BIBLIOTEKA FRONESIS
Aleksandar Dobrijeviæ
KA ADEKVATNOJ MORALNOJ TEORIJI Normativna etika Rièarda M. Hera
Institut z...
61 downloads
988 Views
792KB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
BIBLIOTEKA FRONESIS
Aleksandar Dobrijeviæ
KA ADEKVATNOJ MORALNOJ TEORIJI Normativna etika Rièarda M. Hera
Institut za filozofiju i društvenu teoriju I. P. „Filip Višnjiæ“ Beograd, 2006.
JEJI i JANI
Napomena
Ova knjiga predstavlja delimièno preraðen rukopis pod naslovom Nivoi moralnog mišljenja u Herovoj normativnoj etici, koji je kao potprojekat Savremena moralna filozofija u kontekstu društvene transformacije raðen u okviru nauènoistraivaèkog projekta Moguænost primene modernih filozofsko-politièkih paradigmi na transformaciju društva u Srbiji/Jugoslaviji Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, a kao magistarska teza je na Filozofskom fakultetu u Beogradu odbranjen 21. 12. 2004. godine pred komisijom u sastavu prof. dr Jovan Babiæ, prof. dr Svetozar Stojanoviæ, prof. dr ivan Lazoviæ, prof. dr Milorad Stupar i doc. dr Nenad Cekiæ. Finansijska sredstva za izdavanje i štampanje knjige obezbedilo je Ministarstvo nauke i zaštite ivotne sredine Republike Srbije. Posebno se zahvaljujem kolegama Boidaru Jakšiæu, Miletu Saviæu i Jovanu Babiæu, bez èije pomoæi ovaj projekat ne bi ugledao svetlost dana. Za neprestanu podršku i golemo razumevanje, najveæu zahvalnost izraavam ocu Tomislavu, majci Ani i supruzi Jeleni.
7
Sadraj
I. Metaetièki nivo moralnog mišljenja 1. Uvodne napomene (etièka i moralna teorija) 2. Preskriptivna logika i etièki operatori 3. Semantièka svojstva moralnih reèi i sudova 4. Logièka svojstva moralnih reèi i sudova 5. Ka adekvatnoj etièkoj teoriji
11 15 20 27 42
II. Od univerzalnog preskriptivizma do kantovskog utilitarizma 6. Brevijar 7. Razlika izmeðu razboritog i moralnog mišljenja 8. Ekskurs I: O nekim sastojcima moralnog rasuðivanja 9. Ekskurs II: O razlièitim vrstama normativiteta 10. Utilitarizam preferencija 11. Kantovski utilitarizam 12. Simpatetièka imaginacija i „princip uslovne refleksije“ 13. Vrste preferencija
59 62 65 70 78 93 104 119
III. Normativni nivoi moralnog mišljenja 14. Teorija o dva nivoa moralnog mišljenja 15. „Kritika intuitivnog uma“ 16. Kritièki sa intuitivnim nivoom 17. Umesto zakljuèka: Her kao vaspitaè
133 135 146 179
9
Bibliografija Primarna literatura Sekundarna literatura
191 192
Summary
197
10
I. Metaetièki nivo moralnog mišljenja
1. Uvodne napomene (etièka i moralna teorija) Rièard Mervin Her* (Richard Mervyn Hare) je, po mnogima, jedan od najznaèajnijih filozofa morala dvadesetog veka. Èak ni njegovi kritièari ne oklevaju da priznaju ogroman dug prema delu koje je on ostavio za sobom. Tako se, na primer, kae da Herova etika konstituiše najsofisticiraniju formulaciju i odbranu utilitarizma još od Sidvika (Brandt), da nijedan savremeni filozof morala nije mislio tee, sistematiènije i uticajnije od Hera (Frankena), da njegovo delo, u pogledu akribiènosti kojom je razvio teoriju moralnog rasuðivanja, moe da se poredi jedino sa Kantovim opusom (Gibbard), da su i oni koji se sa njim ne slau u njegovim spisima pronalazili konstantan izvor intelektualnog uivanja i filozofsku stimulaciju *
Za Herove glavne knjige koristiæu skraæenice LM (The Language of Morals), FR (Freedom and Reason), MT (Moral Thinking: Its Levels, Method and Point), SOE (Sorting Out Ethics), a za Herove zbirke eseja skraæenice EPhM (Essays on Philosophical Method), EMC (Essays on the Moral Concepts), AMP (Applications of Moral Philosophy), EET (Essays in Ethical Theory), EPM (Essays on Political Morality), ERE (Essays on Religion and Education), OP (Objective Prescriptions and Other Essays). Za Herove odgovore kritièarima u zborniku radova koji je posveæen njegovoj knjizi MT koristiæu skraæenicu HC (Hare and Critics: Essays on Moral Thinking), a za odgovore u èasopisu èiji je temat takoðe posveæen navedenoj knjizi skraæenicu T (Theoria: A Swedish Journal of Philosophy). Za potpunije podatke o korišæenoj literaturi videti bibliografiju.
11
(Harsanyi), da bi njegov rad moda mogao da se okvalifikuje kao kulminacija èitave zapadne filozofije morala (Singer)... 1 Po Heru, postoje dve glavne klase filozofa: klasa romantièara (koje ponekad naziva „mefistièarima“) i klasa analitièara, èije je meðusobno suparništvo obeleilo ton i tokove filozofije u dvadesetom veku. Iako štošta moe da se prigovori ovoj pojednostavljenoj klasifikaciji, ona nam moe pomoæi da lociramo izvor Herovog opredeljenja za potonju klasu. Stoga je potrebno skrenuti panju na osnovnu ili najuoèljiviju karakteristiku prethodne klase, iz koje, po pretpostavci, proizlaze sve ostale njihove smutnje: odsustvo ili podreðena uloga diktuma clare et distincte – Her bi èak rekao odsustvo elje da se piše jasno. Prema analitièarima, pisati jasno i misliti racionalno znaèi oslanjati se na logiku kao na pouzdano sredstvo za razlikovanje dobrih od loših argumenata. Ujedno, to je dobro isproban metod koji nam na uverljiv naèin razotkriva opskurnosti romantièarskih (u èiju je klasu Her ubrajao, izmeðu ostalih, veæinu marksista) i polu-romantièarskih (u èiji je tabor neoprezno stavio, na primer, Vitgenštajna) kombinacija predrasuda i retorike.2 Kad bi se govorilo o razvoju Herove filozofije morala, to bi pre bila prièa o njegovom naporu da odbrani, proširi i poboljša vlastite ideje, nego o nameri da ih promeni ili odbaci (up. Hudson, 1988: 9). Ukratko, Herov teorijski napor bio je usmeren u pravcu zasnivanja celovitog moralnog sistema. Celovit moralni sistem èinila bi sprega dve teorije, èije elemente, meðutim, ne treba meðusobno mešati: metaetike i normativne etike (praktièna etika pripadala bi domenu primene ove dve teorije, ali moe vaiti i kao njihov raison d’être) (up. MT: 5). Drugim reèima, etiku èine njen formalni i njen supstancijalni (sadrinski) deo. Kada govorimo o formalnom delu etike, podrazumevamo metaetièki ili fundamentalni nivo moralnog mišljenja. S druge strane, kada govorimo o supstantivnom delu etike, Her sugeriše da bi na umu trebalo da imamo dva nivoa normativnog moralnog mišljenja – intuitivni i kritièki. Prema njegovoj zamisli, tri navedena nivoa, uzeta zajedno, èine strukturu moralnog mišljenja. 1 2
12
Videti uvodne delove èlanaka pomenutih autora u: Seanor & Fotion, eds. (1988). Èitav ovaj pasus uporediti sa HC, „Comments: Introduction“: 204; EPhM, „A School for Philosophers“: 44; EET, „Ethical Theory and Utilitarianism“: 212; SOE: 2-3, 10.
Herova filozofija morala je konstruktivistièka. Njegov etièki sistem ima strogu arhitektonsku strukturu: metaforièki govoreæi, osnove tog sistema, poput kakve savremene graðevine sa èvrstom i mrenom konstrukcijom, pruaju se sve do vrha tog zdanja, povezujuæi u isti mah sve njegove zglobove. A distinktivna moæ njegovog konstruktivistièkog pristupa, kako to primeæuje jedan od njegovih kritièara, sastoji se u naèinu na koji on povezuje svoju metaetiku sa svojom normativnom etikom (Richards, 1988: 120). Iako je osnovna tema ove knjige Herovo normativno stanovište, ono, takoreæi, izrasta iz njegovih metaetièkih istraivanja, te je stoga neophodno napraviti makar saet osvrt na njegovo uèenje o univerzalnom preskriptivizmu kao najadekvatnijoj etièkoj teoriji. Šta je etika? Ne upuštajuæi se u analizu mnogobrojnih, èesto neusaglašenih definicija kakve su predlagane tokom razvoja savremene filozofije morala, obratiæu panju na smisao u kojem Her upotrebljava taj izraz: shvaæena u uem smislu ona je, po njemu, teorija o znaèenju moralnih reèi i logièkom karakteru moralnih sudova ili iskaza, odnosno teorija o pravilima, metodima, procedurama ili kanonima valjanog moralnog rasuðivanja (up. LM: v; SOE: 45; EPM, „The Role of Philosophers in the Legislative Process“: 2). Za taj ui smisao etièke teorije obièno se koristi naziv „metaetika“ (ili sinonimi: „formalna etika“, „teorijska etika“, „èista etika“, „filozofska etika“). Her se, naravno, ne odrièe tog opšteprihvaæenog termina, ali istovremeno istièe potrebu za oštrijim teorijskim razgranièenjem. Shodno tome, teorijama o moralu koje se ne bave logièkom analizom i deskripcijom moralnih govornih èinova, ili koje takvom istraivanju pridaju drugostepenu vanost, Her oduzima pravo da se nazivaju etièkim teorijama.3 Etika u širem smislu treba da obuhvata normativnu i praktiènu etiku. Obe se navedene discipline, za razliku od ue shvaæene etike, bave supstancijalnim moralnim pitanjima. Etièka teorija u uem smislu bi, po definiciji, trebalo da bude indiferentna prema partikularnim sadrajima moralnih shvatanja, tj. 3
Stoga ne treba da nas iznenadi njegova tvrdnja da Rols (John Rawls) nikada nije izgradio etièku teoriju (up. SOE: 124). U svojoj kritièkoj analizi Rolsove doktrine Her ide tako daleko da izjavljuje da bez logièke analize etièkih pojmova „‘teorija pravde’ nije ništa sem jedna sugestivna slika“ (EET, „Rawls’s Theory of Justice“: 159).
13
normativno neutralna. Ona, naravno, ne bi smela da prenebregava sebi svojstvenu unutrašnju normativnost, odnosno kriterijume koje mora da zadovolji kako bi mogla da se nazove formalnom disciplinom. Herov zahtev za oštrim teorijskim rezom je, otuda, lakše objasniti i opravdati. Naime, supstantivne moralne teze nisu isto što i logièke teze o upotrebama moralnih reèi. Ili kako on kae: „[S]adrinski moralni sudovi ne mogu se dedukovati iz iskaza o upotrebama reèi... Usvojiti pojmovni aparat je jedna, a usvojiti sistem moralnih principa druga stvar“ (FR: 186-187). Da bismo procenili valjanost moralnih teza, prethodno moramo da razumemo reèi i reèenice u kojima se one izraavaju. Ako je svrha moralnog jezika, upotrebljenog ne samo u svakodnevnom ivotu veæ i u normativnoj i praktiènoj etici, da rukovodi radnjama i da prua konkretna uputstva za delanje ili principe rukovoðenja, onda je svrha etièke teorije u uem smislu da ustanovi kakvi su to konstituenti moralnog jezika koji rukovode delanjem. Ako moral podrazumeva izvesno uèenje o tome šta je ispravno ili pogrešno, dobro ili rðavo, onda je etièka teorija uèenje o znaèenju, funkciji ili upotrebi pojmova „ispravnog“, „pogrešnog“, „dobrog“ i „rðavog“ (up. EMC, „Ethics“: 39-43; AMP, „‘Nothing Matters’“: 45). Dok moralno mišljenje vodi raèuna o sadrini moralnih sudova, „etièko“ mišljenje izuèava logièku strukturu moralnog mišljenja. Postupak opravdavanja moralnih normi u etièkoj teoriji moe podrazumevati jedino formalno-semantièki postupak. Ona treba da ima posla samo sa pravilima moralne „igre“, tj. sa neutralnim pojmovnim okvirom èija se funkcija, analogno pravilima bilo kojih vrsta igara, sastoji jedino u tome da determiniše oblik i granice moralnog rasuðivanja (up. FR: 89; EET, „The Structure of Ethics and Morals“: 178). To ne znaèi da prouèavanje formalnih aspekata moralnog jezika nema nikakve praktiène implikacije. Naprotiv, ono posredno (ali i presudno) moe doprineti rešavanju praktiènih moralnih problema, jer adekvatne i artikulisane refleksije o vokabularu korišæenom u moralnoj praksi i te kako mogu uticati na kvalitet moralnih odluka koje donosimo. Dakle, insistirajuæi na strogom terminološkom diferenciranju, Her predlae da teoriji koja je prevashodno usmerena na to da odgovara na sadrinska pitanja pridamo naziv „moralna teorija“. Po njegovom uverenju, na taj naèin razgranièeno 14
teorijsko polje otvorilo bi moguænost za jasnije razvijanje moralne argumentacije i spreèilo ili umanjilo nepotrebne pojmovne zbrke i nesporazume. Ali, buduæi da je teio tome da konstruiše celovit moralni sistem koji bi bio zasnovan na logici morala, i sâm je Her razvio krajnje specifiènu „moralnu teoriju“ na pozadini etièke teorije u uem smislu. Naime, u svojim kasnijim istraivaèkim fazama on je pokušao da niveliše, pa èak i da ospori tradicionalno etabliranu razliku izmeðu deontološke i utilitaristièke pozicije, te je svoju moralnu teoriju formulisao kao „kantovski utilitarizam“, nastojeæi da predupredi moguæe prigovore za uzaludni pokušaj stvaranja „drvenog gvoða“. Herovo vraæanje na Kanta prvenstveno ima za cilj da konstruktivizam „zasnivanja metafizike morala“ preformuliše i integriše u konstruktivizam „zasnivanja logike morala“ (SOE: 27).4
2. Preskriptivna logika i etièki operatori Her se nikada nije umorio od ponavljanja da etika, u svojim formalnim aspektima, umnogome nalikuje logici, i da se èak moe razumeti kao posebna grana filozofske logike. Njegov pokušaj zasnivanja logike morala, što bi trebalo da bude više od stvaranja pukog moralnog idioma, delimièno je nastao kao reakcija na tada vladajuæi etièko-teorijski iracionalizam, i doista se moe nazvati pionirskim poduhvatom u istoriji etièke misli (up. Mekintajer, 2000: 285). Slièni poduhvati su, doduše, preduzimani veæ u antièkoj filozofiji, i Her se èesto poziva na Sokrata, Platona i Aristotela kao svoje uèitelje, gotovo u istoj meri kao što se poziva na svog najveæeg uzora – Imanuela Kanta. Meðutim, ono što je u vezi s logikom morala kod Herovih prethodnika bilo nedoreèeno, kod njega je zadobilo precizno definisan oblik. Èak i ako je njegova teorija, kako sâm na nekim mestima izjavljuje, eklektièka, ona je daleko od trivijalnog eklekticizma. Bilo kako bilo, odnos izmeðu logike i morala nije neposredno oèigledan, te bi njihovo povezivanje moglo da asocira na nekakvu veštaèku filozofsku koncepciju. No, Her tvrdi da u potrazi za logikom morala ne moramo iæi dalje od obiènog jezika kakav svako4
Raspravu o kantovskom utilitarizmu razvijam u drugom delu ove knjige.
15
dnevno upotrebljavamo. Jedan od zadataka etièke teorije u uem smislu, i moda njen najvaniji zadatak, sastoji se u pokazivanju da govoriti moralno veæ znaèi govoriti logièno. Projektom zasnivanja logike morala trebalo bi da se ukae na to da je racionalnost inherentan normativni zahtev moralnog mišljenja. Otuda bi Herov konstruktivizam bilo bolje i preciznije nazvati „zasnivanje moralne racionalnosti“, utoliko pre što se sve etièke teorije u uem smislu, a ne samo ona kakvu Her zastupa, bave semantikom i logikom jezika morala, ali nemaju sve podjednako intenciju da istovremeno dokazuju i racionalnost takvog jezika. Nema nièeg èudnog u shvatanju da je moralnost sama po sebi jedna racionalna aktivnost.5 Izgleda da je nuno da se to neprestano naglašava, jer još uvek postoje mišljenja, i uvek æe se iznalaziti argumenti, da je upravo suprotno istina. Meðutim, iracionalnost u moralu, kao i drugde, predstavlja graniène sluèajeve. Moglo bi se tvrditi da je ponekad racionalno biti iracionalan (up. Parfit, 1984: 12-13),6 ali to ne bismo èinili s namerom da blagoslovimo iracionalnost, veæ da ukaemo na neko nuno zlo. U moralnoj argumentaciji, naravno, ne pribegavamo samo logici, veæ uvek moramo da uzmemo u obzir i vanlogièke, empirijske faktore (društvene i psihološke), a što, sa svoje strane, konstituiše razloge na osnovu kojih donosimo moralne sudove. Uloga ili funkcija logike u moralu je, dakle, ogranièena. Drugim reèima, uvaavanje formalno-logièke dimenzije moralnog jezika jeste nuan, ali ne i dovoljan uslov za moralnu argumentaciju. No, kako Her kae, prouèavanje te dimenzije moe nas daleko odvesti (MT: 5), jer snaga moralnih argumenata umnogome zavisi od poštovanja logièkih koraka pomoæu kojih ih razvijamo. To nam, na kraju krajeva, moe pomoæi da mislimo bolje; a misliti bolje znaèi misliti racionalnije. Ako uopšte ima smisla govoriti o nekakvom Herovom perfekcionizmu, ovaj se moe pronaæi u filozofovom uverenju da je uvek moguæe usavršiti, poboljšati 5
6
16
Her, nasuprot Hjumu i hjumovcima, ne veruje da se racionalnost ispoljava jedino u mišljenju o èinjeniènim ili logièkim pitanjima: „Kad bi tako bilo, onda bi svako pitanje na koje bi moglo racionalno da se odgovori bilo èinjenièno ili logièko“ (MT: 216). Daleko od toga da predstavlja puku dosetku, tvrdnja da je pokatkad racionalno ponašati se iracionalno isto tako nije nikakvo podrivanje racionalnosti, veæ pre obrnuto – potvrda njene gipkosti.
sopstveno moralno rasuðivanje. Prvi neophodan korak ka tom usavršavanju jeste razumevanje znaèenja reèi koje upotrebljavamo u moralnim govornim èinovima. Taj korak zahteva metodološki voðeno pribegavanje logièkom aparatu koji uvek veæ imamo, i koji uvek stavlja neka ogranièenja na ono što je dozvoljeno reæi. U tom smislu Her æe reæi da logièka pravila kao takva veæ predstavljaju imperacije (imperations) (SOE: 14). Meðutim, logièka ogranièenja, u moralnom i svakom drugom kontekstu, jesu samo formalna. Kao što je besmisleno reæi da logika sputava mišljenje, isto je tako besmisleno tvrditi da bi primena logièkog rasuðivanja na moral mogla da, u bilo kom negativnom smislu, ogranièava slobodu moralnog delatnika. Logika, kao primenjena na moral, jeste preskriptivna, normativna ili deontièka logika, buduæi da moralni jezik, kako Her tvrdi, pripada vrsti evaluativnog (vrednosnog), odnosno preskriptivnog (propisivaèkog) jezika (LM: 2). Ta naroèita vrsta jezika obièno se sinhrono, kombinovano upotrebljava sa deskriptivnim jezikom, kojem po mnogo èemu nalikuje, ali se odlikuje i izvesnim razlikama koje spreèavaju da na njega bude sveden. Za sada je dovoljno reæi da svi preskriptivni govorni èinovi, èak i oni koji pripadaju klasi vanmoralnih preskriptivnih iskaza (kao što su obièni singularni imperativi ili tehnièki propisi), mogu biti predmet logièkih ogranièenja, baš kao i deskriptivni, indikativni iskazi. Naime, obe vrste govornih èinova, u svom potpunijem obliku, imaju èinioce koji su im zajednièki. Ti zajednièki èinioci jesu takozvane specifièno logièke reèi: npr. kvantifikatori („nikad“, „uvek“, „svi“, „neki“), sveze ili konektori („i“, „ili“ „ako“), znak za negaciju („ne“), koji se svi skupa mogu nazvati „logièkim operatorima“ (up. LM: 21-25). Logièki operatori se i u indikativima i u preskriptivnim iskazima ponašaju na potpuno isti naèin, odnosno upozoravaju kad doðe do narušavanja opšte jezièko-logièke norme izbegavanja protivreènosti (up. Babiæ-Avdispahiæ, 1985: 27; Adu-Amankwah, 1997: 65). Na primer, lingvistièke instuicije nam smesta signaliziraju povredu te norme ukoliko neko izrekne deskriptivni sud: „Sve Brazilke su preplanule, i nijedna Brazilka nije preplanula“. Takoðe je èinjenica da obièni singularni imperativi mogu biti uzajamno nekompatibilni, tj. stajati u kontrarnom i kontradiktornom odnosu: na primer, zapovest „Utišaj radio!“ u 17
nekom agonalnom kontekstu protivreèi zapovesti „Pojaèaj radio!“7 Kako stvari stoje sa kompleksnijom klasom preskriptivnih iskaza za koju su zainteresovani filozofi morala? Da bismo sudove mogli da nazovemo moralnim sudovima, jasno je da oni moraju da sadre i specifièno moralne reèi (predikate, pojmove), kao što su „treba“, „ispravno“, „pogrešno“, „dobro“, „loše“, „obavezno“ itd. Za te najmanje moralno-jezièke jedinice moemo upotrebiti zajednièki naziv „etièki operatori“.8 Prema Herovom mišljenju, nabrojani etièki operatori spadali bi u grupu takozvanih „primarnih“ etièkih operatora, koji takav status dobijaju zahvaljujuæi svom pregnantnom preskriptivnom kapacitetu. „Sekundarni“ etièki operatori (na primer, „marljiv“, „lenj“, „hrabar“, „ljubazan“, „okrutan“ itd.) bile bi preskriptivne reèi koje sadre poveæi deskriptivni kapacitet, zbog èega moemo doæi u iskušenje da ih poistovetimo sa deskriptivnim reèima. O toj razlici reæi æu nešto više u petom poglavlju. Her smatra da su makar primarni etièki operatori po svojoj funkciji analogni reèima za koje nedvosmisleno tvrdimo da imaju status logièkih reèi, te da, eo ipso, njihovo znaèenje i njihova upotreba podleu izvesnim logièkim pravilima, što nam u krajnjoj instanci omoguæava da se pitamo šta moralni sudovi koje donosimo impliciraju. Ako je tako, onda se s pravom moe govoriti o logici moralnih pojmova i, uopšteno, moralnog jezika. On zapaa sliènosti u ponašanju izmeðu etièkih i nekih drugih „formalnih“ operatora. Ako znamo pravilnu upotrebu matematièkih operatora „plus“ i „jednako“, onda znamo da ne moemo reæi da je dva plus dva jednako pet. Takva upotreba bila bi logièki devijantna, tj. ogrešila bi se o logièka pravila 7
8
18
„Iz èinjenice da zapovesti jedna drugoj mogu protivreèiti, sledi da se, ne bi li se izbegla samoprotivreènost, zapovest, poput iskaza, mora povinovati izvesnim logièkim pravilima“ (LM: 24). Moralni sudovi pripadaju opštijoj grupi vrednosnih sudova, te se u tom smislu sasvim legitimno moe govoriti i o „aksiološkim operatorima“. Potrebno je napomenuti da Her, zajedno sa Kantom, etièki operator „treba“ smatra najfundamentalnijim pojmom moralnog mišljenja (videti: HC, „Comments on Urmson“: 279). Moda bi u toj teorijskoj èinjenici trebalo pronaæi polazne taèke razilaenja izmeðu Herove i Rolsove doktrine – naime, Rols, nasuprot Heru (a na tragu Dejvida Rosa), smatra da su „ispravno“ i „dobro“ dva glavna etièka pojma (Rols, 1998: 39). Herov naroèiti tretman reèi „treba“ poèiva na gramatièkoj èinjenici da, za razliku od nje, reèi „ispravno“ i „dobro“ imaju komparative (up. FR: 153).
konzistencije i kontradikcije. Ako reè „morati“ shvatimo kao da korespondira znaku za nunost kojim se operiše u modalnoj logici, onda znamo da je samoprotivreèno reæi: „On mora da je napolju, ali nije sluèaj da je on napolju“ (up. ERE, „Are there Moral Authorities?“: 65; „Language and Moral Education“: 156; MT: 7-10). Ako, imajuæi prethodno reèeno u vidu, reè „morati“ sada shvatimo kao etièki operator u preskriptivnoj logici, onda ne moemo reæi: „Ti to moraš da uradiš, ali nemoj“, jer to bi, kao i u prethodnom sluèaju, bilo samoprotivreèno (MT: 23). Her takoðe smatra da tipièan etièki operator „treba“ nalikuje (da je po svojoj funkciji analogan ili izomorfan sa) modalnim operatorima poput „morati“ i „nuno je da...“. Dosledno tome, reè „treba“ naziva „deontièkim modalnim operatorom“ i tvrdi da „‘treba’- iskazi za sobom povlaèe imperative sa istim sadrajem, baš kao što reèenice koje poèinju sa ‘nuno je da...’ za sobom povlaèe indikativne iskaze sa istim sadrajem“ (SOE: 136). Dakle, izmeðu moralnih sudova, u kojima se upotrebljava tradicionalno privilegovan moralni predikat „treba“, i imperativa postoji izvesna logièka relacija, tzv. relacija povlaèenja.9 Ako, fiziološki i psihološki gledano, imam zdravu konstituciju, ako razumem znaèenje i pravilnu upotrebu reèi „treba“, i ako prihvatam da princip „treba biti pošten“ (kao rukovodeæi princip u praktièno-moralnom naèinu ivota) ima preskriptivnu snagu, onda iskreno pristajem i na zapovest „Aleksandre, budi pošten!“. Znaèenja moralnih reèi delimièno su odreðena lingvistièkim konvencijama, koje su u isti mah i logièko-semantièke konvencije ili pravila za upotrebu reèi, a koja odreðuju šta moemo neprotivreèno i konzistentno izgovarati (up. SOE: 4). U prilog te teze stoji lingvistièka èinjenica, koja vai makar za semitske i indo-evropske govorne zajednice, da se reèju „treba“, u najveæem broju sluèajeva, operiše u kontekstu pozivanja na moralne dunosti. Afirmacija navedene logièke relacije nije ništa drugo do filozofsko tumaèenje èinjenice da moralni sudovi slue tome da upravljaju delanjima. Oni ne bi mogli da ispune tu svoju naroèitu funkciju ukoliko za sobom ne bi povlaèili izraavanje saglasnosti da se po njima postupa. Herovo isticanje vanosti ove relacije u suštini je 9
Potpuniji opis relacije povlaèenja biæe dat u kontekstu razmatranja logièkih svojstava moralnih reèi i sudova.
19
preformulacija Aristotelovog praktièkog silogizma.10 Meðutim, Her ne tvrdi da svi „treba“-iskazi za sobom povlaèe odgovarajuæe imperative (da implicitno logièki primoravaju ili obavezuju), veæ to èini samo njihova centralna i tipièna (relevantna) klasa, tj. oni koji se upotrebljavaju normativno (up. LM: 164). Moguæa su razna odstupanja od takve upotrebe: na primer, u sluèaju ne-èinjenja onoga za šta se smatra da treba da bude uèinjeno – tj. moralne slabosti (akratik); ili manjka razumevanja (ignorant); ili manjka oseæaja za realnost (samoobmanjivaè); ili neiskrenosti (laov); ili prevrtljivosti (licemer); ili ravnodušnosti – tj. neprihvatanja moralnih normi kao vodièa za delanje (amoralista); ili zle volje – tj. pobune protiv tih normi u vidu njihovog namernog kršenja (satanista); ili destruktivne volje – tj. odbacivanja ili prevrednovanja svih moralnih vrednosti (nihilista). Zatim, „treba“-sudovi mogu da se upotrebe i manje autoritativno, jer su i oni, kao i bilo koji drugi sudovi, podloni aludirajuæim, ironiènim, konvencionalnim, odnosno „neozbiljnim“ upotrebama. O svemu tome Her vrlo podrobno raspravlja, ali ja u ovom radu neæu posvetiti dovoljnu panju „ne-autoritativnim“, tj. vanmoralnim upotrebama etièkih operatora. One su, grubo reèeno, od marginalnog znaèaja. Ono što æe me posebno zanimati jeste moguænost jedne specifiène upotrebe pojma „treba“ u kontekstu moralnosti koja ne tei uniformnosti delanja. Kao što æemo kasnije videti, Her je uoèio i uvaio takvu moguænost.
3. Semantièka svojstva moralnih reèi i sudova U svim svojim spisima Her insistira na tezi da razumevanje znaèenja reèi koje upotrebljavamo kada donosimo moralne sudove predstavlja preduslov za valjano moralno rasuðivanje. Znaèenja samih reèi, bez obzira na to kojem rodu pripadaju, ne uèimo odvojeno od njihove upotrebe, a ta se upotreba uvek odvija u skladu s izvesnim 10
20
Zakljuèak ovog osobenog praktièkog zakljuèivanja nije ništa drugo do postupak: „Na primer, ako postoji opšti stav: ‘Od svega što je slatko treba probati’, ako je poseban stav: ‘Ovo je slatko’, onda je nuna posledica (zakljuèak) da èovek, ako za to ima moguænosti i ako ne postoji nikakva prepreka, smesta to i uradi“ (Aristotel, 1958, 1147a).
znaèenjskim pravilima koja odreðuju na šta te reèi moemo ili ne moemo primeniti (FR: 7). Drugim reèima, njihova upotreba jeste sastavni deo njihovog znaèenja. Ako elimo da na pravilan naèin upotrebimo neki izraz koji se u najveæem broju sluèajeva moe klasifikovati kao deskriptivni predikat, onda moramo da poštujemo deskriptivno znaèenjsko pravilo koje pomoæu kriterijuma relevantne sliènosti specifikuje domen adekvatne primene tog izraza (FR: 13). Buduæi da je samostalna, izolovana upotreba deskriptivnih (ili bilo kojih drugih) predikata retko kad smislena, ilustraciju opsega deskriptivnog znaèenjskog pravila moemo predoèiti navoðenjem nekog deskriptivnog suda u iskaznom naèinu. Na primer, neko od mojih kolega mogao bi da kae „Ova knjiga ima zelene korice, baš kao i ona knjiga“, a ja, ukoliko nisam daltonista, ne bih imao razloga da se ne sloim s tom uporedno-opisnom konstatacijom. Osnovu našeg slaganja obezbedilo bi jedno uoèljivo svojstvo koje je zajednièko objektima što su predmet poreðenja – svojstvo zelenosti. Moda bismo mogli da se sporimo oko razlièitih nijansi zelene boje, ali taj bi se spor odvijao u pozadini preæutnog slaganja da smo obojica ispravno primenili deskriptivno znaèenjsko pravilo koje nam dozvoljava da korice obe knjige nazovemo zelenim u relevantno sliènom smislu. Shodno tome, potrebno je naglasiti da Her deskriptivno znaèenjsko pravilo shvata kao univerzalno pravilo koje i mene i mog kolegu obavezuje da reè „zeleno“ primenimo na sve predmete (a ne samo na knjige) koji poseduju imenovano svojstvo. Pojmovi (sudovi, iskazi) koji se upotrebljavaju na èisto deskriptivan naèin u svom znaèenju sadre samo jedan element (sastojak, konstituent) – deskriptivno semantièko svojstvo, a strogo i uopšteno govoreæi, funkcija deskriptivnog jezika kao takvog iscrpljuje se aktivnostima opisivanja, objašnjavanja, kategorizacije ili informisanja. Tako ogranièena funkcija deskriptivnog jezika ukazuje na to da postoje razlièite vrste znaèenjskih pravila. Na primer, èisto deiktièki termini ili demonstrativi (kao što su „to“, „ovo“, „ono“ itd.) nemaju opisivaèku funkciju, te stoga ne podleu deskriptivnom znaèenjskom pravilu. Ili kako bi Her rekao, „reè ‘to’ upotrebljava se da ukae na (a ne da opiše) nešto èiji je identitet veæ ustanovljen kontekstom“ (FR: 9). U primeru sa knjigama u isti mah bismo, dakle, 21
upotrebili dva meðusobno nezavisna znaèenjska pravila – deiktièko i deskriptivno. Da li je moguæe da reè „zeleno“, koja se najèešæe upotrebljava u èisto deskriptivnim reèenicama, u nekim kontekstima sadri i vrednosni kapacitet? Herov odgovor bio bi potvrdan.11 Vrlo lako moemo da zamislimo, u svetlu skorašnjih dogaðaja, ratnièki nastrojenog amerièkog graðanina kako reè „zeleni“ upotrebljava, izmeðu ostalog, i u negativno-vrednosnom, odnosno pogrdnom smislu kao zbirni termin za pripadnike muslimanske vere. Da li onda znaèenjsko pravilo koje vai za upotrebu deskriptivne reèi „zeleno“ podjednako vai i za njenu vrednosnu upotrebu? Herov odgovor bio bi odreèan. Dodavanje preskriptivnog semantièkog svojstva preinaèuje logièki karakter i funkciju te reèi (njome se ne opisuje neko opaljivo svojstvo, veæ se na osnovu bojazni, potcenjivanja i netrpeljivosti donosi neka negativna ad hominem evaluacija), a deskriptivno ili analitièko znaèenjsko pravilo za njenu upotrebu pretvara se u preskriptivno pravilo ili sintetièki moralni princip (up. FR: 22-23). Meðutim, za razliku od prethodnog pravila, pravilo za vrednosnu upotrebu reèi „zeleno“ sadri momente proizvoljnosti i artificijelnosti, zbog èega ne moe zadobiti obavezujuæu snagu. No, primedbe o proizvoljnosti i artificijelnosti ne bi trebalo da pogaðaju pravila za upotrebu specifièno vrednosnih reèi. Iako unekoliko razlièita od deskriptivnih znaèenjskih pravila, ona su im u dovoljnoj meri analogna zbog toga što podleu lingvistièkoj i logièkoj kontroli. U primeru sa kolegom videli smo da nemam konkluzivne razloge da protivreèim njegovoj opaajnoj konstataciji. Meðutim, da je kojim sluèajem rekao „Ova knjiga je loše napisana“, moda bih imao razloga da mu se suprotstavim. Jer tim sudom on ne bi samo opisivao, na primer, stil te knjige, veæ bi ga i negativno vrednovao, dok bih ja o njemu mogao da donesem sasvim suprotan, odnosno pozitivan vrednosni sud. Dakle, postoji kljuèna razlika izmeðu deskriptivnih i vrednosnih reèi, koja se manifestuje kroz pravila za njihovu specifiènu upotrebu. Za razliku od prethodne, potonja vrsta reèi prvenstveno slui za vrednovanje stvari ili postupaka, što znaèi da se njima ne opisuju nikakva èinjenièna svojstva. 11
22
„[G]otovo svaka reè u našem jeziku moe se upotrebiti kao vrednosna reè“ (LM: 79).
