SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA
Eseji Knjiga treća
SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA
Eseji Knjiga treća
Nakla...
195 downloads
3116 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA
Eseji Knjiga treća
SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA
Eseji Knjiga treća
Nakladnik Disput Za nakladnika Josip Pandurić Recenzenti Nenad Ivić Mirko Tomasović Urednik August Kovačec
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-260-043-8
Michel de Montaigne
ESEJI Knjiga treća
Prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio
Vojmir Vinja
Zagreb, 2007.
Naslov izvornika Essais de Michel, Seigneur de Montaigne. Cinquiesme édition, augmentée d’un Troisiesme livre et de six cens additions aux deux premiers A Paris. Chez Abel l’Angelier au premier pillier de la grand Salle du Palais [1588] U ovom smo hrvatskom prijevodu slijedili V. izdanje iz 1588. i tzv. “exemplaire de Bordeaux”, to jest posljednje izdanje objavljeno za Montaigneova života s njegovim vlastitim rukopisnim dodacima, izmjenama i križanjima (op. prev.).
I. poglavlje
Što je korisno, a što pošteno
N
itko nije slobodan od toga da izvali neku glupost. Nevolja je kad se gluposti brižljivo iskazuju.
Nae iste magno conatu magnas nugas dixerit.1 Ali, mene za to nije briga. Moje mi izlete isto toliko bez muke koliko i vrijede. Samo neka ih! Odmah bih ih napustio za malu cijenu. I kupujem ih i prodajem za onoliko koliko vrijede. Papiru govorim onako kako bih govorio prvom čovjeku na kojeg se namjerim. A da je to istina, evo i dokaza. Kome lopovska prijevara nije zazorna kad ju je i Tiberije odbio uz tako veliku cijenu. Javili su mu iz Germanije da će ga, ako se s time slaže, osloboditi Arminija2 tako što će 1
2
“Jest, ovaj će čovjek uložiti velik trud da mi reče veliku ludoriju.” Terencije, Heautontimorumenos, III, v, . Montaigne je lagano modificirao Terencijev tekst, koji zapravo glasi: “Nae ista Hercle magno jam conatu...” Germanski poglavica Arminius bio je sin heruščanskoga kneza Segimera; sa svojim je bratom Flavom bio stupio u rimsku službu i bio proglašen amicus populi Romani. Pripremio je zavjeru protiv rimskog zavojevača i napao tri Varove legije te ih uništio u Teutoburškoj šumi
5
Eseji – Knjiga trea
ga otrovati (bio je to najmoćniji neprijatelj što su ga Rimljani imali i koji ih je tako grdno porazio dok su se borili pod Varom i sâm je spriječio njihovo gospodstvo nad tamošnjim zemljama). Tiberije naredi da se odgovori kako se Rimljani osvećuju svojim neprijateljima otvoreno i oružjem, a ne varkom i potajno.3 I tako je odbio korisno za ljubav poštenoga. Ali, reći ćete mi: “On je bio bezobraznik i licemjer.” Bit će da je tako, to ne bi bilo nikakvo čudo za ljude njegova zvanja. Ali pohvala vrline nije ništa manje vrijedna ni onda kad dolazi iz ustiju onoga koji vrlinu mrzi. To tim više što mu je istina čupa nasilu, a on, ako je ne prihvaća, barem se njom pokriva kako bi se zaštitio. Naše je zdanje, i iznutra i prema van, puno nedostataka. Međutim, u prirodi nema ničega beskorisnoga; pa ni same beskorisnosti; u taj se univerzum nije uvuklo ništa što ne bi imalo svoje pravo mjesto. Naše je biće izgrađeno od boležljivih svojstava; samoljublje, ljubomora, zavist, osveta, praznovjerje, tako prirodno vladaju nama da se slika o tome može nazrijeti i u životinja; čak i ta neprirodna mana kao što je okrutnost; jer, usred najvećeg sažaljenja osjećamo u sebi ne znam kakvi gorki i istodobno slatki žálac zloćudnog zadovoljstva kad vidimo drugoga da trpi; i sama djeca to osjećaju; Suave, mari magno, turbantibus aequora ventis, E terra magnum alterius spectare laborem4. a onaj koji bi sjeme toga iščupao iz čovjeka, razorio bi ono što je temeljno u njegovu stanju. Isto tako, u svakoj upravi ima
3 4
g. 9. nove ere. Time je oslobodio sjevernu Germaniju. S Germanikom se borio g. 15. Najzad su ga umorili njegovi rođaci. Ono što je Vercingetoriks za Francuze, tako je za Nijemce Arminije (njem. Hermann) prvi narodni junak. O njemu opširno piše Tacit u Analima (poglavito II, 83 i 88). Prevedeno iz Tacita, Annales, II, 88. “Ugodno gledat je s kopna, kad silno se mora uzburka / Usred vjetra, oluje, gdje drugi se napreže mučno...” Lukrecije, De natura rerum, II, 1-2 (prepjev Marka Tepeša).
6
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
nužnih poslova, koji su ne samo odvratni nego i pokvareni; opakost u tome ima svoje mjesto i služi kao vezivno tkivo društva, jednako kao što otrovi služe za čuvanje našega zdravlja. Ako zavrijede opravdanje, zato što su nam potrebni i zato što im opća nužnost briše njihovu pravu narav, moramo njihovo izvršavanje prepustiti najsnažnijim i najmanje bojažljivim građanima koji će žrtvovati svoju čast i svoju savjest, kao što su oni ljudi iz starog doba žrtvovali svoj život za spas domovine; a mi, koji smo slabiji, preuzmimo lakše i manje pogibeljne uloge. Javna dobrobit zahtijeva i izdaju i laž i ubijanje; prepustimo te poslove poslušnijima i podatnijima. Naravno, često sam krivim okom gledao kako suci varkama i obećanjem milosti ili oprosta nagovaraju zlikovca da nešto prizna, pa se pri tome znaju služiti podvalama i bezočnošću. I za pravdu i za samog Platona, koji takvim stvarima povlađuje, bolje bi bilo da mi pruži drugačija sredstva koja bi meni više odgovarala. To vam je pakosna pravda, koja, po mome mišljenju, ništa manje ne šteti samoj sebi nego što šteti drugima. Nema tome dugo što sam odgovorio da bih teško izdao Vladara za običnog čovjeka kojemu bi bilo teško izdati običnog čovjeka za Vladara; i ne samo da mrzim varati nego mrzim da se drugi u meni varaju. Ponipošto ne bih tome htio dati ni prilike ni povoda. U ono malo prilika u kojima sam sudjelovao kod pregovora između naših upravljača5, u svim tim podjelama i potpodjelama koje nas danas razdiru, brižljivo sam izbjegavao da se u meni prevare i da se zakriju za mojom obrazinom. 5
Montaigneova staloženost, tolerancija i čestitost učinile su da je bio tražen kod mnogih pregovaranja. Ovdje aludira na posredovanje koje je preuzeo na sebe 1572. u pregovorima između vojvode de Guisea i kralja navarskoga, kad je ovaj potonji bio na dvoru francuskoga kralja. Godine 1584, kada je prekršen mirovni ugovor iz Fleixa, bila mu je povjerena misija da se taj mir opet uspostavi. Tom je prilikom bio u dugotrajnoj prepisci s maršalom de Matignonom, kraljevskim namjesnikom u Guyennei kao i s Duplessis-Mornayem, važnom ličnošću na protestantskoj strani.
7
Eseji – Knjiga trea
Pravi majstori u tom zvanju uvijek su zakopčani i predstavljaju se glumeći kolikogod mogu najobičnijeg i svima nama najbližeg čovjeka. Ja se, pak, iskazujem kroz svoja najživlja mišljenja, i to u obliku koji je što je moguće više moj. Kao savjestan pregovarač i novak u tom poslu, kao onaj koji će radije iznevjeriti svoju zadaću nego samoga sebe! I sve je do sada tako sretno prošlo (jer, naravno, sreća u tome igra prevažnu ulogu) da su rijetko pregovori prešli od jedne strane na drugu s manje sumnjičavosti, a s više naklonosti i pritajenosti. U mene je izravan i otvoren način, koji se lako prihvaća i postiže uvjerljivost već kod prvih susreta. Naravnost i čista istina, u bilo kojem stoljeću, još uvijek mogu pokazati svoju ispravnost i naći svoje pravo mjesto. A, osim toga, u onih koji rade, a da nisu pokretani nikakvim vlastitim interesom, sloboda nije nikad u pitanju i nikad nije mrska; takovi se odista mogu poslužiti Hiperidovim6 odgovorom Atenjanima koji su se žalili na oštrinu njegova jezika: “Gospodo, ne gledajte jesam li slobodan, nego jesam li takav, a da nisam ništa nikome uzeo i da ničim nisam sebi korist pribavio.”7 Moje me je slobodoumlje isto tako oslobodilo sumnje da bih što hinio (jer se nisam nikad ustručavao bilo što reći pa ma kako to bilo teško i bolno što za leđima ne bih bio mogao reći još gore i ubojitije), jer se ono iskazuje uz toliko jednostavnosti i prirodne neusiljenosti. Radeći ne očekujem nikakav drugi plod nego sam rad i u tome se ne upuštam u duga naklapanja i prijedloge; svaka akcija ima svoju posebnu svrhu: pa, ako može, neka je dostigne! Uostalom, prema velikima me ne goni nikakva strast, ni da ih volim ni da ih mrzim; a moja volja nije sputana ni dugom ni posebnim obvezama. Gledam na naše Kraljeve samo 6
7
Hiperid (Hyperides,[Upere?dhV), atenski govornik i političar (389-322. pr. Kr.), jedan od najvatrenijih pristaša protumacedonske stranke u Ateni. Poslije smrti Aleksandrove dao ga je smaknuti Antipatar (]Ant?patroV). Prema Plutarhu, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXVI.
8
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
uz legitimnu i građansku naklonost, koja je jednostavna, ni pokretana ni odvraćana nekim mojim posebnim interesima. I zato sam sobom zadovoljan. Opća i pravedna me stvar vezuje samo umjereno i bez nekog posebnog žara. Nisam podložan nikakvim hipotekama i nekim dubokim i uskim obvezama; srdžba i mržnja ne spadaju u dužnost pravde, jer su to samo strasti koje služe isključivo onima koji do svoje dužnosti dovoljno ne drže po zdravu razumu; sve legitimne i pravične namjere su po sebi poštene i umjerene, jer se u protivnom slučaju pretvaraju u nešto buntovno i nezakonito. To je ono čime postižem da uvijek kročim uzdignuta čela, otvorena srca i čista obraza. I ja bih, a ne bojim se to priznati, rado zapalio svijeću svetom Mihovilu, a drugu onom njegovom zmaju, kako se to bila dosjetila ona starica8. Slijedit ću dobru stranu sve do na domak lomače, ali samo ako to budem mogao9. Neka cijeli Montaigne10 i sve opće dobro propadne ako to nužda ište; ali, ako to nije nužno, bit ću zahvalan sreći što se je spasio; i koliko god moja dužnost bude dopuštala, sve ću upotrijebiti za njegovo održanje. A nije li se Atik11, koji je bio na pravoj strani, a ona je podlegla, zahvaljujući svojoj razboritosti spasio usred onog brodoloma svjetskoga, usred svih nevolja i prevrata? Ljudima koji nisu na javnim dužnostima kao on to je mnogo lakše; a u tim stvarima mislim da se može ne biti slavoljubiv i ne težiti tome da se u sve miješaš. Ali smatram da nije ni lijepo ni pošteno kolebljivo se držati i ne biti ni za koga 8
Aluzija na narodnu pripovijetku u kojoj se govori o lukavoj starici koja je zapalila jednu svijeću svetom Mihovilu, a drugu zmaju, njegovom neprijatelju, ne bi li za sebe pridobila i jednoga i drugoga. 9 U originalu je upotrijebljena narodna izreka kojom je htio reći da se ne bi bacio u oganj “niti za dobru stranu”. Tako se izražava i Panurg u Tiers livre, a Rabelais se njom služi u prologu za Pantagruela i u onom za Quart livre: “Tako tvrdim i tvrdit ću sve do isključivo ognja.” 10 Tj. imanje obitelji Montaigne. 11 Prema Korneliju Nepotu (Cornelius Nepos), Život Atikov, VI.
9
Eseji – Knjiga trea
kad u tvojoj zemlji dođe do nemira i do javnog raskola. “Ea non media, sed nulla via est, velut eventum expectandum quo fortuna consilia sua applicent.”12 To može biti i dopušteno u prepirkama između susjeda; i Gelon13, kralj sirakuški, imao je neodređen stav u ratu Barbara protiv Grka i kroza sve je vrijeme držao poklisara u Delfima s pripremljenim darovima i lukavo vrebao na koju će se stranu sreća okrenuti, kako bi se u danom trenutku priklonio pobjedniku14. Postupiti tako u vlastitim i domaćim sukobima bila bi neka vrsta izdajstva, jer se u njima nužno moramo opredijeliti za jednu stranu. Ali čovjeku koji nema nikakvih dužnosti ni zapovjedne odgovornosti koja bi ga mučila, mislim da bi se njemu moglo prije oprostiti što se ne stavlja ni na jednu stranu (iako za sebe takvo opravdanje ne tražim), nego u tuđim ratovima u kojima, prema našim zakonima, svatko prema svojem nahođenju sudjeluje ili ne sudjeluje. Ipak, oni koji se u tome potpuno angažiraju mogu to učiniti uz takvu promišljenost i umjerenost15 da im oluja prođe preko glava, a da im ne nanese nikakvo zlo. Nismo li i mi imali pravo to isto očekivati od pokojnog biskupa orleanskoga, gospodina de Morvilliersa16? Poznam među onima koji se i danas hrabro bore takovih koji se ponašaju tako blago i pra12
“Jer to ne znači izabrati srednji put nego ne izabrati niti jedan, kao što to čine oni koji čekaju ishod događaja da bi se stavili na stranu koju je sreća poslužila.” Tit Livije, XXXII, xxi. Montaigne je nešto skratio tekst Tita Livija. 13 Gelo, -onis (G=lwn), tiranin u Sirakuzi. 14 Prema Herodotu, VII, lxiii. 15 U originalu attrempance, a to je riječ koja je nestala iz francuskog jezika. Može se prevesti sa modération “umjerenost”. Za vrijeme građanskih ratova mnogi su se plemići i suci morali odlučiti na koju će stranu, protestantsku ili katoličku. Justus Lipsius u svojem djelu Politiques (1589) dopušta običnom čovjeku iz puka da ostane neutralan. 16 Jean de Morvilliers (1506-1577), biskup grada Orléansa i čuvar državnog pečata; g. 1568. sudjelovao je u pregovorima u Cateau-Cambrésisu i na Tridentinskom koncilu, gdje se pokazao veoma umjerenim prema protestantima.
10
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
vično da će uvijek ostati uspravni pa makar došlo do ne znam kakve nesretne promjene ratne sreće ili nevolje koju nam nebo priprema. Po mojem mišljenju samo je na kraljevima da se bore protiv kraljeva, a nimalo ne držimo do onih usijanih glava koje se kao da to nije ništa upuštaju u takve nejednake sukobe; jer, ne može se s jednim princom zapodjenuti osobna prepirka i nasrnuti hrabro otvoreno na njega u ime svoje časti i prema svojoj dužnosti; ako takvu ličnost ne voli, bolje će učiniti ako je samo cijeni. A poglavito stvar zakonâ i obrana starog poretka uvijek je takva da oni koji ga za vlastiti interes mute opraštaju onima koji ga brane, ako ih i ne cijene. No, ne smije se nazivati dužnošću (kao što to svakodnevno činimo) onu gorčinu i neprijateljstvo koje se rađa iz interesa i zbog privatnih razloga; niti se smije nazivati hrabrošću izdajničko i podmuklo držanje. Takvi nazivaju marom svoju sklonost prema zloći i nasilništvu; ali njih ne vodi i ne podgrijava pravedna stvar nego njihov interes; oni potiču rat ne zato što bi on bio pravedan, nego zato što je to – rat. Ništa ne priječi da se ljudi koji su međusobno neprijatelji ne bi mogli snošljivo i čestito jedni prema drugima odnositi; ponašajte se, dakle, ako ne uvijek istim razumijevanjem (jer ono može biti različite mjere), ali barem da je to razumijevanje odmjereno i da vas ne može posve obvezati kad drugi nešto zahtijeva od vas; a isto se tako zadovoljite umjerenom mjerom njegove naklonosti, tako da se možete upustiti u mutne vode, a da pri tom tu ne morate loviti ribu. Drugi način da se sa svom snagom održite i protiv ovih i protiv onih manje leži u umjerenosti nego u savjesti. A onaj prema kojemu ste jednoga iznevjerili, a koji prema vama pokazuje istu naklonost, zna li on da ste kod toga i sami sebe iznevjerili? On vas smatra zlim čovjekom, a za to vas vrijeme sluša i koristi se vašim nepoštenim činom; jer dvolični su ljudi korisni po onome što donose; ali valja dobro paziti da odnesu što je moguće manje.
11
Eseji – Knjiga trea
Nikad ne govorim jednome što ne bih mogao reći drugome, samo se akcent donekle mijenja; i tada govorim samo o nevažnim ili poznatim stvarima ili o onima koje služe objema stranama. Nema te koristi zbog koje bih sebi dopustio njima lagati. Ono što je povjereno mojoj šutnji, ja to najbrižljivije krijem, ali nastojim skrivati što manje mogu; za svakoga je kao i za onoga koji u tome ne sudjeluje uzdati se u čuvanje tajne nekog princa ili kralja. Najradije se držim ovakve pogodbe: nek mi se povjeravaju malo, ali neka odlučno vjeruju u ono što im ja kažem. I uvijek mi se događalo da sam doznao više nego što sam želio. Otvorena riječ otvara drugu riječ i izvlači je kao što čine vino17 i ljubav. Filipid18 je pametno odgovorio kralju Lizimahu19, koji ga je pitao: “Što hoćeš da ti od svoga povjerim? – Što god želiš, samo mi ne povjeravaj svoje tajne.”20 Vidim da se svatko buni ako mu se skriva svrha poslova za koje se njime služimo ili ako mu se taji nešto što iza toga stoji. Što se mene tiče, zadovoljan sam da mi se ne kaže više od onoga što se od mene traži i ne želim da moje znanje bude jače od moje riječi koju bi na taj način uvjetovalo. Ako moram poslužiti kao sredstvo u nekoj prijevari, onda neka to bude tako da moja savjest ostane izvan toga. Ne želim biti ni tako vjeran ni tako privržen sluga, pa da me se smatra dobrim da nekoga prevarim. Onaj koji samom sebi nije vjeran, takav će biti i svom gospodaru. Tu je riječ o vladarima21 koji ne prihvaćaju polovično ljude i preziru ograničenu i uvjetovanu službu. Tome nema pomoći; ja im iskreno kažem gdje su moje granice; jer robom ću biti samo razumu, ali mi se ni to neće uvijek posrećiti. A i 17 18 19
20 21
Istu je misao Montaigne izrazio u Esejima, II, ii. Filipid (Filipp?dhV), grčki komediograf iz IV. st. pr. Kr. Lizimah (Lus?macoV) je bio vojvoda Aleksandra Velikoga, a poslije vladar trački i macedonski. Prema Plutarhu, O znatiželji (Per» perierg?aV), IV. pogl. Riječ je o Henriku III. i o kralju Navarskome; v. gore bilj. 5.
12
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
oni nemaju pravo kad traže od slobodna čovjeka takvu podložnost u njihovoj službi i takvu ovisnost kao od onoga kojega su stvorili i kupili ili čiji život ovisi posebno i isključivo o njima. Zakoni su me izbavili iz velike muke; izabrali su mi stranu i dali mi gospodara; svako drugo vrhovništvo i obvezanost, koje nisu s time u vezi, za mene ne postoje. Naravno, time ne želim reći da bih, kad bi me moje sklonosti navele na nešto drugo, odmah za tim i posegnuo. Volja i želje same su sebi zakon, a djela su podložna općim zakonima. Moj način postupanja donekle nije u suglasju s našim uspostavljenim običajima; ne bi imao nekog velikog učinka i ne bi dugo potrajao; i sama nevinost ne bi među nama mogla biti bez himbe ni cjenkati se bez varanja. Eto, zato sve javne službe nisu divljač koju volim loviti22; ono što moj položaj od toga traži, ja i dajem, ali na što je moguće osobniji način. Kao djetetu mi je poslova bilo preko glave i to je nekako uspijevalo; no, ja sam se iz svega rano izvukao. I poslije sam često odbijao u to se miješati, a kamoli da bih sâm išta tražio; okrećući uvijek leđa ambiciji, ali, ako ne kao veslači koji napreduju natraške, a ono barem tako da se nisam pustio nikad ukrcati, a za to sam zahvalan manje svojoj odlučnosti nego dobroj sreći; jer postoje putovi koji su manje protivni mom ukusu i sukladniji mojim snagama i da me je sreća tim putem nekada pozvala u javnu službu i da mi je dala da napredujem u cijeni i slavi, znam da bih bio prešao preko svojih argumenata i poziv prihvatio. A oni koji obično govore protiv mojeg uvjerenja i kažu da ono što ja u svojem ponašanju i navikama nazivam iskrenošću, jednostavnošću i prirodnošću, da je to zapravo himba i lukavstvo i prije oprez nego dobrota, prije nastojanje nego priroda, prije proračunatost nego sreća, ti mi više časti čine 22
Montaigne će podrobno izložiti svoju nesposobnost i negativan odnos prema javnim funkcijama u IX. eseju ove knjige, O taštini. Međutim, uza sve to, njegova je uloga u javnom životu njegova doba bila veoma važna.
13
Eseji – Knjiga trea
nego što mi je oduzimlju. No, oni precjenjuju moju spretnost; a onaj koji bi me izbliza slijedio i pazio na svaki moj korak, priznao bih mu da ima pravo ako ne prizna da u njihovoj školi nema pravila koje bi znalo potvrditi taj prirodni nagon i zadržati barem nekakav izgled slobode i nesputanosti koja je uvijek ista i nesavitljiva na svim tim krivudavim i različitim stazama, na kojima ih sva spretnost i lukavstvo ne bi znalo voditi. Put istine jedan je i prost, a put vlastitog dobitka i naših unosnih poslova dvojak je i neravan i ovisi o slučaju. Često sam vidio na djelu te patvorene i vještačke slobode, ali najčešće u njih nije bilo uspjeha. Možemo reći da nalikuju Ezopovu magarcu23, koji se, želeći oponašati psića, veselo bacio objema nogama gospodaru oko vrata; ali, kolikogod je za takvo veselje psić dobio milovanja, jadni je magarac dobio dva puta više batina. “Id maxime quemque decet quod est cujusque suum maxime.”24 Nije mi do toga da varanju oduzmem vrijednost, jer bi to značilo slabo poznavati ovaj svijet; znam da je prijevara često poslužila mnogima na korist i da ona održava i hrani većinu ljudskih poslova. Ima mnogo grijeha koje zakon dopušta, kao što ima i djela, ili dobrih ili opravdanih, koje pak zakon kažnjava. Pravda koja je sama po sebi prirodna i sveopća, drugačije je i plemenitije upravljana nego što je ova druga, posebna pravda, koja je posebna i možemo reći nacionalna, koja je podložna potrebama naših upravljača: “Veri juris germanaeque justitiae solidam et expressam effigiem nullam tenemus; umbra et imaginibus utimur”25; tako da je mudrac Dandamis26, 23
Iz 293. basne, koju je La Fontaine iskoristio za svoju priču O magarcu i malom psiću (IV, 5). 24 “Ono što nam je najprirodnije najbolje nam priliči.” Ciceron, De officiis, II, 17. 25 “Nemamo nikakvu jasnu ni točnu sliku o istinskom pravu i savršenoj pravdi; za našu uporabu imamo samo njezinu sjenku i privid.” Ciceron, ibid., III, 17. 26 Dandamys, indijski mudrac koji je živio u Aleksandrovo doba, a o čijim zgodama Plutarh pripovijeda u Životu Aleksandrovu, XX.
14
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
kad je čuo govoriti o životima Sokrata, Pitagore, Diogena, procijenio da su to sve vrli muževi u svim drugim stvarima, ali da se odveć pokoravaju službi zakona, a da se za služenje i podupiranje tih zakona prava vrlina mora mnogo čega odreći od njezine prave snage; i ne samo da se uz njihovo dopuštenje čine mnoge krive stvari, nego se neke čine i na njihov poticaj: “Ex senatusconsultis plebisquescitis scelera exercentur.”27 Ja slijedim običan i svakodnevni jezik koji dobro razlikuje korisne od poštenih stvari; tako da neka prirodna djela, koja su ne samo korisna nego i nužna, običan jezik naziva nepoštenima i niskima. No, da nastavim s našim primjerom o tome što znači izdati ili iznevjeriti. Dva pretendenta na kraljevstvo tračko započeše se sporiti oko svojih prava28. Car ih je spriječio da se ne pobiju; no jedan od njih, hineći da prihvaća mirno rješenje i sporazum iz njihova susreta, pozove na gozbu svog suparnika, a zatim ga zarobi i ubije. Pravda bi iziskivala da Rimljani kazne taj zločin; međutim, teškoća koja je tada iskrsla onemogućila je pravedan postupak; ono što nisu mogli po zakonu učiniti bez rata i bez drugih opasnosti, htjedoše učiniti izdajstvom; ono što nisu mogli pošteno, učinili su korisno. Toga se dosjetio jedan Pomponije Flak; kad je navukao tog čovjeka u klopku lažnim riječima i uvjeravanjima, umjesto počasti i darova što mu ih je obećavao, otpremio ga je u negvama u Rim. Jedan izdajnik izdaje drugoga, protivno dobrim običajima; jer su obojica puni nevjerice i teško ih je iznenaditi služeći se njihovim umijećem; svjedok tome je preteško iskustvo koje smo i sami iskušali.29 27
28
29
“Zločini se počinjaju i odlukama senata i naroda.” Seneka, Epistulae, 95. U Ciceronovu tekstu umjesto scelera stoji saeva. Dva su pretendenta Reskuporis i Kotis: prvi je bio brat Remetalka, kralja tračkoga, a drugi njegov sin. Kad su se htjeli pobiti, spriječio ih je u tome Tiberije, jer “ništa nije toliko uznemirivalo Tiberija koliko da se naruši mir.” Tacit, Anali, II, 64-65. Još uvijek se ne zna na što Montaigne cilja u ovoj završnoj rečenici.
15
Eseji – Knjiga trea
Neka bude Pomponije Flak ma tko to hoće, a ima ih podosta koji bi to željeli biti; što se mene tiče, moja riječ i moja djela kao i sve ostalo mora biti satkano iz iste vune; najbolje od onoga što iz toga proizilazi jest služba općoj stvari; držim se toga jednom za svagda. Ali, da mi nude da budem glavni sudac u sudištu i da vodim parnice, odgovorio bih: “U to se ne razumijem”; ili, kad bi me pozvali da budem predradnik kod gradnje utvrda, rekao bih: “Pozvan sam da ispunim mnogo veću ulogu od toga”, a isto tako onome koji bi se htio mnome poslužiti za laž, izdaju ili lažnu prisegu u korist neke važne svari ili čak ubojstvo ili trovanje, odvratio bih mu: “Ako sam nekoga okrao ili orobio, radije me bacite u tamnicu.” Jer, čestitu je čovjeku dopušteno odgovoriti onako kako su učinili Lacedemonjani kad ih je pobijedio Antipater30: “Možete nam nametnuti i najteže i najpogibeljnije zadaće koliko god vam se svidi; ali ako mislite da ćemo za vas raditi sramne i nepoštene čine, tada gubite svoje vrijeme da nas na to nagovorite.” Svatko mora sebi prisegnuti onako kako su kraljevi egipatski tražili da njihovi sudci prisegnu: da se neće odreći svoje savjesti pod bilo kojom naredbom što bi im je čak i sami kraljevi naložili.31 U takvim nalozima uvijek očigledno ima nešto što je podlo i osude vrijedno; a onaj koji vam ih je naredio, vas i osuđuje i vama naređuje, pa, ako ga dokraja slušate, on je i vaš naredbodavac i vaš tužitelj; i onoliko koliko opća stvar nakon vašeg djela bude na dobitku toliko ćete vi gubiti; i tako ćete činiti gore što budete činili bolje. I neće biti ništa novo, pa čak i uz nekakav privid pravde, ako vas kazni upravo onaj koji vam je naredio da pođete tim putem. Izdajstvo se u nekim slučajevima može i opravdati, a opravdati ga se može samo onda kad ide za tim da kazni i izda izdajstvo. 30
Jedan od Aleksandrovih generala, kojemu je ovaj dodijelio upravu nad Macedonijom za vrijeme perzijskog pohoda. Antipater je pobijedio Lacedemonjane koji su pokušavali osloboditi se macedonskog jarma (330. pr. Kr.). Montaigne se i ovdje služi Amyotovim prijevodom Plutarha, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXI. 31 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa.
16
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
Ima mnogo slučajeva u kojima je izdaja ne samo odbačena nego i kažnjena upravo od onih u čiju je korist bila i počinjena. Tko još ne zna za Fabricijevu osudu izrečenu Pirovom liječniku32? Ali zna se dogoditi i da onaj koji je izdajstvo naredio najstrože kazni upravo onoga kojim se je u tu svrhu poslužio, jer nije želio priznati da mu moć zna za granice i tako je odbio priznati ropsku podložnost i toliko kukavnu poslušnost. Jaropolk, knez ruski33, poslužio se jednim ugarskim plemićem da prevari kralja poljskoga Boleslava, i to tako da ga ubije ili da iznađe Rusima načina kako im nanijeti nepopravljivu štetu. Ugrin se ponio kao pravi plemenitaš, predao se u službu toga kralja i postao jednim od njegovih najpovjerljivih savjetnika. Uživajući te pogodnosti i izabravši kad je trebalo zgodan čas kad je njegov gospodar bio odsutan, predade Rusima Visliciju34, velik i bogat grad, koji su oni do temelja uništili i spalili, ubivši pri tome ne samo sve njezine žitelje bez obzira na dob i spol nego i velik broj plemića koje je ondje bio sakupio u nadi ostvarenja svog nauma. Jaropolk se tako osvetio i utažio svoj gnjev, koji ipak nije bio bezrazložan (jer ga je Boleslav bio teško uvrijedio i na sličan mu način nanio štetu), i bio je sav ponesen plodom te izdaje. Međutim, kad je postao svjestan same i gole podlosti te izdaje i kad ju je sagledao zdravim pogledom bez strasti, počela ga je obuzimati grižnja savjesti i tako strašna ljutnja da je dao iskopati oči, odrezati jezik i znakove muškosti onome koji je izdaju počinio. 32
33
34
Taj je liječnik prešao od Pira na stranu konzula Fabricija te ovome ponudio da će otrovati Pira, a Fabricije u pismu upozori Pira umjesto da se poslužio izdajnikom. Njegov plemenit korak bio je pozdravljen u Senatu. Prema Plutarhu (Izreke... i Pirov život, XXV), ali valja usporediti i Ciceronovo mjesto iz De officiis, III, 22. Montaigne piše Jaropelc i Poulongn. Za tu je zgodu doznao iz djela Herburta de Fulsteina, Histoire des roys et princes de Poloigne, traduite de latin en françois et dédiée au Roy de Poloigne, par François Balduin. Djelo je izdano u Parizu 1573 (fo 43, ro). Wiślica (na njem. Wisilitz) na gornjem toku rijeke Visle.
17
Eseji – Knjiga trea
Antigon35 je nagovorio vojnike srebroštitnike36 da mu predadu Eumena37, njihova zapovjednika, a njegova neprijatelja; no, netom su mu ga predali, a on ga dao smaknuti, zaželio je da baš on bude izvršitelj božanske pravde koja će kazniti tako podlu izdaju, pa ih je sve predao u ruke namjesniku pokrajinskom uz izričitu naredbu da ih do jednoga sve poubija i uništi na bilo koji način. I tako se zgodilo da nijedan od srebroštitnika nikad više nije vidio macedonskoga neba. I što su mu bolje poslužili to ih je on više držao za podlace koji zavređuju kaznu. Rob koji je prokazao skrovište P. Sulpicija38, svoga gospodara, bio je oslobođen prema Sulinu obećanju; ali, akoprem slobodan, bio je strmoglavljen s tarpejske hridi. Takve su vješali i o vratu su im ostavljali kesu s novcem što su ga izdajom zaradili. Kad bi udovoljili drugotnoj i dogovorenoj riječi, udovoljavali su općoj i prvotnoj pravdi. Kad se Muhamed II.39 htio otarasiti svojega brata, na kojega je bio ljubomoran zbog prevlasti u državi, a to je u stilu njihove rase, poslužio se jednim svojim časnikom, koji mu je brata zagušio tako što mu je dao progutati odjednom veliku količinu vode. Kad je to bilo gotovo, kao kaznu za to ubojstvo predao je ubojicu majci umrloga (jer su bili braća samo po ocu); a ona je u njegovoj nazočnosti rasporila ubojici trbuh i još onako vrućem vlastitim je rukama prebirala po njegovoj utrobi i iščupala mu srce te ga bacila psima za hranu. A naš je 35
Antigon (]Ant?gonoV), glasoviti general Aleksandrov, koji je poginuo u boju kod Ipsa 301. pr. Kr. 36 Argyraspides (£rgur(spideV), vojnici sa srebrenim štitovima, elitne macedonske čete. 37 Eumenes (EÏm=nhV), vojvoda Aleksandra Velikoga. Prema Plutarhovu Životu Eumenovu, IX. 38 Florus, Epitome, XXVII. knj. Tita Livija. 39 Taj događaj Montaigne navodi prema Lavardinovoj Histoire de Scanderbeg, ali o njemu pripovijeda i Haklondyles u Histoire de la décadence de l’Empire grec.
18
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
kralj Klodvig40 dao objesiti tri sluge Kanakrove41 nakon što su ovi izdali svog gospodara, a na što ih je on sâm naveo. A čak i onima koji ništa ne vrijede toliko je drago, kad se okoriste nekim podlim djelom, sada u sigurnosti prikrpati sebi neki znak dobrote i pravičnosti, kao da time tobože u svojoj savjesti dobivaju neku nagradu i sebe ispravljaju. K tome oni još gledaju na izvršitelje tako stravično podlih nedjela kao na ljude koji bi ta nedjela mogli njima predbaciti, pa zato nastoje njihovom smrću onemogućiti da itko dozna i posvjedoči o njihovim spletkarenjima. A ako vam se kojim slučajem dogodi da vas zbog takvog čina nagrade da javnoj nužnosti ne bi uzmanjkao taj krajnji i očajnički lijek, onaj koji to čini uvijek će vas držati za prokletnika i ništariju, ako i on sâm nije takav. I smatrat će vas većim izdajnikom nego onaj prema kojemu jeste izdajnik: jer on iskušava podlost vašeg srca vašim vlastitim rukama i u tome se neće prevariti, jer niste imali razloga niti neke prijašnje mržnje koja bi vas navela na takav čin. No, on vas za to upotrebljava, kao što se čini s izgubljenim ljudima, kao krvnike koji izvršavaju pravdu, a to je posao koji je nuždan i od koristi, ali je daleko od poštenja. Osim ogavnosti, u takvim nalozima i narudžbama ima i kaljanja savjesti42. Kad Sejanova43 kći, zbog određenih sudskih pravila u Rimu, nije mogla biti 40
41
42
43
Clovis, franački kralj iz dinastije Merovinga (482-511); ujedinio je franačka plemena i osnovao franačku državu, pobijedivši Rimljane (486), Alemane i Zapadne Gote. Oko 496. prešao je na kršćanstvo, krstivši se u Reimsu. Ova je anegdota vjerojatno preuzeta iz Du Haillantove Histoire des rois de France; u njoj Du Haillant govori o čovjeku po imenu Cannacare, dok Montaigne piše Canacre. U originalu: il y a de la prostitution de conscience, a glagol prostituer u XV-XVI. stoljeću znači “obeščastiti nedoličnom uporabom”. Prostitucija u današnjem značenju javlja se kao novi latinizam tek od kraja XVI. stoljeća. Lucije Elije Sejan, sin rimskoga viteza Lucija Seja Strabona; kasnije ga je posinio Gaj Elije Gal, pa mu odatle ime.
19
Eseji – Knjiga trea
kažnjena smrću zato što je bila djevica, da bi se mogao izvršiti zakon, bila je silovana od krvnika prije nego što ju je zadavio44; i ne samo da je ruka takvog krvnika u službi državne potrebe nego je i njegova duša rob javne nužnosti. Kad je prvi Murat45, da bi otežao kaznu izrečenu svojim podanicima koji su bili podržali ocoubilačku pobunu njegova sina protiv njega, naredio da njihovi najbliži rođaci sudjeluju u izvršenju te kazne, smatram da je bilo veoma čestito što su neki od njih radije pristali biti veoma nepravedno proglašeni krivima, nego da posluže pravdi njihovog vlastitog ocoubojice. A ondje gdje sam u nekim našim opsjednutim jadnim utvrdama vidio da neki protuhe, samo da bi spasili glavu, pristaju stavljati omču oko vrata svojim prijateljima i sudruzima, smatrao sam da njih valja više žaliti nego one koje su objesili. Kaže se da je Vitold, litavski knez 46, uveo zakon da osuđeni zločinci moraju svojom rukom izvršiti smrtnu osudu koja im je izrečena, jer je smatrao nedopustivim da neka treća osoba, koja u krivici nije nikako sudjelovala, bude u to upletena i da joj se pripiše ubojstvo. Bilo koji vladar, kad ga neka neočekivana okolnost ili neizbježiva i nepredviđena državna nužda prisili da odstupi od svoje riječi ili zadane vjere ili ako ga na neki drugi način odvrati od njegove redovite dužnosti, mora tu nuždu pripisati kazni biča Božjega; doduše, to nije grijeh, jer je svoju volju prepustio sveopćoj i moćnoj volji, ali to ipak jest nesreća. I onome koji bi me upitao: “Koji je lijek tome? – Nema tome 44
O tome vrlo kratko govori Tacit u Analima (V, 9): “Pripovijedaju suvremeni pisci da ju je krvnik, jer se držalo nečuvenim da se djevica kazni smrću, kraj konopca obljubio.” (prijevod Jakova Kostovića). Smrtna se kazna u Rimu vršila po nalogu i pod nadzorom tzv. triumviri capitales. 45 I ova je zgoda preuzeta iz spomenutog Halkondylesova djela (I, x). 46 Vitold (1350-1430), litavski veliki knez 1392-1430, koji je vodio litavske čete u bici kod Grünwalda. Montaigne je taj podatak najvjerojatnije našao kod Cromera, De rebus gestis Polonorum, XVI. knjiga, str. 384.
20
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
lijeka, odgovaram, ako je odista bio prikliješten između dviju krajnosti (‘sed videat ne quaeratur latebra perjurio’47), morao je tako postupiti; ali ako je to učinio bez kajanja, ako mu nije bilo teško, tada je to znak da sa svojom savjesti loše stoji.” Ako bi se našao netko toliko blage savjesti kojemu se nijedno ozdravljenje ne bi činilo vrijednim tako mučna lijeka, ne bih ga ništa manje cijenio. Taj se ne bi mogao priličnije i opravdanije upropastiti. Ne možemo mi sve. I kad jesmo ovakvi kakvi jesmo, često nam ne preostaje drugo nego pouzdati se, kao mornari, u ono posljednje sidro i predati spas svoga broda u nebeske ruke. Kakvu pravedniju nuždu može takav vladar imati? Što mu je manje moguće učiniti nego ono što može učiniti samo na štetu svoje riječi i svoje časti, a i jedno i drugo moralo bi mu biti draže nego sâm njegov opstanak, da, pa čak i draže nego spas njegova naroda? Kad bude prekriženih ruku zvao Boga samo sebi upomoć, neće li se tada nadati da dobrota Božja neće odbiti milost svoje svemoćne ruke jednoj tako čistoj i pravednoj ruci? Sve su to pogibeljni primjeri, rijetke i iskrivljene iznimke prema našim uhodanim pravilima: mora im se popustiti, ali to mora biti uz veliku umjerenost i smotrenost; niti jedna osobna korist nije vrijedna da za nju izvršimo prisilu nad svojom savjesti; a opća korist to zavređuje, ali samo onda kad je očigledna i vrlo važna.48 Timoleon se dobro snašao pravdajući čudnovatost svojega postupka, prolijevajući suze i govoreći sam sebi da je 47
“Ali nek se dobro pričuva da ne traži ispriku svojoj krivoj zakletvi.” Ciceron, De officiis, III, xxix. 48 I veliki historičar francuske književnosti Gustave Lanson (Les Essais de Montaigne, étude et analyse, 236) i Jean Plattard u svom kritičkom izdanju smatraju da bi ovaj odlomak (koji počinje sa sve su to pogibeljni primjeri...) bolje pristajao prije prethodnog odlomka. I odista, primjer o Timoleonu, koji sada slijedi, bolje se povezuje s idejom koju Montaigne izriče s Ako bi se našao netko toliko blage savjesti... Možda je Montaigne omaškom slabo označio to mjesto u ispravljanom primjerku iz 1588. godine?
21
Eseji – Knjiga trea
bratskom rukom ubio tiranina49, ali ono što mu je s pravom nagrizalo savjest bilo je to da je bilo nužno kupiti opću korist po cijenu njegova vlastita poštenja. Čak se ni sâm Senat, koji je zahvaljujući njemu bio oslobođen jarma, nije usudio donijeti pravorijek o tako neobičnom djelu i bio je razdiran između dvaju suprotstavljenih stajališta. No, Sirakužani su upravo u taj čas50 poslali Korinćanima poslanstvo da zatraži njihovu zaštitu i jednog vođu koji će biti kadar i dostojan povratiti njihov grad u njegovo prijašnje stanje i očistiti Siciliju od svih onih tirančića koji su je ugnjetavali; tako bi poslan Timoleon s novim rješenjem i lukavom izjavom “da će, već prema tome bude li se u svojoj službi dobro ili loše ponio, njihova odluka biti povoljna u korist osloboditelja zemlje ili pak nepovoljna, to jest protiv ubojice vlastitog brata”51. Taj čudnovati zaključak ipak se može donekle opravdati zbog opasnosti samog primjera i zbog čudnovate važnosti djela. I Senat je dobro učinio što odluku nije na sebe preuzeo i što ju je prebacio na drugu stranu tako da može ovisiti o nečem trećemu. No, ponašanje Timoleonovo na tom putu ubrzo je bacilo bolje svjetlo na njegov slučaj, jer se ponio dostojanstveno i hrabro u svim koracima koje je poduzeo; a sreća koja ga je pratila u teškoćama na koje je nailazio u tom plemenitom poslu kao da mu je bila poslana od samih bogova koji su se bili složili u želji da on nađe svoje opravdanje. Krajnji cilj Timoleonova djela njegov čin opravdava, ako se on uopće može opravdati. Ali korist od povećanja javnih prihoda, koja je poslužila kao izlika rimskom Senatu za taj prljavi posao o kojem pripovijedam, nije bila dovoljno jaka da prekrije takvu nepravdu. Neki su se gradovi novcem otkupili i zadobili slobodu iz ruku L. Sule52, a uz odluku i odobrenje 49
Iz Plutarhova Života Timoleonova. Montaigne je već u I, xxxviii na to aludirao. 50 Plutarh kaže “dvadeset godina nakon toga”. 51 Prema Diodoru Sicilskom, XVI, 29. 52 Ciceron, De officiis, III, xxii.
22
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
Senata. Kad se o stvari počelo iznova suditi, Senat je gradove osudio da plaćaju namet kao i prije, a da je novac što su ga dali za svoj otkup za njih propao. Građanski ratovi često izazivaju ovako ružne primjere da kažnjavamo ljude zato što su nam vjerovali kad smo bili drugačiji, da jedan te isti sudac čini da kaznu njegove mijene snosi onaj koji s time nema veze; učitelj šiba svog učenika zato što dobro uči, a vodič svog slijepca. Strahovita je ta slika pravde! A u filozofiji ima pravila koja su kriva i neodrživa. Primjer što nam ga daju kako bi privatni dobitak bio važniji od zadane riječi ne dobiva dovoljno težine u svemu onome što oni u to dodaju. Lupeži su vas zarobili; pustili su vas na slobodu nakon što ste im se morali zakleti da ćete platiti određen iznos; krivo bi bilo reći da će čestit čovjek biti na svome kad jednom bude izvan njihova dosega. Ništa od toga. Ono što je strah jednom učinio da želim, moram željeti i onda kad sam bez toga straha; pa čak i onda kad je taj strah prisilio moj jezik bez moje volje, ja opet moram održati svoju riječ. Kad mi jezik ponekad nepromišljeno pretekne misao, uvijek sam poslušao svoju savjest i to ipak porekao. Jer, u protivnom, malo po malo i mi ćemo srušiti sve pravo što ga netko treći polaže u naša obećanja i prisege. “Quasi vero forti viro possit adhiberi.”53 U jednom jedinom slučaju može nas privatni interes opravdati ako ne održimo svoje obećanje, a to je kad smo obećali nešto što je po sebi i zlo i nepravično; jer právo vrline mora nadvladati právo naše obveze. Jednom sam postavio54 Epaminondu u prvi red najuzoritijih muževa i danas ostajem pri tom sudu. Do kojih je visina on uzdizao obvezu poštovanja svoje dužnosti! On, koji nikad nije ubio čovjeka kojega je pobijedio; koji se, za ono neprocjenjivo dobro vraćanja slobode svojoj zemlji ustručavao 53 54
“Kao da se čovjeka jaka srca može prisiliti.” Ciceron, ibid., III, xxx. Misli na XXXVI. esej II. knjige O najuzoritijim muževima: “Treći i najuzoritiji je, po mom mišljenju, Epaminonda.”
23
Eseji – Knjiga trea
zbog svoje savjesti ubiti jednog tiranina ili njegove pomagače bez pravilnog suđenja; koji je zlim čovjekom cijenio čovjeka, pa ma kako dobar građanin on bio, kad ovaj među neprijateljima i u borbi nije poštedio svog prijatelja ili običnog gosta. Eto, to je primjer duha koji je bogat i uzorit! U najžešća i najsilovitija ljudska djela on je unosio dobrotu i čovječnost, čak i najvrliju što je možemo naći u školi mudrosti. A to veliko srce, usmjereno i tvrdokorno prema boli, smrti, bijedi, je li ga priroda ili umješnost tako mekim učinila da je dopro do tako neopisive blagosti i dobroćudnosti svoje naravi? Strašno je ognjem i mačem slomio i srušio jedan narod koji je za sve bio nepobjediv osim za njega55 i tada je, u žaru najljućeg boja, popustio kad se našao pred svojim prijateljem i gostoprimcem. Doista je taj muž znao kako treba zapovijedati u ratu, ali je ipak osjetio ugriz dobrote u času najvećeg ratnog zanosa, kad je sve bilo raspaljeno i pjenilo se od bijesa i ubijanja. Pravo je čudo kad se može u takvo stanje umiješati i dozvati neku misao na pravdu; ali samo Epaminondinoj čvrstoći pripada moć iskazivanja blagosti i očitovanja blage naravi koja govori o njegovoj najboljoj strani i pravoj bezazlenosti. I to kad jedan56 govori Mamertincima57 da zakoni ne vrijede kad su u pitanju ljudi pod oružjem; a drugi58 kaže narodnom tribunu da vrijeme rata nije i vrijeme pravde; a treći59 da ga zveket oružja sprečava da čuje glas zakonâ. Upravo u takvim prilikama on60 nije bio nikad spriječen čuti glas o građanskim pravilima i dobrom ponašanju. Nije li baš on preuzeo od svojih neprijatelja61 prinošenje žrtve muzama pri polasku u rat 55
Tj. Spartu. Tj. Pompej (prema Plutarhu, Život Pompejev, III). 57 Mamertinci su stanovnici grada Messane (danas Messine) na Siciliji, koji su se nazivali sinovima Marsovim zbog svojih junačkih djela. Ime im dolazi od Mamers, kako se kod Oska i Sabinjana nazivao Mars. 58 Tj. Cezar (prema Plutarhu, Život Cezarov, II). 59 Tj. Marije (prema Plutarhu, Život Marijev, II). 60 Tj. Epaminonda. 61 Lacedemonjana (prema Plutarhu, Spartanske izreke). 56
24
I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno
ne bi li njihovom slatkošću i veseljem ublažio onaj bijes i nesmiljenost ratnu? Uz tako velikog učitelja ne plašimo se priznati da sebi ne smijemo dopustiti niti prema svom neprijatelju neke nedopustive stvari, da opći interes ne bi smio od svih tražiti nešto protiv privatnog interesa, “manente memoria etiam in dissidio publicorum foederum privati juris”62: et nulla potentia vires Praestandi, ne quid peccet amicus, habet63; i da sve nije dopušteno čestitom čovjeku u službi njegova kralja, opće stvari i zakonâ. “Non enim patria praestat omnibus officiis... et ipsi conducit pios habere cives in parentes.”64 Ta pouka odgovara vremenu; svoja srca ne moramo oštriti na tom željeznom sječivu; dovoljno je da naša pleća budu očeličena; dovoljno je što svoje pero umačemo u tintu, a da ga ne umačemo u krv. Ako prezreti prijateljstvo, svoje obveze, zadanu riječ i svoj rod za opće dobro i pokoravanje sucu znači veličinu srca i učin rijetke i posebne vrline, onda je to dovoljno da nam se oprosti kad kažemo da takva veličina ne može biti u veličini srca Epaminondina. Gnušam se nad bijesnim porukama one druge izluđene duše, Dum tela micant, non vos pietatis imago Ulla, nec adversa conspecti fronte parentes Commoveant; vultus gladio turbate verendos.65 62
63
64
65
“Uspomena na osobno pravo čuva se čak i usred javnog razdora.” Tit Livije, XXV, 18. “Nikakva moć nema snagu da odobri kršenje prava prijateljstva.” Ovidije, Epistulae ex ponto, I, vii, 37. “Dužnost prema domovini ne isključuje druge, a u njezinom je interesu da građani iskazuju sinovsku ljubav prema svojim roditeljima.” Ciceron, De officiis, III, xxiii. “Dok se mačevi sjaje, nek nikakav prizor ne izazove vašu samilost, čak ni da svoje očeve vidite pred sobom: razderite sabljama svojim ta poštovana lica.” Tako je govorio Cezar, a to čitamo u Lukanovoj Farsaliji, VII, 320.
25
Eseji – Knjiga trea
Oduzmimo tim zlim i krvožednim i izdajničkim naravima svako skrivanje iza razuma; odbacimo tu glomaznu i bjesomučnu pravdu i povodimo se za ljudskijim primjerima. O, koliko mogu vrijeme i primjer! U jednom sukobu za građanskoga rata protiv Cine neki je Pompejev vojnik i ne znajući ubio svog brata koji se borio na drugoj strani i odmah se na istom mjestu ubio zbog srama i žalosti; a samo nekoliko godina nakon toga, u jednom drugom građanskom ratu tog istog naroda, jedan je vojnik od svojih nadređenih zatražio nagradu zato što je ubio vlastitog brata.66 Slabo se sudi o čestitosti i ljepoti nekog djela samo zbog njegove koristi, a posve je krivo cijeniti da svatko mora tako postupiti ili kad se misli da je pošteno za svakoga, zato što je korisno: Omnia non pariter rerum sunt omnibus apta67. Budemo li htjeli odabrati najpotrebniju i najkorisniju vezu ljudskom rodu bit će to bračna veza; pa ipak sinoda svetaca smatra da je ono protivno od braka poštenije i isključuje najčasnije ljude iz najpoštovanije dužnosti ljudske, jednako kao što mi odstranjujemo iz konjušnice konje koji nam manje vrijede. *****
66 67
Oba su primjera preuzeta iz Tacitove Povijesti, III, li. “Sve stvari ne priliče svakome na jednak način.” Propercije, III, ix, 7.
