Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.; Pisma (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom IV)

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Dnevnik s puta u Italiju Pisma

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Dnevnik s puta u Italiju Pisma

Nakladnik Disput Za nakladnika Josip Pandurić Recenzenti Nenad Ivić Mirko Tomasović Urednik August Kovačec

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-260-044-5

Michel de Montaigne

DNEVNIK S PUTA U ITALIJU preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.

PISMA Preveo i komentarom popratio

Vojmir Vinja

Zagreb, 2007.

DNEVNIK S PUTA U ITALIJU preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.

S francuskoga i talijanskoga preveo i bilješkama popratio

Vojmir Vinja

Uvod u Dnevnik Prevoditeljeva napomena

12.

lipnja 1580. Montaigne napušta za čitavu godinu i pol mir i spokoj svoje “librairie” u koju se povukao deset godina ranije dok je još bio u punoj snazi i zdravlju, ali razočaran dvorskim obvezama i javnim službama. Književni su povjesničari često postavljali pitanje koji su ga razlozi naveli da za tako dugo vrijeme napusti svoj dom i navlastito svoju kulu u kojoj je proveo najljepše i najplodnije dane svojega života. Našli su ih ili pretpostavili nekoliko. U prvom redu bilo je to zdravlje koje mu se naglo pogoršalo u njegovoj četrdeset i četvrtoj godini. Godine 1577. doživio je prvi teški napad bubrežnih kamenaca, a ta je bolest bila u njegovoj obitelji nasljedna i otac mu je od nje umro. Tri ili četiri godine prije njegova putovanja bolest ga je nagnala da joj potraži lijeka u pirenejskim i gaskonjskim toplicama, ali sve mu je to donosilo malo koristi, pa se odlučio lijeka potražiti u u ono vrijeme glasovitim termalnim vodama u Toskani, gdje su one della Villa bile na najvišem glasu. Drugi je razlog bio u njegovoj nemirnoj naravi i prirodnoj znatiželji koja ga je tjerala, kako će sam kasnije priznati, “da 7

Dnevnik s puta u Italiju

se potuca svijetom”. Dobro mu je dolazilo i to što je upravo bio dovršio svoje Eseje i u Bordeauxu pratio njihovo tiskanje, pa i sama njihova napomena Čitatelju nosi nadnevak 1. ožujka 1580. godine. Osim svega drugoga, kao “gentilhomme ordinaire de la chambre du roi” nije mogao ne odazvati se pozivu Henrika III, koji je 15. lipnja te iste 1580. godine svima dao na znanje da je odlučio kako će odmah započeti opsadu tvrdog grada La Fère koji je bio pao u ruke protestanata. Bilo kako bilo, 22. lipnja prepustio je svojoj ženi upravu nad imanjem i napustio je svoju kulu koju je bio izdvojio “iz svih svojih bračnih, roditeljskih i građanskih obveza”, u kojoj su “nastale sanjarije” što su tvorile dvije prve knjige Eseja, kako bi izvršio svoju plemićku dužnost. Prije nego što će se pridružiti kraljevim četama pred gradom La Fère, kojima je zapovijedao maršal Matignon, u Parizu je podastro pred kralja svoje Eseje. Kad mu je Henrik III, prelistavši ih, rekao da mu se djelo zaista dopada, Montaigne mu je rekao: “Sire, ako vam je moja knjiga draga, nužno sam Vašem Veličanstvu drag i ja, jer ona ne sadrži ništa drugo do li razmišljanja o mojem životu i o mojim djelima.” U Italiju su s Montaigneom putovala četiri plemića s njihovim i njegovim slugama, a među njima je bio i jedan “sluga-pisar” koji mu je služio kao tajnik i koji će sve do polovice putovanja voditi dnevnik. Najmlađi od plemića još nije bio navršio dvadesetu. Bili su to: sieur de Mattecoulon, najmlađi od piščeve braće i dvadeset i osam godina mlađi od njega; Montaigneov šogor sieur de Cazalis, koji se godinu dana ranije oženio njegovom sestrom Marijom i već je nekoliko mjeseci bio udovac; Charles d’Estissac, prvi po starosti plemićkoga roda koji će neprestano biti u protokolarnoj prednosti pred Montaigneom; i naposljetku, jedini koji nije potjecao iz francuskoga jugozapada, sieur Du Hautoy, koji se na putu pridružio svom prijatelju Charlesu d’Estissacu.

8

Uvod u Dnevnik

Montaigne je bio izvrstan putnik i, kao što kaže povjesničar Jacques Chastenet, touriste à la moderne. On neće poći u Italiju, kao što će to činiti kasnije Hippolyte Taine, kako bi provjerio književničke konstrukcije, niti kao Chateaubriand, Barrès ili Henri de Régnier da bi uživali u historijskim reminiscencijama, nego kako bi zadovoljio svoju urođenu znatiželju da upozna strane ljude i običaje, uvijek napet u iščekivanju i kojemu se čini “da je na putu upravo kao onaj čovjek koji uživa u nekoj zanimljivoj knjizi i neprestano se plaši da će lijepoj priči doći kraj”. Ostaci staroga Rima nisu zaokupili svu njegovu pozornost, jer on jednako znatiželjno hoće znati što je živi Rim po kojem neprestano šeće, propituje se i želi doznati sve o njegovim stanovnicima. Tu će se povezati s dva francuska veleposlanika koji će se izmijeniti za vrijeme njegova boravka. Međutim, to su njegovi stari znanci d’Abain de La Roche-Posay i Paul de Foix, a srest će i humanista Marc-Antoinea Mureta i kardinala Pellevéa, a 29. prosinca poljubit će noge papi Grguru XIII, “blagom starcu lijepa lica”. U toplicama della Villa primit će pismo u kojem mu javljaju da je izabran za gradskog poglavara Bordeauxa. Prva njegova reakcija bila je negativna, ali će na izričito traženje Henrika III, koje mu je prenio veleposlanik Paul de Foix, prekinuti svoje putovanje, neće se spustiti do Napulja kako je bio zamislio i već 15. listopada uputit će se natrag, a 30. studenoga doći će u svoj dom u Montaigneu. S tog je putovanja donio ovaj Journal de voyage en Italie, koji su nazvali “arrière-boutique” treće knjige Eseja, jer nas još izravnije i otvorenije uvodi u poznavanje tog velikog Francuza. Međutim, Journal je ostao gotovo zaboravljen, jer Montaigne nije ni pomišljao na njegovo objavljivanje. No, 1769. ili 1770. opat Prunis, kanonik grada Chancelade u Périgordu, pripremajući se za pisanje povijesti te pokrajine, pretraživao je arhive svih plemićkih imanja i tako među papirima dvor9

Dnevnik s puta u Italiju

ca Montaigne, koji je tada bio u vlasništvu jednog od piščevih potomaka, grofa de Ségura, nabasao na izvorni rukopis Dnevnika. Bila je to krupna bilježnica od 278 stranica, kojoj su prva dva lista manjkala. Početak rukopisa, dobra njegova trećina, bila je napisana rukom Montaigneova pisara, koji je pisao po diktatu svojega gospodara, dok je sve ostalo svojom rukom napisao pisac Eseja na francuskome a dijelom na talijanskom jeziku. Presretan sa svojeg nalaza, opat je Prunis ishodio od grofa de Ségura dopuštenje da rukopis preuzme i da ga pripremi za objavljivanje. Međutim, kad ga je prepisao i providio bilješkama i razjašnjenjima, grof de Ségur iznenada mu je uskratio dano dopuštenje i rukopis povjerio nekom Meusnier de Querlonu iz Nantesa koji je bio zaposlen u Kraljevskoj biblioteci. Querlonu je pomagao neki M. Capperonnier, “čuvar Kraljevske biblioteke”, koji je povjerio nekom Talijanu Bartoliju brigu oko prijevoda dijela napisanog na talijanskome, i tako je Dnevnik ugledao svjetlo dana 1774. godine, tj. stoosamdeset i dvije godine nakon Montaigneove smrti. Djelo, koje je nosilo naslov Le Journal du Voyage de Michel de Montaigne en Italie... avec des notes de M. de Querlon, izišlo je istodobno u tri izdanja: prvo je bilo u jednoj knjizi velike četvrtine, drugo u dvije knjige u velikom formatu 12o, a treće u tri knjige male dvanaestine. Uspjeh nije izostao, jer je četvrto izdanje objavljeno već iste godine, a peto godinu dana poslije. Montaigneov je rukopis Querlon pohranio u Bibliothèque Royale, ali tu mu se gubi svaki trag tako da je danas nemoguće provjeriti vjernost Querlonova izdanja, koji je uspostavio (ne uvijek najsretnije) izvorni tekst, postavljao grafičke akcente prema običaju svojega vremena, iskrenuo mnoge riječi, tako da su grafičke varijante prvih pet izdanja veoma brojne. Uspjeh Dnevnika s puta u Italiju bio je vrlo velik iako su enciklopedisti, koji su tada vodili glavnu riječ, ocijenili da mu 10

Uvod u Dnevnik

je “stil suh i hladan”. Na najbolji je način djelo dočekano tek početkom XIX. stoljeća. Chateaubriand ga navodi na nekoliko mjesta, Stendhal hvali svojeg predšasnika u Italiji zato što je – kao i on sâm – brižljivo zapisivao stvari iz svakodnevnog života. J.-J. Ampère prepisuje nekoliko stranica u svojim Portraits de Rome, dok Sainte-Beuve posvećuje jedan od svojih Nouveaux lundis (II. knjiga) “putniku Montaigneu”. Povjesničar Jean Alexandre Buchon ga prvi ponovno objavljuje u XIX. stoljeću u svojoj zbirci Panthéon littéraire (1836-1845). Tekst je preveden na njemački 1779, a na engleski 1845. Moderna kritička izdanja pojavila su se najprije u Italiji brigom profesora s pizanskog sveučilišta Alessandra D’Ancone (Città di Castello, 1889), a tek tada u Francuskoj: Louis Lautrey (Paris, Hachette, 1906), Dr Armaingaud (Paris, Conard, 1928-1929), za kojima slijede Edmond Pilon, Maurice Rat, Charles Dedeyan, Samuel S. De Sacy, Robert Barral, Pierre Michel i dr. Mi smo ovaj prijevod priredili prema francuskome i talijanskome tekstu, kako ga donose navedena kritička izdanja, a u prvom smo se redu oslonili na najnovije izdanje što ga je uspostavila Fausta Garavini, profesorica sa Sveučilišta u Firenci (Paris, Gallimard, 1983). V. V.

11

Kronologija i itinerar

1580. 22. lipnja: Montaigne kreće iz svog dvorca Montaignea. Srpanj (?): Montaigne je u Parizu; dolazi na dvor i klanja se kralju kojemu je bio dostavio svoje tek tiskane Eseje. Kraj srpnja, početak kolovoza: Montaigne sudjeluje u opsadi grada La Fère. 6. kolovoza: Montaigneov prijatelj Philibert de Gramont, muž “velike Corisande”, umire od rane koju je zadobio četiri dana ranije. Montaigne se pridružuje pratnji koja odvozi pokojnikovo tijelo u Soissons. 5. rujna: Ne čekajući kapitulaciju grada La Fère, Montaigne poslije ručka napušta Beaumont-sur-Oise i predvečer dolazi u Meaux. 6. rujna: Dolazak predvečer u Charly. 7. rujna: Dolazak predvečer u Dormans.

12

Kronologija i itinerar

8. rujna: Dolazak u Épernay. Susret s isusovcem Maldonatom. 9. rujna: Dolazak u Châlons. 10. rujna: Dolazak u Vitry-le-François. 11. rujna: Dolazak u Bar-le-Duc. 12. rujna: Dolazak u Mauvèse. 13. rujna: Dolazak u Vaucouleurs; prolazi kroz Donremy i ide prenoćiti u Neufchâteau. 14. rujna: Dolazak u Mirecourt. 15. rujna: Dolazak u Épinal, nakon kratkog zadržavanja u samostanu Poussay. 16. rujna: Dolazak u Plombières. Montaigne će odsjesti u svratištu K Anđelu i zadržat će se u tim toplicama do 27. rujna. 27. rujna: Dolazak u Remiremont. 28. rujna: Dolazak u Bussang (ručak) i u Thann (večera i noćenje). 29. rujna: Dolazak u Mulhouse (ručak) i u Basel (noćenje). U Baselu ostaje do 1. listopada. 1. listopada: Dolazak u Hornes (gdje će prenoćiti). 2. listopada: Prelazi Aar u Brugu, posjet opatiji Mouri i dolazak u Baden. U Badenu ostaje do 7. listopada. 7. listopada: Prelazi Rajnu u Kaiserstuhlu i dolazi u Schaffhausen. 8. listopada: Dolazak u Konstanz (oko 16 sati). 9. listopada: Dolazak u Markdorf. 10. listopada: Dolazak u Lindau (oko 15 sati). 11. listopada: Dolazak u Wangen (oko 14 sati); jedna se mazga ozlijedila. 12. listopada: Dolazak u Isny (ručak) i u Kempten (noćenje). 13. listopada: Dolazak u Pfronten (noćenje). 13

Dnevnik s puta u Italiju

14. listopada: Dolazak u Fussen (ručak) i u Schongau (noćenje). 15. listopada: Dolazak u Landsberg (za ručak) i u Augsburg gdje će prenoćiti. Montaigne će se u “najljepšem gradu Njemačke” zadržati do 19. listopada. 19. listopada: Prolazi kroz Ulm i kroz Heilbronn i dolazi prenoćiti u Bruck. 20. listopada: Dolazi u vrijeme ručka u München. 21. listopada: Dolazak u Icking. 22. listopada: Dolazi prenoćiti u Mittenwald. 23. listopada: Ulazi u Tirol: dolazak u Seefeld (objed) i u Innsbruck gdje će prenoćiti. 24. listopada: Ručak u Hallu i povratak u Innsbruck. 25. listopada: Noću dolazi u Sterzingen. 26. listopada: Dolazi predvečer u Brixen (Bressanone). 27. listopada: Prolazi Klausen, objeduje u Kollmannu i dolazi u Bolzano. 28. listopada: U ranu zoru odlazi iz Bolzana, zadržava se nekoliko sati u Branzollu, prolazi kroz Neumarkt i dolazi na spavanje u Trento. 29. listopada: Dolazak u Rovereto. 30. listopada: Izlet u Torbole na jezeru Garda, gdje će objedovati, a za večeru se vraća u Rovereto. 31. listopada: Borghetto (ručak) i dolazak u Volargne. 1. studenoga: Na dan Svih Svetih “prije mise” dolazi u Veronu, gdje će se zadržati do 3. studenoga. 3. studenoga: Dolazak u Vicenzu u vrijeme večere. 4. studenoga: Dolazi predvečer u Padovu i tu će se zadržati do 7. studenoga. 7. studenoga: Dolazak za objed u Ca’ Fusinu i odatle u gondoli u Veneciju. U Mlecima će se zadržati do 12. studenoga. 14

Kronologija i itinerar

12. studenoga: Prošavši kroz Ca’ Fusinu, predvečer dolazi u Padovu. Tu gospodin de Cazalis napušta društvo da bi ostao “en pension” u Padovi i usavršavao se u mačevanju. 13. studenoga: Posjet toplicama Abano i dolazak na spavanje u Battagliju. 14. studenoga: Dolazak u Rovigo. 15. studenoga: Predvečer dolazi u Ferraru. 16. studenoga: Predvečer dolazi u Bolonju i u tome će gradu boraviti do 20. studenoga. 20. studenoga: Dolazak na spavanje u Lojano. 21. studenoga: Scarperia (noćenje). 22. studenoga: Skrenuvši malo s puta Montaigne će posjetiti palaču Pratolino. Dolazak u Firencu, gdje će se zadržati do 24. studenoga. 24. studenoga: Kasno uvečer dolazi u Sienu i ostaje do 26. studenoga. 26. studenoga: Dolazak u vrijeme večere u Buonconvento. 27. studenoga: Rano ujutro odlazi iz Buonconventa, skreće s puta kako bi posjetio Montalcino i predvečer stiže u selo La Paglia. 28. studenoga: Dolazak u Montefiascone. 29. studenoga: Prolazi kroz Viterbo i rano dolazi u Ronciglione, gdje se nalazi glasoviti dvorac vojvode od Parme. Prvi boravak u Rimu . studenoga – . travnja 30. studenoga: Odlazak “tri sata prije svanuća” iz Ronciglionea i ulazak u Rim kroz Porta del Popolo, “oko dvadeset sati”.

15

Dnevnik s puta u Italiju

25. prosinca: Božić. Montaigne je na papinoj misi u bazilici svetoga Petra. 29. prosinca: Audijencija kod pape. 1581. 3. siječnja: Sa svog prozora Montaigne promatra prolazak pape i njegove pratnje. 11. siječnja: Montaigne je izišao na konju i zaustavio se kako bi vidio izvršenje smrtne kazne nad razbojnikom Catenom. 14. siječnja: Gleda mučenje i smaknuće dvojice braće ubojica. 26. siječnja: Izlet na Gianicolo i posjet Vatikanu. 30. siječnja: Prisustvuje obredu obrezivanja kod Židova. Početak veljače: Rimski karneval. 9. veljače: Pokladni četvrtak; svečanost kod kaštelana, papina sina. Ovdje Montaigne počinje sam voditi dnevnik. 16. veljače: Montaigne se namjerio u jednoj rimskoj kapelici na svećenika u času istjerivanja đavla iz opsjednuta čovjeka i iznosi zanimljive detalje u vezi s tim činom. 1. ožujka: Montaigne prisustvuje misnom slavlju u crkvi svetoga Siksta. Prisutni su papa i veleposlanik Moskovije. 6. ožujka: Posjet vatikanskoj knjižnici. 13. ožujka: Montaigneu je dodijeljen počasni naslov “građanina vječnoga grada”. Patrijarh iz Antiohije daje mu lijek protiv kamenaca. 15. ožujka: Izlet u Ostiju. 16. ožujka: Montaigne se kupa u termama svetoga Marka. 16

Kronologija i itinerar

19. ožujka: Cvjetnica u Rimu. 20. ožujka: Montaigneu veliki meštar Svete Stolice vraća primjerak Eseja koji mu je bio oduzet kod carinskog pregleda, ali uz preporuku da mora neke stvari ispraviti. 22. ožujka: Pobožnosti u sedam crkava. 23. ožujka: Veliki četvrtak; flagelanti. 26. ožujka: Uskrs. 29. ožujka: Susret s isusovcem Maldonadom. 2. travnja: Bijela nedjelja (Quasimodo). 3. travnja: Izlet u Tivoli. Usporedba s Pratolinom. 15. travnja: Montaigne se oprašta od Velikog meštra (Maestro del Santo palazzo); ponovne primjedbe na Eseje. 18. travnja: Posjet palači Cesarini. 19. travnja: Odlazak iz Rima i dolazak na noćenje u Castelnuovo. 20. travnja: Dolazak u Borghetto; prolaz kroz Otricoli i dolazak na noćenje u Narni. 21. travnja: Dolazak u Spoleto (ručak) i u Foligno za večeru. 22. travnja: La Muccia (ručak) i Valcimara (večera). 23. travnja: Macerata (ručak) i dolazak u Loreto. Montaigne će se tu zadržati do 26. travnja. Zavjet Gospi od Loreta. 26. travnja: Dolazak u Ankonu. 27. travnja: Dolazak u Senigalliju. 28. travnja: Fano. Poslije ručka dolazak u Fossombrone. 29. travnja: Dolazak u Urbino. Malo skretanje s puta kako bi vidio “Hazdrubalov grob” na Monte d’Elce; predvečer dolazak u Castel Durante (danas Urbania).

17

Dnevnik s puta u Italiju

30. travnja: Prolaz kroz S. Angelo i Marcatello, ručak u Borgo Pace, a večera u Borgo S. Sepolcro. 1. svibnja: Ručak u Ponte a Boriano, a večera u Levanelli. 2. svibnja: Ujutro prolaz kroz Montevarchi, Figline i Ancisu; dolazak u Pian della Fonte. 3. svibnja: Predvečer dolazak u Firencu. 4. svibnja: Ručak u Pratu; skrenuo s puta kako bi vidio vilu što ju je Lorenzo il Magnifico sagradio u Poggio a Caiano. Večera u Pistoji. 5. svibnja: Lucca. Montaigne će se tu zadržati do 8. svibnja. 8. svibnja: Dolazak oko 14 sati u toplice della Villa. U njima će se Montaigne liječiti do 21. lipnja. 21. lipnja: Odlazak iz toplica. Pescia (objed), Pistoia (večera). 22. lipnja: Prolaz kroz Prato, dolazak u Castello (objed), Firenca. Montaigne će tu boraviti do 2. srpnja. 2. srpnja: Odlazak iz Firence, prolazak kroz Empoli i dolazak “u sumrak” u Scalu. 3. srpnja: Oko podneva dolazi u Pisu, gdje će se zadržati do 27. srpnja. 27. srpnja: Lucca. U tom će gradu Montaigne biti do 13. kolovoza. 13. kolovoza: Razgledanje nekoliko gospodskih vila u okolici grada; večera u vili gospodina Pinnitesija. 14. kolovoza: Ponovni dolazak u toplice della Villa. Liječenje do 12. rujna. 12. rujna: Odlazak iz toplica; Lucca, gdje će se zadržati do 20. rujna. 20. rujna: Odlazak iz Lȕke, prešli Arno na mjestu zvanom Fucecchio i u sumrak došli u La Scala.

18

Kronologija i itinerar

21. rujna: Prošli kroz Castelfiorentino, ručali u Poggibonsi, večerali u Sieni, gdje će se Montaigne zadržati do 24. rujna. 24. rujna: Dolazak u San Chirico. 25. rujna: Skretanje s puta kako bi mogao posjetiti toplice Vignone. 26. rujna: La Paglia, pred noć stigli u San Lorenzo. 27. rujna: Skretanje s puta kako bi mogli posjetiti toplice Naviso i malo jezero sa sumpornom vodom zvano Bagnaccio. Po mrklom mraku stigli u Viterbo, gdje će se zadržati do 30. rujna i posjetiti nekoliko termalnih kupališta u okolici grada i svetište Madona del Cerchio. 30. rujna: Bagnaia i Caprarola, dolazak u Monterossi. Drugi boravak u Rimu . do . listopada 1. listopada: Dolazak u Rim. Prima službenu vijest od gradskih otaca iz Bordeauxa da je izabran za gradonačelnika. 8. listopada: Posjet jednom Talijanu koji je vrlo vješt konjanik, a stanuje u Dioklecijanovim termama. 10. listopada: Pozvan od francuskog veleposlanika Paula de Foixa da prisustvuje rasprodaji pokućstva kardinala Orsinija. 12. listopada: U društvu s kardinalom de Pellevéom posjećuje crkvu svetog Ivana i svetog Pavla. 15. listopada: Odlazak iz Rima, gdje ostavlja svoga brata; dolazak na noćenje u Ronciglione. 16. listopada: dolazak u Viterbo za ručak, San Lorenzo (večera) i San Chirico (noćenje).

19

Dnevnik s puta u Italiju

17. listopada: Predvečer dolazi u Sienu i tu se zaustavlja do 19. listopada. 19. listopada: Ponte a Elsa. 20. listopada: Nakon kratkog predaha u Altopasciu, noćenje u Lȕki (Lucca). 21. listopada: Prošavši kroz grad Pietra Santa, dolaze u Massa di Carrara. 22. listopada: Luna, Sarzana i dolazak u Pontremoli. 23. listopada: Preko Apenina dolaze u Fornovo. 24. listopada: Borgo San Donnino (ručak); dolazak na spavanje u Piacenzu. 25. listopada: Rano dolaze u Paviju i razgledaju grad. 26. listopada: Skretanje radi posjeta bojnom polju u Paviji i kartuzijanskom samostanu. Dolazak u Milano. Jaka kiša im ne da da nastave putovanje i tu se zadržavaju do 28. listopada. 28. listopada: Buffalora, noćenje u Novari. 29. listopada: Vercelli i noćenje u Livornu (-Ferraris). 30. listopada: Ručak u Chivassu i dolazak u Torino. 31. listopada: Sant’Ambrogio, ručak; Susa, noćenje. Ovdje Montaigne opet bilježi na francuskome. 1. studenoga: Dan Svih svetih. Nakon mise nastavlja putovanje i prelazi Mont-Cenis. Lans-le-Bourg. Prenoćuje u jednom malom planinskom selu. 2. studenoga: Saint-Michel. La Chambre (noćenje). 3. studenoga: Aiguebelle. Montmélian (noćenje). 4. studenoga: Chambéry, a noćenje u Yenne. 5. studenoga: Prešli su Ronu i došli prenoćiti u Saint-Rambert. 6. studenoga: Prešli su rijeku Ain kod mjesta Chazey i došli prenoćiti u Montluel.

20

Kronologija i itinerar

7. studenoga: Dolazak u Lyon. Montaigne će se u Lyonu zaustaviti do 15. studenoga, kupit će nekoliko svježih konja. 12. studenoga ručat će kod Firentinca gospodina Giachinottija. 15. studenoga: Dolazak na noćenje u La Bourdelière. 16. studenoga: Prelaze rijeku Loire kod Feursa i dolaze u L’Hospital (-sous-Rochefort). 17. studenoga: Dolazak u Thiers. 18. studenoga: Nakon što su prešli Dore i Allier, došli su u Pont-du-Château na noćenje. 19. studenoga: Clermont-Ferrand. 20. studenoga: Pontaumur (noćenje). 21. studenoga: Dolazak u Pontcharraud i noćenje. 22. studenoga: Dolazak u Châtain i noćenje. 23. studenoga: Dolazak u Sauviat i noćenje. 24. studenoga: Dolazak u Limoges. Montaigne će tu kupiti jednu mazgu i zadržat će se do 26. studenoga poslije podne. 26. studenoga: Les Cars (noćenje) 27. studenoga: Dolazak i noćenje u Thiviersu. 28. studenoga: Périgueux. 29. studenoga: Mauriac. 30. studenoga: Dolazak u Montaigne. Mjesec dana kasnije Montaigne ide u Bordeaux preuzeti gradonačelničku dužnost. *****

21

Dnevnik s puta u Italiju Beaumont-sur-Oise

PARIZ

Epernay

Se

ine

Vitry

Châlons

e Meus

Meaux Marne

Bar-le-D

Loire Plomb Col d

Limoges

Sauviat

Toulouse

A

ne

n ro

Rhône

Ga

ClermontFerrand Thiers Thiviers Pontaumur Montluel L’HopitalMontaigne Rochefort Lyon Périgueux Bordeaux Chambéry Montmélian Dordogn e Saint-Michel Lans-le-Bou

Mo sse lle

Itinerar Montaigneova puta u Italiju 1580-1581.

Ra jna

Duc

Neufchâteau Mirecourt Epinal bières Remiremont

Thann

Mulhouse Bâle

Augsburg

Baden Konstanz

Icking Schongau Lindau Pfronten Mittenwald Innsbruck

on

Adi

t-C

en

ge

is

E

Po

Novari

Col du Brenner

Brixen Bolzano Trento

Rovereto Milano

Vicenza Venecija Pavia Verona Padova Piacenza Rovigo Ferrara

Pontremoli

lla

Susa Torino

Vercelli

B Vi ein lla de

urg

Co

ld

uM

L

P

München

Landsberg Kempten

Schaffhausen

Rajna

de Bussang

Massa di Carrara

Bologna

Lojano Pistoia Lucques Firenca Pisa Scala Poggibonsi

Senigallia Urbin

Siena Macerata Buonconvento Foligno Montefiascone Spoleto Viterbo

Narni Ronciglione

RIM

Tivoli Osti

Ancona Loreto

Naslov izvornika Journal de Voyage de Michel de Montaigne en Italie, par la Suisse et l’Allemagne en 1580 et 1581.

Dnevnik

.................................................................................................... ........................ Gospodin de Montaigne je poslao gospodina de Mattecoulona s rečenim konjušnikom da obiđe spomenutog grofa i ustanovili su da mu rane nisu opasne po život.1 U mjestu Beaumont gospodin d’Estissac2 se pridružio put1

2

Prvi listovi rukopisa Dnevnika su izgubljeni, a prva je sačuvana stranica na vrhu oštećena, pa se ne zna iz kojeg je mjesta Montaigne “poslao gospodina de Mattecoulona...” Neka starija izdanja zaključuju da je to bio Niort (na putu iz Bordeauxa u Pariz, ako se prolazi kroz Poitiers i Tours). Bilo kako bilo, pojedinosti iz najranijeg dijela putovanja ostaju nepoznate. Znamo, međutim, da je Montaigne bio prisutan pri opsadi grada La Fère prije nego je krenuo prema Italiji. Isto tako je nepoznato tko je taj grof i gdje je te rane zadobio. Bertrand-Charles de Montaigne, sieur de Mattecoulon, najmlađi je od Montaigneove braće. U vrijeme ovog putovanja imao je tek dvadeset godina. U Esejima, II, xxvii Montaigne govori o dvoboju u kojem se borio taj njegov brat. Charles d’Estissac se sa svojom pratnjom najvjerojatnije pridružio ostalima u mjestu Beaumont-sur-Oise. Njegovoj majci je Montaigne posvetio VIII. esej II. knjige. Kao što se vidi po njegovoj sviti d’Estissac je bio pripadnik najvišeg francuskog plemstva: u Dnevniku će on uvijek imati prednost pred Montaigneom. Drugi su suputnici bili Bernard de Casalis, piščev šogor, i jedan lotarinški plemić, gospodin du Hautoy.

25

Dnevnik s puta u Italiju

nicima, jer mu je cilj bio isti. Pratio ga je jedan plemić i jedan sobar, mazga s goničem i dva lakaja, a to je nama odgovaralo, jer smo dijelili troškove napola. U ponedjeljak, petog dana rujna 1580, krenusmo iz spomenutoga Beaumonta nakon doručka i jahali smo bez prestanka dok nismo došli u vrijeme večere u Meaux (12 milja), a to je lijep gradić smješten na obalama rijeke Marne. Podijeljen je na tri dijela: sam grad i predgrađe su s ove strane rijeke okrenuti prema Parizu. S onu stranu mostova nalazi se četvrt koju nazivaju le Marché3, opkoljena je velikim kanalom i veoma lijepim jarcima, a u njoj u lijepim kućama živi mnogo stanovnika. To je mjesto nekada bilo vrlo dobro utvrđeno velikim i jakim zidinama i kulama; ali u našim drugim hugenotskim nemirima, kako je većina žitelja prigrlila drugu stranu, sve su te utvrde razorili.4 Ovaj je dio grada izdržao engleske upade, dok je sve ostalo bilo izgubljeno; za nagradu su svi stanovnici grada oslobođeni plaćanja poreza i drugih nameta. Danas oni pokazuju jedan mali otok na rijeci Marni, dug kojih dvjesto do tristo stopa, za koji kažu da je to jedan konjanik kojega su Englezi bacili u vodu oko kojeg se s vremenom nakupila i otvrdnula zemlja i da su iz tog mjesta svojim teškim oruđem napadali ono mjesto zvano Marché.5 U predgrađu smo obišli opatiju svetoga Farona6, jedno vrlo staro zdanje u kojem svima pokazuju sobe i dvoranu 3 4

5

6

Trgovište, trg. Tzv. Drugi nemiri završeni su mirom u Longjumeauu 1568, a dan nakon Bartolomejske noći 25. kolovoza 1572. velik broj žitelja Meauxa bio je poubijan. Riječ je o engleskoj opsadi Meauxa pod kraljem Henrikom V. godine 1422, u vrijeme Stogodišnjeg rata. Montaigne je tu legendu našao kod francuskog kroničara Monstreleta (oko 1390-1453). Opatija Saint-Faron bila je kroz čitav Srednji vijek hodočasničko središte grada. Prema legendi, u nju se bio sklonio jedan od paladina Karla Velikoga, Ogier le Danois. Za vrijeme Revolucije sravnjena je sa zemljom.

26

Od Beaumonta do Plombièresa

gdje se bio povukao veliki Ogier Danac. Tu je stari refektorij s velikim i dugim kamenim stolovima neuobičajene veličine usred kojih je prije naših građanskih ratova izbijala živa voda što im je služila kod jela. Većina fratara su plemići. Između drugih stvari tu je i jedna vrlo stara grobnica gdje se vide u mramoru oblikovana tijela dvaju vitezova koji su ispruženi, a neobično su veliki. Redovnici misle da su to likovi Ogiera Danca i još jednoga od Karlovih paladina. Nema ni natpisa ni ikakvih grbova, samo na latinskome jedna oznaka koju je pred stotinjak godina postavio neki opat gdje piše da su to dva nepoznata junaka koje su tu zakopali. U riznici pokazuju ostatke kostiju tih vitezova. Kost ruke od ramena do lakta duga je koliko čitava ruka našeg prosječnog čovjeka, čak nešto dulja od ruke gospodina de Montaignea. Pokazali su nam i jedan mač duljine naših mačeva za dvije ruke, koji je na sječivu sav izrezbaren. U tom istom gradu Meauxu gospodin je de Montaigne pošao posjetiti rizničara crkve svetoga Stjepana, koji se zove Juste Terrelle7. Taj je čovjek poznat među francuskim znanstvenicima. Niska je rasta i već je star, prešao je šezdesetu, a bio je u Egiptu i Jeruzalemu i sedam je godina živio u Carigradu. Pokazao je gospodinu de Montaigneu svoju knjižnicu i ljepote svojih vrtova. Ništa u tom vrtu nije takva rijetkost kao jedno stablo zimzelena koje širi unaokolo grane i veoma je gusto i tako vješto rezano da izgleda kao lijepa čvrsta kugla visine čovjeka. Iz Meauxa, gdje smo u utorak ručali, došli smo na spavanje u Charly8, sedam milja. U srijedu poslije ručka dođosmo na spavanje u Dormans, sedam milja. Sutradan, u četvrtak ujutro dođosmo ručati u 7

8

Juste Terrelle je za kralja Franju I. u Carigradu kupio grčke rukopise, koji se i danas čuvaju u velikoj Bibliothèque Nationale u Parizu. Gradić na Marni u današnjem okrugu Château-Thierry.

27

Dnevnik s puta u Italiju

Esprenei9, pet milja. Kad smo tu stigli, gospoda d’Estissac i de Montaigne pođoše po svom običaju na misu u crkvu Naše Gospe. Budući da je gospodin de Montaigne bio prisutan kad je gospodin maršal de Strossi poginuo pri opsadi grada Thionvillea i jer je znao da su njegovo tijelo donijeli u tu crkvu, sad se propitivao gdje mu je grob. Doznao je da je sahranjen bez ikakva znaka na nadgrobnoj ploči, bez grba i bez epitafa nasuprot velikom oltaru; rečeno nam je da je kraljica naredila da ga se sahrani bez pompe i bez ikakvih ceremonija jer je takva bila posljednja volja pokojnog maršala10. Biskup iz Rennesa, odvjetak pariške loze Hanequinsa11, vodio je tada službu Božju u rečenoj crkvi čiji je bio opat: jer je na taj dan padala svetkovina Male Gospe. Gospodin de Montaigne sreo se u spomenutoj crkvi poslije mise s gospodinom Maldonatom, isusovcem čije je ime bilo poznato zbog njegova velikog poznavanja teologije i filozofije12; dugo su izmjenjivali misli tada i nakon objeda u konačištu gdje je rečeni Maldonat došao uzvratiti posjet gospodinu de Montaigneu. A između ostaloga i zbog činjenice što se tek bio vratio iz toplica u Aspa13, blizu Liegea, gdje je bio s gospodinom de Neversom. Govorio mu je kako je voda u tim toplicama neobično hladna i da se ondje kaže da je bolje uzimati je što hladniju koliko god se može. Te su vode toliko studene da ljudi koji ih piju počinju drhtati i naježe se; ali, odmah zatim se počinje osjećati velika toplina u želucu. On ih je uzimao po sto unci, jer ondje je mnogo mje9 10

11 12

13

Ėpernay. Maršal Piero Strozzi (1510-1558) bio je rođak kraljice Katarine de Medici. Bio je poznat sa svog ateizma, a Montaigne o njemu govori u Esejima II, xvii i xxiv. Aymar Hennequin bio je nadbiskup u Reimsu i veliki pristaša Lige. Jean Maldonat ili Juan Maldonado (1534-1583) predavao je filozofiju i grčki jezik u Salamanki. Montaigne će ga opet sresti u Rimu gdje ga je Grgur XIII. pozvao da radi na izdanju grčke Biblije. Spa u Ardenima najpoznatije su belgijske toplice. Naravno, Montaigne piše kako mu je lakše Aspa, kao što je pisao Strossi umjesto Strozzi.

28

Od Beaumonta do Plombièresa

štana koji prodaju čaše po mjeri kako tko hoće. Valja piti ne samo natašte nego i poslije obroka. Učinak tih voda, kaže, sličan je onima u gaskonjskim toplicama. Što se njega tiče, kaže da je opazio da su mu dobro djelovale, a u prvom redu zato što mu od njih nije bilo slabo, premda ih je pio i kad je bio oznojen i umoran. Sam je vidio kako žabe i druge sitne životinje odmah uginu kad ih se baci u tu vodu, a kaže i to da ako staviš rupčić na čašu te vode, on odmah požuti. Valja je piti petnaest dana ili barem tri tjedna. U tom mjestu smještaj i hrana su vrlo dobri14, to se mjesto preporučuje onima koji pate od začepljenosti i od pijeska u bubrezima. Uza sve to, ni on ni gospodin de Nevers nisu poslije tih toplica bili zdraviji nego što su bili kad su došli. S njim je bio jedan dvorjanin gospodina de Neversa i zajedno su de Montaigneu dali jedan tiskani list o sporu koji je bio izbio između g. de Montpansiera i g. de Neversa da bude o tome obaviješten i da može obavijestiti i druge koji se za to budu zanimali15. Odatle smo krenuli u petak jutrom i došli u Chalons16, sedam milja. Smjestili smo se u konačište Kod Krune. Tu je smještaj vrlo lijep, poslužuju vas sa srebrnim priborom, a većina postelja i stolnjaka je od svile. Obične zgrade u tom kraju sve su građene od sitnog šljunka, slijepljenog u male četvrtaste ploče od poprilici pola stope, a neke su od zemlje. Sutradan smo krenuli poslije ručka i došli na spavanje u Vitri le François, sedam milja. To je mali gradić smješten na obali rijeke Marne, sagrađen pred nekih trideset i pet ili četrdeset godina na mjestu nekadašnjeg Vitryja koji je bio 14

15

16

Kraljica Margarita Navarska bila je posve drugačijeg mišljenja nakon svog puta 1577. u Spa. Vojvoda de Montpensier je bio prenio kraljevom bratu, vojvodi d’Anjoua neke uvredljive riječi što ih je de Nevers o njemu pronosio. Ovaj je zatim dao tiskati o svemu tome kratku brošuru, koju je dvorjanin dao Montaigneu da je raširi među svojim prijateljima plemićima. Danas Châlons-sur-Marne.

29

Dnevnik s puta u Italiju

spaljen17. Grad ima još uvijek svoj stari skladan i lijep oblik, a u sredini se ističe velik trg, jedan od najljepših u Francuskoj. Tu smo čuli tri važne stvari koje je vrijedno spomenuti. Prva je da je gospođa udovica de Guise de Bourbon18, kojoj je osamdeset i sedam godina, još živa i da još uvijek svakodnevno prohoda po četvrt milje. Drugo, da je nedavno netko bio obješen na mjestu poznatom kao Montirandet19, i to u ovakvoj prilici: sedam ili osam djevojaka iz okolice Chamont en Bassigny došlo je pred nekoliko godina na zamisao da se preruše u muškarce i da tako nastave svoj život. Jedna od njih došla je u Vitry pod imenom Mary i radila je za svoje uzdržavanje kao tkalac, lijepo građen i krepki mladić s kojim su se ubrzo svi sprijateljili. Zaručio se u istom Vitryju s jednom ženom koja je još živa, ali zbog nekog nesporazuma do kojeg je među njima došlo, njihov se dogovor nije održao. Zatim je došao u rečeni Montirandet radeći uvijek isti posao i zaljubio se u jednu ženu kojom se oženio i zadovoljno s njom živio četiri ili pet mjeseci, barem tako ljudi govore; no, kad ga je netko u tom mjestu prepoznao i kad je stvar svršila na sudu, bila je osuđena na vješanje, a ona je govorila da će radije i to pretrpjeti nego se vratiti u ženski položaj; i bila je obješena zbog toga što je činila nešto što njezinu spolu nije dopušteno. Treća se priča bavi nekim još uvijek živim čovjekom po imenu Germain. Bio je to čovjek iz najnižih staleža, bez zanata i bez alata, koji je bio djevojka sve do svoje dvadesete godine; svi su je stanovnici tog mjesta poznavali, a jedino što se lako vidjelo jest to da je na bradi imala malo više dlaka nego druge djevojke, pa su je zato zvali Marija bradašica. Jednog dana, kad se upinjala malo više skočiti, muške su joj stvari 17

Vitry-en-Perthois spalio je Karlo V. 1544, a Franjo I. ga je iznova sagradio i dao mu svoje ime. 18 Antoaneta Burbonska, udovica Claudea Lorenskoga, mati i baka svim glasovitim potomcima loze Guise. Umrla je 1583. u svojoj 89. godini. 19 Zapravo Montier-en-Der.

30

Od Beaumonta do Plombièresa

ispale i kardinal Lenoncourt, koji je tada bio biskup u Chalonsu, dao mu je ime Germain. Ipak, nije se oženio i sad ima vrlo jaku bradu. Nismo ga mogli vidjeti, jer je bio u obližnjem selu. I dandanas u tom gradu djevojke pjevaju pjesmu kojom upozoravaju jedna drugu da se ne upuštaju u velike skokove da ne bi postale muško kao Mary Germain. Govori se da je čak i Ambroise Paré20 o tom slučaju pisao u svojoj raspravi o kirurgiji21; priča je u svakom pogledu vjerodostojna, a gospodinu de Montaigneu su je potvrdili i najviđeniji činovnici iz tog grada. Odatle smo krenuli u nedjelju poslije doručka i jašući bez prestanka stigli smo u Bar22, devet milja, gdje je gospodin de Montaigne već jednom bio23 i sada nije našao ništa posebnoga osim čudnovato velikog izdatka što ga jedan svećenik i dekan tamošnje crkve ulaže u javne radove i što još uvijek čini. Zove se Gilles de Treves. Sagradio je krasnu mramornu kapelu, koja je po svojim slikarijama i ukrasima najljepša u Francuskoj, sagradio i gotovo dovršio jedno zdanje, isto tako najljepše u Francuskoj; lijepe je građe, zamišljeno po šestaru, lijepo je opremljeno i sve je prekrito divnim sagovima i ukrasima, pa je u njemu odista ugodno prebivati. Od njega namjerava učiniti školu, opremiti je i voditi o svom trošku24. Iz Bara, gdje smo doručkovali u ponedjeljak, pošli smo na spavanje u 20

21

22 23 24

Ambroise Paré (1509-1590), glasoviti francuski liječnik i kirurg francuskih kraljeva Henrika II, Henrika III. i Karla IX. Nazvan je ocem moderne kirurgije. Ambroise Paré o tom slučaju podrobno piše zapravo u svojoj knjizi Monstres et prodiges, a odatle je Montaigne crpio svoja navođenja u Esejima, I, xx. Bar-le-Duc. V. Eseji, II, xvii. Tu je bila smještena isusovačka škola koja je bila u funkciji sve do Revolucije.

31

Dnevnik s puta u Italiju

Mauvese25, četiri milje. To je malo selo gdje se gospodin de Montaigne morao zaustaviti zbog svojih kamenaca, a to je bilo i razlogom zašto je odustao od namjere da vidi Toul, Metz, Nancy, Joinville i Saint Dizier, što su sve gradovi koji su mu bili na putu, ali se je morao požuriti da što prije stigne u toplice kod Plommieresa. Iz Mauvesea smo krenuli ujutro i došli oko objeda u Vaucouleurs, samo jednu milju daleko; jahali smo uzduž rijeke Meuse do sela zvanog Domremy na rijeci Meusi, tri milje udaljenog od Vaucouleursa. Tu je rođena ona glasovita djevica iz Orleansa, koja se zapravo zvala Jeanne Day ili Dalis26. Njezini su potomci postali plemićima kraljevskom milošću, a nama su pokazali grb koji im je kralj udijelio: ravni okrunjeni mač sa zlatnim balčakom na plavom polju. Jedan je mjesni poreznik poklonio mjedenu pločicu s tim grbom gospodinu de Caselisu27. Prednja strana kućice u kojoj je rođena sva je oslikana prizorima iz njezina života, ali godine su učinile svoje i gotovo upropastile sve te slike. Osim toga, ima ondje i jedno stablo pokraj nekog vinograda koje nazivaju Djevičinim drvom28, a na kojem nema ništa vrijedno spominjanja. Predvečer smo došli na počinak u Neufchasteau, pet milja, gdje u franjevačkoj crkvi ima sva sila grobova starih i tri-četiri stoljeća; u njima su sahranjeni plemići iz tog kraja, a na svim nadgrobnim pločama stoji natpis ovako sročen: Ovdje počiva onaj koji je umro kad su se godine brojile na tisuću dvjesto... Gospodin je de Montaigne posjetio njihovu knjižnicu gdje ima vrlo mnogo knjiga, ali ničeg rijetkoga; bio je tu i jedan bunar iz kojega se voda crpi veoma velikim kablima omatajući pomoću pedale lanac na 25 26 27 28

Mauvages kod Commercyja. Jeanne d’Arc, čija je obitelj dobila plemstvo 1429. Montaigneovu šogoru. To je drvo pod kojim se nalazila Jeanne d’Arc kad je čula svoje “glasove”, a koje se i danas naziva Arbre des Dames ili Arbre des Fées.

32

Od Beaumonta do Plombièresa

okruglo drvo koje je naglavljeno na dva stupa. On je sličnih vidio i na drugim mjestima. Tik uz bunar nalazi se jedna velika kamenica od pet-šest stopa izdignuta iznad prstena zdenca do koje se penje vjedro; a da se nitko treći u to ne miješa, voda se izlijeva u kamenicu, a vjedro se opet spušta netom ostane prazno.29 Rečena je kamenica tako visoko postavljena da se iz nje pomoću olovnih žljebova voda dovodi do refektorija, kuhinje i pekarnice, a iz kamenih stupića izbija kao neka prirodna česma. Iz Neufchasteaua, gdje smo doručkovali, stigosmo za večeru u Mirecourt, šest milja. Lijep mali grad, gdje je g. de Montaigne čuo vijesti o g. i gđi de Bourbon30 koji su bili negdje u blizini. Sutradan ujutro poslije doručka otišao je skrećući sa svog puta posjetiti redovnice iz samostana u Poussayju. To je jedan red kakvih ima više u tim krajevima i koji su utemeljeni sa svrhom odgoja djevojaka iz boljih kuća.31 Svaka od njih tu uživa potporu od dvjesto ili tristo škuda, neka više, a neka manje, i ima vlastiti stan u kojem živi potpuno odijeljena od druge. Tu su primane i djevojke s malom djecom. Ne traži se zavjet djevičanstva osim za dužnosnice kao što su majka nadstojnica, priorica i druge. Odijevaju se kao i druge gospođice, osim što imaju bijelu koprenu na glavi, a u crkvi za vrijeme službe Božje nose velik plašt koji ostavljaju na mjestu gdje sjede. Posjeti su tu posve slobodni, bilo kod pojedinih sestara koje dolaze pohoditi, bilo da ih dolaze prositi za udaju ili zbog nekog drugog razloga. One koje napuštaju 29

30

31

U daljnjem tekstu Dnevnika nalazit ćemo brojne primjere Montaigneova interesa za tehničke novìne i neobičnosti. Erard de Livron, barun de Bourbonne i njegova žena Gabrielle de Bassompierre nalazili su se u nedalekom dvorcu Haroué. Takvih redovničkih zajednica (u izvorniku: religions) bilo je najviše u Loreni (Lotaringija), a među njima je bila najpoznatija ona u Remiremontu, koju će Montaigne isto tako posjetiti.

33

Dnevnik s puta u Italiju

zajednicu mogu se odreći svoje potpore ili je prodati kome hoće, pod uvjetom da nova sestra ispunjava tražene uvjete. Jer postoje u tom kraju posebno ovlaštena gospoda s točno određenom zadaćom: da pod zakletvom jamče za plemeniti rod djevojaka koje žele u zajednicu ući. Nije rijetkost da jedna sama sestra uživa tri ili četiri potpore. U svemu ostalome žive po redovničkim pravilima kao i drugdje. Većina od njih tu dočeka kraj svog života i nikako ne želi neke promjene u svom stanju. Odatle smo došli na večeru u Espiné32, pet milja. To je lijep gradić na rijeci Moselle, ali nam je ulazak u grad bio zabranjen zato što smo prošli kroz Neufchasteau, a u njemu je nedavno vladala kuga. Sutradan ujutro stigli smo u vrijeme ručka u Plommieres33, četiri milje. Od Bar-le-Duca ove milje predstavljaju mjeru koja vrijedi u Gaskonji, a kako se ide prema Njemačkoj, udvostručavaju se pa čak i utrostručuju34. Ušli smo u to mjesto u petak, na 16. dan mjeseca rujna 1580. u dva sata poslije podneva. Gradić je smješten na granici između Lorene i Njemačke u jednoj kotlini između odsječenih visokih brda, koja ga opkoljavaju sa svih strana. U dnu te udoline izviru mnogi tokovi prirodno hladne kao i tople vode. Ona topla nema ni okusa ni mirisa i topla je toliko koliko čovjek može podnijeti, tako da je g. de Montaigne bio prisiljen hladiti je prelijevajući iz čaše u čašu. Postoje ovdje samo dvije vode koje se piju. Ona koja dolazi s istoka i koja tvori kupke, koje oni nazivaju Kraljičinim kupkama, ostavlja 32 33

34

Danas Epinal. Danas Plombières-les-Bains, poznato lječilište s radioaktivnim izvorima. Montaigneov tajnik neprestano govori lieue, a mi ovdje radi jednostavnosti prevodimo s milja. Lieue je preko latinskog leuca / leuga preuzeta galska riječ, što smo mogli prevesti i s liga (istog postanja), kako se to čini u opisivanju morskih razdaljina. Vrijednost stare lieue nije točno određena, ali se uzima da je označavala razdaljinu od 4 kilometra.

34

Od Beaumonta do Plombièresa

u ustima neki slatkast okus poput sladića35, ali nije neugodna, osim ako se veoma pažljivo kuša, kao što je učinio g. de Montaigne, koji je ustanovio da ima malo kao okus po željezu. Druga voda, koja izvire iz brda nasuprot, a koju je g. de Montaigne pio samo jedan dan, znatno je trpkija i može se u njoj osjetiti okus stipse. Ovdašnja se čeljad običava samo kupati dva ili tri puta u danu. Neki se za vrijeme kupanja i hrane na istom mjestu. Najčešće daju da im se postavljaju pijavice i da im se pušta krv, ali to čine samo nakon što uzmu neko sredstvo za čišćenje. Ako piju vodu, ne uzimaju više od jedne ili dvije čaše u samoj kupelji. Nemalo su se začudili čudnovatoj hrabrosti g. de Montaignea, koji je bez prethodnog liječenja ispijao i po devet čaša (a to je po prilici čitav krčag) svakog jutra u sedam sati. Obično je objedovao u podne, a u dane kad se kupao, to jest svaki drugi dan, jeo je oko četiri sata, a u kupkama se zadržavao samo jedan sat. Tog bi dana rado preskočio večeru. Vidjeli smo tu ljudi koji su ozdravili od čira na želucu i drugih koji se se oslobodili crvenila po tijelu. Običaj je zadržati se u toplicama barem jedan mjesec. Svi najviše hvale proljetno doba u svibnju mjesecu. Zbog hladnog podneblja ne dolaze nakon mjeseca kolovoza. Međutim, ipak smo naišli na nekoliko skupina zbog toga što su suša i vrućina bile mnogo veće nego što je to drugih godina. G. de Montaigne se, osim s drugima, posebno sprijateljio s gospodinom d’Andelotom, iz Franche-Comtéa, čiji je otac bio važna osoba na dvoru cara Karla petoga, a on je sâm bio prvi maršal u vojsci Don Juana Austrijskoga i ostao je namjesnik Saint-Quentina kad smo mi taj grad izgubili36. Jedan dio 35

36

U izvorniku regalisse, a to je Glycyrrhiza ili Liquiritia, koja se kod nas naziva i gospino zelje. D’Andelot, sin slavnoga Jeana d’Andelota, koji se u bici kod Pavije borio prsa o prsa s kraljem Franjom I; služio je pod Don Juanom Austrijskim, nezakonitim sinom Karla V, pobjednikom nad Turcima kod Lepanta. Francuska je 1557. izgubila Saint-Quentin, koji joj je bio vraćen nakon mira u Cateau-Cambrésisu (1559).

35

Dnevnik s puta u Italiju

brade i jedna strana obrva su mu bili potpuno sijedi, a on je ispričao g. de Montaigneu da mu se ta promjena dogodila u jedan tren kad se bio ražalostio zbog smrti jednog od braće kojeg je vojvoda od Albe dao pogubiti zato što je sudjelovao u pobuni grofova Eguemonta i Hornesa37. U času kad je čuo tu vijest rukom je držao glavu na tom mjestu, pa su svi prisutni pomislili da mu je to od brašna što mu je slučajno palo na kosu i obrve. Međutim, on je i kasnije ostao tako napola sijed. Te su toplice nekada posjećivali samo Nijemci, ali ovih posljednjih godina u velikom broju dolaze i ljudi iz pokrajine Franche-Comté i mnogo Francuza. Ima mnogo bazena za kupanje, ali jedan je glavni i najveći, sagrađen u ovalnom obliku i na starinski način. Dug je 35 stopa, a 15 širok. Topla voda mu izvire na nekoliko mjesta i na tu toplu vodu izlijevaju hladnu da bi ublažili toplinu, već prema zahtjevima kupača. Mjesta su podijeljena pomoću dasaka obješenih sa strane kao što se vidi u našim konjušnicama, ali ga pokrivaju i odozgo kako bi se izbjeglo sunce i kiša. Oko cijeloga bazena su tri ili četiri stepenice poput onih u kazalištu, pa se kupači imaju gdje nasloniti ili sjesti. Osobito se pazi na čednost: muškima je nepristojno da budu drugačije nego goli (osim malih gaćica), a žene su samo u košulji. Smjestili smo se u svratištu K Anđelu, koje je najbolje u ovom mjestu, naročito zato što je u vezi s dva kupališta. Sav smještaj u nekoliko soba stajao je samo petnaest groša na dan. Ugostitelji opskrbljuju sve drvom za grijanje; ali tog drva ima toliko u ovom kraju da se plaća samo rezanje i cijepanje. Kuharice tu vrlo dobro spremaju hranu. U razdoblju najvećeg broja gostiju smještaj bi nas bio došao škudu na dan, a i to je jeftino. Zob za konje stoji sedam groša. Svi su drugi troškovi jednako tako povoljni. Sobe nisu neki poseban luksus, ali sve je vrlo udobno; naime, ima tu velik broj galerija, tako da niti jedna soba ne smeta drugoj. Međutim, vino i kruh su loši. 37

Obojica su bila pogubljena u Bruxellesu 1568; v. Eseji, I, vii.

36

Od Beaumonta do Plombièresa

Ovo je vrlo dobar narod38, slobodan, razuman i uslužan. Svi se zakoni do posljednjeg slova poštuju. Svake godine obnavljaju pred velikim kupalištem jednu ploču na kojoj su na njemačkom i na francuskom jeziku ovako obznanjeni propisi i zakoni: Mi, Claude de Rynach, plemeniti gospodar St. Balesmonta, Montureulz-en-Ferrette-a, Lendacourta, itd. itd., savjetnik i komornik našega milostivog Gospodara Vojvode itd. I njegov namjesnik za pokrajinu Vosges. obznanjujemo svima da će drevno pravo na kažnjavanje sitnijih prijestupa i dalje biti u rukama Nijemaca, kao što je odvajkada običaj; njima se naređuje da traže poštovanje običaja, statuta i reda koji su uložili u uljepšavanje ovih toplica kao i kažnjavanje za prijestupe koje bi pripadnici njihova naroda mogli počiniti, bez obaziranja na njihov rod i položaj, i to utjerivanjem novčane kazne, a da pritom ne smiju izricati nikakve uvrede ili druge nepristojne izraze protiv Katoličke crkve i njezinih tradicija. Svakome, pa bio on tko bio, kojemu god staležu pripadao, bilo iz koje pokrajine ili oblasti dolazio, izrijekom se zabranjuje izazivati uvredljivim riječima i poticati svađu, unositi oružje u ove toplice, narušavati mir, posezati za oružjem, pod prijetnjom teške kazne da ih se proglasi ugroživačima sigurnosti, pobunjenicima i neposlušnicima prema zakonima Njegova Visočanstva. Isto se tako zabranjuje javnim ženama i besramnim djevojkama ulazak u ove toplice kao i približavanje njima na manje od petsto stopa, pod prijetnjom javnog šibanja na sva četiri kraja toplica. A ugostitelji koji ih budu primili ili skrivali, bit će osobno kažnjeni zatvorom i plaćanjem novčane kazne. Ista kazna očekuje i sve one koji bi se drznuli gospođama, gospođicama i drugim ženama i djevojkama, gošćama 38

Misli na Vojvodstvo lorensko.

37

Dnevnik s puta u Italiju

ovih kupelji, upravljati sablažnjive i bludne riječi, dodirivati ih na bestidan način, ulaziti i izlaziti iz toplica vrijeđajući javno ćudoređe. I budući da su ovom vodom Bog i priroda udijelili brojna ozdravljenja i ublažavanja tegoba, traži se potpuna čistoća kako bi se izbjegle zaraze i infekcije koje bi tu mogle izbiti; stoga se izričito naređuje upravitelju rečenih toplica da pažljivo o njima vodi brigu, da pregléda tijelo svakoga onoga koji u njih uđe, bilo po danu bilo po noći, i da ih pozove na umjerenost i tišinu za vrijeme noćnog počinka, da sve bude bez buke i vike, bez svađa ili bučna ponašanja. A ako ga bilo tko u svemu tome ne bude poslušao, on to mora smjesta dojaviti gradskom sucu koji će prekršitelja primjereno kazniti. Osim svega navedenoga, svima koji dolaze iz zaraženih mjesta zabranjen je pristup i ulazak u Plommieres, i to pod prijetnjom smrtne kazne; a posebno se naređuje gradonačelniku i sudbenim službenicima da pomnjivo na sve to paze, a svim stanovnicima rečenoga grada da nam donesu listiće s imenom, prezimenom i prebivalištem onih koje budu primili na stan i hranu, a sve to pod prijetnjom zatvora. Sve su gornje naredbe i propisi na današnji dan obznanjene i oglašene pred ulazom u veliko kupalište rečenoga grada Plommieresa, a njihovi prijepisi kako na francuskome tako i na njemačkome jeziku izloženi su na vidnim mjestima oko velikog kupališta, a potpisali smo ih mi, namjesnik pokrajine Vosges. Doneseno i obznanjeno u rečenom gradu Plommieresu 4og dana mjeseca svibnja godine Gospodina Našega tisuću petsto... Slijedi potpis Namjesnika

Prebivali smo u tom mjestu od rečenog 18og39 do 27og dana mjeseca rujna. G. de Montaigne je pio rečenu vodu u jedanaest jutara, devet čaša osam dana, a sedam čaša tri dana i 39

Lapsus, umjesto 16og.

38

Od Plombièresa do Badena

kupao se pet puta40. Voda mu je bila vrlo pitka i uvijek je pio prije ručka. Osim česta mokrenja, nije vidio nikakav drugi učinak. Têk mu je bio dobar; ni spavanje, ni želudac ni bilo što drugo nije se u njegovu općem stanju pogoršalo nakon uzimanja tolike vode. Šestoga je dana imao strahovit napad, mnogo jači nego inače; osjetio je bolove na desnoj strani, koja ga nikad dotada nije boljela osim jedan put, i to mnogo manje, u Arsacu41, što mu je prošlo bez nekih posljedica. Ovaj mu je novi napad potrajao puna četiri sata i jasno je osjetio prolaženje kamenaca kroz mokraćovod. Prva dva dana izašla su dva mala kamenca koji su bili u mjehuru, a zatim često i po nešto malo pijeska. No, krenuli smo iz tih toplica, a on je bio uvjeren da još ima kamenaca u mjehuru, koji su preostali nakon onog napada i drugih, manjih, koje je osjećao kako se spuštaju. Cijeni da je učinak te vode i njezina kakvoća veoma slična onoj iz gornjeg izvora u Banieresu42, gdje također postoje neke toplice. Što se kupelji tiče, misli da su vrlo ugodne topline. I doista, tu smo vidjeli djecu od nepune godine dana da se u vodi praćakaju. On se dosta znojio, ali ništa posebno. Naredio mi je da gospodarici svratišta, kao što je to ondje običaj, ostavim drvenu pločicu s njegovim grbom, koju je za jednu škudu naslikao neki slikar iz tog mjesta, a gospodarica ju je brižljivo objesila na izvanjski zid svratišta43. Rečenog smo dana 27og rujna, nakon objeda, krenuli i jahali kroz neki tako brdovit kraj da je sve odjekivalo pod 40

Bolujući od bubrežnih kamenaca, Montaigne je neprestano tražio načina da olakša bolove. Odatle i sva njegova zanimanja za termalne kupelji; dovoljno je usporediti ono što kaže u Esejima, II, xxxvii. 41 Arsac je selo u Médocu, o kojem govori u Esejima, I, xxxi. Gospodar toga mjesta bio je Thomas de Beauregard, piščev brat, koji ga je dobio ženidbom sa Jaquette d’Arsac, snahom njegova velikog prijatelja La Boétiea. 42 Bagnère-de-Bigorre. 43 Kao i uvijek, Montaigne nastoji poštovati običaje krajeva u koje dolazi. Tako i ovdje udovoljava običaju da se u konačištima ostavlja vlastiti grb, o čijoj izradi nije mnogo vodio računa. Uz dosta ironije o toj taštini govori u Esejima, I, xlvi, gdje nam svoj grb i opisuje.

39

Dnevnik s puta u Italiju

kopitima naših konja kao da smo se kretali po nekom nadsvođenom putu; činilo nam se da stotinu bubnjeva oko nas odzvanja. Tako smo došli pred noć u Remiremont44, dvije milje. Lijep gradić i dobar smještaj u svratištu K jednorogu; jer u svim gradovima u Loreni (a ovo je posljednji lorenski grad na našem putu) ugostiteljstvo pruža udobnost i dobru hranu, pa u tome ne zaostaju ni za kojim mjestom u Francuskoj45. Tu se nalazi onaj toliko znamenit ženski samostan, po prilici jednak onome o kakvom sam govorio za Poussay. Opatice ne priznaju Vojvodu lorenskoga i smatraju da njima pripada suverenitet i vlast u tom gradu46. Čim smo stigli, gg. d’Estissac i de Montaigne su ih posjetili i imali prilike vidjeti više posebnih stanova koji su svi vrlo lijepi i veoma dobro namješteni. Njihova nadstojnica, koja je pripadala lozi d’Inteville, upravo je bila umrla, pa su bile zaokupljene oko izbora nove, a na to mjesto je polagala pravo sestra grofa de Salma. Pošli su posjetiti i dekanicu, koja je odvjetak obitelji de Lutre i koja je učinila čast g. de Montaigneu posjetivši ga u kupalištu, a tom mu je prilikom poslala artičoka, prepelica i bačvicu vina.47 Tu su doznali da im neka okolna sela moraju svake godine na Duhove predati trideset i dvoja kola snijega, a, ako to nisu u mogućnosti učiniti, onda kola upregnuta s četiri bije44

Remiremont je grad u okružju Epinala u Vogezima. Naime, Remiremont je pripojen Francuskoj tek 1766. 46 Nadstojnica plemenitog kaptola Remiremonta bila se proglasila za “souveraine de Remiremont et princesse du Saint-Empire” (...i princezu Svetoga Carstva). 47 Nakon smrti nadstojnice Renée de Dinteville, naslijedila ju je njezina koadjutorica Barbe de Salm, ali njezin je izbor bio osporavan zato što je bila kći lorenskog maršala Jeana de Salma, koji je 1566. manu militari bio zauzeo opatiju. Kaptol je protiv nje istaknuo Humberte de Chastenay i zatražio privolu od pape Grgura XIII. Možda je upravo u tome razlog što je dekanica Marguerite de Ludre ukazala toliko počasti Montaigneu, jer se nadala da će se on zauzeti kod pape da im se dade tražena privola. 45

40

Od Plombièresa do Badena

la vola. Kažu da im taj dohodak u snijegu nikad nije izostao; ipak, kad smo mi tuda prošli, vrućine su bile tako velike kao što nikad nisu u Gaskonji. Opatice imaju samo jednu bijelu koprenu na glavi, a preko nje vrpcu od flora. Odjeća im je crne boje, a sukno i kroj izabire svaka po svojoj volji, dok prebiva u opatiji, a ako izlazi može biti u nekoj boji; obvezna je suknja te visoke i niske cipele. Iznad koprene nose šešir kao i druge48. Moraju biti iz plemićke obitelji, i to barem četiri koljena po očevoj i majčinoj strani. Gospoda su se od njih oprostila već predvečer. Sutradan u cik zore krenusmo iz tog mjesta. Bili smo već u sedlu kad je dekanica poslala jednog plemenitaša g. de Montaigneu s molbom da svrati do nje. On je to i učinio, pa smo tu izgubili čitav sat. Skupina tih gospođa ovlastila ga je da se zauzme za njihovu stvar u Rimu. Kad smo krenuli, išli smo veoma dugo jednom vrlo lijepom i privlačnom dolinom, uvijek obalom rijeke Moselle i stigli smo za vrijeme ručka u Bossan49, četiri milje. Malo kukavno selo, posljednje u kojem se govori francuski, gdje su gg. d’Estissac i de Montaigne, zaogrnuti u radni platneni ogrtač koji su im posudili, pošli obići rudnike srebra, koje vojvoda lorenski ima na dvije tisuće koraka u srcu jednog brda. Nakon ručka nastavili smo putovati brdima, gdje su nam između drugih stvari pokazali na nepristupačnim hridima mjesta gdje se love supovi; a tu ih se može kupiti za samo tri novčića; pokazali su nam i izvor rijeke Moselle; i tako dođosmo u vrijeme večere u Tane50, četiri milje. To je prvi njemački gradić pod vlašću Cara. Dosta je lijep. Sutradan ujutro krenuli smo i jahali jednom lijepom ravnicom kojoj su na lijevu ruku bili obronci puni vinove loze, 48 49

50

Tj. kao i opatice u Poussayu. Danas Bussang, termalno lječilište, također u okolici Epinala u Vogezima. Danas Thann, gradić u podnožju vogeških brda u departmanu Haut-Rhin.

41

Dnevnik s puta u Italiju

vrlo lijepe i odlično njegovane na čitavom tom prostranstvu. Gaskonjci, koji su bili s nama, rekoše da nisu nikada vidjeli toliko zemlje s nepreglednim vinogradima. Bilo je baš vrijeme jematve, a mi dođosmo u vrijeme ručka u Melhouse51, dvije milje. To je lijep švicarski grad u baselskome kantonu. G. de Montaigne je otišao posjetiti crkvu; jer, u tome kraju stanovnici nisu katolici. Učinila mu se u dobru stanju, kao i sve druge crkve u okrugu; jer gotovo da u njoj nije ništa promijenjeno ni unakaženo osim oltara i slika kojih jednostavno nema52. Uživao je gledajući slobodu i dobru upravu toga naroda, a poglavito ga se dojmilo što je njegov gostioničar, gospodar Grozda53, došao sa sjednice gradskog vijeća, iz jedne veličanstvene i zlatom optočene palače, gdje je predsjedavao vijećem, i odmah se sav posvetio služenju svojih gostiju; a drugi jedan obični čovjek, bez ikakve važnosti, koji ih je služio vinom, zapovijedao je i u ratu protiv našega kralja vodio četiri čete pješaka pod Kazimirom54 u Francusku i već više od dvadeset godina prima od kralja svake godine mirovinu od trista škuda. Dok ih je služio za stolom, taj im je gospodin, bez ikakve samohvale ili isticanja, pričao o svom poslu i životu; između ostaloga rekao im je da njima55 u njihovoj vjeri ništa ne priječi da služe kralja, čak i protiv hugenota. To smo isto čuli i od mnogih drugih na putu, a čak i 51

Mulhouse. Montaigne se divi suzdržanosti švicarskih protestanata; oni se ograničavaju na uklanjanje oltara i slika, za razliku od kalvinista u Francuskoj koji uništavaju crkve. Mulhouse, nekadašnji carski grad, a potom saveznik helvetske konfederacije, pristupit će Francuskoj 1798. 53 Grozd se zvalo svratište u kojemu su odsjeli. 54 Knez izbornik Jean-Casimir u dva je navrata (1568. i 1576) slao pojačanja francuskim hugenotima. Montaigne se divi što je jedan Švicarac znao uzeti udjela u tom pohodu, a odmah se zatim posvetiti svom običnom ugostiteljskom zvanju. Kao Francuzu, to mu je gotovo nepojmljivo, pa u čitavom ovom poglavlju hvali takvu izvrsnost švicarskih običaja. 55 Tj. Švicarcima. 52

42

Od Plombièresa do Badena

to da ih je u opsadi La Ferea56 bilo čak pedeset iz njihova grada; da se bez ikakvih teškoća ili skanjivanja pred svećenikom žene ženama naše vjere i nikad od njih ne traže da promijene vjeru. Odatle smo poslije ručka krenuli na put kroz jedan vrlo lijep kraj, ravan i plodan, vidjeli mnogo lijepih sela s dobrim prenoćištima i stigli na spavanje u Basle57, tri milje. To je vrlo lijep grad, velik otprilike kao naš Blois i sastoji se od dva dijela jer Rajna prolazi upravo po njegovoj sredini pod jednim velikim i vrlo širokim drvenim mostom. Gradska su gospoda ukazala čast gg. d’Estissacu i de Montaigneu poslavši im po jednom časniku svojega vina; održali su im za stolom vrlo dug govor, na što je g. de Montaigne isto tako dugo odgovorio, a svi su bili bez klobuka na glavi; bili su tome prisutni brojni Nijemci i Francuzi koji su se u blagovaonici58 bili zatekli. Gospodar im je služio kao tumač. Vina su im neobično dobra. Od stvari koje vrijedi spomenuti vidjeli smo kuću nekog liječnika koji se zove Foelix Platerus59, oslikanu i ukrašenu sitnim risarijama baš à la Françoise, kakve se rijetko viđa; ta je liječnikova kuća bila vrlo velika, dobro građena, prostrana i sjajno uređena. Između ostaloga, on radi na jednoj knjizi o biljkama koja je već gotovo pred završetkom; dok drugi biljke i trave slikaju prema njihovoj boji, on je iznašao načina kako da ih stavi na papir u njihovoj punoj prirodi, tako da se naj56

57 58

59

U ljeto 1580. Montaigne je i sâm sudjelovao u opsadi toga grada, ali nije dočekao njegovu kapitulaciju, jer je morao ispratiti u Soissons posmrtne ostatke svog prijatelja grofa de Grammonta; usp. u Esejima, III, iv. Basel, Bâle, Basilea. Zajednička se blagovaonica, zato što je grije jedna velika peć, naziva u izvorniku poisle (danas francuski poêle “peć”). Baselski liječnik Félix Plater, pisac brojnih medicinskih djela, koji je studirao medicinu u Montpellieru, a protivno od sorbonske tradicije davao je prednost eksperimentalnoj medicini.

43

Dnevnik s puta u Italiju

manji listići i najtanje žilice dobro vide onakvima kakve jesu, a on svoju knjigu lista, a da pri tome ništa ne ispadne iz nje; pokazao nam je ljekovite biljke koje su tako prilijepljene već više od dvadeset godina. Kod njega i u javnoj školi vidjesmo čitave kosture mrtvih ljudi kako uspravno stoje. Posebno je kod njih i to da im javni sat u gradu (ali ne i u predgrađima) uvijek odbija sate jedan sat prije vremena. Ako čujete deset puta zvono, znači da je devet sati. Oni kažu da je to stoga što je takva slučajna pogreška njihova javnog sata spasila grad od urote. Basilee se zove ne po grčkoj riječi, nego zato što base na njemačkom znači “prolaz”60. Vidjeli smo mnogo ljudi velikoga znanja kao što je Grineus ili onaj koji je napisao Theatrum, pa već spomenuti liječnik (Platerus) i François Hottoman61. Sutradan su ova posljednja dvojica došla večerati s gospodom. G. de Montaigne je ustanovio da oni nisu odveć načistu sa svojom vjerom zbog različitih odgovora koje su mu davali: jedni su govorili da su cvinglijevci, drugi da su kalvinisti, a drugi opet da su martinisti62, a rekli su mu da mnogi još drže 60

Uzima se da Basilea > Basel = Bâle prema grčkom basileÌV, “kralj, vladar” znači “kraljevski”, dok bi prema ovdje predloženoj etimologiji morala potjecati iz njemačkoga Pass “prolaz”, pa bi se grad morao nazivati *Passel. 61 Basel je kao intelektualna metropola Švicarske bio poznat sa svojih učenjaka od kojih neke Montaigne ovdje spominje: Grineus je najvjerojatnije Samuel Grynaeus (1539-1599), pravnik i profesor retorike, ako to nije njegov nećak Simon, autor poznatog djela Encomion medicinae; “onaj koji je napisao Theatrum” je Theodor Zwinger, pisac djela Theatrum vitae humanae, ali je možda ipak riječ o poznatom geografu Abrahamu Örtelu čiji je Theatrum orbis terrarum bio na velikom glasu. François Hottman (Pariz 1524-Basel 1590) bio je poznati francuski pravnik, protestant, koji je izbjegao Bartolomejsku noć zahvaljujući svojim studentima i sklonio se u Ženevu i Basel, gdje je predavao pravne znanosti. Montaigne, koji je jamačno bio s njim u vezi nakon što su protestanti objavili La Boétieovo djelo Contr’un, pisat će mu iz Bolzana (v. niže). 62 To jest luteranci, prema Lutherovu imenu Martin.

44

Od Plombièresa do Badena

rimsku religiju u srcu. Način podjeljivanja sakramenta obično je onaj na usta: ali, ipak, neka svi koji to žele pružaju ruku, a svećenici ne bi smjeli dirati tako osjetljivu žicu razlika u vjerskoj praksi. Njihove crkve iznutra izgledaju kako sam već rekao. Izvana je sve puno slika i nedirnutih starih grobova s molitvama za pokoj duša umrlih. Orgulje, zvona i najraznovrsnije slike na staklima su potpuno sačuvane, jednako kao i klupe i sjedišta u koru. Krstionicu postavljaju na mjesto gdje je bio glavni oltar, a usred crkvene lađe sagradili su oltar za svoju službu: ovaj u Baselu je vrlo lijepo zamišljen. Kartuzijanska crkva, vrlo lijepog zdanja, sačuvana je i brižljivo održavana; čak su ostali isti ukrasi i namještaj: a to oni ističu kako bi posvjedočili svoju vjernost, jer ih na to obvezuje riječ dana prilikom sporazuma. Biskup tog mjesta, koji je njihov veliki neprijatelj, stanuje izvan grada u svojoj dijecezi i okuplja u staroj vjeri ostatak pučanstva na selima. Uživa čak 50 000 libri iz gradske riznice, a i dalje se nastavlja s izborom biskupa. Mnogi su se potužili g. de Montaigneu da su žene vrlo raspuštene i da ima na pretek pijanaca. Tu smo vidjeli kako operiraju kȉlu jednom malom djetetu, s kojim je kirurg vrlo grubo postupao. Vidjeli smo na rijeci i jednu veoma lijepu i dobro držanu javnu knjižnicu. Ostali smo cijeli sutrašnji dan, a dan nakon toga ručali smo i pošli putem uzduž Rajne još poprilici dvije milje; zatim smo rijeku ostavili s lijeve ruke i jahali kroz vrlo plodan i ravan kraj. Ovaj svijet ima svu silu česmi i zdenaca, i to posvuda: nema sela ni raskrižja gdje nećete naći vrlo lijepih. Kažu da ih samo u Baselu ima pobrojenih tri stotine. Toliko su naviknuti na nadsvođene prolaze, čak i ondje prema lorenskom kraju, da u svim kućama ostavljaju između prozorâ gornjih soba vrata koja gledaju na ulicu, u nadi da će jednog dana izgraditi galeriju. U čitavom ovom kraju, počevši čak od Epinala, nema tako skromne seljačke kućice koja ne bi imala stakla 45

Dnevnik s puta u Italiju

na prozorima63, a lijepim stanovima to je dodatni ukras i s nutarnje i s vanjske strane, njima su vrlo dobro opremljene, a staklo je na više načina izrađivano. Bogati su velikim količinama željeza, a imaju mnogo dobrih kovača, tako da nas u tome znatno nadmašuju. Osim toga, nema tako malene crkve koja ne bi imala krasan sat i lijepe kazaljke. Veliki su majstori u creparstvu, pa su tako krovovi njihovih kuća uljepšani raznolikim bojama olovom optočenih crepova, a isto je tako i s podovima u njihovim sobama; a nema ništa ljepšeg od njihovih peći građenih od raznobojne keramike. Mnogo se koriste jelovinom i imaju vrsne majstore drvodjelce; sve im je podrumsko suđe izrezbareno, a većinom je sjajno i obojeno. Posebno su im sjajno dotjerane grijane prostorije, to jest zajedničke dvorane za blagovanje. U svakoj dvorani, a sve su vrlo lijepo namještene, naći ćete pet ili šest stolova s klupama, gdje svi gosti jedu u isto vrijeme, ali svako društvo ima svoj stol. I najmanje svratište ima po dvije ili tri takve lijepe dvorane. Dobro su rasvijetljene i izvrsno ostakljene; ali, čini se da se za hranu mnogo više brinu nego za ostalo: jer su im sobe zaista bijedne. Nigdje nema zastora na posteljama, a uvijek su tri ili četiri postelje u sobi jedna uz drugu; nema kamina, a svi se griju zajedno, i to u blagovaonicama, jer nigdje nema ni traga ognju, a uvrijeđeni su ako im se ulazi u kuhinju. Nisu nimalo čisti što se soba tiče, jer je sretan svatko tko može imati bijelu plahtu, uzglavlje nije nikad prekrito plahtom, a pokrivač je samo jedan, i to prljav. Međutim, odlični su kuhari, a posebno dobro znaju pripremati ribu. Osim stakala nemaju nikakve obrane od vlage i vjetra, a staklo im nije zaštićeno drvom; kuće su im svijetle i u njima se dobro vidi, bilo u blagovaonicama, bilo u sobama, a oni gotovo da ni noću prozore ne zatvaraju. 63

Prozorska stakla, kakva su imali Rimljani, bila su nadomještena u Francuskoj i Italiji platnom učvršćenim na prozorskim okvirima ili drvenim kapcima. To je razlog što pisac toliko inzistira na ostakljenim prozorima kojima su njemačke kuće tako “dobro opremljene”.

46

Od Plombièresa do Badena

Stolni pribor je veoma različit od našega. Nikada ne piju vodu s vinom, a možda imaju i pravo, jer vina im nisu nimalo jaka, tako da su ih naša gospoda nalazila čak i nejakijima nego što su naša obilato krštena vina u Gaskonji, ali uza sve to imaju ugodan okus64. Sluge poslužuju za istim stolom kao i gospodare ili, katkada, za drugim, ali uvijek u isto vrijeme, jer je dovoljan samo jedan posluživatelj za brigu oko cijelog jednog stola, to tim prije što svatko ima svoj pehar ili srebrnu čašu pred sobom, a onaj koji poslužuje pazi da natoči tu čašu čim je netko iskapi i to ne mičući je s mjesta; tada nalijeva svakome vino iz velikog kositrenog ili drvenog suda s dugim kljunom. Što se tiče mesa, poslužuju samo dva ili tri pladnja odjednom; miješaju različite vrste mesa, sve je odlično priređeno, ali je red u posluživanju veoma različit od našega; oni poslužuju meso pomiješano jedno s drugim i pri tome se služe nekim željeznim pomagalima vrlo visokih nogara. Na njemu stoji jedan tanjur, a ispod njega drugi. Stolovi su im vrlo veliki, i okrugli i četvrtasti, tako da je teško na njih donositi pladnjeve s jelom. Jedan isti sluga lako sva jela poslužuje odjednom, pa zatim dva i tako do šest ili sedam puta. Jer, jedno se jelo ne poslužuje dok ono prije njega nije pojedeno; a, što se tiče tanjura, kad hoće poslužiti voće, nakon što je gotovo s mesom, postavljaju jednu veliku košaru od rogoza ili neku veliku kopanju od bojena drva, pa u tu košaru prvi po ugledu baca svoj tanjur, a drugi za njim: jer se pri tome osobito pazi na rang i dostojanstvo onih koji su za tim stolom. Tada sluga odmah odnosi tu košaru i zatim na dva pladnja postavlja sve voće, jednako pomiješano kao i sve ostalo, a često se tome dodaje i povrtnica, jednako kao što uz pečenku donose i pečene kruške. Među onim što najviše cijene su rakovi, pa ih poslužuju na prekritom pladnju koji prelazi iz ruke u ruku, a to ni s kojim drugim jelom ne rade. 64

S ovim mjestom valja usporediti ono što Montaigne kaže u Esejima, III, xiii.

47

Dnevnik s puta u Italiju

U ovoj zemlji ima sva sila rakova, koje jedu svakodnevno, a ipak ih drže na visokoj cijeni. Ne daju vam ništa za pranje ruku ni pred jelo ni nakon njega; svatko ide uzeti vodu iz jednog malog poljeváča što visi u kutu dvorane kao kod naših fratara. Uglavnom sve poslužuju na drvenim tanjurima, čak su im i lonci drveni jednako kao i noćne posude, a sve je to čisto i oprano koliko god je to moguće. Neki drugi poslužuju na drvenim tanjurima, a katkada i na kositrenima, ali to sve dok ne dođe voće na stol, jer tada posuđe uvijek mora biti drveno. Takvi samo iz običaja poslužuju na drvu, jer čak i ondje gdje se tako radi, čaše za piće su od srebra, a imaju ih u nevjerojatno velikim količinama. Vrlo pomnjivo čiste, mažu i lašte sve drveno pokućstvo, pa čak i podove u sobama. Kreveti su im tako visoko uzdignuti da se na njih morate penjati po ljestvama, a gotovo posvuda pod velikim krevetom imaju i jedan mali. Kako odlično rade u željezu, gotovo svi se ražnjevi okreću pomoću neke sprave ili pomoću utega kao kod naših satova ili pak nekakvim širokim jedarcima od vrlo tanke jelovine koja postavljaju u dimnjak pa se onda velikom brzinom okreću pomoću dima i pare što izlazi iz vatre; peku sve na laganoj vatri i veoma dugo, jer oni malo i previše suše meso65. Takve vjetrenjače za pečenje imaju samo u velikim ugostiteljskim kućama gdje se pale velike vatre, kao ono u Badenu66. Bilo kako bilo, vjetar iz ognja pomiče te naprave jednakomjerno i bez prestajanja. Počevši od Lorene, kamini nisu građeni onako kako mi to činimo. Kod njih su to veliki otvori, široki šest ili sedam koraka koji se postupno sužavaju i penju sve do vrha sobe. To im omogućuje da na jedno mjesto postave ono ma65 66

Usp. Eseji, III, xiii. Opaska kao ono u Badenu najvjerojatnije je dodana nakon boravka u Badenu, a to bi govorilo u prilog tome da su dnevna bilježenja naknadno revidirana. V. gore bilješku iz koje se vidi da “tajnik” nije sustavno vodio dnevnik iz dana u dan. Moguće je stoga zaključiti da je čitave etape putovanja pisao kad su one bile gotove. (?)

48

Od Plombièresa do Badena

lo jedro, koje bi kod nas u našim dimnjacima zauzelo toliko mjesta da bi prolazak dima bio onemogućen. Obroci kod njih traju i do tri ili četiri sata zbog duga trajanja svih onih posluživanja brojnih jela. Pravo govoreći, oni jedu dosta kao i mi, ali polaganije i zdravije nego mi67. Hrane imaju u izobilju, i mesa i ribe, a na stol uvijek iznose svega i svačega (barem je tako bilo dok smo se mi ovdje hranili). Petkom se nikome ne poslužuje meso, a oni kažu da im na taj dan meso ne prija. Skupoća je poprilici kao i kod nas okolo Pariza. Konji redovito dobivaju više zobi nego što mogu pojesti. Došli smo prespavati u Hornes68, četiri milje. To je malo selo u vojvodstvu austrijskome. Sutradan, to jest u nedjelju, otišli smo slušati misu i tu smo vidjeli da se žene drže na lijevoj strani crkve, a muškarci na desnoj. Ima više redova klupa poredanih jedan iza drugoga i visokih toliko da se na njima može sjediti. Tu sve žene kleče, ali ne na tlu, pa se čini kao da su uspravne; a muškarci imaju osim toga pred sobom drveni naslon na koji se naslanjaju, a kad hoće kleknuti, tada kleče na stolicama koje su pred njima. Dok mi moleći Boga sklapamo ruke pri podizanju, oni ih imaju obje raširene i tako ih podignutima drže sve dok svećenik ne preda vjernicima monstrancu kao znak mira.69 Gg. d’Estissacu i de Montaigneu dali su mjesto na trećoj klupi za muške, a druga dva reda klupa pred njima zauzeli su ljudi iz obična puka; jednako tako je bilo i na ženskoj strani. Po svemu nam se činilo da u prvim redovima nisu bili najugledniji ljudi. Vodič i tumač kojega smo uzeli u Baselu bio 67

68 69

Iz Eseja III, xiii lako je vidjeti zašto je Montaigne uživao u načinu kako ti ljudi jedu. Hornussen. Montaigne pomnjivo nabraja mjesne običaje. Rastavljenost žena od muškaraca, koja se poštovala u primitivnoj crkvi i u nekim luteranskim bogomoljama, bila je još uvijek na snazi. Uvođenje klupa u crkve datira tek od druge polovice XVI. stoljeća, a monstranca kao znak mira (instrumentum pacis) kolala je među vjernicima koji su je cjelivali.

49

Dnevnik s puta u Italiju

je zakleti službenik gradskoga vijeća; i on je došao s nama na misu i na svoj je način pokazivao da je došao vrlo rado i da je veoma pobožan. Pošto smo ručali, prešli smo rijeku Arat u Brougu70, koji je lijep maleni grad, a pripada gospodarima iz Berna; pošli smo posjetiti jednu opatiju koju je kraljica Katarina Ugarska godine 1524. darovala bernskom plemstvu. U njoj je grob nadvojvode austrijskoga Leopolda i većeg broja plemića koje su potukli Švicarci godine 1386.71 Vide se još njihovi grbovi, imena se mogu pročitati, a tijela im se brižljivo čuvaju. G. de Montaigne je tu razgovarao s jednim uglednikom iz Berna koji je naredio da se gostima sve pokaže. U toj opatiji uvijek ima već pripremljenih glava kruha i juhe za namjernike koji ih zatraže i, kako kažu u opatiji, nikad se nije dogodilo da bi netko bio odbijen. Odatle smo na splavi prešli rijeku Reix72 koja teče iz lucernskog jezera. Splav se pomiče pomoću jednog velikog željeznog kolotura i visoko podignutog užeta. Tako smo stigli u Bade73, četiri milje. To je mali grad s varošicom u kojoj se nalaze toplice. Grad je katolički, njime zajednički upravlja osam švicarskih kantona, a u njemu je održano nekoliko važnih vladarskih sastanaka. Nismo odsjeli u gradu već u onom predgrađu podno same planine uz rijeku ili bolje reći potok koji se zove Limaq74, a teče iz ciriškog jezera75. 70 71

72 73 74 75

Rijeka Aar u Bruggu. Riječ je o samostanu Königsfelden što ga je carica Elizabeta podigla na mjestu gdje je ubijen njezin muž Albert I. Tu su i grobovi austrijskih velikaša koje su Švicarci porazili u bici kod Sempacha, kao i grobovi nekoliko članova habsburške obitelji. Reuss. Baden. Limmat. U izvorniku: lac de Zuric.

50

Od Plombièresa do Badena

Tu su dva ili tri javna kupališta na otvorenom, kojima se služi samo siromašan svijet. Druga, a ima ih velik broj, nalaze se u kućama; podijeljena su i između sebe odvojena na nekoliko posebnih ćelija, otvorenih ili prekrivenih, koje iznajmljuju zajedno sa sobama. Spomenute su ćelije upravo ugodno i vrlo dobro namještene, a svaka ima posebnu cijev s toplom vodom. Smještaj im je doista prekrasan. Ondje gdje smo mi bili valjalo je hraniti trista usta u jednom danu. Dok smo mi ondje bili, bilo je još nekoliko brojnih skupina i zauzeto je bilo preko sto i sedamdeset postelja. Samo na tom jednom mjestu imaju sedamnaest blagovaonica i jedanaest kuhinja, a u kući do nas pedeset namještenih soba. Zidovi su svi prekriveni grbovima plemića koji su tu odsjedali. Grad je na uzvisini iznad brda, malen je, ali veoma lijep kao što su svi gradovi u ovoj zemlji. Jer ne samo da su im ulice šire i otvorenije nego naše, a trgovi prostraniji s toliko ostakljenih prozora sve unaokolo, nego je kod njih običaj izvana bojiti sve kuće i tako ih na svakojake načine uljepšavati, pa sve to pridonosi vrlo dopadljivom izgledu. Da ne govorimo o tome da nema gradića u kojem ne teku potoci s lijepim česmama, koje su podignute – bilo u drvu bilo u kamenu – na svakom raskrižju. Sve to čini da im gradovi izgledaju mnogo ljepšima od francuskih. Voda u kupkama miriše na sumpor, poprilici onako kao kod nas u Barbotanu76 ili u Aigues Caudesu77, pa su zato kupanja u toj vodi i ugodna i zdrava. Svi oni koji budu morali voditi gospođe željne kupanja, neka ih dovedu ovamo, jer će biti same u kupelji, koja je kao bogata sobica, svijetla, ostakljena, svud naokolo obložena oslikanom lamperijom, a pod 76 77

Barbotan je termalna voda u departmanu Gers. Aigues Caudes je okcitanski oblik za Eaux-Chaudes u departmanu Pyrénées Atlantiques, gdje je Montaigne bio na liječenju (Eseji, II, xxxvii, u izdanju iz 1580). On će u novijem izdanju drugačije govoriti o francuskim termama, oslanjajući se na svoja iskustva iz ovog putovanja.

51

Dnevnik s puta u Italiju

joj je besprijekorno čist; posvuda ima stolaca i malih stolova za čitanje i igru za one koje žele čitati dok se kupaju. Onaj koji se kupa ispija vode koliko god želi, a svatko ima svoju sobu tik uz kupelj; lijepa šetališta su uz rijeku, a ima i šetnica pod trijemovima. Ove su toplice smještene u udolini koju nadvisuju obronci visokih planina, a ipak su najvećim dijelom plodni i obrađivani. Voda je malčice bljutava kao da je više puta prelijevana iz suda u sud, a po okusu donekle podsjeća na sumpor; ima u njoj nešto reskoga kao da je kiselkasta. Ljudi iz ovog kraja rabe je u prvom redu za kupanje, ali mnogi stavljaju na se pijavice ili daju da im se pušta krv, tako da sam vidio dva otvorena kupališta koja su bila crvena kao prava krv. Oni koji je piju običavaju popiti najviše čašu ili dvije. Zadržavaju se tu pet ili šest tjedana, a kroz čitavo ljeto sve je popunjeno. Tom se vodom drugi narodi ne koriste, osim Nijemaca koji dolaze u velikom broju. Ta je njihova navika vrlo stara, a spominje je i Tacit78. On79 je, dok je god mogao, tražio glavni izvor i nije ništa mogao doznati, ali po svemu se čini da su svi vrlo niski i gotovo u ravnini s rijekom. Ova je voda manje čista od drugih voda koje smo dosada vidjeli i kad je se crpi, vide se neke sićušne niti. Nema one iskričavosti što je zapažamo u drugim sumporastim vodama kad se uzimaju u čašu ili, kako kaže g. Maldonat, nije onakva kao u Spa. G. de Montaigne ju je pio sutradan po našem dolasku, a došli smo u ponedjeljak ujutro. Popio je sedam malih čaša, a to odgovara većem vrču u njegovu kraju; sutradan je popio pet velikih čaša, a to je kao da je popio deset onih malih i moglo je u svemu biti jedna pinta80. Tog istog utorka, oko devet sati, dok su drugi doručkovali, ušao je u kupelj i od toga se jako znojio u krevetu. Zadržao se u vodi samo pola sata, jer domaći ljudi, koji se ondje zadržavaju po čitav dan uz igru i 78 79

80

Tacit, Povijesti, I, 67. Tj. Montaigne. Ne smijemo zaboraviti da čitav prvi dio Dnevnika piše “tajnik”. Stara mjera za tekućinu.

52

Od Plombièresa do Badena

piće, stoje samo do pasa u vodi; on je bio uronjen do grla i ispružen po čitavoj kadi.81 Tog je dana otišao iz toplica jedan švicarski gospodin, odani službenik naše krune, koji je g. de Montaigneu čitav prethodni dan pripovijedao o nekim koracima švicarske države i pokazao mu pismo što mu ga je pisao francuski ambasador, sin predsjednika de Harlaya82, iz Solurrea, gdje mu je bilo sjedište, preporučujući mu da pazi na kraljeve poslove za vrijeme njegove odsutnosti, budući da mu je kraljica naredila da dođe k njoj u Lyon, i neka se svakako suprotstavi namjerama Španjolske i Savoje. Vojvoda savojski, koji je tada upravo umro, bio je pred godinu-dvije sklopio savez s nekim kantonima, čemu se je kralj otvoreno protivio, tvrdeći da oni koji su već podanici ne mogu preuzimati nikakve nove obveze, a da njegov interes time ne bude povrijeđen: to su neki kantoni odobravali, možda i zahvaljujući nastojanjima ovog švicarskog gospodina, pa su odbili taj savez. Oni priznaju kralja i njegovo se ime s radošću i poštovanjem spominje u svim gradovima, a nama su ukazali svu moguću ljubaznost i udvornost. Španjolci nisu rado viđeni. Svita tog švicarskog gospodina broji čak četiri konja. Njegov sin, koji je kao i otac, već na kraljevskoj plaći, jaše jednoga, jedan sluga drugoga, jedna lijepa i krupna djevojka trećega, koji je prekrit velikim pokrovom od brokata i s daščicom na stremenu, onako po francusku83; na sapima joj konj 81

82

83

Montaigne je smatrao da je kupanje dobro za zdravlje i čak je svakodnevno prao tijelo, a to u njegovo vrijeme nije bio običaj (usp. Eseji, II, xxxvii). Charles de Harlay (sin Christophea de Harlaya, predsjednika pariškog parlamenta) bio je poklisar u više diplomatskih misija. Ovdje je riječ o nastojanjima Henrika III. i kraljice majke Katarine de Medici da se odupru politici savojskog vojvode Emanuela-Filiberta, pobjednika kod Saint-Quentina. Ovaj je u posljednjim danima svojega života bio stao na stranu Španjolske, želeći proširiti njezin utjecaj na švicarske kantone. Prema Brantômeu, Katarina de Medici je prva jahala bez daščice na stremenima.

53

Dnevnik s puta u Italiju

nosi kovčeg, a o sedlo joj je okvačen držač za šešir; s njom ne putuje nijedna druga žena; bili su na dva dana puta od svog grada, gdje je rečeni gospodin guverner. Stari je jahao četvrtog konja. Svakodnevna ženska odjeća čini mi se jednako tako čistom kao kod nas, a isto tako i pokrivalo za glavu koje je najčešće šeširić s kokardom i vrpcom otraga, dok na čelu imaju mali dometak: sve je to ukrašeno komadićima svile i krzna; kosa im je uredno upletena i visi na plećima. Ako im onako za šalu maknete taj šeširić, jer ne stoji ništa čvršće nego kod naših žena, one se neće uvrijediti, a vidjet ćete im golu glavu. One nešto mlađe umjesto šešira nose samo vijenac na glavi. Kod njih nema velike razlike u odjeći da se iskaže razlika u rodu i položaju. Pozdravlja ih se uz rukoljub i pružanje ruke. Inače, ako im se klanjate i skidate šešir, većina se njih drži kao da su od drva i bez ikakve kretnje, a to je od starine njihov način. Da bi vam otpozdravile, neke samo malo pokrenu glavu. Uglavnom su sve to lijepe, jake i bjelopute žene. To je veoma dobar narod, a poglavito za one koji se s njima slažu. Kako bi dobro upoznao razlike u običajima i ponašanju, g. de Montaigne je tražio da ga poslužuju prema navikama svake pojedine zemlje, pa ma koliko ga truda to koštalo.84 Ipak, u Švicarskoj je govorio da mu ništa nije tako teško kao ono kad mu dadu nekakvu krpicu umjesto ubrusa, a tu krpicu Švicarci ni ne otvaraju za vrijeme jela, premda vam poslužuju mnogo vrsta umaka i najraznovrsnijih kuhanih jela; no, uvijek će vam dati toliko žlica koliko ima ljudi za stolom, a sve su žlice drvene sa srebrnom drškom. Nikad Švicarac neće biti bez noža, jer nožem sve dohvaćaju i nikad ne uzimlju jelo iz pladnja rukom. Gotovo svi njihovi gradovi ističu iznad gradskih grbova carske oznake austrijske kuće; najveći dio njih odcijepio se od tog nadvojvodstva u prvom redu zato što se u toj kući loše 84

Usp. Eseji, III, ix.

54

Od Plombièresa do Badena

gospodarilo. Kažu da su svi iz te austrijske kuće, osim Kralja katoličkoga, dovedeni na prosjački štap, pa čak i Car do kojega u Njemačkoj baš mnogo ne drže85. Voda, što ju je g. de Montaigne pio u utorak izazvala je kod njega tri puta stolicu i crijeva su mu do podneva bila posve ispražnjena86. U srijedu ujutro ponovio je sve iz prethodnoga dana. Ustanovio je da kad se nakon kupanja dobro oznoji, sutradan i manje mokri i ne povraća popijenu vodu, a to je isto utvrdio i za svog boravka u Plommieresu. Vodu koju popije sutradan izbacuje nekako obojenu i ima je malo, pa po tome cijeni da se ona odmah pretvara u hranu, bilo da do toga dolazi lučenjem znoja ili pak zbog toga što malo jede; jer kad se kupa, uzima samo jedan obrok: a to je bilo razlogom zašto se kupao samo jedanput. U srijedu je vlasnik kupio vrlo mnogo ribe. Gospodin se propitivao zašto je to učinio. Odgovorili su mu da u tom gradu Badenu većina iz vjerskih razloga jede ribu srijedom. To mu je potvrdilo ono što je prije čuo, to jest da su oni koji ispovijedaju katoličku vjeru u tom kraju mnogo stroži i pobožniji ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što imaju pored sebe ljude druge vjere. Razmišljao je ovako: kad do zbrke i miješanja dođe u istim gradovima i to se proširi i na upravljanje gradom, sve to čini da se ljudima vjerska brižljivost umanjuje. Do tog miješanja dolazi čak i kod pojedinaca, kao što se događa u Auspourgu87 i carskim gradovima. Međutim, kad neki grad ima nepodijeljenu upravu (jer švicarski gradovi imaju svaki svoje posebne zakone i upravu, pa zato 85

86

87

Katolički je kralj u to vrijeme bio Filip II. Španjolski, a njemački car Rudolf II. Habsburški. Ako bismo se začudili s tog detaljnog opisivanja piščeve probave, valja imati na umu da te bilješke nisu bile vođene kao da će se jednom objaviti, nego su samom Montaigneu služile da može slijediti razvoj svoje bolesti i ustanoviti učinak različitih termalnih voda, kao i podneblja i načina života. Kao što se vidi, “tajnik” je morao sve podrobno opisivati. Augsburg.

55

Dnevnik s puta u Italiju

ne ovise u političkim pitanjima jedni o drugima; zato, ako među njima i dođe do podudaranja i saveza, to se događa samo u nekim najopćenitijim okolnostima), kad tvori državu za sebe i posebno građansko tijelo od svih građana, tad mu je lako ojačati se i održati se; i zaista se jača, zbija svoje redove i udružuje se jer se plaši napadaja zaraze iz susjedstva. Vrlo brzo smo se privikli na toplinu njihovih peći i to nikome od naših nije smetalo. Jer, čim udahnete neki miris koji vas zapahne pri samom ulazu, sve što nakon toga osjećate jest ugodna i ravnomjerna toplina. G. de Montaigne, koji je spavao u jednoj od grijanih soba, bio je vrlo zadovoljan što čitave noći osjeća ugodan i umjereno topao zrak. Ovdje barem nećete opeći ni lice ni čizme i nemate onog nepodnošljivog dima kao u Francuskoj88. Dok mi kad u kuću ulazimo navlačimo na sebe svu onu toplu i podstavljenu odjeću, ovi ovdje ostaju u prsluku i u kući su gologlavi, a toplo se oblače tek kad opet izlaze na zrak. U četvrtak je isto tako pio; voda mu je djelovala i sprijeda i straga, a ispustio je mokreći i nešto malo pijeska; štoviše, ustanovio je da mu jače djeluje nego druge koje je bio iskušao; ne zna valja li to pripisati snazi same vode ili je to do njegova tijela; a ipak je pio manje nego u drugim toplicama, a vodu nije izbacivao onako neprovarenu kao drugdje. Tog je četvrtka razgovarao s jednim duhovnikom iz Zuricha, koji je ondje i rođen, a bio je došao u ove toplice. Doznao je da su najprije bili cvinglijevci; taj mu je duhovnik rekao da su se kasnije približili kalvinistima, jer je njihova vjera ipak malo blaža i umjerenija. A kad ga je zapitao o predodređenju, ovaj mu je odgovorio da se oni drže na pola puta između Ženeve i Auguste89, ali da narodu ne nameću taj 88 89

Usp. Eseji, III, xiii. Cvinglijevci se iz Züricha, ne zamarajući narod njihovim prijeporom o predestinaciji, drže na pola puta između kalvinista iz Ženeve i luteranaca čiji je temelj povelja iz Auguste (tj. Augsburga).

56

Od Badena do Augsburga

njihov spor. Po svom osobnom uvjerenju kaže da je skloniji Cvinglijevoj strani, koju je posebno hvalio zato što misli da je ona bliža prvotnom kršćanstvu. U petak nakon doručka u sedam sati ujutro, sedmoga dana mjeseca listopada, krenusmo iz Badena; prije puta g. je Montaigne ispio svoju mjeru spomenute vode, onako kako je već pet puta pio. Ako netko sumnja u njezino djelovanje, a on u njoj nalazi više osnove dobrom nadanju, bilo to zbog same vode ili zbog kupanja, kaže da bi te toplice radije preporučio nego ijedne druge koje je do dana današnjega posjetio, i to ne samo zbog toliko dobra i ugodna smještaja i lijepog mjesta, nego i zato što je sve tako čisto, svatko ima ono što traži, nitko nikome ne smeta, postoji poseban dio za male i za velike kupelji, pokriveni hodnici, kuhinje i kapelice za svačiju opredijeljenost; a uz dio koji je tik do nas i koji nazivaju gradskim dvorom, dok je naš mali dvor, nalaze se kuće u vlasništvu gospode iz ovih kantona iznajmljene gostima. U tom dijelu do našega ima još uvijek nekoliko kamina poput francuskih. Sve bolje sobe imaju kamine. Nametnute cijene su malo i odveć visoke kao i kod svih naroda, a poglavito kod nas, kad se radi o strancima. Četiri namještene sobe s devet postelja, od koji su dvije imale peći i kupatilo, stajale su svakog gospodara po jednu škudu na dan, a za sluge četiri batsa90, to jest devet groša i nešto više za svakoga; za konje smo plaćali šest batsa, a to je oko četrnaest groša na dan. No, osim svega toga izmišljali su još neke sitne lopovske namete, što baš i nije njihov običaj. U gradu postoji stražarska služba, pa čak i u toplicama, koje su tek jedno selo. Svake noći dvije ophodnje obilaze grad i sve ulice ne toliko zbog neprijatelja nego iz straha od požara ili druge nesreće91. Kad otkucava sat, jedan stražar mora 90 91

Batz, na njemačkom Batzen, švicarska je valuta. Stražari (les rondes) paze uglavnom na požar, jer je većina kuća bila iz drva.

57

Dnevnik s puta u Italiju

iz svega glasa vikati drugome i pitati ga koliko je sati; na to onaj drugi jednako tako glasno odgovara i kaže onom prvome da dobro pazi na sve. Žene sve peru na otvorenom i na javnom mjestu pored vode lože vatru na kojoj griju vodu, a i lukšija i njihovo pranje suđa bolje je nego u našim francuskim hotelima. Svaka sobarica i svaki sluga u hotelu ima svoje zaduženje. Nesreća je da ni uz velike napore stranac ne može doznati od domaćih ljudi, ako baš niste naišli na najbistrijega, koje su stvari u mjestu najvažnije i koje bi valjalo vidjeti, jer oni nikad ne znaju što ih pitate. Kažem to zbog toga što smo tu bili punih pet dana i uza svu svoju znatiželjnost nismo čuli ni riječi o onome što smo na izlazu iz grada vidjeli: bio je to kamen veličine čovjeka, kao dio nekog stupa, ni obrađen ni oblikovan, posađen na uglu neke kuće da bi ga se moglo dobro vidjeti kad se prolazi cestom; na njemu je latinski natpis koji nisam mogao prepisati, ali bila je to samo posveta carevima Nervi i Trajanu. Prešli smo Rajnu u gradu Keyserstoul92, koji je katolički i prijatelj je Švicaraca; zatim smo slijedili tok te rijeke jednom lijepom ravnicom sve dok nismo došli do slapova gdje se razbija o hridi, a koje oni nazivaju kataraktama kao i one na Nilu. Do toga dolazi jer niže od Schaffousea93 Rajna nailazi na kamenito dno, prepuno hridina, gdje se razbija, a ispod tih hridi propada na dva koplja dubine, gdje se spušta strahovito bučeći i pjeneći. To mjesto zaustavlja brodove i onemogućuje plovidbu rijekom. Bez prekida smo jahali dok nismo došli u Schaffouse, četiri milje. To je glavni grad jednog od švicarskih kantona, već spomenute vjere kao i Zurich. Odlazeći iz Badena ostavili smo Zurich s desne strane. G. Montaigne je namjeravao tamo otići, budući da smo bili daleko samo dvije milje, ali su mu rekli da u gradu ima kuge. 92 93

Kaiserstuhl. Schaffhausen.

58

Od Badena do Augsburga

U Schaffouseu nismo vidjeli ništa osobitoga. Ondje grade utvrdu koja će biti vrlo lijepa94. Ima tu jedno mjesto za gađanje samostrijelom i čitav jedan trg služi u tu svrhu; taj je trg od svih najljepši, prostran je i zasjenjen, a okolo njega sve trijemovi i kuće; pored njega je još jedan za gađanje iz arkebuze. Ima pilana pokretanih na vodu, kakvih smo na drugim mjestima vidjeli nekoliko, pa čak i mlinova za lan i za proso. Ima i neko stablo, kakvih smo drugdje vidjeli, čak i u Badenu, ali ne takve veličine. Prve i najniže njegove grane poslužile su im da od njih načine pȍd jedne okrugle galerije kojih dvadeset koraka u promjeru; oni te grane savijaju prema gore i vode ih da obujme stijene te galerije, a zatim ih puštaju da rastu uvis koliko god mogu. Zatim to stablo kljaštre i ne daju mu da pušta izbojke do visine koju hoće toj galeriji dati, a visina je nekih deset stopa. Zatim uzimaju druge grane što izbijaju iz stabla, svijaju ih oko vrbova pruta kako bi postigli pokrov kabineta, a zatim ih upravljaju prema dolje da se spoje s onima koje idu gore – tako ispunjaju zelenilom svu prazninu. Zatim opet stablo šišaju po krošnji gdje puštaju da neke grane rastu u slobodi. To nakraju daje oblik i sliku veoma lijepog stabla. Osim toga, doveli su mu u podnožje maleni potočić koji se izlijeva iznad pȍda rečene galerije. G. je de Montaigne posjetio gradske načelnike, koji su da mu ukažu čast došli s drugim gradskim dužnosnicima večerati u naš stan; tu su dali da se g. d’Estissacu i njemu nazdravi njihovim vinom. Naravno, to nije prošlo bez ceremonijalnih govora s jedne i s druge strane. Prvi gradonačelnik je bio plemić i odrastao je kao paž kod pokojnoga vojvode orleanskoga95, ali je posvema zaboravio francuski jezik. Ovaj je kanton uvijek uz nas, a to je najbolje nedavno posvjedočio kada je 94

95

Od te gradnje danas je sačuvana samo jedna ugaona kula, a utvrda za koju se u tekstu kaže da je bila u gradnji može biti tvrđava Munot. Karlo (1522-1545), vojvoda od Angoulêmea, a zatim i od Orléansa, bio je treći sin kralja Franje I.

59

Dnevnik s puta u Italiju

nama za volju odbio konfederaciju koju je pokojni gospodar savojski tražio u kantonima, a o kojoj sam već govorio. U subotu, 8. dana mjeseca listopada, ujutro smo nakon doručka u osam sati krenuli iz Schaffousea, gdje smo bili vrlo dobro smješteni u Kruni. Jedan učeni čovjek iz tog kraja razgovarao je s g. de Montaigneom i rekao mu među ostalim i to da ovdašnji ljudi nisu baš skloni našem Dvoru; da je u velikom broju rasprava u kojima je sudjelovao, a koje su se ticale konfederacije s Kraljem, najveći dio građana bio za to da se konfederacija razvrgne; no, zahvaljujući smicalicama nekih najbogatijih stvari su se odvijale drugačije. Odlazeći smo vidjeli jednu spravu, kakve smo imali prilike vidjeti i drugdje, pomoću koje podižu velike komade kamena, a da se pritom ne moraju služiti ljudskom snagom za tovarenje u kola. Putovali smo obalom Rajne, a rijeka nam je bila na desnu ruku, sve do gradića Stain96, koji je u savezu s kantonima, iste je vjere kao i Schaffhouse (a to bi se reklo po velikom broju kamenih križeva što smo ih uz put vidjeli97); tu smo prešli Rajnu preko još jednog drvenog mosta i, jašući uz rijeku, koja nam je sada bila na lijevu ruku, prošli pored drugog nekog malog grada98, koji je isto tako u savezu s katoličkim kantonima. Rajna se tu veličanstveno širi kao naša Garona kod Blayea, a zatim se sužava sve dok nismo došli u Constance99, četiri milje, gdje smo stigli oko četiri sata. To je grad veličine našega Chalonsa100, koji pripada nadvojvodi austrijskome, stanovnici su danas katolici, jer su ga nekad imali luteranci, a kralj ih je Karlo V. na silu iz njega izbacio. To se za crkve i danas može zaključiti prema slika96

Stein-am-Rhein. Stein je bio grad pristaša Zwinglija, ali su u njemu katolički križni putovi bili pošteđeni. 98 Mali grad je vjerojatno Steckborn na donjem Jezeru (Untersee) Konstanza. 99 Konstanz. 100 Châlons-sur-Marne. 97

60

Od Badena do Augsburga

ma101. Biskup, koji je plemić iz tog kraja i osim toga i kardinal, prebiva u Rimu i iz biskupije izvlači čak četrdeset tisuća škuda godišnje102. Bogorodičina crkva ima i nekoliko kanonika, koji su svi plemenitaši, a dobivaju po tisuću i petsto florina. Jednoga smo vidjeli na konju kako dolazi u grad, a bio je i odveć slobodno odjeven, kao da je ratnik, a ne kanonik. Ne kaže se uzalud da u gradu ima mnogo luterana.103 Popeli smo se na zvonik, koji je veoma visok, i u njemu nađosmo čovjeka određenog za stražu, koji nikad ne silazi s tog mjesta, pa se može reći da je tu zatvoren. Na obali Rajne počeli su graditi veliko pokriveno zdanje, pedeset stopa dugo i četrdeset široko; tu će postaviti dvanaest ili petnaest velikih kotača pomoću kojih će neprestano podizati veliku količinu vode u jedno spremište na katu iznad, a isti broj drugih kotača, ali željeznih, jer su oni donji drveni, podizat će vodu na još jedan kat. Ta voda, podignuta na takvu visinu od poprilici pedeset stopa, teći će velikim i širokim izgrađenim kanalom i spuštat će se u grad, gdje će pokretati nekoliko mlinova. Graditelj, koji sâm i na svoju ruku svime time upravlja, prima samo za ruke pet tisuća i sedamsto florina i k tome određenu količinu vina. Na dnu te vode grade sve uokolo jednu ploču, kako kažu, da prekinu tok vode koja se u tom spremištu mora umiriti, kako bi je građani mogli lakše crpiti. Osim toga, postavljaju i neke naprave s pomoću kojih će moći dizati i spuštati sve one kotače, već prema tome je li voda visoka ili niska. 101

Konstanca, grad u kojem je održan glasoviti koncil (1414-1418) koji je morao povratiti jedinstvo Crkve, bili su pridobili pristaše Reforme, ali 1548. Karlo V. ga je prisilio na predaju i grad je vraćen austrijskoj vladarskoj lozi. Montaigne kaže da u crkvama još nema slika, jer su protestanti uništili velik broj umjetničkih djela. 102 Prelat, čije se bogatstvo ovdje ističe, jest kardinal Sant’Angelo, nećak pape Pija IV, Marco Sittich Altemps (1533-1595) iz obitelji Hohenems (Altemps je približan prijevod tog patronima), a imao je svoj dvorac u Voralbergu. 103 Valja napomenuti da se tada isticalo da je preveliko bogatstvo katoličkog svećenstva bilo jedan od glavnih poticaja za širenje Reforme.

61

Dnevnik s puta u Italiju

Tu se Rajna tako ne zove, jer se pred samim gradom širi i uzima oblik jezera koje je četiri njemačke milje široko, a pet ili šest dugo. Ima tu jedna lijepa zaravan, kao terasa, okrenuta prema kraju jezera, gdje dovode svakakove robe, a na pedeset koraka od jezera je lijepa kućica u kojoj neprestano stražari jedan čovjek. Tu su postavili lanac kojim zatvaraju ulaz na most104, jer su poredali mnogo stupova zabitih u zemlju koji s dvije strane zatvaraju taj dio jezera u koji dolaze lađe i tu se tovare. U Bogorodičinoj crkvi ima jedan prolaz koji preko Rajne vodi do predgrađa. Postali smo svjesni da polako napuštamo švicarsku zemlju zato što smo malo prije nego što smo ušli u grad vidjeli nekoliko plemićkih kuća105, jer takvih u Švicarskoj gotovo da ni nema. No, što se tiče privatnih kuća, njih ima i na selu i u gradu, kako smo vidjeli putem kojim smo išli i, bez ikakve moguće usporedbe, ljepše su od onih u Francuskoj (možda im samo nedostaju krovne ploče od škriljevca); a da i ne govorimo o ugostiteljskim kućama, gdje je posluga mnogo bolja. A ono što u usporedbi sa svojim posluživanjem zamjeraju našemu, vidi se da imaju pravo, jer dovoljno je pogledati njihovu opremljenost. Kod njih nema gostionice u kojoj svatko ne pije iz lijepog srebrenog suđa, koje je pozlaćeno i majstorski izrađeno, a kod njih je sve to uobičajeno. Švicarska je jedna veoma plodna i poglavito vinorodna zemlja. No, vratimo se na naš boravak u Konstanci. Tu smo bili loše smješteni Kod Orla, a kod gospodara smo zapazili jednu crtu alemanskog slobodoljublja i barbarske ponositosti. Naime, jedan se od naših slugu posvađao s našim vodičem iz Basela. I, kako je stvar došla do suda, gdje se je g. de Montaigne pošao žaliti, mjesni mu je sudac (jedan talijanski plemić, koji je odavna tu nastanjen i oženjen te već dugo uživa sva 104

U različitim izdanjima priređivači teksta različito čitaju: riječ pont (“most”) neki čitaju port (“luka, pristan”), pa o tome ovisi i smisao čitave rečenice. 105 Tj. utvrđenih zamaka i dvoraca.

62

Od Badena do Augsburga

građanska prava), na pitanje bi li se njegovim ljudima povjerovalo kad bi posvjedočili u našu korist, odgovorio da bi se vjerovalo samo ako ih otpusti iz službe, ali da ih poslije može odmah uzeti natrag. Bila je to zaista značajna suptilnost! Zbog te petljanije sutradan, a bila je nedjelja, ostali smo sve do poslije ručka i promijenili gostionicu. U toj novoj, koja se zvala Kod Štuke, bilo nam je vrlo dobro. Sin gradskog kapetana, koji je odrastao kao paž kod gospodina de Merua106, stalno je pratio našu gospodu i kod jela i inače, premda nije znao ni jedne riječi francuski. Na njihovim stolovima jela i pribor se neprestano izmjenjuju. Tu su im ponudili (a tako je često bilo i poslije), nakon što bi promijenili stolnjake, druga nova jela uz čaše za vino: najprije one kolače koje Gaskonjci nazivaju canaules107, zatim medenjake, a kao treće vrlo mekanog bijelog kruha, koji je bio narezan ali se ipak držao kao da je u jednom komadu; u kriškama tog kruha bilo je mnogo mirodija i mnogo soli pomiješane u tijestu i opet isto toliko i na korici. U ovom je kraju sve puno skloništa za gubavce i sreće ih se na svakom koraku. Seljaci svojim težacima za doručak daju vrlo plosnate pogače, u kojima ima komorača, a posute su sitnim komadićima isjeckane slanine i češnjaka. Među Nijemcima se čovjeku iskazuje počast kad mu se pristupi s lijeve strane, pa u ma kakvom položaju bio; a uvredljivo je pristupiti mu s desne strane. Kažu da se čovjeka poštuje tako što mu se ostavlja slobodnom desnu stranu, kako bi mogao što lakše posegnuti za oružjem. U nedjelju poslije ručka otišli smo iz Konstance; nakon što smo jezero prešli na milju od grada, došli smo na spavanje u 106

Charles de Montmorency, seigneur de Méru, poznatiji kao maršal de Damville, bio je treći sin glasovitog glavnog zapovjednika (connétable) Annea de Montmorencyja, koji je bio na čelu svekolike švicarske vojske. 107 Na okcitanskom su canaules kolači u obliku krune. Kako tvrdi F. Mistral (Tresor dóu Felibrige), najčešći posprdni nadimak za stanovnike Bordeauxa je manja-canaules.

63

Dnevnik s puta u Italiju

Smardorff108, dvije milje, a to je mali katolički grad pod upravom biskupa iz Kölna, i smjestili se u svratištu, koje je carska poštanska postaja za prelazak iz Italije u Njemačku.109 Tu, kao i na drugim mjestima, u slamarice stavljaju lišće nekog stabla, koje bolje služi i traje više nego slama. To je grad okružen samim vinogradima, gdje se dobiva vrlo dobro vino. U ponedjeljak, 10oga dana mjeseca listopada krenuli smo poslije doručka: jer je g. de Montaignea primamilo lijepo vrijeme pa smo umjesto, kako je bilo predviđeno, u Ravesburg110 pošli u Linde111 i jedan dan skrenuli s puta. G. de Montaigne nikad ne doručkuje, ali mu se donese komad suha kruha koji usput pojede, a katkada se malo i pomogne grožđem kojega je još bilo na čokotima, budući da ovdje još nije bio kraj jematvi, a posvuda je puno vinograda, pa čak i oko Lindea. Vinovu lozu podižu uvis kao odrine, pa su tako svi putovi u vrlo lijepom zelenilu. Prošli smo pored grada zvanog Sonchem112, koji je katolički i pripada Carstvu, a leži na obali jezera Konstance. U taj se grad dovozi kolima svakovrsna roba iz Ulma, iz Nuremberga i iz drugih mjesta i odatle preko jezera ide na rijeku Rajnu. Stigli smo oko tri sata popodne u Linde, tri milje. To je mali grad koji se nalazi na stotinjak koraka u jezeru, a tih se stotinu koraka prelazi preko jednog kamenog mosta. Postoji samo taj prilaz gradu, jer je sve ostalo okruženo jezerom. Ono je jednu dobru milju široko, a nakon jezera počinju brda Grižuni. I samo jezero i sve rijeke oko njega zimi su vrlo niski, a ljeti im je voda visoka zbog snijega što se otapa. U čitavom ovom kraju žene pokrivaju glavu krznenim šeširima ili kapicama sličnim našima; izvana je krzno nešto 108 109

110 111 112

Markdorf. Ova je rečenica u izvorniku nepotpuna i nejasna, pa je različita izdanja različito navode samo da joj dadu neki logički smisao. Ravensburg. Lindau. Sonchem bi morao biti Buchhorn, današnji Friedrichshafen.