Da bi se ova tvrdnja opravdala, najpre moramo da obratimo panju na Herovo shvatanje semantièkih svojstava moralnih reèi i sudova. Buduæi da je svaka vrsta suda uvek sud o neèemu, iz toga sledi da je i u znaèenju bilo kojeg moralnog suda uvek prisutno neko vanmoralno svojstvo, odnosno neki deskriptivni element ili èinjenièna komponenta, što ujedno predstavlja i razlog za donošenje moralnog suda. Tako æe Her reæi da „sud nije moralni sud ukoliko ne prua razlog za èinjenje neèega“ (LM: 31).12 Nijednu moralnu preskripciju ne moemo uzeti za ozbiljno ukoliko (makar indirektno) ne govori nešto o smislu postupka koji propisuje ili zahteva, tj. ukoliko ne ukazuje na neki kvalitet predmeta koji preporuèuje ili osuðuje. Na primer, ako bi neka osoba iznela stav „Monogamni naèin ivota je dobar naèin ivota“, ona bi implicitno podrazumevala, ili u obrazlaganju tog stava eksplicitno navela, izvesne èinjeniène kvalitete kao što su vernost, braèna i porodièna stabilnost itd., bez kojih takav naèin ivota ne bi mogao da se nazove dobrim. Drugim reèima, ti bi èinjenièni kvaliteti konstituisali relativno èvrst moralni standard na koji bi ta osoba mogla da se pozove kao na oslonac svog stava. Upotreba reèi „dobar“ zahteva, dakle, neki sadraj koji bi sluio kao garant njene smislene upotrebe.13 Ali, pošto je ta reè u svojoj tipiènoj upotrebi jedna vrednosna reè, njen semantièki kapacitet nadilazi njenu èisto deskriptivnu upotrebu. Naime, pored deskriptivnog semantièkog svojstva, reè „dobro“ (kao i sve ostale tipièno vrednosne reèi) poseduje još jedno, dodatno semantièko svojstvo – propisivaèko, odnosno preporuèivaèko. Tek nam to drugo svojstvo normativnih reèi otkriva pravu svrhu sudova u kojima se one pojavljuju: da upravljaju, rukovode našim ponašanjem, tj. da ga usmeravaju ili ureðuju. Jer, kako Her tvrdi, preskriptivni jezik nema opisivaèku, veæ imperativnu funkciju. Ta se distinktivna funkcija, kao što æemo kasnije videti, ne iscrpljuje pukom gramatièkom formom zapovednog naèina, 12
13
Svetozar Stojanoviæ skreæe panju na vanu i specifiènu razliku koju Her pravi izmeðu moralnih i vrednosnih sudova s obzirom na njihove objekte, naime da oni „dele isto ‘vrednosno znaèenje’; razlikuju se samo ‘deskriptivnim znaèenjem’, jer je predmet moralnog suda iskljuèivo ‘èovek kao èovek’ i njegova radnja koja ga kao takvog otkriva“ (1991: 188). „Znati deskriptivno znaèenje jeste znati na osnovu kojih standarda govornik prosuðuje“ (LM: 146).
23
i pored toga što se zapovedni naèin ne moe poistovetiti sa iskaznim naèinom. Razlike koje postoje izmeðu deskriptivnog i preskriptivnog semantièkog svojstva, iako su ovi koegzistentni i konzistentni, zapravo su suštinske, radikalne i nepremostive, što Heru omoguæuje da njihov uzajamni odnos stavi u jedan hijerarhijski poredak, pri èemu preskriptivno semantièko svojstvo u znaèenjskoj strukturi normativnog suda zauzima centralno mesto, odnosno stièe primarni epistemološki i operativni status. Naime, dok deskriptivno znaèenje reèi „dobro“ upotrebljene u moralnom sudu moe da varira a da znaèenje celog suda ne varira u celini, tj. moe da se menja u skladu sa kriterijumima i standardima dobrote, preskriptivno znaèenje tog moralnog suda moe ostati isto, tj. konstantno od suda do suda (up. SOE: 52).14 Preciznije reèeno, preskriptivno znaèenje reèi „dobro“ moe se upotrebiti kako bi se promenilo ili revidiralo njeno deskriptivno znaèenje. Moguænost moralnih reformi (predlaganje novih moralnih standarda kao rezultata promene mišljenja) moe se objasniti ako i samo ako postoji preskriptivno semantièko svojstvo moralnih reèi. Promena mišljenja ne ukljuèuje nuno i promenu vokabulara. Za razliku od moralnih shvatanja, upotreba moralnih reèi je relativno fiksirana. Do razlièitog moralnog shvatanja mogu stiæi korišæenjem istih jezièkih sredstava. Primer sa monogamijom, imajuæi u vidu ono što je do sada reèeno, opet moe posluiti kako bi se ilustrovala ova teza. Prvo, kada osoba tvrdi da je monogamija dobra, bilo bi nedovoljno reæi da ona tu vrstu braka naprosto opisuje. Ona time èini i nešto više, tj. preporuèuje da bi, ako i sâma vodi i poštuje monogamni naèin ivota, svi ostali, pogotovo potencijalni enici i neveste, trebalo da podraavaju, usvoje i slede isti naèin ivota. Drugo, moemo zamisliti da je ta ista osoba, usled seksualne revolucije, prihvatila poligamni naèin ivota, da je preinaèila svoje dotadašnje moralne standarde i da sada predlae jedan novi, promiskuitetni standard, te da svojstva zbog kojih je ranije monogamni naèin ivota nazivala dobrim sada naziva rðavim. Postavimo pitanje u Herovom 14
24
Èinjenica da se reè „dobro“ moe koristiti kako za vrednosno ocenjivanje ljudi, njihovih postupaka i ivotnih opredeljenja, tako i za vrednosno kvalifikovanje obiènih predmeta, ne utièe na logièki karakter te reèi, jer u svim sluèajevima ona zadrava svoju preporuèivaèku funkciju i svrhu.
duhu: da li frazu „dobar naèin ivota“ ta osoba i dalje upotrebljava sa istim znaèenjem kao i ranije ili, pak, ne? Odgovor je u jednom (deskriptivnom) smislu negativan, a u drugom (preskriptivnom) smislu potvrdan. Ona je i dalje upotrebljava sa istim preskriptivnim znaèenjem, tj. nastavlja da preporuèuje podraavanje onoga što naziva dobrim naèinom ivota. Monogamisti i poligamisti navode dijametralno suprotne razloge (razlièita deskriptivna svojstva) u prilog razlièitih moralnih standarda, ali moralni predikat „dobar“ upotrebljavaju u potpuno istom, neizmenjenom smislu. Herovo razumevanje prirode moralnih sudova moe se ukratko okarakterisati kao neredukcionistièko: vrednovanje se ne moe poistovetiti sa opisivanjem. Moralnim jezikom izraavaju se preskripcije, a preskripcije ne mogu biti puki èinjenièni iskazi.15 Moralni termini imaju dvoslojno, dvodimenzionalno znaèenje, odnosno dva semantièka svojstva, i utoliko su po znaèenju bogatiji od èisto deskriptivnih termina. „Pošto ‘deskriptivno znaèenje’ moralnih termina ne iscrpljuje njihovo znaèenje, drugi element u njihovom znaèenju moe praviti razliku u logièkom ponašanju ovih termina u zakljuècima“ (FR: 22). Her je, prema sopstvenom priznanju, zastupnik takozvanog „Hjumovog zakona“ (nikakvo „treba“ ne sledi iz „jeste“), odnosno pravila praktièno-normativnog zakljuèivanja po kojem se iz samog deskriptivnog suda ili grupe èinjeniènih sudova, bez posredovanja nekih, makar implicitnih vrednosnih premisa, ne mogu izvesti (dedukovati) nikakvi vrednosni zakljuèci (izuzev u nekim kontekstima koji su omeðeni „institucionalnim“ pravilima).16 To pravilo u svojoj savremenoj formulaciji èesto nosi naziv „Herovog pravila“, premda Her nije njegov autor, veæ ga je on samo, 15
16
„[K]ada pristajem na neki princip ne iskazujem èinjenicu, veæ donosim moralnu odluku“ (LM: 196). O tome da sleðenju „institucionalnih pravila“ logièki prethodi decizionistièki ili (dobro)voljni momenat prihvatanja konstitutivnih, netautoloških, supstancijalnih moralnih principa, i da stoga stepenasta argumentacija kojom se uspostavljaju institucionalna pravila potiskuje ovu premisu, videti Herov èlanak „The Promising Game“ u: EET: 131-144. Herova kritika Serlovog sofisticiranog deskriptivizma svoju osnovu nema samo u poštovanju „preskriptivnog zakona“, veæ i u naèelnom protivljenju mehanièkoj primeni moralnih normi, odnosno u širem shvatanju da moral nije, ili ne bi trebalo da bude, „pasivna percepcija sveta“ (SOE: 128).
25
pozajmivši ga od Poenkarea i Popera, prvi primenio na etiku. Ono glasi: „Nijedan imperativni zakljuèak ne moe se valjano izvuæi iz skupa premisa koje ne sadre bar jedan imperativ“ (LM: 28).17 Do zakljuèka praktièkog silogizma (do reèenice koja je indikator odluke da se postupi na izvestan naèin) dolazi se preko velike premise u vidu nekog normativnog iskaza, i male premise u obliku nekog èinjeniènog, deskriptivnog iskaza koji predstavlja razlog izricanja tog normativnog iskaza. U logièkoj vezi izmeðu vanmoralnih èinjeniènih razloga i pojedinaène odluke da se postupa na izvestan naèin neizostavno posreduje neki veæ unapred usvojeni ili prihvaæeni moralni princip koji nalae vrstu postupanja na izvestan naèin.18 Dakle, struktura moralnih sudova je analogna obliku praktièkog silogizma: (i) moralni principi korespondiraju velikoj premisi praktièkog pravila zakljuèivanja; (ii) èinjenièni ili deskriptivni iskazi moralnim principima „daju ivot“, odnosno opravdavaju njihovo usvajanje ili bacaju svetlo na moguæe poreklo odluke da se oni prihvate; na primer, neko (recimo, Piter Singer) moe drati do moralnog principa da treba biti vegetarijanac, a na pitanje zbog èega bismo za taj princip marili, on bi mogao da odgovori: „Zato što ivotinje, poput ljudi, imaju nervni sistem, te stoga, poput ljudi, mogu da oseæaju bol“ – to korespondira maloj premisi ove vrste zakljuèivanja; (iii) singularne preskripcije su praktièno-nuan i logièan ishod interakcije izmeðu moralnih principa i deskriptivnih iskaza („Neka ne jedem ivotinjsko meso!“) – što odgovara zakljuèku praktièkog silogizma. Èinjenica je da postoje razlièita moralna stanovišta, bez obzira na to što ljudi mogu govoriti istim jezikom i poštovati, što uglavnom èine, lingvistièka pravila tog jezièkog idioma. Videli smo da mono17
18
26
Po Hadsonu, ovo pravilo predstavlja glavni logièki oslonac Herove filozofije morala, jer se njime na plauzibilan naèin demonstrira racionalna osnova moralnog mišljenja (Hudson, 1970: 235). „[A]ko odluèim da nešto ne kaem jer je to neistinito, postupam prema principu ‘Nikada (ili nikada pod izvesnim okolnostima) ne treba reæi nešto što je neistinito’, i moram znati da to, o èemu se pitam da li da izgovorim, jeste neistinito“ (LM: 56). Iz toga sledi da je imperativni zakljuèak veæ implicitno prisutan u premisama iz kojih se izvodi.
gamisti i poligamisti reè „dobar“ upotrebljavaju u istom znaèenju, iako ne dele iste moralne poglede na svet. To znaèi da su sporovi u vezi sa znaèenjima reèi drugaèiji, i reði, od sporova u vezi sa prihvatanjem odreðenih moralnih shvatanja: „Zajednièka upotreba moralnih reèi nas sama po sebi ne obavezuju na ma koje supstancijalne moralne zakljuèke“ (EPM, „The Argument from Received Opinion“: 123).19 Teoretièari koji smatraju da preskriptivni zakljuèak („treba“) u svim okolnostima moe biti dedukovan iz skupa èisto èinjeniènih iskaza („jeste“) u suštini stavljaju znak jednakosti izmeðu moralnog i verbalnog spora. No, svoðenje supstancijalnih moralnih na èisto verbalna pitanja fenomen moralnog spora pretvara u iluziju, kao da bi rasprava koja bi razrešila jezièke nedoumice (pravilan govor) jednim te istim potezom razrešila i moralne nedoumice (ispravno postupanje). Nadalje, ako bi se funkcija vrednosnih reèi poistovetila (ili pobrkala) sa funkcijom deskriptivnih reèi, onda bi moralno obrazovanje bilo naprosto isto što i uèenje jezika. Meðutim, „ako sam odgojen da mislim kako je abortus pogrešan, ja sam stekao više od puke lingvistièke veštine; stekao sam moralni princip, stav prema abortusu“ (SOE: 68). Formalna slaganja, dakle, ne predstavljaju dovoljan uslov za nestanak bilo kojeg supstancijalnog neslaganja.
4. Logièka svojstva moralnih reèi i sudova Utvrðivanje semantièkih svojstava moralnih reèi i sudova omoguæava objašnjenje njihovih logièkih svojstava, i to: (a) univerzalizabilnosti, (b) supervenijencije, (c) preskriptivnosti, i (d) nadvladavanja (overridingness). Preciznije reèeno, semantièka artikulacija moralnog jezika kakav svakodnevno upotrebljavamo razotkriva logièke kanone koji upravljaju našim moralnim mišljenjem (MT: 20). Parafrazirajuæi i dopunjujuæi Vilijamsovo zapaanje iz njegove analize strukture Herove etike, moemo reæi da su navedena logièka svojstva dovoljna kako bi se odredila priroda moralnog mišljenja na osnovnom, fundamentalnom ili metaetièkom nivou (Williams, 1988: 185). 19
Nastojeæi da blie odredi sloenost moralnih shvatanja, Her kae da su ona ishod ne samo upotrebe pojmova, veæ i èinjeniènih verovanja, procesa rasuðivanja i raznih sklonosti moralnih delatnika (HC, „Comments on Williams“: 291).
27
(a) Univerzalizabilnost. Doneti neki partikularni moralni sud najèešæe znaèi obavezati se na neki moralni princip, a principi se najèešæe izraavaju univerzalima.20 Ako, na primer, smatram da izvesnoj trudnici treba da ustupim svoje mesto u autobusu, to je stoga što sam vaspitanjem veæ usvojio (univerzalni) princip da bremenitim enama treba biti na usluzi u svim okolnostima. Principi mogu biti neogranièeno specifikovani a da ne prestanu da budu univerzalni, pod uslovom da se ne prekrši odreðeni skup formalnih kriterijuma.21 Iz perspektive Herove etièke teorije, koja tei formalizaciji i simbolizaciji oblika moralnih principa, „pravi“ univerzali ne predstavljaju ništa drugo do osnovu, kostur naših moralnih sudova, i stoga ne smeju da sadre singularne termine, tj. imena, liène i prisvojne zamenice (individualne reference, identitete ili konstante) – uopšte uzev, bilo šta što bi ukazivalo na pojedine osobe (situacije) ili na neke njihove naroèite osobine kao tih-i-tih osoba (situacija), a što bi otvorilo moguænost za njihovo privilegovanje (isticanje). Isto tako, univerzali ne smeju da sadre ni partikularne prostorno-vremenske indikatore, koji bi upuæivali na neki posebno naznaèen prostor ili na neki izdvojen vremenski period moralnih dogaðaja. Univerzalni moralni sudovi moraju biti depersonalizovani; u njima prostor moe biti samo geometrijski, a vreme, takoreæi, zamrznuto. Ono što preostaje kao njihov moguæi sadraj jesu veæ pomenuti logièki i etièki operatori, ukljuèujuæi i individualne varijable (x, y, z) kao znakove za zamenjivost uloga koje osobe mogu igrati u kvalitativno sliènim ili identiènim moralnim situacijama: ako osoba X treba da postupi na izvestan naèin u odreðenim okolnostima, onda bi i osobe Y i Z trebalo da 20
21
28
Kaemo „najèešæe“, jer iza moralnih sudova koji se donose ad hoc ili pod okriljem „provizornih pravila“ kao grubih vodièa, i kojima stoga nedostaje snaga obaveznosti, ne stoje moralni principi u strogom smislu. „Provizorna pravila“ (the rules of thumb) jesu pravila koja se donose na brzu ruku, odoka ili otprilike, i zato im se daje samo privremeno vaenje. Nakon izvesnog kolebanja u poèetnim fazama svoje karijere, Her ih je kasnije sasvim eliminisao iz kategorije moralnih principa, i to na temelju psihologije morala: za razliku od prekršaja moralnih principa, prekršaj provizornih pravila u delatniku ne pobuðuje griu savesti ili kajanje, niti indignaciju ukoliko ih prekrše drugi ljudi (videti: MT: 38; EPM, „Utility and Rights: Comment on David Lyons’s Paper“: 97). O Herovoj fleksibilnosti u vezi sa specifikacijama univerzala detaljnije raspravljam u drugom delu ove knjige.
ceteris paribus postupaju.22 Tako bi se moglo pomisliti da je Her na samim formalnim osnovama, koje su po definiciji normativno neutralne, iskljuèio egoizam iz domena moralnih stanovišta.23 Bilo kako bilo, sada je vano skrenuti panju na èinjenicu da, za razliku od moralnih sudova, obièni imperativi ne pretenduju na univerzalnost, samim tim što se implicitno odnose na buduæe vreme i što su kao naroèita lingvistièka performansa (u gramatièkom obliku zapovednog naèina) uglavnom izraeni u drugom licu jednine ili mnoine, i drugom licu direktno upuæeni, u vidu zahteva za izvršenjem neke partikularne delatnosti (LM: 187). Modalitet normativnih reèenica nije moguæe redukovati na proste imperativne reèenice, iako su obe vrste govornih èinova srodne po tome što pripadaju klasi preskriptivnih iskaza i što je njihova upotreba voðena logièkim imperacijama. Naime, dok izricanje imperativa ponekad moe biti arbitrarno i bezrazlono (što su na svojoj koi mogli da osete oni koji su sluili vojsku),24 karakteristike arbitrarnosti i bezrazlonosti nisu svojstvene izricanju moralnih sudova, koji se uvek donose u svetlu (vanmoralnih) èinjenica. Otuda samo na prvi pogled moe izgledati paradoksalno to što je deskriptivni jezik, pre nego onaj u modalitetu zapovednog naèina, blii i prikladniji sastojak relevantne upotrebe jezika morala, uprkos tome što indikativi obièno ne pruaju nikakva uputstva za postupanje (sami po sebi ne igraju aktivno-rukovodeæu ulogu), veæ jedino informacije ili deskripcije stanja stvari koje mogu voditi ka odluci o postupanju i tako samo jednim delom rukovoditi nekim izborom (up. Adu-Amankwah, 1997: 76). Reèenica u iskaznom naèinu ponekad moe biti prikriveno imperativna ili imati „imperativne posledice“ ukoliko se, na primer, zaodene ironijom: da 22
23
24
Her je od Gelnera preuzeo ne samo diktum da „postupci u smislu dogaðaja ne mogu imati ‘logièku formu’, premda je maksime na kojima su oni bazirani mogu i moraju imati“ (Gellner, 1954-1955: 157), veæ i èitav ovaj skup uslova koji moraju biti zadovoljeni kako bi neki princip mogao da se nazove „pravim“ univerzalom (videti: EMC, „Universalisability“: 13-28). Slièno shvatanje dele Gevirt (Gewirth, 1978), Singer (1988) i Peti (Pettit, 2000). O tome da egoistièka upotreba reèi „treba“ nije moralna upotreba u strogom smislu, videti: Brandt, 1964: 143. Her èesto pribegava militarnim primerima kako bi ilustrovao suštinske razlike izmeðu normativa (moralnih sudova) i imperativa (up. FR: 36; SOE: 11-13).
29
sam drugaèije vaspitan nego što jesam, trudnica bi mogla da mi se obrati konstatujuæi da je u autobusu guva, sa intencijom da bi trebalo da joj ustupim mesto.25 Ali, ukoliko je imperativizam uèenje o tome da su moralni sudovi po znaèenju ekvivalentni obiènim imperativima, jasno je da se Her ne moe svrstati u sledbenike tog uèenja. Njegova pozicija je po mnogo èemu blia Kantovoj, koji je pod terminom „imperativi“ podrazumevao ono što Her naziva univerzalnim moralnim sudovima. Normativni sudovi kao takvi ne bi mogli da pretenduju na univerzalnost ukoliko logièki ne bi bili podloni univerzalizaciji. Tu njihovu imanentnu osobinu Her naziva logièkim svojstvom univerzalizabilnosti. On je ponudio mnoštvo definicija tog svojstva, ali ja æu navesti samo one varijacije za koje smatram da su najjezgrovitije. U FR (pp. 30-50), univerzalizabilnost se definiše kao logièka teza (moemo dodati kao iskljuèivo formalna ili apstraktna teza). Pod tim se podrazumeva da su moralni sudovi univerzalizabilni, ili da poprimaju univerzalni karakter, zbog toga što etièki operatori koji se u njima upotrebljavaju, a koji se ponašaju poput logièkih operatora, sadre deskriptivno semantièko svojstvo. Isticanje vanosti ovog semantièkog svojstva ukazuje na to da se univerzalizabilnost shvata kao analitièki istinita teza: „Svaki sud koji ima deskriptivno znaèenje“ – pa stoga i moralni sud – „mora biti univerzalizabilan, zato što deskriptivna znaèenjska pravila koja odreðuju to znaèenje jesu univerzalna pravila“ (FR: 39). Ali pod univerzalizabilnošæu u moralnom kontekstu ne misli se na univerzalna pravila ponašanja koja bismo moralno-intuitivno odobrili, veæ na univerzalna pravila upotrebe moralnih predikata na koja smo lingvistièki-intuitivno primorani ili, blae reèeno, sa kojima smo jezièko-logièki saglasni.26 Funkcija koju logièka (formalna, apstraktna) teza univerzalizabilnosti ima u moralnim kontekstima moe se posmatrati iz dva ugla: ona nam ili zabranjuje da „donosimo razlièite moralne sudove o postupcima za koje priznajemo da su potpuno ili relevantno slièni“, a što bi znaèilo „doneti dva logièki nekonzistentna suda“ (FR: 33), ili nas obavezuje da 25 26
30
Slièan primer koristi i Adu-Amankvah (1997: 44). „[È]ovekov postupak ne moe biti prekršaj teze univerzalizabilnosti, premda ono što on govori moe“ (FR: 33-34).
donesemo „slièan sud o svemu što je ili potpuno slièno predmetu prvobitnog suda ili mu je slièno u relevantnim pogledima“ (FR: 139). Dakle, univerzalizabilnost od nas zahteva da budemo logièki dosledni u onome što govorimo kada donosimo moralne sudove, te se u tom smislu Herova teza moe shvatiti i kao princip konzistencije. U MT ovo se logièko svojstvo definiše u sliènom maniru: Univerzalizabilnost se moe objasniti na razne ekvivalentne naèine, ali se svodi na to da, ako donosimo razlièite moralne sudove o situacijama za koje smo priznali da su identiène po svojim univerzalnim deskriptivnim svojstvima, mi protivreèimo sebi (p. 21); [T]vrdim da su moralni sudovi univerzalizabilni samo u jednom smislu, odnosno da oni za sobom povlaèe identiène sudove o svim sluèajevima koji su identièni po svojim univerzalnim svojstvima (p. 108).
Pre svega, navedene definicije implicitno tvrde da je u svrhu utemeljenja teze univerzalizabilnosti neophodna interakcija najmanje dva moralna suda èije verbalne ekspresije stoje samo pred jednom alternativom: da mogu ili ne mogu biti logièki kompatibilne. Logièki zahtevi univerzalizabilnosti ne bi doticali pojedinaène moralne sudove (ukoliko se takvi iole mogu donositi izvan izvesnog sistema normi) koji ne stupaju ni u kakav odnos s nekim skupom moralnih sudova. Potom, univerzalna (deskriptivna) svojstva u predloenim definicijama univerzalizabilnosti ne predstavljaju ništa više do drugo ime za vanmoralne èinjenice u smislu razloga za donošenje bilo kojih moralnih sudova (to-i-to ne treba èiniti zbog toga-i-toga).27 Veza izmeðu moralnih sudova i razloga što se navode njima u prilog jeste takva da nuno implicira uvoðenje nekog univerzalnog moralnog principa koji treba da se primenjuje ceteris paribus. Na primer, ako, kao moralni delatnik, tvrdim da je odreðeni postupak ispravan ili pogrešan, onda sam implicitno obavezan i na tvrdnju da je svaki drugi postupak relevantno sliènog ili istog tipa, izvršen pod okolnostima relevantno sliènog ili istog tipa, bez obzira na to da li iza njega stojim ja ili neki drugi moralni delatnik, takoðe ispravan ili pogrešan. Konaèno, preko pojma univerzalizabilnosti, i kao zahteva za logièkom 27
„Svi moralni sudovi donose se na osnovu neèega o stvari o kojoj se sudi (što je drugi naèin iznošenja teze univerzalizabilnosti)“ (FR: 211).
31
doslednošæu i kao zahteva za razlonošæu, dokazuje se da moralno promišljanje moe biti, i jeste, racionalno. Herova teza univerzalizabilnosti bila je predmet mnogih oštrih polemika i raznovrsnih, ne baš uvek blagonaklonih kritika. Pre svega, valja krenuti od pretpostavke, prilièno površne, da bi ta teza, sama po sebi, mogla biti trivijalna. Her je, meðutim, smatrao da bi zaista bilo trivijalno tvrditi univerzalizabilnost èisto deskriptivnih, ali ne i moralnih sudova (FR: 12). Naime, dok prethodna tvrdnja sama po sebi nema nikakav dodir sa moralom, potonja raða nedoumice u vezi s tim da li se radi naprosto o logièkoj tezi ili, pak, o moralnom zahtevu. Jer, ukoliko je to iskljuèivo logièka (formalna, apstraktna), od moralnog sadraja ispranjena teza, kao što to Her smatra, moglo bi se postaviti pitanje o njenoj korisnosti za svrhe moralnog rasuðivanja, a potom doista konstatovati njena trivijalnost. S druge strane, nije li ta teza supstantivni moralni princip veæ samim tim što se radi o univerzalizabilnosti „moralnih“ reèi? Brant je uoèio da bi intuicionista, nasuprot onome što Her tvrdi, mogao da prihvati princip univerzalizabilnosti a da ne smatra da se taj princip moe dedukovati iz opisa znaèenja moralnih termina – on bi ga jednostavno mogao prihvatiti kao samooèigledan iskaz (Brandt, 1964: 140). Jedan broj Herovih kritièara smatra da je njegovo tretiranje principa univerzalizabilnosti suviše rigidno, i da u moralnom kontekstu nije moguæe povuæi distinkciju izmeðu logièke i moralne dimenzije tog principa, te da Her, moda i protivno svojoj volji, veæ na samom normativno-neutralnom nivou izlae, ili uvodi na mala vrata, izvesno normativno shvatanje. Prema njihovom razumevanju, princip univerzalizabilnosti sam po sebi jeste „vrhovni“ moralni princip (Lycan, 1969: 135), ili supstantivni opis nepristrasnosti (Nagel, 1988: 102),28 ili princip koji u sebi sadri izvesnu moralnu intuiciju kao antecedentnu moralnu premisu 28
32
Nejgel nije usamljen u ovom shvatanju. Alan Rajen iznosi primedbe koje bi trebalo da pokau kako je razlika izmeðu metaetièkih i normativnih shvatanja, imajuæi u vidu njihove implikacije, samo prividna: „Herov princip se pojavljuje... kao zahtev da se prema drugima odnosimo nepristrasno i pravedno, a to je supstancijalni moralni zahtev. Razlog zbog kojeg ovaj zahtev ima logièki izgled jeste taj što je pravda, ili praviènost, u izvesnom smislu formalno ili konstitutivno moralno pravilo. To nije moralno pravilo koje bi moglo biti drugaèije... Ono je duboko ugraðeno u èitav smisao regulisanja ivota pomoæu pravila“ (Ryan, 1964: 48).
(Wetterström, 1989: 178). Her, meðutim, smatra da su to pogrešna tumaèenja, jer previðaju ili namerno prelaze preko toga da on ne predlae da se supstancijalni zakljuèci izvode iz logike jezika morala, jer to bi, kao i u sluèaju dedukcije moralnih zakljuèaka iz èinjeniènih premisa bilo koje vrste, signaliziralo prekršaj „Hjumovog zakona“ ili pravila praktièno-moralnog zakljuèivanja, koje je na tlu etièkog mišljenja sâm Her ustanovio i koje nosi njegovo ime (MT: 16). Univerzalizabilnost se, kao iskljuèivo logièki zahtev, ne oslanja na naše moralne intuicije, èiji sadraj moe biti varijabilan i dinamièan, veæ samo na naše, gotovo invarijantne i statiène, lingvistièke intuicije o znaèenjima i pravilnoj upotrebi moralnih reèi.29 Ona obezbeðuje formalno slaganje (kao pripadnici odreðene kulture i kao govornici odreðenog jezika imamo zajednièke lingvistièke intuicije, a moralne predikate uglavnom upotrebljavamo u istom znaèenju), bez obzira na naša supstancijalna razilaenja (moemo imati raznovrsne moralne intuicije). Iz nje same ne moe slediti ništa moralno, u svakom sluèaju ne bez dodatne, kljuène formalne teze o preskriptivnosti moralnih sudova. Ali èak ni ta kombinacija ne obezbeðuje ništa više od formalne nepristrasnosti, odnosno ništa više do njen logièki okvir. Primer za takvu vrstu nepristrasnosti jeste èitav skup Kantovih odreðenja kategorièkog imperativa, pomoæu kojih je etièkoj univerzalizaciji po prvi put u istoriji filozofije data opšta logièka formulacija. Supstancijalna nepristrasnost, pak, zahteva dopunu u vidu èinjenica (koje ukljuèuju kako èinjenice o svetu tako i èinjenice o subjektivnim dispozicijama za delanje) na osnovu èijih kvaliteta bismo mogli da dokaemo da su moralni sudovi koje donosimo ili moralni principi koje usvajamo sadrajno nepristrasni (up. HC, „Comments on Nagel“: 249-250; FR: 35). Po mom mišljenju, najuspešniji Herov argument u prilog tome da univerzalizabilnost predstavlja logièko svojstvo moralnih sudova i da ne otelovljuje nikakav supstancijalni princip jeste argument u kojem se kae da na prekršaj tog principa reagujemo na skoro isti naèin kao što reagujemo na kršenje logièkih principa (SOE: 22). Prekršaj 29
„Kljuèna razlika izmeðu lingvistièkih i moralnih intuicija sastoji se u tome što potonje, za razliku od prethodnih, uvode pitanja moralne sadrine... Vano je primetiti da vrste intuicija na koje se pozivaju empirijski lingvisti i filozofski logièari nikada ne mogu proizvesti supstancijalne moralne iskaze ili propise“ (MT: 11).
33
principa nepristrasnosti ne shvatamo kao logièku grešku, veæ kao moralni defekt (izuzev tamo gde se naše radnje tièu ljudi do kojih nam je stalo). Ali prekršaj principa konzistencije (što je, prema Heru, drugo ime za tezu univerzalizabilnosti) ne shvatamo kao moralni defekt, veæ prevashodno kao logièku grešku (Hudson, 1970: 186). Pojedini filozofi morala smatraju da ne postoji samo jedan smisao univerzalizabilnosti, na èemu Her insistira, veæ dva (Gibard) ili, pak, tri smisla (Meki).30 Pošto po svojoj osnovnoj intenciji nisu ogranièena na metaetièki nivo moralnog mišljenja, ova tumaèenja potpunije æu izloiti u kontekstu razmatranja Herove moralne teorije. Sada se, meðutim, moraju spomenuti tri primedbe upuæene njegovoj tezi univerzalizabilnosti, od kojih se prva odnosi na isticanje relevantnih sliènosti nauštrb postojanja relevantnih razlika kao presudnih faktora u procesu donošenja konkretnih moralnih odluka (sudova). Her bi odgovorio da je forsiranje razlika u moralnoj argumentaciji, ukoliko se ne radi o deskriptivnim izuzecima ne-partikularne vrste, u potpunosti besmisleno. Niko ne moe poricati taènost (banalnog) zapaanja da se u svetu kakav jeste nikada ne mogu pronaæi dve potpuno identiène stvari (situacije, osobe itd.). Ali isto tako niko ne moe poricati èinjenice o postojanju izvesnih tipova situacija i postupaka, za koje bi se moglo reæi da su im zajednièka bar neka univerzalna svojstva. Pošto teza univerzalizabilnosti, po definiciji, ne poèiva na razlikama bilo koje vrste, kritièari koji na tako radikalan naèin dovode u pitanje validnost kriterijuma sliènosti bivaju prinuðeni da vlastite moralne principe, ako ih imaju, nazovu drukèijim imenom (a da li bi se na razlikama sâmim mogao zasnovati bilo koji princip u strogom smislu?) Tendencija odbacivanja teze univerzalizabilnosti za posledicu moe imati samo isprazno, èisto imperativistièko stanovište da su moralni sudovi lišeni deskriptivnog semantièkog svojstva. S druge strane, iza isticanja odreðenih osobina situacija (postupaka, ljudi) kao moralno relevantnih, bilo da se naglašavaju sliènosti ili razlike, uvek stoji principijelno mišljenje. Ili kako Her kae: „Odluka da se izvesna svojstva date situacije tretiraju kao moralno relevantna nije nezavisna od 30
34
Gibbard, 1988; Mackie, 1977: 83-102. Prema Singeru (1988: 147) i Vilijamsu (Williams, 1985: 85-86), Mekijeva kritika univerzalizabilnosti i dalje vai kao najveæi izazov Herovoj poziciji.
odluke da se na nju primene izvesni moralni principi, tj. da se o njoj donesu izvesni moralni sudovi. Velika je greška smatrati da moe postojati moralno ili vrednosno neutralan proces odabiranja relevantnih svojstava date situacije“ (EET, „Relevance“: 193). Druga primedba takoðe je usmerena na kriterijum sliènosti, ali sada u kontekstu Herovog negiranja, s formalno-etièke taèke gledišta, bilo kakvih suštinskih razlika izmeðu aktualnih i hipotetièkih sluèajeva. Naime, prema nekim kritièarima, moralni delatnici bi mogli da kau kako im je stalo jedino do aktualnih moralnih situacija (u kojima se njihovi principi, toboe, iskljuèivo uoblièavaju), i da ne oseæaju nikakvu obavezu da uzmu u obzir izmišljene, nepostojeæe situacije koje bi ovima bile sliène u svim relevantnim pogledima. Meðutim, prema Heru, ono što moralno suðenje i odluèivanje uvaava kao relevantnu sliènost u aktualnim prilikama, ima isti status i u hipotetièkim sluèajevima (koji, sa svoje strane, nisu ništa drugo do sastavni deo procedure za testiranje doslednosti usvojenih principa), i to zahvaljujuæi logièkim osobinama etièkih operatora: „Ako neko kae: ‘Ja treba u aktualnom sluèaju, ali neko drugi ne treba u identiènom hipotetièkom sluèaju’, ne bismo razumeli koji to moralni princip on uvodi, zbog toga što moralni princip koji vai za aktualni sluèaj ali ne i za hipotetièke sluèajeve koji su ovom potpuno slièni ne bismo raèunali kao moralni princip, bez obzira na to kakva su naša supstancijalna moralna shvatanja“ (SOE: 23-24).31 Prema treæoj primedbi, eventualna rasprostranjenost univerzalnih svojstava nema nikakav uticaj na formiranje moralnih sudova koji su zasnovani na dunostima prema našim najbliima: „Na primer, kae se da mogu imati dunosti prema svojoj majci, koje nemam prema majci bilo kojeg drugog èoveka, ma koliko da je mojoj 31
U MT (p. 114) ovaj argument je nešto drukèije formulisan: „Nema naèina da se formuliše neki u pravom smislu univerzalni princip koji propisuje za aktualne sluèajeve, a da slièno ne propisuje i za neaktualne sluèajeve, koji po svim svojim univerzalnim svojstvima nalikuju aktualnim sluèajevima, a od njih se razlikuju jedino po ulogama koje u njima igraju pojedine individue. Pretpostavljajuæi dva sluèaja koja se razlikuju samo po tome što u jednom od njih individue A i B zauzimaju izvesne uloge, dok su u drugom sluèaju uloge obrnute, svaki univerzalni princip mora da prui iste preskripcije za oba sluèaja. Da bi pruio razlièite preskripcije za ova dva sluèaja, princip bi morao da sadri imena ovih individua, te stoga ne bi bio univerzalan“.