26
II. poglavlje
O kajanju
D
rugi oblikuju ljude tako što ih poučavaju1; ja ih opisujem i prikazujem im jednoga2 koji je izrazito slabo poučen i kojega bih, kad bih ga morao iznova oblikovati, učinio odista drugačijim nego što on jest. Ali, nažalost, tome je kasno. Ali crte moje slike nimalo ne varaju, premda se neprestance mijenjaju i bivaju drugačije. Svijet je jedno neprestano klatno. U njemu se sve klati ovamo-onamo: zemlja, kavkaske planine, egipatske piramide, koliko po općem toliko i po vlastitom klaćenju. I sama nepromjenjivost nije ništa drugo do li nešto slabije kretanje. A ja ne mogu umiriti predmet svojega pripovijedanja3. On je i mutan i sveudilj posrće kao zbog nekog prirođenog pijanstva. Uzimam ga u ovom času onakvog kakav jest dok sam njim zaokupljen. Ja ne slikam ono što jest. Ja oslikavam prijelaz: ne iz dobi u dob ili, kao 1
2 3
Montaigne se ovdje suprotstavlja moralistima tako što ne želi moralno oblikovati čitatelja, nego samo mu se prikazati u uvijek novom svjetlu: nepostojanost i samo mijenjanje karaktera rješava proturječnosti na koje možemo naići u njegovu djelu. Tj. sebe samoga. Opet: sebe samoga.
27
Eseji – Knjiga trea
što se u narodu kaže, od sedam godina pa do novih sedam godina4, nego iz dana u dan, iz jednog trenutka u drugi. Svoju priču moram ravnati prema vremenu. Jer ja se mogu začas promijeniti, ne samo u svom stanju nego i u svojim nakanama. Imam pred sobom zbirku5 različitih i promjenjivih zbivanja6 i neostvarenih nakana, koje su tu i tamo protivne jedna drugoj; bilo da sam ja jedan drugi ja, bilo da sam ono pred sobom uhvatio u drugim okolnostima ili na drugi način. Zato će i biti da sam sâm sa sobom u protuslovlju, ali istinu, kao što je govorio Demad7, ne poričem nikada. Kad bi moj duh i mogao stati na čvrste noge, to ne bih nikad pokušavao, nego bih donio čvrstu odluku; jer mi duh neprestano ide u školu i iskušava se. Ovdje prikazujem čitatelju jedan običan skromni život bez nekog sjaja, ali to nije važno. Moralna se filozofija usredotočuje jednako na pučki i privatni život kao i na život bogatijeg sastava; svaki čovjek nosi u sebi potpun oblik8 ljudskog stanja. Pisci se uvijek iskazuju pred narodom nekim posebnim i čudnovatim oznakama; ja se prvi iskazujem u svojem opće4
5
6
7
8
Ovdje pisac aludira na teoriju životnih dobi koja potječe od Hipokrata (De hebdomadibus). Prema toj teoriji čovjek svakih sedam godina mijenja “dob”. U izvorniku: contrerolle. Montaigne uzima tu riječ u materijalnom značenju. U izvorniku: accidens, a to je u opreci prema substancia. Accidens je ono “quod accidit”. Demad (Dhm(dhV), grčki političar i govornik (384-320. pr. Kr.), protivnik Demostenov; prema Plutarhu, Život Demostenov, III. Demadovu tvrdnju prevodi Jacques Amyot: “Ako sam ponekad i bio u proturječnosti sâm sa sobom već prema tome kako su mi išli poslovi, protiv općeg dobra nikad nisam bio.” Oblik je ovdje uzet u filozofskom, tehničkom značenju: svaki je čovjek subjekt koji iskazuje ljudsku bit u njezinoj općenitosti; ono što se mijenja su accidentia, ali forma, tj. essentia ista je u svih. Čovjek se individualizira kroz materiju. Naprotiv, čovjekov oblik zajednički je svim ljudima, kao što je, reći će Montaigne, oblik hrasta jednak u svakom hrastu.
28
II. poglavlje – O kajanju
nitom biću, kao Michel de Montaigne, ne kao gramatičar ili kao pjesnik ili pravni stručnjak. Ako se svijet tuži na mene da previše govorim o sebi, ja se tužim na svijet zato što ne misli dovoljno na sebe. No, je li to razlog da se ja, koji sam toliko običan u svom življenju, hoću predstaviti s obzirom na svoje znanje? Isto tako, je li to razlog da se predstavljam svijetu, u kojemu su vještina i snalažljivost na tolikoj cijeni, običnim i jednostavnim učincima jednog još uvijek slabašnog duha? Nije li isto graditi zid bez kamenja ili nešto tome slično kao i graditi knjige bez znanja i umijeća? Glazbene se fantazije vode umjetnošću, a moje vodi sudbina. Barem je u mene nešto po pravilima što ih škola postavlja, jer nikada čovjek nije pisao o nečemu što bi bolje poznavao ili razumio nego što ja to činim u ovome što sam poduzeo, a u tome sam ja najupućeniji čovjek na svijetu; drugo, nitko nije u svoju materiju dublje prodro niti je brižljivije prosijao njezine dijelove i posljedice; i, isto tako, nije potpunije i točnije došao do svrhe koju je svom poslu postavio. Da bih u tome potpuno uspio, meni je potrebna samo vjernost; a ona ovdje jest, i to u najiskrenijem i najčišćem obliku. Ja govorim istinu, doduše, ne toliko koliko bih htio, nego onoliko koliko se usudim; a usuđujem se sve više koliko postajem starijim, jer mi se čini da se u toj dobi obično dopušta veća sloboda u brbljanju i otkrivanju svojih stvari. Tu se ne može dogoditi ono što često vidim da se događa, to jest da majstor i njegov rad dođu u protuslovlje: zar je čovjek s kojim je tako ugodno biti i s njim razgovarati9 mogao nešto tako glupo napisati? Ili, pak, zar je tako mudro pisanje moglo poteći od jednog čovjeka koji je tako slab u svakodnevnom druženju i razgovoru, jer, ako je u njega najobičnije ponašanje, a pisanje tako izvanredno, to znači da je njegovo znanje na nekom mje9
U izvorniku samo conversation, jer se u XVI. stoljeću u toj riječi spajaju staro značenje zajedničkog života, prebivanja zajedno, i moderno značenje razgovora; za sâm “razgovor” Montaigne će dva retka niže upotrijebiti izraz entretien.
29
Eseji – Knjiga trea
stu odakle ga on crpi, a ne u njemu samom? Neki tobožnji mudrac na mora biti mudar u svemu, ali onaj koji je sposoban10 uvijek je sposoban, pa čak i sposoban nešto ne znati. Ovdje moja knjiga i ja koračamo istim korakom i idemo jedno uz drugo. U drugim se prilikama može hvaliti i kuditi djelo odvojeno od njegova tvorca; ovdje se to ne može: tko dirne jedno, pogađa drugoga. Onaj koji bude o njemu sudio ne poznavajući tvorca, nanijet će više štete sebi nego meni; a onaj koji ga bude upoznao, meni će učiniti po volji. Bit ću sretan više nego zaslužujem ako zavrijedim samo jedan djelić općeg odobravanja, ako uspijem postići da razumni ljudi vide da sam bio kadar iskoristiti znanje, ako ga u mene uopće ima, i da sam zavrijedio da me spomen na mene potpomogne. Nek mi ovdje bude oprošteno11 što tako često ističem da se ja rijetko kajem i da je moja savjest sama sobom zadovoljna, i to ne kao savješću anđela ili konja, nego kao savješću čovjekovom12; dodajući uvijek isti refren13, koji nije neko ceremonijalno ponavljanje, nego iskazivanje moje prirođene i bitne podložnosti: da ja govorim kao onaj koji ne zna i neprestano se propituje, oslanjajući se čisto i jednostavno na svoje prihvaćanje onoga u što svi vjerujemo, a što je zasnovano na zakonu14. Ja nikoga ne poučavam, ja samo opisujem. 10
U izvorniku suffisant ima laudativno značenje, a tek u XVIII. stoljeću poprima pejorativnu konotaciju “samodopadan, umišljen, uobražen”. 11 Nakon ovog dugog uvoda Montaigne napokon počinje govoriti o predmetu koji je navijestio, to jest o kajanju. Započinje svojim primjerom, svojim načinom kajanja. 12 Ovu ćemo misao naći i kod Pascala (Pensées, 358): “Čovjek nije ni anđeo ni zvijer, a nesreća hoće da je onaj koji se hoće graditi anđelom zapravo zvijer.” Ta je misao, koja je u francuskome postala poslovicom, Pascalu sugerirana upravo krajem posljednjeg poglavlja Montaigneovih Eseja (III, xiii). 13 Montaigne je već inzistirao na izrazito ljudskim značajkama svog djela u LVI. eseju I. knjige u kojem govori O molitvama. 14 Riječ je o općeprihvaćenoj vjeri koja se zasniva na uspostavljenom poretku. Svoju podložnost Crkvi potvrđuje i u Esejima, II, iii.
30
II. poglavlje – O kajanju
Nema poroka, i to pravog poroka, koji nas ne bi vrijeđao i koji pošten i nepodmitljiv sud neće osuditi; jer u njega je toliko ružnoće15 i nepodnošljivosti koje su toliko očigledne da možda imaju pravo oni koji kažu da se porok rađa iz gluposti i neznanja16. Jer, doista je teško zamisliti da bismo ga mogli poznavati i pritom ga ne mrziti. Zloba tu udiše najveći dio vlastitog otrova i njime se nakraju otruje17. Porok nam na tijelu izaziva kao neki čir, kajanje u duši i ona sebe samu neprestano do krvi češe.18 Jer razbor briše i otklanja druge boli i žalosti, ali rađa bol kajanja koja je to teža zbog toga što nastaje u našoj nutrini; kao što nas hladnoća i vrućina ognjice teže grizu nego sve ono što nas napada izvana. Porocima držim (ali svakoga prema njegovoj mjeri) ne samo one koje razbor i priroda osuđuju, nego i one što ih je skovala ljudska izopačena i kriva misao, iako ih i zakoni i običaji dopuštaju. Isto tako, nema dobrote19 koja ne bi razveselila čestitu dušu20. Nalazimo ne znam kakvo zadovoljstvo kad ispravno postupamo, koje nas raduje i ispunja nas plemenitim ponosom koji ide podruku s čistom savješću. Duša koja je u poroku ustrajno hrabra21 može se katkada i uljuljati u nekakvu sigurnost, ali se ne može nikada dovoljno opskrbiti22 takvim zadovoljstvom. Nije nikako malo zadovoljstvo znati da si si15 16 17 18 19 20
21 22
O poroku Montaigne donosi sud estetske prirode sukladno naučavanju helenističke filozofije. Aluzija na Sokratovo “nitko nije samo po svojoj volji zao”. O toj misli Montaigne govori i u Apologiji Raimunda Sebonda (Eseji, II, xii). Ovdje se pisac služi slikom iz antičkog prirodopisa: ideja o tome da se porok truje vlastitim otrovom potječe iz Seneke (Epistulae, 81, 22). Plutarh, O duševnom miru (Per» eÏqum?aV), IX. Dobrota se suprotstavlja grijehu i općenito odgovara vrlini. U originalu: une nature bien née. Taj izraz je nakon Montaigneova vremena u francuskom jeziku ustaljen i znači plemenitu dušu bez obzira na rod i mjesto u društvu. Ovdje misli na one koji se hvastaju sa svojih poroka, kakve će personificirati Molièreov Don Juan. Montaigne se ovdje služi vojničkim terminom se fournir = “s’approvisionner”.
31
Eseji – Knjiga trea
guran da na tebe neće prijeći zaraza ovako pokvarenog i trulog vremena23 i kad sam sebi možeš reći: “Onaj koji bi mogao vidjeti i samo dno moje duše, taj mi ne bi mogao naći krivice ni za bilo čiju žalost i stradanje, niti za osvetu ili zavist, ni za javno kršenje zakonâ, ni za novotarije24 i nemire25, niti za krivokletstvo i za sve ono što je ovo raspušteno vrijeme svakome dopustilo ili ga tome naučilo, jer nikad nisam posegnuo ni za dobrom ni za novcem francuskog čovjeka i uvijek sam živio od svoga, kako u miru tako i u ratu, i nikad se nisam poslužio tuđim radom, a da ga nisam pošteno platio.” Ta svjedočenja čiste savjesti ispunjaju dušu zadovoljstvom; a to prirodno zadovoljstvo naša je čista dobit i jedina plaća koja nam nikad nije izostala. Temeljiti nagradu za dobra djela na tuđem odobravanju znači odabrati i odveć nesiguran i klimav temelj. Pogotovu u stoljeću pokvarenom i neprosvijećenom kao što je ovo naše26 kad se dobra cijena na kojoj ste u narodu uzima za uvredu; u koga se možete pouzdati da vam kaže što je vrijedno pohvale? Sačuvaj Bože da budem čestit čovjek po opisu što vidim da ga svatko o svojoj časti donosi. “Quae fuerant vitia, mores sunt.”27 Neki su me prijatelji počesto znali na sav glas koriti i držati mi govorancije28 ili iz vlastite pobude ili od mene izazvani kao da je posrijedi neka dužnost koja za jednu čestitu dušu29 ne samo u korisnosti nego i u blagosti premašuje sve prijateljske obveze. A ja sam to uvijek primao i zahvalno 23
Kao i na drugim mjestima, pisac ovdje osuđuje teško stanje u koje su Francusku uvalili građanski i vjerski nemiri. 24 Ovdje se kalkira latinski izraz res novae. 25 Aluzija na Reformu i nerede koji su nakon nje uslijedili. 26 Montaigne se često žalio na pokvarenost koju su izazvali građanski ratovi. 27 “Ono što nekoć bijahu poroci, danas su postali svakodnevni običaji.” Seneka, Epistulae, 39. 28 U originalu: mercurializer. Aluzija na saziv svih sudaca nekog visokog sudišta koji se održavao prve srijede nakon sudskih praznika i na kojem je glavni magistrat držao prigodno slovo. 29 U originalu à une ame bien faicte; v. gore bilj. 20 à une ame bien née.
32
II. poglavlje – O kajanju
i raširenih ruku. Međutim, kad sada po savjesti o tome govorim, moram reći da sam u njihovim pokudama i pohvalama često nalazio toliko krive mjere da zacijelo ne bih bio učinio veliku grešku da sam krivo postupio po njihovu sudu radije nego da sam postupio dobro na njihov način. Jer mi obični ljudi koji uglavnom živimo svojim životom koji se iskazuje samo našim očima, moramo imati izgrađen jedan unutarnji uzor prema kojemu će se iskušavati naša djela čas u hvali, a čas u kazni. Ja imam svoje zakone i svoje sudište za sud o onome što činim30 i tom se sudištu obraćam više nego bilo kojemu drugom. Ja doduše ograničavam svoja djela prema drugima, ali ih počinjam samo prema svojim pravilima. Jer, samo vi znate jeste li kukavica ili okrutnik, jeste li čestit i bogobojazan; drugi to ne vide; oni o vama nagađaju po nesigurnim pretpostavkama i vide ne toliko vašu narav koliko vaše hinjenje31. Zato: ne držite se njihova mišljenja, nego se ravnajte po onome što sami mislite. “Tuo tibi judicio est utendum.32 – Virtutis et vitiorum grave ipsius conscientiae pondus est: qua sublata, jacent omnia.”33 Ali ono što kažu da kajanje u stopu slijedi grijeh, čini se da se ne odnosi na onaj grijeh koji je dokraja opremljen i oboružan i koji u nama stoluje kao u vlastitom domu. Možemo odbaciti i zanemariti one grijehe koji nas iznenada napadaju i prema kojima nas vode naše strasti; ali, oni koji su dugom navikom u jakoj volji ukorijenjeni i usidreni, za takve ne mo30 31 32 33
To ispitivanje savjesti inspirirano je Senekom, koji kaže da svakodnevno ispituje svoju savjest. Tu je riječ o klasičnoj opreci između natura i ars: prave prirode i vješta pretvaranja. “Moraš se služiti svojim sudom.” Ciceron, Tusc. disp., I, xxiii. Točnije navedeno Ciceronovo mjesto glasi: “...recte videretur, nisi et virtutis et vitiorum sine ulla divina ratione grave ipsius conscientiae pondus esset, qua sublata iacent omnia”: “I s pravom bi se tako činilo, ako svijest što je to vrlina, a što mana ne bi imala veliku težinu i bez božjeg razuma; ako ona nestane, ruši se sve.” Ciceron, De natura deorum, III, 35 (prijevod Daniela Nečasa Hraste).
33
Eseji – Knjiga trea
žemo reći da ne znamo da su to pravi poroci. Kajanje je nijekanje naše volje i suprotstavljanje našoj fantaziji koja nas odvlači u svim mogućim smjerovima. I upravo kajanje oduzima čovjeku njegovu nekadašnju vrlinu i suzdržanost: Quae mens est hodie, cur eadem non puero fuit? Vel cur his animis incolumes non redeunt genae?34 Zaista je fin onaj život u kojemu vlada red sve do u njegovu nutrinu. Svatko može imati svoj udio na kazališnim daskama i predstavljati čestita čovjeka na pozornici, ali imati reda u sebi, u svojim grudima, gdje nam je sve dopušteno, gdje je sve od drugih sakrito – to je ono što je najvažnije. Ono što je blizu tome jest da budemo ispravni u svojoj kući, u svakodnevnim poslovima, o kojima nikome ne moramo polagati računa, jer tu nema ni nekih posebnih nastojanja ni pretvaranja. Zato je Bijant35, opisujući uzoritu obitelj, rekao: “Gospodar mora biti i u svojoj nutrini, u sebi samome, onakav kakav je izvana kad se boji zakona i onoga što će ljudi reći”36. Ima jedna lijepa riječ Julija Druza37 što ju je izrekao radnicima koji su mu bili ponudili da će mu za tri tisuće škuda38 tako urediti kuću da njegovi susjedi neće moći u nju gledati kao što su gledali do tada: “Ja ću vam dati šest tisuća, rekao im je, a vi radite tako da svatko sa svih strana može u nju gledati.”39 S posebnom se hvalom ističe navada Agesilajeva40, koji je za svojih putovanja 34
“Zašto moji osjećaji danas nisu onakvi kakvi su bili za mojih mladih dana? Ili zašto, sad kad sam zreo čovjek, ne mogu imati onako lijepe obraze kao nekad.” Horacije, Ode, IV, x, 7. 35 Grčki filozof, jedan od sedmorice mudraca, na kojega se Montaigne često poziva (v. ovdje I, xxxix) i koji opisuje idealnu obitelj, želeći da se gospodar i među svojima ponaša onako dolično kao što se ponaša u javnim istupanjima. 36 Plutarh, Gozba sedmorice mudraca, XII. 37 Julius Drusus, Tiberijev otac. 38 Montaigne se služi suvremenim novčanim jedinicama (escus) kao što to redovito u svojim prijevodima Plutarha čini i Jacques Amyot. 39 Prema Plutarhovim Državničkim uputama, IV. 40 Agesilaus (]Aghs?laoV), glasoviti spartanski kralj.
34
II. poglavlje – O kajanju
uvijek odsjédao u crkvama41, kako bi narod i sami bogovi mogli vidjeti što radi kad je sâm.42 Cijeli je svijet upirao prstom u čovjeka kod kojega ni njegova žena ni njegov sluga nisu ništa posebnoga vidjeli. Rijetko se kada ljudima dive njihovi sluge. Nitko nije bio prorok ne samo u svojoj kući nego niti u svojoj zemlji43, kaže nam povijesno iskustvo44. A jednako je i s nevažnim stvarima. U tom prostom i svakodnevnom primjeru vidimo i primjere o onim najvećima. Pod ovim mojim gaskonjskim nebom ljudi smatraju da je smiješno što se moji spisi tiskaju. I što se vijesti o meni više udaljavaju od moje kolibe to više vrijedim. Ja plaćam tiskare u Guyenni, a svugdje drugdje oni plaćaju mene45. Na toj osobitosti temelje svoj glas oni koji se skrivaju dok su živi i prisutni, kako bi ih se slavilo kad budu mrtvi i odsutni46. Meni je malo stalo do te slave i otkrivam se svijetu onoliko koliko mi cijene daje. A kad me jednom na tom svijetu više ne bude – tada će mi biti svejedno. Narod će u povorci toga otpratiti uza sve počasti i uz znake punog poštovanja sve do njegovih vrata; a on, skidajući službenu odoru, napušta tu ulogu47 i to niže pada što se više 41
I ovdje Montaigne jednom suvremenom riječi (église) prevodi grčki i latinski izraz. 42 Prema Plutarhovu Životu Agesilajevu. 43 Sjećanje na mjesta iz Biblije: Nemo propheta acceptus est in patria sua (Nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju, Luka, IV, 24); usp. Marko, VI, 4 i Matija, XIII, 57. 44 Kao što smo netom vidjeli, tekst je inspiriran Evanđeljima. 45 Tj. ja plaćam tiskare u svom mjestu, dok oni plaćaju meni samo da im predam svoje rukopise. Prva dva izdanja Eseja objavljena su u Bordeauxu 1580. i 1582, treće u Parizu 1587, a peto u Parizu 1588. godine. Četvrto izdanje do sada nije poznato. 46 Montaigne ovdje aludira na antičke legende o slavnim muževima što su se posvuda skrivali samo da bi stekli slavu nakon svoje smrti. Te su se legende odnosile poglavito na Pitagoru i na Tračanina Zalmoksisa; usp. kod Herodota, IV, 95 i 96. 47 S ovom riječi se Montaigne vraća kazališnom jeziku, kojim se je služio i u gornjem ulomku kad je govorio o kazališnim daskama i predstavama. Time jasno iskazuje svoju misao da sav javni život smatra komadom koji se igra u kazalištu.
35
Eseji – Knjiga trea
bio popeo; a u njegovoj je nutrini sve divlje i bezglavo. Pa sve da nekog reda u tome i bude, nužan je živ i dobro odmjeren sud da bismo ga mogli procijeniti u njegovim privatnim i svakodnevnim djelima. A tome valja dodati da je red jadna i tmurna vrlina. Probiti zidine i osvojiti grad, voditi poklisarstvo, upravljati narodom, sve su to sjajna i dobro viđena djela. Ali, rugati se, smijati se, plaćati, voljeti, mrziti i živjeti u krugu svojih i sa samim sobom mirno i pravično, ne odstupati od svog mišljenja, ne poreći svoju riječ, sve su to stvari koje su rjeđe, teže i malo se ili nikako ne vide. Pa ma što se govorilo, povučeni život na taj način ispunja svoje dužnosti koje su isto toliko važne i vidljivije u takvom životu nego u drugačijim životima. A običan pojedinac, kaže Aristotel48, služi vrlini mučnije i slavnije nego što to čine oni koji su zaodjenuti sudačkom togom. Pripremamo se za visoke dužnosti više radi slave nego zbog savjesti. Najkraći je put da se dođe do slave u tome da bismo morali raditi po savjesti ono što činimo za slavu. A čini mi se da Aleksandrova veličina u svojem sjajnom kazalištu iskazuje mnogo manje snage nego što je Sokrat pokazuje u svojem malom i običnom življenju. Lako bi mi bilo zamisliti Sokrata na mjestu Aleksandrovu; ali Aleksandra na mjestu Sokratovu ne bih mogao zamisliti. Onome koji bi prvoga upitao što zna činiti, odgovorio bi: “Pokoriti svijet”, a onome koji bi ovog potonjeg isto to upitao, ovaj bi odgovorio: “Voditi život sukladno njegovom prirodnom stanju”; a to je općenito korisnija, teža i potrebnija mudrost. Prava vrijednost jedne duše nije u tome da se izdiže visoko, nego da se izdiže u redu.49 Njezina se veličina ne očituje u važnosti visokog položaja u javnoj službi, nego u prosječnosti50. Tako, dok oni koji 48
Nikomahova etika, X, vii. Montaigne se u više navrata zaustavljao na Sokratovoj prirodnoj i samozatajnoj mudrosti, usp. II, xi kao i III, xii. 50 U originalu: en la mediocrité. Riječ u XVI. st. znači “osrednjost”, a to je stanje obična čovjeka. 49
36
II. poglavlje – O kajanju
o nama sude i iskušavaju nas iznutra ne drže mnogo do sjaja naših javnih djela i vide da su to samo tanki mlazovi vode što izbijaju iz dna koje je sâm glib i nakupina, oni koji o nama sude po tom sjajnom izgledu isto tako zaključuju o našem unutarnjem sastavu i nikako ne mogu spojiti svakidašnja svojstva, koja naliče njihovima, s tim drugim svojstvima koja ih začuđuju, jer su toliko izvan njihova dosega. Tako mi pridajemo demonima divlje obličje51. A tko ne daje takav lik Tamerlanu52, uzdignutih obrva, širokih nosnica, grozna lica i orijaškog stasa kakav mu je stas u pučkoj mašti u kojoj je nastao nakon sve one zaglušne buke što se nadizala oko njegova imena. Da mi je netko jednoč pokazao Erazma53, teško bi bilo izbjeći da sve ono što je rekao svojem slugi ili domaćici ne prihvatim kao mudre izreke i apoftegme54. Lakše nam je na odgovarajući način prosuditi nekog obrtnika prema njegovom ruhu ili prema njegovoj ženi, nego nekog velikog predsjednika55, koji ulijeva poštovanje svojim držanjem i sposobnošću. Čini nam se da se iz njihova visokog mjesta nikad toliko ne saginju da bi živjeli. Jednako onako kako neki izvanjski poticaj često potiče poročne duše na neko dobro djelo, tako su i one kreposne poticane na zlo. Valja o njima dakle suditi kad su mirne i staložene, kad su, ono što bi se reklo, kod kuće, ako ikad i jesu; ili barem kad se približavaju miru i svom prirodnom stanju. Prirodne se sklonosti pomažu i jačaju odgojem, ali se rijetko mijenjaju 51 52 53
54
55
Montaigne na ovom mjestu unosi treći termin: fizički izgled, onakav kakav u našoj mašti stvaramo prema nečijem izvanjskom djelovanju. U izvorniku Tamburlan. Mongolski zavojevač (1326-1405). Ovdje Montaigne počinje govoriti u prvom licu o divljenju što ga iskazuje prema Erazmu. Naravno, on ga nije mogao vidjeti, jer je Erazmo (1467-1536) umro kad su Montaigneu bile tri godine. U tom divljenju valja vidjeti razlog što nije mogao izbjeći da i u najobičnijim filozofovim riječima ne vidi neku mudru izreku. Apoftegma (< £pójJegma od £pojJ=ggomai “javno izričem, izjavljujem”) “izjava, domišljata rečenica, sentencija”, to jest takva koju je vrijedno sačuvati, a Montaigne ju je dao urezati u grede svoje knjižnice. Tj. predsjednika visokog suda čijim smo izvanjskim izgledom zadivljeni.
37
Eseji – Knjiga trea
i nadjačavaju odgoj. Samo za mojeg vremena tisuću je naravi prešlo na mane ili na kreposti zahvaljujući protivnoj obuci: Suc ubi desuetae silvis in carcere clausae Mansuevere ferae, et vultus posuere minaces, Atque hominem didicere pati, si torrida parvus Venit in ora cruor, redeunt rabiesque furorque, Admonitaeque tument gustato sanguine fauces; Fervet, et a trepido vix abstinet ira magistro56. Ta se prirođena svojstva ne mogu iskorijeniti, mi ih samo prikrivamo i tajimo. Meni je latinski jezik prirodno blizak i bolje ga razumijem nego svoj materinski francuski57, ali ima četrdeset godina da se njime uopće ne služim ni u govoru ni u pismu; pa ipak, u krajnjim i nenadanim uzbuđenjima u koja sam upao dva ili tri puta u životu, a jedno je od tih uzbuđenja bilo kad sam vidio svog oca kako se zdrav iz čista mira svalio bez svijesti na mene, u takvim su trenucima iz dna mojega bića prije od drugih prokuljale latinske riječi; priroda se tada svom silom izražava i sama sebi probija put, suprotstavljajući se dotadašnjim navikama58. A ovaj primjer govori mnogo i o drugima. Oni koji su za mojega vremena pokušavali promijeniti svijet novim gledanjima59 ispravljaju mane koje se vide; a one 56
“Kao kad se divlje zvijeri, odviknute od šume i zatvorene u kaveze, napokon primire, kad nemaju više onaj prijeteći izgled i kad su se navikle podnositi čovjekovu vlast, neka samo kap krvi dođe u njihove vruće ralje, one će opet biti bijesne i okrutne i ždrijelo će im se razjapiti potaknuto krvlju što su je okusile; njihov bijes će proključati i jedva da će poštedjeti gospodara koji drhti od straha.” Lukan, Farsalija, IV, 237. 57 Montaigne najzad daje sebe za primjer. U XXVI. eseju I. knjige, O odgoju djece, pričao nam je kako je latinski naučio prije francuskoga. Ali, tu nije riječ o prirodnoj sklonosti već o tome da je latinski naučio u svojoj najranijoj mladosti. 58 Montaigne interpretira ovaj primjer u funkciji opreke između prirode i prihvaćene uporabe. 59 Perifraza se odnosi na pristaše Reformacije, što će biti još vidljivije u samom kraju rečenice, gdje se kaže: r e f o r m e n t les vices de l’apparence (= ispravljaju samo mane koje se vide).
38
II. poglavlje – O kajanju
koje su bitne ostavljaju kakve jesu, ako ih i ne povećavaju; a tu se upravo povećavanja moramo bojati: rado se odmaramo od svakog drugog dobrog djelovanja time što sve svoje snage ulažemo na te samovoljne izvanjske promjene60 koje iziskuju manje muke, a donose veće časti; a time se jeftino udovoljava drugim prirodnim grijesima koji su sastavni dio naše biti i leže u nama samima. Pogledajte malo što nam kaže naše iskustvo: nema čovjeka koji, samo ako malo pronikne u sebe, neće otkriti u sebi svoj vlastiti oblik, glavni oblik61, koji se bori protiv ovakvog odgoja i protiv one oluje strásti koje mu se protive. A što se mene tiče, gotovo da nikad nisam iznenađen, uvijek se nalazim na svom mjestu kao i sva teška i bremenita tijela. Ako i nisam doma, uvijek sam vrlo blizu. Moj me nered nikad daleko ne odvodi. Nema tu ničeg ni čudnog ni pretjeranog, a moje vraćanje na ispravan put uvijek je zdravo i snažno. Prava nevolja, ona koja pogađa obično ponašanje naših ljudi, leži u tome što je i samo njihovo kajanje puno nevaljalosti i nečistoće; njihova misao o nekom popravljanju je zbrkana; njihova pokora je bolećiva i grešna, gotovo toliko koliko i sam njihov grijeh. A neki, ili zato što su povezani s grijehom prirodnom vezom ili zbog duge navike na grijeh, više mu ni odvratnost ne razaznaju. A drugima (a u njihovu pukovniju62 i ja spadam) grijeh teško pada, ali ga oni drže u ravnovjesju s užitkom ili ga na bilo koji drugi način podnose i podaju mu se uz određenu cijenu, što je ipak grešno i kukavički. Još bi se možda i moglo zamisliti tako velik nerazmjer gdje bi užitak s pravom opravdavao grijeh, kao što obično kažemo o korisnosti63; ne samo kad bi bio slučajan i kad 60 61 62 63
ces r e f o r m a t i o n s externes arbitraires. une forme sienne, une forme maistresse. duquel regiment je suis. Riječ valja shvatiti u strogo vojničkom značenju. Čini se da ovdje misli na općenito uvjerenje da cilj opravdava sredstvo (što je s moralnog gledišta osudio na kraju prethodnog odlomka).
39
Eseji – Knjiga trea
ne bi bio u vezi s grijehom, kao što je slučaj kod krađe, nego i u uživanju u tom užitku, kao što je slučaj u uživanju u ženama, gdje je prohtjev toliko žestok i, kažu, često ga se ne može pobijediti. Kad sam nedavno bio u Armagnacu na dobru jednog svog rođaka, vidio sam nekog seljaka kojega su svi nazivali lupežom. On je ovako govorio o svom životu: da se rodio kao prosjak i da je uvidio da se radom svojih ruku neće nikad dovoljno osigurati od siromaštva, pa je zato odlučio postati lopov; i u tom je zanatu mirno i u sigurnosti proveo svu svoju mladost, oslanjajući se na svoju tjelesnu snagu; krao je i u berbi i u košnji na tuđoj zemlji, ali to su bile tako velike količine da ljudi nisu mogli ni zamisliti da bi jedan čovjek toliko mogao iznijeti kroz noć na svojim plećima; a pazio je da šteta što bi je učinio bude tako raspoređena da je svaki gospodar može lakše podnijeti. Danas je on već ostario i može se reći da je bogat s obzirom na ono kako je počeo, i to sve zahvaljujući tim svojim poslovima64, koje on otvoreno priznaje; i, kako bi se pomirio s Bogom zbog podrijetla svog imanja, kaže da svakim danom nastoji raznim dobročinstvima nadoknaditi štetu nasljednicima onih koje je potkradao; te, da ako u tome posve ne uspije (jer, ne može svima odjednom nadoknaditi štetu), da će oporukom obvezati svoje baštinike da to učine i da će im točno reći koliko je svakome štete nanio. S ovim svojim opisom, bio on istinit ili lažan, taj čovjek gleda na krađu kao na nešto nepošteno i mrzi je, ali ipak manje nego što mrzi bijedu; kaje se zbog nje na najjednostavniji način, ali, kako je nanesena šteta tako bila izravnana i nadoknađena, kajanje mu više ne treba. Dakle, nije zla navika ono što nas miri s grijehom i njemu podlaže čak i naš razum, niti je to onaj silovit vjetar koji na mahove muti i zasljepljuje naš duh i predaje nas u taj čas, i nas i našu prosudbu, u ruke poroka. 64
U originalu: mercy à cette trafique. Za razliku od suvremenog francuskoga riječ trafique je u XVI. stoljeću bila ženskoga roda i imala je mnogo šire značenje nego danas.
40
II. poglavlje – O kajanju
Navikao sam uvijek raditi do kraja ono što radim i nikako ne mijenjam svoj korak; u meni nema niti jednog osjećaja koji bi se skrivao ili izbjegavao mome razboru ili koji se ne bi ponašao uz pristanak gotovo svih ostalih mojih duševnih snaga, i to bez podjela ili nutarnje bune; za sve to krivicu ili punu hvalu snosi moja prosudba; a grijeh kojemu je jednom podlegao, ima ga uvijek, jer je gotovo od svojega djetinjstva uvijek isti: iste sklonosti, isti put, ista snaga. A u pitanjima općenitih mišljenja već od djetinjstva zauzeo sam mjesto gdje mi se bilo držati. Ima grijehâ koji su siloviti, brzi i iznenadni; o njima nećemo ovdje govoriti. Ali za ove druge grijehe65 koje toliko puta ponavljamo, ponovno smišljamo, za grijehe vezane uz čovjekovu narav, pa čak i za čovjekov poziv i posao, ne mogu pojmiti da su tako čvrsto usađeni u istom srcu, a da razum i savjest onoga koji ih u sebi nosi stalno tako hoće i tako i kao takve ih zadržava; a ono kajanje, kojim se on hvali da ga u određeni trenutak obuzima, i odveć mi je teško i pojmiti i razumjeti. Ne dijelim mišljenje pitagorejaca66 “da ljudi dobivaju novu dušu kad se približavaju kipovima bogova želeći doznati njihova proroštva”.67 Osim ako možda Pitagora nije htio upravo to reći68 da duša mora tada dolaziti odnekud izvana, da je nova i na neko vrijeme pozajmljena, budući da njihova vlastita pokazuje toliko malo znakova očišćenja i nedužnosti koje bi odgovarale tom pristupanju bogovima. 65
Misli na grijehe koji su pustili korijenje u čovjeku. Ovaj je odlomak dodan Montaigneovom rukom na tzv. exemplaire de Bordeaux, kad je spremao III. izdanje Eseja. U njemu se oslanja na antičke pisce: Plutarha, O neostvarenim proroštvima, V, i na Seneku, Epistulae, 94, 42. 67 Seneka, ibid. 68 Sama misao na mijenjanje duše čini se piscu toliko teško zamislivom da je pokušava objasniti. On u tome vidi neku vrstu paradoksa: budući da je duša tih ljudi nečista i nedostojna da se obrati bogovima, možda se može pretpostaviti da u času kad to čine primaju drugu dušu, koja je samo za tu priliku pozajmljena. 66
41
Eseji – Knjiga trea
Oni69 čine sve protivno od onoga što stoici traže, jer nam ovi zapovijedaju da ispravljamo nesavršenstva i mane koje vidimo u sebi, ali nam zabranjuju da zbog toga budemo ražalošćeni i utučeni. A ovi naši70 nas uvjeravaju da u sebi pate od velike žalosti i grižnje. Ali, o nekom ispravljanju i poboljšanju, pa niti o prekidanju s tim grijesima, ništa nam ne kazuju. Međutim, nema ozdravljenja ako se ne oslobodimo od zla. Kad bi pokajanje težilo na jednoj strani tezulje, ono bi u zrak podignulo grijeh. Ne nahodim da je bilo što tako lako hiniti kao pobožnost, naravno, ako se s njom ne suobrazi i navike i sav život; bit pobožnosti je teška i tajnovita, a izvanjski izgled je lak i usiljen. Što se mene tiče, mogu općenito željeti biti drugačiji, mogu sam sebe osuđivati i ne biti zadovoljan svojim općim stanjem i preklinjati Boga da me stubokom promijeni, mogu ga moliti da mi oprosti moju prirodnu slabost. Ali to ne smijem nikako nazivati pokajanjem kao ni svoje nezadovoljstvo time što nisam ni anđeo ni Katon71. Moja su djela u redu i suobražena s onim što jesam i s mojim stanjem. Ne mogu činiti bolje. A kajanje se zapravo ne tiče stvari kojima nismo gospodari, ali žaliti ih možemo. Lako mi je zamisliti bezbroj duhova koji su veći i bolje upravljani nego moj; no, s time ipak ne popravljam svoje mogućnosti ni svoju desnicu ni svoj duh koji neće postati snažniji zato što mogu zamisliti nekoga koji to jest. Kad bi zamišljanje i želja da nam djelovanje bude plemenitije nego što jest izazivalo kajanje zbog našega, morali bismo se kajati i zbog naših najbezazlenijih radnji; tim više zato što pravilno prosuđujemo da bi u jednoj boljoj naravi one bile vođene većim savršenstvom i dostojanstvenošću; a i mi bi69
Ovo oni odnosi se na Montaigneove suvremenike, koji postupaju upravo obrnuto od onoga što stoici traže u svojim pravilima. 70 Tj. naši ljudi danas, ovi oko nas. 71 To je slika savršenstva zamišljena prema antičkome mudracu. Pascal će reći: Ni anđeo ni zvijer. Montaigne je već jednom u ovom eseju rekao ne kao savjest anđela niti kao savjest konja. Na istu će se usporedbu vratiti u zaključnom eseju O iskustvu (III, xiii).
42
II. poglavlje – O kajanju
smo to isto željeli. Kad ispitujem svoje ponašanje u mladosti i uspoređujem ga s onim u starosti, vidim da je ono bilo, kako mi se čini, uglavnom u redu; i to je sve što može moj otpor. Sebi nimalo ne laskam; u sličnim situacijama bio bih uvijek takav. To nije nikakva mrlja, radije bih rekao da je to nova boja koja me čitavoga pokriva. Ne priznajem nikakvo pokajanje koje je površno, osrednje i koje se samo prenemaže. Mora me obuhvatiti sa svih strana pa da ga pokajanjem nazovem, mora me zaboljeti u utrobi i toliko me u mojoj dubini mučiti koliko u mene Bog može svojim pogledom proniknuti. Što se svih vrsta poslova tiče, promašio sam mnoge zato što nisam bio sretne ruke. Moje su odluke ipak bile ispravne u onim okolnostima u kojima su donošene; njihov je način odabrati uvijek najlakši i najsigurniji put. Mislim da sam u svojim dosadašnjim zaključcima, prema svojim pravilima, postupio kako je bilo mudro za stanje stvari koju su preda me postavljali; i, u takvim bih prilikama i za tisuću godina jednako postupao. Ne gledam kakva je stvar sada i danas, nego kakva je bila u času kad sam morao odluku donijeti. Vrijednost svake odluke ovisi o vremenu; prilike i stvari se neprestano kotrljaju i neprestano se mijenjaju. Počinio sam nekoliko teških i važnih pogrešaka u svom životu, ne zato što bi mi bilo manjkalo dobrih mišljenja, nego zato što me nije pratila dobra sreća. Uvijek u stvarima kojima se bavimo ima tajnovitih i nerazrješivih strana, a poglavito u ljudskoj prirodi; ima nekih nijemih slučajeva, koji se ne iskazuju, pa ih često ni oni koji ih imaju ne poznaju, a pojavljuju se i bude tek u novim okolnostima. Budući da moje predviđanje u njih nije moglo prodrijeti i da nije moglo unaprijed reći što će biti, na to se svoje predviđanje ne srdim; njegov se zadatak kreće unutar njegovih granica; a događaji i stjecaj okolnosti me pobjeđuju; a ako oni podrže stranu koju sam ja odbio, tome nema lijeka; tada se ne ljutim na sebe, nego se tužim na svoju sreću, a ne na svoje djelo; to se nikako ne može nazvati kajanjem. 43
Eseji – Knjiga trea
Focion72 je jednom dao Atenjanima savjet koji oni nisu prihvatili. Međutim, kako su se stvari dobro odvijale protivno njegovu mišljenju, netko mu rekne: “E pa onda, Focione, jesi li zadovoljan što stvari idu tako dobro? – I te kako sam zadovoljan, odvrati mu, što se je dogodilo ovako, ali nimalo se ne kajem što sam savjetovao onako.”73 Kad mi se prijatelji obraćaju tražeći savjet, ja im ga dajem slobodno i jasno, bez zaustavljanja, kao što gotovo svi rade zbog toga što je stvar škakljiva i može se odvijati drugačije od mojega mišljenja, pa bi mi zbog toga mogli i predbacivati da sam im dao loš savjet; ali mene za to nije briga. Jer, bit će u krivu, jer im nisam mogao odbiti tu uslugu da im kažem svoje mišljenje. Ne mogu nikoga osim sebe kriviti za svoje pogreške ili nesreće. Jer, odista se rijetko služim tuđim mišljenjem osim kad to traže pravila pristojnosti i, naravno, kad mi je potreb-na pouka znanosti ili poznavanje stvarnog stanja. No, u stvarima kad se moram osloniti na vlastitu prosudbu, tuđa mi mišljenja mogu poslužiti da me podrže, ali rijetko da me od mojega odvrate. Sva ću pristojno i dobrohotno saslušati; ali, koliko se sjećam, do dana današnjega slijedio sam samo svoja. Po mojem uvjerenju sve su to mušice i sitnice74 koje mi odvraćaju pozornost. Malo cijenim svoja mišljenja, ali isto tako malo držim i do tuđih. Sreća me dolično plaća. Ako i ne primam savjete, još ih manje dijelim drugima. Malo ih od mene traže i još mi se manje vjeruje; a ne znam niti jednu javnu ili privatnu stvar koju bi moj sud bio unaprijedio ili popravio. Čak i one koje je sreća donekle s njim povezala radije su prepuštale da ih vodi neka posve druga pametna glava. A kako sam ja čovjek koji isto toliko drži do svojega prava na 72 73 74
Phocion (Fwk?wn), atenski državnik i vojskovođa. Plutarh, Izreke kraljeva i vojskovođa. U originalu: ce sont que mousches et a t o m e s. Radi li se tu o insektima? Naime, latinsko insectus prevodi grčko ἔvtomon, ali se moglo interpretirati i kao ¤tomoV “nerazdjeljiv”. Mislimo da u svakom slučaju valja shvatiti kao “najmanja stvar, najmanja čestica”.
44
II. poglavlje – O kajanju
mir i spokoj kao i do prava na svoj autoritet, ovako mi je milije. Time što zanemaruju moja mišljenja, ljudi postupaju na način koji odgovara mojem čvrstom uvjerenju: da moram biti miran i staložen i da se moram zatvoriti u sebe; i doista mi je drago što nemam odgovornosti za tuđe čine i što sam lišen toga da me drugi liječe i čuvaju. Za sve druge poslove kad su jednom na bilo koji način dovršeni, malo mi je stalo. Jer me takav stav lišava svakog nezadovoljstva da su mogli svršiti ovako ili onako; eto ih, sad su u velikom zamašnjaku univerzuma i u povezanosti stoičkih uzroka75; vaša imaginacija ne može, ni željom ni uobraziljom, dirnuti niti jednu točku, a da se odmah čitav red stvari ne poremeti, i u prošlosti i u budućnosti. Uostalom, ja mrzim to kajanje od slučaja do slučaja koje nam starost donosi. Onaj koji je u stara vremena govorio da je zahvalan godinama što su ga lišile strasti76, drugačije je mislio nego ja; jer se ja ne bih nikada mogao veseliti nemoći, pa ma kakvo mi ona dobro tobože činila. “Nec tam aversa unquam videbitur ab opere suo providentia, ut debilitas inter optima inventa sit.”77 U starosti su nam prohtjevi rijetki; poslije78 nas obuzima velika sitost; u tome ne vidim ništa što bi bilo u vezi sa sviješću; jad i slabost nam donose vrlinu koja je sva smekšana i puna katara. Ne smijemo dopustiti da nas te prirodne promjene toliko obuzmu da nam pokvare moć rasuđivanja. Mladost i užitak nisu nekad postigli da ne bih prepoznao pravo lice poroka u strasti; a isto tako ni otupljenje 75 76
77
78
U slijedu uzrokâ, usp. Ciceron, O sudbini (De fato), IX i XVIII. Aluzija na Sofokla koji je bio zahvalan starosti što ga je oslobodila tiranije ljubavi. Montaigne to navodi prema Ciceronu (De senectute, XIV). Usp. i kod Plutarha, Odgovor Epikuru o načinima života, XIV. Ovdje se Montaigne suprotstavlja Sofoklu, jer drži da niti jedna slabost ne može nikada biti dobro. “A Providnost nikad neće biti toliki neprijatelj svojemu djelu pa da slabost bude ubrojena među dobra.” Kvintilijan, Obrazovanje govornika (Institutio oratoria), V, xii. Tj. nakon što smo se zadovoljili.
45
Eseji – Knjiga trea
prohtjeva što mi ga godine donose danas ne čine da ne bih prepoznao što je to strast za porokom. I sada, kad više nisam u tome, o svemu sudim kao da sam još u tome. A ja, koji svoj razbor temeljito i pažljivo neprestano protresam, vidim da je on potpuno jednak onoj pameti što sam je imao u dobi svoje najveće slobode, osim, možda, što se s godinama pogoršala i oslabjela; a to što mi brani da se sav predam tom užitku zbog dobrobiti mojeg tjelesnog zdravlja, mislim da mi to ne bi više branila nego što je nekad činila zbog mog duševnog zdravlja. I sad kad je vidim kako je izbačena iz stroja79, ne mislim da imalo više vrijedi. Moje su napasti toliko slomljene i obamrle da nimalo ne zavređuju da im se ona80 uopće suprotstavlja, a meni je dovoljno pružiti ruke da ih protjeram. Kad bi se pred njom isprsila ona stara požuda, mislim da bi imala manje snage da je podnese nego što je nekada imala. Ne vidim je da išta snažnije prosuđuje nego što je prosuđivala nekad kad nije ništa prosuđivala; niti da je u to unijela više jasnoće. Prema tome, ako u tome ima nekog oporavka, onda je to začarani oporavak. Jadan ti je to lijek, dugovati bolesti svoje zdravlje! Nije na našoj nesreći ta služba81, to je posao sreće naše prosudbe. Jadi i loši postupci me ni na što ne sile osim da ih proklinjem. To vrijedi za one koji se bude samo kad ih ošineš bičem.82 Moja pamet bolje plovi kad je u dobru slobodna. Mnogo je više rastresena i zaokupljena u borbi sa zlima nego s užicima. A ja sve jasnije vidim za vedra vremena. Zdravlje me upozorava ne samo veselije nego i korisnije nego bolest. Što sam više mogao išao sam ususret svojem ispravljanju i urednom životu kad sam u njemu mogao uživati. Bio bih posramljen i nezadovoljan kad bi se bijedi i nesreći moje oronulosti i staračke nemoći dalo prednost pred mojim godinama kad sam 79 80 81 82
U izvorniku: pour la voir hors de combat. Uvijek je subjekt moja pamet, moj razbor (ma raison). Tj. vratiti nam zdravlje. Montaigne se zalaže za moral slobodna čovjeka, a ne za moral roba.
46
II. poglavlje – O kajanju
bio zdrav, čio i snažan; i kad bi me se cijenilo83 ne prema onome što sam bio, nego prema onome što sam prestao biti. Po mom mišljenju, sretno živjeti, a ne sretno umrijeti, kako je govorio Antisten, čini ljudsku sreću84. Nisam se trudio nedolično povezati rep jednog filozofa s glavom i tijelom izgubljena čovjeka85; niti da ovaj kukavni krajičak86 porekne i poništi najljepši, cjelovit i najduži dio mojega života. Hoću se predstaviti i pokazati ravnomjerno sa svih strana. Kad bih ponovno mogao početi živjeti, opet bih živio onako kako sam živio; niti se žalim nad prošlošću, niti se bojim onoga što ima doći. I, ako se ne varam, život mi je bio iznutra dobar koliko i onaj izvanjski.87 Upravo u tome je ono što najviše zahvaljujem svojoj dobroj sreći, to jest da je tijek mog tjelesnog stanja išao uvijek pravilno i svaka se je stvar događala u svoje doba. Vidio sam i travu i cvijet i plod; a sada vidim i sušno doba.88 I to je moja sreća, jer je to prirodno. Tim lakše podnosim sadašnje tegobe, jer dolaze kad ih se čeka i time me ugodno podsjećaju na dugotrajnu sreću mog prijeđenog životnog puta. Isto je tako i moja pamet bila jednako dobra u jednom i u drugom vremenu; ali onda je bila djelotvornija i mnogo je bolje izgledala, zelena, vesela, prirodna, a sada je zgurena, 83
84
85
86 87 88
Jedno od vrlo rijetkih mjesta gdje Montaigne vodi računa o tuđem mišljenju. Montaigne upire prstom na cinika Antistena (Diogen Laercije, Život Antistenov, VI, 5), filozofa askeze, ali, premda to ne kaže, suprotstavlja se kršćanskom idealu. Čini to postavljajući kao svrhu ljudsku sreću (l’humaine felicité), a ne vječno spasenje, a time i umanjuje važnost dobre smrti. Montaigne ne želi da njegov život ima složeno značenje: mladost i zrelo doba za koje se kaže da su izgubljeni i starost koju se smatra mudrom. Samo je kraj života, tj. starost, tobože posvećena mudrosti. Ovdje podcrtava paralelizam svojeg moralnog i fizičkog razvitka. S četiri termina iz života na zemlji simbolizira uzastopne faze svoje egzistencije.