64

Od Badena do Augsburga

bolje, možda od vjeverice, a iznutra je janjeće. Takva kapa stoji samo tri-četiri novčića. Otvor, koji je na našoj kapi sprijeda, one imaju otraga i kroza nj provlače pletenicu. Obuvene su najčešće u crvene ili bijele čizmice koje im ne stoje loše. Poštuju se dvije vjere. Mi smo pošli vidjeti katoličku crkvu, izgrađenu 866. godine; u njoj je sve čitavo i na svome mjestu; vidjeli smo i crkvu kojom se služe pastori. Svi gradovi u Carstvu mogu slobodno birati između dviju crkava, katoličke i luteranske, i to je ostavljeno na volju pučanstva, a ljudi idu u onu koja im je draža. Kako je župnik rekao g. de Montaigneu, u Lindeu su samo dvije ili tri katoličke crkve. Svećenici i dalje primaju ono što im pripada i vrše svoju službu, a jednako tako i koludrice, kojih također ima. G. je de Montaigne razgovarao i s pastorom i od njega nije mnogo toga čuo, osim za njihovu mržnju prema Zvingleu113 i Calvinu. Vidi se da doista ima vrlo malo gradova koji ne bi imali neku posebitost u svom vjerovanju; čak i pod Martinovim114 autoritetom, kojega priznaju za svog duhovnog poglavara, neprestano se spore oko interpretacije i smisla Martinovih spisa115. Smjestili smo se u Kruni; to je vrlo lijepo gostilište. Na drvenoj oplati u blagovaonici ima neka vrsta krletke od istog materijala u koju može stati velik broj ptica; s jedne strane na drugu pticama služe tanke žice na koje slijeću. Namještaj im je sav od jelovine, jer je to najčešće drvo u njihovim šumama; ali oni ga bojadišu, premazuju firnisom i brižljivo čiste, pa čak imaju i štapiće sa svinjskom dlakom pomoću kojih uklanjaju prašinu s klupa i stolova. U velikom izobilju imaju glavatog kupusa, koji sitno sjeckaju nekom napravom koja služi samo za tu svrhu, i tako isjeckani kupus stavljaju u velik broj 113

114 115

Kao i na drugim mjestima vjerno prenosimo “tajnikov” način pisanja imena gradova, oblasti i osobnih imena. Tj. Lutherovim. Usp. Eseji, III, xiii.

65

Dnevnik s puta u Italiju

bačava, gdje ga sole i tako imaju za kuhanje i pripremanje kroz čitavu zimu.116 Tu je g. de Montaigne htio vidjeti kako je to spavati pod blazinom od perja, što je kod njih oduvijek običaj, i pohvalio je taj način pokrivanja, jer je topao i nije težak. Po njegovu mišljenju mogu se na spavanje u ovim krajevima potužiti samo vrlo osjetljivi ljudi, ali, kad bi netko u svojoj prtljagi nosio madrac, za koji ovdje ne znaju, i zastore za krevet, taj se ne bi imao na što požaliti; jer, što se tiče stola i jela, tu su zaista bogati i poslužuju tako raznovrsne stvari, kuhano, pečeno, umake, salate, da je sve to nama gotovo nepoznato i daleko od naših običaja. Ponudili su nam juhu od dunja, pa jednu od okruglo narezanih komada jabuke i salatu od glavatog kupusa. Pripremaju i gustu juhu bez kruha na najrazličitije načine, od riže, gdje svatko jede iz zajedničke zdjele (jer nema posebnih tanjura), a sve je tako ukusno (naravno, u dobrim gostilištima) da bi se s time kuhinja našeg francuskog plemstva teško mogla usporediti; a malo ih ima koji imaju tako uređene blagovaonice. Imaju svih vrsta dobre ribe, koju poslužuju zajedno s mesom; ne drže na nekoj cijeni pastrve i jedu im samo jetra117. Divljači koliko ti srce želi, šljuka, zečevine, a oni ih tako dobro pripreme na način posve drugačiji od našega, ali nimalo manje ukusan. Nikad nismo vidjeli tako meke hrane kao što je ova koju su nam poslužili. Zajedno s mesom donose na stol kuhane šljive, pȉte od krušaka i jabuka, često prvo nude pečeno, a zatim kuhano, a ponekad obrnuto. Njihovo voće su samo kruške, jabuke (koje su im zaista sočne) i orasi, a na kraju sir. Kad iznose meso, postavljaju na stol jednu spravu od srebra ili od mjedi, s četiri pregratka, u koje stavljaju različite mljevene mirodije, a imaju i kumina ili nekog sličnog zrna, koji pali usta, a oni ga umijese u kruh, u kojem najčešće ima komorača. Nakon obroka 116

117

Kuhano jelo o kojem se ovdje govori najvjerojatnije je tradicionalni kiseli kupus s kobasicama, njemački Sauerkraut od kojega je nastala francuska riječ choucroute. Neki priređivači čitaju foie “jetra”, a drugi frai “mlađ” (?).

66

Od Badena do Augsburga

opet postavljaju na stol pune čaše, a zatim poslužuju dva ili tri puta neke sitne stvari koje pobuđuju želju za pićem. O svom je putovanju g. de Montaigne našao za shodno navesti tri stvari zbog kojih mu je žao. Prvo: da nije sa sobom doveo jednog kuhara kako bi se uputio u njihovo pripremanje hrane i sve naučeno jednog dana iskušao u njegovu domu; drugo: što nije uzeo nekog njemačkog slugu ili potražio suradnju kojeg domaćeg plemića, jer mu je teško putovati oviseći samo o milosti jednog priglupog vodiča; treće: što prije nego je krenuo na put nije pročitao koju knjigu koja bi ga bila obavijestila o rijetkostima i o važnijim stvarima u svakom mjestu ili što nije uzeo sa sobom barem Munstera ili nešto slično118. U svoju je prosudbu zacijelo malo i miješao neslaganje sa svojom zemljom, koju je mrzio i zbog koje se stidio iz mnogih drugih razloga119. Bilo kako bilo, ugodnosti koje mu pruža ova zemlja neprispodobive su onima u Francuskoj, a on se toliko s njima saživio da je čak počeo piti vino bez vode. A da popije više nego što mu treba nikad nije pristajao, osim kad je iz pristojnosti morao.120 Skupoća je u gornjoj Njemačkoj mnogo veća nego kod nas; prema našem računu, čovjek i konj troše dnevno škudu sa suncem121. Gostioničari računaju za obrok četiri, pet ili šest basa122 po stolu. Posebno zaračunavaju sve ono što se 118

Montaigne je u svojoj knjižnici imao djelo Sebastijana Munstera, Cosmographie universelle. Njemački teolog i kozmograf S. Munster (1489-1552) bio je nazvan “njemačkim Strabonom”. Montaigne je to djelo, najvjerojatnije nakon putovanja, na mnogo mjesta podcrtao i popratio bilješkama. 119 U Esejima, III, ix, Montaigne je između razloga koji su ga naveli na ovaj put posebno istaknuo “neslaganje sa sadašnjim stanjem u našoj državi”, to jest s iskvarenošću i korupcijom do kojih je došlo zbog građanskog rata i s “raspadanjem Francuske i s podjelama koje nas razdiru”. 120 Ovo se mjesto još bolje razumije ako ga se usporedi s Esejem, II, xvii. 121 Škuda (escu ili danas écu) bio je zlatni novac na kojemu je iznad kraljevske krune bilo maleno sunce, pa se zato i nazivala escu au soleil. 122 Batz, njem. Batzen je sitan bakreni novac.

67

Dnevnik s puta u Italiju

popije prije i poslije glavnog obroka, pa čak i najmanji zalogaj što ga čovjek ujutro stavi u usta; zato Nijemci najčešće jutrom izlaze iz kuće, a da nisu ništa popili. Sve ono što posluže poslije ručka i vino koje ide uz to smatraju najvećim troškom i uračunavaju kao užinu. Međutim, kad se uzme u obzir sve ono obilje jela što ga iznose na stol, a poglavito vino čak i ondje gdje je ono vrlo skupo jer dolazi izdaleka, zaista smatram da je njihova skupoća opravdana. Oni sami pozivaju sluge da piju i drže ih za stolom po dva-tri sata. Njihovo se vino poslužuje u velikim posudama nalik krčazima i nedajbože da jedna čaša bude prazna, a da je oni odmah ne napune; i to nikad uz vodu123, koju ne daju ni onima koji je traže, a onaj koji bi je tražio morao bi biti vrlo veliki gospodin. Zaračunavaju zatim i zob za konje, pa i štalu, jer im u njoj daju i sijena. Lijepo je od njih što odmah kažu što si im dužan, a cjenjkanjem se ništa ne postiže. Uznositi su, raspaljivi i pijanice, ali nisu, kaže g. de Montaigne, ni varalice ni lupeži. Odatle smo krenuli nakon doručka i oko dva sata poslije podneva stigli u Vanguen124, gdje nam se mazga za prtljagu ozlijedila i to nas je prisililo da se zaustavimo; morali smo za sutradan unajmiti jedna mala kola za tri škude po danu; a kočijaš, koji je imao četiri konja, u to je uračunao i svoju hranu. Ovo je jedan mali carski grad koji nikad nije prihvatio drugu vjeru osim katoličke; ovdje se izrađuju kose, koje su nadaleko poznate, da ih prodaju čak i u Loreni. Krenuo je sutradan, a bila je srijeda ujutro, 12. dan listopada; malo je skrenuo prema Trentu, najizravnijim putem kojim su svi putovali i dođosmo u vrijeme ručka u Isne125, dvije milje, carski gradić na vrlo lijepu položaju. Po svom je običaju g. de Montaigne odmah potražio jednog doktora teologije iz tog grada u želji da štogod dozna, pa 123

Usp. Eseji, II, ii. Wangen (oblast Württemberg). 125 Isny. 124

68

Od Badena do Augsburga

je taj doktor s njima ručao. Doznao je da sav narod podržava Luthera, a vidio je i luteransku crkvu koju su im preoteli katolici kao i sve druge što ih imaju po carskim gradovima. U razgovoru što su ga vodili o mnogim stvarima, došli su i na pitanje sakramenta i g. de Montaigne se sjetio da su ga za vrijeme puta kalvinisti upozorili da su luteranci u stara mišljenja Martinova umiješali neke čudnovate zablude kao što je ubikvizam126, jer vjeruju da se tijelo Isusa Krista nalazi posvuda kao i u hostiji; na taj način oni upadaju u isto krivo mišljenje kao i Zvingle, premda drugim putem: jedan zato što odveć malo ističe prisutnost tijela, a drugi zato što ga neprestano svugdje postavlja (jer po tom računu sakrament ne bi imao ništa od tijela kako ga shvaća Crkva, taj zbor od trojice poštenih ljudi127); da su njihovi glavni argumenti u tome da je božanstvo neodvojivo od tijela, pa kad je božanstvo posvuda, tako isto mora biti i tijelo. Drugo, budući da Isus Krist posvuda stoji ob desnu Oca, on je na svakom mjestu, budući da je desna Gospodinova, a u njoj je njegova moć, isto tako posvudašnja. Ovaj naš doktor je odlučno pobijao takvo mišljenje i od njega se branio kao od najveće klevete; ali g. Montaigne je mislio da se nije dobro branio. Zajedno je s g. de Montaigneom pošao u posjet jednom vrlo lijepom i bogatom samostanu, gdje se upravo služila misa, ušao je i bio ondje ne skinuvši kapu s glave za sve vrijeme što su gg. d’Estissac i de Montaigne molili. Otišli su u podrum opatije vidjeti neki veliki neobrađeni kamen, najvjerojatnije odlomljen s nekog stupa; na njemu je veoma čitkim slovima 126

Ubikvizam ili ubikvitet, luterovsko vjerovanje prema kojemu je tijelo Kristovo prisutno u euharistiji zbog posvudašnjosti, sveprisutnosti koja je svojstvena njegovoj božanskoj prirodi. 127 U izvorniku: assemblee de trois homes de bien. Neki priređivači teksta drže da je to trois “tri” lapsus umjesto tous “svi”; ali, možda je ipak trois podsjećanje na mjesto iz Evanđelja po Mateju (18, 20), gdje se kaže: Ubi enim sunt duo vel t r e s congregati in nomine meo, ibi sum in medio eorum (“Jer gdje su dvojica ili t r o j i c a sabrana radi mene, tu sam ja među njima.”).

69

Dnevnik s puta u Italiju

pisalo da su carevi Pertinaks i Antonin Ver obnovili ceste i mostove na jedanaest milja od Campidonuma128, a taj Campidonum je Kempten, kamo smo se uputili na noćenje. Kamen je mogao biti ostavljen nakon radova i popravaka, jer ovdašnji ljudi drže da rečeni grad Isne nije mnogo star. Međutim, kad smo pregledali sve ceste rečenog Kemptena s jednog kraja na drugi, ustanovili smo da nema nikakvog mosta i, osim toga, nismo mogli naći ni nekih većih radova koji bi upućivali na takve radnike. Doduše, tu ima nekoliko odsječenih mjesta na brdima, ali to nije nikakav veliki kamenolom. Kempten129, tri milje. To je gradić velik poprilici kao Sainte-Foi130, veoma lijep, dobro napučen i s vrlo dobrim svratištima. Odsjeli smo Kod Medvjeda, a to je vrlo dobra ugostiteljska kuća. Posluživali su nas s vrlo velikim srebrnim zdjelama različitih vrsta (koje inače služe samo za ukras, krasno su izrezbarene i na njima su grbovi mnogih plemića) kakve je teško naći u dobrim kućama. Tu se potvrdilo ono što je ranije131 govorio (g. de Montaigne): ako u usporedbi s onim što ima kod nas nešto manjka, to se događa zato što se tome ovdje ne pridaje nikakva cijena. Oni, primjerice, imaju svu silu sjajnoga suđa, blistavog kao i u Montaigneu, a ipak poslužuju jela u drvenim tanjurima, koji su zaista i čisti i vrlo lijepi. Za sjedenje vam u ovom kraju uvijek daju jastučić, a česti njihovi drveni stropovi zaobljeni su kao polumjesec, a to ih čini veoma dopadljivima. Što se tiče bijelog rublja za ubruse, stolnjake, plahte i drugo, na što smo se ispočetka žalili, nikad nam ga kasnije nije manjkalo i uvijek sam ga imao dovoljno da svom gospodaru mogu postaviti zavjese oko 128

Taj je natpis pohranjen u muzeju u Augsburgu, a Mommsen ga je naveo u svom Corpus inscriptionum latinarum (CIL, III, 5987). 129 Kempten im Tal je bio slobodan grad; stariji i viši dio grada tek je 1803. spojen s donjim gradom. 130 Sainte-Foy-la-Grande na rijeci Dordonji, nekoliko milja udaljen od dvorca Montaigne. 131 U Baselu.

70

Od Badena do Augsburga

kreveta132; a kad mu jedan ubrus ne bi bio dovoljan, nekoliko bi mu puta bili dali novi i čisti. U ovom gradu ima jedan trgovac koji čini promet u suknima i platnu od sto tisuća florina133. Nakon Konstance bi g. de Montaigne rado bio posjetio taj švicarski kanton134, odakle čitav kršćanski svijet nabavlja tkanine i platno, da za povratak u Linde nije valjalo četiri ili pet sati ploviti jezerom.135 Grad je luteranski, a ono što je čudno je to da se, jednako kao u Isneu, katolička crkva vrlo svečano opslužuje; jer, sutradan, to jest u četvrtak ujutro, dakle u radnom danu, služila se misa u opatiji izvan grada onako kako se služi u pariškoj Notre Dame na dan Uskrsa, a prisutna su bila samo samostanska braća. Narod izvan carskih gradova nije uživao tu slobodu da promijeni vjeru. Oni drugi136 idu o blagdanima na službu Božju. Opatija je veoma lijepa. Njezin opat ima naslov vojvode i to mu donosi pedeset tisuća florina rente. Potječe iz obitelji Estain137. Svi su redovnici obvezno plemići. Hildegarda, žena Karla Velikoga, utemeljila ju je 783, tu je sahranjena i štovana kao svetica; kosti su joj ležale u nekom podrumu, ali su kasnije iskopane i čuvaju se u zlatnoj škrinji. 132

U Badenu se Montaigne žalio da su ubrusi za stolom vrlo maleni. Obilje rublja u Kemptenu objašnjava se velikom trgovinom sukna i uopće tekstila koja je cvala u kantonu Appenzell (o čemu će u sljedećim zabilješkama biti više riječi). Međutim, važnije je primijetiti da se iz ovog mjesta mora zaključiti da je zapisivač prvog dijela dnevnika bio Montaigneov sluga, koji se neprestano brinuo da njegovu gospodaru bude što bolje i udobnije. 133 Isti se podatak nalazi i kod spomenutoga Sebastijana Munstera (v. bilj. 118). 134 Kanton Appenzell s gradom Sankt Gallenom. 135 Da je Montaigne teško podnosio putovanje morem ili vodom znamo iz Eseja, III, vi. 136 Tj. stanovnici sela, koji su ostali katolici i koji idu na misu u opatiju svete Hildegarde (treće žene Karla Velikoga). Ta je opatija pripadala Carstvu, a njezin opat, koji je nosio naslov vojvode od Kemptena, bio je princ Svetoga Carstva. 137 Stein.

71

Dnevnik s puta u Italiju

Istog tog četvrtka, ujutro, g. de Montaigne otišao je u luteransku crkvu, koja je slična drugim crkvama njihove sljedbe i hugenota, samo što na mjestu oltara u lađi ima nekoliko drvenih klupa koje imaju mjesto za klečanje, da bi oni koji primaju pričest mogli po svom običaju kleknuti. Tu je sreo dva stara pastora, od kojih je jedan propovijedao na njemačkome ne baš brojnim vjernicima. Kad je bio gotov, zapjevali su jedan psalam na njemačkome, i to pjevajući na način koji je malo drugačiji od našega. Svaki su redak pratile orgulje, nedavno sagrađene i vrlo lijepe, koje su odgovarale glazbom. Svaki put kad bi propovjednik spomenuo Isusa Krista, i on i prisutni narod skidali bi kapu. Nakon propovijedi drugi je pastor stupio na oltar licem okrenut narodu, s knjigom u ruci i tad mu je pristupila jedna mlada žena raspletene kose, naklonila mu se na način toga kraja i ostala stajati kraj njega; odmah zatim došao je i jedan mladac, zanatlija, s mačem o boku i postavio se uz tu ženu. Pastor im je nešto šapnuo na uho, a zatim zatražio da izmole Očenaš, a on je počeo nešto čitati iz knjige. To su zahtijevala određena pravila od mladih koji stupaju u brak. Pozvao ih je da jedno drugome dadu ruku, ali bez poljupca. Kad je to bilo gotovo, pastor ih je napustio, a g. de Montaigne mu je tada prišao i dugo su razgovarali; odveo je gospodina u svoj stan i u radnu sobu, koja je bila lijepa i dobro namještena. Ime mu je Johannes Tilianus, Augustanus138. G. de Montaigne se propitivao o novoj deklaraciji vjere, što su je luterovci donijeli, a gdje su potpisani svi doktori i državni poglavari koji je podržavaju, ali ta isprava nije bila na latinskome139. Upravo kad su njih dvojica izlazili iz crkve, guslači i bubnjari su izlazili na drugoj strani i pratili mladence. Na pi138 139

Tj. iz Augsburga. Kako Montaigne nije znao njemački, nije mu bilo moguće upoznati novu redakciju tzv. Ispovijesti iz Augsburga (koja je napisana 1577, a objavljena upravo 1580); prvu je napisao Melanchton 1530. Znači da se razgovor s Johannesom Tilianusom održavao na latinskome.

72

Od Badena do Augsburga

tanje dopuštaju li plesove, ovaj mu odgovori: “A zašto ne?” A na pitanje zašto su na stakla i oko orgulja naslikali Isusa Krista i mnogo drugih slika, odgovori mu da oni ne zabranjuju slike koje su na pouku narodu, samo se te slike ne smije obožavati. A zašto su izbacili stare slike iz crkava? – Da to nisu učinili oni, nego njihovi predobri učenici cvinglijanci, opsjednuti zlim duhom, koji su tuda prošli prije njih i počinili taj kvar kao i još mnogo gorega. A to je isti odgovor koji su drugi ljudi istog poziva dali g. de Montaigneu; čak i onaj doktor iz Isnea, koji je na pitanje mrzi li lik i sliku križa, odmah uzviknuo: “Što, zar da sam ja takav ateist i da mrzim tu sliku koja je toliko velika i slavna kršćanima!” i dometnuo da su to đavolska mišljenja. Taj je za objedom jasno i otvoreno rekao da bi radije odslušao stotinu misa nego što bi bio prisutan i na jednom Kalvinovom obredu. U tom su nas gradu poslužili bijelom zečevinom.140 Grad leži na obali rijeke Isler141; tu smo ručali tog četvrtka i po jednom brdovitom i pustom putu došli prenoćiti u Frienten142, četiri milje. To je malo katoličko selo kao i sva ostala u ovom kraju, a pod vlašću je Nadvojvode austrijskoga. Kad sam govorio o Lindeu, zaboravio sam reći da je na ulazu u grad veliki zid koji je očito veoma star. Na njemu nisam zapazio nikakva natpisa. Mislim da ime tog zida u njemačkome znači stara zidina, a i ondje su mi rekli da potječe iz starine143. U petak ujutro, premda nam je smještaj bio odista kukavan, ipak smo vidjeli da imaju hrane koliko ti srce želi. Njihov je običaj da nikad ne zagrijavaju plahte prije spavanja, ni odjeću pri ustajanju, a krivo im je ako se upali vatra u kuhinji 140

Usp. Eseji, I, xx. Iller. 142 Pfronten. 143 Jedan Römermauer (“rimski zid”) još uvijek postoji u gradu Lindau, a na ulazu u luku je i Römerschanze (“rimski opkop”). 141

73

Dnevnik s puta u Italiju

da bi se to učinilo ili ako se u istu svrhu netko posluži vatrom koja tu već gori. Upravo je to bilo i najčešće prepiranje koje smo imali po svim gostionicama. Čak ni na mjestima koja su usred planina i šuma, gdje deset tisuća hvati drva ne stoji niti pedeset groša, nisu nam htjeli dopustiti da naložimo vatru. U petak ujutro smo krenuli i izabrali lijevi put koji je bio ravniji, napuštajući planinske staze koje vode ravno u Trante144. G. de Montaigne je mislio malo skrenuti s puta kako bi vidio neke lijepe njemačke gradove, pa je, predomislivši se, požalio što je u Vanguenu od te namjere odustao i krenuo ovim drugim putom, iako je to bila njegova prva zamisao. Putem smo nailazili, kao i na drugim mjestima do sada, na vodenice koje primaju vodu samo po jednom drvenom žlijebu, ona tu dolazi iz povišenijeg mjesta, a zatim se žlijeb visoko podiže i podupire i tada je pad vode iz kraja tog žlijeba gotovo okomit. Dođosmo u vrijeme objeda u Friesien145, jednu milju: to je mali katolički grad koji je pod biskupom Auguste146. Tu naiđosmo na mnogo čeljadi iz pratnje Nadvojvode austrijskoga koji je bio u jednom dvorcu nedaleko odatle u društvu Vojvode bavarskoga. Svu smo prtljagu tu prekrcali na jedan, kako oni kažu, floton147 na rijeci Lech, a ja148 sam zajedno s drugima pošao sve to odvesti u Augsbourg. Taj floton je neka vrsta splavi od povezanih debala, koja se razvezuju kad su u luci nakon obavljena posla. Ima tu i jedna opatija. Gospodi su pokazali jedan kalež i jednu stolu koje oni drže u relikvijariju, a pripadali su svecu 144

Ne samo da nisu krenuli putem koji vodi ravno u Trento preko Brennera, nego su tom gradu potpuno okrenuli leđa. 145 Füssen. 146 Tj. Augsburga (Augusta Vindelicorum). Dvorac pokraj Füssena, o kojem će biti riječi, jest Hohenschwangau, nekad zvan Schwanstein. Kad je postao ruševinom, obnovio ga je u neogotičkom stilu 1832. budući bavarski kralj Maksimilijan II. 147 Splav, njem. Floss. 148 Tj. “tajnik”, pisac zabilješki s puta.

74

Od Badena do Augsburga

kojeg nazivaju Magnus, a kažu da je bio sin jednog škotskog kralja i učenik Kolombanov149. Pipin je u čast toga Magnusa utemeljio ovaj samostan kojemu je prvi opat bio sam Magnus. Na vrhu lađe u crkvi stoji natpis, a iznad njega su glazbene note koje upućuju kako se riječi iz natpisa pjevaju: Comperta virtute beati Magni fama, Pipinus Princeps locum quem Sanctus incoluit regia largitate donavit150. Nakon toga velika mu je bogatstva podijelio i Karlo Veliki. Poslije ručka dođosmo jedni i drugi151 na spavanje u Chonguen152, četiri milje. To je mali grad koji pripada Vojvodi bavarskome, pa je zato u potpunosti katolički, jer je taj vladar, više nego ijedan drugi u Njemačkoj, ostao pri svom pravilu i bez ikakvih natruha zaraze i kod toga uporno ustraje153. K Zvijezdi je vrlo dobra kuća za strance, u kojoj smo naišli na nov raspored stolova; tu su poredali posude za sol na jednom četvrtastom stolu od ugla do ugla, a isto tako i svijećnjake, i na taj su način dobili Andrijin križ154. Nikad ne poslužuju jaja (ili je barem tako bilo dotada) osim tvrdo kuhana i razrezana na četiri dijela u salatama začinjenim vrlo svje149

Sveti Kolomban, rođen u Irskoj oko 540, a umro u Italiji (Bobbio) 615. 150 “Kad je čuo glase o velikim krepostima preblaženoga Magnusa, kralj Pipin obdari kraljevskom širokogrudnošću mjesto gdje je svetac živio.” Taj stari benediktinski samostan osnovao je u VIII. stoljeću Magnus, drug svetoga Kolombana, a proširio ga je i obogatio Pipin Mali, otac Karla Velikoga. Samostan leži podno dvorca koji se diže nad Füssenom. 151 Tj. gospoda koja su jahala kopnom i “tajnik” sa slugama, koji su na splavi putovali rijekom. 152 Schongau. 153 “Pravilo” ovdje znači vlast nad onim što je njegovo. Prema načelu cuius regio, eius religio, podanici su slijedili u vjeri svog vladara. Kompromis do kojega je došlo 1555. nakon mira u Augsburgu razbio je vjersko jedinstvo njemačkih zemalja i carstvo se podijelilo na dvije religije. 154 Križ u obliku slova X.

75

Dnevnik s puta u Italiju

žim travama; te su im salate zaista izvrsne. Toče mlado vino, i to redovito čim je gotovo. Žito mlate u sȕšama, i to samo onoliko koliko im tog dana treba, a mlate ga debelim krajem mlatila. U subotu smo došli u vrijeme ručka u Lansperg155, četiri milje, mali grad, isto tako u posjedu Vojvode bavarskoga. Leži na rečenoj rijeci Lech, a lijep je i po veličini, po samom gradu, predgrađima i dvorcu. Došli smo na sajmeni dan i bilo je mnogo naroda. Nasred jednog vrlo velikog prostranog trga na stotinu cijevi voda je šikljala koplje u visinu i na vrlo je lijep i vješto smišljen način u kapljicama padala uokolo; a sve su se cijevi okretale onako kako se želi. U tom je gradu vrlo lijepa crkva, iza grada i predgrađa je uspravan brežuljak s dvorcem. G. de Montaigne je pošao posjetiti isusovačko sjemenište koje je vrlo lijepo smješteno u novom novcatom zdanju156, a sad se spremaju graditi i novu crkvu. G. de Montaigne je tu mogao slobodno razgovarati. Grof Helfenstein zapovijeda dvorcem, a ako netko misli na neku drugu vjeru – taj mora šutjeti. Na gradskim vratima, koja dijele grad od predgrađa, od 1552. stoji latinski natpis gdje se kaže da su Senatus populusque toga grada podigli taj spomenik za sjećanje na braću Viljema i Ludovika, vojvode utriusque Boiariae157. Na tom istom mjestu ima još mnogo drugih natpisa, kao primjerice ovaj: Horridum militum esse decet, nec auro caelatum, sed animo et ferro fretum158, a na vrhu piše: cavea stultorum mun155

Landsberg. Jezuitsko je sjemenište bilo upravo utemeljeno 1576. po grofu Helfensteinu, o kojem će redak niže još biti riječi. 157 “Senat i narod” (rimska formula). Vojvode utriusque Boiariae su Viljem IV, vojvoda bavarski od 1508. do 1550. i njegov brat Ludovik, vojvoda donje Bavarske (vojvoda od Landshuta), koji je umro 1545. 158 “Vojnik mora biti strahovit i nek ga ne pokriva iskovano zlato nego željezna snaga.” 156

76

Od Badena do Augsburga

dus159. A na drugom isto tako istaknutom mjestu stoje riječi nekog rimskog povjesničara o pobjedi što ju je konzul Marcel izgubio boreći se protiv jednog kralja ovoga naroda: Carolami Boiorumque Regis cum Marcello Consule pugna qua eum vicit, itd.160 A na vratima pojedinih kuća ima još mnogo latinskih izreka. Svoje gradove veoma često liče raznim bojama, a to im daje, jednako kao i njihovoj crkvi, veoma svjež izgled. I, gle slučaja, kao da su znali da ćemo mi tuda proći, pred dvije tri godine sve su nanovo oličili (jer na sve što tako rade postavljaju nadnevke kad je što učinjeno). Sat u tom gradu, kao i u više drugih gradova u toj zemlji, otkucava svaki četvrt sata, a kažu da onaj u Nuremberchu otkucava i minute. Krenuli smo nakon ručka i jahali kroz neke izdužene pašnjake, kakvih je puna naša Beausse161 i stigli u Augsbourg162, četiri milje. Smatraju ga najljepšim njemačkim gradom, kao što je Strasbourg najčvršći. Prvo što nam je na dolasku upalo u oči bilo je da je svaka stepenica u velikoj kući gdje smo odsjeli potpuno prekrita tepisima, tako da smo morali po njima gaziti da ih ne bismo zablatili, jer su stepenice upravo bili oprali i ulaštili, kao što to rade svake subote. Niti jednom nismo opazili ni paučinu ni nečistoću u njihovim kućama. U nekima od njih imaju i 159

“Svijet je samo kavez za luđake.” “Boj u kojem je Karloman, kralj Bajuvara, pobijedio Marcela konzula...” (iz Tita Livija, XXXIII, 36). 161 Beauce (lat. Belsia), ravničarska regija pariškog bazena. Danas Eure-et-Loire. 162 Augsburg (Augusta) je utemeljio August. Bila je to najnaprednija i najbogatija od rimskih naseobina na sjeveru Carstva. U XVI. stoljeću jedno od glavnih industrijskih i trgovačkih središta Europe. Augsburg je odigrao i važnu ulogu u vjerskoj povijesti: Luther je tu izložio svoju doktrinu 1518, a tu je sklopljen i augsburški mir 1555. Sve do 1806. bio je to slobodni carski grad, dok ga Napoleon nije predao Bavarskoj. Grad je sačuvao brojne spomenike svoje bogate povijesti. Podatke o gradu Montaigne je crpio iz već spomenutog Sebastiana Münstera. 160

77

Dnevnik s puta u Italiju

zavjese pred prozorima, već prema tome kako tko hoće. U njihovim sobama nema stolova osim onih što su pričvršćeni za postelje, pa tu vise na šarkama i svatko ih podiže i spušta po svojoj volji. Noge na posteljama su visoke dvije ili tri stope iznad samog ležišta, a često i preko uzglavlja; drvo im je veoma lijepo i izrađeno, ali naša orahovina znatno nadmašuje njihovu jelovinu. I ovdje su posluživali u sjajnim kositrenim tanjurima ispod kojih onako kao za čuvanje stola postavljaju drvene.163 Na zidove pokraj postelja vješaju platno da im se zbog pljuvanja ne bi onečistili zidovi. Nijemci su zaljubljeni u grbovlje; po svim smo svratištima nailazili na tisuće grbova što ih plemići u prolasku ostavljaju, pa su im čak i prozori grbovima obloženi. Red kojim poslužuju jela često se mijenja. Ovdje najprije iznose rakove, dok u drugim kućama rakovi dolaze na kraju. A to su rakovi neobične veličine. U finim ugostiteljskim kućama poslužuju ih u pokritim zdjelama164. Ono zbog čega im se prozorska stakla tako sjaje ima svoj razlog u tome što njihovi prozori nisu tako čvrsto nasađeni i oni svoje okvire mogu po volji pomicati, a, osim toga, vrlo ih često peru. G. de Montaigne je sutradan ujutro, a bila je nedjelja, pošao vidjeti više katoličkih crkava kojih ima velik broj. Posvuda je našao da se služba u njima uredno obavlja. Ima i šest luteranskih sa šesnaest pastora; dvije od šest otete su od katoličkih, a četiri su sami sagradili. Jutros je jednu takvu posjetio, koja naliči na veliku školsku učionicu: nema tu ni slika, ni orgulja, ni križa.165 Zidovi su svi ispisani velikim brojem natpisa na njemačkome, mjestima iz Biblije; dvije su propovjedaonice, jedna za pastora, kad propovijeda, a ispod nje jedna 163

Montaigne se i u Kemptenu čudio što hranu poslužuju na drvenim tanjurima, premda imaju u izobilju sjajnih pladnjeva. 164 Iznosi se poklopljena hrana. U Francuskoj to je bio običaj samo u vladarskim kućama. Sve je bilo pod poklopcima, najvjerojatnije zbog opreznosti da je se ne otruje. 165 Usp. Eseji, II, xii i III, viii.

78

Od Badena do Augsburga

druga za onoga koji ravna pjevanjem psalama. Kod svakog stiha oni koji pjevaju čekaju da im da ton za sljedeći; pjevaju svaki na svoju, a isto tako tko hoće može imati kapu na glavi. Nakon toga, jedan od pastora, koji je bio među mnoštvom, ide prema oltaru, gdje čita brojne molitve iz neke knjige, a kod nekih od njih narod ustaje, sklapa ruke i na ime Isusa Krista duboko se klanja. Nakon što je gologlav završio s čitanjem, a na stolu su pred njim ubrus i zdjelica s vodom, tada preda nj pristupi žena, iza koje dolazi njih deset ili dvanaest, i prikaže mu povijeno dijete otkrivena lica. Pastor tada prstima uzme tri puta vodu iz zdjelice i poškropi njom djetetu lice, izgovarajući pritom nekoliko riječi. Kad je to gotovo, pristupe dva čovjeka i svaki stavi dva prsta desne ruke na dijete: pastor im se obrati s nekoliko riječi – i to je kraj priče. Na izlasku je g. de Montaigne razgovarao s tim propovjednikom. Nisu se dodirnuli duhovničkih prihoda, budući da ih senat javno nagrađuje. Bilo je mnogo više svijeta u samoj toj crkvi nego u dvije ili tri katoličke. Nismo vidjeli niti jednu lijepu ženu. Odjeća im se mnogo razlikuje od jednih do drugih; među muškarcima je teško razlikovati plemiće, to tim teže što svi nose šešire od baršuna i svi imaju mač o boku. Mi smo se smjestili u gostionici koja je nosila natpis po nekom stablu i zvala se Linde166, neposredno uz palaču Foulcresovih167. Kad je jedan od tog roda pred nekoliko godina umro, ostavio je svojim nasljednicima dva milijuna francuskih zlatnika; a ti su nasljednici dali isusovcima trideset tisuća florina u gotovini samo da se mole za njegovu dušu; isusovci su se tim novcem dobro pomogli.168 Palača tih Foul166 167

168

Tj. K lipi. Riječ je o glasovitoj obitelji Fugger, čiji je jedan predak bio tekstilni radnik koji je osnovao novčarsko carstvo Fuggerovih. Podržavajući svojim bogatstvom katoličku stranu, često su posuđivali velike svote Maksimilijanu, Karlu V. i Filipu II. Zboga toga im je podijeljeno plemstvo i pravo kovanja novca. Taj Fugger koji je nedavno umro bio je poznati mecena Jakob Fugger (1516-1575), a isusovci su svoj samostan u Augsburgu imali od 1575.

79

Dnevnik s puta u Italiju

cresovih pokrivena je bakrom. Kad se sve skupa uzme, ovdje su kuće ljepše, veće i više nego i u jednom francuskom gradu, a ulice su mnogo prostranije i šire. On ga cijeni da je veličine našega Orleansa169. Poslije ručka smo otišli vidjeti mačevanje u nekoj javnoj dvorani, gdje je bilo mnogo svijeta; na ulazu se plaća kao i kod naših komedijaša, a osim toga i za mjesto na klupi. Tu su bacali noževe, borili se s dva mača u rukama, s batinama okovanim na dva kraja i s velikim palošima. Vidjeli smo zatim natjecanje u samostrijelu i s lukom i strelicom, a sve je bilo mnogo ljepše nego u Schafouseu. Kod gradskih vrata na koja smo bili ušli vidjeli smo da ispod mosta gdje smo prošli teče jedan veliki kanal kojemu voda dolazi odnekud izvan grada i prolazi nekim drvenim mostom ispod onoga po kojemu se hoda, a iznad rijeke170 koja daje vodu gradskom opkopu. Voda iz tog kanala pokreće mnogobrojne kotače koji opet daju vodu nekim pumpama i podižu pomoću dvaju olovnih žljebova vodu iz jedne česme sve do vrha nekog tornja visokog najmanje pedeset stopa. Odatle se voda prelijeva u veliki kameni spremnik, a iz tog se spremnika odlijeva kroz brojne manje kanale i dijeli po gradu, koji je upravo na taj majstorski način načičkan česmama. Građanima koji žele imati svoj dovod vode to je omogućeno ako plaćaju gradu deset florina rente ili ako odjednom plate dvjesta florina. Bit će četrdeset godina da su grad uljepšali ovom bogatom konstrukcijom. Brakovi katolkinja s luterancima redovita su pojava, a onaj koji je svakako htio to vjenčanje živi prema zakonu onog drugoga. Takvih brakova ima na tisuće: gospodar našeg svratišta je katolik, a žena mu je luteranka.

169 170

Tj. Montaigne misli da je Augsburg velik kao Orléans. Rijeka Lech čiji se jedan rukavac ulijeva u kanal. I ovdje Montaigneovu (ili “tajnikovu”) pozornost privlače hidrauličke instalacije.

80

Od Badena do Augsburga

Ovdje se čaše peru pomoću jednog svežnjića perja privezanog na štapić. Kažu da se može naći vrlo lijepih konja za četrdeset ili pedeset škuda. Gradsko je vijeće iskazalo čast gg. d’Estissacu i de Montaigneu i poslalo im za večeru četrnaest mjerica punih njihova vina; donijeli su im ga sedmorica gradskih zdura odjevenih u livreje i predvođenih jednim gradskim časnikom kojega su pozvali na večeru; jer ovdje je običaj nešto tim ljudima dati, a oni su im dali jednu škudu. Časnik, koji je s njima večerao, rekao im je da su u gradu još trojica kao on zaduženi da tako počaste uglednije strance, pa da iz tog razloga nastoje doznati njihov položaj kako bi prema tome mogli odati sve znakove poštovanja koji im pripadaju: jer nekima donose više vina nego drugima. Ako je u pitanju neki vojvoda, jedan od načelnika će mu ga sam donijeti. Nas su uzeli za barune i vitezove. G. je Montaigne iz nekih njegovih razloga htio da se ne izdaju za plemiće i da ne kažu ništa o svom društvenom položaju171, pa se je sam samcat po čitav dan šetao gradom; bio je uvjeren da će im to podignuti ugled kod građana. A spomenuta počast i darivanje vinom bila je nešto što su im ukazivali u svim njemačkim gradovima.

171

Ovo je mjesto iz Dnevnika izazvalo brojne vrlo smione hipoteze o razlozima zašto je Montaigne želio biti incognito u Augsburgu, pa su mu neki pripisivali i ulogu tajnog političkog agenta. Takva je pretpostavka bila posebno prihvaćena kad je jedan engleski arhivist pronašao u dokumentima da su prije opsade Thionvillea 1588. “onovremene kronike zabilježile u Augsburgu prisutnost jednog tajnog političkog agenta, kojega je plaćala francuska vlada u zamjenu za korisne informacije. Taj se agent u kronikama spominje pod imenom sieur de Montanus.” Međutim, mnogo je opravdanije uzeti da su se oba plemića nadala da će tako izbjeći sva ona vjedra vina i dugotrajne govorancije, a to će nam se u sljedećim zabilješkama iz istog grada potvrditi. Vidjet ćemo Montaigneovu želju da uvijek prođe nezapažen “kako bi se mogao bolje saživjeti s novom sredinom i slobodno ju promatrati”. A za njegovu želju da ga se cijeni po njegovim osobnim vrijednostima, a ne po plemićkom statusu usp. Eseji, I, xlii.

81

Dnevnik s puta u Italiju

Kad je prošao kroz crkvu Naše Gospe bilo mu je veoma hladno (jer je studen bila počela ujedati kad su izišli iz Kemptena, a sve do tada su imali sreću s vremenom, koje je bilo lijepo da ljepše nije moglo biti) i ne misleći je držao rupčić na nosu, uvjeren da ga tako sama i vrlo loše odjevena nitko neće opaziti. Kad su se malo sprijateljili, rekoše mu da su crkveni ljudi primijetili da je takvo ponašanje u crkvi neprimjereno. I tako je upao u ono što je uvijek najviše izbjegavao i postao uočljiv zbog neke sitnice koja nije bila po ukusu onih među koje je došao. Jer, uvijek je pazio na to da se prilagodi i ponaša prema običajima mjesta u kojem se nalazi, pa je u Augusti po gradu čak i nosio krznom podstavljenu kapu. U Augusti se hvale da kod njih nema ne samo štakora nego ni miševa, a cijela je Njemačka toga zla prepuna; o tome pričaju svu silu čudesa, pripisujući tu povlast jednom od biskupa koji je tu pod zemljom; a zemlju s njegova groba prodaju u sitnim grumenčićima veličine lješnjaka i kažu da se ta pošast može iskorijeniti gdje god malo te zemlje donesete172. U ponedjeljak smo išli gledati u crkvi Naše Gospe173 raskošnu svečanost vjenčanja jedne bogate djevojke, koja je bila veoma ružna, s nekim nadstojnikom Foulcresovih174, rodom iz Mletaka: tu nismo vidjeli niti jednu lijepu ženu. Ti Foulcresovi, kojih ima mnogo, a sve su to prebogati ljudi, drže sva najvažnija mjesta u gradu. Vidjeli smo i dvije dvorane u njihovoj kući: jedna je bila velika i visoka, s mramornim podom, a druga niska, bogata sa starim i novim medaljama, a na njezinu kraju bila je jedna malena izba. To su najbogatije sobe koje sam ikad vidio. Vidjeli smo da plešu samo plesove

172

U Njemačkoj kolaju mnoge legende o štakorima i načinu kako se od njih osloboditi. 173 To je u Augsburgu katolička prvostolnica. 174 Montaigne neprestano za članove bogate trgovačke dinastije Fuggerovih rabi naziv Foulcres.

82

Od Badena do Augsburga

zvane Alemandes175. Svaki čas ples prekidaju, a gospoda vode dame na njihovo mjesto, gdje one sjedaju na klupe poredane uza zidove dvorane; ima ih dva reda, a sve su prekrivene crvenim suknom, ali se muškarci nikad ne miješaju sa ženama. Nakon kraće pauze opet idu po njih, poljube sebi ruke176, a gospođe ih dočekuju bez ljubljenja svojih ruku; gospoda im stavljaju ruku pod pazuho, zagrle ih i prislanjaju im obraz uz obraz, a gospođe stavljaju gospodi desnu ruku na rame. Tako plešu i zabavljaju se, uvijek gologlavi, ali nimalo bogato odjeveni. Vidjeli smo i druge kuće koje pripadaju tim Foulcresovima po drugim dijelovima grada, koje im grad uljepšava uz onoliko troška koji oni ulažu u dotjerivanje grada: te im kuće služe za ljetni odmor. U jednoj od njih smo vidjeli sat koji se pokreće na vodu umjesto težinom utega. Tu su i dva velika pokrivena ribnjaka od svojih dvadeset koraka širine, koji su bili prepuni ribe. Na sve četiri strane svakog ribnjaka nalaze se sitne cijevi, jedne su ravne, a druge zavinute prema gore: svim tim cijevima voda se lijepo ulijeva u ribnjak, na nekima istječe ravno, a druge je cijevi bacaju uvis možda na jedno koplje visine. Između tih dvaju ribnjaka je prostor od deset stopa širokog drvenog poda; te su daske na mnogo mjesta probušene bezbrojnim mjedenim šiljcima koji se ne vide. I, dok se gospođe zabavljaju gledajući kako se ribice igraju, netko samo pokrene ne znam kakvu oprugu: i gle sad! odjednom iz svih tih rupica šikne voda u tankom i uspravnom mlazu do visine glave i iznenada gospođama poškropi i rashladi suknje i bedra. Na drugom mjestu je jedna cijev što izlazi iz česme i dok je gledate, kroz stotinu malih nevidljivih cjevčica u lice vam šikne voda u tankim mlazovima; tu se nalazi ovaj latinski natpis: 175

Hitri ples, tzv. Danse allemande, koji se u Francuskoj pojavljuje oko 1524. 176 Montaigne ne odobrava to ljubljenje vlastitih ruku; usp. Eseji, I, xliii.

83

Dnevnik s puta u Italiju

Quaesisti nugas, nugis gaudeto repertis177. Vidjeli smo isto tako i jednu veliku četverouglastu krletku, dvanaest ili petnaest stopa visoku; bila je sva isprepletena i dobro zatvorena mjedenom žicom; unutra je raslo desetak jela, u sredini je bila fontana, a sve je bilo prepuno svakojakih ptica. Vidjeli smo tu poljskih178 golubova, koje oni nazivaju d’Inde179, kakvih sam vidio i na drugim mjestima; krupni su, a kljun im je kao u jarebice. Vidjeli smo i posao jednog vrtlara, koji je, predviđajući velik led i studen, prenio u mali pokriveni prostor svu silu artičoka, kupusa, loćike, špinata, cikorije i drugog povrća što ga je bio ubrao kao da će ga se odmah trošiti; sve je presađivao u neku zemlju, nadajući se da će se sve to svježe uščuvati dva ili tri mjeseca; doista, imao je stotinjak artičoka što nisu bili nimalo uvenuli premda ih je bio ubrao pred više od šest tjedana. Imali smo prilike vidjeti i neku napravu od svinuta olova, otvorenu na oba kraja i na više mjesta probušenu. Kad ju se ispuni vodom i drži oba otvora okrenuta prema gore, dolaze ju spretno okrenuti tako da jedan uzima vodu iz nekog velikog suda, a drugi je ispušta: kad se dobro upravi to istjecanje, događa se da voda, izbjegavajući prazninu, neprestano puni kanal i stalno curi180. Grb obitelji Foulcre izgleda kao podijeljeni štit: na lijevoj je strani plavi ljiljan na zlatnom polju; na desnoj je zlatni ljiljan na plavom polju. Taj im je grb udijelio car Karlo V. kad ih je učinio plemićima. Nismo propustili vidjeti ljude koji su vodili Vojvodi Saskome dva noja; mužjak je tamniji i ima crven vrat, dok je ženka sivkasta i nèse mnogo jaja. Vodili su ih pješke i kažu da se životinje umaraju manje nego oni i da im neprestano 177

“Tražio si zabavu, evo ti je sada, pa uživaj.” U XVI. stoljeću su igre s vodom i najraznovrsniji vodoskoci bili u velikoj modi. Vidjet ćemo kako Montaigne sve to s interesom opisuje u talijanskim gradovima. 178 Tj. iz Poljske (de Polongne). 179 Tj. nazivaju ih indijskima. 180 To je neka vrsta sifona.

84

Od Badena do Augsburga

žele pobjeći. Drže ih vezanima nekim oglavom koji ih steže iznad nogu, dok im je drugi stegnut oko ramena i drži čitavo tijelo; imaju duge povodce kojima ih zaustavljaju i okreću po svojoj volji. U utorak smo, zahvaljujući izuzetnoj udvornosti gradskih otaca vidjeli jedna tajna vrata181 na zidinama grada na koja u svako doba noći može ući čovjek pješke ili na konju, samo ako kaže svoje ime, gdje u gradu stanuje ili ime svratišta u koje hoće ići. Dva pouzdana čovjeka, plaćena od grada, čuvaju taj ulaz. Konjanici plaćaju dva batsa za ulaz, a pješaci jedan. Vanjska su vrata obložena željezom: sa strane im je komadić željeza pričvršćen na neki lanac i taj se komadić povuče, a lanac je veoma dug i nakon mnogih zavoja dolazi u sobu jednoga od tih čuvara, koja je vrlo visoko, i s tim pokretanjem zvonce zazvoni. Vratar tada skoči iz kreveta i onako u košulji pomoću neke naprave, koju malo povlači, a malo gura, otvara ta prva vrata koja su dobrih stotinu koraka udaljena od njegova sobička. Onaj koji je ušao nađe se na jednom mostu dugom kojih četrdeset stopa, koji je natkrit i nalazi se iznad gradskog opkopa; uzduž toga mosta ide jedan drveni veliki žlijeb po kojem se pomiču naprave koje su upravo otvorile ta prva vrata, a ona se isti čas zatvaraju za onim koji je ušao. Kad prijeđe taj most onaj koji je ušao nađe se u nekoj uzanoj prostoriji gdje govori s prvim vratarom i kaže mu svoje ime i adresu. Kad to ovaj čuje, on zvoncem javlja svom drugu koji spava jedan kat ispod tog portala, gdje ima prostran stan, da je netko došao; ovaj potonji, pomoću neke sprave koja se nalazi u galeriji pored njegove sobe, najprije otvara jednu željeznu ogradu, a zatim, pomoću jednog ogromnog kotača podiže pokretni most, a da se niti jedno od tih pokretanja ne može opaziti, jer se sve to odvija kroz debelu zidinu i teška vrata, a zatim se uz veliku buku sve zatvara. Nakon mosta otvaraju se velika i vrlo debela vrata od drva pojača181

U izvorniku fausse-porte, što bi po značenju odgovaralo današnjem francuskom poterne “vrata skrivena u zidini tvrđave ili dvorca”.

85

Dnevnik s puta u Italiju

nog velikim željeznim polugama. Pridošlica se nađe u jednoj dvorani i na čitavom putu ne vidi nikoga kome bi se obratio. Nakon što tu ostane neko vrijeme zatvoren, dolaze mu otvoriti druga slična vrata i on tada ulazi u drugu dvoranu gdje ima svjetla; tu nađe jedan brončani lonac što visi o jednom lancu i u nj ubacuje novac kojim plaća ulazak. Vratar iskrene lonac i ako nije zadovoljan onim što je našao, ostavlja došljaka nek se cvari do jutra; a ako je zadovoljan, što se najčešće i događa, otvara mu na isti način još jedna velika vrata slična onim prvima, koja se zatvaraju istog trena kad čovjek uniđe i – eto ti ga u gradu! To je jedna od najvještijih majstorija koja se bilo gdje može vidjeti. Engleska je kraljica182 poslala posebnog poklisara da zamoli gradske oce da mu otkriju tajnu kako te naprave rade: kaže se da su gradski oci odbili ispuniti mu želju183. Pod tim se portalom nalazi velik podrum koji može primiti petsto konja da pomognu u bilo kakvoj potrebi ili da ih se pošalje u borbu, a da za to gradsko pučanstvo ništa ne zna. Odatle smo pošli posjetiti crkvu Svetoga Križa koja je odista vrlo lijepa. Tu se navelike slavi čudo koje se dogodilo prije stotinjak godina kad jedna žena nije htjela progutati tijelo Našega Gospodina i, kad ga je izvadila iz ustiju i zamotano u vosak stavila u neku kutijicu, pošla je na ispovijed i tada su našli da se sve pretvorilo u pȕt. Za to čudo navode brojne potvrde, a čudesni je događaj na mnogo mjesta zapisan na latinskome i njemačkome. Tu pokazuju pod jednim kristalnim poklopcem taj vosak i jedan grumen crven poput ljudskog mesa. Ova je crkva pod bakrenim krovom kao i kuća Foulcresovih, a to ovdje nije nikakva rijetkost. Luteranska je crkva tik uz ovu; kao i drugdje i ovdje su nadograđivali i smjestili se 182 183

Elizabeta. Ta majstorska mašinerija koju engleski ambasador nije mogao upoznati bila je glasoviti Einlass (doslovce “puštanje unutra”) izgrađen oko 1514, a opisat će ga i Montesquieu u svojim zabilješkama s puta Od Graza do Haaga.

86

Od Badena do Augsburga

jednako kao i u katoličke samostane.184 Na vratima te crkve postavili su sliku Majke Božje s malim Isusom u naručaju, s drugim svecima i malenom dječicom i ovaj natpis: Sinite parvulos venire ad me185, itd. U našem svratištu ima jedna željezna naprava koja se na dva mjesta spušta do dna dubokog bunara; tada neki mladac odozgo pomiče neku stvar tako da spušta i podiže te komade željeza, a oni udaraju po vodi na dnu tog bunara i i pomoću nekih pumpi186 tjeraju je da se penje po nekoj olovnoj cijevi koja vodu donosi u kuhinje i posvuda gdje je potrebna. Imaju posebnog plaćenog ispirača koji odmah čisti sve što se po zidovima zablati. Posluživali su nas velikim i malim slasticama na zemljanim pladnjevima koji i po boji i po obliku naliče na koricu tih kolača; malo koji obrok prođe, a da vam ne ponude ušećerene slatkiše ili kutijice s ušećerenim voćem. Kruh im je odličan da ne može biti bolji. Vina su isto tako dobra, a ovdje su češće bijela nego crna. Loza ne uspijeva oko Augsbourga, pa vino donose iz krajeva udaljenih pet ili šest dana puta. Na svakih stotinu guldena što ih gostioničari plate za vino država uzima šezdeset, a to je upola manje od onoga što državi plaća neki privatnik kad vino kupuje za svoje potrebe. Na mnogo smo mjesta vidjeli da običavaju stavljati mirise u sobe i u blagovaonice. Grad je ispočetka bio sav odan Zvingliju. Poslije, kad su katolici vraćeni natrag187, luteranci su zauzeli drugo mjesto; danas ih ima više nego katolika u tijelima vlasti, ali mnogo manje po broju. G. de Montaigne je posjetio i isusovce i među njima sreo neke koji su bili veoma učeni. 184

Prema ovoj rečenici moglo bi se zaključiti da protestantski pastori stanuju blizu hrama kao što katolički svećenici žive u župnom dvoru pored nekih samostana. 185 “Pustite dječicu da dođu k meni...” Luka, XVIII, 16. 186 U izvorniku bombes, što je očit kastiljanizam. Mjesto je prilično nejasno. 187 Tj. kad je Karlo V. opet uspostavio stari red.

87

Dnevnik s puta u Italiju

U srijedu ujutro, 19. listopada, još smo ovdje doručkovali. G. de Montaigneu je bilo veoma žao što odlazimo, jer smo bili samo na dan puta do Dunava, a nismo ga vidjeli kao ni grad Oulm188, a na pola dana puta od njega nalaze se toplice koje se zovu Sourbronne189. To su toplice vrlo svježe vode koju griju da bi se mogla piti: malo je kiselkasta i ugodna okusa, a dobro djeluje za želudac i glavobolju; te su kupke na veliku glasu i u njima je smještaj i više nego dobar u odličnim sobama, ništa slabijim od onih u Badenu; tako nam barem ovdje kažu. No, pred nama su zimska vremena, a put prema tim toplicama upravo je protivan našemu, pa bismo se morali vratiti istim putem u Augustu; a više nego išta drugo g. je de Montaigne izbjegavao ići dva puta istim putem. Ostavio sam pločicu s grbom g. de Montaignea pred vratima blagovaonice gdje je stanovao; grb je bio veoma dobro naslikan; koštao me dvije škude slikaru, a dvadeset groša stolaru. Mjesto je na rijeci Lech, Lycus. Prošli smo kroz vrlo lijep i žitorodan kraj i došli prenoćiti u Brong190, pet milja. To je veliko selo na lijepu položaju, pripada bavarskom vojvodstvu i svi su katolici. Sutradan, a bio je četvrtak, 20. listopada, krenuli smo dalje. Putovali smo kroz ravnicu punu žita (jer u ovom kraju nema vina), a zatim kroz nepregledne travnjake koji su se protezali u nedogled i došli oko ručka u Munich191, četiri milje. To je grad velik poput Bourdeau192 sa , prijestolnica vojvodstva bavarskoga, gdje oni193 imaju 188

Ulm. Sauerbrunnen (dosl. “izvor kisele vode”). Termi takova imena nema u blizini Ulma. Montaigne je jamačno uzeo apelativ sa značenjem “kisela voda” za toponim. Možda je mislio na Wildbad Giengen, koji se danas nalazi na pruzi između Ulma i Aalena. 190 Bruck. 191 München. 192 Bordeaux. 193 Izbornici. 189

88

Od Augsburga do Venecije

svoj dvor na rijeci Yser, Ister194. To je lijep dvorac s najljepšim konjušnicama koje sam ikad vidio u Francuskoj ili Italiji; presvođene su i može u njih stati dvjesta konja.195 To je izrazito katolički grad, dobro napučen, a u njemu cvate trgovina. Sad kad smo dan puta udaljeni od Auguste, možemo znati i koliko trošimo. Mora se u najmanju ruku računati četiri libre po čovjeku i konju, a po četrdeset groša za slugu pješaka. Imali smo u svim sobama zavjese, ali bez baldahina nad posteljom, a sve je bilo veoma čisto; podove ribaju drvenom pilovinom koju najprije provare. U ovom kraju posvuda sjeckaju repu i korabu uz isto toliko mara kao što mlate žito; sedam ili osam muškaraca s velikim nožem u svakoj ruci jednakomjerno udaraju u koritima, poprilici onako kao što mi radimo s tijeskom: tako nasjeckana repa služi im kao i kupus, jer sve stavljaju u sol za zimu. Tim povrćem zasijavaju ne povrtnjake kao mi, nego zemlju u poljima i ondje ih kopaju i beru kad dođe vrijeme pobiranja plodova196. Sadašnji Vojvoda, koji je oženio sestru Vojvode Lorenskoga197, s njom ima dva već poodrasla dječaka i jednu kćer. Dva su brata u istom gradu198; bila su obojica tog dana otišla u lov s gospođama i cijelom svitom. U petak ujutro smo odatle otišli i, jašući kroz šume spomenutoga vojvode, vidjeli smo bezbroj nekih riđih životinja. Ne zaustavljajući se niti jednom, dođosmo u 194

Isar. Ova je rečenica vjerojatno kasnije dodana, jer putnici još nisu bili ni zakoračili u Italiju. (?) 196 Ovdje se “tajnik” služi starofrancuskom riječi mestive (< lat. mixtum) koja se još sačuvala u poatevinskom i okcitanskom narječju. 197 Viljem V. koji je oženio Renée Lorensku. 198 Vojvode Viljem V. i brat mu Ferdinand. Prvi je imao sinove Maksimilijana, Filipa i kćerku Mariju-Anu, koja će postati caricom. Njegov je brat uzeo ženu nekraljevske krvi i tako postao začetnikom grane grofova od Wartenberga. 195

89

Dnevnik s puta u Italiju

Kinief199, kukavno malo selo u rečenom vojvodstvu; šest milja. Isusovci, koji u ovom kraju vode glavnu riječ, uzbudili su narod koji ih je zato zamrzio; naime, pod prijetnjom teške kazne naredili su svim svećenicima da otjeraju svoje priležnice. Kad ih čovjek vidi kako se tuže, reklo bi se da im se to prije toleriralo i da su se priležnicama služili kao nečim što je zakonito; čak se i dandanas žale zbog toga svojem vojvodi.200 Tu su nas prvi put u Njemačkoj na nemrsni dan201 poslužili jajima, bilo razrezanim na četvrtine, bilo u salati. Vino su nam davali u trbušastim čašama s dȕgama i obručima, a bilo je i srebrenih pehara. Domaćica jedne plemićke kuće, koja je bila u tom selu, poslala je vlastitog vina g. de Montaigneu. U subotu, ranim jutrom, krenuli smo i, nakon što smo s desne strane došli na rijeku Yser i do jednog velikog jezera podno bavarskih brda, penjali smo se jedan sat uz neko malo brdo202 na vrhu kojega stoji natpis u kojem se kaže da je vojvoda bavarski pred nekih stotinjak godina dao probiti tu stijenu. Ušli smo upravo u sâm trbuh Alpâ i jahali po lijepom i prostranom putu, koji je bio dobro održavan, a išlo nam je naruku i lijepo vedro vrijeme. Spustivši se s tog brda naiđosmo na vrlo lijepo jezero203, gaskonjsku milju dugo i isto toliko široko, sa svih strana okruženo vrlo visokim i nepri199

Montaigneov toponim ni do danas nije identificiran. Neki priređivači teksta misle da je to Königsdorf, drugi da je Bichel, a treći da je Icking. 200 Svećenički brakovi, o kojima se raspravljalo i u srednjem vijeku, i dalje su predstavljali problem. O tim kontroverzama s Družbom Isusovom (koja se u Bavarskoj institucionalizira u XVI. stoljeću) opširno piše Henri Estienne u svojoj Apologie pour Hérodote (1566), koja predstavlja žestok pamflet protiv klerikalizma zbog kojega se morao skloniti u Ženevu. 201 Tog je dana bio petak. 202 Brdo je prijevoj Kesselberg (861 m), a rijeka nije Isar; prije će biti da je to bila njezina pritoka Loisbach, dok je veliko jezero Kochelsee. 203 Walchensee.

90

Od Augsburga do Venecije

stupačnim planinama. Slijedeći neprestano taj put podno brda smo nailazili na male vrlo ugodne pašnjake, gdje je bilo i nekoliko nastambi; tako smo došli prenoćiti u Mitevol204, malo mjesto koje pripada vojvodi bavarskome, a lijepo leži na rijeci Yser. Tu su nas poslužili prvim kestenima koje smo u Njemačkoj jeli, a bili su sirovi. U tom konačištu ima i parna kupelj u kojoj se namjernici preznojavaju za jedan i pol bats. I ja sam se otišao znojiti dok su gospoda večerala205. Bilo je tu mnogo Nijemaca kojima su stavljali pijavice i puštali krv. Sutradan, a bila je nedjelja, 23. dan listopada, nastavili smo onim istim putem i naišli na jednu malu utvrdu koja nam je sprečavala prolaz206. To je ulaz u zemlju zvanu Tirol, a koja pripada nadvojvodi austrijskome. Za ručak smo došli u Secfelden207, tri milje. To je malo selo s opatijom na lijepu položaju. Crkva je vrlo lijepa i na glasu s jednog čuda. Naime, 1384. neki se čovjek208, koji se tu navodi po imenu i zanimanju, nije na Uskrs htio zadovoljiti običnom hostijom, pa je zatražio veliku209 i dok ju je imao u ustima, pod njim se otvori zemlja i on do grla propadne, ali se uspio uhvatiti za kraj oltara i tada mu svećenik uzme hostiju iz usta. Ovdašnja čeljad i danas pokazuje tu rupu pokrivenu željeznom rešetkom i oltar na kojemu su ostali otisci prstiju tog čovjeka kao i hostiju koja je sva crvena, kao da je poškropljena krvlju. Našli smo tu i nešto noviji zapis na latinskome, o nekom Tirolcu koji je bio progutao komad mesa koji mu je zastao u grlu, a 204

Mittenwald. Ova rečenica govori o relativnoj slobodi što ju je “tajnik-pisar” uživao u svom kretanju, ali i u redakciji dnevnika. 206 Malu utvrdu, koja je zatvarala klanac Scharnitz (957 m), Francuzi su srušili 1805. 207 Seefeld. 208 U izvorniku: un quidam. 209 Veliku hostiju kakvu ima misnik. 205

91

Dnevnik s puta u Italiju

nije ga nikako mogao ni izbaciti ni progutati puna tri dana, pa se je zavjetovao i došao u tu crkvu i odmah je ozdravio. Putujući dalje po tim visinama210 naišli smo na nekoliko lijepih sela; a kad smo se nekih pola sata spuštali, došli smo u podnožju do jedne lijepo smještene varošice, a nad njom je na kao odrezanoj hridi, koja se čini posve nepristupačnom, krasan dvorac koji kontrolira onaj uski strmi put koji je probijen kroz stijenu. U njega nema širine niti za jedna obična kola, kao što se vidi i na drugim mjestima između ovih brda. Toliko je usko da kočijaši običavaju suziti svoja kola barem za jednu stopu. Putujući dalje, putovali smo jednom veoma dugom udolinom kojom teče rijeka Inn, a ona se kod Beča ulijeva u Dunav211. Na latinskome je zovu Ænus212. Od Inspruga do Beča ima pet ili šest dana puta vodom. Ta se dolina g. de Montaigneu činila najljepšim krajolikom koji je ikada vidio; čas, kad su je planine stiskale, ona se sužavala, a zatim se kao upravo sada opet širila. Mi smo napredovali uz rijeku koja nam je bila s lijeve strane i sve smo više ulazili u dijelove koji su na samim obroncima bili obrađivani i teženi, jer se brda nisu odveć uspravno dizala; zatim smo otkrivali zaravni, jednu iznad druge kao na dva ili tri kata, sve je bilo načičkano lijepim plemićkim imanjima i crkvama, a svuda unaokolo ogromne, beskrajno visoke planine. S naše strane puta, na toj visini kojom smo se kretali, opazili smo među samim hridinama jedno raspelo, i to na takvu mjestu gdje je čovjeku bilo nemoguće popeti se bez pomoći nekakve posebne užadi po kojoj bi se bio spustio s visine213. Ovdje pripovijedaju da se jednom car Maksimilijan, predak 210

Putnici su prešli nekoliko prijevoja i visokih točaka: Kesselberg, Walchensee, Mittenwald (910 m), Scharnitz (960 m), Zirl, gdje su se strminom spustili na Inntal. 211 Zapravo Inn utječe u Dunav kod Passaua, između Innsbrucka i Beča. 212 Zapravo Œnus. 213 Ta se hrid naziva Martinswand.

92

Od Augsburga do Venecije

Karla V, kad je išao u lov, izgubio u tim planinama i da je u znak zahvalnosti što je iz takve opasnosti spasio živu glavu dao tu postaviti znak križa. Ta je priča također oslikana u gradu Augusti, u onoj dvorani gdje se mladići obučavaju u gađanju samostrijelom. Predvečer smo stigli u Insprug214, tri milje. To je glavni grad grofovije Tirol, a latinski se zove Ænopontum215. Tu stoluje Ferdinand, nadvojvoda austrijski216. Vrlo lijep mali grad, čvrsto građen u dnu ove doline, pun svakojakih fontana i potočića, a to je ono što mnogo znači svim gradovima što smo ih vidjeli po Njemačkoj i Švicarskoj. Gotovo sve kuće građene su s ravnim krovom. Odsjeli smo u konačištu K Ruži, uz vrlo dobar smještaj, gdje su nam hranu posluživali na kositrenim tanjurima, a što se tiče ubrusa à la Francese, njih su nam već nekoliko dana davali. Oko nekih postelja su bile zavjese; a, da bi pokazali ono što im je kao narodu svojstveno, svi su kreveti lijepi i bogati, s nekim posebnim plahtama, urešenima i izvezenima, ali i dosta kratkim i uskim, tako da nisu služile baš onako kako smo mi naviknuti; nad krevetima imaju i nešto malo kao baldahin, širok tek tri-četiri prsta i sav obrubljen nekim rojtama. Za g. de Montaignea su mi dali posebne plahte, na kojima je sve uokolo bilo po četiri prsta bijelih kitnjastih obruba217. Kao i u većini njemačkih gradova, i ovdje su neki ljudi po ulicama cijelu noć izvikivali otkucane sate. Gdje smo god bili, svi se drže tog običaja da poslužuju zajedno meso i ribu218, ali, barem nama, nisu na nemrsne dane miješali meso s ribom. 214

Innsbruck. Zapravo Œnopontum. 216 Ferdinand Austrijski (1529-1595), grof od Tirola, drugi sin cara Ferdinanda I. i nećak Karla V. 217 U izvorniku passemant odakle potječe naša tuđica pozamenterija. 218 Već smo ovdje vidjeli da je Montaigneu riba vrlo draga, ali nikako nije podnosio da mu je miješaju s mesom (usp. Eseji, III, xiii). 215

93

Dnevnik s puta u Italiju

U ponedjeljak smo krenuli i neprestano putovali uz rečenu rijeku Inn, koja nam je bila s lijeve strane, i uvijek po onoj krasnoj ravnici. Tako smo došli u Hala219, dvije milje, a tu smo razdaljinu prevalili samo da vidimo to mjesto. To je manji grad, nešto kao Insprug, veličine otprilike kao naš Libourne220. Leži na istoj rijeci i mi smo je prešli preko jednog mosta. Tu se kopa sol kojom se opskrbljuje čitava Njemačka. Svakih sedam dana napravi se devet stotina tih velikih komada soli i svaki se prodaje po jednu škudu. Ti su komadi kao naših pola vagana, a i oblik im je poput velike drvene mjere, jer i sud što im služi kao kalup nekako tako izgleda. Solane pripadaju Nadvojvodi, ali iziskuju velike troškove. Za dobivanje te soli vidio sam više nagomilana drveta nego što sam ga ikad prije vidio; jer tu slanu vodu griju i kuhaju u velikim pećima od željeznih ploča, koje su velike i do trideset stopa, a dovode je iz dobre dvije milje dalekih planina i tako čine sol. Ima više lijepih crkava, a najljepša je isusovačka, pa ju je g. de Montaigne pošao posjetiti. Posjetio je i crkve drugih redova, koje su isto tako lijepe i uređene. Poslije ručka smo šetali ovom obalom rijeke, zato što je tu jedna lijepa kuća221 u kojoj prebiva Nadvojvoda Ferdinand Austrijski. G. de Montaigne je htio poći poljubiti mu ruku, ali, kako mu je rekao jedan grof, Nadvojvoda je tada bio na Vijeću i nije ga mogao primiti. Oni koje su bili poslali da mu 219

Hall (na rijeci Inn). Libourne je grad u departmanu Gironde. I gradove i dijelove zemlje Montaigne stalno uspoređuje s mjestima u svom gaskonjskom kraju. Kad se Rajna širila i tvorila Untersee, naše je putnike podsjećala na Girondu pred Blayem, Kempten im je bio nalik na Sainte-Foy-la-Grande, a najveći bavarski grad München usporedili su sa sebi najbližim velikim gradom, Bordeauxom. Vidjet ćemo niže da su i Bolzano usporedili s Libourneom. 221 Dvorac Ambras, udaljen nekoliko kilometara od Innsbrucka. U njemu se Ferdinand najviše zadržavao i tu je sakupio veliku zbirku umjetničkih djela, koja se danas nalaze po bečkim muzejima. 220

94

Od Augsburga do Venecije

kažu da su gospoda došla i na kakvom su putu, vratiše se i rekoše kako im je rečeno da ih Nadvojvoda moli da ga ispričaju, ali da će kao sutra imati više vremena; a, ako im što treba, neka dadu to na znanje nekom milanskom grofu. Tako hladan prijam, kao i sama činjenica da im nisu dopustili da vide dvorac, donekle je uvrijedila g. de Montaignea; a kad se istog dana zbog toga požalio jednom dvorskom časniku, rekoše mu kako je vladar odgovorio da on nerado ima posla s Francuzima i da je francuski dvor neprijatelj njegova dvora222. Vratili smo se u Hisproug223, dvije milje. Tu smo u jednoj crkvi vidjeli osamnaest vrlo lijepih brončanih kipova muških i ženskih članova austrijske vladarske kuće224. Pošli smo isto tako prisustvovati dijelu večere Kardinala austrijskoga i Markiza Burgauta, koji su sinovi rečenog Nadvojvode i priležnice mu, koja je bila kći jednog trgovca iz grada Auguste s kojom je imao samo ta dva sina; oženio ju je da bi mu djeca bila zakonita225, a te iste godine žena je umrla. 222

U to vrijeme Francuska i Austrija nisu bile u ratu. Prema nekim povjesničarima, pravi razlog Ferdinandova lošeg raspoloženja nije bio političke naravi, jer se radilo samo o tome da ga francuska strana nije bila voljna obeštetiti kad se na putu između Innsbrucka i Pariza zagubio jedan smaragd vrlo velike vrijednosti. 223 Nova Montaigneova (ili tajnikova) forma za Innsbruck. 224 U tek sagrađenoj franjevačkoj crkvi (Hofkirche) nasred glavne lađe diže se glasovita grobnica Maksimilijana I. Na jednom mramornom sarkofagu car je predstavljen kako kleči, a oko njega je 28 kipova, koji, međutim, ne predstavljaju samo članove austrijske kuće nego brojne druge glasovite vojvode i vojvotkinje, a među njima je i statua kralja Artura, djelo nürnberškog kipara Petera Wischera (oko 1460-1529). 225 Stariji, Andreas (1557-1600), bio je već u dvadesetoj godini kardinal, a mlađi, Karlo (1560-1618), bio je markiz od Burgaua. Njihova mati, Philippine Welser, potjecala je iz izvanredno bogate trgovačke obitelji iz Augsburga (v. ovdje bilj. 198). Taj je brak morao biti držan u strogoj tajnosti sve dok papa nije tek 1576. dokinuo taj uvjet, a oba su sina imala pravo na naslov “austrijski” (von Österreich), ali su službeno bili držani za nahočad. Njihova je mati umrla 1580. i sahranjena je pored svojega muža u glavnoj crkvi u Innsbrucku.

95

Dnevnik s puta u Italiju

Čitav dvor je u koroti za njom. Sve oko stola kod njih odvija se poprilici kao i kod naših prinčeva; dvorana je bila sva u crnom, kako baldahin tako i sve stolice. Kardinal je stariji brat i ne bih rekao da mu je dvadeset godina. Markiz pije samo zaslađenu vodu s mirisom cimeta226, a kardinal vino koje je jako razvodnjeno. Nemaju barčicu227, uzimaju hranu iz nepoklopljenih zdjela, a meso se poslužuje kao i kod nas. Oni ne sjede odmah uza stol, nego im ga onako prepuna različitih jela približuju. Kardinal sjedi na gornjem kraju stola, jer ovdje sjediti gore znak je počasti jednako kao i desna strana kad se hoda uz nekoga. U toj smo palači vidjeli i igre loptom228 i jedan dosta lijep vrt. Sadašnji nadvojvoda mnogo gradi i vrlo se dobro razumije u graditeljstvo. Vidjeli smo kod njega deset ili dvanaest borbenih topova na kotačima. I topovi i postolja su bogato ukrašeni i pozlaćeni, a ispaljuju zrna koja su krupna kao guščja jaja229. Međutim, ti su topovi drveni, ali otvor im je obložen željezom, a i unutrašnjost je pojačana željeznim trakama. Jedan čovjek sâm može ga nositi na leđima i iz njega ne odveć brzo ispaljivati zrna isto toliko krupna kao i lijevani top. Na poljima njegova dvorca vidjeli smo dva vola neobične veličine, tijelo im je posve sivo, a glava bijela. Darovao mu ih je Vojvoda Ferrare, jer se rečeni vojvoda oženio jednom od njegovih sestara, gospodar Firence drugom, a Vojvoda Mantovanski trećom230. U samostanu Hala imao je još tri sestre 226

To se piće u izvorniku naziva bouchet, što je noviji oblik prema starofranc. boschet, a to je varijanta današnje riječi bouquet “poseban miris i okus vina”. 227 La nef je kutijica u kojoj se drži kraljevski pribor za jelo. 228 Naravno, u izvorniku je to jeu de paulme, mod. franc. jeu de paume, preteča današnjeg tenisa. 229 To topništvo može ispaljivati zrna istom snagom kao da su topovi iz lijevana željeza, a ovi su drveni (kao što će se reći u idućoj rečenici). 230 Barbara je bila supruga Alfonsa II. d’Estea; Johanna je bila žena Francesca I. de Medicija, a Eleonora je bila udana za Guglielma Gonzagu Mantovanskog.

96

Od Augsburga do Venecije

koje nazivaju trima kraljicama231, jer se carevim kćerima daje taj naslov, kao što druge nazivaju groficama i vojvotkinjama prema njihovim zemljama; a uz ime dolazi naziv kraljevstva kojim car upravlja. Od te tri dvije su umrle, a treća je još u samostanu, ali ju g. de Montaigne nije mogao posjetiti. Živi iza samostanskih zidova kao opatica i tu je prihvatila isusovce i pomogla im da osnuju svoj samostan. Ovdje se smatra da nadvojvoda ne može ostaviti sva svoja dobra vlastitoj djeci, nego da ona moraju pripasti nasljednicima carstva. Nitko nam nije znao objasniti koji je tome razlog, a ono što kažu o njegovoj ženi uglavnom je to da nije odgovarala njegovom rodu; budući da se njome vjenčao, svi drže da mu je ona zakonita žena, da su zakonita i djeca, ali sve to nije previše jasno. Bilo kako bilo, on uvelike zgȑće bogatstva i ima im od čega dovoljno davati.232 U utorak ujutro krenuli smo i nastavili onim istim putem, prolazeći kroz spomenutu dolinu i jašući brdskim stazama. Na jednu milju od konačišta penjali smo se jedan sat uz neku manju planinu po dosta dobrom putu. S lijeve smo strane vidjeli više drugih brda; kako su im obronci prostraniji i nagib manji, na njima je velik broj sela i crkava, a sve je obrađeno do samog vrha i zaista je to ugodno gledati zbog raznolikosti i šarenila tih mjesta. Brda s desne strane malo su divljija i samo je na rijetkim mjestima bilo po koje naselje. Prešli smo preko brojnih potoka i brzaca, koji su tekli u različitim pravcima, a na putu, kako na visini tako i u podnožju brda putem smo nailazili na mnogo većih mjesta i sela, na lijepa konačišta, kaštele i plemićke kuće, i to uvijek s naše lijeve strane. 231

Margareta, Helena i Magdalena; ova posljednja je bila majka nadstojnica u samostanu Hall i bila je jedina još na životu dok je ovaj Dnevnik pisan. 232 Naime, 1559. Ferdinand se obvezao svom ocu da neće tražiti nikakvo pravo na nasljeđe za svoju djecu. On se 1582. drugi put oženio, sada Annom Katarinom od Mantove, ali ona mu je rodila samo žensku djecu.

97

Dnevnik s puta u Italiju

Oko četiri milje od Isbrouga, nama s desne strane, na veoma uskom putu naišli smo na brončanu ploču postavljenu na stijenu s ovim natpisom na latinskome: “Da su Car Karlo Peti, vraćajući se iz Španjolske i Italije, gdje je primio carsku krunu, i Ferdinand, Kralj Ugarske i Bohemije233, njegov brat, vraćajući se iz Panonije, tražili jedan drugoga, jer se osam godina nisu vidjeli; ovdje su se napokon sreli godine 1530. i da je Ferdinand naredio da se to natpisom i pločom ovjekovječi, na kojoj su prikazani kako se grle.” Nešto dalje, prolazeći ispod jednog portala koji zatvara prolaz, nađosmo latinske stihove u kojima se govori da je tuda rečeni car prošao i nakratko se zaustavio u tom mjestu, nakon što je zarobio francuskoga kralja234 i osvojio Rim235. G. de Montaigne je govorio kako se vrlo dobro osjeća na tom prijevoju zbog svakojakih stvari na koje smo nailazili, a jedinu nam je teškoću predstavljala gusta i nepodnošljiva prašina kakve do tada nikad nismo vidjeli, a neprestano nas je pratila kroz sve to gorje236. Deset sati nakon toga g. de Montaigne je rekao da je prevalio jedan dio od onoga što je kanio237: doduše, uvijek je običavao, bez obzira na to hoće li se na putu zaustavljati, dati zob konjima prije nego što se krene na put. Tako smo došli, a on je još uvijek bio natašte, po mrkloj noći u 233

Ferdinand, Karlov brat, nakon njegove abdikacije postao je njemačkim carem. Godine 1526. postao je kraljem Češke i Ugarske. U Panoniji se borio protiv Turaka. Opisani natpis na stijeni više ne postoji. 234 Aluzija na bitku kod sjevernotalijanskoga grada Pavije godine 1525, u kojoj je francuski kralj Franjo I. bio zarobljen. 235 Rim je zauzeo Connétable de Bourbon godine 1527. 236 Riječ je o Brenneru, prijevoju u Tirolu (1370 m). Cesta je izgrađena tek 1772. 237 Mjesto je veoma nejasno i čitanja pojedinih priređivača teksta potpuno su oprečna. Svakako, vidi se da je i zdrav i bolestan mogao jahati i punih deset sati bez prestanka, pa čak i onda kad ne bi ništa okusio (usp. Eseji I, xlviii i III, ix).

98

Od Augsburga do Venecije

Sterzinguen238, sedam milja. Mali je to grad u grofoviji tirolskoj, dosta lijep, a iznad njega na pola milje nalazi se jedan krasan tek sagrađen dvorac239. Kruh što su nam ga ponudili bio je potpuno okrugao i jedan se držao drugoga. Po cijeloj Njemačkoj slačica240 se poslužuje u tečnome stanju, a ukus joj je kao u bijele slačice kod nas. Ocat je posvuda bijel. U ovim brdima ne uspijeva vinova loza, ali zato ima žita u izobilju, dovoljno za sve potrebe pučanstva; ali, ipak, pije se odlično bijelo vino. Velika je sigurnost kod svih ovih prolaza, kojima se kreće velik broj trgovaca, kočijaša i goniča. Umjesto studeni, o kojoj se toliko govori, doživjeli smo gotovo nepodnošljivu vrućinu. Žene ovdje nose platnene kape, koje naliče našim tuljcima, a kosa im je upletena i visi kao i drugdje. G. de Montaigne je sreo jednu lijepu mladu djevojku i upitao je govori li možda latinski, jer mu je izgledala kao školarka. Oko postelja imaju zavjese, sve od debelog platna i obojene u crveno. Polovica zastora svaka je četiri prsta rjeđe tkana, a druga je poput mreže. Na čitavom našem putovanju nismo našli niti jednu sobu ni dvoranu koja ne bi imala zidove obložene izrezbarenim daskama, a stropovi su im prilično niski. G. de Montaigne je noćas imao napad kamenaca koji ga je mučio dva ili tri sata i, kako je sutradan rekao, bilo mu je vrlo teško. Jutros je, čim se ustao, izbacio kamenčić srednje veličine, koji se lako mrvio. Izvana je bio žućkast, a kad ga je slomio, bio je iznutra bjelkast. Prehladio se dan prije i loše se osjećao. Nije imao napada nakon onoga u Plommieresu. Ovaj ga je donekle oslobodio sumnje da mu se taj kamenac odvojio u Plommieresu i da mu je u mjehuru bilo ostalo više pijeska nego što ga je izbacio, pa se pobojao da mu se tu mož238

Sterzing. Dakle, putnici su prešli Brenner. Kod Sterzinga (talijanski Vipiteno, jer je južni Tirol danas pod talijanskom upravom) dva su dvorca. U gradu je sačuvano nekoliko lijepih građevina iz XV. i XVI. stoljeća 240 Senf ili muštarda (franc. moutarde). 239

99

Dnevnik s puta u Italiju

da zaustavila kakva tvar koja se zgusnula i slijepila; no, videći da je kamenac izbacio, zaključio je da je razumnije misliti da se je spojio s drugima, ako ih je još bilo. Još na putu se žalio da ga bole bubrezi, pa je to bilo razlogom zašto je ovaj posljednji put produžio bez odmora, jer je mislio da će mu biti lakše na konju nego odmarajući se. U tom je gradu dozvao sebi mjesnog učitelja kako bi s njime porazgovarao na latinskome; međutim, to je bio neki neznalica iz kojega nije mogao izvući ama baš ništa o prilikama u mjestu. Sutradan, poslije doručka, a bio je 26. dan listopada, krenuli smo odatle jednom udolinom koja je bila široka četvrt milje, a rijeka Aïsoc241 bila nam je s desne strane; njom smo jahali otprilike dvije milje; po brdima smo vidjeli mnogo obrađena zemljišta, naseljâ, i to često skupljenih oko jedne jezgre242, ali nikako nismo mogli vidjeti na koji se način do njih dolazi. Na ovom putu ima nekoliko dvoraca. Prešli smo rijeku preko jednog drvenog mosta i nastavili putovati drugom stranom. Usput smo nailazili na putáre kako popravljaju kolnik, jer su im putovi posuti kamenom kao kod nas u Perigordu. Uspinjali smo se dalje i kroz jedan kameni svod ugledali drugu ravnicu milju široku i tu otkrili da je s druge strane rijeke opet jedna uzvisina poprilici jednako visoka; no, obje su bile jalove i krševite; a ono što je bilo uz rijeku ispod nas bilo je prekriveno vrlo lijepim pašnjacima. Ne zaustavljajući se dođosmo u vrijeme večere u Brixe243, četiri milje. To je vrlo lijep mali grad kroz koji teče spomenuta rijeka ispod drvenog mosta. Grad je sjedište biskupije. Vidjeli smo dvije vrlo lijepe crkve, a odsjeli smo K Orlu, u vrlo dobrom konačištu. Dolina tu nije odveć prostrana, a brda unaokolo, nama s lijeve strane, šire se tako pitomo da ih se može obrađivati sve do vrha. Sve do samog vrha pu241

Eisack (Eisach). Tj. seoske su kuće jedna blizu druge, a ne raštrkane kao što ih je Montaigne najčešće vidio po alpskim krajevima. 243 Brixen, na talijanskome Bressanone. 242

100

Od Augsburga do Venecije

no je zvonika i sela, a nedaleko od grada ima mnogo pristalih kuća, lijepo sagrađenih na ugodnu položaju. G. de Montaigne je govorio: “Da se je244 uvijek, kroz čitav svoj život, klonio tuđih mišljenja o načinu života u stranim zemljama, jer uglavnom svi znaju suditi samo prema vlastitim običajima i navikama te da je uvijek malo držao do uputa i upozorenja što su mu ih davali putnici: ali da se baš na ovom putovanju još više čudi njihovoj gluposti, jer su mu uvijek punili uši time da su prijevoji i prolazi kroz Alpe veoma teško prolazni, da su običaji ovog pučanstva čudnovati, da su putovi neprohodni, da su mjesta za noćenje divlja, a da je zrak takav da je čovjeku vrlo teško disati. Što se podneblja tiče, zahvaljuje Bogu da je ovako ugodno, jer je njemu ipak mnogo draže podnositi veliku vrućinu nego oštru studen; a na čitavom ovom putovanju, sve do danas, imali smo samo tri ledena dana s kišom koja nije trajala više od jednog sata; uostalom, kaže, kad bi morao voditi na šetnju svoju kćer245, koja ima samo osam godina, radije bih je šetao po ovim putovima nego po alejama svojega perivoja; a što se tiče konačišta i ugostiteljstva, kaže da nije nigdje vidio da su svratišta tako i lijepa i gusto po cijeloj zemlji posijana kao ovdje; a da su oni uvijek stanovali u krasnim gradovima, s odličnom opskrbom, s izvrsnim vinom, a sve je mnogo jeftinije nego na drugim mjestima.” Tu smo vidjeli neki poseban način kako se okreće ražanj pomoću neke naprave na više kotačića: svom se snagom konop namota oko nekog velikog željeznog kotura. Kad se konop počne odmatati, to se odmatanje sprečava i to traje otprilike jedan sat, a tada ga valja opet namotati. A ona puhanja iz dimnjaka već smo vidjeli i na drugim mjestima246. Željeza 244

Kao i na drugim mjestima “tajnik-pisar” navodi neupravni govor iza dvotočke i navodnika. Takvo navođenje neupravnog govora sretali smo i u Esejima. 245 Misli na Léonor, jedino njegovo dijete koje je preživjelo prve mjesece (usp. Eseji, II, viii i III, v). 246 U Baselu, primjerice.

101

Dnevnik s puta u Italiju

imaju u takvom izobilju da, osim što na svim prozorima imaju najraznovrsnije rešetke, čak su im i sva vrata pa i sami kapci okovani željezom. Tu smo ponovno naišli na vinograde, koje smo zaboravili još od Auguste. Ovdje su gotovo sve kuće presvođene na svim katovima, a ono što se ne zna postići u Francuskoj, to jest rabiti šuplji crijep za pokrivanje uskih površina maloga nagiba, to se ovdje u Njemačkoj čini posvuda, pa čak i za pokrivanje zvonika. Cigle su ovdje manje i rupičastije, a na nekim mjestima spojevi su im premazani gipsom. Iz Brixea smo krenuli sutradan ujutro i opet došli na istu dolinu koja se široko otvarala, dok su joj obronci uzduž cijeloga puta načičkani s mnogo lijepih kuća. Rijeka Eysoc nam je stalno bila s lijeve strane, a mi smo prošli kroz jedan gradić gdje ima toliko majstora najraznovrsnijih zanata. Gradić se zove Clause247. U vrijeme ručka došli smo u Colman248, tri milje. To je malo selo gdje nadvojvoda ima ladanjsku kuću. Tu su nam dali male pehare od pečene i oslikane zemlje, ali bilo je i srebrnih. Ovdje suđe peru bijelim pijeskom. Prvo jelo poslužili su nam u jednoj vrlo čistoj tavi koju su postavili na stol zajedno s nekim malim željeznim držačem koji joj je podupirao držak. U toj su tavi bila jaja pržena na maslacu. Počam od tog mjesta put se pomalo sužavao, a stijene su nam bivale sve bliže i bliže, tako da je put bio preuzak za nas i za rijeku i bili bismo došli u opasnost da između rijeke i prolaznika nisu postavili zaštitni zid koji je na tom mjestu dug više od jedne njemačke milje. Većina planina, koje su nas opkoljavale, gola su stijena, neke u jednom komadu, druge razjapljene i ispresijecane bujicama, a neke su pak raspucane pa se od njih odvaljuju bezbrojni komadi stijena neobične veličine (mislim da je vrlo pogibeljno ovdje biti kad vladaju olujna vremena, jer smo i ovdje vidjeli kako sila vjetrova či247 248

Klausen. Kolmann.

102

Od Augsburga do Venecije

tave šumarke jela čupa zajedno s korijenjem bacajući zajedno s njima čitava mala brda zemlje koja se drži za njihovo korijenje)249. Uza sve to, kraj je gusto naseljen, a iznad tih prvih brda vidjeli smo druga i viša, isto tako napučena i obrađena. Čuli smo da gore ima prostranih i plodnih ravnica koje opskrbljuju žitom gradove ispod njih, te da ima bogatih zemljodjelaca i lijepih kuća. Prešli smo rijeku preko jednog drvenog mosta, kakvih tu ima mnogo, i ostala nam je s lijeve strane. Između ostalih stvari, otkrili smo jedan zamak na planini, i to na tako krasnom i nepristupačnom mjestu; na takvoj visini kakvu nikada nismo ni za kakvo drugo zdanje vidjeli; kažu da pripada nekom barunu iz toga kraja, koji u njemu stanuje i tamo gore ima krasnu zemlju i bogata lovišta. Preko svih ovih planina ima još i drugih koje tvore rubove Alpa: njih su ostavili na miru250, a one zatvaraju izlaz iz ovog prijevoja, tako da se u svakom slučaju moramo vratiti u našu udolinu i iz nje izići na jednom ili drugom njezinom kraju. Nadvojvoda iz ove tirolske grofovije, čiji se jedini dohodak nalazi u ovim brdima, ima svake godine tri stotine tisuća florina i od toga bolje živi nego od svih svojih ostalih dohodaka. Još smo jednom prešli rijeku preko jednog kamenog mosta i dosta rano stigli u Bolzan251, četiri milje. Grad je velik kao naš Libourne, a leži na spomenutoj rijeci; u usporedbi s drugim njemačkim gradovima nije toliko lijep. To je navelo g. de Montaignea da uzvikne kako se dobro vidi da su počeli izlaziti iz Njemačke. Ulice su uske, a grad nema svog trga. Tu i tamo je bilo studenaca, potoka, slika i ostakljenih prozora. Tu ima toliko vina da njime opskrbljuju čitavu Njemačku. U blizini ovih brda jede se najbolji kruh na svijetu. Vidjeli smo i jednu crkvu koja spada u ljepše. Osim drugoga, u toj 249

Umetnuta je rečenica veoma nejasna, pa se u različitih priređivača i različito navodi. 250 Tj. ostale su neobrađene. 251 Bolzano ili Botzen.

103

Dnevnik s puta u Italiju

crkvi su drvene orgulje, visoke su i nalaze se pokraj raspela pred velikim oltarom; međutim, orguljaš je više od dvanaest stopa niže od njih u podnožju stupova za koje su pričvršćene, a mjehovi se nalaze s onu stranu crkvenoga zida, više od petnaest stopa iza orguljaša, kojemu šalju zrak podzemnim putem. Širina otvora na kojem se nalazi ovaj grad nije nimalo veća od onoga što mu je nužno da se nekako smjesti, ali i same planine, nama s desne strane, malo pružaju svoj trbuh i čine taj prostor širim. Odavde je g. de Montaigne pisao gospodinu Françoisu Hottomanu252, kojega je vidio u Baselu: “Da mu je pričinjalo veliko zadovoljstvo posjetiti Njemačku i da je sada s velikim žaljenjem napušta, premda sada kreće prema Italiji; da strani putnici i u Njemačkoj kao i drugdje moraju podnositi guljenje kojemu su izloženi od strane gostioničara, ali da misli kako se to može ispraviti, jer da se ne mora biti u vlasti posrednika i tumača, koji putnike prodaju i uzimaju od toga svoj dio. Sve ostalo kaže da mu se čini da je dobro, udobno i ljubazno, a poglavito sudovi i sigurnost.” Iz Bolzana smo otišli vrlo rano u petak te smo došli dati mjericu zobi konjima i doručkovati u Brounsol253, dvije milje. Maleno selo, iznad kojega se rijeka Eysock, koja nas je dovde dovela, ulijeva u rijeku Adisse254, koja teče do Jadranskoga mora, uvijek prostranim i mirnim tokom, a ne onako kako smo vidjeli da rijeke hučno i bijesno teku među onim planinama. I ova se dolina sve tamo do Trenta počinje pomalo širiti, a planine na nekim mjestima spuštaju svoje rogove, iako su im obronci manje plodni nego što smo vidjeli dosada. U dolini se može naići i na neke močvare koje otežavaju put, ali sve ostalo vrlo je dobro i gotovo uvijek po dnu doline i ravno. 252

François Hotman, poznati protestantski pravnik, kojega smo već spominjali u bilješci iz Basela. 253 Branzoll ili talijanski Bronzolo. 254 Adige.

104

Od Augsburga do Venecije

Kad smo otišli iz Brounsola, na dvije milje naiđosmo na neko veliko naselje s vrlo mnogo svijeta zbog toga što se upravo održavao sajam. Nešto dalje je drugo lijepo smješteno selo koje se zove Solorne255, u kojemu nadvojvoda ima mali dvorac, koji nam je ostao s lijeve strane. Čudno je posađen na vrhu jedne stijene. Odatle smo krenuli i došli na spavanje u Trante256, pet milja. Grad je možda nešto veći nego naš Agen257; ne može se reći da je lijep, jer nema svu onu draž njemačkih gradova; ulice su mu većinom uske i krivudave. Nekih dvije milje prije tog grada ušli smo u zemlju talijanskoga jezika. Ovaj je grad podijeljen na dva jezika; jednu četvrt s crkvom nazivaju njemačkom, a ondje je i svećenik koji propovijeda na njemačkome. Što se tiče novih religija, njih se nakon Auguste ni ne spominje. Grad leži na toj rijeci Adisse. Vidjeli smo i stolnu crkvu, koja ostavlja dojam vrlo starog zdanja258, a gotovo uz nju jedan četvrtast toranj koji je isto tako veoma star. Vidjeli smo i novu crkvu posvećenu Bogorodici, gdje se održavao naš koncil259. U crkvi su orgulje koje je darovao jedan građanin; izvanredne su ljepote, uzdignute na mramornom postolju, ukrašene prekrasnim kipovima, a poglavito statuama male dječice koja pjevaju.260 Prema natpisu 255

Talijanski Salorno (njemački Salurn) nalazi se na jezičnoj granici. Veliko naselje kroz koje su prošli je najvjerojatnije Egna (njemački Neumarkt). 256 Trento, njem. Trient. 257 Agen, glavno mjesto departmana Lot-et-Garonne na rijeci Garonne. 258 Montaigne o starosti cijeni po stilu u kojem je crkva izgrađena; njezina je gradnja započeta tek u XII. stoljeću. 259 To je crkva Santa Maria Maggiore, u kojoj se 1545-1563. održavao Tridentski koncil, 19. ekumenski sabor Katoličke crkve, koji je proveo reforme u duhu protureformacije. 260 Premda kažu da se za grad ne može reći da je lijep, putnici su ipak zapazili njezino umjetničko bogatstvo: il Duomo je romano-gotička bazilika iz XIII-XVI. stoljeća, a onaj “četvrtast toranj”, la Torre Grande ili la Torre di Piazza možda je iz rimskoga doba. Tzv. Cantoria u novoj crkvi Santa Maria Maggiore djelo je vičentinskog kipara Vincenza Grandija (zvanog il Vicentino).

105

Dnevnik s puta u Italiju

crkvu je sagradio Bernardus Clesius Cardinalis, godine 1520, a bio je biskup ovoga grada i u njemu je rođen261. Grad je bio slobodan pod upravom i vlašću Biskupa. Kasnije, kad su se našli u teškom položaju za rata s Mlečanima, pozvali su u pomoć Grofa tirolskoga, a on je za plaću zadržao neke ovlasti i pravo nad gradom. Biskup i on su se počeli sporiti, no, biskup je i dalje imao pravo uživanja, a sad je na tom mjestu kardinal Madruccio262. G. de Montaigne je govorio da je na ovom putovanju doznao za mnogo građana koji su rođenjem zadužili svoj grad, pa je između ostalih spomenuo Foulcresove iz Auguste, kojima taj grad duguje najveći broj radova koji su uljepšali grad: jer, oni su svojim palačama ispunili sve gradske ulice, a crkve ukrasili vrlo lijepim djelima; ovdje je to taj kardinal Clesius, koji ne samo da je ovu crkvu i gradske ulice o svom trošku popravio nego je sagradio lijepo zdanje uz gradski kaštel263. Kad se gleda izvana, ne bi se reklo da je to nešto osobito, ali unutrašnjost je krasno namještena, oslikana i ukrašena da se ljepšeg mjesta za stanovanje ne može naći. Drvena je oplata veoma bogato oslikana i prekrivena mudrim izrekama, dok su ispupčenja pozlaćena i izrezbarena; pod je od neke zemlje, stvrdnute i obojene poput mramora, dijelom kao kod nas, a dijelom po njemačku; a što se tiče peći, neke su od smeđe pečene gline bakrene boje, a neke predstavljaju velike ljude koji drže vatru u rukama, a jedan ili dva pored zida rigaju vodu što im dolazi iz fontane u dvorištu, koje je dosta niže. To je zaista lijepo vidjeti. Tu smo osim drugih slikarija na plafo261

Bernardo Clesio (1484-1539) bio je od 1514. biskupom Trenta, a 1530. postao je kardinalom. 262 Lodovico Madruccio (Madrucci ili Madruzzi). Sukob s tirolskim grofovima je bio mnogo stariji, započeo je u XII. stoljeću, a završen je tek 1578. 263 To je Castello del Buon Consiglio, biskupska rezidencija, a u njemu su radili veliki talijanski umjetnici kao Dosso Dossi, Romanino i Fogolino.

106

Od Augsburga do Venecije

nu vidjeli i jedan noćni trijumf s bakljama264, koji se naročito svidio g. de Montaigneu. Dvije ili tri sobe su okrugle; u jednoj od njih je natpis koji kaže da je taj Clesius godine 1530, kad je bio poslan na dan svetoga Matije da prisustvuje činu krunidbe, kad je papa Klement VII. proglasio Karla V. carem, bio poklisarom Ferdinanda, kralja Ugarske i Bohemije, tirolskog grofa, brata spomenutoga cara, dok je bio biskupom u Trentu, da je upravo tada imenovan kardinalom. Zato je dao da se okolo cijele sobe po zidovima objese grbovi i imena svih plemića koji su ga na tom putovanju pratili, a svi su oni, njih pedeset, bili vazali te biskupije, sve sami grofovi i baruni.265 Tu se nalazi i jedna preklopnica, vrata na podu, kojom je mogao neopazice izići u grad ne služeći se velikim dverima. Tu su i dva vrlo bogata kamina. Bio je to dobar kardinal. Doduše, i Foulcresovi su mnogo gradili, ali je to bilo namijenjeno samo njihovim potomcima266, dok je ovaj gradio za čitav narod. Svojim nasljednicima biskupima ostavio je ovaj dvorac u kojemu sam namještaj vrijedi više od sto tisuća i još se ovdje nalazi; a u općoj riznici njihovoj ostavio je sto i pedeset tisuća talira u srebru koje uživaju ne dirajući u glavnicu. Uza sve to, oni su njegovu crkvu Naše Bogorodice ostavili nedovršenom, a njega kukavno sahranili. Među drugim vrijednim stvarima ima tu više slika velike prirodnosti i veoma mnogo zemljovida267. Biskupi 264

Djelo majstora Marcella Fogolina. U pismu što ga je uputio Geoffroyu d’Estissacu Rabelais opisuje povorku koja je 1536. pratila kardinala u Rim kao nešto što je bilo još veličanstvenije i raskošnije. 266 Znači da Montaigne za vrijeme svog boravka u Augsburgu nije čuo za Fuggerei, tj. za velike nastambe u predgrađima, koje su oko 1520. sagradili Georg i Ulrich Fugger. O tome u svojoj Kozmografiji (str. 682) već spomenuti Sebastian Munster kaže: “Godine 1510. Fuggeri su sami sagradili više od stotinu kuća u predgrađu Sv. Jakova, koje su naličile na maleni grad. Podijelili su ih siromašnim poštenim građanima koji su trudom i znojem zarađivali za život.” 267 Nismo sigurni što znači force Cartes, ali pretpostavljamo da je riječ o geografskim kartama, koje su bile u velikoj modi nakon otkrića novog svijeta. 265

107

Dnevnik s puta u Italiju

koji su došli nakon njega ne moraju misliti na novu opremu, jer je tu ima i za ljeto i za zimu, a ništa se ne može ni prodati ni otuđiti. Odsele počinjemo računati u talijanskim miljama. Pet talijanskih milja odgovara jednoj njemačkoj; a računa se dvadeset i četiri sata po danu i to se ne razbija na dopodne i popodne268. Mi smo se bili smjestili K Ruži i bilo nam je vrlo dobro. U subotu poslije ručka krenuli smo iz Trenta i jahali istim putem kroz ovu široku dolinu, dok su nam sa strana bile visoke nenastanjene planine; spomenutu smo rijeku Adisse stalno imali s desne strane. Tu smo prošli pored jednog nadvojvodinog dvorca, koji zatvara put jednako onako kao što smo i dosada nailazili na takve prepreke koje zatvaraju i drže u vlasti putove; i došli smo kad je bilo već vrlo kasno (sve dotad nas nije nikad zatekao mrak, jer smo toliko pazili da putujemo koliko god je moguće po danu) u Rovere269, petnaest milja. Grad pripada spomenutom nadvojvodi. Tu smo, što se tiče smještaja našli sve kao što smo bili navikli, samo u sobama nije bilo one njemačke čistoće, nije bilo njemačkog namještaja i njihovih prozora, ali nadasve nije bilo njemačkih peći; a g. de Montaigneu su peći mnogo ugodnije od kamina. U pogledu hrane, nedostajali su nam rakovi; g. de Montaigne se čudom čudio kako su nam tijekom više od dvjesta milja kroz čitave zemlje, već tamo od Plommieresa, davali rakove za svaki obrok, a ovdje ih nije bilo. Ovdje i duž svih tih brda svakodnevno jedu puževe, koji su mnogo krupniji i masniji nego u Francuskoj, ali nemaju tako dobar okus. Ovdje jedu i tartufe koje ogule, a zatim ih izrezane na tanke kriškice stavljaju u ulje i ocat, a to nije bilo loše. U Trentu su nas počastili tartufima koji su odstajali u začinu či268

Mjesto nije najjasnije, pa ga različiti priređivači različito interpretiraju. Može se pretpostaviti da su putnici bili začuđeni s talijanskog mjerenja vremena na 24 sata bez dijeljenja na jutro i popodne. 269 Rovereto.

108

Od Augsburga do Venecije

tavu godinu. Opet smo, a to je bilo po volji g. de Montaigneu, imali u izobilju naranača, limuna i maslina. Oko kreveta su bili zastori, neki od platna, a drugi od vunice s velikim povezima. G. de Montaigne je žalio za onom posteljinom kakvom se pokrivaju Nijemci. To nije posteljina kao naša nego je od najfinijeg perja zatvorenog u kao snijeg bijele jastučnice, ali to samo u boljim kućama. Donje plahte ni u samoj Njemačkoj nisu takove i njima se čovjek ne bi mogao pokriti, a da mu ne bude neudobno. Da je bio sâm sa svojom čeljadi, uvjeren sam da bi bio radije potegao sve do Krakova ili po suhu do Grčke, radije nego ovako putovati u Italiju. Ali ono zadovoljstvo posjećivanja stranih zemalja, koje je za njega bilo toliko privlačivo da je zanemarivao slabost svojih godina i vlastita zdravlja, to zadovoljstvo nikako nije mogao prenijeti ni na koga u našoj družini, jer su svi mislili samo na povratak. Običavao bi reći da kad ujutro ustane nakon nemirne noći odmah pomisli da će vidjeti neki novi grad i nepoznatu zemlju, pa zato ustaje čio i radostan. Nikad nisam vidio da je umoran i da se tuži na bolove, jer mu je duh i na putu i pod krovom uvijek bio napet zbog svega što je sretao, uvijek je tražio priliku da porazgovara sa strancima, tako da mogu samo misliti da mu je sve to odvraćalo misli od bolesti. Kad su se drugi žalili stoga što ih sve zajedno vodi po nepredviđenim putovima i krajevima, vraćajući se opet onamo od kuda je pošao (što je zaista vrlo često činio kad bi ga netko upozorio da ima nešto što bi bilo vrijedno vidjeti), znao je odgovoriti da ne ide nikamo drugamo nego onamo gdje jest i da ne može poći pogrešnim putem ni s puta skrenuti zato što nema nikakve druge namjere nego upoznati nepoznate zemlje i krajeve; a da zato što se njima čini da se opet nalaze na istome mjestu i da dva puta isto gledaju, nikako ne znači da on odustaje od onoga što je sebi bio zacrtao270. A što se pak tiče Rima kamo su svi želje270

Usp. Eseji, III, ix.

109

Dnevnik s puta u Italiju

li stići, bilo mu je manje stalo da ga vidi nego što želi vidjeti druga mjesta, jer da Rim svatko pozna i da nema tog sluge koji vam neće moći nadugo pričati o Firenci ili o Ferari. Isto je tako govorio da mu se čini kako nalikuje onima koji čitaju neki zabavni roman ili kakvu lijepu knjigu, pa ih je strah da će priča brzo završiti; tako i on toliko uživa u putovanju da mu je mrska i sama pomisao na mjesto gdje će se odmarati; i tada bi iznosio najrazličitije planove kako bi putovao kad bi mogao po svojoj volji sâm putovati. U nedjelju ujutro, obuzet željom da vidi jezero Gardu, koje je u tom kraju glasovito i odakle donose odličnu ribu, unajmio je tri konja (za sebe i za gospodu de Caselisa i de Mattecoulona) za dvadeset B.271 po grlu, a g. d’Estissac je unajmio dva (za sebe i za g. du Hautoya) i svi su bez ijednog sluge, ostavivši za taj dan vlastite konje u svratištu (u Rovereu), krenuli na ručak u Torbolé272, osam milja. Malo naselje pod tirolskom upravom. Leži na krajnjem rubu tog velikog jezera, a nasuprot njemu je jedno selo s kaštelom, koje ze zove La Riva273. Dali su se tamo odvesti jezerom (pet milja tamo i isto toliko natrag), a put su prevalili s pet veslača za otprilike tri sata. U tom mjestu (La Riva) nisu vidjeli ništa posebnoga osim jedne kule koja je, kažu, vrlo stara274 i slučajno su sreli gospodara tog mjesta, Fortunata Mandruccia, kardinalova brata, a ovaj potonji je sada biskup u Trentu275. Pogled iz jezera prema dolje seže veoma daleko, jer je jezero dugo trideset i pet milja. A u širinu mjeri samo pet milja, kao što su oni i mogli vidjeti jer su se toliko vozili. Ovaj kraj jezera pripada tirol271

Batza. Tórbole. 273 Riva del Garda. 274 Kula je Torre Apponale, jedan od ostataka zamka Scaligerovih. 275 Zapravo barun Fortunato Mandruccio nije bio gospodar toga mjesta, nego zapovjednik posade kaštela, koji je bio u vlasništvu biskupa-knezova iz Trenta, a nije bio u tirolskoj vlasti. 272

110

Od Augsburga do Venecije

skoj grofoviji, ali sve što je niže s jedne i s druge strane pripada mletačkoj gospodi. Tu ima vrlo lijepih crkava i sve je puno maslinika, zasada naranača i drugog takvog voća. Jezero je veoma uzburkano čim dođe do nevremena. Prema onome što su gospoda na povratku govorila, okruženo je planinama koje su puste i gole više nego ijedne druge koje smo na putu vidjeli. Pričali su da su, nakon što su krenuli iz Roverea, prešli rijeku Adisse i ostavili s lijeve strane put koji vodi u Veronu, pa nastavili nekom udolinom, gdje su naišli na jedno izduženo selo i neki mali gradić; da je to bio najlošiji put koji su ikada vidjeli i da je sve imalo strašan izgled zbog onih visokih planina276. Otišavši iz Torbole, vratili su se na večeru u Rovere, osam milja. Tu su svoje kovčege i ostalo ukrcali na zatte277, koje su u Njemačkoj zvali flottes278, da sve za jedan florin prevezu rijekom u Veronu. Sutradan je moja dužnost bila brinuti se o tom prijevozu. Kao prvo jelo smo za večeru dobili jaja na oko i po jednu štuku usred mnogo vrsta mesa. Sutradan, a bio je ponedjeljak, ranom su zorom krenuli dalje. Slijedeći ovu dolinu, koja je dosta napučena, ali nimalo rodna i opkoljena kamenitim i golim brdima, stigoše279 u Bourguet280, petnaest milja, koji još pripada grofoviji tirolskoj, a ta je grofovija veoma velika. Kad se je g. de Montaigne raspitivao jesu li još u onoj dolini kojom su došli i jesu li 276

O tom se izletu, na kojem su bila sama gospoda, priča “prema onome što su gospoda na povratku govorila”, a to nam svjedoči da ondje gdje “pisar-tajnik” govori u prvom licu, on doista donosi svoje mišljenje. U vezi s tim, jedini pasus koji nas može ostaviti u nedoumici jest onaj koji sad dolazi, a odnosi se na etapu Borghetto – Verona: tu se izmjenjuje oni (tj. gospoda) sa mi (tj. sluge i ostali), iz čega bi se moglo zaključiti da “tajnik-pisar” putuje na konju s gospodarima, ali jasno nam je rečeno da je bio krenuo vodenim putem prateći prtljagu. (?) 277 Na talijanskome u tekstu: zatte umjesto zattere “splavi”. 278 Njem. Floß “splav, skela”. 279 To jest sama gospoda bez slugu s kojima je i “tajnik-pisar”. 280 Borghetto (danas dio mjesta Àvio).

111

Dnevnik s puta u Italiju

ovo one iste planine što su ih dosada vidjeli, bilo mu je odgovoreno da u tom kraju ima još mnogo isto tako velikih i plodnih udolina među brdima i još mnogo lijepih gradova te da je sve to kao haljina kojoj vidimo samo nabore, ali kad bismo je izglačali i raširili, dostigla bi veličinu Tirola. Za sve vrijeme puta rijeka nam je bila s desne strane. Krenuvši odatle poslije ručka, išli smo istim putem sve do mjesta zvanog Chiusa281, a to je mala utvrda koju su Mlečani osvojili. Nalazi se usred velike stijene na rijeci Adisse, a mi smo se tim stijenama spuštali toliko kamenitom strminom da su se konji jedva držali da se ne oskliznu. Prošli smo kroz taj utvrđeni klanac nakon jedne ili dvije milje puta od Bourgueta i ušli u područje koje je pod mletačkom upravom. U utvrdi Mlečani drže posadu od dvadeset i pet vojnika. Došli su282 prenoćiti u Volarne283, dvanaest milja. To je kukavno seoce s još kukavnijim smještajem, koje je nalik svim drugima na putu do Verone. Iz tamošnjeg kaštela jedna je gospođica, kći odsutnog gospodara tog mjesta, poslala vina za g. de Montaignea. Sutradan ujutro posvema su izgubili iz pogleda planine s desne strane, dok su im s lijeve strane ostali daleko obrađivani brežuljci. Dugo su jahali kroz neku pustu ravan, a kad su se približili rečenoj rijeci, počela im se pokazivati malo bolja i plodnija zemlja s lozom koja se penjala po stablima284, kao što se ovdje često vidi. Na dan Svih Svetih stigoše prije mise u Veronu, dvanaest milja. Grad je velik kao naš Poitiers i branjen dobrim zidinama pruža se na obalama spomenute 281

Chiusa di Rivoli, utvrđeni klanac blizu mjesta gdje je 14. siječnja 1797. Napoleon izvojevao pobjedu nad Austrijancima. 282 Neprestano se izmjenjuju prvo lice jednine i treće lice množine! 283 Toponim je nejasno naznačen i kod pojedinih priređivača teksta različito zabilježen: Volarno, Volargne, Volargue (?). 284 U Italiji se još uvijek običava gojiti vinovu lozu u obliku odrina ili tako da se penje po deblima stabala kao što su činili i stari Rimljani.

112

Od Augsburga do Venecije

rijeke Adisse, koja njime prolazi, a na njoj imaju tri mosta285. Tamo sam stigao i ja sa svom prtljagom. Bez onih boletes de la sanita286, koje su dobili u Trentu i potvrdili u Rovereu, ne bi nikako mogli ući u grad, akoprem nije bilo nikakva glasa o kugi. Međutim, ovi ovdje tako običavaju postupati samo da od putnika iskamče koji groš. Pošli smo vidjeti stolnu crkvu gdje je on287 procijenio da je na takav blagdan i za vrijeme velike mise ponašanje ljudi u najmanju ruku čudno: usred same crkve su brbljali, pokrivene glave, stojeći leđima okrenuti oltaru, a tek su se za vrijeme podizanja donekle obazirali na obred. Tu su i orgulje, a za vrijeme mise prate ih guslači. Vidjeli smo i neke druge crkve u kojima nije bilo ništa posebnoga; a nema se što reći o dotjeranosti ni o ljepoti žena. Između ostalih crkava posjetili su i crkvu Svetoga Jurja, gdje su Nijemci ostavili dosta potvrda s brojnim grbovima da su tu bili288. Među ostalim tu je i natpis na kojemu se kaže da su neki njemački plemići, pomažući caru Maksimilijanu da osvoji Veronu od Mlečana, postavili na oltar ne znam kakvo djelo. Opazio je da ovdašnja gospoda u svom gradu čuvaju uspomenu na svoje gubitke i poraze jednako kao što u cijelosti čuvaju i lijepe grobove jadnih članova obitelji Escale289. 285

Ostaci zidina se još drže. Tri mosta su: Ponte Pietra (što su ga sagradili Rimljani), Ponte Nuovo i Ponte delle Navi (koje su sagradili Skaligeri, koji su u XIII. i XIV. stoljeću bili gospodari Verone, kao i Ponte Scaligero ili del Castelvecchio, koji je povezivao grad s okolnim poljima. 286 Tal. Bollette della sanità, tj. potvrde o stanju zdravlja. 287 Montaigne. Riječ je o katedrali – il Duomo – sagrađenoj na mjestu starog Minervina hrama i obnovljenoj u XIV. i XV. stoljeću. 288 San Giorgetto ili danas San Pietro Martire (iz XIV. stoljeća). U XIX. stoljeću izloženi su grbovi brandenburških vitezova koji su podržavali Cangrandea della Scala (Skaligera) protiv njegova polubrata. Tu je i jedna Falconettova freska na kojoj se vide dva njemačka viteza uz latinski natpis s imenom cara Maksimilijana, koji je 1509. zauzeo Veronu. 289 La Scala ili Scaligeri. Skaligeri su od 1260. do 1387. bili gospodari Verone. Glasoviti učenjaci tog imena (Giuseppe Giusto Scaligero, Giu-

113

Dnevnik s puta u Italiju

A i gospodar našeg gostinjca K malome konju, gdje smo imali vrlo dobar smještaj i gdje su nas obilato hranili za četvrtinu skuplje nego u Francuskoj, ima i danas pravo ukopa za sebe i svoju obitelj u jednoj od tih grobnica290. Vidjeli smo i njihov dvorac291, po kojem ih je u razgledavanje vodio namjesnik upravitelja. Gospoda292 drže u njemu šezdeset vojnika, i to više, kako su mu tu rekli, za obranu od svojih građana nego zbog tuđinaca. Vidjeli smo i jedan muški redovnički samostan. Redovnici se nazivaju Jezuatima svetoga Jeronima293. Oni nisu svećenici, ne služe misu i ne propovijedaju, a većinom su neobrazovani, samo izvrsno znaju peći rakiju od narančina cvijeta294, ali i druge vrste rakije; to rade tu u Veroni i drugdje295. Halja im je bijela, a takve su im i kukuljice, dok im je sva ostala odjeća nešto tamnija. To su zbilja vrlo naočiti mladi ljudi. Crkva im je lijepo uređena, kao i blagovaonica, gdje su stolovi već bili prostrti za objed. Vidjeli su neke stare ruševine, još iz rimskih vremena, za koje kažu da su bile amfiteatar, a sad ih krpaju komadima kamenja što ga vade upravo lio Cesare Scaligero i dr.) pozivali su se na zajedničko podrijetlo s tom veronskom lozom. 290 Skaligerovske grobnice – Arche Scaligere – nadaleko su poznate i poslije Arene najslavniji veronski spomenik. Sva je prilika da se gospodar gostinjca pred strancima samo hvalio. 291 Castel San Pietro; grobnice se nalaze pred malom crkvicom Santa Maria Antica. 292 U izvorniku la Seigneurie, tj. tal. Signoría. 293 Taj je red utemeljio sveti Ivan Colombini iz Siene 1363, a potvrdio ga je papa Urban V. 1367. u godini u kojoj je utemeljitelj umro. Dokinuo ga je papa Klement IX. na traženje Signorie. Najprije su ih nazivali jezuatima, jer su uvijek spominjali ime Isusovo (tal. Gesù, a po venecijanskome izgovoru Iesù), ali ih je narod vrlo rano prozvao fratrima od rakije, iz razloga koji nam Montaigne niže navodi. Samostan je donekle sačuvan i nalazi se blizu crkve Santa Libera. 294 U izvorniku eau de nafes. Francuska riječ naffe je arabizam i potječe iz arapskoga nafha “miris”. 295 Godine 1425. ih je bilo i u francuskom gradu Toulouseu.