35
slièna... Za ove se kae da su to moralne dunosti što se oslanjaju na principe koji moraju sadrati upuæivanja na individue, pa se smatra da to porièe univerzalizabilnost moralnih sudova“ (MT: 140). Relacije „biti neèija majka“ i „biti neèije dete“ Her, meðutim, naziva univerzalnim relacijama, i tvrdi da navedeni argument nastaje kao posledica nerazlikovanja izmeðu individualnih konstanti (èije je navoðenje u moralnim sudovima spreèeno samim formalnim zahtevima) i individualnih varijabli (MT: 140; Hare, 1991: 457; EPM, „Philosophy and Practice: Some Issues about War and Peace“: 70). Sudu da Z (individualna varijabla) treba da se stara o svojoj ostareloj i onemoæaloj majci, ali da nema takvu dunost prema slièno stojeæim majkama drugih ljudi, ne stoje nikakve logièke prepreke na njegovom putu ka univerzalno prihvatljivom sudu. Iz toga Her izvodi zakljuèak da „nije prigovor tezi univerzalizabilnosti da mogu postojati dunosti koje neko ima samo prema jednoj osobi, pod uslovom da ta osoba moe biti specifikovana u univerzalno kvalitativnim ili relacionim terminima“ (Hare, 1991: 457). Osnovna funkcija ove teze ne moe se, dakle, sagledavati (kao što se mnogo puta èinilo) u svetlu nekakve sulude tendencije da se stavi veto na mnogovrsne oblike partikularnih i prirodnih privrenosti. (b) Supervenijencija. Za tehnièki termin „supervenijencija“ u našem jeziku ne postoji odgovarajuæi ekvivalent. Ovaj bi trebalo da oznaèava logièko svojstvo oslanjanja preskriptivnog na deskriptivni element u znaèenju moralnog suda, tj. zavisnost prethodnog od potonjeg, tj. determinisanost prethodnog potonjim. Moguænost navoðenja razloga za moralne sudove (u obliku vanmoralnih èinjenica) jednim delom ukazuje na supervenijentni karakter moralnih reèi i sudova. Uopšteno govoreæi, pitanje o supervenijenciji jeste pitanje o odnosu izmeðu etièkih i ne-etièkih predikata, tj. o odnosu izmeðu empirijskih, prirodnih svojstava (koje oznaèavamo deskriptivnim reèima) i upotrebe moralnih reèi (EET, „Supervenience“: 66-81; Drai, 2000; Holmes, 1966). Pri donošenju moralnih sudova, preskriptivni (vrednosni) predikati upotrebljavaju se u kombinaciji sa deskriptivnim predikatima. Na primer, mogu da smatram da je odreðena vrsta postupka (moralno) ispravna zbog toga što umanjuje glad u svetu (recimo, dobrovoljni prilozi). Ali to ne znaèi reæi da se moralna svojstva 36
te vrste postupka mogu poistovetiti sa njenim vanmoralnim svojstvima, ili biti na njih redukovana, ili iz njih izvesti na naèin analogan logièkoj relaciji povlaèenja (taj tip veze svojstven je jedino odnosu izmeðu moralnih sudova i imperativa).32 Tu vrstu postupka mogu smatrati ispravnom iz nekih drugih razloga, npr. zbog toga što mi njeno redovno upranjavanje pomae da se oslobodim svojih nekontrolisanih i nesvrsishodnih potrošaèkih avantura. Moralne reèi su supervenijentne ili, kako Her dodatno kae usvajajuæi Rosovu (David Ross) terminologiju, konsekvencijalne samo u onom smislu u kojem empirijska svojstva nekog objekta (osobe, postupka) predstavljaju razlog za upotrebu tih moralnih reèi. Reè „dobro“ je supervenijentna ili konsekvencijalna zbog toga što je logièki nemoguæe reæi da je Buda bio dobar èovek, dok druge osobe koje su se ponašale poput njega (na primer Mojsije i Sveti Sava, koji su se, slièno Budi, odrekli svojih „kraljevskih“ privilegija zarad uzvišenijeg ivota) nisu bile dobri ljudi (up. LM: 131, 145). Opravdavajuæi svoj vrednosni sud o tim ljudima, navešæemo izvesne osobine (vrline) na osnovu kojih takvoj vrsti ljudi pripisujemo dobrotu – da su milosrdni, smerni, èovekoljubivi, mudri, portvovani, nesebièni itd. Moglo bi se, meðutim, tvrditi da je neko od tih ljudi, pored toga što ga je krasila veæina navedenih vrlina, takoðe bio i okrutan, i da stoga ne zasluuje pripisivanje predikata „dobar“. Donatan Densi je u svojoj kritici Herovog shvatanja supervenijencije izneo argument kako nije sluèaj da tamo gde imam opravdane razloge da nekog èoveka nazovem dobrim zato što ima svojstva ABC, imam podjednako opravdane razloge da svakog drugog èoveka koji ima svojstva ABC nazovem dobrim (Dancy, 1981: 377). Ipak, njemu je promaklo da Her zapravo isto to kae u svom primeru grupe ratnih drugova, gde jedan od njih zalee na granatu kako bi spasao što više ivota, pokazujuæi svojim portvovanjem da je u izvesnom smislu bolji èovek od ostalih vojnika; ali isto bi se 32
O tome da veza izmeðu moralnih i vanmoralnih svojstava, iako logièka, nije relacija povlaèenja, videti LM : 94; OP, „Imperatives, Prescriptions, and their Logic“: 52; Holmes, 1966: 116. ivan Lazoviæ (1994: 16, fn. 1) na sumaran naèin izlae poentu Herovog tretmana pojma supervenijencije: „Krajnja pretpostavka koju ideja o supervenijenciji izraava jeste da svojstva èiji status njome elimo da objasnimo ne lebde sasvim slobodno od prirodnih svojstava, nego su sa ovima nuno povezana“ (podvukao A. D.).
37
tako moglo reæi da su oni bili pošteniji, i stoga u nekom drugom smislu bolji ljudi od njega, pogotovo ukoliko je meðu njima, uprkos svojoj hrabrosti, vaio kao èovek izopaèenog karaktera (usled toga što je, recimo, voleo da ih potkrada) (up. FR: 154-155). To sugeriše da supervenijentni ili konsekvencijalni karakter moralnih reèi moe varirati u zavisnosti od konteksta. Ne moe se tvrditi da su sve vrste postupaka koje mogu umanjiti glad u svetu moralno ispravne – na primer, graðanski rat u nekoj siromašnoj zemlji mogao bi drastièno da umanji broj njenih gladnih itelja tako što bi ih jednostavno istrebio. No, nema nikakve sumnje da je upotreba moralnih reèi u neku ruku determinisana empirijskim svojstvima, bez èijeg prisustva ne bismo ni izgovarali te reèi. Ponekad se stièe pogrešan utisak da Her univerzalizabilnost izjednaèava sa supervenijencijom, ili da izmeðu njih ne pravi dovoljnu jasnu razliku, buduæi da se u objašnjenju oba ova logièka svojstva poziva na predmete vrednosnih sudova koji bi trebalo da predstavljaju razloge za njihovo donošenje. Meðutim, teza o univerzalizabilnosti, za razliku od teze o supervenijenciji, pokriva opseg „apstraktnijih“ vrednosnih sudova. Na primer, ukoliko se kae: „Ðinðiæevi postupci su bili ispravni zato što su ubrzavali naše prikljuèenje Evropi“, ispravnost je ovde supervenijentna (ukoliko bi taj razlog obavezivao i njegove naslednike da slièno postupaju), ali ne i univerzalizabilna, zbog toga što partikularne osobine navedenog razloga i prisustvo singulariteta u obliku liènog imena spreèavaju da ovaj sud bude podloan univerzalizaciji. Drugim reèima, „nuni i dovoljni uslovi za supervenijenciju ovde su ispunjeni, ali ne i uslovi za univerzalizabilnost“ (Hudson, 1970: 183). Dok je univerzalni moralni sud u isti mah i univerzalizabilan i supervenijentan, singularni moralni sud moe imati jedino potonju osobinu. S druge strane, dok preskriptivne crte moralnih sudova zavise od izvesnih deskriptivnih karakteristika, potonje su samopostavljajuæe i ne-supervenijentne: odgovor na preskriptivno pitanje „šta je dobro u svetim ljudima?“ iziskivaæe pominjanje ili nabrajanje njihovih prirodnih osobina (vrlina), i stoga neæe glasiti „upravo njihova dobrota“; ali odgovor na èisto deskriptivno pitanje „šta je zeleno u toj knjizi?“ moe glasiti „upravo njena zelenost“ (up. Hudson: 183). Iz toga jasno sledi da se izmeðu ova dva logièka 38
svojstva ne moe staviti nikakav znak jednakosti. Ako se za univerzalizabilnost moe reæi da predstavlja prvo glavno logièko svojstvo moralnih sudova, supervenijencija bi vaila kao njihovo prvo sporedno logièko svojstvo. (c) Preskriptivnost. Preskriptivno semantièko svojstvo, kao kljuèni konstituent preskriptivnog jezika, istovremeno determiniše i njegove verbalne funkcije (propisivanje, savetovanje, preporuèivanje ili osuðivanje kao centralne i tipiène performanse) i njegove praktiène svrhe (rukovodilaèke, upravljaèke, regulatorske). Tako se pokazuje da su preskripcije (koje govore kakve stvari treba ili ne treba da budu), vitgenštajnovski reèeno, razlièita vrsta jezièke igre od deskripcija (koje govore kakve stvari jesu).33 Ali u èemu bi se onda sastojala specifièna razlika izmeðu preskriptivnog semantièkog i preskriptivnog logièkog svojstva? Kao što smo videli, za obiène singularne imperative moglo bi se reæi da su po svom znaèenju èisto preskriptivni. Za razliku od njih, normativi su kompleksnije ureðena mešavina preskriptivnih i deskriptivnih elemenata, tako da ne predstavljaju ni èisto preskriptivne ni èisto deskriptivne sudove. No, za razliku od normativa, obièan singularni imperativ za sobom ne povlaèi neki drugi imperativ. Dakle, objašnjenje preskriptivnog logièkog svojstva trebalo bi traiti u analizi logièke relacije povlaèenja. Prema Heru, „preskriptivnost“ je alternativno ime za relaciju povlaèenja, i ono se shvata kao drugo glavno logièko svojstvo normativnih iskaza, pogotovo onih koji sadre fundamentalni etièki operator „treba“ (up. FR: 219). Tek kao udruena sa univerzalizabilnošæu preskriptivnost postaje indikator da se radi o normativnim „treba“-sudovima. Moemo usvojiti, prihvatiti i izmišljati razne propise, ali da bi oni postali moralni propisi, moramo ispuniti zahteve kakve postavlja teza univerzalizabilnosti. Herovo naglašavanje uloge ovih formalno-logièkih svojstava pri formiranju valjanih normativa je, u suštini, odjek ili redefinisanje Kantovog uèenja o moralnim zakonima kao univerzalizovanim maksimama.34 33
34
„Indikativna reèenica se upotrebljava da se nekome kae da nešto jeste sluèaj, a imperativna da ovaj nešto uèini sluèajem“ (LM: 5). „Ukoliko ne moemo da univerzalizujemo preskripciju, ona ne moe da postane ‘treba’“ (FR: 90). U ovom odeljku skreæem panju na još neke izrazito kantovske crte Herove filozofije morala.
39
Her nudi nekoliko formalno-etièkih opisa logièkog svojstva preskriptivnosti. U MT (p. 21) ona se shvata kao osobina koja je naroèito svojstvena „treba“-iskazima, i koja je odgovorna za to što iz njihove moralne upotrebe, uz odreðene preduslove na strani delatnika, uvek proizlaze odgovarajuæi imperativi. Ti preduslovi su: (i) razumevanje znaèenja i adekvatna upotreba reèi „treba“ i (ii) spremnost da se iskreno pristaje na proishodeæe zapovesti. Od preduslova (i) moe se odstupati u onoj meri u kojoj postoje razne vanmoralne upotrebe te reèi. Od preduslova (ii) moe se odstupati iz razlièitih razloga i svrha, ali to onda signalizira (svesno ili nesvesno, aktivno ili pasivno) odustajanje od uèešæa u moralnom ivotu. Logièka posledica preskriptivnosti (moralne upotrebe operatora „treba“) jeste takva da nema smisla nešto iskreno univerzalno propisati, a onda ne postupiti po takvoj preskripciji. Ili kako Her na drugom mestu kae, preskriptivnost nas „primorava da tragamo za principima kojih se iskreno moemo pridravati“, a univerzalizabilnost „insistira na tome da bi ovi zaista trebalo da budu moralni principi a ne ad hoc odluke oportuniste“ (FR: 47). Biti iskren u ovom smislu, po Heru, ne znaèi ništa drugo do biti moralno motivisan. On, naime, prihvata internalistièko etièko stanovište, po kojem iskreno govorenje da nešto treba uèiniti podrazumeva motivaciju ili htenje da se to uèini (up. OP, „Internalism and Externalism in Ethics“: 97; HC, „Comments on Nagel“: 252).35 Suprotno stanovište je eksternalistièko, po kojem se moralni sud moe prihvatiti nezavisno od posedovanja odreðene motivacije. Poimanje htenja kao „preskriptivne sposobnosti“ (SOE: 130) umnogome je paralelno Kantovom shvatanju èiste i racionalne volje kao izvora dragovoljnog, autonomnog, od mehanièko-prirodne uzroènosti osloboðenog odluèivanja moralnih delatnika. Moglo bi se reæi da tek kauzalitet kao sloboda daje smisao preskriptivnim jezièkim igrama. A zahtev za univerzalizacijom stavlja veto na one singularne preskripcije koje se ne mogu univerzalno hteti. Nadalje, pod „pristajanjem na imperativ“ Her ne podrazumeva samo puko psihološko stanje, veæ i izvoðenje neke vrste govornog ili praktiènog 35
40
O tome da se metaetièki nivo bavi samo formom, a ne sadrajem preskripcija, te da stoga „formalno etièko mišljenje nije u stanju da pravi razliku izmeðu motiva koje je dobro ili loše imati“, videti: EET, „Utilitarianism and Vicarious Affects“: 243.
èina (OP, „Some Subatomic Particles of Logic“: 32). Pošto su moralni principi vrsta rukovodeæih naèela, njihovo prihvatanje i pristajanje na ono što iz njih sledi zahteva konzistentno praktièno ponašanje, pre nego konzistentno mentalno odobravanje. U tom smislu Kantov pojam htenja tretira se samo kao „grubi ekvivalent pristajanja na imperativ“ (FR: 34).36 U ogledu „Foundationalism and Coherentism in Ethics“, Her tvrdi da je moralni sud preskriptivan ako i samo ako za sobom povlaèi bar jedan imperativ, na koji je obavezan svako kome ta preskripcija nalae da dela, uz uslov da na nju (dobrovoljno) pristaje. Logièka relacija povlaèenja ovde se tumaèi na sledeæi naèin: „Govorni èin p povlaèi govorni èin q ako i samo ako je p logièki nekonzistentan sa negacijom q; svako ko potvrðuje p a negira q, protivreèi sebi“ (OP: 118). Dakle, predloene varijacije u definisanju preskriptivnosti u terminima relacije povlaèenja nastoje da dokau nunost logièki doslednog govorenja i postupanja kako bi se sa sigurnošæu ustanovilo da je reè o aktivnostima moralnog karaktera. Ukoliko se ne prihvati teza da je preskriptivnost logièko svojstvo moralnih reèi i sudova, onda se èitavo Herovo insistiranje na logici moralnog jezika i èitava njegova etièka teorija (koja je na toj logici izgraðena) mogu odbaciti kao jedan zanimljiv, ali zaludan poduhvat. (d) Nadvladavanje. Prema Heru, svi normativno-vrednosni sudovi, a ne samo klasa moralnih sudova, poseduju svojstva univerzalizabilnosti i preskriptivnosti (MT: 53). Na primer, ne moe se poreæi da su „zanatske“ norme umetnièkih delatnosti i propisivaèke i podlone univerzalizaciji („Svaki knjievnik treba briljivo da oblikuje svaku svoju reèenicu“). No, sasvim je logièno pretpostaviti da moralni principi uzimaju preimuæstvo nad svim drugim modusima rukovodeæeg delanja (up. Gewirth, 1978: 1). Oni su javni i tièu se svih ljudi, transcendirajuæi i nadjaèavajuæi norme partikularnih profesija bilo koje vrste. Stoga Her smatra da naroèito logièko svojstvo moralnih sudova, koje ih stavlja u povlašæeniji, superiorniji ili autoritativniji poloaj u odnosu na ostala normativna naèela (pogotovo tamo 36
Rièards je, otuda, moda u pravu kada tvrdi da je Herov univerzalni preskriptivizam samo jedna moderna razrada kantovskog etièkog formalizma (Richards, 1988: 120).
41
gde postoji moguænost njihovog netrpeljivog meðudejstva), zasluuje naziv „nadvladavanje“ (FR: 168; MT: 24).37 Ako su svojstva univerzalizabilnosti i preskriptivnosti indikatori da je reè o široj klasi normativnih sudova, onda je prisustvo svojstva nadvladavanja znak da se radi o uoj klasi moralnih sudova (ukoliko ne dozvoljavamo da neki princip bude nadvladan, tj. ukoliko ga tretiramo kao da je nadvladavajuæi, to za Hera predstavlja dovoljan uslov da ga identifikujemo kao moralni princip) (up. MT: 56; Frankena, 1988b: 785). Moralni sudovi, dakle, mogu saeto da se definišu kao univerzalne ili univerzalizabilne preskripcije, dozvole ili zabrane sa nadvladavajuæom snagom.38 Pa ipak, svojstvo nadvladavanja moe imati samo status drugog sporednog svojstva, buduæi da Her veruje da su dva glavna logièka svojstva (ili dve kardinalne osobine) moralnih reèi i sudova sasvim dovoljna kako bi se obezbedila formalna osnova za konstruisanje normativnog moralnog rasuðivanja (MT: 54).
5. Ka adekvatnoj etièkoj teoriji (a) Klasifikacija etièkih teorija. Her tvrdi da je njegov model etièke teorije jedini koji u potpunosti zasluuje naziv adekvatnog modela. On predlae izvesnu taksonomiju, klasifikaciju ili tipologiju etièkih teorija kako bi ilustrovao i opravdao svoju tendencioznu tvrdnju. Teorije koje pripadaju tom taksonomijskom prostoru poseduju elemente koje ulaze u sastav i program zamišljenog adekvatnog modela. Meðutim, one poseduju i elemente koje bi trebalo trajno odstraniti kao pogrešne. Slabosti svake teorije mogle bi se redukovati njihovom meðusobnom kombinacijom. Spoj njihovih „zdravih“ elemenata formirao bi jednu hibridnu, ali paradigmatiènu i kompletnu teoriju. To je ono što Her èini: sintetizuje valjane komponente 37
38
42
Moguænost (ili nunost) da moralni sudovi budu nadvladani postoji samo ukoliko se sukobe sa nekim drugim moralnim sudovima. Konflikte izmeðu moralnih preskripcija razmatram u kontekstu Herove moralne teorije. „[M]oralne preskripcije nisu preskriptivne samo unutar neke ogranièene oblasti... veæ nadvladavajuæe preskriptivne za èitavo naše ponašanje“ (ERE, „Appendix: Rejoinder to G. J. Warnock“: 174); videti i EPhM, „The Argument from Received Opinion“: 125.
(uvide) konkurentskih (neadekvatnih) etièkih shvatanja u jednu èvrstu, koherentnu i eklektièku doktrinu pod imenom univerzalni preskriptivizam, èije smo glavne karakteristike opisali u prethodnim poglavljima. Postoje dva osnovna tipa etièkih stanovišta iz kojih proistièu sve daljnje podele, tj. raèvanja i grananja unutar date taksonomije: redukcionistièko (etièki deskriptivizam) i neredukcionistièko (etièki nedeskriptivizam). Ukratko i uopšteno reèeno, deskriptivizam je shvatanje o moralnim iskazima kao vrsti èinjeniènih iskaza u kojima deskriptivno semantièko svojstvo u potpunosti iscrpljuje njihovo znaèenje, a nedeskriptivizam shvatanje po kojem je znaèenje moralnih iskaza nesvodivo na to svojstvo. Her je, slueæi se jednom Ostinovom sintagmom, redukcionistièka pregnuæa u oblasti analize prirode moralnih iskaza imenovao kao èinjenje „deskriptivistièke greške“ (up. Ostin, 1980: 171; MT: 67; SOE: 48; EMC, „Descriptivism“: 55-75; EET, „A Reductio ad Apsurdum of Descriptivism“: 113-130). Deskriptivistièke teorije mogu se podeliti na naturalistièke i intuicionistièke. Unutar naturalizma postoji dalja potpodela na objektivistièki i subjektivistièki. Her veruje da je predloena klasifikacija deskriptivistièkih teorija kompletna, tj. iscrpna. S druge strane, nedeskriptivistièke teorije mogu se podeliti na emotivizam (iracionalistièka vrsta nedeskriptivizma) i racionalistièki nedeskriptivizam. Unutar poslednje navedenog postoji dalja potpodela na univerzalni preskriptivizam i teoriju x (videti grafikon u SOE: 42). Her, doduše, ne upotrebljava ovu poslednju sintagmu, veæ unutar svoje tipologije naprosto ostavlja prazan, neimenovan prostor. Izraz potièe od Dereka Parfita, a upotrebljava se u kontekstu traganja za zadovoljavajuæim opisom problema blagostanja, pri èemu treba da oznaèava nedovršenu, otvorenu teoriju koja je na mnogim podnivoima podlona redefinisanju, korekcijama, preinaèenju, poboljšanju (Parfit, 1984: 366 ff.). Pošto Her ne smatra da njegova sopstvena teorija predstavlja poslednju reè u etici, on ne odbacuje ni moguænost da buduæe generacije etièara razviju teoriju kojom bi se okonèala klasifikacija unutar nedeskriptivistièkih teorija. Stoga sam mišljenja da je opravdano i prikladno pozajmiti od Parfita navedeni izraz kako bi se imenovala naznaèena moguænost. 43
Predloena taksonomija oslanja se pre na semantièke, nego na ontološke ili epistemološke distinkcije izmeðu tipova etièkih teorija. Ontološka distinkcija bi sugerisala da u rangiranju treba krenuti od para realizam-antirealizam. Etièki realizam je shvatanje po kojem moralni kvaliteti (pravednosti, pogrešnosti, itd.) postoje nekako in rerum natura, tako da bi izvestan postupak bio pravedan ukoliko bi korespondirao nekom objektivno opaljivom kvalitetu pravednosti, a antirealizam shvatanje koje negira postojanje takvih kvaliteta kao ugraðenih u „ustrojstvo sveta“ (up. EET, „Ontology in Ethics“: 84).39 Her, meðutim, smatra da se filozofijom morala moemo baviti bez uplitanja u ontologiju, jer je ontološke probleme moguæe rešavati skretanjem panje na reèi u kojima su oni postavljeni. Po njemu, ontološki spor uvek se preokreæe u pojmovni spor, i nema naèina da se utvrdi „da li u prirodi stvari zaista postoje moralne èinjenice ili moralna svojstva, a da se taj spor ne prevede u spor o tome kako moralne reèi zadobijaju svoja znaèenja“ (SOE: 45). Kao ilustracija ove teze moe da poslui njegova rasprava sa Mekijem o moguænosti postojanja objektivnih preskripcija. Meki je, kao antirealista i moralni skeptik, smatrao da su zastupnici etièkog realizma rtve tzv. „èinjeniène“ ili „objektivistièke“ greške. Oni, naime, veruju da se pomoæu moralnih reèi oznaèavaju izvesna moralna svojstva postupaka, u isti mah i objektivna (èinjenièna) i preskriptivna, koja slue kao garant istinitosti naših moralnih sudova. „Èinjenièna greška“ sastoji se u tome što se tim postupcima pripisuju objektivna preskriptivna svojstva koja oni zapravo nemaju.40 Logika etièkog realizma je, prema Mekiju, sledeæa: postupak je okrutan (prirodna èinjenica); dakle, on je neispravan (moralna èinjenica); izmeðu prirodne èinjenice okrutnosti i moralne èinjenice neispravnosti postoji objektivno-kauzalna relacija koja automatski propisuje neèinjenje takve vrste postupka. Ali u svetu ne postoji nešto poput „moralnih èinjenica“. S tim u vezi, Her æe reæi nešto što bi i Meki mogao da potpiše: „Da bismo izloili racionalnost moralnog mišljenja, nije nuno da pretpostavimo da postoje bilo kakve specifièno moralne èinjenice kao dodatak ovim obiènim 39 40
44
Sintagma „ustrojstvo sveta“ je, zapravo, Mekijeva (Mackie, 1977). Ovo je suština tzv. „argumenta na osnovu neobiènosti“ (argument from querness) (up. Mackie: 38-42).
èinjenicama“ (MT: 217). Meðutim, ono što Meki naziva èinjeniènom greškom, Her æe preinaèiti u „podmukliju“ pojmovnu grešku. Kada se bi radilo samo o prethodnoj, ona bi nas obmanjivala onoliko dugo koliko nas obmanjuju puke optièke varke (MT: 82). Videli smo da jedino deskriptivna svojstva mogu biti nazvana èinjeniènim u strogom smislu. Govorni èinovi propisivanja, dakle, niti opisuju nešto, niti pripisuju neèemu bilo kakva materijalna svojstva. Misliti obrnuto jeste rezultat pojmovne, a ne èinjeniène greške. Preskripcije su vrsta imperativa, a ne èinjenica. Uprkos tome, one mogu biti objektivne, jer objektivnost nije isto što i èinjeniènost. Moralnu objektivnost ne obezbeðuju èinjenice (koje su kontingentne), veæ preskripcije na koje se, ukoliko su zasnovane na kulturalno invarijantnoj logici moralnih pojmova, moe racionalno i univerzalno pristati: „Pod ‘objektivnošæu’ ne podrazumevam ‘korespondenciju sa èinjenicama’... veæ pre ‘nešto sa èime se svaki racionalni mislilac koji poznaje vanmoralne èinjenice mora sloiti’“ (SOE: 134; up. OP, „Objective Prescriptions“: 1-18).41 Preskripcije, dakle, postaju objektivne ukoliko izazovu opšte slaganje meðu racionalnim moralnim delatnicima. Epistemološka distinkcija zasnovana na paru kognitivizam-antikognitivizam, uprkos Herovim rezervama, otklonima i podozrenjima, neretko predstavlja polazišnu osnovu u raznoraznim klasifikacijama etièkih teorija. Interesantno je da iz ove epistemološke distinkcije proizlaze daleko bogatija rangiranja nego iz Herove pojmovne distinkcije zasnovane na paru deskriptivizam-nedeskriptivizam.42 Prema njegovom uverenju, dihotomija kognitivizam-antikognitivizam u najmanju je ruku neprecizna, jer stvara neke pogrešne sugestije: naime, iz etimologije tih termina sledilo bi da je kognitivista onaj koji smatra, nasuprot antikognitivisti (kako Hera èesto nazivaju njegovi kritièari i tumaèi), da se moe poznavati istinosna vrednost moralnih iskaza, te da je samo takvom tipu teoretièara stalo do racionalnog promišljanja o moralnim pitanjima (up. EET, „Some Confusions about Subjectivity“: 18; „Ontology in Ethics“: 96; OP, „Philipa Foot on Subjectivism“: 87; SOE: 56-57). Ali to onda unosi zabunu, jer prisustvo deskriptivnog 41
42
Ovaj iskaz je u najuoj vezi sa Herovim stavom da „mogu postojati objektivne preskripcije u smislu nepristrasnih preskripcija“ (MT: 211-212). Jedan primer za to je Savremena meta-etika Svetozara Stojanoviæa.
45
semantièkog svojstva u normativnim sudovima dozvoljava zastupniku preskriptivizma da u jednom ogranièenom smislu kae da se takvi sudovi, za razliku od imperativa kojima to svojstvo nedostaje, odlikuju istinitošæu ili lanošæu. Osim toga, èak i kao antikognitivisti mi moemo znati da treba da postupimo na izvestan naèin. Dakle, u svrhu zaobilaenja sputavajuæih teorijskih komplikacija, semantièka distinkcija treba da bude jedina neosporna polazišna osnova metaetièkih tipologija. (b) Uslovi za adekvatnu etièku teoriju. Pri isticanju razlika izmeðu deskriptivizma i nedeskriptivizma Her se, izmeðu ostalog, poziva i na pojam istinosnih uslova (istinosnih vrednosti). Uobièajena definicija tog pojma jeste sledeæa: istinosni uslovi iskaza p i q jesu uslovi pod kojima p i q opisuju šta je sluèaj, pri èemu se iskazi definišu kao govorni èinovi koji mogu biti istiniti ili lani. Iskaz p je istinit ako i samo ako je sluèaj da p (iskaz „Aleksandar nosi naoèare“ je istinit ako i samo ako Aleksandar nosi naoèare). Dakle, obièni èinjenièni iskazi svoje znaèenje u potpunosti dobijaju od svojih istinosnih uslova. Obièni imperativni iskazi, meðutim, svoje znaèenje nimalo ne duguju svojim istinosnim uslovima, jer oni i nemaju nikakve istinosne uslove. Pa ipak, to ih ne spreèava da budu smisleni govorni èinovi, uprkos tome što ne mogu biti istiniti ili lani. Njihova smislenost ogleda se u njihovoj performativnoj funkciji. Iako moralni iskazi predstavljaju osobenu semantièku mešavinu deskriptivnog i preskriptivnog znaèenja, koje kao takvo izmièe prinudama istinosnih uslova i onemoguæava „fiksiranje istinosne vrednosti iskaza“ (Babiæ, 1991: 283), sasvim je podesno nazvati ih deskriptivnim iskazima u slabom smislu, tj. u onom smislu u kojem je njihovo znaèenje samo delimièno odreðeno istinosnim uslovima: dok deskriptivista smatra da se znaèenje moralnog iskaza u potpunosti mora promeniti ukoliko se promene njegovi istinosni uslovi, nedeskriptivista smatra da je moguæe da iskaz pri takvoj promeni zadri isto propisivaèko znaèenje (SOE: 52). Her, meðutim, izdvaja jedan sasvim drugaèiji niz (listu, spisak) uslova koje etièka teorija mora da ispuni kako bi mogla da se nazove adekvatnom. Ti uslovi, u stvari, ne prethode definisanju adekvatne etièke teorije, veæ ih Her izvodi, premda to ne kae, iz konaèno defi46
nisanog oblika i precizno zaokruene strukture univerzalnog preskriptivizma. To su, redom, (1) neutralnost, (2) praktiènost, (3) inkompatibilnost, (4) logiènost i (5) obrazloljivost. Njima se dodaje još jedan, praktièki uslov (koji ne treba brkati sa drugim, teorijskim uslovom praktiènosti) – (6) uslov usklaðenosti (SOE: 118-125, 136-137). Her bez ikakvog ustezanja tvrdi da njegova sopstvena teorija zadovoljava sve navedene uslove i da je, sledstveno tome, najadekvatnija etièka teorija koja je do sada razvijena. Uslov neutralnosti zabranjuje da se u teoriju prokrijumèare supstancijalna moralna shvatanja; drugim reèima, adekvatna etièka teorija mora biti lišena bilo kakvih moralnih stipulacija ili hipoteza. Nadalje, moralni sudovi su defektni ako sve što za sobom povlaèe jeste ravnodušnost; ukoliko smatramo da oni sadre jedino deskriptivno znaèenje, krajnji ishod biæe neka vrsta indiferentnog stava prema (samo)propisanom delanju; meðutim, središnja odlika moralnih sudova jeste preskriptivnost u smislu spremnosti da se dela u skladu s imperativima koji iz njih slede, tj. u smislu zadovoljavanja uslova praktiènosti. Prema uslovu inkompatibilnosti, „opis znaèenja moralnih reèi mora biti takav da moralna neslaganja na koja nailazimo zaista nastavljaju da budu neslaganja“ (SOE: 119); nepoštovanje ovog uslova uzrokuje banalizaciju fenomena moralnog spora (koji predstavlja spiritus movens filozofije morala uopšte), odnosno njegovo svoðenje na puki verbalni spor. Uslov logiènosti je blisko povezan sa prethodnim uslovom, i to „kao neka vrsta njegove generalizacije“ (SOE: 120); detektovanje mnoštva logièkih relacija izmeðu moralnih iskaza trebalo bi da povratno utièe na sam karakter etièke teorije. Uslov obrazloljivosti nalae da se moralna neslaganja, tamo gde je to moguæe, otklone pomoæu logièke i racionalne argumentacije; uvek tragamo za što boljim argumentima, a najbolji argumenti jesu oni koje moemo da potkrepimo najuverljivijim razlozima; po Heru, teorija koja ne uspeva da zadovolji uslov logiènosti ne moe da ispuni ni uslov obrazloljivosti. Konaèno, prema uslovu usklaðenosti, adekvatna etièka teorija mora imati neku praktiènu svrhu, tj. da makar indirektno, preko analize moralnih reèi i sudova, omoguæi da jezik morala kao takav obavlja funkciju usklaðivanja divergentnih interesa; kada ne bi postojali sukobi interesa izmeðu pojedinaca (ili izmeðu èitavih zajednica), ne bi se javljala potreba ni za osobenim moralnim diskursom. 47
Her æe tvrditi da sve etièke doktrine iz date taksonomije, izuzev njegove (i, verovatno, projektovane teorije x), dele jednu zajednièku karakteristiku, uprkos tome što nijedna od njih ne zadovoljava u potpunosti sve zadate uslove i što se ne podudaraju sasvim u zadovoljavanju pojedinih uslova – svaka od njih gotovo neizbeno okonèava u relativizmu. Prema njegovom tumaèenju, relativizam nije etièka, veæ supstantivna moralna teza sledeæeg oblika: za šta god neko rekao da je ono pogrešno (ili ispravno), to jeste pogrešno (ili ispravno) (SOE: 79). Onaj ko zastupa relativistièku poziciju govori nam šta treba da èinimo, a ne šta moralni pojmovi znaèe. Posledica usvajanja relativizma jeste spreèavanje moralnog jezika da bude „‘sredstvo komunikacije’ izmeðu ljudi u razlièitim kulturama“ (SOE: 81).43 (c) Naturalizam. Prema objektivistièkom naturalizmu, etièki operatori spadaju u grupu deskriptivnih termina, te, poput ovih, samo opisuju izvesna prirodna (objektivno opaljiva, empirijski proverljiva) svojstva inherentna objektima ili postupcima što su predmet opisa. Ako je cvet kala jarkoute boje, nema sumnje da æe opisni iskaz „kala je jarkoute boje“ odgovarati objektivnom stanju stvari, prema vaeæoj lingvistièkoj konvenciji o adekvatnoj primeni deskriptivnog termina „jarkouto“ i opservacijskoj nedoumici posmatraèa. Meðutim, etièki operatori, bar oni primarni, pruaju otpor ovakvoj vrsti vezivanja za „stanje stvari“ na osnovu toga što njihovo znaèenje nije fiksirano deskriptivnim kriterijumima (MT: 70). Moralni iskaz „Eutanazija je pogrešna“, za razliku od prethodnog iskaza, izaziva brojne nauène, filozofske i urnalistièke debate oko toga da li je postupak eutanazije pogrešan ili, pak, ne. Nepreglednost tih debata (sukoba moralnih mišljenja) moguæa je samo zbog toga što „pogrešnost“ nije nikakvo prirodno svojstvo objekata ili postupaka, na šta je Mur još odavno skrenuo panju.44 Kao što je poznato, on je pokušaj definisanja moralnih pomoæu vanmoralnih, deskriptivnih 43
44
48
Slièno, premda nešto radikalnije, nedeskriptivistièko shvatanje o moralnom relativizmu deli i Sajmon Blekburn kada tvrdi da „ne postoji problem relativizma zato što ne postoji problem moralne istine. Pošto moralno shvatanje nije stvar reprezentovanja sveta, veæ procenjivanja izbora, delanja i stavova u svetu, pitati se koji je stav ispravan znaèi pitati se koji stav usvojiti ili odobriti“ (Blackburn, 1999: 214). Na osnovu tzv. „argumenta otvorenog pitanja“ ima smisla postaviti ne-tautološko pitanje „Da li je eutanazija pogrešna?“ (up. Mur, 1998).
