-11]
.
n
i
.
.
i
.
i i.
bus, ita ut nullus hominum veri unius Dei cultor existeret, ad liquidum Scripturis loquentibus invenire difficile est, propterea quia in canonicis Libris post Noe, qui cum coniuge ac tribus / filiis totidemque nuribus suis meruit per arcam vastatione diluvii liberari, non invenimus usque A b r a h a m cuiusquam pietatem evidenti divino eloquio praedicatam, nisi quod Noe duos filios suos Sem et Iapheth prophetica benedictione commendat, intuens et praevidens quod lon ge fuerat post futurum. Unde factum est etiam illud, ut filium suum medium, hoc est primogenito i u n i o r e m ultimoque maiorem, qui peccaverat in patrem, non in ipso, sed in filio eius suo nepote malediceret his verbis: Maledictus Chanaan puer, famulus erit fratribus suis. Chanaan porro natus fuerat ex Cham, qui patris dormientis nec texerat, sed potius prodiderat nuditatem. Unde etiam quod secutus adiunxit benedictionem duorum maximi et minimi filiorum dicens: Benedictus Dominus Deus Sem, et erit Chanaan puer illius; laetificet Deus Iapheth, et habitet in domibus Sem \ sicut ipsa eiusdem Noe et vineae plantatio et ex eius fructu inebriatio et dormientis enudatio , et quae i b i cetera facta atque conscripta sunt, propheticis sunt gravidata sensibus et velata tegminibus. a
b
c
d
e
f
Quid significent Sem, la fet, Cam.
2. 1. Sed nunc rerum effectu iam in posteris consecuto, quae operta fuerant, satis aperta sunt. Quis enim haec diligenter et intellegenter advertens non agnoscat in Christo? Sem quippe, de cuius semine in carne natus est Christus, interpretatur « N o m i n a t u s » . Quid autem nominatius Christo, cuius nomen ubique iam fragrat, ita ut in Cantico canticorum etiam ipsa praecedente prophetia unguento comparetur effuso ; in cuius domibus, i d est ecclesiis, habitat gentium latitudo? N a m Iapheth «Latitudo» interpretatur. Cham porro, quod in2
g
1. Teško je naći ikakav jasan odgovor u riječima Pisma na pitanje da l i se sveti grad nakon Potopa kretao neprekinutim razvojem, ili su pak njegov tijek prekidala razdoblja bezbožja tako te nije bilo ni jednog jedinog čovjeka štovatelja jedinoga pravog Boga, i to zbog toga što u kanonskim knjigama nakon Noe (koji, zajedno sa suprugom i trojicom sinova te trima snahama, bijaše zaslužio da se u korablji izbavi od propasti u Potopu) pa sve do Abrahama ne nalazimo nikoga čiju bi pobožnost potvrđivala bjelodana božanska izjava, osim što Noa proročkim blagoslovom preporučuje dvojicu svojih sinova, Šema i Jafeta, uviđajući i predviđajući ono što će se dogoditi u dalekoj buduć nosti. Otuda se i dogodilo ono da svojega srednjega sina (to jest: onoga mlađeg od prvorođenca a starijega od najmlađeg) koji bijaše zgriješio protiv oca, nije sam osobno prokleo, nego u osobi njegova sina, svojega unuka, ovim riječima: »Nek je proklet Kanaan, braći svojoj sluga nek bude!« Ovaj Kanaan, bijaše sin Hamon, koji ocu što je spavao golotinju nije pokrio nego radije prokazao. Otuda onaj bla goslov dvojice sinova, najstarijeg i najmlađeg, koji je slijedio, kad reče: »Blagoslovljen Gospodin, Bog Šemov! Kanaan nek mu je sluga! Neka Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim«, te Noina zasadba vinograda, opijanje od njegova ploda i razgolićenje u snu kao i sve ostalo tu počinjeno i opisano - bremeniti su proročanskim smislom i prikriveni koprenama.
Da u se nakon pa^Abraha ma, nalaze neke ž^poBogu?
2. 1. A sada pak, pošto su se u potomcima ispunile, stvari koje bijahu zastrte dostatno su se otkrile. Jer, ako pomno i razumno razvi di, tko ih ne bi prepoznao u Kristu? Sem, od čijega je sjemena Krist u puti rođen, znači 'imenovan'. A što li je imenitije od Krista, kojega ime svugdje miriše tako te se u Pjesmi nad pjesmama u proročkoj
Što bijaše proročki predoznačeno u sinovima Noinim?
2
1
1
q u o d M. a antepon. M. ad antepon. M. minorcm M. adiungit M. nudatio M. s praecinente M. b
c
d
Post 9,25. Post 9,26-27. Z a ovakvo alegorijsko i tipološko tumačenje Augustinu je bila uzor kršćanska starina (npr. Pavao: vidi O Božjoj državi, 15,2); ovakvo tumačenje Noina pijanstva kao pralika muke Kristove nalazimo kod Ciprijana (vidi O kršćanskom nauku, 3,21,45). 2 3
e
f
0
1
3
a
0 6
1
Slijedi tumačenje samih hebrejskih imena prema korijenima. Tako se Šem pove zuje sa sem (ime, slava); Jafet s glagolom pathah (otvoriti); Ham od ham (topao, vruć); Kanaan, veže se s korijenom kana (nizak).
400
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 2 , 1 - 2 , 2
16,
2,1 -
401
2,2
2
4
CC 499
terpretatur «Calidus» , medius Noe filius, tamquam se ab utroque discernens et inter utrumque remanens, nec in primitiis / Israelitarum nec in plenitudine gentium, quid significat nisi haereticorum genus calidum, non špiritu sapientiae, sed impatientiae, quo solent haereticorum fervere praecordia et pacem perturbare sanetorum? Sed haec in usum cedunt proficientium, iuxta illud Apostoli: Oportet et haereses esse, ut probati manifesti fiant in vobis . Unde etiam scriptum est: Filius eruditus sapiens erit, imprudente autem ministro utetur . Multa quippe ad fidem catholicam pertinentia, dum haereti corum calida inquietudine exagitantur, ut adversus eos defendi pos sint, et considerantur diligentius et intelleguntur clarius et instantius praedicantur, et ab adversario mota quaestio discendi existit oceasio. Quamvis non solum qui sunt apertissime separati, v e r u m omnes, qui christiano vocabulo glorian/tur et perdite vivunt, non absurde possunt videri medio Noe filio figurati; passionem quippe Christi, quae illius hominis nuditate significata est, et annuntiant profitendo, et male agendo exhonorant. De talibus ergo dictum est: Ex fruetibus eorum cognoscetis eos . Ideo Cham in filio suo maledictus est, tamquam in fruetu suo, id est in opere suo. Unde convenienter et ipse filius eius Ghanaan interpretatur «Motus eorum»; quod aliud quid est quam opus eorum? Sem vero et Iapheth tamquam circumcisio et praeputium, vel sicut alio modo eos appellat Apostolus, Iudaei et G r a e c i , sed vocati et iustificati, cognita quoquo modo nu ditate patris, qua significabatur passio Salvatoris, sumentes vestimentum posuerunt supra dorsa sua et intraverunt aversi et operuerunt nuditatem patris sui, nec viderunt quod reverendo texerunt . Quodam enim modo in passione Christi et quod pro nobis factum est honoramus et Iudaeorum facinus aversamur. Vestimentum signifi cat sacramentum, dorsa memoriam praeteritorum, quia passionem Christi eo scilicet iam tempore, quo habitat Iapheth in domibus Sem et malus frater in medio eorum , transactam celebrat Ecclesia, non adhuc prospeetat futuram. 5
6
h
PL 478
7
8
9
10
slutnji uspoređuje s izlivenim mirisom? , a u čijim domovima, to jest u crkvama, prebiva 'raširenost' naroda (jer ime Jafet znači rašire nost ). Dočim Ham, kojega se ime tumači kao 'vruć', onaj srednji Noin sin, koji kao da se razlučuje od obojice i ostaje između njih, pa niti je među prvinama Izraelaca niti među zrelinama inovjeraca, što li drugo označuje ako ne vrući rod krivovjeraca, jer srca krivovjeraca ne plamte duhom mudrosti, nego duhom nestrpljivosti i remete mir svetih? Pa ipak i to izlazi na korist vjernicima, prema onoj apostolovoj: »Potrebno je doista, da među vama budu rascjepi, da se očituju prokušani među vama.« Zbog toga je i ovo pisano: »Upućen sin bit će mudar, i poslužit će se nerazboritim kao slugom svojim.« I doista mnoge stvari koje se tiču katoličke vjere, napadane vrelim nemirom tih krivovjeraca, kako bi se uzmogle braniti od takvih i pažljivije se razmatraju, i jasnije razumijevaju, i zauzetije propovijedaju, te tako pitanje potaknuto od protivnika pruža nam prigodu za učenje. I nije besmisleno smatrati kako je srednji Noin sin pralik ne samo onih što su najbjelodanije odcijepljeni nego i svih onih koji se diče kršćanskim imenom, a žive opakim životom; i ti doista Kristovu muku (što je označena golotinjom onoga čovjeka) priznajući navješćuju, a obeščašćuju čineći zlo. Stoga je o takvima rečeno: »Po plodovima njihovim ćete ih prepoznati.« 3
4
5
6
Zbog toga je H a m proklet u svojem sinu, kao u svojem plodu, to jest: u svojem djelu. Otuda se primjereno i njegov sin Kanaan tumači kao njihovo gibanje (motus) ; jer što l i je ono drugo nego njihovo djelo? Dočim, Šem i Jafet, kao obrezanje i neobrezanje, i l i kao što ih drukčije apostol naziva: Židovi i Grci (ali oni koji su pozvani i opravdani), opazivši golotinju očevu - koja označivaše muku Spasite lj evu - uzeše ogrtač i prebacivši ga sebi preko ramena i idući natraške uđoše i pokriše golotinju oca svojeg, te tako i ne vidješe ono što štujući prekriše. Tako i mi pri muci Kristovoj nekako: i štujemo ono što je za nas učinjeno i odvraćamo lica od opačine židovske. Ogrtač označuje otajstvo, a leđa uspomenu na prošla djela, jer zaista sada kad Jafet prebiva u nastambama Šemovim, dok je opaki brat u sredini između njih , Crkva slavi Kristovu muku kao prošlu i ne očekuje je više kao buduću. 7
8
9
Noe nudatus praenuntiat Christum erucifixum.
2.
2. Sed malus frater in filio suo, hoc est, in opere suo, puer, id t fratrum bonorum, c u m ad exercitationem patientiae 1
e s t
s
.
e
r
v
u
s
e s
,
i
.
.
.
T
i
• A
vel ad provectum sapientiae scienter utantur malis boni. Sunt enim h
1
1
2. A l i opaki brat u sinu svojem, to jest u svojem djelu, postaje sluga, naime rob svoje dobre braće, kad se dobri razborito služe zlima ili da bi se vježbali u strpljivosti ili da bi napredovali u mudrosti. Jer, prema
etiam add. M. vel add. M. profeetum M. 2
4
5
6
7
8
9
1 0
HffiRONTMUS, Lib. interp. hebr. nom.: 1 C o r 11, 19. Prov 10, 4 (sec. L X X ) . M t 7, 20. C f . 1 C o r 1, 22. Cf. G e n 9, 23. C f . G e n 9, 27.
C C 72, 63.
3 4 5 6 7 8 9
Pnp 1,3. To jest: širina, proširenost, otvorenost. 1 Kor 11,19. Izr 10,4. (Doslovan prijevod prema Augustinovu lat. predlošku). Mt 7,20. (Prijevod prema lat. predlošku). Nije jasno podrijetlo ovog Augustinovog etimološkog povezivanja. Post 9,23. To jest: Židovi i Nežidovi žive zajedno u Crkvi, dok su krivovjerci između njih.
402
DE
16, 2,2 - 2,3
CIV. D E I
2,3
403
Haec Scripturae secreta divinae indagamus, ut possumus, magis minusve congruenter, verum tamen fideliter certum
3. Te skrovitosti Svetoga pisma istražujemo onoliko koliko možemo, jedan s manjim a drugi s većim uspjehom, ipak vjerno držeći kao čvrsto, kako one nisu ni počinjene ni zapisane bez nekakva pretkazanja budućih događaja, te se moraju odnositi na Krista i njegovu Cr kvu, koja je grad Božji, o kojemu od iskona ljudskoga roda nije manj kalo proroštva, koje vidimo kako se sada u svemu ispunjava.
13
n
14
15
16
17
18
p
19
Si semper res gestae ahquid praehgurent.
2,2 -
svjedočanstvu apostolovu, postoje i oni koji nedostojno propovijedaju Krista. O n kaže: »Bilo da se pod izlikom, bilo istinito, Krist propovi jeda, tome se radujem i radovat ću se« . Krist je zasadio vinograd, 0 kojem prorok kaže: »Vinograd Gospoda nad vojskama dom je Izraelov«, i pio od vina njegova; ovdje treba razumjeti ili onu čašu o kojoj kaže: »Možete li piti čašu koju ću ja piti?« i zatim: »Oče moj! A k o je moguće, nek me mimoiđe ova čaša!« što - bez ikakve dvojbe - označuje njegovu muku; ili pak, budući da je vino plod vinograda, da je time prije označeno kako je od samoga vinograda, to jest od roda Izraelaca, uzeo radi nas put i krv, da bi mogao trpjeti, »i opio se«, to jest patio je, »i ogolio se«, naime: tu se slabost njegova ogolje la, to jest pokazala se; o njoj kaže apostol: »iako bi razapet zbog slabosti« ; zbog toga isti kaže: »jer je ludo Božje mudrije od ljudi, i slabo Božje jače od ljudi.« Pošto je rečeno »ogolio se«, Sveto pismo dodaje: »u domu svojem«, i domišljato pokazuje da će On pretrpjeti smrt na križu od puka svoje puti i ukućana svoje krvi, naime od Žido va.
n
12
PL 479
16,
teste Apostolo, qui Christum annuntiant non časte; sed sive occasione, inquit, sive veritate Christus annuntietur . Ipse quippe plantavit vineam, de qua dicit / Propheta: Vinea Domini Sabaoth domus Israel est , et bibit de vino eius: sive ille calix hic intellegatur, de quo dicit: Potestis bibere calicem, quem ego bibiturus sum? et: Pater, si fieri potest, transeat calix iste , quo suam sine dubio significat passionem; sive, quia vinum fruetus est vineae, hoc potius illo significatum est °, quod ex ipsa vinea, hoc est ex genere Israelitarum, carnem pro nobis et sanguinem, ut pati posset, assumpsit; et inebriatus est, id est passus est, et nudatus est ; ibi namque nudata est, i d est apparuit, eius infirmitas, de qua dicit Apostolus: Etsi crucifixus est ex infirmitate '. Unde idem dicit: Infirmum Dei fortius est hominibus, et stultum Dei sapientius est hominibus . Quod vero cum dictum esset: Et nudatus est, addidit Scriptura: In domo sua , eleganter ostendit, quod a suae carnis gente et domesticis sanguinis sui, utique Iudaeis, fuerat erucem mortemque passurus. Hane passionem Chri sti foris in sono tantum vocis reprobi annuntiant; non enim quod annuntiant intellegunt. Probi autem in interiore homine habent tam grande mysterium atque honorant intus in corde infirmum et stul tum Dei, q u i a fortius et sapientius est hominibus. Huius rei figura est, quod Cham exiens hoc nuntiavit foris; / Sem vero et Iapheth, ut hoc velarent, i d est honorarent, ingressi sunt, hoc est interius i d egerunt . m
CC500
O DRŽAVI BOŽJOJ
2. 3. a
li
u s
a
li
Q
°
.
r
.
.
r
tenentes non ea sine aliqua praeriguratione ruturorum gesta atque conscripta neque nisi ad Christum et eius Ecclesiam, quae civitas Dei est, esse referenda; cuius ab initio generis humani non defuit praedicatio, quam per omnia videmus impleri. Benedictis igitur duobus filiis Noe atque uno in medio eorum maledicto deinceps usque ad Abraham de iustorum aliquorum, qui pie Deum colerent, commemoratione silentium est per annos amplius quam mille. Nec eos defuisse crediderim, sed si omnes commemorarentur, nimis longum fieret, q
m
i n h o c g a u d e o s e d et g a u d e b o add. a m e add. M. ° sit M. P q u o d M. i s i l i t u m M.
M.
10
11
2
13
14
15
Tu muku Kristovu opaki samo izvana navješćuju, pukim zvukom svoga glasa; jer to što propovijedaju, oni ne razumiju. Dočim praved nici imaju to golemo otajstvo u unutrašnjem čovjeku te unutra, u srcu, časte slabo i ludo Božje, jer je ono i jače i mudrije nego ljudi. Tomu je označje kad Ham izlazi, kako bi to razglasio vani, dok Sem 1 Jafet, ulaze, kako bi to prekrili, to jest: počastili - naime: unutra to učiniše.
Dakle, pošto su blagoslovljena dvojica Noinih sinova, a proklet onaj između njih, otada pa sve do Abrahama, nema nikakva spomena o kojem od pravednika, koji bi pobožno štovali Boga, što je razdoblje više od tisuću godina. Ne bih htio vjerovati kako takvih nije bilo, nego ako bi se svi spominjali, izvješće bi bilo predugo, i više bi pred16
n
1 1
P h i l 1, 18. Isa 9, 7. M t 20, 22. M 26, 39. G e n 9, 2 1 . 2 C o r 13, 4. 17 i 1 25 18 f Q 91 Cjen y, z l . C f . G e n 9, 2 . 2 3 . 1 2
1 3
1 4
1 5
1 6
1 9
io u i 5/7. * Mt 20,22; 26,39. 2 Kor 13,4. ^ P o s t ^' ( J prema lat. predlošku). i6 Augustin ovo navodi prema Sedamdesetorici (Septuaginti), gdje je 1170 godina proteklo od Potopa do Abrahama, dok je prema Vulgati svega 290 godina. m
1
l
g
z
12
13
14
15
1
K
o
r
2 5
2 1 ,
P r i
e v o d
404
cc 501
D E C I V . DEI
et esset haec historica magis diligentia quam prophetica providentia. Illa itaque exequitur Litterarum sacrarum scriptor istarum vel po tius per eum Dei Spiritus, quibus non solum narrentur praeterita, verum etiam praenuntientur futura, quae tamen pertinent ad civitatem Dei; quia et de hominibus qui non sunt cives eius, quidquid hic dicitur, ad hoc dicitur, ut illa ex comparatione contraria vel prof iciat vel emineat. Non sane omnia, quae gesta narrantur, aliquid etiam significare putanda sunt; sed propter illa, quae aliquid significant, etiam eia, quae nihil significant, attexuntur. Solo enim vomere terra proscinditur; sed ut hoc fieri possit, etiam cetera aratri membra sunt necessaria; et soli nervi in citharis atque huiusmodi vasis musicis aptantur ad cantum; sed ut aptari possint, insunt et cetera in compagibus organorum, quae non percutiuntur a canentibus, sed ea, quae percussa resonant, his connectuntur. Ita in prophetica Historia di cuntur et aliqua, quae nihil significant, sed quibus adhaereant quae significant et quodammodo religentur. r
Generationes Sem et Cam enumerantur.
3. 1. Generationes ergo filiorum Noe deinceps intuendae, et quod de his dicendum videtur, attexendum est huic operi, quo civitatis utriusque, terrenae scilicet et caelestis, per tempora procursus ostenditur. Coeptae sunt e n i m commemorari a minimo filio, qui vocatus est Iapheth, cuius filii octo nominati sunt, nepotes autem septem de duobus filiis eius, tres ex uno, quattuor ex altero; fiunt itaque omnes quindecim. F i l i i autem Cham, hoc est medii filii Noe, quattuor et nepotes quinque ex uno eius filio, pronepotes duo ex nepote uno; fit eorum summa undecim . Quibus enumeratis reditur tamquam ad caput et dicitur: Chus autem genuit Nebroth; hic coepit esse gigans super I terram. Hic erat gigans venator contra Dominum Deum. Propter hoc dicunt: Sicut Nebroth gigans venator contra Dominum. Et factum est initium regni eius Babylon, Orech, Archad et Chalanne in terra Sennaar. De terra illa exivit Assur et aedificavit Niniven et Roboth civitatem et Chalach et Dasem inter medium Ninivae et Chalach: haec civitas magna . Iste porro Chus, pater gigantis Nebroth, primus nominatus est in filiis Cham, cuius/quinque filii iam fuerant computati et nepotes duo. Sed istum gigantem aut post nepotes suos natos genuit, aut, quod est credibilius, seorsum de illo propter eius eminentiam Scriptura locuta est; quando quidem et regnum eius commemoratum est, cuius initium erat illa nobilissima Babylon civi tas, et quae iuxta commemoratae sunt sive civitates sive regiones. Quod vero dictum est de terra illa, id est de terra Sennaar, quae pertinebat ad regnum Nebroth, exisse Assur et aedificasse Niniven et alias quas contexuit civitates, longe postea factum est, quod ex hac occasione perstrinxit propter nobilitatem regni Assyriorum, quod s
20
PL 480
1
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 2 , 3 - 3 , 1
16, 2 , 3 - 3 , 1
405
stavljalo povijesni trud negoli proročku promisao. Prema tome, pisac Svetoga pisma, ili D u h Sveti preko njega, ne iznosi samo prošle doga đaje nego i pretkazuje buduće, iako samo one što se tiču grada Božje ga; jer što god se ovdje kaže i o onim ljudima koji nisu njegovi građa ni, kaže se kako bi po usporedbi s oprekom sam grad stekao ili korist ili ugled. Dakako, ne treba misliti kako svi opisani događaji nešto i naznačuju; ali zbog onih koji uistinu štogod naznačuju upleću se i oni koji ništa ne naznačuju. Naime, samo se lemešom zemlja ore, ali kako bi se to moglo, potrebni su i ostali dijelovi pluga; jedino strune na citrama i sličnim takvim glazbalima proizvode glazbu, ali da bi se to postiglo, u cjelinu glazbala ugrađeni su i ostali dijelovi, u koje svirači ne udaraju, ali se s njima povezuju dijelovi što udareni odjekuju. Tako se i u proročkoj povijesti iznose neke stvari koje ništa ne nazna čuju, ali uz te prianjaju one što naznačuju i nekako se uz njih vežu. 3. 1. Dakle, sada valja razvidjeti naraštaje sinova Noinih te ono što se učini bitnim pridodati ovome djelu, koje pokazuje u tijeku vre mena razvoj oba ova grada, to jest zemaljskoga i nebeskoga. Popis počinje sa spomenom najmlađeg sina, koji je nazvan Jafet, od kojega je imenovano osam sinova, uz sedam unuka dvojice njegovih sinova, s trojicom od jednoga a s četvoricom od drugoga, pa ih je tako u svemu petnaest. Zatim slijede sinovi Hama, to jest srednjega Noina sina, kojih je četiri, s pet unuka od jednoga njegovog sina, te dva praunuka od jednog unuka, pa ih je tako ukupno jedanaest. Pošto su ti nabrojani, izvješće se vraća kao na polazište i kaže se: »Od Kuša se rodio Nimrod , koji je postao prvi velmoža na zemlji. O n bijaše silan lovac protiv Gospodina. Isto se veli: 'Kao Nimrod, silan lovac protiv Gospodina.' Početak njegova kraljevstva bijahu Babilon, Erek, A k a d i Kaine, svi u zemlji Šinearu. Iz ove je zemlje došao Ašur. O n je podigao Ninivu, Rehobot Ir, Kalah i Resen između Ninive i Kalaha (to je glavni grad)« . 2
3
4
21
CC 502
A taj Kuš, otac velmože Nimroda, naveden je prvi od Harnovih sino va, od kojega već bijahu spomenuti pet sinova i dva unuka. A ili mu se taj velmoža rodio pošto se rodiše unuci ili pak - što je vjerojatnije - Pismo o njemu posebice govori zbog njegove slave; kad je već spo menuto i njegovo kraljevstvo, kojega početak bijaše onaj veoma slavni grad Babilon, te ostali gradovi i područja zajedno s njim. N u što je rečeno o onoj zemlji, to jest o zemlji Šinearu, koja je pripadala Nimrodovu kraljevstvu, iz koje je došao Ašur i podigao Ninivu, i ostale gradove povezane s njom, - dogodilo se mnogo kasnije; pisac je to tu naveo zbog goleme slave kraljevstva Asiraca, koje je čudesno 5
1
r
s
x
2 0
2 1
compaginibus edd. autem M. gigas hic et infra M.
C f . G e n 10, 6-7. G e n 10, 8-12.
Biblijski navodi u ovome poglavlju polaze od starog latinskog prijevoda Septua ginte, te se mjestimice razlikuju od hebrejskog predloška, Vulgate i standardnih suvreme nih prijevoda. Riječ je o knjizi Post 10. U Augustina stoji Nebroth. Latinski contra dominum predstavlja krivi prijevod izvornika, prema kojem u hrvatskom standardnom prijevodu stoji: »Voljom Jahve bio je silan lovac«, ali Augustin temelji svoje tumačenje upravo na tome pogrješnom prijevodu. Post 10,8. (Dijelom prema Augustinovu lat. predlošku). Izvorno gigas (velmoža, moćnik, div). 3
4
5
O naraštajima trojice Noinih sinova. 1
406
DE
civ.
DEI
O
16, 3,1 - 3 , 2
DRŽAVI BOŽJOJ
16,
3,1 -
3,2
407
6
mirabiliter dilatavit Ninus, Beli filius, conditor Ninivae civitatis magnae; cuius civitatis nomen ex illius nomine derivatum est, ut a Nino Ninive vocaretur. Assur autem, unde Assvrii, non fuit in filiis Cham, medii filii Noe, sed in filiis Sem reperitur, qui fuit Noe maximus filius. Unde apparet de progenie Sem exortos fuisse, qui postea regnum gigantis illius obtinerent et inde procederent atque alias conderent civitates, quarum prima est a Nino appellata Ninive. Hine reditur ad alium filium Cham, qui vocabatur Mesraim, et commemorantur quos genuit, non tamquam singuli homines, sed nationes septem. Et de sexta, velut de sexto filio, gens commemoratur exisse, quae appellatur Philistiim; unde fiunt octo. Inde iterum ad Chanaan reditur, in quo filio maledictus est Cham, et quos genuit undecim nominantur. Deinde usque ad quos fines pervenerint commemoratis quibusdam civitatibus dicitur. Ac per hoc filiis nepotibusque computatis de progenie Cham triginta unus geniti referuntur . 22
Qui
sit Heber g
bus Noe
r a t l
°
n i
3. 2. Restat commemorare filios Sem, maximi filii Noe; ad eum quippe gradatim generationum istarum pervenit a minimo exorta narratio. Sed unde incipiunt commemorari filii Sem, habet quiddam obscuritatis, quod expositione illustratum est, quia et multum ad rem pertinet, quam requirimus. Sic enim legitur: Et Sem natus est, et ipsi patri omnium filiorum, Heber, fratri Iapheth maiori . Ordo verborum est: Et Sem natus est Heber, etiam ipsi, id est ipsi Sem, natus est Heber, qui Sem pater est omnium filiorum . Sem ergo patriareham intellegi voluit omnium, qui de stirpe eius exorti sunt, quos commemoraturus est, sive sint filii, sive nepotes et pronepotes et deinceps indidem exorti. Non sane istum Heber genuit Sem, sed ab illo quintus in progenitorum serie reperitur. Sem quippe inter alios filios genuit Arphaxat, Arphaxat genuit / Cainan, Cainan / genuit Sala, Sala genuit Heber. Non itaque frustra ipse primus est nominatus in progenie veniente de Sem et praelatus etiam filiis, cum sit quintus nepos, nisi quia verum est, quod traditur, ex illo Hebraeos esse cognominatos, tamquam Heberaeos; cum et alia possit esse opinio, ut ex Abraham tamquam Abrahaei dicti esse videantur; sed nimirum hoc verum est, quod ex Heber Heberaei appellati sunt, ac deinde una d e t r i t a littera Hebraei, quam l i n g u a m solus Israel populus potuit obtinere, in quo Dei civitas et in sanetis peregrinata est et in omnibus sacramento adumbrata. Igitur filii Sem prius sex nominan tur, deinde ex uno eorum nati sunt quattuor nepotes eius, itemque alter filiorum Sem genuit eius nepotem, atque ex illo itidem pronepos natus est atque inde abnepos, qui est Heber. Genuit autem Heber u
23
v
z
cc 503 P L 4 8 1
aa
u
v
z
a a
a b
etiam M. suorum add. M. sive M. detracta M. hebraicam add. M.
ab
proširio N i n , sin Bela, utemeljitelj velikoga grada Ninive; a i sam je grad nazvan po svojem osnovaču tako te je po Ninu nazvan Niniva. Dočim Ašur, od kojega potekoše Asirci, nije bio jedan od sinova Hama, srednjeg Noina sina, nego od sinova Sema, koji bijaše najsta riji Noin sin. Otuda je jasno kako su od Šemovih potomaka potekli oni koji kasnije stekoše kraljevstvo glasovitog velmože te proslijediše odatle i utemeljiše ostale gradove, od kojih je prvi bio Niniva, na zvana po Ninu. Odatle se vraća na drugog Hamova sina, koji je nazvan Misrajim, pa se spominju oni koji mu se rodiše, ali ne kao pojedini ljudi, nego kao sedam naroda. O d šestog toga naroda, kao od šestog sina, spominje se kako je potekao puk koji se zove Filistejci; tako ih je ukupno osam. Zatim se ponovo vraćamo Kanaanu, sinu u kojemu je Ham proklet, i spominje se jedanaest njegovih potomaka. Zatim se spomi nje do kojih granica stigoše, a navode se i neki njihovi gradovi. Te tako, zbrojivši sinove i unuke, proizlazi iz Hamove loze trideset i jedan odvjetak. 2. Preostaje spomenuti sinove Šema, naime, najstarijeg Noina sina; zapravo je izvješće o tim naraštajima postepeno stiglo do njega, po čevši s najmlađim sinom. N u tu, odakle se počinju spominjati Semovi sinovi, postoji stanovita nejasnoća, koju moramo tumačenjem razja sniti, jer se uveliko tiče stvari koju istražujemo. Piše ovako: »I Šemu, čak njemu samomu, ocu svih svojih sinova, Eber je rođen, starijem bratu Jafetovu.« Poredak riječi zapravo je ovaj: 'I Šemu je rođen Eber, čak i njemu samomu, to jest: samomu Šemu, rođen je Eber, a Šem je otac svih svojih sinova.' Pisac je htio da se Sem shvati kao praotac svih onih što su potekli od njegove loze, koji će biti spomenu ti, bilo da su sinovi, bilo unuci, bilo praunuci ili pak pozniji odvjetci. Sem zapravo nije rodio samoga Ebera, nego se otkriva kao peti u lozi njegovih predaka. Zapravo, Šem je rodio Arpakšada među svojim ostalim sinovima; Arpakšad je rodio Kajinana; Kajinan je rodio Šelaha; Šelah je rodio Ebera. 7
Pa tako on nije uzalud prvi imenovan među potomstvom što je pote klo od Šema, te je pretpostavljen samim sinovima, iako je unuk iz petog naraštaja, jer se polazi od onoga što je u predaji, da su po njemu, Heberu, i nazvani Hebrejci, kao da su Hebereji; a moguće je i drugo mnijenje, da su oni nazvani po Abrahamu, te su navodno zvani AbrahejČ; ali je svakako istina da su po Heberu nazvani Hebereji, a zatim nakon ispadanja jednog slova Hebreji. A taj je jezik uzmogao steći samo izraelski puk, unutar kojeg je grad Božji i u svetima hodočastio, i u svima u otajstvu bio predoznačen. Dakle, prvo se spominje šest Šemovih sinova; zatim su od jednoga od njih rođena četiri unuka; onda mu je drugi od Šemovih sinova rodio 6
O Ninu (Ninus), osnivaču Ninive vidi O Božjoj državi, 4,6. Augustin navodi prema starom latinskom prijevodu, koji je veoma nejasan, zatim sam dodaje tumačenje. Abraham se naziva Hebrejac (Post 14,13). Augustin o tome raspravlja i u X I poglavlju iste knjige ovoga djela. 7
2 2
2 3
G e n 10, 6-20. G e n 10, 21.
8
DECIV. DEI
408
16,
O DRŽAVI BOŽJOJ
3,2-4
unuka, a zatim se od toga rodio praunuk, i ovomu pra-praunuk, koji je Eber. O n je opet rodio dva sina, od kojih je jedan nazvan Peleg, što znači »djelitelj«. I Sveto pismo zatim dodaje objašnjavajući razlog toga imena: »Jer se za njegova vijeka zemlja razdijelila«. A što je to, pokazat će se poslije. Drugi sin, koji se rodio Eberu, rodio je dva naest sinova: pa je prema tome Šemovih odvjetaka dvadeset i sedam. Dakle, uzeto ukupno, svih potomaka od tri Noina sina (naimej pet naest od Jafeta, trideset i jedan od Hama, dvadeset i sedam od Šema) ima sedamdeset i tri. Pismo zatim nastavlja govoreći: »To su sinovi Šemovi, prema svojim plemenima, jezicima i zemljama, po svojim narodima«, onda kaže o svima: »To su rodovi Noinih sinova, prema svojim lozama i narodima. O d njih su se razgranali narodi po zemlji poslije Potopa.« Po tome se razumije kako tada bijahu sedamdeset i tri i l i točnije - što će se poslije objasniti - sedamdeset i dva naroda, a ne samo čovjeka. A i prije, kad su se navodili sinovi Jafetovi, za ključilo se: »Od njih su se razgranali narodi, svaki u svojoj zemlji, svaki s vlastitim jezikom, prema svojim plemenima i narodima.«
3. 3. Iam vero in filiis Cham quodam loco apertius gentes commemoratae sunt, sicut superius ostendi. Mesraim genuit eos, qui dicun tur Ludiim ; et eodem modo ceterae usque ad septem gentes. Et enumeratis omnibus postea coneludens: Hi filii / Cham, inquit, in tribubus suis secundum linguas suas in regionibus suis et in gentibus suis . Propterea ergo multorum filii non sunt commemorati, quia gentibus aliis nascendo accesserunt, ipsi autem gentes facere nequiverunt. N a m qua alia causa, cum filii Iapheth octo enumerentur, ex duobus eorum tantum filii nati commemorantur, et cum filii Cham quattuor nominentur, ex tribus tantum qui nati sunt adiciuntur, et cum filii Sem nominentur sex, duorum tantum posteritas attexitur? Numquid ceteri sine filiis remanserunt? Absit hoc credere; sed gen tes, propter quas commemorari digni essent, non utique fecerunt, quia, sicut nascebantur, aliis gentibus addebantur.
3. N u , kako sam prije pokazao, kod Hamovih sinova narodi su jasnije spomenuti. »Od Misrajima potekli su Ludijci« ; i tako je nastavljeno sve do sedam naroda. Nabrojivši sve te pisac je zaključio: »To su sinovi Hamovi, prema svojim plemenima i jezicima, po svojim zem ljama i narodima.« A mnogima od tih nisu zbog toga spominjani sino vi, jer su svojim rođenjem pripali drugim narodima i nisu uzmogli zasnovati svoje vlastite. Jer zbog kojega drugog razloga, kad se na brojalo osam Jafetovih sinova, poimence se spomenuše sinovi samo dvojice od njih, i kad se navedoše četiri Hamova sina, uključiše se sinovi samo trojice od njih, i kad se navede šest Šemovih sinova, pribroja se potomstvo samo od dvojice? Zar su preostali ostali bez djece? Daleko od toga da bismo u to povjerovali; nego oni ne uteme ljiše naroda (zbog kojih bi bili dostojni spomena), jer kako se rodiše tako pripadoše tuđim narodima.
14
ad
ae
1
25
ag
26
27
28
PL482 Quae egerit Ba-
409
3,2 - 4
duos filios, quorum unum appellavit Phalech, quod interpretatur Dividens. Deinde Scriptura subiungens rationemque huius nominis reddens: Quia in diebus, inquit, eius divisa est terra . Hoc autem quid sit, p o s t apparebit. Alius vero, qui natus est ex Heber, genuit duodecim filios; ac per hoc fiunt omnes progeniti de Sem viginti septem. In summa igitur omnes progeniti de tribus filiis Noe, i d est quindecim de Iapheth, t r i g i n t a unus de Cham, viginti septem de Sem fiunt septuaginta tres. Deinde sequitur Scriptura dicens: Hi filii Sem in tribubus suis secundum linguas suas in regionibus suis et in genti bus suis; itemque de omnibus: Haec , inquit, tribus filiorum Noe se cundum generationes eorum, secundum* gentes eorum. Ab his dispersae sunt insulae gentium super terram post diluvium . Unde colligitur septuaginta tres vel potius (quod postea demonstrabitur) sep tuaginta duas gentes tune fuisse, non homines. N a m et prius, cum fuissent commemorati filii Iapheth, ita conelusum est: Ex his segregatae sunt insulae gentium in terra sua, unusquisque secundum linguam in tribubus suis et in gentibus suis . ac
cc 504
16,
4. Cum ergo in suis linguis istae gentes fuisse referantur, redit tamen narrator ad illud tempus, quando una lingua omnium fuit, et
9
10
11
12
4. Dakle, iako se kaže kako ti narodi bijahu u svojim jezicima, . , .. -. • • i-- i • j • -i pripovjedač se vraća na ono vrijeme kada svi imadijanu jedan jezik, t
v
t
a c
postea M. et triginta M. H a e M. et secundum M. s suam add. M.
a d
a e
a
2 4
2 5 2 6 2 7
2 8
Gen Gen Gen Gen Gen
10, 10, 10, 10, 10,
25. 31-32. 5. 13. 20.
9p io,25. To etimološko tumačenje je moguće. V i d i O Božjoj državi, 16,10. Post 10,31-32. 10,13. ost
10 11
12
o raznolikosti jezika i osnutku Babilona.
410
DE
crv.
DEI
16, 4
O DRŽAVI BOŽJOJ
inde iam exponit, quid acciderit, ut linguarum diversitas nasceretur.
bylon in confusione lmgua-
g ^ j q i t , omnis terra * labium unum et vox una omnibus. Et factum est, cum moverent ipsi ab Oriente, invenerunt campum in ter ra Sennaar, et habitaverunt ibi. Et dixit homo proximo : Venite, faciamus lateres et coquamus illos igni. Et facti sunt illis lateres in lapidem, et bitumen erat illis lutum, et dixerunt: Venite, aedificemus nobismetipsis civitatem et turrem, cuius caput erit usque ad caelum, et faciamus nostrum nomen antequam dispergamur in faciem om nis terrae. Et descendit Dominus videre civitatem et turrem, quam aedificaverunt filii hominum. Et dixit Dominus Deus: Ecce genus unum et labium unum omnium; et hoc inchoaverunt facere, et nunc non deficient ex illis omnia quae conati fuerint facere; venite, et descendentes confundamus ibi linguam eorum, ut non audiant unusquisque voćem proximi™. Et dispersit eos Dominus inde super faciem omnis terrae, et cessaverunt aedificantes civitatem etturrem. Propter hoc appellatum est nomen illius Confusio, quia ibi confudit Dominus labia omnis terrae; et inde dispersit illos Dominus Deus super faciem omnis terrae . Ista civitas, quae appellata est «Confusio», ipsa est t
e r a t
3
n
1
U
ai
al
a
m
29
cc 505
Babylon, cuius mirabilem constructionem etiam gentium commendat historia. Babylon quippe interpretatur «Confusio». Unde colligitur, gigantem illum Nebroth fuisse illius conditorem, quod superius breviter / fuerat intimatum, ubi, cum de illo Scriptura loqueretur, ait initium regni eius fuisse Babylonem, id est quae civitatum ceterarum gereret principatum, ubi esset tamquam in metropoli habitaculum regni; quamvis perfeeta non fuerit usque in tantum modum, quantum superba cogitabat impietas . Nam nimia disponebatur altitudo, quae dicta est usque in caelum, sive unius turris eius, quam praecipuam moliebantur inter alias, sive omnium turrium, quae per numerum singularem ita significatae sunt, ut dicitur miles et intelleguntur milia militum: ut rana et locusta; sic enim appellata est multitudo ranarum ac locustarum in plagis, quibus Aegyptii percussi sunt per Moysen . Quid autem factura fuerat humana et vana praesumptio, cuiuslibet et quantumlibet in caelum adversus Deum altitudinem moliš extolleret, quando montes transcenderet universos, quando spatium nebulosi aeris huius evaderet ? Quid denique noceret Deo quantacumque vel spiritalis vel corporalis elatio? l u tam veramque in caelum viam molitur humilitas, sursum levans cor ad Domi/num, non contra Dominum, sicut dictus est gigans iste vena tor contra Dominum . Quod non intellegentes nonnulli ambiguo 30
ao
411
16, 4
pa odatle izlaže kako se dogodilo da su nastali različiti jezici. O n kaže: »I sva je zemlja imala jedan jezik i svi ljudi jedan govor. I dogodi se, kad su se selili s istoka, da nađu ravnicu u zemlji Šinearu, i tu se nastaniše. I jedan drugomu reče: 'Hodite, idemo praviti opeke te ih ispeći u ognju!' I pretvoriše tako opeke u kamen, a paklina im je poslužila za žbuku, te rekoše: 'Dođite, da podignemo sebi grad i toranj, kojemu će vrh biti sve do nebesa! I pribavimo ime sebi, prije nego se raspršimo po svoj zemlji!' I Gospodin siđe da vidi grad i toranj koji izgradiše sinovi ljudski. I reče Gospodin Bog: 'Gle, jedan su rod i jezik im je jedan. A počeli su ovo graditi, i sada im neće zatajiti što god naume načiniti. Nego hajde da siđemo i jezik im po brkamo, tako da jedan drugomu riječi ne razumiju!' I rasprši ih Go spodin odatle po cijeloj zemlji, pa prestadoše graditi grad i toranj. Zbog toga je taj grad nazvan imenom 'Zbrka' (Confusio), jer tu Go spodin pobrka sve jezike svijeta; i odatle ih rasprši Gospodin Bog svuda po zemlji.« 1
A taj grad što je nazvan Zbrkom sam je Babilon, kojega čudesnu gradnju časti i poganska povijest. Naime, samo ime Babilon tumači se kao 'zbrka' ili 'pometnja'. Po tome se razumijeva kako je onaj velmoža Nimrod bio njegov osnivač, kao što je prije ukratko natuknuto, ondje gdje se - govoreći o njemu u Pismu - kaže da početak njegova kraljevstva bijaše Babilon, to jest grad što je vladao svima ostalim gradovima, gdje kao u prijestoljnici bijaše kraljevo sjedište; iako taj grad nije bio onako dovršen kako ga je zamišljalo oholo bezbožje. Oni su naime težili veoma velikoj visini, kao što je rečeno, sve do nebesa, bilo jednog jedinog tornja (koji je predviđen da nadvisuje ostale), bilo svih tornjeva, koji su tako označeni jedninom kao kad se kaže 'vojnik', a misli se tisuća vojnika; ili pak 'žaba' i 'skakavac'; jer je tako nazivano ono mnoštvo žaba i skakavaca u pošastima kojima je Moj sije šibao Egipćane. 2
3
31
32
PL 483
33
a h
a i
3 1
3111
311
a o
A l i što je mogla postići isprazna ljudska drskost, pa koliko god veliku građevinu koliko god visoko podigla u nebo protiv Boga, pa iako bi ta nadvisila sveukupno gorje, iako bi se uzdigla nad područje oblač nog uzduha? Jer što bi naudilo Bogu bilo koliko uzdignuće, ili ono duhovno ili tjelesno? Jer pouzdan i istinski put do neba gradi se poniznošću, podignućem srca prema Gospodinu, a ne protiv Gospodina, kao što je rečeno o dotičnome velmoži, »lovcu protiv Gospodina.« Ne shvaćajući taj izrijek neki su se prevarili dvoznačnošću grčke riječi, 4
terrae Lov. suo add. M. et aedificemus M. nobis M. sui add. M. ut M. 1
2 9
G e n 11, 1-9. Cf. G e n 10 8 31 p * -|Q j _ ' * 32 G e n 11, 4. G e n 10, 9. 3 0
3 3
Post 11,1-10. (Prijevod prema lat. predlošku). Ime se povezuje s hebrejskim glagolom balal (pobrkati, zbrkati). Zbog toga i u Septuaginti stoji »ime Zbrka«. Riječ je o imenicama jednine (miles, rana, locusta) koje se u latinskom često upotrebljavaju u značenju množine. Pa Augustin misli da bi i 'toranj' mogao značiti 'tornjevf. Post 10,9. V i d i O Božjoj državi, 16,3. 2
3
4
412
D E CIV. D E I
16, 4 - 5
O DRŽAVI BOŽJOJ
ap
graeco f a l s i sunt, ut non interpretarentur contra Dominum, sed ante Dominum; ivavrtov quippe et contra et ante significat. Hoc enim verbum est in Psalmo: Et ploremus ante Dominum qui nos fecit ', et hoc verbum est etiam in libro Iob, ubi scriptum est: In furorem erupisti contra Dominum . Sic ergo intellegendus est gigas iste venator contra Dominum. Quid autem hic significatur hoc nomine, quod est venator, nisi animalium terrigerarum deceptor, oppressor, exstinctor? Erigebat ergo cum suis populis turrem contra Deum &aq, qua est impia significata superbia. Merito autem malus punitur affectus, etiam cui non succedit effectus. Genus vero ipsum poenae quale fuit? Quoniam dominatio imperantis in lingua est, i b i est damnata super bia, ut non intellegeretur iubens homini, qui noluit intellegere ut oboediret Deo iubenti. Sic illa conspiratio dissoluta est, cum quisque ab eo, quem non intellegebat, abscederet nec se nisi ei, cum quo loqui poterat, aggregaret; et per linguas divisae sunt gentes dispersaeque per terras, sicut Deo placuit, qui hoc modis occultis nobisque incomprehensibilibus fecit. 34
35
cc 506 Descendit Dominus i n ministerio angelom m
-
t
e
m
. ,„
.
i
i
•
•
5
6
T
Dei, sed illa societas secundum hominem vivens, quam terrenam dicimus civitatem: non loco movetur Deus, qui semper est ubique totus, sed descendere dicitur, cum aliquid facit in terra, quod praeter usitatum naturae cursum mirabiliter factum praesentiam quodammodo eius ostendat; nec videndo discit ad tempus, qui numquam po test aliquid ignorare, sed ad tempus videre et cognoscere dicitur, quod videri et cognosci facit. Non sic ergo videbatur illa civitas, quomodo eam Deus videri fecit, quando sibi quantum displiceret osten dit. Quamvis possit intellegi Deus ad illam civitatem descendisse, quia descenderunt angeli eius in quibus habitat; ut, quod adiunctum est: Et dixit Dominus Deus: Ecce genus unum et lahium unum om nium, et cetera, ac deinde additum: Venite et descendentes confundamus ibi linguam eorum , recapitulatio sit, demonstrans quemadmodum factum sit, quod dictum fuerat: Descendit Dominus. Si enim iam descenderat, quid sibi vult: Venite et descendentes confundamus (quod intellegitur angelis dictum), nisi quia per angelos descendebat, qui in angelis descendentibus erat? Et bene non ait: Venite et descen dentes confundite; sed: Confundamus ibi linguam eorum; ostendens ita se operari per ministros suos, ut sint etiam ipsi cooperatores Dei, sicut Apostolus dicit: Dei enim sumus cooperarii . 36
21
413
4-5
tako te nisu preveli »protiv Gospodina«, nego »pred Gospodinom«, budući da evavxiov znači i protiv i pred. Ta se riječ susreće i u psal mu: »I jadikujmo pred Gospodinom, koji nas stvori!« A isto je u knjizi o Jobu gdje piše: »Kad proti Bogu jarost svoju okrećeš.« Stoga treba shvatiti i onoga velmožu kao »lovca protiv Gospodina«. Jer što se drugo označuje tim imenom, naime riječju 'lovac', ako l i ne obmanitelj zemaljskih stvorova, njihov tlačitelj i uništavatelj? Stoga je, za jedno sa svojim pukom, taj podigao toranj protiv Boga, čime je ozna čena bezbožna oholost. S pravom je stoga kažnjena opaka nakana, iako ona ostade bez učinka. Kakva zapravo bijaše vrsta te kazne? Budući da je vladavina vladareva u jeziku njegovom, tu mu je i oho lost kažnjena, tako da se ne razumije dok zapovijeda čovjeku, on koji ne htjede razumjeti, kako bi poslušao Boga, koji zapovijeda. Tako je skršena ta urota, kad se svatko povukao od onoga kojega ne razumi jevaše, pa se pridružio samo onomu s kojim mogaše razgovarati; i tako su narodi razdijeljeni po jezicima i raspršeni po zemljama, kako se Bogu svidjelo, koji to učini onim načinima što su nama i skroviti i neshvatljivi.
5. Quod enim scriptum est: Et descendit Dominus videre civitaturrem, quam aedificaverunt filii hominum, hoc est non filii
e t
16,
i
5. .. .
Ono što je napisano: »I Gospodin side da vidi grad i toranj ,.
v
•
• i« j i •
,
.
.
.
.
v
..
.
-
koji izgradise sinovi ljudski«, to jest - ne sinovi Božji, nego ona zajednica što živi po čovjeku, koju nazivamo zemaljskim gradom; ali Bog se ne giba od mjesta do mjesta, jer je on uvijek svugdje sav; međutim, kaže se kako »silazi« kad na zemlji čini štogod što je čudesno i mimo uobičajena tijeka naravi, i što na neki način pokazuje njegovu nazoč nost. Isto tako, O n , koji nikad ne može nešto ne znati, ne doznaje štogod u neko vrijeme gledanjem, nego se kaže, da O n vidi i spoznaje ono što On čini i da se vidi i da se spoznaje. Stoga se taj grad nije vidio onako kako ga je Bog načinio da se vidi, kad je ono pokazao koliko mu se ne sviđa. Iako se može razumjeti da je Bog bio sišao u taj grad, jer su sišli anđeli njegovi u kojima prebiva; tako te ono što se dodaje: »I reče Gospodin Bog: 'Gle jedan su rod i jezik im je jedan'«, i tako dalje, a zatim opet: »Nego hajde da siđemo i jezik im pobrkamo«, - zapravo je povratak na ono ranije, što pokazuje kojim je načinom izvedeno ono što je izrečeno kao »Gospodin siđe.« Nai me, da već bijaše sišao, zašto bi se reklo: »Nego hajde da siđemo i pobrkamo« - što se razumijeva da je rečeno anđelima - ako ne to da je sišao preko anđela O n koji bijaše u anđelima što su silazili? Pa stoga posve pravo i ne kaže: »Hajde i silazeći pobrkajte«, nego: »jezik im pobrkajmo«, pokazujući tako da djeluje preko svojih sluga, kako bi i oni sami bili suradnicima Božjim, kao što kaže apostol: »Mi smo Božji suradnici.« 2
3
a p a q
decepti M. Dominum M.
5 6
1
3 4
3 5 3 6 3 7
Ps 94, 6. Iob 15, 13(sec. LXX). Gen 11,5-7. 1 Cor 3, 9.
Ps 95 (94), 6. (Prijevod prema latinskom predlošku). Job 15,13.
Posrijedi je rasprava o knjizi Post 11,5-7. Lat. recapitulatio, što znači ili povratak na prijašnje poglavlje (caput), ili sažetak ranijih poglavlja (capita) ili pak znači posebno pravilo te rješavanje teškoća u hebrejskom tekstu, što je Augustin preuzeo od učenjaka Tikonija, jer je tu metodu smatrao veoma korisnom (O kršćanskom nauku, 3,36,52-54). 1 Kor 3,9. 2
3
o silasku Gospodinovu, kako bi brkao govor
po
štosu g r a
11
t o m n j
'
i
DECIV. DEI
414
PL484 Pluraliter et singulanter Deus loquitur.
q
U O
^ .
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 6,1 - 6,2
6. 1. Poterat et illud, quando factus est homo, de angelis intellegi d dictum est: Faciamus hominem, quia non dixit: Faciam; sed .
F
.
.
P
,
,.
quia sequitur ad imaginem nostram, nec ras est credere ad imaginem angelorum hominem factum, aut eamdem esse imaginem angelorum et Dei; recte illic intellegitur pluralitas Trinitatis. Quae tamen Tri nitas quia unus Deus est, etiam cum dixisset: Faciamus, Et fecit, inquit, Deus hominem ad imaginem Dei ; non dixit: Fecerunt dii, aut: Ad imaginem deorum. Poterat et hic eadem intellegi Trinitas, tamquam Pater dixerit ad F i l i u m et Spiritum Sanctum: Venite, et descendentes confundamus ibi linguam eorum , si aliquid esset, quod an gelos prohiberet intellegi, quibus potius convenit venire ad Deum motibus sanctis, hoc est cogitationibus piis, quibus ab eis consulitur incommutabilis Veritas, tamquam lex aeterna i n illa eorum curia superna. Neque enim sibi ipsi sunt veritas, sed creatricis participes Veritatis ad / illam moventur, tamquam ad fontem vitae, ut, quod non habent ex se ipsis, capiant ex ipsa. E t eorum stabilis est iste motus, quo veniunt, qui non recedunt. Nec sic loquitur angelis Deus, quomodo nos invicem nobis vel Deo vel angelis vel ipsi angeli nobis sive per illos Deus nobis, sed ineffabili suo modo; nobis autem hic indicatur nostro modo. Dei quippe sublimior ante suum factum locutio ipsius sui facti est immutabilis ratio, quae non habet sonum strepentem atque transeuntem, sed vim sempiterne manentem et temporaliter operantem. Hac loquitur angelis sanctis, nobis autem aliter longe positis. Quando autem etiam nos aliquid tališ locutionis interioribus auribus capimus, angelis propinquamus. Non itaque mihi assidue reddenda ratio est in hoc opere de locutionibus Dei. Aut enim Veritas incommutabilis per se ipsam ineffabiliter loquitur rationalis creaturae mentibus, aut per mutabilem creaturam loquitur, sive spiritalibus imaginibus nostro spiritui sive corporalibus vocibus corpo ris sensui. a r
38
39
CC507
6. 1. A i ono kad je načinjen čovjek, moglo bi se shvatiti kako se ticalo anđela što je rečeno: »Načinimo čovjeka« , jer nije rečeno ' D a načinim'; nu, budući da tu slijedi »na svoju sliku«, i nije ni dopušteno vjerovati da je čovjek stvoren na sliku anđela (ili da je ista slika i anđelima i Bogu), s pravom se razumijeva množina Trojstva. I bu dući da je Trojstvo jedan Bog, čak i kad je rečeno »Načinimo«, od mah reče i : »Stvori Bog čovjeka na sliku Božju«, a ne reče: 'stvoriše bogovi' ili 'na sliku bogova'.
Gentes per lins
d l v l d u n
"
6. 2. Illud sane quod dictum est: Et nunc non deficient ex illis omnia, quae conati fuerint facere , non dictum est confirmando, sed tamquam interrogando, sicut solet a comminantibus diei, quemadmodum ait quidam: Non arma expedient totaque ex urbe sequentur? Sic ergo aecipiendum est, tamquam dixerit: Nonne omnia deficient ex illis, quae conati fuerint facere? Sed si ita dicatur, non exprimit comminantem. Verum propter tardiusculos addidimus particulam,
Kakav treba
1
Bog govorio a n ei m d
I ovdje bi se moglo razumijevati isto Trojstvo, kao da bi Otac rekao Sinu i Duhu Svetomu: »Hajde da siđemo i jezik i m pobrkamo«, ako bi bilo čega što bi priječilo da se to shvati u svezi s anđelima. Naime, bolje pristaje njima prilaziti Bogu, svojim svetim kretnjama (to jest: pobožnim mislima), s pomoću kojih se svjetuju s nepromjenjivom Is tinom, kao s vječnim zakonom u njihovu nebeskom dvoru. Jer anđeli nisu sami sebi istina, nego, kao sudionici Istine stvarateljice, gibaju se prema njoj kao prema izvoru života, kako bi od nje dobili ono što sami po sebi nemaju. I postojano je to njihovo gibanje, kojim dolaze oni što se ne povlače. U z to, Bog ne govori anđelima onako kako mi govorimo jedno dru gomu i l i Bogu i l i anđelima, ili sami anđeh nama, i h pak Bog nama preko njih, nego svojim neizrecivim načinom; a to se opet nama po kazuje našim načinom. Dakako, višnji izrijek Božji prethodi njego vom činu kao nepromjenjivi razlog samoga čina; i taj izrijek nema bučna i prolazna zvuka, nego moć što vječno ostaje a vremenito dje luje. Tako govori svetim anđelima, a drukčije nama koji smo smje šteni daleko. A l i kad i mi shvatimo štogod od takvoga izrijeka svojim nutarnjim ušima, približavamo se anđelima. Stoga nije potrebno da neprestance u ovome djelu objašnjavam izrijeke Božje. Jer nepromje njiva Istina ili neizrecivo govori po sebi samoj - umovima razumskoga stvora ih govori preko promjenjiva stvora: bilo duhovnim likovima našemu duhu, bilo tjelesnim glasima - našim tjelesnim sjetihma. 2. Ono, dakako, što je rečeno: »I sada im neće zatajiti što god naume načiniti« - nije rečeno kao tvrdnja, nego kao pitanje , kao što običa vaju govoriti oni koji prijete, kao kad netko reče: 3
fu*
415
16, 6,1 - 6,2
4
40
41
»Neće l i se oružja latit i prognat iz cijeloga grada?«
5
Dakle, taj izrijek treba shvatiti kao da je rekao: Neće h im sada zata jiti što god naume učiniti? A l i , kaže l i se tako, ne izriče se prijetnja. Nego zbog onih koji su pospora shvaćanja, dodali smo česticu - ne, kako bismo rekh nonne, jer ne možemo označiti sam glas onoga koji izgovara. Dakle, od te trojice ljudi, Noinih sinova, nastadoše na zem lji sedamdeset i tri - i l i zapravo sedamdeset i dva (kao što će račun
ideo antepon. M. 1
Post 1,26. Post 1,27. Post 11,6. (Vidi O Božjoj državi, 16,4). Izvorno: »Et nunc non deficient ex illis omnia quae conati fuerint facere.« Augusti novo tumačenje je ponešto nategnuto, a dotična dvosmislenost je neprevediva. Vergilije, Eneida, 4, 592. (Doslovan prijevod). 2
3 8
3 9
4 0
4 1
G e n 1, 26-27. G e n 11, 7. G e n 11, 6. V E R G I L I T J S , Aen.
3
4
5
4,
592.
'
D E civ. DEI
416
PL485
An bestiae ad insulas natando transierint.
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 6 , 2 - 8 , 1
id est, Ne, ut diceremus, Nonne, quoniam voćem pronuntiantis non possumus scribere. E x illis igitur tribus hominibus, Noe filiis, sep tuaginta tres, vel potius, ut ratio declaratura est, septuaginta duae gentes toti /demque linguae per terras esse coeperunt, quae crescen do et insulas impleverunt. Auctus est autem numerus gentium multo amplius quam linguarum. N a m et in Africa barbaras gentes in una lingua plurimas novimus. 7. E t homines quidem multiplicato genere humano ad insulas inhabitandas navigio transire potuisse, quis ambigat? Sed quaestio est de omni genere bestiarum, quae sub cura hominum non sunt neque sicuti ranae nascuntur ex terra, sed sola commixtione m a r i š et feminae propagantur, sicut lupi atque huiusmodi cetera, quomodo post diluvium, quo ea, quae in arca non erant, cuncta deleta sunt, etiam in insulis esse po/tuerint, si reparata non sunt nisi ex his, quorum genera in utroque sexu arca servavit. Possunt quidem credi ad insulas natando transisse, sed proximas. Sunt autem quaedam tam longe positae a continentibus terris, ut ad eas nulla videatur natare potuisse bestiarum. Quod si homines eas captas secum advexerunt et eo modo ubi habitabant earum genera instituerunt venandi studio, fieri potuisse incredibile non est; quamvis iussu Dei sive permissu etiam opere angelorum negandum non sit potuisse transferri. Si vero t e r r a exortae sunt secundum originem primam, quando dixit Deus: Producat terra animam vivam , multo clarius apparet non tam reparandorum animalium causa quam figurandarum variarum gentium propter Ecclesiae sacramentum in arca fuisse omnia genera, si in insulis, quo transire non possent, multa animalia terra produxit. as
a t
CC 508
au
42
16,
6,2 -
8,1
417
pokazati) - naroda i isto toliko jezika, pa svojim porastom oni napučiše i otoke. N u porast broja naroda bijaše veći od porasta broja jezi ka. Jer i ovdje u Africi znamo kako se mnoga barbarska plemena služe jednim jezikom. 7. Tko bi dvojio oko toga kako su ljudi - pošto se razmnožio ljudski rod - mogli prijeći plovilima da bi napučili otoke? A l i pitanje je o cijelome onome rodu životinja koje nisu pod čovjekovom skrbi, niti pak nastaju iz same zemlje poput žaba, nego se rađaju samo snošajem između mužjaka i ženke, kao vukovi i slične zvijeri. Nakon Potopa, kojim su uništene sve životinje osim onih što bijahu u korab lji, kako je moglo biti tih životinja i na otocima, ako se nisu mogle naknaditi drukčije nego od tih kojih vrste oba spola bijahu spašene u korablji. Može se povjerovati kako su plivanjem prešle do otoka, ali samo do onih najbližih. A l i postoje otoci što su tako daleko od kop nenih zemalja, te se čini da do tih nije mogla doplivati ni jedna od životinja. Nije nevjerojatno da se moglo dogoditi, kako bi ih ljudi uhvaćene sa sobom prevezli i tako ondje gdje se nastaniše i njihove rodove zasnovali, da bi ih mogli loviti; nu ne treba nijekati ni kako su ih - po Božjem nalogu i l i dopuštenju - mogli i anđeli prenijeti. A k o su pak nastale i zemlje kao pri prvotnom postanku, kad Bog reče: »Neka zemlja izvede živa bića« , onda postaje mnogo bjelodanije, kako svi rodovi što bijahu u korablji i nisu tu bili toliko radi naknadbe životinja koliko radi označja različitih naroda, zbog otajstva crkve, ako je na otocima zemlja proizvela mnoge životinje, koje dotle nisu mogle prijeći.
Da li su sav onaj rod životinja (koji u korablji bijaše izbavljen od poplave Potopa) primili i otoci najudalje niji od kopna.
8. 1. Isto tako se pita treba l i vjerovati da su od sinova Noinih (ili radije od onoga jednoga čovjeka od kojega i sami potekoše) na stali nekakvi čudovišni rodovi ljudi, o kojima govori poganska povi jest , kao oni o kojima se priča da imaju samo jedno oko nasred čela; ili stopala naopačke okrenuta iza golijeni; ili koji su dvospolne naravi te im je desna dojka muška a lijeva ženska i koji u uzajamnu snošaju naizmjence i začinju i rađaju; ili opet oni koji nemaju usta pa žive dišući samo kroz nosnice; ili kojima je stas visok svega lakat i koje Grci zovu Pigmejcima , po svojoj riječi za lakat; dok govore i o že nama što zatrudne u svojoj petoj godini i ne žive više od osam godina. Kažu i kako postoji narod kojemu stopala rastu iz jedne golijeni, koji
Da li su od potomstva Adamova ili od Noinih sinova mogli poteći nekakvi čudovi šni rodovi ljudi.
1
2
1
A n et m o n struosa homi num genera ex Adam sint.
8. 1. Quaeritur etiam, utrum ex filiis Noe vel potius ex illo uno homine, unde etiam ipsi exstiterunt, propagata esse credendum sit quaedam monstrosa hominum genera, quae gentium narrat historia, sicut perhibentur quidam unum habere oculum in fronte media, quibusdam plantas versas esse post crura, quibusdam utriusque sexus esse naturam et dextram mammam virilem, sinistram muliebrem, vicibusque inter s e coeundo et gignere et parere; aliis ora non esse eosque per nares tantummodo halitu vivere, alios statura esse cubitales, quos Pygmaeos a cubito Graeci vocant, alibi quinquennes concipere feminas et octavum vitae annum non excedere. Item ferunt esse gentem, ubi singula crura in pedibus habent nec poplitem flectunt, et sunt mirabilis celeritatis; quos Sciopodas vocant, quod per aestum in terra iacentes resupini umbra se pedum protegant; quo-
2
av
a t
a u
a v
H i c in M incipit cap. 7. nec M. e terra M. inter se] alternis M.
1
U starini se inače vjerovalo da sitnije životinje same od sebe nastaju u zemlji, vodi ili truležu. Augustin govori o takvom nastanku muha i pčela (O Božjoj državi, 15,27) te miševa, zmija i štipavaca. Inače Ovidije i Plinije govore o takvom nastanku žaba. Post 1,24. 2
1
Dotični niz ljudskih čudovišta potiče od Plinija (Prirodoslovlje, 7,2,10-30); jednooki ljudi su Arimaspi; šumljaci iz Abarimona imaju obrnuta stopala; dvospolci su A n drogini; oni bez usta su Astomi; zatim pigmeji, pa žene djevojčice - Calingi; onda hitri trkači zvani Monocoli, po jednoj svojoj nozi, a Sciapodae, zbog sjene koju su stvarali svojim golemim stopalima; pa bezvrati ljudi s očima na ramenima. I Aulo Gelije (Atićke noći, 9,4,6-10) navodi - oslanjajući se dijelom i na Plinija - slična čudovišta, uz ljude lajavce sa psećim glavama, koji žive u gorama Indije. Te Augustin naziva Cynocephali, što je obično ime majmuna babuna i egipatskog boga Anubisa. O čudesima u neživoj naravi Augustin govori u istom djelu (O Božjoj državi, 21,5). Grč. nvy\ir\ (lakat); J i v y u m - pigmejci. 2
01
418
PL 486
cc 509
DECIV. DEI
16,
8,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
8,2
sdam sine cervice oculos habentes in umeris, et cetera hominum vel quasi hominum genera, quae in mari/tima platea Carthaginis musivo picta sunt, ex libris deprompta velut curiosioris historiae. Quid dicam de Cynocephalis, quorum canina capita atque ipse latratus ma gis bestias quam homines confitetur? Sed omnia genera hominum, quae dicuntur esse, credere non est necesse. Verum quisquis uspiam nascitur homo, id est animal rationale mortale, quamlibet nostris inusitatam sensibus gerat corporis formam seu colorem sive motum sive sonum sive qualibet vi, qualibet parte, qualibet qualitate naturam : ex / illo uno protoplasto originem ducere nullus fidelium dubi taverit. Apparet tamen quid in pluribus natura obtinuerit et quid sit ipsa raritate mirabile. az
16,
8,1 -
8,2
419
ne svijaju koljeno, a ipak su začudno brzi. Te nazivaju i Skiapodae (Sjenonogi), jer kad za sparine leže poleđice na zemlji štiti ih sjena vlastitih stopala; postoje i ljudi bez vrata, s očima na ramenima, te ostali rodovi ljudi ili nazovi-ljudi, što su oslikani na mozaiku obalnog šetališta u Kartagi, preuzeti iz knjiga o primjerima prirodnih zanimlji vosti. Sto da kažem o psoglavcima , kojih pseće glave i lavež poka zuju kako su više zvijeri negoli ljudi? Nije dakako potrebno vjerovati u sve te vrste ljudi, o kojima se priča kako postoje. Pa ipak, koji god se čovjek bilo gdje rodio (to jest: razuman i smrtan živi stvor), koliko god se neobičnim činio našim sjetilima - tjelesnim oblikom, bojom, gibanjem, glasom, ili bilo kojim svojstvom, bilo kojim dijelom ili bilo kojom naravnom značajkom - neka nitko od vjernika ne sumnja da je i tomu podrijetlo od onoga prvostvorenika. Međutim, bjelodano je što je u većini po prirodi uobičajeno, a što je po samoj rijetkosti čudnovato. 3
4
ita et gentes si quae sint.
8. 2. Qualis autem ratio redditur de monstrosis apud nos hominum partubus, tališ de monstrosis quibusdam gentibus reddi potest. Deus enim creator est omnium, qui ubi et quando creari quid oporteat vel oportuerit, ipse novit, sciens universitatis pulchritudinem quarum partium vel similitudine vel diversitate contexat. Sed qui totum inspicere non potest, tamquam deformitate partis offenditur, quoniam cui congruat et quo referatur ignorat. Pluribus quam quinis digitis in manibus et pedibus nasci homines novimus; et haec levior est quam u l l a distantia; sed tamen absit, ut quis ita desipiat, ut existimet in numero humanorum digitorum errasse Creatorem, quamvis nesciens cur hoc fecerit. Ita etsi maior diversitas oriatur, scit ille quid egerit, cuius opera iuste nemo reprehendit. Apud Hipponem Diarrhytum est homo quasi lunatas habens plantas et in eis binos tantummodo digitos, similes et manus. S i aliqua gens tališ es set, illi curiosae atque mirabili adderetur historiae. N u m igitur istum propter hoc negabimus ex illo uno, qui primus creatus est, esse propagatum? Androgyni, quos etiam Hermaphroditos nuncupant, quamvis ad modum rari sint, difficile est tamen ut temporibus de sint, in quibus sic uterque sexus apparet, ut, ex quo potius debeant accipere nomen, incertum sit; a meliore tamen, hoc est a masculino, ut appellarentur, loquendi consuetudo praevaluit. Nam nemo umquam Androgynaecas aut Hermaphroditas nuncupavit. Ante annos aliquot, nostra certe memoria, in Oriente duplex homo natus est su perioribus membris, inferioribus simplex. Nam duo erant capita, duo pectora, quattuor manus, venter autem unus, et pedes duo, sicut uni homini; et tamdiu vixit, ut multos ad eum videndum fama contraheret. Quis autem omnes commemorare possit humanos fetus longe dissimiles his, ex quibus eos natos esse certissimum est? Sicut ergo haec ex illo uno negari non possunt originem ducere, ita quaecumque gentes in diversitatibus corporum ab usitato naturae cursu, quem plures et prope omnes tenent, velut exorbitasse traduntur, / si definitione illa includuntur, ut rationalia animalia sint atque mortalia, ab eodem ipso uno primo patre / omnium stirpem trahere confitenb a
b b
PL 487 CC510
2. Isti razlog koji se navodi za čudovišne ljudske porode među nama, može se navesti i o nekim čudovišnim narodima. Bog je naime stvori telj svega, i O n sam zna gdje i kada štogod treba ili je trebalo stvoriti, znajući od kojih se dijelova tka - bilo u sličnosti ili u različitosti krasota sveukupnosti. A l i onaj tko ne može nazrijeti cjelinu, kao da se vrijeđa izobličenošću pojedinoga dijela, jer ne zna s čime se to slaže i prema čemu se odnosi. Poznajemo mnoge ljude koji se rađaju s više od pet prstiju na rukama i nogama, što je tek neznatan odstup od običnoga; ali ni pod živu glavu, da bi tkogod toliko skrenuo te pomislio kako je Stvoritelj pogriješio u broju ljudskih prstiju, iako ne zna zašto je Stvoritelj tako učinio. Isto tako, ako izbije čak i veće odstupanje, znade što je učinio onaj kojega djelo nitko nema pravo koriti. U Hiponu Zaritu živi čovjek sa stopalima u obliku polumjese ca, i samo s po dva prsta na svakome, a isto tako i na rukama. K a d bi postojao nekakav rod takvih, pridao bi se povijesti neobičnosti i čudesa. Hoćemo l i onda zbog toga nijekati, kako je ovaj potekao od onoga jednoga koji je prvi stvoren? 5
Androgyni, koje nazivaju i hermafroditima, iako su poprilična rijet kost, ipak je teško naći razdoblja u kojima manjkaju; u njih se oba spola tako pokazuju, te nije izvjesno kojim ih spolom treba nazvati; nu, u govornome je običaju prevladalo da se nazivaju jačim, naime muškim spolom, jer još ih nitko nije nikad nazvao androgynaecae ili hermafroditae. Prije nekoliko godina (a svakako u moje vrijeme) na Istoku se rodio čovjek dvostruk po gornjim, a jednostruk po donjim udovima. Imao je naime dvije glave, dvoja prsa, četiri ruke, ali jedan trbuh i dvije noge, kao u jednog čovjeka; a živio je toliko dugo da je glas o njemu privukao mnoge što su dolazili vidjeti ga. A tko bi naveo sve ljudske potomke što su uveliko različiti od onih koji ih nedvoj beno rodiše? I kao što se, dakle, ne može nijekati da je tima podrije3
Cynocephali. Grč. jtQWTOjrXocGTOc;, lat. protoplastus Adam, prvostvoreni čovjek. N a sjevernoj obali Afrike nalazila su se dva grada s imenom Hipon. Jedan bijaše Hippo Regius (današnji Bone u Alžiru), gdje je Augustin bio biskup; drugi bijaše Hippo Diarrhytus (ili Zaritus), udaljen sto milja na istok, što je današnja Bizerta u Tunisu. 4
a z
b a
b b
naturae M. illa M. Zaritum CC.
5
420
D E CIV. D E I
16, 8,2 - 9
O DRŽAVI BOŽJOJ
dum est, si tamen vera sunt quae de illarum nationum varietate et tanta inter se atque nobiscum diversitate traduntur. N a m et simias et cercopithecos et sphingas si nesciremus non homines esse, sed bestias, possent i l l i historici de sua curiositate gloriantes velut gen tes aliquas hominum nobis impunita vanitate m e n t i r i . Sed si homi nes sunt, de quibus illa mira conscripta sunt: quid, si propterea Deus voluit etiam nonnullas gentes ita creare, ne in his monstris, quae apud nos oportet ex hominibus nasci, eius sapientiam, qua natu ram fingit humanam, velut artem cuiuspiam minus perfecti opificis, putaremus errasse? Non itaque nobis videri debet absurdum, ut, quemadmodum in singulis quibusque gentibus quaedam monstra sunt hominum, ita in universo genere humano quaedam monstra sint gentium. Quapropter ut istam quaestionem pedetentim cauteque concludam: aut illa, quae talia de quibusdam gentibus scripta sunt, omnino nulla sunt; aut si sunt, homines non sunt; aut ex Adam sunt, si homines sunt. 43
bc
Quidam de antipodis fabulantur.
PL 488
9. Quod vero et antipodas esse fabulantur, id est homines a contrari parte terrae, ubi sol oritur, quando occidit nobis, adversa pedibus nostris calcare vestigia: nulla ratione credendum est. Neque hoc ulla historica cognitione didicisse se affirmant, sed quasi ratiocinando coniectant, eo quod intra convexa caeli terra suspensa sit, eumdemque locum mundus habeat et infimum et medium; et ex hoc opinantur alteram terrae partem, quae infra est, habitatione hominum carere non posse. Nec attendunt, etiamsi figura conglobata et rutunda mundus esse credatur sive aliqua ratione monstretur, non tamen esse consequens, ut etiam ex illa parte ab aquarum congerie nuda sit terra; deinde etiamsi nuda sit, neque hoc statim necesse esse, ut ho mines habeat. Quoniam nullo modo Scriptura ista mentitur, quae narratis praeteritis facit fidem eo, quod eius praedicta complentur, nimisque absurdum est, ut dicatur aliquos homines ex hac in illam partem, Oceani immensitate traiecta, navigare ac pervenire potuisse, ut etiam illic ex uno illo primo homine genus institueretur huma num. Quapropter inter illos tune hominum popu /los, qui per septua-
4 3
C f . P L I N I U S S E N . , Nat
hist 8, 21, 72-76.
421
8,2 - 9
tlo od onoga jednoga, isto tako vrijedi i za bilo koje narode (o kojima se pripovijeda da su raznolikošću tjelesa skrenuli s uobičajenog puta prirode, kojega se drže mnogi i gotovo svi ljudi), ako se uključuju u ono određenje, da su razumna i smrtna živa bića, onda se mora pri znati da im je podrijetlo od jednog te istoga prvog oca svih ljudi, ukoliko je istinito ono što se priča o raznolikostima tih naroda, te o golemoj razlici medu njima samima i između njih i nas. Naime, i same opice i dugorepe majmune i sfinge (kad ne bismo znali kako to nisu ljudi, nego zvijeri) - razmećući se svojom zbirkom zanimljivosti - ta kvi bi prirodoslovci nekažnjenom taštinom nama podvalili kao neka kva ljudska plemena. A l i ako i jesu ljudi oni o kojima su zapisana ta čudesa, što onda ako je Bog zbog toga ushtio da neka plemena stvori čak i takvima, kako mi - u slučaju onih čudovišta što se nuždno ra đaju među nama ljudima - ne bismo pomislili, da je zastranila njegova mudrost kojom tvori ljudsku narav, kao da je umijeće kojega manje savršena tvoritelja? Stoga nam se ne treba činiti besmislenim, da kao što među pojedinim plemenima ima ljudskih čudovišta tako i u cjelo kupnome ljudskome rodu bivaju i neka čudovišna plemena. Stoga, da pomalo i oprezno završim dotično pitanje: i l i one stvari koje se pišu o takvim plemenima, uopće ne postoje; ili ako postoje, posrijedi nisu ljudi; ili pak, ako jesu ljudi, onda potječu od Adama.
1
9. Ono pak što pričaju kako postoje protunošci (to jest: ljudi sa suprotnoga dijela Zemlje, gdje Sunce izlazi kada nama zalazi, koji ostavljaju tragove stopala suprotno našima) nema nikakva razloga da se vjeruje. T i ne tvrde kako su to doznali po ikakvoj povijesnoj spo znaji, nego nagađaju o tome domišljenjem, a prema nazoru da Zemlja visi unutar nebeske okruglice, tako da su iste najniža i srednja točka svijeta; na temelju toga misle kako onaj drugi dio Zemlje što se nalazi ispod ne može biti bez ljudskih stanovnika. Oni ne zamjećuju da čak ako se i povjeruje i l i kakvim dokazom pokaže kako je svijet okrugla oblika ili zaobljen, iz toga ipak ne slijedi da ta druga strana nije pre krivena nakupinom voda; a zatim, čak i da je gola, nije odmah zbog toga nuždno i da ima ljudi. Jer, nipošto ne laže Pismo, kojega je vjerodostojnost o prošlim događajima potvrđena ispunjenim proroštvima, dok je odveć besmisleno i reći, kako bi neki ljudi mogli odavde - prešavši neizmjernost Oceana - ploviti i stići onamo, kako bi se i ondje, od onoga jednoga čovjeka, zasnovao ljudski rod. Zbog toga, među tim tadašnjim ljudima (koji bijahu podijeljeni na sedam-
1
patet M.
16,
O d Aristotela do Ptolomeja vjerovalo se kako je Zemlja okrugla (sfera), te da se oko zemaljske okruglice okretala okruglica neba. Tvrdilo se kako na suprotnoj strani zemlje prebivaju protunošci (antipodae). A l i , nakon 150. po Kristu prevladao je stariji nazor o zemlji kao disku, na kojem počiva izvrnuto nebo. Kršćanski pisac Laktancije se rugao ideji o protunošcima, te misliocima koji su tvrdili da su zemlja i nebo okrugli. Augustin je inače tvrdio kako za kršćane nije važno koji je od ta dva nazora točan, uz uvjet da se ne griješi protiv Biblije.
Treba li vjerovati kako postoje protunošci, u nižem dijelu Zemlje, što je suprotna našem staništu.
422
CC511
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 9 - 10,2
ginta duas gentes et totidem linguas colliguntur fuisse divisi, quaeramus, si possumus invenire, illam in terris peregrinantem civitatem Dei, quae usque ad diluvium arcamque perducta est atque in filiis Noe per eorum benedictiones perseverasse monstratur, maxime in maximo, qui est appel/latus Sem, quando quidem Iapheth ita benedictus est, ut in eius , fratris sui, domibus habitaret.
423
16, 9 - 10,2
deset i dva naroda i isto toliko jezika) pogledajmo možemo l i naći onaj grad Božji što hodočasti zemljom; mi smo ga pratili sve do Po topa i do korablje i pokazali kako traje u sinovima Noinim, preko njihovih blagoslova, najviše u najstarijem, koji je nazvan Sem, dok je opet Jafet tako blagoslovljen, da prebiva u nastambama svojeg brata.
bd
Ex Sem et Heber generatio nes enumerantur.
10. l.Tenenda est igitur series generationum ab ipso Sem, ut ipsa ostendat post diluvium civitatem Dei, sicut eam series generationum ab illo, qui est appellatus Seth, ostendebat ante diluvium. Propter hoc ergo Scriptura divina cum terrenam civitatem in Babylone, hoc est in confusione, monstrasset, ad patriarcham Sem recapitulando revertitur et orditur inde generationes usque ad Abraham, commemorato etiam numero annorum, quanto quisque ad hane seriem pertinentem filium genuisset quantoque vixisset. Ubi certe agnoscendum est, quod ante promiseram, ut appareat quare sit dictum de filiis Heber: Nomen unius Phalech, quia in diebus eius divisa est ter ra . Quid enim aliud intellegendum est terram esse divisam nisi diversitate linguarum? Omissis igitur ceteris filiis Sem ad hane rem non pertinentibus illi connectuntur in ordine generationum, per quos possit ad Abraham perveniri; sicut illi connectebantur ante di luvium, per quos perveniretur ad Noe generationibus, quae propagatae sunt ex illo Adam filio, qui est appellatus Seth. Sic ergo incipit generationum ista contextio: Et hae generationes Sem. Sem filius cen tum annorum, cum genuit Arphaxat, secundo anno post diluvium. Et vixit Sem, postquam genuit Arphaxat, quingentos annos et genuit fi lios et filias et mortuus est . Sic exsequitur ceteros dicens, quoto quisque anno vitae suae filium genuerit ad istum generationum ordinem pertinentem, qui pertendit ad Abraham, et quot annos postmodum vixerit, intimans eum filios filiasque genuisse; ut intellegamus unde potuerint populi acerescere, ne in paucis qui commemorantur hominibus oceupati pueriliter haesitemus, unde tanta spatia terrarum atque regnorum repleri potuerint de genere Sem, maxime prop ter Assyriorum regnum, unde Ninus ille Orientalium domitor usquequaque populorum ingenti prosperitate regnavit et latissimum ac fundatissimum regnum, quod diuturno tempore duceretur, suis posteris propagavit. 44
45
10. 1. Stoga treba pratiti niz naraštaja od samoga Šema, kako bi nam pokazao grad Božji nakon Potopa, kao što nam je niz naraštaja od onoga što je nazvan Šet pokazao to prije Potopa. Zbog toga Sveto pismo, pošto nam je pokazalo zemaljski grad u Babilonu, to jest u zbrci, iznova se vraća praocu Šemu i odatle reda naraštaje sve do Abrahama, spomenuvši i broj godina što protekoše dok se svakomu od tih nije rodio sin koji pripada tome nizu te koliko je koji živio. A tu zaista treba prepoznati ono o čemu sam ranije obećao da ću obja sniti , zašto je o Heberovim sinovima rečeno: »Jednom bijaše ime Peleg, jer se za njegova vijeka zemlja razdijelila.« Jer što se drugo može podrazumijevati time da je zemlja razdijeljena, ako ne raznoli kost jezika? 1
2
Dakle, ispustivši ostale Šemove sinove koji ne pripadaju samoj ovoj stvari, u poretku naraštaja povezuju se oni tako da se može preko njih stići do Abrahama; upravo kao što se oni prije Potopa povezi vahu da se preko njih stigne do Noe, naraštajima što potekoše od onoga Adamova sina koji je nazvan Šet. Ovako, dakle, počinje taj niz naraštaja: »Ovo su potomci Šemovi: kad je Šemu bilo sto godina - dvije godine^ poslije Potopa - rodi mu se Arpakšad. Po rođenju Arpakšadovu Šem je živio petsto godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri, i umre.« Tako se nastavlja s ostalima govoreći u kojoj se godini života kojemu rodio sin što pripada istome redu naraštaja, koji se proteže do Abrahama, te koliko je godina živio nakon toga, spome nuvši kako su mu se rađali sinovi i kćeri, a da bismo razumjeli odakle je uzmoglo pučanstvo prirastati, tako te ne bismo (zabavljeni onom nekolicinom ljudi što su spomenuti) djetinjasto se čudili otkud su se tolika prostranstva zemalja i kraljevstava mogla ispuniti od Šemova roda, i još najviše zbog kraljevstva Asiraca, odakle je i onaj N i n (po bjednik nad svim istočnim narodima koliko god ih bijaše) vladao s golemim uspjehom, pa ostavio svojim potomcima najprostranije i naj postojanije kraljevstvo, koje trajaše veoma dugo vremena. 3
4
Qui sint tempo rum articuli in generationi bus. PL 489 CC512
10. 2. Sed nos, ne diutius quam opus est immoremur, non quot annos quisque in ista generationum serie vixerit, sed quoto anno vi tae suae genuerit filium, hoc ordine memorandum tantummodo ponimus, ut et numerum annorum a transacto diluvio usque ad / Abra ham colligamus et praeter illa, in quibus / nos cogit necessitas immorari, breviter alia cursimque tangamus. Secundo igitur anno post diluvium Sem genuit Arphaxat; Arphaxat autem, cum esset centum be
b f
2. A l i i mi - kako se ne bismo zadržali više nego l i je potreba - ne bilježimo koliko je godina živio koji u tome nizu naraštaja, nego u kojoj mu se godini života rodio sin, da bismo s pomoću takvoga niza izračunali broj godina od kraja Potopa do Abrahama, dok ćemo samo ukratko i usput spomenuti i ostalo na što nas nagoni potreba. Dakle, druge godine nakon Potopa Šemu se rodio Arpakšad; kad je Arpakšadu bilo stotinu i trideset godina, rodi mu se Kajinan; a kad je 1
b d
b e
b f
eiusdem M. propter M. c u m esset centum annorum add. M.
2 3 4
V i d i O Božjoj državi, 16,3. Post 10,25. Post 11,10. O tome vidi O Božjoj državi, 4,6.
O Šemovu naraštaju, u kojega se potom stvu grad Božji kreće prema Abrahamu.
424
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 10,2 - 10,3
triginta quinque annorum, genuit Cainan; qui cum esset centum tri ginta, genuit Sala; porro etiam ipse Sala totidem annorum erat, quando genuit Heber; centum vero et triginta et quattuor agebat an nos Heber, cum genuit Phalech, in cuius diebus divisa est terra; ipse autem Phalech vixit centum triginta, et genuit Ragau; et Ragau cen tum triginta duo, et genuit Seruch; et Seruch centum triginta, et ge nuit Nachor; et Nachor septuaginta novem, et genuit Thara; Thara autem septuaginta, et genuit Abram ; quem postea Deus mutato vocabulo nominavit A b r a h a m . Fiunt itaque anni a diluvio usque ad Abraham mille septuaginta et duo secundum vulgatam editionem, hoc est interpretum Septuaginta. In hebraeis autem codicibus longe pauciores annos perhibent inveniri, de quibus rationem aut nullam aut difficillimam reddunt. 46
47
16,
10,2 -
10,3
425
ovomu bilo sto i trideset godina, rodi mu se Šelah; kad je opet Šelahu bilo isto toliko godina, rodi mu se Eber ; kad su Eberu bile stotinu trideset i četiri godine, rodi mu se Peleg, za čijih je dana zemlja podi jeljena; sam je Peleg živio stotinu i trideset godina i rodio mu se Ren; a Ren je živio stotinu trideset i dvije godine i rodio mu se Serug; Serug je živio stotinu i trideset godina i rodio mu se Nahor; a Nahor je živio sedamdeset i devet godina i rodio mu se Terah; a Terah je živio sedamdeset godina i rodio Abrama (kojega je Bog kasnije, pro mijenivši mu ime, nazvao Abrahamom) . Te je tako od Potopa do Abrahama ukupno tisuću sedamdeset i dvije godine prema uobičaje nom predlošku, to jest prema Sedamdesetorici prevoditelja. Među tim, kažu kako se u hebrejskim rukopisima nalazi mnogo manji broj godina, o čemu se i l i ne može navesti nikakvo objašnjenje ili se ono može veoma teško prihvatiti. 5
6
7
An fuerit Dei adAbraham^
06
10. 3. Cum ergo quaerimus in illis septuaginta duabus gentibus civitatem Dei, non possumus affirmare illo tempore, quo erat eis labium unum, i d est loquela una, tune iam genus humanum alienatum fuisse a cultu veri Dei, ita ut in soliš istis generationibus pietas vera remaneret, quae descendunt de semine Sem per Arphaxat et tendunt ad Abraham; sed ab illa superbia aedificandae turris usque in cae lum, qua impia significatur elatio, apparuit civitas, hoc est societas, impiorum. Utrum itaque ante non fuerit an latuerit, an potius utraque permanserit, pia scilicet in duobus filiis Noe, qui benedicti sunt, eorumque posteris; impia vero in eo, qui maledictus est, atque eius progenie, ubi etiam exortus est gigans venator contra Dominum, non est diiudicatio facilis. Fortassis enim, quod profeeto est credibilius, et in filiis duorum illorum iam tune, antequam Babylonia coepisset institui, fuerunt contemptores Dei, et in filiis Cham cultores Dei; utrumque tamen hominum genus terris numquam defuisse credendum est. S i quidem et quando dictum est: Omnes deelinaverunt, si mul inutiles facti sunt; non est qui faciat bonum, non est usque ad 48 unum , in utroque Psalmo, ubi haec verba sunt, et hoc legitur: Non ne cognoscent omnes, qui operantur iniquitatem, qui devorant popu-
cc 513
lum meum in cibo panis? '. Erat / ergo etiam tune populus Dei. Unde illud, quod dictum est: Non est qui faciat bonum, non est usque ad unum, de filiis hominum dictum est, non de filiis Dei. Nam praemissum est: Deus de caelo prospexit super filios hominum, ut videret si est intellegens aut requirens Deum , ac deinde illa subiuncta, quae 49
50
PL 490
omnes filios hominum, i d est, ad civitatem pertinentes, quae vivit secundum hominem, non secundum Deum, reprobos esse demonstrant.
4 6
Cf 47 c 48 n Ps Ps Ps r
5 0
r
Gen 11 10-26. __ ' c n \ ci i 13, 3; 52, 4. 13, 52; 52, 5. 13, 2; 52, 3. 1 7
3. Stoga, kada među onih sedamdeset i dva plemena tražimo grad Božji, ne možemo pouzdano tvrditi kako u ono doba, dok im bijaše jedan jezik (to jest jedan govor), ljudski rod već bijaše toliko otuđen od štovanja pravoga Boga, tako te je istinska pobožnost ostala samo u onim naraštajima što potekoše od Semova sjemena, preko Arpakšada, vodeći do Abrahama; ali od one oholosti, da se izgradi toranj sve do neba, čime se označuje bezbožno uzdizanje, pojavio se grad, to jest zajednica bezbožnika. D a li toga grada ranije nije bilo i l i pak bijaše skriven, ili su prije postojala oba grada (naime: onaj pobožni u obojici Noinih sinova koji su blagoslovljeni te u njihovim potomci ma; a onaj bezbožni grad u onome sinu koji je proklet te u njegovu potomstvu, među kojim se podigao i onaj velmoža lovac protiv Go spodina) - nije lako odlučiti. Ili možda - što je zaista vjerojatnije - i među sinovima te dobre dvo jice, čak i prije gradnje Babilona, bijahu preziratelji Boga, dočim među Harnovim sinovima - štovatelji Boga; pa tako treba vjerovati kako na zemlji nije nikad manjkalo ni jednoga od ta dva roda ljudi. I doista, kad je rečeno: »No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro - nikoga nema«, u oba psalma (u kojima su te riječi) mi čitamo: »Neće l i se urazumiti svi što bezakonje čine, koji proždiru narod moj kao da jedu kruha?« Dakle, postojaše i tada na rod Božji. Zbog toga ono što je rečeno: »nitko da čini dobro - nikoga nema«, kaže se o sinovima ljudi, a ne sinovima Božjim. Jer prije toga je rečeno: »Bog s nebesa gleda na sinove ljudske, da vidi ima li tko razuman Boga da traži«, a zatim su dodane riječi koje pokazuju kako su odbačenici sva djeca ljudska (to jest oni što pripadaju gradu koji živi po čovjeku, a ne po Bogu). 8
5
x l i
7
v i d i
Heber (kako stoji u Augustina). Post 11,10-26. °ŽJ°J državi, 16,2. Augustinov stari latinski predložak Biblije, njegov »uobičajeni predložak« (vulgata editio) pridržava se Septuaginte, dok se Jeronimova V u l t a pridržava hebrejskog predloška. ^ p 14 (13), 3.4.2; 53 (52), 4.5.3. 6
g a 5
s
0
B
DECIV. DEI
426
An lingua hebraea ex Heber fuerit...
16,
11,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
11,2
11. 1. Quamobrem sicut lingua una cum esset omnium, non ideo filii pestilentiae defuerunt; nam et ante diluvium una erat lingua, et tamen omnes praeter unam Noe iusti domum deleri diluvio meruerunt: ita, quando merito elatioris impietatis gentes linguarum diversitate punitae atque divisae sunt et civitas impiorum confusionis no men accepit, hoc est, appellata est Babylon, non defuit domus Heber, ubi ea quae antea fuit omnium lingua remaneret. Unde, sicut supra memoravi , cum coepissent enumerari filii Sem, qui singuli gentes singulas procrearunt, primus est commendatus Heber, cum sit abnepos ipsius, hoc est ab illo quintus inveniatur exortus. Quia ergo in eius familia remansit haec lingua, divisis per alias linguas ceteris gentibus, quae lingua prius humano generi non immerito creditur fuisse communis, ideo deinceps Hebraea est nuncupata. Tune enim opus erat eam distingui ab aliis linguis nomine proprio, sicut aliae quoque vocatae sunt nominibus propriis. Quando autem erat una, nihil aliud quam humana lingua vel humana locutio vocabatur, qua sola universum genus humanum loquebatur. 51
b g
... quae ante di luvium com munis fuerat.
11. 2. Dixerit aliquis: S i in diebus Phalech filii Heber divisa est terra per linguas, id est homines, qui tune erant in terra, ex eius nomine potius debuit appellari lingua illa, quae fuit omnibus ante communis. Sed intellegendum est ipsum Heber propterea tale no men imposuisse filio suo, ut vocaretur Phalech, quod interpretatur Divisio, quia tune ei natus est, quando per linguas terra divisa est, id est ipso tempore, ut hoc sit quod dictum est: In diebus eius divisa est terra . N a m nisi adhuc Heber viveret quando linguarum facta est multitudo, non ex eius nomine nomen aeciperet lingua, quae apud / illum potuit permanere. Et ideo credenda est ipsa fuisse prima illa communis, quoniam de poena venit illa multiplicatio mutatioque lin guarum et utique praeter hane poenam esse debuit populus Dei. Nec frustra lingua haec est, quam tenuit Abraham, nec in omnes suos filios transmittere potuit, sed in / eos tantum, qui propagati per Ia cob et insignius atque eminentius in Dei populum coalescentes Dei Testamenta et stirpem Christi habere potuerunt. Nec Heber ipse eamdem linguam in universam progeniem suam refudit, sed in eam tantum, cuius generationes perducantur ad Abraham. Quapropter etiamsi non evidenter expressum est fuisse aliquod pium genus ho minum, quando ab impiis Babylonia condebatur, non ad hoc valuit haec obscuritas, ut quaerentis fraudaretur, sed potius ut exerceretur intentio. Cum enim legitur unam fuisse linguam primitus omnium et ante omnes filios Sem commendatur Heber, quamvis ex illo quintus oriatur, et Hebraea vocatur lingua, quam Patriarcharum et Prophetarum non solum in sermonibus suis, verum etiam in Litteris sacris custodivit auctoritas: profeeto, cum quaeritur in divisione lin guarum, ubi lingua illa remanere potuerit, quae fuit ante communis; 52
CC514
PL 491
b h
b g
b h
commemoratus M.
abM.
16,
11,1-11,2
427
11. 1. Prema tome, kao što kad bijaše jedan jezik svima, nije zbog toga manjkalo 'sinova pošasti' - jer prije Potopa bijaše jedan jezik, pa ipak su svi osim jednoga doma pravednoga Noe bili zaslužili propast u Potopu - isto tako, kada narodi zbog uznosita bezbožja bijahu kažnjeni raznolikošću jezika te razdijeljeni i grad bezbožnika dobi ime Zbrka, naime bude nazvan Babilon, bijaše tu dom (H)eberov, gdje ostade jezik što prije bijaše zajednički svima. Otuda, kao što već ranije spomenuh , kad se bijahu nabrajali Šemovi sinovi, koji pojedince utemeljiše pojedina plemena, (H)eber je spomenut prvi, iako je njegov prapraunuk, to jest nalazi se u petome naraštaju od njega. I budući da je dakle u njegovoj obitelji ostao taj jezik - dok ostala plemena bijahu razdijeljena različitim jezicima - , naime jezik 0 kojem se s pravom vjeruje da bijaše ranije zajednički cijelome ljud skomu rodu, on je zbog toga poslije i nazvan hebrejskim. Tada naime 1 bijaše potrebno razlikovati ga vlastitim imenom od ostalih jezika, kao što su i ostali nazvani svaki svojim imenom. Dočim kad bijaše jedan jedini jezik, nije se nazivao nikako drukčije, nego ljudski jezik ili ljudski govor, kojim je jedinim govorio cijeli ljudski rod. 1
2. Rekao bi tkogod: A k o je u danima Pelega, sina (H)eberova, razdi jeljena zemlja po jezicima, to jest po ljudima koji tada bijahu na zem lji, onda bi se radije po njegovu imenu trebao nazvati jezik koji ranije bijaše zajednički svima. A l i treba razumjeti zbog čega je sam (H)eber dao takvo ime svojem sinu, da se zove Peleg, što znači 'dioba', jer mu je on rođen tada kad je zemlja podijeljena po jezicima, to jest u ono vrijeme, kako bi odgovaralo onomu što je rečeno: »U njegove dane razdijeljena je zemlja.« Naime, da (H)eber nije još živio kad je nastalo mnoštvo jezika, onda njegovim imenom ne bi bio nazvan onaj jezik što je uzmogao preostati u njegovu domu. I stoga valja vjerovati kako to bijaše i onaj prvi zajednički jezik, jer po kazni dode ona umnožba i mijena jezika, a naravno da je narod Božji morao biti izuzet od te kazne. 2
I nije uzalud to jezik kojim je govorio Abraham, a nije ga mogao prenijeti svima svojim sinovima, nego samo onima što su rođeni preko Jakova, i koji, ujedinjujući se sve bjelodanije i istaknutije u narod Božji, mogahu se pridržavati Božjeg zavjeta i održavati rod Kristov. A ni sam (H)eber nije mogao isti jezik prenijeti cjelokupnom svojem potomstvu, nego samo onomu kojega naraštaji vode do Abra hama. Zbog toga, iako nije otvoreno izrečeno kako postojaše neka kav pobožan ljudski rod kad ono bezbožnici osnovaše Babilon, ta nejasnoća ne treba obmanjivati istraživača, nego dapače treba poticati njegovu nakanu. Budući da naime čitamo kako prvotno bijaše jedan jezik zajednički svima, a prije svih ostalih Šemovih sinova spominje se (H)eber (iako je on iz petoga naraštaja potekla od njega), i hebrej skim se naziva onaj jezik koji ugledom svojim praoci i proroci saču vaše ne samo u svojem govoru nego i u svetim spisima, - onda zaista, kad se pita gdje je mogao, pri razdiobi jezika, preostati onaj jezik što Vidi O Božjoj državi, 16,3. Postanak, 10,25. V i d i O Božjoj državi, 16,3.
O tome kako prvotno bijaše u porabi među ljudima onaj jezik što se poslije prema Heberu nazva hebrejskim, koji u njegovoj obitelji ostade nepromijenjen kad ono nastade različitost među jezicima.
428
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 1 1 , 2 - 11,3
quae sine ulla dubitatione ubi remansit, non ibi fuit illa poena, quae facta est mutatione linguarum; quid aliud occurrit, nisi quod in huius gente remanserit, a cuius nomine nomen accepit, et hoc iustitiae gentis huius non parvum apparuisse vestigium, quod, cum aliae gentes plecterentur mutatione linguarum, ad istam non pervenit tale supplicium?
Quo tempore fuerit diversitas linguarum.
CC515
11.3. Sed adhuc illud movet, quomodo potuerunt singulas gentes facere Heber et filius eius Phalech, si una lingua permansit ambobus. Et certe una est Hebraea gens ex Heber propagata usque ad Abraham, et per eum deinceps, donec magnus fieret populus Israel. Quomodo igitur omnes filii, qui commemorati sunt trium filiorum Noe, fecerunt singulas gentes, si Heber et Phalech singulas non fecerunt? N i m i r u m illud est probabilius, quod gigans ille Nebroth fecerit etiam ipse gentem suam, sed propter excellentiam dominationis et corporis seorsum eminentius nominatus est, ut maneat numerus sep tuaginta duarum gentium atque linguarum. Phalech autem propte rea commemoratus est, non quod gentem fecerit (nam eadem ipsa est eius gens Hebraea eademque lingua), sed propter tempus insigne, quod in diebus eius terra divisa sit. Nec movere nos debet, quomodo potuerit gigans Ne/broth ad illud aetatis occurrere, quo Babylon condita est et confusio facta linguarum atque ex hoc divisio gentium. Non enim quia Heber sextus est a Noe, ille autem quartus, ideo non potuerunt ad i d e m tempus convenire vivendo. Hoc enim contigit, cum plus viverent ubi pauciores sunt generationes, minus ubi plures; aut serius nati essent ubi pauciores, maturius ubi plures. Sane intel legendum est, quando terra divisa est, non solum iam natos ceteros filios filiorum Noe, qui commemorantur patres gentium, sed etiam eius aetatis fuisse, ut numerosas familias haberent, quae dignae fuissent nominibus gentium. Unde nequaquam putandum, quod eo fue rint ordine geniti, quo commemorati leguntur. Alioquin duodecim filii Iectan, qui erat alius filius Heber, frater Phalech, quomodo po tuerunt / iam gentes facere, si post Phalech fratrem suum Iectan na tus est, sicut post eum commemoratus est; quando quidem tempore, quo natus est Phalech, divisa est terra? Proinde intellegendum est priorem quidem nominatum, sed longe post fratrem suum Iectan fuisse natum, cuius Iectan duodecim filii tam grandes iam familias haberent, ut in linguas proprias dividi possent. Sic enim potuit prior commemorari, qui erat aetate posterior, quemadmodum prius com memorati sunt ex tribus filiis Noe procreati filii Iapheth, qui erat minimus eorum; deinde filii Cham, qui erat medius; postremo filii Sem, qui erat primus et maximus. Illarum autem gentium vocabula b l
bl
PL 492
bi bl
hac M. id M.
16,
11,2 -
11,3
429
prije bijaše zajednički (a bez ikakve dvojbe: ondje gdje on preostade, tu ne bijaše one kazne do koje dođe mijenom jezika) - koji drugi odgovor dolazi u pamet, ako ne taj kako ostade u onome rodu po kojega imenu i sam bi nazvan, pa tako nije malen dokaz pravednosti ovoga roda što on sam - dok ostala plemena pogodi mijena jezika ne potpade pod takvu kaznu? 3. A l i sad izbija druga teškoća; kako su (H)eber i njegov sin Peleg uzmogli utemeljiti posebna plemena, ako je obojici ostao isti jezik? I doista, jedno je hebrejsko pleme nastajalo od (H)ebera sve do Abra hama, a zatim preko Abrahama sve dok Izrael ne postade velikim narodom. Kako su onda svi sinovi, koji su spomenuti od trojice Noi nih sinova, osnovali pojedina plemena, ako (H)eber i Peleg ne osnovaše zasebnih plemena? Svakako je vjerojatnije to da je onaj velmoža Nimrod i sam zasnovao svoje pleme, ali je zbog izvrsnosti svoje vlada vine i tjelesne snage zasebno spomenut i istaknut, kako bi ostao broj od sedamdeset i dva plemena i jezika. Dočim Peleg nije spomenut zbog toga što je zasnovao pleme - jer njegovo je isto hebrejsko pleme kao i hebrejski jezik - nego zbog znamenitog vremena, budući da je u njegove dane zemlja razdijeljena. Isto nas tako ne treba zbunjivati, kako je velmoža Nimrod mogao živjeti u ono doba kad je osnovan Babilon i kad je došlo do zbrke u jezicima te zbog nje do diobe plemena. Zbog toga što je (H)eber šesti po naraštajima od Noe, a Nimrod četvrti, ne znači kako nisu mogli živjeti u isto doba. Takvo se što događa, naime: da su više živjeli gdje je bilo manje naraštaja, a manje gdje ih bijaše više; i l i su pak kasnije rađani gdje ih je bilo manje, a prije gdje ih bijaše više. I zaista mora se razumjeti, kad je zemlja razdijeljena, ne samo što su bili rođeni ostali sinovi Noinih sinova (koji su spomenuti kao oci ple mena) nego bijahu i tolike dobi te su mogli imati brojne obitelji što bijahu dostojne imena plemena. Otuda ne treba nipošto misliti kako bijahu i rađani onim redom kojim čitamo da se spominju. Inače, kako bi već mogli zasnovati plemena dvanaestorica sinova Joktana (koji bijaše drugi Heberov sin i Pelegov brat), ako je Joktan rođen nakon svojeg brata Pelega, kao što je poslije njega i spomenut; i kad je zemlja već razdijeljena u vrijeme kad se Peleg rodio. Zbog toga treba razumjeti kako je Peleg prije spomenut, ali je rođen dugo vremena poslije svojeg brata Joktana, kojega su dvanaestorica sinova već imala tako goleme obitelji te su se mogli razdijeliti po svojim vlastitim jezi cima. Tako se naime mogao spomenuti prvi onaj koji dobom bijaše potonji, kao što su od trojice Noinih sinova prvo spomenuti oni pote kli od Jafeta (koji bijaše najmlađiod sinova), zatim sinovi Hama (koji bijaše srednji) i napokon sinovi Šema (koji bijaše i prvi i najstariji).
430
DECIV. DEI
16,
11,3-
O DRŽAVI BOŽJOJ
12
partim manserunt, ita ut hodieque appareat unde fuerint derivata, sicut ex Assur Assyrii et ex Heber Hebraei; partim temporis vetustate mutata sunt, ita ut vix homines doctissimi antiquissimas historias perscrutantes, nec omnium, sed aliquarum ex istis origines gentium potuerint reperire. N a m quod ex filio Cham, qui vocabatur Mesraim, Aegyptii perhibentur exorti, nulla hic resonat origo vocabuli; sicut nec Aethiopum, qui dicuntur ad eum filium Cham pertinere, qui Chus appellatus est. Et si omnia considerentur, plura mutata quam manentia nomina apparent.
16,
11,3-12
431
A sama imena tih plemena dijelom su ostala tako te je i danas jasno odakle su potekla, kao što su Asirci prema Ašuru i Hebreji prema Heberu; dijelom su opet zbog starine doba toliko izmijenjena tako da i oni najučeniji ljudi, što istražuju najdrevnije povijesti, nisu mogli otkriti podrijetlo svih njih, nego samo ono od nekih plemena. Jer to što se kaže kako su Egipćani potekli od onoga Hamova sina koji se zvao Misrajim, u samoj riječi nema ni odjeka o podrijetlu; upravo kao ni u Etiopljana, o kojima se kaže kako pripadaju onome Harnovu sinu koji se zvao K u š . I uzme li se u obzir sve, čini se da se više imena izmijenilo nego što ih ostade nepromijenjenih. 3
Mladenaštvo
Božje države u Abrahamu [12-36]
12. A sad pak pogledajmo razvoj grada Božjeg od one prekret nice razdoblja što je započela s ocem Abrahamom, otkad postaje bjelodanije znanje o njemu, i gdje nalazimo jasnija božanska obeća nja, koja sada vidimo ispunjena u Kristu. Dakle, kao što doznasmo prema izvješću Svetoga pisma, Abraham se rodio na području Kaldejaca , u zemlji što je pripadala asirskoj ovlasti. Već tada među Kaldejcima prevladavahu bezbožna praznovjerja, kao i među ostalim naro dima. Dakle, Terahov dom (u kojemu se rodio Abraham) bijaše je dini u kojemu se štovao jedan pravi Bog i - što je vjerojatno - u kojem je preostao hebrejski jezik, - iako je sam Terah, kako izvješ ćuje Jošua , služio u Mezopotamiji tuđim bogovima, kao što je i već očitiji Božji narod u Egiptu - dok su se ostali od Heberova potomstva postepeno utapali u tuđim jezicima i u drugim narodima. 1
Civitas Dei in Abraham adolevit [12-36]
2
A Sem ad Abra ham generatio nes enumerantur.
12. Nunc iam videamus procursum civitatis Dei etiam ab illo articulo temporis, qui factus est in patre Abraham, unde incipit esse notitia eius evidentior, et ubi clariora leguntur promissa divina, quae nunc in Christo videmus impleri. Sicut ergo Scriptura sancta indicante didicimus, in regione Chaldaeorum natus est Abraham , quae terra ad regnum As/syrium pertinebat. Apud Chaldaeos autem iam etiam tune superstitiones impiae praevalebant, quemadmodum per ceteras gentes. Una igitur Tharae domus erat, de q u o natus est Abraham, in qua unius veri Dei cultus et, quantum credibile est, in qua iam sola etiam Hebraea lingua remanserat; quamvis et ipse , sicut iam manifestior Dei populus in Aegypto, ita in Mesopotamia servisse diis alienis lesu Nave narrante referatur ; ceteris ex progenie illius Heber in linguas paulatim alias et in nationes alias defluentibus. Proinde sicut per aquarum diluvium una domus Noe remanse rat ad reparandum genus humanum, sic in diluvio multarum superstitionum per universum mundum una remanserat domus Tharae, in qua custodita est plantatio civitatis Dei. Denique sicut illic enumeratis supra generationibus usque ad Noe simul cum annorum numeris et exposita diluvii causa, priusquam Deus inciperet de arca fabricanda loqui ad Noe, dicitur: Hae autem generationes Noe : ita et hic enumeratis generationibus ab illo, qui est appellatus Sem, filio Noe, usque ad Abraham, deinde insignis articulus similiter ponitur ut di catur: Hae sunt gene Irationes Tharae. Thara genuit Abram et Nachor et Aran, et Aran genuit Loth. Et mortuus est Aran coram Thara patre suo in terra in qua natus est, in regione Chaldaeorum. Et sumpsit 53
CC516
b m
bn
54
55
PL 493
bm b n
qua M. ipsa M.
3
Stoga, kao što je od voda Potopa preostao jedino Noin dom, kako bi se njime obnovio ljudski rod, tako u potopu mnogih praznovjerja, što poplaviše cjelokupni svijet, preostade jedino dom Terahov, u kojem se očuvalo rasadište Božjega grada. I napokon, kao što tu, pošto su se zajedno s brojem godina nabrojili naraštaji do Noe, i izložio uzrok Potopa, prije nego što je Bog počeo govoriti N o i o izgradbi korablje, kaže se: »Ovo su naraštaji N o i n i « , - tako i ovdje - pošto su nabrojani naraštaji od onoga koji je nazvan Sem, sin Noin, sve do Abrahama, slično se označuje novo razdoblje i kaže: 5
»Ovo je povijest Terahova. Terahu se rodio Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodio Lot. Haran umrije za života svoga oca Teraha, u svome rodnom kraju, u kraju kaldejskom. Abram se i Nahor ožene. 3
Latinski i moderni nazivi Egipćani i Etiopljani potječu od Grka. Sedamdesetorica prevoditelja njima su zamijenili hebrejska imena Misrajim i Kuš. Same grčke nazive po znaje već Homer, ali su nejasna podrijetla. 1
Lat. ab illo articulo temporis (od vremenskog »zglobišta« ili »prekretnice«), što je u skladu i s Augustinovom razdiobom svjetske povijesti na šest razdoblja od kojih treće počinje s Abrahamom. V i d i o tome O Božjoj državi, 16,43 i 22,30. Post 11,28. Tako stoji prema staroj latinskoj Bibliji i Septuaginti. Dočim u Vulga ti, koja prati hebrejski predložak, stoji »u svome rodnome kraju, u U r u Kaldejskom«. To bi bilo u zlatno doba Babilona, kad je U r već imao povijest od tisuću godina. To je područje potpalo pod asirsku vlast tek nakon 1000. pr. K r . Lat. »lesu Nave narrante« mjesto »Jošua, sin Nunov«, što je prema Septuaginti, kako bi se razlikovalo od novozavjetnog Isusa. Jš 24,2. Post 6,9. 2
3
5 3 5 4 5 5
Gen 11,26-28. los 24, 2. Gen 6, 9.
4
4 5
O Abrahamovu razdoblju, od kojega počinje novi red svete loze.
432 Abram mulieris
et Nachor Nachor
sibi uxores; nomen Melcha,
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 12 - 13
D E CIV. D E I
mulieris
Abram
Sara et
nomen
filia Arran .
Iste Arran pater Melchae fuit et pater Iescae, quae Iesca creditur ipsa esse etiam Sara uxor Abra hae.
Quare Hebraei ex regione Chaldeorum in Mesopotamiam venerint.
56
13. Deinde narratur quemadmodum Thara cum suis regionem reliquerit Chaldaeorum et venerit in Mesopotamiam et habitaverit in Charra. Tacetur autem de uno eius filio, qui vocabatur Nachor, tamquam eum non duxerit secum. Nam ita narratur: Et sumpsit Thara Abram filium suum et Loth filium Arran, filium filii sui, et nurum suam, uxorem Abram filii sui, et eduxit illos de regione daeorum ire in terram Chanaan; et venit in Charran et habitavit
CC517
Šaram Chal ibi . 57
Nusquam hic nominatus est Nachor et uxor eius Melcha. Sed invenimus postea, cum servum suum mitteret Abraham ad accipiendam uxorem filio suo Isaac, ita scriptum: Et accepit puer decem camelos de camelis domini sui et de omnibus bonis domini sui secum, et exsurgens profectus est in Mesopotamiam in civitatem Nachor *. Isto et 5
aliis sacrae huius Historiae testimoniis ostenditur etiam Nachor frater Abrahae exisse de regione Chaldaeorum sedesque constituisse in Mesopotamia, ubi cum patre suo habitaverat Abraham. Cur ergo eum Scriptura non commemoravit, quando ex gente Chaldaea cum suis profectus est Thara et habitavit in Mesopotamia; ubi non solum Abraham filius eius, verum etiam Sara nurus et Loth nepos eius commemorantur, quod eos duxerit secum? Cur, putamus, nisi forte quod a paterna et fraterna pietate desciverat et superstitioni adhaeserat Chaldaeorum et postea inde sive paenitendo sive persecutionem passus, quod suspectus haberetur, et ipse emigravit? In libro enim qui inscribitur ludith, cum quaereret Holofernes, hostis Israelitarum, quaenam illa gens esset, utrum adversus eam bellandum fuisset, sic ei respondit Achior dux Ammanitarum : Audiat dominus noster ver bo
PL 494
bum de ore pueri sui, et referam tibi veritatem de populo, qui habitat iuxta te montanam hane, et non exibit mendacium de ore servi tui. Haec enim progenies populi est Chaldaeorum, et antea habitaverunt Mesopotamiam, quia noluerunt sequi deos patrum suorum, qui fue runt in terra Chaldaeorum gloriosi, sed deelinaverunt de via parentum suorum et adoraverunt Deum caeli, quem cognoverunt, et pro liecerunt eos a facie deorum suorum et fugerunt Mesopotamiam et habitaverunt ibi dies multos. Dixitque illis Deus eorum, ut exirent de habitatione sua et irent in terram Chanaan, et illic habitaverunt , et 59
cetera, quae narrat Achior Ammanites. Unde manifestum est domum Tharae persecutionem passam fuisse a Chaldaeis pro vera pietate, qua unus et verus ab eis colebatur Deus.
1
2
Time i ostalim svjedočanstvima ove svete povijesti pokazuje se kako je i Abrahamov brat Nahor napustio područje Kaldejaca i naselio se u Mezopotamiji, gdje se bio i Abraham nastanio zajedno sa svojim ocem. Zašto onda Pismo njega ne spominje, kad je Terah sa svojima otišao iz naroda kaldejskog i nastanio se u Mezopotamiji; pri čemu se spominju ne samo njegov sin Abraham nego i njegova snaha Sara i unuk Lot, koje je poveo sa sobom? Zašto, mislimo, ako ne možda zbog toga što se bio otcijepio od očinske i bratske pobožnosti i pristao uz kaldejsko praznovjerje, te se kasnije i on odatle iselio, bilo zbog toga što se pokajao bilo što bijaše proganjan, kad se u nj posumnjalo? Jer u knjizi Juditinoj, kad Holoferno, neprijatelj Izraelaca, upita ka kav su oni narod, i treba li protiv njih zaratiti, ovako mu odgovara Ahior, vođa Amonaca: »Poslušaj, moj gospodaru, riječi iz usta sluge svoga: ja ću te obavije stiti istinito o tome narodu koji, smješten blizu tebe, nastava taj brdo viti kraj; neće izaći laž iz usta sluge tvoga. Narod taj potječe od Kal dejaca. Najprije su boravili u Mezopotamiji, jer su otklonili da se drže bogova otaca svojih koji su živjeli u zemlji kaldejskoj. Skrenuše dakle s puta otaca svojih pa počeše štovati oca nebeskoga, onoga Boga koga bijahu spoznali. I zato, udaljeni od lica svojih bogova, skloniše se u Mezopotamiju, i tu se dugo zadržaše. Pa im Bog njihov zapovjedi da ostave to prebivalište i odu u zemlju Kanaan; i naseliše se ondje...« i tako dalje, kako pripovijeda Ahior Amonac. Po tome je bjelodano kako je Terahov dom bio proganjan od Kaldejaca, a zbog istinske pobožnosti, kojom štovahu jednoga pravoga Boga. 3
A m m o n i t a r u m hic et infra M.
5 8
5 9
Gen Gen Gen Iudt
11, 27-29. 11, 31. 24, 10. 5, 5-9.
433
13. Zatim se pripovijeda kojim je načinom Terah sa svojima na pustio područje Kaldejaca te stigao u Mezopotamiju i nastanio se u Haranu. N u prešućuje se samo njegov sin koji se zvao Nahor, kao da ga nije poveo sa sobom. Naime, izlaže se ovako: »Terah povede svoga sina Abrama, svoga unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Šaraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz kraja kaldejskoga u zemlju kanaansku. K a d stignu do Harana, ondje se nasta ne.« Tu se uopće ne spominje Nahor i njegova žena Milka. N u posli je, kad Abraham posla svojeg slugu da dovede ženu sinu njegovu Izaku, nalazimo ove riječi: »Stoga sluga opremi deset gospodarevih deva, ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara, pa se zaputi u Mezopotamiju, u Nahorov grad.«
Post 11,27-29.
Post 11,31. Haran je mjesto u sjevernoj Mezopotamiji, lat. Carrhae, gdje su rim skog vojskovođu Krasa i njegovu vojsku porazili Parćani 53. pr. K r . Mjesto hebrejskog Aram Naharajim u Augustina stoji Mesopotamia (Post 24,10), što je grčki prijevod u značenju »Sirija dviju rijeka«, naime zemlja koja se pruža na istok od primorske Sirije. Grčkim i rimskim piscima Mezopotamija je područje rijeka Tigrisa i Eufrata, obično bez dijela koji se zvao Babilonija ili Kaldeja. Jdt 5,5-9. 2
5 7
13
6
1
5 6
12 -
Abramovoj ženi bijaše ime Šaraj a, a Nahorovoj Milka; ova je bila kći Harana, oca Milke i Jiske.« Dakle, Haran bijaše otac Milke i Jiske, o kojoj se vjeruje da je istovjetna sa Sarajom, ženom Abramovom.
6 5 0
16,
3
Što se čini da je razlog te uopće nije spomenut Terahov sin Nahor pri njegovoj selidbi, kad je Terah napustivši Kaldejce prešao u Mezopotamiju.