114

Od Augsburga do Venecije

odatle296. Kad smo se vraćali odatle osjetili smo da su nama u čast namirisali svoje samostanske prostorije, pa su nas čak i uveli u neki kabinet prepun bočica i zemljanih posudica, gdje su i nas namirisali. Najkrasnije što smo tu vidjeli, a za što je govorio da je to najljepše što je u svom životu vidio, bilo je jedno mjesto koje oni nazivaju Arena297. To je ovalni amfiteatar, koji se i danas vidi u cijelosti, sa svim sjedištima, lukovima i u čitavu opsegu, osim krajnjeg izvanjskog dijela: ukratko, ostalo je toliko toga što nam izravno i pouzdano može poslužiti kad hoćemo govoriti o obliku i namjeni tih zdanja. Gospoda298 su dovela nekoliko skupina robijaša i nešto malo je popravljeno; ali to je daleko od onoga što bi valjalo učiniti da se cjelina dovede u prijašnje stanje, a dvojbeno je bi li čitav grad vrijedio koliko ti popravci. Jajolikoga je oblika; ima četrdeset i tri reda sjedišta koja su više od jedne stope iznad onoga pod njima, a na svom vrhu mjeri uokrug šest stotina koraka. Plemići iz tog kraja tu održavaju viteške igre i trke i ostale javne priredbe. Vidjeli smo i Židove, a posjetio je njihovu sinagogu i mnogo se raspitivao o njihovim ceremonijama. Ima vrlo lijepih trgova i tržnica. Iz dvorca, koji je vrlo visok, otkrila nam se u ravnici Mantova, koja je udaljena kojih dvadeset milja i s desne je strane od našega puta. Natpisa kod njih ne manjka; jer nema ni jednog popravka, ni jednog žljebića na koji neće nalijepiti – i u samom gradu i po putovima – ime gradskog poglavara ili onoga koji je takvo što učinio299. Zajedničko im 296

Rimsko kazalište iz Augustova doba, koje je restaurirano u XVIII. st. Talijanski u izvorniku. Arena je jedan od najbolje sačuvanih rimskih amfiteatara. Njegovu restauraciju su započeli Mlečani u XIII. stoljeću. U XVI. stoljeću u areni su se održavali viteški turniri. Montaigne je vjerojatno imao pred očima arenu u Veroni ili Kolisej kada je u Eseju III, vi pisao o amfiteatrima. 298 Tj. mletačka signoria. 299 U Eseju III, x Montaigne se ruga toj taštini, ali nekoliko dana kasnije, kad bude u Orticoliju, bit će drugačijeg mišljenja. Poglavar grada je tal. Podestà. 297

115

Dnevnik s puta u Italiju

je s Nijemcima to da svi imaju grbove, pa čak i trgovci i druga sitna čeljad; a u Njemačkoj vlastite grbove imaju ne samo gradovi nego i obična trgovišta. Kad smo napuštali Veronu, na izlazu iz grada vidjeli smo crkvu Čudotvorne Bogorodice, koja je na velikom glasu s nekih čudnih događaja, zbog kojih su je potpuno obnovili; lijepog je okruglog oblika300. Zvonici su na više mjesta pokriveni uzdužno posloženim crepovima. Prošli smo kroz jednu dolinu različita izgleda: čas je plodna, čas baš i nije, a daleko s lijeve su joj strane planine, a neke su joj i s desna. Jašući bez prestanka došli smo u vrijeme večere u Vincenzu301, trideset milja. I to je velik grad, nešto manji od Verone, a u njemu je mnogo plemićkih palača. Tu smo sutradan vidjeli nekoliko crkava i sajam koji se tu održavao na velikom trgu kao i mnogo drvenih prodavaonica koje grade samo za tu svrhu. Vidjeli smo i jezuate, koji tu imaju vrlo lijep samostan, i njihovu proizvodnju mirisnih voda kojima oni trguju i javno ih prodaju; za jednu smo škudu dobili dvije bočice mirisa; oni naime proizvode ljekovite pripravke za sve vrsti bolesti. Njihov utemeljitelj je P. Urb.302 sv. Ivan Colombini, plemić iz Siene, koji je red utemeljio godine 1367. Kardinal de Pelveo303 njihov je sadašnji pokrovitelj. Imaju samostane samo po Italiji, a takvih je samostana oko trideset. Ovdje imaju vrlo lijepu kuću. Kažu da se bičuju svakog dana: svaki na svom mjestu u oratoriju ima svoj lanac, tu se bez pjevanja mole Bogu i u određene sate sakupljaju. 300

To je la Madonna di Campagna, iznutra oktogonalna, a izvana okrugla crkva. Izgradio ju je Michele Sanmicheli (Verona 1484-1559). 301 Vicenza. 302 “Za vrijeme pontifikata Urbana pape”. 303 Nicolas de Pellevé ili Pelvé (1518-1594), nadbiskup Sensa u Francuskoj, kardinal i nadbiskup u Reimsu 1592. Bio je jedan od vođa Lige, pa je zato i oštro napadnut u poznatoj Satire Menipée. Kao što ćemo niže vidjeti, Montaigne će biti njegov gost u Rimu i zajedno s njim će posjetiti tamošnje jezuate; usp. i Eseji, III, xii.

116

Od Augsburga do Venecije

Starog je vina počelo manjkati, a to mi je teško padalo zbog njegovih kamenaca kad je morao piti ova mutna vina, koja su inače ipak dobra. Sve smo više žalili za njemačkim vinima, premda su najčešće aromatizirana i imaju različite okuse za kojima su oni ludi, a neka čak mirišu po kadulji, pa takvo vino nazivaju kaduljinim vinom; kad se čovjek na nj navikne, nije loše, jer je u svemu ostalome dobro i pitko. Odatle smo otišli u četvrtak poslije objeda. Išli smo jednim dobrim, širokim i ravnim putem, s járcima s obje strane, malo izdignutim, koji je išao usred plodne zemlje, dok su nam kao i obično visoka brda bila daleko. Tako smo došli na noćenje u Padoue304, osamnaest milja. Ni ovdje se prenoćišta ne mogu usporediti s onima u Njemačkoj. Doduše, za trećinu su manje skupa i u mnogome slična onima u Francuskoj. Grad je prostran i po mom mišljenju velik je barem kao Bordeaux. Ulice su uske i ružne s vrlo malo svijeta, malo je lijepih kuća, ali zato mu je položaj vrlo lijep, jer leži na širokoj ravnici koju ništa ne zatvara. Tu smo se zaustavili čitav sutrašnji dan i vidjeli različite škole: mačevanja, plesa, jahanja, gdje je bilo više od stotinu francuskih plemića. To g. de Montaigne drži veoma lošim za naše mlade ljude koji tamo dolaze zato što ih to društvo ubrzo privikava na svoje običaje i jezik svog naroda i oduzima im mogućnost da upoznaju strani svijet.305 Bazilika svetoga Antuna mu se svidjela. Svod joj nije iz jednog komada nego 304 305

Padova. Padova je bila svjetski poznato sveučilišno središte s jednim od najstarijih sveučilišta u Europi, koje je utemeljeno već 1222. godine. U Francuskoj je bila u modi navlastito u XVI. stoljeću. Može nas zato začuditi što je Montaigne posjetio samo škole mačevanja, plesa i jahanja i što kaže da “ima malo svijeta na ulicama”. Ovo posljednje može se objasniti time što su upravo 1580. izbili veliki studentski nemiri, koje su vlasti grubo ugušile. I u Rimu će Montaigne negodovati zbog velikog broja mladih Francuza. Usp. Eseji, III, ix.

117

Dnevnik s puta u Italiju

mu se krajevi spajaju sa zidovima kupole. Ima tu mnogo rijetkih mramornih i brončanih skulptura. Rado se zagledao u lice kardinala koje pokazuje blagost njegove ćudi i nešto od plemenitosti njegova duha.306 U Padovi je i najveća dvorana koju sam ikada vidio, u njoj nema stupova, a služi im za sudovanje307. Na jednom je kraju glava Tita Livija, prikazuje ga kao mršava i sjetna čovjeka, predanog učenju; to je vrlo staro djelo za koje samo čekamo da progovori308. Tu je i njegov epitaf; kad su ga našli, Padovanci su ga postavili u velikoj dvorani i njemu i sebi na čast – i imali su pravo309. I juriskonzult Paulus također je nad vratima te palače310. Ali on311 cijeni da je to djelo novo. Kuća, koja se nalazi na mjestu starih vrtova, vrijedna je da je se pogleda, a isto tako i perivoj.312 Oni koji pohađaju škole tu vrlo jeftino žive za sedam škuda na mjesec: šest za gospodara i jedna za slugu. A sve u vrlo pristojnim kućama. Krenuli smo iz Padove u subotu ranim jutrom, jašući vrlo lijepim nasipom uza samu rijeku313. Sa strane su nam bile vrlo plodne ravnice s mnogo stabala, koja su isto tako uredno 306

Romano-gotička bazilika svetoga Antuna, kojoj je u XV. stoljeću nadograđeno devet kupola, čuva spomenik kardinala Bemba, djelo poznatog M. Sanmichelea. Kardinal Pietro Bembo (1470-1547) bio je humanist i poznati latinist i prozni pisac. U svom djelu Asolani (1505) zalagao se da toskanski pučki jezik (il volgare) bude isto toliko cijenjen kao i latinski. Montaigne je o njemu govorio u Esejima (III, v). 307 To je veliki Salone del Palazzo della Ragione (81 m × 27 m) koji je oslikao Giotto. Kad je stradao u požaru, bio je 1430. obnovljen. 308 Tit Livije je, kažu, rođen u nedalekom Abanu. Montaigne će posjetiti nadaleko poznate kupke u tom mjestu. 309 Djelo je nastalo 1547, a spomenuti nadgrobni natpis ne odnosi se na velikog povjesničara nego na jednog oslobođenika njegove obitelji. 310 Paulus, zakonoznanac rimski, živio je u IV. stoljeću pod carem Aleksandrom Severom. 311 Montaigne. 312 Vjerojatno se radi o palači Dalsemanini, kasnije Palazzo Foscari, koji je srušen oko 1830. 313 Rijeka je Brenta.

118

Od Augsburga do Venecije

posađena po poljima gdje su im vinogradi, a uz put sve sami ljetnikovci, a među ostalima i kuća loze Contarene314. Na njezinim vratima je natpis da je Kralj tu stanovao na svom povratku iz Poljske315. Tada smo došli u La Chaffousine316, gdje smo ručali. To je samo neka gostionica u pristaništu, gdje se putnici ukrcavaju kad vodom idu u Mletke. Tu pristaju svi brodovi koji plove rijekom, a naprave s koloturima okreću dva konja poput onih koji vrte kameni mlin u uljarama. Te brodice podižu pomoću kotača koje postavljaju ispod njih i preko jednog drvenog poda ih prebacuju u kanal koji vodi prema moru na kojem leži Venecija. Tu smo objedovali i, ukrcavši se u gondolu, dođosmo u vrijeme večere u Venise317, pet milja. Sutradan, a bila je nedjelja ujutro, g. de Montaigne je posjetio g. de Ferriera, kraljevog poklisara, koji ga je odlično počastio, odveo na misu i zadržao na objedu. [Taj stȁrina, koji je, kako sam kaže, prešao sedamdeset i pet godina, dobrog je zdravlja i veoma čio; njegovo držanje i način razmišljanja odaju nešto skolastičkoga; u njega je vrlo malo živosti i duhovitosti, a što se tiče naših domaćih pitanja, reklo bi se da očigledno naginje kalvinističkim novotarijama.]318 314

Contarini. Kad se je Henrik III. odrekao poljskog prijestolja, da bi postao kraljem francuskim, prenoćio je u mjestu Mira u palači Contarini 1. kolovoza 1574. Danas je to Palazzo dei Leoni. 316 Ca’ Fusina (ili Fusina). Tu je prestajala cesta za Veneciju prije nego što je bio izgrađen most na laguni. 317 Venezia, Venecija, Mleci. 318 Prvi priređivači Dnevnika, Meunier de Querlon i Leydet, donose ovaj tekst među uglatim zagradama kao vlastoručan Montaigneov dodatak na margini rukopisa. Arnaud du Ferrier (1505-1585), rodom iz Toulousea, padovanski doktor prava, veleposlanik na Tridentinskom koncilu, a zatim kod mletačke signorie, prešao je na protestantsku vjeru i postao kancelarom Henrika Navarskoga. Montaigne, koji je po315

119

Dnevnik s puta u Italiju

U ponedjeljak su g. d’Estissac i on opet tu objedovali. Između mnogih stvari što su ih od poklisara čuli, posebno mu se učinilo čudnim što on nije imao veze niti s jednim čovjekom iz toga grada, jer da su ti ljudi po svojoj naravi toliko sumnjičavi da je dovoljno da nekog njihovog plemića dva puta vide s njim u društvu pa da ga proglase sumnjivim319; a i to da grad Venecija donosi sto tisuća škuda njegovoj Sinjoriji. Uostalom, rijetkosti ovog grada su nadaleko čuvene. Govorio je da ga je ipak našao drugačijim nego što ga je zamišljao i mnogo manje lijepim320. Uz izvanredni je mar pokušao upoznati sve njegove osobitosti: upravu, položaj, arsenal321, Trg sv. Marka i sve ono mnoštvo stranaca koje mu se ipak učinilo najvažnijim. U ponedjeljak u vrijeme večere, a bio je 6. dan322 mjeseca studenoga, Signora Veronica Franca323, mletačka plemkinja, poslala mu je svog čovjeka da mu u njezino ime pokloni malu knjigu Pisama, što ih je ona sastavila, a on je tom čovjeku dao dvije škude. U utorak poslije objeda imao je napad kamenaca koji mu je trajao dva ili tri sata; po njemu se ne bi bilo reklo da je to sredovao između budućeg Henrika IV. i Maršala de Matignona, često je dolazio u dodir s du Ferrierom i možda misli upravo na njega kad u Esejima (I, lvi) govori o jednom velikašu koji ispovijeda vjeru drugačiju od one koja mu je u srcu. 319 Stoljeće i pol nakon Montaignea i président de Brosses će u svom XV. pismu izreći navlas isto mišljenje. 320 Usp. Eseji, I, lv. Montaigne tu ističe kiseo i smrdljiv zadah venecijanske lagune. 321 Politička organizacija (uprava) Serenissime zasnivala se na tzv. Consiglio Maggiore, koji su tvorili predstavnici naroda, i na Consiglio Minore sastavljenim od “mudrih muževa” oko Dužda, čija je moć bila ograničena svojevrsnom ustavnom poveljom. Arsenal, utemeljen 1104, a neprestano povećavan i obogaćivan kroz XIV. i XV. stoljeće, okružen zidinama i tornjevima, bio je središte moći Republike. 322 Zapravo 7. studenoga, kako ispravlja Lautrey u prvom izdanju. 323 Veronica Franco je bila poznata i kao kurtizana i kao književnica; napustivši 1574. l’onorato mestiere, objavila je, upravo u vrijeme Montaigneova posjeta Italiji, zbirku stihova i Lettere familiari a diversi.

120

Od Venecije do Firence

bio jedan od onih najtežih; prije večere izbacio je jedan za drugim dva krupna kamenca. Nije našao tu famoznu ljepotu što je pripisuju venecijanskim gospođama, a vidio je i najotmjenije među njima koje su tom ljepotom trgovale; ali ipak mu se činilo najzanimljivijim što ih je vidio u tako velikom broju – poprilici 150 ili 200 – kako troše silne novce na kupovanje svakakvih stvari i zaista kraljevske odjeće, a nemaju drugih izvora prihoda osim te trgovine; a mnogi su tamošnji plemići o svom trošku uzdržavali kurtizane pred očima cijeloga svijeta324. Unajmio je za sebe jednu gondolu, da je ima na službi danju i noću i to je platio po dvije libre na dan, što je oko sedamnaest groša, a da samom barkarolu325 nije morao ništa nadoplatiti. Hrana je skupa otprilike jednako kao u Parizu, ali ipak to je grad gdje se živi najjeftinije na svijetu, zato što nam ne trebaju sluge, jer svatko ide po gradu sâm; a jednako je i s troškom za odijevanje i, osim svega, ovdje vam ne treba konj. U subotu, dvanaestoga dana mjeseca studenoga, krenuli smo već ujutro i došli u La Chaffousine, pet milja. Tu smo se ukrcali zajedno s prtljagom u neku brodicu za dvije škude. Iz iskustva je znao da mu kretanje vodom slabo čini, ali, znajući da je to jedini način kretanja koji mu škodi želucu, htio se je uvjeriti hoće li mu biti slabo na ovoj rijeci, koja mirno i jednakomjerno teče, a, osim toga, brodicu vuku konji; sad je i to iskušao i mogao je ustanoviti da mu od toga nije bilo zlo326. Valja proći dvije ili tri brane na rijeci, koje se zatvaraju i otvaraju putnicima. Vodenim smo putem došli u Padoue, dvadeset milja. 324

1574. u Veneciji je tiskan i svojevrsni Catalogo o najtraženijim i najglasovitijim venecijanskim kurtizanama, u kojem ih je nabrojeno 215. 325 U izvorniku je barquerol, što je najbliže tal. barcaruolo i ven. barcariol. 326 Usp. Eseji, III, vi.

121

Dnevnik s puta u Italiju

Tu je g. de Caselis327 napustio družinu i ostao u Padovi328. Stanovanje i hrana su ga došli sedam škuda mjesečno, a bio je vrlo dobro smješten. Mogao je imati i slugu za pet škuda. To su najbolje kuće za strance329 gdje je imao i izvrsno društvo, u prvom redu g. de Millaca330, sina g. de Salignaca. Obično nemaju slúgū, nego samo za čitavu kuću imaju jednog djetića ili služavku koji ih služe; svatko ima vrlo čistu i urednu sobu, a ogrjev i svijeću svatko kupuje za sebe. Kao što smo mogli vidjeti, sve u svemu tu im je vrlo dobro. Tu se živi za male novce i mislim da je to razlog što mnogi stranci dolaze i tu žive, pa čak i oni koji više ne pohađaju sveučilište. Nije običaj kretati se na konju kroz grad niti imati sa sobom pratnju. U Njemačkoj sam opazio da svatko ima oružje za pasom, pa čak i radnici dok rade. U zemljama ove signorie upravo je obrnuto: oružje nitko ne nosi. U nedjelju poslije podne, na 13. dan studenoga, pošli smo vidjeti toplice, koje su nam bile na desnoj strani. G. de Montaigne je pošao ravno u Abano331. To je maleno selo u podnožju brda, a iznad njega na tristo ili četiristo koraka je jedna kamenita uzvisina. Ta je uzvisina prostrana i ima više toplih i vrućih izvora što šikljaju iz kamena. Na samom su izvorištu odveć vrući da bi se čovjek mogao u toj vodi kupati, a još manje da bi je mogao piti. Tragovi oko vodenog toka su posve sivi, kao da gledate izgoreni pepeo. Te vode ostavljaju mnogo taloga koji ima izgled stvrdnute spužve. Okus im je slankast i podsjeća na sumpor. Čitav je kraj obavijen dimom, jer 327

Prema nekim priređivačima Cazalis. Vjerojatno kako bi mogao slušati predavanja iz prava. 329 U izvorniku: ce sont des plus hautes pansions. Zato smo mogli prevesti i najbolji pansioni, jer je značenje do naših dana ostalo isto, dok riječ hotel u XVI. stoljeću još nema našu današnju vrijednost. 330 G. de Millac bi morao biti François de Gontaut, gospodar Salagnaca, komornik Kralja navarskoga, koji je izgubio život u Italiji u dvoboju. 331 Terme Abano su bile poznate i u antici, a i danas su najtraženije toplice u Italiji. 328

122

Od Venecije do Firence

potočići koji teku na mnogo mjesta daleko odvode i toplinu i zadah. Tu se nalaze dva ili tri trošna i slabo držana kućerka za bolesnike; vodu skreću kanalima do tih kuća kako bi se u njima bolesnici mogli kupati. Ne samo da ima dima posvuda gdje ima vode, nego se sve dimi na samim stijenama, a para izbija iz svake pukotine i zagrijava sve uokolo. Zato su probili i podesili neka mjesta gdje se čovjek može ispružiti i tim se parama ugrijati i preznojiti, a to se događa u tili čas. Uzeo je332 malo te vode u usta, nakon što ju je malo ohladio da izgubi onu pretjeranu toplinu: ustanovio je da je veoma slana. Više s desne strane pokazala nam se opatija Praïe333 koja je na glasu sa svoje ljepote, bogatstva i posebno zbog toplog prijema kojim dočekuju strance. Međutim, on nije htio tamo ići, govoreći da čitavu ovu zemlju, a poglavito Veneciju, hoće u miru i na svoj način vidjeti, pa da mu sada jedan kratki posjet ne odgovara; da je ono što ga je nagnalo na putovanje bila velika želja da upozna taj grad; da ne bi bio ni u Rimu ni drugdje u Italiji miran, a da nije dobro pregledao Veneciju, te da je to bio jedini razlog njegovu skretanju s puta. Nadajući se novom putovanju, ostavio je u Padovi kod jednog Francuza, meštra Françoisa Bourgesa, djela kardinala Cusana334, što ih je kupio u Veneciji. Iz Abana došli smo u neko mjesto zvano San Pietro335, smješteno u dolini, dok su nam brda uvijek bila na desnu ruku, a bila su i dosta blizu. Čitav taj kraj prepun livada i pašnjaka bio je na više mjesta prekrit dimom što se dizao iz vrućih voda: jedne su bile upravo vruće, druge mlake, a treće hladne: okus te vode neodređeniji je i bljutaviji nego kod drugih, 332

Montaigne. Benediktinski samostan Praglia. 334 Nikolaus Krebs (ili Chrypffs) zvan Nicolas de Cusa (1401-Todi u Italiji 1464), njemački teolog i mislilac, arciđakon u Trijeru, biskup u Brixenu, a zatim i kardinal, pisac teoloških rasprava De docta ignorantia i De concordantia catholica. 335 Mjesto San Pietro Montagnón od 1934. zove se Montegrotto Terme. 333

123

Dnevnik s puta u Italiju

manje ili nikako se ne osjeća sumpor, a soli gotovo da nema. Tu smo naišli na neke tragove starih građevina. Ima i nekoliko jadnih kućica gdje se sklanjaju bolesnici, ali sve zajedno to je vrlo divlje i zapušteno i ne bi mi ni na kraj pameti palo da tu pošaljem svoje prijatelje. Kažu da Signoria o tome ne vodi mnogo brige, jer se plaši strane gospode. Ove posljednje toplice podsjećaju ga na Preissac, blizu Daxa336. Ta voda ostavlja crvenkast trag, pa je zato stavio malo blata na vrh jezika i nije osjetio nikakav okus; misli da sadrži više željeza. Prošli smo zatim pored jedne prekrasne kuće nekog padovanskog plemića, u kojoj je bio g. kardinal d’Este337, koji je bolovao od kostobolje. Bio je tu već više od dva mjeseca zbog blizine toplica i još više zbog venecijanskih gospođa. Nedaleko odatle došli smo na počinak u Bataille338, osam milja. To je maleno selo na kanalu Del Fraichine339, kojim, premda nije na nekim mjestima ni dvije ili tri stope dubok, ipak plove čudnovato veliki brodovi. Tu su nam posluživali hranu iz zemljanih pladnjeva na drvenim tanjurima, jer kositrenih nemaju; sve skupa je bilo podnošljivo. U ponedjeljak ujutro ja sam otišao naprijed s mazgom, a oni su pošli vidjeti toplice koje su samih petsto koraka na tom kanalu. U tim toplicama, kako nam je pričao, ima samo jedna kuća sa deset ili dvanaest soba. U svibnju i kolovozu kažu da dolazi mnogo svijeta, ali većina stanuje u obližnjem mjestu ili u onome dvorcu gospodara Pija340, gdje je stanovao kardinal d’Este. Voda tih toplica izvire na jednom pla336

Préchaq-les-Bains na rijeci Adour u Gaskonji. Lodovico d’Este (1538-1586), sin Ercolea II, vojvode ferarskoga i Renée de France, nadbiskup u Auchu, a od 1561. kardinal. Vila u kojoj je stanovao bila je nazvana Catajo zbog stila koji je podsjećao na kineski način građenja. Sagradio ju je oko 1570. markiz Pio Enea degli Obizzi. 338 Battaglia Terme, termalno odmaralište. 339 Del Frassine. 340 Taj “dvorac gospodara Pija” je vila koju je sagradio Pio Enea degli Obizzi. 337

124

Od Venecije do Firence

ninskom sedlu i kanalima teče u spomenutu kuću i ispod nje; tu vodu ne piju, nego se za piće služe vodom iz San Pietra, po koju šalju svoju čeljad. Voda izvire iz tog istog planinskog sedla i teče kanalima koji idu uz kanale slatke vode i dosta je dobra; već prema tome koliko joj je tok duži ili kraći i ona je manje ili više topla. Pošao je sve do gore vidjeti izvor, ali mu ga nisu mogli pokazati, opravdavajući se time da je izvor negdje pod zemljom. Za okus je ustanovio da ga u toj vodi gotovo i nema, malo miriše po sumporu, a nije slana. Misli da bi se pijenjem te vode postigao isti učinak kao i s onom u Sv. Petru. Trag što ga u dovodima ostavlja crvene je boje. U toj kući gdje su kupelji kao i na drugim mjestima posvuda teče voda pod koju stavljaju bolesne dijelove tijela. Rekli su mu da je kod glavobolje najbolje močiti čelo. Na nekim su mjestima po tim kanalima izgradili male kamene izbe u koje se čovjek zatvori, a zatim otvori neki preklopac na kanalu, pa se od topline i tog dima odmah preznojava; to su nekakve suhe kure znojenja kojih poznaju više vrsta. Glavno im je liječenje blatom. Tim se ljekovitim blatom liječe u kupelji na otvorenom ispod kuće. Ondje imaju nekakve kopanje, posebne za ruke, posebne za noge i bedra; u njih se stavljaju ti dijelovi tijela i tada se taj drveni sud ispuni blatom, a mijenjaju ga prema potrebi. To je blato crno kao kod nas u Barbotanu341, ali nije toliko slično na pijesak i mnogo je masnije, osrednje je topline i nema posebna mirisa. Sve ove toplice ne pružaju nikakvu udobnost, osim što su blizu Veneciji, ali sve je u njima nekako grubo i bez ikakva ukusa. Krenuli su iz Bataille poslije doručka i jahali uz taj kanal. Odmah zatim su došli do mosta koji nazivaju kanalom s dva puta, jer je put iznad jedne i druge strane. Na tom su mjestu izgradili izvanjsku cestu na istoj visini tih putova po kojima putnici prolaze; nutarnje se ceste spuštaju do razine dna tog 341

Termalno kupalište u departmanu Gers, koje je u Dnevniku već spominjao; a o njemu govori i u Esejima, II, xxxvii.

125

Dnevnik s puta u Italiju

kanala, a tada dolazi jedan kameni most koji spaja dvije ceste, a mostom ide kanal od jednog luka do drugoga...342 Na tom kanalu je jedan vrlo visok most ispod kojega prolaze lađe koje plove kanalom, a iznad njega oni koji žele prijeći na drugu stranu. U dnu doline je još jedan veliki potok koji se spušta s brda, a njegov ga tok vodi upravo na taj kanal. Da bi mogao slobodno teći, a da ne presječe kanal, sagrađen je taj kameni most kojim kanal ide, a ispod njega teče spomenuti potok i tu je proširen i na stranama obložen daskama tako da njime mogu prolaziti lađe; za sve to ima dovoljno prostora i u širinu i u visinu. Drugi brodovi neprestano prolaze kanalom, a svodom onog najvišeg mosta prolaze kola tako da su tu tri ceste jedna iznad druge. Imajući uvijek na lijevoj strani spomenuti kanal, prošli smo pored jednog gradića koji se zove Montselise343, koji je u nizini, ali mu se granice protežu sve do vrha brda i zatvaraju jedan stari dvorac344 koji je pripadao negdašnjim gospodarima toga grada; danas je sve to u ruševinama. Ostavljajući brda s desne strane, jahali smo lijevim putem; cesta je bila lijepa i ravna, a u ljetno doba mora da je sjenovita; sa strane su nam bile plodne ravnice; a, prema običaju koji ovdje vlada, usred žitnih polja bili su pravilni redovi lijepih stabala uz koje se penjala vinova loza. Volovi su im vrlo krupni i sive su boje, a ovdje ih toliko ima da mi više nije bilo čudno ono što mi je upalo u oči kod volova nadvojvode Ferdinanda345. Zatim smo se našli na jednoj uzvisini, a s obiju 342

Cijeli je ovaj dosadašnji opis, ali i u daljnjem tekstu nejasan, različito čitan i rješavan. Priređivači teksta su ga različito interpretirali, ali ga nisu učinili nimalo jasnijim. Ukratko, može se pretpostaviti da je pisac/pisar htio reći da je tu bio jedan kanal koji je istodobno bio i most, a da je nad njim bio most za kola i da je voda tekla nekakvim akvaduktom u drvenom koritu (?). 343 Monsélice. 344 Rocca. 345 V. gore zabilješku o razgledanju Innsbrucka i o volovima što ih je Alfonso II. d’Este darovao nadvojvodi Ferdinandu.

126

Od Venecije do Firence

su nam strana bile močvare šire od petnaest milja koje su se prostirale u nedogled. To su nekad bila velika jezera, ali ih je Signoria pokušala isušiti u namjeri da dođe do plodne zemlje; na nekim mjestima im je to i uspjelo, ali vrlo malo. Danas su to nepregledna prostranstva blata i jalove zemlje obrasle šašem. Tu su više izgubili nego što su dobili kad su htjeli promijeniti oblik toj zemlji. Prešli smo rijeku Adisse koja nam je bila s desne strane. Za to nam je poslužio nekakav most što je počivao na dva mala broda, koji su mogli ponijeti petnaest ili dvadeset konja; vukli su se po jednom užetu pričvršćenom na više od pet stotina koraka u vodi; a da bi uže bilo u zraku, podržavalo ga je nekoliko malih brodica između ta dva velika; te su brodice poput vila podupirale to dugo uže. Odatle smo došli pred noć u Rovigo, dvadeset i pet milja. To je mali gradić koji pripada mletačkoj gospodi. Smjestili smo se izvan grada. Tu su nam dali toliko soli, kojom se služe kao da je šećer. Mesa ima u izobilju kao u Francuskoj, pa ma što o tome govorili. Oni ne oblažu slaninom pečenke, ali su one uza sve to vrlo ukusne. Sobe im nemaju stakala na prozorima i manje su čiste nego u Francuskoj; postelje su bolje prostrte i ima mnogo madraca; zastori i neba na krevetima oskudni su i od lošeg platna, a škrti su na bijelim plahtama. Onome koji bi putovao sam ili s malom pratnjom plahte zacijelo ne bi ni dali. Skupoća kao u Francuskoj, ako nije i veća. Rovigo je rodno mjesto dobrog našeg Celiusa, koji je uzeo pridjevak Rodoginus346: grad je zaista lijep i ima prekrasan trg; sredinom mu prolazi rijeka Adisse. 346

Humanist Luigi Ricchieri rođen je u Rovigu oko 1450, a umro u Padovi 1525. Sam se prozvao Ludovicus Cœlius Rhodoginus; predavao je grčki u Padovi, a uživao je pokroviteljstvo francuskih kraljeva Ludovika XII. i Franje I. Julije Skaliger ga je nazvao Varonom svojega stoljeća, a Montaigne je dobro poznavao njegovu veliku kompilaciju Antiquarum lectionum libri XVI.

127

Dnevnik s puta u Italiju

15. dana studenoga ujutro krenuli smo odatle; nakon što smo dugo putovali cestom koja naliči na onu što vodi u Blois i nakon što smo prešli rijeku Adisse, koja nam je bila na desnu ruku, prešli smo zatim i rijeku Po, koja nam je došla s lijeve; prešli smo preko nekih mostova sličnih onim jučerašnjima, osim što ovi na podu imaju neku kućicu u kojoj se plaća vozarina prema odredbi koju su propisali i tu istaknuli; na pola puta jednostavno zaustave brod da bi mogli računati i od vas dobiti novac prije nego se pristane na drugu obalu347. Nakon što smo se iskrcali na neku vrlo, vrlo nisku ravnicu, gdje se čini da je za kišnih dana put nepristupačan, jahali smo bez prestanka do večeri kad smo došli u Ferraru, dvadeset milja. Tu smo se dugo zaustavili pred gradskim vratima kako bi nam mogli pregledati putovnice i dokaze da smo zdravi. Tako to rade svima. Grad je velik kao naš Tours, leži na vrlo ravnoj zemlji; ima mnogo palača, a ulice su većinom široke i ravne, ali nije odveć napučen. U srijedu ujutro gg. d’Estissac i de Montaigne pošli su poljubiti ruku Vojvodi348. Kad su mu ih najavili, on ih je dao uvesti po jednom gospodinu iz njegova dvora, koji ih je doveo u njegov kabinet, gdje ih je dočekao s još dvojicom ili trojicom. Prošli smo kroz brojne zatvorene sobe gdje smo vidjeli više vrlo bogato odjevenih plemića. Tad smo svi bili uvedeni pred vojvodu. Našli smo ga kako stoji za jednim

347

Dakle, obrnuto nego u Francuskoj, kako Montaigne ističe u Esejima, I, xlix. 348 Vojvoda je od 1558. bio Alfonso II. d’Este, sin Ercolea II. i Renée de France (koja je u Ferrari dala utočište francuskim protestantima među kojima je bio i pjesnik Clément Marot). Tom je prilikom mladi d’Estissac predao vojvodi dva pisma u kojima ih kralj Henrik III. i Katarina de’ Medici preporučuju vojvodi itd. Talijanski prijevod tog pisma čuva se u Arhivu u Modeni. Pismo započinje s Mon oncle (“dragi striče”), a zaključuje s Votre bon neveu (“Vaš odani nećak”). Nosi nadnevak: 27. kolovoza 1580.

128

Od Venecije do Firence

stolom.349 Kad su ušli, dodirnuo je rukom šešir i čitavo vrijeme dok mu se g. Montaigne obraćao, a govorio mu je dosta dugo, bio je otkrivene glave. Prvo što ga je upitao bilo je razumije li jezik, a kad mu je odgovoreno da razumije, na vrlo biranom talijanskome rekao im je da mu je veoma drago što vidi francuske plemiće budući da je i sâm vjerni sluga Njegova Kršćanskoga Veličanstva kojemu je iskreno odan. Razmijenjali su još nekoliko rečenica, a zatim su se povukli; za sve to vrijeme gospodin je Vojvoda bio neprestano gologlav. U jednoj smo crkvi350 vidjeli Ariostovu sliku na kojoj je punijeg lica nego što je na slikama iz njegovih djela; umro je kad mu je bilo pedeset i devet godina na 6. dan lipnja 1533351. Ovdje poslužuju voće na tanjurima. Ulice su sve prekrivene opekama. A oni nadsvođeni prolazi, koji su po svim ulicama u Padovi, pa se čovjek i po lošem vremenu može šetati bez blata, ovdje upravo nedostaju. U Veneciji su ulice i pločnici jednako tako pod opekom, ali su toliko nagnuti da nikad nema blata. O Veneciji sam zaboravio reći352 i ovo: onog dana kad smo odlazili naišli smo putem na više brodica punih slatke vode: jedna barka vode dopremljena u Veneciju pro349

Čitav ovaj pasus (od Prošli smo... pa dovde) neki izdavači postavljaju u uglate zagrade kao da bi to bio svojeručni Montaigneov dodatak na margini rukopisa. Međutim, u prvom izdanju nema ničega što bi opravdavalo to posebno isticanje. 350 San Benedetto. 351 To je upravo godina Montaigneova rođenja. On je u mladosti, kako znamo iz Eseja (II, x), volio čitati Ariosta, ali je ustao protiv “barbarske gluposti” onih koji su ga uspoređivali s Vergilijem. Pjesnikov je grob do 1801. bio u crkvi San Benedetto. Zanimljivo je da se u Dnevniku ne spominje Torquato Tasso, koji je od 1579. bio zatvoren u hospiciju Svete Ane u Ferrari, a i on se spominje u Esejima, II, xii. Vjerojatno pisar-tajnik nije pratio gospodara za vrijeme tog posjeta. 352 Ta je usporedba između venecijanskih i ferarskih ulica asocijacijom izazvala napomenu koja slijedi. To nam svjedoči da pisar-tajnik pokušava, čim se nečega sjeti, navesti ili upotpuniti ono što je bio zaboravio.

129

Dnevnik s puta u Italiju

daje se po jednu škudu; ljudima služi za piće i za mašćenje tkanina. Kad smo bili u Chaffousine, vidjeli smo kako konji neprestano okreću neke kotače; oni tako crpe vodu iz jednog potoka i ulijevaju je u kanal, a iz toga je kanala primaju brodovi koji pristanu ispod njega. Cijeli smo taj dan bili u Ferrari i vidjeli mnogo lijepih crkava, vrtova i privatnih kuća te svega onoga za što se kaže da je vrijedno pogledati. Između ostaloga vidjeli smo kod jezuata jedan ružin grm koji cvate svakog mjeseca tijekom čitave godine, a jednu su ružu dali g. de Montaigneu. Vidjeli smo i Bucentaura353 što ga je vojvoda dao izgraditi za svoju novu ženu, koja je vrlo lijepa i odveć mlada za njega; htio je imati ono što imaju Mlečani kako bi svoju ženu mogao voditi po rijeci Padu. Vidjeli smo i vojvodin arsenal i u njemu jedan top dug trideset i pet pedalja, s promjerom od čitave jedne stope354. Mlado mutno vino, koje smo pili, kao i isto tako mutna voda iz rijeke ulijevale su mu strah da će opet doživjeti napad kamenaca. Na svim vratima po gostinjcima stajali su natpisi Ricordati della boletta355. Čim stranac dođe u grad, mora magistratu javiti svoje ime i broj ljudi za koje traži smještaj; ako tako ne postupi, nitko ih neće primiti.356 353

Bucintoro je bila veličanstvena i bogato ukrašena galija kojom je dužd mletački na dan Uzašašća izlazio na vjenčanje s morem (sposalizio del mare). Po uzoru na bucentaura i vojvoda je ferarski dao sagraditi sličnu galiju u čast svoje treće žene, Margarite Gonzaga, kćeri vojvode mantovanskoga, koja je bila trideset godina mlađa od njega. 354 Dva golema topa u arsenalu nosila su imena Giulia i Regina, a i sâm Ariosto spominje ogromni top zvan il Gran Diavolo. 355 Na talijanskome u izvorniku: “Ne zaboravite na potvrdu o zdravlju”. 356 U izdanju Eseja iz 1582, koje je objavljeno nakon njegova povratka iz Italije, Montaigne je posvetio dvadesetak redaka svom posjetu Torquatu Tassu u Ferrari. Možda ovdje nije htio o tom posjetu govoriti, jer, ako je sâm Vojvoda zatočio Tassa, ne bi bilo uljudno da Montaigne o tome govori nakon što ga je vojvoda onako lijepo primio. Međutim, u izdanju Eseja iz 1582. taj je odlomak označen kao dodatak iz 1582.

130

Od Venecije do Firence

U četvrtak ujutro krenuli smo i išli kroz jedan ravan vrlo plodan kraj, koji je veoma težak za pješake kad je vrijeme kišâ, to tim više što je sva Lombardija357 na vrlo masnom tlu, a uz putove su s obiju strana járci pa se nemaju čime braniti od blata sa strane; zbog toga većina ljudi tu hoda na hoduljama358 visokim i do pola stope. Zatim smo bez prestanka jahali do Boulongne359, trideset milja. To je velik i lijep grad, veći i mnogo više napučen nego Ferrara. U gostinjcu, u kojem smo se smjestili, sat prije nas odsjeo je mladi gospodin de Monluc360. Upravo je dolazio iz Francuske i u tom se gradu zaustavio kako bi se uputio u rad vojničkih i konjaničkih škola. U petak smo vidjeli kako se mačem bori Venecijan, koji se hvali da je pronašao neke nove pokrete u tom umijeću, a ono je iznad svih drugih borilačkih vještina; i doista, njegov je način borbe u mnogome različit od onoga koji smo navikli gledati. Najbolji mu je učenik bio jedan mladac iz Bordeauxa po imenu Binet361. U tom smo gradu vidjeli jedan vrlo star četvrtast zvonik koji je sav nakrivljen i čini se kao da će se sad raspasti362. 357

Lombardija je nazvana tako po germanskom plemenu Langobarda. To je ime označavalo teritorij koji nije bio posebno određen, a bio je mnogo veći od današnje talijanske regije Lombardije kojim se na putu u Italiju Montaigne kretao. 358 Tako smo preveli Montaigneov termin echasses. To su tzv. štule, pomagala za hodanje po blatu, snijegu ili sličnom tlu. 359 Bolonja. 360 Blaise de Monluc, unuk glasovitog Blaisea de Monluca (1502-1577), francuskog maršala i pisca čuvenih Commentaires, u kojima pretjerano ističe svoju ulogu u borbi protiv protestanata. Mladom Monlucu je tada bilo sedamnaest godina. Montaigne će ga još jednom sresti u Rimu. 361 Ne zna se tko je taj venecijanski mačevalac, a mladi Binet bi mogao biti upravo onaj o kojem govori Montaigneov suvremenik Brantôme (1540-1614) u svojem djelu Discours sur les duels. 362 To je Torre Garisenda, izgrađena 1110, visoka 48 m, s nagibom od 3,20 m. Uz nju se nalazi drugi toranj, također simbol Bolonje, tzv. Torre Asinelli izgrađen 1119.

131

Dnevnik s puta u Italiju

Tu smo vidjeli i sveučilište, a to je najljepša zgrada te namjene koju sam ikada vidio363. U subotu poslije ručka vidjeli smo glumce, što mu je bilo vrlo milo364. Tu ga je, a možda i zbog nekog drugog razloga, zaboljela glava, i to tako jako kako ga već nekoliko godina nije boljela; a tih je dana govorio kako ga ne muče bubrezi i da mu je bolje nego što mu je bilo već dugo vremena, a osim toga imao je i odličnu probavu kao kad se vraćao iz Banieresa; uostalom, kroz noć je i glavobolje nestalo. Ovaj je grad prepun lijepih i širokih natkrivenih galerija sa stupovima te lijepih palača. Život je poprilici kao u Padovi, ako nije i još jeftiniji, ali je grad manje miran zbog dviju stranaka koje su u njemu sukobljene: jedna od njih odvajkada ima za sebe Francuze, a druga Španjolce, kojih tu ima veoma mnogo365. Nasred trga je jedna krasna fontana366. U nedjelju je namjeravao krenuti lijevim putem prema Imoli kako bi preko Ankone i Loreta došao u Rim; međutim, jedan mu je Nijemac rekao da su ga razbojnici opljačkali u vojvodstvu spoletskom367, pa je zato krenuo desno prema Firenci368. Odjednom smo se našli na neravnom i teškom putu i u brdovitom kraju i došli smo na noćenje u Loyan369, šesnaest milja. To je malo i prilično siromašno selo. U tom selu postoje samo dva konačišta koja su glasovita po cijeloj Italiji zbog svih prijevara kojima su putnici tu izlo363

L’Archiginnasio, djelo Vignole, sagrađeno osamnaest godina prije Montaigneova posjeta Bolonji. 364 Da je Montaigne volio kazalište, vidjeli smo u Esejima, I, xxvi. 365 Te dvije stranke su Gvelfi (papinski pristaše) koje pomažu Francuzi i Gibelini (pristaše cara) koje podržavaju Španjolci. 366 Neptunova česma što ju je 1562. izgradio Giambologna, flamanski kipar i graditelj, rođen 1529. u Douaiu, a umro 1608. u Firenci. 367 Odmetnik Petrino Leoncilli o kojem će u Dnevniku još biti riječi. 368 Montaigne je dakle krenuo prema Firenci i prijeći će Apenine preko Raticose i prijevojem Scarperia. 369 Lojano.

132

Od Venecije do Firence

ženi; prije nego što sjašu kljukaju ih najljepšim obećanjima o udobnosti svake vrste, a kad ih jednom imaju u šaci, fućkaju oni na sva ta obećanja. Sve je to ušlo i u narodne poslovice i izreke. Odatle smo otišli sutradan rano izjutra i sve do predvečer smo jahali jednim putem za koji bismo prvi put na ovom putovanju zaista mogli reći da je divlji i neugodan; probija se kroz brda na način koji je mnogo teži nego sve što smo dosad na putu iskusili; tako smo došli na noćenje u Scarperie370, dvadeset i četiri milje. To je mali gradić u Toskani gdje se vrlo mnogo prodaju škare, kutijice i slična sitna roba. Tu je on371 mogao do mile volje uživati u svađi između ugostiteljâ. Njihov je običaj slati čeljad pred strance čak osam milja daleko ne bi li ih nagovorili da se odluče za njihovu krčmu. Često ćete naći na konju i samog gospodara svratišta, a na nekim vas mjestima zna dočekati više lijepo odjevenih ljudi. A on ih je sve puštao da govore i slušao je sve njihove ponude, a nema toga što oni ne obećavaju372. Jedan mu je besplatno nudio zeca samo neka dođe vidjeti njegovu kuću. Sve njihove svađe i natezanja prestaju na gradskim vratima i tu se ne usuđuju ni pisnuti. Zajedničko im je svima da će vam dati vodiča na konju, koji će vam pokazivati put i nositi prtljagu sve do gostinjca za koji ste se odlučili; tako oni uvijek rade, i to o svom trošku. Ne znam obvezuje li ih na to neka naredba vlasti zbog toga što su svi ti putovi pogibeljni. Pogodili smo se već u Bolonji za sve što ćemo platiti i dobiti u Loyanu. Kako smo i drugdje bili neprestano salijetani od ljudi onog gospodara kod kojega smo odsjeli, on bi poslao 370

Scarperia. Montaigne. 372 U prvom izdanju na tom mjestu dodaje na talijanskome “anche ragazze e ragazzi”, tj. obećavaju čak i djevojke i mladiće. Ne zna se potječe li ta zabilješka od samog Montaignea ili od prvog izdavača Dnevnika Meuniera de Querlona (?). 371

133

Dnevnik s puta u Italiju

kojega od nas da pregleda sva svratišta da vidi kakva je hrana i vino te da, prije nego što se odlučimo, čujemo cijenu i uvjete; uvijek bi odabrao ono što je bilo najbolje. No, nikad se ne možete tako dobro pogađati, a da ne budete prevareni: ili će vam nedostajati drva ili svijeća ili plahte ili pak sijeno za konje koje ste zaboravili izrijekom navesti. Taj je put uvijek pun putnika, jer je glavni smjer kojim se ide u Rim. Tu sam bio373 upozoren na jedan glup propust. Naime, na deset milja od Loïana, dvije milje daleko od ceste, zaboravio sam pogledati vrh jednog brda gdje se za kišnih i olujnih dana ili noću vidi kako vrlo visoko izbija plamen; a taj koji me je na to upozorio kaže da za jačih udara izlaze i malene kovanice s nekim likom. Valjalo je svakako vidjeti što je to zapravo374. Sutradan ujutro krenuli smo iz Scarperie, a vodič nam je bio vlasnik svratišta. Prošli smo dobar komad puta između nastanjenih i obrađivanih brežuljaka. Skrenuli smo neke dvije milje da vidimo jedan dvorac firentinskog vojvode, koji ga je tu izgradio prije nekih dvanaest godina i gdje je iskoristio svih svojih pet osjetila samo da ga što više uljepša. Reklo bi se da je hotimice izabrao taj nezgodan, jalov i brdovit položaj, koji je čak i bez izvora vode, samo da bi se mogao dičiti kako je vodu išao tražiti pet milja daleko, a pijesak i vapno na drugih pet milja. To je mjesto gdje nema ni pedlja ravne zemlje. Vide se samo brežuljci, jer su oni najčešći i najopćenitiji oblik ove zemlje. Ljetnikovac se zove Pratolino375. Kad ga se gleda izdaleka, zdanje je neugledno, ali izbliza je krasno; ipak ne toliko krasno kao što su krasni dvorci u našoj Francuskoj. 373

Je li to osobna Montaigneova primjedba? To su fontane ardenti di Pietramala i mali vulkan Peglio, koji je rigao plamen, ali, naravno, nikakav kovani novac. 375 Pratolino je 1569. počeo graditi Bernardo Buontalenti za velikog vojvodu (granduca) Francesca de’ Medicija. Nekoliko umjetnina postoji i danas u perivoju, a među njima je i Giambolognin kolos Appennino, o kojem će još biti riječi. 374

134

Od Venecije do Firence

Kaže se da ima sto i dvadeset namještenih soba; mi smo vidjeli deset ili dvanaest najljepših. Pokućstvo je lijepo, iako ne baš i veličanstveno. Ali tu ima i zaista čudesnih stvari: jedna špilja s više dijelova i prostorija: to je nešto što nadmašuje sve što smo ikada drugdje vidjeli. Sva je obložena nekom tvari376 za koju kažu da je iskopana na nekim brdima, a pričvrstili su je čavlima koji se ne vide. Čuje se ne samo glazba i skladni zvukovi što nastaju kretanjem vode nego i micanje nekih kipova koje voda pokreće i postiže da čine razne stvari; ima tu i životinja koje se naginju i piju vodu i još mnogo drugih sličnih stvari. Na samo jedan pokret sva se špilja ispuni vodom, a sva sjedišta vam začas štrcaju vodu sve do stražnjice; a kad čovjek pobjegne iz špilje, penjući se uza stube dvorca, iz svake druge stepenice tih stuba, koje nam pružaju toliko zabave, izbijaju tisuće tankih mlazova vode koji vas neprestano polijevaju sve dok ne dođete gore sasvim mokri. Ljepota i bogatstvo toga mjesta ne mogu se potanko ispričati. Ispod dvorca ima između ostaloga i jedna aleja široka pedeset stopa, a duga svojih pet stotina koraka koju su uz velike troškove svu uzravnali; s obiju strana su dugi i vrlo lijepi rukohvati od klesana kamena; svakih pet ili deset koraka uzduž tih rukohvata izbijaju vodoskoci iz zida tako da se čini kao da je čitava aleja jedan velik vodoskok. U dnu je jedna krasna fontana koja izlijeva vodu u neki veliki bazen, a voda teče niz jedan mramorni kip, koji predstavlja ženu kako pere rublje. Ta žena sažimlje jednu plahtu od bijelog mramora iz kojega istječe voda, dok je ispod jedan drugi sud, gdje izgleda kao da ključa voda za lukšiju. U jednoj od dvorana u palači je i jedan mramorni stol za šest osoba; za svaku od njih šest podiže se s tog mramora jedan poklopac s alkom, a ispod njega je druga posuda koja se drži rečenoga stola. U svakoj od tih posuda izbija mlaz žive vode da u njoj svatko može ohladiti 376

Misli se da je to plovućac.

135

Dnevnik s puta u Italiju

svoju čašu, dok je u sredini jedna veća u koju se stavlja boca. Isto smo tako vidjeli i vrlo velike rupe u kojima se tijekom čitave godine čuva snijeg u velikim količinama; snijeg polažu na podlogu od brnistrinih šiba, a zatim se sve to pokriva u obliku piramide slamom, pa izgleda kao mali sjenik. Ima na tisuće malih spremišta za vodu. Tu se gradi i tijelo onog orijaša377, koje je toliko veliko da su mu očne duplje tri lakta široke; a ostalo je u razmjeru s time i kroza sve će teći veliko obilje vode. Ima bezbroj spremišta za vodu378 i malih ribnjaka, a voda u njih dolazi iz dviju česmi kroz velik broj malih dovoda u zemlji. U jednoj vrlo lijepoj i ogromnoj krleci vidjeli smo malene ptičice, nešto poput češljugara; sve imaju na repu dva velika pera kao u krupnoga kokota. Tu je i jedna posebna parna kupelj. Zadržali smo se dva ili tri sata, a zatim smo nastavili našim putem te smo po vrhovima nekih brežuljaka stigli u Florence379, sedamnaest milja. Grad je manji od Ferrare380, leži u dolini, a sav je okružen tisućama brežuljaka koji su svi dobro obrađeni. Rijeka Arne381 teče kroz grad, a premošćena je brojnim mostovima. Nismo vidjeli nikakvih opkopa oko zidina382. Tog je dana izbacio dva kamenca i mnogo pijeska, a da pri tome nije bilo posebnih napada, osim što je osjećao laganu bol na dnu trbuha. Istog smo dana posjetili konjušnice velikog vojvode, koje su vrlo prostrane i presvođene, ali u njima nismo vidjeli sku-

377

To je već spomenuti kolos Appennino od Giambologne. Dva se puta ponavlja ista rečenica. 379 Firenca. 380 To je očigledno pisarova omaška. 381 Arno. 382 Firentinske su zidine (treći je krug utvrda iz XIII-XIV. stoljeća), koje je pojačao Michelangelo, branile grad 1529-1530. za vrijeme opsade carskih trupa. Porušene su u XIX. stoljeću. 378

136

Od Venecije do Firence

pocjenih konja, zato što toga dana tu njega nije bilo383. Vidjeli smo tu jednog ovna čudnovatih oblika, pa devu, medvjede i neku životinju veličine velikog psa ovčara, a nalik na krupnu mačku, s bijelim i crnim prugama, koju nazivaju tigar384. Vidjeli smo i crkvu svetoga Lovre, gdje još vise zastave koje smo izgubili pod maršalom Strozzijem u Toskani385. U toj crkvi386 ima više slika na samom zidu387 i prekrasnih kipova, koji su djelo Michelangela388. Vidjeli smo i stolnu crkvu389, koja je vrlo velika, i zvonik390, sav obložen bijelim i crnim mramorom: to je jedna od najkrasnijih i najveličanstvenijih stvari na svijetu. G. Montaigne je govorio da do tada nikad nije vidio naroda u kojega bi bilo tako malo lijepih žena kao u Italiji391. Što se smještaja i stanovanja tiče, to mu je bilo mnogo manje drago nego u Francuskoj i Njemačkoj; a mesa tu nema ni 383

Posjet konjušnicama pao je u vrijeme kad vojvode nije bilo, pa zato vjerojatno nije bilo ni rasnih konja. To su stalle medicee sagrađene 1515; proširio ih je i dotjerao Cosimo I. i njegovi sinovi Francesco i Ferdinando. 384 Nekih pedeset godina prije Montaignea, Rabelais je isto tako posjetio Firencu i u svojemu nam djelu (Quart Livre, X) i on opisuje te životinje. 385 U bici kod Marciana (1554) Piera Strozzija je pobijedio markiz od Marignana, namjesnik carev u Toskani. Tu su Francuzi izgubili stotinu zastava. 386 Crkvu San Lorenzo obnovili su 1425-1456. Brunelleschi i njegovi učenici. 387 U izvorniku: pieces en plate peinture, tj. freske, koje je naslikao Angiolo Bronzino (1503-1574). Najpoznatija među njima prikazuje mučeničku smrt svetoga Lovre. 388 Grobovi Giuliana (koji je bio duc de Nemours), trećeg sina Lorenza, nazvanog il Magnifico, i Lorenza, vojvode od Urbina (unuka istog Medičejca) djelo su Michelangelovo. 389 Il Duomo je započet u XIII, da nadomjesti staru katedralu (Santa Reparata), a dovršen u XV. stoljeću. 390 Il Campanile di Giotto je Giotto (1334-1387) započeo graditi, a dovršili su ga Andrea Pisano i Francesco Talenti. 391 Njegov će sud biti znatno blaži u Esejima, III, v.

137

Dnevnik s puta u Italiju

upola od onoga što ima u Njemačkoj, a, osim toga, i slabo je pripremano. I ovdje i ondje meso se ne nadijeva slaninom, ali u Njemačkoj je mnogo bolje začinjeno i poslužuju ga uz različite umake i na druge načine. Stanovi su u Italiji mnogo gori; nema velikih dvorana; prozori su veliki i širom otvoreni, osim što negdje imaju velike drvene kapke, koji vam zaklanjaju svjetlo ako se hoćete zaštititi od sunca i vjetra: to je smatrao težim i nepodnošljivijim nego nedostatak zastora u Njemačkoj. Imaju samo neke jadne ležajeve u još jadnijim sobičcima i to po jedan u svakoj sobi, a svi ti kreveti, jedan ispod drugoga, leže i pomiču se na kotačićima392. Onaj koji nije navikao spavati na tvrdom ovdje će se teško odmoriti. Nedostatak platnene posteljine ovdje je još veći. Vina su uglavnom loša, a onima koji ne vole slatkast okus ovo je vino nepodnošljivo. Valja biti pravedan i reći da je skupoća nešto manja. Firencu se smatra najskupljim gradom u Italiji. Prije nego što mi je gospodar došao u gostinjac K anđelu393, bio sam se pogodio da ćemo plaćati sedam reala394 dnevno za čovjeka i konja, a četiri za sluge bez konja. Istog tog dana vidjeli smo i jednu vojvodinu palaču, gdje on provodi vrijeme zabavljajući se brušenjem istočnjačkog dragog kamenja i obradom kristala. Taj je vladar, naime, malo zanesen alkemijom395 i mehaničkim umijećima, ali prije svega je veliki graditelj.

392

To su kreveti postavljeni na male kotače, koje su držali jedan ispod drugoga da ih mogu prema potrebi izvlačiti. Ovo se mjesto u tekstu interpretira u različitim izdanjima na različite načine. 393 Jedno od najstarijih svratišta u Firenci, smješteno u Borgo San Lorenzo. 394 Real je bio španjolski novac u optjecaju po Italiji. Za Francuze je 1 real vrijedio 5 solada (5 sols de France). 395 Francesco de’ Medici se bavio alkemijom i čitave je dane provodio u Casino di San Marco (što ga je u XVI. stoljeću izgradio Bernardo Buontalenti), gdje je izmišljao svakojake ljekarije, nastojao postići vještačke kristale ili doći do porculana indijskog tipa.

138

Od Venecije do Firence

Sutradan se g. de Montaigne prvi popeo na vrh katedrale, gdje se može vidjeti jedna brončana pozlaćena kugla, koja, kad ju se gleda odozdo, ima oblik obične lopte, ali, kad si gore, vidiš da može primiti četrdeset ljudi396. Tu je ustanovio da je mramor, kojim je ta crkva obložena, pa čak i onaj crni, počeo pucati na mnogo mjesta i da se od studeni i od sunca na njemu stvaraju brojne pukotine. Jer, sve je tu toliko raznovrsno i toliko do u tančine obrađeno da je posumnjao kako taj mramor nije baš prirodan. Htio je posjetiti i palače Strozzijevih i Gondijevih397, gdje još žive pripadnici njihove loze398. Vidjeli smo i vojvodinu palaču, gdje je njegov otac Cosimo dao naslikati zauzeće Siene i našu izgubljenu bitku399. Na nekoliko mjesta u gradu, a poglavito u ovoj velebnoj palači, na starim zidovima, ljiljanov cvijet zauzima prvo časno mjesto400. Gospoda d’Estissac i de Montaigne prisustvovali su objedu velikoga vojvode, jer njega tako ovdje oslovljavaju401. Njegova je žena bila na počasnom mjestu; vojvoda do nje, pa onda šogorica velike vojvotkinje, nakon nje vojvotkin brat, muž ove potonje. Za Talijane vojvotkinja je lijepa: lice joj je blago i kraljevsko, struk obilat, a sise punašne, baš po njiho396

Očit lapsus: ta kugla mjeri 2.40 m u promjeru, pa može primiti najviše četiri čovjeka. 397 U izvorniku: des Strozzes et des Gondis. 398 Palazzo Strozzi je jedna od najljepših palača u Firenci. Neki pripadnici te obitelji postali su Francuzi, jednako kao i oni iz obitelji Gondi. Ovoj posljednjoj je pripadao i veliki francuski pisac i političar poznat kao kardinal de Retz: Jean-François Paul de Gondi, cardinal de Retz (1613-1679), u francuskoj književnosti slavan poglavito po svojim Mémoires. 399 U dvorani del Cinquecento nalaze se Vasarijeve freske sa zauzećem Siene, koju je maršal Monluc nakon junačke obrane morao prepustiti neprijatelju (vidi gore bilj. 385 o boju kod Marciana). 400 Crveni ljiljan, znak Firence, stoji pored francuskog ljiljana koji svjedoči o vezi Karla i Roberta Anžuvinca, kraljeva napuljskih i o vezi Medičejaca s Francuskom. 401 Usp. Eseji, I, xlii.

139

Dnevnik s puta u Italiju

vom ukusu402. G. de Montaigneu se odmah učinilo da je to vješta žena koja je znala kako treba s tim vladarom i kako ga trajno držati u svojoj vlasti. Vojvoda je debeo crnomanjast čovjek, mojega stasa403, jakih ruku i nogu, lica i držanja punih udvornosti; uvijek se kreće gologlav u nemaloj pratnji svoje čeljadi. Odaje zdrava čovjeka od svojih četrdeset godina. S druge je strane stola sjedio kardinal i jedan mladac od osamnaestak godina. Bila su to dvojica vojvodine braće404. Vojvodi i njegovoj ženi donose piće u širokoj zdjeli, u kojoj je nepokrivena puna čaša vina i jedna staklenka puna vode; oni uzimaju čašu s vinom i koliko im se prohtije ulijevaju u zdjelu, a zatim je sami ispunjaju vodom i opet stavljaju čašu u zdjelu koju im peharnik drži. On je dolijevao dosta vode, a ona malo ili nimalo. Ono što kod Nijemaca ne valja, jer se služe prekomjerno velikim čašama, ovdje je obrnuto, jer su im čaše izvanredno male405. Ne znam zašto je ovaj grad istaknut kao lijep; Firenca jest lijepa, ali ništa više nego Bolonja, a malo više nego Ferrara, ali bez ikakve usporedbe zaostaje za Venecijom406. Doduše, vrlo 402

Za razliku od talijanskog ukusa prema španjolskome, usp. Eseji, II, xii. Ovdje zacijelo govori sâm Montaigne. Ta se rečenica, prema navodu prvog priređivača, nalazi na margini rukopisa. U Esejima, II, xvii, Montaigne kaže da je njegov stas “malo niži od srednjega” te da je “jak i nabit”. 404 Papa Pio V. udijelio je Cosimu I. naslov velikog vojvode. Njegov sin Francesco I. vladao je Firencom od 1574; kad je ostao udovac nakon smrti Ivane Austrijske (njihova će se kći Maria udati za Henrika IV), ponovno se oženio, i to svojom ljubavnicom Biancom Cappello. Naslijedit će ga njegov brat kardinal, koji će, napustivši crkvu, uzeti ime Ferdinanda I. Drugi brat je bio ili Pietro (kojemu je bilo 26 godina) ili mlađi Giovanni, nezakoniti sin Cosima I. 405 Usp. Eseji, III, xiii. 406 U Cosmographie S. Munstera se kaže: “Venecija je ponosnija nego ijedan drugi grad, Firenca je lijepa, Bolonja je tusta, Ravena stara, Napulj je dvorski, a Rim je sveti grad”. Taj je redak podcrtan u Montaigneovu primjerku te knjige, a i sâm će nešto niže u Dnevniku priznati da je “Firenca s razlogom proglašena lijepim gradom”. 403

140

Od Venecije do Firence

je lijepo s vrha tog zvonika otkriti bezbrojne kuće koje na dvije-tri milje uokolo ispunjaju sve one brežuljke i dolinu za koju bi se reklo da se prostire čitave dvije milje: čovjek bi rekao da se sve kuće drže jedna druge, jer su tako gusto posijane. Grad je kamenom popločan, ali bez nekog posebnog reda. Poslije ručka su njih četvorica plemića s jednim vodičem poštanskom kočijom pošli vidjeti jedno vojvodino imanje koje se zove Castello407. Sama kuća nema ničeg osobitoga, ali osobiti su neki dijelovi vrta koji sav leži na obronku brežuljka tako da su sve ravne aleje nagnute i idu nizbrdo, ali ta je nizbrdica ipak i blaga i ugodna; poprečni su putovi svi ravni i pravilni. Grane stabala su gusto isprepletene: ima tu svakojakog mirisnog drveća, cedrova, čempresa, naranči, limuna, maslina s tako gustim granjem da se dobro vidi da ni sunce kad je najjače ne može naći mjesto gdje će ih probiti, a aleje408 vitkih čempresa i drugih stabala u redu su posađene toliko blizu jedne drugima da tu jedva mogu proći četiri čovjeka. Između ostaloga tu je i velik ribnjak usred kojega se uzdiže velika umjetno sagrađena hrid pa se čovjeku čini da je to komad leda, a sazdan je od iste one tvari kojom je vojvoda prekrio svoje pećine u Pratollinu; na vrhu stijene je jedan velik mjedeni medaljon409 koji predstavlja sijedog starca kako sjedi skrštenih nogu, a iz brade, s čela i iz kose neprestano kap po kap curi voda kao da prikazuje njegov znoj i suze, a ta fontana nema drugog dovoda vode osim toga. Tu su doživjeli i nešto vrlo neobično, što sam već jednom bio primijetio410: šećući vrtom i razgledavajući sve one ljepo407

Villa di Castello nedaleko od Firence bila je u vlasništvu Medičejaca, a oštećena je za vrijeme opsade 1530; pod Cosimom I. su je obnovili Bronzino i Pontormo, dok je vrt uredio Tribolo. Sve što slijedi zasniva se na Montaigneovu pričanju. 408 Neka izdanja imaju allées, a druga taillis. Oba su čitanja prihvatljiva. 409 Zapravo kip koji prikazuje Herkula kako davi Anteja. Izradio ga je Bartolomeo Ammannati (1511-1592), kipar i arhitekt koji je pod Cosimom I. dijelom sagradio Palazzo Pitti, most Santa Trinità i dr. 410 U Augsburgu.

141

Dnevnik s puta u Italiju

te (a vrtlar ih je bio ostavio da sami u tome uživaju), dok su se na jednom mjestu zagledali u mramorne kipove, najednom im pod nogama kroz bezbroj malih rupa počnu šikljati mlazovi vode, koji su bili toliko tanki da ih se gotovo nije moglo vidjeti, a bili su kao prava pravcata mala kiša; začas su svi bili mokri; svim tim nevidljivim i u zemlju zakopanim napravama upravljao je vrtlar udaljen dvjesta koraka od njih; činio je to s tolikom vještinom, podižući i spuštajući mlazove kako mu je bilo drago: ta se ista majstorija može u tim vrtovima vidjeti na više mjesta. Vidjeli su i glavni izvor koji izvire iz dviju velikih brončanih skulptura od kojih ona niža grli višu i stišće je svom snagom; druga je napola onesviještena i kao da iz zabačene glave nasilu riga vodu iz ustiju i izbacuje je tako ravno uvis da mlaz nadvisuje te kipove visoke najmanje dvadeset stopa i doseže visinu od trideset i sedam sežanja. Tu je i jedna sjenica među granama nekog zimzelenog drveta, koje je bogatije od bilo kojeg drugog koje su dotada vidjeli: jer sva je prekrivena živim i zelenim granama, tako da je sjenica toliko umotana u to lišće da se vani može pogledati samo ako se navlaš grane razgrnu; a na sredini u njoj izbija voda kroz sredinu mramornog stola, ali nikako se ne može vidjeti odakle ta voda dolazi. Tu se može čuti i vodena glazba, ali je oni nisu mogli čuti jer je bilo već kasno doba, a gospoda su se morala vratiti u grad. Vidjeli su i vojvodin grb na vrhu jednog velikog portala; bio je učinjen od živih grana koje su se hranile i održavale u svojoj svježini pomoću žila koje se ne može vidjeti. Bili su u tom perivoju u doba koje je smrtni neprijatelj vrtlara i vrtova, pa su zato bili još i više zadivljeni. U istom tom vrtu je i jedna lijepa špilja u kojoj se mogu vidjeti svakojake životinje predstavljene kao da su žive; sve one ispuštaju vodu iz fontane, jedna na kljun, druga na krilo, neke na uho ili gubicu, a neke opet na njušku. Zaboravio sam reći da se u palači toga vladara, u jednoj od njegovih dvorana na brončanom reljefu može vidjeti lik neke četveronožne životinje u prirodnoj veličini; ta je zvijer 142

Od Firence do Rima

čudnovata oblika, sprijeda je sva u ljuskama, dok su joj na leđima ne znam kakve mramorne izrasline u obliku rogova411. Kaže se da su je našli u nekoj pećini u ovdašnjim brdima i da su je pred nekoliko godina doveli živu. Vidjeli smo i palaču u kojoj je rođena kraljica majka412. Da bi se sâm upoznao sa svim onim što ovaj grad pruža, kao što je činio i drugdje, htio je413 vidjeti sobe za unajmljivanje i kako se živi u tim pansionima. Nije našao ništa što bi bilo dobro. Sobe se moglo unajmiti, kako su mu rekli, samo u svratištima, a one koje je vidio bile su sve prljave i mnogo skuplje nego u Parizu, čak skuplje nego u Veneciji; kukavni pansion stajao je više od dvanaest škuda na mjesec samo za gospodara; nema tu nikakve mogućnosti ni za mačevanje, ni za jahanje, ni za nauk.414 U cijelom ovom kraju kositar je veoma rijedak, pa hranu poslužuju u posuđu od obojene zemlje, ali je i to prilično nečisto. U četvrtak, 24og dana mjeseca studenoga, jutrom smo krenuli i išli kroz ne baš plodnu zemlju, gusto naseljenu, a posvuda obrađivanu; put je bio kvrgav i kamenit i tako smo bez zaustavljanja, a to je dugo potrajalo, došli u Siene415, trideset i dvije milje, četiri poštanske postaje; ovdje su te postaje postavljene na mnogo većim razmacima nego kod nas. 411

To je glasovita Himera (“naprvo lav, ostraga zmaj, u sredini pak koza”, kako kaže Homer). Pronađena je 1554. pokraj Arezza. Ono što Montaigne vidi kao ljuske je lavlja griva. 412 Katarina Medici je rođena 1519. u palači Medici u Via Larga (danas Palazzo Medici-Riccardi). Otac joj je bio Lorenzo de Medici, vojvoda od Urbina, a mati Madeleine de la Tour d’Auvergne. Palaču Medici je na traženje Cosima starijeg izgradio Michelozzo 1444; u njoj su Medici stolovali do 1540; Cosimo I. ju je napustio i prešao u Palazzo Vecchio, a zatim 1560. u Palazzo Pitti. 413 Montaigne. 414 Montaigneov utisak nakon prvog boravka u Firenci je uglavnom bio negativan. Međutim, znatno će svoj sud ublažiti prilikom drugog boravka u lipnju 1581. 415 Siena.

143

Dnevnik s puta u Italiju

Brižljivo je preglédao grad, u prvom redu zbog njegovih veza s našim ratovima416. Siena je čudnovato nepravilan grad, smještena na hrptu jednog brda gdje se nalazi većina ulica; dva su obronka stepeničasto ispunjena ulicama, a neke se ulice penju i na druge brežuljke. Spada u lijepe talijanske gradove, ali ne i u njihov prvi red, niti se veličinom može mjeriti s Firencom. Po izgledu bi se reklo da je veoma star. Ima velik broj izvora, ali građani im oduzimaju vodu privatnim odvodima za svoje vlastite potrebe. Imaju dobre i vrlo hladne podrume. Prvostolnica, koja ne zaostaje mnogo za onom u Firenci, obložena je gotovo posvuda iznutra i izvana ovim njihovim mramorom: sve oblače u te četvrtaste mramorne ploče, neke debele i po jednu stopu, a druge manje; tako oblažu kao nekom oplatom svoje građevine koje su sve iz opeke, jer je to najčešća građa u ovom narodu. Najljepše što ima u ovom gradu je okrugli trg, lijepe veličine, koji se neprestano sa svih strana zavija prema palači, koja zauzima jednu od strana ovoga kruga i manje je zakrivljena od ostaloga417. Nasuprot palači, na najistaknutijem mjestu trga je vrlo lijepa fontana koja s nekoliko kanala puni vodom jedan veliki bazen, gdje pučanstvo dolazi po vrlo bistru vodu418. Brojne se ulice stepeničasto popločane spuštaju prema tom trgu. Ima vrlo mnogo ulica, a neke su veoma stare: glavna je ulica Piccolomini, pa ona (...)419, pa obitelji To416

Sienjani su se digli protiv Firentinaca i carskih vlasti, potjerali su španjolsku posadu (1552) i stavili se pod zaštitu Francuza. Nakon bitke kod Marciana, koju smo već spominjali, markiz de Marignan, koji je bio carski namjesnik, započne opsadu grada, koji je branio francuski maršal Monluc; na kraju je glad prisilila Francuze na predaju. 417 Piazza del Campo ima lepezast oblik, a na njezinom “manje zakrivljenom” dijelu je Palazzo Pubblico, vrlo elegantna gotička građevina nastala 1297-1310. 418 La Fontana Gaia iz 1412. ukrašena bareljefima što ih je izradio Jacopo della Quercia (danas su tu samo kopije). 419 Ovo mjesto u rukopisu nije jasno: neki čitaju celle-là, a drugi, među njima i Querlon, koji je priredio prvo izdanje, čita Ciaia. To je ime jed-

144

Od Firence do Rima

lomei, Colombini i Cerretani. Gradski se grb vidi na mnogo stupova, a prikazuje vučicu kako doji Romula i Rema. Vojvoda firentinski udvorno postupa s velikašima koji su na našoj strani420, a uza se ima Silvija Piccolominija421, plemića koji je danas najsposobniji i najupućeniji u sve znanosti i u vojnička pitanja. Kao svaki vladar koji se u prvom redu mora čuvati od svojih podanika, i on prepušta svojim gradovima brigu oko njihove obrane i utvrđivanja, a sam se posvećuje manjim citadelama, koje oprema i brižljivo čuva ne žaleći troška, ali uvijek uz takvu opreznost da im se rijetki ljudi mogu približiti. Većina žena nosi šešir na glavi. Vidjeli smo neke koje ga skidaju u znak počasti – jednako kao i muževi – kod podizanja u crkvi. Mi smo stanovali u gostinjcu koji se zvao Kruni; bilo nam je dobro, ali uvijek bez stakala i bez prozorskih okvira. Na pitanje vratara u Pratolinu kako mu se sviđa ljepota toga mjesta, g. de Montaigne se nakon svih pohvala oštro požalio na ružnoću prozora i vrata: same jelove daske bez ikakva oblika ili izrađenosti, grube zahrđale i nevaljane brave kakve nalazimo po našim selima, pa oni šuplji crepovi; nakraju mu je rekao da, ako nemaju sredstva ni načina, ako nemaju škriljevca ni olova, da bi barem nešto morali učiniti kako bi sakrili svu tu nevolju nekim posebnim oblikom krova. Vratar mu je rekao da će sve to prenijeti svome gospodaru. Vojvoda je ostavio na mjestu sve stare natpise i gesla u gradu, a posvuda se može vidjeti jedna riječ: liberté422, iako ne velikaške obitelji, rodom iz Chiusija, koja je živjela u Sieni od XV. stoljeća. Oba su čitanja prihvatljiva. 420 Siena je 1574. izgubila neovisnost od Velikog vojvode, ali u njoj je bilo mnogo plemićkih obitelji koje su bile naklonjene Francuzima. 421 Silvio Piccolomini (umro 1614) bio je sin Enea Piccolominija i imao je velikog udjela u sienskoj pobuni; uživao je veliko povjerenje i zaštitu velikog vojvode firentinskoga. U lipnju 1581. Montaigne će ga sresti za vrijeme drugog boravka u Firenci. 422 Francuski “sloboda”.

145

Dnevnik s puta u Italiju

su grobove i grobne natpise umrlih Francuza premjestili i sakrili na nekom mjestu pod izgovorom da preuređuju crkvu i prostor oko nje. U subotu 26oga poslije objeda pošli smo krajem uvijek jednaka izgleda i došli na večeru u Buoncouvent423, dvanaest milja. To je Castello424 Toskane: tako, naime, oni nazivaju utvrđena i zatvorena sela koja zato što su malena ne zavređuju ime grada. U nedjelju smo ranom zorom odatle krenuli; budući da je g. de Montaigne htio vidjeti Montalcin425 zbog nekadašnje povezanosti tog mjesta s Francuzima, skrenuo je s puta na desnu stranu i pošao do tog Montalcina426, a pratili su ga gg. d’Estissac, de Mattecoulon i du Hautoi. Kažu da je to loše izgrađen grad, po veličini nešto kao Saint-Emilion, da leži na najvišem brdu te oblasti, ali da je ipak pristupačan. Došli su upravo kad se služila misa, pa su je oni pošli slušati. Na jednom je kraju kaštel u kojem vojvoda drži posadu; sve to, po njegovu mišljenju, nije nimalo važno, jer je to mjesto s jedne strane izloženo mogućem napadu s drugog visokog brda udaljenog jedva stotinu koraka. U vojvodinim zemljama još i danas čuvaju s mnogo ljubavi uspomenu na Francuze; dovoljno ih je samo spomenuti pa da tamošnjem svijetu navru suze na oči. Čak im je i rat bio podnošljiviji, jer su uživali kakvu takvu slobodu, nego mir u kojem žive u tiraniji. Kad se g. de Montaigne propitivao postoji li još koji francuski grob, odgovorili su da ih je bilo nekoliko u crkvi svetoga Augustina, ali da su ih zazidali, jer je tako vojvoda naredio. 423

Buonconvento. Kao što vidimo, Montaigne imena mjesta neprestano podešava francuskom jeziku. 424 Talijanski u tekstu; castello znači utvrđeno mjesto, kaštel. 425 Montalcino. 426 Montalcino je mjesto u koje se bilo sklonilo nekoliko stotina Sienjana s francuskim četama pod maršalom Monlucom u namjeri da tu osnuju malu slobodnu republiku. Odupirali su se sve do sklapanja mira u Cateau-Cambrésisu (tzv. Cambraiski mir) 1559; kad ih je Henrik II. ostavio na cjedilu, predali su se velikom vojvodi Cosimu.

146

Od Firence do Rima

Put kojim smo se tada kretali bio je brdovit i kamenit, a predvečer nas je doveo u La Paille427, dvadeset i tri milje. Jadno seoce s pet ili šest kuća podno pustih gora, koje je ružno vidjeti. Ujutro rano smo nastavili jednim strahovito kamenitim klancem i sto smo puta prelazili neku brzu rijeku koja tim klancem neprestano teče428. Naišli smo na veliki most što ga je sagradio papa Grgur429. Tu završavaju zemlje velikoga vojvode firentinskoga i mi sad ulazimo u Crkvenu državu. Tako smo došli u Acquapendente, malen gradić, ime je dobio po jednom brzacu čije se vode tu blizu s visokih hridina stropoštavaju u dolinu430. Tad smo prošli S. Laurenzo431, koji je isto tako Castello, i Bolseno432 (još jedan Castello), krećući se oko jezera koje se zove Bolseno, a dugo je trideset i široko deset milja. Nasred jezera se vide dvije stijene kao da su dva otoka, na kojima kažu da se nalaze samostani. I bez odmaranja došli smo tim brdovitim i jalovim putem u Montefiascone433, dvadeset i šest milja. Gradić koji leži na jednoj od najviših planina čitavog ovoga područja. Malen je i pokazuje znakove velike starine. Krenuli smo jutrom i prešli jednu lijepu i plodnu dolinu u kojoj smo našli grad Viterbo kojemu je jedan dio ležao na zaobljenom vrhu planine. To je lijep grad veličinom nešto kao naš Sanlis434. Opazili smo da ima mnogo lijepih kuća, da u njemu ima mnogo radnika, da su mu ulice lijepe i ugodne; 427

La Paglia. Paglia je pritok Tibra, koji je dao ime selu. Paglia. 429 Grgur XIII. je sagradio most Centino kraj gradića Acquapendente. 430 Montaigne je s pravom tako protumačio toponim Acquapendente. Brzac je Quintaluna (pritok spomenute rijeke Paglia). 431 San Lorenzo delle Grotte. 432 Bolsena. Otočići vulkanskog jezera Bolsene nekad su služili kao robijašnica. 433 Montefiascone (u provinciji Viterbo). 434 Senlis, u departmanu Oise, danas oko 10 000 stanovnika. 428

147

Dnevnik s puta u Italiju

ima i tri vrlo lijepe česme. Bio bi se tu zaustavio, jer je mjesto odista lijepo, ali je njegova mazga, koja je bila prva, već bila pošla dalje. Tu smo se počeli penjati po jednoj strani brda podno kojega je maleno jezero koje nazivaju Vico. Zatim smo išli jednom lijepom kotlinom, obrubljenom jezerom i brojnim brežuljcima na kojima ima mnogo šume (a ta je dobrobit u ovim zemljama dosta rijetka) i uspjeli dovoljno rano doći u Rossiglione435, devetnaest milja. Malen gradić i dvorac vojvode od Parme436; ovdje ima mnogo kuća koje pripadaju vojvodskoj obitelji437 Farnese. Svratišta su ovdje među boljima, jer je to glavni i redovit poštanski put. Traže pet julija438 na dan po konju, a dva julija za jednu poštansku postaju439; po toj cijeni, ako hoćete, možete uzeti konja za dvije ili tri postaje ili za više dana, a da se uopće za konja ne brinete440: naime, od jednog mjesta do drugoga svratištari preuzimaju brigu za konje njihovih drugova; štoviše, ako s vašim nešto nije u redu, oni će se s vama pogoditi da možete uzeti drugoga na drugome mjestu. U to smo se i sami uvjerili u Sieni: jednom su Flamancu, dakle, stranom i nepoznatom čovjeku, koji je putovao sam, povjerili jednog takvog konja za put u Rim; jedino je morao platiti cijenu najma; ali, za sve ostalo, konj je vama predan na brigu, a vi morate dati riječ da ćete ga ostaviti ondje gdje obećate. G. de Montaigneu se jako svidio njihov običaj da kasno ručaju i večeraju, jer je to bilo po njegovu ukusu; jer, ovdje se u boljim kućama ruča tek u dva sata poslije podneva, a večerava oko devet. Gdje god smo nailazili na glumce441, svugdje 435

Ronciglione (u provinciji Viterbo). Ottavio Farnese. 437 U izvorniku: à la case (sic!) umjesto talijanskoga alla casa Farnese. 438 Giulio, množ. Giuli je novac što ga je kovao papa Julije III. 439 Taj je podatak u rukopisu nečitljiv, pa smo rečenicu donekle prepričali. 440 Tj. da se uopće ne brinete kako ćete konja vratiti. 441 U izvorniku: des comedians. 436

148

Rim

su počinjali igrati tek u šest sati pod zubljama, to bi trajalo dva-tri sata, a zatim bi se išlo na večeru. Govorio je da je ta zemlja stvorena za lijenčine, jer ovdje svi kasno ustaju.442 Sutradan smo odatle krenuli čak tri sata prije svanuća, jer je žarko želio što prije ugledati rimsko tlo. Tad je uvidio da mu jutarnja rosa uzrokuje isto takvu nelagodu kao i vlaga u predvečerje443, možda neznatno manje, ali, bilo kako bilo, nije mu bilo dobro sve dok se nije sasvim razdanilo, premda je noć bila vedra. Nakon petnaest milja otkrio nam se grad Rim, ali ubrzo smo ga za dulje vrijeme izgubili. Na putu ima nekoliko sela i svratišta. Naišli smo na neke dijelove puta gdje je cesta uzdignuta i popločana nekim velikim pločama444, koje su odavale veliku starinu. Nešto bliže gradu bile su neke očigledno stare nastambe, a nailazili smo i na kamene stupove što su ih pape podigli u čast starini. Većina je ruševina iz opeke, kako nam najbolje svjedoče Dioklecijanove terme. Ta je opeka mala i jednostavna kao naša, a ne onako krupna i tvrda kakva se vidi po starinama i ruševinama u Francuskoj i drugdje. Kad dolazite u Rim ovim putem, nema mnogo toga što bi valjalo vidjeti. Daleko od nas na lijevoj strani diže se Apenin, izgled cijeloga kraja nije lijep, jer je sve stjenovito, puno dubokih usjeklina, kraj koji nikako ne odgovara ratnom raspoređivanju četa: zemlja je gola, bez šuma, dobrim dijelom pusta, sve je otvoreno više od deset milja uokrug, vidi se vrlo malo kuća. Tim smo putem oko dvadeset sati, na posljednji dan studenoga, na dan kad se slavi sveti Andrija, došli pred vrata del Popolo u Rim, trideset milja. Kao i drugdje, i ovdje su nam pravili poteškoće zbog kuge koja je harala u Genovi445. 442

Usp. Eseji, III, ix i xiii, gdje Montaigne govori o svojoj lijenosti. Usp. Eseji, III, xiii. 444 U izvorniku: à la porte del Popolo. 445 Epidemija je 1579-1580. prouzročila 28 000 žrtava. Vidi se da je sanitarna kontrola na gradskim vratima morala biti vrlo stroga. 443

149

Dnevnik s puta u Italiju

Odsjeli smo K Medvjedu446 i tu smo ostali još sutradan; a drugog dana mjeseca prosinca unajmili smo sobe kod nekog Španjolca, nasuprot crkvi Sancta Lucia della Tinta447. Tu smo bili dobro smješteni u tri lijepe sobe, imali smo blagovaonicu, smočnicu, konjušnicu, kuhinju, i sve to za dvadeset škuda na mjesec; osim toga, gospodar nam je dao kuhara i drva za kuhinju. Takvi su stanovi nešto bolje namješteni nego oni u Parizu, a imaju mnogo pozlaćene kože kojom su stanovi obloženi. Mogli smo za iste novce imati jedan stan u Zlatnom peharu, nedaleko od ovoga, koji je bio bogato opremljen zlatnim platnom i svilom, kao da će kraljevi u njemu prebivati; ali, osim što se u njemu iz jedne sobe ide u drugu, g. de Montaigne je procijenio da je taj raskoš ne samo izlišan, nego da je i nezgodan, jer je teško očuvati i ne oštetiti taj namještaj gdje svaki krevet vrijedi od četiri do pet stotina škuda448. U ovom našem smo se dogovorili da će nam mijenjati rubeninu po prilici kao u Francuskoj, jer oni, po običaju koji kod njih vlada, na tome najviše škrtare. G. de Montaignea je strašno smetalo što sreće toliki broj Francuza, da na ulici gotovo nije bilo čovjeka koji ga ne bi pozdravio na njegovu jeziku449. Za njega je nešto novo bio taj dvorski život s tolikom gomilom prelata i crkvene čeljadi, činilo mu se da je sve prepuno bogatih ljudi, kočija i konja, i to mnogo više nego što je igdje drugdje vidio. Govorio je da ga ulice zbog mnogo stvari, a poglavito zbog mnoštva ljudi, podsjećaju na Pariz više nego u ijednom drugom gradu u kojem je bio. 446

Gostionica dell’Orso imala je ime po ploči s bareljefom s likom medvjeda. U njoj su odsjedali uglavnom stranci. 447 Crkva Santa Lucia della Tinta, u ulici Monte Brianzo, duguje svoje ime zanatlijama koji su mastili sukna pored rijeke Tibra (tal. tinta, tintore, tintoría). 448 Usp. Eseji, III, ix: “Non ampliter sed munditer convivium.” 449 Montaigne nije nikako htio da ga netko opazi kao stranca. Velik broj Francuza smetao mu je i u Padovi, a u Esejima, III, ix, rekao je da on ne putuje svijetom da bi tražio Gaskonjce, jer ih ionako previše ima u njegovom kraju.

150

Rim

Grad se, u to vrijeme450, proširio uzduž Tibra, s jedne i s druge strane. Onaj dio na brežuljcima, gdje je nekad bio stari grad, a po kojem je svakodnevno bezbroj puta šetao pregledavajući ga, zauzele451 su crkve i nekoliko kuća i kardinalskih vrtova. Po onome što je jasno vidio cijenio je prema visini ruševina da je oblik tih brežuljaka i obronaka potpuno promijenjen i da više nije onakav kakav je bio u rimsko doba; bio je uvjeren da mi sada na nekim mjestima hodamo povrh krovova nekadašnjih kuća. Po luku Septimija Severa lako je procijeniti da smo mi danas na više od dva koplja iznad staroga tla. I zaista, gotovo posvuda, ljudi hodaju iznad rimskih zidova koje kiša i velik broj kola neprestano otkrivaju i iznose na površinu.452 Oštro se suprotstavljao onima koji slobodu Rima uspoređuju sa slobodom Venecije i navodio je u prvom redu ove argumente: da su i same kuće ovdje tako malo sigurne da se onima koji imaju malo više sredstava redovito savjetuje da svoj novac dadu na čuvanje gradskim bankama da ne bi našli provaljene škrinje, kako se mnogima dogodilo: Item453, da nije nimalo sigurno kretati se noću: Item, da je general franjevaca iznenada lišen svoje službe i časti te da je zatvoren zato što je u svojoj propovijedi, u nazočnosti pape i kardinala, osudio besposlenost i raskošan život crkvenih prelata, te da se, ne navodeći druge pojedinosti, poslužio uz donekle podignut glas općim i vulgarnim mjestima u vezi s tim tvrdnjama454: Item, da su njegove vlastite kovčege na ulazu u grad 450

Tj. za vrijeme njegova boravka u njemu. U rukopisu na tom mjestu stoji scisi, što bi moglo značiti “podijeljen, razdvojen” (< scissus), što je teško prihvatiti, pa mislimo da je bolje pročitati saisi “zauzet”. (?) 452 Lûk Septimija Severa je podno Kapitola. Iz drugih izvora znamo u kakvom su se stanju nalazile rimske starine u XVI. stoljeću. Iskapanja i restauriranja počinju tek u XIX. i XX. stoljeću. 453 Formula u nabrajanju. Lat. item znači “također, isto tako”. 454 Ne zna se tko je bio franjevački general. 451

151

Dnevnik s puta u Italiju

preglédali carinici, da su mu sve ispreturali do posljednje prnje, dok su se u svim ostalim talijanskim gradovima carinski službenici zadovoljili time da im čovjek sve sam pokaže: da su mu osim toga oduzeli sve knjige koje su našli455, a sve to je toliko dugo trajalo da bi ih svatko tko ima i drugog posla mogao smatrati izgubljenima; tome valja dodati da su pri tome propisi bili toliko sitničavi da bi i časoslov iz crkve Notre-Dame njima mogao biti sumnjiv, jer su njegove molitve nastale u Parizu, a ne u Rimu; isto je i s knjigama protiv heretika koje su napisali neki učeni ljudi iz Njemačke, i to tobože zato što su, pobijajući te krivovjerce, navodili i njihove zablude. U vezi s time, hvalio je svoju sreću što ni po čemu nije znao da će mu se to dogoditi i što je proputovao cijelom Njemačkom i uza svu svoju ljubopitnost nije ni riječi čuo o zabranjenim knjigama. Neka su ga gospoda uvjeravala da nikad te knjige više ne bi bio vidio da su ih kod njega zatekli. Dvanaest ili petnaest dana nakon našeg dolaska, njemu je pozlilo, te se je zbog dotada nedoživljenog oslabljenja bubrega, budući da mu je prijetilo krvarenje ili neki čir, prvi put456 odlučio, na preporuku jednog francuskog liječnika, koji je bio uz kardinala de Rambouilleta457 i uzdajući se u vještinu njegova ljekarnika, uzeti velike komade kasije458 na vrhu noža koji je prije toga umočen u vodu. To je lako progutao i odmah je imao dva ili tri puta stolicu. Sutradan je uzeo venecijanskoga smrdelja459, koji, kako kažu, dolazi iz pokrajine ti455

Među oduzetim knjigama bio je i jedan primjerak Eseja, koji su pred nekoliko mjeseci bili objavljeni u Bordeauxu. Kao što ćemo niže vidjeti, u ožujku će mu Eseje vratiti nakon što su ih podvrgli cenzuri. 456 U izvorniku: il se depucela... 457 Charles d’Angennes-Rambouillet, veleposlanik Francuske u Rimu, a kardinal od 1570. 458 Mogla bi to biti ljekovita biljka Cassia fistula koja raste u tropskim krajevima, a plod joj se upotrebljava u ljekarništvu. U izvorniku: casse (lat. cassia < grč. kas?a). Naš je Vitezović naziva kašija i koruba egipska, jer se svrstava u istu porodicu kao i rogač. 459 Pistacia terebinthus (< ter=binqoV). Dragutin Parčić navodi hrv. naziv smrdelj.

152

Rim

rolske; progutao je dva krupna komada umotana u hostiju, na koje su kapnuli nekoliko kapi sirupa vrlo dobra okusa. Jedini učinak koji je osjetio bio je da mu je urin mirisao na proljetne ljubičice. Nakon toga uzeo je tri puta, ali ne odmah, neku vrstu pripravka koji je imao okus i boju badema pomiješanog s mlijekom, a i njegov liječnik mu je rekao da to nije ništa drugo do li badem; međutim, on je i dalje bio uvjeren da tu ima nekog od četiriju vrsta hladnog sjemenja460. U tom potonjem pripravku nije bilo ništa neugodnoga ni posebnoga, osim vremena kad ga je valjalo popiti: tri sata prije prvog obroka! Nikako nije znao čemu mu služi taj badem s mlijekom, jer mu se isto stanje produžilo. Nakon toga je opet imao jak napad, 23ega dana prosinca, pa je oko podneva morao u krevet i ležao je do večeri kad je izbacio mnogo pijeska, a nakon toga i krupan kamenac, tvrd, dug i u jednom komadu, koji mu se bio zaustavio u mokraćovodu461 pred udom. Za sve to vrijeme, nakon onih kupki, želudac mu je bio u najboljem redu, pa je bio uvjeren da ga to štiti od mnogih drugih nevolja. Tada bi znao preskočiti po koji obrok, sad ručak, a sad večeru. Na dan Božića išli smo slušati papinu462 misu u crkvi svetoga Petra. Tu je imao vrlo lijepo mjesto pa je u miru mogao slijediti sve ceremonije. Ima tu nekih neobičnih stvari: evanđelje i epistula se tu izgovaraju najprije na latinskome, a zatim na grčkom jeziku, a jednako se tako čini i na dan Uskrsa i na Petrovo. Papa je nekima dopustio da podijele pričest, a s njim su misu služili kardinali Farnese463, Medici464, 460

Suvremeni su ljekarnici razlikovali “četiri hladna veća sjemenja” (krastavac, dinja, bundeva i tikva) i “četiri hladna manja sjemenja" (loćika, endivija, cikorija i tušak [portulak]). 461 Mokraćnik, ureter. 462 Papa je od 1572. bio Grgur XIII (Ugo Buoncompagni, rođen 1502. u Bolonji). Znamo da Montaigne nije odobravao njegovu reformu kalendara (v. Eseji, III, x i xi). 463 Alessandro Farnese, nećak Pavla III. 464 Ferdinando de’ Medici, kojega je Montaigne vidio na ručku kod njegova brata velikog vojvode u Firenci. On je 1587. postao veliki vojvo-

153

Dnevnik s puta u Italiju

Caraffa465 i Gonzaga466. Imaju jedan poseban način kako popiti vino iz kaleža da bi se osigurali od trovanja467. Novo mu je i na ovoj misi i na drugima bilo da papa i kardinali i drugi visoki crkveni dostojanstvenici gotovo čitavu misu sjede pokrivene glave, ćaskaju i jedan s drugim razgovaraju. Sve te ceremonije mu izgledaju mnogo više veličanstvene nego pobožne. Nadalje, zaključio je da se ne može govoriti o nekoj posebnoj ljepoti rimskih žena, da kod žena doista nema one prednosti što je glas toga grada uživa pred svim drugim gradovima na svijetu; a i ovdje se je mogao uvjeriti kao i u Parizu da najvećom ljepotom krase upravo one koje tu ljepotu prodaju. 29oga dana mjeseca prosinca g. d’Abein468, koji je tada bio poklisar, učeni čovjek i dugogodišnji prijatelj g. de Montaignea, mislio je da bi bilo dobro da pođe poljubiti noge papi. On je to prihvatio i zajedno je s g. d’Estissacom ušao u kočiju rečenoga poklisara. Dok je još trajala poklisarova audijencija kod pape, pozvao ih je preko papina komornika. Stupili su pred papu, koji je bio sam s poklisarom, jer je takav propis; ima pri ruci zvonce kojim pozvoni kad želi da netko dođe. Poslanik je sjedio gologlav s lijeve strane od pape; jer papa ne skida nikad kapu ni pred kim, a nijedan posjetitelj nema pred njim pokritu glavu. Prvi je ušao g. d’Estissac, a nakon njega da, a skinuo je grimiz 1580, kako bi se mogao oženiti Kristinom od Lotaringije (Lorenskom). 465 Antonio Caraffa, brat kardinala Carla Caraffe (v. Eseji, I, li). 466 Gian-Vincenzo Gonzaga. 467 To je tzv. Fistola, koja se sastoji od tri zlatne cjevčice. U crkvi su je isticali kao način kojim se osigurava da se niti jedna kap posvećena vina ne izgubi. 468 Louis Chasteigner, seigneur d’Abain et de La Roche-Posay (1535-1595) bio je veleposlanik u Rimu od 1575-1581. Bio je učenik Josipa Skaligera, dopisivao se s firentinskim filologom Vettorijem, a u Rimu je slušao predavanja negdašnjeg Montaigneova učitelja Marc-Antoinea Mureta (1526-1585. u Rimu).

154

Rim

g. de Montaigne, pa g. de Mattecoulon i g. du Hautoi. Nakon koraka ili dva u dvorani u čijem jednom kutu sjedi papa, oni koji ulaze, ma tko oni bili, kleknu jednim koljenom i čekaju da im papa podijeli blagoslov i on to i učini. Nakon toga ustanu i upute se prema sredini dvorane. Doduše, većina ne pristupa papi ravno kroz dvoranu nego idu uza sam zid, a zatim se nakon toga upute ravno k njemu. Kad su tako došli na pola puta, opet kleknu i prime drugi blagoslov. Kad je to gotovo, idu prema njemu sve do jednog debelog i mekog saga, koji je prostrt pred njegovim nogama, a mjeri svojih sedam ili osam stopa. Na rubu tog tepiha kleknu na oba koljena. Poklisar koji ih predstavlja klekne na jedno koljeno i odgrne papinu halju gdje mu je desna noga i crvena papuča s velikim bijelim križem na njoj. Oni koji su na koljenima pomiču se u takvom stavu do njegove noge i saginju se do zemlje kako bi je poljubili. G. de Montaigne je rekao da je papa malo podigao vrh svoje papuče. Oni su jedan drugome oslobađali mjesto da mogu poljubiti nogu, a zatim su se micali u stranu uvijek u istom položaju. Kad je to bilo svršeno, poklisar je pokrio papinu nogu i ustajući sa svog mjesta rekne papi ono što je namislio kako bi preporučio g. d’Estissaca i g. de Montaignea. Papa je uz dobrohotan izraz lica pozvao g. d’Estissaca da i dalje uči i bude krepostan, a g. de Montaigneu je rekao neka i dalje kao i do sada bude vjeran Crkvi i službi najkršćanskijem od svih kraljeva, a da će im papa uvijek rado pomoći koliko i gdje bude mogao; to su sve talijanske fraze koje se rabe u takvim prilikama. Oni nisu izustili niti jedne riječi, nego su se, nakon još jednog blagoslova, što je znak da su otpušteni, povukli istim putem. To svatko čini po svom nahođenju, međutim najčešće se preporučuje da valja ići natraške469 ili barem bočimice, ali uvijek tako da se papu gleda u oči. Kad su bili na polovici sobe, opet kao i maločas kleknu i prime drugi 469

U izvorniku stoji: de se s i e r, što doslovno znači “veslati unatraške”. Glagol sier je istoga postanja kao i hrv. regionalno šijati, što je obratno od voziti “veslati naprijed”.

155

Dnevnik s puta u Italiju

blagoslov, a kad su na samim vratima, opet moraju kleknuti i tada prime posljednji blagoslov. Papin je jezik talijanski, ali se u njegovu govoru itekako osjeća da potječe iz Bolonje, a to je najružnije talijansko narječje, a, osim toga, i po prirodi nije baš brz u govoru470. Inače, to je vrlo lijep starac, srednjega rasta, uspravan, lica punog dostojanstva, duge sijede brade, a tada mu je bilo preko osamdeset471 godina; bio je dobra zdravlja za te godine i snažan koliko se može poželjeti, bez kostobolje, bez kamenaca, bez bolova u trbuhu i bez ikakvih bolesti koje bi ga sputavale; blage je naravi, ne brine se puno za svjetske poslove, a veliki je graditelj i po tome će ostati u Rimu i drugdje čašćen i uspomena na nj će biti trajna472; a, kad se govori o dijeljenju milostinje, tu mu nema usporedbe. Ima mnogo svjedočanstava o tome [nema djevojke za udaju kojoj nije pomogao ako je siromašna roda, a priča se da je njegova širokogrudnost bila pravo zlato]473. Osim toga, osnovao je kolegije za Grke, za Engleze, Škote, Francuze, za Nijemce i za Poljake i svakome je dao po deset tisuća škuda godišnje trajne rente, a da se i ne govori o beskrajnim troškovima za njihova zdanja. Sve je učinio u želji da povrati u krilo Crkve djecu iz tih naroda, koji su bili iskvareni krivim mišljenjima o Crkvi; a djeca su tu lijepo smještena, hranjena, odijevana, poučavana i pripremana za neki poziv, a da za sve to ne plaćaju ni groša. Teške javne namete rado prebacuje na leđa onih koji više imaju, a izbjegava ih koliko god može. Audijencije daje svakome tko ih zatraži. 470

Francuski prelat i diplomat Paul de Foix (1528-1584), koji je bio ambasador u Rimu, a Montaigne ga ističe u Esejima, kaže u svojim Lettres (pismo od 4. rujna 1581) da papa “ima neku prirođenu teškoću disanja” i da mu je “glas vrlo slab”. 471 Zapravo 78. 472 Usp. Eseji, III, vi, gdje Montaigne govori o javnim radovima u Rimu koji su izvedeni za vrijeme pontifikata Grgura XIII. 473 Priređivač I. izdanja Dnevnika, Meunier de Querlon, tvrdi da je rečenicu među zagradama Montaigne dodao svojom rukom na margini rukopisa.

156

Rim

Njegovi su odgovori kratki i odsječni i svaki onaj koji bi ga htio pobijati svojim argumentima utaman troši svoje vrijeme. Čvrsto vjeruje u ono što misli da je pravedno, pa čak ni za svojega sina474, kojega ludo voli, ne bi odstupio od te svoje pravde475. Podupire svoju rodbinu [ali nikad na štetu crkvenih interesa, koje ljubomorno čuva. Navelike gradi javne zgrade i obnavlja ulice ovoga grada]; i doista vodi takav život da mu se ni s jedne ni s druge strane ne može ništa prigovoriti [pa ipak, mnogo je skloniji onome što je dobro]476. Posljednjega dana prosinca njih su dvojica477 bili na ručku kod g. kardinala od Sensa478, koji se drži više rimskih ceremonija nego ikoji drugi Francuz. Benedicite i Gratias479 su bili užasno dugi, a izgovarali su ih dvojica kapelana, koji su jedan drugome odgovarali onako kako se to čini na službi u crkvi. Za vrijeme ručka čitana je na talijanskome jedna parafraza480 iz Evanđelja. Oprali su ruke zajedno s njim prije i poslije ručka. Svakome su dali po jedan ubrus, a pred one kojima se želi ukazati posebna čast i koji sjede do ili nasuprot kućedomaćinu, iznose velik srebrni pladanj na kojemu je solnica; sve upravo onako kao što se to čini kod francuskih velikaša. Iznad toga je četverostruko presavijen ubrus, a na njemu su kruh, nož, vilica i žlica. Iznad toga je drugi ubrus kojim se služite, a sve drugo ostavite onako kako ste našli; jer, kad ste 474

Prije nego što se bio zaredio, s jednom je mladom služavkom dobio sina. Bio je to Jacopo Buoncompagni, koji se rodio 1548. u Bolonji, a priznao ga je 1552. Godine 1572. bio je zapovjednik tvrđave Sant’Angelo (zato će ga Montaigne nešto niže nazivati Kaštelanom), a 1579. kupit će naslov vojvode od Sore. 475 Grgur XIII. je na nekoliko mjeseci prognao svojega sina u Perugiu, zato što je ovaj pokušao izbaviti iz ruku pravde jednog svog slugu. 476 U zagradama su svojeručni Montaigneovi umeci. 477 Montaigne i d’Estissac. 478 To je već spominjani Nicolas de Pellevé (ili Pelvé), nadbiskup u Sensu, pa u Reimsu, a od 1570. kardinal. 479 Tj. molitve prije ručka. 480 U izvorniku omaškom stoji perifrase.

157

Dnevnik s puta u Italiju

jednom za stolom, osim onog pladnja daju vam i jedan srebreni ili zemljani tanjur. Od svega što je ponuđeno sluga koji reže hranu dijeli je na tanjurima onima koji sjede u tom redu, a oni ne uzimaju sami rukom iz velikog poslužavnika. A pićem su g. de Montaignea poslužili onako kako se to radi kod g. Veleposlanika kad je on sam za stolom: najprije su preda nj iznijeli srebrnu pliticu u kojoj je bila čaša s vinom i mala staklenka poput onih u kojima se drži crnilo puna vode. On desnom rukom uzme čašu, a lijevom onu staklenku i ulije koliko želi vode u čašu, a zatim vraća staklenku u pliticu. Kad pije, onaj koji ga služi stavlja mu onu pliticu pod bradu, a zatim uzima od njega čašu i stavlja je u onu pliticu. Ta se ceremonija obavlja samo s jednim ili najviše s dvojicom koji su ispod kućedomaćina. Stol se posprema odmah nakon Gratias..., a stolci se poredaju uz jednu stranu sobe gdje g. kardinal poziva goste da sjednu nakon njega. Tada uđoše dva dobro odjevena duhovnika s ne znam kakvim glazbalima u ruci; oni kleknuše ispred njega i izvršiše ne znam kakvu službu koja se obavlja u nekim crkvama; on im nije rekao niti slova, no, dok su ustajali, nakon što su svoje izgovorili, i dok su odlazili, lagano ih je pozdravio dodirnuvši kapu. Malo zatim u svojoj ih je kočiji odveo u dvoranu Konzistorija, gdje se kardinali skupljaju pred večernju. Uto je došao i papa, te se presvukao za molitvu. Kardinali nisu kleknuli primajući njegov blagoslov, onako kako to čini narod, nego su se duboko poklonili. Trećega dana siječnja 1581. papa je prošao pod našim prozorom: pred njim je išlo oko stotinu ljudi na konju, sve njegovi dvorjani, kako duhovnog tako i svjetovnog staleža. Uza nj je jahao kardinal de Medici koji je s njim razgovarao pokrite glave i vodio je papu k sebi na ručak. Papa je kao i obično imao na glavi crvenu baršunastu kapu obrubljenu s bijelim481, jahao je bijelog konja trupkača, pokrivenog crve481

To je tzv. camàuro, koji je 2005. počeo opet nositi papa Benedikt XVI, nakon što ga pape poslije Ivana XXIII. nisu nosili.

158

Rim

nim baršunom sa zlatnim obrubom i resama. Na konja se penje bez ičije pomoći, iako mu teče osamdeset i prva. Svakih petnaest koraka se zaustavlja i dijeli blagoslov. Nakon njega su išla tri kardinala, a zatim stotinjak oružnika, spuštena koplja i cijelo im je tijelo bilo u oklopu osim glave. Bio je još jedan konj poput papinog, jednako ukrašen, pa jedna mazga, jedan krasan konj bijelac, a slijedile su nosiljke i dva nosača papinskoga ruha, kojima su na sedlima visjeli kovčezi. Tog istog dana g. de Montaigne je uzeo venecijanskoga smrdelja, a da nije imao posebna razloga osim što je bio malo prehlađen; nakon toga izbacio je dosta pijeska. Jedanaestoga dana siječnja ujutro, upravo kad je g. de Montaigne na konju izlazio iz kuće s namjerom da pođe in Banchi482, zgodilo se da su u tom času izvodili na gubilište poznatog kradljivca i odmetničkog kolovođu koji se zvao Catena, a sijao je strah po čitavoj Italiji. O njemu se pričalo da je počinio grozna umorstva483, a između ostalih i o dvojici kapucina484, koje je prisilio da se odreknu Boga, postavljajući im to kao jedini uvjet kako mogu izvući živu glavu; nakon toga ih je svejedno ubio, a da za to nije imao nikakva razloga niti ga je na to tjerala želja za osvetom. Zaustavio se u želji da vidi taj prizor. Sve je kao i u Francuskoj, samo što ovdje pred razbojnikom nose veliko raspelo prekrito crnom koprenom, a prati ih velik broj ljudi zakrabuljenih u platno, a sve su to, kako ovdje kažu, rimski plemići i drugi uglednici koji su se zavjetovali da će pratiti osuđenike na gubilište i umrle na grobišta, pa su tako osnovali i svoju posebnu bratovšti482

“kod bankarâ”, na talijanskome u izvorniku; Banchi su se nalazili u komercijalnom i financijskom središtu Rima, a tu se se nalazile palače poznatih bankara: Chigi, Altoviti, Bini, kao i filijale Fuggerovih i drugih. 483 Kronike navode da je taj Catena počinio 54 umorstva, a isti izvori navode da je njegovu pogubljenju nazočilo 10 000 stanovnika Rima. 484 Fratri, frati cappuccini, nazvani tako po njihovoj tipičnoj kapuljači (cappuccio).

159

Dnevnik s puta u Italiju

nu. Dvojica od tih zakrabuljenih, a možda su to bili i fratri, jer su jednako odjeveni i zakukuljeni, cijelo vrijeme stoje na kolicima uz osuđenika i drže mu propovijed, a jedan od njih mu neprestano prinosi licu i daje na cjelivanje sliku na kojoj je Naš Gospodin Spasitelj. Zbog toga se zlikovčevo lice nikako s ulice ne može vidjeti. Pod vješalama, a to je jedna greda između dva potpornja, neprekidno su mu držali tu sliku uz lice, sve dok se nije na užetu zanjihao. Njegova je smrt bila poput svih drugih takvih smrti: bez pokreta i bez riječi; bio je to crnoput čovjek od svojih trideset godina. Nakon što se zagušio, raščerečili su ga na četiri dijela. Ovdje ljude ubijaju ne jednostavan način, a svoju okrutnost iskazuju na mrtvom tijelu. G. de Montaigne je tada ponovio ono što je drugdje485 rekao: da se narod itekako boji svega onoga strašnoga što se nanosi mrtvom tijelu, jer isti taj narod, koji nije osjećao samilosti kad su ga vješali, sada kod svakog udarca sjekire koji komada to truplo ispušta samilosne krikove. Netom što nastupi smrt, jedan ili više isusovaca ili kakvih drugih redovnika popne se na bilo što i počne izvikivati ljudima ovo i ono, neprestano ih pozivajući da uvijek imaju na umu primjer što su ga upravo vidjeli. Opazili smo da u Italiji, a poglavito u Rimu, gotovo da nema zvona u crkvama i da ih u Rimu ima manje nego u zadnjem francuskom selu. Isto tako smo primijetili da nema ni slika, osim onih koje su nedavno naslikali. Mnogo vrlo starih crkava uopće ih nema486. Četrnaestoga dana mjeseca siječnja opet je uzeo pripravak od smrdelja, ali to nije imalo nekog učinka.

485

Eseji, II, xi (u izdanju iz 1580); u izdanju iz 1582. dodat će tome nekoliko riječi o Cateninu pogubljenju u Rimu. 486 Prije baroka nije bilo mnogo slika u rimskim crkvama, koje su naprotiv bile bogate mozaicima i mramornim skulpturama. Ovdje se vidi da se putnici čude zbog toga što slika nema.

160

Rim

Tog istog dana vidio sam487 kako su pogubili dvojicu braće, nekadašnjih slugu Kaštelanova488 tajnika, koji su ga nekoliko dana prije noću ubili u samoj palači spomenutoga gospodina Jacoma Buoncompaigna489, papina sina. Ubojice su najprije mučili kliještima, zatim su im odrezali šake pred tom istom palačom, a na one batrljke stavili dva kopuna koje su odmah rasporili. Dokrajčili su ih na stratištu umlativši ih velikom toljagom, a zatim im odmah prerezali grkljan. Kažu da je to način kako se zločince u Rimu često kažnjava. Drugi opet kažu da su taj način tako podesili kako bi naličio na način kako su oni ubili svoga gospodara. Što se tiče veličine grada Rima, g. Montaigne kaže da bi prostor što ga okružuju stare zidine, a on obuhvaća stari i novi Rim i dvije su mu trećine prazne, mogao biti jednak prostranstvu Pariza kad ga se uzme sa svim predgrađima s jednoga na drugi kraj. No, ako se veličina mjeri po broju i zgusnutosti kuća i nastambi, on misli da Rim nikako ne dostiže jednu trećinu veličine Pariza490. Po broju i veličini javnih trgova, po ljepoti ulica i po ljepoti kuća Rim je daleko ispred Pariza. Činilo mu se da je zimska studen vrlo blizu onoj u Gaskonji. Oko Božića je bilo nepodnošljive smrzavice, a vjetar je nemilice puhao. Istina je isto tako da ovdje upravo tada najviše grmi, sijeva i da grȁd zna sve otući. Palače imaju svu silu odaja koje se nižu jedna za drugom. Morate proći kroz tri ili četiri manje dvorane dok ne dođete u glavnu. U nekim kućama, gdje je g. de Montaigne bio na svečanim ručkovima, spremljena jela491 nisu poredana u 487

Ovo govori “tajnik-pisar”, jer, kao što znamo iz Eseja, II, xii, Montaigne nije volio gledati izvršavanje smrtne kazne. 488 Kaštelan je već spomenuti papin sin Jacopo Buoncompagni. 489 Vidimo opet da pisar nije vičan talijanskim imenima. 490 U Montaigneovo vrijeme Rim nije imao niti 100 000 stanovnika, dok ih je Pariz brojio više od 200 000. 491 U izvorniku: les buffets.

161

Dnevnik s puta u Italiju

dvorani gdje se jede, nego u drugoj sali i odatle vam donose piće kad ga zatražite, a ondje je izloženo i sve bogatstvo srebrenog posuđa. U četvrtak, 26oga dana siječnja, g. de Montaigne je pošao vidjeti brdo Janiculum s one strane Tibra i razgledavati znamenitosti toga mjesta i, među ostalim, ruševinu jednog starog zida koji se onomadne srušio; želio je razaznati položaj svih dijelova Rima, što se ni s kojeg drugog mjesta ne može tako jasno vidjeti kao odatle; spustio se tada u Vatikan, želeći vidjeti kipove u nišama492 Belvedera i lijepu galeriju koju papa oprema lijepim prikazima svih krajeva Italije i sada se nalazi pred završetkom493. Međutim, tada ili nešto prije izgubio je svoju torbicu sa svime što je bilo u njoj. Mislio je da mu se to dogodilo kad je dva-tri puta davao milostinju, a kako je vrijeme bilo natmureno i neugodno, umjesto da torbicu vrati u džep, tutnuo ju je u prorez na hlačama. Sve te dane bio je posve zaokupljen proučavanjem Rima494. U početku je bio uzeo nekog francuskog vodiča, ali je ovaj bio neke čudne naravi i taj mu je posao brzo dojadio, a g. de Montaigne se zaintačio da će tim pitanjima sâm doći na kraj; zato je tražio da mu se svaku večer čitaju zapisi i knjige, a po danu je izlazio na lice mjesta kako bi svoje učenje pretočio u praksu, tako da je za nekoliko dana došao do toga da bi sad on mogao voditi svojega vodiča. Govorio je da se od Rima ne vidi ništa osim neba pod kojim leži i nacrta njegova položaja; da je sve to što je naučio 492

U izvorniku: niches de Belveder. Riječ niche kao termin u arhitekturi preuzet je iz istoznačnoga tal. nicchia. 493 Belvedere je jedan od paviljona unutar Vatikana. Galleria delle carte (geografiche) s freskama zemljovida koje je izradio arhitekt, kozmograf i matematičar Egnazio Danti (1536-1586), koji je za Cosima Medicija izradio geografske karte u čuvenoj Guardaroba u Palazzo Vecchio u Firenci. Upravo njemu je papa Grgur XIII. povjerio reformu kalendara. 494 Među knjigama koje su nosile Montaigneov potpis našla se knjiga Le Antichità di Roma, što ju je napisao Lucio Mauro (izdanje iz 1558).