termina nazvao „naturalistièkom greškom“. Ali on je prevideo suštinsku preskriptivnost etièkih operatora, te je shodno tome smatrao da oni ukazuju na izvesna ne-prirodna svojstva objekata ili postupaka. Tek je Her bacio svetlo na njihovu distinktivnu crtu – primarno propisivaèku ili performativnu, a tek sekundarno referencijalnu funkciju. Prema njegovoj redefiniciji, „naturalistièka greška“ se, izmeðu ostalog, javlja i kao rezultat nepoštovanja „Hjumovog zakona“. Naime, ona se sastoji u smatranju da „izvesna èinjenica ne moe predstavljati razlog za odreðeni moralni sud ukoliko taj moralni sud nije izvodljiv iz te èinjenice, sa ili bez nekih drugih èinjeniènih premisa. To nije tako. Neka èinjenica moe predstavljati razlog za odreðeni moralni sud za svakog ko prihvata izvestan supstancijalni moralni princip iz kojeg je, u vezi sa tom èinjenicom i drugim vanmoralnim premisama, taj moralni sud izvodljiv. Otuda kaemo: ‘On je pogrešio zato što je rezultat njegovog postupka njena smrt’, a kao razlog za pogrešnost njegovog postupka navodimo èinjenicu da je ovaj rezultirao njenom smræu. Ovo rasuðivanje moe biti sasvim ispravno ako za premisu imamo supstancijalni moralni princip da ne treba (bez obzira na kvalifikacije što su svojstvene tom sluèaju) èiniti ono što æe rezultirati ljudskom smræu. Ali, nema izvodljivosti tog moralnog suda iz te èinjeniène premise a da taj supstancijalni moralni princip nije sadran u premisama“ (MT: 217-218). Kada bi reè „pogrešno“ bila istog semantièkog reda kao reè „jarkouto“, onda ne bi ni dolazilo do rasprave o problemu eutanazije. Objektivistièki naturalizam, prenebregavanjem semantièkog bogatstva etièkih operatora putem njihove „objektivizacije“ ili „deskriptivizacije“ (MT: 71), niveliše razliku izmeðu usvajanja relativno èvrstih, od govornika nezavisnih, lingvistièkih konvencija za pravilnu upotrebu deskriptivnih reèi i usvajanja kriterijuma (moralnih konvencija ili standarda) za primenu moralnih reèi, èija „pravilna upotreba“ moe biti simptom (izraz) nekog vaeæeg ili reformatorskog supstancijalnog moralnog shvatanja. Prema Herovom uverenju, iz te nivelacije, koja moralna pitanja èini zavisnim od lingvistièkih, neizbeno sledi naèelo koje razotkriva samu suštinu objektivistièko-naturalistièke teorije: „Ako razumeš znaèenje takve-i-takve moralne reèi, ne moeš poreæi takvu-i-takvu moralnu tvrdnju“ (FR: 187) („ako razumeš šta 49
znaèi reè ‘pogrešno’, ne moeš poreæi da je poligamija pogrešna“). Her je zastupnike ove doktrine èesto kritikovao upravo zbog pokušaja da supstantivne moralne principe izvuku iz znaèenja i upotreba moralnih reèi, jer se time krši uslov (1) za izgradnju adekvatne etièke teorije.45 Uslov (2) ne ispunjava nijedna deskriptivistièka teorija zbog negiranja dominacije preskriptivnog elementa u moralnim reèima i sudovima. Prisetimo se da Her tvrdi da teorija koja ne ispunjava uslov (4) ne moe ispuniti ni uslov (5) (SOE: 121). Meðutim, više je nego oèigledan nesklad izmeðu ove tvrdnje i Herovog uverenja da sve deskriptivistièke teorije prolaze test logiènosti (èetvrti uslov) samim tim što su kao metaetièke teorije usredsreðene na logièku analizu moralnog jezika. Ova nedoslednost ukazuje na to da je, suprotno Herovim intencijama, predloena lista uslova prilièno nategnuta i nekoherentna. Kako god, deskriptivistièke koncepcije, ukupno uzev, ne zadovoljavaju ni uslov (6), jer njihov relativistièki ishod dopušta da divergentni interesi ostanu to što jesu. Dok prema objektivistièkom naturalizmu moralni iskazi opisuju svet ili otkrivaju èinjenice o svetu nezavisno od subjektivnih stanja moralnih delatnika, prema subjektivistièkom naturalizmu oni su, obrnuto, po znaèenju ekvivalentni subjektivnim stavovima odobravanja ili neodobravanja odreðenih moralnih postupaka, što je psihološka (introspektibilna) ili empirijska èinjenica (na osnovu ponašanja delatnika dostupna spoljašnjem posmatraèu). Moralni sudovi bi, onda, opisivali naša oseæanja u obliku pozitivnih ili negativnih stavova. Ako bih neki postupak nazvao dobrim, to bi znaèilo da imam pozitivno oseæanje prema njemu. Postupci, doduše, u nama mogu izazvati tzv. „moralna oseæanja“, ali èinjenice o našim oseæanjima i dispozicijama prema izvesnim vrstama postupaka time ne postaju nekakve moralne èinjenice (MT: 217). Puka èinjenica da 45
50
Holms (Holmes, 1966: 117) i Samner (Sumner, 1967: 780) su svojevremeno uputili Heru primedbu što nikada konkretno ne ukazuje na grupu teoretièara koji sebe otvoreno nazivaju naturalistima u tako definisanom smislu. Sa pojavom Gevirtove knjige Reason and Morality ova primedba pada u vodu, jer ovaj autor ne okleva da sebe upravo tako opiše (Gewirth, 1978: 363). Èitava njegova teorija o logièkoj derivaciji najvišeg moralnog principa (pod imenom „princip generièke konzistencije“) iz prirode ljudskog delanja svoju osnovu ima u ukidanju vrednosno-deskriptivne distinkcije na kojoj Her uporno insistira.
nešto odobravam ne èini to nuno dobrim. Ukoliko bi moralni sudovi bili ekvivalentni iskazima o razlièitim mentalnim stanjima dvoje ljudi koji se razilaze u moralnim mišljenjima, izmeðu njih ne bi postojala nesaglasnost i oboje bi mogli biti u pravu u pogledu onoga što tvrde. Ali, pre æe biti da zastupnici tog shvatanja brkaju iskaze o psihološkim èinjenicama sa moralnim sudovima: „[R]eæi za nekoga da oseæa izvesnu obavezu nije isto što i reæi da on ima tu obavezu... Èovek koji je odgojen u vojnièkoj porodici, ali na koga je uticao pacifizam, s pravom moe da kae: ‘Imam snaan oseæaj da treba da se borim za svoju zemlju, ali se pitam da li zaista treba to da èinim’“ (LM: 166). Sâm jezièki oblik suprotstavljenih moralnih sudova sasvim jasno pokazuje da oni ne mogu biti uzajamno konzistentni: iskazi „to je dobro“ i „to nije dobro“, koje povodom izvesnog postupka izgovaraju osobe sa sukobljenim moralnim stavovima, protivreèe jedan drugom. Herov zakljuèak glasi da subjektivistièki naturalizam ne vodi relativizmu, veæ da od njega polazi: „Njegov odnos prema relativizmu jeste takav da ga èini analitièki istinitim“ (SOE: 90). Njegov smisao lei u tome „da onemoguæi moralna neslaganja za koja svi znamo da postoje“ (MT: 77). Subjektivizam je jedini iz niza deskriptivistièkih teorija koji ne zadovoljava uslov (3). (d) Intuicionizam. Ako je za etièki naturalizam, u oba njegova varijeteta, analitièki istinito da postupci samim tim što imaju vanmoralna deskriptivna svojstva imaju i izvesna moralna svojstva, za etièki intuicionizam (ne-naturalizam) vai da se do te istinitosti dolazi na sintetièki i neempirijski naèin, i to putem naroèite sposobnosti misterioznog „moralnog èula“ ili moralne intuicije koja omoguæava detektovanje ne-prirodnih, nesvodljivih, tzv. sui generis svojstava postupaka na koja moralne reèi referišu (up. MT: 77-78).46 Ako su prirodne karakteristike konstitutivne ili fundamentalne, onda su sui generis atributi ili kvaliteti od prethodnih zavisni, tj. konsekvencijalni (up. Ross, 1930: 120-121). Po intuicionizmu, ako odreðeni postupak zadovoljava èinjeniène uslove da se nazove okrutnim, u isti mah moemo „opaziti“ (prepoznati, intuitivno otkriti) svojstvo pogrešnosti u njemu i, dosledno tome, osuditi ga: èinjenje okrutnog postupka kon46
U treæem poglavlju ove knjige Her sagledava intuicionizam kao jednu razvojnu fazu deskriptivizma.
51
stituiše njegovu pogrešnost, odnosno potonje je uvek posledica njegovog èinjenja. Ali to ne mora biti tako. Parafraziraæu jedan Herov primer: neko bi u društvu mojih, inaèe dobronamernih, kolega mogao okrutno („masno“) da se našali na moj raèun i ja da takav postupak negativno vrednujem; meðutim, moda bih ipak preterao u tom ocenjivanju i sa aljenjem otkrio da imam manjak smisla za humor, ukoliko bih primetio da niko drugi sem mene nije osudio takav postupak (up. MT: 73-74). To je razlog zbog kojeg Her reèi poput „okrutno“ tretira kao sekundarne etièke operatore: najèešæe bez premišljanja i potpuno opravdano osuðujemo ono što oznaèavamo kao okrutno ili hvalimo i preporuèujemo nekog koga opisujemo kao marljivog (èime se stièe utisak da nas njihova upotreba obavezuje na supstancijalna moralna vrednovanja, a time i na usvajanje izvesnih normi ponašanja) (MT: 17), tako da ne oseæamo potrebu za pravljenjem razlike izmeðu deskriptivnog i preskriptivnog kapaciteta tih reèi. Neposredna posledica takvog shvatanja jeste nemoguænost pravljenja razlike izmeðu lingvistièkih i moralnih intuicija. Navedeni primer, meðutim, pokazuje da èak ni tako „uèvršæeni“ moralni predikati ne podleu deskriptivnim kriterijumima za pravilnu terminološku upotrebu, ili, obrnuto, dopušta moguænost njihove upotrebe „u èisto deskriptivnom smislu, bez vrednosnih obavezivanja, tako da je, èak i ovde, usvajanje moralne obaveze u naèelu odvojivo od usvajanja reèi“ (MT: 17). Prema Herovom mišljenju, intuicionizam je tek jedna suptilnija forma ili vrsta subjektivizma. Na prvi pogled ovo je èudna i zbunjujuæa interpretacija, buduæi da se intuicionizam naširoko poima kao uèenje o objektivnosti moralnih istina koje vae nezavisno od onoga što neko misli ili oseæa. Tako bi izvesne vrste postupaka (npr. kršenje obeæanja) bile pogrešne same po sebi (pogrešnost kao intrinsièna crta kršenja obeæanja), èak i ako bi ih neko odobravao. Objektivni moralni principi, i po monistièkim i po pluralistièkim varijantama etièkog intuicionizma, imaju, poput matematièkih aksioma, status samooèiglednih istina koje ne zahtevaju dalje dokazivanje i opravdavanje. Meðutim, moguæe je zamisliti sukob izmeðu dve osobe koje imaju razlièite moralne intuicije i koje se meðusobno ne slau oko toga šta je to samooèigledno. Iz tog neslaganja najverovatnije bi sledilo uzajamno optuivanje za posedovanje lanih intuicija, što 52
veæ ukazuje na labavost teze o samooèiglednosti moralnih istina. Dejvid Ros je svojevremeno ponudio jedno elitistièko (aristokratsko) rešenje ovog problema. Po njemu, vlasnici pouzdanih moralnih intuicija (uverenja) mogu biti samo „dobro obrazovani“, tj. „najbolji“ ljudi (Ross, 1930: 41). Najpouzdanije intuicije jesu one koje prolaze „test refleksije“, a koji se, po svemu sudeæi, sastoji ni u èemu drugom do u pozivanju na dalje, „naprednije“ intuicije. Ako je jedna osoba u sporu manje ili lošije obrazovana od druge osobe, ona treba da se odrekne svoje intuitivne sposobnosti kao lane i da prihvati oèigledno autoritativnije „uvide“. Ros to, doduše, nigde ne govori, ali to je logièna posledica njegovog shvatanja. Pozivanje na autoritet tuðih intuicija ne predstavlja nikakvo rešenje problema, veæ pre podriva poverenje u liènu intuitivnu sposobnost moralnih delatnika. Her, dakle, ne greši kada tvrdi da intuicionisti upotrebljavaju metod koji je sasvim subjektivnog karaktera, buduæi da se u sluèajevima moralnih neslaganja pozivaju na iskustvo moralnih intuicija. Istiniti moralni sudovi bili bi oni koje intuitivna sposobnost i intuitivno iskustvo potvrðuju kao istinite, tj. oni koji su saobrazni moralnim intuicijama (SOE: 92). Ali onda se smisleno mogu postaviti pitanja: „Saobrazni èijim moralnim intuicijama?“, ili, „Zar nije takva vrsta iskustva èisto subjektivna?“ Èinjenica je da nemaju svi ljudi, èak ni u nekom homogenom društvu, iste (zajednièke, opšte, univerzalne) moralne intuicije, tako da je samo pozivanje na pouzdane intuicije krajnje nepouzdano. Ukoliko elimo da opravdamo valjanost moralnih intuicija koje imamo, to ne moemo uèiniti pozivajuæi se na neke druge moralne intuicije (jer to je pogrešna cirkularna procedura) (up. MT: 40), niti uvek i samo na konsenzus ili ekvilibrijum (na primer, ne postoji konsenzus oko spornih moralnih pitanja abortusa i eutanazije), niti na njihovu objektivnost (jer su one relativne i mogu varirati od pojedinca do pojedinca, od društva do društva), veæ na razloge koje navodimo u prilog njihove valjanosti.47 Moralne intuicije obièno uzimamo kao date, nekritièki ih prihvatamo i sledimo. Ustruèavamo se da njihovu pouzdanost dovodimo u pitanje (skloni 47
Prièard je, nasuprot Heru, smatrao da nije moguæe navoditi takve razloge, odnosno dokazivati koje su moralne intuicije ispravne ili poeljne. Po njegovom uverenju, to se „moe uoèiti samo direktno“ (Prichard, 1968: 16).
53
smo da ih smatramo uroðenim, prirodnim, nediskutabilnim, samorazumljivim i samoopravdavajuæim), jer se pokazuje da ih naša moralna oseæanja uglavnom odobravaju, a naše svakidašnje moralno iskustvo uglavnom potvrðuje. Stroije gledano, one su pre istorijski, društveno i kulturalno uslovljene kao regulativni elementi moralnog vaspitanja i obrazovanja, koji svoju potporu nalaze u prilièno inertnim sistemima obièajnosti i zdravorazumske moralnosti, stvarajuæi i odravajuæi privid o vlastitoj nepromenljivosti i uniformnoj rasprostranjenosti. Her ne osporava postojanje moralnih intuicija; bez njih, tvrdiæe on, ne bi postojao ni fenomen moralnosti. Ali isto tako æe tvrditi da one u svojoj kvazi-samoutemeljenosti ne mogu da poslue kao osnova ni za adekvatnu etièku teoriju ni za adekvatan moralni sistem, ili kao krajnji sud na koji neizbeno moramo da se pozivamo. One su nuni elementi moralnog ivota, ali nedovoljni i problematièni elementi ako se na njima gradi etièka teorija. Etika je filozofska disciplina; filozofija ne priznaje samorazumljivosti; dakle, etika ne priznaje samorazumljivost moralnih intuicija. Ona tek naknadno moe da opravda i potvrdi njihovu valjanost, ali ne na moralno-intuitivnim osnovama, jer to bi predstavljalo veæ pomenutu cirkularnu proceduru i, na koncu, jedan nefilozofski postupak. Nakon svega, sami postulati univerzalnog preskriptivizma zabranjuju da vlastita moralno-intuitivna uverenja upisujemo u znaèenja reèi. Istièuæi sliènosti izmeðu naturalistièkog subjektivizma i intuicionizma, Her zapaa da je prethodno shvatanje, iako jednostrano i kratkovido, ipak samosvesnije od potonjeg: „[S]ubjektivista ispravno prepoznaje ono što intuicionista ne uspeva da primeti – naime, suštinski subjektivan karakter podataka na koje bi, prema mišljenju obojice, trebalo da se pozivamo kako bismo podupreli vlastite moralne sudove. Subjektivista smatra da ovi predstavljaju puka lièna oseæanja ili liène stavove. Intuicionista, iako u stvari nema na šta da se poziva sem na oseæanja, pretpostavlja da ona predstavljaju objektivna svojstva u postupcima o kojima sudi“ (MT: 77). (e) Emotivizam. Prema emotivizmu, moralni termini i sudovi imaju dvoslojno znaèenje – deskriptivno i emotivno – pri èemu potonje ima dominantnu ulogu. Primarna funkcija moralnih iskaza ne sastoji se u pasivnom opisivanju stavova ili postupaka, veæ pre u njihovoj moæi 54
(dinamiènom karakteru) da oblikuju ili menjaju stavove i interese delatnika (recipijenata), tj. da ih navedu ili ubede da postupaju na izvestan naèin (govornik izraava vlastite stavove kako bi uticao na slušaoce). Sve specifièno vrednosne reèi su za to vrlo pogodne, jer se upotrebljavaju u kontekstima koji pobuðuju ljudska oseæanja i time stièu snano emotivno znaèenje. Stivenson je bio prvi oštri kritièar intuicionista (deskriptivista) na semantièkom nivou. Tako on kae: „Ono što je specifièno za etièko suðenje moe se saèuvati – i to na mnogo razumljiviji naèin – ako se prizna postojanje emotivnog znaèenja i razilaenja u stavu negoli pozivanjem na neko neprirodno svojstvo. Neprirodna svojstva... nisu ništa više do nevidljive senke što ih za sobom baca emotivno znaèenje“ (Stivenson, 1999: 30). Prema njegovom mišljenju, iako znaèenje etièkih termina nije iskljuèivo emotivno, buduæi da se uvek vezuje za konkretne, premda varijabilne deskriptivne kvalitete,48 suština moralnih sudova ne lei u njihovoj bezinteresnoj „kognitivnoj sugestivnosti“ (Stevenson, 1944: 78), veæ se pre izraava kroz delatnikovu sposobnost „retorièke sugestivnosti“ da preko evociranja oseæanja (afektivnih stanja) psihološki utièe na formiranje stavova i ponašanje recipijenta. Stoga ne treba da iznenaðuje što emotivisti smatraju da moralno mišljenje ne moe biti logièka i racionalno-argumentativna aktivnost. Prema Heru, oni prave dve komplementarne greške. Prvo, stavljaju na poèetak ono što dolazi na kraju: „Navesti ljude da uèine odreðenu stvar jeste funkcija koju imperativi vrlo èesto i tipièno imaju... ali ta funkcija ne moe da se upotrebi pri objašnjavanju njihovog znaèenja. Ta funkcija je posledica njihovog znaèenja. Znaèenje je ono koje objašnjava funkciju, a ne obrnuto“ (SOE: 109).49 Prema tome, to što 48
49
„Naèini na koje se ‘pravda’ moe definisati, a da se ne izazove negodovanje leksikografa, veoma su brojni. Oko za oko i zub za zub? Naprosto, izvršavanja ugovora? Ono što kralj zapoveda? Raspodela društvenog bogatstva prema radu svakog pojedinca? Imamo veliki izbor znaèenja, kao i slobodu da, u okviru širokih konvencionalnih granica, izmišljamo nova znaèenja. Meðutim, to koje æemo znaèenje izabrati nipošto nije beznaèajno, jer to æemo znaèenje poèastvovati pohvalnim nazivom. Izabrati neko znaèenje znaèi opredeliti se za neku od strana u jednom društvenom sukobu“ (Stivenson, 1977: 299). Na sliène argumente nailazimo veæ u knjizi LM: „Moralni jezik je èesto emotivan, jednostavno zbog toga što su situacije u kojima se on tipièno upotrebljava situacije koje èesto duboko doivljavamo… [a]li suštinske logièke osobine vrednosnih reèi mogu biti prisutne i tamo gde emocije nisu primetno ukljuèene“ (p. 144); „U nasto-
55
emotivisti nazivaju „emotivnim znaèenjem“ moralnih termina nije ništa drugo do pogrešno ime za jednu od kontingentnih posledica njihove upotrebe. Iz njihovog shvatanja mogao bi se izvesti apsurdan zakljuèak da npr. zapovest koja nije poslušana, pošto nije proizvela oèekivani efekat, uopšte nema nikakvo znaèenje. Drugo, emotivisti trivijalizuju samu funkciju moralnih iskaza, kao da su iskljuèivo namenjeni manipulativnim svrhama. Kardinalne intencije (performanse) i distinktivne funkcije jezika morala su, ipak, rukovodilaèke, savetodavaèke, preporuèivaèke (reèju – preskriptivne), a tek marginalno ili „kolateralno“ navodilaèke, zavodilaèke i ubeðivaèke. Kada treba da pristanemo na neki moralni sud interesuju nas razlozi zbog kojih ga valja usvojiti, a ne pobude koje on u nama izaziva. Her je prihvatio emotivistièku kritiku deskriptivizma, u isti mah odbacujuæi emotivistièko shvatanje o iracionalnosti moralnog mišljenja (up. HC, „Comments on Hudson“: 210; EMC, „Freedom of the Will“: 1-12; „Ethics“: 49-51), zbog toga što ono ne uspeva da zadovolji uslove (4), (5) i (6). I pored svih grešaka i zabluda koje su razmatrane etièke teorije proizvele, Her smatra da je svaka od njih otkrila po neki vaan element istinitosti o prirodi moralnih sudova. Šta to on konkretno preuzima ili usvaja kao valjano od tih, inaèe, neadekvatnih deskriptivistièkih koncepcija i ugraðuje u svoju sopstvenu viziju adekvatne i konzistentne nedeskriptivistièke teorije? Od objektivistièkog naturalizma uvid u pravu svrhu etièke teorije: „Ispitivanje jezika morala, moralnih pojmova i njihove logike kako bi se pokazalo na koji naèin moemo ispravno da rasuðujemo o moralnim pitanjima“ (SOE: 126); ali i uvid u to da su moralni sudovi uglavnom razloni. Od subjektivistièkog naturalizma uvid u to da subjektivni, individualni elementi igraju vanu ulogu u procesu formiranja moralnih sudova. Od intuicionizma uvide o ne-analitiènosti moralnih principa, o logièkim janju da objasni funkciju indikativnih reèenica, niko ne bi rekao da su one pokušaji ubeðivanja nekoga da je nešto sluèaj. Isto tako, ne postoji nijedan razlog više da se kae da su zapovesti pokušaji ubeðivanja ili navoðenja nekoga da uèini nešto... mi najpre govorimo nekome šta treba da uèini, a potom, ako nije sklon tome da uèini ono što mu kaemo, moemo zapoèeti potpuno drugaèiji proces pokušavanja da ga navedemo da to uèini... Ova distinkcija je vana za filozofiju morala; jer sugestija da se funkcija moralnih sudova sastoji u ubeðivanju vodi zapravo u teškoæu nerazlikovanja njihove funkcije od one koju ima propaganda“ (pp. 13-14).
56
svojstvima moralnih iskaza (npr. to da mogu protivreèiti jedni drugima), o moralnim intuicijama kao nunim (ali za Hera, kao što smo videli, ne i dovoljnim) konstituentima moralnog mišljenja. Od emotivizma (u istoriji etike, prema Herovom mišljenju, prvi put jasno i precizno definisan) uvid u redukcionistièko siromaštvo deskriptivistièke teorije o znaèenju moralnih pojmova i iskaza. 50 Racionalistièki nedeskriptivizam ili preskriptivizam je, gledano iz Herove perspektive, imao svoj razvojni put od Sokrata, Platona, Aristotela, Hjuma, Kanta, Mila, Sidvika, sve do svog najsreænije definisanog oblika – univerzalnog preskriptivizma.51 Superiornost te doktrine spremni su da priznaju èak i oni koji ne mogu sasvim da se sloe sa Herovim izvoðenjem normativnih posledica koje, po njemu, neminovno slede iz njenog prihvatanja. Videli smo da Her tvrdi kako univerzalni preskriptivizam, opisujuæi formalna svojstva moralnog suda, u isti mah prua i iscrpan formalni opis prirode moralnog suda. Lako je primetiti da takav stav nije u skladu sa njegovim uverenjem da æe se u buduæem razvoju etièke teorije verovatno stvoriti izvesna teorija x, koja æe, iako roðena pod okriljem univerzalnog preskriptivizma, dati savršeniji i potpuniji opis formalnih svojstava moralnih sudova od onog koji je sâm Her veæ dao. Drugim reèima, insistirajuæi na iscrpnosti i koherentnosti vlastitog opisa, stièe se utisak da su njegove prognoze povodom potencijalne teorije x neiskrene i suvišne, jer bi smisleno moglo da se postavi pitanje: šta bi u toj teoriji moglo da se nalazi što veæ nije sadrano u univerzalnom preskriptivizmu? Her bi, po svemu sudeæi, slegao ramenima. Pa ipak, ukoliko prihvatamo kao relevantne, najpre, distinkciju izmeðu etièke i moralne teorije u pogledu svrha kojima su namenjene, a potom i opis semantièkih i logièkih svojstava moralnih reèi i sudova, mišljenja sam da je Her uspeo da odbrani tezu o univerzalnom preskriptivizmu kao preduslovu, prolegomeni ili propedevtici za svaku buduæu adekvatnu moralnu teoriju. 50 51
Èitav ovaj pasus uporediti sa SOE: 126-128. U tom smislu interesantno je Herovo èitanje Aristotela: „On phronesis ili praktiènu mudrost suprotstavlja razumevanju ili synesis-u, te kae da je prethodno epitaktike (što zapravo znaèi ‘preskriptivno’), a potonje kritike monon – ono samo prosuðuje, dakle ne propisuje“ (SOE: 129-130).
57
Moglo bi se reæi da se u potrazi za adekvatnom etièkom teorijom Her rukovodio diktumom „postaviti etiku na zdrave noge“, tj. „disciplinovati moralno mišljenje“. Gotovo manihejski odvajajuæi dobro od lošeg u savremenim etièkim koncepcijama, on je uspeo da u vlastitu koncepciju inkorporira „vrle“ elemente iz mnogobrojnih teorija, koji u svom prvobitnom obliku izgledaju sasvim neuskladivi. Na taj je naèin izgradio vrstu amalgamne, ali plodotvorne etièke doktrine. Slièan metod upotrebio je i kada je izlagao svoju provokativnu normativnu teoriju. Insistirajuæi na formalizmu èak i u supstancijalnom kontekstu,52 jedan od najuticajnijih savremenih filozofa morala nije nam predloio nekakav skup novih normativnih principa, veæ jedino metod logièko-formalnog karaktera pomoæu kojeg bismo bili kadri da procenimo valjanost i opravdanost svih postojeæih i buduæih normativnih principa (up. OP, „Foundationalism and Coherentism in Ethics“: 124; SOE: 141). Rezultat koji proizlazi iz eklekticizma na normativnom nivou jeste kantovski utilitarizam, jedna èudna teorijska tvorevina koja ima za cilj da viševekovno trvenje izmeðu zaraæenih stanovišta pokae kao zaludno i slepo. U narednom delu ove knjige pokušaæu da, izmeðu ostalog, ispitam koherentnost i odbranjivost te ideje.
52
58
„Kazna za napuštanje formalnosti jeste ta da prestajemo da bivamo kadri da raspravljamo, pa èak i da komuniciramo s ljudima koji imaju razlièita moralna shvatanja od naših vlastitih“ (T, „Fanaticism: Reply to Wetterström“: 189).
II. Od univerzalnog preskriptivizma do kantovskog utilitarizma
6. Brevijar Dodirne taèke (taèke prelaza) izmeðu metaetike i normativne etike, prema mišljenju mnogih kritièara, predstavljaju najlabavije mesto u Herovoj teorijskoj konstrukciji. Pre nego što se upustim u detaljniju analizu ovog premošæivanja, ukratko æu skicirati osnovne poteze koje Her u tom pravcu povlaèi. Naime, on je pokušao da na temelju logike jezika morala izgradi specifièan normativni sistem, premda takav pokušaj ne sadri relacije direktnog povlaèenja iz metaetièkih deskripcija ka normativno-moralnim principima. Tu postoji niz posredujuæih komponenata. Pa ipak, prema njegovom mišljenju, nadogradnja normativnog stanovišta na osnovici logièkog okvira moralnog rasuðivanja sasvim prirodno, dosledno, pa èak i nuno rezultira u odreðenoj varijanti utilitaristièkog sistema kao jedinoj valjanoj moralnoj teoriji. Ako mu je verovati, to je i za njega samog bilo iznenaðujuæe (HC, „Comments on Williams“: 290; Hare, 2002: 297).1 U krajnjem, to bi znaèilo da je njegova partikularna verzija utilitarizma nuna i dovoljna osnova za rešavanje svih moguæih etièkih razilaenja. Ovakva pretenzija na teorijsku objektivnost 1
Kasnije æemo videti da ga je takva tvrdnja dovela u opasnost da bude optuen za èinjenje naturalistièke greške, uprkos njegovoj potrebi da nas uèestalo podseæa na pogrešnost naturalizma.
59
moe da se poredi samo s Kantovim zasnivanjem metafizike morala, koje je postavljeno na sasvim drugaèijim osnovama, što Heru nije smetalo da tvrdi kako je kantovska teorija kompatibilna sa verzijom utilitarizma kakvu sâm nudi. Dakle, Her do utilitarizma dospeva preko univerzalnog preskriptivizma, pod pretpostavkom da se i normativno moralno mišljenje na izvestan naèin moe formalizovati. Preciznije reèeno, on tvrdi da je utilitarizam, pre svega, jedna formalna doktrina, što je prilièno neuobièajeno tumaèenje, buduæi da se utilitarizam tradicionalno shvata kao teorija koja je prvenstveno zainteresovana za empirijske posledice delanja. Herova preformulacija je sledeæa: univerzalizabilnost je istovremeno i formalan princip i princip konzistencije; upravo zato što je formalni princip, ona je, u kombinaciji sa preskriptivnošæu, saglasna (ili je u bliskom odnosu) s utilitaristièkom maksimom bentamovskog tipa: „Svakog treba raèunati kao jednog i nikoga više od jednog“ (Mil, 1960: 68), zatim sa hipotetièkim „zlatnim pravilom“: „Ne èini drugome ono što ne eliš da se tebi èini“, pa èak i s Kantovim osnovnim zakonom èistog praktièkog uma: „Delaj tako da maksima tvoje volje uvek moe istovremeno vaiti kao princip sveopšteg zakonodavstva“ (Kant, 1990: 54). Drugim reèima, navedene formalne teze (koje nam ne nalau da izvršimo neki poseban postupak, veæ nam samo omoguæavaju da testiramo sopstvenu moralnu koherentnost) nisu ništo drugo do zahtevi za nepristrasnom benevolentnošæu,2 odnosno èisto formalni zahtevi koji su analogni metaetièkom opisu karaktera vrednosnih sudova, tj. nisu ništa drugo do izvesne preformulacije glavnih logièkih svojstava, pa se na taj naèin obezbeðuju i formalne osnove utilitarizma. Zahvaljujuæi ovoj formalnoj komponenti, utilitarizam je, smatra Her, praktièno ekvivalentan univerzalnom preskriptivizmu i saglasan s veæinom supstancijalnih moralnih shvatanja, èak i s onima koja su prima facie dijametralno suprotna utilitaristièkoj poziciji (up. FR: 122-123; MT: 4-5; EPM, „What is Wrong with 2
60
„Nepristrasnost je zagarantovana stipulacijom da principi moraju biti univerzalni.... a benevolentnost je obezbeðena elementom preskriptivnosti“ (EPM, „Rules of War and Moral Reasoning“: 49-50).
Slavery?“: 162; EET, „Utilitarianism and the Vicarious Affects“: 234-235; HC, „Comments on Nagel“: 250). Do supstancijalnog aspekta utilitarizma ne dolazi se jedino preko univerzalizabilnosti, jer ona sama po sebi, prema njegovom shvatanju, nije supstantivni princip. Ona je samo prva, nezaobilazna komponenta u procesu moralnog rasuðivanja. Druga komponenta je, svakako, preskriptivnost, a preskripcije su, reæi æe Her sasvim uopšteno, odgovarajuæi jezièki izrazi preferencija (MT: 107). Ove nisu ništa drugo do istinski sadraj moralnih sudova i principa, a sâm termin „preferencije“ on upotrebljava kao zbirni pojam za ljudske sklonosti, potrebe, elje, motivacije, interese, ideale, uverenja. Ili kako kae Alan Gibard: „Moralni ‘treba’-iskaz izraava govornikovu preferenciju na skoro isti naèin kao što èinjenièna tvrdnja izraava govornikova verovanja. Odreðeno moralno uverenje je, onda, izvesno preferencijalno stanje“ (Gibbard, 1988: 58). Naravno, ista takva bliska veza primetna je i izmeðu obiènih imperativa i preferencija: ako je delatnik obavezan na imperativ „neka se x dogodi“, onda on preferira da se x dogodi (Feldman, 1984: 273). U moralnom rasuðivanju preferencije figuriraju kao empirijske premise, i kao takve predstavljaju odluèujuæu, sadrinsku komponentu u prelasku s formalne na supstancijalnu dimenziju utilitarizma. A, hipotetièki gledano, susret formalnog zahteva univerzalizabilnosti i preferencija, uz posredovanje misaonog eksperimenta simpatetièke imaginacije (koja se u isti mah moe poimati i kao posledica razvijanja teze univerzalizabilnosti), morao bi da zauzvrat rezultira u stvaranju treæe (i nezavisne) formalne komponente (ili konceptualne teze) moralnog rasuðivanja, koja glasi: „Ja ne mogu da znam stepen i kvalitet tuðih patnji i, uopšte uzev, tuðih motivacija i preferencija, a da nemam jednake motivacije u odnosu na ono što bi trebalo da se dogodi meni, kada bih se nalazio na njihovom mestu, sa njihovim motivacijama i preferencijama“ (MT: 99).3 Shodno tome, Herova normativna pozicija moe se preciznije definisati kao utilitarizam preferencija. 3
Ovom formalnom uslovu su, kao što æemo videti, tek Herovi kritièari pridavali razna imena.