434
D E CIV. D E I
16, 1 4 - 1 5 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
14. Defuncto autem Thara in Mesopotamia, ubi vixisse perhibetur ducentos et quinque annos, iam incipiunt indicari ad Abraham factae promissiones Dei, quod ita scriptum est: Et fuerunt dies Tha rae in Charra quinque et ducenti anni, et mortuus est Thara in Charra . Non sic autem accipiendum est, quasi omnes hos dies i b i egerit, sed quia omnes dies vitae suae, qui fuerunt anni ducenti quinque, ibi compleverit; alioquin nescietur quot annos vixerit Thara, quoniam non legitur quoto anno vitae / suae in Charran venerit; et absurdum est existimare in ista serie generationum, ubi diligenter commemoratur quot annos quisque vixerit, huius solius numerum annorum vitae non commendatum esse memoriae. Quod enim quorumdam, quos eadem Scriptura commemorat, tacentur anni, non sunt in hoc ordine, in quo temporum dinumeratio decessione gignentium et genitorum successione contexitur. Iste autem ordo, qui dirigitur ab Adam usque ad Noe et inde usque ad Abraham, sine numero anno rum vitae suae neminem continet. bp
60
b q
16,
14 -
435
15,1
14. Pošto Terah preminu u Mezopotamiji, gdje se kaže kako živ ljaše dvije stotine i pet godina, već se počeše otkrivati obećanja koja je Bog bio dao Abrahamu, jer je pisano: »Dob Terahova dosegnu u Haranu dvjesto i pet godina; a onda Terah umrije u Haranu.« To ne treba tako shvatiti kao da je on tu proveo sve svoje dane, nego kako je tu sve dane svojeg života dovršio, koji trajahu dvjesta i pet godina; inače se ne bi znalo koliko je godina Terah živio; jer ne piše u kojoj je godini svojeg života došao u Haran; besmisleno je i pomisliti, kako u ovome nizu naraštaja gdje se pažljivo bilježi koliko je godina tko živio nisu zapisane jedino godine života ovoga čovjeka. A što se ne kima koje isto Pismo spominje ipak ne navode godine, otuda je što se ne nalaze u poretku brojanja vremena po smrti roditelja i nasljeđivanju sinova. Dočim ovaj poredak, koji se pruža od Adama do Noe te od njega do Abrahama, ne spominje nikoga bez broja godina njegova života.
O životnoj dobi Teraha, koji svoj život dovrši u Haranu.
15. 1. Pošto je spomenuta smrt Teraha, Abrahamova oca, slijede riječi: »I reče Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje ove, iz zavičaja i doma očinskog'« i tako dalje; ne treba misliti, kako zbog toga što je takav slijed u govoru knjige, da se tako zbilo i u vremenu zbiljskih događaja. Naime, ako je tako, javit će se nerješivo pitanje. Nakon Božjih riječi upućenih Abramu Pismo ovako govori: »Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao. S njim krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana.« Kako to može biti istinito, ako je otišao iz Harana nakon smrti svojega oca? Naime, kad Terahu bijaše sedamdeset godina - kao što je prije rečeno - rodi mu se Abram; pošto se tomu broju doda sedamdeset i pet godina (koliko bijaše Abramu kad je otišao iz Harana), dobiva se stotinu četrdeset i pet godina. Dakle, toliko godina bijaše Terahu kad je Abram napustio taj grad u Mezopotamiji; naime, Abram je bio u svojoj sedamdeset i petoj godini, a prema tome njegov otac (koji ga bijaše rodio u svojoj sedam desetoj) imao je, kako je i rečeno, stotinu četrdeset i pet godina. Da kle, iz ovoga proizlazi: on nije otišao odatle nakon očeve smrti (to jest: nakon dvije stotine i pet godina, koliko njegov otac življaše); nego godina njegova odlaska iz toga mjesta - budući da njemu tada bijaše sedamdeset i peta - bila je bez ikakve dvojbe stotinu četrdeset i peta godina njegova oca (koji ga bijaše rodio u svojoj sedamdesetoj).
O dobu Abraha mova odlaska, kad je po nalogu Božjem otišao iz Harana.
1
1
15. 1. Quod vero commemorata morte Tharae, patris Abraham, deinde legitur: Et dixit Dominus ad Abram: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui , et cetera; non quia hoc sequitur in sermone libri, hoc etiam in rerum gestarum tempore sequi existimandum est. Erit quippe, si ita est, insolubilis quaestio. Post haec enim verba Dei, quae ad Abraham facta sunt, Scriptura sic loquitur: Et exiit Abram, quemadmodum locutus est ei Dominus, et abiit cum eo Loth. Abram autem erat quinque et septuaginta anno rum, cum exiit ex Charra . Quomodo potest hoc esse verum, si post mortem patris sui exiit de Charra? Cum enim esset Thara septuagin ta annorum, sicut supra intimatum est, genuit Abraham; cui numero additis septuaginta quinque annis, quos agebat Abraham, quando egressus est de Charra, fiunt anni centum quadraginta quinque. Tot igitur annorum erat Thara, quando exiit Abraham de illa Mesopotamiae civitate; agebat enim annum aetatis suae septuagesimum quintum, ac per hoc pater eius, qui eum septuagesimo anno suo genuerat, agebat, ut dictum est, centesimum quadragesimum et quintum. Non ergo inde post mortem patris, i d est post ducentos quinque annos, quibus pater eius vixit, egressus est; sed annus / de illo loco profectionis eius, quoniam ipsius septuagesimus quintus erat, procul dubio patris eius, qui eum septuagesimo suo anno genuerat, centesimus quadragesimus quintus fuisse colligitur. Ac per hoc intellegendum est more suo Scripturam redisse ad tempus, quod iam narratio illa transierat; / sicut superius, cum filios filiorum Noe commemorasset, dixit illos fuisse in linguis et gentibus suis , et tamen postea, quasi hoc etiam in ordine temporum sequeretur: Et erat, inquit, omnis ter ra labium unum et vox una omnibus . Quomodo ergo secundum 61
hT
62
63
2
3
Prema tome, moramo shvatiti kako se Pismo na svoj način vratilo na ono vrijeme koje je samo izvješće već prešlo; upravo kao i prije, kad su spominjani sinovi Noinih sinova, reklo se kako ti bijahu u svojim jezicima i plemenima, a zatim nakon toga, kao da ovo slijedi prema vremenskom poretku, kaže se: »Sva je zemlja imala jedan jezik i svi ljudi jedan govor.« Dakle, kako to bijahu oni u svojim posebnim jezi cima, ako im jedan jezik bijaše zajednički, ukoliko se samo izvješće 4
64
1 2 b
P Thara om. M. i nesciretur M. illi M.
b c
1
b r
2
6 0
Gen 11, 32.
3
Post 11,32. (Dijelom prema latinskom predlošku). Post 12,1. Post 12,1. Post 12,4. Post 11,26: »Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se Abram, Nahor i
Haran. 4
Post 11,1. V i d i O Božjoj državi, 16,4.
436
DECIV. DEI
16,
15,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
15,2
suas gentes et secundum suas linguas erant, si una erat omnibus, nisi quia ad illud quod iam transierat recapitulando est reversa narratio? Sic ergo et hic cum dictum esset: Et fuerunt dies Tharae in Charra quinque et ducenti anni, et mortuus est Thara in Charra , deinde Scriptura redeundo ad id, quod ideo praetermiserat, ut prius de Tha ra i d quod incohatum fuerat compleretur: Et dixit, inquit, Dominus ad Abram: Exi de terra tua, et cetera. Post quae Dei verba subiungitur: Et exiit Abram, quemadmodum locutus est illi Dominus, et abiit cum eo Loth. Abram autem erat quinque et septuaginta annorum, cum exiit ex Charra . Tune itaque factum est, quando pater eius centesimum quadragesimum et quintum annum agebat aetatis; tune enim fuit huius septuagesimus quintus. Soluta est autem ista quaestio et aliter, ut septuaginta quinque anni Abrahae, quando egressus est de Charra, ex illo computarentur, ex quo de igne Chaldaeorum liberatus, non ex quo natus est, tamquam tune potius natus habendus sit. 65
66
Quae
dixerit S
A l f r a h a e mi gratione.
2. Sed beatus Stephanus in Actibus Apostolorum cum ista narDeus, inquit, gloriae apparuit Abrahae patri nostro, cum esset * Mesopotamia, priusquam habitaret in Charra, et ait ad illum: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui, et veni in terram, quam tibi demonstrabo. Secundum haec verba Stephani non post mortem patris eius locutus est Deus Abrahae, qui utique in Charra mortuus est, ubi cum illo et ipse filius habitavit, sed priusquam habitaret in eadem civitate, iam tamen cum esset in Mesopo tamia. Iam ergo exierat a Chaldaeis. Quod itaque adiungit Stepha nus: Tune Abraham egressus est de terra Chaldaeorum et habitavit in Charra, non quid sit factum, posteaquam locutus est illi Deus (neque enim post illa Dei verba egressus est de terra Chaldaeorum, cum dicat ei locutum Deum cum esset in Mesopotamia), sed ad totum illud tempus pertinet quod ait: Tune, id est, ex quo egressus est a Chaldaeis et habitavit in Charra. Item quod sequitur: Et inde postquam mortuus est pater eius, collocavit illum in terra hac, in qua vos nunc habi/tatis, et patres vestri ; non ait: Postquam mortuus est pater eius, exiit de Charra; sed: Inde hic / eum collocavit, postquam mortuus est pater eius. Intellegendum est igitur locutum Deum fuis se ad Abraham, cum esset in Mesopotamia, priusquam habitaret in Charra; sed eum in Charram pervenisse cum patre, retento apud se praecepto Dei, et inde exisse septuagesimo et quinto suo, patris au tem sui centesimo quadragesimo e t quinto anno. Collocationem ve ro eius in terra Chanaan, non profeetionem de Charra post mortem patris eius factam esse dicit, quia iam mortuus erat pater eius, quando emit terram, cuius ibi iam suae rei coepit esse possessor. Quod 15.
r a r e t :
n
b s
cc520 PL496
67
16,
437
15,1-15,2
nije vratilo onome početku izlaganja koji je već prošao? Stoga i kad je ovako rečeno: »Dob Terahova dosegne u Haranu dvjesto i pet godi na; a onda Terah umrije u Haranu« , Pismo se ponovo vraća na ono što zbog toga bijaše propušteno, kako bi se prije dovršilo ono što bi jaše započeto o Terahu. Jer kaže: »I reče Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje svoje'« i tako dalje. A nakon tih Božjih riječi dodaje se: »Abram se zaputi kako mu je Bog rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana.« Dakle, to se dogodilo onda kad njegovu ocu bijaše sto četrdeset i peta godina, a njemu sedamdeset i peta. A isto se pitanje razriješilo i drukčije, da se tih sedamdeset i pet Abrahamovih godina (kad je otišao iz Harana) računaju od onda otkad je izbavljen od ognja Kaldejaca, umjesto od doba njegova rođenja, kao da prije treba smatrati da se tada rodio. 5
6
7
8
2. A l i blaženi Stjepan u Djelima apostolskim, kad je govorio o tome, reče: »Bog slave ukaza se našem ocu Abrahamu za njegova boravka u Mezopotamiji, prije nego se nastani u Haranu, i reče mu: Tdi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, i hajde u zemlju koju ću ti pokazati'.« Prema tim Stjepanovim riječima, Bog nije govorio Abramu nakon smrti njegova oca (koji je dakako umro u Haranu, gdje i on sam kao njegov sin s njime prebivaše), nego prije no se nastanio u tome gradu, iako je već bio u Mezopotamiji. Dakle, već bijaše otišao od Kaldejaca. Naime, što Stjepan dodaje: »Tada Abra ham ostavi Kaldejsku zemlju i nastani se u Haranu,« ne označuje što se dogodilo pošto mu je Bog bio govorio - jer nakon tih Božjih riječi i nije izašao iz zemlje Kaldejaca, kad Stjepan kaže, kako mu je Bog govorio kad već bijaše u Mezopotamiji - nego se tiče cijeloga onoga razdoblja kad kaže: »Tada, to jest nakon onoga vremena pošto je oti šao od Kaldejaca i nastanio se u Haranu.« Isto i što slijedi: »Odatle ga, nakon smrti njegova oca, preseli u ovu zemlju u kojoj sada živite, i vaši očevi prije vas« ne znači: 'Pošto mu je otac umro, on ode iz Harana', nego: 'pošto mu je umro otac, odande ga je tu nastanio.' 9
10
11
Stoga moramo razumjeti, kako Bog bijaše govorio Abrahamu dok je bio u Mezopotamiji prije nego je stanovao u Haranu, ali da je došao u Haran sa svojim ocem, pridržavajući se naloga Božjeg, te je otišao odatle u svojoj sedamdeset i petoj godini, a u očevoj stotinu četrdeset i petoj. Tako se kaže da je došlo do njegova smještaja u kanaanskoj zemlji, nakon smrti njegova oca, a ne do odlaska iz Harana, jer njegov otac već bijaše mrtav kad je Abraham kupio zemlju kojoj tek tada
bt
b s
b t
6 5
6 6
6 7
demonstrat add. et om. M.
M.
G e n 11, 32. G e n 12, 1-4. A c t 7, 2; G e n 12, 1.
5
Post 11,32. Post 12,1. Post 12,4. U svojim Pitanjima o Heptateuhu, (1,25) Augustin predlaže tri moguća objašnje nja. Drugo od njih preuzeto je od Jeronima (Hebrejska pitanja o Postanku, 19), gdje prema židovskoj predaji - što se temelji na prijevodu sa hebrejskog »oganj Kaldejaca« mjesto »Ur Kaldejaca», - Abraham je odbio štovati boga ognja, pa je sam stavljen u oganj, ali ga je Bog izbavio. O n je tada napustio to područje, i njegovo se životno doba računa od tada. Augustin predlaže tri rješenja: prvo o vraćanju na već rečeno; drugo, samu legendu o »ognju Kaldejaca«, i treće, budući da Terah nije mogao roditi sva tri sina u svojoj sedamdesetoj godini, Abraham je možda bio najmlađi. Mnoga od tih pitanja Augustin je već obradio u spomenutom djelu Pitanja o Heptateuhu. Dj 7,2. Dj 7,4. Dj 7,4. 6 7
8
9
10
11
DECIV. DEI
438
O DRŽAVI BOŽJOJ
1 6 , 1 5 , 2 - 16
autem iam i n Mesopotamia constituto, hoc est iam egresso de terra Chaldaeorum, dicit Deus: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui, non ut corpus inde eiceret, quod iam fecerat, sed ut animum avelleret, dicitur. Non enim exierat inde animo, si spe redeundi et desiderio tenebatur, quae spes et desiderium Deo iubente ac iuvante et illo oboediente fuerat amputandum. Non sane incredibiliter existimatur, cum postea secutus esset Nachor patrem suum, tune Abraham praeceptum Domini implesse, ut cum Sarra coniuge sua et Loth filio fratris sui exiret de Charra.
Quo tempore Dei promissiones ad Abra ham factae fue rint.
16. Iam considerandae sunt promissiones Dei factae ad Abraham. In his enim apertiora Dei nostri, hoc est Dei veri, oracula apparere coeperunt de populo piorum, quem prophetica praenuntiavit aucto ritas. H a r u m prima ita legitur: Et dixit Dominus ad Abram: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui et vade in terram, quam tibi demonstravero; et jadam te in gentem magnam et benedicam te et magnificabo nomen tuum, et eris benedictus, et benedicam benedicentes te et maledicentes te maledicam, et benedicentur in te omnes tribus terrae . Advertendum est igitur duas res promissas Abrahae: unam scilicet, quod terram Chanaan possessurum fuerat semen eius, quod significatur, ubi dictum est: Vade in terram, quam tibi demonstravero, et jadam te in gentem magnam; aliam vero longe praestantiorem non de carnali, sed de spiritali semine, per quod pa ter est non unius gentis Israeliticae, sed omnium gentium, quae fidei eius vestigia consequuntur, quod promitti coepit his verbis: Et bene/dicentur in te omnes tribus terrae. Hane promissionem factam arbitratur Eusebius septuagesimo quinto anno aetatis Abrahae , tamquam mox ut facta est de Charra exierit Abraham; quoniam Scripturae contradici non potest, ubi legitur: Abram erat quinque et septuaginta annorum, cum exiit ex Charra . Sed si eo anno facta est ista promissio, iam utique in Charra cum patre suo demorabatur Abraham. Neque enim exire inde posset, nisi prius i b i habitasset. Numquidnam ergo contradicitur Stephano dicenti: Deus gloriae apparuit Abrahae patri nostro, cum esset in Mesopotamia, prius Iquam habitaret in Charra ? Sed intellegendum est, quod eodem anno facta sint omnia, et Dei promissio, antequam in Charra habitaret Abra ham, et i n Charra habitatio eius et inde profeetio; non solum quia Eusebius in Chronicis ab anno huius promissionis computat et ostendit post quadringentos et triginta annos exitum esse de Aegypto, quando lex data est, verum etiam quia i d commemorat apostolus Paulus. 68
CC 521
69
10
PL 497
71
1 6 , 1 5 , 2 - 16
439
postade vlasnikom. A što pak njemu (već naseljenu u Mezopotamiji, to jest: pošto je već bio napustio zemlju Kaldejaca) kaže Bog: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga« - time mu nije rečeno, da makne svoje tijelo odatle, što već bijaše učinio, nego da i um svoj odvrati odatle. Jer odatle nije bio otišao svojim umom, ako ga je još držala nada i želja povratka; tu nadu i želju je trebalo prekinuti po Božjem nalogu i pomoći, a uz njegovu vlastitu poslušnost. Stoga zaista nije nevjerojatno pretpostaviti, da pošto je Nahor pošao za svojim ocem, Abraham je ispunio Gospodinovu zapovijed da ode iz Harana, sa svojom ženom Sarom i s Lotom, sinom svojega brata.
16. Sad valja razmatrati Božja obećanja dana Abrahamu. Jer u njima se stadoše jasnije pokazivati proroštva Boga našega, naime pra voga Boga, o narodu pobožnika, koji je navijestila proročka ovlast. O prvima od njih čitamo ovo: »I reče Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje svoje, i zavičaja i doma oca svojeg i pođi u zemlju koju ću ti pokazati; i načinit ću od tebe velik narod i blagoslovit ću te i uzveličat ću ime tvoje, i bit ćeš blagoslovljen, i blagoslovit ću one koji te blagoslivljaju, a proklet ću one koji te proklinju, i u tebi će se blagosloviti sva ple mena zemlje.« 1
Dakle, treba obratiti pozornost kako je Abrahamu obećano dvoje; nai me, prvo da će njegovo sjeme posjedovati zemlju kanaansku, što se označuje kad se kaže: »Pođi u zemlju koju ću ti pokazati, i načinit ću od tebe velik narod«; i drugo (što je daleko značajnije) tiče se ne putenog, nego duhovnog sjemena, po kojem je on otac ne jednoga naroda izraelskoga, nego svih naroda koji pođu tragovima njegove vje re, a što je obećano ovim početnim riječima: »I u tebi će se blagosloviti sva plemena zemlje.« Euzebije misli kako je to obećanje dano u se damdeset i petoj godini Abrahamova života, tako te je Abraham na pustio Haran čim je ono dano; budući da se ne može protusloviti rije čima Pisma, gdje se čita: »Abrahamu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana.« N u ako je obećanje dano u toj godini, onda Abraham već bijaše sa svojim ocem stanovao u Haranu. Naime, nije mogao otići odatle, ukoliko tu nije prije prebivao. A ne protuslovi li to onda Stjepanu, koji kaže: »Bog slave ukaza se našem ocu Abra hamu za njegova boravka u Mezopotamiji, prije nego se nastani u Haranu?« Ne, nego treba razumjeti kako se sve to dogodilo u istoj godini (i Božje obećanje, prije nego se Abraham naselio u Haranu; i njegov boravak u Haranu; i njegov odlazak odatle); i ne samo zbog toga što Euzebije u svojem Ljetopisu računa od godine toga obećanja i pokazuje kako se izlazak iz Egipta (kad je dan Zakon) dogodio na kon četiri stotine i trideset godina, nego i zbog toga što to spominje i apostol Pavao. 2
3
4
5
1
Post 12,1-3. (Prijevod prema lat. predlošku). Euzebijev Ljetopis (što ga je preveo i nastavio Jeronim) navodi 505 godina od Abrahamova rođenja do Izlaska, a Abrahamovo doba od 75 godina kad mu je dano obećanje; otuda u Augustina 430 godina. Post 12,5. Dj 7,2. Gal 3,17. 2
6 8
6 9
7 0
7 1
G e n 12, 1-3. C f . E U S E B I U S , Chron.: G e n 12, 4. A e t 7, 2.
P L 27, 263.
3
4 5
O redu i kakvoći obećanja Božjih, što su dana Abrahamu.
D E CIV. D E I
440
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 17 - 18
Tria regna et tres partes orbis descnbun-
Per idem tempus eminentia regna erant gentium, in quibus terrigenarum civitas, hoc est societas hominum secundum hominem
tur.
viventium, sub dominatu angelorum desertorum insignius excellebat, regna videlicet tria, Sicyoniorum, Aegyptiorum, Assyriorum. Sed Assyriorum multo erat potentius atque sublimius. Nam rex ille Ninus Beli filius excepta India universae Asiae populos subiugaverat. Asiam nunc dico non illam partem quae huius maioris Asiae una provincia est, sed eam quae universa Asia nuncupatur, quam quidam in altera duarum, plerique autem in tertia totius orbis parte posuerunt, ut sint omnes Asia, Europa et Africa; quod non aequali divisione fecerunt. Namque ista, quae Asia nuncupatur, a meridie per orientem usque ad septentrionem pervenit; Europa vero a septentrione usque ad occidentem, atque inde Africa ab occidente usque ad meridiem. Unde videntur orbem dimidium duae tenere Europa et Africa, alium vero dimidium sola Asia. Sed ideo illae duae partes factae sunt, quia inter utramque ab Oceano ingreditur, quidquid aquarum terras interluit; et hoc mare magnum nobis facit. Quapropter si in duas partes orbem dividas, Orientis et Occidentis, Asia erit in una, in altero vero Europa et Africa. Quamobrem trium regnorum, quae tune praecellebant, Sicyoniorum non erat sub Assyriis, quia in Europa sunt; Aegyptiorum autem quomodo / eis non subiacebat, a quibus tota Asia tenebatur, soliš Indis, ut perhibetur, exceptis? In Assyria igitur praevaluerat dominatus impiae civitatis; huius caput erat illa Babylon, cuius terrigenae civitatis nomen aptissimum est, i d est confusio. Ibi iam Ninus regnabat post mortem patris sui Beli, qui pri mus illic regnaverat sexaginta quinque annos. Filius vero eius Ninus, qui defuneto patri successit in regnum, quinquaginta duo regnavit annos, et habebat in regno quadraginta tres, quando natus est Abra ham, qui erat annus circiter millesimus ducentesimus ante conditam Romam, veluti alteram in Occidente Babyloniam.
cc 522
17.
°.
Abraham in Chanaan perre-
PL 422
.
.
.
.
.
.
.
„
Egressus ergo Abraham de Charra septuagesimo quinto anno aetatis suae, centesimo autem quadrage/simo et quinto patris sui, f fratris et Sara coniuge perrexit in terram Chanaan et pervenit usque ad Sichem, ubi rursus divinum aecepit oraculum, de quo ita scriptum est: Et apparuit Dominus Abrae, et dixit illi: Semini tuo dabo terram hane . N i h i l hic de illo semine d i c t u m est, in quo 18.
c
u
m
L
o
t
h
u i o
72
bu
16,
17 -
17. U to doba već postojanu znamenita kraljevstva poganskih naroda, u kojima je grad zemnika (to jest društvo ljudi što žive po čovjeku) stekao znatnu nadmoć, a pod vladavinom anđela otpadnika; nai-
° najistaksMma pogana, od kojih jedno, . ... , . . _^ . ^ • * • i A i« to jest ono me: tri od njih, kraljevstvo Sikionjana, te Egipćana i Asiraca . A h Asiraca, bijaše asirsko kraljevstvo bijaše moćnije i sjajnije od ostalih. Jer onaj kralj već glasovito . . .. . .. kad se Abraham N m , Belov sin, podvrgnuo je sebi sve narode Azije, osim Indije. A rodio, J
J
J
J
J
J
promissum M.
e
n
12 6-7
J
2
3
18. Pošto, dakle, izađe Abraham iz Harana - u svojoj sedamdeset i petoj godini a u očevoj sto četrdeset i petoj - s Lotom, bratovim sinom, i sa ženom Sarom, stiže u zemlju Kanaan sve do Šekema, gdje je opet primio božansko proroštvo, o kojem je ovo zapisano: »I javi se Gospodin Abrahamu, pa mu reče: 'Sjemenu tvojemu dat ću ovu zemlju.'« T u se ne kaže ništa o onome sjemenu po kojem je postao 1
Ovo je već najava povijesti dotičnih naroda (o čemu vidi O Božjoj državi, 18, 2). Sudobnost s Abrahamom preuzeta je od Euzebija, koji se oslanja na Kastora s Roda, što se tiče istočnjačke, helenske i rimske povijesti, s početkom od legendarnog Nina pa do 61. pr. K r . Z a grčku povijest su postojali pouzdani podaci o pobjednicima s olimpijada od 776. pr. K r . O ranijim razdobljima govorili su mitovi i legende, s listama kraljeva do Trojanskog rata i prije njega. Spomenuti Sikion bio je malo kraljevstvo u blizini Korinta, ali je imalo popis kraljeva koji je sezao sve do asirskog Nina, do 2000. pr. K r . Stoga su stari ljetopisci stavljali Sikion na prvo mjesto europske povijesti. (O samom Ninu vidi O Božjoj državi, 4, 6). T n jest: rimska provincija Azija To N a primjer Salustije. 2
2
3
72 Q
J
t v [ m a
ovdje Azijom ne nazivam tek onaj dio što je provincija veće Azije, nego ono što se naziva cjelokupnom Azijom, koju neki smatraju jed nim od dva dijela svijeta, dok je većina smatra jednim od tri dijela svijeta, koji su Azija, Europa i Afrika. A l i to nije podjednaka razdio ba. Naime, dio koji se naziva Azijom prostire se od juga, preko isto ka, na sjever; Europa opet od sjevera prema zapadu; a Afrika od zapada prema jugu. Otuda se vidi kako Europa i Afrika zahvaćaju, kao dva dijela, jednu polovicu svijeta, a sama Azija onu drugu. A l i te se dvije smatraju zbog toga posebnim dijelovima što između njiho vih obala prodire voda iz Oceana, i tako tvori naše Veliko more. Zbog toga, podijeliš li svijet na dva dijela, istočni i zapadni, Azija će biti u jednom, a u drugom i Europa i Afrika. Stoga, od ta tri kraljev stva koja tada nadmašivahu sva ostala, kraljevstvo Sikionjana ne bi jaše pod Asircima, jer se nalazilo u Europi; a kako ne bi pod njima bilo egipatsko kraljevstvo, kad Asirci - kako se kaže - držahu cijelu Aziju, izuzev jedino Indiju? I tako je u Asiriji vladala moć bezbožnoga grada; glava njezina bijaše onaj Babilon, kao najprikladnije ime tomu zemničkome gradu, to jest Zbrka. Tu je vladao N i n nakon smrti svojeg oca Bela, koji prvi tu vladaše šezdeset i pet godina. Njegov sin N i n , koji po smrti očevoj naslijedi kraljevstvo, vladao je pedeset i dvije godine, a bijaše u četr deset i trećoj godini svoje vladavine kad se rodio Abraham; što bijaše nekih tisuću i dvije stotine godina prije osnutka Rima, takoreći dru goga Babilona na zapadu.
1
b u
441
18
1
P o s t
1 2 ,
7 -
(
P r i
J
e v o d
P
r e m a
latinskom predlošku).
o
drugom
AbrSmu^
0 1 1 1
kojim se njemu i obećaje zen^fa™ Kanaan.
1
DECIV. DEI
442
Abraham in Aegyptum ire compulsus est.
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 1 8 - 2 1
pater factus est omnium gentium, sed de illo solo, de quo pater est unius Israeliticae gentis; ab hoc enim semine terra illa possessa est.
ocem svih naroda, nego samo o onome po kojemu je otac jedino Izraelskog naroda, jer je ovo sjeme zaposjelo dotičnu zemlju.
19. Deinde aedificato ibi altari et invocato Deo Abraham profectus est inde et habitavit in heremo atque inde ire in Aegyptum famis necessitate compulsus est. Ubi uxorem suam dixit sororem, nihil mentitus; erat enim et hoc, quia propinqua erat sanguine; sicut etiam Loth eadem propinquitate, cum fratris eius esset filius, frater eius est dictus. Itaque uxorem tacuit, non negavit, coniugis tuendam pudicitiam committens Deo et humanas insidias cavens ut homo; quoniam, si periculum quantum caveri poterat non caveret, magis temptaret Deum, quam speraret in Deum . De qua re contra calumniantem Faustum Manichaeum satis diximus . Denique factum est, quod de Domino praesumpsit Abraham. Nam Pharao rex Aegypti, qui eam sibi uxorem acceperat, graviter afflictus marito reddidit. Ubi absit ut credamus alieno concubitu fuisse pollutam, quia multo est credibi lius, hoc Pharaonem facere afflictionibus magnis non fuisse permissum.
19. Pošto je zatim ondje sagradio žrtvenik i zazvao Boga, Abra ham otiđe odatle i prebivaše u pustinji, odakle opet - zbog gladi bijaše prisiljen otići u Egipat. T u je ženu svoju zvao sestrom , i ništa nije slagao; naime, ona mu bijaše i to, jer su bili u blisku krvnom srodstvu; isto kao što je i Lot - zbog iste srodnosti - nazivan njegovim bratom, budući da je bio sin njegova brata. Te je tako svoju ženu prešutio, ali nije zanijekao, povjerivši Bogu na čuvanje čednost svoje supruge, a čuvajući se, kao čovjek, ljudske himbe; jer, da se pogibelji nije čuvao onoliko koliko se mogao čuvati, onda bi Boga više iskuša vao nego što bi se u Boga ufao. N u o toj stvari dostatno smo rekli pobijajući Fausta Manihejca. 1 dogodilo se ono što Abraham i očeki vaše od Boga. Naime, Faraon, kralj Egipta, koji nju bijaše uzeo sebi za ženu, teško pritisnut nevoljama, vratio ju je mužu. Tu nek je da leko od nas da bismo povjerovali kako je ona ukaljana snošajem s tuđincem, jer je mnogo vjerojatnije kako zbog velikih nevolja takvo što nije bilo Faraonu dopušteno učiniti.
O Sarinoj čednosti, koju je Bog u Egiptu štitio, a koju Abraham nazi vaše ne svojom ženom, nego svojom sestrom.
20. Reverso igitur Abraham ex Aegypto in locum unde venerat, tune Loth fratris filius ab illo in terram Sodomorum salva caritate discessit. Divites quippe facti erant pastoresque multos pecorum ha bere coeperant, quibus inter se rixantibus eo modo familiarum suarum pugnacem discordiam vitaverunt. Poterat quippe hine, ut sunt humana, etiam inter ipsos aliqua rixa consurgere. Proinde hoc ma lum praecaventis Abrahae verba ista sunt ad Loth: Non sit rixa inter
20. Pošto se dakle Abraham vratio iz Egipta na ono mjesto s kojega je bio otišao, tada se bratov sin Lot odvoji od njega, kako bi otišao u sodomsku zemlju, bez štete po uzajamnu ljubav. Jer, oni se bijahu obogatili, te stadoše imati mnoge pastire stada, a ti su se me đusobno svađali, pa njih dvojica na taj način izbjegoše svadljivu ne slogu među svojim obiteljima. Naime, kakva je već ljudska narav, mogla je nekakva svađa izbiti i među njima samima. Stoga, kako bi odvratio takvo zlo, Abraham uputi Lotu ove riječi: »Neka ne bude svađe između mene i tebe, između pastira mojih i tvojih - t a mi smo braća! Nije l i sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš l i ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.« Otuda je možda i potekao miroljubiv običaj među ljudima, da kad treba razdijeliti kakvo zemljište, onda stariji dijeli, a mlađi bira.
0 rastanku Lota 1 Abrahama, prema dogovoru i bez štete po uzajamnu ljubav.
21. K a d su se tako razdvojili Abraham i Lot te se odvojeno na stanili - po potrebi uzdržavanja obitelji, a ne zbog sramote nesloge i to Abraham u zemlji Kanaanu, a Lot u Sodomi, Gospodin se obrati Abrahamu trećim proroštvom: »Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu, jer svu zemlju što je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome sjemenu zauvijek. Sjeme ću tvoje učiniti kao pijesak zemlje. Uzmogne li tkogod izbrojiti pijesak zemlje, izbrojit će i tvoje sjeme. Ustani, i pođi zemljom uzduž i poprijeko, jer ću je tebi dati.
O trećem Bo žjem obećanju, kojim se zemlja Kanaan zauvijek obećaje Abra hamu i njegovu sjemenu.
73
74
c c 523 Loth ab Abra ham discessit.
me et te, et inter pastores fratres nos sumus. Nonne tu in sinistram,
meos et inter pastores
tuos, quia
ecee tota terra ante te est? Discede
ego in dextram;
vel si tu in dextram,
homines a me: si
ego in sini-
stram .
Hine fortassis effecta est inter homines pacifica consuetudo, ut, quando terrenorum aliquid partiendum est, maior dividat, minor eligat . 15
76
Denuo Dei prom iss io a d Abraham facta est. PL 499
443
16, 18 - 21
21. Cum ergo digressi essent separatimque habitarent Abraham et Loth necessitate sustentandae familiae, non foeditate discordiae, et Abraham in terra Chanaan, Loth autem esset in Sodomis, oraculo tertio Dominus / dixit ad Abraham: Respiciens oculis tuis vide a loco, in quo nunc tu es, adAquilonem etAfricum et Orientem et mare, quia omnem terram, quam tu vides, tibi dabo eam et semini tuo usque in saeculum, et jadam semen tuum tamquam harenam terrae. Si po test aliquis dinumerare harenam terrae, et semen tuum dinumerabibv
1
2
3
1
2
1
b v
eam om. M.
1 2 3
7 3
Cf. Gen 12, 10-20.
7 4
Cf. Contra Faust. 22, 36.
7 5
Gen 13, 8-9. Cf. S E N E C A , Controv.
7 6
1 2
Post 12,13. V i d i Augustin, Contra Faustum manichaeum (22,36). Post 12,2. Post 13,8-9. Seneka (Controv. 6,3) navodi isto kao načelo rimskog nasljednog prava.
6, 3 . 1
Post 13,14-17. (Prijevod dijelom prema Augustinovu latinskom predlošku).
444
D E CIV. D E I
16, 21 - 22
tur. Surgens perambula terram in longitudinem eius et in latitudinem, quia tibi dabo eam . In hac promissione utrum sit etiam illa, qua pater factus est omnium gentium, non evidenter apparet. Potest enim videri ad hoc pertinere: Et faciam semen tuum tamquam harenam terrae, quod ea locutione dictum est, quam Graeci vocant hyperbolen ; quae utique tropica est, non propria. Quo tamen modo, ut ceteris tropis, uti solere Scripturam, nullus qui eam didicit ambigit. Iste autem tropus, id est modus locutionis, fit, quando id quod dici tur longe est amplius, quam quod eo dicto significatur. Quis enim non videat, quam sit incomparabiliter amplior harenae numerus, quam potest esse hominum omnium ab ipso Adam usque ad terminum saeculi? Quanto ergo magis quam semen Abrahae, non solum quod pertinet ad Israeliticam gentem, verum etiam quod est, / et futurum est, secundum imitationem fidei, toto orbe terrarum in omni bus gentibus ? Quod semen, in comparatione multitudinis impiorum, profeeto in paucis est; quamvis et ipsi pauci faciant innumerabilem multitudinem suam, quae significata est secundum hyperbolen per harenam terrae. Sane ista multitudo, quae promittitur Abrahae, non Deo est innumerabilis, sed hominibus; Deo autem nec harena terrae. Proinde quia non tantum gens Israelitica, sed universum semen Abrahae, ubi est e t promissio non secundum carnem, sed secun dum spiritum plurium filiorum, congruentius harenae multitudini comparatur: potest hic intellegi utriusque rei facta promissio. Sed ideo diximus, quod non evidenter appareat, quia et illius gentis unius multitudo, quae secundum carnem nata est ex Abraham per eius nepotem Iacob, in tantum crevit, ut paene omnes partes orbis impleverit. Et ideo potuit et ipsa secundum hyperbolen harenae multitudini comparari, quia et haec sola innumera est homini. Terram certe il lam solam significatam, quae appellata est Chanaan, ambigit nemo. Sed quod dictum est: Tibi dabo eam et semini tuo usque in saeculum, potest movere nonnullos, si usque in saeculum intellegant in aeter num. Si autem saeculum hoc loco sic accipiant, quemadmodum fideliter tenemus initium futuri saeculi a fine praesentis ordiri, nihil eos movebit; quia, etsi expulsi sunt Israelitae de Hierosolymis, manent tamen in aliis civitatibus terrae Chanaan, et usque in finem manebunt; et universa terra illa cum a Christianis inhabitatur, etiam ipsum semen est Abrahae. 11
78
cc 524
bz
ca
Abraham a Melchisedech benedicitur. PL 500
22. Hoc responso promissionis aecepto migravit Abra /ham et mansit in alio eiusdem terrae l o c o , iuxta quercum Mambre, quae erat Chebron . Deinde ab hostibus, qui Sodomis irruerant, cum quinque reges adversus quattuor bellum gererent et victis Sodomitis etiam Loth captus esset, liberavit eum Abraham adductis secum in proelium trecentis decem et octo vernaculis suis et victoriam fecit cb
79
O DRŽAVI BOŽJOJ
0 3
c b
et om. M. in saeculum M. id est add. M.
21 -
445
22
D a li je u tome obećanju i ono, po kojem je postao ocem svih naroda, nije jasno izneseno. Može se činiti kako se toga tiču riječi: »Sjeme ću tvoje učiniti kao pijesak zemlje«, što je opet primjer izrijeka koji Grci nazivaju hyperbole , što je rečeno dakako slikovito, a ne doslovno. Jer, tko god je proučavao Pismo ne dvoji oko toga da se ono običava služiti ovakvim kao i drugim slikovitim izrazima. Ovaj preneseni izri čaj, to jest način govora, nastaje kad je ono što se kaže mnogo šire od onoga što se izrijekom označuje. Jer tko ne bi vidio kako je neu sporedivo veći broj zrna pijeska nego što može biti broj svih ljudi, od samoga Adama, pa do konca svijeta? Koliko su, onda, ona brojnija od sjemena Abrahamova, i ne samo ukoliko se tiče izraelskoga puka, nego i svih što ih ima i kojih će biti, a koji ga nasljeduju u vjeri diljem cijeloga svijeta i među svim narodima! A to je sjeme zaista zastup ljeno tek nekolicinom u usporedbi s mnoštvom bezbožnika; pa ipak i tih nekoliko na svoj način tvore neizbrojivo mnoštvo, što označuje i hyperbola s pijeskom na zemlji. I doista, to mnoštvo koje se obećaje Abrahamu nije neizbrojivo Bogu, nego ljudima; Bogu nije takvim ni sav pijesak zemlje. 2
Zbog toga, budući da se to obećanje ne tiče samo izraelskoga puka nego cjelokupnog sjemena Abrahamova, i ne po puti, nego po duhu mnogih sinova, prikladnije se uspoređuju s množinom pijeska, i može se shvatiti kako je ovdje dotično obećanje dvostruko. A l i zbog toga rekosmo, kako se ovo ne vidi jasno, jer je i mnoštvo toga jednoga naroda (što je po puti potekao od Abrahama, a preko njegova unuka Jakova) toliko poraslo te je ispunilo gotovo sve dijelove svijeta. Stoga se i sam taj puk može - prema istoj hyperboli - usporediti s množi nom pijeska, jer je i on sam čovjeku neizbrojan. Doista nitko ne dvoji oko toga kako je ovdje posrijedi zemlja zvana Kanaan. A l i ono što je rečeno: »Dat ću je tebi i tvojem sjemenu zauvijek,« neke može zbuniti, ako izričaj 'zauvijek' (usque in saecu lum) shvate kao 'za vječnost' (in aeternum). A k o pak vijek (saeculum) na ovome mjestu shvate u skladu s našom čvrstom vjerom, da početak budućega vijeka (saeculum) nastupa s krajem sadašnjeg , ništa ih neće zbunjivati; jer, iako su Izraelci prognani iz Jeruzalema, ipak ostaju u drugim gradovima kanaanske zemlje, i ostat će do kraja; a kako je cijela ta zemlja napučena kršćanima, i ti su sjeme Abrahamovo. 3
22. Primivši to obećanje Abraham krene odatle i naseli se na drugom mjestu u istoj zemlji, kod hrasta Mamre, što bijaše u Hebronu. A onda, kad petorica kraljeva zaratiše protiv četvorice, i pošto Sodomićani budu pobijeđeni a Lot dopane sužanjstva, Abraham ga 2
Grč. vjjTeQ[3oA/irj - pretjeranost u govoru. V i d i i O Božjoj državi, 16,26; u Augustinovo doba nije bilo lako uskladiti dotično obećanje i stvarno stanje. Rimljani su vladali zemljom, cjelokupno stanovništvo bijaše kršćansko, dok je Židovima bio, zabranjen i pristup u Jeruzalem. Augustin je postavljao dvije mogućnosti: (1) iako su Židovi protjerani iz Jeruzalema, nalazili su se u ostalim gradovima zemlje; i (2) kako su kršćani u cijeloj zemlji, i mogu se smatrati djecom Abrahamovom, obećanje se u njima ispunjava. 3
v
b z
16,
Post 13,18.
O neprijateljima Sodome, koje pobijedi Abra ham, kada izbavi i Lota iz sužanjstva, te kad ga blagoslovi svećenik Melkisedek.
446
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 22 - 23
regibus Sodomorum nihilque spoliorum auferre voluit, cum rex cui vicerat obtulisset. Sed plane tune benedictus est a Melchisedech, qui erat sacerdos Dei excelsi ; de quo in Epistula, quae inscribitur ad Hebraeos, quam plures Pauli apostoli esse dicunt, quidam vero negant, multa et magna conscripta sunt . Ibi quippe primum apparuit sacrificium, quod nunc a Christianis offertur Deo toto orbe terrarum, impleturque illud, quod longe post hoc factum per / prophetiam dicitur ad Christum, qui fuerat adhuc venturus in carne: Tu es sacerdos in aeternum secundum ordinem Melchisedech ) non sci licet secundum ordinem Aaron, qui ordo fuerat auferendus illucescentibus rebus, quae illis umbris praenotabantur. 80
81
CC 525
cc
82
16, 22 - 23
447
izbavi od neprijatelja koji su napah Sodomićane; Abraham bijaše do veo u boj sa sobom tri stotine i osamnaest ljudi iz svojega kućanstva i s njima je izvojevao pobjedu kraljevima Sodomićana, a nije htio uzeti nikakva plijena, kad mu ga je ponudio kralj za kojega je pobije dio. Ali tada ga je bjelodano blagoslovio Melkisedek, koji bijaše sve ćenik Svevišnjega Boga; o njemu su napisane mnoge i velike stvari u poslanici što je naslovljena Hebrejima , za koju mnogi kažu kako pri pada apostolu Pavlu, dok neki to niječu. Tu se zaista prvi put poka zala ona žrtva, koju sada kršćani prinose Bogu po cijelome svijetu, i ispunjava se ono što je mnogo poslije ovoga rečeno u proročanstvu samomu Kristu, koji je tek imao doći u puti: »Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu«, naime: ne po redu Aronovu, jer je taj red imao prestati kad svanu oni događaji koje su pretkazivale ove sjene. 2
3
4
Semen A b r a hae est sicut stellae caeli.
23. Etiam tune factum est verbum Domini ad Abraham in visu. Qui cum ei proteetionem mercedemque promitteret valde multam, ille de posteritate sollicitus quemdam Eliezer vernaculum suum fu turum sibi dixit heredem, continuoque illi promissus est heres, non ille vernaculus, sed qui de ipso Abraham fuerat exiturus, rursusque semen innumerabile, non sicut harena terrae, sed stellae caeli ; ubi mihi magis videtur promissa posteritas caelesti felicitate sublimis. Nam quantum ad multitudinem pertinet, quid sunt stellae caeli ad harenam terrae? nisi quis et istam comparationem in tantum esse similem dicat, in quantum etiam stellae dinumerari non valent, quia nec omnes eas videri posse credendum est. Nam quanto quisque acutius intuetur, tanto plures videt. Unde et acerrime cernentibus aliquas oecultas esse merito existimatur, exceptis eis sideribus, quae in alia parte orbis a nobis remotissima oriri et oceidere perhibentur. Postremo quicumque universum stellarum numerum comprehendisse et conscripsisse iactantur, sicut Aratus vel Eudoxus vel si qui alii sunt, eos libri huius contemnit auctoritas. Hic sane illa sententia ponitur, cuius Apostolus meminit propter Dei gratiam commendandam: Credidit Abraham Deo, et deputatum est illi ad iustitiam ; ne cireumcisio gloriaretur gentesque incireumcisas ad fidem Christi nollet admitti. Hoc enim quando factum est, ut credenti Abrahae deputaretur fides ad iustitiam, nondum fuerat cireumcisus. 83
84
23. I tada uputi Gospodin riječ Abrahamu u ukazanju. Kad je On njemu obećao zaštitu i nagradu veoma veliku, Abraham - zabri nut zbog potomstva - reče, kako će njemu biti baštinik neki Eliezer, sluga iz njegova kućanstva, i odmah mu je obećan baštinik, ne taj sluga, nego onaj što će se roditi od samog Abrahama, i opet mu je obećano neizbrojivo sjeme, ne poput pijeska na zemlji, nego poput zvijezda na nebesima ; i čini mi se kako je ovdje više posrijedi obeća nje potomstva uzdignuta u nebeskoj sretnosti. Jer što se tiče množine, što su zvijezde s nebesa uspoređene s pijeskom na zemlji? Ukoliko ne bi tkogod rekao, kako je i takva usporedba slična što se ni zvijezde ne mogu izbrojati, jer treba vjerovati da se sve one i ne mogu vidjeti. Jer što tkogod oštrije promatra, toliko ih više vidi. Stoga se s pravom smatra, da su neke od njih skrivene i onima što najoštrije promatraju, izuzevši - dakako - one zvijezde o kojima kažu kako izlaze i zalaze u drugome dijelu svijeta što je od nas najudaljeniji. Napokon, sve one što se hvastaju, kako izbrojaše i opisaše cjelokupni broj zviježđa (kakvi su Arat ili Eudokso ih bilo koji drugi ), njih ugled ove knjige prezire. 1
2
Ovdje se upravo javlja onaj izrijek kojega se apostol sjeća, kako bi istaknuo Božju milost: »Abram povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravednost;« kako se obrezanici ne bi hvastali pa odbijali primati neobrezanike u vjeru Kristovu. Jer kad se ovo dogodilo, da se Abra hamu vjera uračunala u pravednost, on još nije bio obrezan. 2
Heb 7. Ta je poslanica Pavlova na istoku bila općenito prihvaćena u trećem stoljeću, iako je Origen u to sumnjao. N a zapadu se to odbijalo, dok se u sjevernoj Africi vjerovalo da joj je pisac Barnaba. U svojem djelu O kršćanskom nauku (2,8,15) Augustin govori o 14 Pavlovih poslanica, čime mu pripisuje i onu Hebrejima. Ps 110 (109), 4. »Žrtva koju sada kršćani prinose po cijelom svijetu« zapravo su kruh i vino euharistije, što je u praliku najavljeno onim kruhom i vinom koje je Melkise dek prinio. V i d i O Božjoj državi, 17,5,17. 3
4
c c
prophetam M.
8 0
Gen 14, 18-24. Cf. Hebr 7, 1-10. Ps 109, 4. Gen 15, 1-5. Gen 15, 6; 1 Mach 2, 52; Rom 4, 3; Gal 3, 6; Iac 2, 23.
8 1 8 2 8 3
8 4
1
Post 15,1-5. Arat (Aratus) pjesnik i zvjezdoznanac iz I V st. pr. K r . Eudokso (Eudoxus) zvjezdoznanac iz I V st. pr. K r . Eudokso je po predaji načinio nebeski globus koji je pokazi vao sva zviježđa, što je Aratu poslužilo kao temelj za pjesničke opise nebesa (vidi Cice ron, O državi, 1,14,22). Post 15,6; Gal 3,6; Rim 4,3. 2
3
O Božjoj riječi Abrahamu. kojem obećaje da će mu se potomstvo uzmnožiti poput množine zvije zda; o tom da je opravdan vjeru jući i prije svog obrezanja.
448 Quae m a g n a fuerit ad Abra ham promis sio. PL 501
CC 526
DE
civ.
DEI
16, 24,1 - 2 4 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
24. 1. U istome ukazanju kad mu je Bog govorio, rekao mu je i ovo: »Ja sam Bog, koji te je izveo iz područja kaldejskog, da ti predam ovu zemlju da joj budeš baštinikom.« A kad ga je Abraham upitao po čemu će znati da će biti njezin baštinik, Bog mu reče: »'Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog goluba.' Sve mu to donese i razdijeli na polovi ce, i stavi sve polovice jednu prema drugoj; ptica nije razdijelio. I kao što je pisano - ptice grabežljivice obarale su se na tjelesa što bijahu rasječena, a Abram je sjedio pokraj njih. K a d je sunce bilo pri zalazu, san obuzme Abrama, a onda se golem i mračan užas spusti na nj; i rečeno je Abramu: 'Znajući znat ćeš, kako će tvoje sjeme boraviti u zemlji što nije njegova, i spast će na ropstvo i bit će tlačeni četiri stotine godina; ali ja ću suditi narodu kojemu će oni robovati. A odatle će napokon izaći s golemim blagom. A ti ćeš poći k očima svojim, spokojno hranjen u svojoj starosti. A l i u četvrtomu naraštaju oni će se vratiti ovamo. Jer se grijesi Amorejaca nisu još ispunili.' Kad je sunce zašlo, pojavi se plamen i zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: 'Sjemenu tvojem dat ću ovu zemlju od Rijeke u Egiptu, do Velike Rijeke, rijeke Eufrata; Kenijce, Kenižane, Kadmonce, Hetite, Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Hivijce, Girgašane, Jebusejce'.«
24. 2. Haec omnia in visu facta divinitus atque dicta sunt, de quibus singulis enucleate disserere longum est et intentionem operis huius excedit. Quod ergo satis est nosse debemus. Posteaquam dic tum est credidisse Abraham Deo et deputatum i l l i ad iustitiam, non eum in fide defecisse, ut diceret: Dominator Domine, secundum quid sciam, quia heres eius ero? terrae quippe illius promissa erat hereditas. Non enim ait: Unde sciam? quasi adhuc non crederet; sed ait: Secundum quid sciam? ut ei rei, quam crediderat, aliqua similitudo adhiberetur, qua eius modus agnosceretur; sicut non est virginis Mariae diffidentia quod ait: Quomodo fiet istud, quoniam virum non eognoseo? quod enim futurum esset , certa erat; modum quo fieret inquirebat, et hoc cum quaesisset, a u d i v i t . Denique et hic simili tudo data est de anima/libus, iuvenca et capra et ariete et duabus volucribus, turture et columba, ut secundum haec futu/rum sciret, quod futurum esse iam non ambigeret. Sive ergo per iuvencam significata sit plebs posita sub iugo legis, per capram eadem plebs pecea-
2. Sve su, se te stvari po Bogu dogodile i rekle u ukazanju; razglabati o njima pojedince, bilo bi zamorno a prelazilo bi i nakanu ovoga djela. Trebamo dakle razmotriti samo ono što dostaje našoj svrsi. Pošto je rečeno da je Abraham povjerovao Bogu i da mu se to uraču nalo u pravednost, nije zatajio u svojoj vjeri rekavši: »Gospodine B o že, po čemu ću znati, da ću biti njezinim baštinikom?« - jer mu, dakako, bijaše obećana baština te zemlje, - nije, naime, rekao »Oda kle ću znati?« kao da još nije vjerovao, nego reče »Po čemu ću zna ti?«, kako bi mu se pružila kakva nalika za stvar u koju je već vjero vao, kojom se spoznaje njezin način; isto tako ne predstavlja nevjericu Djevice Marije kad kaže: »Kojim će to načinom biti, budući da ne poznajem muža?« - jer bijaše sigurna u ono što će se dogoditi; nego je pitala o načinu kojim će to biti, i kad je to pitala, čula je: »Duh Sveti sići će na te i sila Svevišnjega osjenit će te«; pa je tako i ovdje pružena nalika o životinjama (junica, koza, ovan i dvije ptice, grlica i golub) da bi Abraham prema tome znao kako će se dogoditi ono o čemu već nije dvojio da će se dogoditi. Bilo da se junicom označuje puk podvrgnut jarmu Zakona, kozom isti puk što će u bu-
ce
85
cf
86
cg
ch 8 7
CC 527 PL 502
449
24. 1. In eodem visu cum loqueretur ei Deus, etiam hoc ait ad illum: Ego Deus, qui eduxi te de regione Chaldaeorum, ut dem tibi terram hane, ut heres sis eius. Ubi cum interrogasset Abraham secun dum quid sciret, quod heres eius erit, dixit illi Deus: Accipe mihi iuvencam trimam et capram trimam et arietem trimum et turturem et columbam. Accepit autem illi haec omnia et divisit illa media et posuit ea contra faciem alterum/ alteri; aves autem non divisit. Et descenderunt, sicut scriptum est, aves supra corpora quae divisa erant, et consedit illis Abram. Circa soliš autem occasum pavor irruit super Abram, et ecce timor tenebrosus magnus incidit ei; et dictum est ad Abram: Sciendo scies, quia peregrinum erit semen tuum in terra non propria, et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis; gentem autem, cui servierint, iudicabo ego. Post haec vero exibunt hoc cum suppellectili multa. Tu autem ibis ad patres tuos cum pace nutritus in senecta bona. Quarta vero generatione convertent se hoc . Nondum enim impleta sunt peccata Amorrhaeorum usque adhuc. Cum autem iam sol erat ad occasum, flamma facta est, et ecce fornax fumabunda et lampades ignis, quae pertransierunt per media divisa illa. In die illa disposuit Dominus Deus testamentum ad Abram, dicens: Semini tuo dabo terram hane, a flumine Aegypti usque ad flumen magnum flumen Euphraten, Cenaeos et Cenezaeos et Celmonaeos et Chettaeos et Pherezaeos et Raphaim et Amorrhaeos et Chananaeos et Evaeos et Gergesaeos et Iebusaeos . cd
Quae facta significent.
16, 24,1 - 24,2
huc M. flumen om. M. esse add. M. § esse M. Spiritus Sanctus superveniet in te, et virtus Altissimi obumbrabit tibi add. M.
c d
1
2
3
c e
c f
c
c h
1
Post 15,7. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 15,8-21. (Prijevod dijelom prema lat. predlošku, a dijelom prema novijem hrvatskom prijevodu Biblije). Augustin se i ovdje pridržava starog latinskog prijevoda Biblije. Lk 1,34. 2
8 5
8 6
8 7
G e n 15, 7-21. G e n 15, 8. L c 1, 34-35.
3
O značenju žrtve koja je Abrahamu naložena da je prinese, kad je zatražio da bude poučen o stva rima u koje je povjerovao.
DECIV. DEI
16,
O DRŽAVI BOŽJOJ
24,2-24,3
trix futura, per arietem eadem plebs etiam regnatura (quae animalia propterea trima dicuntur, quia, cum sint insignes articuli temporum ab Adam usque ad Noe et inde usque ad Abraham et inde usque ad David, qui reprobato Saule primus in regno gentis Israeliticae Domi ni est voluntate fundatus, in hoc ordine tertio, qui tenditur ex Abra ham usque ad David, tamquam tertiam aetatem gerens ille populus adolevit), sive aliquid aliud convenientius ista significent: nullo mo do tamen dubitaverim spiritales in ea praefiguratos additamento turturis et columbae. Et ideo dictum est: Aves autem non divisit, quoniam carnales inter se dividuntur, spiritales autem nullo modo, sive a negotiosis conversationibus hominum se removeant, sicut turtur, sive inter illas degant, sicut columba; utraque tamen avis est simplex et innoxia, significans et in ipso Israelitico populo, cui terra illa danda erat, futuros individuos filios promissionis et heredes re gni in aeterna felicitate mansuri. Aves autem descendentes supra corpora, quae divisa erant, non boni aliquid, sed spiritus indicant aeris huius, pastum quemdam suum de carnalium divisione quaerentes. Quod autem illis consedit Abraham, significat etiam inter illas carnalium divisiones veros usque in finem perseveraturos fideles. Et circa soliš occasum quod pavor irruit in Abraham et timor tenebrosus magnus significat circa huius saeculi finem magnam perturbationem ac tribulationem futuram fidelium, de qua Dominus dicit in Evangelio: Erit enim tune tribulatio magna, qualis non fuit ab iniC1
16,
24,2 -
24,3
451
dućnosti zgriješiti, ovnom isti puk što će i vladati - a o tima se živo tinjama zbog toga kaže da su trogodišnje, jer (kako se značajna raz doblja protežu od Adama do Noe, te od Noe do Abrahama, i od Abrahama do Davida, koji - pošto je odbačen Šaul - prvi je Gospo dinovom voljom postavljen za kralja nad izraelskim pukom) u tome trećem razdoblju, koje se proteže od Abrahama do Davida, taj je puk sazrio, dosegavši kao treće doba svojeg života, bilo pak da te životinje označuju štogod drugo pogodnije, samo nipošto ne dvojim oko toga da su dodatkom grlice i goluba unaprijed naznačeni njegovi duhovni ljudi. A zbog toga je rečeno: »Ptica nije razdijelio«, jer se puteni ljudi između sebe razdijeljuju, dočim oni duhovni nipošto, bilo da se - poput grlice - drže podalje od poslovnih saobraćanja ljudi, bilo da se kreću usred njih - poput goluba; ali obje su te ptice i priproste i nepogibeljne, te označuju kako će u samom izraelskom narodu (kojemu je trebalo dati tu zemlju) biti pojedinih sinova obeća nja i baštinika kraljevstva, koji će prebivati u vječnoj sretnosti. Dočim one ptice što su se spuštale na razdijeljena tjelesa ne označuju štogod dobro, nego označuju duhove ovoga nižeg uzduha, što kao da traže svoju hranu u razdiobi putenih ljudi. A to što je Abraham sjedio pokraj njih, znači kako će i medu tim razdiobama putenih ustrajati istinski vjernici sve do kraja. San što obuze Abrahama kad je sunce bilo pri zalazu, te golem i mračan užas što se spusti na nj - označuju kako će oko kraja ovoga vijeka doći do goleme smutnje i nevolje među vjernicima, o čemu Gospodin kaže u Evanđelju: »Bit će nevolja kakve nije bilo od postanka svijeta do sada.« 4
5
Annorum numerus qui fue-
Quod vero dictum est ad Abraham: Sciendo scies, quia peregrinum erit semen tuum in terra non propria, et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis , de populo Israel, qui fuerat in Aegypto serviturus, apertissime prophetatum est; non quod in eadem servitute sub Aegyptiis affligentibus quadringentos annos ille populus fuerat peracturus, sed in ipsis quadringentis annis praenuntiatum est hoc futurum. Quemadmodum enim scriptum est de Thara patre Abrahae; Et fuerunt dies Tharae in Charra quinque et ducenti anni ; non quia ibi omnes acti sunt, sed quia ibi completi / sunt: ita et hic propterea interpositum est: Et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis, quoniam iste numerus in ea dem afflictione completus est, non quia ibi universus peractus est. Quadringenti sane dicuntur anni propter numeri plenitudinem, quamvis aliquanto amplius sint, sive ex hoc tempore computentur, quo ista promittebantur Abrahae, sive ex quo natus est Isaac, prop ter semen Abrahae, de quo ista praedicuntur. Computantur enim, sicut superius iam diximus, ab anno septuagesimo et quinto Abrahae, quando ad eum / facta est prima promissio, usque ad exitum Israel ex Aegypto quadringenti et triginta anni; quorum Apostolus ita 24. 3.
89
90
cc 528
PL 503
3. Ono pak što je rečeno Abrahamu: »Znajući znat ćeš, kako će tvoje sjeme boraviti u zemlji što nije njegova, i spast će na ropstvo i bit će tlačeni četiri stotina godina« - najbjelodanije je rečeno o narodu iz raelskom, koji će robovati u Egiptu; ne da će taj narod provesti četiri stotine godina u istome ropstvu pod egipatskim tlačiteljima, nego je pretkazano kako će se to dogoditi u tih četiri stotine godina. I kao što je napisano o Terahu, ocu Abrahamovu: »I bijahu dani Terahovi u Haranu dvije stotine i pet godina«, ne zbog toga što su sve te godine tu provedene, nego jer su tu ispunjene, isto je tako i ovdje zbog toga uneseno: »I spast će na ropstvo i bit će tlačeni četiri stotine godina«, jer je isti broj ispunjen za toga tlačenja, a ne zbog toga što je cio u njemu potrošen. Zapravo, tu je rečeno četiri stotine godina zbog punine broja, iako je to nešto dulje potrajalo, bilo da se računa od vremena kad se dotično obećalo Abrahamu, bilo od vremena ro đenja Izaaka, jer ovaj bijaše sjeme Abrahamovo, zbog kojega se sve to i proricalo. Naime, kao što već prije rekosmo, od sedamdeset i pete Abrahamove, kad mu je dano prvo obećanje, pa sve do izlaska Izraela iz Egipta, računa se četiri stotine i trideset godina, čega se 6
super M.
8 8
8 9
9 0
Mt 24, 21; Cf. Dan 12, 1; Apoc 7, 14. Gen 15, 13. Gen 11, 32.
4 5 6
1 Sam 15. Mt 24,21. Post 11,32.
D E CIV. D E I
452
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 24,3 - 25
meminit: Hoc autem dico, inquit: testamentum confirmatum a Deo post quadringentos triginta annos facta lex non infirmat ad evacl
91
cuandam promissionem . Iam ergo isti quadringenti et triginta anni quadringenti poterant nuncupari, quia non sunt multo amplius: quanto magis cum aliquot iam ex isto numero praeterissent, quando illa in visu demonstrata et dicta sunt Abrahae, vel quando Isaac na tus est centenario patri suo, a prima promissione post viginti quinque annos, cum iam ex istis quadringentis triginta quadringenti et quinque remanerent, quos Deus quadringentos voluit nominare. Et cetera, quae seqiiuntur in verbis praenuntiantis Dei, nullus dubitave rit ad Israeliticum populum pertinere.
Timor Abrahae ficat*
11111
S l g n i
24. 4. Quod vero adiungitur: Cum autem iam sol erat ad occasum, flctrnma facta est, et ecce fornax fumabunda et lampades ignis, quae pertransierunt per media divisa illa , significat iam in fine saeculi 92
per ignem iudicandos esse carnales. Sicut enim afflictio civitatis Dei, qualis antea numquam fuit, quae sub Antichristo futura speratur, significatur tenebroso timore Abrahae circa soliš occasum, id est propinquante iam fine saeculi: sic ad soliš occasum, id est ad ipsum iam finem, significatur isto igne dies iudicii dirimens carnales per ignem salvandos et in igne damnandos. Deinde testamentum factum ad Abraham terram Chanaan proprie manifestat et nominat in ea undecim gentes a flumine Aegypti usque ad flumen magnum Euphraten. Non ergo a flumine magno Aegypti, hoc est Nilo, sed a parvo, quod dividit inter Aegyptum et Palaestinam, ubi est civitas Rhinocorura. CC 529 Nullum fuit crimen Abra hae cum Agar.
25. Iam hine tempora consequuntur filiorum Abrahae, unius de Agar ancilla, alterius de Sara libera, de quibus in libro superiore iam diximus . Quod autem attinet ad rem gestam, nullo modo est inurendum de hac coneubina crimen Abrahae. Usus est ea quippe ad generandam prolem, non ad explendam libidinem, nec insultans, sed potius oboediens coniugi, quae suae sterilitatis credidit esse solacium, si fecundum ancillae uterum, quoniam natura non poterat, vo luntate faceret suum , et eo iure, quo dicit Apostolus: Similiteret vir 93
94
95
non habet potestatem corporis sui, sed mulier , uteretur mulier ad
pariendum ex altera, quod non poterat ex se ipsa. Nulla est hic cupi do lasciviae, nulla nequitiae turpitudo. Ab uxore causa prolis ancilla marito traditur, a marito causa prolis aecipitur; ab utroque non culpae luxus, sed naturae fruetus exquiritur. Denique cum ancilla gra-
453
16, 24,3 - 25
apostol ovako sjeća: »Ovo hoću kazati: Zakon, koji je nastao poslije četiri stotine i trideset godina, ne može - tako da uništi obećanje obezvrijediti saveza, koji je Bog prije potvrdio.« Te stoga tih četiri stotine i trideset godina mogli su se nazvati četiri stotine, jer i nisu mnogo više; a koliko još lakše tako, kad je podosta godina od toga broja već bilo prošlo, kad je ono u ukazanju pokazano i rečeno Abra hamu, ili kad je Izak rođen svojemu ocu stogodišnjaku, dvadeset i pet godina nakon prvog obećanja, kad je od tih četiri stotine i trideset godina bilo preostalo tek četiri stotine i pet, koje je Bog ushtio na zvati četiri stotine. A i ostalo što slijedi u riječima Božjeg pretkazanja, nek nitko ne sumnja kako se i to tiče izraelskog naroda. 7
4. Ono pak što se dodaje: »Kad je sunce zašlo, pojavi se plamen i zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova« označuje kako će na kraju ognjem biti suđeni ljudi puteni. Kao što se, naime, nevolja grada Božjega, kakve nikada prije nije bilo, i ka kva se očekuje u budućnosti pod Antikristom, označuje mračnim uža som što se spustio na Abrahama oko zalaska sunca, to jest: kad se već bliži kraj svijeta; tako i za sunčeva zalaska, to jest: na samome kraju, taj oganj označuje dan suda razdvajajući putene ljude koje treba ognjem spasiti od onih koje treba u ognju kazniti. 8
9
Napokon, savez s Abrahamom posebno ističe zemlju Kanaan te ime nuje u njoj jedanaest naroda, od rijeke Egipta sve do velike rijeke Eufrata. Dakle, ne od velike egipatske rijeke, to jest Nila, nego od one rječice što dijeli Egipat i Palestinu, gdje se nalazi grad Rhinocorura. 10
25. Sada slijede vremena sinova Abrahamovih, jednoga od slu škinje Hagare, drugoga od slobodne Sare, o kojima smo već govorili u prethodnoj knjizi. Što se tiče zbiljskog događaja, Abrahamu se nipošto ne može pripisati krivnja zbog te suložnice. Naime, on se njome poslužio radi rađanja potomka, a ne kako bi zadovoljio poho tu, i ne uvrijedivši nego prije poslušavši svoju suprugu, koja je vjero vala da će biti utjeha njezinoj jalovosti ako sluškinjinu plodnu utrobu (jer po naravi to sama nije mogla) učini svojom po volji, i to po onome pravu o kojem kaže apostol: »Isto tako i muž nije gospodar svoga tijela, nego žena,« kako bi rodila dijete od druge žene koje nije mogla roditi sama. U tome nema bludne pohote, niti pak gnusobne opačine. Žena daje mužu sluškinju radi potomka, i muž je 1
2
3
7
Gal 3,17. Lat. carnales, to jest: ljude puti, putene ili putenike. Vidi 1 Kor 3,12-15, o čemu Augustin posebnije raspravlja u X X I knjizi (26) ovoga djela. Njemu je oganj inače oganj nevolje ovoga života, koji je nekima spas, a drugima kazna. Antički gradić Rhinocorura ili Rhinocolura danas je EI Arish, gdje se istoimena rječica ulijeva u Sredozemno more. 8 9
c l
triginta... facta] et triginta... facta est M.
10
9 1
9 2
9 3
9 4
9 5
G a l 3, 17. G e n 15, 17. V . supra 15, 3. C f . G e n 16, 1-3. 1 C o r 7, 4.
1
V i d i O Božjoj državi, 15,2. Manihejci su zbog toga optuživali Abrahama, a Augustin im je odgovorio u slo jem djelu Protiv Fausta Manihejca (22,30). 1 Kor 7,42
O Hagari, Sarinoj sluškinji, koju ista Saraja izabra kao suložnicu Abra hamu.
454 PL504
DECIV. DEI
16,
25
O DRŽAVI BOŽJOJ
-26,1
cm
vida d o m i n a e sterili superbiret et hoc Sara / suspicione muliebri viro potius imputaret, etiam i b i demonstravit Abraham non se amatorem servum, sed liberum fuisse genitorem et in Agar Sarae coniugi pudicitiam custodisse nec voluptatem suam, sed voluntatem illius implevisse; accepisse nec petisse, accessisse nec haesisse, seminasse nec amasse. Ait enim: Ecce ancilla tua in manibus tuis, utere ea quomodo tibi placuerit . O virum viriliter utentem feminis, coniuge temperanter, ancilla obtemperanter, nulla intemperanter! 96
16,
25
455
-26,1
prima radi potomka; ni jedno od njih dvoje ne traži raskošje grijeha, nego plod naravi. I napokon, kad se zatrudnjela sluškinja uzoholila prema jalovoj gospodarici i kad je zbog toga Sara, u ženskoj ljubomori, radije optužila muža, čak i tada Abraham pokaza, kako nije ropski ljubavnik nego slobodan roditelj, pa je u odnosu prema Hagari čuvao čednost svoje supruge Sare, i nije pri tome zadovoljavao svoju pohotu nego je ispunjavao njezinu volju; on je suložnicu primio, a nije tražio; prišao joj je, ali nije uz nju prionuo; zasijao ju je, ali je nije zavolio. Naime, reče: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: posluži se njome kako ti se svidi!« O muža l i što se muževno služi ženama: ženom umjere no, sluškinjom poslušno, a ni jednom neumjereno! 4
In testamento circumcisio includitur.
26. 1. Post haec natus est Ismael ex Agar, in quo putare posset impletum, quod ei promissum fuerat, cum sibi vernaculum suum adoptare voluisset, Deo dicente: Non erit heres tuus hic; sed qui exiet de te, ille erit heres tuus . Hoc ergo promissum ne in ancillae filio putaret impletum, iam cum esset annorum nonaginta et novem, apparuit ei Dominus et dixit illi: Ego sum Deus, place in conspectu meo et esto sine querela, et ponam testamentum meum inter me et inter te et implebo te valde. Et procidit Abram in faciem suam. Et locutus est illi Deus dicens: Et ego, ecce testamentum meum tecum, et eris pater multitudinis gentium; et non appellabitur adhuc nomen tuum Abram, sed erit nomen tuum Abraham, quia patrem multarum gentium posui/ te; et augeam te valde valde et ponam te in gentes, et reges ex te exibunt; et statuom testamentum meum inter me et inter te et inter semen tuum post te in generationes eorum in testamentum aeternum, ut sim tibi Deus et semini tuo post te. Et dabo tibi et semini tuo post te terram, in qua incola es, omnem terram Chanaan in possessionem aeternam, et ero illis Deus. Et dixit Deus ad Abraham: Tu autem testamentum meum conservabis, tu et semen tuum post te in progenies suas. Et hoc est testamentum, quod conservabis inter me et vos et inter semen tuum post te in generationes suas: Circumcidetur vestrum omne masculinum, et circumcidemini carnem praeputii vestri, et erit in signo testamenti inter me et vos. Et puer octo dierum circumcidetur, vestrum omne masculinum in progenies vestras. Vernaculus et empticius ab omni filio alieno , qui non est de semine tuo, circumcisione circumcidetur vernaculus domus tuae et empticius. Et erit testamentum meum in carne vestra in testamento aeterno" . Et qui non fuerit circumcisus masculus, qui non circum cidetur carnem praeputii sui octava die, interibit I anima illa de genere eius, quia testamentum meum dissipavit. Et dixit Deus ad Abraham: Sara uxor tua, non appellabitur nomen eius Sara, sed Sarra erit nomen eius. Benedicam autem illam et dabo tibi ex ea filium, et benedicam illum, 91
cn
CC 530
00
cp
cq
PL 505
26. 1. Nakon toga Hagara je rodila Jišmaela, i Abraham je mo gao pomisliti, kako se u njemu ispunjava ono što mu bijaše obećano kad htjede posvojiti slugu svojega doma, a Bog mu reče: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će baštinik biti tvoj potomak.« I kako on ne bi pomislio da se to obećanje ispunjava u sluškinjinu sinu, »kad je Abrahamu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Gospodin pa mu reče: 'Ja sam Bog; mojim hodi putem i neporočan budi. A Savez svoj ja sklapam s tobom, i silno ću te razmnožiti.' Abram pade ničice, dok mu Bog govoraše dalje: ' A ovo je savez moj s tobom, postat ćeš ocem mnogim narodima; i nećeš se više zvati Abram - već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga sjemena poslije tebe savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga sjemena poslije tebe. I dat ću tebi i tvojem sjemenu poslije tebe zemlju u kojoj bora viš kao pridošlica - svu zemlju kanaansku - u vječni posjed; a ja ću biti njihov B o g . ' Još reče Bog Abrahamu: ' A ti savez čuvaj moj - ti i tvoje sjeme poslije tebe u sve vijeke. A ovo je savez moj s tobom i tvojim sjemenom poslije tebe, koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak saveza između mene i vas. Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude vaše krvi. D a , i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen, mora se obrezati! Tako će moj savez na vašem tijelu ostati vječnim savezom. Muško kojemu se ne obreže kožica naglavnika njegova osmi dan, duša će mu propasti među rodom njegovim, jer je prekršio moj sa vez.' I još reče Bog Abrahamu: 'Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; 1
2
3
c m
domina M. augeam... valde] augebo te valde M. generationes M. P in signum M . i alienigena M. in testamentum aeternum M.
c n
c o
C
C£
4
c r
1
Post 15,4. Hebrejski Abram znači 'otac je uzvišen', dok se Abraham tumači po sličnosti s riječju hanon = mnoštvo. Saraja (Hebr. Šarah znači kraljevna ), a ne zna se što bi značilo Sarai (Sara). 2
9 6
9 7
Gen 16, 6. Gen 15, 4.
Post 16,6.
3
0 Božjem savezu s Abraha mom, kojim mu starcu od nerotkinje Sare obeća sina, i postavi ga ocem narodima, 1 vjernost obeća nju zapečati otajstvom obrezanja.
456
D E CIV. D E I
et erit in nationes, et reges gentium ex eo erunt. Et procidit Abraham super faciem suam et risit et dixit in animo suo dicens: Si mihi cen tum annos habenti nascetur filius, et si Sarra annorum nonaginta pariet? Dixit autem Abraham ad Deum: Ismael hic vivat in conspectu tuo. Dixit autem Deus ad Abraham: Ita, ecce Sarra uxor tua pariet tibi filium, et vocabis nomen eius Isaac; et statuam testamentum meum ad illum in testamentum aeternum, esse illi Deus et semini eius post illum. De Ismael autem ecce exaudivi te; ecce benedixi eum et ampliabo illum et multiplicabo eum valde. Duodecim gentes generabit, et dabo illum in magnam gentem. Testamentum autem meum statuam ad Isaac, quem pariet tibi Sarra in tempore hoc ad annum sequencs
Quid circumcisio sigmficet.
cc 531
2. H i c apertiora promissa sunt de vocatione gentium in Isaac, f ^ promissionis, quo significatur gratia, non natura, quia de sene et anu sterili promittitur filius. Quamvis enim et naturalem procreationis excursum Deus operetur: ubi tamen / evidens opus Dei est vitiata et cessante natura, ibi evidentius intellegitur gratia. Et quia hoc non per generationem, sed per regenerationem futurum erat, ideo nunc imperata est circumcisio, quando de Sarra promissus est filius. Et quod omnes non solum filios, verum etiam servos vernaculos et empticios circumcidi iubet, ad omnes istam gratiam pertinere testatur. Quid enim aliud circumcisio significat quam naturam exuta vetustate renovatam? Et quid aliud quam Christum octavus dies, qui hebdomade completa, hoc est post sabbatum, resurrexit? Parentum mutantur et nomina: omnia resonant novitatem, et in Testamento Vetere obumbratur Novum. Quid est enim quod dicitur Testamentum Vetus nisi Novi occultatio? Et quid est aliud quod di citur Novum nisi Veteris revelatio? Risus Abrahae exsultatio est gratulantis, non irrisio diffidentis. Verba quoque eius illa in animo suo: Si mihi centum annos habenti nascetur filius et si Sarra annorum nonaginta pariet, non sunt dubitantis, sed admirantis. Si quem vero movet quod dictum est: Et dabo tibi et semini tuo post te terram, in qua tu incola es, omnem terram Chanaan in possessionem aeternam", quomodo accipiatur impletum / sive adhuć exspectetur implendum, cum possessio quaecumque terrena aeterna cuilibet genti esse non possit: sciat aeternum a nostris interpretari, quod Graeci appellant aluviov, quod a saeculo derivatum est; ai&v quippe graece saeculum nuncupatur. Sed non sunt ausi Latini hoc dicere saeculare, ne longe in aliud mitterent sensum. Saecularia quippe dicuntur mul ta, quae in hoc saeculo sic aguntur, ut brevi etiam tempore transeant; 26.
e s t
m
Q
ct
PL506
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 26,1 - 26,2
; illum M. hebdomada M.
26,2
457
4
2. Ovdje su bjelodanija obećanja o pozivu Nežidova (gentium) u Iza ku, to jest u sinu obećanja, u kojem se označuje milost, a ne narav, jer se obećaje sin od starca i neplodne starice. Jer iako Bog upravlja i naravnim tijekom rađanja, ipak kad je Božje djelo očito, i ondje gdje je narav opala i zatajila, tu se njegova milost očevidnije prepo znaje. A budući da se to imalo dogoditi ne rođenjem, nego preporođenjem, obrezanje je naređeno u ovo vrijeme kad je obećan sin od Sare. I što nalaže da se obrežu ne samo sinovi nego i robovi rođeni u domu i oni kupljeni za novac, svjedoči kako ta milost pripada svi ma. Jer što drugo označuje obrezanje nego obnovu naravi svlačenjem starosti? A što opet drugo negoli Krista označuje onaj osmi dan, njega koji je uskrsnuo po navršenoj sedmici, to jest nakon subote? A mijenjaju se i imena roditeljima; sve odzvanja novošću, i u starome se zavjetu najavljuje novi. Jer što je ono što se naziva Starim zavjetom ako nije skrovit oblik Novoga? A što je opet ono što se naziva Novim, ako nije otkrivenje Staroga? A onaj smijeh Abrahamov ushit je zahvalnika, a ne poruga sumnjičavca. Isto tako i riječi koje u sebi reče: »Onomu komu je stotinu godina, zar se može roditi dijete? Zar će Sara u devedesetoj rod rađati?« nisu riječi dvoumnika, nego zadivljenika. A ako pak koga zbunjuje ono što je rečeno: »I dat ću tebi, i sjemenu tvojem nakon tebe, zemlju u kojoj boraviš, svu zemlju kanaansku u vječni posjed« , kako da se shvati kao ispunjeno i l i da se čeka na ispunjenje (kad ni jedan zemaljski posjed ne može pripadati vječno ni jednome narodu), taj neka zna kako ono što mi kažemo vječno (aeternum) Grci kažu aicioviov, što potječe od riječi vijek doba (saeculum), jer grčki je saeculum - aicov-vijek. Latini se ne usudiše prevesti to kao saeculare (što je od doba ili od vremena), kako ne bi uveliko odstupili od smisla. Jer, saecularia se nazivaju mnoge stvari što se u ovome dobu tako događaju te za kratko vrijeme iščezavaju; 5
6
Post 17,1-21. (Uglavnom prema Bibliji, Zagreb, 1968., ali uvažavajući glavna A u gustinova odstupanja). Novi savez, iznesen u knjigama Novoga zavjeta, objavljuje se kao ispunjenje Sta roga, koji je po sebi bio nepotpun, sadržavajući u sebi tek sjenu onih dobrih stvari koje će doći (Heb 10,1). Otuda se Augustin služi alegorijskim tumačenjem Staroga zavjeta, osobito u raspravama protiv manihejaca (Protiv Fausta manihejca, 6,9). Post 17,8. 5
c t
26,1 -
blagoslov ću na nj izliti, te će se narodi od njeg razviti; kraljevi će narodima od njega postati.' Abraham pade ničice pa se nasmija i reče u sebi: 'Onomu komu je stotina godina, zar se može roditi dijete?' Abraham reče Bogu: 'Neka tvojom milošću Jišmael pozivi!' A Bog reče: 'Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njime ću sklopiti, savez vječni s njime i s njegovim sjeme nom poslije njega. I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rod nim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. A l i ću držati svoj savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.'«
4
c s
16,
6
458
DE
crv. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 26,2 - 27
autem quod dicitur, aut non habet finem aut usque in huius saeculi tenditur finem.
dočim aicoviov se naziva ono što ili nema kraja ili pak traje sve do kraja ovoga vijeka.
27. Item potest movere, quomodo intellegi oporteat quod hic dic
27. Isto tako može zbunjivati i to kojim načinom bi trebalo shva titi ono što je rečeno: »Muško kojemu se osmi dan ne obreže kožica naglavnika njegova, duša će mu propasti među rodom njegovim, jer je prekršio moj savez«, jer to nipošto nije grijeh samog mališa, a reče kako će mu duša propasti, niti je on sam prekršio savez Božji, nego njegovi stariji, koji zanemariše da ga obrežu: osim ukoliko čak i mališi, ne prema svojstvu vlastitog života, nego prema zajedničkom podrijetlu ljudskoga roda, svi prekršiše Božji savez u onome jednome čovjeku, u kojemu svi zgriješiše. Dakako, mnogi se zavjeti nazivaju Božjim zavjetima, osim ova dva velika, Starog i Novog, što svatko može upoznati pročitavši ih. A l i prvi zavjet (ili savez) načinjen s pr vim čovjekom, zaista je ovo: »U onaj dan u koji ovo okusite, smrću ćete umrijeti.« Otuda je zapisano u knjizi koja se zove Sirahova: »Svaka p u t stari poput odjeće. I vječni je savez: Smrću ćeš umrijeti.« A budući da je poslije dan bjelodaniji zakon, i apostol kaže: »A gdje nema Zakona, tu nema ni prekršaja«, kako je onda istinito ono što se čita u psalmu: »Ocijenih sve grješnike na zemlji kao prekršitelje« , ukoliko nisu prekršiteljima nekoga zakona svi oni koji su u bilo kakvu grijehu? Zbog toga, ako se čak i mališi - kao što tvrdi istinska vjera - rađaju kao grješnici, ne po vlastitom svojstvu, nego po podrijetlu, pa otuda i priznajemo kako im je potrebna milost oproštenja grijeha, - onda se zaista, istim onim načinom kojim su grješnici, priznaju i prekršiteljima onoga zakona što je dan u zemaljskome raju; tako je istinito i jedno i drugo koje je pisano: i »Ocijenih sve grješnike na zemlji kao prekršitelje« i »A gdje nema Zakona, tu nema ni prekrša ja«. I prema tome, budući da obrezanje bijaše znakom preporođenja, te stoga s pravom mališu zbog istočnog grijeha (kojim je prvotno pre kršen Božji savez) samo rađanje donosi propast, ukoliko ga preporađanje ne izbavi, - dotične božanske riječi treba shvatiti kao da je kazano: »Onaj koji ne bude preporođen, duša će mu propasti među rodom njegovim«, jer prekršio je savez Božji kad je u Adamu i on zgriješio zajedno sa svima ljudima. Naime, da bijaše rekao: 'jer je prekršio ovaj moj savez', ne bi se moglo shvatiti drukčije nego da se tiče samoga obrezanja; ovako pak, jer izrijekom ne kaza kakav je savez mališ prekršio, slobodno je razumjeti kako je rečeno o onome savezu (ili zavjetu) kojega bi se prekršaj mogao ticati mališa. A k o bi
OLI&VIOV
Circumcisio ab originali pecca to redemit.
tum est: Masculus, qui non circumcidetur carnem praeputii sui octava die, interibit anima illa de genere eius, quia testamentum meum dissipavit , cum haec nulla culpa sit parvuli, cuius dixit animam 100
CC 532
perituram, nec ipse dissipaverit testamentum Dei, sed maiores, qui eum circumcidere non curarunt; nisi quia etiam parvuli, non secun dum suae vitae proprietatem, sed secundum communem generis hu mani originem omnes in illo uno testamentum Dei dissipaverunt, in quo omnes peccaverunt . Multa quippe appellantur Testamenta / Dei exceptis illis duobus magnis, Vetere et Novo, quod licet cuiquen legendo cognoscere. Testamentum autem primum, quod factum est ad hominem primum, profecto illud est: Qua die ederitis, morte moriemini . Unde scriptum est in libro, qui Ecclesiasticus appellatur: 101
102
Omnis caro sicut vestis veterescit. Testamentum enim a saeculo: Mor 103 te morieris '. Cum enim lex evidentior postea data sit, et dicat Apo stolus: Ubi autem non est lex, nec praevaricatio , quo pacto in Psal mo quod legitur verum est: Praevaricatores aestimavi omnes peccato104
res terrae , nisi quia omnes legis alicuius praevaricatae sunt rei, qui aliquo peccato tenentur obstricti? Quamobrem si etiam parvuli, quod vera fides habet, nascuntur non proprie, sed originaliter peccatores, unde illis gratiam remissionis peccatorum necessariam confitemur: profecto eo modo, quo sunt peccatores, etiam praevaricatores legis illius, quae in paradiso data est, agnoscuntur; ut verum sit utrumque, quod scriptum est, et: Praevaricatores aestimavi omnes 105
peccatores
terrae, et: Ubi lex non est, nec praevaricatio.
Ac per
hoc,
quia circumcisio signum regenerationis fuit et non immerito parvulum propter originale peccatum, quo primum Dei dissipatum est te stamentum, generatio disperdet, nisi regeneratio liberet: sic intellegenda sunt haec verba divina, tamquam dictum sit: Qui non fuerit regeneratus, interibit anima illa de genere / eius, quia testamentum Dei dissipavit, quando in Adam cum omnibus etiam ipse peccavit. Si enim dixisset: Quia hoc testamentum meum dissipavit, non nisi de ista circumcisione intellegi cogeret; nunc vero, quoniam non expressit cuiusmodi testamentum parvulus dissipaverit, liberum est intellegere de illo testamento dictum, cuius dissipatio pertinere posset ad parvulum. Si autem hoc quisquam non nisi de ista circumcisione dictum esse contendit, quod in ea testamentum Dei, quoniam non est circumcisus, dissipaverit parvulus: quaerat locutionis aliquem moc u
PL507
459
16, 26,2 - 27
7
1
2
3
4
5
6
7
7
populo M.
V i d i O Božjoj državi, 16,21. Pridržavajući se latinske Biblije Augustin govori o vječnom posjedu te se poziva i na grčku riječ aicoviov, koja je dvosmislena. To mjesto se posebno obrađuje u djelu Pitanja o Heptateuhu (1,31). 1
1 0 0
1 0 1
1 0 2
1 0 3
1 0 4
1 0 5
G e n 17, 14. R o m 5, 12. G e n 2, 17. Ecele 14, 18 (sec. L X X ) . R o m 4, 15. Ps 118, 119.
Post 17,14. (Prijevod prema lat. predlošku). Ključna riječ testamentum (kojoj od govara grč. Siafjxr], a hebr. berith) ima više značenja, kao zavjet, ugovor, dogovor, savez', vjerojatno ova posljednja najviše zahvaća izvorni biblijski smisao. Rim 5,12. Lat. testamenta. Post 2,17. (Prijevod prema lat. predlošku). Sir 14,18. (Prijevod prema lat. predlošku). Rim 4,15. Ps 119 (118), 119. (Prijevod prema lat. predlošku). 2 3 4
5
6
7
O muškiću, koji gubi dušu, ako ne bude obrezan osmoga dana, jer je prekršio savez Božji.
460
16, 27 - 28
D E CIV. D E I
dum, quo non absurde possit intellegi, ideo dissipasse testamentum, quia licet non ab illo, tamen in illo est dissipatum. Verum sic quoque animadvertendum est nulla in se neglegentia sua iniuste interire incircumcisi animam parvuli nisi originalis obligatione peccati. Mutantur nomina Abrahae et Sarae. CC 533
28. Facta igitur promissione tam magna tamque dilucida ad Abraham, cui evidentissime dictum est: Patrem multaruml gentium posui te; et augeam te valde valde et ponam te in gentes, et reges ex te exibunt. Et dabo tibi ex Sarra filium, et benedicam illum, et erit in nationes, et reges gentium ex eo erunt : quam promissionem nunc in Christo cernimus reddi; ex illo deinceps illi coniuges non vocantur in Scripturis, sicut antea vocabantur, Abram et Sara, sed sicut eos nos ab initio vocavimus, quoniam sic iam vocantur ab omnibus, Abraham et Sarra. Cur autem mutatum sit nomen Abrahae, reddita est ratio: Quia patrem, inquit, multarum gentium posui te. Hoc ergo significare intellegendum est Abraham; Abram vero, quod ante vocabatur, interpretatur Pater excelsus. De nomine autem mutato Sarrae non est reddita ratio; sed, sicut aiunt, qui scripserunt interpretationes nominum Hebraeorum, quae his sacris Litteris continentur, Sara interpretatur «Princeps mea», Sarra autem «Virtus». Unde scriptum est in Epistula ad Hebraeos'. Vide et ipsa Sarra virtutem accepit ad emissionem seminis . Ambo e n i m seniores erant, sicut Scriptura testatur; sed illa etiam sterilis et cruore menstruo iam destituta, propter quod iam parere non posset, etiam si sterilis non fuisset. Porro si femina ita sit provectioris aetatis, ut ei solita mulierum ad huc fluant, de iuvene parere potest, de seniore non potest; quamvis adhuc possit ille senior, sed de adulescentula gignere, sicut Abraham post mortem Sarrae de Cettura potuit, quia vividam eius invenit aetatem . Hoc ergo est, quod mirum commendat Apostolus, et ad hoc dicit Abrahae iam fuisse corpus emortuum, quoniam non ex omni fe/mina, cui adhuc esset aliquod pariendi tempus extremum, genera re ipse in illa aetate adhuc posset . Ad aliquid enim emortuum cor pus intellegere debemus, non ad omnia. Nam si ad omnia, non iam senectus vivi, sed cadaver est mortui. Quamvis etiam sic solvi soleat ista quaestio, quod de Cettura postea genuit Abraham, quia donum gignendi, quod a Domino accepit, etiam post obitum mansit uxoris. Sed propterea mihi videtur illa, quam secuti sumus, huius quaestionis solutio praeferenda, quia centenarius quidem senex, sed tempo ris nostri, de nulla potest femina gignere; non tune, quando adhuc tamdiu vivebant, ut centum anni nondum facerent hominem decrepitae seneetutis.
O DRŽAVI BOŽJOJ
16,
27 -
461
28
opet tkogod ustrajao oko toga kako se rečeno tiče samo obrezanja, da je malis prekršio Božji savez jer nije obrezan, - nek potraži takav način izrijeka koji bi uklonio besmislicu, da se pomisli kako je mališ stoga prekršio savez jer iako nije prekršen od njega, ipak je taj prekr šen u njemu. A l i i u tome slučaju treba primijetiti, kako bi duša toga neobrezanika propala nepravedno - jer mališ nije odgovoran za zane marivanje obreda - ako ne bi bilo vezanosti istočnim grijehom.
cv
106
107
cz
108
PL 508
109
c v
c z
1 0 6
augeam... valde] augebo te valde M. autem M.
Gen 17 5-6. 16. H e b r 1111 rf C ?5 1 mo^ w?' " » R o m 4, 19.
1 0 7 1 0 8
28. Pošto je, dakle, dano tako golemo i tako jasno obećanje Abrahamu, kojemu je posve otvoreno rečeno: »Postavih te ocem mnogim narodima; silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izve sti; kraljevi će od tebe izaći. I dat ću ti sina od Sare, i blagoslovit ću ga, te će se narodi od njega razviti, i kraljevi će narodima od njega postati« (što je obećanje koje sad vidimo ispunjeno u Kristu) - otuda se ti supružnici u Pismu ne nazivaju više kao što se ranije nazivahu, Abram i Šaraj a, nego kao što ih mi od početka nazivasmo, jer ih sad svi zovu: Abraham i Sara. A naveden je i razlog zašto je izmijenjeno Abrahamovo ime, reče naime: »Jer postavih te ocem mnogim narodi ma.« Dakle, to treba shvatiti da znači Abraham, dok ime Abram, kako se prije zvao, tumači se kao »uzvišeni otac«. O izmjeni Sarina imena nije naveden nikakav razlog; ali - kao što kažu oni koji napisaše tumačenje hebrejskih imena sadržanih u svetim spisima - Saraja se tumači kao »moja kraljevna«, a Sara kao »snaga«. Otuda i piše u Poslanici Hebrejima: »Po vjeri i sama Sara primi snagu začeća djeteta.« 1
2
3
Naime, oboje bijahu stari, kako Pismo svjedoči; nu, uz to, bijaše i jalova i mjesečnica joj bijaše prestala, zbog čega ne bi mogla začeti, sve i da nije bila jalova. I dalje, ako bi žena i bila poodmakle dobi, a imala bi uobičajenu žensku mjesečnicu, mogla bi roditi dijete mladi ću, ali ne i starcu; a i starac ipak može rađati djecu, ali s mladom ženom, kao što je Abraham mogao nakon Sarine smrti s Keturom, jer ju je zatekao još u snazi mladosti. Ovo je, dakle, ono što apostol ističe kao čudo, te stoga kaže kako Abrahamovo tijelo već bijaše za mrlo , jer u toj dobi on više nije mogao imati djeteta bilo s kojom ženom, čak ako bi toj i preostalo nešto posljednjeg razdoblja plodno sti. Naime, treba shvatiti kako mu je tijelo zamrlo u nečemu, a ne u svemu. Jer da je takvo u svemu, onda više nije staro tijelo živa čovje ka, nego truplo mrtvaca. Ipak se to pitanje običava rješavati i tako, da je Abraham poslije rađao djecu s Keturom, jer mu i nakon smrti supruge bijaše ostao dar rađanja što ga je primio od Gospodina. Pa ipak, meni se čini boljim ono rješenje ovoga pitanja koje smo već iznijeli, da iako starac stogodišnjak u naše doba ne može rađati djecu ni s jednom ženom, tako ne bješe onda kad ljudi toliko dugo življahu da ni sa stotinu godina čovjek još nije bio u staračkoj onemoćalosti. 4
1
st
P°
17,5; 16. (Prijevod dijelom prema latinskom predlošku). (Prijevod prema latinskom predlošku). ^* * kako Augustinovo tumačenje (koje se ne nalazi u Jeronima) potječe iz navedenog mjesta u poslanici Hebrejima. < Rim 4,19; Heb 11,12. 2
3
n
s e
o
v
o
0 promjeni imena Abrahama 1 Sare, koji zbog jalovosti jednoga od njih a starosti u oboje - ne mogahu rađati, pa primiše dar plodnosti.
462 Quomodo divita
b
ah
et Loth a a a P ? a reat.
cc 534
e
D E CIV. D E I
16, 29
O DRŽAVI BOŽJOJ
Item Deus apparuit Abrahae ad quercum Mambre in tribus/ °> Quos dubitandum non est angelos fuisse; quamvis quidam existiment unum i n eis fuisse Dominum Christum, asserentes eum etiam ante indumentum carnis fuisse visibilem. Est quidem divinae potestatis et invisibilis, incorporalis immutabilisque naturae, sine ulla sui mutatione etiam mortalibus aspectibus apparere, non per i d quod est, sed per aliquid quod sibi subditum est; quid autem illi sub ditum non est? Verum tamen si propterea confirmant horum trium aliquem fuisse Christum, quia, cum tres vidisset, ad Dominum singulariter est locutus; sic enim scriptum est: Et ecce tres viri stabant super eum, et videns procucurrit in obviam illis ab ostio tabemaculi sui, et adoravit super terram et dixit: Domine, si inveni gratiam ante te , et cetera: cur non e t illud advertunt, duos ex eis venisse, ut Sodomitae delerentur, cum adhuc Abraham ad unum loqueretur, Do minum appellans et intercedens, ne simul iustum cum impio in Sodomis perderet? Illos autem duos sic suscepit Loth, ut etiam ipse in colloquio cum illis suo singulariter Dominum appellet . Nam cum eis pluraliter dixisset: Ecce, domini, declinate in domum pueri vestri, et cetera quae i b i dicuntur , postea tamen ita legitur: Et tenuerunt angeli manum eius et manum uxoris eius et manus duarum filiarum eius, in eo quod parceret Dominus ipsi. Et factum est, mox ut eduxerunt illum foras, et dixerunt: Salvam fac animam tuam, ne respexeris retro, nec steteris in tota regione; in monte salvum te fac, ne quando comprehendaris. Dixit autem Loth ad illos: Oro, I Domine, quia invenit puer tuus misericordiam ante te , et quae sequuntur. Deinde post haec verba singulariter i l l i respondet et Dominus, cum in duo bus angelis esset, dicens: Ecce miratus sum faciem tuam , et cetera. Unde multo est credibilius, quod et Abraham in tribus et Loth in duobus viriš Dominum agnoscebant, cui per singularem numerum loquebantur, etiam cum eos homines esse arbitrarentur; neque enim aliam ob causam sic eos susceperunt, ut tamquam mortalibus et hu mana refectione indigentibus ministrarent; sed erat profecto aliquid, quo ita excellebant, licet tamquam homines, ut in eis esse Dominum, s i c u t assolet in Prophetis, hi, qui hospitalitatem illis exhibebant, dubitare non possent; atque ideo et ipsos aliquando pluraliter et in/ eis Dominum aliquando singulariter appellabant. Angelos autem fuisse Scriptura testatur, non solum in hoc Genesis libro, ubi haec gesta narrantur, verum etiam in Epistula ad Hebraeos, ubi, cum hospitalitas laudaretur: Per hane, inquit, etiam quidam nescientes ho29.
v r r l s
n
in
db
dc
112
PL 509
113
dd
114
de
cc 535
d a
d b
d c
d d
d e
1 1 0
1 1 2
1 1 3
1 1 4
463
29
29. Bog se ukazao Abrahamu i kod hrasta Mamre u hku trojice muževa, o kojima nema dvojbe da bijahu anđeh, iako neki mniju kako jedan od njih bješe Gospodin Krist, tvrdeći kako je O n bio vidljiv i prije uzimanja haljine p u t i . Jer, zaista je svojstvo božanske i nevidljive moći, te netjelesne i nepromjenjive naravi, da se pojavi i smrtnim oblicima (a bez ikakve svoje izmjene), i to ne po onome što jest, nego po nečemu što je njoj podvrgnuto; a što h nije njoj pod vrgnuto? A k o pak zbog toga tvrde kako jedan od te trojice bijaše Krist, jer, iako je Abraham vidio trojicu, ipak se u jednini obratio Gospodinu - ovako naime piše: »I gle, trojica muževa stajahu pred njim, i opazivši ih potrča im u susret s ulaza svojega šatora, i pade ničice i reče: 'Gospodine, ako sam stekao milost pred Bogom' i tako dalje - zašto ne primijete i to, kako su bila došla dvojica ljudi da unište Sodomićane, dok je Abraham još govorio jednomu, nazivajući ga Gospodinom i moleći ga da u Sodomi ne uništi i pravednika za jedno s bezbožnikom? A tu je dvojicu i Lot primio tako te je sam u razgovoru s njima upotrijebio 'Gospodine', u jednini. Naime, pošto im se prvo obratio u množini: »Molim, gospodo, svrnite u kuću svo jega sluge« i tako dalje, što se već tu kaže, poslije se čita ovo: »I uzeše ga anđeli za ruku, a i ženu njegovu i dvije kćeri, jer Gospodin ushtjede spasiti ih. I dogodi se, čim ih izvedoše u polje, da im kazaše: 'Bježi da život spasiš! Ne obaziri se, niti se gdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!' A h Lot reče njima: ' M o l i m te, G o spodine, ako je sluga tvoj našao milost pred tobom'« i ostalo što slije di. Zatim, nakon tih riječi i Gospodin odgovara njemu u jednini (iako je u dvojici anđela) govoreći: »Eto, začudih se licu tvojem« i tako dalje. Otuda je mnogo vjerojatnije da su obojica (i Abraham u trojici i Lot u dvojici muževa) prepoznali Gospodina, kojemu su se obratili u jednini, čak iako te smatrahu ljudima; i nisu ih primili tako ni zbog kojega drugog razloga nego kako bi ih poslužili kao smrtnike, potrebite ljudske okrepe; nu bijaše zaista u njima nešto čime su se toliko isticali, iako su se činih ljudima, tako te oni što im ukazaše gostoprimstvo nisu mogli sumnjati da je u njima Bog, kao što običava biti u prorocima; i stoga ih jednom oslovljavahu u množini, a drugi put Boga u njima u jednini. Dočim, Pismo svjedoči kako ti bijahu anđeli, ne samo u ovoj knjizi Postanka, gdje se iznose ti događaji, nego i u Poslanici Hebrejima, koja - gdje se hvah gostoljublje - kaže: »Jer su njime neki, i ne znajući to, ugostili anđele!« Stoga, kad je 1
2
3
4
5
in om. M. etiam M. appellaret M. respondit M. esse add. M. 1
1 1 1
16,
Cf. G e n G e n 18, G e n 19, G e n 19, G e n 19,
18, 1-2. 2-3. 2. 16-19. 21 (sec. L X X ) .
Post 18,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ovo je mjesto o posjetu tajan stvene trojice posebice zaokupljalo i židovske i kršćanske komentatore (Filona, Justina, Tertulijana, Ireneja, Ambrozija). Augustin inače prepoznaje Trojstvo u toj trojici, što je vjerojatno pod utjecajem Ambrozija. Post 19,2. Post 19,16-19. (Prijevod dijelom prema latinskom predlošku). Post 19,21. (Prema Septuaginti). Heb 13,2. 2
3
4 5
p trojici muževa kojirrmse
u
Abrahamu dinTod hrasta Mamre.
464
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 29 - 31
D E CIV. D E I
115
spitio receperunt angelos . Per illos igitur tres viros, cum rursus filius Isaac de Sarra promitteretur Abrahae, divinum datum est etiam tale responsum, ut diceretur: Abraham erit in magnam gentem et multam, et benedicentur in eo omnes gentes terrae . Et hic duo illa brevissime plenissimeque promissa sunt, gens Israel secundum carnem et omnes gentes secundum fidem. 116
Sodoma igne deleta est.
30. Post hane promissionem liberato de Sodomis Loth et veniente igneo imbre de caelo tota illa regio impiae civitatis in cinerem versa est, ubi stupra in masculos in tantam consuetudinem convaluerant, quantam leges solent aliorum factorum praebere licentiam. Verum et hoc eorum supplicium specimen futuri iudicii divini fuit. N a m quo pertinet quod prohibiti sunt qui liberabantur ab angelis retro respicere, nisi quia non est animo redeundum ad veterem vitam, qua per gratiam regeneratus exuitur, si ultimum evadere iudicium cogitamus ? Denique uxor Loth, ubi respexit, remansit et in salem conversa hominibus fidelibus quoddam praestitit condimentum, quo sapiant aliquid, unde illud caveatur exemplum . Inde rursus Abraham fecit in Geraris apud regem civitatis illius Abimelech, quod in Aegypto de coniuge fecerat, eique intacta similiter reddita est. Ubi sane Abra ham obiurganti regi, cur tacuisset uxorem sororemque dixisset, aperiens quid timuerit etiam hoc addidit: Etenim vere soror mea est de patre, sed non de matre , / quia de patre suo soror erat Abrahae, de quo propinqua eius erat. Tantae autem pulehritudinis fuit, ut etiam in illa aetate posset adamari. 117
118
PL510
Cum isaac pro-
rarisit
cc 536
S
a
3 1 . Post haec natus est Abrahae secundum promissionem Dei de Sarra filius, eumque nominavit Isaac, quod interpretatur «Risus». Riserat enim et pater, quando ei promissus est, admirans in gaudio; riserat et mater, quando per illos tres viros iterum promissus est, dubitans in gaudio; quamvis exprobrante angelo, quod risus ille, etiamsi gaudii fuit, tamen plenae fidei non fuit, post ab eodem angelo in fide etiam confirmata est. Ex hoc ergo puer nomen accepit. Nam quod risus ille non ad irridendum opprobrium, sed ad celebrandum gau/dium pertinebat, nato Isaac et eo nomine vocato Sarra monstravit; ait quippe: Risum mihi fecit Dominus; quicumque enim audierit, congaudebit mihi '. Sed post aliquantulum tempus ancilla de domo eicitur cum filio suo, et duo illa secundum Apostolum Testamenta significantur, Vetus et Novum, ubi Sarra illa supernae Ierusalem, hoc est civitatis Dei, figuram gerit . 119
16,
29 -
preko te trojice muževa obećano Abrahamu da će Sara roditi Izaka, dan je Božji odgovor u riječima: »Od Abrahama će nastati velik i brojan narod, te će se svi narodi zemlje njime blagoslivljati?« I tako je ovdje - i najkraće i najobilatije obećano dvoje: narod izraelski po puti i svi narodi po vjeri. 6
30. Nakon toga obećanja, pošto je Lot izbavljen iz Sodome, spu sti se s neba ognjena kiša i pretvori u pepeo cijelo područje toga bezbožnoga grada, gdje blud između muškinja bijaše uzeo tolikoga maha te postade uobičajen kao i bilo koji postupci što su dopušteni zakonima. A i ta njihova kazna bijaše tek primjer budućega božan skoga suda. Jer, zašto je zabranjeno onima koje izbaviše anđeli da se ne obaziru, ako ne zbog toga, što se u duhu ne smijemo vraćati sta romu životu, što ga po milosti preporođeni odbacuje kao odjeću, ako mislimo izbjeći posljednjem sudu? I napokon, Lotova žena koja ondje gdje se obazrela i ostade i , pretvorena u sol, dade ljudima vjernicima stanovitu začimbu po kojoj u mudrosti upoznaju kako se trebaju ču vati takvog primjera. Zatim Abraham opet u Geraru, kod kralja toga grada, Abimeleka, primijeni istu onu varku o svojoj ženi kojom se poslužio i u Egiptu, i ona mu je slično vraćena netaknutom. A kad je kralj ukorio Abra hama što je prešutio da mu je žena i rekao kako je sestra, otkrivši mu čega se bojao, Abraham je i ovo dodao: »Ona je uistinu moja sestra: kći je moga oca, iako ne i moje majke,« jer ona po ocu bijaše Abrahamu sestra, i po tome mu je bila blizak rod. A njezina je krasota bila tolika te je i u toj dobi mogla izazvati ljubav. 2
3 1 . Nakon toga, prema obećanju Božjem, rodila je Sara Abrahamu sina, i on ga nazva Izak, što se tumači kao 'smijeh'. Jer otac njegov se smijao kad mu je on obećan, čudeći se u radosti; a i mater njegova, kad ga ono ponovo obećaše trojica muževa, sumnjajući u radosti; te pošto ju je anđeo ukorio zbog toga smijeha, iako joj bijaše od radosti, ipak nije još posve vjerovala, - i nju je kasnije isti anđeo učvrstio u vjeri. Dakle, po tomu je dječak dobio ime. A da taj smijeh nije pripadao ruglu podsmijeha, nego slavi radosti, pošto je Izak ro đen i nazvan tim imenom, pokazuje Sara, jer kaže: »Gospodin mi dade smijeh, i tko god to čuje, radovat će se zajedno sa m n o m . « A l i malo vremena nakon toga iz doma je istjerana sluškinja sa svojim sinom, što - prema apostolu - označuje oba zavjeta, stari i novi, gdje Sara predstavlja lik višnjeg Jeruzalema, to jest grada Božjeg. 1
2
Post 18,18.
116
Hebr 13, 2. G e n l 8 , 18. Cf. Gen 19, 26; Sap 10, 7; Lc 17, 32. Gen 20, 12.
1 1 7 1 1 8
O Lotovu izbavljenju iz Sodome te o njezinu uništenju nebeskim og njem i o Abimeleku, kojega požuda nije mogla nauditi Sari.
1
120
115
31
Post 19,24-26. Post 20,12. 1 2
Post 17,16. Post 21,6. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O Izakovu P
0
bećanju ?o
a
imenu koje mu M i j e h u oboje roditelja, 1
DECIV. DEI
Fide Abraham Isaac immolabat.
16,
32,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
32. 1. Inter haec, quae omnia commemorare nimis longum est, temptatur Abraham de immolando dilectissimo filio ipso Isaac, ut pia eius oboedientia probaretur, saeculis in notitiam proferenda, non D e o . Neque enim omnis est culpanda temptatio, quia et gratulanda est, qua fit probatio. Et plerumque aliter animus humanus sibi ipsi innotescere non potest, nisi vires suas sibi non verbo, sed experimento temptatione quodammodo interrogante respondeat; ubi si Dei munus agnoverit, tune pius est, tune solidatur firmitate gratiae, non inflatur inanitate iactantiae. Numquam sane crederet Abraham, quod victimis Deus deleetaretur humanis; quamvis divino intonante praecepto oboediendum sit, non disputandum. Verum tamen Abra ham confestim filium, cum fuisset immolatus, resurrecturum credidisse laudandus est. Dixerat namque illi Deus, cum de ancilla et f i l io eius foras eiciendis voluntatem coniugis nollet implere: In Isaac vocabitur tibi semen. Et certe ibi sequitur ac dicitur: Et filium autem ancillae huius in magnam gentem faciam illum, quia semen tuum est . Quomodo ergo dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen, cum et Ismaelem Deus semen eius vocaverit? Exponens autem Apostolus quid sit: In Isaac vocalbitur tibi semen: Id est, inquit, non qui filii carnis, hi filii Dei, sed filiipromissionis deputantur in semen . Ac per hoc filii promissionis, ut sint semen Abrahae, in Isaac vocantur, hoc est in Christo vocante gratia congregantur. Hane ergo promissionem pater pius fideliter tenens, quia per hunc oportebat impleri, quem Deus iubebat oceidi, non haesitavit quod sibi reddi poterat im molatus, qui dari potuit non speratus. Sic intellectum est et in Epistula ad Hebraeos, et sic expositum. Fide, inquit, praecessit Abraham/ Isaac temptatus et unicum obtulit, qui promissiones suscepit, ad quem dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen, cogitans quia et ex mortuis suscitare potest Deus. Proinde addidit: Pro hoc etiam eum et in similitudinem adduxit ; cuius similitudinem, nisi illius unde di cit Apostolus Qui proprio filio non pepercit, sed pro nobis omnibus tradidit eum ? Propterea et Isaac, sicut Dominus erucem suam, ita sibi ligna ad victimae locum, quibus fuerat et imponendus, ipse portavit. Postremo quia Isaac oceidi non oportebat, posteaquam est pater ferire prohibitus, quis erat ille aries, quo immolato impletum est significativo sanguine sacrificium? Nempe quando eum vidit Abraham, cornibus in frutice tenebatur . Quis ergo illo figurabatur, nisi Iesus, antequam immolaretur, spinis Iudaicis coronatus ? 121
122:
PL511
di 1 2 3
CC 537
dg
124
dl
125
126
d f
in sem i ne M. s in Isaac M. idem antepon. & illum M.
32. 1. Među tima događajima (koje bi doista bilo dosadno spo minjati sve) nalazi se i Abrahamova kušnja zbog žrtvovanja najmili jega sina Izaka, kako bi se iskušala njegova pobožna poslušnost, te o njoj doznala poznija vremena, ne sam Bog. U z to, svaka kušnja nije za pokudu, jer je na radost ona što donosi prokušanost. I uopće, ljudski duh ne može drukčije spoznati sebe sama osim da omjeri snage svoje, odgovorivši ne riječju, nego činom na pitanja kušnje; ako on u tome prepozna dar Božji, onda je pobožan, onda se ojačava čvrstinom milosti, a ne napuhuje ispraznom hvastavošću. Abraham, naravno, ne bi nikada povjerovao, da se Bog raduje ljud skim žrtvama; pa ipak, kad zaori božanska zapovijed, mora se slušati a ne prigovarati. N u Abraham je dostojan hvale jer vjerovaše kako će sin njegov ponovo uskrsnuti, pošto bude jednom žrtvovan. Naime, kad ono ne ushtjedne ispuniti volju svoje supruge da istjera sluškinju i njezina sina, Bog mu je rekao: »Po Izaku će ti se sjeme nazivati.« I tu slijede riječi: »I od sina tvoje sluškinje načinit ću velik narod, jer je on tvoje sjeme.« Kako je onda rečeno: »Po Izaku će ti se sjeme nazivati«, kad Bog i Išmaela nazva njegovim sjemenom? Objašnjava jući to, apostol kaže: »Po Izaku će ti se sjeme nazivati; to jest: nisu sinovi puti sinovi Božji, nego sinovi obećanja računaju se kao sjeme.« Prema tome, sinovi obećanja, da bi bili sjeme Abrahamovo, nazivaju se po Izaku; po milosti koja ih poziva okupljaju se u Krista. Dakle, pobožni otac vjerno se držeći tog obećanja (jer se ono moralo ispuniti po ovomu kojeg mu Bog naređivaše zaklati) nije sumnjao da mu može i žrtvovan biti dan natrag onaj koji mu je mogao nenadano uopće biti darovan. 1
2
Tako je shvaćeno i u poslanici Hebrejima i ovako izloženo: »Vjerom je Abraham išao ispred, po Izaku stavljen na kušnju, i prikazao je svoga jedinca, on koji je primio obećanja, kojemu je rečeno: T o Izaku će ti se sjeme nazivati', misleći kako Bog može i od mrtvih uskrisiti.« Zatim je dodao: »Zato ga i navede u slici.« A koja je to slika ako ne onoga o kojemu kaže apostol: »Koji nije poštedio ni vlastitog sina, već ga je za sve nas predao«? Zbog toga i Izak - kako Gospodin svoj križ - sam je na mjesto žrtvovanja nosio drvo, na koje je imao biti položen. A na kraju, budući da nije trebalo Izaka zaklati, pošto ocu bijaše zabranjeno da ga udari, tko je bio onaj ovan, koji je žrtvovan znakovitom krvlju dopunio žrtvu? Naime, kad ga Abraham ugleda, on se bijaše rozima zapleo u grmu. A tko bijaše time nazna čen, ako ne Isus, kojega - prije nego je žrtvovan - okruniše židovskim trnjem? 3
4
M. 1
Post 21,12. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 9,8. (Prijevod prema lat. predlošku). Heb 11,17-19. (Prijevod prema Augustinovu lat. predlošku, koji je - uz to dijelom oslonjen na neuobičajen prijevod stare latinske Biblije: »Pro hoc etiam cum et in similitudinem adduxit«, dok je uobičajen oblik kao u Vulgati: »Unde eum et in parabolam accepit« - 'otuda ga dobi u slikovitu značenju'). Rim 8,32. Prema evanđeljima Novog zavjeta (Mk 15,16; Iv 19,1) krunu od trnja načiniše rimski vojnici i postaviše je Isusu na glavu. Augustin je, poput većine svojih sudobnika, za sve Isusove muke optuživao Židove. 2
3
1 2 2
1 2 3
1 2 4
1 2 5
1 2 6
467
32,1
5
d
1 2 1
16,
Cf. G e n 22, 1-14. G e n 21, 12-13. R o m 9, 8. H e b r 11, 17-19. R o m 8, 32. C f . G e n 22, 1-14.
4 5
O poslušnosti i vjeri Abrahamovoj, u kojoj je iskušavan žrtvo vanjem sina i o Sarinoj smrti.
468 Eius fides praemium ac cepit.
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 32,2 - 33
32. 2. Sed divina per angelum verba potius audiamus. Ait quippe Scriptura: Et extendit Abraham manum suam sumere machaeram, ut occideret filium suum. Et vocavit illum angelus Domini de caelo et dixit: Abraham! Ille autem dixit: Ecce ego. Et dixit: Non inicias ma num tuam super puerum, neque facias illi quicquam; nunc enim scivi quia times Deum tuum \ et non pepercisti filio tuo dilecto propter me . Nunc scivi dictum est, nunc sciri feci; neque enim hoc nondum sciebat Deus. Deinde ariete illo immolato pro Isaac filio suo vocavit, ut legitur, Abraham nomen loci illius: Dominus vidit; ut dicant hodie: In monte Dominus apparuit. Sicut dictum est: Nunc scivi, pro eo quod est: Nunc sciri feci; ita hic: Dominus vidit, pro eo quod est: Dominus apparuit, hoc est: Videri se fecit. Et vocavit angelus Domini Abraham secundo de caelo dicens: Per me ipsum iuravi, dicit Domi nus, propter quod fecisti verbum hoc et non pepercisti filio tuo dilecto propter me, nisi benedicens benedicam te, et multiplicans multiplicabo semen tuum tamquam stellas caeli et tamquam harenam, quae iuxta labium mariš. Et hereditate possidebit semen tuum civitates adversariorum, et benedicentur in semine tuo omnes gentes terrae, quia obaudisti voćem meam . Hoc modo est illa de vocatione gentium in semine / Abrahae post holocaustum, quo significatus est Christus, etiam iuratione Dei firmata promissio. Saepe enim promiserat, sed numquam iuraverat. Quid/ est autem Dei veri veracisque iuratio nisi promissi confirmatio et infidelium quaedam increpatio? d
127
6x1
do
128
PL512 CC 538
Sara viro praemortua est.
16,
32,2 -
469
33
2. Nego radije poslušajmo božanske riječi izrečene preko anđela. Pismo naime kaže: »I pruži Abraham ruku svoju da uzme nož i zakolje svojeg sina. A zovne ga anđeo Gospodnji s neba i reče: 'Abrahame! Abrahame!' O n reče: 'Evo me!' A anđeo reče: 'Ne stavljaj ruku svoju na dječaka, niti mu štogod učini; jer sada spoznah kako se bojiš Boga svojega, i nisi poštedio ni sina svojeg ljubljenog radi m e n e . ' « A ovo 'sada spoznah' znači 'sad učinih da se zna', jer je to Bog i prije ovoga znao. Pošto je ovan žrtvovan mjesto njegova sina Izaka, čita mo: »To mjesto Abraham nazva imenom 'Gospodin je vidio', tako da danas kažu: 'Gospodin se pojavio na gori.'« I kao što 'sada spo znah' stoji mjesto 'sad učinih da se zna', tako i 'Gospodin je vidio' stoji mjesto 'Gospodin se pojavio', to jest: učinio je da se vidi. 6
»I zovne anđeo Gospodnji Abrahama po drugi put s neba govoreći: 'Prisegoh se sobom samim' reče Gospodin, 'jer si poslušao riječ moju i nisi poštedio ni sina svojeg ljubljenog radi mene, blagoslovit ću te blagoslovom svojim, i umnažajući tebe umnožit ću tvoje sjeme poput zvijezda na nebu i poput pijeska duž ruba morskoga. I sjeme će tvoje zaposjesti gradove protivničke pravom baštine, i blagoslivljati će se u sjemenu tvojem svi narodi zemlje, jer si poslušao moj glas.« 8
Ovim je načinom obećanje o zvanju naroda u Abrahamovo sjeme, nakon žrtve paljenice (kojom je označen Krist), potvrđeno još i prise gom Božjom. Naime, O n je često obećavao, ali se nikad nije prisezao. A što je pak drugo prisega pravoga i istinitoga Boga ako ne potvrda obećanja i nekakav ukor nevjernicima?
32. 3. Post haec Sarra mortua est, centesimo vicesimo septimo anno vitae suae, centesimo autem et tricesimo septimo viri s u i . Decem quippe annis eam praecedebat aetate; sicut ipse, quando sibi ex illa promissus est filius, ait: Si mihi annorum centum nascetur filius, et si Sarra annorum nonaginta pariet? . Tune emit agrum Abraham, in quo sepelivit u x o r e m . Tune ergo secundum narrationem Stephani in terra illa est collocatus, quoniam coepit i b i esse possessor; post mortem scilicet patris sui, qui colligitur ante biennium fuisse defunetus .
