Postoje četiri dokaza božanske milosti na ovome svijetu. Naklonost Boga prema onim bićima doraslima kontemplaciji (ta st...
439 downloads
2055 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Postoje četiri dokaza božanske milosti na ovome svijetu. Naklonost Boga prema onim bićima doraslima kontemplaciji (ta stanja postoje i tvore dio njihova iskustva kao živih stvorenja). Svjetlost koja se širi iz tih bića, i njihova suosjećajnost, koja je božansko suosjećanje u njima. Ljepota svijeta. Četvrti dokaz je potpuna odsutnost milosti na ovome svijetu. SIMONE WEIL, TEŽINA I MILOST
I spusti se na me ruka Jahvina i Jahve me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. EZEKIEL, 37:1
KRV KRISTOVA, DRUŽBA SESTARA NJEGOVATELJICA OD (SKK) Osnovane od BI. Marie-Ange de Berville 1895., Sestre njegovateljice Krvi Kristove posvećuju se ublažavanju patnje i liječenju nevinih žrtava rata i ugnjetavanja. Red, jedan od rijetkih koji je zadržao habit i nakon reforma Drugog vatikanskog koncila, poznat je po svojoj gotovo vojnoj disciplini i običaju da novači vrlo mlade napuštene ili invalidne djevojčice diljem svijeta, iako takva praksa izaziva mnogobrojne kritike. Sestre ovoga reda istaknule su se hrabrošću i požrtvovanošću u oba svjetska rata, te i na mnogobrojnim suvremenijim bojištima. Premda trenutačno ima samo tri tisuće posvećenih sestara i postulantica, red je izgubio 120 članica koje su poginule na dužnosti, više nego ijedan drugi red modernoga doba. Prema tradiciji, članice kategorički odbijaju ostaviti pacijente i zajednice za koje su preuzele odgovornost, u skladu s krilaticom reda "Kamo odemo, tu i ostanemo". Vidi također Bl. Marie-Ange de Berville; Papa Pio XI; kardinal Matteo Ratti. ENCYCLOPEDIA CATHOLICA, 2. IZD. 1997.
Jedan Policajac je slučajno podignuo pogled baš u pravome trenutku, inače bi mu promaknulo, ne samo nabijanje na šiljke ograde, nego i pad. Na tren nije znao što se zbiva, a zatim je shvatio što vidi, nadutu crnu masu na pozadini bijelog kamena i stakla hotelskog pročelja, i onda je bilo gotovo, uz taj zvuk koji, znao je, neće zaboraviti dok je živ. Nakon toga, minutu ili malo duže sjedio je na haubi svojeg vozila,
nisko spuštene glave, da prizorište zločina ne kontaminira vlastitom bljuvotinom, a zatim je radiom dojavio o događaju. Prijavio ga je kao 31, šifrom kojom se Policijska uprava Miamija koristi za ubojstva, iako se moglo raditi o nezgodi ili samoubojstvu. Ali djelovalo je kao ubojstvo, iako policajac u tom trenutku nije mogao objasniti zašto. Iščekujući zvuk sirena, razgledavao je niz balkona na pročelju Hotela Trianon. Nakratko mu je sinula pomisao da bi trebao prići i provjeriti je li tip doista mrtav, nisu li možda željezni šiljci iskovani u obliku perunike1, koji mu vire iz vrata, prsa i prepona, u svom prodoru ipak promašili sve vitalne organe. Bio je savjestan policajac, ali ovo mu je bilo prvo svježe truplo, pa je odlučio istraživati s udaljenosti od najmanje dva metra, da ne poremeti prizorište, govorio si je. Mrtvac je bio zgodan tip, pomislio je, tena tamna kao uštavljena koža, ali orlovskih crta lica: kukasti nos, tanke usne, šiljasta bradica. Zbog nečega je to lice djelovalo kao lice stranca, ali policajac ne bi znao reći zašto. I Fleur-de-lis, stilizirani oblik perunike, čest heraldički motiv francuskih monarha. Uz određeno olakšanje okrenuo se od njega i proučio pročelje hotela, te zapazio da ima tri vertikalna stupa balkona koji ukrašavaju jedanaest katova zgrade s bakrenim krovom u stilu francuskog chateaua. To je bila arhitektonska okosnica Hotela Trianon, sve što se da uklopiti u francuskom stilu: osim krova, našlo se tu pozlaćenih ukrasnih vijenaca, grbova, balkonskih ograda od kovanog željeza u neworleanskom stilu, i, naravno, fleur-de-lis na željeznoj ogradi koja je okruživala južnu stranu hotelskog zemljišta. Ljudi su sad počeli izlaziti iz hotela, prestrašeni muškarci u bijeloj hotelskoj livreji, nekoliko gostiju iz predvorja. Ženski vrisak podsjetio je policajca na dužnost, pa ih je sve vratio u svježinu unutrašnjosti. U tom trenutku ga je presreo krupan muškarac u krem odijelu s dvorednim kopčanjem i predstavio se kao direktor hotela. On zna o kome se radi, to je gost, iz 10 D, i rekao je ime. Policajac ga je pribilježio u notes. Direktor je otišao svojim poslom, tapkajući po usnama maramicom, a policajac je nastavio proučavati pročelje, premda su mu oči stalno bježale prema žrtvi. Pojavile su se muhe i
dale se na svoj zunzaravi posao, a ubrzo nakon toga stigla su i kola hitne pomoći. Bolničari su izašli, pogledali prizorište, proglasili čovjeka službeno mrtvim, ispalili nekoliko vrckavih bolničarskih primjedba, i vratili se u vozilo čekati u blagodati rashladnog uređaja. Stigao je kombi forenzične ekipe i forenzičari su počeli sastavljati svoja raznorazna pomagala za istragu i fotoaparate te pritomu valjati iste dosjetke (e, ovo ja zovem pirsingom; žalim, trenutačno ne može do telefona) kao i bolničari, a nakon kratkog vremena tu se parkirao i neoznačeni Chevrolet, iz kojeg je izašao skladno građen muškarac kože boje karamela, odjeven u prekrasno krojeno sivozeleno odijelo od mješavine svile i lana. Policajac je uzdahnuo. Naravno da je morao doći baš on. "Morales?" upitao je muškarac. Policajac je kimnuo, a muškarac mu je pružio ruku i rekao "Paz". "Aha", rekao je Morales. Znao je tko je Jimmy Paz, kao i svi u Policijskoj upravi Miamija, kao i svi vlasnici televizora u Okrugu Dade. Morales ga, međutim, sve do sada nije službeno upoznao. Obojica su potjecali iz prvog naraštaja kubanskih useljenika, ali pozornik je sebe smatrao bijelcem, poput 98 posto Kubanaca u Americi, a Paz nije bio bijel, no svejedno nije bilo dvojbe da je Kubanac. Zbunjivalo ga je to, čak i bez rasističkih pobuda, kojima sc Morales svjesno nastojao othrvati. "Ti si prvi odgovorio na ovo?" Paz nije gledao u truplo. Gledao je u Moralesa, s ugodnim osmijehom na licu i malim bljeskovima koji su mu svjetlucali u očima. Gledao je u muškarcu koji je tek prevalio dvadesetu, lijepo oblikovana lica bez brade, s tenom kakav se obično naziva maslinastim, ali koji je više bio boje pergamenta, u lice koje kad je opušten, može biti otvoreno kao lišće dječaka u crkvenom zboru, ali koje je sad bilo oprezno, napeto, s inteligentnim tamnim očima tako jako usredotočenima na detektiva da su gotovo škiljile. "Ne, već sam bio ovdje. Netko je prijavio narušavanje mira u hotelu. Poziv je bio lažan. Upravo sam se spremao otići kad je on sletio." "Vidio si kako pada?" "Aha." Paz je podignuo pogled na pročelje hotela i vidio što i Morales malo prije. Bilo je savršeno jasno s kojeg je balkona žrtva počela svoj fatalni spust. Svi su balkoni osim jednoga imali zatvorena staklena
vrata zbog poslijepodnevne vrućine. Samo jedan je bio iznimka i vrata su bila otvorena, a bijele su zavjese vijorile kao zastave. Paz je u sebi brojio. "Izgleda da je deveti kat", rekao je. Sad je tek proučio truplo. "Dobre cipele", rekao je. "Lorenzo Banfi. I dobro odijelo. Šminker. Reci, zašto si to prijavio kao ubojstvo?" "Nije zavikao dok je padao", rekao je Morales, iznenadivši i samog sebe tom izjavom. Paz mu se široko osmjehnuo, kao mačak, i Morales je osjetio kako se i njegovo lice razvlači u smiješak. "Jako dobro. Dobar policijski postupak. Tip se posklizne s terase, jasno ti je da će pustiti neki glas dok pada. A sad kad to znamo, ovaj curak krvi koja mu kaplje ispod zatiljka postaje mnogo zanimljiviji, je l'da?" "Mogao je udariti glavom pri padu." "O što? Vidio si: pao je ravno s balkona na ogradu i sletio točno na ona tri šiljka. Ne, kad se srušio, već je imao tu ranu na glavi. Vjerojatno nije znao za sebe kad se nabio. Sreća za njega, s obzirom na sve drugo." Obojica su se nakratko zagledala u truplo po kojem su plazile muhe. Zatim je Paz rekao: "Znaš Sto, Morales. Ovaj tip neće pobjeći. Zašto ti i ja ne bismo otišli gore u tu sobu i pokušali ustvrditi što je radio prije nego što je pao?" "Zove se Jabir Akran al-Muwalid. Rekao mi je direktor hotela. Bio je gost, iz 10 D." Paz se ponovno široko osmjehne. "Jako dobro, Morales. Sjajno! Izvrsno! Hvala ti. Nisam sam se baš veselio tome da ću morati čeprkati po džepovima ovog tipa dok mu ne nađem osobnu." Morales je počeo pomišljati da glasine o Pazu nisu točne, da on ipak nije bahati preserator. Morales je bio u policiji devet mjeseci, a ovo mu je prvi put da se detektiv prema njemu ne odnosi kao da je beskoristan izjelica krafni koji je vjerojatno uneredio prizorište i još počinitelju na odlasku pridržao kaput. Druga čudna stvar bilo je to što frajer nema partnera. Svi tipovi iz ubojstava rade u parovima, ali očito ne i Jimmy Paz. Na recepciji su uzeli karticu za otključavanje i krenuli gore dizalom, koje je bilo, poput predvorja, uređeno u krem i zlatnim tonovima. U njemu je bio čak i stolac u stilu Luja XVI., sa sjedalom od brokata.
Ispalo je da im kartica nije potrebna. Na podu je ležao smotani ručnik tako da se vrata ne mogu automatski zatvoriti. Prekoračili su ga i ušli u sobu. Bio je to apartman, također namješten u stilu Luja XVI., kao i predvorje i dizalo; a sad su bili u prostranom dnevnom boravku. Cijeli jedan zid bio je prekriven zrcalima sa zlatnim okvirima, a na suprotnoj strani su ugledali balkon i francuski prozor koji vodi na njega; teški zastori s heraldičkim uzorkom ancien regimea2 bili su otvoreni, a tanke bijele prozirne zavjese lepršale su na povjetarcu iz Zaljeva Biscayne. Paz je krenuo prema tom balkonu, ali je uhvatio nešto u ogledalu i stao. U sobi je bila žena. Klečala je na lažnom Aubusson tepihu, ruke su joj bile stisnute na prsima, oči širom otvorene i zapiljene. Paz se pomaknuo u njezino vidno polje, ali ona kao da ga nije zamjećivala. 2 Ancien regime - povijesni naziv za takozvani stari režim, apsolutističku vlast u Francuskoj prije 1789. koji se nastojao obnoviti nakon pada Napoleona 1895. Zapamtio je da nešto tiho govori. Moli se? Prišao je bliže, istodobno pokretima pokazujući Moralesu neka provjeri spavaću sobu. Nije zvučalo kao molitva, ali Paz i ionako nije imao baš jasan pojam kako molitva treba zvučati. Kao da se nekome obraćala u razgovoru, iako nije mogao razbrati riječi. Podsjećalo je na jednostrane razgovore koji u posljednje vrijeme stalno dopiru od ljudi s mobitelima. Paz je pozorno pogledao: nema mobitela. Žena je bila visoka i mršava i zgodna poput neke koščate zvijezde countryja&westerna, samo malo ofucane. C&W pjevačica koja nikad nije postigla pravi uspjeh, ili kao neka koja jest uspjela, ali onda su je upropastili piće i/ili nepouzdani muškarci, i sad skromno živi u nekom motelu u Hialeahu. Ogrubjelo lice, mogao je reći, jedno od onakvih kakva viđaš u pritvoru kad murjaci izvedu raciju među kurvama, osim što je u izrazu ovoga lica postojalo nešto nedokučivo što se nije uklapalo u tu sliku. Na sebi je imala izblijedjelu plavu majicu, jako široku i pomalo prljavu, smeđu pamučnu suknju do polovice lista i sandale s gumenim potplatom. Prašnjava stopala. Kosa joj je bila crna kao krilo gavranovo i dječački
podšišana "na lonac" iz kojeg su virile male uši bez resica, priljubljene uz glavu. Bez naušnica. Njezine oči, smještene duboko u živici od gustih tamnih trepavica, bile su (začudo, s obzirom na boju kose i tena) plave kao isprane traperice, a zjenice su na toj podlozi izgledale neobično malene, kao zrna sačme. Možda je drogirana? To bi moglo objasniti i taj njezin izraz lica. Na sebi nije imala ni šminku, ni lak na noktima, a koža joj je bila žućkasta, kao kad izblijedi jaka preplanulost. Oko vrata, malo iznad tkanine majice, opazio je tanku kožnu uzicu, s koje možda visi neki ukras koji nosi ispod majice. "Oprostite", rekao je Paz. Na njegovo iznenađenje, žena je izokrenula oči tako da su se vidjele samo bjeloočnice i polako se prevrnula u stranu. Paz je odmah kleknuo pokraj nje i stavio joj šaku na vrat. Koža joj je bila vlažna i neobično vrela na dodir, ali ispod nje se osjećalo snažno i pravilno bilo. Od žene je dopirao neki miris, znoj i nešto što podsjeća na benzinsku crpku, kao nafta ili benzin, i još slaba cvjetna nota. Paz se u svom životu često bavio cvjetnim aranžmanima, pa je prepoznao miris: ljiljani. Ženi su zatitrali kapci, oči su joj se otvorile, trgnula se i iznenadila kad je spazila da Paz zuri u nju. "Što se dogodilo?" upitala je. "Tko ste vi?" Glas joj zvuči kao da je sa sela. Ko sivi. "Klečali ste, a onda ste se nekako prevalili u stranu", rekao je Paz. "Ja sam detektiv Paz, PU Miami. Tko ste vi?" "Emmylou Dideroff. Je li on ovdje?" Uspravila se i pogledala po sobi. "Mislite na gospodina al-Muwalida, ne?" "Aha." Pomalo se nesigurno uspravila na noge, i Paz je vidio da je doista visoka, nešto viša od njegovih metar i sedamdeset osam. "Trebali biste sjesti", rekao je, "djelujete malo nesigurni na nogama." Sjela je, na jedan od onih šašavih francuskih stolaca neudobna izgleda. "Vi ste iz policije?" upitala je, a kad je Paz kimnuo, rekla je: "Jeste li ga došli uhititi?" "Zašto bismo to učinili, gospođo Dideroff?" "Oh, on je ubojica", rekla je. "Zločinac. Zato sam ga pratila. Nisam mogla vjerovati očima, ide ulicom u Miamiju, mrtav-hladan. Otišao je parkirati u garažu, a ja sam svoj kamion parkirala na prilazu - tamo gdje se prijavite? I čekala sam u predvorju da dođe. Htjela sam mu prići i pogledati ga u lice, mislim, zato da budem sigurna da je to
stvarno on. A on se nije pojavio i ja sam pomislila, o, frigaj ga, vjerojatno je iz garaže otišao ravno gore." Susrela je Pazov pogled i rekla: "O, ajme, opet sam se onesvijestila, zar ne?" "Da, gospođo. Što ste točno radili prije nego što ste izgubili svijest?" Paz je u zrcalu ugledao Moralesa na pragu spavaće sobe. Oči su im se susrele, Morales je slegnuo ramenima i uzdignuo palac u smjeru sobe iza svojih leđa, kao znak da tamo nema nikog. Laganim pokretom glave, Paz je pokazao na balkon. Morales je šmugnuo uza zid, tiho za jednog murjaka, i prošao kroz otvoren francuski prozor. "Oh, pričala sam s Katarinom", rekla je žena. "No, jednostavno sam otišla dizalom do najgornjeg kata, pronašla sobaricu i pitala je koja je njegova soba, ali on nije bio na tom katu, i onda sam tako silazila kat po kat, i pričala sa sobaricama, sve dok nisam došla na deveti i ta je odmah znala na koga mislim. Pa sam otišla u sobu i vidjela da su vrata podbočena da se ne zatvore i... ušla sam. Vjerojatno nisam smjela, je li tako?" "Pa i niste. Tko je Katarina?" "Katarina Sijenska." "Mislite, svetica?" "Aha. Ona je jako mudra u svjetovnim stvarima." "Bila je mudra. Mislio sam da je mrtva." Žena mu se nasmiješila. Vidio je da joj nedostaju dva zuba na desnoj strani, ali osim toga, bio je to krasan otvoren osmijeh. "Pa, da. Ali mrtvi su svugdje oko nas. To je zajednica vjernika. Jeste li katolik?" "Odgojen kao katolik. Ne idem baš u crkvu." Žena na to nije ništa rekla. Kašljuckanje iza Paza: okrenuo se, a tamo Morales obavijen vijorećim zavjesama i s uzbuđenim izrazom na glatkome licu. "Ah, detektive, mislim da trebate vidjeti ovo tu vani." Paz mu je domahnuo neka uđe i prešao preko sobe. Popričali su tihim glasom. "Što to imaš?" pitao je Paz. "Mislim da vani leži sredstvo kojim je počinjeno umorstvo. Izgleda kao neki dio automobilskog motora s... ovaj, ima na sebi nešto kao krv i kosu. Nisam ništa dirao." "Dobro. Išta zanimljivog u spavaćoj sobi?"