61
7. Razlika izmeðu razboritog i moralnog mišljenja Moralno mišljenje je vrsta racionalnog praktièkog rasuðivanja. A vrstu racionalnog praktièkog rasuðivanja koje prethodi moralnom mišljenju, i koje ga na neki naèin konstitutiše i nastavlja da u njemu uèestvuje, Her oznaèava kao „razborito mišljenje“. Ako svako racionalno rasuðivanje mora da se odvija u svetlu èinjenica, onda prikladna primena jedne ili druge vrste mišljenja zavisi od toga šta se podrazumeva pod èinjenicama. Dok racionalno razborito mišljenje, prema Heru, obièno ima posla sa realnim svetom i operiše èinjenicama na koje se svet (kako bi rani Vitgenštajn rekao) „raspada“, moralno mišljenje vlastitu racionalnost mnogo èešæe proverava u odnosu na zamišljene, hipotetièke situacije koje pripadaju logièki moguæim svetovima i koje bi mogle postati realne; drugima reèima, moralnost nalae da se hipotetièke situacije tretiraju kao da su stvarne. Obe vrste mišljenja postavljaju zahtev za poznavanjem dovoljnog skupa èinjenica (posedovanjem relevantnih informacija) o razmatranim sluèajevima.4 Moramo da imamo na umu i to da se obe ove vrste karakterišu kao normativne, tj. da svoju legitimaciju dobijaju u kontekstu donošenja konkretne odluke o tome koje iz skupa raspoloivih alternativnih delanja izabrati, ne zanemarujuæi pri tom èinjenicu o tome koji pravac delanja eventualno preferiramo. Na tu odluku æe uticati i èinjenice o izvesnim ili verovatnim posledicama jednog, drugog ili n-tog od moguæih pravaca delanja. Ovakav naèin predviðanja jeste ono što blie odreðuje samu prirodu razboritog mišljenja. Naime, Her skreæe panju na to da je reè „razboritost“ (prudence) izvedena iz latinske reèi providentia, što znaèi „predviðanje“ (T, „Prudence and Past Preferences“: 152). Razborito mišljenje još uvek nije moralno, jer je razboriti delatnik, po definiciji, prevashodno zainteresovan za racionalne ishode onih delanja koja su predmet njegovih samoodnosnih i lièno-interesnih preferencija (elja, interesa).5 Ali, iako još uvek nije moralno, 4
5
62
O tome da nas nepotpuna informisanost ne spreèava da pravimo racionalne izbore i da racionalno postupamo, veæ da nas iracionalnim èini ignorisanje relevantnih èinjenica koje su nam dostupne, videti Herov ogled „What Makes Choices Rational?“, u: EET: 37-38. Pri tom, naravno, nije nuno da razborito mišljenje bude okarakterisano kao egoistièko. Ono to moe biti, ali ne mora.
razborito mišljenje je u svom korenu utilitarno, jer æe se razboriti delatnik, ukoliko je u dovoljnoj meri informisan (što je, dakle, pretpostavka racionalnog delanja), opredeliti za onaj ishod koji maksimizuje korisnost u smislu maksimalnog zadovoljenja sopstvenih elja ili proizvoðenja onih dogaðaja koje on najviše eli (up. Brandt, 1979: 229-230). On se ne pita o tome kako æe njegove preferencije (izraene u vidu singularnih preskripcija: „neka se desi to-i-to“), u sluèaju njihove realizacije, uticati na druge ljude, veæ tei konaènom stanju stvari zadovoljenja ili ispunjenja vlastitih preferencija. Ali ukoliko sebi postavi to pitanje, on æe morati da uzme u obzir ne samo liène preferencije (elje, interese), veæ podjednako i preferencije svih onih koji bi njegovim postupanjem bili ugroeni i èije bi preferencijalne tenje mogle biti osujeæene. Na taj naèin otpoèinje proces tranzicije od razboritog ka moralnom mišljenju, a moralnost postaje vrsta „univerzalizovane razboritosti“ (EMC, „Wrongness and Harm“: 103; MT: 100). Uvoðenje univerzalnosti nalae delatniku da testira validnost vlastite preskripcije, tako što æe sebi postaviti kljuèno pitanje o tome da li moe iskreno da prihvati „univerzalnu primenu te preskripcije“ (MT: 89). A da bi taj test bio uspešan, delatnik mora biti sposoban i voljan da zamisli, ili da sebi predstavi, kako se nalazi u pozicijama onih osoba na koje bi njegova preskripcija imala uticaj, potom u kojoj meri bi im se to dopadalo ili nedopadalo i, na koncu, da li bi i oni prepoznali i prihvatili univerzalnu primenljivost predloene preskripcije.6 Ukoliko je ishod testa pozitivan, delatnik formira moralnu preskripciju koja po vaenju nadvladava njegove èisto razborite preskripcije, odnosno stièe univerzalnu preferenciju ili elju koja po snazi nadjaèava njegove èisto razborite preferencije ili elje. Naravno, s logièke taèke gledišta nije samoprotivreèno niti nedosledno izreæi univerzalno-razboritu preskripciju da bi svako od nas jedini znaèaj trebalo da pridaje svojim liènim preferencijama, samo zato što su liène (EPhM, „The Practical Relevance of Philosophy“: 115).7 Meðutim, moje preferencije u ivotno-realnim situaci6
7
Problemu imaginativnog stavljanja na mesto drugih, kojeg ovde samo spominjem, posveæeno je dvanaesto poglavlje ove knjige. Slièna tvrdnja iznosi se i u jednoj reakciji na kritiku teze univerzalizabilnosti s obzirom na èinjenicu da etièki egoizam moe u potpunosti zadovoljiti uslov univerzalnosti: „Ako kaemo: ‘Svako treba da vodi raèuna samo o sebi’, to je, logièki
63
jama mogu da se kose sa tuðim preferencijama, i da na taj naèin postanu podlone izvesnim èinjeniènim ogranièenjima (i to upravo èinjenicama o postojanju tuðih preferencija). Ovaj empirijsko-konfliktni faktor dodatno utièe na karakter eventualno nastupajuæe metamorfoze iz univerzalno-razborite ka univerzalno-moralnoj preskripciji.8 Buduæi da se sagledava kao rezultat ekstenzije prethodne preskripcije (koja je, iako formalna, u svom korenu utilitarna), i sama univerzalno-moralna preskripcija poprima utilitaristièki oblik, te od nas zahteva da tuðim preferencijama pridajemo isti znaèaj kao svojim sopstvenim, odnosno da budemo nepristrasni izmeðu liènih i preferencija drugih ljudi, ili da uvek teimo maksimizaciji zadovoljenja preferencija svih moralnih delatnika. U momentima kada eli da naglasi podjednako kantovsku dimenziju svoje teorije, Her nam sugeriše da termin „preferencije“ zamenimo terminom „svrhe“ ili „htenja“. To je neke njegove kritièare, takoðe utilitariste, navelo da ovu koncepciju nazovu „Kant-Herovom koncepcijom“, a koja bi formalno mogla da glasi: „Nikada ne èini ono što racionalne osobe ne bi elele da bilo ko èini“ (Brandt, 1979: 197). Prethodno reèeno jeste samo jedan od moguæih (i krajnje oskudnih) naèina objašnjenja metoda pomoæu kojeg Her dospeva do svojih utilitaristièkih zakljuèaka. On, meðutim, nudi i alternativne razrade ovog puta, bez kojih nije moguæe u potpunosti razumeti celinu njegovog moralnog uèenja. Pa ipak, moda je najuputnije da analize zapoènu od razlike izmeðu razboritog i moralnog mišljenja, buduæi da ona, kako sâm Her izjavljuje, predstavlja osnovu njegovog normativnog sistema.9
8
9
64
(formalno) govoreæi, univerzal. Pitanje je da li bismo prihvatili ovu univerzalnu preskripciju, ukoliko razmotrimo kako bi to uticalo na nas same kad bismo se našli u poziciji nekoga ko je odviše slab da o sebi vodi raèuna“ (HC, „Comments on Nagel“: 249). „U moralnom rasuðivanju tragamo za moralnim sudovima i moralnim principima koje, kada razmotrimo njihove logièke posledice i èinjenice datog sluèaja, moemo i dalje prihvatati“ (FR: 88). „Osnovna razlika izmeðu etike i razboritosti sastoji se u tome što moralni sudovi moraju da budu nepristrasni... dok razboriti sudovi to nisu“ (HC, „Comments on Richards“: 257); „Postoje razboriti razlozi da se misli moralno; ali razborito i moralno mišljenje jesu razlièita mišljenja“ (HC, „Comments on Hudson“: 214).
8. Ekskurs I: O nekim sastojcima moralnog rasuðivanja U Herovoj poslednjoj istraivaèkoj fazi termin „preferencije“, po svemu sudeæi, igra istu onu obuhvatnu i saimajuæu ulogu koju su termini „sklonosti“ ili „interesi“ imali da igraju u njegovoj srednoj fazi. Ovo je, doduše, samo delimièno taèno, jer preferencije sada treba da, izmeðu ostalog, pokrivaju i celokupnu oblast ljudskih ideala, dok su ranije ideali i interesi predstavljali dve meðusobne nezavisne polazišne osnove u razvijanju moralne argumentacije i bili odreðivani kao elementi koji, u suštini, pripadaju dvema razlièitim vrstama moralnosti. U knjizi FR Her odreðuje sklonosti i interese kao dispozicije za delanje koje predstavljaju nune sastojke procesa moralnog rasuðivanja utilitaristièke vrste. Ukoliko po prirodi nismo apatiène osobe (koje, po definiciji, ne dotièu bilo koji, a kamoli moralni argumenti), stalo nam je do onoga što nam se dogaða. Ma koliko da su ljudske tenje podlone promenama, i ma koliko širok bio spektar razlièitih sklonosti, veæina ljudi deli izvestan minimalni skup trajnih i zajednièkih sklonosti (npr. izbegavanje negativnih stanja – gladi, eði, bolesti, telesnih i duševnih povreda itd.; uopšteno, izbegavanje patnje svih oblika i vrsta). Upravo taj minimalni skup jeste neophodni konstituent institucije društvene moralnosti. Ili kako bi Her rekao, nepristrasnost, kao logièki zahtev, sama po sebi nije dovoljna: ako ispoštujem tezu univerzalizabilnosti ali postanem ili ostanem potpuno apatièan, neæe biti nièeg što æe me primorati da izaberem, prihvatim ili odbacim jedan moralni princip pre nego neki drugi (FR: 94). A logièka posledica univerzalizabilnosti, kada je udruena s preskriptivnošæu, jeste takva da smo primorani da naši vlastiti izbori (kao odrazi vlastitih sklonosti i interesa) budu ogranièeni sklonostima i interesima drugih ljudi (FR: 195). Tako Her, nastojeæi da napravi prelaz sa svog metaetièkog uèenja ka zasnivanju normativne etike, tvrdi da dodirna taèka izmeðu teze univerzalizabilnosti i pozivanja na ljudske sklonosti ili interese predstavlja logièku osnovu moralnosti „zlatnog pravila“, pa i utilitaristièkog morala (FR: 108, 123). Bez takvih pozivanja, bez univerzalizacije interesa, univerzalizabilnost ostaje puka forma koja „sama po sebi ne moe da stvori argumente zlatnog pravila“ (FR: 139). 65
Ovde je potrebno napomenuti da apatija nije isto što i eventualno odbijanje da se uzmu u obzir vlastite sklonosti. Moguæe je zamisliti osobu (Her je naziva „fanatikom“) koja je daleko od toga da bude apatièna, ali je istovremeno spremna da sasvim svesno zanemari sopstvene sklonosti i interese pozivajuæi se na svoje „ideale“ kao svete dunosti. U Herovim ilustracijama ove vrste najèešæe figuriraju nacisti i njihove rtve, pri èemu nacista, recimo Himler, moe biti zgroen posledicama raznoraznih iivljavanja koja su po njegovoj naredbi izvršena nad logorašima, ali ipak preæi preko vlastitog oseæaja odvratnosti i odbojnosti, ne bi li zadata dunost – istrebljenje Jevreja, ma kako neprijatna, bila do kraja ispunjena (AMP, „Peace“: 78). Iako bi veæina ljudi, ukljuèujuæi i mnoge utilitaristièke filozofe morala, takvom naèinu rasuðivanja i postupcima koji odatle proizlaze odrekla svako pravo da se nazovu „moralnim“,10 Her æe dozvoliti moguænost da fanatik prenebregne liène sklonosti, a da i dalje opravdano insistira na tome da je njegovo rasuðivanje moralno, ma koliko ono izgledalo izopaèeno sa zdravorazumske taèke gledišta. Prvi razlog za takav Herov stav lei u èinjenici da fanatik ne odstupa od ideala koje shvata kao svoje dunosti; a nikome ne bi palo na pamet da pojam „dunost“ isprazni od njegovog pregnantnog moralnog kapaciteta (up. Hudson, 1970: 314).11 Drugi razlog treba pronaæi u Herovoj široj definiciji fenomena morala, koji se ne poima samo kao veština usklaðivanja divergentnih interesa (što je inherentni zadatak „utilitaristièkog“ naèina rasuðivanja), veæ i kao naèin da se objasne i opravdaju ljudske tenje ka izvrsnosti ili savršenstvu (što je odlika „idealistièkog“ naèina rasuðivanja). Po njegovom mišljenju, izbacivanje takvih tenji iz prostora moralnosti prouzrokovalo bi sakaæenje same filozofije morala, „spreèavajuæi je da uopšte progovori o idealima“ (FR: 147). Treæi razlog poèiva na distinkciji „univerzalizacija interesa“ versus „univerzalizacija ideala“. Ovoj distinkciji i moguæim implikacijama Herovog šireg shvatanja morala sada æu posvetiti malo više panje. Posledica primene formalnih teza univerzalizabilnosti i preskriptivnosti na problem interesa moralnih delatnika jeste takva da 10
11
66
Meðu utilitaristima je u tome, svakako, najodluèniji Haršanji (Harsanyi, 1988: 96-97). Na razmatranje problema fanatika vratiæu se još jednom u treæem delu ove knjige.
me primorava da tuðe i sopstvene interese tretiram jednako, tj. da izaberem onu (univerzalnu) preskripciju koja pridaje jednaku teinu interesima svih onih na koje bi moji postupci uticali. Drugim reèima, uzimanje u obzir tuðih interesa obavezuje me na to da preko formalno-etièkih zahteva revidiram svoje singularne preskripcije i da time ogranièim domašaj svojih partikularnih interesa. Argumentacija koja poèiva na ovakvoj („utilitaristièkoj“) osnovi mogla bi se nazvati moralnom argumentacijom u društvenom smislu. Posmatrano iz te perspektive, prenebregavanje tuðih, a u korist sopstvenih interesa obièno biva opisivano kao egoistièko, amoralno ili osuðivano kao nemoralno. Ukoliko, pak, doðe do sukoba izmeðu raznih partikularnih interesa, moral se uvek iznova postavlja kao arbitrarna, izmiriteljska instanca (up. FR: 157). Suprotno prethodnom, posledica primene navedenih formalnih teza na problem ideala moralnih delatnika ne bi rezultirala u stvaranju argumenata „zlatnog pravila“, pošto interesi drugih ljudi obièno nemaju nikakvog uticaja na ideale onih koji do njih dre. Argumentaciju usmerenu u odbranu ideala Her naziva „idealistièkom“ (FR: 149), koja bi se u skladu sa nekim njegovim naznakama mogla još nazvati i moralnom argumentacijom u individualnom smislu.12 No pogledajmo najpre Herovu definiciju moralnog ideala: „Imati moralni ideal znaèi misliti o nekom tipu èoveka kao o najistaknutijem tipu èoveka, ili, moda, o nekom tipu društva kao o onom najistaknutijem“ (FR: 159).13 To znaèi da bi saopštavanje odreðene idealistièke preskripcije izraavalo neèije perfekcionistièke tenje, koje se 12
13
„Nije èitava moralnost društvena moralnost... Postoje moralni ideali, od kojih su neki vrlo fini, a koji nemaju nikakav uticaj na naše blinje“ (AMP, „Adolescents into Adults“: 64). Slièno shvatanje deli i Haršanji, koji smatra da utilitaristièka teorija moe obuhvatati sve interpersonalne aspekte moralnosti, ali ne i celokupnu moralnost: „Postoje neke veoma vane moralne obaveze koje [utilitarizam] ne uspeva da pokrije, zbog toga što su ove pitanja individualne moralnosti i individualne racionalnosti“. Pod takvim obavezama on podrazumeva, pre svega, intelektualno poštenje, „tj. dunost da se traga za istinom i da se istina prihvati... bez obzira na bilo koju moguæu pozitivnu ili negativnu društvenu korist što je ta istina moe imati“ (Harsanyi, 1982: 62). Interesantno je da Her nigde ne pravi eksplicitnu razliku izmeðu liènih i društvenih ideala (pravde, jednakosti). Pa ipak, nema sumnje da ideale jednakosti i pravde on tretira kao probleme koji iskljuèivo pripadaju polju društvene moralnosti.
67
razvijaju na pozadini nekog prethodno prihvaæenog skupa vrednosti. Onaj ko iskreno i predano stremi stanju stvari koje poima kao savršeno ili izvrsno, neretko je spreman da svesno preðe preko vlastitih interesa i potreba, pa èak i vitalnih, ne bi li ostvario projektovani cilj.14 Ali postoje i oni poput fanatika, koji su radi ostvarenja svojih idealistièkih zamisli spremni da dodatno prelaze i preko tuðih interesa. Da li su idealistièke preskripcije onda podlone univerzalizaciji? Herov odgovor je potvrdan, s tom razlikom što „ideali imaju vlastitu vrstu univerzalizabilnosti“ (FR: 158). Naime, prema njegovom mišljenju, moralni ideali nastaju kao zbrkana i teško odvojiva mešavina etièko-estetièkog naèina razmišljanja: „Moralni ideali su, na neki naèin, vrlo slièni estetièkim idealima; oni su im logièki slièniji no što je ijedna od te dve vrste slièna moralnim sudovima koje sam nazvao utilitaristièkim... Ova pitanja su veoma su nalik estetièkim. To je kao kada bi neki èovek vlastiti ivot i vlastitu liènost razmatrao kao umetnièko delo i pitao se kako da ih oblikuje na najbolji naèin“ (FR: 150). Iz toga bi se dalo zakljuèiti da je univerzalizabilnost moralnih ideala analogna onoj estetièkih ideala. Ranije smo videli da su pri susretu razlièitih univerzalnih sudova, estetièkih i moralnih (sada na bazi interesa), prethodni nadvladivi a potonji nadvladavajuæi. A iz toga bi sledilo da univerzalno-interesni sudovi nedvosmisleno nadvladavaju univerzalno-idealistièke sudove u nekom njihovom uzajamnom konfliktu. U kontekstu èisto formalne podele moralnosti na društvenu i individualnu, pri èemu bi racionalni moralni delatnici u sluèaju izostanka meðusobnog saglasja izmeðu te dve vrste društvenoj moralnosti nesumnjivo dali prednost, ne postoji ništa što bi podrivalo Herove teze. Ideali krue u sferi privatnosti, a njihova univerzalizabilnost nije društveno obavezujuæa. Nema nikakvih logièkih prepreka da idealistièke maksime budu univerzalizovane, ali one æe koristiti samo onima koji gaje kult individualnosti i odnos prema sebi postavljaju u terminima dunosti izgraðivanja i usavršavanja sopstva. Problem, meðutim, nastaje kada se ispostavi da ideali mogu izlaziti iz ionako labavo utvrðenih granica individualne moralnosti 14
68
O tome da se u veæini takvih sluèajeva opiranje vlastitim interesima ili sklonostima moe racionalno opravdati, videti Parfit, 1984: 6-7.
na takav naèin da remetilaèki zadiru u same temelje društvene moralnosti. To znaèi da moralni ideali nisu bez ostatka svodivi na puke estetièke ideale. Dok se za potonje, uopšte uzev, moe reæi da ne utièu na interese drugih ljudi u vidu bilo kakvih smetnji njihovom zadovoljenju, za pojedine moralne ideale moe se tvrditi upravo suprotno. Pogotovo se kategoriji fanatiènih, iracionalnih ideala ne moe poricati manjak dejstva na ljudske interese (up. FR: 166-167). Kada zastupnik takvih ideala donese odluku koja æe se ticati i drugih ljudi, sukob je neminovan. A tada, po reèima Alana Getnera, „ni sukob ideala, ni sukob ideala s interesima ne mogu se racionalno razrešiti ako je idealista spreman da prihvati posledice svog uverenja“ (Getner, 1989: 320). Herov nacistièki fanatik gaji antisemitske preskripcije zbog toga što veruje da se semitski narodi odlikuju izvesnim osobinama koje se ne uklapaju u univerzalno-nacistièki ideal savršenog društva, u kojem ima mesta samo za „izvrsne“ nad-ljude arijevskog porekla. Takva vrsta fanatika je, prema Herovom shvatanju, spremna da razmatranje hipotetièkih sluèajeva prihvati kao nuan deo moralnog mišljenja a da opet tei univerzalizaciji vlastite preskripcije, koja nalae narušavanje najvitalnijeg interesa (prava na ivot) svih onih koji se ne uklapaju u zamišljeni idealni okvir „èistog društva“, èak i u hipotetièkoj situaciji u kojem bi se on (fanatik) nalazio na njihovim mestima i delio njihov interes. Za razliku od racionalnog moralnog delatnika, fanatik æe po svaku cenu favorizovati liène ideale, èak i ako su ovi ocenjeni kao društveno nepoeljni i, stoga, kao oni koji imaju negativne posledice po društvene interese u celini. Kada univerzalizuje vlastite ideale, fanatik, dakle, ne dospeva do utilitaristièkih zakljuèaka, jer ga takva univerzalizacija pre vodi ka tome da ignoriše ili potceni interese drugih nego da maksimizuje njihovo zadovoljenje. Racionalni moralni delatnik ne moe da prihvati fanatiène moralne preskripcije, pri èemu ovo „ne moe“, kako Her tvrdi, nije logièko „ne moe“ (jer ne bi bilo samoprotivreèno prihvatiti ih) (FR: 193). On odbacuje takvu moguænost na osnovu pune svesti (koja, po pravilu, fanatiku nedostaje) o empirijskim posledicama prihvatanja suludih moralnih sudova. I pored toga, Her uzima fanatika kao moralnog delatnika (premda zabludelog i iracionalnog), i to 69
na osnovu teorijskog stava da je „suludi moralni sud i dalje moralni sud“ (OP, „Philippa Foot on Subjectivism“: 90). Takvo shvatanje je oèigledno ishod Herovog metaetièkog uèenja. Dakle, formalni utilitarizam (ali ne i iz njega izvedena supstancijalna teorija, koja vodi raèuna o èinjeniènim posledicama usvajanja i primene moralnih preskripcija) bi dozvolio i opravdao prevagu fanatiènih ideala nad interesima, samo ukoliko bi posednici prethodnih bili dovoljno brojni da pretegnu vagu na svoju stranu. Iako svestan istorijskih èinjenica, Her smatra da postoji samo logièka, dakle ne i empirijska ili praktièka moguænost da fanatici preplave svet (up. AMP, „Peace“: 80-84; FR: 185; MT: 172, 226).15 On upotrebljava, kao što æemo kasnije videti, neke druge metodološke poteze kako bi se rešio opasnosti od fanatiènih skrupula, pošto u logici moralnog jezika ne pronalazi dovoljno snano odbrambeno oruje. U svojoj poslednjoj istraivaèkoj fazi Her preinaèuje osnove na kojima se odvijaju razlièiti tipovi moralnog rasuðivanja, tako da se nekadašnje jukstapoziciono ustrojstvo tih osnova sada pretvara u graduelni ili stratifikovani poredak. U svemu tome preferencije igraju posredujuæu, no presudnu ulogu. Dodatni razlog Herovog svoðenja ideala na preferencije verovatno lei u njegovom novoformiranom stavu da privrenost idealima moe biti u neèijem interesu.
9. Ekskurs II: O razlièitim vrstama normativiteta Ovo se poglavlje umnogome nadovezuje na prethodno, pošto æu u njemu pokušati da sagledam neke od moguæih teorijskih implikacija Herovog šireg shvatanja morala. U tom kontekstu, neæu se ustruèavati da predloim izvesne terminološke distinkcije. Pri tom æu izvršiti, kako se to obièno kae, nasilje nad jezikom, jer æu uvesti jedan novi, potpuno artificijelni termin. Iako je tolerantna prema stvaranju 15
70
Ovde je zgodno skrenuti panju na Herovo konkretnije razgranièenje formalne od supstancijalne komponente utilitarizma: dok prethodna „treba da vai za sve logièki moguæe svetove“, potonja je „zasnovana na èinjenicama kakve one jesu“ (EET, „Utilitarianism and Vicarious Affects“: 235), tj. ona moralno mišljenje „dovodi u dodir sa svetom realnosti“ (MT: 5).
novih pojmova i legitimiše vlastiti idiom ne obaziruæi se uvek na èistunstvo maternjeg jezika na kojem se razvija, filozofija ne trpi proizvoljnosti. Pokušaæu, dakle, da izbegnem proizvoljnost vezujuæi termin (neologizam) koji predlaem i njegovu operativnost za jedno veæ postojeæe teorijsko i praktièno polje. Istovremeno æu pokušati da taj pojam razgranièim od njemu bliskih, fonetski sliènih, ali performativno razlièitih pojmova, koje æu rezervisati za drukèije sfere teorije i prakse. Jednom reèju, biæu slobodan da napravim mali eksperiment komparativne prirode. Intencija predstojeæeg teorijskog eksperimenta jeste markiranje jednog od moguæih pristupa problemu postojanja razlièitih vrsta normativiteta, a ne detaljna rasprava o njemu ili, pak, nekakvo njegovo konaèno rešenje. Her nikada nije imao nedoumice oko pravljenja razlike izmeðu pravnih i moralnih normi. Njegov opis formalnih svojstva moralnih pojmova predstavlja, po mom mišljenju, korisnu polazišnu taèku u nastojanju da se razjasni priroda te razlike. Dakle, tragajuæi za prihvatljivim opisom razlièitih vrsta normativiteta, poæi æu od Herove stroge definicije moralnih sudova kao „normativa“, a koji se razumevaju kao univerzalne preskripcije sa nadvladavajuæom snagom (ovde sve vreme treba da imamo na umu veæ opisanu distinkciju izmeðu normativa i obiènih imperativa u pogledu njihove semantièke strukture). S tim u vezi, predlaem da termin „normativi“ koristimo kao zbirni pojam za univerzalne moralne principe koje prihvataju, i kojih se iskreno pridravaju, individue kao slobodna i racionalna biæa (bilo da je reè o principima koji se uklapaju u okvir kategorièkog imperativa, formalno-utilitaristièkog naèela ili zlatnog pravila). S druge strane, predlaem da termin „norme“ koristimo kao zbirni pojam za dravne propise i naloge u širem smislu. Za razliku od dravnih normi, normativi, veæ po samoj definiciji, ne priznaju institucionalne granice bilo koje vrste. To znaèi da oni poseduju sposobnost da zaobiðu ili nadvladaju, izmeðu ostalog, i sisteme obièajnosti, koji se obièno vezuju za partikularne kulture i tradicije. Naime, normativi se razlikuju od pravnih normi (kao dravnih propisa u najuem smislu), jer je pojam „treba“ u moralnom jeziku, za razliku od njegove funkcije u pravnom diskursu, univerzalizabilan. Ili kako Her uviða, zakonski iskaz uvek ukazuje na implicitan odnos sa partikularnim pravnim 71
sistemom, jer sadri singularan termin (to da je zakon neke odreðene drave) koji spreèava da ceo iskaz bude univerzalan (FR: 36). Normativi, u suštini, nikada nisu etatistièki. Drava propisuje norme, ali ne i normative. Drava ih, doduše, moe apsorbovati i integrisati u svoj pravni sistem, pri èemu oni automatski prestaju da bivaju to što su bili, gubeæi svojstva univerzalizabilnosti i nadvladavanja, te preinaèujuæi svojstvo preskriptivnosti na taj naèin što se univerzalna moralna preskripcija pretvara u partikularnu pravnu preskripciju. Dakle, normativi su uvek nešto manje ili nešto više od ovako definisanog termina „norme“. S jedne strane, kršenje normativa je podlono osudama i prekorima, ali ne izaziva krivièna gonjenja. S druge strane, oni èesto mogu da poslue kao korektivi vaeæih zakona. Ronald Dvorkin nas podseæa da æe se sudija u teškim pravnim sluèajevima pozivati na normative i iskoristiti njihov kritièki potencijal tamo gde vaeæe pravne norme ne pruaju adekvatno rešenje.16 To moe imati i izvesne normativne posledice, npr. izmenu nekog postojeæeg zakona. Ukratko, mogli bismo da kaemo da normativi vode pojedince kroz društveni ivot, dok norme regulišu društveni ivot pojedinaca. Dok iza normi lei fizièka sila prinude, u èemu se ogleda nadmoæ drave spram pojedinaca, normative ne posmatramo uvek i nuno iz perspektive prinude – naravno, ukoliko verujemo u drugaèiju vrstu kauzalnosti od one prirodne – naime, u onu vrstu koju je Kant nazvao inteligibilnom uzroènošæu i koja je pretpostavka slobodnog odluèivanja. Pa ipak, represivnu dimenziju normativa moemo pronaæi u vaspitanju i obrazovanju kao sistemima za nametanje moralnih pravila i moralnih vrednosti. 17 Kada govorimo o normama koje propisuje drava, jasno je da moramo imati u vidu ne samo pravne norme veæ i politièke preskripcije, koje su uvek uèinci empirijskih, takoreæi, ovlašæenih politika. Meðutim, politièke preskripcije, za razliku od normativa i pravnih normi, ne sadre normativnu nunost. Politièka odluèivanja su 16 17
72
Posebno u knjizi Taking Rights Seriously (Dworkin, 1977). O tome da pedagoške represije, ukljuèujuæi i one moralne, za svoj cilj nemaju indoktrinaciju, „veæ stanje u kome nema više potrebe za pedagoškom vrstom manipulacije“, videti Babiæ, 1998: 217 i dalje. Slièno mišljenje deli i Her (detalje njegove filozofije moralnog obrazovanja razmatram u završnom poglavlju ove knjige).
kontingentno obavezujuæa. Tek sadejstvo pravnih normi i politièkih preskripcija, neminovna juridièko-politièka prepletenost, odnosno mešavina legalnosti i moæi, konstituiše sferu stvarnosti kakvu reprezentuje dravni poredak. Unutar tog prostora (po pretpostavci, demokratskog), normativi uvek predstavljaju preteæi i prekorevajuæi glas javnosti (onih koji trpe moæ) ili glas savesti (onih koji vrše moæ). Naravno, normativi i dravne norme ne iscrpljuju sve oblike normativiteta. Ovde moemo da zanemarimo sve tehnièke i zanatske vrste normi, i da se usredsredimo na one koje, iako drukèije od normativa i pukih imperativa, pripadaju podruèju morala; taènije, onom podruèju morala koje je Her definisao kao ne-društveno. Nadahnut jednim èlankom Pitera Strosna, on je predloio podelu sfere morala na dva dela: na društvenu, koja tei stvaranju uniformnosti delanja ili praksi ponašanja što utièu na pripadnike datog društva u celini, i na, takoreæi, „individualnu“, koja bi se ticala perfekcionistièkih tenji osoba ka autentiènim naèinima ivota i autonomnom formiranju liènosti, odnosno razlièitih liènih ideala koje individue mogu imati (FR: 151-152).18 Ova podela se moe shvatiti kao daleki odjek Milovog razluèivanja dve vrste ponašanja u svetlu njihove primerenosti dvema razlièitim interesnim sferama: javnoj i privatnoj. 19 Bilo kako bilo, Her smatra da moralni sudovi koji izraavaju liène ideale (koji, ne toliko retko, mogu biti izraz prezira prema svakoj vrsti uniformnog socijalnog ponašanja i stereotipnog naèina ivljenja) takoðe podleu univerzalizaciji, te da je u formulisanju liènih 18
19
Kod Strosna, doduše, stvari stoje nešto drukèije, a i sâm Her saopštava da se slae tek sa „duhom tog teksta“ (FR: 152). Naime, Strosn oznaèava sferu moralnosti kao sferu pokoravanja izvesnom skupu pravila (èije postojanje predstavlja uslov postojanja društva uopšte), i to naziva „minimalnom interpretacijom moralnosti“ (Strawson, 1961: 5). Takvoj slici društvene moralnosti on suprotstavlja idealne slike naèina ivota, koje su rezultat projekcija liènih, èesto idiosinkratièkih, ideala individua (up. Strawson: 14-16). Tu se nijednog trenutka ne definiše nešto poput „individualne“ moralnosti, veæ se pre traga za uslovima pomoæu kojih bi individualistièki zahtevi za idealnim oblicima ivota mogli da se usklade sa zahtevima društvene moralnosti (up. Strawson: 17). „Jedino ponašanje pojedinca zbog koga je on odgovoran društvu jeste ono koje se tièe drugih. U ponašanju koje se tièe samo njega samog, njegova nezavisnost je, naravno, apsolutna. Nad samim sobom, nad svojim telom i duhom, pojedinac je suveren (Mil, 1998: 42-43).