162

Rim

apstraktna i kontemplativna znanost495, gdje nema ničega što bi čovjek izravno mogao pogledati; a oni koji kažu da možemo barem vidjeti rimske ruševine, kažu i odveć: jer bi ostaci jednog tako strahovito velikog ustroja više govorili o časti i više bi mu poštovanja ulijevali nego ove ruševine što ih sada ima pred sobom – sve ovo što ima pred sobom samo je grob staroga Rima. Svijet, koji je bio zakleti neprijatelj njegove dugotrajne vladavine, najprije je polomio i zdrobio sve dijelove tog divnog tijela, a kako ga je i mrtvi, srušeni i unakaženi Rim ispunjao strahom i užasom, zakopao je i same ruševine. Da je sve te sitne pokazatelje njegove propasti što se još izdižu iz njegova odra samo sreća sačuvala kao svjedočanstvo te neizmjerne veličine koju tolika stoljeća, toliki požari, tolike urote cijeloga svijeta usmjerene na njegovu propast nisu mogli potpuno i dokraja uništiti. A da je sva prilika da su ovi izobličeni i razbacani dijelovi što su preostali upravo oni koji su bili najmanje vrijedni, a da je cilj neprijatelja ove besmrtne slave bio najprije uništiti ono što je bilo najveličajnije i najvrednije; da ga građevine ovog polutanskog Rima496, što ih danas lijepe na stare ostatke, iako mogu zadiviti ova naša vremena, ipak podsjećaju na gnijezda što ih kod nas u Francuskoj vrane i lastavice lijepe pod svodovima i po zidovima crkava što su ih hugenoti netom razorili. Još se k tome i bojao, videći sav prostor što ga zauzimlje taj grob, da ga se uopće ne prepoznaje i da je sama grobnica potpuno zatrpana; promatrajući to kukavno odlagalište svega i svačega, videći da je sve to crepovlje i krš polupanih lonaca vrlo rano doseglo veličinu tako visokog brda da se po visini i širini izjednačava s nekoliko prirodnih bregova497 [jer ga je uspoređivao s visi495

U izvorniku: une science abstraite et contemplative. U izvorniku: de cete Rome bastarde. 497 To je ono što danas predstavlja il Monte Testaccio (“brdo hrbinâ”), koje je oko 70 m visoko, a najvećim je dijelom nastalo od ostataka rimske grnčarije i amfora odbačenih na Tibru, a to govori o izvanredno velikom broju rimskog pučanstva u to doba. 496

163

Dnevnik s puta u Italiju

nom brijega kod Gursona498, ali da je dvaput širi]; bila je to izričita volja sudbine prema kojoj je svijet morao prepoznati njihovu urotu protiv slave i neprispodobivog sjaja toga grada i u svemu tome vidjeti novo i izvanredno svjedočanstvo njegove veličine. Kad uzme u obzir ono malo skučenog prostora na kojemu se prostiralo tih sedam brežuljaka, a prije svega najglasovitiji među njima, Kapitolinski i Palatinski, tad mu je veoma teško i gotovo nemoguće zamisliti da se na njima nalazio tako velik broj velebnih građevina. Kad se samo pogleda ono što je ostalo od hrama Mira499 uzduž rimskog Foruma, kojemu se još vide razvaline kao da je pao s visoke planine, koja se rascijepila na više strahovitih hridina, čini se da dvije takve građevine nisu mogle stati na svom prostoru Kapitolinskoga brda, jer je ondje bilo 25 ili 30 svetišta, a da ni ne spominjemo privatne kuće. No, uistinu, mnoge pretpostavke što se iznose na slikama ovoga starog grada nisu vjerodostojne, jer je njegov plan znatno promijenio oblik; neke su od udolina zatrpane, čak i na onim najnižim mjestima: kao, primjerice, Velabrum500, koji je zbog svog niskog položaja prihvaćao gradske odvode, imao je i jezero, a izdizao se više od drugih prirodnih brežuljaka u svojoj blizini, a do toga je dolazilo zbog sve one množine ostataka i ruševina tih velikih građevina501, dok brdo Savel498

Gurson je mjesto u Périgordu, dvije milje sjeveroistočno od dvorca Montaigne, gdje je bio dvorac Louisa de Foixa, grofa od Gursona, piščeva prijatelja. Montaigne je njegovoj ženi Diani de Foix posvetio esej O odgoju djece (I, xxvi). Prema prvom izdanju Dnevnika zaključuje se da je tu usporedbu Montaigne dodao svojom rukom. 499 Hram Mira je izgrađen pod Vespazijanom g. 77, a izgorio je pod Komodom. 500 Velabrum je bio naziv dvaju rimskih trgova: Velabrum maius, trg uz Aventin, trg živeža; Velabrum minus, trg u okolini Karine (Carinae). Zato se vrlo često javlja množinski lik Velabra. 501 Ovaj odlomak nije jasan: ako je postojala neka močvara na Valabru (a to je mala udolina između Kapitola, Palatina i Tibra, gdje je prema le-

164

Rim

lo502 nije ništa drugo do li porušeni ostatak Marcelova kazališta. Bio je uvjeren503 da, kad bi neki stari građanin Rima ustao i sada sve to vidio, ne bi mogao prepoznati izgled svojega grada. Često se znalo dogoditi da su nakon dubokih iskapanja nalazili samo vrh nekog visokog stupa koji je ispod toga još uspravno stajao. Kad se grade nove kuće, nitko ne traži temelje starijih zdanja, kakvi se vide ispod svih podruma, ni ono na čemu su ležali stari temelji niti neki stari zid koji bi još bio na svome mjestu; samo se želi na samim ostacima staroga, onakvima kakvim ih je vrijeme u ruševinama ostavilo, postaviti temelje novih palača, kao da su to veliki komadi stijene, čvrsti i sigurni. Lako je vidjeti da su stare ulice više od trideset stopa ispod ovih današnjih. 28oga dana siječnja imao je napadaje bolesti koji ga nisu spriječili u obavljanju onoga što je redovito radio. Izbacio je jedan dosta velik kamenac i nekoliko manjih. 30oga siječnja je pošao vidjeti najstariji vjerski obred koji danas postoji kod ljudi; sve je vrlo pozorno promatrao i mogao je u miru gledati: to je obred obrezivanja kod Židova504. Već je jednom vidio njihovu sinagogu, jednog subotnjeg jutra; slušao je njihove molitve, gdje svi bez reda pjevaju, kao u kalvinističkoj crkvi, neke pouke iz Biblije na hebrejskom prilagođene vremenu. Drže se svi istog takta, ali u strahovitom neskladu, jer se miješaju glasovi od onih najstarijih do najmlađih; naime, u tome sudjeluju i najmanja dječica, a svi bez razlike razumiju hebrejski. U svojim molitvama ne poklanjaju ništa više pozornosti nego mi, cijelo vrijeme razgendi pastir Faustolus našao Romula i Rema), onda tu vjerojatno nisu postojali nikakvi brežuljci. Naprotiv, Monte Savello, o kojem će nešto niže biti riječi, a kojemu su kasnija iskapanja gotovo nivelirala visinu, zaista je nastao od ostataka Marcelova teatra, koji je August posvetio uspomeni svog prerano umrlog nećaka. 502 V. prethodnu bilješku. 503 Tj. Montaigne. 504 Usp. Eseji, III, v.

165

Dnevnik s puta u Italiju

govaraju o drugim stvarima i ne iskazuju neko veliko poštovanje otajstvima vjere. Kod ulaza peru ruke i na tom je mjestu za njih grijeh skinuti kapu, ali zato sagnu glavu i kleknu onda kad im to pravila naređuju. Na plećima ili na glavi nose nekakvo platno s mnogo resa, no, tumačenje svega toga iziskivalo bi mnogo vremena. Poslije podne njihovi doktori jedan za drugim tumače odlomak iz Biblije za taj dan, ali to čine na talijanskome. Nakon čitanja, uz pomoć nekog drugog doktora, jedan od njih izabere pokojega od prisutnih (katkada to mogu biti dvojica ili trojica) da se svojim argumentima suprotstavi onome što je prvi čitao i što je protumačio. Onaj što smo ga mi slušali, g. de Montaigneu je izgledao mnogo govorljiviji, jer je bilo dosta duha u njegovu izlaganju. Međutim, obrezivanje se obavlja u privatnim kućama, i to u djetetovoj sobi, koja je najprostranija i najsvjetlija. U onome, kojemu je nazočio, obred se obavljao na vratima sobe, jer je kuća bila neudobna. Djetetu daju kuma i kumu, kao i mi, a otac mu izabire ime. Obrezuju ga osmi dan nakon rođenja. Kum sjedne na jedan stol i stavlja sebi u krilo jastuk: kuma mu donese dijete i odlazi. Dijete je povijeno na naš način. Kum ga odmata počevši odozdo, a svi prisutni koliko ih ima tada počnu pjevati i pjevanjem prate čitav obred koji ne traje niti četvrt sata. Obred može obaviti i netko drugi, a ne samo rabin, pa i bilo tko od nazočnih; svatko želi da ga se pozove da to učini, jer oni to smatraju pravim blagoslovom kad ih se više puta pozove; neki čak za to i plaćaju, darivajući dijete bilo odjećom, bilo nekom drugom stvari koja će mu biti potrebna; dapače, smatraju da onome koji je obavio toliko i toliko obrezivanja (oni znaju za broj), kad umre, crvi nikad neće izgristi usta. Na stolu, na kojem sjedi taj kum, istodobno je poslagano mnogo toga što je potrebno za tu operaciju. Osim toga, jedan čovjek drži u rukama staklenku punu vina i jednu čašu, a na podu je žeravnik, na kojemu obrezivač najprije ugrije ruke, a zatim, kad je dijete odmotano i dok ga kum drži u krilu 166

Rim

s glavom uza svoj trbuh, on mu uzima udo i jednom rukom povuče kožicu što ga prekriva, a drugom gura glavić unutra. Na kraj te kožice koja se drži rečenog glavića postavlja neku srebrnu napravu koja tu kožicu zaustavlja i sprečava da sječivo ne ozlijedi glavić i kožu. Nakon toga, nožem odreže tu kožicu, koju odmah zakapaju u zemlju koje tu ima u jednoj plitici između svih drugih potrepština koje služe za taj misterij. Nakon toga, obrezivač na silu, golim noktima, uzima ono malo kožice koja je ostala na glaviću i gura je prema natrag. Čini se da za sve to treba mnogo napora i da to boli, ali, ipak rana uvijek zacijeli za četiri ili pet dana. Djetetova je krika slična onoj naše djece kad ih krste. Čim je glavić onako gol, brzo se obrezivaču daje vina; on ga malo uzme u usta i odmah pođe posisati krv na glaviću, koji je još sav u krvi, i odmah je ispljune i opet popije malo vina i to ponavlja do tri puta. Kad je i to gotovo, daju mu u papirnatoj vrećici malo nekog crvenog praha, za koji oni kažu da je zmajeva krv, a on tim praškom posipa i prekrije djetetovo ranjeno mjesto, a zatim mu brižljivo umota udo u za to pripremljene čiste krpice. Kad je sve to obavio, daju mu čašu punu vina, a on izrekne neke molitve za koje oni kažu da njima vino blagoslivlje. On popije jedan gutljaj, a zatim u vino umoči prst i tri puta onako na samom prstu prinese djetetu ustima koju kap da je ono posisa; a tu čašu nakon toga pošalju majci i drugim ženama koje se nalaze po ostalim sobama u kući, neka ispiju ono što je ostalo. Sad jedan treći uzima neku srebrnu napravu, okruglu kao loptu505, na kojoj je dugačak rep, a ta je naprava sva izbušena kao naše cjediljke, pa je najprije prinosi obrezivačevu nosu, zatim djetetovu i na kraju kumovu: prisutni Židovi kažu da su to mirisi koji pomažu da se ojača i prosvijetli duh kako bi bio što bogougodniji506. A za sve to vrijeme usta su mu bila krvava. 505

U izvorniku: rond come un esteuf, a esteuf je loptica za jeu de paume, ondašnji tenis. 506 O mirisima i tamjanu i njihovoj ulozi u crkvenim obredima Montaigne je govorio u Esejima, I, lv.

167

Dnevnik s puta u Italiju

8oga, a zatim i 12oga, osjetio je kao da će opet imati napad i izbacio je nekoliko malih kamenaca, ali bez posebnih bolova. Karneval je te godine bio uz papino dopuštenje mnogo raspušteniji nego prošlih godina. Ipak, ni to nam se nije činilo nečim osobitim pažnje. Uzduž korza, a to je jedna veoma duga rimska ulica, koja je zbog toga i dobila svoje ime507, priređuju utrkivanja do mile volje: čas trče djeca, čas Židovi, a čas opet potpuno goli starci, sve od jednog do drugog kraja ulice. Nemate u svemu tome drugog zadovoljstva osim što ih s mjesta, na kojem se nalazite, vidite kako prolaze. Isto to rade i s konjima, pri čemu ih malena djeca tjeraju bičevima; ima i magaraca i bivola koje konjanici podbadaju ostanima. Za sve utrke predviđene su nagrade, koje oni nazivaju el palo508: to su komadi sukna ili baršuna. Plemenitaši, na nekim dijelovima ulice gdje ih gospođe mogu bolje vidjeti, jure na krasnim konjima i natječu se tko će pogoditi jedan stupić zaboden u tlo, koji predstavlja nekakvog čovječuljka509; pri tome pokazuju mnogo draži i umješnosti, jer zaista nema ničeg što bi ovi plemići tako dobro poznavali kao što je viteško bavljenje konjima. Tribina, što ju je g. de Montaigne osigurao za sebe i društvo, stajala ih je tri škude. Imali su vrlo lijepo mjesto na ulici. Tih ste se dana slobodno mogli nagledati lijepih rimskih gospođa, jer se one ne prerušuju i ne zakrabulje kao u Francuskoj510 i sve ih možete vidjeti. A što se tiče one savršene i rijetke ljepote, g. de Montaigne je govorio da nje nema ni ovdje ni u Francuskoj; osim kod tri ili četiri nije sreo neku poseb507

Tal. corso, od glagola correre “trčati”. Zapravo il palio. To je mali barjak što se uručuje pobjedniku. 509 To se u srednjofrancuskome naziva quintaine (kako je i u izvorniku). Riječ potječe iz lat. quintana, a značila je u zemlju zaboden stup koji su vojnici u punom trku gađali. 510 Uporaba crne baršunaste krabulje, koja je štitila gospođe da ne bi preplanule od sunca, zabilježena je i u doba Ludovika XIV. 508

168

Rim

nu krasotu; no, sve u svemu, općenito su zgodnije i ne sreće se toliko ružnih žena kao u Francuskoj511. Bez ikakve mogućnosti usporedbe, glavu mnogo ljepše drže, a isto tako i tijelo ispod pasa. Struk je ljepši kod Francuskinja, jer ovdje je ono mjesto gdje dolazi pojas odveć opušteno i one ga nose kao naše žene kad su trudne512; međutim, njihovo držanje ima više dostojanstvenosti, nehajnosti i blagosti. A u bogatom odijevanju i ukrasima nema nikakve usporedbe s našim ženama: ove su sve pune biserja i dragog kamenja. Na svim mjestima gdje se pokazuju, u kočiji, na svečanostima ili u kazalištu, uvijek su odijeljene od muškaraca; međutim, kad plešu, muškarci ih dosta slobodno mogu obujmiti, a tu ima prigode i za razgovor i za dodire rukom. Muškarci su vrlo jednostavno odjeveni, i to u svim prigodama: u crno i u firentinsku svilu. Budući da su malo tamnoputiji od nas, ne znam zašto se po njima ne bi reklo da su vojvode, grofovi i markizi, što stvarno i jesu, jer izgledaju nekako prosto; inače su vrlo udvorni i uglađeni, pa ma što govorili prosječni Francuzi, koji nikako neće smatrati uglađenim one koji ne podnose njihova pretjerivanja i neprestanu bezočnost. Mi radimo sve onako da nas drugi mogu olajavati. Ipak, oni gaje vrlo staro poštovanje i sklonost prema Francuzima, a zbog toga su ovdje uvijek dobrodošli i poštovani koji to imalo zavređuju i koji se suzdržavaju da ih ne podcjenjuju. Zadnjeg četvrtka poklada pošao je u Kaštelanovu513 tvrđavu, gdje je bila priređena raskošna svečanost u jednom vještačkom i bogato urešenom amfiteatru pripremljenom za turnirska nadmetanja514; održavala su se u sumrak prije 511

Usp. Eseji, III, v. Usp. Eseji, I, xl. 513 Kaštelan (Castellano) je guverner Rima, zapovjednik tvrđave Sant’Angelo, papin sin Jacopo Buoncompagni. 514 U izvorniku: combat de la barriere, a to je neka vrsta natjecanja u kojem natjecatelje dijeli pregrada (barrière). 512

169

Dnevnik s puta u Italiju

večere u jednom četvrtastom oboru ovalnog oblika, koji je bio podijeljen po sredini. Između mnogih zanimljivih stvari, tu je pod bio ukrašen s mnogo crvenih figura, ali je najprije bio okrečen, a zatim je na tu bijelu boju postavljena nekakva pergamena ili koža na kojoj su bili istaknuti svakojaki likovi; nakon toga su nekom četkicom crvenom bojom prelazili preko svega i kroz rupice su crtali svega po podu, i to tako hitro da bi čitava lađa jedne velike crkve za sama dva sata bila obojena. Kod večere muževi poslužuju svoje supruge i stoje oko njih, ulijevajući im vino i dajući sve što zažele. Bilo je tu svakakve pečene peradi, koju su oblagali perjem tako da je izgledala kao živa; bilo je kopuna, koji su čitavi pečeni u staklenoj boci; sva sila zečevine i kunčevine, živih ptica515 u tijestu; okolo su bili poslagani prekrasni savijeni bijeli ubrusi. Stol plemenitih gospođa, na kojem su posluživali četiri jela, odjednom se podizao, a ispod prvog stola bio je sad novi na kojemu su bile posložene slatkarije i ušećereno voće. Kad jedni druge posjećuju od toga ne prave neke ceremonije. Sve čine uz mali trošak, u prvom redu želeći se pokazati svijetu ili složiti družine koje će trčati natječući se za alku516. Tako smo u ponedjeljak pred korizmu vidjeli dvije lijepe i vrlo bogate družine kako se natječu tko će bolje pogoditi u onaj stupić koji nazivaju quintaine517. Nas nadmašuju poglavito u bogatstvu vrlo lijepih konja. [Na ovom mjestu prestaje “pisarovo” bilježenje.]

515

Neka stara izdanja imaju: pticâ sa svim perjem. Običaj pripremanja živih ptica uvijenih u tijesto datira još iz Antike. 516 U izvorniku: courre la bague, a bague je prsten. 517 Za quintaine vidi bilješku 509.

170

Rim

Budući da sam otpustio svojeg čovjeka koji je dosad obavljao ovaj lijepi posao, a videći da je bilježenje toliko uznapredovalo, moram sada pisati sâm, pa ma koliko mi to zadavalo brige i oduzimalo vremena.518 16oga dana veljače, vraćajući se iz posjeta crkvi519, u jednoj sam maloj kapelici našao nekog svećenika u crkvenom ruhu zabavljenog u ozdravljivanju jednog spiritato520: čovjek je bio nujan i kao ukočen. Držali su ga na koljenima pred oltarom, a oko vrata je imao ne znam kakvu krpu s kojom su ga držali. Svećenik je pred njim izgovarao svu silu molitava i zaklinjanja, naređujući đavlu da iziđe iz tog tijela, a sve je to čitao iz svog brevijara. Nakon toga se obraćao pacijentu, čas govoreći njemu, a čas đavlu u njemu, a zatim ga je počeo psovati, udarajući ga žestoko šakom i pljujući mu u lice. Pacijent je na njegova pitanja odgovarao nekim besmislenim riječima. Čas je govorio sebi kako osjeća da mu se bolest pomiče, a čas đavlu kako se on boji Boga i kako ta zaklinjanja djeluju protiv njega. Sve je to veoma dugo trajalo i svećenik je posljednjim naporom prišao oltaru i lijevom rukom uzeo ciborij, u kojem je bio Corpus Domini; drugom je rukom držao upaljenu svijeću, nagnuo ju je prema dolje tako da se rastopila i do kraja izgorjela, a on je za sve to vrijeme ponavljao molitve pa zatim riječi pune strogosti i prijetnje upravljene đavlu, i to vičući iz sveg grla jednim prodornim i propovjedničkim glasom. Kad 518

Montaigne, dakle, sam nastavlja s vođenjem Dnevnika. Po ovoj bi se rečenici moglo zaključiti da nije svakodnevno pregledavao “pisarov/ tajnikov” tekst ili barem da nije znao da ga ima toliko. U rukopisu Dnevnika Montaigne počinje sa 112. listom. Neka mjesta (ovdje označena [...]) dodana su nekom drugom rukom, dok je sve ostalo poteklo iz Montaigneova pera. 519 Tako neki priređivači teksta prevode Montaigneovo revenant de la s t a t i o n . Međutim, taj prijevod nije siguran. Station u XVI. stoljeću znači najčešće “taborište” (kod Rabelaisa, primjerice), a može značiti i “stražu”, “stražarsko mjesto” ili pak “odmorište”, što ovdje nikako ne pristaje. 520 Na talijanskome u izvorniku: spiritato “opsjednut”.

171

Dnevnik s puta u Italiju

mu je jedna svijeća dogorjela u ruci, uzeo je novu, pa treću, pa četvrtu. Kad je to bilo gotovo, vratio je na mjesto ciborij, to jest prozirni kalež u kojem je bio Corpus Domini, i opet došao bolesniku; sad mu je govorio kao čovjeku, dao ga je odvezati i predao ga njegovima da ga odvedu kući. Nas je bilo tu desetak plemića. Govorio nam je kako je upravo taj đavao bio vrag najgore vrste, kako je bio tvrdokoran i da ga je mnogo muke stajalo istjerati ga iz onog čovjeka. Ispripovijedao nam je više priča o tom umijeću i o svojim najčešćim iskustvima, a osobito s jednom ženom kojoj je onomadne istjerao jednog krupnog đavla, koji je, izlazeći iz nje, na njezina usta izbacio šaku čavala i gumbašnica i, na kraju, čuperak njezinih dlaka. A kad su mu rekli da ona još uvijek nije oslobođena od đavla, odgovorio je da se sada radi o nekoj drugoj vrsti lakšeg i manje zločestog duha, koji je u nju ušao tek toga jutra; ali, da je tu vrstu (jer on zna i imena, i podjele, i osobitosti) mnogo lakše otjerati. Ja sam vidio samo to. A onaj jadni naivčina samo je škrgutao zubima i krivio usta kad su preda nj stavljali Corpus Domini, a svako malo bi promrmljao Si fata volent521; naime on je bio bilježnik i znao je po koju latinsku. Prvoga dana ožujka bio sam u crkvi svetoga Siksta. Na glavnom oltaru, svećenik koji je govorio misu stajao je pred oltarom, licem okrenutim puku: iza njega nije bilo nikoga. Tog istog dana u crkvu je ušao papa; naime, nekoliko dana prije toga premjestio je iz te crkve redovnice koje su tu bile, zato što je to mjesto prilično udaljeno. Umjesto njih tu je smjestio sve prosjake s rimskih ulica i sve je prošlo u savršenom redu. Kardinali su udijelili svaki po dvadeset talira da ta stvar što bolje krene, a i sakupljani su veći milodari od građana, dok je papa preuzeo na sebe da će tom hospiciju davati 500 škuda mjesečno.522 521 522

Ako tako sudbina hoće. Grgur XIII. je smjestio opatice u samostan Magnapoli, koji je bio u sastavu tek sagrađene crkve svetoga Dominika.

172

Rim

U Rimu ima veoma mnogo posebnih vjerskih društava i bratovština, koje svjedoče o velikoj pobožnosti. Ipak, čini mi se da je običan puk manje pobožan od naroda po našim dragim francuskim gradovima, ali, kad su u pitanju crkvene ceremonije, tada su ispred nas, jer u tome su nenadmašivi. Pišem ovo slobodne savjesti i navest ću samo dva primjera. Neki je čovjek bio s jednom bludnicom. Dok su ležali i bili u punoj slobodi što je ta praksa stvara, odjednom počne zvoniti Ave Maria: ona iskoči iz kreveta i baci se na koljena skrušeno izgovarajući molitvu. Kad je bila s jednim drugim, evo ti stare majčice (jer te mlade obično imaju stare guvernante, koje predstavljaju kao tetice ili majčice) koja lupa na vrata, pa uleti sva bijesna i strgne s vrata te žene lančić na kojemu je visjela jedna mala Gospa da je ne bi onečistila gnusobom svojega grijeha; a ona je žena bila zaista snuždena i kajala se što je zaboravila skinuti lančić s medaljom kao što je uvijek činila. I poklisar moskovskoga cara523 došao je tog dana na propovijed, zaogrnut grimiznim plaštom, dok mu je mantija bila od pozlaćena sukna, a klobuk u obliku noćne kapice od istog sukna, ali obrubljen zlatom i krznom, ispod čega je nosio neki naglavak od srebrnoga platna. To je bio drugi524 veleposlanik koji je iz Moskovije došao papi. Jedan je bio u vrijeme Pavla III. Držalo se da je njegova zadaća bila pokušati potaknuti papu da se usprotivi ratu što ga je kralj Poljske pokrenuo protiv njegova gospodara; govorio je da njegov gospodar mora prvi izdržati nalete Turaka, a ako ga njegov susjed bude činio slabijim, neće se moći oduprijeti Turčinu, te da bi mu to bio širom otvoren prozor za prodor prema nama; ponudio je osim toga da će se izgladiti neke vjerske nesuglasice koje su postojale između njih i rimske crkve. Poklisara su ugostili kod Kaštelana kao što je nekada bio primljen u vrijeme pape Pavla. Hranio se na papin trošak. Nikako nije htio poljubi523 524

Tj. Ivana Groznog, koji je bio u ratu s kraljem poljskim. Ne drugi nego četvrti, jer je prije njega bio jedan ambasador kod Siksta IV (1472) i dva kod pape Klementa VII (između 1523. i 1525).

173

Dnevnik s puta u Italiju

ti papi noge, nego samo desnu ruku i ništa nije pomoglo što su ga uvjeravali da je i sam car podložan tom propisu: njemu primjer ostalih kraljeva nije bio dovoljan. Znao je govoriti samo na svom jeziku, a došao je bez tumača. Pratila su ga samo trojica ili četvorica i govorio je kako je na jedvite jade prerušen prošao kroz Poljsku. Njegov narod toliko ne poznaje naše poslove i odnose da su vjerodajnice njegovoga gospodara bile naslovljene na velikog guvernera venecijanske gospode. Kad su ga upitali za značenje tog naslova, [odgovorio je da su] mislili da Venecija spada pod papinu vlast i da ima svog guvernera kao Bolonja i drugi gradovi. Sam Bog zna kakav je utisak kod ovih veličanstvenih ostavilo to neznanje. Donio je papi darove: samurovinu i krzno crne lisice, koje je još skuplje i rjeđe od samurovine. Na dan 6oga ožujka pošao sam vidjeti vatikansku knjižnicu koja zauzima pet ili šest dvorana koje se nastavljaju jedna na drugu. Tu je velik broj knjiga pričvršćen na više redova stalaka, a ima ih i u škrinjama koje su mi sve otvorili; mnogo je rukom pisanih knjiga i poglavito jedan Seneka i kraća djela Plutarhova525. Vidio sam i krasan kip dobroga Aristida526, ćelave glave, guste brade, visokog čela, a pogleda ispunjenog blagošću i ozbiljnošću; ime mu je zapisano na vrlo starome postolju; nadalje tu je jedna kineska knjiga s čudnovatim slovima, a listovi su joj od neke tvari mnogo tanje i prozirnije nego što je naš papir; budući da ne podnosi boju crnila, ispisana je samo na jednoj strani lista; ima dvostruke listove, koji su presavijeni na vanjskom rubu kojim se svi drže zajedno. Ovdje misle da je to vlakno nekakvog drveta. Vidio sam i komadić staroga papirusa s nekim nepoznatim slovima, a to je kora s nekog stabla. Vidio sam i rukom pisani brevijar svetoga Grgura: ne nosi nikakvu oznaku godine, ali misle da je iz ruke u ruku potekao od njega. To je misal nalik na naš, a 525 526

A to su dva najdraža Montaigneova autora. Grčki retor Ælius Aristides iz Smirne, suvremenik Marka Aurelija.

174

Rim

bio je donesen na posljednji Tridentinski koncil da bi poslužio kao svjedočanstvo i potvrda za naše crkvene obrede. Tu sam vidio i jednu knjigu svetoga Tome Akvinca, u kojoj ima ispravaka iz ruke samoga autora, koji je imao ružan rukopis i sitna slova poput mene. Item jednu Bibliju na pergameni, od onih koje je Plantein nedavno tiskao na četiri jezika527, koju je kralj Filip poslao ovome papi, a to je naznačeno i na uvezu; tu je i original knjige što ju je sastavio kralj Engleske i prije pedeset godina poslao papi Leonu Desetome, s vlastoručnim potpisom i s ovim lijepim latinskim dvostihom, također pisanim od njegove ruke: Anglorum Rex Henricus, Leo decime, mittit Hoc opus, et fidei testem et amicitiæ528. Pročitao sam oba predgovora, jedan je upravljen papi, a drugi čitatelju: u njima se izgovara i opravdava svojom zauzetošću oko ratnih poslova i svojom slabom sposobnošću; što se jezika tiče, za skolastičare to je dobar latinski. Pregledao sam je529 bez ikakvih teškoća; svatko je tako može pregledati i naći ono što mu treba; otvorena je gotovo svakog jutra; vodio me jedan plemić i pozvao me da se poslužim kad god budem htio. Naš poklisar530 je upravo tih dana napuštao Rim, a da ju nije vidio. Tužio se da su od njega tražili da se, ako hoće do527

Bibliju na hebrejskome, kaldejskome, grčkome i latinskome (Biblia Regia ili Biblia Poliglotta) tiskao je od 1568. do 1572. u Antwerpenu glasoviti francuski tiskar Christophe Plantin (1520-1589), jedan od najslavnijih tiskara renesanse. Filip II. je pomagao taj poduhvat, koji je Plantina gotovo doveo na prosjački štap. Osam velikih knjiga in-folio prodavano je ispod stvarne njihove cijene. 528 “Henrik kralj engleski šalje ti, Leone Deseti, ovo djelo u znak svoje vjere i svojega prijateljstva.” Teško je oteti se dojmu da je ono lijepi u Montaigneovu tekstu samo ironično, jer distih nije ni lijep ni metrički pravilan, ali ironija je u prvom redu izazvana činjenicom da Henrik VIII. nije održao svoje obećanje. Engleski će ambasador 1521. predati papi Assertio septem sacramentorum adversus Martinum Lutherum. 529 Tj. knjižnicu. 530 Bio je to spomenuti Louis Chasteigner d’Abain et de la Roche Posay.

175

Dnevnik s puta u Italiju

bro vidjeti knjižnicu, svakako mora dodvoriti njezinu voditelju kardinalu Charletu531; kaže da nikad nije uspio vidjeti onog rukom pisanog Seneku, a to mu je oduvijek bila žarka želja. Mene je sreća ipak dotle dovela, iako sam to držao neostvarivim. I tako se do svega može doći nekim prečacem, dok su te iste stvari, kad ideš drugim putom, nedokučive. Prilika i umješnost imaju prednosti koje često daju puku, a niječu kraljevima. Znatiželja često sama sebi zatvara put, upravo onako kako to čine veličina i moć. Vidio sam i jednog Vergilija pisanoga rukom, nekim izvanredno debelim pismom i uskim i izduženim slovima, kakva nalazimo na natpisima iz vremena carevâ, poprilici iz Konstantinova doba, koja nekako nalikuju na gotička, a izgubila su onaj četvrtast oblik starog latinskog pisanja.532 Taj mi je Vergilije potvrdio ono što sam uvijek vjerovao, to jest da su prva četiri stiha533 odnekud posuđena: ova ih knjiga nema534. Tu su i Djela apostolska napisana prekrasnim grčkim slovima, koja su tako svježa i živa kao da su danas na531

Kao i obično, Montaigne aproksimativno navodi talijanska imena i najčešće ih približava francuskom izgovoru. Riječ je ovdje o kardinalu Guglielmu Sirletu (1514-1585), koji je bio vrlo strog bibliotekar i krajnje pravovjeran papinski službenik. On je odbio francuskom učenjaku Marc-Antoineu Muretu pokazati rukopis grčkog povjesničara Zosima (ZvsimoV), jer da je to “bezvjersko i zločinačko djelo”. 532 Misli se da je taj Vergilijev rukopis onaj koji se obično naziva (Codex) Romanus, a koji je bio ukrašen slikama; zna se da ga je konzultirao Angelo Poliziano 1454. in intima vaticana bibliotheca. 533 Prva četiri stiha Eneide. 534 Četiri stiha koja povezuju Eneidu s Bukolikama i Georgikama, kojih u modernim izdanjima nema, a koja glase: Ille ego, qui quondam, gracilis modulatus avena, Carmen, et egressus silvis, vicina coegi, Ut quamvis avido parerent arva colono, Gratus opus agricolis, at nunc horrentia Martis. Stihovi poprilici znače da je onaj koji je nekad pjevao Bukolike i Georgike postao pjesnikom ratnih strahota... Montaigne je u pravu kad cijeni da ti stihovi nisu Vergilijevi budući da ih nema u najboljim ru-

176

Rim

pisana535. To je pismo masivno i čvrsto, a tako se izdiže nad papirom da, ako prijeđete rukom preko njega, osjetit ćete njegovu gustoću. Čini mi se da smo mi izgubili uporabu takvoga pisanja. 13oga ožujka, stari patrijarh Antiohije536, Arapin, veoma dobar poznavatelj pet-šest tamošnjih jezika, ali nije znao ni slova o grčkome ili drugim našim jezicima, s kojim sam se brzo sprijateljio, darovao mi je neku mješavinu koja da će mi pomoći za moju bolest, a pismeno mi je dao upute kako da je uzimam. Zatvorio mi ju je u neki mali zemljani ćup, kazavši mi da je mogu čuvati deset pa i dvadeset godina; bio je siguran u njezinu učinkovitost i uvjeravao me da ću već nakon prvog uzimanja toga lijeka potpuno ozdraviti. Ako zagubim njegov recept, naći ću ga ovdje zapisanoga: tu drogu valja uzimati uvečer pred počinak, nakon što si vrlo lagano večerao; uzme se toliko kolika su dva zrna graška, zdrobi se među prstima i pomiješa s malo mlake vode; od dva dana preskoči se jedan i pije pet puta. Na ručku kod našega veleposlanika, gdje je bio Muret537 i drugi učeni muževi, načeo sam pitanje o francuskom prikopisima te da svi stari pisci, kad govore o Eneidi, djelo označavaju po prvom stihu: Arma virumque cano itd. 535 Taj je lijepi rukopis papi Inocentu VIII. darovala kraljica ciparska Karlota. 536 Dugo se nije znalo tko je taj antiohijski patrijarh. Talijanski profesor G. Levi Della Vida uspio je 1957. dokazati da je to bio Ignacije Nahamatallah (ili Neheme), patrijarh sirijske jakobitske crkve, koji je početkom 1578. došao u Rim pregovarati o ujedinjenju svoje crkve sa Svetom Stolicom i koji je boravio u Rimu sve do svoje smrti (između 1586. i 1595). Posebno se bavio medicinom i astronomijom. 537 Marc-Antoinea Mureta smo već više puta spominjali. Montaigne ga naziva “svojim kućnim učiteljem” (Eseji, I, xxvi). Pisao je pjesme na francuskome, latinskome i grčkome, a predavao je u Bordeauxu, Parizu i Toulouseu. Kad je 1554. bio osuđen na lomaču zbog homoseksualnosti i odnosa s jednim svojim učenikom, sklonio se najprije u Veneciju, pa zatim u Rim, gdje je predavao pravo, filozofiju i govorništvo.

177

Dnevnik s puta u Italiju

jevodu Plutarha538, a protiv onih koji su taj prijevod cijenili mnogo manje nego što ga ja cijenim, čvrsto sam ostao pri svome, i to: da ondje gdje prevoditelj nije našao pravi smisao za nešto u Plutarha, on je tu navodio neki drugi smisao koji je bio isto tako uvjerljiv i dobro se povezivao s onim što mu je slijedilo i s onim što je tom mjestu prethodilo. Da bi mi dokazali kako mu na taj način pripisujem odviše dobroga, naveli su dva odlomka; pobijanje i kritiku jednoga pripisivali su g. Mangotu539, pariškom advokatu, koji je tih dana upravo bio otišao iz Rima. Na tom se mjestu radi o životu Solonovu, negdje u polovici njegova života, gdje on540 kaže da se je Solon hvalio kako je oslobodio Atika i da je uklonio međaše koji su označavali granicu između baštinjenih dijelova. Tu je pogriješio, jer ta grčka riječ označava neke posebne znakove koji se zabadaju u zemlju koja je već dana u zalog i nije slobodna kako bi kupci bili upozoreni na tu hipoteku. To što je prevoditelj tu postavio granice nema prihvatljivog smisla, jer bi to značilo učiniti da zemlje nisu slobodne nego opće. Estiene541 se na latinskome mnogo više približio pravome smislu. Drugo mjesto, na samom kraju rasprave o hranjenju djece, kod njega stoji542 da se ta pravila prije može poželjeti nego savjetovati. U grčkome, kažu, to mjesto zapravo znači “koji se može više željeti nego mu se nadati”. Umjesto tog jasnog i očiglednog smisla, prevoditelj je naveo takav smisao koji je neodređen i čudan. Kako sam i sâm prihvatio njihov zaklju538

Plutarque français, prijevod Jacquesa Amyota, kojega Montaigne stavlja na prvo mjesto između svih francuskih pisaca (Eseji, II, iv). Amyot je odigrao važnu ulogu u Montaigneovu književnom radu i nastajanju Eseja. 539 Jacques Mangot (1551-1587), učio je pravo kod Cujasa, a grčki kod Lambina. Nazivali su ga “biserom sudnicâ”. Mnogo poznatiji od njega bio je njegov otac Claude Mangot, također pariški odvjetnik. 540 Tj. Jacques Amyot u svom prijevodu. 541 Henri Estienne je u Ženevi 1568. objavio latinski prijevod Plutarha. 542 Tj. kod Amyota.

178

Rim

čak o pravom značenju u jeziku543, u najboljoj sam vjeri priznao da imaju pravo. Crkve su u Rimu manje lijepe nego u većini važnijih gradova Italije, a ako se općenito gleda u Italiji i u Njemačkoj manje su lijepe nego u Francuskoj. Na ulazu u novu crkvu svetoga Petra vide se znakovi koji su ondje obješeni kao trofeji: natpisi pod tim znakovljem kažu da su to stjegovi što ih je kralj osvojio od hugenota, a ne kaže se ni gdje ni kada. Pokraj gregorijanske kapele544, gdje na zidovima ima sva sila zavjetnih slika i natpisa, između ostaloga je i jedna mala četvrtasta slika, prilično neugledna i slabo naslikana, koja prikazuje bitku kod Moncontoura545. Na zidu u dvorani pred kapelom svetoga Siksta546 ima mnogo slika o važnim događajima koji se tiču Svete Stolice, kao što je pobjeda don Juana Austrijskoga u pomorskoj bici kod Lepanta547. Tu je i slika toga pape548 koji pod nogama drži glavu toga cara koji ga je došao moliti za oproštenje i poljubiti mu noge, ali nema riječi koje su, kako povijest kaže, izgovorili jedan i drugi549. 543

U grčkom jeziku. Kapela što ju je u crkvi svetoga Petra dao sagraditi Grgur XIII. prema Michelangelovim planovima. U vrijeme Montaigneova boravka u Rimu još nije bila dovršena. 545 Bitka u kojoj su vojvoda anžuvinski, budući Henrik III, i maršal de Tavannes pobijedili protestantske snage pod Bernardom de Colignyjem (30. listopada 1569). 546 Sala regia, u kojoj su pape primali ambasadore stranih zemalja. 547 Pobjeda kod Lepanta, kad je don Juan de Austria pobijedio Turke (7. listopada 1571). 548 Aleksandar III. 549 Susret Fridrika Barbarosse s papom Aleksandrom III. u Veneciji 1177. Riječi, za koje Montaigne kaže da se ne navode, ali da ih povijest bilježi, naš je pisac našao kod Henrija Estiennea u njegovom djelu Apologie pour Hérodote: papa je, držeći nogu na vratu cara koji kleči, rekao: “Napisano je Zgazit ćeš zmiju otrovnicu, uništit ćeš lava i zmaja.” – “Ali nije napisano tebi nego svetome Petru,” odgovorio je poniženi car. “I meni i Petru,” odgovorio je papa i “još ga jače pritisnuo nogom”. 544

179

Dnevnik s puta u Italiju

Vide se i dvije slike na kojima je prilično autentično prikazano ranjavanje gospodina admirala de Chatillona550 i njegova smrt551. 15oga ožujka g. de Monluc552 je došao k meni u ranu zoru da bismo ostvarili naum o kojem smo se dogovorili dan ranije: da pođemo vidjeti Ostiju553. Prešli smo Tibar mostom Naše Gospe554 i izašli smo iz grada na vrata Porta, koja su u starini nazivali Portuensis; zatim smo išli nekim neravnim putem kroz kraj u kojem slabo uspijeva i loza i žito; nakon nekih osam milja, kad smo opet došli na Tibar, spustili smo se u neku veliku ravnicu travnjaka i pašnjaka, a na njezinom kraju nekoć je ležao velik grad555, čije se velike i lijepe ruševine vide tik uz Trajanovo jezero556, koje je nastalo prelijevanjem Tirenskoga mora i tu su se dolazili vezivati brodovi; no, vode je mnogo manje u drugom jezeru koje je malo više od mjesta koje su zvali Klaudijevim jezerom557. 550

Colignyjevo je puno ime glasilo: Gaspard de Châtillon, sire de Coligny. 551 Čim je čuo vijest o bartolomejskoj noći, Grgur XIII. je naredio francuskom ambasadoru da čestita svojemu gospodaru, kralju Karlu IX. i da mu kaže “da mu je taj događaj sto puta draži nego pedeset pobjeda sličnih onoj što su je lani izvojevali protiv Turaka”. Tada se pjevao Te Deum, priređen je vatromet, topovi su pucali s tvrđave Sant’Angelo, a papa je s kardinalima u procesiji pošao u francusku crkvu u Rimu (Saint-Louis des Français) i proglasio jubilarnu godinu. 552 Montaigne ga je već sreo u Bolonji (v. gore). 553 Ostia ili Porto, gdje se vide ostaci grada što ga je utemeljio Klaudije, a uljepšao Trajan. 554 Stari rimski most zvan di Santa Maria, nedaleko od crkve Santa Maria Egiziaca, a na početku ulice koja vodi u Santa Maria di Trastevere. Kasnije je taj most bio nazvan Ponte Rotto (“slomljeni”) zbog toga što su mu se 1598. srušila dva luka. 555 Ostia (Portus Trajani). 556 To Trajanovo jezero zapravo je stara Trajanova luka. 557 U izvorniku Lac de Claudius, a neki to mjesto čitaju kao Arc de Claudius, što može biti točnije čitanje, jer se u blizini vidi l’Arco di Claudio.

180

Rim

Tu smo mogli ručati s kardinalom Perugie koji je tu imao svoje sjedište558, a zaista nitko nije udvorniji od te gospode i njihovih slugu; po jednom od mojih ljudi, koji je slučajno tuda prolazio, rečeni gospodin kardinal mi je poručio da se ima za nešto na mene požaliti; taj je isti sluga bio odveden na čašicu vina u podrum spomenutoga kardinala, koji mi ne samo da nije bio prijatelj nego me nije ni poznavao; tako je postupao jer je htio kao i uvijek ukazati gostoprimstvo prema svim strancima od nekog ugleda. No, ja sam se bojao da će nam dan biti kratak da bismo mogli vidjeti sve što sam naumio, jer sam se bio dugo zadržao želeći vidjeti ove dvije obale Tibra, pa smo zato prešli na Sveti otok, velik poprilici dobru gaskonjsku milju i sav u pašnjacima. Tu ima nešto ruševina i mramornih stupova, kao što toga posvuda ima u ovom Portu, gdje je nekad bio stari Trajanov grad, a papa tu svakodnevno naređuje iskapanja i daje da se starine donose u Rim. Kad smo došli na kraj tog otoka, opet smo morali prijeći Tibar, što nam je bilo gotovo nemoguće zbog konjâ. I, upravo kad smo se mislili vratiti istim putem kojim smo došli, eto ti sreće: na drugu su obalu dojahali gospoda du Bellai559, barun de Chasai, de Marivau i još neki; tada sam prešao rijeku i sporazumio se s tim plemićima da ćemo mi uzeti njihove konje, a da će oni uzeti naše. Tako su se oni vratili u Rim putem kojim smo mi došli, a mi njihovim, koji vodi pravo u Ostiju. Ostia, petnaest milja, leži uz stari kanal Tibra; zapravo, malo mu je tok promijenjen i grad se neprestano udaljava od njega; pojeli smo nešto onako s nogu u nekoj maloj krčmi; odatle se vidi La Rocca560, mali, dobro utvrđen gradić gdje uopće nema posade. Pape su, a poglavito ovaj, na toj obali dali 558

Fulvio della Cornia (1517-1583), nećak pape Julija III. Bio je biskup u Portu, a upravo je 1580. postao kardinalom. 559 Martin du Bellay, koji će nešto kasnije postati kraljevskim namjesnikom u pokrajini Anjou. Umro je za vladavine Ludovika XIII. 560 U izvorniku na talijanskome. Kaštel što ga je sagradio arhitekt Bacio Pontelli (1450-1492) za budućeg papu Julija II.

181

Dnevnik s puta u Italiju

sagraditi na svakoj milji razdaljine velike kule i osmatračnice kako bi se obranili od upada što su ih Turci često poduzimali navlastito u vrijeme jematve i pljačkali blago i ljude. Iz tih se kula međusobno upozoravaju pucanjem iz topova tako da se uzbuna za tili čas čuje i u Rimu. Sve oko Ostije su solane koje opskrbljuju sve papinske zemlje: to su zapravo prostrane močvare na kojima se more zaustavlja561. Taj put koji vodi iz Ostije u Rim je via Ostiensis i na njemu se vide jasni tragovi nekadašnje ljepote, mnogo nasipa, više ruševnih akvedukata, tako da je čitav put posut velikim razvalinama, a više od dva dijela rečenoga puta su i dandanas popločani građom iz starih cesta. Kad se gleda ovu obalu Tibra, čovjek je uvjeren da je točno ono mišljenje koje kaže da je s jedne i s druge strane sve bilo pokriveno kućama od Rima pa do Ostije. Između drugih ruševina, negdje na pola puta naišli smo na veoma lijepu grobnicu jednog rimskog pretora562 s natpisom koji je u cjelini sačuvan.563 O rimskim se ostacima uglavnom zaključuje po masivnoj građi i gustoći onoga što je kasnije sagrađeno. Oni su gradili velike zidove opekama, a zatim bi ih povezali ili mramorom ili drugim bijelim kamenom ili pak nekom vezivnom tvari564 ili velikim pločama koje su izvana bile premazane. Godine su gotovo posvuda uništile tu koru na kojoj su bili natpisi i tako smo mi ostali u gotovo potpunom neznanju o tim stvarima. Ono što je bilo napisano vidi se samo na onim mjestima kad je nova građevina sačuvala koji zid čvrste i masivne građe. Prilazi Rimu gotovo posvuda su zapušteni i nerodni ili zbog nedostatka prave zemlje ili, što mi se čini vjerojatnijim, 561

To je stara ostijska solana, koju će sanirati u XIX. stoljeću. U izvorniku: d’un Prætur Romein... 563 To je najvjerojatnije grobnica pretora Coranusa, koja se nalazi pokraj mjesta zvanog Mezzocammino (dosl. “na pola puta”). 564 U izvorniku čitamo: de certein siman. Od XVI. st. riječ znači “ono što povezuje” (< lat. cæmentum “sječeni kamen, rezani mramor”). Neki redaktori teksta misle da je taj simant ono što se danas na talijanskome naziva pozzolana. 562

182

Rim

zato što ovaj grad nije raspolagao radnom snagom ni ljudima koji bi živjeli od rada svojih ruku. Kad sam se ja tim putem kretao, nailazio sam na brojne skupine seljaka što su dolazili iz Grižuna ili iz Savoje kako bi nešto zaradili u danima kad se podrezuje loza i uređuju vrtovi. Rekoše mi da se to ponavlja svake godine. Jer, Rim je grad dvora i plemića, a svatko uzima svoj dio od crkvene besposlenosti. Nema niti jedne trgovačke ulice, i to manje nego u nekom malom gradu: sve oko vas su palače i vrtovi. Nigdje nećete naći jednu ulicu de la Harpe ili de Saint Denis i uvijek mi se čini da sam u ulici de Seine ili na obali des Augustins u Parizu565. Grad ne mijenja izvanjski izgled bilo da je riječ o svetkovini ili o radnom danu. Kroz čitavu se korizmu održavaju propovijedi; ništa većeg mnoštva na ulicama nema u radnom nego u nekom drugom danu. U ovo naše vrijeme vide se samo bogate kočije, crkveni velikodostojnici i gospođe. Vratili smo se na spavanje u Rim, petnaest milja. 16oga dana mjeseca ožujka došla mi je želja da okušam rimske kupelji i otišao sam do onih svetoga Marka, koje se smatra najotmjenijima. Tu su sa mnom osrednje postupali iako sam bio sam i uživao najveće štovanje. Običaj je da tamo možete dovesti prijateljice, pa vas i njih zajedno trljaju mladi ljudi. Tu sam naučio da se od živa vapna i takozvanog orpimanta566 pomiješanog s lukšijom, s dva dijela vapna i jednom trećinom orpimanta, dobiva ta droga i mast kojom se postiže opadanje dlaka kad ju se ostavi na koži nešto manje od četvrt sata567. 565

Rue de la Harpe i Rue de Saint-Denis bile su izrazito trgovačke, dok su Rue de Seine i Quai des Augustins bile elegantne ulice finoga svijeta. 566 Orpiment je žuti sulfid arsena (< auripigmentum), koji se rabio u staroj kemiji, a riječ je kasnije prešla u tehnički vokabular slikarstva i različitih industrija. 567 Usp. Eseji, I, xlix. A da je Montaigne bio veoma dlakav po čitavu tijelu znamo iz Eseja, II, xvii, gdje, citirajući Marcijala, kaže: Unde rigent setis mihi crura, et pectora villis.

183

Dnevnik s puta u Italiju

17oga sam imao donekle podnošljive napadaje koji su trajali pet-šest sati i izbacio sam neko vrijeme nakon toga jedan veći kamenac veličine pinjola i baš toga oblika. U to smo vrijeme imali ruža i artičoka, ali meni se nije činilo da je osobito vruće, jer sam bio odjeven i pokriven kao kod kuće. Ribe ima manje nego u Francuskoj; njihove štuke ne valjaju ništa i zato ih prepuštaju običnom puku. Rijetko ćete ovdje naći listove568 i pastrve, a mrene569 su vrlo dobre i mnogo krupnije nego u Bordeauxu, ali zato i skuplje. Ovrate570 su na velikoj cijeni, a trilje571 veće od naših i nešto tvrđeg mesa. Ulje im je toliko izvrsno da ono bockanje što ga osjetim u grlu u Francuskoj nakon obilata jela ovdje uopće ne osjećam. Kroz čitavu godinu jedu svježe grožđe, pa čak se i danas mogu vidjeti krasni grozdovi kako vise po čokotima. Ovčetina im ništa ne valja i uopće ju ne cijene. 18oga je poklisar portugalski572 došao potvrditi pokornost portugalskoga kraljevstva papi u ime kralja Filipa. Taj isti poklisar je ovdje predstavljao pokojnoga kralja, pa zatim i one koji su bili protiv kralja Filipa. Na povratku od crkve svetoga Petra sreo sam jednog čovjeka koji me je ljubazno upozorio na dvije stvari: da Portugalci u tjednu muke Isusove iskazuju svoju pokornost573 i, drugo, da će se tog istog dana korizmena propovijed održati u crkvi svetoga Ivana na Porta Latina. To je ona ista crkva u kojoj su pred nekoliko godina neki Portugalci osnovali jednu čudnovatu bratovštinu. Na misi su se 568

Plosnatice, iveri, Soleidae. Bradač, Barbus barbus. 570 Podlanica, komarča, Chrysophrys aurata. 571 Barbun, Mullus surmuletus. 572 Don João Gomes da Silva je bio ambasador kralja Sebastijana (koji je umro u Maroku 1578. u bici kod Alcaçar-Qivira, koju Montaigne spominje u Esejima, II, xxi), zatim kardinala Henrika od Braganze (koji je bio portugalskim kraljem od 1578. do 1580, kada je umro) i, na kraju, Filipa II. Španjolskoga, koji je upravo tada na silu zauzeo Portugal uz protivljenje drugih država. 573 Prijevod je približan, jer se pisac izražava kroz igru riječi. 569

184

Rim

vjenčavali muško i muško, uz iste one ceremonije kakve i mi provodimo kod naših ženidaba; tako se oni zajedno pričešćuju, čita im se isto mjesto iz Evanđelja kad se vjenčavaju, a oni zatim idu zajedno spavati i zajedno živjeti. Rimski poznavatelji574 takvih slučajeva ističu da u vezi muškarca i žene samo vjenčanje čini tu vezu zakonitom pa da su ti pametnjakovići zamislili da će vjenčanjem i njihova veza postati pravom ako je potvrde kroz obrede i otajstva Crkve. Tada je spaljeno na lomači osam ili devet Portugalaca575 iz te krasne sljedbe. Vidio sam što to znači španjolska pompa i sav njihov ras576 koš . Iz tvrđave Svetoga Anđela pucali su topovi, a njihova su poklisara do vatikanske palače pratili papini trubači, bubnjari i strijelci. Nisam ulazio vidjeti tu ceremoniju i slušati sve govore. Poklisar moskovskoga cara577, koji je s ukrašenog prozora gledao tu svečanost, kaže da su ga pozvali da vidi jedan veliki skup; međutim, kaže, kad u njegovoj zemlji govore o skupinama konjanika, takvih uvijek ima dvadeset i pet ili trideset tisuća, pa se smijao svim tim pripremama; to mi je rekao čovjek koji je bio zadužen da preko tumača bude s njime u vezi. Na Cvjetnicu, za večernjeg blagoslova, vidio sam u crkvi kako jedno dijete sjedi na stolcu pokraj glavnog oltara; bilo je odjeveno u novo plavo ruho, bez kape, ali s vijencem od maslinove grane na glavi, a u ruci je držalo upaljenu baklju od bijela voska. Bio je to dječak od kojih petnaestak godina koji je na papinu zapovijed tog dana oslobođen iz tamnice, u koju je dospio jer je ubio jednog svog vršnjaka. U crkvi svetog Ivana Lateranskoga može se vidjeti mnogo prozirnog mramora578. 574

Nejasno mjesto. Izvorno se esperis romeins može čitati i kao espers “eksperti” i kao esprits romeins, tj. kao gens d’esprit “učeni ljudi”. 575 Godine 1578. bilo je u svemu jedanaest osuđenih na lomaču, što Španjolaca što Portugalaca. 576 Radilo se o proslavi iskazivanja pokornosti Portugala Španjolskoj. 577 Ivana Groznog. 578 Neka vrsta alabastera.

185

Dnevnik s puta u Italiju

Sutradan je papa pohodio sedam crkava579. Imao je čizme s krznom okrenutim prema unutra i na svakoj nozi jedan križ od najbjelje kože. Uvijek mu vode jednog bijelog španjolskog konja, jednu jorgu580, jednu mazgu i nosiljku, a sve je bilo ukrašeno jednakim bojama. Španjolskog konja toga dana nije bilo. Konjušar ga581 je čekao na dnu stuba svetoga Petra s dva-tri para pozlaćenih ostruga u rukama; on ih je odbio i zatražio svoju nosiljku u kojoj su bila dva gotovo jednaka crvena šešira okvačena o klin. Te su mi večeri povratili moje Eseje, nakon što su učeni fratri o njima rekli svoje mišljenje. Maestro del sacro palasso582 mogao je o njima suditi samo prema iskazu jednog francuskog fratra, jer nije znao ni riječi našega jezika, pa se morao zadovoljiti isprikama koje sam mu ja upućivao u vezi sa svakim člankom podložnim kritici, a koje mu je naznačio taj Francuz. Rekao mi je da meni stavlja na dušu da ispravim sve ono što nije po kršćanskom ukusu583. Naprotiv, zamolio 579

Sedam glavnih starih crkava, a to su Santa Croce di Gerusalemme, San Sebastiano, San Giovanni in Laterano, San Lorenzo fuori le Mura, Santa Maria Maggiore, San Paolo fuori le Mura i San Pietro in Vincoli. 580 Jorga (u izvorniku haquenée) je kod naših starih pisaca i leksikografa equus tolutarius, tj. konj koji ide trupkom, trupkač. U starije doba jahale su ga plemenitaške žene. 581 Tj. papu. 582 “Upravitelj svete palače”. Bio je to Sisto Fabri, koji će tri godine nakon Montaigneova posjeta Rimu postati generalom dominikanskoga reda. 583 Osim uporabe riječi fortune “sreća”, o kojoj će niže biti govora, ostala mjesta na kojima se zaustavila vatikanska cenzura tiču se ovih pitanja: hvaljenje pjesnika Théodorea de Bèzea (I, xxv) i Georgesa Buchanana (II, xvii; a Montaigne se neće složiti s tom kritikom, III, x); panegirik Julijanu Apostati (II, xix); tvrdnja da se mora imati “čistu dušu” kad se moli (I, lxvi; umjesto da taj odlomak ispravi, Montaigne će ga još i pojačati); osuđivanje svega onoga što nije “obična smrt”, tj. pitanje torture (II, xi i xxvii); korist za mladež da dođe do svakojakog iskustva (I, xxvi). Dakle, Montaigne nije ništa “ispravio”, nego je neka svoja gledanja još više istakao.

186

Rim

sam ga da dobro razmotri mišljenje onoga kojega osuđuje, a neke sam stvari priznao, kao ono da rabim riječ fortune584, da sam imenovao heretičke pjesnike, da sam opravdavao Julijana, kao i neslaganje o tome da onaj koji moli mora biti bez ikakve sklonosti grijehu; item, da smatram okrutnošću sve što prelazi običnu smrt; item, da dijete valja učiti da sve zna raditi; i još drugih stvari; rekao sam mu da tako mislim i da su sve to stvari koje sam napisao uvjeren da to nisu zablude; za neke druge sam mu rekao da ispravljač585 nije razabrao ono što ja mislim. Rečeni Maestro, koji je bio vrlo vješt čovjek, zdušno me je opravdavao i svakako mi je htio dati na znanje da se ni on u svemu ne slaže s mišljenjem o tim ispravkama i poboljšanjima i vrlo se domišljato zalagao za mene u mojoj prisutnosti protiv jednog drugoga, također Talijana, koji me je pobijao. Bili su mi oduzeli i sad su mi vratili švicarsku povijest586, prevedenu na francuski, samo zato što je prevoditelj nevjernik, premda njegovo ime nije nigdje naznačeno. Pravo je čudo koliko oni poznaju ljude iz naših strana, a vrhunac je u tome što su mi rekli da je predgovor toj knjizi osuđen587. Tog istog dana u crkvi svetoga Ivana Lateranskoga, umjesto običnih svećenika pokornika, koji tu službu redovito obavljaju u većini crkava, u jednom je kutu sjedio monsinjor kar584

Riječ fortune “sreća; sudbina” vrlo je česta u Esejima, a Crkva odlučno traži da je zamijeni s providence “providnost”. Za Montaigneov stav o tome usp. I, xvi. 585 U izvorniku: correctur. 586 Najvjerojatnije Simlerova Histoire de Suisses, koju je 1577. na francuski preveo protestant Innocent Gentillet (koji je, osim toga, napisao i knjigu protiv Machiavellija). 587 Ova je rečenica dvojbena. Naime, neki čitaju et le bon (“ono što je bilo vrhunac”) kao et Sebon, što bi se, ako je to čitanje ispravno, moralo odnositi na Prologus in Theologiam naturalem od Raimunda Sebonda (ili Sebona), koji je stavljen na indeks 1564. Montaigne je 1569. preveo na francuski Théologie Naturelle (iz 1487) tog Katalonca koji je pokušavao dokazati istinu katoličke vjere oslanjajući se na prirodu čovjekovu (v. Apologija Raimunda Sebonda, što je XII. esej II. knjige).

187

Dnevnik s puta u Italiju

dinal Saint Sixte588; jednom dugačkom šibom, što ju je držao u ruci, dodirivao je glavu onima što su prolazili pred njim, a isto tako i gospođama, a lice mu je bilo nasmiješeno i udvorno, već prema veličini gospode i ljepoti gospođa. U srijedu svetoga tjedna posjetio sam prije ručka sedam crkava s gospodinom de Foixom589 i to je potrajalo poprilici pet sati. Nikako mi nije jasno zašto se neki užasavaju kad vide da se nekog posebnog crkvenog velikodostojnika optužuje za neke grijehe kad za te grijehe svi znaju; tog sam dana u crkvi svetoga Ivana Lateranskoga i u crkvi Svetoga Križa pročitao opširnu povijest istaknutu na vidnom mjestu o papi Silvestru II, a sadržaj toga natpisa uvredljiviji je nego što se može zamisliti590. Kružni obilazak grada što sam ga više puta učinio sa strane zemlje591, od vrata del Popolo pa do vrata San Paolo, može se učiniti za dobra tri-četiri sata kad se jaše korakom; dok ono što je s druge strane može se obići za sat i pol, ako ne i za manje. Između mnogih stvari koje su mi se svidjele u Rimu za vrijeme korizme istakao bih propovijedi.592 Bilo je odličnih propovjednika, kao, primjerice, onaj [preobraćeni]593 rabin 588

Kardinal Saint-Sixte je Filippo Buoncompagni, papin nećak i veliki penitencijar 1578. Taj obred (razrješenja od grijeha) održava se uvijek u toj crkvi na Cvjetnicu. 589 Paul de Foix (1528-1584), francuski političar i profesor prava. Osumnjičen da je heretik zbog svoje tolerancije prema protestantima; bio je prijatelj Montaigneov; ovaj mu je 1570. posvetio francuske stihove svog prijatelja La Boétiea i hvalio ga u Esejima (III, ix). 590 Gerber, Francuz iz Auvergne, postao je papa 999. i uzeo ime Silvestar II. Latinski natpis u bazilici Svetoga Križa kaže da je taj papa pred svoju smrt 1003. naredio da “za kaznu njegovih grijeha njegovo truplo bude privezano za divlje konje i da se vuče po gradu”. Naprotiv, u crkvi svetoga Ivana Lateranskoga istaknut je dugi epitaf u distisima, koje mu je u čast sastavio njegov nasljednik papa Sergije IV. 591 Montaigne ovdje rabi riječ terre u značenju grada, kao što je običaj u talijanskome. To je obilazak gradskih četvrti na lijevoj strani Tibra. 592 Usp. Eseji, III, xiii. 593 Riječ preobraćeni ne nalazi se u svim izdanjima.

188

Rim

koji drži propovijed Židovima subotom popodne u crkvi Svetoga Trojstva594. Ima tu uvijek 60 Židova koji moraju dolaziti na propovijed595. On je među njima bio najučeniji doktor i pobijao je njihovim vlastitim argumentima i biblijskim tekstovima njihove rabine i njihovo vjerovanje. U tom nauku i u poznavanju jezikâ koji tome služe on je zaista izvrstan. Bio je i jedan drugi propovjednik koji je propovijedao papi i kardinalima, a zvao se otac Toledo596 [po dubini znanja, po utemeljenosti izlaganja i po vještini govorenja zaista rijedak čovjek]597; pa još jedan isto tako elokventan, ali koji je znao govoriti puku, koji je propovijedao kod isusovaca, ali ne tako uvjerljivo unatoč odličnom jeziku: potonja dvojica su isusovci. Pravo je čudo kolik je udio te družbe u kršćanstvu; uvjeren sam da nikad nije bilo bratstva ni reda među nama koji bi bio na takvom položaju, niti koji bi postigao takav učinak kao što će postići oni ako im se planovi ostvare. Oni imaju gotovo sav kršćanski svijet. To je rasadnik ljudi velikih u svim vrstama veličine. To je ona naša ruka koja najviše prijeti krivovjercima našega vremena.598 594

Pretpostavlja se da je taj rabin, koji je prešao na kršćanstvo, bio neki Andrea de’ Monti alias Giuseppe Zarfati. Propovijedao je u Trinità dei Pellegrini, a ne u Trinità dei Monti. 595 Od 1577. Židovi su morali biti prisutni na propovijedima i njihova se nazočnost strogo kontrolirala. 596 Francisco Toledo de Córdoba (1532-1596), prvi jezuit koji je postao kardinalom. 597 U zagradama je vjerojatno rukom dopisan dodatak na rubu stranice rukopisa. 598 Važnost Družbe Isusove (osnovana je 1534) dobro je poznata kao i njezin politički utjecaj, koji je često dovodio do sukoba s Montaigneovim Parlement u Bordeauxu. Montaigne je bio prijatelj isusovca Maldonata, ali istovremeno i Etiennea Pasquiera, koji je kao odvjetnik zastupao Sveučilište u sporu protiv Družbe. Sigurno je da nije bio prijatelj jezuita, jer su oni bili protiv Henrika Navarskoga. Zato, kad bude načelnikom Bordeauxa, neće se suzdržavati da ih osudi zato što ne izvršavaju svoju zadaću udomljivanja napuštene djece, iako su za tu

189

Dnevnik s puta u Italiju

Jedan je propovjednik duhovito rekao da su nama naši astrolabi naše kočije599. Najvažnije je zanimanje ovoga rimskog svijeta šetati se po ulicama, a najčešće izići iz kuće samo kako bi se hodalo iz ulice u ulicu, a da se zapravo nikamo ne mora poći ni zaustaviti se. Ima posebnih ulica koje služe za to gubljenje vremena. Ako hoćemo pravo, glavni je plod što ga odatle postižemo taj da se po prozorima gleda gospođe, a u prvom redu kurtizane koje se pokazuju pred svojim žaluzinama600 s toliko vraške umješnosti da sam se uvijek čudio kako na taj način privlače naše poglede.601 Često sam znao hitro sjašiti, pa kad bi mi otvorile, uvijek sam se divio kako se znaju pokazati ljepšima nego što jesu. Znaju pokazivati ono što je kod njih najzavodljivije: pokazat će vam samo gornji dio lica, ili donji ili će vam se pokazati sa strane, pokrivat će se ili otkrivati, tako da nikada na prozoru nećete vidjeti niti jednu koja bi bila ružna. Svi kao da se natječu tko će ljepše skinuti šešir i tko će se dublje nakloniti i onako u prolasku zaraditi koji značajniji pogled. A ako s kojom provedete noć za jednu škudu ili čak za četiri, zaradit ćete da joj se sutra morate i javno udvarati. Doduše, kadgod možete na prozoru vidjeti i poneku čestitu gospođu, ali odmah je to drugačije ponašanje koje ćete lako razlikovati. Kad si na konju, sve bolje vidiš; ali to mogu samo kukavci kao ja ili mladići što jašu unajmljene konje i na njima svrhu dobili zgrade i prihode priorata Saint-Jamesa. Maršal de Matignon, koji je od Montaignea preuzeo dužnost načelnika, potjerat će isusovce iz Bordeauxa. 599 Astrolab je astronomski mjerni instrument kojim se mjeri visina zvijezda nad horizontom. Tu će neočekivanu duhovitost Montaigne objasniti u rečenicama što slijede. 600 U izvorniku: les courtisanes qui se montrent à leurs jalousies. Riječ jalousie se sa značenjem “rebrenica, rešetkastih prozorskih kapaka” javlja u francuskome upravo u Montaigneovo vrijeme. Posuđena je iz tal. gelosia istog metonimijskog značenja. Naša tuđica žaluzine, žaluzije istog je postanja. 601 O umješnosti talijanskih kurtizana u pokazivanju svoje ljepote, usp. Eseji, II, xv, a o tome kako se muškarci prema tome odnose, v. III, v.

190

Rim

pred prozorima poigravaju602. Osobe visokog položaja kreću se samo u kočijama, a oni malo razuzdaniji žele gledati prema gore, pa zato imaju otvoreni krov na kočiji. Eto, to je ono što je propovjednik htio reći kad je govorio o astrolabima. Na Veliki četvrtak ujutro papa se u ornatu pokazuje pred prvom galerijom sa stupovima u crkvi svetoga Petra, okružen kardinalima, i u ruci drži upaljenu baklju. Tu jedan kanonik iste te crkve glasno čita latinsku bulu kojom se izopćuje sva sila ljudi, a među njima i hugenoti, koji se upravo tako i označuju, i svi prinčevi i vladari koji drže kakvu crkvenu zemlju: kad su to čuli, kardinali Medici i Caraffa, koji su bili uz papu, glasno su se nasmijali603. To je čitanje potrajalo dobar sat i pol; jer za svaki članak što ga je taj kanonik pročitao na latinskome, s druge je strane kardinal Gonzaga, isto tako gologlav, čitao isto na talijanskome. Nakon toga je papa bacio goruću baklju dolje prema puku, a, za šalu ili zbog nekog drugog razloga, kardinal Gonzaga učini isto, jer su tri baklje bile upaljene. To je palo među narod i nastala je luda strka i otimanje tko će se domoći komadićka te baklje. Dok se osuda čitala, jedan veliki komad crnog tepiha pokrivao je rukohvat tog trijema pred papom. Kad je izopćenje bilo pročitano, pokupili su taj crni tepih i pod njim se pokazao drugi različite boje. Tada je papa javno podijelio blagoslov. Tih se dana pokazuje Veronika604, a to je jedno izmučeno605 lice, mutne tamne boje, uokvireno kao neko ogledalo. 602

Ovdje Montaigne želi reći da on nije tako velik gospodin da bi se po Rimu mogao voziti i pokazivati u kočiji. 603 Veliki vojvoda firentinski bio je zauzeo dvorac Camporseoli u papinskoj državi, a njegov je brat drsko odgovorio na papin prigovor. Sporovi i sukobi takve vrste između Svete Stolice i velikih talijanskih obitelji bili su vrlo česti, a o ovom posljednjem je francuski ambasador Paul de Foix pismeno izvijestio svoga kralja pismom od 7. kolovoza te godine. 604 Tj. ubrus kojim je, prema legendi, sveta žena Veronika obrisala Isusovo lice, čiji su krvavi obrisi na rupcu ostali. 605 Različita su čitanja tog pridjeva: ombrageux “taman, zasjenjen”, outrageux “izmučen” i ouvrageux “izvezen, izrađen”.

191

Dnevnik s puta u Italiju

Pokazuju ga uz velike ceremonije iz jedne lože široke svojih pet-šest stopa. Svećenik koji ga drži ima na rukama crvene rukavice, a podržavaju ga još dva ili tri druga svećenika. Ništa se ne gleda s tolikom pobožnošću kao ovo: narod leži na zemlji, većina je uplakanih očiju i svi ispuštaju sažalne krikove. Neka žena, za koju su tu govorili da je spiritata606, ludovala je vidjevši sliku tog lica, vrištala i lomila ruke. Šećući se onom propovjedaonicom pokazuju sliku narodu, čas s ove, a čas s one strane, a na svaki njihov pokret oni kojima je pokazivana počinju vikati. Istodobno se pokazuje i šiljak koplja u jednoj kristalnoj boci. To pokazivanje se čini nekoliko puta toga dana uz neizbrojivo mnoštvo naroda. Svijeta ima izvan crkve do najdaljeg mjesta s kojega se propovjedaonica može vidjeti: to je neopisivo mnoštvo ljudi i žena. Ovo je pravi papinski dvorski grad: sav sjaj i raskoš rimski i njegova glavna veličina ima izgled pobožnosti. Lijepo je tih dana vidjeti ponesenost vjerom tako velikog mnoštva. Imaju više od stotinu bratovština i nema čestita čovjeka koji ne bi bio vezan za neku od njih; ima bratovštinâ čak i za strance. Naši kraljevi pripadaju bratovštini Svete Zastave. Ta posebna društva imaju više načina vjerskog povezivanja i okupljanja, a sve se to odvija ponajprije u korizmi. Međutim, na današnji dan idu u skupinama, svi odjeveni u platno, a svaka družba ima svoju boju, bijelu, crvenu, modru, crnu, ali većina ima pokrito lice. Najplemenitija i najveličanstvenija stvar koju sam ikada igdje vidio jest ono nepregledno mnoštvo naroda na svim stranama grada koje se posvema predaje pobožnosti, a poglavito u tim bratimskim družbama. Jer, osim onog velikog broja ljudi koje smo vidjeli po danu i koji su došli do Svetoga Petra, kad se spustila noć, činilo se da sav grad gori; te su bratovštine uredno hodale prema Svetom Petru, a svi su nosili svijeću, uglavnom od bijela voska. Mislim da je pored mene 606

Tj. opsjednuta od nečastivoga.

192

Rim

prošlo najmanje dvanaest tisuća zublji, jer od osam sati uvečer pa sve do ponoći ulica je bila ispunjena tim pobožnim slavljenicima; a sve se odvijalo u izvrsnom redu, sve je bilo odmjereno; iako su to bile različite skupine, koje su dolazile iz različitih mjesta, niti jednom se nije moglo vidjeti neku prazninu ili prekid. Pred svakom je skupinom bio velik pjevački zbor, koji je pjevao neprestano hodeći, a u sredini redova bio je po jedan red pokornika koji su se iz svih snaga šibali po tijelu; njih je bilo najmanje pet stotina s tako oderanim i raskrvavljenim leđima da ih je bilo jadno vidjeti. To je za mene enigma koju još nisam uspio shvatiti; a oni su svi izubijani i pokriveni ranama i dalje se neprestano šibaju i sami sebe muče. Kad se vidi njihovo držanje, sigurnost njihova koraka, odlučnost njihovih riječi (jer sam više njih čuo kako govore) i kad se vidi njihova lica (jer su mnogi išli ulicom otkriveni), ne bi se bilo reklo da im je neizdrživo, pa čak ni teško; a među njima je bilo mladaca od dvanaest-trinaest godina. Neposredno do mene bio je jedan dječak, vrlo mlad i s dražesnim licem, a neka se mlada žena do suza rasplakala vidjevši ga da sam sebe ranjava. Okrenuo se prema nama, a njoj je smijući se dobacio: Basta, disse che fo questo per li lui peccati, non per li miei607. Ne samo da u svem tom mučenju ne pokazuju nikakvo žaljenje ni suzdržljivost, nego sve to čine s radošću ili u najmanju ruku s takvom nehajnošću da ih u isto vrijeme vidite kako govore o drugim stvarima, kako se smiju, podvikuju drugima na ulici, kako trče i skaču kao što to biva kad se u velikom mnoštvu uznerede redovi. Među njima ima ljudi koji nose uza se vina i nude ga onima što se šibaju, a zatim ga ispljuju i njime smoče krajeve njihovih bičeva; ti su bičevi spleteni od konopa koji se od krvi 607

“Dosta! I zapamti da ja ovo činim za njegove grijehe, a ne za svoje.” Naravno, Montaigneov talijanski navod prenosimo onako kako se nalazi u izvorniku. Ono disse bi moralo značiti “reci sama sebi!”, “utuvi...”, iako disse znači “rekne, reče on”.

193

Dnevnik s puta u Italiju

zgruša i ako ga se hoće rasplesti, da se mogu udarati, valja ga namočiti; nekima to isto vino bacaju na rane. Kad se vidi njihova obuća i hlače, zaista izgleda da su to ljudi iz prostoga puka i da – barem većina njih – to radi za novac. Rekli su mi čak da im pleća premazuju nekom bojom; ali ja sam svojim očima vidio tako žive rane i tako uporno i dugo šibanje da nema te ljekarije koja bi mogla ukloniti bol; a, na kraju krajeva, ako ih netko i plaća, čemu bi to činili kad bi sve to bila jedna velika majmunarija? Ta svečanost ima i neke druge osobitosti. Kad dođu do Svetoga Petra, tu ništa drugo ne rade, samo im pokažu el Viso Santo, a oni u redu izlaze i prepuštaju mjesto drugima. Toga dana gospođe uživaju veliku slobodu; sve su ih ulice pune i gotovo sve hodaju pješice. Ipak, moramo reći da izgleda da se čitav grad preobrazio608, pogotovo što se tiče one raspojasanosti. Svi pogledi i namigivanja kao i sve što naliči na nešto ljubavno jednostavno je prestalo. Najljepši Božji grob je onaj što ga pokazuje Santa di Rotunda609, i to u prvom redu zbog rasvjete. Između ostaloga, ima tu velik broj svjetiljaka koje se neprestano okreću i lebde u zraku, idu gore dolje. Uoči Uskrsa vidio sam u crkvi svetoga Ivana Lateranskoga glave svetoga Pavla i svetoga Petra koje su tu izložene; kao da im se vidi koža, put i brada, pa bi čovjek rekao da su živi: u svetoga Petra je bijelo izduženo lice, put rumena i pomalo crvenkasta, sijeda brada mu je po sredini podijeljena, a na glavi mu je papinska mitra; sveti Pavao je tamnoput, šireg i debljeg lica, s gustom sijedom bradom. Glave se pokazuju s nekog posebnog izdignutog mjesta. A način kako ih pokazuju je ovaj: zvona pozivaju narod, a oni spuštaju neki zastor koji zaklanja te glave izložene jedna uz drugu. Puštaju ljude da ih gledaju onoliko koliko traje dok izmoliš jedan Ave Ma608 609

Za vrijeme Velikoga tjedna. Santa Maria Rotonda, nekadašnji Agripin panteon, što ga je obnovio Hadrijan; u VII. je stoljeću pretvoren u crkvu.

194

Rim

ria, a zatim se zastor diže; nakon toga ga opet spuštaju, i tako do tri puta. Sve se to ponavlja četiri ili pet puta na dan. Mjesto je izdignuto u visini jednog koplja, a na njemu su jake željezne rešetke kroz koje se gleda. Izvana zapale po nekoliko svijeća, ali je uza sve to teško razabrati sve pojedinosti; ja sam to gledao dva ili tri puta. Sjaj tih lica donekle naliči našim obrazinama. U srijedu poslije Uskrsa gospodin Maldonat610, koji se tada našao u Rimu, propitivao me kako me se doimlju običaji ovoga grada, a poglavito što mislim o religiji. Uspostavilo se da se njegovo mišljenje podudara s mojim, da je običan puk, u tome nema dvojbe, pobožniji u Francuskoj nego ovdje; ali da su bogati slojevi, a navlastito ljudi bliži dvoru, pobožni u nešto manjoj mjeri. Štoviše, rekao mi je da se protivi onima koji tvrde da se Francuska topi u krivovjerju, a to tvrde navlastito Španjolci, kojih ima bezbroj u njegovoj družbi611, pa im on zato odvraća da ima više doista pobožnih ljudi i ljudi prave vjere u samom gradu Parizu nego u čitavoj Španjolskoj. Ovdje brodove vuku uz Tibar pomoću konopâ i tri-četiri para bivola. Ne znam kako drugi ocjenjuju zrak u Rimu; ja nahodim da je veoma ugodan i zdrav. Gospodin de Vielard612 je govorio da mu je ovdje prestala stalna glavobolja od koje je patio; to potvrđuje ono što narod misli: da Rim šteti nogama, ali je vrlo dobar za glavu. A meni i mome zdravlju nema takvog neprijatelja kao što je dosada i besposlenost; u ovom sam gradu uvijek bio nečim zauzet, ako i ne nečim što bih mogao poželjeti, a ono barem nekom stvari koja me spašavala od dosade: razgledavanjem starina, vinograda, koji su zapravo mjesta vrhunske ljepote za odmor, gdje sam naučio da se umjetnost može odlično poslužiti i kakvim kvrgavim, 610

Isusovac Maldonat kojega smo već spomenuli prilikom Montaigneova prolaza kroz Épernay. 611 Tj. u Družbi Isusovoj, među isusovcima. 612 Paul Vialard je do 1587. predavao retoriku na rimskom sveučilištu La Sapienza.

195

Dnevnik s puta u Italiju

brdovitim i neravnim mjestom; jer ovi ovdje iz takvih mjesta izvlače toliko dražesti do koje ne mogu doći naše ravnice i upravo su majstori u iskorištavanju ove raznolikosti terena. Najljepša imanja613 posjeduju kardinali d’Este u Monte-Cavallu; Farnese na Palatinu; Ursino, Sforza, Medici; pa vinogradi pape Julija, pa Madama; vrtovi Farnese i oni kardinala Riarija na Transteveru, pa Cesija, fuori della porta del populo614. Sve su to prekrasna mjesta otvorena svakome tko ih želi vidjeti i njima se poslužiti. Može to biti bilo tko, pa čak može i u društvu tu prospavati ako nema gospodarâ (koji, doduše, to mnogo ne vole); može slušati propovijedi, kojih nikad ne manjka, ili slušati teološka raspravljanja; katkada može naći i pokoju javnu ženu, kao što se meni neugodno dogodilo, jer one isto tako skupo prodaju najobičniji razgovor (a to je bilo upravo ono što sam ja tražio, želeći ih čuti kako pričaju i sudjelovati u njihovim vještinama zaluđivanja), a u svojim poslovima isto toliko škrtare kao i u razgovoru. Sva su me ta zabavljanja dosta zaokupljala: tjerala su me u melankoliju, a ona je moja smrt, i u tugu što nikada nešto takvoga nisam mogao doživjeti ni u svojoj kući ni izvan nje. Sve u svemu, bio je to ugodan boravak i mogu samo pretpostavljati koliko 613

Montaigne imanja s parkovima i vilama naziva les Vignes (doslovno “vinogradi”). 614 “Izvan narodnih vrata” (na talijanskome u tekstu). Ta imanja s vrtovima i vilama (vignes) Montaigne nabraja ovim redom: Villa d’Este, koja se nalazi na mjestu današnjeg Kvirinala; Villa Farnese ili Orti farnesiani, koje je dobio papa Pavao III, a uredili su ih Antonio di Sangallo i Vignola na ruševinama palače dei Cesari na Palatinu; Orsini su imali ljetnikovce na Kvirinalu, Pinciju i Aventinu; Sforze, jedan prema Testacciju, a drugi na mjestu današnjeg vrta palače Barberini; dolaze zatim Villa Medici, izgrađena 1540. za kardinala Riccija (danas je to sjedište francuske Académie de Rome; Villa Giulia, započeta po papi Juliju III; Villa Madama, građena oko 1520. na mjestu zvanom Monte Mario za budućeg papu Klementa VII, koja je kasnije pripadala Margariti Austrijskoj, vojvotkinji od Parme, kćeri Karla V, pa je po njoj dobila ime; Farnesina s one strane Tibra i najzad Villa Cesi, pokraj već spomenute Villa Giulie.

196

Rim

bi mi više bio prijao da sam mogao osjetiti Rim, ono što se kaže, privatno i iznutra; jer, moram priznati, iako sam uložio mnogo brige i umješnosti, grad sam upoznao samo u onome što je izloženo svakome, vidio sam samo ono lice koje se pokazuje svakom najobičnijem strancu615. Posljednjeg dana mjeseca ožujka opet sam imao napadaj svoje bolesti koji je trajao čitavu noć, ali je bio donekle podnošljiv; uzburkao mi je crijeva i izazvao mukotrpno mokrenje, mnogo gore nego inače. Ispustio sam dosta krupnoga pijeska i dva kamenca. U prvu nedjelju poslije Uskrsa616 vidio sam ceremoniju davanja milodara djevicama. Papa je osim svoje redovite pratnje i sjaja imao još i dvadeset i pet konja koje su vodili pred njim; bili su ukrašeni i pod sedlima su imali bogato izvezene pokrivače od zlatnog tkanja; zatim je došlo deset ili dvanaest mula pokritih grimiznim baršunom, a sve su ih na povodcu držali papinski paževi. Njegova je nosiljka bila od crvenog baršuna. Pred njim su jahala četiri konjanika koji su na nekakvim štapovima uvijenim u crveni baršun, a na dršku i kraju pozlaćenim, nosili četiri crvena šešira. On je bio na svojoj mazgi. Kardinali koji su ga pratili jahali su također na mulama, svi su bili u svojim najsjajnijim odorama, a krajevi njihovih haljina bili su nekakvom iglom pričvršćeni za oglavinu na uzdama. Djevojaka je bilo sto i sedam, a svaku je pratila neka starija rođakinja. Nakon mise su izašle iz crkve i jedna po jedna hodale u dugoj procesiji. Na povratku s ophodnje jedna za drugom su ulazile u kor Minervine crkve617, gdje se ta sve615

Montaigneu bi boravak bio mnogo ugodniji da je imao mogućnosti ući u velike obitelji i “iznutra” ih upoznati; više bi bio volio biti u društvu plemenitih gospođa nego razgovarati s kurtizanama; ali, do rimskih je plemkinja nemoguće doći (usp. u Esejima, III, v, gdje govori o položaju udanih žena u Italiji). 616 U izvorniku: Le Dimanche de Quasimodo, prema latinskim riječima quasi modo kojima počinje misa toga dana. 617 Minervina crkva ili Santa Maria sopra Minerva, pokraj Panteona, nazvana je tako jer je sagrađena na mjestu nekadašnjeg Minervina hrama.

197

Dnevnik s puta u Italiju

čanost održavala, i ljubile papi noge, a on je svakoj podijelio blagoslov i svojom rukom dao kesicu od bijela damasta u kojoj je bila jedna cedulja618. Dogovoreno je da će svaka od njih, kad nađe muža, doći tražiti svoj milodar: trideset i pet škuda po glavi i k tome pet škuda koliko vrijedi bijela haljina što je toga dana imaju na sebi. Lice im je pokriveno nekom tankom platnenom koprenom i ostavljen im je samo otvor za oči. Kad sam govorio o prednostima Rima, rekao sam da je to zajednički grad cijeloga svijeta, gdje se najmanje osjeća da si tuđinac i da si drugačiji; jer, po svojoj prirodi to je grad ispunjen strancima, a svatko se u njemu osjeća kao da je kod svoje kuće. Njegov vladar pod svojom je vlašću obgrlio čitav kršćanski svijet; njegovi zakoni obvezuju strance i kad su u svojoj domovini i kad su ovdje; on sam bira sve velikaše i moćnike na svom dvoru, a njihovo podrijetlo u tom izboru nema nikakve težine619. Slobode što ih pruža mletačka uprava i koristi od trgovine čine da je i Venecija puna stranaca, ali oni ipak osjećaju da su kod nekoga, da su stranci. Ovdje, naprotiv, oni imaju svoje službe, dobra i dužnosti, jer je ovo sjedište crkvene čeljadi. Vidi se isto toliko, ako ne i više stranaca nego u Veneciji (jer se priljev stranaca, što ga vidimo u Francuskoj, Njemačkoj ili drugdje, uopće ne može usporediti s ovim ovdje), ali se stalnih stanovnika ili onih koji su ovdje rođeni vidi mnogo manje. Običan se puk uopće ne čudi kad vidi kako se mi odijevamo; njemački ili španjolski izgled ga nimalo više ne čudi nego njegov vlastiti, a rijetko smo kada naišli na prosjaka koji nas nije zamolio milostinju na našem jeziku. Upravo zbog toga sam tražio i upotrijebio sve svoje snage da dobijem naslov građanina Rima, ako ni za što drugo, a ono zbog njegove stare slave i u čast vjerne uspomene na doba njegove vlasti. U tome sam naišao na mnogo poteškoća; ja sam ih ipak svladao i za to se nisam služio ni s kakvim 618

Tj. obećanje da će biti isplaćena i da će joj se miraz dati u času vjenčanja u crkvi. 619 Usp. pohvale Rimu što ih je Montaigne izrekao u Esejima, III, ix.

198

Rim

davanjem, pa čak i bez znanja nekih Francuza. Tu je određenu ulogu odigrao papin autoritet uz posredovanje Filipa Musottija620, koji je bio njegov Maggior-domo; on me je prijateljski prihvatio. Prethodno mi je pismo bilo dostavljeno 3º. Id. Martii 1581, a slijedila mu je 5og dana travnja prava povelja621 istog oblika i sadržaja s blagonaklonim riječima što ih je za mene imao gospodin Jacomo Buon-Compagno, vojvoda od Sera, papin sin. Taj naslov mnogo ne vrijedi, ali sama činjenica da sam ga dobio meni je pričinjala veliko zadovoljstvo. 3ega dana mjeseca travnja rano sam krenuo iz Rima i iz grada izišao na Vrata sv. Lovre ili Porta Tiburtina. Išao sam dosta ravnim putem, koji je išao uglavnom kroz žitna polja i, poput svih rimskih cesta, s malim brojem nastambi. Prešao sam rijeku Teverone, a to je stari Anio, najprije preko mosta Mammolo, a drugi put preko Lukanova mosta, koji još čuva svoje staro ime622. Na tom mostu ima nekoliko drevnih natpisa, a glavni među njima je vrlo čitljiv. Pored ovog puta ima i nekoliko rimskih grobnica, a nema drugih tragova iz starine, a još manje one velike stare ceste, a to je Via Tiburtina. Na ručak sam došao u Tivoli, 15 milja: to je stari Tiburtum623, koji leži na podnožju bregova, a grad se proteže uzduž prvog obronka, koji je dosta strm, a to mu položaj i izgled čini vrlo lijepim: jer 620

Alessandro (a ne Filippo) Musotti bio je od 1579. prefekt papine palače (Montaigne piše Maggior-domo), dok to njegov brat Filippo nije bio. 621 V. Eseji, III, ix, gdje Montaigne navodi izvorni tekst povelje, ali uopće ne spominje teškoće na koje je nailazio ni intervenciju Aleksandra Musottija. Jacopa Buoncompagnija već smo dva puta spominjali. 622 Predaja kaže da je most Mammeus tako nazvan po majci cara Aleksandra Severa, koja se zvala Mammea. Il ponte Lucano nosi ime po M. Plautiusu Lucanusu, iz obitelji Plautiusa, čija se grobnica nalazi u blizini. 623 Lapsus umjesto Tibur. To je Tibor supinum, o kojem pjeva Horacije.

199

Dnevnik s puta u Italiju

zapovijeda beskrajnom ravnicom i velikim Rimom. Gleda na more, a iza sebe ima brda. Rijeka Teverone ga oplakuje, a nedaleko odatle ima prekrasan vodopad, spušta se s brijega, pa se sakriva u procjepe hridina, nekih pet ili šest stotina koraka, a zatim teče dolinom gdje kao da se svakako igra i napokon se ulijeva u Tibar malo ponad grada. Tu se vide ona glasovita palača i vrtovi kardinala Ferrare: to je vrlo lijepo zdanje, ali u nekim dijelovima nedovršeno, a radovi se ne nastavljaju pod sadašnjim kardinalom624. Sve sam vrlo pažljivo pregledao; pokušat ću to ovdje opisati, iako su o tome napisane knjige i mnogo slika. Ovakovo izbijanje nebrojenih izvora vode koja se ustavlja i pokreće jednom jedinom napravom kojom se rukuje izdaleka, vidio sam i drugdje dok sam putovao, primjerice, u Firenci i u Augusti625, kao što je već rečeno. Orguljska glazba, koja je prava glazba iz prirodnih orgulja, a koja uvijek svira istu stvar, postiže se pomoću vode koja silovito pada u neki okrugli presvođeni podrum i okreće zrak na koji tu nailazi, a ovaj, ako hoće izići, mora proći kroz cijevi orgulja i tako im dati vjetra. Druga voda goni jedan nazubljen kotač i u određenom redu udara po klavijaturi orgulja; tu se čuje i oponašanje zvuka trublji626. Na drugom se mjestu čuje ptičji pjev, a on dolazi iz malih frula koje se vide na regalu orgulja, a daju zvuk sličan onim malim zemljanim posudicama u koje djeca pušu627, a taj se zvuk na vještački način pretvara u zvuk sličan onome iz orgulja; zatim druga neka opruga pomiče neku sovu, koja se pojavi na vrhu stijene i odjednom prekida taj sklad, jer se ptičice prestraše njezinom pojavom, ali um ubrzo opet prepušta mje624

Slavnu Villa d’Este izgradio je 1550. arhitekt Pirro Ligorio (1510-1583) za kardinala Hipolita d’Este (sina Alfonsa I, vojvode od Ferrare i Lukrecije Borgia) koji je umro 1572. “Sadašnji kardinal” je njegov nećak Lodovico d’Este, koji je vilu ostavio u nedovršenu stanju. 625 U Augsburgu. 626 Hidrauličke su orgulje djelo Claudea Venarda. 627 To dječje glazbalo je neka vrsta okarine.

200

Rim

sto: i sve se to neprekidno izmjenjuje koliko god se hoće628. Na drugim se mjestima čuje buka kao od pucnjave topova, a drugdje opet laganija i reskija kao od arkebuza: to se postiže naglim padom vode u jarke, gdje zrak nastojeći izići stvara tu buku. Sve sam takve ili slične pronalaske, postignute iz istih prirodnih mogućnosti, vidio i na drugim mjestima. Ima tu malih jezera i ribnjaka okruženih kamenitim rubom, a brojni visoki klesani stupovi strše iznad te ograde, četiri koraka udaljeni jedan od drugoga. Iz vrha tih stupova s velikom snagom izbija voda, i to ne prema gore nego prema jezeru. Kako su im otvori okrenuti prema unutra i jedan gleda drugi, oni izbacuju vodu i prosipaju je po tom jezeru s takvom snagom da se ti vodeni mlazovi susreću i sukobljavaju u zraku, tako da na površinu vode pada neprestana gusta kiša. Sunce na zalazu proizvodi i na dnu jezera i u zraku i sve unaokolo oko tog mjesta jednu tako prirodnu i vidljivu dúgu koja ni po čemu ne zaostaje za onom što je vidimo na nebu. Takvo nešto nisam nigdje drugdje vidio. Ispod palače su velike iskopane jame s otvorima za zrak koje stvaraju hladnu paru i ugodno osvježavaju sve podove vile: taj dio još uvijek nije dovršen. Vidio sam i nekoliko prekrasnih kipova, i to ponajprije jednu uspavanu i jednu mrtvu nimfu te nebesku Paladu [Adonisa, koji je sad kod biskupa od Aquina; brončanu Vučicu i dječaka koji vadi iz noge trn s Kapitola; Laokonta i Antinoja s Belvedera; Komediju s Kapitola; Satira iz vrta kardinala Sforze; a od novijih radova629 Mojsija, na grobnici svetog Petra in Vincula; lijepu ženu podno nogu pape Pavla Trećega u novoj crkvi svetoga Petra630. To su skulpture koje su mi se u Rimu najviše dopale]631. 628

Fontanu sa sovom izveli su Giovanni de Luca i Raffaele Sangallo. U izvorniku: de la nouvelle besouigne, tj. od suvremene umjetnosti. 630 La Gustizia, što ju je izradio Guglielmo della Porta. 631 Nabrajanje navedeno u uglastim zagradama je Montaigneova bilješka dodana na rubu stranice. Tu on po asocijaciji navodi sve kipove, 629

201

Dnevnik s puta u Italiju

Pratolino632 je upravo iz inata sagrađen na ovome mjestu. Po ljepoti i bogatstvu špiljama, Firenca633 je neprispodobivo u prednosti, ali što se tiče obilja vode tu je prva Ferara634; ako se gleda na razne igre i duhovite pokrete postignute pomoću vode, tu su podjednake: iako Firentinac možda zna pokazati malo više dražesti u redu i rasporedu svega što se tu nalazi. Po starim kipovima i palačama, Ferara je bolja, dok Firenca u položaju mjesta, u ljepoti pogleda, neprispodobivo nadmašuje Feraru, a rekao bih čak i u svim darovima prirode, samo kad ne bi imala taj nesretni nedostatak da su sve njezine vode, osim fontane, koja se nalazi visoko gore u malome perivoju, a koja se vidi iz jedne od dvorana u palači, samo odvojci Teverona iz kojega je oduzeo635 jednu malu pritoku i tako stvorio kanal za rečenu svrhu. Kad bi to bila bistra i pitka voda, onako kao što jest mutna i ružna, ovo bi mjesto bilo bez premca, a poglavito njegova velika fontana, koja je odista najljepše ljudskom rukom636 izrađeno djelo i sa svim okolo njega za pogled ugodnije nego bilo što što sam vidio u ovom perivoju ili negdje drugo637. Naprotiv, u Pratolinu sva je voda iz fontane i dovedena je izdaleka. Kako se Teveron spušta niz iako više nije riječ o onima iz Villa d’Este, nego o onima koje je vidio u Rimu. Većina starih djela potječe iz Villa Adriana (o kojoj će niže još biti riječi). Od remek-djela suvremene umjetnosti spominje Michelangelova Mojsija i della Portinu Pravdu, koja je tada još bila posve naga, a kasnije su je pokrili brončanom draperijom; po tradiciji morala bi predstavljati krasnu Giuliu Farnese, sestru pape Pavla III. 632 Pratolino: vila velikog vojvode toskanskoga, koju je Montaigne posjetio u studenome 1580. U cijelom odlomku što slijedi, s Firenca (Florance) označava upravo vilu Pratolino, a s Ferara (Ferrare) vilu d’Este, jer je kardinal d’Este pripadao obitelji vojvoda od Ferare. Interpunkcija je veoma nejasna, pa to pričinja poteškoću u navođenju. 633 Tj. Pratolino. 634 Tj. palača kardinala od Ferare u Tivoliju. 635 Taj koji je “vodu oduzeo” je kardinal Ippolito d’Este. 636 U izvorniku: la plus belle manufacture. 637 La fontana dell’Ovato rukom je izrađeno djelo (manufacture) koje je ostvario Pirro Ligorio.

202

Rim

mnogo viša brda, stanovnici ovog kraja služe se snagom vode kako god hoće, a primjer brojnih privatnika oduzima na jedinstvenosti ovom kardinalovom ostvarenju. Krenuo sam odatle sutradan poslije ručka i prošao pored jedne velike razvaline koja mi je bila s desne ruke na putu kojim smo se vraćali i za koju kažu da obuhvaća šest milja i da je grad, kako oni kažu Praedium cara Hadrijana.638 Na tom putu iz Tivolija u Rim nalazi se izvorište sumporne vode koje taj put presijeca639. Rubovi kanala su svi bijeli od sumpora, a miris se osjeća na čitavu milju daleko: njime se ne služe u ljekovite svrhe. U tom se potoku mogu naći neka mala zrnca nastala od pjene ove vode, koja su u svemu nalik na naše dražeje tako da se malo tko neće prevariti; stanovnici Tivolija pretvaraju ih u svakojake oblike, pa sam i ja kupio dvije škatulje za 7 s. 6 d.640 U samom gradu Tivoliju ima nekoliko starina, kao što su, primjerice, neke toplice koje su sačuvale veoma stari oblik, pa ostaci jednog hrama u kojem još ima čitavih stupova, za taj hram kažu da je bio posvećen njihovoj staroj Sibili. No, na vijencu te crkve još uvijek se može pročitati pet ili šest velikih slova iza kojih ništa ne slijedi, a zid je i danas sačuvan. Ne znam je li što pisalo ispred njih, jer je taj dio propao; ali ono što se može vidjeti samo je Ce... Ellius L. F. Ne znam što to može značiti641. 638

Tekst je neuredno i nejasno sročen, a mi smo ga doslovno preveli. Smisao je ovaj: “Ta velika ruševina za koju se kaže da obuhvaća šest milja i da je to grad [franc. ville prema tal. villa], jer tako oni nazivaju praedium [‘ladanjsko dobro’] cara Hadrijana.” Villa Adriana, najveći i najglasovitiji od carskih ljetnikovaca, gdje je Hadrijan dao predstaviti sve spomenike koje je vidio po cijelom carstvu, bio je sravnjen sa zemljom za vrijeme barbarskih upada; za vrijeme renesanse poslužila je kao izvor kamene građe za Villu d’Este. 639 To su Acque Albule (“bijele vode”). Danas termalno lječilište. 640 7 sous 6 deniers. 641 Ta kružna građevina, koja se danas naziva hramom Veste ili Herkula Subsaxaneusa, u srednjem je vijeku bila pretvorena u crkvu Santa

203

Dnevnik s puta u Italiju

Predvečer smo došli u Rim, petnaest milja, i čitav sam taj put na povratku proveo u kočiji, a, protivno onome kako to ne podnosim, nije bilo ničeg što bi mi teško palo.642 Ovdje se građani ističu jednim razlikovanjem mnogo zanimljivijim nego drugdje: naime, prave razliku prema ulicama, prema gradskim četvrtima, čak i prema dijelovima svojih kuća, i to sve iz zdravstvenih razloga; to toliko poštuju da prema godišnjem dobu mijenjaju mjesto stanovanja, a među onima koji stanove unajmljuju ima i onih koji drže po dvije ili tri palače uz vrlo velik trošak da bi se mogli seliti iz jedne u drugu, a uvijek po preporuci svojih liječnika. 15oga travnja pošao sam se oprostiti od upravitelja del sacro Palazzo i od njegova zamjenika; zamolili su me da se ne obazirem na cenzuru svoje knjige, jer su ih neki drugi Francuzi upozorili da je ondje izrečeno nekoliko gluposti, da oni cijene i moje namjere i moju ljubav prema Crkvi kao i moju darovitost; da toliko cijene moju iskrenost i savjesnost da zato meni prepuštaju da ih iz svoje knjige uklonim kad je budem dao u tisak za drugo izdanje; nek izbacim ono što bi mi se učinilo preslobodnim, a, između ostalog, riječ fortune643. Čini mi se da sam ih što se mene tiče ostavio vrlo zadovoljnima; a da bi se opravdali zbog toga što su moju knjigu tako revno i sumnjičavo čitali i neka mjesta osudili, pa su mi naveli brojne suvremene knjige, koje su napisali kardinali i redovnici na velikom glasu, a koje su bile cenzurirane zbog nekih sličnih nedostataka, a ti nedostaci nisu nimalo štetili ni Maria Rotonda. Natpis, koji valja čitati [Curant]e L. Celio L. F., govorio bi da je bio sagrađen po tom Celiju, upravitelju javnih radova. 642 Znamo da Montaigne nije podnosio ni vožnju u kolima ni plovidbu vodom (usp. Eseji, III, vi). 643 O toj “sreći” umjesto “providnosti” već smo govorili u jednoj od prijašnjih bilježaka. Montaigne neće u svom tekstu ništa promijeniti, a njegovo će se djelo i dalje slobodno čitati. Doduše, doći će na Indeks 1676, ali više zbog toga što su ga tzv. Libertins neprestano citirali i na nj se pozivali.

204

Rim

dobrom glasu pisca ni samome djelu, zamolili su me da i dalje pomažem Crkvi svojom rječitošću (naravno, to su njihovi izrazi pristojnosti) te neka ostanem i dalje u tom mirnom gradu gdje nisam ni u kakvom sporu s njima. Obojica su ljudi velikog autoriteta i dobrih izgleda da budu i kardinali. Jeli smo artičoke, boba, mladog graška, i to već polovicom ožujka. U travnju je dan već na njihovih deset sati644, a kad je dan najdulji, vidi se već i u devet645. Tih sam dana upoznao između ostalih jednog Poljaka646, najboljeg prijatelja kardinala Hosiusa647, koji mi je poklonio dvije knjižice što ih je napisao u povodu njegove smrti, a svojom ih je rukom ispravio. Blagost podneblja ovoga grada podvostručila se je za vrijeme mojega boravka u njemu; nikad nisam uživao zrak koji bi mi više odgovarao nego ovdje, a i ništa nije bilo više ugodno mojem tijelu i mojoj naravi. 18oga travnja pošao sam vidjeti unutrašnjost palače gospodina Georgea Cesarinija, u kojoj je vrlo mnogo rijetkih predmeta iz starine, a posebno se ističu prave glave Zenona, Posidonija648, Euripida i Karneada649, kako je i naznačeno na njihovim vrlo starim grčkim natpisima. Ima i portreta najljepših živućih rimskih gospođa i poglavito gospođe Clœlije Fascia-Farnèse650, njegove žene, koja je bila ako ne najljubazni644

Tj. u 4 sata ujutro. Tj. u 3 ujutro. “Tajnik/pisar” je u Trentu opazio da Talijani broje 24 sata redom, počinjući nastupom noći. Ako noć traje 9 ili 10 sati, kaže se da sunce izlazi u 9 ili u 10 sati. 646 Taj Poljak je najvjerojatnije Stanislav Reskke, koji je 1579. napisao Posmrtni govor, a zatim i biografiju kardinala Hozyusza. 647 Stanislav Hozyusz (1504-1579), koji je bio legat a latere Pija IV. na Tridentinskom koncilu, a zatim i penitencijar pod Grgurom XIII. 648 Posidonije iz Apameje (PoseidvnioV), grčki filozof iz II-I. st. pr. Kr. 649 O tim filozofima Montaigne govori u Esejima, I, xxvi; I, xiv; II, xii i xvi; a o Euripidu I, xxvi i lvi; II, xii. 650 Montaigne tako piše ime i rod “lijepe Klelije” čiju su ljepotu opjevali mnogi pjesnici. Bila je kći kardinala Alessandra Farnese, za kojega 645

205

Dnevnik s puta u Italiju

ja, a ono nesumnjivo najpoželjnija žena u tadašnjem Rimu, a ja za takvu ženu ne znam ni drugdje. A on651 kaže da potječe od Cezarova roda i da zato ima pravo nositi barjak rimskoga plemstva; vrlo je bogat, a na grbu ima medvjeda lancem privezana na stup, a nad stupom je raskriljeni orao652. Jedna od najvećih ljepota Rima njegovi su perivoji i vinogradi, a oni su najljepši u kasno ljeto. U srijedu, 19oga travnja, napustio sam Rim, a sve do mosta Mole653 vodili su nas gospoda de Marmoutiés, de la Trimouille654, du Bellay655 i još neki plemići. Kad smo prešli rijeku, tim mostom krenuli smo na desnu stranu, ostavljajući s lijeve strane veliku cestu koja vodi u Viterbo, a kojom smo došli u Rim; na desnu ruku nam je bio Tibar i sva brda. Išli smo kroz neravnu nenastanjenu golet; prošli smo mjesto nazivano prima porta, a to su prva vrata na sedam milja od Rima; neki kažu da su se zidine staroga Rima protezale sve dovde, ali ja to nikako ne držim vjerojatnim656. Uzduž toga puta, a to je stara se govorilo da je u svom životu učinio tri velike i lijepe stvari: palaču Farnese, crkvu del Gesù i lijepu Kleliju. U prvom je braku bila žena Cesarinijeva, a kad je 1585. ostala udovica, otac ju je protiv njezine volje udao za Marca Pija Savojskoga, gospodara od Sassuoloa. 651 Tj. Cesarini (koji se zapravo zove Giovanni Giorgio Cesarini). 652 Upravo je taj grb izazvao paskvilu kojom su njegovi protivnici napali kardinala Cesarinija: Redde aquilam Imperio, Columnis redde columnam, Ursis ursam: remanet sola catena tibi (“Vrati orla Carstvu, vrati stup [lat. columna] obitelji Colonna, medvjedicu Orsinijima, pa će ti ostati samo lanac”). 653 Kad se iz Rima iziđe na Porta del Popolo ide se ravno na Via Flaminia, koja nakon 2½ km prelazi Tibar mostom Milvio ili Ponte Molle, a taj je most postao slavan nakon što je Konstantin tu odnio pobjedu nad Maksencijem 312. godine. 654 François de Noirmoutier de la Trémouille, koji je umro 1608. 655 Već spomenuti Martin du Bellay, kraljev namjesnik u pokrajini Anjou, umro 1637. 656 Montaigne ima pravo, jer mjesto Prima Porta nema nikakve veze s rimskim zidinama, nego ime nosi po jednom od lukova pobjede podignutih prigodom Honorijeva ulaska u Rim.

206

Od Rima do Loreta

via Flaminia, ima nekoliko nepoznatih i rijetkih starina; došli smo na spavanje u Castel-Novo, šesnaest milja657. To je mali kaštel, koji pripada obitelji Colonna658, koji leži među brežuljcima, a položaj mu je takav da me podsjeća na plodne predjele u našim pirenejskim gorama, kad se ide putem za Aigues-Caudes659. Sutradan, na 20i dan travnja, išli smo i dalje tim krajem, koji je brdovit, ali vrlo dopadljiv, plodan i gusto napučen i stigosmo dohvatiti se660 Tibra i doći u Borguet661, mali kaštel koji pripada vojvodi Octaviju Farneseu. Odatle smo krenuli poslije ručka i, nakon što smo jahali kroz jedan vrlo lijep dolac između tih brežuljaka, prešli smo Tibar kod Corde662, gdje se još vide velike hrpe kamenja koje su ostale od jednog mosta što ga je August tu dao sagraditi da bi povezao zemlje Sabinjana (a to je kraj prema kojem smo krenuli) sa zemljama Faliska, koje su na drugoj strani. Nakon toga smo došli u Otricoli, gradić koji pripada kardinalu di Peruggi663. Pred tim gradom vide se na vrlo lijepom položaju velike i značajne ruševine: sav je kraj brdovit i veoma dopadljiv; odatle se pruža lijep pogled na brdovit predio, koji je vrlo plodan i gusto napučen. Na tom se putu nalazi i natpis 657

Danas Castelnuovo di Porto. Montaigne piše: case Colonne, prema tal. casa. 659 Les Eaux Chaudes. 660 U izvorniku: vinmes arriver. 661 Borghetto. 662 Mjesto nije jasno. Identificirati Corde s Orte, kao što to čine prvi priređivači Dnevnika, nije nimalo sigurno. Novija izdanja radije čitaju à corde (sc. sur un bac à corde), a ta je skela mogla prevoziti ljude, konje i robu, jer je mjesto blizu ostataka Augustova mosta (Ponte Felice). Međutim, talijanski komentatori i to odbijaju zbog geografskog neslaganja navedenih mjesta. 663 Valja čitati: cardinal de Pérouse. To je već spomenuti Fulvio della Cornia, kardinal Peruggie i biskup Porta. Ruševine, koje će biti spomenute, ostaci su staroga grada Otriculuma. 658

207

Dnevnik s puta u Italiju

na kojem papa kaže da je on izgradio i uredio tu cestu koju naziva viam Boncompaignon, prema svojem imenu. Taj običaj ostavljanja pisanog svjedočanstva o takvim djelima, što ga vidimo po Italiji i u Njemačkoj, vrlo je dobar poticaj, pa će se i onaj kojega baš i nije briga za opće dobro, nadajući se slavi, možda odlučiti učiniti nešto dobroga.664 I doista, ovaj je put bio za većinu vrlo težak, a sada su ga učinili prohodnim čak i za kočije sve do Loreta. Došli smo na spavanje u Narni, deset milja, Narnia na latinskome. To je gradić koji pripada Crkvi, a izgrađen je na vrhu jedne stijene podno koje teče rijeka Negra665, koja se na latinskome zvala Nar. S jedne strane toga grada vidi se vrlo lijepa ravnica gdje rijeka kao da se igra u čudnim zavojima. U gradu je vrlo lijepa fontana. Vidio sam i stolnu crkvu i u njoj mi je upalo u oči da su tu na jednoj velikoj tapiseriji ispisani natpisi i pjesme na našem starom jeziku. Nisam uspio doznati odakle je ta tapiserija došla, ali sam od prisutne čeljadi čuo da oni oduvijek gaje veliku ljubav prema nama666. Na toj se tapiseriji prikazuje muka Gospodinova, a pokriva čitavu jednu stranu crkvene lađe. Budući da sam kod Plinija našao da se na ovome mjestu može naći neka zemlja koja se na toplini smekšava, a suši se kad padne kiša, propitao sam se o tome kod građana, ali oni ništa o tome ne znaju. Doznao sam da na jednu milju daleko od grada imaju izvore hladne vode kojom se postiže isti učinak kao toplom kod nas. Kažu da se bolesnici služe tom vodom, ali da i nije baš na glasu667. Stanovanje nam je prema talijanskim mjerilima bilo dobro, iako nam nisu dali voštane svijeće, nego samo uljanice. 664

Montaigne je bio drugačijeg mišljenja kad je bio u Veroni, a jednako tako i u Esejima, III, x. 665 Nera. 666 Bile su to uspomene na Francuze koji su tuda prolazili za trajanja prvih talijanskih ratova (guerres d’Italie). Toj se tapiseriji izgubio svaki trag. 667 Nedaleko od Narnija dva su izvora hladne vode: Fonte del Fico i Fonte Lecinetto.

208

Od Rima do Loreta

21oga, ranom zorom, spustili smo se u jednu vrlo lijepu dolinu kojom teče spomenuta rijeka Negra, koju smo prešli jednim mostom pred vratima grada Tarni668. Na trgu smo vidjeli visok veoma stari stup koji se još uvijek drži. Nisam opazio nikakav natpis, ali u blizini je jedna skulptura uspravljenog lava, ispod koje je starim slovima ispisana posveta Neptunu, a taj je Neptun sa svom svojom opremom isklesan od mramora669. Na istom tom trgu je i jedan natpis što su ga ovi ovdje podigli na vidno mjesto: A. Pompeius A. F.670 građani ovoga grada (koji se zove Interamnia671, zato što ga s jedne strane pritišće rijeka Negra, a s druge jedna druga voda) podigoše spomenik za sve dobro što ga ovom narodu učini. Spomenika više nema, ali sam o starosti tog natpisa sudio po tome što piše s dvoglasom periculeis672 i druge slične riječi. To je vrlo vrlo lijep gradić na izuzetno zgodnom položaju. Iza sebe (a s te strane smo i mi došli) ima vrlo plodnu ravnicu u toj dolini, a s druge strane su lijepo obrađeni obronci, koji su svi napučeni. Između ostaloga, na njima je izvanredno mnogo maslinika, koje je upravo lijepo gledati, jer se među tim brežuljcima pokatkad vidi i neko visoko brdo koje je sve do samog vrha obrađeno i rađa svakojakim plodovima. Imao sam opet napadaj svoje bolesti i to me je držalo 24 sata dok bol nije popustila. Uza sve to nisam propustio uživati u ljepoti toga kraja. Odatle nas je put vodio nešto dublje u Apenin; tada smo se uvjerili da je taj novi put673, što ga je papa izradio, bio zai668

Terni. Tj. s Neptunovim atributima: trozubom, kolima i dupinima. Ta skulptura danas ne postoji. 670 A[ulus] Pompeius, A[uli] f[ilius]... 671 Interamna (dosl. “međurječje”) je kod Cicerona i Tacita grad u Umbriji, današnji Terni. 672 Periculeis, staro pisanje za periculis (“pogibelji, opasnosti”). 673 Riječ je o novom putu probijenom u čast dolaska Karla V. Tom prilikom morali su srušiti više od 200 kuća i 3 crkve, i to sve bez ikakvih obeštećenja. 669

209

Dnevnik s puta u Italiju

sta velik, lijep i plemenit poduhvat, koji je mnogo koštao, ali je i mnogo značio. Sve okolno stanovništvo je bilo prisiljeno graditi ga, ali nitko se na to toliko ne žali koliko je svima krivo što se bez ikakva plaćanja uništilo toliko obradive zemlje i voćnjaka i što se ništa nije poštedjelo samo da se izgradi ta cesta. Vidjeli smo, nama s desne strane, vrh jednog lijepog brijega i na njemu zgodan gradić. Narod ga zove Colle Scipoli, a to kažu da je drevni Castrum Scipionis. Druga su brda još i viša, gola i kamenita; jašući između njih i vododerine jednog zimskog potoka, došli smo u Spoleto, osamnaest milja. To je glasovit i ugodan grad, koji leži u dolini između svih tih brda. Morali smo pokazati svoje papire o zdravlju, i to ne zbog nekog straha od kuge, jer kuge tada u čitavoj Italiji nije bilo, nego zato što su se plašili da u grad ne uđe neki Petrino674, njihov sugrađanin, najzloglasniji odmetnik u Italiji; o njemu i o njegovim drskim pothvatima kolale su priče, pa su u Spoletu i u svim gradovima uokolo strepili da ih ne iznenadi. U ovom kraju na svakom koraku nailazite na neke krčme gdje se ne može odsjesti; imaju neke lisnate odrine pod kojima su stolovi, gdje vam se nude kuhana jaja, sir i vino. Nemaju maslaca i sve što prže, prže na ulju. Krenuvši odatle, tog istog dana nakon ručka, nađosmo se u spoletanskoj dolini. To je najljepša dolina među brdima koju se može zamisliti; široka je dobre dvije gaskonjske milje. Jedno za drugim otkrivala su nam se brojna naselja posijana po obližnjim gorskim bȉlima. Put kroz tu dolinu nastavak je one ceste koju je, kao što sam maločas spomenuo, sagradio papa: crta joj je ravna kao u trkališta što ga je zacrtala ljudska ruka. Ostavili smo s jedne i s druge strane nekoliko gradova; između ostalih, s desne strane i grad Trevi. Pišući o Vergiliju, Servius kaže da je to mjesto pjesnik nazvao Oliviferae Muti674

Petrino Leoncilli bio je strah i trepet Umbrije. Nekoliko je puta upadao u Spoleto i u Terni, gdje je počinio mnoga ubojstva i pljačke. Smaknut je tek 1582.

210

Od Rima do Loreta

scae i da o njemu piše u 7oj knjizi675. Drugi to niječu i navode protivne argumente; bilo kako bilo, to je grad nikao na visoku brdu, koji se proteže po njegovoj strani sve do pola visine. Lijepu sliku pruža to brdo sve zasađeno maslinama. I jašući po tom novom putu, izgrađenom prije tri godine, koji je nešto najljepše što se može vidjeti, stigli smo predvečer u Foligni676, dvanaest milja. Lijep grad koji leži u toj dolini i koji me na prvi pogled podsjeća na položaj što ga ima kod nas Sainte-Foi677, samo što je ovo mnogo bogatiji, mnogo ljepši i napučeniji grad, tako da među njima ne može biti usporedbe. Tu teče mala rječica ili potok koji se naziva Topino. U staro se vrijeme ovaj grad zvao Fulignium678 ili prema nekima Fulcinia, a sagrađen je na mjestu gdje je bio Forum Flaminium679. Gostionice ili konačišta na ovoj cesti – ili barem neka – mogu se usporediti s onima u Francuskoj, osim što konji ovdje ne mogu dobiti ništa drugo osim sijena. Gostima daju samo mariniranu ribu, a svježe gotovo da ni nema. Kao i po čitavoj Italiji, bob se jede sirov, a grašak i bademi dok su zeleni; artičoke rijetko kuhaju. Podovi su im popločani četvrtastim pločama. Volove vezuju za gubicu, i to pomoću nekog željeza kojim im probiju pregradu između nosnica kao što se radi bikovima. Teretne mazge, kojih ovdje ima mnogo i vrlo 675

Servije (Servius Maurus ili Honoratus), rimski gramatičar iz IV. stoljeća. Autor je vrijednog i opsežnog komentara uz Vergilijeve Bukolike, Georgike i Eneidu (Expositio in Bucolicon et in librum Georgicon atque Aeneadum). U Eneidi (VII, 711) riječ je o Mutuski (u prepjevu Tome Maretića to mjesto glasi: “...iz Mutuske maslinom rodne.”). Međutim, neki komentatori misle da se tu radi o Trebula Mutusca, mjestu blizu današnjeg Monteleone Sabino. 676 Foligno. 677 Danas Sainte-Foy-la-Grande, nedaleko od Montaigneova dvorca u arondismanu Libourne (departman Gironde). 678 Zapravo Fulginium. 679 Forum Flaminium je bio udaljen 3 km. U srednjem vijeku stanovništvo je prešlo u mjesto Fulginia.

211

Dnevnik s puta u Italiju

su lijepe, nemaju prednje noge potkovane kao kod nas, nego im na kopito stavljaju neki željezni prsten koji obuhvaća nogu i veći je od nje. Na mnogim mjestima možete naići na fratre koji prolaznicima nude blagoslovljene vodice i od njih očekuju neki milodar, a djeca što prose kažu da će vam izmoliti svih deset Očenaša na krunici što je drže u ruci, samo da im nešto dadete. Vino ovdje nije baš najbolje. Sutradan ujutro, nakon što smo se oprostili od ove lijepe doline, uputili smo se putem uzbrdo i nailazili na mnogo lijepih zaravni čas na vrhovima, a čas podno brda. No, već na početku putovanja toga jutra pred nama su se izmjenjivale na tisuće različitih brežuljaka pokrivenih sa svih strana krasnom sjenom svakakvih voćaka i najljepšim žitom koje se može zamisliti. Često je to bilo na odsječenim i toliko strmim mjestima da je pravo čudo da i konji do njih mogu doći. Prekrasni dólci, nebrojeni potočići, toliko kuća i sela da me sve to podsjećalo na okolicu Firence, samo što ovdje nema niti jedne palače ili većega zdanja; ondje680 je zemlja najvećim dijelom suha i jalova, dok na ovim bregovima nema ni pedlja neiskorištene zemlje. Istina je da je našem divljenju pridonosilo i godišnje doba. Često smo, visoko iznad naših glava vidjeli neko lijepo selo, a ispod naših nogu, kao na antipodima, opet jedno drugo, a svako je bilo različito i na svoj način dopadljivo. A najviše draži ovom kraju daje to što između tih toliko plodnih brda Apenin pokazuje svoje namršteno i nepristupačno lice. S njega se slijevaju brojne bujice i brzaci koji ubrzo gube svoj bijes i teku u ove doline kao umiljati i mirni potočići. Među svim tim oštracima otkrivaju nam se i visoko i nisko bogati veliki doli koji se, kad ih gledate iz nekih položaja, protežu u nedogled. Čini mi se da niti jedna umjetnička slika ne može dočarati tako prekrasan krajolik. Sad se počinje mijenjati izgled našega puta, čas na jedan, a čas na drugi način, ali uvijek je to lijepa i ugodna cesta. Tako smo u vrijeme objeda došli u mjesto zvano 680

Tj. oko Firence.

212

Od Rima do Loreta

La Muccia681, dvadeset milja, mali gradić682 na obali rijeke Chiento683. Nakon toga smo išli jednim niskim i ugodnim putem kroz ta brda. Budući da sam dao pljusku našem kirijašu684, a to je velik prijestup u očima ovih ljudi685 (sjetimo se samo onog kočijaša koji je ubio kneza od Tresignada686), pa više nisam bio voljan putovati s tim čovjekom, a strahujući da će on bogznašto okolo napričati, predvečer sam se protiv svoje volje (jer sam namjeravao ići do Tolentina) zaustavio u selu Valchimara687, osam milja. Malo seoce i postaja poštanskih kočija, na rečenoj rijeci Chiento. Sutradan, a bila je nedjelja, nastavili smo putovanje kroz tu dolinu između obrađenih i plodnih brda sve do Tolentina. To je mali gradić. Prošli smo ga i počeli se kretati krajem koji je bivao sve ravniji, tako da smo s obiju strana imali samo malene i vrlo pristupačne brežuljke. Taj me dio Italije podsjeća na naš Agenois688 i to na onaj njegov dio uz rijeku Garonneu gdje je najljepši; samo što se ovdje, kao ni u Švicarskoj, ne vidi niti jedan dvorac ni plemićka kuća, nego samo sela ili zaseoci rasuti po obroncima. Slijedili smo Chiento i cesta nam je bila vrlo dobra, a na kraju čak i obložena opekom; tim smo putem došli u vrijeme objeda u Maceratu, osamnaest milja.