3. Nakon toga umre Sara, u stotinu dvadeset i sedmoj godini svojeg života, a u stotinu trideset i sedmoj godini muževljevoj. Jer on je bio deset godina stariji od nje, kako i sam reče kad mu bijaše obećan sin od nje: »Zar će se meni stogodišnjaku roditi sin, i zar će Sara u devedesetoj roditi?« Tad je Abraham kupio polje, u kojem je pokopao svoju ženu. Tada se, prema Stjepanovu izvješću, naselio u toj zemlji, jer tek tu postade posjednikom; naime, nakon smrti svo jega oca, koji se računa da je umro dvije godine prije toga.
33. Deinde Rebeccam neptem Nachor patrui sui, cum annorum quadraginta esset Isaac, duxit uxorem, centesimo scilicet et quadragesimo anno vitae patris sui, triennio post mortem matris suae. Ut autem illam duceret, quando ab eius patre in Mesopotamiam servus missus est, quid aliud demonstratum est, cum eidem servo dixit Abraham: Pone manum tuam sub femore meo, et adiurabo te per
33. A zatim, kad Izaku bijaše četrdeset godina, oženi se Rebekom, unukom svojega strica Nahor a, to jest: u stotinu i četrdesetoj godini očeva života, a tri godine nakon majčine smrti. K a d je otac njegov poslao slugu u Mezopotamiju, da bi ovu doveo, i kad je istomu sluzi Abraham rekao: »Stavi svoju ruku pod moje bedro i zaprisegnut
129
130
131
9
10
132
Quae praenuntient Isaac nuptiae.
dp
d l
d
tu M. memetipsum M. sicut M. est add. M. P per om. CC. m
d n
d o
D
6 7 8
1 2 7
1 2 8
G e n 22, 10-12. G e n 22, 14-18.
9 10
Post 22,10-12. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 12,14. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 22,15-18. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 17,17. Dj 7,4.
O Rebeki, unuci Nahorovoj, koju Izak uze za ženu.
470
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
PL513
471
33-34
ću te Gospodinom Bogom neba i Gospodinom zemlje, da sinu mojem Izaku ne dovedeš ženu između kćeri Kanaanaca« , - što li je time drugo pokazano ako ne kako je od toga bedra imao doći u puti Go spodin Bog neba i Gospodin zemlje? A ovo nisu neznatne crte one pretkazane istine, koju vidimo da se ispunja u Kristu.
34. Quid autem sibi vult, quod Abraham post mortem Sarrae Cetturam duxit uxorem ? Ubi absit ut incontinentiam suspicemur, praesertim in illa iam aetate et in illa fidei sanctitate. A n adhuc procreandi filii quaerebantur, cum iam Deo promittente tanta multiplicatio filiorum ex Isaac per stellas caeli et harenam terrae fide probatissima teneretur? Sed profeeto si Agar et Ismael, doctore Apostolo, significaverunt carnales Veteris Testamenti , cur non etiam Cettu ra et filii eius significent carnales, qui se ad Testamentum Novum existimant pertinere? Ambae quippe et uxores Abrahae et coneubinae sunt appellatae; Sarra vero numquam dicta est coneubina./ Nam et quando data est Agar Abrahae, ita scriptum est: Et apprehendit Sara uxor Abram Agar Aegyptiam ancillam suam post decem annos, quam habitaverat Abram I in terra Chanaan, et dedit eam Abram viro suo ipsi uxorem . De Cettura autem, quam post obitum Sarrae ac cepit, sic legitur: Adiciens autem Abraham sumpsit uxorem, cui no men Cettura . Ecce ambae dicuntur uxores; ambae porro coneubinae fuisse reperiuntur, postea dicente Scriptura: Dedit autem Abra ham omnem censum suum Isaac filio suo, et filiis coneubinarum suarum dedit Abraham dationes et dimisit eos ab Isaac filio suo adhuc se vivo ad orientem, in terram orientis . Habent ergo nonnulla munera filii coneubinarum, sed non perveniunt ad regnum promissum, nec haeretici, nec Iudaei carnales, quia praeter Isaac nullus est he res, et non qui filii carnis, hi filii Dei, sed filii promissionis deputantur in semine , de quo dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen . Neque enim video, cur etiam Cettura post uxoris mortem dueta, nisi propter hoc mysterium, dicta sit coneubina. Sed quisquis haec non vult in istis significationibus aecipere, non calumnietur Abrahae. Quid si enim et hoc provisum est contra haereticos futuros secundarum adversarios nuptiarum, ut in ipso patre multarum gentium post obitum coniugis iterum coniugari demonstraretur non esse pecca tum? Et mortuus est Abraham, cum esset annorum centum septua ginta quinque . Annorum ergo septuaginta quinque Isaac filium dereliquit, quem centenarius genuit.
34. Koji je smisao tomu što se Abraham nakon Sarine smrti ože nio Keturom? Nek je daleko od nas da bismo tu pomislili na neuzdržnost, osobito u onoj njegovoj dobi i u svetosti njegove vjere. D a li je još tražio rađanje djece, iako je Božjim najpouzdanijim obeća njem već bilo zajamčeno mnoštvo sinova po Izaku poput zvijezda na nebu i pijeska na zemlji? A l i ako su - kako apostol naučava - i Hagara i Ismael označivali putene ljude Staroga zavjeta, zašto ne bi Ketura i njezini sinovi označivali one putenike koji misle kako pripa daju Novomu zavjetu? I zaista, obje su one nazivane i ženama i suložnicama Abrahamovim; dočim Sara nije nikad nazvana suložnicom. Naime, kad je Hagara dana Abrahamu, pisano je: »Tako, pošto je Abraham proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svojem mužu Abramu za ženu.« Dočim o Keturi, koju je uzeo nakon Sarine smrti, čitamo ovo: »Abraham je sebi uzeo još jednu ženu, - zvala se K e t u r a . « 1 tako su obje nazvane ženama, i obje su se pokazale suložnicama, jer Sveto pismo poslije kaže: »Abraham prenese sav svoj imutak na Izaka; a sinovima od svojih suložnica dade Abraham samo darove i još ih za svoga života razašalje po istoku - daleko od svoga sina Izaka - u Istočni kraj.«
133
134
135
CC539
16,
Dominum Deum caeli et Dominum terrae, ut non sumas uxorem filio meo Isaac a filiabus Chananaeorum , nisi Dominum Deum caeli et Dominum terrae in carne, quae ex illo femore trahebatur, fuisse venturum? Numquid haec parva sunt praenuntiatae indicia veritatis, quam compleri videmus in Christo? d q
Quae Cetura filiique significent.
16, 33 - 34
136
137
138
139
140
dr
d c
d r
141
i de M. quinque hic et infra om.
1
2
3
4
Dakle, sinovi suložnica dobivaju neke darove, ali ne stižu u obećano kraljevstvo, kao ni krivovjerci, ni Zidovi putenici, jer osim Izaka nema drugoga baštinika, i »nisu sinovi puti sinovi Božji, nego se si novi obećanja računaju kao sjeme,« o kojem je rečeno: »Po Izaku će ti se sjeme nazivati.« I ne vidim zašto je Ketura, koju dovede nakon ženine smrti, nazvana suložnicom, ako ne zbog toga otajstva. A l i tko god ne želi prihvatiti takva tumačenja, neka ne kori Abrahama. Što ako je i to predviđeno protiv budućih krivovjeraca, protivnika ponov nog braka, kako bi se u primjeru samoga oca mnogih naroda poka zalo da ponovan brak nakon smrti supruge nije grijeh? 5
I umre Abraham, kad mu je bilo stotinu sedamdeset i pet godina. Ostavio je, dakle, sina Izaka stara sedamdeset i pet godina, jer bijaše stogodišnjak kad mu se ovaj rodio.
edd. 1
1 3 3
1 3 4
1 3 5
1 3 6
1 3 7
1 3 8
1 3 9
1 4 0
1 4 1
G e n 24, 2-3. Cf. G e n 25, 1. Cf. G a l 4, 24. G e n 16, 3. G e n 25, 1. G e n 25, 5. R o m 9, 8. G e n 21, 12. Cf. G e n 25, 7.
1
Post 24,2. (Prijevod prema lat. predlošku).
Gal 4,24. Post 16,3. Post 25,1. Post 25,5-6. Rim 9,8. Rim 9,7. Riječ je o montanistima, krivovjercima koji su drugi brak smatrali grijehom, pro povijedajući tako »savršenije« ćudoređe od samog Svetog pisma. Montanisti su djelovali u II st. osobito u rimskoj Africi zagovarajući strogi asketizam. Augustin inače smatra kako je uzdržanost bez braka bolja od braka (vidi X X X V I poglavlje). 2 3 4 5
6
7
Kako treba razumjeti ono što se Abraham nakon Sarine smrti oženio Keturom.
472 D e
e
m
i
n
l
s
. § quid indicaverit divina responsio.
D E CIV. D E I
35.
J
^
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 35 - 36
Iam ex hoc, quemadmodum per posteros Abrahae civitatis
.
. .
.
.
.
.
.
T
procurrant tempora, videamus. A primo igitur anno vitae Isaac usque ad sexagesimum, quo ei nati sunt filii, illud memorabile est, quod, cum i l l i Deum roganti ut pareret uxor eius, quae sterilis erat, concessisset Dominus quod petebat, atque haberet illa conceptum, gestiebant gemini adhuc in utero eius inclusi. Qua molestia cum angeretur, Dominum interrogavit accepitque responsum: Duae gentes in utero tuo sunt et duo populi de ventre tuo separabuntur et populus populum superabit et maior serviet minori . Quod Paulus apostolus magnum vult intellegi gratiae documentum, quia nondum illis natis nec aliquid agentibus boni seu mali sine ullis bonis meritis eligitur minor maiore reprobato ; quando procul dubio, quantum attinet ad originale peccatum, ambo pares erant; quantum autem ad proprium, ullius eorum nullum erat. Sed nunc de hac re dicere aliquid latius instituti operis ratio non sinit, unde i n aliis multa iam diximus . Quod autem dictum est: Maior serviet minori, nemo fere no stro rum aliter intellexit, quam maiorem populum Iudaeorum minori Christiano populo serviturum. / Et revera quamvis in gente Idumaeorum, quae nata est de maiore, cui duo nomina erant (nam et Esau vocabature et Edom, unde Idumaei), hoc videri possit imple tum, quia postea superanda fuerat a populo, qui ortus est ex minore, id est Israelitico, eique fuerat futura subiecta: tamen in aliquid maius intentam fuisse istam prophetiam, qua dictum est: Populus populum superabit et maior serviet minori, convenientius creditur. Et quid est hoc, nisi quod in Iudaeis et Christianis evidenter impletur? D
e i
142
cc 540
143
d s
144
d t
PL 514
In Abraham ad Isaac promis sio fuit.
36. Accepit etiam Isaac tale oraculum, quale aliquotiens pater eius acceperat. De quo oraculo sic scriptum est: Facta est autem fames super terram praeter famem, quae prius facta est in tempore Abrahae. Abiit autem Isaac ad Abimelech regem Philistinorum in Gerara. Apparuit autem illi Dominus et dixit: Noli descendere in Aegyptum; habita autem in terra, quam tibi dixero, et incole in terra hac; et ero tecum et benedicam te. Tibi enim et semini tuo dabo omnem ter ram hane, et statuam iuramentum meum, quod iuravi Abrahae patri tuo; et multiplicabo semen tuum tamquam stellas caeli, et dabo semi ni tuo omnem terram hane, et benedicentur in semine tuo omnes gen tes terrae, pro eo quod obaudivit Abraham pater tuus voćem meam et custodivit praecepta mea et mandata mea et iustificationes meas et
16,
35 -
3 5 . A sad da razvidimo kojim načinom protjecahu vremena grada Božjega preko Abrahamovih potomaka. Dakle, od prve godine Izakova života sve do njegove šezdesete, kad mu se rodiše sinovi, značajno je ono što kad je zamolio u Boga da mu žena rodi (koja bijaše jalovom), Bog mu bijaše već dopustio to što je tražio i ona je bila začela, i već su se borili između sebe blizanci zatvoreni u njezinoj utrobi. K a d ona, uznemirena od te nezgode, upita Gospodina, dobi ovaj odgovor: »Dva su plemena u tvojoj utrobi, i dva će se naroda od tvojeg krila odijeliti, i narod će nad narodom vladati, i stariji će služiti mlađemu.« A to apostol Pavao želi razumjeti kao veliko svje dočanstvo o milosti, jer dok oni još nisu bili ni rođeni i nisu ništa učinili ni dobro ni zlo, bez ikakvih dobrih zasluga - mlađi je izabran, a stariji odbačen; i bez ikakve dvojbe, što se tiče istočnog grijeha, tada obojica bijahu jednaki, a što se pak tiče njihova vlastitog grijeha, ni jedan ga još nije imao.
1 4 2
1 4 3 1 4 4
in] et in M. nostrum M. Gen 25, 23. Rom 10-13. Cf. De gratia Christi et de peccato originali; De gratia et libero arbitrio; De correptione et gratia.
a
S
or o biizana^ia što još bijahu u in
u
trobi. °
J
2
A l i , namjena poduzetog djela ne dopušta raspravljati sada šire o tome predmetu, jer smo o njemu već mnogo govorili u ostalim knjigama. Ono što je rečeno: »Stariji će služiti mlađemu« gotovo nitko od naših nije shvatio drukčije nego da će stariji narod Židova služiti mlađemu narodu kršćana. Zapravo, iako se to čini ispunjenim u puku Idumejaca, koji je potekao od starijega sina, koji je imao dva imena - zvaše se, naime, i Ezav i Edom, te otuda Idumejci - jer će te poslije svladati narod potekao od mlađega sina, naime Izraelci, i oni će mu biti pod vrgnuti, - ipak je prikladnije vjerovati, kako je to proroštvo namije njeno čemu većem, to jest kad je rečeno: »I narod će nad narodom vladati, i stariji će služiti mlađemu«, što je to ako ne ono što je bjelo dano ispunjeno u Zidovima i kršćanima? 36. I Izak je primio onakvo proroštvo kakvo je i njegov otac pri mio nekoliko puta. O tome proroštvu ovako je pisano: »U zemlji zavlada glad, različita od prijašnje što je bila za vrijeme Abrahama, pa Izak ode Abimeleku, kralju Filistejaca, u Geraru. Ukaza mu se Gospodin i reče: 'Ne silazi u Egipat: boravi u zemlji koju ću ti ozna čiti. U ovoj se zemlji nastani, ja ću s tobom biti i blagoslivljati te; tebi i tvojemu sjemenu dat ću svu ovu zemlju, i obnovit ću prisegu svoju kojom sam se prisegao tvojemu ocu Abrahamu; i umnožit ću sjeme tvoje kao zvijezde na nebu, i dat ću sjemenu tvojem cijelu ovu zemlju, i u sjemenu tvojem blagoslivljat će se svi narodi zemlje, zbog toga što je otac tvoj Abraham poslušao moj glas i pokorio se mojim nalozima i zapovijedima mojim i odredbama mojim i zakonima mojim.« 1
1
d t
što je označio V
1
Post 25,23. Rim 9,11-13. Augustin se poslužio pričom o Ezavu za tri točke svojeg nauka: (1) Bog u svojoj milosti izabire stanovite pojedince i prije bilo kakve njihove zasluge; to je ujedno i glavni predmet njegove polemike s pelagijancima, u posljednjim godinama nje gova života. (2) Izjava o tome da će stariji sin služiti mlađemu ima dvostruko značenje: ne samo što su potomci Ezava imali služiti Izraelcima, kao u Davidovo doba, nego oni pretkazuju i sudbinu Židova, koji će služiti kršćanima. (3) Biblijska izjava da nerođena djeca nisu učinila ništa ni dobro ni zlo poslužila je za pobijanje platonika i tvrdnje o grijesima prije rođenja (Vidi O Kristovoj milosti i istočnom grijehu, 2,31,36). 2
d s
473
36
1
Post 26,1-5. (Prijevod većinom prema Augustinovu lat. predlošku).
O proroštvu i blagoslovu, koje je Izak primio isto onako kao i njegov otac, a voljen zbog očevih zasluga.
474
D E civ. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 3 6 - 3 7
145
legitima mea . Iste patriarcha nec uxorem habuit aliam nec aliquam concubinam, sed posteritate duorum geminorum ex uno concubitu procreatorum contentus fuit. Timuit sane etiam ipse periculum de pulchritudine coniugis, cum habitaret inter alienos, fecitque quod pater, ut eam sororem diceret, taceret uxorem; erat enim ei propinqua e t paterno et materno sanguine; sed etiam ipsa ab alien i s , cognito quod u x o r esset, mansit intacta . Nec ideo tamen istum patri eius prae/ferre debemus, quia iste nullam feminam praeter unam coniugem noverat. Erant enim procul dubio paternae fidei et oboedientiae merita potiora, in tantum, ut propter illum dicat Deus huic se facere bona quae facit. Benedicentur, inquit, in semine tuo omnes gentes terrae, pro eo quod obaudivit Abraham pater tuus voćem meam et custodivit praecepta mea et mandata mea et iustificationes meas et legitima mea', et alio rursus oraculo: Ego sum, inquit, Deus Abraham patris tui, noli timere; tecum enim sum et benedixi te et multiplicabo semen tuum propter Abraham patrem tuum ; ut intellegamus quam časte Abraham fecerit, quod hominibus impudicis et nequitiae suae de Scripturis sanetis patrocinia requirentibus vide tur fecisse libidine; deinde ut etiam hoc noverimus, non ex bonis singulis inter se homines comparare, sed in uno quoque consideremus universa. Fieri enim potest, ut habeat aliquid in vita et moribus quispiam, quo superat alium, / idque sit longe praestabilius quam est illud, unde ab alio superatur. Ac per hoc sano veroque iudicio, cum continentia coniugio praeferatur, melior est tamen homo fidelis coniugatus quam continens infidelis. Sed infidelis homo non solum mi nus laudandus, verum etiam maxime detestandus est. Constituamus ambos bonos; etiam sic profeeto melior est coniugatus fidelissimus et oboedientissimus Deo quam continens minoris fidei minorisque oboedientiae. S i vero paria sint cetera, continentem coniugato praeferre quis ambigat? du
dv
dz
146
147
Dei civitas in exordio fuit iuventutis ab Israel ad David [37-43] Quid significet E^au^beLT cens.
37. Duo igitur Isaac filii Esau et Iacob pariter crescunt. Primatus s transfunditur in minorem ex pacto et placito inter illos, eo quod lenticulam, quem cibum minor paraverat, maior immoderatius concupivit, eoque pretio primogenita sua fratri iuratione interposita vendidit . Ubi discimus in vescendo non cibi genere, sed aviditate immodesta quemque culpandum. Senescit Isaac eiusque oculis per
m a i o r i
148
ea
16,
Ovaj praotac nije imao druge žene i nije imao nikakve suložnice, nego bijaše zadovoljan potomstvom dvojice blizanaca začetih jednim jedi nim obležajem. A i on se zaista bojao pogibelji zbog ljepote svoje supruge, kad prebivaše među tuđincima, te je postupio kao i njegov otac, i zvao ju je sestrom a prešućivao je da mu je žena; ona mu, naime, bijaše blizak rod i po očevoj i po majčinoj krvi; ali i ona ostade netaknuta od tuđinaca, kad se doznalo da mu je žena. N u , njega ne treba pretpostavljati njegovu ocu zbog toga što nije poznavao ni jedne druge žene osim svoje supruge. Naime, zasluge očeve vjernosti i po slušnosti bijahu, bez ikakve dvojbe, veće tako te Bog reče kako zbog oca njegova čini dobra koja mu čini: »I u sjemenu tvojem blagoslivljat će se svi narodi zemlje, zbog toga što je otac tvoj Abraham poslušao moj glas i pokorio se mojim nalozima i zapovijedima mojim i odred bama mojim i zakonima mojim;« i opet u drugome proroštvu: »Ja sam Bog oca tvojega Abrahama: Ne boj se, ja sam s tobom! Blagoslo vit ću te i umnožiti sjeme tvoje zbog Abrahama, oca tvojega.« 2
Tako da možemo shvatiti, kako je Abraham čedno postupio a u stvari u kojoj se čini kako je tako učinio iz požude (i to onim bestidnim ljudima koji traže potkrepe svojoj opačini u Svetome pismu); te za tim, da bismo i naučili, kako ne smijemo ljude uspoređivati na teme lju njihovih pojedinih dobara, nego u svakome od njih trebamo raz motriti sveukupnost. Jer može se dogoditi, da čovjek u životu i običa jima ima štogod čime nadmašuje drugoga, i da je ta izvrsnost daleko veća od onoga u čemu drugi njega nadmašuje. I prema toj zdravoj i istinskoj prosudbi, iako se uzdržnost pretpostavlja braku, ipak je bolje oženjen vjernik negoli uzdržan nevjernik. I ne samo što je nevjernik manje dostojan hvale nego je još u najvećoj mjeri zaslužio prezir. Uzmimo i da su obojica dobri ljudi; pa i u tome slučaju, zaista je bolji onaj oženjen čovjek koji je posve vjeran i posve poslušan Bogu negoli uzdržanik koji je manje vjere i manje poslušnosti. A k o su pak ostale stvari jednake, tko bi dvojio oko toga da uzdržanika pretpostavi oženjenomu?
Prva mladost Božje države od Izraela do Davida [37-43] 37. Dakle, dvojica Izakovih sinova, Ezav i Jakov, odrastaju zajedno. Stariji prenese svoje prvorodstvo na mlađega nagodbom i ugovorom između njih dvojice, jer se stariji prekomjerno zaželio sočivice, variva što ga je mlađi skuhao, pa je uz tu cijenu prodao svoje prvo rodstvo bratu, pošto mu se prije prisegao. T u učimo kako pri jedenju krivnju čovjeku ne donosi vrsta jela, nego neumjerena pohlepa. Ostarje Izak i od starosti vid mu se očinji gasio. Hoće blagosloviti 1
et om. M. alienigenis M. eius add. M. immoderata M.
1 4 5
1 4 6
1 4 7
1 4 8
G e n 26, Cf. G e n Cf. G e n Cf. G e n
1-5. 26, 7-11. 26, 24. 25, 29-34.
475
36-37
Post 26,24. Post 25,29-34.
o
onim stvarima U
jakovu o?ajstveno pretkazuju,
476
CC 542
DECIV. DEI
16,
37
O DRŽAVI BOŽJOJ
senectam visus aufertur. Vult benedicere filium maiorem et pro illo nesciens benedicit minorem, pro fratre maiore, qui erat pilosus, se paternis manibus supponentem, haedinis sibi pelliculis coaptatis ve lut aliena peccata portantem. Iste dolus Iacob ne putaretur fraudulentus dolus et non in eo magnae rei mysterium / quaereretur, supe rius praedixit Scriptura: Et erat Esau homo sciens venari, agrestis; Iacob autem homo simplex, habitans domum '. Hoc nostri quidam interpretati sunt sine dolo. Sive autem sine dolo sive simplex sive potius sine fictione dicatur, quod est graece ciirXaaTos, quis est in ista percipienda benedictione dolus hominis sine dolo? Quis est dolus simplicis, quae fictio non mentientis, nisi profundum mysterium veritatis? Ipsa autem benedictio qualis est? Ecce, inquit, odor filii mei tamquam odor agri pleni, quem benedixit Dominus. Et det tibi Deus de rore caeli et de ubertate terrae et multitudinem frumenti et vini, et serviant tibi gentes et adorent te principes et fiere dominus fratris tui et adorabunt te filii patris tui. Qui maledixerit te, maledictus; et qui benedixerit te, benedictus °. Benedictio igitur Iacob praedicatio est Christi in omnibus gentibus. Hoc fit, hoc agitur. Lex et Prophetia est Isaac; etiam per os Iudaeorum Christus ab illa benedicitur, velut a nesciente, quia ipsa nescitur. Odore nominis Christi, sicut ager, mundus impletur; eius est benedictio de rore caeli, hoc est de verborum pluvia divinorum, et de ubertate terrae, hoc est congregatione populorum; eius est multitudo frumenti et vini, hoc est multitudo quam colligit frumentum et vinum in Sacramento corporis eius et sanguinis. E i serviunt gentes, ipsum adorant principes. Ipse est do minus fratris sui, quia populus eius dominatur Iudaeis. Ipsum ado rant filii patris eius, hoc est filii Abrahae secundum fidem; quia et ipse filius est Abrahae secundum carnem. Ipsum qui maledixerit, maledictus, et qui benedixerit, benedictus est. Christus, inquam, no ster etiam ex ore Iudaeorum quamvis errantium, sed tamen Legem Prophetasque cantantium benedicitur, id est veraciter dicitur; et alius benedici putatur, qui ab eis errantibus exspectatur. Ecce benedictionem promissam repetente maiore expavescit Isaac et alium se pro alio benedixisse cognoscit ; miratur et quisnam ille sit percontatur; nec tamen se deceptum esse conqueritur; immo confestim revelato sibi intus in corde magno sacramento devitat indignationem, confirmat benedictionem. Quis ergo, inquit, venatus est mihi venationem et intulit mihi? Et manducavi ab omnibus, anteguam tu venires; et benedixi eum, et benedictus sit . Quis non hic maledictionem po tius exspectaret irati, si haec non superna / inspiratione, sed terreno more gererentur? O res gestas, sed prophetice gestas; in terra, sed eh
149
ec
15
ed
P L 5 1 6
66
151
c c
5 4 3
16,
477
37
starijega sina a mjesto njega ne znajući blagoslovi mlađega, mjesto starijega brata, koji bijaše runjav, jer se ovaj podmetnuo očinskim rukama zamotan u kožu kozleta, kao da nosi tuđe grijehe. Kako se ta lukavost Jakovljeva ne bi smatrala prijevarnom obmanom, te se tako u tome ne bi tražilo otajstvo velike stvari, Sveto pismo već prije reče: »Ezav bijaše umješan lovac, čovjek pustare; a Jakov jednosta van, i boravio je u domu.« 2
Neki su naši ovo 'jednostavan' (simplex) preveli kao 'bez prijevare' (sine dolo). N u , bilo 'bez prijevare' bilo 'jednostavan' bilo radije 'bez himbe' (sine fictione), što je grčki ajtXaoxog (neprijetvoran), - kakva je prijevara u tome kad čovjek 'bez prijevare' dobije blagoslov? A kakva je prijevara jednostavnoga, kakva je himba onoga koji ne laže, ako nije posrijedi duboko otajstvo istine ? A kakav je opet sam blago slov? Izak kaže: »Evo, miris je sina mojega poput mirisa obilata polja, koje je Gospodin blagoslovio. I dao ti Bog rosu s nebesa i rodnost zemlje i obilje žita i vina, i služili ti narodi i štovali te knezi; bratom svojim gospodari i što vat će te sinovi oca tvojega. Tko te prokune, neka je proklet; a tko te blagoslovi, nek je blagoslovljen.« Dakle, blagoslov Jakovljev najava je Krista među svima pucima. Tako biva i tako se ostvaruje. 3
Izak je zakon i proroštvo; tima se Krist blagoslivlje i preko usta Žido va; biva blagoslovljen od onoga koji kao da ne zna, jer se zakon i proroštvo ne poznaju. Mirisom Kristova imena svijet se ispunjava kao polje; njegov je blagoslov rosom nebeskom, to jest: kišom božanskih riječi; i plodnošću zemlje, to jest: okupljanjem naroda; njegovo je izobilje žita i vina, to jest: mnoštvo što ga okuplja žito i vino u svetotajstvu njegova tijela i krvi. Njemu služe puci, njega štuju knezi. O n je gospodar brata svojega, jer puk njegov vlada Židovima. Njega štuju sinovi oca njegova, to jest: sinovi Abrahamovi po vjeri; jer i sam je sin Abrahamov po puti. I tko njega prokune, proklet je, a tko ga blagoslovi, blagoslovljen je. I Krist je naš, kažem, blagoslivljan, naime istinski kazivan, čak i ustima Židova, koji iako zalutali, ipak pjevaju zakon i proroke, makar misle kako se drugi blagoslivlje, ko jega oni zabludjeli očekuju. 4
I kad njegov stariji sin zatraži, vrativši se, obećani blagoslov, Izak se silno prepadne i spozna kako je jednoga sina blagoslovio mjesto dru goga; čudi se i ispituje tko je taj, ali se ne žali da je bio prevaren; dapače, kako mu je odmah u srcu otkriveno veliko otajstvo , on suspreže gnjev i potvrđuje blagoslov. Kaže: »Pa tko je onda bio onaj što je divljači ulovio i meni već donio? Blagovao sam je prije nego si ti došao; onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.« Tko ovdje 6
e b
Et om M fi ju' ' ed !j de congregatione M. cognoscens M. e c
e e
1 4 9
Gen 25 27.
2
o s t
3
r i
^ ^ ' 2 7 - (Prijevod prema lat. predlošku). P J ° d bez prijevare' (sine dolo) pruža paradoks o 'prijevari bez prijevare', o čemu se podrobnije govori u Pitanjima o Heptateuhu, 1,74. Inače, simplex (jednostavan) ovdje možda znači: smiren, krotak, sređen, nasuprot nemirnom lovcu. Riječ je o drugom Mesiji, kojega Židovi očekuju, dok je on zapravo došao u Kristu. Post 27,33. To jest sacramentum, događaj znakovitog i proročkog značenja, koji je dio božan ske namisli, koju na svoj način razotkriva. 4
6
e v
478
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 37 - 38,2
caelitus; per homines, sed divinitus! Si excutiantur singula tantis fecunda mysteriis, multa sunt implenda volumina; sed huic operi mo dus moderate imponendus nos in alia festinare compellit. Semen Abra hae in Iacob benedicitur.
38. 1. Mittitur Iacob a parentibus in Mesopotamiam, ut ibi ducat uxorem. Patris mittentis verba haec sunt: Non accipies uxorem ex filiabus Chananaeorum; surgens fuge in Mesopotamiam in domum Bathuel, patris matris tuae, et sume tibi inde uxorem de filiabus ha ban, fratris matris tuae. Deus autem meus benedicat te et augeat te et multiplicet te; et eris in congregationes gentium; et det tibi benedictionem Abraham patris tui, tibi est semini tuo post te, ut heres fias terrae incolatus tui, quam dedit Deus Abrahae . Hic iam intellegimus se152
gregatum semen Iacob ab alio semine Isaac, quod factum est per Esau. Quando enim dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen , pertinens utique semen ad civitatem Dei, separatum est inde aliud se men Abrahae, quod erat in ancillae filio, et quod futurum erat in filiis Cetturae. Sed adhuc erat ambiguum de duobus geminis filiis Isaac, ad utrumque an ad unum eorum illa benedictio pertineret; et si ad unum, quisnam esset illorum. Quod nunc declaratum est, cum prophetice a patre benedicitur Iacob et dicitur ei: Et eris in congregatio 153
ef
nes gentium, et det tibi benedictionem Abraham patris tui.
PL517 Iacob oraculum accepit.
CC 544
38. 2. Pergens itaque in Mesopotamiam Iacob in somnis accepit oraculum, de quo sic scriptum est: Et exiit Iacob a puteo iurationis et profectus est in Charran et devenit in locum et dormivit ibi; occiderat enim sol; et sumpsit ex lapidibus loci et posuit ad caput suum et dormivit in loco illo et somniavit. Et ecce scala stabilita super terram, cuius caput pertingebat ad caelum; et angeli Dei ascendebant et descendebant per illam, et Dominus incumbebat super illam et dixit: Ego sum Deus Abraham patris tui et Deus Isaac, noli timere; terram, in qua tu dormis super eam, tibi dabo illam et semini tuo; et erit semen tuum sicut harena terrae, et dilatabitur supra mare et in Africum et in aquilonem et ad orientem; et benedicentur in te omnes tri bus terrae et in semine tuo. Et ecce ego sum tecum, custodiens te ini omni via quacumque ibis, et reducam te in terram hane, quia non te derelinquam, donec faciam omnia, quae tecum locutus sum. Etsurrexit Iacob de somno suo et dixit: Quia est Dominus in loco hoc, ego autem nesciebam. Et timuit et dixit: Quam terribilis locus hic! non est hoc nisi domus Dei et haec porta est caeli. Et surrexit Iacob et sumpsit lapidem, quem supposuit ibi sub caput suum , et statuit eg
eh
e f
e
an antepon. M. § est add. M. sub caput suum] ad caput M.
16,
1 5 2
G e n 28, 1-4. G e n 21, 12.
38,2
479
ne bi prije očekivao prokletstvo rasrđenoga, da se to nije dogodilo po nebeskome nadahnuću, nego na zemaljski način? To su zbiljski doga đaji, ali se proročanski dogodiše; na zemlji, ali voljom nebesa; po ljudima, ali kao Božje djelo! Kad bi se sve pojedinosti bremenite tako velikim otajstvom pretresale, time bi se mnogi svesci ispunili; ali ovome se djelu mora staviti razborita granica, što nas sili požuriti k ostalim predmetima.
38. 1. Roditelji poslaše Jakova u Mezopotamiju, da se odatle oženi. Ovo su riječi oca koji ga je slao: »Nemoj uzimati ženu od kćeri kanaanskih; ustani i požuri u Mezopotamiju, u dom Betuela, oca svoje majke, i uzmi sebi za ženu jednu od kćeri Labana, brata svoje majke. A moj Bog neka te blagoslovi, nek te uveća i umnoži; i postat ćeš mnoštvom naroda; i neka i tebi podari blagoslov Abrahama, oca tvojega, tebi i sjemenu tvojem nakon tebe, da postaneš baštinikom zemlje koju nastavaš, koju Bog dade Abrahamu.« Ovdje već doznajemo kako je Jakovljevo sjeme odvojeno od onoga drugoga Izakova sjemena, koje je poteklo po Ezavu. Naime, kad je rečeno: »Po Izaku će ti se sjeme nazivati,« misleći na sjeme što pripada gradu Božjem, od toga je odvojeno ono drugo Abrahamovo sjeme (koje bijaše u sinu sluškinjinu i koje je imalo biti u sinovima Keturinim). Ali još je bilo dvojbe oko dvojice blizanaca Izakovih, da li je onaj blagoslov pripadao obojici ili jednomu od njih; ako pak jednomu, koji bi to bio. A to je sada razjašnjeno, kad je otac Jakova proročanski blagoslovio i rekao mu: »I postat ćeš mnoštvom naroda; i neka i tebi podari blagoslov Abrahama, oca tvojega.« 1
2
2. Na putu u Mezopotamiju, Jakov u snu primi proroštvo, o ko jem je pisano: »Jakov ostavi Zdenac prisege i zaputi se u Haran. Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onoga mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. I Gospodin stajaše nad njima te mu reče: 'Ja sam Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Ne boj se! Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome sjemenu. Tvojeg će sjemena biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim sjemenom blagoslivljati svi narodi zemlje. Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš, te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.' Jakov se probudi od sna te reče: 'Zaista se Gospo din nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!' Potresen, uzviknu: 'Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!' Jakov usta i uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod gla-
e h
1 5 3
37 -
1 2
Post 28,1-4. (Prijevod prema lat. predlošku). Post 21,12.
O tome kako je Jakov poslan u Mezopotamiju da uzme sebi ženu i o onome što mu se na putu u snu ukazalo, te o njegove četiri žene, iako je tražio samo jednu.
480
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
16, 38,2-39
ei
illum titulum et superfudit oleum in cacumen eius; et vocavit Iacob nomen loci illius: Domus Dei . Hoc ad prophetiam pertinet; nec mo 154
re idololatriae lapidem perfudit oleo Iacob, velut faciens illum Deum; neque enim adoravit eumdem lapidem vel ei sacrificavit; sed quoniam Christi nomen a chrismate est, id est ab unctione, profecto figuratum est hic aliquid, quod ad magnum pertineat sacramentum. Scalam vero istam intellegitur ipse Salvator nobis in memoriam revocare in Evangelio, ubi, cum dixisset de Nathanael: Ecce vere Israelita, in quo dolus non est , quia Israel viderat istam visionem (ipse 155
est enim Iacob), eodem loco ait: Amen, amen, dico vobis, videbitis caelum apertum et angelos Dei ascendentes et descendentes super Fi lium hominis . 156
Quae fuerit iacob famiha.
3 8 . 3. Perrexit ergo Iacob in Mesopotamiam, ut inde acciperet uxorem. Unde autem illi acciderit quattuor habere feminas, de quibus duodecim filios et unam filiam procreavit, cum earum nullam concupisset illicite, indicat Scriptura divina. Ad unam quippe accipiendam venerat; sed cum illi altera pro altera supposita fuisset, nec ipsam dimisit, qua nesciens usus fuerat in nocte, ne ludibrio eam videretur habuisse, et eo tempore, quando multiplicandae posteritatis causa plures uxores lex nulla prohibebat, accepit etiam illam, cui uni iam futuri coniugii fidem fecerat. Quae cum esset sterilis, ancillam suam, de qua filios ipsa susciperet, marito dedit; quod etiam maior soror eius, quamvis peperisset, imitata, quoniam multiplicare prolem cupiebat, effecit. Nullam Iacob legitur petisse praeter unam, nec usus plurimis nisi gignendae prolis officio, coniugali iure servato, ut neque hoc faceret, nisi uxores eius id fieri flagitassent, quae corporis / viri sui habebant legitimam potestatem . Genuit ergo duodecim filios et unam filiam ex quattuor mulieribus . Deinde ingressus est in Aegyptum per / filium suum Ioseph, qui venditus ab invidentibus fratribus eo perductus fuit atque ibidem sublimatus. el
157
PL518
158
cc 545
iacob
qui et
Christi e r i t nsti gent.
U m
3 9 . Iacob autem etiam Israel, sicut paulo ante dixi, vocabatur, ^ ^ °men magis populus ex illo procreatus obtinuit. Hoc autem nomen illi ab angelo impositum est, qui cum illo fuerat in itinere de Mesopotamia redeunte luctatus . typum Christi evidentissime gerens. Nam quod ei praevaluit Iacob, utique volenti, ut mysterium figuraret, significat passionem Christi, ubi visi sunt ei praevalere Iudaei. Et tamen benedictionem ab eodem angelo, quem superaverat, 110
n
159
e i
e l
1 5 4
38,2
-
39
481
vu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. Ono mjesto on nazva Dom Božji.« Te stvari imaju značenje proroštva; onaj kamen Jakov nije zalio uljem kao kad se štuju kumiri, kao da ga čini bogom; on taj kamen nije štovao niti mu je žrtvovao; nu budući da ime Krist potječe od riječi chrisma (to jest pomast), tu je zaista naznačeno nešto što se tiče veli kog otajstva. A poznato je kako je ljestve u Evanđelju spomenuo sam Spasitelj, kad ono reče Natanaelu: »Evo pravoga Izraelca, u ko jemu nema prijevare« - jer je Izrael vidio ono ukazanje - jer Izrael je Jakov - te na istome mjestu kaza: »Zaista, zaista vam kažem, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.« 3
4
3. Dakle, Jakov se zaputio u Mezopotamiju, da se ondje oženi. Sveto pismo pokazuje kako se dogodilo te je imao četiri žene, s kojima je izrodio dvanaestoricu sinova i jednu kćer, iako nije nezakonito pože lio ni jednu od njih. Naravno, on bijaše došao da uzme jednu; ali kad mu je jedna podmetnuta mjesto druge, nije ni tu otpustio, jer je ne znajući noću s njome općio; kako je ne bi obrukao, a kako u to doba nikakav zakon - radi umnožbe potomstva - nije branio imati više žena, Jakov uze i onu kojoj je jedinoj obećao da će je oženiti. Budući da ova bijaše jalova, ona dade mužu svoju sluškinju kako bi mu ta rodila sinove; u tome ju je nasljedovala i njezina starija sestra, koja, iako je već rađala, učini tako, jer je željela uvećati svoje potomstvo. Čitamo kako Jakov nije tražio druge osim jedne, a s ostalima nije općio osim radi rađanja potomstva, poštivajući pri tome bračno pra vo; i ne bi učinio što činjaše da ga na to nisu poticale njegove žene, koje su imale zakonitu ovlast nad tijelom svojega muža. 5
I tako je izrodio dvanaestoricu sinova i jednu kćer s četiri žene. Zatim je ušao u Egipat preko svojega sina Josipa, koji prodan od svoje zavidljive braće bijaše onamo odveden i stekao visok položaj.
3 9 . A Jakov se, kao što maloprije rekoh, zvao i Izrael, a to je ime koje još više dobi i narod od njega potekao. To mu je ime nadjenuo anđeo, koji se bijaše rvao s njim na njegovu povratku iz Mezopotamije, označujući najbjelodanije pralik Kristov. A to što ga je Jakov nadvladao (dakako uz njegovu privolu, kako bi se naznačilo otajstvo), označuje muku Kristovu, gdje se činilo kako ga nadvlađuju Zidovi. Pa ipak je dobio blagoslov od istoga anđela kojega je nadvladao, i
in titulum M . concupisceret M.
Gen 28, 10-19.
156T° i ' c l ' Io 1, 51. Cf. 1 Cor 7, 4. Cf. Gen 29, 1 - 30, 24.
1 5 7
1 5 8
1 5 9
16,
Cf. Gen 32, 24-32.
3
P
o
s
t
28,10-19. U Augustina stoji »puteus iurationis« (Zdenac prisege), što je hebrejski Beer Šeba; dok Betel (kako je na hebrejskom, u Vulgati i u novim prijevodima) u njega je »domus Dei« (Dom Božji). 4 Iv 1,47.51. 5
1 Kor 7,4.
Koji bijaše
J^ov nazo Izraelom,
482
D E CIV. D E I
16, 39 - 40
O DRŽAVI BOŽJOJ
16,
39 -
40
483
impetravit; ac sic huius nominis impositio benedictio fuit. Interpre tatur autem Israel «videns Deum», quod erit in fine praemium sanc torum omnium. Tetigit porro illi idem angelus v e l u t i praevalenti latitudinem femoris eumque isto modo claudum reddidit. Erat itaque unus atque idem Iacob et benedictus et claudus; benedictus in eis, qui in Christum ex eodem populo crediderunt, atque in infidelibus claudus. Nam femoris latitudo generis multitudo est. Plures quippe sunt in ea stirpe, de quibus prophetice praedictum est: Et claudicaverunt a semitis suis .
tako nadijevanje toga imena bijaše blagoslov. Ime Izrael se tumači kao »videći Boga«, što če na koncu svijeta biti nagrada svima svetima. I njemu koji ga je nadvladavao isti je anđeo iščašio bedro pri njegovoj širini (zglobu), od čega je Jakov ošepavio. I tako jedan te isti Jakov bijaše i blagoslovljen i hrom - blagoslovljen u onima koji iz toga istog naroda povj ero vaše u Krista, a hrom u nevjernicima. Jer širina bedra predstavlja množinu toga roda. Naime, u tome su soju mnogi o ko jima je proročanski pretkazano: »I odšepaše sa staza svojih.«
40. Ingressi itaque referuntur in Aegyptum simul cum ipso Iacob septuaginta quinque homines, annumerato ipso f i l i i s suis. In quo numero duae tantum feminae commemorantur, una filia, neptis altera. Sed res diligenter considerata non indicat, quod tantus numerus fuerit in progenie Iacob die vel anno quo ingressus est Aegyptum. Commemorati sunt quippe in eis etiam pronepotes Ioseph, qui nullo modo iam tune esse potuerunt, quoniam tune centum triginta anno rum erat Iacob, filius vero eius Ioseph triginta novem; quem cum accepisse tricesimo anno suo vel amplius constet uxorem, quomodo potuit per novem annos habere pronepotes de filiis, quos ex eadem uxore suscepit? Cum igitur nec filios haberent Ephraem et Manasses, filii Ioseph, sed eos pueros infra quam novennes Iacob Aegyptum ingressus invenerit, quo pacto eorum non solum filii, sed etiam nepo tes in illis septuaginta quinque numerantur, qui tune Aegyptum in gressi sunt cum Iacob? Nam commemoratur ibi Machir, filius Manasse, nepos Ioseph, et eiusdem Machir filius, id est Galaad, nepos Manasse, pronepos Ioseph; ibi est et quem genuit Ephraem, / alter filius / Ioseph, id est Utalaam, nepos Ioseph, et filius ipsius Utalaae Edem, nepos Ephraem, pronepos Ioseph; qui nullo modo esse potue runt, quando Iacob in Aegyptum venit et filios Ioseph, nepotes suos, avos istorum, minores quam novem annorum pueros invenit. Sed nimirum introitus Iacob in Aegyptum, quando eum in septuaginta quinque h o m i n i b u s Scriptura commemorat, non unus dies vel unus annus, sed totum illud est tempus, quamdiu vixit Ioseph, per quem factum est ut intrarent. Nam de ipso Ioseph eadem Scriptura sic loquitur: Et habitavit Ioseph in Aegypto, ipse et fratres eius et omnis cohabitatio patris eius, et vixit annos centum decem , et vidit Ioseph Ephraem filios usque in tertiam generationem. Ipse est ille pronepos eius ab Ephraem tertius. Generationem quippe tertiam dicit filium, nepotem, pronepotem. Deinde sequitur: Et filii Machir, filii Manasse, nati sunt supra femora Ioseph . Et hic ille ipse est nepos Manasse, pronepos Ioseph. Sed pluraliter appellati sunt, sicut Scriptura con-
40. Kaže se kako je u Egipat ušlo zajedno s Jakovom sedamdeset i petero ljudi, pribrojivši i njegovu djecu. U tome broju spominju se samo dvije žene, jedna kći i jedna unuka. N u kad se stvar pažljivo razmotri, ne izlazi da bijaše toliki broj Jakovljevih odvjetaka onoga dana ili godine kad je ušao u Egipat. I zaista među tima su spomenuti i praunuci Josipovi, kojih tada nipošto nije moglo biti, jer Jakovu tada bijaše stotinu i trideset godina, a njegovu sinu Josipu trideset i devet; i budući da se zna kako se taj oženio u svojoj trideset i devetoj ili kasnije, kako bi za devet godina mogao steći i praunuke od sinova što ih je izrodio s tom ženom? Dakle, budući da ni Josipovi sinovi Efrajim i Manaše ne imađahu tada sinova, nego ih Jakov zateče kao dječake mlađe od devet godina kad uđe u Egipat, kako to da se ne samo njegovi sinovi nego čak i njihovi unuci ubrajaju među tih sedam deset i petero, koji tada s Jakovom uđoše u Egipat? Spominje se i Makir, sin Manašeov, a unuk Josipov, pa sin Makirov Galaad, Manašeov unuk i Josipov praunuk; tu je i onaj kojega rodi Efrajim, drugi Josipov sin, to jest Utalaam, unuk Josipov, te sin toga Utalaama Edom, unuk Efrajimov, a praunuk Josipov ; kojih nikako nije moglo biti kad je Jakov došao u Egipat i zatekao Josipove sinove, a svoje unuke, i pradjedove ovih spomenutih, kao dječake mlađe od devet godina.
em
1
160
Iacob proge nies in Aegypto fuit.
CC 546 PL519
en
1
2
eo
ep
161
em
e n
e o
e p
v e l u t M. cum filiis M . animabus M . et decem M.
A l i , naravno, Jakovljev ulazak u Egipat, kako ga Sveto pismo spomi nje u zajednici od sedamdeset i petero ljudi, nije trajao jedan dan ili jednu godinu, nego cijelo ono vrijeme koliko god je živio Josip, koji je i omogućio da uđu. Naime, o samome Josipu isto Sveto pismo kaže: »Josip ostane u Egiptu zajedno s rodom svojim i očevim. Poživje Josip stotinu i deset godina. Tako je Josip gledao Efrajimovu djecu do trećeg naraštaja.« Njegov praunuk je iz trećeg naraštaja od Efrajima. U trećem su naraštaju, dakako, i sin i unuk i praunuk. 1
Post 32,24-32. Ime Izrael vezano je uz glagol šarah (biti jak, nadvladati). Obično se tumači kao »Bog ustrajava«, ili »onaj koji ustraje s Bogom«. Augustin se pridržavao pučke etimologije po kojoj se ime Izrael tumači kao 'ish' (čovjek), 'raah' (vidjeti) i '/' (Bog), dakle: 'onaj koji vidi Boga'. Takvo je tumačenje od Filona preuzeo Jeronim: 'Israel est videre Deum, sive vir aut mens videns Deum', ali je Jeronim poslije napustio to tumačenje i pristao uz ono već spomenuto (Post 32,28). Ps 18 (17), 45. (Prijevod prema lat. predlošku). 2
1
Prema knjizi Post 46,26 u Egipat je s Jakovom stiglo 66 osoba; a 27. stih u Septuaginti dodaje 9 Jakovljevih potomaka, što su rođeni u Egiptu, kako bi se dobilo ukupno 75. Ta poteškoća nastaje zbog Septuaginte (pa prema tome i starog latinskog prije voda Biblije), ali je nema u izvornom hebrejskom predlošku, Vulgati, ili modernim prije vodima s hebrejskog. 2
1 6 0
1 6 1
Ps 17, 46. Gen 50, 22.
Zašto je rečeno da je Jakov ušao u Egipat sa sedamdeset i pet duša, iako su većina od tih što su spomenuti rođeni u potonje doba.
484
D E CIV. D E I
16, 40 - 41
O DRŽAVI BOŽJOJ
suevit, quae unam quoque filiam Iacob filias nuncupavit; sicut in latinae linguae consuetudine liberi dicuntur pluraliter filii, etiamsi non sint uno amplius. Cum ergo ipsius Ioseph praedicetur felicitas, quia potuit videre pronepotes, nullo modo putandi sunt iam fuisse tricesimo nono anno proavi sui Ioseph, quando ad eum in Aegyptum Iacob pater eius advenit. Illud autem est, quod fallit minus ista diligenter intuentes, quoniam scriptum est: Haec autem nomina filiorum Israel, qui intraverunt in Aegyptum simul cum Iacob patre suo . Hoc enim dictum est, quia simul cum illo computantur sep tuaginta quinque, non quia simul iam erant omnes, quando Aegyptum ingressus est ipse; sed, ut dixi, totum tempus habetur eius ingressus, quo vixit Ioseph, per quem videtur ingressus. eq
162
iudae benedicpraeH^rat
če 547 PL520
11111
41. Igitur propter populum christianum, in quo Dei civitas pereg i terris, si carnem Christi in Abrahae semine requiramus, remotis concubinarum filiis occurrit Isaac; si in semine Isaac, remoto Esau, qui est etiam Edom, occurrit Iacob, qui est et Israel; si in semine ipsius Israel, remotis ceteris occurrit Iudas, quia de tribu luda exortus est Christus. Ac per hoc cum in Aegypto moriturus Israel suos filios benediceret, quemadmodum Iudam prophetice be nedixerit, / audiamus: luda, inquit, te laudabunt fratres tui. Manus tuae super dorsum inimicorum tuorum; adorabunt te filii patris tui. Catulus leonis luda; ex germinatione, fili mi, ascendisti; / recumbens dormisti ut leo et ut catulus leonis; quis suscitabit eum? Non deficiet princeps ex luda et dux de femoribus eius, donec veniant quae reposita sunt ei; et ipse exspectatio gentium; alligans ad vitem pullum suum et cilicio pullum asinae suae lavabit in vino stolam suam et in sanguine uvae amictum suum. Fulvi oculi eius a vino et dentes candidiores lacte . Exposui haec adversus Manichaeum Faustum disputans et satis esse arbitror, quan tum veritas prophetiae huius elucet; ubi et mors Christi praedicta est verbo dormitionis et non necessitas, sed potestas in morte nomine leonis. Quam potestatem in Evangelio ipse praedicat dicens: Potestatem habeo ponendi animam meam et potestatem habeo iterum sumendi eam. Nemo eam tollit a me; sed ego eam pono a me, et iterum sumo eam . Sic leo fremuit, sic quod dixit implevit. Ad eam namque pertinet potestatem, quod de resurrectione eius adiunctum est: Quis suscitabit eum? hoc est, quia nullus hominum, nisi se ipse, qui etiam de corpore suo dixit: Solvite templum hoc, et in triduo resuscitabo illud . Ipsum autem genus mortis, hoc est sublimitas erucis, in uno verbo intellegitur, quod ait: Ascendisti. Quod vero addidit: Recumbens dormisti, evangelista exponit, ubi dicit: Et inelinato capite tradidit spiritum ; aut certe sepultura eius agnoscitur, in qua recubuit dormiens, et unde illum nul lus hominum, sicut Prophetae aliquos vel sicut ipse alios, suscitavit, r r n a t u r
n
163
1 6 4
167
e q
praediceretur M.
1 6 3
Gen 46, 8. Gen 49, 8-12.
485
41
3
4
Dakle, kad se govori o sretnosti samoga Josipa, jer je uzmogao vidjeti i svoje praunuke, nipošto se ne smije misliti kako ti bijahu već u trideset i devetoj godini svojega pradjeda Josipa, kad njemu u Egipat dođe njegov otac Jakov. A to je ono što izmiče onima koji pažljivo ne promatraju, jer je pisano: »Ovo su imena djece Izraelove, koja stigoše u Egipat, zajedno s Jakovom, ocem svojim.« A to je rečeno, jer se zajedno s njime računa sedamdeset i petero, ne zbog toga što svi bijahu ujedno kad je sam Jakov ušao u Egipat; nego - kao što rekoh - uzima se da je ulazak jednak cijelome dobu koje je Josip živio, koji je taj ulazak i omogućio. 5
4 1 . A k o stoga (a zbog naroda kršćanskoga, u kojemu grad Božji hodočasti na zemlji) potražimo put Kristovu u Abrahamovu sjemenu, odstranivši sinove suložnica, ostaje nam Izak; ako isto potražimo u sjemenu Izakovu, odstranivši Ezava (koji je i Edom), ostaje Jakov, koji je i Izrael; ako pak potražimo u sjemenu samoga Izraela, pošto odstranimo ostale, ostaje Juda, jer je iz plemena Judina potekao Krist. Zbog toga poslušajmo kako je proročanski blagoslovio Judu kad je Izrael prije nego će umrijeti blagoslivljao svoje sinove u Egip tu; rekao je: »Judo! Tvoja braća slavit će te; svagda ti je šaka na šiji dušmana, sinci oca tvoga tebi će se klanjati. Judo, laviću mali! Plije nom si se, sine, uzdigao; ležeći zaspao poput lava i poput lavića. Tko će ga probuditi? Neće uzmanjkati vladara iz Jude, ni vođe od bedara njegovih, dok ne dođu one stvari što su za njega pripravljene; a sam je iščekivanje naroda. Svog magarca za lozu privezuje, a mlado mu za debeli čokot. U vinu on pere svoju haljinu, svoju halju u krvi od grožđa. Oči su mu od vina crvene, zubi bjelji od mlijeka.« 1
2
Te sam stvari izložio raspravljajući protiv Fausta Manihejca , i mnijem kako je dostatno jasna istina ovoga proroštva; tu je i smrt Kristova pretkazana u riječi o snu, dok je u imenu lava ne nužnost, nego moć u smrti. A tu je moć i sam pretkazao govoreći u Evanđelju: »Moć imam dati svoju dušu i moć imam ponovo je uzeti. Nitko mi je ne oduzima, nego je ja sam od sebe dajem, i ponovo je uzimam.« Tako je lav urliknuo, tako je ispunio ono što je rekao. A toj moći pripada 3
3
Post 50,22. Jakov je imao dvanaestoricu sinova, a jednu kćer, Dinu. O običaju da se u latin skome upotrijebi množina »djeca«, čak i kad je posrijedi samo jedno dijete, raspravlja i Aulo Gelije (2,13). Riječ je o retorskoj upotrebi ili kad je posrijedi neodređen broj djece (jedno ili više). Post 46,8. (Prijevod prema lat. predlošku). 4
5
1
1 6 2
40 -
Dalje slijedi: »A rađala su se djeca i Makiru, Manaševu sinu, na Josipovim koljenima.« A taj sin je unuk Manašeov, praunuk Josipov. N u , to se kaže množinski, kako već običava Pismo, koje i jednu Ja ko vije vu kćer naziva »kćeri«; upravo kao što se u porabi latinskoga jezika 'djeca' (liberi) nazivaju množinski 'sinovi' (filii), čak iako ih nema više od jednog.
165
166
16,
Post 49,8-12. (Prijevod uz stanovite izmjene, prema hrvatskoj Bibliji, Zagreb,
1968). 2 3
Protiv Fausta manihejca (12,42). Iv 10,18. (Prijevod prema lat. predlošku).
o
blagoslovu što
obeća^svojem sinu Judi.
486
DE
civ. D E I
16, 41 -43,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
sed sicut a somno ipse surrexit. Stola porro eius, quam lavat in vino, id est mundat a peccatis in sanguine suo, cuius sanguinis sacramentum baptizati sciunt, unde et adiungit: Et in sanguine uvae amictum suum, quid est nisi Ecclesia? Et fulvi oculi eius a vino spiritales eius inebriati poculo eius, de quo canit Psalmus: Et calix tuus inebrians 168
quam praeclarus est! . Et dentes eius candidiores lacte, quod potant
apud Apostolum parvuli, verba scilicet nutrientia, nondum idonei solido cibo '. Ipse igitur est, in quo reposita erant promissa Iudae, quae donec venirent numquam principes, hoc est reges Israel, ab illa stirpe defuerunt. Et ipse exlspectatio gentium'. quod clarius est videndo quam fit exponendo. 166
CC 548
16, 41-43,1
487
i ono što je dodano o njegovu uskrsnuću: »Tko će ga probuditi?« Naravno, nitko od ljudi, osim on sam, koji i o tijelu svojemu reče: »Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići.« A sama vrsta smrti, to jest uzdignuće križa, razumijeva se u jednoj jedinoj riječi kad kaže: »Uzdigao si se.« A što dodaje: »Ležeći zaspao si«, evanđe list objašnjava kad kaže: »I naklonivši glavu predade duh«; ili se u tome doista prepoznaje njegov grob, u kojem ležaše spavajući, i oda tle ga nije probudio nitko od ljudi (kao što proroci probudiše neke ili kako je sam probudio druge), nego je sam uskrsnuo kao iza sna. I dalje, njegova haljina, koju pere u vinu (znači - čisti od grijeha u svojoj krvi, a svetotajstvo njegove krvi poznaju oni što su kršteni, te zbog toga i dodaje: »I halju svoju u krvi od grožđa«) što je drugo nego Crkva? A »oči koje su mu od vina crvene« znače ljude duhovne koji su opijeni njegovom čašom, o kojima psalam pjeva: »I čaša tvoja što opija, kako je predivna!«, kao i »zubi bjelji od mlijeka«, koje prema apostolu - piju nejačad, naime hranjive riječi, budući da još ne mogu uzimati čvrste hrane. Dakle, Krist je onaj u kojega bijahu po ložena obećanja dana Judi, koja dok se nisu ispunila, u toj lozi nisu nikad uzmanjkali knezi, to jest kraljevi Izraela. Dočim izrijek: »Jer on je onaj kojega narodi očekuju« jasniji je samim gledanjem negoli ikakvim razlaganjem. 4
5
6
7
8
Quid Ioseph fi lii praefiguraverint.
42. Sicut autem duo Isaac filii, Esau et Iacob, figuram praebuerunt duorum populorum in Iudaeis et Christianis (quamvis, quod ad carnis propaginem pertinet, nec Iudaei venerint de semine Esau, sed Idumaei; nec Christianae gentes de Iacob, sed potius Iudaei; ad hoc enim tantum figura valuit, quod dictum est: Maior serviet minori ); ita factum est etiam in duobus filiis Ioseph; nam maior gessit typum Iudaeorum, Christianorum autem minor. Quos / cum benediceret Iacob, manum dextram ponens super minorem quem habebat ad sinistram, sinistram super maiorem quem habebat ad dextram: grave visum est patri eorum, et admonuit patrem velut corrigens eius errorem et quisnam eorum esset maior ostendens. At ille mutare er
170
PL 521
manus noluit, sed dixit: Scio, fili, scio. Et hic erit in populum, et hic exaltabitur; sed frater eius iunior maior illo erit, et semen eius erit in 171
multitudinem gentium . Etiam hic duo illa promissa demonstrat. Nam ille in populum, iste in multitudinem gentium. Quid evidentius quam his duabus promissionibus contineri populum Israelitarum orbemque terrarum in semine Abrahae, illum secundum carnem, istum secundum fidem?
Moyses popu lum liberavit.
43. 1. Defuncto Iacob, defuncto etiam Ioseph per reliquos centum quadraginta quattuor annos, donec exiretur de terra Aegypti, in mo dum incredibilem illa gens crevit, etiam tantis attrita persecutionibus, ut quodam tempore nati masculi necarentur, cum mirantes Aegyptios nimia populi illius incrementa terrerent . Tune Moyses 172
e r
1 6 8
1 6 9
1 7 0
1 7 1
1 7 2
ex
42. I kao što ona dvojica Izakovih sinova, Ezav i Jakov, pružiše lik dvaju naroda u Zidovima i kršćanima - iako, što se tiče potomstva puti, ne potekoše Židovi od sjemena Ezavova, nego Idumejci; niti opet kršćanski narodi od Jakova, nego prije Židovi, jer dotični lik vrijedi tek utoliko što je rečeno: »Stariji će služiti mlađemu« - tako se dogodilo i s dvojicom Josipovih sinova; jer stariji postade pralik Židova, a mlađi kršćana. Kad je njih Jakov blagoslivljao, položivši desnicu na mlađega, koji mu je bio slijeva, a ljevicu na starijega, koji mu je bio zdesna, učinilo se to krivim njihovu ocu, i opomenuo je svojeg oca kao da ispravlja pogrješku i pokazuje koji je od njih stariji. Nu Jakov ne htjede promijeniti ruku, nego reče: »Znam, sine, znam; i od njega će postati narod i bit će uzveličan, ali će mlađi njegov brat biti veći od njega, i od njegova će sjemena postati mnoštvo naroda.« I tu pokazuje dva ona obećanja. Jer od jednoga postaje »narod«, od drugoga »mnoštvo naroda«. Sto je bjelodanije nego da se u tim dvama obećanjima sadrži u Abrahamovu sjemenu i narod Izraelaca i cijeli svijet, jedni po puti, drugi po vjeri?
O sinovima Josipovim, koje je Jakov blago slovio ukriživši proročanski svoje ruke.
43. 1. Pošto umrije Jakov, a isto tako i Josip, za preostalih sto tinu četrdeset i četiri godine - prije nego što izađoše iz zemlje egipat ske - taj puk poraste nevjerojatnim načinom (iako bijahu satirani i
O vremenima Mojsija i Jošue te sudaca i kraljeva, ^od kojih je Saul prvi, a David najistaknutiji i otajstveno i po zasluzi.
1
2
M.
Ps 22, 5. 1 Cor 3, 2. Gen 25, 23. Cf. Gen 48, 12-19. Cf. Ex 1, 15-22.
Iv 2,19. Lat. ascendisti. Iv 19,30. Ps 23 (22), 5. (Prijevod prema lat. predlošku). 1 Kor 3,2. Post 25,23. Post 48,19. (Prijevod prema lat. predlošku).
488
DECIV. DEI
16,
43,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
-43,2
subtractus furto trucidatoribus parvulorum ad domum regiam, ingentia per eum Deo preparante , pervenit nutritusque et adoptatus a filia Pharaonis (quod nomen in Aegypto omnium regum fuit) in tan tum provenit virum, ut ipse illam gentem mirabiliter multiplicatam ex durissimo et gravissimo, quod ibi ferebat, iugo servitutis extraheret, immo per eum Deus, qui hoc promiserat Abrahae. Prius quippe exinde fugiens, quod, cum Israelitam defenderet, Aegyptium occiderat et territus fuerat , postea divinitus missus in potestate Spiritus Dei superavit Pharaonis resistentes magos. Tune per eum Aegyptiis illatae sunt decem memorabiles plagae, cum dimittere po pulum Dei nollent, aqua in sanguinem versa, rana et sciniphes, cynomyia, / mors pecorum, ulcera, grando, locusta, tenebrae, mors primogenitorum '. Ad extremum Israelitas, quos plagis tot tantisque perfracti tandem aliquando dimiserant, Aegyptii in mari Rubro dum persequuntur exstincti sunt. Illis quippe abeuntibus divisum mare viam fecit; hos autem insequentes in se rediens unda submersit . Deinde per annos quadraginta duce Moyse Dei populus in deserto actus est, quando tabernaculum testimonii nuncupatum est, ubi Deus sacrificiis futura praenuntiantibus colebatur, cum scilicet iam data lex fuisset in monte multum terribiliter; attestabatur enim evidentissima mirabilibus signis vocibusque divinitas. Quod factum est, mox ut exitum est de Aegypto et in deserto populus esse coepit, quinquagesimo die post / celebratum Pascha per ovis immolationem; qui usque adeo typus Christi est praenuntians eum per victimam passionis de hoc mundo transiturum ad Patrem (Pascha quippe hebraea lingua «Transitus» interpretatur ), ut iam cum revelaretur Testa mentum Novum, posteaquam Pascha nostrum immolatus est Chri stus , quinquagesimo die veniret de caelo Spiritus Sanctus , qui dictus est in Evangelio digitus Dei , ut recordationem nostram in primi praefigurati facti memoriam revocaret, quia et legis illae tabulae digito Dei scriptae referuntur . 173
es
174
175
CC549
176
177
et
PL 522
178
179
180
181
182
16,
43,1
-
43,2
489
takvim progonima da im u jedno vrijeme bijahu pobijena i sva muška novorođenčad, kad se Egipćani preplašiše čudeći se preveliku prirastu toga puka). Moj sije tada, kriomice sklonjen od koljača nejačadi, do spije u kraljevsku palaču - jer Bog je po njemu pripremao velike stvari - te ga je tu gajila i posvojila kći Faraonova (naime: ime faraon bijaše ime svih kraljeva u Egiptu) i on se razvio u toliko moćna muža te je sam izbavio taj puk, čudesno uzmnožen, od najtvrđeg i najtežeg jarma ropstva što ga je tu trpio, a uz pomoć Boga, koji to bijaše obećao Abrahamu. Jer, iako prvo bijaše pobjegao odatle - jer je branivši Izraelca bio ubio jednog Egipćanina - pa bijaše preplašen, po slije je od Boga poslan, i vlašću Duha Božjega nadvladao je Farao nove vračeve koji su se opirali. Tada je on navalio na Egipćane onih deset glasovitih nedaća, kad ne htjedoše pustiti narod Božji: vodu u krv pretvorenu, žabe, obade, biljne uši , pomor stoke, čireve, tuču, skakavce, tamu i smrt prvorođenaca. I napokon kad su Egipćani, slomljeni tolikim i takvim nedaćama, pustili Izraelce da odu, goneći ih preko Crvenoga mora, bijahu sami uništeni. Jer prvima, koji su bježali, more razdvojivši se načini prolaz, dok je voda, vrativši se potopila progonitelje. 1
2
A zatim je taj narod predvođen Mojsijem četrdeset godina lutao pu stinjom, kad je i posvećen Šator svjedočanstva , gdje se Bog slavio žrtvama koje pretkazuju budućnost, i kad je već na brdu dan zakon onim načinom što ulijeva strahopočitanje; jer najbjelodanije božan stvo bijaše posvjedočeno čudesnim znacima i glasovima. A do toga je došlo odmah nakon izlaska iz Egipta i kad narod poče biti u pustinji, pedesetoga dana pošto je svetkovana Pasha žrtvovanjem janjeta ; koje je očito pralik Krista, što pretkazuje kako će on žrtvom svoje muke prijeći iz ovoga svijeta Ocu - jer u hebrejskom jeziku Pasha znači prijelaz (transitus) - tako da kad se objavio novi zavjet, pošto je žrtvovan Krist naša Pasha, pedesetog je dana sišao s neba Duh Sveti, koji se u evanđelju naziva prst Božji , kako bi u našem pamće nju dozvao uspomenu na onaj prvotni znakoviti događaj, jer se kaže da su i one ploče zakona pisane prstom Božjim . 3
4
5
6
in terntrduxk" iosue
118810
43.
2. Defuncto Moyse populum rexit Iesus Nave et in terram
promissionis introduxit eamque populo divisit. Ab his duobus mira bilibus ducibus bella etiam prosperrime ac mirabiliter gesta sunt, Deo contestante non tam propter merita Hebraei populi quam prop ter peceata earum, quae debellabantur, gentium illas eius provenisse victorias. Post istos duces iudices fuerunt, iam in terra promissionis
2. Pošto umre Mojsije, narodom je vladao Jošua i uveo ih u obe ćanu zemlju te je podijelio narodu. Ta dvojica čudesnih vođa vodila su ratove veoma uspješno i čudesno, ali Bog svjedoči kako oni stekoše pobjede ne toliko zbog zasluga hebrejskoga naroda koliko zbog grijeha onih plemena koje poraziše. Nakon tih vođa dođoše suci, po7
1
pervenit M . per desertum M .
U Augustina je grecizam cynomya, što obično prevode i kao »komarči«, iako je u grč. nvva\iva - pseći nametnik, buha, dok u Plinija cynomia znači biljni nametnik, uš, bušac. hl 7-12,14. hl 25,8-27.21. Posrijedi je tabernaculum testimonii (Vulgata i Augstinov predlo žak), što inače prevode kao Šator sastanka (Biblija, Zagreb, 1968). hl 12,1-11. Lk 11,20. hl 31,18. Jš 1. 2
3
4
1 7 3 1 7 4 1 7 5
Cf. Ex 2, 5-10. Cf. Ex 2, 11-15. Cf. Ex 3, 7-10; 4, 19-23.
5
6 7
490
DE
civ. D E I
16, 43,2 -43,3
O DRŽAVI BOŽJOJ
populo collocato, ut inciperet interim reddi Abrahae prima promis sio de gente una, id est Hebraea, et terra Chanaan , nondum de omnibus gentibus et toto orbe terrarum; quod Christi adventus in carne et non veteris Legis observationes, sed Evangelii fides fuerat impletura. Cuius rei praefiguratio facta est, quod non Moyses, qui legem populo acceperat in monte Sina, sed Iesus, cui etiam nomen Deo praecipiente mutatum fuerat ut Iesus vocaretur , populum in terram promissionis induxit. Temporibus autem iudicum, sicut se habebant et peccata populi et misericordia Dei, alternaverunt prospera et adversa bellorum . 183
184
185
CC 550 In David Dei ci vitas in exordio iuventutis fuit.
43. 3. Inde ventum est ad regum tempora, quorum primus regnavit Saul; cui reprobato et bellica clade prostrato eiusque stirpe reiecta, ne inde reges orerentur, David successit in regnum, cuius maxime Christus dictus est filius. In quo articulus quidam factus est et exordium quodammodo iuventutis populi Dei; cuius generis quaedam velut adulescentia ducebatur ab ipso Abraham usque ad hunc David. Neque enim frustra Matthaeus evangelista sic generationes commemoravit, ut hoc primum intervallum quattuordecim genera tionibus commendaret, ab Abraham scilicet usque ad David . Ab adulescentia quippe incipit homo posse generare; propterea genera tionum ex Abraham sumpsit exordium; qui etiam pater gentium constitutus est, quando mutatum nomen accepit. Ante hunc ergo velut pueritia fuit huius generis populi Dei a Noe usque ad ipsum Abra ham; et ideo in lingua inventa est, id est hebraea. A pueritia namque homo incipit loqui post infantiam, quae hine appellata est, quod fari non potest. Quam profeeto aetatem primam demergit obli / vio, sicut aetas prima generis humani est deleta diluvio. Quotus enim quisque est, qui suam recordetur infantiam? Quamobrem in isto procursu civitatis Dei, sicut superior unam eamdemque primam, ita duas aetates secundam et tertiam liber iste contineat, in qua tertia propter vaccam trimam, capram trimam, / arietem trimum et impositum est Legis iugum et apparuit abundantia peccatorum et regni terreni surrexit exordium, ubi non defuerunt spiritales, quorum in turture et columba figuratum est sacramentum . 186
187
e u
ev
PL523
PL 524
188
in lingua] prima lingua M. ' quia M.
491
43,3
3. Tako stižemo do razdoblja kraljeva, od kojih je prvi kraljevao Šaul; a kad je on odbijen i ubijen u bojnome porazu, te njegova loza odbačena, kako od nje ne bi potekli kraljevi , njega u kraljevstvu naslijedi David, te se Krist osobito naziva njegovim sinom. U njemu počinje novo doba i počela je takoreći muževnost Božjega puka, dok je u vremenu od Abrahama do Davida proživljavao svoje mladićko doba. I nije uzalud evanđelist Matej tako naveo naraštaje da tomu prvomu razdoblju, naime od Abrahama sve do Davida , prida če trnaest naraštaja. I naravno, čovjek može rađati potomstvo od mladićkog doba; i zbog toga je niz naraštaja započeo od Abrahama, koji je postavljen za oca pucima, kad mu je ono ime promijenjeno. Da kle, prije toga razdoblja bijaše kao nekakvo dječaštvo ovoga roda puka Božjeg, naime od Noe do samog Abrahama; i stoga je tad iznađen prvi jezik, to jest hebrejski. Jer čovjek počinje govoriti u dječaštvu, a nakon djetinjstva (infantia), koje se tako i naziva jer ne može govoriti (fari non potest). I doista, to prvo doba potonulo je u zabo rav, upravo kao što je i prvo doba ljudskoga roda uništio Potop. Jer koliko je onih što se sjećaju svojeg ranog djetinjstva? 9
11
12
I zbog toga, u ovome razvoju grada Božjeg, kao što prethodna knjiga obuhvaća jedno razdoblje, ono prvo, tako ova knjiga zahvaća dva razdoblja, drugo i treće; u tome trećem razdoblju, koje označuju tro godišnja junica, trogodišnja koza i trogodišnji ovan, nametnut je i jaram zakona, i pojavilo se mnoštvo grijeha, i izbiše počeci zemalj skoga kraljevstva, gdje ipak nije uzmanjkalo ljudi duhovnih, koji su otajstveno pretkazani u grlici i golubu. 13
Br 13,16. ima: »A Hošeu, sina Nunova, Mojsije prozva Jošuom.« U Augustinovoj latinskoj Bibliji stoji Iesus, što je u skladu sa Septuagintom 'Inooug (Jesous), što je hebr. Jošua. Kako bi se taj razlikovao od Isusa Novog zavjeta nazvan je Isus Navin, Jošua sin Nunov. Sam 15,26; 31,1-6; 2 Sam 5,1-3. Mt 1,17. Post 17,5; vidi O Božjoj državi, 16,28. O hebrejskom kao prvom jeziku vidi O Božjoj državi, 16,11. V i d i Post 15,9 i O Božjoj državi, 16,24. 9
11
12
Cf. l u d e 2, 6-9.
-
8
10
1 8 3
43,2
što se narod već nastani u obećanoj zemlji, te se u međuvremenu poče ispunjavati prvo obećanje dano Abrahamu o jednome puku, to jest hebrejskom, i o zemlji Kanaanu, ali još ne o svim narodima i cijelome svijetu; što se imalo ispuniti Kristovim dolaskom u puti, i ne obdržavanjem staroga zakona, nego vjerom evanđelja. A ovo je pralikom najavljeno u tome što narod u obećanu zemlju nije uveo Mojsije, koji je zakon za narod primio na gori Sinajskoj, nego Jošua, ko jega ime po Božjem nalogu bijaše izmijenjeno, kako bi se zvao Isu som. Dočim u doba sudaca - već prema grijesima naroda i milosrđu Božjem - izmjenjivahu se dobra i loša ratna sreća.
8
1
16,
13
KNJIGA XVII. Nije posve razjašnjen prilaz pojmu proroštva u analizi sadržaja ove knjige. Pri lično je različit način kako se postaviti pred činjenice plana i uređenja Providnosti u poređenju s prethodnim knjigama. Ovdje je riječ o očitovanju prisutnosti i Božje riječi pokatkad preko anđeoskih stvorenja. Od Samuela dalje čovjek je onaj koji govori u ime Božje, pa makar kroz sastavljanje psalama, te na takav način postaje prorok u najistinskijem značenju. Profetizam dakle ni na koji način ne uključuje proročke spise koji če biti promatrani u slijedečoj knjizi. Također u ovoj knjizi, po tvrdnji samog Augustina, govor stalno kreče oko poredbe između događaja i stvarnosti koje se sim bolički prethodno oblikuju, između osoba i osobe u budućnosti, kojoj su alegorije (predskazanje). Jake teme koje se javljaju jesu Krist, promatran kao kralj i svećenik u perspektivi muke i uskrsnuća, i Crkva. Izlaganje je gotovo uzgredno jer se Augustin razvukao u analizi dviju ili triju činjenica i nekoliko psalama. Epizode koje ispituje su hvalospjev Samuelove majke Ane, prijekor i odbacivanje Elia i Šaula. U profetskom smislu protumačeni su psalmi, po redu: 88, 44, 109, 21, 3, 40, 15, 67, 68. Usput se spominje knjiga Mudrosti, Sirahova i knjige koje se pripisuju Salomonu. Drugo usputno zadržavanje odnosi se na podjelu hebrejske nacije u Judino i Izraelsko kraljevstvo i njihovu povijesnu, ne uvijek sretnu, sudbinu.
SAŽETAK
BREVICULUS CC XXXIII
1. 2.
10.
11.
CC X X X I V
12.
13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.
De temporibus Prophetarum, Quo tempore sit impleta promissio Dei de terra Chanaan, quam in possessionem etiam Israel carnalis accepit. De tripertitis significationibus Prophetarum, quae nunc ad terrenam, nunc ad caelestem Ierusalem, nunc autem ad utramque referuntur. De praefigurata commutatione Israelitici regni et sacerdotii et de his, quae Anna, mater Samuelis, personam gerens Ecclesiae prophetavit.
O vremenima proroka. 1. U koje je vrijeme ispunjeno obećanje Božje o zemlji Kanaan, koju je 2. dobio u posjed čak puteni Izrael. O trostrukim označjima proroka, koja se jednom tiču zemaljskog Jeruza- 3. lema, drugi put nebeskoga, a treći put i jednog i drugog. O pređoznačenoj zamjeni izraelskoga kraljevstva i svećenstva te o onome 4. što je prorekla Ana, Samuelova majka, predstavljajući Crkvu.
De his, quae ad Heli sacerdotem homo Dei prophetico locutus est špi ritu, significans sacerdotium, quod secundum Aaron institutum fue rat, auferendum. De Iudaico sacerdotio et regno, quae cum in aeternum dicantur statu ta, non permanent, ut alia intellegantur, quorum spondetur aeternitas. De disruptione regni Israelitici, qua praefiguratur perpetua divisio Israelis spiritalis ab Israele carnali.
O riječima koje svećeniku Eliju reče čovjek Božji ispunjen proročkim 5. duhom, naznačujući kako će biti dokinuto ono svećenstvo koje je bilo po Aronu zasnovano. O židovskomu svećenstvu i kraljevstvu, kojih više nema - iako je o njima 6. kazano kako su postavljeni zauvijek, - tako da se podrazumijevaju drugi kojima je obećana vječnost. O raskinuću izraelskog kraljevstva, koje je pralik trajne diobe duhovnog 7. od putenog Izraela.
De promissionibus ad David in filio eius, quae nullatenus in Salomone, sed plenissime inveniuntur in Christo. Quam similis in Psalmo octogesimo octavo sit prophetia de Christo his, quae in Regnorum Libris Nathan prophetante promittuntur. Quam diversa acta sint in regno terrenae Ierusalem ab his, quae promiserat Deus, ut intellegeretur promissionis veritas ad alterius regis et regni gloriam pertinere. De substantia populi Dei, quae per susceptionem carnis in Christo est, qui solus eruendi ab inferis animam suam habuit potestatem.
Obećanja Davidu o njegovu sinu, koja se uopće ne ispuniše u Salomonu, 8. ali se najobilnije ispuniše u Kristu. Koliko je slično proroštvo o Kristu u osamdeset i osmome psalmu onomu 9. što iznosi Natanovo proroštvo u knjigama Kraljevstava. Kako su različiti zbiljski događaji u kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema 10. od onih koje je obećao Bog, da bi se shvatilo kako se istina obećanja tiče slave drugoga kralja i kraljevstva. O bivstvu naroda Božjeg, što uzećem puti jest u Kristu, koji jedini imadi- 11. jaše vlast izbavljenja vlastite duše iz pakla.
Ad quorum personam pertinere intellegenda sit flagitatio promissorum, de quibus in Psalmo dicitur: Ubi sunt miserationes tuae, Domine, antiquae, et cetera. An promissae pacis veritas illis temporibus possit ascribi, quae sub Salomone fluxerunt. De studio David in dispositione mysterioque Psalmorum.
Kojih osoba treba shvatiti da se tiče zahtjev obećanja o kojima se u 12. psalmu kaže: »Gdje su ona iskonska milosrđa tvoja, Gospodine«, i slič
An omnia, quae in Psalmis de Christo et Ecclesia prophetantur, ad contextum huius operis adhibenda sint. De his, quae in quadragesimo quarto Psalmo ad Christum et Ecclesiam pertinentia aut aperte dicuntur aut tropice. De his, quae ad sacerdotium Christi in Psalmo centesimo nono, et de his, quae in Psalmo vicesimo primo ad passionem ipsius spectant. De Psalmo tertio, et de quadragesimo et de quinto decimo et de sexagesimo septimo, in quibus mors et resurrectio Domini prophetatur. De Psalmo sexagesimo octavo, in quo Iudaeorum infidelitas et pertinacia declaratur.
no.
Može li se istina o obećanu miru pripisati onim vremenima što protjecahu 13. za Salomona. O Davidovoj nakani pri rasporedu i otajstvu psalama. 14. Da li treba u sadržaj ovoga djela unijeti sve što se u psalmima pretkazuje 15. o Kristu i Crkvi. O onim stvarima što su u četrdeset i četvrtome psalmu rečene, bilo otvo- 16. reno bilo preneseno, a tiču se Krista i Crkve. O onim stvarima koje se u psalmu stotinu i devetome tiču Kristova svece- 17. ništva te o onome što se u dvadeset i prvome psalmu tiče njegove muke. O psalmima trećem, četrdesetom, petnaestom i šezdeset i sedmom, u ko- 18. jima je proroštvo o smrti i uskrsnuću Gospodinovu. O šezdeset i osmome psalmu, u kojem se iznosi tvrdokorna nevjernost 19. Zidova.
496 20.
21. 22.
23.
24.
BREVICULUS
SAŽETAK
497
De regno ac merito David et de filio ipsius Salomone eaque prophetia, quae ad Christum pertinens invenitur vel in eis libris, qui scriptis ipsius copulantur, vel in eis, quos ipsius esse non dubium est. De regibus post Salomonem sive in luda sive in Israel. De Hieroboam, qui impietate idolatriae subditum sibi populum profanavit, in quo tamen non destitit Deus et Prophetas inspirare et multos ab idolatriae crimine custodire. De vario utriusque regni Hebraeorum statu, donec ambo populi in captivitatem diverso tempore ducerentur, revocato postea luda in re gnum suum, quod novissime in Romanorum transiit potestatem.
O Davidovoj vladavini i zaslugama, te o njegovu sinu Salomonu, i o proroštvima koja se tiču Krista, a nalaze se ili u knjigama koje se pove zuju s njegovim spisima ili pak u djelima koja su nedvojbeno njegova. O kraljevima nakon Salomona, bilo u Judi, bilo u Izraelu. O Jeroboamu, koji bezbozjem kumirstva izopači narod sebi podređen, iako Bog nije prestao nadahnjivati proroke i štititi mnoge od grijeha kumirstva. O različitu stanju svakoga od hebrejskih kraljevstava, sve dok oba naroda nisu u različito vrijeme odvedena u sužanjstvo, a Juda se poslije vratio u svoje kraljevstvo, koje je napokon potpalo pod rimsku ovlast.
20.
De Prophetis, qui vel apud ludaeos postremi fuerunt, vel quos circa tempus nativitatis Christi evangelica prodit historia.
O prorocima koji ili bijahu posljednji među Zidovima, ili su pak prema evanđeoskoj povijesti živjeli u vrijeme Kristova rođenja.
24.
21. 22.
23.
L I B E R DECIMUS SEPTIMUS
SEDAMNAESTA
QUAE FUERIT CIVITAS DEI TEMPORE PROPHETARUM
BOŽJA DRŽAVA U VRIJEME IZRAELSKIH PROROKA
Quid de modis prophetandi diei possit [1-3] PL 523 - cc 550 De Prophetis a Samuele ad Hieremiam agitur. c
c
5 5 1
Teorije o oblicima proroštva [1-3]
1. Promissiones Dei, quae factae sunt ad Abraham cuius semini et gentem Israeliticam secundum carnem et omnes gentes deberi secundum fidem Deo pollicente didicimus, quemadmodum compleanT I .
..
^
tur, per ordinem temporum procurrens Dei civitas indicabit. Quoniam ergo superioris libri usque ad / regnum David factus est finiš, nunc ab eodem regno, quantum suscepto operi sufficere videtur, ce tera quae sequuntur attingimus. Hoc itaque tempus, ex quo sanctus Samuel prophetare coepit, et deinceps, donec populus Israel captivus in Babyloniam duceretur atque inde secundum sancti Hieremiae prophetiam post septuaginta annos reversis Israelitis Dei domus instauraretur, totum tempus est Prophetarum. Quamvis enim et ip sum Noe patriareham, in cuius diebus universa diluvio terra deleta est, et alios supra et infra usque ad hoc tempus, quo reges in Dei populo esse coeperunt, propter quaedam per eos futura sive quoquo modo significata sive praedicta, quae pertinerent ad civitatem Dei regnumque caelorum, non immerito pos sumus appellare Prophe tas, praesertim quia nonnullos eorum id expressius legimus nuncupatos, sicut Abraham , sicut Moysen : tamen dies Prophetarum praecipue maximeque h i dicti sunt, ex quo coepit prophetare Sa muel , qui et Saulem p r i u s et eo reprobato ipsum David Deo praecipiente unxit in regem, de cuius ceteri stirpe suecederent, quousque illos suecedere sic oporteret. Quae igitur a Prophetis sunt praedicta de Christo, cum moriendo decedentibus et nascendo suecedentibus suis membris civitas Dei per ista curreret tempora, si omnia velim commemorare, in immensum pergitur, primum quia ipsa Scriptura, quae per ordinem reges eorumque facta et eventa digerens videtur tamquam historica diligentia rebus gestis oceupata esse narrandis, si adiuvante Dei Špiritu considerata tractetur, vel magis vel certe non minus praenuntiandis futuris quam praeteritis enuntiandis inve1
a
2
4
a
possimus M. Cf. Ier 25, 11. Gen 20, 7. Deut 34, 10. 1 Reg 3, 20. 1 Reg 10, 1. 1 Reg 16, 13.
3
5
KNJIGA
6
1. Obećanja Božja koja su dana Abrahamu (od čijega sjemena kako doznasmo - potekao je i puk izraelski po puti i svi puci po vjeri a u skladu s Božjim obećanjem) pokazat će sam grad Božji kako su ispunjavana, svojim razvojem u poretku vremena. Budući da je, dakle, prethodna knjiga zahvatila izvješće do Davidove vladavine, sad ćemo se dotaknuti događaja koji slijede nakon te vla davine, onoliko koliko se učini potrebnim za našu nakanu. Ono vri jeme u kojem sveti Samuel poče prorokovati i do onda kad je narod izraelski odveden u babilonsko sužanjstvo, pa odatle do obnove doma Božjeg, pošto su se Izraelci vratili nakon sedamdeset godina prema proroštvu svetog Jeremije , cijelo je to razdoblje doba proroka. Tako bismo, naravno, posve s pravom mogli nazvati prorokom i samoga praoca N o u , u čije vrijeme je Potopom uništena cijela zemlja, a i ostale prije i poslije sve do onoga doba kad se u narodu Božjem stadoše javljati kraljevi (zbog toga što su se preko njih na neki način označivali i l i pretkazivali stanoviti budući događaji koji se tiču grada Božjeg i kraljevstva nebeskoga), osobito zbog toga što o nekima od njih čitamo kako su izričito tako nazvani, kao Abraham i Moj sije , pa ipak se »danima proroka« posebno i najviše naziva ono doba od ko jega počeprorokovati Samuel, koji po Božjem nalogu pomaza za kra lja prvo Šaula, a zatim, pošto je taj odbačen, i samoga Davida, od čije su loze potekli svi ostali kraljevi, sve dok je trebalo njihova na sljedstva. 1
2
Bio bi to, dakle, beskrajan pothvat kad bih htio spomenuti sve one stvari koje su proroci prorekli o Kristu, dok je grad Božji prolazio kroza svoja razdoblja, a njegovi članovi jedni umirući odlazili a drugi rađajući se dolazili, poglavito što samo Pismo (koje obrađujući po redu kraljeve, njihova djela i događaje čini se zaokupljenim - u povi jesnoj marljivosti - izvješćem o pojedinostima), ako se uz pomoć Duha Božjeg pažljivije istraži, otkrit će se kako je više obuzeto - i l i barem ne nikako manje - najavljivanjem budućnosti negoli opisiva-
Jr 25,11Post 20,7.
o vremenima P
r o r o k a
500
PL 524
D E CIV. D E I
17,
1-2
O DRŽAVI BOŽJOJ
nietur intenta. Et hoc perscrutando indagare ac disserendo monstrare quam sit ope/rosum atque prolixum et quam multis indiguum voluminibus, quis ignorat, qui haec vel mediocriter cogitet ? Deinde quia ea ipsa, quae ad prophetiam non ambigitur pertinere, ita sunt multa de Christo regnoque caelorum, quae civitas Dei est, ut ad hoc aperiendum maior sit disputatio necessaria, quam huius operis mo dus flagitat. Proinde ita, si potuero, stilo moderabor meo, ut huic operi in Dei voluntate peragendo nec ea quae supersunt dicam nec ea quae satis sunt praetermittam. b
c
Promissio Dei de semine adimpletur. CC 552
2. In praecedente libro diximus ab initio ad Abraham pro/missionum Dei duas res fuisse promissas, unam scilicet, quod terram Cha naan possessurum fuerat semen eius; quod significatur, ubi dictum est: Vade in terram, quam tibi demonstravero, et faciam te in gentem magnam , aliam vero longe praestantiorem non de carnali, sed de spiritali semine, per quod pater est non unius gentis Israeliticae, sed omnium gentium, quae fidei eius vestigia consequuntur; quod promitti coepit his verbis: Et benedicentur in te omnes tribus terrae ; et deinceps aliis multis admodum testimoniis haec duo promissa esse monstravimus. Erat igitur iam in terra promissionis semen Abrahae, i d est populus Israel, secundum carnem atque ibi non solum tenendo ac possidendo civitates adversariorum, verum etiam reges habendo regnare iam coeperat, impletis de ipso populo promissionibus Dei magna iam ex parte, non solum quae tribus illis patribus, Abraham, Isaac et Iacob, et quaecumque aliae temporibus eorum, verum etiam quae per ipsum Moysen, per quem populus idem de servitute Aegyptia liberatus e t per quem cuncta praeterita revelata sunt, tempori bus eius, cum populum per heremum duceret, factae fuerant. Neque autem per insignem ducem Iesum Nave, per quem populus ille in promissionis inductus est terram expugnatisque gentibus eam duo decim tribubus, quibus Deus iusserat, divisit et mortuus est, neque post illum toto tempore iudicum impleta fuerat promissio Dei de terra Chanaan / a quodam flumine Aegypti usque ad flumen magnum Euphraten ; nec tamen adhuc prophetabatur futurum, sed exspectabatur implendum. Impletum est autem per David et eius filium Salomonem, cuius regnum tanto, quantum promissum fuerat, spatio dilatatum est; universos quippe illos subdiderunt tributariosque fecerunt . Sic igitur in terra promissionis secundum carnem, hoc est in terra Chanaan, sub his regibus semen Abrahae fuerat constitutum, ut nihil deinde superesset, quo terrena illa Dei promissio compleretur, nisi ut in eadem terra, quantum ad prosperitatem attinet temporalem, per posteritatis successionem inconcusso statu usque ad mortalis huius saeculi terminum gens permaneret Hebraea, si Domini 7
8
d
P L 525
9
10
b 0 d
7 8
cogitat M. super sunt... sunt] supersint... sint M. et]est, etM. Gen 12, 1. Gen 12, 3.
17,
501
1-2
njem prošlosti; - a onaj tko imalo o ovome promisli, može li ne shva titi kako bi bilo naporno i rastrošno i koliki bi mnogi svesci trebali za to, da se cijelo to izvješće istražujući prati unatrag i raspravljajući izlaže? - I zatim, budući da se tolike mnoge stvari koje su nedvojbeno proročanske tiču Krista i kraljevstva nebeskog (koje je grad Božji), čak i puko natuknuće o njima zahtijevalo bi veću raspravu nego što traži mjera ovoga djela. Zbog toga, budem l i uzmogao, svoje ću pero uskladiti tako da - s Božjom voljom - pri obradbi u ovome djelu ne govorim stvari koje su suvišne, niti pak propuštam one što su potrebne.
2. U prethodnoj knjizi rekosmo kako su od početka među B o žjim obećanjima Abrahamu bile obećane dvije stvari, naime, jedna da će sjeme njegovo zaposjesti zemlju Kanaan - što se označuje gdje je rečeno: »Pođi u zemlju koju ću ti pokazati, i načinit ću od tebe velik p u k « - i druga mnogo važnija, što se ne tiče putenog, nego duhovnog sjemena, po kojem je on otac ne jednoga puka izraelskoga, nego svih naroda što prate tragove njegove vjere, a to obećanje poči nje ovako: »I blagoslivljat će se u tebi sva plemena zemlje.« A poka zali smo kako su ta dva obećanja potvrđena poslije i mnogim drugim svjedočanstvima. I tako već bijaše u obećanoj zemlji sjeme Abraha movo, naime: narod izraelski po puti, i to ne samo tako što ondje držaše i posjedovaše gradove svojih neprijatelja nego već imajući i kraljeve, poče kraljevati; ta obećanja Božja o tome narodu bila su već velikim dijelom ispunjena, i to ne samo ona dana trojici otaca (Abrahamu, Izaku i Jakovu) i drugima njihova doba nego i obećanja dana preko Mojsija, po kojem je taj narod izbavljen iz ropstva egipat skoga i preko kojega su bili objavljeni svi prošli događaji u vrijeme njegovo, kad je vodio narod kroz pustinju. 1
2
N u Božje obećanje o zemlji Kanaan nije bilo ispunjeno ni u istaknu tome vođi Jošui, po kojem je taj narod uveden u obećanu zemlju i koji je, pobijedivši tamošnje pučanstvo, prema Božjoj naredbi podije lio zemlju među dvanaest plemena i umro; a ni u cijelo ono doba sudaca nakon njega ne bijaše ispunjeno to obećanje o zemlji kanaanskoj od one rijeke u Egiptu do velike rijeke Eufrata; samo se ono više i nije proricalo kao buduće nego se čekalo da se ispuni. To se obećanje ispunilo preko Davida i njegova sina Salomona, kojega se kraljevstvo bijaše proširilo na cijelo područje što je obećano, jer je on sve tamošnje stanovnike podjarmio i morali su plaćati mu danak . Tako je dakle u obećanoj zemlji po puti, to jest, u zemlji Kanaanu, bilo naseljeno sjeme Abrahamovo pod tima kraljevima, i nakon toga nije više preostajalo ništa za ispunjenje toga zemaljskog obećanja B o žjeg, osim da rod hebrejski ostane u toj zemlji, onoliko koliko se tiče vremenitog probitka, u nepromijenjenom stanju po naraštajima svojih potomaka, sve do konca ovoga smrtnoga vijeka, bude l i slušao za3
4
Post 12,1. Post 12,3. Post 15,18. 1 Kr 4,21.
U koje je vrijeme ispu njeno obećanje Božje o zemlji Kanaan, koju je dobio u posjed čak puteni Izrael.
502
DECIV. DEI
17,
O DRŽAVI BOŽJOJ
2-3,2
Dei sui legibus oboediret. Sed quoniam Deus noverat hoc eam non esse facturam, usus est eius etiam temporalibus poenis ad exercendos in ea paucos fideles suos et admonendos qui postea futuri erant in omnibus gentibus, / quod eos admoneri oportebat, in quibus alte ram promissionem revelato Novo Testamento per incarnationem Christi fuerat impleturus.
cc 553
3. 1. Quocirca sicut oracula illa divina ad Abraham, Isaac et Iacob et quaecumque alia signa vel dicta prophetica in sacris Litteris praecedentibus facta sunt, ita etiam ceterae ab isto regum tempore prophetiae partim pertinent ad gentem carnis Abrahae, partim vero ad illud semen eius, in quo benedicuntur omnes gentes coheredes Chri sti per Testamentum Novum ad possidendam vitam aeternam regnumque caelorum; partim ergo ad ancillam, quae in servitutem generat, id est terrenam Ierusalem, quae servit cum filiis suis, partim vero ad liberam civitatem Dei, id est veram Ierusalem aeternam in caelis, cuius filii homines secundum Deum viventes peregrinantur in terris ; sed sunt in eis quaedam, quae ad utramque pertinere intelleguntur, ad ancillam proprie, ad liberam figurate.
Tripertita sunt eloquia Prop hetarum.
n
Proprie figura te vel utroque modo prophetatur.
3. 2. Tripertita itaque reperiuntur eloquia Prophetarum, si quidem aliqua sunt ad terrenam Ierusalem spectantia, aliqua ad caelestem, nonnulla ad utramque. Exemplis video probandum esse quod dico. Missus est Nathan propheta, qui regem David argueret de pec cato gravi et ei, quae consecuta sunt mala, futura praediceret . Haec atque huiusmodi sive publice, id est pro salute vel utilitate populi, sive privatim, cum pro suis quisque rebus divina promereretur eloquia, quibus pro usu temporalis vitae futuri aliquid nosceretur, ad terrenam civitatem pertinuisse quis ambigat? Ubi autem legitur: Ec ce dies veniunt, dicit Dominus, et consummabo domui Israel et domui luda testamentum novum, non secundum testamentum, quod disposui patribus eorum in die, qua apprehendi manum eorum, ut educerem eos de terra Aegypti, quoniam ipsi non permanserunt in testa mento meo, et ego neglexi eos, I dicit Dominus. Quia hoc est testamen tum, quod constituam domui Israel post dies illos, dicit Dominus, dando leges meas in mentem eorum et super corda eorum scribam eas, et videbo eos, et ero illis in Deum, et ipsi erunt mihi in plebem ; Ierusalem sine dubio superna prophetatur, cuius Deus ipse prae/mium est, eumque habere atque ipsius esse summum i b i est atque totum bonum. Ad utramque vero pertinet hoc ipsum, quod Ierusalem dicitur Dei civitas, et in ea prophetatur futura domus Dei, eaque prophetia videtur impleri, cum Salomon rex aedificat illud nobilissi12
PL526
e
13
CC 554
f
e
f
1 1
1 2
2 -
3,2
503
kone Gospodina Boga svojega. A l i budući da Bog znadijaše kako oni toga neće učiniti, udarao ih je i vremenitim kaznama, kako bi vježbao one svoje malobrojne vjernike u tome puku i kako bi opomenuo one što će doći u svima narodima, jer je trebalo upozoriti one u kojima je imao ispuniti drugo obećanje objavom Novoga zavjeta po Kristovu utjelovljenju.
3. 1. Zbog toga, kako ona božanska proroštva dana Abrahamu, Izaku i Jakovu i svi ostali proročanski znaci i izrijeci što su nađeni u ranijim svetim spisima, isto tako i ostala proroštva od doba kraljeva dijelom se tiču puka puti Abrahamove, a dijelom onoga sjemena nje gova u kojem se blagoslivljaju svi narodi kao subaštinici Kristovi po novome zavjetu, kako bi posjedovali život vječni i kraljevstvo nebe sko; dakle, dijelom se tiču sluškinje što za ropstvo rađa, to jest ze maljskoga Jeruzalema, koji robuje sa sinovima svojim, dijelom opet se tiče slobodnog grada Božjeg, to jest istinskog vječnog Jeruzalema na nebesima kojega sinovi - ljudi što žive po Bogu - hodočaste na zemlji; nu postoje neka proroštva koja se shvaćaju tako da pripadaju doslovno sluškinji a preneseno slobodnoj ženi. 2. I tako se otkriva da su izreke proroka troznačne, ako se jedne tiču zemaljskoga Jeruzalema, druge nebeskoga, a treće i jednoga i drugoga. Vidim kako valja primjerima potkrijepiti ovo što govorim. Poslan je prorok Natan da Davida prekori o teškome grijehu koji je počinio i da pretkaže zla koja će ga snaći . Tko može posumnjati da su se takve i slične riječi ticale zemaljskoga grada, bile one izrečene javno, to jest radi boljitka ili koristi naroda, bilo posebično, kad se božanskim izrijekom obećavalo štogod nekom pojedincu, kako bi time doznao štogod buduće od koristi u svojem vremenitom životu? Gdje pak čitamo: »Evo dolaze dani - riječ je Gospodnja - kad ću s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s očima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše, premda sam ja gospodar njihov - riječ je Gospodnja. Nego ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj,« - nedvojbeno je posrijedi proroštvo 0 nebeskome Jeruzalemu, kojega je nagrada sam Bog, a njega imati 1 njemu pripadati ondje je i najviše i potpuno dobro. A l i to što se Jeruzalem naziva grad Božji pripada i jednome i drugome; i u njemu se proriče o budućem domu Gospodnjem, što je proroštvo koje se čini ispunjenim kad kralj Salomon gradi onaj glasoviti hram. Jer te su 1
2
dabo M. illi M. Cf. Gal 4,21-26. Cf. 2 Reg 12, 1-7.
17,
1 2
2 Sam 12,1-15. Jr 31,31-34.
O trostrukim označjima proroka, koja se jednom tiču zemaljskog Jeruzalema, drugi put nebe skoga, a treći put i jednog i drugog.
504
D E civ. DEI
17, 3 , 2 - 4 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
14
mum templum . Haec enim et in terrena Ierusalem secundum historiam contigerunt, et caelestis Ierusalem figurae fuerunt. Quod genus prophetiae ex utroque veluti compactum atque commixtum in Libris veteribus canonicis, quibus rerum gestarum narrationes continentur, valet plurimum multumque exercuit et exercet ingenia scrutantium Litteras sacras, ut, quod historice praedictum completumque legitur in semine Abrahae secundum carnem, etiam in semine Abra hae secundum fidem quid implendum allegorice significet inquiratur; in tantum ut quibusdam visum sit nihil esse in eisdem libris vel praenuntiatum et effectum, vel effectum, quamvis non praenuntiatum, quod non insinuet aliquid ad supernam civitatem Dei eiusque filios in hac vita peregrinos figurata significatione referendum . Sed si hoc ita est, iam bipertita, non tripertita erunt eloquia Prophe tarum, vel potius illarum Scripturarum omnium, quae veteris instru menti appellatione censentur. Nihil enim erit illic, quod ad Ierusa lem terrenam tantum pertineat, si, quidquid ibi de illa vel propter illam dicitur atque completur, significat aliquid, quod etiam ad Ieru salem caelestem allegorica praefiguratione referatur; sed erunt sola duo genera, unum quod ad Ierusalem liberam, alterum quod ad utramque pertineat. Mihi autem sicut multum videntur errare, qui nullas res gestas in eo genere litterarum aliquid aliud praeter id, quod eo modo gestae sunt, significare arbitrantur, ita multum audere, qui prorsus ibi omnia significationibus allegoricis involuta esse contendunt. Ideo tripertita, non bipertita esse dixi. Hoc enim existimo, non tamen culpans eos, qui potuerint illic de quacumque re gesta sensum intellegentiae spiritalis exsculpere, servata dumtaxat primitus historiae veritate. Ceterum quae ita dicuntur, ut rebus humanitus seu divinitus gestis sive gerendis convenire non possint, quis fidelis dubitet non esse inaniter dicta? Quis ea non ad intellegentiam spiritalem revocet, si possit, aut ab eo qui potest revocanda esse fateatur? 15
17, 3,2 - 4,1
505
se stvari prema povijesti zbile u zemaljskom Jeruzalemu, ali su i pralik nebeskoga Jeruzalema. Taj rod proroštva, što je takoreći složen i smiješan od obojega, veoma je važan u starim kanonskim knjigama, koje sadržavaju izvješća o povijesnim događajima, i iskušavao je i iskušava duhove onih koji istražuju Sveto pismo, tako da kad se čita o onome što je povijesno pretkazano i ispunjeno u Abrahamovu sje menu po puti, istražuje se i što to označuje alegorijski kao ono što će se ispuniti u Abrahamovu sjemenu po vjeri; i to u tolikoj mjeri te su neki zaključili, kako u tim knjigama nije ništa ni pretkazano ni uči njeno (ili samo učinjeno, iako nije pretkazivano) a da se nekako pre neseno slikovitim značenjem ne tiče nebeskoga grada Božjeg i njego vih sinova što hodočaste ovim životom. N u , ako je tomu tako, onda će biti ne trostruki, nego dvostruki, izrijeci proroka i zapravo svih onih spisa koji su svrstani pod nazivom Staroga zavjeta. Naime, tu onda neće biti ničega što se tiče samo zemaljskoga Jeruzalema; ako se štogod reklo ili ispunilo o njemu ili zbog njega, označuje nešto u obliku alegorijskog pretkazivanja - i o nebeskom Jeruzalemu; i tako će biti samo dva roda proroštva, jedno koje se tiče slobodnog Jeruza lema, i jedno koje se tiče i jednog i drugog grada. Dočim meni se čini, da kao što uveliko griješe oni koji misle kako ni jedan od događaja u ovoj vrsti književnosti ne naznačuje ništa osim same povijesne zbilje, isto se tako odviše odvažuju oni koji tvrde kako je tu svaka pojedina izjava uvijena u alegorijska označja. Zbog toga sam i rekao kako su ta proroštva trostruka, a ne dvostruka. Sam se toga čvrsto držim (ali ne optužujem one koji su uzmogli iz bilo kojeg događaja uobličiti smisao duhovnog poimanja, uz uvjet da se prvotno poštuje povijesna istina). Što se pak tiče ostalih stvari koje su tako izrečene te se ni ljudskim ni božanskim činom ne mogu primijeniti ni na prošle ni na buduće događaje, koji bi vjernik posumnjao da su uzalud izrečene? Tko i m ne bi pridao smisao duhovnog poimanja, ako b i mogao, ili pak priznao da ih tako treba tumačiti onaj koji to može?
Quid ante David prophetia praenuntiaverit [4-7] Anna Domino gratulatur. PL 527 CC 555
4. 1. Procursus igitur civitatis Dei ubi pervenit ad / Regum tem pora, quando David Saule reprobato ita regnum primus obtinuit, ut eius deinde posteri in terrena Ierusalem diuturna / successione regnarent , dedit figuram, re gesta significans atque praenuntians, quod non est praetereundum silentio, de rerum mutatione futurarum, quod attinet ad duo Testamenta, Vetus et Novum, ubi sacerdo tium regnumque mutatum est per sacerdotem eumdemque regem novum ac sempiternum, qui est Christus Iesus. Nam et Heli sacerdo16
1 4
Cf.
1 5
C f . C L E M E N S A L . , Strom. 5 , 3 2 - 3 4 ; O R I G E N E S ,
1
Cf. 3 Reg
6
3
Reg
6. 1, 3 8 ; 1 R e g
16, 12-13.
Princ.
4, 3, 5.
Proroštvo prije Davida [4-7] 4. 1. Razvoj grada Božjeg stigavši do razdoblja kraljeva, kad ono David - pošto je odbačen Šaul - tako prvo steče kraljevstvo te su njegovi potomci otada u dugome nizu vladali u zemaljskome Jeruzale mu, iznosi pralik - tim događajem označujući i pretkazujući mijenu budućih stvarnosti - a to se ne može šutke mimoići, jer se tiče dvaju zavjeta, staroga i novoga, kada je svećenstvo i kraljevstvo zamijenio novi i vječni svećenik i kralj, koji je Krist Isus. Naime, pošto je sveće-
0 predoznačenoj zamjeni izrael skoga kraljevstva 1 svećenstva te o onome što je prorekla Ana, Samuelova majka, predstav ljajući Crkvu.
506
DECIV. DEI
17, 4,1-4,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
g
h
te reprobato substitutus in Dei servitium Samuel simul officium functus sacerdotis et iudicis , et Saule abiecto rex David fundatus in regno hoc quod dico figuraverunt. Mater quoque ipsa Samuelis Anna, quae prius fuit sterilis et posteriore fecunditate laetata est, prophetare aliud non videtur, cum gratulationem suam Domino fundit exsultans, quando eumdem puerum natum et ablactatum Deo reddit eadem pietate, qua voverat. Dicit enim: Confirmatum est cor 17
18
meum in Domino, exaltatum est comum meum in Deo meo. Dilatatum est super inimicos meos os meum, laetata sum in salutari tuo; quoniam non est sanctus sicut Dominus, et non est iustus sicut Deus noster; non est sanctus praeter te. Nolite gloriari et nolite loqui excelsa, neque procedat magniloquium de ore vestro. Quoniam Deus scientiarum Dominus, et Deus praeparans adinventiones suas. Arcum potentium fecit infirmum, et infirmes praecincti sunt virtutem ;pleni panibus minorati sunt, et esurientes transierunt terram; quia sterilis peperit septem, et multa in filiis infirmata est. Dominus mortificat et vivificat, deducit ad inferos et reducit. Dominus pauperes facit et ditat, humiliat et exaltat. Suscitat a terra pauperem et de stercore erigit inopem, ut collocet eum cum potentibus populi, et sedem gloriae hereditatem dans eis; dans votum voventi, et benedixit annos iusti, quoniam non in virtute potens est vir. Dominus infirmum faciet adversarium suum, Dominus sanctus. Non glorietur prudens in prudentia sua, et non glorietur potens in potentia sua, et non glorietur dives in divitiis suis; sed in hoc glorietur, qui gloriatur, intellegere et scire Dominum et facere iudicium et iustitiam in medio terrae. Dominus ascendit in caelos et tonuit; ipse iudicabit I extrema terrae, quia iustus est; et dat virtutem regibus nostris, et exaltabit cornum christi sui . 1
1
cc 556
m
n
19
17, 4,1 -
507
4,2
nik Eli odbačen i Samuel ga zamijenio u Božjoj službi (obavljajući ujedno dužnost i svećenika i suca), i pošto je odbačen Šaul te David zakraljevao u kraljevstvu, - time su označili ono o čemu govorim. Naime, i sama Samuelova mati Ana, koja prvo bijaše neplodna a poslije je obradovana plodnošću, čini se kako ne proriče ništa drugo, kad u zanosu izlijeva svoju hvalu Gospodinu, dok isto dijete pošto je rođeno i od sise odbijeno, vraća Bogu uz istu pobožnost kojom se zavjetovala. Ona kaže: »Učvršćeno je srce moje u Gospodinu, uzne sen je rog moj u Bogu mojem. Usta mi se šire nad neprijateljima mojim, i veselim se pomoći tvojoj. Jer nitko nije svet kao Gospodin, i nitko nije pravedan kao naš Bog; i nitko nije svet osim tebe. I ne mojte se hvastati i ne uznosite se riječima, i nek prekrupan govor ne izlazi iz vaših usta. Jer Bog je Gospodin znanja, i on priprema svoje nakane. Oslabio je luk moćnika, a slabi su snagom opasani; smanjeni su oni puni kruha, dok oni što gladuju prijeđoše zemlju. Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi. Gospodin usmrćuje i oživljava, odvodi u grob i odatle vraća. Bog osiromašuje i obogaću je, ponizuje i uzvisuje. Podiže siromaha iz prašine, te iz smeća podiže ubogoga, da ga posadi s velmožama puka, dajući im mjesto slave u baštinu; ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje; i blagoslovio je go dine pravedniku, jer čovjek nije moćan po vlastitoj snazi. Gospodin će oslabiti protivnika svojeg, Gospodin svet. I neka se razboriti ne hvasta svojom razboritošću, i neka se moćnik ne hvasta svojom moći, i nek se bogataš ne hvasta svojim bogatstvima; nego onaj tko bi se slavio, neka se slavi time što razumije i poznaje Gospodina i što do nosi sud i čini pravdu usred zemlje. Gospodin se uspeo na nebo i zagrmio; On će suditi i samim krajevima zemlje, jer je pravedan, on daje snagu kraljevima našim, i uzvisit će rog Krista svojega.« 1
Annae eloquium prophetice dictum fuit.
4. na
2. Itane vero verba haec unius putabuntur esse mulierculae, de
t o sibi filio gratulantis? Tantumne mens hominum a luce veritatis
aversa est, ut non sentiat supergredi modum feminae huius dicta quae fudit? Porro qui rebus ipsis,.quae iam coeperunt etiam in hac terrena peregrinatione compleri, convenienter / movetur, nonne intendit et aspicit et agnoscit per hane mulierem, cuius etiam nomen, id est Anna, Gratia eius interpretatur , ipsam religionem christianam, ipsam civitatem Dei, cuius rex est et conditor Christus, ipsam postremo Dei gratiam prophetico špiritu sic locutam, a qua superbi
PL 528
20
s ministerium M. officio M. superbe agg. M. in firmi M. virtute M. cornu hic et infra M. f
2. Hoće li se te riječi shvatiti naprosto kao riječi ženice što za hvaljuje za rođenje svojega sina? Zar je um ljudski toliko odvraćen od svjetla istine te ne osjeća kako riječi što ih je ona izlila nadilaze snagu te žene? I dalje, onaj tko je prikladno ganut samim tim stvari ma, koje se već počeše ispunjavati na ovome zemaljskome hodočašću, zar ne zamjećuje i prepoznaje preko te žene (kojoj i samo ime, to jest Ana, znači milost) samu kršćansku vjeru, sam grad Božji, kojega je kralj i utemeljitelj Krist, i napokon samu milost Božju, koja je po proročanskom duhu tako progovorila, od koje se oholi toliko otuđuju da padaju, a kojom se ponizni tako ispunjaju da ustaju, čime je taj hvalospjev u najvećoj mjeri i odjekivao? Ukoliko tkogod neće možda reći kako ta žena nije ništa proricala, nego je samo zanosno hvalila
1
1
m
n
1 7
1 8
1 9
2 0
C f . 1 R e g 2, 27. C f . 1 R e g 16, 1-14. 1 R e g 2, 1-10 (sec. L X X ) . C f . HlERONIMUS, Lib. Interpr. hebr. nom.; C C 72, 102.
1 2
1 Sam 2,1-10. (Prijevod prema latinskom predlošku Septuaginte). Hebr. Hannah, a hanndh znači 'milostivost'.
508
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 4,2 - 4,3
D E CIV. D E I
alienantur, ut cadant, qua humiles implentur, ut surgant, quod maxime hymnus iste personuit? Nisi quisquam forte dicturus est nihil istam prophetasse mulierem, sed Deum tantummodo propter filium, quem precata impetravit, exsultanti praedicatione laudasse. Quid er go sibi vult quod ait: Arcum potentium fecit infirmum, et infirmi praecincti sunt virtute; pleni panibus minorati sunt, et esurientes transierunt terram; quia sterilis peperit septem, et multa in filiis infirmata est ? Numquid septem ipsa pepererat, quamvis sterilis fuerit? Unicum habebat, quando ista dicebat; sed nec postea septem peperit, sive sex, quibus septimus esset ipse Samuel, sed tres mares et duas feminas . Deinde in illo populo cum adhuc nemo regnaret, quod in extremo posuit: Dat virtutem regibus nostris, et exaltabit comum christi sui , unde dicebat, si non prophetabat? 21
17,
4,2 -
509
4,3
Boga zbog sina kojega joj dade uslišavši njezine molitve. A l i , što je onda htjela kad je rekla: »Oslabio je luk moćnika, a slabe je snagom opasao; smanjeni su oni puni kruha, dok oni što gladuju prijeđoše zemlju. Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi?« Zar je ona sama rodila sedmero, iako bijaše jalovom? Samo je jedinca imala kada to govoraše; a nije ni poslije rodila sedmero (pa ni šest, kojima bi sedmi bio Samuel), nego samo troje muške i dvoje ženske djece. Ili pak ono što napokon reče o narodu koji još ne imadijaše kralja: »On daje snagu kraljevima našim, i uzvisit će rog pomazanika svojeg«, zašto bi to govorila ako nije proricala?
22
23
Opus Dei laudatur.
24
4. 3. Dicat ergo Ecclesia Christi, civitas regis magni , gratia ple^ p i e fecunda, dicat quod tanto ante de se prophetatum per os huius piae matris agnoscit: Confirmatum est cor meum in Domino, exaltatum est cornum meum in Deo meo. Vere confirmatum cor et cornu vere exaltatum, quia non in se, sed in Domino Deo suo. Dilatatum est super inimicos meos os meum ; quia et in angustiis pressurarum sermo Dei non est alligatus nec in praeconibus alligatis. Laetata sum, inquit, in salutari tuo. Christus est iste Iesus, quem Simeon, sicut in Evangelio legitur, senex amplectens parvum, agnoscens magnum: Nunc, inquit, dimittis, Domine, servum tuum inpace, quoniam videlrunt oculi mei salutare tuum . Dicat itaque Ecclesia: Laetata sum in salutari tuo, quoniam non est sanctus, sicut Dominus, et non est iustus, sicut Deus noster; tamquam sanctus et sanctificans, iustus et iustificans. Non est sanctus praeter te, quia nemo fit nisi abs te. Denique sequitur: Nolite gloriari et nolite loqui excelsa, neque exeat magniloquium de ore vestro; quoniam Deus scientiarum Dominus . Ipse vos scit, et ubi nemo scit; quoniam quiputat se aliquid esse, cum nihil sit, se ipsum seducit . Haec dicuntur adversariis civitatis Dei ad Babyloniam pertinentibus, de sua virtute praesumentibus, in se, non in Domino gloriantibus; ex quibus sunt etiam carnales Israelitae, terrenae Ierusalem cives terrigenae, qui, ut dicit Apostolus, ignorantes Dei iustitiam, i d est quam dat homini Deus, qui solus est iustus atque iustificans, et suam volentes contituere, id est velut a se sibi partam, non ab illo impertitam, iustitiae Dei non sunt I subiecti , utique quia superbi, de suo putantes, non de Dei, posse placere se Deo, qui est Deus scientiarum atque ideo et arbiter conscientiarum, ibi videns cogitationes hominum, quoniam vanae sunt , si hominum sunt et ab illo non sunt. Et praeparans, inquit, adinventiones suas.
n a
r o
25
26
CC557
21
0
28
29
p
PL 529
30
31
° superbe add. P et M.