73
ideala upotreba etièkog operatora „treba“ potpuno prikladna: „Za neku asketsku osobu, koja iskljuèivo misli u terminima svog ideala ljudske izvrsnosti, sasvim je moguæe da kae da svako (ili barem svi muškarci izmeðu èetrnaest i èetrdeset godina) treba da, baš kao i on, trèi svaki dan pre doruèka. ‘Treba’ se, dakle, moe koristiti i kad je reè o idealima, i pored toga što se time razotkriva i odreðen stav spram njih“ (FR: 152). Her, meðutim, dodaje da reè „treba“ upotrebljena u verbalizaciji ideala moe biti samo hipotetièko „treba“, jer asketa (ili bilo ko drugi ko razmišlja na „idealistièki“ naèin) pod tim „moe podrazumevati jedino to da ako eli da ivi po svom idealu, on treba da... To ga ne bi obavezivalo na bilo kakav moralni sud o onima koji nemaju takav ideal“ (FR: 154 – podvukao A. D.) 20 Pre nego što pridam (ne)odgovarajuæi naziv vrsti normativiteta u kojoj figurira hipotetièko „treba“, elim da kaem nešto više o onoj drugoj vrsti moralnosti, o kojoj Her, iako ju je stipulirao, zapravo nije mnogo govorio. U tome ga je verovatno omeo problem fanatika, kojem je poklonio odviše ozbiljne panje da bi se podrobnije pozabavio, kako to Getner primeæuje, „blaim idealima“ (1989: 322). Po mom mišljenju, ta druga vrsta moralnosti svoju širu teorijsku razradu doivela je tek u filozofiji Mišela Fukoa, u njegovoj tzv. treæoj, etièkoj fazi istraivanja.21 Vlastiti obrt ka etici Fuko je obrazlagao kao beg od analiza odnosa moæi u koje je poèeo da se zatvara u svojim prethodnim istraivaèkim fazama, odviše se usredsreðujuæi na razgradnju sfera i tehnika institucionalnih praksi dominacija nad subjektima. Ali o kakvoj se etici ovde, zapravo, radi? Zasigurno ne o onoj koja tei stvaranju uniformnosti delanja, s obzirom na Fukoov 20
21
74
On pri tom istièe da je za formulacije moralnih sudova koji izraavaju liène ideale ipak prikladnija upotreba etièkog operatora „dobro“, „jer nije nedosledno priznati da mogu postojati razlièiti naèini ivota, pri èemu su svi podjednako dobri“ (FR: 153 – podvukao A. D.) Her, u suštini, tei tome da reè „treba“ rezerviše za kategorièke ili „prave“ univerzale, koji se iskljuèivo izraavaju u terminima relevantnih ili potpunih sliènosti. Ova tvrdnja je opravdana samo u onoj meri u kojoj se Fukoova etièka koncepcija shvata kao osoben i originalan podsticaj u pomalo pomodnoj obnovi interesovanja za, pre svega, stoièku i epikurejsku filozofiju, buduæi da su obe škole mišljenja, uzete zajedno, utemeljile vrstu moralnosti koja bi se mogla okvalifikovati kao „individualna“.
negativan stav prema svim praksama normiranja i kodifikovanja, i s obzirom na njegov skepticizam prema svim naèelima koja su podlona univerzalizaciji. Prema tumaèenju Pola Vejna, reè je o moralnosti bez zahteva za univerzalnošæu (Veyne, 1997: 226). Da li je takva vrsta moralnosti uopšte moguæa? Odgovor bi, na tragu Hera, mogao biti samo uslovno potvrdan, ukoliko bi se uvailo njegovo shvatanje funkcije hipotetièkog „treba“, rezervisanog za sferu individualnog morala, a koji ima daleko ogranièeniji domet od kategorièke upotrebe tog pojma. Po Fukou, osnovno etièko pitanje glasi: kako treba da ivim? To je pitanje koje pojedinac postavlja samome sebi onda kada tei da uspostavi nekakav samoodnos, i to izvan institucionalizovanih preskriptivnih ustrojstava kao što su npr. porodica ili drava, kada nastoji da zagospodari i upravlja sobom, s ciljem da osigura svoju nezavisnost prema dravnim prinudama i zabranama, prema spoljašnjim dogaðajima i prema moæi drugih (up. Fuko, 1996: 91-99). Za razliku od univerzalistièke etike, to je etika „ispod“ zakona (Fuko, 1996: 96). Fuko je naziva etikom upravljanja samim sobom, odnosno etikom staranja ili brige o sebi. Na jednom mestu Fuko æe reæi: „Mora se ostaviti politika da bi se bolje staralo o sebi“ (Foucault, 1988: 31). Na drugom mestu, pak, reæi æe otprilike sledeæe: „Nije dovoljno poštovati zakone, treba raditi na sebi“. Dakle, ni ovako definisana etika nije lišena dimenzije trebanja. Meðutim, tu se ipak radi o drugaèijoj vrsti normativiteta, jer je naglasak na uspostavljanju neke vrste morala koja je daleko od toga da prua univerzalni model ponašanja, koja je stvar liènog izbora, u kojoj je osnovni kriterijum – kriterijum savršenstva, a osnovne intencije samousavršavanje, samorealizacija i pripisivanje veæe vrednosti privatnom ivotu. Takvu vrstu moralnosti, kao i naèine njenog sprovoðenja, Fuko objašnjava u terminima tehnologije, tehnike, samoizgraðivanja, kulture ili samokulture sopstva. Pojam „sopstva“ kod njega oznaèava relaciju, odnos prema sebi, a ne formu identiteta (up. Deleuze, 1995: 92). Tehnologije sopstva oznaèavaju aktivnosti individua u nameri da se dostigne izvesno stanje sreæe i zadovoljstva, tj. odreðeni stepen savršenstva i mudrosti (ma koliko ova reè zvuèala starinski). A odnos prema sebi odreðuje se kao praksa koja nam dozvoljava da se opiremo determi75
nisanim formama, da izbegnemo moæ što stoji iza društvene tendencije nametanja pravila (up. Deleuze: 98). Uprkos Fukoovom energiènom protivljenju (up. Fuko, 2003: 26-27), moglo bi se reæi da je to eskapistièka etika, individualistièko povlaèenje u sebe koje, s jedne strane, treba da nas zaštiti od spoljašnjih opresija, a s druge, da nas saèuva od banalnosti svakodnevnog ivota koje kao individue, svojim naèinima egzistiranja, moemo sami da proizvodimo. Tako omeðena sfera privatnog otvara prostor za konstruisanje mnoštva singularnih koncepcija moralnosti. „Bavljenje samim sobom“, tvrdi Fuko, „nije nekakva sinekura“ (Fuko, 1988: 60). Ono, ipak, podrazumeva kodifikovana, zahtevna i revnosna zalaganja, npr. u higijeni, dijetetici, gimnastici, uèenju, asketizmu – uopšte uzev, u individualnom ponašanju koje, stroije posmatrano, moe imati moralne posledice – pri èemu su te kodifikacije po svom smislu samokodifikacije: postupci, radnje, propisi, pravila, kodeksi, prakse, metode, procedure koje sami sebi nameæemo bez obzira na èinjenicu da ih moemo usvojiti od drugih ljudi, i koje su sve skupa, u suštini, neobavezne i neobavezujuæe za druge ljude.22 Upravo za sve te, uopšteno govoreæi, neobavezne i društveno neobavezujuæe, no ipak moralne propise i pravila, predlaem jedan zbirni pojam koji sam najavio na poèetku ovog poglavlja: pojam „normule“. On mi se uèinio zgodnim, pre svega zbog svoje fonetske sliènosti sa terminima „normativi“ i „norme“. Predlaem ga kao naziv za moralne principe koji su iskljuèivo izraz liènih ideala individua. Normule su, dakle, preskripcije sa moralnom sadrinom, maksime koje individue same sebi propisuju onda kada tee da oblikuju i izgrade sebe kao moralne subjekte a da ne polau raèune univerzalno-obavezujuæim strukturama ili sistemima obièajnosti. Naèelo „treba se starati o sebi“ moe da poslui kao primer jedne normule. Po èemu se ova maksima, sada nazvana normulom, razlikuje od normativa? Pre svega, u njoj pojam „treba“ ukazuje na normativno-moralni princip, no njegova svrha, prema Fukoovom implicitnom razume22
76
Ovde je oèigledna paralela izmeðu nekih Herovih i Fukoovih shvatanja: obojica smatraju da individualna moralnost svoju osnovu ima u isprepletanim etièko-estetièkim modelima, stilovima ili veštinama ivljenja; potom, obojica opravdaju liène ideale (premda Her manje oèigledno), ne u odnosu na društvenu moralnost, veæ s obzirom na moguænost autonomnog, vaninstitucionalnog individualnog delovanja.
vanju, nije univerzalizabilna, buduæi da kriterijum sliènosti, koji dominira u upotrebi normativa, u njemu ne igra relevantnu ili presudnu ulogu. Her bi ovde napravio opasku da je svaki moralni princip u kojem se upotrebljava etièki operator „treba“ (ukoliko je njegova teorija o logici moralnog jezika ispravna) univerzalizabilan, ali da bi u sluèaju priznanja normula, kao razlièite skupine u porodici normativiteta, njihova univerzalizabilnost bila samo hipotetièka, pošto kriterijum sliènosti u njima doista nema nikakvu dominantnu funkciju. Iz prethodno reèenog sledi da navedeno naèelo svoje puno vaenje, operativnost i smisao zadobija tek na nivou moralnosti koja pripada nezavisnoj sferi privatnosti. Meðutim, ni ta nezavisna sfera privatnosti nije lišena dimenzije dunosti, jer ideja usavršavanja unutar etike staranja o sebi podrazumeva dosledno sleðenje i potèinjavanje normulama koje individue same sebi propisuju, odnosno izvršavanje postupaka ili niza postupaka koji su saobrazni nekoj normuli. Ovo nas na èudnovat naèin moe uputiti na jednu dimenziju Kantovog uèenja o dunosti, na koju æu ovde samo krajnje saeto podsetiti, i to slueæi se Fukoovim terminima. Naime, Kant bi rekao da su briga o sebi i briga o drugome paralelne i proimajuæe dunosti.23 Po njemu, dok imamo dunost prema drugima (društvena moralnost), istovremeno imamo i dunost da se staramo o sebi (individualna moralnost). Tako bi svako ko se rukovodi normulom (maksimom) „treba se starati o sebi“ zapravo pratio svoje vlastite predstave o sadraju ispravnog ili dobrog naèina ivota. Teza o represivnosti i rigidnosti Kantove etike, usmerene iskljuèivo na formiranje jednoobraznosti moralne prakse, gubi na snazi ukoliko se prisetimo njegovog stava da individua koja otkrije da poseduje neki talenat ima i dunost da ga na vlastiti autonoman naèin što celovitije razvije. Kao što je dobro poznato, karakter Fukoovih istraivanja nikada nije bio normativan. Ipak, moglo bi se tvrditi da je on u svojoj etièkoj fazi istraivanja, radeæi na tekstovima „preskriptivne“ prirode (Fuko, 1988: 15), eksplicitno afirmisao normulativnu vrstu moralnosti, dajuæi joj prednost nad normativnom, odnosno univerzalistièkom etikom. Fuko nije negirao moguænost interakcije, sadejstva, koegzistencije normativa i normula u moralnom delatniku, ali je 23
Nije li u èitavom njegovom uèenju o vrlini upravo o tome reè (Kant, 1993: 177-292)?
77
smatrao da uèinci moæi normativa potiskuju vanost normula. On nas takvim stavom, u suštini, poziva da se opredelimo izmeðu dve vrste moralnosti. Onako kako su normativi definisani kod Hera, mišljenja sam da razlika izmeðu njih i normula nije toliko oštra koliko je to Fuko naglašavao, tj. da nije toliko rigidna da bi mogla da parališe odluèivanja subjekata, i da neiziskuje nekakvo opredeljivanje za i protiv. Funkcionalnost tih razlièitih vrsta normativiteta naprosto se moe rezervisati za razlièite sfere delovanja u koje se pojedinac upliæe. Metodi koji se upotrebljavaju za razrešavanje sukoba izmeðu razlièitih dunosti na nivou normativa (o èemu raspravljam u treæem delu ove knjige), podjednako bi i sa sliènom efikasnošæu mogli da se upotrebe za razrešavanje eventualnih konflikata izmeðu normativa (kategorièkih univerzala zasnovanih na interesima) i normula (hipotetièkih univerzala zasnovanih na liènim idealima). Takoðe sam uveren da bi Her mogao da se sloi s mojim zakljuèkom, i da bi u svoju teoriju, bez veæih problema i modifikacija, mogao da integriše ovu drugu vrstu moralnosti koju je Fuko nesreæno razumevao kao alternativnu etiku.
10. Utilitarizam preferencija Herov postupak redukcije ideala na preferencije, a u svrhu izgradnje sveobuhvatne moralne teorije pod nazivom „utilitarizam preferencija“, doèekan je sa ne baš velikom blagonaklonošæu. Dok je univerzalni preskriptivizam bio naširoko prihvatan kao „stanovište koje je prirodno upisano“ (Persson, 1983: 48) u formalno-moralna naèela – bentamovski utilitaristièki princip, kantovski kategorièki imperativ, zlatno pravilo, pa i u hrišæansku zapovest nepristrasne benevolentnosti: „Ljubi blinjeg svoga kao samoga sebe“ – kritièari nisu nalazili razumevanja za Herovo poistoveæivanje njihovih funkcija i dometa, buduæi da svako od tih naèela ponaosob obièno slui kao osnova za razlièite normativno-etièke koncepcije.24 Opšte je mesto 24
78
Mora se, doduše, primetiti da kod Hera nije uvek reè o doslovnom poravnanju znaèenja tih naèela, veæ pre o pronalaenju nekih formalnih sliènosti i veza
da kategorièki imperativ predstavlja kamen temeljac deontoloških teorija, po kojima izvesni postupci (ili klase postupaka) mogu biti ispravni ili obavezujuæi èak i ako ponekad ne bi imali društveno korisne funkcije, dakle nezavisno od svoje svrhovitosti (up. Frankena, 1963: 14 ff.). Hrišæanska zapovest nepristrasne benevolentnosti je, izvorno, daleko od toga da bude utilitaristièko naèelo; štaviše, njena punija formulacija verovatno bi glasila: „Ljubi blinjeg svoga kao samoga sebe, èak i ako od toga nemaš nikakve koristi“.25 Stoga se èini da biti univerzalni preskriptivista ne znaèi, eo ipso, biti utilitarista. U svojoj srednjoj fazi Her je, doduše, bio spreman da prizna da utilitarizam „moe obuhvatati samo jedan, iako veoma vaan, deo moralnosti“ (FR: 119), a, dosledno tome, „idealistièku“ moralnost je u isti mah poimao i kao nezavisnu i kao saglasnu s univerzalnim preskriptivizmom. Drugim reèima, moralni delatnici su tada mogli da iskreno univerzalno propisuju ili u skladu sa svojim interesima ili u skladu sa svojim idealima, tj. vrednosnim uverenjima. Meðutim, potonja asimilacija ideala morala ga je voditi ka tome da potceni i obezvredi, ne samo znaèaj ideala i dubokih uverenja u ivotu moralnih delatnika, veæ i sva etièka polazišta koja obièno vae kao dijametralno suprotna utilitaristièkoj doktrini (up. Williams, 1985: 86).
25
izmeðu njih. Tako se, na primer, u ogledu „Abortion and the Golden Rule“ kae da iako zlatno pravilo nije zasnovano na utilitaristièkom principu, ono obezbeðuje osnovu za izvesnu vrstu utilitarizma (Hare, 1975: 221-222). Her je u nekoliko navrata pokušao da svoju teoriju poistoveti sa tzv. etikom ljubavi, odnosno fenomen ljubavi sa celokupnom moralnošæu: „Smatrati da ljubav i moralnost imaju razlièite jezike... jeste greška koju èesto prave oni za koje ljubav oznaèava seks, a moralnost knjigu pravila... Ali, uistinu, moralnost jeste ljubav“ (AMP, „Community and Communication“: 115). U ogledu „Language and Moral Education“ pomenutu zapovest Her interpretira kao paradigmatièan primer principa nepristrasne benevolentnosti: „Znanje o posledicama naših postupaka nije dovoljno... Iskusan muèitelj ima puno znanje o tome kako njegovi postupci utièu na oseæanja onih koje on muèi. Ovom znanju mora biti dodata ljubav prema našim blinjima... Voleti ljude znaèi tretirati njihove interese (ili svrhe, kako bi Kant rekao) kao svoje sopstvene“ (ERE: 170). Slièno se tvrdi i u ogledu „Philosophy and Practice: Some Issues about War and Peace“ (EPM: 64), gde umesto interesa ili svrha stoje preferencije. Konaèno, svoju moralnu teoriju Her katkad naziva i „hrišæanskom varijantom utilitarizma“ (EET, „Ethical Theory and Utilitarianism“: 29).
79
Na koji naèin Her asimiluje ili svodi ideale na preferencije, što istovremeno treba da mu prui obrazloenje za novu tvrdnju da iz univerzalnog preskriptivizma sada jedino i iskljuèivo sledi utilitarizam? Pre svega, mora se skrenuti panja na Herovu iznenaðujuæu definiciju ideala kao „vrste elje ili dopadanja“ (EET, „Ethical Theory and Utilitarianism“: 219), pri èemu „dopadanje“ treba shvatiti kao drugo ime za „preferenciju“. Poput Mekija, on sada smatra da ne postoje objektivno-validni moralni ideali ili objektivne vrednosti, koje bi bile odraz neèega što je drugaèije i sasvim nezavisno od elja.26 Stoga je, na prvi pogled, manje iznenaðujuæi njegov sledeæi potez pomeranja od interesa ka eljama, „od propisivanja maksimizovanja realizacije interesa ka propisivanju maksimizovanja zadovoljenja elja“ (McCloskey, 1979: 64). Obièno se prihvata kao istinito da delatnik usvaja moralnu taèku gledišta tek onda kada postane spreman da sopstvene preskripcije propisuje univerzalno. S time su, dakle, saglasne sve relevantne etièke koncepcije, a iz toga, po definiciji, ne slede nikakve instrukcije ili sugestije u pogledu obaveznog sadraja tih preskripcija. Ali sada se kao konaèna i nuna svrha univerzalnog moralnog propisivanja odreðuje ništa drugo do maksimizacija korisnosti, kao stanje koje nastaje zadovoljenjem elja ili preferencija svih moralnih delatnika. Teško je, meðutim, uvideti na koji to naèin utilitarizam preferencija postaje logièki obavezujuæi normativni sistem za svakog ko prihvata (a mora prihvatiti ukoliko namerava da rasuðuje moralno) univerzalni preskriptivizam. Od suštinske je vanosti isticati razliku, još više nego što sâm Her to èini, izmeðu njegove formalno-utilitaristièke pozicije (buduæi da ova u sebi, kao što æemo kasnije videti, sadri i ne-utilitaristièke elemente)27 i iz nje izvedene supstancijalne utilitaristièke pozicije. Ovoj 26
27
80
Na ova podudarna mesta u Herovoj i Mekijevoj teoriji podseæa nas Singer (1988: 150). Meðutim, Her upozorava da, uprkos tome, njegova doktrina ne sme biti shvaæena kao vrsta subjektivistièkog deskriptivizma: „Reæi da nešto ima vrednost znaèi izraziti neku evaluaciju... Kada izraavam tu evaluaciju ne iskazujem nešto o svom stanju svesti, te tako ne iznosim ni neku subjektivnu èinjenicu (ne iznosim nikakvu èinjenicu)“ (HC, „Comments on Singer“: 272). Herova tenja ka sinkretizmu i na formalno-normativnom nivou navela je pojedine filozofe da dovedu u pitanje klasifikovanje njegove teorije kao varijante utilitarizma (videti: Brandt, 1979: 231, kao i McCloskey: 68). Tome u prilog idu i
potonjoj æu sada posvetiti više panje. Naredna izlaganja æe, nadam se, opravdati moguænost i smisao ovog obrnutog redosleda. Pre svega, mora se navesti osnovni razlog zbog kojeg se Her opredeljuje za definiciju korisnosti u terminima zadovoljenja elja ili preferencija, pre nego za klasièno-utilitaristièku definiciju u terminima psihološkog stanja zadovoljstva ili sreæe. Naime, taj razlog poèiva na Herovom isticanju veze izmeðu preferencija i preskripcija, odnosno u veæ navedenom formalnom odreðenju preskripcija kao jezièkih izraza preferencija. U tom smislu on kae da „samima sebi moemo propisati drukèije stvari no što je sreæa, ali moemo li propisati drukèije stvari od onih koje (u celini uzev) preferiramo?“ (HC, „Comments on Brandt“: 220). U vreme kada je svoju teoriju kolebljivo razumevao kao „utilitarizam interesa“, argumenti protiv definicije korisnosti u terminima zadovoljstva ili sreæe nisu bili ništa manje uverljivi: „Ako uvek treba da radimo tako da individualni postupak maksimizuje zadovoljstvo i minimizuje bol, onda obeæanje dato èoveku koji je ubrzo nakon toga preminuo izgleda bez vanosti, jer mrtvi nemaju zadovoljstava ni boli... Sklon sam da verujem da bi uspešnost takve formulacije bila osigurana kada bi se dalo objašnjenje zadovoljstva u pogledu ljudskih elja, sklonosti itd. – dakle, u pogledu ljudskih interesa. Bilo bi bolje da zaobiðemo neuhvatljivi pojam zadovoljstva i direktno se okrenemo ovim interesima... Istina je da umrli nemaju ni elja ni sklonosti; pa ipak, skoro svi mi imamo mnoge i èesto veoma jake elje koje se tièu situacija posle naše smrti“ (FR: 28 133-134). „Pojam sreæe ni izdaleka nije empirijski. To objašnjava zbog èega su utilitaristi imali toliko malo uspeha u pokušaju da svoju empiristièku etièku teoriju zasnuju na pojmu sreæe... Sklon sam da verujem da bi došlo do manje neprilika ako bi se, umesto toga, preformulisanje zasnovalo na pokušaju da se opiše, ne ono što bi maksimizovalo kolektivnu sreæu svih lica, veæ ono što treba èiniti kako se ne bi ogrešilo o pojedinaène interese razlièitih lica. Da li
28
èeste Herove opaske o neadekvatnosti veæine verzija utilitarizma, ali i kategorièko odbacivanje (kao pogrešne ili lane) distinkcije izmeðu deontoloških i teleoloških teorija (videti: FR: 124.) Od apela da se zaobilazi neuhvatljivi pojam zadovoljstva Her ne odustaju ni u kasnijim spisima (up. MT: 143-144).
81
æe takva preformulacija još uvek biti smatrana vrstom utilitarizma, predsta29 vlja terminološko pitanje od drugorazrednog znaèaja“ (FR: 129).
Nakon ove digresije, moemo se vratiti Herovom posezanju za eljama ili preferencijama kao osnovnim sadrinskim elementima propisivaèke aktivnosti. Prema njegovom uverenju, zahtev za delatnikovom iskrenošæu uvek se postavlja kao nuan preduslov te aktivnosti: „Ukoliko osoba nešto iskreno propisuje, ona eli da se to dogodi“ (EET, „Relevance“: 197). Dakle, preskripcija nije ništa drugo do verbalni izraz delatnikove iskrene elje za realizacijom odreðenog stanja stvari. Za Hera to predstavlja dovoljnu osnovu kako bi se elji obezbedio status vanog i nezaobilaznog elementa (dispozicije, a potom i razloga za postupanje) u procesu formiranja moralnih preskripcija, u kojem ona, po prirodi stvari, treba da se pretvori u tzv. univerzalnu elju da se interesima drugih ljudi pridaje onoliko mnogo znaèaja koliko i vlastitim. Jer, dok univerzalizabilnost od nas zahteva da ravnopravno uzimamo u obzir sve ljude koji bi se nalazili pod uticajem naših radnji, preskriptivnost, u skladu s prethodno reèenim, od nas zahteva da ravnopravno uzimamo u obzir njihove elje. Univerzalna ili moralna elja (stvorena pod pritiscima ovih formalnih zahteva i empirijskih ogranièenja u vidu mree interaktivnih ljudskih stremljenja) ima svoj bihejvioralni analogon u prihvatanju neke racionalne univerzalne preskripcije kao nadvladavajuæe u odnosu na ostale elje (preskripcije) koje moemo imati. Tragajuæi za tesnijom spregom izmeðu elja i interesa, Her najpre kae da „nije univerzalno sluèaj da je, ukoliko nešto elimo, u našem interesu da to imamo, niti da, ukoliko je nešto u našem interesu, to i elimo“, ali ubrzo nakon toga dodaje da „teško da je razumno tvrditi da je izvesna stvar u interesu nekog èoveka, iako je on ne eli, niti ju je ikad eleo, niti bi je ikad eleo“ (EMC, „Wrongness and Harm“: 97-98).30 U razjašnjenju te sprege kljuènu ulogu treba da odigra posredujuæi pojam „štete“, koji se u filozofskoj literaturi redovno 29
30
82
O sliènostima i razlikama izmeðu moderne verzije utilitarizma sreæe i utilitarizma preferencija reæi æu nešto više u poglavlju o moralno (i)relevantnim tipovima preferencija. I ovde se elja sagledava kao psihološka dispozicija koja ima svoj odgovarajuæi propozicionalni oblik: „eleti nešto znaèi pristati na preskripciju neke vrste, na primer na izvesni univerzalni ili singularni imperativ“ (EMC: 98).
upotrebljava u kontekstu ugroavanja ljudskih interesa.31 Prema Herovom shvatanju ovih pojmovnih veza, „reæi da bi neki postupak štetio nekoj osobi znaèi reæi da bi on spreèio da neki njen interes bude zadovoljen; a to, zauzvrat, znaèi reæi da bi on spreèio, ili bi u moguæim okolnostima mogao spreèiti, da neka njena elja bude ostvarena. Ako nam se dozvoli da to prevedemo u lingvistièke termine, to znaèi reæi da postoji neka preskripcija na koju ta osoba pristaje ili bi mogla pristati, a èije bi ispunjenje bilo ili bi moglo biti spreèeno tim postupkom“ (EMC: 98). Sve u svemu, izgleda da se zadovoljenje elja postavlja kao svrha po sebi. To postaje jasnije ukoliko se obrati panja na Herovo razgranièenje elja od potreba. Dok se potreba sagledava po modelu nedostatka, kao nuan uslov (sredstvo) za realizaciju neke svrhe (npr. potrebno mi je unošenje kalcijuma u organizam radi odravanja koštane èvrstine, èak i ako za tim nemam elju u strogom smislu), elja se razumeva po modelu viška (po „potrošaèkom“ modelu), kao svrha koja samu sebe opravdava (npr. kao kolekcionar dez muzike elim da imam što više kompakt diskova te sadrine, iako ne oseæam potrebu da ih sve s podjednakom panjom preslušavam).32 Interesantno je da klasièni utilitaristi, kako se èini, elje nisu shvatali kao svrhu po sebi, veæ kao sredstvo za sticanje raznih dobara (kao što su vrline, društveni poloaj, moæ, bogatstvo, znanje, sloboda, itd.) što bi mogla proisteæi iz zadovoljenja elja (up. McCloskey: 71-72).33 Her bi rekao da je u odnosu na tradicionalni upravo to differentia specifica njegovog utilitarizma, koji svoje poèetno opravdanje moe zadobiti tek nakon teorijski konkretnijeg razjašnjenja 31
32
33
S tim u vezi najinstruktivnija je studija Doela Fajnberga Harm to Others, u kojoj on nastoji da prui iscrpan spisak vrsta postupaka sa štetnim posledicama po interese ljudi. Ti postupci æe biti oni koji (1) povreðuju, (2) nasræu na, (3) pogoršavaju, (4) unazaðuju, (5) osujeæuju, (6) ometaju, (7) spreèavaju ili (8) osuðuju njihove interese (Feinberg, 1984: 51). Jedan Herov primer još bolje ilustruje smisao ove razlike: „Mi potrebujemo hranu radi opstanka, a opstanak radi ‘ljudskog napretka’. Mi ne potrebujemo ‘ljudski napredak’ (ma šta to bilo) ni za šta, i stoga je neprimereno reæi da ga potrebujemo... Mi ga elimo. To je naš cilj ili svrha, a ne sredstvo za neku svrhu. Nazvati ga potrebom znaèilo bi da on predstavlja instrument za nešto drugo“ (HC, „Comments on Hudson“: 214). Nije sasvim ispravno reæi da je to stanovište karakteristièno samo za klasièni utilitarizam, buduæi da ga, kroz reafirmaciju Milove filozofije, prihvataju i neki moderni utilitaristi (videti: Griffin, 1988).
83
pojmovne sprege izmeðu elja i interesa, gde osujeæivanje prethodnih po znaèenju postaje isto što i osujeæivanje potonjih. Interes se, naposletku, moe interpretirati kao neka vrsta promišljene elje. Ali kako se, s obzirom na Herovu nedovoljno razgranièenu ili gotovo sinonimnu upotrebu pojmova „preferencije“, „elje“ i „interesi“, moe preciznije opisati i okarakterisati favorizovano stanovište utilitarizma preferencija? S jedne strane, to je shvatanje po kojem je odreðeni postupak moralno ispravan ako i samo ako maksimizuje zadovoljenje jednakih preferencija (elja) ili unapreðenje jednakih interesa, bez obzira na njihov sadraj, svih èlanova neke moralne zajednice (MT: 144). S druge strane, ono spada u podvrstu tzv. teleološke ili konsekvencijalistièke teorije, po kojoj su posledice nekog postupka te koje ga èine moralno ispravnim ili pogrešnim, odnosno po kojoj ishodi kao takvi predstavljaju jedine odreðujuæe razloge moralnih odluka (OP, „A Utilitarian Approach to Ethics“: 151). Ova dva odreðenja mogu se spojiti u jedno ukoliko se kae da je utilitarizam preferencija shvatanje koje propisuje izvršenje izvesnog postupka ako i samo ako æe posledice tog postupka maksimizovati zadovoljenje jednakih preferencija itd., bez obzira na njihov sadraj. Navedene definicije, meðutim, nisu od velike pomoæi bez osvrta na Herovo tumaèenje interesa, elja i preferencija u terminima njihove jednakosti, snage ili intenziteta. Nakon toga, potrebno je analizirati deo definicije koji èini fraza „bez obzira na njihov sadraj“. Pošto ta fraza ukazuje na postojanje razlièitih vrsta preferencija, èemu posveæujem posebno poglavlje, analiza æe ovde biti samo delimièna. Poðimo od jednog pasaa iz njegovog ogleda „Arguing about Rights“: „Pretpostavimo da prihvatamo da bi u vlastitom moralnom mišljenju trebalo da pridajemo jednak znaèaj jednakim interesima, bez obzira na to o èijim se interesima radi. Onda, pošto ti interesi ukljuèuju i naše liène interese, znaèaj koji im se pripisuje biæe kako jednak tako i pozitivan. Iz toga sledi da æu u svom moralnom mišljenju pokušati da obezbedim jednako zadovoljenje jednakih interesa svake osobe. Na osnovu sliènog argumenta, sledi da æu tamo gde interesi nisu od jednakog znaèaja preferirati zadovoljenje veæeg interesa u odnosu na onaj manji, ma èiji da su interesi u pitanju...
84
Dakle, odmeriæu znaèaj svih interesa, ma èiji da su, naprosto srazmerno sna34 zi tih interesa“ (EPM: 111).
Iz toga bi se dalo zakljuèiti da su interesi podloni kvantifikaciji, a da jednakost, u tom kontekstu, nije ništa drugo do prosta idealna mera, odnosno taèka ravnotee na nekakvom instrumentu za merenje preferencijalnih tenji u interpersonalnim odnosima. U odsustvu ravnotee neki teg uvek pretee. To sugeriše da bi znaèaj neèijeg interesa (preferencije, elje) bio relevantan samo kao indikator relativne snage ili intenziteta tog interesa. Meðutim, jednakost u Herovoj filozofiji treba da predstavlja i nešto više – naime, princip. Otkud potièe ovo favorizovanje egalitarnog principa (društvenog ideala) što bi nas moglo navesti da poverujemo kako je utilitarizam, zapravo, jedna suptilna egalitarna doktrina, uprkos opštepoznatoj stvari da æe utilitaristi propisati kršenje tog principa u sluèajevima gde njegovo sleðenje nema društveno korisnu funkciju? Da li to znaèi da bi distribucija zadovoljenja preferencija superiorno mogla da se pretpostavi njihovoj maksimizaciji? Kao i uvek kada je o Heru reè, to nas vraæa na njegovo uèenje o univerzalnom preskriptivizmu, koji zahteva jednako propisivanje za sve sliène sluèajeve. Ali tu se radi o principijelnoj, a ne o instrumentalnoj jednakosti kakva figurira u utilitaristièkim kalkulacijama. Da li se onda veæ sada moe zakljuèiti da je tobonja neraskidiva veza izmeðu univerzalnog preskriptivizma i utilitarizma zapravo jedna veštaèka i promašena koncepcija? S obzirom na prilièno sloenu strukturu Herovog normativnog sistema, koju smo do sada manje-više samo naznaèili, to bi bio odveæ brzoplet, preuranjen zakljuèak. Obratimo najpre panju na èetiri vane primedbe koje su upuæivane Herovom utilitaristièkom kalkulusu. Prvo, kritièari su od njega zahtevali da preciznije odredi šta to podrazumeva pod „snagom“ interesa, preferencija ili elja. Ukoliko izmeðu tih pojmova nije povuèena oštra distinkcija, izgleda da je snaga izraziva u terminima puke psihièke ili emotivne energije (up. McCloskey: 67). Ali onda bi se moglo tvrditi da je snaga u smislu intenziteta oseæanja krajnje nepouzdana, „zato što je pitanje u vezi s tim koliko snano oseæamo sopstvene elje umnogome stvar vaspitanja“ (Griffin, 1988: 79), i 34
U ovom kontekstu Her je sklon da svoj specifièni utilitarizam preimenuje u „egalitarizam interesa“ (EPM: 117).
85
da, kad je reè o introspektibilnom svetu, ne postoje niti objektivno proverljivi metodi merenja intenziteta preferiranja niti merne jedinice koje bi oznaèavale razlièite stepene tog intenziteta (up. McCloskey: 66). Drugo, postavljanje navedenih pojmova na istu ravan za posledicu moe imati zanemarivanje oèigledne èinjenice da osobe èesto podleu preferencijama (recimo, elji za estokim piæima) koje nisu u njihovom najveæem interesu (recimo, zdravlju). Ponekad je, dakle, (samo)osujeæivanje liènih preferencija èak i neophodno radi zadovoljenja liènih interesa. Treæe, Herov tretman problema poreðenja i odmeravanja interesa, preferencija ili elja (koji u isti mah zahvata i intrapersonalni i interpersonalni nivo), gledano iz perspektive nekih drugih etièkih koncepcija, i sâm postaje problematièan. Ubrzo æemo razmotriti neke aspekte tog problema, kao i pitanja koja s tim u vezi iskrsavaju. No pre toga æu spomenuti èetvrtu primedbu, koja se ne vezuje samo za Herovo uèenje, veæ i za utilitarizam uopšte. Naime, reè je o èuvenoj (deontološkoj, kontraktualistièkoj) kritici da „utilitarizam ne uzima za ozbiljno razliku izmeðu pojedinaca“ (Rols, 1998: 42; up. Sen & Williams, 1982: 5; Hart, 1983: 198; Richards, 1988: 118), èime se narušava njihov integritet. Utilitarizam preferencija u tom smislu nije nimalo drugaèiji, buduæi da to shvatanje liènostima pridaje znaèaj, ne kao pojedincima, veæ kao nosiocima interesa, elja ili preferencija: „Preferencije su te koje se tretiraju jednako, a ne osobe“ (Richards: 121). Po mom saznanju, Her se nije potrudio da direktno odgovori na prvu primedbu, te se èini da ga komplikacije u vezi sa poimanjem snage kao èisto subjektivnog doivljaja nisu naroèito uznemiravale. Drugu primedbu je, kao što smo videli, i sâm predvideo kada je ispitivao tesniju vezu izmeðu elja i interesa, ali je oèigledno vrlo lako prešao preko navedenog primera smatrajuæi da ovaj ne moe suštinski izmeniti njegove teze. Jer, pretpostavka je da æe racionalni delatnik umeti da prepozna vlastite štetne elje i smognuti snage da im se odupre.35 Na èetvrtu primedbu Her je dao dvostruk odgovor, kako bi 35
86
Ukoliko sam ga dobro razumeo, to je ono što i Person potvrðuje u jednoj od svojih analiza Herove filozofije: „Ono što se najintenzivnije eli u sadašnjem trenutku nije nuno ono što bi trenutno pruilo najveæe zadovoljenje. Jer kada se dobije ono što se eli, moe se shvatiti da je bila greška to eleti. Prema tome, racionalni
ujedno odbranio i opšte okarakterisani utilitarizam i vlastitu verziju te teorije. Naime, po njemu, Bentamov neutralni princip, koji treba da predstavlja osnovno polazište svih utilitaristièkih grana, u sebi sadri implicitan zahtev da se sve liènosti tretiraju sa jednakom brigom i uvaavanjem, tako da je navedeni prigovor, namenjen tome da diskredituje utilitarizam u celini, ili pogrešna ili zlonamerna interpretacija.36 Kroz stanovište Herovog utilitarizma preferencija, Bentamov princip treba da stekne još izoštreniju razradu: „Tretirati osobe kao jednake znaèi pokazati jednaku brigu za njih; a to znaèi tretirati njihove jednake interese ili preferencije kao od jednakog znaèaja. To ne znaèi tretirati bilo koji interes bilo koje osobe kao od jednakog znaèaja u odnosu na interes bilo koje druge osobe, ma koliko ovaj bio veliki ili mali. U suprotnom, trebalo bi, kako bismo osobe tretirali jednako, da osobi koja umire u mukama pridajemo isti znaèaj kao osobi koja je povredila svoj prst. Da li je to ono što Rièards eli da èinimo? Koliko ja mogu da vidim, naèin koji najviše obeæava da to izbegnemo jeste da pridajemo jednak znaèaj jednakim preferencijama ljudi“ (HC, „Comments on Richards“: 257). Naglasio sam da æu u ovom poglavlju razmotriti samo neke aspekte problema komparabilnosti preferencija, zbog toga što njegova celina moe biti sagledana tek tokom elaboracije simpatetièke imaginacije kao nezaobilaznog faktora u procesu moralnog rasuðivanja, i s njom u vezi novostvorene (još uvek neimenovane) treæe konceptualne teze, kao nezavisne od teza univerzalizabilnosti i preskriptivnosti.