"Žrtvina osobna. Sudanska putovnica i hrpa poslovnih posjetnica zataknutih u nju. Lisnica s par tisuća u novim stoticama. Pogledao sam u najgornju ladicu toaletnog ormarića. Je li to u redu?" "Baš i nije, ali neka sad. Mrtvi više nemaju nikakvih prava, ali mi ipak radije pričekamo forenzičare prije nego što pustimo papke po stvarima. A sada, zašto ti ne bi pravio društvo gospođi Dideroff tamo u sobi dok ja pogledam što si to našao." "Što je s njom?" "Vraga ti ja to znam", rekao je Paz i uputio se na balkončić. Spustio se u čučanj i zaškiljio prema predmetu. Kad je imao šesnaest godina i bio siromašan kao crkveni miš, Paz je obnovio istrošeni motor svojeg prvog auta, Mercuryja iz '56., i zato je znao Sto je to Sto sad gleda. Bila je to poluga, kratka, čvrsta, čelična Sipka koja spaja klip stroja s unutarnjim sagorijevanjem i radilicu, veća nego u Mercuryju, možda iz velikog dizelaša. Sastojala se od prstena koji hvata radilicu i manjeg prstena koji obuhvaća svornjak u klipu. Na jednoj strani velikog prstena bila je krvava mrlja s nekoliko tamnih kovrčavih dlaka koje su izgledale kao da bi mogle potjecati sa žrtvine glave. Nagnuo se bliže, održavajući ravnotežu na skvrčenim prstima jedne ruke, kao čimpanza. Poluga je bila sasvim nova, činilo se, i sjajila se od ulja. Nisko na poluzi bilo je nekoliko gotovo savršenih otisaka prstiju, tamo gdje ju je netko držao. Vidi, vidi. Ustao je i pogledao preko ograde od kovanog željeza. Vidio je žrtvu nabijenu na šiljke, devet katova niže, i roj forenzičara oko njega, kako fotografiraju i uzimaju uzorke. Paz im je poželio sreću, ali je smatrao da je većina važnog dokaznog materijala tu gore, u 10 D. Izvukao je mobitel, nazvao voditeljicu forenzičke ekipe na njezin mobitel, i bilo mu je zabavno što sad i vidi osobu koju zove. Mahnuo je i ona je mahnula njemu i rekao joj je neka što brže dođe gore u 10 D. Vratio se unutra i privukao stolac tako da gleda u Emmylou Dideroff. "Dakle, gospođo Dideroff - smijem li vas zvati Emmylou?" Kim-nula je. "Emmylou - kakve ti imaš veze s Jabirom al-Muwalidom? Prijateljica si mu?" "O, ne. On je bio naš neprijatelj." "'Naš' znači...?" "Mojeg plemena. Peng Dinka. Monyjanga." "A-ha. I to zato što...?" "O, on je odgovoran za stotine mrtvih, možda tisuće. I to ne samo u
ratu. On je bio vođa odreda smrti." "Shvaćam. A to je bilo gdje? Ovdje u Miamiju?" Lice joj se izmijenilo, kao da je odjednom shvatila gdje je i što se zbiva. Pazu je uputila pogled kakav bi očekivao od uličarke iz Overtowna. "Oprostite, ali što se to događa? Gdje je on, i što vi radite u ovoj sobi?" "Mrtav je", Paz je neuvijeno odgovorio. "Prije otprilike dvadeset minuta izletio je kroz onaj tamo prozor i nabio se na šiljke ograde." Brzo je udahnula, oči su joj se lagano raširile. "No", rekla je, uz uzdah. "Neka se Bog smiluje njegovoj duši", a onda nešto na nekakvom zveketavom jeziku koji Paz nije znao. Proučio je ženino lice. Činilo se da je iskreno iznenađena, ali, istodobno, ako je bar upola luda kao što sad izgleda, nemoguće je odrediti u kakva je sve podsvjesna stanja sposobna upasti. Paz je s egzotičnim stanjima uma imao nešto više iskustva nego prosječni detektivi. U njegovoj nutrini, nekoliko centimetara iznad kopče remena, pojavilo se neugodno bockanje. "I tako, Emmylou... ovaj, znaš li ti kako to da je pao kroz prozor?" "Ne. Uopće ga nisam vidjela. Rekla sam vam, došla sam ovamo, vrata su bila otvorena, ušla sam i čekala." "I molila se." "Vidjela sam prikazu. Već dugo je nisam vidjela, pa sam se valjda, znate, malo isključila." Vidio je da se na njezinim visokim jagodicama pojavilo nešto boje. Neugodno joj je? Osjeća krivnju? "Dobro. Reci mi, znaš li što je to klipnjača?" "Naravno. To je dio automobilskog motora. Zašto?" "Imaš li ti klipnjaču? Mislim, ne u autu, nego baš taj dio, posebno. Rezervni dio." "Nemam sa sobom. Gledajte, ne shvaćam zašto me ispitujete o kli..." "Ali ti je imaš." Zatresla je glavom. "Imam jednu u spremniku svojeg kamiona. Mislim, Jack Wilsonova kamiona. Wilson Brothers Marine na South River Driveu. Tamo radim. Vodim im ured i ponekad dostavljam kad imaju gužvu. Tako sam naletjela na pukovnika. Otišla sam u Shattuck Machine u Prvoj jugozapadnoj, po prerađenu klipnjaču, za Mermaid meteor koji sad popravljaju. Kad evo njega, čeka pred govornicom ispred samoposluživanja preko puta. I onda sam ga pratila ovamo."
"Aha. I tako si ti zapravo došla tu i čekala ga i klipnjača ti je bila pri ruci pa si ga mlatnula njome, jako, i kad se srušio, odvukla si ga do onog balkona i gurnula ga dolje. Je li tako bilo, Emmylou?" Usta su joj se pretvorila u mali ružičasti o. Dobra je, morao je priznati, ako sad glumi. "Vi mislite da sam ga ja ubila!" "Pa, tu je klipnjača na kojoj ima krvi i kose. Izgleda da je netko tresnuo Jabira po glavi i onda ga gurnuo preko balkona. A ti ovdje sjediš i moliš se. I rekla si da ti je bio neprijatelj. I pratila si ga ovamo čak od rijeke. Što drugo da mislim?" Zagledala se u njega. Pogledao ju je u oči i doživio mali šok: kao da gleda u oči dviju potpuno različitih osoba, jedna ima ledene oči nesmiljena ubojice, a druga tužne nježne nebesko plave oči Blažene Djevice iz kapelice. Trajalo je samo tren, i Paz je pomislio da mu se učinilo, ali je osjetio kako mu iznad usnice i na križima iskaču kapljice znoja. Jezivo sranje, rekao si je, uzdahnuvši u sebi. Opet jezivo sranje. No, to je prošlo; rutina je prevladala. Paz je Emmylou pročitao njezina prava, a Morales joj je stavio lisice. Žena je, izgleda, opet utonula u svoj trans. "Rekla je da će biti još kušnji." Progovorila je tihim začuđenim glasom. "Tko to, Emmylou? Tko je to rekao?" "Katarina. Čudno je to. Nikad ne znaš što ti On sprema. Život je zbog toga tako zanimljiv. Ali znate, doista, ja ga nisam ubila. Željela sam, svojedobno, i tada bi to možda čak i bilo ispravno, ali ne sad." "Zašto si ga onda pratila ovamo?" Rekla je: "Htjela sam mu oprostiti." Paz nije znao što bi odgovorio na to. Lagano je kimnuo glavom, a Morales ju je odveo. Privođenje je trajalo nekoliko sati, kao i uvijek. Dok su se motali po žalbenom uredu javnog tužilaštva, Paz je popričao s Moralesom, za kojeg se ispostavilo da se zove Tito. Tito i Iago: malo su zemljački popričali o svojim imenima. I na španjolskome, premda je Morales razumio puno više nego što je znao reći. Bio je useljenik drugog koljena, ili exile, ovisno o tome s kojim članom kubanske zajednice pričate. S lakoćom iskusnog istražitelja, Paz je uspio doznati gotovo sve o Titu Moralesu, a da pritom nije otkrio ništa o sebi, osim onoga što već svi znaju. Morales ima dvadeset i tri godine, neoženjen je, živi s roditeljima, studirao je nekoliko semestara na Miami-Dadeu, nije
mu bilo loše, ali htio je nešto više fizički, pustolovnije, razmišljao je o tome da ode u marince, ali nije htio ostaviti majku, koja pobolijeva. Murja mu se činila u redu. Paz ga je pitao kakve ambicije ima u murji, a Morales je rekao da bi mu se svidjelo biti detektiv. Malo su porazgovarali o tome kako upasti među detektive. Paz mu je ispričao kako je on upao, a to je bilo tako što je ulovio tipa iz Overtowna koji je ubio japanskog turista. Izgleda da je Morales tu priču već znao. Ne odmah, ali nakon nekog vremena Jimmy Paz je zapazio dvije stvari koje su ga prilično pogodile: prva je bilo to da je Morales, iako samo desetak godina mlađi, puno više Amerikanac nego on sam. Paz inače nije sebe doživljavao ponajprije kao Kubanca, ali sad je uvidio da je to zato što se nesvjesno uspoređuje sa svojom majkom i zato što puno vremena provodi uronjen u cubanismo njezina restorana i miljea. Ali u usporedbi s Moralesom, nedostaje mu samo slamnati šešir i magarac upregnut u kola puna šećerne trske. Drugo je zapažanje bilo to da ga mladi policajac kuje u zvijezde kao junaka, ne na onaj grozan nametljiv način, ali bilo je jasno da je malome nevjerojatno drago što osobno razgovara s Jimmyjem l'azom, i da će to ispričati svim svojim frendovima, i svojoj mami, i da će ovi biti impresionirani. A klinjo je bijelac. Paz je bio na televiziji i za govornicama, rukovao se s gradonačelnikom i kongresnikom i državnim tužiteljem Okruga Dade, ali sve je to bilo samo u vezi s jednim određenim događajem - hvatanjem zloglasnog Vudu ubojice, kako su sve to nazvali - a Paz je znao da je službena verzija čista izmišljotina. U Okrugu Dade jedino je Paz znao pravu istinu, a on se dobro izvježbao da uopće ne misli na nju. Ovaj bljesak pozornikova divljenja bio je nekako drugačiji, stvarniji. Kao da doista nadilazi rasu, a takvo nadilaženje tako se rijetko pojavljivalo u Pazovu životnom iskustvu da bi ga njegov radar jedva registrirao. Shvatio je., a to ga nije baš posve usrećilo, da se primiče, unutar svog malenog osobnog svijeta, domeni u kojoj žive izabranici iz njegove rase, oni kojima je dovoljno ime bez prezimena: Oprah, Tiger, Shaq. Kad je postupak privođenja završen, pozdravio se s Moralesom i vratio se u Ubojstva, gdje je ime Emmylou Dideroff potražio u bazi Nacionalnog kriminalističkog obavještajnog središta. Pretraga nije donijela nikakve podatke, što znači da žena u svojoj odrasloj dobi nije bila kazneno gonjena. Koliko je zločina počinila bez gonjenja,
računalo nije reklo. Iako se broj socijalnog osiguranja ne bi smio rabiti za identifikaciju osumnjičenika, to pravilo sad više zbilja nitko ne poštuje, pa je Paz njezino ime unio u pretragu preko nekog komercijalnog zastupništva da bi dobio financijske podatke, ali opet ništa, a to ga je donekle iznenadilo. Isto i s podacima koji se dobivaju pomoću vozačke dozvole. Žena na papiru nije postojala, a to je nemoguće, što znači da je ime lažno. Ipak, imao je adresu, bar nekakvu naznaku, pa je brzo izvadio nalog za premetačinu. Prije nego što ga je proveo, Paz je otišao na obdukciju pokojnog pukovnika Jabira Akrana al-Muwalida, i doznao da je žrtva doista u zatiljak primila udarac tupim predmetom, a taj predmet je uistinu mogla biti klipnjača. Tu teoriju su poslije potvrdili nalazi iz kriminalističkog labosa, koji je utvrdio da kosa i krv s klipnjače odgovaraju žrtvi. A trešnja na vrhu tog šlaga? Otisci na klipnjači odgovaraju onima uzetim od Emmylou Dideroff. Fićukajući veselu melodiju, Paz je taj materijal ponio u sobu za ispitivanje u postaji PU Miami na Petoj ulici, u kojoj su pritvorili ženu. Zatekao ju je u društvu detektivke. Detektivka je čitala pohabani primjerak časopisa People. Emmylou je čitala Bibliju. Paza je razveselilo što u prostoriji nema odvjetnika. Privukao je stolac i sjeo nasuprot njoj, i neko ju je vrijeme samo gledao. Udubila se u knjigu i micala usnama dok čita. Paz se zapitao je li to zato što slabo čita ili ima neke veze s molitvom. "Emmylou", napokon je rekao, kad je postalo jasno da neće reagirati na njegovu prisutnost. Zatvorila je knjigu i dobrohotno ga pogledala. "Što je I. X.?" upitala je, pokazujući na identifikacijsku iskaznicu sa slikom, koju je, kao i svi ostali u zgradi, nosio na lančiću oko vrata. "Iago Xavier", odgovorio je. "To je krasno ime. Kojeg od tih svetaca smatraš svojim zaštitnikom?" "Hajdemo mi prvo popričati o tebi, Emmylou", rekao je. "U velikoj si nevolji." I sad je iznio kakav sve dokazni materijal upućuje na njezinu krivnju - tupi predmet, forenzički nalazi u vezi s njim, obdukcija, njezina prisutnost na mjestu ubojstva, nedostatak dokaza da je netko drugi mogao opaliti gospodina al-Muwalida po lubanji i gurnuti ga na šiljke. "Vidiš, kako stvari stoje, ukebali smo te. Ne znam što ti je učinio laj tip i čime te razbjesnio toliko da si ga ubila, ali učinila si to, a tebi u
prilog govori jedino tvoja verzija događaja. Naša verzija sad glasi da si ga čekala u zasjedi i hladnokrvno ubila. Nema znakova borbe, shvaćaš. To je posebna okolnost." "Ne razumijem." "To ti je kao višestruko umorstvo, ili osobito brutalno umorstvo, ili naručeno umorstvo. Za to tužilaštvo može tražiti smrtnu kaznu. Moram ti reći, kad javni tužitelj prikaže što se dogodilo našoj žrtvi, kako je izgledao na toj ogradi, mislim da će porota tako i presuditi. Drugim riječima, moraš promisliti o tome. No, ako ispričaš svoju verziju, napišeš priznanje, uštediš državnom tužilaštvu trošak suđenja, onda je to posve drugačija situacija." "Misliš, ako priznam da sam ga ubila?" "Da, to mislim." "Ali to bi bila laž. Ne mogu lagati. I morala bih to reći pod prisegom, zar ne?" "Da." Nasmiješila se, a on je pomislio: Zašto imam taj loš osjećaj? Ona je ubojica. Izgleda da je osjetila njegovu nelagodu. "Doista mi je žao. Jednostavno ne mogu. Mislim, tako slagati. Osim toga, onda bi prestali tražiti ubojicu, a to ne bi bilo ispravno. Mogao bi ubiti nekog drugog..." "O, prestani!" povikao je Paz, ustao i tresnuo o stol debelim dosjeom, iz sve snage, i bilo mu je drago što je poskočila. Nagnuo se nad nju i izderao joj se u lice. "Zaboga, Emmylou! Ne pričamo mi o ladanju! Ti si ga ubila, znaš da si ga ubila, a ja ti pružam jednu jedinu jebenu šansu da izbjegneš onaj sobičak u Raifordu. Iglu, znaš? Zar želiš umrijeti?" Činilo se da razmišlja o tome, i to dulje nego što je, bar prema njegovu iskustvu, itko razmišljao o ovome pitanju. "Doista misliš da bi me mogli pogubiti?" tiho je upitala. "Baš tako!" rekao je Paz, trudeći se da mu glas zvuči uvjerenije nešto što ima osnova s obzirom na činjenice. Florida je tijekom posljednjih godina pogubila samo jednu ženu. "Ubili su Aileen Wuornos, a isto će učiniti i s tobom. Ako želiš nekoga koknuti, a ne bi iglu, onda se kloni Države Floride." Žena je po svemu sudeći razmatrala te tvrdnje. Pročistila je grlo i rekla: "Valjda bih to trebala smatrati za čast."
"Što?" "Da me nepravedno pogube, kao i Isusa. Što bih više mogla tražiti?" Paza je prožeo kratak trzaj bijesa, a zatim val žaljenja. Sad bi mu stvarno dobro došao njegov stari partner Barlow, Barlow bi znao kako s ovom ženom, on bi s njom ugodno proćaskao o Svetom Duhu i kraju svijeta ili čemu sve već, a onda bi ona potpisala priznanje. Paz nije bio do kraja uvjeren u ispravnost smrtne kazne, s obzirom na sve što zna o tome kako policija prikuplja dokaze, ali mu se sviđalo što može mahati zastavom smrti kad ispituje osumnjičenike za umorstvo. Pokazalo se da im to jako usredotoči misli. Osim ako su luđaci, kao u ovome slučaju. "Pod uvjetom da je nepravedno", rekao je Paz. "A zanimljivo je to, Emmylou. Većina ljudi se boji smrti." Kimanje glavom i mrmljanje. "Ali ti ne?" "Već sam to doživjela. Nije ništa osobito." "Dakle, čega se onda ti bojiš, Emmylou? Hajde, pomozi mi malo. Ne mogu ti prijetiti ako ne znam što te najviše plaši?" Vidio je kako joj usnice izvija mali osmijeh. "Oh, ja ti tako samo pričam, ali nisam uistinu toliko hrabra. Ja sam ti više za bježanje i skrivanje. Za podvući rep. A ono čega se ja bojim, ti ne možeš iskoristiti za prijetnje, mislim da ne." "Da vidimo. Što je to?" "Vjeruješ li u dušu?" To upita gotovo šaptom, spuštene glave. Paz, je čuo kako detektivka okreće stranicu svojeg časopisa. Paz zapravo nije bio siguran što vjeruje u vezi s tim, ali je smatrao da je trenutačno ispravno odgovoriti s da. "Onda bismo mogli reći da se ja bojim za svoju dušu, da se bojim da će me odvući u pakao." "Vrag te progoni, hmm?" Polako je podignula glavu i pogledala ga. "Ne progoni, to ne." Netremice su se gledali u oči. Paz je vidio kako se sitne zjenice šire i prekrivaju plavilo šarenica, a onda se nemoguće proširuju i gutaju bjeloočnice, cijelo lice, cijelu sobu, ugledao je kako se otkriva pogubna ljepota pakla, osjećao je kako ga vuče, kako mu se u glavi vrle događaji iz vlastitog života, i mijenjaju značenje, da, ovo je njegova svrha, ta divna moć, kompas morala se vrti kao papirnata vjetrenjača...