3. Neka, dakle kaže Crkva Kristova, grad velikoga kralja, milosti pu na, plodna potomstvom, neka kaže ono što zna da je o njoj mnogo prije prorečeno ustima ove pobožne majke: »Učvršćeno je srce moje u Gospodinu, uznesen je rog moj u Bogu mojem.« I zaista je učv ršćeno njezino srce i zaista je uzdignut rog, jer nije tako u njoj, nego u Gospodinu Bogu njezinu. »Usta mi se šire nad neprijateljima mo jim«; jer ni u tjesnacima progona riječ Božja nije sputana, čak ni kad su njezini glasnici vezani. I kaže: »Veselim se pomoći tvojoj.« A to je Krist Isus, kojega je Šimun - kako čitamo u evanđelju - sam starac zagrlio onako malenog, spoznavši ga velikim, i rekao: »Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svojega u miru, jer oči moje vidješe spas tvoj.« I tako neka Crkva kaže: »I veselim se pomoći tvojoj. Jer nitko nije svet kao Gospodin, i nitko nije pravedan kao naš Bog«; kako je svet, on posvećuje, kako je pravedan, čini ljude pravednima. »I nitko nije svet osim tebe«, jer nitko ne postaje takvim osim po tebi. Zatim slije di: »I nemojte se hvastati i ne uznosite se riječima, i nek prekrupan govor ne izlazi iz vaših usta. Jer Bog je Gospodin znanja.« O n vas poznaje i gdje nitko ne poznaje; jer: »Ako tko misli da je nešto iako nije ništa, sam sebe vara.« 3
4
5
6
To su riječi koje se govore protivnicima grada Božjeg koji pripadaju Babiloniji, koji se odveć uzdaju u svoje snage i koji se slave u sebi samima, a ne u Gospodinu; među tima su i puteni Izraelci, zemnorodni građani zemaljskoga Jeruzalema, koji - kako kaže apostol »ne poznajući Božje pravednosti« (to jest one koju čovjeku daje Bog, koji je jedini pravedan i čini ljude pravednima) »nastojeći ustanoviti svoju vlastitu« (to jest, kao da je sami sebi daju, a ne dobivaju od njega), »nisu se podvrgli Božjoj pravednosti,« te budući da su tako oholi, misle kako mogu svojom vlastitom, a ne Božjom pravednošću, ugoditi Bogu, koji je Bog znanja i stoga prosuditelj savjesti, gdje vidi zamišljaje ljudske, o kojima zna da su isprazni , ako su samo od ljudi, a ne dolaze od njega. »I on priprema svoje nakane«, kaže ona. A na 7
8
M. 3
2 1
2 2
2 3
2 4
2 5
1 R e g 2, 4-5. C f . 1 R e g 2, 21. 1 R e g 2, 10. C f . M t 5, 35; Ps 47, 3. 1 R e g 2, 1.
Prema Augustinovu latinskom predlošku: »exaltatum est cornum meum in Deo meo«, a u novijoj hrvatskoj Bibliji stoji: »raste snaga moja po Bogu mom«. 2 Tim 2,9. Lk 2,29. Gal 6,3. Rim 10,3. Ps 94 (93), 11. 4 5 6 7 8
510
D E CIV. D E I
17,
4,3 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
4,5
511
koje nakane da pomislimo ako ne na ono kako će oholi pasti a poni zni se dići? Ona dakako oprimjeruje te nakane kad kaže: »Oslabio je luk moćnika, a slabi su snagom opasani.« Oslabio je luk, to jest na kana onih koji se sami sebi čine tohko moćnim da bez dara Božjeg i pomoći, samom ljudskom snagom, mogu ispuniti božanske zapovije di, dok se snagom pašu oni kojima je nutarnji glas: »Smiluj mi se, Gospodine, jer sam slab.«
4.4. Pleni panibus, inquit, minorati sunt, et esurientes transierunt terram ' . Qui sunt intellegendi pleni panibus, nisi idem ipsi quasi potentes, i d est Israelitae, quibus credita sunt eloquia D e i ? Sed in eo populo ancillae filii minorati sunt: quo verbo minus quidem latine , bene tamen expressum est, quod ex maioribus minores facti sunt: quia et in ipsis panibus, id est divinis eloquiis, quae Israelitae soli tune ex omnibus gentibus aeceperunt, terrena sapiunt. Gentes autem, quibus lex illa non erat data, posteaquam per Novum Testa mentum ad eloquia illa venerunt, multum esuriendo terram transie runt, quia in eis non terrena, sed caelestia sapuerunt. Et hoc velut quaereretur causa cur factum sit: Quia sterilis, inquit, peperit I sep tem, et multa in filiis infirmata est . H i c totum quod prophetabatur eluxit agnoscentibus numerum septenarium, quo est universae Ec clesiae significata perfeetio. Propter quod et Ioannes apostolus ad septem scribit ecclesias, eo modo se ostendens ad unius plenitudinem scribere ; et in Proverbiis Salomonis hoc antea praefigurans Sapientia aedificavit sibi domum et suffulsit columnas septem . Ste rilis enim erat in omnibus gentibus Dei civitas, antequam iste fetus, quem cernimus, oreretur . Cernimus etiam, quae multa in filiis erat, nunc infirmatam Ierusalem terrenam; quoniam quicumque filii liberae in ea erant, virtus eius erant; nunc vero ibi quoniam littera est et spiritus non est, amissa virtute infirmata est.
4. A n a kaže: »Smanjeni su oni puni kruha, dok oni što gladuju prijeđoše zemlju.« Koga treba razumjeti pod tima što su puni kruha, ako ne one što su kao moćnici, to jest Izraelce, kojima su povjerene riječi Božje? A l i u tome narodu smanjeni su sinovi sluškinje - pa iako taj glagol (minoro) nije u duhu dobrog latinskog jezika, ipak dobro izrazuje kako oni od većih postadoše manji, jer su i u samim tim kruho vima (to jest božanskim riječima) koje Izraelci tada primiše jedini među svim narodima, mislili samo na zemaljske stvari. Dočim narodi kojima taj zakon ne bijaše dan, pošto poslije preko Novog zavjeta upoznaše te riječi, prijeđoše zemlju veoma gladni, jer su u njima mi slili ne na zemaljske, nego na nebeske stvari. I kao da traži uzrok zašto se to dogodilo, A n a kaže: »Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi.« Ovdje se rasvjetljava sve što je prorečeno onima koji poznaju značenje broja sedam; kojim se označuje savrše nost sveopće Crkve. Zbog toga apostol Ivan i piše sedmorim crkva ma, pokazujući time kako piše cjelini jedne; a u izrekama Salomonovim, Mudrost je ovo mnogo prije pretkazala govoreći: »sazidala je sebi kuću i poduprla je na sedam stupova.« Jer grad Božji bijaše jalov među svima narodima prije nego se rodilo potomstvo koje sada gledamo. Isto tako vidimo kako je sada oslabljen zemaljski Jeruza lem, koji imadijaše mnogo sinova; jer koji god sinovi slobodne žene bijahu u njemu, bili su njegova snaga; ali sada, budući da je u njemu samo slovo a nije duh , izgubivši snagu, on je oslabio.
33
3 4
35
q
CC558
4,5
Quas adinventiones putamus, nisi ut superbi cadant et humiles surgant? Has quippe adinventiones exequitur dicens: Arcus potentium infirmatus est, et infirmi praecincti sunt virtute . Infirmatus est ar cus, i d est intentio eorum, qui tam potentes sibi videntur, ut sine Dei dono atque adiutorio humana sufficientia divina possint implere mandata, et praecinguntur virtute, quorum interna vox est: Miserere mei, Domine, quoniam infirmus sum '. 32
Ecclesia praenuntiatur.
17, 4,3 -
36
37
38
r
9
10
11
12
13
14
Christus praenuntiatur in morte et resur rectione.
4. 5. Dominus mortificat et vivificat; mortificavit illam, quae mul ta erat in filiis, et vivificavit hane sterilem, quae peperit septem. Quamvis commodius possit intellegi eosdem vivificare, quos mortifi-
5. »Gospodin usmrćuje i oživljava«; smrt je donio onoj s mnogo dje ce, a život nerotkinji što je rodila sedmero. Tako se to prikladnije može shvatiti da on oživljava one koje je usmrtio. To kao da je pono-
9
Ps 6,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Rim 3,2. Taj je glagolski oblik u povremenoj porabi među crkvenim piscima od Tertulijanova doba; češći je nakon godine 800. Nalazi se i u staroj latinskoj Bibliji i u Vulgati. Otk 1,4. Izr 9,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2 Kor 3,6-16. 10
11
12
3 2
3 3
1 Reg 2, 3-4. Ps 6, 3.
13
14
512
D E CIV. D E I
17, 4,5 - 4,6
O DRŽAVI BOŽJOJ
caverit. Id enim velut repetivit addendo: Deducit ad inferos et reducit . Quibus enim dicit Apostolus: Si mortui estis cum Christo, quae sursum sunt quaerite, ubi Christus est in dextera Dei sedens , salubriter utique mortificantur a Domino; quibus adiungit: Quae sur sum sunt sapite, non quae super terram; ut ipsi sint illi, qui esurientes transierunt terram. Mortui enim estis, inquit; ecce quomodo salubriter mortificat Deus; deinde sequitur: Et vita vestra abscondita est I cum Christo in Deo ; ecce quomodo eosdem ipsos vivificat Deus . Sed numquid eosdem deduxit ad inferos et reduxit? Hoc utrumque sine controversia fidelium in illo potius videmus impletum, capite scilicet nostro, cum quo vitam nostram in Deo Apostolus dixit absconditam. N a m qui proprio Filio non pepercit, sed pro nobis omni bus tradidit eum , isto modo utique mortificavit eum; et quia resuscitavit a mortuis, eumdem rursus vivificavit. Et quia in prophetia vox eius agnoscitur: Non derelinques animam meam in inferno , eumdem deduxit ad inferos et reduxit. Hac eius paupertate ditati sumus . Dominus enim pauperes facit et ditat. Nam quid hoc sit ut sciamus, quod sequitur audiamus: Humiliat et exaltat ; utique su perbos humiliat et humiles exaltat. Quod enim alibi / legitur: Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam , hoc totus habet sermo huius, cuius nomen interpretatur Gratia eius. 39
40
41
PL 530
42
43
s
44
45
46
47
48
ce 559
49
Credentes guntur...
eri-
4. 6. Iam vero quod adiungitur: Suscitat a terra pauperem, de nullo melius quam de illo intellego, qui propter nos pauper factus est, cum dives esset, ut eius paupertate, sicut paulo ante dictum est, ditaremur . Ipsum enim de terra suscitavit tam cito, ut caro eius non videret corruptionem. Nec illud ab illo alienabo, quod additum est: Et de stereore erigit inopem. Inops quippe idem, qui pauper; stercus vero, unde ereetus est, rectissime intelleguntur persecutores Iudaei, in quorum numero cum se dixisset Apostolus Ecclesiam persecutum: Quae mihi fuerunt, inquit, lucra, haec propter Christum damna esse duxi; nec solum detrimenta, verum etiam stereora existimavi esse, ut Christum lucri facerem . De terra ergo suscitatus est ille supra om nes divites pauper, et de illo stereore ereetus est supra omnes opulentos ille inops, ut sedeat cum potentibus populi, quibus ait: Sedebitis super duodecim sedes . Et sedem gloriae hereditatem dans eis ; 50
51
52
s
53
17,
4,5 -
vila dodajući: »Odvodi u grob i odatle vraća.« Naime, tima kaže apo stol: »Ako ste umrli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje je Krist sjedeći Bogu s desne strane,« pa je tako na korist onima koje Go spodin usmrćuje; jer tim riječima dodaje: »Mislite na ono što je gore, ne što je na zemlji«, te su to oni isti što »veoma gladni prijedoše zemlju.« 15
»Umrli ste«, reče; i gle kako spasonosno usmrćuje Bog; zatim slijedi: »I vaš je život sakriven s Kristom u Bogu!« Eto kojim načinom Bog te iste oživljava. A l i zar je iste odveo u grob i odatle ih vratio? I zaista, bez ikakve raspre među vjernicima, vidimo kako je to oboje u njemu ispunjeno, to jest: on je naša glava - i kao što apostol kaže, s njime je naš život sakriven u Bogu. Naime, kada »nije poštedio vlasti tog sina, već ga je predao za sve n a s « , zaista ga je tako usmrtio; a budući da ga je uskrisio od mrtvih, ponovo ga je oživio. I budući se glas njegov prepoznaje u proročanstvu: »Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju«, istoga je odveo u grob i vratio. Njegovim smo siroma štvom obogaćeni, jer »Bog osiromašuje i obogaćuje.« A kako bismo doznali što je to, poslušajmo ono koje slijedi: »On ponizuje i uzvisu je«; zapravo - ohole ponizuje, ponizne uzvisuje. Jer ono što drugdje čitamo: »Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost,« a ovo je cjelokupni smisao govora te žene kojoj ime znači milost. 16
18
6. Ono pak što se dodaje: »Podiže siromaha iz prašine«, mislim kako nikomu ne pristaje bolje nego onomu »koji je radi nas postao siro mah, kad bijaše bogataš, kako bismo se njegovim siromaštvom« - što je malo prije rečeno - »obogatili«. Jer ga je podigao sa zemlje tako brzo da mu put nije vidjela raspadnuća. A neću njemu uskratiti ni primjenu onoga što je dodano: »Te iz smeća podiže ubogoga«. Zaista, ubog je isto što i siromah, dok smeće iz kojeg je podignut najpravil nije se shvaća kao progonitelji Židovi, među koje je apostol ubrojio i sebe sama, kao onaj što je progonio Crkvu: »Ali sve što mi bijaše dobitkom zbog Krista smatrah gubitkom; i ne samo štetom, nego čak i samim smećem , kako bih Krista stekao.« Dakle, taj je siromah podignut iz prašine nad sve bogataše, i ubogi je iz onoga smeća podig nut iznad svih imućnika, kako bi sjedio »s moćnicima puka«, kojima reče: »Sjest ćete na dvanaest prijestolja.« »Dajući im prijestolje slave 19
21
22
23
cum M.
3 9
1 Reg 2, 6. Col 2, 20. Col 3,1. Col 3, 2. 43 1 Reg 2 5
4 0
* Kol 3,1 i 3.
4 1
16
4 2
17
Rom 8, 32.'
4 5
P 15 10- cf Act 2 27
ttS A i V u " AH r ' « A 2
4 7
Cf. 2 Cor 8,9.
Rim 8,32. Ps 16 (15), 10.
18 J a k
4 4
4
6
>-
K
l \ ?' ' '
513
4,6
21 22
23
f£;
( )'
(Prijevod prema lat. predlošku).
Posrijedi je jači izraz stercus, smet, izmet, živinska pogan. Fil > - (Prijevod prema lat. predlošku). ^ \ ^ v ) 3
m
7
2
8
514
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 4 , 6 - 4 , 8
515
17, 4,6 - 4,8
dixerant enim potentes illi: Ecce nos dimisimus omnia et secuti su mus te . Hoc votum potentissime voverant.
u baštinu«; jer moćnici njemu rekoše: »Evo, mi smo ostavili sve i pošli za t o b o m . « Tim se zavjetom najsnažnije zavjetovahu.
4. 7. Sed unde hoc eis, nisi ab illo, de quo hic continuo dictum est: Dans votum voventi ? Alioquin ex illis essent potentibus, quorum infirmatus est arcus. Dans, inquit, votum voventi. Non enim Domino quisquam quicquam rectum voveret, nisi qui ab illo acciperet quod voveret. Sequitur: Et benedixit annos iusti, ut cum illo scilicet sine fine vivat, cui dictum est: Et anni tui non deficient . Ibi enim stant anni, hic autem transeunt, immo pereunt; antequam veniant enim, non sunt; cum autem venerint, non erunt, quia cum suo fine veniunt. Horum autem duorum, id est dans votum voventi et benedixit annos iusti, unum est quod facimus, alterum quod sumimus. Sed hoc alterum Deo largitore non sumitur, nisi cum ipso adiutore primum illud efficitur: Quia non in virtute potens est vir. Dominus infirmum faciet adversalrium eius; illum scilicet, qui homini voventi invidet et resistit, ne valeat implere quod vovit. Potest ex ambiguo graeco intellegi et adversarium suum. Cum enim Dominus possidere nos coeperit, profecto adversarius, qui noster fuerat, ipsius fit et vincetur a no bis, sed non viribus nostris, quia I non in virtute potens est vir. Domi nus ergo infirmum faciet adversarium suum, Dominus sanctus ', ut vincatur a sanctis, quos Dominus sanctus sanetorum efficit sanctos.
7. N u , otkuda to njima, ako ne od onoga o kojemu je odmah zatim rečeno: »Ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje«? Inače bi ti bili među onim moćnicima kojima je oslabljen luk. Jer ona kaže: »Ispu njava zavjet onomu tko se zavjetuje.« Naime, nitko se nikad nije pravo zavjetovao Gospodinu a da nije od njega primio ono čime se zavjetovao.
54
55
56
1
51
u
4. 8. Ac per hoc non glorietur prudens in sua prudentia, et non glorietur potens in sua potentia, et non glorietur dives in divitiis suis; sed in hoc glorietur, qui gloriatur, intellegere et scire Dominum et facere iudicium et iustitiam in medio terrae *. Non parva ex parte intellegit et scit Dominum, qui intellegit et scit etiam hoc a Domino sibi dari, ut intellegat et sciat Dominum. Quid enim habes, ait Apo stolus, quod non aecepisti? Si autem et aecepisti, quid gloriaris, quasi non aeceperis? id est, quasi a te ipso tibi sit, unde gloriaris. Facit autem iudicium et iustitiam, qui recte vivit. Recte autem vivit, qui obtemperat praecipienti Deo; et finiš praecepti, id est, ad quod refer tur praeceptum, caritas est de corde puro et conscientia bona et fide non ficta . Porro ista caritas, sicut Ioannes apostolus testatur, ex Deo est . Facere igitur iudicium et iustitiam ex Deo est. Sed quid est: 5
59
60
61
24
Zatim slijedi: »I blagoslovio je godine pravednika«, to jest da bez konca živi s onim kojemu je rečeno: »Godine tvoje neće imati kra j a . « Jer ondje godine stoje, a ovdje prolaze, zapravo nestaju; naime, prije nego dođu, nema ih; kad budu došle, neće ih biti, jer dolaze sa svojim krajem. O d toga dvojega, to jest »ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje« i »blagoslovio je godine pravednika« - jedno je ono što činimo, drugo je ono što dobivamo. N u ovo drugo ne dobivamo od Boga darivatelja ukoliko ne postignemo prvo s Bogom pomagateljem: »Jer čovjek nije moćan po vlastitoj snazi. Gospodin će oslabiti protiv nika svojeg;« to jest onoga koji zavidi i priječi zavjetnika, kako ne bi uzmogao ispuniti svoj zavjet. Dočim izričaj »protivnika svojeg« prema grčkom jeziku je dvoznačan. Jer čim nas je Bog počeo posjedovati, odmah onaj tko bijaše naš neprijatelj postaje i njegov, i biva od nas pobijeđen, ali ne našim vlastitim snagama, »jer čovjek nije po vlastitoj snazi.« Dakle: »Gospodin će oslabiti protivnika svojeg, Gospodin svet«, da bude pobijeđen od svetih, koje je posvetio Gospodin, svet nad svetima. 25
8. I prema tome: »Neka se razboriti ne hvasta svojom razboritošću, i neka se moćnik ne hvasta svojom moći, i neka se bogataš ne hvasta svojim bogatstvima; nego onaj tko bi se slavio, neka se slavi time što razumije i poznaje Gospodina i što donosi sud i čini pravdu usred zemlje.« Jer, ne razumije i ne poznaje Gospodina malim dijelom onaj tko razumije i zna kako mu je od Gospodina dano čak i to, da razu mije i poznaje Gospodina. Apostol kaže: »Što l i imaš što nisi primio? A k o si, dakle, primio što se hvališ kao da nisi primio?« To jest, kao da biva po tebi samome ono čime se hvastaš. A sud donosi i čini pravdu onaj tko pravično živi. Pravično živi onaj tko sluša Božje na loge; a »svrha je naloga«, to jest ono što se tiče nekoga, »ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere.« A ta »ljubav«, kao što svjedoči apostol Ivan, »od Boga j e . « Prema tome, donositi sud i činiti pravdu, ono je što potječe od Boga. 26
27
28
1 u
5 4 5 5
5 6 5 7 5 8 5 9 6 0 6 1
vincitur M. effecitM. Mt 19, 27. IReg 2, 9(sec. LXX). Ps 101, 28. 1 Reg 2, 9-10 (sec. LXX). Ier 9, 23-24. 1 Cor 4, 7. 1 Tim 1, 5. 1 Io 4, 7.
24 25 26 27 28
Mt 19,27. Ps 102 (101), 27. 1 Kor 4,7. 1 Tim 1,5.15. 1 Iv 4,7.
516
D E civ. DEI
17, 4 , 8 - 4 , 9
O DRŽAVI BOŽJOJ
in medio terrae? Neque enim non debent facere iudicium et iustitiam qui habitant in extremis terrae. Quis hoc dixerit? Cur ergo additum est: In medio terrae? Quod si non adderetur et tantummodo diceretur: Facere iudicium et iustitiam , magis hoc praeceptum ad utrosque homines pertineret, et mediterraneos et maritimos. Sed ne quisquam putaret post finem vitae, quae in hoc agitur corpore, superesse tempus iudicium iustitiamque faciendi, quam dum esset in carne non fecit, et sic divinum evadi posse iudicium: in medio terrae mihi videtur dictum, cum quisque vivit in corpore. In hac quippe vita suam terram quisque circumfert, quam moriente homine recipit ter ra communis, resurgenti utique redditura. Proinde in medio terrae, id est, cum anima nostra isto terreno clauditur corpore, faciendum est iudicium atque iustitia, quod nobis prosit in p o š t e n i m , quando recipiV quisque secundum ea, quae per corpus gessit, sive bonum sive malum . Per corpus quippe ibi dixit Apostolus per tempus, quo vixit in corpore. Neque enim si quis maligna mente atque impia cogitatione blasphemet neque id ullis membris corporis operetur, ideo non erit reus, quia id non motu corporis gessit, cum hoc per illud tempus gesserit, quo gessit et corpus. Isto modo congruenter intellegi potest etiam illud, quod in Psalmo legitur: Deus autem rex I noster ante saecula operatus est salutem in medio terrae ; ut Dominus Iesus accipiatur Deus noster, qui est ante saecula, quia per ipsum facta sunt saecula, operatus salutem no/stram in medio terrae, cum Ver bum caro factum est et terreno habitavit in corpore . 62
63
CC561
M
PL532
65
17,
4,8 -
517
4,9
A l i što je »usred zemlje«? Svakako ne da ne trebaju donositi sud i činiti pravdu oni koji stanuju na krajevima zemlje. Tko bi takvo što rekao? Zašto je onda dodano: »Usred zemlje«? D a to nije dodano i da se samo reklo »donositi sud i činiti pravdu«, taj bi se nalog odnosio na obje skupine ljudi, i na one sredozemne i one primorske. N u , kako tkogod ne bi pomislio da nakon konca života proživljena u ovome tijelu preostaje neko vrijeme da se čini sud i pravda (koje čovjek nije učinio dok bijaše u puti) te da se tako može izbjeći božan skomu sudu: meni se čini da »usred zemlje« znači »dok svatko živi u tijelu«. I zaista u ovome životu svatko svoju zemlju oko sebe nosi; a kad čovjek umre, prima je zajednička zemlja, kako bi mu je vratila o njegovu uskrsnuću. Zbog toga »usred zemlje«, to jest: dok je duša naša zatvorena u ovom zemaljskome tijelu, treba donositi sud i činiti pravdu, što nam je na korist ubuduće, kad će svatko »primiti prema onome što je tijelom učinio, bilo dobro bilo zlo.« Rekavši »tijelom« tu je apostol mislio za ono vrijeme koje je proživio u tijelu. Isto tako, ako tkogod opaka uma i bezbožna pomišljaj a huli i ne počini to ni s kakvim tjelesnim udima, neće zbog toga biti proglašen nedužnim, zato što to nije počinio nekom tjelesnom kretnjom, jer je to učinio u vrijeme u kojem je nastavao tijelo. Istim načinom prikladno se može razumjeti i ono što se čita u psalmu: »Jer Bog, kralj naš vjekova, donese spas usred zemlje«, gdje se podrazumijeva da je Gospodin Isus Bog naš, koji je prije vjekova, jer su od njega stvoreni vjekovi, i donio je spas usred zemlje, kad je Riječ postala p i i t i nastanila se u zemaljskome tijelu. 29
30
31
Christi est iudicium ultimum.
4. 9. Deinde posteaquam prophetatum est in his verbis Annae, quomodo gloriari debeat, qui gloriatur, non in se utique, sed in Do mino , propter retributionem, quae in die iudicii futura est: Domi nus ascendit, inquit, in caelos et tonuit; ipse iudicabit extrema terrae, quia iustus est . Prorsus ordinem tenuit confessionis fidelium. Ascendit enim in caelum Dominus Christus, et inde venturus est ad vivos et mortuos iudicandos. Nam quis ascendit, sicut dicit Aposto lus, nisi qui et descendit in inferiores partes terrae? Qui descendit, ipse est et qui ascendit super omnes caelos, ut adimpleret omnia . Per nubes ergo suas tonuit, quas Sancto Špiritu cum ascendisset implevit. De quibus ancillae Ierusalem, hoc est ingratae vineae, comminatus est apud Isaiam prophetam, ne pluant super eam i m b r e m . Sic autem dictum est: Ipse iudicabit extrema terrae, ac si diceretur: Etiam extrema terrae. Non enim alias partes non iudicabit, qui om nes homines procul dubio iudicabit. Sed melius intelleguntur extrema terrae extrema hominis; quoniam non iudicabuntur, quae in me66
61
68
69
v
recipiet M.
6 2
1 Reg 2, 10. 2 Cor 5, 10. Ps 73, 12. Cf. Iol, 14. Cf. 2 Cor 10, 17; Ier 9, 22-23.
6 3
6 4
6 5
6 6
9. Nakon toga, pošto je u ovim riječima Aninim prorečeno, kako se treba slaviti onaj tko bi se slavio, ne u sebi samome, nego u Gospo dinu, reče zbog odmazde što će slijediti u dan suda: »Gospodin se uspeo na nebo i zagrmio; O n će suditi i samim kraljevima zemlje, jer je pravedan.« Ovdje je točno slijedila riječi vjeroispovijesti vjernika: Jer Gospodin Krist je uzašao na nebo, odakle će doći suditi žive i mrtve. Jer, kao što kaže apostol: »Ono 'uzađe' - što drugo znači nego to da je najprije i sišao u donje krajeve zemlje? Sam koji siđe jest i onaj koji uziđe iznad svih nebesa, da ispuni sve.« Dakle, on je zagrmio svojim oblacima, koje je ispunio Duhom svetim kad je uzašao. O njima je zaprijetio sluškinji Jeruzalemu, to jest nezahval nom vinogradu, u proroka Izaije, da ga neće zaliti kišom. Ono što je rečeno: »On će suditi samim krajevima zemlje« isto je kao da se reklo: 'čak i krajevima zemlje'. To ne znači, naime, kako neće suditi ostale dijelove onaj koji će nedvojbeno suditi sve ljude. A l i je ipak bolje shvatiti »krajeve zemlje« kao 'kraj čovjeka'; jer neće se suditi 32
33
34
29 30 31 32 33 34
2 Kor 5,10. Ps 74 (73), 12. (Prijevod prema lat. predlošku). Iv 1,14. Dj 10,42. Ef 4,9. Iz 5,6.
DECIV. Dm
518
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 4 , 9 - 5 , 1
lius vel in deterius medio tempore commutantur, sed in quibus extremis inventus fuerit, qui iudicabitur. Propter quod dictum est: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit . Qui ergo perseveranter facit iudicium et iustitiam in medio terrae, non damnabitur, cum iudicabuntur extrema terrae. Et dat, inquit, virtutem regihus nostris; ut non eos iudicando condemnet. Dat eis virtutem, qua carnem sicut reges regant et in illo mundum, qui propter eos fudit sanguinem, vincant. Et exaltabit cornum christi sui . Quomodo Christus exaltahit cornum christi sui? De quo enim supra dictum est: Dominus ascendit in caelos, et intellectus est Dominus Christus: ipse, sicut hic dicitur, exaltahit cornum christi sui. Quis ergo est christus Christi ? An cornum exaltabit uniuscuiusque fidelis sui, sicut ista ipsa in prin cipio huius hymni ait: Exaltatum est cornum meum in Deo meo ? Omnes quippe unctos eius chrismate recte christos possumus dicere; quod tamen totum cum suo capite corpus / unus est Christus. Haec Anna prophetavit, Samuelis mater, sancti viri multumque laudati; in quo quidem tune figurata est mutatio veteris sacerdotii et nunc impleta, quando infirmata est quae multa erat in filiis, ut novum habe ret in Christo sacerdotium sterilis, quae peperit septem . 10
11
2
12
CC 562
73
Quid E l i reveletur. PL533
5. 1. Sed hoc evidentius ad ipsum Heli sacerdotem missus loquitur homo Dei, cuius quidem nomen tacetur, sed intellegitur officio ministerioque suo sine dubitatione propheta. Sic enim scriptum est: Et I venit homo Dei ad Heli et dixit: Haec dicit Dominus: Revelatus™ revelatus sum ad domum patris tui, cum essent in terra Aegypti servi in domo Pharao ; et elegi domum patris tui ex omnibus sceptris Israel mihi sacerdotio fungi, ut ascenderent ad oltare meum et incenderent incensum et portarent Ephod; et dedi domui patris tui omnia, quae sunt ignis filiorum Israel, in escam. Et ut quid respexisti in in censum meum et in sacrificium meum impudenti oculo et glorificasti filios tuos super me, benedicere primitias omnis sacrificii in Israel in conspeetu meo? Propter hoc haec dicit Dominus Deus Israel: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me usque in aeter num. Et nunc dicit Dominus: Nequaquam, sed glorificantes me glorificabo, et qui spernit me, spernetur. Ecce dies veniunt, et exterminabo semen tuum et semen domus patris tui, et non erit tibi senior in domo mea omnibus diebus, et virum exterminabo tibi ab oltari meo, ut deficiant oculi eius et defluat anima eius; et omnis qui superaverit do mus tuae, decidet in gladio virorum. Et hoc tibi signum, quod veniet ah
ac
z
a a
a b
a c
7 0
7 1
7 2
7 3
4,9 -
519
5,1
oni što se izmijene nabolje i l i nagore u međuvremenu, nego će se suditi kraju u kojem se zatekao onaj komu će se suditi. Zbog toga je rečeno: »Ali tko ustraje do kraja taj će se spasiti.« Dakle, tko us trajno donosi sud i čini pravdu usred zemlje, taj neće biti osuđen kad se bude sudilo krajevima zemlje. I ona kaže: »On daje snagu kralje vima našim«, kako ih ne bi svojim sudom osudio. Daje im snagu kojom kao kraljevi svladavaju p u t i pobjeđuju svijet u njemu koji je zbog njih prolio svoju krv. »I uzvisit će rog Krista svojega.« Kako će Krist uzvisiti rog Krista svojega? O njemu je naime prije rečeno: »Go spodin se uspeo na nebo«, i razumijeva se Gospodin Krist, on o ko jem se ovdje kaže: »Uzvisit će rog Krista svojega.« Dakle, tko je Krist Kristov? Hoće li on uzvisit rog svakoga svojeg vjernika, kao što ista ova žena reče na početku svojeg hvalospjeva: »Uznesen je rog moj u Bogu mojem«? Doista, s pravom možemo nazvati kristima (christus) sve one koji su pomazani njegovim pomazanjem (chrisma): pa je tako cijelo to tijelo, sa svojom glavom, jedan Krist (Christus). 35
Tako je prorekla A n a , majka Samuela, svetoga i veoma hvaljena mu ža, u njemu je tada pretkazana promjena staroga svećenstva, koja je sada ispunjena, kad je oslabljena ona s mnogo djece, kako bi novo svećenstvo u Kristu stekla ona nerotkinja što je rodila sedmero.
5. 1. A l i to još jasnije govori onaj čovjek Božji što je poslan sve ćeniku Eliju, kojemu se ime prešućuje, ali se po njegovoj dužnosti i službi razumijeva da je nedvojbeno prorok. Ovako je naime pisano: »I dođe čovjek Božji Eliju i reče: 'Ovako kaže Gospodin: objavio sam se domu oca tvojega kad bijahu u zemlji egipatskoj, robovi u kući faraonovoj; i izabrah dom oca tvojega od svih zezala Izraelovih, da bude mojim svećenstvom, da se uspinju žrtveniku mojemu, da pale tamjan i nose oplećak; i dadoh domu oca tvojega u jestvinu sve žrtve paljenice sinova Izraelovih. I zašto si onda bestidnim okom gledao moj tamjan i moju žrtvu i častio svoje sinove više od mene, puštajući ih blagoslivljati prvine svih žrtava u Izraelu a pred licem mojim? Zbog toga kaže Gospodin Bog Izraela: 'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat će preda mnom dovijeka.' A l i sada kaže Gospodin: 'Nipošto, nego ću slaviti one koji me slave, a onaj tko me prezire bit će prezren. Gle, dolaze dani i uništit ću sjeme tvoje i sjeme doma oca tvojega, i neće tebi više biti starca u domu mojemu u sve dane, i otjerat ću muža tvojega od oltara mojega, tako da će mu oči ugasnuti i duša uvenuti; i tko god preostane od doma tvojega, poginut će od mača muževa. A znak će ti biti ovo što će zadesiti obojicu tvojih sinova,
sui add. M. Revelans M. Pharaonis M. decident hic et infra M.
M t 10, 22. 1 R e g 2, 10. 1 R e g 2, 1. 1 R e g 2, 5.
17,
Mt 10,22.
O riječima koje svećeniku Eliju reče čovjek Božji ispunjen proročkim duhom, naznaču jući kako će biti dokinuto ono svećenstvo koje je bilo po Aronu zasnovano.
520
D E civ. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 5 , 1 - 5 , 2
super duos filios tuos hos, Ophni et Phinees: una die morientur ambo. Et suscitabo mihi sacerdotem fidelem, qui omnia, quaein corde meo et quae in anima mea, faciat; et aedificabo ei domum fidelem, et transibit coram Christo meo omnibus diebus. Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei obolo argenti dicens: laeta me in unam partem sacerdotii tui manducarepanem . 74
17, 5 , 1 - 5 , 2
521
Hofnija i Pinhasa; obojica će umrijeti u isti dan. A sebi ću podići vjerna svećenika, koji će učiniti sve kako je u srcu mojemu i u duši mojoj; i izgradit ću tomu pouzdan dom, i on će prelaziti pred pomazanikom mojim u sve dane. I dogodit će se, da tko god preostane u domu tvojem, doći će njemu da mu se pokloni za srebrn novčić govo reći: 'Uzmi me bilo gdje među svećenstvo tvoje, kako bih kruha jeo.'« 1
De veteri et no-
vo sacerdotio quaentur. CC563
5. 2. Non est ut dicatur ista prophetia, ubi sacerdotii veteris tanta manifestatione praenuntiata mutatio est, in Samuele fuisse compleQuamquam enim non esset de alia tribu Samuel, quam quae constituta fuerat a Domino, ut serviret altari, tamen non erat de filiis Aaron, cuius progenies fuerat depu/tata, unde fierent sacerdotes ; ac per hoc in ea quoque re gesta eadem mutatio quae per Christum Iesum futura fuerat adumbrata est, et ad Vetus Testamentum pro prie, figurate vero pertinebat ad Novum prophetia facti etiam ipsa, non verbi, id scilicet facto significans, quod verbo ad Heli sacerdo tem dictum est per prophetam. N a m fuerunt postea sacerdotes ex genere Aaron, sicut Sadoc et Abiathar , regnante David, et alii dein ceps, antequam tempus veniret, quo ista, quae de sacerdotio mutando tanto ante praedicta sunt, effici per Christum oportebat. Quis au tem nunc fideli oculo haec intuens non videat esse completa? Quando quidem nullum tabernaculum, nullum templum, nullum altare, nul lum sacrificium et ideo nec ullus sacerdos remansit Iudaeis, quibus, ut de semine Aaron ordinaretur, in Dei fuerat lege mandatum. Quod et hic commemoratum est illo dicente propheta: Haec dicit Dominus Deus Israel: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me usque in aeternum. Et nunc dicit Dominus: Nequaquam, sed I glorificantes me glorificabo, et qui me spemit, spemetur. Quod enim nominat domum patris eius, non eum de proximo patre dicere, sed de illo Aaron, qui primus sacerdos est institutus, de cuius progenie ceteri sequerentur, superiora demonstrant, ubi ait: Revelatus sum ad do mum patris tui, cum essent in terra Aegypti servi in domo Pharao , et elegi domum patris tui ex omnibus sceptris Israel mihi sacerdotio fungi. Quis patrum fuit huius in illa Aegyptia servitute, unde cum liberati essent, electus est ad sacerdotium, nisi Aaron? De huius ergo stirpe isto loco dixit futurum fuisse, ut non essent ulterius sacerdo tes; quod iam videmus impletum. Vigilet fides, praesto sunt res, cernuntur, tenentur et videre nolentium oculis ingeruntur. Ecce, inquit, dies veniunt et exterminabo semen tuum et semen domus patris tui, et non erit tibi senior in domo mea omnibus diebus, et virum exterminabo tibi ab altari meo, ut deficiant oculi eius et defluat anima eius . Ecce dies, qui praenuntiati sunt, iam venerunt. Nullus sacerdos est
t a
75
76
PL 534
ad
77
a d
2. A l i ne treba smatrati da je dotično proroštvo, u kojem je tako bjelodano pretkazana promjena staroga svećenstva, bilo ispunjeno u Samuelu. Jer iako Samuel ne bijaše iz drugog plemena od onoga što ga Bog bijaše odredio da služi njegovu žrtveniku, ipak ne bijaše od sinova Arona, kojega odvjetci imađahu povlasticu da budu svećenici ma; i prema tome, i u ovome događaju bijaše pretkazana ona ista promjena do koje će doći po Kristu Isusu, pa se tako i to proroštvo o samome činu, ne o riječi, doslovno ticalo Staroga zavjeta, a sliko vito Novoga, označavajući naime činom ono što je preko proroka riječju rečeno svećeniku Eliju. Jer poslije su bili svećenici iz Aronova roda, kao Sadok i Ebjatar, za Davidove vladavine, a zatim i ostali sve dok nije stiglo ono vrijeme u koje se imalo ostvariti u Kristu ono što je mnogo prije bilo prorečeno o promjeni svećenstva. I tko ne bi sada - promatrajući te stvari okom vjere - vidio kako su ispunjene? Jer zaista sada ni jedan sveti šator (tabernaculum), ni jedan^žrtvenik, ni jedna žrtva, te, prema tome, ni jedan svećenik ne ostade Židovima, kojima nekoć bijaše Božjim zakonom naloženo da im se postavljaju svećenici od Aronova sjemena. 2
A to se spominje i ovdje gdje prorok kaže: »Zbog toga kaže Gospo din Bog Izraela: 'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat će preda mnom dovijeka.' A l i sada kaže Gospodin: 'Nipošto, nego ću slaviti one koji me slave, i onaj tko me prezire bit će prezren.'« Što kaže 'dom oca tvojega', ne misli na njegova izravnog oca, nego na slavnog Arona, koji je prvi postavljen za svećenika, od kojega su loze imali slijediti ostali, a to pokazuju i ranije riječi kad ono reče: »Objavio sam se domu oca tvojega kad bijahu u zemlji egipatskoj, robovi u kući faraonovoj, i izabrah dom oca tvojega od svih zezala Izraelovih da bude mojim svećenstvom.« A koji od njegovih otaca bijaše u sužanjstvu egipatskom i bijaše izabran za svećenstvo, pošto se izbaviše, ako ne Aron? Dakle, na tome mjestu reče o njegovoj lozi kako će doći vrijeme kad oni više neće biti svećenicima, što sada vidimo ispu njenim. Nek vjera bdije; stvari su nazočne, razaznaju se i shvaćaju, te nameću i očima onih koji ne žele vidjeti. O n kaže: »Gle dolaze dani i uništit ću sjeme tvoje i sjeme doma oca tvojega i neće tebi više biti starca u domu mojemu u sve dane, i otjerat ću muža tvojega od
Pharaonis M. 1
7 4
75 7 6 7 7
1 Reg 2, 27-36.
Retract. 2, 43, 2. Cf. 2 Reg 15, 24; 3 Reg 1, 7-8. 2, 26. 1 Reg 2, 30.27-28. 31-33.
1 Sam 2,27-36. (Prijevod prema lat. predlošku). U svojem djelu Retractationes (11,69) Augustin ispravlja ovu svoju izjavu: »Ono što je rečeno da 'Samuel ne bijaše od sinova Arona', treba zapravo glasiti ovako: 'Samuel ne bijaše sin svećenika.'« Jer bilo je više u skladu s običajem da sinovi svećenika zamijene one koji su umrli. Samuelov otac je naveden među Aronovim sinovima, ali na isti način kao što se svi ti ljudi nazivaju sinovima Izraela. 2
522
Christus est sacerdos Novi Testamenti. CC 564
D E CIV. D E I
17,
5,2 -
5,4
17,
5,2-5,4
523
secundum ordinem Aaron; et quicumque ex eius genere est homo, cum videt sacrificium Christianorum toto orbe pollere, sibi autem honorem illum magnum esse subtractum, deficiunt oculi eius et defluit anima eius tabe maeroris.
oltara mojega, tako da će mu oči ugasnuti i duša uvenuti.« I evo, već su stigli dani što su pretkazani. Nema ni jednoga svećenika po redu Aronovu; i kad bilo tko od njegova roda vidi kako žrtva kršćanska prevladava diljem cijeloga svijeta (dok je sam lišen one negdašnje goleme časti), oči mu gasnu i duša mu vene izjedene žalošću.
5. 3. Proprie autem ad huius domum Heli, cui haec dicebantur, quod sequitur pertinet: Et omnis qui superaverit domus tuae, decidet in gladio virorum. Et hoc tihi signum, quod veniet I super duos filios tuos hos, Ophni et Phinees: uno die morientur ambo. Hoc ergo si gnum factum est mutandi sacerdotii de domo huius, quo signo significatum est mutandum sacerdotium domus Aaron. Mors quippe filiorum huius significavit mortem non hominum, sed ipsius sacerdotii de filiis Aaron. Quod autem sequitur, ad illum iam pertinet sacerdotem, cuius figuram gessit huic succedendo Samuel. Proinde quae sequuntur, de Christo lesu Novi Testamenti vero sacerdote dicuntur: Et suscitabo mihi sacerdotem fidelem, qui omnia quae in corde meo et quae in anima mea faciat; et aedificabo ei domum fidelem. Ipsa est aeterna et superna Ierusalem. Et transibit, inquit, coram Christo meo omnibus diebus. Transibit, dixit, conversabitur; sicut superius dixerat de domo Aaron: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me in aeternum *. Quod autem ait: Coram Christo meo transu bit, de ipsa domo utique intellegendum est, non de illo sacerdote, qui est Christus ipse Mediator atque Salvator. Domus ergo eius coram illo transibit. Potest et transibit intellegi de morte ad vitam, omnibus diebus, quibus peragitur usque in finem saeculi huius ista mortalitas. Quod autem ait Deus: Qui omnia quae in corde meo et quae in anima mea faciat: non arbitremur habere animam Deum, cum sit conditor animae; sed ita hoc de Deo tropice, non proprie dicitur, si cut manus et pes et alia corporis membra. Et ne secundum hoc cre datur homo i n carnis huius effigie factus ad imaginem Dei, adduntur et alae, quas utique / non habet homo, et dicitur Deo: Sub umbra alarum tuarum proteges me ', ut intellegant homines de illa ineffab i l i natura, non propriis, sed translatis rerum vocabulis ista diei.
3. Dočim ono što slijedi tiče se doma samoga Elija, kojemu su te riječi upućene: »I tko god preostane od doma tvojega, poginut će od mača muževa. A znak će ti biti ovo što će zadesiti obojicu tvojih sinova, Hofnija i Pinhasa: obojica će umrijeti u isti dan.« Dakle, to se dogodilo kao znak promjene svećenstva toga doma, a time je ozna čeno da će se izmijeniti svećenstvo Aronova doma. I doista, smrt njegovih sinova označila je ne smrt ljudi, nego smrt samoga svećen stva među sinovima Aronovim. Dočim ono što slijedi tiče se onoga svećenika kojega pralik bijaše Samuel, koji naslijedi Elija. Zbog toga ono što slijedi rečeno je o Isusu Kristu, istinskomu svećeniku Novoga zavjeta: »A sebi ću podići vjerna svećenika, koji će učiniti sve kako je u srcu mojemu i u duši mojoj, i izgradit ću tomu pouzdan dom.« A to je vječni i nebeski Jeruzalem. Te kaže: »I on će prelaziti pred pomazanikom mojim u sve dane.« Tu reče »on će prelaziti« (transibit) u značenju »boravit će« (conversabitur), kao što prije bijaše rekao o domu Aronovu: »'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat će preda mnom dovijeka.'« A to što reče: »I on će stupati pred pomaza nikom mojim« treba razumjeti da se tiče samoga doma, a ne onog svećenika koji je sam Krist, posrednik i spasitelj. Dakle, dom će nje gov pred njim stupati. Međutim, ista riječ »prelazit će« (transibit) može se shvatiti i kao prijelaz od smrti u život, u sve dane u kojima traje ova smrtnost sve do konca ovoga svijeta. A što Bog kaže: »Koji će učiniti sve kako je u srcu mojem i u duši mojoj«, ne smijemo misliti kako Bog ima dušu, kad je O n stvoritelj duše; nego se tako kaže o Bogu preneseno, a ne doslovce, kao što govorimo i o njegovoj ruci, i nozi i ostalim dijelovima tijela. A kako se, prema takvu izrijeku, ne bi povjerovalo kako je čovjek u obličju ove puti načinjen prema liku Božjem, dodana su i krila, kakvih čovjek zaista nema i Bogu se kaže: »Zaštiti me u sjeni krila svojih«, kako bi ljudi shvatili da se tu o njegovoj neizrecivoj naravi ne govori riječima doslovnog, nego prenesenog smisla.
1
PL 535
O DRŽAVI BOŽJOJ
ae
19
3
De reliquiis quae superaverint agitur.
5. 4. Quod vero adiungitur: Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei, non proprie de domo dicitur huius Heli, sed illius Aaron, de qua usque ad adventum lesu Christi homines remanserunt, de quo genere etiam nunc usque non desunt. Nam de illa domo huius
protege M.
4. Ono što se dodaje: »I dogodit će se, da tko god preostane u domu tvojem, doći će k njemu da mu se pokloni« ne tiče se doslovce doma Elijeva, nego Aronova, od kojega bijahu ostali ljudi sve do Kristova dolaska, a od toga ih roda ne manjka čak ni sada. Jer o samome
Ps 17 (16), 8. (Prijevod prema lat. predlošku).
524
D E civ. DEI
17, 5 , 4 - 5 , 5
O DRŽAVI BOŽJOJ
Heli iam supra dictum erat: Et omnis qui superaverit domus tuae, decidet in gladio virorum . Quomodo ergo hic vere dići potuit: Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei, si illud est verum, quod ultore gladio nemo inde superarit ? nisi quia illos intellegi / voluit, qui pertinent ad stirpem, sed illius totius sacerdotii secun dum ordinem Aaron. Ergo si de illis est praedestinatis reliquiis, de quibus alius Propheta dixit: Reliquiae salvae fient ; unde et Aposto lus: Sic ergo, inquit, et in hoc tempore reliquiae per electionem gratiae factae sunt domo tua: profeeto credit in Christum; sicut tem poribus Apostolorum ex ipsa gente plurimi crediderunt, neque nunc desunt, qui, licet rarissime, tamen credant; et impletur in eo quod hic iste homo Dei continuo secutus adiunxit: Veniet adorare ei oholo argenti . C u i adorare, nisi summo illi sacerdoti, qui et Deus est? Neque enim in illo sacerdotio secundum ordinem Aaron ad hoc veniebant homines ad templum vel altare Dei, ut sacerdotem adorarent. Quid est autem quod ait: Oholo argenti, nisi brevitate verbi fi dei, de quo commemorat Apostolus dictum: Verbum consummans et brevians faciet Dominus super terram ? Argentum autem pro eloquio poni Psalmus testis est, ubi canitur: Eloquia Domini eloquia casta, argentum igne examinatum . 80
af
CC565
81
ag
82
a h
83
84
85
17,
5,4 -
525
5,5
domu Elijevu već je prije rečeno: »I tko god preostane od doma tvo jega, poginut će od mača muževa«. Jer, kako bi se istinski moglo reći: »I dogodit će se, da tko god preostane u domu tvojem, doći će k njemu da mu se pokloni«, ako je istinito ono da nitko od njih nije preživio osvetnički mač? Ukoliko ne ushtjedne da se razumiju oni koji pripadaju toj lozi, ali cijeloga toga svećenstva po redu Aronovu. Dakle, ako se to tiče onih predodređenih preostanika, o kojima drugi prorok kaže: »Preostanici će se spasiti« - te otuda i apostol kaže: »Tako i u sadašnje doba postoje preostanici po izboru milosti« - jer se jasno razumijeva kako takvim preostanicima pripada onaj o ko jemu je rečeno »tko god preostane u domu tvojem«, taj onda zaista vjeruje u Krista; kao što su i u doba apostola vjerovali mnogi od toga roda, pa ni danas (iako veoma rijetko) ne manjkaju takvi koji ipak vjeruju; i tako se ispunjava ono što taj čovjek Božji odmah dodade: »Doći će da mu se pokloni za srebrn novčić.« A kome da se pokloni ako ne onomu vrhovnome svećeniku, koji je i Bog? Jer čak ni u onome svećenstvu po redu Aronovu ne dolažahu ljudi zbog toga u hram i l i do žrtvenika da bi se poklonili svećeniku. A što je ono kad kaže »za srebrn novčić«, ako nije kratkoća riječi vjere, u povodu koje se apostol sjeća izreke: »Jer će Gospodin ispunjajući i krateći usposta viti svoju riječ na zemlji«? A o porabi srebra mjesto izrijeka svjedoči i psalam, gdje se pjeva: »Riječi su Gospodinove riječi čiste, srebro ognjem prokušano.« 4
5
6
7
5. 5. Quid ergo dicit iste, qui venit adorare sacerdoti Dei et sacer^oti Deo? laeta me in partem sacerdotii tui, manducare panem . Nolo in patrum meorum collocari honore, qui nullus est; iacta me in partem sacerdotii tui. Elegi enim abiectus esse in domo Dei ; qualecumque et quantulumcumque membrum esse cupio sacerdotii tui. Sacerdotium quippe hic ipsam plebem dicit, cuius plebis ille sacer dos est mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus . C u i plebi dicit apostolus Petrus: Plebs soneta, regale sacerdotium . Quamvis nonnulli sacrificii tui sint interpretati , non sacerdotii tui; quod nihilo minus eumdem significat populum christianum. Unde dicit apo stolus Paulus: Unus panis, unum corpus muhi sumus . Quod ergo addidit: Manducare panem, etiam ipsum sacrificii genus eleganter expressit, de quo dicit sacerdos ipse: / Panis, quem ego dedero, caro mea est pro saeculi vita . Ipsum est sacrificium; non secundum or-
Ouis panis sit insacerdotio.
ai
86
87
88
89
90
91
PL 536
92
a
supererit M. § salvae add. M. eis M. unam add. M.
5. I što kaže onaj koji dolazi da se pokloni svećeniku Boga i sveće niku Bogu? »Uzmi me bilo gdje među svećenstvo tvoje, kako bih kruha jeo.« Ne želim biti smješten u časti svojih otaca, koje više ne ma; uzmi me među tvoje svećenstvo. Jer, »izabrah da budem poniznikom u domu Božjem«; želim biti članom tvojega svećenstva, bilo kojim i bilo kako malim. A , svakako, pod svećenstvom podrazumi jeva sam puk, kojemu je svećenik i posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus . Tomu puku apostol Petar kaže: »Sveti puk, kraljevsko svećenstvo.« Iako su to mjesto neki tumačili kao »žrtva tvoja« mje sto »svećenstvo tvoje«, ipak to označuje kršćanski puk. Zbog toga i apostol Pavao kaže: »Mi mnogi jedan smo kruh, jedno tijelo.« A što pak dodade: »jesti kruh« prikladno je izrazio samu vrstu žrtve, o kojoj kaže sam svećenik: »Kruh koji ću ja dati p u t je moja za život svijeta.« To je sama žrtva, ne po redu Aronovu, nego po redu M e l 8
10
12
3 3 1
3 1
4 5 6
8 0
8 1
8 2
8 3
8 4
1 R e g 2, 36, 33. Isa 10, 22. R o m 11, 5. 1 R e g 2, 36. R o m 9, 28; Isa 10, 23.
7 8 9 10
Iz 10,22. (Prijevod prema lat. predlošku). Rim 11,5. (Prijevod prema lat. predlošku}. Rim 9,28. (Prijevod prema lat. predlošku). Ps 12 (11), 6. (Prijevod prema lat. predlošku). Ps 84 (83), 10. (Prijevod prema lat. predlošku). 1 Tim 2,5. 1 Pt 2,9. 1 Kor 10,17. (Prijevod prema lat. predlošku).
526
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 5 , 5 - 6 , 2 93
cc 566
dinem Aaron, sed secundum ordinem Melchisedech , qui legit, intellegat. Brevis itaque ista confessio et salubriter humilis, qua dicitur: lacta me in I partem sacerdotii tui manducare panem\ ipse est obolus argenti, quia et breve est et eloquium Domini est habitantis in corde credentis. Quia enim dixerat superius, dedisse se cibos domui Aaron de victimis Veteris Testamenti, ubi ait: Dedi domui patris tui omnia, quae sunt ignis filiorum Israel, in escam ; haec quippe fuerant sacrificia Iudaeorum: ideo hic dixit: Manducare panem, quod est in Novo Testamento sacrificium Christianorum. 94
Aaron sacerdotium umbra fu turi fuit.
6. 1. Cum igitur haec tanta tune altitudine praenuntiata sint, tan ta nunc manifestatione clarescant, non frustra tamen moveri quispiam potest ac dicere: Quomodo confidimus venire omnia, quae in Libris illis ventura praedicta sunt, si hoc ipsum, quod ibi divinitus dictum est: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me in aeternum , effectum habere non potuit? Quoniam videmus illud sacerdotium fuisse mutatum, et quod illi domui promissum est, nec sperari aliquando complendum, quia illud, quod ei reprobato mutatoque suecedit, hoc potius praedicatur aeternum. Hoc qui dicit, non dum intellegit aut non recolit etiam ipsum secundum ordinem Aaron sacerdotium tamquam umbram futuri aeterni sacerdotii constitutum; ac per hoc, quando aeternitas ei promissa est, non ipsi umbrae ac figurae, sed ei, quod per ipsam adumbrabatur figurabaturque, promissum est. Sed ne putaretur ipsa umbra esse mansura, ideo etiam mutatio eius debuit prophetari. 95
Item regnum Saul.
2. Regnum quoque isto modo etiam Saulis ipsius, qui certe reprobatus atque reiectus est, futuri regni erat umbra in aeternitate mansuri. Oleum quippe illud, quo unetus est et ab eo chrismate chri stus est dictus , mystice aecipiendum et magnum sacramentum intellegendum est; quod in eo tantum veneratus est ipse David, ut percusso corde pavitaverit, quando in tenebroso oecultatus antro, quo etiam Saul urgente intraverat necessitate naturae, exiguam particulam vestis eius retrorsum latenter abscidit, ut haberet unde monstraret, quomodo ei pepercerit, cum posset oceidere, atque ita suspicionem de animo eius, qua sanctum David putans inimicum suum vehementer persequebatur, auferret. Ne itaque reus esset tanti sacramenti in Saule violati, quia vel indumentum eius sic attreetavit, extimuit. Ita enim scriptum est: Et I percussit cor David super eum, quia abstulit pinnulam chlamydis eius. Viriš autem, qui cum illo erant et, ut Saulem in ma/nus suas traditum interimeret, suadebant: Non mi6.
96
PL 537 CC 567
9 3 9 4 9 5
9 6
Cf. Hebr 7, 11. 1 Reg 2, 28. 1 Reg 2, 30. Cf. 1 Reg 10, 1.
17,
5,5 -
6,2
527
13
kizedekovu, 'tko čita neka shvati'. Stoga je tu i kratko i spasonosno ponizno priznanje, koje kaže: »Uzmi me bilo gdje među svećenstvo tvoje, kako bih kruha jeo«; ono je srebrn novčić, jer je kratko i izrijek je Gospodnji što prebiva u srcu vjernika. Budući da je naime prije rekao, kako domu Aronovu bijaše dao jestvina od žrtava Staroga za vjeta, gdje kaže: »Dadoh domu oca tvojega u jestvinu sve žrtve palje nice sinova Izraelovih« (što, dakako, bijahu žrtve Zidova), stoga ov dje reče: »jesti kruh«, što je kršćanska žrtva u Novome zavjetu.
6. 1. Dakle, iako su te stvari tada najavljene u tolikoj uzvišenosti, i pojavljuju se sada u ovolikoj jasnoći, ipak se - s razlogom može tkogod zbuniti te pitati: kako da povjerujemo da će doći sve ono o čemu se u tim knjigama proriče da će se dogoditi, ako samo ono o čemu je tu božanski rečeno: »Dom tvoj i dom oca tvojega stupat će preda mnom dovijeka« nije se moglo ispuniti? Jer vidimo kako je to svećenstvo izmijenjeno, i ono Što je obećano tomu domu nema nikakve nade da se ispuni, jer se mjesto njega proglasilo vječ nim ono svećenstvo što ga je naslijedilo, pošto je to odbačeno i smije njeno. Onaj tko ovo kaže još ne shvaća i l i se ne sjeća, kako je samo svećenstvo po redu Aronovu postavljeno poput sjene budućeg vječ nog svećenstva; i prema tome, kad je tomu obećana vječnost, ona nije obećana samoj sjeni i liku, nego onomu što je tima sjenovito bilo najavljeno i slikovito pretkazano. N u kako se ne bi pomislilo da će sama sjena ostati, zbog toga je trebalo proreci i njezinu promjenu.
2. Istim načinom i kraljevstvo samoga Šaula, koji zaista bijaše svrgnut i odbačen, bijaše sjena budućeg kraljevstva što će ostati u vječnosti. Dakako, ulje ono kojim je pomazan i po kojem je pomazanju i nazvan pomazanik (christus) treba shvatiti mistički i razumjeti kao veliko otajstvo; jer to je toliko štovao i sam David te je u srcu zastrepio od straha kad je ono skriven u mračnoj pećini (u koju bijaše i Šaul ušao nagnan prirodnom potrebom) kriomice odsijekao komadić njegova plašta da bi imao čime dokazati kako ga je poštedio kad ga mogaše ubiti, i tako odagna sumnju iz njegove duše, zbog koje je Saul žestoko progonio svetoga Davida držeći ga za svojeg neprijatelja. I bojao se da ne bude kriv zbog skvrne tako velikog otajstva u Saulovoj osobi, samo zato jer se tako ponio prema njegovoj odjeći. Ovako je naime pisano: »I zastrepi Davidovo srce od straha, jer je odsijekao skut nje gova plašta.« A muževima koji bijahu tu s njim i nagovarahu ga da ubije Saula, izručena tako njihovim rukama, reče: »Ne dao mi Gospo-
13
Mt 24,15.
O židovskomu svećenstvu i kraljevstvu, kojih više nema - iako je o njima kazano kako su postavljeni zauvijek. - tako da se podrazumi jevaju drugi kojima je obe ćana vječnost.
528
D E CIV. D E I
17, 6,2 - 7,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
hi, inquit, contingat a Domino, si fecero hoc verbum domino meo christo Domini, inferre manum meam super eum; quia christus Domi ni est hic . Huic ergo umbrae futuri non propter ipsam, sed propter illud, quod praef igurabat, tanta veneratio exhibebatur. Unde et illud, quod ait Sauli Samuel: Quoniam non servasti mandatum meum, quod mandavit tibi Dominus, quemadmodum nunc paraverat Domi nus regnum tuum usque in aeternum super Israel: et nunc regnum tuum non stabit tibi, et quaeret Dominus sibi hominem secundum cor suum, et mandabit ei Dominus esse in principem super populum suum; quia non custodisti quae mandavit tibi Dominus , non sic accipiendum est, ac si ipsum Saulem Deus in aeternum praeparaverit regnaturum, et hoc postea noluerit servare peccanti; neque enim eum peccaturum esse nesciebat; sed praeparaverat regnum eius, in quo figura regni esset aeterni. Ideo addidit: Et nunc regnum tuum non stabit tibi. Stetit ergo et stabit, quod in illo significatum est; sed non huic stabit, quia non i n aeternum ipse fuerat regnaturus, nec progenies eius, ut saltem per posteros alterum alteri succedentes videretur impleri quod dictum est: In aeternum. Et quaeret, inquit, Dominus sibi hominem) sive David sive ipsum Mediatorem significans Testamenti Novi, qui figurabatur in chrismate etiam, quo unctus est ipse David et progenies eius. Non autem quasi nesciat ubi sit, ita sibi hominem Deus quaerit; sed per hominem more hominum loquitur, quia et sic loquendo nos quaerit. Non solum enim Deo Patri, verum ipsi quoque Unigenito eius, qui venit quaerere quod perierat", usque adeo iam eramus noti, ut i n ipso essemus electi ante constitutionem mundi °. Quaeret sibi ergo dixit «suum habebit». Unde in latina lingua hoc verbum accipit praepositionem et «acquirit» dicitur; quod satis apertum est quid significet. Quamquam et sine additamento praepositionis quaerere intellegatur acquirere; ex quo lucra vocantur et quaestus. 97
98
10
Disruptio regni Saul...
7. 1. Rursus peccavit Saul per inoboedientiam, et rursus Samuel in verbo Domini ait illi: Quia sprevisti verbum Domini, sprevit te Do minus, ut non sis rex super Israel . Et rursus pro eodem peccato, cum i d confiteretur Saul et veniam precaretur rogaretque Samuelem, ut reverteretur cum illo ad placandum Deum: Non revertar, inquit, tecum; quia sprevisti verbum Domini, et spernet te Dominus, ne sis rex super Israel. Et I convertit Samuel faciem suam, ut abiret; et 101
CC 568
17, 6 , 2 - 7 , 1
din, da učinim takvo što svojem gospodaru, pomazaniku Gospodino vu, da podignem ruku svoju na njega jer on je pomazanik Gospod nji.« Dakle, toliko bijaše štovanje koje se pokazalo sjeni budućega, ne zbog nje same, nego zbog onoga čemu je bila pralik. 1
Otuda i ono što Samuel reče Šaulu: »Budući da se nisi držao moje zapovijedi, kako ti je naredio Gospodin, - kao što je Gospodin nekoć pripravio tvoje kraljevstvo da vječno traje nad Izraelom, tako se tebi sada tvoje kraljevstvo neće održati, i potražit će Gospodin sebi čo vjeka prema svojem srcu i tomu će Gospodin zapovjediti da bude vladarom nad pukom njegovim; jer se ti nisi držao onoga što ti je zapovjedio Gospodin« ne smije se tako shvatiti kao da je Bog prvo pripremao da će Šaul vječno vladati, a poslije se toga ne htjede držati kad je ovaj zgriješio, jer ne bješe Bogu nepoznato da će Šaul zgriješi ti, nego je pripravio kraljevstvo njegovo da bude pralikom vječnoga kraljevstva. Zbog toga dodade: »Tako se tebi sada tvoje kraljevstvo neće održati«. Dakle, održalo se i održat će se ono što je time bilo naznačeno; ali se neće održati Šaulu, jer ne bijaše vječno vladati ni njemu samome ni njegovu potomstvu, kako bi se barem preko njego vih odvjetaka (što nasljeđuju jedni druge) činilo da se ispunjava ono što je rečeno: »zauvijek«. I kaže: »Potražit će Gospodin sebi čovje ka«, što označuje i l i Davida ili samog Posrednika novoga zavjeta, koji bijaše slikovito najavljen u pomazanju, kojim bijahu pomazani i David i njegovi potomci. Jer Bog sebi ne traži čovjeka tako kao da ne zna gdje je taj; nego on preko čovjeka govori čovječjim načinom, jer isto tako kaže i da nas traži. Naime, ne samo Bogu Ocu nego i njegovu Jednorođenu Sinu, koji je došao tražiti ono što je izgubljeno, bijasmo već toliko poznati što u njemu bijasmo izabrani prije po stanka svijeta. Stoga, rekavši »potražit će sebi« znači »imat će kao svojega«. Zbog toga taj glagol (quaerere) u latinskom jeziku dobiva predmetak pa se kaže adquirere (steći), čim je dostatno jasno što zna či. A čak i bez dodatka predmetka glagol quaerere može značiti adquirere (steći), pa se zbog toga stečevina zove i quaestus. 2
3
4
7. 1. I ponovo je Šaul zgriješio zbog neposlušnosti, i opet mu Samuel reče riječju Gospodnjom: »Budući da si odbacio riječ Gospodinovu, i Gospodin je tebe odbacio, da ne budeš kralj nad Izraelom.« I opet za isti grijeh, kad je Šaul priznao i zamolio oprost i zatražio od Samuela da se vrati s njim, kako bi umirio Boga, Samuel reče: »'Neću se vratiti s tobom; ti si odbacio riječ Gospodinovu, i Gospodin će tebe odbaciti, da ne budeš kralj nad Izraelom.' I Samuel odvrati lice svoje da ode, a Šaul se dohvati skuta njegova plašta i otkine ga.
9 7
Cf. 1 Reg 24, 4-7. Cf. 1 Reg 13, 13-14. >Cf. r>c . in Lc T 19, 10 i/i *>Cf.Ephl,4. 1 Reg 15, 26.
9 8
x
9 9
101
529
3 4
,
, 1 Sam 24,1-6.(Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Sam 13,13-14. c
L
0
K
L
£/1,4.
A 1
9
M
o raskinuću ™^evst\a koje je pralik trajne od p u t e n o g ™ Izraela. 8
530
PL538
DE
civ.
DEI
17, 17,1 - 7 , 3
O DRŽAVI BOŽJOJ
tenuit Saul pinnulam diploidis eius et disrupit eam. Et dixit ad eum Samuel: Disrupit Dominus regnum ab I Israel de manu tua hodie et dabit proximo tuo bono super te, et dividetur Israel in duo; et non convertetur neque paenitebit eum; quoniam non est sicut homo, ut paeniteat eum; ipse minatur, et non permanet . Iste, cui dicitur: Spernet te* Dominus, ne sis rex super Israel, et: Disrupit Dominus regnum ab Israel de manu tua hodie, quadraginta regnavit annos su per Israel , tanto scilicet spatio temporis, quanto et ipse David, et audivit hoc primo tempore regni sui; ut intellegamus ideo dictum, quia nullus de stirpe eius fuerat regnaturus, et respiciamus ad stirpem David, unde exortus est secundum carnem mediator Dei et ho minum, homo Christus Iesus 102
1
103
1 0 4
... s i g n i f i c a t C h r i s t u m regnaturum.
7. 2. Non autem habet Scriptura, quod in plerisque latinis codici bus legitur: Disrupit Dominus regnum Israel de manu tua; sed sicut a nobis positum est inventum in graecis: Disrupit Dominus regnum ab Israel de manu tua; ut hoc intellegatur de manu tua, quod est ab Israel. Populi ergo Israel personam figurate gerebat homo iste, qui populus regnum fuerat amissurus, Christo lesu Domino nostro per Novum Testamentum non carnaliter, sed spiritaliter regnaturo. De quo cum dicitur: Et dabit illud proximo tuo, ad carnis cognationem id refertur; ex Israel enim Christus secundum carnem, unde et Saul. Quod vero additum est: bono super te , potest quidem intellegi meliori te; nam et quidam sic sunt interpretati; sed melius sic accipitur bono super te, ut, quia ille bonus est, ideo sit super te, iuxta illud aliud propheticum: Donec ponam omnes inimicos tuos sub pedibus tuis ; in quibus est et Israel, cui suo persecutori regnum abstulit Christus; quamvis fuerit illic et Israel, in quo dolus non erat , quoddam quasi frumentum illarum palearum; nam utique inde erant Apo stoli, inde tot martyres, quorum prior Stephanus; inde tot Ecclesiae, quas apostolus Paulus commemorat , in conversione eius magnificantes Deum. 105
106
107
108
Israel in duo divisio...
7. 3. De qua re non dubito intellegendum esse quod sequitur: Et dividetur Israel in duo ; in Israel scilicet inimicum Christo et Israel adhaerentem Christo; in Israel ad ancillam et Israel ad liberam pertinentem . N a m ista duo genera primum simul erant, velut Abra ham adhuc adhaereret ancillae, donec / sterilis per Christi gratiam fecundata clamaret: Eice ancillam et filium eius . Propter pecca tum quidem Salomonis regnante filio eius Roboam scimus Israel in m
110
CC 569
lu
3 1
et om.
M.
1 R e g 15, 24-29. Cf. A c t 13, 21; M . FLAVIUS, I O S E P H U S , Ant. Brus, Chron.: P L 27, 325. 104 x , 5. 1 0 3
C
f
x
i
m
2
531
1
2
3
2. Međutim, Pismo nema ovo što se čita u većini latinskih rukopisa: »Gospodin je otkinuo kraljevstvo Izraela iz tvoje ruke«, nego kao što navedosmo kako se nalazi u grčkim predlošcima: »Gospodin je otki nuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke«, kako bi se shvatilo da je »iz tvoje ruke« isto što i »od Izraela«. Dakle, taj čovjek je samo kao pralik označivao izraelski narod, koji će izgubiti svoje kraljevstvo kad bude zavladao Krist Isus naš Gospodin, po Novome zavjetu, i to ne puteno, nego duhovno. A kad se o njemu kaže: »I dat će ga tvojemu bližnjemu«, onda^ se to tiče srodnosti puti, jer je po puti Krist od Izraela, odakle i Šaul. Ono pak što je dodano: »dobromu iznad tebe« može se razumjeti kao »boljemu od tebe«, kao što su to neki i protu mačili, ali je bolje taj izričaj shvatiti kao »dobromu, iznad tebe« (bono super te) značeći: jer je on dobar, zbog toga je iznad tebe, prema onome drugome proroštvu: »Dok ne položim sve tvoje neprijatelje pod noge tvoje«; a među tima je i Izrael, kojemu je kao svojemu progonitelju Krist oduzeo kraljevstvo; iako tu bijaše i onaj Izrael u kojem ne bijaše himbe , kao žito među onolikom pljevom; jer odatle zaista bijahu apostoli, te mnogi mučenici, od kojih prvi Stjepan; oda tle i tolike crkve, koje spominje apostol Pavao kao one što veličahu Boga zbog njegova obraćenja. 5
3. A ni malo ne dvojim oko toga kako treba razumjeti ono što slijedi: »I Izrael će se razdijeliti na dvoje«; to jest na Izrael što je neprijatelj Kristov i na Izrael što pristaje uz Krista; na Izrael koji pripada sluški nji i na Izrael koji pripada slobodnoj. Jer ta dva roda prvotno bijahu ujedno, kao što je Abraham još prianjao uz sluškinju sve dok nerotkinja, oplođena po Kristovoj milosti, nije povikala: »Otjeraj sluškinju i sina njezina«. Naime, zbog Salomonova grijeha a za vladavine nje gova sina Roboama, znamo da se Izrael podijelio na dvoje i da se 7
1 Sam 15,23-29. (Prijevod prema latinskom predlošku). Posljednja rečenica se ne nalazi ni u hebrejskom predlošku Biblije ni u Septuaginti. Dj 13,21. 1 Tim 2,5. Ps 110 (109), 1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Iv 1,47. Gal 1,24. Post 21,10. 3
iud. 6, 14, 9: M . ETJSE-
17,1-7,3
I reče mu Samuel: 'Danas je Gospodin otkinuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke, i dat će ga tvojemu bližnjemu, dobromu iznad tebe, i Izrael će se razdijeliti na dvoje; i On se neće okrenuti niti će se pokajati; jer nije poput čovjeka da bi se kajao; čovjek, naime, prijeti i ne ustrajava pri t o m e . « A taj kojemu je rečeno: »Gospodin će tebe od baciti, da ne budeš kralj nad Izraelom« i : »Danas je Gospodin otr gnuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke« vladao je nad Izraelom četrdeset godina , to jest isto toliko vremena koliko i sam David, i čuo je to proroštvo u prvome razdoblju svoje vladavine; a to je rečeno zbog toga kako bismo shvatili da nitko od njegove loze neće vladati, te da obratimo pozornost Davidovoj lozi, od koje je potekao po puti posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.
2
1 0 2
17,
4
5
6
7
D E CIV. DEI
532 PL 539
17, 7 , 3 - 7 , 4
O DRŽAVI BOŽJOJ
533
7,4
nastavilo tako - pri čemu je svaki dio imao svojeg kralja - sve dok cijeli taj narod nisu Kaldejci uz golemo razaranje pokorili i iselili. A l i kakve je to veze imalo sa Saulom; jer ako je takvo štogod trebalo priprijetiti, onda je prije trebalo uputiti Davidu, kojemu sin bijaše Salomon? I napokon sada, narod hebrejski nije podijeljen, nego je na sve strane rasijan po svijetu, udružen istim grijehom. Dočim ona dioba kojom je Bog u Saulovoj osobi (koji svojim likom predstavljaše i to kraljevstvo i taj narod) zaprijetio i kraljevstvu i narodu, označena je i kao vječna i nepromjenjiva onim što je dodano: »I on se neće okrenuti, niti će se pokajati; jer nije poput čovjeka da bi se kajao; čovjek naime prijeti i ne ustrajava pri tome«; to jest: čovjek prijeti, ali ne ustrajava, ali ne i Bog, koji se ne kaje poput čovjeka. Gdje se pak čita kako se on kaje, označuje se mijena u tijeku povijesti, dok božansko predznanje ostaje neizmijenjeno. A gdje se opet kaže kako se on ne kaje, treba razumjeti da se ne mijenja.
7. 4. Prorsus insolubilem videmus per haec verba prolatam divinitus fuisse sententiam de ista divisione populi Israel et omnino perpetuam. Quicumque enim ad Christum transierunt vel transeunt vel transibunt inde, non erant inde secundum Dei praescientiam, non secundum generis humani unam eamdemque naturam. Prorsus quicumque ex Israelitis adhaerentes Christo perseverant in illo, numquam erunt cum eis Israelitis, qui eius inimici usque in finem vitae huius esse persistunt; sed in divisione, quae hic praenuntiata est, perpetuo permanebunt. N i h i l enim prodest Testamentum Vetus de monte Sina in servitutem generans , nisi quia testimonium perhibet Testamento Novo. Alioquin, quamdiu legitur Moyses, velamen super corda eorum positum est; cum autem inde quisque transierit ad Christum, auferetur velamen . Transeuntium quippe intentio ip sa mutatur de Vetere ad Novum, ut iam non quisque intendat accipere carnalem, sed spiritalem felicitatem. Propter quod ipse magnus propheta Samuel, antequam unxisset regem Saul, quando exclamavit ad Dominum pro Israel, et exaudivit eum, et, cum offerret holocaustosim, accedentibus alienigenis ad pugnam contra populum Dei tonuit Dominus super eos, et confusi sunt et offenderunt coram Israel atque superati sunt: assumpsit lapidem unum et statuit illum inter Massephat novam et veterem, et vocavit nomen eius / Abennezer, quod est latine Lapis adiutoris, et dixit: Usque hoc adiuvit nos Dominus . Massephat interpretatur «Intentio» . Lapis ille adiuto ris medietas est Salvatoris, per quem transeundum est a Massephat
4. Vidimo kako je tim riječima izrečena posve neopoziva božanska presuda o toj diobi naroda izraelskoga, presuda što je posve vječna. I koji god su odatle prešli Kristu, ili pak prelaze ili će prijeći, prema Božjem predznanju ne bijahu odatle ni prema jednoj i istoj naravi ljudskoga roda. I dalje, i koji god od Izraelićana što pristaju uz Krista ustraju u njemu, nikad neće biti s onim Izraelićanima koji ustraju kao njegovi neprijatelji sve do konca ovoga života; nego će vječito ostati u diobi, koja je ovdje pretkazana. Jer ništa ne koristi Stari zavjet s gore Sinaja, koji rađa za ropstvo , osim što svjedoči o Novome zavje tu. Inače, dokle god se čita Mojsije, pokrivalo prekriva njihova srca; kad pak tkogod od njih prijeđe Kristu, dići će se pokrivalo . A zaista i sama nakana prijelaznika mijenja se od staroga u novo, tako te ni jedan više ne teži steći putenu, nego duhovnu sretnost. Zbog toga, kad ono veliki prorok Samuel - prije nego je pomazao kralja Saula zavapi pred Gospodinom radi Izraela, i on ga usliša, te pošto je pri mio žrtvu paljenicu (a kako inorodci priđoše radi boja protiv Božjeg puka, Gospodin zagrmi nad njima, te se oni prestraše, smetu i podlegnu Izraelu), uzme jedan kamen i postavi ga između stare i nove Mispe i nazva ga imenom Eben Haezer, što latinski znači »kamen pomagatelja« i reče: »Dovde nam je Gospodin pomagao.« Riječ M i spa se tumači kao nakana (intentio) . A »kamen pomagatelja« po-
113
114
cc 570
7,3 -
duo / fuisse divisum atque ita perseverasse, habentibus singulis par tibus reges suos, donec illa gens tota a Chaldaeis esset ingenti vastatione subversa atque translata. Sed hoc quid ad Saulem, cum, si tale aliquid comminandum esset, ipsi David fuerit potius comminandum, cuius erat filius Salomon? Postremo nunc inter se gens Hebraea di visa non est, sed indifferenter in eiusdem erroris societate dispersa per terras. Divisio vero illa, quam Deus sub persona Saulis, illius regni et populi figuram gerentis, eidem regno populoque minatus est, aeterna atque immutabilis significata est per hoc, quod adiunctum est: Et non convertetur neque paenitebit eum; quoniam non est sicut homo, ut paeniteat eum; ipse minatur, et non permanet ; id est, homo minatur, et non permanet; non autem Deus, quem non paenitet, sicut hominem. Ubi enim legitur, quod paeniteat eum, mutatio rerum significatur, immutabili praescientia manente divina. Ubi er go non paenitere dicitur, non mutare intellegitur. 112
... significat duas civitates.
17,
am
115
a
m
1 1 2
1 1 3
1 1 4
1 1 5
1 1 6
huc
8
9
10
11
116
M.
1 R e g 15, 29. C f . G a l 4, 24. Cf. 2 C o r 3, 15-16. 1 R e g 7, 5-12. Cf. HlERONIMUS, Lib.
8
9 10
Interpr. hebr. nom.:
C C 27,
116.
11
Gal 4,24. 2 Kor 3,15. 1 Sam 7,12. Dotična hebrejska riječ obično se prevodi kao »promatračnica«.
534
PL 540
D E CIV. DEI
17, 7 , 4 - 8 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
vetere ad novam, id est ab intentione, qua exspectabatur in carnali regno beatitudo falsa carnalis, ad intentionem, qua per Novum Te stamentum exspectatur in regno caelorum / beatitudo verissima spiritalis; qua quoniam nihil est melius, huc usque adiuvat Deus.
17,
7,4 -
535
8,2
sredništvo je Spasitelja, preko kojega se mora prijeći od stare Mispe do nove, to jest od one nakane kojom se u putenom kraljevstvu tra žilo lažno puteno blaženstvo do one nakane kojom se preko Novog zavjeta očekuje najistinskije duhovno blaženstvo u nebeskome kra ljevstvu; a budući da od toga ništa nije bolje, Bog nam pomaže dotle.
Quid prophetice significetur in regno David et in Psalmis [8-19] Proroštvo u vrijeme Davida i u Psalmima [8-19] Regnum aeternum David promittitur...
CC 571
8. 1. Iam nunc video esse monstrandum, quid ipsi David, qui Sauli successit in regnum, cuius mutatione finalis illa mutatio figurata est, propter quam divinitus cuncta dicta, cuncta conscripta sunt, Deus promiserit, quod ad rem qua de agimus pertinet. Cum regi Da vid multa prospera provenissent, cogitavit facere Deo domum, templum illud scilicet excellentissime diffamatum, quod a rege Salomone filio eius postea fabricatum est. Hoc eo cogitante factum est ver bum Domini ad Nathan prophetam, quod perferret ad regem. Ubi cum dixisset Deus, quod non ab ipso David sibi aedificaretur domus, neque per tantum tempus se mandasse cuiquam in populo suo, ut sibi fieret domus cedrina: Et nunc, inquit, haec dices servo meo Da vid: Haec dicit Dominus omnipotens: Accepi te de ovili ovium, ut esses in ducem super populum meum super™ Israel, et eram tecum in om nibus quibus ingrediebaris, et exterminavi omnes inimicos tuos a ja de tua, et jeci te nominatum secundum nomen magnorum, qui sunt super terram; et ponam locum populo meo Israel, et plantabo illum, et inhabitabit seorsum, et non sollicitus erit ultra; et non apponet fi lius iniquitatis humiliare eum, sicut ab initio a diebus, quibus constitui iudices super populum meum Israel; et requiem tibi dabo ab om nibus inimicis tuis, et nuntiabit tibi Dominus, quoniam domum aedificabis ipsi. Et erit, cum repleti fuerint dies tui, et dormies cum patribus tuis, et suscitabo semen tuum post te, qui erit de ventre tuo, et praeparabo regnum eius. Hic aedificabit mihi domum nomini meo, et dirigam thronum illius usque in aeternum. Ego ero illi in patrem, et ille erit mihi in filium. Et si venerit iniquitas eius, redarguam illum in virga virorum et in tactibus filiorum hominum; misericordiam au tem I meam non amoveam ab eo, sicut amovi, a quibus amovi a facie mea; et fidelis erit domus eius et regnum eius usque in aeternum co ram me, et thronus eius erit ereetus usque in aeternum '. 117
8. 1. Sad vidim kako valja pokazati što je Bog obećao samomu Davidu, koji je u kraljevstvu naslijedio Šaula, a kojom je promjenom najavljena u praliku ona konačna promjena zbog koje su po božanskome nadahnuću sve te stvari rečene i sve zapisane, i što se tiče predmeta kojim se bavimo. K a d je kralja Davida dopala obilna dobra sreća, pomisli podići dom Gospodinu, naime onaj veoma glasoviti hram, što ga je poslije podigao njegov sin Salomon. D o k je on o tome razmišljao, dana je riječ Gospodnja proroku Natanu , da je pre nese kralju. Pošto je tu rekao kako mu taj dom neće podići David i kako za cijelo to vrijeme nije nalagao nikomu u svojemu narodu da mu podignu dom od cedrovine, kazao je: »A sada ovo ćeš reći sluzi svojemu Davidu: 'Ovo kaže svemogući Gospodin: Doveo sam te od ovčarnice ovaca da budeš vođom nad pukom mojim, nad Izraelom, i bijah s tobom kuda god si išao, i iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred licem tvojim, i učinih da te nazovu imenom velikaša, koji vladaju nad zemljom; i odredit ću mjesto svojem narodu Izraelu i posadit ću ga i prebivat će zasebice i više neće biti uznemirivan; i sin opačine više ga neće ponizivati, kao u početku, od dana kad sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom; i mir ću ti dati od svih tvojih nepri jatelja; i javit će ti Gospodin, da ćeš mu izgraditi dom. I dogodit će se, kad se ispune tvoji dani, i kad otpočineš u svojim očima, da ću podići tvoje sjeme nakon tebe, koje će biti od tvoje utrobe, i pripre mit ću njegovo kraljevstvo. Taj će izgraditi dom imenu mojemu, a ja ću upravljati njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A k o on zapadne u opačinu, kaznit ću ga šibom mu ževa i udarcima sinova ljudskih; ali milosrđe svoje neću odvratiti od njega, kao što ga odvratih od onih koje sam uklonio od svojega lica; i vjeran će biti dom njegov i kraljevstvo njegovo dovijeka preda mnom, i prijestolje će njegovo stajati sve do vječnosti.« 1
2
... quod non in S a 1 om on e adimpletur...
8. 2. Hane tam grandem promissionem qui putat in Salomone fuisse completam, multum errat. Attendit enim quod dictum est: Hic aedificabit mihi domum, quoniam Salomon templum illud nobilissimum struxit , et non attendit: Fidelis erit domus eius et regnum eius ao
2. Vara se mnogo tko misli kako se to veličanstveno obećanje ispu nilo u Salomonu. Naime, taj pazi samo na ono što je rečeno: »Taj će meni izgraditi dom«, jer je Salomon izgradio onaj najglasovitiji hram, a ne pazi na riječi: »I vjeran će biti dom njegov i kraljevstvo njegovo
in M. nobilissimum struxit] nobile exstruxit M. 1
2 Reg 7, 8-16.
2
2 Sam 7,4. 2 Sam 7,8-16. (Prijevod prema latinskom predlošku).
Obećanja Da vidu o njegovu sinu, koja se uopće ne ispu niše u Salomonu, ali se najobilnije ispuniše u Kristu.
536
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 8,2 - 8,3
3. I ni zbog kojega drugog razloga nije Salomon počeo vladati još za života svojega oca Davida (što se nije dogodilo ni jednom drugomu od njihovih kraljeva) nego zbog toga kako bi se dostatno jasno poka zalo da on nije onaj kojega je označilo proroštvo upućeno njegovu ocu ovim riječima: »I dogodit će se, kad se ispune tvoji dani, i kad otpočineš sa svojim očima, da ću podići tvoje sjeme nakon tebe, koje će biti od tvoje utrobe, i pripremit ću njegovo kraljevstvo.« Kako
120
aq
ar
as
1 2
122
s t o
537
8. 3. Nec ob aliud vivente adhuc patre suo David regnare coepit Salomon, quod nulli regum illorum contigit, nisi ut hine quoque satis eluceat non esse ipsum, quem prophetia ista praesignat, quae ad eius patrem loquitur dicens: Et erit, cum repleti fuerint dies tui, et dormies cum patribus tuis, et suscitabo semen tuum post te, qui erit de ventre tuo, et praeparabo regnum illius . Quomodo ergo propter id
ap
... sed in chri'
8,3
dovijeka prema mnom.« Neka, dakle, taj pripazi i pogleda Salomonov dom pun inorodna ženskinja što štuje lažne bogove te samoga kralja, nekoć mudra, a zavedena i srozana na isto štovanje kumira; i nek se ne usudi pomisliti: bilo da je Bog to prijevarno obećao, bilo da nije mogao unaprijed znati da će Salomon i taj dom biti takvi. M i dapače u to ne bismo smjeli sumnjati sve i da nismo vidjeli sve to ispunjeno u Kristu Gospodinu našemu, koji je po puti potekao od Davidova sjemena, kako ne bismo uludo i uprazno tražili koga drugo ga, poput Zidova putenika. Jer i oni shvaćaju kako sin, o kojem na tome mjestu čitaju da je obećan Davidu, nije bio Salomon, pa ipak u začudnoj zaslijepljenosti, iako je onaj što je obećan objavljen u to likoj jasnoći, - i dalje govore kako se nadaju drugomu.
119
cc 572
8,2 -
usque in aeternum coram me . Attendat ergo et aspiciat Salomonis domum plenam mulieribus alienigenis / colentibus deos falsos et ip sum ab eis regem aliquando sapientem in eamdem i d o l a t r i a m seductum atque deiectum ; et non audeat existimare Deum vel hoc promisisse mendaciter vel talem Salomonem domumque eius futuram non potuisse praescire. Non hine autem deberemus ambigere, nec si non in Christo Domino nostro, qui factus est ex semine David secundum carnem , iam videremus ista compleri, ne vane atque inaniter hic alium aliquem requiramus, sicut carnales Iudaei. Nam et ipsi usque adeo filium, quem loco isto regi David promissum legunt, intellegunt non fuisse Salomonem, ut eo qui promissus est tan ta iam manifestatione deelarato adhuc mirabili caecitate alium sperare se dicant. Facta est quidem nonnulla imago rei futurae etiam in Salomone, in eo quod templum aedificavit et pacem habuit secun dum nomen suum (Salomon quippe Pacificus est latine) et in exordio regni sui mirabiliter laudabilis fuit; sed eadem sua persona per umbram futuri praenuntiabat etiam ipse Christum Dominum , non exhibebat. Unde quaedam de illo ita scripta sunt, quasi de ipso ista praedicta sint, dum Scriptura saneta etiam rebus gestis prophetans quodammodo in eo figuram deliniat futurorum. Nam praeter libros divinae historiae, ubi regnasse narratur, Psalmus etiam septuagesimus primus titulo nominis eius inscriptus est; in quo tam multa di cuntur, quae omnino ei convenire non possunt, Domino autem Chri sto apertissima perspicuitate conveniunt, ut evidenter appareat, quod in illo figura qualiscumque adumbrata sit, in isto autem ipsa veritas praesentata. Notum est enim, quibus terminis regnum conclusum fuerat Salomonis; et tamen in eo Psalmo legitur, ut alia taceam: Dominabitur a mari usque ad mare et a flumine usque ad terminos orbis terrae \ quod in Christo vide/mus impleri. A flumine quippe dominandi sumpsit exordium, ubi baptizatus a Ioanne eodem monstrante coepit agnosci a discipulis, qui eum non solum magistrum, verum etiam Dominum appellaverunt .
118
PL541
17,
123
a
Naravno, stanovita slika budućeg događaja odrazila se već i u Salomonu, time što je sagradio hram te uživao mir prema svojem imenu - j e r Salomon latinski znači mirotvornik - i u početku svoje vladavine bijaše čudesno dostojan hvale; pa ipak je svojom osobom tek sjenovito pretkazao Kristov dolazak, ali nije pokazao samoga Krista Go spodina. Otuda su neke stvari o njemu tako napisane kao da su pro roštva samoga Salomona, dok zapravo Sveto pismo, koje proriče čak i povijesnim događajima, na neki način u njemu crta obrise budućih događaja. Jer, pored knjiga svete povijesti u kojima se izvješćuje o njegovoj vladavini, i sedamdeset i prvi psalam ima u naslovu njegovo ime; a u tome su psalmu rečene tolike stvari koje se uopće ne mogu primijeniti na njega, nego u najotvorenijoj bjelodanosti pristaju Go spodinu Kristu, tako te se očito pokazuje kako je u Salomonu neka kva sjeno vit a naznaka lika, dok je u Kristu nazočna sama istina. Tako su poznate granice što su omeđivale Salomonovo kraljevstvo; pa ipak se - da prešutim ostalo - u tome psalmu čita: »I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta,« što vidimo ispunjeno u Kristu. I zaista, od rijeke je započeo svoje gospodstvo, gdje ga je Ivan krstio, i kako ovaj pokaza, stadoše ga priznavati njegovi učenici, koji su ga zvali ne samo učiteljem nego i Gospodinom. 3
4
P idololatriam M. i nostrum add. M. aptissima M. fuerit M.
a (
a r
a s
1 1 8
1 1 9
1 2 0
2 R e g 7, 13, 16. 3 R e g 11, 4-8. Cf. R o m 1, 3.
3 4
Posrijedi je pučka etimologija, jer hebrejski skalom znači »mir«. Ps 72 (71), 8.
538
PL 542
17, 8,3 - 9
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
quod sequitur: Hic aedificabit mihi domum, iste Salomon putabitur prophetatus, et non potius propter id quod praecedit: Cum repleti fuerint dies tui et dormies cum patribus tuis, suscitabo semen tuum post te, alius pacificus intellegitur esse promissus, qui non ante, si cut iste, sed post mortem David praenuntiatus est suscitandus? Quamlibet enim longo interposito tempore Iesus Christus veniret, procul dubio post mortem / regis David, cui sic est promissus, eum venire oportebat, qui aedificaret domum Deo, non de lignis et lapidibus, sed de hominibus, qualem illum aedificare gaudemus. Huic enim domui dicit Apostolus, hoc est fidelibus Christi: Templum enim Dei sanctum est, quod estis vos . 124
In Psalmo 88 regnum aeter num David promittitur.
9. Propter quod et in Psalmo octogesimo et octavo, cuius est titulus: Intellectus ipsi Aethan Israelitae, commemorantur promissiones Dei factae regi David, et istis, quae in libro Regnorum sunt posita, quaedam ibi similia dicuntur, sicut est: luravi David servo meo: Usque in aeternum praeparabo semen tuum ; et iterum: Tune locu tus es in aspeetu filiis tuis et dixisti: Posui adiutorium super potentem, exaltavi eleetum de populo meo. Inveni David servum meum, in oleo saneto meo unxi eum. Manus enim mea auxiliabitur ei et bracchium meum confortabit eum. Non proficiet inimicus in eo et filius iniquitatis non nocebit eum. Et concidam inimicos eius a facie eius, et eos, qui oderunt eum, fugabo. Et veritas mea et misericordia mea cum illo* , et in nomine meo exaltabitur cornum™ eius. Etponam in mari manum eius et in fluminibus dexteram I eius. Ipse invocabit me: Pater meus es tu, Deus meus et susceptor salutis meae. Et ego primogenitum ponam eum**, excelsum apud reges terrae. In aeternum servabo ei misericordiam meam et testamentum meum fidele ipsi. Et ponam in saeculum saeculi semen eius, et thronum eius sicut dies caeli . Quae omnia de Domino lesu intelleguntur, quando recte intelleguntur, sub nomine David propter formam servi, quam de semi ne David idem Mediator assumpsit ex Virgine. Continuo etiam dici tur de peccatis filiorum eius tale aliquid, quale in Regnorum libro positum est et quasi de Salomone proelivius aecipitur. Ibi namque, hoc est in Regnorum libro: Et si venerit, inquit, iniquitas eius, redarguam illum in virga virorum et in tactibus filiorum hominum; mise ricordiam autem meam non amoveam ab eo ; tactibus significans plagas correptionis. Unde illud est: Ne tetigeritis christos meos . Quod quid est aliud, quam: Ne laeseritis ? In Psalmo vero cum ageret tamquam de David, ut quiddam eiusmodi etiam ibi diceret: Si dereliquerint, inquit, filii eius legem meam et in iudiciis meis non ambu125
at
u
CC 573
ba
126
121
128
a t
et antepon. M.
a u
ipso M
a v
cornu M. illum M. ilH M.
3 2
b a
1 2 4 1 2 5
1 Cor 3, 17. Ps 88, 4-5.
539
17, 8,3 - 9
onda zbog onoga što slijedi: »Taj će mi izgraditi dom« da se pomisli kako je proroštvo o Salomonu, a ne radije zbog onoga što prethodi: »Kad se ispune tvoji dani, i kad otpočineš sa svojim očima, podići ću tvoje sjeme nakon tebe«, da se shvati kako je obećan drugi mirotvornik, koji će se podići ne kao taj prije, nego je najavljen poshje Davidove smrti? I koliko god dugo vremena proteklo prije nego je Isus Krist došao, to bez dvojbe bijaše nakon smrti kralja Davida, kojemu je tako obećano, da treba doći onaj koji će izgraditi Bogu dom, ne od drveta i kamena, nego od ljudi, onakav kakvom se radujemo da ga gradi. A tomu domu, to jest Kristovim vjernicima, apostol kaže: »Jer je svet hram Božji, a taj ste vi.« 5
9. Zbog toga i u psalmu osamdeset i osmome (kojemu je naslov Koliko je slično o Naputak Izraelcu Etanu) spominju se obećanja što ih Bog dade kraljuproroštvo Kristu u osamde Davidu, i tu se kažu neke stvari nalik na one iznesene u knjizi Kra set i osmome onomu lj evstava, kao što je: »Zaprisegoh se Davidu, sluzi svojemu, dovijeka psalmu što iznosi Natanovo proroštvo ću održati sjeme tvoje« i zatim: »Tad si u viđenju govorio sinovima knjigama svojim i rekao: 'Položih pomoć svoju za moćnika, i uzvisih izabranika uKraljevstava . iz naroda svojega. Pronađoh Davida slugu svojega, pomazah ga svo jim svetim uljem. Jer moja ruka će mu pomoći i moja mišica će ga okrijepiti. Neprijatelj njega neće svladati, a sin opačine neće mu nau diti. I posjeći ću neprijatelje njegove pred licem njegovim, i nagnat ću u bijeg one koji ga mrze. I istina moja i milosrđe moje bit će s njim, i u moje ime uzdignut će se njegov rog. I položit ću ruku nje govu na more i desnicu njegovu na rijeke. I on će me sam zazivati: 'Otac moj si ti, Bog moj i održavatelj spasa mojega.' A ja ću ga učiniti svojim prvorođencem, najvišim među kraljevima zemlje. Dovijeka ću sačuvati njemu milosrđe svoje i vjeran svoj zavjet. I učinit ću vječnim sjeme njegovo i prijestolje njegovo kao dane nebeske.« 2
1
3
Kad se sve to pravo shvati, onda se shvaća kao ono što se tiče Gospo dina Isusa, pod Davidovim imenom zbog lika sluge, kojega Posrednik uze iz djevice, od sjemena Davidova. Odmah zatim se govori o grije sima njegovih sinova, onako kako se iznosi i u knjizi Kraljevstava, što se odveć naprečac shvaća kao da se tiče Salomona. Tu, to jest u knjizi Kraljevstava, kaže se: »Ako on zapadne u opačinu, kaznit ću ga šibom muževa i udarcima sinova ljudskih, ali milosrđe svoje neću odvratiti od njega«; tu »udarci« znače udarce popravljanja. Otuda i ono: »Ne dirajte u moje pomazanike.« A što je to drugo nego »ne mojte ih povrijediti«? U onome pak psalmu gdje se prividno bavio Davidom, kao da i tu htjede izreći štogod takvo, reče: »Ako l i mu sinovi zakon moj ostave, i ne budu hodili po mojim naredbama, ako 4
5
1 Kor 3,17. Doslovan prijevod naslova iz Septuaginte za knjige Samuela i kraljeva. Ps 89 (88), 4-5. Ps 89 (88), 20-30. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2 Sam 7,14. Ps 105 (104), 15.
540
17, 9 - 1 0
D E CIV. D E I
laverint; si iustificationes meas profanaverint et mandata mea non custodierint: visitabo in virga iniquitates eorum et in verberibus peccata eorum; misericordiam autem meam non dispergam ab eo . Non dixit: Ab eis, cum loqueretur de filiis eius, non de ipso; sed dixit: ab eo, quod bene intellectum tantumdem valet. Non enim Christi ip sius, quod est caput Ecclesiae, possent inveniri ulla peccata, quae opus esset humanis correptionibus servata misericordia divinitus coherceri; sed in eius / corpore ac membris, quod populus eius est. Ideo in libro Regnorum: Iniquitas eius dicitur; in Psalmo autem: Filiorum eius; ut intellegamus de ipso diei quodammodo, quod de eius corpore dicitur. Propter quod etiam ipse de caelo, cum corpus eius, quod sunt fideles eius, Saulus persequeretur: Saule, inquit, Saule, quid me persequeris? Deinde in consequentibus Psalmi: Neque nocebo, inquit, in veritate mea, neque profanabo testamentum meum, et quae procedunt de labiis meis non reprobabo. Semel iuravi in saneto meo, si David mentiar ; id est, nequaquam David mentiar. Solet enim sic loqui Scriptura. Quid autem non mentiatur, adiungit et di cit: Semen eius in aeternum manet ; et sedes eius sicut sol in conspeetu meo, et sicut luna perfeeta in aeternum, et testis in caelo fidelis . hh
PL 543
O DRŽAVI BOŽJOJ
129
no
m
hc
132
CC 574 In Christo impletur promis sio.
10. Post haec tantae promissionis validissima firmamenta, ne putarentur in Salomone completa, tamquam id speraretur nec inveniretur: Tu vero, inquit, reppulisti, et ad nihilum deduxisti, Domine . Hoc quippe factum est de regno Salomonis in posteris eius usque ad eversionem ipsius terrenae Ierusalem, quae regni eiusdem sedes fuit, et maxime ipsius templi labem, quod fuerat a Salomone construct u m . Sed ne ob hoc putaretur Deus contra sua promissa fecisse, continuo subiecit: Distulisti christum tuum . Non ergo est ille Salo mon, sed nec ipse David, si dilatus est christus Domini. Cum enim christi eius dicerentur omnes reges mystico illo chrismate consecrati, non solum a rege David et deinceps, sed ab illo etiam Saule, qui populo eidem rex primus est unetus; ipse quippe David eum chri stum Domini appellat : erat tamen unus verus Christus, cuius illi figuram prophetica unetione gestabant; qui secundum opinionem ho minum, qui eum putabant in David vel in Salomone intellegendum, differebatur in longum; secundum dispositionem autem Dei venturus suo tempore parabatur. Interea dum ille differtur, quid factum sit de regno terrenae Ierusalem, ubi sperabatur utique regnaturus, 133
134
135
136
b b
b c
verberibus peccata] flagellis delieta M. manebit M.
17,
9-10
li prestupe odredbe moje i ne budu čuvali zapovijedi mojih; šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali milosrđa svojeg od njeg oduzeti neću.« Tu ne reče »od njih« (ab eis), iako govoraše o njegovim sinovima, a ne o njemu samome, nego reče »od njeg« (ab eo), što ako se dobro shvati, znači isto. Jer u samome K r i stu, koji je glava Crkve, ne bi se mogli pronaći nikakvi grijesi, kojima bi trebalo ljudskog ispravljanja, a uz neprestano Božje milosrđe, nego u njegovu tijelu i udovima, koji su njegov narod. Zbog toga se u knjizi Kraljevstava kaže »njegova opačina«, a u psalmu »njegovih si nova«; kako bismo shvatili da ono što se kaže o njegovu tijelu nekako se kaže i o njemu samome. Zbog toga je i sam progovorio s neba kad je ono Savao progonio njegovo tijelo, to jest one koji su njegovi vjer nici: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« A zatim u slijedećim rije čima psalma kaže: »Niti ću prekršiti vjernosti svoje, neću povrijediti saveza svojega i neću poreći obećanja svoga. Jednom se zakleh svetošću svojom, ako bih slagao Davidu«, to jest: nikad neću prevariti Davida; naime, tako običava govoriti Pismo. A to u čemu ga neće slagati dodaje kad kaže: »Sjeme će njegovo ostati dovijeka; i prijesto lje njegovo kao sunce preda mnom, i poput mjeseca što je postavljen zauvijek, i vjeran svjedok na nebu.« 6
7
8
9
10. Poslije tih najčvršćih jamstava tako golemog obećanja, da se ne misli kako je ono ispunjeno u Salomonu, reče, kao da se tomu nadalo ali se tako nije zbilo: »Nu, ti ga odbaci i svede na ništavilo, Gospodine« . To se zaista i dogodilo Salomonovu kraljevstvu za nje govih nasljednika, sve do pada samog zemaljskog Jeruzalema, koji bijaše prijestolnica toga kraljevstva, a najviše u razaranju samoga hra ma, koji Salomon bijaše izgradio. A l i kako se zbog toga ne bi pomi slilo da je Bog postupio suprotno svojemu obećanju, odmah dodade: »Odgodio si pomazanika svojeg«. A k o je odgođen pomazanik Go spodinov, onda on nije ni Salomon, ni sam David. Iako su se naime njegovim pomazanicima nazivali svi kraljevi posvećeni tim otajstvenim pomazanjem, ne samo u doba kralja Davida i poslije nego i za samoga Šaula, koji bijaše pomazan kao prvi kralj dotičnoga naroda (i zaista, sam David naziva njega pomazanikom Gospodnjim) - ipak postojaše jedan istinski pomazanik, kojega pralik oni predstavljahu proročanskim pomazanjem; prema mnijenju ljudi (koji mišljahu kako njega treba poistovijetiti s Davidom i l i Salomonom) njegov dolazak bijaše nadugo odgođen, ali prema Božjoj namisli već se pripremao da dođe u svoje vrijeme. Isti psalam zatim dodade i reče (dok se njegov dolazak odgodio) što se dogodilo kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema, gdje se zaista nadalo da će on vladati: »Oborio si zavjet sluge svojega, 1
2
29
1 Ps 88, 31-34. 130 A e t 9, 4. Ps 88, 34-36. Ps 88, 37-38. 133 p 88 39 134 C f . EUSEBIUS, 135 p 88, 39. 136 1 R e g 24, 7. 1 3 1
1 3 2
s
s
Chron.:
P L 27, 369 (1412 ab A b r a h a m ) .
541
Ps Dj Ps Ps
89 (8 9,4. 89 (8 89 (8
, 31-34. , 35-36. , 37-38.
Ps 89 (88), 39. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 89 (88), 39. (Prijevod prema latinskom predlošku).
Kako su različiti zbiljski događaji u kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema od onih koje je obećao Bog, da bi se shvatilo kako se istina obećanja tiče slave drugoga kralja i kraljev stva.
542
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 10 - 11
543
10-11
secutus iste Psalmus adiunxit atque ait: Evertisti testamentum servi tui, profanasti in terra sanctitatem eius; destruxisti omnes macerias eius, posuisti munitiones eius in formidinem; diripuerunt eum omnes I transeuntes viam, factus est opprobrium vicinis suis; exaltasti dexteram inimicorum eius, iucundasti omnes inimicos eius; avertisti adiutorium gladii eius et non es opitulatus ei in bello; dissolvisti eum ab emundatione, sedem eius in terram collisisti; minuisti dies sedis eius, perfudisti eum confusione '. Haec omnia venerunt super ancil lam Ierusalem, in qua regnaverunt nonnulli etiam filii liberae, re gnum illud tenentes in dispensatione temporaria, regnum autem caelestis Ierusalem, cuius erant filii, in vera fide habentes et in vero Christo sperantes. Quomodo autem ista venerint super illud regnum, index est rerum gestarum, si legatur, historia.
na zemlju i oborio svetost njegovu; razorio si sve zidine njegove, i navalio užas na utvrde njegove; pljačkaju ga svi što naiđu; postao je ruglo susjedima svojim; uzdigao si desnicu neprijatelja njegovih, i raz veselio si sve neprijatelje njegove; uskratio si pomoć mužu njegovu i nisi mu pomogao u boju; lišio si ga njegova sjaja; oborio si mu prije stolje na zemlju; skratio si dane prijestolja njegova, i prekrio ga zbrkom.« Sve je to zadesilo sluškinju Jeruzalem, u kojem vladahu i neki sinovi slobodne žene, upravljajući privremeno tim kraljevstvom, a posjedujući u pravoj vjeri kraljevstvo nebeskog Jeruzalema, kojega bijahu sinovi, i nadajući se pravome Kristu. A kojim je načinom sve to zadesilo ovo kraljevstvo otkriva se u povijesti samih događaja onima koji je uščitaju.
11. Post haec autem prophetata ad precandum Deum Propheta convertitur; sed et ipsa precatio prophetatio est. Usquequo, Domine, avertis in finem? subauditur faciem tuam, sicut alibi dicitur: Quousque avertis faciem tuam a me? . Nam ideo quidam codices hic non habent avertis, sed averteris; quamquam possit intellegi: Avertis misericordiam tuam, quam promisisti David. Quod autem dixit: In finem, quid est nisi: Usque in finem? Qui finiš intellegendus est ultimum tempus, quando in Christum Iesum etiam gens illa est creditura, ante quem finem illa fieri oportebant , quae superius aerumnosa deflevit. Propter quae et hic sequitur: Exardescit sicut ignis ira tua: memento quae est mea substantia. N i h i l hic melius quam ipse Iesus intellegitur substantia populi eius, ex quo natura est carnis eius. Non enim vane, inquit, constituisti omnes filios homi num . N i s i enim esset unus filius hominis substantia Israel, per quem filium hominis liberarentur multi filii hominum, vane utique constituti essent omnes filii hominum. Nunc vero omnis quidem hu mana natura per peccatum primi hominis in vanitatem de veritate collapsa est, propter quod dicit alius Psalmus: Homo vanitati similis factus est, dies eius velut umbra praetereunt ; sed non vane Deus constituit omnes filios hominum, quia et multos a vanitate liberat per mediatorem Iesum, et quos liberandos non esse praescivit, ad utilitatem liberandorum et comparationem duarum inter se a contrario civitatum non utique vane in totius rationalis creaturae pulcherrima atque iustissima ordinatione constituit. Deinde sequitur: Quis est homo, qui vivet et non videbit mortem, eruet animam suam
11. Izrekavši ta proroštva prorok se okreće da bi uputio molitvu Bogu, ali i ta je molitva proroštvo. »Koliko ćeš, Gospodine, odvraća ti, do konca?« gdje se podrazumijeva »lice svoje« kao što se drugdje kaže: »Koliko dugo odvraćaš svoje lice od m e n e ? « Zbog toga u ne kim rukopisima ne stoji »odvraćaš«, nego »budeš odvraćen«, iako se može shvatiti i kao: »Odvraćaš milosrđe svoje, koje si obećao Davi du.« A što pak reče »do konca«, što li je drugo nego 'sve do samoga konca'? I taj konac treba razumjeti kao ono posljednje doba kad će u Isusa Krista vjerovati i taj narod, a prije toga konca imale su se dogoditi one žalosne stvari koje psalmist ranije oplakivaše. A zbog toga slijedi i ovo: »Poput ognja plamti srdžba tvoja; sjeti se što je moje bivstvo.« I tu nema boljeg tumačenja nego shvatiti kako je Isus bivstvo toga naroda, od kojega je narav njegove puti.
hd
PL544
137
Christus salvator. CC 575
17,
138
he
139
bf
bg
140
141
in] om. M. Usquequo M. oportebat M . s exardescet M .
3
1
la
2
3
Zatim kaže: »Jer nisi uzalud stvorio sve sinove ljudske.« Naime, da jedan Sin čovječji nije bio bivstvo Izraela (a preko kojega će se Sina čovječjega osloboditi mnogi sinovi ljudski), zaista bi bih uzalud stvo reni svi sinovi ljudski. Sada pak zbog grijeha prvoga čovjeka cijela je ljudska narav otpala od istine u ispraznost, pa zato drugi psalam i kaže: »Čovjek postade nalik na ispraznost, dani njegovi prolaze poput sjene;« ali Bog nije stvorio uzalud sve sinove ljudske, jer mnoge izbavlja od ispraznosti preko posrednika Isusa; a i one o kojima je unaprijed znao da neće biti izbavljeni, te je stvorio na korist onima što će biti izbavljeni, i radi usporedbe dvaju između sebe oprečnih gradova, pa zaista nije stvorio uzaludno, nego prema najljepšem i najpravednijem rasporedu svih razumskih stvorova. Zatim slijedi: »Tko je čovjek koji će živjeti i neće vidjeti smrti, te će dušu svoju 4
b d b e b f b
3
1
Ps 89 (88), 47. (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku). Ps 13 (12), 1. ' Ps 89 (88), 47. (Prijevod prema latinskom predlošku). Samo bivstvo (substantia) doslovan je prijevod grčke riječi hypostasis iz Septuaginte, koju Augustin tumaci kao filozofijski nazivnik koji označuje bitak ili zbiljsko bivstvo, suštinu. Ps 89 (88), 48. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 144 (143), 4. (Prijevod prema latinskom predlošku). la
1 3 7 1 3 8 1 3 9
1 4 0 1 4 1
Ps 88, 40-46. Ps88,47. P s l 2 , 1. Ps 88, 47-48. Ps 143, 4; cf. Ps. 38, 6; Iob 14, 2.
Ps 89 (88), 40-46. (Prijevod prema latinskom predlošku).
2
3
4
O bivstvu naroda Božjeg, što uzećem puti jest u Kristu, koji jedini imadijaše vlast izbavljenja vlastite duše iz pakla.
544
D E CIV. D E I
bh
17, 11 - 12
O DRŽAVI BOŽJOJ
142
de manu inferni ? Quis est iste, nisi substantia illa Israel ex semine David, Christus Iesus? De quo dicit Apostolus, quod surgens a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur . Sic enim vivet et non videbit mortem, ut tamen mortuus fuerit, sed ani mam suam eruerit de manu inferni, quo propter quorumdam solvenda inferna vincla descenderat; eruerit autem potestate illa, de qua in Evangelio dicit: Potestatem I habeo ponendi animam meam et po testatem habeo iterum sumendi eam . 143
b l
PL545
17,
11 -
545
12
5
izbaviti od ruke pakla?« A tko je taj ako nije ono bivstvo Izraelovo, Isus Krist, od sjemena Davidova? Onaj o kojemu apostol kaže: »Ustavši od mrtvih više ne umire i smrt nad njim više neće gospodariti.« Naime, živjet će i neće vidjeti smrti, iako će prvo umrijeti, ali će dušu svoju izbaviti od ruke pakla, kamo je sišao kako bi nekima raskinuo paklene okove; a raskinut će ih onom vlašću o kojoj kaže u evanđelju: »Imam vlast dati dušu svoju, imam vlast ponovo je uzeti.« 6
7
144
Populus qui domus Dei est exprobatur. CC 576
12. Sed cetera Psalmi huius, quae ita se habent: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum, quod / continui in sinu meo multarum gentium; quod exprobraverunt inimici tui, Domine; quod exprobraverunt, commutationem Christi tui , utrum ex persona dicta sint illorum Israelitarum, qui desiderabant reddi sibi promissionem, quae facta est ad David, an potius Christianorum, qui non secundum carnem, sed secundum spiritum sunt Israelitae, meri to quaeri potest. Dicta sunt quippe ista vel scripta tempore, quo fit Aethan, de cuius nomine titulum iste Psalmus accepit; et idem tem pus regni David fuit; ac per hoc non dicere tur: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? nisi eorum personam in se prophetia transfiguraret, qui longe postea futuri erant, quibus hoc tempus esset antiquum, quando regi David ista promissa sunt. Potest autem intellegi multas gentes, quando Christianos persequebantur, exprobrasse illis passionem Christi, quam Scriptura commutationem vocat, quoniam moriendo immortalis est factus. Potest et commutatio Christi secundum hoc accipi exprobrata Israelitis, quia, cum eorum speraretur futuras, factus est gentium, et hoc eis nunc exprobrant multae gentes, quae crediderunt in eum per Testamentum Novum, illis in vetustate remanentibus, ut ideo dicatur: Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum, quia non eos obliviscente, sed potius miserante Domino et ipsi post hoc opprobrium credituri sunt. Sed ille, quem prius posui, convenientior mihi sensus videtur. Inimicis enim Christi, quibus exprobratur, quod eos ad gentes transiens reliquerit Christus, incongrue vox ista coaptatur: Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum) non enim servi Dei nuncupandi sunt tales Iudaei; sed eis verba ista competunt, qui, cum graves humilitates persecutionum pro Christi nomine paterentur, recordari potuerunt excelsum regnum semini David fuisse promissum, et eius desiderio dicere, non desperando, sed petendo, quaerendo, pulsando: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? Memento, Domine, opprobrii servorum tuo145
bl
b h
b i
b l
1 4 2
1 4 3
1 4 4
1 4 5
inferi hic et infra M. inferni M. Propheta M.
Ps 88, 49. R o m 6, 9; cf. A e t 13, 34; 1 C o r 15, 26. Io 10, 18. Ps 88, 50-52.
12. Što se pak tiče preostalog psalma u kojem se kaže: »Gdje su ona iskonska milosrđa tvoja, Gospodine, kojma si se zaprisegnuo D a vidu u svojoj istini? Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih, koju ponesoh u krilu svojem od mnogih naroda; koju predbaciše neprijate lji tvoji, Gospodine; kojom predbaciše preobrazbu pomazanika tvo jeg« s pravom se može pitati da li je to rečeno u osobi onih Izraelaca koji željahu da im se ispuni obećanje što je zadano Davidu, i l i pak kršćana, koji nisu Izraelci po puti, nego po duhu. Te su stvari rečene ili napisane u doba u koje je živio Etan, kojega je imenom i nazvan dotični psalam, a to bijaše u vrijeme Davidove vladavine; pa se zbog toga ne bi reklo: »Gdje su ona iskonska milosrđa tvoja, Gospodine, kojima si se zaprisegao Davidu u svojoj istini?« da se proroštvo nije preobrazilo u osobu onih koji će živjeti mnogo kasnije a kojima će biti iskonsko vrijeme kad su ta obećanja dana Davidu. A mogu se podrazumijevati i mnogi narodi koji, dok proganjahu kršćane, pred bacivahu im muku Kristovu, koju Pismo naziva preobrazbom, jer je on umiranjem postao besmrtnim. A prema tome preobrazba Kristova se može shvatiti kao prijekor Izraelcima, jer iako se nadalo da će doći kao njihov, došao je kao inonarodnika; i zbog toga im sad pred bacuju mnogi narodi, koji po Novom zavjetu uzvjerovaše u njega, dok oni ostaju pri Starome zavjetu, pa bi se zbog toga reklo: »Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih«, jer ako ih Bog ne zaboravi, nego im se radije smiluje, i sami će ti uzvjerovati nakon ovoga prije kora. N u čini mi se prikladnijim ono značenje koje sam prije iznio. Jer povik: »Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih« - ne pristaje ako se prida neprijateljima Kristovim kojima se prigovara zbog toga što ih je Krist napustio i prišao inonarodnicima, budući da se takvi Židovi ne smiju nazivati slugama Božjim; ali te riječi pristaju onima koji, dok trpljahu teška poniženja progona radi Kristova imena, mogli su se sjetiti kako je uzvišeno kraljevstvo obećano Davidovu sjemenu i zavapiti u svojoj žudnji za njim, a ne u zdvajanju, nego tražeći, pitajući i kucajući na vrata: »Gdje su ona iskonska milosrđa tvoja, Gospodine, kojima si se zaprisegao Davidu u svojoj istini? Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih, koju ponesoh u krilu svojem od 1
2
Ps 89 (88), 49. (Prijevod prema latinskom predlošku). Rim 6,9. (Prijevod prema latinskom predlošku). Iv 10,18. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 89 (88), 50-52. (Prijevod prema latinskom predlošku). Augustin i ne sluti da bi taj psalam mogao biti apokrifan i da je došao nakon Davida.
Kojih osoba treba shvatiti da se tiče zahtjev obećanja o kojima se u psalmu kaže: »Gdje su ona iskonska milos rđa tvoja, Go spodine«, i slično.