36
delatnik æe pokušati da se uveri u to da su njegove elje racionalne i da nisu rezultat pogrešnih informacija, neznanja itd“ (Persson, 1988: 537). „Teško je razumeti u èemu se sastoji ovaj prigovor. Jasno je da su utilitaristi, onoliko koliko i svi ostali, svesni toga da su u veæini situacija o kojima moramo da donosimo moralne sudove ukljuèene razlièite i odvojene liènosti“ (SOE: 151). Up. i MT: 154, gde se Dvorkinov princip „prava na jednaku brigu i uvaavanje“ tumaèi kao moderna preformulacija Bentamovog principa. Pri tom je vano primetiti da se u Herovim spisima fenomen brige za drugog iskljuèivo tumaèi na utilitaristièki naèin: „Brinuti za nekoga znaèi teiti njegovom dobru, ili teiti da se unaprede njegovi interesi; a imati jednaku brigu za sve ljude znaèi teiti jednako njihovom dobru, ili pridavati jednak znaèaj njihovim interesima, što je upravo ono što utilitarizam zahteva. To uèiniti znaèi tuðe interese tretirati na isti naèin kao što razborita osoba tretira vlastite interese, i sadašnje i buduæe“ (EPM, „Rights, Utility and Universalization: Reply to J. L. Mackie“: 80).
87
Ono što je u ovako suenom kontekstu umesno primetiti jeste to da su sumnje u pogledu moguænosti adekvatne aparature za poreðenje preferencija usko povezane sa gorepomenutom prvom primedbom na raèun Herove bezobalne teze o kvantifikabilnosti jaèina elja. Uz to, treba reæi da je ovde reè o porodiènom sporu, o sukobu razlièitih koncepcija unutar samog utilitarizma. Naime, neke moderne verzije teleološke teorije, poput Grifinove, kao vrhovno ljudsko dobro odreðuju blagostanje, a blagostanje kao zadovoljenje tzv. „informisanih“ preferencija ili elja. Pod „informisanim preferencijama“ ne podrazumevaju se ekspresije individualnih elja, stavova i interesa (koji mogu biti nejasni, varirajuæi i idiosinkratièni), veæ pre, na tragu Mila, tenje ka izvesnim stanjima stvari koja se shvataju kao objektivne vrednosti ili standardi (poput autonomije, realizacije profesionalnih projekata, kvalitetnog naèina ivota itd): „Kvalifikujuæi ‘elju’ pomoæu reèi ‘informisana’ stavljamo naglasak na svojstva eljenih objekata, a ne na puko postojanje elje“ (Griffin: 83). Iz toga bi sledilo da nešto nije vredno zato što to elimo ili preferiramo, veæ da ono što je vredno nezavisno od nas predstavlja razlog da to elimo ili preferiramo. Grifin posee za èuvenim Milovim primerom poreðenja izmeðu Sokrata i budale u pogledu kvaliteta njihovog ivota kako bi ilustrovao svoju tezu da se informisane elje formiraju pravilnim shvatanjem prirode eljenih objekata i da, u tom smislu, komparabilnost nije ništa drugo do pitanje o intenzitetu eljenja u sluèaju (ne)dovoljne informisanosti o karakteru eljene stvari: „Ono što je Sokratu potrebno jeste da donese sud sasvim razlièite vrste od onoga što mi obièno razumevamo pod liènom preferencijom. Njemu je potrebno da zna u kojoj meri bi osobe, kada su informisane, uopšte elele svaki od ovih ivota, koliko su oni poeljni. Ovaj sud moe se izraziti kao lièna preferencija, ali priroda tog suda jeste vrlo posebna: to je sud o razboritim vrednostima koje su nezavisne od toga kako treba da izgledaju ma koje posebne individualne elje ili preferencije. To jest, Sokrat bi trebalo da zna, pre svega, šta to ivot èini vrednim. On bi morao da se poziva na svoje razumevanje onoga za šta su ljudi, ili ponekad ljudi izvesnog tipa, sposobni, i na raznovrsne vrhunce koje ljudski ivot moe postiæi. Potom bi morao da prosudi koliko su on i budala blizu toga da postignu neki vrhunac. Ono na šta ne bi morao posebno da se osvrne jeste fenome88
nološki ‘oseæaj’ njihovog iskustva, ili na njihove liène ukuse i stavove, ili na svoje liène preferencije u vezi sa prispevanjem u jednu ili drugu vrstu ivota“ (Griffin: 81). S obzirom na nestalan i æudljiv karakter elja kao èisto psiholoških i emotivnih dispozicija (tako da poreðenje njihovih snaga postaje labavo i nesuvislo veæ na intrapersonalnom, a kamoli na interpersonalnom nivou, što, konaèno, onemoguæava pouzdano utvrðivanje bilo kakvog prioriteta ili poretka preferiranja), izgleda da je osnovu za poreðenje bolje potraiti u Grifinovoj koncepciji „informisanih preferencija“, èime se izbegava referisanje na mentalna stanja moralnih delatnika: „Da li bih postao bolji ukoliko bih se odrekao svojih budalastih zadovoljstava zarad zahtevnijeg sokratskog ivota? Na ovo pitanje trebalo bi da odgovorim na osnovu prosuðivanja o tome koje vrste ivota su vredne i za koje vrste ivota sam sposoban“ (Griffin: 87). Her se nije mnogo obazirao na problem æudljivosti elja, veæ je, naprotiv, pretpostavio da, ukoliko odbacimo skepticizam, razlono moemo verovati, pre svega, u moguænost intrapersonalnog poreðenja snaga preferencija. Na koji naèin se to opravdava? Nasuprot Grifinu, on elju poima u intencionalnom, a ne samo u inklinacijskom smislu. Mora se naglasiti da Her nije otvoreno govorio o razlici izmeðu ova dva smisla, veæ to samo nagoveštava kada elju naziva „intencionalnim stanjem“ (MT: 107). Da bismo razgranièili ta dva smisla, posluiæemo se jednim Gevirtovim zapaanjem koje u potpunosti odgovara duhu onoga što Her hoæe da istakne: „U inklinacijskom smislu, eleti da se uèini X znaèi pronaæi zadovoljstvo u èinjenju X ili voleti èinjenje X. Ali, u intencionalnom smislu, eleti da se uèini X znaèi naprosto nameravati da se uèini X, shvatiti èinjenje X kao nešto što ima neki smisao ili svrhu, èak i ako se èinjenje toga ne voli. U ovom intencionalnom smislu, osoba moe eleti ili udeti da nešto uèini zato što to shvata kao svoju dunost ili ulogu, ili kao sredstvo za izbegavanje gore alternative, ili iz nekog drugog razloga, èak i ako u tome ne nalazi nikakvo zadovoljstvo, nema nikakav oseæaj sklonosti prema èinjenju toga, i to zapravo èini sasvim nerado“ (Gewirth, 1978: 39-40). Ukoliko se elja shvata kao da ima samo inklinacijski smisao, a èini se da Grifin nije daleko od ovog nazora, onda se s pravom moe sumnjati u sve pokušaje da se zasnuje teorijska osnova za komparabilnost preferencija u pogledu njihovih snaga. Jer, zaista, ne postoji 89
nijedan pouzdan naèin da izmerimo kolièinu zadovoljstva ili ljubavi koju imamo u èinjenju neèega. Ukoliko se, pak, prihvati ovaj drugi smisao eljenja kao od presudnog znaèaja za razboritu i moralnu misao, onda problem komparabilnosti ponovo moe steæi neku teinu. Veæ je napomenuto da Her ne pravi razliku izmeðu razboritog i moralnog mišljenja u pogledu njihove normativnosti. U oba sluèaja tragamo za onim što smatramo da treba (ili je najbolje, najispravnije) uèiniti. Ilustrujmo to preko jednog primera. Intencionalnom smislu elje moe se dati lingvistièka forma (u obliku singularne preskripcije), npr. „neka se x dogodi“ (MT: 107). Da bismo dospeli do problema poreðenja, moramo pretpostaviti nekakav odnos izmeðu barem dve elje. Kod Hera se taj odnos uvek razmatra kroz optiku konflikta, a potom se ispostavlja zahtev za njegovim razrešenjem. Ovde æu se ogranièiti samo na sukob elja na intrapersonalnoj ili razboritoj ravni. Lako se moe zamisliti da na toj ravni imam sukob izmeðu dve podjednako jake elje, pri èemu se ne mogu obe istovremeno ostvariti. Zanemarujuæi inklinacijski smisao elje, tada bih se našao u sledeæoj situaciji: „Neka se x sada dogodi i neka se y sada dogodi, zato što oba treba da se dogode“ („elim da u ovom momentu vebam dez tehniku i isto tako elim da vebam klasiènu tehniku, zato što, kao gitarista, treba da pred sutrašnji koncert proðem kroz obe tehnike“). Jasno je da æu se naæi u nevolji. Pošto se razborito mišljenje bavi predviðanjem najoptimalnijeg rešenja, ono æe morati da uzme u obzir još neke spoljašnje èinioce koji bi mogli uticati na minimizaciju ili maksimizaciju zadovoljenja ovih elja. Na primer, ako lošije stojim sa dez tehnikom, bilo bi razborito da se u ovom momentu usredsredim samo na nju. Dakle, moje elje i njihova snaga u ovom sluèaju neæe biti uslovljene kolièinom zadovoljstva ili ljubavi koju nalazim u posveæivanju jednoj ili drugoj sviraèkoj tehnici, veæ odreðenim nizom èinjenica što zahtevaju zadovoljenje pre jedne nego druge elje. To je sasvim u skladu sa Herovim (i Brantovim) uverenjem da „neke preferencije, èak i u sferi razboritosti, mogu biti racionalnije od ostalih preferencija“ (MT: 226; up. Brandt, 1979: 110),37 što nam dozvoljava da ih sve zajedno stavi37
90
Takvo uverenje poèiva na Herovom osnovnom stavu da „sve preskripcije, i univerzalne i singularne, da bi bile racionalne, moraju biti donesene pri svesti o èinjenicama“ (MT: 108).
mo u izvestan hijerarhijski poredak, ili da nekima od njih damo laku prednost, ili da kaemo da pojedine elje preovladavaju nadmoænom snagom; reèju, da napravimo intrapersonalno poreðenje izmeðu snaga vlastitih preferencija.38 Obe moje elje æe, onda, u izvesnom smislu morati da budu „informisane“, ali ipak u slabijem smislu nego što to zahteva Grifinova kvalifikacija – one æe i dalje ukazivati na moja (neæudljiva, trezvena) mentalna stanja, a ne na kvalitete eljenih objekata. Pa ipak, mora se priznati da je ovo prilièno nategnuta interpretacija, buduæi da u govoru o eljama i ostalim subjektivnim èiniocima ili stanjima Her mnogo èešæe podrazumeva njihov inklinacijski smisao, što kritièarima daje i povoda i materijal za oštra reagovanja. Da li, nakon svega, model za razrešenje sukoba izmeðu razlièitih preferencija u moralnoj sferi moe imati isti oblik poput modela u razboritoj sferi? Herov odgovor je nesumnjivo pozitivan – interpersonalna utilitaristièka kalkulacija je analogna intrapersonalnoj razboritoj kalkulaciji (EPM, „Rights, Utility, and Universalization“: 85; MT: 109-110, 119), iako „niko ne pretpostavlja da æe u praksi ljudska biæa biti kadra da otkriju sve èinjenice o preferencijama drugih ljudi i o njihovim snagama, što bi bilo neophodno za pouzdan odgovor na sva moralna pitanja“ (MT: 122). U dvanaestom poglavlju æu na pomalo zaobilazan naèin razmatrati argumentaciju pomoæu koje on, zajedno s Haršanjijem, nastoji da razvije i odbrani ovu tezu. Vratimo se ukratko na kontroverzni deo u definiciji utilitarizma preferencija: šta znaèi zahtevati maksimizaciju zadovoljenja preferencija ili elja, bez obzira na njihov sadraj? Ukoliko smo odgojeni u demokratskom duhu, nema šta da zameramo Herovoj odbrani individualne slobode da se bez ikakvih restrikcija preferiraju bilo kakva iskustva ili stanja stvari koja ne utièu na druge ljude (MT: 228). Shodno tome, ne bi trebalo da dajemo previše maha vlastitim paternalistièko-plemenitim impulsima ukoliko primetimo da „budala“, ne ometajuæi druge i ne nanoseæi sebi štetu (ma kako ovu definisali), iskreno tei ispunjenju svojih budalastih elja. Onda nije iznena38
„Smisao je u tome da iako moemo vrednovati mnogo razlièitih stvari, makar moemo reæi, najèešæe, koje od njih vrednujemo više; a ovo ‘ureðivanje preferencija’ jeste sve što je jednom utilitaristi potrebno“ (HC, „Comments on Hudson“: 212).
91
ðujuæe što Her, imajuæi na umu suverenost autonomnog odluèivanja, prkosi Grifinu zastupajuæi sasvim obrnuto stanovište, po kojem preferencije predstavljaju one instance što su obdarene moæima da konstituišu vrednosti.39 Ali, na koji naèin on rešava, ako to uopšte èini, pitanje o vrstama elja što mogu imati društveno nepoeljne, odnosno nemoralne konsekvence (npr. resantiman, ili elje za nipodaštavanjem, ili sadistièke elje, koje on sve zajedno naziva „zlim“ eljama)? Najjednostavnije rešenje, za koje se Her isprva ne opredeljuje, bilo bi iskljuèivanje takvih sadraja iz, ue gledano, utilitaristièkih, odnosno iz, šire gledano, moralnih razmatranja. Suprotno tome, on smatra da, prihvatajuæi aksiom bezgraniène liène slobode u pogledu materije preferiranja, i zlim eljama moramo pridavati jednaku vanost, srazmerno njihovom intenzitetu, ali da to ne treba da nas brine, pošto utilitaristièke kalkulacije ne greše kada saopštavaju da æe „patnja rtve obièno biti intenzivnija od zadovoljstva sadiste“ (EET, „Ethical Theory and Utilitarianism“: 221).40 Ova poèetna (kontraintuitivna) tolerancija u mišljenju primorala je Hera da u kasnijim radovima veæi deo svog teorijskog napora usmeri u pravcu izumevanja logièkih, metodoloških i empirijskih prepreka koje bi iz opravdanih razloga stajale na putu zadovoljenja zlih elja.41 A to ga je, zauzvrat, obavezivalo na rasvetljavanje i produbljivanje prirode i strukture samog moralnog mišljenja, koje je, prema njegovom dubokom uverenju, sposobno da iznaðe daleko uljudnija rešenja od 39
40
41
92
„Daleko od toga da je sluèaj da ‘bez njih [vrednosti] ne bih imao preferencije’, pre je sluèaj da bez preferencija ne bih imao vrednosti“ (HC, „Comments on Griffin“: 237-238). Od Bentama, pa sve do Pitera Singera i samog Hera, „patnja“ u utilitaristièkoj teoriji ima status „svete“ reèi. Sva osetljiva biæa su podlona patnji, a preferencija da se ne pati za takva biæa predstavlja njihovu osnovnu preferenciju (up. Gibbard, 1988: 62). Dosledno tome, Her æe sebe nazvati utilitaristom patnje, ukoliko se svaka vrsta osujeæivanja preferencija razumeva kao patnja (T, „Fanaticism: Reply to Thomas Wetterström“: 187). Sadista æe, dakle, isto tako biti izloen patnji ukoliko njegova elja za muèenjem ostane nezadovoljena, ali u mnogo manjoj meri nego što bi u sluèaju ispunjenja te elje patila njegova rtva. Kad je reè o logièkim preprekama, nije sasvim taèno reæi da Her tu uvodi neke novine, veæ pre nastoji da konkretnije odredi supstancijalnu primenu prvog glavnog logièkog svojstva: naime, univerzalizabilnost ne ogranièava rðave preferencije, nego zadovoljenje takvih preferencija (up. MT: 226).
prostog i beskompromisnog izopštavanja nepoeljnih elemenata. Razrada ovih tema tek nam predstoji. Ali, nezavisno od toga kakve sve vrste elja postoje, pojedini kritièari smatraju da Her nije ponudio uverljiv razlog za tvrdnju da sâm pojam moralnosti sadri ukazivanje na elje i da je, otuda, sasvim pogrešno i promašeno tvrditi da univerzalno propisivanje (logièki) zahteva maksimum zadovoljenja elja, odnosno da je zadovoljenje preferencija jedini moralni cilj i zadatak (McCloskey: 75; Nagel, 1988: 108). S tim u vezi, valja skrenuti panju na jednu apsurdnu implikaciju postupka redukcije moralnih ideala na elje. Setimo se, najpre, da Her tvrdi kako sopstvenu privrenost nekom moralnom idealu obièno poimamo ili oseæamo kao svoju dunost, a da od pojma dunosti nema moralnijeg pojma (Hudson, 1971: 314). Ukoliko, zatim, ideal shvatimo kao vrstu elje, onda dunost ne predstavlja moralni razlog koji bi imao „neki stepen nezavisnosti u odnosu na partikularne interese i elje delatnika“ (Nagel, 1988: 105) („nešto treba da uèinim èak i ako to ne elim“), veæ naprosto moe oznaèavati stepen najvišeg intenziteta eljenja. U tom bismo sluèaju reèenicu u zagradi mogli da prevedemo na sledeæi naèin: „Nešto najviše elim da uèinim èak i ako to ne elim“! Da li je na temelju ove posledice, onda, uopšte moguæe zamisliti nešto poput „kantovskog utilitarizma“? Her je, u suštini, nastojao da tek iz ovog potonjeg izvede utilitarizam preferencija. Moja je teza da krajnja konsekvenca preferencijalistièkog shvatanja dunosti povratno baca svetlo kako na nedovoljnu plauzibilnost tog izvoðenja tako i na naèelnu neodrivost Herove hibridne ideje, ukoliko se njome cilja na to da zarad nekoliko površnih sliènosti izmeðu Kantove teorije i utilitarizma zanemarimo sve ostale duboke razlike izmeðu njih.
11. Kantovski utilitarizam Branioci razlike izmeðu etièke i moralne teorije, kao i izmeðu èinjenica i vrednosti (pri èemu se Her obièno ubraja u najvatrenije pobornike i predvodnike ovog stanovišta), optuuju ga, nakon svega onoga što je ranije govorio o greškama da se moralna pitanja poimaju 93
kao zavisna od pojmovnih, za srozavanje u naturalizam.42 Najoštriju kritiku tog tipa izloio je Hauard Robinson, a na koju je Her pre nastojao da izbegne nego da prui neki konkretan odgovor (Robinson, 1982; up. MT: 218-219; T, „Amoralism: Reply to Peter Sandøe“: 205). Dok se ranije dozvoljavala moguænost postojanja meðusobno nezavisnih osnova za razvijanje moralne argumentacije (utilitaristièka i „idealistièka“), pa je u skladu s tim utilitarizam iz univerzalizacije mogao slediti tek kontingentno, nakon redukcije ideala na elje taj sled odjednom postaje nuan, pa se u skladu s tim moe izvuæi jedan jedini zakljuèak ili naèelo – da „svako treba da bude herovski utilitarista“ (Robinson: 74 ff.).43 Prema Robinsonu, posledice ove izmene postaju razarajuæe po sâm preskriptivizam, pošto pitanje „’treba li da budem (da li je ispravno ili dobro da budem) herovski utilitarista?’ više neæe biti od znaèaja za supstantivni etièki izbor, veæ naprosto zahtev za logièkim razjašnjenjem“ (Robinson: 78). A to izgleda prilièno besmisleno ukoliko se prisetimo èinjenice da usvajanje nekog partikularnog moralnog principa iskljuèivo zavisi od autonomnog izbora tog principa, dok je takav izbor takoreæi izlišan u priznavanju ispravnosti pojmovne analize (up. Robinson: 78). Da li je, onda, Her zaista bio u tolikoj meri neoprezan da sebi dozvoli sunovrat u neku vrstu naturalizma? S jedne strane, Robinsonova primena „argumenta otvorenog pitanja“ izgleda mi dovoljno ubedljiva, a s druge, Herova sloena i amalgamna normativna teorija kao da obeshrabruje tumaèe i kritièare da donose jednostrane sudove o njoj. Neka mi, stoga, bude dozvoljeno da u vezi s ovim pitanjem ostanem u nedoumici. No pogledajmo Herov odgovor na njega. On ponavlja da moralna pitanja ne zavise jedino od konceptualnih, veæ i 42
43
94
„Iskljuèivo sa stanovišta logike moralnog jezika, Herov utilitarizam je proizvoljan... Her isuviše oèekuje od logike moralnog jezika, i pod pritiskom tog oèekivanja pokušava da iscedi sadraj iz forme... Nijedna [teorija], pa ni utilitarizam, ne sledi nuno iz logike moralnog jezika, ali sve na toj logici mogu poèivati“ (Fulinvajder, 1989: 340-342). U Petijevoj analizi Herove doktrine moemo pronaæi sliènu formulaciju ovog izvedenog naèela, jednostavno pod imenom „utilitaristièka teza“, a koja glasi: „Svaka preskripcija koja je zasnovana na univerzalnim svojstvima neke situacije treba da bude utilitaristièka preskripcija“. Prema njegovom mišljenju, „ova neobièna tvrdnja verovatno je najsupstancijalnija teza koja postoji u metaetièkoj teoriji“ (Pettit, 1987: 74).
od kombinacije potonjih i èinjenica o svetu – „pogotovo èinjenica o ljudskim preferencijama“ (T, „Amoralism“: 205) i njihovoj snazi. Njegove konceptualne teze sadre upuæivanje na voljni, decizionistièki element, na propisivanje kao odraz htenja (a to je veæ dovoljno daleko od naturalizma): kao autentièan jezik morala, univerzalno-preskriptivni jezik jeste odraz univerzalizabilnog htenja ili preferiranja.44 „Logika determiniše samo formu moralnih preskripcija; one moraju biti univerzalne i preskriptivne. Ali kada u svetlu èinjenica, i podvrgnuti ovom formalnom ogranièenju, formulišemo naše preskripcije i time im damo odreðeni sadraj, moje je shvatanje da æemo se, ukoliko jasno mislimo, svi mi slagati. To je zato što je voljni sastojak... formalno ogranièen: moramo hteti univerzalno, i stoga u skladu s onim što bismo hteli za hipotetièke situacije u kojima bismo igrali razlièite uloge; a ono što hoæemo za te situacije zauzvrat je determinisano htenjima ljudi u tim situacijama... Dakle, ogranièenja kojima smo podvrgnuti, iako su delom konceptualna, nisu naturalistièke vrste... [Kant] svakako ne misli da moemo hteti zanemarujuæi èinjenice, koje odreðuju šta bismo to konkretno hteli ako bismo hteli jednu pre nego neku drugu alternativu. On smatra ono što smatraju antinaturalisti poput mene: da ne postoji logièka derivacija moralnog principa ili maksime iz èinjenica – èak ni iz èinjenica o preferencijama ili htenjima, sopstvenih ili onih drugih ljudi... Jednostavno je tako da smo pri izboru izmeðu alternativa ogranièeni da izaberemo samo onu za koju smo spremni da je hoæemo univerzalno; a moe postojati samo jedna alternativa koja zadovoljava ovaj uslov“ (T: 205-206). Ovaj odgovor kao da cilja na to da Robinsonov sud preinaèi u „svako treba da bude antinaturalistièki kantovski utilitarista“. Da li, meðutim, to moemo biti? Veæ smo sloili s tim da moemo biti antinaturalisti, ukoliko smo se prethodno uverili u valjanost rezultata univerzalnog preskriptivizma. No, treba imati otklon prema Herovom iskazu o neobiènosti da se u isti mah bude i kantovac i utilitarista (OP, „Medical Involvement in Torture“: 189). Zar to nije sluèaj sa gotovo svim kljuènim misliocima savremene normativno-liberalne scene (Rols, Nozik, Dvorkin), èak i ako ovi nisu skloni tome da to otvoreno priznaju ili se, pak, tome 44
„[Reè] ‘htenje’ ne ulazi u deskriptivistièki vokabular“ (SOE: 133).
95
otvoreno opiru? Ima li ikakve neobiènosti u tome što neki drugi „revizionistièki“ utilitaristi preferencija, poput Haršanjija, zahtevaju inkorporiranje deontoloških ogranièenja u utilitarizam, ukoliko ovaj pretenduje na to da bude valjana i realnosti primerena teorija (up. Harsanyi, 1988: 93)?45 Kod Hera je sporno to što on, za razliku od ostalih teoretièara, tei konaènoj nivelaciji izmeðu dva radikalno drugaèija etièka modela. Neobiènosti, dakle, ima jedino u naèinu na koji on sintetizuje ta dva modela, gde Kanta odjedanput moemo èitati kao pritajenog utilitaristu. Herova osnovna tvrdnja glasi da ne postoji nesaglasnost izmeðu briljivo formulisanog kantizma i briljivo formulisanog utilitarizma (OP, „Methods of Bioethics: Some Defective Proposals“: 139). Ovaj zahtev za strogom nauènom akribijom treba preformulisati kako bi se otkrila stvarna tendencija ka briljivo prilagoðenom kantizmu briljivo formulisanom herovskom utilitarizmu. Koje su, onda, glavne karakteristike herovskog utilitarizma, nezavisno od pokušaja da se ovaj nadopuni deontološkim elementima? Videli smo da se supstancijalni deo teorije za koju se Her zalae odreðuje kao utilitarizam preferencija. Ali, tradicionalno gledano, utilitaristièka teorija je daleko poznatija po svojoj formalnoj podeli na tzv. utilitarizam postupaka i utilitarizam pravila. Obièno se smatra da su ta stanovišta meðusobno nesaglasna ili, pak, antitetièka. Ako je utilitaristièka teorija kao takva, pre svih moguæih internih grananja, stanovište prema kojem su posledice ljudskih postupaka jedino merilo njihove moralnosti, onda navedena formalna podela svoju osnovu mora imati u razlièitim tretmanima pojma „postupci“. Naime, utilitarizam postupaka ne dozvoljava upotrebu „bilo kakvih pravila ili generalizacija iz minulog iskustva“ (Frankena, 1963: 32), veæ merilo moralnosti trai u posledicama pojedinaènih postupaka, pri èemu delatnik mora biti spreman da svaki put ab initio donosi odluke shodno predviðanju optimuma u preduzimanju alternativnih postupaka (naravno, 45
96
Isti autor na drugom mestu kae: „Utilitarizam preferencija je jedina forma utilitarizma koja je saglasna s vanim filozofskim principom autonomije preferencija. Pod ovim podrazumevam princip da, pri razluèivanju šta je dobro a šta loše za neku datu individuu, krajnji kriterijum mogu predstavljati jedino njene liène elje i preferencije“ (Harsanyi, 1982: 55).
po kriterijumu njihove opšte korisnosti). Meðutim, reè ‘postupci’ moemo uzeti i u smislu klasa postupaka. Tada o pojedinaènim postupcima više neæemo suditi prema tome kakve su posledice tih postupaka. Umesto toga, podvodiæemo ih pod moralna pravila koja pojedine klase postupaka odreðuju kao moralno ispravne ili neispravne, obavezne ili zabranjene; a ta æemo pravila, zauzvrat, opravdavati pozivanjem na posledice njihovog sveopšteg uvaavanja, odnosno kršenja (opet po kriterijumu njihove opšte korisnosti) (up. Frankena: 33-34). Her, meðutim, odbacuje moguænost jednostranog opredeljivanja za jednu ili drugu vrstu utilitarizma, i to u svetlu praktiènih implikacija takvog jednog izbora. Oba uèenja, shvaæena kao uzajamno polaritetna, on smatra nezadovoljavajuæim ili pogrešnim. Takozvanom „sirovom“ utilitarizmu postupaka, isto kao i njemu bliskoj situacionistièkoj etici, moe se uputiti prigovor da su nerealne moralne teorije: „Neka svako ko je privuèen doktrinama ove vrste razmisli kako bi izgledalo kada bi vozio automobil a da nije nauèio kako se vozi, ili da je potpuno zaboravio sve ono što je ikad nauèio. Takav bi èovek vozio automobil tako što bi u svakom momentu ab initio odluèivao šta da èini sa volanom, koènicama i drugim upravljaèkim ureðajima“ (MT: 36). S druge strane, ni utilitarizam pravila, uprkos poèetnoj uverljivosti, nije imun na kritike.46 Herova je intencija da pokae kako to uèenje, u svom opštem ili doslednom obliku, moe imati sasvim suprotne efekte od oèekivanih: „Èovek seèe moralnost u korenu ako kae: ‘Prihvatam opšte pravilo bez obzira na posledice u pojedinaènim sluèajevima’... Prihvatajuæi neko pravilo ne moemo da pobegnemo od odgovornosti za posledice koje u ivotu za sobom povlaèi èinjenica da mu se pokoravamo. Reæi da propisi uvek treba da se poštuju, bez obzira na posledice, znaèi prihvatiti stanovište da obeæanja treba odravati u okolnostima C1 i C2 i C3, ma kakve da su ove okolnosti i ma šta iz njih proizlazilo. Ali kako se 46
Èuvena kritika na raèun nedoslednosti i nestabilnosti utilitarizma pravila, koji lako prelazi u utilitarizam postupaka ukoliko se prizna da se njegovim prihvatanjem ne zagovara nekakvo „oboavanje pravila“ i da otud kršenje izvesnog moralnog pravila moe voditi uveæanju ukupne sreæe ili korisnosti, izloena je u Smartovom ogledu „An Outline of a System of Utilitarian Ethics“ (1973: 9-12).
97
ovako moemo obavezati pre nego što razmotrimo razlièite postojeæe okolnosti?“ (FR: 135-136). Nakon svega, briljivo formulisan herovski utilitarizam sastoji se u brisanju oštrih razlika izmeðu dva najpoznatija formalna tipa utilitaristièke teorije. S tim u vezi on kae: „Postoji jedna vrsta utilitarizma pravila koji je sasvim u skladu s utilitarizmom postupaka. Radi se o onoj vrsti utilitarizma koji, iako za svoja pravila tvrdi da su univerzalna, ne naglašava da su ona jednostavna ili opšta, veæ im dopušta da putem odreðenja s obzirom na posebne sluèajeve postanu i sloena i specifièna. Veoma sam sklon ovoj vrsti utilitarizma pravila (ili postupaka)“ (FR: 136). Rezultat ove hibridizacije u kasnijim se radovima preciznije odreðuje kao utilitarizam specifiènih pravila (EPM, „Rules of War and Moral Reasoning“: 48 ff.; EET, „Principles“: 61 ff.; „Ethical Theory and Utilitarianism“: 224). Herovo stremljenje ka razvijanju jedne umerene utilitaristièke pozicije svoj èvrsti oslonac pronalazi u prethodno ustanovljenoj metaetièkoj distinkciji izmeðu kategorija univerzalnosti i opštosti. Naime, prema njemu, dok je opštost (pari passu sa jednostavnošæu) suprotstavljena specifiènosti, ne postoje nikakve logièke teškoæe u tome da univerzalnost bude kompatibilna sa specifiènošæu (ili sloenošæu), odnosno da univerzalni moralni principi budu podloni neogranièenim ili detaljnim, minucioznim specifikacijama, pri èemu formalna ogranièenja vezana za ispravnu konstrukciju i upotrebu univerzala i dalje ostaju na snazi: „Ako o neèemu donosim moralni sud, to mora biti zbog neke osobine te stvari; ali ta osobina moe biti ona koja za svoju specifikaciju zahteva mnogo detalja... Moralni princip ‘nikada ne treba davati lane izjave’ je krajnje uopšten. Moralni princip ‘nikada ne treba davati lane izjave sopstvenoj supruzi’ jeste mnogo specifièniji. No oba su univerzalni principi. Drugi zabranjuje svakome ko je oenjen da daje lane izjave svojoj supruzi. Na osnovu ovih objašnjenja trebalo bi da postane jasno kako teza univerzalizabilnosti ne zahteva da se moralni sudovi donose na osnovu krajnje opštih moralnih principa“ (FR: 39-40; up. MT: 41; EphM, „The Practical Relevance of Philosophy“: 109; Hare, 1991: 457). No, on se nije zadovoljio rasvetljavanjem formalnih sliènosti izmeðu univerzalnog preskriptivizma i vlastite verzije utilitarizma, 98
nego je teio tome da takve sliènosti, na tragu Milovih pionirskih napora, pronaðe i u odnosu izmeðu potonje i Kantove moralne teorije (pod pretpostavkom da je univerzalni preskriptivizam veæ prihvaæen kao uèenje koje je velikim delom inspirisano Kantom).47 To ga je ohrabrilo da iznese tvrdnju kako je moralni sistem koji predlae u isti mah i kantovski i utilitaristièki, tj. da nije èisto utilitaristièki, ali i da je metod koji sledi (utemeljen na metaetièkim analizama moralnih pojmova) ujedno saglasan sa teorijom idealnog posmatraèa, kontraktualistièkom teorijom i moralnim teorijama što su zasnovane na pravima.48 Prvi korak koji je Her preduzeo radi sintetizovanja dve tradicionalno suprotstavljene teorije (deontološke i konsekvencijalistièke) sastoji se, da rezimiramo po cenu zamornog ponavljanja, u svoðenju ideala na preferencije (ili elje, ili interese). Veæ smo primetili da on, zajedno s Mekijem, smatra da ne postoje objektivno-validni ideali. Kao jedan od najpoznatijih Herovih uèenika i, rekli bismo, istomišljenika, Piter Singer sasvim u duhu svog uèitelja postavlja sledeæe pitanje: ako je tako, „zašto bismo, kada univerzalizujemo, ideale tretirali drugaèije od ostalih elja?“ (Singer, 1988: 150). Kasnije u svom tekstu Singer iznosi zapaanje da oni koji se opiru pokušaju svoðenja sadraja moralnosti na preferencije, svoje poricanje zasnivaju na verovanju u objektivnu moralnu realnost (1988: 154).49 Pred kraj prethodnog poglavlja smo, meðutim, pokazali da to poricanje 47
48
49
U tom pogledu Her smatra da je Mil naveo dobre razloge u prilog tezi da utilitaristièka doktrina zadovoljava zahteve kategorièkog imperativa (EET, „How to Decide Moral Questions Rationally?“: 108). Ipak, mora se primetiti da Mil nijednog trenutka ne pokušava, kako to Her izgleda sugeriše, da opravda utilitarizam prilagoðavajuæi ga Kantovom uèenju. Intencija je upravo suprotna: „Da bi Kantov princip dobio neko znaèenje, smisao koji mu se daje mora se sastojati u ovome: svoje postupanje treba da oblikujemo pomoæu jednog pravila koje sva razumna biæa mogu usvojiti na korist svojih zajednièkih interesa“ (Mil, 1960: 58). Up. EPM („On Terrorism“, „Rules of War and Moral Reasoning“ i „Arguing about Rights“). Rièards je Herovo sjedinjavanje kantovske i utilitaristièke etike okarakterisao kao pokušaj da se spoji „nemaèka temeljitost sa britanskim zdravim razumom“ (Richards, 1988: 119). Potvrðujuæi i razvijajuæi uverenje svog uèenika, Her kae da „ukoliko nije moguæe pozivati se na objektivnost ideala, deontologu preostaje samo jednostrano i iracionalno afirmisanje vlastitih ideala“ (HC, „Comments on Singer“: 269-270).