Paz se silovito uspravio, srušivši stolac iza sebe. Na tu buku, detektivka je podignula pogled s časopisa sa zbunjenim izrazom na okruglom licu. Bilo mu je mučno, povratit će na stol, izgubiti nadzor nad svojim tjelesnim funkcijama, tama ga okružuje, crveno obrubljena, gleda osumnjičenu kroz tunel, u lice sada potpuno obično. Posttraumatski stres, čitao je o tome, neki bljesak sjećanja na sve ono s vuduom, ide uz noćne more, oh da doista, a potaknula ga je ova luđakinja i razgovor o vrazima, i taj štih afričke jezivosti koju je ranije iskusio. "Je li vam dobro, detektive?" upitala je žena. "Dobro sam", rekao je Paz. Izvadio je džepni rupčić i obrisao lice. Prisilio se da je pogleda. Opet se držala kao Blažena Djevica. "Dakle, zabrinuta si za svoju dušu - pa, kako čujem, kažu da je ispovijest dobra za dušu." "Da, to je istina." Ispustila je dubok uzdah. "U redu." "Što je u redu?" "Ispovjedit ću se." "Dobro. Ti priznaš sve i javni tužitelj će biti puno fleksibilniji što se tiče ublažavanja kazne, pod..." "To me ne zanima", rekla je. "Rečeno mi je da tako učinim." "A rekao ti je...?" "Svetica, rekla sam ti. Moram oprostiti i priznati." "Umorstvo." Nestrpljivo je odmahnula glavom. "Ne, nisam ubila al-Muwalida, rekla sam ti. Mislim na svoje druge grijehe i prijestupe." Paz joj je preko stola gurnuo službeni blok za pisanje i kemijsku olovku. Nije ih niti taknula. "Ne, trebam uvezanu bilježnicu, ne onu sa spiralom, ne nešto iz čega bih mogla trgati stranice." "Zato što...?" "Jer ću lagati. Napisat ću istinu i onda ću je istrgnuti. Mora biti uvezana tako da vidiš ako nedostaju stranice." "A-ha. U redu, uvezane bilježnice. Kao za osnovnu školu? Crne s onim bijelim točkicama?" Nasmiješila se tako blistavo da je izgledala kao da ima osam godina. "Da, savršeno. Mislim da će mi trebati... recimo, četiri." "Dobit ćeš. A sad mi ne bi htjela malo natuknuti o nekima od tih prijestupa?"
"Ne. Moram to napisati. U takvu bilježnicu." Osjećao je težinu u želucu. Opaljena je, to je jasno, i vjerojatno će na svemu tome temeljiti obranu ludilom, a sav onaj krasni dokazni materijal koji je sakupio postat će diskutabilan. Je li ona doista luda? Paz je znao da je tamo u hotelskoj sobi na trenutak ugledao nešto što uopće nije bilo ludo, tu ledenu ženu, ali u sudnici to neće značiti baš ništa. Paz uopće nije razmišljao o onome što se izgleda dogodilo maloprije, i da na leđima nije osjećao sasušeni znoj, vjerovao bi da se uopće nije dogodilo. Nekakav napadaj, manjak šećera u krvi ili stres ili tako nešto, ništa za zabrinuti se, ništa kad se usporedi s mogućnošću da se ova ludara izvuče nekažnjena. U svakom slučaju, njega se to više ne tiče. Paz se osjećao kao da je potratio cijeli dan.
Gradić Pony-aux-Bois leži u Šumi Vaux, na obalama rijeke Mance, koja nekoliko kilometara južnije kod Metza utječe u Moselle. Grad ima jako dugu prošlost. Crkva, Saint-Martin-de-Tours, potječe iz devetog stoljeća, a tijekom kasnog ljeta, kad je vodostaj nizak, ljudi će vam pokazati stupovlje rimskoga mosta, blijede uglaste sjene ispod zlatne površine. Lijepo je to i mirno mjesto, vrlo omiljeno među bogatim građanima Metza koji tu imaju ljetnikovce i lovačke kuće. Jedan od njih je bio i Georges Hippolyte de Berville, trgovac iz toga grada i veletrgovac ugljenom i naftom. Godine 1851. za sebe i svoju obitelj od lokalnog je kamena izgradio udoban ljetnikovac s pogledom na rijeku. Obitelj su činila tri sina, Alphonse, Jean-Pierre i Gerard, i njegova supruga, Sophie Catherine. Živjeli su u ljubavi i zdravlju, za koje su svi zahvaljivali Bogu, jer bijahu vrlo pobožni, osobito Sophie Catherine. Kad je ljetnikovac u Ponvju završen, provodili su cijelo ljeto na rijeci i zabavljali se seoskim zanimacijama poput pecanja, osobito na linjaka i deveriku, i lovom na golubove i šljuke. Na tom dragom mjestu, jednoga ljetnog jutra godine 1856., Sophie je rodila dijete koje će nazvati Marie-Ange Bernardine, budući da je Sophie veoma štovala Kraljicu Anđela i da je dan bio 20. kolovoza, spomendan Bernarda od Clairvauxa. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 .
Dva ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak I. Samo zaroni. Samo zaroni, glas moga tate, samo zaroni, srce, nema tu u rijeci ništa što bi tebe nadjačalo. Bit će da su mi bile četiri godine, rijeka je bila Coelee u Okrugu Caluga, u Floridi, tamna kao čaj, a nad njom se nadvijaju gusta viseća trava koju zovu "španjolska mahovina", česvina i patuljaste palme. Učio me plivati. I tako ja zaronim i stvarno nemam pojma, ja sam čitatelj a ne pisac, trebala sam početi pohvalom kao Augustin, ali naravno da sam zaboravila i kakva umišljenost usporediti se, ali možda smo Bogu svi isti, on nas voli iako nismo ni prezira vrijedni, najveće svece i mene. Augustin počinje sa sjećam se samo slavnoga retka Ti troneš čovjeka da s užitkom te štuje, jer za sebe si nas, o Bože, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi3. Naravno, mi ipak ne znamo je li zbilja tako, zar ne Sv. A. ? Mislimo da hoćemo druge stvari, one 3 Prevedeno prema citatu s internetske stranice http://petar.ffdi.hr/lzj/apostolsko-vji vanje.htm. do kojih je lakše doći i onda kad se uopće sjetimo molitve, molimo se onako kao što si i ti tako dugo - Bože daj da budem dobar ali ne još. Da ne bijah tako izopačena. Bogu odani i bogobojazni roditelji, uz dar Božje milosti, učinili bi me dobrom. Glasno sam se nasmijala kad sam to prvi put pročitala, u samostanskoj knjižnici gdje se smijeh ne odobrava, a onda sam se rastužila jer ja bih tako voljela da sam imala takve roditelje ili da sam bila tako malo izopačena kao Tereza Avilska, pa bih i ja mogla svoje ispovijedi započeti tom rečenicom kojom je ona počela svoj Život. I zanimljivo mije to kako zapravo ne zaranjam nego ispunjavam stranicu brbljarijama da bih to izbjegla, tu moju istinsku a ne kreposno izmišljenu izopačenost. A sad, idemo, zapravo. Rođena sam kao kći Josepha R. i Ellen May (Billie) Boone Garigeaua, u Waylandu, Florida. Billie je tada bilo sedamnaest
godina, a moj otac, kojeg su svi zvali Ti Joe, imao je dvadeset i dvije i bio je Cajun4 iz Župe Plaquemines u Louisiani. Mislim da se nijedno od njih nije osobito bojalo Boga, a predanost koju su osjećali, premda jaka, nije bila prema njemu. Mama je bila predana Tijoeu, otprilike isto onoliko koliko je Tereza bila odana Isusu (ili sam ja to tako poslije zamišljala), a tata je predano provodio dvije zamisli, prvo da je za muškarca posjedovati i voziti kamion marke Kenworth jedini život vrijedan življenja, i drugo, da se dobar suprug i tata nimalo ne treba ustručavati pojebati što više pičkica ulovi. Oh, izgleda da sad mogu napisati ono što odbijam izreći. Kopile. Kurac. Pička. Jebati. Iskaz licemjerja sada mora biti čednog jezika iako znam časne koje se ne ustručavaju reći popu pop a bobu bob. Ili možda imam oprost, u svrhu apsolutne iskrenosti. Živjeli smo u komfornoj kućici-prikolici u Karefree Trailer Parku blizu rijeke Coelee, malo manje od petnaest kilometara izvan Waylanda, Rutom 217 u Okrugu Caluga. Mjesto je bilo zgodno, koliko već takva mjesta mogu biti, -
Mješanac lokalnih indijanaca i francuskih doseljenika.
četiri uredna niza kuća, parkić za djecu, igralište, nekoliko crvenih stolova za piknike pokraj muljave riječne plaže, klimavi dok i dućančić mješovitom robom. Dok je štedio za onaj Kenworth, tata je vozio prikoličara za neku ekipu iz Panama Cityja pa ga ne bi bilo dulje ili kraće vrijeme, a tada bi život prešao u neku vrstu limba, svi bismo samo sjedili i iščekivali došašće poput prvih apostola, samo što nama Duh Sveti nije pravio društvo. Ipak bio je on zgodan vrag, moj tata, i mama je mislila da ima sreće što ga je uspjela ščepati, iako ni ona nije bila oku teška, onako čupave plave kose i mršava i dugih blijedih nogu. Ona je bila mještanka, ljepotica Okruga Caluga, on je bio možda za dlaku viši od nje kad bi stao samo u čarapama, a to gotovo nikad niste mogli vidjeti jer je uvijek nosio kaubojske čizme s petom od šest i pol centimetara na kojima se uzdizao u nebo najviše što će mu se ikada približiti. To su riječi moje bake Boone, ne moje, ja moram vjerovati u bezgraničnu milost Boga. Nakon smrti, ne sada. Kažem baka Boone, to sigurno budi sliku grbave stare babuskare u izblijedjeloj haljini na cvjetiće, možda čak s lulom od kukuruznog
klipa u bezubim čeljustima, ali Maureen Boone je imala trideset osam godina, ili tu negdje, kad sam se ja rodila i uopće nije bila ni grbava ni izblijedjela. Rekla bih da je baka Boone bila jedina u klanu Booneovih koju biste mogli nazvati građankom, radila je kao knjigovotkinja u Drvoprerađivačkoj kompaniji Coelee River i završila je srednju školu i još dvije godine studija, dok su svi oni drugi bili onakvi kakve mislim da zovu bijelim smećem. Ili smećem iz naselja prikolica, a baka je zapravo vjerojatno bila jedina Booneica koja je živjela u normalnoj kući, staroj floridskoj drvenoj kući sa širokim verandama, obojenoj u bijelu boju, kroz koju su se mjestimice probijale sive borove daske tamo gdje ju je načelo sunce. Od bake sam dobila pisanu riječ. Tome je ona bila predana. Ona me naučila čitati, to je jedno od mojih najranijih sjećanja. Sjedim joj u krilu u tatinom naslonjaču, televizor je za promjenu ugašen, u našoj smo montažnoj kućici i mama je negdje vani s prijateljima iz srednje škole, ljepoticama maturalnih plesova sad malo izblajhanima, nogometaškim zvijezdama kojima su trbusi počeli mlo-haviti, tata je na putu s teretom, a njezin tihi glas u mojim ušima čita ne sjećam se je li Zbogom mjesece5 ili Jesi li ti moja mama?6 Neposlušni mali psić7. Jednu od njih. Imala sam negdje tri ili četiri godine. I dok sam gledala njezin knjigovodstveni prst kako se miče preko poznatih crnih oblika koji znače KUTIJA ili nešto drugo, odjednom sam shvatila da u sebi znam zvuk te riječi i prije nego što je baka izgovori, a to znači da mogu uključiti priču u svojoj glavi, baš kao i televizor. A to je pak značilo, ubrzo sam spoznala, da mogu pročitati bilo što, svaku knjigu u bakinoj kući, svaku knjigu u malenoj knjižnici u Waylandu. Vjerojatno sam izmislila da se to dogodilo, ispunjavam praznine da bih ispričala priču, kao što je možda i Sv. Augustin izmislio glasovitu priču o svojem preobraćenju u dvorištu, ono da mu je dječji glas naredio neka uzme knjigu i čita pa je uzeo i čitao stihove koji su Duhu Svetome omogućili da mu dopre do srca, ali tako je to sa sjećanjima. Tko zna što se stvarno dogodilo i, doista, koga briga? Važno je što nam to sad znači, a moć Duha Svetoga utisne istinu kao žig u naša tijela, tako da još mogu osjetiti ushit, radost od koje sam se tresla kad sam otkrila što je čitanje, taj drugi najvažniji duhovni događaj u mojem životu. Tajila sam to mami i tati, zato što sam bila... sad nastojim iskreno
razmisliti. Zato što sam već onda bila čudovište opsjednuto kontrolom, kao oni klinci o kojima se priča da skrivaju svoju kokicu, ili zato što sam još tako 5 Slikovnica Margaret Wise Brown s ilustracijama Clementa Hurda, smatra se klasikom. Namijenjena vrlo maloj djeci, slikovnica je pjesma u kojoj mališan želi laku noć nizu svakodnevnih predmeta dok soba postaje sve mračnija, a mjesec se sve više uzdiže na nebu. 6 Slikovnica P. D. Eastman; ptičica ispadne iz gnijezda dok mama-ptica traži hranu i doživi mnoge pustolovine u potrazi za majkom. 7 Slikovnica J. Sebring Lowrey, ilustrator G. Tenggren. Neposlušni psić odbija raditi što i njegova braća i u početku dobro prođe, ali na kraju slikovnice ostane bez kolača zato što nije slušao. malena prokužila da se nijedno od njih neće baš oduševili kad dozna da ću biti pametnija od njih. Oboje su donekle znali čitati, ali u kući nije bilo ni jedne jedine knjige, tako da nije bilo teško sačuvati tu tajnu, čak nijednoj četvero-godišnjakinji. (Ne vjerujete da sam zatajila to postignuće? Mislite da klinci žele pohvalu, zašto bih ja sakrivala svoj dar? Zašto uopće postoji izopačivanje darovitosti? Ili spas kroz nju? Sv. Ignacije Loyola je želio biti konkvistador, Hitler je htio biti umjetnik. Nazovimo to nečim sotonskim dok čekamo da nam psihologija omogući konačno otkrivenje.) Baka je imala mnogo knjiga, naravno, a ja sam jako dugo vjerovala da na to misli kad kaže da je knjigovotkinja. Mama nije voljela da budem kod nje, ili je možda jednostavno bila pakosna prema baki jer je baka uvijek htjela da dođem, ili prema meni zato što sam i ja to htjela. Bila je ljubomorna po naravi, mama, premda je ja nisam osobito zanimala kad me imala samo za sebe. Bila je pakosno ljubomorna, neka joj Bog oprosti, jer ja jesam. Kad sam navršila pet godina i krenula u malu školu, već sam čitala Crnu ljepoticu i Misty iz Chincoteagute8 i znala sam se služiti rječnikom da nađem riječi koje nisam znala. Mislila sam da sam ja
izumila traženje riječi u rječniku, zapravo, da sam ja otkrila da su sve riječi u toj debeloj knjizi poredane istim redoslijedom kao slova abecede! Sjećam se da me rasrdilo kad sam vidjela da i baka nešto traži u rječniku i kad sam je pitala što to radi i onda shvatila da je služenje rječnikom javna tajna. A možda je i to plod moje mašte. U prvom razredu u Osnovnoj školi Sidney Lanier učili smo abecedu, a ja sam rekla da to već znam i da znam čitati, ali učiteljica mi nije vjerovala i tada sam prvi put čula glas u svojoj glavi. Moraš paziti na satu, Emmylou, govorila je, jer sam gledala kroz prozor i željela da sad nešto čitam, ona je 8 Anna Sewell, Crna ljepotica: Autobiografija jednog konja (1877.) i Marguerite Henry, Misty iz Chincoteagute (1947.), dva klasična dječja romana o konjima. rekla koje je slovo nakon H i ja sam rekla da to već znam, da je to glupo. Pocrvenjela je po obrazima, gospoda Barrett, tako se zvala, i osjetila sam napetost medu ostalim klincima, žamor poput vjetra u travi, i rekla je nemoj biti nepristojna ako sve već znaš izrecitiraj ostatak abecede, a glas mi je rekao ne, ne moraš, ti si pametnija od svih njih zajedno. Čak sam se i osvrnula oko sebe, tako je bio jasan, kao da mi se obraća netko iz razreda, ali nije to bio nitko od djece, samo ugodan tihi glas, bilo je teško odrediti je li muški ili ženski. Ako ti se to nikad nije dogodilo, ne znaš o čemu pričam, a ako jest, možda si sad zadrhtao od te uspomene. U svakom slučaju, bio je to prvi prijestup na koji me vrag nagnao, morala sam pola sata sjediti u kutu i propustiti odmor, ali kad su svi otišli i kad sam ih čula kako vrište dok se vani igraju, ustala sam sa stolca i otišla do police na kojoj je gospoda Barrett držala knjige iz kojih nam je čitala u razredu i uzela sam primjerak Alise u zemlji čudesa te je počela čitati. Ja sam to sebi objasnila tako da mi tajna koju čuvam daje kontrolu nad stvarima, tako mi je to izgledalo, a čak i sa samo šest godina znala sam da mojim jadnim roditeljima kontrola nad stvarima nije jača strana. Mama je jedanput ili dvaput došla u školu i pustila neka joj gospođa B. očita bukvicu, a onda je posve prestala dolaziti pa sam bila prepuštena sama sebi,
problematično dijete, sporo. I zločesto. Mama je rekla, zlato moje, bilo bi dobro da ispadneš zgodna jer sve mi se čini da nećeš biti baš neki lumen. Nakon prvog razreda dospjela sam u razred za glupavu djecu. Kad god sam imala priliku, zbrisala bih pod odmorom i otišla čitati kod bake. Baka bi u knjižnici posudila knjige koje mije htjela čitati, a ja bih pročitala sve što bi se našlo na stolu u predvorju, uglavnom priče o životinjama i romani o Nancy Drew9 i stvari od Judy Blume10 i Madeleine 9 Djevojčica detektivka iz serije romana za djecu, koju je 1930. osmislio Edward Strate-meyer, a o njoj pisali mnogi autori, Mildred Wirt Benson među prvima. 10 Američka spisateljica (rođena 1938.), autorica romana za djecu i omladinu koji se bave problemima seksualnosti i društvenim problemima poput razvoda i rasizma. L Engle". U svemu tome, najteže je bilo skrivati tu tajnu pred bakom. Ona je doista željela da budem pametna poput nje, i bilo je tužno gledati kako se trudi naučiti me čitati a meni ne ide. Vjerujem da je to najgore što sam učinila prije nego što sam poslije počela s dečkima. Ali vrag je sama volja i tvrdo srce i užitak koji sam crpila iz toga što sam u njegovoj milosti i moć koju sam imala zahvaljujući tome što sam prevarila sve oko sebe meni su značili više nego usrećiti nekoga tko me voli, a on je to izveo tako što mi je rekao zamisli njezino lice kako će biti sretna kad joj napokon pokažeš kakva si uistinu, i to me utješilo u mojoj zloći. A također se potrudio da znam da će me, ako se pokažem, staviti u razred darovitih i talentiranih gdje su bogataška djeca i gdje će me prezirati zbog moje odjeće i sirotinjskih običaja. Koliko samo izlika da se čini zlo! Osim onih knjiga čitala sam i njezinu Svjetsku enciklopediju12. U drugom razredu stigla sam od abaka, drevne računaljke s drvenim kuglicama, do dysbasije, smetnje pri hodu. Tek u trećem razredu stigla sam do eidetske memorije, ili fotografskog pamćenja, i ustvrdila kakva sam i da nema puno takvih ljudi. A vrag je rekao da je to dar, to što sam stvorena takva da ne zaboravljam, pa će sva