681

Muccia ili La Muccia. U izvorniku: petite villote. Za hipokoristik Montaigne se služi likom vilòta iz vlastitog dijalekta. 683 Zapravo na jednom od njezinih pritoka. 684 U izvorniku vetturin “kočijaš, vozar”. Riječ se javlja samo na ovom mjestu, jer Montaigne, sav obuzet Italijom, lako posiže za talijanskom riječi vettorino. 685 Usp. Eseji, II, xxxi, “O srdžbi”. 686 Neka izdanja imaju Tresignano. Nije poznato tko je bio taj Tresignado. 687 Valcimara. 688 Agenois ili Agenais, stari pagus Agennensis, akvitanska oblast oko grada Agena (Lot-et-Garonne). 682

213

Dnevnik s puta u Italiju

Macerata je lijep grad, velik poprilici kao naš Libourne. Leži na jednoj uzvisini koja se oblikom približava nekakvoj zaobljenosti, tako da se svi dijelovi grada stječu u sredini te uzvisine. Nema baš previše lijepih kuća. Upala mi je u oči jedna palača iz klesanog kamena koji je zašiljen poput rezanog i brušenog dijamanta, upravo onako kao palača kardinala d’Este u Ferrari689; taj je oblik i izgled gradnje veoma dopadljiv. Na ulazu u grad stoje nova vrata na kojima zlatnim slovima piše: Porta Boncompaigno, a to je u neku ruku nastavak one ceste što ju je papa izgradio690. Ovdje legat za oblast Marke691 ima svoje sjedište. Kad vam ovdje ponude vino, daju vam ga kuhano jer ga kuhaju i puste da vari sve dok ga polovica ne nestane, a sve u želji da bude bolje. Dobro smo znali da smo na putu za Lorette692, jer su putovi svi bili puni svijeta koji je dolazio i odlazio. Mnogi su, ali ne samo obična čeljad, nego i skupine bogatih ljudi, išli pješke, odjeveni u hodočasničke halje; neki su nosili i crkvene zastave i hodali za raspelom odjeveni u ruho svojih bratovština. Nakon ručka nastavili smo jednim ne baš nekim osobito lijepim krajem, prelazeći čas doline i neke vode, a zatim nekoliko ugodnih brežuljaka; sve je plodno, a put je sav popločan oštrim okomito u zemlju poslaganim kamenom. Prošli smo grad Recanati, a to je jedan izdužen grad na uzvisini, koji slijedi sve nagibe brda; predvečer smo došli u Lorette, petnaest milja. 689

Palazzo Mozzi-Ferri u Macerati podsjeća Montaignea na glasoviti Palazzo de Diamanti u Ferrari. 690 Vrata je podigao Grgur XIII, pa zato i nose njegovo obiteljsko ime. Bila su na mjestu današnje Barriera Garibaldi ili tzv. Rimskih vrata (Porta Romana). 691 Montaigne je u Italiji i zato ne piše francuski la Marche (d’Ancône) nego Marque, prema talijanskome Marca. 692 Loreto.

214

Od Rima do Loreta

To je malo selo opasano zidinama i utvrđeno zbog straha od turskih upada, a leži na maloj uzvisini s koje se pruža pogled na jednu vrlo lijepu zaravan. Vrlo je blizu Jadranskog mora ili Mletačkog zaljeva, tako da ovi ovdje kažu da za lijepa vremena vide preko mora brda zemlje slavenske693: to je zaista lijep položaj. Gotovo da i nema drugog pučanstva osim onih koji se brinu za te pobožnosti, a ima i mnogo gostioničara (iako su im svratišta prilično prljava), ali zato ima trgovaca; prodaju svijeće, sličice, krunice, agnus Dei694, medalje sa Spasiteljem i drugu takvu robu; ima vrlo mnogo takvih trgovina, koje su sve vrlo dobro opskrbljene. Tu sam ostavio dobrih 50 škuda, i to samo ja. Svećenici, crkvena čeljad, isusovački red, svi se oni skupljaju u jednoj velikoj palači, koja nije stara695, u njoj sjedi i namjesnik, a i on je crkveni čovjek, kojemu se za bilo što svi obraćaju; nad njim vlast imaju najprije legat, a zatim papa. Glavno mjesto pobožnosti je jedna mala, vrlo stara i kukavna kućica, sagrađena od opeke, koja je duža nego šira696. Tu su joj sagradili pregradni zid koji sa svake strane ima po jedna željezna vrata, a između njih je željezna rešetka: sve je to grubo, staro i bez ikakva znaka bogatstva. Ta rešetka ide od jednih do drugih vrata; kroza nju se ta mala prostorija vidi do kraja, a taj kraj, koji je otprilike jedna petina veličine te male lože, glavno je mjesto pobožnosti i molitve. Tu se visoko na zidu vidi Gospina slika, za koju kažu da je izrađena iz drva; sve je ostalo ukrašeno bogatim zavjetnim darovima tolikih gradova i vladara, tako da nije ostao niti pedalj praznoga prostora, a da nije prekrit nekim komadom zlata ili srebra. 693

U izvorniku: les montaignies de l’Esclavonie, tj. Dalmacije. Agnus Dei je voštana medalja sa slikom Jaganjca Božjega. 695 To je Palazzo Apostolico, što ga je 1510. počeo graditi Bramante. 696 Ta bi tzv. Santa Casa (“sveta kuća”) morala biti kuća iz Nazareta u kojoj se rodila Djevica Marija i gdje je bio začet Isus Krist; predaja kaže da su je anđeli prenijeli najprije u Dalmaciju, a odatle u Ankonitansku (Jakinsku) Marku blizu Recanatija, dok se nije zaustavila u Loretu. 694

215

Dnevnik s puta u Italiju

Trebalo mi je puno truda i pomoći da tu nađem mjesta i da postavim jednu ploču na kojoj su pričvršćene četiri srebrne slike: slika Gospe, moja, moje žene i moje kćeri. Ispod moje slike na srebru je urezan natpis: Michael Montanus, Gallus Vasco, Eques Regii Ordinis 1581; pod slikom moje žene: Francisca Cassaniana uxor; a pod onom moje kćeri: Leonora Montana filia unica697; na slici sve troje klečimo jedno do drugoga, a Gospa je iznad nas. Postoji još jedan ulaz u tu kapelicu osim onih vrata o kojima sam govorio; taj drugi ulaz gleda prema van. Dakle, ulazeći na ta vrata u kapelicu, moja je ploča postavljena na lijevoj strani tik uz vrata u tom uglu; pobrinuo sam se da je veoma pomnjivo postave i osiguraju čavlima. Bio sam na nju postavio jedan mali srebrni prsten i lančić kako bi je mogli objesiti na neki čavao; međutim, oni su je više voljeli čvrsto postaviti na zid. U tom malom prostoru je i kamin koji možete vidjeti ako razgrnete neke stare zastore koji ga pokrivaju. Malo kome je dopušteno tu ući, a to piše ispred vrata na pločici, koja je iz neke bogato izrezbarene kovine. Pred tim vratima je željezna rešetka, a zabrana vrijedi za sve kojima namjesnik nije dao posebno dopuštenje. Između mnogih drugih stvari, kao posebnu su rijetkost među bogatim darovima ostavili svijeću koju je nedavno poslao neki Turčin koji se zavjetovao Gospi kad je bio u smrtnoj opasnosti. U nevolji se čovjek hvata svakoga konopa! Drugi i veći dio ove kućice služi kao kapelica, u kojoj nema danjeg svjetla, a oltar joj je ispod rešetke naslonjen na pregradni zid o kojemu sam govorio. U toj kapelici nema nikakovih ukrasa, ni klupa, ni klecala, ni slika, ni tapiserija na zidu, jer služi samo za relikvijar. Tu se ne može unijeti ni mač ni bilo kakvo oružje, a uopće se ne vodi računa jesi li visokog roda ili nisi. 697

“Michel de Montaigne, Francuz Gaskonjac, vitez kraljevskoga reda, 1581”; “Françoise de la Chassaigne, njegova žena”; “Léonor de Montaigne, kći jedinica”. Ovaj ex-voto je nestao, ali je točno opisan u registru darova (1576-1599) Svetišta u Loretu.

216

Od Rima do Loreta

U toj smo se kapeli pričestili na Uskrs, a to nije dopušteno svima, pa za tu svrhu postoji određeno mjesto, zbog toga što se tu pričešćuje velik broj ljudi. Ima mnogo onih koji u kapelu svaki čas ulaze, pa zato valja rano početi s uvođenjem nekog reda. Jedan je njemački isusovac za mene služio misu i podijelio mi pričest. Narodu je zabranjeno bilo što ostrugati s tog zida, jer, kad bi se smjelo odnositi, nestalo bi cijele kuće za tri dana. Ovo je mjesto puno nebrojenih čuda, a o tome upućujem na Knjige; no, ima ih i mnogo novijih o tome što se dogodilo onima koji su iz pobožnih pobuda odnijeli nešto od ove kućice, čak kad su to učinili i uz papino dopuštenje; a čak je i onaj komadić cigle što su ga odlupili za vrijeme Tridentinskog koncila bio vraćen698. Ta je kućica pokrivena i izvana obložena najbogatijom građom od fino izrađenog mramora, najljepšeg koji se može igdje vidjeti, a teško je drugdje naći ljepše i izvrsnije ploče od ovih koje tu kućicu omataju. Okolo i iznad tog četvrtastog prostora diže se lijepa velika crkva, s mnogo kapelica i grobnica699. Tu je sahranjen i kardinal d’Amboise u grobnici koju je podigao gospodin kardinal d’Armaignac700. Taj mali četvrtast prostor je kao kor u drugim crkvama, ali ipak i ovdje postoji kor, ali je on smješten u jednom kutu. Čitava je ova velika crkva puna ploča, slika i različitih figura. Tu smo 698

Sačuvano je pismo što ga je poslao João Soares, biskup Coimbre. U njemu kaže da šalje natrag jedan kamenčić što ga je bio dobio od pape Pija IV, jer su ga, kad je bio teško bolestan, uvjerili da Bog kažnjava sve one koji su oštetili taj sveti zid. 699 Opis nije dokraja jasan, ali se može reći da je vjeran, jer je Santa Casa sva kao umotana u pravi mramorni oklop, koji je izrađen početkom XVI. stoljeća. Kupola velike crkve građena je od 1408. do 1500, a pročelje se gradilo od 1570. do 1587. Znači da su radovi trajali dok je Montaigne bio u Loretu. 700 Louis d’Amboise, kojega je Julije II. učinio kardinalom, umro je 1517. u Ankoni. Georges d’Armagnac je bio ambasador u Veneciji i u Rimu, postao je kardinalom 1544, a umro 1585.

217

Dnevnik s puta u Italiju

vidjeli mnogo bogatih ukrasa i čudio sam se da toga nema i više s obzirom na starost701 i glasovitost imena ove crkve. Pretpostavljam da starije darove tope i da se njima služe u druge svrhe702. Procjenjuje se da se darovi u novcu penju i do deset tisuća škuda. Izražavana se pobožnost ovdje bolje vidi nego u ijednom drugom mjestu koje sam vidio. Ono što se izgubi, mislim na novac i druge stvari, i što je vrijedno ne samo za iskazivanje vlastite pobožnosti nego i za krađu i utaju (a ima ih mnogo koji se bave tim zanatom), onaj koji nađe postavlja na jedno javno mjesto određeno za tu svrhu; tu ga može uzeti tko hoće i ne mora navoditi nikakav razlog. Kad sam ja ondje bio, moglo se vidjeti mnogo takvih stvari: krunica, rubaca, novčanika bez oznake vlasnika i sve je to bilo ostavljeno prvome koji bude htio nešto uzeti. Za ono što kupite crkvi da biste tu ostavili niti jedan vam obrtnik neće uzeti ni groša za svoj rad; kažu da tako čine zato što hoće imati udjela u Božjoj milosti: plaćate samo srebro ili drvo, možete dati i neki milodar ili se pokazati čovjekom široke ruke, ali uglavnom svi to odbijaju. Crkveni su ljudi uvijek spremni udovoljiti vašoj želji, bilo za ispovijed, bilo za pričest i nikad za to ništa ne uzimaju. Ovdje je običaj dati im nešto novca da ga podijele siromasima kad vi odete. Kad sam bio u tom svetištu, došao je neki čovjek i prvom svećeniku na kojeg se namjerio uručio je velik srebrni pehar govoreći da se je tako zavjetovao. No, kako je bio obećao da će darovati dvanaest talira, a toliko ga pehar nije stajao, odmah je rečenom svećeniku doplatio razliku, a ovaj mu je savjesno pomogao u računanju kao da se radi o nečemu što 701

Čudo prijenosa kapelice Santa Casa zbilo se – prema predaji – tek 1294. 702 Jamačno je i Montaigneov ex-voto tako završio, jer o njemu nema ni spomena u inventaru što ga je Murri uspostavio 1792, prije nego što su francuski vojnici opljačkali to svetište za vrijeme Napoleonovih pohoda u Italiju.

218

Od Rima do Loreta

se mora točno izračunati; kad je to učinio, uveo je stranca u svetište da sâm stavi taj pehar pred Majku Božju i da izgovori kratku molitvu, a on je novac jednostavno stavio u izloženu škrabicu. Takvih primjera vide svakodnevno i više im to nije nimalo čudno. Teško je tu stupiti onome koji hoće nešto dati, ali je tim veće zadovoljstvo kad se to što si dao prihvati. Bio sam tu u ponedjeljak i utorak, a u srijedu ujutro nakon mise smo krenuli. No, htio bih još reći nekoliko riječi o iskustvu što sam ga imao s tim mjestom, u kojem sam se zaista dobro osjećao. U isto vrijeme kad i ja u Loretu je bio Michel Marteau, gospodin de la Chapelle, Parižanin, vrlo bogat mladi čovjek s velikom pratnjom703. Želio sam da mi on i njegovi ljudi potanko i u potpunosti ispričaju o ozdravljenju noge za koju kaže da mu je upravo ovdje spašena, a to sam htio čuti, jer nije moguće ni bolje ni točnije prikazati učinak čuda.704 U tome su bili zakazali svi najbolji kirurzi Pariza i Italije. Za to je potrošio više od tri tisuće škuda, a koljeno mu je sveudilj bilo natečeno i nije ga mogao dotaći dok je bol bivala sve jača. I tako mu je pune tri godine bivalo sve gore i gore, koljeno crvenije, upaljenije i natečenije, a sve to mu je izazivalo visoku ognjicu; tada je prestao uzimati bilo kakve lijekove i primati pomoć, kad li jednom poslije nekoliko dana, dok je spavao, nije usnuo san da je ozdravio i tada mu se pričinilo da vidi neki bljesak kao od munje; probudio se, iz sveg glasa kličući da je ozdravio, dozivao je svoje ljude, ustao iz kreveta i počeo se šetati, što nije nikad od početka bolesti učinio; koljeno više nije bilo natečeno, a koža oko njega kao usahla i obamrla; i od tada se oporavlja bez ičije pomoći. I sada, kad 703

Michel de la Chapelle-Marteau bio je pristaša Lige i vojvode de Guisea. Godine 1588. je na zapovijed Katarine de’ Medici oslobodio Montaignea iz Bastille. Montaigne će to spomenuti pod nadnevkom 16. srpnja 1588. u Beutherovim Ephémérides (to je neka vrsta agende u koju su njegov otac, on i kći mu unosili važne događaje iz obiteljskog života). 704 O čudima (lažnim i pravim) v. Eseji, III, xi.

219

Dnevnik s puta u Italiju

je po drugi put došao u Loreto, već je bilo prošlo više od mjesec dana što je ozdravio, a i u Rimu je bio s nama. Sve sam to čuo iz njegovih usta i od njegove čeljadi kao nešto što ne može biti sigurnije nego što jest. A sad se vratimo čudu o prenošenju ove kućice. Za nju ovdje vjeruju da je upravo u njoj u Nazaretu rođen Isus Krist i da je najprije bila prenesena u zemlju slovinsku, a zatim ovdje blizu i na kraju ovdje gdje je sada, i to na ogromnim mramornim pločama koje su sada obješene u crkvi po stupovima, gdje je sve to zapisano na talijanskom, slovinskom, francuskom, njemačkom i španjolskom jeziku.705 U crkvenom koru visi grb naših kraljeva, i to je jedini grb, jer drugih ondje nema. Ovdje nam kažu kako Slovinci dolaze u velikim skupinama prisustvovati ovim pobožnostima; kako izdaleka, čim s mora ugledaju crkvu, počinju vikati, a kad su jednom pokraj nje, upućuju Gospi toliko preklinjanja i obećanja samo da im se vrati; toliko iskazuju žalost i nariču što su joj pružili priliku da ih ostavi, da je to pravo pravcato čudo. Tu sam doznao da se iz Loreta može poći sve uz more do Napulja i da za to ne treba niti osam punih dana putovanja. To je put koji bi mi bilo vrlo rado učiniti. Treba proći Pescaru i cita Chiete706, gdje se može naći jedan procaccio707, koji svake nedjelje ide u Napulj. Mnogim sam svećenicima nudio novac, ali je većina tvrdokorno odbijala primiti ga, a oni koji su ga primili, učinili su to na jedvite jade. Ovdje čuvaju žito u podrumima, koji se 705

Talijanski komentatori navode da je Santa Casa najprije 1291. bila prenesena na Trsat (Tersatto) pokraj Rijeke, a da je 1294. prešla Jadran i bila neko vrijeme u Recanatiju na morskoj obali usred lovorika (laureto < lat. lauretum), a odatle je pošla k mjestu gdje se sada nalazi. To je označilo nastanak malog gradića Loreta. 706 Cita je u izvorniku naznačeno na talijanskome (città “grad”), a Chiete je Chieti. 707 Montaigne je ostavio procaccio na talijanskome, a jedno od značenja te riječi je “kurir”.

220

Od Loreta do Lȕke

nalaze ispod ulica. Bio je 25i dan travnja kad sam im ja predao svoj zavjetni dar. Da bismo došli iz Rima u Loreto, a bili smo na putu 4½ dana, mene je stajalo šest škuda u novcu, a to je 50 solada po konju, a onaj koji nam je iznajmio konje hranio je njih i nas. No, ta nam pogodba baš i ne odgovara, jer oni ne samo da neprestano požuruju putovanje zbog vlastitih troškova nego i na nama škrtare koliko god mogu. 26oga sam pošao vidjeti luku koja je udaljena tri milje i vrlo je lijepa; tu je i utvrda koja pripada općini Ricanate708. Don Luca-Giovanni, koji je Beneficiale709, i Giovanni-Gregorio da Cailli, koji je Custode de la Sacrestia710, dadoše mi da zapišem njihova imena i da im pišem, za slučaj da bi meni ili nekom drugome mogli pomoći: obojica su bili veoma uslužni711. Prvi upravlja onom malom kapelicom i od mene nije htio ništa primiti. Zahvalan sam im za pomoć i uslužnost koju su mi svojim riječima ukazali. Iste te srijede pošao sam dalje. Put me je vodio kroz jedan ravan i plodan kraj gdje se krajolik neprestano mijenjao. U vrijeme večere stigao sam u Anconu, petnaest milja. To je glavni grad jakinske Marke; u rimsko vrijeme ta se Marka zvala Picœnum712. Gusto je naseljena, poglavito Grcima, Turcima713 i Slovincima; tu trgovina cvate, a grad je lijepo izgrađen, sa svake mu je strane po jedan veliki brijeg koji ide sve do mora, a na jednom je velika utvrda kroz koju smo došli u grad. Na drugom, koji nije daleko, ima jedna crkva714. Između ta dva brijega, na nji708

Recanati. Od te utvrde ostale su samo ruševine. Crkveni nadarbenik, prebendar. 710 Čuvar sakristije. 711 Ta su dvojica bili funkcionari crkve u Loretu. 712 Zapravo Picenum, prema etniku Piceni; danas Piceno. 713 Ovo su najvjerojatnije Arbanasi, koji su bili brojno zastupljeni među tamošnjim stanovništvom. 714 To su Monte Astagno, s citadelom što ju je izgradio Antonio de Sangallo mlađi, i Monte Guasco s crkvom svetog Kirijaka (kod nas na 709

221

Dnevnik s puta u Italiju

hovim padinama, nalazi se grad, ali glavni njegov dio proteže se morskom obalom, gdje je vrlo lijepa luka, u kojoj je veliki slavoluk podignut u čast cara Trajana, njegove žene i njegove sestre. Ovdašnja čeljad kaže da se za deset ili dvanaest sati može prijeći u zemlju slovinsku715. Mislim da sam za šest škuda ili malo više mogao naći neki brod koji bi me prebacio u Veneciju. Dao sam 33 pistoleta716 za najam osam konja do Lȕke717, a tu ima svojih osam dana puta. Pogodili smo se da će vetturin hraniti konje, a u slučaju da bih se zadržao četiri ili pet dana više od osam, da i dalje mogu imati konje bez drugog troška osim što ću morati platiti krmu i djetiće. Ovaj je kraj prepun odličnih pasa prepeličara, pa bi se kojega moglo kupiti za pet-šest škuda. Nikad nisam pojeo toliko prepelica, ali sve su bile vrlo mršave. Zaustavio sam se tu 27oga do poslije podneva samo da mogu vidjeti položaj i ljepotu ovoga grada. U crkvi sv. Kirijaka718 (a to je crkva na jednom od onih bregova) ima više sačuvanih mòćī nego u ijednoj crkvi na svijetu, a sve su nam ih pokazali. Uvjerili smo se da prepelice dolijeću u velikim jatima iz slovinskih strana te da svake noći razapinju mreže i vabe prepelice oponašajući njihovo glasanje; dozivaju ih kad u svom prolasku visoko lete; kažu da u rujnu mjesecu prelijeću more i sele se u Sloviniju.

Premudi, a na Silbi Kurjak), što dolazi od grčkog svetačkog imena Kuriak@V (“gospodnji”). 715 Tj. Dalmaciju. 716 Riječ pistole, kao i deminutiv pistolet, rano se počela rabiti u francuskome kao novčana jedinica, koja je vrijedila najprije 11, pa zatim 10 libri. 717 Lucca, na francuskome Lucques. 718 Montaigne piše St. Creaco, a to je jakinska katedrala. Ime glasi na tal. Ciriaco.

222

Od Loreta do Lȕke

Noću sam čuo sa strane Brusse719 prasak topa. U kraljevstvu i dalje od Napulja720 na svaku milju razdaljine diže se po jedna kula. Ona koja prva od njih otkrije kakvu gusarsku fustu721 vatrom daje znak drugoj straži, a ova trećoj, i to tako brzo da upozorenje prođe za jedan sat čitavom Italijom i dođe sve do Venecije. Ankona se tako od starine naziva po grčkoj riječi722 zbog lakta što ga more tvori na tom mjestu; jer ova dva roga idu daleko u more i tako stvaraju rasjelinu u kojoj je grad, a on je zaštićen s prednje strane s ta dva rta, a odotraga visokim brijegom na kojem se nekada nalazila utvrda723. Tu je i danas jedna stara grčka crkva724, a iznad njezinih vrata vrlo stari kamen s nekoliko slova, a mislim da su slovinska725. Žene su ovdje najčešće lijepe, a većina muževa su čestita čeljad i pošteni obrtnici. Nakon ručka smo pošli morskom obalom koja je ovdje mnogo ugodnija i lakša nego što je naša obala što gleda na ocean, a obrađena je sve do samog mora. Tako smo došli na spavanje u mjesto Senigaglia726, dvadeset milja. To je lijepi maleni grad koji uza samo more leži u krasnoj udolini; ima dobru luku, jer ga s jedne strane plače rijeka što se spušta s brdâ. Tu su izgradili kanal koji je s obje strane obložen i presvučen velikim kamenim pločama, a tu se sklanjaju brodovi; ulaz mu se može 719

Montaigne s Brusse označava Abruzze. Pokrajina je Abruzzo u to vrijeme pripadala napuljskom kraljevstvu, ali se pisac u tim zemljopisnim odnosima najbolje ne snalazi, pa to mjesto u tekstu nije jasno. 721 Fusta (< lat. fustis) je lagani brod na vesla i na jedro. 722 Grčka riječ je £gkvn “lakat, pregibak; okuka, rasjelina”. Stari hrvatski lik tog toponima je Jakin. 723 Tvrđava, što ju je sagradio kardinal Albornoz na Colle di San Cataldo, srušena je u XIV. stoljeću. 724 Crkva je Santa Maria di Porta Cipriana, koju nazivaju i crkvom svete Ane. Crkvu je Klement VII. dao grčkim doseljenicima u Ankoni. 725 Slova nisu slovinska nego grčka. 726 Senigallia. 720

223

Dnevnik s puta u Italiju

zatvoriti. Nisam zapazio nikakve ostatke iz starine, pa smo se zato smjestili izvan grada u jednoj lijepoj gostionici, jedinoj u ovom gradu. Grad se nekada zvao Senogallia727 po našim precima728 koji su se tu bili naselili, a Kamil ih je potukao. Danas je pod vlašću vojvode od Urbina. Nisam se dobro osjećao. Onog dana kad smo krenuli iz Rima, gospodin d’Ossat729 se šetao pored mene, a ja sam htio pozdraviti nekog drugog plemića; međutim, učinio sam to toliko nespretno da sam desnim palcem povrijedio kraj desnog oka, tako da mi je odmah šiknula krv, a oko mi je dugo bilo crveno od upaljenosti; dok je prizdravilo Erat tunc dolor ad unguem sinistrum730. Zaboravio sam reći da se u Ankoni, u crkvi svetoga Kirijaka, može vidjeti jedna niska grobnica u kojoj je sahranjena neka Antonia Rocamoro, patre, matre Valletta, Galla, Aquitana, Paciotto Urbinati, Lusitano nupta731, koja je tu pokopana pred deset ili dvanaest godina. Krenuli smo u osvit dana i jahali uz obalu vrlo lijepom cestom; kako se približavalo vrijeme ručku, prešli smo rijeku Metro, Metaurus, po jednom velikom drvenom mostu i došli na objed u 727

Tj. Sena Gallica. Gale je nakon njihova zauzimanja Rima ovdje potukao Furius Camillus godine 390. 728 Tj. Galima. 729 Arnaud d’Ossat (1536-1604) bio je tada u Rimu tajnik Paula de Foixa; nešto kasnije će raditi na preobraćenju Henrika IV. i postati kardinal. 730 “Osjećao sam bol od tog nesretnog nokta.” Sinistrum se ne smije shvatiti kao “lijevo”, nego kao “nesretno, nevoljno”. 731 “Antonia Rocamoro, Francuskinja i Gaskonjka po svom ocu i majci Vallette, udana za Paciotta iz Urbina, Portugalca.” Montaigne je loše pročitao ili se loše sjećao tog natpisa. Prema talijanskim komentatorima, tu bi počivala Antonia Rocamoro, umrla 1572, žena Paciotta iz Urbina, viteza Kristova reda portugalskoga, koji je bio poznati vojni graditelj. U svakom slučaju, ako i nije riječ o ženi iz Guyenne, ipak se radi o Francuskinji, kao što se vidi iz njezina prezimena Rochemaure. Montaigne je, kao i uvijek, rado sretao uspomene na svoje zemljake.

224

Od Loreta do Lȕke

Fano, petnaest milja. To je maleni grad u lijepoj i vrlo plodnoj dolini, uz samo more; slabo je građen, ali dobro zaštićen. Lijepo su nas poslužili kruhom, vinom i ribom, ali stanovanje nije bilo kako treba. Ovaj grad ima tu prednost pred drugim gradovima, kao što su Senigaglia, Pesaro i još neki, da uživa u obilju slatke vode, da ima mnogo izvora i javnih bunara, dok svi drugi po vodu moraju ići sve do obližnjih brda. Tu smo vidjeli jedan veliki stari slavoluk na kojemu je natpis s imenom Augusta, qui muros dederat732. Nekad se zvao Fanum i bio je Fanum Fortunae733. Gotovo posvuda u Italiji brašno se sije pomoću kotača, tako da njihov pekar obavi za jedan sat više posla nego naš za četiri sata. Gotovo kod svih ugostitelja možete naći pučke pjesnike koji vam začas znaju sastaviti rimu koja odgovara prisutnima. Po svim dućanima, pa čak i na ulicama čut ćete glazbu. Ovaj je grad glasovit po čitavoj Italiji sa svojih lijepih žena. Mi, međutim, nismo vidjeli niti jedne, jer su sve žene bile vrlo ružne. Kad sam se kod jednog čestitog građanina o tome raspitivao, rekao mi je da je doba lijepih žena prošlo. Na ovom se putu plaća gotovo deset solada za obrok, dvadeset solada za svakog čovjeka, a za najam i trošak oko konja blizu 30 solada, što znači da se na dan potroši 50 solada. Grad je u vlasti crkvene države. Na tom istom putu uz more propustili smo vidjeti malo dalji Pesaro, koji je lijep grad, vrijedan da ga se posjeti, a isto to vrijedi i za Rimini i za starodrevnu Ravenu; poglavito za Pesaro734, gdje se nalazi prekrasno zdanje na čudnu položaju 732

“koji je dao izgraditi zidine”. Slavoluk se i danas može vidjeti. Podigao ga je August, a obnovljen je pod Konstantinom. 733 “hram, svetište Fortune”. Danas nema ni traga glasovitom hramu Fortune, koji je bio podignut da sačuva uspomenu pobjede nad Hazdrubalom (v. nešto niže). 734 Grad Pesaro je pun interesantnih građevina: Palazzo Ducale, pa Rocca Costanza, djelo našega Lucijana Vranjanina-Laurane (1420-1479).

225

Dnevnik s puta u Italiju

što ga je, kako su mi rekli, izgradio vojvoda od Urbina735. Ta mjesta leže na unutarnjem putu što vodi u Veneciju. Ostavili smo put uz more i zaputili se na lijevu ruku, prolazeći prostranom dolinom koju presijeca Metaurus. Na obje strane puta vide se vrlo lijepi brežuljci, a izgled ovoga kraja zaista podsjeća na dolinu Blaignaca u Castillonu736. Upravo u ovoj dolini, s onu stranu rijeke, konzuli Salinator i Klaudije Neron sukobili su se s Hazdrubalom, koji je tu poginuo737. Na samom početku brdâ, koja počinju na kraju ove doline, nalazi se Fossumbrune738, petnaest milja, a to je grad u vlasti vojvode od Urbina: leži na padini jednog brda; u donjem dijelu je nekoliko lijepih, vrlo ravnih ulica s jednakim zgradama; uza sve to, ovi ovdje kažu da su građani Fana mnogo bogatiji od njih. Na gradskom trgu nalazi se jedno veliko mramorno postolje s ogromnim natpisom iz Trajanova doba koje je podignuto u čast jednog građanina; na drugoj je strani, pored zidina, još jedan, ali na njemu nema oznake iz kojega je doba. Grad je nekadašnji Forum Sempronii, no oni misle da je prvotni grad bio još dublje u dolini i da su njegove ruševine na mnogo boljem položaju739. Grad ima jedan kameni most kojim se prelazi Metaurus kad se ide prema Rimu per viam Flaminiam. Kako sam stigao rano (jer su ovdje milje kratke, a mi smo na konju svega sedam ili osam sati), razgovarao sam s nekoliko čestitih građana koji su mi ispripovijedali sve što znaju o gradu i njegovoj okolici. Vidjeli smo vrtove kardinala od Urbina740 i mnogo 735

La villa della Vedetta, koju je počeo graditi Francesco Maria della Rovere, vojvoda urbinski. Od tog se zdanja nije ništa sačuvalo. 736 Dolina u francuskoj pokrajini Périgord. 737 Hazdrubal Barka, koji se htio pridružiti svome bratu Hanibalu s vojskom od 60 000 ljudi, bio je pobijeđen i ubijen na obalama Metaura. 738 Fossombrone. 739 Ruševine Forum Sempronii nalaze se na 1½ km u smjeru Fana kod današnjeg San Martino del Piano. 740 Giulio della Rovere (1533-1578) bio je sin vojvode Francesca Marije della Rovere, a umro je u Fossombroneu.

226

Od Loreta do Lȕke

čokota kalemljenih na drugu lozu. Zadržao sam se u razgovoru s jednim poštenjačinom, piscem nekoliko knjiga, koji se zove Vincentius Castellani741, a rođen je u ovome gradu. Iz grada sam krenuo sutradan ujutro, skrenuo na desno i mostom prešao rijeku Cardiana742, koja se spaja s Metaurusom. Jahao sam dobre tri milje uzduž nekih brda s divljim stijenama; išao sam nekim uskim i neugodnim putem i na kraju njega smo ugledali prolaz od svojih 50 koraka dužine koji je probijen kroz jednu od tih visokih stijena743. Kako je to bio mučan i velik posao, a August ga je prvi započeo, tu se nalazi natpis s njegovim imenom; na drugom se kraju vidi još jedan, postavljen u čast Vespazijanu. Sve unaokolo vidi se mnogo gradnji do samog dna rijeke744, koje su vrlo visoke i dižu se iznad ceste, dok su hridi neiskazive debljine probijene i izravnane; uzduž cijelog tog puta, a to je via Flaminia, kojom se ide u Rim, vide se tragovi njihovih ogromnih ploča, većinom zatrpanih, a put kroz njih, koji je nekada bio 40 koraka širok, sad ne mjeri više od četiri koraka širine. Bio sam skrenuo s puta samo da to vidim, a sad sam se opet istim putem vratio i nastavio putem podno nekih visokih brda, koja su sva pristupačna i plodna. Prema kraju današnjeg putovanja počeli smo se penjati i spuštati i tako smo došli u Urbin745, šesnaest milja. Grad ne baš naročite ljepote koji se prostire na jednom brdu srednje visine, ali leži na svim stranama njegovih padina, tako da u njemu nema ništa ravnoga i posvuda se moraš penjati ili spuštati. Bila je subota, a na taj se dan održava sajam. 741

Vincenzo Castellani je napisao komentare uz Salustija (†1601). Rijeka se zapravo zove Candigliano. 743 Glasoviti prorov Furlo (ili Petra Pertusa ili Forulus), kojim je prolazila Via Flaminia. Tunel je dug 38 metara, širok 5,5, a visok 4,5. 744 Riječ je o velikom potpornom zidu koji je, dok tunel nije bio otvoren, nosio cestu iznad vode. 745 Urbino. 742

227

Dnevnik s puta u Italiju

Tu smo vidjeli palaču koja je na glasu sa svoje ljepote; golemo je to zdanje, jer se širi do samog podnožja brda. Pogled dopire do bezbroja okolnih brda i tu nema ničega što bi vas moglo oduševiti. Uostalom, kao ni cijela ova građevina, koja nema ničeg privlačnoga ni izvana, ali ni u njoj samoj; ima jedan mali vrt od svojih 25 koraka. Kažu da u njoj ima soba koliko i dana u godini; doista, ima ih veoma mnogo onako kako se to vidi u Tivoliju i u drugim talijanskim palačama. Kad stojite kod jednih vrata, često vidite 20 drugih koja se nižu jedna za drugima, a možda ih ima i više. Tu ima i starijih dijelova, ali glavninu je 1476. sagradio Frederic Maria de la Rovere746, o kojemu ima mnogo natpisa i opisa njegovih ratnih poduhvata; zidovi su prepuni tih svjedočanstava, a ima i natpis na kojem stoji da je ovo najljepša kuća na svijetu. Sva je izgrađena od opeke, sva je nadsvođena, tako da nema drvenih podova kao i u većini talijanskih zdanja. Ovaj današnji747 je njegov praunuk, a to je jedna dobra vladarska obitelj koju podanici vole. Od oca na sina svi su ljudi od pera, pa zato i imaju u palači lijepu knjižnicu, ali ključ nismo našli. Skloniji su Španjolcima. Grb kralja španjolskoga vidi se na istaknutim mjestima, pa red Engleske i red Zlatnoga runa, ali ništa od našega. Vojvode se bave slikarstvom. Prvi vojvoda od Urbina bio je mlad čovjek kojega su podanici ubili zbog njegove nepravednosti: ali on nije bio njihove krvi748. Sadašnji je vojvoda oženio sestru gospodina od Ferrare, 746

Omaškom mjesto Frédéric (Federico) de Montefeltro. Ovaj je 1466. povjerio graditelju Lucijanu Vranjaninu (Laurani) rekonstrukciju dotadašnje palače. Bio je prapradjed Montaigneovu suvremeniku Francescu Mariji II. della Rovere (1549-1631), čiji je djed bio posvojče Guidobalda de Montefeltra. 747 “Današnji vojvoda” je Francesco Maria della Rovere, šesti i posljednji vojvoda od Urbina. 748 Bio je to Oddantonio de Montefeltro, kojega je papa Eugenije IV. proglasio vojvodom. Iduće godine, a tek je bio navršio osamnaestu, ubijen je u narodnoj pobuni, jer je “uvijek trčao za plemenitim ženama da ih osramoti i obeščasti” (Sebastian Munster).

228

Od Loreta do Lȕke

deset godina stariju od sebe. Slabo se slažu i žive odvojeno, i to sve, kako ovdje kažu, zbog njezine ljubomore749. I tako, budući da je njoj 45 godina, slabo se mogu nadati da će imati djece, a to će, kao što kažu, učiniti da će vojvodstvo pripasti crkvi – zbog toga im je teško. Tu sam vidio sliku u prirodnoj veličini Picusa Mirandu750 le . Bijelo lice, vrlo lijep, bez brade, negdje oko 17-18 godina, duguljasta nosa, blaga pogleda, mršava lica, svijetle kose koja mu dopire do ramena i nekako čudno odjeven. Na mnogo mjesta u Italiji običavaju graditi ovakve zavojite stube, koje su toliko visoke i uspravne da se možete na konju popeti na njihov vrh751. Takve su i ovdje, a obložene su četvrtastim pločama. Kako su mi rekli, ovaj je kraj vrlo hladan, pa vojvoda ovdje živi samo po ljetu. U dvjema od njihovih soba još su druge četvrtaste sobe u kutu, koje su zatvorene sa svih strana i samo jedno staklo propušta svjetlo iz veće sobe; unutar tih zidova nalazi se gospodarova postelja. Poslije ručka opet sam skrenuo s puta svojih pet milja samo da mogu vidjeti jedno mjesto koje narod odvajkada naziva Sepulchro d’Asdrubale752, a nalazi se na jednom vrlo strmom i visokom brdu koje nazivaju Monte deci753. Tu ima četiri-pet kukavnih kućeraka i jedna crkvica, a vidi se i neka građevina od grube opeke, okrugla, od svojih 25 koraka, a visoka 25 stopa. Sve uokolo, na svaka tri koraka su prsobrani od iste opeke. Ne znam kako zidari nazivaju te koma749

Lucrezia d’Este, rođena 1525, bila je dvanaest godina starija od vojvode, koji ju je oženio 1570. 750 Ne zna se koji je to portret “čovjeka koji je sve znao”. Pico de la Mirandola (1463-1494) bio je slavan sa svoje rane učenosti i velikog znanja. 751 Te se zavojite stube (escalier à vis) nalaze u velikoj kuli sjevernog krila palače, a druge su, slične njima, u dvjema kulama na zapadnom pročelju. 752 Hazdrubalov grob. 753 Zapravo Monte d’Elce, pokraj Fermignana.

229

Dnevnik s puta u Italiju

de za podupiranje koji nalikuju na zavinuti kljun. Kako dolje nije bilo nikakva otvora, pokušali smo ući odozgora. Naišli smo na neki svod, pod njim nije bilo ništa, nikakav klesani kamen, bez ikakva natpisa; mještani kažu da je tu bila jedna mramorna ploča s nekim znakovima, ali da je u naše doba nestala. Zašto se ovako zove, ne znam, ali isto tako ne vjerujem da je doista ono što ovi ovdje kažu. Jedno je sigurno: da je bio potučen i ubijen nedaleko odavde. Nakon toga smo pošli jednim vrlo strmim putem, koji se pretvara u blato kad samo jedan sat kiši; prešli smo opet Metaurus po jednom gazu, budući da je to samo brzac koji ne može nositi brodove; bili smo ga danas već jednom prešli i sad smo u sumrak po jednom niskom i dobrom putu došli u Castel Durante754, petnaest milja. Gradić leži u dolini, uz rijeku Metaurus i potpada pod vlast vojvode od Urbina. Narod je palio krijesove da bi proslavio rođenje muškog djeteta princeze de Besigna755, sestre njihova vojvode. Naši vodiči ovdje rasedlaju konje čim im skinu uzde i daju im piti bilo kakvu vodu. Mi smo ovdje u Urbinu pili neka vina koja su patvorili samo da budu slađa. U nedjelju ujutro smo jahali kroz neku dosta plodnu dolinu i po okolnim brežuljcima, a prije toga kroz jedan lijep mali grad, koji se zove S. Angelo756, a pripada rečenom vojvodi. U gradu smo zatekli male kraljice ili sredoposne pilibabe757, jer je bio dan uoči prvog dana svibnja758. Nastavljajući 754

Danas Urbania. Taj se gradić najprije zvao Castel delle Ripe; 1294. nosio je ime Casteldurante po imenu romanjolskoga rektora Guglielma Durantea, koji ga je obnovio; prozvan je Urbania prema papi Urbanu VIII. koji ga je 1635. proglasio gradom i podigao na rang biskupskog sjedišta. 755 Isabella della Rovere, kći Guidobalda II, žena princa od Bisignana. 756 Danas Sant’Angelo in Vado, nekadašnji Tifernum Metaurense. 757 Dan kad se baba pili na dvoje, a to je četvrtak sredoposne nedjelje (dies Jovis medius temporis quadragesimalis). 758 Tradicija tzv. Belles de mai, koju je Montaigne sreo u S. Angelo in Vado, veoma je stara u Italiji.

230

Od Loreta do Lȕke

istom dolinom, prošli smo kroz još jedan gradić koji pripada istome vojvodi, a zove se Marcatello759, a zatim smo po jednom putu, koji je već mirisao na planine Apenina došli na objed u Borgo-a-Pasci760, deset milja. Malo seoce, gola juha i jadno prenoćište na podnožju brda. Poslije ručka smo ispočetka išli nekim divljim i kamenitim putem, a zatim smo se penjali uzbrdo dobre dvije milje, a onda se četiri milje spuštali761; put je bio krševit i dosadan, ali nimalo strašan i pogibeljan, jer provalije i ponori nisu tako odsječeni da se pogled ne bi imao na čemu zaustaviti.762 Nastavili smo uz Metaurus sve do njegova izvora, koji se nalazi na ovoj planini; tako smo vidjeli i njegovo rađanje i njegov kraj, jer smo ga vidjeli kako se ulijeva u more u Senogalliji763. Kad smo se spustili niz to brdo, pred nama se otvorio pogled na vrlo lijepu i prostranu ravnicu kojom teče Tibar, a on je tu samih 8 milja daleko od svog izvora, a u daljini se vide druga brda. Taj me predio podsjeća na Limaigne u Auvergnei i na brda koja se spuštaju u Pui de Domme u Clermontu764. Na vrhu ovog našeg brda prestaje jurisdikcija vojvode od Urbina, a počinje vlast vojvode od Firence, a na lijevu ruku vlast papinske države. Došli smo na večeru u Borgo S. Sepolcro765, trinaest milja. Mali grad u ovoj ravnici, bez ikakvih zanimljivosti, a pod vlašću je vojvode od Firence; krenuli smo iz njega na prvi dan mjeseca svibnja. 759

Marcetelli (?). Borgo Pace. 761 To je Monte Maggiore (1384 metra visok) iznad izvora rijeke Metaura. 762 Prijevoj Bocca Trabaria. Za Montaigneov strah od vrtoglavice v. Eseji, II, xii. 763 Zapravo kod grada Fano. 764 La Limagne je ravnica u Auvergnei kojom teče rijeka Allier; zatvaraju je na zapadu brda Dôme, a na istoku masivi Livradois i Forez. 765 Borgo San Sepolcro, danas Sansepolcro, rodno je mjesto velikog slikara Piera della Francesca (1416-1492); Montaigne očigledno nije mogao vidjeti njegova djela. 760

231

Dnevnik s puta u Italiju

Na jednu milju od toga grada prešli smo rijeku Tibar preko jednog kamenog mosta. Tibar ovdje još pokazuje svoje bistre i lijepe vode, a to je znak da ona prljava i riđa boja, Flavum Tiberim766, kakvu vidimo u Rimu, nastaje od miješanja s nekom drugom rijekom. Nakon četiri milje jahanja kroz tu ravnicu ukazao nam se jedan brežuljak s lijepim gradićem767. Brojne djevojke su tu, kao i na drugim mjestima na ovom putu, izlazile pred nas i hvatale uzde naših konja, pjevajući neke pjesme kako se tom prigodom običava; tražile su od nas kakav maleni dar za taj blagdan. S tog smo se brda spustili u jedan kamenit klanac koji nas je dugo vodio uzduž vododerine nekog brzaca, a zatim smo se opet morali penjati uz jedno pusto i krševito brdo; penjali smo se i silazili oko tri milje, a zatim nam se otkrila jedna druga velika zaravan u kojoj smo prešli rijeku Chiasso, po kamenom mostu768, a nedugo zatim i Arno, gdje je jedan vrlo velik i krasan kameni most; nakon toga smo došli prenoćiti u Ponte Boriano, samo jedna mala kućica, osamnaest milja. Loš smještaj kao, uostalom, i na velikom dijelu ovoga puta. Bila bi prava ludost ovdje dolaziti s dobrim konjima, jer ovi uopće nemaju sijena. Nakon ručka opet smo jahali kroz neku dugu zaravan koja je sva ispresijecana strašnim usjeklinama što ih vode stvaraju na zaista neobičan način; mislim da je ovdje užasno biti po zimi; no, sada upravo popravljaju taj put. Ostavili smo oko podneva s lijeve strane grad Arezzo769, koji se nalazi u istoj ovoj dolini na dvije milje razdaljine. Čini mi se da je grad 766

“Žuti Tibar”, kako ga je nazivao Horacije. To je slikoviti gradić Anghiari. I tu će Montaigne sresti raspjevane djevojke (les Belles de mai). 768 Mjesto se zove Ponte alla Chiassa. 769 Montaigne nije, dakle, posjetio Petrarkino rodno mjesto, koje je slavno sa svojih umjetničkih djela, između kojih se ističu glasovite freske što ih je naslikao Piero della Francesca u crkvi svetoga Franje. 767

232

Od Loreta do Lȕke

ipak malo uzdignutiji. Prešli smo jednim lijepim visokim kamenim mostom rijeku Ambru i došli na večeru u Lavenelle770, deset milja. Gostionica je podalje od sela, možda nešto više od jedne milje i doista je odlična, pa je zato i smatraju najboljom u Toskani, a meni se čini da u tome imaju pravo, jer, ako se pogleda sve što imaju u Italiji, ova spada u najljepše. Toliko je hvale, a svi kažu da se plemstvo ovoga kraja tu sakuplja za velike gozbe onako kao kod nas kod Le Morea u Parizu ili kod Guillota u Amiensu771. Tu vam hranu poslužuju na kositrenim tanjurima, a to je prava rijetkost. Kuća je na osami i na lijepom položaju u ravnici, a ima i izvor bistre vode kojim se samo ona služi. Krenuli smo odatle rano ujutro i išli po vrlo dobrom i ravnom putu kroz tu ravnicu. Prošli smo četiri mjestanca ili utvrđene varoši: Mantenarca, S. Giovanni, Fligline i Anchisa772, a u vrijeme ručka stigli smo u Pian della Fonte, dvanaest milja. Smještaj nam je bio prilično loš. Tu je i izvor nešto iznad već spomenutog mjesta Anchise773, koje leži u dolini Arna, a o njemu govori Petrarca, za kojega misle da se rodio u tom mjestu Anchisa ili barem u jednoj kući milju daleko; od te se kuće danas vide samo jadne ruševine, ali ovi ovdje spominju to mjesto774. Tu siju sjemenje dinja uz one koje su ranije posijali i misle da će ih moći brati u kolovozu. Tog sam jutra osjećao težinu u glavi i pred očima mi se mutilo kao kod moje stare glavobolje, koju sam pred desetak godina zaboravio. Dolina kroz koju smo prolazili nekoć je bila sva pod vodom, a Livije775 navodi da je Hanibal bio prinuđen kroz te močvare prolaziti na slonu te da je zbog lošeg 770

Levanella. Tu gostionicu kod Guillota spominje i Rabelais u Quart Livre, 51. 772 Mjesta se zapravo zovu Montevarchi, San-Giovanni, Figline i Incisa. 773 Incisa. 774 To je kuća Petrarkina oca, a pjesnik je rođen u Arezzu. 775 Tit Livije, Historiae, XXII, 2-3. 771

233

Dnevnik s puta u Italiju

vremena tu izgubio jedno oko. To je doista jedno vrlo nisko i ravno mjesto, koje zavisi od hirova rijeke Arna. Tu nisam htio ručati i ubrzo sam se pokajao, jer bi me jelo bilo prisililo na povraćanje, a to je moj najbrži način kako ozdraviti: u protivnom, glavobolja me muči čitav dan, a katkada i dva, kao što mi se i sada dogodilo. Putem smo sretali mnogo ljudi iz toga kraja koji su nosili u Firencu svakakve vrsti hrane. Tako smo došli u Florance, dvanaest milja. Prešli smo jednim od četiriju mostova na rijeci Arno. Sutradan, nakon što smo bili na misi, krenuli smo i malo skrenuli s puta samo da vidimo Castello, o kojem sam već govorio776. Međutim, budući da su vojvodine kćeri bile ondje i da su upravo u to vrijeme prolazile vrtovima da bi čule misu, zamolili su nas da malo počekamo, ali ja to nisam nikako htio. Putem smo sretali brojne procesije: najprije ide barjak, a za njim žene; većinom su vrlo lijepe, sve imaju slamnate šešire, koje ovdje izrađuju bolje nego igdje na svijetu; za seoske žene dobro su odjevene i sve nose bijele papuče ili cipele. Za ženama ide župnik, a na kraju muškarci. Dan prije toga smo vidjeli i jednu redovničku procesiju, a i oni su gotovo svi nosili slamnate šešire. Išli smo jednom prostranom ravnicom i, da pravo kažem, gotovo da sam morao priznati da ni Orleans, ni Tours, pa čak ni Pariz ni izdaleka nemaju takvu okolicu s toliko sela i kuća kao što to ima Firenca: barem kad govorimo o lijepim kućama i palačama – to je izvan svake dvojbe. Nastavili smo tom cestom i za ručak stigli u Prato, deset milja. To je mali grad koji pripada spomenutom vojvodi, a leži uz rijeku Bisanzo777; prešli smo je ka776

Villa del Castello. Montaigne je pohodio tu palaču s vrtovima za vrijeme svog prvog boravka u Firenci i o tome nam je tada govorio njegov “pisar/tajnik”. Iz odlomka što slijedi vidi se da je pomalo počeo mijenjati svoje ranije, negativno mišljenje o Firenci. 777 Bisenzio.

234

Od Loreta do Lȕke

menim mostom i došli pred sama gradska vrata. Niti jedna pokrajina nije tako dobro opremljena, niti jedna nema tako lijepe mostove i od tako čvrste građe. Uz put neprestano nailazite na velike komade građevnog kamena na kojima piše koliko ceste mora svaka općina održavati i za to biti odgovorna. U palači toga mjesta vidjeli smo grb i ime papinskog legata du Prata za kojega kažu da potječe iz tog grada778. Na vratima palače stoji jedan veliki okrunjeni kip, koji u ruci drži svijet, a na podnožju je natpis Rex Robertus779. Ovdje kažu da je grad nekoć pripadao nama780, a doista možete posvuda vidjeti ljiljanov cvijet781, ali sâm grad u grbu ima lavlje ralje s ljiljanovim cvjetovima. Stolna crkva im je lijepa; sva je ukrašena s mnogo bijelog i crnog mramora. Kad smo odatle krenuli, učinili smo dobre 4 milje izvan zacrtana puta samo da dođemo al Poggio, jer je to kuća o kojoj se mnogo govori, a pripada vojvodi782; leži na rijeci Umbrone783; oblik te građevine bio je uzorom za Pratolino. Pravo je čudo kako u tako malom zdanju može biti stotinu lijepih soba. Tu sam vidio, među ostalim stvarima, velik broj postelja od vrlo lijepog sukna, ali male cijene: na njima su tanki šareni pokrivači, svi od vrlo fine vune, a podstavljeni svilom na četiri niti iste boje kao što je sukno. Vidjeli smo i kabinet u 778

Kardinal Nicola, rečeni di Prato, dominikanac, biskup u Ostiji i Velletriju, koji je umro u Avignonu 1321. Kao papinski legat pratio je cara Henrika VII. u njegovu pohodu na Italiju. Montaigne ga je mogao zamijeniti s Antoineom Dupratom, koji je također bio kardinal i papinski legat, ali je živio kasnije (1463-1535) (?). 779 Robert Anžujski, kralj Apulije, kojemu se grad Prato predao 1313. 780 Tj. Francuskoj. 781 Flurs de lis. Upravo krin ili ljiljan, kao osnovni heraldički element, svjedoči i o anžuvinskoj vlasti i o firentinskoj dominaciji. 782 To je Villa di Poggio u mjestu Caiano, koju je sagradio Giuliano da Sangallo za Lorenza nazvanog il Magnifico. To je bilo okupljalište firentinskih intelektualaca, a 1587. tu je umro veliki vojvoda Francesco I. sa svojom ženom Biancom Cappello. 783 Ombrone.

235

Dnevnik s puta u Italiju

kojem se vojvoda bavi svojim retortama, kao i velik broj drugih instrumenata, jer je on veliki ljubitelj mehanike. Nastavili smo odatle jednim vrlo ravnim putem i prolazili kroz neobično plodan kraj; posvuda same ulice od stabala uz koja se penje vinova loza, a to je nešto zaista lijepo; tako smo došli na večeru u Pistoiu, četrnaest milja. To je velik grad na rijeci Umbrone; ulice su mu vrlo široke, popločane velikim kamenim pločama kao u Firenci, Pratu, Lȕki i još u nekim gradovima. Zaboravio sam reći da se iz dvorana u Poggiu vide Firenca, Prato i Pistoja kao na dlanu; vojvoda je u to vrijeme bio u Pratolinu. U ovoj Pistoji ima vrlo malo svijeta, crkve su im lijepe, a ima i lijepih kuća. Propitao sam se o cijeni slamnatih šešira: jedan košta 15 s.784, a ja mislim da bi u Francuskoj vrijedili isto toliko franaka. Pokraj ovoga grada nekoć je Katilina bio potučen785. U Poggiu ima tapiserijâ koje prikazuju sve vrste lova; između ostaloga, zapazio sam jedan sag s prikazom lova na nojeve: konjanici ih gone i ubijaju kopljima.786 Latini su Pistoju zvali Pistorium787. Grad pripada vojvodi od Firence. Ovdje se govori da su ga nekadašnje svađe obitelji Cancellieri i Pansadissi788 pretvorile u pustoš, tako da danas ne broji više od osam tisuća duša, dok Lȕka789, koja nije ništa veća, ima više od dvadeset i pet tisuća stanovnika. Messer Tadeo Rospiglioni790, koji je iz Rima primio pismo 784

15 solada. Katilina je bio poražen i ubijen u Pistoji g. 62. pr. Kr. 786 Moramo opaziti da je čitav ovaj odlomak o Pistoji prilično nepovezano pisan, da se miješaju Pistoja, Poggio, a da ni ne govorimo o aluziji na Lȕku, koju će tek pohoditi, a odavde bi se moglo zaključiti da ju je već vidio. Sve to potvrđuje neujednačenost redakcije Dnevnika. 787 “pekarnica”, “mjesto gdje se peče kruh”. 788 Panciatici. 789 U izvorniku Lucques, tal. Lucca. 790 Ne Rospiglioni nego Rospigliosi. Taddeo Rospigliosi je u više navrata bio gonfaloniere grada Pistoje, a to je magistrat koji je ispočetka imao i vojnu vlast, a kasnije mu je funkcija bila nešto poput gradonačelničke. 785

236

Od Loreta do Lȕke

s preporukama za mene od Giovannija Franchinija791, zamolio me je da s njim sutra objedujem, a da to isto vrijedi za sve koji su u mome društvu. Palača je veoma ukrašena, a trpeza malo čudna barem što se tiče redoslijeda poslužene hrane: mesa malo, a malo i slugu; vino se pije tek na kraju obroka, kao u Njemačkoj. Vidjeli smo i crkve: za pòdizānja zvone sva zvona stolne crkve. U koru je među djecom bilo i svećenika u ornatu koji su svirali saquebutes792. Ovaj se siromašni grad zavarava time što izgubljenu slobodu nadoknađuje ovom ispraznom slikom nekadašnje veličine. Imaju devet priora i jednog gonfaloniera, koje biraju svaka dva mjeseca. Oni upravljaju gradom, a sada ih hrani vojvoda kao što ih je nekada plaćala gradska uprava; stanuju u palači i iz nje izlaze samo svi zajedno; znači da su čitavo vrijeme zatvoreni. Gonfalonijer stupa pred Potestaom793, kojega imenuje vojvoda, a taj Potesta ima zapravo svu moć u svojim rukama; rečeni gonfalonijer ne pozdravlja nikoga i tako se utvara kao da ima neku malu kraljevsku vlast. Sažalili su mi se kad sam vidio da se kljukaju takvom majmunarijom, ali činjenica jest da je vojvoda povećao svoje namete za dobru desetinu. Većina velikih talijanskih perivoja sije travu po glavnim alejama, a zatim je kose. Poprilici u to doba počele su sazrijevati trešnje; a na putu od Pistoje do Lȕke neprestano smo sretali ljude iz sela koji su nas pozivali da od njih kupimo jagoda. Krenuli smo u četvrtak na dan Uzašašća i najprije išli ravnicom, zatim malo brdovitijim putem, a nakraju opet lijepom prostranom ravnicom. Na žitnim poljima imaju vrlo mnogo lijepo poredanih stabala, koja su pokrita lozom i drže se jedno drugoga. Ta polja izgledaju kao pravi pravcati vrtovi. 791

Giovanni Franchini je bio poznati pravnik, a 1582. je postao provveditore kaštela Sant’Angelo. 792 Saquebute je neka vrsta trombona. 793 Potestà je gradonačelnik, nositelj vlasti.

237

Dnevnik s puta u Italiju

Planine što se vide s ove ceste prekrite su drvećem, poglavito maslinama, kestenima i dudovima, koji im služe za uzgoj dudova svilca. U toj ravnici leži i grad Lucques794, dvadeset milja. Grad je to za trećinu manji nego naš Bourdeaus795, samo što se zbog svoje nejakosti morao staviti pod zaštitu cara i kuće austrijske. Grad je dobro zatvoren i utvrđen; opkopi mu nisu baš duboki, a u njima teče mali kanal s vodom; obrasli su u neku travu širokoga lista. Sve okolo zidina na unutrašnjem nasipu imaju dva-tri reda posađenih stabala koja služe za hladovinu, a ovi kažu i kao fascines796 u slučaju nužde. Kad gledate izvana, vidite samo kao jednu šumu koja skriva kuće. Uvijek imaju posadu od trista stranih plaćenika. Grad je gusto napučen, a poglavito svilarima; ulice su uske, ali lijepe i posvuda vidiš velike i krasne kuće. Kroz grad prolazi jedan mali rukav rijeke Cerchio797. Sada grade veliku palaču za koju će se potrošiti stotinu i trideset tisuća škuda, a građenje je dosta uznapredovalo798. Kažu da ih ima stotinu i dvadeset tisuća duša ako se ne broji grad. Imaju u vlasti nekoliko kaštela, ali niti jedan veći grad. Svi se njihovi plemići i vojnički ljudi bave trgovinom: najbogatiji su oni iz obitelji Buonvisi799. Stranci ulaze u grad samo kroz jedna vrata na kojima je vrlo jaka straža. Položaj ovoga grada jedan je od najljepših koje sam vidio. Okružuju ga dvije milje ravnice, a najljepši je na mjestu gdje 794

Lucca. Bordeaux. 796 Tal. riječ fascina “svežanj granja” Montaigne piše francuski u množini fascines. Ovdje su to vezana debla koja štite bedeme i zaklanjaju branitelje. 797 Serchio. 798 Graditelj Bartolomeo Ammannati započeo je gradnju gradske palače (Palazzo Pubblico) na mjestu gdje je stajala Augusta, tvrđava što ju je u XIV. stoljeću sagradio Castruccio Castracani (1281-1328). 799 Bogata obitelj Buonvisi imala je glavnu riječ u gradu. Bavili su se međunarodnom trgovinom i u svim većim središtima imali su svoje podružnice. 795

238

Toplice della Villa, prvi boravak

je najuži, a valja spomenuti i lijepe planine i brežuljke, na kojima su usred pôljā podigli kuće. Vina su im osrednja; dosta je skupo, jer smo plaćali i po dvadeset solada na dan; gostionice i prenoćišta su slabi kao i u čitavom ovom kraju. Od većeg broja pojedinaca dobio sam mnogo znakova pažnje i darove u vinu, voću i srebru800. U gradu sam bio u petak i subotu, a u subotu sam krenuo poslije ručka (a ručak je bio samo za moje suputnike, jer sam ja toga dana postio). Brežuljci tik uz grad puni su vrlo lijepih i gusto naslaganih kuća; put nas je uglavnom vodio kroz nizinu, cesta je bila dobra i krivudala je između brda, a sve je bilo sjenovito i ljudi su posvuda uz rijeku Cerchio imali svoje kuće. Prošli smo kroz nekoliko sela i kroz dva nešto veća mjesta, Reci801 i Borgo. Prešli smo zatim spomenutu rijeku, koja nam je bila s desne strane, po mostu neobične visine, koji jednim jedinim lukom spaja dvije obale na mjestu gdje je rijeka najšira.802 Takvih smo mostova vidjeli na još dva ili tri mjesta. Oko dva sata poslije podne došli smo u Bein della Villa803, šesnaest milja. Ovo je brdovit kraj. Prije toplica, uza samu rijeku804 prostire se zaravan od tri ili četiri stotine koraka iznad koje su smještene kupke na obronku jednog ne baš visokog brda, poprilici onako kao u Banieres805, gdje se voda pije nedaleko od grada. Položaj na kojem se nalaze toplice doimlje se nekako zgusnuto, a tu ima svojih trideset-četrdeset kuća namijenjenih onima koji se dolaze kupati; sobe su lijepe, sve odijeljene jedne od drugih i u svakoj je sobi predsoblje, gdje možete 800

Ovdje se može reći i u novcu, jer franc. arjant znači “srebro” i “novac”. Decimo. 802 Ovo je približan prijevod jer mjesto nije jasno. To je most La Maddalena, koji je dala graditi princeza Matilda, a zna se da ga je dovršio Castruccio Castracani. 803 Kupke della Villa Montaigne spominje i u Esejima, II, xxxvii. 804 La Lima. 805 Opet usporedba s francuskim toplicama Bagnères-de-Bigorre. 801

239

Dnevnik s puta u Italiju

biti u društvu, i posebna soba kad hoćete biti sami. Sve sam ih pregledao prije nego što sam se pogodio za cijenu; odlučio sam se za najljepšu zato što se iz nje pruža pogled na maleni izvor, na rijeku Limu i na okolna brda, koja su sva lijepo obrađena i zelena sve do samog vrha; posvuda se vide maslinici i šumarci kestenova, a mnogo je i vinograda koje sade u stepeničastim krugovima. Malo podignuti izvanjski red su vinogradi, a niži dio te stepenice je zasijan žitom. Čitavu noć sam u svojoj sobi slušao blagi šum vode. Između kuća je mjesto gdje se možete šetati; ono je s jedne strane otvoreno kao neka terasa s koje kroz odrine vinove loze možete vidjeti onu malu zaravan, a dvjesta koraka pod vama vidite jedno lijepo seoce, koje također služi ovim toplicama kad je velika navala gostiju. Ondje su sve kuće nove, put do njih je vrlo lijep, a u selu je i lijep trg. Većina pučanstva tu provodi zimske dane i tu imaju svoje trgovine, poglavito ljekarne, jer su gotovo svi ljekarnici. Moj se gospodar zove kapetan Paulini806, a i on je ljekarnik. Dao mi je jednu dvoranu, tri spavaće sobe, kuhinju i prostor za naše momke. Imali smo osam kreveta, a dva su bila sa zastorima; on nam je davao sol, svaki dan ubruse, a svaki treći dan stolnjak, sve željezne potrepštine za kuhinju, svijećnjake, sve za jedanaest škuda, a to je nešto malo više nego deset pistola, i to za petnaest dana. Zdjele, pladnjeve, tanjure (koji su zemljani) kupovali smo sami, jednako kao i čaše i noževe; mesa ovdje ima koliko god hoćeš, i to telećeg i jarećeg, drugoga je vrlo malo. U svakom vam stanu nude da će obavljati kućne poslove i mislim da bi se za 15 solada na dan moglo dobiti čovjeka; a ako hoćete to sami raditi, u svakom ćete stanu naći čovjeka ili ženu koji vam mogu pripremati hranu. Vino je daleko od dobroga, ali tko ga hoće dobavljati izvana, može ga kupovati iz Pescije807 ili iz Lȕke. 806

Paolino di Cherubino ili Cherubini (Montaigne uzima ime za prezime) bio je satnik varoške čete. 807 Pescia je zemljoradničko naselje na pola puta između Lȕke i Pistoje.

240

Toplice della Villa, prvi boravak

U mjestu sam bio prvi (osim dvojice plemića iz Bolonje), tako da sam mogao birati. Kažu mi da sam zato jeftinije prošao nego što bi bilo kad je velika navala, koja tu zna biti i vrlo velika; no, njihov je običaj početi tek u lipnju i ostajati do rujna; u listopadu napuštaju toplice, a tada se mnogi skupljaju samo radi odmora i razonode. Sretali smo i neke koji su se vraćali nakon mjesec dana kupanja, čak i u listopadu, ali to se vrlo rijetko događa. Ima u ovom mjestu jedna kuća koja je mnogo ljepša od svih drugih i pripada gospodi Buonvisi; oni je nazivaju il Palazzo. Ima česmu u velikoj dvorani i mnogo drugih pogodnosti. Bila mi je ponuđena, ili cijela ili barem apartman od četiri sobe, ali meni to nije bilo potrebno. Četiri sobe, namještene kako sam gore rekao, bili bi mi dali po cijeni od dvadeset njihovih škuda za petnaest dana. Ja bih još bio to i prihvatio da su htjeli računati po jednu škudu na dan, s obzirom na vrijeme i cijene koje se neprestano mijenjaju. Gospodara moje kuće dogovorena cijena obvezuje samo za mjesec svibanj, pa bi se oko pogodbe trebalo opet dogovarati ako bih htio dulje ostati. Ovdje se čovjek može liječiti i svakodnevnim pijenjem i kupkama: kupelj je pokrita i nadsvođena, dosta tamna, a velika kao polovica moje dvorane u Montaigneu. Imaju i neke dovodne cijevi koje oni nazivaju la doccia808; to su nekakve cijevi po kojima toplu vodu primate na različite dijelove tijela, a u prvom redu na glavu; to su nekakvi kanali koji vas neprestano polijevaju i pogađaju dio koji izložite, griju ga, a zatim se voda odlijeva nekim drvenim žlijebom kao u našim praonicama gdje se kuha lukšija. Postoji i druga kupelj, jednako tako nadsvođena i tamna, koja služi za žene. Vodu im daje jedna česma na kojoj se pije; nije baš najzgodnije smještena, jer se nalazi u jednoj udubini do koje se morate spuštati nekoliko stepenica. 808

Tuš.

241

Dnevnik s puta u Italiju

U ponedjeljak ujutro, osmoga dana svibnja, na jedvite sam jade uzeo malo kasije809 koju mi je pripremio moj domaćin, doduše ne onako lijepo kao onaj u Rimu. Sad sam je sâm uzeo. Ručao sam dva sata nakon toga, ali objed nisam mogao dovršiti: djelovanje tog pripravka potjeralo me je da povratim sve što sam pojeo, a povraćao sam i dugo vrijeme nakon toga. Imao sam tri ili četiri stolice zaredom uz velike bolove u trbuhu zbog vjetrova koji su me mučili puna dvadeset i četiri sata. Tada sam se zarekao da taj lijek više nikad neću uzimati. Draži mi je napad mojih kamenaca nego ovako uznemiren želudac, promijenjen okus i zdravlje pomućeno ovom kasijom. Jer ovdje sam došao u tako dobru zdravlju da sam u nedjelju nakon večere (a to je bio jedini obrok koji sam uzeo toga dana) veselo pošao vidjeti toplice u Corseni, koje su udaljene dobre pola milje i nalaze se na drugoj strani ovoga brda, tako da se moraš penjati i spuštati; nalaze se poprilici na istoj visini kao i toplice s ove strane. Ove druge toplice su još glasovitije i zbog kupki i zbog doccie; jer ove naše nemaju ništa što bismo zajedno dobivali, ni liječničke usluge ni ikakvu drugu uporabu, osim što vodu svi pijemo. Neki kažu da su one druge i u starini bile poznate. Ipak, unatoč toj starosti koja seže do rimskih vremena, nema ni u jednima ni u drugima nikakva traga starine.810 U onima preko imaju tri ili četiri velika presvođena prostora za kupanje, a na sredini jednog svoda je jedna rupa koja služi za odušak. Sve je u njima tamno i neugodno. Nešto više na istom brdu ima još jedan topli izvor koji se zove Sveti Ivan. Tu su podigli jednu lođu s tri kupelji, koje su isto tako presvođene. Uokolo nema kuća, ali možete naći neki madrac ako se hoćete odmoriti nekoliko sati tijekom dana. U Corseni se voda uopće ne pije. Tu na nekoliko načina razlikuju djelovanje vode: za osvježenje, za ugrijavanje, za 809

Kasiju ili kašiju je Montaigne prvi put uzeo u Rimu na nagovor ljekarnika kardinala de Rambouilleta (v. gore). 810 Utvrđeno je da stari Rimljani nisu poznavali te termalne izvore.

242

Toplice della Villa, prvi boravak

ovu ili onu bolest i o svemu se govori nabrajajući tisuće čudesa. Sve u svemu: nema bolesti koju ova voda neće izliječiti! Možete naći dobar stan s nekoliko soba, a ima ih još dvadeset koje nisu naročito lijepe. Uopće se ne mogu u udobnosti uspoređivati s ovim što mi ovdje imamo, ni u ljepoti pogleda, premda im ova naša rijeka teče pod nogama. A pogled im se pruža još dalje u dolinu. A, osim svega, ovdje je i mnogo skuplje. Mnogi piju ovdje, a zatim se idu kupati tamo. Barem zasad, Corsena je na većem glasu. U utorak, devetoga dana svibnja 1581, rano sam ujutro, prije izlaska sunca otišao na sam izvor piti naše tople vode: popio sam jednu za drugom sedam čaša, a to su tri libre i pol, jer tako ovdje mjere. Mislim da bi dvanaest takvih bilo isto što i naš carton811. Voda je umjereno topla, poprilici kao u Aigues-Caudes ili u Barbotanu, samo što ima manje izražen okus nego ijedna druga koju sam dosada pio. U njoj opažam samo da je mlaka i pomalo slatkasta. Toga dana nisam osjetio nikakvo djelovanje pa, iako sam pio pet sati prije nego sam sjeo za trpezu, nisam povratio niti jednu kap. Neki su mi govorili da sam popio vrlo malo, jer oni odmah zatraže čitavu bocu812, a to se mjeri ovako: jedan fiasque su dva bokala, dakle osam libara ili šesnaest-sedamnaest mojih čaša. Ja, naprotiv, mislim da je voda kod mene naišla na prazninu (zbog onog lijeka) i da mi je poslužila kao hrana. Tog istog dana posjetio me je jedan bolonjski plemić, koji kao pukovnik zapovijeda s tisuću i dvjesta ljudi i plaćen je od ove gospode, a s vojnicima boravi na četiri milje od ovih toplica813. Učinio mi je neke sitne poklone i zadržao se kod mene dva sata. Naredio je mome gospodaru i drugim mještanima da mi koliko god mogu izlaze ususret. Ova gospoda imaju za pravilo služiti se stranim časnicima, ljudstvo raspo811

Carton ili quarte: mjera za sadržinu = 2 pinte. U izvorniku un fiasque. 813 U mjestu Borgo a Mazzano. Montaigne će još jednom govoriti o tom pukovniku, koji se zove Francesco Gambarini. 812

243

Dnevnik s puta u Italiju

ređuju po selima i postavljaju jednog pukovnika za zapovjednika i tad jedan ima važniju dužnost, a drugi manje važnu. Pukovnici su plaćeni, a satnici, koji su svi ljudi iz tog kraja, plaćeni su samo kad su u ratu i prema potrebi zapovijedaju posebnim satnijama. Moj je pukovnik primao šesnaest škuda mjesečne plaće, a jedina mu je dužnost bila da uvijek bude spreman. U ovim toplicama žive po strožim pravilima nego što je to slučaj kod nas i prije nego što će piti vodu moraju biti natašte. Ja sam imao bolji smještaj nego u ijednim drugim toplicama, čak bolji nego u Banieresu. Okolica je lijepa kao u Banieresu, ali niti jedne druge toplice ne mogu se usporediti s ovima; kupališta u Badenu daleko nadmašuju u sjaju i udobnosti sva ostala, a smještaj u Badenu se može usporediti sa svakim drugim, osim onoga što imamo ovdje. U srijedu rano jutrom opet sam pio ove vode, ali bio sam nemiran zbog malog učinka što ga je imala dan prije; jer, imao sam jednom stolicu odmah nakon što sam je pio, ali to sam pripisivao ljekariji prethodnoga dana, jer iz mene nije izišla niti jedna kap koja bi naličila na ovu vodu. U srijedu sam popio sedam točno izmjerenih čaša, a to je bilo u najmanju ruku dvostruko od onoga što sam popio prethodnoga dana, a mislim da nikad nisam popio toliko vode odjednom. Osjetio sam veliku želju za znojenjem, ali nisam se htio tome prepustiti jer sam često čuo da to nije ono što meni treba; i, kao i prvog dana, ostao sam u svojoj sobi, čas se šetajući, a čas mirujući. Voda je više išla stražnjim putem i učinila da sam imao nekoliko puta stolicu, koja je uvijek bila meka i rijetka, a da u to nisam ulagao nimalo truda. Sad vidim da mi je loše djelovalo što sam uzeo ono čišćenje s kasijom jer je voda, zato što je pošla i bila izazvana da pođe stražnjim putem, tako i nastavila; a ja bih bio više volio radi svojih bubrega da je izabrala prednji put. Sad sam odlučio da ću se za prvo iduće kupanje pripremiti tako da neću dan prije toga jesti.

244

Toplice della Villa, prvi boravak

Mislim da je ova voda veoma nejaka i da ima malo učinka te da zato neće nimalo štetiti onima koji se tek počinju liječiti i ovdje su prvi put. Obično je piju da bi osvježili jetru i uklonili crvenilo s lica, a ja to posebno i brižljivo podcrtavam misleći na savjet što mi ga je dala jedna posebno kreposna francuska gospođa814. Vodom s brda Svetoga Ivana služe se najviše za mazanje lica jer je izvanredno masna. Vidio sam da su u strane zemlje vozili pune bačve, a one što sam je ja pio još i više, pa su išle čitave karavane mazgi i magaraca u Reggio, u Modenu i u Lombardiju, gdje su je uzimali za piće.815 Neki je uzimaju ovdje ležeći u postelji i glavno im je pravilo da im želudac i noge budu na toplome i da se što manje miču. Susjedi im je donose s tri ili četiri milje udaljenosti od njihove kuće. Da bi pokazali kako voda previše ne otvara, običavaju je donositi iz toplica nedaleko od Pistoje, a ta voda ima opor okus i na izvoru je veoma topla816. Drže je ovdašnji ljekarnici i propisuju da se barem jedna čaša popije prije ove s ovih izvora, jer smatraju da je veoma djelatna i da otvara put domaćoj vodi. Sutradan sam izbacio bijele vode, ali ipak uz nekakvu promjenu u boji kao i inače, a izbacio sam i dosta pijeska; međutim, taj je pijesak potjerala kasija, jer sam ga mnogo izlučio onog dana kad sam bio uzeo kasiju. Tu sam čuo za jedan zanimljiv događaj. Jedan ovdašnji mještanin, vojnik koji je i danas još živ, po imenu Giusep814

Većina komentatora drži da ovom rečenicom Montaigne cilja na svoju suprugu, gospođu de Montaigne. 815 Često se navodi pismo što ga je Alfonso, vojvoda od Ferrare, uputio 11. svibnja 1525. Lodovicu Ariostu, koji je u to vrijeme bio namjesnik u jednoj apeninskoj dolini, a u kojem kaže: “Messer Lodovico. Želimo da nam odmah pošaljete preko svojih kočijaša deset tovara vode iz bagni della Villa, i to tako što ćete je uzeti na najboljem mjestu i uz najveću moguću pomnju kako bi nam bilo što brže udovoljeno i kako bismo bili što bolje posluženi.” 816 To je voda s vrela Tettuccio, što izvire kod Montecatinija, između Pescije i Pistoje.

245

Dnevnik s puta u Italiju

pe, zapovijedao je na genovskoj817 galiji (a ja sam mu vidio i mnogo bliske rodbine); dok je ratovao na moru, zarobili su ga Turci. Da bi se domogao slobode, učini se Turčinom (a takovih ima mnogo, poglavito po obližnjim brdima, koji su i dandanas živi), dade se obrezati, pa se čak tako i oženi. Kad su Turci došli pljačkati po ovim obalama, zajedno s još nekoliko Turaka udaljio se od svojih i pao u ruke ovdašnjem narodu koji se bio pobunio. Odmah se je sjetio da kaže kako se je hotimice došao predati, jer da je on kršćanin. Nakon nekoliko dana su ga oslobodili te je došao u ovo mjesto i ušao u kuću koja je upravo nasuprot ovoj u kojoj ja stanujem. Tu je sreo svoju majku i ona ga je oštro upitala tko je i što tu traži; naime, na sebi je još imao mornarsku odjeću i bilo joj je čudno vidjeti ga u svojoj kući. Napokon ga je prepoznala, jer je bilo prošlo deset ili dvanaest godina otkako je bio otišao. Tada je pao majci u zagrljaj, a ona je samo kriknula i izgubila svijest i do sutradan je nisu mogli povratiti svijesti, pa su i sami liječnici izgubili svaku nadu. Najzad je došla sebi, ali je kratko poživjela i svi su bili uvjereni da joj je taj nenadani potres skončao život. Svi su se veselili našem Giuseppeu, primili su ga u crkvi i on se odrekao krive vjere, a iz ruku biskupa iz Lȕke primio je sakrament. Međutim, i to i druge ceremonije što su mu ih učinili bile su puke priče. U svom je srcu ostao Turčin i, da bi se Turcima vratio, otišao je odavde u Veneciju, pomiješao se s Turcima i otisnuo na more. No, opet je dopao naših ruku a kako je bio čovjek neobične snage i vojnik koji je odlično poznavao mornarski zanat, Genovljani818 su ga zadržali kako bi se poslužili njegovim znanjem i sposobnostima, ali, sad je bio dobro čuvan i okovan. Ovaj narod ima mnogo vojnika i svi se oni vode na popisima ove gospode kojoj služe. Pukovnici nemaju druge za817

Montaigne kaže omaškom une des galeres des Genevois, što bi značilo “ženevskoj galiji”. 818 Montaigne opet piše les Genevois.

246

Toplice della Villa, prvi boravak

daće nego da ih neprestano uvježbavaju, da ih uče gađanju i takvim stvarima.819 Ne primaju nikakvu plaću, ali mogu nositi oružje, žičane košulje i arkebuze i sve što im se svidi; ne odgovaraju svojom osobom ni za kakav dug, a dok traje rat, primaju plaću. Među njima su neki satnici, drugi zastavnici, a drugi opet dočasnici [a svi moraju biti iz ovog kraja]. Samo pukovnik mora biti stranac i plaćen. Pukovnik Borga, a to je bio onaj koji me je dan ranije došao posjetiti, poslao mi je iz tog mjesta (a Borgo je četiri milje daleko odavde) jednog čovjeka sa šesnaest limuna i šesnaest artičoka. Blagost i nesnažnost ove vode iskazuje se ponajprije u tome što se lako pretvara u hranu; jer lako mijenja boju i brzo se probavi i ne izaziva kao druge vode ono bockanje kad čovjek mokri, a vidio sam to i iz vlastita iskustva, ali i iz kazivanja drugih. Premda sam imao lijep i vrlo udoban stan u usporedbi sa svojim rimskim stanom, ipak nisam imao ni ladica ni kamina, a još manje stakala na prozorima u svojoj sobi. To vam kazuje da olujna nevremena u Italiji nisu tako česta kao kod nas; jer to što gotovo u svim kućama imaju samo drvene kapke na prozorima, u nas bi bilo nezamislivo; međutim, ako to zanemarimo, krevet mi je bio izvrstan. Jer, što je njihov krevet? Dva jadna stalka poput nogara, na koje prebace nekoliko dasaka, već prema dužini i širini kreveta; na to dođe nekakva slamarica, pa madrac i već vam je ležaj udoban, samo ako imate barem kakvu nebnicu ili baldahin. A da postignete da vam nogari i daske ne strše, nužna su tri lijeka: prvo, da vam strane budu od iste tkanine kao i nebnica, kao što sam imao u Rimu; drugo, da vam nebnica bude dovoljno dugačka da visi do poda i da sve pokrije jer je tako najbolje; treće, da pokrivač, koji se na kutovima spaja pomoću dugmadi, visi do poda i da je učinjen od nekog lakog tkanja, primjerice od bijelog parheta, te da je ispod njega drugi pokrivač koji će vas držati 819

Ovaj je odlomak učinjen nečitljivim zbog nekoliko Montaigneovih umetaka, koje različiti izdavači različito interpretiraju.

247

Dnevnik s puta u Italiju

na toplom. Tako je barem bilo s cijelom mojom družinom, a meni je preostalo samo da postavim nogare na pravu razdaljinu. Na takvom se krevetu čovjek dobro osjeća, a, osim svega, to je i dobra obrana od stjenica. Istoga dana nakon ručka sam se okupao, a to je protivno pravilima ovoga kraja, jer oni tvrde da jedno sprečava drugo; naime, oni hoće dijeliti kupanje i pijenje, pa zato ovdje osam dana piju, a trideset se dana kupaju i drže se pravila da piti valja u ovim toplicama820, a kupati se u drugima821. Kupanje je vrlo ugodno i čovjeku godi; ostao sam u vodi pola sata i nakon toga sam se malo znojio, a to je bilo vrijeme za večeru. Zatim sam legao, a večera mi je bila samo salata od zašećerenog limuna bez drugog pića; jer toga dana nisam popio niti libru vode i mislim, kad bi se brojilo do sutrašnjeg dana, da sam izbacio iz sebe više manje svu vodu koju sam popio. Zaista je glup običaj mjeriti i brojiti sve što si popišao. Nisam se loše osjećao, dapače bio sam čio i raspoložen kao i u drugim toplicama, iako mi je izazivalo neugodu što sam vidio da voda iz mene ne izlazi, ali možda mi se to događalo i u drugim kupalištima. Međutim, ovdje to drže za presudnu stvar i ako već prvoga dana ne izbacite najmanje dvije trećine onoga što ste popili, odmah vam savjetuju da više uopće ne pijete ili da potražite neki drugi lijek. Ja na sve to drugačije gledam i, ako dobro cijenim, mogu reći da ove vode niti mnogo štete niti mnogo koriste: čovjeka čine mlitavim i opuštenim, tako da se bojim da bubrege više zagrijavaju nego što bi ih čistili; zbog svega toga sudim da bi meni trebale toplije vode koje više otvaraju. U četvrtak ujutro sam popio pet libri u strahu da od toga neću imati mnogo koristi i da ih neću izbaciti. Međutim, izazvale su jednom stolicu, a mokrio sam vrlo malo. Tog istog 820 821

Tj. u kupkama della Villa. Tj. u Corseni.

248

Toplice della Villa, prvi boravak

jutra sam pisao pismo gospodinu Ossatu822 i pri tome su me obuzele tako tužne misli i sjećanja na gospodina de La Boetiea823 da se tome nisam dugo mogao otrgnuti. To me je zaista bacilo u veliku žalost i tugu. Korito ove vode je sve crveno i zahrđalo, a isto tako i kanal kojim prolazi: to kao i njezina bezukusnost navodi me na zaključak da u njoj ima dosta željeza i da zatvara. U četvrtak, kroz pet sati koliko sam čekao do ručka, izbacio sam samo petinu onoga što sam bio popio. O, kako li je medicina isprazna stvar! Već sam jednom imao prilike reći koliko se kajem što sam se toliko čistio, jer sam postigao da me voda zatekne praznoga, pa se pretvara u hranu i zaustavlja se. Sad sam u jednom tiskanom djelu o ovim kupkama što ga je napisao neki liječnik Donati824, koji preporučuje da se manje jede za ručak, a više za večeru. Kako sam ja nastavio piti i sutradan, mislim da se moje pretpostavljanje s njim slaže. Njegov kolega Franciotti825 misli upravo obrnuto, uostalom, kao i u mnogim drugim stvarima.826 Toga sam dana osjećao nekakvu težinu u bubrezima i posumnjao sam da mi to izazivaju ove vode koje su se tu zaustavile; međutim, kad sam zbrojio sve što sam u dvadeset i četiri sata iz sebe izbacio, došao sam gotovo do točnog računa, s obzirom na to da sam uz obroke vrlo malo popio. 822

Arnaud d’Ossat, kojega je Montaigne već spominjao, ubrzo će postati kardinal. 823 Etienne de La Boétie umro je 1563, a Montaigne će kroz čitav svoj život čuvati uspomenu na svog najvećeg i jedinog pravog prijatelja (usp. Eseji, I, xxvii i II, viii). 824 Giovan Battista Donati je pisac više medicinskih djela i jedne rasprave na latinskom O vodama Lȕke, pučki zvanima de la Villa, koja je objavljena u Lȕki upravo 1580. 825 Giorgio Franciotti († 1570) napisao je na latinskome Raspravu o kupkama della Villa na području grada Lȕke (Lucca, 1552). 826 O Montaigneovu gledanju na suprotstavljena liječnička mišljenja v. Eseji, II, xxxvii i III, xiii.

249

Dnevnik s puta u Italiju

U petak nisam pio i umjesto da pijem, ujutro sam se pošao kupati i oprati glavu protivno pravilima kojih se ovdje svi drže. Ovdje običavaju potpomagati djelovanje vode dodavanjem nekakvih droga koje miješaju s kandiranim šećerom ili s mȁnom827 ili čak i s kojim još jačim lijekom koji dodaju prvoj čaši njihove vode ili najčešće vode del Testuccio828. I tu sam vodu kušao i učinila mi se slanom. Ne mogu se oteti sumnji da ljekarnici umjesto da šalju po tu vodu nedaleko od Pistoje, gdje kažu da je ima, patvore kojekakvim mješarijama običnu prirodnu vodu. Kad sam je kušao, osim što sam našao da je slana, imala mi je i neki neobičan okus. Ovi ovdje je zagrijavaju i u početku ispijaju jednu, dvije ili tri čaše. Vidio sam kako je ljudi preda mnom piju i kako od toga nisu imali nikakva učinka. Neki pak u tu vodu dodaju soli kod prve ili kod druge čaše. Kažu da je veoma opasno, pa čak i da može biti smrtonosno ako se čovjek poslije te vode znoji ili ako zaspi. Što se mene tiče, ja sam osjetio da ta voda u mene izaziva jako znojenje.

[Daljnji tekst Dnevnika sve do ulaska u Piemont Montaigne piše na talijanskom jeziku onako kako je taj jezik poznavao i kako ga je govorio. Mi smo taj dio preveli s talijanskoga bez ikakvih uljepšavanja ili ispravljanja.]

827

Mȁna je sredstvo za čišćenje koje se dobivalo iz smole neke vrste jasena koji je rastao poglavito na Siciliji i u Kalabriji. 828 Zapravo del Tettuccio, koju smo već spomenuli u jednoj od prethodnih bilježaka.

250

Toplice della Villa, prvi boravak

A sada pokušajmo govoriti na ovom drugom jeziku, u prvom redu stoga što se nalazimo u kraju gdje mi se čini da čujem najčišći toskanski govor, a poglavito kad ga govore njihovi seljaci koji ga nisu ni promijenili ni pomiješali s govorom svojih susjeda. U subotu rano ujutro pošao sam tražiti vodu na izvor Bernabò. To je jedan izvor među mnogima na ovome brdu; pravo je čudo koliko tih izvora ima, i toplih i studenih. Brdo nije na nekoj osobitoj visini, a u podnožju može mjeriti svoje tri milje. Voda se pije samo iz naše glavne česme i iz one druge koju se koristi tek nekoliko godina. Neki gubavac po imenu Bernabò kušao je vodu sa svih ovih izvora i odlučio se upravo za ovaj i njemu se prepustio: tu je i ozdravio. Njegovo je ozdravljenje donijelo slavu toj vodi829. Okolo izvora nema kuća već samo jedna nadstrešnica i nekoliko stolaca oko jarka. Taj je jarak od željeza i tu je odnedavna postavljen i najvećim je dijelom odozdo nagrizen. Govore da ga to snaga vode nagriza, a to je vrlo vjerojatno. Ova je voda malo toplija830 nego druge, a po onome što narod misli, silovitija je i teža. Ima malo više miris po sumporu, ali zaista vrlo malo: ondje gdje padne, mjesto pobijeli kao i kod nas, samo znatno manje. Izvor je udaljen od mog stana malo manje od jedne milje; ako se krećeš podnožjem brda, smješten je mnogo niže nego svi drugi topli izvori, a od rijeke je udaljen za koplje ili dva. Uzeo sam uz priličnu nelagodu pet libri, jer se jutros nisam najbolje osjećao. Dan prije toga sam učinio veliku šetnju od svoje tri milje nakon ručka i to po onoj vrućini, tako da sam nakon večere jače osjetio djelovanje te vode. Trebalo mi je pola sata da je počnem probavljati. Hodao sam dobre dvije milje prije nego sam se vratio kući. Ne znam je li mi taj izvanredan napor mnogo koristio, jer sam se drugih dana odmah 829

Taj su događaj, koji je prešao u legendu, opisali brojni kroničari. Odnosio bi se na liječnika iz Pistoje, koji se zvao Niccolò Bernabò, a ozdravio je 1570, pijući vodu s izvora koji je po njemu dobio ime. 830 Montaigne donosi pridjev u deminutivu: è un poco più caldetta.

251

Dnevnik s puta u Italiju

vraćao u sobu da se ne prehladim na jutarnjem zraku; a kuće nisu ni trideset koraka udaljene od izvora. Prva voda što sam je izbacio bila je prirodna s mnogo pijeska: druge su bile bijele i tvrde. Neprestani vjetrovi! Kad sam izbacio gotovo trećinu libre, mokraća mi je počela poprimati nekakvu crvenkastu boju. Izbacio sam je više od polovice još prije ručka. Lunjajući po svim stranama brda naišao sam na nekoliko toplih izvora. A seljaci ovdje kažu da se na mnogim mjestima vidi kako se diže para, a to znači da takvih toplih izvora ima još. Meni se čini kao da su na neki način topli, ali da u usporedbi s našima nemaju ni mirisa ni okusa ni dima. U Corsenni sam vidio jedno mjesto koje je bilo mnogo niže od razine kupališta, gdje ima mnogo malih kanalića s vodom koji su mnogo zgodniji za polijevanje tijela831 nego drugi. Ovi kažu da to izvori probijaju te kanaliće, da ih ima osam ili deset, a svaki ima na početku napisano ime koje govori o njihovim svojstvima: la Saporita, la Dolce, la Innamorata, la Corona, la Disperata, itd.832 Moramo reći i to da su neki kanali topliji od drugih. Okolna su brda gotovo sva prekrita žitnim poljima i vinogradima, a na tim su mjestima pred pedesetak godina bile same šume i stabla kestenja. Još se vidi nekoliko golih brda čiji su vrhovi prekriti snijegom, ali to je vrlo daleko odavde. Ljudi jedu šumski kruh: tako naime poslovično nazivaju kruh od kestenja, jer je kesten njihova najčešća hrana, a taj se kruh mijesi kao onaj koji se u Francuskoj naziva pein d’espisse833. Nikad nisam vidio toliko žaba i zmija. Zbog straha od zmija dječaci se često ne usuđuju ići u šumu brati jagode. A jagoda ima veoma mnogo na brdima i pod grmljem.

831

Montaigne ih naziva doccie, tj. “tuševi”. Ukusna, Slatka, Zaljubljena, Kruna, Beznadna. Nazivi su u ženskom rodu jer se odnose na fontana ili sorgente. Izvor, koji Montaigne naziva la Corona, danas se naziva la Coronale. 833 Danas pain d’épices “medeni kolač, medenjak”. 832

252

Toplice della Villa, prvi boravak

Neki sa svakom čašom vode što je ispiju uzimaju po tri-četiri zrna čurka ili pitomog kukolja834 da im potjera vjetrove. U nedjelju, na dan Uskrsa, 14og svibnja, popio sam više od pet libri vode s Bernabòa, jer u moju čašu stane više od jedne libre. Ovdje sve glavne blagdane nazivaju Pasqua835. Prvi put sam izbacio dosta pijeska i prije nego što su prošla dva sata ispustio sam više od dvije trećine vode koju sam bio popio upravo s namjerom da što više mokrim, a osjećao sam se jednako kao i u drugim toplicama. Ta mi je voda držala tijelo vlažnim i taj sam se put zaista dovoljno namokrio. Talijanska libra ima samo 12 unči836. Život je ovdje vrlo jeftin. Libra odlične meke teletine ne košta niti tri francuska solda. Ima mnogo pastrva, ali sve su sitne. Ima dobrih zanatlija koji rade suncobrane i posvuda ih izvoze. Kraj je brdovit i malo je ravnih cesta. Ipak ima i ugodnih, jer su i planinski putovi većinom popločani. Nakon ručka sam priredio ples sa seljačkim djevojkama, a na njemu sam i ja plesao da mi se ne bi reklo da sam uznosit. U nekim talijanskim mjestima, kao i u čitavoj Toskani i u Urbinu, žene se klanjaju po francusku pregibajući koljeno. Kod kanala gdje je izvor najbliži gradu stoji jedna mramorna ploča koju su postavili pred ravno 110 godina, na prvi dan mjeseca svibnja, na kojoj su napisana i urezana svojstva tog izvora. Neću donositi taj natpis jer ga se lako može naći u više tiskanih knjiga u kojima se govori o toplicama grada Lȕke.837 U svim kupalištima na834

U izvorniku coriandro, a to je hrv. čurak, čurek, pitomi kukolj, Coriandrum sativum. Sjemenke su mu crne i nalikuju kimu i od najstarijih se vremena rabe kao sredstvo koje potiče izlučivanje štetnih tvari iz organizma. 835 Uskrs je Pasqua d’uova ili Pasqua maggiore; Duhovi su Pasqua di rose, a Božić je Pasqua di ceppo. 836 Francuska libra ima 16 unči. 837 Već smo spomenuli latinske rasprave što su ih napisali G. B. Donati i G. Franciotti. Taj je natpis postavljen 1471. na ulazu u kupke della Villa.

253

Dnevnik s puta u Italiju

laze se brojni satovi za opće potrebe838. Uvijek sam imao dva takova na svojem stolu, koje su mi bili posudili. Te večeri sam pojeo samo dvije kriške prepečenoga kruha s malo maslaca i šećera, ali nisam ništa popio. U ponedjeljak sam prosudio da mi je ova voda dovoljno otvorila put, pa sam se vratio pijenju one stare iz ovog izvora i popio pet libri. Nije mi izazvala znojenje kao prošlih puta. Kad sam prvi put mokrio, izbacio sam dosta pijeska koji je sličio na odlomljene kamenčiće. Ova mi se voda u usporedbi s onom iz vrela Bernabò čini hladnom; ali, iako je ona iz Bernabòa zaista umjereno topla, nikad nije ni izdaleka tako topla kao ona u Plomieresu839 ili kao ona obična u Banieresu840. Postigla je dobar učinak na obje strane. Zato sam bio sretan što nisam povjerovao ovdašnjim liječnicima koji su propisivali da se odmah prekine s tom vodom čim se vidi da prvog dana nije djelovala. U utorak, 16oga svibnja, kao što je ovdje običaj (koji mi upravo odgovara), prestao sam piti i ostao više od jednog sata u kupelji pod samim izvorom, jer mi se voda na drugim mjestima činila hladnom. I, kako sam neprestano osjećao vjetrove u donjem dijelu trbuha i u crijevima (ali bez bolova u želucu), pobojao sam se da je možda voda tome uzrokom, pa sam je zato prestao piti. Međutim, u kupelji mi je bilo tako ugodno da bih najradio bio tako zaspao. Voda mi nije izazivala znojenje, nego mi je tijelo nekako činila slobodnijim. Dobro sam se osušio i neko vrijeme ostao u krevetu. Svakog se mjeseca održavaju smotre četa u svakom okrugu ili, kako ovdje kažu, vikarijatu. I moj je pukovnik, koji me je obasipao uslugama i udvornošću, obavio smotru svojih vojnika. Bilo je dvije stotine arkebuzira i kopljanika. Naredio 838

Montaigne rabi pučki toskanski naziv oriolo umjesto književnoga orologio. Najvjerojatnije se radi o pješčanicima pomoću kojih se mjerilo trajanje kupanja. Nešto kasnije Montaigne će se potužiti da nema dovoljno javnih satova. 839 Plombières. 840 Bagnères.

254

Toplice della Villa, prvi boravak

im je da se bore jedni protiv drugih. Ako se zna da su to sve seljaci, mora se priznati da su veoma vješti. Njegov je glavni zadatak držati ih na okupu i u redu te ih naučiti vojničkoj stegi. Sam je narod ovdje podijeljen na dvije stranke: jedni su za Francuze, a drugi za Španjolce. Ta podijeljenost često izaziva ozbiljnije sporove, a oni to i javno pokazuju. Žene i muževi koji su pristalice naše strane nose stručak cvijeća za desnim uhom, a isto tako nakrive kapu i pokoji pramen kose, dok oni koji su za Španjolce sve to čine obrnuto, za lijevim uhom. Ovi su seljaci, kao i njihove žene, odjeveni na plemićki način. Ne možeš sresti seljanku koja ne bi imala bijele cipelice, lijepe pletene bječve i svilenu pregaču različitih boja. Sve one vrlo lijepo plešu, pravilno poskakuju i izvode svakakve figure. Kad se ovdje kaže vladar, podrazumijeva se vijeće sto i dvadesetorice. Pukovnik ne može uzeti ženu bez dopuštenja vlasti, a i to mu je vrlo teško postići jer gospoda iz vijeća ne žele da on ovdje stekne prijatelje ili stupi u rodbinske odnose s domaćim ljudima. Isto tako, ne može kupiti nikakav posjed. Niti jedan se vojnik ne može bez posebnog dopuštenja udaljiti iz mjesta. Ima ih mnogo koje bijeda sili na prošnju po ovim brdima, a onim što nekako sakupe kupuju oružje. U srijedu sam se kupao i u vodi sam ostao više od jednog sata; malo sam se znojio i smočio sam glavu. Ovdje se dobro vidi da Nijemci imaju pravo s onim njihovim pećima, jer je to vrlo zgodno kad se zimi hoće osušiti odjeću i bilo što; naš gospodar kupališta drži malo ugljena pod jednom pekvom, pa je jednom ciglom malo podigne kako bi dobila zraka da uzdrži vatru i to vrlo dobro i brzo grije svu robu, a mnogo je jednostavnije nego naša vatra. Ta pekva naliči na naše umivaonike. Ovdje sve djevojke za udaju nazivaju malima ili curicama841, a mladiće dok su još golobradi nazivaju dječarcima842. U četvrtak sam bio malo brižljiviji i dulje sam se kupao, malo sam se znojio i stavio glavu pod mlaz. Osjećao sam da 841 842

U izvorniku: bambe. U izvorniku: putti.

255

Dnevnik s puta u Italiju

su mi snage oslabjele od kupanja i kao da mi je teško oko bubrega; ipak, izbacio sam pijeska kao da sam vodu pio, a i dosta sluzi. Čak mi se činilo da kupanje postiže isti učinak kao i pijenje. Nastavio sam jednako i u petak. Svakog se dana vidi kako tovare velike količine vode s ovog izvora i s onoga u Corseni i nose je u razne krajeve Italije. Činilo mi se da mi ove kupke čine pȕt svjetlijom. Neprestano su me mučili ovi vjetrovi u donjem dijelu trbuha do križa, ali bez nekih bolova. Valjda sam zbog toga izbacivao mnogo pjene s mokraćom, a oni sitni mjehurići su dugo trajali. Katkada sam nalazio i pokoju crnu dlaku, ali nije ih bilo mnogo. Međutim, sjećam se da sam ih nekada izbacivao mnogo više. Redovito mi je mokraća bila mutna i puna nekih čestica. Na površini joj je plivao neki masni sloj. Ovaj narod ne običava jesti toliko mesa kao mi. Prodaje se samo najobičnije meso, a cijenu gotovo da mu ni ne znaju. Sad kad je doba divljači, prodali su mi jednog krasnog zečića bez imalo cjenjkanja za naših šest solada. Niti ih love niti ih donose, jer ih nitko ne kupuje. U subotu je vrijeme bilo tmurno, a vjetar tako jak da sam i te kako požalio što na prozorima nema kapaka ni stakala. Zato sam ostao u sobi bez kupanja i bez ispijanja vode. Zaključio sam da ove vode imaju velikog učinka po tome što je moj brat843, koji nije nikad opazio da mokrenjem izbacuje pijesak, ni ovdje ni u drugim toplicama gdje je vodu pio zajedno sa mnom, ovdje tog pijeska izbacivao veoma mnogo. U nedjelju ujutro sam se okupao, ali nisam močio glavu. Poslije podneva sam priredio ples s izvlačenjem nagrada, jer je to običaj u ovim toplicama, a meni je bilo drago što 843

Mlađi piščev brat, gospodin de Mattecoulon, koji je tada imao samo 21 godinu. Montaigne ga je bio ostavio u Rimu, pa bi se moglo zaključiti da je kasnije došao u ove kupelji. Mjesto je nejasno: u talijanskom tekstu stoji mio come fratello “koji mi je bio kao brat”. Drugi pak čitaju io con mio fratello, što bi značilo “ja sa svojim bratom” (?).

256

Toplice della Villa, prvi boravak

mogu biti galantan na početku sezone. Pet ili šest dana prije toga razglasio sam tu svečanost po svim okolnim mjestima, a dan prije plesa posebno sam pozvao sve plemiće i gospođe koji su se nalazili u jednim i drugim toplicama. Pozvao sam ih najprije na ples, a onda na večeru. U Lȕku sam poslao ljude da kupe darove koji će se podijeliti kao nagrade. Običaj je dodijeliti više nagrada da se ne bi reklo kako je izabrana samo jedna gospođa, što bi zacijelo izazvalo ljubomoru i sumnju. Uvijek ima osam ili deset nagrada za dame, a za gospodu dvije ili tri. Mnoge su me gospođe molile da ih ne zaboravim, neke su govorile za sebe, druge za nećakinju, a neke za vlastitu kćer. Dva ili tri dana prije toga, moj dobar prijatelj Messer Giovanni da Vincenzo Saminiati844, kako sam mu bio pisao, donio mi je iz Lȕke jedan kožnati pojas i klobuk iz crnoga sukna za gospodu. Za gospođe sam imao dvije pregače od tanke svile, jednu zelenu, a drugu ljubičastu (jer je dobro da se zna da postoji i pokoja vrednija nagrada kako biste mogli posebno istaknuti jednu ili dvije dame po vlastitom izboru), još dvije pregače od tankog etamina, 4 kartona ukosnica, 4 para cipelica (ali sam jedan par darovao jednoj lijepoj djevojci bez veze s plesom), par papuča (kojima sam dodao par cipela, tako da sam od dvije nagrade učinio jednu), tri mrežice za kosu i tri vijenca, a to su bile tri nagrade, 4 male biserne ogrlice. U svemu je bilo 19 nagrada za gospođe. Sve to me je koštalo šest škuda i nešto malo povrh toga. Imao sam pet frulaša: hranio sam ih čitav dan i dao im jednu škudu za sve; u tome sam imao sreće, jer inače ne sviraju za tu cijenu. Sve se te nagrade izvjese na neki ukrašeni kotač i izlože se tako da ih svatko vidi. Otvorili smo ples sa ženama iz susjedstva i ispočetka sam se bojao da ćemo ostati sami. Međutim, ubrzo su stigle velike 844

Giovanni Saminiati je jedanaest puta između 1573. i 1598. bio anziano (starješina) lukeške republike. Napisao je jednu kroniku svojega grada i raspravu o zemljodjeljstvu. Oba se rukopisa čuvaju u arhivu grada Lȕke.

257

Dnevnik s puta u Italiju

družine sa svih strana, a navlastito mnogi plemići i gospođe iz grada, a ja sam ih primio i zabavljao što sam bolje mogao. Bilo kako bilo, učinilo mi se da su bili veoma zadovoljni. Kako je bilo vruće, otišli smo u veliku dvoranu palače Buonvisi koja je odgovarala našim željama. Kako je dan išao prema svom kraju, oko 22 sata845 obratio sam se najvažnijim plemkinjama i rekao sam im da ih molim, budući da u mene nema ni hrabrosti ni umijeća da procijenim ljepotu i dražest što je vidim u tim mladim ženama, neka to preuzmu na sebe i neka nagrade svakoga u tom lijepom društvu prema zaslugama koje mu pripadaju. Malo smo se natezali u toj ceremoniji jer su one izbjegavale taj zadatak, videći u njemu samo pristojnost s moje strane. Na kraju sam u sve umiješao i jedan svoj uvjet: ako me hoće primiti u svoje društvo, ja bih im rekao svoj sud i mišljenje. I tako sam prelazio pogledom s jedne na drugu, vodeći uvijek računa o dražesti i o ljepoti, a zatim sam im ukazao na to kako pristalost nekog plesa ne ovisi samo o pokretanju nogu, nego i o kretnjama, o draži i o ljupkosti čitave osobe, o njezinoj dopadljivosti i finoći. Nagrade su bile podijeljene, jednoj više, drugoj manje već prema tome koliko se koja istakla. Gospođa koja ih je dijelila uručila bi ih u moje ime plesačicama, a ja sam joj potpuno prepuštao izbor. Sve se je odvijalo u redu i kako treba, osim što je jedna gospođica odbila primiti nagradu, a mene je zamolila da je njoj za ljubav predam nekoj drugoj; ja nisam mislio da to smijem učiniti jer ta druga nije bila baš najljubaznija. Kod dodjele tih nagrada prozivane su one koje su se najviše istakle; tada je svaka od odabranica istupala iz svog reda i dolazila pred gospođu i preda me, a mi smo sjedili jedno blizu drugoga. Ja bih poljubio nagradu i pružio bih je gospođi, a ona bi je uzela i predala mladoj ženi i lijepim joj načinom rekla: Ovaj vam je gospodin podario ovaj lijepi poklon i zato mu zahvalite. – Nikako meni, nego ovoj pleme845

Oko 18 sati prema francuskom brojenju vremena.

258

Toplice della Villa, prvi boravak

nitoj gospođi koja vas je izabrala među tolikima i podijelila vam nagradu. Meni ne preostaje ništa drugo nego da požalim što nagrada nije još dostojnija vaše vrline, rekao bih ja svakoj posebno. Sve se je to ponovilo i s muškarcima. Naravno, nisu u to ulazili plemići i plemenite gospođe iako su i oni sudjelovali u plesu. Zaista je to za nas Francuze ugodna i rijetka prilika vidjeti ove seljanke kako su krasno odjevene i kako tako lijepo plešu da bi sigurno izazvale zavist naših plemkinja koje se rijetko ističu u ovoj vještini, iako plešu na drugi način. Sve sam prisutne pozvao na večeru, jer gozba u Italiji nije ništa drugo nego jedan lagani francuski obrok. Bilo je nekoliko komada teletine i nekoliko pari pilića i to je bilo sve. Na večeri je bio pukovnik ovoga okruga, gospodin Francesco Gambarini, bolonjski plemić, koji mi je prijatelj kao brat, te jedan francuski plemić i nitko više. Ali za stol sam posjeo i Diviziu. To je jedna siromašna seljanka što živi dvije milje daleko od toplica i koja jednako kao i njezin muž živi od rada svojih ruku. Ružna je i gušava, a ima 37 godina. Ne zna ni čitati ni pisati. No, u ranoj je mladosti imala u očinskoj kući jednoga strica koji je pred njom čitao Ariosta i druge pjesnike. Njezin je duh bio kao stvoren za poeziju, da je ona ne samo neviđenom brzinom sastavljala stihove, nego je u njih unosila stare priče i legende, imena bogova, stranih zemalja, velikih i slavnih ljudi kao da je odgojena u najboljim školama. Složila je i mnogo stihova meni u čast. Istini za volju, to jesu samo stihovi i srokovi, ali stil im je elegantan i neposredan846. Mome je plesu prisustvovalo više od stotinu stranaca, premda vrijeme održavanja nije bilo najpogodnije jer se u to doba obavljao najveći posao u godini, to jest veliki posao oko dudova prelca. Bez obzira na bilo kakvu svečanost, tih su dana svi od jutra do mraka zaokupljeni skupljanjem dudovog lišća za svoje svilce, a taj rad posve zaokuplja sve ove djevojke. 846

Iz Eseja, I, xxxiv i liv znamo da je Montaigne volio narodno pjesništvo.

259

Dnevnik s puta u Italiju

U ponedjeljak ujutro otišao sam na kupanje malo kasnije jer sam se toga jutra obrijao i ošišao. Močio sam glavu i držao je pod mlazom više od četvrt sata. Gost na mojemu plesu bio je među ostalima i il signor Vicario, koji je ovdje glavni sudac847. Tako se ovdje naziva na pola godine izabrani magistrat što ga gospoda šalju u svaki okrug da tu donosi odluke u građanskim sporovima prvog stupnja kad se ne radi o velikim iznosima. Za kaznene stvari postoji drugi sudac. Njemu sam rekao da mi se čini uputnim da signoria tu uvede neka pravila, što bi bilo vrlo lako postići, pa sam mu i opisao što bi bilo najbolje učiniti. Tako sam mu predložio da svi trgovci, koji u velikom broju dolaze ovdje po vodu i raznose je po svim dijelovima Italije, imaju urednu potvrdu o količini vode koju nose, jer bi ih se tako spriječilo u bilo kakvom varanju. Upravo o tome sam mu naveo i svoje iskustvo koje se toga ticalo. Naime, jedan je od tih goniča mazgi došao mojemu stanodavcu (koji je privatna osoba) i zamolio ga da mu dâ potvrdu da iz mjesta iznosi 24 tovara te vode, a zapravo je iznosio samo četiri. Moj je gospodar ispočetka odbijao potvrditi takvu prijevaru, ali je pristao dati mu potvrdu kad mu je taj mazgar obećao da će do nekoliko dana doći po preostalih dvadeset tovara vode. Naravno, više se nije vratio, a ja sam to i rekao svome sugovorniku848. Il signor Vicario je vrlo dobro primio moj savjet, ali je koliko god je mogao nastojao doznati tko bi sve to mogao posvjedočiti, tko je bio mazgar, kako je izgledao, kakve su mu bile mazge. Ali, ja mu nisam htio nikako reći ni jedno ni drugo. Još sam mu izrazio želju da bih volio i ovdje uvesti običaj koji vlada u najglasovitijim europskim kupalištima, to jest da osobe koje nešto znače ostavljaju svoje oružje u znak poštovanja prema ovim termama. On mi je usrdno zahvalio na savjetu u ime Signorie. 847 848

Okružni sudac je tada bio neki Francesco di Paolino Massei. Montaigne se i za vrijeme svojeg predsjedanja gradskim vijećem Bordeauxa trudio onemogućiti prijevare u trgovini vinom.

260

Toplice della Villa, prvi boravak

Tih je dana na više mjesta započinjala žetva. U utorak sam ostao dva sata u vodi, a više od četvrt sata sam držao glavu pod mlazom. Tog je dana u kupke došao novi gost: bio je to jedan trgovac iz Cremone, koji je bio nastanjen u Rimu; bolovao je od nekoliko neobičnih bolesti. Međutim, neprestano je išao amo-tamo i mnogo pričao, pa se iz toga moglo zaključiti da se veseli životu. Najteži njegov nedostatak bio mu je u glavi. Kaže da je zbog slabosti glave izgubio memoriju, da dok jede nikada ne zna što su stavili preda nj na trpezu. Ako bi morao radi nekog posla otići od kuće, morao se deset puta vratiti i pitati kamo se je uputio. Pater noster849 jedva da je znao izmoliti do kraja. S kraja te molitve neprestano se vraćao na početak, ne opažajući na kraju da je uopće počeo ni ponovno započinjući da je molitvu završio. Bio je gluh i slijep i mnogo je prepatio od zubobolje. Osjećao je takvo žarenje u bubrezima da je bio prinuđen uvijek nositi oko pasa olovni pojas.850 Već nekoliko godina živio je prema liječničkim napucima, kojih se je slijepo pridržavao. Bilo je upravo zabavno uspoređivati naputke liječnikâ iz raznih dijelova Italije. Svi su njihovi propisi pobijali jedan drugoga, a poglavito kad su u pitanju bile ove toplice i njihova voda. Između dvadesetak liječničkih mišljenja nisi mogao naći niti dva koja bi se podudarala: jedan je optuživao drugoga, a najviše njih su optuživali druge za ubojstvo. Ovaj je jadnik patio od jedne bolesti što su mu je prouzročili vjetrovi kojih je bio doslovce pun. Tako su mu silovito izlazili na uši da od puste buke nije mogao spavati, a kad bi zijevnuo, osjetio bi kako mu vjetrovi nadiru i kroz usta. Govorio je da se najbolji način da se oslobodi trbuh sastoji u tome da uzmeš u usta četiri krupna zrna korijandra, da ih slinom malo smekšaš i namočiš te da od njih učiniš čep 849 850

Očenaš. I ovo je mjesto nejasno, pa ga različiti priređivači teksta na različite načine čitaju. Taj se kremonski trgovac zvao Lodovico Ferrari.

261

Dnevnik s puta u Italiju

koji moraš staviti u rupu; tvrdio je da se učinak postiže vrlo brzo i sigurno. To je bio prvi čovjek kod kojega sam vidio onaj veliki klobuk od paunova perja, opšiven laganom svilom na mjestu u koje ulazi glava; bio je taj šešir visok dobar pedalj i dosta debeo, a podstavu mu je činila nekakva kapica od tanke svile veličine glave koja je sprečavala da ga sunce pogodi u glavu; krila tog šešira su bila poldrug stope široka, tako da su odlično mogla zamijeniti ove naše suncobrane koje je ionako teško i nespretno nositi, a navlastito kad si na konju. Kako sam se više puta dosad pokajao što nisam podrobnije pisao o drugim toplicama u kojima sam bio, jer bi mi to bilo poslužilo za usporedbu i za pravilo kako se moram ponašati u onima u kojima ću se kasnije kupati, odlučio sam da ću ovom prilikom u svom opisu ići u tančine i biti mnogo opširniji. U srijedu sam otišao na kupanje i odmah sam osjetio neku vrućinu po čitavom tijelu, znojio sam se više nego inače, usta su mi bila suha i gorka i ne znam ni sam kakvu sam ošamućenost osjetio u glavi kad sam izašao iz vode, a to mi se događalo i u drugim toplicama kad je voda bila vruća kao u Plombièresu, u Bagnèresu, u Préchacqu851, ali nikada u Barbotanu ili u ovim kupkama, osim te srijede. Ne znam koji je bio razlog tome: ili sam ja u vodu ušao ranije nego drugih dana ili još nisam bio olakšao tijelo ili je voda bila vrȕća nego inače. Ostao sam jedan sat i pol, četvrt sata sam močio glavu. Mnogo toga sam učinio protiv pravila, pa sam se tako tuširao852 u kupelji, iako pravila nalažu da se najprije čini jedno pa drugo; zatim, ja sam se tuširao ovom vodom, a to rijetki 851 852

Sve su to terme koje je Montaigne obilazio u Gaskonji. U izvorniku addocciarmi od tal. doccia “tuš” što je u francuskome upravo u Montaigneovo doba preuzeto kao douche. Inače, romanske riječi tog značenja potječu iz latinskoga ductio (aquae) “dovod (vode)”. Hrvatska tuđica tuš došla nam je njemačkim posredstvom.

262

Toplice della Villa, prvi boravak

čine, jer idu pod tuš u drugim izvorima i ondje se izlažu vodi sad na prvom, sad na drugom, a sad na trećem izvoru, već kako im liječnik propiše; isto tako sam se kupao, pa pio, pa se opet kupao ne razlikujući dane za kupanje od dana za pijenje, kao što čine drugi koji piju, a zatim se nekoliko dana redom kupaju; nisam poštovao neko trajanje vremena, dok drugi piju najviše deset dana, a zatim se kupaju najmanje 25 dana bez prekida; najzad, kupao sam se jednom dnevno, dok se svi uvijek kupaju dva puta; ja sam ostajao kratko vrijeme pod tušem, dok treba ostati barem jedan sat ujutro, a isto toliko i uvečer. Što se pak tiče općenito prihvaćenog običaja da se obrije vrh glave i da se na tonzuru postavi komadić sukna [ili malo vunenog tkanja] koji se pričvrsti mrežicom, mojoj ćelavoj glavi to nije bilo potrebno. Ujutro tog istog dana došao me je posjetiti gospodin vikar zajedno s glavnim plemićima ovdašnjeg gospodstva; upravo su se vraćali iz drugih kupki, u kojima su stanovali. Između ostaloga ispričao mi je čudesnu zgodu koja mu se dogodila prije nekoliko godina kad se ubo u mesnati dio palca na artičok853; taj ga je ubod doveo u takvo stanje da je mislio da će od toga umrijeti. To ga je bacilo u krevet u kojemu je nepomičan ležao punih pet mjeseci na bubrezima; taj mu je položaj toliko ugrijao bubrege da su u njima nastali kamenci od kojih je patio više od godine dana. Najzad mu je otac, koji je bio namjesnik u gradu Velitriju854, poslao neki zeleni kamen što mu ga je bio dao neki fratar koji je boravio u Indiji; i za sve vrijeme dok je nosio taj kamen nije osjetio ni bol niti je izbacivao pijesak. U takvu je stanju sad već dvije godine. Što se pak tiče onog mjesta s ubodom, i prst i gotovo cijela ruka su mu bili kao uzeti, pa je svake godine dolazio u Corsenu i 853

Ni ovo mjesto nije najjasnije. Talijanski izvornik ima scargioffolo, što je dijalektalni oblik za carciofo “artičok”. Međutim, kako nisu pretpostavljali da se čovjek može ubosti na list artičoka, neki su priređivači teksta zamijenili scargioffolo sa scarafaggio “skarabej”. 854 Velletri.