DE
cc 577 PL546
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 12
rum, quod continui in sinu meo multarum gentium) hoc est: i n interioribus meis patienter pertuli; quod exprobraverunt inimici tui, Do~ mine; quod exprobraverunt, commutationem Christi tui; non eam putantes commutationem esse, sed consumptionem. Quid est autem: Memento, Domine, nisi ut miserearis et pro tolerata patienter humilitate mea reddas celsitudinem, quam iurasti David in veritate tua? S i autem Iudaeis as/signemus haec / verba, illi servi Dei talia dicere potuerunt, qui expugnata terrena Ierusalem, antequam Iesus Chri stus humanitus nasceretur, in captivitatem dueti sunt, intellegentes commutationem Christi, quia scilicet non per eum terrena carnalisque felicitas, qualis paucis annis regis Salomonis apparuit, sed caelestis ac spiritalis esset fideliter exspectanda; quam tune ignorans infidelitas gentium, cum Dei populum exsultabat atque insultabat esse captivum, quid aliud quam Christi commutationem, sed scientibus nesciens, exprobrabat? Et ideo quod sequitur, ubi Psalmus iste coneluditur: Benedictio Domini in aeternum: fiat, fiat , universo po pulo Dei ad caelestem Ierusalem pertinenti sive in illis, qui latebant in Testamento Vetere, antequam revelaretur Novum, sive in his, qui iam Testamento Novo revelato manifeste pertinere cernuntur ad Christum, satis congruit. Benedictio quippe Domini in semine David non ad aliquod tempus, qualis diebus Salomonis apparuit, sed in ae ternum speranda est, in qua certissima spe dicitur: Fiat, fiat. Illius enim spei est confirmatio verbi huius iteratio. Hoc ergo intellegens David ait in secundo Regnorum libro, unde ad istum Psalmum digressi sumus: Et locutus es pro domo servi tui in longinquum '. Ideo autem post paululum ait: Nunc incipe et benedic domum servi tui usque in aeternum , et cetera; quia tune geniturus erat filium, ex quo progenies eius duceretur ad Christum, per quem futura erat do mus eius aeterna eademque domus Dei. Domus enim David propter genus David; domus autem Dei eadem ipsa propter templum Dei de hominibus factum, non de lapidibus, ubi habitet in aeternum popu lus cum Deo et in Deo suo, et Deus cum populo atque in populo suo; ita ut Deus sit implens populum suum, et populus plenus Deo suo, cum Deus erit omnia in omnibus , ipse in pace praemium, qui virtus in bello. Ideo cum in verbis Nathan dictum sit: Et nuntiabit tibi Dominus, quoniam domum aedificabis ipsi , postea dictum est i n verbis David: Quoniam tu Dominus omnipotens Deus Israel, revelasti aurem servi tui dicens: Domum aedificabo tibi . Hane enim domum et nos aedificamus bene vivendo, et Deus ut bene vivamus opitulando; quia nisi Dominus aedificaverit domum, in vanum laboraverunt aedificantes eam . Cuius domus cum venerit ultima dedicatio, tune fiet illud, quod hic per Nathan locutus est Deus dicens: / Et ponam locum populo meo Israel, et plantabo illum, et inhabitabit 146
147
148
149
150
151
hm
CC 578
152
17,
12
547
mnogih naroda« - to jest, u nutrini svojoj strpljivo ih podnesoh »koju predbaciše neprijatelji tvoji, Gospodine; kojom predbaciše preobrazbu pomazanika tvojeg;« ne smatrajući je preobrazbom nego razoridbom. A što li je pak »Sjeti se« ako nije 'smiluj se, i za poniže nje koje sam strpljivo podnio nagradi me uzdignućem kojim si se zaprisegao Davidu u svojoj istini'? A k o pak te riječi pripišemo Židovima, takve su riječi mogle izgovoriti one sluge Božje koje su, pošto bijaše zaposjednut zemaljski Jeruzalem - a prije nego je Isus Krist rođen kao čovjek - odvedene u sužanjstvo, podrazumijevajući pri tome preobrazbu Kristovu, jer naime preko njega ne bijaše vjernički očekivati zemaljsku i putenu sretnost (kakva se vidjela za ono nekoliko godina Salomonove vladavine), nego nebe sku i duhovnu; a ne poznajući upravo nju, ono nevjerništvo pogansko - dok likovaše nad narodom Božjim i izrugivaše se zasužnjenog čemu l i se je drugomu rugalo nego preobrazbi Kristovoj, i to nezna lice onima koji su znali? Te stoga ono što slijedi gdje se završava dotični psalam: »Blagoslov Gospodnji dovijeka: neka bude, neka bu de!« dostatno pristaje cjelokupnomu narodu Božjem koji pripada ne beskomu Jeruzalemu: bilo u onima koji se skrivahu u Starome zavje tu, prije nego se objavio Novi, bilo u onima, koji se sada, pošto je objavljen Novi zavjet, jasno pokazuju kao oni koji pripadaju Kristu. I zaista blagoslov Gospodnji u Davidovu sjemenu nije ono čemu se treba nadati za neko vrijeme, poput onoga kakav bijaše u Salomo nove dane, nego za vječnost; i u toj se najpouzdanijoj nadi kaže: »Neka bude, neka bude.« 3
A ponavljanje te riječi potvrda je ove nade. Dakle, shvaćajući to, David kaže u drugoj knjizi Kraljevstava, odakle skrenusmo rasprav ljajući o psalmu: »I rekao si na korist doma sluge tvojega na dugo vremena.« A zatim malo poslije kaže: »Započni sada i blagoslovi dom sluge svojega sve dovijeka« i slično, jer tada imadijaše roditi sina, od kojega će njegova loza voditi do Krista, po kojem će dom njegov postati vječnim i isto tako domom Božjim. D o m je to Davidov zbog roda Davidova, a isto je tako dom Božji zbog hrama Božjeg od ljudi sagrađena, a ne od kamena, gdje će dovijeka prebivati narod s Bo gom i u svojem Bogu, i Bog sa svojim narodom i u svojem narodu; tako da Bog ispunjava narod svoj a narod da se ispuni Bogom svojim, kad će Bog biti sve u svima, on sam nagrada u miru, koji je snaga u ratu. Te stoga kad je Natanovim riječima rečeno: »I javit će tebi G o spodin da ćeš mu sagraditi dom« - poslije je isto rečeno Davidovim riječima: »Jer ti si, Gospodine svemogući Bože Izraela, otkrio sluzi svojem govoreći: D o m ću tebi sagraditi.« A taj dom i mi gradimo dobro živeći, a i Bog isto tako pomažući nam da dobro živimo, jer »ako Gospodin dom ne sagradi, uzalud će se mučiti graditelji.« A kad dođe do posljednje posvete toga doma, onda će se ispuniti ono o čemu je Bog preko Natana govorio rekavši: »I odredit ću mjesto 4
5
6
laborabunt M.
3
1 4 6 1 4 7 1 4 8
Ps 88, 53. 2 Reg 7, 19. 2 Reg 7, 29.
4 5 6
Ps 89 (88), 53. (Prijevod prema latinskom predlošku). 2 Sam 7,19,29. (Prijevod prema latinskom predlošku^. 2 Sam 7,11,27. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 127 (126), 1.
D E CIV. D E I
548
17, 12 - 14
O DRŽAVI BOŽJOJ
seorsum, et non sollicitus erit ultra, et non apponet filius iniquitatis humiliare eum, sicut ab initio a diebus quibus constitui iudices super populum meum Israel . 153
Quae vera sit pax
PL 547
13. Hoc tam magnum bonum quisquis in hoc saeculo et in hac terra sperat, insipienter sapit. An quispiam putabit in pace regni Sa lomonis i d esse completum? Pacem quippe illam Scriptura in umbra futuri excellenti praedicatione commendat. Sed huic suspicioni / vigilanter occursum est, cum, posteaquam dictum est: Et non apponet filius iniquitatis humiliare eum, continuo subiunctum est: Sicut ab initio a diebus quibus constitui iudices super populum meum Israel . Iudices namque, priusquam Reges ibi esse coepissent, su per illum populum fuerant constituti, ex quo terram promissionis accepit. E t utique humiliabat eum filius iniquitatis, hoc est hostis alienigena, per intervalla temporum, quibus leguntur paces alternasse cum b e l l i s ; et inveniuntur illic pacis tempora prolixiora quam Salomon habuit, qui quadraginta regnavit annos ; nam sub eo iudice, qui est appellatus Aod, octoginta anni pacis fuerunt . Absit ergo ut Salomonis tempora in hac promissione praedicta esse credantur; multo minus itaque cuiuslibet regis alterius. Non enim quisquam eorum in tanta, quanta ille, pace regnavit; nec umquam omnino gens illa ita regnum tenuit, ut sollicita non fuerit ne hostibus subderetur; quia in tanta mutabilitate rerum humanarum nulli aliquando populo concessa est tanta securitas, ut huic vitae hostiles non formidaret incursus. Locus ergo iste, qui promittitur tam pacatae ac securae habitationis, aeternus est aeternisque debetur in matre Ierusalem libera, ubi erit veraciter populus Israel; hoc enim nomen interpreta tur «Videns Deum» ; cuius praemii desiderio pia per fidem vita in hac aerumnosa peregrinatione ducenda est. 154
155
156
157
bn
158
An David omnium Psalmorum auctor
fuerit.
cc 579
14. Procurrente igitur per tempora civitate Dei, primo in umbra futuri, in terrena scilicet Ierusalem, regnavit David. Erat autem Da.. v l
.
v
i
.
. .
.,
.
.
i
rm
" eanticis eruditus, qui harmomam musicam non vulgari voluptate, sed fideli voluntate dilexerit eaque Deo suo, qui verus est Deus, mystica rei magnae figuratione servierit. Diversorum enim sonorum rationabilis moderatusque concentus concordi varietate compactam bene ordinatae civitatis insinuat unitatem. Denique omnis fere prophetia eius in Psalmis est, quos centum quinquaginta liber /
b n
1 5 3
1 5 4
1 5 5
1 5 6
1 5 7
1 5 8
17, 12 - 14
svojem puku Izraelu i posadit ću ga i prebivat će zasebice i više neće biti uznemirivan; i sin opačine više ga neće ponizivati, kao u početku, od dana kad sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom.« 7
13. Tko god se tako veliku dobru nada na ovome svijetu i na ovoj zemlji, taj nemudro mudruje. I zar će netko pomisliti kako je takvo što ispunjeno u miru Salomonove vladavine? Zaista, Pismo pre poručuje taj mir izvrsnim pretkazanjem tek kao sjenu budućega. A l i se pitanju toga ispunjenja prišlo oprezno kad je - pošto je rečeno: »I sin opačine više ga neće ponizivati« - odmah i dodano: »Kao u počet ku, od dana kada sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom.«
Može li se istina o obećanu miru pripisati onim vremenima što protjecahu za Salomona.
1
Naime, prije nego tu počeše vladati kraljevi, bijahu postavljeni suci nad tim narodom, od vremena kad primiše obećanu zemlju. I zaista njega je ponizivao sin opačine, to jest neprijatelj inorodac a u onim razdobljima o kojima se čita kako se u njima smjenjivahu doba mira s ratovima; i tu se otkrivaju duža razdoblja mira nego što ga imadijaše Salomon, koji je vladao četrdeset godina; naime, pod onim sucem koji se zvao Ehud mir je vladao osamdeset godina. Nek je dakle daleko od nas da bismo povjerovali kako je u tome proroštvu pretkazano Salomonovo doba, a još manje ono bilo kojeg drugog kralja. Naime, ni jedan od njih nije vladao u tolikome miru koliko on, pa ipak taj narod nije nikad tako posjedovao svoje kraljevstvo te se nije morao bojati da ga neprijatelji ne pokore, jer u golemoj promjenjivo sti ljudskih stvari ni jednomu puku nije nikad dopuštena tolika sigur nost te se ne bi trebali bojati neprijateljskoga napadaja na ovaj život. Stoga, to mjesto što je obećano kao mirno i sigurno prebivalište vječno je i određeno je vječnima u slobodnoj majci Jeruzalemu, gdje će istinski biti narod Izraelov; jer to ime znači »videći Boga«; a u želji za tom nagradom treba za ovoga mukotrpnoga hodočašća živjeti pobožnim životom po vjeri. 2
3
14. Dakle, dok je grad Božji prolazio svoju vremensku povijest, David vladaše prvo u sjeni budućega, to jest u zemaljskome Jeruzalemu. David je bio muž vičan pjesmama, i nije glazbeni sklad ljubio zbog proste naslade, nego vjerničkom voljom, pa je time služio svo jemu Bogu, koji je istiniti Bog, a u obliku otajstvene najave velike stvari. Jer razložan i razmjeran sklad različitih zvukova izrazuje raz nolikošću odmjerenu jedinstvenost dobro uređena grada. I gotovo cjelokupno njegovo proroštvo nalazi se u psalmima, i ono što nazi-
utique M.
2 R e g 7, 10-11. 2 R e g 7, 10-11. lude 6, 1; 10, 6; 13, 1. C f . 3 R e g 11, 42. lude 3, 30. C f . H l E R O N I M U S , Hebr. quaest. in Gen. 32, 28, 29: C C 72, 40.
549
2 Sam 7,10. 2 Sam 7,10. Suci, 3,30. O toj etimologiji vidi O Božjoj državi, 16,39.
o Davidovoj J^oTedu i otajstvu psalama.
550
D E CIV. D E I
17, 14 - 15
O DRŽAVI BOŽJOJ
continet, quem Psalmorum vocamus. In quibus nonnulli volunt eos solos factos esse a David, qui eius nomine inscripti sunt. Sunt item qui putant non ab eo factos, nisi qui praenotantur: Ipsius David) qui vero habent in titulis: Ipsi David, ab aliis factos personae ipsius fuis se coaptatos. Quae opinio voće evangelica Salvatoris ipsius refutatur, ubi ait, quod ipse David in špiritu Christum dixerit esse Domi num s u u m ; quoniam Psalmus centesimus nonus sic incipit: Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis, donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuorum . Et certe idem Psalmus non habet in titulo: Ipsius David, sed: Ipsi David, sicut plurimi. M i h i autem credibilius videntur existimare, qui omnes illos centum et quinquaginta Psalmos eius operi tribuunt eumque aliquos praenotasse etiam no minibus aliorum aliquid, quod ad rem pertineat, figurantibus, ceteros autem nullius hominis nomen in titulis habere voluisse, sicut ei varietatis / huius dispositionem, quamvis latebrosam, non tamen inanem Dominus inspiravit. Nec movere debet ad hoc non credendum, quod nonnullorum nomina Prophetarum, qui longe post David regis tempora fuerunt, quibusdam Psalmis in eo libro leguntur inscripta et quae ibi dicuntur velut ab eis dići videntur . Neque enim non potuit propheticus spiritus prophetanti regi David haec etiam futurorum Prophetarum nomina revelare, ut aliquid, quod eorum perso nae conveniret, prophetice cantaretur; sicut rex Iosias exorturus et regnaturus post annos amplius quam trecentos cuidam Prophetae, qui etiam facta eius futura praedixit, cum suo nomine revelatus est . 159
160
PL 548
161
162
17,
14 -
15
551
vamo Knjigom psalama, sadržava ih stotinu i pedeset. Pri tome neki tvrde kako Davidu pripadaju samo oni koji nose njegovo ime. Drugi opet misle kako njemu pripadaju samo oni psalmi pred kojima piše: »Od samoga Davida«; dok oni kojima u naslovu stoji: »Samomu D a vidu« psalmi su koje drugi napisaše a na način prikladan njegovoj osobi. N u takvo mnijenje pobija sam Spasiteljev glas u evanđelju gdje kaže kako je sam David rekao u duhu da je Krist njegov Gospodin, jer stotinu i deveti psalam počinje ovako: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desne, dok ne položim neprijatelje tvoje pod noge tvoje.« A taj psalam zaista nema u naslovu: »Od samoga Davida«, nego »Samomu Davidu«, kao i većina psalama. 1
Čini mi se kako vjerojatnije ocjenjuju oni koji njemu pripisuju svih stotinu i pedeset psalama, te drže kako je on ispred nekih sam stavio imena drugih (koji su predstavljali štogod pripadno dotičnom predme tu), dok je za ostale ushtio da nemaju u naslovu ime ni jednog čovje ka, onako kako ga je Bog nadahnuo pri rasporedu te raznolikosti, koja koliko god je skrovita, nije i besmislena. Isto tako, nikoga ne treba odvraćati od toga da povjeruje u ovo zbog činjenice što su iznad nekih psalama u ovoj knjizi ispisane imena onih proroka koji su živjeli mnogo vremena poslije kralja Davida i što se čini da su ti govorili ono što je tu rečeno. Naime, ne bijaše nemoguće proročkome duhu da kralju Davidu, koji je proricao, otkrije i imena budućih proroka, kako bi se proročanski opjevalo štogod primjereno njihovoj osobi; isto tako kao što je, s njegovim imenom najavljen kralj Jošija, koji će doći i vladati više od tri stotine godina kasnije, a preko proroka koji proreče i njegova buduća djela. 2
3
Quid de praenuntiatione Psalmorum praeludatur.
15. Nunc iam expectari a me video, ut hoc loco libri huius aperiam quid in Psalmis David de Domino lesu Christo vel eius Ecclesia prophetaverit. Ego autem ut hoc non faciam, sicut videtur ipsa exspectatio postulare (quamvis iam in uno fecerim), copia quam inopia magis impedior. Omnia enim ponere vitandae prolixitatis causa prohibeor; vereor autem ne, cum aliqua elegero, multis, qui ea noverunt, videar magis necessaria praeterisse; deinde, quia testimonium, quod profertur, de contextione totius Psalmi debet habere suffragium, ut" certe nihil sit quod ei refragetur, si non omnia suffragantur, ne
b o
b o
1 5 9 1 6 0 1 6 1 1 6 2
15. Vidim kako se sada od mene očekuje da na ovome mjestu svoje knjige razložim ono što je David u psalmima prorekao o Gospo dinu Isusu Kristu ili o njegovoj Crkvi. Međutim, spriječen sam da učinim tako (kao što se čini da zahtijeva samo očekivanje) - iako sam tako već postupio s jednim psalmom - i to više zbog obilja negoli zbog nestašice gradiva. Naime, spriječen sam unijeti sve kako bih izbjegao preopširnosti; a bojim se opet, ako bih izabrao samo neka mjesta, da se ne bi mnogima koji poznaju ove stvari učinilo kako sam propustio one što su važnije; zatim - budući da dokaz koji se iznosi mora biti potkrijepljen iz osnovice cijeloga psalma, kako bi se doka zalo da ništa tomu ne protuslovi, ako već sve ne potvrđuje - da se ne
aut M. Cf. Mt 22, 43. Ps 109, 1. Cf. Ps 44; 72; 78; 82. Cf. 3 Reg 13, 1-3.
Mt 22,43; Ps 110 (109), 1. Naime u Septuaginti Ps 137 (138), 145 (146) do 150 pripisuju se Hagaju i Zahariji. 1 Kr 13,2. •
Da li treba u sadržaj ovoga djela unijeti sve što se u psal mima pretkazuje o Kristu i Crkvi.
D E CIV. D E I
CC580
In prima parte Psalmi 44 Chri stus rex...
PL 549
17, 15 - 16,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
more centonum ad rem, quam volumus, tamquam versiculos decerpere videamur, velut de grandi carmine, quod non de re illa, sed de alia longeque diversa reperiatur esse conscriptum. Hoc autem ut i n quocumque Psalmo possit ostendi, / exponendus est totus; quod quanti operis sit et aliorum et nostra volumina, in quibus hoc fecimus, satis indicant. Legat ergo illa, qui voluerit et potuerit; inveniet quot et quanta rex David idemque propheta de Christo et eius Ecclesia prophetaverit, de rege scilicet et civitate quam condidit. 16. 1. Quamlibet enim de quacumque re propriae sint atque manifestae propheticae locutiones, necesse est ut eis etiam tropicae misceantur; quae maxime propter tardiores ingerunt doctoribus laboriosum disputandi exponendique negotium. Quaedam tamen Chri stum et Ecclesiam ipsa prima facie, mox ut dicuntur, ostendunt; etsi ex otio restant exponenda, quae in eis minus intelleguntur; quale il lud est in eodem Psalmorum libro: Eructavit cor meum verbum bo num, dico ego opera mea regi. Lingua mea calamus scribae velociter scribentis. Speciosus forma prae filiis hominum; diffusa est gratia in labiis tuis, propterea benedixit te Deus in aeternum. Accingere gladio tuo circa femur, potentissime. Specie tua et pulchritudine I tua, intende, prospere procede et regna propter veritatem et mansuetudinem et iustitiam, et deducet te mirabiliter dextera tua. Sagittae tuae acutae, potentissime , populi sub te cadent, in corda inimicorum regis. Sedes tua, Deus, in saecula saeculorum, virga directionis virga regni tui. Dilexisti iustitiam et odio habuisti iniquitatem; propterea unxit te Deus, Deus tuus oelo exsultationis tuae prae participibus tuis. Myrra et gutta et casia a vestimentis tuis, a domibus eburneis; ex quibus te delectaverunt filiae regum in honore tuo . Quis non hic Chri stum, quem praedicamus et in quem credimus, quamlibet sit tardus, agnoscat, cum audiat Deum, cuius sedes est in saecula saeculorum, et unctum a Deo, utique sicut unguit Deus, non visibili, sed spiritali atque intellegibili chrismate? Quis enim tam rudis est in hac religione vel tam surdus adversus eius famam longe lateque diffusam, ut Christum a chrismate, hoc est ab unctione appellatum esse non noverit? Agnito autem rege Christo, iam cetera, quae hic tropice dicta sunt, quomodo sit speciosus forma prae filiis hominum, quadam tanto magis amanda atque miranda, quanto minus corporea pulchrituhp
hq
b r
163
b p b q b r
1 6 3
gladium tuum M. potentissime M. corde M. Ps 44, 2-10.
17,
15 -
16,1
553
bi činilo kako čupamo pojedinačne stihove primjerene našem pred metu kao pri sastavljanju 'stokrpa' , kad se posuđuju mjesta iz velike pjesme koja nije napisana o tome predmetu, nego o nekom drugom koji je posve različit. D a bi se to moglo pokazati u svakome psalmu, svaki se mora objasniti u cjelini; a koliko je to golem posao, pokazuju radovi ostalih i moji vlastiti, u kojima smo upravo to činili. Onaj tko ushtjedne i uzmogne neka te knjige pročita; otkrit će brojna i važna proroštva Davida kralja i proroka, koja je prorekao o Kristu i njego voj Crkvi, naime o kralju i državi koju je utemeljio. 1
16. 1. Iako i o bilo kojoj stvari ima izravnih i jasnih proročkih izjava, nužno je što su s njima izmiješane i one prenesene; i upravo takve nameću učenjacima težak posao rasprave i razludžbe, a radi onih što su sporijega uma. Pa ipak, neke od njih već na prvi pogled pokazuju Krista i Crkvu, čim su izgovorene, iako stanovite pojedino sti ostaju manje razumljive i traže naknadno šire objašnjenje; kao što je i primjer u istoj knjizi psalama: »Srce moje izgovori dobru riječ, govorim djela svoja kralju. Jezik mi je kao pero hitra pisara. Likom si ljepši od sinova ljudskih; milost je razlivena po usnama tvojim, stoga te je blagoslovio Gospodin dovijeka. Opaši bedro svoje mačem, moćnice, u sjajnoći i krasoti svojoj, ustani i kreni uspješno i vladaj zbog istine, krotkosti i pravednosti, i nek te čudesno vodi desnica tvoja. Oštre su strelice tvoje protiv srca neprijatelja kraljevih, moćni ce, - puci pred tobom padaju. - Prijestolje tvoje, Bože, na vijeke je vjekova, i žezlo pravednosti žezlo je kraljevstva tvojega. Zavolio si pravdu i zamrzio si opačinu; stoga te je pomazao Bog, tvoj Bog, uljem radosti ispred drugova tvojih. Smirnom, alojom i kasijom odišu ti haljine, iz domova bjelokosnih; iz kojih te radoste kraljevske kćeri u tvoju čast.« Tko ne bi ovdje, koliko god i bio spora uma, prepo znao Krista, o kojem propovijedamo i u kojega vjerujemo, kad čuje o Bogu, kojega je prijestolje na vijeke vjekova, o pomazaniku od Boga, i to pomazanu kako Bog pomazuje, ne vidljivim, nego duhov nim i razumskim pomazanjem? Tko je pak toliko neuk u ovoj vjeri ili pak toliko gluh na njezinu nadugo i naširoko poznatu glasovitost, te ne bi znao kako je Krist nazvan po chrismi, to jest po pomazanju? Čim je pak spoznao Krista kralja, i postao podanikom njemu koji vlada zbog istine, krotkosti i pravednosti, nek naknadno istražuje sve ostalo što je preneseno rečeno: kojim je načinom u liku ljepši od sinova ljudskih, i to ljepotom koju to više treba ljubiti i diviti joj se 1
1
Riječ je o književnoj sastavini zvanoj cento (stokrpa, krpljevina), kakva se u sta rini sastavljala od poznatih klasičnih djela. Augustin ovdje misli na 'stokrpu' pisca Proba iz I V stoljeća, koji je od stihova i izričaja iz Eneide sastavio spjev o Kristovu životu. 1
Ps 45 (44); 1-9. (Prijevod prema latinskom predlošku).
0 onim stvarima što su u četrdeset 1 četvrtome psalmu rečene, bilo otvoreno bilo preneseno, a tiču se Krista i Crkve.
D E civ. D E I
554
17, 16,1-16,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
cc 581
dine, quis gladius eius, quae sagittae, et cetera isto modo non / pro prie, sed tropice posita iam subditus ei, qui regnat propter veritatem et mansuetudinem et iustitiam, inquirat ex otio.
... in secunda Ecclesia regma praeriguratur.
2. Deinde aspiciat eius Ecclesiam tanto viro suo spiritali connubio et divino amore coniunctam, de qua dicitur in his quae sequun16. ,
. .
.
.
t
.
.
7
,
.
.
tur: Astitit regina a dextrts tuis in vestitu deaurato, circumamicta varietate. Audi, filia, et vide et inclina aurem tuam, et obliviscere popu lum tuum et domum patris tui; quoniam concupivit rex speciem tuam, quia ipse est Deus tuus. Et adorabunt eum filiae Tyri in muneribus; vultum tuum deprecabuntur divites plebis. Omnis gloria eius filiae regis intrinsecus, in fimbriis aureis circumamicta varietate. Afferuntur regi virgines post eam, proximae eius afferentur tibi. Afferentur in laetitia et exsultatione; adducentur in templum regis. Pro patribus tuis nati sunt tibi filii; constitues eos principes super omnem ter ram. Memores erunt nominis tui in omni generatione et generatione. Propterea populi confitebuntur tibi in aeternum et in saeculum saecu li . N o n opinor quemquam ita desipere, ut hic aliquam mulierculam praedicari credat atque describi; coniugem videlicet illius, cui dictum est: Sedes tua, Deus, in saecula saeculorum; virga directionis virga regni tui. Dilexisti iustitiam et odio habuisti iniquitatem; prop terea unxit te Deus, Deus tuus oleo exsultationis prae participibus tuis; Christum utique prae Christianis. H i sunt enim participes eius, ex quorum in omnibus gentibus unitate atque concordia fit ista regi na, sicut in alio Psalmo de illa dicitur: Civitas regis magni . Ipsa est Sion spiritaliter; quod nomen latine interpretatum «Speculatio» est ; speculatur enim futuri saeculi magnum bonum, quoniam illuc di/rigitur eius intentio. Ipsa est et Ierusalem eodem modo spiritali ter, unde multa iam d i x i m u s . Eius inimica est civitas diaboli Babylon, quae «Confusio» interpretatur; ex qua tamen Babylone regina ista i n omnibus gentibus regeneratione liberatur et a pessimo rege ad optimum regem, i d est a diabolo transit ad Christum. Propter quod ei dicitur: Obliviscere populum tuum et domum patris tui. Cuius civitatis impiae portio sunt et Israelitae sola carne, non fide; inimici etiam ipsi magni huius regis eiusque reginae. A d ipsos enim veniens et ab eis Christus occisus magis aliorum factus est, quos non vidit i n carne. Unde per cuiusdam Psalmi prophetiam dicit ipse rex noster: Erues me de contradictionibus populi, constitues me in caput gentium. Populus, quem non / cognovi, servivit mihi; in obauditu auris obaudivit mihi . Populus ergo iste gentium, quem non cognovit Christus praesentia corporali, in quem tamen Christum sibi annuntiatum credidit, ut merito de illo diceretur: In obauditu auris obau divit mihi, quia fides ex auditu est ; iste, inquam, populus additus veris et carne et fide Israelitis civitas est Dei, quae ipsum quoque b s
164
165
166
PL 550
167
cc 582
168
169
D o m i n u s antepon.
164 44 _18 165 x> AH -x Ps 4 7 , 3 . V . supra 3 , 1-2. P
1 6 6
s
17,
16,1 -
555
16,2
što je manje tjelesna, što je mač njegov, što su strelice te ostalo slično, što nije izneseno izravno, nego u prenesenu smislu. 2. Neka zatim razmotri njegovu Crkvu, što je s tako velikim mužem sjedinjena u duhovnome braku i božanskoj ljubavi, o kojoj se govori u riječima što slijede: »Zdesna ti stade kraljica u haljini pozlaćenoj, s plaštem šarenim. Poslušaj, kćeri, pogledaj i prisloni uho, i zaboravi narod svoj i dom oca svojega, jer kralj je poželio ljepotu tvoju, a on je Gospodin Bog tvoj. Kćeri tirske poklonit će se njemu s darovima; bogataši puka tražit će tvoju naklonost. Sva je slava kraljeve kćeri nutarnja, ovijena šarenom haljinom zlatnih poruba. Djevice će se do vesti kralju nakon nje, pratilje njezine dovest će se tebi. Dovest će ih u veselju i likovanju; uvest će ih u hram kraljev. Mjesto otaca tvojih rođeni su ti sinovi; postavit ćeš ih knezovima po cijeloj zemlji. O n i će se sjećati imena tvojega od jednih naraštaja do drugih. Zbog toga će narodi vječno ispovijedati ime tvoje, i na vijeke vjekova.« Ne mislim kako je itko toliko bezuman da bi povjerovao kako se ovdje hvali i opisuje kakva ženica, naime supruga onoga kojemu je rečeno: »Prije stolje tvoje, Bože, na vijeke je vjekova, i žezlo pravednosti žezlo je kraljevstva tvojega. Zavolio si pravdu i zamrzio si opačinu; stoga te je pomazao Bog, tvoj Bog, uljem radosti ispred drugova tvojih.« To je zaista Krist, pomazan iznad kršćana. Oni su naime njegovi drugovi, a iz njihova jedinstva i sloge među svima pucima nastaje ona kraljica, 0 kojoj se u drugome psalmu kaže: »Grad kralja velikoga.« Sama ona je duhovni Sion, koje ime prevedeno na latinski znači 'motrenje' (speculatio) , jer ona motri veliko dobro budućega vijeka, jer onamo teži cijela njezina nakana. Ona je na isti način duhovni Jeruzalem, o čemu već dosta rekosmo. A njezin je neprijatelj grad đavlov, Babilon, kojemu ime znači »zbrka«; pa ipak iz toga Babilona među svima na rodima biva kraljica oslobođena novim rođenjem, i prelazi od najgo rega kralja najboljemu kralju, to jest od đavla prelazi Kristu. Zbog toga se njoj kaže: »Zaboravi narod svoj i dom oca svojeg.« O n i koji su Izraelci samo po puti, a ne po vjeri dio su toga bezbožnoga grada; 1 neprijatelji su samoga velikoga kralja i njegove kraljice. Budući da je njima došao i od njih bio ubijen, postao je više Kristom drugih koje nije vidio u puti. Otuda u proročanstvu jednoga psalma on sam, naš kralj, kaže: »Izbavit ćeš me od bune u mojem puku, postavit ćeš me glavarom narodima. Narod koji ne poznavah služio mi je; čim me čuo, posluša m e . « Dakle, onaj puk inonarodni koji Krist tjelesno nazočan nije upoznao, ipak je povjerovao u njega kad mu je bio navi ješten, kako bi se o njima s pravom reklo: »Cim me čuo, posluša me«, jer vjera dolazi slušanjem , a taj narod, kažem, dodan istinskim 2
3
4
5
6
M. Ps 45 (44), 10-17. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 48( (47), )' -2. ° č n o tumačenje; dotična hebrejska riječ znači ili »utvrda« i l i »suho mjesto 5p (Yl), 43. (Prijevod prema latinskom predlošku). Usp. Rim 10,17. P
1 0
4
S
4
s
6
8
N e t
1 8
4 7
2
556
DECIV. DEI
17, 1 6 , 2 - 1 7
O DRŽAVI BOŽJOJ
secundum carnem peperit Christum, quando in soliš illis Israelitis fuit. Inde quippe erat virgo Maria, in qua carnem Christus, ut homo esset, assumpsit. De qua civitate Psalmus alius ait: Mater Sion, dicet homo, et homo natus est in ea, et ipse fundavit eam Altissimus . Quis est iste Altissimus nisi Deus? Ac per hoc Christus Deus, antequam in illa civitate per Mariam fieret homo, ipse in Patriarchis et Prophetis fundavit eam. Cum igitur huic reginae civitati Dei tanto ante dictum sit per prophetiam, quod iam videmus impletum: Pro patribus tuis nati sunt tibi filii, constitues eos principes super omnem terram : ex filiis quippe eius per omnem terram sunt praepositi et patres eius, cum confiteantur ei populi concurrentes ad eam confess i o n e m laudis aeternae in saeculum saeculi: procul dubio quidquid hic tropicis locutionibus suboscure dictum est, quoquo modo intellegatur, debet his rebus manifestissimis convenire. b t
bu
Sicut etiam in illo Psalmo, ubi sacerdos Christus, quemadmodum ^ic rex, apertissime praedicatur: Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis, donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuorum , sedere Christus ad dexteram Patris creditur, non vide tur; eius etiam inimicos poni sub pedibus eius nondum apparet; id agitur, apparebit in fine; etiam hoc nunc creditur, post videbitur. Verum quod sequitur: Virgam virtutis tuae emittet Dominus ex Sion, / et dominare in medio inimicorum tuorum , ita clarum est, ut non solum infideliter et infeliciter, sed etiam impudenter negetur. Et ipsi quippe fatentur inimici ex Sion missam fuisse legem Christi, quod Evangelium nos vocamus, et eam virgam virtutis eius agnoscimus. Dominari vero eum in medio inimicorum suorum idem ipsi, inter quos dominatur, dentibus frendendo et tabescendo et nihl adversus eum valendo testantur. Deinde quod paulo post diei: Iuravit Domi nus, et non paenitebit eum, quibus verbis immutabile futurum esse significat, quod adiun/git: Tu es sacerdos in aeternum secundum or dinem Melchisedech , ex eo quod iam nusquam est sacerdotium et sacrificium secundum ordinem Aaron et ubique offertur sub sacer dote Christo, quod protulit Melchisedech, quando benedixit Abra h a m , quis ambigere permittitur, de quo ista dičan tur? A d haec itaque manifesta referuntur, quae paulo obscurius in eodem Psalmo 17.
tl
Psalmfs l09 et
21.
172
b v
173
PL 551
cc 583
174
175
16,2 -
557
17
Izraelcima i po puti i po vjeri, jest grad Božji, koji je rodio samoga Krista po puti, dok se sastojao samo od Izraelaca. Jer odatle bijaše djevica Marija, u kojoj Krist uze na sebe put, kako bi bio čovjekom.
170
171
Christus prae-
17,
O tome gradu drugi psalam kaže: »Majko Sion, reći će čovjek, a čovjek je i postao u njoj, i Svevišnji je sam utemelji.« A tko je taj Svevišnji ako nije Bog? Prema tome, Krist Bog, prije negoli je po Mariji postao čovjekom u tome gradu, sam je grad utemeljio u praocima i prorocima. Dakle, ovo što sada vidimo ispunjenim bijaše mnogo prije preko proroštva rečeno ovoj kraljici, gradu Božjem: »Mjesto otaca tvojih rođeni su ti sinovi; postavit ćeš ih knezovima po cijeloj zemlji« - jer zaista od sinova njezinih postavljeni su po cijeloj zemlji njezini nadstojnici i oci, dok je narodi priznaju okupljajući se oko nje i ispovijedajući joj vječnu hvalu na vjeke vjekova - pa bez ikakve dvojbe, što god je ovdje rečeno prenesenim načinom i ponešto nejasnije, kako god se tumačilo, mora biti u skladu s tim najbjelodanijim činjenicama. 7
17. Kao i u onome psalmu gdje je Krist proglašen svećenikom tako je i u ovome proglašen kraljem, i to najjasnijim riječima: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: sjedi mi s desne, dok ne položim ne.
A
.
•
•
J
T
^
*
4
.
*
J
*
-n
J
.
• i •
J
• j•
A
•
i
A
pod njegovim nogama; ah to se vec zbiva, a vidjet ce se na koncu; te se tako i to sada vjeruje, a poslije će se vidjeti. Sto se pak tiče onoga koje slijedi: »Žezlo moći tvoje poslat će Gospodin sa Siona, i vladaj posred neprijatelja svojih«, to je tako jasno te bi to nijekati bilo ne samo nevjerno i nesretno nego i besramno. Jer čak i sami neprijatelji priznaju kako je sa Siona poslan zakon Kristov, koji nazivamo evan đeljem, i priznajemo ga kao žezlo njegove moći. A što se pak tiče njegove vladavine posred neprijatelja njegovih, o tome svjedoče sami oni među kojima vlada, škrgućući zubima i venući, ne uzmogavši ništa protiv njega. Zatim, malo poslije kaže: »Zakle se Gospodin i neće se pokajati«, a tim riječima označuje nepromjenjiv značaj onoga što do daje: »Ti si svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu!« Budući da sada više nema nigdje svećenstva i žrtve po redu Aronovu, i svugdje se žrtvuje pod svećenikom Kristom, kako je predoznačio Melkisedek kad je blagoslovio Abrahama, tko bi sebi mogao dopustiti dvojbu oko toga o kome je to rečeno? Tako one stvari koje su nešto neja2
3
b t
b u
b
v
factus M. cum confessione M. Dei
1 7 0
antepon.
Ps p Ps 173 po
86, 5. 44^ Y7 109, 1. ino 9
174
TOQ
m
s
1 7 2
p! s
l u y
M.
7
Ps 87 (86), 5. (Prijevod prema latinskom predlošku).
2
P
Riječ je o psalmima 110 i 22 u hebrejskoj Bibliji te u njezinim prijevodima.
A
^ > Cf. G e n 14, 18-19.
3
S
1
1
0
109
( )>
onim stvarima
\Sw^
tome tiču Kristova svećeništva
prijatelje tvoje pod noge tvoje;« vjeruje se da Krist sjedi s desne Boga Oca, ali se ne vidi; još se ne vidi da su neprijatelji njegovi položeni , .
o
stotinu
!•
Ps 110 (109), 4; Post 14,18, sa spominjanjem kruha i vina, koje je ponudio Abrahamu. Ciprijan i ostali shvatili su to kao pralik euharistijske žrtve.
t e 0 o n o m e s e
u
š t o
dvadeset i prvome psalmu tiče njegove muke.
1
558
17, 17 - 18,1
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
posita sunt, quando recte intelleguntur; quod in nostris iam popularibus sermonibus fecimus. Sic et in illo, ubi humilitatem passionis suae per prophetiam Christus eloquitur dicens: Foderunt manus meas et pedes, dinumeraverunt omnia ossa mea; ipsi vero consideraverunt et conspexerunt me . Quibus utique verbis in cruce corpus significavit extentum manibus pedibusque confixis et clavorum transverberatione confossis, eoque modo se spectaculum considerantibus et conspicientibus praebuisse. Addens etiam: Diviserunt sibi vestimenta mea et super vestimentum meum miserunt sortem , quae prophetia quemadmodum impleta sit evangelica narratur histo ria , tune profeeto et alia recte intelleguntur, quae ibi minus aperte dicta sunt, cum congruunt his, quae tanta manifestatione claruerunt; praesertim quia et illa, quae non transacta credimus, sed praesentia contuemur, sicut in eodem Psalmo leguntur tanto ante praedicta, ita nunc exhibita iam toto orbe cernuntur. Ibi enim paulo post dicitur: Commemorabuntur et convertentur ad Dominum universi fines ter rae et adorabunt in conspeetu eius universae patriae gentium; quoniam Domini est regnum, et ipse dominabitur gentium . 176
177
178
179
17,
17 -
18,1
559
snije iznesene u istome psalmu, kad se pravo shvate, povezuju se s ovima što su bjelodane, što sam i sam već učinio u svojim propovije dima puku . 4
Tako i u onome psalmu gdje preko proroštva Krist opisuje poniznost svoje muke govoreći: »Probodoše mi ruke i noge, prebrojiše sve kosti moje, a oni su zurili u me i gledah me« : tima je riječima dakako označio tijelo raspeto na križu, ruku i nogu pribijenih i probijenih čavlima, te prizor koji je time pružio onima što su zurili i gledali. Dodavši također: »Razdijeliše među sobom haljine moje i baciše kocku za moju odjeću,« a kako je to proroštvo ispunjeno, iznosi evan đeoska povijest ; i tako se zaista pravo razumijevaju i ostala mjesta što su manje jasno iznesena, kad se usklade s tima što su izražena s velikom jasnoćom; osobito zbog ostalih činjenica, ne onih prošlih u koje vjerujemo, nego onih sadašnjih koje promatramo, kao što su događaji u tom istom psalmu koji su tako davno prorečeni, a sada se očituju diljem cijeloga svijeta. T u se naime malo poslije kaže: »Sjetit će i vratit će se Gospodinu svi krajevi zemlje, i sve obitelji naroda pred njim će nice pasti, jer kraljevstvo je Gospodinovo, i on će vladati pucima.« 5
6
7
Resurrectio Christi praefiguratur in Psalmis 3 et 40... PL552
CC 584
18. 1. De resurrectione quoque eius nequaquam Psalmorum oracula tacuerunt. N a m quid est aliud quod in Psalmo tertio ex persona eius canitur: Ego dormivi et somnum cepi; exsurrexi, quoniam Domi nus suscipiet me ? An forte quisquam ita desipit, ut credat velut aliquid magnum nobis indicare voluisse Prophetam, quod dormierit et exsur/rexerit, nisi somnus iste mors esset et evigilatio resurrectio, quam de Christo sic oportuit prophetari? Nam et in quadragesimo multo manifestius i d ostenditur, ubi ex persona eiusdem Mediatoris more solito tamquam praeterita narrantur, quae futura prophetabantur; quoniam, quae ventura erant, iam in praede/stinatione et praescientia Dei velut facta erant, quia certa erant. Inimici, inquit, mei dixerunt mala mihi: Quando morietur et peribit nomen eius? Et si ingrediebatur ut videret, vana locutum est cor eius, congregavit iniquitatem ipsi . Egrediebatur foras et loquebatur simul in unum. Adversus me susurrabant omnes inimici mei, adversus me cogitabant mala mihi. Verbum iniquum disposuerunt adversus me: Numquid qui dormit non addiciet ut resurgat? H i c certe ita posita sunt verba haec, ut nihil aliud dixisse intellegatur, quam si diceret: Numquid qui moritur, non adiciet ut revivescat? Superiora quippe demon strant mortem ipsius cogitasse et disposuisse inimicos eius, et hoc actum esse per eum, qui ingrediebatur ut videret, et egrediebatur ut proderet. C u i autem hic non occurrat ex discipulo eius factus traditor Iudas? Quia ergo facturi erant quod moliebantur, id est oceisuri erant eum, ostendens illos vana malitia frustra oceisuros resurrectu180
bz
181
18. 1. A proroštva psalama ne prešutješe nipošto ni njegovo us krsnuće. Jer što l i je drugo ono što se u njegovu liku pjeva u trećem psalmu: »Zaspao sam i usnuo; ustadoh, jer će me Gospodin primiti« ? Ili bi možda tkogod bio tako bezuman pa povjerovao, kako nam pro rok htjede dojaviti kao nešto veliko, da je zaspao i probudio se, ako taj san ne bi bio smrt, a buđenje uskrsnuće, koje je tako trebalo proreci o Kristu? 2
Naime i u četrdesetome psalmu to se pokazuje mnogo jasnije, gdje se u osobi istoga Posrednika uobičajenim načinom iznose kao prošli oni događaji koji se prorekoše kao budući; jer događaji koji su se imali zbiti u predodređenju i predznanju Božjem već se bijahu izvršni. O n kaže: »Neprijatelji moji zla mi rekoše: ' K a d će umrijeti i kad će mu imena nestati?' I ako tkogod dođe vidjeti me, srce mu je govorilo ispraznosti, a pakost mu se u srcu gomilala. Izlazili su van i govorili kao jedan čovjek. Protiv mene su šaptah svi moji neprijatelji, i smi šljahu opačinu protiv mene. Izmisliše opaku riječ protiv mene: 'Zar neće onaj tko spava ponovo ustati?'« T u su te riječi zaista tako izne sene te ih možemo shvatiti kao da htjede reći: 'Zar neće onaj tko umre ponovo oživjeti?' Gornje riječi doista pokazuju kako su njegovi neprijatelji smišljali i spremah njegovu smrt, što je izvedeno preko onoga koji je došao da ga vidi, a izašao kako bi ga izdao. Tko se tu 3
4
Riječ je o Psalmu 110, o kojemu Augustin podrobnije izlaže u svojoj uskršnjoj propovijedi upućenoj puku (Sermo ad plebem). Ps 22 (21), 16. Ps 22 (21), 18, navedeno u Mt 27, 35 i Iv 19,24. Ps 22 (21), 28-29. (Prijevod većinom prema latinskom predlošku). 5
6
b z
sibi M.
7
1
176 177
Ps21, 17-18. Ps21, 19.
2 3
U hebrejskoj Bibliji i prijevodima to su psalmi 3,41,16 i 68. Ps 3,5. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 41 (40), 5-8. (Prijevod prema latinskom predlošku).
0 psalmima trećem, četrdese tom, petnaestom 1 šezdeset i sedmom, u kojima je proro štvo o smrti i uskrsnuću Gospodinovu. 1
560
DECIV. DEI
17,
O DRŽAVI BOŽJOJ
18,1-18,2
rum sic adiecit hunc versum, velut diceret: Quid agitis vani? quod vestrum scelus est , meus somnus erit. Numquid qui dormit non adiciet ut resurgat? Et tamen eos tam magnum nefas non impune facturos consequentibus indicat versibus dicens: Etenim homo pacis ca
meae, in quem speravi, qui edebat panes meos, ampliavit super me calcaneum, hoc est conculcavit me. Tu autem, inquit, Domine, miserere mei et resuscita me, et reddam illis . Quis hoc iam neget, qui 182
Iudaeos post passionem resurrectionemque Christi de sedibus suis bellica strage et excidio funditus eradicatos videt? Occisus enim ab eis resurrexit et reddidit eis interim temporariam disciplinam, excepto quod non correctis servat, quando vivos et mortuos iudicabit. N a m Dominus ipse Iesus istum ipsum traditorem suum per panem porrectum ostendens Apostolis hunc etiam versum Psalmi huius commemoravit et in se dixit impletum: Qui edebat panes meos, am pliavit super me calcaneum . Quod autem ait: In quem speravi, non congruit capiti, sed corpori. Neque enim nesciebat eum ipse Salvator, de quo ante iam dixerat: Unus ex vobis me tradet et : Unus ex vobis diabolus est . Sed solet in se membrorum suorum transferre personam et sibi / tribuere quod esset illorum, quia caput et corpus unus est Christus; unde illud est in Evangelio: Esurivi, et dedistis mihi manducare , quod expo/nens ait: Quando uni ex minimis meis fecistis, mihi fecistis . Se itaque dixit sperasse, quod tune speraverant de luda discipuli eius, quando est connumeratus Apostolis. 183
cb
184
CC 585 PL553
185;
186
17,
561
18,1-18,2
ne bi sjetio Jude, koji od učenika njegova postade izdajnikom?! D a kle, budući da će oni učiniti ono što smišljahu (to jest imali su ga ubiti) pokazujući kako će oni uzalud u ispraznoj zloći ubiti onoga što će uskrsnuti, dodaje ovaj stih kao da kaže: 'Što činite, vi ispraznici? Ono što je vaš zločin, bit će moj san': »Neće l i onaj tko spava po novno ustati?« Pa ipak pokazuje kako ti neće nekažnjeno počiniti takav golem zločin, govoreći slijedećim stihovima: »Pa i čovjek mira mojega, u kojega se uzdah, koji blagovaše moj kruh, podiže petu na mene«, to jest pogazi me. I kaže dalje: »Ti pak, Gospodine, smiluj se meni i podigni me, da im uzvratim.« A tko bi to zanijekao sada kad vidi kako, nakon muke i uskrsnuća Kristova, ratnim klanjem i razaranjem Židovi su potpuno iskorijenjeni iz svojih staništa? Jer je onaj kojega umoriše uskrsnuo i uzvratio im za sada vremenitom ka znom, izuzev naime kaznu što čeka one koji se ne popraviše, kad on bude sudio živima i mrtvima. 4
Jer sam Gospodin Isus, pokazujući apostolima toga istog izdajnika pruživši kruh, podsjetio je na taj stih psalma i reče kako je u njemu ispunjeno: »Koji blagovaše moj kruh, podiže petu na mene.« A što pak kaza: »u kojega se uzdah«, ne tiče se njegove glave, nego tijela. Jer Spasitelj je znao za onoga o kojem je već ranije rekao: »Jedan od vas će me izdati,« i »Jedan od vas je davao.« N u on običava na sebe prenositi značajke svojih udova i sebi pripisivati ono što je njihovo, jer jedan je Krist glava i tijelo; otuda i ono u evanđelju: »Bijah gla dan, i dadoste mi jesti« što objašnjavajući reče: »Kad ste to učinili jednomu od mojih najmanjih, meni ste učinili.« I tako reče kako se i on uzdao u ono u što se gledom na Judu pouzdaše njegovi učenici, kad je ovaj ubrojen među apostole. 5
6
7
... mors quae redemit in Psalmis 15 et 67.
18. 2. Iudaei autem Christum, quem sperant, moriturum esse non sperant . Ideo quem Lex et Prophetae annuntiaverunt, nostrum es se non putant, sed nescio quem suum, quem sibi alienum a mortis passione confingunt. Ideo mirabili vanitate atque caecitate verba, quae posuimus, non mortem et resurrectionem, sed somnum et evigilationem significasse contendunt. Sed elamat eis etiam Psalmus quintus decimus: Propter hoc iucundatum est cor meum et exsultavit 187
lingua mea, insuper et caro mea requiescet in spe; quoniam non derelinques animam meam in inferno, nec dabis sanctum tuum videre 188 corruptionem . Quis in ea spe diceret requievisse carnem suam, ut
non derelieta anima sua in inferno, sed cito ad eam redeunte revivic a
c b
1 8 2
1 8 3 1 8 4
1 8 5
1 8 6 1 8 7 1 8 8
2. Dočim Židovi, ne očekuju da će umrijeti onaj Krist kojemu se nadaju. Stoga oni ne misle da je naš Krist onaj kojega najaviše Zakon i proroci, nego nekakav drugi njihov o kojemu zamišljaju kako je izuzet od muke smrti. Otuda u začudnoj ispraznosti i sljepoći tvrde kako riječi koje navedosmo ne znače smrt i uskrsnuće, nego san i buđenje. A l i njima dovikuje i petnaesti psalam: »Stog se razveseli srce moje i zaklikta jezik moj, i još će put moja otpočinuti u nadi; jer nećeš osta viti dušu moju u paklu, i nećeš dati da svetac tvoj ugleda raspadnuće.« Tko bi rekao da je p i i t njegova otpočinula u nadi, da duša njegova neće ostati u paklu, nego će brzo oživjeti vrativši se puti, 8
erit M. Unus... et] om. M. Ps 40, 10-11. Io 13, 18-26. Io 6,71; 13,21. 27; Lc 22, 3. Mt 25, 35. Mt 25, 40. Cf. I o l 2 , 34. Ps 15, 9-10.
Ps 41 (40), 9. Iv 13 (12), 18.16. /v 6,70. Mt 25,35,40. Ps 16 (15), 9.
562
D E CIV. D E I
17, 18,2 - 19
O DRŽAVI BOŽJOJ
sceret, ne corrumperetur, sicut cadavera corrumpi solent, nisi qui die tertio resurrexit? Quod utique dicere non possunt de propheta et rege David. Clamat et sexagesimus septimus : Deus noster Deus salvos faciendi, et Domini exitus mortis . Quid apertius diceretur? Deus enim salvos faciendi Dominus est Iesus, quod interpretatur «Salvator» sive «Salutaris» . Nam ratio nominis huius haec reddita est, quando priusquam ex virgine nasceretur dictum est: Pariet fi lium, et vocabis nomen eius Iesum. Ipse enim salvum faciet populum suum a peccatis eorum . In quorum peccatorum remissionem quoniam sanguis eius effusus est, non utique oportuit eum de hac vita exitus alios habere quam mortis. Ideo cum dictum esset: Deus noster, Deus salvos faciendi, continuo subiunctum est: Et Domini exitus mor tis, ut ostenderetur moriendo salvos esse facturus. Sed mirando dic tum est: Et Domini, tamquam diceretur: Tališ est vita mortalium, ut nec ipse Dominus aliter ab illa exiret, nisi per mortem. 00
189
190
191
Iudaei reprobi in Psalmo 68 praefigurantur. CC 586
19. Sed ut Iudaei tam manifestis huius prophetiae testimoniis etiam rebus ad effectum tam clarum certumque perductis / omnino non cedant, profecto in eis illud impletur, quod in eo Psalmo, qui hunc sequitur, scriptum est. Cum enim et illic ex persona Christi, quae ad eius passionem pertinent, prophetice dicerentur, commemoratum est, quod i n Evangelio patuit: Dederunt in escam meam felet in siti mea potum mihi dederunt acetum Et velut post tale convivium epulasque sibi huiuscemodi exhibitas mox intulit: Fiat mensa eorum coram ipsis in muscipulam et in retributionem et in scandalum; obscurentur oculi eorum ne videant, et I dorsum eorum semper incurva , et cetera, quae non optando sunt dicta, sed optandi spe cie prophetando praedicta. Quid ergo mirum, si haec manifesta non vident, quorum oculi sunt obscurati, ne videant? Quid mirum, si caelestia non suspiciunt, qui ut in terrena sint proni, dorsum eorum semper incurvum est? His enim verbis translatis a corpore vitia intelleguntur animorum. Ista de Psalmis, hoc est de prophetia regis David, satis dicta sint, ut aliquis modus sit. Ignoscant autem qui haec legunt et cuncta illa noverunt, et de his, quae fortasse firmiora me praetermisisse vel intellegunt vel existimant, non querantur. 192
PL 554
193
cd
17,
18,2 -
563
19
kako se ova ne bi raspala kao što se trupla običavaju raspadati, osim onoga što je uskrsnuo trećega dana? Sto naravno ne mogu reći o proroku i kralju Davidu. A kliče i šezdeset i sedmi psalam: »Bog naš je Bog spašavanja, i Gospodinu pripadaju izlazi smrti« . Što bi govorilo jasnije? Jer Bog spašavanja je Gospodin Isus, i njegovo ime znači 'spasitelj' ili 'spaša vajući'. Naime razlog tome imenu naveden je kad se ono reklo prije nego je rođen od djevice: »Rodit ćeš sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od grijeha njegovih.« A budući da je krv njegova prolivena radi oprosta tih grijeha, on zaista nije imao drugoga izlaza iz ovoga života osim izlaza smrti. Stoga kad je rečeno: »Bog naš je Bog spašavanja«, odmah je dodano: »I Gospodinu pripadaju izlazi smrti«, da se pokaže kako će ih umiranjem spasiti. A l i u čuđe nju je rečeno: »I Gospodinu pripadaju«, kao da bi se reklo: 'Takav je život smrtnika da ni sam Gospodin nije iz njega mogao izaći druk čije nego kroza smrt.' 9
10
19. A l i , budući da Židovi ni za dlaku ne popuštaju pred tako bjelodanim svjedočanstvima toga proroštva, čak iako su ga susljedni događaji tako jasno i sigurno potkrijepili, zaista se u njihovu slučaju ispunjavaju riječi psalma što slijedi iza ovoga. Jer i tu, kad su u K r i stovoj osobi izrečene proročanski one stvari koje pripadaju njegovoj muci, spomenuto je ono što se otkriva u evanđelju: »U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.« A zatim, kao nakon takve gozbe i pošto je poslužen takvim jestvinama, odmah dodade: »Nek im stol pred njima bude zamka te odmazda i sablazan; nek im se oči pomrače da ne vide i nek im se leđa zauvijek poviju« itd., što sve nije rečeno kao želja, nego je proročki pretkazano u obliku želje. Koje l i je onda čudo ako te bjelodanosti ne vide oni kojima su oči pomračene, kako ne bi vidjeli? Koje je onda čudo ako nebesnine ne zamjećuju oni što su sagnuti iznad zemnina, jer su im leđa zauvijek povijena? U tim riječima preuzetim od tijela podrazumijevaju se ne dostaci duša. 2
3
A l i neka to rečeno bude dosta o psalmima, naime o proroštvu kralja Davida, kako bi u raspri bilo mjere. Oni pak koji ovo čitaju a sve to znaju, neka mi oproste, i neka se ne žale ako uviđaju ili pretpostav ljaju kako sam mimoišao dokaze koji su možda jači.
0 0
4x1
psalmus add. M. significantur M. 9
1 8 9
1 9 0
1 9 1
1 9 2
1 9 3
Ps 67, 21. C f . H T E R O N T M U S , Lib. M t 1, 21. Ps 68, 22. Ps 68, 23-24.
Ps 68 (67), 20. (Prijevod prema latinskom predlošku). Završne riječi u izvorniku glase »exitus mortis«, što doslovno znači »izlazi smrti«, što dalje može značiti ili »izlaz od smrti« i l i »izlaz u smrt«, a čini se da Augustin uzima u obzir oba značenja. Mt 1,21. To jest: Jesus je grčki oblik hebrejskog imena Yeshua, koje navodno znači 'Jahve je spasenje'. 10
interpr. hebr. nom.:
C C 72,
136.
1 2 3
Ps 69 u hebrejskoj Bibliji. Ps 69 (68}, 22; Mt 27,34.48. Ps 69 (68), 23,24. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O šezdeset i osmome psalmu, u kojem se iznosi tvrdokorna nevjernost Židova. 1
564
DE
civ.
Quae praenuntientur
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 20,1
194
195
ce
196
CC 587
PL 555
d
c%
ch
197
^ vivente M. ventura M. § manu M. ipsius M.
20. 1. David je dakle vladao u zemaljskom Jeruzalemu, kao sin nebeskog Jeruzalema, uveliko hvaljen prema božanskom svjedočan stvu, jer su i grijesi njegovi prevladani tako velikom pobožnošću - u najspasonosnijoj poniznosti pokajanja - te se doista nalazi medu onima o kojima sam kaže: »Blaženi oni kojima su opačine oproštene i kojima su grijesi pokriveni.« Nakon njega vladaše cjelokupnim tim narodom njegov sin Salomon, koji, kao što je već prije rečeno, poče vladati za očeva života. T i dobri počeci loše su završili. Jer blagosta nje, koje slabi duše mudraca, ovomu je više naudilo nego što mu je koristila sama mudrost, iako je ona kako sada, a bit će i ubuduće, i tada bila nadugo i naširoko hvaljena. I o njemu se zna da je proroko vao u svojim knjigama, od kojih tri postadoše kanonske: Izreke, Pro povjednik i Pjesma nad pjesmama. Druge dvije, od kojih je jedna Mudrost, a druga se naziva Crkvenica, zbog stanovite sličnosti izriča ja, po običaju se pripisuju Salomonu; dočim oni učeniji uopće ih ne pridaju njemu; ali te je knjige Crkva, osobito zapadna, već odavnine proglasila punovažnim. 1
2
U jednoj od tih knjiga, koja se naziva Mudrost Salomonova, nalazi se najbjelodanije proroštvo o muci Kristovoj. Jer zaista su bezbožne ubojice njegove oni koji se spominju kako govore: »'Postavimo za sjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, pred bacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo od goj svoj. O n se hvasta posjedom spoznaje o Bogu, i naziva se sinom Gospodnjim. O n je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti. O n svršetak pravednika proglašava sretnim, i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu l i istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, O n će se za nj zauzeti, i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom, da istražimo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.' Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje.« 3
Dočim u Crkvenici buduća vjera naroda pretkazuje se ovako: »Smiluj nam se, Gospodaru, Bože svega svijeta, i pogledaj na nas, i prožmi strahom svojim sve narode! Podigni ruku protiv naroda tuđinskih, da spoznaju tvoju moć. Kako si se u očima njihovim pokazao nama sve tim, tako se sada u očima našim pokaži velik prema njima. D a po znaju kao što znamo i mi da nema Boga osim tebe, Gospode.« To 4
rf
c
c h
1 9 4
1 9 5
1 9 6
1 9 7
Ps 31, 1. V . supra 17, 8, 3. C f . SALLUSTIUS, De con. Sap 2, 12-21.
565
20,1
Proroštvo od Salomona do posljednjeg proroka [20-24]
a Salomone deinceps [20-24]
20. 1. Regnavit ergo David in terrena Ierusalem, filius caelestis Ierusalem, divino multum testimonio praedicatus, quia et delicta eius tanta pietate superata sunt per saluberrimam paenitendi humilitatem, ut prorsus inter eos sit, de quibus ipse ait: Beati quorum remissae sunt iniquitates et quorum tecta sunt peccata . Post hunc regnavit eidem populo universo Salomon filius eius, qui, ut supra dictum est , patre suo v i v o coepit regnare. Hic bonis initiis malos exitus habuit. Quippe secundae res, quae sapientium animos fatigant, magis huic obfuerunt, quam profuit ipsa sapientia, etiam nunc et deinceps memorabilis, et tune longe lateque laudata . Prophetasse etiam ipse reperitur in suis libris, qui tres recepti sunt in auctoritatem canonicam: Proverbia, Ecclesiastes et Canticum canticorum. A l i i vero duo, quorum unus Sapientia, alter Ecclesiasticus dicitur, propter eloquii nonnullam similitudinem, ut Salo/monis dicantur, obtinuit consuetudo; non autem esse ipsius non dubitant doctiores; eos tamen in auctoritatem maxime oceidentalis antiquitus recepit Ecclesia. Quorum in uno, qui appellatur Sapientia Salomonis, passio Christi apertissime prophetatur. Impii quippe interfeetores eius commemorantur dicentes: Circumveniamus iustum quia insuavis est nobis et contrarius est operibus nostris et improperat nobis peccata legis et infamat in nos peccata disciplinae nostrae. Promittit scientiam Dei se habere et filium Dei se nominat. Factus est nobis in traduetionem cogitationum nostrarum. Gravis est nobis etiam ad videndum, quoniam dissimilis est aliis vita illius et immutatae viae eius. Tamquam nugaces aestimati sumus ab illo, et abstinet se a viis nostris quasi ab immunditiis; praefert novissima iustorum et gloriatur pa trem Deum se habere. Videamus ergo si sermones illius veri sunt, I et temptemus quae eventura sunt illi, et sciemus quae erunt novissima illius. Si enim est iustus filius Dei, suscipiet illum et liberabit eum de manibus contrariorum. Contumelia et tormento interrogemus il lum, ut sciamus reverentiam illius et probemus patientiam eius . Morte turpissima condemnemus illum; erit enim ei respeetus ex sermonibus illius. Haec cogitaverunt et erraverunt; excaecavit enim illos malitia ipsorum . In Ecclesiastico autem fides gentium futura praedicitur isto modo: Miserere nostri, dominator Deus omnium, et immitte timorem tuum super omnes gentes; extolle manum tuam super gentes alienas et videant potentiam tuam. Sicut coram illis sanetificatus es in nobis, ita coram nobis magnificeris in illis, et agnoscant te secundum quod et nos agnovimus te, quia non est Deus praeter te,
Christi inimici vocantur in Sapientia et Ecclesiastico.
17,
1 2
Catil,
11.
3 4
Ps 32 (31), 1. (Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Kr 1,2. V i d i VIII poglavlje. Mudr 2,12-21. Sir (ili Crkvenica) 36,1-5.
O Davidovoj vladavini i zaslugama, te o njegovu sinu Salomonu, i o proroštvima koja se tiču Krista, a nalaze se ili u knjigama koje se povezuju s njegovim spisima ili pak u djelima koja su nedvojbeno njegova.
566
DECIV. DEI
17,
20,1
-20,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
198
Christus et Ecclesia praenuntianturin scriptis Salom o n i s
-
567
20,2
proroštvo, u obliku želje i molitve, vidimo ispunjeno u Isusu Kristu. Međutim, spisi koji nisu u židovskome kanonu nemaju toliku težinu protiv naših prigovaratelja.
20. 2. In tribus vero illis, quos Salomonis esse constat et Iudaei canonicos habent, ut ostendatur ad Christum et Ecclesiam pertinere
2. N u , u onim trima knjigama koje su prihvaćene kao Salomonove i Židovi ih priznaju kao kanonske, potrebna je veoma naporna raspra va, da se dokaže kako se ono što je takvo u njima otkriveno tiče Krista i njegove Crkve, te ako se štogod od toga sada poduzme, ras tegnut ćemo svoju raspravu više nego je potrebno. Pa ipak ono što čitamo u Izrekama, kako govore bezbožni ljudi: »Skrijmo muža pra vedna nepravedno u zemlju, progutajmo ga živoga kao carstvo smrti, i izbrišimo njegov spomen sa zemlje, naplijenimo se njegova drago cjena posjeda« - nije tako nejasno te se - i bez naporna tumačenja - ne bi moglo shvatiti kao ono što se tiče Krista i njegova posjeda, Crkve. Jer takvo nešto pokazuje i sam Gospodin Isus u evanđeoskoj prispodobi, što rekoše opaki vinogradari: »Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština.«
, .
.
.
.
.
.
quod in eis eiusmodi reperitur, operosa disputatio necessaria est, quae nos ultra quam oportet, si nunc adhibetur, extendit. Tamen quod in Proverbiis legitur, viros impios dicere: Abscondamus in terra virum iustum iniuste, absorbeamus vero eum tamquam infernus vi ventem et auferamus eius memoriam de terra, possessionem eius pretiosam apprehendamus , non ita obscurum est, ut de Christo et possessione eius / Ecclesia sine laboriosa expositione non possit intelle gi. Tale quippe aliquid etiam Dominus ipse Iesus per evangelicam parabolam ostendit dixisse malos colonos: Hic est heres, venite, oceidamus eum, et nostra erit hereditas . Itemque illud in eodem libro, quod iam ante perstrinximus, cum ageremus de sterili, quae peperit septem , nonnisi de Christo et Ecclesia, mox ut fuerit pronuntiatum, consuevit intellegi ab eis, qui Christum sapientiam Dei esse noverunt: Sapientia aedificavit sibi domum et suffulsit columnas sep tem; immolavit suas victimas, miscuit in eratere vinum suum etparavit mensam suam. Misit servos suos convocans cum excellenti praedicatione ad eraterem dicens: Quis est insipiens? Divertat ad me. Et inopibus sensu dixit: Venite, manducate de meis panibus et bibite vi num quod miscui vobis . H i c certe agnoscimus Dei sapientiam, hoc est Verbum Patri coaeternum, in utero virginali domum sibi aedificasse corpus humanum et huic, tamquam capiti membra, Ecclesiam subiunxisse, martyrum victimas immolasse, mensam in vino et pani bus praeparasse, ubi apparet etiam sacerdotium secundum ordinem Melchisedech, insipientes et inopes sensu vocasse, quia, sicut dicit Apostolus, infirma huius mundi elegit, ut confunderet fortia . Quibus tamen infirmis quod sequitur dicit: Derelinquite insipientiam, ut vivatis, et quaerite prudentiam, ut habealtis vitam . Participem au tem fieri mensae illius, ipsum est incipere habere vitam. N a m et in alio libro, qui vocatur Ecclesiastes, ubi ait: Non est bonum homini, nisi quod manducabit et bibet , quid credibilius dicere intellegitur, quam quod ad participationem mensae huius pertinet, quam sacer dos ipse Mediator Testamenti N o v i exhibet secundum ordinem Melchisedech de corpore et sanguine suo? Id enim sacrificium successit omnibus illis sacrificiis Veteris Testamenti, quae immolabantur in umbra futuri; propter quod etiam voćem illam in Psalmo tricesimo et nono eiusdem Mediatoris per prophetiam loquentis agno scimus: Sacrificium et oblationem noluisti, corpus autem perfecisti mihi q u i a pro illis omnibus sacrificiis et oblationibus corpus eius 200
201
202
203
PL556
20,1 -
Domine . Hane optandi et precandi specie prophetiam per Iesum Christum videmus impletam. Sed adversus contradictores non tanta firmitate proferuntur, quae scripta non sunt in canone Iudaeorum.
199
cc 588
17,
204
205
2 0 6
2 0 7
6
Drugi je primjer u istoj knjizi, koji smo već prije tumačili, kad smo se bavili nerotkinjom koja bijaše rodila sedmero, što su oni koji znaju da je Krist mudrost Božja shvatili kako se tiče Krista i Crkve čim ovo bijaše izrečeno: »Mudrost je sazidala sebi kuću i poduprla je na sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol. Poslala je svoje djevojke da objave svrh gradskih visina: 'Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!' A nerazumnima govori: 'Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala.'« Tu zaista prepoznajemo Božju mudrost, to jest Riječ suvječnu Ocu, što je u utrobi djevičanskoj sebi izgradila dom, tijelo ljudsko, te njemu - kao glavi udove - pripojila Crkvu; da je prinijela žrtve muče nika, postavila stol s vinom i kruhom, gdje se javlja i svećeništvo po redu Melkisedekovu, a pozvala je neiskusne i one lišene razboritosti, jer kao što kaže apostol: »Izabra ono što je slabo u ovome svijetu, da posrami jake.« A tima slabima kaže ovo što slijedi: »Ostavite ludost, da biste živjeli, i tražite razboritost, kako biste život stekli.« A biti dionikom za njezinim stolom, znači početak stjecanja života. 8
9
10
I u drugoj knjizi, koja se zove Propovjednik, gdje kaže: »Jer nema dobra čovjeku osim što će jesti i piti« - što je vjerojatnije nego shva titi kako se to tiče dioništva za tim stolom, na koji sam svećenik i posrednik Novoga zavjeta po redu Melkisedekovu postavlja od svo jega tijela i krvi? Jer ta žrtva slijedi iza svih onih žrtava Staroga za vjeta što se žrtvovahu kao sjena budućega; zbog toga i u psalmu tride set i devetome prepoznajemo glas istoga Posrednika što govori u pro roštvu: »Nisi htio žrtvu i prinošenje, ali si mi tijelo usavršio«, jer je 11
12
5 6 1 9 8
Eccle 36, 1-5. Prov 1, 12-13. M t 21, 38. V . supra 4, 4. 202 ^ 1 9 9
2 0 0
7 8 9 10
2 0 1
P
r
o
v
9 ?
11 12
Izr i , 11-13. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mt 21,38. 1 Sam 2,5; vidi sprijeda 17,4,4. Izr 9,1-5. 1 Kor 1,27. (Prijevod prema latinskom predlošku). Izr 9,6. (Prijevod prema latinskom predlošku). Prop 8,15. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 40 (39), 6. (Prijevod prema latinskom predlošku).
17, 20,2 - 21
D E CIV. D E I
cc 589
O DRŽAVI BOŽJOJ
offertur et participantibus ministratur. Nam istum Ecclesiastem in hac sententia manducandi et bibendi, quam saepe repetit plurimumque commendat, non sapere carnalis epulas voluptatis, satis illud ostendit, ubi ait: Melius est ire in domum luctus quam ire in domum potus; et paulo post: Cor, inquit, salpientium in domo luctus et cor insipientium in domo epularum . Sed illud magis commemorandum existimo de hoc libro, quod pertinet ad civitates duas, unam diaboli, alteram Christi, et earum reges diabolum et Christum: Vae tibi, terra, inquit, cuius rex adulescens, et principes tui mane comedunt. Beata tu, terra, cuius rex tuus filius ingenuorum, et principes tui in tempore comedunt, in fortitudine, et non in confusione . Adulescentem dixit diabolum propter stultitiam et superbiam et temeritatem et petulantiam ceteraque vitia, quae huic aetati adsolent abundare; Christum autem filium ingenuorum, sanetorum scilicet Patriareharum, pertinentium ad liberam civitatem, ex quibus est i n carne progenitus . Principes illius civitatis mane manducantes, id est an te horam congruam, quia non exspectant opportunam, quae vera est, in futuro saeculo felicitatem, festinanter beari huius saeculi celebritate cupientes; principes autem civitatis Christi tempus non fallacis beatitudinis patienter exspectant. Hoc ait: In fortitudine, et non in confusione, quia non eos fallit spes, de qua dicit Apostolus: Spes au tem non confundit ; dicit et Psalmus: Etenim qui te exspectant, non confundentur . Iam vero Canticum canticorum spiritalis quaedam sanetarum est voluptas mentium i n coniugio illius regis et reginae civitatis, quod est Christus et Ecclesia. Sed haec voluptas allegoricis tegminibus involuta est, ut desideretur ardentius nudeturque iucundius, et appareat sponsus, cui dicitur in eodem Cantico: Aequitas dilexit te , et sponsa, quae ibi audit: Caritas in deliciis tuis . Tacita multa transimus cura huius operis terminandi. 208
209
210
211
212
213
PL557 Quae fuerint regna Iudae et Israel.
214
21. Ceteri post Salomonem reges Hebraeorum vix inveniuntur per aliqua aenigmata dictorum suorum rerumve gestarum, quod ad Christum et Ecclesiam pertineat, prophetasse, sive i n luda sive in Israel. Sic enim appellatae sunt illius populi partes, ex quo propter Salomonis offensam tempore filii eius Roboam, qui patri successit in regnum, Deo vindicante divisus est. Proinde tribus decem, quas acce pit Hieroboam, servus Salomonis, rex eis i n Samaria constitutus, proprie vocabantur Israel, quamvis hoc universi illius populi nomen esset. Duabus vero tribubus, Iudae scilicet et Beniamin, quae prop2 0 8
209
Eccle 7, 2. 4. E c c l e 10, 16-17. Cf. Gal 4, 22-23. Rom 5,5. Ps 24, 3. Cant 1, 3(sec. LXX). C a n t 7,6(sec. LXX).
2 1 0
2 1 1
2 1 2
213
214
17, 20,2 - 21
mjesto svih onih žrtava i prinošenja njegovo tijelo ponuđeno i posluženo dionicima. Naime ta knjiga Propovjednik, govoreći o jedenju i pijenju (a što često ponavlja i uveliko ističe) ne misli na gozbe tjelesne naslade, što dostatno pokazuje gdje kaže: »Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego u kuću gdje se pije«, i zatim malo poslije: »Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući gozbe.« 13
N u , mnijem kako iz te knjige prije treba spomenuti ono što se tiče dvaju gradova, jednoga đavlova, drugoga Kristova, te njihovih kra ljeva đavla i Krista: »Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad, i kne zovi se već ujutro goste. Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit, i knezovi ti u svoje vrijeme blaguju, radi okrepe, a ne radi o b m a n e . « Tu đavla nazva premladim zbog gluposti, oholosti, naglosti i hirovito sti te ostalih poroka kojima običava obilovati to životno doba; dočim Krista nazva plemenitim (sinom slobodnih ljudi), to jest svetih praota ca, što pripadaju slobodnome gradu, onih od kojih je on rođen u puti. Knezovi prvoga grada su oni što se već ujutro goste, to jest prije primjerena sata, jer ne čekaju prikladnu sretnost, koja je ona istinska u budućem vijeku, užurbano želeći biti blaženi u glasovitosti ovoga svijeta; dok knezovi Kristova grada strpljivo očekuju doba blaženstva koje nije prijevarno. I kaže: »Radi okrepe, a ne radi obmane«, jer nada ne obmanjuje one o kojima kaže apostol: »A nada ne obmanju j e « ; i psalam kaže: »Koji tebe očekuju neće biti obmanuti.« 14
15
16
Dočim Pjesma nad pjesmama nekakva je duhovna naslada svetih du ša, u svadbi kralja i kraljice toga grada, to jest Krista i Crkve. A l i tu je naslada ovijena alegorijskim koprenama, kako bi se žudjelo što vatrenije i razotkrivalo što radosnije, kako bi se pojavio mladoženja, kojemu se kaže u istoj pjesmi: »Pravednost je tebe zavoljela« , i ne vjesta, koja tu čuje: »Ljubav je u tvojim užicima«. Međutim, šutke prelazimo preko mnogih stvari, u brizi da dovršimo ovo djelo. 17
18
21. U ostalih kraljeva nakon Salomona - bilo u Judi bilo u Iz raelu - jedva da se nalaze ikakva proroštva, u obliku zagonetki njiho vih izreka i l i samih djela, a koja bi se ticala Krista i njegove Crkve. Tako su naime nazvani dijelovi onoga naroda kad je podijeljen, po Božjoj osveti zbog Salomonova zlodjela, a u doba njegova sina R o boama, koji bijaše naslijedio oca na prijestolju. Otada ono deset ple mena koja je primio Jeroboam, sluga Salomonov (postavljen za nji hova kralja u Samariji), posebno se nazivahu Izraelom, iako to bijaše ime cjelokupnoga toga naroda. A dvama plemenima, naime Judi i Benjaminu, dano je ime Juda, zbog Davida (kako vladavina njegove 1
Prop 7,2.4. (Dijelom prema latinskom predlošku). Prop 10,16. (Prijevod dijelom prema latinskom predlošku). Rim 5,5. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 25 (24), 3. (Prijevod prema latinskom predlošku). Pnp 1,4. (Prijevod prema latinskom predlošku). Pnp 1,7. (Prijevod prema latinskom predlošku). 1 Kr 12.
O kraljevima nakon Salomo na, bilo u Judi, bilo u Izraelu.
570
CC590
D E CIV. D E I
17,
21 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
23
ter David, ne penitus regnum stirpis eius fuisset eradicatum, remanserat subiacentes civitati Ierusalem, Iudae nomen / fuit, quia ipsa erat tribus unde David. Beniamin vero tribus altera ad idem regnum, sicut dixi, pertinens erat, unde fuit Saul rex ante David. Sed simul istae duae tribus, ut dictum est, luda vocabantur, et hoc nomine discernebantur ab Israel, quod appellabantur proprie decem tribus habentes suum regem. N a m tribus Levi, quoniam sacerdotalis fuit, Dei, non regum servitio mancipata, tertia decima numerabatur. Ioseph quippe unus ex duodecim filiis Israel, non unam, sicut ceteri singu las, sed duas tribus fecit, Ephraem et Manassen. Verum tamen etiam tribus Levi ad regnum Ierosolymitanum pertinebat magis, ubi erat Dei templum, cui serviebat. Diviso igitur populo primus regnavit in Ierusalem Roboam, rex luda, filius Salomonis, et in Samaria Hieroboam, rex Israel, servus Salomonis. Et cum voluisset Roboam tamquam tyrannidem divisae illius partis bello persequi, prohibitus est populus pugnare cum fratribus suis dicente Deo per prophetam se hoc fecisse. Unde apparuit nullum in ea re vel regis Israel vel populi fuisse peccatum, sed voluntatem Dei vindicantis impletam . Qua cognita pars utraque inter se pacata conquievit; non enim religionis, sed regni fuerat facta divisio. 215
Elias reprobat idolorum cultum in regno Israel.
22. Verum rex Israel Hieroboam mente perversa non credens Deo, quem veracem promisso sibi regno datoque probaverat, timuit ne veniendo ad templum Dei, quod erat in Ierusalem, quo secundum divinam legem sacrificandi causa universae i l l i genti veniendum fuit, seduceretur ab eo populus et stirpi David tamquam regio semini redderetur , et instituit idolatriam" in regno suo et populum Dei se cum simulacrorum cultu obstrictum nefanda impietate decepit. Nec tamen omnimodo cessavit Deus non solum illum regem, verum etiam successores eius et impietatis imi/tatores populumque ipsum arguere per Prophetas. N a m i b i exstiterunt et magni i l l i insignesque Prophetae, qui etiam mirabilia multa fecerunt, Helias et Helisaeus discipulus eius; i b i etiam dicenti Heliae: Domine, prophetas tuos occiderunt, altaria tua suffoderunt, et ego relictus sum solus, et quaerunt animam meam, responsum / est esse illic septem milia virorum, qui non curvaverunt genua contra B a h a l . 216
PL 558
CC 591
217
17,
21 -
23
571
loze ne bi bila posve iskorijenjena), i ona ostadoše podvrgnuta gradu Jeruzalemu; to im je ime dano, jer i sam David bijaše iz plemena Juda. I kao što rekoh, Benjamin bijaše drugo pleme, što je pripadalo tom istom kraljevstvu, a iz njega bijaše Saul, kralj prije Davida. Ta dva plemena zajedno, kako je rečeno, nazvana su Juda; i tim se ime nom razlikovahu od Izraela, kojim se opet posebice nazivalo onih deset plemena što su imala vlastitog kralja. A pleme Levi, koje je bilo svećeničko te je bilo posvećeno službi Bogu, a ne kraljevima, računalo se kao trinaesto. Dočim Josip, jedan od dvanaest sinova Izraelovih, nije osnovao jedno pleme, kao što učiniše ostali, nego dva plemena, Efrajim i Manaše. Pa ipak je i pleme Levijevo više pripa dalo kraljevstvu jeruzalemskom, gdje bijaše hram Božji, u kojem je ono služilo. Dakle, pošto je narod razdijeljen, prvi je u Jeruzalemu vladao Ro boam, kralj Jude, sin Salomonov, a u Samariji Jeroboam, kralj Izrae la, sluga Salomonov. I kad Roboam ushtjede sam zaratiti na njega, kao protiv samo vladara onog podijeljenog dijela, spriječeno je da se narod bori protiv svoje braće, i to po naredbi Boga a na usta proroka, koji reče kako je to od njega poteklo. Tu se pokazalo kako ne bijaše u toj stvari posrijedi ni grijeh kralja Izraela a ni naroda, nego se ispu nila Božja volja o kazni. Spoznavši to oba dijela sklopiše mir i održa vahu ga, jer to ne bijaše raskol vjere, nego kraljevstva. 2
22. A l i kralj Izraela Jeroboam ne vjerujući svojim izopačenim umom u Boga (iako mu je O n istinito održao svoje obećanje i dao mu kraljevstvo), pobojavši se da ne bi odlaskom u hram Božji, koji bijaše u Jeruzalemu - kamo prema božanskome zakonu bijaše duž nost odlaziti cijelomu narodu radi žrtvovanja - puk se njegov odvrgnuo od njega te vratio Davidovoj lozi, kao kraljevskome sjemenu, - uveo je kumirstvo u svojem kraljevstvu i zaveo narod Božji da se u neizrecivu bezbožju oda štovanju kipova. Pa ipak, Bog nije prestajao preko svojih proroka koriti na svaki način ne samo kralja nego i nje gove nasljednike, nasljedovatelje u tome bezbožju, a i sam narod. Tada se pojaviše i veliki i značajni proroci, koji počiniše mnoga ču desa kao Ilija i njegov učenik Elizej; i kad je Ilija rekao: »Gospodine, proroke tvoje pobiše, oboriše tvoje žrtvenike, i sam sam ostao, a traže da i meni uzmu život,« odgovoreno mu je kako se tu nalazi sedam tisuća muževa, koji nisu svinuli koljena pred Baalom.
O Jeroboam u, koji bezbožjem kumirstva izopači narod sebi podređen, iako Bog nije prestao nadahnji vati proroke i štititi mnoge od grijeha kumir stva.
23. Isto tako u kraljevstvu Juda, što je pripadalo Jeruzalemu, nije manjkalo proroka ni u vremenima kraljeva što su slijedili, kako se već Bogu svidjelo da ih pošalje: bilo radi najave što je trebalo učiniti, bilo da ih ukori zbog grijeha i potakne na pravednost. Jer i tu, iako mnogo manje nego u Izraelu, pojavljivali su se kraljevi koji svojim bezbožjem teško vrijeđahu Boga te su, zajedno s narodom njima slič-
O različitu stanju svakoga od hebrejskih kraljevstava, sve dok oba naroda nisu u različito vrijeme odve dena u sužanjstvo, a Juda se
1
Quae fuerint res gestae re gnorum Israel et Iudae.
23. Iterumque in regno luda pertinente ad Ierusalem etiam re gum succedentium temporibus non defuerunt Prophetae; sicut Deo placebat eos mittere vel ad praenuntiandum, quod opus erat, vel ad corripiendam peccata praecipiendamque iustitiam. N a m et illic, etsi longe minus quam in Israel, tamen exstiterunt reges, qui suis impietatibus Deum graviter offenderent et moderatis flagellis cum populo idololatriam M.
1 Kr 12,24. 215
C f . 3 R e g 12, 20-24.
1 Kr 19,10. (Prijevod prema latinskom predlošku).
572
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
17, 23 - 24
simili plecterentur. Piorum sane regum merita i b i non parva laudantur; in Israel autem reges alios magis, alios minus, omnes tamen reprobos legimus. Utraque igitur pars, sicut iubebat divina providentia vel sinebat, variis et erigebatur prosperitatibus et adversitatibus premebatur, et sic affligebatur non solum externis, verum et inter se civilibus bellis, ut certis existentibus causis misericordia Dei vel ira patesceret, donec eius indignatione crescente universa gens a Chaldaeis debellantibus non solum subverteretur i n sedibus suis, sed etiam ex maxima sui parte transferretur in terras As sy rio rum; prius illa pars, quae vocabatur Israel i n tribubus decem ; postea vero etiam Iudas, eversa Ierusalem et templo illo nobilissimo; in quibus terris per annos septuaginta captivum egit o t i u m . Post quos inde dimiš sa templum, quod eversum fuerat, instauravit ; et quamvis plurimi eius in alienigenarum degerent terris, non habuit tamen deinceps duas regni partes et duos diversos in singulis partibus re ges; sed i n Ierusalem princeps eorum erat unus, atque ad Dei tem plum, quod ibi erat, omnes undique, ubicumque essent et undecumque possent, per certa tempora veniebant. Sed nec tune eis hostes ex aliis gentibus expugnatoresque defuerunt; nam etiam Romanorum iam tributarios eos Christus invenit. c l
218
219
220
Quae fuerit prophetia usque ad Ioannem.
24. Toto autem illo tempore, ex quo redierunt de Babylonia, post Malachiam, Aggaeum et Zachariam, qui tune prophetaverunt, et Esdram non habuerunt Prophetas usque ad Salvatoris adventum, ni si alium Zachariam patrem Ioannis et Elisabeth eius uxorem , Christi nativitate iam proxima, et eo iam nato Simeonem senem et Annam viduam iamque grandae/vam et ipsum Ioannem novissim u m ; qui iuvenis iam iuvenem Christum non quidem futurum praedixit, sed tamen ineognitum prophetica cognitione monstrav i t ; propter quod ipse Dominus ait: Lex et Prophetae usque ad Ioannem . I Sed istorum quinque Prophetatio ex Evangelio nobis nota est, ubi et ipsa Virgo M a t e r Domini ante Ioannem prophetasse invenitur. Sed hane istorum prophetiam Iudaei reprobi non aceipiunt; aeceperunt autem, qui ex eis innumerabiles Evangelio crediderunt. Tune enim vere Israel divisus est in duo divisione illa, quae per Samuelem prophetam Sauli regi / est immutabilis praenuntiat a . Malachiam vero, Aggaeum, Zachariam et Esdram, etiam Iudaei 221
222
223
P L 559
224
225
226
CC 592
221
228
PL 560
229
c l
etiam M.
2 1 8
Cf. 4 Reg 17. Cf. 4 Reg 25. Cf. Esd3,7-4, 22. C f . L c 1,67. C f . L c l , 24. C f . L c 2 , 27. Cf. Lc 2, 36. Cf. Mc 1,4; Lc 3, 2; Mt 3, 1. Cf. Io 1,29-35. Cf. Mt 11, 13. C f . L c 1,46-55. Cf. 1 Reg 15, 28.
2 1 9 2 2 0 2 2 1 2 2 2 223 2 2 4 2 2 5 2 2 6 2 2 7 2 2 8 2 2 9
17, 23 - 24
573
nim, šibani primjerenom kaznom. Istina, zasluge pobožnih kraljeva tu su se uveliko hvalile; dočim u Izraelu, kako čitamo, svi kraljevi bijahu opaki, neki manje neki više. Zbog toga su oba dijela (kao što je već božanska promisao ili nalagala i l i dopuštala) bila i l i podizana različitim uspjesima i l i pak pritiskivana nedaćama, a pogađali su i h ne samo izvanjski ratovi nego i oni međusobni građanski, da bi se vidjelo kako je Bog zbog određenih razloga pokazivao svoje milosrđe ili gnjev, sve dok njegova srdžba nije toliko porasla te je cjelokupni puk svladan od Kaldejaca ne samo na svojim staništima nego je povrh toga najvećim dijelom preseljen u zemlju Asiraca; i to prvo onaj dio što se sastojao od deset plemena i nazivao se Izraelom; a zatim i Juda, pošto je razoren Jeruzalem i onaj najglasovitiji hram; u tim zemljama oni provedoše sedamdeset godina u mirnu sužanjstvu. Na kon toga vremena dopušteno im je da se vrate, te obnoviše porušeni hram; pa ipak su mnogi od njih još prebivali u zemljama inorodaca; nakon toga nisu više imali dva dijela kraljevstva i posebne kraljeve u svakome od njih, nego im bijaše jedan vladar u Jeruzalemu; i sa svih strana, gdje god se nalažahu i odakle god su mogli, u određenim razdobljima dolazili su u hram Božji koji se tu nalažaše. N u ni tada im nije manjkalo iz tuđinskih naroda neprijatelja i osvojitelja, jer i Isus ih je zatekao kao rimske podložnike.
poslije vratio u svoje kraljevstvo, koje je napokon potpalo pod rimsku ovlast.
24. A u cijelo ono vrijeme otkad se vratiše iz Babilonije (nakon Malahije, Hagaja, Zaharije, koji tada prorokovahu, te još Ezre) nisu imali proroka sve do Spasiteljeva dolaska, osim onoga drugoga Zaharija, oca Ivanova, i Elizabete, njegove žene, kad se već bližilo K r i stovo rođenje; a pošto se on rodio, osim starca Šimuna, i udovice A n e već u poodmakloj dobi, te osim samoga Ivana, posljednjeg od njih. Naravno, budući sam Ivan mlad, on o mladomu Kristu nije pro rekao da će doći, nego je njega nepoznata pokazao proročkom spo znajom; zbog toga i sam Gospodin kaže: »Zakon i proroci sve do Ivana.« N u proročanstva tih petoro poznata su nam iz evanđelja, gdje se pokazuje kako je prije Ivana proricala sama i djevica majka Gospodinova. A l i njihovo proroštvo odbačeni Židovi ne prihvaćaju, iako su ga prihvatili nebrojeni između njih koji uzvjerovaše u evanđe lje. Tada je Izrael zaista podijeljen na dvoje onim nepromjenjivim raskolom koji je kralju Šaulu prorekao prorok Samuel. Dočim Malahiju, Hagaja, Zahariju i Ezru čak i odbačeni Židovi ubrajahu među
O prorocima koji ili bijahu posljednji među Židovima, ili su pak prema evanđeoskoj povijesti živjeli u vrijeme Kristova rođenja.
1
1
Mt 11,13. (Prijevod prema latinskom predlošku).
O DRŽAVI BOŽJOJ
574
D E CIV. D E I
17,
24
575
17, 24
reprobi in auctoritatem divinam receptos novissimos habent. Sunt enim et scripta eorum, sicut aliorum, qui in magna multitudine Prop hetarum perpauci ea scripserunt quae auctoritatem canonis obtinerent. De quorum praedictis, quae ad Christum Ecclesiamque eius pertinent, nonnulli mihi in hoc opere video esse ponenda; quod commodius fiet adiuvante Domino sequenti libro, ne hunc tam prolixum ulterius oneremus.
posljednje proroke s kanonskom ovlašću. Postoje naime i njihovi spi si, kao u onih drugih, koji su malobrojni u golemome mnoštvu pro roka napisali knjige, koje su stekle kanonski ugled. I vidim kako u ovo djelo trebam unijeti neka od njihovih proroštava koja se tiču K r i sta i njegove Crkve, što će se prikladnije obaviti - uz pomoć Božju u slijedećoj knjizi, kako ne bismo još više opteretili ovu što je već toliko opsežna.
KNJIGA XVIII. Pravi sadržaj XVIII. knjige je povijesna evolucija dviju država na političkom, religioznom i kulturnom planu od Abrahama do konačnog ustrojstva kršćanskog i katoličkog svijeta. Tri su faze. U prvoj se nalazi povijesna i religiozna poredba sinkroničnim terminima, u drugoj se naznačuje poredba terminima kulture, u trećoj se svraća pozornost na istodobno postojanje dviju država. Prva faza Božje države ide od Abra hama do Ezekije. Prva faza svjetovne države odnosi se na prevlast asirskog carstva s pripojenim kraljevstvima Sikijona, Arga i Atene i seže sve do sutona asirskog carstva (prvi Babilon, veli Augustin), tj. sve do premještanja civilne prevlasti s Istoka na Zapad, tj. u Italiju i u Rim, drugi Babilon. Često se ukazuje na mitove, oblike kulta i obrede poganstva kako u Egiptu tako u Grčkoj, u Italiji i u Rimu (1-26). Druga faza koja odgovara drugom dijelu knjige, kako to naznačuje sam Augu stin, odnosi se na sadržaj spisa šesnaestorice proroka, malih i velikih, i to kronološkim redom, napose na njihov navještaj Krista i Crkve. Podvlači se prednost i naročito prevlast proročkog nauka nad različitim teorijama filozofskih škola (27-44). Treća faza je preludij gotovo ujedinjenog civilnog svijeta za helenističkog razdob lja zaslugom Aleksandra Velikog koji je olakšao širenje kršćanstva. Kršćanstvo počinje rođenjem Isusovim, a službeno Duhovima kada kreće u osvajanje svijeta apostolskim propovijedanjem, vjerom mučenika, prevladavanjem zabluda, mržnji i neprijateljstava (45-54).
FIRENZE, Bibl. Naz. Centrale Ms. II-I-112 c. 316v. Prizori iz života Sv. Augustina
BREVICULUS cc xxxv
1. 2. 3.
4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.
13. 14. 15. 16. 17. 18. cc xxxvi 19. 20. 21. 22. 23.
De his, quae usque ad tempora Salvatoris decem et septem voluminibus disputata sunt. De terrenae civitatis regibus atque temporibus, quibus ab exortu Abra hae sanetorum tempora supputata conveniunt. Quibus regnantibus apud Assyrios atque Sicyonios Abrahae centenario Isaac de promissione sit natus, vel ipsi Isaac sexagenario Esau et Iacob gemini de Rebecca sint editi. De temporibus Iacob et filii eius Ioseph. De Api rege Argivorum, quem Aegyptii Serapim nominatum divino honore coluerunt. Quo regnante apud Argivos, quove apud Assyrios, Iacob in Aegypto sit mortuus. Quorum regum tempore Ioseph in Aegypto defunetus sit. Quorum regum aetate Moyses natus sit, et quorum deorum eisdem temporibus sit orta religio. Quando Atheniensium sit civitas condita, et quam causam nominis eius Varro perhibeat. Quid Varro tradat de nuncupatione Areopagi et de diluvio Deucalionis. Quo tempore Moyses populum Dei ex Aegypto eduxerit, et Iesus Nave, qui eidem successit, quorum regum aetate sit mortuus. De sacris falsorum deorum, quae reges Graeciae illis temporibus instituerunt, quae ab exitu Israel ex Aegypto usque ad lesu Nave obitum dinumerantur. Qualium fabularum figmenta exorta sint eo tempore, quo Hebraeis Iudices praeesse coeperunt. De theologis poetis. De oceasu regni Argivorum, quo tempore apud Laurentes Picus Saturni filius regnum patris primus accepit. De Diomede post excidium Troiae in deos relato, cuius socii crediti sunt in volucres esse conversi. De ineredibilibus commutationibus hominum quid Varro tradiderit. Quid credendum sit de transformationibus, quae arte daemonum hominibus videntur aceidere. Quod eo tempore Aeneas in Italiam venerit, quo Labdon Iudex praesidebat Hebraeis. De successione ordinis regii apud Israelitas post ludicum tempora. De regibus Latii, quorum primus Aeneas et duodecimus Aventinus dii facti sunt. Quod eo tempore Roma sit condita, quo regnum Assyriorum intercidit et quo Ezechias regnabat in luda. De Sibylla Erythraea, quae inter alias Sibyllas cognoscitur de Christo evidentia multa cecinisse.
SAŽETAK
O događajima sve do razdoblja Spasiteljeva koji su pretresani u pret- 1. hodnih sedamnaest knjiga. O kraljevima i vremenima zemaljskoga grada, kojima odgovaraju vre2. mena svetih računana od Abrahamova rođenja. Koji kraljevi vladahu u Asiraca i u Sikionu kad je prema obećanju 3. stogodišnjaku Abrahamu rođen Izak, ili samomu šezdeseto godišnjaku Izaku blizanci Ezav i Jakov od Rebeke. O dobu Jakova i njegova sina Josipa. 4. O Apisu, kralju Argivaca, kojega su Egipćani pod imenom Serapis 5. štovali božanskom čašću. Tko je vladao u Argivaca i Asiraca kad je Jakov umro u Egiptu. 6. Za vladavine kojega kralja bijaše Josip umro u Egiptu. 7. U doba kojih kraljeva bijaše rođen Mojsije, i koji su se bogovi tada 8. štovali. Kad je osnovan grad Atenjana, i kojim razlogom Varon objašnjava 9. njegovo ime. Sto Varon iznosi o imenovanju Areopaga i o Deukalionovu potopu. 10. U koje doba izvede Mojsije narod Božji iz Egipta, i za vladavine kojih 11. kraljeva umrije Jošua, koji ga je naslijedio. O obredima u počast lažnih bogova, koje kraljevi Grčke ustanoviše u 12. ono doba koje se računa od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Jošue. Kakve su izmišljene priče nastale u ono doba kad suci stadoše vladati 13. Hebrejima. O bogoslovnim pjesnicima. 14. O propasti kraljevstva Argivaca, u doba kad je Piko, Saturnov sin, 15. prvi stekao očevo kraljevstvo među Laurenćanima. O Diomedu, koji postade bogom nakon pada Troje, dok se o njego- 16. vim druzima vjeruje kako su pretvoreni u ptice. Što je Varon iznio o nevjerojatnim prijetvorima ljudi. 17. Što treba misliti o preobrazbama koje se preko umijeća zloduha, čini 18. se, događaju ljudima. O tome kako je Eneja stigao u Italiju u ono doba kada je Hebrejima 19. kao sudac vladao Labdon. O nasljeđivanju kraljevstva u Izraelaca nakon razdoblja sudaca. 20. O kraljevima Lacija od kojih su prvi, Eneja, i dvanaesti, Aventin, 21. pretvoreni u bogove. Rim je osnovan u ono doba kad je prestalo kraljevstvo Asiraca i kad 22. u Judi vladaše Ezekija. O eritrejskoj Sibili, o kojoj se zna kako je među ostalim Sibilama ispje- 23. vala mnoga proroštva o Kristu.
580
BREVICULUS
24.
Quod regnante Romulo septem Sapientes claruerint, quo tempore de cem tribus, quae Israel dicebantur, in captivitatem a Chaldaeis ductae sunt, idemque Romulus mortuus divino honore donatus est.
25.
Qui philosophi enituerint regnante apud Romanos Tarquinio Prisco, apud Hebraeos Sedechia, cum Ierusalem capta est templumque subversum. Quod eo tempore, quo impletis septuaginta annis Iudaeorum est resoluta captivitas, Romani quoque a dominatu sint regio liberati. De temporibus Prophetarum, quorum oracula habentur in libris quique tune de vocatione gentium multa cecinerunt, quando Romanorum regnum coepit Assyriormque defecit. De his, quae ad Evangelium Christi pertinent, quid Osee et Amos prophetaverint. Quae ab Isaia de Christo et Ecclesia sint praedicta. Quae Michaeas, et Ionas et IoelNovo Testamento congruentiaprophe taverint. Quae in Abdia et Naum et Ambacu de salute mundi in Christo praenuntiata reperiantur. De prophetia quae in oratione Ambacu et Cantico continetur. De Christo et vocatione Gentium quae Ieremias et Sophonias prophetico Špiritu sint praefati. De prophetia Danielis et Ezechielis, quae in Christum Ecclesiamque coneordat. De trium prophetarum vaticinio, id est Aggaei, Zachariae et Malachiae. De Esdra et libris Machabaeorum. Quod prophetica auctoritas omni origine gentilis philosophiae inveniatur antiquior. Quod quaedam sanctorum scripta ecclesiasticus canon propter nimiam non receperit vetustatem, ne per oceasionem eorum falsa veris insererentur. De hebraicis litteris, quae numquam in suae linguae proprietate non fuerint. De Aegyptiorum mendacissima vanitate, quae antiquitati scientiae suae centum milia ascribit annorum. De philosophicarum opinionum dissensionibus, et canonicarum apud Ecclesiam concordia Scripturarum. Qua dispensatione providentiae Dei Scripturae sacrae veteris Testa menti ex hebraeo in graeeum eloquium translatae sint, ut Gentibus innotescerent. De auctoritate Septuaginta interpretum, quae, salvo honore hebraei stili, omnibus sit interpretibus praeferenda. Quid intellegendum sit de Ninevitarum excidio, cuius denuntiatio in hebraeo quadraginta dierum spatio tenditur, in Septuaginta autem tridui brevitater coneluditur. Quod post instaurationem templi prophetas Iudaei habere destiterint et exinde usque ad nativitatem Christi continuis adversitatibus sint afflicti, ut probaretur alterius templi aedificationem propheticis vocibus fuisse promissam.
26. 27.
28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. cc xxxvii 37. 38.
39. 40. 41. 42.
43. 44.
45.
SAŽETAK
581
Za Romulove vladavine na glasu bijahu sedam mudraca, u doba kad je deset plemena nazivanih Izrael bilo odvedeno u kaldejsko sužanjstvo, a istom su Romulu nakon smrti podijeljene božanske počasti.
24.
Koji su se filozofi proslavili dok je u Rimljana vladao Tarkvinije Prisko, nad Hebrejima Sidkija, kad je Jeruzalem osvojen a hram porušen.
25.
U ono vrijeme kada nakon sedamdeset navršenih godina prestade židovsko sužanjstvo, i Rimljani se oslobodiše kraljevske vlasti. O vremenima proroka, kojih se proroštva nalaze u knjigama a koji pretkazaše mnogo toga o pozivu pogana u doba kad je rimsko carstvo počelo a asirsko prestalo. O proroštvima Hošea i Amosa koja se tiču Kristova evanđelja.
26. 27.
28.
0 onome što je Izaija pretkazao o Kristu i Crkvi. Što su Mihej, Jona i Joel prorekli o Novome zavjetu. Što se nalazi pretkazano o spasu svijeta u Kristu, u Obadije, Nahuma 1 Habokuka. O proroštvu sadržanu u Habakukovoj molitvi i pjesmi. Što su Jeremija i Sefanija proročkim duhom pretkazali o Kristu i pozivu Nežidova. O proroštvu Daniela i Ezekiela koje je u skladu s Kristom i Crkvom. O proroštvu trojice proroka, to jest: Hagaja, Zaharije i Malahije. O Ezri i knjigama Makabejaca. O tome kako je proročko učenje drevnije od bilo kojeg izvora poganske filozofije. O tome kako crkveni kanon nije prihvatio spise nekih svetaca zbog njihove prevelike starine da se na osnovu njih ne bi lažne stvari ispre plele s istinskima. O hebrejskim spisima koji se od iskona nalaze u vlastitom jeziku.
29. 30. 31.
O najlažljivijoj taštini Egipćana, koja njihovoj znanosti pripisuje starost od stotinu tisuća godina. O neslaganjima filozofskih mnijenja i o skladu crkvenog kanona Svetog pisma. O uredbi Božje promisli kojom se Sveto pismo Starog zavjeta prevelo s hebrejskog na grčki, kako bi ga upoznali i Nežidovi.
40.
O ugledu i važnosti Sedamdesetonce prevoditelja, koje - uz dužno štovanje hebrejskog izričaja - treba pretpostaviti svima ostalima. Kako treba shvatiti ono o propasti Ninive, koju hebrejski predložak najavljuje za četrdeset dana, a Septuaginta za samo tri dana. O tome kako su nakon obnove hrama Židovi prestali imati proroke i kako su otada pa do Kristova rođenja trpjeli neprestane nevolje, a kako bi se dokazalo da su proročki glasovi obećavali izgradnju dru goga hrama.
32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.
39.
41. 42.
43. 44.
45.
582 46.
47. 48.
49. 50. cc xxxviii 51. 52.
53. 54.
BREVICULUS
De ortu Salvatoris nostri, secundum quod Verbum caro factum est, et de dispersione Iudaeorum per omnes gentes, sicut fuerat prophetatum. An ante tempora christiana aliqui fuerint extra Israeliticum genus, qui ad caelestis civitatis consortium pertinerent. Prophetiam Aggaei, qua dixit maiorem futuram gloriam domus Dei, quam primum fuisset, non in reaedificatione templi, sed in Ecclesia Christi esse completam. De indiscreta multiplicatione Ecclesiae, qua in hoc saeculo multi reprobi miscentur electis. De praedicatione Evangelii, quae per passiones praedicantium clarior et potentior facta est. Quod etiam per haereticorum dissensiones fides catholica roboretur. An credendum sit, quod quidam putant, impletis decem persecutionibus, quae fuerunt, nullam iam superesse praeter undecimam, quae in ipso Antichristi tempore sit futura. De tempore novissimae persecutionis nulli hominum revelato. De stultissimo mendacio paganorum, quo christianam religionem non ultra trecentos sexaginta quinque annos mansuram esse finxerunt.
SAŽETAK
583
O rođenju našeg Spasitelja, pri kojem je Riječ postala put, i o rasprše- 46. nosti Zidova među sve narode, kako i bijaše prorečeno. Da li prije kršćanskoga doba postojahu neki izvan izraelskoga roda 47. koji su pripadali zajednici nebeskoga grada? Hagajevo proroštvo, u kojem reče kako će buduća slava doma Božjeg 48. biti veća nego što bijaše prvotno, nije se ispunilo u obnovi hrama, nego u Kristovoj Crkvi. O mješovitoj umnozbi Crkve, pri čemu se na ovome svijetu uz izabra- 49. nike nalaze i mnogi odbačenici. O propovijedanju evanđelja, što postade slavnije i moćnije po mukama 50. svojih propovjednika. Kako je katolička vjera osnažena čak i samim razmiricama krivovjera- 51. ca. Treba li vjerovati, kao što neki misle, da pošto se ispunilo deset prošlih 52. progona, više ih neće biti osim onoga jedanaestoga, koji će biti u doba Antikrista. O vremenu posljednjega progona, koje nije otkriveno ni jednomu čo- 53. vjeku. O najglupljoj laži pogana, kojom izmisliše kako kršćanska vjera neće 54. trajati više od tri stotine šezdeset i pet godina.
OSAMNAESTA
LIBER DECIMUS OCTAVUS DUAE CIVITATES COMPARANTUR IN PROCURSU RERUM GESTARUM
Duae civitates in procursu temporum comparantur [1-26] PL559-CC592 staTint 1111 d
g
e
cc 593
PL560
Quae sint utilitates et cupiditates terrenae civitatis.
KNJIGA
USPOREĐIVANJE DVIJU DRŽAVA TIJEKOM POVIJESTI
Dvije države kroz povijest [1-26]
1. De civitatum duarum, quarum Dei una, saeculi huius est al' * ^ '
1. Obećao sam kako ću pisati o podrijetlu, razvoju te određenim svrhama dvaju gradova - od kojih je jedan grad Božji, a drugi ovoga svijeta, i prvi hodočasti u ovome drugome, koliko se tiče ljudskoga roda; pošto sam prvo (onoliko koliko mi je pomogla Božja milost) pobio neprijatelje grada Božjega, koji utemeljitelju njegovu, Kristu, pretpostavljaju svoje bogove i mržnjom što je po njih same najpogubnija okrutno zavide kršćanima, to sam obavio u prvih deset knjiga. O d toga svojega trodijelnoga obećanja, koje sam upravo spomenuo, u četiri knjige nakon tih deset obradio sam podrijetlo oba grada, a zatim u jednoj knjizi razvoj od prvog čovjeka sve do Potopa, što je petnaesta knjiga ovoga dijela, i nakon toga sve do Abrahama oba su se grada razvijala u ovoj našoj raspravi kao i u samome vremenu. N u od oca Abrahama sve do doba izraelskih kraljeva, gdje završismo šesnaestu knjigu, i odatle sve do dolaska samoga Spasitelja u puti (do čega je stigla sedamnaesta knjiga) čini se da je moje pero pratilo samo grad Božji; pa ipak on se nije razvijao sam u ovome svijetu, nego su naravno oba grada u ljudskome rodu, kao od početka, zajedno u svo jem razvoju prolazili različita vremena. To sam pak zbog toga učinio kako bi se prvo jasnije - bez prekida suprotnoga grada - pokazao razvoj Božjega grada, od vremena kad stadoše bivati bjelodanija B o žja obećanja, pa sve do njegova rođenja od Djevice, u kojem je ispu njeno ono što prvo bijaše obećano; iako sve do objave Novoga zavjeta taj se grad nije razvijao u svjetlosti, nego u sjeni. Sada dakle vidim, kako treba naknaditi ono što sam propustio te ocrtati, onoliko koliko se bude činilo potrebnim, kako se od Abrahamova doba razvijao i drugi grad, da bi ih čitatelji obrativši pozornost mogli usporediti.
2. 1. Societas igitur usquequaque mortalium diffusa per terras et in locorum quantislibet diversitatibus unius tamen eiusdemque na turae quadam communione devincta utilitates et cupiditates suas quibusque sectantibus, dum i d quod appetitur aut nemini aut non omnibus sufficit, quia non est idipsum, adversus se ipsam plerum-
2. 1. Dakle, društvo smrtnika, rašireno svugdje po zemljama i u bilo kako različitim mjestima, ipak je povezano nekakvim zajedni štvom na temelju iste naravi, iako svaka skupina slijedi vlastite pro bitke i žudnje; a pri tome ono čemu se žudi ne zadovoljava svakoga (ili možda nikoga), jer svi ne teže istomu, pa je tako ljudsko društvo
t e r a
n
u
a
3
e s t
u a n t u m
ac
b
nunc add.
M.
o s
događajima v
s
p
^^
su pretresani u
j*dL^£st knjiga
O kraljevima i vremenima zemaljskoga grada, kojima odgovaraju vremena svetih računana od Abrahamova rođenja.
586
DECIV. DEI
18,
2,1 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
2,2
587
2,2
većinom podijeljeno protiv sebe sama, te jedan dio koji je snažniji tlači drugi. I pobijeđeni dio podvrgava se pobjeditelju, pretpostavlja jući naime i moći i samoj slobodi bilo kakav mir i opstanak, tako te se uvijek uvelike čudilo onima što su više voljeli izginuti negoli robo vati. Jer u gotovo svima narodima glas naravi se nekako tako oglasi da oni koji su pretrpjeli poraz više vole podvrgnuti se pobjednicima negoli ratnim razaranjem biti posve uništeni. Otuda se događa - i to ne bez promisli Boga, u čijoj je moći odluka da se netko ratom pod jarmi ili da podjarmljuje - te neki puci stekoše vladavine, dok se drugi podvrgnuše tuđoj vladavini. A l i među mnogim kraljevstvima zemalja, na koja je po zemaljskome probitku ili požudi podijeljeno društvo - koje općim imenom nazivamo gradom ovoga svijeta - opa žamo kako su dva kraljevstva slavom uvelike nadmašila sva ostala, prvo ono asirsko, a zatim rimsko, između sebe isto tako razlučena vremenski kao i raspoređena prostorno. Jer kao što se jedno uzdignulo prije a drugo poslije, tako i jedno na istoku, a drugo na zapadu; i napokon, nakon kraja jednoga slijedio je početak drugoga. A o osta lim kraljevstvima i kraljevima govorio bih samo kao o njihovim pri vjescima.
2. 2. Ninus ergo iam secundus rex erat Assyriorum, qui patri suo Belo successerat, regni illius primo regi, quando in terra Chaldaeo rum natus est Abra/ham . Erat etiam tempore illo regnum Sicyoniorum admodum parvum, a quo ille undecumque doctissimus Marcus Varro scribens de gente populi Ro/mani, velut antiquo tempore, exorsus est. Ab his enim Sicyoniorum regibus ad Athenienses perve nit, a quibus ad Latinos, inde ad Romanos . Sed ante conditam Romam in comparatione regni Assyriorum perexigua ista memorantur; quamvis Athenienses in Graecia plurimum claruisse fateatur etiam Sallustius Romanus historicus; plus tamen fama quam re ipsa. Nam loquens de illis: Atheniensium, inquit, res gestae, sicuti ego existimo, satis amplae magnificaeque fuere; verum aliquanto minores tamen, quam jama jeruntur. Sed quia provenere ibi scriptorum magna ingenia, per terrarum orbem Atheniensium jacta pro maximis celebrantur. Ita eorum qui jecere virtus tanta habetur, quantum eam verbis potuere extollere praeelara ingenia . Accedit huic civitati non parva etiam ex litteris et philosophis gloria, quod ibi potissimum talia studia viguerunt. Nam quantum attinet ad imperium, nullum maius pri-
2. Dakle, N i n već vladaše kao drugi kralj Asiraca, naslijedivši svo jega oca Bela, prvog vladara toga kraljevstva, kad se Abraham rodio u zemlji Kaldejaca. U to je doba postojalo i kraljevstvo Sikiona , veoma maleno, od kojega je ipak, zbog njegove starine, započeo onaj najučeniji Marko Varon pišući O rodu rimskoga puka . O d tih kra ljeva Sikiona Varon stiže do Atenjana, a od njih do Latina te do Rimljana. N u ona kraljevstva koja spominje prije osnutka Rima doi sta su sićušna u usporedbi s kraljevstvom Asiraca; pa iako i rimski povjesnik Salustije iznosi kako Atenjani bijahu najslavniji u Grčkoj, ipak više po glasovitosti negoli samim djelima. Govoreći o njima on kaže: »Kako ja cijenim, postignuća Atenjana bijahu dostatno i velika i slavna, pa ipak nešto manja nego što se o njima razglasuje. A l i kako odatle potekoše pisci goleme nadarenosti, stadoše se djela Atenjana diljem svijeta slaviti kao najveća. Tako se misli kako je vrlina onih koji su djelovali odgovarala presjajnim duhovima koji su je mogli rije čima uznositi.« Tako taj grad steče ne malenu slavu od književnosti i svojih filozofa, jer su se takva umijeća tu veoma snažno razvijala. Što se pak tiče vladavine, ona u prvo doba nigdje ne bijaše veća nego
2
c
3
CC 594
2,1 -
que dividitur, et pars partem, quae praevalet, opprimit. Victrici enim victa succumbit, dominationi scilicet vel etiam libertati qualemcumque pacem praeferens ac salutem , ita ut magnae fuerint admiratio ni, qui perire quam servire maluerunt . Nam in omnibus fere genti bus quodammodo vox naturae ista personuit, ut subiugari victoribus mallent, quibus contigit vinci, quam bellica omnifariam vastatione deleri. Hine factum est, ut non sine Dei providentia, in cuius potesta te est, ut quisque bello aut subiugetur aut subiuget, quidam essent regnis praediti, quidam regnantibus subditi. Sed inter plurima regna terrarum, in quae terrenae utilitatis vel cupiditatis est divisa socie tas (quam civitatem mundi huius universali vocabulo nuncupamus), duo regna cernimus longe ceteris provenisse clariora, Assyriorum primum, deinde Romanorum, ut temporibus, ita locis inter se ordinata atque distineta. Nam quomodo illud prius, hoc posterius: eo modo illud in Oriente, hoc in Occidente surrexit; denique in illius fine huius initium confestim fuit . Regna cetera ceterosque reges velut appendices istorum dixerim. l
Duo regna Babyloniae et Romae p r a e m i nent.
18,
4
d
5
6
c
d
omnifaria aliqui mss.; ad om. CC.
Cf. V. V. V. Cf. Cf.
1
2
3
4
edd.
L U C A N U S , Phars. 4, 577 ss. 1, 15-26. infra 18, 27. supra 16, 17; cf. E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 259. V A R R O , De gente pop. rom. (fragm. ine.) S A L L U S T I U S , De con. Catil. 8, 2-4.
1
V i d i O Božjoj državi, 4,6; 16,17. Poput drevnih izvora, na koje se Augustin osla njao, i ovdje se brkaju obavijesti o Asiriji i Babiloniji. Sikion je u rano doba ovisio o Argosu. Stekao je samostalnost i ugled pod svojim vladarima u V I I i V I st. pr. K r . Popisi tih drevnih vladara pribavili su mu ugled sličan onome Mikene i Argosa u herojsko doba. Bijaše istaknut i u Ahajskom svezu u III st. Riječ je o Varonovu djelu De gente populi Romani, koje je sačuvano u odlomcima. Salustije, Katilina, 8,7. (Doslovan prijevod). 2
3 4
588
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
2,2-2,3
2,3
589
u Asiraca, niti se pak igdje prostiraše tako nadugo i naširoko, jer se kaže kako kralj N i n , Belov sin, bijaše pokorio cijelu Aziju, sve do granica Libije, što se naziva trećinom cijeloga svijeta, ali je prema veličini kao njegova polovica. Jedino ne bijaše pokorio Indijce u istoč nim dijelovima, na koje je dočim - pošto bijaše umro - zaratila nje gova supruga Semiramida. Tako se dogodilo te su se svi puci i kraljevi koliko ih bijaše u tim zemljama podvrgavali kraljevstvu Asiraca i izvr šavahu sve što su im oni nalagali.
2. 3 . Quando ergo natus est Abraham, secundi reges erant apud Assyrios Ninus, apud Sicyonios Europs; primi autem illic Belus, hic Aegialeus fuerunt. Cum vero egresso Abraham de Babylonia promi sit ei Deus ex illo magnam gentem futuram / et in eius semine om nium gentium benedictionem, Assyrii quartum regem habebant, Sicyonii quintum; apud illos enim regnabat filius N i n i post matrem Samiramidem , quae ab illo interfecta perhibetur, ausa filium mater incestare concubitu . Hane putant nonnulli / condidisse Babylonem, quam quidem potuit instaurare . Quando autem vel quomodo condi ta fuerit, in sexto decimo libro d i x i m u s . Filium porro Nini et Samiramidis, qui matri successit in regnum, quidam etiam ipsum Ninum, quidam vero derivato a patre vocabulo Ninyan vocant . Sicyoniorum autem regnum tune tenebat Telxion. Quo regnante usque adeo ibi mitia et laeta tempora fuerunt, ut eum defunetum velut deum colerent sacrificando et ludos celebrando, quos ei primitus institutos ferunt.
3. Dakle, kad je rođen Abraham, vladahu po lozi drugi kraljevi, N i n u Asiraca i Europs u Sikionu; naime, prvi u jednih bijaše B e l , a u drugih Egialej. A pošto Abraham bijaše otišao iz Babilonije i Bog mu obećao kako će od njega poteći veliki narod te da će se u njegovu sjemenu blagoslivljati svi narodi, u Asiraca je već bio četvrti, a u Sikionu peti kralj. Jer u prvih vladaše Ninov sin, nakon smrti svoje majke Semiramide, o kojoj se govori kako ju je sam ubio, jer se ona majka drznula okaljati njega sina rodoskvrnim sulogom. Neki misle kako je ona i utemeljila Babilon, koji je zaista mogla obnoviti. Među tim, u šesnaestoj knjizi rekosmo kad je i kako je osnovan. I dalje, sina Nina i Semiramide, koji je u kraljevstvu naslijedio majku, jedni nazivaju N i n , a drugi Ninja, imenom izvedenim prema očevu. Dočim u Sikionu tada vladaše Telksion. Z a njegove vladavine bijahu tako mirna i sretna vremena te su ga nakon smrti štovali kao boga, prinoseći mu žrtve i slaveći ga svečanim igrama, koje su prvotno i ustanov ljene njemu u čast.
8
e
9
f
10
PL 562
2,2 -
mis temporibus quam Assyriorum fuit, nec tam longe lateque diffusum, quippe ubi Ninus rex, Beli filius, universam Asiam, quae totius orbis ad numerum partium tertia dicitur, ad magnitudinem vero dimidia reperitur, usque ad Libyae fines subegisse traditur . Soliš quippe Indis in partibus Orientis non dominabatur, quos tamen eo defuncto Samiramis uxor eius est aggressa bellando . Ita factum est, ut, quicumque in illis terris populi sive reges erant, Assyriorum re gno dicionique parerent et quidquid imperaretur efficerent. Abra ham igitur in eo regno apud Chaldaeos N i n i temporibus natus est. Sed quoniam res Graecae multo sunt nobis quam Assyriae notiores, et per Graecos ad Latinos ac deinde ad Romanos, qui etiam ipsi La tini sunt, temporum seriem deduxerunt qui gentem populi Romani in originis eius antiquitate rimati sunt: ob hoc debemus, ubi opus est, Assyrios nominare reges, ut appareat quemadmodum Babylonia, quasi prima Roma, cum peregrina in hoc mundo Dei civitate procurrat; res autem, quas propter comparationem civitatis utriusque, ter renae scilicet et caelestis, huic operi oportet inserere, magis ex Graecis et Latinis, ubi et ipsa Roma quasi secunda Babylonia est , debe mus assumere. 7
Qui fuerint re ges apud Assyrios et Sicyo nios tempore Abrahae. CC 595
18,
n
12
13
e
f
7
8
9
1 0
1 2
1 3
5
memorare M. Semiramidem M.
V . infra 1 8 , 2 2 et supra 4 , 6 ; 1 6 , 1 7 ; cf. D l O D O R U S , Bibl. 2 , 1, 7 - 1 0 ; 2 , 5 , 3 ; P A O L U S O R O S I U S , Hist. 1, 4 , 1-3. C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 . C f . A p o c 1 4 , 8. C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 ; P A O L U S O R O S I U S , Hist., 1, 4 ,
1 1
Dakle, Abraham je rođen u tome kraljevstvu među Kaldejcima, u doba Ninovo. N u , budući da je nama mnogo poznatija grčka negoli asirska povijest, i oni koji su istraživali drevne početke rimskoga puka slijeđahu vremenski niz preko Grka do Latina, a odatle do Rimljana, koji su i sami Latini; zbog toga gdje je god potrebno moramo navesti asirske kraljeve, da se pokaže kako se Babilonija - kao prvi R i m razvijala u ovome svijetu, uz grad Božji na svojem hodočašću. Među tim, one primjere koje moramo unositi u ovo djelo, a radi usporedbe obaju gradova (to jest zemaljskoga i nebeskoga), moramo više uzi mati od Grka i Latina, gdje je i sam R i m kao drugi Babilon.