blaga svjetskoga znanja koja će mi pokazati zauvijek ostati u mojem umu, a ja jadna budala kad sam pomislila da je pamćenje nešto dobro a ne ono što zapravo jest, otrovna kiselina i žuč, ali ja sam uz Božju pomoć pouzdan svjedok. I zato naravno da savršeno pamtim, jedan dan u četvrtom razredu nakon ručka faširanci, mrkve, prženi krum-pirići, biskvit s kremom od banane, pada kiša pa sam u razredu, crkavam s blesanima, kad evo bake na vratima razreda ima na sebi svoj dugi žuti plastični ogrtač za kišu i plastičan rubac na glavi, ispod njega su joj tamne kovrče 11 Američka autorica (rođena 1918.) osobito poznata po romanima za djecu u koje upliće najnovija znanstvena dostignuća. 12 World Book Encyclopedia je pisana na popularan način i namijenjena obiteljima, osobito srednjoškolcima za pomoć pri izradi školskih zadaća i referata. stisnute kao grožđe u vakumiranoj vrećici u Winn Dixieju". Porazgovarala je s učiteljicom, koja mi je uputila sažaljiv pogled od kojeg mi se stisnuo želudac, a onda smo uzele moj mali plastični kišni ogrtač s kapuljačom i ukrcale se u Dodge i odvezle se. Auto je mirisao na cigarete i kolonjsku vodu s mirisom đurđica koju je koristila i neko vrijeme smo se vozile bez riječi, a onda je rekla nema lakog načina da ti ovo kažem, srce, ali tvoj tata je svojim šleperom sletio s mosta u Alabami i ubio se. Primila sam to prilično mirno s obzirom na sve, svakako puno mirnije nego mama koja je kričala i lupala glavom po naslonu sofe kad smo stigle doma. Ja sam je samo gledala i osjećala se prazna kao stražnji zid garaže. Kad si u vlasti Sotone, dobro je to što ne osjećaš mnogo od patnji ljudske egzistencije. On ne mari pa zašto bi onda ti? Tatini su došli iz Louisiane da ga pokopaju, skupina tamnoputih, crnokosih ljudi koje nikada prije nisam vidjela, Garigeauovi. Bili su Cajuni, ali nisu dio ove priče, jer im nikada nisam naudila, niti sam ja njih osobito zanimala. Zajedno s Garigeauovima stigla je i krupna djevojka za koju se ispostavilo da je prva, a onda valjda i jedina, gospođa Garigeau. Za mamu je to bio okrutan udarac, otkriti da nije
prava supruga, i da sam ja kopile. Ipak su dopustili da s njima odemo u crkvu, Svete Margarete, to mi je bilo prvi put da idem u katoličku crkvu, a i posljednji za mnogo godina, sve dok me Bog nije potjerao natrag iako sam se otimala i cičala, kao glupi pas što sam i bila i još jesam. Sjećam se da mi se sviđao tamjan i da sam htjela ustati i pridružiti se onima koji su primali pričest, a mama me uštipnula za nadlakticu i natjerala me da sjednem i mirujem. Imali su misu i onda su ga kremirali i odnijeli ga u kutijici natrag u Župu Plaquemines, iz koje svi oni potječu. Grobove tamo imaju u kamenim kutijama iznad zemlje, zbog poplava, to mi je rekla mala sestrična koju nikada više nisam vidjela. 13 Floridski lanac supermarketa. Postojanje druge supruge za nas je značilo da nećemo dobiti njegovu penziju, a osiguravajuće društvo nam nije htjelo isplatiti osiguraninu po polici koju je tata morao imati prema pravilima svojeg poduzeća jer su tvrdili da je nesreća bila ishod njegova nemara, a tako su nazvali pušenje koje mu je obavljala petnaestogodišnja kurva koju je pokupio u Decaturu i to dok su letjeli s mosta na rijeci Tennessee na cesti 20 istok. Pa, nakon toga smo bili bez prebijenog novčića. Mama se opet zaposlila u Tasty-Freezeu14, i preselile smo se baki. Kad mislim o mukama u paklu, često ih zamišljam baš tako, dvije žene i djevojčica u maloj kućici, neprestani sukobi na oba načina, uz galamu i uz šutnju. Mislim da su mi oni sa šutnjom bili najmrži, lupanje vratima, nitko ne priča, hrana se samo baci na stol, jede se u tišini. Baka je bila dobra žena, rekla bih, ili je u početku bila dobra, ali morala je sva svoja nadanja preusmjeriti na kćer, a zatim na mene, da će se jedna od nas izvući iz, kako je to ona zvala, smrdljiva pazuha Floride i postići nešto, no tada je već bilo prilično jasno da je jedna od nas šupljoglava drolja šašava za muškarcima, a druga krelac, to sam bila ja. Krelac je mamina riječ, ne bakina, a ponekad me danima tako zvala kad bih učinila nešto što joj nije bilo po volji, ili Krelka, ili Emmykrelka. Ali nekoliko tjedana nakon početka ljeta nakon četvrtog razreda, mama je počela više paziti na sebe i čistiti i kuhati, zbogRaymonda
Roberta Dideroff a, koji je jedne tople ljetne nedjelje došao na večeru. Ray Bob, kako su ga zvali, bio je šef policije u Waylandu. Dugo je bio u braku s Louellen Pritchard, i imao je dva sina-Jon Dideroff je išao sa mnom u razred, a Ray Ml. je bio godinu dana stariji od mene - ali prije par godina ona je pobjegla, nikome nije bilo jasno zašto, jer svi u Waylandu su Raya Boba smatrali pravom ljudinom od čovjeka. A i bio je, velik, plećat, četvrtaste čeljusti i zalizane kose boje pijeska i s plavim očima koje 14 Lanac restorana brze hrane. su okruživale sitne boriće. Dideroffovi su bili u Waylandu od pamtivijeka, imali su puno novca, bili su, kako se već kaže, ugledni građani, dok Booneovi to nimalo nisu bili. Ray Bob je bio i đakon u crkvi Družbe Božje u ulici Amity. Kad je te večeri sjeo za naš stol, vjerujem da je to bilo prvi put da se u našoj kući netko pomolio prije jela, a prije molitve mama me je žestoko ritnula nogom ispod stola baš kad sam namjeravala zgrabiti batak. Pa, bilo mi je prilično jasno što se zbiva, i dok sam sjedila s njima i jela piletinu, počela sam razmišljati kako bih mogla sve to mami pokvariti a da me ne ulovi i ne ubije me. Kad su pita i kava bile pri kraju, već sam smislila nekoliko dobrih opačina, ali onda se dogodilo nešto čudno. Ray Bob se zavalio u stolac nakon što je smazao drugu hrgu pite od gorke limete i osvrnuo se po prostoriji, kao da je namjerava kupiti i rekao baki nešto o tome kako puno knjiga ima u toj sobi i pitao je volimo li čitati. Baka je rekla da je ona oduvijek voljela čitati i neko je vrijeme pričala o piscima koje voli i Ray Bob i ona su se o nekima složili, a mama je rekla da i ona voli čitati, ali nikad nema priliku jer radi dvostruku smjenu da bismo imali novca za život, a to je bila laž, ali baka je znala da ne bi bilo pametno raskrinkati je baš tada, i onda... teško je to objasniti, ali s tom laži se nešto pojavilo u sobi, kao dim, kao da je Sotona osobno tu, a mi smo lutkice s kojima se igra i baš se ludo zabavlja. Ray Bob se okrenuo prema meni i uperio te plave oči u moje a meni se nakostriješila dlaka na podlakticama i na vratu jer sam vidjela da on vidi ravno u mene ravno do mojih najdubljih tajni, da on vidi zlo koje rovari duboko u meni i da on misli da sam na svoj način zgodna. A ja sam vidjela da je to što me gleda nešto čega ni sam Ray Bob nije
u srcu svjestan, a to je bilo najstrašnije u svemu, kao da se igraš u rijeci i onda odjednom shvatiš da nisi tamo gdje si mislila, ne na sigurnom pješčanom prudu nego te nosi glavna struja i pod nogama nemaš dno i rijeka radi s tobom što hoće. Prije toga sam mislila da sam ja najveća zloća što postoji, ali u tom trenu sam shvatila da se ja samo brčkam u plićaku zla. Imao je dubok, ugodan glas kao spiker na televiziji, i rekao je a što je s tobom, medena, i ti voliš čitati? Mama se ubacila i rekla oh ona bi to jako htjela ali ima disleksiju, sve smo pokušali, i otkud li je samo izvukla tu riječ nije mi jasno, možda ju je silom prilika zapamtila iz neke prodike gospode Barrett, ali on se nije osvrtao na nju, samo je i dalje tim očima prodirao u mene i razotkrivao me, i rekao je, oh, ja mislim da Emmylou sasvim lijepo zna čitati kad hoće. Baka se usprotivila i stala govoriti ne, doista Ray Bob, ona ne zna pročitati ni slovce, ali ja sam je prekinula i rekla ja znam čitati, i učinilo mi se da moj vlastiti glas izlazi iz neke druge djevojčice. On je rekao hajde onda, pročitaj nam nešto, medena. Mama je, dakle, da bi njezino glumatanje bilo uvjerljivije, prije večere otišla na tavan i donijela djedovu obiteljsku Bibliju i obrisala s nje prašinu i polegla je na milje na komodi pokraj stola, kao da se kod nas Biblija čita svaki dan, pa sam tako samo trebala posegnuti i uzeti je i otvoriti nasumice dok mi krv u glavi tako kljucka da vidim crvene mrlje. Knjiga se otvorila na Prvu knjigu o Kraljevima, 14. glavu, pa sam pročitala i U ono se vrijeme razbolje Abija, sin Jeroboamov, i Jeroboam reče svojoj ženi, Ustani i preobući se da te ne bi prepoznali da si žena Jeroboamova; i idi u Silo. Ondje je prorok Ahija: onaj koji mi je prorokovao da ću biti kraljem ovoga naroda15. Pročitala sam i sljedeći stih o deset hljebova i medu i prokletstvu, a onda je mama povikala zbilja jako glasno i rekla da je to čudo za koje se ona tako dugo molila i prišla mi i odvukla me sa stolca i bjesomučno me zagrlila. Preko njezina ramena vidjela sam izraz bakina lica, šok zbog izdaje. Vjerujem da me stvarno željela pretvoriti u malu sebe, u nekoga tko će uživati u istim stvarima kao i ona, 15 Navod preuzet iz prijevoda Biblije objavljenog na internetskoj stranici Kršćanske sadašnjosti http://www.ks.hr/biblija.php? show=3.
u knjigama i dobroj glazbi, i tko će možda ići na malobrojne kulturne priredbe dostupne malograđanima iz Okruga Caluga, možda u djevojku koja će ići na izlete u Atlantu ili Miami, koja će pohađati četverogodišnji studij kao što je i ona, samo što je zatrudnjela na trećoj godini pa je morala odustati, a sad evo, ja sam baš onakva kakva bi ona htjela da budem, ali sve to skrivam, a onda se isproduciram pred nekim kao što je Ray Bob Dideroff. Pred mojim očima je ostarjela deset godina. Nakon nekog vremena, dok sam se pravila važna svojim čitalačkim sposobnostima pred mamom i Rayom Bobom, ona se nekako zaokupila pospremanjem stola od večere. Naravno, nikad mi više nije čitala, niti me pozvala na red da objasnim kako sam joj to mogla učiniti. Nakon toga se nekako istopila iz naših života, bez velikih sukoba, ali Rayu Bobu nije baš bila po volji, umišljena, najčešće je rabio tu riječ, a osim toga ona nije išla u crkvu i bila je članica Američke udruge za građanska prava, što je bilo više nego dovoljno da je stavi na crnu listu. Zapravo, kad sad bolje promislim, gotovo svi koje je mama poznavala otprije našli su se na Ray Bobovoj crnoj listi, impresivno dugačkom popisu od nekoliko svezaka, i to nam je vjerojatno trebalo nešto govoriti, ali nije, jer mama je bila tako sretna što joj je napokon krenulo. Zapravo smo krenuli u ulicu koja se zvala Zaljevska avenija, u veliku jednokatnicu od cigle na parceli od pet jutara, u koju smo mama i ja uselile nakon vjenčanja. Tih prvih nekoliko mjeseci mama je bila u svom punom sjaju, moram reći, Ray Bob nije znao kako bi joj što bolje ugodio, a svi mi ostali za njih kao da nismo postojali. Riješila se svog starog Forda kamioneta i vozikala se okolo u žutom Mustangu kabrioletu koji je pripadao prvoj gospođi Dideroff i koji je Ray Bob držao u dobrom stanju i čistog u garaži. Ja sam dobila vlastitu sobu na suprotnoj strani zida njihove spavaonice, kroz koji sam svake noći čula kako se praskaju, a čak i sa samo devet godina znala sam što rade. Valjda nije puno baš umakao otkad je otišla Louellen, budući da je tako istaknut u vjerskoj zajednici i da je Wayland malo mjesto, pa je nadoknađivao propušteno, a mama je nesumnjivo bila voljna. Međutim, nakon otprilike šest mjeseci braka, valjda kad se Ray Bobov tank ispraznio do normale, uočila sam da je u kući nešto drugačije. Bila je jedna noć kad zvukovi s druge strane zida nisu bili onakvi kao
prije, mama se zaderala stvarno glasno i piskavo ne onakve riječi kakve biste očekivali od dame čiju je dušu spasila crkva i potmula grmljavina Ray Bobova glasa. (Taj čovjek nijednom u životu nije podignuo glas, bio je tip koji to ne mora, i bez toga učiniš što ti kaže.) Zatim joj je glas postao uistinu jako kričav i odjednom je umuknula, a ja sam čula neke udarce, ne lupanje kreveta, nego drugu vrstu udaraca. Mama je sutradan cijeli dan provela u postelji, a dan nakon toga je hodala nekako ukočeno i nije puno govorila. Ti Joe bi tu i tamo znao izmlatiti mamu kad su oboje bili pijani, ali ovo nije bilo tako. Na njoj nije bilo nikakva traga batina koliko sam mogla vidjeti a virila sam dok je bila u kupaonici. I tako sam bila na sto čuda, ali Svjetska enciklopedija nije imala odgovore na moja pitanja. U peti razred sam krenula s novim imenom, Emmylou Dideroff, jer je Ray Bob rekao da smo sad svi ista obitelj i da trebamo imati isto ime. Dva tjedna nakon početka škole, jednog petka, došla sam kući poslijepodne, a mame nije bilo, i žuti kabriolet nije bio u garaži. Još je nije bilo kad se Ray Bob vratio kući. On je sve to primio jako mirno i uputio mi jedan od onih svojih pogleda koji govore bolje ti je da mi ne lažeš i pitao me znam li gdje je, a ja sam rekla ne, gospodine, ne znam. Onda je obavio nekoliko telefonskih poziva. Kasnije te večeri čula sam sirene. Mamu su našli dolje u Okrugu Dixie, vozila je brže od dopuštenog i zaustavio ju je tamošnji policajac i zbog registracije je nazvao Raya Boba, a on je otišao tamo i doveo je natrag. Nisam je vidjela tada, niti još neko vrijeme, jer je Ray Bob rekao da je doživjela živčani slom i da je to žalosno i da svi mi moramo usrdno moliti da se oporavi. Ray Bobov stric Doc Herm Dideroff vodio je neku vrstu sanatorija u Wayland Beachu, zvali su to sanatorij, ali zapravo je to bilo mjesto gdje se bogataši mogu odvikavati od ovisnosti bez opasnosti da će naletjeti na nekog znanca, s obzirom na jedinu dobru stranu te ustanove, a to je da se nalazi u zabiti kakva je Okrug Caluga, Florida. I tako su mamu smjestili tamo zbog njezina živčanog sloma i odredili joj terapiju elektrošokovima da se sredi, bar sam ja tako načula, a zamišljala sam kako je Doc Herm tjera da zarine prst u utičnicu dok su joj stopala mokra, i ta mi je slika jako prirasla srcu jer sam bila prilično srdita na nju što je pobjegla i nije me povela sa sobom i uopće nisam ni na trenutak promislila što bi moglo biti
razlog da je izvela tako nešto. U tome trenutku ja sam smišljala, neka mi Bog oprosti, kako bih te događaje mogla okrenuti sebi u korist, i isprva sam se brinula da ću sad, kad mame više nema u kući, izgubiti svoj položaj u obitelji. Ali sljedećeg dana, Ray Bob me odveo u stranu, zapravo došao je u moju sobu i sjeo na čipkom ukrašen stolac za ljuljanje koji je kupila mama, i rekao da nam Bog ponekad u život pošalje nevolje kako bi nas iskušao i vidio jesmo li dostojni njegova kraljevstva, i da želi da znam kako će on, bez obzira što se dogodilo, uvijek biti tu za mene baš kao da sam mu rođena kći. Zatim me upitao što čitam, a čitala sam Otet od R. L. Stevensona16, a on mije rekao da je to i njemu bila jedna od najdražih knjiga kad je bio mali, i pitao me volim li kad mi netko čita naglas. Odgovor je bio ne, ali sam osjetila da bi on htio da bude da, i uzeo je Otetog s kreveta i rekao dođi, sjedni mi u krilo pa ću ti čitati, i tako je to počelo. Nikad nisam dokučila je li Ray Bob mogao vidjeti i čuti blistavog čovjeka onako kao ja, ili je li on imao neki svoj put do Sotonine moći. Sad pišem blistavi čovjek jer mi, kad gledam unatrag, izgleda tako, iako se ne sjećam da sam Robert Louis (Balfour) Stevenson (1850.-1894.), škotski romanopisac, putopisac i pjesnik bio je vodeći predstavnik neoromantizma u engleskoj književnosti. Premda su ga modernisti s početka 20. stoljeća odbacivali kao populističkog autora uglavnom žanrovske književnosti i knjiga za djecu, posljednjih godina njegova se djela uvrštavaju među klasike. ga kao dijete ikada tako zvala, kao što ni svoju savjest ili tjelesne potrebe ne nazivate imenima. On je jednostavno bio u mojoj glavi ili bi ponekad nešto sjajno prešlo preko mojeg vidnog polja, blistavo kao sunčeva svjetlost na tamnoj rijeci, prekrasno kao tigar, i ja bih znala da je to on. A on je i ovdje, sada, spojen sa mnom, čeličnom užadi, pristupanje crkvi bi trebalo biti egzorcizam, ali možda to više ne funkcionira onako kao nekad, možda čak ni svećenici ne vjeruju u njega. Ti si ga vidio, znam, a onda si odlučio zaboraviti kao i većina ljudi, on je naučio kako iskliznuti iz sjećanja. Može li me slomiti čak i
sada, kad sam u Božjim rukama? Samo ako mu dopustim, a Bože pomozi, Bože pomozi, ja još to želim, moja namjera da odolim je kilava, oduvijek je bila, želim opet kliznuti u sve to daleko od svjetla koje me pritišće. On ne želi da ja... Ne drži se priče, mala Emmylou. Dakle, Ray Bob je u sebi imao nekakvog vraga. Mama je to sigurno znala, i kad se vratila nakon šest tjedana u sanatoriju, nije mu zadavala ni najmanje glavobolje sve do samoga kraja. Poslali su je kući s velikom bijelom plastičnom bočicom kapsula librijuma tako da više ne radi probleme, i osim te jedine iznimke, nije. Djelovala je prilično sretno, sve u svemu, a mene tada baš i nije bilo briga za to. Zvukovi s druge strane mojeg zida su opet počeli, iako ne tako često kao prije i uz manje onih novih, jedan dugi jauk uz stenjanje koji bi teško bilo odrediti došao bi od mame, nekakav iznenađen zvuk kao da nije očekivala to što ju je tako jako zaboljelo. Ray Bob mi je u to vrijeme rekao kako ne može vjerovati da je nešto tako drago kao što sam ja došlo iz tako pokvarene žene kao što je Billie Boone, i da je prije znao kakva je, nikad joj ne bi zadao svetu riječ i oženio se njome u crkvi Družbe Božje u ulici Amity. Silovanje djece je postalo tako dosadna tema pa ću se potruditi da na to ne potrošim previše vremena. U Ray Bobovu zavođenju devetogodišnjakinje nije bilo ni najmanje grubosti. Bila sam potpuno u njegovoj vlasti, ali on je stvari razvijao jako polako i moram reći nježno, i ja ni u jednom trenutku nisam pomislila ili si rekla da je to loše ili pogrešno. Naravno, ja gotovo ništa ne bih smatrala takvim, osim nečega što bi se ispriječilo pred mojim mnogobrojnim željama. Moji jadni roditelji uopće me nisu podučili moralnim načelima, a iako me baka nesumnjivo pokušala izvesti na pravi put, mislim da nisam bila dovoljno izložena njezinim nategnutim liberalnim poukama ili možda njezinom jedinom jasnom načelu, čini što želiš sve dok time ne škodiš nikome, a taj štit nije dovoljno čvrst da odvratiš Princa ovoga Svijeta, ako se on počne zanimati za tebe. Jesam li uživala kad me škakljao? Moram reći da jesam, iako uviđam da ne bismo smjeli obznaniti da zavedena djeca osjećaju išta osim užasa i straha. Poslije sam puno bila sa silovanom djecom, i sva ona pričaju isto - bilo im je grozno i mrzili su ljude koji su im to činili, i pobjegli su od kuće zbog toga. Ali nikada nisam čula za nekoga tko bi