47
Eseji – Knjiga trea
brundava i mučna. Zato odbijam sve te slučajne i bolne promjene89. Bog nam mora dirnuti srce.90 Naša se savjest sama mora ispraviti time što će nam razbor ojačati, a ne zato što nam prohtjevi slabe. Strast nije sama po sebi ni blijeda ni bezbojna zato što je gledaju mutne i krmeljive oči.91 Moramo voljeti umjerenost zbog nje same i iz poštovanja prema Bogu koji ju nam je naredio, a isto tako i nevinost. A ono što nam katar92 propisuje ili ono što ja dugujem svojim bubrežnim kamencima nije ni čistoća ni umjerenost. Ne možeš se hvaliti da prezireš strast i da se boriš protiv nje ako je ne vidiš, ako ne poznaš njezine draži, njezinu snagu, njezinu najprivlačniju ljepotu. Ja poznam i jednu i drugu93 i to odlučno kažem. No, čini mi se da su u starosti naše duše podložne bolestima i nesavršenostima više nego u mladosti. Govorio sam tako i dok sam bio mlad; i tada su mi pod nos stavljali moje gole obraze94. A ja to govorim i danas kad mi se zbog mojih sijedih vlasi više vjeruje. Mi nazivamo mudrošću teškoće svojih sokova95, gađenje na sve ono što je pred nama. Međutim, mi uistinu ne napuštamo toliko poroke koliko jedne zamjenjuje89
Definitivno odbacuje neku promjenu na mudrije stanje koja bi se mogla zbiti u starosti, i to iz dva razloga: ona može samo biti plod slučaja i posve je suprotna ideji što je on ima o ljudskoj sreći, jer je bolna. 90 Prvi se put u ovom eseju javlja riječ Bog. Za Montaignea pravo kajanje pretpostavlja direktno djelovanje Boga na ljudsko srce. 91 Montaigne nije nikad htio umanjiti ljepotu strasti. Zato i jest zabluda u tome kad se kaže da ona nema svojih draži, kako to čine starci. 92 Riječ katar (catarre) je u XVI. stoljeću označavala sve vrsti plućnih bolesti (prehlade, bronhitis). Dakle, ono što nam je nametnula slabost ili bolest nikako nije vrlina. 93 I strast i umjerenost. 94 U izvorniku: on me donnaoit de mon menton par le nez. Taj slikovit izraz znači poprilici: kad bi se kao mlad čovjek usudio kritizirati starost, stavljali su mu pod nos njegovo neiskustvo koje je izbijalo iz njegova golobradog podbratka. 95 Riječ je o tobožnjoj mudrosti u staraca, koju Montaigne stavlja na račun organskih promjena.
48
II. poglavlje – O kajanju
mo drugima i, kako mi se čini, idemo na gore. Osim glupog i oronulog ponosa, dosadnog trabunjanja, osim onog zajedljivog i nedruželjubivog raspoloženja i praznovjerja96 i smiješne obuzetosti bogatstvom kad smo izgubili svaki način da ga upotrijebimo, ja u tome vidim još više zavisti, nepravednosti i zloće. Sve nam to donosi više bora na duši nego na licu; zato ne vidimo, osim vrlo rijetko, čovjeka koji stareći ne daje na gnjilo ili kiselo. Čovjek u svojoj cjelovitosti ide prema svom rastu i prema svom opadanju97. Kad promotrimo Sokratovu mudrost i neke od okolnosti njegove osude, usudio bih se povjerovati da se on sâm na neki način podavao toj osudi98, i to hotimice, jer su mu onako starom čovjeku od gotovo sedamdeset godina prijetile patnje od gubitka čvrsta držanja njegova duha i potamnjenje njegove uobičajene dalekovidnosti. Kakve li sve metamorfoze svakodnevno vidim kod mnogo svojih poznanika! To je moćna bolest koja se u nas uvlači prirodno i neprimjetno. Moramo imati veliku zalihu znanja i velik oprez ako želimo izbjeći sve nevolje koje nam ona99 nameće ili barem ako hoćemo usporiti napredovanje tih nevolja. Osjećam da mi usprkos svim mojim kopanjima rovova100 ona sve više 96
Tj. pretjerane pobožnosti i obuzetosti molitvama. Ove dvije imenice (croist i décroist) odgovaraju onome što su aristotelovci nazivali generatio i corruptio. 98 Montaigne ovdje rabi lat. termin praevaricatio u njegovu etimološkom značenju koje Divković opisuje kao “prekršivanje dužnosti, izdaja, osobito odvjetniku ili tužitelju, koji u potaji s protivnikom drži”. Sokrat je svojim prkosom učinio osudu neizbježivom, a s druge je strane odbio bijeg koji su mu bili omogućili njegovi učenici. Kao i Ksenofont, Montaigne vjeruje da je Sokrat pošao dobrovoljno u smrt samo da ne bi dopao svih zala što ih donosi starost. 99 Tj. starost. 100 Riječ datira iz prakse vjerskih ratova i kao metafora je uzeta iz vojničke vještine: mjere opreza što ih pisac poduzima da se obrani od starosti uspoređuju se s kopanjem rovova kojima se nastoji zaustaviti neprijatelja u njegovu napredovanju. 97
49
Eseji – Knjiga trea
oduzima terena. A ja se odupirem koliko mogu. Ali ne znam kamo će me na kraju odvesti. U svakom slučaju, zadovoljan sam što će se znati s koje sam visine pao. *****
50
III. poglavlje
Tri su naina kako valja postupati
N
ikako ne smijemo biti odveć čvrsto prikovani za ono što hoće naša ćud i za sve što nam padne na pamet. Naša glavna vještina i sposobnost leži u tome da se znamo podesiti različitim potrebama. Kad nas potreba prisili da slijedimo samo jedan kolosijek, to se zove biti, ali ne živjeti. Najljepši duhovi su oni koji znaju što je različitost i gipkost. Evo jednog slavnog svjedočenja staroga Katona: “Huic versatile ingenium sic pariter ad omnia fuit, ut natum ad id unum diceres, quodcumque ageret.”1 Kad bih ja sebe morao podesiti na neki svoj način, ne bi bilo tako dobra načina na koji bih pristao biti zauvijek, pa da se ne mogu od njega osloboditi. Život je jedno nejednako, nepravilno i mnogostrano gibanje. Čovjek nije svoj prijatelj i još manje svoj gospodar, već je vlastiti rob kad sam sebe uvijek slijedi i kad je tako zarobljen svojim sklonostima da ga nikako nije moguće skrenuti na drugi put i kad ga se ni na koji 1
“U njega duh bijaše tako gibak da se jednako mogao dati na sve poslove, ma koji da je počinjao, da bi se bilo reklo kako je samo za njega rođen.” Tit Livije, XXXIX, 40.
51
Eseji – Knjiga trea
način ne može saviti. Kažem to u ovom času kad mi je teško osloboditi se povodca kojim me moj nametljivi duh amo tamo voda, jer najčešće ne zna što da učini sa sobom, a da sam sebi ne bude na teret, jer ne zna drugačije postupati nego samo iz sve snage. Pa ma kako bila nevažna stvar koju ste preda nj postavili, on će je odmah učiniti velikom i rastegnuti sve do one točke kad će joj se morati posvetiti svim svojim snagama. Zbog tog mi je razloga njegova lijenost velika briga koja šteti mom zdravlju. Većina duhova mora se zaokupiti nekim stranim stvarima da bi se razgibali i uvježbali svoje snage; moj se, naprotiv, mora njima zaokupiti prije da bi se staložio i skrasio na jednome mjestu, “vitia otii negotio discutienda sunt”2, jer njegovo je najmučnije i glavno nastojanje u tome da se trudi oko sebe. Knjige za njega spadaju u onu vrstu poslova koje ga odvraćaju od njegovih briga. Na prve misli što mu navru moj se duh uzbudi i na sve strane pokazuje svoju snagu i upravlja se čas prema snazi, čas prema redu i skladu; i tad se opušta, smiruje i jača. Ima čime će sâm probuditi i poticati svoju moć. Kao i svima, priroda mu je podarila dovoljno materijala za njegovu vlastitu korist i dosta njegovih pitanja na kojima će se učiti i suditi i izmišljati. Razmišljanje je moćan i pravi posao za onoga koji zna sebe iskušati i korisno upotrijebiti: ja više volim svoj duh graditi nego ga ispunjati. Nema ni tako slabog ni tako jakog nastojanja nego što je ono podržavanja svojih misli prema onome kakav duh jest. Veliki su to proglašavali svojim pozivom, “quibus vivere est cogitare”3. Stoga nam je priroda podarila tu povlast da ne postoji ništa što bismo mogli tako dugo raditi i da nema posla kojem bismo se redovitije i lakše podavali. “To je posao bogova, kaže Aristotel4, iz kojega se rađa i njihovo i naše blaženstvo.” Čitanje mi posebno služi da na 2 3 4
“Radom moramo bježati od mane lijenosti.” Seneka, Epistulae, 56. “Za koje živjeti znači misliti.” Ciceron, Tusc. disp., V, 38. U Nikomahovoj etici, X, viii. Istu se misao može čitati i kod Cicerona, O krajnostima dobra i zla (De finibus, V, iv).
52
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
razne načine potakne moju misao, da zaposli moj sud, a ne moje pamćenje. Malo me koji razgovor zaokuplja, a da ne ulažem u to snagu i napor. Doduše, dražesnost i ljepota misli više me zaokupljaju i osvajaju isto toliko ili čak više nego ono što je duboko i teško. A kako uglavnom drijemam kod svih razgovora i pridajem im samo krajičak svoje pozornosti, često mi se događa da u takvim prigodama, kad se govori samo da bi se nešto reklo, izgovaram po koju bezveznu i praznu riječ, onako iz pristojnosti, da govorim kao u snu i odgovaram smiješne gluposti nedostojne djeteta ili pak da uporno šutim, što je još neprikladnije i neuljudnije. U mene je neko sanjalačko raspoloženje koje čini da se povlačim u sebe, ali i jedno teško i djetinje nepoznavanje mnogih svakodnevnih stvari. Ta su mi dva svojstva pribavila da se o meni može uistinu složiti pet ili šest priča koje su isto tako glupe kao o bilo kome drugome. No, da nastavim s onim što sam započeo, takva me teška narav čini vrlo teškim u ophođenju s ljudima (a ja ih moram najbrižljivije odabirati) i zato postajem veoma neugodan u svakodnevnim poslovima. Mi živimo i u neprestanom smo dodiru s ljudima; ako nam njihov način ide na živce, ako se ne udostojimo prilagoditi se običnom i prostom puku, a običan i prosti puk često je isto toliko sređen koliko i onaj najfiniji (a sve je znanje beskorisno za onoga koji se ne zna prilagoditi općem neznanju), ne smijemo se tada upuštati ni u svoje ni u tuđe poslove; a javni se i privatni poslovi obavljaju upravo s takvim ljudima. Upravo su najmanje tražena i najprirodnija svojstva našega duha najljepša, a najbolja su zanimanja ona za koja se najmanje silimo. Bože dragi! Koliko li je mudrost pomogla one kojima je želje podesila njihovoj moći! Nema korisnije mudrosti nego što je ta. “Koliko tko može”, bila je riječ što ju je Sokrat neprestano ponavljao i koju je najviše volio5, a to je zbilja riječ velikog značenja. Svo5
Prema Ksenofontu (Memorabilia, I, iii, 3), Sokrat se uvijek pozivao na Hesiodov stih: “Besmrtnim bogovima svatko mora žrtvovati prema
53
Eseji – Knjiga trea
je želje moramo upravljati i zaustavljati na najlakšim i najbližim stvarima. Zar nije čin glupe ćudi ne slagati se s tisućama ljudi s kojima me moje stanje povezuje i bez kojih nikako ne mogu biti, samo da bih se držao jednoga ili dvojice koji su izvan mojeg dosega ili čak stalno biti obuzet željom za nečim što ne mogu postići? Moje meko i blago ponašanje, neprijatelj svake žestine i grubosti, lako me je oslobodilo zavisti i neprijateljskih osjećaja; nikad čovjek nije dao veće prigode, ne kažem da ga se voli, nego da ga se ne mrzi. No, moje hladno ophođenje s ljudima oduzelo mi je, i to s pravom, naklonost i dobrohotnost mnogih; njima moram oprostiti što su to moje držanje protumačili na drugi i gori način. I te kako znam stjecati i održavati rijetka i odlična prijateljstva. To tim prije što se uz toliko želje hvatam onih poznanstava koja odgovaraju mojem ukusu; njima se sav podajem i na njih se tako pohlepno bacam da mi uvijek polazi za rukom uz njih se vezati i ostaviti im dobar utisak. U tome sam više puta sretno uspio. Kod svakodnevnih poznanstava ja sam donekle jalov i hladan, jer moje nastupanje nije prirodno ako mu sva jedra nisu otvorena; osim toga, već u mladosti sreća me je vodila i očarala jednim jedinim pravim prijateljstvom6, pa je tako postigla da se odvratim od drugih prijateljstava, jer mi je u pamet usjekla da je prijateljstvo kao životinja koja je dobra za par, ali nikako za veliko krdo, kao što je govorio onaj stari pisac7. Stoga je meni po mojoj prirodi teško otvarati nekome srce napola uz onaj servilan i sumnjičav oprez koji se od nas traži u ophođenju s brojnim i polovičnim prijateljima; a to nam se ponajprije zapovijeda danas kad se o svijetu može govoriti samo uz veliku pogibelj ili prijetvornost.
6 7
svojim mogućnostima.” Montaigne je to uzeo za svoju devizu (to je uostalom i smisao riječi esej) i to je na talijanskom jeziku (Mentre si può) napisao na prvu stranicu mnogih knjiga u svojoj knjižnici. Prijateljstvo s La Boétiem. Misli na Plutarhov spis O mnoštvu prijatelja (Per» polujil?aV), II.
54
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
Uza sve to vrlo dobro vidim da onaj koji se kao ja brine za mir i spokoj u životu (mislim pritom na onaj pravi mir i spokoj) mora kao od gube bježati od tih teških i odveć ćudljivih naravi. Pohvalio bih dušu s više katova, koja bi znala i upinjati se i razlagati se, koja bi u svim svojim dijelovima kamo god da je sreća vodi bila dobra, koja bi znala razgovarati sa svojim susjedom o gradnji njegove kuće, o njegovu lovu i njegovim svađama, koja bi se znala ugodno obratiti i tesaru i vrtlaru; zavidim onima koji se znaju podesiti i prema najmanjem čovjeku iz svoje pratnje i upraviti im riječ upravo na njihov način. A Platonov savjet8 mi se ne sviđa kad kaže da moramo uvijek govoriti svojim slugama na način koji odgovara gospodaru, i to uvijek bez šale, bez familijarnosti, bilo da su u pitanju muške ili ženske osobe. Jer, da ne navodim sve svoje razloge, nije ljudski i nije pravedno toliko isticati tu svoju prevlast što nam ju je sreća podarila; a za najbolja i najpravednija uređenja držim ona u kojima se osjeća najmanje nejednakosti između slugu i gospodara. Drugi se trude oko toga kako da istaknu i što više nakinđure svoj duh; a ja ga nastojim što više pognuti i približiti zemlji, jer on je nevaljao samo onda kad je ukočen. Narras, et genus Æaci, Et pugnata sacro bella sub Ilio: Quo Chium pretio cadum Mercemur, quis aquam temperet ignibus, Quo praebente domum, et quota, Pelignis caream frigoribus, taces.9
8 9
Zakoni, knj. VI (str. 818 u izdanju iz 1546). “Nadugo nam pripovijedaš o potomstvu Ejakovu i o borbama pod svetim Ilijem; ali, što bismo platili za jedan krčag hijskoga vina, tko nam grije vodu, u čijem sam domu i u koje sam se doba sklonio od studeni dostojne Pelignjana, o svemu tome ni riječi ne kažeš.” Horacije, Odae, III, xix, 3.
55
Eseji – Knjiga trea
Kao što je spartanskoj hrabrosti bila potrebna suzdržljivost i blaga i milozvučna svirka frulâ da je u ratu umiri10, kako se ne bi prepustila bezobzirnom bijesu, ondje gdje se svi drugi narodi služe jakim i reskim glasovima koji potiču i do krajnosti raspaljuju odvažnost u vojnikâ, upravo mi se tako čini da je nama, protivno od uvriježenih načina, kad se služimo svojim duhom najčešće potrebnije imati olova, a ne krila; hladnu glavu i mir, a ne žar i uskomešanost. Prije svega meni se čini da samo glupan može izigravati veliku pamet među ljudima koji pametni nisu i uvijek kićeno govoriti, favellar in punta di forchetta11. Naprotiv, valja se podesiti onima s kojima jeste, a ponekad čak i graditi se neznalicom. Ostavite postrani snagu i oštroumnost, dovoljno je sačuvati red u mislima. A ako drugi to traže, možete biti vrlo blizu zemlje. Tu najčešće leži kamen spoticanja učenih ljudi. Oni neprestano prosipaju svoju učenost i posvuda siju mudrost iz svojih knjiga. Oni su time toliko ispunili odaje i uši naših gospođa da one, ako i nisu razumjele samu bit, barem se prave da jesu. Za bilo kakvu vrst razgovora i za bilo koji sadržaj služe se takvim novim i učenim načinom govora, Hoc sermone pavent, hoc iram, gaudia, curas, Hoc cuncta effundunt animi secreta; quid ultra? Concumbunt docte;12 i citiraju Platona i svetog Tomu za stvari koje bi mogao riješiti prvi slučajni prolaznik. Sav onaj nauk koji im nije mogao doprijeti do duše, ostao im je u jeziku13. Kad bi mi te plemenite gospe vjerovale, zadovoljile bi se iskazivanjem svojih vlastitih i prirodnih bogatstava. A one 10
Plutarh, O tome kako valja suspregnuti srdžbu, X. Stari talijanski izraz sa značenjem “birano govoriti”, doslovno: govoriti vrhom vilice. 12 “Strah, srdžbe, radosti, brige, pa i sve tajne njihova srca i što sve ne istresu, pa na učen način s vama legnu u krevet.” Juvenal, VI, 189. U Juvenalovu tekstu stoji concumbunt Graece, tj. grčki. 13 Već je i Ronsard ismijao žene koje su se bavile filozofijom i teologijom (Remontrance au peuple de France). 11
56
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
skrivaju svoju ljepotu pod tuđim ukrasima. Velika je naivnost zastirati svoj sjaj da bi se sjajilo posuđenim sjajem; one su tako pokopane i zatrpane pod vještačkim pokrovom. “De capsula totae.”14 A to je stoga što sebe dovoljno ne poznaju; u svijetu nema ničeg ljepšega od njih, a one se pridaju vještini mazanja i mazanjem same masti mažu. Što li im drugo treba nego da budu voljene i čašćene? One to i te kako dobro znaju i ništa im drugo ne bi trebalo nego malo probuditi i ugrijati sposobnosti što u njima leže. Kad ih vidim kako se k’o pijani kape drže sudničke astrologije15, logike i sličnih gluposti, koje su toliko isprazne i beskorisne za njihove potrebe, počinjem se bojati da ljudi koji ih na to upućuju samo žele njima na taj način ovladati. Jer, moramo se pitati, kakvu ispriku da im čovjek nađe? Dovoljno je što mogu i bez nas podesiti dražest svojih očiju na radost, strogoću ili na milovanje, sve to začinjeno malim zrncem ozbiljnosti, sumnje i milostivosti i što ne moraju tražiti tumača za sve one slatke riječi koje im se u čast izgovaraju. S takvim znanjem one dobivaju šibu u ruke i mogu upravljati i učiteljem i školom.16 Ako im je uza sve to krivo da nam u bilo čemu popuste i ako hoće iz znatiželje poviriti i u knjige, poezija je zabava koja odgovara njihovim potrebama; to je suptilna i laka umjetnost, prerušena, sva u riječima, u zadovoljstvu i sva u iskazivanju sebe, upravo onakva kakve su i one. I iz povijesti mogu izvući neke koristi, a iz filozofije, i to iz onog njezina dijela koji služi životu, uzet će one misli koje ih uče što misliti o našoj naravi i našem stanju, kako da se obrane od naše nevjere, kako u red dovesti svoje želje, služiti se njihovom slobodom, kako da postignu da im što više potraju životne radosti, da ljudski podnesu po14
“Kao da su sad izišle iz kutije.” Prema Senekinim Epistulae, 115. Sudnička astrologija (astrologie judiciaire) koja bi htjela iz zvijezda pročitati čovjekovu sudbinu. 16 Montaigne je već kritički pokudio mušku pedanteriju u I, xxv i xxvi, a na to će se vratiti i u III, viii. Čitav je esej inspiriran VI. Juvenalovom satirom. 15
57
Eseji – Knjiga trea
kvarenost svoga sluge, grubost muža i nevolje što ih donose bore i godine, te mnogo sličnih pitanja. Eto, to je najviše što bih im preporučio u stvarima koje se bave znanjem i mudrošću. Ima posebnih naravi kao i onih povučenih u sebe. Ja spadam u one kojima je najbitnije općiti s ljudima i stvarati. Ja sam i iznutra i izvana rođen za društvo i za prijateljstvo. Samoći koju volim i koju preporučujem u prvom je redu važno svesti na moju mjeru moje sklonosti i moje misli, ne skraćivati ni umanjivati moje korake nego moje želje i moje brige, odbijajući sve što mi je strano i bježeći kao od pošasti od podložnosti i obveza; i to ne toliko od mnoštva ljudi nego od gomile poslova. Ako hoću biti iskren, moram reći da mi osamljenost na jednome mjestu širi poglede i otvara me prema van; prihvaćam se državnih i općih poslova mnogo radije kad sam sâm. U Louvreu17 i u vrevi ljudi stišćem se i zatvaram u svoju kožu; gomila me tjera da se povlačim u sebe i nigdje se tako ludo i tako slobodno ne osjećam kao na mjestima gdje vlada poštovanje i svečana odmjerenost. Naše me ludosti ne nasmijavaju koliko to može naša mudrost. Po svojoj naravi nisam neprijatelj dvorske vreve; u njoj sam proveo dio svojega života i veselo se snalazim u velikim društvima, samo ako to nije često i da je po mome izboru. Ali ova sporost i mirnoća mojega suda, o kojoj ovdje govorim, i na silu me vodi ka samoći; čak i u mojoj vlastitoj kući usred brojne obitelji u koju zalazi mnogo svijeta. Vidim se s dosta ljudi, ali sam rijetko s onima s kojima volim biti u razgovoru; i tu, kako sebi tako i drugima, ostavljam vrlo veliku slobodu. Tu nema ceremonija, dočekivanja na vratima i praćenja do vrata i svih onih dosadnih propisa naše udvornosti (oh! kako su to ropski i nametljivi običaji!); svatko se tu ponaša kako mu najbolje odgovara; svatko može govoriti što misli; a ja tu šutim, sanjalački zatvoren u sebe, a da to moje goste ne vrijeđa. Ljudi društva i familijarnosti kakve ja tražim jesu oni koje se naziva čestitim i sposobnim ljudima; upravo me njihova 17
Dvor francuskih kraljeva.
58
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
slika odbija od onih drugih. Ako pravo uzmemo, to je najrjeđi od naših načina, način koji čovjek navlastito prima od prirode. Svrha takve veze je samo osobnost, druženje i povjerenje: vježbanje duha bez ikakva drugog razloga. U našim su mi razgovorima sve teme jednake i malo me je briga da u tome nema ni težine ni dubine; uvijek tu ima duhovitosti i primjerenosti; sve je tu prožeto zrelom i postojanom prosudbom i prošarano dobrotom, iskrenošću, veseljem i prijateljskim osjećajima. Jer, naš duh ne iskazuje svoju ljepotu i snagu samo u nekim visokoparnim pitanjima ili u kraljevskim poslovima; daleko više je iskazuje u prijateljskom razmjenjivanju misli i gledišta. Svoje ljude ja poznam čak i kad svi šute ili se podsmjehuju i možda im bolje svojstva otkrivam za trpezom nego u vjećnici. Hipomah je govorio da on prepozna dobrog borca već kad ga vidi kako kroči ulicom18. Ako se učenosti svidi pa se umiješa u naš razgovor, nećemo je odbiti: samo nek ne nastupa onako s visoka, zapovjednički i nametljivo, kakva je najčešće, nego skromno i neka se i sama dade poučiti. Jer mi u svemu tome samo želimo potratiti vrijeme, a onda kad budemo htjeli da nas poučava i da nam propovijeda, potražit ćemo je na njezinu prijestolju. I zato je molimo nek nas se za ovu priliku okani; jer, uza sve što je korisna i poželjna, ipak mislim da bismo kad ustreba mogli biti i posve bez nje i sami postići ono što nam treba. Čestito rođena duša koja zna kako valja s muškarcima i sama će znati biti u svemu ugodnom. Umjetnost nije ništa drugo nego potpun popis19 onoga što takve duše znaju postići. I za mene je velik užitak biti uz lijepe i poštene žene: “Nam nos quoque oculos eruditos habemus.”20A ako duša u tome i ne nahodi toliko užitka kao u prvom, tjelesna osjetila, koja isto tako više sudjeluju u ovome, dovode ga u srazmjer blizak drugome, mada, prema meni, ne u jednak srazmjer. 18 19 20
Prema Plutarhu, Život Dionov, I. ...que le contrerolle et registre... “Jer i mi imamo oči koje se u to razumiju.” Ciceron, Paradoxa, V, 2.
59
Eseji – Knjiga trea
Međutim, to je općenje kod kojega valja malo biti i na oprezu, a moraju posebno biti oprezni oni kod kojih tijelo mnogo može, kao što je slučaj sa mnom. Ja sam se u svom djetinjstvu tim opekao i pretrpio sam sve one nevolje za koje pjesnici kažu da se događaju onima koji se u to upuštaju bez reda i bez promišljanja. Doduše, ta mi je šiba poslije služila za pouku, Quicunque Argolica de classe Capharea fugit, Semper ab Euboicis vela retorquet aquis.21 Odista je ludo sve svoje misli uz to vezati i u to se upustiti mahnitim i nepromišljenim korakom. Međutim, s druge strane, u to ulaziti bez ljubavi, a da te volja na to ne sili, poput glumaca, samo da se odigra uloga što nam je daju mladost i običaj pa u to od svoga uložiti samo riječi, znači odista misliti na svoju sigurnost, ali vrlo slabo misliti, kao onaj koji bi napustio svoju čast ili korist ili zadovoljstvo plašeći se pogibelji; jer je izvjesno da se oni koji tako postupaju ne mogu nadati nikakvu plodu koji bi dirnuo i zadovoljio čestitu dušu. Valja svjesno željeti ono što se hoće svjesno uzeti za svoje uživanje; to kažem iako će sreća nepravedno podržati njihovu himbu, a što se događa često zato što nema ni jedne među njima, pa ma kako kukavno izgledala, koja ne bi mislila da je vrijedna ljubavi i koja se ne bi nametala svojim godinama ili svojim smiješkom ili svojim pokretima22; jer onih koje bi u svemu bile ružne nema, jednako kao što nema ni u svemu lijepih; a brahmanske djevojke, kad nemaju drugih ljeposti koje bi ih preporučivale, idu na trg i pred narodom, što ga je telal sakupio u tu svrhu, javno izlažu svoje bračne dijelove, pokušavajući da barem tako vide ne bi li bile vrijedne steći muža. Prema tome, nema ni jedne koja se ne bi lako dala uvjeriti već kod prvog obećanja da će joj budući služiti. A iz tog općenitog i svakodnevnog varanja današnjeg čovjeka mora 21
“Tko god je od grčkog brodovlja izmakao kafarejskim hridima, taj odvraća jedra od eubejskih voda.” Ovidije, Tristia, I, i, . 22 Ovdje je stajalo, pa je prekriženo: ou par son trou “ili svojom rupom”, što je u XVI. stoljeću moglo značiti i “ili svojom stražnjicom”.
60
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
proisteći ono što nas samo iskustvo uči, to jest da se međusobno udružuju i okreću samima sebi samo da bi od nas utekle; ili pak da se i one priklanjaju primjeru što im ga mi dajemo, pa igraju svoju ulogu u toj komediji i idu u takve pregovore bez strasti, bez brige i bez ljubavi. “Neque affectui suo aut alieno obnoxiae”23; vjerujući, prema Lizijinu mišljenju kod Platona24, da nam se mogu to probitačnije i ugodnije podati koliko ih manje volimo. I ispast će sve kao u komediji i narod će u tome uživati koliko, ako ne i više nego glumci. Što se mene tiče, ja ne znam nikako za Veneru bez Kupidona kao ni za mater bez djece; to su stvari koje se isprepliću i jedna drugoj daje bit. I tako se ta prijevara obija o glavu onome koji ju je počinio. Mnogo ga ne košta, ali isto tako on ne dobiva ništa što bi imalo vrijedilo. Oni koji su Veneru učinili božicom oslonili su se u prvom redu na to da je njezina najveća ljepota bestjelesna i duševna; ali Venera koju ovi ljudi traže ne samo da nije ljudska nego čak ni životinjska. Ni zvijeri je neće tako grubu i zemaljsku! Vidimo da ih maštanje i požuda često uspaljuju i izazivaju više nego li tijelo; u oba spola vidimo da im je, kad ih je mnogo, drago probirati i da prije toga imaju dodire duge blagonaklonosti. Čak i one kojima je starost oduzela tjelesnu snagu, još uvijek drhte, ržu i tresu se od ljubavi. Prije samog čina vidimo ih kako su pune žara i nade, a kad tijelo odigra svoje, one se još uvijek zanose sjećanjem na minule slasti; a vidimo i takvih koje se nakon toga napuhuju ponosom i – umorne i site – glasno pjevaju kao u trijumfu. Onaj koji ne traži drugo nego da tijelo oslobodi jedne prirodne potrebe, taj ne mora drugome zadavati toliko posla svim onim posebnim pripremama: to nije meso za veliku i tešku glad. Kao čovjek koji ne traži da ga se smatra boljim nego što on odista jest, reći ću ovdje koju i o grijesima svoje mladosti. 23 24
“Niti robinja vlastitih niti tuđih osjećaja...” Tacit, Anali, XIII, xlv. Na početku Fedra.
61
Eseji – Knjiga trea
Ne samo iz straha za svoje zdravlje (ipak nisam se znao tako dobro čuvati i nisam mogao izbjeći dvjema nezgodama, ali one su ipak bile lake i bez posljedica), nego i zato što sam to prezirao, nikad se nisam upuštao u javne i plaćene veze; htio sam taj užitak naći u teškoći, u želji i uz barem malo slave i zato mi se sviđalo postupanje cara Tiberija koji je svoje ljubavi tražio koliko u skromnosti i plemenitom rodu toliko i u drugim svojstvima25; ili odluka kurtizane Flore da se ne podaje nekome tko je manji od diktatora ili konzula ili cenzora, koja je tako svoje prohtjeve zadovoljavala dostojanstvom i položajem svojih ljubavnika.26 Doduše, i biseri i zlatni brokat tome mnogo pridonose, jednako kao i zvučni naslovi ili raskošna svita. Osim toga, za mene je veoma važan bio duh, naravno, ako tijelu nije bilo prigovora. Jer, da odgovorim po savjesti, kad bi jedne od tih dviju ljepota nužno moralo nedostajati, ja bih se radije bio odrekao one duhovne; ona služi za bolje stvari; ali u pitanjima ljubavi, a ljubav se uglavnom odnosi na izgled i na dodir, može se nešto postići i kad nema dražesti duha, ali ne može se ništa bez tjelesnih draži. I zaista je velika prednost u žena njihova ljepota27. Ona je toliko njihova da se naša, premda traži malo drugačije crte, može donekle usporediti s njihovom samo kad je dječačka i još bezbrada. Govori se da na Velikoj Porti oni koji služe Sultana zato što su lijepi, a njih ima bezbroj, bivaju otpušteni čim napune dvadeset i dvije godine.28 Razboritost, pamet i osjećaji prijateljstva više se nalaze kod muškaraca; zato oni i upravljaju svjetskim poslovima. 25
Tacit, Anali, VI, i: “I nijesu samo čar i ljepota nadraživali njegovu požudu, već kod ovih čedno djetinjstvo, kod drugih opet likovi njihovih pređa.” 26 Ova je crtica preuzeta uz Guevarinih Epîtres dorées, a bila je veoma popularna u XVI. st. i tako je nalazimo u Histoires prodigieuses Bouaystuaua i glasovitom Brantômovu djelu Vies des dames galantes, IX. 27 Varijanta iz 1588: Prava prednost u žene je njezino tijelo. 28 Podatak iz djela Histoire des Turcs, III, od Guillaumea Postela.
62
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
Ta dva načina općenja s ljudima ovise više o slučaju i o drugima, a manje o nama. Jedan je izvanredno rijedak, a drugi s godinama sahne. Zato oni nisu bili od velike pomoći za potrebe mojega života. A treći način, to jest bavljenje knjigama, mnogo je pouzdaniji i mnogo je više naš. Pred onim prvima on uzmiče u prednostima, ali ima za sebe postojanost i lakoću svoje službe. Upravo on me prati kroz čitav moj vijek i u svemu mi pomaže. Tješi me u starosti i samoći. Oslobađa me onog tereta dosadnog dokoličarenja, a neprestano mi skida s leđa ljude koje ne podnosim. Otupljuje oštricu svih boli, ako to nisu baš one krajnje boli koje čovjekom vladaju. Ako se hoću rastresti od nekih neželjenih misli, nema boljeg lijeka nego se uteći knjigama: one me odmah prihvaćaju i crnu misao otklanjaju. I nimalo im nije krivo kad vide da sam se njima obratio tek nakon što sam isprobao neka druga, stvarnija, živa i prirodna sredstva; jer knjige me uvijek dočekuju s jednako ljubaznim licem. Narod kaže da je lako hodati pješice onome koji vodi konja na uzdi29; a naš Jakov, kralj Napulja i Sicilije30, koji se lijep, mlad i zdrav dao nositi u nosiljci, naslonjen na neki jadan jastuk od perja, odjeven u grubo sivo sukno, s isto takvom kapom na glavi, ali je za njim išla pratnja u sjajnoj kraljevskoj povorci, s baldahinima, svakojakim konjima, plemićima i dužnosnicima31, pokazivao je tako jedno trapljenje koje je još bilo mlado i zeleno i nimalo postojano; bolesnika koji u rukavu ima lijek za svoju bolest nikako ne valja žaliti. U iskustvu i porabi te mudre izreke, koja je i te kako istinita, leži sve dobro što mi dolazi od knjiga. A zapravo se njome ne služim gotovo ništa više nego oni koji za knjige ne znaju. U njima uživam kao škrtac u nagomilanom blagu zato što uvijek znam da ću 29
30 31
pa ga je lako uzjahati ako ustreba. Pučka izreka što je nalazimo i kod Rabelaisa: Il a beau aller à pied qui meine son cheval par la bride. Jakov II. Pravedni (1260-1327), kralj Aragona i Sicilije. Podaci uzeti iz Mémoires Oliveira de la Marche, što ih je objavio Denys Sauvage 1562 (I, 194).
63
Eseji – Knjiga trea
u njima uživati kad god mi se bude svidjelo; duša mi se hrani i zadovoljava u tom pravu posjedovanja. Ni u ratu ni u miru ne putujem bez knjiga. Pa ipak, proći će kadgod više dana, pa čak i mjeseci, a da ih ne uzmem u ruke: “Uskoro ću, kažem, možda sutra ili kad mi se svidi.” A kroz to, vrijeme bježi i odlazi, a da mi nije nikad dugočasno. Jer nemoguće je izreći koliko mi takva sigurnost olakšava i smiruje misli kad uvijek znam da su uza me spremne pružiti mi uživanje kad to budem htio i kad sam svjestan toga koliko mi u životu pomažu. Knjige su najbolja popudbina koju sam imao na ovom ljudskom putu i zato neizmjerno žalim one ljude koji je nemaju. Zato prihvaćam svaku drugu vrstu zabave, pa ma kako neznatna bila, jer dobro znam da me knjiga ne može izdati. Kad sam kod kuće, vrlo često zalazim u svoju knjižnicu, gdje mi je sve pod rukom i gdje lako zapovijedam svime što je moje. Stojim na pragu i pod sobom vidim vrt, dvorište, svoje domaćinstvo i većinu dijelova svojega doma. Tu listam sad jednu sad drugu knjigu, bez nekog reda i određenog plana, onako na preskokce; čas se prepuštam mislima, čas pamtim, a čas šećući diktiram svoje sanjarije, kao što su ove pred vama. Nalazi se32 na trećem katu33 jedne od kula34. Na prvom je moja kapelica, a na drugom jedna soba i nusprostorije gdje često ležim kad hoću biti sâm. A iznad su veliki ormari s odjećom. U prošlim je vremenima to bio najneiskorišteniji prostor u kući. Tu među knjigama provodim najveći broj dana u svom životu i najveći broj danjih sati. Tu noću nisam nikada. Uz knjižnicu imam jedan dosta uređen kabinet, gdje se zimi može naložiti oganj. I kad se ne bih bojao više briga nego troškova, a brige me odvraćaju od svakog posla, lako bih 32 33 34
Tj. moja knjižnica. Montaigne prizemlje računa kao prvi kat. Ta ugaona kula dvorca Montaigne još uvijek postoji i u njoj se i dandanas skupljaju Montaigneovi poklonici i specijalisti za njegovo djelo (tzv. montaignistes).
64
III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati
sa svake strane mogao dodati po jednu galeriju od sto stopa dužine i dvanaest širine koja bi odlično pristajala, jer su svi zidovi na visini, koja mi odgovara, bili predviđeni za drugu svrhu. Svako mjesto kamo se hoćeš povući i biti sâm mora imati prostora gdje ćeš se prošetati. A ako ja sjedim, i misli mi spavaju. Duh mi se ne miče ako ga noge ne potiču. Svi oni koji uče bez knjiga reći će mi da imam pravo. Moja je knjižnica okrugla oblika, a od ravnoga ima samo onoliko koliko je dovoljno da se smjesti moj stol i stolac; i kad se sagnem, jednim pogledom obuhvaćam sve svoje knjige, poredane u pet redova uokolo. Ima sa tri strane slobodan pogled i oko šesnaest stopa u promjeru. Dok traje zima tu se manje zadržavam; jer, moja se kuća, kao što joj i ime kaže35, diže na jednom brdašcu i u njoj nema mjesta toliko izložena vjetru kao što je ovo; a sviđa mi se što nije lako dostupno i što je s neruke, a to je dobro koliko zbog mojeg kretanja i tjelovježbe toliko i zbog toga što me čuva od velikog broja posjetilaca. Tu ja stolujem. Svim silama nastojim da to bude samo moje mjesto gdje sam ja gospodar i zato ga čuvam od svakog zajedništva, bilo bračnog, očinskog i građanskog. Na svim drugim mjestima ja zapovijedam i to uglavnom riječima, dakle prilično labavo. Po mom mišljenju jadan je svatko tko u svojoj kući ne može imati svoj kutak36 gdje će biti sam sa sobom, gdje se može sakriti! Ambicija dobro plaća svoju čeljad kad ih uvijek izlaže pogledima, kao spomenik na gradskom trgu: “Magna servitus est magna fortuna.”37 Takvima ni njihovo sklonište nije sklonište! Ništa nisam našao da je tako grubo u načinu života što ga vode neki redovnici kao ono pravilo, što ga vidim u nekim njihovim družbama, da se neprestano između sebe moraju sakupljati u bilo kakvu poslu da se nalaze. Nahodim da je u neku ruku podnošljivije biti uvijek sam nego ne moći nikad sam biti. 35 36 37
Montaigne od mont “brdo” (< lat. mons, -tis). qui n’a chez soy où estre à soy. “Veliko bogatstvo, veliko ropstvo.” Seneka, Polibiju, o utjesi, 26.
65
Eseji – Knjiga trea
Ako mi netko kaže da znači podcjenjivati i srozavati muze ako im se utječemo samo kao igrački i razbibrizi, reći ću mu da ne zna – kao što ja znam – koliko vrijedi zadovoljstvo, igra i razbibriga. Gotovo da bih rekao kako je svaka druga svrha smiješna. Ja živim iz dana u dan; i, dopustite mi izraz, živim samo za sebe; i tu završavaju svi moji planovi. Kad sam još bio mlad, učio sam da se iskažem; a kasnije da budem malo pametniji; sada da se zabavim i razonodim; ali nikad za dobitak. Onu ispraznu i rastrošnu sklonost što sam je imao prema toj vrsti potreba ne samo da bih udovoljio svojim potrebama, nego i da bih učinio još koji korak i mogao se isprsiti i okititi, odavno sam zaboravio. Knjige imaju mnogo dobrih svojstava za one koji ih znaju odabrati; ali ništa ne ide bez muke: to je užitak koji nikad nije čist i jasan, jednako kao i svi drugi užici; on ima svoje nezgodne strane koje su i te kako teške; duh se na njima kali, ali tijelo, a ja nisam nipošto zaboravio na brigu o tijelu, ostaje za to vrijeme bez posla, ukočeno i žalosno. A ja ne znam što bi za mene bilo štetnije od toga, niti vidim nešto što bi u ovom odmicanju godina valjalo više izbjegavati. Eto, to su moja tri najdraža i posebna bavljenja. Naravno, ovdje ne govorim o onima na koje me prisiljava svijet i moje građanske obveze. *****
66
IV. poglavlje
O odvraanju
J
ednom sam se trudio kako da utješim jednu gospođu koja je bila zaista ucviljena; jer ženske su boli najčešće hinjene i namještene: Uberibus semper lachrimis, semperque paratis In statione sua, atque expectantibus illam, Quo jubeat manare modo1.
Čovjek loše postupa kad se suprotstavlja toj strasti, jer suprotstavljanje ih potiče i nagoni na još veću žalost; zlo postaje sve veće kad se o njemu raspravlja. Vidimo i u najobičnijim riječima, za koje bih rekao da nisu važne, kad mi se netko počne opirati, ja se tada zaintačim na svojem mišljenju i toga se držim; a još više u stvarima koje su mi važne. A, osim svega, kad tako postupate, odmah ulazite na grub način u operaciju, a dobro znamo da prvi susret liječnika i njegova pacijenta mora biti blag i ljubazan, veseo i ugodan; jer nikada grub i namršten liječnik nije ništa postigao. Dakle, posve obratno, 1
“Imaju uvijek spremnu zalihu suza koje čekaju na svom mjestu da im se kaže na koji način da poteknu.” Juvenal, VI, 272.
67
Eseji – Knjiga trea
valja odmah na početku prihvatiti i podržavati njihove tužbalice i iskazati im nekakvo odobravanje i opravdanje. S takvom lukavošću počinje vam se vjerovati i možete ići dalje, pa, zatim, na lagan i neosjetan način prelazite na ozbiljnije misli, koje ih mogu izliječiti. A meni, koji sam u prvom redu želio samo prevariti sve one uokolo koji su imali oči uprte u mene, svrha je bila zlo zaliječiti. Međutim iz iskustva sam vidio da nisam sretne ruke i da uvjeravanjem ne postižem ništa. Ili sam svoja mišljenja izlagao previše oštro i na suhoparan način ili sam ih pak iznosio naglo i bez nekog reda. Nakon što sam se neko vrijeme zaustavio na njezinim mukama, nisam ih pokušao izliječiti dobrim i jakim razlozima, ili zato što ih nisam imao ili sam mislio da ću na drugi način bolje postići ono što sam želio; a, isto tako, nisam ni odabirao sve one različite načine što nam ih filozofija propisuje kad nekoga tješimo2: “Da ono za čim se žali nije zlo”, kao što kaže Kleant; “Da je to malo zlo”, kako govore peripatetici ili “Da žaliti se nije ni pošteno ni pohvalno”, kako je tvrdio Hrisip; a ni onu Epikurovu, koja je bliža mojem gledanju, da s nemilih stvari valja okrenuti misli na one koje su ugodne; nisam se poslužio svom tom hrpom savjeta niti sam ih dijelio od prigode do prigode kao Ciceron; nego sam polako nabrajao naše misli i neprimjetno ih približavao čas bližim, a čas daljim pitanjima, dok me je pažljivije slušala, i tako sam joj neprimjetno oduzeo onu bolnu misao i držao je u dobru stanju posve umirenu sve dok sam joj bio blizu. Poslužio sam se dakle odvraćanjem, diverzijom3. Oni 2
3
Ti su različiti postupci kod tješenja preuzeti iz Cicerona, Tusc. disp., III, xxxi, ali sâm se Montaigne udaljava i od stoičkih principa i od pouka peripatetičara što ih preporučuje Ciceron da bi se tako približio Epikuru. U izvorniku: J’usay de d i v e r s i o n . Riječ diversion je posuđena u XIII. stoljeću iz kasnolatinskoga diversio (< diversum od divertere), u XV. je stoljeću medicina uvodi s vrijednošću “odvratiti, skrenuti”, a tek se od Montaigneova vremena (1588) specijalizira u današnjem vojničkom značenju “diverzija”.
68
IV. poglavlje – O odvraanju
koji su me slijedili u tom postupku nisu imali prigovora, jer sjekirom nisam presjekao korijenje. Mislim da sam se i na jednom drugom mjestu dotaknuo nekih vrsta javnih odvraćanja.4 A njima su se služili vojskovođe kao, primjerice, Periklo u peloponeskom ratu5 i tisuće drugih kako bi od svoje zemlje odvratili neprijateljske snage; primjera za to ima vrlo mnogo u povijesti. Vrlo je domišljat potez bio onaj kojim je gospodin de Himbercourt spasio sebe i druge u gradu Liegeu, gdje ga je Vojvoda Burgundski, koji je grad držao pod opsadom, uputio da se provede sporazum oko već uglavljene predaje grada6. Međutim, narod, koji se u tu svrhu okupio, počne se buniti protiv dogovora i u velikom broju navali na pregovarače koje je imao u svojoj vlasti. Vidjevši prve nalete tih ljudi koji su nahrupili u njegov stan, odjednom pusti pred njih dva mještanina (jer ih je nekoliko bilo ostalo uz njega) kojima je naredio da na savjetu građana iznesu nove i mnogo blaže uvjete, kojih se je domislio da će mu poslužiti. Ta su dvojica primirila onu prvu oluju i priklonila raspaljenu gomilu da dođe u gradsku vijećnicu i da se tu čuje na što se žale i da o tome vijećaju. Pregovori su vrlo kratko potrajali, ali u to izbije nova buna, nimalo manje silovita nego ona prva; on im odmah pošalje četiri nova posrednika slična onima prije da im sad obećaju još znatnije ustupke posve po njihovoj volji i traženju, a s time je sav onaj pobunjeni narod bio stjeran u skupštinsku dvoranu7. Ukratko, pomoću takvih zaobilaženja 4
5 6
7
U Esaejima, II, xxiii (Loša sredstva za dobre svrhe), u kojem Montaigne navodi primjere odvraćanja do kojih su došli zakonodavci antike. O tim vojničkim “diverzijama” v. Plutarh, Život Periklov, XXII. Opsada grada Liègea po Karlu Smjelom trajala je od 1467. do 1468; anegdota je preuzeta iz glasovitih Mémoires Filipa de Commynesa (1447-1511), III, ii. U izvorniku dans le conclave. Ta riječ u XVI. stoljeću znači “mjesto sastanka, sabornica”. Metonimijsko crkveno značenje “kardinalski zbor koji bira novog papu” razvilo se u talijanskome iz starijeg značenja
69
Eseji – Knjiga trea
kojima je odvraćao njihov bijes i toliko ga je rasplinjavao u beskrajnim dogovaranjima najzad ga je sasvim utišao i dočekao nov dan, a to mu je i bila glavna svrha. I priča što slijedi pripada istoj vrsti. Atalanta8 je bila djevojka izvanredne ljepote i čudesno lijepa tijela; da bi se oslobodila velike množine udvarača koji su je prosili, propisala im je ovaj zakon: da će pripasti onome koji je u trku pobijedi, ali pod uvjetom da oni kojima to ne uspije moraju izgubiti život. Bilo ih je podosta koji su tu cijenu smatrali dostojnom tako velikog dobitka i koji su glavom platili tu okrutnu pogodbu. Hipomen, koji se je morao okušati poslije drugih, zazove boginju zaštitnicu ljubavnog žara9 i zamoli je za pomoć; a ona je uslišila njegovu molbu i dala mu tri zlatne jabuke, uputivši ga kako se mora njima služiti. Kad je utrkivanje započelo i kad je Hipomen osjetio da mu je odabranica za petama, tobože nehotice ispusti jednu jabuku. A djevojka, zadivljena njezinom ljepotom nije propustila sagnuti se kako bi je pokupila, Obstupuit virgo, nitidique cupidine pomi Declinat cursus, aurumque volubile tollit.10 I, kad je trebalo, učini isto i s drugom i s trećom jabukom, sve dok mu nije pomoću takvog odvraćanja i zavaravanja bila osigurana prednost u utrci. Kad liječnicima ne pođe za rukom odstraniti katar11, oni ga odvraćaju i upravljaju prema drugom manje pogibeljnom
8
9 10
11
“odaja u kojoj su kardinali zatvoreni (pod ključem)”, a poteklo je iz staroprovansalskoga conclau (XIV. st.). Atalanta (]Atal(nth), junakinja grčke mitologije, Arkađanka, kći Jazonova i Klimenina, jedna od pratiteljica božice Dijane. Tj. Afroditu. “U čudu nađe se djeva i jabuku sjajnu želeći / Zastrani trčeć i digne tad zlato što se kotrlja.” Ovidije, Metamorfoze, X, 666 (prepjev T. Maretića). Riječ je preuzeta iz kasnolat. medicinskog jezika (catarrhus < grč. kat(*+ouV od kata*+e¼n “teći”). Montaigne je piše jednostavno catarre, dok se mora pisati, kako se danas i piše, catarrhe.
70
IV. poglavlje – O odvraanju
mjestu. A ja vidim da je to najbolji recept i za bolesti duše. “Abducendus etiam nonnunquam animus est ad alia studia, solicitudines, curas, negotia; loci denique mutatione, tanquam aegroti non convalescentes, saepe curandus est.”12 Malo se postiže kad se izravno udara u boli; njihove se napadaje ne podnosi niti ih se umanjuje, valja ih odvratiti i skrenuti na drugu stranu. Ta druga lekcija već je mnogo viša i odveć je teška. Mogu je izvesti samo oni iz najvišeg razreda koji se znaju zaustaviti na samoj stvari, dobro je razmotriti i prosuditi. Samo je jednom Sokratu dano pogledati mirno smrti u lice, ukrotiti je i njom se poigrati. On izvan nje same ne traži nikakvu utjehu; umrijeti je za njega nešto što je prirodno i ravnodušno; on u nju netremice upravlja pogled i odlučuje se primiti je ne gledajući na drugu stranu. Hegesijini13 su se učenici redom odlučivali na smrt od gladi zaneseni i uspaljeni lijepim mislima iz njegova nauka, tako da mu je kralj Ptolomej morao zabraniti da u svojoj školi propovijeda tako samoubilačke govore14, jer ti učenici nisu gledali smrt kao smrt, nisu o njoj sudili, nisu na njoj zaustavljali svoje misli, već su k njoj hrlili i stremili novome biću. Oni jadnici što ih vidimo na gubilištima, puni gorljive pobožnosti, zaokupljajući koliko god mogu sva svoja osjetila, ušiju okrenutih naredbama što im ih izriču, a očiju i ruku upravljenih prema nebu, glasa ispunjenog molitvama, uz grčevito i nepopustljivo uzbuđenje, ti jadnici čine, doduše, nešto što je pohvalno i što odgovara njihovoj nevolji. Valja ih hvaliti s njihove vjere, ali ne baš s njihove do12
13
14
“Kadgod valja duh odvratiti prema drugim htijenjima, drugim brigama, drugim nastojanjima, drugim poslovima; a često ga promjenom mjesta valja liječiti, kao one bolesnike koji se ne oporavljaju.” Ciceron, Tusc. disp., IV, 35. Hegesija ([Hghs?aV) iz Kirene, grčki filozof, pripadnik, a kasnije i upravitelj kirenske škole. Zastupao je mišljenje da zbog nemogućnosti postizanja sreće u životu treba težiti smrti. Zbog toga je nazvan PeisiJ(natoV “Onaj koji nagovara na smrt”. Ciceron, Tusc. disput., I, xxxiv.