7.
C f . OVTDIUS, Metom. 4 , 5 7 - 5 8 ; D l O D O R U S , Bibl. 2 , 9 ; EUSEBIUS, Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 ; P A O L U S OROSIUS, Hist. 2 , 2 , 1. V . supra 1 6 , 4 . C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 4 , 1; 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 3 . 4 6 ; D I O D O R U S , Bibl 2 , 7 , 1.
V i d i O Božjoj državi, 16,4.
590 Qui fuerint re ges ab Abra ham ad Iacob.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 3
D E CIV. D E I
3. Huius temporibus etiam Isaac ex promissione Dei natus est centenario patri filius Abrahae de Sarra coniuge, quae sterilis et anus iam spem prolis amiserat. Tune et Assyriis quintus erat rex Arrius. Ipsi vero Isaac sexagenario nati sunt gemini, Esau et Iacob, quos ei Rebecca uxor peperit, avo eorum Abraham adhuc vivente et centum sexaginta aetatis annos agente, qui expletis centum septua ginta quinque defunetus est, regnantibus apud Assyrios Xerse illo antiquiore, qui etiam Baleus vocabatur, et apud Sicyonios Thuriaco, quem quidam Thurimachum scribunt, septimis regibus. Regnum au tem Argivorum simul cum Abrahae nepotibus ortum est, ubi primus regnavit Inachus. Sane, quod praetereundum non fuit, etiam apud sepulerum septimi sui regis Thuriaci sacrificare Sicyonios solere Varro refert . Regnantibus porro octavis regibus, Armamitre Assyriorum, Sicyoniorum Leucippo et primo Argivorum Inacho, Deus lo cutus est ad Isaac atque ipsi quoque eadem, quae patri eius, duo illa promisit, semini scilicet eius terram Chanaan et in eius semine benedictionem cunetarum gentium. Haec ipsa promissa sunt etiam filio eius, nepoti Abrahae, qui est appellatus primo Iacob, post Israel, cum iam Belocus rex nonus Assyriae et Phoroneus Inachi filius secundus regnaret Argivis, Leucippo adhuc apud Sicyonios permanente. His temporibus Graecia sub Phoroneo Argolico rege legum et iudiciorum quibusdam / clarior facta est institutis. Phegous tamen frater huius Phoronei iunior cum esset mortuus, ad eius sepulerum templum est constitutum, in quo coleretur ut Deus et ei boves immolarentur. Credo honore tanto ideo dignum putarunt, quia in regni sui parte (pater quippe loca ambobus distribuerat, in quibus eo vivente regnarent) iste sacella constituerat ad colendos deos et docuerat observari tempora per menses atque annos, quid eorum / quatenus metirentur atque numerarent. Haec in eo nova mirantes rudes adhuc homines morte obita deum esse factum sive opinati sunt sive voluerunt. N a m et Io filia Inachi fuisse perhibetur, quae postea Isis appellata ut magna dea culta est in Aegypto; quamvis alii scribant eam ex Aethiopia i n Aegyptum venisse reginam, et quod late iusteque imperaverit eisque multa commoda et litteras instituerit, hunc honorem i l l i habitum esse divinum, posteaquam ibi mortua est, et tantum ho norem, ut capitali crimine reus fieret, si quis eam fuisse hominem diceret . 14
15
g
CC596
PL563
16
s Assyriis M.
1 4
1 5
1 6
C f . V A R R O , De gente pop. rom., fragm. 11. C f . G e n 26, 3-5. C f . H E R O D O T U S , Hist. 1, 2; D l O D O R U S , Bibl. Chron.: P L 27, 287 (a. 498 ab A b r a h a m ) .
1, 24, 8: EUSEBIUS,
18,
3
591
3. U njegovo doba prema Božjem obećanju rođen je i Izak stogo dišnjemu ocu Abrahamu i njegovoj supruzi Sari, koja kao jalova i stara bijaše izgubila svaku nadu u porod. Tada i u Asiraca vladaše peti kralj Arije. A samomu šezdesetogodišnjemu Izaku rođeni su bli zanci Ezav i Jakov, koje mu je rodila supruga Rebeka, dok djed Abraham još življaše u starosti od stotinu i šezdeset godina, i koji je umro navršivši stotinu sedamdeset i pet godina, kad u Asiraca vladaše Kserkso Stariji, zvan također i Belej, a u Sikionu Turijako (kojega ime neki pišu i Turimah), i to kao njihovi sedmi kraljevi. Dočim kra ljevstvo Argivaca nastade istodobno kad i Abrahamovi unuci. T u prvi vladaše Inah. Varon izjavljuje (a ovo doista ne bi trebalo mimoići) kako su u Sikionu prinosili žrtve na grobu svojega sedmoga kralja Turijaka. I dalje, za vladavine osmih kraljeva, Armamitre u Asiraca te Leukipa u Sikionu, te prvoga kralja Argivaca, Inaha, - Bog je govorio Izaku pa je i njemu, kao i njegovu ocu, obećao ono isto dvoje, naime: zemlju Kanaan i blagoslov svih naroda u njegovu sje menu. A isto je to obećano i njegovu sinu, Abrahamovu unuku (koji se prvo zvao Jakov, a zatim Izrael), kad je Belok kao deveti kralj vladao u Asiriji, a Inahov sin Foronej kao drugi vladar Argivaca, dok Leukip još i tada vladaše u Sikionu. U to je vrijeme Grčka stekla veći glas po ustanovama stanovitih za kona i sudišta a za vladavine Foronej a, kralja Argolide. Međutim, kad je umro Fego, mlađi brat toga Foronej a, na njegovu je grobu podignut hram, u kojem je štovan kao bog i žrtvovana su mu goveda. Mislim kako su njega smatrali dostojnim tolike časti, jer u svojem dijelu kraljevstva - budući da im otac obojici bijaše dodijelio područ ja, u kojima bi vladali već za njegova života - on je ustanovio svetišta radi štovanja bogova, i naučio ljude bilježiti vrijeme po mjesecima i godinama, naputivši ih kolikom mjerom treba mjeriti i dokle brojati. Čudeći se tima novinama, još neupućeni ljudi, nakon njegove smrti, ili povjerovaše ili pak ushtjedoše da taj postane bog. Priča se naime kako i Io bijaše Inahova kći, koja poslije bi nazvana Izidom i štovala se u Egiptu kao velika božica; iako drugi pišu kako je ona kao kraljica iz Etiopije došla u Egipat, te kako je veoma široko i pravedno vladala i ustanovila mnoge korisne običaje uz umijeće pisma, pa pošto je tu umrla, pridadoše joj božansku čast, i to toliku čast, da bi smrtnom kaznom bio osuđen onaj tko bi kazao kako je ona puko ljudsko biće.
Koji kraljevi vladahu u Asiraca i u Sikionu kad je prema obećanju stogodišnjaku Abrahamu rođen Izak, ili samomu šezdesetogodišnjaku Izaku blizanci Ezav i Jakov od Rebeke.
O DRŽAVI BOŽJOJ
592 Quando Iacob et ioseph m Aegyptum vene-
DECIV. DEI
18,
Qui dei colerentur m Ae-
PL 564
593
4-5
putaverunt fuisse hominem, qui in suis posuerunt scriptis alterum nomen), cum rex Argivorum tertius Apis esset, mortuus est Isaac annorum centum octoginta et reliquit geminos suos annorum cen tum et viginti; quorum minor Iacob pertinens ad civitatem Dei, de qua scribimus, maiore utique reprobato, habebat duodecim filios, quorum illum, qui vocabatur Ioseph, mercatoribus in Aegyptum transeuntibus fratres adhuc Isaac avo eorum vivente vendiderant. Stetit autem ante Pharaonem Ioseph, quando ex humilitate, quam pertulit, sublimatus est, cum triginta esset annorum; quoniam somnia regis divine interpretatus praenuntiavit septem ubertatis annos futuros, quorum abundantiam praepollentem consequentes alii sep tem steriles fuerant consumpturi, et ob hoc eum rex praefecerat Aegypto de carcere liberatum, quo eum coniecerat integritas castitatis, quam fortiter servans male amanti dominae et male credulo domino mentiturae veste etiam derelicta de manibus attrahentis aufugiens non consensit ad stuprum . Secundo autem anno septem annorum sterilium Iacob in Aegyptum cum suis omnibus venit ad filium, agens annos centum et triginta, sicut / interroganti regi ipse respondit , cum Ioseph ageret triginta et novem, ad triginta scilicet, quos agebat, quando a rege honoratus est, additis septem ubertatis et duobus famis.
4. K a d je vladao deseti kralj Asiraca, Balej, i deveti kralj Sikiona, Mesap, kojega neki nazivaju i Cefis - ako zaista bijaše posrijedi čovjek dvaju imena i ako ti koji navode i drugo ime nisu pobrkali jednoga s nekim drugim - i kada Apis bijaše treći kralj u Argivaca, Izak je umro u stotinu i osamdesetoj godini, ostavivši svoje blizance stare stotinu i dvadeset godina; mlađi od njih, Jakov, pripadaše gradu Božjemu (o kojemu i pišemo), pošto je stariji bio odbačen. O n je imao dvanaest sinova, od kojih su onoga koji se zvao Josip braća prodala trgovcima što su putovali u Egipat, još za života njihova djeda Izaka. K a d Josipu bijaše trideset godina, stajao je pred faraonom, podignut iz poniženja koje je pretrpio ; jer, objasnivši uz božansku pomoć kraljeve snove, pretkazao je sedam godina obilja što će doći, a koje će opet preobilje potrošiti slijedećih sedam gladnih godina. Zbog toga ga je kralj postavio nad svu zemlju egipatsku, oslobodivši ga iz tamnice koje bijaše dopao zbog svoje neokaljane čednosti, kad ono čvrsto je braneći ne htjede pristati na preljub, pobjegavši od na zlo zaljubljene gospodarice (koja će slagati svojem na zlo lakovjernu gospodaru), pri čemu je čak ostavio ogrtač u njezinim rukama dok ga je zadržavala. A u drugoj od onih sedam gladnih godina i sam Jakov, sa svima svojima, dođe sinu u Egipat, a u dobi od stotinu i trideset godina, kao što je sam odgovorio kad je kralj upitao , dok Josipu tada bijaše trideset i deveta, to jest kad se na onih trideset, koliko je imao kad mu je kralj podijelio čast, dodadne sedam godina obilja i dvije godine gladi.
His temporibus rex Argivorum Apis navibus transvectus in Aegyptum, cum ibi mortuus fuisset, factus est Serapis omnium maximus Aegyptiorum deus. Nominis autem huius, cur non Apis etiam post mortem, sed Serapis appellatus sit, facillimam rationem Varro reddidit. Quia enim arca, in qua mortuus ponitur, quod omnes iam sarcophagum vocant, OOQOS dicitur graece, et ibi eum venerari sepultum coeperant, priusquam templum eius esset extructum: velut Solros et Apis Sorapis primo, deinde una littera, ut fieri assolet, commutata Serapis dictus est. Et constitutum est etiam de illo, ut, quisquis eum hominem fuisse dixisset, capitalem penderet poenam. Et quoniam fere in omnibus templis, ubi colebantur Isis et Serapis, erat etiam simulacrum, quod digito labiis impresso admonere videretur, ut silentium fieret: hoc significare idem Varro existimat, ut homines eos fuisse taceretur. Ille autem bos, quem mirabili vanitate decepta Aegyptus in eius honorem deliciis affluentibus alebat, quoniam eum sine sarcophago vivum venerabantur, Apis, non Serapis vocaba tur. Quo bove mortuo quoniam quaerebatur et reperiebatur vitulus
5. U to doba kralj Argivaca Apis otplovi s brodovljem u Egipat, te kad je tu umro, postade Serapis, najveći bog svih Egipćana . A Varon navodi najjednostavnije objašnjenje samoga toga imena, naime zašto nakon smrti nije nazivan Apis, nego Serapis. Jer, onaj lijes u koji se mrtvac polaže, i koji sada svi nazivaju sarcophagus, grčki se zove oojtog, te kad je tu pokopan stadoše ga štovati, prije nego što je podignut njegov hram, i tako je prvo nazvan Sorapis, to jest od soros i Apis, a zatim pošto je - kao što se obično događa - jedno slovo izmijenjeno, nazvan je Serapis. A bijaše naređeno i o njemu da tko god bi rekao kako on bijaše čovjek da se kazni smrtnom kaznom. I budući u gotovo svim hramovima gdje se štovahu Izida i Serapis, nalazio se kip koji se činilo da nalaže šutnju (s prstom pritisnutim na usne), Varon misli kako to označuje isto, da se šuti o tome kako ti bijahu ljudi. Dočim onaj bik (kojega je, začudnom ludošću obmanut, Egipat častio i hranio obilatim slasticama) zvan je Apis, a ne Serapis, jer su ga štovali živoga, bez sarkofaga. Jer pošto bi taj bik uginuo, tražili su i nalazili tele iste boje (to jest koje je slično označeno stano-
Regnantibus Assyriorum decimo rege Baleo et Sicyoniorum n o Messapo, qui etiam Cephisos a quibusdam traditur (si tamen 4.
n 0
h
o
m
o
^
^
&
c
^
p
Q
t
i
u
s
a
l
t
e
m
m
^
17
CC 597
18,
4-5
18
5.
h
h
afluentibus
1 8
1 9
1
Post 41,46. Post 47,9.
rom. fragm. 13.
a
i
S m a
2
CC.
C f . G e n 39, 7 - 41, 46. C f . G e n 47, 7-9. C f . V A R R O , De gente pop.
dobu Jakova
0
1
1
1 7
o
j sfpa.
Serapis je helensko-egipatsko božanstvo, glavno božanstvo u Aleksandriji. Etimo logija koja se ovdje navodi preuzeta je od Varona, a Plutarh je odbacuje i tumači kao spoj imena Osiris i Apis. Sam kult Serapisa uveo je Ptolomej I, kako bi ujedinio miješano pučanstvo u Aleksandriji.
o
Apisu, kralju
kJjtgaTu Egipcani pod imenom božanskom^ čašću,
594
D E CIV. D E I
18,
5-8
O DRŽAVI BOŽJOJ
coloris eiusdem, hoc est albis quibusdam maculis similiter insignitus, mirum quiddam et divinitus sibi procuratum esse credebant . Non enim magnum erat daemonibus ad eos decipiendos phantasiam tališ tauri, quam sola cerneret, ostentare vaccae concipienti atque praegnanti, unde libido matris attraheret, quod in eius fetu iam corporaliter appareret; sicut Iacob de virgis variatis, ut oves et caprae variae nascerentur, effecit . Quod enim homines coloribus et corpo ribus veris, hoc daemones figuris fictis facillime possunt animalibus concipientibus exhibere. 19
20
Quod fuerit Argivorum re gnum tempore Iacob.
6. Apis ergo rex, non Aegyptiorum, sed Argivorum, mortuus est in Aegypto. Huic filius Argus successit in regnum, ex cuius nomine et Argi et ex hoc Argivi appellati sunt; superioribus autem regibus nondum vel locus vel gens habebat hoc nomen. Hoc regnante apud Argivos et apud Sicyonios Erato, apud / Assyrios vero adhuc manente Baleo mortuus est Iacob in Aegypto annorum centum quadraginta septem, cum moriturus filios suos et nepotes ex Ioseph benedixisset Christumque apertissime prophetasset, dicens in benedictione Iu 1
CC 598
dae: Non deficiet princeps ex luda et dux de femoribus veniant quae reposita sunt ei; et ipse exspectatio gentium
eius,
donec
21
. Regnante Argo suis coepit uti frugibus Graecia et habere segetes in agricultura, delatis aliunde seminibus. Argus quoque post obitum deus haberi coepit, templo et sacrificiis honoratus. Qui honor eo regnante ante illum delatus est homini privato et fulminato cuidam Homogyro, eo quod primus ad aratrum boves iunxerit.
Quae fuerint regna post m o r t e m Io seph...
7. Regnantibus Assyriorum duodecimo Mamytho et undecimo Sicyoniorum Plemmeo et Argis adhuc / manente Argo mortuus est Io seph in Aegypto annorum centum decem . Post cuius mortem po pulus Dei mirabiliter crescens mansit in Aegypto centum quadraginta quinque annos, tranquille prius, donec morerentur quibus Ioseph notus fuit; deinde quia invidebatur incrementis eius erantque suspecta: quousque inde liberaretur, persecutionibus (inter quas ta men divinitus fecundata multiplicatione crescebat) et laboribus premebatur intolerabilis servitutis . In Assyria vero et Graecia per idem tempus regna eadem permanebant.
595
5-8
vitim bijelim pjegama), vjerujući kako im je ono pribavljeno kao čudo i božanskim načinom. Naime, uopće ne bijaše teško zlodusima, koji su ih nakanili obmanuti, da onoj kravi što je začela i zanijela pokažu prikazu takvoga bika (koju bi ona sama opazila), kako bi otuda mate rina želja navukla da se dotična obilježja i tjelesno pojave u njezinu teletu; upravo kao što je Jakov ispruganim prućem postigao te su koze i ovce okozile i ojanjile šarene kozliće i janjad. Jer ono što ljudi čine zbiljskim bojama i tijelima, to zlodusi mogu veoma lako i lažnim prikazama postići kod životinja u vrijeme začeća. 2
6. Dakle, Apis, koji bijaše kralj Argivaca, a ne Egipćana, umro je u Egiptu. Njega je na prijestolju naslijedio sin A r g , po kojega je imenu sam narod nazvan Argijci i Argivci, dok pod prijašnjim kralje vima ni zemlja ni puk ne imadijahu toga imena. D o k taj vladaše u Argivaca, a Erat u Sikionu i Balej još uvijek u Asiraca, Jakov je umro u Egiptu u dobi od stotinu četrdeset i sedam godina; i kad je, prije nego što će umrijeti, blagoslovio svoje sinove i unuke od Josipa, najjasnije je prorekao o Kristu, govoreći pri blagoslovu Jude: »Neće uzmanjkati vladara iz Jude, ni vode od bedara njegovih, dok ne dođu one stvari što su za njega pripravljene; a sam je iščekivanje naroda.« Z a vladavine Arga Grčka se stala hraniti vlastitim žitom te obrađivati vlastita polja, dobavivši sjemenje iz tuđine. Arga nakon smrti stadoše smatrati božanstvom, počastivši ga hramom i žrtvama. N u dok je još on vladao, ta čast bijaše podijeljena nekomu čovjeku zasebniku pogo đenu gromom, nekom Homogiru, koji bijaše prvi upregnuo volove u plug.
Tko je vladao u Argivaca i Asiraca kad je Jakov umro u Egiptu.
7. D o k je u Asiraca vladao Mamit kao dvanaesti kralj a u Si kionu Plemej kao jedanaesti, i A r g još vladao u Argosu, u Egiptu je umro Josip u svojoj stotinu i desetoj godini. A nakon njegove smrti narod Božji, množeći se začudno, ostade u Egiptu još stotinu četrde set i pet godina, prvo mirno, sve dok ne pomriješe oni kojima Josip bijaše poznat. Nakon toga, jer njihov porast izazva mržnju i gledahu ih podozrivo, trpjeli su progone i tegobe nepodnošljiva ropstva sve dok se odatle ne izbaviše, pa ipak usred svega toga oni po Božjoj milosti bijahu plodni i broj im je rastao. A za sve to vrijeme u Asiriji i Grčkoj trajala su ista kraljevstva.
Za vladavine kojega kralja bijaše Josip umro u Egiptu.
8. Dakle, kad je u Asiraca vladao četrnaesti kralj Safar, a u Si kionu dvanaesti kralj Ortopol, a peti kralj Krijas nad Argivcima, u
U doba kojih kraljeva bijaše rođen Moj sije, i koji su se bogovi tada štovali.
1
2
1
m
22
23
... et tempore Moysis.
18,
8. Cum ergo regnaret Assyriis quartus decimus Saphrus et Sicyoniis duodecimus Orthopolis et Criasus quintus Argivis, natus est in 1
1
m
2 0
2 1
2 2
2 3
ergo add. M. Plemmaeo M. et antepon. M.
C f . G e n 30, 37-43. G e n 49, 10. C f . G e n 50, 25. C f . E x 1.
Post 30,37-39. Post 49,10. (Prijevod prema lat. predlošku). Prema Varonovu djelu O poljodjelstvu, 11,5,3.
596
DECIV. DEI
18,
8
Aegypto Moyses, per quem populus Dei de servitute Aegyptia liberatus est, in qua eum ad desiderandum sui Creatoris auxilium sic exerceri oportebat. Regnantibus memoratis regibus fuisse a quibusdam creditur Prometheus, quem propterea ferunt de luto formasse homi nes, quia optimus sapientiae doctor fuisse perhibetur; nec tamen ostenditur, qui eius temporibus fuerint sapientes. Frater eius Atlans magnus fuisse astrologus dicitur; unde occasionem fabula invenit, ut eum caelum portare confingeret; quamvis mons eius nomi ne nuncupetur, cuius altitudine potius caeli portatio in opinionem vulgi venisse videatur . Multa quoque alia ex illis i n Graecia temporibus confingi fabulosa coeperunt; sed usque / ad Cecropem regem Atheniensium, quo regnante eadem civitas etiam tale nomen acce pit , et quo regnante Deus per Moysen eduxit ex Aegypto populum suum, relati sunt in deorum numerum aliquot mortui caeca et vana consuetudine ac superstitione Graecorum. In quibus Criasi regis coniux Melantomice et Phorbas filius eorum, qui post patrem rex Argi vorum sextus fuit, et septimi regis Triopae filius Iasus et rex nonus Sthenelas sive Stheneleus sive Sthenelus, varie quippe in diversis auctoribus invenitur. His temporibus etiam Mercurius fuisse perhi betur, nepos Atlantis ex Maia filia, quod vulgatiores etiam litterae personant . Multarum autem artium peritus claruit, quas et hominibus tradidit; quo merito eum post mortem deum esse voluerunt sive etiam crediderunt. Posterior fuisse Hercules dicitur, ad ea tamen tempora pertinens Argivorum; quamvis nonnulli eum Mercurio praeferant tempore, quos falli existimo. Sed quolibet tempore nati sint, constat inter historicos graves, qui haec antiqua lit/teris mandaverunt, ambos homines fuisse, et quod mortalibus ad istam vitam commodius ducendam beneficia multa contulerint, honores ab eis meruisse divinos. Minerva vero longe his antiquior; nam temporibus Ogygi ad lacum, qui Tritonis dicitur, virginali apparuisse fertur ae tate, unde et Tritonia nuncupata est; multorum sane operum inventrix et tanto proclivius dea credita, quanto minus origo eius innotuit. Quod enim de capite loviš nata canitur, poetis et fabulis, non historiae rebusque gestis est applicandum . Quamquam Ogygus ipse quando fuerit, cuius temporibus etiam diluvium magnum factum est, non illud maximum, in ° quo nulli homines evaserunt, nisi qui in arca esse potuerunt , quod gentium nec Graeca nec Latina novit historia, sed tamen maius quam postea tempore Deucalionis fuit, in ter scriptores historiae non convenit. Nam Varro inde exorsus est n
24
cc 599
25
26
PL566
21
28
n
Atlas M. ° in om. M.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18,
2 5
2 6
2 7
2 8
Cf. E U S E B I U S , Chron.: Abraham); D l O D O R U S , Cf. E U S E B I U S , Chron.: R U S , Bibl. 1, 28, 7. Cf. V I R G I L I U S , Aen. 3, 317; H O R A T T U S , Carm. Cf. D I O D O R U S , Bibl. Chron.'. P L 27, 271 (p. Cf. G e n 6-8.
P L 27, 278, 279, 284 (332, 379 et 428 ann. ab Bibl. 3, 60, 1-2; 4, 27, 5. P L 27, 283 (460 ann. ab A b r a h a m ) ; D I O D O -
597
Egiptu se rodio Mojsije, po kojemu je narod Božji izbavljen od rop stva u Egiptu; i bijaše potrebno tako ih iskušavati kako bi zaželjeli pomoći od svojega Stvoritelja. Neki vjeruju kako je za vladavine spo menutih kraljeva živio i Prometej, o kojemu govore kako je zbog toga od gliba načinio ljude, jer bijaše najboljim učiteljem mudrosti samo što opet ne kažu koji bijahu mudraci u njegovo doba. Govore kako njegov brat Atlas bijaše veliki zvjezdoslovac; po čemu je izmi šljena priča prema kojoj on nosi nebo; dočim postoji planina njegova imena, koje se visina čini vjerojatnijim uzrokom pučkomu vjerovanju kako on pridržava nebo. U to se doba u Grčkoj stadoše izmišljati i mnoge druge bajke, sve do razdoblja atenskoga kralja Kekropsa (za čije vladavine i sam grad dobi svoje ime i za njegove vladavine Bog po Mojsiju izvede svoj narod iz Egipta), i stanovit broj smrtnika ubrojani su među bogove po slijepome i ispraznome običaju i praznovjerju u Grka. Među njima je i supruga kralja Krijasa, Melantomika i njihov sin Forbad, koji je kao šesti kralj Argivaca naslijedio svojega oca, i Ijas, sin sedmoga kralja Triopa, i deveti kralj Stenelad i l i Stenelej i l i Stenel, jer mu se ime različito navodi u različitih pisaca. Priča se kako je u to vrijeme živio i Merkur, Atlasov unuk od njegove kćeri Maje, o čemu pišu i pučkije knjige. Bijaše na glasu kao vičan mnogim umije ćima, koja je prenio ljudima; zbog te usluge nakon njegove smrti oni ushtjedoše da bude bogom ili čak i povjerovaše u to. Kažu kako po tonji bijaše Heraklo, koji je još pripadao razdoblju Argivaca; neki ga dočim stavljaju u doba prije Merkura, ali mislim kako se ti varaju. N u , u koje god doba bili rođeni, ozbiljni povjesnici, koji zapisaše te starine, slažu se u tome kako obojica bijahu ljudi, a budući da pružiše smrtnicima mnoge pogodnosti da udobnije žive u ovome životu, stekoše od njih božanske počasti. Minerva je opet drevnija od njih; priča se naime kako se u djevičan skoj dobi pojavila za vrijeme Ogiga kraj jezera zvanog Tritonida, te se otada i zove Tritonija; ona doista bijaše pronalazačica mnogih umi jeća, i to se lakše vjerovalo kako je božica što njezino podrijetlo bijaše manje poznato. To što se pjeva kako je rođena iz glave Jupitrove, treba pripisati pjesnicima i pričama, a ne smatrati povijesnim činjeni cama. O tome pak kad je živio Ogig, pisci povijesti se međusobno ne slažu; i u njegova doba bijaše povelik potop, ne onaj najveći (koji od ljudi nije izbjegao nitko osim onih što mogahu biti u korablji) i o kojem ništa ne zna poganska povijest, ni grčka ni latinska, ali koji ipak bijaše veći od onoga potonjeg iz Deukalionova doba. Naime, Varon u knjizi koju sam prije spomenuo , počeo je upravo odatle, i 1
2 4
8
138-141; O V T D I U S , Metam. 2, 685-707; 11, 30110, 1-8. 1, 12, 7-8; 5, 72, 13; 5, 73, 7-8; EUSEBIUS, ann. 236 ab A b r a h a m ) . 1
To jest O rodu rimskoga puka (vidi II poglavlje).
598
civ.
DE
18, 8 - 9
DEI
29
librum, cuius mentionem superius feci , et nihil sibi, ex quo perveniat ad res Romanas, proponit antiquius quam Ogygi diluvium, hoc est Ogygi factum temporibus . Nostri autem qui chronica scripserunt, prius Eusebius, post Hieronymus, qui utique praecedentes aliquos historicos in hac opinione secuti sunt, post annos amplius quam trecentos iam secundo Argivorum Phoroneo rege regnante Ogygi di luvium fuisse commemorant. Sed quolibet tempore fuerit, iam ta men Minerva tamquam dea colebatur regnante Atheniensibus Cecrope, sub quo rege etiam ipsam vel instauratam ferunt vel conditam civitatem . 30
31
CC 600 Contentio M i nervae et Neptuni fuit de Athenis...
9. N a m ut Athenae vocarentur, quod certe nomen a Minerva est, quae Graece ^k-d^vbt dicitur, hane causam Varro indicat. Cum apparuisset illic repente olivae arbor et alio loco aqua erupisset, regem prodigia ista moverunt, et misit ad Apollinem Delphicum sciscitatum quid intellegendum esset quidve faciendum. Ille respondit, quod olea Minervam significaret, unda Neptunum, et quod esset in civium po testate, ex cuius potius nomine duorum deorum, quorum illa signa essent, civitas vocaretur. Isto Cecrops oraculo aecepto cives omnes utriusque sexus (mos enim tune in eisdem locis erat, ut etiam feminae publicis consultationibus interessent) ad ferendum suffragium convocavit. Consulta igitur multitudine mares pro Neptuno, feminae pro Minerva tulere sententias, et quia una plus inventa est feminarum, Minerva vicit. T u n c Neptunus iratus marinis fluetibus exaestuantibus terras Atheniensium populatus est; quoniam spargere la tius quaslibet aquas difficile daemonibus non est. Cuius ut iracundia placa/retur, triplici supplicio dicit idem auctor ab Atheniensibus affeetas esse mulieres, ut nulla ulterius ferrent suffragia, ut nullus nascentium maternum nomen aeciperet, ut ne quis eas Athenaeas vocaret . Ita illa civitas, mater a u t nutrix liberalium doctrinarum et tot tantorumque philosophorum, qua nihil habuit Graecia clarius atque nobilius, ludificantibus daemonibus de lite deorum suorum, m a r i š et feminae, et de victoria per feminas feminae Athenas nomen accepit, et a vieto laesa ipsam vietricis victoriam punire compulsa est, plus aquas Neptuni quam Minervae arma formidans. Nam i n mulieribus, quae sic punitae sunt, et Minerva quae vicerat victa est; nec adfuit suffragatricibus suis, ut suffragiorum deinceps perdita potestate et alienatis filiis a nominibus matrum Athenaeas saltem voćari liceret et eius deae mereri vocabulum, quam viri dei vietricem fecerant ferendo suffragium. Quae et quanta hine dići possent, nisi sermo ad alia properaret! p
PL567
32
q
P tune M. q ac M.
V. Cf. Cf. V. Cf.
supra 2, 2. V A R R O , De gente pop. rom., fragm. 5. E U S E B I U S et H I E R O N I M U S , Chron. 1, 16, 1; 1, 28, 1: P L 27, 54. 126 etiam P L A T O , Timaeus 22B. V A R R O , De gente pop. rom. fragm. 7.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18,
8-9
599
ne nalazi ništa ranije od čega bi krenuo prema rimskoj povijesti od samog Ogigova potopa, to jest onoga koji se dogodio u Ogigovo do ba. Dočim našinci koji sastaviše ljetopise, prvo Euzebije a poslije Je ronim (koji su, naravno, pri tome mnijenju slijedili neke ranije povje snike) navode kako Ogigov potop bijaše preko tri stotine godina ka snije, kad je već bio vladao drugi kralj Argivaca, Foronej. N u , bilo u koje vrijeme on bio, Minerva već bijaše štovana kao božica za vlada vine Kekropove nad Atenjanima, pod kojim kraljem kažu kako sam grad bio je i h obnovljen ili utemeljen.
9. Grad se zove Atena, što svakako potječe od Minerve, koja se na grčkom zove 'Adr]va , i to je razlog koji Varon navodi. Naime, kad je ondje odjednom na jednome mjestu izraslo stablo masline, a na drugome mjestu izbila voda, ta su čudesa zbunila kralja i poslao je ljude delfijskome Apolonu da upitaju kako to treba shvatiti i što im je činiti. Odgovorio im je kako maslina označuje Minervu, a voda Neptuna, te da je u ovlasti građana odlučiti po kojem će od to dvoje božanstava (kojih su to znaci) nazvati svoj grad. Primivši proroštvo Kekrop okupi građane oba spola - bijaše tada običaj u tim mjestima da čak i ženskinje sudjeluju u javnome odlučivanju - kako bi o tome glasovah. Pošto tako predmet bi iznesen pred mnoštvo, muškarci gla sovahu za Neptuna, a žene za Minervu, i jer žene nadglasaše jednim glasom, pobijedila je Minerva. Tada je rasrđeni Neptun morskom vodom preplavio zemljišta Atenja na; jer zlodusima nije uopće teško razliti vode koliko god im se prohtjedne. A kako b i se umirila ta srdžba (isti pisac kaže), Atenjani kazniše ženskinje trostrukom kaznom: da više nikad ne glasuju, da ni jedno od rođenčadi ne primi materino ime, te da njih same nitko ne naziva Atenjankama. I tako taj grad, majka ih hraniteljica slobodnih umijeća te takvih i tolikih filozofa (od kojeg Grčka nije imala ništa ni slavnije n i poznatije), dobi svoje ime po ludoriji zloduha i prepirci svojih božanstava, muškoga i ženskoga, i to pobjedom žene po žena ma; a pošto je pogođen od pobijeđenoga, grad je bio prisiljen kazniti pobjedu pobjednice plašeći se više Neptunovih voda negoli Minervina oružja. Naime, u tim ženama - koje su tako kažnjene - poražena je i Minerva iako je pobijedila; dočim ona nije ni pritekla u pomoć svo jim glasovateljicama, jer pošto su već izgubile pravo glasovanja i si novi im bih otuđeni od materinjih imena, barem se mogla pobrinuti da se nazivaju Atenjankama i tako ponesu ime božice kojoj su svojim glasovanjem priredile pobjedu nad bogom muškarcem. Sto b i se i koliko toga o tome moglo reći, da nas rasprava ne požuruje na ostalo!
Kad je osnovan grad Atenjana, i kojim razlogom Varon obja šnjava njegovo ime.
600 ... et Martis de areopago.
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
10-11
r
Et tamen Marcus Varro non vult fabulosis adversus deos fidem adhibere figmentis, ne de maiestatis eorum dignitate indignum aliquid sentiat. Et ideo nec Areon pagon , ubi cum Atheniensibus Paulus apostolus disputavit , ex quo loco Areopagitae appellati sunt curiales urbis eiusdem, vult inde accepisse nomen, quod Mars, qui graece dicitur, cum homicidii crimine reus fieret, iudicantibus duodecim diis in / eo pago sex sententiis absolutus est; quia ubi p a r i š numeri sententiae fuissent, praeponi absolutio damnationi solebat; sed contra istam, quae multo amplius est celebrata, opinionem aliam quamdam de obscurarum notitia litterarum causam nominis huius conatur astruere, ne Areon pagon Athenienses de nomine Mar tis et pagi quasi Martis pagum nominasse credantur, in iniuriam videlicet numinum, a quibus litigia vel iudicia existimat aliena; non minus hoc, quod de Marte dicitur, falsum esse asseverans, quam i l lud quod de tribus deabus, Iunone scilicet et Minerva et Venere, quae pro malo aureo adipiscendo apud iudicem Paridem de pulchritudinis excellentia certasse narrantur et ad placandos ludis deos, qui delectantur seu veris seu falsis istis criminibus suis, inter theatricos plausus cantantur atque saltantur. Haec Varro non credit, ne deorum naturae seu moribus credat incongrua ; et tamen non fabulosam, sed historicam rationem de Athenarum vocabulo reddens tantam Neptuni et Minervae litem suis litteris inserit, de cuius nomine po tius illa civitas vocaretur, ut, cum prodigiorum ostentatione contenderent, inter eos iudicare nec Apollo consultus auderet, sed deorum iurgium finiendum, sicut memoratarum trium dearum / ad Paridem Iuppiter, ita et iste ad homines mitteret, ubi vinceret Minerva suffragiis et in poena suarum suffragatricium vinceretur, quae in adversariis suis viriš obtinere Athenas potuit, et amicas suas feminas Athenaeas habere non potuit. His temporibus, ut Varro scribit, regnante Atheniensibus Cranao, successore Cecropis, ut autem nostri Euse bius et Hieronymus, adhuc eodem Cecrope permanente, diluvium fuit, quod appellatum est Deucalionis, eo quod ipse regnabat in ea rum terrarum partibus, ubi maxime factum est. Hoc autem diluvium nequaquam ad Aegyptum atque ad eius vicina pervenit . 10.
s
33
cc 601
34
PL 568
35
Quae 8
fuerint
ad iosue
M o y s e
Eduxit ergo Moyses ex Aegypto populum Dei novissimo tempore Cecropis Atheniensium regis, cum apud Assyrios regnaret Ascatades, apud Sicyonios Marathus, apud Argivos Triopas. Educto au11.
E t tamen] A t t a m e n A r e o p a g o n M.
3 3
3 4
18,
fragm. 8.
što Varon iznosi Areop^gaTo Deukaiionovu p o t o p u
1
2
Takvim pričama Varon ne vjeruje, kako ne bi povjerovao u ono što nije primjereno naravi i l i običajima bogova; pa ipak, navodeći ne basneni nego povijesni razlog o imenu grada Atene, unosi u svoju knjigu onu veliku parbu između Neptuna i Minerve, po čijem je imenu taj grad radije nazvan, tako te - kad se njih dvoje nadmetalo u strahotnim čudesima - ni Apolon, pošto je pozvan, nije se usudio presuditi između njih, nego kako bi dokrajčio njihovu prepirku (upravo kao što Jupiter one tri spomenute božice posla Parisu), tako i on to dvoje posla ljudima, i pri tome je Minerva pobijedila glasovima, samo je i pobijeđena kažnjavanjem njezinih glasovateljica, s pomoću kojih je u Ateni mogla pobijediti svoje protivnike, muškarce, ali svojim prijate ljicama, ženama, nije mogla osigurati ime Atenjanki. U to doba, kako Varon piše, kad je Atenjanima vladao Kranaj, nasljednik Kekropsov, ili - prema našima Euzebiju i Jeronimu - dok još vladaše sam K e krops, došlo je do potopa koji je zvan Deukalionov, i to zbog toga što je on vladao onim dijelovima zemalja gdje potop bijaše najveći. N u taj potop dakako nije zahvatio Egipat ni susjedne zemlje.
11. Mojsije je dakle izveo iz Egipta narod Božji krajem vladavine Kekropsa, kralja Atenjana, kad je u Asiraca vladao Askatad, a u Sikionu Marat i Triop u Argivaca. Pošto je narod izveden, predao
1
rom.,
601
10. Pa ipak Marko Varon ne želi povjerovati u izmišljene priče protiv bogova, kako ne bi pristao na kakvo mnijenje koje je nedostojno njihova dostojanstva. Zbog toga ne želi prihvatiti ni da je Areopag (gdje je apostol Pavao raspravljao s Atenjanima, i po kojem se mjestu sudski vjećnici toga grada zovu areopagiti) dobio ime po Marsu, koji se grčki kaže Ajtng i koji kad bijaše osuđen za čovjekoubojstvo i kad mu je na tome brežuljku sudilo dvanaestero bogova, oslobođen je na temelju šest glasova - jer gdje glasovi bijahu jednako podijeljeni, običavalo se oslobađanje od optužbe pretpostaviti kazni. A l i protiv toga objašnjenja, koje je mnogo razglašenije, on nastoji iznijeti drugo tumačenje, koje potječe od njegova poznavanja nepoznatijih djela. O n neće da se vjeruje kako su Atenjani nazvali Areo pag prema Ares i pagus, kao da je 'Marsov brežuljak', što bi bila uvreda božanstava, kojima su - misli on - posve tuđe i parbe i osudbe; kaže kako nije ništa manje lažna ova priča o Marsu od one o tri božice, to jest o Junoni, Minervi i Veneri, o kojima se priča kako se natjecahu oko izvrsnosti ljepote, a za zlatnu jabuku pred sucem Parisom, o čemu se opet u kazalištu pjeva i pleše, usred pljeska, da bi se priredbama udobrovoljili bogovi, koji se zabavljaju tim svojim zlodje lima, bila ona zbiljska i l i izmišljena .
M.
C f . A e t 17, 19-34. C f . V A R R O , De gente pop.
10-11
2
Jer je ubio Halirotija (prema Apolodoru, 3,14,2). V i d i O Božjoj državi, 2,10.
U koje doba izvede Mojsije narod Božji iz Egipta, i za vladavine kojih • kraljeva umrije Jošua, koji ga je naslijedio.
602
CC 602
DE
civ.
DEI
18, 1 1 - 1 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
tem populo in monte Sina divinitus acceptam tradidit legem, quod Vetus dicitur Testamentum, quia promissiones terrenas habet, et per Iesum Christum futurum fuerat Testamentum Novum, quo regnum caelorum promitteretur. Hunc enim ordinem servari oportebat, sicut in uno quoque homine, qui in Deum proficit, id agitur, quod / ait Apostolus, ut non sit prius quod spiritale est; sed quod animale, po stea spiritale; quoniam sicut dicit et verum est, primus homo de terra, terrenus; secundus homo de caelo* . Rexit autem populum Moyses per annos quadraginta in deserto et mortuus est annorum centum et viginti , cum Christum etiam ipse prophetasset per figuras observationum carnalium in tabernaculo et sacerdotio et sacrificiis aliisque mysticis plurimisque mandatis. Moysi successit Iesus Nave et in ter ra promissionis introductum populum collocavit ex auctoritate divi na debellatis gentibus, a quibus eadem loca tenebantur. Qui cum po pulum rexisset post mortem Moysi viginti et septem annos, etiam ipse defunctus est regnante apud Assyrios octavo decimo / Amynta, apud Sicyonios sexto decimo Corace, apud Argivos decimo Danao, apud Athenienses quarto Erichthonio. 36
31
PL 569
Qui dei colerentur tempo re losue...
CC 603
12. Per haec tempora, id est ab exitu Israel ex Aegypto usque ad mortem lesu Nave, per quem populus idem terram promissionis accepit, sacra sunt instituta diis falsis a regibus Graeciae, quae memoriam diluvii et ab eo liberationis hominum vitaeque tune aerumnosae modo ad alta, modo ad plana migrantium solemni celebritate revocarunt. Nam et Lupercorum per sacram viam ascensum atque descensum sic interpretantur, ut ab eis significari dicant homines, qui propter aquae inundationem summa montium petiverunt et rur sus eadem residente ad ima redierunt. His temporibus Dionysum, qui etiam Liber pater dictus est et post mortem deus habitus, vitem ferunt ostendisse in Attica terra hospiti suo. Tune Apollini Delphico instituti sunt ludi mušici, ut placaretur ira eius, qua putabant afflictas esse sterilitate Graeciae regiones, quia non defenderint templum eius, quod rex Danaus, cum easdem terras bello invasisset, incendit. Hos autem ludos ut instituerent, oraculo sunt eius admoniti. In Atti ca vero rex Erichthonius ei ludos primus instituit, nec ei tantum, sed etiam Minervae, ubi praemium victoribus oleum ponebatur, quod eius fruetus inventricem Minervam, sicut vini Liberum tradunt. Per eos annos a rege Xantho Cretensium, cuius apud alios aliud nomen invenimus, rapta perhibetur Europa, et inde geniti Rhadamanthus, Sarpedon et Minos, / quos magis ex eadem muliere filios loviš esse vulgatum est. Sed talium deorum cultores illud, quod de rege Creten sium diximus, historicae veritati, hoc autem, quod de love poetae cantant, theatra conerepant, populi celebrant, vanitati deputant fabularum, ut esset unde ludi fierent placandis numinibus etiam falsis 11
1
3 6
3 7
caelestis add. M. reprorriissioriis M.
1 C o r 15, 46-47. C f . D c u t 34, 7.
603
mu je zakon, što ga je od Boga primio na gori Sinaju, koji se naziva Starim zavjetom, jer sadržava zemaljska obećanja, dok po Isusu K r i stu imao je doći Novi zavjet, kojim se obećava kraljevstvo nebesko. Naime, takav se poredak morao održavati, kao što se u svakom poje dinome čovjeku koji napreduje prema Bogu zbiva, kako kaže apostol, »da nije prvo ono što je duhovno; nego prvo ono životinjsko, a zatim duhovno«, jer istina je što reče: »Prvi je čovjek od zemlje - zemljan; drugi je čovjek s neba - nebeski.« Mojsije je vodio narod u pustinji četrdeset godina i umro u dobi od stotinu i dvadeset godina, pošto je i sam prorokovao o Kristu s pomoću predslika putenih obreda u ša toru (sa zavjetnim kovčegom), svećenstva, žrtava i ostalih brojnih na redaba otajstvena značenja. Mojsija je naslijedio Jošua, koji je narod uveo u obećanu zemlju i tu ga smjestio, prema božanskoj ovlasti, svladavši narode koji nastavahu ta mjesta. Pošto je nakon Mojsijeve smrti vodio narod dvadeset i sedam godina, i sam umrije, dok u A s i raca kao osamnaesti kralj vladaše Aminta, u Sikionu kao šesnaesti Koraks, u Argivaca kao deseti Danaj, a u Atenjana kao četvrti Erihtonij. 1
12. Z a to vrijeme, to jest od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Jošue (preko kojega je dotični narod stekao obećanu zemlju), kraljevi Grčke ustanovili su obrede lažnim bogovima, kojima su svečanim po častima slavili spomen na potop te izbavljenje ljudi od njega i tegoban život što su se čas selili na uzvisine a čas u doline. Naime, i uspon i silazak Luperka po Svetome puku objašnjava se tako da označuje ljude koji su zbog poplave prvo tražili vrhunce brda a zatim se vraćali u nizine pošto se poplava povukla. Kažu kako je u to doba i Dioniz (koji je nazivan i otac Liber, a nakon smrti je smatran bogom) otkrio lozu svojem domaćinu u zemlji Atici. Tad su u počast delfijskog A p o lona utemeljene glazbene priredbe, kako bi se ublažila njegova srdžba, u kojoj mišljahu da je on neplodnošću kaznio područja Grčke, jer nisu branili njegov hram, koji bijaše zapalio kralj Danaj, kad je bio zaratio na te zemlje. Naime, njegovo ih je proročiše svjetovalo da ustanove dotične priredbe. U Atici je međutim njemu te priredbe ustanovio prvi kralj Erihtonij, ali ne samo njemu u počast nego i Minervi, pri čemu se pobjednik nagrađivao maslinovim uljem, jer su po predaji smatrali kako je Minerva pronalazačica masline, kao što je Liber vina. 1
Z a tih godina kažu kako je kralj Krećana Ksant (za kojega u drugih nalazimo drukčije ime ) oteo Europu, od čega su se onda rodili Radamant, Sarpedon i Minos, iako je proširenija priča po kojoj su oni 2
1
1
u
18, 11 - 12
1 Kor 15,46.
Z a vrijeme svečanosti Lupercalia (svake godine 15. veljače) u Rimu, u jednoj spilji ispod Palatina, žrtvovali su se jarci i pas bogu Luperku (ili Faunu). Samo to mjesto zvalo se Luperkul. Mladići namazani kozjom krvlju ili zaogrnuti kozjim kožama reme njem od kozje kože udarali su izvorne međe grada (ili prolaznike). To se remenje nazivalo februa (čistila), pa se i cijeli obred očišćenja nazivao februa, od čega i naziv dotičnom mjesecu. A kako se vjerovalo da udarci tim 'čistilima' donose plodnost, izlagale su im se žene koje su željele djecu. To jest Asterije (Diod. Sic. 4,60). 2
O obredima u počast lažnih bogova, koje kraljevi Grčke ustanoviše u ono doba koje se računa od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Jošue.
604
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
12
18,
605
12
3
v
eorum criminibus. His temporibus Hercules in S y r i a clarus habebatur; sed nimirum alius, non ille, de quo supra locuti sumus . Secretiore quippe historia plures fuisse dicuntur et Liberi patres et Hercu les. Hunc sane Herculem, cuius ingentia duodecim facta numerant, inter quae Antaei Afri nečem non commemorant, quod ea res ad alterum Herculem pertinet, in Oeta monte a se ipso incensum produnt suis litteris, cum ea virtute, / qua m u l t a subegerat, morbum tamen, quo languebat, sustinere non posset. Illo tempore vel rex vel potius tyrannus Busiris suis diis suos hospites immolabat, quem filium perhibent fuisse Neptuni ex matre Libya, filia Epaphi. Verum non creda tur hoc stuprum perpetrasse Neptunus, ne dii accusentur; sed poetis et theatris ista tribuantur, ut sit unde placentur. Erichthonii regis Atheniensium, cuius novissimis annis Iesus Nave mortuus reperitur, Vulcanus et Minerva parentes fuisse dicuntur. Sed quoniam Minervam virginem volunt, in amborum contentione Vulcanum commotum effudisse aiunt semen in terram atque inde homini nato ob eam causam tale inditum nomen. Graeca enim lingua egcs contentio, et X&6v terra est, ex quibus duobus compositum vocabulum est Erichthonius. Verum, quod fatendum est, refellunt et a suis diis repellunt ista doctiores, qui hane opinionem fabulosam hine exortam ferunt, quia in templo Vulcani et Minervae, quod ambo unum habebant Athenis, expositus inventus est puer dracone involutus, qui eum significavit magnum futurum et propter commune templum, cum essent parentes eius ignoti, Vulcani et Minervae dictum esse filium. Nominis tamen eius originem fabula illa potius quam ista designat histo ria. Sed quid ad nos? Hoc in veracibus libris homines instruat religiosos, illud in fallacibus ludis daemones deleetet impuros; quos ta men i l l i religiosi tamquam deos colunt, et cum de illis haec negant, ab omni eos crimine purgare non possunt, quoniam ludos eis poscentibus exhibent, ubi turpiter aguntur, quae velut sapienter negantur, 38
z
Jupitrovi sinovi od iste ž e n e . N u štovatelji takvih bogova ono što rekosmo o kralju Krećana uzimaju kao povijesnu istinu, dok isprazno sti priča pripisuju ono što o Jupitru pjesnici pjevaju, čemu se u kaza lištu plješće i što puk slavi, kako bi od toga nastajale priredbe u ko jima treba umirivati bogove čak i njihovim lažnim zlodjelima. U to se doba Heraklo slavio u Siriji; ali taj je svakako neki drugi, a ne onaj o kojem smo prije govorili. I doista, u skrovitijoj povijesti govori se kako bijaše više i očeva Libera i Herakla . Posrijedi je zaista onaj kojemu pripisuju dvanaest golemih djela (među koja ne ubrajaju ubojstvo Afričanina Anteja, jer to djelo pripada onomu drugomu Heraklu), i u svojim knjigama iznose o njegovu samoubojstvu samospaljivanjem na brdu Eta, jer ona snaga kojom je svladao mnogo toga nije mu dostajala da podnese bolest koja ga je iscrpljivala. 4
5
U to je doba kralj, ili bolje rečeno samosilnik, Busirid žrtvovao svoje goste, a o njemu govore kako bijaše Neptunov sin od majke Libije, kćeri Epafove. N u ne smije se vjerovati kako je Neptun počinio takvo nedjelo, kako ne bismo optuživali bogove! Nego nek se takvo što pripiše pjesnicima i kazalištima, kako bi se otuda bogovi umilostivili. Priča se kako Vulkan i Minerva bijahu roditelji Erihtonija, kralja Atenjana, a u posljednjim godinama njegove vladavine nalazimo da je umro Jošua. A l i kako oni hoće da je Minerva djevica, kažu kako je za njihove borbe uzbuđeni Vulkan prosuo sjeme na zemlju, te da je čovjek rođen odatle zbog toga i nazvan tim imenom. Naime, u grčkome jeziku eoig je borba, a x&CDV zemlja, a od te dvije riječi složeno je ime Erihtonij. Dočim, mora se priznati, kako takve priče oni učeniji odbacuju i odbijaju povezivati ih sa svojim bogovima, i drže kako je takva basnena izmišljotina nastala otuda, što je u hramu Vulkana i Minerve (koji su zajedno dijelili u Ateni) nađen izložen dječačić, oko kojega se ovila zmija, što je označivalo da će on biti velik, i kako mu roditelji ne bijahu poznati, prozvan je sinom V u l kana i Minerve, zbog zajedničkog hrama. Međutim, i podrijetlo toga imena objašnjava više priča negoli kakav povijesni izvještaj. N u , što se to nas tiče? Neka ovo u pouzdanim knjigama pouči njihove ljude vjernike, a ono u prijevarnim priredbama neka veseli nečiste zloduhe; koje njihovi vjernici štuju kao bogove, pa iako oni od njih odbacuju takve priče, ne mogu ih očistiti od svake krivnje, jer im na njihov vlastiti zahtjev priređuju priredbe, gdje se gnusobno izvodi ono što se
3
v z
3 8
; T y n a M. monstra Af. V
supra 18 8
M i t govori o tome kako je Europu, kćer Agenora Tirskoga, ugrabio i odnio na Kretu Zeus u liku bika, ili bik kojega je poslao Zeus. T u je ona prvo Zeusu rodila trojicu spomenutih sinova, a zatim se udala za Asterija, kralja Krete. Prema D i o d o m Sikulu govorilo se o trojici Dioniza; Herodot spominje dva Herakla (jednog boga, a jednog junaka); Diodor govori o trojici; a Ciceron čak o šestorici. Prema Varonu, Heraklo bijaše naziv silovitih junačina uopće, pa se govori o argivskom, tebanskom i libijskom Heraklu. Busirid (Busiris), egipatski kralj, običavao je žrtvovati strance Zeusu, kako bi odvratio sušu. Ubio ga je Heraklo. 4
606 CC 604
. et Iudicum.
P L 571
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
12-13
et his falsis ac turpibus dii placantur, ubi / etsi fabula cantat crimen numinum falsum, delectari tamen falso crimine crimen est verum. 13. Post mortem lesu Nave populus Dei Iudices habuit, quibus temporibus alternaverunt apud eos et humilitates laborum pro eo rum peccatis, et prosperitates consolationum propter miserationem Dei. His temporibus fabulae fictae sunt de Triptolemo, quod iubente Cerere anguibus portatus alitibus indigentibus terris frumenta volando contulerit; de Minotauro, quod bestia fuerit inclusa Labyrintho, quo cum intrassent homines, inextricabili errore inde exire non poterant; de Centauris, quod equorum hominumque fuerit natura coniuncta; de Cerbero, quod sit triceps inferorum canis; de Phryxo et Helle eius sorore, quod vecti ariete volaverint; de Gorgone, quod fuerit crinita serpentibus et aspicientes convertebat in lapides; de Bellerophonte, quod equo pinnis volante sit vectus, qui equus Pegasus dictus est; de Amphione, quod citharae suavitate lapides mulserit et attraxerit; de fabro Daedalo et eius / Icaro filio, quod sibi coaptatis pinnis volaverint; de Oedipo, quod monstrum quoddam, quae Sphinga dicebatur, humana facie quadrupedem, soluta quae ab illa proponi soleret velut insolubili quaestione suo praecipitio perire compulerit; de Antaeo, quem necavit Hercules, quod filius terrae fuerit, propter quod cadens in terram fortior soleret assurgere; et si qua forte alia praetermisi. Hae fabulae bellum ad usque Troianum, ubi secundum librum Marcus Varro De populi Romani gente finivit, ex occasione historiarum, quae res veraciter gestas continent, ita sunt ingeniis hominum fictae, ut non sint opprobriis numinum affixae . Porro autem quicumque finxerunt a love ad stuprum raptum pulcherrimum puerum Ganymedem, quod nefas rex Tantalus fecit et lovi fabula tribuit, vel Danaes per imbrem aureum appetisse concubitum, ubi intellegitur pudicitia mulieris auro fuisse corrupta, quae illis temporibus vel facta vel ficta sunt, aut facta ab aliis et ficta de love, diei non potest quantum mali de hominum praesumpserint cordibus, quod possent ista patienter ferre mendacia, quae tamen etiam libenter amplexi sunt. Qui utique quanto devotius Iovem colunt, tanto eos, qui haec de illo dicere ausi sunt, severius / punire debuerunt. Nunc vero non solum eis, qui ista finxerunt, irati non sunt, sed ut talia figmenta etiam in theatris agerent, ipsos deos potius iratos ha bere timuerunt. His temporibus Latona Apollinem peperit, non il lum, cuius oracula solere consuli superius loquebamur, sed illum, qui cum Hercule servivit Admeto; qui tamen sic est deus creditus, ut plurimi ac paene omnes unum eumdemque Apollinem fuisse opinentur. Tune et Liber pater bellavit in India, qui multas habuit in exercitu feminas, quae Bacchae appellatae sunt, non tam virtute nobiles ab
39
CC 605
3 3
a b
3 9
pennis M. solebat M.
C f . V A R R O , De gente pop.
rom., fragm. 14.
18,
12 -
13
607
kao mudro niječe, te se takvim lažima i gnusobama bogovi udobrovoIjuju; pa iako je zločin božanstava o kojem priča pjeva lažan, istinski je zločin uzivati i u lažnu zločinu.
13. Nakon Jošuine smrti narod Božji imao je suce, i u to doba smjenjivahu se u njih tegobe poniženja zbog njihovih grijeha s boljicima utjeha zbog smilovanja Božjeg. A u to vrijeme izmišljene su priče o Triptolemu, koji je po nalogu Cerere, nošen krilatim zmijama, leteći potrebitim zemljama darivao žito; o Minotauru, koji bijaše ne man zatočena u Labirintu, u koji kad bi ljudi stupili, odatle nisu mogli izaći, nego lutahu bezizlaznom stramputicom; o Centaurima, kojima narav bijaše složena od konja i ljudi; o Cerberu, troglavu psu iz pod zemlja; o Friksu i njegovoj sestri Heli, koji su letjeli jašući ovna; o Gorgoni, sa zmijama na glavi mjesto kose, koja bi one što je pogle daše pretvorila u kamenje; o Belerofontu, koji ježđaše na krilatu ko nju, zvanom Pegaz; o Amfionu, koji je milošću svoje citare začaravao i privlačio stijene; o kovaču Dedalu i njegovu sinu Ikaru, kako pole tješe pričvrstivši sebi krila; o Edipu, koji prisili da se strmoglavi i ubije nekakvo čudovište, što se zvalo sfinga (ljudskoga lica i četveronožno), jer je razriješio tobože nerješivu zagonetku koju neman obi čavaše postavljati; o Anteju, kojega je ubio Heraklo, a koji bijaše sin zemlje, zbog čega je padnuvši na zemlju običavao ustajati još snažniji; te još druge priče, ako sam možda koju propustio.
Sve do Trojanskoga rata, gdje je Marko Varon završio svoju drugu knjigu O rodu rimskoga puka, ljudski su duhovi tako izmišljah te priče (okoristivši se povijestima koje sadržavaju istinska izvješća o događajima) da ih nisu povezivah s osvadama božanstava. Dočim na kon toga, koji god izmisliše kako radi bluda Jupiter ote najljepšeg dječaka Ganimeda (što je zločin koji počini kralj Tantal a priča ga pripisa Jupitru) ih što je preko zlatne kiše potrazio sulog s Danajama - gdje se podrazumijeva kako ženska čednost bijaše izopačena zlatom - a što je sve u to doba ih počinjeno ih izmišljeno, ih da to drugi učiniše a izmišljeno je o samomu Jupitru, - ne može se izreći kohko su zloće pretpostavljah takvi o srcima ljudi, da bi mogli strpljivo pod nositi takve laži, a koje su oni ipak tako rado prigrlili! Dakako, što su neki odanije štovah Jupitra, trebah su to strožije kažnjavati one koji se drznuše govoriti takvo što o njemu. A h , ne samo što se oni nisu srdili na one koji izmišljahu takve stvari nego su se još bojali da se sami bogovi ne rasrde na njih, pa su nagonili nek se takve izmišljo tine izvode u kazalištima. U to doba Latona je rodila Apolona, ne onoga o kojem ranije reko smo kako običavahu pitati njegovo proročište, nego onoga što je s Heraklom služio Admetu; pa ipak se toliko vjerovalo kako je on bog, da su mnogi i gotovo svi držali da je to jedan te isti Apolon. Tada je i otac Liber ratovao u Indiji, a u vojsci imađaše mnoge žene koje su zvane Bakhe, glasovite ne toliko po moći kohko po bjesnoći. Neki
Kakve su izmi P
nSe u^no
doba kad suci ^brejima^
DE
civ.
DEI
18, 1 3 - 1 4
O DRŽAVI BOŽJOJ
gl
*
609
quam furore. Aliqui sane et victum scribunt istum Liberum et vinctum; nonnulli et occisum i n pugna a Perseo, nec ubi fuerit sepultus tacent; et tamen eius velut dei nomine per immundos daemones Bacchanalia sacra vel potius sacrilegia sunt instituta, de quorum rabiosa turpitudine post tam multos annos sic senatus erubuit, ut / in urbe Roma esse prohiberet . Per ea tempora Perseus et uxor eius Andromeda posteaquam sunt mortui, sic eos in caelum receptos esse crediderunt, ut imagines eorum stellis designare eorumque appellare nominibus non erubescerent, non timerent.
čak pišu kako taj Liber bijaše i svladan i svezan; neki čak kažu kako ga je Perzej ubio u boju, te ne prešućuju ni mjesto gdje je pokopan; pa ipak su u njegovo ime, kao u ime boga, od nečistih zloduha usta novljene bakanalske i l i radije svetogrdnine svetkovine, zbog čije se bjesomučne gnusobe nakon tako mnogih godina senat toliko posra mio te ih je zabranio u gradu Rimu. U tim vremenima, pošto umriješe Perzej i njegova žena Andromeda, ljudi bijahu toliko uvjereni kako je to dvoje primljeno u nebo, te se nisu ni sramili ni bojali da zvijezdama označuju njihove likove ili nazivaju zviježđe njihovim imenima.
14. Per idem temporis intervallum exstiterunt poetae, qui etiam theologi dicerentur, quoniam de diis carmina faciebant, sed talibus diis, qui licet magni homines, tamen homines fuerunt aut mundi huius, quem verus Deus fecit, elementa sunt aut in principatibus et potestatibus pro voluntate Creatoris et suis meritis ordinati, et si quid de uno vero Deo inter multa vana et falsa cecinerint , colendo cum illo alios, qui dii non sunt, eisque exhibendo famulatum, qui uni tantum debetur Deo, non ei utique rite servierunt nec a fabuloso deorum suorum dedecore etiam ipsi se abstinere potuerunt Orpheus, Musaeus, Linus. Verum isti theologi deos coluerunt, non pro diis culti sunt; quamvis Orpheum nescio quomodo infernis sacris vel potius sacrilegiis praeficere soleat civitas impiorum. Uxor autem regis Athamantis, quae vocabatur Ino, et eius filius Melicertes praecipitio spontaneo in mari perierunt et opinione hominum in deos relati sunt, sicut alii homines eorum temporum, Castor et Pollux. Illam sane Melicertis matrem Leucothean Graeci, Matutam Latini vocaverunt, utrique tamen putantes deam.
14. U istome razdoblju pojaviše se pjesnici koji su nazvani i bogoslovima, jer sastavljahu pjesme o bogovima, ali o takvim bogovima koji bijahu tek ljudi (iako i veliki ljudi), i l i pratvari ovoga svijeta, koje je stvorio pravi Bog ili im je pak podijeljena vlast i ovlast prema Stvoriteljevoj volji i njihovim zaslugama; pa ako ti pjesnici i pjevahu štogod - između tolikih ispraznosti i laži - o jednome pravome Bogu, štujući ujedno s njime i ostale, koji nisu bogovi, i vršeći i m službu koja se duguje samo jednomu Bogu, zaista mu nisu ispravno služili; a uz to se nisu mogli suzdržati od one izmišljene sramote o svojim bogovima ni Orfej, Musej i L i n . Istina, ti su bogoslovi štovali bogove, a nisu štovani kao bogovi; iako ne znam kako grad bezbožnika obi čava postavljati Orfej a na čelo podzemnih ili bolje rečeno svetogrdnih svetkovina. Žena pak Kralja Atamanta, koja se zvala Ina, i njezin sin Melicert, pogiboše bacivši se svojevoljno u more, a ljudsko ih je mni jenje uzdignulo među bogove, kao i druge ljude toga doba, Kastora i Poluksa. Grci su dakako Melicertovu majku zvalu Leukoteja, dok je Latini nazivahu Matuta, smatrajući je božicom i jedni i drugi.
40
Quae dixerint poetae theolo-
18, 13 - 14
ac
a c
4 0
cecinerunt M.
C f . LrvRJS, Ab urbe cond. 39, 18, 7-8; CICERO, De leg. 2, 15, 37.
Q
b o
{
pjesnicima
610
CC 606 Tempore Deborae primus Laurentum rex fuit Picus.
D E CIV. D E I
18,
15 -
16
O DRŽAVI BOŽJOJ
15. Per ea tempora regnum finitum est Argivorum, translatum ad Mycenas, unde fuit Agamemnon, et exortum est regnum Laurentum, ubi Saturni filius Picus regnum primus accepit, iudicante apud He braeos femina Debbora; sed per illam Dei spiritus id agebat; nam etiam prophetissa erat, cuius prophetia minus aperta est, quam ut possimus eam sine diuturna expositione de Christo demonstrare prol a t a m . Iam ergo regnabant Laurentes utique in Italia, ex quibus evidentior ducitur origo Romana post Graecos; et tamen adhuc re gnum Assyrium permanebat, ubi erat rex vicesimus et tertius Lampares, cum primus Laurentum Picus esse coepisset. De huius Pici patre Saturno viderint quid sentiant talium deorum cultores, qui negant hominem fuisse; de quo alii scripserunt, quod ante Picum filium suum in / Italia ipse regnaverit, et Virgilius notioribus litteris dicit: Is genus indocile et dispersum montibus altis Composuit legesque dedit Latiumque voćari Maluit, his quoniam latuisset tutus in oris. Aurea quae perhibent illo sub rege fuere Saecula . Sed haec poetica opinentur esse figmenta et Pici patrem Stercen po tius fuisse asseverent, a quo peritissimo agricola inventum ferunt, ut fimo animalium agri fecundarentur, quod ab eius nomine stercus est dictum; hunc quidam Stercutium vocatum ferunt. Qualibet autem ex causa eum Saturnum appellare voluerint, certe tamen hunc Stercen sive Stercutium merito agriculturae fecerunt deum. Picum quoque similiter eius filium in talium deorum numerum receperunt, quem praeclarum augurem et belligeratorem fuisse asserunt. Picus Faunum genuit, Laurentum regem secundum; etiam iste deus illis vel est vel fuit. Hos ante Troianum bellum divinos honores mortuis homini bus detulerunt. 41
a d
PL 573
18,
15 -
16
611
15. U to doba se okonča kraljevstvo Argivaca, i prenese se na Mikenu, odakle bijaše i Agamemnon, a uzdiže se laurentsko kraljev stvo, u kojem prvi postade kraljem Piko, Saturnov sin, dok u Hebreja bijaše sudac žena Debora; nu preko nje je djelovao Duh Božji, jer je bila i proročica, samo je njezino proroštvo odveć nejasno, a da bismo - bez poduljeg izlaganja - mogli dokazati kako se ono tiče Krista. Dakle, u Italiji su već vladali Laurenćani, od kojih se očitije dade izvoditi rimsko podrijetlo, nakon Grka; dočim još je trajalo kraljev stvo Asiraca, gdje dvadeset i treći kralj bijaše Lampares, dok Piko stade kralj evati među Laurenćanima.
1
O propasti kraljevstva Argivaca, u doba kad je Piko. Saturnov sin, prvi stekao očevo kraljevstvo među Laurenća nima.
A o ocu toga Pika, Saturnu, oni što niječu da on bijaše čovjek, neka razvide što misle sami štovatelji takvih bogova; o njemu su i ostali pisali kako je prije svojega sina Pika sam vladao u Italiji, dok Vergi lije u poznatim stihovima kaže: »Neuke ljude, što bjehu po visokih rasuti brdih, Sjedini i da im zakone on, te prozva s veseljem Kraj taj Latij (il' Sklonac), jer dobro se skloni u njemu. Pod tijem kraljem zlatno vrijeme (o kojem se priča) Bješe.«
42
2
A l i te stvari treba smatrati pjesničkim izmišljotinama i radije treba prihvatiti da je Pikov otac bio Sterces, najumješniji poljodjelac, o ko jem pričaju kako je pronašao da su najplodnija polja natorena živo tinjskim gnojem, pa kako se to naziva stercus, nazvan je tim imenom; neki opet kažu kako mu je ime Stercutius. I zbog kojega god razloga oni njega ushtjeli zvati Saturnom, ipak od toga Sterka ili Sterkucija načiniše boga zbog zasluga za poljodjelstvo. Isto tako i njegova sina Pika ubrojiše među takve bogove, o kojemu tvrde kako bijaše glasovit gatalac i ratnik. Piku se rodio sin Faun, koji bijaše drugi kralj u Laurenćana, pa i taj im ili jest ili bijaše bog. Takve su božanske poča sti podjeljivali mrtvim ljudima prije Trojanskoga rata. 3
Quae fuerit de Diomede et sociis fabula.
16. Troia vero eversa excidio illo usquequaque cantato puerisque notissimo, quod et magnitudine sui et scriptorum excellentibus linguis insigniter diffamatum atque vulgatum est gestumque regnante iam Latino Fauni filio, ex quo Latinorum regnum dići coepit Laurentumque cessavit, Graeci victores deletam Troiam relinquentes et ad propria remeantes / diversis et horrendis cladibus dilacerati atque contriti sunt; et tamen etiam ex eis deorum suorum numerum auxerunt. N a m et Diomeden fecerunt deum, quem poena divinitus irrogata perhibent ad suos non revertisse; eiusque socios in volucres fuisse conversos non fabuloso poeticoque mendacio, sed historica ae
CC 607
a f
16. Zatim bijaše pala Troja, što je nesreća posvuda opjevavana i učenicima je najpoznatija; događaj koji se proslavio i razglasio koliko svojom vlastitom veličinom toliko i izvrsnošću izričaja pisaca koji ga opisaše, a zbio se za vladavine Faunova sina Latina, otkada se kra ljevstvo stade nazivati latinskim, a prestade nazivati laurentskim; i kad su se grčki pobjednici, napustivši razorenu Troju, vraćali svojim domovima, pogađani i iscrpljivani različitim strahotnim nevoljama; pa ipak i neki od njih uvećaše broj svojih bogova. Tako načiniše boga i
a d
Assyriorum M. derelinquentes M. ^ D i o m e d e m M. a e
1
Suci 4 i 5. Eneida, 8,321-325 (Prijevod T. Maretić). Prijevod izričajem »Latij (ili Sklonac)« tiče se igre riječi u izvorniku: 'Latium... quoniam latuisset'. Piko (Picus) izvorno je italsko božanstvo poljodjelstva; povezivan je s djetlićem (picus), pticom posvećenom Marsu i važnom pri gatanju. Ovidije govori o njemu kao o čovjeku kojega je Kirka pretvorila u djetlića, jer je odbio njezinu ljubav (Prijetvori, 14,320). 2
3
4 1
4 2
C f . lude 5. C f . V E R G I L I U S , Aen.
8, 321-325; cf. etiam D l O D O R U S , Bibl. 5, 66, 4.
O Diomedu, koji postade bogom nakon pada Troje, dok se o njegovim druzima vjeruje kako su pretvo reni u ptice.
612
18, 16 - 18,1
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
attestatione confirmant; quibus nec deus, ut putant, factus humanam revocare naturam vel ipse potuit vel certe a love suo rege tamquam caelicola novicius impetravit. Quin etiam templum eius esse aiunt in insula Diomedea, non longe a monte Gargano, qui est in Apulia, et hoc templum circumvolare atque incolere has alites tam mira bili obsequio, ut aquam impleant et aspergant; et eo si Graeci venerint vel Graecorum stirpe prognati , non solum quietas esse, verum et insuper adulare; si autem alienigenas viderint, subvolare ad capita tamque gravibus ictibus, ut etiam perimant, vulnerare. Nam duriš et grandibus rostris satis ad haec proelia perhibentur armatae. a g
ah
Maleficae mutationes narrantur. PL 574
17. Hoc Varro ut astruat, commemorat alia non minus incredibilia de illa maga famosissima Circe, quae socios quoque Ulixis mutavit in bestias , et de Arcadibus, qui sorte dueti tranabant quoddam stagnum atque i b i convertebantur in lupos et cum / similibus feris per illius regionis deserta vivebant. S i autem carne non vescerentur humana, rursus post novem annos eodem renatato stagno reformabantur in homines. Denique etiam nominatim expressit quemdam Demaenetum, cum gustasset de sacrificio, quod Arcades immolato puero deo suo Lycaeo facere solerent, et in lupum fuisse mutatum et anno decimo in figuram propriam restitutum pugilatum sese exercuisse et Olympiaco vicisse certamine. Nec idem prop ter aliud arbitratur historicus in Arcadia tale nomen affictum Pani Lycaeo et lovi Lycaeo nisi propter hane in lupos hominum mutationem, quod eam nisi v i divina fieri non putarent. Lupus enim graece Xuxos dicitur, unde Lycaei nomen apparet inflexum. Romanos etiam Lupercos ex illorum mysteriorum v e l u t i semine dicit exortos . 43
16 -
18,1
613
1
od Diomeda , o kojem pričaju kako mu po božanskoj kazni ne bijaše dopušteno vratiti se svojima; a to što mu druži bijahu pretvoreni u ptice nisu smatrali pjesničkom ili basnenom laži, nego povijesnim do gađajem; pa ipak, iako prema njihovu mnijenju postade Bog, nije im sam uzmogao vratiti ljudsku narav, niti pak takvo što, kao pridošlica među nebesnicima, izmoliti od svojega kralja Jupitra. Zapravo kažu kako mu se hram nalazi na otoku Diomedes, nedaleko od brda Gargana u Apuliji, te da oni krilati stvorovi lijeću oko toga hrama i tu se gnijezde pokazujući začudno štovanje jer u kljunovima donose vodu i njome škrope dotični hram; i ako onamo dođu Grci ili tkogod od grčkoga roda, te ptice ne samo što se smire nego se još i umiljavaju; opaze l i pak kakve inorodce, slijeću im na glave uz tako žestoke udarce te ih ranjavaju gotovo smrtno. Jer kažu kako su za takve na padaje dobro naoružane golemim i tvrdim kljunovima.
31
al
am
8X1
a o
ap
CC 608 Quae sint daemonum hidificationes.
18,
44
18. 1. Sed de ista tanta ludificatione daemonum nos quid dicamus, qui haec legent, fortassis exspectent. Et quid dicemus, nisi de medio Babylonis esse fugiendum ? Quod praeceptum propheticum ita spiritaliter intellegitur, ut de huius saeculi civitate, quae profecto et angelorum et hominum societas impiorum est, fidei passibus, quae per dileetionem opera t u r , in Deum vivum proficiendo fugia-
17. Kako bi to potkrijepio, Varon navodi i druge ništa manje nevjerojatne stvari o onoj najpoznatijoj čarobnici K i r k i , koja je Uliksove prijatelje pretvorila u životinje te o Arkađanima, koji bi - izvukavši ždrijeb - preplivali nekakvo jezero i ondje bi se pretvarali u vukove, te su u pustoši toga kraja živjeli zajedno s ostalim sličnim zvijerima. A k o pak ne bi jeli ljudskoga mesa, nakon devet godina natrag bi preplivali jezero pa se vraćali u ljudski lik. Napokon, naveo je poimenice nekakvog Demeneta koji kušaše od žrtvovana dječaka (kako su Arkađani običavali žrtvovati svojemu bogu Likeju) pa bijaše pretvoren u vuka i nakon devet godina vratio se u ljudski lik, vježbao se kao šakač i pobijedio u olimpijskom natjecanju. Isti povjesnik mi sli kako nije ni zbog čega drugoga u Arkadiji dodavan nadimak Likej, Panu i Jupitru, nego zbog takva prijetvora ljudi u vukove, o kojem misle kako ne bijaše moguć osim s pomoću božanske sile. Naime, 'vuk' se grčki kaže Xuxog, odatle čini se i potječe nadimak Likej (Lycaeus). Varon također kaže kako su iz tih otajnih obreda kao iz sje mena nastali i rimski luperci.
Što je Varon iznio o nevjero jatnim prijetvorima ljudi.
18. 1. N u oni koji ovo čitaju možda će očekivati što ćemo mi reći o tolikome ruglu zloduha. A što bismo i rekli, ako ne da treba bježati iz same sredine Babilona ? A taj proročki naputak treba razu mjeti duhovno tako da valja bježati iz grada ovoga svijeta (koji je doista zajednica i bezbožnih anđela i ljudi) i to koracima vjere koji djeluju preko ljubavi, kako bismo napredovali prema živome Bogu. I
Što treba misliti o preobrazbama koje se preko umijeća zloduha, čini se, događaju ljudima.
1
45
46
1
a
s aquam] rostrum aqua M. progeniti M. renato M. transnatabant M. cum gustasset] gustasse CC. et om. M. pugilatu M. P velut M.
311
3 1
3 1
3111
311
a o
3
4 3 4 4
1
Prema predaji, Diomed je nakon povratka iz Troje napustio svoj dom zbog ženine nevjere te otišao u Italiju, gdje je osnovao različite gradove, a pokopan je na jednome od Diomedovih otoka blizu apulijske obale, gdje su ga slavili kao utemeljitelja grčke kulture u Italiji.
Cf. HOMERUS, Odyssea 10, 230-243. Cf. VARRO, De gente pop. rom. fragm. 17; v. supra 18, 12. C f . Isa 48, 20. G a l 5, 6. y
4 5
4 6
1
Prema jednim komentarima, ova se priča nigdje ne nalazi, prema drugima potječe od Plinija (Prirodoslovlje 8,81), koji to navodi pozivajući se na druge grčke pisce. 1
Iz 48,20.
614
D E CIV. D E I
18, 18,1 -
18,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
mus. Quanto quippe in haec ima potestatem daemonum maiorem videmus, tanto tenacius Mediatori est inhaerendum, per quem de imis ad summa conscendimus. Si enim dixerimus ea non esse credenda, non desunt etiam nunc, qui eiusmodi quaedam vel certissima audisse vel etiam expertos se esse asseverent. Nam et nos cum essemus in Italia audiebamus talia de quadam regione illarum partium, ubi stabularias mulieres imbutas his malis artibus in caseo dare solere dicebant quibus vellent seu possent viatoribus, unde in iumenta illico verterentur et necessaria quaeque portarent postque perfuncta opera iterum ad se redirent; nec tamen in eis mentem fieri bestialem, sed rationalem humanamque servari, sicut Apuleius in libris, quos Asini aurei titulo inscripsit, sibi ipsi accidisse, ut accepto veneno hu mano animo permanente asinus fieret, aut indicavit aut finxit. Quae sint vanationes mter somnia et corp o r u m variationes.
PL 575
t
u
r
18. 2. Haec vel falsa sunt vel tam inusitata, ut merito non credanFirmissime tamen credendum est omnipotentem Deum posse .
r
,
.
i
aq
cc 609
i
omnia lacere quae voluent, sive vindicando sive praestando, nec daemones aliquid operari secundum naturae suae potentiam (quia et ipsa angelica creatura est, licet proprio vitio sit maligna), nisi quod ille permiserit, cuius iudicia occulta sunt multa, iniusta nulla. Nec sane daemones n a t u r a š creant, si aliquid tale faciunt, de qualibus factis ista vertitur quaestio; sed specie tenus, quae a vero Deo sunt creata, commutant, ut videantur esse quod non sunt. Non itaque solum animum, sed / nec corpus quidem ulla ratione crediderim dae monum arte vel potestate in membra et lineamenta bestialia veraciter posse converti, sed phantasticum hominis, quod etiam cogitando sive somniando per rerum innumerabilia genera variatur et, cum corpus non sit, corporum tamen similes mira celeritate formas capit, sopitis aut oppressis corporeis hominis sensibus ad aliorum sensum nescio quo in/effabili modo figura corporea posse perduci; ita ut cor pora ipsa hominum alicubi iaceant, viventia quidem, sed multo gravius atque vehementius quam somno suis sensibus obseratis; phanta sticum autem illud veluti corporatum in alicuius animalis effigie ap pareat sensibus alienis talisque etiam sibi esse homo videatur, sicut tališ sibi videri posset in somnis, et portare onera; quae onera si vera sunt corpora, portantur a daemonibus, ut illudatur hominibus, par tim vera one rum corpora, partim iumentorum falsa cernentibus. Nam quidam nomine Praestantius patri suo contigisse indicabat, ut venenum illud per caseum in domo sua sumeret et iaceret in lecto suo quasi dormiens, qui tamen nullo modo poterat excitari. Post aliquot autem dies eum velut evigilasse dicebat et quasi somnia narrasse quae passus est, caballum se scilicet factum annonam inter alia iumenta baiulasse militibus, quae dicitur Retica, quoniam ad Retias deportatur. Quod ita, ut narravit, factum fuisse compertum est; quae tamen ei sua somnia videbantur. Indicavit et alius se domi suae per noctem, antequam requiesceret, vidisse venientem ad se philosophum quemdam sibi notissimum sibique exposuisse nonnulla Platonica, quae antea rogatus exponere noluisset. Et cum ab eodem philolineamenta M.
18,2
615
zaista što vidimo da je veća moć zloduha nad ovim donjim svijetom, to više valja prionuti uz posrednika, preko kojega se iz tih nizina uspinjemo u visine. A k o bismo mi rekli kako u te stvari ne treba vjerovati, ne manjka čak ni sada onih koji tvrde da su o takvim sluča jevima ili čuli iz najpouzdanijih vrela ili su ih čak sami iskusili. Naime, kad smo sami bili u Italiji, slušali smo o tim stvarima iz stanovita kraja te zemlje; govorilo se kako su domaćice upućene u ta opaka umijeća običavale stavljati u sir čarolije, te kad bi ushtjele i uzmogle, time su putnike pretvarale odmah u tovarne životinje, i ti su nosili kakve god bi terete trebalo, a pošto bi obavili poslove, opet su se vraćah u svoj lik; i pri tome im um nije postajao životinjski, nego su ostajali razumni i ljudski, upravo kao što Apulej u knjizi naslovljenoj Zlatni magarac ili izvješćuje ili izmišlja da se njemu samomu dogodilo, kako je popivši napitak postao magarcem, zadržavši ljudsku dušu. 2 . Takve su stvari i l i lažne ili toliko neobične te se u njih s pravom ne vjeruje. Dočim najčvršće se mora vjerovati da svemogući Bog može učiniti sve što ushtjedne, bilo kažnjavajući bilo pomažući, dok zlodusi ne mogu učiniti ništa po možnosti vlastite naravi - jer i ona je anđeoska tvorevina, iako vlastitim nedostatkom postade zla - osim onoga što O n dopusti, a njegovi sudovi mnogi su skroviti, ali ni jedan nije nepravedan. A zlodusi doista ne stvaraju naravi, ako i čine što god takvo kakvo se sada ovdje pretresa; nego samo u izgledu mije njaju ona bića koja je Bog stvorio, kako bi se činila onakvim kakva nisu. Stoga nikako ne vjerujem da se može duša, pa čak ni tijelo umijećem i l i moći zloduha - zbiljski pretvoriti u udove i obličje živo tinja, nego vjerujem da utvara čovjekova (phantasticum hominis) što se čak u razmišljanju i sanjanju mijenja prema bezbrojnim vrstama stvari te iako nije tijelo, ipak začudnom brzinom poprima oblike nalik na tijela - ne znam kojim načinom može se u tjelesnu obliku predsta viti svijesti drugih ljudi, kad su im tjelesna sjetila omamljena ili isklju čena; tako te tijela ljudi negdje leže, živeći dakako, ali svjetila teže i potpunije omamljenih negoli u snu; dočim ta utvara može se kao utje lovljena u liku kakve životinje pojaviti sjetilima drugih ljudi, a može se čak čovjek i sam sebi činiti takvim, kao što se takav sebi može učiniti u snu, i nositi terete. A k o su pak ti tereti zbiljska tijela, onda ih nose zlodusi kako bi obmanuli ljude, koji tako vide dijelom zbiljska tijela tereta, a dijelom lažna tijela tovarnih životinja. 2
Nekakav čovjek imenom Prestancije ispričao je kako se njegovu ocu dogodilo te je u komadu sira u svojem domu uzeo taj čarobni napitak pa je zaspao u svojoj postelji kao da je u snu, ali se nikako nije mogao probuditi. Rekao je kako se, međutim, nakon nekoliko dana otac probudio i ispričao kao san ono što mu se bilo dogodilo. Bijaše se naime pretvorio u konja te je zajedno s ostalim tovarnim životinjama prenosio vojnicima žito, koje se naziva retskim, jer se prenosilo u Retiju. Pokazalo se da se i dogodilo kako bijaše rekao, nu njemu se to činilo kao vlastiti san. 2
a q
18, 18,1 -
Engleski »man's phantom«, Embildungskraft des Menschen.
franc. Vimage phantomatique
de Vhomme«,
njem.
616
D E CIV. D E I
sopho quaesitum fuisset, cur in domo eius fecerit, quod in domo sua petenti negaverat: Non feci, inquit, sed me fecisse somniavi. Ac per hoc alteri per imaginem phantasticam exhibitum est vigilanti, quod alter vidit in somnis.
Quomodo fieri potuerint.
18. 3 . Haec ad nos non quibuscumque, qualibus credere putaremus indignum, sed eis referentibus pervenerunt, quos nobis non existimaremus fuisse mentitos. Proinde quod homines dicuntur mandatumque est litteris ab diis vel potius daemonibus Arcadibus in lupos solere converti, et quod Carminibus Circe socios mutavit Ulixi , secundum istum modum mihi videtur fieri potuisse, quem dixi, si tamen factum est. Diomedeas autem volucres, quando quidem genus earum per successionem propaginis durare perhibetur, non mutatis hominibus factas, sed subtractis credo fuisse suppositas, sicut cerva pro Iphigenia, regis Agamemnonis filia. Neque enim daemonibus iudicio Dei permissis huiusmodi praestigiae difficiles esse potuerunt; sed quia illa virgo postea viva reperta est, suppositam pro illa esse cervam facile cognitum est. Socii / vero Diomedis quia nusquam subito comparuerunt et postea nullo loco apparuerunt, perdentibus eos ultoribus angelis malis, in eas aves, quae pro illis sunt / occulte ex aliis locis, ubi est hoc genus avium, ad ea loca perductae ac repente suppositae, creduntur esse conversi. Quod autem Diomedis templo aquam rostris afferunt et aspergunt, et quod blandiuntur Graecigenis atque alienigenas persequuntur, mirandum non est fieri daemonum instinctu, quorum interest persuadere deum factum esse Diomeden ad decipiendos homines, ut falsos deos cum veri Dei iniuria multos colant et hominibus mortuis, qui nec cum viverent vere vixerunt, templis, altaribus, sacrificiis, sacerdotibus (quae omnia cum recta sunt nonnisi uni Deo vivo et vero debentur) inserviant. 47
PL 576 CC610
a r
as
Quae fuerint regna cum Sicyoniorum re gnum consumptum fuit.
19. Eo tempore post captam Troiam atque deletam Aeneas cum viginti navibus, quibus portabantur reliquiae Troianorum, in Italiam venit, regnante i b i Latino et apud Athenienses Menestheo, apud Sicyonios Polyphide, apud Assyrios Tautane, apud Hebraeos autem iudex Labdon fuit. Mortuo autem Latino regnavit Aeneas tribus annis, eisdem in supradictis locis manentibus regibus, nisi quod Sicyoniorum iam Pelasgus erat et Hebraeorum iudex Samson; qui cum mira biliter fortis esset, putatus est Hercules. Sed Aeneam, quoniam quando mortuus est non comparuit, deum sibi fecerunt Latini. Sabini 3 1
355
4 7
in templum M. atque om. M.
C f . V E R G I L I U S , Ecl. 8, 70.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 18,2 - 19
18,
18,2 -
617
19
Drugi je neki pričao kako je u vlastitom domu noću, prije nego je otpočinuo, ugledao gdje mu dolazi neki filozof, kojega je veoma do bro poznavao, pa mu je izložio neke platoničke zasade, koje mu prije nije htio izložiti kad je to ovaj tražio. K a d je dotični filozof bio upitan zašto je u toj kući učinio ono što je uskraćivao kad se tražilo u nje govu domu, rekao je: »Nisam to učinio, nego sam sanjao kako sam učinio.« Tako je ovdje ono što je jedan vidio u snu pokazano dru gomu budnomu s pomoću sablasne slike. 3. Te nam stvari nisu došle od bilo kojih osoba (kakvima se ne bismo udostojili povjerovati), nego od onih o kojima ne bismo nikad ni po mislili da bi nam slagali. Stoga ono što ljudi pričaju, i što je zapisano u knjigama kako su neke arkadski bogovi, ili bolje rečeno zlodusi, običavali pretvarati u vukove, i što »Basnama je drugare Uliksu pretvorila Kirka«, -
3
ako se takvo što uopće dogodilo, onda mi se čini da se moglo dogoditi samo na onaj način o kojem sam govorio. Dočim Diomedove ptice, o kojima se priča kako im rod traje kroza susljedne naraštaje, ne vjerujem kako nastadoše prijetvorima ljudi, nego su one kao zamjena za ljude koji bijahu sklonjeni, kao što je Ifigenija, kći kralja Agamemnona, bila zamijenjena košutom. Naime, takve opsjene nije moralo biti teško izvesti zlodusima, kojima su dopuštene po Božjoj odluci; nu kako je ona djevica poslije zatečena živom, lako se uvidjelo kako bijaše zamijenjena košutom. Dočim Diomedovi druži, jer su odjed nom bili iščeznuli i poslije se više nigdje nisu pojavili (budući da ih uništiše zli osvetnički anđeli), povjerovalo se kako se bijahu pretvorili u one ptice, koje su tu krišom donesene s drugih mjesta gdje ima te vrste ptica, i odmah podmetnute mjesto ljudi. Što se pak tiče toga kako one u kljunovima donose vodu do Diomedova hrama te ga njome škrope i što se umiljavaju ljudima grčkoga podrijetla dok pro gone inorodce, ne treba se čuditi što takvo što potječe od zloduha, kojima je do toga da se vjeruje kako je Diomed postao bogom, a radi varanja ljudi, kako bi ti štovali mnoge lažne bogove, uz uvredu pra voga Boga, te da bi mrtvim ljudima (koji nisu istinski živjeli ni dok življahu) služili hramovima, žrtvenicima, žrtvama i svećenicima - što se sve pravo ne duguje nikomu drugomu osim jedinom pravom i ži vomu Bogu.
19. Pošto je Troja osvojena i razorena, u to je doba Eneja s dva deset brodova, koji nošahu preostale Trojance, stigao u Italiju , kada tu vladaše Latin, Menestej u Atenjana, Polifid u Sikionu, u Asiraca Tautanes, dok nad Hebrejima bijaše sudac Labdon. K a d je pak Latin umro, Eneja vladaše tri godine, dok ostali ostadoše kraljevati u nave denim mjestima, osim što Pelazg bijaše kralj u Sikionu i Samson su1
3
Vergilije, Ekloge, 8,70. (Prijevod T. Maretić).
1
Vergilij e, Eneida, 1,381.
O tome kako je Eneja stigao u Italiju u ono doba kada je Hebrejima kao sudac vladao Labdon.
618
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
19-21
etiam regem suum primum Sancum sive, ut aliqui appellant, Sanc tum, rettulerunt in deos. Per idem tempus Codrus rex Atheniensium Peloponnensibus eiusdem hostibus civitatis se interficiendum ignotus obiecit; et factum est. Hoc modo eum praedicant patriam liberasse. Responsum enim acceperant Peloponnenses tum demum se superaturos, si eorum regem non occidissent. Fefellit ergo eos habitu pauperis apparendo et in suam nečem per iurgium provocando. Un de ait Virgilius: Et iurgia Codri . Et hunc Athenienses tamquam deum sacrificiorum honore coluerunt. Quarto Latinorum rege Silvio Aeneae filio, non de Creusa, de qua fuit Ascanius, qui tertius i b i regnavit, sed de Lavinia Latini filia, quem posthumum Aeneas dicitur habuisse, Assyrio/rum autem vicesimo et nono Oneo et Melantho Atheniensium sexto decimo, iudice autem Hebraeorum Heli sacerdote regnum Sicyoniorum consumptum est, quod per annos nongentos quinquaginta et novem traditur fuisse porrectum. 48
P L 577
CC611 Quae evenerint a Saul ad Albam conditam.
20. Mox eisdem per loca memorata regnantibus Israelitarum re gnum finito tempore Iudicum a Saule rege sumpsit exordium, quo tempore fuit propheta S a m u e l . Ab illo igitur tempore h i reges La tinorum esse coeperunt, quos cognominabant Silvios; ab eo quippe, qui filius Aeneae primus dictus est Silvius, ceteris subsecutis et propria nomina imponebantur et hoc non defuit cognomentum ; sicut longe postea Caesares cognominati sunt, qui successerunt Caesari Augusto. Reprobato autem Saule, ne quisquam ex eius stirpe regnaret, eoque defuncto David successit in regnum post annos a Saulis imperio quadraginta. Tune Athenienses habere deinde reges post Co d r i interitum destiterunt et magistratus habere coeperunt administrandae rei publicae. Post David, qui etiam ipse quadraginta regna vit annos , filius eius Salomon rex Israelitarum fuit, qui templum illud nobilissimum Dei Hierosolymitanum condidit. Cuius tempore apud Latinos condita est Alba, ex qua deinceps non Latinorum, sed Albanorum reges appellari, in eodem tamen Latio, coeperunt. Salomoni successit filius eius Roboam, sub quo i n duo regna populus ille divisus est, et singulae partes suos singulos reges habere coepe runt .
19 -
21
619
dac Hebreja; taj je bio tako čudnovato snažan te je smatran Heraklom. A l i Latini od Eneje načiniše boga, jer se više nikad nije pojavio nakon smrti. I Sabini su ubrojili medu bogove svojega prvoga kralja Sanka (Sancus), ili kako ga drugi nazivaju Sankta (Sanctus) . U isto doba Kodro, kralj Atenjana, prikrivši tko je, izložio se Peloponežanima, neprijateljima svojega grada, kako bi ga ubili, i postigao je svoju svrhu. Kažu kako je na taj način spasio svoju domovinu. Naime, Peloponežani su dobili proroštvo kako će tek onda pobijediti ako ne ubiju kralja Atenjana. Kodro ih je prevario pojavivši se u odori siro maha i izazvavši da ga ubiju, u zavadi. Otuda i Vergilije veli: »I za vade Kodra.« 3
I njega Atenjani štovahu kao boga, prinoseći mu žrtve u počast. K a d je kao četvrti kralj Latina vladao Silvije, Enejin sin - ne od Kreuze, koja je rodila Askanija, koji je tu bio treći kralj, nego od Lavinije, Latinove kćeri - i o kojemu govore kako bijaše Enejino posmrče; kad u Asiraca kao dvadeset i deveti vladaše kralj Onej, a Melant kao šesnaesti u Atenjana, i svećenik E l i kao sudac nad Hebrejima - pre stalo je kraljevstvo Sikiona, o kojem se kaže da je trajalo devet sto tina i pedeset i devet godina.
49
50
51
52
Assyriorum re gnum finem et Romanorum initium simul habuerunt.
18,
at
21. Latium post Aenean, quem deum fecerunt , undecim reges habuit, quorum nullus deus factus est. Aventinus autem, qui duodecimo loco Aenean sequitur, cum esset prostratus i n bello et sepultus in eo monte, qui etiam nunc eius nomine nuncupatur, deorum talium, quales sibi faciebant, numero est additus. A l i i sane noluerunt eum in proelio scribere oceisum, sed non comparuisse dixerunt; n e c ex eius vocabulo appellatum montem, sed ex adventu avium au
a t
a u
fecerant M. sed antepon.
M.
20. Ubrzo nakon toga, dok ti isti vladahu u spomenutim mjesti ma, pošto se završilo razdoblje sudaca, započe kraljevstvo Izraelaca sa kraljem Šaulom, a u doba proroka Samuela. Dakle, od toga vre mena stadoše vladati Latinima oni kraljevi koje nazivahu Silvijima, jer prvi je Enejin sin nazvan Silvije, a onda su oni koji su slijedili zadržavali i taj pridjevak uza svoja osobna imena, upravo kao što su mnogo kasnije nasljednici Cezara Augusta imali pridjevak Cezar. Po što je Šaul odbačen, tako da nitko od njegove loze ne bi vladao, i pošto je on umro, David je naslijedio kraljevstvo, četrdeset godina nakon Šaulove vladavine. Tada Atenjani, nakon Kodro ve smrti, pre stadoše imati kraljeve, i uvedoše poglavarstva radi uprave državom. Nakon Davida, koji i sam vladaše četrdeset godina, kraljem Izraelaca postade njegov sin Salomon, koji u Jeruzalemu podiže onaj preslavni hram Božji. U to je vrijeme u Latina osnovana A l b a , i otada se sta doše nazivati kraljevima Albana, a ne više Latina, iako u istome L a ciju. Salomona je naslijedio njegov sin Roboam, pod kojim je taj puk raskoljen na dva dijela i svaki je od dijelova stao imati vlastite kraljeve.
O nasljeđivanju kraljevstva u Izraelaca nakon razdoblja sudaca.
21. Nakon Eneje, kojega pretvoriše u boga, Lacij imadijaše dva naestoricu kraljeva, od kojih ni jedan nije proglašen bogom. Dočim Aventin, koji bijaše dvanaesti u lozi od Eneje, (pošto je pao u boju te bio pokopan na onome brdu koje se i danas naziva njegovim ime-
O kraljevima Lacija od kojih su prvi, Eneja, i dvanaesti, Aventin, pretvo reni u bogove.
1
2
Semo Sancus Dius Fidius, bog sjetve, sabinskoga podrijetla; hram mu se nalazio na Kvirinalu. Vergilije, Ekloge, 5,11. 3
4 8
V E R G I L I T J S , Ecl. 5 , 11.
2 Sam 2.
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 21 - 22
dictum Aventinum. Post hunc non est deus factus in Latio nisi Romulus conditor Romae. Inter istum autem et illum reges reperiuntur duo, quorum primus est, ut eum Virgiliano versu eloquar: Proximus ille Procas, Troianae gloria gentis . Cuius tempore quia iam quodammodo Roma parturiebatur, illud omnium regnorum maximum Assyrium finem tantae diuturnitatis accepit. A d Medos quippe translatum est post annos ferme mille trecentos quinque, ut etiam Beli, qui Ninum genuit et illic parvo contentus imperio primus rex fuit, tempora computentur. Procas autem regnavit ante Amulium. / Porro Amulius f ratris sui Numitoris filiam Rheam nomine, / quae etiam Ilia vocabatur, Romuli matrem, Vestalem virginem fecerat, quam volunt de Marte geminos concepisse, isto modo stuprum eius honorantes vel excusantes, et adhibentes argumentum, quod infantes expositos lupa nutriverit. Hoc enim genus bestiae ad Martem existimant pertinere, ut videlicet ideo lupa credatur admovisse ubera parvulis, quia filios domini sui Martis agnovit; quamvis non desint qui dicant, cum expositi vagientes iacerent, a nescio qua primum meretrice fuisse collectos et primas eius suxisse mamillas (meretrices autem lupaš vocabant, unde etiam nunc turpia loca earum lupanaria nuncupantur), et eos postea ad Faustulum pervenisse pastorem atque ab eius Acca uxore nutritos. Quamquam si ad arguendum hominem regem, qui eos in aquam proici crudeliter iusserat, eis infantibus, per quos tanta civitas condenda fuerat, de aqua divinitus liberatis per lactantem feram Deus voluit subvenire, quid m i r u m est? Amulio successit i n regnum Latiale* frater eius Numitor, avus Romuli, cuius Numitoris primo anno condita est Ro ma; ac per hoc cum suo deinceps, i d est Romulo, nepote regnavit. 53
a v
PL 578 CC612
2
18,
21 -
621
22
1
nom) pridodan je broju bogova kakve su sebi načinjali. Neki su zaista odbili da kažu kako je on pao u boju, nego rekoše kako je iščeznuo; te da ni brdo nije nazvano po njemu, nego se zbog dolaska ptica (adventu avium) nazvalo Aventinus. Nakon njega nije nitko proglašen bogom u Laciju, osim Romula, osnivača Rima. Između te dvojice poznata su druga dva kralja, od kojih prvi bijaše - da ga navedemo prema Vergilijevu stihu: »Dika trojanskog roda do njega Proka je prvi.«
2
Jer u njegovo doba R i m se nekako rađao, dok ono najveće od svih kraljevstava, asirsko, bijaše na kraju svoje duge povijesti. Moć Asirije prenesena je na Medijce nakon gotovo tisuću tri stotine i pet godina, ako se uračuna i razdoblje Bela, od kojega je potekao N i n , i koji se kao prvi kralj zadovoljio malenom vlašću u tome području. Proka je pak vladao prije Amulija. Amulije je, dalje, od kćeri svojega brata Numitora, koja se zvala Rea (a koju zvahu i Ilijom, Romulovom majkom) načinio vestalsku djevicu, o kojoj tvrde kako je od Marsa začela blizance, časteći tim načinom njezin prijestup ili ga tako ispričavajući i navodeći kao dokaz to što je vučica othranila izložene dječake. Oni naime misle kako taj rod zvijeri pripada Marsu, te vje ruju kako je vučica stoga prinijela svoju sisu mališima, jer je u njima prepoznala sinove svojega gospodara Marsa; iako ne manjka ni onih koji kažu kako dok su izloženčad cviljela, prvo ih je našla nekakva bludnica i prvo su sisali njezine sise - i zaista bludnice nazivahu vučicama (lupae) pa se otuda i danas bludilišta nazivaju lupanaria ili vučje jazbine - a zatim su došli u ruke nekomu pastiru Faustulu te ih je odgajala njegova žena A k a . Pa ipak, kako bi uvjerio čovjeka kralja (koji bijaše okrutno naredio da se ona bace u vodu), ako je Bog ushtio pomoći toj nejačadi koja su imala utemeljiti veliki grad, pošto su uz božansku moć izbavljena iz vode, a zatim podojena od divlje zvijeri, zar je to neko čudo? Amulija je na prijestolju Lacija naslijedio njegov brat Numitor, Romulov djed; i prve godine njegove vladavine utemeljen je R i m ; zbog toga je poslije vladao zajedno sa svojim unu kom, to jest Romulom. 3
Tempore Ezechiae Roma condita est.
22. Ne multis morer, condita est civitas Roma velut altera Babylon et velut prioris filia Babylonis, per quam Deo placuit orbem debellare terrarum et i n unam societatem rei publicae legumque perductum longe lateque pacare. Erant enim iam populi validi et fortes et armis gentes exercitatae, quae non facile cederent, et quas opus esset ingentibus periculis et vastatione utrimque non parva atque horrehdo labore superari. Nam quando regnum Assyriorum totam paene Asiam subiugavit, licet bellando sit factum, non tamen mul-
a v
3 2
5 3
Assyriorum Latiare M.
M.
V E R G I L T U S , Aen.
6, 767.
22. Kako se ne bih zadržavao na mnogim pojedinostima, - grad R i m je osnovan kao drugi Babilon, i kao kćer prvoga Babilona, preko kojega se Bogu svidjelo da pokori cijeli svijet, te da ujedini zemlje u jednu zajednicu države i njezinih zakona te zavede mir nadugo i naši roko. Naime, već postojanu moćni i snažni narodi, puci izvježbani u oružju, koji se lako nisu prepuštali i koji su se mogli svladati samo uz goleme pogibelji, nemalo razaranje i užasan napor. Zapravo, kad je ono asirsko kraljevstvo bilo podjarmilo gotovo cijelu Aziju, iako se to provodilo ratovanjem, ipak nije moglo biti mnogo žestokih i teških Vergilije, Eneida, 7,697. (Prema Serviju). Vergilije, Eneida, 6,767. Servije o Eneidi, 1,273.
Rim je osnovan u ono doba kad je prestalo kraljevstvo Asiraca i kad u Judi vladaše Ezekija.
622
DECIV. DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 2 2 - 2 3 , 1
tum asperis et difficilibus bellis fieri potuit, quia rudes adhuc ad resistendum gentes erant nec tam multae vel magnae. S i quidem post illud maximum atque universale diluvium, cum in arca Noe octo soli homines evaserunt, anni non multo amplius quam mille transierant, quando Ninus Asiam totam excepta India subiugavit. Roma vero tot gentes et Orientis et Occidentis, quas imperio Romano subditas cer nimus, non ea celeritate ac facilitate perdomuit, quoniam paulatim increscendo robustas eas et bellicosas, quaqua versum dilatabatur, invenit. Tempore igitur, quo Roma condita est, populus Israel habebat in terra promissionis annos septingentos decem et octo. Ex quibus viginti septem pertinent ad Iesum Nave, deinde ad / tempus iudicum trecenti viginti novem. Ex quo autem reges ibi esse coeperant, anni erant trecenti sexaginta duo. Et rex tune erat in luda, cuius nomen erat Achaz vel, sicut alii computant , qui ei successit Ezechias, quem quidem constat optimum et piissimum regem Romuli regnasse temporibus. In ea vero H e b r a e i populi / parte, quae appellabatur Israel, regnare coeperat Osee. b a
CC613
54
PL 579
bb
623
18, 2 2 - 2 3 , 1
ratova, jer narodi još bijahu nenavikli na otpor, a ne bijahu ni mnogi ni veliki, ako pak nakon onoga najvećeg i sveopćeg Potopa (kad je u Noinoj korablji bilo izmaknulo svega osam ljudi) bijaše proteklo ne više od tisuću godina prije negoh je N i n podjarmio cijelu Aziju, osim Indije. R i m međutim, sve one narode Istoka i Zapada (koje vidimo podvrgnute rimskoj vladavini) nije ukrotio ni s brzinom ni s lakoćom, jer kako je R i m polagano rastao, kamo god se širio, nailazio je i na snažne i na ratoborne protivnike. Dakle, u doba kad je osnovan R i m , izraelski puk je već boravio u obećanoj zemlji sedam stotina i osam naest godina. Dvadeset sedam godina od toga pripadalo je Jošui, a zatim tri stotine dvadeset i devet razdoblju sudaca. A pošto tu stadoše imati kraljeve, proteklo je tri stotine šezdeset i dvije godine. Tada u Judi bijaše kralj koji se zvao Ahaz i l i , kako drugi računaju, njegov nasljednik Ezekija, o kojem se slažu kako bijaše najbolji i najpobožniji kralj, a vladao je u Romulovo doba. Dočim u onome dijelu he brejskog puka koji se zvao Izrael počeo je vladati Hošea. 23. 1. Kako neki izvještavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijaše više Sibila, a ne samo jedna. Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiču Krista; te sam i sam prvo pročitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latinštine i neispravna metra, a zbog nevičnosti nepoznata pre voditelja, kako sam poshje doznao. Jer, veoma istaknut muž Flacijan, koji bijaše i prokonzul, inače vrstan govornik i veoma učen, kad smo jednom razgovarah o Kristu, donio mi je grčki rukopis, rekavši mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak početnih slova stihova tako niže da tvori ove riječi: Tngowg xmioxdc, Oeou viog OOOTTJQ, što je latinski: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. T i stihovi, kojih prva slova sadržavaju znače nje koje smo već naveh, kako ih je netko preveo u dobroj latinštini i metru, glase ovako: 1
Quod fuerit carmen Sibyllae Erythraeae.
23. 1. Eodem tempore nonnulli Sibyllam Erythraeam vaticinatam ferunt. Sibyllas autem Varro p r o d i t plures fuisse, non u n a m . Haec sane Erythraea Sibylla quaedam de Christo manifesta conscripsit; quod etiam nos prius in latina lingua versibus male latinis et non stantibus legimus per nescio cuius interpretis imperitiam, si cut post cognovimus. Nam vir clarissimus Flaccianus, qui etiam proconsul fuit, homo facillimae facundiae multaeque doctrinae, cum de Christo colloqueremur, graeeum nobis codicem protulit, carmina es se dicens Sibyllae Erythraeae, ubi ostendit quodam loco in capitibus versuum ordinem litterarum ita se habentem, ut haec in eo verba legerentun'Ir/aous XQeiorbs Eeov vlbs crcor^, quod est latine: lesus Chri stus Dei Filius Salvator. H i autem versus, quorum primae litterae istum sensum, quem diximus, reddunt, sicut eos quidam latinis et stantibus versibus est interpretatus, hoc continent: ^ ludicii signum tellus sudore madescet. M E caelo rex adveniet per saeela futurus, M Scilicet ut carnem praesens, ut iudicet orbem. O Unde Deum cement ineredulus atque fidelis »-3 Celsum cum sanctis aevi iam termino in ipso. M Sic animae cum carne aderunt, quas iudicat ipse, X Cum iacet incultus densis in vepribus orbis. hrj Reicient simulacra viri, cunetam quoque gazam, M Exuret terras ignis pontumque polumque i—i Inquirens, taetri portas effringet Averni. M Sanetorum sed enim cunetae lux libera carni H Tradetur, sontes aeterna flamma cremabit. bc
bd
b a b b b c b d
crescendo M . hebraici M . prodidit M. in carne M .
55
M
ffi M O M ^ ^ w
_ M _] 1
I zemlja će se znojiti u znaku suda, E da bi s neba došao kralj na vijeke; Sam nazočan u puti da sudi i svijetu. Ovog će Boga vidjeti i nevjerni i vjerni, Uzvišena sa svetima, dok prestaje ovo doba. Stajat će pred njim duše s puti, kojima će suditi, Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet. Razbit će se kipovi i sav nakit ljudski, E v o će i zemlju i more i nebo spahti oganj, I tražiti da razori dveri mrskoga Averna. Svetima će put izbaviti svjetlo spasa, Trpjet će vječni plamen opake duše.
Po predaji je najstarija od nadahnutih proročica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (grč. eouftoog, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se proroštva tiču Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer ni Herodot. Prema Varonu bilo je deset Sibila, a najpoznatija ona iz Kume, od koje potječu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige uništene u požaru 83. pr. K r . , a nova je zbirka sastavljena od sličnih spisa s drugih mjesta. Preostala proroštva potječu iz judeo-helenističke baštine, a navješćuju strahotne događaje.
O eritrejskoj Sibili, o kojoj se zna kako je među ostalim Sibilama ispje vala mnoga proroštva o Kristu.
624
CC614
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 23,1 - 23,2
Occultos actus retegens tune quisque loquetur Secreta, atque Deus reserabit pectora luci. Tune erit et luctus, stridebunt dentibus omnes. Eripitur soliš iubar et ehorus interit astris. / Volvetur caelum, lunaris splendor obibit; Deiciet colles, valles extollet ab imo. Non erit in rebus hominum sublime vel altum. HH Iam aequantur campis montes et caerula ponti O Omnia cessabunt, tellus confracta peribit: t i Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni. M Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto *0 Orbe, gemens facinus miserum variosque labores, H Tartareumque ehaos monstrabit terra dehiscens. K Et coram hic Domino reges sistentur ad unum. •"d Reccidet e caelo** ignisque et sulphuris amnis . In his latinis versibus de graeco utcumque translatis i b i non potuit ille sensus occurrere, qui fit, cum litterae, quae sunt i n eorum capitibus, connectuntur, ubi / T littera in graeco posita est, quia non po tuerunt latina verba inveniri, quae ab eadem littera inciperent et sententiae convenirent. H i autem sunt versus tres, quintus et octavus decimus et nonus decimus. Denique si litteras quae sunt in capitibus omnium versuum connectentes horum trium quae scriptae sunt non legamus, sed pro eis T litteram, tamquam in eisdem locis ipsa sit posita, recordemur, exprimitur in quinque verbis: Iesus Christus Dei Filius Salvator, sed cum graece hoc dicitur, non latine. Et sunt versus viginti et septem, qui numerus quadratum ternarium solidum reddit. Tria enim ter dueta fiunt novem; et ipsa novem si ter ducantur, ut ex lato in altum figura consurgat, ad viginti septem perveniunt. H o r u m autem graecorum quinque verborum, quae sunt'Ir/aous XgetaTos Seou vios ao)TTJQ, quod est latine: Iesus Christus Dei Filius Salvator, si pri mas litteras iungas, erit lx$vs, i d est piscis, in quo homine mystice intellegitur Christus, eo quod in huius mortalitatis abysso velut in aquarum profunditate vivus, hoc est sine peccato, esse potuerit.
Veritas quae sit in carminibus Sibyllae.
23. 2. Haec autem Sibylla sive Erythraea sive, ut quidam magis credunt, Cumaea ita nihil habet i n toto carmine suo, cuius exigua ista particula est, quod ad deorum falsorum sive factorum cultum pertineat, quin immo ita etiam contra eos et contra cultores eorum loquitur, ut i n eorum numero deputanda videatur, qui pertinent ad civitatem Dei. Inserit etiam Lactantius operi suo quaedam de Christo vaticinia Sibyllae, quamvis non exprimat cuius. Sed quae ipse singil-
23,1
-
23,2
625
O M ® fd Q ^ ^ _ Q
Otkrivajući skrivena djela, svatko će svoje odati tajne; Svjetlu će Bog razotkriti svačije grudi. Tada će žalosti biti i svi će zubima škrgutati. Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zviježđa. Ovit će se svitak neba, ugasnuti Mjesečev sjaj. Ulegnut će se brda, dok će se uzdić' doline. U svijetu neće biti ni uzvišenog ni visokog. Izravnat će se u polju planine; Odjednom će nestat sva plavetna mora; zemlja će ispucana propast. Spalit će oganj izvore, isušiti rijeke. Samo će trublja tužno zatrubit s visina O Oplakujući žalosne čine i različite jade. H Tartarski ponor otkrit će razjapljena zemlja. [U Evo će pred Gospodina svi kraljevi izać' na sud; hj Rigat će nebo potoke ognja i sumpora.«
O M 0 M O »S
M
M
56
PL 580
18,
2
U tim latinskim stihovima, što su prevedeni s grčkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni počeci u kojima u grčkome stoji slovo Y (ypsilon), jer se nisu mogle pronaći latinske riječi s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je slučaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako proči tamo slova kojima započinju svi stihovi (ne čitajući ona tri kako su napisana, nego zamijenivši ih slovom ypsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet riječi: Isus Krist Božji Sin Spasitelj; nu samo čitajući to grčki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treću. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoži s tri, tako da broj raste od drugoga prema trećem stupnju, dobiva se dva deset i sedam. U z to, povežeš l i prva slova tih pet grčkih riječi (koje su YTr]Goi)g XQeiotdg 0eoi) Y i 6 g 2a)xf|Q, što je latinski Tsus Krist Božji Sin Spasitelj'), bit će riječ i%$v$, to jest riba, koja otajstveno označuje Krista, zbog toga što je on uzmogao opstati živ - naime, bez grijeha - u ponoru naše smrtnosti kao u dubini voda. 3
3
e
2. U z to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki više vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi ništa što bi se ticalo štovanja lažnih ili načinjenih bogova; dapače, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih štovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti među one koji pripadaju gradu Božjemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka proroštva Sibile o Kristu, iako ne kaže točno koje Sibile . N u ono što je on zasebice izložio, odlučio sam kako treba 4
2
Recidet e coelis M.
Oracula Sibyllina, 8,217; Laktancije, Uvod u božanski nauk, 7,16. (Doslovan pri jevod, uz doslovan prijenos simboličnih početnih slova akrostiha, p.p.). Latinski prevoditelj nije našao latinske riječi koje počinju ipsilonom (kao odgova rajućim slovom). U ovom hrvatskom prijevodu dotično slovo je zamijenjeno slovom U . Laktancije, Uvod u božanski nauk, 4,18. Laktancije je sam tekst Sibilina proroštva razdijelio u šest dijelova i prošarao ga svojim komentarima. 3
4
56
Oracula Sibyllina 8, 217-243.
626 cc 615
DE
crv.
DEI
18, 23,2 - 24
O DRŽAVI BOŽJOJ
latim posuit, / ego arbitratus sum coniuncta esse ponenda, tamquam unum sit prolixum, quae ille plura commemoravit et brevia. In ma nus iniquas, inquit, infidelium postea veniet; dabunt autem Deo alapas manibus incestis et impurato ore exspuent venenatos sputus; dabit vero ad verbera simpliciter sanctum dorsum. Et colaphos accipiens tacebit, ne quis agnoscat, quod verbum vel unde venit, ut inferis loquatur et corona spinea coronetur. Ad cibum autem fel et ad sitim acetum dederunt; inhospitalitatis hane monstrabunt mensam. Ipsa enim insipiens tuum Deum non intellexisti, ludentem mortalium mentibus, sed et spinis coronasti et horridum fel miscuisti. Templi vero I velum scindetur; et medio die nox erit tenebrosa nimis in tribus horis. Et morte morietur tribus diebus somno suscepto; et tune ab inferis regressus ad lucem veniet primus resurrectionis principio revocatis ostenso . Ista Lactantius carptim per intervalla disputationis suae, sicut ea poscere videbantur, quae probare intenderat, adhibuit testimonia Sibyllina, quae nos nihil interponentes, sed in unam seriem connexa ponentes soliš capitibus, si tamen scriptores deinceps ea servare non neglegant, distinguenda curavimus. Nonnulli sane Erythraeam Sibyllam non Romuli, sed belli Troiani tempore fuis se scripserunt. hf
PL 581
57
Tempore Ro muli regnum Israel consumptum fuit.
24. Eodem Romulo regnante Thales Milesius fuisse perhibetur, unus e septem sapientibus, qui post theologos poetas, in quibus Orpheus maxime omnium nobilitatus est, oo<poi appellati sunt , quod est latine «Sapientes». Per idem tempus decem tribus, quae in divisione populi vocatae sunt Israel, debellatae a Chaldaeis et in eas terras captivae ductae sunt , remanentibus in Iudaea terra duabus illis tribubus, quae nomine Iudae vocabantur sedemque regni habebant Ierusalem. Mortuum Romulum, cum et ipse non comparuisset, in deos, quod et vulgo notissimum est , rettulere Romani; quod usque adeo fieri iam desierat, nec postea nisi adulando, non errando, fac tum est temporibus Caesarum, ut Cicero magnis Romuli laudibus tribuat , quod non rudibus et indoctis temporibus, quando facile homines fallebantur, sed iam expolitis et eruditis meruerit hos honores, quamvis nondum efferbuerat ac pullu/laverat philosophorum subtilis et acuta loquacitas . Sed etiamsi posteriora tempora deos homines mortuos non instituerunt, tamen ab antiquis institutos colere ut deos et habere non destiterunt; quin etiam simulacris, quae veteres non habebant , auxerunt vanae atque impiae superstitionis
iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje proroštvo mnogi i kratki izrijeci koje bijaše naveo: »Poslije će pasti u opake ruke nevjernika; i udarat će Bogu zaušnice prljavim rukama i pljuvat će ga otrovnom pljuvačkom nečistih usta; nu on će jednostavno podložiti udarcima svoja sveta leđa. I šutjet će primajući udarce šakama, kako ne bi tkogod prepoznao da je došao kao Riječ i odakle je došao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoše mu žuč za jelo i ocat radi žeđi; postavit će mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama , u ludilu svo jem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primiješala mu odvratne žuči. I razderat će se zastor hrama; i usred dana spustit će se mrkla noć na tri sata. I on će zaspavši smrću umrijeti na tri dana; a zatim će se prvi iz podzemlja vratiti na svjetlost, pokazujući onima koje je pozvao od mrtvih početak uskrsnuća.« Laktancije je ta Sibilina svjedočanstva na vodio dio po dio na različitim mjestima svoje rasprave, kako mu se činilo da zahtijeva ono što je kanio dokazati. Ne umećući ništa svoje ga, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, označivši samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivači neće mimoići. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije živjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata. 5
6
58
59
60
61
CC616
627
18, 23,2 - 24
62
63
24. D o k vladaše isti Romul, kažu kako je živio Tales iz Mileta, jedan od sedmorice mudraca, što su slijedili nakon bogoslovnih pje snika (među kojima najslavniji bijaše Orfej), i koji su nazivani ooqpol, što je latinski mudraci (sapientes). U isto doba, onih deset plemena, koja su pri raskolu naroda prozvana Izraelom, bijahu pobijedili Kaldejci i odveli zasužnjene u svoje zemlje, dok u Judeji ostadoše ona dva plemena što se nazivahu Juda, a prijestolnica kraljevstva bio im je Jeruzalem. Pošto je Romul umro, kad je i on iščeznuo, Rimljani ga ubrojiše među bogove, što je i prostom puku veoma dobro pozna to; i taj je običaj bio prestao sve do Ciceronova doba - pa kad se poslije javio u vrijeme Cezara, nije se to činilo iz neznanja, nego radi laskanja - tako te Ciceron velikim hvalama hvali Romula što takve počasti nije zaslužio u sirovim i neukim vremenima, kad su se ljudi lako varali, nego u onim uljuđenim i obrazovanim, iako tada još ne bijaše provrela i preuzela maha dosjetljiva i oštroumna rječitost filo zofa . N u čak iako u potonjim vremenima nisu više proglašavali mrtve ljude bogovima, ipak nisu prestajali štovati kao bogove one koje stari bijahu uspostavili. Dapače, kipovima (koje stari ne imadijahu) uveća vali su vabilo isprazna i bezbožna praznovjerja, a što opet u njihovu 1
b f
et om. M.