bio tako dobar u tome kao Ray Bob. Mislim da je, zapravo, još gore ako dijete uživa u tome jer onda je to silovanje srca, a ne samo tijela. U mojem slučaju, blistavi čovjek mi je rekao da je to u redu i da imam moć nad Rayom Bobom zato što mu to dopuštam i zar nije ugodno imati je i to samo zato što mu dajem da me dira tamo i pobudi mi taj čudan topao drhtav osjećaj. Ćula sam da muškarci koji to rade nerijetko zaprijete nečim strašnim kako ih djevojčice (ili dječaci) ne bi odali, ali Ray Bob to nikad nije učinio, jer je bio prepametan, jer ako izrekneš groznu prijetnju i sve to, žrtva će znati da je to nešto loše i osjećat će se krivom i svejedno će reći, ili će čekati i onda godinama poslije otići na policiju. On je rekao da me voli više od ikoga na svijetu, a ja sam se pravila da mu vjerujem, jer sam znala da mene nitko ne može voljeti, a najmanje govnar kao što je Ray Bob Dideroff. A uostalom, zašto bih ikome govorila ? Mislila sam da to nije ništa posebno. Za moj deseti rođendan kupio mije Soleru, moju dragu kobilu, i naučio me jahati, a i masirati svoj penis rukom ili ustima tako da prska, što sam u sebi smatrala prilično smiješnim, ali mu nisam rekla. Mali Ray, tako ga je zvao, a od toga hi zazivao Gospoda i izricao njegovo ime uzalud, a i to je bilo smiješno budući da je bio đakon i često lupao svoje sinove po glavi kad bi učinili isto. Jesam li imala nešto protiv? Možda malo, ali za tog konja bih mu dopustila da me pojebe na stubama Družbe Božje. Već s deset godina bila sam savršena kurva. Ponekad bih ulovila Raya Boba kako me gleda, a u očima bi mu bilo nešto, ne bih rekla strah, ali nekakva zabrinutost, kao da možda nema toliko kontrole nada mnom koliko misli. Vjerujem da je to imalo glavnu ulogu u mojoj propasti, taj pogled. U međuvremenu, Ray Bobovo treskanje krevetom par puta na tjedan napokon je urodilo plodom. Mama je zatrudnjela i rodila djevojčicu, koju je Ray Bob nazvao Bobbie Ann. Dakle, vjerujem da je u mami nešto prepuknulo kad se rodilo to dijete, da se otvorila brana na nekoj ustajaloj močvari ljubavi od koje do mene nikad nije stigla ni kap, jer doista je voljela to dijete. Naravno, mogla ga je voljeti tek kad bi se skinula s tableta, a to je bilo rijetko. Imali smo djevojku iz useljeničkog logora, Esmeraldu, koja se brinula za malu. Mogla bih još o tome, ali ovo nije roman, pa ne morate znati kakav nam je bio
život. S iznimkom mamina nesretnog sloma, waylandskom društvu smo vjerojatno izgledali kao normalna obitelj. Išli smo u crkvu i sudjelovali u društvenim događajima. Svakoga ljeta Ray Bob nas je vodio u Zaljev na pecanje i svake jeseni smo išli u prirodu i pucali na grlice. Kupio mije 16-kalibarsku sačmaricu, istu kakvu je imao i Ray Mlađi, i naučio me pucati. Otprilike dvije godine nakon rođenja Bobbie Ann dobila sam mjesečnicu i Ray Bob mije objasnio da sad, kad sam žena, moram uzeti Malog Raya u sebe, što sam i učinila jedne travanjske noći u svojem uskom krevetu, spustila sam se na njega odozgo, bez većih teškoća moram priznati, i to uvelike zahvaljujući Ray Bobovu dugogodišnjem radu prstima plus svom onom jahanju. Možda mi je djelomice i zato kupio konja, ne znam. Bio je prilično mudar u tim stvarima, iako ne dovoljno mudar, kako se poslije pokazalo. Dao mi je medaljon u obliku srca s pravim dijamantom za moj dvanaesti rođendan, sa svojom sličicom u odori šefa policije unutra. Ubrzo nakon što sam postala prava žena, Ray Mlađi se počeo motati oko štale kad bih timarila Soleru, bit će da mu je tada bilo četrnaest godina, prava volina, rumena lica i tup. Pitala sam ga zašto, a on je rekao da misli da bi i on volio malo toga što dajem tati, i zgrabio me i bacio u sijeno, trgajući mi odjeću, a ja sam rekla ma daj, govnaru, uplašit ćeš konja i poderati mi odjeću, a što će onda reći Ray Bob? I smirio se kad sam rekla da ću ga izdrkati ako mi pomogne očistiti štalu, i tako sam i učinila. Čišćenje štale bilo je stvarno nešto što mi se nije sviđalo u tome što imam konja, pa sam mislila bolje jedna zmazana stvar koja traje osam sekundi, nego druga koja traje jedan sat. Što misliš, bi li to moglo biti izvor moje patologije? Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu vodi do vjerskog fanatizma u kasnijim godinama? To je teorija. Samo teško je objasniti, ali klinci prihvaćaju kao normalno sve što se događa u njihovim obiteljima. Mama te pali usijanim žaračem, to ti se baš ne sviđa, ali takav je život, pa misliš da i druga djeca dobivaju žaračem, i nikad nikoga ne pitaš i nikome ne kažeš jer zašto bi? To bi bilo kao da ideš okolo i govoriš mama jede jutarnje žitarice s mlijekom ili ide na zahod. Moja pogreška je bila moj bog, kako kaže Augustin, iako tada još nisam čitala Augustina. Ipak, pročitala sam gotovo sve u tom gradu. Knjižnica je radila samo
tri dana u tjednu, i ja sam prilično brzo dovršila sve s oskudnih polica, osim što mi gospođa Oster, knjižničarka, nije htjela izdati nijednu knjigu koja je stvarno za odrasle. Svejedno, u gradu je postojalo jedno mjesto, Jakeova ropotarnica, koje je kupovalo kuće ljudi koji su umrli, i otraga su imali cijelu jednu sobu punu knjiga. Maznuo bi ono što valja, a ostatak prodavao za sitan novac. Tu sam kupila Nabokovljevu Lolitu zbog cure na papirnatom ovitku koja cucla lizalicu s tim sunčanim naočalama u obliku srca na nosu. Ključno knjiga koja mi je napokon pokazala kakva sam i onda sam se zaljubila u njezin jezik. Pročitala sam i sve drugo od Nabokova, ili gotovo sve, Pnin i Blijedu vatru i priče i eseje, premda je bilo mnogo toga što nisam shvaćala, a onda sam krenula na sve velike Ruse, ili bar na sve što je završilo među džepnim izdanjima u Okrugu Caluga. Rat i mir, Braću K, Zločin i k., Mrtve duše, i začudo Babelje-vu Crvenu konjicu, izdanje u otrcanim tvrdim koricama koje je djelovalo kao da potječe iz ljevičarskog književnog kluba. Snažne stvari za dvanaestogodišnjakinju, reći ćete, ali te debele knjige pobuđivale su mi tek i ti egzotični ljudi u njima. (Opet izbjegavam. Spominjem svoju opijenost književnošću da ne bih pisala kako je epilogizirala naša obiteljska drama. Iako riječ epilog baš ne ide uz ovaj seljački glas kojim se služim, i što kažete da sad napravim jednu dugačku digresiju o glasu u beletristici, u memoarima, koji glas je prava Emmylou. O tome kako glasovi iz književnih djela žive u nama, onima koji čitaju, a za one koji ne, postoje filmovi i televizija. To smo mi. Da, naši roditelji nas oblikuju, nas koji imamo tu sreću, ili nesreću ovisi, da ih imamo, ali njih je uglavnom oblikovalo ono što su pročitali ili vidjeli još jako davno sve do prozora s vitrajima i priča iz Biblije i pripovjedaka o svecima i junacima i čudovištima. Priče nas uče kako živjeti, kaže Anatole France. I on još kaže, Zakon, u svojoj veličanstvenoj jednakosti, zabranjuje bogatima isto kao i siromašnima da spavaju ispod mostova, prosjače na ulicama i kradu kruh. Tog tipa nikad nisam čitala, pojma nemam tko je bio, ovo i još dosta toga potječe iz Collierove Knjige citata, Jakeova ropotarnica, sedamdeset pet centi.) Sad sam išla u viši razred17 škole, onaj za darovite i talentirane, jer sad sam bila bogata. Bog nam je u Svojoj velikoj milosti podario više razrede kako bismo vidjeli ka-
Američke škole se dijele na osnovne, srednje (middle school) i više srednje (high school). Middle school se poklapa s našim 5. do 8. razredom, tj. višim razredima osnovne škole. kav je pakao i naučili ga izbjegavati poslije u životu, iako, poput mnogih Njegovih dobrih zamisli, ni ova nije bila jako uspješna. Ja sam naravno bila jedan od demona u tom paklu. Imala sam novac i dobar izgled i stvari i bolilo me dupe što tko misli i bila sam dovoljno pametna da mogu markirati kad mi se prohtije i istodobno imati dovoljno dobre ocjene da ne osramotim Raya Boba, i sve me to smjestilo u najgornju kliku. Bila sam i navijačica, prirodno, i prirodno, znala sam prirediti pakao onim curama koje su to očajnički htjele biti, a nikad neće postati, a imala sam i jezičinu, dobrim dijelom i zbog svog tog čitanja, tako da je moja okrutnost bila profinjenija nego uobičajene školske uvrede u stilu mama ti je tako debela da su joj dodijelili vlastiti okrug i poštanski broj. I tu sam upoznala Randolfa Huntera Foya. Hunter je išao u razred s Rayom Mlađim, i jao, sav je bio totalno neodoljiv u onom ElvisJimmy Dean-Brad Pitt stilu i najveći diler u školi, a ja sam odlučila da će biti moj. Bio je smeće kao i ja, u okružnom zatvoru uvijek je sjedio bar jedan ili dva Foya, a koliko čujem, Raiford ih je bio pun. U sedmom razredu sam dobila napadaj pameti kako bih preskočila razred, i tako sam stigla u Srednju školu Wayland godinu dana ranije, kao četrnaestogodišnja prva-šica, samo godinu iza Huntera, koji je tada, mislim, imao sedamnaest godina. U svakom slučaju, bio je dovoljno star da vozi i imao je vozilo, novi model kamioneta Forda 250 sa stražnjim dijelom u obliku kamp prikolice, i čudno kako se nitko nije upitao kako to da si klinac, čija majka prima socijalnu pomoć a otac mu je u zatvoru, može priuštiti takva kolica. Odmah sam se bacila na zavođenje Huntera. Jakeova ropotarnica imala je priličan broj jeftinih pornografskih knjiga, onakvih u kojima se jako vole koristiti velikim slovima da prikažu svršavanje (SVRSAAAAAAAVAAAAMM!), i one su me podučile, uz Raya Boba, koji je istini za volju bio vrlo konvencionalan pedofil, nikakve egzotike nije tu bilo. Malo sam se pribojavala da ću se naći u položaju lupetanja krevetom,
s obzirom na sve što sam čula kroza zid, ali ispostavilo se da su lupetanja samo za mamu. Sa mnom je bio gotovo profinjen i brižan Sto osjećam (Odgovor: ne baš puno. Uvijek bih pomalo otplovila dok je on izvodio svoje, ali ne toliko da ne bih mogla odgovoriti na njegova pitanja ili odglumiti tražene reakcije. Sviđa ti se to, mala? Ooh, da, tatice, zabij svoju veliku ljubavničku motku u moju pičku! Jer Ray Bob je prožvakao svoju porciju istih tih knjiga i život se spustio za umjetnošću u vlažni podrum.) Stvarno mislim da me želio pretvoriti u ljubavnu robinju svojeg ogavnog svijeta fantazija, ali ja to nikad nisam bila. Kad sad promislim o tome, prije će biti da je on bio moj rob, iako nije baš da smo raspravljali o toj temi. Istini za volju, Huntera Foya nije trebalo dugo zavoditi. Jednoga dana zaustavio je svoj kamionet i rekao bok i ja sam rekla bok i ukrcala se i otišli smo u Okružni park Sand Creek, tamo blizu gdje se voda žućkasta kao čaj lijeno vuče i popušili par smotki otraga u onom dijelu kamioneta za kampiranje. Nakon drugog džointa počeli smo se žvaljatati, a ja sam strgnula sa sebe majicu i grudnjak i gaćice kao da gorim i onda sam se bacila na njega i, kao što kažu u onim džepnim knjigama gdje junakinja uvijek završi bez strgnutoga rublja, utažila sam žudnju, premda sam tek kad smo se drugi put tog popodneva opet dohvatili, osjetila više manje ono što bi trebalo osjećati u takvim prilikama, i to me toliko iznenadilo da sam zacičala kao štene. Ušla sam u kuću skupljenih koljena zbog promočenog rublja, ali u glavi mi se sve okretalo, mislila sam oh to je ljubav, pa da, kao u pjesmama i filmovima, a ja sam glavna zvijezda. Meni je baš slično da od pedofila koji me iskorištava prijeđem na dečka kojemu vrijedim malo manje nego njegov pas. Vrag voli lomiti svoje oruđe, to mu je najdraža zabava, ali jesam li ja to znala? Za mene je to sve imalo toliko puno smisla, blistavi čovjek mije prošaputao na uho svaki put kad bih pomislila: Stani malo, curo, što to radiš? Tada više i nije bio blistavi čovjek kao onda kad sam bila mula, nego više kao ja sama kad razgovaram sa sobom vlastitim glasom. I tebi se to dogodilo, zar ne? Elem, nastavili smo tako nekoliko mjeseci, praktički svakog popodneva, ali nažalost naša idila nije mogla potrajati, kao što kažu u ljubićima, ili su bar govorili onda kad sam ih ja čitala, i jedne subote uvečer, kad sam došla doma oko deset ili tu negdje, Ray Bob
me čekao s izrazom lica kakav nikad prije nisam vidjela upućen meni, i pitao me gdje sam bila, i kad sam ponovila laž koju sam mu već prije rekla, da sam bila s nekoliko prijateljica i učila, zviznuo me preko lica tako jako da sam odletjela preko pola sobe. Zatim mi je ispričao što sam sve radila s Hun-terom Foyem, i to u detalje. Ne znam, možda mu je Ray Mladi nešto natuknuo pa nas je špijunirao pomoću svojeg policijskog infracrvenog dalekozora, a zatim me odvukao u moju sobu, bacio me licem dolje na krevet, strgnuo mi šore i gaćice, pritisnuo koljeno na leda, i izlemao do krvi svojim jahačkim bičem. Jako sam se derala. Kad se umorio od bičevanja, počeo me psovati da sam drolja i kako se mogu povlačiti s takvim smećem nakon svega što je učinio za mene, odgajao me kao da sam mu rođena kći njegova krv i meso i kupovao mi sve što sam poželjela, i odsad će se stvari promijeniti u ovoj kući, bio je mekan, ali sad će okrenuti novi list papira, neka ti to bude jasno, gospojice. I rekao je da će uhititi Huntera i poslati ga u državni zatvor. Ja sam rekla da ću, ako to učini, ispričati što mi je radio sve ove godine još od moje devete pa će onda on završiti u državnom zatvoru, a on je rekao nitko neće vjerovati maloj sirotinjskoj droljici kao što sam ja i ako pisnem o tome, on će reći da sam prolupala i dovesti Doca Herba Dideroff a da me zatvori u svoj sanatorij zauvijek i daje mi elektrošokove. A ja sam rekla još ćemo mi vidjeti, i navukla svoje hlače. Onda me pokušao zgrabiti, ali unatoč svoj mojoj boli i patnji šmugnula sam pokraj njega i otrčala u dnevni boravak, a tamo je bila cijela obitelj, zbog sve te galame, mama je držala Bobbie Ann, i Hay Ml. lako blijed da su ma prištevi iskakati kao zvijezde, i Jon, koji je uvijek kasnio u fazi, ali sad je sav živnuo od zanimanja. I izderala sam se mlati me jer se više neću jebati s njim, već godinama me fuka. A on me pokušao dograbiti, ali ja sam otrčala okolo i sakrila se iza svoje mame i Bobbie Ann, i sad sam izvikivala sve intimne pojedinosti našeg zajedničkog seksualnog života kako bi znala da je to istina. Ali on je rekao, laže, Billie, znaš i sama. Laže, oduvijek je bila nevaljala, baš kao što si i rekla. Vidjela sam kako je gleda onim pogledom i nisam joj mogla vidjeti lice, ali osjetila sam kako joj se stisnula utroba. Bobbie Ann je udarac samo okrznuo, ali toliko jako da je počela urlati. Mama je rekla sad moram ići leći, i uzela je djevojčicu
na ruke i otišla od mene, a Ray Bob se izderao na svoje sinove da idu u svoju sobu i ščepao me za kosu i odvukao me van na dvorište, i zaključao me u veliku crvenu šupu za alat, kupljenu u Searsu. To je bilo u nedjelju uvečer. Držao me tamo puna dva dana bez hrane i vode, ali s puno žohara i pauka. Nitko me nije došao tješiti ili mi donijeti nešto da popijem, ni jedan ljudski stvor, a bilo je kao u peći i smrdjelo je na kemikalije i gnoj, a i u mojoj duši je bilo kao u peći, u njoj su ključale misli o osveti i nasilju i kako ću ja pokazati svima njima i pobjeći s Hunterom Foyem. Treće večeri što sam bila tamo, i počela se pitati hoće li me tu držati dok ne umrem, čula sam Ray Bobov glas kako govori, sad ćeš biti dobra, Emmylou, a ja sam rekla, hoću ako mi obećaš da nećeš uhititi Huntera, a on dugo nije odgovarao, pomislila sam da je otišao, a onda je rekao dobro, ja vjerujem da ljudima treba dati još jednu šansu, ali bolje će ti biti da odsad svoje prljave laži zadržiš za sebe, a ja sam rekla dobro, u redu. Mislila sam si da je to dobra pogodba ako se od toga sastoji moja kazna, plus više se neću morati jebati s Rayom Bobom, ali to nije bilo sve. Dok sam bila u šupi, Ray Bob je otišao i prodao mojeg konja i nije mi htio reći gdje je. Ray Ml. je rekao da ga je prodao tvornici pseće hrane gore kod Prestona. Plakala sam tjedan dana, malo bih prestala, pa opet, puno duže nego kad je umro moj pravi tata, dijelom zbog gubitka, a dijelom zato što ih nisam mogla sve zgrabiti i zgnječiti stopalom kao žohare. Ali onda sam otkrila da je stolac za ljuljanje premjestio iz moje sobe u Bobbie Anninu, i počela sam kovati plan.