71
Eseji – Knjiga trea
sljednosti. Oni bježe od borbe, odvraćaju svoje misli od smrti, onako kao što se zabavlja djecu kad ih liječnik dođe ubosti svojom iglom. Vidio sam takovih nevoljnih grešnika, koji bi se, kad bi im se pogled spustio na one strašne pripreme za smrt posvuda oko njih, ukočili i uporno odvraćali drugamo svoje misli. Onima koji prolaze uz neku strašnu provaliju, obično kažu neka zatvore ili odvrate oči. Kad je Subrije Flav15 morao biti pogubljen, i to, po Neronovoj naredbi, rukom Vejanija Nigera, koji je jednako kao i on bio poznat ratnik, odveli su ga na polje određeno za smaknuće; vidjevši da je jama, što ju je Niger dao iskopati za njega, malena i odveć plitka: “Čak ni to, dovikne vojnicima koji su ga okruživali, nije učinjeno po vojničkim propisima.” A Nigeru, koji ga je opomenuo da čvrsto drži glavu, rekne: “Kad bi ti samo tako čvrsto zamahnuo!” I dobro je pogodio, jer, kako je Nigeru drhtala ruka, jedva mu sa dva udarca odsiječe glavu.16 Tome su čovjeku, kako izgleda, misli bile čvrsto i ravno upravljene na samu bit stvari. Onaj koji pogine u okršaju, s oružjem u ruci, taj ne razmišlja o smrti, niti je osjeća niti je promatra; žar borbe ga nosi. Jedan moj znanac, čestit čovjek, kad je bio gotovo svladan u dvoboju i kad je na zemlji osjetio da mu je protivnik zadao devet ili deset uboda, čuo je kako mu svi prisutni viču da mora misliti na svoju jadnu dušu. Poslije mi je pričao, iako su mu ti glasovi dopirali do uha, ipak ga se nisu nimalo dojmili i da je za sve to vrijeme mislio samo na to kako da se otrese svog neprijatelja i da se osveti. I, upravo u tom je dvoboju ubio svog protivnika. Mnogo je učinio za L. Silana17 onaj koji mu je donio njegovu presudu; taj je čuo njegov odgovor da je spreman 15
Subrius Flavus, tribun pretorijanske kohorte, Pizonov suurotnik g. 65. Prema Tacitu, Anali, XV, 57. 17 Lucije Junije Silan, zaručnik Oktavije, Klaudijeve kćeri. Otac mu je bio Apije Silan, konzul g. 19, koji je poginuo kao žrtva Mesalinine osvete, a majka Emilija Lepida koja se rodila od Julije, unuke Augustove. 16
72
IV. poglavlje – O odvraanju
umrijeti, ali ne od zločinačke ruke; tad se s vojnicima baci na njega, premda je bio goloruk, ne bi li ga svladao; a on se uporno branio šakama i nogama i u toj borbi poginuo: tako je u trenutačni i pomahnitali bijes pretvorio čekanje na dugu i pripremanu smrt koja mu je bila namijenjena18. Mi uvijek mislimo na drugo; nada u bolji život ustavlja nas i podržava; ili nada u boljitak naše djece, ili buduća slava našeg imena, ili bijeg od ovozemaljskih nevolja, ili osveta prema onima koji su krivi za našu smrt, Spero equidem mediis, si quid pia numina possunt, Supplicia hausurum scopulis, et nomine Dido Saepe vocaturum... Audiam, et haec manes veniet mihi fama sub imos19. Ksenofont je ovjenčane glave prinosio žrtvu kad li mu donesoše vijest da mu je sin Gryllus poginuo u bici pod Mantinejom. U prvoj svojoj reakciji na tu vijest baci krunu na zemlju; ali kad se malo pribrao i kad je čuo da je to bila i više nego dična smrt, pokupi je i stavi opet na glavu.20 Čak se i Epikur pred smrt tješio s vječnosti i koristi spisa. “Omnes clari et nobilitati labores fiunt tolerabiles.”21 A jednak trud i jednaka rana, kaže Ksenofont, ne pada jednako teško vojskovođi i običnom vojniku.22 Epaminonda je radosnije primio smrt kad su mu javili da je pobjeda ostala na njegovoj strani. “Haec sunt solatia, haec fomenta summorum dolo18 19
20 21 22
Prepričano prema Tacitu (Anali, XVI, ix). “Ali ukoliko išta božanstva pravedna mogu, / ljuto ćeš stradat na stijenju i mnogo ćeš zvati Didonu. [Ja ću međutim te crnim odavde pratiti ognjem, / i kad mi ledena samrt već odijeli dušu od tijela, / slijedit ću tebe ko sjena i saznat ispaštanje tvoje,] doći će do mene glasi i tamo u podzemlje dolje.” Vergilije, Eneida, IV, 382-383 i 387 (prepjev Bratoljuba Klaića). Prema Diogenu Laerciju, Život Ksenofontov, II, 54 i Valerije Maksim, IV, 10. “Sav rad, praćen slavom i dobrim glasom, postaje podnošljiv.” Ciceron, Tusc. disp., II, 24. Ciceron, ibid., I, 26.
73
Eseji – Knjiga trea
rum.”23 I mnoge nas druge okolnosti zaokupljaju, zabavljaju i odvraćaju od misli na ono što je sama stvar po sebi. Čak i temelji same filozofije neprestano zaobilaze i iskrivljavaju bit pitanja i gotovo da mu ni koru ne dodiruju. Prvi čovjek prve filozofske škole, koja je bila nad svim drugim školama, onaj veliki Zenon, govorio je o smrti: “Niti jedno zlo nije časno; a smrt jest, prema tome, smrt nije zlo”; protiv pijanstva: “Nitko svoju tajnu neće povjeriti pijancu; svatko će je povjeriti mudru čovjeku; mudrac dakle nikad neće biti pijan.”24 Ne znači li to pun pogodak? Drago mi je kad vidim da se i najodličniji duhovi ne mogu osloboditi našeg ljudskog stanja25. I kako god da su to savršeni ljudi, ipak su na kraju uvijek samo ljudi. Kaže se da je osveta slatka strast, da joj je učin velik i da je prirodna; i ja to vidim, premda o tome nemam baš nikakva iskustva. Nedavno, nastojeći odvratiti jednog mladog vladara26 od tih osjećaja, nisam mu govorio da radi zapovijedi o samilosti valja pružiti i drugi obraz onome koji te je udario po prvome; niti sam mu prikazivao tragične posljedice koje pjesništvo pridaje toj strasti. Sve sam to ostavio postrani i nastojao učiniti da uživa u ljepoti jedne protivne slike; govorio sam mu o časti, o prednostima, o dobru glasu što će ga steći kroz blagost i dobrotu; učio sam ga kako mora misliti na svoj dobar glas. Eto, s te strane valja započeti. “Ako je vaš ljubavni žar i odveć silovit, nastojte ga raspršiti”, kažu mnogi; i doista imaju pravo, jer sam i sâm to više puta korisno pokušao; podijelite ga na nekoliko želja, od ko23
“Eto utjehâ, eto melema na najljuće rane.” Ciceron, ibid., II, 24. Čitav je odlomak inspiriran Senekom (Epistulae, 82 i 83). 25 U prijašnjim je izdanjima stajalo: od naše zajedničke sudbine. I ovdje kao i u svakoj prilici Montaigne inzistira na općoj jednakosti ljudi pred sudbinom. 26 Najvjerojatnije je riječ o Henriku Navarskome, koji je nakon svoje pobjede nad katolicima kod Coutrasa (20. listopada 1587) proboravio neko vrijeme u dvorcu Montaigne. 24
74
IV. poglavlje – O odvraanju
jih će jedna, ako baš hoćete, biti glavna i nad svima; no, da vas ne bi mučio i kinjio27, oslabite ga i razblažite, dijeleći ga i odvraćajući: Cum morosa vago singultiet inguine vena...28 Conjicito humorem collectum in corpora quaeque29. I pobrinite se navrijeme da zbog toga ne biste bili u nevolji ako vas jednom zgrabi, Si non prima novis conturbes vulnera plagis, Volgivagaque vagus venere ante recentia cures30. I mene je svojedobno pogodila nesreća31 veoma teška za moju narav, koja je bila više zaslužena nego što je bila moćna; bio bih se možda u njoj i izgubio da se nisam jednostavno pouzdao u svoje snage. Kako mi je bilo nužno nešto što će me jako odvratiti od tuge da se od nje rastresem, postao sam tobože zaljubljen i u tome sam i sâm nastojao, a nije mi bilo teško, jer me je i moja mlađahna dob u tome pomagala. Ljubav mi je ne samo olakšala nego me i oslobodila zla kojeg sam dopao zbog prijateljstva. No, u svemu drugome bilo je jednako: drže me neke tužne misli, a ja mislim da će biti kraće ako ih zamijenim drugima; i nadomještam ih, ako ne mogu reći protivnima, a ono barem različitima. Promjena nam uvijek do27
Tj. ljubavni žar. “Kad te spol tvoj silnom željom dugo muči...” Perzije, VI, 73. 29 “[ljubavi hranu / svaku uskratit i misli odvratiti na drugu stranu,] Sok izbaciti skupljen u drugo koje tijelo...” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1063-1065 (prepjev Marka Tepeša). 30 Ovaj se navod iz Lukrecija nastavlja na već navedeno mjesto, pa zato donosimo prepjev čitavog odlomka: “[...ali zadržati ovaj ne valja zbog ljubavi k jednoj, / Te si pribavit time tek brige i sigurnog bola. / Naime, hraneći čir, taj biva, što stariji, gori; / Svaki dan raste tvoj bijes, sve teže te pritište muka,] Ako ne pomutiš prvih ti rana sa udarcem novim, / Ako unaprijed ne liječiš ih svagdašnjom ljubavi s ceste, / [Ili da drugamo možeš svog srca navratiti nagon.]” Lukrecije, ibid., IV, 1066-1072 (prepjev Marka Tepeša). 31 Misli na smrt velikog prijatelja La Boëtiea. 28
75
Eseji – Knjiga trea
nosi olakšanje, razbija i mrvi ono što je bilo prije. I, ako svoje crne misli ne mogu suzbiti, ja od njih bježim i bježeći se utječem lukavosti; mijenjajući mjesto, obveze i društvo, spašavam se u gomili drugih poslova i briga, pa mi one gube trag i tako me ne mogu slijediti. Tako priroda postupa zahvaljujući našoj nepostojanosti; jer vrijeme, što nam ga daje kao vrhovnog liječnika naših osjećaja, postiže svoj glavni učinak time što, dajući sve nove i nove brige našoj mašti, razmrsuje i mijenja onu prvu nevolju, pa ma kako ona bolna bila. Mudracu smrt njegova prijatelja ništa lakše ne pada nakon dvadeset i pet godina nego u onom prvom mjesecu; a, prema Epikuru, tada mu nije ništa lakše, jer nikakvo olakšanje nije vidio u svim bolima, niti u predvidljivosti smrti ni u njihovoj starosti32. Međutim, toliko različitih misli prođe kroz te osjećaje da oni ipak blijede i nakraju se umore i izgube snagu. Kako bi odvratio svakodnevna gradska govorkanja, Alcibijad je dao odrezati uši i rep svom psu i istjerao ga na ulicu, samo da to narodu postane predmet naklapanja, a da ga ostave na miru za sve drugo što čini.33 I sâm sam imao prilike vidjeti kako se u tu svrhu odvraćaju mišljenja i pretpostavke, a ogovarači se upućuju na drugi trag; vidio sam kako žene zakrivaju svoje prave naklonosti, a pokazuju druge koje su hinjene. Ali, vidio sam i jednu takovu koja se uhvatila na taj lijepak i ostavila svoju prvu i istinsku za onu koju je hinila; a od nje sam čuo da su oni kojima se to događa zaista glupani kad su pristali na takvo pretvaranje. Kako puk najradije 32 33
Sjećanje na Ciceronove Tusc. disp., III, v. Glasovita je anegdota preuzeta iz Plutarhova Života Alcibijadova, XIV: “Imao je velikog i rijetko lijepog psa za kojega je bio dao 700 škuda; odrezao mu je rep, a to je bilo upravo najljepše na tom psu; njegovi su ga ukućani zbog toga oštro prekoravali, govoreći mu da ionako daje svima mnogo povoda za govorkanje, a sada mu svi predbacuju da je unakazio tako lijepog psa. ‘To je upravo ono što sam htio, rekne Alcibijad, jer ništa drugo ne tražim nego da se Atenjani tako raskokodaču zbog toga, da ne bi još gore govorili o meni’.”
76
IV. poglavlje – O odvraanju
prihvaća tog slugu koji je hotimice postavljen na to mjesto, haj’te vi vjerovati da on neće biti toliko vješt da dođe na vaše mjesto, a vas da pošalje na svoje. Jer to nije ništa drugo nego krojiti i šivati košulju da se drugi u nju uvuče. Malo nas stvari odvraća i upućuje na drugu stranu, jer nas malo stvari i drži u svojoj moći. Mi sve ono što je pred nama ne gledamo u cijelosti i svaku stvar za sebe; okolnosti, sitne i površne slike zaokupljaju našu pozornost i sve je to ona izvanjska korica što se ljušti iz pravih stvari, Folliculos ut nunc teretes aestate cicadae Linquunt34; i sâm Plutarh žali svoju kćer zbog sitnih gluposti iz njezina djetinjstva35. Uspomena na jedno zbogom, na neki korak, na neku posebnu dražest, na posljednju želju, sve nas to zna i te kako rastužiti. Cezarova toga36 raspalila je Rimljane, a njegova smrt to nije mogla postići. I samo spominjanje imena što nam odjekuje u ušima: “Jadni moj dobri gospodaru!” ili “Vjerni moj prijatelju!” “Jadan li sam, o moj dobri oče” ili “Jedina moja kćeri!”, kad mi ponavljanje tih riječi odzvanja u ušima, a ja ih malo izbližega promotrim, vidim da su to samo gramatičke glasne tužbalice i da nas samo riječ i ton ranjavaju (kao što uzvici propovjednikovi uzbuđuju one koji ga slušaju ili kao što nam je teško slušati cviljenje životinje koju za našu korist ubijaju), a da pritom ne mogu ni dokučiti ni razaznati pravu i istinitu bit onoga o čemu je riječ; His se stimulis dolor ipse lacessit37; 34 35 36
37
“Kao što cvrčci sad ljeti iz ličinki oblih se vale, / Tražeći sami od sebe tad hrane i zraka za život.” Lukrecije, De natura rerum, V, 803-804. Sjećanje na kratki Plutarhov spis Utjeha upućena supruzi kad im je kći umrla, I. Taj je tekst La Boétie preveo na francuski. Anegdota iz Plutarhova Života Antonijeva, IV. I Kvintilijan, Institutio oratoria, VI, xxx, navodi taj primjer o velikom uzbuđenju naroda što ga može izazvati neka gesta ili neki naoko beznačajan prizor: “Antonije je pred narod iznio krvavu togu Cezarovu.” “S tim ostanima bol samu sebe podbada.” Lukan, II, 42.
77
Eseji – Knjiga trea
na takvim stvarima počiva naša tuga i žalost. Upornost ovih kamenaca, posebno u mom udu, često me dovodi do dugotrajnih nemogućnosti mokrenja, a kadgod to zna trajati i po tri ili četiri dana i toliko me približava smrti, tako da bi bila prava ludost nadati se da je mogu izbjeći, pa je mogu samo zazivati kad vidim grozomorne boli što mi ih ovo stanje pričinja. O! kako je onaj veliki car38 bio pravi majstor u krvničkim znanostima! On je davao da se zločincima veže spolovilo te da ne mogu mokriti pa da tako umru. Kad sam se sâm našao u takvu položaju postao sam svjestan kolikim je beznačajnim uzrocima i stvarima mašta podgrijavala u meni žalost za življenjem; od kakvih se sićušnih atoma u mojoj duši gradila težina i teškoća tog preseljenja; kolikim li smo djetinjastim mislima davali mjesta u tako važnoj stvari; jedan pas, jedan konj, knjiga, čaša i što sve nije bilo važno u mojem propadanju. Drugima su bile važne njihove ambiciozne nade, njihova kesa, njihovo znanje, što po mojem mišljenju nije ništa manje ludo. Ravnodušno sam gledao u smrt kad sam je gledao onakvom kakva jest – kao kraj života; njome gospodarim kad je uočim u cijelosti, ali kad je gledam komad po komad, tada ona mene kida i razdire. Suze jednog sluge, odijelo što ga više ne nosim, dodir poznate ruke, najobičnija utješna riječ ispunja me tugom i lako me gane. Jednako nas tako i tužne priče diraju u dušu; žalost Didone i Arijadne uzbuđuje čak i one koji u Vergilija i Katula ne vjeruju. Jer, to je primjer tvrde i uporne prirode kad se ne pokazuje nikakav osjećaj, kao što ono pričaju o Polemonovu čudu; on nije ni problijedio kad ga je ugrizao bijesan pas i odnio mu komad noge s lista39. I nikakva mudrost ne dopire tako daleko da bi mogla pojmiti kroz vlastiti sud tako živu i duboku tugu, a da njezin nastup odmah ne osjeti kad u to
38 39
Tiberije, prema Svetoniju (Život Tiberijev, LXII). Diogen Laercije, Život Polemonov, IV, 7.
78
IV. poglavlje – O odvraanju
stupe oči i uši, a to su naši dijelovi koji se mogu probuditi samo nevažnim slučajnostima. A zar je pravo da se i same umjetnosti služe našom nemoći i prirodnom glupošću za svoju korist? Retorika kaže da će se govornik u toj namještenoj predstavi svojega govora uzbuditi zvukom svojega glasa i svojim hinjenim nemirom, pa će i sâm sebe prevariti onom strašću koju nam predstavlja. On će na svoje lice navući pravu pravcatu tugu uz pomoć te glumačke uloge koju igra da bi je prenio na suce koje to uopće ne dira: kao što to rade oni ljudi koje se plaća na sprovodima da pomažu pogrebne ceremonije, a koji prodaju točno ih mjereći svoje suze i svoju tugu; jer, iako se oni uzbuđuju na namješten način, sigurno je da to često i njih same potpuno obuzimlje te da i njih spopada prava melankolija. Prisustvovao sam s više njegovih prijatelja ispraćaju posmrtnih ostataka gospodina de Gramonta40 nakon opsade grada La Ferea, gdje je bio smrtno pogođen. Kud god smo prolazili, izazivali smo kukanje i plač naroda što smo ga sretali, i to samim pokazivanjem sjaja i veličanstvenosti naše žalobne povorke, jer pokojnikovo ime tu nije bilo poznato. Kvintilijan kaže41 da je vidio glumce koji su se toliko bili uživjeli u ulogu u kojoj su glumili ucviljenu rodbinu da su nastavili plakati i kad su se vratili kući. A o samom sebi kaže da je, kad je jednom htio pobuditi osjećaj tuge kod drugih, sâm bio toliko obuzet tugom da su ga ne samo oblijevale suze nego mu je i lice bilo blijedo, a držanje kao u odista ucviljena čovjeka. 40
41
Philibert, grof od Grammonta i od Guichea, koji je 1567. bio oženio prelijepu Corisande d’Andouins; njoj je Montaigne u izdanju Eseja iz 1580. (I, xxix) posvetio 29 soneta što ih je napisao La Boétie. Grof de Grammont je bio smrtno ranjen 2. kolovoza 1580. prilikom opsjedanja grada La Fère u ratnom pohodu maršala de Matignona protiv protestanata. Nakon što je ispratio tijelo svojeg prijatelja u Soissons, Montaigne je krenuo na put u Njemačku i Italiju. Institutio oratoria, VI, ii.
79
Eseji – Knjiga trea
U nekim selima podno naših brda žene kao da hoće biti pop Martin42, jer dok uvećavaju žalost za izgubljenim mužem nabrajajući njegove dobre i lijepe strane, odmah zatim nižu i nabrajaju sve što u njega nije valjalo kao da bi željele doći do neke naknade i učiniti da se tuga pretvori u prijezir, a sve to čine ipak ljepše nego mi, koji kod smrti nekoga koga jedva poznajemo nastojimo pripisati tome čovjeku nove i lažne pohvale i prikazati ga potpuno drugačijim sad kad ga više nema nego što nam se činio kad smo ga imali pred sobom; upravo kao da je žaljenje nešto poučno ili kao da suze koje ispiru naš um taj isti um i prosvjetljuju. Što se mene tiče, unaprijed odbijam sva pohvalna svjedočanstva koja bi netko o meni htio izreći, i to ne zato što ću ih biti dostojan, nego zato što ću biti mrtav. Tko bi onoga upitao: “Kakvom se dobitku vi možete nadati iz ove opsade? – Dobitku dobra primjera, odgovorit će vam, jer svi mi dugujemo poslušnost svojemu vladaru; ja ne računam ni na kakav dobitak, a što se tiče slave, svjestan sam kako je sićušan njezin dio koji može pripasti obična čovjeka kao što sam ja; ovdje ja nemam razloga ni za mržnju ni za svađu.” No, pogledajte tog istoga sutradan. Bit će potpuno drugačiji, bit će sav zapjenjen i crven od bijesa i spreman u svom borbenom redu za juriš; sjaj tolikog oružja, tutnjava tolikih topova i bubnjanje naših bubnjeva ulili su mu u žile novu snagu i novu mržnju. “Tričav vam je to razlog!” reći ćete mi. Ma kakav razlog?! Ne mora postojati razlog pa da nam se duša uzbudi; njom upravlja i ispunja je sanja bez tijela i bez biti. Ako počnem graditi kule u oblacima, moja će mi mašta u tome predočiti toliko ugodnosti i užitaka koji će doista zagolicati i razgaliti moju dušu. Koliko li samo puta znamo zamagliti svoj duh srdžbom ili tugom upravo takvim prividima i tako se predavati u vlast kojekakvih strasti koje mijenjaju i 42
u izvorniku: les femmes font le prestre Martin, što je poslovični izraz iz XVI. stoljeća: neki župnik po imenu Martin, kad je govorio misu, istovremeno je bio i misnik i sâm sebi ministrant.
80
IV. poglavlje – O odvraanju
nas i našu dušu i naše tijelo! Kakve li sve začuđene, smiješne i zbrkane kretnje izazivaju maštanja na našim licima! Kakvo podrhtavanje u glasu i rukama! Ne čini li nam se, kad vidimo tog čovjeka sama, da se njemu priviđa velik broj drugih ljudi s kojima raspravlja ili da ga progoni neki njegov unutarnji demon. Propitaje samoga sebe što je uzrok takvim promjenama: ima li nešto u prirodi osim nas što bi bilo drugo nego neka sumnjiva ispraznost i nad čime priroda ima vlast? Zato što mu se snilo da će njegov brat postati perzijskim kraljem, Kambiz43 ga je dao ubiti, a bio je to brat kojega je volio i uvijek se u njega pouzdavao!44 Aristodem, kralj Mesenije, ubio se zbog nekog predznaka što mu je bio došao od ne znam kakva zavijanja njegovih pasa.45 A i kralj je Mida46 isto učinio, pomućen i ljutit zbog nekog ludog sna što mu se snio. To znači cijeniti svoj život po onome koliko on doista vrijedi kad ga se napušta zbog nekog sna. Ali ipak čujte kako naša duša trijumfira nad bijedom tijela, nad njegovom krhkošću, nad tim što je to tijelo izloženo svakakvim ranjavanjima i promjenama; i ona odista ima pravo o tome govoriti! O prima infœlix fingenti terra Prometheo! Ille parum cauti pectoris egit opus. Corpora disponens, mentem non vidit in arte; Recta animi primum debuit esse via.47 ***** 43 44 45 46
47
Cambyses (KambύshV), otac Cira starijega. Prema Herodotu, ???, III, xxx, a istu anegdotu nalazimo i kod Plutarha, O bratskoj ljubavi (Per» jiladelj?aV), XVIII. Plutarh, O praznovjerju, IX. Midas (M?daV), mitski kralj u Frigiji kojemu je Bakho, svrativši se na putu u Indiju k njemu, ispunio ludu želju da se sve čega bi se dotakao pretvori u zlato. “Oh! jadna li je ilovača što ju je prvu mijesio Prometej; gradeći svoje djelo nije mislio na srce; njegovo umijeće, dočaravajući tijelo, nije znalo vidjeti i duh; ako je htio dobro postupiti, morao je početi od duše.” Propercije, ???, III, v, 7.
81
V. poglavlje
O vergilijevim stihovima
Š
to god su nam korisna razmišljanja punija i čvršća, ona su nam i teža i više na teret. Grijeh, smrt, bijeda, bolesti teška su pitanja koja nas pritišću. Valja imati dušu koja pozna sredstva kako izdržati i boriti se protiv nevolja i koja je poučena o pravilima kako dobro živjeti i dobro vjerovati, i često je poticati i vježbati u tim lijepim nastojanjima; ali, u prosječnoj duši to mora biti opušteno i umjereno, jer, kad je se neprestance napinje, ona se počinje gubiti. Kad sam bio mlad, bilo je potrebno upozoravati me i poticati u mojim dužnostima; veselje i zdravlje nerado se, barem tako ljudi govore, podudaraju s tim ozbiljnim i mudrim savjetima. Sada sam, međutim, u drugačijem stanju; staračke me okolnosti i previše upozoravaju, nastoje da budem pametan i neprestano mi propovijedaju. Iz pretjeranosti veselja upao sam u pretjeranost strogosti koja je mnogo manje ugodna. Zbog toga se sada donekle upuštam, i to hotimice, u malo raspuštenije vladanje i ponekad puštam dušu ludim i mladenačkim mislima, a ona se u tome dobro snalazi. Danas sam i odveć staložen, odveć ozbiljan i odveć zreo. Godine mi 82
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
svakodnevno drže lekciju o tome kako valja biti hladne glave i u svemu umjeren. Ovo tijelo bježi i plaši se svake razuzdanosti. I sada je na njemu da vodi duh prema promjeni. Sada ono upravlja, ali mnogo oštrije i bespogovornije. Ne pušta me niti jednog časa, ni budnog ni usnulog, da budem bez lekcija o smrti, o strpljivosti i o kajanju. Sad se čuvam umjerenosti kao što sam se nekoć čuvao strasti. Sve me to i odveć vuče natrag, pa čak i do gluposti. A ja hoću biti svoj gospodar u svakom smislu. I pamet ima svojih pretjeranosti i umjerenost njoj nije ništa manje potrebna nego ludosti. I tako, od straha da se ne osušim, da ne uvenem i da se ne pretovarim razboritošću i oprezom, u onim rijetkim trenucima što mi ih moje nevolje dopuštaju, Mens intenta suis ne siet usque malis1, ja malo po malo popuštam i odvraćam pogled od tog olujnog i naoblačenog neba što je preda mnom: ali i njega, hvala budi Bogu, gledam bez straha, ali ne i bez ozbiljnosti i bez brige; i prelazim na sjećanja o prošlim mladim danima, animus quod perdidit optat, Atque in praeterita se totus imagine versat2. Da mladost gleda preda se, a starost da gleda na prošlo: nije li to upravo ono o čemu nam govore dva obraza na Janovu kipu?3 Godine me vuku kamo žele, ali unatraške! Koliko god mi oči mogu prepoznati te lijepe prohujale dane, ja ih na to nastojim upraviti. Iako ta slika sad bježi iz moje krvi i iz mojih žila, nikako ne bih želio istrgnuti je iz svog sjećanja,
1
2
3
“Plašeći se da mi duša ne bude uvijek zaokupljena mojim zlima.” Ovidije, Tristia, IV, i, 4. “I duša tad počne željeti ono što je izgubila i sva uranja u sjećanje na prošlost.” Petronije Arbiter, Satyricon, 128. Montaigne je tu interpretaciju o dvostrukom Janovu licu mogao naći u djelu Du Choula Sur la religion des Anciens ili u Vivèsovu komentaru Augustinovom djelu De civitate Dei, VII, viii.
83
Eseji – Knjiga trea
hoc est Vivere bis, vita posse priore frui4. Platon5 je tražio od starih ljudi da budu nazočni vježbama, plesovima i igrama mladosti da bi se mogli veseliti pogledom na gipkost i ljepotu tijela kojih u njih više nema i da bi dozvali u sjećanje dražesti i prednosti te dobi u cvatu; zato i hoće da oni budu ti koji će u tim nadmetanjima podijeliti čast pobjede onom mladiću koji ih bude najviše probudio i razveselio. Teške i mučne dane nekoć sam označavao izvanrednima: oni su sad moji obični dani, a izvanredni su, lijepi i vedri. Došao sam dotle da se prenem kao na posebnu nagradu kad me ništa ne boli. Koliko god da se škakljem, iz ovog kukavnog tijela ne mogu iščupati ni najjadniji smijeh. Razveseliti se mogu samo u snatrenju i snu i tada lukavstvom tjeram od sebe jade starosti. No, u tome bi bio potreban drugi lijek, a ne samo san, jer slaba je to borba umješnosti protiv prirode. Velika je naivnost htjeti produžiti ili ubrzati ljudske nevolje, a tako svi rade; draže mi je biti manje vremena star, nego biti star prije nego star odista budem. Pa i najmanje prilike za užitak uvijek ću zgrabiti. Dobro poznam, po svemu što sam čuo, nekoliko razumnih vrsta strasti, koje su i velike i slavne, ali nikada me tuđe mišljenje nije navelo da ih poželim. Ne želim ih tako veličanstvene, sjajne i svečane, jer ja volim one koje su slatke, lake i brze. “A natura discedimus; populo nos damus, nullius rei bono auctori.”6 Moja je filozofija sva u djelovanju, u uživanju onoga što je prirodno i sadašnje, a malo u fantaziji. Kamo sreće da uživam igrajući se kamenčićima i čigrom! 4
5 6
“Moći uživati u prošlom životu znači dvaput živjeti.” Marcijal, X, xxiii, 7. Zakoni, II, str. 760 u izdanju iz 1546. “Udaljavamo se od prirode i slijedimo mnoštvo koje ni u čemu nije dobar vodič.” Seneka, Epistulae, 99.
84
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Non ponebat enim rumores ante salutem7. Užitak i ambicija ne idu skupa: užitak se smatra dovoljno bogatim po sebi i ne želi se miješati s vrijednošću slave, jer mu je draže biti u sjeni. Mladog čovjeka koji bi se zaokupljao okusom vina i umakâ valjalo bi šibom kazniti. Nema ničega što sam manje znao i cijenio od toga. Danas to počinjem učiti. I nemalo se s toga stidim, ali što ja tu mogu? Još se više stidim i više se ljutim zbog povoda koji me na to tjeraju. Nama je dopušteno da malo sanjarimo i da tu i tamo podjetinjimo, a na mladeži je da razmišlja o svom dobrom glasu i pravom putu: ona ide prema svijetu, a mi se od svijeta vraćamo. “Sibi arma, sibi equos, sibi hastas, sibi clavam, sibi pilam, sibi natationes et cursus habeant; nobis senibus, ex lusionibus multis, talos relinquant et tesseras.”8 Pa i sâm nas zakon šalje kući, pa i ja mogu tom kukavnom stanju, u koje me je moja starost uvalila, samo nabaviti zvečke i igračke baš kao i najmanjoj djeci, jer se u djetinjstvo vraćamo. I sva mudrost i sva ludost uzalud će me tješiti i podržavati nekim drugim dužnostima u ovoj nevolji moje starosti: Misce stultitiam consiliis brevem9. Zato ja izbjegavam i najbezazlenije ubode, jer me i oni koje nekoć ne bih bio ni osjetio danas i te kako bole: moje se ponašanje tako rado počinje privikavati na zlo! “In fragilis corpore odiosa omnis offensio est.”10 7
Enijev stih što ga Ciceron navodi u De officiis, I, xxiv: “Nikad nije javna govorkanja stavljao ispred javnog dobra.” Enije na taj način hvali Fabija Maksima koji je bio ravnodušan na svoju nepopularnost, ali se uvijek brinuo za opću dobrobit. 8 “Njima oružje, njima konji, njima koplja, njima topuzine, njima lopte, njima plivanje i utrkivanje; a nama starcima, između tolikih zabava, neka nam ostave kocke i koščice.” Ciceron, De senectute, XVI. 9 “Dodaj svojoj mudrosti jedno zrno ludosti.” Horacije, Odae, IV, xii, 27. 10 “Krhkom je tijelu sve što ga dirne nepodnošljivo.” Ciceron, De senectute, XVIII.
85
Eseji – Knjiga trea
Mensque pati durum sustinet agra nihil11. Uvijek sam bio osjetljiv i bolovi su me vrlo lako pogađali; a danas sam još osjetljiviji i za sve sam otvoren, Et minimae vires frangere quassa valent12. Moje me rasuđivanje sprečava da se bunim i da rogoborim protiv nevolja što mi ih priroda zadaje da ih trpim, ali nikako mi ne zabranjuje da ih osjećam. I ja, koji nemam druge svrhe nego živjeti i veseliti se, obišao sam svijet s kraja na kraj tražeći godinu ugodnih i podnošljivih dana. Tmuran i besmislen mir posvuda nalazim, ali on me uspavljuje i čini tvrdoglavim: time se nikako ne zadovoljavam. Ako postoji neko čeljade, neko dobro društvo na ladanju, u gradu, u Francuskoj ili drugdje, bilo ono stalno nastanjeno ili putujuće, kome bi moja ćud odgovarala, čija bi ćud i meni bila prihvatljiva, nek mi samo domahne rukom i ja ću mu odmah pružiti priliku da me tijelom i dušom isproba13. Budući da je povlast duha u tome da se otarasi starosti, ja mu koliko god mogu savjetujem da tako i učini; nek se zazeleni, nek procvjeta, ako ikako može, kao imela na osušenu stablu. Međutim, bojim se da je to nevjeran prijatelj: toliko se prilijepio uz ovo tijelo da me neprestano napušta, slijedeći to tijelo u svem njegovom jadu. Uzalud mu se ulagujem kad god mogu, nikako mi ne uspijeva. Uzalud ga pokušavam odbiti od tog saveza navodeći mu Seneku i Katula, i sve prelijepe gospođe i kraljevske plesove; ako njegov drugar boluje 11
“Bolesna duša ništa mučnoga ne može podnijeti.” Ovidije, Epistulae ex Ponto, I, v, 18. 12 “I najneznatniji napor dovoljan je da razbije ono što je već napuklo.” Ovidije, Tristia, III, xi, 22. 13 U izvorniku: je leur iray fournir des essays en cher et en os. Mjesto je višeznačno i francuski se komentatori ne slažu oko toga što je Montaigne mislio. Edmond Huguet u svom velikom rječniku francuskog jezika XVI. st. (Dictionnaire de la langue française du seizième siècle, Paris, 1961, V, 688) ono essays piše s velikim početnim slovom, pa bi se mjesto moralo shvatiti kao “ja ću mu odmah dati prave pravcate Eseje” (?).
86
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
od kamenaca, čini se da od njih boluje i on. Čak ni ona djelovanja koja su upravo njegova i njemu priliče ne mogu se tada pokrenuti, pa odmah počinju djelovati kao nešto ukočeno. Nema radosti u njegovim činima ako je u isto vrijeme nema u tijelu. Naši učitelji nisu u pravu kad, tražeći uzroke izvanrednih poleta našeg duha, osim što ih pripisuju Božjem ushićenju, ljubavi, ratničkom žaru, pjesništvu i vinu14, nikakav udio nisu dodijelili zdravlju; onom vrelom, snažnom, potpunom, besposlenom zdravlju kakvo su mi mlade godine neprestance pružale. Taj plamen vesele mladosti budi duh živim i prejasnim bljeskovima koji su izvan našeg prirodnog dosega, a mene su ispunjali najčilijim ako ne i najneočekivanijim oduševljenjem. Zato nije nikakvo čudo ako protivno stanje obara moj duh, sapinje ga i postiže protivan učin. Ad nullum consurgit opus, cum corpore languet15. I još bi k tome htio da mu budem zahvalan zato što, kako on kaže, mnogo manje drži nego što je to svakodnevno slučaj s ljudima. Barem u ono vrijeme kad imamo malo predaha potjerajmo boli i teškoće iz svoje okoline: Dum licet, obducta solvatur fronte senectus;16 “tetrica sunt amœnanda joculatoribus”17. Ja volim veselu i uljudnu mudrost, a bježim od strogosti običaja i od trapljenja zato što mi je sumnjiv svaki odbojan izgled: Tristemque vultus tetrici arrogantiam.18 14
Aluzija na teoriju o četirima vrstama ushita što ih Platon obrazlaže u Fedru. Međutim, Platon ne spominje “ratnički žar”. 15 “Ne daje se ni na kakav rad i zajedno s tijelom vene.” Pseudo-Gallus, I, 125. 16 “Dok to još može, neka starost razvedri svoje čelo.” Horacije, Epodae, XIII, 7. 17 “Dobro je razbijati tugu šalom.” Sidonije Apolinar, Epistulae, I, 9. 18 “I drsku žalost namrgođena lica.” To je 31. stih iz prologa tragediji Joannes Baptista škotskog humanista Georgea Buchanana (1506-1582),
87
Eseji – Knjiga trea
Et habet tristis quoque turba cynaedos19. Rado vjerujem Platonu koji kaže20 da su laki ili teški sokovi glavni preduvjet dobrote ili zloće duše. U Sokrata je lice uvijek bilo jednako, ali bilo je vedro i nasmijano, a ne onakvo kao u staroga Krasa kojeg nikad nisu vidjeli nasmijana21. Vrlina je ugodno i veselo svojstvo. Dobro znam da će vrlo mali broj ljudi koji nimalo ne prigovaraju raspuštenosti svojih misli prigovarati ovome što ja pišem. Suglasan sam s njihovim srcem, ali vrijeđam njihove oči. Obična je stvar crniti Platonov nauk i istodobno prešućivati svoje tobožnje veze s Fedonom, Dionom, Stelom, Arheanasom22. “Non pudeat dicere quod non pudeat sentire.”23 Mrzim onaj čangrizav i tugaljiv duh koji prelazi preko užitaka u svom životu i bavi se i hrani samo nevoljama; on nalikuje muhama koje se ne mogu uhvatiti nečega što je čisto i posve glatko, ali se zato hvataju i drže svakakvih hrapavih i kvrgavih mjesta; ili pijavicama koje se pripijaju i sišu samo zlu krv.24 koja se izvodila u koležu Guyenne. Buchanan je najveći dio svog života proveo u Francuskoj gdje je naučavao, a jedan od njegovih učenika bio je i Montaigne. Vrlo se rano opredijelio za Reformu i za vrijeme kratkog boravka u Škotskoj bio je zatvoren zbog jedne satire protiv crkvenih redova. 19 “I ta gomila stroga izgleda ima i ona svoje razbludnike.” Marcijal, VII, lvii, 8. Cinaedus (što Montaigne piše cynaedus) zapravo je “pederast”, “mladić koji svojim tijelom zadovoljava seksualne želje drugih muškaraca”. Katul pjeva Aureli pathice et cinaede Furi “kurvo Aurelije, pederu Furije” (XVI, 2). 20 U VII. knjizi Zakonâ i u posljednjem dijelu Fedona. 21 Prema Ciceronu, Tusc. disp., III, xv. 22 Sve su to osobe što ih nabraja Diogen Laercije u svom Životu Platonovom. 23 “Ne stidimo se reći ono što se ne stidimo misliti.” Ne zna se čiji je to navod. 24 Obje su usporedbe preuzete iz Plutarhova spisa O duševnom miru (Per» eÏJum?aV), XV. i VIII.
88
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Osim toga, ja sam navikao usuditi se reći sve ono što se usuđujem učiniti, a nikako ne volim one misli koje ne mogu očitovati. Ni ono što je najgore u mojim činima i u mojem stanju ne čini mi se tako ružnim kao što mi se ružnim i kukavičkim čini ne usuditi se to priznati. Svatko se suzdržava kad treba nešto priznati, ali takav bi trebalo biti i kad su djela u pitanju; hrabrost u grijehu donekle je nadoknađena i zauzdana hrabrošću u priznavanju. Onaj koji bi se obvezao sve reći, obvezao bi se i na to da ništa ne učini od onoga što je prinuđen prešutjeti. Daj Bože da ova moja pretjerana sloboda upravi moje suvremenike prema slobodi i da prijeđu preko svih onih kukavnih i nevaljalih vrlina što se rađaju iz naše nesavršenosti; da ih usprkos svojoj neumjerenosti privučem zdravoj pameti! Svoje mane valja sagledati i dobro ih proučiti da bismo ih mogli opisati. Oni koji ih skrivaju od drugih, skrivaju ih najčešće i sebi. A ne smatraju ih dobro skrivenima, ako ih sami mogu vidjeti; oni ih vlastitoj savjesti prikrivaju i prerušuju. “Quare vitia sua nemo confitetur? Quia etiam nunc in illis est; somnium narrare vigilantis est.”25 Tjelesne se boli sve bolje očituju što više rastu. I tad vidimo da je ono što smo mislili da je prehlada ili uganuće zapravo teška kostobolja. Što su jače, duševne su boli sve nejasnije; onaj koji je najteže bolestan, najmanje ih ćuti. Eto zašto ih se mora nesmiljenom rukom iznositi na svjetlo, otvarati ih i čupati iz dubine naših grúdi. A samo je priznanje, i kad se radi o dobročinstvima i kad su u pitanju loša djela, jedina zadovoljština. Ima li nečeg ružnoga u pogrešci koja nas oslobađa da je priznamo?26 Toliko me muke stoji bilo kakvo pretvaranje da izbjegavam primiti na čuvanje tuđe tajne, jer nemam srca poricati ono što znam. O tome mogu šutjeti, ali nijekati nikako ne mogu bez velikog napora i žaljenja. Biti dokraja šutljiv i pritajen može se biti samo ako si takav po prirodi, a ne po obveza25 26
“Zašto nitko ne priznaje svoje mane? Zato što su one u njemu. Valja biti budan da bi se moglo pričati o svojim snima.” Seneka, Epistulae, 53. Cijelo ovo mjesto slijedi Senekinu misao iz Epistulae, 53.
89
Eseji – Knjiga trea
nosti. Jedan je Tala iz Mileta pitao mora li svečano zanijekati da je bio razbludan27; da se taj meni s tim pitanjem obratio, ja bih mu bio rekao da to nikako ne čini, jer držim da je laganje veći grijeh nego razbludnost. Tal mu je posve drugačije savjetovao: neka se i zakune kako bi veće zlo pokrio s pomoću manjega. Međutim, taj savjet nije značio odabiranje između dva grijeha, nego njihovo udvostručivanje. U vezi s tim spomenimo nuzgred da savjesnu čovjeku dobro savjetujemo kad mu predlažemo neku teškoću kao protutežu grijehu; ali, kad ga prikliještimo između dva grijeha, postavljamo ga pred vrlo težak izbor, kao što su bili prisilili Origena28 kad su mu dali da izabere: ili će prinijeti žrtvu i klanjati se kumirima ili će podnijeti da ga spolno iskoristi neki goropadni Etiopljanin pred kojega su ga doveli. Origen je pretrpio ono prvo, a narod je ocijenio da je njegov izbor bio pogrešan.29 A od toga, po njihovu mišljenju, nisu daleko ni sve one žene koje u naše doba kažu da bi više voljele opteretiti svoju savjest sa deset muškaraca nego s jednom jedinom misom. Ako je i te kako rijetko da se vlastite zablude na taj način iznose na vidjelo, tada nema neke velike opasnosti da će to postati primjerom koji će se slijediti; a Ariston je govorio da se ljudi najviše boje onih vjetrova koji ih otkrivaju30. Moramo odgrnuti tu glupu halju koja pokriva naše loše navike, jer one šalju našu savjest u bordel i ondje se prema njima upravljaju. Svi, pa čak i izdajnici i ubojice, prihvaćaju zakone njihovih prenemaganja i uz njih vezuju svoju dužnost; zato se ne prili27
Netočno sjećanje na jednu misao što je donosi Diogen Laercije u Životu Talovu, I, 36. 28 Origen (]Wrig=nhV), veoma plodni teolog i egzeget (oko 183-oko 252) iza kojega je ostalo preko dvije tisuće djela. Ne smije ga se brkati s grčkim filozofom novoplatonovcem istoga imena, koji je živio i djelovao u III. st. pr. Kr. 29 Prema navođenju Nikifora Kalista, Histoire ecclésiastique, V, 32. Francuski prijevod toga djela objavljen je 1586. 30 Plutarh, O znatiželji, III.
90
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
či ni nepravdi da se žali s ružnih navada ni zloći da se tuži na nepromišljenost. Upravo je grehota što zao čovjek nije u isti mah i budala i što pristojnost prekriva njegovu manu. Takvo stavljanje štukature priliči se samo zdravom i dobrom zidu koji zavređuje da ga se čuva i bijeli. A za ono što Hugenoti predbacuju našoj vjeri ispovijest koja je tajna i ide iz uha u uho, ja se ispovijedam javno, čista srca i ispunjen vjerom. Sveti Augustin, Origen i Hipokrat javno su objavili zablude svojih vjerovanja; a ja se uz to očitujem i o svojem ponašanju. Žedan sam toga da me ljudi upoznaju i nije mi briga koliko će ih biti, samo neka to bude ono kakav jesam ili, da se bolje izrazim, nisam ničega željan, ali se strahovito bojim da me krivo ne prosude ljudi koji možda znaju za moje ime. Onaj koji čini sve za čast i za slavu, što on misli da će postići kad se pred svijetom pojavi pod maskom i kad od očiju svijeta sakrije svoju pravu bit? Pohvalite grbavca govoreći mu o njegovom lijepom stasu i on će to primiti kao uvredu. Ako ste vi kukavica, a časti vas se kao hrabra čovjeka, zar se tada govori o vama? Uzimaju vas za nekog drugoga. Baš bi mi bilo drago da se takav uznosi svim onim velikim pozdravljanjem i skidanjem šešira kad misle da je on najvažniji u svoj pratnji, a on je zapravo među svima posljednji. Kad je jednom Arhelaj, kralj Macedonjana31, prolazio ulicom, netko ga polije vodom; svi iz njegove pratnje govorili su da on toga mora kazniti; “U redu, rekne im on, ali on nije vodom polio mene nego onoga za kojega je mislio da sam ja.”32 A Sokrat je rekao onome koji ga je upozorio da ga ogovaraju: “Ma nikako! Nema u meni baš ničega od onoga što oni govore.” Kad bi mene netko hvalio da dobro kormilarim, da sam vrlo skroman ili da sam nevin i krepostan, ja mu ne bih bio nimalo zahvalan. A isto tako, ne bih se našao odveć uvrijeđenim kad bi me nazvao 31 32
Archelaus (]Arc=laoV), car macedonski od 413. pr. Kr., prijatelj Euripidov. Anegdota je preuzeta iz Plutarhova spisa Izreke kraljeva i vojskovođa.
91
Eseji – Knjiga trea
izdajnikom, kradljivcem ili pijancem. Oni koji sebe ne poznaju mogu uživati u lažnom povlađivanju; ali ja ne! Jer sebe dobro poznajem i kopam sebi po utrobi i dobro znam što mi pripada. Neka me se manje hvali, ali nek me se bolje pozna. Moglo bi me se i smatrati mudracem u onakvoj mudrosti što je ja držim za glupost. Žao mi je što ovi moji Eseji služe gospođama kao običan dio namještaja, i to kao onaj namještaj u salonima. S ovim ću se poglavljem useliti i u same njihove sobice. Volim s njima imati posla onako privatnije. Jer, ono što je javno nema ni draži ni slasti. Kod opraštanja od nekoga mi preko obične mjere ističemo svoju vruću ljubav prema onome čemu kažemo zbogom. A ja evo sada upućujem posljednji pozdrav igrama ovoga svijeta i ovo su naši posljednji zagrljaji. No, vratimo se onome o čemu sam govorio. Što li je to spolnost skrivila ljudskom rodu? Spolnost koja je toliko prirodna, toliko potrebna i toliko pravedna, a mi se ne usuđujemo o njoj govoriti bez stida nego je isključujemo iz ozbiljnih i odmjerenih razgovora! Bez sustezanja i hrabro izgovaramo riječi kao što su ‘izdati’, ‘pokrasti’, ‘ubiti’, a o onim stvarima riječ se ne usuđujemo ni stisnutih ustiju izgovoriti! Znači li to da što manje propuštamo na usta, tim se više koristimo pravom da njome ispunjamo svoju misao? Jer, ipak je dobro da riječi koje su najmanje u uporabi, najmanje zapisivane i najbolje prešućivane budu i najbolje znane i najopćenitije poznate. Sva doba i svi običaji za njih znaju kao što i kruh poznaju. Utisnute su u svakome iako ih ne izgovaramo, iako nemaju ni glasa ni oblika33. Isto je tako dobro da je to radnja koju smo predali u vlast šutnje; i pravi je zločin ako je odatle želimo iščupati, pa čak i kad bismo je htjeli okriviti i osuditi. Čak se ne usuđujemo kazniti je drugačije nego nekim perifrazama i kroz sliku. Velika je to milost što se ukazuje toliko ogavnom kriminalcu da i sama pravda 33
U izdanju iz 1595. bilo je dodano: a spol koji tu ima glavnu ulogu mora o tome šutjeti.
92
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
drži da je nepravedno dirnuti ga i pokazati ga; on je slobodan i spašen zahvaljujući teškoći osude koja ga pogađa. Nije li to baš onako kako se događa s knjigama koje se to bolje prodaju i narodom šire čim budu zabranjene? Što se mene tiče, poslužit ću se doslovno Aristotelovim riječima koji kaže34: sramežljivost služi kao ures mladosti, ali za pokudu je staračkoj dobi. Ovi se stihovi uče u starinskoj školi, a to je škola do koje mnogo više držim nego do one moderne (jer mi se čini da su njezine vrijednosti veće, a mane manje): Ceux qui par trop fuyant Venus estrivent, Faillent autant que ceux qui trop la suivent.35 Tu, Dea, tu rerum naturam sola gubernas, Nec sine te quicquam dias in luminis oras Exoritur, neque fit laetum nec amabile quicquam36. Ne znam tko je mogao razjediniti Paladu37 i Muze od Venere i ohladiti ih naspram Ljubavi; ali ja ne nahodim nikakva druga božanstva koja bi bolje jedno drugome odgovarala i koja više pomažu jedno drugome. Onaj koji bi muzama oduzeo njihova ljubavna sanjarenja, oduzeo bi im najljepši provod koji imaju i nakrasnije što imaju u svojim činima; a onaj koji bi učinio da ljubav nema druženja i službe poeziji, lišio bi je njezinog najboljeg oružja; postupajući na taj način prišiva se Bogu susreta i dobrohotnosti i božicama zaštitnicama ljudskog roda i pravde onaj teški grijeh nezahvalnosti i nepriznavanja onoga što je najbolje. 34 35
36
37
Nikomahova etika, IV, 9. Ovo su stihovi kako ih je Jacques Amyot preveo iz Plutarhova spisa O tome kako filozof najviše treba raspravljati s vođama, V: “Oni koji se najviše trude kloniti se Venere griješe isto toliko kao i oni koji previše idu za njom.” “Kad već jedina ti si, što upravljaš prirodom ovom, / I kad ništa bez tebe se ne rađa ovo na svjetlo, / Nit može išta bez tebe da nastaje radosno, ljupko.” Lukrecije, De natura rerum, I, 21-23 (prepjev Marka Tepeša). Pallas, -adis (P(llaV) = Minerva.