5 7
C f . LACTANTTUS, Div. inst. 4, 6. 15. 18; 7, 8. In EUSEBIUS, Thales locatur plus quam centum ann. post captivitatem Israel; cf. Chron.: P L 27, 355, 365 (a. 1270-1377 ab A b r a h a m ) . C f . 4 R e g 17. C f . LrVTUS, Ah urbe cond. 1, 2, 1; OVTDIUS, Metom. 14, 816-820; CICE R O , Tusc. 1, 12, 28. V . infra 22, 6. C f . C I C E R O , De rep. 2, 10, 18-19. V . supra 4, 31, 6.
5 8
5 9
6 0
6 1
6 2
6 3
5
Laktancije otvoreno pokazuje kako se Sibila obraća zemlji Judeji. U Augustinovo vrijeme knjige su se redovito pisale uncijalnim slovima, s velikim slovima (capita) na početku svake stranice ili stupca. Prekid u misli mogao se označiti razmakom, iza kojeg bi dolazilo jedno od velikih slova. Augustin je htio tako označiti prekide u navodima iz Laktancija. 6
V i d i Ciceron, O državi, 2,10.18.
Za Romulove vladavine na glasu bijahu sedam mudraca, u doba kad je deset plemena nazivanih Izrael bilo odvedeno u kaldejsko sužanjstvo, a istom su Romulu nakon smrti podijeljene božanske poča sti.
D E civ. DEI
628
PL 582
18, 2 4 - 2 6
O DRŽAVI BOŽJOJ
illecebram, i d efficientibus immundis i n eorum corde daemonibus per fallacia quoque oracula decipientibus, ut fabulosa / etiam crimina deorum, quae iam urbaniore saeculo non fingebantur, per ludos tamen i n eorumdem falsorum numinum obsequium turpiter agerentur. Regnavit deinde Numa post Romulum, qui cum illam civitatem putaverit deorum profeeto falsorum numerositate muniendam, in eamdem turbam referri mortuus ipse non meruit, tamquam ita putatus sit caelum multitudine numinum constipasse, ut locum ibi reperire non posset. Hoc regnante Romae et apud Hebraeos initio regni Manasse, a quo impio rege propheta Isaias perhibetur oceisus , Samiam fuisse Sibyllam ferunt . 64
65
25. Regnante vero apud Hebraeos Sedechia et apud Romanos Tarquinio Prisco, qui successerat Anco Martio, duetus est captivus in Babyloniam populus Iudaeorum eversa Ierusalem et templo illo a Salomone construeto . Increpantes enim eos Prophetae de iniquitatibus et impietatibus suis haec eis ventura praedixerant, maxime Ieremias, qui etiam numerum definivit annorum . Eo tempore Pittacus Mitylenaeus, alius e septem Sapientibus, fuisse perhibetur. Et quinque ceteros, qui, ut septem numerentur, Thaleti, quem supra commemoravimus, et huic Pittaco adduntur, eo tempore fuisse scribit Eusebius, quo captivus Dei populus in Babylonia tenebatur . H i sunt autem: Solon Atheniensis, C h i l o n Lacedaemonius, Periand r u s Corinthius, Cleobulus Lindius, Bias Prienaeus. Omnes hi, sep tem appellati Sapientes, post poetas theologos claruerunt, quia gene re vitae quodam laudabili praestabant hominibus ceteris et morum nonnulla praecepta sententiarum brevitate complexi sunt. N i h i l au tem monumentorum, quod ad litteras attinet, posteris reliquerunt, nisi quod Solon quasdam leges Atheniensibus dedisse perhibetur; Thales vero physicus fuit et suorum dogmatum libros reliquit. E o captivitatis Iudaicae tempore et Anaximander et Anaximenes et Xenophanes physici claruerunt. Tune et Pythagoras, ex quo coeperunt appellari «philosophi» . 66
67
68
bg
bh
69
CC617 Regnante Dario reddita est libertas Iu daei s. PL583
26. Per idem tempus Cyrus, rex Persarum, qui etiam / Chaldaeis et Assyriis imperabat, relaxata aliquanta captivitate Iudaeorum, quinquaginta milia hominum ex eis ad instaurandum templum regredi fecit . A quibus tantum prima coepta fundamina et altare construetum est. Incursantibus autem hostibus nequaquam progredi ae-
629
srcu bijahu izazvali nečisti zlodusi, obmanjujući ih prijevarnim proroštvima, tako te basnene zločine bogova (koji se više u jednom uljuđe nijem dobu nisu izmišljali), ipak su sramotno izvodili u priredbama kao službu svojim lažnim božanstvima. Nakon Romula vladao je Numa, koji budući da je mislio kako taj grad treba braniti množinom zaista lažnih bogova, sam nakon smrti nije zaslužio smještaja u toj gomili, kao da se mislilo kako je nebo toliko pretrpano mnoštvom božanstava te tu nije mogao više naći pra zno mjesto. A dok on vladaše Rimom, među Hebrejima je stao vla dati Manaše (o kojemu se bezbožnom kralju priča kako je ubio pro roka Izaiju) ; pripovijeda se da je u to doba živjela samska Sibila. 2
Regnantibus Sedecia et Tarquinio Prisco septem sapien tes fuerunt.
18, 24 - 26
3
25. D o k je pak u Hebreja vladao Sidkija, a u Rimljana Tarkvinije Prisko (koji je naslijedio A n k a Marcija), židovski puk je odveden u babilonsko sužanjstvo, pošto su razoreni Jeruzalem i onaj glasoviti hram što ga bijaše sagradio Salomon. Naime, proroci su njih bili opo minjali zbog njihovih opačina i bezbožja i pretkazivali kako će ih to zadesiti, a najviše Jeremija, koji im je odredio čak i broj godina. Priča se kako u to vrijeme življaše Pitak iz Mitilene, jedan od sedmo rice mudraca. I Euzebije piše kako onih pet ostalih, koji pribrojani Talesu (kojega smo prije spomenuli) i ovome Pitaku tvore s njima sedmoricu, življahu u doba u koje Božji narod bijaše u babilonskome sužanjstvu. T o su ovi: Solon Atenjanin, Hilon Lakedemonjanin, Perijander Korinćanin, Kleobul Lindijac, Bijant Prijenjanin. Svi t i , na zvani sedmoricom mudraca, bijahu na glasu nakon bogoslovnih pje snika, jer se stanovitim hvalevrijednim načinom života izdizahu iznad ostalih ljudi i jer su u kratkim izrekama bili uobličili niz ćudorednih naputaka. Međutim, potomstvu nisu ostavili nikakvih književnih spo menika, osim što je Solon po predaji dao stanovite zakone Atenjanima; Tales je opet bio prirodoslovac i ostavio je svoj nauk u knjigama. U to doba židovskoga sužanjstva kao prirodoslovci bijahu na glasu i Anaksimandar, Anaksimen i Ksenofon. Zatim i Pitagora, od kojega su se i počeli nazivati filozofima.
Koji su se filozofi proslavili dok je u Rim ljana vladao Tarkvinije Prisko, nad Hebrejima Sidkija, kad je Jeruzalem osvojen a hram porušen.
26. U to isto doba K i r (kralj Perzijanaca, koji vladaše i Kaldejcima i Asircima), otpustivši poprilično Židova iz sužanjstva, dopusti da se pedeset tisuća ljudi vrate, kako bi obnovili hram. N u ti su samo položili prve temelje i izgradili žrtvenik. Naime, kako su ih neprijate lji napadali, nisu mogli napredovati s gradnjom, pa je taj posao odgo-
U ono vrijeme kada nakon sedamdeset navršenih godina prestade židov sko sužanjstvo, i Rimljani se oslobodiše kraljevske vlasti.
1
2
70
b
§ Chilo M. Periander M.
b h
6 4
6 5
6 6
6 7
6 8
6 9
7 0
C f . 4 R e g 21. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 364 (a. 1353 ab A b r a h a m ) . C f . 4 R e g 25. C f . Ier 25, 11. C f . E U S E B I U S , Chron.: 2, prooem. 4: P L 27, 232.363 (a. 1377 ab A b r a ham). V . supra 8, 2 et infra 18, 37. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 375; cf. E s d 1, lss.
Prema židovskoj predaji koja potječe od Justina Mučenika (Dial. 12,14) Izaija je za dotičnoga progona prepiljen na dvoje. O čemu se možda govori i u poslanici Hebreji ma, 11,37. Sibylla Samia. 3
1 2
Jr 25,11. V i d i O Božjoj državi, 8,2.
630
D E CIV. D E I
18, 26 - 27
O DRŽAVI BOŽJOJ
dificando valuerunt, dilatumque opus est usque ad Darium. Per idem tempus etiam illa sunt gesta, quae conscripta sunt in libro Iudith; quem sane in canonem Scripturarum Iudaei non recepisse dicun tur. Sub Dario ergo rege Persarum impletis septuaginta annis, quos Ieremias propheta praedixerat, reddita est Iudaeis soluta captivitate libertas, regnante Romanorum septimo rege Tarquinio. Quo expulso etiam ipsi a regum suorum dominatione liberi esse coeperunt. Usque ad hoc tempus Prophetas habuit populus Israel; qui cum multi fue rint, paucorum et apud Iudaeos et apud nos canonica scripta retinentur. De quibus me aliqua positurum esse promisi in hoc libro, cum clauderem superiorem , quod iam video esse faciendum. bl
71
631
18, 26 - 27
đen sve do Darijeva doba. U to su se vrijeme dogodile i one stvari koje su zapisane u Juditinoj knjizi, o kojoj se kaže kako je Židovi nisu primili u svoj kanon Pisma. Naime, za vladavine Darija, kralja Perzijanaca, pošto se navršilo sedamdeset godina (koje bijaše pretkazao prorok Jeremija), prestalo je sužanjstvo i Židovima je vraćena sloboda; u Rimljana je tada vladao sedmi kralj, Tarkvinije. Pošto je on prognan, i Rimljani se stadoše oslobađati od gospodstva svojih kraljeva. Sve do toga vremena izraelski narod je imao proroke; ah, iako oni bijahu mnogi, malo je njihovih spisa koji se smatraju kanon skim i u Židova i u nas. Kad sam dovršavao prethodnu knjigu, obećao sam kako ću o njima reći nešto u ovoj knjizi, što vidim da sada treba učiniti.
Quid de Christo et Ecclesia dixerint Prophetae [27-44] Krist i Crkva u proroka [27-44] Quo tempore inceperint scripta Prophe tarum.
27. Tempora igitur eorum ut possimus advertere, in anteriora paululum recurramus. In capi te libri Osee prophetae, qui primus in duodecim ponitur, ita scriptum est: Verbum Domini, quod factum est ad Osee in diebus Oziae et Ioathan et Achaz et Ezechiae regum lu da . Amos quoque diebus regis Oziae prophetasse se scribit; addit etiam Ieroboam regem Israel, qui per eosdem dies fuit . Nec non Isaias, filius Amos, sive supradicti prophetae sive, quod magis perhibetur, alterius qui non propheta eodem nomine vocabatur, eosdem reges quattuor, quos posuit Osee, in capite libri sui ponit, quorum diebus se prophetasse praeloquitur . Michaeas etiam eadem suae prophetiae commemorat tempora post dies Oziae. Nam tres qui sequuntur reges nominat, quos et Osee nominavit, Ioatham et Achaz et Ezechiam . Hi sunt, quos eodem tempore simul prophetasse ex eo rum litteris invenitur. His adiungitur Ionas eodem Ozia rege regnan te et Ioel, cum iam regnaret Ioatham, qui successit Oziae. Sed isto rum prophetarum duorum tempora in Chronicis, non in eorum libris potuimus invenire, quoniam de suis diebus tacent. Tenduntur autem hi / dies a rege Latinorum Proca sive superiore Aventino usque ad regem Romulum iam Romanum , vel etiam usque ad regni primordia successoris eius Numae Pompilii: Ezechias quippe rex luda eo usque regnavit ; ac per hoc per ea tempora isti velut fontes prophe tiae pariter eruperunt, quando regnum defecit Assyrium / coepitque Romanum; ut scilicet, quemadmodum regni Assyriorum primo tem pore exstitit Abraham, cui promissiones apertissimae fierent in eius semine benedictionis omnium gentium, ita occidentalis Babylonis exordio, qua fuerat Christus imperante venturus, in quo implerentur illa promissa, o r a Prophetarum non solum loquentium, verum bl
72
73
74
75
CC618
b m
76
PL 584
bn
b i
b l
b
m
b n
27. Kako bismo mogli razvidjeti njihova vremena, vratimo se malo unatrag. U početku knjige proroka Hošea, koji je prvi među dvanaestoricom, napisano je ovo: »Riječ Gospodnja, koja dođe Hošei, u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva Jude.« 1 Amos piše kako je prorokovao u dane kralja Uzije, i dodaje ime Jeroboama, kralja Izraela, koji življaše u isto doba. I Izaija, sin Amosa (bilo ovog već spomenutog proroka bilo - kako ih više vjeruje - nekoga drugoga s istim imenom koji ne bijaše prorok), navodi u početku svoje knjige istu četvoricu kraljeva koje je spomenuo i Hošea, u kojih doba reče kako je prorokovao. I Mihej spominje isto doba kao ono u koje proricaše, nakon Uzijinih dana. On naime spominje istu trojicu kra ljeva koje je naveo i Hošea; Jotama, Ahaza i Ezekiju. Ti su, prema svjedočanstvu vlastitih spisa, prorokovah istodobno u to vrijeme. Tima se dodaju Jona, za vladavine istoga kralja Uzije, i Joel, kad je počeo vladati Jotam, Uzijin nasljednik. Nu o vremenima te dvojice proroka nismo mogli naći ništa u njihovim knjigama, nego u ljetopisi ma , jer sami svoje doba prešućuju. To se razdoblje proteže od kralja Latina Proke, ih njegova prethodnika Aventina do Romula, sad već rimskoga kralja (ih čak do početaka vladavine njegova nasljednika, Nume Pompilija); do tada je naime vladao Ezekija, kralj Jude. I zbog toga u to doba ti su zajedno provalili poput vrela proročanstva, kada prestade asirsko, a započe rimsko carstvo; naime, kao što se u prvo doba vladavine Asiraca pojavio Abraham (kojemu su dana najbjelodanija obećanja o blagoslovu svih naroda u njegovu sjemenu), tako sada, u početku zapadnoga Babilona (za čije će vladavine doći Krist, u kojemu će se ispuniti ona dana obećanja) imala su se otvoriti usta proroka ne samo u govoru nego i u pismu, svjedočeći o tako vehkom 1
2
3
canone M. Ioathan M. R o m a n o r u m M. oracula M. 1
7 1
7 2
V . supra 17, 24. O s 1, 1.
2 3
Hoš 1,1. Am 1,1. Posrijedi je Jeronimov prijevod Euzebijevih Ljetopisa.
O vremenima proroka, kojih se proroštva nalaze u knji gama a koji pretkazaše mnogo toga o pozivu pogana u doba kad je rimsko carstvo počelo a asirsko prestalo.
632
D E CIV. D E I
18, 27 - 28
O DRŽAVI BOŽJOJ
etiam scribentium in tantae rei futurae testimonium solverentur. Cum enim prophetae numquam fere defuissent populo Israel, ex quo ibi reges esse coeperunt, in usum tantummodo eorum fuere, non gen tium; quando autem Scriptura manifestius prophetica condebatur, quae gentibus quandoque prodesset, tune oportebat inciperet, quando condebatur haec civitas, quae gentibus imperaret. b o
Quid Osea et Amos praeannuntiaverint de vocatione gentium.
28. Osee igitur propheta, quanto profundius quidem loquitur, tanto operosius penetratur. Sed aliquid inde sumendum est et hic ex nostra promissione ponendum. Et erit, inquit, in loco quo dictum est eis: Non populus meus vos, vocabuntur et ipsi filii Dei vivi . Hoc testimonium propheticum de vocatione populi gentium, qui prius non pertinebat ad Deum, etiam Apostoli intellexerunt . Et quia ipse quoque populus gentium spiritaliter est in filiis Abrahae ac per hoc recte dicitur Is rael, propterea sequitur et dicit: Et congregabuntur filii luda et filii Israel in idipsum, et ponent sibi principatum unum et ascendent a terra . Hoc si adhuc velimus exponere, eloquii prophetici obtundetur sapor. Recolatur tamen lapis ille angularis et duo parietes, unus ex Iudaeis, alter ex gentibus; ille nomine filiorum lu da, iste nomine filiorum Israel , eidem uni principatui suo in idip sum innitentes et ascendentes agnoscantur a terra. Istos autem car n a l i t e r ^ Israelitas, qui nunc nolunt credere in Christum, postea credituros, i d est filios eorum (nam utique isti in suum locum moriendo transibunt), idem Propheta testatur dicens: Quoniam diebus multis sedebunt filii Israel sine rege, sine principe, sine sacrificio, sine altari, sine sacerdotio, sine manifestationibus. Quis non videat / nunc sic esse Iudaeos? Sed quid adiungat, audiamus. Et postea, inquit, revertentur filii Israel et inquirent Dominum Deum suum et David regem suum, et stupescent in Domino et in bonis ipsius in novissimis die bus . N i h i l est ista prophetia manifestius, cum David regis nomine significatus intellegitur Christus, q u i a factus est, sicut dicit Apo stolus, ex semine David secundum carnem . Praenuntiavit iste prop heta etiam tertio die Christi resurrectionem futuram, sicut eam prophetica altitudine praenuntiari oportebat, ubi ait: Sanabit nos post biduum, in die tertio resurgemus . Secundum hoc enim / nobis dicit Apostolus: Si resurrexistis cum Christo, quae sursum sunt quaerite '. Amos quoque de rebus talibus sic prophetat: Praepara, inquit, 77
78
hp
79
80
CC619
81
br
bs
82
83
PL585
84
18,
27 -
633
28
događaju koji će nastupiti. Jer iako izraelskomu puku nije nikad manjkalo proroka, od doba kad u njih stadoše vladati kraljevi, bijaše to samo na korist Izraelaca, a ne i pogana. K a d su se pak javili spisi bjelodanijeg proročanstva, što bi bili od koristi kasnije i ostalim naro dima, trebalo je da se ti počnu javljati upravo kad se osnovao ovaj grad koji imadijaše vladati narodima svijeta.
28. Međutim, što prorok Hošea dublje govori, to se u izrečeno teže prodire. N u , prema našem obećanju, mora se štogod odatle uzeti i razmotriti. Reče: »I na mjestu gdje im je rečeno: 'Niste narod moj', i ti će se zvati sinovima Boga živoga.« To mjesto i apostoli priznadoše kao proročko svjedočanstvo o pozivu poganskih naroda, koji prije ne pripadaše Bogu. A budući da i sam puk tih naroda duhovno je među sinovima Abrahamovim, te se stoga s pravom naziva Izrael, stoga nastavlja i kaže: »I sinovi Jude i sinovi Izraela okupit će se zajedno na istome mjestu, i postavit će sebi jednu glavu, i uzaći će sa zemlje.« A k o bismo to htjeli sada razlagati, oslabili bismo krepčinu proročkog izričaja. Nego sjetimo se onoga ugaonog kamena i dvaju zidova , jednoga što je od Zidova, drugoga što je od pogana; i prepo znajmo kako se jedni pod imenom sinova Jude, a drugi pod imenom sinova Izraela, uzdižu sa zemlje pridržavani 'istom jednom glavom' na 'istome mjestu'. 1
2
3
4
Isti prorok svjedoči i o onima što su Izraelci po puti, koji sada ne žele vjerovati u Krista, ali će poslije vjerovati, to jest: vjerovat će njihovi sinovi - jer zaista će umrijevši prijeći na svoje mjesto - kad kaže: »Jer mnogo će dana sinovi Izraelovi ostati bez kralja i bez kneza, bez žrtve i bez stupa, bez oplećka i bez kumira.« Tko da ne vidi kako su sada Židovi takvi? A l i poslušajmo ono što dodaje. Kaže: »A poslije će se vratiti sinovi Izraelovi i tražit će Gospodina, Boga svojega, i Davida, kralja svojega, i sa strahom će pristupiti Gospodinu i dobrima njego vim, na kraju dana.« Ništa nije jasnije od toga proročanstva, jer je poznato kako se imenom kralja Davida označuje Krist, budući da je kao što kaže apostol: »On postao po puti od sjemena Davidova.« Isti je prorok pretkazao čak i to da će Krist uskrsnuti treći dan, a kako je i trebalo proročkom uzvišenošću, kad ono kaza: »Izliječit će nas nakon dva dana; i trećeg dana ponovo ćemo ustati.« Naime, prema tome nam i apostol kaže: »Ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore.« I Amos o tim stvarima ovako prorokuje i kaže: 5
6
7
1 x 5
b
ea antepon. M. P sibimet M. i carnales M. intelligatur M. qui M.
8
b c
b r
b s
1
7 7
O s 1, 10 (Vulg.). Cf. R o m 9, 26. 79 O s 1, 11 (Vulg.). Cf. E p h 2, 14-15. 20-22. 81 O s 3, 4-5. R o m 1, 3. O s 6, 2. C o l 3, 1.
7 8
Hoš 1,10. (Prijevod prema latinskom predlošku). Rim 9,26. Hoš 1,11. Nosivi izričaj grč. em xo ČLVTO, lat. in id ipsum doslovan je prijevod hebrejskog priloga »zajedno, na istom mjestu«. Dočim grč. aQ%f\, lat. principatus, prije vod je hebrejske riječi rosh - glava, početak, poglavarstvo, glavno mjesto. V i d i Ef 2,14.20. Hoš 3,4. (Prijevod prema latinskom predlošku). Rim 1,3. (Prijevod prema latinskom predlošku). Hoš 6,2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Kol 3,1. 2
3
4
5 6 7 8
O proroštvima Hošea i Amosa koja se tiču Kristova evanđe lja.
634
DE
crv.
18, 28 - 29,1
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
ht
te, ut invoces Deum tuum Israel; quia ecce ego firmans tonitrum et creans spiritum et annuntians in hominibus Christum suum ; et alio loco: In illa die, inquit, resuscitabo tabernaculum David, quod cecidit, et reaedificabo, quae ceciderunt eius, et destructa eius resuscitabo et reaedificabo ea sicut dies saeculi; ita ut exquirant me residui homi num et omnes gentes, in quibus invocatum est nomen meum super eos, dicit Dominus faciens haec . 85
18,
28 -
29,1
»Pripravi se, Izraele, da zazoveš Boga svojega; jer ja sam onaj što grom oznažuje i stvara vjetar i najavljuje ljudima njihova Krista«; i drugdje: »U onaj dan podići ću raspalu kolibu Davidovu, i ponovo ću izgraditi ono što joj je razoreno, podići ću srušene dijelove, sazidat ću je kao u stara vremena; tako da me potraže preostaci ljudi i svi narodi nad kojima je zazvano ime moje, reče Gospodin koji tvori sve 9
86
Ouid Isaias de Christi passione praeviderit...
29.1. Isaias propheta non est in libro duodecim Prophetarum, qui propterea dicuntur minores, quia sermones eorum sunt breves, in eorum comparatione, qui maiores ideo vocantur, quia prolixa volumina condiderunt; ex quibus est hic Isaias, quem propter eadem prophetiae tempora subiungo supradictis duobus. Isaias ergo inter illa, quae arguit iniqua et iusta praecepit et peccatori populo mala futura praedixit, etiam de Christo et Ecclesia, hoc est de rege et ea quam condidit civitate, multo plura quam ceteri prophetavit, ita ut a quibusdam evangelista quam propheta potius diceretur. Sed prop ter rationem operis terminandi unum de multis hoc loco ponam. Ex persona quippe Dei Patris loquens: Ecce, inquit, intelleget puer meus et exaltabitur et glorificabitur valde. Quemadmodum stupescent su per te muhi, ita gloria privabitur ab hominibus species tua et gloria tua ab hominibus; ita mirabuntur gentes multae super eum et continebunt reges os suum; quoniam quibus non est nuntiatum de illo, videbunt, et qui non audierunt, intellegent. Domine, quis credidit auditui nostro, et l brachium Domini cui revelatum est? Annuntiavimus coram illo, ut infans, ut radix in terra sitienti: non est species illi neque gloria. Et vidimus eum, et non habebat speciem neque decorem; sed species eius sine honore, deficiens prae omnibus hominibus. Homo in plaga positus et sciens ferre infirmitatem; quoniam aversa est facies eius, inhonoratus est nec magni aestimatus est. Hic peccata nostra portat et pro nobis dolet; et nos existimavimus illum esse in dolore et in plaga et in afflictione. Ipse autem vulneratus est propter iniquitates nostros et infirmatus est propter peccata nostra. Eruditio pacis nostrae in eo; livore eius nos sonati sumus. Omnes ut oves erravimus, homo a via sua erravit; et Dominus tradidit illum pro peccatis nostris; et ipse, propter quod afflictus est, non aperuit l os**. Ut ovis ad immolandum ductus est et ut agnus ante eum, qui se tonderet**, sine voće, sic non aperuit os suum. In humilitate iudicium eius sublatum est. Generationem eius quis enarrabit? Quoniam tolletur de terra vita eius. Ab iniquitatibus populi mei ductus est ad mortem. Et dabo malignos pro sepultura eius et divites pro morte eius. Quoniam iniquitatem non fecit nec dolum in ore suo; et Dominus vult purgare eum b u
CC 620
PL 586
bv
b t
b u
b v
b z
0 3
tonitruum M. annuntiatum M. bracchium CC. suum add. M. tondet M.
29. 1. Prorok Izaija ne nalazi se u knjizi one dvanaestorice pro roka, koji se nazivaju 'manji' jer su njihovi govori kraći u usporedbi s onima koji su nazvani 'veći' zbog opsežnih svezaka koje sastaviše; od tih je i ovaj Izaija, kojega zbog istoga razdoblja proročanstva pove zujem s onom spomenutom dvojicom. Tako, među svojim napadajima na opačine i nagovorima na pravične čine te među proreknućima zala što će snaći grešnički puk, Izaija je prorekao više od ostalih o Kristu i Crkvi, to jest o kralju i gradu koji je utemeljio, tako te su ga neki radije nazivali evanđelistom negoli prorokom. A l i zbog granica po stavljenih mojem djelu, navest ću ovdje samo jedno od njegovih proroštava. Govoreći u osobi Boga Oca on kaže: 1
»Gle, uspjet će sluga moj, podignut će se, uzvisit i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka - tako će on mnoge zadiviti narode, i kraljevi će pred njim usta stisnuti, videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: 'Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Gospod nja?' Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bje še, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Z a naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. N a njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Gospod je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K o jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strigu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? D a , iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše. Ukop mu odrediše među zločinci ma, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde, nit su mu usta laži izustila. A I se Gospodu svidje da ga pritisne bolima;
9 10 8 5
8 6
A m 4, 12-13 A m 9, 11-12
(variationes in interpretatione). (variationes in interpretatione).
1
Am 4,12. (Prijevod prema latinskom predlošku). Am 9,11. (Prijevod prema latinskom predlošku). Npr. Jeronim, Praefatio in Isaiam.
O onome što je Izaija pretkazao o Kristu i Crkvi.
DE
civ.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 29,1 - 3 0 , 1
DEI
...et de Eccle-
-
cc 621
žrtvuje l i život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato će mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.« To je izrekao o Kristu.
29. 2. Iam vero de Ecclesia, quod sequitur, audiamus: Laetare, inquit, sterilis, quae non pariš; erumpe et exclama , quae non parturis; quoniam muhi filii desertae magis quam eius, quae habet virum. Dilata locum tabemaculi tui et aulaearum tuarum; fige, noli parcere, prolonga funiculos tuos et palos tuos conforta, adhuc in dextram et sinistram partem extende. Et semen tuum hereditabit gentes, et civi tates desertas inhabitabis. Ne timeas, quoniam confusa es, neque reverearis, quia exprobrata es; quoniam confusionem aeternam oblivisceris et opprobrium I viduitatis tuae non eris memor. Quoniam Domi nus faciens te, Dominus Sabaoth nomen ei ; et qui eruit te, ipse Deus Israel universae terrae vocabitur ; et cetera. Verum ista sint satis; et in eis sunt exponenda nonnulla; sed sufficere arbitror quae ita sunt aperta, ut etiam inimici intellegere cogantur inviti.
2. Poslušajmo sada ono što slijedi o Crkvi. O n kaže: »Klici, nerotkinjo, koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata, kaže Gospodin. Raširi pro stor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Potomstvo će tvoje zavladat narodima, i napučit će opustjele gradove. Ne boj se, nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravit ćeš sra motu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Gospod nad vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove« i tako dalje. I nek je dosta to navedeno; ima tu mjesta koja bi trebalo objasniti, ali mislim kako ima dosta i onih što su tako jasna te će biti prisiljeni razumjeti ih i naši neprijatelji unatoč sebi samima.
ch
cc
88
M i c h a e a s de Messia et Bethleem loquitur.
Michaeas propheta Christum in figura ponens magni cuiud a m montis haec loquitur: Erit in novissimis diebus manifestus 30. 1.
s
_
A
. .
.
.
.
. .
'
mons Domini, paratus super vertices montium et exaltabitur super colles. Et festinabunt ad eum plebes, et ibunt gentes multae et dicent: Venite, ascendamus in montem Domini et in domum Dei Iacob, et ostendet nobis viam suam, et ibimus in semitis eius; quia ex Sion procedet lex et verbum Domini ex Ierusalem. Et iudicabit inter plebes multas, et redarguet gentes potentes usque in longinquum . Praedicens iste propheta et locum in quo natus est Christus: Et tu, inquit, Bethleem, domus Ephrata, minima es, ut sis in milibus luda; ex te mihi prodiet, ut sit in principem Israel; et egreslsus eius ab initio et ex diebus aeternitatis. Propterea dabit eos usque ad tempus parturientis, pariet, et residui fratres eius convertentur ad filios Israel. Et stabit et videbit et pascet gregem suum in virtute Domini, et in honore no minis Domini Dei sui erunt; quoniam nunc magnificabitur usque ad summum terrae . 89
PL587
637
de plaga. Si dederitis pro peccato animam vestram, videbitis semen longaevum; et Dominus vult auferre a dolore animam eius, ostendere illi lucem et formare intellectum, iustificare iustum bene servientem pluribus; et peccata eorum ipse portabit. Propterea ipse hereditabit plures et fortium dividet spolia, propter quod tradita est ad mortem anima eius, et inter iniquos aestimatus est et ipse peccata multorum portavit, et propter peccata eorum traditus est . Haec de Christo. 87
sia
18, 29,1 - 30,1
2
3
30. 1. Prorok Mihej, govoreći o Kristu u slici velike gore, kaže što su Mihej, ovako: »Dogodit će se na kraju dana: Gora doma Gospodnjeg bit će prorekao* postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se Novome zavjetu, stjecat svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: 'Hajde uziđimo na Goru Gospodnju, u D o m Boga Jakovljeva! O n će nas naučit svo jim putovima, i hodit ćemo stazama njegovim. Jer će sa Siona zakon izaći, riječ Gospodnja iz Jeruzalema.' O n će upravljati mnogim pu čanstvima i bit će sudac moćnim narodima.« Isti je prorok pretkazao i mjesto u kojem je rođen Krist, rekavši: »A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Gospod ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. O n će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega... jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva ze maljskih.« 1
2
90
c b c c
8 7
8 8 8 9 9 0
clama M. eius M. Isa 52, 13-53, 12. Isa 54, 1-5. Mich 4, 1-3. Mich 5, 2-4 (Vulg.).
TIIA-^
* Z
1 2
' Mih 4,1-3. Mih 5,2-4.
638 Passio et resur rectio in Iona praefigurantur.
D E civ. DEI
18, 30,2-31,1
30- 2. Ionas autem propheta non tam sermone Christum, quam sua quadam passione prophetavit, profeeto apertius, quam si eius mortem et resurrectionem voće elamaret. Ut quid enim exceptus est ventre beluino et die tertio redditus, nisi ut significaret Christum de profundo inferni die tertio rediturum ? 9 1
Quid Ioel de Spiritus effusione loquatur.
30. 3. Ioel omnia, quae prophetat, multis verbis compellit exponi, ut quae pertinent ad Christum et Ecclesiam dilucescant. Unum ta men, quod etiam Apostoli commemoraverunt, quando in congregatos credentes Spiritus Sanctus, sicut a Christo promissus fuerat, desuper venit, non praetermittam . Et erit, inquit, post haec, et effundam de Špiritu meo super omnem carnem; et prophetabunt filii vestri et filiae vestrae, et seniores vestri somnia somniabunt, et iuvenes ve stri visa videbunt; et quidem in servos et ancillas meas in illis diebus effundam de Špiritu meo . 92
cd
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 30,2 -
639
31,1
2. Dočim prorok Jona nije pretkazao Krista toliko svojim govorom koliko onim što je sam propatio, te tako zapravo još jasnije nego da je glasom najavio Kristovu smrt i uskrsnuće. Jer zbog čega je drugog primljen u utrobu nemani i vraćen trećega dana, ako ne kako bi time označio da će se Krist trećega dana vratiti iz dubina pakla? 3
3. Sve što je Joel prorekao nagoni da se mnogim riječima razloži kako bi se razjasnilo ono što se tiče Krista i Crkve. Međutim, postoji jedno mjesto koje se ne može mimoilaziti, a koje su spominjali i apo stoli , kad se na okupljene vjernike spustio Duh Sveti, kako Krist bijaše obećao. Joel kaže: »Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one.« 4
5
93
CC622 Abdias de Ec clesia in Iudaea loquitur...
31. 1. Tres prophetae de minoribus, Abdias, Naum, Ambacum, nec tempora sua dicunt ipsi, nec in Chronicis Eusebii et Hieronymi, quando prophetaverint, invenitur. Abdias enim positus est quidem ab eis cum Michaea , sed non eo loco, ubi notantur tempora, quando Michaeam prophetasse ex eius litteris constat; quod errore neglegenter describentium labores alienos existimo contigisse; duos vero alios commemoratos in codicibus Chronicorum, quos habuimus, non potuimus invenire. Tamen quia canone continentur, nec ipsi oportet praetereantur a nobis. Abdias, quantum ad scripturam eius attinet, omnium brevissimus Prophetarum, adversus Idumaeam loquitur, gentem scilicet Esau, ex duobus geminis filiis Isaac, nepotibus Abra hae, maioris illius reprobati. Porro si Idumaeam modo locutionis, quo intellegitur a parte totum, accipiamus positam esse pro genti bus: possumus de Christo agnoscere, quod ait inter cetera: In monte / autem Sion erit salus et erit sanctum ) et paulo post in fine ipsius prophetiae: Et ascendent, inquit, resalvati ex monte Sion, ut defendant montem Esau, et erit Domino regnum . Apparet quippe id esse completum, cum resalvati ex monte Sion, id est ex Iudaea credentes in Christum, qui praecipue agnoscuntur Apostoli, ascenderunt, ut defenderent montem Esau. Quomodo defenderent, nisi per Evangelii praedicationem salvos faciendo eos qui crediderunt, ut eruerentur de potestate tenebrarum et transferrentur in regnum Dei? Quod consequenter expressit addendo: Et erit Domino regnum. Mons enim Sion Iudaeam significat, ubi futura praedicta est salus et sanctum, quod est Christus Iesus. Mons vero Esau Idumaea est, per quam si94
PL588
95
96
c x l
9 1
9 2
31. 1. Trojica od manjih proroka, Obadija, Nahum i Habakuk, niti sami govore o vlastitim vremenima, niti se pak u ljetopisima Euzebija i Jeronima nalazi kada ti pretkazivahu. Oni su naime smjestili Obadiju zajedno s Mihejom, ah ne na onome mjestu gdje bilježe vri jeme o kojem se zna iz njegovih spisa da je Mihej prorokovao; mislim kako je do toga došlo pogrješkom prepisivača koji nepažljivo prepisi vahu tuđa djela; dočim o ostaloj dvojici nismo uopće uzmogli pronaći ni spomena u rukopisima ljetopisa do kojih smo došli. Nu budući da su dio kanona, ni njih ne smijemo mimoići. Obadija, najkraći od svih proroka što se tiče njegova spisa, govori protiv Edoma, to jest roda Ezava, onog starijeg odbačenog sina od blizanaca Izakovih, a unuka Abrahamovih. Uzmemo li da po načinu govora u kojem se pod dijelom razumijeva cjelina Edom stoji mjesto pogana, možemo prepoznati da se tiče Krista ovo što, između ostalo ga, kaže: »Na gori Sionu bit će spas i bit će svetište«, a malo poslije na kraju istoga proroštva kaže: »I uspet će se spasenici s gore Sion da brane goru Ezavljevu, i kraljevstvo će biti Gospodinovo.« Bjelo dano je kako se to ispunilo onda kad spasenici s gore Sion, to jest oni iz Judeje koji vjeruju u Krista (među kojima se osobito priznaju apo stoli), uspeše se kako bi branili goru Ezavljevu. A kojim je načinom branjahu ako ne da propovijedanjem evanđelja spašavaju one koji uzvjerovaše, kako bi se izbavili od vlasti tmine i prešli u kraljevstvo Božje? A što je odmah zatim i izrekao dodajući: »I kraljevstvo će biti Gospodinovo.« Naime, gora Sion označuje Judeju, gdje su propovije dani budući spas i svetište, što je Isus Krist. Dočim gora Ezavljeva je Edom, kojim je označena crkva Nežidova, koju su branili (kao što 1
m e o s add. M.
C f . I o n 2 , 1. C f . A c t . 2 , 17-18.
Jon 1. Dj 2,17. 5
1
3
1
2 8
^ Ob 11,21. (Prijevod prema latinskom predlošku).
Što se nalazi pretkazano o spasu svijeta u Kristu, u Obadije, Nahuma i Habakuka.
640
DECIV. DEI
18,
31,1
-
32
O DRŽAVI BOŽJOJ
gnificata est Ecclesia gentium, quam defenderunt, sicut exposui, resalvati ex monte Sion, ut esset Domino regnum. Hoc obscurum erat, antequam fieret; sed factum quis non fidelis agnoscat? ... Naum con tra idola.
CC 623
Abacuc dicit exspectandum Domini adven tom.
31. 2. N a u m vero Propheta, immo per illum Deus: Exterminabo, inquit, sculptilia et conflatilia, ponam sepulturam tuam; quia veloces ecce super montes pedes evangelizantis et annuntiantis pacem. Celebra, luda, dies festos tuos, redde vota tua; quia iam non adicient ultra, ut transeant in vetustatem. Consummatum est, consumptum est, ablatum est. Ascendit, qui insufflat in faciem tuam, eripiens te ex tribulatione . Quis ascenderit ab / inferis et insufflaverit in faciem Iudae, hoc est Iudaeorum discipulorum, Spiritum Sanctum, recolat qui meminit Evangelium. Ad Novum enim Testamentum pertinent, quorum dies fešti ita spiritaliter innovantur, ut in vetustatem transire non possint. Porro per Evangelium exterminata sculptilia et conflatilia, id est idola deorum falsorum, et oblivioni tamquam sepulturae tradita iam videmus et hane etiam in hac re prophetiam completam esse cognoscimus. 97
31. 3. Ambacum de quo alio quam de Christi adventu, qui futurus fuerat, intellegitur dicere: Et respondit Dominus ad me et dixit: Scribe visum aperte in buxo, ut assequatur qui legit ea; quia adhuc visio ad tempus, et orietur in fine et non in vacuum; si tardaverit, suštine eum, quia veniens veniet et non morabitur ? 98
Quid de redemptione dixerit Abacuc in cantico.
32. In oratione autem sua cum Cantico cui nisi Domino Christo dicit: Domine, audivi auditionem tuam, et timui; Domine, consideravi opera tua, et expavi? Quid enim hoc est nisi praecognitae novae ac repentinae salutis hominum ineffabilis admiratio? In medio duorum animalium cognosceris, quid est nisi aut in medio duorum Testamentorum, aut in medio duorum latronum, aut in medio Moysi et Eliae cum i l l o in monte sermocinantium? Dum appropinquant anni, nolsceris ; in adventu temporis ostenderis, nec exponendum est. In eo cum turbata fuerit anima mea, in ira misericordiae memor eris", quid est nisi quod Iudaeos in se transfiguravit, quorum gentis fuit, qui cum magna ira turbati erucifigerent Christum, ille misericordiae memor dixit: Pater, ignosce illis, quia nesciunt quod faciunt? Deus de Theman veniet et sanctus de monte umbroso et condenso °. Quod hic dictum est: De Theman veniet, alii interpretati sunt ab Austro vel c e
PL589
ci
cg
ch
10
c e
c f
c g
c h
1 0 0
641
2
3
3. A o čemu se drugomu nego o Kristovu dolasku (koji bijaše odre đen da će biti) podrazumijeva da je govorio Habakuk, rekavši: »Tad Gospod odgovori i reče: 'Zapisi viđenje, urezi ga na pločice, da ga čitač lako čita.' Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasni ti!« 4
1
32. A u svojoj molitvi s pjesmom komu li govori ako ne Gospo dinu Kristu kad kaže: »Gospodine, čuo sam riječi tvoje, i prepao se; Gospodine, razmotrih tvoja djela, i užasnuo sam se?« Jer što je to ako nije neizrecivo divljenje onoga tko predviđa novi i iznenadni spas ljudi? »Između dvojice živih bića bit ćeš prepoznat«, što l i drugo znači ako ne i l i između dva zavjeta, i l i između dvojice razbojnika, ili iz među Mojsija i Ilije što razgovaraju s njime na gori? »Kad se godine približe, bit ćeš prepoznat; kad dođe vrijeme, pokazat ćeš se« - i ne treba razlagati. »U dan kad se smuti duša moja, u srdžbi ćeš se^ sjetiti milosrđa«, što l i je to drugo nego da prorok uzima na sebe lik Židova (od čijega roda i bijaše), jer kad oni smućeni golemom srdžbom razapeše Krista, sjetivši se milosrđa on je rekao: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine?« 2
»Bog će doći iz Temana i svetac s gore sjeno vite i obrasle.« To što je rečeno »doći će iz Temana« jedni tumače kako znači 's juga' i l i 's
eoM. cognosceris M . cum turbata] dum conturbata M. quidM. Nah 1,14; 2,1. (Prijevod većinom prema lat. predlošku). Iv 20,22. Hab 2,2.
4
9 9
32
2. A prorok Nahum opet kaže, ili zapravo Bog preko njega: »Istrijebit ću likove rezane i livene, postavit ću tvoj grob; jer eno preko gora hrle hitre noge glasnika i navjestitelja mira; svetkuj svoje svečane da ne, Judo, ispuni svoje zavjete; jer oni više neće nailaziti kako bi pre lazili u starost. Svršeno je, istrošeno je, odneseno je. Uzlazi onaj koji zadahnjuje lice tvoje, izbavljajući te od propasti.« Tko je zapamtio evanđelje nek se sjeti tko će se uzdići iz pakla i zadahnuti Duhom Svetim lice Jude, to jest židovskih učenika. A Novom zavjetu pripa daju oni kojima se svečani dani tako duhovno obnavljaju da ne mogu prijeći u starost. I dalje, po evanđelju su istrijebljeni likovi rezani i liveni, to jest kumiri lažnih bogova, i vidimo gdje su predani zaboravu kao grobu, pa prepoznajemo i u tome kako se ovo proroštvo ispunilo.
3
9 8
31,1 -
izložih) spasenici s gore Sion, da bi bila kraljevstvo Gospodinovo. To bijaše nejasno prije nego se dogodilo; nu pošto se dogodilo, tko to od vjernika ne bi prepoznao?
2
9 7
18,
Nah 1, Hab 2, Hab 3, Lc 23,
14-15 (Vulg.). 2-3. 2. 34.
1
Ovo se poglavlje zasniva na navodu iz Habakuka, (3) kako je prevedeno prema Septuaginti. Lk 23,34. r
O proroštvu sadržanu u Habakukovoj molitvi i pjesmi.
642
D E CIV. D E I
18, 32
O DRŽAVI BOŽJOJ
C1
cc 624
ab Africo ; per quod significatur meridies, i d est fervor caritatis et splendor veritatis. Montem vero umbrosum atque condensum, quamvis multis modis possit intellegi, libentius acceperim Scripturarum altitudinem divinarum, quibus prophetatus est Christus. Mul ta i b i quippe umbrosa atque condensa sunt, quae mentem quaerentis exerceant. Inde autem venit, cum ibi eum, qui intellegit, invenit. Operuit caelos virtus eius, et laudis eius plena est terra , quid est / nisi quod etiam in Psalmo dicitur: Exaltare super caelos, Deus, et super omnem terram gloria tua ? Splendor eius ut lumen erit, quid est nisi: Fama eius credentes illuminabit? Comua in manibus eius sunt, quid est nisi tropaeum crucis? Et posuit caritatem firmam fortitudinis suae, nec exponendum est. Ante faciem eius ibit verbum, et prodiet in campum post pedes eius, quid est nisi quod et antequam huc veniret praenuntiatus est, et posteaquam hine reversus est, annuntiatus est? Stetit, et terra commota est, quid est, nisi stetit ad subveniendum, et terra commota est ad credendum? Respexit et tabuerunt gentes, hoc est, misertus est et fecit populos paenitentes. Contriti sunt montes violentia, hoc est, vim facientibus miraculis elatorum est contrita superbia. Defluxerunt colles aeternales, hoc est, humiliati sunt ad tempus, ut erigerentur in aeternum. Ingressus aeternos eius pro laboribus vidi, hoc est, non sine mercede aeternitatis laborem caritatis aspexi. Tabernacula Aethiopum expavescent et tabernacula terrae Madiam , hoc est, gentes repente perterritae nuntio mirabilium tuorum etiam quae non sunt in iure Romano erunt in popu lo christiano. Numquid in fluminibus iratus es, Domine, aut in fluminibus furor tuus aut in mari impetus tuus? hoc ideo dictum est, quia non venit nunc ut iudicet mundum, sed ut salvetur mundus per ipsum. Quia ascendes super equos tuos, et equitatio tua salus , hoc est, Evangelistae tui portabunt te, qui reguntur a te, et / Evangelium tuum salus erit eis, qui credunt i n te. Intendens intendes areum tuum super sceptra, dicit Dominus, hoc est, comminaberis iudicium tuum etiam regibus terrae. Fluminibus scindetur terra , hoc est, influentibus sermonibus praedicantium te aperientur ad confitendum homi num corda, quibus est dictum: Scindite corda vestra et non vestimenta . Quid est: Videbunt te et dolebunt populi, nisi ut lugendo sint beati? Quid est: Dispergens aquas incessu, a n : ambulando in eis, qui te usquequaque annuntiant, hac atque hac dispergis fluenta doctrinae? Quid est: Dedit abyssus voćem suam, an profunditas cordis hu mani quid ei videretur expressit? Altitudo phantasiae suae, tamquam versus superioris est expositio; altitudo enim est abyssus. Quod autem ait: Phantasiae suae, subaudiendum est voćem deldit; hoc est, quod diximus, quid ei videretur expressit. Phantasia quippe visio est, quam non tenuit, non operuit, sed confitendo eruetavit. Elevatus est 101
102
cl
cm
103
104
PL 590
105
106
cn
CC625
d
c l
0 0 1
011
ab antepon. M a d i a n M. vel M. nisi M.
M.
3
»Riječ će ići pred licem njegovim, i prostirat će se poljem za nogama njegovim« što l i je to drugo nego da bijaše najavljena i prije nego što je došao\ odakle bijaše objavljen i pošto se odatle vratio? »Stajao je, a zemlja se pokretala« što li je drugo nego da je stajao da nam po mogne, dok se svijet pokretao kako bi u nj vjerovao? »Osvrnuo se, i narodi su kopnjeli«, to jest: smilovao se i učinio da se narodi pokaju. »Silinom su smrvljene gore«, to jest: njegovom moći da čini čudesa smrvljena je oholost uznositih. »Istopiše se vječni brežuljci«, to jest: unizili su se privremeno, kako bi se uzvisili zauvijek. »Vidjeli njegove vječne ulaske kao uzvrat za njegove napore«, to jest: ne vidjeh truda ljubavi bez nagrade vječnosti. »Zadrhtat će od straha šatori Etiopljana i šatori zemlje Midjana«, to jest: puci iznenada zaplašeni viješću o tvojim čudesima postat će kršćanskim narodom, čak i oni što nisu pod vlašću rimskoga zakona. »Zar si srdit na rijeke, Gospodine, ili je gnjev tvoj protiv rijeka ili udar tvoj protiv mora?« To je rečeno zbog toga što O n nije sada došao suditi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. »Jer uzjahat ćeš konje svoje, i jezda će tvoja biti spasenje«, to jest: tebe će iznijeti tvoji evanđelisti, oni kojima ti upravljaš, i tvoje će evanđelje biti spas onima koji vjeruju u tebe. »Zaista ćeš napeti luk svoj protiv zezala, reče Gospodin«, to jest: sud će tvoj zaprijetiti čak i kraljevima zemlje. »Rijeke će proderati zemlju«, to jest: pod utjecajem govora onih koji tebe propovijedaju otvorit će se, kako bi priznala tebe, srca ljudi, onih kojima je rečeno: »Razderite srca, a ne halje svoje.« A što je: »Vidjet će te i oplakivat će te puci«, ako ne da će postati blaženi po svojem tugovanju? Što li je: »Rasprskavajući vode svojim hodom«, ako ne da, hodajući u onima koji te svuda najavljuju, ti na sve strane razlijevaš potoke svojeg nauka? Sto je: »Ponor se oglasi glasom svo jim« ako ne da je dubina ljudskoga srca izrazila svoj uvid? »Dubina njegove mašte« zapravo je kao razlaganje prethodnoga stiha, jer 'du bina' je zapravo 'ponor'. To što kaže 'njegove mašte' treba dodati 'oglasi se glasom', što - kako rekosmo - znači 'izrazila je svoj uvid.' 4
5
3
H a b 3, 3.
643
32
jugo-istoka'; čime se označuje podne, to jest žar ljubavi i sjaj istine. Iako se 'gora sjeno vita i obrasla' može tumačiti na više načina, najra dije bih to prihvatio kao ono što se tiče dubine božanskih Pisama kojima je prorokovan Krist. Jer mnogo je u njima sjenovitih i obraslih mjesta što se isprečuju umu onoga tko ih istražuje. A l i Krist odatle izlazi, kad ga pronađe onaj tko razumije. »Moć njegova pokriva ne besa i zemlja je puna njegove hvale« - što je drugo ako ne ono isto o čemu se govori i u psalmu: »Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek je nad svom zemljom?« - »Sjaj će njegov biti poput svjetlo sti« što li je to drugo nego da će slava njegova osvijetliti one koji u nj vjeruju? »Rogovi su u rukama njegovim« što li je drugo ako ne pobjedni znak križa? »I ucijepio je čvrstu ljubav prema svojoj snazi« ne treba ni objašnjavati.
4 1 0 1
18,
5
Ps 57 (56), 6. V i d i Iv 3,17. / / 2,13.
644
DECIV. DEI
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
32
sol, et luna stetit in ordine suo, hoc est, ascendit Christus in caelum et ordinata est Ecclesia sub rege suo. In lucem iacula tua ibunt, hoc est, non in occultum, sed in manifestum tua verba mittentur. In splendorem coruscationis armorum tuorum , subaudiendum est ia cula tua ibunt. Dixerat enim suis: Quae dico vobis in tenebris, dičite in lumine . In comminatione minorabis terram, i d est, comminando humiliabis homines. Et in furore deicies gentes, quia eos, qui se exaltant, vindicando collides. Existi in salutem populi tui, ut salvos facias christos tuos; misisti in capita iniquorum mortem: nihil horum est exponendum. Excitasti vincula usque ad collum. Et bona hic possunt intellegi vincula sapientiae, ut iniciantur pedes in compedes eius et collum in torquem eius . Praecidisti in stupore mentis , subaudimus vincula; excitavit enim bona, praecidit mala, de quibus ei dicitur: Disrupisti vincula mea , et hoc in stupore mentis, id est, mirabiliter. Capita potentium movebuntur in ea, in ea scilicet admiratione. Adaperient morsus suos, sicut edens pauper absconse . Potentes enim quidam Iudaeorum veniebant ad Dominum facta eius et verba mirati, et esurientes panem doctrinae manducabant abscon se propter metum Iudaeorum, sicut eos prodidit Evangelium . Et immisisti in mare equos tuos turbantes aquas multas, quae nihil sunt aliud quam populi multi; non enim alii timore converterentur, alii furore persequerentur, nisi omnes turbarentur. Observavi, et expavit venter meus a voće orationis labiorum meorum; et introivit tremorin ossa mea, et subtus me turbata est habitudo mea. Intendit in ea, quae dicebat, et ipsa sua est oratione perterritus, quam prophetice fundebat et in qua futura cernebat; / turbatis enim populis multis vidit imminentes Ecclesiae tribulationes; continuoque se membrum eius agnovit atque ait: Requiescam in die tribulationis , tamquam ad eos pertinens, qui sunt spe gaudentes, in tribulatione patientes . Ut ascendam, inquit, in populum peregrinationis meae, recedens utique a populo maligno carnalis cognationis suae, non peregrinante in hac terra / n e c supernam patriam requirente. Quoniam ficus, inquit, non afferet fructus, et non erunt nativitates in vineis; mentietur opus olivae, et campi non facient escam. De fecerunt ab esca oves, et non supersunt in praesepibus boves '. Vidit eam gentem, quae Christum fuerat occisura, ubertatem copiarum spiritalium perdituram, quas per terrenam fecunditatem more prophetico figuravit. Et quia iram Dei talem propterea passa est illa gens, quia ignorans Dei iustitiam suam voluit constituere , iste continuo: Ego autem, inquit, in Domi no exsultabo, gaudebo in Deo salutari meo. Dominus Deus meus vir tus mea, statuet pedes meos in consummationem; super excelsa impo107
108
co
109
111
ln
113
114
115
CC626
cq
116
117
c o c p
c q
faceres M . subaudiamus M . neque M.
A 'mašta' je svakako viđenje, koje srce nije zadržalo, nije skrilo, nego ga je priznavajući iznijelo. »Sunce se uzvisilo, a Mjesec mirovao u svojem tečaju«, to jest: Krist je uzašao na nebo, dok je Crkva ostala smještena ispod svojega kralja. »Tvoje će sulice poći u svjetlo«, to jest: riječi se tvoje neće izricati skrovito, nego javno. »U sjaju blijeska tvojega oružja«, tomu treba dodati 'poći će tvoje sulice'. Rekao je naime svojima: »Što vam kažem u tami, recite na svjetlu«. - »U prijetnji ćeš umanjiti zemlju«, to jest: prijeteći ćeš uniziti ljude. »I u gnjevu ćeš oboriti narode«, jer ćeš u osveti skrhati one koji se uznose. »Izašao si radi spasa puka svojega, kako bi spasio svoje pomazanike; i smrt si poslao na glave opakih« - tome ne treba nikakva objašnjenja. 6
»Podigao si okove sve do vrata«, gdje se mogu razumjeti dobri okovi mudrosti, kako bismo položili noge u njezine negve i podmetnuli šiju pod njezin jaram. »Raskinuo si u čuđenju uma«, tu podrazumijevamo 'okove', jer on je podigao dobre, a raskinuo zle, o kojima mu se kaže: »Raskinuo si moje okove« i to »u čuđenju uma«, to jest: čude sno. »Glave moćnika pokrenut će se u njemu«, naime u tome čuđe nju. »Razjapit će usta svoja poput siromaha što jede kriomice.« Nai me, neki od moćnika židovskih dolažahu Gospodinu začuđeni njego vim djelima i riječima i gladni kruha njegova nauka jeli su ga kriomice zbog straha od Židova, kako ih je evanđelje i otkrilo. 7
8
»I poslao si u more konje svoje da uzburkaju mnoge vode«, što nije ništa drugo nego 'mnogi narodi'; jer ne bi se jedni iz straha obratili, dok su drugi u gnjevu progonili, da svi ne bijahu uznemireni. »Proma trao sam, i utroba mi se užasnula od glasa govora s mojih usana; i drhtanje mi uđe u kosti, i smuti mi se cijelo tijelo poda mnom.« Pri pazio je na ono što je govorio i užasnut je vlastitim govorom, koji je proročanski iz sebe izlio i u kojem je razaznao buduće događaje; jer u smutnji mnogih naroda vidio je stradanja što su prijetila Crkvi, i odmah je uvidio kako je i sam njezin član i rekao: »Počinut ću u dan stradanja«, kao onaj koji pripada onima »što se u nadi raduju, a u stradanju strpljuju«. - »Tako da uzađem među narod svojega hodo čašća«, naime: da se povuče od opakoga puka svojih srodnika u puti, koji ne hodočasti ovom zemljom i ne traži višnju domovinu. I kaže: »Jer smokva neće donijeti ploda, i neće biti roda na trsju; obmanut će trud oko masline i polja neće pružiti hrane. Nestadoše ovce s paše, i nema stoke nad jaslama.« Vidio je kako će onaj narod, koji bijaše ubiti Krista, izgubiti obilje duhovnih dobara, koja je on proročkim načinom opisao s pomoću zemaljske plodnosti. A budući da je taj narod pretrpio tolik Božji gnjev zbog toga što je ne poznajući Božju pravednost htio uspostaviti svoju vlastitu , on od mah reče: »Ja ću pak kliktat u Gospodinu, radovat se u Bogu, svojem Spasitelju. Gospodin Bog moj snaga je moja; do kraja će osoviti noge moje; postavit će me na visine tako da pobijedim u njegovoj pje6
1 0 7
1 0 8
1 0 9
1 1 0
Hab 3, 10-11. Mt 10, 27. E c c l i 6, 25. Hab 3, 12-14.
645
32
110
cp
PL591
18,
7 8 9 10
Mt 10,27. Ps 116 (115), 16. V i d i Iv 3,2; 19,38. Rim 12,12. Rim 10,3.
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 32 - 33,1
D E CIV. D E I
118
net me, ut vincam in cantico eius , illo scilicet cantico, de quo simi lia quaedam dicuntur in Psalmo: Statuit super petram pedes meos et direxit gressus meos, et immisit in os meum canticum novum, hymnum Deo nostro . Ipse ergo vincit in cantico Domini, qui placet in eius laude, non sua, ut, qui gloriatur, in Domino glorietur . Melius autem mihi videntur quidam codices habere: Gaudebo in Deo lesu meo, quam hi, qui volentes id latine ponere, nomen ipsum non posuerunt, quod est nobis amicius et dulcius nominare. 119
120
Hieremias praedixit gen tes vocaturum Christum.
33. 1. Ieremias propheta de maioribus est, sicut Isaias, non de minoribus, sicut ceteri, de quorum scriptis nonnulla iam posui. Prophetavit autem regnante Iosia in Ierusalem et apud Romanos Anco Martio, iam propinquante captivitate Iudaeorum. Tetendit autem prophetiam usque ad quintum mensem captivitatis, sicut in eius litteris invenimus . Sophonias autem unus de minoribus adiungitur ei. N a m et ipse in diebus Iosiae prophetasse se dicit; sed quousque, non d i c i t . Prophetavit ergo Ieremias non solum Anci Martii, verum etiam Tarquinii Prisci temporibus, quem Romani habuerunt quintum regem. Ipse enim, quando illa captivitas facta est, regnare iam coeperat. Prophetans ergo de Christo Ieremias: Spiritus, inquit, oris nostri Christus Dominus captus est in peccatis nostris , sic breviter ostendens et Dominum nostrum Christum et passum esse pro nobis. Item alio loco: Hic Deus meus, inquit, et non aestimahitur alter ad I eum; qui invenit omnem viam prudentiae et dedit eam Iacob puero suo et Israel dilecto suo; post haec in terra visus est et cum hominibus conlversatus est . Hoc testimonium quidam non Ieremiae, sed scribae eius attribuunt, qui vocabatur Baruch; sed Ieremiae celebratius habetur. Rursus idem propheta de ipso: Ecce, inquit, dies veniunt, ait Dominus, et suscitabo David germen iustum, et regnabit rex et sapiens erit et faciet iudicium et iustitiam in terra. In diebus illis salvabitur Iudas , et Israel habitabit confidenter; et hoc est nomen, quod vocabunt eum: Dominus iustus noster . De vocatione etiam gentium, quae fuerat futura et eam nunc impletam cernimus, sic locutus est: Domine Deus meus et refugium meum in die malorum, ad te gentes venient ab extremo terrae et dicent: Vere mendacia coluerunt patres 121
122
123
PL 592
124
CC 627
cr
125
CT
luda
M.
18,
32 -
11
12
13
14
33. 1. Jeremija je jedan od većih proroka, kao i Izaija, a ne jedan od manjih, poput ostalih iz čijih sam spisa iznosio neka mjesta. Proro kovaše za Jošijine vladavine u Jeruzalemu i za vladavine A n k a Marcija među Rimljanima, kad se već bližilo sužanjstvo Judejaca. Nasta vio je proricati sve do petoga mjeseca sužanjstva, kao što doznajemo iz njegovih spisa. Sefanija, jedan od manjih proroka, također se po vezuje s njime. Kaže, naime, kako je i on prorokovao u doba Jošije, ali ne kaže do kojeg vremena. Jeremija je prorokovao ne samo u doba A n k a Marcija nego i za Tarkvinija Priska, koji bijaše peti kralj u Rimljana. Taj naime bijaše počeo vladati kad se dogodilo ono su žanjstvo. 1
Proričući o Kristu Jeremija kaže: »Duh usta naših Krist Gospodin zasužnjen je našim grijesima« ; tako ukratko pokazuje i da je Krist naš Gospodin i da je trpio za nas. Te isto i drugdje kad kaže: »Ovo je moj Bog, i nitko se drugi s njime usporediti ne može; on je pronikao sav put spoznaje, i predao je sluzi svojem Jakovu i Izraelu, svo jem ljubimcu; nakon toga viđen je na zemlji i družio se s ljudima.« Neki to svjedočanstvo ne pridaju Jeremiji, nego njegovu pisaru koji se zvao Barun, ali se ono općenito ipak pripisuje Jeremiji. 2
3
I opet isti prorok kaže o Kristu: »Evo dolaze dani - riječ je Gospod nja - podići ću Davidu izdanak pravedni. O n će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu na zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena, i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: 'Gospod, Pravda naša.'« I o pozivu Nežidova, koje se imalo dogoditi i što sada vidimo ispunjeno, reče ovako: »Gospodine Bože moj i utočište moje u doba opačina, tebi će sa samih krajeva zemlje doći narodi te reći: 'Doista naši oci štovahu lažne kipove, a od 4
11
Hab 3,18. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 40 (39), 2. 1 Kor 1,31. Ovdje se Augustinov navod Habakukova teksta slaže i sa židovskim predloškom Biblije i sa Septuagintom. 'Neki rukopisi' koje spominje vjerojatno su Jeronimova Vulga ta, u kojoj stoji »Bog, moj Isus« mjesto »Bog, moj Spasitelj«. Inače Jesus je grčki oblik prema hebrejskom Joshua. 13
1 1 9
1 2 0
1 2 1
1 2 2
1 2 3
1 2 4
1 2 5
H a b 3, 18-19. Ps 39, 3-4. C f . 1 C o r 1, 31; Ier 9, 23-24. C f . Ier 1, 3; E U S E B I U S , Chron. P L 27, 367. C f . Soph 1, 1. L a m 4, 20. B a r 3, 36-38. Ier 23, 5-6.
647
srni«, što je naime ona pjesma o kojoj se slično kaže u psalmu: »Noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi; u usta mi stavi pje smu novu, slavopoj Bogu našemu.« Dakle, onaj pobjeđuje u pjesmi Gospodnjoj tko ugađa u njegovoj, a ne u svojoj hvali, tako da »tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali.« Međutim, meni se čini boljim kako stoji u nekim rukopisima: »Radovat ću se u Bogu, svojem Isu s u « negoli u onih koji, hoteći to izraziti latinski, ne staviše ime koje je nama i draže i slađe izgovoriti.
12
1 1 8
33,1
14
1 2 3 4
Jr 1,2. Tuž 4,20. (Prijevod prema latinskom predlošku). Bar 3,36. (Dijelom prema latinskom predlošku). Jr 23,5.
Što su Jeremija i Sefanija proroč kim duhom pretkazali o Kristu i pozivu Nežidova.
DE
civ.
DEI
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 33,1 - 34,2
5
2. A sad ću umetnuti proroštva o Kristu od proroka Sefanije, koji je pretkazivao istodobno s Jeremijom: »Čekaj me - reče Gospodin - u dan mojeg uskrsnuća u budućnosti, jer je sud moj, da okupim narode i saberem kraljevstva.« 1 opet kaže: »Strašan će biti Gospod s njima, i iskorijenit će sve bogove zemaljske, i svaki će ga čovjek štovati sa svojega mjesta, svi otoci pogana.« A malo poslije kaže: »Dat ću narodima čiste usne, da svi mogu zazivati ime Gospodnje i služiti mu jednodušno. S druge obale rijeka etiopskih, prinosit će mi žrtvene darove moji štovaoci. U onaj dan nećeš se sramiti svih svojih nedjela koja si protiv mene počinio, jer ću ukloniti iz tebe tvoje ohole hvali savce; i nećeš se više šepiriti na Svetoj gori mojoj, jer ću pustiti da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje Ostatak Izraelov.« To je onaj ostatak o kojemu i drugdje postoji proroštvo, koje i apostol spominje: »Izraele, sve da naroda tvojega ima kao pijeska u moru, samo će se Ostatak njegov spasiti.« A to je, naravno, Ostatak toga naroda koji je uzvjerovao u Krista.
128
129
130
m
ct
132
133
6
7
8
9
10
11
12
34. 1. In ipsa porro Babyloniae captivitate prius pro/phetaverunt Daniel et Ezechiel, alii scilicet duo ex Prophetis maioribus . Quorum Daniel etiam tempus, quo venturus fuerat Christus atque passurus, numero definivit annorum; quod longum est computando monstrare, et ab aliis factitatum est ante nos. De potestate vero eius et Ecclesiae sic locutus est: Videbam, inquit, in visu noctis, et ecce cum nubibus caeli ut filius hominis veniens erat, et usque ad vetustum dierum pervenit, et in conspeetu eius praelatus est; et ipsi datus est principatus et honor et regnum, et omnes populi, tribus, linguae ipsi servient. Potestas eius potestas perpetua, quae non transibit, et regnum eius non corrumpetur .
34. 1. U onome babilonskome sužanjstvu ranije prorokovahu Daniel i Ezekiel, još dvojica od većih proroka. O d njih dvojice Daniel je čak izračunao i broj godina za vrijeme kad je određeno da će Krist doći i trpjeti. Bilo bi predugo da to sad računanjem pokazujemo, a ostali su to i učinili prije nas. A l i ovo je rekao o moći njegovoj i slavi: »Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. O n se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, i kraljevstvo njegovo neće propasti.«
34. 2. Ezechiel quoque more prophetico per David Christum significans, quia carnem de David semine assumpsit ; propter quam formam servi, qua factus est homo, etiam servus Dei dicitur idem Dei
2. I Ezekiel proročkim načinom, označujući Krista preko Davida (jer je uzeo na sebe put od sjemena Davidova - i zbog lika sluge, po kojem postade čovjekom, pa isti Sin Božji naziva se i slugom Božjim)
134
c u
cv
135
Hezechiel de uno omnium pastore locu tus est.
649
33. 2. Sophoniae autem prophetae, qui cum Ieremia prophetabat, haec praedicta de Christo interim ponam: Exspecta me, dicit Domi nus, in die resurrectionis meae in futurum; quia iudicium meum, ut congregem gentes et colligam regna . Et iterum: Horribilis, inquit, Dominus super eos, et exterminabit omnes deos terrae, et adorabit eum vir de loco suo, omnes insulae gentium . Et paulo post: Tune, inquit, transvertam in populos linguam et progenies eius, ut invocent omnes nomen Domini et serviant ei sub iugo uno; a finibus fluminum Aethiopiae afferent hostias mihi. In illo die non confunderis ex omnibus adinventionibus tuis, quas impie egisti in me; quia tune auferam abs te pravitates iniuriae tuae; et iam non adicies, ut magnificeris super montem sanctum meum, et subrelinquam in te populum mansuetum et humilem; et verebuntur a nomine Domini, qui reliqui fuerint Israel . Hae sunt reliquiae, de quibus alibi prophetatur, quod Apostolus etiam commemorat: Si fuerit numerus filiorum Israel sicut harena mariš, reli/quiae salvae fient . Hae quippe in Christum illius gentis reliquiae crediderunt.
cs
Daniel regnum aeternum Chri sto praevidit. PL 593
34,2
njih nema koristi.'« A to što ga ne bijahu prepoznali Židovi, koji su imali i ubiti ga, isti prorok označuje ovako: »Teško je srce po svemu, i čovjek je, i tko da ga prepozna?« Ono mjesto koje sam pretresao u sedamnaestoj knjizi o Novome zavjetu kojega je Posredovatelj Krist - Jeremija također spominje: »Evo dolaze dani - riječ je Go spodnja - kad ću s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi savez« , te ostalo što tu stoji zapisano.
127
CC 628
33,1 -
nostri simulacra, et non est in illis utilitas '. Quia vero non erant eum agnituri Iudaei, a quibus eum et occidi oportebat, sic idem Prop heta significat: Grave cor per omnia, et homo est, et quis agnoscit eum? Huius est etiam illud quod in libro septimo decimo posui de Testamento Novo, cuius est mediator Christus . Ipse quippe Ieremias ait: Ecce dies veniunt, dicit Dominus, et consummabo super domum Iacob testamentum novum, et cetera quae i b i leguntur .
126
Quid Sophonias dixerit de gentium voca tione.
18,
136
1
5
^ cognoscet M. in add. M. gloria M. et antepon. M. 0 1
c u
Jr 16,19. (Prijevod prema latinskom predlošku). Jr 17,9. (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku). Augustinu je Krist »čo vjek« koji je tu spomenut. V i d i O Božjoj državi, 17,3. Jr 31,31. Sef 3,3. (Prijevod prema latinskom predlošku). Sef 2,11. (Prijevod prema latinskom predlošku). Sef 3,9-12. Iz 10,22; Rim 9,27. 6
7 8 9
10 11
1 2 6
1 2 7
1 2 8
Ier 16, 19. Ier 17, 9. V . supra 17, 3. 2.
12
1
Dn 7,13.
0 proroštvu Daniela i Ezekiela koje je u skladu s Kristom 1 Crkvom.
650
DECIV. DEI
18, 3 4 , 2 - 3 5 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
Filius, sic eum prophetando praenuntiat ex persona Dei Patris: Et suscitabo, inquit, super pecora mea pastorem unum qui pascat ea, servum meum David; et ipse pascet ea et ipse erit his in pastorem. Ego autem Dominus ero eis in Deum, et servus meus David princeps in medio eorum; ego Dominus locutus sum . Et alio loco: Et rex, inquit, unus erit omnibus imperans; et non erunt ultra duae gentes, nec dividentur amplius in duo regna; neque polluentur ultra in idolis suis et abominationibus** et in cunctis iniquitatibus suis. Et salvos eos jadam de universis sedibus suis, in quibus peccaverunt, et mundabo eos; et erunt mihi populus, et ego ero eis Deus; et servus meus David rex super eos, et pastor unus erit omnium eorum . cz
137
dh
651
18, 34,2 - 35,2
ovako ga je pretkazao proričući u osobi Boga Oca: »Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svoga Davida: on će i h sam pasti i bit će im pastir, ja, Gospod, bit ću njihov Bog, i moj sluga David bit će mi knez; ja, Gospod, rekoh!« I na drugome mjestu kaže: »I bit će im svima jedan kralj, i oni više neće biti dva naroda i neće više biti razdijeljeni na dva kraljevstva. I neće se više kaljati svojim kumirima, ni svojim grozotama ni opačinama. Izbavit ću ih od svih njihovih nevjera kojima zgriješiše; i očistit ću ih, i oni će biti moj narod, a ja njihov Bog. I sluga moj David bit će im kralj, i svima će im biti jedan pastir.« 2
3
138
Aggaeus prae-
tum emlbus*
CC629
35. 1. Restant tres minores prophetae, qui prophetaverunt in fine captivitatis, Aggaeus, Zacharias, M a l a c h i a s . Quorum Aggaeus Christum et Ecclesiam hac apertius brevitate prophetat: Haec dicit Dominus exercituum: Adhuc unum modicum est, et ego commovebo caelum et terram et mare et aridam, et movebo I omnes gentes, et veniet desideratus cunctis gentibus . Haec prophetia partim completa iam cernitur, partim speratur i n fine complenda. Movit enim caelum angelorum et siderum testimonio, quando incarnatus est C h r i s t u s ; movit terram ingenti miraculo de ipso virginis p a r t u ; movit mare et aridam, cum et i n insulis et i n orbe toto Christus annuntiatur: ita moveri omnes gentes videmus ad fidem. Iam vero quod sequitur: Et veniet desideratus cunctis gentibus, de novissimo eius exspectatur adventu. Ut enim esset desideratus exspectantibus, prius oportuit eum dilectum esse credentibus. 139
140
14t
Ouid Zacharias
xei-u PL 594
hriSt0
d l
142
Zacharias de Christo et Ecclesia: Exsulta, in/quit, valde, fi^ Si° > iubila, filia Ierusalem; ecce rex tuus venit tibi iustus et salvator; ipse pauper et ascendens super asinum et super pullum filium asinae; et potestas eius a mari usque ad mare et a fluminibus usque ad fines terrae '. Hoc quando factum sit, ut Dominus Christus in itinere iumento huius generis uteretur, i n Evangelio legitur, ubi et haec prophetia commemoratur ex parte, quantum i l l i loco sufficere visum est . Alio loco ad ipsum Christum i n špiritu prophetiae loquens de remissione peccatorum per eius sanguinem: Tu quoque, inquit, in sanguine testamenti tui emisisti vinctos tuos de lacu, in quo non est aqua . Quid per hunc lacum velit intellegi, possunt diversa sentiri etiam secundum rectam fidem. M i h i tamen videtur non eo significari melius, nisi humanae miseriae profunditatem siccam quodammodo et sterilem, u b i non sunt fluenta iustitiae, sed iniquitatis 35. 2.
a
n
dc
dd
143
144
145
4X2
d a
d b
d c
d d
eis M. suis add. M. illis M. veniet M. asinam M.
35. 1. Preostaju trojica manjih proroka koji proricahu pri kraju o proroštvu sužanjstva: Hagaj, Zaharija i Malahija. O d njih Hagaj otvorenije i { °ie t- S'ij'i ukratko prorokuje o Kristu i Crkvi: »Jer ovako govori Gospod nad zaharije i Vojskama: 'Zamalo i ja ću potresti nebesa i zemlju, i more i kopno. i Potrest ću sve narode, i doći će onaj kojega žele svi narodi'.« To se proroštvo pokazuje kao dijelom ispunjeno, a dijelom se nada da će se ispuniti na koncu. Naime, pokrenuo je nebo, o čemu svjedoče i anđeli i zvijezde, kad je Krist utjelovljen; potresao je zemlju golemim čudom samog djevičina rođenja; pokrenuo je i more i kopno, sad kada Krista priznaju na otocima i svuda po svijetu. Isto tako vidimo kako su svi narodi pokrenuti prema vjeri. Međutim, ono što slijedi »I doći će onaj kojega žele svi narodi« - očekuje se od njegova konačnog dolaska. Naime, da bi bio željen od onih koji ga očekuju, morao je prvo biti voljen od onih koji u njega vjeruju. P
0
&
M a l a h ,
1
2. Zaharija kaže o Kristu i Crkvi: »Klikni iz sveg grla, kćeri sionska! Viči od radosti, kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pra vičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magare tu, mladetu magaričinu... Vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.« A kad je to ispunjeno (kad je ono Gospo din Krist na svojem putu tako na živini jahao) navodi se i u evanđelju, gdje se i to proroštvo spominje samo dijelom, koliko se na tome mje stu činilo dostatnim. 2
3
Na drugome mjestu, obraćajući se samomu Kristu u duhu proroštva, o oproštenju grijeha njegovom krvlju, kaže: »Ti si krvlju zavjeta svo jega izbavio sužnje iz jame, u kojoj nema vode.« Što je ushtio da se razumijeva pod tom 'jamom' može se različito tumačiti, čak i prema istinskoj vjeri. Meni se čini kako je najbolje da ona ne označuje ništa drugo nego dubinu ljudske bijede, što je i sušna i neplodna, gdje 4
2
Ez 34,23. Ez 37,22-24.
3
1 2
1 3 7
1 3 8
E z 34, 23-24. E z 37, 22-24.
S
3 4
Hag 2,6. Zah 9,9. Mt 21,5. Zah 9,11. (Prijevod prema latinskom predlošku).
e
652
DE
civ.
DEI
18, 35,2 - 35,3
O DRŽAVI BOŽJOJ
35. 3 . Malachias prophetans Ecclesiam, quam per Christum cernimus propagatam, Iudaeis apertissime dicit ex persona Dei: Non est mihi voluntas in vobis, et munus non suscipiam de manu vestra. Ab ortu enim soliš usque ad occasum magnum nomen meum in genti bus, et in omni loco sacrificabitur et offeretur nomini meo oblatio munda; quia magnum nomen meum in gentibus, dicit Dominus '. Hoc sacrificium per sacerdotium Christi secundum ordinem Melchisedech cum in omni loco a soliš ortu usque ad occasum Deo iam videamus offerri, sacrificium autem Iudaeorum, quibus dictum est: Non est mihi voluntas in vobis, nec accipiam munus de manibus vestris, cessasse negare non possint^: quid adhuc exspectant alium Christum, cum hoc, quod prophetatum legunt et impletum / vident, impleri non potuerit nisi per ipsum? Dicit enim paulo post de ipso ex persona Dei: Testamentum meum erat cum eo vitae et pacis, et dedi ei, ut timore timeret me, et a facie nominis mei revereretur. Lex veritatis erat in ore ipsius, inpace dirigens ambulavit mecum et multos convertit ab iniquitate; quoniam labia sacerdotis custodient scientiam et legem inquirent ex ore eius; quoniam angelus Domini omnipotentis est . Nec mirandum est, quia Domini omnipotentis angelus dictus est Christus Iesus. Sicut enim servus propter formam servi, in qua venit ad homines, sic angelus * propter Evangelium, quod nuntiavit hominibus. N a m si graeca ista interpretemur, et Evangelium «bona nuntiatio» est et angelus «nuntius». De ipso quippe iterum dicit: Ecce I mittam angelum meum, etprospiciet viam ante faciem meam; et subito veniet in templum suum Dominus, quem vos quaeritis, et angelus testamenti, quem vos vultis. Ecce venit, dicit Dominus omnipotens; et quis sustinebit diem introitus eius? aut quis resistet in aspectu eius? Hoc loco et primum et secundum Christi praenuntiavit adventum; primum scilicet, de quo ait: Et subito veniet in tem plum suum, i d est in carnem suam, de qua dixit in Evangelio: Solvite templum hoc, et in triduo resuscitabo illud ; secundum vero, ubi ait: Ecce venit, dicit Dominus omnipotens, et quis sustinebit diem introitus eius? aut quis resistet in aspectu eius? Quod autem dixit : Dominus, quem vos quaeritis, et angelus testamenti, quem vos vultis,
3. Proričući o Crkvi (koju vidimo da je po Kristu proširena) Malahija najotvorenije kaže Židovima u Božjoj osobi: »Niste mi mili, i ne pri mam žrtve iz ruke vaše. Jer od istoka do zapada veliko je moje ime medu narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista imenu mojemu, jer veliko je ime moje među narodima, kaže Gospodin.« I kako sada vidimo gdje se ta žrtva (a preko Kristova svećeništva po redu Melkisedekovu) prinosi na svakome mjestu, od sunčeva izlaska do zalaska, dok je prestalo ono žrtvovanje Židova (kojima je rečeno: »Niste mi mili, i ne primam žrtve iz ruke vaše«), što oni ne mogu nijekati - , zašto još očekuju drugoga Krista, kad ovo što čitaju kao proroštvo vide da je ispunjeno, i nije se moglo ispuniti osim po nje mu? Naime, malo poslije govoreći u Božjoj osobi, Malahija kaže o samome Kristu: »Moj savez s njim bijaše savez života i mira, i dadoh mu da strahom od mene strahuje, i da bude u strahopočitanju pred imenom mojim. Zakon istine bijaše u ustima njegovim; upravljen prema miru hodio je sa mnom, i mnoge je odvratio od opačine. Jer usne svećenikove čuvat će znanje i tražit će Zakon iz usta njegovih; jer on je anđeo Gospodina Svemogućega.« 1 ne treba se čuditi što je Krist Isus nazvan anđelom Gospodina Svemogućega. Jer, kao što je nazvan slugom zbog lika sluge u kojem je došao ljudima, tako je an đelom nazvan zbog evanđelja, koje je navijestio ljudima. Naime, pre vedemo l i te grčke riječi, onda je evanđelje »dobra vijest«, a anđeo »glasnik«. I zaista o tome ponovo kaže: »Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već - govori Gospod nad Vojskama - . A l i tko će podnijeti dan njegova dolaska, i tko će opstati kad se on pojavi?« N a tome mjestu on je najavio i prvi i drugi Kristov dolazak; naime, prvi o kojem kaže: T doći će iznenada u Hram svoj', to jest: u p u t svoju, o kojoj je rečeno u evan đelju: »Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići«; a drugi gdje kaže: 'Evo ga dolazi već - govori Gospod nad Vojskama - . A l i tko će podnijeti dan njegova dolaska, i tko će opstati kad se on poja vi?' A ono što reče: 'Gospod koga vi tražite i anđeo saveza koga
147
us
PL 595
653
35,3
nema potoka pravičnosti, nego je glib opačine. O tome se zapravo kaže i u psalmu: »Izvuče me iz jame bijede, iz gliba kalnoga.«
de
CC 630
35,2 -
lutum. De hoc quippe etiam in Psalmo dicitur: Et eduxit me de lacu miseriae et de luto Umi '. 146
Quid Malachias de Eccle sia et Christo prophetaverit.
18,
d g
dl
1 4 9
150
dl
d e
d f
dg d* d d!
1
1
1 4 6
1 4 7
1 4 8
1 4 9
1 5 0
6
7
8
9
est add. M. possunt M. D e i M. et antepon. M. mirto M. dicit M.
Ps 39, 1. M a l 1, 10-11. M a l 2, 5-7. M a l 3, 1-2. Io 2, 19.
5 6 7 8 9
Ps 40 (39), 2. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mal 1,10.11. Mal 2,5-7. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mal 3,1-2. Iv 2,19.
654
CC631
D E CIV. D E I
18, 35,3 - 36
O DRŽAVI BOŽJOJ
significavit utique etiam Iudaeos secundum Scripturas, quas legunt, Christum quaerere et velle. Sed multi eorum, quem quaesierunt et voluerunt, venisse non agnoverunt, excaecati in cordibus suis praecedentibus meritis suis. Quod sane hic nominat testamentum, vel su pra, ubi ait: Testamentum meum erat cum eo, vel hic, ubi eum dixit angelum testamenti, Novum procul dubio Testamentum debemus accipere, ubi sempiterna, non Vetus, ubi temporalia sunt promissa; quae pro magno habentes plurimi infirmi et Deo vero talium rerum mercede servientes, quando vident eis impios abundare, turbantur. Propter quod idem propheta, ut Novi Testamenti aeternam beatitudi nem, quae non dabitur nisi bonis, distingueret a Veteris terrena feli citate, quae plerumque datur et malis: Ingravastis, inquit, super me verba vestra, dicit Dominus, et dixistis: In quo detraximus de te? Dixistis: I Vanus est omnis qui servit Deo, et quid plus, quia custodivimus observationes eius, et quia ambulavimus supplicantes ante fa ciem Domini omnipotentis? Et nunc nos beatificamus alienos, et reaedificantur omnes, qui faciunt iniqua; et adversati sunt Deo, et salvi facti sunt. Haec oblocuti sunt, qui timebant Dominum, unusquisque ad proximum suum; et animadvertit Dominus et audivit; et scripsit librum memoriae in conspectu suo eis, qui timent Dominum et reverentur nomen eius . Isto libro significatum est Testamentum No vum. Denique quod sequitur audiamus: Et erunt mihi, dicit Dominus omnipotens, in diem quam ^ ego facio in acquisitionem, et eligam eos sicut eligit homo filium suum servientem sibi; et convertimini, et videbitis inter iustum et iniustum, et inter servientem Deo et non ser vientem. Quoniam ecce dies venit ardens sicut clibanus et concremabit eos, et erunt omnes alienigenae et omnes facientes iniquitatem stipula, et incendet illos dies, qui adveniet, dicit Dominus omnipo tens; et non derelinquetur eorum radix neque sarmentum. Et orietur vobis timentibus nomen meum sol iustitiae, et sanitas in pinnis eius; et exibitis et exsultabitis sicut vituli ex vinculis resoluti; I et conculcabitis iniquos, et erunt cinis sub pedibus vestris in die, in quo ego facio, dicit Dominus omnipotens . Hic est qui dicitur dies iudicii; de quo suo loco, si Deus voluerit, loquemur uberius . 151
611
PL 596
152:
153
Quid adiunxerint libri Esdrae, Esther et Macchabaeorum.
36. Post hos tres prophetas, Aggaeum, Zachariam, Malachiam, per idem tempus liberationis populi ex Babyloniae servitute scrip sit etiam Esdras, qui magis rerum gestarum scriptor est habitus quam propheta: sicuti est et liber, qui appellatur Esther, cuius res gesta in laudem Dei non longe ab his temporibus invenitur; nisi forte Esdras in eo Christum prophetasse intellegendus est, quod inter quosdam iuvenes orta quaestione, quid amplius valeret in rebus, cum
18,
35,3 -
36
655
žudite' označio je Židove, koji prema Pismu koje čitaju i traže i žele Krista (Mesiju). N u , mnogi od njih ne prepoznaše da je već došao onaj kojega tražahu i željahu, zaslijepljeni u srcima svojim prethod nim zaslugama. 10
A to što tu spominje zavjet, bilo ranije kad kaže: »Moj savez s njim bijaše«, bilo ovdje gdje ga nazva »anđeo saveza« - moramo nedvoj beno razumijevati Novi zavjet (savez), onaj gdje je obećano vječno, a ne kao u Starome zavjetu, vremenito; a upravo to veoma cijene mnogi i slabi, pa i pravome Bogu služe samo radi nagrade u takvim stvarima, i zbunjeni su kad vide kako njima obiluju i bezbožnici. Zbog toga isti prorok, kako bi razhkovao vječno blaženstvo Novoga zavjeta (koje će se podijehti samo dobrima) od zemaljske sretnosti Staroga zavjeta, koja se većinom podaruje i opakima, kaže: »Teške su besjede vaše protiv mene - govori Gospod. V i pitate: 'Što smo između sebe govorili protiv tebe?' Govorili ste: 'Zaludu je Bogu slu žiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pod Gospodom nad Vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napre duju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!' A l i kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Gospod pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Gospoda i štuju Ime njegovo.« Tom knjigom je označen Novi zavjet. 11
Poslušajmo zatim ono što slijedi: »Moji će biti, moja stečevina - go vori Gospod nad Vojskama. U dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu služi. I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih - govori Gospod nad Vojskama - da im neće ostati ni korijeni ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu. I gazit ćete bezbožnike kao prah pod nogama u dan koji spremam - govori Gospod nad Voj skama« . Taj dan o kojem se govori Sudnji je dan, o kojem ćemo ako bude Božja volja - opširnije govoriti na svojem mjestu. 12
d o
36. Nakon te trojice proroka (Hagaja, Zaharije i Malahije) u isto doba oslobođenja naroda iz babilonskoga sužanjstva pisao je i Ezra, koji je više smatran povijesnim piscem negoli prorokom (a takva je i knjiga koja se zove Estera, u kojoj se u hvalu Božju opisuju događaji što nisu daleko od toga doba); ukoliko možda ne treba shvatiti kako je Ezra proricao o Kristu na onome mjestu gdje se među nekim mla dićima pojavilo pitanje o tome što je važnije u stvarima, pa je jedan 1
d
m
6 x 1
d o
qua M . pennis M. Babylonia M .
10
Latinski izričaj »praecedentibus meritis suis« može značiti i »obuzeti zaslugama ranije sečenim« i »prethodnim nedjelima« (koja zaslužuju takvu zaslijepljenost). Možda je taj izričaj i namjerno tako dvosmislen. Mal 3,13-16. Mal 3,17-21. 11
1 5 1
1 5 2
1 5 3
M a l 3, 13-16. M a l 3, 17 - 4, 3. V . infra 20.
12
1
3 Ezr 3,4-12 (navodi se starozavjetni apokrifni spis: Treća knjiga Ezrina).
O Ezri i knjiga ma Makabejaca.
D E civ. DEI
656
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 3 6 - 3 7
reges unus dixisset, alter vinum, tertius mulieres, quae plerumque regibus imperarent, idem tamen tertius veritatem super omnia demonstravit esse v i c t r i c e m . Consulto autem Evangelio Christum esse cognosci/mus veritatem. Ab hoc tempore apud Iudaeos restituto templo non reges, sed principes fuerunt usque ad A r i s t o b o l u m ; quorum supputatio temporum non in Scripturis sanetis, quae appel lantur canonicae, sed in aliis invenitur, in quibus sunt et Macchabaeorum libri, quos non Iudaei, sed Ecclesia pro canonicis habet propter quorumdam martyrum passiones vehementes atque mirabiles, qui, antequam Christus venisset in carne , usque ad mortem pro Dei lege certaverunt et mala gravissima atque horribilia pertulerunt . 154
cc 632
155
dp
18,
36 -
657
37
rekao 'kraljevi', drugi 'vino', treći 'žene' (koje većinom zapovijedaju i kraljevima), pa ipak je taj treći pokazao da je 'istina pobjednica nad svime'. Oslanjajući se na evanđelje znamo da je Krist istina. O d toga vremena, od obnove hrama pa sve do Aristobula, u Židova ne vla dahu kraljevi nego poglavari {principes); a izračunavanje toga razdob lja ne nalazi se u onim spisima koji se nazivaju kanonskim, nego u drugima, među kojima su i knjige Makabejaca, koje opet kanonskima ne smatraju Židovi, nego Crkva, a zbog žestokih i začudnih stradanja stanovitih mučenika koji - prije Kristova dolaska u puti - borahu se čak na smrt za zakon Božji i trpljahu najteže i najstrašnije muke. 2
156
Prophetae priusquam phi losophi extite-
37. Tempore igitur Prophetarum nostrorum, quorum iam scripta ad notitiam fere omnium gentium pervenerunt, et multo magis post eos fuerunt philosophi gentium , qui hoc etiam nomine vocarentur, quod coepit a Samio Pythagora, qui eo tempore, quo Iudaeorum est soluta captivitas , coepit excellere atque cognosci. Multo magis er go ceteri philosophi post / prophetas reperiuntur fuisse. N a m ipse Socrates Atheniensis, magister omnium, qui tune maxime clarue runt, tenens i n ea parte, quae moralis vel activa dicitur, principatum, post Esdram in Chronicis invenitur . Non multo post etiam Plato natus est, qui longe ceteros Socratis discipulos anteiret. Quibus si addamus etiam superiores, qui nondum philosophi vocabantur, sep tem scilicet sapientes ac deinde physicos, qui Thaleti successerunt in perserutanda natura rerum studium eius imitati, Anaximandrum scilicet et Anaximenem et Anaxagoram aliosque nonnullos, antequam Pytagoras philosophum primus profiteretur: nec illi Prophetas nostros universos temporis antiquitate praecedunt, quando quidem Thales, post quem ceteri fuerunt, regnante Romulo eminuisse fertur, quando de fontibus Israel in eis litteris, quae toto orbe manarent, prophetiae flumen erupit. Soli igitur illi theologi poetae, Orpheus, Linus, Musaeus et si quis alius apud Graecos fuit, his Prophetis He braeis, quorum scripta in auctoritate habemus, annis reperiuntur p r i o r e s . Sed nec ipsi verum theologum nostrum Moysen, qui unum verum Deum veraciter praedicavit, cuius nunc scripta in auctoritatis canone prima sunt, tempore praevenerunt; ac per hoc, quantum ad dq
157
PL 597
158
159
D
37. Dakle, u doba naših proroka, o čijim su spisima doznali go tovo svi narodi, i mnogo više nakon njihova doba, bijahu djelatni poganski filozofi (koji se i nazivahu tim imenom, što je poteklo od Pitagore sa Samosa , koji bijaše počeo isticati se i stjecati slavu u vrijeme kad se Židovi izbaviše sužanjstva). Izlazi, dakle, da su ostali filozofi živjeli znatno kasnije od naših proroka. Naime, i sam Sokrat Atenjanin, učitelj gotovo svih onih koji se tada najviše isticahu, prvak u onome dijelu filozofije što se naziva ćudorednom ili djelatnom, živ ljaše prema Ljetopisu nakon Ezre. Nedugo poslije toga rodio se Pla ton, koji će uvelike nadmašiti ostale Sokratove učenike. 1
Dodamo l i tima čak i one pređašnje, koji se još nisu nazivali 'filozofi ma', naime Sedmoricu mudraca te zatim prirodoslovce koji su slijedili nakon Talesa i nasljedovali ga u proučavanju prirodnih pojava (to jest: Anaksimandra, Anaksimena, Anaksagoru i neke ostale prije nego što se Pitagora prvi nazvao filozofom), čak ni ti nemaju prven stvo u vremenskoj drevnoći pred sveukupnim našim porocima; za pravo i Tales, nakon kojega slijeđahu ostali, kaže se kako bijaše na glasu za Romulove vladavine, kad je iz izvora Izraelovih u tim spisima potekla rijeka proroštva što će se razliti cijelim svijetom. Stoga su jedino oni bogoslovni pjesnici (Orfej, L i n , Musej i bilo koji drugi što ih bijaše u Grka) - kako se pokazuje - vremenski prethodili onim hebrejskim prorocima kojih spise smatramo mjerodavnima. A l i ni ti vremenski ne prethode našem istinskom bogoslovu Mojsiju, koji je istinski propovijedao jednoga pravoga Boga, kojega spisi stoje sada prvi u našem kanonu; i stoga, koliko se tiče Grka (u čijem je jeziku 2
P in carnem M . i et... gentium] philosophi gentium nondum erant M.
d<
1 5 4
1 5 5
1 5 6
1 5 7
1 5 8
1 5 9
Cf. 3 E s d r 3, 10 (liber apocryphus, tamen ab Augustino et aliis Patribus uti canonicus consideratus). Cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 423 (a. 1913 ab A b r a h a m ) . Cf. 2 M a c h 7. Cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 377 (a. 1486 ab A b r a h a m , 60 post captivitatem Israel). T e m p o r e quo Esdra in Iudaeiis celeberrimus, Socrates aetatis puerilis erat: cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 385 (a. 1551 et 1558 ab A b r a h a m ) . V . supra 18, 14.
2
1
Iv 14,6.
V i d i O Božjoj državi, 8,2. Tales je živio oko 600, Anaksimander oko 570, Anaksimen oko 500; Anaksagora oko 460 pr. K r . Usporedi o tome O Božjoj državi, 8,2. 2
O tome kako je proročko učenje drevnije od bilo kojeg izvora poganske filozo fije.
658
CC633
D E CIV. D E I
18, 37 - 38
O DRŽAVI BOŽJOJ
Graecos attinet, in qua lingua litterae huius saeculi maxime ferbuerunt, nihil habent unde sapientiam suam iactent, quo religione no stra, ubi vera sapientia est, si non superior, saltem videatur antiquior. Verum, quod fatendum / est, non quidem in Graecia, sed in barbaris gentibus, sicut in Aegypto, iam fuerat ante Moysen nonnulla doctrina, quae illorum sapientia diceretur; alioquin non scriptum es set in Libris sanctis, Moysen eruditum fuisse omni sapientia Aegyptiorum, tune utique, quando ibi natus et a filia Pharaonis adoptatus atque nutritus etiam liberaliter educatus est . Sed nec sapientia Aegyptiorum sapientiam Prophetarum nostrorum tempore antecedere potuit, quando quidem et Abraham propheta f u i t . Quid autem sapientiae potuit esse in Aegypto, antequam eis Isis, quam mortuam tamquam magnam deam colendam putaverunt, litteras traderet? Isis porro Inachi filia fuisse proditur, qui primus regnare coepit Argivis, quando Abrahae iam nepotes reperiuntur e x o r t i . d r
160
161
162
P L 598 Quid de scriptis dicendum quae castitas canonis non recepit.
38. Iam vero si longe antiquiora repetam, et ante illud grande diluvium noster erat utique Noe patriareha, quem prophetam quoque non immerito dixerim; si quidem ipsa arca, quam fecit et in qua cum suis evasit, prophetia nostrorum temporum fuit. Quid Enoch septimus ab Adam, nonne etiam in canonica epistula apostoli Iudae prophetasse praedicatur ? Quorum scripta ut apud Iudaeos et apud nos in auctoritate non essent, nimia fecit antiquitas, propter quam videbantur habenda esse suspeeta, ne proferrentur falsa pro veris. Nam et proferuntur quaedam quae ipsorum esse dicantur ab eis, qui pro suo sensu passim quod volunt credunt. Sed ea castitas canonis non recepit, non quod eorum hominum, qui Deo placuerunt, reprobetur auctoritas, sed quod ista esse non credantur ipsorum. Nec m i r u m debet videri, quod suspeeta habentur, quae sub tantae antiquitatis nomine proferuntur; quando quidem in ipsa historia re gum luda et regum Israel, quae res gestas continet, de quibus eidem Scripturae canonicae credimus, commemorantur plurima, quae ibi non explicantur et in libris dicuntur aliis inveniri, quos Prophetae scripserunt, et alicubi eorum quoque Prophetarum nomina non tacentur ; nec tamen inveniuntur in canone, quem recepit populus Dei. Cuius rei, fateor, causa me latet, nisi quod existimo etiam ipsos, quibus ea, quae in auctoritate religionis esse deberent, Sanctus utique Spiritus revelabat, alia sicut homines historica diligentia, alia sicut Prophetas inspiratione divina scribere potuisse, atque haec ita fuisse / distineta, ut illa tamquam ipsis, ista vero tamquam Deo per ipsos loquenti iudicarentur esse tribuenda, ac sic illa pertinerent ad ubertatem cognitionis, haec ad religionis auctoritatem, in qua aucto ritate custoditur canon, praeter quem iam si qua etiam sub nomine 163
164
CC 634
d r
est add.
M.
1 6 1
1 6 2
1 6 3
1 6 4
Cf. E x 2, 10; A e t 7, 22. C f . G e n 20, 7. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 267. Cf. l u d 14. V . supra 15, 23, 4.
37 -
659
38
književnost ovoga svijeta najviše evala), oni nemaju nikakva razloga hvastati se kako je njihova mudrost, iako ne nadmašuje našu vjeru (u kojoj je istinska mudrost), barem drevnija od nje. Istina, priznati se mora, kako i prije Mojsija - ali ne u Grčkoj, nego među barbarskim narodima, kao u Egiptu - postojaše stanovit nauk koji se može na zvati mudrošću tih ljudi; inače u Svetome pismu ne bi pisalo kako Mojsije bijaše učen u svoj mudrosti Egipćana, kao što doista i jest bio, pošto je ondje rođen pa ga je usvojila i odgojila Faraonova kći te je stekao slobodnu naobrazbu. N u , ni mudrost Egipćana nije mogla vremenski prethoditi mudrosti naših proroka, budući da i Abraham bijaše prorokom. Koliko je mudrosti moglo biti u Egiptu prije nego im Izida (koju su smatrali da nakon smrti treba štovati kao veliku božicu) darova pismo? Naime, kaže se da Izida bijaše kćer Inaha , koji stade prvi vladati Argivcima, kad od Abrahama već bijahu pote kli unuci. 3
4
5
38. Tako, ako bih navodio još mnogo drevnije, i prije velikoga Potopa zacijelo življaše naš praotac Noa, kojega bih posve s pravom nazvao prorokom, budući da sama korablja, koju je načinio i u kojoj se izbavio zajedno sa svojima, bijaše proroštvo o našem dobu. A što je s Henokom, sedmim poslije Adama, zar se o njemu ne kaže kako je prorokovao i u kanonskoj poslanici apostola Jude? I samo zbog prevelike drevnoće nismo te spise kao mjerodavne prihvatili ni mi, ni Zidovi, pa se zato činilo da je bolje smatrati ih dvojbenim, kako se ne bi lažne stvari predstavile kao istinite. Naime, neke spise predstav ljaju kao njihove izvorne oni ljudi koji vjeruju u što god im se kada prohtjedne. Čisti kanon nije prihvatio te spise, ali ne zbog toga što bi se odbacivalo učenje samih tih ljudi (kojima je Bog odobravao), nego zbog toga što se ne vjeruje kako su ti spisi njihovi. I ne treba se činiti čudnovatim što se smatraju kao dvojbeni spisi koji se iznose pod ime nom tolike starine, budući da u samoj povijesti kraljeva Jude i Izrae la, što sadržava povijesne događaje (u koje vjerujemo kao u istinite na temelju istog kanona Svetog pisma), spominju se mnoge stvari koje se tu ne objašnjavaju i o kojima se kaže kako se nalaze u drugim knjigama koje su napisali proroci, a ponegdje se ne prešućuju ni imena tih proroka, pa ipak se te knjige ne nalaze u kanonu koji je prihvatio narod Božji. 1
2
3
Razlog tomu, priznajem, meni je skriven, osim što mnijem kako i oni ljudi kojima je D u h Sveti zaista otkrio one stvari kojima s pravom pripada vjerski ugled i važnost, kako su i ti mogli jednom pisati kao ljudi u povijesnu istraživanju a drugi put kao proroci u božanskome nadahnuću, i te stvari bijahu toliko međusobno različite te se prosu3
1 6 0
18,
4 5
1 2 3
Dj 7,22. Post 20,7. Usp. O Božjoj državi, 18,3, gdje se grčka Io poistovjećuje s egipatskom Izidom. Heb 11,7; 1 Pt 3,20. Jud 14. Prva knjiga ljetopisa, 29,29; Druga knjiga ljetopisa, 9,29.
O tome kako crkveni kanon nije prihvatio spise nekih svetaca zbog njihove prevelike starine da se na osnovu njih ne bi lažne stvari ispreplele s istinskima.
660
D E CIV. D E I
18, 38 - 40
O DRŽAVI BOŽJOJ
ds
verorum Prophetarum scripta proferuntur, nec ad ipsam copiam scientiae valent, quoniam utrum eorum sint, quorum esse dicuntur, incertum est; et ob hoc eis non habetur fides, maxime his, in quibus etiam contra fidem librorum canonicorum quaedam leguntur, prop ter quod ea prorsus non esse apparet illorum.
Nulla sapientia praecessit Pat r i a r c h a s et Prophetas.
39. Non itaque credendum est, quod nonnulli arbitrantur, hebraeam tantum linguam per illum, qui vocabatur Heber, unde Hebraeorum vocabulum est, fuisse servatam, atque inde pervenisse ad Abraham, hebraeas autem litteras a lege coepisse, quae data est per Moysen, sed potius per illam successionem patrum memoratam lin guam cum suis litteris custoditam. Denique Moyses in populo con stituit, / qui docendis litteris praeessent, priusquam divinae legis ullas litteras nossent. Hos appellat Scriptura yQaiiiKXToeioayuyoi, qui latine dići possunt litterarum inductores vel introductores, eo quod eas inducant, id est introducant quodammodo in corda discentium vel in eas potius ipsos quos docent. Nulla igitur gens de antiquitate suae sapientiae super Patriarchas et Prophetas nostros, quibus divi na inerat sapientia, ulla se vanitate iactaverit, quando nec Aegyptus invenitur, quae solet falso et inaniter de suarum doctrinarum antiquitate gloriari, qualicumque sapientia sua Patriarcharum nostrorum tempore praevenisse sapientiam. Neque enim quisquam dicere audebit mirabilium disciplinarum eos peritissimos fuisse, antequam litteras nossent, id est, antequam Isis eo venisset easque ibi docuisset. Ipsa porro eorum memorabilis doctrina, quae appellata est sa pientia, quid erat nisi maxime astronomia et si quid aliud talium disciplinarum magis ad exercenda ingenia quam ad illuminandas ve ra sapientia mentes solet valere? Nam quod attinet ad philosophiam, quae se docere profitetur aliquid, unde fiant homines beati, circa tempora Mercurii, quem Trismegistum vocaverunt, in illis terris eiusmodi studia claruerunt, longe quidem ante sapientes vel philosophos Graeciae, sed tamen post Abraham et Isaac et / Iacob et Ioseph, nimirum etiam post ipsum Moysen . Eo quippe tempore, quo Moyses natus est, fuisse reperitur Atlans ille magnus astrologus, Promethei frater, maternus avus Mercurii maioris, cuius nepos fuit Trismegistus iste Mercurius . dt
PL 599
CC 635
18,
38 -
40
dilo da jedne treba pripisati njima samima a druge Bogu, koji takoreći govori preko njih, pa su tako prve pripale porastu znanja a druge učenju vjere, kojim se čuva sam kanon; a izvan kanona, objave li se koji spisi što su čak pod imenom starih proroka, oni ne vrijede ni kao dodatak porastu znanja, jer nije izvjesno pripadaju l i onima kojima se pripisuju; stoga se njima ne vjeruje, a osobito onima u kojima se nalaze stvari oprečne svjedočanstvu kanonskih knjiga, zbog čega je odmah jasno kako i ne pripadaju dotičnicima.
39. Ne treba vjerovati, kao što neki misle, da je samo govorni hebrejski jezik sačuvao onaj koji se nazivaše Heber (od kojega po tječe i ime Hebrej) , te da je takav prenesen Abrahamu, dok je pisani hebrejski započeo od Zakona što je dan po Mojsiju, nego prije treba vjerovati kako su spomenuti jezik zajedno s njegovom književnošću čuvali naraštaji otaca. Dapače, Mojsije bijaše postavio one što su u narodu Božjem nadzirali učenje pisma, prije nego upoznaše ikakav pisani božanski zakon. Te ljude Pismo naziva YQaM^aToeiaaycDYOt3g, a koji se latinski mogu nazvati uvoditeljima ili uputiteljima slova (lit terarum inductores vel introductores), zbog toga što ti nekako uvode ili upućuju slova u glave učenika, ili pak radije uvode učenike u njih. 1
O hebrejskim spisima koji se od iskona nalaze u vlastitom jeziku.
Nek se stoga ni jedan narod u ispraznosti ne hvasta kako su drevnoćom svoje mudrosti iznad naših praotaca i proroka, u kojima prebi vaše božanska mudrost; jer čak ni Egipat - koji se lažno i ludo obi čava razmetati starinom svojih nauka - ne pokazuje da ikakvom svo jom mudrošću vremenski prethodi mudrosti naših praotaca. Isto se tako nitko neće drznuti te reći kako ti bijahu najvičniji u začudnim umijećima prije negoli upoznaše pismo, to jest prije nego što im je onako došla Izida i tomu ih naučila. A zatim, sama ta njihova glaso vita učenost, koja se naziva mudrošću, što l i bijaše ako ne uglavnom zvjezdoznanstvo i drugi takvi slični nauci, koji više običavaju služiti vježbi nadarenosti negoli prosvjećivanju umova istinskom mudrošću?
165
166
Omnis sapien tia nostrae est inferior.
40. Frustra itaque vanissima praesumptione garriunt quidam dicentes, ex quo Aegyptus rationem siderum comprehendit, amplius quam centum annorum milia numerari. In quibus enim libris istum d s
d t
1 6 5
1 6 6
veterum M. D e i add. M.
16, 2; PLOTINUS, Enn. 3, 6, 19; de C f . D l O D O R U S , Bibl. 1, 15, 9 eodem cf. Corpus hermeticum. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27,-279. 284 (a. 379 et 431 ab A b r a h a m ) .
A što se pak tiče filozofije (koja propovijeda kako uči ljude nečemu po čemu postaju blaženi), takvi se nauci u tim zemljama javiše ne kako u doba Merkurija, kojega su nazivali Trismegistom, zaista mnogo prije grčkih mudraca i l i filozofa, ali ipak poslije Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa, te i poslije samog Mojsija. Naime, otkriva se kako u doba Moj sijeva rađanja življaše onaj veliki zvjezdoslovac Atlas, Prometejev brat, a s majčinske strane pradjed Merkurija stari jeg, kojemu je unuk bio ovaj Merkurije Trismegist. 2
40. Uzalud stoga u najispraznijoj drskosti neki brbljaju pričajući kako je Egipat shvatio nauk o zviježđu prije više od stotinu tisuća godina. Iz kojih l i su knjiga doznali taj broj, oni koji u učiteljice Iziđe 1
V i d i O Božjoj državi, 16,3. Hermes Trismegist (Trismegistos) grčki je naziv egipatskog boga Thotha, kojemu su novoplatonici i mistici u poznoj antici pripisivali filozofsko-religiozne rasprave zvane Hermetica. 2
O najlažljivijoj taštini Egipćana, koja njihovoj znanosti pripisuje starost od stotinu tisuća godina.
662
PL 600
In scholis philosophorum disputatio praevaluit.
CC 636
DECIV. DEI
18, 4 0 - 4 1 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 4 0 - 4 1 , 1
663
numerum collegerunt, qui non multum ante annorum duo milia litteras magistra Iside didicerunt? Non enim parvus auctor est in histo ria Varro, qui hoc prodidit, quod a litterarum etiam divinarum veritate non dis/sonat '. Cum enim ab ipso primo homine, qui est appel latus Adam, nondum sex annorum milia compleantur, quomodo non isti ridendi potius quam refellendi sunt, qui de spatio temporum tam diversa et huic exploratae veritati tam contraria persuadere conantur? C u i enim melius narranti praeterita credimus, quam qui etiam futura praedixit, quae praesentia iam videmus ? Nam et ipsa historicorum inter se dissonantia copiam nobis praebet, ut ei potius credere debeamus, qui divinae, quam tenemus, non repugnat Historiae. Porro autem cives impiae civitatis diffusi usquequaque per terras cum legunt doctissimos homines, quorum nullius contemnenda videatur auctoritas, inter se de rebus gestis ab aetatis nostrae memoria remotissimis discrepantes, cui potius credere debeant, non inveniunt. Nos vero i n nostrae religionis historia fulti auctoritate divina, quidquid ei resistit, non dubitamus esse falsissimum, quomodolibet sese habeant cetera in saecularibus litteris, quae seu vera seu falsa sint, nihil momenti afferunt, quo recte beateque vivamus.
naučiše slova tek prije nekih dvije tisuće godina? Naime, Varon baš i nije neznatan uglednik u povijesti, a on nas je o tome izvijestio, što je opet u skladu i s istinom iz božanskih knjiga. Budući da od prvoga čovjeka, koji je nazvan Adam, nije još prošlo ni šest tisućljeća, zašto se prije ne bi ismijali negoli pobijali oni koji nastoje uvjeriti u vremen ske razmake što su toliko različiti i suprotni od istražene istine? Jer kojemu izvjestitelju o prošlosti možemo bolje vjerovati nego onomu tko je prorekao i buduće, koje sada promatramo nazočnim? Jer i samo neslaganje medu povjesnicima pruža nam dostatan razlog da radije trebamo vjerovati onomu tko ne protuslovi božanskoj povijesti, koju posjedujemo. I dalje, kad građani bezbožnoga grada, koji su se raširili svuda po svijetu, čitaju najučenije ljude (a čini im se kako ne treba prezreti ugled ni jednoga od njih) i zamijete u njih neslaganje u izvješćima o događajima što su najudaljeniji od pamćenja našeg do ba, ne znaju komu više da vjeruju. Dočim mi, oslonjeni o božansko jamstvo u našoj vjerskoj povijesti, ni malo ne dvojimo oko toga kako je najlažnije sve ono što god je njemu oprečno, pa kako god stajalo s ostalim u svjetovnim spisima, što bili istiniti i l i lažni, ne pridonose ništa po čemu bismo živjeli pravično i blaženo.
41. 1. Ut autem iam cognitionem omittamus historiae, ipsi philosophi, a quibus ad ista progressi sumus, qui non videntur laborasse in studiis suis, nisi ut invenirent quomodo vivendum esset accomodate ad beatitudinem capessendam, cur dissenserunt et a magistris discipuli, et inter se condiscipuli, nisi quia ut homines humanis sen sibus et humanis ratiocinationibus ista quaesierunt? Ubi quamvis esse potuerit et studium gloriandi, quo quisque alio sapientior et acutior videri cupit nec sententiae quodammodo addictus alienae, sed sui dogmatis / et opinionis inventor, tamen ut nonnullos vel etiam plurimos eorum fuisse concedam, quos a suis doctoribus vel discendi sociis amor veritatis abruperit, ut pro ea certarent, quam verita tem putarent, sive illa esset, sive non esset: quid agit aut quo vel qua, ut ad beatitudinem perveniatur, humana se porrigit infelicitas, si di vina non ducit auctoritas? Denique auctores nostri, in quibus non frustra sacrarum Litterarum figitur et terminatur canon, absit ut inter se aliqua ratione dissentiant. Unde non immerito, cum illa scriberent, eis Deum vel per eos locutum, non pauci in scholis atque gymnasiis litigiosis disputationibus garruli, sed in agris atque urbibus cum doctis atque indoctis tot tantique populi crediderunt. Ipsi sane pauci esse debuerunt, ne multitudine vilesceret, quod religione earum esse oporteret; nec tamen ita pauci, ut eorum non sit miranda consensio. Neque enim in multitudine philosophorum, qui labore
41. 1. Dočim, da prijeđemo s pitanja povijesnog znanja, sami fi lozofi (od kojih skrenusmo kako bismo o tome raspravljali), čini se, u svojim istraživanjima nisu se trudili ni oko čega drugoga nego da otkriju kako bi najbolje trebalo živjeti radi postignuća blaženstva; i zašto se onda nisu slagali ni učenici s učiteljima ni suučenici između sebe, ako ne zbog toga što su odgovor na to kao ljudi tražili na teme lju ljudskih sjetila i ljudskoga razbora?
167
d u
d u
1 6 7
in add.
1
Daleko od toga da bi se međusobno razilazili u mnijenju naši pisci, koji ne tvore i ne određuju uzalud kanon Svetoga pisma! K a d su oni to pisali, Bog je govorio njima ili preko njih, u što s pravom uzvjerovaše, ne nekoliki brbljavci što se u školama i gimnazijama nadmeću u prepirkama, nego toliki narodi, i seljaci i građani, i oni učeni i neuki. Trebalo je da takvih naših pisaca bude malo, kako se mnoštvom ne bi obezvrijedilo ono što je po vjeri moralo biti dragocjeno, ali ipak ne ni tako malo te se ne bi trebalo diviti njihovu slaganju. Dočim u množini filozofa koji su po književnom radu ostavili svjedočanstva o
M.
Cf. V A R R O , De gente pop.
N u kolika god tu mogla biti i želja za samohvalom, po kojoj svatko želi izgledati mudriji i oštroumniji od drugoga, i nekako ne privrženik tuđega mnijenja - nego pronalazač vlastitog nauka i nazora (iako dopuštam kako su neki pa i mnogi od njih prekidali sa svojim učite ljima ili suučenicima iz ljubavi prema istini, da bi se borili za ono što su smatrali istinom, bila to ona i l i ne), što znači: kamo ili kuda je krenula ljudska nesretnost na putu do blaženstva, ako je ne vodi bo žanski auktoritet?
rom.,
fragm.
12.
1
Usporedi Horacije, Poslanice, 1,1.14.
O neslaganjima filozofskih mnijenja i o skladu crkvenog kanona Svetog pisma.
D E civ. D E I PL 601
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 4 1 , 1 - 4 1 , 2
etiam litterario monumenta suorum dogmatum reliquerunt, / facile quis invenerit, inter quos cuncta quae sensere conveniant; quod ostendere hoc opere longum est .
18,
41,1
-
41,2
svojem nauku teško bi se pronašli oni koji se u svim nazorima slažu. Međutim, bilo bi predugo pokazivati to u ovome djelu.
168
Philosophi diversa et adversa senserunt.
2. Quis autem sectae cuiuslibet auctor sic est in hac daemonii i t a t e approbatus, ut ceteri improbarentur, qui diversa et ad-
41. c o
j
a
c
v
r
^
. . .
r
_
.
.
,
,
versa senserunt? Nonne apud Athenas et Epicurei clarebant, asserentes res humanas ad deorum curam non pertinere, et Stoici, qui contraria sentientes eas regi atque muniri diis adiutoribus e t tutoribus disputabant? Unde miror cur Anaxagoras reus factus sit, quia solem dixit esse lapidem ardentem, negans utique d e u m , cum in eadem civitate gloria floruerit Epicurus vixeritque securus, non so lum solem vel ullum siderum deum esse non credens, sed nec Iovem nec ullum deorum omnino in mundo habitare contendens, ad quem preces hominum supplicationesque perveniant . Nonne i b i Aristippus in voluptate corporis summum bonum ponens, i b i Antisthenes virtute animi potius hominem fieri beatum asseverans, duo philosop hi nobiles et ambo Socratici, in tam diversis atque inter se contrariis finibus vitae summam locantes, quorum etiam ille fugiendam, iste administrandam sapienti dicebat esse rem publicam , ad suam quisque sectam sectandam discipulos congregabat? Nempe palam in conspicua et notissima porticu, in gymnasiis, in hortulis, in locis publicis ac privatis catervatim pro sua quisque opinione certabant, alii asserentes unum, alii innumerabiles mundos; ipsum autem unum alii ortum esse, alii vero initium non habere; alii interiturum, alii semper futurum; alii mente divina, alii fortuito et casibus agi; alii immortales esse ani/mas, alii mortales; et qui immortales, alii revolvi in bestias, alii nequaquam; qui vero mortales, alii mox interire post corpus, alii vivere etiam postea vel paululum vel diutius, non tamen semper; alii in corpore constituentes finem boni, alii in animo, alii in utroque, alii extrinsecus posita etiam bona ad animum et corpus addentes; alii sensibus corporis semper, alii non semper, alii numquam putantes esse credendum. Has et alias paene innumerabiles dissensiones philosophorum quis umquam populus, quis senatus, quae po testas vel dignitas publica impiae civitatis diiudicandas et alias probandas ac recipiendas, alias improbandas repudiandasque curavit, ac non passim sine ulio iudicio confuseque habuit in gremio suo tot controversias hominum dissidentium, non de agris et domibus vel quacumque pecuniaria ratione, sed de his rebus, quibus aut misere vivitur aut beate? U b i etsi aliqua vera dicebantur, eadem licentia dicebantur et falsa, prorsus ut non frustra tališ civitas mysticum vocabulum Babylonis acceperit. Babylon interpretatur quippe «Confusio», quod nos iam dixisse meminimus . Nec interest diaboli redv
169
170
m
CC 637
172
d v
1 6 8
atque M. fortuitu M.