Tri PRIJEPIS RAZGOVORA ZA UTVRĐIVANJE SPOSOBNOSTI Zatvorenik: Dideroff, Emmylou (NSI)18 PUM SLUČAJ # 7716 Kazneni sud Okruga Dade oznaka # 331902 Razgovor vodila: dr. Lorna C. Wise Vrpca #: 2 Snimanje počelo: 11:02
Lorna Wise: Što je sad s tim glasom koji ste spominjali policajcima. Još ga čujete? Emmylou Dideroff: Ne. W: Ali prije ste ga čuli? D: Da. W: I taj glas tvrdi da je svetica? D: Da. Sveta Katarina Sienska. W: Shvaćam. Čujete li još nekoga? D: Ne. W: Nema nikakvih drugih halucinacija? D: To nisu halucinacije. 18 Nema srednjeg imena. W: No, dobro, čujete li još glasove ili zvukove koje drugi ne čuju? Vidite li ljude ili stvari koje nitko drugi ne vidi? D: Ne od dana umorstva. Ali ponekad prije nego što utonem u san čujem zvuk svojeg oružja. Ponekad i tijekom dana. To ste mislili, takve stvari? W: Recite mi malo više o tome, molim vas. D: Pa, nije to kao da baš stvarno čujem, kao što sad čujem vas, kao što čujem galamu u zatvoru, ili kad ljudi razgovaraju i takve stvari, nego kao iznimno oštro sjećanje. Kao da sam to upravo čula, pa me trgne i prekinem što god u tom trenu radim. W: Kakvo je to oružje? Nešto kao pištolj? D: Pištolj je pištolj. Ovo oružje je top, topništvo. W: Mislili ste da imate topničko oružje? Nešto kao top? D: Da. L-70 bofors bacač. Top kalibra četrdeset milimetara. W: Hm, hm. Možete li opisati taj zvuk? D: Bio je jako, jako glasan, [smije se] W: Pa... da, topovi su jako bučni. D: Aha. I teško ga je opisati, ako nikad niste bili blizu topovske pucnjave, ovaj, kako je glasna. Glasnija je od grmljavine, glasnija nego kad preleti mlažnjak. Glasnija od pneumatske bušilice. Od toga su glasnije jedino bombe. Puno buke. Naravno, svi smo začepili uši krpama, ali takav zvuk čujete i kroz nos. Kroz laktove i stopala, [smije se] Kad neko vrijeme pucate, a uključena je automatika, zvuk vas ponese, kao Bog, na neki način. Mislim, sasvim ste gluhi, ali čini
vam se da još čujete nešto unutar te buke, kao zveket kad se zatvara zadnjak, zvuči otprilike kao čekić po nakovnju, i zveckanje zaponca i zabijača u autopunjaču, kao vlak po tračnicama? I kad pada mjed, din don, kao zvona. Ne bi trebalo biti moguće da sve to čujete, ali čujete. Ili vam se čini. A onda tu je zvuk granata, grmljavina u zraku i tresak eksplozije, ali toga niste toliko svjesni, osim kad ih ispaljujete pojedinačno. Jesam li vam već dosadila? [smije se] W: Ni najmanje. Zvuči jako zanimljivo kako vi pričate o tome. Cicije ste naučili sve to o... što se ono rekli, Što je to? Automatski top? D: Da, bofors top. Iz uputa za uporabu. Foy je uvijek govorio pročitaj j... pročitaj hrh-hm upute, čitaj što lijepo piše. I jesam. A pomogao mi je i prijatelj. W: Tko je Foy? D: Percival Orne Foy. Pokojni. Jedan moj učitelj. W: Iz škole. D: Ovo je više bila izvannastavna aktivnost. Učio me puno toga, a ja sam sve jednostavno upijala, bez obzira na to jesam li mislila da mi treba ili ne. Jednostavno sam se prepustila, bila sam tako umorna od razmišljanja vlastitom glavom. Bilo je to prije nego što sam se pridružila Krvavima i prije nego što me Bog našao. Bila sam istinski iznenađena kad se mnogo toga pokazalo korisnim. Njegova providnost ponekad djeluje na iznimno čudne načine. W: Kažete Krvave - mislite na uličnu bandu? D: [smije se] Ne, mislim na Družbu sestara njegovateljica Krvi Kristove. Krvave. Ne bismo se smjele služiti tim nadimkom, ali sve mi to činimo. Činile smo. Ja jesam. W: Oprostite, znači li to da ste časna sestra? D: O, ne. Ja sam bila samo postulantica. Nikad nisam uzela zavjete. I one su me izbacile, razumljivo. W: A zašto? D: Zato što smo medicinski red. Mi... Mislim, one, osim svojih zavjeta siromaštva, čednosti i poslušnosti, polažu i Hipokra-tovu zakletvu. Da neće nauditi. A ja sam itekako naudila, neka mi Bog pomogne. W: Kako si naudila? D: To piše u mojim ispovijedima. W: Da, ali, Emmylou, ovo što sad radimo, to ne spada u kriminalističku obradu. Ovdje razgovaramo na osnovi načela
povjerljivosti. Što god mi kažeš, neće ući u sudsku evidenciju i neće se iskoristiti protiv tebe. D: Vi trebate utvrditi jesam li luda ili ne. W: Pa, zapravo, jesi li sposobna za suđenje, možeš li pridonijeti vlastitoj obrani. D: Vi ne biste shvatili. W: Pokušaj pa vidi. I): Vjerujete li da vrag postoji? W: Sad je važno vjeruješ li ti da postoji? D: Oh, tako sam umorna! Tako sam umorna od toga. Mislila sam da je gotovo, da me više nema za što iskoristiti, da će me pustiti da živim u miru, a sad opet sve počinje ispočetka, i ljudi će stradati. W: Tko te iskorištava? D: [šutnja, trideset i dvije sekunde] W: Tko će stradati? D: Bilo tko. Bilo tko iz moje blizine. Možda vi. W: I... vrag će to ostvariti, da ljudi stradaju? D: Ili Bog. To je unakrsna paljba. Ne možete vi to shvatiti. Ne ide to u glavu poput vaše. W: Pomozi mi da shvatim. D: Pred nosom vam je, ali vi to ne vidite. Žao mi je. Ipak, onaj detektiv je shvatio... O, Kriste, oh Kriste smiluj se! W: Emmylou? Jako je važno da razgovaraš sa mnom. Ja ti samo želim pomoći. [Tišina, minutu i dvadeset dvije sekunde] W: Emmylou, što je? Jesi li nešto vidjela? D: Mogu li sad natrag u zatvor? Više mi se ne priča. RAZGOVOR ZAVRŠEN U 11:38 Lorna Wise preslušava vrpcu već treći put, uspoređuje je s transkriptom, povremeno nožnom pedalom zaustavlja tijek riječi i zapisuje u bilježnicu. Nakon toga, pregledava svoje bilješke i nije zadovoljna poznatim stručnim izrazima. Neprimjereni afekt. Halucinacije. Fabuliranje. Otpor. Vjerska manija. Ovo posljednje osobito uznemirava. Je li Hmmylou Dideroff vjerski manijak? Po čemu se to razlikuje od obične vjere, ako obična vjera znači da pripisujemo realnost nečemu što drugi ne mogu potvrditi? I što se to dogodilo na samome kraju?
Halucinacija? Nasloni se na svoj škripavi stolac na kotačima, zbaci cipele, digne noge u čarapama na stol i protrlja oči. Nalazi se u prostoriji namijenjenoj takvim razgovorima, u bezličnoj okružnoj zgradi u Trinaestoj ulici sjeverozapad, koja je praktično smještena jer je blizu i Ženskom pritvoru Okruga Dade i glavnom zatvoru. Soba je mala, bogataši imaju kupaonice te veličine, i smeđa u dvije nijanse, kao pas mješanac. Tu su drveni stol prekriven ultrapastom koji oponaša drvo, stolac na kotačima za voditelja razgovora, običan stolac za ispitanika, jedan prljavi prozor s debelom rešetkom, stropna svjetiljka s četiri neonke od kojih jedna ne radi. I zidni sat, na koji je upravo bacila pogled. Nema vremena za ovakvo mozganje, pomisli; za dvanaest minuta ima sljedeći razgovor. Okrug voli da sve ide kao po traci. Vjerska manija. Lorna uzme svoj DSP-IV, Dijagnostički i statistički priručnik, debelo crvenkasto mekoukoričeno izdanje, koje postoji kako bi se klasificirale sve boljetice od kojih um može patiti, i prelista ga. Ne sjeća se takve klasifikacije, a ako se ona ne sjeća, onda je vjerojatno i nema, jer ona cijelo izdanje zna praktički napamet. Da, tu je: jedan redak koji kaže da se neke shizofreničke halucinacije javljaju u vjerskom obliku. I, jako korisno, "U određenim kulturnim kontekstima halucinacije mogu biti i normalan dio vjerskog iskustva." Ali, tipično, ne u našem. Očito više službeno ne možeš biti vjerski manijak. U Americi, s njezinom materijalističkom religioznošću, više ne viđamo svece i demone. Ako to izuzmemo, Dideroffica ni po čemu nije shizofreničarka. Imala je posao, nije bila hospitalizirana, pozorna je, dobro se izražava, ima kontrolu, ili bar isto onoliko kontrole koliko i velik broj profesionalaca za mentalno zdravlje koje Lorna poznaje. Dakle: početna dijagnoza glasi: 297.1 diluzionalni poremećaj, grandiozni tip. Taj "grandiozni" tip zbog tih vjerskih stvari. Ako misliš da ti se obraća Bog, to je samo po sebi grandiozno, kaže DSP. Lorna zapiše tu dijagnozu na za to određenu crtu na sudskom obrascu. Veći je prostor predviđen za opis optuženika, i tu ona upiše sažetak svojih dojmova, ili barem onaj dio koji smatra da je važan, i prepiše rezultate testova - Rornehacliov test, Minnesota multifazični inventar ličnosti, Wechslerov test inteligencije - koje je tijekom proteklog tjedna davala Emmylou Dideroff. Sad njezina kemijska zastaje, jer tu mora zapisati čarobnu formulu, posvjedočiti da je prema njezinu
stručnom mišljenju optuženica svjesna prirode optužba koje su podignute protiv nje, te da je sposobna pridonijeti vlastitoj obrani. Zaključi da oklijeva napisati tu izjavu. Spusti olovku i opet se zavali u stolac. Još pet minuta, kaže joj sat. Razmišlja o nečemu što je svojedobno izveo na nastavi njezin profesor forenzičke psihologije. Profesor Benicke, jedan od njezinih omiljenih predavača, možda se zahvaljujući njemu odlučila za ovu čudnovatu i nejako uglednu i svakako ne isplativu granu psihologije. Cornell, zimsko popodne, sunce tone iza drveća u šumarku već u četvrt do četiri, oskudno olovno svjetlo dopire kroz prozore, prostorija je zamračena, čuje se škljockanje filmskog projektora. Prikazao im je gotovo cijeli film Carla Dreyera iz 1928., Ispaštanje Ivane Orkanske. Svi su nijemo gledali nijemi film, a onda, kad su se upalila svjetla, upitao je žmirkave studente: Dakle? Je li ona sposobna? Zaboravite sad da je svetica, zaboravite da je suđenje namješteno, zaboravite politiku. Prema onome što ste vidjeli, je li ta žena sposobna za suđenje po optužbi koja se kažnjava smrću? Bila je to zanimljiva rasprava. Što je ono ona rekla? Svjesna je gdje se nalazi, svjesna je ozbiljnosti optužbe, iznosi vatrenu, logičnu obranu, i nema veze što čuje glasove. Kad bismo sve koji čuju glasove proglasili nesposobnima za suđenje, suđenja uopće ne bi bilo, jer svi mi čujemo glasove, na neki način. Čujem glas svoje savjesti, zar ne? A ako neki ljudi projiciraju glas svoje savjesti na svece, kakve to veze ima sa sposobnošću? Doista, kakve? Nakon deset godina rada u praksi, međutim, sad joj se ta razlika u zamršenom životu siromašnih i ludih čini manje jasnom nego onda u učionici punoj pravnih priručnika. Ulovi se kako na vlastito iznenađenje stavlja kvačicu u rubriku Potrebne konzultacije. Ona je jedna od troje stručnjaka koje je kazneni sud Okruga Dade ovlastio za utvrđivanje sposobnosti u ovom slučaju, a jako, jako rijetko dogodi se da se troje stručnjaka ne složi, te u tom slučaju sudac može sazvati novo povjerenstvo ili se prikloniti većinskom mišljenju. Ali u svijetu psiholoških djelatnika poprijeko se gleda na razjedinjenost fronta kad je u pitanju sposobnost, a to je jedan od razloga što postoji rubrika za traženje daljnjih konzultacija. Tako Lorna svojim kolegama daje do znanja da je ovo težak slučaj i da zajedno moraju odlučiti što će reći. Dakle, u pretinac za izlaznu
poštu s Emmylou, i pritisak na gumb da bi čuvar uveo sljedećeg. Pogleda prvu stranicu kartona. O, dobro, s ovim nema puno mozganja! Kucanje na vratima i veliki čuvar uvede poznatu odrpanu spodobu po imenu Rigoberto Munoz. Ovo mu je osmi put u sustavu. Munoz je zdepast muškarac zamršene tanke kose, koža mu je iste boje kao i papirnata vrećica u trgovini, a na debelim rukama ima mnogo tetovaža. Povremeno iskrivi lice u čudnovate izraze, jer boluje od poodmakle diskinezije, koja je pak posljedica svog torazina i inih jakih sredstava za umirenje kojima ga već desetljećima kljuka uslužna država, među ostalim i zato da bi bio sposoban za suđenje. Munoz nema ni novca ni doma i ima spolnu bolest i, naravno, poodmakLu diskineziju, ali njegov glavni problem je, upravo objašnjava Lorni, to što su mu izvanzemaljci ugradili robota u trbuh, a dotični robot mu postupno uvlači penis u trbušnu šupljinu. Robota aktiviraju agenti iz svemira, a koriste se daljinskim upravljačima koji izgledaju kao mobiteli. Ali Rigoberto se ne da prevariti. I zato je sad tu, objašnjava on zainteresiranoj gospođi, jednog od tih svemiraca je ubo u Ulici Flagler svojom motkom s čavlom na vrhu, kojom inače pobire otpatke u kojima mu pak oni dobri svemirci znaju poslati tajne poruke. Lorni ne treba dug razgovor da bi gospodina Munoza klasificirala kao: 295.30, shizofrenija, paranoidni tip. Čuvar ga odvede. Lorna zna da će ga sprovesti do zatvorenog odjela u Jacksonu, nafilati ga haldolom, od kojeg će biti kao zombi i poslušan, pa će ga onda odvući na sud, kojem će priznati krivnju, to će se zabilježiti, osudit će ga na vremensku kaznu u trajanju pritvora koji je već odležao, potapšati ga po ramenu i baciti ga natrag na ulicu s receptom za antipsihotične lijekove. Prije ili poslije nekoga će ubiti, i nakon puno papirologije i piskaranja po obrascima sličnima onome koji Lorna sad ubacuje u pretinac za izlaznu poštu, država Florida će ga pogubiti smrtonosnom injekcijom. To zlo, međutim, nije u njezinoj mjerodavnosti, a ona je naučila da misli treba zadržati isključivo u dometu osobnih postupaka i odgovornosti. Proglasi ga nesposobnim za suđenje, potpiše obrazac, i sad je vrijeme za ručak. Ženski WC u ovoj zgradi je majušan, u skladu s njezinom namjenom (zatvor) te upravom i populacijom koju gotovo potpuno čine muškarci. Nakon što je obavila svoje u zahodu (i zar izdržljiv mjehur