93
Eseji – Knjiga trea
Nije toliko davno da sam izgubio službu tom božanstvu da moje sjećanje ne bi bilo upućeno u njegovu snagu i njegovu vrijednost: agnosco veteris vestigia flammae38. I uvijek ostane nešto od onoga uzbuđenja i žara nakon negdašnjeg ognja, Nec mihi deficiat calor hic, hiemantibus annis39. Kolikogod da sam usahnuo i sam sebi težak, i ja osjećam još uvijek mlake ostatke tog minulog žara: Qual l’alto Ægeo, per che Aquilone o Noto Cessi, che tutto prima il vuolse e scosse, Non s’accheta ei però : ma’l sono e’l moto, Ritien de l’onde anco agitate e grosse40. Ali, koliko se ja u to razumijem, snaga i moć tog Boga življa je i ponesenija kad je poezija oslikava nego što je u samoj njezinoj biti, Et versus digitos habet.41 Poezija slika nešto što je ispunjenije ljubavlju nego li sama ljubav. Venera nije toliko krasna kad je naga i živa i još zadihana kao što je lijepa ovdje kod Vergilija: Dixerat, et niveis hinc atque hinc diva lacertis Cunctantem amplexu molli fovet. Ille repente Accepit solitam flammam, notusque medullas Intravit calor, et labefacta per ossa cucurrit. Non secus atque olim tonitru cum rupta corusco 38
“...i trag od ognja negdašnjeg ćutim.” Vergilije, Eneida, IV, 23 (u prepjevu Tome Maretića). 39 “I nek mi taj žar ostane i u godinama zime mojega života.” Ivan II, Elegije, I, iii, 29. 40 “Tako se i more Egejsko, kad sjeverac i južni vjetar utihnu nakon što su ga protresli i uzburkali, odmah ne stišava poslije oluje; dugo je nemirno i valove čuva, bjesni i još uvijek huji.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XII. pjevanje, 63. 41 “I stihovi imaju svoje prste.” Juvenal, VI, 196.
94
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Ignea rima micans percurrit lumine nimbos. ...... ... ... ... ... Ea verba loquutus, Optatos dedit amplexus, placidumque petivit Conjugis infusus gremio per membra soporem42. Ono što imam tu primijetiti jest da je on oslikava malo preveć uzbuđenu za jednu bračnu Veneru. U toj promišljenoj pogodbi prohtjevi nisu tako mladenački ludi; naprotiv, ozbiljniji su i mnogo manje oštri. Ljubavi je mrsko kad su on i ona zajedno zbog nečega što nije pokrenuto i podržavano od same ljubavi, dakle s drugog nekog naslova, a brak je upravo to, a u njemu su važni veza i novac barem isto toliko ako ne i više nego gracija i ljepota. Pa ma što se govorilo, čovjek se ne ženi radi sebe; isto toliko, ako ne i više, ženimo se radi potomstva, radi obitelji. Korist i interes braka važni su za naš rod, i to daleko više nego za nas same. Zbog toga mi se sviđa onaj običaj da se taj sporazum sklapa nekom trećom, a ne našom rukom i po prosudbi nekog drugoga, a ne prema našim osjećajima. A koliko li je sve to protivno onome što smo u svome ljubakanju dogovarali! Zbog toga je u neku ruku rodoskvrnuće prepuštati se u tom časnom i svetom srodstvu onim razuzdanostima i slobodama kako to čine ljubavnici; ali, čini mi se da sam o tome već na drugom mjestu govorio43. Aristotel kaže da svoju ženu valja dirati suzdržano i strogo da je užitak ne bi, ako je preveć razbludno nadražujemo, izbacio iz mjere koju joj nalaže zdrav razum. To što on preporučuje savjesti, liječnici preporučuju zbog zdravlja i kažu da pretjerano raspaljen, strastven i čest užitak kvari sjeme 42
“Reče i rukama bijelim uz njega se podatno svije, / Ali on jošte koleba, no uskoro plane ko prije, / poznata dobro vrelina prostruji mu čitavim tijelom, / uzdrma mlitave kosti ko munja kad nebeskom strijelom / oblake probije crne te nebom zablista i sine, / rasvijetli tame i tmuše i zračne preleti širine. (...) S time je zagrli nježno i želje joj ispuni njene, / zatim joj padne u krilo i snene zaklopi zjene.” Vergilije, Eneida, VIII, 387-392 i 405-406 (prepjev Bratoljuba Klaića). 43 Misli na XXX. esej iz I. knjige.
95
Eseji – Knjiga trea
i sprečava začeće; kažu osim toga i da požudnom spolnom odnosu, kakav je on po prirodi, ako ga želimo ispuniti pravom i plodnom toplinom, valja pristupati rijetko i uz znatne vremenske razmake, Quo rapiat sitiens venerem interiusque recondat44. Nigdje nema više brakova kod kojih dolazi do nesloge i pomutnje kao kod onih koji započinju vodeći se ljepotom i ljubavnim žarom. Jer braku trebaju čvršći i postojaniji temelji i obazriviji pristup; onaj uzavreli prvi zanos tu nikako ne valja. Oni koji misle da će uveličati brak ako mu budu dodali ljubav, čine, ili barem tako meni izgleda, kao i oni koji, želeći uveličati vrlinu, misle da plemstvo nije ništa drugo nego vrlina. Doduše, u tim stvarima ima neke veze, ali ima još i više različitosti: jer, čemu brkati njihova imena i njihove prednosti? I jednoj se i drugoj nanosi nepravda kad ih se miješa. Plemićko stanje je lijepo i utemeljeno je s razlogom; ali baš zato što je to nešto što ovisi o drugome i može dopasti čovjeka koji je pokvaren i ničemu ne vrijedi, ono je na cijeni koja je daleko ispod vrline: to je vrlina (ako se uopće može vrlinom nazvati) koja je vidljiva i umjetno stvorena; koja je oblikom različita u različitim zemljama; živa i smrtna; ne znamo joj izvora kao ni rijeci Nilu; negdje ovisi o lozi, a negdje je svima dostupna; nasljedna je i slična; dolazi kao posljedak, a posljedice su joj uglavnom slabe. Znanje, snaga, dobrota, ljepota, bogatstvo i sva druga svojstva mogu se prenositi i puštati u optjecaj; ali ovo svojstvo, o kojem govorimo, troši se samo od sebe i u sebi, ne može biti ni od kakve koristi drugima. Jednome su od naših kraljeva predlagali da izabere za neku službu između dvojice pristupnika, od kojih je jedan bio plemić, a drugi pučanin. Naredio je da se, bez obzira na rod, izabere onaj koji ima više zasluga; ali u slučaju da je vrijednost obojice u sve44
“S požudom sjeme da hvata i spravî dobro.” Vergilije, Georgike, III, 137 (slobodni prepjev Tome Maretića).
96
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
mu potpuno jednaka, neka se da prednost plemiću: a to je značilo postaviti ga na prvo mjesto ispred onog drugoga. Jednom mladom čovjeku koji je htio dobiti službu svojega netom umrlog oca, kralj je Antigon rekao: “Dragi moj mladče, kad su ove stvari u pitanju, ja ne gledam je li tko plemić, ali gledam je li vrijedan.”45 I doista, ne smije se događati onako kao što je bivalo sa službenicima spartanskih kraljeva46, kad su na mjesto trubača, kuhara, konobara dolazili njihovi sinovi, pa, ma kako da su bili neiskusni, imali su prednost pred drugima koji su bili i te kako vrsni u tom poslu. Oni iz Kalikuta47 vide u plemićima neku vrstu nadljudskih bića. Ženidba i svaki drugi poziv izvan ratničkoga su im zabranjeni. Priležnicâ i ljubavnicâ mogu imati koliko im srce želi, a one nikada nisu ljubomorne jedna na drugu. No, najveći je i neoprostiv zločin pariti se s osobom drugog stališa. I smatraju se okaljanima ako ih samo u prolasku netko dodirne; a kako je time njihovo plemićko dostojanstvo povrijeđeno i okaljano, oni odmah ubijaju svakog onoga koji im se previše približi, tako da ljudi iz puka moraju na svakom uglu hodeći vikati kao mletački gondolijeri da se ne bi s nekim od više kaste sudarili; a plemenitaši im naređuju na koju će se stranu skloniti. Ovi na taj način izbjegavaju dodire za koje drže da im neprestano prijete, dok se oni drugi tako spašavaju od sigurne smrti. Nikakvo vrijeme, nikakva vladarska milost, nikakva služba ni vrlina ne mogu pučanina učiniti plemićem. Svemu tome pomaže i običaj da se brani ženidba između različitih zanata; i žena iz postolarske obitelji ne može se udati za nekog tesara; a roditelji moraju tako odgajati djecu da postanu ono što su oni, i to strogo 45
46 47
Anegdota je preuzeta iz Plutarhova spisa O lažnom stidu (Per» duswp?aV). Herodot, Povijesti, VI, ix. Grad u Indiji na malabarskoj obali bio je prvi grad do kojega su doprli Portugalci (Covilham 1487, a Vasco da Gama 1498). Sve te navode Montaigne preuzima iz Goulardove Histoire du Portugal, II, iii.
97
Eseji – Knjiga trea
pazeći da ne bi izabrali neki drugi zanat; na taj se način održava i njihovo međusobno razlikovanje i ne mijenja se njihovo imovno stanje. Dobar brak, ako takvih uopće ima, odbija svako posredovanje ljubavi. Takav brak teži pravom prijateljstvu i tada je on slatko doživotno druženje, slika povjerenja i bezbroja korisnih i vrijednih međusobnih obveza. Ni jedna žena koja je osjetila njegove draži, optato quam junxit lumine taeda48, ne bi htjela biti ljubavnica ni prijateljica svome mužu. Ako je ona u njegovoj ljubavi prihvaćena kao žena, onda je prihvaćena na najčasniji i na najsigurniji način. A kad bi se dogodilo da se on uspali i zanese nekom drugom ženom, tada ga upitajte što bi lakše podnio: da neka sramota zadesi ženu ili ljubovcu; čija bi ga nesreća teže pogodila; kome želi više sreće i boljitka; u zdravom braku u takvim pitanjima nikad neće biti ni najmanje neizvjesnosti. A upravo to što takvih dobrih brakova ima vrlo malo, govori nam o njihovoj cijeni i vrijednosti. Kad mu damo dobar oblik i dobro mu pristupimo, tada je on najbolji sastavni dio našega društva. Ne možemo bez njega, a uvijek o njemu loše govorimo. Događa se upravo ono što vidimo i s krletkama za ptice: one koje su vani, upinju se svom snagom kako bi u nju ušle; a jednako se trude iz nje izletjeti one koje su unutra. Kad su Sokrata upitali49 je li bolje biti ili ne biti oženjen, on je odgovorio: “Učiniš li ovako ili onako, uvijek ćeš se pokajati.” Brak je neka vrsta dogovora kojoj izvrsno priliči ono što se kaže da je “homo homini” ili “Deus” ili “lupus”50. 48
“...koje je vezala žuđena svadbena baklja.” Katul, LXVI, 79 (prijevod Dubravka Škiljana). 49 Prema svjedočanstvu Diogena Laercija, Život Sokratov, II, xxxiii, ali, Montaigne je jamačno poznavao i Rabelaisove duhovite diskusije o problemu braka (Gargantua, III). 50 Prvi je zaključak komika Cecilija što ga citira Kvint Aurelije Simah (Quintus Aurelius Symmachus) u svojim Epistulae, X, 114; drugi je iz Plautovih Magaraca (Asinaria), II, iv, 88.
98
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Mora se istovremeno imati vrlo mnogo dobrih svojstava da bi se dobar brak izgradio. U naše ga vrijeme lakše podnose obični ljudi iz naroda, jer oni ne znaju za raznovrsne užitke, znatiželju i dokolicu koje ga mogu pomutiti. Slobodne i nepostojane naravi kao što je moja, koja bježi od svake veze i obveze, nisu za brak najzgodnije, Et mihi dulce magis resoluto vivere collo51. Da je bilo po mojemu, ja bih bio odbio vezati se s utjelovljenom mudrosti da me je ona kojim slučajem htjela. Ali, uzalud mi govorimo, običaji i navike svakodnevnog života nama zapovijedaju. Najveći dio onoga što činim vodi se primjerom, a ne mojim izborom. Bilo kako bilo, ja se na to sâm nisam odlučio, prije bih rekao da su me drugi meni tuđim razlozima na to naveli. Jer nisu takve samo neugodne stvari, nego nema niti jedne tako mrske i pune mana i od koje valja bježati da nam ne bi mogla postati prihvatljivom pod nekim uvjetom ili u nekom slučaju: toliko je kolebljiv stav u čovjeka! A ja sam na sve to bio doveden kad sam bio i slabo na to pripremljen i kad sam bio neposlušniji nego što sam danas kad sam sve iskusio. I, ma kako me se držalo preslobodnim, ja sam se strože pridržavao bračnih zakona nego što sam bio obećao i više nego sam se i sâm nadao. Nije više vrijeme koprcanju kad si se jednom pustio zauzdati. Svoju slobodu se mora razborito cijeniti, ali, kad si se jednom obvezi podložio, moraš se ponašati prema zakonima opće dužnosti ili se barem moraš truditi tako postupati. A oni koji ulaze u tu pogodbu s mržnjom i prijezirom, postupaju nepravedno i neprilično; a ono lijepo pravilo što ga vidim da prelazi s koljena na koljeno, kao neka sveta proročanska riječ, Sers ton mary comme ton maistre, Et t’en garde comme d’un traistre52, 51 52
“A i meni je mnogo draže nemati uzicu za vratom.” Pseudo-Gallus, I, 61. “Slušaj svog muža kao svog gospodara, / I čuvaj se od njega kao od neprijatelja!” U sljedećem retku Montaigne sâm tumači te poznate francuske stihove.
99
Eseji – Knjiga trea
što će reći: “Odnosi se prema njemu uz poštovanje koje je prisilno, neprijateljsko i nepovjerljivo”, to je kao ratni poklič i izazov, koji je isto tako uvredljiv i težak. No, ja sam i odveć mekan za tako trnovite zahtjeve. Da budem iskren, nisam još uvijek dopro do te savršene vještine i do takve spretnosti duha da mogu miješati razum s nepravdom i izvrgnuti ruglu svaki red i pravilo koje ne odgovara mojim prohtjevima: zato što mrzim praznovjerje, neću se naglavce baciti u bezvjerje. Ako se uvijek i ne ispunjava vlastita dužnost, uvijek je se mora voljeti i priznavati. Vjerolomno je oženiti se, a u svemu ženu ne prihvatiti. Ali, pustimo to i nastavimo s onim što smo započeli. Naš nam pjesnik53 predstavlja jedan brak pun sklada i dobre sloge, ali u kojemu ipak nema mnogo međusobnog povjerenja. Je li time htio reći da nije nemoguće podati se ljubavnim nastojanjima i uza sve to ostaviti ponešto i za bračnu dužnost i da se brak može raniti, a da ga se posvema ne pokopa? Mnogi sluga potkrada svog gospodara kojega ipak ne mrzi54. Ljepota, zgodna prilika, sudbina (jer i sudbina tu ima svoje prste), fatum est in partibus illis Quas sinus abscondit: nam, si tibi sidera cessent, Nil faciet longi mensura incognita nervi55, povezale su je s nekim drugim čovjekom, možda ne tako čvrsto da joj ne bi ostalo ništa što je veže za njezina muža. To su dva cilja koji imaju svaki svoju stazu koja se s onom drugom ne miješa. Žena se može podati nekom čovjeku kojeg nikad ne bi htjela za muža; i ne govorim to samo s obzirom na imetak, nego i na sam izgled dotičnoga. Malo se ljudi oženilo 53
Vergilije. Slobodno smo preveli francusku narodnu poslovicu, koja znači “nepošteno biti na koristi”. 55 “Ima neke kobi vezane uz te dijelove što ih prekriva naša odjeća: jer, ako zvijezde nisu na tvojoj strani, ničemu ti neće služiti to što ti je udo nečuveno dugo.” Juvenal, IX, 32. 54
100
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
svojom nekadašnjom ljubavi, a da se nisu pokajali. To vidimo čak i na drugom svijetu među bogovima. Kako li je na kraju ispao lošim brak Jupiterov56 s onom istom njegovom ženom s kojom je nekad ljubakao i uživao u ljubavnim slastima? To je ono što narod kaže: Posrati se u kapu i na glavu je staviti. Za naših sam dana vidio u nekim dobrim obiteljima kako se ljubav sramotno i nepošteno liječi brakom, ali, sve je to zapravo drugačije. Mi bez ikakve prisile volimo dvije stvari koje su jedna drugoj protivne. Isokrat57 je znao reći da se grad atenski svima sviđa kao gospođa kojom se služimo u vođenju ljubavi; svatko je volio u Atenu doći, prošetati se i provoditi vrijeme, ali nitko je nije volio toliko da bi se njome oženio, to jest da bi došao i tu se za stalno nastanio.58 Mučno mi je kad vidim da muževi mrze vlastite žene samo s tog razloga što im sami mnogo toga čine nažao; barem se ne bi smjelo njih manje voljeti kad smo sami krivi; zbog kajanja i sažaljenja morale bi nam biti draže. To su dva različita, ali ipak na neki način međusobno pomirljiva cilja, kaže nam on59. Brak donosi korisnost, pravednost, časnost i trajnost; doduše, u njemu je užitak nešto mlitaviji i mirniji, ali zato lakše dostupan. Ljubav se zasniva na samom užitku, koji nas, istina, u njoj više golica, jer je življi i više nas podbada; to je užitak izazivan teškoćom. U njega mora biti i onoga što bode i onoga što peče. A ako nema strelica i gorućeg ognja, tada to nije ljubav. Podatljivost u gospođa odveć je u braku izdašna i to otupljuje onaj ubod privlačnosti i želje. Ako hoćete znati kako izbjeći tom nedo56 57
58
59
Usp. Ilijada, XIV, 295. Isokrat (]Isokr(thV), Atenjanin (436-338. pr. Kr.), najutjecajniji grčki govornik. Neposredno angažiran u svim problemima atenske dnevne politike, ustrajno je pokušavao izmiriti političke ambicije i kulturne osobitosti Helena i Macedonaca. Elijan (Claudius Aelianus – A¾lian@V), Šarena povijest (Poik?lh ½stor?a), XII, lii. Tj. Vergilije.
101
Eseji – Knjiga trea
statku, dovoljno vam je pogledati što u svojim zakonima propisuju Likurg60 i Platon. Žene nemaju nikako krivo kad odbacuju pravila života uvedena u svijetu tim prije što su ta pravila bez njih izmislili muškarci. Naravno, između njih i nas ima nesporazuma i podvala, pa je i najbliskije slaganje između nas i njih i te kako vjetrovito i olujno. Prema mišljenju našega pisca, mi s njima nepromišljeno postupamo u ovome: nakon što smo uvidjeli da su one bez ikakve dvojbe i bolje i gorljivije u pitanjima ljubavi i da je to potvrdio onaj stari svećenik, koji je bio čas muž, a čas žena, Venus huic erat utraque nota61; a, osim toga, i zato što smo iz samih njihovih usta dobili dokaz koji su u različito vrijeme potvrdili jedan rimski car62 i jedna rimska carica63, koji su bili pravi i glasoviti majstori u tom poslu (on je za jednu noć razdjevičio čak deset svojih robinja, sarmatskih djevica; a ona je doista doživjela u jednoj jedinoj noći čak dvadeset i pet ljubavnih zahvata, mijenjajući ljubavnike kako joj je trebalo i kako bi joj se svidjelo, adhuc ardens rigidae tentigine vulvae, Et lassata viris, nondum satiata, recessit 64). 60
Montaigne je već spomenuo taj Likurgov zakon u XV. eseju II. knjige Kako nam želje rastu s teškoćama: “Likurg je odredio da će lacedemonski supružnici moći uživati jedno s drugim samo kad ih nitko ne vidi i da bi jednaka sramota bila da ih netko nađe skupa kao i da su s nekim drugim...” 61 “...kojem i muška je i ženska ljubav znana...” Ovidije, Metamorfoze, III, 323 (u prepjevu Tome Maretića). Riječ je o Tiresiju, kojemu je Junona bila oduzela vid zato što je posvjedočio na uštrb ženske časti. 62 Bio je to Prokul, prema navodu rimskog retora i povjesničara Flavija Vopiska (Život Prokulov), a i Prokul se sâm hvalio svojim ljubavnim pothvatima u jednom pismu upućenom Metijanu. 63 Mesalina, žena cara Klaudija. 64 “I, dok je bila još sva uspaljena od strasti, povukla se iscrpljena, ali još uvijek nezadovoljena.” Juvenal, VI, 128.
102
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Isto smo tako čitali i o sporu što ga je pokrenula neka žena u Kataloniji, žaleći se na svog muža da je preveć ljubavno opsjeda, ne toliko zbog toga što bi joj to, po mojem mišljenju, teško padalo (jer ja u čudesa ne vjerujem, osim kad je vjera u pitanju), koliko da bi pod tom izlikom ograničila, i to u stvari koja je u samim temeljima braka, vlast muškaraca nad ženama i da bi tako pokazala da njihov bijes i zloća prelaze iz bračne ložnice i tako idu protiv samih Venerinih draži i slasti. Na tu je tužbu muž (a bio je to odista grub i divlji čovjek) odgovorio da i za vrijeme posnih dana on ne bi mogao manje od deset puta; i tada je došlo do one glasovite presude Kraljice aragonske, kad je nakon dugih razmišljanja i vijećanja njezinih savjetnika ta dobra Kraljica, želeći zasvagda postaviti pravila i dati dobar primjer o umjerenosti i čednosti koji se traži u dobru i primjerenu braku, odredila kao zakonitu i nužnu granicu broj od šest puta na dan; ona je na taj način znatno popustila potrebi i želji svojega spola, da bi, kako je rekla, uspostavila jedno lako prihvatljivo i, prema tome, trajno i nepromjenjivo pravilo.65 Na to su odmah ustali doktori i pravnici: do koje to granice mogu ići prohtjev i požuda u žena kad se njihov razum, njihov boljitak i njihova krepost tom mjerom mjere? I to tim više kad se razmotre različita mjerila o našim prohtjevima i kad Solon, glavni autoritet zakonodavne škole, dopušta tu stvar tri puta u mjesec dana, kako bi održao u stalnoj mjeri ta bračna uživanja.66 I kad to znamo i ispovijedamo, mi bismo sada htjeli ženama nametnuti neko posebno odricanje, i to pod prijetnjom najstrože i teške kazne. 65
Ova je anegdota preuzeta iz zbirke odluka skupštine u Bordeauxu, Decisiones in senatu Burdigalenses, quaestio 316, no 9, izdanje iz 1567, s komentarima samog predsjednika tog tijela N. Bohiera. Primjeri što ih je Bohier citirao postali su veoma popularni u XVI. stoljeću i nalazimo ih kod brojnih suvremenih autora (Du Verdier, Pierre de Messie, G. Boucher, Nicolas de Cholières i dr.). 66 Montaigne ovdje navodi mjesto iz Plutarhova spisa O ljubavi (]Erwtik@V).
103
Eseji – Knjiga trea
Nema strasti koja bi bila silovitija od ove, a mi hoćemo da joj se samo žene opiru, i to ne da joj se opiru kao jednoj mani po njihovoj mjeri, nego kao nečemu strašnom i odvratnom što je gore nego bezvjerje i ocoubojstvo; a mi se na to dajemo bez grijeha i bez predbacivanja. I oni među nama koji su pokušali stati toj strasti na kraj, mnogo su puta priznali kako je teško ili bolje reći nemoguće s pomoću bilo kakvih sredstava umrtviti, oslabiti i ohladiti ovo naše tijelo. Naprotiv, mi bismo htjeli da one budu zdrave, snažne i jedre, da budu dobro nahranjene, ali istovremeno i čedne, a to je isto kao da tražimo da budu istodobno i vruće i hladne: jer njima brak, za koji kažemo da ih mora sačuvati da od puste želje ne izgore, donosi malo osvježenja u ovim našim običajima kakvi već jesu. Ako se udadu za čovjeka u kojemu mladost još vri, on će se podičiti time da to na nekoj drugoj iskaže: Sit tandem pudor, aut eamus in jus: Multis mentula millibus redempta, Non est haec tua, Basse; vendidisti67. Filozofa Polemona68 je s pravom njegova žena pozvala pred sud zato što je po nerodnim poljima sijao sjeme što ga je morao stavljati u rodnu zemlju.69 A ako žena uzme nekog već slomljena i ostarjela muža70, začas se usred braka nađe u gorem stanju nego da je djevica ili udovica. Smatramo da su žene u dobru položaju zato što kraj sebe imaju čovjeka, kao što su Rimljani vestalku Klodiju Laetu smatrali silovanom jer joj je Kaligula71 bio prišao, premda se kasnije ustanovilo da joj 67
“Ili se popravi ili ćemo pred suca! Skupo sam ja platila tog tvojega; više on, Base, nije tvoj, meni si ga prodao.” Marcijal, XII, xcix, 10. 68 Polemon iz Atene (Pol=mwn), grčki filozof, učenik Ksenokratov (IV-III. st. pr. Kr.). 69 Prema Diogenu Laerciju, Život Polemonov, IV, xvii. 70 U izdanju iz 1588. ova je rečenica dolazila odmah nakon Marcijalovih stihova. 71 Montaigne je pobrkao Kaligulu i Karakalu. O smrti Klodije Laete, koja je bila živa zakopana, govori Dion Kasije u svom Životu Karakalinom,
104
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
je zaista samo prišao. No, kad se dogodi obrnuto, odmah se to pripisuje njihovoj pohoti, jer već i sam dodir i društvo bilo kojeg muškarca budi u njima želju, koja bi, da je ostala sama, bila ostala mirna. I, s toga razloga i zato što je bilo izglednije da bi u toj prigodi i kod takva gledanja njihova čednost bila zaslužnija, kralj poljski Boleslav i njegova žena kraljica Kinga na dan svojega vjenčanja zajedničkim se dogovorom zavjetovaše na vječitu čistoću i, iako su zajedno spavali, održaše svoje obećanje uprkos svemu što im je brak dopuštao.72 A mi žene već od njihova djetinjstva pripremamo za ljubavne poslove73: njihove dražesti, njihova ukrašavanja, njihova spretnost, njihov govor, sav njihov odgoj smjera tome cilju. Njihove im odgojiteljice pred oči neprestano stavljaju ljubav, pa čak i onda kad im o njoj neprestance govore tobože da bi im ljubav učinile mrskom. Moja je kći (a to je jedino dijete koje mi je preostalo74) došla u dob u kojoj zakoni dopuštaju onima koje su najvruće krvi da se udadu75; ona je djevojka malo zakašnjela rasta, mršava i nježna, a njezina ju je mati upravo posebno i povučeno odgajala, tako da se sada jedva nekako počinje oslobađati od one djetinje naivnosti i prostodušnosti. Jednom je preda mnom čitala neku francusku knjigu i u njoj naišla na riječ fouteau, što je naziv
72
73 74 75
a kasnije i Ivan Ksifilin (oko 1010-1075) koji je objavio sažetke Kasijevih Životâ. Tu je anegdotu Montaigne našao u djelu Histoire des rois de Pologne povjesničara Herburta Fulstina: “I tada se Boleslav, kralj poljski, oženi kraljicom Kingom ili Kunegondom... I, kako god da je bio sretan što ima tako divnu ženu, ipak je u prvoj bračnoj noći nije ni dodirnuo; a nakon toga su se oboje zavjetovali na vječitu čednost, pa su tako čedni zauvijek i ostali. Zbog toga je taj kralj bio i prozvan Boleslavom Čednim.” To isto zapaža i Henri Estienne u svojoj Apologie pour Hérodote, XII, ii. Od 1570. Montaigne je imao pet kćeri i sve su osim jedne umrle u prvim danima života. Bila je to Eléonore de Montaigne, rođena 1571, pa je, prema tome, kad je Montaigne ovo pisao, bila navršila petnaestu ili šesnaestu godinu.
105
Eseji – Knjiga trea
za poznato stablo76. Žena koju ima za odgojiteljicu odmah ju je i pomalo grubo prekinula, tražeći od nje da preskoči tu nezgodnu riječ. Ja se nisam umiješao, ne želeći kršiti njihova pravila, jer se nikako ne uplićem u ta pitanja odgoja; politika što je provode žene ide nekim čudnovatim stazama, pa ih je zato najbolje pustiti neka rade kako hoće. No, ako se ne varam, ni druženje s dvadeset grubijana ne bi bilo uspjelo u njezinu maštu kroz čitavih šest mjeseci utisnuti razumijevanje i uporabu i sve posljedice zvuka tih nesretnih slogova kao što je postigla ta dobra stara žena sa svojom pokudom i zabranom. Motus doceri gaudet Ionicos Matura virgo, et frangitur artubus Jam nunc, et incestos amores De tenero meditatur ungui.77 Bilo da se pomalo odriču svih prenemaganja ili da se daju na slobodne razgovore, mi muškarci smo tek djeca u usporedbi s njima kad je riječ o tim znanjima. Počujte ih samo kako pričaju o našim udvaranjima i našim riječima i ubrzo će vam pokazati da im ne donosimo ništa što one nisu znale i upoznale i bez nas. Nije li Platon78 u pravu kad kaže da su one prije bile razvratni dječaci? Moje se uho jednom zgodom našlo u prilici gdje je moglo čuti neke njihove razgovore koje su vodile i ne sluteći da ih itko čuje: ali, to ni ponoviti ne mogu! “Gospe mi! (rekoh) pa hajde ti sada učiti ono što se kaže 76
Ovo je mjesto vrlo teško prevesti: fouteau je danas zaboravljen naziv za “bukvu”, tj. deminutiv od fou (< fagum), jednako kao i le faux koje označava bukvu spuštenih grana. Međutim, u toj je riječi došlo do homonimijskog preklapanja s opscenim franc. glagolom foutre (< lat. futuere) “spolno općiti, coire”, pa je to uzrokovalo pribjegavanje današnjem francuskom nazivu hêtre “bukva”. 77 “A zrela se djevica voli učiti jonskim plesovima i njima umara svoje tijelo; od ranog djetinjstva ona sanja o pohotnim ljubavima.” Horacije, Odae, III, vi, 21. 78 U Timeju, str. 710 u francuskom izdanju iz 1546.
106
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
u Amadisu i u zbirkama Boccaccia i Pietra Aretina79 i pravi se važan kao da sve znaš; zaista uludo tratimo svoje vrijeme! Nema ni riječi, ni primjera, ni pokreta koje one ne znaju bolje nego sve naše knjige: to je nauk koji im se rađa u žilama, Et mentem Venus ipsa dedit80, što im ga tako dobri učitelji, priroda, mladost i zdravlje neprestano ulijevaju u dušu; njima nije potrebno to učiti – one to stvaraju.” Nec tantum niveo gavisa est ulla columbo Compar, vel si quid dicitur improbius, Oscula mordenti semper decerpere rostro, Quantum praecipue multivola est mulier.81 Tako da kad ne bismo barem malo držali na uzdi tu prirodnu silovitost njihove želje zbog straha i časti kojim su ih providjeli, bili bismo posramljeni. Čitavo se kretanje svijeta svodi i cilja na to parenje: to je nešto usađeno svima, to je središte u kojem dospijevaju sve stvari. Još i danas gledamo na odredbe starog i mudrog Rima upravljene ljubavnoj službi i Sokratove propise kako valja odgajati javne žene: Nec non libelli Stoici inter sericos Jacere pulvillos amant.82 I Zenon je među svojim zakonima vodio računa o raskrečenju nogu i o pokretima kad se djevici oduzima djevi79
Pietro Aretino (Arezzo 1492-Mleci 1556), talijanski pjesnik, satirik i komediograf, bezobzirni slikar suvremenih skandala i pikanterija. 80 “Koje je Venera sama pomamila...” Vergilije, Georgike, III, 267 (prijevod T. Maretića). 81 “Niti je ikad s golubom bijelim uživala tako / ženka što bije je glas da joj bezobrazni kljun / poljupce želi mnogo pohlepnije čak i od žene / čiju nezasitnu ćud silna uspaljuje strast.” Katul, LXVIII b, 125 (prijevod Dubravka Škiljana). 82 “A one kratke rasprave što ih najčešće nalazimo na svilenim jastucima ljepotica djelo su stoika.” Horacije, Epodae, VIII, 15. Montaigne je donekle izmijenio Horacijev tekst i smisao prilagodio svojoj misli.
107
Eseji – Knjiga trea
čanstvo83. U čemu je bio smisao knjige filozofa Stratona De la conjonction charnelle84? A o čemu je raspravljao Teofrast u knjigama koje je naslovio jednu L’ Amoureux, a drugu De l’Amour85? O čemu je pisao Aristip u svojem djelu Des antiennes delices86? Čemu smjeraju onako opširni opisi o najslobodnijim onodobnim ljubavima što ih nahodimo kod Platona? A knjiga De l’amoureux od Demetrija iz Falera87; a Clinias ili Ljubavnik na silu od Heraklida Pontskoga88? A Antistenovo djelo De faire les enfans89 ili Des Nopces90, ili ono drugo Du Maistre ili De l’Amant?,91 a knjiga Aristonova Des exercices amoureux92? Ili Kleantove knjige, jedna O ljubavi i druga O ljubavnom umijeću93? A Sferovi Dialogues amoureux94? I Hri83
Prema Plutarhu, Pitanja za trpezom, III, vi. “O tjelesnom spajanju”. 85 “Ljubavnik” i “O ljubavi”. Teofrastova dva spomenuta djela nose ove naslove: prvo ]Erwtik@V, a drugo Per» ἔrwtoV. 86 “O ljubavnim slastima iz starih vremena”. Ne znamo o kojem se Aristipovu djelu radi, ali znamo da je bio osnivač hedonističke škole i da prema njemu naslada i užitak pružaju čovjeku sreću, a razborit čovjek racionalno uviđa korist od pojedinih naslada. 87 “O ljubavniku”, djelo koje nosi izvorni naslov ]Erwtik@V. Demetrije je bio grčki političar i filozof, učenik Aristotelov i Teofrastov. Upravljao je Atenom od 317. do 307. pr. Kr., a istakao se i kao zakonodavac. 88 Riječ je o Heraklidu Pontskom ([Hrakle?dhV Pontik@V) Starijem, grčkom filozofu iz IV. st. pr. Kr. podrijetlom iz Herakleje Pontske. Montaigne spominje njegovo djelo Klinija (Klein?aV). 89 “Kako činiti djecu”. 90 “O braku”. 91 Antisten (]AntisJ=nhV) iz Atene je grčki filozof iz V-IV. st. pr. Kr., učenik Gorgijin i Sokratov. Prvo djelo koje Montaigne spominje je Per» paidopoi?aV μ Per» g(mon ¬rwtik@V. 92 Ariston iz Hija je napisao Rasprave o ljubavi (]Erwtika» diatriba?). Bio je učenik Zenonov, a kasnije je prišao kinicima. 93 Najvjerojatnije su to Kleantove rasprave O ljubavi (Per» ἔrwtoV) i Ljubavno umijeće (]Erwtik± t=cnh). On je napisao i raspravu O nasladi (Per» ³don²V). 94 “Dijalozi o ljubavi” (Di(logoi ¬rwtiko?) što ih je napisao Sfer (Sja¼roV), grčki filozof iz Boristena (III. st. pr. Kr.). 84
108
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
sipova priča o Jupiteru i Junoni, koja u svojoj besramnosti prelazi sve granice, jednako kao i njegovih pedeset Epistula, sve jedna lascivnija od druge?95 Jer moramo zanemariti djela onih filozofa koji su pripadali epikurovskoj sljedbi. Pedeset je božanstava u starim vremenima bilo vezano uz tu službu; a bilo je i narodâ gdje su, želeći utažiti pohotu onih koji su dolazili na te pobožnosti, držali u hramovima djevojke i dječake kako bi pobožni ljudi mogli leći uz njih; i to je bio poseban čin u ceremoniji kad bi se tako zadovoljili oni koji su pristupali obredu. “Nimirum propter continentiam incontinentia neseccaria est; incendium ignibus extinguitur.”96 U najvećem broju zemalja na svijetu taj je dio našega tijela držan za nešto što je božansko. U jednoj istoj pokrajini neki bi otrgnuli s njega komadić kože i prinosili bi ga na žrtvu obrađenoj zemlji, dok su drugi posvećivali i kao žrtvu prinosili svoje sjeme. U jednoj drugoj su ga javno probijali i otvarali na nekoliko mjesta između kože i živog mesa i kroz te bi otvore provlačili što deblje i što duže šȉpke koliko god su to mogli podnijeti. Kasnije su tim šipkama ložili vatru kao žrtvu svojim bogovima, a smatrali su se i nejakima i nečednima ako bi im se dogodilo da bi bili svladani snagom te teške boli. Na drugim je mjestima najviši među svećenicima bio prepoznat i poštovan upravo po tom udu i prilikom obredâ slika tog dijela tijela bila je u velikoj pompi nošena u čast različitih božanstava. Egipatske su gospođe prilikom bakanalija nosile o vratu jedan veliki drveni, koji je bio vjerno oblikovan, velik i te95
96
Ne zna se je li Montaigne pokupio od nekog kompilatora sve ove stare rasprave o ljubavi ili je taj popis sam sastavio? Ipak, najvjerojatnije je da su mu izvorom bili Životi Diogena Laercija (Život Stratonov, V, 69; Teofrastov, V, 43, Aristipov, II, 84; Demetrijev, V, 81; Heraklidov, V, 87; Antistenov, VI, 15; Zenonov, VII, 163; Kleantov, VII, 175 i 178; Hrisipov, VII, 187 i X, 3). “Jer je suzdržljivosti nesuzdržljivost nužna, a požar se ognjem gasi.” Ne zna se odakle je Montaigne preuzeo taj navod.
109
Eseji – Knjiga trea
žak; svaka je nosila to veći i teži koliko je sama bila snažnija, a, osim toga, i kip njihova božanstva imao je takav koji je bio veći nego ostali dio njegova tijela.97 Udane žene u nekim mjestima nedaleko od mog kraja čine od svojeg rupca za glavu nešto istog oblika i nose ga na čelu kako bi se podičile s uživanja što su ga od njega imale, a kad postanu udovice, postave ga iza glave i pokriju ga kosom i koprenom. Najcjenjenije rimske matrone imale su čast donositi cvijeće i vijence bogu Prijapu98, a na njegova stidna mjesta posjedali bi djevice pred njihovu bračnu noć99, a ja ne znam jesam li u svom životu vidio takvog iskazivanja pobožnosti. Što je imao značiti onaj smiješni svitnjak na gaćama iznad crevlji naših otaca100, što se još i danas može sresti kod naših Švicaraca? Čemu se dičiti, kao što mi danas činimo, velikim komadom pod našim hlačama i, što je još gore, koji lažno i na prijevaran način prikazujemo većim nego što on zapravo jest? Dođe mi da povjerujem kako je takav kroj odjeće bio izmišljen u bolje i savjesnije doba da se ljudi ne bi varali i da svatko javno i lijepo pokaže koliki mu je. Priprostiji narodi nose to još i danas, a to je i najbliže istini. Tada su morali krojačima pokazati svoju pravu mjeru kao što se čini s brojem ruke ili cipela. Onaj dobronamjerni čovjek101 koji je u vrijeme moje mladosti uškopio toliko lijepih drevnih kipova u svom velikom 97
Riječ je o Babilonu. Ovdje Montaigne veoma slobodno citira Herodota I, cic, no, gotovo iste podatke navodi i Strabon u svojoj XVI. knjizi. Nešto slično za Cipar donosi i Atenej, XII. 98 Priapus (< Pr?apoV), bog plodnosti, a fig. “pohotan čovjek, bludnik”. 99 Najvjerojatnije je to aluzija na Augustinovu De civitate Dei, VII, xxiv i VI, ix. 100 Danas le haut de chausses. 101 Ne zna se na koga Montaigne misli: je li to bio Calvin ili papa Pavao III (1536-1549) ili pak Pavao IV (1554-1559).
110
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
gradu samo da ne kvare ljudima pogled na njih102, a u tome je slijedio savjet onog starog pisca Flagitii principium est nudare inter cives corpora103; jamačno je pri tome mislio da, kao u misterijima Bonae Deae104 gdje je sve ono što je mirisalo na muškost bilo zabranjeno, nije ništa postigao sve dok ne uškopi i konje i magarce, a najzad i samu prirodu. Omne adeo genus in terris hominumque ferarumque, Et genus aequoreum, pecudes, pictaeque volucres, In furias ignemque ruunt.105 Bogovi su nam, kaže Platon106, podarili neposlušno i tiransko udo koje kao bijesna zvijer sve poduzima samo da udovolji sili prohtjeva i sve podloži svojoj vlasti. A isto tako su ženama dali jednu nezasitnu i pohlepnu životinju, koja, ako joj kad to njoj treba uskratite hranu, postaje bijesna, nestrpljiva na svako čekanje i koja svoj bijes širi njihovim tijelom, zatvara žile, zaustavlja dah, izaziva tisuću nevolja sve dok se ne osladi onim za čim joj žeđ žudi i dok joj to obilato ne poškropi svojim sjemenom samo dno njihove maternice. I sad bi se moj zakonodavac morao dosjetiti da je možda čednije i plodonosnije već zarana djevojkama uživo pokazati ono što je njihova prava narav, a ne da one to pogađaju po slobodi i uspaljenosti svoje mašte. Umjesto pravih dijelova, one zbog želje i nadanja nalaze neke zamjene koje su triput 102
U izdanju iz 1588. donosi se varijanta: Da to ne bi bolo oči tamošnjih gospođa. 103 “Početak je raskalašenosti u izlaganju golotinje pred oči građana.” To je Enijev stih što ga Ciceron navodi u svojim Tusc. disputationes, IV, 33. 104 Dobre Božice. 105 “Međer što ima stvorenja na zemlji, zvijèrî i ljudi, / Što ih u moru ima, i stoke i šarenih ptica, / Sve to mahnito srće u oganj, [sve osvaja ljubav].” Vergilije, Georgike, III, 242-244 (prepjev Tomislava Maretića). 106 Timej, str. 733 izdanja iz 1546, što ga je Montaigne čitao u latinskome prijevodu.
111
Eseji – Knjiga trea
više nastrane. I znam jednoga iz svojega kruga kojemu je pozlu pošlo zato što je dopustio da lijepe oči otkriju njegov dragulj onda kad još nije bio kadar dati ga na ozbiljno uživanje. Kakvu li tek štetu nanose one slike ogromnih razmjera što ih dječarci crtaju i šaraju po stubištima i prolazima kraljevskih kuća! To u njih unosi strahovit prijezir prema našoj naravnoj veličini. Tko zna nije li i Platon107 to imao u vidu kad je donosio propis da se, po uzoru na druge dobro vođene republike, muškarci i žene, stari i mladi, jedni drugima za vrijeme tjelesnih vježbanja pokazuju nagi. Indijanke, koje muškarce gledaju gole kao od majke, ako ništa drugo, a ono su barem ohladile svoje oči. A što reći o ženama velikog kraljevstva Pegu108 koje imaju za svu odjeću ispod pasa samo jedan komadić krpe koji je sprijeda prorezan i tako uzak da kako god se one tobože trudile da ih se čitave ne vidi, ipak im se sa svakim korakom što ga učine sve može vidjeti. Neki kažu da je to izmišljeno samo zato da bi žene što više privlačile muškarce i kako bi ih odvratile od dječakâ, kojima je gotovo čitav taj narod najskloniji. Moglo bi se reći da one time više gube nego dobivaju i da je prvu glad teže podnositi nego onu koju ste utažili barem očima. Zato je Livija109 i rekla da je za čestitu ženu goli muškarac samo slika. Lacedemonjanke, koje su i kao žene bile mnogo više djevice nego što su danas naše djevojke, svakodnevno su gledale nage mlade ljude iz svojega grada kako vježbaju, a ni same nisu mnogo marile jesu li im u hodu bedra pokrita, jer su bile uvjerene, kako kaže Platon110, da ih i bez 107
Država, V. knjiga, str. 568 u netom spomenutom izdanju. Prema djelu Viaggio nelle Indie orientali, što ga je 1590. napisao talijanski putopisac Balbi. 109 Livija, žena Augustova. Te njezine riječi navodi Dion Kasije u Životu Tiberijevu, a prenosi ih Laurent Joubert u predgovoru svojem djelu Erreurs populaires au fait de la médecine. 110 U Državi, V, str. 590 u izdanju iz 1546. Platon tu savjetuje nudizam, ali on ne govori izričito o Lacedemonjankama. 108
112
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
suknjice111 dovoljno pokriva njihova krepost. Ali su oni o kojima govori sveti Augustin112 pripisali veliku snagu sklonosti prema golotinji kad su postavili pitanje hoće li žene na sudnji dan uskrsnuti u svojem spolu, a ne u našem kako nas opet i u tom svetom stanju ne bi uvele u napast. Ukratko rečeno, mi ih mamimo i razdražujemo na sve moguće načine; neprestano podgrijavamo i potičemo njihovu maštu i nakon toga nadižemo viku na njihovu nezasitljivost! Pogledajmo istini u oči: nema jednoga među nama koji se ne bi više bojao sramote što mu je nanose ženine mane od sramote koju sam sebi uzrokuje; koji se više ne brine (o kakve li kršćanske brige!) o savjesti svoje drage supruge nego o svojoj vlastitoj; koji ne bi više volio biti lopov i svetogrdnik, a da mu žena bude ubojica i vještica, nego da ne bude čednija od svog muža. I one bi radije išle u Palaču113 tražiti pravdu i u rat za slavu nego da usred dokolice i svih mogućih slasti čuvaju tako tešku stražu. Mislite li da one ne vide da nema ni trgovca, ni suca, ni vojnika koji neće pustiti svoj posao da bi trčeći pošao onom drugom poslu, a jednako je i s nosačem i cipelarom kad su jedva živi i mrtvi umorni od truda i gladi. Nam tu, quae tenuit dives Achaemenes, Aut pinguis Phrygiae Mygdonias opes, Permutare velis crine Licinniae, Plenas aut Arabum domos, Dum fragrantia detorquet ad oscula Cervicem, aut facili saevitia negat, Quae poscente magis gaudeat eripi Interdum rapere occupet?114 111
112 113 114
Na ovom mjestu Montaigne rabi tadašnji modni termin vertugade, koji se u jeziku pojavio oko 1544. i označavao je jastučić ovijen oko bokova koji je nadimao suknju. Riječ je danas zaboravljena, trag joj se vidi još samo u izvedenici vertugadin iz vrtlarske terminologije. De civitate Dei, XXII, xvii. Tj. na sud. U izvorniku: Et elles offriront volontiers d’aller au palais. “Zar bi ti za sve ahemenidsko bogatstvo ili za blago Migdonovo, kralja plodne Frigije, ili za sve zlato Arabije pristao dati jednu vlas Licini-
113
Eseji – Knjiga trea
Nepravedne li procjene mana! I mi i one smo kadri počiniti tisuće zlodjela štetnijih i prirodi mrskijih nego što je razbludnost; ali mi grijehe činimo i cijenimo ne prema njihovoj prirodi nego prema svom interesu i na taj način oni poprimaju nejednak oblik. Strogost naših zakona čini ovisnost žena o tom grijehu težom i pokvarenijom i tada su posljedice gore nego uzrok koji ga je izazvao. Ne znam da li junačka djela Cezara i Aleksandra čvrstoćom premašuju odlučnost jedne lijepe mlade žene, odgojene na naš način, pred kojom je sav svijet i koju zapljuskuje toliko protivnih primjera, a ona se nepokolebljivo netaknutom drži i odolijeva neprestanim salijetanjima i navaljivanjima. Nema mučnijeg činjenja od ovog ne-činjenja, a nema ni djelatnijega. Mislim da je lakše nositi čitav život na sebi oklop nego djevičanstvo; a zato što ga je najteže nositi, upravo je zavjet djevičanstva najplemenitiji od svih zavjeta: “diaboli virtus in lumbis est”115, kaže sveti Jeronim. Nema nikakve sumnje da smo najtežu od ljudskih dužnosti prepustili gospođama, pa im zato ostavljamo da se njome diče. To im zacijelo služi kao poseban poticaj da tvrdoglavo ostanu kod toga; to je lijep način kako će nam prkositi i kako će jednim kretom pomesti onu ispraznu prednost u vrijednosti i vrlini koju mi tobože imamo pred njima. I tada će ustanoviti, ako se budu dobro čuvale, da će zbog toga biti ne samo veoma poštovane nego i mnogo više voljene. Galantan čovjek neće prestati sa svojim udvaranjem zato što je odbijen ako to odbijanje bude iz razloga čednosti, a ne zbog izbora. Bez potrebe nam je proklinjati i prijetiti i žaliti se, jer tada la-
115
je kad se ona priklanja tvojim mirisnim cjelovima, kad ih uz hinjenu strogost odbija, koja više nego ti želi da joj ih se otme, pa čak te u tom i preteći znade?” Horacije, Odae, II, xii, 21. “Đavolu snaga leži u bedrima.” Sveti Jeronim, Contra Iovinianum, II. Na rubu svojeg primjerka Eseja Montaigne je ovako preveo Jeronimov navod: Car la vertu du diable est aux rognons “Jer je đavolova snaga među bokovima”, jer je rognon [danas “bubreg”] u starijem francuskom jeziku metonimijom značilo “hanche”.