263

Dnevnik s puta u Italiju

stavljao ruku pod vodeni mlaz, upravo onako kako je činio i tih dana. Običan je puk ovdje veoma siromašan. Ovih se dana hrani zelenim murvama što ih beru sa stabala, ostavljajući listove dudovim svilcima. Kako visina najma kuće u kojoj sam stanovao nije bila dogovorena za mjesec lipanj, htio sam to uglaviti sa svojim stanodavcem. Videći koliko me traže svi njegovi susjedi, a poglavito upravitelj855 palače Buonvisijevih, koji mi je palaču ponudio za jednu zlatnu škudu na dan, moj se gospodar odlučio prepustiti mi ovaj stan za koliko vremena budem htio i to po cijeni od 25 zlatnih škuda na mjesec, počam od prvog dana lipnja, pa dokle budem htio ostati. Među stanovnicima ovoga mjesta vladaju zavist i prikrivene mržnje premda su svi jedni s drugima u rodu. Jedna mještanka mi je neki dan kazala ovu poslovicu: Onaj tko hoće da mu žena zanese, nek je pošalje u kupke, ali neka on nikako tamo ne ide856. Ono što mi se u ovoj kući posebno svidjelo bilo je to što sam mogao ići iz kupelji u krevet tako što sam morao proći samo 30 koraka kroz jedno dvorište. Bilo mi je žao gledati sve ove ogoljele dudove koji su usred ljeta izgledali kao da su u zimi. Pijesak što sam ga neprestano izbacivao činio mi se znatno grubljim nego obično i nanosio mi je bolove, kao neko ujedanje u udu857. Svakog se dana moglo vidjeti kako sa svih strana donose uzorke različitih vina u malim bočicama, kako bi stranci zatražili da im ga donesu. Malo je bilo dobrih vina. Bijela su 855

Talijanski tekst ima del patrone, što bi značilo “gospodar”, ali ovdje se očigledno radi o upravitelju ili nadstojniku. 856 Chi vuol che la sua donna impregni, Mandila al bagno, e non ci vegni. 857 Talijanski tekst ima vrlo izravan izraz: mi lasciavano non so che puntura al cazzo.

264

Toplice della Villa, prvi boravak

vina bila odveć slabašna, ljutkasta i opora, a često prosta i tvrda. Zato je najbolje bilo naručiti iz Lȕke ili Pescije bijelo vino iz Trevisa, koje je dozrelo, ali ipak vrlo ukusno. U četvrtak, na dan Tijelova, kupao sam se u razblaženoj vodi više od jednoga sata; nakon toga sam se vrlo malo znojio i sve je prošlo bez neke promjene. Dao sam da mi tuširaju glavu polovicu od četvrt sata i čim sam nakon toga legao u krevet čvrsto sam zaspao. U tom sam kupanju i tuširanju uživao više nego inače. Po rukama i drugim dijelovima tijela osjećao sam nekakav svrbež, a, osim toga, opazio sam da ima mnogo šugavih ljudi te da su djeci glave pune mliječnih krastica. Ovdje, kao i drugdje, domaći ljudi s prezirom gledaju ono što mi uz toliko muke tražimo; sreo sam mnogo njih koji nikada nisu ni okusili ove vode i koji do nje drže kao do lanjskog snijega. Osim toga, ima vrlo malo starih ljudi. U onoj sluzi što je neprestano izbacujem vide se i zrna pijeska koja na njoj vise. Kad me je mlaz vode polijevao po donjem dijelu trbuha, činilo mi se da me to potiče na vjetrove. No, ono što sam sigurno opazio jest da mi je moja česta nateklina na desnom testisu naglo splasnula; iz toga sam zaključio da je to nateknuće izazvano vjetrovima što se tu skupljaju. U petak sam se kupao kao i obično, ali sam glavu močio nešto dulje. Velika količina pijeska što sam je neprestano izbacivao navodila me na sumnju da taj pijesak dolazi iz bubregâ gdje je bio zatvoren, a da je neprestanim miješanjem i stiskanjem toga pijeska mogla od njega nastati oveća lopta, a to bi govorilo u prilog tome da pijesak potječe prije odatle nego iz vode koja bi ga tu bila nanijela i odmah potjerala van. U subotu sam se dva sata kupao i bio pod mlazom više od četvrt sata. U nedjelju sam se odmarao. Istog tog dana jedan je plemić iz Bolonje priredio za nas ples. I ovdje kao i posvuda u Italiji manjkaju javni satovi. Meni se to čini veoma velikim nedostatkom. 265

Dnevnik s puta u Italiju

U kupališnoj je kući Gospin kip s ovim stihovima: Auspicio fac, Diva, tuo, quicumque lavacrum Ingreditur, sospes ac bonus hinc abeat.858 Čovjek ne može dovoljno nahvaliti ljepotu i korisnost truda ovih ljudi kad obrađuju ova brda sve do njihovih vrhova. Oni marljivo grade zidove u obliku velikih stepenica kojima vrhove učvršćuju ili kamenjem ili drugom građom kad zemlja nije dovoljno čvrsta. Zemlja na toj stepenici, već prema tome je li šira ili uža, zasijana je žitom, a rub, koji je okrenut prema dolini, to jest njegov obod zasađen je lozom; a ondje gdje se (prema vrhu) ne može postići ravan teren, sade samo lozu. Na plesu onog bolonjskog plemića jedna je žena počela plesati imajući na glavi veliku pliticu punu vode; čvrsto joj je stajala na glavi i nije se ni pomaknula iako je žena izvodila mnogo vrlo hrabrih kretnji. Liječnici su se čudom čudili vidjevši kako većina ovih naših Francuza ujutro pije, a tada se istog dana i kupa. U ponedjeljak ujutro ostao sam u kupelji dva sata. Nisam se tuširao zato što sam iz čista hira popio tri libre vode, koje su me potjerale. Svakoga sam jutra močio oči, držeći ih otvorenima u vodi. To mi nije učinilo ni dobro ni slabo. Ove tri libre vode mislim da sam ispustio u kupelji gdje sam više puta pišao; čak sam se znojio malo više nego inače, a imao sam još jedno pražnjenje. Kako sam se svih prošlih dana osjećao nekako zatvorenim, uzeo sam onih spomenutih zrna korijandra koji su iz mene potjerali mnogo vjetrova, a bio sam zaista napuhan. No, iako sam odlično očistio bubrege, ipak sam neprestano osjećao nekakvo bockanje, ali to sam prije pripisivao vjetrovima nego bilo čemu drugome. U utorak sam ostao u vodi dva sata, tuširao se pola sata, ali nisam pio. U srijedu sam ostao sat i pol, a oko pola sata sam se tuširao. 858

“Učini da s tvojom pomoći, o presveta Djevice, svaki onaj koji u ove kupke uđe iz njih iziđe zdrava tijela i zdrava duha.”

266

Toplice della Villa, prvi boravak

Ako ćemo pravo reći, nakon ono malo mojih veza i druženja s ljudima iz ovoga kraja nisam sreo nekakve čudesne pameti i posebne razboritosti o kojoj su mi toliko govorili. Nisam kod njih sreo nikakvu izvanrednu sposobnost, ali sam zato – upravo obrnuto – bio svjedokom kako su se oni divili i visoko cijenili ove male snage i prednosti što ih vide kod nas.859 Baš tog istog dana liječnici su morali održati veoma važnu konzultaciju o zdravstvenom stanju jednog mladog plemića, gospodina Pavla de Cesisa860 (nećaka kardinala istog imena), koji se liječio u ovim toplicama; obratili su se u njegovo ime meni, moleći me da saslušam njihovo mišljenje i odluku, jer je on čvrsto odlučio da će postupati samo onako kako ja budem rekao. U sebi sam se tome smijao, ali takve su mi se stvari više nego jednom dogodile i ovdje i u Rimu. Još uvijek mi se događalo da mi se zabliještilo pred očima kad sam se oko nečega trudio ili kad sam čitao ili kad bih se zagledao u nekakav svijetli i sjajni predmet. Ono što me je brinulo bila je činjenica da mi je ta neugodnost trajala od onog dana kad me je nadomak Firenci spopala migrena: osjećao sam u glavi, na čelu, neku težinu bez boli i oči su mi se nekako znale zamagliti; to mi nije smanjivalo vid, ali ga je često mutilo na način koji ne znam objasniti. Nakon toga glavobolja mi se vraćala dva ili tri puta, a ovih posljednjih dana dulje je trajala, iako me to nije sputavalo u mojim djelatnostima; međutim, glava me je boljela od onog dana kad sam smočio glavu, tad su mi se oči počele magliti kao nekad, iako me nisu boljele, a nisu bile ni upaljene. Jednako je tako bilo s ovom boli u glavi koju nisam osjetio punih deset godina, sve do onog dana kad me je spopala ova migrena. Plašeći se da

859 860

Za Montaigneovo mišljenje o Talijanima v. Eseji, I, li i III, v i viii. Paolo Emilio Cesi (ili de Cesis) bio je sinovac kardinala Pier Donata de Cesisa, kojega je Grgur XIII. imenovao legatom bolonjskim. Zahvaljujući stričevom daru od 70 000 škuda, Paolo Emilio je postao markiz od Riana i vojvoda od Selcea. Umro je 1611. godine.

267

Dnevnik s puta u Italiju

će mi to tuširanje oslabiti glavu, nisam se više htio tuširati. U četvrtak sam se samo kupao poprilici jedan sat. U petak, subotu i nedjelju nisam poduzimao ništa u vezi s liječenjem, i to koliko zbog straha toliko i zbog toga što se nisam baš najbolje osjećao, a neprestano sam izbacivao mnogo pijeska. Osim toga, glava mi se nikako nije vraćala u svoje pravo stanje: tu i tamo bih osjetio neku promjenu koju je moje umišljanje samo povećavalo. U ponedjeljak ujutro popio sam 13 čaša, a to je 6 i pol libri ove moje svakodnevne vode. Izlučio sam gotovo 3 libre bijele i tvrde prije obroka, a ostatak malo po malo. Mada mi glavobolja nije bila ni neprestana ni naročito teška, ipak mi je pokvarila izgled pȕti. Ipak, nisam se ni slabo ni nelagodno osjećao kao što sam se prije znao osjećati, samo sam osjećao neku težinu u očima i vid mi je bio donekle mutan. Tog su dana na našoj ravnici počeli žeti raž. U utorak, u osvit dana, pošao sam na izvor Bernabò i popio u šest navrata 9 libri vode. Sipila je neka sitna kišica. Malo sam se znojio. Voda mi je prodrmala tijelo i isprala crijeva: zato ne mogu prosuditi o onome što sam izlučio. Mokrio sam malo, ali za dva sam sata opet stekao svoju boju. Ovdje se može naći stan u posebnoj sobi za šest zlatnih škuda na mjesec, i to sa svim što vam treba, a u tome je uračunat i sluga. One koji nemaju sluge poslužuje u mnogim stvarima sam gospodar koji i sasvim pristojno hrani. Prije nego što je dan došao svom kraju izbacio sam svu vodu, čak i više nego što sam je bio popio. Samo jednom sam popio gutljaj ili dva za obrokom, a večerao sam vrlo malo. Srijeda je bila kišovit dan. Popio sam 7 libri moje redovite vode u sedam navrata; izbacio sam je svu. U četvrtak sam popio 9 libri, i to odjednom 7, a zatim kad sam je počeo izbacivati, zatražio sam nove dvije libre. Izbacivao sam je na sve strane. Za ručkom sam vrlo malo pio. Jednako sam učinio u petak i u subotu. U nedjelju sam se odmarao. 268

Toplice della Villa, prvi boravak

U ponedjeljak sam uzeo 7 čaša, to jest 7 libri. Izbacivao sam neprestano pijesak, ali nešto manje nego kad sam se kupao; a vidio sam da se to u isto vrijeme događa i drugima. Tog istog dana sam u donjem dijelu trbuha osjetio bol poput one kad izbacujete kamence; i zaista, izašao je jedan mali. U utorak još jedan. I mogu tvrditi s punim uvjerenjem da ova voda ima snagu koja te kamence razbija, zato što sam osjetio veličinu ponekog od njih dok se je spuštao, a ja sam ga izbacio u malim komadićima. Ovog sam utorka popio 8 libri vode u 8 navrata. Da je Kalvin znao da se Fratri Propovjednici ovdje nazivaju ministrima, nema sumnje da bi svojima bio dao neki drugi naslov. U srijedu sam popio 8 libri, to jest 8 čaša. Izbacio bih svu tu vodu gotovo uvijek do polovice, i to tvrdu i u prirodnoj boji, zatim pola libre riđaste i obojene, a ostalo nakon obroka i kroz noć. Ovo je godišnje doba privlačilo mnogo svijeta u toplice. Po onim primjerima koje sam mogao vidjeti kao i po mišljenju liječnika, a čak i Donata, koji je o ovim toplicama pisao861, nisam mnogo pogriješio što sam u ovim kupkama močio glavu; naime, ovdje običavaju posebno tuširati i želudac, i to s pomoću jedne duge cijevi koju povežu na jednom kraju sa samim izvorom, a drugi kraj prislone na tijelo uronjeno u vodi; tako su tu istu vodu puštali da teče po glavi, a isti taj dan su se i kupali. Prema tome, zato što sam miješao tuš i kupanje ili zato što sam vodu uzimao neposredno iz izvora, a ne s pomoću cijevi, nisam mogao počiniti baš veliku pogrešku. Jedino se mogu upitati: nisam li pogriješio samo zato što nisam tako nastavio? I čini mi se da je taj osjećaj, koji me je do tada morio, možda uspio pokrenuti one sokove od kojih sam se s vremenom oslobodio. Taj isti [gospodin Donato] misli da je 861

Kao što smo vidjeli, Giovan Battista Donati je napisao nekoliko latinskih rasprava o toplicama rečenim della Villa.

269

Dnevnik s puta u Italiju

dobro istog se dana kupati i piti vodu. Zato se kajem što se nisam osmjelio, kao što sam imao namjeru, piti je kroz jutro kupajući se uz poštovanje nekakvog razmaka između jednoga i drugoga. On862 je isto tako hvalio vodu iz izvora Bernabò; međutim, uza sva ta lijepa medicinska razmišljanja, ne vidi se nikakav učinak tih voda kod mnogih drugih osoba lišenih ove moje muke izbacivanja kamenaca koje sam ja neprestano nalazio u svojoj mokraći; a sve to govorim jer se nikako ne mogu prepustiti uvjerenju da ove vode zaista proizvode taj pijesak. Da bih bio prvi na redu, u četvrtak ujutro sam prije zore došao u kupalište i tu sam ostao čitav sat, a da nisam vodu pio. Mislim da je ta okolnost, ali i činjenica da sam zatim spavao u svom krevetu, izazvala u meni bolesno stanje; usta su mi bila suha i toliko žedna i vruća da sam, prije nego što sam legao, ispio dvije velike čaše te iste rashlađene vode i to mi nije izazvalo nikakvu promjenu. U petak sam se odmarao. Fratar ministar svetoga Franje (tako ovdje nazivaju provincijala), vrijedan, udvoran i učen čovjek, koji se s mnogo fratara različitih redova liječio u ovim toplicama, poslao mi je na dar odličnog vina, marcipana i drugih poslastica. U subotu se nisam liječio nego sam pošao ručati u Menalsio863. To je lijepo i veliko selo na samom vrhu jednog od ovih brda. Donio sam sa sobom ribe, a primio me u svoju kuću jedan vojnik koji je mnogo putovao kroz Francusku i druge zemlje, a oženio se i obogatio u Flandriji. Zove se signor Santo. Tu među stanovnicima ima veoma mnogo vojnika, koji su isto tako proputovali dosta svijeta. Među sobom su oštro podijeljeni na one koji su za Francusku i one koji su za Španjolsku. Ne misleći ništa, stavio sam za lijevo uho cvijet, pa 862 863

Tj. Donato. Zapravo Menabbio, što je starinski pučki oblik za Benabbio. I danas se oko crkve svetoga Mihovila u tome mjestu vide ruševine dvorca o kojemu će Montaigne govoriti.

270

Toplice della Villa, prvi boravak

su pristaše Francuza to shvatili kao uvredu. Poslije ručka popeo sam se do tvrđave, a to je jedno mjesto utvrđeno visokim zidinama na vrhu veoma strmog brda, ali sve je lijepo obrađeno. Ovdje se usred divljine, na hridima i nad provalijama nalaze ne samo mjesta zasađena vinovom lozom i žitom, nego ima i pašnjaka, dok u samoj ravnici nemaju sijena. Spustio sam se zatim ravno niz drugu stranu brda. U nedjelju ujutro pošao sam na kupanje u društvu više drugih plemića i kupao se oko pola sata. Od gospodina Ludvika Pinitesija864 dobio sam krasan poklon: konja natovarena krasnim plodovima, među ostalim mladim smokvama kakvih u toplicama do tada nije bilo; poslao mi je i dvanaest boca odličnoga vina. Kako sam i od već spomenutoga provincijala dobio mnogo voća, mogao sam ga lijepo darivati seljacima. Poslije ručka održan je ples na kojemu su se sakupile mnoge veoma lijepo odjevene plemkinje. Bile su posve prosječne ljepote iako su bile među najljepšima u cijelom kraju oko Lȕke. Uvečer mi je gospodin Lodovico Ferrari iz Cremone, moj dobar znanac, poslao na dar nekoliko kutija ušećerenih dunja, koje su bile vrlo dobre i mirisave, nekoliko rijetkih limuna i naranača izvanredne veličine. Iduće me je noći, malo prije zore, uhvatio grč u listu desne noge s vrlo jakim bolovima koji nisu bili neprekidni, nego su me hvatali s prekidima. Ta mi je nelagoda potrajala dobrih pola sata. Nema tome dugo da sam osjetio jednaku bol, ali ona mi je tada za čas prošla. U ponedjeljak sam se pošao kupati i držao sam trbuh pod mlazom čitav jedan sat. Osjećao sam neprestano neko bockanje u nozi. 864

Lodovico di Gerardo Penitesi bio je pripadnik plemićke obitelji koja je trgovala po cijeloj Francuskoj. Postao je gonfaloniere Lȕke, a to je bila najčasnija služba u Republici. Godine 1564. o svom je trošku dao probiti jedan plovni kanal za prijevoz robe Fosso Penitesi-Benassai, koji se najčešće naziva Fosso della Formica.

271

Dnevnik s puta u Italiju

Bio je to upravo dan kad su počele vrućine; cvrčci nisu bili nimalo dosadniji nego u Francuskoj i sve do sada mi se činilo da je vrijeme svježije nego kod moje kuće. Kod slobodnih naroda ne vidi se jednako razlikovanje položaja pojedinih osoba kao kod drugih. Ovdje i oni najniži imaju nešto gospodskoga u svojem načinu; čak i onda kad mole milostinju, čine to s nekim autoritetom, kao primjerice: Udijelite mi štogod, hoćete li? Ili: Dajte mi milostinju, čujete li me? Kao što je onaj u Rimu govorio: Udijelite mi štogod zbog vas samih865. U utorak sam ostao u vodi čitav sat. U srijedu, 21oga dana mjeseca lipnja, u ranim satima, otišao sam iz grada, oprostivši se od gospode i gospođa koji su ostali. Ukazali su mi zaista mnogo prijateljstva i ispratili me na način kako sam samo mogao poželjeti. Po onim strmim brdima, koja su ipak bila ugodna i obrađena, stigao sam u Pesciu, 12 milja. To je mali kaštel iznad rijeke Pescie u firentinskome kraju; kuće su lijepe, a ceste otvorene; glasovito vino Trebbiano; mjesto leži usred gustih maslinika, a narod je istinski odan Francuskoj: zato i kažu da njihov grad ima u grbu dupina866. Poslije ručka smo se našli u jednoj vrlo lijepoj ravnici punoj dvoraca i kuća. U svojoj rastresenosti zaboravio sam – iako mi je to bila čvrsta odluka – posjetiti Monte Catino867, gdje ima tople i slane vode iz izvora Tettuccio. Ostavio sam to mjesto meni s desne ruke, gotovo jednu milju udaljenu od moga puta, a sedam milja od Pescie. Postao sam svjestan svoje zaboravljivosti tek kad sam gotovo stigao u 865

Usp. Eseji, III, v: jedan je Sicilijanac, po imenu Mastro Antonio, hodao ulicama Rima držeći škrabicu u ruci i tako vikao; prozvali su ga Fate bene per voi. 866 Zapravo se radi o tzv. govorećem grbu, u kojemu predmet predstavlja ime grada; ovdje je to dupin, koji se drži za ribu (pesce), a Pescia je ime grada. 867 Monte Catini.

272

Prema Firenci i Pisi

Pistoju, jedanaest milja. Odsjeo sam izvan grada, gdje me je došao posjetiti sin Ruspiglionijev868. Svaki onaj koji kroz Italiju putuje kočijom ne pozna svoju korist. Meni je mnogo lakše konje mijenjati u svakom mjestu nego se u dugom putovanju predati na milost i nemilost kojekakvih kočijaša. Od Pistoje do Firence ima 20 milja, a konji koštaju samo 4 talira. Odatle, prošavši malim gradićem Pratom, došao sam u vrijeme ručka u Castello, u jednu gostionicu koja je točno nasuprot palači velikog vojvode. Poslije ručka smo veoma pomno razgledali njezin vrt. I tu mi se dogodilo ono što mi se desilo u mnogim drugim prigodama: da mašta ide mnogo dalje od stvarnosti. Vidio sam taj vrt zimi kad je bio gol i bez ijednog lista869. Tada sam zamišljao njegovu buduću ljepotu, u mnogo ljepšem vremenu, i činio mi se ljepšim nego što je u stvarnosti i bio. Od Prata do Castella je 17 milja. Nakon ručka stigli smo u Firencu, 3 milje. U petak sam vidio glavnu ophodnju i velikog vojvodu u kočiji. Između ostalih vrijednih stvari moglo se vidjeti jedna kola u obliku pozornice, na kojima su bila četiri dječačića i jedan redovnik ili čovjek prerušen u fratra s vještačkom bradom koji je predstavljao svetoga Franju [Asiškoga]; držao se uspravno s rukama onako kako ga se vidi na slikama, s krunom na kapuljači. Bilo je i druge gradske djece pod oružjem, a jedan je dječak predstavljao svetog Jurja. Na trgu se prema njemu ustremio veliki zmaj, koji se je oslanjao na ljude što su ga nosili i uz veliku je buku rigao vatru na usta. Dječak ga je udarao čas mačem, a čas kopljem i na kraju ga je zaklao. 868

Taddeo Rospigliosi, magistrat kod kojega je Montaigne ručao kad je bio na putu za Lȕku. 869 Za vrijeme svog prvog boravka u Firenci, u studenome 1580.

273

Dnevnik s puta u Italiju

Tu mi je s mnogo ljubaznosti pristupio jedan od Gondijevih, koji je nastanjen u Lyonu870, koji mi je poslao odličnoga vina trebijana. Bilo je toliko vruće da su se i sami seljaci tome čudom čudili. Toga jutra, u osvit dana, imao sam napadaj kamenaca na desnoj strani. Mučio me cijela tri sata. Tada sam pojeo prvu dinju. Već prvih dana lipnja u Firenci se jedu krastavci i bademi. Oko dvadeset i tri sata871 priređena je utrka kolima na jednom velikom i lijepom trgu, koji je duži nego što je širok i sa svih je strana opkoljen krasnim kućama. Na svakom kraju tog dugog trga postavili su jedan obelisk ili četvrtast drveni šiljak, a između jednoga i drugoga bio je privezan dugačak konop da se ne može prekoračiti preko trga; više se je ljudi uhvatilo za taj konop, nastojeći ga prekinuti.872 Svi su balkoni bili ispunjeni gospođama, a veliki vojvoda, s vojvotkinjom i cijelim svojim dvorom, gledao je sve iz jedne palače. Narod je bio posvuda uokolo ili na nekim skelama kao i ja: utrkivalo se pet praznih kola. Zauzeli su mjesta koja su izvukli ždrijebom uz obelisk. Mnogi su govorili da je onaj koji je najudaljeniji od obeliska u prednosti jer će njemu biti lakše učiniti krug oko trkališta. Krenuli su na znak trublje. Treći krug oko piramide od kojega utrka počinje je onaj koji donosi pobjedu. Kola velikog vojvode sačuvala su prednost sve do trećega kruga, ali tada Strozzijeva kola koja su ga u korak slijedila povećavaju brzinu i približavaju mu se tako da je pobjeda dove870

U Lyonu je djelovao jedan firentinski bankar po imenu Antonio de’ Gondi. 871 Zapravo je bio 23. lipnja, dan uoči svetkovine svetog Ivana Krstitelja, zaštitnika grada Firence, ali talijanski tekst kaže in su le 23, tj. “oko 23 sata” (dakle jedan sat prije kraja dana), kad se je na trgu Santa Maria Novella održavala utrka il Palio dei Cocchi, koju je 1563. ustanovio Cosimo I. Dvije drvene piramide, koje su služile kao oznaka trkališta, bile su 1608. zamijenjene mramornim obeliscima. 872 Ovaj je opis različito preveden u prvim izdanjima Dnevnika.

274

Prema Firenci i Pisi

dena u pitanje. Opazio sam da je narod prekinuo tišinu kad je vidio da se Strozzi približava, pa ga je poklicima i odobravanjem iz svega glasa bodrio, i to sve na očigled svojega vladara.873 Malo nakon toga, kad su ishod trebali prosuditi neki plemići, uobičajeni suci tih natjecanja, Strozzijevi874 zatražiše da odluku donese prisutni narod. Iz prisutnog se mnoštva tada začuje jednodušno odobravanje Strozziju, koji je tako odnio pobjedu, ali, po mojem mišljenju, to nije bilo pravo. Vrijednost nagrade je bila stotinu zlatnih škuda. Taj mi je prizor bio draži od svih koje sam u Italiji vidio, i to u prvom redu zbog njegove sličnosti s antičkim trkama. Kako je taj dan bio uoči svetkovine svetoga Ivana, okružili su vrh prvostolne crkve s dva ili tri reda velikih lampiona i s loncima iz kojih su u zrak puštali rakete. A ipak se stalno govori da u Italiji nije običaj paliti krijesove na dan svetoga Ivana875. U subotu je bilo Ivanje. To je najveća svetkovina u Firenci, koja se toliko slavi da se toga dana svi pokazuju, pa čak i mlade djevojke (među kojima nisam vidio neku osobitu ljepotu). Već ujutro veliki se vojvoda pojavio na trgu pred palačom. Stajao je na tribini podignutoj uza samu palaču, čiji su zidovi bili ukrašeni prekrasnim sagovima. S lijeve mu je strane bio papinski nuncij, a nešto podalje poklisar ferarski. Pred vojvodom su prolazile sve njegove zemlje i svi njegovi dvorci, i to redom kako ih je posebni glasnik prozivao. U ime Siene stupao je jedan mladić odjeven u bijeli i crni baršun, noseći u ruci neki veliki srebrni pehar i sliku sienske vučice. On je izvršio poklonstvo vojvodi uz jedan kraći govor. Kad je taj završio svoje, istupiše na glasnikov poziv neki loše odjeveni mladići na mazgama i konjima koji su bili prave ra873

Neprijateljstvo između obitelji Strozzi i kuće Medici bilo je u tradiciji Firence. Strozzi, o kojemu je ovdje riječ, bio je Giambattista, nećak maršalov, koji će postati veliki vojvoda Ferdinand I. 874 U izvorniku: Strozzeschi. 875 Što nije nikako točno.

275

Dnevnik s puta u Italiju

ge; neki su nosili srebrne pehare, a drugi nekakvu poderanu zastavu. Ovi su u velikom broju prolazili bez nekog reda i bez poštovanja876, bez ikakova propisa kao da se s nečim izruguju, a to su bili predstavnici kaštelâ i posebnih mjesta koja su pripadala državi sienskoj. Svake se godine sve to ponavlja čiste forme radi. Prošla su zatim još jedna kola i jedna velika četvrtasta drvena piramida koja je nosila djecu posjedanu po stepenicama; neki su bili obučeni na jedan, a neki na drugi način, neki kao da su anđeli, a drugi kao da su sveci. Na vrhu piramide, koja je visinom dostizala najviše kuće, bio je jedan sveti Ivan, to jest čovjek odjeven kao svetac i vezan za neku željeznu polugu. Drugi časnici, a posebno oni iz državne kovnice877, išli su za tim kolima. Na kraju povorke bila su još jedna kola s mladićima koji su nosili različite nagrade za nekoliko vrsti utrka. Pored njih su bili berberski konji koji su se imali tog dana utrkivati i momci koji će ih jahati, noseći znakovlje svojih gospodara, a oni su prva gospoda u toj zemlji. Konji su bili maleni, ali veoma lijepi. Vrućina mi se nije činila ništa većom nego u Francuskoj. Međutim, da bih je izbjegao u ovim vrućim sobama u prenoćištu, bio sam noću prisiljen spavati na stolu iz dvorane, na koji sam dao donijeti madrac i plahte, jer nisam nikako mogao naći bolji smještaj, budući da ovaj grad nije dobar za strance. Tako sam se dovijao kako bih izbjegao stjenice, jer su svi kreveti prepuni tog smrada. U Firenci nema mnogo ribe. Pastrve i druga riba koja se ovdje jede dolazi izvana, a jede se samo marinirana. Vidio sam da je veliki vojvoda poslao Giovan Marianu878 Milancu, 876

Možda bi bilo bolje prevesti “bez riječi”. To je bila svečanost nazvana Obbedienza degli Stati ili Festa degli Omaggi. 877 Ta su se kola i zvala il Carro della Zecca. 878 To je najvjerojatnije Giovanni Marliani iz Milana, koji je bio čovjek povjerenja velikog vojvode i njegov agent u Španjolskoj.

276

Prema Firenci i Pisi

koji je stanovao u istom svratištu gdje i ja, na dar vina, kruha, voća i ribe; ali te su sitne ribice bile žive u nekim zemljanim posudama. Čitavog su mi dana usta bila vruća i suha i do toga je dolazilo ne zbog žeđi nego zbog unutrašnje vrućine kakvu sam znao osjetiti i kod kuće za velikih vrućina. Jeo sam samo voća i zašećerene salate. Sve u svemu, nikako mi nije bilo dobro. Sve one zabave i provodi što ih u Francuskoj uživamo na svježem zraku nakon večere ovdje dolaze prije večere. A za najdužih dana često večeravaju usred noći. A dan počinje između sedam i osam sati ujutro. Tog dana poslije ručka održavaju se utrke berberskih konja. Tog je dana pobijedio konj kardinala Medicija879. Nagrada je vrijedila dvjesta škuda. Ta priredba nije baš ugodna jer na ulici vidite samo kako pored vas projure konji u bjesomučnom trku. U nedjelju sam vidio palaču Pitti i među ostalim stvarima jednu mramornu mazgu koja je predstavljala drugu još uvijek živu mazgu, kojoj su ukazali tu čast zato što je veoma dugo služila prenoseći sve što je bilo potrebno za gradnju te palače. Barem tako kažu latinski stihovi koji se tu mogu pročitati880. U palači smo vidjeli i onu [staru] Himeru kojoj među ramenima izbija glava (s rogovima i ušima), a tijelo joj je nalik na ono u maloga lava881. 879

Bio je to Ferdinand, brat vladajućeg vojvode, koji ga je naslijedio nakon što se odrekao kardinalske časti. 880 Pitti su bili bogata obitelj u suparništvu s Medicima. Glasoviti Palazzo Pitti bio je započet prema nacrtima Brunelleschija 1458; Medici su palaču kupili 1549. i od nje napravili veličanstvenu rezidenciju. U predvorju B. Ammannatija (koje je započeto oko 1560) nalazi se spomenik mazgi s latinskim distihom: “Lecticam, lapides et marmora, ligna, columnas / Vexit, conduxit, traxit, et ista tulit.” 881 “Tajnik/pisar” je već govorio o Himeri, koja se, po svemu sudeći, nalazila u Palazzo Vecchio, a ne u Palazzo Pitti, pa je to možda razlog što je priređivač prvoga izdanja ispremiješao te odlomke.

277

Dnevnik s puta u Italiju

Prošle je subote palača velikoga vojvode bila otvorena i prepuna seljaka za koje ništa nije bilo zatvoreno, pa se plesalo sve u šesnaest u velikoj dvorani. Dolazak tog soja ljudi po mome je mišljenju samo slika izgubljene slobode, koju ovako svake godine pronalaze na dan glavne gradske svečanosti.882 U ponedjeljak sam bio na ručku kod gospodina Silvija Picolominija883, čovjeka na glasu sa svojih zasluga i nadasve sa svojega umijeća u mačevanju i rukovanju oružjem. Bilo je tu lijepo društvo samih plemića i razgovaralo se o različitim pitanjima. Gospodin Picolomini vrlo malo drži do načina kako se mačem bore talijanski učitelji te vještine, kao što su onaj Venecijanac ili Bolonjac, Patinostraro884 i drugi. U toj vještini on cijeni samo jednog od svojih učenika koji je prešao u Bresciju i tu poučava nekoliko plemića. Kaže nadalje da u načinu kako se najčešće predstavlja to baratanje oružjem nema ni pravila ni metode. Posebno osuđuje isticanje mača prema naprijed, jer ga se tako predaje vlasti protivnika; zatim, kad je udarac zadan, kaže da treba iznova napasti i ostati povučen. On tvrdi da je to posve različito od onoga što se u sukobima najčešće čini. Upravo se spremao tiskom objaviti jedno djelo koje se tim pitanjem bavi. Što se pak tiče rata, nimalo ne drži do topništva, a sve što nam je o tim stvarima rekao mnogo mi se svidjelo.885 Posebno hvali Machiavellijevu knjigu o ratu886 i prihvaća njegova mišljenja. Kaže da među ljudima koji se razumiju u vještinu utvrđivanja, najodličniji koji na tom 882

U vrijeme republike Firentinci su plesali po ulicama. Pod Medičejcima je seljacima koji su dolazili u Firencu bilo slobodno plesati i veseliti se u velikoj dvorani palače. 883 Tog je Silvija Piccolominija Montaigne sreo za vrijeme prvog posjeta Firenci (v. gore). 884 Taj je Patinostraro najglasovitiji mačevalac svojega doba. Spominje ga čak i Brantôme (Œuvres, VI, 315) i ističe da je “najbolji u toj vještini”. 885 Kao ni Machiavelli, ni Montaigne nije vjerovao da će topništvo imati neku budućnost (usp. Eseji, I, xlviii). 886 L’Arte della guerra (III. knjiga).

278

Prema Firenci i Pisi

polju postoji sada djeluje u Firenci u službi presvijetlog velikog vojvode887. Ovdje je običaj stavljati snijega u čašu s vinom. Ja sam ga stavljao vrlo malo, jer se nisam dobro osjećao uz ove svoje česte bolove u bubrezima i uz neprestano izbacivanje velikih količina pijeska. Osim svega toga, nikako nisam mogao dovesti glavu u njezino prijašnje stanje. Neprestano mi se maglilo, osjećao sam da su mi nekako teške oči, da me nešto pritišće u čelu, u obrazima, u zubima i po čitavom licu. Pomislio sam da bi ti bolovi mogli biti izazvani ovim slatkim i mladim bijelim vinima, jer sam i onda kad me je prvi put uhvatila migrena, a bio sam ugrijan i od putovanja i od ljetnoga doba, popio mnogo tog trebbiana888, ali je to vino bilo toliko slatko da mi uopće nije utažilo žeđ. Na kraju krajeva, morao sam priznati da se s punim pravom za Firencu kaže da je lijepa.889 Tog sam dana samo za zabavu pošao malo vidjeti žene koje se puštaju vidjeti svakome tko to hoće. Vidio sam najrazvikanije, ali zaista nisu ništa posebno. Stanuju u posebnoj gradskoj četvrti, a stanovi su im ne samo jadni nego su i zapušteni, pa zato kod njih nema ničega što bi naličilo onima u kojima stanuju rimske ili venecijanske kurtizane, a ni one same im nisu dorasle ni po ljepoti ni po dotjeranosti ni po držanju. Ako bi neka od njih htjela stanovati izvan tih granica, ne bi je smjeli zapaziti i morala bi se baviti nekim poslom kojim bi svoj pravi posao skrivala. Vidio sam i radionice majstora svilara u kojima se služe nekakvim posebnim motovilima, tako da jedna jedina radnica jednim pokretom može učiniti da se vrti pet stotina vretena. 887

Ne zna se sigurno na koga se ta pohvala odnosi. Neki komentatori misle da je to Francesco Pacciotto da Urbino, a drugi da bi to mogao biti Bernardo Buontalenti nazvan delle Girandole (1536-1608). 888 Trebbiano je vrsta vina koja se dobiva od jedne sorte bijeloga grožđa. 889 Tu ponavlja istu rečenicu koju je “tajnik/pisar” izrekao za vrijeme prvog boravka u Firenci.

279

Dnevnik s puta u Italiju

U utorak ujutro izbacio sam jedan crvenkasti kamenac. U srijedu sam vidio ljetnikovac velikoga vojvode890. Ono što me je najviše zadivilo bila je jedna hridina u obliku piramide, sagrađena i sastavljena od brojnih vrsta prirodne rude, to jest po jedan komad od svake i sve je to bilo povezano. Ta je stijena izbacivala vodu koja je unutar špilje pokretala različita tijela kao mlinove na vodu i na vjetar, mala crkvena zvona, pa nekakve vojnike na straži, svakojake životinje i bezbroj drugih sličnih stvari. U četvrtak nisam htio ići gledati još jedne konjske utrke. Nakon ručka sam pošao u Prattalino891 i do u tančine sam ga razgledao. Kad me je nadstojnik palače zamolio da mu kažem svoj sud o svim tim ljepotama kao i o ljepotama Tivolija, rekao sam mu sve što sam mislio, i to uspoređujući pojedina mjesta, ali ne općenito nego dio po dio i ističući njihove prednosti, a to je sad jednome, a sad drugome davalo prevagu. U petak sam u knjižari Giuntijevih892 kupio zbirku komedija, jedanaest njih i još neke knjižice. Tu sam vidio Boccacciovu oporuku tiskanu s nekim mišljenjima o Dekameronu893. Iz te se oporuke dobro vidi u kakvoj je bijedi i nesreći živio taj veliki muž. Svojoj rodbini i sestrama ostavlja samo nekoliko plahti i komada svojega kreveta; a sve svoje knjige 890

Najvjerojatnije Casino di San Marco, koji je Buontalenti sagradio u Via Larga, a o kojem je već bilo govora. Ta česta ponavljanja mogla bi govoriti u prilog izvjesne samostalnosti koju je “tajnik” uživao u svom bilježenju. 891 Pratolino. 892 Pripadnici obitelji Giunta (ili Zonta) bili su tiskari u Veneciji i u Firenci. Po vrijednosti svojih izdanja dolazili su odmah nakon Manucija, koje su i naslijedili. 893 Bile su to Annotazioni e discorsi sopra alcuni luoghi del Decameron... fatte dalli molto Magnifici Signori Deputati da loro Altezze Serenissime... koje su 1574. u obliku knjige objavljene u glasovitoj tiskari Giunti u Firenci. Boccaccio je svoje knjige ostavio “prepoštovanom meštru Martinu, iz reda braće pustinjaka svetoga Augustina, redovniku samostana Svetoga Duha u Firenci”. O Decameronu je Montaigne govorio u Esejima, II, x.

280

Prema Firenci i Pisi

ostavlja jednom redovniku pod uvjetom da ih mora svakome dati tko ih bude tražio; nabraja u oporuci čak i najjadnije posude i sve nevrijedno pokućstvo; na kraju određuje gdje će se reći mise za njegovu dušu i gdje će biti pokopan. Tiskali su tu oporuku onako kako su je našli zapisanu na nekoj staroj i poderanoj pergameni. Kao što se rimske i venecijanske kurtizane pokazuju na prozorima da bi privukle ljubavnike, tako se ove u Firenci pokazuju na vratima svojih kuća i tu se u najbolje sate izlažu pogledima prolaznika. Tu ih možete vidjeti u većem ili manjem društvu kako razgovaraju i pjevaju u malim skupinama na ulici. U nedjelju, 2oga dana mjeseca srpnja krenuh poslije ručka iz Firence. Kad smo mostom prešli rijeku Arno, ostavili smo je s desne strane i slijedili smo njezin tok. Prošli smo kroz lijepe plodne ravnice u kojima se nalaze najglasovitiji nasadi dinja u cijeloj Toskani. Dobre dinje sazrijevaju tek oko 15oga srpnja. Navlastito je na glasu mjesto gdje rastu najbolje dinje, a koje se zove Legnaia i udaljeno je tri milje od Firence.894 Išli smo jednim putem uglavnom kroz ravan i plodan kraj, gdje je bilo mnogo kuća, malih kaštela i sela koja su se neprestano nastavljala jedno na drugo. Prošli smo kroz jedan lijep kraj koji se zove Empoli, a to ime ima u sebi nešto starinskoga. Položaj mu je veoma lijep. Nisam tu mogao naći nikakav trag starine osim jednog ruševnog mosta koji donekle sliči na nešto staro. Tri su mi stvari ovdje upale u oči: prvo, što sam vidio da su svi ljudi ovoga kraja čak i nedjeljom zaokupljeni nekim poslom, da jedni mlate žito ili da ga spremaju, da drugi šivaju ili predu; drugo, što sam ove seljake vidio s lutnjom u ruci, a sve su mlade pastirice imale usta puna Ariosta; međutim, to je nešto što se vidi po cijeloj Italiji; treće, što vidim da požnjeveno žito ostavljsaju deset i petnaest dana na polju i da se nimalo ne boje da će im ga susjedi ukrasti. 894

U Esejima, III, xiii Montaigne će naglasiti da mu nije stalo ni do kakve salate niti do voća, ali da samo voli dobre dinje.

281

Dnevnik s puta u Italiju

U sumrak smo došli u mjesto zvano Scala, dvadeset milja. U mjestu je samo jedno prenoćište, ali je veoma dobro. Nisam večerao i malo sam spavao zbog teške zubobolje koja mi je držala desnu stranu. Tu sam bol sada osjećao zajedno sa svojom glavoboljom; no, najviše sam patio kod jela i nisam mogao ništa staviti u usta, a da me ne spopadne strašna bol. U ponedjeljak, 3ega dana srpnja, odmah ujutro smo nastavili ravnim putem uz rijeku Arno i tako smo došli do jedne ravnice koja se sva žutila od žita. Oko podneva stigosmo u Pisu, dvadeset milja. To je grad pod vlašću vojvode firentinskoga, a leži na toj ravnici i Arno ga dijeli na dva dijela; na šest milja odatle ulijeva se u more i u Pisu dovodi mnoge vrste brodova.895 U to je vrijeme svršavala škola, jer je i ovdje običaj da tri mjeseca nema škole dok traju velike vrućine. Namjerili smo se na vrlo dobru glumačku družinu koji se nazivaju Disiosi896. Kako nisam bio zadovoljan gostionicom, unajmio sam jednu kuću s četiri sobe i dvoranom. Pogodili smo se da će nam gospodar kuhati i dati potreban namještaj. Kuća je bila zaista lijepa. Sve zajedno za osam škuda na mjesec. Što se tiče onoga što je potrebno za stol, to jest ubrusa i stolnjaka, sve je to bilo gotovo ništa, jer vam u Italiji promijene ubruse samo kad promijene stolnjak, a stolnjak se mijenja tek dva puta tjedno. Zato smo pustili sluge da se tu hrane, a mi smo jeli u gostionici za 4 julija897 na dan. 895

U XII. stoljeću Pisa je bila pomorska sila na Sredozemlju, ali u XIII. je počelo njezino propadanje. Ima veoma staro sveučilište, a spomenici, o kojima će Montaigne govoriti, nadaleko su bili poznati. 896 Desiosi su jedna od najstarijih glumačkih družina. Pored nje su djelovali Gelosi, Confidenti i Fedeli. Jednu od njih Montaigne je gledao u Bolonji. 897 Jules je u srednjofrancuskome označavao sitan novac, koji je oko 1570. bio u optjecaju u Italiji, a dobio je ime po papi Juliju II.

282

Prema Firenci i Pisi

Kuća je bila na vrlo lijepu položaju, gledala je na kanal što ga tvori Arno dok protječe kroz polja. Taj je kanal vrlo širok, a dug je više od 500 koraka, malo je nagnut i kao da se u sebe uvlači; to je mjesto vrlo ugodno gledati zbog toga što se s tom zakrivljenošću lakše mogu otkriti dva kraja s tri mosta koji idu preko rijeke neprestano prekrite brodovima i robom. Dvije strane toga kanala obrubljene su ozidanom obalom poput keja Augustinaca u Parizu. Na objema su stranama široke ulice, a na rubu ulica po jedan red kuća. Između njih je bila i naša. U srijedu, 5oga srpnja, posjetio sam katedralu koja se nalazi na mjestu gdje je nekoć bila palača cara Hadrijana898. Ima bezbroj stupova od različitog mramora koji su različitih oblika i različite izrade, a sva su vrata od veoma lijepog metala. Ta je crkva ukrašena različitim grčkim i egipatskim ostacima899 i sagrađena od dijelova starih ruševina tako da su neki natpisi naopako iskrenuti, dok su drugi polomljeni; na nekim mjestima se vide nepoznata slova za koja se misli da predstavljaju staro etrursko pismo. Vidio sam zvonik koji ima zaista izvanredan oblik: nagnut je za sedam sežanja kao onaj drugi u Bolonji; sa svih je strana opkoljen stupovima i otvorenim hodnicima900. Vidio sam i crkvu svetoga Ivana901 koja je isto tako bogata kiparskim i slikarskim djelima koja se u njoj mogu vidjeti. Između ostalih stvari tu je i mramorna propovjedaonica s velikim brojem tako prekrasnih i rijetkih likova902 da je onaj Lorenzo903, za kojega se kaže da je ubio vojvodu Aleksandra, 898

Veličanstvena katedrala najreprezentativnije je djelo pizanske umjetnosti; gradnja je započeta 1063. na mjestu gdje su se nalazile Hadrijanove terme. 899 Kojih danas više nema. 900 To je glasoviti kosi toranj, koji je visok 54,30 m, a nagib mu je 4,30 m. 901 Battistero. 902 Djelo je Nicole Pisana iz 1260. 903 Ili Lorenzino, kojemu će Alfred de Musset promijeniti ime u Lorenzaccio.

283

Dnevnik s puta u Italiju

odlupio glave nekima od tih malih kipova i darovao ih kraljici904. Oblikom ova crkva naliči na Rotondu u Rimu905. Nezakoniti sin tog vojvode Aleksandra ovdje živi i ja sam ga vidio već dobrano ostarjela906. Živi lagodno od onoga što mu vojvoda daje i za drugo ga nije briga. Ima divnih mjesta za lov i ribolov, a to su njegove glavne i jedine brige. Što se tiče svetačkih moći, rijetkih djela, vrijednog mramora i dragog kamenja neviđene veličine i divne izradbe, toga sam ovdje vidio više nego i u jednom drugom gradu Italije. Sa zadovoljstvom sam vidio građevinu groblja koje ovdje nazivaju Campo-Santo. Neobično je veliko, četvrtasto, a 300 je koraka dugo i 100 široko; hodnik koji ga opkoljava širok je 40 koraka, prekrit olovom i popločan mramorom. Zidovi su puni starih slika907, a među njima ima ih i od Firentinca Gondija, rodonačelnika te obitelji908. Gradski su plemići imali pokrivene grobnice ispod ovog hodnika; još se mogu vidjeti imena i grbovi više od 400 obitelji: od njih je danas ostalo jedva četiri kuće, a sve su se druge ugasile u ratovima i nevoljama ovoga drevnoga grada, koji jest napučen, ali uglavnom strancima. Od tih plemenitaških kuća, koje broje mnogo markiza, grofova i druge gospode, jedan je dio rasut po drugim krajevima kršćanskoga svijeta, gdje su se malo po malo preselile. Na sredini ovoga zdanja ima jedno otkrito mjesto gdje se neprestano pokapaju mrtvi. Ovdašnji ljudi odreda tvrde da 904

Tj. kraljici majci Katarini de’ Medici. Santa Maria Rotonda (Pantheon). 906 Don Giulio (1532-1600) je bio sin velikog vojvode Aleksandra, ubijenog 1537. Kad ga je Montaigne vidio, imao je 49 godina, dakle samo jednu godinu više nego Montaigne. 907 Riječ je o freskama. Među njima je velik broj onih što ih je naslikao Taddeo Gaddi. 908 Nije poznat nijedan slikar Gondi, pa se stoga misli da je Montaigne htio reći da postoji slika ili freska koja prikazuje jednog Gondija. 905

284

Prema Firenci i Pisi

se trupla, koja se tu polažu, tako za osam sati nadmu da se dobro vidi kako se zemlja podiže, a nakon drugih osam sati spušta se i smanjuje; da, najzad, u sljedećih osam sati mesa nestaje, tako da u manje od 24 sata ostanu samo gole kosti. To čudo naliči onom drugome na rimskom groblju gdje ako stavite tijelo nekog Rimljanina, zemlja ga odmah izbacuje van909. Ovo je mjesto popločano mramorom kao i hodnik, a na to je postavljena zemlja u visini jedne ili dvije ruke. Kažu da je ta zemlja donesena iz Jeruzalema, jer su Pižani ondje bili s velikom vojskom910. Uz biskupovo dopuštenje uzima se malo te zemlje i prospe je se po drugim grobovima, jer su svi uvjereni da će pokopano tijelo na taj način brže nestati. To se čini tim vjerojatnijim zbog toga što se u gradskom groblju gotovo i ne vidi kostiju, a nema nekog posebnog mjesta gdje bi kosti mogli skupljati i zatvarati kao što se čini u drugim gradovima. Okolna brda daju vrlo dobar mramor, a u gradu ima odličnih majstora koji s njime znaju vrlo dobro raditi. Upravo su tih dana za kralja u Fesu u Barbariji911 radili na veoma velikoj gradnji: bili su to ukrasi za jedan teatar koji je on zamislio, a koji je morao biti ukrašen sa 50 neobično visokih mramornih stupova. U ovom se gradu na mnogo mjesta vide naši grbovi kao i jedan stup što ga je kralj Karlo VIII. darovao glavnoj crkvi. A na jednoj kući, na zidu koji gleda na ulicu, predstavljen je rečeni kralj u prirodnoj veličini kako kleči pred Gospom koja se čini kao da mu daje savjete912. Natpis kaže da je rečenog 909

To rimsko groblje je najvjerojatnije ono svetoga Petra, na kojem se sahranjuju samo stranci. 910 Bio je to križarski pohod Fridrika Barbarosse, iz kojega su se 54 pizanska broda na traženje biskupa Ubalda vratila nakrcana zemljom s Kalvarije. 911 Bio je to sultan Mulaj-Ahmed, koji je naslijedio svog brata, koji je poginuo u bici kod Alcaçar-Quivira. Najvjerojatnije je da je gradio džamiju, a ne kazalište. 912 Danas taj reljef ili slika ne postoje.

285

Dnevnik s puta u Italiju

vladara, dok je večeravao u toj kući, obuzela misao da Pižanima povrati staru slobodu913, čime je, kako natpis kaže, nadmašio veličinu Aleksandrovu. Među naslovima toga kralja navodi se: kralj Jeruzalema, kralj Sicilski itd. Riječi koje govore o toj vraćenoj slobodi namjerno su zamrčene i napola prekrižene i izbrisane. I druge privatne kuće nose na pročeljima iste grbove914 kao znak plemstva koje im je kralj udijelio. Nema mnogo tragova starih zdanja osim jedne lijepe ruševine iz opeka na mjestu gdje je bila Neronova palača, kojoj je ime sačuvano, i crkve svetog Mihovila na mjestu gdje je bio hram posvećen Marsu915. U četvrtak je bio blagdan svetoga Petra, a ljudi mi kažu da je u staro doba biskup pižanski u procesiji išao do crkve svetoga Petra, četiri milje od grada, i da je odatle odlazio na morsku obalu i u more bacao prsten u znak da se s morem vjenčao916, jer je u to doba taj grad imao veoma moćnu mornaricu. Danas ide samo mjesni učitelj, a svećenici idu u procesiji u tu crkvu, gdje se dijele veliki oprosti. Papinska bula stara preko 400 godina kaže (oslanjajući se na jednu knjigu koja je stara 1200 godina)917 da je sagrađena ta crkva svetoga Petra i da su svetom Klementu, dok je služio misu na jednom mramornom stolu, pale tri kapi krvi iz nosa. Te se tri kapi i dandanas vide kao da su pred tri dana kanule. Genovljani su razbili taj stol i odnijeli jednu od tih kapi. To je bilo razlogom da su Pižani uzeli ostatak toga stola iz rečene crkve i odnijeli 913

Philippe de Commynes u svojoj kronici (VII, ix) opisuje isti dogođaj s više detalja. 914 Radi se, međutim, o firentinskim, a ne o francuskim ljiljanima. 915 Montaigneovi su navodi upitni, ali se rimske terme na Porta di Lucca i danas nazivaju Bagni di Nerone. 916 Nije poznato je li se ta ceremonija vjenčanja s morem odvijala jednako kao u Veneciji. Crkva je San Pietro a Grado (iz XI. stoljeća) i podignuta je na mjestu starog oratorija iz IV. stoljeća, koji je sagrađen na mjestu stare luke grada Pise, gdje je, prema legendi, sveti Petar pristao kad se je vraćao iz Antiohije. 917 Vjerojatno je riječ o buli Inocenta VI, izdanoj 1354. u Avignonu.

286

Prema Firenci i Pisi

ga u svoj grad. Ali, svake godine na Petrovo u procesiji ga tamo donose, a narod u velikom broju čitave noći dolazi u svojim barkama. U petak, 7oga srpnja, u ranim sam satima pošao vidjeti cascine918 Don Pietra di Medici919, koje su udaljene dvije milje. Taj velikaš tu ima ogromna imanja kojima sam upravlja, a svakih pet godina dovodi nove radnike i uzima im polovicu uroda. Ta je zemlja kao stvorena za žito. Ima i pašnjaka na kojima drži svake vrsti životinja. Sjahao sam samo da vidim pojedinosti u kući. Tu radi velik broj ljudi i priprema skutu, sir, maslac svim vrstama alata koji su za taj posao potrebni. Odatle sam, jašući ravnicom, došao na žalo Tirenskoga mora. Na desnoj mi se ruci otvorio pogled na Ereci920, a na drugoj strani, samo još bliže, na Livorno sa svojim kaštelom na obali921. Sad se lijepo vidi otok Gorgona, malo dalje Capraia922, a još dalje Korzika. Krenuo sam nalijevo uzduž obale dok nismo došli na ušće Arna koje predstavlja pravu pokoru za brodove zbog mnogih rječica koje se ulijevaju u Arno, donoseći zemlju i mulj, koji se tu zaustavljaju i podižu razinu rečenoga ušća. Tu sam kupio ribe i poslao je glumicama [u Pisu]. Uzduž ove rijeke vide se grmovi tamarisa. U subotu sam za šest julija kupio malu bačvicu od tog drva; dao sam joj postaviti srebrne obruče i za to sam dao tri škude zlataru. Osim toga kupio sam i jedan štap da se mogu njime pomagati kad hodam; platio sam ga šest julija. Kupio sam i jednu posudicu i mali pehar od indijskog oraha, koji 918 919

920 921

922

Cascine su “majur, seosko gospodarstvo, gazdinstvo”. Don Pietro de’ Medici bio je najmlađi sin Cosima I. Umro je 1604. Njegovo se imanje nazivalo Cascine San Rossore, a to imanje danas služi kao ljetna rezidencija predsjednika talijanske Republike. Lerici, gradić u zaljevu La Spezie. Livorno je bio luka obitelji Medici, renesansni grad koji je danas važna trgovačka luka. Gorgona i Capraia su otočići toskanskoga arhipelaga.

287

Dnevnik s puta u Italiju

djeluje na slezenu i kamence jednako kao tamaris923; za sve sam to platio 8 julija. Zanatlija, čovjek vješt i na glasu za gradnju matematičkih pomagala, naučio me je da sva stabla imaju iznutra toliko krugova koliko imaju godina. To mi je pokazao na svim vrstama drva što ih je imao u svojoj radionici, jer je drvodjelac. A ona strana koja gleda prema sjeveru ravnija je i ima stisnutije i gušće krugove nego ona druga. Pa ma kakvo drvo da mu donesete, on će se podičiti da vam može reći koliko je stablo staro i na kojem je mjestu raslo. Upravo u te dane glava mi je bila ne znam kako mutna i to me je neprestano na isti način morilo; a imao sam i takav zatvor da se nisam mogao isprazniti bez djelovanja i pomoći kojekakvih pilula, ali sve je to od slabe koristi. A bubrezi sad bolje sad gore. Zrak ovoga grada pred neko je vrijeme slovio da je veoma nezdrav; no, otkako je vojvoda Cosimo dao osušiti sve ove okolne močvare, zrak je dobar. A bio je tako loš da su, kad su se htjeli nekoga riješiti i poslati ga na onaj svijet, tog nesretnika izgnali u Pisu, gdje je za nekoliko mjeseci bilo s njim gotovo924. Ovdje nema jarebica premda su vladari učinili sve što su mogli da ih bude. Nekoliko me je puta došao posjetiti Girolamo Borro, liječnik i doktor na Sapienzi925. Kad sam mu ja uzvratio posjet 14oga srpnja, darovao mi je svoju knjigu o plimi i oseki napisanu na pučkom jeziku; tada mi je pokazao i jednu drugu svoju knjigu na latinskome gdje se bavi tjelesnim bolestima. 923

924

925

Za posude od kokosova oraha jednako kao i za one od tamarisa držalo se da imaju ljekovito djelovanje na piće koje se u njima drži. Pod velikim vojvodom Cosimom I. (1519-1574), koji je vladao punih 37 godina, čitava je Toskana proživljavala svoje najbolje razdoblje. Girolamo Borro, rodom iz Arezza, bio je profesor na rimskom sveučilištu Sapienza. Inkvizicija ga je uhitila zbog njegova aristotelizma, pa se morao odreći katedre 1586. godine. Umro je u Perugi 1592. Usp. Eseji, I, xxvi.

288

Prema Firenci i Pisi

Toga istog dana je iz arsenala pobjegao 21 turski zatočenik i bili su se domogli jedne fregate s posadom koju je gospodin Alessandro di Piombino926 ostavio, jer je bio otišao u ribolov. Ako se izuzme Arno i ljepota kanala što ga rijeka tvori prolazeći kroz grad, kao i crkve, stare ruševine i još neke posebne radove, Pisa ima vrlo malo otmjenoga i dopadljivoga. Na neki je način pusta i toliko je po tome i po izgledu svojih građevina, po svojoj veličini i po širini ulica na neki način slična Pistoji. Jedan od njezinih najtežih nedostataka je loša kakvoća njezinih voda, jer sve mirišu po močvari. Pučanstvo je veoma siromašno, ali zato nije ništa manje ponosito i neljubazno prema strancima, a navlastito prema Francuzima otkad je umro jedan od njihovih biskupa, Pietro Paulo Borbonio, koji je govorio da pripada našoj vladarskoj lozi, a obitelj mu i danas nastavlja ime927. Ovaj928 je toliko volio naš narod i toliko je bio liberalan da je naredio da se svakog Francuza čim se pojavi u gradu dovede u njegovu kuću. Svojim uzornim životom i širokogrudnošću ostao je u časnom sjećanju pizanskoga pučanstva. Nema više od pet ili šest godina što je umro. 17oga sam se s još dvadeset i petoricom za škudu po glavi upustio u igru koja se zove riffa929, a igra se za neke sitnice jed-

926

927

928 929

Alessandro Appiani, nezakonit sin Jakova VI, princ od Piombina, koji je zapovijedao toskanskim brodovljem. Pier Jacopo Bourbon del Monte, biskup u Pisi (1574-1575), nije bio u srodstvu s francuskim Burboncima. Ovo mjesto u izvorniku nije jasno, jer su riječi “a navlastito prema Francuzima” dodane kako bi se izbjeglo ponavljanje riječi forestieri (tal. tekst glasi: ...e poco cortesi ai forestieri, e particolarmente a’ forestieri dopo la morte...). Kad bude napuštao Pisu, Montaigne će biti veoma zadovoljan znakovima pažnje i susretljivošću Pizanaca, ali on će to pripisati vlastitom šarmu (usp. Eseji, III, xii). Tj. taj biskup. Riffa je bila neka vrsta tombole ili lota.

289

Dnevnik s puta u Italiju

nog od ovih komedijaša po imenu Fargnocola. Najprije se izvlači ždrijeb tko će igrati prvi, pa drugi i tako sve do posljednjega. Taj se red u igri poštuje. No, kako je u igri bilo nekoliko zgoditaka, podijelili su ih na dva jednaka dijela: onaj koji postigne najviše bodova, dobiva jedan dio, a onaj koji ih postigne najmanje, dobiva drugi. Meni je palo u dio da igram drugi po redu. 18oga je u crkvi svetoga Franje došlo do teškog sukoba između svećenika katedrale i fratara. Dan prije toga bio je u rečenoj crkvi sahranjen jedan pižanski plemić i svećenici su htjeli služiti misu. Došli su sa svim svojim ornatom i sa svim što je za misu potrebno. Govorili su da je takav običaj i da je to njihova stara povlastica. Fratri su međutim tvrdili obratno, to jest da pravo služenja mise pripada njima i nikome drugome. Jedan se svećenik približio glavnom oltaru, htijući povući mramornu ploču, a tada se jedan redovnik ispriječio i htio ga je maknuti odatle. Na to vikar930 te svećeničke crkve opali tom fratru pljusku. I tako se prepirka pretvorila u šakanje, a sve im je poslužilo što im je došlo pod ruku: batine, svijećnjaci, velike svijeće. Na kraju nitko nije rekao misu, ali svađa i sukob su prouzročili veliki skandal. Čim se to u gradu pročulo, odmah sam pošao vidjeti što se događa: i ljudi su mi sve ispričali.931 22oga u osvit zore pojaviše se pred obalom tri turska gusarska broda i odvedoše u ropstvo petnaest ili dvadeset ribara i siromašnih pastira. 930

931

Cesare Nuti, koji će u istoj crkvi morati stupiti pred Inkvizitora 6. listopada i moliti za oproštenje “u ime svoje i u ime svih kanonika i svećenika”. Taj je incident potvrđen i u jednoj suvremenoj kronici (Cronache monacali pisane) gdje se navodi: “Svećenici nasrnuše na našu braću i počeše ih udarati; crkva je onečišćena prolivenom krvi i zato se 22 dana u njoj nije mogla služiti misa. Glavni vinovnici nereda bili su Cesare Nuti iz Fossombronea, nadbiskupski vikar, Giuseppe Bocca i Simone del Pitta, kanonici i građani pizanski.”

290

Od Pise do Lȕke

25oga sam u njegovoj kući pošao posjetiti Cornacchina, slavnog liječnika i predavača u Pisi932. Taj čovjek živi na način koji znatno odstupa od pravila njegove struke. Ide spavati čim se najede, pije po sto puta na dan itd. Čitao mi je svoje stihove, napisane u seljačkom narječju, ali veoma dopadljive. Ne drži mnogo do toplica u okolici Pise, ali cijeni one koje naziva Bagno-Acqua, a 16 su milja udaljene od Pise933. Kaže da su kao stvorene za uklanjanje jetrenih bolesti (a ispričao mi je svu silu čudesno izliječenih slučajeva), da su dobre protiv kamenaca i bubrežnih smetnji, ali ipak savjetuje da se prije njih pođe piti vodu u toplicama della Villa934. Kaže da je uvjeren kako je samo puštanje krvi u medicini važnije od kupanja u dobrim vodama, naravno, samo za one koji se znaju njima služiti. Osim toga rekao mi je da se u tim termama Bagno-Acqua može naći vrlo dobar i udoban smještaj. 26oga mi je mokraća bila mutna i gotovo crna; takvu sve do tada nisam nikad vidio, a u njoj je bio i jedan mali kamenčić. Uza sve to, nije mi prestajala bol što sam je punih dvadeset sati osjećao pod pupkom i u samom udu; ipak, bila je podnošljiva, a nije zahvaćala ni bubrege ni bokove. 27oga ranim jutrom krenusmo iz Pise. Bio sam posebno zadovoljan udvornošću i ljubaznošću koje su mi iskazala gospoda Vintavinti, Lorenzo Conti, San Miniato (ovaj potonji, koji stanuje kod viteza gospodina Camilla Gaetanija, ponudio mi je da će me njegov brat dopratiti do Francuske), del Borro i drugi, jednako kao i obrtnici i trgovci s kojima sam se bio sprijateljio. Uvjeren sam da mi čak ni novca ne bi bilo uzmanjkalo da sam kojim slučajem ostao praznih džepova, sa svim tim što se za ovaj grad govori da je neljubazan i da su

932

933

934

Tommaso Cornacchini, rođen u Arezzu, predavao je medicinu u Pisi, gdje je i umro 1584. Njegovi talijanski stihovi su izgubljeni. Terme koje Cornacchini preporučuje su Bagni di Casciana, nekadašnji Castrum de Aquis. A to su terme iz kojih je Montaigne upravo dolazio.

291

Dnevnik s puta u Italiju

mu stanovnici oholi. No, bilo kako bilo, kad je netko ljubazan, i druge sili da budu ljubazni. Ovdje ima u izobilju golubova935, lješnjaka i vrganja. Prešli smo jedan komad ravnice i u podnožju nekog malog brda naiđosmo na toplice koje nazivaju bagni di Pisa936. Tu ima mnogo izvora, a i jedan natpis na mramoru koji nikako nisam mogao pročitati937. To su latinski stihovi u rimi938 koji govore o velikom djelovanju ove vode. Po onome koliko sam mogao pročitati, čini se da je naznačena godina 1300. Najveće i najbolje od ovih kupališta je u obliku četvorine, a izvanjski mu je rub vrlo lijepo uređen: stepenice su mramorne. Na svakoj je strani široko 30 koraka. U jednom se kutu vidi sâm izvor vode. Malo sam je popio samo da mogu prosuditi kakva je. Bila mi je bez ukusa i bez ikakva mirisa. Samo sam na jeziku osjećao nešto kao bockanje. Toplina joj je osrednja, a lako se pije. U vodi toga izvora opazio sam neke sitne čestice ili bijele atome939 zbog kojih sam kudio kupke u Badenu, jer sam mislio da je to nečistoća i smeće koje dolazi izvana. Sada, međutim, mislim da je to neka ruda. Tim prije što vidim da su te čestice mnogo brojnije na izvoru, gdje se voda rađa, pa bi se moralo očekivati da će tu biti čišća, a u to sam se uvjerio u Badenu. Ovo je mjesto pusto, a smještaj vrlo loš. Kupke su gotovo zapuštene, pa onaj koji se hoće kupati jutrom pođe iz Pise, prevali četiri milje i vraća se kući. Veliko je kupalište nepokriveno i jedino pokazuje neke znakove starine. Nazivaju ga Neronovim kupkama. Narod govori da je taj car pomoću akvedukta tu vodu dovodio u svoju palaču u Pisi. 935 936 937 938 939

Talijanski tekst ima piggioni, što je galicizam umjesto tal. piccioni. Terme di San Giuliano. Postavio ga je 1312. Federico di Montefeltro. Natpis je sastavljen u prozi. U tal. izvorniku: atomi bianchi. Riječ atome je u francuskome jeziku potvrđena od XIV. stoljeća sa značenjem “najmanja, nedjeljiva čestica”.

292

Od Pise do Lȕke

Ima i jedno drugo, pokriveno kupalište, priprosto uređeno, a njime se služi obični puk. Kažu da je ta voda dobra za jetru i za prišteve što izbijaju od velike vrućine. Običavaju piti jednaku količinu kao i u drugim kupkama; nakon pijenja valja se šetati te se udovoljava prirodnim potrebama na bilo koji način kad priroda to traži, pa bilo to kroz znoj ili na neki drugi način. Čim sam se popeo na ono brdo, pružio mi se divan pogled na tu krasnu ravnicu, sve mi je bilo kao na dlanu: more, otoci, Livorno, Pisa. Kad smo s brda sišli, ušli smo u ravnicu s ove strane na kojoj leži Lucca, 10 milja. Tog sam jutra izbacio još jedan, i to mnogo veći kamenac na kojemu se vrlo dobro vidjelo da se odlomio od jednog većega. To sam Bog zna – nek se vrši njegova volja. Bili smo smješteni kao u Pisi, 4 julija za gospodara, a 3 za slugu za jedan dan. 28oga me je gospodin Ludovico Pinitesi gotovo prisilio sa svojim i više nego ljubaznim nagovaranjem da uzmem stan u njegovoj kući: bio je to veoma svjež stan, lijepo namješten, a sastojao se od pet soba, jedne dvorane i kuhinje. Imao sam sav namještaj koji sam tražio i sve je bilo vrlo čisto prema talijanskim običajima koji se u mnogim stvarima ne samo uspoređuju s francuskima nego ih često i nadvisuju. Čovjek mora priznati da su ovi visoki svodovi krasan ukras talijanskim zdanjima. Svojom veličinom uljepšavaju ulaz u kuću, jer je sve ono što je niže od njih građeno na isti način, pa su i vrata visoka i široka. Plemstvo ovoga grada cijelo ljeto jede pod takvim trijemovima i svi koji prolaze ulicom mogu ih vidjeti.940 Ako ćemo pravo, uvijek sam bio ne samo dobro nego i udobno smješten u svim talijanskim mjestima gdje sam se zaustavljao. Iznimke su Firenca (gdje sam uvijek bio u gostionici, unatoč svoj neudobnosti koju čovjek mora podnijeti, 940

Kuća Lodovica Pinitesija još uvijek postoji i nalazi se u Via dell’Angelo Custode.

293

Dnevnik s puta u Italiju

navlastito kad je vruće) i Venecija, gdje smo odsjeli u jednoj izloženoj i prilično nečistoj kući, ali, zasreću, tu se nismo dulje zadržali. Ovdje je moja soba odvojena od drugih, ništa mi ne manjka; nisam imao nikakvih neugodnosti niti bilo kakve smetnje. Jer i pretjerana pristojnost može čovjeku dosaditi941, ali mene su mještani veoma rijetko posjećivali. Spavao sam i čitao kad me je bila volja, a kad bi mi šunulo da iziđem, uvijek sam imao društvo žena i gospode s kojima sam mogao razgovarati i zabavljati se jedan dio dana. A, osim svega, tu su bile trgovine, crkve, trgovi i neprestano mijenjanje okoline, pa mi je sve to pružalo dovoljno prilike da zadovoljim svoju znatiželju. Uza sve to moj je duh bio miran koliko su dopuštale moje boljetice i moja starost942, jer se gotovo nikakve prigode izvana nisu javljale da u nj unesu nemir. Jedino što sam osjećao da mi nedostaje bilo je to što nisam imao onakvo društvo kakvo bi mi bilo drago, pa sam tako bio prinuđen sâm uživati u ovim užicima ne dijeleći ih ni s kim.943 Ovi Lukezi vrlo dobro znaju igrati se loptom i često se može vidjeti lijepih partija944. Kod njih nije običaj (ili barem je to veoma rijetko) da ljudi jašu ulicama, a još manje da su u kočiji; gospođe se kreću na mulama, a prati ih sluga koji ide pješke. Strancima je vrlo teško naći kuću u najam, valjda zato što ovdje dolazio malo stranaca, a i grad je znatno napučen. Pitali su mi 70 škuda na mjesec za osrednji stan od četiri namještene sobe, blagovaonice i kuhinje. Ne može se uživati u društvu Pižana945, zato što su svi, pa čak i djeca, neprestano zaokupljeni svojim poslovima, a u prvom redu oko pripre941 942

943 944

945

O dosadnoj pristojnosti usp. Eseji, I, xiii. Montaigne je tada imao 48 godina, a to je, prema sudu suvremenika, bila već starost; usp. Eseji, I, lvii. Usp. Eseji, III, ix. Natjecanja u loptanju priređivana su na mjestu koje se zvalo Piaggia Romana, gdje se danas nalazi Giardino Botanico. Očit Montaigneov lapsus: i Pisani umjesto i Lucchesi.

294

Od Pise do Lȕke

manja sukna kojim trguju. Zbog toga je strancima boravak u ovom gradu najčešće dosadan i ne baš ugodan. 10oga kolovoza izišli smo iz grada prošetati se i malo zabaviti s nekim plemićima iz Lȕke, koji su nam posudili konje. U okolici grada, na kojih tri milje daljine, vidio sam mnogo lijepih kuća za odmor s trijemovima i galerijama koji su ih doista uljepšavali. Osim ostaloga vidjeli smo jednu veliku lođu koja je iznutra bila sva presvođena i prekrita čokotima posađenim uokolo: prava živa i prirodna odrina! Glavobolja mi je ponekad popuštala pet-šest dana, ali je se nikako nisam mogao posve osloboditi. Spopala me želja da se upustim u učenje i vježbanje firentinskoga jezika. Uložio sam u to mnogo vremena i mara, ali – od svega vrlo malo koristi. Ovih se dana osjećala mnogo veća vrućina nego što to obično biva. 12oga sam izišao iz grada i pošao vidjeti ladanjsku kuću gospodina Benedetta Buonvisija. Ništa naročito. Između ostaloga vidio sam kakav oblik daju nekim malim šumarcima što ih sade po malo višim mjestima946. Na površini od kakvih 50 koraka sade različita stabla, i to uglavnom zimzelene vrste. To mjesto zatim opkole malim jarcima, a unutra grade zelenilom pokrivene puteljke. U sredini šumarka svoje mjesto ima lovac ptičar: on u listopadu ili studenome s pomoću srebrne zviždaljke i nekoliko upravo za to uhvaćenih i dobro privezanih drozdova i nakon što je postavio sa svih strana grančice s lijepkom, može za jedno jutro uhvatiti i 200 drozdova. To se radi samo na određenim mjestima i na mjestu blizu grada. U nedjelju 13oga krenuo sam iz Lȕke, a prije toga sam naredio da se gospodinu Lodovicu Pinitesiju dade 15 škuda za 946

Ova naznaka po malo višim mjestima čini neprihvatljivim mišljenje nekih komentatora da je to Villa de Montesanquilico, jer se ona nalazi u ravnici. Bit će da su u pravu oni koji misle na jednu drugu slavnu villu, na brežuljcima Forci, kojih desetak kilometara od Lȕke.

295

Dnevnik s puta u Italiju

stan što mi ga je ustupio u svojoj kući, a to me je došlo po jednu škudu na dan; on je bio time veoma zadovoljan. Tog smo dana pošli vidjeti više ljetnikovaca lukeskih plemića, a bile su te kuće lijepe, ugodne i udobne i svaka je na svoj način lijepa. Vode imaju u izobilju, ali to je vještačka voda, to jest nije ni prirodna ni živa niti neprestano teče. Čovjek se mora čuditi kad u ovako brdovitu kraju vidi tako malo izvora. Vodu kojom se služe dovode iz potokâ, a da bi poslužila kao ukras, postavljaju je u česme s velikim posudama, špiljama i drugim radovima takve vrste. Te smo večeri došli na večeru u ljetnikovac spomenutoga gospodina Lodovica, a njegov sin gospodin Orazio stalno je bio u našemu društvu.947 Vrlo širokogrudno nas je primio i počastio odličnom večerom pod jednim velikim trijemom, gdje smo uživali na svježini, jer je bio sa svih strana otvoren. Zatim nam je dao odvojene sobe za spavanje, gdje smo dobili krasne bijele lanene plahte, koje su bile čiste kao i u kući njegova oca. U ponedjeljak smo ranom zorom odatle krenuli i usput, a da nismo niti jednom sjahali, došli smo do biskupova948 ljetnikovca, koje se upravo tu nalazio. Njegovi su nas ljudi vrlo lijepo primili, čak su nas zaustavljali na večeri, ali mi smo pošli dalje i za večeru došli u Bagni della Villa, petnaest milja. Svi su me tu lijepo primili i tako srdačno dočekali da mi se činilo da sam se vratio u svoju kuću. Uzeo sam onu istu sobu koju sam već imao, i to po cijeni od 20 škuda na mjesec i pod istim uvjetima. U utorak, 15oga kolovoza, pošao sam rano na kupanje; ostao sam u vodi nešto manje od jednog sata i voda mi se učinila hladnijom nego inače. Nimalo me nije tjerala na znojenje. Došao sam u ove kupke ne samo zdrav nego mogu reći 947

948

Bila je to villa obitelji Pinitesi u San Colombanu, na istok od Lȕke. Danas je to karmelićanski samostan. Biskupov ljetnikovac danas je dio perivoja della Villa Reale di Marlia, a udaljen je osam kilometara od grada.

296

Toplice della Villa, drugi boravak

dobro raspoložen u svakom pogledu. Nakon što sam se okupao, ispustio sam mutnu mokraću, a uvečer, nakon šetnje po onim teškim brdovitim putovima, mokraća je bila čak i krvava. Kasnije, u krevetu, osjetio sam neku promjenu u bubrezima koju ne bih znao opisati. 16oga sam se opet kupao i, želeći biti sâm i odvojen od drugih, izabrao sam kupalište određeno za žene, gdje do tada nisam nikad bio. Voda mi se učinila odveć toplom, pa ili je to doista i bila ili su se moje pore otvorile nakon jučerašnjeg kupanja, ja sam se brzo ugrijao. Bilo kako bilo, ostao sam u vodi više od jednog sata i nisam se baš mnogo znojio: mokraća mi je bila prirodna i bez traga pijeska. Nakon ručka se je opet zamutila i postala nekako riđasta, a pred večer je bila krvava. 17oga sam se opet namjerio na onu umjereniju kupelj. Vrlo malo sam se znojio, a mokraća je bila možda malo mutnija s vrlo malo pijeska. Bila je blijedo žućkaste boje. 18oga sam u toj kupelji ostao puna dva sata. Osjetio sam nekakvu težinu u bubrezima. Trbuh mi je bio u redu baš onako kako treba. Već prvoga dana osjećao sam mnogo vjetrova i čuo kruljenje u želucu. Odmah sam sve to pripisao učinku ove vode, jer sam kod drugog kupanja jasno uvidio da mi izaziva ovakve vjetrove. 19oga sam otišao na kupanje nešto kasnije kako bih ustupio mjesto jednoj ovdašnjoj ženi koja se htjela okupati, pa je to i učinila prije mene. Ovdje vrijedi i poštuje se pravilo da žene u svom kupalištu imaju prednost. Ostao sam u vodi poprilici dva sata. Kroz čitavih nekoliko dana glava mi je bila u najboljem redu, a tada mi je nekako otežala. Mokraća mi je stalno bila mutna, ali mutna na različite načine, a uz nju je izlazilo i dosta pijeska. Osjećao sam i nekakvo pomicanje u bubrezima i, ako dobro promislim, ove vode mogu veoma mnogo pri tome djelovati: one ne samo da šire i otvaraju put i vodove nego i tjeraju van tvar, razbijaju je i uništavaju. Upravo tada sam izbacivao kamenac koji je tog časa bio razmrvljen i usitnjen. 297

Dnevnik s puta u Italiju

Noću sam na lijevoj strani osjetio početak jakih bolova koji su me cijelog dana probadali u donjem dijelu trbuha, ali se ta bol nije odvijala na uobičajen način: nije obuhvaćala cijeli trbuh, a završila je tako da sam na kraju povjerovao da su sve to bili samo vjetrovi. 20oga sam dva sata bio u vodi. Vjetrovi su me neprestano cijeli dan mučili u donjem dijelu trbuha. Mokraća mi je bila mutna, riđasta i gusta s malo pijeska. Išao sam od sebe mnogo češće nego drugih dana. Ovdje se svetkovine pa čak ni nedjelja ne poštuju s onoliko mara kao kod nas; žene većinu svojih poslova obavljaju poslije podne. 21oga sam nastavio s kupanjem, a nakon toga su me teško boljeli bubrezi; mokraća mi je bila obilata i zamućena, a izlazilo je uvijek i ponešto pijeska. Cijenio sam da mi svi ti bolovi dolaze od vjetrova, jer sam ih osjećao na svim stranama. Tako mutna mokraća nagoviještala mi je da mi se sprema izbacivanje nekog većeg kamena. I, dobro sam pogodio. Nakon što sam ujutro napisao ovaj dio svojega dnevnika, poslije ručka su me napali bolovi i, da stvar bude još gora, zabolio me je na lijevoj strani zub, i to tako silovito kako me nikad nije bolio. Kako nisam više mogao podnositi tolike bolove, nakon dva ili tri sata legao sam u krevet i tada mi je prestala zubobolja. Međutim, kako su me bubrežni bolovi i dalje teško mučili, a vjetrovi su mi zahvaćali sad jednu, a sad drugu stranu tijela, morao sam zaključiti da će prije biti da je bolovima uzrok u vjetrovima nego u kamencu, a to me je prisililo da zamolim da mi se učini klistir. Učinili su mi ga predvečer, a zbilja su ga dobro priredili: od ulja, kamilice i anisa, točno onako kako je ljekarnik propisao. Učinio mi ga je kapetan Paulino, i to s toliko vještine da je, kad je osjetio da se vjetrovi opiru i da hoće van, prestajao ulijevati i povlačio cijev k sebi; zatim bi opet polagano i blago nastavio, tako da sam cijelu količinu uljeva u sebe primio bez neke osobite muke. Nije čak ni bilo potreb298

Toplice della Villa, drugi boravak

no da me upozori da je zadržim što više mogu, jer mi nije dolazila nikakva volja da pođem od sebe. Čitava tri sata sam tako sve u sebi držao, a zatim sam se sâm snašao kako da to iz sebe izbacim. Kad sam ustao iz kreveta, na jedvite sam jade uzeo komad marcipana s četiri kapi vina. Zatim sam ponovno legao i malo odspavao kad mi je došla želja da pođem u zahod: i do jutra sam otišao čak četiri puta i uvijek sam izbacivao po malo klistira što još nije bilo izišlo. Ujutro sam se osjećao znatno olakšanim, jer sam kroz noć istjerao svu silu vjetrova. Bio sam iznuren, ali me ništa nije boljelo. Doručkovao sam bez teka, pio preko volje iako sam osjećao strahovitu žeđ. Poslije ručka me je opet počeo boljeti zub i mučio me neprestano od ručka do večere. Kako sam bio uvjeren da mi je kupanje izazvalo sve one vjetrove, odrekao sam se kupanja i vrlo dobro spavao čitavu noć. Kad sam se idućeg dana probudio, bio sam izmoren i bez snage; usta su mi bila suha i gorka, a dah kao da sam u vrućici. Zapravo me ništa nije boljelo, ali mi je neprestano trajalo ono neobično mokrenje s crvenkastim pijeskom i neobično mutnom mokraćom. 24oga mi je počeo izlaziti jedan kamenac koji se zaustavio u mokraćovodu. Od tog časa pa do ručka nisam mokrio iako sam to i te kako želio. Tada sam izbacio kamenac, i to uz bolove i krv prije, ali i poslije izbacivanja. Bio je velik i dug kao borova sjemenka, ali na jednoj strani širi poput boba, tako da je imao pravi oblik muškog spolovila. Imao sam pravu sreću što sam ga mogao izgurati van. Nikad do sada nisam izbacio kamen tolike veličine; i više nego dobro sam pogodio po onome kakva mi je bila mokraća što će se dogoditi. A sad ćemo vidjeti što će doći nakon svega ovoga. Bilo bi jadno i kukavno s moje strane kad bih se suočio sa smrću na ovaj način, premda nas smrt može svakog časa snaći sa svih strana, a da nisam poduzeo sve što mogu da je podnesem kako valja kad kucne taj čas. I kad do toga dođe, razum nam naređuje da radosno prihvatimo sve što se Bo299

Dnevnik s puta u Italiju

gu svidi da nam pošalje. A jedini lijek, jedino pravilo i jedina pamet ako hoćemo izbjeći zla što čovjeka sa svih strana opsjedaju jest u tome da se odlučimo muževno ih podnijeti i hrabro i hitro se s njima ogledati.949 25oga kolovoza mokraća mi je opet poprimila svoju boju, a ja sam se opet našao u stanju u kojem sam prije bio. Osim svega, često sam patio od jake zubobolje; no, ta je bol bila ipak prolazna i sjećam se da sam i kod kuće nekoć od toga patio. U subotu, 26oga, zadržao sam se u vodi čitav sat. 27oga, poslije ručka, počela me moriti zubobolja i to tako nemilosrdno da sam morao poslati po liječnika. On je sve pregledao i, videći da mi je bol prestala u njegovoj prisutnosti, zaključio je da ta bol ne može imati pravog izvora, nego da se to plinovi penju iz želudca u glavu i uzrokuju tako strašne boli. To mi se učinilo to prihvatljivijim jer sam slične bolove znao osjetiti i u drugim dijelovima tijela. U ponedjeljak, 28oga, u zoru sam ispio na izvoru Bernabò 7 libri i 4 unče, a svaka libra je dvanaest unči. To me je potjeralo jedan put. Izbacio sam prije ručka malo manje od polovice. Osjećao sam da mi ova voda tjera plinove u glavu i čini je teškom. U utorak, 29oga, ispio sam na običnom izvoru devet čaša, a svaka je čaša bila od libre manje jednu unču. Odmah me je počela boljeti glava. Moram pravo reći da mi je glava bila u lošem stanju i da se nije još bila oporavila od one nemoći u koju je upala nakon prvoga kupanja. Nešto rjeđe me je boljela, i to na neki drugi način, jer mi oči nisu slabjele niti su se 949

Ovo je mjesto različito prevođeno i različito tumačeno. No, iako je izrečena na sumnjivom i aproksimativnom talijanskom jeziku, Montaigneova je misao ipak jasna: nepodnošljivim bolovima se može učiniti kraj hrabrim samoubojstvom; ipak, bolje je, a naš filozof misli da i on to može, do kraja bol podnositi kao pravi čovjek. Tema prihvaćanja patnje i bola ili samoubojstva veoma je česta u Esejima, v. poglavito II, iii i III, iv.

300

Toplice della Villa, drugi boravak

maglile kao pred mjesec dana. Patio sam i mnogo prije toga, ali nikada me glava nije tako boljela da bi se bol raširio na lijevu stranu čeljusti koju bi čitavu zahvatio sve do donjih zubiju, pa na kraju i uho i dio nosa. Bol je bio kratak, ali najčešće oštar i hvatao me često i noću i danju. Eto, takvo je bilo stanje moje glave. Mislim da je dim iz ove vode, bilo da je piješ ili da se u njoj kupaš, veoma štetan za glavu, a može se sigurno tvrditi da je još štetniji za želudac. Zato ovdašnji ljudi i običavaju uzeti nekakvu ljekariju samo da doskoče toj nevolji. Izbacio sam tijekom dana svu vodu što sam je popio, čak i ako vodim računa o onomu što sam popio za stolom (a toga je bilo vrlo malo, manje od jedne libre). Poslije podneva, pred zalaz sunca, pošao sam u kupalište i u vodi ostao tri četvrt sata. Malo sam se i znojio. U srijedu, 30oga kolovoza, ispio sam dvije čaše, to jest 18 unči i polovicu sam izbacio prije ručka. U četvrtak sam propustio vodu i ujutro pošao vidjeti Controne950, jednu vrlo gusto naseljenu općinu usred ovih brda. Po vrhovima ima vrlo lijepih i plodnih ravnica. To selo ima nekoliko zaselaka, sa zgodnim kamenim kućama. Krovovi su im pokriveni kamenim pločama. Dugo sam jahao po brdima prije nego sam se vratio u svoj stan. Nikako mi se nije sviđao način kako sam izlučio posljednju vodu što sam je bio uzeo; zbog toga sam pomislio da bi najbolje bilo da je prestanem piti. A nije mi se sviđalo jer mi se nikako nije podudarao račun o tome koliko sam mokrio i koliko sam pio. Posljednjeg puta što sam pio moralo mi je u tijelu ostati više od tri čaše vode iz izvora, a, osim svega, imao sam i nekakav zatvor, koji sam mogao smatrati začepljenjem, ako bih ga usporedio sa svojim redovitim stanjem. 950

Controne je stara općina i župa u dolini rijeke Lime. Kasnije je podijeljena na tri naselja: Pieve, San Cassiano i San Gimignano di Controne.

301

Dnevnik s puta u Italiju

U petak, 1oga rujna 1581, kupao sam se jedan sat. Malo sam se znojio i s mokraćom izbacio dosta crvenog pijeska. Kad sam pio, izbacivao sam ništa ili vrlo malo. Glava mi je bila kao i inače, to jest loše. Počinjao sam se loše osjećati s ovim kupkama; da sam primio vijesti iz Francuske, koje sam četiri mjeseca uzalud očekivao, bio bih odmah krenuo i radije završio jesensku kuru u bilo kojim drugim toplicama. Da sam se uputio prema Rimu, imao bih ne odveć daleko od glavne ceste kupke Bagno acqua, toplice kod Siene i kod Viterba. Da sam se uputio prema Veneciji, naišao bih na toplice nedaleko od Bolonje951 i malo dalje one kod Padove. U Pisi sam dao izraditi moj grb u živim i zlatnim bojama; za to sam platio jedan i pol francuski zlatnik. Kako je bio naslikan na platnu, dao sam ga uokviriti i vrlo pažljivo prikvačiti na zid sobe u kojoj sam stanovao, pod uvjetom da se zna da sam grb darovao sobi, a ne gospodaru kuće, kapetanu Paulinu, da ga se objesi baš u toj sobi pa bilo što da se kasnije dogodi. Kapetan mi je to obećao i zakleo se da će moju volju poštovati. U nedjelju, 3ega rujna, išao sam se kupati i ostao sam u vodi jedan sat i malo više. Imao sam dosta vjetrova, ali bez boli. Te noći i u ponedjeljak ujutro užasno su me boljeli zubi i bivao sam sve više uvjeren da je tome uzrok neki pokvareni zub. Cijelo jutro sam žvakao mastiku, ali bez ikakve koristi. Nevolja što mi ju je izazivala ta oštra bol bila je još pojačana mojim zatvorom. Upravo zato se nisam usuđivao opet početi piti vodu; prema tome, ništa nisam pridonosio liječenju i svojemu zdravlju. Zubobolja mi je u vrijeme ručka i tri-četiri sata poslije malo popustila i mogao sam odahnuti; međutim, oko dvadeset sati opet me je napala s takvim bijesom na oba obraza da se nisam mogao ni držati na nogama. Od siline boli dolazilo mi je da povratim. Čas sam bio obliven znojem, a 951

Sumporne kupelji Porretta.

302

Toplice della Villa, drugi boravak

čas sam drhtao od studeni. Taj bolni osjećaj koji me napadao sa svih strana silio me na zaključak da toliki bol ne može potjecati samo iz jednog pokvarenog zuba. Jer, iako me najviše boljelo na lijevoj strani, bol je bio jak i na sljepoočnicama i u bradi i širio se sve do ramena i u grlo – ukratko: napadao me sa svih strana. Bilo mi je odista teško i tako sam proživio najtežu noć u svom životu: bijes, jad i nevolja! Usred noći poslao sam da mi potraže ljekarnika; on mi je dao rakije da je držim na onoj strani koja me je najteže mučila. Onog časa kad sam je stavio u usta bol je prestao, ali, čim sam ispljunuo rakiju, opet je navalio. Tako sam morao neprestano imati čašu na ustima. Nisam mogao zadržati tekućinu u ustima jer bi me, čim bi bol malo popustio, hvatao umor i svladavao san; a u snu bi mi tu i tamo pala pokoja kap u ždrijelo i morao sam je odmah ispljunuti. U samu zoru bol je nestao. U utorak ujutro došli su me posjetiti svi plemići koji su bili u toplicama. Dao sam da mi na lijevu sljepoočnicu i na lijevo bȉlo postave oblog od mastike. Toga dana nisam osjetio velikih bolova. Kroz noć su mi postavili vrućeg pamuka na obraz i na bolnu stranu glave. Spavao sam bez bolova, ali mi je san bio mutan i nemiran. U srijedu sam još osjećao da me boli zub i lijevo oko. Mokrenjem sam još izbacivao nešto pijeska, ali ne u onolikoj količini koliko sam izbacivao kad sam ovdje bio prvi put. Izlazila su mi tu i tamo neka crvenkasta zrnca nalik na proso. U četvrtak, 7oga rujna, bio sam ujutro jedan sat u velikom kupalištu. Tog istog jutra donesoše mi preko Rima pismo gospodina de Tausina952 poslano iz Bordeauxa953 2oga kolovoza u kojemu mi javlja da sam dan prije uz jednoglasnu javnu podršku 952 953

Nije poznato tko je bio taj M. de Tausin. Bordeaux Montaigne na talijanskome piše Bordea.

303

Dnevnik s puta u Italiju

imenovan načelnikom toga grada954; u istom me pismu nagovara da prihvatim tu dužnost za ljubav svoje domovine. U nedjelju, 10oga dana rujna, kupao sam se jedan sat u onom dijelu kupališta koje je bilo određeno za žene; bilo je donekle vruće, pa sam se malo i znojio. Poslije ručka otišao sam malo na konju sâm pogledati neka druga obližnja mjesta, a posebno jedno malo selo koje se zove Gragnaiola955 i leži na vrhu najvišeg brda u ovom kraju. Prelazeći s vrha na vrh tih brda, otkrivali su mi se najbogatiji, najplodniji i najljepši naseljeni brežuljci koje čovjek može vidjeti. Kako sam se zadržao u razgovoru s nekoliko ljudi iz tog mjesta, upitao sam jednog vrlo starog čovjeka idu li se oni kupati u ove toplice, a on mi je odgovorio da se njima događa isto što i onima koji žive blizu Gospe od Loreta, a vrlo rijetko idu hodočastiti u to svetište956; a da u te kupke dolaze u prvom redu stranci i ljudi iz dalekih krajeva. Dometnuo je da mu je žao što vidi da su već nekoliko godina te kupke više štetile nego koristile onima koji su se u njima kupali. Razlog tome bio je po njegovu mišljenju ovaj: u prijašnjim vremenima u čitavom tom kraju nije bilo niti jednog ljekarnika, a liječnika su vrlo rijetko vidjeli; danas je upravo obrnuto: jer su ta gospoda, gledajući poglavito na svoju korist, proširili glas da te vode ne vrijede ako se ne samo prije nego i poslije kupanja ne uzmu neke ljekarije; i ne samo to, nego štoviše nisu dopuštali da se uzima čista voda koja nije pomiješana s tim lijekovima. Sve je to imalo za vrlo očigledan učinak da je više ljudi umiralo nego se izliječilo u tim kupkama; zato je bio uvjeren da neće proći mnogo vremena i da će te toplice doći na vrlo loš glas i da nitko za njih neće htjeti ni čuti.957 954

O Montaigneovu izboru usp. Eseji, III, x. Granaiola je selo na desnoj obali rijeke Lime na uzvisini koja je dio brda zvanog Monte Fegatese. 956 Isto će primijetiti i u Esejima, II, xv. 957 U Esejima, II, xvii, Montaigne kaže da su mišljenja prostog puka i lju955

304

Povratak u Rim

U ponedjeljak, 11oga rujna ujutro, izbacio sam dosta pijeska, i to najvećim dijelom u obliku prosa, gdje su zrnca bila tvrda, izvana crvena, a iznutra siva. Na 12i dan rujna 1581. krenusmo rano ujutro iz toplica della Villa i stigosmo u vrijeme ručka u Luccu, 14 milja. Upravo je u te dane počinjala jematva. Blagdan Svetoga Križa958 jedan je od glavnih u tome gradu; tih se dana onima koji su odsutni iz grada zbog dugova odobrava osam dana slobode: da mogu doći kući i slobodno slaviti dan Svetoga Križa. U čitavoj Italiji nisam našao jednog dobrog brijača koji bi me kako treba obrijao i ošišao. U srijedu uvečer otišli smo na vèčernjicu u katedralu; tu se skupio sav grad i svi su išli u procesiju. Bile su iznesene i otkrivene moći del Volto Santo959, koje Lukežani mnogo štuju zato što su veoma stare i što se njima zahvaljuje velik broj čuda; katedrala je građena upravo za te moći, pa je čak i mala kapelica, u kojoj se te moći čuvaju, postavljena usred velike crkve, ali mjesto joj je loše i protiv je svih pravila graditeljstva960. Kad je vèčernjica bila gotova, svi su se uz veliku pompu u procesiji uputili u jednu drugu crkvu, koja je u starijim vremenima bila prvostolnica961. U četvrtak sam slušao misu u koru rečene katedrale gdje je bilo okupljeno sve časništvo ovoga grada. Lȕka je grad u kojem građani mnogo vole glazbu, pa se može reći da svi pjedi sa sela mnogo bliža zasadama prave filozofije nego ono što misle i govore sami filozofi. 958 U staro su vrijeme Santa Croce (“Sveti Križ”) nazivali drveno raspelo iz rimskoga doba, koje su zvali i Volto Santo. Slavi se 14. rujna i uoči tog dana priređuje se velika ophodnja kroz grad. 959 V. prethodnu bilješku. 960 Čini se da Montaigne misli da je katedrala sagrađena posebno za Volto Santo: oktogonalna kapelica u kojoj se to raspelo čuva djelo je Mattea Civitalija (1484). 961 Još jedna netočnost: “druga crkva” je San Frediano i ona nikad nije bila katedrala.

305

Dnevnik s puta u Italiju

vaju, ali je ipak lako vidjeti da imaju malo dobrih glasova. I u pjevanje ove mise uložili su velik napor, ali ipak nisu postigli ništa osobitoga. Za ovu su prigodu podigli veoma visok oltar, od drva i ljepenke, koji je bio prekriven slikama, velikim svijećnjacima i s mnogo poslaganog srebrnog posuđa: u sredini je bio veliki pladanj, a oko njega četiri zdjelice. Oltar je na taj način bio nakićen od vrha do dna i pružao je vrlo lijepu sliku. Svaki put kad biskup služi misu, kao što je činio i toga dana, u onom času kad on izgovori Gloria in excelsis, zapale nekoliko smotaka kučine, koju okvače o posebnu željeznu rešetku koja upravo za tu svrhu visi u sredini crkve962. U tom je kraju već počelo veoma hladno i vlažno vrijeme. U petak, 15oga rujna, dogodilo mi se nešto kao navala mokrenja, to jest izbacio sam dva puta više mokraće nego što sam vode popio. Ako mi je u tijelu ostalo imalo one vode iz toplica, mislim da sam je svu izbacio. U subotu sam izbacio jedan hrapavi kamenčić, ali bez ikakve muke ili bola. Kroz noć sam ga lagano osjetio pod pupkom i na vrhu glavića. U nedjelju, 18og rujna963, izvršena je promjena gradskog gonfalonijera964. Pošao sam u palaču to vidjeti. Ovdje rade bez posebnog obzira na nedjelju i velik broj trgovina je otvoren. U srijedu, 20og rujna, nakon doručka, krenuo sam iz Lȕke, ali prije polaska sam pripremio dva velika omota robe da ih pošalju u Francusku. 962

Taj obred paljenja kučine (koji je vjerojatno bizantskog postanja) simbolizira ispraznost svega ljudskoga. Pučka predaja u tom gradu to tumači drugačije: tako što dim zapaljene kučine tobože onemogućava da se vidi raspelo što ga taj dan izlažu na glavnom oltaru, a koje su Lukežani ukrali Pižanima, pa im ga ovi potonji ne mogu opet uzeti. 963 Omaškom umjesto 17oga. 964 Gonfaloniere je stjegonoša, zastavnik, a to je najviša čast u nekim talijanskim gradovima.

306

Povratak u Rim

Jahali smo jednom cestom koja je bila ugodna i ravna. Sav je ovaj kraj pust i jalov kao gaskonjske Lande. Prešli smo mostom što ga je sagradio vojvoda Cosimo; to je malo veći potok965 gdje se vide vojvodine željezare i vrlo lijep stan. Tu i danas postoje tri ribnjaka ili ograđena mjesta poput malih jezeraca; dno im je popločano opekama i u njima se čuva sva sila jegulja koje se odmah javljaju čim je voda niska. Prešli smo Arno kraj Fucecchija i s mrakom stigosmo u mjesto zvano Scala, 20 milja. Prošao sam lijepim putem koji je bio nalik na ravnicu. Čitav je kraj ispresijecan malim i vrlo plodnim brdima, nešto kao kod nas u Francuskoj. Prošli smo kroz Castel-Fiorentino, malo mjesto zatvoreno zidinama, a zatim neposredno uz njega leži Certaldo, zavičaj Boccacciov, s vrlo lijepim dvorcem na jednom brdu.966 Odatle smo pošli ručati u Poggibonzi967, 18 milja. To je maleno mjesto. Odatle na večeru u Sienu, 12 milja. Čini mi se da je u Italiji zrak hladniji u ovo doba nego u Francuskoj. Trg u Sieni je najljepši od svih trgova koje se može po gradovima vidjeti. Tu se svakog dana služi misa na otvorenome na jednom oltaru968 koji se može vidjeti iz kuća i dućana, tako da zanatlije, obrtnici i sav ovaj narod može, ne mičući se sa svog mjesta i ne prekidajući svoj posao, lijepo slušati misu. U času podizanja zatrubi trublja da svi prisutni budu upozoreni. U nedjelju, 23ega rujna969, nakon što smo doručkovali, krenuli smo iz Siene. Išli smo jednim dosta dobrim putem iako 965

Ponte a Cappiano, na kanalu Usciane. Tu je Cosimo I. imao svoje “mulini a far ferro”, ali je most postojao prije njega. 966 U tom slikovitom malom selu obnovili su Boccacciovu kuću, koja je bila porušena za vrijeme II. svjetskoga rata. 967 Poggibonsi. 968 To je kapelica na Piazza del Campo, podno velike kule na gradskoj palači. 969 U prvim izdanjima ispravljeno u 24. rujna.

307

Dnevnik s puta u Italiju

je bio i malo neravan (jer je ovaj kraj brdovit s plodnim brežuljcima i brdima koja nisu odveć strma) i došli u S. Chirico, 20 milja970, a to je jedan mali utvrđeni grad; prenoćili smo u svratištu izvan zidina. Naš konj koji je nosio prtljagu pao je u jednom potoku koji smo pregazili; tako je upropaštena sva moja odjeća, a navlastito knjige; trebalo je vremena da se sve to osuši. Ostavili smo na obližnjim brežuljcima s lijeve strane Montepulciano, Moncello i Castiglioncello971. U ponedjeljak sam zarana pošao vidjeti toplice koje su udaljene dvije milje. To se kupališno mjesto zove Vignone972 prema jednom kašteletu koji mu leži nasuprot. Kupalište je na nešto višem mjestu, a podno njega teče rijeka Urcia973. U tom mjestu oko kupališta ima dvanaestak kućica, sve su neudobne i jadne. Sve zajedno ostavlja dojam zapuštenosti i ušljivosti974. Jedna velika bara opkoljena zidom i stepenicama, a u sredini se vide vrulje te tople vode, koja ni najmanje ne smrdi po sumporu, iz nje se izdiže vrlo malo dima, ostavlja neki riđast talog, pa bi se reklo da u njoj ima više željeza nego ičega drugog. Ne pije se. Ta je bara duga 60, a široka 35 koraka. Uokolo ima četiri ili pet mjesta koja su odvojena, pokrita, gdje se može kupati. Ta su mjesta čisto držana. Ta se voda ne pije, ali se zato pije ona iz S. Cassiana975, koja je poznatija, a od spomenutog S. Chirica udaljena je 18 milja prema Rimu, s lijeve ruke od glavne ceste. Kad čovjek pogleda čistoću ovog zemljanog suđa koje se čini kao da je porculan jer je toliko bijelo i čisto, a i nadasve 970

San Quirico d’Orcia. Montepulciano je lijep mali gradić koji nosi mnoge oznake renesanse; Monticchiello je varošica opkoljena zidinama, a posljednje spomenuto selo je Castiglioncello del Trinoro. 972 Danas Bagno Vignoni, malo iznad Orcie. 973 Orcia. 974 U izvorniku: pidocchieria. 975 San Casciano. 971

308

Povratak u Rim

jeftino, lako će zaključiti da je bolje za trpezu nego oni kositreni francuski tanjuri, koji su nadasve ružni po našim svratištima.976 Svih ovih dana osjećao sam laganu glavobolju, a bio sam uvjeren da sam se toga zla posve oslobodio. Osjećao sam kao nekad na očima, čelu i u svim prednjim dijelovima glave nekakvu težinu, slabost i mutninu, a sve to mi je zadavalo velike brige. U utorak smo došli ručati u selo La Paglia977, trinaest milja, a spavati u San Lorenzo: bijedne gostionice. U ovom je kraju počela žetva. U srijedu ujutro izbila je svađa između naših momaka i kočijaša iz Siene: ovi potonji su vidjeli da je putovanje dulje nego obično, pa im je bilo krivo da moraju platiti troškove za konje i zato nisu htjeli platiti ni one za tu večer. Svađa se toliko rasplamsala da sam bio prinuđen obratiti se načelniku. Kad me je saslušao, dade mi za pravo i uhiti jednog od kočijaša. Ja sam se branio da je pravi uzrok produljenju puta bio onaj pad konja u potok koji mi je upropastio većinu moje robe. Uza samu glavnu cestu na nekoliko koraka u desno, oko šest milja od Montefiasconea nalaze se jedne toplice zvane ...978, koje leže na veoma velikoj ravnici. Na tri ili četiri milje od najbližeg brda nalazi se jedno malo jezero979; na jednom se njegovom kraju vidi bogat izvor koji uvis baca gotovo vrelu vodu, kojom se čovjek može opeći. Na jednoj strani tog izvora počinje kanal koji vodu odvodi u dvije kupelji što se nalaze 976

Montaigne jamačno govori o fajansi koja u to vrijeme nije još bila tako poznata izvan Italije. S druge strane, valja se prisjetiti kako se nedavno tužio na toskansko suđe od obojene zemlje. 977 Montaigne se zaustavio u tome selu u studenome 1580, a zatim je prošao kroz San Lorenzo, Montefiascone i Viterbo. 978 U rukopisu je ime toplica zamijenjeno s tri točke: c’è un bagno nomato... Najvjerojatnije je riječ o Bagni di Naviso, koji su ovisili o crkvi Sant’Angelo u Viterbu. 979 Bagnaccio.

309

Dnevnik s puta u Italiju

u obližnjoj kući. Ta je kuća na osami i ima nekoliko malih soba, ali sve su loše. Ne vjerujem da ovdje ima gužve. Ta se voda pije sedam dana zaredom, i to po deset libri; no, valja je pustiti da se malo ohladi kako bi se izbjegla ona toplina (upravo onako kako se radi u kupalištu u Preissacu980). I kuća i kupalište u vlasništvu su neke crkve981. Iznajmljuje se za pedeset škuda. Međutim, osim što ima koristi od bolesnika koji dolaze u proljeće, onaj koji je drži u zakupu prodaje i neko blato koje se vadi iz spomenutoga jezera. Kad se to blato rastvori u vrućem ulju, služi ljudima protiv šuge, a kad ga se miješa s vodom, njime liječe šugave ovce i pse. To se blato izvađeno iz jezera prodaje po dva julija, a kad je osušeno i pripremljeno u okruglicama, prodaje se za sedam groša po komadu. Vidjeli smo mnogo pasa kardinala Farnesea što ih tu dovode na kupanje. Poprilici tri milje odatle i stigosmo u Viterbo, 16 milja. Došli smo dosta kasno tako da smo ručak i večeru imali u jednom obroku. Bio sam jako promukao i prehlađen. Spavao sam odjeven na stolu u S. Lorenzu da se obranim od stjenica. To mi se dogodilo samo tu i u Firenci. U Viterbu sam prvi put jeo nekakve plodove poput žira koje ovdje nazivaju gensole982. Ima ih na mnogo mjesta u Italiji i veoma su ukusne. Ima sva sila čvoraka; jednoga možete dobiti za groš. U četvrtak, 28oga dana rujna, ujutro sam pošao vidjeti neke toplice toga kraja što leže u ravnici, dosta udaljene od brda. Najprije se vide na dva različita mjesta zgrade u kojima su nedavno bila kupališta, a koja su propala zbog ljudskoga nemara983. Ipak, iz zemlje probija velik smrad. Osim toga, tu je i jedna kućica u kojoj je mali izvor tople vode, koja na taj način tvori malo jezerce u kojem se može kupati984. Ova voda nema 980

Préchacq. Sant’Angelo in Spata u Viterbu. 982 Gensola je dijalektalni naziv za žižule, čičimak (Zizyphus jujuba). 983 Bagni di San Paolo i Bagni Almadiani. 984 Kućica s izvorom je Bagno della Madonna. 981

310

Povratak u Rim

nekog mirisa, ali je bljutava okusa, a osrednje je topla. Procijenio sam da u njoj ima mnogo željeza. Nije za piće. Malo dalje je zdanje koje nazivaju Papinom palačom, jer se drži da ju je papa Nikola sagradio i obnovio985. U podrumima te palače, u veoma uleknutom terenu izbijaju tri različita izvora tople vode. Jedan od njih služi za piće. Toplina vode je umjerena, a nema nikakva smrada ni mirisa. Okusom je malo oštrija. Mislim da sadrži dosta salitre. Bio sam došao s namjerom da ću je tri dana piti. Tu je piju koliko i u drugim toplicama, a nakon toga se valja šetati i začas ćete se lijepo oznojiti. Ova je voda razvikana i raznose je u tovarima po čitavoj Italiji; kad je u pitanju ispijanje te vode, upravo njoj prednost pred svim ostalima daje liječnik koji je napisao veliku raspravu o svim toplicama [u Italiji]986. Posebno joj se pripisuje velika učinkovitost u bubrežnim bolestima. Najčešće je piju u mjesecu svibnju. Loš mi je predznak bilo ono što sam pročitao na jednom zidu, gdje neki bolesnik proklinje liječnike što su ga tu poslali, a njemu je bilo nakon toga mnogo gore. Nije mi dobar znak bilo ni to što je čuvar govorio da je vrijeme dosta poodmaklo i što me je nekako preko volje pozivao da pijem tu vodu. Ima samo jedna mogućnost stanovanja, ali taj je stan i velik i udoban, a samo je jednu milju udaljen od Viterba. Pošao sam ga pješke pogledati. Obuhvaća tri ili četiri kupališta koja služe različitim svrhama i k tome još jedno mjesto za tuširanje. Te vode stvaraju vrlo bijelu pjenu koja se zadržava na vodi i nalikuje na led, pa čini kao neku tvrdu koru na površini. Čitavo je mjesto pobijeljeno i obloženo tom korom. Postavite tu komad lanenog platna i za tili čas ćete vidjeti da je pokrit tom pjenom i da je tvrd kao da se sledio. Tom se tvari dobro 985

Palača je djelo graditelja Bernarda Rossellina, sagrađena je po narudžbi pape Nikole V, koji je umro 1445. Na tom je mjestu nekad bilo kupalište. 986 Andrea Bacci koji je u Veneciji 1571. objavio glasovitu raspravu De thermis...

311

Dnevnik s puta u Italiju

može čistiti zube, pa je zato izvoze i prodaju. Ako je žvačete, osjetit ćete samo okus zemlje i pržine. Kažu da je to počelo iz kojega nastaje mramor, a koje bi se moglo stvrdnuti i u bubrezima. Ipak, svi nas uvjeravaju da ne ostavlja nikakav talog u boci u kojoj je nosite i da će se dugo uščuvati bistrom i čistom. Ja cijenim da je se može piti do mile volje i da ju ona lagana oštrina čini još ugodnijom za pijenje. Vraćajući se odatle opet sam prošao kroz onu istu ravnicu (koja je veoma duga, a široka je osam milja) u želji da vidim mjesto gdje stanovnici Viterba (među kojima nema niti jednog plemića987, jer su svi poljodjelci i trgovci) drže lan i konoplju s kojima rade u svojim velikim radionicama. Tim se poslom bave samo muškarci i među njima nema niti jedne žene. Bilo je vrlo mnogo tih radnika oko neke lokve ili jezera gdje je voda čitave godine jednako topla i gotovo kipuća988. Za to jezero kažu da nema dna: iz njega nastaju druga manja topla jezera u kojima namaču konoplju i lan. Nakon tog malog izleta na koji sam pošao pješice, a vratio se na konju, kod kuće sam izbacio mali crveni kamenčić, tvrd i velik kao krupno zrno žita. Njegovo sam spuštanje sinoć osjetio u dnu trbuha. U prolazu se zaustavio. Da bi se olakšao prolazak takvim kamencima, dobro je zaustaviti dovod mokraće i stisnuti spolovilo, jer će to izazvati pritisak koji će ga življe istjerati. To je recept kojem me poučio gospodin de Langon989 u Arsacu990. U subotu, na dan svetoga Mihovila, nakon ručka sam otišao vidjeti Gospu del Cerquio991, pola milje daleko od grada. 987

Ovdje se je Montaigne malo zaletio. To je onaj Bulicame, vulkanskoga podrijetla, koji spominje Dante u svom Paklu (XIV, 79-81). 989 Gospodin de Langon je najvjerojatnije Estèphe (Estève) de Langon, otac prve žene Thomasa de Beauregarda, gospodara od Arsaca, Montaigneova brata. 990 Arsac-du-Médoc. 991 Cerquio je pučki oblik za quercia (“hrast”). Crkva je građena 14701525; svetohranište je izradio Andrea Bregno (1418-1503), a u njemu 988

312

Povratak u Rim

Prema svetištu se ide vrlo lijepim velikim putem, koji je ravan i nigdje ne zavija, a sa svake je strane ograđen lijepim stablima. Uz mnogo mara izgradio ga je papa Farnese992. Crkva je krasna, puna vjerskih spomenika i bezbrojnih zavjetnih slika. Natpis na latinskome kaže da su pred oko sto godina razbojnici napali jednog čovjeka, a da se on, gotovo mrtav od straha, sklonio pod jedan hrast gdje je bila slika Blažene Djevice. Kad joj se pomolio, odjednom je postao nevidljiv svojim napadačima i tako se izbavio od smrtne opasnosti. Iz tog čuda se rodila posebna pobožnost prema Gospi, a oko onog hrasta je bila sagrađena ova prekrasna crkva. Još i sad se vidi vrlo nisko odrezano hrastovo deblo, a gornji dio sa slikom pričvršćen je na zid, dok su sve grane okolo odrezali. U posljednju subotu mjeseca rujna ranim jutrom sam krenuo iz Viterba i uputio se prema mjestu Bagnaio993. To mjesto pripada kardinalu Gambari994 i veoma je lijepo uređeno, a navlastito obiluje fontanama, tako da u ovim krajevima ne samo da dostiže nego i nadmašuje čak i Pratolino i Tivoli.995 U prvom redu ima česmu žive vode, što Tivoli nema, a toliko je obilna (što Pratolino nema) da je dovoljna za dijeljenje na bezbroj strana. Isti gospodin Tomaso da Siena996, koji je vodio radove u Tivoliju, vodi i ove koji još nisu gotovi. I tako, neprestano dodavajući nova domišljanja i pronalaske na ona stara, on je u ovo posljednje djelo unio još više umijeća, ljepote i ljupkosti. Između drugih se čuva čudotvorna Gospina slika, koja je, kako kaže predaja, nađena obješena na jednom hrastu. 992 Pavao III, koji je umro 1540. 993 Bagnaia. 994 Giovan Francesco Gambara je tada bio biskup Viterba. 995 Gradnja Villa Lante u Bagnaiji, koju je započeo 1477. kardinal Riario, a nastavili su je kardinali Ridolfi i Gianfrancesco Gambara (koji je sahranjen u crkvi della Quercia). Druge dijelove joj je dodao kardinal Montalto (nećak Siksta V). 996 Tomaso da Siena je vjerojatno Tommaso Chinucci, koji je u Bagnaiji radio oko 1567.

313

Dnevnik s puta u Italiju

komada koji ga krase vidi se jedna vrlo visoka piramida koja baca vodu na nekoliko različitih načina: jedna se voda uspinje, a druga se spušta. Okolo piramide su četiri mala jezera, lijepa, bistra, čista i puna vode. Na sredini svakoga od njih je kamena gondola s dva arkebuzira koji, nakon što je usišu, vodu odapinju prema piramidi; a u svakoj je i jedan trubač koji također izbacuje vodu. A oko ovih jezera i oko piramide ide se prekrasnim puteljcima, gdje su rukohvati od lijepoga kamena i veoma vješto izrađeni. Drugima se više sviđaju drugi dijelovi. Palača je malena, ali divno zamišljena. Koliko se ja u sve ovo razumijem, ovo mjesto nadmašuje mnoga druga mjesta svojim rasporedom i uporabom voda. Kardinala toga dana nije bilo, no, kako je on Francuz u srcu, njegova čeljad je s nama bila toliko ljubazna i susretljiva da se ništa više ne može ni očekivati. Odatle smo, slijedeći uvijek ravni put, prešli u Caprarolu, gdje je palača kardinala Farnesea, a o njoj se u Italiji mnogo govori997. U cijeloj Italiji nisam vidio niti jedne koja bi se s ovom mogla mjeriti. Okolo nje je velik jarak izduben u sedri. Gornji dio zdanja ima oblik terase tako da se crepovi ne vide. Peterokutnog je oblika, ali za oko ispada da je to prava četvorina. Unutarnji je oblik pravilno okrugao sa širokim presvođenim hodnicima sve uokolo, a sve je oslikano. Sve su sobe četvrtasta oblika, a zdanje je odista veliko. Dvorane su prekrasne. Među njima ima jedna koja je upravo zadivljujuća, a njezin strop (jer čitava je građevina presvođena) predstavlja nebeski krug sa svim figurama998. Na zidovima uokolo prikazana je kugla zemaljska, sa svim oblastima, pa tako imamo na zidu oslikanu potpunu kozmografiju. Na drugim su 997

Villa di Caprarola (sada je to ljetna rezidencija talijanskog predsjednika Republike) bila je građena za Alessandra Farnesea (nećaka Pavla III). Gradili su je Antonio da Sangallo mlađi i Iacopo Barozzi, zvan il Vignola (1507-1573). 998 Montaigne je razgledao la Sala del Mappamondo (koju je 1574. oslikao Giovanni Antonio da Varese).

314

Povratak u Rim

mjestima slike koje predstavljaju djela pape Pavla III. i obitelji Farnese999. Osobe su tako naslikane kao da su žive, da onaj koji ih gleda na prvi pogled prepoznaje našeg Contestabile1000, kraljicu majku1001, njezinu djecu, Karla IX, Henrika III, vojvodu od Alençona1002, kraljicu navarsku, kralja Franju II. kao i Pierrea Strozzija1003 i druge. Na dva kraja iste dvorane vide se poprsja, i to na najčasnijem mjestu kralja Henrika II, a ispod je natpis gdje se kaže da je on Conservatore di Casa Farnese1004; na drugom mjestu se vidi kralj Filip, a njegov natpis kaže Per li molti beni da Lui ricevuti1005. I izvan palače ima mnogo lijepih stvari koje se isplati vidjeti, a između ostalih je jedna špilja odakle voda ide u malo jezero i oku i uhu predstavlja padanje vrlo prirodne kiše. Mjesto na kojem je ta špilja suho je i brdovito, pa su vodu morali vući iz izvora kod Viterba, a to je dobrih osam milja. Odatle smo išli ravnim putem kroz veliku ravnicu i tako došli do vrlo prostranih livada usred kojih se na nekim pustim i neobraslim mjestima vidi kako šikljaju izvori hladne vode, koja je dosta čista, ali toliko zaudara po sumporu da se taj smrad osjeća izdaleka1006. Došli smo prespavati u 999

Sala dei Fasti sa slikama što su ih izradili Antonio Tempesta i Taddeo Zuccari. 1000 Tako Montaigne talijanizira francuski naslov connétable. Riječ je o Anneu, vojvodi od Montmorencyja (1493-1567). 1001 To je Katarina de’ Medici. 1002 Ovo ime Montaigne talijanizira u Duca d’Alanzone. 1003 Pierre Strozzi je bio francuski maršal 1558. 1004 Naime, Henrik II. je podržao Ottavia Farnesea (sina Pier-Luigija Farnesea, koji je bio nezakonit sin pape Pavla III. koji ga je učinio vojvodom od Parme i od Piacenze) protiv vojske Karla V, koja je bila zauzela njegove zemlje, i protiv pape Julija III. koji ih je htio pripojiti crkvenoj državi. Nakon toga je potpisano primirje, a Ottavio je opet došao do svojih posjeda zahvaljujući to vjenčanju s Margaritom, nezakonitom kćeri cara Karla V. 1005 “Za sva dobra što smo ih od njega primili.” 1006 U blizini Ronciglionea nalazi se jedna solfatara (“sumporni izvor”), ali su putizze (“mjesta koja zaudaraju”) veoma česte u čitavom tom kraju.