nije nužan preduvjet za psihologe u javnom sektoru!), provjeri svoj izgled u zamrljanom ogledalu. Crvenkastosmeđi platneni kostim, blijedosivi pleteni top ispod toga, nenametljivo. Luđaci ne vole kričave boje, ili bar ona tako opravdava svoj ukus, ali ove boje je nosila još puno prije nego što je postala poluterapeutica. Stara moja, zašto se trudiš izgledati kao sasušeni list? Njezina frendica Sheryl. Danas ide na ručak sa Sheryl, u stvari, i zna da će Sheryl tako nekako komentirati njezinu odjeću. Izgledaš kao neko jebeno drvo. Zbog Sheryl, pažljivo nanese puno više šminke nego što joj je običaj. Sjenilo jedva vidljivo plavo, maškara na blijede trepavice, rumenilo, malo tamniji ruž za usne, mat. Zapravo ne treba rumenilo jer joj je ten besprijekoran. Njena najbolja odlika, pomisli, premda za debele, neprivlačne cure uvijek kažu "ima krasnu kožu". A ona je bila takva. I ponekad još misli da jest. Visoka je, i mora se malo pogrbiti da bi si vidjela lice u ogledalu. Ostat će donekle pogrbljena i kad izađe iz WC-a, jer se tako navikla držati. Ispravi se, uvijek joj je govorio otac, ali što se toga tiče, kao i u mnogim drugim životnim pitanjima, nije bila poslušna kći. Hoda širokih ramena lagano povinutih prema naprijed, a vrat joj pomalo visi s vertikale. To je zato da sakrije grudi, koje su velike i okrugle. Ispupčene, kako vole reći pisci ljubica. Ima i izrazit struk, i široke bokove, koje prikriva sakoom kostima. Njega nakratko skine da bi pazuha premazala antiperspirantom za fizičke radnike. Lorna nije stvorena za trope, pa joj se sad po mislima opet počne motati pitanje: zašto ostaje ovdje? I opet, nema odgovora, jer odgovor je inercija. Iako hrabro ustaje u obranu pojedinca i prava na osobne izbore, ona se boji promjene. Kosa je njezina druga odlika, jer je duga, svilenkasta, boje meda. Zna da bi je trebala podšišati u neki razuman oblik, ali odolijeva i radije je nosi pokupljenu u francusku pundžu koju je gnjavaža složiti. Sad je malo popravi i zagladi razne visuljke koji su se oslobodili iz čvora. Vrati sako na sebe, još jedanput se mršteći pogleda. Prije sto godina, zbog Lome Wise bi nastao prometni zastoj u svakom većem gradu zapadnoga svijeta, konjske zaprege bi se zaletavale u izloge, čak i prije pedeset godina uspoređivali bi je s Marilyn, ali sad je ispala iz mode za 180 stupnjeva, jer žene sad trebaju nalikovati sedamnaestogodišnjim košarkašima. Lorna smatra da ima dobru feminističku reputaciju, ali ta uvjerenja ne prodiru kroz njezinu vlastitu kožu. 1
tako se odijeva u tmurne boje i ima pogrbljeno držanje. I tako pogrbljena ode van iz zahoda i iz zgrade, domahujući na izlasku Ernestu kroz njegov sigurnosni prozorčić. Ernesto uzdiše od žudnje dok gleda kako njezino dobro dupe zamahuje, ali Lorna to ne čuje, i ne bi joj bilo drago ni da je čula, ne zbog neke klasne ili etničke predrasude (kojih začudo nema), nego zato što je oduvijek privlače isključivo muškarci koji traže da smršavi. Sva njezina psihološka naobrazba nije ju spasila od tog katastrofalnog hira sudbine. Vani je, naravno, vruće i vlažno, iako još ne onoliko vruće i vlažno koliko će biti za nekoliko sati. Kraj je rujna, još ljeto za Miami, i grad žudi za odmorom od turističke sezone. Prijeđe Trinaestu ulicu sjeverozapad na stranu u hladu i zastane na rubu pločnika, u sjeni golema zatvora od crvene cigle. Čak i u hladu počinje se preznojavati, i nada se da joj neće ostati mrlje ispod pazuha na kostimu. Ne prođe dugo, i srebrni zatvoreni Chrysler staje uz rub i ona se ukrca, sretna što ima rashladni uređaj. Sheryl Waits, njezina najbolja prijateljica, također je odjevena u laneni kostim, ali njezin je žarko ljubičast, poput fuksije. Ispod ima bijelu sintetičku bluzu s gustim volanima oko vrata. I ruž za usne joj je boje fuksije, i sjajan, i šokantan na podlozi njezine kože, koja je boje duge instant kave u koju ste ulili razrijeđeno vrhnje iz onih plastičnih posudica. Sheryl je visoka gotovo isto koliko i Lorna i gotovo deset kila teža od nje, ali nju ne muče apsolutno nikakvi problemi u vezi s izgledom. Ona misli da izgleda sjajno. Stalno ide na ples sa svojim mužem, a koliko Lorna vidi, i on misli da ona izgleda sjajno. Lorna se često zapita nije li ta razlika osnova njihova prijateljstva, i povremeno je muče sramotne misli, opet eksploatiranje crne žene, debela bijela cura nađe debelu crnu prijateljicu kako bi sama bolje izgledala? Ali ona iskreno voli tu ženu i osjeća da joj je ljubav uzvraćena. Je li i to iluzija? Tko to danas može razlučiti? Njih dvije su prijateljice još od prvog dana nastave na Koledžu Harry, gdje su obje magistrirale socijalni rad. Uz iznimku onih godina kad je otišla na sjever da bi doktorirala psihologiju na Cornellu, ručala je sa Sheryl Waits u prosjeku jedanput tjedno i temeljito se integrirala, takoreći, u obiteljski krug Waitsovih. Sheryl je psihijatrijska socijalna radnica i vodi odjel u javnom centru za mentalno zdravlje u Liberty Cityju, siromašnoj crnačkoj općini u Miamiju, i tamo je smatraju kako
sveticom, tako i žilavom prasicom, i to nerijetko iste osobe ali u različite dane. Odu u umjereno skup restoran u hotelu na obali, s lijepim pogledom na Zaljev Biscayne. Cijene su prilično nabrijane, obje se slažu, ali one su vrijedne toga. Uvijek plaćaju naizmjence, i jako paze na lo; no, nikada neće sitničavo podijeliti račun popola i natezati se što je koja naručila i kolika treba biti napojnica. Dok čekaju jelo, pričaju što ima novoga, a s obzirom na to kako žive to znači da će NO posto novosti potjecati od Sheryl, uz uvijek istu najavu frazom "disfunkcionalnost u nerazorenoj crnačkoj obitelji", bujica zabavnih dogodovština o suprugu, Leonu, poručniku ophodnje u PU Miami, najbeskorisnijem mužu svih vremena, i troje djece, defektnoj, neposlušnoj, bezveznoj, predodređenoj za neuspjeh i potucanje po cesti. Ništa od toga nije istina. Sheryl stvara mit, kako bi umilostivila bogove za nastavak života koji, Lorna zna, smatra nevjerojatno golemom srećom. Zauzvrat, Lorna ispriča neke anegdote o svojim pacijentima, pa tako i o toj Dideroffki i njezinim svecima - bez imena, naravno. Čini se da Sheryl osobito zanima baš ona, ali Sheryl ide u crkvu, i to, začudo, katoličku, pa tako spada u isti koš, smatra Lorna, kao i Dideroffka. Preostali dio razgovora posvećenje, kao i obično, Lorni i muškarcima. "Ima li koga na vidiku?" pita Sheryl. "Ništa takvoga." "Tika-taka." "Oh, prestani! Imam samo trideset i četiri godine." "Aha. A koliko znam, još nisi bila s nekim kome bi se bar malo fućkalo za tebe. Sve sami žgoljavi bijeli dečkići intelektualčići koji bi htjeli da im budeš mamica, a oni da se lijepo zabavljaju okolo. Moraš si srediti život, curo moja." "Meni je dobro, Sheryl. U ovoj državi nije zločin imati stanku između veza. I, znaš, zbilja se pitam zašto svaki naš ručak završi podrobnim kritiziranjem mog seksualnog života. Mislim, ta tema je već malo zastarjela, zar ne?" "Reći ću ja tebi što još stari, draga moja. Ti, koja me nazivaš u dva ujutro, oh, šmrc, Sheryl, opet je to učinio, buhuhu!" "Dobro onda, od sada ću te zvati samo u radno vrijeme", odbrusi Lorna. "O, za Boga miloga! Pa zato postoje prijatelji, šašavice jedna! Samo ti
hoću reći, srce mi puca zbog toga. Ja želim da budeš sretna! Onako kako treba. Da s nekim dobrim momkom šetaš po rascvjetanim zelenim livadama." "Kao u reklami za toaletni papir." "Baš tako. A u svakoj četvrtoj reklami šeta crnački par, osim što vidiš da je tip pomalo, ono, pederast? Ozbiljno, srce, moraš promijeniti svoj način života." "Da, i još priđe malo bolje izložiti robu koju nudim." "No, dobro, samo se ti pravi pametna. Ali šlageri ne lažu, draga moja. Ne-ne. Istinu govore." "Ti si dakle čvrsto odlučila i preuzela na sebe da mi život pretvoriš u raj za kućanice, ha? I to u skladu s besmrtnom mudrošću stihova iz starih šlagera?" "I mojih visoko usavršenih znanja i vještina u struci socijalne radnice. Da te pitam nešto: jesi li ikad pomislila na murjaka?" "Naravno, kad su mi zdipili glazbenu liniju." "Idiotkinjo. Mislim za frajera." "Draga, opet si pobrkala sebe i mene", kaže Lorna uz malo nelagode. "Nije to za mene." "Zato što...?" "Zato. Da razmislim. Gledaj, znaš da ja volim Leona, ali meni treba... kako da ti to kažem, a da pritom nezazvučim kao bahata kravetina...?" "Ma daj, hajde sad! Da sam te htjela otpiliti zato što si bahata kravetina, učinila bih to još prije sto godina." "Baš ti hvala. Želim nekoga s kim mogu razgovarati. Ne idu mi spike koje počinju sa 'što kažeš na naše Marlinse'1". Želim nekoga tko čita." "Leon čita." "Ne mislim na kladioničarske izvještaje, nego knjige. Pusti, Sher, ne želim počinjati svađu. Ti si sretna, blago tebi, ali ja trebam nešto drugo. Pusti sad to." "Mora biti intelektualac, ha?" "Mislim da da." "Kao dragi tata." Lorna se počne okretati kao da traži neku oglasnu ploču. "Oprosti, mislila sam da je psihoterapija ovdje zabranjena. Konobar!" Sheryl ne obraća pozornost i počne procjenjivački proučavati svoju
prijateljicu. "Hm, upravo mi je pala na pamet zanimljiva zamisao." "Što to? I uopće mi se ne sviđa taj izraz na tvom licu." "Zamislila sam da bi trebala upoznati Jimmyja Paza." "A zašto? On je intelektualac?" "On čita knjige, kako čujem. Leon kaže da ga većina dečki iz odjela smatra najpametnijim frajerom koji je ikad tamo radio." "I vjerojatno je odslušao tri semestra na Višoj školi Miami-Dade." "E, pa sad si zbilja bahata kravetina." Sheryl je sad gleda prodornim pogledom koji obično primjenjuje na svoju djecu kad neko od njih počini ozbiljan prekršaj ili na narkiće koji je pokušavaju smuljati. Lorna osjeća kako opet crveni. "U redu. To je bio nizak udarac." "Opraštam ti, ili ću ti oprostiti ako se pojaviš kod nas sljedeće subote. Imamo oproštajnu zabavu za Amosa Greelyja, ide u mirovinu. Upoznala si ga." "Mentor." 19 Floridski bejzbolaški klub. "Aha. No, Paz će doći. Bit će i bijelih taca. Nismo mi zadrti ili tome slično." "On je Kubanac, jel'da?" Malo okretanja očiju. "Afro-Kubanac." "Dakle, ne ubraja se u muške šovinističke prasce?" Sheryl se smije dugo i glasno, privlačeći poglede nekih za susjednim stolovima. "Draga, svi su ti oni muška šovinistička prasad, a tvoji žgoljavi bijelčići intelektualčići su najgori među njima jer oni to nikad ne priznaju. A Paz zna i kuhati." "On kuha?" "Pa da, on ti je kuhar kad ne radi u policiji. Njegova mama je vlasnica Guantanamere." "Vrlo dojmljivo", kaže Lorna, koja je doista impresionirana. Bila je u tom restoranu, koji mnogi smatraju najfinijim kubanskim restoranom u Miamiju, najboljim u veoma oštroj konkurenciji. "Da vidimo dakle, čita knjige, kuha za mamu, neoženjen s koliko godina...? Trideset i pet?" "Tako nekako."
"Homić." Opet Sherylin smijeh, još glasniji nego prije. Mora otrti suze od smijeha salvetom. "A, ne, dušo. Ne moraš se brinuti zbog toga. Jimmy Paz to nije. Prati ga glas da voli pametne ženske. Pametne bijele ženske. Sestre će me se odreći zato što ti ga namještam, ali valjda ću nekako preživjeti." "Blago meni", kiselo kaže Lorna. "Ne, tako ti je to", kaže Sheryl. Pogleda uvis, rukom naćuli uho. "Što kažeš? Živa istina? Božanski plan? No dakle, baš sam zakon!" "Sad zovem hitnu", kaže Lorna. "Samo se ti smij, ali ja imam dobar predosjećaj. I da ti ubacim malu profesionalnu bilješku u kartoteku, dušo moja draga. Mi katolici se stalno obraćamo svecima. A oni ponekad i odgovore. Moraš još malo istražiti vjersku prošlost te Emmylou prije nego što je šutneš među luđake." Lorna prijeđe preko tog neugodnog trenutka pozivanjem konobara, a zatim se jako unese u gledanje na sat i gunđanje zbog sastanka koji ima u jedan i trideset. Sherylinu iskrenu pobožnost smatra simpatičnom manom, kao i debljinu. Isto tako, Sheryl je upravo iznijela dobro zapažanje, a ima osnove i u DSP-u. Istražit će to s Emmylou sljedeći put. Dok odlaze iz restorana, već planira što će je pitati. Prvo će morati proći konzilij, ali to ne bi trebalo biti problem. Mickey Lopez misli da su svi ludi, a to znači da će morati pridobiti samo Howieja Kasdana, a zna da to može i da će joj pružiti gorko zadovoljstvo. Četiri Paz se napokon opet poševio. Stanka je bila duga i trebao bi osjećati veće uzbuđenje, jer iako je junački prionuo, i premda je žena pod njim uzdisala i stenjala, on kao da se nekako distancirao od svojeg seksualnog alata, a osim toga, i uznemirio se, jer se nije mogao sjetiti kako se ta žena zove. Obavili su svoje, a on je bio iscrpljen ali ne i zadovoljen. Kako se, jebiga, zove? Otkotrljao se s nje. Ona se zahihotala. "Bilo je sjajno, Jimmy", rekla je. Ona, dakle, zna tko je on, zašto se on ne može...? "Možemo li upaliti svjetlo?" upitao je.
"Jesi siguran?" upitala je. Imala je grlen, ugodan glas. "Aha, daj upali." Osjetio je da se miče, isteže se do prekidača, a onda se svjetlo upalilo, mala ružičasta noćna svjetiljka. Paz je u trenu izletio iz kreveta i bacio se na vrata, grebući, iako je sad bilo jasno da su samo naslikana na zidu, i to nevjesto, dječji crtež vrata. Iz sobe nije bilo izlaza. Žena se još smijuljila, premda je bilo teško dokučiti kako joj to uspijeva, budući da joj je lice bilo glatko i bez ikakvih crta i bijelo kao jaje. Probudio se od boli, boli u nožnim prstima. Slikovito je opsovao na oba jezika kojima vlada kad je shvatio da stoji u malom predvorju koje vodi do stražnjih vrata njegova stana. Raskrvario je lijevi nožni palac lupanjem o prag. Paz je oteturao do sudopera u kuhinji i nagnuo se u njega, a zatim pustio hladnu vodu da mu teče po glavi. Zatvorio je vodu, obrisao se kuhinjskom krpom, i oslušnuo. Gospođa Ruiz, susjeda iznad njega, kretala se po svom stanu. Stara gospoda ima lagan san, pa su je probudili njegovi povici i udarci, kao i prije. Možda ne samo nju, nego i ostatak susjedstva. Pomolio se da nitko nije pozvao policiju. Bio je sklon paranoji u vezi sa svojim statusom u odjelu. Trenutačno je nedodirljiv jer je gotovo bez ičije pomoći riješio najveći slučaj masovnog umorstva u povijesti grada, ali sjećanje na to blijedi, ili točnije rečeno, blijedi priča o takozvanim Vudu ubojstvima. Uspomene na stvarne događaje još su prilično žive u Pazovu sjećanju. Odšepesao je do kuhinjskog stolca i pregledao si nogu. Palac na desnoj bio je gotovo dvostruko veći od svog para na drugoj nozi i počinjao je ljubičastiti. Činilo se da je nokat labav i bio je obrubljen kapljicama krvi koje su izgledale crne kao crtački tuš, obasjane jakim uličnim svjetlom koje je dopiralo kroz žaluzine. Obrisao je krv papirnatim ubrusom, a onda je njime otro i znoj s čela i vrata. Paza su noćne more mučile svake noći tijekom proteklog tjedna, a i mjesečario je, i smatrao je da to dovodi u pitanje njegovu mentalnu stabilnost, a to je ozbiljna stvar s obzirom na sve što se lani dogodilo. Bljesak sjećanja, zakašnjela reakcija na te događaje? Možda, ali tu je i to... što god bilo ono u sobi za ispitivanje s Emmylou Dideroff. Je li ludilo zarazno? Ili se radi o nečemu još strasnijem? Kad se promolila ta misao, Paz je angažirao sve svoje prilično velike intelektualne i emocionalne snage da je potisne u pretinac iz kojeg se izvukla.