114
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
žemo, a njih još više volimo; nema boljeg mamca od pameti koja nije gruba i namrgođena. Glupo je i kukavički tvrdoglaviti se protiv mržnje i prijezira; ali, kad se to čini protiv kreposne i postojane odlučnosti uz zahvalno priznanje, tada iskazujemo plemenito i velikodušno srce. One sve do neke mjere mogu priznati našu službu i pošteno postići da mi uvidimo da nas nisu prezrele. Jer zakon, koji im naređuje da nas odbiju zato što ih obožavamo i da nas mrze zbog toga što ih mi volimo, doista jest okrutan, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što ga je vrlo teško poštovati. Zašto one ne bi mogle saslušati naše želje i našu prošnju sve dok je to u granicama čednosti? I zašto bismo mislili da one vide u njima neko mnogo slobodnije značenje? U naše je vrijeme jedna kraljica vrlo duhovito govorila da odbijati sva ta udvaranja znači samo slabost i priznanje vlastite lakoće, a da se žena koja nikad nije bila u napasti ne može hvaliti sa svoje čednosti. Granice časti nisu tako strogo zacrtane: čast može ponekad biti i manje stroga, donekle se može opustiti, a da pritom i sama ne dođe u pitanje. S one strane njezinih granica ima slobodna prostora, koji je isto toliko vrijedan i neutralan. Onaj koji bi ženu potjerao i u kut na silu stisnuo, taj se u čast malo razumije i nezadovoljan je svojom srećom. Cijena pobjede mjeri se teškoćom njezina postizanja. Želite li saznati kakav su utisak u njezinu srcu ostavila vaša nastojanja i vaše zasluge? Mjerite ih tada prema njezinu ponašanju. Neke žene mogu pružiti više i onda kad mnogo pružaju. Zahvalnost za učinjeno dobro mjeri se isključivo prema volji onoga koji daje. Sve druge okolnosti koje prate ukazano dobro nijeme su i mrtve i plod su slučaja. Ono malo što neka žena daje možda nju više košta nego njezinu drugaricu koja daje sve. Ako u ičemu rijetkost služi kao mjerilo, onda je to baš u tome: zato ne gledajte na to koliko je malo dano nego gledajte koliko je malo ono što mogu dati. Vrijednost novca se mijenja prema kovanju i mjestu gdje je kovan. 115
Eseji – Knjiga trea
Pa ma što da je ljutnja i indiskrecija neke ljude mogla navesti da kažu o vlastitom nezadovoljstvu, uvijek će krepost i istina imati prevagu. Vidio sam žena čiji je dobar glas bio dugo izvrgnut napadima i uvredama, a koje su opet stekle opće poštovanje muškaraca samo svojom dosljednošću, i to bez velika truda ili hinjenja: svatko se je pokajao i odbacio ono što je nekad vjerovao; od nekada čak i malo sumnjivih žena postale su čestite i časne gospođe čije je mjesto u prvom redu. Netko je bio rekao Platonu: “Svi govore ružno o vama. – Pustite ih neka govore, odvrati on, a ja ću nastaviti tako živjeti da ću im promijeniti jezik.”116 Osim straha od Boga i cijene jedne tako rijetke slave koja bi žene našeg vremena mogla potaknuti da ostanu čiste i bez mrlje, pokvarenost ovog stoljeća ih na to sili; i kad bih ja bio na njihovu mjestu, ne bi bilo stvari koju ne bih učinio radije nego što bih svoj dobar glas povjerio u tako opasne ruke. U moje vrijeme užitak govorenja o ishodima ljubavi (a ta slast gotovo da nije ništa manja nego sam ljubavni užitak) bio je dopušten samo onima koji su imali nekog vjernog i izuzetnog prijatelja; danas se o tome govori u svakodnevnim razgovorima, u čavrljanju oko trpeze, gdje se čuju samo hvalisanja o postignutim uspjesima i o tajnoj blagohotnosti gospođâ. Doista, podlosti i prijezira vrijedno srce može sebi dopustiti da tako nježne draži ocrnjuje, kalja i po blatu vuče takav soj nezahvalnih, razmetljivih i prevrtljivih mladaca. Ta naša neumjerena i neopravdana provala protiv te mane rađa se iz najispraznije i najsilovitije bolesti koja napada ljudske duše, a to je ljubomor. Quis vetat apposito lumen de lumine sumi? Dent licet assidue, nil tamen inde perit117. 116 117
Preuzeto iz zbirke slavnih izreka: Antonius Melissa et Maximus, Sententiarum tomi tres, sermo 54 (izdanje iz 1546). “Tko da zabrani uzeti vatre od prinesene zublje?” / “One uzalud neprestano daju, jer sud se ne prazni.” Prvi je stih iz Ovidijeva Umijeća ljubavi (III, 93), a drugi iz Priapea, III, 2.
116
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Ona i sestra joj zavist čini mi se da su najnepodobnije u cijeloj toj družini. O ovoj potonjoj gotovo da i ne mogu govoriti: ta strast, koju se prikazuje tako jakom i moćnom, nema sama po sebi nikakva mjesta u meni. Što se tiče one prve, nju poznam tek iz viđenja. I životinje je poznaju: kad se je pastir Kratis zaljubio u jednu kozu, dok je spavao njezin mu je jarac iz ljubomore razbio rogovima glavu.118 Podigli smo bijes te grozomorne bolesti do najvišeg stupnja primjerima iz barbarskih naroda; čak i oni koji su bili najumjereniji među njima osjetili su je, doduše, ona njima nije ovladala: Ense maritali nemo confessus adulter Purpureo stygias sanguine tinxit aquas119. Lukul, Cezar, Pompej, Antonije, Katon120 i mnogi drugi slavni muževi bili su rogonje i oni su to znali, a da nisu nadizali viku oko toga. U svim tim vremenima bio je samo jedan glupan, i to Lepid, koji je umro od tog jada121. Ah! tum te miserum malique fati, Quem attractis pedibus, patente porta. Percurrent mugilesque raphanique.122 118
Anegdota je preuzeta iz Elijanove Historia animalium, VI, xlii, a često je navode francuski pisci XVI. stoljeća. 119 “Niti jedan preljubnik, proboden muževim mačem, nije zacrvenio krvlju stigijske podzemne vode.” Jean Second, Elégies, I, vii, 71. Jean Everaerts, rečeni Jean Second (Haag 1511-Tournay 1536), bio je flamanski humanist koji se formirao u Francuskoj. Autor je nekoliko uspjelih kratkih erotskih spjevova (Elegije, Poljupci) koji su često bili uzorom francuskim pjesnicima XVI. stoljeća. 120 Tvrdnja je to što je Montaigne nalazi u Plutarhovim Životima (Život Lukulov, XVIII; Život Cezarov, III; Život Pompejev, II; Život Antonijev, XII; Život Katona Utičkoga, VII). 121 Prema Plutarhu, Život Pompejev, V: “...umro je od bolesti koja ga je bila spopala ne toliko žaleći zbog propalih poslova..., koliko zbog jada što mu ga je zadalo jedno pismo koje mu je dopalo ruku i iz kojega je saznao da mu je žena časti nanijela veliko zlo.” 122 “Jao, bijedniče, loše tad ćeš proći: / širit ćemo ti noge i na vrata / stražnja gurati rotkvice i ciple.” Katul, XV, 17 (prijevod D. Škiljana). Aluzija na muke na koje će biti osuđen preljubnik uhvaćen na djelu.
117
Eseji – Knjiga trea
A bog našeg pjesnika, kad je zatekao jednog od svojih drugova sa svojom ženom, zadovoljio se time da ih posrami, atque aliquis de Diis non tristibus optat Sic fieri turpis123; pa ipak se sveudilj raspaljuje slatkim milovanjem što mu ga ona pruža, žaleći se da je zbog toga postala zazorna prema njegovoj ljubavi: Quid causas petis ex alto, fiducia cessit Quo tibi, diva, mei?124 štoviše, od njega traži da se pobrine o jednom njezinom kopilanu, Arma rogo genitrix nato125, što joj velikodušno bi uslišano; a Vulkan govori s puno poštovanja o Eneji, Arma acri facienda viro126, i to uz jednu čovječnost koja je veća od ljudske čovječnosti, a nemam ništa protiv toga da je pripisujemo samo bogovima: nec divis homines componier aequum est.127 A kad je u pitanju nesigurnost čija su djeca128, osim što su to najveći zakonodavci propisali i primijenili u njihovim državama, ona se ne tiče žena, kod kojih je, ne znam zašto, ljubomora čvršće ukorijenjena: 123
“...a Bog budući razdragan gdjeki / Takove želi sramote; [svi bogovi smiju se, te se / O događaju tome govorilo na nebu dugo.]” Ovidije, Metamorfoze, IV, 187 (prepjev T. Maretića). 124 “Što tako daleko uzroke tražiš? / Kamo ti uzdanje nesta u mène?” Vergilije, Eneida, VIII, 395-396 (prepjev Tome Maretića). 125 “Usrdno moleći tebe da oružje skuješ mu novo.” Vergilije, Eneida, VIII, 383 (prepjev Bratoljuba Klaića). 126 “Oružje valja zgotovit junaku hrabrom.” Vergilije, Eneida, VIII, 441 (prepjev T. Maretića). 127 “Zato i nije red uspoređivati ljude s bogovima.” Katul, LXVIII b, 141, 128 Aluzija na Platona.
118
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Saepe etiam Juno, maxima cœlicolum, Coniugis in culpa flagravit quotidiana129. Kad ljubomora obuzme te jadne duše koje nemaju nikakve snage da joj se odupru, prava je žalost vidjeti kako ih okrutno grize i muči; najprije se u njih uvlači kao prijatelj, ali, kad jednom njima ovlada, oni isti razlozi što su služili kao osnova dobrohotnosti počinju bivati temeljem mržnje na smrt. To je ona među bolestima duha kojoj najveći broj stvari služi za pothranjivanje, a najmanji broj za lijek. Krepost, zdravlje, zasluge, dobar glas njihova muža samo su ono što potpaljuje njihovu zloću i bijes: Nullae sunt inimicitiae, nisi amoris, acerbae130. Ta vatra čini ružnim i pokvarenim sve ono što je inače lijepo i dobro u njima; a kod ljubomorne žene, pa ma kako bila čedna i vezana uz kuću, nema jednog čina koji ne bi smrdio po ukiseljenosti i inatu. To je onaj bijesni nemir koji ih baca ravno u krajnost protivnu njihovom cilju. To se dobro vidjelo kod Oktavija131 u Rimu: nakon što je spavao s Poncijom Postumijom, puteni mu je užitak povećao ljubav prema njoj i poduzimao je sve samo da se uda za njega; kad je nije nikako mogao privoljeti, ta ga je luda ljubav dotjerala do najokrutnijeg i smrtnog neprijateljstva – i on ju je ubio.132 Jednako su tako glavne značajke one druge ljubavne bolesti nezatomiva mržnja, najgore spletke133 i urote, 129
“Često Junona je čak, veća od boginja svih, / srdžbu zatomila silnu zbog Jupiterove krivnje” Katul, LXVIII, 138 (prijevod Dubravka Škiljana) 130 “Nema gore mržnje nego što je mržnja ljubavna.” Propercije, II, viii, 3. 131 Oktavije Sagita, pučki tribun koji je iz ljubomore ubio svoju ljubavnicu. 132 Tacit, Anali, XIII, 44; Povijesti, IV, 44: “Pošto napusti tribunat, tuži ga konzulima otac ubijene te presudom Senata bude osuđen po zakonu o ubojicama.” (Lex Cornelia de sicariis et veneficis). 133 U izvorniku: monopoles. Ta je riječ sve do Akademijina rječnika iz 1694. značila “complot, conjuration”, a tek kasnije prevladava njezino današnje ekonomsko značenje.
119
Eseji – Knjiga trea
notumque furens quid fœmina possit134, i bijes koji se to više grize zato što je prinuđen opravdavati se izlikom dobrohotnosti. Obveza čednosti ima mnogo veće značenje. Želimo li možda da je one krote voljom? Volja je nešto veoma gipko i djelatno; u njoj je prevelika hitrost da bi je mogle na jedno usmjeriti. Kako, reći ćete, ako ih i sami snovi tako daleko znaju dovesti da se od njih ne mogu osloboditi? Nema u njima, pa možda ni u samoj nevinosti, jer je i ona ženskoga roda, snage da se obrane od požuda i želja. A ako se uzdamo samo u njihovu volju – na čemu smo tada? Zamislite samo kakva bi gužva nastala među muškima, koji će prvi imati povlast da onako bezglavo, bez očiju i bez jezika, poleti u zagrljaj one koja ga hoće. Skićanke bi iskopale oči svim svojim robovima i zarobljenicima samo da se mogu njima što slobodnije i potajice služiti.135 O, kako je prigoda velika prednost! Onome tko bi me upitao što je u ljubavi prvo i najvažnije, odgovorio bih: znati pogoditi vrijeme; a isto tako rekao bih za drugo, pa i za treće, jer to je ono glavno na što se sve nadovezuje. Često mi je sreća okrenula leđa, ali isto tako se mogu srditi na sebe što nisam znao kako se toga posla primiti. Neka se Bog smiluje onome koji se time sprda! U ovo naše doba valja imati više drskosti, a nju naša mlađarija opravdava svojim žarom: no, kad bi malo izbližega pogledali, vidjeli bismo da do nje prije dolazi iz podcjenjivanja. Gotovo praznovjerno sam se bojao uvrijediti, a uvijek sam poštovao ono što volim. Jer onaj koji tom odnosu oduzme poštovanje, istodobno mu i potamnjuje sav sjaj. Mislim da je dobro kad se ponašamo pomalo kao djeca, kad 134
“[Al’ znajuć, koliko žestoko boli / Prezrena ljubav] i žena što pomamna može učinit.” Vergilije, Eneida, V, 6 (prepjev T. Maretića). 135 Netočno navođenje iz Herodota, IV, ii: grčki povjesničar pripovijeda da su Skiti kopali oči svojim zarobljenicima i robovima koji su im služili za mužnju kobiljeg mlijeka.
120
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
smo plašljivi i spremni na uslugu. Ako svega toga i nema, ima u meni nešto od onog ludog srama o kojem govori Plutarh136 kojim je tijek mojega života bio na različite načine ranjen i obilježen; a to je osobina koja se nikako ne slaže sa svim mojim drugim svojstvima; jer, doista, što smo drugo nego neslaganje i nesklad? Blaga oka podnosim kad mi se nešto odbije, a toliko mi je teško kad drugome moram nešto odbiti; toliko teško da u prigodama kad me dužnost sili da budem protiv njegova izbora u nekoj sumnjivoj stvari koja i njemu teško pada, ja to činim bezvoljno i mlako sileći sama sebe. No, kad su u pitanju samo moje stvari (premda Homer137 ima pravo kad kaže da je sram glupa vrlina kad je kod siromaha), prepuštam to nekom trećem, pa neka se on crveni umjesto mene. I odbijam sve one koji me dovode u sličnu teškoću, tako da mi se često znalo dogoditi da bih rado bio nešto zanijekao, ali nisam za to imao snage. Zato i jest ludost htjeti ženama obuzdati onaj prohtjev koji ih toliko muči, a u njima je prirodan. A kad ih čujem da se hvale kako im je volja tako djevičanski čista i hladna, moram im se smijati, jer se odveć odmiču od istine. Kad bi se radilo o nekoj bezuboj i oronuloj starici ili o nekoj isušenoj i sičijavoj djevojci, pa iako se ni onda to ne bi moralo vjerovati, barem bi nam se činilo da imaju razloga da tako govore. No, one koje se miču i još uvijek dišu, na taj način samo pogoršavaju svoju stvar, jer nepromišljene isprike najčešće vrijede kao samooptužbe. Kao onaj plemić iz mog susjedstva, za kojega se govorilo da je spolno nemoćan, Languidior tenera cui pendens sicula peta Nunquam se mediam sustulit ad tunicam,138 136
U raspravi O lažnom stidu (Per» duswp?aV). Homerovu misao iz Odiseje, XVII, 347, Montaigne je najvjerojatnije našao u francuskom prijevodu Platonova Harmida ili u prijevodu Laheta. 138 “Nikad se ni do polovice tunike digao nije / Njegov maleni bat – poput je blitvice mek.” Katul, LXVII, 21 (u prijevodu Dubravka Škiljana). 137
121
Eseji – Knjiga trea
a on se tri ili četiri dana nakon vjenčanja, samo da otkloni sumnje, bezočno kleo kako je prošle noći ni više ni manje nego dvadeset puta... Time su se kasnije poslužili da ga uvjere kako se u te stvari uopće ne razumije, pa su mu i brak razvrgli. Osim toga, sve to ništa vrijednoga ne znači, jer ondje gdje nema nastojanja prema protivnome nema ni suzdržljivosti ni vrline. “Istina je, morale bi reći, ali ja nisam voljna predati se.” I sami svetci tako govore. Mislim pri tome na one koje se svjesno hvastaju svojom hladnoćom i nebrigom prema onim stvarima i koje uz najozbiljnije lice traže da im se vjeruje. Jer, kad to čine uz hinjen izgled, gdje im oči kažu da im jezik laže i kad govore jezikom svoje profesije koji uvijek ide uzdlaku istini, još se i mogu s time složiti. Uvijek sam u svemu podržavao prirodnost i bezazlenost; ali tu nema lijeka; ako ta bezazlenost nije posvema glupa ili djetinjasta, ona uopće ne odgovara gospođama i ne priliči se njihovim poslovima, jer se odmah pretvara u besramnost. Njihovo hinjenje i namješteno lice mogu prevariti samo budalu. Laž u tome svemu uživa počasno mjesto; to je skretanje koje nas vodi istini na kriva vrata. Ako ne možemo obuzdati njihovu maštu, što onda od njih možemo očekivati? Zar djela? Ima ih mnogo koje bježe od svakog dodira kojim bi se čednost mogla pokvariti, Illud saepe facit quod sine teste facit139. A oni kojih se najmanje bojimo možda su upravo oni kojih bismo se najviše trebali bojati; njihovi nijemi grijesi su najgori: Offendor mœcha simpliciore minus140. Ima slučajeva kad se može i bez besramnosti izgubiti djevičanstvo i, što je još više, a da žena za to ni ne zna: “Obstetrix, 139 140
“Često čini ono što čini bez svjedoka.” Marcijal, VII, lxi, 6. “Manje se sablažnjavam kad je besramnica manje prepredena.” Marcijal, VI, vii, 6.
122
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
virginis cujusdam integritatem manu velut explorans, sive malevolentia, sive inscitia, sive casu, dum inspicit, perdidit.”141 Mnoge su izgubile nevinost tražeći je, a neke su je igrajući se uništile. Mi nismo kadri točno im opisati ono što im branimo. I tada im moramo naš zakon sročiti općenitim i nerazgovjetnim riječima. Sama je misao što je imamo o njihovoj nevinosti smiješna, a među glavnim primjerima što ih o tome imam može se navesti Fatua, žena Faunova, koja se nakon svog vjenčanja nije pokazala niti jednom muškarcu142 i žena Hieronova, koja nikad nije primijetila da joj muž smrdi, jer je mislila da je to svojstvo svih muškaraca143. Valjalo bi da postanu neosjetljive i nevidljive kako bi nas mogle zadovoljiti. Dakle, priznajmo da glavni čvor u procjeni te obveze leži u prvom redu u volji. Bilo je muževa koji su tu stvar podnijeli i ne samo da svojim suprugama nisu prigovarali i da ih nisu vrijeđali nego su im dapače bili zahvalni i na visokoj su cijeni držali njihovu krepost. I mnoga koja je više držala do časti nego do vlastita života žrtvovala je tu čast bjesomučnoj pohoti jednog smrtnog neprijatelja samo da spasi život svog muža i tako je za njega učinila ono što nikad za samu sebe ne bi. Nije ovdje mjesto da nabrajamo takve primjere: oni su i preveć uzvišeni i više nego bogati da bismo ih mogli predstaviti u ovom svjetlu. Zato ćemo ih ostaviti za jednu doličniju prigodu. No, vratimo se primjerima malo običnijeg reda. Zar svakog dana ne vidimo da ima žena koje se podaju samo radi koristi svojih muževa i na njihovu izričitu zapovijed i uz njihovo posredovanje? A u staro je vrijeme Faulije Argijac 141
“A neka babica iz zlobe ili iz nespretnosti ili nehotice, želeći se rukom osvjedočiti je li djevojka nevina, i sama je može razdjevičiti.” Augustin, De civ. Dei, I, 18. 142 Prema Laktanciju, De divina institutione, I, 22, kojega citira Vivès u svom komentaru Augustinovu djelu (XVIII, 15). 143 Anegdota sažeta iz Plutarhova spisa Kako je moguće okoristiti se svojim neprijateljima, VII.
123
Eseji – Knjiga trea
ponudio svoju ženu kralju Filipu iz čistog slavohleplja144; jednako je tako iz građanske uljudnosti učinio i onaj Galba koji je bio pozvao Mecenata na večeru. Kad je vidio da su on i njegova žena počeli očijukati i davati jedno drugome znakove, nasloni se na jastuk, praveći se da ga je svladao san, a sve samo da njoj i njemu olakša posao. To je lijepo i priznao, jer, kad je uto jedan sluga nesmotreno pomaknuo posuđe što je bilo na stolu, on se na njega izvikao: “Budalo jedna, zar ne vidiš da spavam samo za Mecenata?!” Mnoge su žene u ponašanju raskalašenije iako su zapravo čednije od onih drugih koje se naizgled drže kao svetice. Kao što vidimo da ima takovih koje se žale da su ih zavjetovali na čistoću prije nego su bile toga svjesne, ja znam i neke koje su se doista žalile što su upućene na razvratan život prije nego li su znale za sebe. Tome može biti razlogom grijeh roditeljâ ili kadgod i sila nužde koja je surov savjetnik. A u istočnim Indijama, gdje se na čednost neobično strogo gleda, ipak su običaji dopuštali da se žena može podati onome koji bi joj darovao slona; a pokatkada su neke to činile hvaleći se što ih se tako visoko cijeni.145 Filozof Fedon146, koji je bio obiteljski čovjek, nakon što je njegov zavičaj Elida bio pokoren, bavio se prodavanjem svojega tijela dok mu je ljepota mladosti trajala i podavao se svakome tko ga je htio platiti samo da bi mogao živjeti.147 A Solon je, kažu, bio prvi među Grcima koji je u svojim zakonima dao slobodu ženama da se ne mareći za čednost podaju kako bi došle do sredstava za život148, dok je Herodot tvrdio 144
Priču o tom mužu Montaigne je našao kod Plutarha (O ljubavi – ]ErwtikóV). 145 Prema Flaviju Arijanu (Fl(bioV ]Arrian@V), grčkom povjesničaru i filozofu, učeniku Epiktetovu (Opis Indije, VII, 17). 146 Fedon (Fa?dwn), grčki filozof podrijetlom iz Elide (V-IV. st. pr. Kr.). 147 Prema Diogenu Laerciju, Život Fedonov, XI, cv. Međutim, Diogen Laercije piše da ga je na prostituciju prisilio pobjednik. 148 O toj je tradiciji Montaigne govorio u Esejima, II, xii (Apologija...) u izdanju iz 1580, ali je taj odlomak u kasnijim izdanjima izostavio da bi
124
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
da je takav običaj vladao u mnogim uređenjima još prije njegova vremena149. A, osim svega drugoga, kakav nam plod donosi taj preveliki oprez? Jer, ma koliko mnogo pravde da ima u toj strasti, ipak valja vidjeti koliko i kakve koristi od nje ima. Ima li čovjeka koji misli da će žene moći urazumiti tim svojim nastojanjima? Pone seram, cohibe; sed quis custodiet ipsos Custodes? Cauta est, et ab illis incipit uxor.150 A kakav sve izlaz one neće naći u jednom ovako učenom stoljeću?! Znatiželja je uvijek i posvuda grijeh, ali ovdje je posebno pogibeljna. Prava je ludost htjeti sve znati o zlu za koje ne postoji lijek koji ga ne bi pogoršao i otežao; i čija sramota raste i razglašava se u prvom redu zbog ljubomore; a osveta za nju šteti našoj djeci više nego što nas ozdravljuje. Isušit ćete se do kosti i umrijeti tražeći rješenje za tako nejasnu stvar. Kako li su žalosno završili neki iz mojih dana koji su u tom traženju došli do kraja! Ako doušnik tu i tamo i donese neki lijek i pruži svoju pomoć, te su vijesti uvijek uvredljive i onaj koji ih donosi više je zavrijedio da ga nožem ubodete nego kakav lažac. Ljudi se ništa manje ne rugaju onome koji se iz svih sila upinje da nešto sazna nego onome koji ništa ne zna. Biti rogonja to je nešto što se ne može izbrisati: kome se jednom to prišije, to mu ostaje dok je živ; vidi se to mnogo bolje po kazni nego po samome grijehu. Kako li se lijepo vidi kad iz sjene i iz sumnje izvlačimo na vidjelo svoje kućne nevolje da bismo ih rastrubili kao na daskama gdje će se izvoditi tragedija. A te nevolje ujedaju samo kroz ono rekla-kazala. Jer, da ga prenio na ovo mjesto III. knjige. Najvjerojatnije ga je našao u djelu Corneillea Agrippe De incertitudine et vanitate scientiarum, LXIII. 149 Herodot ga pripisuje Lidijcima (I, xciii) i Babilonjanima (I, cxcv). 150 “Stavi je pod bravu! Ne daj joj da izlazi! Ali tko će čuvati čuvare? Žena je lukava i s njima će započeti.” Juvenal, VI, 347.
125
Eseji – Knjiga trea
je žena dobra i da je brak dobar, ne kaže se za onaj koji to doista jest, nego za onaj o kojem se šuti. Valja biti spretan i razborit i izbjegavati takvu dosadnu i bespotrebnu upućenost. A kod Rimljana je bio raširen dobar običaj: kad su se vraćali s daleka puta, slali su glasnike kući da dojave ženama da dolaze, samo da ih ne bi iznenadili.151 Zato su neki narodi uveli običaj da na dan svadbe svećenik prvi upozna mladenku, kako bi mladoga muža oslobodio svake sumnje i znatiželje da u prvom dodiru vidi je li mu došla kao djevica ili je već bila povrijeđena u nekoj prijašnjoj ljubavi152. “Ali, kaže se, svijet o tome govori.” Poznam stotine časnih prevarenih muževa, prevarenih pošteno, ali nikako nedolično. Čestitog se čovjeka za to žali, ali ga se ništa manje ne cijeni. Nastojte da vaša vrlina priguši vašu nesreću, neka pošteni ljudi proklinju prigodu koja je do toga dovela, a onaj koji vam je zlo nanio neka se trese na samu pomisao na to što je učinio. A, na kraju krajeva, o kome se takve stvari ne pričaju, od onih najmanjih pa do krunjenih glava? Tot qui legionibus imperitavit, Et melior quam tu multis fuit, improbe, rebus153. Zar ne vidiš da pred tobom u to miješaju tolike poštene ljude? Nemoj misliti da će tebe od toga poštedjeti. “Ali, reći ćeš, i same se žene tome podruguju!” – A što one danas više ogovaraju nego miran i skladan brak? Svaki je od vas nekoga učinio rogonjom: a to znači da je priroda sva sačinjena od sličnosti, slučajeva i uzvraćanja mjerom za mjeru. Čestota toga slučaja mora da je danas već ublažila njegovu gorčinu; i malo manjka da on postane nešto što je uobičajeno. 151
Prema Plutarhu, Rimska pitanja, pitanje IX. Najvjerojatniji Montaigneov izvor je bio López de Gómara i prijevod njegova djela Histoire générale des Indes. 153 “Legijam’ koji put stvori... Koji u mnogočem bolji no ti, nevaljalče, bješe.” Lukrecije, De natura rerum, III, 1026 i 1030 (prepjev Marka Tepeša). 152
126
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Jadna je to strast u kojoj je još i to da o njoj nikako ne možemo jedan s drugim razgovarati, Fors etiam nostris invidit questibus aures154: jer, kojem bismo se prijatelju usudili povjeriti svoje jade, a da se on svemu ne nasmije, pa čak da se time i ne posluži kao uputom i poticajem da i sâm uzme svoj dio kolača? Mudri ljudi ne govore ni o jadima ni o slastima braka. A među teškim uvjetima koje tu nalazimo, čovjeku koji je kao ja brz na riječima ovaj je jedan od glavnih: običaj čini nepriličnim i štetnim da se bilo kome govori sve ono što se o tome zna i što se osjeća. Svaki pokušaj da se isti savjet da ženama kako bismo ih odvratili od ljubomore bio bi uzaludan posao; sama njihova bit toliko je prožeta sumnjičavošću, taštinom i znatiželjom da se nikako ne možemo nadati da ćemo ih od toga ozdraviti na smislen način. One se često od te bolesti oporavljaju uz takav način ozdravljenja kojega se valja više bojati nego bolesti same. Jer, kao što ima vradžbina koje ne mogu ukloniti zlo drugačije nego njegovim prebacivanjem na drugoga, tako i one tu svoju groznicu kad ih ona prođe prebacuju na svoje muževe. Pa ipak, da budem iskren, moram reći da nema gore stvari koju možemo od žena trpjeti nego što je ljubomora; to je najopasnije od njihovih stanja, jednako onako kao što je među njihovim dijelovima glava najvažnija. Pitak155 je govorio da svatko ima svoj nedostatak, a da je njegov nedostatak glava njegove žene, jer, da toga nema, on bi se mogao smatrati u svemu sretnim čovjekom.156 To je zaista težak nedostatak zbog kojega je tako pravdoljubiv, tako mudar, tako srčan muž znao da mu je čitav život izmijenjen: što bismo tek onda morali reći mi obični mali ljudi? 154
“Sudbina nam ne dopušta da čak ni uši ne čuju naša jadanja.” Katul, LXIV, 170. 155 Pitak (Pittak@V), grčki državnik i filozof iz Mitilene iz VII-VI. st. pr. Kr. Ubrajan je među “sedam mudraca”. 156 Prema Plutarhu, O mirnoći (Per» ³suc?aV), II.
127
Eseji – Knjiga trea
Senat je grada Marsilije dobro postupio kad je uslišio molbu onoga koji je tražio dopuštenje da se ubije kako bi se oslobodio bijesa svoje žene157; jer to je zlo koje se liječi samo ako se sve dokraja odreže i u kojemu nema drugog izlaza osim u bijegu ili trpljenju, a i jedno i drugo je i više nego mučno. Čini se da je to dobro razumio onaj koji je rekao da je najbolji brak onaj koji su sklopili slijepa žena i gluhi muž.158 Čuvajmo se isto tako da ta velika i žestoka težina obveze što im je namećemo ne proizvede dva učinka protivna našem cilju, to jest da ne izazove udvarače i da ne učini da se žene lakše predaju; jer, što se tiče onog prvoga, kad podižemo cijenu onoga što opsjedamo diže se i želja za osvajanjem. Nije li i sama Venera tako lukavo podigla cijenu svojoj robi i zakone tako svodnički ispremiješala, znajući da bi to bila kukavna rabota kad se kupci ne bi privlačili maštom i visokom cijenom? Ukratko, sve je to ista svinjetina koju samo različiti umaci drugačijom čine, kao što je rekao Flaminijev domaćin.159 Kupidon je prevarantski bog; njegova se igra sastoji u tome da se pobožnost i pravda bore jedna protiv druge; u tome je njegova dika, jer njegova moć odolijeva svakoj drugoj moći, a sva ostala pravila moraju pred njegovim ustuknuti. Materiam culpa prosequiturque suae160. 157
Montaigne je tu zgodu preuzeo iz Castiglioneova djela Il Cortigiano, III, xxiv. U III. eseju II. knjige (Običaji na otoku Keosu) naš pisac ističe Marseille kao primjer grada koji je ozakonio suicid, ali ondje ne govori o muževima žrtvama “ženina bijesa”. 158 Doskočica koja se pripisuje Alfonsu V, kralju aragonskome. 159 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa: “Kad je jednom bio gost kod prijatelja u gradu Halcidi i kad ga je ovaj počastio večerom, Flaminije se začudi otkud je njegov domaćin smogao toliko vrsta divljači (...) njegov mu prijatelj odgovori da je sve to odojak pripremljen uz različite umake...” Isti se odgovor nalazi i u Životu Tita Kvinta Flaminija, X. 160 “Neprestano traži priliku gdje će upasti u grijeh.” Ovidije, Tristia, IV, i, 34.
128
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
A glede onog drugog: zar bismo bili manji rogonje kad bismo se manje bojali da to postanemo, kad je već takva ženska ćud, jer njih zabrana potiče i vodi u grijeh? Ubi velis, nolunt; ubi nolis, volunt ultro161 ... Concessa pudet ire via162. Kako bismo inače mogli protumačiti ono što je učinila Mesalina163? Ispočetka je mužu nabijala rogove potajice, kao što se to i radi164, ali, kako joj je to odveć lako išlo zbog njegove gluposti, ona je odjednom prešla na drugi način165. I dala se na preljub otvoreno, pred cijelim svijetom; dovodila je ljubavnike, ukazivala im svakojake milosti i uzdržavala ih i sve je to narod mogao vidjeti. Htjela je da on to dobro vidi i osjeti. I kad se ta životinja uza sve to nije prenula i kad je to učinilo da su joj svi užici postali mlaki i neprivlačivi zbog te odveć opuštene lakoće s kojom kao da ih je on dopuštao i opravdavao, što je učinila Mesalina? Žena jednog živog i zdravog rimskog cara, i to usred Rima u koji su bile uprte oči cijeloga svijeta, usred bijela dana, uz javne svečanosti i ceremonije, vjenča se jednog dana dok joj je muž bio na putu izvan Grada166 sa Silijem s kojim je uživala već dugo prije toga. Zar nije izgledalo da se odlučila postati čednom zbog nebrige vlastitog muža? Ili da je potražila drugog supruga koji će joj svojom ljubomorom potaknuti putene prohtjeve i koji će je toliko čuvati da će je na novi preljub potaći? No, pr161
“Ako ti hoćeš, one neće; ako ti nećeš, one hoće.” Terencije, Eunuchus, IV, viii, 43. 162 “Srami se ići dopuštenim putem.” Lukan, II, 446. 163 Mesalina je bila zloglasna žena cara Klaudija. 164 Svi su ovi navodi preuzeti iz Tacitovih Anala, XI, xxvi i xxvii. 165 Tacit kaže da Mesalina “s lakoće preljuba osjećaše gađenje”. 166 Tacit kaže: “Još samo počeka da Klaudije otputuje u Ostiju radi žrtve.” Prema Dionu (LX, 31) Klaudije je bio pošao u Ostiju nadzirati dopremu žita potrebnog za prehranu Rima. Pretpostaviti je da je tom zgodom bila prinesena žrtva da se prizove zaštita bogova nad brodovlje natovareno žitom.
129
Eseji – Knjiga trea
va teškoća na koju je naišla bila joj je i posljednja. Ona se je uspavana životinja iz sna prenula. Često je najteže imati posla s takvim pospanim i mlakim ljudima. Iz iskustva znam da ta najteža bol kad se razriješi izaziva najokrutniju osvetu; jer, kad se združeni jad i bijes dugo skupljaju, odjednom se na najmanju iskru raspale i izbiju sa svom silinom, irarumque omnes effundit habenas167. I ubije ju, a zajedno s njom smakne i velik broj onih koji bijahu s njom u dosluhu pa čak i jednoga koji nije bio kriv i kojega je Mesalina natjerala bičem u svoju postelju. Ono što Vergilije kaže o Veneri i Vulkanu, Lukrecije je još vještije ispripovijedao o jednoj skrivenoj ljubavnoj zgodi između nje i Marsa: belli fera mœnera Mavors Armipotens regit, in gremium qui saepe tuum se Rejicit, aeterno devinctus vulnere amoris: Pascit amore avidos inhians in te, Dea, visus, Eque tuo pendet resupini spiritus ore: Hunc tu, diva, tuo recubantem corpore sancto Circumfusa super, suaveis ex ore loquelas Funde168. Kad sam dobro osjetio ono rejicit, pascit, inhians, molli, fovet medullas, labefacta, pendet, percurrit i ono plemenito circunfusa, koje je majka lijepom infusus, žao mi je svih onih sitnih žalaca i igara riječima što su se nakon toga rodile. Tim vrijednim ljudima nisu trebali neki suptilni i važni susreti; 167
“...i sve uzde ljutini popusti svojoj.” Vergilije, Eneida, XII, 499 (prijevod Tome Maretića). 168 “...jer Mart je bojovnik onaj što posle / Upravlja krvave ratne, što čestoput tebi na krilo / Osvojen pada, krvareć s neprebolne ljuvene rane. / U tvom naručju gojnu kad spusti ti na njedra glavu, / Pohlepne s ljubavi oči kad pase, svedj piljeći u te, / Božice, život sa tvojih dok ležeći udiše usta, / Njega na krilu ti tada obujmi tim svetijem tijelom / Tvojim i slatkom milinom zamamljive riječi izmoli.” Lukrecije, De natura rerum, I, 33 i d. (prepjev M. Tepeša).
130
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
njihov je jezik bio pun, nabrekao od stalne i prirodne snage; sve što su pisali bio je cijeli epigram, ne samo u zaključnoj riječi, već i glavom, trbuhom i nogama. Nema kod njih ničeg usiljenog, ničeg razvučenog, sve tu kroči istim čilim korakom. “Contextus totus virilis est; non sunt circa flosculos occupati.”169 Nije to mlitav govor kojemu je glavno nikoga ne uvrijediti: to je žilav i stamen govor koji nam se ne mora toliko svidjeti koliko nas ispunja i zadivljuje; a najviše zadivljuje najjače duhove. Kad vidim sve te krasne oblike kako nam govore, tako žive i tako duboke, ne kažem da to znači dobro govoriti nego dobro misliti. Tu se živost mašte izdiže i ispunja riječi. “Pectus est quod disertum facit.”170 Naši ljudi sud, jezik i lijepe riječi nazivaju punim pojmovima. Takve slike nastaju ne toliko vještinom ruke koliko zato što im je model živo utisnut u dušu. Gal171 govori jednostavno, jer jednostavno sve i shvaća. Horacije se ne zadovoljava površnim izrazom, jer bi ga on izdao. On zna jasnije i dublje proniknuti u stvar; njegov će duh ispremetati i pretražiti svu zalihu riječi da bi se dobro izrazio; i rijéči mu treba više nego drugima, jer je i njegovo poimanje stvari iznad drugih. Plutarh kaže da on latinski jezik vidi kroz stvari.172 I ovdje je tako: smisao rasvjetljuje i rađa riječi, koje više nisu vjetar nego kost i meso. One više znače nego što kazuju. Pa i oni siromašniji u poznavanju nekog jezika to nekako naslućuju: jer, u Italiji sam u običnom razgovoru znao reći sve ono što mi je palo na pamet, ali u ozbiljnijim se stvarima ne bih bio usu169
“Njihov je govor sazdan od muževnih ljepota; ne zaokupljaju se oni kićenim ukrasima.” Seneka, Epistulae, 35. 170 “Srce čini govor rječitim.” Kvintilijan, Institutio oratoria, X, vii, 15. 171 Gaj Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus), suvremenik Augustov, elegijski pjesnik i prijatelj Vergilijev. Ovaj mu je posvetio svoju X. Bukoliku. 172 Navlastito u Životu Demostenovu: “Nisam toliko ni spoznao ni shvatio stvari kroz riječi kao što sam ih spoznao kroz uporabu i poznavanje što ga o stvarima nosim u sebi – tako sam došao do toga da riječi razumijem.”
131
Eseji – Knjiga trea
dio pouzdati se u jedan jezik kojim nisam mogao vladati ni zaobići mu svakodnevnu uporabu. Ja uvijek hoću reći i nešto svojega. Postupak i uporaba izvanrednih duhova daje posebnu cijenu jeziku, i to ne tako što stvaraju neke novìne ili nove riječi173 koliko zato što ga ispunjaju snažnijim i novim uporabama i tako ga čine ljepšim i podatnijim. Ne unose u nj neke nove riječi nego obogaćuju svoje, utvrđuju ih i razrađuju njihov smisao i uporabu, vode ih neuobičajenim putovima, ali sve to na razborit i vješt način. A koliko je to malo dano svima, dobro se vidi kod francuskih pisaca našega vremena. Oni su odvažni i prezrivo gledaju na one koji idu utabanim stazama174, ali upropaštava ih manjak domišljatosti i diskrecije. Kod njih susrećemo samo jadno afektiranje s čudnim novotarijama, neka hladna i nesmislena prenemaganja koja umjesto da uzdižu jednostavno uništavaju ono što bi htjela iskazati. Samo neka mogu uživati u novotarijama i nije ih briga za učinkovitost jezika; samo da bi se domogli neke nove riječi napuštaju ono što je opće i svakodnevno, ali što je najčešće i jače i izražajnije. U našem jeziku vidim da ima dosta građe, ali nam manjka malo više načina175; jer, što se sve ne može učiniti sa žargo173
Montaigne ovdje pokazuje da bolje pozna bit jezika nego mnogi njegovi suvremenici koji su vjerovali (pa i sami Ronsard i Du Bellay) da se bogatstvo jednog jezika određuje po broju njegovih riječi. 174 Možda se ta kritika odnosi na glasovite manifeste du Bellaya i Ronsarda. Ovaj potonji je isticao u predgovoru svojim Odes iz 1550. “poseban stil, poseban smisao, posebno djelo”. No, ne smijemo smetnuti s uma svu hvalu što je Montaigne iskazuje tim istim pjesnicima u ranijim poglavljima ističući da su dostojni “savršenosti starih” (de la perfection ancienne). Možda su te riječi pune kritike upravljene De Baïfu (1532-1589), koji je između svih pjesnika Plejade bio i najsmjeliji i najoriginalniji u inovacijama ne samo u jeziku nego i u metrici. 175 Sva se ova zapažanja mogu približiti jezičnoj teoriji J. du Bellaya koju je iznio u svom djelu Défense et illustration de la langue française, a isto tako i pogledima na jezik Henrija Estiennea (Précellence du langage français) ili Ronsardovom Abrégé de l’art poétique. Ovaj prepo-
132
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
nom176 našega lovstva ili vojske, a to je bogat rudnik za posuđivanje riječi; a oblici našega jezika su kao i trave, koje se popravljaju i jačaju što ih više presađujemo. Cijenim da nam je jezik dovoljno bogat, ali nije dovoljno gibak i snažan. On redovito podliježe kad se namjeri na moćno mišljenje. Ako ste služeći se njime napeti, često ćete osjetiti da je on pod vama malaksao i da se lomi i da će tek latinski doskočiti njegovom nedostatku, onako kao što grčki priskače u pomoć drugima. Kod nekih od ovih riječi koje sam probrao teško ćete spaziti energiju, jer su nas svakodnevna njihova uporaba i čestotnost dobrano na njih navikli i njihovu draž uništili. Kao i u našem govoru iz običnog života i u njemu ćemo naći i izvanredno lijepih rečenica i metafora čija je ljepota uvenula od starosti, a boja im je potamnjela neprestanom uporabom. No, sve to nimalo ne odvraća ukus onih u kojih je dobar nos, a isto tako ne umanjuje slavu onih starijih pisaca koji su najvjerojatnije prvi tim riječima dali taj prvotni sjaj. Ljudi od znanosti govore o stvarima previše fino i mudro na jedan odveć umjetan način koji se razlikuje od pučkog jezika. Moj sobar ljubuje sa svojom dragom i razumije sve što mu ona govori. Čitajte mu nešto iz Leona Židova177 ili iz Firučuje piscima da se obilato služe jezikom mornara, lovaca, sokolara i nadasve zanatlija kao zlatara, kovača, kovinara i dr., jer samo tako mogu na pravi način obogatiti svoj jezik. 176 U izvorniku Montaigne uzima riječ jargon. Ta je riječ nepoznata podrijetla u francuskome u uporabi od najstarijih vremena s najstarijom potvrdom iz 1175, kad je označavala “nerazumljiv jezik” i “cvrkut ptica”; u XIII. je stoljeću značila “kriptojezik kradljivaca i zatvorenika”, a tek u XVI. stoljeću postaje sinonim za jezik pojedine skupine, zanata i sl. 177 Montaigne će navesti imena dvojice najslavnijih predstavnika platonske književnosti u renesansi. Leon Židov (Léon Hebreu), pravim imenom Judas Léon Abravanel (1460-1520), bio je sin Izaka Abravanela, portugalskog novčara i kabalista. Sam je bio portugalski rabin i živio je u vrijeme Ferdinanda Katoličkoga. Njegovo djelo Trois dialogues sur l’amour (1535) na francuski su preveli Pontus de Thyard i Denys Sauvage već 1551.
133
Eseji – Knjiga trea
cina178: oni govore o njemu, o njegovim mislima i onome što čini179, a on ne razumije upravo ništa. Ni ja u Aristotela ne prepoznajem većinu svojih redovitih sklonosti i razmišljanja; prekrili su ih i zaodjenuli u neko novo ruho za školsku uporabu. Želim im mnogo uspjeha! Kad bih ja bio od tog zanata, ja bih uprirodio umjetnost kao što su oni poumjetničili prirodu180. A da i ne govorimo o Bembu181 i o Equicoli182. Kad pišem, nastojim biti bez knjiga i na njih ne misliti, jer se plašim da bi mi knjige mogle prekinuti tijek misli. Ali, isto tako moram priznati da me dobri pisci odveć obeshrabruju i ubijaju mi hrabrost. I tako dolazim na to da se ponašam kao onaj slikar koji je jadno naslikao pijetlove, pa je svojim djetićima naredio da ne puste ni jednog živog u njegovu radionicu.183 I da sebi dadnem malo sjaja, bila bi mi potrebna invencija onog glazbenika Antinonidesa184, koji je, kad god bi se dao 178
Marsilio Ficino (1433-1499) bio je predsjednik platonske akademije u Firenzi, prevoditelj i komentator Platona i Plotina. Njegov prijevod i komentar Platonove Gozbe doživio je više od trideset izdanja, a u Francuskoj su ga preveli J. de la Haye (1546) i Guy de la Boderie (1578). 179 I Leon Židov i poglavito Ficino posebno se zaustavljaju na pitanjima ljubavi. 180 Teško prevediva Montaigneova kontrastna figura: “... je naturaliserois l’art autant comme ils artialisent la nature.” Glagol artialiser je Montaigneova kovanica i hapax. U izdanju iz 1588. ovdje je stajala rečenica: Što se mene tiče, ja bih o umjetnosti govorio na najprirodniji način. 181 Pietro Bembo (1470-1547), petrarkistički pjesnik i autor dijaloga o ljubavi Gli Asolani, koji je na francuski preveo J. Martin 1545. 182 Mario Equicola (1470-1525), talijanski pisac, učenik Marsilija Ficina i štićenik Hipolita d’Este. Osim jedne kronike o Mantovi napisao je na latinskome Knjigu o prirodi ljubavi, koju je na francuski preveo Gabriel Chappuys. Ta je knjiga naišla na velik odjek u Francuskoj XVI. stoljeća, a i danas je dragocjena kao svjedočanstvo o životu i kulturi renesanse. 183 Prema primjeru iz Plutarha, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXII. 184 Prema Plutarhovom Životu Demetrijevom, I, gdje se taj glazbenik zove Antigenidas.
134
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
na pjevanje, uvijek tražio da se prije i poslije njega slušalište nasluša nekih loših pjevača. Ali, nikako se ne mogu oteti Plutarhu185. On je toliko univerzalan i toliko bogat da se, o čemu bilo da govorite, on upliće u vaše razlaganje i velikodušno vam pruža ruku punu neiscrpnih bogatstava i ljepote. Upravo mi je žao što je toliko izložen neprestanim krađama onih koji mu pristupaju: a ja mu se ne mogu tako malo približiti, a da iz tog pristupa ne izvučem neki veći ili manji komad. Za ovo čemu ja težim mnogo mi više odgovara pisati u svom domu, u ovako pustom kraju gdje mi nitko ne pomaže i gdje me nitko ne prekida, gdje uglavnom ne vidim čeljade koje bi razumjelo latinski iz svog Očenaša, a francuski još i manje. Možda bi mi rad bio bolji da sam ga negdje drugdje pisao, ali tada bi bio manje moj; a njegova glavna svrha i najbolja strana leži baš u tome da on predstavlja samo moje djelo. Vrlo ću rado ispraviti slučajne greške, kojih u mene ima i te koliko, jer ja u pisanju jurim bez obzira; ali predstavljalo bi prijevaru kad bih uklanjao slabosti koje su kod mene redovite i stalne. Kad mi kažu ili kad ja sebi kažem: “Do grla si ispunjen slikama. Gle! To je pravi gaskonjski provincijalizam. Taj ti je izraz kriv (a ja ne odbacujem niti jedan koji se čuje na francuskim ulicama, jer oni koji se hoće gramatikom boriti protiv svakodnevne uporabe ludo griješe). A ova ti je tvrdnja kao u posljednjeg neznalice. A ova druga je pravi paradoks. A u ovoj trećoj nema ni trunka pameti. Odveć se često igraš riječima; ljudi će misliti da govoriš ozbiljno onda kad se samo pretvaraš. – Da, odgovaram im ja, ali ja ispravljam samo greške nastale iz nepažnje, a ne one koje su nam običaji usadili. Zar ja uvijek tako ne govorim? Prikazujem li se drugačije nego onakvim kakav jesam? Dosta! Učinio sam ono što sam 185
Kao što smo dosada mogli vidjeti, pozivanje na Plutarha (naravno, u prijevodu Jacquesa Amyota) kod Montaignea je najčešće od svih antičkih autora.
135
Eseji – Knjiga trea
htio učiniti: svi me prepoznaju u mojoj knjizi i moju knjigu u meni.” Međutim, u meni ima nešto kao u opica, nešto oponašateljsko: kad sam se ogledao u pisanju stihova (a nikad nisam napisao stiha koji nije bio na latinskome), oni su očigledno sličili na stihove pjesnika kojega sam posljednjeg čitao; a u mojim prvim ogledima mnogi su malo i odveć mirisali na tuđi svijet. Kad sam u Parizu, govorim nešto drugačije nego u Montaigneu. Koga god pozorno gledam, taj lako na mene prenosi nešto svojega. Ono što promatram, odmah i usvajam, bilo to ludo držanje, ružna grimasa ili smiješan način izražavanja. Mane navlastito; kako god da mi teško padaju, hvataju se za mene i teško ću ih se osloboditi ako se dobro ne protresem. Često me se čulo da psujem i kunem, ali više zbog toga što drugi psuju i kunu nego zbog svojeg uvjerenja. Pogubno je to oponašanje, kao u onih tijelom i snagom orijaških majmuna što ih je Aleksandar kralj našao u nekim krajevima Indije.186 S kojima bi inače bilo teško doći nakraj. No, oni su pokazali kako se to može, i to zbog svoje navike da oponašaju sve ono što vide da ljudi pred njima čine. Zato su lovci pribjegli smicalici da pred njima vezuju crevlje svom silom uzlova; da omataju oko glave kojekakvu užad s omčama i da tobože lijepe oči lijepkom. I tako je njihov nagon za oponašanjem nanosio bol i zlo tim jadnim životinjama. Lijepile su sebi oči, sputavale se i same sebe vezivale. Takve sposobnosti vještog ponavljanja pokreta i riječi nekog drugoga u mene nema ni za lijek. Kad mi dođe da se zakunem, samo kažem “Tako mi Boga”, a to je najbolje među svim prisizanjima. Govori se da se Sokrat kleo na psa187, dok se je Zenon služio onom istom uzrečicom kojom se danas služe Talijani kad 186
Ova se anegdota nalazi kod Elijana, O osobitosti životinja, XVII, xxv, kod Diodora Sicilskoga, XVII, xx, kao i kod Strabona. 187 Platon nam kaže da se je Sokrat kleo na psa i na platanu.
136
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
uzvikuju Gappari!188 Pitagora je, međutim, kunući najčešće spominjao vodu i zrak.189 Lako primam i ne misleći površne utiske. Tako mi se zna dogoditi da, nakon što sam tri dana neprestano u ustima imao Sire ili Visočanstvo, čitavih mi osam dana ti naslovi bježe s usana kad bih morao reći Ekcelencijo ili Vaše Gospodstvo. I sve ono što sam izgovarao neozbiljno se šaleći, sutra ću reći u najozbiljnijem razgovoru. Zbog toga, kad pišem, teško se dajem na ono što je poznato, plašeći se da ću govoreći o tome ponavljati ono što su drugi rekli. Svaki argument ili pitanje mi dobro dođe. To može biti i muha; samo nek Bog dâ da ovo što mi je sada pod rukom190 nije nastalo iz jedne volje koja bi svojom nestalnošću naličila na prevrtljivu mušicu. Uvijek započinjem s onim što mi se najviše svidi, jer su sva pitanja kao u lancu povezana jedna za druge. No, vlastiti mi se duh ne sviđa zato što redovito iznosi na svjetlo svoja najskrovitija snatrenja, ona koja su najluđa, a meni se najviše sviđaju; i to se uvijek događa iznenadno, upravo onda kad ih ja najmanje tražim; i te se moje sanjarije odjednom rasplinu, jer odmah nemam ništa za što bih ih vezao; bilo da sam na konju ili za trpezom ili u postelji, ali najviše jašući, jer se tada najljepše sa svojim mislima razgovaram. Kad govorim, možda sam i previše osjetljiv na pozornost i muk: kad glasno govorim i netko me prekine, ja odmah zašutim. Za vrijeme putovanja same potrebe putova prekidaju razgovor, a, osim toga, najčešće putujem bez društva koje bi odgovaralo nekim vezanim razgovorima, pa se najlakše 188
Zenonovu uzrečicu Montaigne je našao kod Diogena Laercija, Život Zenonov, VII, xxxii. Talijani i danas kažu càpperi! što je samo eufemizam za opscenu riječ cazzo! Tu je došlo do homonimijskog poklapanja s nazivom za biljku “kapara, kapar” (Capparis spinosa) koji već Plinije spominje kao capparis (< grč. k(ppariV); na sličan je način nastao i tal. eufemistički uzvik càspita! (usp. hrv. borami umjesto bogami). 189 Diogen Laercije, Život Pitagorin, VIII, vi. 190 To jest ovo o čemu upravo govorim.