V . infra 19.
2. A koji je pisac bilo koje sljedbe tako prihvaćen u ovome gradu što štuje zloduhe, da se odbacuju svi ostali koji misle različito i oprečno? Zar nisu u Ateni cvali i epikurejci (koji su tvrdili kako se ljudske stvari ne tiče bogova) i stoici (koji misle suprotno tome i dokazuju kako njima bogovi upravljaju i podupiru ih te su nam pomagatelji i zaštitnici)? Zbog toga se čudim zašto je Anaksagora suđen, jer bijaše rekao kako je sunce gorući kamen, poričući da je ono bog, dok je u istome gradu uživao slavu i živio nesmetano Epikur, koji ne samo što nije vjerovao da je sunce bog, ili bilo koje od nebeskih tijela, nego je još tvrdio kako u svijetu ne prebiva ni Jupiter, ni bilo koji od bogova, do kojega bi mogle doprijeti ljudske molitve i molbe. Ne bijaše l i ondje i Aristip, koji je najviše dobro vidio u tjelesnoj nasladi, a tako đer i Antisten, koji je tvrdio kako čovjek prije postaje blažen po kre posti duše; obojica glasoviti filozofi i obojica sokratici, koji najviši život postavljahu u tako različita i međusobno oprečna područja, i od kojih je jedan čak govorio kako mudrac treba izbjegavati državne poslove, a drugi da treba služiti državi, pa ipak je svaki od njih oku pio učenike u svoju sljedbu? I sve se to odvijalo javno; u istaknutom i poznatom trijemu, u vježbalištima, u perivojima, i na javnim i na zasebničkim mjestima, okupljali su ti svaki svoje pristaše i borili se za svoje mnijenje; jedni su tvrdili kako je svijet jedan, drugi da postoje nebrojeni svjetovi; jedni da je ovaj svijet imao početak, drugi da ga nema; po jednima da će propasti, po drugima da će uvijek postojati; prema jednima svijetom upravlja božanski um, prema drugima nasumičnost i slučaj; jedni tvrde kako su duše besmrtne, drugi kako su smrtne; od onih koji tvrde da su besmrtne, jedni izjavljuju da one prelaze u životinje, a drugi da to nikad ne čine; od onih opet koji tvrde da su smrtne, jedni izjavljuju kako one umiru odmah za tijelom, drugi da žive još duže i l i kraće vrijeme, ali ipak ne zauvijek; jedni svrhu dobra smještaju u tijelo, drugi u dušu, treći u oboje, dok neki opet dodaju izvanjska dobra i onima duše i onima tijela; prema jed nima treba uvijek vjerovati tjelesnim sjetilima, prema drugima ne uvi jek, a prema trećima nikad. A koji je ikada puk, senat, javni sudac ili dostojanstvenik bezbožnoga grada poduzeo da prosudi među tim i drugim gotovo bezbrojnim oprekama filozofa, te se pobrinuo da se jedne odobre i prihvate, a druge ne odobre i odbace, mjesto što je nasumce, bez ikakve prosudbe i zbrkano zadržao u svojem krilu to like proturječnosti ljudi, koji se razilaze ne o poljima i kućama ili o nekom novčanom iznosu, nego o onim stvarima koje određuju da l i će se živjeti bijedno ili blaženo? Pa ako se tu govorilo i štogod istinito, s istim se dopuštenjem govorilo i ono lažno, tako te taj grad nije uzalud nazvan otajstvenim imenom Babilon. Kao što se sjećamo da smo već rekli, Babilon znači 'zbrka'. A đavlu, kralju toga grada, nije
666
DECIV. Dm
18, 4 1 , 2 - 4 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
gis eius, quam contrariis inter se rixentur erroribus, quos merito multae variaeque impietatis pariter possidet.
Non dissentiunt inter se Scripturarum auctores.
41. 3. At vero gens illa, ille populus, illa civitas, illa res publica, i l l i Israelitae, quibus credita sunt eloquia Dei, nullo modo pseudoprophetas cum veris Prophe/tis parilitate licentiae confuderunt, sed concordes inter se atque in nullo dissentientes sacrarum Littera rum veraces ab eis agnoscebantur et tenebantur auctores. Ipsi eis erant philosophi, hoc est amatores sapientiae, ipsi sapientes, ipsi theologi, ipsi prophetae, ipsi doctores probitatis atque pietatis. Quicumque secundum illos sapuit et vixit, non secundum homines, sed secundum Deum, qui per eos locutus est, sapuit et vixit. Ibi si prohibitum est sacrilegium, Deus prohibuit. S i dictum est: Honora patrem tuum et matrem tuam, Deus iussit. S i dictum est: Non moechaberis, non homicidium facies, non furaberis , et cetera huiusmodi, non haec ora humana, sed oracula divina fuderunt. Quidquid philosophi quidam inter falsa, quae opinati sunt, verum videre potuerunt et laboriosis disputationibus persuadere moliti sunt, quod mundum istum Deus fecerit eumque ipse providentissimus administret, de honestate virtutum, de amore patriae, de fide amicitiae, de bonis ope ribus atque / omnibus ad mores probos pertinentibus rebus, quamvis nescientes ad quem finem et quonam modo essent ista omnia referenda , propheticis, hoc est divinis, vocibus, quamvis per homines, in illa civitate populo commendata sunt, non argumentationum concertationibus inculcata, ut non hominis ingenium, sed Dei eloquium contemnere formidaret, qui illa cognosceret. ea
173
CC 638
174
Septuaginta Scripturas intepretati sunt.
eb
42. Has sacras Litteras etiam unus Ptolomaeorum regum Aegypti nosse studuit et habere. N a m post Alexandri Macedonis, qui etiam Magnus cognominatus est, mirificentissimam minimemque diuturnam potentiam, qua universam Asiam, immo paene totum orbem, partim v i et armis, partim terrore subegerat, quando inter ce tera Orientis etiam Iudaeam ingressus obtinuit ; eo mortuo comites eius cum regnum illud amplissimum non pacifice inter se possessuri divisissent, sed potius dissipassent bellis omnia vastaturi, Ptolo175
e a
e b
1 7 3
1 7 4
1 7 5
41,2 -
42
667
važno kakvim se oni oprečnim zabludama međusobno prepiru, kad ih sve jednako posjeduje po njihovu mnogostrukom i različitom bezbožju.
3. A l i onaj narod, onaj puk, onaj grad, ona država, oni Izraelci ko jima su povjereni izrijeci Božji nipošto ne pobrkaše s jednakim dopu štenjem lažne proroke s onim pravima, nego one koji se međusobno slagahu i ne razmimoilažahu ni u jednoj stvari priznavali su i cijenili kao istinske pisce svetih knjiga. T i su njima bili filozofi, to jest ljubi telji mudrosti, ti im bijahu mudraci, bogoslovi, proroci, učitelji pošte nja i pobožnosti. Tko god je prema tima mislio i živio taj nije mislio i živio po ljudima, nego po Bogu, koji je preko njih govorio. A k o je tu svetogrđe zabra njeno, Bog ga je zabranio. A k o je rečeno: »Poštuj oca svoga i majku svoju« , Bog je to naredio. A k o je rečeno: »Ne učini preljuba, ne ubij, ne ukradi« i ostalo slično tome, onda to nisu izrekla ljudska usta, nego božanska proroštva. 2
Sto god su neki filozofi i uzmogli uvidjeti kao istinito među lažnim mnijenjima te su se mučnim raspravama trudili uvjeriti u to - da je Bog načinio ovaj svijet te da njime upravlja po najsavršenijoj promisli, ili pak o časti vrlina, o ljubavi prema domovini, o vjernosti prijatelj stva, o dobrim djelima te o svima stvarima što pripadaju ćudorednim običajima - ipak nisu znali s kojom svrhom i kojim načinom sve to treba povezati, dok u našem gradu te su stvari preporučavane ljudima s pomoću proročanskih, to jest božanskih riječi, iako preko ljudi, a nisu ucjepljivane protuslovnim prepirkama, tako te onaj tko bi ih upoznao taj se i bojao prezrijeti ne čovjekovu mišljivnu, nego Božji izrijek.
42. Jedan od Ptolomejevića, kraljeva Egipta, poželio je upoznati i posjedovati te svete knjige. Naime, nakon vladavine Aleksandra Macedonskog, koji je čak nazvan Veliki, koja bijaše krajnje začudna ali i veoma kratkotrajna, za koje je on pokorio cijelu Aziju, dapače gotovo cijeli svijet, dijelom silom oružja, dijelom nasiljem (i kad je među ostalim područjima istoka zaposjeo i Judeju), pošto je on umro, njegovi sljedbenici ne podijeliše mirno njegovo ogromno kraljevstvo, kako bi ga posjedovali, nego ga radije rastočiše ratovima, kako bi ga opustošili; i Egiptom stadoše tada kao kraljevi vladati Ptolomejevići,
parilitate licentiae] pari licentia M. Ptolemaeorum M.
E x 20, 12-15. C f . P L A T O , Sofista 216b ss. C f . EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 399 (a. 1684 ab A b r a h a m ) .
18,
2
l l 20,12. z
O uredbi Božje promisli kojom se Sveto pismo Starog zavjeta prevelo s hebrej skog na grčki, kako bi ga upoznali i Nežidovi.
668
D E CIV. D E I
18, 42 - 43
O DRŽAVI BOŽJOJ
maeos reges habere coepit Aegyptus; quorum primus, Lagi filius, multos ex Iudaea captivos in Aegyptum transtulit . Huic autem succedens alius Ptolomaeus, qui est appellatus Philadelphus, omnes, quos ille adduxerat subiugatos, liberos redire permisit; insuper et dona regia in templum Dei misit petivitque ab Eleazaro tune pontifice dari sibi Scripturas, quas profeeto audierat fama praedicante divinas, et ideo concupiverat habere in bibliotheca, quam nobilissimam fecerat . Has ei cum idem pontifex misisset hebraeas, post ille etiam interpretes postulavit; et dati sunt septuaginta duo, de singulis duodecim tribubus seni homines, linguae utriusque doctissimi, / hebraeae scilicet atque graecae, quorum interpretatio ut «Septuaginta» vocetur, iam obtinuit consuetudo. Traditur sane tam mirabilem ac stupendum planeque divinum in eorum verbis fuisse consensum, ut, cum ad hoc opus separatim singuli sederint (ita enim eorum fidem Ptolomaeo placuit explorare), in nullo verbo, quod idem significaret et tantumdem valeret, vel in verborum ordine alter ab altero discreparet; sed tamquam unus esset interpres, ita quod omnes interpretati sunt unum erat; quoniam re vera Spiritus erat unus in omnibus. E t ideo tam mirabile Dei munus aeceperant, ut illarum Scripturarum non tamquam humanarum, sed, sicut erant, tamquam divinarum etiam isto modo commendaretur auctoritas, credituris quandoque gentibus profutura, quod iam videmus effectum. 176
177
PL 603
Septuaginta in terpretom auc toritas praefertur.
P L 604
43. N a m cum fuerint et alii interpretes, qui ex hebraea lingua in graecam sacra illa eloquia transtulerunt, sicut Aquila, / Symmachus, Theodotion; sicut etiam illa est interpretatio, cuius auctor non appa ret et ob hoc sine nomine interpretis quinta editio nuncupatur: hane tamen, quae Septuaginta est, tamquam sola esset, sic recepit Eccle sia, eaque utuntur Graeci populi Christiani, quorum plerique utrum alia sit aliqua ignorant. E x hac Septuaginta interpretatione etiam in latinam linguam interpretatum est, quod Ecclesiae Latinae tenent; quamvis non defuerit temporibus nostris presbyter Hieronymus, ho mo doctissimus et omnium trium linguarum peritus, qui non ex grae co, sed ex hebraeo in latinum eloquium easdem Scripturas converterit. Sed eius tam litteratum laborem quamvis Iudaei fateantur esse veracem, Septuaginta vero interpretes in multis errasse contendant: tamen Ecclesiae Christi tot hominum auctoritati ab Eleazaro tune pontifice ad hoc tantum opus eleetorum neminem / iudicant praefe-
18,
42 -
669
43
od kojih prvi, Lagov sin, dovede u Egipat mnoge sužnje iz Judeje. Toga je naslijedio drugi Ptolomejević, koji je nazvan Filadelf, i koji je dopustio da se slobodni vrate svi oni koje prvi bijaše doveo kao sužnje; uz to je poslao i kraljevske darove u Božji hram te zatražio od Eleazara (tadašnjeg vrhovnog svećenika) da mu pošalje Sveto pi smo, o kojem je dočuo glas kako je uistinu božansko, pa je stoga poželio imati ga u onoj glasovitoj knjižnici koju je osnovao. K a d mu je dotični veliki svećenik poslao Sveto pismo na hebrejskom, kralj je zatim zatražio prevoditelje, i dana su mu sedamdeset i dvojica, po šestorica iz svakoga od dvanaest plemena, najučeniji u oba jezika, to jest u hebrejskom i grčkom, kojih se prijevod po običaju naziva Sep tuaginta. 1
Prema predaji, tako čudesan i zapanjujući, te uistinu božanski nadah nut bijaše sklad u njihovim riječima, da iako su pri tome poslu sjedili svaki zasebno (jer je Ptolomej htio tako provjeriti njihovu pouzda nost), oni se međusobno nisu razlikovali ni u jednoj riječi, pa bila ona i istoznačnica samo drugog oblika, a ni u poretku riječi, nego kao da bijaše jedan jedini prevoditelj, tako je bilo jedinstveno što su svi prevodili, jer je zapravo jedan D u h i bio u svima. A tako čudesan dar Božji primili su zbog toga kako bi se ugled i važnost tih spisa preporučio ne kao štogod ljudsko, nego božansko (što je i bilo), a na korist narodima koji će uzvjerovati, što i vidimo da je ispunjeno.
43. Naime, iako je bilo i drugih prevoditelja koji su te svete izrijeke prevodili s hebrejskog na grčki (kao Akvila, Simah, Teodotion, uz onaj prijevod kojemu je sam prevoditelj nepoznat te se stoga bez njegova imena naziva samo »peto izdanje«) ipak je Crkva prijevod Septuaginta prihvatila kao da je jedini, te se njime služe grčki kršćani, od kojih većina i ne zna da postoje neki drugi prijevodi. Prema Septuaginti načinjen je i prijevod na latinskom jeziku , koji zadržavaju latinske crkve, iako je u naše doba prezbiter Jeronim, najučeniji čo vjek i vičnik u sva tri jezika, načinio latinski prijevod istog Svetog pisma, ne s grčkog, nego s hebrejskog jezika. 1
2
N u iako Židovi priznaju kako je vjeran njegov veoma učeni rad, te tvrde kako su Sedamdesetorica prevoditelja pogriješili na mnogim mjestima, ipak Kristove Crkve sude da ni jednoga čovjeka ne treba pretpostavljati ugledu tolikih ljudi, koje za taj golemi posao bijaše izabrao tadašnji veliki svećenik Eleazar; jer, sve da se među njima i
1
Potpun naslov prijevoda je: Stari zavjet grčki po prijevodu Sedamdesetorice, (Vetus testamentum graece iuxta septuaginta interpretes). Legenda o podrijetlu Septuaginte iznosi se u Aristejevu pismu iz II st. pr. K r . , a prepričava ga i Josip Flavije (Starine... 12,2,4). V i d i i O Božjoj državi, 15,13. 1
1 7 6
1 7 7
C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 401 (a. 1695 ab A b r a h a m ) . C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 407 (a. 1736 ab A b r a h a m ) ; F L A V T U S I O S E P H U S , Ant. iud. 12, 2, 4 ss.
O A k v i l i vidi O Božjoj državi, 15,23; Simah (krajem II st.) preveo je Stari zavjet na veoma čitak grčki jezik; Teodotion (oko 180) izvršio je preradbu Septuaginte. Riječ je o starim latinskim verzijama, koje je sve nadomjestila Jeronimova Vulga ta, završena 404. 2
O ugledu i važnosti Sedamdesetorice prevoditelja, koje - uz dužno štovanje hebrej skog izričaja treba pretposta viti svima ostali ma.
670
CC 640
DECIV. DEI
18,
rendum; quia, etsi non in eis unus apparuisset Spiritus sine dubitatione divinus, sed inter se verba interpretationis suae Septuaginta docti more hominum contulissent, ut, quod placuisset omnibus, hoc maneret, nullus eis unus interpres debuit anteponi; cum vero tantum in eis signum divinitatis apparuit, profecto quisquis alius illarum Scripturarum ex hebraea in quamlibet aliam linguam interpres est verax, aut congruit illis Septuaginta interpretibus, aut si non congruere videtur, altitudo ibi prophetica esse credenda est. Spiritus enim, qui in Prophetis erat, quando illa dixerunt, idem ipse erat etiam in Septuaginta viriš, quando illa interpretati sunt; qui profecto auctoritate divina et aliud dicere potuit, tamquam propheta ille utrumque dixisset, quia utrumque idem Spiritus diceret, et hoc ip sum aliter, ut, si non eadem verba, idem tamen sensus bene intellegentibus dilucesceret, et aliquid praetermittere et aliquid addere, ut etiam hine ostenderetur non humanam fuisse in illo opere servitu tem, quam verbis debebat interpres, sed divinam potius potestatem, quae mentem replebat et regebat interpretis. Nonnulli autem codices graecos interpretationis Septuaginta ex hebraeis codicibus emendandos putarunt; nec tamen ausi sunt detrahere, quod Hebraei non habebant et Septuaginta posuerunt; sed tantummodo addiderunt, quae in hebraeis inventa apud Septuaginta non erant, eaque signis quibusdam in stellarum modum factis ad capita eorumdem versuum notaverunt, quae signa asteriseos vocant. Illa vero, quae non habent hebraei, habent autem Septuaginta, similiter ad capita versuum iacentibus virgulis, sicut scribuntur unciae, signaverunt. Et multi codices has notas habentes usquequaque diffusi sunt / et latini. Quae autem non praetermissa vel addita, sed aliter dicta sunt, sive alium sensum faciant etiam ipsum non abhorrentem, sive alio modo eum dem sensum explicare monstrentur, nisi utrisque codicibus inspeetis nequeunt reperiri. S i ergo, ut oportet, nihil aliud intueamur in Scripturis illis, nisi quid per homines dixerit Dei Spiritus, quidquid est in hebraeis codicibus et non est apud interpretes Septuaginta, noluit ea per istos, sed per illos Prophetas Dei Spiritus dicere. Quidquid vero est apud Septuaginta, in hebraeis autem codicibus non est, per istos ea maluit quam per illos idem Spiritus dicere, sic ostendens utrosque fuisse prophetas. Isto enim modo alia per Isaiam, alia per Ieremiam, alia per alium aliumque prophetam vel aliter eadem per hunc ac per illum dixit, ut voluit. Quidquid porro apud utrosque invenitur, per utrosque dicere voluit unus atque idem Spiritus; sed ita ut i l l i praecederent prophetando, isti sequerentur prophetice illos interpretando; quia sicut i n illis vera et concordantia dicentibus ec
O DRŽAVI BOŽJOJ
43
43
671
ne bijaše pojavio jedan D u h (nedvojbeno božanski), nego da su kako je običaj među ljudima - sedamdesetorica učenjaka usporedili riječi svojih prijevoda, tako da ostane ono što je prihvatljivo svima, njima se ne smije pretpostavljati ni jedan prevoditelj sam. A l i budući da se među njima pokazao toliki znak božanstva, zaista svaki drugi istinski prevoditelj tih svetih spisa s hebrejskog na bilo koji drugi je zik, i l i se slaže s tom Sedamdesetoricom prevoditelja, ili ako se čini da se ne slaže, treba vjerovati kako se proročka dubina nalazi u dru gom prijevodu. Naime isti onaj D u h koji bijaše u prorocima kada govorahu te stvari bio je i u Sedamdesetorici muževa kad su ih prevo dili; a on je zaista po božanskoj ovlasti mogao reći i štogod drugo, kao da sam prorok bijaše izrekao oboje, jer je oboje rekao isti D u h , i on je to mogao reći i drukčije, tako da iako riječi nisu iste, kroz njih prosijeva isti smisao onima koji ih pravo shvaćaju; a mogao je i štogod mimoići ili dodati, kako bi se i time pokazalo da u tome djelu ne bijaše ljudskog robovanja prevoditelja sputana riječima, nego prije božanske moći, koja je ispunjavala i upravljala um prevoditelja. Neki su, dakako, prosudili kako grčke rukopise prijevoda treba ispra viti prema hebrejskim rukopisima; ipak nisu se usudili izbacivati ono čega nema u hebrejskom predlošku ali se nalazi u Septuaginti, nego su samo dodavali ono što se nalazi u hebrejskom a nedostaje u Sep tuaginti, i te su dodatke označili stanovitim znacima u obliku zvijezda (koje nazivaju zvjezdicama) stavivši ih na početak dotičnih stihova. Ono pak čega nema u hebrejskom, a nalazi se u Septuaginti, označiše slično na početku stihova, vodoravnim crtama, poput onih kojima se označuju unce. Mnogi latinski rukopisi s takvim znacima ušli su u široku upotrebu. 3
Ukoliko se ne istraže obje vrste rukopisa, ne mogu se otkriti mjesta što nisu ni mimoiđena ni dodana, nego su drukčije izrečena: bilo da pružaju drugo ali ne i oprečno značenje, bilo da se pokazuje kako drugim načinom izrazuju isto značenje. A k o dakle - kao što i treba - u tim svetim spisima ne vidimo ništa drugo osim onoga što je D u h Božji izrekao preko ljudi, onda što god se nalazi u hebrejskim rukopi sima a ne nalazi u Sedamdesetorice prevoditelja, to Duh Božji i ne ushtjede reći preko ovih, nego preko onih proroka. A što god se pak nalazi u Septuaginti, dok se ne nalazi u hebrejskim rukopisima, to je isti D u h više volio izreći preko jednih negoli preko drugih, pokazujući tako kako prorocima bijahu i jedni i drugi. Isto je tako izricao onako kako ushtjede jedne stvari preko Izaije, druge preko Jeremije, nego opet preko jednog i l i drugog proroka, i l i pak iste stvari drukčije i preko jednoga i preko drugoga. I dalje, što god se nalazi i u jednima i u drugima ushtio je jedan te isti Duh izreći preko obojih, ali tako da su jedni prethodili prorokujući, dok su ih drugi slijedili proročki prevodeći; jer kao što u prvima - do su izricali istinske i sukladne
3
atque M.
18,
Taj se podatak nalazi jedino u Augustina. Inače je vjerojatno posrijedi Origenov tekst, koji je u latinskim rukopisima označen dotičnim znakovljem.
D E civ. DEI
672
18, 4 3 - 4 4
O DRŽAVI BOŽJOJ
unus pacis Spiritus fuit, sic et in istis non secum conferentibus et tamen tamquam ore uno cuncta interpretantibus idem Spiritus unus apparuit.
PL 605 Septuaginta codicibus he braeis non discrepant.
44. Sed ait aliquis: Quomodo sciam quid Ionas propheta dixerit Ninivitis , utrum: Triduum, et Ninive evertetur, an: Quadraginta dies ? Quis enim non videat non potuisse utrumque tune dići a Propheta, qui missus fuerat terrere comminatione imminentis exitii civitatem? Cui si tertio die fuerat futurus interitus, non utique quadragesimo die; si autem quadragesimo, non utique tertio. Si ergo a me quaeritur, quid horum Ionas dixerit, hoc puto potius quod legitur in hebraeo: Quadraginta dies, et Ninive evertetur. Septuaginta quippe longe posterius interpretati aliud dicere potuerunt, quod tamen ad rem pertineret et in unum eumdemque sensum, quamvis sub altera significatione, concurreret, admoneretque lectorem utraque auctoritate non spreta ab historia sese attollere ad ea requirenda, propter quae significanda historia ipsa conscripta est. Gesta sunt quippe illa in Ninive civitate, sed aliquid etiam significaverunt, quod modum illius civitatis excedat; sicut gestum est, quod ipse propheta in ventre ceti / triduo fuit , et tamen alium significavit in profundo inferni triduo futurum, qui Dominus est omnium Prophetarum . Quapropter si per illam civitatem recte aecipitur Ecclesia gentium prophetice figurata, eversa scilicet per paenitentiam, ut qualis fuerat iam non esset, hoc quoniam per Christum factum est in Ecclesia gentium, cuius illa Ninive figuram gerebat, sive per quadraginta dies sive per triduum idem ipse signif icatus est Christus; per quadraginta scilicet, quia tot dies peregit cum discipulis suis post resurrectionem et ascendit in caelum; per triduum vero, quia die tertio resurrexit; tamquam lectorem nihil aliud quam historiae rerum gestarum inhaerere cupientem de somno excitaverint Septuaginta interpretes iidemque Prophetae ad perserutandam altitudinem prophetiae et quodammodo dixerint: In quadraginta diebus ipsum quaere, in quo et triduum potueris invenire; illud in ascensione, hoc in eius resurrectione reperies. Propter quod utroque numero significari convenientissime po tuit, quorum unum per Ionam prophetam, alterum per Septuaginta interpretum prophetiam, tamen unus atque idem Spiritus dixit. Longitudinem fugio, ut non haec per multa demonstrem, in quibus ab hebraica veritate putantur Septuaginta interpretes discrepare et be ne intellecti inveniuntur esse coneordes. Unde etiam ego pro meo modulo vestigia sequens Apostolorum, quia et ipsi ex utrisque, id est ed
178
179
CC 641
180
e d
1 7 8
673
stvari - bijaše jedan D u h mira, tako i u drugima - dok se međusobno nisu dogovarali a ipak su sve istumačili kao jednim ustima - bijaše se pojavio taj isti jedan D u h .
44. A l i rekao bi tkogod: 'Kako da znam što je prorok Jona kazao Ninivljanima, da l i : »Još tri dana, i Niniva će biti razorena« ili »još četrdeset dana«? Naime, tko ne bi vidio, kako prorok, poslan da preplaši grad prijetnjom o skoroj propasti, nije mogao reći i jedno i drugo? A k o je grad imao biti razoren trećega dana, onda zaista ne bijaše određen propasti četrdeseti dan; a ako pak u četrdeseti, onda ne u treći dan. Stoga, ako bi mene pitali što je od toga Jona rekao, mislim prije ono kako piše u hebrejskom: »Još četrdeset dana, i N i niva će biti razorena.« I zaista, Sedamdesetorica prevoditelja, budući da su prevodili mnogo kasnije, mogli su reći još nešto, što se ticalo same stvari i u jednom te istom smislu, iako u drugome značenju, pa tako opomenuti čitatelja da ne prezre potvrde ni jednog od predloža ka, da se izdigne iznad puke povijesti i potraži značenja zbog kojih je dotična povijest i napisana. T i su se događaji doista zbili u gradu Nini vi, ali su označili i nešto što nadilazi sam taj grad, kao što je događaj i ono da je taj prorok boravio tri dana u utrobi kita, pa ipak je označio nekoga drugog, onoga koji je Gospodin svih proroka, i koji će u dubini pakla biti tri dana. 1
Stoga, ako se pravo razumije kako taj grad u proročkom praliku pred stavlja Crkvu Nežidova (naime, pošto je pokorom oborena, da više ne bude kakva bijaše), budući da je to učinjeno po Kristu u Crkvi Nežidova, a kojoj je Niniva pružila pralik, onda se samoga Krista tiču i četrdeset dana i tri dana; naime: četrdeset dana, jer je proveo toliko sa svojim učenicima nakon Uskrsnuća a prije Uzašašća; a tri dana, jer je trećega dana uskrsnuo. Kao da čitatelja koji se želi držati samo povijesnog izvješća probudiše iza sna Sedamdesetorica prevoditelja a i proroci, da pretraži dubinu proroštva, i kao da mu rekoše: »U čet rdeset dana potraži onoga kojega možeš naći i u tri dana; jednoga ćeš naći u Uzašašću, drugoga u Uskrsnuću.« Zbog toga su oba broja mo gla posve prikladno prenijeti značenje, od kojih je jedan od proroka Jone, dok je drugi proroštvo Sedamdesetorice prevoditelja, a ipak su oba izrijek jednog te istog Duha. Budući da bježim od opširnosti, ne kanim mnogim primjerima pokazivati gdje se misli kako Sedamdese torica prevoditelja odstupaju od istine hebrejskog predloška, dočim kad se dobro shvate, otkriva se da se slažu. Stoga i ja - prema svojoj malenoj mjeri - slijedim tragove apostola, koji su navodili proročka
Niniv. semper M.
Ion 3, 4.
18, 43 - 44
1
Jona, 3,4.
Kako treba shvatiti ono o propasti Ninive, koju hebrejski predložak najavljuje za četrdeset dana, a Septuaginta za samo tri dana.
674
DECIV. DEI
18, 4 4 - 4 5 , 2
O DRŽAVI BOŽJOJ
ex hebraeis et ex Septuaginta, testimonia prophetica posuerunt, utraque auctoritate utendum putavi, quoniam utraque una atque di vina est. Sed iam quae restant, ut possumus, exsequamur.
18,
44 -
45,2
675
svjedočanstva i jednih i drugih (to jest i s hebrejskog i iz Septuaginte), te mislim kako se obojim treba služiti kao mjerodavnim, jer su i jedno i božansko. Nego, pozabavimo se sada, koliko možemo, onim što nam preostaje.
Exortus et excursus Ecclesiae, Dei civitatis, proponuntur [45-54] Crkva, PL 606 Ecclesia tem plum est Domi ni.
45. 1. Postea quam gens Iudaea coepit non habere Prophetas, pro cul dubio deterior facta est, eo scilicet tempore, quo se sperabat instaurato templo post captivitatem, quae fuit in Babylonia, futuram esse meliorem. Sic quippe intellegebat populus ille carnalis, quod praenuntiatum est per Aggaeum prophetam dicentem: Magna erit gloria domus istius novissimae, plus quam primae ; quod de Novo Testamento dictum esse paulo superius demonstravit, ubi ait aperte Christum promittens: Et movebo omnes gentes, et veniet desideratus cunctis gentibus . Quo loco Septuaginta interpretes alium sensum magis corpori quam capiti, hoc est magis Ecclesiae quam Christo, convenientem prophetica auctoritate dixerunt: Venient quae electa sunt Domini de cunctis gentibus, i d est homines, de quibus ipse Iesus in Evangelio: Multi, inquit, vocati, pauci vero electi . Talibus enim electis gentium domus / aedificatur Dei per Testamentum Novum lapidibus vivis, longe gloriosior, quam templum illud fuit, quqd a rege Salomone constructum est et post captivitatem in stauratum. Propter hoc ergo nec Prophetas ex illo tempore habuit illa gens et multis cladibus afflicta est ab alienigenis regibus ipsisque Romanis, ne hane Aggaei prophetiam in illa instauratione templi opinaretur impletam. 181
182
183
CC 642
Quae evenerint ab Alexandro ad M a c c h a baeos...
45. 2. Non multo post enim adveniente Alexandro subiugata est, quando etsi nulla est facta vastatio, quoniam non sunt ei ausi resistere et ideo placatum facillime subditi receperunt, non erat tamen glo ria tanta domus illius, quanta fuit in suorum regurriTi^era potestate. Hostias sane Alexander immolavit in Dei templo, non ad eius cultum vera pietate conversus, sed impia vanitate cum diis eum falsis colendum putans . Deinde Ptolomaeus, Lagi filius, quod supra memoravi, post Alexandri mortem captivos inde in Aegyptum transtulit, quos eius successor Ptolomaeus Philadelphus benevolentissime inde dimisit; per quem factum est, quod paulo ante narravi, ut Septuaginta interpretum Scripturas haberemus. Deinde contriti sunt bellis, quae in Machabaeorum libris explicantur. Post haec capti a rege Alexandriae Ptolomaeo, qui est appellatus Epiphanes; inde ab Antiocho rege Syriae multis et gravissimis malis ad idola colenda compulsi , tem184
185
1 8 1
1 8 2
1 8 3
1 8 4
1 8 5
A g g 2, 10. A g g 2, 8 (Vulg.). M t 22, 14. Cf. FLAVIUS IOSEPHUS, Ant. lud. 11, 8, 5. Cf. 2 M a c h 5, 11-21; FLAVIUS IOSEPHUS, Ant. lud. 12, 3, 3; 12, 5, 4; EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 411, 415 (a. 1813 et 1850 ab A b r a h a m ) .
Božja država u povijesti [45-54]
45. 1. Pošto narod židovski poče biti bez proroka, oni se nedvoj beno iskvariše, i to upravo kad su se ponadali postati boljima, nakon što su obnovili hram poslije sužanjstva u Babilonu. I zaista je tako shvatio taj puteni narod ovo što mu je pretkazao prorok Hagaj govo reći: »Velika će biti slava ovoga potonjeg doma, veća nego prija šnjeg.« A da je to rečeno o Novome zavjetu, pokazao je malo prije, gdje je otvoreno rekao obećajući Krista: »I pokrenut ću sve narode, i doći će onaj kojega žele svi narodi.« N a tome mjestu Sedamdesetorica prevoditelja - po drugome smislu što više odgovara tijelu negoli glavi (to jest: više Crkvi nego Kristu) - prema svojoj su proročkoj ovlasti rekli: »Doći će one stvari koje je Gospodin izabrao od svih naroda«, a misli se na ljude, o kojima sam Isus kaže u evanđelju: »Mnogo je zvanih, a malo izabranih.« Naime, takvim izabranicima naroda izgrađen je preko Novog zavjeta dom Božji, 'živim kame njem' , daleko slavniji od onoga hrama što ga je sagradio kralj Salo mon i što je obnovljen nakon sužanjstva. Dakle, zbog toga od toga doba taj narod nije imao proroka i trpio je mnoge poraze i od tuđin skih kraljeva i od samih Rimljana, sve kako se ne bi mislilo da se dotično Hagaj evo proroštvo ispunilo obnovom hrama. 1
2
3
4
5
2. Naime, nedugo iza toga, Aleksandrovim dolaskom, taj je narod podjarmljen, iako nije uopće opustošen, jer se nisu usudili pružiti mu otpor, i kako su mu se posve prepustili, Aleksandar bijaše prema njima veoma blag, ali slava toga doma nije više bila tako velika kakva bijaše pod slobodnom vlašću vlastitih kraljeva. Aleksandar je, istina, prinosio žrtve u Božjem hramu, ali ne stoga što bijaše obraćen nje govu štovanju u istinskoj pobožnosti, nego zbog toga što je u bezbožnoj ludosti mislio kako Boga treba štovati zajedno s lažnim bogovima. Nakon toga je Ptolomej, Lagov sin, kao što prije rekoh, nakon Alek sandrove smrti odveo sužnje u Egipat, dok ih je njegov nasljednik Ptolomej Filadelf najdobrohotnije otpustio odatle; preko njega - kao što sam maloprije ispričao - dobili smo i Sveto pismo Sedamdesetorice prevoditelja. Nakon toga su satirani ratovima koji se opisuju u knjigama Makabejaca. Poslije toga zasužnji ih kralj aleksandrijski Ptolomej Epifan; a zatim ih je Antioh, kralj Sirije, prisilio mnogim i najjadnijim opačinama da štuju kumire, i sam je hram ispunjen sve-
1 2 3 4 5
Hag 2,9. (Prijevod prema latinskom predlošku^. Hag 2,1. (Prijevod prema latinskom predlošku). Hag 2,1. (Prema Septuaginti). Mt 22,14. 1 Pt 2,5.
O tome kako su nakon obnove hrama Židovi prestali imati proroke i kako su otada pa do Kristova rođenja trpjeli neprestane nevolje, a kako bi se dokazalo da su proročki glasovi obećavali izgradnju dru goga hrama.
676
DE
civ.
DEI
18, 45,2 - 45,3
O DRŽAVI BOŽJOJ
plumque ipsum repletum sacrilegis superstitionibus gentium, quod tamen dux eorum strenuissimus Iudas, qui etiam Machabaeus dictus est, Antiochi ducibus pulsis ab omni illa idolatriae contaminatione mundavit . 1 8 6
... ab Alcimo ad Christum na-
PL 607
cc 643
PL 608
Non autem multo post Alcimus quidam per ambitionem, genere sacerdotali esset alienus, quod nefas erat, pontifex factus est .Hine iam post / annos ferme quinquaginta, in quibus eis tamen pax non fuit, quamvis aliqua et prospere gesserint, primus apud eos Aristobolus assumpto diademate et rex et pontifex factus est. Antea quippe, ex quo de Babyloniae captivitate reversi sunt templumque instauratum est, non reges, sed duces vel principes habuerunt; quamvis et qui rex est possit dići princeps a principatu imperandi et dux eo, quod sit duetor exercitus; sed non continuo, quicumque principes vel duces sunt, etiam reges dići possunt, quod iste Ari stobolus fuit. Cui successit Alexander, etiam ipse rex et pontifex, qui erudeliter in suos regnasse traditur. Post hunc uxor eius Alexandra regina Iudaeorum fuit, ex cuius tempore / deinceps mala sunt eos secuta graviora. Filii quippe huius Alexandrae Aristobolus et Hyrcanus inter se de imperio dimicantes vires adversus Israeliticam gen tem provocavere Romanas. Hyrcanus namque ab eis contra fratrem poposcit auxilium. Tune iam Roma subiugaverat Africam, subiugaverat Graeciam lateque etiam aliis orbis partibus imperans tamquam se ipsa non valens ferre sua_§e quodammodo magnitudine fregerat. Pervenerat quippe ad seditione^ domesticas graves atque inde ad bella socialia moxque civilia, tantumque se comminuerat et attriverat, ut ei mutandus rei publicae status, quo regeretur regibus, immineret. Pompeius ergo, populi Romani praeelarissimus princeps, Iudaeam cum exercitu ingressus civitatem capit, templum reserat, non devotione supplicis, sed iure victoris, et ad saneta sanctorum, quo nisi summum sacerdotem non licebat intrare, non ut venerator, sed ut profanator aecedit; confirmatoque Hyrcani pontificatu et sub iugatae genti imposito custode Antipatro, quos tune procuratores vocabant, vinetum secum Aristobolum ducit. Ex illo Iudaei etiam tributarii Romanorum esse coeperunt. Postea Cassius etiam templum expoliavit. Deinde post paucos annos etiam Herodem alienigenam re gem habere meruerunt, quo regnante natus est Christus. Iam enim venerat / plenitudo temporis significata prophetico špiritu per os patriarchae Iacob, ubi ait: Non deficiet princeps ex luda, neque dux de femoribus eius, donec veniat cui repositum est, et ipse exspectatio gentium . Non ergo defuit Iudaeorum princeps ex Iudaeis usque ad istum Herodem, quem primum aeceperunt alienigenam regem. Tem45.
c
u
3.
ma
187
6 6
188
189
18, 45,2 - 45,3
togrdnim praznovjericama pogana, pa ipak ga je njihov najsnažniji vođa Juda, nazvan Makabejac, prognavši Antiohove vojskovođe, oči stio od svega toga prljavog kumirstva. 3. Nedugo nakon toga, nekakav A l k i m (iako ne pripadaše svećenič kom rodu) iz častohleplja postade vrhovnim svećenikom, što je bilo nezakonito. Poslije gotovo pedeset godina, za kojih ne imadijahu mi ra, iako su u nekim stvarima i uznapredovali, Aristobul prvi u njih, uzevši kraljevski povez, postade i kralj i vrhovni svećenik. Dočim prije toga, pošto se povratiše iz babilonskog sužanjstva i obnoviše hram, i nisu imali kraljeve, nego vođe i l i glavare; a iako se i kralj može nazvati glavarem, jer je glavni u vladavini, ili pak vođa zbog toga što je vojskovođa, iz toga ne slijedi da se svi glavari i l i vođe mogu nazivati kraljem, kao što to bijaše dotični Aristobul. Njega je naslijedio Aleksandar, sam isto tako i kralj i vrhovni sveće nik, koji je prema predaji okrutno vladao svojim pukom. Nakon njega Zidovima je kao kraljica vladala njegova žena Aleksandra, a iza toga doba snalazile su ih još teže nevolje. Jer sinovi te Aleksandre, Aristo bul i Hirkan, boreći se međusobno oko kraljevstva, pozvali su rimske snage protiv izraelskoga naroda. Naime, Hirkan je od njih zatražio pomoć protiv svojega brata. R i m tada već bijaše podjarmio Afriku, pa Grčku, te vladajući naširoko i ostalim dijelovima svijeta kao da nije mogao više podnositi sebe sama i nekako se lomio od vlastite golemoće. Bijaše naime došlo do teških unutrašnjih buna, do ratova sa saveznicima a ubrzo i među samim građanima, i R i m se toliko umanjio i istrošio te je moralo doći do promjene državnog ustroja u kraljevsku vlast. I tako je Pompej, najglasovitiji vođa rimskoga puka, ušao s vojskom u Judeju i zauzeo grad; otvorio je vrata hrama, ne u pobožnosti molitelja nego s pravom pobjeditelja, pa i u svetinju nad svetinjama (u koju nije smio zalaziti nitko osim vrhovnog svećenika) kročio je ne kao štovatelj, nego kao oskvrnitelj; i postavivši Hirkana za vrhovnog svećenika i nametnuvši podjarmljenome narodu Antipatera kao skrbnika ili glavnog upravitelja, prokuratora, kako su se tada nazivali, odveo je Aristobula sa sobom u okovima. Otada i Židovi postadoše rimskim podložnicima. Poslije je Kasije čak i opljačkao hram. A zatim nakon nekoliko godina, kako su i zaslužili, dobiše inorodnog kralja Heroda, za čije se vladavine rodio Krist. Jer sad se bijaše ispunjavalo ono vrijeme koje je proročki duh naznačio kroz usta praoca Jakova, kad reče: »Neće uzmanjkati vladara iz Jude, niti vođe od bedara njegovih, dok ne dođe onaj za kojega je pripravljeno, a sam je iščekivanje naroda.« I tako Židovima nije manjkalo kneza od židovskog roda sve do Heroda, kojega dobiše kao prvog inorod6
e t add. M.
1 8 6
1 8 7
1 8 8
1 8 9
C f . 2 M a c h 1 0 , 1-9. C f . 1 M a c h 7 , 5 - 2 5 ; F L A V T U S lOSEPHUS, Ant. lud. BIUS, Chron.: P L 2 7 , 4 1 7 (a. 1 8 5 6 ab A b r a h a m ) . Cf. C a l 4, 4. G e n 4 9 , 10.
1, 9 , 7 ;
677
EUSE 6P o s t
4 9 1 Q
(
P r i
j
e v o d
p
r
e
m
a
i
a
t
m
s
k
o
m
p r e
dlošku).
678
DECIV. DEI
pus ergo iam erat, ut veniret ille, cui repositum erat, quod Novo pro missum est Testamento, ut ipse esset exspectatio gentium. Fieri au tem non posset, ut exspectarent eum gentes venturum, sicut eum cernimus exspectari, ut veniat ad faciendum iudicium in claritate potentiae, nisi prius in eum crederent, cum venit ad patiendum iudi cium in humilitate patientiae.
Quod sit testimonium He br aeorum dispersorum.
46. Regnante ergo Herode in Iudaea, apud Romanos autem iam mutato rei publicae statu imperante Caesare Augusto et per eum orbe pacato natus est Christus secundum praecedentem prophetiam in Bethleem Iudae , homo manifestus ex homine virgine, Deus occultus ex Deo Patre. Sic enim Prophe/ta praedixerat: Ecce virgo accipiet in utero et pariet filium, et vocabunt nomen eius Emmanuel, quod est interpretatum: Nobiscum Deus . Qui ut in se commendaret Deum, miracula multa fecit, ex quibus quaedam, quantum ad eum praedicandum satis esse visum est/^criptura evangelica continet. Quorum primum est, quod tam mirabiliter natus est; ultimum autem, quod cum suo resuscitato a mortuis corpore ascendit in caelum. Iudaei autem, qui eum occiderunt et in eum credere noluerunt, quia opor tebat eum mori et resurgere, vastati infelicius a Romanis funditusque a suo regno, ubi iam eis alienigenae dominabantur, eradicati dispersique per terras (quando quidem ubique non desunt) per Scripturas suas testimonio nobis sunt prophetias nos non finxisse de Chri sto; quas plurimi eorum considerantes et ante passionem et maxime post eius resurrectionem crediderunt in eum, de quibus praedictum est: Si fuerit numerus filiorum Israel sicut harena mariš, reliquiae salvae fient . Ceteri vero excaecati sunt, de quibus praedictum est: Fiat mensa eorum coram ipsis in laqueum et in retributionem et in scandalum. Obscurentur oculi eorum, ne videant; et dorsum illorum semper incurva . Proinde cum Scripturis nostris non credunt, complentur in eis suae, quas caeci legunt. Nisi forte quis dixerit illas prophetias Christianos finxisse de Christo, quae Sibyllae nomine proferuntur vel aliorum, si quae sunt, quae non pertinent ad popu lum Iudaeorum. Nobis quidem illae sufficiunt, quae / de nostrorum inimicorum codicibus proferuntur, quos agnoscimus propter hoc testimonium, quod nobis inviti perhibent eosdem codices habendo atque servando, per omnes gentes etiam ipsos esse dispersos, quaqua versum Christi Ecclesia dilatatur. Nam prophetia in Psalmis, quos legunt etiam, de hac re praemissa est, ubi scriptum est: Deus meus, misericordia eius praeveniet me; Deus meus demonstravit mihi in inimicis meis, ne occideris eos, ne quando obliviscantur legem tuam; disperge eos in virtute tua . Demonstravit ergo Deus Ecclesiae in eius inimicis Iudaeis gratiam misericordiae suae, quoniam, sicut di cit Apostolus, delictum illorum salus gentibus , et ideo non eos oc cidit, i d est non in eis perdidit quod sunt Iudaei, quamvis a Romanis 190
CC 644
m
192
193
PL 609
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 4 5 , 3 - 4 6
194
195
1
2
3
4
5
6
7
1
4
1 9 2
Cf. Mi 5, 2. Isa7, 14; Mt 1,23. Isa 10, 22.
679
46
46. Dakle, dok u Judeji vladaše Herod, a u Rimljana - pošto je izmijenjen ustroj države - vladaše Cezar August, koji je uspostavio mir diljem svijeta, - prema prethodnom proroštvu rodio se Krist u Betlehemu u Judeji, očit čovjek od čovjeka djevice, skrovit Bog od Boga Oca. Ovako je naime prorok pretkazao: »Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, koje znači: 'Bog s na m a ' « O n je, da bi u sebi pokazao Boga, učinio mnoga čudesa, od kojih evanđeosko Pismo sadržava nekoja, koliko se činilo dostatnim da se o njemu propovijeda. Prvo je od njih što je tako čudesno rođen, a posljednje što je sa svojim tijelom uskrsnulim od mrtvih uzašao na nebo. Dočim Židovi, koji ga ubiše i ne htjedoše vjerovati u nj (da je trebalo da umre i uskrsne), pretrpješe nesretno pustošenje od Rimlja na, posve su iskorijenjeni iz svojega kraljevstva - gdje su nad njima već gospodarili inorodci - i raspršeni su po zemljama (i zaista nema mjesta gdje se ne nalaze) i tako svojim vlastitim Pismom svjedoče kako mi nismo krivotvorili proroštva o Kristu. Mnogi od njih, razmislivši o tim proroštvima i prije njegove muke, a osobito nakon nje gova uskrsnuća, vjerovali su u njega, i o tima je pretkazano: »Ako broj Izraelovih sinova bude kao pijeska u moru, samo Ostatak će se spasiti.« N u , oni ostali bijahu zaslijepljeni, pa je o tima pretkazano: »Nek im stol pred njima bude zamka te odmazda i sablazan. Nek im potamne oči da ne vide, nek im se leđa zauvjek poviju!« Zbog toga, kad ne vjeruju našem Pismu, u njima se ispunjava njihovo, koje čitaju slijepih očiju. Ukoliko možda ne bi tkogod rekao kako kršćani krivotvoriše ona proroštva o Kristu što se navode pod Sibilinim imenom ili kojih drugih ako ih ima koja ne pripadaju židovskom narodu. Nama pak dostaju ona koja se navode iz knjiga naših neprijatelja, jer prepoznajemo kako zbog toga svjedočanstva (koje nam nehotice pru žaju time što imaju i čuvaju te knjige) i sami su oni raspršeni među svima narodima, kamo god se širi Kristova Crkva. Jer i u psalmima, koje i oni čitaju, dano je unaprijed proroštvo o tome ondje gdje piše: »Bog moj, milosrđe će njegovo ići ispred mene; Bog moj mi pokaza u neprijateljima mojim, da ih nećeš ubiti, kako jednom ne bi zabora vili tvoj zakon; rasprši ih svojom silom.« Tako je Bog pokazao Crkvi milost svojega milosrđa prema neprijateljima Zidovima, jer kao što kaže apostol: »Njihov grijeh je spasenje narodima« ; i zbog toga ih
3
191
45,3 -
nog kralja. Dakle već bijaše vrijeme da dođe onaj kojemu je bilo pripravljeno ono što je obećano Novim zavjetom, da sam bude iščeki vanje naroda. A ne bi bilo moguće da narodi iščekuju njegov dolazak, kao što vidimo da očekuju da dođe izvršiti sud u sjaju svoje moći, da nisu prvo uzvjerovali u njega kad je došao pretrpjeti sud u poniznosti svoje strpljivosti.
2
1 9 0
18,
5 6 7
Mih 5,2. Iz 7,14. Iz 10,22. (Prijevod prema latinskom predlošku). Ps 69 (68), 23. (Prijevod prema latinskom predlošku). V i d i O Božjoj državi, 18,23. Ps 59 (58), 10. (Doslovan prijevod prema latinskom predlošku). Rim 11,11. T u gentes znači i 'narodi' i 'Nežidovi' i 'pogani'.
O rođenju našeg Spasitelja, pri kojem je Riječ postala put, i o raspršenosti Židova među sve narode, kako i bijaše prorečeno.
D E CIV. D E I
CC 645
Quae fuerit ci vitas D e i i n gentibus et in Iob.
18, 46 - 47
O DRŽAVI BOŽJOJ
fuerint devicti et oppressi, ne obliti legem Dei ad hoc, de quo agimus, testimonium nihil / valerent. Ideo parum fuit, ut diceret: Ne occideris eos, ne quando obliviscantur legem tuam, nisi adderet etiam: Disperge eos; quoniam si cum isto testimonio Scripturarum in sua tantummodo terra, non ubique essent, profeeto Ecclesia, quae ubique est, eos prophetiarum, quae de Christo praemissae sunt, testes in omni bus gentibus hafere^non posset.
47. Quapropter quisquis alienigena, id est non ex Israel progenitus nec ab illo populo in canonem sacrarum Litterarum receptus, legitur aliquid prophetasse de Christo, si in nostram notitiam venit aut venerit, ad cumulum a nobis commemorari potest; non quo necessarius sit, etiamsi desit, sed quia non incongrue creditur fuisse et in aliis gentibus homines, quibus hoc mysterium revelatum est, et qui haec etiam praedicere impulsi sunt, sive participes eiusdem gratiae fuerint sive expertes, sed per malos angelos docti sint , quos etiam praesentem Christum, quem Iudaei non agnoscebant, scimus fuisse confessos . Nec ipsos Iudaeos existimo audere contendere neminem pertinuisse ad Deum praeter Israelitas, ex quo propago Israel esse coepit, reprobato eius fratre maiore. Populus enim re ve ra, qui proprie Dei populus diceretur, nullus alius fuit; homines au tem quosdam non terrena, sed caelesti societate ad veros Israelitas supernae cives patriae pertinentes etiam in aliis gentibus fuisse negare non possunt; quia si negant, facillime convincuntur de saneto et mirabili viro Iob, qui nec indigena nec proselytus, i d est advena po puli Israel fuit, sed ex gente Idumaea genus ducens, ibi ortus, ibidem mortuus est; qui divino sic laudatur eloquio, ut, quod ad iustitiam pietatemque attinet, nullus ei homo suorum temporum coaequet u r . Quae tempora eius / quamvis non inveniamus in Chronicis, colligimus tamen ex libro eius, quem pro sui merito Israelitae in auctoritatem canonicam receperunt, tertia generatione posteriorem fuisse quam Israel. Divinitus autem provisum fuisse non dubito, ut ex hoc uno sciremus etiam per alias gentes esse potuisse, qui secun dum Deum vixerunt eique placuerunt, pertinentes ad spiritalem Ie rusalem. Quod nemini concessum fuisse credendum est, nisi cui di vinitus revelatus est unus mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus , qui venturus in carne sic antiquis sanetis praenuntiabatur, quemadmodum nobis venisse nuntiatus est, ut una eademque per ipsum fides omnes in Dei / civitatem, Dei domum, Dei templum praedestinatos perducat ad Deum. Sed quaecumque aliorum prophetiae ef
eg
196
197
PL610
198
CC 646
e t
e
hocM. s sunt M.
196
M
iQ7^r 1 9 7
1 9 8
7.
s
A
in | c
i ' ~ \\I'J/?' C
i
«
Cf. Iob 1, 2; Ez 14, 20. Cf. 1 Tim 2, 5.
18,
46 -
47
681
nije ubio, to jest nije ih uništio kao Židove, iako bijahu i pokoreni i potlačeni od Rimljana, da ne bi zaboravih zakon Božji i tako ne uzmogli pružiti valjano svjedočanstvo o onome čime se sada bavimo. Stoga mu nije dostajalo reći: »Nećeš ih ubiti, kako jednom ne bi zabo ravih tvoj zakon« a da ne doda i : »Rasprši ih!« Jer, da bijahu s tim svjedočanstvom svojega Pisma ostah samo u svojoj zemlji, a ne posvu da, onda zaista Crkva, koja je svugdje, ne bi ih mogla među svim narodima imati kao svjedoke za proroštva što unaprijed bijahu dana o Kristu. 47. Stoga, ako smo doznali ih ako bismo ikad doznah, da bilo koji inorodac (to jest, onaj što nije podrijetlom od Izraela, niti ga je taj narod primio u kanon Svetoga pisma) bijaše prorekao štogod o Kristu, mogli bismo to navesti kao dodatnu potkrepu; ne zbog toga što bi takav bio nuždan, čak ako bi i manjkao, nego zbog toga što nije neumjesno vjerovati kako i među ostalim narodima bijaše ljudi kojima je otkriveno to otajstvo i koji su potaknuti da ga proglase: bilo da bijahu dionicima iste milosti Božje; bilo bez nje, ah poučeni od zlih anđela, o kojima znamo da priznaše nazočnoga Krista , kojega Židovi ne prepoznaše. A mishm kako se ni sami Zidovi ne usuđuju ustvrditi da Bogu nije pripadao nitko osim Izraelaca, od doba kada započe Izraelova loza, pošto bijaše odbačen njegov stariji brat. Istina, ne bijaše nikakva drugog naroda koji je posebno nazivan Božjim na rodom, nu ni oni ne mogu nijekati kako i među drugim narodima bijaše ljudi koji ne po zemaljskomu, nego po nebeskome zajedništvu pripadahu istinskim Izraelcima, građanima višnje domovine; jer ako to zaniječu, veoma lako ih je razuvjeriti primjerom Joba, svetoga i čudesnog muža, on naime ne bijaše ni domorodac ni pridošlica (to jest: došljak primljen među izraelski puk), nego podrijetlom iz Edoma, gdje se rodio i gdje je i umro; a on je toliko hvaljen božanskim izrijekom, te se u pravednosti i pobožnosti s njime ne izjednačuje ni jedan čovjek njegova doba . Pa iako se njegovo životno doba ne na lazi u Ljetopisima, ipak iz knjige o njemu - koju Izraelci zbog vlastite zasluge uzeše u svoj ovlašteni kanon - doznajemo kako bijaše iz tre ćeg naraštaja nakon Izraela. Ne sumnjam kako je po božanskoj pro misli i taj jedan primjer, da bismo znah da je i među ostalim narodima moglo biti onih što su živjeli po Bogu i sviđah mu se, pripadajući duhovnome Jeruzalemu. A l i se ne smije vjerovati da je to bilo dano ikomu ukoliko mu nije božanski objavljen 'jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus', kojega je dolazak u puti bio unaprijed tako najavljen drevnim svecima, kao što je nama javljeno da je došao, tako da jedna te ista vjera preko njega povede Bogu sve koji su pre dodređeni za grad Božji, dom Božji, hram Božji. A h koja god se tuđinska proroštva navela o Božjoj milosti po Isusu Kristu, može se pomishti kako su ih kršćani krivotvorih. Stoga ništa nije pouzdanije 1
2
3
4
1
Mt 8,29; Mk 1,24; Lk 4,34. 2
Izvorno: »nec indigena nec proselvtus«
3 < 1 Tim 2,5. J
o
b
l
t
E
z
1
4
14
_ 0. 2
Da li prije kršćanskoga doba postojanu neki izvan izraelskoga roda koji su pripadali zajednici nebe skoga grada?
682
Maior est gloria domus huius quam prioris.
D E CIV. D E I
18, 47 - 48
O DRŽAVI BOŽJOJ
de Dei per Iesum Christum gratia proferuntur, possunt putari a Christianis esse confictae. Ideo nihil est firmius ad convincendos quoslibet alienos, si de hac re contenderint, nostrosque faciendos, si recte sapuerint, quam ut divina praedicta de Christo ea proferantur, quae in Iudaeorum codicibus scripta sunt; quibus avulsis de sedibus propriis et propter hoc testimonium toto orbe dispersis Christi usquequaque crevit Ecclesia.
da se uvjere bilo koji tuđinci, ako se o tome spore, te da se pridobiju za nas, ako ispravno umuju, nego iznijeti božanska proroštva o Kristu koja su zapisana u židovskim knjigama; jer njihovim izgonom iz vlasti' tih staništa te raspršenošću po cijelome svijetu (a radi ovoga svjedoče nja) Kristova Crkva se i proširila po svim krajevima.
48. Haec domus Dei maioris est gloriae, quam fuerat illa prima lignis et lapidibus ceterisque pretiosis rebus metallisque constructa. Non itaque Aggaei prophetia in templi illius instauratione completa est. E x quo enim est instauratum, numquam ostenditur habuisse tantam gloriam, quantam habuit tempore Salomonis; immo potius ostenditur primum cessatione prophetiae fuisse domus illius glo riam diminutam, deinde ipsius gentis cladibus tantis usque ad ultimum excidium, quod factum est a Romanis, sicut ea, quae supra sunt commemorata testantur . Haec autem domus ad Novum pertinens Testamentum tanto utique maioris est gloriae, quanto meliores sunt lapides v i v i , quibus credentibus renovatisque construitur. Sed ideo per instaurationem templi illius significata est, quia ipsa renovatio illius aedificii significat eloquio prophetico alterum Testamen tum, quod appellatur Novum. Quod ergo Deus dixit per memoratum prophetam: Et dabo pacem in loco isto , per significantem locum ille, qui eo significatur, intellegendus est; ut, quia illo loco instaurato significata est Ecclesia, quae fuerat aedificanda per Christum, nihil aliud accipiatur, quod dictum est: Dabo pacem in loco isto, nisi: Dabo pacem in loco, quem signifi/cat locus iste. Quoniam omnia significantia videntur quodammodo earum rerum, quas significant, sustinere personas; sicut dictum est ab Apostolo: Petra erat Christus , quoniam petra illa, de qua hoc dictum est, significabat utique Christum. Maior est itaque gloria domus huius Novi Testamenti quam domus prioris Veteris Testamenti, et tune apparebit maior, cum dedicabitur. Tune enim veniet desideratus cunctis gentibus , sicut legitur in Hebraeo. N a m p r i m u s eius adventus nondum erat desideratus om nibus gentibus. Non enim quem deberent desiderare sciebant, i n quem non crediderant. Tune etiam secundum Septuaginta interpre tes (quia et ipse prophe/ticus sensus est) venient quae eleeta sunt Do mini de cunctis gentibus. Tune enim vere non venient nisi eleeta, de quibus dicit Apostolus: Sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem . Ipse quippe Architectus, qui dixit: Multi vocati, pauci ve ro* eleeti , non de his, qui vocati sic venerunt, ut de convivio proi-
48. Veća je slava ovoga doma Božjeg nego što bješe onoga prvo ga, sagrađena od drveta, dragoga kamenja, te ostalih skupocjenih stvari i kovina. Tako se Hagajevo proroštvo nije ispunilo u obnovi toga hrama. Ne može se naime pokazati da je ikada nakon obnove bio tolike slave kolike u doba Salomona; dapače, pokazuje se kako je prvo prestankom proroštva umanjena slava toga doma, a zatim golemim stradanjima samoga naroda sve do konačnog razorenja, koje počiniše Rimljani kao što potkrepljuje ono što smo prije spomenuli. Dočim ovaj dom što pripada Novome zavjetu toliko je veće slave koliko je bolje 'živo kamenje', jer je sagrađen od onih koji vjeruju i koji su obnovljeni. A l i on je zbog toga označen obnovom onoga hra ma, jer sama obnova one građevine u proročkom izrijeku označuje Drugi zavjet, koji se naziva Novi. Dakle, ono što Bog reče preko spomenutoga proroka: »I na ovom ću mjestu dati mir« , pod označe nim mjestom treba shvatiti onoga koji se njime označuje. I stoga, budući da se obnovom na tome mjestu označuje Crkva, koju će Krist izgraditi, onda ništa drugo ne može značiti kad se kaže: »I na ovom ću mjestu dati mir« nego: 'Dat ću mir na mjestu koje ovo mjesto označuje.'
199
200
201
PL611
202
203
eh
CC 647
683
18, 47 - 48
204
1
e h
e i
1 9 9
2 0 0
205
prius M. autem M.
V . supra 18, 40. C f . Pt 2, 5.
1
2
3
Budući da svi označitelji čini se nekako predočuju same one stvari koje označuju; kao što apostol reče: »Stijena bijaše Krist« , jer je stijena o kojoj to reče zaista označila Krista. I tako je veća slava ovoga doma, Novoga zavjeta, negoli prijašnjeg doma, Staroga zavje ta, i bit će još veća kad se posveti. Tad će naime 'doći onaj kojega žele svi narodi', kako stoji u hebrejskom. Jer prije njegov dolazak još ne bijahu željeli svi narodi. Naime, još nisu poznavali onoga ko jega su trebali željeti; još ne uzvjerovaše u njega. A tada, prema Sedamdesetorici prevoditelja (jer je i njihovo značenje proročko): »Doći će one stvari koje je Gospodin izabrao od svih naroda.« Tada i neće doći drugi nego oni izabrani, o kojima apostol kaže: »On nas u njemu sebi izabra prije postanka svijeta.« Sam graditelj koji reče: »Mnogo je zvanih, a malo izabranih« , pokazat će nam dom, ne sagrađen od 4
5
6
7
Hag 2,7. V i d i O Božjoj državi, 18,45. Hag 2,9. 1 Kor 10,4. Hag 2,7. £/1,4. Mt 22,14.
Hagajevo proro štvo, u kojem reče kako će buduća slava doma Božjeg biti veća nego što bijaše prvot no, nije se ispunilo u obnovi hrama, nego u Kristovoj Crkvi.
684
DE
crv. D E I
18, 48 -
O DRŽAVI BOŽJOJ
50
cerentur, sed de electis demonstraturus est aedificatam domum, quae nullam ruinam deinceps formidabit. Nunc autem, quando et hi replent ecclesias, quos tamquam in area ventilatio separabit, non apparet tanta gloria domus huius, quanta tune apparebit, quando, quisquis ibi erit, semper erit. 49. In hoc ergo saeculo maligno, in his diebus malis, ubi per humilitatem praesentem futuram comparat Ecclesia celsitudinem et timorum stimulis, dolorum tormentis, laborum molestiis, temptationum periculis eruditur, sola spe gaudens, quando sanum gaudet, multi reprobi miscentur bonis et utrique tamquam i n sagenam evangelicam colliguntur et i n hoc mundo tamquam i n mari utrique inclusi retibus indiscrete natant, donec perveniatur ad litus, ubi mali segregentur a bonis et in bonis tamquam i n templo suo sit Deus om nia in omnibus . Proinde voćem nunc agnoscimus eius impleri, qui loquebatur i n Psalmo atque dicebat: Annuntiavi et locutus sum, multiplicati sunt super numerum . Hoc fit nunc, ex quo primum per os praecursoris sui Ioannis, deinde per os proprium annuntiavit et locu tus est dicens: Agite paenitentiam, appropinquavit enim regnum caelorum . Elegit discipulos, quos et Apostolos nominavit , humiliter natos, inhonoratos, illetteratos, ut, quidquid magnum essent et facerent, ipse i n eis esset et faceret. Habuit inter eos unum, quo malo utens bene et suae passionis impleret dispositum et Ecclesiae suae tolerandorum malorum praeberet exemplum. Seminato, quantum per eius oportebat praesentiam corporalem, saneto Evangelio passus est, mortuus est, resurrexit, passione ostendens quid sustinere pro veritate, resurrectione quid / sperare i n aeternitate debeamus, excepta altitudine sacramenti, qua sanguis eius i n remissionem fusus est peceatorum. Conversatus est i n terra quadraginta dies cum discipulis suis atque ipsis videntibus ascendit in c a e l u m et post dies de cem misit promissum Spiritum Sanctum ; cuius venientis in eos qui / crediderant tune signum erat maximum et maxime necessarium, ut unusquisque eorum linguis omnium gentium loqueretur; ita significans unitatem catholicae Ecclesiae per omnes gentes futuram ac sic linguis omnibus locuturam. 2 0 6
207
208
209
210
211
212
50. Deinde secundum illam prophetiam: Ex Sion lex prodiet et verbum Domini ex Ierusalem , et secundum ipsius Domini Christi praedicta, ubi post resurrectionem stupentibus eum discipulis suis aperuit sensum, ut intellegerent Scripturas, et dixit eis, quoniam sic 213
18,
48 -
8
onih koji iako pozvani dođoše takvi te bijahu izbačeni s gozbe , nego od onih koji su izabrani, dom koji se nakon toga više neće plašiti nikakve propasti. N u za sada, dok crkve ispunjavaju i oni koji će se izdvojiti kao vijanjem na gumnu, slava ovoga doma ne pokazuje se još onolikom kolika će biti kada tko god tu bude taj će biti i zauvijek.
49. Stoga u ovome opakome svijetu, u ovim zlim danima, Crkva se preko sadašnjeg poniženja sprema za buduću uzvišenost, a odgaja se ubodima straha, mukama bola, nevoljama napora, pogibeljima ku šnja, radujući se jedino nadi, kad se zdravo raduje; i mnogi se odbačenici miješaju s dobrima i oboji se okupljaju kao u evanđeoskoj mre ži , te u ovome svijetu kao u moru i jedni i drugi izmiješani plivaju okruženi mrežama, dok se ne stigne do obale, gdje se zli odvajaju od dobrih, i u dobrima kao u hramu svojem »bude Bog sve u svima«. Stoga sada prepoznajemo kako su ispunjene riječi onoga koji je u psalmu govorio i rekao: »Najavio sam i govorio; odveć ih je a da bi se mogli nabrojiti.« To se sada i događa, otkada je Isus prvo progo vorio na usta svojega preteče Ivana, a zatim vlastitim ustima, govore ći: »Obratite se - jer se približilo kraljevstvo nebesko!«
2 0 7
2 0 9 210
2 1 1 2 1 2 2 1 3
Cf. Mt 13, 47-50. 1 Cor 15, 28. Ps 39, 6. Mt 3, 2; 4, 17. C f . L c 6 , 13. Cf. Aet 1,9. Cf. Aet 2, 1-4. Isa 2, 3.
O mješovitoj umnožbi Crkve, pri čemu se na ovome svijetu uz izabranike nalaze i mnogi odbačenici.
1
2
3
4
Izabrao je učenike, koje je prozvao i apostolima, ljude skromna po drijetla, nečašćene i neučene, tako te što god veliko budu i učine, da On to u njima i bude i učini. Među njima imaše jednoga, kojega je zloga upotrijebio na dobro, da bi ispunio odredbu svoje muke i pružio svojoj Crkvi primjer podnošenja zala. Posijavši sveto evanđelje (ko liko to trebaše po njegovoj tjelesnoj nazočnosti), trpio je, umro, us krsnuo, pokazujući mukom što treba podnijeti radi istine, a uskrsnu ćem čemu se treba nadati u vječnosti, a da ne govorimo o dubini otajstva, kojom je krv svoju prolio za oproštenje grijeha. Proveo je na zemlji četrdeset dana u društvu sa svojim učenicima i pred njiho vim je očima uzašao na nebo i nakon deset dana, kako je i obećao, poslao je obećanoga Duha Svetoga; a onima koji vjerovahu najveći i najnužniji znak njegova dolaska bijaše da svaki od njih govori jezi cima svih naroda; označujući time jedinstvo Crkve katoličke, koja će postojati u svim narodima i govoriti tako svima jezicima.
50. Zatim, prema ovome proroštvu: »Jer će iz Siona zakon doći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja« ; te prema pretkazanju samoga Go spodina Krista, kad je nakon uskrsnuća zapanjenim svojim učenicima: »Prosvijetlio razum da razumiju Pisma, te im reče: 'Tako stoji pisano 1
2 0 6
2 0 8
685
50
Mt 22,11-14. Mt 13,47-50. 1 Kor 15,28. Ps 40 (39), 5. (Prijevod prema latinskom predlošku). Mt 3,2. Iz 2,3.
O propovijeda nju evanđelja, što postade slavnije i moćnije po mukama svojih propovjed nika.
D E civ. DEI
686
18, 5 0 - 5 1 , 1
O DRŽAVI BOŽJOJ
scriptum est, et sic oportebat Christum pati et resurgere a mortuis tertio die et praedicari in nomine eius paenitentiam et remissionem peccatorum per omnes gentes, inincipientibus ab Ierusalem , et ubi rursus eis de adventu eius novissimo requirentibus respondit atque ait: Non est vestrum scire tempora quae Pater posuit in sua potesta te; sed accipietis virtutem Spiritus Sancti supervenientem in vos, et eritis mihi testes in Ierusalem et in totam ludaeam et Samariam et usque in fines terrae , primum se ab Ierusalem diffudit Ecclesia, et cum in Iudaea atque Samaria plurimi credidissent, et in alias gentes itum est, eis annuntiantibus Evangelium, quos ipse, sicut luminaria, et aptaverat verbo et accenderat Špiritu Sancto. Dixerat enim eis: Nolite timere eos, qui corpus occidunt, animam autem non possunt occidere . Qui ut frigidi timore non essent, igne caritatis ardebant. Denique non solum per ipsos, qui eum et ante passionem et post resurrectionem viderant et audierant, verum etiam post obitum eo rum per posteros eorum inter horrendas persecutiones et varios cruciatus ac funera martyrum praedicatum est toto orbe Evangelium, contestante Deo signis et ostentis et variis virtutibus et Spiritus Sancti muneribus ; ut populi gentium credentes in eum, qui pro eorum redemptione crucifixus est, Christiano amore venerarentur sanguinem martyrum, quem diabolico furore fuderunt, ipsique re ges, quorum legibus vastabatur Ecclesia, ei nomini salubriter subderentur, quod de terra crudeliter auferre conati sunt, et falsos deos inciperent persequi, quorum causa cultores Dei veri fuerant antea persecuti. 214
el
em
215
216
217
Inimicos habet Ecclesia haereticos... PL613 CC 649
51. 1. Videns autem diabolus templa daemonum deseri et in no men liberantis Mediatoris currere genus humanum, haereticos movit, qui sub vocabulo chri/stiano doctrinae resisterent christianae, quasi possent indifferenter sine ulla correptione / haberi in civitate Dei, sicut civitas confusionis indifferenter habuit philosophos inter se diversa et adversa sentientes. Qui ergo in Ecclesia Christi morbidum aliquid pravumque sapiunt, si correpti, ut sanum rectumque sapiant, resistunt contumaciter suaque pestifera et mortifera dogmata emendare nolunt, sed defensare persistunt, haeretici fiunt et foras exeuntes habentur in exercentibus inimicis. Etiam sic quippe veris illis catholicis membris Christi malo suo prosunt, dum Deus utitur et malis bene et diligentibus eum omnia cooperatur in bo num . Inimici enim omnes Ecclesiae, quolibet errore caecentur vel tn
218
e l
e
m
e n
18, 50 -
da Krist mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se u njegovo ime mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha po svim narodi ma, počevši od Jeruzalema'« ; pa opet kad ga upitaše o njegou po sljednjem dolasku, i on im reče: »Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti. A l i , primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzale mu, u svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« 2
Crkva se prvo proširila od Jeruzalema, a kad uzvjerovaše mnogi u Judeji i Samariji, stiglo se i drugim narodima, dok evanđelje navješći vahu oni koje je O n pripremio poput svjetiljaka svojom riječi i zapalio Duhom Svetim. Rekao im je naime: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!« I kako ne bi bili mrzili od straha, gorjeli su ognjem ljubavi. Napokon, evanđelje propovijedahu po cije lomu svijetu ne samo oni koji su ga viđali i slušali i prije muke i nakon uskrsnuća nego i , nakon njihove smrti, njihovi sljedbenici po sred strahovitih progona, različitih stradanja i smrti mučenika, pri čemu je Bog svjedočio znacima, pojavama i različitim činovima moći te darima Duha Svetoga; kako bi puci naroda (koji vjeruju u njega što je raspet radi njihova otkupljenja) kršćanskom ljubavlju štovali krv mučenika, koju u đavolskome bijesu prolijevahu, te da bi se sami kraljevi, prema čijim zakonima bijaše pustošena Crkva, spasonosno podvrgnuli imenu onoga kojega okrutno nastojahu odstraniti sa zem lje, i da bi počeli progoniti lažne bogove, zbog kojih bijahu ranije proganjani štovatelji pravoga Boga. 4
51. 1. Davo pak (videći napuštene hramove zloduha i kako se rod ljudski utječe imenu Posrednika, koji oslobađa) potakne krivo vjerce, koji se pod imenom kršćanskim usprotiviše kršćanskomu nau ku, kao da bi se takvi mogli ravnodušno zadržavati bez ukora u gradu Božjem, poput grada zbrke , što je ravnodušno zadržavao filozofe koji imadijahu i međusobno različite i oprečne nazore. Tako i oni koji u Kristovoj Crkvi misle štogod nezdravo i opako te, i ukoreni kako bi mislili i zdravo i pravo, tvrdoglavo se opiru pa ne žele ispra viti svoje kugonosne i smrtonosne nauke, nego ih ustrajavaju braniti, - ti postaju krivovjerci (haeretici) i napustivši Crkvu postaju neprijate ljima što služe stezi. Jer čak i tako onim istinskim katoličkim člano vima Kristovim ti koriste svojom zloćom, budući da se Bog i zlima na dobro služi i »sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.« Naime, svi neprijatelji Crkve, kojom god zabludom zaslijepljeni ili zloćom izopa1
2
vel momenta add. M. in tota Iudaea et Samaria M. cooperantur M.
2
2 1 4
L c 24, 46-47. A c t 1, 7-8. M t 10, 28. 217 cf M e 16 20 218 TD ~ , o 00' K o m 8, 2 8 . 2 1 5
3
2 1 6
4
1
•
687
51,1
2
,45-47. Dj 1,7.8. Mt 10,28. L
k
24
Misli se na Babilon; vidi O Božjoj državi, 16,4. g^g^
R
i
m
Kako je kato lička vjera osnažena čak i samim razmirica ma krivovjeraca.
DECIV. DEI
688
18,
O DRŽAVI BOŽJOJ
51,1-51,2
malitia depraventur, si accipiunt potestatem corporaliter affligendi, exercent eius patientiam; si tantummodo male sentiendo adversantur, exercent eius sapientiam; ut autem etiam inimici diligantur, exercent eius benevolentiam aut etiam beneficentiam, sive suadibili doctrina cum eis agatur sive terribili disciplina. Ac per hoc diabolus princeps impiae civitatis adversus peregrinantem in hoc mundo civi tatem Dei vasa propria commovendo nihil ei nocere permittitur, cui procul dubio et rebus prosperis consolatio, ut non frangatur adversis, et rebus adversis exercitatio, ut non corrumpatur prosperis, per divinam providentiam procuratur, atque ita temperatur utrumque ab alterutro, ut in Psalmo illam voćem non aliunde agnoscamus exortam: Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo consolationes tuae iucundaverunt animam meam . Hine est et illud Apo stoli: Spe gaudentes, in tribulatione patientes . 219
220
... et malos chnstianos.
2.Nam et id, quod ait idem doctor: Quicumque volunt in Chripj ( persecutionem patiuntur , nullis putandum est deesse posse temporibus. Quia et cum ab eis, qui foris sunt, non saevientibus videtur esse tranquillitas et re vera est plurimumque consolationis affert, maxime infirmis: non tamen desunt, immo multi sunt intus, qui corda pie viventium suis perditis moribus eruciant; quoniam per eos blasphematur christianum et catholicum nomen ; quod quanto est carius eis, qui volunt pie vivere in Christo, tanto magis dolent, quod per malos intus positos fit, ut minus, quam piorum mentes desiderant, diligatur. Ipsi quoque haeretici, cum cogitantur habere nomen et sacramenta christiana et Scripturas et professionem, magnum dolorem faciunt in cordibus piorum; / quia et multi volentes esse Christiani propter eorum dissensiones haesitare coguntur et multi maledici etiam in his inveniunt materiam blasphemandi Christianum no/men, quia et ipsi quoquo modo Christiani appellantur. His atque huiusmodi praviš moribus et erroribus homi num persecutionem patiuntur, qui volunt in Christo pie vivere, etiam nullo infestante neque vexante corpus illorum. Patiuntur quippe hane persecutionem non in corporibus, sed in cordibus. Unde illa vox est: Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo. Non enim ait: In corpore meo. Sed rursus quoniam cogitantur immutabilia divina promissa, et quod ait Apostolus: Novit Dominus qui sunt eius ) quos enim praescivit et praedestinavit conformes imaginis fi lii sui ; ex eis perire nullus potest; ideo sequitur in illo Psalmo: Consolationes tuae iucundaverunt animam meam . Dolor autem ip se, qui fit in cordibus piorum, quos persequuntur mores Christianorum malorum sive falsorum, prodest dolentibus, quoniam de carita te descendit, qua eos perire nolunt nec impedire aliorum salutem. 51.
eo
s t o
e
v
221
ver6f
222
CC650
PL 614
223
224
225
4
2. I ne smije se misliti kako može biti vremena u kojem ne bi vrijedila i ova izreka istog učitelja: »Svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni.« Jer, čak i kad oni koji su vani ne bijesne, pa se čini da jest, i zaista je mir (što donosi utjehu mnogima, a Najviše slabima), ipak ne da ih nema, nego su mnogi unutra, koji svojim pogubnim običajima muče srca onih što pobožno žive; jer po takvima se sramoti kršćansko i katoličko ime; i što je ono draže onima koji žele pobožno živjeti u Kristu, to ovi više žale što se ono - zbog opakih smještenih unutar Crkve - manje ljubi nego što žele umovi pobožni ka. Sami opet krivovjerci (budući da se misli kako posjeduju i kršćan sko ime i otajstva i Sveto pismo i vjeru) nanose veliki bol srcima pobožnika, jer mnogi što žele postati kršćanima prisiljeni su oklijevati zbog njihovih nesuglasica, dok opet mnogi klevetnici nalaze među tima gradiva da sramote kršćansko ime, jer se i dotični krivovjerci, pa i kako god, ipak nazivaju kršćanima. Zbog takvih i sličnih opakih običaja i ljudskih zabluda trpe progone oni što žele pobožno živjeti u Kristu, čak iako nitko ne zlostavlja i ne muči njihovo tijelo. Jer oni te progone ne trpe u tijelima, nego u srcima. Otuda i onaj izrijek: »Kad se skupe mnoge tjeskobe u srcu mojem.« Ne kaže, naime: ' U tijelu mojem.' 5
6
A h opet, budući da se božanska obećanja smatraju nepromjenjivima, i apostol kaže: »Gospodin poznaje svoje«; i »jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu suobličeni slici njegova Sina«, nitko od njih ne može propasti. Zbog toga psalam nastavlja: »Tvoje mi utjehe dušu vesele.« Dočim sam bol koji nastaje u srcima pobožnika koje progone običaji opakih ih lažnih kršćana koristi tima što žale, jer po tječe od ljubavi prema kojoj ne žele da dotičnici propadnu niti da 7
5
7
2 2 0
Rom 12, 12.
689
3
6
Ps 93, 19.
51,2
Tako se đavlu, knezu bezbožnoga grada (koji upućuje svoje ratne sprave protiv grada Božjega što hodočasti ovim svijetom) ne dopušta da ovomu išta naškodi; naime, bez ikakve dvojbe, tome gradu Božja promisao pruža utjehu blagostanja, da ga ne skrha nevolja, ah i stegu nevolje, da ga ne izopači blagostanje; te tako jedno ublažuje drugim da prepoznajemo kako odatle potječe riječ u psalmu: »Kad se skupe mnoge tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele.« A tomu je nalik i ona apostolska: »Nadom se veselite, u nevolji budite strplji vi.«
3
2 1 9
51,1 -
čeni, steknu h ovlast da naude tjelesno, vježbaju njezinu strpljivost; ako joj se opiru tek zlim mnijenjem, vježbaju njezinu mudrost; što više, kako bi se čak i neprijatelji ljubili, takvi vježbaju i njezinu do brohotnost ih dobrotvornost: bilo da se s njima postupa uz uvjerljiv nauk bilo u strogoj stezi.
4
patientur M .
18,
8 9
Ps 94 (93), 19. Rim 12,12. 2 Tim 3,12. Ps 94 (93), 19. 2 Tim 2,19. Rim 8,29. Ps 94 (93), 19.
D E civ. DEI
690
Denique magnae consolationes fiunt etiam de correctionibus eorum, quae piorum animas tanta iucunditate perfundunt, quantis doloribus de sua perditione cruciaverant . Sic in hoc saeculo, in his die bus malis non solum a tempore corporalis praesentiae Christi et Apostolorum eius, sed ab ipso Abel, quem primum iustum impius frater occidit, et deinceps usque in huius saeculi finem inter persecutiones mundi et consolationes Dei peregrinando procurrit Ecclesia. ep
Decem a romanis principibus sunt persecu tiones...
CC 651 PL615
... et aliae multae semper et ubique.
52. 1. Proinde ne illud quidem temere puto esse dicendum sive credendum, quod nonnullis visum est vel videtur, non amplius Ecclesiam passuram persecutiones usque ad tempus Antichristi, quam quot iam passa est, id est decem, ut undecima eademque novissima sit ab Antichristo. Primam quippe computant a Nerone quae facta est, secundam a Domitiano, a Traiano tertiam, quartam ab Antonino, a Severo quintam, sextam a Maximino, a Decio septimam, octavam a Valeriano, ab Aureliano nonam, decimam a Diocletiano et Maximiano. Plagas enim Aegyptiorum, quoniam decem fuerunt, antequam exire inde inciperet populus Dei, putant ad hunc intellectum esse referendas, ut novissima Antichristi persecutio similis videatur undecimae plagae, qua Aegyptii, dum hostiliter sequerentur He braeos, in M a r i Rubro populo Dei per / siccum transeunte / perierunt . Sed ego illa re gesta in Aegypto istas persecutiones prophetice significatas esse non arbitror; quamvis ab eis, qui hoc putant, exquisite et ingeniose illa singula his singulis comparata videantur, non prophetico Špiritu, sed coniectura mentis humanae, quae aliquando ad verum pervenit, aliquando fallitur. 226
52. 2. Quid enim, qui hoc sentiunt, dicturi sunt de persecutione, qua ipse Dominus crucifixus est? in quo eam numero posituri? Si autem hac excepta existimant computandum, tamquam illae numerandae sint, quae ad corpus pertinent, non qua ipsum caput est appetitum et occisum: quid agent de illa, quae, posteaquam Christus ascendit in caelum, Ierosolymis facta est, ubi beatus Stephanus lapidatus est , ubi Iacobus frater Ioannis gladio trucidatus, ubi aposto lus Petrus ut occideretur inclusus et per angelum liberatus, ubi fugati atque dispersi de Ierosolymis fratres , ubi Saulus, qui postea Paulus apostolus factus est, vastabat Ecclesiam, ubi ipse quoque iam fidem, quam persequebatur, evangelizans, qualia faciebat, est passus, sive per Iudaeam sive per alias gentes, quacumque Christum ferventissimus praedicabat? Cur ergo eis a Nerone videtur ordien227
228
E
P cruciaverunt M.
2 2 6
2 2 7
2 2 8
O DRŽAVI BOŽJOJ
18, 5 1 , 2 - 5 2 , 2
C f . E x 14; cf. P A O L U S OROSIUS, Hist. 7, 27. C f . A c t 7, 58 - 8, 2. C f . A c t 12, lss.
18,
51,2
-
691
52,2
spriječe spas ostalima. Napokon, goleme utjehe pružaju njihova po pravljanja, koje duše pobožnika prelijevaju onolikom radošću kolikim su se mukama mučili prije zbog njihova propadanja. Takav je put kojim Crkva napreduje na hodočašću ovim svijetom, u ovim zlim danima, ne samo od vremena tjelesne nazočnosti Kristove i njegovih apostola nego od samoga Abela, kojega je prvog praved nika ubio bezbožni brat, i dalje sve do konca ovoga vijeka, između progona svijeta i utjeha Božjih. 52. 1. Stoga ne mislim, kako treba na prečac govoriti ili vjerovati (kao što se nekima činilo i l i se još čini) da Crkva više neće trpjeti progone, osim onih deset koje je već pretrpjela, i to sve do doba Antikrista, kad će od njega doživjeti i jedanaesti progon. Računaju kako prvi progon bijaše za Nerona, drugi za Domicijanove vladavine, treći za Trajana, četvrti za Antonina, peti za Severa, šesti za Maksimina, sedmi za Decija, osmi za Valerijana, deveti za Aurelijana, a deseti za Dioklecijana i Maksimijana. Naime, one nevolje Egipćana (kojih bijaše deset prije negoli je započeo izlazak Božjeg naroda) mi sle kako treba protumačiti da znače kao da posljednji Antikristov progon odgovara jedanaestoj nevolji, u kojoj su Egipćani, dok su ne prijateljski progonili Hebreje, izginuli u Crvenome moru, a narod Bo žji je prešao suhom zemljom. N u ne mislim kako ti događaji iz Egipta naznačiše proročki ove progone, iako su oni koji tako misle izvan redno i domišljato usporedili jedne pojedinosti s drugima, samo ne u proročkome duhu, nego nagađanjem ljudskoga uma, kojim se katkad stiže do istine, a katkad se promaši. 1
2. Naime, što će oni koji tako misle reći o progonu u kojem je raspet sam Gospodin? U koji će ga broj smjestiti? A k o pak mniju kako taj primjer ne treba uračunavati (prema načelu da treba ubrojiti samo one progone što se tiču tijela, a ne i ovaj pri kojem je glava napadnuta i ubijena), što će s onim progonom do kojega dođe u Jeruzalemu pošto Krist bijaše uzašao na nebo, kad je blaženi Stjepan kamenovan, kad je Jakov, brat Ivanov, mačem isječen, kad je apostol Petar zato čen da bi bio ubijen, a anđeo ga je izbavio, kad su braća morala pobjeći iz Jeruzalema i raspršiti se, kad je Savao (koji poslije postade apostol Pavao) pustošio Crkvu, a poslije je i sam - propovijedajući vjeru koju proganjaše - pretrpio isto što je činio, i u Judeji i među ostalim narodima, gdje god je najvatrenije propovijedao Krista? Za1
Misao o deset progona susreće se prvo u Orozija (7,11). Kršćani su proganjani kao članovi nedopuštene sljedbe (a ne religio Učita), i što su odbijali štovati Cara; takvi su progoni bili obično mjestimični i prolazni. Neronov napadaj na njih (64) uglavnom je ograničen na R i m , gdje su proganjani zbog požara; Otkrivenje govori o progonima iz doba Domicijana (81-96), jer su odbijali štovati Cara kao boga. Trajan, Antonin i dvojica Severa nisu bili progonitelji kršćana, ali je Maksimin Tračanin 235. izmijenio politiku snošljivosti Aleksandra Severa. Prve opće progone naredio je Decije (251); Valerijan je uglavnom progonio svećenike i vjerske uglednike; Aurelijan nije dirao u crkvu; Diokleci jan bijaše tolerantan do 303, kad je naredio rušenje crkava i spaljivanje Svetog pisma; nakon toga uslijediše krvoprolića, uglavnom zbog Galerija i Maksimijana, što se nastavilo i nakon Dioklecijanova odstupa s prijestolja (305), osobito u Siriji pod Maksiminom D a jom. Kršćani su pretpostavljali kako su samo opaki carevi bili i progonitelji.
Treba li vjerova ti, kao što neki misle, da pošto se ispunilo deset prošlih progona, više ih neće biti osim onoga jedanaestoga, koji će biti n doba Antikrista.
692
PL616
cc 652
ignota est ultima persecutio.
D E CIV. D E I
18, 52,2 - 53,1
O DRŽAVI BOŽJOJ
dum, cum ad Neronis tempora inter atrocissimas persecutiones, de quibus nimis longum est cuncta dicere, Ecclesia crescendo pervenerit? Quod si a regibus factas persecutiones in numero existimant es se debere: rex fuit Herodes, qui etiam post ascensum Domini gravissimam fecit. Deinde quid respondent etiam de Iuliano, quem non numerant i n decem? A n ipse non est Ecclesiam persecutus, qui Christianos liberales litteras docere ac discere vetuit? Sub quo Valentinianus maior, qui post eum tertius imperator fuit, fidei christianae confessor exstitit militiaque privatus est; ut omittam quae apud Antiochiam facere coeperat, nisi unius fidelissimi et constantissimi iuvenis, qui multis, ut torquerentur, apprehensis per totum diem pri mus est tortus, inter ungulas cruciatusque psallentis libertatem atque hilaritatem miratus horruisset et in ceteris deformius erubescere timuisset. Postremo nostra memoria Valens, supradicti / Valentiniani frater, Arianus, nonne magna persecutione per Orientis partes catholicam vastavit Ecclesiam? Quale est autem, non considerare Ecclesiam per totum mundum fructificantem atque crescentem pos se i n aliquibus gentibus persecutionem pati a regibus, et quando in aliis non patitur? Nisi forte non est persecutio computanda, quando rex Gothorum i n ipsa Gothia persecutus est Christianos crudelitate mirabili, cum i b i non essent nisi catholici, quorum / plurimi martyrio coronati sunt, sicut a quibusdam fratribus, qui tune illic pueri fuerant et se ista vidisse incunetanter recordabantur, audivimus? Quid modo in Perside? Nonne ita in Christianos ferbuit persecutio (si tamen iam quievit), ut fugientes inde nonnulli usque ad Romana oppida pervenerint? Haec atque huiusmodi mihi cogitanti non videtur esse definiendus numerus persecutionum, quibus exerceri oportet Ecclesiam. Sed rursus affirmare aliquas futuras a regibus praeter illam novissimam, de qua nullus ambigit Christianus, non minoris est temeritatis. Itaque hoc in medio relinquimus neutram partem quaestionis huius astruentes sive destruentes, sed tantummodo ab affirmandi quodlibet horum audaci praesumptione revocantes.
53. 1. Illam sane novissimam persecutionem, quae ab Antichristo futura est, praesentia sua extinguet ipse Iesus. Sic enim scriptum est, quod eum interficiet špiritu oris sui et evacuabit illuminatione praesentiae suae . H i c quaeri solet: Quando istud erit? Importune omnino. S i enim hoc nobis nosse prodesset, a quo melius quam ab ipso Deo magistro interrogantibus discipulis diceretur? Non enim siluerunt inde apud eum, sed a praesente quaesierunt dicentes: Do mine, si hoc tempore repraesentabis regnum Israel? At ille: Non est, inquit, vestrum scire tempora, quae Pater posuit in sua potestate . 229
eq
230
e q
2 2 9
2 3 0
repraesentabis] praesentaberis, et quando M. 2 Thess 2, 8. Aet 1,6-7.
693
18, 52,2 - 53,1
što i m se čini kako treba početi od Nerona, kad je Crkva u svojem rastu došla do Neronova doba među najokrutnijim progonima, koje bi bilo odveć dugo nabrajati u cijelosti? A k o pak misle kako treba ubrajati samo progone koje počiniše kraljevi; kralj bijaše Herod koji je i priredio najteži progon nakon Gospodinova uzašašća. A zatim, što l i će odgovoriti o Julijanu, kojega ne ubrajaju među desetoricu? Zar Crkvu nije progonio i on, koji kršćanima branjaše naučavati i učiti slobodna umijeća? Z a njegove vladavine, Valentinijan stariji, koji bijaše treći car nakon njega, kao ispovjednik kršćanske vjere, bio je lišen vojnog zapovjedništva; a da propustim ono što bijaše počeo činiti kod Antiohije, pa bi i učinio, da nije bilo onog najvjernijeg i najpostojanijeg mladića (kad mnogi bijahu utamničeni, kako bi ih mučili), koji je prvi mučen cijeli dan, ali ipak, i izranjen i izmučen, nastavio pjevati svete pjesme, te je cara zapanjilo i začudilo njegovo nepomućeno raspoloženje, i prepao se da ne doživi još veću sramotu nastavi l i tako i s ostalima. I napokon, nije li još za našega pamćenja, brat gorespomenutog Valentinijana Arijan velikim progonom opusto šio katoličku Crkvu na Istoku? Kakav l i je previđaj ne smatrati da Crkva (koja rađa plodom i širi se po cijelome svijetu) može među jednim narodima trpiti progone od kraljeva, i kad u drugima ne trpi? Ukoliko možda ne treba smatrati progonom kad je kralj Gota u samoj Gotiji začudnom okrutnošću progonio kršćane (iako ondje i ne bijaše drugih osim katolika), od kojih su mnogi ovjenčani mučeništvom, kao što smo slušali od nekolicine braće koji tu tada bijahu dječaci i nepo mućeno su se sjećali kako su te stvari vidjeli? I što je s onim nedavnim događajima u Perziji ? Zar progon kršćana ne bijaše tako žestok (ako se uopće još smirio) da su neki od izbjeglica stigli čak u rimske grado ve? K a d razmislim o tima i sličnim događajima, ne čini mi se kako treba ograničiti broj progona kojima se Crkva mora iskušavati. A l i opet, ništa manje nije brzopleto tvrditi kako će biti i drugih progona od kraljeva, osim onoga posljednjeg, o kojem ne dvoji ni jedan kršća nin. I tako ovo ostavljamo neodređenim, niti podupirući niti odbacu jući ni jednu stranu pitanja, upozorivši samo protiv presmione izjave u bilo kojem smjeru. 2
3
4
5
53. 1. Onaj pak posljednji progon, koji će poduzeti Antikrist, ukinut će sam Isus svojom prisutnošću. Pisano je, naime, da će njega »ubiti dahom usta svojih i uništit će ga sjajem svoje prisutnosti.« T u se običava pitati: a kad će to biti? N u pitanje je u cijelosti neumjesno. Jer kad bi nam koristilo znati to, tko bi bolje rekao od samoga Boga učitelja, kad su ga učenici pitali? Jer oni mu toga ne prešutješe, nego su pitali njega nazočnoga, govoreći: »'Gospodine, hoćeš l i sada obno viti kraljevstvo u Izraelu?' - 'Ne spada na vas - odgovori i m - da Herod Agripa (41). Teodor, prema Sokratu (Hist. Eccl. 1,36). Kralj Atamanzije, godina 370. (Orozije, 6,32). Godina 420., za vladavine Izdigerda. 2 Sol 2,8. (Prijevod prema lat. predlošku).
O vremenu posljednjega progona, koje nije otkriveno ni jednomu čovje ku.
694
PL617
Dicunt Petrum maleficia fecis se pro nominis Christi cultu.
D E CIV. D E I
18, 53,1 - 53,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
Non utique illi de hora vel die vel anno, sed de tempore interrogaverant, quando istud accepere responsum. Frustra igitur annos, qui remanent huic saeculo, computare ac definire conamur, cum hoc scire non / esse nostrum ex ore Veritatis audiamus; quos tamen alii quadringentos, alii quingentos, alii etiam mille ab ascensione Domini usque ad eius ultimum adventum compleri posse dixerunt. Quemadmodum autem quisque eorum astruat opinionem suam, longum est demonstrare et non necessarium. Coniecturis quippe utuntur humanis, non ab eis aliquid certum de Scripturae canonicae auctoritate profertur. Omnium vero de hac re calculan tium digitos resolvit et quiescere iubet ille, qui dicit: Non est vestrum scire tempora, quae Pater posuit in sua potestate.
53. 2. Sed haec quia evangelica sententia est, mirum non est non ea repressos fuisse deorum multorum falsorumque cultores, / quominus fingerent daemonum responsis, quos tamquam deos colunt, definitum esse quanto tempore mansura esset religio christiana. Cum enim viderent nec tot tantisque persecutionibus eam potuisse consumi, sed his potius mira incrementa sumpsisse, excogitaverunt nescio quos versus graecos tamquam consulenti cuidam divino oraculo effusos, ubi Christum quidem ab huius tamquam sacrilegii crimine faciunt innocentem, Petrum autem maleficia fecisse subiungunt, ut coleretur Christi nomen per trecentos sexaginta quinque an nos, deinde completo memorato numero annorum sine mora sumeret finem. O hominum corda doctorum! O ingenia litterata digna credere ista de Christo, quae credere non vultis in Christum, quod eius discipulus Petrus ab eo magicas artes non didicerit, sed, ipso innocente, tamen eius maleficus fuerit nomenque illius quam suum coli maluerit magicis artibus suis, magnis laboribus et periculis suis, postremo etiam effusione sanguinis sui! S i Petrus maleficus fecit, ut Christum sic diligeret mundus, quid fecit innocens Christus, ut eum sic diligeret Petrus? Respondeant igitur ipsi sibi et si possunt intellegant illa superna gratia factum esse, ut propter aeternam vitam Christum diligeret mundus, qua gratia factum est, ut et propter ae ternam vitam ab illo accipiendam et usque ad temporariam mortem pro illo patiendam Christum diligeret Petrus. Deinde isti dii qui sunt, qui possunt ista praedicere nec possunt avertere, ita succumbentes uni malefico et uni sceleri magico, quo puer, ut dicunt, anniculus occisus et dilaniatus et ritu nefario sepultus est, ut sectam sibi adversariam tam prolixo tempore convalescere, tot tantarum / que persecutionum horrendas crudelitates n o n resistendo, sed patiendo er
PL618
es
malefidis M. et antepon. M.
18,
53,1 -
53,2
695
2
znate vrijeme koje je Otac odredio svojom vlasti.'« Dakle, oni i nisu pitali o satu, danu ili godini, nego o vremenu, kad su dobili taj odgo vor. Stoga uzalud pokušavamo izračunati i odrediti godine što preostaju ovome svijetu, kad iz usta Istine, čujemo kako ne spada na nas da to znamo; pa ipak su neki govorili kako može proći četiri stotine, drugi pet stotina, a treći i tisuću godina od uzašašća Gospodinova do njegova posljednjeg dolaska. Predugo je i nepotrebno pokazivati kako svaki od njih potkrepljuje svoje mnijenje. U stvari, oni se služe ljud skim nagađanjima i ne navode ništa određeno na temelju učenja ka nonskog Pisma. Zapravo tima koji o toj stvari računaju naredio je nek odmrse i smire svoje prste onaj koji kaže: »Ne spada na vas da znate vrijeme koje je Otac odredio svojom vlasti.« 3
2. N u budući da je to evanđeoska izjava, ne treba se čuditi što ona nije obuzdala štovatelje mnogih lažnih bogova da i dalje izmišljaju nekakve odgovore zloduha (koje inače štuju kao bogove) a prema kojima je određeno koliko će još vremena trajati kršćanska vjera. Pošto su uvidjeli kako ni nakon tolikih i takvih progona ona se nije mogla uništiti, nego je zbog njih još čudesno porasla, izmisliše neka kve grčke stihove, koji su izbili kao božansko proroštvo u odgovor na nečije pitanje; tu oni, istina, ne opterećuju Kristovu nedužnost takvim svetogrđem, nego tvrde kako se Petar poslužio vradžbinama, da bi se Kristovo ime štovalo tri stotine šezdeset i pet godina, a zatim - kad se ispuni spomenuti broj - da bi odjednom prestalo. O kakvih l i srca učenih ljudi! O obrazovanih l i umnika, što su spo sobni vjerovati takvo što o Kristu, dok nećete da vjerujete u samoga Krista! Vjeruju, dakle, kako njegov učenik Petar nije u njega naučio vračka umijeća, ali ipak, iako je sam učitelj nedužan, učenik mu bi jaše vračar, koji je doduše više volio da se štuje učiteljevo negoli nje govo vlastito ime vračkim umijećima, i to uz goleme napore i pogibe lji po sebe sama, te napokon i uz prolijevanje vlastite krvi! A k o je vračar Petar učinio da svijet toliko ljubi Krista, što li je nedužni Krist učinio da ga toliko ljubi Petar? Stoga, neka odgovore sebi samima i , ako mogu, neka shvate kako se po onoj višnjoj milosti dogodilo da svijet uzljubi Krista zbog vječnog života, i kako je po toj milosti i zbog vječnoga života (što će ga od njega primiti) i Petar uzljubio K r i sta, sve dotle da za njega pretrpi i vremenitu smrt. I zatim, kakvi su ti bogovi koji takve stvari mogu proreci ali ih ne mogu odvratiti, podliježući tako jednomu vračaru i jednom vračkom zločinu (pri čemu je, kako kažu, jednogodišnji dječačić zaklan, isječen i pokopan ukletim obredom), tako te dopuste sebi oprečnoj sljedbi da se oporavi na toliko dugo vremena, i da nadživi užasne okrutnosti takvih i tolikih progona ne opiranjem, nego strpljenjem, pa se čak razvije i do toga
2
Dj 1,6,7. Brojanje na prste u starini bijaše veoma zamršen i mučan posao.
696
18, 53,2 - 54,1
D E CIV. D E I
O DRŽAVI BOŽJOJ
superare et ad suorum simulacrorum templorum, sacrorum oraculorum eversionem pervenire permitterent? Quis postremo est deus, non noster utique, sed ipsorum, qui vel illectus tanto scelere vel impulsus est ista praestare? Non enim alicui daemoni, sed deo dicunt illi versus haec Petrum arte magica definisse. Talem deum habent, qui Christum non habent.
christi nominis cultus maleficmm excluait. cc 654
1. Haec atque huiusmodi multa colligerem, si nondum annus transisset, quem divinatio ficta promisit et decepta vanitas cre-
54.
jp
S e
*. ,
^
. .
o 1
_ .
.
.
.
.
didit. Cum vero, ex quo nommis Christi cultus per eius in carne praesentiam et per Apostolos institutus est, ante / aliquot annos anni tre centi sexaginta quinque completi sunt , quid aliud quaerimus, unde ista falsitas refellatur? Ut enim i n Christi nativitate huius rei non ponamus initium, quia infans et puer discipulos non habebat, tamen quando habere coepit, procul dubio tune innotuit per eius corporalem praesentiam doctrina et religio christiana, i d est, posteaquam in fluvio Iordane ministerio Ioannis est baptizatus. Propter hoc enim de illo prophetia illa praecesserat: Dominabitur a mari usque ad mare et a flumine usque ad terminos orbis terrae . Sed quoniam, priusquam passus esset et resurrexisset a mortuis, non dum fides omni bus fuerat definita (in resurrectione quippe Christi definita est, nam sic apostolus Paulus Atheniensibus loquitur dicens: Iam nunc annuntiat hominibus omnes ubique agere paenitentiam, eo quod statuit diem iudicare orbem in aequitate in viro quo definivit fidem omni bus resuscitans illum a mortuis ): melius in hac quaestione solvenda inde initium sumimus; praesertim quia tune datus est etiam Spi ritus Sanctus, sicut eum dari post resurrectionem Christi oportebat in ea civitate, ex qua debuit incipere lex secunda, hoc est Testamen tum Novum. Prima enim fuit ex monte Sina per Moysen, quod Testa mentum vocatur Vetus. De hac autem, quae per Christum danda erat, praedictum est: Ex Sion lex prodiet et verbum Domini ex Ieru salem . Unde et ipse per omnes gentes dixit praedicari oportere in nomine suo paenitentiam, sed tamen incipientibus ab Ierusalem . Ibi ergo exorsus est huius nominis cultus, ut in Iesum Christum, qui crucifixus fuerat et resurrexerat, crederetur. Ibi haec fides tam insignibus initiis incanduit, ut aliquot hominum milia in Christi nomen mirabili alacritate conversa venditis suis rebus, ut egenis distribuerentur , proposito saneto et ardentissima caritate ad paupertatem voluntariam pervenirent atque inter f rementes et sanguinem sitientes Iudaeos se usque ad mortem pro veritate certare non armata et
231
en
232
233
2 3 4
235
236
e t
e u
da im obara vlastite kipove, hramove, obrede i proroštva? Napokon, koji bog - zacijelo: naš ne, nego njihov - bijaše takvim zločinom i l i naveden i l i nagnan da pruži takav ishod? Naime, u onim stihovima kažu kako je Petar onaj broj odredio ne preko nekakva zloduha, nego preko boga. A takvoga boga i imaju oni koji Krista nemaju.
54. 1. Mogao bih prikupiti mnoge takve i slične dokaze, da već nije prošla ta godina koju je obećalo izmišljeno proročanstvo i u koju je povjerovala obmanuta ludost. N u budući da se već prije nekoliko godina navršilo trista šezdeset i pet godina otkad je ustanovljeno štovanje Kristova imena i po njegovoj prisutnosti u puti i po njegovim apostolima, zar trebamo tražiti kakav drugi dokaz kako bismo odbacili tu laž? Početak toga ne trebamo stavljati u doba Kristova rođenja, jer kao dijete i dječak O n ne imadijaše učenika, pa ipak otkad ih je počeo imati, nedvojbeno otad su se nauk i vjera kršćanska razglasili po njegovoj tjelesnoj nazočnosti, to jest, pošto ga Ivan vršeći službu bijaše krstio u rijeci Jordanu. Zbog toga i ono glasovito proroštvo o njemu, koje je izrečeno mnogo prije: »I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.« A l i budući da, prije nego što je pre trpio muku i uskrsnuo od mrtvih, vjera još ne bijaše određena svima (naime: zaista je određena u Kristovu uskrsnuću, jer govoreći Atenja nima apostol Pavao kaže: »A sada Bog poručuje ljudima da se svi i svagdje obrate, jer je odredio dan kada će suditi svijetu po pravdi, po čovjeku u kojem odredi vjeru svima, uskrisivši ga od mrtvih«) , bolje je da odatle određujemo početak rješavajući ovo pitanje; osobito jer je tada dan i D u h Sveti, kao što ga je i trebalo dati nakon Kristova uskrsnuća u onome gradu iz kojega je imao poteći drugi zakon, to jest Novi zavjet. Prvi zakon je naime dan Mojsiju na Gori Sinaju, i naziva se Starim zavjetom. Dočim o ovome, koji će biti dan po K r i stu, bijaše unaprijed rečeno: »Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruza lema riječ Gospodnja.« Stoga i sam reče da se u njegovo ime svim narodima mora propovijedati obraćenje, počevši od Jeruzalema. D a kle, tu je počelo štovanje njegova imena, kako bi se vjerovalo u Isusa Krista, koji je bio raspet i uskrsnuo. Tu se ta vjera bijaše razbuktala u tako znatnim počecima da je nekoliko tisuća ljudi obraćeno u K r i stovo ime u zadivljujućoj brzini; i rasprodavši svoju imovinu kako bi se razdijelila siromašnima, odlučili su se za svojevoljno siromaštvo svetom odlukom i najvatrenijom ljubavlju, i pripremili se - među razbješnjelim i krvožednim Židovima - da se sve do smrti bore za istinu. 1
2
3
4
sint M. in add. M. 1
2 3 1
Ps 71, 8. *2 A e t 17, 30-31.
697
18, 53,2 - 54,1
Ps 72 (71), č 3 Dj 17.30.31. ft £ . 2
4
4
7
o najglupljoj j^ mSsiiše 0
kako kršćanska vJ^^S stotine šezdeset i t m j a t l
p e t g o d m a
DE
698
civ.
DEI
18,
54,1 -
54,2
O DRŽAVI BOŽJOJ
potentia, sed potentiore patientia praepararent. Hoc si nullis magicis artibus factum est, cur credere dubitant eadem virtute divina per totum mundum id fieri potuisse, qua hoc factum est? S i autem ut Ierosolvmis sic ad cultum nominis Christi accenderetur tanta homi num multitudo, quae illum in cruce vel fixerat prensum vel riserat fixum, iam maleficium illud fece/rat Petrus, ex ipso anno quaerendum est, quando trecenti sexaginta quinque completi sint. Mortuus est ergo Christus duobus Geminis consulibus octavum kalendas april i s . Resurrexit tertio die, sicut Apostoli suis etiam sensibus probaverunt . Deinde post quadraginta dies ascendit in caelum ; post decem dies, id est quinquagesimo post suam resurrectionem die, misit Spiritum Sanctum . Tune tria milia hominum Apostolis eum praedicantibus crediderunt . Tune itaque nominis illius cultus exorsus est, sicut nos credimus et veritas habet, efficacia Spiritus Sancti; sicut autem finxit vanitas impia vel putavit, magicis artibus Petri. Paulo post etiam signo mirabili facto, quando ad verbum ip sius Petri quidam mendicus ab utero matris ita claudus, ut ab aliis portaretur et ad portam templi, ubi stipem peteret, poneretur, in nomine lesu Christi salvus exiluit , quinque hominum milia cre diderunt ; ac deinde aliis atque aliis accessibus credentium crevit Ecclesia. Ac per hoc colligitur etiam dies, ex quo annus ipse sumpsit initium, scilicet quando missus est Spiritus Sanctus, id est per idus maias. Numeratis proinde consulibus trecenti sexaginta quinque an ni reperiuntur impleti per easdem idus consulatu Honorii et Eutyehiani. Porro sequenti anno, consule Mallio Theodoro, quando iam secundum illud oraculum daemonum aut f igmentum hominum nulla esse debuit religio christiana, quid per alias terrarum partes forsitan factum sit, non fuit necesse perquirere; interim, quod scimus, in ci vitate notis sima et eminentissima Carthagine Africae Gaudentius et Iovius comites imperatoris Honorii quarto decimo kalendas aprilis falsorum deorum templa everterunt et simulacra fregerunt. E x quo usque ad hoc tempus per triginta ferme annos quis non videat quantum creverit cultus nominis Christi, praesertim postea quam multi eorum Christiani facti sunt, qui tamquam vera illa divinatione revocabantur a fide eamque completo eodem numero annorum inanem ev
ez
237
238
239
240
fa
24Z
241
18,
54,1
699
ne oružanom moći, nego moćnijom strpljivošću. A k o to nije postig nuto nikakvim vračkim umijećima, zašto oklijevaju povjerovati da se moglo učiniti istom božanskom moći i u cijelome svijetu? A k o je pak Petar već bio izveo svoje vradžbine, tako te se u Jeruza lemu golemo mnoštvo ljudi zapalilo štovanjem prema Isusu Kristu (onih koji ga uhićena ili raspeše na križ ili mu se raspetomu rugahu), od te godine treba započeti istraživanje kad su ispunjene onih tri sto tine šezdeset i pet godina. Naime, Krist je umro za konzulovanja dvo jice Gemini, dvadeset i petoga ožujka. Uskrsnuo je trećega dana, kako se osvjedočiše apostoli samim svojim sjetilima. Zatim je nakon četrdeset dana uzašao na nebo; poslije deset dana, to jest pedesetoga dana iza dana svojeg uskrsnuća, poslao je Duha Svetoga. Tada je tri tisuće ljudi uzvjerovalo, dok su apostoli propovijedali o njemu. I tako je tada započelo štovanje njegova imena - kako mi vjerujemo i kako je po istini i djelovanjem Duha Svetoga; dočim kako je to izmislila ili smislila bezbožna ispraznost - do toga je došlo po Petrovu vračkom umijeću. Nešto malo nakon toga pet tisuća ljudi je vjerovalo pošto je učinjeno čudo, kad je neki prosjak što još od utrobe materine bijaše tako hrom te su ga drugi nosili do hramskih vrata, na Petrovu riječ u ime Isusa Krista, ozdravio i skočio ; i poslije toga je Crkva rasla sve većim pristupima vjernika. 5
6
Tako je izračunan čak i dan od kojega je počela ta godina, naime kad je poslan D u h Sveti, to jest u majske Ide (ili 15. svibnja). Brojeći od tada konzule, tri stotine šezdeset i pet godina se navršavaju u istim Idama za konzulata Honorija i Eutihijana. Zatim, slijedeće godine, za konzula Malija Teodora, kad prema onome proroštvu zloduha i l i izmišljotini ljudi nije više trebalo biti nikakve kršćanske vjere, znamo kako u Kartagi, najpoznatijem i najistaknutijem gradu Afrike (a ne bijaše ni potrebno posebno istraživati što se moglo dogoditi u ostalim područjima), Gaudencije i Jovije, službenici cara Honorija, četrnae stog dana prije aprilskih kalendi (ili 19. ožujka) razrušiše hramove lažnih bogova i porazbijaše njihove kipove. I tko ne bi vidio koliko je poraslo štovanje imena Kristova za gotovo trideset godina od tada do ovoga vremena , osobito pošto kršćanima postadoše mnogi koji bijahu odgovarani od vjere tim tobože istinskim proročanstvom, koje - kad je taj broj godina navršen - uvidješe koliko je isprazno i smije7
8
octavo kalendas aprilis M. tertia M. exsilivit M.
2 3 7 2 3 8 2 3 9 2 4 0 2 4 1 2 4 2
Cf. Cf. Cf. Cf. Cf. Cf.
Lc 24, 39-43. Mc 16, 19; Act 1,9. Act 2, 2 ss. Act 2,41. Act 3, 6 ss. Act 4, 6.
U tome nadnevku Augustin se slaže s Tertulijanom i Laktancijem. To odgovara godini 29. naše ere. Dj 3,1-8; 4,4. To jest 15. svibnja godine 398. Zapravo točan račun dao bi broj 394. Prema tome navodu X V I I I knjiga djela O Božjoj državi bila bi napisana negdje oko 429. A l i Augustin je umro 430. Pretpostavlja se da je cijelo djelo dovršeno 426. Računamo li 30 godina od navršenja te 365-e u 394., Augustin je pisao 424, što se čini vjerojatnijim. 6 7
8
700
cc 656
Permixtarum civitatum est morta IS excur-
D E CIV. D E I
18, 54,1
ridendamque vide runt? Nos ergo, qui sumus vocamurque Christiani, non in Petrum credimus, sed in quem credidit Petrus; Petri de Chriaedificati sermonibus, non carminibus venenati; nec decepti maleficiis, sed beneficiis eius adiuti. Ille Petri magister Christus in doctrina, quae ad vitam ducit aeternam, ipse est et magister noster.
s t o
54. 2. Sed aliquando iam concludamus hunc librum, hoc usque disserentes et quantum satis visum est demonstrantes, quisnam sit d civitatum, caelestis atque terrenae, ab initio usque in finem permixtarum mortalis excursus; quarum illa, quae terrena est, fecit sibi quos voluit vel undecumque vel etiam ex hominibus falsos deos, quibus sacrificando serviret; illa autem, quae caelestis peregrinatur in terra, falsos deos non facit, sed a vero Deo ipsa fit, cuius verum sacrificium ipsa sit. Ambae tamen temporalibus vel bonis pariter utuntur vel malis pariter affliguntur, diversa fide, diversa spe, diverso amore, donec ultimo iudicio separentur, et percipiat unaquaeque suum finem, cuius nullus est finiš; de quibus ambarum finibus deinceps disserendum est. u
a
r
u
m
O DRŽAVI BOŽJOJ
18,
54,1 -
54,2
701
šno? Stoga mi, koji jesmo i nazivamo se kršćanima, ne vjerujemo u Petra, nego u onoga u kojega je i Petar vjerovao; poučeni smo Petro vim propovijedima o Kristu, a nismo otro vani njegovim vradžbinama; i nismo obmanuti njegovim zlodjelima, nego pomognuti njegovim do bročinstvima. Krist, Petrov učitelj u nauku što vodi vječnomu životu, i naš je učitelj. 2. A l i napokon trebamo i završiti ovu knjigu, u kojoj smo dosad ras pravljali i , koliko se činilo potrebnim, pokazivali kakav je smrtni tijek ta dva grada, nebeskoga i zemaljskoga, što su od iskona do konca izmiješani; onaj od njih koji je zemaljski načinio je sebi odakle je god i od koga je god ushtio - pa i od samih ljudi - lažne bogove, da bi im žrtvujući služio; onaj pak grad koji je nebeski i hodočasti zemljom, ne načinja lažnih bogova, nego sam biva po pravome Bogu, da bi mu sam bio istinskom žrtvom. Oba grada jednako i l i uživaju vremenita dobra ili jednako trpe zla, ali s različitom vjerom, različitom nadom i različitom ljubavlju dok se ne rastave posljednjim sudom, i svaki od njih primi svoj kraj, kojemu nema kraja ; o tom kraju jednoga i dru goga treba raspravljati u slijedećim poglavljima. 9
9
Latinska riječ finiš ovdje je upotrijebljena dvoznačno i kao konac (kraj) ali i kao svrha; naime »percipiat... suum finem, cuius nullus est finiš.«
OPĆE K A Z A L O Riječ izdavača
V
UVOD U KNJIGE XI-XIV I. P R E T H O D N E
TOČKE
1. Datum 2. Okolnosti 3. Protivnici
VII VII VII VIII VIII
II. T E M E L J N A P I T A N J A
XV
Prvo poglavlje: B O G
XV
1. Apsolutna jednostavnost Božja 2. Bog je »ipsum esse« 3. Znanje Božje je nepromjenljivo i vječno Drugo poglavlje: S T V A R A N J E 1. Bog-Trojstvo stvoritelj svemira 2. Svemir stvoren u vremenu, dapače s vremenom 3. Apsurdnost »vječnih kružnih kretanja« Treće poglavlje: A N Đ E L I Četvrto poglavlje: Č O V J E K 1. Čovjek veliki bezdan 2. Čovjek veliki problem Peto poglavlje: Z L O 1. 2. 3. 4.
Narav Podrijetlo Zlo i Providnost Z l o i sklad svemira
Šesto poglavlje: S M R T 1. 2. 3. 4.
Mnogostruko poimanje smrti Smrt je kazna Smrt promatrana u kolopletima vremena Smrt u povijesti spasenja
XV XVII XVIII XX XXI XXII XXIV XXV XXVIII XXVIII XXXII XXXIV XXXIV XXXV XXXVI XXXVIII XXXIX XXXIX XLI XLIV XLV
704 Sedmo poglavlje: S T R A S T I
XLIX
1. Zašto knjiga o strastima 2. Nauk o strastima i antička filozofija 3. Z a ispravno poimanje strasti
XLIX L LI
UVOD U KNJIGE XV-XVIII 1. 2. 3. 4. 5. 6.
LV
Poredba između trećeg i četvrtog dijela Država Božja, pretpovijest Crkve, profetizam Uloga genealogija i etnologije Iznimna ličnost Simbolizam i alegorija Poredba između svete i svjetovne povijesti
LV LV LVI LVII LVIII LVIII
O DRŽAVI BOŽJOJ
KNJIGA JEDANAESTA Sažetak Tekst KNJIGA DVANAESTA Sažetak Tekst
705
OPĆE KAZALO
OPĆE KAZALO
3 5 9
.
83 85 89
KNJIGA TRINAESTA Sažetak Tekst
159 161 165
K N J I G A ČETRNAESTA Sažetak Tekst
225 227 231
KNJIGA PETNAESTA Sažetak Tekst
307 309 313
K N J I G A ŠESNAESTA Sažetak Tekst
393 395 399
KNJIGA SEDAMNAESTA Sažetak Tekst
.
493 495 499
KNJIGA OSAMNAESTA Sažetak Tekst
577 579 585
OPĆE K A Z A L O
703