315

Dnevnik s puta u Italiju

Monterossi, dvadeset i tri milje; a u nedjelju, prvog dana listopada, došli smo u Rim, dvadeset i dvije milje. Osjećala se velika hladnoća i studen vjetar sa sjevera. U ponedjeljak i nekoliko dana nakon toga osjećao sam da mi sa želucem nije sve u redu. To me je natjeralo da nekoliko obroka uzmem sâm kako bih manje jeo.1007 Tako sam se osjećao bolje i bio sam tijelom nekako hitriji, osim glave koja nikako da se vrati svom pravom stanju. Onog dana kad sam došao u Rim primio sam pismo od gradskih otaca iz Bordeauxa koji su mi veoma uljudno javljali o tome da su me izabrali za načelnika njihova grada, pa me sada usrdno mole da dođem u Bordeaux. U nedjelju, 8oga dana listopada godine 1581, pošao sam u Dioklecijanovim termama na Monte Cavallu vidjeti jednog Talijana koji je dugo bio rob u Turskoj i tu je naučio mnogo stvari o jahanju i postupku s konjima; primjerice, kako se u punom trku može stajati uspravno na sedlu, kako se iz sve snage baca koplje i kako se čas zatim opet čvrsto sjedi u sedlu. Nadalje, kako se u najbržem trku, držeći se jednom rukom za unkaš, može sjašiti i dodirnuti zemlju desnom nogom, a lijevu imati dalje u stremenu: i više je puta sišao i opet uzjahao na takav način. Okretao se cijelim tijelom u sedlu u neprestanom trku. S neviđenom je lakoćom odapinjao strijele iz turskoga luka i prema naprijed i prema natrag. Znao je nasloniti glavu i rame konju na grivu, a imati desnu nogu u zraku i neprestano na konju juriti.1008 Bacao je u zrak toljagu iz ruke i hvatao ju u punom trku. Stojeći na nogama u sedlu, kopljem je iz desne ruke pogađao rukavicu kao kad se trči i gađa alka. 10oga dana listopada francuski mi je ambasador1009 poslao teklića da mi u njegovo ime kaže da će, ako želim, doći 1007

Usp. Eseji, III, xiii. Montaigne će ovo svoje sjećanje iznijeti i u Esejima, I, xlviii. 1009 Paul de Foix, koji je na toj dužnosti zamijenio g. d’Abaina. 1008

316

Povratak u Rim

svojom kočijom po mene pa da zajedno pogledamo namještaj kardinala Ursina1010, koji se prodavao, jer je kardinal ljetos umro u Napulju, a baštinicom svih svojih velikih dobara oporučno je ostavio jednu svoju maloljetnu nećakinju, koja je bila još dijete. Između drugih rijetkih stvari što sam ih tu vidio bio je svileni pokrivač za krevet ispunjen labudovim perjem. U Sieni se može vidjeti veoma mnogo takvih labuđih koža koje su preparirane i sačuvane sa svim perjem. Velike su kao ovnujska koža i ne bi ih mnogo trebalo da se učini ovakav pokrivač. Vidio sam i nojevo jaje koje je bilo sa svih strana lijepo oslikano. I k tome malu četvrtastu škrinjicu za držanje dragulja, kojih je unutra nekoliko i bilo. Međutim, ta je škrinjica bila toliko majstorski izrađena i imala je na svakoj strani kristalna ogledalca, tako da je, kad biste je otvorili, izgledalo da na svim stranama, i gore i dolje, ima barem deset puta više dragulja nego što ih je u njoj zaista bilo, i to zato što se jedna stvar pred vašim očima odražavala i ponavljala zbog tih kristalnih zrcala koja gotovo niste ni vidjeli. U četvrtak, 12oga listopada, kardinal od Sensa me odveo samoga u svojoj kočiji vidjeti crkvu svetog Ivana i svetog Pavla kojoj je on titular, kao što je i poglavar onih redovnika koji destiliraju mirisnu vodicu, a o kojima smo već govorili. Ta se crkva nalazi na brdu zvanom Monte Celio, a čini se da je taj položaj na visini namjerno izabran, jer je odozdo sva u lukovima i s velikim brojem hodnika i podzemnih dvorana. Govori se da je tu bio Forum ili mjesto Hostilijevo1011. Vrtovi i vinogradi tih fratara nalaze se na divnome mjestu odakle puca pogled na stari i novi Rim. Zbog svoje visine mjesto je kao na hridi, odvojeno i gotovo nepristupačno sa svih strana. Tog istog dana predao sam jedan prepun drveni kovčeg jednom kočijašu da ga pošalje u Milan. Za taj put goniči mazgi redovito trebaju 20 dana. Sva je poslana roba težila 150 lib1010

1011

Fulvio Orsini, koji je postao kardinalom 1565. i bio je legat a latere kod francuskoga kralja Karla IX. Foro Ostilio ili Curia Hostilii.

317

Dnevnik s puta u Italiju

ri, a plaća se 4 groša po libri, a to vam dođe kao 2 francuska solda. Imao sam u tom kovčegu mnogo vrijednih stvari, a u prvom redu jedna prekrasna srebrna krunica Agnus Dei, kojoj u Rimu nije bilo para, a koja je bila posebno izrađena za caričina poklisara, a jedan od njegovih plemića ju je nosio na papin blagoslov1012. U nedjelju, 15oga listopada, ranim sam jutrom krenuo iz Rima. Tu sam ostavio svog brata kojemu sam dao 43 zlatnika, s kojima je namjeravao ostati još pet mjeseci i kroz to vrijeme učiti se vještini mačevanja. Još prije mog odlaska iz grada unajmio je lijepu sobu za 20 julija na mjesec. Do prve postaje su me otpratila gospoda d’Estissac, de Montu1013, barun de Chase, Morens i mnogi drugi1014. Da se čak i nisam požurio, jer sam htio svoj toj gospodi prištedjeti muku, još ih je bilo nekoliko koji su se spremali doći, u želji da pođu sa mnom, pa su već i konje bili unajmili. Bili su to gospoda du Bellay, d’Ambres, d’Allegre i još neki. Došao sam na spavanje u Ronciglione, 30 milja. Bio sam unajmio konje sve do Lȕke, i to za 20 julija za svakoga, dok je kirijaš snosio troškove za konje i za samoga sebe. U ponedjeljak ujutro začudila me je hladnoća koja je bila takva da mi se činilo da nikad nisam nešto slično osjetio, a čudilo me povrh toga što sam vidio da u ovom kraju još nisu bili došli kraju s jematvom i spremanjem mošta. Došao sam u vrijeme ručka u Viterbo, gdje sam navukao na sebe sve krzno i zimsku odjeću; odatle sam pošao ručati u San Lorenzo, 29 milja; odatle sam došao na spavanje u 1012

Bila je to carica Marija, udovica Maksimilijana II, koja je putovala u Španjolsku preko Milana i Genove. Njezin ambasador je bio barun de Pervestan. 1013 Neki misle da bi valjalo čitati Monluc. 1014 Sva su ta imena vrlo nečitko zapisana u rukopisu. Barun de Chase je onaj plemić što ga je Montaigne sreo u Ostiji.

318

Od Rima do Mont-Cenisa

San Chirico, 32 milje. Svi su ti putovi bili popravljeni još ove godine prema naredbi vojvode toskanskoga, a to je vrlo lijep posao koji je od velike koristi za ovaj narod. Neka mu Bog sve to plati, jer su ovi putovi, koji su nedavno bili doista loši i izrovani, sada vrlo dobri i na njima se ljudi mogu kretati kao po gradskim ulicama. Čovjek je bio zapanjen kad je vidio koliko svijeta ide u Rim. Vidi se to i iz ovog računa: konji za kola prema Rimu bili su skuplji od svake prihvatljive cijene, a isti ti konji za povratak iz Rima davali su se u bescjenje. Blizu Siene, a to se vidi i na drugim mjestima, postoji dvostruki most, to jest ima jedan most kojim prolazi voda jedne druge rijeke.1015 Uvečer smo došli u Sienu, dvadeset milja. Te sam noći puna dva sata patio zbog kamenaca i učinilo mi se da osjećam kako se jedan kamenčić spušta. U četvrtak rano posjetio me je Guglielmo Felice, liječnik Židov. Održao mi je dugačak govor o redu prema kojem bih se morao vladati s obzirom na svoje bubrege i izlučivanje pijeska. Brzo sam otišao iz Siene i tad su me napali bolovi koji su me držali tri ili četiri sata. Nakon toga sam po strahovitim bolovima što sam ih osjećao u trbuhu, u spolovilu i u guzici zaključio da je kamen izišao. Za večeru sam došao u Pontealce1016, 28 milja. Tu sam izbacio jedan kamenčić veći od zrna prosa s nešto crvenog pijeska, ali sve je bilo bez bolova i bez ikakve teškoće pri prolasku. Krenuo sam dalje u petak ujutro i na putu se zaustavio u Altopascio, šesnaest milja. Ostao sam samo jedan sat, koliko je konjima trebalo da se najedu zobi. Tu sam bez neke muke izbacio uz mnogo pijeska jedan duguljasti kamenac, koji je jednim dijelom bio tvrd, a drugim mek, velik možda malo više od krupnoga zrna pšenice. Na putu smo sreli brojne seljake koji su skupljali lišće vinove loze koje su čuvali za 1015 1016

Kao što je slučaj u Francuskoj s čuvenim Pont du Gard. Zapravo Ponte a Elsa.

319

Dnevnik s puta u Italiju

zimsku hranu svojih životinja, dok su drugi brali paprat za stelju. Na spavanje smo došli u LȔku1017, 8 milja. Tu su me posjetili mnogi plemići i neki majstori. U subotu, 21oga dana listopada, počeo mi je ujutro izlaziti još jedan kamenac, koji se zaustavio na polovici mokraćovoda, ali i on je bezbolno izišao bez nekih teškoća. Ovaj je bio više okruglast, tvrd, krupan, čak i hrapav, iznutra bijel, a izvana crvenkast, mnogo veći nego zrno žita. S njime sam izbacio i dosta pijeska. Iz svega toga se vidi da se priroda ponekad sama olakšava, jer sam izlaženje svega toga osjećao kao neko prirodno istjecanje. Bogu hvala što mi ti kamenci izlaze ovako bez posebnih bolova i što ni u čemu ne smetaju onome što radim. Nakon što sam pojeo malo grožđa (jer za sve vrijeme ovog putovanja ujutro nisam ništa ili vrlo malo jeo), otišao sam iz Lȕke, ne čekajući neke plemiće koji su se spremali da me otprate. Put je bio vrlo lijep, najvećim dijelom ravan. Na desnu ruku su mi ostajali lijepi brežuljci prekriti maslinama, a na lijevu močvare i u daljini more. Na jednom mjestu u ovoj državi1018 naišao sam na jednu napravu koja je bila napola upropaštena zbog nemara onih koji ovdje upravljaju: a to je bilo na veliku štetu svih okolnih polja. Taj je stroj bio napravljen za isušivanje ovih močvara koje je morao pretvoriti u plodnu zemlju1019. Bili su iskopali velik jarak na početku kojega su bila tri kotača koje je neprestano pokretao pravi potok koji se spuštao s brda i padao s visoka na njih. Ti su kotači tako pokretani da su na jednoj strani pomoću nekih na njih pričvršćenih posuda uzimali vodu, dok su s druge strane tu istu vodu ulijevali u jedan ka1017

Naravno, Montaigne naznačava tal. izvorni oblik Lucca. U izvorniku: Stato di Lucca. 1019 Taj je stroj 1577. zamislio Flamanac Vilhelm Raet; no, kad su radovi započeli, podigla se razina jezera Massaciuccoli, a oštećeni su seljaci tada uništili dio hidrauličkih postrojenja. Radovi su nastavljeni 1582, ali su ubrzo definitivno napušteni. 1018

320

Od Rima do Mont-Cenisa

nal koji je bio nešto više postavljen i sa svih strana obrubljen zidom i svu je tu vodu nosio prema moru. Na taj se način pokušalo isušiti svu tu zemlju. Prošao sam kroz varošicu Pietra Santa, a to je dvorac firentinskog vojvode. Vrlo je prostran i u njemu ima mnogo kuća, ali malo ljudi koji bi u tim kućama stanovali; tome je uzrok, barem tako kažu, loš zrak koji čini da je tu teško živjeti i da većina stanovnika rano umire ili se dugo muči. U vrijeme večere došli smo u Massa di Carrara, 22 milje. Ta zemlja pripada princu od Masse iz obitelji Cibo1020. Tu se na vrhu jednog brda vidi lijep kaštel. Na polovici rečenog brda, okolo tog kaštela i ispod njega su kuće opkoljene tvrdim zidinama. A još niže, izvan tih zidina je velika varoš, i ona opkoljena novim zidinama. Mjesto je lijepo, lijepe su mu i ulice, lijepe i oslikane sve kuće. Bio sam prinuđen piti mlado vino, a drugog vina nisam ni pio na tim stranama. Ovi ljudi imaju neki svoj tajni način kako postići da vino bude bistro: to čine s pomoću nekog triješća i bjelanjaka; vinu tako daju boju kao da je staro, ali ipak vam ostaje neki ne znam kakav okus koji nije prirodan. U nedjelju, 22oga dana listopada, nastavio sam jednim vrlo ravnim putem, imajući neprestano s lijeve ruke toskansko more udaljeno na jedan puškomet. I na tom smo putu, između nas i mora, naišli na neku ne odveć veliku ruševinu za koju seljaci kažu da je to ostatak od nekad velikog grada zvanog Luna1021. Odatle smo došli do 1020

Alberik Cibo, markiz od Carrare i princ od Masse (1532-1623), koji je dao izgraditi i opkoliti bedemima donji dio grada, a kuće je ukrasio brojnim slikama. 1021 Luna: stari etruščanski, a zatim rimski grad Luni, koji je bio toliko važan da je cijelom kraju dao ime (Lunigiana); između IX. i XI. stoljeća (vjerojatno 1016) uništili su ga gusari; to spominje i Dante u XVI. pjevanju Raja: “Se tu riguardi Luni e Urbisaglia... diretro ad esse Chiusi e Sinigaglia...”

321

Dnevnik s puta u Italiju

Sarrezane1022, a to je zemlja genovske signorie; vidi se i njihov grb: sveti Juraj na konju. Tu drže posadu od vojnika Švicaraca, jer je nekada tu zemlju imao vojvoda firentinski. I da se princ od Masse nije postavio između njih dvojice da ih podijeli, nema nikakve dvojbe da bi Pietra Santa i Sarzana, kao granice jedne i druge države, bile u neprestanom sukobu. Kad smo prešli Sarrezanu (gdje smo morali platiti 4 julija za jednu postaju za svakog konja) uvelike se slavilo pucanjem iz topova zbog prolaska Don Giovannija Medicija1023, brata vojvode firentinskoga, koji se vraćao iz Genove gdje je u bratovo ime posjetio caricu1024, jednako kao što su činili brojni drugi talijanski vladari. Onaj oko kojega se podiglo najviše prašine i pohvala zbog njegove raskošnosti bio je vojvoda od Ferrare, koji je tu vladaricu u Padovi dočekao s četiri stotine kola. On je bio uputio molbu venecijanskoj gospodi da mu dopuste da prođe kroz njihove zemlje sa šest stotina konja, a oni su mu odgovorili da mu dopuštaju prelazak ali s nešto manjim brojem: on je tada svu svoju čeljad stavio u kočije i tako ih je poveo sve, samo što je broj konja bio manji. Tog princa Don Giannija sreo sam na putu: lijep je to i naočit mladi čovjek, kojeg je pratilo dvadesetak dobro opremljenih momaka, ali koji su jahali na zaprežnim konjima; to u Italiji nikome ne šteti ugledu pa čak ni prinčevima. Kad smo prešli Sarrezzanu, ostavili smo na lijevu ruku put za Genovu. Ako se hoće poći u Milan, svejedno vam je idete li preko Genove ili nekim drugim putem; uvijek dođe na isto. Želio sam vidjeti Genovu i caricu koja je ondje boravila. Ono što me od toga odvratilo bilo je to što postoje dva puta; jedan dug 1022

Sarzana. Don Giovanni de’ Medici je bio nezakonit sin Cosima I. i Eleonore degli Albizzi (1565-1621); on je tvorac nacrtâ prema kojima se gradila Cappella dei Principi. Tu je kapelu izveo graditelj Matteo Nigetti, počam od 1604. godine. 1024 To je već spomenuta carica Marija, udovica Maksimilijana II. 1023

322

Od Rima do Mont-Cenisa

tri puna dana od Sarrezane1025, na kojemu ima 40 milja loše ceste pune kamenja i vrleti i loših gostionica, pa se zato i ljudi malo njime koriste; drugi put ide kroz Lerici tri milje od Sarrezane. Tu se mora ukrcati na brod i za dvanaest sati eto vas u Genovi. Međutim, ja koji ne podnosim more zbog slabosti svojega želuca i koji se nisam toliko bojao loših strana toga puta kao što sam se plašio da neću naći smještaj zbog velike navale stranaca u Genovu i koji sam, osim toga, čuo da ceste od Genove do Milana nisu sigurne nego da su pune razbojnika i kojemu je, osim svega, bila najveća briga što prije se vratiti [u Francusku], odlučio sam odreći se posjeta Genovi i nastaviti desnim putem između brda. Išli smo neprestano donjom stranom doline uz rijeku Magru, koja nam je ostajala s lijeve strane. I tako smo prolazili čas kroz zemlju genovsku, čas kroz firentinsku državu, a čas opet kroz posjede kuće Malaspina1026. Najzad smo jednim dosta dobrim putem, na kojemu je doduše bilo strmina i vrleti, došli na spavanje u Pontremoli, 30 milja. To je vrlo izdužen grad, pun starinskih zgrada koje baš nisu lijepe. Ima mnogo ruševina1027, a govori se da je to bila u antici Appua. Danas ovisi o milanskoj državi, a sve do nedavna je pripadao obitelji Fiesca1028. Prva stvar koju su mi ponudili za stolom bio je sir kakav proizvode oko Milana i u okolici Piacenze. Prema genovskom običaju poslužili su me maslinama bez koštica u obliku salate začinjene uljem i octom. Taj se grad nalazi u 1025

Kako smo već vidjeli, Montaigne talijanska imena mjesta navodi veoma nedosljedno. 1026 Zemlje markiza Malaspine u Lunigiani predstavljale su neovisnu državu koja je priznavala Carstvo. 1027 Švicarci Karla VIII. spalili su Pontremoli prije bitke kod mjesta Fornovo di Taro. 1028 Genovska gvelfska obitelj Fieschi bila je suparnica obitelji Doria. Nakon neuspjele urote Gian Luigija Fieschija protiv Andree Doria (1547) – što je osnova Schillerove historijske drame – jedan je španjolski namjesnik, koji je ovisio o milanskoj vlasti, bio poslan u Pontremoli.

323

Dnevnik s puta u Italiju

brdima i podno njih. Za pranje ruku daju ti zdjelu punu vode postavljenu na jednoj klupici. Svi su morali oprati ruke u istoj vodi. Krenuo sam ujutro u ponedjeljak 23ega i od samog izlaska iz kuće počeo sam se penjati na Apenin, ali, usprkos njegovoj visini, put nije ni težak ni pogibeljan. Čitav dan smo se penjali i spuštali po tim planinama koje su većinom divlje i ne baš plodne, a uvečer smo došli spavati u Fornovo u državi grofa od San Seconda1029, trideset milja. Bio sam sretan kad sam vidio da sam se sretno otarasio tih brdskih lupeža koji okrutno gule sve putnike kako na cijeni hrane tako i na najmu konja. Za jelo su mi ponudili različite vrste umaka u obliku muštarde. Jedan je bio načinjen od dunja. U tom se kraju jako osjeća da im manjka zaprežnih konja. Tu ste u rukama ljudi koji ne poznaju nikakva pravila, a prema strancima su posebno bezobzirni.1030 Drugi su plaćali dva julija za konja po jednoj postaji; od mene su tražili tri, četiri, pa čak i pet julija za jednu postaju, tako da se svaki dan više od jedne škude trošilo za svakog konja, a, osim svega toga, naplaćivali su dvije postaje ondje gdje je bila samo jedna. Na tom sam mjestu bio udaljen od Parme dvije poštanske postaje, a između Parme i Piacenze razdaljina je ista kao od Fornova do Piacenze, tako da sam put produljio samo za dvije postaje: ali nisam htio tamo ići da ne remetim zacrtani put, budući da sam napustio sve svoje bivše namjere. Ovo je mjesto malo selo sa šest-sedam kućica koje leži na ravnici uzduž rijeke Taro; čini mi se da se tako zove ova njegova voda. Dugo smo išli tom dolinom, tako da smo oko podneva došli u vrijeme objeda u 1029

Troilo Rossi, markiz od San Seconda, koji je umro 1591. Kod tog Fornova sul Taro Karlo VIII. je razbio vojsku Lombardske lige. 1030 “More bez ribe, brda bez drva, ljudi bez vjere, a žene bez stida”, kaže stara toskanska poslovica.

324

Od Rima do Mont-Cenisa

Borgo San Doni1031, 12 milja, mali kaštel koji je vojvoda od Parme počeo utvrđivati lijepim pojačanim bedemima. Ovdje su mi iznijeli na stol muštardu učinjenu od meda i naranača isjeckanih na komade, tako da je naličila na polupečeni kolač od dunja1032. Odatle, ostavljajući na desnoj ruci Cremonu koja je udaljena jednako kao i Piacenza i slijedeći divan ravni put usred jednog kraja u kojem se sve do obzora ne vidi ni brdo ni uzvisina, a zemlja je iznimno plodna, mijenjajući od postaje do postaje konje, tjerao sam ih u galop u posljednje dvije samo da vidim u kakvoj sam snazi; niti sam se umorio niti mi je bilo teško, a mokraća je bila u najboljem redu. Nedaleko od Piacenze su dva velika stupa, svaki sa svoje strane ceste, a između njih će biti oko četrdeset koraka razmaka. Podno tih stupova piše na latinskome da je između njih zabranjeno graditi, saditi drveće i lozu. Ne znam je li se to samo htjelo sačuvati širinu puta ili pak postići da pogled na ravnicu bude slobodan upravo onako kako se danas može vidjeti od tih stupova pa sve do grada koji je udaljen oko pola milje. Došli smo na spavanje u Piacenzu, 20 milja, a to je dosta velik grad1033, a kako sam došao znatno prije mraka, svega sam ga u tri sata obišao sa svih strana. Ulice su blatne i nisu popločane, a kuće su 1031

Borgo San Donnino, danas je to Fidenza. Stari rimski grad Fidentia Julia, koji se obnovio u Srednjem vijeku oko groba svetoga Donnina, preuzeo je njegovo ime i zadržao ga sve do 1927. godine. 1032 U izvorniku: codogniaco, a to odgovara dalmatinskoj kodonjati ili zagrebačkom kitenkezu. 1033 Piacenza (francuski Plaisance) stara je rimska Colonia Placentia. Najveći procvat grad je doživio pod vlašću kuće Farnese (1545-1731). Već spomenuti vojvoda Ottavio stolovao je u Palazzo Farnese, a tu su palaču nazivali la Cittadella. Gradnja je započeta prema nacrtima F. Paciottija, a nastavio ju je Vignola. Španjolska posada koja je bila zauzela palaču napustila ju je 1585. Vrlo lijepi trg, Piazza dei Cavalli, na kojem se uzdiže stari Palazzo del Comune, lijep je primjer lombardo-gotičke arhitekture.

325

Dnevnik s puta u Italiju

male. Na trgu, koji je glavni ponos grada, uzdiže se il Palazzo della Giustizia sa svojim zatvorima. To je glavno okupljalište građana, a sve je uokolo ispunjeno trgovinama nikakve vrijednosti. Vidio sam kaštel koji je u rukama kralja Filipa. Posadu čini 300 španjolskih vojnika, koji su, kako sam od njih samih čuo, slabo plaćeni. Budnicu sviraju jutrom i večerom čitav sat s glazbalima što ih mi zovemo oboa1034, a oni kažu fiffari. Ima u njemu mnogo svijeta i lijepih artiljerijskih oruđa. Vojvoda od Parme tu nikada ne dolazi. On ima svoj stan (a upravo je tada i bio u gradu) u Citadelli, koja je kaštel na drugome mjestu, a u ovaj, koji drži kralj Filip, nikada ne dolazi. Sve u svemu, nisam vidio ništa što bi bilo vrijedno spomena, osim nove zgrade Svetoga Augustina koju je kralj Filip dao sagraditi na mjestu druge crkve Svetoga Augustina od koje je on učinio ovaj kaštel i zadržao dobar dio njezinih prihoda. Crkvu, koja je lijepo započeta, još valja dovršiti. Međutim, samostan za fratre, kojih ima 70 na broju, kao i dvostruki klaustri u potpunosti su gotovi. Ovo zdanje, ljepotom svojih hodnika, spavaonica, različitih prostorija čini mi se najbogatijom i najljepšom gradnjom koju sam igdje vidio za službu neke crkve.1035 Ovdje se sol donosi na stol u komadu, a isto se tako i sir iznosi u velikom komadu bez tanjura. Vojvoda od Parme je u Piacenzi očekivao dolazak prvorođenog sina nadvojvode austrijskoga, a tog sam sina vidio u Isprugu1036, a tada se govorilo da ide u Rim gdje će ga okruniti kao rimskog cara1037. I ovdje vam daju vodu da je miješate 1034

U izvorniku: haubois, danas na francuskome hautbois. Crkvu del Sant’Agostino počeo je 1569. graditi Bernardino Panizzari. Pokraj nje je grandiozni Monastero dei Canonici Regolari Lateranensi (koji je dokinut krajem XVIII. stoljeća). 1036 Innsbruck. 1037 Andrija (1557-1600) postao je kardinalom, ali nikad nije bio okrunjen kao rimski car. 1035

326

Od Rima do Mont-Cenisa

s vinom služeći se velikom žlicom od mjedi. Sir što se ovdje jede gotovo da je jednak onome koji se prodaje u cijelom kraju oko Piacenze, a Piacenza je točno na pola puta između Rima i Lyona. Da bih išao ravno u Milan, morao sam prespavati u Marignanu1038, 30 milja, a odavde do Milana još ih je deset. Produljio sam za deset milja putovanje samo da vidim Paviju. U srijedu, 25oga listopada, krenuo sam lijepim putem, na kojemu sam s mokraćom izbacio jedan mekani kamenac i dosta pijeska. Prošli smo sredinom jednog dvorca koji pripada grofu Santafioreu1039. Na kraju puta prešli smo rijeku Pad preko jednog privremenog mosta koji je počivao na dva broda i imao jedan sobičak iz kojega se pomicao s pomoću dugog užeta postavljenog na brodicama, koje su bile poredane po rijeci jedna nasuprot druge. Tu u blizini miješaju se vode Tičina1040 i Pada. Vrlo rano stigosmo u Paviju, 30 malih milja. Odmah sam se dao na razgledavanje glavnih stvari u gradu; most preko Tičina, katedralu, crkve karmelićana, svetoga Tome i svetoga Augustina. U ovoj potonjoj je kovčeg s Augustinovim tijelom, bogata grobnica od bijeloga mramora s mnogo likova. Na jednom od gradskih trgova vidi se veliki stup od opeka s jednim likom koji se čini da je preslikan s onoga što se nalazi pred Kapitolom u Rimu i prikazuje Antonina Pija1041 na konju. Ovaj je manji i ne može se s onim mjeriti u ljepoti. No, ono što me dovodi u dvojbu jest to da se na ovom kipu vide stremenovi i sedlo koje ima obluke sprijeda i straga, dok na onom drugom toga nema, pa se to bolje podudara s mišljenjem učenih ljudi da su stremenovi i takva sedla stvar kasnijih vremena. Možda je 1038

Marignano je postao slavan po pobjedi Franje I. nad Švicarcima. Grof Sforza di Santa Fiora. 1040 U izvorniku: Tesino. 1041 Antoninus Pius (86-161), rimski car od 138. No, ovdje nije riječ o statui Antonina Pija nego o kipu Marka Aurelija koji je donesen iz Ravenne i 1796. uništen jer je “predstavljao tiranina”. 1039

327

Dnevnik s puta u Italiju

koji kipar neznalica pomislio da to na pravom kipu nedostaje. Vidio sam i prve radove na zdanju što ga je kardinal Borromeo dao graditi za potrebe studenata1042. Grad je velik i doista lijep, dobro je napučen, a u njemu ima zanatlija i obrtnika svake vrste. Lijepih je kuća malo, pa čak ni ona u kojoj je prošlih dana stanovala carica nije bogznakako lijepa.Vidio sam i francuski grb, ali na njemu su prebrisani ljiljani. Sve u svemu, nema ništa što bi predstavljalo rijetkost. U ovim se krajevima konji daju za dva julija po postaji. Najbolja gostionica u kojoj sam odsjeo od Rima pa sve dovde ona je na poštanskoj postaji u Piacenzi; mislim čak da je najbolja i počam od Verone; ali najgore svratište na koje sam naišao na ovom putovanju je ono K sokolu u Paviji. I ovdje i u Milanu drva se plaćaju posebno, a na posteljama nema madraca. Krenuo sam iz Pavije u četvrtak 26oga listopada. Pošao sam nekih pola milje na desno od glavnog puta da vidim mjesto na ravnici gdje je potučena vojska kralja Franje I,1043 a htio sam vidjeti i kartuzijanski samostan koji s pravom nosi glas prekrasne crkve1044. Pročelje s ulazom sve je od mramora s bezbrojem ukrasa i zaista je nešto što čovjeka ostavlja bez riječi. Tu je i ukras bjelokosnog oltara na kojemu su prikazani Stari i Novi Zavjet. Osim toga, tu je i mramorna grobnica u kojoj je sahranjen Gian Galeazzo Visconti, utemeljitelj ove crkve1045. Divimo se zatim koru, ukrasima velikog oltara i 1042

Collegio Borromeo bio je osnovan 1564. po svetom Karlu Boromejskom za studente sveučilišta. 1043 24. veljače 1525. 1044 Kroničar Philippe de Commynes je sto godina prije Montaignea rekao: “To je najljepša crkva koju sam ikada vidio.” (VII, ix). 1045 Glasovita Certosa di Pavia (franc. Chartreuse) koju je utemeljio Gian Galeazzo Visconti, prvi vojvoda milanski godine 1396, a nadogradili Sforze, jedan je od najvažnijih spomenika lombardske renesanse. Glavni majstori ovog čudesnog djela bili su Bernardino iz Venecije, pa Giovanni Solari i njegov sin. Velebno pročelje započeo je Giovanni Antonio Amadeo, a završio Cristoforo Lombardo. Bjelokosni po-

328

Od Rima do Mont-Cenisa

klaustru koji je neobično prostran i neviđene ljepote. Kuća je veoma velika i kad se vide veličina i broj različitih građevina koje ju tvore, a još više kad se vidi koliko tu ima svijeta, slugu, konja, kočija, radnika i majstora, reklo bi se da je to dvor nekog veoma moćnog vladara. Tu se neprestano gradi i nadograđuje uz nevjerojatno velike troškove koji se pokrivaju iz prihoda ovih redovnika. Samostan leži na krasnom položaju usred jedne prekrasne livade. Odatle smo stigli u Milano, 20 milja. To je najnapučeniji grad Italije, velik je i prepun svih vrsta majstora i trgovaca. Ne može se reći da ne sliči Parizu, a i izgledom je vrlo blizu francuskim gradovima. Doduše, tu nema onih palača kao u Rimu, Napulju, Genovi i Firenci, ali veličinom ih sve nadmašuje, a navala stranaca ovdje ništa nije manja nego u Veneciji. U petak, 27oga listopada1046, pošao sam vidjeti kaštel izvana i gotovo da sam ga svega obišao. To je zaista veliko zdanje posebne utvrđenosti. U njemu je posada od najmanje sedam stotina Španjolaca1047, koji su opskrbljeni dobrim topovima, a još se uvijek grade nekakva skloništa i obrambeni zidovi na svim stranama. Tog sam se dana tu zaustavio zbog strahovitog pljuska koji nas je iznenadio. Sve do tada vrijeme nas je na putu odlično služilo. U subotu, 28oga listopada, ujutro sam krenuo iz Milana po lijepoj ravnoj cesti. Premda je kiša neprestano lila kao iz kabla i put je bio sav prekrit vodom, ipak nije bilo blata, jer je čitav ovaj kraj pjeskovit. U vrijeme ručka došao sam u liptih sa 66 prizora iz Starog i Novog Zavjeta izrađen je oko 1400. u radionici firentinskog kipara Baldasserrea degli Embriachi. Mauzolej Gian Galeazza Viscontija djelo je Gian Cristofora Romana (1465-1512), a nastalo je 1497. 1046 Montaigne omaškom navodi 7oga umjesto 27oga. 1047 Castello Sforzesco pripadao je najprije obitelji Visconti, a Sforze su ga nadogradili 1450. To je prostrana četvrtasta građevina od opeke s dvije kule na prednjoj strani. U vezi sa španjolskom posadom valja znati da je Karlo V. godine 1535. dao milansko vojvodstvo svome sinu Filipu II. španjolskom.

329

Dnevnik s puta u Italiju

Buffaloru, 18 milja. Tu smo na jednom mostu prešli rijeku Naville1048; kanal je uzak, ali toliko dubok da po njemu do Milana plove velike brodice. Nešto dalje smo barkom prešli Tesin1049 i došli na spavanje u Novarru, 12 milja; grad je malen, ne baš ugodan, a leži na jednoj ravnici. Uokolo sve vinogradi, šumarci i plodna zemlja. Odatle smo krenuli ujutro i zaustavili se samo toliko da nahranimo i napojimo konje u Vercelu1050, 10 milja. To je grad koji pripada vojvodi savojskome; i on leži u ravnici, uzduž rijeke Zesa1051 koju smo prešli brodom. Rečeni1052 je dao na tom mjestu uz bezbroj radnika na brzu ruku sagraditi jednu ljepuškastu tvrđavu, koliko sam mogao gledajući izvana prosuditi, a to je ozlovoljilo Španjolce koji su mu u susjedstvu1053. Odatle smo krenuli i prošli dva mala kaštela, San German i San Giaco1054. Slijedeći neprestano lijepu ravnicu, plodnu poglavito u orasima (jer u tome kraju nema maslina ni drugog ulja osim onog od oraha), dođosmo na spavanje u Livorno, 20 milja. Malo selo u kojemu ima mnogo kuća1055. Krenuli smo odatle zorom u ponedjeljak i jahali vrlo dobrom cestom. U vrijeme objeda stigli smo u Chivas1056, 10 milja. I nakon što smo prešli nekoliko rijeka i potoka, bilo brodom bilo gazovima, dođosmo u 1048

Naviglio. Ticino. 1050 Vercelli. 1051 Sesia. 1052 Tj. vojvoda. 1053 Tvrđavu što ju je sagradio Carlo Emmanuele I, vojvoda savojski, Francuzi su 1705. porušili. Grad je nekoliko puta mijenjao gospodara u borbama između savojske kuće, Francuske i Španjolske. 1054 San Germano i Santhià. 1055 Danas Livorno Ferraris (nekoć Livorno Vercellese, pa od 1863. Livorno Piemonte). Današnje ime nosi od 1924, po fizičaru Galileu Ferrarisu (1847-1896), koji se u tom selu rodio. 1056 Chivasso. 1049

330

Od Rima do Mont-Cenisa

Turino1057, deset milja, gdje smo lako mogli doći i u vrijeme ručka. To je mali grad na vrlo vlažnom zemljištu, ne baš lijepo sagrađen, a nije ni dopadljiv premda njime prolazi jedan potok koji odnosi sve gradsko smeće1058. U Turinu sam dao 5½ škuda za konja, uz pogodbu da ću se njime služiti do Lyona, to jest šest dana, a da sve troškovi plaćaju oni. Ovdje se govori uglavnom francuski i reklo bi se da je sve pučanstvo veoma naklonjeno Francuskoj. U pučkom govoru samo je izgovor talijanski, a sve su riječi naše. Krenuli smo iz Turina u utorak, na posljednji dan mjeseca listopada i jednim ravnim putem dođosmo na ručak u S. Ambrogio, dvije poštanske postaje. Odatle smo po jednom uskom putu kroz brda došli na spavanje u Susu1059, dvije postaje. Mala varošica s mnogo kuća. Tu me je jako boljelo u desnome koljenu; ta mi je bol trajala već nekoliko dana, ali sada je postajala sve jača. Gostionice su ovdje bolje nego u drugim talijanskim mjestima: dobra vina, loš kruh, mnogo jela, gostioničari uslužni i tako je po svoj Savoji. Na dan Svih svetih, nakon što sam bio na misi, dođoh u Novalese1060, jedna postaja. Unajmio sam 8 marrona1061 da me na nosiljci odnesu do vrha Mon Senisa1062 i da me zatim pokupe1063 s druge strane. [Ovdje Montaigne nastavlja pisati na francuskom jeziku] 1057

Torino. Potok je La Doretta. U XVI. stoljeću Turin je brojio jedva 30 000 stanovnika. Njegova je ekspanzija započela pod Carlom Emmanueleom II (1634-1675). 1059 Susa, nekadašnji Segusium. 1060 Novalesa, mjesto franko-provansalskoga govora. 1061 Marroni su nosači koji su prenosili putnike na snijegu u nosiljkama ili saonicama koje su se zvale ramasses. 1062 Mont-Cenis, tal. Moncenisio. 1063 U izvorniku: di l’altra mi ramassassero. Glagol ramassare je uvjetovan imenicom ramasses, koju smo objasnili u pretposljednjoj bilješci. 1058

331

Dnevnik s puta u Italiju

Ovdje se govori francuski, pa i ja napuštam strani jezik, kojim se, doduše, vrlo lako služim, ali jamačno i vrlo loše, zato što nikad nisam imao prilike, jer sam uvijek u društvu Francuza, pošteno ga naučiti. Uspeo sam se na Mont-Senis pola na konju, a pola na nosiljci što su je nosila četiri čovjeka, koje su zamjenjivala druga četvorica. Nosili su me na ramenima. Uspon traje dva sata, sve je vrletno i veoma nezgodno za konje koji na takav teren nisu naviknuti, ali inače nema nikakve teškoće ni pogibelji, jer se planina stalno diže čitavom svojom širinom, pa nema nikakvih provalija ni druge opasnosti osim da se poklizneš. Pred vama se na brdu pruža jedna ravnica široka dvije milje, s nekoliko kućica, jezera i izvora i tu je postaja: nema stabala, ali ima trave i pašnjaka koji se iskorištavaju za toplih dana. Kad sam tu prolazio, sve je bilo prekrito snijegom. Spuštaš se jednu milju i sve je strmo i ravno, a ja sam se dao pokupiti od istih mojih marrona1064. Za sav taj posao svoj sam osmorici dao dvije škude, premda samo spuštanje stoji samo jedan teston1065. To vam dođe kao lijepa šala i igra, a bez ikakve opasnosti i bez potrebe za velikom pameću. Ručali smo u Lanebourgu1066, dvije postaje. To je selo u podnožju planine gdje počinje Savoja; došli smo na spavanje u jedno malo selo1067. Posvuda ima mnogo pastrva i odličnog starog i mladog vina. Odatle smo pošli jednim brdovitim i kamenitim putem i za ručak došli u S. Michel1068, pet milja1069, a to je selo u kojem je i poš1064

U izvorniku: je me fis ramasser à mes mesmes Marrons. Teston je mali srebrni novčić koji je vrijedio oko 12 francuskih sousa. 1066 Lanslebourg. Danas Lanslebourg-Mont-Cenis. 1067 Prvo izdanje (Leydet) ovdje skraćuje tekst, ali donosi ime tog sela: Bramans. Međutim, svi ostali priređivači drže da se radi o selu Termignon ili Termignan. 1068 Saint-Michel-de-Maurienne. 1069 Ovdje Montaigne počinje naznačavati razdaljine u ligama (lieues), a ne u miljama (milles). 1065

332

Povratak u Montaigne

tanska postaja: Odatle smo krenuli i u kasnu noć došli, mokri kao miševi, u La Chambre, pet milja. To je mali grad odakle vuku svoj naslov markizi de la Chambre. U petak, 3ega studenoga mjeseca, dođosmo u vrijeme objeda u Aiguebelle, četiri milje; ulaz u grad je bio zatvoren, pa smo na spavanje pošli u Montmellian1070, četiri milje, grad i tvrđava koji se nalaze na jednom sedlu koje se diže usred ravnice među ovim visokim brdima; rečeni grad je nešto niže od spomenute tvrđave, na rijeci Isère koja prolazi sedam milja od grada Grenoblea. Tu sam počeo žaliti za talijanskim uljem jer su mi ova naša ulja počela štetiti želucu, dok mi se ona nikad nisu podizala. Došli smo na ručak u Chamberi1071, dvije milje. To je glavni grad Savoje1072, malen, lijep i prometan, a leži među brdima, ali na mjestu gdje brda uzmiču i tvore dosta veliku zaravan. Tad smo morali prijeći visoki Mont du Chat1073, koji je strm i krševit, ali nimalo opasan, a podno njega se pruža veliko jezero1074 i na njemu dvorac zvan Bordeau1075, gdje čine mačeve koji su posvuda na velikom glasu; prenoćiti smo došli u Hyene1076, četiri milje; mali gradić. U nedjelju ujutro smo prešli Ronu koja nam je bila na desnu ruku, nakon što smo prošli malu utvrdu1077 koju je vojvoda od Savoje tu podigao 1070

Monmélian. Chambéry. 1072 Glavni grad vojvodstva sve do dana kad je Emmanuele-Filiberto preselio svoju vladu u Turin. 1073 Le Mont du Chat (koji je visok gotovo 1500 metara) diže se na zapad iznad ravnice Chambéryja, dok mu je na jugozapadu jezero Bourget. 1074 Jezero Bourget. 1075 Bourdeau je sačuvao do danas dvorac o kojem govori Montaigne. 1076 Yenne. 1077 Pierre-Châtel. 1071

333

Dnevnik s puta u Italiju

među stijenama koje se dižu jedna do druge, a podno jedne od njih je mali uzani put koji vodi do spomenute utvrde, koja se mnogo ne razlikuje od Chiuse1078, koju su Mlečani podigli na kraju tirolskih brda. Odatle smo, neprestano jašući dolinom između brda došli bez odmaranja u S. Rambert1079, sedam milja, maleni gradić u istoj dolini. Većina savojskih gradova ima potok koji njima prolazi po sredini; a dvije obale na kojima su ulice pokrite su velikim nadstrešnicama1080 za obranu od vjetra, tako da ste u zaklonu i na suhu po svakom vremenu; doduše, trgovine su zato i mnogo mračnije. U ponedjeljak, 6oga studenoga, u zoru smo krenuli iz S. Ramberta, gdje mi je gospodin Francesco Cenami, bankar iz Lyona, koji se tu bio sklonio od kuge, poslao na poklon vlastitoga vina po svojem nećaku, uz mnogo lijepih izraza poštovanja.1081 Odatle sam otišao u ponedjeljak ranom zorom i, nakon što sam se zaista oslobodio ovih brda i planina, počeo sam se kretati po ravnici na pravi francuski način. Tu sam u brodu prešao rijeku Ain kod luke Chesai1082 i bez odmora došao u Monloel1083, šest milja, a to je maleni grad na velikom prolazu koji pripada gospodinu vojvodi od Savoje, a ujedno je to i posljednji njegov posjed. U utorak poslije objeda uzeo sam poštansku kočiju i došao na spavanje u Lyon, dvije postaje, tri milje. Grad mi se neobično svidio. 1078

Chiusa di Rivoli, utvrđeni klanac. Saint-Rambert en Bugey, u uskoj dolini Albarine. 1080 Montaigne piše otevans (danas franc. auvents). 1081 Jedna grana obitelji Cenami iz Lȕke bila se u XVI. stoljeću nastanila u Lyonu. Jedan od njih, Francesco Cenami, tu se sa svojim nećakom Giovannijem Bartolomeom bavio bankarskim poslovima, a u SaintRambertu je imao ladanjsku kuću. 1082 Chasay-sur-Ain. 1083 Montluel. 1079

334

Povratak u Montaigne

U petak sam od Josepha de la Sonea1084 kupio tri konja, kojima su tek bili podrezali ušesa i rep1085, za dvjesta talira; dan prije toga sam od Malezieua kupio jednoga koji ide korakom za pedeset škuda i još jednog podrezanoga za trideset i tri.1086 U subotu, na dan svetoga Martina, teško me je zabolio želudac, pa sam ostao u krevetu sve do popodneva, kad me je spopao proljev; nisam objedovao, a nisam gotovo ni večerao. U nedjelju, 12oga studenoga, gospodin me je Alberto Giachinotti1087, Firentinac, koji je i inače sa mnom bio veoma ljubazan, pozvao u svoj dom na večeru i ponudio se da će mi pozajmiti novca, iako me je tada prvi put vidio. U srijedu, 15oga studenoga, krenuh iz Lyona poslije ručka i nakon putovanja jednim brdskim putem dođoh na spavanje u Bordeliere1088, pet milja, a to je selo sa samo dvije kuće. Odatle smo, u četvrtak ujutro, lijepo jahali ravnim putem i njime došli do blizu mjestanca Fura1089; tu smo u brodu prešli rijeku Loireu i bez odmora stigli u L’Hospital1090, osam milja, mali opasani gradić. Odatle smo, u petak ujutro, krenuli jednim brdskim putem i po teškom snježnom vremenu uz nesmiljen vjetar koji nam je puhao u prsa došli u 1084

Trgovca konjima. U izvorniku: courtaus. 1086 Mjesto je prilično nejasno i priređivači prvih izdanja ga različito interpretiraju. 1087 Giachinotti su bili odvjetak obitelji Tornaquinci, ali se o tom Giachinottiju, što ga spominje Montaigne, ništa ne zna. 1088 La Bourdelière: selo na današnjoj nacionalnoj cesti iz Lyona za Clermont-Ferrand. Montaigne će zatim proći kroz Feurs i Hôpital-sous-Rochefort prije dolaska u Thiers. 1089 Feurs. 1090 L’Hôpital-Rochefort. 1085

335

Dnevnik s puta u Italiju

Tiers1091, šest milja, mali gradić na rijeci Allier1092. Pun je trgovaca, lijepo izgrađen i dobro napučen. Glavno im je zanimanje trgovina papirom, a poznati su zbog proizvodnje noževa i igraćih karata. Na jednakoj je udaljenosti od Lyona, St. Floura, Moulinsa i Puya. Što sam se više približavao svojem domu, to mi je duljina puta postajala sve dosadnijom. A, kad bih točno izračunao, tek sam u Chamberiju bio na pola puta od Rima do svoje kuće1093. Ovaj grad1094 pripada zemljama kuće burbonske1095, to jest gospodinu de Montpansieru. Tu sam kod Palmiera vidio kako se čine karte. On za to ima isto toliko radnika i ulaže isto toliko truda kao i za svaki drugi ozbiljan posao. Obične se karte prodaju po jedan solad, a one finije po dva carolusa1096. U subotu smo jahali debelom ravnicom Limagne i, nakon što smo brodom prešli Doare1097, a nakon toga i Allier, došli smo prenoćiti u Pont du Chateau, četiri milje. Kuga se oštro okomila na ovo mjesto i o tome sam čuo mnogo znamenitih priča. Gospodska kuća, a to je očinski zamak vikonta de Canillaca1098, 1091

Thiers. Na rječici Durolle koja se ulijeva u Dore, pritoku Alliera. Thiers je i dandanas najveće francusko središte za proizvodnju noževa. 1093 Od Rima do Chambéryja trebalo mu je (ne računajući zaustavljanja) 18½ dana, a odatle do Montaignea drugih 18½ dana. 1094 Thiers (u Auvergnei). 1095 U izvorniku je na mjestu Bourbon ostavljena bjelina. Vojvoda od Montpensiera je bio Ludovik II. Burbonski, jedan od katoličkih vođa; 1574. Montaigne je bio poslan u misiju k njemu od strane načelnika grada Bordeauxa i vratio se s vojvodinom poslanicom upućenom gradskom vijeću. 1096 Poznati je tvorničar karata imao svoje pogone u donjem dijelu grada; carolus je bio novac kovan pod Karlom VIII, a vrijedio je deset dinara (deniers). 1097 Rijeku Dore. 1098 Taj je Jean de Montboissier, vikont de La Motte-Canillac, gospodar Pont-du-Châteaua, oženio rođakinju slavnog književnika Brantômea Jeanne de Maumont i imao s njom troje djece. Njegov se dvorac nalazio na mjestu današnje gradske vijećnice. 1092

336

Povratak u Montaigne

izgorjela je u plamenu kad su je htjeli vatrom raskužiti. Rečeni je velikaš uputio k meni svog čovjeka s mnogo ponuda na riječima, moleći me da pišem gospodinu de Foixu preporučujući mu njegova sina kojeg je upravo bio poslao u Rim. U nedjelju, 19oga studenoga, došao sam u vrijeme ručka u Clermont, dvije milje, i tu sam se zaustavio da odmorim svoje nove mlade konje. U ponedjeljak 20oga ujutro sam krenuo i kad sam bio na Pui de Doumeu1099, izbacio sam oveći kamenac, široka i sploštena oblika, koji se probijao već od jutra, a ja sam ga osjetio već jučer, ali samo na kraju spolovila; kako je htio spustiti se u mjehur, malo sam ga osjetio i u bubrezima. Nije bio ni tvrd ni mekan. Skrenuo sam u Pontgibaud, gdje sam htio u prolasku pozdraviti gospođu de La Fayette1100, pa sam pola sata bio u njezinoj primaćoj sobi. Ta kuća je lijepa samo na glasu; položaj joj je više ružan nego lijep; vrt malen i četvrtast, aleje su mu uzdignute dobrih 4 ili 5 stopa, a zasađena mjesta su mu na dnu, gdje ima mnogo voćaka, a malo trave; strane tih malih vrtova su obrubljene klesanim kamenom. Padao je tako gust snijeg i vrijeme je bilo toliko teško zbog studena vjetra da se od čitava kraja nije vidjelo gotovo ništa. Prenoćiti sam pošao u Pont a Mur1101, sedam milja, a to je jedno malo seoce. Gospodin i gospođa de Lude1102 bili su dvije milje daleko. Sutradan sam na noćenje došao u Pont Sarraut1103, malo selo, šest milja. Sav ovaj put prate vas kukavna svratišta sve do Limogesa, ali ipak se ne može reći da nemaju dobrih vina. Prolaze tuda samo goniči mazgi 1099 1100

1101 1102 1103

Puy de Dôme. Anne de Vienne, udovica Louisa, gospodara od La Fayettea, Pontgibauda itd. Njezina se kći Jacqueline udala za Guija de Daillona, gospodara de Ludea. Dvorac i danas postoji. Pontaumur. V. pretposljednju bilješku. Pontcharraud, jugoistočno od Aubussona.

337

Dnevnik s puta u Italiju

i tekliči koji se žure prema Lyonu. S mojom glavom nije bilo sve kako treba; a ako oluje, studeni vjetar i kiše glavi škode, tome sam ih do mile volje izložio na ovim cestama, gdje kažu da je zima oštrija nego bilo gdje u Francuskoj. U srijedu, 22oga studenoga, po teškom sam nevremenu krenuo odatle i, prošavši pored Feletina1104, maloga gradića koji je, reklo bi se, vrlo lijepo izgrađen, a leži u udolini opkoljen većim brežuljcima; tada je bio napola pust zbog prošle kuge; došao sam prenoćiti u Chastein1105, pet milja, malo ružno selo. Tu sam pio novoga i mutnoga vina, jer staroga nije bilo, a u četvrtak, 23ega, po ružnom vremenu, dok mi je glava bila uvijek u istom lošem stanju, dođoh prenoćiti u Saubiac1106, pet milja, malo selo u posjedu gospodina Lausuna1107. Sutradan smo pošli noćiti u Limoges, šest milja, gdje sam se zadržao cijelu subotu. Tu sam, naime, kupio jednu mulu za devedeset malih škuda1108 i platio za prijenos tereta od Lyona dovde pet škuda, a pri tome sam bio prevaren za 4 libre, jer su svi drugi tereti stajali samo tri škude i dva trećaka. Od Limogesa do Bordeauxa plaća se jednu škudu za sto libri. U nedjelju, 26oga studenoga, krenuo sam poslije podne iz Limogesa i došao prenoćiti u Cars1109, pet milja, gdje je bila samo gospođa des Cars1110 Tivie1111, šest milja. U utorak sam došao prenoćiti u 1104 1105

1106 1107

1108

1109 1110

1111

Felletin je mali gradić u departmanu Creuse. Chatain, zaselak mjesta Monteil-au-Vicomte (Creuse); 18 km na zapad od Felletina. Sauviat-sur-Vige (departman Haute-Vienne). Gabriel Nompar de Caumont, grof de Lauzun, muž Charlotte, jedne od sestara Montaigneova suputnika Charlesa d’Estissaca. Tako prevodimo francuski naziv za kovani novac écu-sol, najstariji i najmanji zlatnik (na njemačkome Sonnentaler). Les Cars (Hautes-Vienne). Anne de Clermont-Tallard bila je supruga Jeana des Carsa, grofa de Vauguyona, koji je mlad umro 1535. godine. Thiviers.

338

Povratak u Montaigne

Perigus1112, pet milja. U srijedu spavanje u Mauriac1113, pet milja. Četvrtak je dan svetoga Andrije, posljednji dan mjeseca studenoga. Idem spavati u Montaigne, sedam milja: odakle sam krenuo na put 22oga lipnja 1580, kad sam se zaputio u La Fere. Tako je moje putovanje trajalo 17 mjeseci i 8 dana1114. Kraj dnevnika

1112 1113 1114

Périgueux. Mauriac, između Neuvica i Mussidana (Dordogne). 30. studenoga 1581.

339

PISMA

Montaigneova su pisma prvi put sakupljena u izdanju Eseja što su ga 1872-1900. priredili E. Courbet i Ch. Royer (5 vol. In-8o, Paris, A. Lemerre), ali bez ikakve naznake o istraživačima koji su ih pronašli ni o vremenu kad su otkrivena. U našem ćemo prijevodu pokušati u bilješkama uz pisma tome doskočiti. U samim je Esejima Montaigne objavio neka pisma-posvete koja moramo razlikovati od upućenih pisama sačuvanih iz njegove prepiske; ima ih u svemu trideset i šest, a mi ih donosimo u kronološkom redu njihova nastajanja. Ipak, valja naglasiti da se među njima nalaze i dva pisma-predstavke (tzv. remontrances) koja je Montaigne kao načelnik grada Bordeauxa uputio kralju navarskome i kralju francuskome. Premda se na njima uz njegov potpis nalaze i potpisi ostalih gradskih otaca, sve govori u prilog tome da ih je on sam sastavio ili barem zacrtao. V. V.

I.

Odlomak pisma1 što ga je savjetnik de Montaigne pisao njegovu Gospodstvu de Montaigneu, svom ocu, a odnosi se na neke pojedinosti koje je zapazio u bolesti i u smrti pokojnoga gospodina de la Boetiea.

Š

to se pak tiče njegovih posljednjih riječi, ako itko može o njima vjerno govoriti to sam bez ikakve dvojbe ja, i to ne samo zato što je za trajanja svoje duge bolesti radije razgovarao sa mnom nego bilo s kime, nego i zato što smo jedan prema drugome gajili posebno i jedinstveno prijateljstvo, pa sam stoga mogao poznavati njegove namjere, planove, sudove i želje koje je za života imao. Naravno, onoliko koliko čovjek može znati o drugom čovjeku, a ja sam znao da su i sudovi i želje njegove bile uzvišene, kreposne i pune velike odlučnosti, jednom riječi: divne. Dobro sam predviđao da, ako mu bolest dopusti da se može izraziti, on neće dopustiti da mu išta pobjegne u tim teškim trenucima, a što bi bilo značajno i puno dobrog primjera. Zato sam i bio pažljiv koliko god sam mogao biti. Doduše, presvijetli Gospodine, sjećanje mi je bilo

1

Ovo pismo, koje Montaigne piše svom ocu, čini se da je napisano sutradan nakon smrti njegova velikog prijatelja de La Boétiea, to jest posljednjih dana kolovoza 1563. Montaigne je pismo objavio uz neznatne promjene na kraju Sabranih djela svojega prijatelja, koja su izišla iz tiska 24. studenoga 1570.

343

Pisma

još uvijek pomućeno i iskrivljeno zbog udarca koji je duh moj morao pretrpjeti zbog tako teška i presudna gubitka, tako da nije moguće da nisam zaboravio mnogo toga što bih htio da se zna. No, o onim stvarima kojih se dobro sjećam, izvijestit ću vas najpotpunije što budem mogao. Jer, da ga predstavim tako naglo zaustavljena u njegovu ponositu hodu, da vam dočaram taj nepobjedivi duh u jednom tijelu koje je bilo slomljeno i dotučeno bijesnim napadajima smrti, priznajem da bi za to valjalo imati mnogo moćniji stil nego što ga ja imam. Jer, i za života dok je još dobro disao, kad je govorio o ozbiljnim i važnim stvarima, govorio je na takav način da je to bilo teško riječima ponoviti, a odjednom mi se činilo da se i njegov duh i njegov jezik iz svih snaga trude kao da mu žele udovoljiti posljednjoj želji. Jer, u to sam duboko uvjeren, nikad ga nisam vidio tako ispunjenoga tolikim i tako lijepim mislima i s toliko lijepe govorljivosti kao što je bio za sve vrijeme ove teške bolesti. Uostalom, presvijetli Gospodine, ako vam se učini da sam htio istaknuti njegove sitne i svakodnevne riječi, znajte da sam to hotimice učinio. Jer, budući da su bile izrečene u to vrijeme i u tako presudnim okolnostima, one nam svjedoče o jednoj duši punoj mira i spokoja i čvrste vjere u sebe. Kad sam se vraćao iz Palače pravde, a bio je ponedjeljak, deveti dan mjeseca kolovoza 1563, poslao sam teklića k njemu da ga pozove k meni na ručak: poručio mi je da mi zahvaljuje, ali da se nekako slabo osjeća i da bih mu pričinio veliko zadovoljstvo kad bih htio biti s njime barem jedan sat, jer namjerava ići u Medoc2. Pošao sam k njemu odmah poslije objeda: ležao je odjeven i pokazivao je ne znam kakvu promjenu u licu. Rekao mi je da je imao proljev i bolove u trbuhu do kojih je došao zato što je dan prije igrao samo u prsluku i svilenoj košulji s gospodinom d’Escarsom3, te da mu je 2 3

Médoc je vinogradarski kraj oko Bordeauxa. Zapravo: des Cars.

344

Odlomak pisma

hladnoća često znala i prije izazivati takve neprilike. Složio sam se s njim da je dobro što misli poći na put na koji se već dugo pripremao, ali sam mu samo rekao da već te večeri ne ide dalje od Germignana4 koji je samo dvije lige5 udaljen od grada. Govorio sam tako s obzirom na mjesto u kojem je stanovao, jer su u neposrednoj blizini bile zaražene kuće, a on se bojao kuge otkako se povratio iz Perigorda i okolice Agena, gdje je kuga bijesnila. Osim toga, s ovom bolesti poput njegove, meni je vrlo dobro činilo kad bih uzjahao na konja i krenuo na put. Tako je krenuo zajedno s Madamoiselle6 de la Boëtie, svojom ženom, i s gospodinom de Bouillhonasom, svojim stricem. Kad li sutradan u rano jutro evo ti njegova sluge kojeg mi je uputila Madamoiselle de la Boëtie da mi donese njezinu poruku da mu je noću pozlilo od jake srdobolje. Poslala je nekoga od svoje čeljadi da potraže liječnika i ljekarnika, a mene je zamolila da dođem, što sam ja istog popodneva i učinio. Kad sam došao, učinilo mi se da je i više nego radostan što me vidi, a kad sam se pred povratak od njega opraštao i obećao mu da ću sutra opet doći, zamolio me uz više iskazivanja ljubavi i upornosti, kakvu u drugim stvarima nje nikad pokazivao, da ostanem što dulje mogu uza nj. To me je pogodilo. Kad sam ipak pošao da ću otići, Madamoiselle de la Boëtie, koja kao da je predosjećala neminovnu nesreću, s očima punim suza zamolila me je da se barem te večeri ne vraćam doma. Tako me je zadržala, a to je njega i mene razveselilo. Drugog sam ga jutra opet pohodio, a isto tako i u četvrtak. Bolest mu se neprestano pogoršavala: krvavi proljev i probadanja bivali su sve teži, a on sve slabiji. 4 5

6

Danas je to neugledno malo selo. Kao mjeru za razdaljinu Montaigne rabi jedinicu lieue (< leuca iz galskoga). Danas se upotrebljava isključivo za razdaljine na moru, a u piščevo je doba iznosila poprilici 5555 metara. Madamoiselle (Mademoiselle) je bio stariji naslov i za udane žene.

345

Pisma

U petak sam ga ostavio kao i pređašnjih dana, a u subotu sam ga našao teško utučenoga. Tada mi je rekao da je njegova bolest donekle priljepčiva, a osim svega da je i odbojna i neugodna; da on dobro pozna moju narav i da me zato moli da budem nakratko sam uz njega, ali da to bude što češće budem mogao. Međutim, ja ga više nisam napuštao. Sve do nedjelje nije mi ništa govorio o sebi i svojim gledanjima, pa smo tako razgovarali samo o napredovanju njegove bolesti i o onome što su stari liječnici o njoj znali. O javnim stvarima malo ili ništa, jer sam od prvog dana znao da su mu bile uvijek mrske. No, u nedjelju je upao u tešku slabost i kad se je malo pribrao, rekao mi je da mu se učinilo da mu se sve pomiješalo i da je vidio samo tmaste oblake i tmurnu maglu u kojoj je sve bilo ispreturano i bez ikakva reda, a da uza sve to u toj nevolji nije osjetio nikakvu neugodu. “Brate moj, smrt nije nimalo teža od svega toga, rekoh mu. – Ali nema u njoj ni ništa ovako strašnoga”, odvrati mi. Od tog časa, kako nije niti jednom zaspao, a bolest mu se pogoršavala unatoč svim lijekovima, svakim je danom išao iz gorega u gore, tako da su mu davali neke pripravke kojima se liječnici utječu samo kad znaju da je to posljednje. On sâm se više nije nimalo nadao da će ozdraviti i to mi je rekao. Tog istog dana rekao sam mu, zato što sam znao da će on to pravilno shvatiti, da ne bi priličilo neograničenom prijateljstvu, koje prema njemu gajim, kad se ne bih pobrinuo, nakon svih djela koja su ga dok je bio zdrav krasila kao malo kojeg čovjeka na ovom svijetu, da on jednako tako nastavi i u svojoj bolesti, a ako Bog ushtije da mu se stanje pogorša, ja bih bio teško ožalošćen ako bi on, zato što je bespomoćan, ostavio neriješenom bilo koju stvar u svojem domaćinstvu, koliko zbog štete što bi je pretrpjeli njegovi bližnji toliko i zbog njegova dobrog glasa. On je to od mene najprijateljskije primio i, nakon što se odlučio donijeti neke odluke oko kojih se dotad kolebao, zamolio me da pozovem samo njegovu ženu i strica da im priopći što je odlučio u vezi sa svojom oporu346

Odlomak pisma

kom. Rekoh mu da će ih to iznenaditi. “Ne, ne, rekne mi, ja ću ih utješiti i iskazat ću im o svojem zdravlju više nade nego što je sâm imam.” A zatim me je upitao nije li nas slabost koja ga je zatekla donekle iznenadila. “Nije to, dragi brate, ništa, odgovorih mu, sve su to stvari koje prate takvu vrstu bolesti. – Zaista nije ništa, odvrati mi on, brate dragi, i ne bi bilo ništa čak i kad bi nakon toga uslijedilo ono čega se vi najviše bojite. – Za vas bi to bila samo sreća, odgovorih, ali bi najveća šteta pogodila mene, jer bih izgubio tako velikog, tako mudrog i nadasve tako sigurnog prijatelja, takvog kakvog više nikada neću imati. – Možda, možda, brate dragi, doda on, ali uvjeravam vas da ono što me sili da se trudim oko svog ozdravljenja i da se ne požurim na onaj prijelaz koji sam već napola učinio jest svijest o vašem gubitku i gubitku tog jadnog čovjeka i te jadne žene (govorio je o svom stricu i svojoj ženi), a njih oboje jedino volim, koji će vrlo teško podnijeti (u to sam uvjeren) gubitak koji će mojom smrću pretrpjeti, a znam da je taj gubitak velik i za vas i za njih. Mislim i na razočaranje i žalost koje će osjetiti mnogi vrijedni ljudi koji su me voljeli i cijenili za čitavog mojeg života, a, priznajem, kad bi bilo do mene, bio bih i te kako zadovoljan ne izgubiti njihovo društvo. I, budući da mi je sada otići, molim vas, dragi brate, vas koji ih dobro poznajete, da im posvjedočite dobre osjećaje koje sam za njih uvijek sve do posljednjeg svog časa imao. A, osim toga, brate dragi, zar sam se ja tako beskoristan rodio da još ni sada ne vidim načina kako da budem koristan općoj stvari? Bilo što bilo, spreman sam otići kad se to Bogu svidi, budući da sam siguran da ću uživati u dobru koje mi pretkazujete. A što se vas tiče, prijatelju moj, vas poznam kao toliko mudra čovjeka da ćete se, bez obzira na sve, uvijek složiti s onim što se svidi njegovom svetom Veličanstvu da sa mnom bude. I još vas preklinjem da pripazite da tuga za mnom ne postigne da taj dobri čovjek i ta dobra žena izgube mjeru zdrava razuma.” Tada me je upitao kako se sada ponašaju. Odgovorio sam mu da se drže dosta dobro s obzirom na ozbiljnost stvari. “Da 347

Pisma

(nastavi on), drže se dok imaju još malo nade. Ali, kad im ja tu nadu do kraja oduzmem, dragi brate, vi ćete biti u nemogućnosti da ih zadržite.” Držeći se toga, sve ono vrijeme koje je nakon toga poživio, skrivao je od njih svoje čvrsto uvjerenje da će umrijeti i usrdno me molio da i ja tako postupim. Kad ih je vidio pored sebe, pravio je što je mogao veselije lice, a njih je hranio lijepom nadom. Na to sam ga napustio kako bih mogao njih dovesti. Oni su lice podesili što su bolje mogli, ali samo za neko vrijeme. Kad smo posjedali oko njegova kreveta, a bili smo nas četvero sami, mirna je lica i kao da se veseli ovako progovorio: “Striče dragi i ženo moja! Dajem vam vjeru da me na to da vas pozovem nije potakao nikakav novi napad moje bolesti ili loše mišljenje što bih ga imao o svom ozdravljenju, jer ja se, budi Bogu hvala, osjećam vrlo dobro i ispunjen sam dobrom nadom; ali, kako sam već odavna naučio, koliko dugim iskustvom toliko i dugim učenjem, da ima tako malo sigurnosti u nestalnosti i nepostojanosti ljudskih stvari, a jednako tako i u našem životu, do kojega tako mnogo držimo, a taj život nije ništa drugo do li dim i ništavilo; videći dakle da sam bolestan i da sam se toliko približio smrtnoj pogibelji, odlučio sam uvesti malo reda u svoje domaće poslove, naravno, nakon što najprije čujem vaše mišljenje.” A zatim, obraćajući se svome stricu, rekne: “Dobri moj striče, kad bih vam u ovom času morao položiti račun o svim onim velikim obvezama koje pred vama imam, brzo bih s time bio gotov; dovoljno je da vam kažem da do sada, ma gdje da sam bio i ma kome da sam govorio, uvijek sam tvrdio da sve ono što bi jedan premudri, predobri i širokogrudni otac mogao učiniti za svog sina, da ste to vi sve učinili za mene, bilo brigom da me se obrazuje u lijepoj književnosti, bilo onda kad ste mislili da će biti dobro ako me se postavi u službu općeg dobra; i tako je čitav tijek mojega života bio ispunjen velikim i dičnim djelima vaše ljubavi prema meni: riječju, sve što imam primio sam od vas i sve vama dugujem, jer vi ste moj istinski otac, 348

Odlomak pisma

pa tako, kao pravi sin, nemam nikakve moći da bilo čime raspolažem ako mi vi to ne odobrite.” Tada je zašutio i čekao da uzdasi i jecaji dopuste njegovu stricu da mu odgovori “da će uvijek smatrati dobrim i pravim sve ono što on odluči”. I proglasivši ga svojim nasljednikom, usrdno ga zamoli da od njega preuzme sve dobro koje je sad njegovo. Zatim je riječ upravio svojoj ženi: “Moja sliko i priliko (tako ju je često nazivao, valjda po nekom starom dogovoru koji je vladao među njima), s vama me sjedinila sveta veza vjenčanja, a to je jedna od najštovanijih i najsvetijih obveza koje je Bog postavio pred nas u ovom zemaljskom životu kako bismo čuvali i održali ljudski rod; ja sam vas volio, čuvao i cijenio koliko god sam mogao i uvjeren sam da ste mi vi uzvratili isto takvom ljubavi, za što vam nikad neću moći dovoljno zahvaliti. Molim vas da od onoga što imam uzmete ono što vam ja dajem i da s time budete zadovoljna, iako dobro znam da je to ništa u usporedbi s vašim zaslugama.” Nakon toga se obratio meni: “Brate moj dragi, kojega tako iskreno volim i kojega sam izabrao između tolikog broja ljudi kako bih s vama obnovio ono pravo i iskreno prijateljstvo, kakvo se zbog opačina ljudskih tako rijetko među ljudima vidi i od kojega je pokoji stari trag ostao samo u sjećanju iz pradavnih vremena: vas preklinjem u ime svoje ljubavi prema vama da se udostojite biti nasljednikom moje knjižnice i svih mojih knjiga koje vam poklanjam, znajući da je to premalen dar, ali dar koji dolazi iz čista srca i koji vama odgovara zbog velike naklonosti što je imate prema pisanoj riječi. To će vam biti μνημόσυνον tui sodalis7.” A zatim, govoreći svima tróma zajedno, zahvalio je Bogu što je u tako teškom času opkoljen najdražim bićima koja postoje na svijetu. I da mu je tako drago vidjeti na okupu četvero ljudi koji se toliko slažu, koji su toliko povezani ljubavlju i tako dokazuju da mi jedno drugoga volimo iz čiste ljubavi; tada nas je preporučio jedne drugima i ovako nastavio: 7

“uspomena na tvojega druga”.

349

Pisma

“Sad kad sam unio reda u ono što imam, moram povesti računa i o vlastitoj savjesti. Ja sam kršćanin, ja sam katolik: kao takav sam živio, tako sam odlučio i završiti svoj život. Pozovite mi jednog svećenika, jer nikako ne želim propustiti posljednju obvezu svakog kršćanina.” S time je zaključio svoje govorenje, koje je od sebe dao uz toliko čvrstine u licu, s toliko snage u riječima i glasu, da je onakav kakvog sam ga zatekao kad sam ušao sobu, kad je bio slab, kad je jedva izgovarao riječi jednu za drugom, kad mu je bȉlo jedva kucalo kao da boluje od polagane ognjice, kad je naličio na smrt, upalih i blijedih obraza, sad bio kao da je čudom stekao nove snage: lice mu je bilo rumeno, bȉlo mnogo jače tako da sam ga zamolio da opipa moje kako bismo ih usporedili. U taj mi je čas srce bilo tako stegnuto da nisam znao što mu odgovoriti. No, dva ili tri sata poslije toga, i da bih postigao da on i dalje sačuva takvu veličinu srca i iz one zavisti s kojom sam čitavog života gledao na njegovu čast i slavu, poželih da u sobi bude više svjedoka koji će moći biti svjedocima tolikih i tako rijetkih dokaza njegova velikog duha. Rekoh mu da se crvenim od srama što mi je uzmanjkalo srca da čujem ono što je on – napadnut teškom bolešću – imao hrabrosti da mi kaže; da sam sve dotada jedva vjerovao da nam je Bog udijelio takvu moć nad ljudskim nevoljama i da mi je bilo teško povjerovati sve ono što sam čitao u povijestima; ali sada, kad sam čuo i vidio ovakav dokaz, zahvaljujem Bogu da je to omogućio jednom čovjeku koji me toliko voli i kojega ja tako silno ljubim; i rekoh mu još da će mi to poslužiti kao primjer kad na mene dođe red da i ja odigram takvu ulogu. On me je prekinuo moleći me da i ja tako postupim i da time dokažem da razgovore, koje smo vodili dok smo bili zdravi, nismo nosili samo u našim ustima, nego da su oni bili duboko urezani u našem srcu i našoj duši, kako bismo ih pretvorili u djela u prvoj prilici koja nam se ukaže, dodavši da je to bila prava svrha naših razmišljanja i naše filozofije. 350

Odlomak pisma

Zatim me je uzeo za ruku i rekao mi: “Dragi brate i prijatelju, uvjeravam te da sam ja u svom životu učinio mnogo stvari uz isto toliko muke i teškoće kao što činim ovu sada. I, kad sve mora biti izrečeno, onda recimo i to da sam se ja već odavna na ovo pripremao i da sam svoju lekciju već napamet naučio; ali, jesam li dovoljno poživio do ovih godina u kojima sad jesam? Spremao sam se zakoračiti u svoju trideset i treću godinu. Bog mi je udijelio milost da je sve ono što sam prošao do dana današnjega bilo puno zdravlja i sreće: ali, kako su ljudske stvari prevrtljive, to nije ni moglo dulje potrajati. Već je bilo vrijeme da se svrši s poslovima i da se pogleda u oči mnogim neugodnim stvarima, a u prvom redu nelagodama starosti, koje se ja na ovaj način oslobađam. Vrlo je vjerojatno da sam dosada živio s više jednostavnosti, a s manje zloće nego što bih to možda bio učinio da me je Bog pustio da živim dok mi briga da se obogatim i da sredim svoje stanje ne bi bila osvojila glavu i pamet. Ovako, ja sam siguran da ću vidjeti Boga i obitavalište sretnih i blaženih duša.” Kako je i moje lice odavalo nevoljkost da slušam te riječi, on mi reče: “Što, brate mili, zar me i ti hoćeš prestrašiti? A kad bi u meni straha i bilo, na kome bi nego na vama bilo da me od tog straha oslobodite?” Predvečer, kad je došao bilježnik kojega smo pozvali da čuje i zapiše njegovu oporuku, ja sam ga zamolio da sve to stavi na papir i upitao sam ga želi li to potpisati. “Zar ja da ne potpišem, rekne on, ne samo potpisati nego ja želim sve to napisati. Ali, želio bih, dragi brate, da mi se da malo odmora, jer osjećam da sam užasno umoran i toliko iscrpljen da zaista više ništa ne mogu.” Pokušao sam promijeniti razgovor, ali on se opet prene i rekne mi da za smrt neki odmor nije nužan, te me zamoli da doznam je li bilježnik brz na peru, jer da se on ne bi zaustavljao dok bi mu u pero kazivao. Pozvah bilježnika, a on mu smjesta tako brzo izdiktira svoju oporuku, da ga je ovaj jedva pismom slijedio. Kad je to bilo gotovo, zamolio me je da mu sve pročitam i, obrativši se meni, rekne: “Koliko 351

Pisma

li muke ima oko našeg bogatstva: Sunt haec quae hominibus vocantur bona8.” Kad je oporuka bila potpisana, a kako je njegova soba bila puna ljudi, zapita me bi li mu štetilo da govori. Rekao sam da ne bi, ali da mora govoriti polagano i bez naprezanja. On tada dade pozvati svoju nećakinju Madamoyselle de Saint-Quentin i ovako joj reče: “Nećakinjo moja draga, otkako te poznam uvijek mi se činilo da u tebi vidim crte jedne izrazito dobre naravi, ali ove posljednje usluge, koje si mi učinila uz toliko ljubavi i uz toliko mara u mojoj sadašnjoj nevolji, obećavaju mi mnogo o tebi, a ja sam ti zaista zahvalan i tu ti hvalu s ljubavi izričem. A da se oslobodim svoje obveze, upozoravam te da u prvom redu budeš okrenuta dragom Bogu, jer to je bez ikakve dvojbe glavni dio naše obveze, a bez toga niti jedno naše djelo ne može biti ni dobro ni lijepo: kad se to savjesno ispuni, za njim sama od sebe slijede sva ostala kreposna djela. Poslije Boga, moraš voljeti i poštovati svog oca i svoju majku, a moju sestru koju ja cijenim kao jednu od najboljih i najmudrijih žena na svijetu; zato te molim da u njezinom životu uzmeš primjer za svoj život. Ne dopusti da tobom ovladaju zadovoljstva i užici: kao od kuge bježi od one lude skrivenosti koju ponekad opažaš da žene imaju s muškarcima: jer, premda ispočetka tu nema ništa lošega, ipak one malo po malo nagrizaju duh, vode ga k lijenosti, a onda i u ružno blato grijeha. Vjeruj mi: najbolji čuvar čednosti u djevojke je strogost. Zato te molim, a hoću da se sjetiš mene, imajući uvijek pred očima ljubav koju sam gajio prema tebi, da ne tuguješ i ne žališ za mnom zato što si me izgubila; to zabranjujem koliko god mogu svim svojim prijateljima da se ne bi činilo da mi zavide na sreći što ću je uživati zahvaljujući svojoj smrti; i uvjeravam te, kćeri moja, kad bi mi Bog dao da biram želim li još živjeti ili dovršiti putovanje koje sam započeo, da bi mi izbor vrlo teško pao. Zbogom, nećakinjo moja i moja prijateljice.” 8

“To je ono što ljudi nazivaju dobrima.”

352

Odlomak pisma

Zatim je dao pozvati Madamoyselle d’Arsat, svoju pokćerku, i ovako joj reče: “Kćeri draga, vama nisu potrebna moja upozorenja, kad imate takvu majku, koju ja smatram tako razboritom i koja tako odgovara mojem stanju i mojim željama, a prema meni se niti jednom nije ogriješila. Dobar ćete nauk primiti od takve učiteljice. I nek vam se ne čini čudnim ako se ja, koji nisam ni u kakvom srodstvu s vama, brinem za vas i miješam se u vaš život. Jer zato što ste kći jedne osobe koja mi je toliko bliska, nemoguće je da se sve ono što se tiče vas ne tiče i mene. Zato sam uvijek vodio brigu o poslovima gospodina d’Arsata, vašeg brata, kao da su to moje vlastite brige. I možda vašem uspjehu u životu neće štetiti što ste bili moja pokćerka. Bogatstva i ljepote u vas je mnogo: vi ste gospođica iz odlične kuće. Tome morate samo dodati odličnost duha, a ja vas lijepo molim da tako i učinite. Ne zabranjujem vam onu manu koja je ženama toliko mrska, jer ne mogu ni pomisliti da bi vam i mogla pasti na pamet; štoviše, uvjeren sam da vam je strašno čuti i samo njezino ime. Zbogom, pokćerko moja.” Čitava je soba bila prepuna jecaja i suza, koji ipak nisu prekidali tijek njegova govora, koji je bio poduži. No, nakon svega toga je naredio da svi iziđu osim njegove posade (a tako je nazivao djevojke koje su ga služile). A zatim je k sebi pozvao mog brata de Beauregarda: “Gospodine de Beauregard, rekne mu, od srca vam zahvaljujem za svu brigu što je imate o meni, a želite li da vam otkrijem nešto što mi je dugo na srcu?” Kad mu je moj brat potvrdno odgovorio, ovako je nastavio: “Kunem vam se da od svih onih koji su se dali na reformiranje crkve nikad nisam vjerovao da postoji jedan jedini koji je tome pristupio s ljepšim marom, s potpunijom, iskrenijom i otvorenijom ljubavi nego vi. Ja vjerujem da su vas samo grijesi naših crkvenih velikodostojnika, koji nesumnjivo zaslužuju osudu kao i neke neispravnosti što ih je tijek vremena unio u našu crkvu, naveli na to. Ja vas od toga ne želim sada odvraćati, kao što nikad ne nagovaram nikoga da čini nešto 353

Pisma

protiv svoje savjesti. Međutim, želio bih vas upozoriti, jer poštujem dobar glas što ga je svojom slogom stekla kuća kojoj pripadate, a to je kuća koja mi je draža nego ijedna druga na ovom svijetu – Bože dragi! kakva kuća! iz nje nikad nije izišlo ništa što ne bi poteklo od čestita čovjeka! – zato što poštujem volju vašega oca, tako plemenita oca kojemu sve dugujete, vašeg dobrog strica i vašu braću, kažem vam da napustite te krajnosti; ne budite tako oštar i žestok: podesite svoje ponašanje prema njima. Ne nastupajte odvojeno, nemojte tvoriti odjelitu skupinu, nego se povežite sa svojima. Vidite kolika je zla i kakvu propast donijela nesloga ovom kraljevstvu i uvjeravam vas da će donijeti još i gorih. A kako ste vi dobar i razborit, čuvajte se da te nesuglasice ne bi ušle u vašu obitelj, da ona ne bi zbog toga izgubila čast i poštenje u kojem je uživala sve do danas. Shvatite, gospodine de Beauregard, da sam vam sve ovo rekao u najboljoj namjeri kao svjedočanstvo prijateljstva koje me veže s vama. Upravo zbog toga sam ostavljao sve do danas da vam to kažem, a možda ćete zbog stanja u kojem me vidite pridati više težine i autoriteta mojim riječima.” Moj mu je brat usrdno na tome zahvalio. U ponedjeljak ujutro bilo mu je toliko slabo da je napustio svaku nadu da će ostati na životu. Čim me je ugledao, gotovo nečujnim glasom me je pozvao k sebi i rekao mi: “Mili brate, zar ni vi nemate samilosti prema meni, zar ni vi ne vidite koliko se mučim? Zar danas ne vidite da sva pomoć koju mi ukazujete služi samo za to da produži moje muke?” Trenutak zatim izgubio je svijest i svi su pomislili da je s njim gotovo; na kraju su ga ipak povratili neprestanim oblozima od octa i vina. Ali nije dugo ostao pri svijesti: kad je čuo kako svi oko njega kukaju, rekao nam je: “Bože moj, tko me toliko muči? Zašto me budite iz ovog velikog i ugodnog mira kojem sam se prepustio? Pustite me, molim vas!” A kad je mene čuo, rekne mi: “Zar ni vi, brate moj, ne želite da nađem svoj mir? O, kakav mi spokoj oduzimate!” Zatim mu je na trenutak bilo bolje i zatražio je malo vina. Vino mu je prijalo i rekne da je 354

Odlomak pisma

to najbolje piće koje postoji na svijetu. “Ali to nije vino, odvratih mu ja samo da ga navedem da govori, to je voda” – a on odgovori: “To je moj ὕδωρ ἄριστον.”9 Već su mu udovi i lice bili ledeni, a mrtvački znoj mu je tekao po čitavu tijelu. Nije mu se ni bȉlo moglo razaznati. Tog se je jutra ispovijedio svom svećeniku, ali kako ovaj nije bio donio sve što mu treba, nije mogao reći misu. Ali u utorak ujutro gospodin de la Boëtie ga zamoli da mu pomogne da ispuni svoju posljednju kršćansku dužnost. Čuo je misu i primio pričest. Kako se svećenik spremao otići i htio se s njime oprostiti, on mu rekne: “Duhovni oče, ponizno vas molim, i vas i sve one koji su pod vašom upravom, molite Boga za mene; ako je određeno u njegovim presvetim odlukama da ja sada završim svoj život, neka se smiluje mojoj duši i neka mi oprosti moje grijehe koji su neizmjerni, jer nije moguće da jedno ovako grubo i ovako nevoljno stvorenje kao što sam ja može izvršiti zapovijedi jednog tako uzvišenog i svemogućeg gospodara; ako mu se čini da sam ja ovdje dolje još potreban i ako mi hoće odrediti jedan drugi čas, zamolite ga da me što prije oslobodi ovih muka i tjeskobe i neka mi ukaže milost da odsele vodi moje korake prema njegovoj svetoj volji i neka me učini boljim nego što sam do sada bio.” Tu se zaustavio, a videći da duhovnik odlazi, on ga opet pozove i rekne mu: “U vašoj nazočnosti hoću još reći i ovo: Ispovijedam da jednako onako kao što sam bio kršten i kako sam živio želim i umrijeti u vjerovanju i religiji kakvu je Mojsije osnovao u Egiptu, koju su Oci primili u Judeji i koja je tijekom vremena, prelazeći s koljena na koljeno, donesena u Francusku.” Kad ga je čovjek gledao bio bi rekao da bi još dugo govorio samo da je mogao; no, zašutio je, moleći svog strica i mene da se molimo za njega. Jer to je najbolja služba koju kršćani mogu jedan drugome ukazati. Dok je govorio, bio je otkrio jedno rame i zamolio je strica da mu ga pokri9

“Voda je najbolja.” (Pindar).

355

Pisma

je, premda je imao svojega slugu pored sebe. A zatim me je pogledao u oči i izgovorio: “Ingenui est, cui multum debeas, ei plurimum velle debere.”10 Gospodin de Belot11 došao ga je poslije podne pohoditi. On mu pruži ruku i ovako rekne: “Gospodine i moj dobri prijatelju, bio sam ovdje spreman svoj dug isplatiti, ali sam našao dobra vjerovnika koji mi ga je oprostio.” Nešto poslije toga, kad se prenuo kao da se naglo probudio: “Dobro, dobro, neka samo dođe kad bude htjela, ja je čekam netremice.” To su riječi koje je dva ili tri puta ponovio dok je ležao bolestan. A zatim, kad su mu nasilu otvarali usta da nešto proguta, on se okrene gospodinu de Belotu i upita: “An vivere tanti est?”12 Predvečer je počeo pri punoj svijesti podbadati smrt; dok sam bio na večeri dao je da me pozovu, ali već je tada bio samo sjena čovjeka ili kako je sam o sebi rekao, non homo sed species hominis13; tada mi je posljednjim snagama izgovorio ove riječi: “Brate mili, dao mi Bog da vidim učinak onih priviđenja koja su mi se ukazala.” Nakon toga je neko vrijeme počekao bez riječi i naprežući se ispuštao je teške uzdahe, jer mu je jezik počeo otkazivati. “Kakva su to priviđenja, dragi brate? upitao sam ga, a on mi odgovori: Velika su, velika. – Nikad se nije dogodilo, nastavih ja, da nisam imao udjela u onome što se vama dogodilo. Zar zaista želite da više to s vama ne dijelim? – I ja bih to tako rado htio, odvrati mi on, ali ne mogu, ne mogu, brate, a ona su divna, neizreciva, beskrajna.” Ostali smo na tome, jer više nije mogao. Tako je i malo prije toga želio razgovarati sa svojom ženom i njoj je rekao, namjestivši najveselije lice što je mogao, da joj želi ispričati jednu priču. I činilo se da se upinje govoriti, ali snage su ga 10

11 12 13

“Plemenito bi srce htjelo onome, kome je mnogo dužno, još više dugovati.” Ciceron, Pisma prijateljima (Ad familiares), II, vi. Jedan od njegovih najboljih prijatelja. “Je li život svega toga vrijedan?” “Ne čovjek, nego spodoba čovjeka.”

356

Odlomak pisma

napuštale i zatražio je malo vina da ih povrati. No, sve je bilo uzalud, jer se tada onesvijestio i dugo je tako ostao, a da nije ništa oko sebe vidio. Bio je vrlo blizu smrti kad je čuo jecaje Madamoyselle de la Boëtie. Dao joj je znak da mu priđe i ovako joj je rekao: “Sliko moja i priliko, sebi muku zadajete prije vremena: zar mi se zaista nećete smilovati? Budite hrabra. Moje su muke mnogo veće zbog toga što vidim da vi patite: i pravo je da je tako, jer sve boli što ih u nama osjećamo zapravo ne osjećamo mi nego neka osjetila što ih je Bog u nas postavio, ali ono što osjećamo za druge, mi osjećamo kroz misao i razum. Ali ja odlazim.” To je rekao jer ga je srce izdalo, ali se pobojao da je prestrašio svoju ženu, pa se pokušao ispraviti: “Sad ću malo odspavati, doviđenja, ženo moja.” Tako se je posljednji put od nje oprostio. Kad je ona otišla, obrati se meni: “Brate moj, budite uza me, molim vas.” A zatim, ili je osjećao ubode smrti koji su bili sve oštriji ili je djelovala neka topla ljekarija koju su mu dali da je proguta, progovori zvonkijim i jačim glasom i počne se gotovo silovito okretati na postelji tako da su se svi prisutni počeli nadati, jer smo sve do tada zbog njegove slabosti svaku nadu bili izgubili. I tada između ostaloga počne mene moliti i kumiti da mu dam neko mjesto, a ja sam se pobojao da je šenuo. Iako sam mu lijepo i bratski rekao da se on to predao bolesti i da te riječi ne dolaze od razborita čovjeka, on se ipak nije iz prve predavao i počeo je još odlučnije: “Brate, brate moj mili, zar mi još uvijek odbijate dati mjesto?” Sve dok me nije prisilio da ga razumom počnem uvjeravati i govoriti mu da, budući da još diše i govori znači da je tjelesno biće, pa, prema tome, ima i svoje mjesto. “Da, da, sigurno da je tako, odgovori mi on, imam mjesto, ali ne ono koje meni treba i, budimo jasni do kraja, ja nemam svoj bitak. – Ali, Bog će vam uskoro dati jedan još bolji, rekoh mu ja. – Kamo sreće da sam već ondje, brate dragi, odgovori on, već se tri dana upinjem da što prije odem.” I, onako izgubljen, često me je zvao samo da vidi je357

Pisma

sam li kraj njega. Najzad malo predahne i prepusti se odmoru, a to nas je još bolje učvrstilo u nadi da će biti bolje, tako da sam se, izlazeći iz sobe, tome poveselio zajedno s Madamoiselle de la Boëtie. No, nakon poprilici jednog sata, pošto me je jedan ili dva puta po imenu spomenuo i teško uzdahnuo, ispustio je dušu oko tri sata u srijedu ujutro, osamnaestoga dana kolovoza, godine tisuću petsto šezdeset i treće, nakon što je proživio 32 godine, 9 mjeseci i 17 dana...

358

II.

Njegovu Gospodstvu gospodinu de Montaigneu1

M

onseigneur, izvršavajući zadatak koji ste mi dali lani kod vas u Montaigneu, ja sam svojom rukom skrojio i sašio Raimondu Sebondu, tom velikom španjolskom teologu i filozofu francusko odijelo i skinuo sam s njega, koliko je bilo u mojoj moći, ono grubo držanje i česte barbarske crte koje ste ispočetka na njemu vidjeli, tako da mislim da se sad može pojaviti u svakom pristojnom društvu. Lako je moguće da će neke izbirljive i osjetljive osobe naći na njemu poneki gaskonjski ušitak ili nabor, ali to će još bolje podcrtati njihovu sramotu što su zbog svoje lijenosti i nemara dopustili da ih preduhitri jedan čovjek koji je u tom poslu nevježa i pravi pravcati naučnik koji još uči zanat. Gospodine, red je da pod vašim imenom njegovo ime poraste i da bude osvijetljeno, jer vama duguje sve što je u njemu popravljeno i promijenjeno. Pa ipak dobro vidim, ako vam se svidi da budete s njim u vezi, vi ćete biti taj koji njemu

1

Ovo je pismo kojim Montaigne posvećuje svome ocu Teologiju Raimunda Sebonda, a napisano je istoga dana kad mu je otac umro (18. lipnja 1568); usp. Eseji, II, xii.

359

Pisma

puno duguje: jer, u zamjenu za njegove izvrsne i veoma pobožne misli i za njegove gotovo božanske uzlete, vidjet ćete da ste vi sa svoje strane dali samo riječi i umjetnost jezika: a to je tako prosta i jeftina roba, da onaj koji je više ima najčešće manje vrijedi. Gospodine, molim dragoga Boga da vam udijeli vrlo dug i veoma sretan život. Vaš preponizni i pokorni sin, U Parizu, ovog 18og dana mjeseca lipnja, 1568. Michel de Montaigne

360

III.

Gospodinu de Mesmesu1 gospodaru de Roissyja i Mal-Assizea savjetniku kraljevog osobnog vijea

G

ospodine, jedna od najočiglednijih ludosti što ih ljudi počinjaju jest ta da rabe snagu svojega razuma u uništavanju i napadanju općenitih i prihvaćenih mišljenja koja nam donose radost i zadovoljstvo. Jer, dok sve što je živo pod suncem rabi sredstva i pomagala koje mu je priroda dala u ruku (kao što ona zaista i radi) za pomoć i ugodu svojega bića, ovi o kojima govorim, samo da bi pokazali da je duh u njih čiliji i budniji i da prihvaća samo ono što je tisuću puta pretresano i ispitano na najgušćem situ razuma, tjeraju vlastiti duh iz mirna i spokojna položaja da bi ga poslije duga traženja ispunili sumnjom, nemirom i groznicom. Nisu bez razloga djetinja dob i jednostavnost toliko puta preporučeni od same istine. Što se mene tiče, ja više volim biti na miru, a manje bit vješt i lukav, volim biti više zadovoljan, a manje slu-

1

Ovo je pismo-posveta gospodinu de Mesmesu, koje je pratilo prijevod Plutarhove rasprave Bračne upute (Γαμικὰ παραγγέλματα) koju je na francuski preveo La Boëtie (30. travnja 1570). Henri de Mesmes je bio kancelar kraljevstva navarskoga i slovio je kao prijatelj i pokrovitelj znanstvenika. Bio je u prijateljskim vezama s Montaigneom.

361

Pisma

šan. Eto zašto, Gospodine, premda se tobože fini duhovi sprdaju s našom brigom što će se događati nakon nas jer se naša duša, zato što će biti na drugim stranama, više neće brinuti za stvari ovdje dolje, ja ipak mislim da je velika utjeha slabosti i kratkotrajnosti ovoga života naša vjera da se taj život može učiniti boljim i da ga se može produljiti dobrim glasom i ugledom, pa zato vrlo rado prihvaćam kao svoje jedno tako ugodno i korisno mišljenje koje se najprije rodilo u nama, a da zato neću biti radoznao pa ići ispitivati ni kako ni zašto se rodilo. Budući da sam više nego ikoga drugoga volio pokojnoga gospodina de la Boetiea, po mom sudu najvećeg čovjeka ovoga stoljeća, mislim da bih teško iznevjerio svoju dužnost kad bih dopustio da se zaboravi i da nestane jedno tako slavno ime kao što je njegovo i jedna uspomena toliko vrijedna naše brige, kad ne bih pokušao ovim je recima uskrsnuti i vratiti u život. Uvjeren sam da on na nekakav način za to zna i da ga ova moja nastojanja diraju i ispunjuju radošću. I zaista, on je još u meni tako potpun i tako živ da nikako ne mogu prihvatiti da je pod crnom zemljom niti da ne sudjeluje u našem životu. Gospodine, budući da svaka nova spoznaja što je otkrivam o njemu i o njegovu imenu znači u isto vrijeme prilog tom njegovom drugom životu i plemenitoj slavi njegova imena kao i časti svakog mjesta koje ga prima, na meni je ne samo da njegovu uspomenu širim koliko god mogu, nego i da je povjerim na čuvanje muževima ispunjenima krepošću i čašću. A među takvima vi imate toliko istaknuto mjesto da sam odmah odlučio dati vam priliku da pod svoj krov primite tog novog gosta i da ga dobro počastite. Zato vam podastirem ovo djelce i to ne zbog neke koristi koju biste vi od njega mogli imati, jer dobro znam da za bavljenje Plutarhom i njegovim drugarima vi ne trebate nikakve tumače, ali sam pomislio da će možda gospođa de Roissy2, videći u njemu red svojega braka i tako živo predstavljen sklad izme2

Misli na suprugu gospodina de Mesmesa.

362

Gospodinu de Mesmesu

đu nje i vas, biti zadovoljna što je svojom dobrotom i ne samo dosegnula nego i premašila ono što su najmudriji filozofi mogli misliti o dužnostima i zakonima braka. Bilo kako bilo, uvijek će mi biti čast ako mogu učiniti nešto što će se svidjeti vama ili vašima zbog velike obveze u kojoj sam da budem vama na službi. Gospodine, molim dragoga Boga da vam udijeli sretan i dug život. Pisano u Montaigneu ovog 30og dana travnja, 1570. Vaš ponizni sluga Michel de Montaigne

363

IV.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de L’Hospitalu1 kancelaru francuskome2

M

onseigneur, mišljenja sam da vi, kojima je sreća i vlastita razboritost stavila u ruke upravljanje poslovima svijeta, ništa s toliko upornosti ne tražite kao što tražite način kojim biste mogli doći do poznavanja ljudi u vašoj službi: jer nema tako malovažne zajednice koja ne bi imala dovoljno ljudi da svakome od njih ne bi vrlo lako mogla dodijeliti jednu od dužnosti, uz pretpostavku da se raspodjela i odabir mogu pravično učiniti. A kad bi se to postiglo, ništa ne bi nedostajalo da se dođe do savršenog sastava jedne

1

2

Pismo-posveta uz Latinske pjesme (Poemata) što ih je napisao de La Boëtie. Kancelar Michel de L’Hospital (1506-1573) i sam je bio humanist i pjesnik, kojega su pjesnici Plejade smatrali “restauratorom prave poezije”, a njegovi su Epîtres bili uspoređivani s Horacijevim Epistulae. U to je vrijeme živio u dobrovoljnom izgnanstvu na svojem imanju zato da ne bi morao sudjelovati u progonima protestanata što ih je provodio kralj Karlo IX. Ova posveta rječito govori o Montaigneovom neovisnom stavu za vrijeme vjerskih ratova. U izvorniku: Chancelier de France. Riječ chancelier u Montaigneovo doba znači “prvi dužnosnik krune za poslove pravde, čuvar kraljevskog pečata”.

364

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de L’Hospitalu

države. Ali, u onoj mjeri u kojoj je to najpoželjnije, istodobno je to i najteže, budući da ni vaše oči ne mogu tako daleko doprijeti da bi mogle odabirati i izabrati u tako velikom i rasutom mnoštvu, a isto tako ne mogu ni prodrijeti do u dno srdaca da vide namjere i pravu savjest, a to su najvažniji elementi koje valja ispitivati: tako da nikad nije bilo tako dobro uspostavljene javne službe u kojoj nismo često opazili da nedostaje takvog gledanja i takvog izbora. A u onima u kojima neznanje i zloća, himba, podilaženja, spletke i sila imaju glavnu riječ, ako se neki izbor i učini u redu i po zaslugama, to jamačno dugujemo sreći koja se u nestalnosti svojega kretanja upravo u tom slučaju posve slučajno srela s izborom razuma. Gospodine, takvo me je razmišljanje često znalo utješiti kad sam neprestano gledao kako gospodin Estienne de la Boëtie, jedan od onih ljudi koji najviše odgovaraju prvim dužnostima Francuske i koji su joj na tim mjestima najpotrebniji, čitav svoj život trune zaboravljen i neuvažavan na svom domaćem ognjištu na veliku štetu naše opće koristi; jer, što se tiče njega samoga, uvjeravam vas, Gospodine, da je on toliko obdaren blagom i onim dobrima koja ne ovise o sreći i da nikad nije živio čovjek koji bi bio zadovoljniji i sretniji nego on. Dobro znam da je on odgojen za pokrivanje časnih službi koje mu po njegovom visokom rodu pripadaju, a isto tako još bolje znam da nikad čovjek u te službe nije unio toliko sposobnosti i da je u dobi od trideset i dvije godine, u kojoj je umro, među ljudima njegova položaja stekao više dobra glasa nego itko prije njega. No, uza sve to, nije razumno ostaviti bez čina kao prostog vojnika jednog vrijednog časnika, kao što nije pametno na osrednjim poslovima zapošljavati ljude koji bi i te kako mogli obavljati one najodgovornije. Doista, njegove su sposobnosti slabo iskorištavane i odveć ih se štedjelo, tako da mu je pored njegove službe ostajalo i previše nekorisnog vremena za dokolicu, a iz tog je vremena državni posao mogao izvući mnogo koristi, a sâm on časti i slave. 365

Pisma

Kako se on nije nimalo trudio da se sâm istakne, kao što se nesreća, krepost i ambicija rijetko nađu na jednom mjestu: i budući da je živio u tako grubom vremenu koje je ispunjeno zavišću da nikako nije mogao biti potpomognut svjedočanstvom nekoga drugoga, ja od sveg srca želim da barem nakon smrti sjećanje na njega, a samo tom sjećanju ja dugujem službu našega prijateljstva, dakle da ta uspomena primi nagradu za njegovu vrijednost i da se čvrsto usadi u pameti časnih i kreposnih ljudi. U želji da to ostvarim i da vam ga predstavim, pred vas, Gospodine, iznosim ovu rukovet latinskih stihova koji su nam nakon njega ostali. Posve obrnuto od graditelja koji najljepši dio svoje građevine okreće prema ulici i obrnuto od trgovca koji izlaže najljepše uzorke svoje robe, ono što je u njemu bilo najvrednije, pravi sok i prava srž njegove vrijednosti otišli su s njime, a od svega toga nama su ostali kora i listovi. Tko bi mogao iskazati pravilno kretanje njegova duha, njegovu milostivost, krepost, njegovo pravdoljublje, živost njegova duha, čvrstoću i jedrinu njegovog suda, uzvišenost njegovih poimanja uvijek uzdignutih iznad svakodnevnog i običnog, njegovo znanje, draž koja je uvijek pratila njegove čine, veliku ljubav što ju je gajio prema svojoj jadnoj domovini i njegovo prisegnuto smrtno neprijateljstvo prema svemu što je grešno, ali prvenstveno prema ovoj ogavnoj trgovini što se skriva pod časnim imenom pravde – taj bi kod svakog čestitog čovjeka izazvao posebnu ljubav prema njemu koja bi bila pomiješana s tugom zbog njegova gubitka. Ali, Gospodine, meni mnogo toga nedostaje da bih ja to mogao, tim više što on nije nikada pomišljao da ostavi potomstvu ijedan znak svojih učenja, pa nam je tako od njega ostalo samo ono što je katkada pisao samo da mu prođe vrijeme. Bilo kako bilo, ja vas usrdno molim, Gospodine, da to milostiva lica primite: i kao što naš sud ponekad iz neznatne stvari izvlači velik zaključak, i kao što i igrarije velikih muževa bistrim ljudima mogu pokojim časnim znakom ukazati na 366

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de L’Hospitalu

mjesto odakle su potekle, da tako i vi pridonesete ovim njegovim djelom da se upozna njegova tvorca i da se zavoli i prihvati njegovo ime i sjećanje na njega. Time ćete, Gospodine, samo jednakom mjerom uzvratiti za ono nepokolebljivo mišljenje što ga je on imao o vašoj vrijednosti i ispuniti ono što je on kroz cijeli svoj život želio. Jer, nije na svijetu bilo čovjeka čije bi poznavanje i prijateljstvo bio tako želio kao vaše. No, ako nekome zasmeta što ja tako smjelo baratam tuđim stvarima, lako mu odgovaram da nikad u filozofskim školama nije nešto bilo točnije rečeno ni napisano o pravu i dužnostima svetog prijateljstva nego što je ono što smo ta iznimna osoba i ja zajedno provodili. Osim svega, Gospodine, ovaj mali dar, da jednom udicom ulovim dvije ribe, poslužit će mi, ako ga vi budete htjeli prihvatiti, da vam posvjedoči o časti i poštovanju koje ja gajim prema vašoj velikoj sposobnosti i svim onim neizrecivim vrijednostima koje leže u vama. A, što se tiče stranih i slučajnih, ne volim ih ubrajati među one koje sam spomenuo. Gospodine, molim dragoga Boga da vam udijeli sretan i dug život. Pisano u Montaigneu ovog 30og dana travnja, 1570. Vaš ponizni i pokorni sluga Michel de Montaigne

367

V.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Lansacu1 vitezu kraljevog reda, savjetniku njegova posebnog vijea, glavnom rizniaru njegove riznice i satniku stotine plemia njegove kue

G

ospodine, dostavljam vam Ksenofontovu raspravu O gospodarstvu što ju je na francuski preveo pokojni gospodin de la Boëtie. Taj mi se dar čini da vama odgovara prvo stoga što je, kao što znate, potekao iz ruke jednog izvrsnog i čestitog čovjeka, velikog muža u ratu i u miru2, a zatim i zbog toga što je svoje drugo lice3 uzeo od te iznimne osobe za koju znam da je za svojega života bila voljena i cijenjena od vas4. To će vam uvijek moći poslužiti kao poticaj da prema njegovu imenu i uspomeni nastavite dobro misliti i dobro im htjeti. I samo tako hrabro nastavite, Gospodine, i ne plašite se takvo svoje mišljenje uvećavati: jer, vi ste ga samo upoznali po javnim svjedočanstvima koja je iskazao o sebi, a na me1

2 3 4

Pismo-posveta (bez nadnevka) objavljeno uz pošiljku Ksenofontova Spisa o gospodarstvu (Οἰκονομικός) što ga je na francuski preveo La Boëtie (pod naslovom La Mesnagerie). Nakon pisma slijedi Napomena čitatelju s nadnevkom 10. kolovoza 1570, koju donosimo kao V.a. Tj. Ksenofonta. Tj. prijevod na drugi jezik, francuski. Tj. La Boëtiea.

368

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Lansacu

ni je da vam odgovorim da je on bio za nekoliko kopalja viši i da ste vi daleko od toga da biste ga bili u cijelosti upoznali. Meni je za svog života učinio tu čast, koju ja svrstavam među najveće dobitke do kojih sam ikada došao, time što je zajedno sa mnom stvorio takvu prijateljsku i neraskidivu vezu da nije bilo jednog kutka ni pokreta u njegovoj duši koju ja ne bih bio mogao procijeniti ili vidjeti, osim onda kad su moje oči bile ponekad kratkovidne. Daleko od toga da bih pretjerivao, uvjeravam vas, Gospodine, on je bio, kad se sve zajedno uzme, toliko blizu pravom čudu, da ja moram, ako hoću ostati u granicama vjerojatnoga, sam sebe siliti da kažem manje od onoga što o njemu znam. U ovoj ću se prigodi, Gospodine, zadovoljiti time da vas samo zamolim da iz ljubavi i poštovanja koje imate prema istini posvjedočite i vjerujete da naša oblast Guyenne nije nikad među muževima njegova soja imala nekoga koji bi mu samo malo naličio. Nadajući se da ćete mu uzvratiti onim što mu pravedno dugujete i da ćete oživiti sjećanje na njega, poklanjam vam ovu knjigu, koja će vam i u moje ime odgovoriti da bih vam i ja, kad ne bi bilo toliko vidljivih znakova da nisam toliko vrijedan, rado poklonio i nešto svojega u znak priznanja svega onoga što vam dugujem i zahvalnosti za staru blagonaklonost i prijateljstvo što ste ga iskazali mojoj obitelji. Ali, Gospodine, kad već nemam boljega novca, pružam vam za plaću veoma sigurnu volju da vam skromno budem na usluzi. Gospodine, molim dragog Boga da vas i dalje čuva i štiti. Vaš pokorni sluga Michel de Montaigne

369

V.a

Rije itatelju

Č

itatelju, meni duguješ sve što ti stoji na raspolaganju od pokojnoga gospodina Estiennea de la Boëtiea, jer moraš znati da što se njega tiče, ništa od ovoga ovdje on ti ne bi dao da vidiš, jer on nije niti cijenio da bi to zavrijedilo da može u javnosti nositi njegovo ime. Ali ja, koji nisam tako strog, nisam među njegovim knjigama, koje mi je oporučno ostavio, našao ništa drugo, a nisam htio niti da se ovo izgubi. A s ovo malo moći rasuđivanja što je imam, nadam se da ćeš i sam ustanoviti da se i najsposobniji ljudi našega doba često vesele i nečemu što je manje od ovoga: mislim pritom na one koje su ga poznavali u njegovim mlađim danima (jer je naše druženje započelo tek kojih šest godina pred njegovu smrt) kad je on pod imenom Gironde napisao svu silu drugih francuskih i latinskih stihova, a ja sam njihove veće odlomke imao prilike čuti. Čak i onaj koji je napisao knjigu o starinama Bourgesa1 navodi neke od njih koje ja prepoznajem, ali ne znam što je bilo s tim njegovim pjesmama kao što ne znam ni gdje 1

Tj. M. Chaumeau u svojoj povijesti vojvodstva Berry (1566).

370

Riječ čitatelju

su završili njegovi grčki stihovi. Jer, on je bio takav: čim bi mu nešto zgodno palo na pamet, on bi to brzo prebacivao na prvi papir koji bi mu dopao ruku, ali bez ikakve brige da se sve to sačuva. Budi uvjeren da sam učinio sve što sam mogao i da sam kroz ovih sedam godina otkako smo ga izgubili mogao spasiti samo ovo što imaš pred sobom i jednu raspravu o dobrovoljnom robovanju, kao i nekoliko sjećanja na naše nemire koji su uslijedili nakon edikta iz siječnja 1502. Međutim, ta dva potonja spisa su mi po svom obliku odveć škakljiva i nježna da bih ih mogao prepustiti grubom i teškom zraku tako neugodna vremena. Ostaj s Bogom. U Parizu, desetoga dana kolovoza, 1570.

371

VI.

Gospodinu de Foixu1 lanu kraljeva tajnog savjeta i poklisaru njegova velianstva kod mletake signorije

G

ospodine, budući da vruće želim preporučiti i vama i dolazećim naraštajima uspomenu na pokojnog Estiennea de La Boëtiea koliko zbog njegove izvanredne vrijednosti toliko i zbog posebnih prijateljskih osjećaja što ih je prema meni gajio, počeo sam razmišljati o tome kako je nepromišljen čin pun velikih posljedica i koji bi bio vrijedan da potpadne pod naše zakone, kad, kao što se redovito čini, dijelimo vrijednost od slave, koja je njezina vjerna pratilja, kako bismo bez izbora i bez rasuđivanja njome okitili prvog čovjeka na kojeg se namjerimo vodeći se vlastitom koristi: budući da dvije glavne vodilje koje nas vode i drže u svojoj službi jesu Trud i Zahvalnost, a koje se nas kao ljudi zapravo tiču kroz čast i sramotu, zato što one izravno samo pogađaju dušu i mi ih uživamo samo kroz svoje unutrašnje najskrovitije osjećaje:

1

Pismo-posveta gospodinu de Foixu, nadbiskupu u Toulousei i kraljevom veleposlaniku u Mlecima, koji je bio Montaigneov zaštitnik, pa mu ovaj posvećuje Francuske stihove pokojnog Estiennea de la Boétiea, malu zbirku pjesama in-8o, koju je objavio tiskar F. Morel u Parizu 1571. godine.

372

Gospodinu de Foixu

ondje gdje ni same životinje nisu kadre osjetiti bilo koju drugu nagradu i tjelesnu kaznu. Osim toga, lijepo je vidjeti da običaj hvaljenja vrline onih kojih više nema ne smjera samo na njih nego da na taj način potiče žive ljude da slijede njihov primjer, jednako onako kao što se Pravda služi kaznom više radi primjera nego da bi njome pogodila one koji će je podnijeti. Pa, kako hvala i pokuda pokazuju toliko slične učinke, veoma je teško postići da nam zakoni zabrane napadati dobar glas drugoga, a ipak dopuštaju da drugoga koji je bez časti na čast uzdignemo. Ta opasna sloboda razglašavanja bilo čije hvale nekad je bila različito ograničavana. Čak je možda pridonijela tome da Mudrost gleda krivim okom na poeziju. Bilo kako bilo, barem ne možemo izbjeći da grijeh laži uvijek ne bude nepriličan čovjeku čestita roda pa ma kakav da smo mu izgled dali. Što se tiče čestita čovjeka o kojemu vam govorim, Gospodine, on me odvraća daleko od tih izraza, jer sada nije opasnost u tome da mu ja neke pripišem, nego da mu naprotiv neke oduzmem. Ali nesreća je htjela da je on meni pružio, koliko god to čovjek može pružiti, pravih i očitih prigoda hvaljenja, a da ja imam toliko malo sredstava i sposobnosti da mu sve uzvratim istom mjerom. A upravo se meni on tako do krajnosti povjerio, i to samo meni koji tako jedini mogu govoriti o tisućama divnih osobina, savršenosti i vrlina koje su beskorisno čamile u krilu jedne tako divne duše zahvaljujući nemilosti njegove kobi. Jer je priroda stvari ne znam kako dopustila da mi istinu, pa ma kako sama po sebi bila lijepa i prihvatljiva, mi je primamo samo kao ubrizganu i predanu našem vjerovanju sredstvima uvjeravanja, tako da sam ja bio doista lišen i mogućnosti da se povjeruje samom mojem svjedočanstvu i rječitosti kojom bi ga mogao potvrditi i učiniti djelatnim, da se je umalo desilo da napustim svu tu brigu, jer mi od svega njegova nije preostalo niti toliko da svijetu mogu dostojno pokazati barem njegov duh i njegovo znanje.

373

Pisma

I doista, Gospodine, budući da je od svoje sudbine bio zatečen u najboljim godinama i u najljepšem i netaknutom zdravlju, nije ni na što toliko mislio koliko da na svijet donese djela koja će potomstvu posvjedočiti kakav je u tom poslu bio. I zacijelo je bio veoma vrijedan kad je na to pomišljao iako nije bio odveć znatiželjan. Najzad sam zaključio da bi njemu bilo mnogo lakše oprostiti da je sa sobom u grob odnio toliko neprocjenjivih nebeskih darova nego što bi se meni moglo oprostiti da sam pokopao znanje koje mi je on o tome priopćio. Zato sam s najvećom pomnjom sakupio sve što sam vrijednoga našao među njegovim papirima rasutim na svim stranama poput igračaka što ih njegovo nastojanje stvara a vjetar raznosi i pomislio sam da bi bilo uputno sve to koliko mogu podijeliti na velik broj dijelova, kako bih tako uzmogao preporučiti čuvanje njegove uspomene što većem broju dičnih muževa, izabirući među svojim poznanstvima one najodličnije i najviđenije, čije bi mu svjedočenje moglo najviše časti pridonijeti. Jedan od njih ste i vi, Gospodine, koji ste ga i sami mogli za života poznavati, ali ne tako dobro da biste mogli donositi sud o njegovoj pravoj vrijednosti. Dolazeći će ga naraštaji zacijelo priznati, ali ja vam se kunem svom svojom savješću da sam ga poznavao i vidio takvoga da mi je do njegove veličine nemoguće doseći pa ma koliko naprezao svoju maštu i svoje želje; vrlo mnogo toga nedostaje da bih mogao naći nekoga koji bi mu mogao biti usporediv. Zbog svega toga najusrdnije i najponiznije vas molim, Gospodine, ne samo da općenito pod svoju zaštitu uzmete njegovo ime, nego i da prihvatite ovu rukovet francuskih stihova koji se kao iz krajnje nužde stavljaju pod zaštitu vaše milosti. Jer, neću vam kriti da je njihovo istodobno objavljivanje s ostalim njegovim djelima bilo neko vrijeme odgađano jer da ih ondje2 nisu ocijenili kao dovoljno izbrušene da 2

Tj. u Parizu, kod tiskara F. Morela, gdje je Montaigne književnu ostavštinu prijatelja La Boëtiea bio predao na objavljivanje. Najvjerojatnije je da je zbog tog objavljivanja bio poduzeo kraće putovanje iz Pariza u

374

Gospodinu de Foixu

budu izneseni na svjetlo dana. Međutim, vi ćete, Gospodine, vidjeti što je zapravo na stvari. Vidjet ćete da se ta ocjena tiče interesa čitavog ovog kraja, jer oni3 misle da iz njega ne može ništa poteći što ne bi nosilo znak divljaštva i barbarije. A upravo je to vaša obveza, Gospodine, koji ste časti da budete prva kuća oblasti Guyenne, a tu ste čast primili od svojih predaka, pridodali i vlastito prvenstvo u svim oblicima sposobnosti i znanja, što vas obvezuje da ne samo vlastitim primjerom nego i autoritetom vaše prosudbe pokažete da tome nije uvijek tako. Pa, iako su Gaskonjcima djela prirođenija nego riječi, ipak se ponekad događa da se oni naoružaju jezikom koliko i mišicama ili duhom isto toliko koliko i srcem. Što se mene tiče, Gospodine, nisam ni navikao niti je na meni suditi o tim stvarima, ali sam od ljudi koji se razumiju u te stvari čuo kako govore da su ti stihovi ne samo vrijedni da se pojave u knjižarama nego još i više, ako se zaustavimo na njihovoj ljepoti i bogatstvu invencije, da su po svojoj sočnosti, punoći i dražesti takovi kakvi se još nisu vidjeli u našem jeziku. Prirodno je da se svaki stvaralac osjeća donekle sputanim u nekim dijelovima svoga stvaralaštva, a najsretniji su oni koji su se uhvatili ukoštac s onim koje je najplemenitije: jer svi komadi koji su jednako potrebni da se nešto čvrsto izgradi ipak nisu na istoj cijeni. Gracilnost jezika, slatkoća i dotjeranost možda se više ističu kod drugih, ali u ljepoti mašte, u broju sretnih misli, u duhovitim strelicama i pogođenim izrazima mislim da im je teško ili nemoguće naći para. I kad bismo osim svega uzeli u obzir da to nije bio ni njegov poziv ni njegovo zanimanje te da se svake godine jedva jedan jedini put laćao pera, vidjeli bismo koliko mu je malo vremena preostalo u njegovu prekratkom životu. Vi, Gospodine, jasno i bez ikakvih nejasnoća vidite sve što mi je došlo u ruke bez

3

Montaigne, jer dok ovo pismo nosi nadnevak od 1. rujna 1570. i poslano je iz Montaignea, pismo-posveta (V.a) i pismo VIII. poslana su iz Pariza i nose nadnevak od 10. kolovoza i 10. rujna. Tj. oni u Parizu.

375

Pisma

ikakvog izbiranja ili rešetanja, tako da ćete tu naći i stihove iz njegova najmlađeg doba. Riječju, čini se da se on u svemu iskušavao samo da nam kaže da je svakom poslu dorastao. Jer, da budemo iskreni, tisuće i tisuće puta, čak i u njegovu svakodnevnom govoru, vidjeli smo da iz njega izbijaju stvari dostojne da budu zabilježene i vrijedne najvećeg divljenja. To je, Gospodine, ono što mi razbor i ljubav, kao rijetko kada udruženi, naređuju da vam kažem o tom velikom i čestitom čovjeku, a ako vas sloboda što sam je uzeo da vam se obratim i da vam o njemu tako nadugo pripovijedam, ako vas ta sloboda vrijeđa, molim vas da se sjetite da je najveći učin vaše veličine i odličnosti upravo u tome što ste se našli zaokupljen i zaposlen tuđim stvarima. I zato, nakon što sam vam izrazio svoju poniznu spremnost da budem u vašoj službi, iz sveg se srca molim Bogu da vam, Gospodine, udijeli sretan i dug život. Pisano u Montaigneu, ovog 1og dana mjeseca rujna godine tisuću petsto sedamdesete. Vaš pokorni sluga Michel de Montaigne

376

VII.

Pismo upravljeno Madamoiselle1 de Montaigne mojoj ženi2

D

raga moja ženo, i vama samoj je jasno i sa mnom se slažete da vam se prema pravilima našega vremena čestit čovjek neće još uvijek udvoravati i umiljavati vam se. Jer ovi današnji kažu da vješt i umješan čovjek može uzeti ženu, ali da je samo budala može oženiti. Pustimo ih neka samo trube: što se mene tiče, ja sam čovjek staroga kova kao što se i po mojoj bradi vidi. I doista svi mi vidimo da su novotarije do danas mnogo stajale ove jadne države (a osim toga, ne znam jesmo li već čitav račun isplatili). Vi i ja, draga moja ženo, moramo živjeti na stari francuski način. Molim vas da se prisjetite kako mi je pokojni gospodin de la Boëtie, koji mi je

1

2

Naslov Madamoiselle, koji govori o mjestu na društvenoj ljestvici, davao se u XVI. stoljeću i udanim ženama. Jednako kao što je Plutarh uputio svojoj supruzi utješni spis u povodu smrti njihove kćerkice, Montaigne u gotovo istim okolnostima upućuje svojoj supruzi francuski prijevod Plutarhova spisa (Lettre de Consolation de Plutarque à sa femme) kad im je (krajem kolovoza 1570) umrla njihova prva kći. Pismo nosi nadnevak 10. rujna 1570. i jedini je sačuvani ostatak iz piščeve prepiske sa svojom ženom.