137
Eseji – Knjiga trea
prepuštam razgovoru sa samim sobom. Događa mi se jednako kao i s mojim snovima; dok sanjam, htio bih ih zapamtiti (jer često sanjam da sanjam); sutradan znam kakve su boje bili, jesu li bili tužni, ili veseli, ili čudni, ali što je to u snu bilo, to uzalud tražim i što se više upinjem da se toga sjetim, to sve više guram u zaborav. Isto je tako i sa slučajnim mislima koje mi padnu na pamet; od njih mi ostaje neka prazna slika, upravo toliko koliko mi treba da se kasnije grizem i ljutim tražeći ih... ali sve je uzalud. A sada, ostavimo knjige postrani i govorimo određenije i na jednostavan način. Na kraju krajeva cijenim da ljubav nije ništa drugo do li želja za tim užitkom, i to sa željenim bićem, a ni Venus da nije ništa do li zadovoljstvo pražnjenja naših sudova191, koje bilo iz neumjerenosti bilo zbog nerazuma postaje loše. Za Sokrata je ljubav prohtjev za rađanjem i množenjem uz posredovanje ljepote.192 A često promatrajući smiješno titranje tog užitka, sve one besmislene i nerazborite pokrete kojima on uznemirava Zenona ili Kratipa193, onaj bezumni bijes, ono lice zajapureno pomamom i okrutnošću za vrijeme najslađeg djelovanja ljubavi, pa onaj ozbiljni, strogi i zaneseni izgled u jednom tako ludom činu i kad vidimo da su u jednoj vreći pomiješane i naše slasti i naše izmetine i kad znamo da najveće sladostrašće ima u sebi nešto promrznuto i tužno kao bol194, tada mislim da je zaista točno ono što Platon kaže195 da je čovjek igračka u rukama bogova, 191
U izdanju iz 1595. ovdje je dodano: Kao i ono zadovoljstvo što nam ga priroda pruža kad ispraznimo druge dijelove. 192 Prema Platonu koji tu misao pripisuje Sokratu (u Gozbi, str. 206 francuskoga prijevoda iz 1546). 193 Kratip iz Pergama (Kr(tippoV), grčki filozof peripatetik iz I. st. pr. Kr. Djelovao je najprije u Mitileni, a kasnije postaje voditeljem peripatetičke škole u Ateni, gdje ga je slušao Ciceron. 194 U izdanju iz 1585. nalazi se ova varijanta: i onda vjerujem da se netko nama poigrava. 195 U Zakonima, VII, str. 803 francuskog izdanja iz 1546.
138
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
quaenam ista jocandi Saevitia!196 i da se je priroda s nama narugala kad nam je ostavila najneobjašnjivije i najopćenitije od naših čina kako bi nas time izjednačila i sparila lude i mudre, nas i životinje. Kad zamišljam na tom poslu najpromišljenijeg i najrazboritijeg čovjeka, držim ga za onoga koji se pretvara da je razborit i promišljen; jer – noge su paunu one koje mu ubijaju njegovu napuhanost: ridentem dicere verum Quid vetat?197 Oni koji zbijajući šale odbijaju ozbiljne prosudbe, postupaju, rekao je netko, kao onaj koji se boji ukazivati pobožnost kipu nekog sveca ako mu sprijeda ne vidi pregaču. Mi doista jedemo i pijemo kao što to životinje čine, ali to nisu radnje koje priječe naše duhovne postupke. Upravo u tome imamo prednost pred njima, ali onaj posao pod jaram stavlja svaku našu misao, sa svojom nasilnom zapovijedi pretvara u magareštinu i bezumnost svu teologiju i filozofiju Platonovu i čak se pritom dobro osjeća. U svim drugim okolnostima možete zadržati nekakvu pristojnost; sva druga činjenja podvrgnuta su pravilima čestitosti; ali, onaj se posao može zamisliti samo kao grešan ili smiješan. Možete tražiti i tražiti, ali u njemu nećete naći postupak koji bi bio mudar i ozbiljan. Veliki je Aleksandar govorio da se u prvom redu osjeća smrtnikom zato što to čini i zato što spava198: san guši i uklanja sve sposobnosti našega duha; onaj drugi posao ih jednako tako guta i rasplinjuje. Naravno, to je znak naše prvotne pokvarenosti, ali isto je tako i znak naše ispraznosti i izopačenosti. 196
“Okrutne li igre!” Klaudije Klaudijan, Protiv Eutropija, I, 24. “Što bi me smelo da smijuć se objavim prave istine glas?” Horacije, Satire, I, i, 24 (u prijevodu Jurja Zgorelca). 198 Plutarh, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXIII. 197
139
Eseji – Knjiga trea
Priroda nas s jedne strane na to navodi, jer je uz taj prohtjev vezala najplemenitiju, najkorisniju i najugodniju od svih zadaća koje nam je dala; a s druge strane nas pušta da tu istu zadaću osuđujemo i da od nje bježimo kao od nečega bezobraznoga i nepoštenoga, da se zbog nje crvenimo i da tražimo kako ćemo se od nje suzdržati. Ma, jesmo li mi toliko poživinčeni da nazivamo životinjskom onu radnju koja nas stvara? Narodi su kroz svoje religije postigli suglasnost oko mnogih stvari kao što su žrtvovanja, značenje sunca i mjeseca, kađenje i mirisi, postovi, prigodna darivanja i, između ostaloga, u osudi onog čina. Sva međusobno različita mišljenja na to dolaze, a neki čak i uz veoma raširen običaj obrezivanja prepucija, što se može smatrati nekom vrstom kažnjavanja. Možda i imamo razloga sami sebe kuditi zato što smo proizveli tako glup proizvod kao što je čovjek; možda imamo razloga da tu radnju nazivamo sramnom, a dijelove koji tome služe stidnim dijelovima (sad, u ovoj dobi, ti su moji dijelovi zaista i posramljeni i jadni). Eseni199, o kojima pripovijeda Plinije200, održali su se kroz više stoljeća bez dadilja, bez povoja i pelena uz strance koji su, slijedeći taj njihov način života, neprestano nadolazili i s njima se stapali; i čitav je jedan narod radije pristajao da ga nestane nego da stupi u vezu sa ženom; radije su pristajali da ljudi više ne bude nego da jednog novog čovjeka učine. Neki kažu da je Zenon samo jedan put u životu legao sa ženom i da je i to bilo iz čiste pristojnosti da ne bi izgledalo da odveć tvrdokorno prezire spolni odnos.201 Svi bježe od toga da vide kako dolazi na svijet, a svi se žure vidjeti ga kako umire. Kad ga treba uništiti, traži se lijep prostor pod svjetlom dana, a kad ga treba učiniti, ljudi se skrivaju u neki mračni kutak da ih nitko ne vidi. I moraju se skrivati i crve199
Eseni (Esseni) su hebrejska sekta poznata sa strogosti načina života. Plinije Stariji taj podatak iznosi u svojoj Hist. nat., V, 17. 201 Prema Diogenu Laerciju, Život Zenonov, VII, 13. 200
140
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
njeti kad ga čine; a slavu stječu i o vrlinama posvjedočuju kad ga treba ubiti. Jedno donosi sramotu, a drugo čast i slavu. Jer Aristotel veli da jedna izreka iz njegova kraja kaže da učiniti dobro nekome znači ubiti ga.202 A Atenjani, da bi izjednačili zao glas koji prati te dvije radnje, kad su htjeli očistiti otok Del203 i tako se izmiriti s Apolonom, zabraniše na čitavu otoku i svaki pogreb i svako stvaranje djece. Nostri nosmet pœnitet204. Dakle, svoje vlastito biće smatramo grijehom. Ima naroda205 koji se pokrivaju dok jedu. A ja poznam jednu gospođu, i to damu najvišeg roda206, koja, dijeleći to isto mišljenje, kaže da je žvakanje znak nepristojna ponašanja, a ženama oduzima mnogo od njihove dražesti i ljepote; zato rado ne ide među svijet kad je gladna. A poznam i jednog čovjeka koji ne može podnijeti da pred njim netko jede, a isto tako ne trpi da drugi njega vide; on tada bježi od svakoga, i to više kad se hrani nego kad se prazni. U turskome carstvu207 sreće se velik broj ljudi koji, želeći biti odličnijima od drugih, nikad ne dopuštaju da ih itko vidi dok jedu; a jedu samo jedan put u tjednu; ima ih koji nagrđuju sami sebi lice i ruke i noge; koji nikada ni s kim ne govore; sve su fanatici koji misle da će iskazati počast prirodi ako se budu protuprirodno unakazili, koji se diče sa svoje ludosti i ispravljaju se kroz svoje pogoršanje. 202
Plutarh, Pitanja o rimskim stvarima, pitanje LII. Delos (D²loV), otok u Egejskom moru, na kojemu su se rodili Apolon i Diana. 204 “Sami se sebe sramimo.” Terencije, Phormio, I, iii, 20. Montaigne će odmah u idućem retku taj navod interpretirati. 205 “U libijskoj pustinji”, dodaje Montaigneov izvor Historiale description de l’Afrique Jeana Leona, što ga je 1556. na francuski preveo Jean Temporal (str. 23). 206 Bila bi to Marguerite de Valois, kraljica navarska. 207 Za taj je navod Montaigneu kao izvor poslužio Guillaume Postel, Des histoires orientales et principalement des Turcs. 203
141
Eseji – Knjiga trea
Zaista je grozna životinja čovjek koji svojom nakaznošću straši sebe samoga, kojemu je njegov vlastiti užitak muka, koji je nesretan zato što postoji! Ima ljudi koji kriju svoj život, Exilioque domos et dulcia limina mutant208, i sakrivaju ga od pogleda drugih ljudi; koji bježe od zdravlja i radosti kao od nečega što im je neprijateljsko i štetno. Ne samo mnoge sljedbe nego i čitavi narodi proklinju čas svojega rođenja i blagoslivlju svoju smrt. Ima ih koji se zgražaju od sunca i obožavaju tminu. Mi smo dovitljivi samo kad sebe treba kinjiti; na tome se kao na svojoj lovini ogleda snaga našega duha; to je pogubno pomagalo naše mahnitosti! O miseri! quorum gaudia crimen habent209. “No, jadni čovječe, ti imaš i odveć neizbježivih nevolja i ne treba ti ih povećavati tvojim izmišljotinama; i po svojem si stanju dovoljno jadan da ti ne treba biti još jadniji uz tvoju himbu. Imaš i dovoljno stvarnih i bitnih ružnoća, a ti stvaraš u svojoj mašti još nove i nove. Što, zar ti misliš da ti je i odveć dobro i da ti je to dobro postalo nelagodom? Misliš li da si izvršio sve one dužnosti koje ti je priroda zadala i da će ona prema tebi biti škrta i dokona ako sam sebi ne budeš nove službe nametao? Ne bojiš se kršiti njezine opće zakone, a držiš se svojih koji su izmišljeni i plod su tvoje mašte; i što su oni više posebni, nesigurni i proturječni, tvoja su nastojanja tim veća. Pravila što vrijede za tvoj krug zaokupljaju te i obvezuju; a ona koja su nam postavili Bog i svijet tebe se ne tiču. Slijedi barem malo zakone što ti ih donosi ovo razmatranje, jer je tvoj život ispunjen njima.”
208
“Pa u progonstvo idu daleko od miloga praga...” Vergilije, Georgike, II, 511 (u prijevodu Tome Maretića). 209 “O nevoljnici što od svojih slasti činite zločin.” Pseudo-Gallus, I, 180.
142
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Dok stihovi ove dvojice pjesnika210 tako suzdržljivo i tako razumno raspravljaju o neobuzdanosti naše pohote kako samo oni znaju, čini mi se da je otkrivam i izbližega rasvjetljavam. Gospođe svoje grudi pokrivaju koprenom, svećenici pokrivaju više svetih predmeta, a slikari osjenjuju svoja djela da bi im dali više sjaja; a kaže se da je udar sunca ili vjetra mnogo teži u mislima nego kad te doista zahvati. Mudro je Egipćanin211 odvratio onome koji ga je upitao: “Što to imaš skriveno pod plaštom? – Ono što je skriveno da ti ne znaš što je.” Međutim, ima stvari koje skrivamo samo da bismo ih pokazali. Ali poslušajte ovoga212 koji otvorenije govori, Et nudam pressi corpus adusque meum213, pa mi se čini kao da me tim riječima škopi. Pa neka Marcijal i nadigne skute Venerine, nikad nam je neće tako nagu pokazati. Onaj koji kaže sve, taj nas i opija i odvraća; onaj koji se boji sve reći, sili nas da mislimo više nego što zapravo jest. Ima prijevare u takvoj vrsti suzdržljivosti, a poglavito kad nam odškrine vrata, kao što to oni čine, koja vode našu maštu na tako lijep put. Tada i sam čin i slika moraju mirisati na lopovštinu. Sviđa mi se ljubav Talijana i Španjolaca, koja je punija poštovanja i bojažljivosti, punija afektacije i tajnovitosti. Ne znam tko je to u staro doba molio Boga da mu vrat bude dug kao u ždrala samo da bi mogao što dulje uživati u onome što je progutao.214 Ta bi želja mnogo bolje pristajala uz ovu strast koja je tako brza i užurbana. Bolje bi odgovarala čak i naravima poput moje, a ja nisam tako velik prijatelj brzine. Da bismo joj bijeg usporili i nekako ga zadržali u predigrama, 210
Montaigne se vraća Vergiliju i Lukreciju: prvi govori o Veneri i Vulkanu, a drugi o Veneri i Marsu. 211 Prema Plutarhu, O znatiželji, III. 212 Tj. Ovidija. 213 “I razodjenutu tako privih uz svoje tijelo.” Ovidije, Amores, I, v, 24. 214 Riječ je o Filoksenu, kako kaže Aristotel u Etici, III, x. Istu crticu navodi i Atenej, I, vi.
143
Eseji – Knjiga trea
između njih dvoje sve dobro dođe kao nagrada: jedan pogled, jedan naklon, jedna riječ ili jedan znak. A onaj koji bi se mogao najesti dima što se diže iz pečenke215, bi li on mnogo zaštedio? Jer ovo je strast koja uz vrlo malo solidnoga miješa mnogo više ispraznosti i grozničava sanjarenja: treba je platiti, a u isto vrijeme služiti joj. Moramo gospođe naučiti da budu svjesne svoje cijene, da se poštuju, da nas zabavljaju i da nas zaluđuju. Mi odmah ispaljujemo hitac koji bi morao biti posljednji: u tome uvijek ima francuske silovitosti. Kad bismo njihove milosti polagano uživali i kad bismo ih rasporedili jednu za svaki dan, svaki bi muškarac u tome nešto našao sve do svoje jadne starosti, već prema svojoj vrijednosti i zasluzi. Onaj koji zna samo za užitak u užitku, koji želi samo najveći zgoditak, koji lov voli samo zbog lovine, taj neka ni ne dolazi u naše društvo. Što više ima stepenica i penjanja, to na najgornjoj ima više časti. Morali bismo biti sretni da nas se tamo dovodi kao što se to radi u velebnim palačama, kroz trijemove i prolaze, kroz duge i raskošne galerije s mnogobrojnim izlazima. Takvo bi postupno odlaganje išlo nama u korist: više bismo se zaustavljali i mnogo bismo dulje voljeli; bez nade i bez želje nećemo učiniti ni koraka koji bi nešto vrijedio. Naše se vlasti i neprijepornog posjedovanja one moraju i te kako bojati i kad su se jednom prepustile na milost i nemilost našoj riječi i postojanosti, izložile su se velikoj opasnosti. Jer, te su vrline vrlo rijetke i teško održive: onoga trenutka kad postanu naše, mi već nismo njihovi: postquam cupidae mentis satiata libido est, Verba nihil metuere, nihil perjuria curant216. A Trazonid, mladić grčki, toliko je bio zaljubljen u svoju ljubav da je, nakon što je osvojio srce svoje drage, odbio u 215
Aluzija na glasovitu priču Jugement du Fol (Rabelais, Tiers livre, XXXVII) o onom služniku što je jeo suhi kruh s mirisom pečenke. 216 “Ali čim zadovolje svoje požudno srce, / ne pamte zadane riječi, olako zakletve krše.” Katul, LXIV, 147 (prijevod Dubravka Škiljana).
144
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
njoj uživati samo da ne bi kroz užitak umrtvio, zasitio i umanjio onaj nemirni žar kojim se je ponosio i sama sebe hranio.217 Skupoća je ono što daje mesu ukus. Pogledajte samo koliko način pozdravljanja, kojemu se toliko cijene pridaje u našem narodu, uništava svojom lakoćom onu dražest poljubaca za koje Sokrat kaže da su tako snažni i opasni kad nam treba ukrasti srce.218 To je neugodna navika koja najteže pada gospođama kad moraju svakome koji ima tri sluge u svojoj pratnji pružati svoje usne pa ma kako im se on ne sviđao. Cujus livida naribus caninis Dependet glacies rigetque barba: Centum occurrere malo culilingis219. A ni mi muškarci ne prolazimo ništa bolje, jer, kakav je ovaj svijet, za tri lijepe moramo okrenuti220 pedeset ružnih; a osjetljivu želucu, kakav je moj u mojim godinama, jedan je gadan poljubac trostruko skuplje plaćen od jednog dobroga. U Italiji uporno udvaraju i luduju čak i za djevojkama koje se mogu kupiti221; i brane se da u užitku ima više stupnjeva i da svojim udvaranjem hoće za sebe dobiti one koje su najcjelije. Za njih kažu da prodaju samo tijelo, a volja se ne mo217
Iz Diogena Laercija, Život Zenonov, VII, 130. Ksenofont, I, iii, 11. 219 “A onome u kojega je nos kao u psa i kojem iz nosa vise ledeni mosuri, a brada mu je nakostrušena, tome bih sto puta radije lizao guzicu.” Marcijal, VII, xcv, 10. 220 Montaigne se ovdje služi dvoznačnim glagolom baiser, koji već od XV. stoljeća može značiti i “poljubiti” ali i “obljubiti, tjelesno posjedovati”, a to je značenje u današnjem francuskome gotovo istislo vrijednost “poljubiti”. 221 Sjećanje iz Dnevnika s puta u Italiju, gdje ovako pripovijeda o tim ženama: “One znaju pokazati ono što je u njih najljepše; pokazat će vam samo gornji dio lica, ili donji, ili pak jedan obraz; i znaju se tako dobro pokrivati i otkrivati da na prozorima nećeš vidjeti ni jedne ružne. I ondje im se svi duboko klanjaju i skidaju šešir i čekaju da im bude upućen neki važan pogled.” 218
145
Eseji – Knjiga trea
že dati na prodaju, jer je odveć slobodna i odveć je njihova. I tako oni tvrde da se trude zadobiti njihovu volju – i imaju pravo. Volji valja služiti i na nju djelovati. Zgražam se pri pomisli da posjedujem neko tijelo bez njegove volje i držim da je taj nasilan bijes vrlo blizu bijesu onog dječaka koji je iz ljubavi izneredio prelijepi Venerin kip što ga je Praksitel isklesao222; ili onog mahnitog Egipćanina koji se toliko bio uspalio za truplom neke umrle žene da ga je polijevao miomirisima i u povoje zavijao. Upravo je on potakao da se nakon toga u Egiptu donese zakon da se tijelo lijepih i mladih žena kao i onih iz boljih kuća čuva tri dana prije nego što će ga prepustiti u ruke onima koji se moraju pobrinuti o njihovu ukopu.223 Perijandar224 je još strašnije postupio kad je svoju (ispravnu i zakonitu) bračnu ljubav zadovoljio uživajući u tijelu svoje preminule žene Melise.225 Ne izgleda li vam to kao jedan čudnovati Lunin hir226 koja je, ne mogavši drugačije uživati u svom miljeniku Endimionu227, mladića za duge mjesece uspavala samo da se može nauživati draži mladog čovjeka koji se samo u snu micao?228 Isto tako tvrdim da volimo tijelo bez duše i bez osjećaja kad u njemu uživamo bez njegova pristanka i bez njegove želje; ima užitaka koji su etički i čeznutljivi; a tisuće drugih razloga a ne samo dobrohotnost mogu nam pribaviti tu milost kod gospođa. To nije pravi dokaz posebne sklonosti; iz njega 222
Valerije Maksim, Spomena vrijedna djela i izreke, VIII, xi, 4. Herodot, II, lxxxix. 224 Periandrus ili Periander (Per?androV), kralj korintski. 225 Prema Herodotu, V, xcii. Istu anegdotu navodi i francuski humanist i kompilator Ravisius Textor (Jean Tixier de Ravisi, 1480-1524) u svom djelu Officina. 226 Montaigne se ovdje igra riječima: Une humeur lunatique de la Lune... 227 Endymion (]Endum?wn), lijep mladić u Kariji, po priči zatekla ga Selena (Luna) na gori Latmu kako spava te od tog doba spava vječnim snom. 228 Usp. Ciceron, Tusc. disp., I, xxxviii. 223
146
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
može vrebati izdaja kao i u drugim slučajevima, jer žene u te stvari uvijek idu samo s jednom polovicom svoje stražnjice, tanquam thura merumque parent:229 Absentem marmoreamve putes.230 Ja znam i takovih koje će vam radije dati sebe nego svoju kočiju. Mora se dobro pripaziti sviđa li im se vaša blizina zbog nekog drugog razloga ili samo za ono kao što bi im za tu stvar isto tako dobro došao jedan plećati konjušar; morate dobro vidjeti na kakvoj ste cijeni kod njih, tibi si datur uni, Quo lapide illa diem candidiore notet231. A što ako ona jede vaš kruh uz umak jednog ugodnijeg zamišljanja? Te tenet, absentes alios suspirat amores232. A zar nismo i za naših dana vidjeli nekoga koji se time poslužio u znak grozne osvete da bi time ubio i otrovao – kao što je stvarno i učinio – jednu poštenu ženu? Onima koji poznaju Italiju233 neće biti nimalo čudno što za ovo ne tražim drugdje primjera; jer ovaj se narod može postaviti na prvo mjesto na čitavom svijetu što se toga tiče. Kod njih je općenito više lijepih žena, a ima manje ružnih 229
“Ravnodušne i mirne kao da pripremaju vino i mirise za žrtvu...” Marcijal, XI, ciii. 230 “Rekli biste da je ili odsutna ili iz mramora.” Marcijal, XI, lix. 231 “Stoga je dovoljno meni što ona kamenom bijelim / svaki obilježi dan kad sam joj jedini ja.” Katul, LXVIII, 147 (prepjev Dubravka Škiljana). 232 “Tebe drži u zagrljaju, ali joj uzdasi idu odsutnom ljubavniku.” Tibul, I, vi, 35. 233 Još jedna uspomena s njegova puta u Italiju. U svom Dnevniku... Montaigne ovako uspoređuje Francuskinje i Talijanke: “Kad bismo htjeli govoriti o savršenoj i rijetkoj ljepoti, takve nema kao, uostalom, ni u Francuskoj; osim možda tri ili četiri slučaja, ali u tome ni jedna ni druga zemlja nije u prednosti; ali, općenito uzev, Talijanke su ugodnije i ne vidi se toliko ružnih koliko ih srećemo po Francuskoj.”
147
Eseji – Knjiga trea
nego kod nas; ali što se tiče rijetkih i savršenih ljepotica, cijenim da smo tu negdje podjednaki. Mislim da je isto tako i s pitanjem duha; onih prosječno bistrih ima kod njih mnogo više, a očigledno je da je kod njih zaglupljenost neusporedivo rjeđa. Kad govorimo o najvišim duhovima, onima iz najviše sfere, tu mi za njima nikako ne zaostajemo. Ako bih ove sličnosti dalje nabrajao, čini mi se da bih o hrabrosti mogao reći da je u usporedbi s njima više raširena u narodu i da je prirodnija; no, često možemo vidjeti da je u njihovim rukama tako puna i istaknuta da nadmašuje sve najvažnije primjere koje smo mi posvjedočili. Glede brakova u toj zemlji, možemo reći da oni hramlju u ovome: njihovi običaji nameću ženama tako stroge i gotovo ropske zakone da im se i najneznatniji dodir sa strancem isto toliko ubraja u kršenje zakona kao i onaj najbliži. Taj zakon sve dodire cijeni jednako i nužno bitnima, pa, kako to ženama uvijek dođe na isto, ni izbor im nije nimalo težak; pa, ako jednom slome taj lanac, možete misliti kako idu u vatru: “luxuria ipsis vinculis, sicut fera bestia, irritata deinde emissa”234. Zato im valja malo popustiti uzde: Vidi ego nuper equum, contra sua frena tenacem, Ore reluctanti fulminis ire modo235. Kad se pusti imalo slobode, popušta i želja za druženjem. S nama se događa gotovo isto. Oni su pretjerali u prisili, a mi u slobodi. Lijep je u našeg naroda običaj da u dobrim kućama djecu prihvaćaju kako bi ih othranili i odgojili kao paževe u neke vrsti plemićkoj školi. I kaže se da se gleda kao na nedoličnost i uvredu ako bi se nekog plemića odbilo. Sâm sam opazio (jer koliko ima kuća toliko ima i različitih načina 234
“Razbludnost je kao bijesna zvijer koja je puštena nakon što su je namučili lanci.” Tit Livije, XXIV, 4. 235 “Nedavno sam vidio jogunasta konja kako se silovito opire protiv svojih spona; a smirio se čim je osjetio kako su vođice popustile i opuštene uzde padoše na raspuštenu grivu.” Ovidije, Amores, III, iv, 13 (u prijevodu Tomislava Ladana).
148
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
i pravila) da visoke gospođe koje su htjele djevojkama iz svoje pratnje nametnuti stroža pravila nisu bile nimalo bolje sreće. U tome valja imati mjere; mnogo toga u njihovu ponašanju mora se prepustiti njihovu vlastitom rasuđivanju: jer, ovako ili onako, nema te stege koja bi ih mogla sa svih strana stegnuti. No, istina je da ona koja je zdrava i čitava izišla iz slobodnije škole nosi sa sobom mnogo više vjere i pouzdanja u sebe nego ona koja se sretno izvukla iz stroge, takorekuć zatvorske škole. Naši su očevi odgajali svoje kćeri na sramu i strahu (srca i želje su ostajali uvijek onakvima kakvi su i bili); a mi, mi zaista ne znamo što bismo o tome mislili. Tad se sjetimo sarmaćanskih žena236 kojima zakon nije dopuštao da legnu uz čovjeka ako u ratu nisu barem jednoga ubile. A meni, koji u svemu tome imam samo pravo slušati, meni je dovoljno ako me upitaju za savjet već prema povlasti što mi je daje moja dob. Ja im dakle savjetujem, jednako kao i svim muškarcima, neka budu uzdržljive, ali, ako je ovo naše vrijeme već toliko protiv toga, onda neka budu razborite i skromne. Jer, priča se o Aristipu237 kako je govorio mladićima koji su se crvenjeli od stida videći ga da ulazi u bludilište: “Grijeh je ne izlaziti, a ne ulaziti!”238 Onaj koji ne može očuvati čistu savjest, neka mu ona barem ime ne ukalja; ako mnogo i ne vrijedi, neka barem izgledom bude dobra. Ja odobravam postupnost i odugovlačenje u načinu kako nam udjeljuju svoje draži. Platon pokazuje239 da je u svim vrstama ljubavi onima koje se brane zabranjena svaka lakoća i brzopletost. U tome je jedna crta sladokusnosti, koju žene moraju prikriti svom svojom vještinom i nikad se ne podavati odjednom i uz mnogo buke. Prepuštajući se malo po 236
Herodot, IV, cxvii. Montaigne piše Sauromates (?). Aristip iz Kirene Stariji (]Ar?stippoV), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr., učenik Sokratov i osnivač kirenske hedonističke škole. 238 Prema Diogenu Laerciju, Život Aristipov, IV, cxvii. 239 U Gozbi, str. 183 spomenutog francuskog prijevoda. 237
149
Eseji – Knjiga trea
malo s redom i mjerom, one još bolje podgrijavaju našu želju i skrivaju svoju. Nek uvijek bježe pred nama, a kažem to i za one koje će se dati uloviti; bolje nas pobjeđuju bježeći, baš onako kao Skiti. Doista, prema zakonu koji im je priroda nametnula, nije na njima nešto htjeti i željeti; njihovo je da trpe, slušaju i pristaju. Zato ih je priroda obdarila snagom za sve to, a ta je snaga u nas muškaraca rijetka i nepouzdana; uvijek imaju svoje vrijeme, kako bi bile spremne u naše vrijeme: “pati natae”240. I dok je htjela241 da naši prohtjevi budu vidljivi uz jedan istaknuti znak, učinila je da njihovi budu unutarnji i skriveni, pa im je zato dala dijelove tijela koji se ne mogu iskazati i mogu služiti samo za primanje. Crte koje odgovaraju ovome što ću sad ispričati valja prepustiti onoj razuzdanoj slobodi što su je uživale Amazonke. Kad je Aleksandar prolazio kroz Hirkaniju242, došla je k njemu Talestris, kraljica Amazonki, s tri stotine žena oružnika; sve su bile dobro oboružane i jahale su na krasnim konjima, dok su glavninu velike vojske ostavile iza obližnjih gora. Tada mu je kraljica pred svima glasno rekla da ju je glas o njegovim pobjedama i njegovoj hrabrosti ponukao da ga dođe vidjeti i da mu ponudi svoju pomoć u njegovim budućim pothvatima; i, videći ga tako lijepa, mlada i snažna, da ga ona, koja je isto tako u svemu savršena, poziva da idu zajedno u postelju, kako bi se od najhrabrije žene na svijetu i od najhrabrijeg čovjeka među svim živim ljudima rodilo nešto što će biti veliko i nikad dosada viđeno. Aleksandar joj za sve ostalo zahvali i, da bi omogućio ispunjenje posljednjega što je tražila, zaustavi se na tom mjestu trinaest dana i to je vrijeme veselo proveo u slavlju koje je bilo upravo onakovo kako ga je tako hrabra vladarica zavrijedila. 240
“Rođene da podnose.” Seneka, Epistulae, 95. Tj. priroda. 242 Ovu je zgodu Montaigne mogao naći ili kod Diodora Sicilskoga, XVII, xvi. ili kod Kvinta Kurcija, Historiae Alexandri Magni Macedonis, VI, v. 241
150
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Mi smo gotovo uvijek nepravedni suci ženskih djela, baš onako kao što one nepravedno sude o našima. Ja prihvaćam istinu i onda kada ide na moju štetu kao što je prihvaćam i kad je meni na korist. No, jedno strašno odstupanje od dobrog ponašanja njih goni da tako često mijenjaju mišljenje i sprečava ih da svoju naklonost zadrže prema bilo kojem biću, kao što se vidi da je bilo s onom Boginjom kojoj se pripisuje da je izmijenila toliko ljubavnika; ali, istina je da to ide protiv prirode ljubavi ako ta ljubav nije silovita, a protiv same silovitosti ako je postojana. A oni koji su zaprepašteni, koji se bune i traže uzrok te ženske bolesti kao nečega što je neprirodno i nevjerojatno, zar ti isti ne vide kako su upravo oni tako često njome ispunjeni i to bez ikakva straha i bez imalo čuđenja?! Možda bi još čudnije bilo vidjeti strast čvrsto upravljenu na nešto; to nije samo i isključivo tjelesna strast: ako su škrtost i častohleplje nezasitni, onda to isto vrijedi i za razbludnost. Ona nadživljuje svoju vlastitu zasićenost i ne možemo joj odrediti ni kraj ni trajno zadovoljstvo; ona uvijek ide i preko onoga što ima. S obzirom na to, možda bi se ženama moglo prije nego nama oprostiti njihovu nepostojanost, jer one mogu ne samo kao i mi navoditi sklonost prema mijenjanju i novome, a ta nam je sklonost zajednička, nego mogu osim toga, ali to bez nas, tvrditi da kupuju mačka u vreći243. (Ivana244, kraljica napuljska, dala je objesiti svog prvog muža Andreasa o rešetke svog prozora, i to s pomoću uzice od zlata i svile koju je sama satkala nakon što je ustanovila da u ispunjavanju bračnih dužnosti ni njegovo udo ni njegovo nastojanje ne odgovaraju onome što je očekivala s obzirom na 243
Francuski se izraz gotovo podudara s našim: qu’elles achetent chat en poche, a to znači da uzimaju muža ne poznavajući njegove vrijednosti. U Esejima, I, xlii (O nejednakosti među ljudima) Montaigne je već bio napomenuo da ljude cijenimo prema njihovim izvanjskim osobinama, dok na sasvim drugi način gledamo životinje kad ih kupujemo. 244 Ivana I. Anžuvinska (1326-1382), kraljica Napulja (1343-1382), kći Karla od Kalabrije i Margerite Valois, ubila je svog prvog muža Andriju Anžuvinca zvanog Andreasso.
151
Eseji – Knjiga trea
njegovu stasitost, ljepotu, mladost i naočitost, pa se zbog toga smatrala teško prevarenom.245) Ukratko, žene pokušavaju dokazati da je djelovanje važnije od podnošenja, pa one, kao one koje podnose, uvijek mogu pružiti barem ono najnužnije, dok se s naše strane, kod aktivnog sudionika, može dogoditi i posve obrnuto, to jest da ne možemo ništa. Zbog tog je razloga Platon mudro u svojim zakonima246 odredio da suci kod odluke o odobrenju vjenčanja moraju mladiće vidjeti potpuno gole, dok su djevojke mogle biti gole samo do pasa. Kad žene dobro iskušaju koliko vrijedimo, možda nas neće smatrati vrijednima njihova izbora, experta latus, madidoque simillima loro Inguina, nec lassa stare coacta manu, Deserit imbelles thalamos247. Za pravo postignuće nije dovoljna samo dobra volja. Slabost i nemoć zakonito mogu razvrći brak: Et quaerendum aliunde foret nervosius illud, Quo posset zonam solvere virgineam248, a zašto i ne bi? I zašto ne bi tražila nekoga tko će biti prema njezinoj mjeri slobodniji u shvaćanju ljubavi i aktivniji kad je bude vodio, si blando nequeat superesse labori249. No, zar nije krajnja bezočnost donositi naše nedostatke i slabosti upravo na ono mjesto gdje se želimo svidjeti, gdje 245
Taj je podatak Montaigne našao u Lavardinovu djelu Histoire de Scanderbeg, fo 383. 246 Zakoni, XI, str. 925 spomenutog francuskog prijevoda. 247 “Ispipavajući ga i nalazeći samo premekani ud što se njezina ruka umorila nastojeći ga podići, ona najzad napušta ložnicu.” Marcijal, Epigr., VII, lvii, 3. 248 “Pa se tražio čovjek s mišićavijim onim / čim se razvezuje pâs djevice zà tili tren.” Katul, LXVII, 27 (prijevod Dubravka Škiljana). 249 “...poso da ugodni činiti može.” Vergilije, Georgike, III, 127 (prepjev Tome Maretića).
152
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
hoćemo biti na cijeni i želimo da nas se želi? Za ono malo što mi je sada preostalo, ad unum Mollis opus.250 ne bih htio dosađivati jednoj osobi koju moram u strahu poštovati: Fuge suspicari Cujus heu denum trepidavit aetas, Claudere lustrum251. Prirodi je moralo biti dovoljno što je te godine učinila jadnima i nevoljnima, a ne da ih još učini i smiješnima. Mrzim ga vidjeti kako zbog one mrvice kukavne snage, koja ga nakratko zagrije tri puta u tjedan dana, izigrava naoružana ratnika kao da pod trbuhom ima neku veliku i izvanrednu vatru: a to samo gori suha slama. I divi se tom tako pucketavom i živom plamenu upravo onda kad se oganj tako jadno gasi. Taj bi prohtjev morao pripadati samo cvijetu nabujale mladosti. Želite li se u to uvjeriti, podržite u sebi taj neumoran, pun i veličanstven žar koji je u vama i vidjet ćete kako će vas ostaviti na cjedilu nasred puta! Raskrstite s njim, jer on pripada nekoj nježnoj, neiskusnoj i nepametnoj mladosti koja još drhti i crveni se u strahu od pruta, Indum sanguineo veluti violaverit ostro Si quis ebur, vel mista rubent ubi lilia multa Alba rosa252. A tko bi, a da ne umre od srama, sutradan mogao dočekati jutro i podnijeti prijezir onih lijepih očiju koje sad znaju što je slabost i nemoć, 250
“kad mogu jedan jedini put.” Horacije, Epodae, XII, 15. “Ničega se ne plašite pred čovjekom koji je nažalost ispunio svoje deseto petoljeće!” Horacije, Ode, II, iv, 22. 252 “Žarko rumenilo njojzi niz obraz se razaspe vreli, / kao kad bjelokost netko obojiti grimizom želi / ili kad ljiljani bijeli med ružama crvenim cvatu.” Vergilije, Eneida, XII, 67 (prepjev Bratoljuba Klaića). 251
153
Eseji – Knjiga trea
Et taciti fecere tamen convitia vultus253, jer on nije nikada osjetio zadovoljstvo i ponos da je te oči pobijedio i oborio snažno odradivši svoj posao u jednoj toliko očekivanoj i aktivnoj noći. Kad sam vidio da je neka žena bila nezadovoljna sa mnom, nisam odmah okrivio njezinu lakoću; naprotiv, odmah sam sâm sebe upitao ne bi li prije mogla za to okriviti moju prirodu. Istinabog, ona je sa mnom neuljudno postupila i nanijela mi pretešku254 uvredu, Si non longa satis, si non bene mentula crassa255 Nimirum sapiunt, videntque parvam Matronae quoque mentulam illibenter256. Svaki od dijelova mojega tijela jednako je važan kao bilo koji drugi za ono što jesam. A nema tog mojeg dijela koji bi me više činio mužem od upravo toga. A sliku o sebi dužan sam dati svekolikoj javnosti bez ikakva iskrivljavanja. Svekolika mudrost moje pouke leži u goloj istini, u slobodi i u njezinoj biti, dok se zbog pravih obveza moraju zanemariti ona sitna hinjena, svakodnevna i provincijalna pravila; ona mora biti u potpunosti prirodna, postojana, sveopća, a građanska pristojnost i sve ceremonije potekle su od nje, ali to su samo njezine izopačene i nezakonite kćeri. Imat ćemo zaista i mane svojeg izgleda kad budemo nosili i grijehe svoje biti. Kad prevladamo ove potonje, navalit ćemo na preostale, naravno, ako nađemo za shodno da se s njima uhvatimo ukoštac. Jer 253
“Ali je šutljivo lice ipak prekoravalo.” Ovidije, Amores, I, vii, 21 (prijevod Tomislava Ladana). 254 Montaigne se ovdje poslužio neuobičajenim superlativom od pridjeva enorme “golem, prevelik”, pa kaže enormissime. 255 “ako mi je priroda dala prekratkoga i mršavoga” 256 “gospođe imaju pravo kad poprijeko gledaju na tako jadno udo.” Stihovi su to iz Prijapskih pjesama (Carmina Priapea), VIII, i i iv. To je zbirka od osamdeset latinskih epigrama, većinom lascivnih pjesama, iz I. st. pr. Kr. Prvi od tih triju stihova početak je epigrama Veterum Poetarum Catalecta, a preostala dva su iz epigrama Ad Matrones iz iste zbirke.
154
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
neprestano vreba opasnost da sami sebi stvaramo nove obveze kako bismo opravdali svoj nemar prema onima koje nam priroda u dužnost postavlja i kako bismo ih poslije pomiješali. Da je tome tako, vidi se iz prigoda kad su lake pogreške teški grijesi, a teški su grijesi lake pogreške; ili kod narodâ kod kojih su zakoni pristojnosti i rjeđi i manje strogi, a prvotni i opći zakoni strože su poštovani, a tako velik broj tolikih obveza zaokuplja i zamara našu brigu, jer je čini slabijom i raspršuje ju na toliko strana. Briga oko manjih stvari odvraća nas od onih koje su najhitnije. Kako li samo tako površni ljudi idu tako lakim i primamljivim putem dok bi morali ići onim pravim! Sve te brige kojima se mi naplaćujemo lijepim riječima, mi zapravo njima ne plaćamo nego, naprotiv, uvećavamo svoj dug prema onom velikom sucu koji nam podvraća krpe i halje oko naših stidnih dijelova i ne ustručava se gledati nas kao od majke rođene, sve do naše intimne i najtajnije nečisti, a decentnost našeg prvotnog, djevičanskog stida imala bi samo tada smisla, ako bi mu mogla zabraniti to razotkrivanje. Napokon, onaj koji bi oslobodio svijet onog tako skrupuloznog i praznovjernog straha pred riječima, ne bi svijetu prouzročio neki veliki gubitak. Naš se život sastoji polovicu od ludosti, a polovicu od razboritosti. Onaj koji o njemu piše samo lijepo i s poštovanjem, preskače više od polovice257. Ja se pred sobom ne ispričavam, a kad bih to i činio, bilo bi to prije ispričavanje zbog mojeg ispričavanja nego zbog ičega drugoga. Ispričavam se nekim mišljenjima za koja držim da su brojem jača od onih koja ja branim. A njima ću reći i ovo (jer mi je želja udovoljiti svakome, iako je vrlo teško “esse unum hominem accommodatum ad tantam morum ac sermo257
Na ovom je mjestu prekrižen tekst: Moj predgovor pokazuje da se nisam toliko nadao. Najmudrije i najzdravije riječi starih pisaca osokolile su me jednako kao i prijam na koji je naišla moja prva zbirka. I tada sam se zaintačio hoteći probiti led. Ovo je mjesto u rukopisu djelomično oštećeno i nije ga moguće čitati.
155
Eseji – Knjiga trea
num et voluntatum varietatem”258), neka ne krive baš mene zbog toga što puštam da govore priznati i kroz dugi niz stoljeća prihvaćeni autoriteti i neka mi zato što ne pišem u stihu ne uskrate odrješenje koje se podjeljuje čak i našim crkvenim velikodostojnicima259 i koje uživaju čak i oni u kojih je kresta najcrvenija260. Evo, iznijet ću dva primjera: Rimula, dispeream, ni monogramma tua est261. Ili ovaj Un vit d’amy la contente et bien traite.262 A što bi sve valjalo reći o mnogim drugima? Draga mi je suzdržljivost, ali ja nisam iz svoje glave izmislio ovu vrstu sablažnjiva govora. Priroda ga je izabrala za mene. Ja ga ne hvalim kao što ne hvalim ni sve one vrste govora koje su protivne prihvaćenim običajima; ali ga opravdavam i iz posebnih i općih razloga ublažujem tužbu kojoj je izvrgnut. Ali, nastavimo. Jednako se tako pitam odakle vam drskost da zlorabite taj vrhovni autoritet što ga prisvajate nad ženama koje vam na svoju štetu ugađaju? 258
“da se jedan čovjek prilagodi tako velikoj raznovrsnosti navika, govora i želja.” Ciceron, De petitione consulatus, XIV. 259 Montaigne pod “velikodostojnicima” misli na Théodorea de Bèzea, koji je nakon Calvinove smrti postao najslušaniji glasnogovornik reformirane crkve u Francuskoj i poglavito na Mellina de Saint-Gelaisa, ispovjednika Franje I. i Henrika II. Kao dvorski pjesnik Mellin je sa svojih vrlo slobodnih stihova bio u velikoj modi. Poznat je njegov rivalitet s mladim Ronsardom. Henri Estienne, pak, u svojoj se Apologiji za Herodota žestoko suprotstavio erotskoj poeziji Mellinovoj. 260 Misli na grimiznu boju biskupskog i kardinalskog ruha. 261 “Nek me nema ako je tvoja pukotinica drugo nego ravna crta.” Thédore de Bèze, Juvenilia, epigram Ad quandam. Poznato je da je Calvinov nasljednik morao spaliti sve svoje mladenačke spise kad se sav posvetio aktivnostima u korist reformirane crkve. 262 “Prijateljeva je kita zadovoljava i dobro joj čini.” To je posljednji stih u jednom rondeau što ga je Mellin de Saint-Gelais naslovio O jednoj svađi oko muških kita, što su je zapodjele četiri gospođe (Mellin de Saint-Gelais, Œuvres, str. 99 u izdanju iz 1574).
156
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
Si furtiva dedit nigra munuscula nocte263, i to tako da vi na sebe odmah preuzimate prava, strogost i bračni autoritet? Tu se radi o slobodnoj nagodbi: zašto je i vi ne uzmete onako kako vi hoćete da se i one nje drže? Nema zabrane kad su u pitanju dobrovoljne odluke. To se protivi prihvaćenoj formi; ali moram ipak priznati da sam se i ja u svoje doba bavio tim poslom, i to onoliko koliko njegova priroda to može podnijeti, a posao sam vodio isto tako savjesno kao i ostale poslove, a tome sam pridavao i nekakav izgled pravičnosti; ženama sam iskazivao onoliko ljubavi koliko sam i sâm osjećao, pa sam im prostodušno predstavio njezino opadanje, snagu i nastajanje, plimu i oseku. Čovjek se u tome ne ponaša uvijek jednako. Bio sam tako škrt na obećanjima da mislim kako sam više toga održao nego što sam obećao ili bio dužan. One su u tome vidjele vjernost koja im je znala poslužiti i u njihovoj nevjeri: mislim pritom na priznatu nevjeru koja se više puta ponavlja. Nikada s njima nisam prekidao sve dok sam do neke držao, pa bilo to i na najtanjoj niti; i kolikogod da su mi prilike dale, nikad nisam došao do prezira ili do mržnje; jer se u tim intimnim vezama, pa čak i kad se u njih stupi najbestidnijim dogovorom, uvijek osjećam dužnim da budem barem donekle dobrohotan. Ponekad sam iskazivao i srdžbu pa možda i neku neopravdanu nestrpljivost vidjevši sva ona njihova sitna lukavstva, ispade i rječkanja: jer, ja sam po svojoj naravi sklon naglim promjenama raspoloženja, a to često šteti mojim poslovima, mada je sve to u meni i lagano i kratko traje. A ako su htjele iskušati slobodu mojega suda, nisam se nikad pretvarao i dijelio im s visoka očinske savjete, niti sam ih bockao ondje gdje ih najviše peče. Ako sam im i pružio prili263
Katul, LXVIII, b 147. U Katulovu tekstu stoji: S ed furtiva dedit mir a munuscula nocte, pa zato prevodimo Montaigneov tekst: “Ako je milosti svoje krišom ukazala za jedne čudesne noći.” U Škiljanovu prijevodu distih je u cijelosti preveden ovako: “već je iz naručja samoga muža u čudesnoj noći / pobjegla, krišom da dâ ljubavi svoje mi dar”.
157
Eseji – Knjiga trea
ku da se na mene žale, bilo je to najčešće zato što su naišle na neku ljubav koja je prema današnjim mjerilima glupo sitničava. Poštovao sam svoju riječ čak i u onim stvarima gdje bi me svatko od te obveze bio razriješio. Prije nego bi se predale, znale su zbog tobožnjeg dobrog glasa postavljati takve uvjete za koje su odmah podnosile da ih pobjednik pogazi. I više nego jednom sam znao radi njihove časti zatomiti svoj užitak kad je bio na najvrućoj točki; a kad me je razum vodio, dao sam im čak i oružje kojim će se protiv mene boriti, tako da su se, kad su se jednom dokraja predale, sigurnije i strože vodile prema mojim pravilima nego što bi se bile vodile prema svojim vlastitima. Koliko god mi je to bilo moguće, preuzimao sam na sebe rizik naših sastanaka da bih žene toga oslobodio; i naše sam ljubavne pustolovine uvijek vodio najtežim i najmanje očekivanim putovima kako bih bio što manje sumnjiv, a, po mojem sudu, i da bih lakše dopro do cilja. A to se najlakše postiže putovima koji su poznati, a svatko misli da su nepoznati. Ono čega se najmanje bojimo najmanje je i branjeno i čuvano: lakše se možete usuditi učiniti ono što nitko ni ne pomišlja da ćete se usuditi, pa to postaje lakim upravo zbog svoje teškoće. Nikad se čovjek, kad se je davao na taj posao, nije manje od mene brinuo o nekom rađanju264. Taj način ljubavi mora više odgovarati zakonitoj vezi, ali, kako je ona smiješna našim ljudima i kako ima malo učinka, tko to zna bolje od mene!? Uza sve to, nikad mi neće pasti na pamet da se zbog toga pokajem: ionako je sada sve to iza mojih leđa, pa nemam što izgubiti; me tabula sacer Votiva paries indicat uvida Suspendisse potenti Vestimenta maris Deo265. 264
Prekriženo: Želja za stvaranjem djece mora biti isključivo stvar bračne veze. 265 “Zavjetna slika što sam je objesio o zid Neptunova hrama pokazuje svima da sam tom bogu posvetio svoju odjeću još mokru od brodoloma.” Horacije, Odae, I, v, 3.
158
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
I zato je sad došlo vrijeme da se o svemu tome otvoreno govori. A ja bih svakome rekao: “Prijatelju dragi, ti sanjaš: u tvojim danima ljubav nema nikakva posla s vjernošću i čestitošću”, haec si tu postules Ratione certa facere, nihilo plus agas, Quam si des operam, ut cum ratione insanias266; i obrnuto, kad bih ja morao opet započeti, išao bih istim putem i istim koracima, pa ma kako mi to nekorisno moglo biti. Nesposobnost i glupost pohvalne su u nevrijednu djelu. I što god se više u tome odvajam od svojih suvremenika, tim se više približavam samome sebi. Osim toga, u taj se posao nikad nisam potpuno predavao; jest, bilo mi je ugodno, ali se nikad nisam zaboravio; čuvao sam u cijelosti ono malo razuma i moći rasuđivanja koje mi je priroda udijelila i za njihovu i za svoju korist; malo uzbuđenja da, ali nikakvog ludovanja. Vlastitu sam savjest ponekad opterećivao i to je išlo čak do razvrata i lakoumnosti, ali do nezahvalnosti, izdaje, zloće i okrutnosti nikada! Nisam zadovoljstvo u tom grijehu plaćao bilo kojom cijenom i zadovoljavao sam se samim njegovim stvarnim koštanjem: “Nullum intra se vitium est”267. Gotovo istom mjerom mrzim začahurenu i dremljivu dokonost kao i obuzetost mukotrpnim radom. Jedno me podbada, a drugo uspavljuje. Otvoreni rezovi nisu ništa manje teški od modrica, a ubodi oštra noža nisu manje bolni nego udarci tupim predmetom. U tom sam poslu i nagodbi, onda kad sam još bio za to sposoban, našao pravu sredinu između tih dviju krajnosti. Ljubav je jedno razbuđeno uzbuđenje, živahno i veselo; nisam njome bio ni pomućen ni utučen, ali bio sam zagrijan i sve više ljubavi žedan; i na tome se valja znati zaustaviti, jer ljubav šteti samo ludim ljudima. 266
“Misliti da je možeš podložiti pravilima, to je kao uzeti na sebe govoriti ludosti iz zdrave pameti.” Terencije, Eunuh, I, i, 16. 267 “Niti jedan grijeh nije grijeh sam za sebe.” Seneka, Epistulae, 95.