99
naprosto moe imati logièku (lingvistièku) osnovu: naime, besmislenost te redukcije upada u oèi kada se „treba“-iskazi doslovce prevedu u iskaze o eljama. Drugi Herov potez sastoji se u pokušaju opovrgavanja valjanosti povlaèenja radikalne distinkcije izmeðu postupaka i njihovih posledica, u onom smislu u kojem bi se te posledice mogle tretirati kao moralno irelevantne.50 Ova tendencija je dodatno poduprta uverenjem da se htenje ne moe drukèije okarakterisati do kao suštinski intencionalno. Volja kao takva se pri tom definiše kao volja da se proizvedu izvesne posledice (SOE: 165). Drugim reèima, èak i ako meðu etièarima postoji opšta saglasnost da se jedino kantovska dobra volja moe bez ogranièenja smatrati dobrom, „ono što je èini dobrom jeste ono što se hoæe (autonomno, univerzalno, racionalno i nepristrasno), a to su konsekvence koje su se nameravale proizvesti“ (SOE: 165). Èini se da Her tek iz ovog revidirajuæeg èitanja Kanta izvodi sve dalje implikacije u pravcu formiranja tzv. kantovskog utilitarizma. Ipak, ovde se neæu upuštati u sve pojedinosti takvog èitanja, jer bi to, izmeðu ostalog, iziskivalo mnogo detaljnije izlaganje Kantove filozofije morala od onog koje æu ja ponuditi. Prelazeæi, dakle, preko tog strogog zahteva, nastojaæu da istaknem najintrigantnija mesta u Herovoj krajnje neortodoksnoj interpretaciji. Na vlastito pitanje „da li je Kant mogao biti utilitarista?“ Her odgovara potvrdno, uprkos opštepoznatoj èinjenici da filozof iz Kenigsberga to nije bio (SOE: 148). Šta ga je u tome spreèavalo? Her, u suštini, nudi tri odgovora na postavljeno pitanje. Ali razmotrimo najpre tri, takoreæi, školska odgovora koja se neposredno nameæu. Prvo, prema Kantovom shvatanju (Kant, 1993: 207), etika je blia antroponomiji (kakav èovek treba da bude) nego antropologiji (kakav èovek jeste, a što Her, kao utilitarista i empirista, èesto naglašava kao argument od presudne vanosti). Drugo, pojam htenja ili volje (koja je najpre odreðena kao noumenalna, a uz pridev „dobra“ i kao neteleološka) kod Kanta se kategorièki razdvaja od pojmova sklonosti, pobuda, elja, preferencija (kao empirijskih i teleoloških). 50
„Kae se da treba da izvršimo svoju dunost bez obzira na posledice tog èinjenja... Èak i izvršavanje dunosti – onoliko koliko je èinjenje neèega – izaziva izvesne promene u celokupnoj situaciji.“ (LM: 57; videti i AMP, „Reasons of State“: 15).
100
I sâm Her je toga svestan, ali upravo je reè o dihotomiji koju on eli da ublai ili sasvim ukine, a da potom na toj osnovi izmiri dva etièka stanovišta. Kant æe, u skladu s prethodno reèenim, reæi da postoji naèelna razlika izmeðu (autonomnih) radnji koje se obavljaju po nalogu formalnog principa htenja (kategorièkog imperativa) – što su radnje iz dunosti, i (heteronomnih) radnji koje se obavljaju po nalogu nekog materijalnog principa ili predmeta htenja – što su radnje iz sklonosti: „Radnja iz dunosti treba, dakle, potpuno da izdvoji uticaj sklonosti, a sa njom i svaki predmet volje, prema tome za volju ne preostaje ništa što moe da je determinira osim, objektivno uzev, zakon i, subjektivno, èisto poštovanje prema tome praktiènome zakonu, dakle maksima koja glasi: da se takvome zakonu treba pokoravati èak i na štetu svih svojih sklonosti“ (Kant, 1981: 33-34). I treæe, Kant je, slagali se s njim ili ne, vrlo daleko od (Herovog) shvatanja da ono što dobru volju èini dobrom jesu posledice koje su se nameravale proizvesti. O tome se u Zasnivanju metafizike morala kae nešto sasvim suprotno: naime, „dobra volja nije dobra po onome što proizvodi ili izgraðuje, niti po svojoj valjanosti za postizanje neke naumljene svrhe, veæ jedino po htenju, to jest ona je dobra po sebi, i posmatrana sama za sebe treba da se ceni neuporedivo više nego sve što bi se njome moglo postiæi u korist neke sklonosti, èak, ako se hoæe, u korist svih sklonosti skupa... Korisnost ili neplodnost dobre volje ne moe toj njenoj vrednosti niti nešto da doda niti da joj išta oduzme“ (Kant, 1981: 24-25). Dakle, èak i ovaj krajnje oskudan rezime Kantovog uèenja moe posluiti kao ilustracija u prilog potvrde da on ni po èemu nije bio utilitarista. Ali, uprkos Herovom nasilnom tumaèenju, elim da tvrdim da on to nikako nije ni mogao da bude, i da ujedno pokaem kako se Herova polemièka sintagma „samozvani kantovci“ (usmerena na raèun deontoloških intuicionista i kontraktualista) moe na kraju pripisati i njemu samom. Razmotrimo sada Herove odgovore na navedeno pitanje. Prva, i moda najupeèatljivija, pretpostavka u prilog otkrivanja prepreka koje su filozofu iz Kenigsberga stajale na putu da postane utilitarista sastoji se u podseæanju èitalaca na njegovo rigorozno, religiozno, puritansko, kruto vaspitanje (SOE: 141-142, 148). Po mom mišljenju, ovakva vrsta pretresanja i isticanja pojedinih biografskih poda101
taka ima malo, ili gotovo nikakvog, dodira sa filozofskom pro et contra argumentacijom; jer mogli bismo pomisliti, zavedeni Herovom sugestijom, da Kant, izgraðujuæi svoje moralno uèenje, nije teio nièemu drugome do afirmaciji i obelodanjivanju superiornosti puritanskog vaspitanja. Ovo je verovatno jedna od najslabijih i najneslavnijih Herovih teza. Nadalje, Her, na sopstvenu radost, primeæuje da Kant ne pravi uvek jasnu i doslednu razliku izmeðu htenja i eljenja, odnosno da ih povremeno i izjednaèava, što nam onda dozvoljava da ga bez veæih teškoæa dovedemo u blizinu utilitaristièkog uèenja (SOE: 163).51 Èak i ako se u Kantovim spisima moe uoèiti nedoslednost u upotrebi navedenih termina, oèigledno je da on takvu grešku ne èini kad je reè o razgranièenju dunosti od elja (ili preferencija u Herovom smislu), pri èemu se tendencija izjednaèavanja tih pojmova (ili pokušaj svoðenja dunosti na neku vrstu elje) oznaèava kao prirodna dijalektika, odnosno kao „sklonost da se izmišljaju dokazi protiv strogih zakona dunosti i da se njihovo vaenje, ili bar njihova èistota i strogost, dovedu u sumnju i da se, ako je moguæe, znatno usklade sa našim eljama i sklonostima, to jest da se u osnovi iskvare i liše svoga celokupnog dostojanstva, što najzad èak ni obièni praktièni um ne moe da odobri“ (Kant, 1981: 40). Èini se da Her jednostavno prenebregava ovakve i ovome sliène pasae, koji i metodološki i sadrajno stoje na putu smanjivanja napetosti izmeðu kantovske i utilitaristièke etike. Mora se, doduše, priznati da je s metaetièke taèke gledišta moguæe uoèiti izvesne formalno-logièke sliènosti izmeðu veæ pomenutog niza nesupstantivnih etièkih naèela – kategorièkog imperativa, zlatnog pravila i Bentamove maksime – èija je forma jednako univerzalna i univerzalizabilna. No, to nam, i tu se slaem s nekim He51
Ovde je zgodno napomenuti da Her, s obzirom na intencionalnost kao osobini koja je zajednièka htenju i eljenju, na formalnom nivou nastoji da donekle poistoveti znaèenja kategorièkog imperativa u formulaciji „Delaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme moeš hteti (eleti) da postane jedan opšti zakon“, i zlatnog pravila u njegovoj negativnoj formulaciji „Ne èini drugome ono što ne eliš da se tebi èini“. Iz te perspektive gledano, uvek u istom znaèenju govorimo da hoæemo ili (ne) elimo nešto. Za jedno sasvim drugaèije viðenje odnosa i naglašavanja suštinskih razlika izmeðu ova dva naèela, konsultovati ogled Jovana Babiæa, „Zlatno pravilo i kategorièki imperativ“ (1998: 11-30).
102
rovim kritièarima, nikako ne prua dovoljan razlog da napravimo radikalan skok ka stavu da prihvatanje univerzalnog preskriptivizma kao adekvatne etièke teorije nuno vodi prihvatanju utilitarizma preferencija kao adekvatne moralne teorije. Iznoseæi gromoglasnu i pretencioznu tvrdnju da „zahtev da univerzalizujemo naše preskripcije proizvodi utilitarizam“ (MT: 111), i sâm Her, u istoj knjizi, pravi nesvestan korak ka njenoj korekciji ili specifikaciji kada kazuje da taj zahtev posebno vai za one preskripcije koje se tièu interesa drugih ljudi.52 Na kraju krajeva, sasvim je ne-kantovski smatrati da pojam zadovoljenja preferencija, zajedno s principom korisnosti, moe biti shvaæen kao èisto formalan pojam, tj. kao apstrahovan od subjektivnih svrha (SOE: 162). Heru se, otuda, moe pripisati da nimalo ne odskaèe od reda rðavo okarakterisanih samozvanih kantovaca. Da li bi, pak, Kant postao utilitarista da je kojim sluèajem otkrio logièku moguænost da univerzali budu podloni minucioznim specifikacijama? Herov (treæi) odgovor je, naravno, potvrdan. Po njemu, Kant je jednostavno bio rtva brkanja kategorije univerzalnosti sa kategorijom opštosti. Zahvaljujuæi, navodno, svom strogom vaspitanju na rigoroznim moralnim principima (= opštim i jednostavnim), on je isticao bezuslovnu vrednost principa „nikada ne treba lagati“, èije poštovanje ne dopušta nikakve izuzetke. Da je poznavao razliku izmeðu univerzalnosti i opštosti, Kant bi, smatra Her, bez povrede dostojanstva i formalizma kategorièkog imperativa mogao da taj opšti princip, ukoliko je to potrebno, preinaèi u specifièniji (ali podjednako univerzalizabilan), a koji bi tada glasio: „Nikada ne treba lagati, izuzev kada je to nuno da bi se saèuvao nevin ljudski ivot, i izuzev kada... i izuzev kada...“ (Hare, 1991: 457; up. SOE: 142, 154-155).53 Meðutim, jasno je da ni takva, u mnogim ivotnim situacijama neophodna, fleksibilnost moralnih principa ne bi Kanta uèinila utilitaristom, ukoliko bi se time pretilo da lièni integritet moralnih delatnika (ili recipijenata) bude doveden u pitanje. Naposletku, mišljenja sam da zamisao kantovskog utilitarizma, kao zanimljivog teorijskog eksperimenta koji nastoji da spoji „ne52 53
Na ovaj momenat skreæe panju Peti (Pettit, 1987: 74); up. MT: 54, 228. Dok èitamo Hera povremeno stièemo utisak da on, shodno uverenju post hoc ergo ultra hoc, eli sebe da predstavi kao Kanta koji je konaèno došao k svesti.
103
maèku temeljitost sa britanskim zdravim razumom“, izgleda mnogo privlaènija i prihvatljivija (i manje zbunjujuæa) ukoliko odustanemo od, u isti mah i naivnog i pogrešnog i nepravednog, pokušaja da samom Kantu stavimo u usta nešto što on nije ni mogao izgovoriti.
12. Simpatetièka imaginacija i „princip uslovne refleksije“ Nakon što je logiku, èinjenice i preferencije oznaèio kao tri nuna sastojka moralnog rasuðivanja, Her ih dopunjuje još jednim, i podjednako nunim, èetvrtim sastojkom, bez kojeg bi, prema njegovom uverenju, èitava moralna argumentacija ostala manjkava. Reè je o izvesnoj moæi imaginacije, kojom moralni delatnici moraju biti obdareni kako bi bili kadri da donose pravilne (i praviène) moralne sudove. Ta moæ imaginacije, i „spremnost da se ona upotrebi“ (FR: 94), jeste ono odluèujuæe za transformaciju sebièno-razboritog u moralno rasuðivanje. Pitanje koje se sada postavlja glasi: kakva je to vrsta imaginacije koja nam moe pomoæi da se iz sebiènih pretvorimo u moralna biæa? Sledivši tradiciju britanskih moralista, Her je naziva simpatetièkom imaginacijom (a ponekad simpatetièkom, imaginativnom ili hipotetièkom identifikacijom). Pre nego što blie odredimo njeno znaèenje i naèin njenog funkcionisanja, mora se napomenuti da ta sintagma obièno pokriva niz normativno-psiholoških operacija, koje svoj propozicionalni oblik imaju u naširoko poznatim metaforièkim frazama sledeæeg tipa: „zamisli da se nalaziš na mom mestu“, „stavi se u njegov poloaj“, „stavi se u moju kou“, „predstavi sebi situaciju drugog“, itd. Po svemu sudeæi, ova se operacija odvija u pozadini preæutnog prihvatanja, kao validnog, naèela zlatnog pravila kao intersubjektivnog zahteva za reciprocitetom. 54 Kad je reè o znaèenju sintagme „simpatetièka imaginacija“, nije dovoljno reæi da ona znaèi isto što i gajiti saoseæanje prema drugima, iako to, naravno, mora biti ukljuèeno u njenu definiciju, pošto se reè „simpatija“ najèešæe prevodi reèju „saoseæanje“. Meðutim, pod „simpatijom“ se u isti mah podrazumeva i nešto poput dopadanja, preferi54
Prema Haršanjiju, i kategorièki imperativ moe biti opisan kao kriterijum reciprociteta (Harsanyi, 1982: 39). U tom bi nas sluèaju sleðenje ovog imperativa podjednako obavezivalo na ovu operaciju.
104
ranja ili privlaèenja, kao kada kaemo da nam je neka osoba simpatièna, tj. da nam se sviða ili da smo joj naklonjeni. I najzad, takva imaginacija je delimice analogna estetièkom fenomenu Einfühlung-a ili empatije, odnosno uivljavanja u neèije tuðe stanje, reprezentovanja tuðeg stanja – a što za sobom povlaèi i nekakvo dublje razumevanje tog biæa. Dakle, tragajuæi za strukturom te naroèite psihološke operacije, mogli bismo da kaemo da se ona sastoji od èetiri podjednako vana èinioca – saoseæanja, dopadanja ili privlaèenja, uivljavanja ili reprezentovanja, i razumevanja – te da odsustvo bilo kojeg od ovih elemenata moe okrnjiti njeno uspešno izvoðenje. A posledica njenog uspešnog izvoðenja jeste takva da æemo biti spremni da tuðim preferencijama, zamišljajuæi ih tada kao naše, pridamo onoliki znaèaj koliki obièno pridajemo vlastitim preferencijama. Drugim reèima, tek æe nas moæ imaginativnog zauzimanja pozicija drugih lica (ili drugih osetljivih biæa, ukoliko njeno blagodarno dejstvo ne elimo da rezervišemo samo za ljudski rod) koja su izloena dejstvu naših postupaka (a što je preduslov za smislenu primenu te moæi), uverava nas Her, uèiniti kadrim da uzimamo uèešæe u moralnom ivotu neke zajednice. Ekstenzija te moæi moe da se proširi i na hipotetièke moralne situacije (premda je taènije reæi da je sama ta sposobnost skroz-naskroz projektivna i nikada doslovce aktualno realizovana), te bi nas njena primena obavezivala na ivo i jasno zamišljanje kako bi to izgledalo da se naðemo u nekoj moguæoj situaciji neke moguæe osobe na koju bi naše postupanje moglo imati uticaja. Delatnik, dakle, misli moralno tek onda kad se hipotetièki stavi na mesto drugog delatnika ili recipijenta. Na ovom mestu moemo da se upitamo: nije li ovaj Herov uslov, koji moramo ispuniti kako bismo iole vaili za potencijalne moralno-racionalne aktere, prestrog i neopravdano iskljuèiv? Jer, postoje i neke druge moralne deliberacije koje u sebi èak ni implicitno ne sadre pozivanje na taj zahtev. Na primer, mogli bismo da uvaimo zapaanje koje je svojevremeno izneo Skerou, pa da kaemo kako nije moguæe zamisliti sve patnje koje bi prouzrokovao nuklearni rat, ali da je to sasvim moguæe proceniti, te da bi za onoga ko sudbinu èoveèanstva dri u rukama upravo ta procena, a ne simpatetièka imaginacija, predstavljala vodiè ka racionalnoj i moralnoj odluci (Scarrow, 1966: 141). Bilo 105
kako bilo, imaginarnom premeštanju iz vlastitog u tuði poloaj kritièari Herove srednje faze davali su sledeæa alternativna imena: „strategija zamene“ (Babiæ-Avdispahiæ, 1985: 35), odnosno „test zamene mesta“ (Fulinvajder, 1989: 329).55 Dok se tada s pravom moglo tvrditi da je njegovo shvatanje imaginacije takvo da u suštini predstavlja „neko izvan-jezièko prenošenje u situaciju drugog, o èemu se tek naknadno izrièu iskazi“ (Babiæ-Avdispahiæ: 36), u knjizi MT se od ovog misaonog eksperimenta nastoji napraviti i izvesna konceptualna ili logièka teza, koja bi stekla dignitet po snazi jednak tezama univerzalizabilnosti i preskriptivnosti. Pre nego što se upustim u analizu ove redefinicije, ukratko æu izloiti jednu raniju kritiku na raèun imaginativne identifikacije kao u potpunosti logièki smislenog normativnog zahteva, a koja je ozbiljno uzdrmala Herovu dotadašnju konstrukciju moralnog sistema. Prema Kristoferu Tejloru, na osnovu Herovih iskaza o protenoj moæi simpatetièke imaginacije moguæe je praviti razliku izmeðu tri imaginativna stanja: (a) moemo zamisliti da smo neka druga osoba od one koja zapravo jesmo; (b) moemo zamisliti kako to izgleda nalaziti se na tuðem mestu, tj. zamisliti šta bismo oseæali da se naðemo u istoj ili sliènoj situaciji u kojoj se nalazi neka druga osoba; i (c) moemo zamisliti šta neka druga osoba oseæa u nekoj partikularnoj situaciji. Jedino je imaginativno stanje (c), reæi æe Tejlor, logièki moguæe, praktièki vrlo teško, ali etièki najvanije, pošto omoguæava kultivisanje simpatetièke imaginacije (a ne imaginativne identifikacije) kao jednog od konstituenata moralnog rasuðivanja (Taylor, 1965: 288-289). Za stanje (a) i stanje (b) (koje on shvata kao izvedeno iz prethodnog stanja) se ispostavlja da su logièki nemoguæa, i stoga besmislena, buduæi da oba od nas zahtevaju neku vrstu samoobmanjivanja u vezi sa oseæajem liènog identiteta, i to na takav naèin da, zadravajuæi u posedu znanje o svom pravom identitetu, zamišljamo situacije u kojima dodatno stièemo liène identitete osoba sa èijim patnjama saoseæamo, ili jednostavno pokušavamo da, stavljajuæi se u tuðe poloaje, u potpunosti izgubimo ili potisnemo 55
Frazom „zamena mesta“ operiše i Zeno Vendler (1988) u svom briljantnom ogledu o Herovoj kasnijoj modifikaciji tretmana hipotetièke identifikacije, dok Bernard Vilijams za isto koristi naziv „test obrnutih uloga“ (Williams, 1985: 83).
106
vlastiti identitet.56 To je, prema ovom autoru, logièki nemoguæe, zbog toga što je moje sopstvo „odreðeno mojim karakteristikama, pa prema tome, ukoliko ih izgubim, to više neæu biti ja“ (HC, „Comments on Vendler“: 281). Bez ambicije da ulazim u rasprave oko problema sopstva kakve se odvijaju unutar savremene filozofije morala, ovde æu obratiti panju samo na Herov, moda ne toliko minoran, doprinos u pospešivanju tih rasprava. Naime, kako bi se suprotstavio Tejlorovoj argumentaciji a time i poboljšao vlastitu zamisao o jednom koherentnom moralnom sistemu, Her je za poèetak predloio izvesnu semantièku reviziju pojma ili, taènije, zamenice „ja“ (iako povodom toga sebi odrièe svako pravo na originalnost): „Predlog se sastoji u tome da ‘ja’ nije u celini deskriptivna reè, veæ delimièno i preskriptivna. Identifikujuæi se, aktualno ili hipotetièki, sa nekom osobom, ja se poistoveæujem sa njenim preskripcijama. Jasnije reèeno, zamisliti sebe na mestu osobe koja upravo namerava da ide kod zubara znaèi ovog èasa imati preferenciju da ona ne bi trebalo da pati onoliko koliko verujem da æe patiti. Sve dotle dok zamišljam da æu to biti ja, sada unapred imam istu onu averziju za koju verujem da æe ju je imati i ta osoba“ (MT: 96-97).57 Na prvi pogled ovaj predlog je vrlo neobièan. Njegova neobiènost verovatno lei u odudaranju od èinjenice da je upotreba reèi „ja“ najdublje povezana s upotrebama liènih imena, pa joj se otuda najèešæe pripisuje izvesno deskriptivno znaèenje. Na primer, kada ja, kao A. D., ukazujem na sebe, to èinim s implicitnom ili eksplicitnom mišlju da se kao takav-i-takav pojedinac suštinski i neponovljivo razlikujem od ostalih pojedinaca (a kao takav bih se razlikovao i od vlastitog klona, koji bi, po pretpostavci, mogao biti stvoren samo u neko razlièito vreme). Ukoliko, dakle, reèi „ja“ dozvolimo da se odlikuje jedino deskriptivnim znaèenjem, onda se moramo sloiti s 56
57
Besmislenost, za Tejlora, postaje još oèiglednija ukoliko svoja imaginativno-identifikaciona pregnuæa pokušavamo da projektujemo na ne-ljudska biæa: „Niko neæe uzeti za ozbiljno sugestiju da je, kako bismo razluèili na koji naèin treba da tretiramo biljke, neophodno da zamislimo da smo biljka“ (1965: 291). Her veruje da takvo shvatanje nije bilo strano ni Aristotelovom etièkom uèenju: „Moguæe je poistovetiti se, u veæoj ili manjoj meri, s drugim ljudima. Aristotel je u tome video suštinu ljubavi... On philos ili voljenu osobu definiše kao ‘drugo ja’. Ovo je poreklo izraza ‘alter ego‘, koji se odomaæio u našem jeziku“ (MT: 221).
107
Tejlorovim kritièkim opaskama i smatrati da je zaista logièki nemoguæe pretpostaviti da Aleksandar bez ikakvih teškoæa sledi zahteve imaginativne identifikacije i da postaje, recimo, Ivan. Meðutim, Her tei tome da zamenicu „ja“ u potpunosti oslobodi deskriptivnog sadraja (ovde moramo dodati – u moralnim kontekstima, što on ne èini), a time i esencijalizma koji uz nju obièno prianja.58 To je moguæe ukoliko se izraz „ja“ najpre shvati kao „samoreferencijalni indeksikal“ (premda ga Her ne naziva tako, veæ to èini Vendler u svom ogledu o Heru), pa se otuda moe reæi da i Aleksandar i Ivan sinonimno koriste taj izraz, ali sa razlièitim referencama.59 Posledica tog shvatanja jeste da sada, umesto da kaem: „Kada bi Aleksandar bio Ivan...“ (što bi oznaèavalo nekakvo gubljenje osobina koje krase moju liènost), mogu smisleno reæi: „Kada bih ja bio Ivan...“, što zbog puke gramatièke funkcije zamenice „ja“ za sobom ne povlaèi bilo kakvo doslovno utapanje moje u Ivanovu liènost (ili njegove u moju, ukoliko bi on rekao: „Kada bih ja bio Aleksandar...“); to æe reæi, zamenicu „ja“ treba da poimamo kao varijablu, a ne kao konstantu. A zamena mesta ili uloga izmeðu dva sopstva (ili dva „Ja“) bi onda, pod pretpostavkom da je jedno od njih muèitelj a drugo njegova rtva, obavezivala sadistu da zamisli kako bi za njega samog izgledalo da se naðe u istom kvalitativnom stanju (identifikovanom kao patnja) osobe nad kojom se iivljava i u kojoj meri bi mu se to dopadalo, što ga ne bi nuno i istovremeno obavezivalo na zamišljanje da bukvalno postaje ta konkretna muèena osoba (up. HC, „Comments on Vendler“: 286).60 Na taj naèin naglasak se stavlja pre na razmenljiva i univerzalizabilna „stanja stvari“ nego na singularne nosioce tih stanja. 58
59
60
„Izraz ‘ja’ nije vezan ni za kakvu suštinu“ (MT: 121); „Ako bismo ti i ja zamenili mesta, svet, po svojim univerzalnim svojstvima, ne bi bio nimalo drugaèiji. Dakle, znaèenje predikata u iskazu ‘Ti patiš’ jeste potpuno isto kao u iskazu ‘Ja patim’“ (MT: 123). „Indeksikalnost nigde ne predstavlja izvor kvalitativnih razlika“ (Vendler: 175). Up. MT: 120-121. Her, potrebno je napomenuti, iz principijelnih razloga odbija da u relaciji sadista-njegova rtva pod ovom potonjom zamišlja mazohistu, tj. osobu koja uiva u tome da joj se nanosi bol: „Ne govorim o mazohistima; za njih se pretpostavlja da ele da budu muèeni, što u našem primeru nije pozicija rtve“ (SOE: 132). O njegovom uem shvatanju razlike izmeðu patnje i bola, videti MT: 93.
108
Izjavljujuæi da je „zamišljanje sebe u pozicijama drugih“ prilièno zahtevna operacija koja se susreæe s teškim filozofskim problemima predstavljanja tuðih svesti i interpersonalnog poreðenja snaga preferencija, a èija je teina uveæana èinjenicom da nesavršenstvo i æudi imaginacije èesto ometaju racionalne kognitivne sposobnosti moralnih delatnika (up. Hare, 1991: 460; MT: 95, 127),61 Her ipak pokušava da preko opisa fenomena ljudske patnje na najefikasniji moguæi naèin ilustruje i opravda smislenost te operacije, kao i da za svrhe moralnog rasuðivanja dokae njenu neophodnost. Iz toga bi onda i njegova ideja o preskriptivnom znaèenju reèi „ja“ trebalo da postane razgovetnija i prihvatljivija. Patnju, kao afektivno stanje, uvek prati svest o patnji (kognitivno stanje): „Ako patim, ja znam da patim, i ako znam da patim, ja patim“ (MT: 92).62 Komplementaran i sinhronizovan odnos kakav u sluèaju patnje nastaje izmeðu ovih inaèe razlièitih stanja Her poima naprosto kao konceptualnu istinu: „Saznanje kakvo imamo o iskustvu patnje jeste neposredno saznanje, a ne bilo koja vrsta saznanja na osnovu zakljuèivanja, te tako ne moe postojati bez prisustva predmeta saznanja (to jest patnje) u našem iskustvu“ (EET, „The Structure of Ethics and Morals“: 183-184). Ali, to nije sve: „Ova povezana kognitivna i afektivna stanja za sobom povlaèe i konativno stanje. Ako patim, ja imam motiv da patnja prestane. To je takoðe konceptualna istina, koja vai na osnovu znaèenja reèi“ (MT: 93). Drugim reèima, ne moemo patiti a da nemamo preferenciju da ne bi trebalo da patimo. Ukoliko ne preferiramo da bi takvo (ukupno) stanje trebalo da prestane, ne bismo mogli da ga odredimo, pa èak ni da ga prepoznamo kao patnju. Tu preferenciju, ili taj motiv, izraavamo u vidu razborite preskripcije da bi patnja trebalo da prestane (up. EET: 184; SOE: 132). Meðutim, problem nastaje onda kada shvatimo da je naše neposredno znanje o vlastitoj patnji po karakteru skroz-naskroz solipsistièko, i da nam ono nije od velike pomoæi ukoliko se pred nas 61
62
S tim u vezi, on veruje da se æudljivosti imaginacije mogu savladati „izoštravanjem naše senzibilnosti“ (HC, „Comments on Brandt“: 217). Na sledeæoj stranici ovaj iskaz zadobija nešto prošireniji oblik: „Ako patim do izvesnog stepena ili izvesnim intenzitetom, ja moram da znam da patim do tog stepena i tim intenzitetom, i vice versa“ (MT: 93).
109
postavi zahtev da saznamo nešto više o patnjama drugih ljudi. Suoèeni, dakle, s pitanjem „kako to izgleda nalaziti se na mestima drugih ljudi koji pate“, moemo ili sumnjati u moguænost uspešnog predstavljanja tuðih svesti (pri èemu postajemo nepopravljivi skeptici), ili rasuðivati po analogiji. Ovaj bi nam naèin rasuðivanja dozvoljavao da o drugim sopstvima donosimo zakljuèke i sudove po analogiji s vlastitim sopstvom.63 Buduæi da patnièko iskustvo drugih ljudi ne moe biti neposredno prisutno u našem sopstvenom iskustvu, saznanje koje bi nam bilo potrebno da sebi doèaramo tuðe iskustvo patnje moe biti okarakterisano iskljuèivo kao indirektno (reprezentativno) saznanje. Pod takvim saznanjem ne podrazumeva se puki izveštaj o situaciji druge osobe, veæ pre saznanje o tome (ili uvid u to) kako se ta osoba zaista oseæa kada pati (MT: 92). A sredstvo takvog saznavanja moe biti samo i jedino imaginacija: „Imaginacija mora da popuni, na adekvatan naèin, mesto iskustva“ (EET: 184). Da bi moje indirektno saznanje bilo prihvaæeno kao adekvatno, moje ja mora da se stavi na mesto nekog drugog ja, da zamisli ili da sebi u potpunosti predstavi patnje tog drugog ja, da se u njih uivi i da ih razume, a što za sobom onda povlaèi i neku vrstu preuzimanja konativnih impulsa, ukljuèujuæi i njihove intenzitete, tog drugog subjekta.64 Drugim reèima, ako zamislim njegovu patnièku situaciju i njegovu snanu preferenciju da ta patnja prestane, i sâm æu steæi preferenciju iste snage da bi njegova patnja trebalo da se okonèa. Her smatra da se tome mora dodati uslov „da su ostale stvari jednake“, jer „mogu postojati druge stvari koje preferiram toliko snano da prevladavaju moju preferenciju da bi preferencija te osobe (na èije se mesto imaginativno stavljam) trebalo da bude zadovoljena. Ali pod uslovom da su ostale stvari jednake, moram da preferiram da ona bude zadovoljena, s istom preferencijalnom snagom koju bih 63
64
O Herovim razlozima za odbacivanje skepticizma o tuðim svestima i njegovim argumentima u prilog rasuðivanju po analogiji, videti MT: 118-119, 126-127. Sledivši neke Nejgelove sugestije, usuðujemo se reæi da je umesto o indirektnom saznanju, koje nikada sa sigurnošæu ne moemo verifikovati kao adekvatno, moda prikladnije ili preciznije govoriti o verovanju: „Ono što elimo da bude uèinjeno u nekom hipotetièkom sluèaju u kojem se nalazimo na neèijem mestu, sa njegovim eljama i preferencijama, zavisi od toga šta verujemo da bi on eleo u tim okolnostima“ (Nagel, 1988: 104 – podvukao A. D.).
110
imao u toj situaciji sa tim preferencijama“ (EET: 185). U suprotnom, neæu znati šta to znaèi i kako zapravo izgleda nalaziti se u situaciji neke osobe sa njenim preferencijama. A kako je, prema Heru, naše panje dostojno jedino racionalno moralno mišljenje, èija se racionalnost ogleda u posedovanju dovoljnih i relevantnih informacija o situacijama i ljudima kakve su potrebne za donošenje adekvatnih moralnih sudova, misaoni eksperiment simpatetièke imaginacije gordo stoji u slubi takvoga mišljenja, kao njegovo oskudno ali moæno oruðe u dospevanju do informacija o inaèe teško prozirnim sopstvima i njihovim htenjima. To bi ujedno trebalo da predstavlja snaan argument protiv onih vrsta pristrasnosti koje oznaèavamo kao društveno diskriminatorne: fanatizma, rasizma, nepotizma, seksizma, itd. (Persson, 1989: 161). Jer, za Hera postoji mala verovatnoæa da bi nacista, nakon što bi se imaginativno stavio u poloaj Jevreja, i dalje zastupao svoje moralno uverenje. Pre æe biti da bi se njegovo dotadašnje iracionalno moralno rasuðivanje, upliæuæi se u proces hipotetièke identifikacije, u potpunosti transformisalo u racionalno. Eventualnu naivnost Herove filozofske vere ovde, meðutim, neæemo preispitivati. Onome što je prvobitno izgledalo kao opskurna teza – teza o moralnoj preskriptivnosti izraza „ja“ – sada se moe dati pravi smisao. Ukoliko je taj izraz delimièno i implicitno preskriptivan, to je samo zato što ja, premeštajuæi se u poloaj nekog drugog sopstva (koje je takoðe sposobno da kae „ja“), ne iznosim nikakvu èinjeniènu tvrdnju (te tako ne mogu praviti ni èinjeniène greške),65 veæ izraavam izvestan stav brige za njega (koja upravo zahvaljujuæi moæi imaginativnog poistoveæivanja po snazi postaje jednaka sebiènoj brizi za moje vlastito sopstvo), a time ujedno usvajam njegove preferencije i preskripcije što iz njih proishode. 66 65
66
O moguænosti da moralni delatnici pri korišenju svoje imaginativne moæi ponekad ipak mogu praviti èinjeniène greške, pogotovo onda kada o drugima imaju pogrešne ili nedovoljne informacije, videti McDermott, 1983: 386 ff., kao i Harsanyi, 1982: 50. „Uopšte uzev, kada kaem da bi neko ko bi se nalazio u izvesnoj situaciji bio ja sâm, tada za tu osobu u toj hipotetièkoj situaciji izraavam brigu koja je obièno veæa od one koju oseæam za druge ljude u istoj situaciji. Prepoznati da bi ta osoba bio ja sâm znaèi veæ propisati da bi, pod uslovom da su ostale stvari jednake,
111
Neka nam sada bude dozvoljeno da ranije spomenutom problemu interpersonalnog poreðenja snaga preferencija, kojem je u Herovoj knjizi MT posveæeno èitavo sedmo poglavlje, priðemo tek ovlaš, bez nekog dueg zadravanja, i to preko jedne Haršanjijeve obrade te teme. Ovo ne treba uzeti kao tumaèev kapric, niti kao metod koji bi se mogao okarakterisati kao sasvim neprimeren, buduæi da je i sâm Her, prema sopstvenom priznanju, u potpunosti nadahnut Haršanjijevim pristupom tom problemu. Komplikacije koje nastaju uvoðenjem konfliktnih preferencija ovde æemo izostaviti i panju usmeriti samo na neke podudarne taèke u teorijama ova dva filozofa. Poput Hera, i Haršanji interpersonalno poreðenje preferencija (koje, preciznije reèeno, razumeva kao poreðenje interpersonalnih korisnosti) posmatra kroz prizmu simpatetièke imaginacije, imenujuæi je kao imaginativnu empatiju, ali bez neke suštinske razlike u opisu funkcionisanja te operacije: „Zamišljamo sebe kako se nalazimo na mestu druge osobe, i postavljamo sebi pitanje: ‘Kada bih se sada zaista nalazio u njenoj poziciji, i imao njen ukus, njeno obrazovanje, njeno društveno okruenje, njene kulturne vrednosti i njene psihološke osobine, kakve bi onda bile moje preferencije izmeðu raznih alternativa, i koliko bi mnogo zadovoljstva ili nezadovoljstva izvukao iz svake date alternative?’“ (Harsanyi, 1982: 50). Prema njegovom shvatanju, poreðenje interpersonalne korisnosti zasnovano je na tzv. postulatu sliènosti (a ovde se oèigledno moe povuæi paralela s Herovim favorizovanjem „argumenta na osnovu analogije“), koji se najpre definiše kao pretpostavka da æe osnovne psihološke reakcije razlièitih moralnih delatnika „na bilo koju datu alternativu biti umnogome sliène“ (Harsanyi: 50), odnosno „da æe razlièiti ljudi imati slièna psihološka oseæanja o svakoj datoj situaciji“ (Harsanyi: 51; up. MT: 119). A krajnje odreðenje postulata sliènosti glasi da je to jedan neempirijski a priori postulat (Harsanyi: 51). Potonja definicija je za nas vrlo vana, jer æe i Her na gotovo identièan naèin pokušati da klasifikuje svoju novoformiranu konceptualnu tezu o simpatetièkoj imaginaciji. Jezgrovito odreðenje postulata o kojem je reè Haršanji obrazlae i opravdava time što smatra da se ovaj nikada preferencije i preskripcije te osobe trebalo da budu zadovoljene. To je ono što je sadrano u ‘poistoveæivanju‘ sa to