377

Pisma

bio više nego brat i najveći prijatelj, na samrtnoj postelji predao svoje papire i svoje knjige, koje su meni nakon toga postale najdraži dio svega što sam imao. Nikako se ne želim kao škrtac sâm njima služiti, jer njegova djela zaslužuju mnogo više nego da samo meni služe. Iz tog sam razloga donio odluku da ih podijelim sa svojim prijateljima. A kako sam uvjeren da mi nitko nije bliži od vas, predajem vam utješno pismo što ga je Plutarh uputio svojoj ženi, a koje je moj veliki prijatelj preveo na francuski jezik. Teško mi pada što vam je sudbina ovaj dar učinila toliko bliskim: imali smo u četiri godine braka samo jednu toliko željenu kćerkicu i morali smo je izgubiti u drugoj godini njezina života3. Ali, prepuštam Plutarhu da vas pokuša utješiti i da vam on ukaže kako se u tome morate držati, a ja vas u ime svoje ljubavi molim da mu vjerujete: jer, on će vam otkriti ono što ja o tome mislim, i to mnogo bolje nego što bih ja to znao učiniti. U tim mislima i željama, draga moja ženo, preporučujem se vašoj ljubavi prema meni i molim dragog Boga da vas i dalje štiti i čuva. Pisano u Parizu ovog 10og dana mjeseca rujna godine 1570. Vaš dobri muž Michel de Montaigne

3

Valja zabilježiti da Montaigne piše godine umjesto mjeseci, jer je Toinette, prva od Montaigneovih kćeri, umrla već u drugom mjesecu nakon rođenja.

378

VIII.

Gospodi vijenicima grada Bordeauxa1

G

ospodo, nadam se da će putovanje Gospodina de Cursola donijeti neke koristi gradu jer je do njega došlo iz tako pravednog i čestitog razloga. Vi ste učinili sve što je bilo moguće u gradskim poslovima, pa vas ja najljepše molim da još malo opravdate moju odsutnost koju ću ja nastojati skratiti koliko god mi žurnost mojih poslova to bude dopustila. Nadam se da to neće dugo potrajati, a da ćete mi vi i dalje biti naklonjeni i da nećete propustiti naložiti mi što god bude potrebno da učinim za korist grada i vas samih. Gospodin de Cursol mi je također pisao i obavijestio me o svom putovanju. Ja vam se ponizno preporučujem i molim dragoga Boga, Gospodo, da vam udijeli dug i sretan život. Pisano u Montaigneu ovog 21og dana mjeseca svibnja 1582. Vaš ponizni brat i sluga Montaigne

1

Pismo kojega je izvornik nestao u požaru pismohrana grada Bordeauxa godine 1862, ali koje je prvi objavio Dr Payen u Bulletin du Bibliophile (1839), a fac-simile mu je objavio godine 1847. Pismo nosi nadnevak od 21. svibnja 1582, a napisano je Montaigneovom rukom.

379

IX.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu Maršalu francuskome1

V

aše Gospodstvo, nakon pisma što sam vam ga napisao pred tri ili četiri dana i u kojem sam vam između ostaloga javio da za vrijeme svoje odsutnosti nisam primio nikakvo pismo od vas kao ni zapovijed da ovdje dođem. Kroz to se vrijeme nije ništa novoga desilo. Neposredno prije nego sam odlučio pisati vam ovo pismo sreo sam se s franjevačkim generalom de Gonsaqueom. On je stigao jučer i ako ga ognjica, koja ga muči i zbog koje mu je jučer bila ukazana pomoć i puštena krv, ne spriječi, obećao mi je da će već sutra nastaviti svoj put u Španjolsku. Imao je kraljeva pisma za vas, ali mislim da je to bila samo preporuka koja se tiče njega samoga. Da mu boravak bude barem malo ugodniji, iskoristio sam ono malo moći što je u ovom gradu imam. Gospodin de Gourgues me je obavijestio da će vam pisati, a ja sam napi1

Pismo maršalu de Matignonu objavio je prvi put M. Labande u Revue du XVIe siècle uz sljedeću napomenu: “Original, s odlomkom pečata, pisano na papiru, a na poleđini nosi naznaku: Archives du palais de Monaco, J. 70 fol[io] 381; prijepis iz 18. stoljeća, J. 87, folio 186.” Adresu je napisao jedan od Montaigneovih tajnika.

380

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu

sao ovih nekoliko riječi samo da vam ponizno poljubim ruke, moleći Boga da vam udijeli dug i sretan život. Pisano u Bordeauxu, ovog 30og dana mjeseca listopada 1582. Vašega Gospodstva preponizni sluga, Montaigne

381

X.

Kralju1

S

ire, Gradski poglavar i vijećnici vašega grada Bordeauxa najponiznije vam ukazuju u svoje i u ime svih stanovnika senešalstva2 Guyenne, koji su svi vaši pokorni i prirodni podanici, da su već odavna iznosili gospodi komesarima upućenim od Vašega Veličanstva u vojvodstvo Guyenne svoje žalbe i pritužbe na namete i nepodnošljive daće koje su ih neprestano pritiskale, a pritišću ih i danas. Duboko su svi oni uvjereni da će Vaše Veličanstvo i ovdje pokazati svoju dobrotu i kraljevsku i 1

2

Pismo koje su kralju Henriku III. uputili Michel de Montaigne i gradski vijećnici Bordeauxa. Zajednički su ga potpisali 31. kolovoza 1583. Pismo je otkrio arhivist Detcheverry i objavio ga u Courrier de la Gironde od 21. siječnja 1856. U izvorniku seneschaussée (danas se piše sénéchaussé), što je izvedenica od sénéchal, koje je poteklo iz franačkoga *siniskalk, a potvrđeno u kasnoj latinštini kao siniscalcus. Sénéchaussée je već od XII. stoljeća dužnost i vlast sénéchala, a zatim teritorij njegove jurisdikcije, potom mjesto gdje je bio sud toga dužnosnika i najzad samo to sudište. Ta se institucija sačuvala sve do Revolucije na francuskome jugu, a na sjeveru joj odgovara bailliage.

382

Kralju

očinsku sklonost prema svojim podanicima i da će poduzeti tako promišljene i pravedne korake nakon kojih će uslijediti opći mir u ovom kraljevstvu i veliko olakšanje za sve njegove stanovnike. Nažalost, nakon odlaska rečene gospode komesara opet je došlo do novih nevolja i još težih globljenja ovog naroda kroz sve teže nove daće i namete. Iskustvo, koje je učitelj svih stvari, jasno nam pokazuje koliko su nove mjere u svim državama i u svim stanjima pogibeljne, pa se zato svi nadaju da će Vaše Veličanstvo dobrohotno primiti predstavke i žalbe kako samog gradskog poglavara tako i gradskih otaca koje vam oni najponiznije podastiru i predlažu neke članke koji će olakšati njihovu službu prema vama i učiniti podnošljivijim život vaših podanika kako bi oni na taj način mogli uživati u plodovima i olakšicama koje ćete se vi udostojati njima podijeliti iz vaše milostivosti i i širokogrudnosti u koju se oni, nakon uzdanja u Boga, najviše uzdaju. U prvom redu, iako prema starim i novim odredbama Vašeg Veličanstva koje odgovaraju zdravom razboru svi nameti moraju biti pravilno i pravično podijeljeni na sve ljude, tako da jači podnosi više nego slabiji i da je razložno da oni koji raspolažu većim sredstvima osjete teži namet nego oni koji žive iz dana u dan od znoja svojega tijela, ipak se je događalo ovih posljednjih godina, a čak i u ovoj godini koja teče da su nameti koji su tobože određeni u vaše ime, osim dodatnog poreza i desetine i plaće mjesnih stražara, a isto tako i za sajamske trošarine i izvanredne troškove, za popravak utvrde kordovanske, za plaćanje sudbenog vijeća i za troškove portugalske vojske, za zaostale plaće poslanika i mnogih drugih davanja, najmoćnije i najbogatije obitelji rečenoga grada bile svega toga oslobođene tobožnjom povlasticom koju uživaju svi djelitelji pravde i njihove udovice, dužnosnici vaših rizničarskih poslova, izbornih povjerenstava, svi vicesenešali, namjesnici, službenici vicesenešalstva3, dvorski časnici Vašeg 3

Vissénéchaussée.

383

Pisma

Veličanstva i Kralja i Kraljice navarske, dužnosnici uprave, kovnice, topništva, umirovljeni bivši vojnici koji sada čuvaju i opskrbljuju kaštele i utvrde. Osim toga, odlukom vašega dvora koja je svečano obznanjena šestoga dana travnja ove godine, sva su djeca vaših predsjednika i dvorskih savjetnika proglašena plemićima koji su oslobođeni bilo kakvog poreza i nameta. Iz toga proishodi da se odsele, ako se bude htjelo uvesti neki porez ili namet, nužno će ga morati snositi najmanji i najsiromašniji broj pučanstva u gradovima, a to će biti zaista nemoguće ako Vaše Veličanstvo tome ne pronađe odgovarajućeg lijeka kako ga preponizno mole spomenuti gradski poglavar i gradski oci. Isto tako molimo Vaše Veličanstvo da se udostoji uzeti u obzir da sada kad su iznosi određeni za popravak kule kordovanske, a njihov najveći dio utjeran je i predan u ruke vašeg generalnog utjerivača, nije se ni započelo s rečenim popravcima niti su izvršene pripreme za početak radova kao što to nužnost ovakvih radova nalaže. I zato što bi novac određen za tu svrhu mogao biti drugdje upravljen na veliku štetu općinstva, molimo Vaše Veličanstvo da postavi zabranu gospodi glavnim rizničarima i spomenutim utjerivačima da se utjerani iznosi upotrijebe za druge svrhe osim onih za koje je taj novac skupljan, a to znači za spomenute popravke u bilo kojem obliku i neka se to odredi otvorenom poveljom ili patentom Vašega Veličanstva o načinu trošenja rečenoga novca. Time da će raspodjelu odrediti jedan od gospode predsjednika skupštinskoga Suda, jedan od rečene gospode državnih rizničara i Poglavar ovoga grada ili u slučaju njegove spriječenosti jedan od gradskih otaca, a u svemu tome će se strogo poštovati i oblik i sadržaj rečenog propisa. Uza sve to će se, kako obrt i trgovina ne bi bili otežani, a vaša prava umanjena, nastojati da rečeni popravci budu izvedeni prema sredstvima i načinu kako ste se vi udostojali odrediti. Povlasticom podijeljenom od vaših kršćanskih kraljeva predšasnika rečenom gradu i nedavno potvrđenom po Va384

Kralju

šem Veličanstvu, priznavanje i provođenje svih javnih radova po svim obrtnicima i službenicima obuhvaćenih prihvaćenim statutima pripadaju rečenom Poglavaru i gradskim vijećnicima koji su sve propise do dana današnjega poštovali i bez ikakvog protivljenja provodili. Na isti su način određeni propisi koji se tiču poslovanja zakletih vinotoča i krčmara4 udruženih u poseban ceh koji će prodavati vino u rečenom gradu i koji su na taj način postali jedan od najpriznatijih cehova u gradu. Unatoč svemu tome neki su smutljivci htjeli posijati među obrtnike nered i zbrku i postići da rečeni grad i njegovi stanovnici izgube slobodu točenja i prodaje vina u njemu, a to je njihov jedini izvor prihoda bez kojega ne bi bili kadri plaćati sve one daće koje ste vi izvoljeli narediti; takovi su umalo uspjeli pronaći propise prema kojima bi se pravo točenja i prodaje vina moglo kupovati i prenositi i tako su uspostavili novi ceh vinotoča i krčmara, što je u očitoj suprotnosti sa sadržajem spomenutih povlastica koje je Vaše Veličanstvo nedavno potvrdilo i u suprotnosti s izričitim odobrenjem koje je Vaše Veličanstvo izvoljelo izdati dana dvadeset i prvoga prosinca 1556. u korist Poglavara i gradskih otaca kad su u pitanju rečeni vinotoče i svratištari na dan, a što je pismeno potvrđeno u vašem dvoru i njegovoj kancelariji. Značilo bi to potpunu propast i obespravljenje spomenutoga pučanstva kad vašom dobrom voljom ne biste tome stali na put i ako rečene naredbe donesene uz opće protivljenje i, kao što se je i moglo očekivati, uz negodovanje većine pučanstva, ne budu povučene i proglašene ništetnima kao što rečeni Poglavar i gradski oci i građani od vas usrdno i ponizno mole. Kako po pravdi kraljevi upravljaju i kako se na pravdi uzdrže sve države, isto se tako traži da pravda bude dijeljena besplatno i uz najmanji mogući teret po pučanstvo. To je ono što Vaše Veličanstvo i više nego dobro zna, pa je zato, želeći u korijenu sasjeći ono najveće zlo, svojom svetom naredbom 4

U izvorniku: taverniers et cabaretiers jurés.

385

Pisma

zabranila svaku mogućnost prodaje i kupovanja presuda i sudskih poslova. Ipak, zbog izopačenosti našega vremena, zadržao se prevelik broj sudskih dužnosnika i svake pravničke čeljadi što uvelike opterećuje jadan ovaj narod, a navlastito zbog toga što su, ima tome godina dana, perovođe i sudski službenici u ovom našem gradu i čitavom senešalstvu sami sebe proglasili posebnim stališem s povišenim plaćama; a od samog je početka vidljivo da to nije donijelo nikakav boljitak općoj stvari ni općem dobru, a odmah se uvidjelo i svakodnevno se sve bolje vidi da to predstavlja težak teret svaljen na pleća jadnog naroda koji je zbog toga već mnogo pretrpio. Ono što se dosada plaćalo jedan groš, sada valja platiti dva groša, dok se dosada plaćalo za jednog pisara, sada valja plaćati njih trojicu, kao kad bismo rekli: pisara, pa suca i pisareva pisara. Sve to čini da siromašni čovjek iz puka ne može sve to plaćati i zato je najčešće prisiljen da se odrekne traženja svojeg prava, a ono što je moralo biti trošeno za uzdržavanje obitelji ili za podmirivanje javnih troškova, na taj se način prosipa da bi se zadovoljila pohlepa nekih povlaštenih građana na štetu opće stvari. U vezi s pitanjem različitih sporova do kojih je došlo između gradskog poglavara i gradskih vijećnika s jedne i zapovjednika utvrda u vašem gradu s druge strane, a koji se sporovi tiču straža i ophodnji kao i zloporaba što ih ovi čine na onim mjestima koja pripadaju gradu, gospodin je de Matignon5, maršal francuski, upravio službama Vašega Veličanstva čitav spis o postupku kojim je jasno dokazano ispravno 5

Matignon de Goyon je glasovita bretonska obitelj iz okolice Dinana. Jedan od njezinih najpoznatijih članova bio je Montaigneov suvremenik grof Jacques de Matignon (1525-1597), francuski maršal i lieutenant général u Guyenni, zbog čega je često dolazio u vezu s Montaigneom, poglavito kad je ovaj bio načelnik grada Bordeauxa; de Matignon je bio veoma tolerantan prema protestantima i spriječio je pripadnike tzv. lige da u ožujku 1589. zauzmu Bordeaux; pristao je uz budućeg kralja Henrika IV.

386

Kralju

postupanje rečenoga Poglavara i gradskih vijećnika. Budući da to pitanje još uvijek nije konačno riješeno i da odgađanje rješenja ide na štetu vašoj službi i povređuje prava koja ste izvoljevali uvijek iznova potvrđivati ovom vašem gradu, ponizno vas molimo da što prije donesete rješenje koje će srediti odnose između dviju strana tako da svaka ubuduće može ispunjavati ono što spada u njegovu službu i da sve stvari budu opet dovedene u prvotno i najstarije stanje, a sve to ni u čemu ne okrznuvši vašu suverenu vlast i prava i povlasti vašega grada Bordeauxa. Bijeda je u ovom našem vremenu tako velika i tolike su posljedice ovog našeg građanskoga rata da su mnoge osobe obaju spolova i svih zanimanja svedene na prosjački štap, tako da se po gradovima i poljima vidi samo nepregledno mnoštvo prosjaka i gladnog svijeta što ne bi bilo tako da se je sačuvao i poštovao edikt blagopokojnoga kralja Karla dobre uspomene, kojemu neka Bog oprosti sve grijehe. A u njemu se propisivalo da svaka župa mora hraniti svoje siromahe kojima nije bilo dopušteno da prelaze iz mjesta u mjesto. Da bi se tome doskočilo i našlo lijeka, da bi se onemogućile nevolje koje iz toga neprestano proishode, molimo Vaše Veličanstvo da posebnim ediktom, koji će biti potvrđen u svim domovima parlamenta, a koji će biti strogo poštovan i slijeđen uz naredbu svim senešalima i mjesnim sucima da ga se strogo pridržavaju i da, osim toga, svi priori i upravitelji gostinjaca, koji su najvećim dijelom utemeljeni kraljevskom odlukom i kojima je osnovna zadaća da hrane hodočasnike koji idu Svetom Jakovu6 ili na druge pobožnosti; pod prijetnjom oduzimanja svih njihovih dobara obvezni su primati pod krov i hraniti rečene hodočasnike, a da oni ne budu prinuđeni pro6

Tj. Saint-Jacques-de-Compostelle ili na španjoslkom Santiago de Compostela, grad i svetište u španjolskoj Galiciji (prov. La Coruña). Jedno od najvažnijih srednjovjekovnih katoličkih hodočasničkih mjesta u Europi. Razvilo se u IX. stoljeću oko mjesta Campus Stellae, gdje je navodno pokopan sveti Jakov.

387

Pisma

sjačiti po gradu, kao što se to sada događa na veliku sramotu svega naroda. Pokorno molimo Vaše Veličanstvo da u dobro primi navedene prijedloge koje mu podastiru Poglavar i gradski vijećnici zbog toga što ih na to obvezuju njihove službe i dužnosti. Pokreće ih samo briga da vama što bolje služe i briga i samilost prema svojem jadnom puku, koji se, čekajući olakšanje od tolikog tereta nametnutog mu teškim daćama i porezima, a to mu je olakšanje obećano od Vašeg Veličanstva, zato neprestano moli za procvat i napredak vaše države uz čvrstu odluku i njegovu i našu da ćemo ono malo sredstava što nam je još ostalo upotrijebiti za službu vama i za držanje vašega grada u pokornoj poslušnosti prema svojemu gospodaru. Napisano u Bordeauxu u gradskom vijeću posljednjeg dana mjeseca kolovoza godine tisuću petsto osamdeset i treće. Montaigne, Dalesme, Galopin, Pierre Reynier, de Lapeyre, Claveau.

388

XI.

[Kralju navarskome]1

O

vo je pismo o tome što je gospodi de Montaigneu, načelniku, i Delurbeu, prokuratoru i predsjedniku općinske uprave grada Bordeauxa stavljeno u dužnost da iznesu kao predstavku Kralju Navarskome, generalnom kraljevskom namjesniku u oblasti i vojvodstvu Guyenne, s ciljem da se poboljša služba Njegovom Veličanstvu i da se olakšaju teškoće njegovih podanika. Predstavka će rečenom gospodinu Kralju Navarskome pokazati da pokrajine i gradovi ne mogu biti sačuvani ni održati se u njihovu sadašnjem stanju bez slobodnog protoka roba koji slobodnim dodirom i izmjenom jednih s drugima prouzročuje obilje svega i svačega i na taj način onaj koji zemlju teži prodajom svojih plodova hrani svoju obitelj, trgovac prodaje robu, a obrtnik postiže pravu cijenu za svoj rad kako bi svi mogli podnositi opće namete i davanja, to tim prije što

1

Predstavka kralju navarskome upućena 10. prosinca 1583. od Montaignea i drugih članova gradskog vijeća grada Bordeauxa. Otkrio ju je francuski arheolog Jacques Champollion, rečeni Champolion-Figeac (1790-1832), a objavljena je u zbirci Documents historiques (1843).

389

Pisma

se trgovina i razmjena robâ ovoga grada obavlja sa stanovnicima grada Tholose2 i drugih gradova koji leže na rijeci Garonnei bilo da je u pitanju žito, vino, tjestenina, riba ili vuna, a spomenuti je načelnik, jednako kao i gradski vijećnici, svakodnevnim glasovima i vijestima upozoren da su žitelji varoši Verduna pod izlikom neplaćanja gradskih posada, a koje je plaćanje bilo određeno naredbom o uspostavljanju mira, odlučili zaustavljati brodove natovarene robom bilo da plove uzvodno ili nizvodno rečenom rijekom Garonneom, a to bi značilo konačnu propast čitavog ovoga kraja. Zato će gorespomenuti gospodin Kralj Navarski biti najponiznije zamoljen da ne dopusti zaustavljanje rečenih brodova i robe ni u navedenoj varoši Verdunu ni u drugim gradovima pod njegovom vlašću, jer će samo na taj način sačuvati i održati slobodu trgovine i razmjene dobara između svih ljudi kako to propisuju Kraljeve odredbe. Pisano u gradu Bordeauxu u gradskom vijeću desetoga dana prosinca godine 1583. Montaigne, Dalesme, Galopin, Pierre Reynier, Delurbe, Claveau, Lapeyre.

2

Ovako Montaigne i Delurbe pišu ime grada Toulouse, kao što Bordeaux pišu Bourdeaulx.

390

XII.

njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu Maršalu Francuske u Bordeauxu1

V

aše Gospodstvo, sinoć sam stigao u grad zajedno s gospodinom de Clervanom2 koji je bio došao u Roquehor upravo za vrijeme mojeg ručka, pa smo tako preostali dio puta prevalili zajedno. On je bio loše sreće, jer je mislio da će kralja navarskoga sresti u Foixu3 pa je zato prošao kroz limuzinski kraj i Perigeus4. Jučer sam se poklonio tom kralju; što se tiče mog prvog zadatka, ne mogu reći da se možemo mnogo nadati u vezi s vašim traženjem. On će iskoristiti sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da bude plaćen onako kako on to traži. Danas ćemo vidjeti hoćemo li moći cijenu barem malo umanjiti. Gospodin de Lavar1

2

3 4

Pismo Maršalu de Matignonu, koje je Labande objavio 1916. uz napomenu: “Izvorno: Arhiv palače u Monaku, J. 71, fol. 374. Prijepis iz 18. stoljeća: J. 88, fol. 137 v[erso].” Adresu je napisao jedan od Montaigneovih tajnika. Gospodina de Clervana je kralj navarski uputio kralju Henriku III. da mu donese “articles et cahiers des Eglises”, a na povratku je bio zadužen da pokuša izmiriti kralja Navarre i kraljicu Margot. Foix je glavni grad departmana Ariège, 854 km udaljen od Pariza. Périgueux, glavni grad departmana Dordogne.

391

Pisma

din5 se danas vraća kući; rekao mi je da će vam pisati. Možemo računati samo na Bazasa6. Gospodin de Birague je otputovao jučer ujutro, a ja ću se ovdje zadržati što manje budem mogao. Gospodine, ponizno vam ljubim ruku i molim dragoga Boga da vas štiti i čuva. Iz Mont de Marsana, ovog 14og dana mjeseca prosinca 1583. Vaš sam preponizni sluga Montaigne

5 6

Markiz de Lavardin je u to vrijeme služio u vojsci kralja navarskoga. Matignon je bio zadužio Bazasa da nađe načina kako da odgovori na okupaciju grada Mont-de-Marsana, koju je bio izveo Henrik Bearnski, tj. kralj Navarre.

392

XIII.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, oni iz ovog kraja koji su bili pošli kralju navarskome pred dva dana su se vratili. Ja ih nisam vidio, ali oni su donijeli samo vijesti o sklonosti prema miru kao što sam vam bio pisao i kod njih nema ničeg novoga osim jednog općeg i izvanrednog sastanka nekoliko ministara koji će se održati u ponedjeljak u S. Foiu. Ako ovdje sutra dođe mnogo svijeta različitog soja i spola kao što ja očekujem da će biti, javit ću vam sve što uspijem čuti2 i ponizno vam ljubim ruke, Gospodine, moleći dragog Boga da vam udijeli dug i sretan život. Iz Montaignea, ovog 21og dana siječnja 1584. Vaš pokorni sluga Montaigne

1

2

Montaigneovo pismo Matignonu od 21. siječnja 1584, sačuvano u Kneževskom arhivu u Monaku. Baron de Sainte-Suzanne, guverner kneževine Monaka predao ga je Courbetu i Boyeru, koji su ga objavili u svojem izdanju Eseja (1872-1900). Pismo je najvjerojatnije pisano u žurbi, jer nema ni interpunkcije ni kraćih riječi kao što su que, de, et itd., a neke su riječi neobično kraćene.

393

XIV.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu du Puyu kraljevom savjetniku u pariškom parlamentu1 u xaintesu2

G

ospodine postupak zarobljenog gospodina de Verresa koji mi je vrlo dobro poznat zavređuje da u prosudbi o njemu vi primijenite svu svoju prirodnu blagost ako je zbog svijeta možete pravično primijeniti.3 On je učinio jednu stvar koju se može ne samo opravdati prema vojničkim zakonima našega vremena nego koja je bila i nužna, a mi je cijenimo pohvalnom. A učinio ju je bez sumnje jer je bio u nevolji i prisiljen. U svem ostalom njegovom životu nema ništa što bi mu se moglo predbaciti. Preklinjem vas Gospodine da upotrijebite svoj sud i vidjet ćete da je izgled te stvari zaista onakav kakvim vam ga ja predočavam i da je on progonjen na način koji je gori nego što je sam čin. Ako i to može

1

2

3

Pismo je s brojnim greškama u čitanju objavio Amaury Duval u svojemu izdanju Montaigneovih djela (1820-1823), a izvornik se čuva u Bibliothèque Nationale u Parizu. Dr Payen je ispravio krivo pročitana mjesta i pismo objavio 1847. Saintes je grad u departmanu Charente-Maritime, nekadašnji glavni grad keltskih Santones (Mediolanum Santonum). Čitavo je pismo pisano bez znakova interpunkcije.

394

Njegovu Gospodstvu, gospodinu du Puyu

poslužiti reći ću vam da je to čovjek kojeg sam mogao uvijek pratiti jer je potekao iz poštene obitelji i uvijek je časno i bez krivice živio i bio je moj veliki prijatelj. Spašavajući ga učinit ćete da ću vam biti mnogo obvezan. Ponizno vas preklinjem da ga smatrate preporučenim i ljubeći vam ruke molim dragog Boga Gospodine da vam udijeli dug i sretan život [....?] ovoga 23eg dana travnja4 Vaš odani sluga Montaigne

4

1584.

395

XV.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu maršalu francuskome, Bordeaux1

V

aše Gospodstvo, upravo sam primio vaše [pismo] od 6oga i na njemu vam ponizno zahvaljujem. Iz njega zaključujem, po naredbi koju mi izričete da svratim k vama, da vi pokazujete neke znakove da vam moja prisutnost nije neugodna. To je najveće dobro koje očekujem od ove moje javne službe i od njezina prvog dana nadam se da ću vas vidjeti. Sve što vam zasada mogu priopćiti jest da su gospoda du Plessy, de Quitry i njihovi brojni ukućani već od jučer izjutra otputovali iz S. Foia. Gospođe i njihova svita produžit će njihov povratak navarskome kralju. Vi zacijelo znate da se za njihovog susreta u toplicama Encausse2 gospodin d’Espernon odlučio otići u Banieres3 i vidjeti Njegovo Veličanstvo u gradu Pau na deseti dan ovoga mjeseca, jer tamo mogu raspravljati u miru. Mislim da će ga kralj navarski vidjeti i na svom 1

2 3

Pismo maršalu de Matignonu od 12. srpnja 1584, koje je prvi objavio Labande u Revue du XVIe siècle (1916). Pohranjeno u Arhivu kneževine Monako. Adresu je i ovdje napisao jedan od Montaigneovih tajnika. Encausse-les-Thermes, termalno kupalište na obroncima Pireneja. Bagnères, toplice koje poznamo iz Dnevnika s puta u Italiju.

396

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu

povratku iz Banieresa, ali nisam siguran hoće li moći skoknuti i do Neraca4. Nikako se ne može snaći s predstavkom što su mu je uputili ljudi iz nizinskih strana da uzme mjesto gospodina kraljevog brata5, kako bi zastupao i branio njihove stavove, a u to oni polažu veliku nadu. Niti malo ne sumnjam da će i kraljica navarska imati udjela u tim posjetima i sastancima. Očekujući da vam što prije poljubim ruku, reći ću vam samo da molim dragog Boga da vam udijeli dug i sretan život. Iz Montaignea, ovog 12og dana srp[nja 1584]. Vaš preponizni sluga, Montaigne

4

5

Nérac, kotarsko mjestu u departmanu Lot-et-Garonne na obroncima Armagnaca na rijeci Baïse. Misli se na vojvodu od Anjoua, kraljevog brata, koji je umro 10. lipnja 1584. Kraljevog se brata oslovljavalo sa Monsieur ili Monsieur le Prince.

397

XVI.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, ne nahodim ovdje ništa što bi bilo vrijedno priopćiti vam. Ipak, zbog svih onih milosti koje mi ukazujete i prisnosti koju mi dopuštate usuđujem se spomenuti vam nešto o svojem zdravlju da vam javim da se ono donekle poboljšalo s ovom promjenom zraka. Došao sam dovde a da niti jednom nisam sjahao s konja, a taj je komad puta dosta dug. Nedaleko odavde da su neki plemići pristalice Reformacije iz Sainte Foia ubili jednog jadnog krojača nanijevši mu pedeset ili šezdeset uboda krojačkim nožicama, i to bez ikojeg drugog razloga nego da mu uzmu dvadeset groša i jedan plašt koji vrijedi dvaput toliko. I ovom vam prigodom smjerno ljubim ruke i molim dragog Boga, Gospodine, da vam udijeli vrlo sretan i dug život. Pisano u Montaigneu, ovog 19og dana mjeseca kolovoza 1584. Vaš najsmjerniji sluga Montaigne

1

Pismo maršalu de Matignonu koje je baron de Sainte-Suzanne, komesar u kneževini Monako, ustupio Courbetu i Royeru koji su ga objavili u svojem izdanju Montaigneovih djela (1872-1900).

398

XVII.

Gospodi Vijenicima gradske uprave grada Bordeauxa1

G

ospodo, primio sam vaše pismo i nastojat ću što prije budem mogao doći do vas. Čitav ovaj dvorski svijet u Saincte Foiu2 meni je na leđima, jer su se svi najavili da će mi doći u posjet. Kad to bude gotovo, imat ću više slobode. Šaljem vam pisma gospodina de Valléesa o kojima ćete se moći odlučiti i bez mene, jer bi moja nazočnost unijela u sve to samo zabunu i neizvjesnost. Preporučam se vašoj dobroj [volji] i molim Boga da vam udijeli, Gospodo, dug i sretan život. Iz Montaignea ovog VII. dana prosinca 1584. Vaš smjerni brat i sluga Montaigne 1

2

Pismo gradskim ocima grada Bordeauxa, koje je Detcheverry otkrio u Gradskom arhivu Bordeauxa, a objavio ga je Dosquet 1855. godine. Djelomično uništeno u požaru 1862. Sainte-Foy-la-Grande, gradić nedaleko od Montaignea, danas u arondismanu Libourne.

399

XVIII.

Maršalu de Matignonu1

V

aše Gospodstvo, u vezi s brojnim vijestima koje mi je gospodin de Bissonse donio od Monseigneura de Turennea o njegovom sudu o vama i o vjeri što je taj princ poklanja mojim savjetima premda se ja ne oslanjam na dvorske riječi, došla mi je u vrijeme ručka želja napisati pismo gospodinu de Turenneu, od kojega sam se pismeno oprostio, da sam primio pismo od kralja navarskoga, koje mi se čini da sadrži dobru odluku tako što se oslanja na vašu spremnost koju mu iskazujete nudeći mu svoje usluge, a ja da sam pisao gospođi de Guissen2 da mora tražiti sigurnu luku za svoj brod, pri čemu ću joj ja biti na pomoći kod vas i da sam joj savjetovao da ne povezuje sa svojim željama interes i sreću toga princa budući da ona može toliko postići kod njega radije gledajući na njegovu korist nego na vlastite želje i hirove. Nadalje da ste govorili o tome da biste išli u Baione3 te da sam se ja po1 2

3

Pismo Matignonu sačuvano u arhivima kneževine Monaka. To je “ona velika Korisanda – cette grande Corisande”, kao što će Montaigne reći na drugom mjestu, a spominjat će je i u Esejima. Bayonne, grad u Atlanskim Pirenejima.

400

Maršalu de Matignonu

nudio da vas pratim ako bih smatrao da moja pomoć može makar i u najmanjoj mjeri vama biti od koristi. A kad biste vi tamo krenuli, a kralj navarski kad bi znao da ste tako blizu, jamačno bi dobro učinio kad bi vas pozvao da dođete vidjeti one njegove prelijepe vrtove u gradu Pau. Eto, to je suština mojega pisma bez ikakvih daljnjih prijedloga ili nagovaranja. Šaljem vam i odgovor što sam ga večeras primio i ako se po ovakvom početku ne varam, uskoro će doći do svakakvih naklapanja, a čini mi se da i samo ovo pismo govori o nekakvom nezadovoljstvu ili bojazni. Pa ma što ono govorilo, ja vidim kamo ono smjera i tako je to već dva mjeseca i morat će doći do nekog drugačijeg tona. Usrdno vas molim da mi pošaljete natrag ovo pismo zajedno sa druga dva. Donositelj će na taj način imati posla samo s vašom pošiljkom. I ovom prigodom vam smjerno ljubim ruke i molim se dragom Bogu da vam udijeli, Gospodine, dug i sretan život. Pisano u Montaigneu ovog 18og dana mjeseca lipnja 1585. Vaš ponizni sluga Montaigne

401

XIX.

Maršalu de Matignonu1

V

aše Gospodstvo, nakon onoga što sam vam javio nisam doznao ništa novoga iako sam bio s velikim brojem ljudi iz tih svita. Mislim da se je sve rasplinulo, a samo je gospodin du Ferrier ostao kao jamstvo. Ako budete htjeli pročitati pismo što mi ga je gospodin du Plessis u međuvremenu poslao, iz njega ćete zaključiti da je pomirenje2 bilo potpuno i uz uzajamno razumijevanje, a ja mislim da mu je gospodar o tome govorio otvorenije nego drugima, jer dobro zna da on otvoreno naginje toj strani kao i gospodin de Clervan koji vas je nakon toga posjetio. Ako bih vas morao pratiti u Baione, želio bih da ostanete pri svojoj odluci da malo počekate korizmu kako bih ja mogao kroz to vrijeme posjetiti toplice. Osim toga, uvidio sam da muža ništa toliko neće pogoditi kao kad dozna da se svi slažu s njegovom ženom. Doznao 1

2

Kao i prethodno pismo, nađeno je u Arhivima kneževine Monako, a objavio ga je Feuillet de Conches. Samo je dva dana razlike između njih. Između Henrika Navarskoga i njegove žene Marguerite de Valois.

402

Maršalu de Matignonu

sam da su gradski oci stigli na cilj. I ovom vam prigodom ljubim ruke i molim se dragom Bogu da vam Gospodine, udijeli dug i sretan život. Pisano u Montaigneu, ovog 20og dana mjeseca lipnja 1585. Vaš najsmjerniji sluga Montaigne Gospodine, ukazujete mi izvanrednu milost kad rado prihvaćate i razabirete mar koji pokazujem u vašoj službi. Možete biti sigurni da u čitavoj oblasti Guyenne nitko nije bio toliko iskreno i potpuno vaš, ali to za vas nije neka velika dobit. Ako jednom budete morali napustiti ovo vaše današnje mjesto, to ne bi smjelo biti u vrijeme kad bi se netko mogao hvaliti da vam ga je oduzeo.

403

XX.

Maršalu de Matignonu1

V

aše Gospodstvo, čovjek po kojem sam vam pisao i poslao vam pismo gospodina du Plessisa nije se još uvijek vratio. Osim toga, javljaju mi iz Le Fleixa2 da su gospoda du Ferrier i La Marseliere još u S. Foiu i da je kralj navarski poslao po neke zaostale dijelove svite i lovne opreme koja mu je ovdje ostala, te da će se u Bearnu zadržati mnogo dulje nego što je isprva mislio. Nakon nekih novih i povoljnih ocjena gospodina Roquelaurea uputio se prema Baïonni i Daqsu3 da bi im pokazao kako je kralj vrlo dobro primio ulazak u te gradove. To je ono što su meni javili. Ostatak zemlje je mi-

1

2

3

Pismo maršalu Matignonu sačuvano u Arhivima kneževine Monako; objavio ga je 1863. Feuillet de Conches. Na izvorniku se nalazi pečat u vosku na kojem je predstavljena tezulja i kordon reda svetoga Mihovila kojim je Montaigne bio odlikovan. Gradić pokraj Bergeraca na rijeci Dordogni. U tamošnjem dvorcu iz XVI. stoljeća sklopljen je sporazum između francuskog i navarskog kralja. Bayonne i Dax.

404

Maršalu de Matignonu

ran i ništa se ne pokreće. Ja vam ponizno ljubim ruke i molim Boga da vam udijeli, Gospodine, dug i sretan život. Pisano u Montaigneu, drugog dana veljače 1585. Vaš pokorni sluga Montaigne

405

XXI.

Gospodi vijenicima grada i okruga Bordeauxa u Bordeauxu1

G

ospodo, s velikim sam zadovoljstvom primio vijest o zadovoljstvu o kojem mi javljate da ste ga osjećali kad ste od gospode vaših izaslanika čuli da je dobrim i sretnim označen početak ove godine. Nadam se da ću se zajedno s vama kad mi se za to ukaže prva prilika zbog svega toga proveseliti. Smjerno se preporučam vašim dobrim osjećajima i molim Boga da vam, Gospodo, udijeli sretan i dug život Iz Montaignea ovog viijog dana veljače 1585. Vaš ponizni brat i sluga Montaigne

1

Pismo vijećnicima gradskog vijeća u Bordeauxu, pohranjeno u gradskom arhivu. Prvi ga je objavio Jacques Champollion-Figeac 1843. godine. Samo su potpis i adresa napisani Montaigneovom rukom.

406

XXII.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, nadam se da je kamenac za koji ste mi pisali da vas je posljednjih dana mučio isto tako izbačen kao i onaj moj koji sam ja u isto vrijeme istjerao. Ako su vijećnici stigli onog dana kad ih se očekivalo i ako su stigli poštanskom kočijom, mogli su vam donijeti svježe novosti iz dvora. Ovdje su prosuli glas da je Ferran uhvaćen na tri lige od Neraca dok je išao na dvor i da je odveden u Pau. Nadalje da su hugenoti gotovo iznenadili u isto vrijeme Taillebourg i Tallemont i pokušali izvesti napad na Daqs i Baione. U utorak je jedna skupina cigana koja se već dugo mota po ovim stranama (jer je kupila naklonost i pomoć jednog plemenitaša po imenu Borgne la Siguinie) kako bi izišla nakraj s ciganima iz jedne druge skupine s one strane okruga Gensac koji pripada kralju navarskome. Rečeni je la Siguinie sakupio dvadeset ili trideset svojih prijatelja pod izlikom da idu u lov s puškama za divlje patke i s dvojicom ili trojicom rečenih cigana napao

1

Pismo je sačuvano u Arhivima kneževine Monako. Godine 1863. objavio ga je Feuillet de Conches.

407

Pisma

cigane s one strane i tad su jednoga ubili. Na to je ukazano oružnicima u Gensacu i ovi su podigli narod i napali napadače i zarobili jednog plemića i trojicu drugih, a ranili su još trojicu ili četvoricu. Zatim su se ostali povukli s ove strane vode. Na strani onih iz Gensaca ima dva ili tri smrtno ranjena, jer je sukob dobrano potrajao i bio žestok. Podjednako su krive obje strane jer je s obje strane počinjeno dosta grešaka. Ako plemeniti gospodin de La Rocque, koji je moj dobar prijatelj, iz nužde mora unakrstiti mač s Cabanach du Puchom, želio bih, a to mu i savjetujem, neka to bude daleko od vas. I u ovoj vam prigodi ponizno ljubim ruke i zazivljem Božju milost da vam udijeli, Gospodine, dug i sretan život. Iz Montaignea, ovog devetog dana veljače 1585. Vaš pokorni sluga Montaigne Upravo sam bio zatvorio svoje pismo kad sam primio vaše od 6oga i ono od gospodina de Villeroya koje ste mi izvoljeli poslati (po jednom čovjeku kojeg su mi gradske vlasti uputile) da biste me obavijestili o sretnom ishodu poslanikâ tih vlasti. Gospodin de la Mote mi javlja da bi morao reći neke stvari koje se ne mogu priopćiti u pismu pa me pita je li nužno da me dođe ovdje posjetiti. Na to pitanje ne odgovaram. No, što se tiče traženja koje ste mi izvoljeli izraziti da dođem k vama ponizno vas molim da mi vjerujete da nema ničega što bih s više zadovoljstva učinio, da se nikad ne bih toliko povukao iz svijeta niti bih se toliko oslobodio od javnih poslova, a da ne bih imao vremena za vašu službu i da mi ne bi bilo od svega najdraže naći se ondje gdje ste vi. Ovog sam časa već obuo čizme kako bih otišao u Fleix gdje se naš dobri predsjednik Ferrier i gospodin de la Marseliere moraju sutra sastati kako bi prekosutra došli ovamo. Nadam se da ću vam moći poljubiti ruke jednog dana u idućem tjednu ili vas pak obavijestiti 408

Maršalu de Matignonu

ako bi me nešto opravdano u tome spriječilo. Nisam doznao ništa nova iz Bearna, ali Poiferre2, koji je bio u Bordeauxu, piše mi da su jedno pismo za mene predali nekom čovjeku od kojega još uvijek nisam ništa primio. Zbog toga sam zabrinut.

2

Ili Poiferré.

409

XXIII.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, upravo sam se vratio iz Fleixa gdje je bio i de La Marseliere s drugim članovima Vijeća. Kažu da je nakon one nezgode s Ferranom upravo zbog toga Frontenac došao u Nerac, a da mu je kraljica navarska rekla kako bi ona da je znala da je kralj njezin muž toliko znatiželjan bila sva svoja pisma i poruke upućivala preko njega. Što se pak tiče onoga što piše u pismu što ga je uputila kraljici svojoj majci kaže da kad je govorila o tome da će se vratiti u Francusku da je to bilo više traženje savjeta i običan razgovor, a ne neka njezina čvrsta odluka. A da o svemu dvoji jer je svi dobro poznaju i vide sve što čini. Frontenac međutim kaže da je sve ono što je kralj navarski učinio poteklo samo iz njegova nepovjerenja jer su ga uvjerili da je Ferran nosio zapise koji su se ticali njegove države i državnih poslova. Kažu da je glavni razlog bilo nekoliko pisama što su ga djevojke s ovoga dvora bile poslale svojim prijateljima u Francuskoj. Ta su pisma

1

I ovo je pismo sačuvano u Arhivima kneževine Monako, a objavio ga je Feuillet de Conches 1863. godine.

410

Maršalu de Matignonu

dobro prošla, jer kažu da je Ferran u času kad su ga zarobili našao načina da neke papire baci u vatru i da su oni izgorjeli prije nego su ih mogli iz plamena izvući. A pisma koja su ostala pravi su predmet smijeha i ruganja. U prolazu sam vidio gospodina Ferriera koji je bio bolestan u S. Foiu2 koji je odlučio da će me jedan dan ovoga tjedna posjetiti. Ostali će doći već večeras. Ne vjerujem da će on doći i čini mi se da sam ga s obzirom na njegove godine ostavio u vrlo lošem stanju. Međutim, bilo kako bilo, ja ću ga čekati, a, ako mi vi drugačije ne naredite, zbog toga ću odgoditi svoj put prema vama na početak drugoga tjedna. Ponizno vam ljubim ruke moleći dragog Boga, Gospodine, da vam udijeli dug i sretan život. Pisano iz Montaignea, ovog 12og dana mjeseca veljače73 Vaš najponizniji sluga Montaigne Kažu da je rečeni Ferran imao kod sebe tisuću škuda, ali ta obavijest nije nimalo sigurna.

2 3

Sainte-Foy-la-Grande, v. gore. 1585.

411

XXIV.

Maršalu de Matignonu1

N

jegovo Gospodstvo gospodin du Ferrier upravo mi je pisao da će kralj navarski poći u Montauban. Svi su ovdje uokolo uznemireni i zabrinuti zbog neke čete konjanika za koje kažu da su se utaborili s druge strane rijeke u Basadoisu2. Ako doznam što novoga prije nego noćas pošaljem ovo pismo, javit ću vam. Zacijelo je riječ o vojnicima kralja navarskoga koji se skupljaju samo da bi se iskazali; znam to od naših oružnika koji će tamo otići. Sigurno ćete čuti štogod o glasinama koje se ovdje šire, kako mi o tome piše markiz de Trans. Vidio sam pismo što ga je napisao de Poiferre. Nema u njemu ništa osobita osim da je htio doći sa mnom u vezu u ime onih gospođa, da sam morao doznati za neke stvari, ali da to nije mogao napisati niti odgoditi svoj put. U nadi da ću uskoro imati priliku poljubiti vam ruke, molim dragog Boga da vam udijeli, 1 2

I za ovo pismo vrijedi što je rečeno za prethodna dva. Bazadais je kraj između Garonne i Cirona oko grada Bazasa (u departmanu Gironde).

412

Maršalu de Matignonu

Gospodine, dug i sretan život. Pisano u Montaigneu ovog 13og dana mjeseca veljače 1585. Vaš preponizni sluga montaigne Gospodine, zaboravio sam vam reći da su zarobljenici iz Gensaca (o čemu sam vam već pisao) na slobodi osim glavara sela Monravela koji je slučajno u isto vrijeme uhićen, ali nema nikakove veze sa svim tim; našao se ondje u vezi s izvršenjem nekih sudskih odluka.

413

XXV.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, upravo sam ovog časa u nedjelju ujutro primio vaša dva pisma i prema onom što ona sadrže ja bih istog trena uzjahao na konja da nije bilo predsjednika Eimara koji je jučer odavde otputovao s mojima, a ja sam morao čekati večer s nadom da ću krenuti prema vama, jer to nisam mogao prije u jedan dan učiniti zbog nabujalih voda na čitavom putu odavde do Bordeauxa; prenoćit ću u Faubrenetu kod Tournea da vas tu sačekam ako ipak krenete na put. Tako bih mogao u utorak ujutro biti u Podensacu da ondje doznam što mi izvolite zapovjediti. Ako po donositelju ovoga pisma ne odredite neko drugo mjesto sastanka, doći ću k vama u utorak u Bordeaux, a vodu ću morati samo jednom pregaziti, i to kod La Bastide. Vijesti što sam ih primio jedanaestoga iz Paua govore o tome da kralj navarski ide za nekoliko dana u Boucau de Baïone, pa odatle u Nerac, iz

1

Vidi napomene za prethodna pisma Maršalu de Matignonu. Nema nadnevka, a pretpostavlja se da je pisano krajem veljače 1585.

414

Maršalu de Matignonu

Neraca u Bragerac, a nakon toga u Seintonge2. Gospođa de Gramont je i dalje teško bolesna. I ovom vam prigodom ponizno ljubim ruke i molim Boga da vam, Gospodine, udijeli sretan i dug život Vaš pokorni sluga Montaigne

2

Saintonges je stara provincija na zapadu Francuske. Odgovara starom obitavalištu plemena Santones sa glavnim gradom Saintes. Nekad je bila dio Akvitanije.

415

XXVI.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, jutros sam primio vaše pismo s kojim sam upoznao gospodina de Gourgesa, jer smo zajedno objedovali kod gospodina de Bourdeausa. Što se tiče teškoće oko prijenosa novca koji vi u svome pismu spominjete, i sami vidite kako je tu stvar teško izvršiti iako ćemo mi uložiti najviše opreza koliko budemo mogli. Sve sam učinio da nađem čovjeka o kojemu ste nam govorili. On nije došao ovamo, a gospodin de Bordeaus mi je pokazao jedno pismo u kojem kaže da ne može doći rečenom gospodinu de Bourdeausu kao što je bio odlučio jer je upozoren da vi nemate povjerenja u njega. Njegovo pismo pisano je prekjučer. Da sam ga ja našao, sva je prilika da bih bio išao ljepšim načinom, jer nisam bio siguran u vašu odlučnost, ali, uza sve to vas molim da niti jednog trenutka ne posumnjate da bih ja odbio učiniti

1

Pismo je bilo ranije pohranjeno u Arhivima kneževine Monako (registarski br. J. 73). Za vrijeme premještanja arhiva u XVIII. stoljeću u ulicu Saint-Guillaume najvjerojatnije je bilo ukradeno. Danas se nalazi u British Museumu. Na njega je upozorio Horace de Viel-Castel godine 1849, a objavio ga je Payen 1880. Pismo je u cijelosti napisano Montaigneovom rukom.

416

Maršalu de Matignonu

bilo što što ste vi odlučili i da ja ne ulazim ni u izbor ni u razlikovanje osoba i poslova koji se izvršavaju po vašoj naredbi. Želim vam da u Guieni imate toliko pristalica koji će vam biti privrženi kao ja. Ovdje se uporno pronosi glas da galije iz Nantesa plove prema Brouageu2. Gospodin maršal de Biron još se nije pokrenuo. Oni kojima je bilo stavljeno u zadatak da upozore gospodina d’Usa kažu da ga nisu mogli naći, a ja mislim da ga ondje više nema, ako je uopće ikada i bio. Mi smo neprestano na oprezu i sve pozornije gledamo otkako vi niste ovdje s nama. A vaša odsutnost nam teško pada ne samo zbog sigurnosti ovoga grada nego i zbog vaše osobne sigurnosti, jer dobro znam da neprijatelji našega kralja osjećaju i isto tako dobro znaju koliko ste nam ovdje potrebni i kako bi sve išlo loše da vas nema. Bojim se da će vas tamo gdje ste obveze napasti sa svih strana i da ćete vrlo dugo morati misliti i donositi odluke za sve i da ćete zato imati vrlo mnogo trajnih teškoća. Ako bi opet iskrsnulo nešto novoga i važnoga, poslat ću vam istog časa pouzdana čovjeka i možete biti mirni da se ništa neće pomaknuti, a da vas ja o tome ne bi bih obavijestio. Molim vas da uvijek imate na umu da do takvih koraka dolazi nenadano, a ako se moraju dogoditi, mene će ščepati za gušu i prije nego mi kažu “pazi se!”. Učinit ću sve što budem mogao da čujem vijesti sa svih strana i u tu ću svrhu ispipati i doznati mišljenje svake vrste ljudi. Do sadašnjeg časa ništa se ne događa. Gospodin du Londel me je jutros posjetio i zajedno smo razmotrili neke odluke za njegovo mjesto u koje ću ja poći sutra rano ujutro. Nakon što sam vam započeo pisati ovo pismo saznao sam od kartuzijanaca da su gradom prošla dva plemića koji za sebe kažu da pripadaju gospodinu de Guiseu i da su došli iz Agena, ali nisu mogli doznati kojim su putem išli. U Agenu očekuju da ćete vi doći. Gospodin de Mauvesin došao je do 2

Brouage je dio kotara Hiers-Brouage na kanalu zvanom chenal de Brouage. Od XIV. do XVII. st. Brouage je bilo najvažnije središte za uvoz i izvoz soli na zapadu Francuske.

417

Pisma

Canteloupa i odatle se vratio nakon što je doznao neke novosti. Ja tražim nekog kapetana Rousa kojemu je Masparraute pisao želeći ga pridobiti za sebe obećavajući mu brda i doline. Vijest o dvjema galijama iz Nantesa koje su spremne za uplovljavanje u Brouage3 je točna. Na njima su dvije čete pješaka. Gospodin de Mercure je u gradu Nantesu. Gospodin de la Courbe je rekao gospodinu predsjedniku Nesmondu da je gospodin d’Elbeuf na domak gradu Angiersu4 i da je na putu za južni Poitou prenoćio kod svoga oca s 4000 pješaka i 4 do 5 stotina konjanika, jer je pokupio sve snage gospodina de Brissaca i drugih plemića, a da mu se misli pridružiti gospodin de Mercure. Prosuo se i glas da gospodin de Meine dolazi preuzeti ono što su mu sakupili u Auvergnei i da će se šumskim putem zaputiti u Rouergue i k nama to jest prema kralju navarskome protiv kojega je sve ovo usmjereno. Gospodin de Lansac je u Bourgu i ima dva naoružana broda koji ga slijede. On je zadužen za pomorstvo. Govorim vam sve ono što mi dođe do ušiju i miješam gradske glasine koje mi se ne čine vjerojatnima s pravim istinama samo kako biste vi sve doznali. Usrdno vas molim da se što prije čim vam poslovi to dopuste hitno vratite i da budete uvjereni da mi ne štedimo ni naš trud ni, ako bude potrebno, naš život kako bi sve ostalo u pokornosti i poslušnosti prema kralju. Gospodine, ponizno vam ljubim ruke i molim Boga da vas i dalje štiti i brani. Pisano u Bordeauxu u srijedu kroz noć 22og svibnja5. Vaš smjerni i pokorni sluga Montaigne Nisam vidio nikoga s dvora kralja navarskoga, a govori se da je gospodin de Biron nekog vidio. 3 4

5

Tj. u luku Brouage koja se nalazi južno od La Rochelle. Angers je glavni grad departmana Maine-et-Loire na rijeci Maini, 306 km udaljen od Pariza. 1585.

418

XXVII.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, naširoko sam vam pisao ovih prošlih dana. Šaljem vam dva pisma što sam ih za vas primio od jednog čovjeka iz kuće g. de Rouillaca. Blizina gospodina de Vaillaca2 ispunja nas strahom i ne prođe jedan dan a da se pedeset puta toga ne sjetimo. Najponiznije vas molimo da nam se vratite čim vam vaši poslovi to dopuste. Sve sam ove noći prošao ili u gradu pod oružjem ili izvan grada u luci, a prije vašeg upozorenja probdjeo sam čitavu noć zbog vijesti o jednom brodu s naoružanim ljudima koji je morao proći. Ništa nismo vidjeli, a preksinoć uvečer čekali smo do poslije ponoći u prisutnosti gospodina de Gourguesa, ali nitko nije došao. Poslužio sam se kapetanom Seintesom jer su mi bili potrebni naši vojnici. On i Massep su ispunili tri teglenice za čuvanje grada iznutra. Nadam se da ćete ga naći u onakvu stanju kako ste ga nama ostavili. Jutros šaljem dva vijećnika da obavi1

2

Pismo je pohranjeno u Arhivima kneževine Monako. Prvi ga je objavio Feuillet de Conches 1863. godine Vaillac je bio guverner utvrđenog mjesta Château-Trompette, a pristalica vojvode od Guisea.

419

Pisma

jeste gradsku upravu o tolikim glasinama što se ovdje šire i o očigledno sumnjivim ljudima za koje znamo da se tu nalaze. U nadi da ćete ovdje biti najkasnije sutra ponizno vam ljubim ruke i molim dragog Boga da vam udijeli, Gospodine, dug i sretan život. Pisano u Bordeauxu, ovog 27og dana mjeseca svibnja 1585. Vaš preponizni sluga montaigne Nije prošao niti jedan dan a da nisam bio išao u Chateau Trompete. Kad dođete, naći ćete izgrađeni nasip. Isto tako svaki dan navratim i u nadbiskupiju.

420

XXVIII.

Gospodi vijenicima grada Bordeauxa1

G

ospodo, slučajno sam ovdje nabasao na vaših nekoliko vijesti koje mi je prenio gospodin Maršal. Neću štedjeti ni život ni išta drugo samo da vam budem od koristi, a vama ću ostaviti da prosudite je li ona koju vam mogu učiniti svojom nazočnošću za vrijeme nadolazećih izbora vrijedna da se izložim ulasku u grad s obzirom na teško stanje u kojem se nalazi2, a poglavito za ljude koji dolaze s tako čista zraka kao ja. U srijedu ću vam doći što god budem mogao bliže, sve do Feuillasa, ako ovo teško zlo nije i do njega doprlo. Kao što sam pisao gospodinu de la Motteu bit će mi drago ako budem imao čast vidjeti nekoga od vas kako bih mogao primiti vaše želje i izručiti vam dobre želje što će mi ih gospodin maršal3 1

2 3

Pismo kojega se izvornik nalazio u Arhivima grada Bordeauxa, ali je odatle nestalo. Godine 1850. istovremeno su ga objavili arhivar Detcheverry u Histoire des Monuments de Bordeaux, a zatim i Dr Payen. Samo je potpisano Montaigneovom rukom, a pismo nosi nadnevak posljednjeg dana Montaigneova načelnikovanja u Bordeauxu. Aluzija na kugu koja je vladala u gradu. Tj. de Matignon.

421

Pisma

dati za vaše cijenjeno društvo. U takvom raspoloženju preporučujem se ponizno vašoj milostivosti i molim dragoga Boga da vam udijeli, Gospodo, dug i sretan život. Pisano u Libourneu ovog 30og dana mjeseca srpnja 1585. Vaš ponizni brat i sluga, montaigne

422

XXIX.

Gospodi vijenicima Gradskog vijea grada Bordeauxa1

G

ospodo, priopćio sam gospodinu mar[šalu2] sadržaj pisma koje ste mi vi uputili kao i da mi je taj [donositelj] rekao da je po vama zadužen da me zamolite da mu se povrati bubanj koji ste vi poslali u Bourg. Rekao mi je nadalje da vas moli da odmah i neodgodivo k njemu uputite kapetane3 St Aulayea i Mathelina i što je moguće veći broj mornara i brodske čeljadi koliko god ih budete mogli sakupiti. Što se tiče lošeg i štetnog primjera da se zarobljava žene i djecu, nikako ne dijelim mišljenje da bismo se morali povoditi za primjerom drugih. To isto sam rekao svojem gospodinu maršalu koji mi je naredio da vam u povodu toga napišem da ne smijete ništa poduzimati dok ne budete raspolagali nedvojbenim i sigur1

2 3

Pismo sačuvano u Arhivu grada Bordeauxa. Otkrio ga je Detcheverry, a prvi ga je objavio 1655. Dosquet u svom izvješću (Rapport de la Commission des Monuments historiques de la Gironde) iz godine 1855. Napisano je u mjestu Feuilhasu sutradan nakon prethodnog pisma. Tj. de Matignonu. U izvorniku: cappnes. Cijelo je pismo pisano s velikim brojem skraćenih riječi.

423

Pisma

nim saznanjima. Preporučam se vašoj milostivosti i molim Boga da vam udijeli, Gospodo, sretan i dug život. Iz Feuilhasa ovog xxxj srpnja 1585. Vaš ponizni brat i sluga Montaigne

424

XXX.

Maršalu de Matignonu1

G

ospodine, gospođa2 de Mauriac priprema vjenčanje svog sina gospodina de Mauriaca s jednom od sestara gospodina d’Aubeterrea; prema onome što mi javljaju, pripreme su toliko uznapredovale da se još samo čeka dolazak i nazočnost njezine starije kćeri gospođe de Brigneus koja živi u Lectoreu3 sa svojim mužem. Ona vas ponizno i usrdno moli da izdate putni list toj njezinoj kćeri kao i malobrojnoj pratnji kako bi mogla doći u Mauriac. Kako je ona najbliži rođak i

1

2 3

Pismo upućeno Matignonu u vrijeme priprema za ženidbu gospodina de Mauriaca koje će se održati 28. kolovoza 1587. De Mauriac je bio protestant i Montaigneov nećak po majci, a oženio je gospođicu d’Aubeterre (gradić Aubeterre-sur-Dronne danas je u departmanu Charente). Pismo je pohranjeno u Arhivima kneževine Monako, a na njega je Dra Payena upozorila jedna od izravnih potomkinja maršala de Matignona, koji ga je objavio 1855. Dvorac Mauriac, nedaleko od Frontenaca (danas Sauveterre-de-Guyenne), bio je znatno udaljen od Lectourea, gdje su živjeli g. i gđa de Briogneus. Budući da su bili protestanti, morali su za odlazak na vjenčanje imati propusnicu maršala de Matignona. U izvorniku: madamoiselle. Lectoure je grad u Gaskonji.

425

Pisma

kako ima čast da je vi poznajete, htjela je da vam se ja obratim ovom molbom, pa mi je zato poslala pismo za koje kaže da je od gospodina d’Aubeterrea, a mislim i napisano u istu svrhu. Ja vam tu molbu upravljam, i ponizno i pun ljubavi prema vama ako je to uopće stvar koja vam neće prouzročiti neugode i nezgodnosti. Ako ništa drugo, a ono će mi poslužiti da me povrati u vaše sjećanje odakle me je mogla istisnuti i moja nevrijednost, ali i sve ovo dugo vrijeme otkada nisam imao čast da vas vidim. Ja sam, blagorodni Gospodine, Vaš preponizni sluga Pisano u Montaigneu ovog 12og dana mjeseca lipnja4 Montaigne

4

1585.

426

XXXI.

Maršalu de Matignonu1

V

aše Gospodstvo, zacijelo znate da je sva naša prtljaga nama pred očima bila oteta u šumi Villebois2 i da je nakon dugih natezanja i odgađanja to otimanje bilo prosuđeno po gospodinu princu kao nepravedno i nezakonito. Nismo se usuđivali odupirati se tom činu zato što ni sigurnost naših osoba nije bila izvjesna i što smo se mogli pouzdati samo u naše putovnice. Liga je naredila taj korak jednako kao što je potakla da se uhite gospodin de Barrault i gospodin de la Rochefocaut3. Najgori dio svega toga jada pogodio je mene jer sam ja u svojoj škrinji imao svoj novac. Ništa od toga nisam dobio natrag, pa su im čak i moji papiri i moje prnje ostali u rukama. Gospodina princa nismo uopće vidjeli. Tako 1

2

3

Pismo Matignonu koje se nalazi u Arhivima kneževine Monako. Kupila ga je 1834. grofica Boni de Castellane i sama ga ponudila na prodaju. Najzad ga je kupio Dr Payen i pismo se danas nalazi u njegovoj zakladi u Bibliothèque Nationale u Parizu. Isti Dr Payen objavio ga je 1847. godine. O toj svojoj neugodnosti Montaigne je s mnogo više pojedinosti govorio u Esejima. Ovako Montaigne piše ime poznate obitelji de La Rochefoucauld.

427

Pisma

je i gospodin de Thorigny izgubio pedeset zlatnih talira, jednu srebrenu posudu i nešto odjeće manje vrijednosti. On je prekinuo svoj put kako bi posluživši se poštanskom kočijom mogao pohoditi ucviljene gospođe u Montresoru gdje su bila izložena tijela dvojice braće i njihove bake. Pridružio nam se jučer u ovom gradu odakle danas krećemo. Putovanje u Normandiju je odgođeno. Kralj4 je uputio gospodu de Bellievrea i de la Guichea gospodinu de Guiseu da ga u njegovo ime pozovu da dođe u Dvor. Mi ćemo ondje biti u četvrtak. Pisano u gradu Orleansu, ovog 16og dana mjeseca veljače ujutro5. Vaš preponizni sluga Montaigne

4 5

Henrik III. 1588.

428

XXXII.

Gospoi Paulmier1

G

ospođo, moji prijatelji dobro znaju da sam vam onog trenutka kad sam vas vidio odlučio pokloniti jednu od svojih knjiga, jer sam osjećao da ste im vi učinili mnogo časti. Međutim, udvornost gospodina Paulmiera oduzima mi način da vam je darujem, zato što me je on obvezao mnogo, mnogo više nego što moja knjiga vrijedi. Vi ćete je prihvatiti, učinite mi molim vas tu milost, kao da je bila vaša i prije nego što sam vam je predao. U isti čas ćete mi ukazati milost da je volite ili njemu ili meni za ljubav, a ja ću i dalje biti kao i dosada dužnik prema gospodinu Paulmieru i trudit ću se, ako mi to ikako bude moguće, da mu se odužim na bilo koji način.

1

Pismo naslovljeno na “Madamoiselle”, tj. na gospođu Paulmier kojim je Montaigne popratio svoje knjige Eseja. Pismo je kupio magistrat i bibliofil XVIII. stoljeća Gerard van Papenbrock. Prvi ga je objavio Coste u svojem londonskom izdanju Eseja (1724). Pismo nije datirano, ali u svakom je slučaju mlađe od objavljivanja Eseja kod L’Angeliera u Parizu, koje u impressumu ima naznačeno: lipanj 1588. Te je iste godine najvjerojatnije umrla i gospođa Paulmier.

429

XXXIII.1

V

eoma je teško odužiti se za lijep dar koji ste mi učinili poklonivši mi plod vašega truda, ali ja vam se ipak nastojim odužiti na najbolji način kako to mogu. Tako vam dragog Boga, potrudite se, Gospodine, prelistati koje mjesto iz ove knjige, dajte joj barem jedan sat vašeg slobodnog vremena, kako biste mi mogli izraziti svoje mišljenje, jer se bojim da postajem sve bezvrednijim. Za gospodina Loysela.

1

Kratko pismo ili posveta Eseja iz 1588. Antoineu Loyselu koji je sâm 1582. bio posvetio Montaigneu svoje djelo Amnestie. Ovaj listić s posvetom nalazio se uz primjerak Eseja u zbirci grofa de Lignerollesa 1855, kad ga je objavio Dr Payen. Kasnije ga je kupio Henri Bordes, bibliofil i erudit iz Bordeauxa, ali se ne zna gdje se danas nalazi. Može se pretpostaviti da je posveta pisana krajem 1588.

430

XXXIV.

Kralju1

S

ire, Zaista znači biti visoko iznad sve one gomile vaših velikih i važnih poslova kad ste se znali i htjeli posvetiti i okrenuti malima, jer ste vjeran dužnosti vaše kraljevske vlasti koja vas neprestano izlaže svim vrstama ljudi i svakakvim vrstama poslova. A to što se Vaše Veličanstvo udostojalo baciti pogled na moje spise radije bih da moram zahvaliti dobrohotnosti Vašega Veličanstva nego vašem osjećaju dužnosti. Uvijek sam na vašu sreću i dobrobit gledao kao i danas i lako se možete sjetiti da sam čak i onda kad sam se o tome morao ispovijedati kod svojega dušobrižnika uvijek s radošću gledao na vaše neprestane uspjehe koje danas s još više razloga i uz još više slobode u punoj ljubavi prihvaćam i podržavam. Ondje su vam služili svojim učinkom, ali ovdje vam ništa manje ne služe zbog vašeg dobrog glasa jer je odjek isto toliko vrije-

1

Pismo upućeno Henriku IV, koji je u času kad je pisano već šest mjeseci kralj Francuske i Navare. Pohranjeno je u Bibliothèque Nationale u fondu Dupuy, gdje ga je otkrio i objavio Jubinel 1850. godine.

431

Pisma

dan koliko i udarac koji ga je izazvao. U pravičnosti vaših odluka nećemo naći tako jake argumente kojima bismo mogli održati ljubav i naklonost vaših podanika kao što ih nalazimo u vrijednosti vaših velikih poduhvata. Mogu uvjeriti Vaše Veličanstvo da su neprestano nove promjene i prednosti koje ono vidi, pa sretni završetak pitanja s gradom Dieppeom, pravovremeno bili potpomognuti izvanrednim marom i neobičnom umješnošću gospodina maršala de Matignona o kojemu vjerujem da Vaše Veličanstvo svakodnevno ne čuje za toliko vjernu i istaknutu službu a da se pri tome ne sjeti svih mojih nada i očekivanja. Od ljeta koje nam se približava ne očekujem toliko plodova koji će nas nahraniti kao što očekujem plodove našeg zajedničkog i općenitog mira i spokoja koji će stajati pod vašom sretnom zvijezdom i koji će i dalje činiti da blijede i ne ostvaruju se sva ona velika obećanja kojima su vaši protivnici hranili nadu i volju svojih ljudi. Sklonosti narodâ nadolaze u valovima, ako se put jednom otvori, a tako će se u vašu korist narodna sklonost vlastitom snagom kretati sve do kraja. Vruće bih želio da vam velika premoć vaših vojnika i potreba da njih zadovoljite nije poglavito u tako važnom gradu oduzela onaj dobar glas da ste u punoj pobjedi sa svojim nepokornim podanicima mnogo blaže postupali nego što to čine njihovi zaštitnici i da ste za razliku od jednog prolaznog i nepravedno stečenog povjerenja pokazali na zaista očinski i kraljevski način da su svi oni jednako vaši. Da bi se vodilo takve poslove kao što su ovi koje imate u ruci, mora se pribjegavati nesvakidašnjim načinima. Zar se nije uvijek pokazalo da ondje gdje velika osvajanja zbog njihove veličine i teškoće nije bilo moguće izvesti oružjem i silom, da se do punog uspjeha dolazilo uz blagost i velikodušnost, koje su izvanredni mamci kojima se ljude privlači prema pravednoj i zakonitoj strani. Ako se strogoća i kazna pokažu potrebnima, njih treba uvesti tek kad se je osigurala i preuzela vlast. Jedan veliki osvajač iz prošlih vremena hvali se da je svojim pobijeđenim neprijateljima dao isto toliko prilika da ga vole 432

Kralju

kao i svojim prijateljima. Već ovdje osjećamo dobar učinak onih dobrih nagovještaja o utisku što ga imaju vaši zabludjeli gradovi u usporedbi njihova teškog stanja s gradovima koji su pod vašom vlašću. Želeći Vašem Veličanstvu zadovoljstvo koje će biti više vidljivo, a manje ovisno o slučaju i želeći da Vaše Veličanstvo njegovi narodi više vole nego što ga se boje i da što čvršće poveže svoj boljitak s boljitkom svojih naroda, veselim se što ga je isti onaj korak koji je Vaše Veličanstvo učinilo prema pobjedi približio uvjetima za bolji mir. Sire, vaše pismo pisano krajem studenoga doprlo je do mene tek sada, dakle nakon što je prošlo vrijeme koje ste mi izvoljeli naznačiti o vašem boravku u gradu Toursu. Doživljavam kao posebnu milost što mi je Vaše Veličanstvo izvoljelo dati naslutiti da bi mu bilo drago da me vidi, i to mene koji sam posve nevažna osoba, ali koja pripada Vašem Veličanstvu više iz ljubavi nego iz dužnosti. Vaše je Veličanstvo na najpohvalniji način podesilo sve izvanjske forme veličini svoje nove sreće, ali dobrota i pristupačnost Vašega Veličanstva nije nimalo promijenjena. Izvoljeli ste, Veličanstvo, povesti računa ne samo o mojoj starosti nego i o mojoj želji pozvavši me na mjesto gdje ćete napokon biti malo pošteđeni od vaših teških i neprestanih obveza. Ako to mjesto uskoro bude Pariz, Sire, ja neću štedjeti ni truda ni zdravlja da se u Parizu pred vama pojavim. Vaš najponizniji i najpokorniji sluga i podanik Montaigne og

2

Pisano u Montaigneu 18 siječnja

2

1589.

433

XXXV.

Pismo upueno****1

G

ospodine, upućujem vam ovo pismo koje iziskuje više starost nego potreba, ali uvjeravam vas da znam prepoznati čestitost vaših riječi bolje nego što pismom sada mogu pokazati. U ovako neizvjesnom stanju naše štednje pazio sam da ne propustim nagraditi ono što ste vi zavrijedili brigom i privrženošću, znajući dobro koliko vam dugujem za duge godine poštene i dobre službe. Štoviše, želim vam to dokazati ovim prijenosom za koji će se gospodin Estienne pobrinuti da vam bude isplaćen čim se kod njega pojavite. Eto, to je ono što molim da mi potvrdite kao svjedočanstvo vašeg pravog prijateljstva i nešto do čega mnogo držim. U takvim osjećajima molim dragog Boga da vam udijeli dug i sretan život. X dan mjeseca ....2 1590.

1

2

Prijepis jednog pisma kojemu je izvornik izgubljen; pripadalo je zbirci Dubois prodanoj 1854. Kopiju je učinio Laverdel koji ju je predao Payenu. Naslovnik nije poznat. Na tom je mjestu ime mjeseca skraćeno u Ma, što može biti mars ili mai (ožujak ili svibanj).

434

XXXVI.

kralju1

S

ire, Pismo što mi ga je Vaše Veličanstvo izvoljelo napisati dvadesetoga dana mjeseca srpnja došlo je do mene tek jutros i zateklo me u žestokom napadu groznice trećače koja je u ovom kraju veoma česta u posljednje vrijeme. Sire, doživljavam kao veliku i izvanrednu počast primanje svake vaše zapovijedi. Zato nisam propustio da gospodinu maršalu de Matignonu u tri navrata dojavim svoju odluku i obvezu da dođem k njemu, pa sam mu čak i podrobno označio i put kojim ću se kretati kako bih što sigurnije došao k njemu ako se on s time slaže. Kako na sve to nisam dobio nikakva odgovora, pretpostavio sam da je on bio zabrinut za mene zbog dužine i neizvjesnosti toga mog putovanja. Sire, Vaše će mi Veličanstvo učiniti ako bude izvoljelo tu milost i povjerovati mi da ja ne

1

Pismo koje je A. Macé otkrio u zbirci Dupuy i objavio u Journal de l’Instruction publique od 6. studenoga 1846. Payen ga je uz neznatne ispravke objavio godinu dana kasnije. Pismo nosi autentičan Montaigneov potpis, s nadnevkom od 2. rujna.

435

Pisma

bih žalio svoj novac u prilikama u kojima ne bih htio voditi računa niti o svojem životu. Ja nisam nikada ništa primio od velikodušnosti kraljeva, kao što nikad nisam ni molio ni primio nikakvu plaću za ono što sam učinio u njihovoj službi, a dijelom je to Vaše Veličanstvo i doznalo: ono što sam učinio za vaše predšasnike učinio bih još radije za vas. Ja sam toliko bogat, Sire, koliko to želim biti. Kad bih svoj novčanik kod Vašeg Veličanstva u Parizu dokraja iscrpio, odvažio bih se to vam reći, a ako biste me i dalje smatrali vrijednim da se i dalje zadržim pored vas, imali biste sa mnom manje troška nego s posljednjim od vaših službenika. Sire, Molim dragog Boga za vaše zdravlje i vašu dobrobit. Vaš najodaniji i najpokorniji sluga i podanik Montaigne Pisano u Montaigneu, 2oga dana mjeseca rujna2.

2

1590.

436

PRILOZI

MISLI UREZANE NA GREDAMA MONTAIGNEOVE “LIBRAIRIE”

N

atpisi na gredama Montaigneove “librairie” imaju dugu i zamršenu povijest. Prvi je na njih ukazao godine 1770. abbé Prunis, a za njim su slijedili Latapie, Sterling, Bertrand de Saint-Germain, Payen i napokon E. Galy i E. Lapeyre koji su objavili inventar od 57 maksima koji se može naći u svim izdanjima koja su danas više ili manje mjerodavna (Bonnefon, Norton, Villey, Armaingaud, Plattard, Rat i dr.). Sva ta izdanja donose i prijevode 57 maksima i predstavljaju ih na različite i uglavnom neprihvatljive načine, jer često ne vode računa o vrijednosti grčkih slova i nadslovnih znakova. Pred sâm kraj stoljeća natpisima se pozabavio francuski istraživač Montaignea Alain Legros (r. 1947), koji je g. 2000. objavio opsežno djelo, zapravo doktorsku disertaciju iz 1997, Essais sur poutres. Peintures et inscriptions chez Montaigne (Kincksieck, Paris, 548 str. + 38 tabla u boji), kojega je drugo popravljeno izdanje izišlo 2003. Legrosovo je djelo postavilo Montaigneove “zapise na gredama” u posve novo svjetlo jer otkriva nove tekstove u donjem sloju grede-palimpsesta, pa ih tako danas nema 57 nego najmanje 65, od čega su 439

Prilozi

29 na grčkome i 36 na latinskome, i to svi naslikani kosim velikim slovima, što isključuje pogrešno označavanje haka i mjesta akcenta. Devetnaest ih je preuzeto iz Biblije, desetak ih je od Seksta Empirika (Pironove postavke, tj. Πυρρώνειοι ὑποτυπώσεις), nekoliko iz Stobejeve antologije, a samo jedna potječe od Montaigneova suvremenika Michela de l’Hospitala. Natpise donosimo prema rasporedu i čitanju A. Legrosa. V. V.

440

Dvije grede (A i B) što drže poprečnu gredu. Na svakoj su gredi 4 natpisa povezana ukrasnim crtežom A IVDICIO ALTERNANTE “Sudeći sad ovako sad onako.” ΑΚΑΤΑΛΗΠΤΩ “Ne mogu razumjeti.” (Sekst Empirik) ОYΔΕΝ ΜΑΛΛОΝ “Jednako, ništa više.” (Sekst Empirik) ΑΡΡΕΠΩΣ “Ne priklanjajući se jednoj strani.” (Sekst Empirik)

441

Prilozi

B Оϒ ΚΑΤΑΛΜΒΑΝΩ “Ne shvaćam.” (Sekst Empirik) ΕΠΕΧΩ “Uzdržavam se od suda.” (Sekst Empirik) ΣΚΕΠΤОΜΑІ “Prosuđujem.” (Sekst Empirik) МОRE DVCE ET SENSV “Vođen običajem i razborom.” ***** prvi red greda EІΗ МОΙ ΖΗN ΑΠΟ ΤΩN ОΛΙΓΩN МΗΔΕΝ ΕΧΟΝΤΙ ΚΑΚΟN “Zadovoljiti se malim, ali daleko od zla.” (Teognid, kod Stobeja) EXTREMA HOMINI SCIENTIA VT RES SUNT BONI CONSVLERE CÆTERA SECVRVM. ECCL1 “Najveća je čovjekova mudrost kad umije stvari uzimati onakvima kakve one jesu, a za ostalo se ne brinuti.” AYTAPKEIA ΠΡΟΣ ΠAΣIN ΗΔΟΝΗ ΔIKAΙΑ “Nikako ne ovisiti o drugome prava je sreća.” (Sotad, kod Stobeja)

1

Montaigne kao izvor ove sentencije navodi Eccl., a to bi značilo ili Ecclesiastes ili Ecclesiasticus, međutim nje nema ni u jednoj ni u drugoj biblijskoj knjizi. Sličnu je misao sâm napisao i u: Eseji, II, xii.

442

Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

COGNOSCENDI STVDIVM HOMINI DEDIT DEUS TORQUENDI GRATIA. ECCL.2 “Bog je čovjeku usadio želju za znanjem samo da bi ga mučio.” ΜΑKAPIΟΣ ΟΣ TΙΣ ΟYΣIAΝ KΑΙ ΝΟYN EΧΕI “Sretan je onaj koji svojim dobrom pametno upravlja.” (Menandar, kod Stobeja) TΟYΣ ΜΕN KEΝΟYΣ ΑΣΚΟYΣ TΟ ΠNEYΜΑ ΔIIΣTΗΣΙ ΤΟYΣ Δ´ ΑNΘPΩΠΟYΣ ΤΟ ΟΙΗΜΑ “Vjetar napuhuje prazne mješine, a nadutost ljude bez vlastita suda.” (Sokrat, kod Stobeja) ΟYΠΟΤE ΦΗΣΩ ГΑΜΟN ΕYΦPΑΙNΕΙN ΠΛΕΟN Η ΛYΠΕΙN “Nikad neću reći da brak donosi više radosti nego suza.” (Euripid, kod Stobeja) OMNIUM QUÆ SUB SOLE SUNT FORTUNA ET LEX PAR EST. ECCL. 9.3 “Sve pod suncem ima istu kob, isti zakon.”

2

3

Montaigne je istu misao izrazio i na francuskome u: Eseji, II, xvii. Ni nje nema u navedenim biblijskim knjigama, pa Grace Norton predlaže da u njoj vidimo nešto slobodnije interpretirano mjesto iz Propovjednika (Ecclesiastes), I, 13: Et proposui in animo meo quaerere et investigare sapienter de omnibus quae fiunt sub sole. Hanc occupationem pessimam dedit Deus filiis hominum, ut occuparentur in ea (“I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim!”). Montaigne, koji je ovu misao dva puta naveo u Esejima (I, xxxvi i II, xii), ne navodi točno Propovjednika, jer se ondje kaže: Hoc esat pessimum inter omnia, quae sub sole fiunt, quia eadem cunctis eveneiunt (“Najgore je od svega što biva pod suncem ovo: ista je kob svima”).

443

Prilozi

ΟY ΜΑΛΛΟN ΟYΤΩΣ ΕΧΕΙ Η ΕΚΕΙNΩΣ Η ΟYΔΕΤΕPΩΣ4 (Aulo Gelije, vjerojatno iz Henrija Estiennea, koji komentira Pironove postavke Seksta Empirika) DURUM SED LEVIVS FIT PATIENTIA QVIDQVID CORRIGERE EST NEFAS “Težak je teret što nam ga božanstvo nameće, ali ipak je lakši onome koji ga prihvaća.” (Horacije) NULLIVS VEL MAGNÆ VEL PARVÆ EARUM RERUM QUAS DEUS TAM MULTAS FECIT NOTITIA IN NOBIS EST. ECCL. 3. “Niti jedno, ni veliko ni malo, od bezbrojnih stvorenja Božjih, mi ne poznamo.” ΟPΩ ГΑP ΗΜΑΣ ΟYΔΕN ΟNΤΑΣ ΑΛΛΟ ΠΛΗN ΕΙΔΩΛ `ΟΣΟΙΠΕP ZΩΜΕN Η ΚΟYΦΗN ΣΚΙΑN “Vidim da svi mi dok smo živi nismo ništa više od utvara ili samo sjenke.” (Sofoklo, Ajaks, 124, kod Stobeja, De superbia) na ovom se mjestu nalazi neidentificirani latinski tekst O MISERAS HOMINUM MENTES O PECTORA CÆCA QUALIBUS IN TENEBRIS VITÆ QVANTISQ. PERICLIS DEGITVR HOC ÆVI QVODCVUNQ. EST “Bijedne li pameti ljudske, o slijepih li srdaca njinih! / Kakvoj u tami života, u kol’koj opasnosti ovo / Malo se dana proživi!” (Lukrecije, De rerum natura, II, 14; u prepjevu M. Tepeša) ΕN ΤΩ ΦPΟNΕΙN ГΑP ΜΗΔΕN ΗΔΙΣΤΟΣ ΒΙΟΣ ΤΟ ΜΗ ΦPΟNΕΙN ГΑP ΚΑPΤ´ ΑNΩΔYNΟN ΚΑΚΟN “Najljepši je život ništa ne misliti, jer ne misliti je bolest koja zaista ne boli.” (Sofoklo, Ajaks, 552, naveden kod Erazma) 4

U Esejima II, xii Montaigne je ovu misao ovako preveo: “Nije ni ovako ni onako, niti na jedan niti na drugi način.”

444

Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

ΚPΙNΕΙ ΤΙΣ ΑYΤΟN ΠΟΠΟΤ´ΑNΘPΩΠΟN ΜΕГΑN ΟN ΕΞΑΛΕΙΦΕΙ ΠPΟΦΑΣΙΣ Η ΤYΧΟYΣ᾿ ΟΛΟN “Onoga koji bi možda pomislio da je velik muž prva će prigoda dokraja dotući.” (Euripid, naveden kod Stobeja, De superbia, 187) [OMNIA CVM CÆLO TERRAQVE MARIQVE SUNT NIHIL AD SVMMAM SVMMAI TOTIUS] Tekst uspostavljen prema svjedočanstvima nakon što je starija greda bila zamijenjena.

“Ipak to sve: i Zemlja, i more, i beskrajno nebo / Nije baš ništa u poredbi silnom sa svemira tvari.” (Lukrecije, De rerum natura, VI, 678; u prepjevu M. Tepeša) VIDISTI HOMINEM SAPIENTEM SIBI VIDERI MAGIS ILLO SPEM HABEBIT INSIPIENS. PROV. 26 “Vidiš li čovjeka koji se sam sebi mudrim čini? Znaj, i od bezumnika ima više nade nego od njega.” (Mudre izreke, 26, 12) NEC NOVA VIVENDO PROCVDITUR VLLA VOLUPTAS “Uzalud živimo, niti jedan užitak se ne rađa koji već ne poznajemo.” (Lukrecije) SICUT IGNORAS QVOMODO ANIMA CONIVNGATUR CORPORI SIC NESCIS OPERA DEI. ECCL. 115 “Ti koji ne znaš kako se duša spaja s tijelom ništa ne znaš o djelima Božjim.”

5

U Bibliji zapravo čitamo: Quomodo ignoras quae sit via spiritus, et qua ratione compingantur ossa i ventre praegnantis, sic nescis opera Dei [qui fabricator est omnium], Liber ecclesiastes, 11, 5: “Kao što ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga [koji je tvorac svega].”

445

Prilozi

ΕNΔEXETAI KAI OYK ENΔEXETAI “Možda jest, a možda nije.” (Sekst Empirik, Pironove postavke, I, 21) ΑГΑΘΟN ΑГΑΣΤΟN “Dobro je krasno.” (Platon, Kratil, vjerojatno preko Seksta Empirika) KΕPΑΜΟΣ ΑNΘPΩΠΟΣ “Čovjek je glina.” (Sveti Pavao, vjerojatno iz Erazma).

***** drugi red greda Η ΔΕΙΣΙΔΑΙΜΟNΙΑ KΑΘΑΠΕP ΠΑΤPΙ ΤΩ ΤYΦΩ ΠΕΙΘΕΤΑΙ “Praznovjerje se pokorava oholosti kao svojemu roditelju.” (Sokrat, kod Stobeja, De superbia, sermo XXII) NOLITE ESSE PRVDENTES APVD VOSMETIPSOS. AD ROM. 12. “Ne smatrajte sami sebe mudrima!” (Rimljanima, 12, 16) SUMMUM NEC METUAM DIEM NEC OPTEM “Posljednjeg se svog časa ne trebaš bojati niti ga željeti.” (prema Marcijalu, Epigrami, X, 47) ΟY ГΑP ΕΑ ΦPΟNΕΙN Ο ΘΕΟΣ ΜΕГΑ ΑΛΛΟN Η ΕΩYΤΟN “Visoko mišljenje o sebi Bog pridržava samo za sebe.” (Herodot, VII, 10, kod Stobeja). QVO ME CVNQVE RAPIT TEMPESTAS DEFEROR HOSPES “Gdje god da me vjetar donese, malo se zaustavim.” (Horacije) 446

Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

NESCIS HOMO HOC AN ILLVD MAGIS EXPEDIAT AN ÆQVE UTRUMQVE. ECCL. 11. “Čovječe, ti ne znaš odgovara li ti više ovo ili ono ili oboje na jednak način.”6 HOMO SUM HVMANI NIHIL A ME ALIENVM PVTO “Čovjek sam i ništa ljudsko mi nije strano.” (Terencije, Heautontimorumenos, I, i)7 NE PLVS SAPIAS QVAM NECESSE EST NE OBSTVPESCAS. ECCL. 7. “Ne budi pametniji nego što treba da ne bi postao gluplji.” SI QVIS EXISTIMAT SE ALIQVID SCIRE NONDVM COGNOVIT QVOMODO OPORTEAT ILLVD SCIRE. I. COR. 8. “Ako tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati!” (Prva poslanica Korinćanima, 8, 2)8 SI QVIS EXISTIMAT SE ALIQVID ESSE CUM NIHIL SIT IPSE SE SEDUCIT. AD. GAL. 6. “Ako tko misli da je nešto, iako nije ništa, sam sebe vara.” (Poslanica Galaćanima, 6, 3)9 na ovom se mjestu nalazi neidentificirani latinski tekst

6

7 8 9

Eccl. 11 zapisano je na gredi, ali se to mjesto znatno razlikuje od mjesta u Propovjedniku, XI, 6. U neznatno izmijenjenu obliku navedeno i u Esejima, II, ii. Montaigne je to mjesto preveo u Esejima, II, xii. Montaigne je to mjesto preveo u Esejima, II, xii.

447

Prilozi

NE PLVS SAPITE QVAM OPORTET SED SAPITE AD SOBRIETATEM. AD ROM. 12. “Ne budite pametniji nego što treba, ali budite pametni pristojno prema mjeri.”10 (Rimljanima, 12, 3)11 KΑΙ ΤΟ ΜΕN ΟYN ΣΑΦΕΣ ΟYΤΙΣ ΑNΗP ΙΔΕN ΟYΔΕΤΙΣ ΕΣΤΑΙ ΕΙΔΩΣ “Ne, pravu istinu niti jedan čovjek niti je znao niti će išta sigurno znati.” (Ksenofan, kod Diogena Laercija) ΤΙΣ Δ᾿ΟΙΔΕN ΕΙ ZΗN ΤΟYΘ᾿ Ο KΕKΛΗΤΑΙ ΘΑNΕΙN ΤΟ ΔΕ ΘNΗΣKΕΙN ΕΣΤΙ “Ali, tko zna nije li živjeti upravo ono što se naziva umrijeti, a umrijeti ono za što kažemo živjeti?”12 (Euripid, naveden kod Stobeja, sermo 119) KΑΛΛΙΣΤΟN ΤΟ ΔΙKΑΙΟΤΑΤΟN PΑΣΤΟN Δ‘YГΙΑΙNΕΙN “Ništa nije ljepše od čestitosti, ali ništa nije tako ugodno kao zdravlje.” (Teognid, kod Stobeja) RES OMNES SVNT DIFFICILIORES QVAM VT EAS POSSIT HOMO CONSEQVI. ECCL. I13 “Sve su stvari i odveć teške da bi ih čovjek mogao shvatiti.” (Propovjednik, 1, 8)

10

Montaigneov prijevod u Esejima, I, xxx. U Vulgati čitamo: [Dico enim per gratiam, quae data est mihi, omnibus qui inter vos] non plus sapere quam oportet sapere, sed sapere ad sobrietatem. 12 Već navedeno u Esejima, II, xii. 13 Biblijski tekst glasi: Cunctae res difficiles: non potest eas omo explicare sermone, “Sve su stvari teške, čovjek ih ne može riječima objasniti.” 11

448

Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

ΕΠΕΩN ΔΕ ΠΟΛYΣ NΟΜΟΣ ΕNΘΑ KΑΙ ΕNΘΑ14 “Može se i na jednoj i na drugoj strani mnogo toga reći.” (Homer, Ilijada, XX, 249, kod Diogena Laercija) HVMANVM GENVS EST AVIDVM NIMIS AVRICVLARUM “Sav rod ljudski je naime i odviše slušanja željan.” (Lukrecije, De rerum natura, IV, 594; prepjev M. Tepeša). QVANTVM EST IN REBVS INANE “Koliko li je ispraznosti na svijetu!” (Perzije, I, i) PER OMNIA VANITAS. ECCL. I15 “Posvuda ispraznost!” (Propovjednik, 1, 2)

***** trei red greda neidentificirani latinski tekst na vrlo kratkoj gredi QUID SVPERBIS TERRA ET CINIS.17 ECCL. 10. “Što se toliko oholi prah i pepeo (kad već za života ima crvljiva crijeva?)” (Ecclesiasticus, X, 9)18

14 15

16

17 18

Misao dva puta citirana u Esejima (I, xlvii i II, xii). Biblijski tekst glasi: Vanitas vanitatum, dixit Ecclesiastes, vanitas vanitatum, et omnia vanitas (“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!”). Jedino se riječ servare može pročitati na početku natpisa, a sve ostalo je izgubljeno. Prvi izdavači Natpisâ, Galy i Lapeyre, zaključili su prema mjestu iz Eseja, II, xii da bi mogla biti u pitanju misao iz Lukanove Farsalije (2, 381): Servare modum, finemque tenere, / Naturam sequi “Držati se mjere, poštovati granice i slijediti prirodu”. I ovo je mjesto Montaigne već naveo u Esejima, II, xii. U Knjizi Sirahovoj (Ecclesiasticus) stoji: Quid superbit terra et cinis?

449

Prilozi

VAE QVI SAPIENTES ESTIS IN OCVLIS VESTRIS. ESA. 5. “Jao onima koji su mudri u svojim očima!” (Izaija, 5, 21) MORES CVIQUE SVI FINGVNT FORTVNAM “Svakome je kob onakva kakvu mu sreća skroji.” (Kornelije Nepot, kod Erazma) FRVERE IVCVNDE PRÆSENTIBUS CÆTERA EXTRA TE. ECCL. 3. “Veselo uživaj u onome što je sada, sve ostalo je izvan tebe.” (Propovjednik, 3) ΠΑNΤΙ ΛΟГΩ ΛΟГΟΣ ΙΣΟΣ ΑNΤΙKΕΙΤΑΙ “Svakome se mišljenju može suprotstaviti mišljenje jednake snage.” (Sekst Empirik, Pironove postavke, I, 6 i 27) NOSTRA VAGATVR IN TENEBRIS NEC CÆCA POTEST MENS CERNERE VERUM “Duh naš luta tamom i ne može, jadni slijepac, razaznati što je dobro.” (Michel de L’Hospital) na ovom je mjestu neidentificirani tekst FECIT DEVS HOMINEM SIMILEM VMBRÆ DE QVA POST SOLIS OCCASVM QVIS IVDICABIT. ECCL. 7.19 “Bog je učinio čovjeka koji sliči sjeni, a tko će o njoj suditi kad sunce zađe?” (Propovjednik, 7)

19

U Propovjedniku se na više mjesta uspoređuje čovjeka sa sjenom, ali se upravo ovakav tekst u toj biblijskoj knjizi ne može pronaći.

450

Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

SOLVM CERTVM NIHIL ESSE CERTI ET HOMINE NIHIL MISERIUS AVT SVPERBIVS “Jedino je izvjesno da ništa nije izvjesno, a ništa nije jadnije ni umišljenije od čovjeka.” (Plinije, Historia naturalis, II, 7)20 na ovom je mjestu neidentificirani grki tekst EX TOT DEI OPERIBUS NIHILO MAGIS QVIDQVAM HOMINI COGNITVM QVAM VENTI VESTIGIVM. ECCL. 11.21 “Od svih djela Božjih bilo koji čovjek ne poznaje ništa više nego što poznaje trag vjetra.” ΑΛΛΟΙΣΙN ΑΛΛΟΣ ΘΕΩN ΤΕ K᾿ΑNΘPΩΠΩN ΜΕΛΕΙ “Svatko, i bogovi i ljudi, ima nešto što više voli.” (Euripid, Hipolit, 104, kod Erazma) ΕΦ‘Ω ΦPΟNΕΙΣ ΜΕГΙΣΤΟN ΑΠΟΛΕΙ ΤΟYΤΟ ΣΕ ΤΟ ΔΟKΕΙN ΤΙN ’ΕΙNΑΙ “Visoko mišljenje što ga imaš o sebi upravo je ono što će te upropastiti.” (Menandar, kod Stobeja) ΤΑPΑΣΣΕΙ ΤΟYΣ ΑNΘPΩΠΟYΣ ΟY ΤΑ ΠPΑГΜΑΤΑ ΑΛΛΑ TΑ ΠΕPΙ ΤΩN ΠPΑГΜΑΤΩN ΔΟГΜΑΤΑ “Ljude muči mišljenje što ga imaju o stvarima, a ne same stvari.” (Epiktet, Enchiridion, X, kod Stobeja) na ovom je mjestu neidentificirani tekst KΑΛΟN ΦPΟNΕΙN ΤΟN ΘNΗΤΟN ΑNΘPΩΠΟΙΣ ΙΣΑ “Dobro je da smrtnik ima misli koje se ne uzdižu iznad ljudi.” (Euripid, Kolhida, kod Stobeja, De superbia) 20

21

Montaigne je tu misao preveo na francuski (II, xiv), ali je u izdanjima nakon 1588. to mjesto izostavio. Tekst sličan ovome ne nalazi se ni u Ecclesiastesu ni u Ecclesiasticusu.

451

Prilozi

neidentificirani grki tekst QVID ÆTERNIS MINOREM CONSILIIS ANIMUM FATIGAS “Zašto neprestano zamaraš duh svoj mislima koje ga nadilaze?” (Horacije, Ode, II, xi) neidentificirani latinski tekst IVDICIA DOMINI ABYSSVS MULTA. PS. 3522 “A sudovi gospodnji ko duboko more.” (Psalmi, 35, 7) ΟYΔΕN ΟPΙZΩ “Ništa ne odlučujem.” (Sekst Empirik, Pironove postavke, I)

*****

22

Psalmorum liber, 35, 7: iudicia tua abyssus multa.

452

GLAVNA IZDANJA “ESEJA”

1580. Les Essais de messire Michel, seigneur de Montaigne, chevalier de l’Ordre du Roi et gentilhomme ordinaire de sa chambre. Livres I et II. A Bordeaus, par S. Millanges, imprimeur ordinaire du Roi. 2 vol. in-8o. Prvo izdanje. Dvije su knjige redovito uvezane u jedan tom.

1582. Les Essais par messire Michel, seigneur de Montaigne, chevalier [etc.] Edition seconde, revue et augmentée. A Bourdeaus, par S. Millanges, imprimeur ordinaire du Roi. Un vol. in-8o. Izdanje nakon povratka s puta po Italiji s dodacima u kojima se često spominju detalji tog putovanja. Svi navodi iz talijanskih pjesnika potječu iz ovog izdanja.

1587. Les Essais... A Paris, chez Jean Richer, Un vol. in-12o. Prvo pariško izdanje.

453

Prilozi

1588. Les Essais... Cinquième édition, augmentée d’un Troisième livre et de six cents additions aux deux premiers. Paris, Abel l’Angelier. Un vol. in-4o. Posljednje izdanje objavljeno za piščeva života. Na jednom svom primjerku Montaigne je dodao brojne bilješke, dodatke i učinio ispravke. To je primjerak koji je prepisao Pierre de Brach da bi poslužio za izdanje iz 1595, a Montaigneova ga je udovica darovala samostanu des Feuillants u Bordeauxu. Za vrijeme Francuske revolucije prenijet je u Gradsku knjižnicu u Bordeauxu i služi kao osnovni tekst za gotovo sva izdanja XX. stoljeća. Obično ga se označava kao Exemplaire de Bordeaux, tj. kao primjerak iz Bordeauxa.

1595. Les Essais... Edition nouvelle trouvée après le décès de l’auteur, revue et augmentée par lui d’un tiers plus qu’aux précédentes impressions. Paris, Abel l’Angelier. Un vol. in-folio. To je izdanje što ga je Pierre de Brach pripremio prema primjerku iz Bordeauxa, a objavila ga je Mlle de Gournay s veoma zanimljivim predgovorom, kojega se ona odrekla u sljedećem izdanju (1598).

1617. Les Essais... Edition nouvelle, enrichie d’annotations en marge, du nom des auteurs cités et de la version du latin d’iceux, corrigée et augmentée... Paris, Charles Sevestre. Un vol. in-4o. Pretiskan predgovor iz 1595. s prvim francuskim prijevodom latinskih navoda. Prijevode su učinili Mlle de Gournay, Bergeron, Martinière i Bignon.

1635. Les Essais... Edition nouvelle, exactement corrigée selon le vrai exemplaire... Par Jean Camusat. Un vol. in-folio. To je konačno izdanje Mlle de Gournay; posvećeno je kardinalu de Richelieu, a predgovor je onaj iz 1595. Kroz čitavo XIX. stoljeće poslužilo je kao osnovni tekst za brojna izdanja. Više montanista, a među njima Payen i Dr Armaingaud, ukazali su na njegove loše strane. 454

Glavna izdanja “Eseja”

1724. Les Essais... Nouvelle édition faite sur les plus anciennes et les plus correctes, augmentée de quelques lettres de l’auteur, et où les passages grecs, latins et italiens sont traduits plus fidèlement et cités plus exactement que dans aucune des éditions précédentes, avec de courtes remarques et de nouveaux indices plus amples et plus utiles que ceux qui avaient paru jusqu’ici; par Pierre Coste, Londres, de l’imprimerie de J. Tonson et J. Watts. 3 vol. in-4o. To je veliko izdanje XVIII. stoljeća, više puta nadopunjavano i ispravljano. Bilješke su bogate, prijevodi grčkih i latinskih mjesta su novi, dok je pravopis “pomlađen” i približen čitatelju XVIII. stoljeća. Jedan dodatak istom izdanju objavljen je 1740. u Londonu pod naslovom: Supplément aux Essais de Michel, seigneur de Montaigne – London, G. Darres & J. Brindley. 1 vol. in-4o.

1802. Essais... Edition stéréotype. Paris, imprimerie de P. et F. Didot. 4 vol. in-8o. Izdanje je priredio Naigeon. Važno je zbog toga što se u njemu prvi put uzimaju u obzir rukopisne primjedbe i dodaci iz primjerka iz Bordeauxa. Protukršćanski Naigeonov predgovor uklonjen je iz gotovo svih primjeraka.

1870-1873. Essais... Texte original de 1580, avec les variantes de 1582 et 1587, publié par R. Dezeimeris et H. Barkhausen. Bordeaux, Feret et fils, 2 vol. in-8o. Izdanje je objavila Société des Bibliophiles de Guyenne.

1873-1875. Les Essais... Réimprimés sur l’édition de 1588 par MM. H. Motheau et D. Jouaust. Paris, Librairie des Bibliophiles. 4 vol. in-8o. Izdanje je popraćeno kratkim predgovorom što ga je napisao Sylvestre de Sacy.

1872-1900. Les Essais... Par E. Courbet et Ch. Royer. Paris, A. Lemerre, 5 vol. in-8o. Vjerni pretisak izdanja iz 1595. 455

Prilozi

1906-1933. Les Essais... Publiés d’après l’exemplaire de Bordeaux par Fortunat Strowski (et Gebelin). Bordeaux, imprimerie de F. Pech. 5 vol. in-4o. (= tri knjige teksta, jedna knjiga bilježaka Pierrea Villeya i jedna knjiga leksika što ju je napisala Grace Norton) Najmjerodavniji tekst među svim izdanjima objavljenim nakon piščeve smrti. Tzv. exemplaire de Bordeaux učinjen je još pristupačnijim reprodukcijom u fototipiji objavljenom 1912. kod Hachettea i tipografskom reprodukcijom u 3 sveska (Imprimerie Nationale). Ovo se izdanje redovito označava kao Edition Municipale.

1922-1923. Les Essais... Nouvelle édition conforme au texte de l’exemplaire de Bordeaux, avec les additions de l’édition posthume, l’explication des termes vieillis et la traduction des citations, une chronologie de la vie et de l’œuvre de Montaigne, des notices et d’un index, par Pierre Villey, Paris, Alcan, 3 vol. in-8o. Ovo je izdanje 1930-1931. pregledano i prošireno. Znatno je doprinijelo upoznavanju Montaignea, a potječe iz pera Pierrea Villeya, doajena među specijalistima za Montaigneovo djelo.

1924-1928. Œuvres complètes... Texte du manuscrit de Bordeaux. Etude, commentaires et notes par le docteur A. Armaingaud, Paris, Louis Conard. Ovo izdanje ima 12 svezaka in-16o, a Eseji se nalaze u prva četiri sveska. Komentar je često neprihvatljiv. Izdanje sadrži varijante iz 1580-1595.

1931-1933. Essais... Texte établi et présenté par Jean Plattard. Paris, Fernand Roches. 6 vol. in-8o. Ovo je izdanje objavljeno u zbirci Les Textes français. Sadrži sve varijante iz 1580-1595.

456

Glavna izdanja “Eseja”

1933. Essais... Texte établi et annoté par Albert Thibaudet. Paris, Nouvelle Revue Française. Izdanje je objavljeno kao 14. knjiga u Collection de la Pléiade i prvo je francusko izdanje u jednom svesku. U više je navrata pretiskano, a posljednji put 1961.

1942. Essais... Edition conforme au texte de Bordeaux, avec les additions de l’édition posthume, des notes et d’un index, par Maurice Rat, 3 vol. in-16o. Paris, Garnier. Izdanje sadrži vrlo vrijedan uvod i glavne varijante.

1952. Les Essais de Michel de Montaigne, précédés d’une étude, d’un avertissement et de fac-similés, suivis de notes et d’un index accompagnés d’un glossaire et présentés par S. de Sacy, 2 vol. Club français du livre. 2004. Montaigne: Œuvres complètes. Textes établis par Albert Thibaudet et Maurice Rat. Introduction et notes par Maurice Rat. Paris, Nouvelle Revue Française. 1 vol. I ovo je izdanje objavljeno kao 14. knjiga u Bibliothèque de la Pléiade, ali je prošireno ostalim Montaigneovim djelima. Eseji se nalaze na str. 3-1097. Napomenimo da su Eseji prevedeni u Njemačkoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Italiji, Nizozemskoj, Mađarskoj, Španjolskoj, Japanu.

457

GLAVNA IZDANJA “DNEVNIKA S PUTA U ITALIJU”

1774. Sva su prva (originalna) izdanja objavljena pod naslovom Journal du Voyage de Michel de Montaigne en Italie, par la Suisse et l’Allemagne, en 1580 et 1581; s bilješkama što ih je napisao M. Meusnier de Querlon: a) izdanje u jednoj knjizi in-4o, liv+416 stranica velikog formata; b) izdanje u dvije knjige u dvanaestini: I: cviii+324, II: 601 str.; c) izdanje u tri knjige u dvanaestini maloga formata: cxxxvi+214 + 323 + 461 str. Dva su se izdanja pojavila nakon gorenavedenih, a za oba je zaslužan Meusnier de Querlon: jedno u dvije knjige u dvanaestini, koje je objavljeno krajem 1774; drugo u tri knjige, u dvanaestini, izišlo 1775. U oba je izdanja ispušten talijanski tekst, a objavljen je samo njegov suvremeni francuski prijevod.

459

Prilozi

1889. L’Italia alla fine del secolo XVI. Giornale di viaggio di Michele de Montaigne in Italia nel 1580 e 1581, s uvodom i bilješkama što ih je napisao profesor Alessandro d’Ancona. Città di Castello. Ovom je izdanju profesor d’Ancona 1895. dodao abecedni indeks, tako da taj svezak obasiže lv+719 stranica in-8o.

1906. Montaigne, Journal de voyage, s uvodom, bilješkama, popisom vlastitih imena i prijevodom talijanskoga Montaigneova teksta; priredio Louis Lautrey. Jedna knjiga in-8o, 536 str. Paris, Hachette. Prijevod talijanskog Montaigneova teksta je dotjeran, a izdanje je pretiskano i 1909.

1924. Montaigne, Journal de Voyage, VII. i VIII. knjiga gorespomenutoga izdanja Œuvres complètes (Dr Armaingaud), Paris, Conard. Ovo izdanje ima i jednu kartu koja pokazuje Montaigneov itinerar.

1942. Montaigne, Journal du Voyage en Italie par la Suisse et l’Allemagne en 1580 et 1581. Izdanje je priredio Maurice Rat i popratio uvodom, bilješkama i glavnim varijantama; jedna knjiga in-16o s xxxii+306 stranica. Paris, Garnier. 1954. Journal du Voyage de Michel de Montaigne en Italie par la Suisse et l’Allemagne en 1580 et 1581. Izdanje je priredio S. de Sacy i popratio ga uvodnim člankom, bilješkama i glosarom. 1983. Michel de Montaigne, Journal de voyage. Izdanje je prezentirala, uspostavila i bilješkama popratila Fausta Garavini, profesorica na Sveučilištu u Firenci, Paris, Gallimard. 2003. Pretisak istog izdanja u kolekciji Folio classique. V. V. 460

VAŽNIJI DATUMI IZ MONTAIGNEOVA ŽIVOTA

1533. 28. veljače u dvorcu Montaigne rodio se Michel de Montaigne, sin Pierrea Eyquema i Antoinette de Louppes. Eyquemovi su bili bogata trgovačka porodica iz Bordeauxa koja je stekla plemstvo kad je 1477. kupila posjed Montaigne. Po majčinoj liniji Montaigne nastavlja lozu portugalskih Židova. Kako je prema ondašnjim običajima predan dadilji u jedan zaselak kod šumskih radnika, Montaigne svoje prve godine provodi na selu. 1535. Otac ga povjerava jednom njemačkom školniku koji ne zna ni riječi francuskoga, pa je tako Montaigne po originalnoj metodi naučio latinski prije francuskoga. 1539-1548. Kad mu je bilo šest godina, Montaigne ulazi u čuveni Collège de Guyenne. Tu su mu bili učiteljima neki veliki učenjaci među kojima i glasoviti Buchanan. Tu će provesti devet godina, a zatim će slušati predavanja na fakultetu u Bordeauxu, gdje će slušati velikog humanista Mureta. 1549. Sluša predavanja na Pravnom fakultetu u Toulousi. 461

Prilozi

1554. Osniva se pravni savjet u Périgueuxu. U svojoj dvadeset i prvoj godini Montaigne je imenovan savjetnikom. 1557. Kad je dokinut spomenuti savjet u Périgueuxu, Montaigne ulazi u Veliko vijeće Bordeauxa (Parlement de Bordeaux), gdje se upoznaje s La Boétieom. 1559. Montaigne ide na Dvor, u Parizu i Bar-le-Ducu, a dvije godine kasnije opet odlazi na Dvor, ovaj put zbog vjerskih trzavica i nemira u Guyenni. Ostaje u Parizu osamnaest mjeseci. 1563. Umire njegov veliki prijatelj La Boétie. Montaigne njegove posljednje dane opširno, u pismu, opisuje svome ocu. 1565. Montaigne uzima za ženu Françoise de La Chassagne. Ona će mu roditi šest kćeri od kojih će samo jedna preživjeti. 1568. Smrt Montaigneova oca. Michel postaje vlasnikom i gospodarom posjeda Montaigne. 1569. Objavljuje svoj prijevod Prirodne teologije, latinskog djela što ga je napisao Raimundo Sebond, španjolski profesor koji je u XV. stoljeću predavao u Toulousi. 1570. Napušta dužnost savjetnika u Velikom vijeću Bordeauxa i odlazi u Pariz, gdje će objaviti latinsku poeziju i prijevode svog prijatelja La Boétiea. 1571. Povlači se iz javnog života. 1572-1573. Redakcija najvećeg dijela prve knjige Eseja. 1574. Građanski rat: Montaigne se pridružuje katoličkoj vojsci i sudjeluje u ponovnom zauzimanju grada Fontenay-le-Comte od hugenota. Vojvoda od Montpensiera povjerava mu misiju kod Velikog vijeća u Bordeauxu. 462

Važniji datumi iz Montaigneova života

1576. Piše dio Apologije Raimunda Sebonda. 1578. Počinje bolovati od bubrežnih kamenaca. 1580. U Bordeauxu je objavljeno prvo izdanje Eseja u dvije knjige. 22. lipnja kreće na dugo putovanje u termalna mjesta Francuske (Plombières), Švicarske (Baden), prolazi kroz Bavarsku (München), prelazi Alpe i 5. studenoga stiže u Veneciju, a 30. studenoga je u Rimu. 1581. Boravak u Italiji. Izleti. Lȕka, u toplicama toga grada dulje se zadržava i tu prima vijest da je izabran za gradonačelnika Bordeauxa. Povratak u Francusku. Za vrijeme putovanja napisao je ili diktirao Dnevnik, koji nije bio namijenjen objavljivanju, ali koji će se tiskati 1774. godine. 1581-1583. Prvi je put gradonačelnik Bordeauxa. 1582. Član je sudbenog stola Guyenne. Tu će se sprijateljiti s de Thouom, a ovaj u svojoj Histoire navodi “da je mnogo naučio od Michela de Montaignea, u to vrijeme gradonačelnika Bordeauxa, otvorena čovjeka, neprijatelja svake prisile, koji nije bio upleten ni u kakva spletkarenja, a koji je odlično poznavao sve naše poslove, u prvom redu one koji su se ticali Guyenne, koje je posebno dobro poznavao”. Drugo izdanje Eseja u Bordeauxu. 1583. Po drugi je put izabran za gradonačelnika, što je bila vrlo rijetka čast. 1584. Kralj Navarre posjećuje Montaigneov dvorac i zadržava se dva dana (19. i 20. prosinca). 1585. Montaigne vodi vrlo važne pregovore koji se odvijaju između kralja Navarre i maršala de Matignona, koji je u to vrijeme bio guverner Guyenne. U lipnju u Bordeauxu izbija kuga i svi bježe iz grada. Montaigne se ne vraća u Bordeaux.

463

Prilozi

Cijelo ljeto kuga se širi čitavim krajem, pa Montaigne s obitelji i svom čeljadi napušta dvorac. 1586-1588. Piše trinaest eseja koji će sačinjavati treću knjigu njegova djela. 1588. U veljači dolazi u Pariz. Nakon tzv. Dana barikada prati kralja u Chartres i u Rouen. Novo izdanje Eseja “proširenih” trećom knjigom i brojnim dodacima prvim knjigama. 1589-1592. Priprema novo izdanje Eseja, koje “obogaćuje tisućom dodataka”. 1592. 13. rujna umire u svome dvorcu. ***** 1595. Posmrtno izdanje Eseja koje su priredili Pierre de Brach i Mlle de Gournay.

464

Sadržaj

Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. Uvod u Dnevnik (Prevoditeljeva napomena)

7

Kronologija i itinerar

12

Dnevnik

25 Pisma

I. II. III.

IV.

Odlomak pisma Njegovu Gospodstvu gospodinu de Montaigneu Gospodinu de Mesmesu, gospodaru de Roissyja i Mal-Assizea, savjetniku kraljevog osobnog vijeća Njegovu Gospodstvu, gospodinu de L’Hospitalu, kancelaru francuskome

343 359

361 364

V.

Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Lansacu vitezu kraljevog reda, savjetniku njegova posebnog vijeća, glavnom rizničaru njegove riznice i satniku stotine plemića njegove kuće V. a Riječ čitatelju VI. Gospodinu de Foixu, članu kraljeva tajnog savjeta i poklisaru njegova veličanstva kod mletačke signorije VII. Pismo upravljeno madamoiselle de Montaigne, mojoj ženi VIII. Gospodi vijećnicima grada Bordeauxa IX. Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu, Maršalu francuskome X. Kralju XI. [kralju navarskome] XII. njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu, Maršalu Francuske u Bordeauxu XIII. Maršalu de Matignonu XIV. Njegovu Gospodstvu, gospodinu du Puyu, kraljevom savjetniku u pariškom parlamentu u Xaintesu XV. Njegovu Gospodstvu, gospodinu de Matignonu, maršalu francuskome, Bordeaux XVI. Maršalu de Matignonu XVII. Gospodi Vijećnicima gradske uprave grada Bordeauxa XVIII. Maršalu de Matignonu XIX. Maršalu de Matignonu XX. Maršalu de Matignonu XXI. Gospodi vijećnicima grada i okruga Bordeauxa, u Bordeauxu

368 370

372 377 379 380 382 389

391 393

394

396 398 399 400 402 404 406

XXII. XXIII. XXIV. XXV. XXVI. XXVII. XXVIII. XXIX.

Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Gospodi vijećnicima grada Bordeauxa Gospodi vijećnicima gradskog vijeća grada Bordeauxa Maršalu de Matignonu Maršalu de Matignonu Gospođi Paulmier

XXX. XXXI. XXXII. XXXIII. XXXIV. K r a l j u XXXV. Pismo upućeno **** XXXVI. Kralju

407 410 412 414 416 419 421 423 425 427 429 430 431 434 435

Prilozi Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie”

439

Glavna izdanja “Eseja”

453

Glavna izdanja “Dnevnika s puta u Italiju”

459

Važniji datumi iz Montaigneova života

461

Sabrana djela Michela de Montaignea

I. svezak Nenad Ivić:

Michel de Montaigne

Eseji - Knjiga prva Čitatelju I. Kako se različitim sredstvima postiže isti cilj II. O sjeti i tuzi III. Osjećaji nam se zalijeću daleko ispred nas IV. Kako duša svaljuje brigu na krive stvari kada joj prave nedostaju V. Ako zapovjednik obrane opsjednuta grada mora izići da bi pregovarao VI. Kako čas pregovaranja može biti pogibeljan VII. Po namjeri se sude naša djela VIII. O dokolici i dangubljenju IX. O lažljivcima X. O brzom i o sporom govoru XI. O proricanjima XII. O postojanosti XIII. O ceremonijama kod kraljevskih susreta XIV. Da smisao za dobro i zlo ovisi dobrim dijelom o tome kako mi na njih gledamo XV. Kako su ljudi kažnjeni kad tvrdoglavo ustrajavaju u obrani nekog grada koji nema smisla braniti XVI. O kazni za kukavištvo XVII. Nešto o poklisarima XVIII. O strahu XIX. Kako ljudi o našoj sreći smiju suditi tek kad umremo XX. Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti XXI. O snazi mašte XXII. Ono što je korist jednome šteta je drugome XXIII. O običajima i o tome kako ne valja olako mijenjati prihvaćeni zakon XXIV. O različitim ishodima iste odluke XXV. O školnicima

XXVI. XXVII.

O odgoju djece Ludost je pravo i krivo mjeriti prema vlastitim sposobnostima XXVIII. O prijateljstvu XXIX. Dvadeset i devet soneta što ih je složio Etienne de la Boétie XXX. O umjerenosti XXXI. O ljudožderima XXXII. O tome kako valja biti suzdržljiv kad se sudi o Božjim odredbama XXXIII. Moramo se othrvati strastima makar i po cijenu života XXXIV. O tome kako sreća često dolazi nakon onoga što razumom postižemo XXXV. O jednom nedostatku u našoj upravi XXXVI. O odijevanju XXXVII. O mladome Katonu XXXVIII. Kako plačemo i smijemo se za istu stvar XXXIX. O samoći XL. Razmišljanje o Ciceronu XLI. O tome kako se slava ne prenosi na drugoga XLII. O nejednakosti medu ljudima XLIII. O zakonima protiv raskoši XLIV. O spavanju XLV. O bici kod Dreuxa XLVI. O imenima XLVII. O nesigurnosti našega suda XLVIII. O borbenim konjima XLIX. O starim običajima L. O Demokritu i Heraklitu LI. O ispraznosti riječi LII. O štedljivosti kod Starih LIII. O jednoj Cezarovoj riječi LIV. O uzaludnim majstorijama LV. O mirisima LVI. O molitvi LVII. O životnoj dobi

II. svezak Eseji - Knjiga druga I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV. XV. XVI. XVII. XVIII. XIX. XX. XXI. XXII. XXIII. XXIV. XXV. XXVI. XXVII. XXVIII. XXIX. XXX. XXXI. XXXII. XXXIII. XXXIV. XXXV. XXXVI. XXXVII.

O nestalnosti naših djela O pijanstvu Običaji na otoku Keosu Ostavimo poslove za sutra O savjesti O vježbanju duha O odličjima O roditeljskoj ljubavi prema djeci O oružju u Parta O knjigama O okrutnosti Apologija Raimonda Sebonda Suditi o tome kako drugi umiru Kako naš duh sam sebi otežava izbor Kako nam želje rastu s teškoćama O slavi O samouvjerenosti Kad se nekome kaže da laže O slobodi savjesti Ne uživamo ni u čemu što bi bilo čisto Protiv lijenosti i besposličarenja O brzotečama Loša sredstva za dobre svrhe O rimskoj veličini Ne valja se praviti bolesnim O palcu Kukavištvo je majka okrutnosti Svaka stvar u svoje vrijeme O vrlini i hrabrosti O jednom nakaznom djetetu O srdžbi U obranu Seneke i Plutarha Priča o Spurini Opažanja o tome kako je Cezar vodio ratove Tri dobre žene O najuzoritijim muževima O tome kako djeca nalikuju očevima

III. svezak Eseji - Knjiga treća I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII.

Što je korisno, a što pošteno O kajanju Tri su načina kako valja postupati O odvraćanju O Vergilijevim stihovima O kolima O tome kako i visoki položaj može nekada biti neugodan O umijeću raspravljanja O taštini Valja znati upravljati svojom voljom O šepavcima O fizionomiji O iskustvu

IV. svezak Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke Uvod u Dnevnik (Prevoditeljeva napomena) Kronologija i itinerar Dnevnik Pisma Prilozi Misli urezane na gredama Montaigneove “librairie” Glavna izdanja “Eseja” Glavna izdanja “Dnevnika s puta u Italiju” Važniji datumi iz Montaigneova života