159
Eseji – Knjiga trea
Jedan je mladić pitao filozofa Panetija268 priliči li se mudracu da bude zaljubljen. Ovaj mu je odvratio: “Pustimo mudraca, ali ti i ja koji nismo mudraci ne upuštajmo se u tako vrelu i silovitu stvar, koja nas čini robovima drugih, a u isti mah i prezrivim u našim vlastitim očima”269. I imao je pravo kad je govorio da ne valja nešto svoga što je tako nagle ćudi povjeriti jednoj duši koja nema snage da je primi, a time se odista protivimo Agesilajevoj riječi da razboritost i ljubav nikako ne mogu ići zajedno.270 To je uzaludno nastojanje, nepristojno, sramno i protuzakonito, ali, kad se provodi na ovaj način, mislim da je dobro po zdravlje i da može donekle razbuditi duh i mlohavo tijelo; a, da sam liječnik, propisao bih ga čovjeku svoje forme i svojeg položaja, spremnije i radije nego bilo koji drugi recept, kako bih ga razbudio i održao na snazi u njegovim godinama i tako mu što više odgodio učinke starosti. Dok smo još pred zidinama i dok nam bȉlo još uvijek kuca, Dum dova canities, dum prima et recta senectus, Dum superest Lachesi quod torqueat, et pedibus me Porto meis, nullo dextram subeunte bacillo271, potrebno nam je da budemo poticani i tu i tamo poškakljani kakvim ujedom uzbuđenja kao što je ovo o kojem govorim. Pogledajte samo koliko je ono dalo snage i radosti mudrom Anakreontu272. A Sokrat, kad je bio stariji nego ja danas, re268
Panetije (Pana?tioV), grčki filozof iz Linda na Rodu (II. st. pr. Kr.). Bio je stoik, a od 120. g. bio je i vođa škole i najvažniji predstavnik tzv. srednje stoe. Najpoznatija mu je rasprava O dužnosti (Per» toÍ kaJ)kontoV), slavna po Ciceronovoj preradi. 269 Anegdota je preuzeta iz Senekine Epistule 116. 270 Iz Plutarhova spisa Spartanske izreke. 271 “Dok mi se jedva javljaju prve sjèdine; dok moja još uvijek snažna starost tek što počinje, a Lahezi je ostalo još dosta pređe da je za mene prede; ja hodam na vlastitim nogama, a desnici mi nije potrebna pomoć štapa.” Juvenal, III, 26. 272 Vjerojatno tu Montaigne misli na prijevode Anakreontovih stihova što ih je objavio njegov suvremenik pjesnik Rémy Belleau (1528-1577), a koji su mu omogućili čitanje lakih oda grčkog liričara iz VI. st. pr. Kr.
160
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
kao je govoreći o voljenom biću: “Kad su nam se ramena dodirnula i kad sam svoju glavu naslonio na njezinu dok su nam oči bile uprte u knjigu, osjetio sam, ne lažem vam, nagli ubod u pleće kao da me neka životinja ujela i to me je kao mravci podilazilo punih pet dana i u srce mi ulazilo kao neprestana prevelika želja.”273 Dakle, jedan lagani dodir, slučajni susret pa bio to i dodir ramenom uspalit će i stubokom promijeniti ohlađenu i godinama osušenu dušu, i to dušu prvu među smrtnicima i jednu od najvećih! Ali, pobogu, zašto ne? Sokrat je bio čovjek i nešto drugo nije htio ni biti ni izgledati. Filozofija nije nikako neprijatelj prirodnih strasti, ali samo kad su umjerene, a traži od nas umjerenost, a ne bježanje od njih: samo je protiv nastranih i neprirodnih upravljena sva njezina snaga. Kaže nam da tjelesni prohtjevi ne smiju biti u duhu uvećavani i uvjerljivo nas opominje da ne potičemo svoju glad zasićenošću, da ne smijemo htjeti pretrpavati trbuh umjesto da ga samo ispunimo, da izbjegavamo svaki užitak koji nas vodi nestašici i svako jelo i piće koje nas čini gladnijima i žednijima. Jednako kao što nam u služenju ljubavi zapovijeda da za predmet užitka izaberemo samo ono biće koje će jednostavno zadovoljiti potrebe tijela, koje neće dirati dušu, jer se duša time ne smije baviti nego samo slijediti tijelo i pomagati mu. No, zar nemam pravo cijeniti da ti propisi, koji su po mom mišljenju i odveć strogi, vrijede za tijelo koje vrši svoju službu, a da je za oronulo tijelo kao i za istrošen želudac dopustivo da se hotimice malo podgrije i podržava kako bi mu se uz pomoć mašte povratilo tek i veselost, kad ga je samo izgubilo? Ne možemo li reći da dok nam traju ove zemaljske uze u nama nema ničega što bi bilo izrazito tjelesno i duhovno i da mi neopravdano razdiremo živa čovjeka; i da nam se čini kako bismo bolje učinili da se prema užicima barem jednako popustljivo odnosimo kao što to činimo kad je u pitanju bol? 273
Preuzeto iz Ksenofontove Gozbe (Sump@sion), IV, xxvii.
161
Eseji – Knjiga trea
Ona je bila, primjerice, silovita sve do savršenstva u dušama svetaca dok su se izvrgavali pokori; naravno, tijelo je u tome imalo svoj udio zbog uske veze duše i tijela, a ipak je malog udjela imalo u samoj namjeni; zato se oni nisu zadovoljili time da tijelo samo pomaže ucviljenoj duši; oni su ga izlagali groznim mukama, i to tako da i tijelo i duša zajedno utope čovjeka u bol, koja će biti to više spasonosna što bude teža. Na sličan način, kad govorimo o tjelesnim slastima, nije li nepravedno njima ohladiti dušu i tvrditi da je na to valja prisiliti kao na neku ropsku obvezu ili nužnost? Prije će biti da je na njoj da ih podgrijava i potiče, da im se pridružuje i da ih oko sebe okuplja, jer u njezinim je rukama kormilo. A isto joj je tako, cijenim, zadaća da sa zadovoljstvima, koja su i njezina, nadahnjuje tijelo i u nj ubrizgava sav osjećaj koje ona zavređuju i da se brine da tijelu budu ugodna i korisna. Jer, razložno je kad kažu da tijelo ne smije udovoljavati svojim prohtjevima nauštrb duše; ali zašto onda nije isto tako razborito da duh ne smije zadovoljavati svoje nauštrb tijela? Osim ljubavi ne znam ni za jednu drugu strast koja bi me mogla održati na životu. Ono što bi škrtost, slavohleplje, svađe, parbe donijele drugima, koji kao ja nemaju određenog zanimanja, to bi meni ljubav donijela na mnogo ugodniji način: vratila bi mi vedar pogled, mjeru, ljubaznost prema drugima i brigu o sebi samome; učinila bi vedrijim moje držanje da ga one staračke grimase, oni odvratni i jadni pokreti ne počnu kvariti; opet bi me vratila zdravom i pametnom učenju s kojim bih postao i cjenjeniji i voljeniji, uklanjajući iz mog duha nevjericu u sebe i u njegovu svrhu i priljubljujući ga uza me; odvratila bi me od tisuću mučnih misli, od svakojake tuge i sjete u koje nas uvaljuje besposlenost u ovim godinama kao i naše načeto zdravlje; barem bi u snima zagrijala ovo malo krvi što je priroda hladnom ostavlja; podržala bi ovu klimavu glavu i oživila bi žile i snagu i radost duše ovom jadnom čovjeku koji nezadrživo korača prema svojem zalazu.
162
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
No, svjestan sam toga da je ljubav dobro koje se teško postiže. I svojom slabošću i dugim iskustvom naš je ukus postao zahtjevniji i izbirljiviji; što god više tražimo, manje dajemo; htjeli bismo više birati, a sve manje zavređujemo da nas se prihvati; kad znamo da smo takovi, postajemo sve manje smjeli i sve oprezniji; ništa nas ne može uvjeriti da nas se voli, jer dobro vidimo svoje stanje i nasuprot njega njezino. Gotovo da me je sram nalaziti se usred te raspupane i lijepe mladosti, Cujus in indomito constantior inguine nervus, Quam nova collibus arbor inhaeret274. Što bih ja išao pokazivati ovo svog jada usred tog veselja? Possint ut juvenes vesere fervidi, Multo non sine risu, Dilapsam in cineres facem?275 Snaga i pravo su na strani mladosti; prepustimo im mjesto, jer se tu više ne možemo održati. Ta raspupana ljepota ne dâ da njome upravljaju ovakve od starosti ukočene ruke i ne želi se upuštati u neke stvari samo zbog materijalnih razloga. Kao što je jedan stari filozof odgovorio jednome koji ga je zadirkivao što nije bio kadar osvojiti mlado djevojče za kojim je ludovao: “Prijatelju dragi, niti jedna mlada žena neće zagristi ovako zahrđalu udicu.”276 Ljubav je takav posao koji iziskuje obostrane sukladne odnose. Druga zadovoljstva koja nam se pružaju možemo platiti najraznovrsnijim nagradama; ali ovo se može uzvratiti samo istim novcem. I doista, u tim susretima zadovoljstvo što ga dajem slađe golica moju maštu nego ono koje zapravo osjećam. A u čovjeka koji osjeća zadovoljstvo samo u prima274
“Čija je tvrdoća veća nego u stabla što se uzdiže na brijegu.” Horacije, Epodae, XII, 19. 275 “Da ta rascvjetana mladost prasne u smijeh vidjevši kako se naša buktinja pretvorila u pepeo.” Horacije, Odae, IV, xiii, 26. 276 Prema Diogenu Laerciju, Život Bionov, IV, xlvii.
163
Eseji – Knjiga trea
nju, a on sâm zadovoljstvo ne pruža, nema ničega što bi bilo plemenito; to govori o niskoj duši koja ostaje uvijek dužna i koja uživa u održavanju veza sa ženama kojima je na teret. Nema te ljepote ni draži ni tako intimne veze koju bi čestit čovjek mogao željeti uz takvu cijenu. Ako nam žene mogu ugoditi samo iz samilosti, mnogo mi je draže ne živjeti nego živjeti od milostinje. Htio bih imati pravo od njih tražiti onakvim stilom kao što sam vidio da se čini u Italiji: “Fate bene per voi”277 ili kao što je Kir znao hrabriti svoje vojnike: “Tko se voli nek me slijedi.”278 Netko će mi reći: “Držite se žena svojeg stanja i položaja, jer će vam društvo nekoga tko vam je jednak biti mnogo ugodnije.” O, kako je to glup i neukusan prijedlog! Nolo Barbam vellere mortuo leoni279. Ksenofont kao prigovor i optužbu protiv Menona navodi da je ovaj u svojim ljubavnim vezama uvijek imao posla s već ocvalim ženama.280 A ja više zadovoljstva nahodim kad vidim kako se u pravoj i slatkoj vezi nalaze dvije mlade ljepote, pa čak i onda kad to sebi dočaravam u mašti, nego da ja glumim drugoga u jednom žalosnom i nedoličnom mješanju. Prepuštam tu čudnovatu pohotu caru Galbi281, koji je uživao samo u tvrdom i starom mesu282, i onom drugom jadniku, O ego Dii faciant talem te cernere possim, Charaque mutatis oscula ferre comis, Amplectique meis corpus non pingue lacertis!283 277
“Učinite mi to sebe radi.” Talijanska izreka koju je Montaigne čuo za vrijeme svojega putovanja po Italiji. 278 Ksenofont, Kirov pohod, VII, i. 279 “Ne želim čupati bradu mrtvom lavu.” Marcijal, X, cx, 10. 280 Kirov pohod, II, vi, 15. 281 Servius Sulpicius Galba, rimski car (oko 5. pr. Kr.-69. n. e.). 282 Prema svjedočenju Svetonijevu, Život Galbin, XXII. 283 “O, da dadu bogovi da te u svom progonstvu mogu vidjeti onakvu kako sebi predstavljam tvoju sliku! Da mogu nježno cjelivati tvoju kosu
164
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
A među najodbojnije ružnoće ubrajam one vještačke ljepote koje se hoće na silu postići. Aimon284, mladić s otoka Hija, htijući najljepšim ukrasima doći do ljepote koju mu je priroda uskratila, pristupi filozofu Arkesilaju i upita ga može li se mudar čovjek zaljubiti: “Kako da ne, odvrati mu ovaj, samo da to ne bude neka našušurena i nakinđurena kao što je tvoja.” Uvjeren sam da je priznata ružnoća i priznata starost manje ružna i manje stara nego ona naslikana i vještački dotjerana. A mogu li ovo reći, a da me nitko ne ščepa za gušu? Cijenim da je pravo i prirodno doba za ljubav samo u godinama koje su vrlo blizu djetinjstvu, Quem si puellarum insereres choro, Mille sagaces falleret hospites Discrimen obscurum, solutis Crinibus ambiguoque vultu.285 A nimalo drugačije nije ni s ljepotom. Jer ona dob što je Homer produžuje sve dok se mladiću ne zasjeni obraz prvom bradom, nitko drugi nego sâm Platon286 kaže da rijetko ljepota i toliko traje. A poznat je razlog zbog kojega je sofist Dion one prve malje u mladićkoj dobi u šali nazivao Aristogitonom i Harmodijem287. Već u muževno doba mislim da ljubav nije na mjestu, a kako li je tek u starosti! Importunus enim transvolat aridas Quercus288. što su je jadi izbijelili i da mogu svojim rukama obujmiti tvoje omršavjelo tijelo.” Ovidije, Pisma s Ponta, I, iv, 49. 284 Prema Diogenu Laerciju, Život Arkesilajev, IV, xxxiv. 285 “Mladić koji bi, uveden u kolo mladih djevojaka, sa svojom lepršavom kosom i licem nedorečenih crta mogao i najpronicljivije oči u ljudi koji ga ne poznaju, prevariti o svom spolu.” Horacije, Odae, II, v, 21. 286 Protagora, str. 227 u izdanju iz 1546. 287 Prema Plutarhu, O ljubavi, XXXIV. Dion je prve dlake na bradi prozvao imenom te dvojice mladića ne samo zato što su ubili Hiparha, sina Pizistratova, nego i zbog njihove uzajamne ljubavi. I jedan i drugi su se bili tek zamomčili. 288 “Jer Amor se ne spušta na ogoljeli hrast.” Horacije, Odae, IV, xiii, 9.
165
Eseji – Knjiga trea
A Margarita, kraljica navarska, sa svojeg ženskog gledišta produžuje znatno dulje te ženske prednosti propisujući da je trideseta godina ona dob kad žena mora zaboraviti ono lijepa, jer tad postaje dobra289. I što god ljubavi damo da kraće vlada našim životom, to je bolje za nas. Pa pogledajte samo kako ona to izgleda: kao obraz u mladića. A tko ne zna koliko taj mladić u svojoj školi izokreće sve naglavce? Učenje, vježbanje, ustaljen red, sve je to put prema nesposobnosti: tu vam novaci kraljuju. “Amor ordinem nescit.”290 Doduše, njezino napredovanje je privlačnije kad je pomiješano s nepažnjom i zapletima; greške i neuspjesi u nju unose uzbuđenje i daju joj nove draži; samo neka je snažna i neprestano žedna, pa uopće nije važno da bude promišljena. Pogledajte samo kako napreduje posrćući, hramajući i ludujući; a stavljamo je u okove kad njome upravljamo znanjem i pameću, a njezinu božansku slobodu podmećemo pod tešku prisilu kad dopuštamo da njome pokušaju upravljati ove dlakave i žuljevite ruke. Uostalom, često sam žene čuo kako opisuju ta ljubavna slaganja kao nešto što je posve duhovno i kako prezrivo gledaju na udio što ga naša osjetila u svemu tome imaju. Sve je ljubavi u tome podložno; ali mogu reći da sam često vidio da smo slabost ženskog duha opravdali prednošću njihove tjelesne ljepote; no, nikad nisam doživio da bi one za ljubav ljepote duha, pa ma kako taj duh bio sjajan i zreo, pružile ruku tijelu koje bi makar i malo počelo ići svom zalazu. Zašto niti jednoj nije palo na pamet da prihvati onu plemenitu sokratovsku zamjenu duh za tijelo, da svojim bedrima kupi jedan um te da tako bude oplođena u jednom filozofskom i duhovnom zagrljaju, a to je najviša visina do koje bi se ika289
Naime, u XXXV. noveli, IV. dana Heptamerona, Margarita kaže: “Kad navrše tridesetu, žene običavaju više ne očekivati da im kažu da su lijepe nego da su pametne.” 290 “Ljubav ne zna za pravila.” Sveti Jeronim u Pismu Kromatiju.
166
V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima
da mogla popeti? U svojim Zakonima Platon propisuje291 da se onome koji se u ratu proslavio nekim velikim i po državu korisnim činom ne može dok rat traje, bez obzira na njegovu ružnoću ili dob, uskratiti poljubac ili bilo koju drugu ljubavnu milost koju on od bilo koga zatraži. A to što Platon traži kao nagradu za vojničke zasluge, ne bi li se moglo dati i kao nagradu za druge vrijednosti? A zašto se niti jedna nije sjetila da se pred svojim družicama pohvali s jedne takove čedne ljubavi? Da, dobro sam rekao, čedne ljubavi, nam si quando ad prœlia ventum est, Ut quondam in stipulis magnus sine viribus ignis Incassum furit292. Grijesi što se već u misli gase nisu najgori. I, da završim ovo razlaganje koje mi se opako odužilo i poteklo iz mene kao bujica brbljarija, ali bujica koja je silovita i počesto štetna, Ut missum sponsi furtivo munere malum Procurrit casto virginis e gremio, Quod miserae oblitae molli sub veste locatum, Dum adventu matris prosilit, excutitur, Atque illud prono praeceps agitur decursu; Huic manat tristi conscius ore rubor293; tvrdim da su i muškarci i žene umiješeni iz istog tijesta; ako zanemarimo odgoj i običaje, razlika nije velika. Platon u svojoj državi i jedne i druge bez razlike poziva da se druže u učenju, vježbama, dužnostima i u svim poslovima 291
Zakoni, V, str. 595 u izdanju iz 1546. “...i borba l’ se zametne kada, / Kao u strnjiki vatra, usplàmtî, ali bez snage, / Sav mu je zaludan bijes.” Vergilije, Georgike, III, 98 (u prepjevu Tome Maretića). 293 “Kao što padne iz djevojčinih njȅdara čistih / poslan jabuke plod, ljubavni potajni dar, / što ga je istresla jadna kad se pojavi majka, / jer zaboravi na nj, smjestivši njega pod skût; / otkotrlja se jabuka hitro, a djevojci lice / rumeni oblije stid, nečiste savjesti znak.” Katul, LXV, 19 i d. (prijevod Dubravka Škiljana). 292
167
Eseji – Knjiga trea
kako u ratu tako i u miru294; a filozof Antisten nije vidio nikakve razlike između njihove i naše kreposti295. Mnogo je lakše optužiti jedan spol nego opravdati drugi. To je ono što narod kaže: rugala se tava loncu... *****
294 295
Zakoni, V, str. 595 u izdanju iz 1546. Prema Diogenu Laerciju, Život Antistenov, VI, 12.
168
VI. poglavlje
O kolima
L
ako je dokazati da veliki pisci kad pišu o uzrocima stvari ne navode samo one koje drže istinitima nego i one za koje ne vjeruju da su takvi samo ako se u njima može naći nešto što je lijepo i što nas može izazivati. Govore pravo i korisno, ali i doista domišljato. Što je glavni uzrok i onako nikako ne možemo sigurno znati; zato gomilamo veliki broj njih ne bi li se onaj pravi našao među njima, namquam unam dicere causam Non satis est, verum plures, unde una tamen sit1. Upitat ćete me odakle nam taj običaj da nazdravljamo onome koji kihne? Dakle, mi proizvodimo tri vrste vjetrova: onaj koji nam odozdo izlazi je smrdljiv; onaj koji nam izlazi na usta kao da nam spotiče proždrlost; treća vrsta vjetra je kihanje; pa upravo zato što dolazi iz glave i ništa mu se ne može prigovoriti, mi ga tako čestito i dočekujemo. Nemojte 1
“A i kod drugijeh stvari tumačenje samo po jedno / Dostatno nije, već više, da jedno bar ispravno bude.” Lukrecije, De natura rerum, VI, 703 (prepjev Marka Tepeša).
169
Eseji – Knjiga trea
se smijati toj domišljatosti; dugujemo je (barem tako kažu) samom Aristotelu2. Mislim da sam vidio kod Plutarha3 (koji među svim piscima što ih ja poznajem najbolje povezuje umjetnost i prirodu te prosudbu i znanje) da, kad tumači razlog zašto se putnicima na moru podiže želudac, kaže da im se to događa zbog straha, budući da je otkrio neki razlog pomoću kojega dokazuje da strah može izazvati takav učin. A ja, koji i te kako patim od morske bolesti, znam da se takvo tumačenje ne može odnositi na mene; i, to ne znam zato što bih imao kakav argument za to, nego znam iz nepobitnog vlastitog iskustva. A da i ne navodim ono što se obično kaže da se to isto događa i životinjama, a poglavito mladim praščićima, koji ni ne slute neku opasnost; a ni ono što mi je jedan znanac rekao o sebi: on je bio veoma sklon tome i kaže da mu je sila na povraćanje nestala dva ili tri puta kad ga je u velikoj oluji spopao grdan strah; a to je kao u onog starog pisca: “Pejus vexabar quam ut periculum mihi succurreret”4. Nikad se nisam bojao kad sam bio na vodi kao što nisam bio preplašen ni u drugim prilikama (a bilo ih je, i to opravdanih, ako je i sama smrt jedna od njih) koje bi me bile uzbudile ili učinile da izgubim glavu. Takva se prilika često javlja kad nam zakaže prosudba ili pak srce. Na sve pogibelji kojima sam bio izvrgnut gledao sam otvorenih očiju, slobodna, zdrava i nepomućena pogleda. A i za strah valja imati hrabrosti. To mi je nekada poslužilo da uskladim svoj bijeg i da ga izvedem kako treba, pa da bude, ako ne bez straha i iznenađenosti, a ono da mi barem glava ne bude ni ošamućena niti da izgubi vezu sa stvarnošću. Veliki duhovi idu mnogo dalje i gledaju na bijeg ne samo smirenim i zdravim nego čak i ponosnim pogledom. Uzmimo za primjer ono što Alkibijad pripovijeda o svom ratnom 2 3 4
Aristotel, O problemima, odjeljak XXXIII, pitanje 9. O problemima, XI. “Bio sam i odveć bolestan da bih mogao misliti na opasnost.” Seneka, Epistulae, 53.
170
VI. poglavlje – O kolima
drugu Sokratu5: “Zatekao sam njega i Laheza6 (kaže) nakon sloma naše vojske kad su bili među posljednjima koji su bježali; i gledao sam ga mirno i u sigurnosti, jer ja sam bio u sedlu na dobrom konju, a on je bio pješak, a jednako smo se tako i borili. Prvo što mi je upalo u oči bilo je koliko je on iskazivao prisutnosti duha i odlučnosti, za razliku od Laheza; divio sam se čvrstini njegova koraka, koji se nije nimalo razlikovao od njegova svakodnevnog hoda; pogled mu je bio miran i sve je oko sebe netremice gledao i prosuđivao što se okolo njega događa; gledao je čas jedne čas druge, svoje suborce i neprijatelje, i to na način koji je sokolio jedne i davao na znanje drugima da će skupo prodati svoju krv i život ako mu ga pokušaju ugroziti. Tako su se spasili: jer takve se ne napada i udara se na preplašene.” Eto, to vam je svjedočanstvo jednog velikog vojskovođe koji nas uči ono što neprestano pokušavamo: da nema ničega što bi nas toliko uvuklo u nevolju kao što je prevelika želja da se iz te nevolje izvučemo. “Quo timoris minus est, eo minus ferme periculi est.”7 Naš narod nema pravo kad kaže da se netko boji smrti kad hoće reći da na nju misli i da je predviđa. Oprez jednako odgovara onome što nas pogađa, bilo to dobro ili zlo. Gledati i procijeniti opasnost u neku je ruku obrnuto od toga da smo od nje zatečeni. Ja se ne osjećam dovoljno jakim da podnesem tu navalu i silinu osjećaja straha, a isto je tako i s ostalim silovitim osjećajima. Da me je to jednom pobijedilo i bacilo na zemlju, nikad više ne bih bio stao na svoje noge. Kad bi moja duša samo jednom izgubila tlo pod nogama, nitko je više ne bi mogao povratiti na pravo mjesto; kako god se opipavala i živo se i duboko ispitivala, nikako i nikada ne bi mogla zacijeliti i 5 6 7
Sjećanje na Platonovu Gozbu, str. 439 u izdanju iz 1546. Montaigne vrlo vjerno prevodi taj odlomak. Laches (L(chV), sin Melampov, atenski vođa u peloponeskom ratu; poginuo je 418. pr. Kr. u boju kod Mantineje. “Što se manje bojimo, manje se opasnosti izlažemo.” Tit Livije, XXII, 5.
171
Eseji – Knjiga trea
ozdraviti ranu koja joj je jednom nanesena. Moja je sreća da me nijedna bolest dosada nije oborila. Svakom napadu koji me pogodi suprotstavljam se svim oružjem, tako da ako me prvi nadvlada, protiv drugoga se neću više imati čime braniti: neka na bilo kojem mjestu bujica probije moju branu i ja sam gotov i nepovratno tonem. Epikur kaže da mudar čovjek ne može nikad postati nepametnim. Ja bih radije rekao nešto upravo obrnuto od te misli: onaj koji je jednom bio lud, nikad više neće biti pametan. Bog nam šalje studen prema našoj odjeći, a meni daje muke prema sredstvima koja imam da ih mogu podnositi. Ako me je priroda s jedne strane razgolitila, s druge me je pokrila; ako mi je uskratila snagu, oboružala me je neosjetljivošću i jednim pravim ili možda i tupim shvaćanjem. Međutim, ono što ne mogu dugo podnositi (a još sam teže to u mladim danima podnosio) to su kola, nosiljka ili brod; i mrzim svaki drugi način kretanja osim na konju, bilo to u gradu ili na polju. Ali još manje podnosim nosiljku nego kola i, iz istog razloga, lakše mi pada oštar nemir na vodi, koji izaziva strah, nego kretanje na vodi po mirnu vremenu. Oni lagani trzaji vesala koji pokreću brod pod nama izazivaju u meni neko miješanje koje mi, ne znam kako, okreće i glavu i želudac, upravo onako kao što ne mogu izdržati da se stolac poda mnom pomiče. Kad nas jedro ili vodeni tok jednakomjerno nosi ili kad nas lađari ili konji po vodi potežu8, to mi neprekinuto pokretanje nimalo ne smeta: naprotiv, isprekidano me gibanje uznemiruje, a navlastito kad je ono dugo i polagano, ali ne bih znao sve to drugačije opisati. Liječnici su mi prepisali da moram stisnuti i čvrsto oviti ručnikom trbuh, ali ja to nisam ni pokušao učiniti budući da sam od malena naviknut da se protiv mana koje su u meni sâm borim i tako ih svladavam. 8
Kao što je to Montaigne doživio na Brenti pokraj Padove. Njegov tajnik u Dnevniku s puta... bilježi da je Montaigne lako podnosio kretanje po vodi uz konjsku vuču jer je vodeni tok bio equable et uniforme.
172
VI. poglavlje – O kolima
Da me memorija malo bolje služi, ne bih smatrao da je to traćenje vremena i ovdje bih iznio najrazličitije priče što nam ih povijest donosi o važnosti ratnih kola, različitih već prema stoljećima, prema narodima, koja su uvijek bila važna po svom učinu, a, čini mi se, i po potrebi; tako da je pravo čudo da je u naše vrijeme sve to palo u zaborav. Zato ću samo istaknuti da su se u novije doba, za vremena naših otaca, Ugri veoma korisno tim bojnim kolima poslužili u ratu protiv Turaka9; u svakim je kolima bio po jedan štitonoša i po jedan mušketir s velikim brojem poredanih spremnih i napunjenih arkebuza, a sve je to bilo pokrito kao u galeunima s nekoliko redova štitova10. Tri tisuće takvih bojnih kola tvorilo je prvu crtu njihova nastupanja, a nakon što bi topovi učinili svoje, jurnuli bi s njima naprijed i obasipali bi vatrom neprijatelja prije nego što bi on imao vremena vidjeti što će sve iskusiti, a to je predstavljalo ne baš malenu prednost. Ili bi se sjurili kolima na neprijateljske redove i probijajući ih otvarali sebi prolaz, a, osim svega toga, kolima su podupirali vlastite bokove na izloženijim mjestima kako bi njihove čete mogle napredovati, a isto su tako štitili utvrđenja koja je na brzinu valjalo utvrditi. U moje vrijeme na našim granicama jedan se plemić, koji je bio tako krupan da ga niti jedan konj nije mogao nositi, kad je htio riješiti neku zadjevicu, poslužio takvim kolima koja smo netom opisali i posrećilo mu se. No, pustimo ta bojna kola! Kraljevi iz naših najstarijih dinastija11 kretali su se kroz svoju državu na kolima što su ih vukla četiri vola. Marko Antonije je bio prvi koji se dao voziti po Rimu zajedno s jednom mladom glazbenicom12, i to u lavovskoj 9
Ova je anegdota preuzeta iz prijevoda Halkondilesova djela Histoire de la décadence de l’empire grec..., VII, vii. 10 Pavesade ili pavoisade su bili poredani štitovi (pavois) koji su s obje strane galije pokrivali veslače i branili ih od protivničke vatre. 11 Tj. Merovinzi, od Dagoberta do Pipina. Podatak je preuzet iz Du Haillantove Histoire des Rois de France, II. knjiga. 12 Bila je to Citerida (Cytheris), Antonijeva milosnica zbog koje je Ciceron podrugljivo nazvao Antonija Cytherius. Tu anegdotu nalazimo
173
Eseji – Knjiga trea
zaprezi. I Heliogabal13 je učinio to isto nazivajući sebe Cibelom14, majkom bogova; njegova su kola vukli tigrovi jer je htio oponašati boga Bakha; ponekad bi dao upregnuti dva jelena, a drugom zgodom i četiri psa ili pak četiri gole drolje koje su ga kroz grad vukle gola golcata. Car je Firm15 uprezao u svoja kola goleme nojeve koji su bili tako brzi da se činilo kao da leti, a ne da se vozi u kolima. Neobičnost tih pronalazaka navodi me na jedno drugo domišljanje: naime, mislim da su vladari na taj način pokazivali kako su oni zapravo sitne duše i da ne znaju ono što zaista jesu, pa se upinju iskazati se kroz razbacivanje bogatstvima. To bi se još i moglo opravdati kad su u tuđem svijetu, ali među svojim podanicima, gdje vladar može sve što hoće, on pokušava iz svoje vlasti izvući najveće časti do kojih može doprijeti. Jednako tako mislim da se čovjeku plemenita roda ne priliči kojekako se pirlitati dok je među svojima jer njegova kuća, njegov način života i njegova kuhinja dovoljno o njemu govore. Savjet što ga Isokrat daje svom kralju16 čini mi se i te kako razboritim: “Neka bude veličajan u pokućstvu i oruđima jer je to trošak za nešto što traje i što će koristiti njegovim potomcima; a neka izbjegava svako trošenje za raskoš jer su to stvari koje vrlo brzo nestaju i iz uporabe i iz sjećanja.” Kad sam bio mlad, bilo mi je drago lijepo se odijevati – a drugih uresa nisam ni imao – i sve mi je lijepo stajalo; međukod Plutarha, Život Antonijev, III. Međutim, donose je i Ciceron u II. filipici, XXIV i Plinije Stariji (Nat. historia, VIII, xvi). Montaigne je najvjerojatnije sve te primjere našao kod kompilatora Petrusa Crinitusa, De Honesta disciplina, XVI, x. 13 Heliogabal, rimski car 218-222. 14 Cybele ili Cybebe (Kub=lh ili Kub)bh), prednjoazijska božica, obično nazivana “velika mati bogova”. 15 Firmus, berberski poglavica († oko 375). Podigao je 372 svoja plemena protiv Rimljana i proglasio se kraljem. Gonjen od Valentinijanovih četa objesio se da ne bi pao u ruke Rimljanima. 16 U govoru Nikoklu (PrÅV Nikokl=a), VI, xix.
174
VI. poglavlje – O kolima
tim, ima i takovih na kojima ruho kao da plače. Raspolažemo veoma vjernim izvješćima o skromnosti naših kraljeva kad su u pitanju bili oni sami ili pak njihovi darovi; bili su to kraljevi velikog ugleda, utjecaja i velike moći. Demosten se svim snagama borio protiv zakona svojega grada koji je odvajao iz državne riznice novac za velebne igre i svečanosti17; on je naprotiv htio da Atenjani svoju veličinu pokažu u što većem broju dobro opremljenih brodova i moćno naoružanih četa. I s pravom se optužuje Teofrasta zato što je u svojoj knjizi O bogatstvu zastupao protivno mišljenje i tvrdio da takovi troškovi predstavljaju pravi plod bogatstva.18 To su zadovoljstva koja odgovaraju samo najnižim slojevima, zadovoljstva koja nestaju iz sjećanja čim ih se čovjek zasiti i koja niti jedan razborit i ozbiljan čovjek ne može cijeniti. Prema mojem mišljenju taj bi se novac morao na kraljevskiji, ali i na korisniji, pravedniji i trajniji način trošiti za izgradnju luka, pristaništa, utvrda i zidina, velikih zdanja, crkava, bolnica, učilišta, za uređenje ulica i probijanje putova. U moje je vrijeme papa Grgur XIII. upravo na tim stvarima stekao besmrtnu slavu19, a djelo će naše kraljice Katarine20 kroz dugi niz godina govoriti o njoj prirođenoj širokogrudnosti i darežljivosti samo ako njezina sredstva budu dorasla njezinoj ljubavi. Sudbina mi je pripremila veliku žalost davši mi da vidim kako je gradnja Novog mosta u našem glavnom gradu prekinuta i tako mi 17
Aluzija na III. olintski govor (]OlunJiak@V g’), u kojemu Demosten poziva Atenjane da dadu što više na oružje. 18 Prema Ciceronu, De officiis, II, xvi, gdje se navodi i Aristotelova misao što neposredno slijedi. Poznato je da Mentor u Telemahu primjenjuje taj program za Salent. 19 U svom Dnevniku s puta u Italiju (Journal de voyage) Montaigne pripovijeda kako ga je 29. prosinca 1580. papa Grgur XIII. primio u audijenciju i govorio mu o svojim velikim planovima za gradnje u Rimu i u drugim mjestima. 20 Catherine de Médicis. Gradnja glasovitog pariškog mosta Pont-Neuf započeta je 1578, a prvi kamen je položio kralj Henrik III. Dovršen je tek 1608. za kralja Henrika IV.
175
Eseji – Knjiga trea
oduzela svaku nadu da prije nego što umrem vidim kako ljudi njime prolaze. Osim svega toga, podanici, koji su promatrači tih trijumfa, misle da se tako pokazuje njihovo vlastito bogatstvo i da ih se slavi na tuđi račun. Jer narodi uvijek misle o kraljevima, jednako kao i mi o vlastitim slugama, da se moraju brinuti da nam pruže u izobilju sve što nam treba, ali da se nikako ne smije dirati u ono što njima pripada: zato je car Galba21, kad ga je za trpezom bila očarala svirka jednog glazbenika, naredio da mu donesu njegovu škrinjicu, a on je zatim iz nje uzeo punu šaku škuda i rekao: “Drž’, nije to javni novac nego moj vlastiti.” Zato se najčešće i događa da narod ima pravo i da svoje oči hrani onim što bi moralo hraniti njegov želudac. Zbog toga ni darežljivost iz kraljevskih ruku vladarima ne priliči, a na darežljivost bi obični puk više imao pravo biti darežljiv; jer, ako ćemo pravo, jedan kralj nema ništa što bi bilo samo njegovo, a čak i svoju osobnost duguje drugima. Pravda se ne dijeli pravnicima i ona je dobro onih kojima se sudi.22 Nikad onaj koji je viši nije viši za sebe samoga, nego za dobro onoga koji je niži, kao što ni liječnik ne služi samom sebi, nego služi bolesniku. Svaka služba, jednako kao i svako umijeće, postavlja svoju svrhu izvan sebe: “nulla ars in se versatur”23. A oni odgojitelji vladarske djece koji se diče time da će im usaditi tu vrlinu širokogrudnosti i koji tu djecu uče da nikad ništa ne odbijaju i da ništa ne cijene tako ispravnim kao ono što će sama darivati (a vidio sam da je takvo naučavanje u ovom našem vremenu na visokoj cijeni), ili se brinu više za svoju korist nego za gospodarovu ili slabo razumiju ono što govore. Ništa nije lakše nego učiti darežljivosti onoga koji se može svime razbacivati koliko ga volja, i to uvijek na šte21 22
23
Prema Plutarhovu Životu Galbinom, V. Sjećanje na I. knjigu Platonove Republike. Iste će pouke prihvatiti i Ciceron. “Niti jedna se umjetnost ne vrti oko sebe same.” Ciceron, De finibus
176
VI. poglavlje – O kolima
tu drugih. A budući da se darežljivost ne cijeni prema mjeri samoga dara, nego prema mjeri onoga što može onaj koji dariva, u tako moćnim rukama ona gubi svaki smisao. I ta djeca postaju rasipnicima prije nego što postanu darežljivima. Zato darežljivost u usporedbi s drugim kraljevskim vrlinama zavređuje slabu preporuku i jedina je koja se slaže sa samom tiranijom, kako je govorio tiranin Dionizije24. Ja bih to kraljevsko dijete radije poučio ovim stihom starog težaka iz Antike: té ceir» de¼ spe?rein, £llû m± Él& tñ qulάkñ25
da onaj koji se dobroj žetvi nada, mora sijati rukom, a ne istresati sjeme iz vreće (sjeme valja po zemlji posipati, a ne prosipati); a kad mora davati ili, bolje reći, plaćati i namirivati tolikim ljudima koji su ga služili, mora biti pošten i razborit u svojem dijeljenju. Ako vladar u svom davanju nema obzira ni mjere, onda više volim da je škrt. Mislim da je glavna kraljevska vrlina pravednost, a među svim oblicima pravde najviše kraljeve odlikuje ona koja ide uz pravu darežljivost; jer oni su tu vrlinu povezali uza svoju službu, dok svugdje drugo pravdu dijele uz tuđe posredstvo. Prekomjerna darežljivost slabo je sredstvo ako njim hoće osvojiti ljubav i dobrohotnost naroda jer to ljude više odbija nego privlači: “Quo in plures usus sis, minus in multos uti possis. Quid autem est stultius quam quod libenter facias, curare ut id diutius facere non possis?”26 A ako si darežljiv ne gledajući na zasluge, tada dar nanosi sramotu onome koji ga pri24
Plutarh, Izreke kraljeva i vojskovođa. Taj će stih Montaigne prevesti u sljedećem retku. Napisala ga je Korina (K@rinna), grčka pjesnikinja iz Tanagre u Beotiji. Njezinim je imenom Ovidije nazvao voljenu ženu u svojim pjesmama. Stih je bio zapisan na rubu jedne stranice u djelu Justusa Lipsiusa De amphitheatro (pogl. VII i X), kojim se Montaigne dijelom inspirirao u pisanju ovog eseja. 26 “Što si je više provodio, tim ćeš je manje moći provoditi. Ima li veće ludosti nego kad se uvališ u to da dugo ne možeš činiti ono što si sa zadovoljstvom činio?” Ciceron, De officiis, II, xv. 25
177
Eseji – Knjiga trea
ma i prima se nevoljko. Mnogi su tirani bili žrtvovani gnjevu naroda upravo zahvaljujući rukama onih koje su nepravedno podigli na visok položaj jer takva vrsta ljudi misli da će osigurati posjedovanje nepravedno stečenih dobara budu li iskazivali prijezir i mržnju prema onima od kojih su ih primili i tako se u tome priključuju općem mišljenju. Podanici vladara koji je pretjeran u davanjima postaju pretjerani u svojim traženjima; oni se ne vode razborom nego primjerom. Često je mnogo razloga da se crvenimo zbog svoje bestidnosti. Po pravdi smo preplaćeni kad nagrada odgovara našoj službi, ali zar ništa ne dugujemo po prirodnoj obvezi svom vladaru? Ako on ponese sve naše troškove, već je mnogo učinio; bilo je dovoljno da nam on samo pomogne; onaj višak u tome nazivamo dobročinstvom, a dobročinstvo se ne može iznuditi jer darežljivost je nešto što se slobodno čini27. Kad bi išlo po našemu, nikad nam ne bi bilo dosta; ono što je primljeno nikad ne stavljamo u račun; i darežljivost nam je draga samo u budućem vremenu: i zato, što se neki vladar više iscrpljuje u davanju, tim se više osiromašuje u prijateljima. Kako bi on mogao zadovoljiti svu onu nezasitnost koja to više raste što joj se više udovoljava? Onaj koji svoju misao upravlja na uzimanje, ne misli više na ono što je uzeo. Ništa nije toliko svojstveno pohlepi kao nezahvalnost.28 A Kirov će primjer ovdje vrlo dobro poslužiti kraljevima našeg vremena kao kamen kušnik da vide jesu li njihovi darovi dobro ili loše podijeljeni, a izvrsno će im pokazati kako ih je taj car sretnije dijelio nego što to oni čine. Zbog toga su prinuđeni posuđivati od nepoznatih podanika i to prije od onih kojima su nanijeli zlo nego od onih kojima su činili dobro; a kod takvih pomaganja jedino je ime ono što ništa ne košta. Krez 27
Montaigne se u ovom eseju neprestano služi riječju liberalité “podašnost, darežljivost”, pa zato može reći “jer sama riječ liberalité zvoni kao liberté” (sloboda). 28 Seneka, Epistulae, 73.
178
VI. poglavlje – O kolima
je Kiru predbacivao njegovo dijeljenje šakom i kapom i izračunavao koliko bi mu blago bilo veće da je bio malo manje široke ruke. Tada ga je obuzela volja da vidi je li njegova širokogrudnost bila na mjestu pa je poslao glasnike svim velikašima svoje države, koje je posebno bio nagradio i svakoga je od njih zamolio da mu u jednoj njegovoj potrebi pomognu novcem koliko budu mogli i da ga o tome pismeno obavijeste. Kad su sve te listine bile donesene pred njega, ustanovio je da su svi njegovi prijatelji smatrali kako nije dovoljno da mu pošalju onoliko koliko su od njega primili, pa su tome dodavali još mnogo od svoga bogatstva tako da je nakraju ta svota premašivala sve Krezove račune. Tada Kir rekne Krezu: “Ja ne volim ništa manje blago i bogatstvo nego drugi vladari, ali ja s tim blagom promišljenije postupam. Vidiš kako sam uz mali ulog od toliko prijatelja skupio neprocjenjivo blago i kako su mi oni vjerniji rizničari nego što bi to bili plaćeni činovnici bez ikakvih obveza i bez imalo ljubavi prema meni; vidiš da je ovako moje blago bilo bolje uloženo nego da sam ga skupljao u škrinjama jer bi tada bilo na mene navuklo mržnju, zavist i prijezir drugih vladara.”29 Rimski su carevi nastojali naći opravdanje pretjeranosti svih njihovih igara i javnih okupljanja u tome što je njihov autoritet tobože ovisio o volji rimskoga naroda, koji je od najstarijih vremena bio naviknut da mu se podilazi tom vrstom igara i pretjeranih zabava. No, ispočetka su pojedini građani bili oni koji su uveli taj običaj obilatog i veličajnog nagrađivanja svojih sugrađana i prijatelja, i to iz vlastita džepa, ali sve je dobilo drugačiji okus kad su ih gospodari počeli oponašati. “Pecuniarum translatio a justis dominis ad alienos nod debet liberalis videri.”30 A kad je kralj Filip doznao da njegov sin pokušava darovima pridobiti Macedonce, u pismu ga je ova29 30
Ksenofont, Kirov pohod, VIII, ii. “Uzimati novac od zakonitih vlasnika da bi se davao drugima ne smije se smatrati velikodušnošću.” Ciceron, De officiis, I, xiv.
179
Eseji – Knjiga trea
ko prekorio: “Što, zar ti želiš da tvoji podanici u tebi vide blagajnika, a ne svog kralja? Želiš ih za sebe pridobiti? Privuci ih dobročinstvima svojeg srca, a ne novcem iz svoje riznice.”31 Zasigurno je bilo lijepo, kao što je činio car Prob, donijeti i posaditi velik broj razgranatih i zelenih stabala oko arene i tako dočarati sjenovitu i simetrično poredanu šumu, a prvog dana tu ubaciti tisuće nojeva, tisuće jelena, tisuće divljih svinja i tisuće srndaća te pustiti narod da sve to uništi; a sutradan pred očima tog istog naroda pobiti sto velikih lavova, sto leoparda i tri stotine medvjeda, da bi se trećeg dana tu do smrti borilo tri stotine parova gladijatora.32 Isto tako je bilo lijepo vidjeti one goleme amfiteatre33 izvana obložene mramorom, ukrašene kipovima i reljefima, dok im se unutrašnjost sjajila skupocjenim ornamentima, Baltheus en gemmis, en illita porticus auro;34 a sve su strane tog ogromnog prostora od vrha do dna ispunjene sa šezdeset ili osamdeset redova sjedala isto tako od mramora prekritog pločama, exeat, inquit Si pudor est, et de pulvino surgat equestri, Cujus res legi non sufficit;35 gdje se može poredati sto tisuća ljudi koji će udobno sjediti; a onaj prostor na dnu gdje se igre izvode trebalo je najprije umjetnički izgraditi pa dočarati procjepe i pukotine koje će predstavljati špilje iz kojih kuljaju zvijeri određene za predstavu; a zatim sve to prekriti dubokim morem iz kojega izra31
Prema istom Ciceronovu djelu, pogl. XV. Opis je preuzet iz Crinitusova djela De honesta disciplina, XII, vii. 33 U opisivanju arena i gladijatorskih borbi Montaigne se oslanjao na već spomenuto djelo Justusa Lipsiusa De amphitheatro, pogl. VII i X. 34 “Uokolo je sve sjalo od dragog kamenja, a trijem je blještao zlatom.” Kalpurnije, Ekloge, VII, xlvii. Titus Calpurnius Siculus je rimski pjesnik iz I. stoljeća, pisac pastirskih pjesama. 35 “Nek se gubi odavde, povikne, ako je u njemu i trunke srama i nek ustane s mjesta određenog za vitezove, on koji ni porez po zakonu ne mora platiti!” Juvenal, Satire, III, 153. 32
180
VI. poglavlje – O kolima
njaju morska čudovišta, na kojem plove naoružani brodovi kako bi se prikazala pomorska bitka; a treće, trebalo je to opet izravnati i osušiti za borbe gladijatora; i za četvrti prizor trebalo je sve presvući cinoberom u zrnu i storaksom umjesto pijeska kako bi se upriličila svečana gozba za to nebrojeno mnoštvo, a to je bio posljednji čin u jednom jedinom danu;36 quoties nos descendentis arenae Vidimus in partes, ruptaque voragine terrae Emersisse feras, et iisdem saepe latebris Aurea cum croceo creverunt arbuta libro... Nec solum nobis silvestria cernere monstra Contigit, aequoreos ego cum certantibus ursis Spectavi vitulos, et equorum nomine dignum, Sed deforme pecus.37 Kadšto su znali postići da tu iskrsne neko visoko brdo obraslo voćnjacima i lisnatim drvećem, a s vrha mu tekao potok kao iz živa izvora, a katkada je tu plovio velik brod koji bi se otvorio i iz svoje utrobe izrigao četiri ili pet stotina životinja za borbu, a zatim bi se bez ičije pomoći opet zatvorio i nestao. Drugi bi put iz dna arene puštali jake mlazove vode koji su se dizali uvis i tako polijevali i osvježavali mirisima to neizbrojivo mnoštvo. Za zaštitu od nevremena pokrivali su taj veliki prostor šatorskim krilima čas od grimiza izvezenog iglom, a čas od raznobojne svile te su ih razapinjali i za čas skupljali kako bi im se svidjelo: Quamvis non modico caleant spectacula sole Vela reducuntur, cum venit Hermogenes38. 36 37
38
Sve iz spomenutog djela J. Lipsiusa. “Koliko li smo puta vidjeli kako dio arene tone i iz razjapljenog ponora navaljuje sva sila divljih zvijeri usred prave šume zlatnih stabala sa šafranovom žutom korom! Ne samo da sam u našim amfiteatrima vidio šumske zvijeri nego sam vidio i tuljane usred borbi medvjedâ i ogavna stada morskih konja.” Kalpurnije, Ekloge, VII, lxiv. “Iako žarko sunce žeže po kazalištu, skupljali bi platna čim bi se Hermogen pojavio.” Marcijal, XII, xxix, 15.
181
Eseji – Knjiga trea
A mreže, koje su postavljali pred mnoštvo da ga obrane od razjarenih zvijeri, bile su protkane zlatom: auro quoque torta refulgent Retia.39 Ako ima nečeg što se može opravdati u toj pretjeranoj raskošnosti, onda je to sva ona domišljatost i novìna, ali nikako rastrošnost. Čak se iz tih provala taštine može otkriti kako su ta stoljeća bila plodna duhovima drugačijim od ovih naših. To je ona vrsta plodnosti kao i u drugim proizvodima prirode. Naravno, to ne znači da bismo mogli reći da je priroda tada iskazala svu svoju snagu. Mi ne koračamo naprijed, nego se samo vrtimo u krug. Šetamo se po tragovima naših koraka. Bojim se da je naša moć spoznaje slaba u svakom pogledu; ne vidimo mnogo pred sobom, još manje unatrag. Naše znanje malo toga obuhvaća i kratka je vijeka, i što se tiče vremena i u pogledu materije: Vixere fortes ante Agamemnona Multi, sed omnes illachrimabiles Urgentur ignotique longa Nocte40. Et supera bellum Trojanum et funera Trojae, Multi alias alii quoque res cecinere poetae.41 A Solonovo pripovijedanje o onome što je doznao od egipatskih svećenika o dugovječnosti njihove države i o načinu kako primati i zapamtiti povijesti stranih zemalja ne čini mi 39
“A i mreže su se sjajile od zlata kojim su bile protkane.” Kalpurnije, Ekloge, VII, 53, prema navođenju Justusa Lipsiusa (De amphiteatro, 12). 40 “Bilo je junaka i prije Agamemnona, ali mi ih ne oplakujemo i gluha ih noć nama skriva.” Horacije, Odae, IV, ix, 25. 41 “[Zašto i drugi o drugim ne pjevahu pjesnici djel’ma] / Junačkim prije još propasti Troje i tebanskog rata?” Lukrecije, De natura rerum, V, 326 (u prepjevu M. Tepeša). Montaigneov je citat donekle netočan: umjesto Trojanum moralo bi stajati Thebanum.
182
VI. poglavlje – O kolima
se da imalo proturj