Najvažnije je da se to ne ponovi. Sljedeći put bi mogao izaći i prošetati mirnom Cubano četvrti, on ovako crn, odjeven samo u majicu i ništa više, i zavijati. Neki kućevlasnik bi ga mogao upucati, ili bi ga pokupila policija, i onda je gotov. Dali bi mu gumeni pištolj i stolac iza rešetke u sobi za vlasnička pitanja, iz koje ne bi mrdnuo do kraja karijere. A baš zbog toga ne može ni policijskom psihiću. Najpametnije bi mu bilo, kad bi doista imao muda, da razgovara sa svojom majkom... A ne, neće ići; odbacio je tu pomisao. Pogledao je na sat na štednjaku: četiri i deset, prekasno da se vrati u krevet. Navukao je kućni ogrtač i pokupio Herald20 s malenog travnjaka pred kućom, i usput zamijetio da ga mora pokositi ovog vikenda, inače će se gospođa Ruiz potužiti njegovoj majci. Majka je 20 Dnevne novine Miami Herald. vlasnica tih dvaju stanova, a Paz za svoj ne pluća stanarinu, i otuda mu novac za odjeću kakvu nosi. Ta pogodba nije posve besplatna, jer osim što očekuje da obavlja uobičajene popravke i održava stanove. Margarita Paz traži i da joj sin pomaže u restoranu. Pazu nije teško pomagati majci, ali gospođa Paz nerijetko ne shvaća neodgodivost policijskog posla i prilično ga zagnjavi kad odluči hvatati ubojice umjesto da sjecka lovrate u njezinoj kuhinji. Ona rad u policiji ne smatra pravim poslom. Paz je stavio na vatru veliku metalnu posudu za espresso u obliku pješčanog sata i napravio si dva i pol deci kubanske kave. Ogladnio je. Obično je doručkovao vani, ali nije mu se dalo voziti do neke zalogajnice koja radi cijelu noć. Otvorio je hladnjak. Paz nije večerao kod kuće, ali ponekad bi u svojem stanu spremio ostatke iz restorana ili lako kvarljivu hranu. U hladnjaku je bila vreća s pet kila brašna, kutija s porcijama maslaca, vrećica šećera u prahu, kutija usoljenog, bakalara, šest tuceta jaja. Pokraj hladnjaka bile su naslagane kante s dvadeset litara ulja od kikirikija i sanduk s mangom. Paz je uzeo brašno, maslac, sol i vodu i napravio tijesto, u koje je dodao krepku dozu iz boce likera Anis del Mono, koja je pukim slučajem pravila društvo boci Ketel votke u njegovu zamrzivaču. Ulje je zagrijao u svojem jedinom velikom loncu i ručno izvaljao churrose2' jer nije imao zvjezdasti tijesak za oblikovanje tijesta. Dok
je ubacivao komade u masnoću, prisjetio se, kao i uvijek u takvim trenucima, kako ga je majka naučila, još dok je imao samo sedam godina, da temperaturu vrelog ulja provjeri tako što će ga poprskati s nekoliko kapi vode i pričekati dok ne propucketa pravim zvukom. Napravio je desetak komada, pojeo dva i pol ravno iz lonca, ali ih je prvo posuo šećerom u prahu. Ostale je spremio u papirnatu vrećicu. Nad sudoperom je pojeo jedan mango, iz kojeg se cijedio sok, i onda se ponovno umio. Ovaj stan je imao dvije spavaće sobe, a u jednoj od njih stajali su stroj za veslanje i set utega. Paz je nataknuo slušalice i slušao kako Susana Baca pjeva afro-peruanske pjesme dok on vesla trideset minuta. Zatim je izveo uobičajene vježbe s utezima od devet 21 Jelo od tijesta popularno u zemljama španjolskog govornog područja, ponekad ga nazivaju španjolskim ili meksičkim uštipcima. Obično je duguljasto i zvjezdastog oblika, nalik na rog ovce churro koja se uzgaja u Španjolskoj. kilograma i niz trbušnjaka i sklekova. Vježbao je svako drugo jutro I za vrijeme te rutine promišljao što će raditi tog dana. Metodičan je on momak, taj Paz, unatoč tome što ga policajci smatraju nekom vrstom kauboja. Iznad njega su se začuli spori koraci. Gospoda Ruiz će pričekati dok on ne ode iz kuće, a onda će nazvati njegovu majku i podnijeti izvještaj. Gospođa Ruiz je prilično dobra špija, i Paz se često pitao je li joj njegova majka dala popust na stanarinu u zamjenu za obavijesti. Ili je to možda normalna usluga Društva za međusobnu ispomoć kubanskih majki. Sin gospođe Ruiz diplomirao je na Sveučilištu Florida Atlantic, radi kao ovlašteni javni računovođa, oženjen je i ima dvoje djece, a godinu dana je mlađi od Paza. Također podsjeća na kalifornijsku krušku, ali nije palilo kad bi Paz na to upozorio svoju majku, a to je činio svaki put kad bi počela jednu od svojih tirada u stilu "a zašto ti ne možeš biti". Paz je ponovno razmislio bi li razgovarao s majkom o svom snu i drugim čudnim stvarima, ali je opet odbacio tu zamisao. Tijekom većeg dijela svog svjesnog života branio je svoju privatnost od nje, i sad se ta navika previše ukorijenila
da bije mijenjao. Iako njegova majka, kako stvari stoje, zna podosta toga o snovima i ostalim stanjima koja se razlikuju od onog običnog "budan sam i pri svijesti". Odjeven, natočio si je još jednu šalicu kave, ulio u nju vruće mlijeko, uzeo kuhinjsku krpu i ostatak svojeg trećeg churroa te izašao u maleno stražnje dvorište. Obrisao je rosu s vrtne garniture od sekvoje i sjeo. Na istoku je nebo bilo ružičasto od zore, a zrak je bio svježiji nego što će biti kasnije tog dana, mirisao je na jasmin, agrume, vruće tijesto i kavu njegova doručka. I tako je u svjetlu rane zore Paz pio, jeo i čitao Miami Herald: Preletio je nacionalne vijesti, pogledao ima li kakvih zločina i skandala u lokalnim vijestima, a zatim je prešao na osmrtnice: neki tip se srušio u predvorju svog ureda, građevinac, presjeklo ga u četrdeset i sedmoj. Paz je još bio razmjerno mlad momak, ali budući da je bio onakav mladac kakav jest, neobično rano je zaključio da nije besmrtan, i tako je tijekom protekle godine počeo sa zanimanjem čitati osmrtnice. Zatim je pročitao sportsku rubriku kako bi imao o čemu pričati s momcima na poslu, a potom je s malo više pozornosti okrenuo stranicu posvećenu umjetnosti. Paz obično nije pozorno čitao tu rubriku, koja je smatrala (ako centimetri stupaca novinskog prostora nešto znače) filmove i televiziju glavnim umjetničkim tvorevinama ljudskoga roda, ali odnedavna ju prilično pomno proučava, osobito svakodnevna izvješća sa Sajma knjiga u Miamiju. Polovicu stranice je zauzimala najava priredbe u studentskom centru Miami Dadea u središtu grada, a pronašao je i ime koje je tražio, pa je zapisao vrijeme baš tog nastupa. Tek u tom trenutku, prvome od onog brutalnog buđenja, osjetio je kako mu se u srcu rascvjetava osmijeh. Tog jutra, Paz je bio prvi u odjelu za ubojstva, nizu ureda na petome katu zgrade PU Miami. Policijski posao se razlikuje od onog koji prikazuju policijske serije na televiziji, i velikim se dijelom sastoji i od uredskog posla, rada s telefonom, pisaćim strojem, kemijskom olovkom i, u posljednje vrijeme, računalom. Unatoč padu stope ubojstava, odjel je i dalje imao puno posla, jer je pokrivao i tvorne napade i nasilje u obitelji, a ti pak uopće nisu bili u padu. Jedinicom je zapovijedao poručnik po imenu Posada, a pripadala je pod Odjel za kriminalističke istrage pod zapovjedništvom kapetana po imenu Oliphant. Paz je Posadu smatrao beskorisnim viškom, ali o
kapetanu još nije stvorio mišljenje. Kapetan Oliphant je bio novi. Gradski oci su napokon zaključili da bi nakon dva naraštaja gotovo neprekidnih skandala i korupcije mogli dati priliku nekom pridošlici. Paz nije imao ništa protiv; u staroj gardi nije baš imao prijatelja. Oliphant je prije radio za FBI, i zato nije bio osobito omiljen među miamijskim policajcima. Osim toga, bilo je i glasina o razlozima zbog kojih je otišao iz Biroa, radilo se o nekoj zakučastoj biroovskoj zavrzlami. Paz je počeo telefonirati, tragao je za zlatnim ženskim satom Rolex na koji je ugravirano "Estelli od Eddieja, uz vječnu ljubav", jer ljubav ipak nije bila toliko trajna. Eddie je upravo zviznuo Estelle tako jako da je pala u komu, a prije se još iskazao kao pravi gad jer je odmaglio sa svim svojim darovima. Osmim pozivom je pronašao pravu zalagaonicu. Spustio je slušalicu, osmjehujući se, i zavrtio se u svojem stolcu na kotačićima kao dječarac, ali se zaustavio kad je vidio da kapetan Oliphant stoji na pragu njegova odjeljka i radoznalo ga gleda. Paz je ustao. Douglas Oliphant je imao stas nogometnog napadača i bio je za nijansu-dvije tamniji od Paza. Nasmiješio se i upitao: "Dobre vijesti?" Paz mu je prepričao slučaj. Oliphant je kimnuo i pokazao u smjeru svojeg ureda. "Dođi, častim te kavom." "Hoćete churro uz nju?" Malo je oklijevao kad je ugledao masnu vrećicu koju je izvukao Paz, a onda je slegnuo ramenima i rekao: "Može, zašto ne." Oliphantov je ured imao velik prozor okrenut na sjever, ali roleta je već bila spuštena da se zaštiti od jare ranoga jutra. Natočio je šalicu kave Pazu, a onda i sebi, i sjeo za stol. Paz je zapazio da je njegova šalica suvenir s konvencije Nacionalne udruge šefova policije iz 1998., a da Oliphanotova ima natpis "FBI" i zlatni žig. Oliphant je sa zanimanjem proučio churro i odgrizao zalogaj. . "Mm, ajme, ovo je dobro! Gdje si ih našao?" "Ja sam ih napravio." "Ti si ih napravio?" "Da, gospodine. Ja sam zapravo cura, ali me tjeraju da se oblačim kao muško jer bi me inače stalno kvačila zakonska korektivna kvota za ugrožene manjine. Morali bi me postaviti za šefa policije." Izverglao je to mrtav-hladan, i Oliphantu je trebalo nekoliko sekundi
da se snađe, ali na kraju se nasmijao. "Da, čuo sam da se voliš zezat... Jimmy, je 1' tako?" "Da, gospodine." "Aha. Zašto nemaš partnera?" Odjednom uciljano pitanje vještog ispitivača. Paza se to dojmilo, ali ga nije smelo. "Više volim raditi sam, gospodine. Moj stari partner je dobio otkaz prošle godine, a pokazalo se da mi ne odgovara ni jedan od novih momaka." "Da, a čujem i to da si ih ti otjerao. Čujem i da si pun sebe." Paz nije ništa komentirao. Oliphant ga je neko vrijeme gledao preko ruba svoje šalice. "I da nemaš ni jednu disciplinsku mrlju u dosjeu, a takvu kombinaciju nisam baš često viđao. Dakle. Kako stvari stoje, bez obzira na tvoje preferencije, moraš imati partnera, a znaš i zašto. U ovom odjelu ne mogu dopustiti da mi detektivi lunjaju gradom sami kao prst. Kad imaš slučaj, ja moram imati dvoje ljudi koji će ispričati što je bilo. A ako pogodiš prstom u drek..." Učinio je neodređen pokret rukom, a Paz ga je dopunio: "Želite mogućnost da svakoga od njih zatvorite u sobu punu zmija i čekate koji će izlajati nešto o onom drugom." "Baš tako." "Mogli biste vratiti Barlowa." "Taman posla, mogao bih, a onda bih mogao uručiti svoj otkaz i pokupiti prnje. Tvoj kompić je zatočio bivšeg šefa ovoga odjela, prislonio mu pištolj uz glavu i pritom baljezgao sva moguća rasistička sranja." "Bio je emocionalno poremećen. Počinitelj mu je podvalio nekakvu drogu." "Tako se priča, iako moram zapaziti da mu liječnici, nakon što si sredio njegovu neutralizaciju, nisu pronašli baš nikakve droge u organizmu." Zastao je i čekao, ali Paz nije uskočio. "Oduvijek sam mislio da nešto jako smrdi u vezi s cijelim tim slučajem vudu ubojice. Imaš kakav komentar?" "Napisao sam izvještaj. Osamdeset i sedam stranica, ne računajući dodatke. A izašla je i knjiga." "Pročitao sam i jedno i drugo", rekao je Oliphant i znakovito začepio nos. Paz je i dalje držao jezik za zubima. Kapetan je nastavio: "U redu, treba ti partner, a evo što ću ja učiniti. Budući da mislim kako
ovo možemo smatrati posebnim slučajem, dopustit ću da ti izabereš koga hoćeš. Može bilo tko iz odjela ako ima pravi čin i staž. Hoću ime sutra do kraja radnog vremena. A ovaj dogovor ostaje između tebe i mene. Je li to jasno?" "Da, gospodine", rekao je Paz i ustao. "Sjedni", rekao je Oliphant. "Nisam samo zato htio razgovarati s tobom." Uzeo je još jedan churro iz vrećice, onda se osmjehnuo, protrljao se po trbuhu, i odložio ga na dnevni zapisnik na stolu. "Mislim da ću ovaj za poslije. U redu,, ovo ubojstvo u Trianonu koje si riješio prošlog tjedna. To je išlo jako brzo." "Jasno k'o dan. Počiniteljica je još sjedila tamo, oružje je nađeno na prizorištu." "Svejedno. Nema nikakve dvojbe da je to učinila ta Dideroffka?" "Ja nemam", rekao je Paz, a onda ga je prožeo neugodan osjećaj. "Zašto pitate?" "Oh, samo tako. Znaš li išta o žrtvi?" "Hotelski gost. Doletio iz Mexico Cityja tri dana prije smrti. Nekakav arapski poslovnjak, kako sam zaključio s obzirom na osobne stvari koje smo našli. Sudanska putovnica." "Aha. Primio sam poziv u vezi s tim slučajem." "Da?" "Znaš da sam prije radio u FBI-u?" "Da, gospodine, čuo sam." "Nazvao me tip koji radi za ljude koji drže pod prismotrom određene pojedince iz tog dijela svijeta. U Birou, naravno. Taj Jabir Akran alMuwalid je na popisu onih koje motre." "Zanimljivo. Je li rekao zašto ga motre?" "Pa i nije", kratko je odbrusio Oliphant, dajući do znanja da radoznalost nije dobrodošla. "Najviše ga je zanimalo je li žrtva doista on, Muwalid. Faksirao sam mu dosje u Washington. Zanimalo ga je i to hoće li tu ženu, osumnjičenu, osuditi za taj zločin? Hoće li?" "To ne ovisi o meni, gospodine, ali vidjeli ste što piše u dosjeu: naša optužba je čvrsta da čvršća ne može biti. Što će biti na sudu..." Sad je Paz znakovito slegnuo ramenima. "Prema mojem mišljenju, žena je potpuno prolupala. Priča o mističnim glasovima. Možda će ići na obranu ludilom, ne znam." "Ja mislim da su za to slabi izgledi", rekao je kapetan Oliphant. "Ali imali bismo jaču optužbu kad bismo mogli točno odrediti vezu
između to dvoje. Je li rekla nešto o tome?" "Samo to da je žrtva njezin neprijatelj i da je počinio neke gadne stvari doma u Africi. Koliko sam shvatio, radi se o pokoljima i takvim stvarima, ratnim zločinima." "Aha. Je li rekla nešto podrobnije o tome? Što je to bilo u Africi?" "Ne, gospodine, meni nije. Ali piše nešto što ona zove ispovijedima." "A je li. Što je napisala?" "Pa, zapravo, nisam još vidio. Kaže da to mora napisati u posebnoj bilježnici." Paz je imao određen izraz lica kad je to rekao, a Oliphant je podignuo obrve. "A, znači takva ispovijest." "Najvjerojatnije. Ona je potpuno fiju-briju." "Mm. Svejedno, bilo bi mi draže da imamo malo deblji dosje. Da malo više znamo o pozadini svega toga. Dakle, nastavi, dopuni njezinim kretanjem, što je prije radila, žrtvinim kretanjima. Bilo bi lijepo kad bismo složili priču da je ona bila svojski nabrijana protiv tog tipa i da ga je čekala u zasjedi. To bi pobilo obranu ludilom." "U redu, gospodine, bacit ću se na posao. Je li to sve?" Oliphant je kimnuo. Paz je ustao, a kapetan je rekao: "I hvala ti za ove..." pokazao je na vrećicu. "Churrose, gospodine", uslužno je rekao Paz, i otišao. Kad se vratio za svoj stol, Paz je ustvrdio da se odjel ispunio svakodnevnim sastavom detektiva i policajaca i službenika, te da je uobičajena buka telefona i razgovora i lupkanje pisaćih strojeva zamijenila tišinu koja je vladala prije nekoliko minuta. Ni u Pazovim mislima više nije bilo mirno kao prije. U redu, što se tiče partnera, to neka ide na stranu, to će već nekako riješiti. Više se brinuo zbog toga što se Oliphant zanima za čvrsto zaključen slučaj. Šefove inače zanimaju samo otvoreni slučajevi, i to uglavnom samo onda kad su pod političkim pritiskom da uhvate nekog nečuveno opakog zlikovca, na primjer takvoga koji je počinio kobnu pogrešku i u državi Floridi ubio nekoga bijele kože. Zaključeni slučajevi ih zanimaju samo onda kad postoji sumnja da je neki murjak nešto zaribao, da je, na primjer, podmetnuo pištolj kako bi prikrio neopravdanu uporabu vatrenog oružja, ili ako malo prodrmusa svjedoka da bi ga potaknuo na krivokletstvo. Ali Paz je znao da je Dideroffkin slučaj čist kao suza,
tako da se ne radi o tome. U pitanju je, dakle, neka FBI veza, nekoga u Washingtonu zanima taj tako jasan slučajčić. A zainteresiran je i za to da Emmylou Dideroff završi u zatvoru, možda čak ćeliji smrti. U redu, da ponovno pogledamo tu gospođu D. Izvukao je dosje s okomitog stalka na svojem stolu. Pročitao je obrazac A, izjavu o uhićenju u ovome slučaju, sažetak prvotnih razloga zbog kojih su policajci zaključili da je uhićenica doista počinila zločin. Zatim je pročitao prijepis zvučnog zapisa razgovora koji je obavio sa ženom, a dok ga je čitao, u glavi mu je bljesnulo sjećanje na ono što se dogodilo tijekom tog intervjua, što je tada vidio. Ili je mislio da je vidio. A zatim neodoljiva želja da nikad više ne pogleda to lice. Potisni to. Skreni misli na nešto drugo: ah, evo naloga za premetačinu. S olakšanjem je utekao iz ureda i otišao obaviti malo policijskog posla. Adresa na nalogu dovela ga je do broda za stanovanje privezanog na rijeci Miami, na ne osobito poželjnome mjestu u sjeni nadvožnjaka Autoceste istok-zapad. Brod je bio tipičan bezličan proizvod s trake, ravna dna, ravna krova, načinjen od bež fiberglasa koji se ljušti. Zakoračio je na palubu i provalio aluminijska vrata sa žaluzinama te ušao u kabinu. U unutrašnjosti, običan stol od ultrapasa s filodendronom u glinenoj posudi u sredini, nekoliko sklopivih stolaca od aluminija i isprepletena najlona, štednjak, sudoper, mali hladnjak. Duga tapecirana klupa preko ormarića na drugoj strani kabine. Žute karirane zavjese, jako izblijedjele, zakrivale su prozore i ublažavale sunčevu svjetlost koja je dopirala kroz njih. Paz je pogledao u ormariće i ostavu i hladnjak i pronašao samo uobičajene kuhinjske potrepštine i stolnjake i hranu: nikakvu drogu, nikakve pištolje. Pregrada za spavanje bila je naprijed, tako malena da je jedva bilo mjesta za dvostruku postelju. Ovdje je spremište bilo ugrađeno u podnožje kreveta. Paz ga je na brzinu isprevrtao i pronašao samo jednostavni asortiman odjeće - ravne platnene suknje, majice, jedan pamučni pulover, pamučne sokne, pamučno rublje, sve jeftina roba iz Penney'sa i Kmarta. U plastičnoj vrećici bilo je nešto što je izgledalo kao kuhinjska pregača, siva vunena haljina, bijeli rubac i par visokih crnih čizama na vezivanje; Jeftini plastični kišni ogrtač visio je sa zidne vješalice. Je li mu nešto promaknulo? Ne, stanarka na ovom brodu vjerojatno je
jedina žena u Južnoj Floridi koja nema kupaći kostim, nema kratke hlačice. Nema ni ulje za sunčanje, a ni šminke na policama u malenoj kupaonici sa zahodom i tušem. Ipak, ima lak za kosu, što izgleda malo čudno za ženu koja ima samo pet centimetara kose. Pogledao je limenku, protresao je, i nije čuo zveckanje one male kuglice koja se nalazi unutra. Opa. Jako je okrenuo i vrh se odvojio, otkrivši smotuljak novčanica. Ali samo dvjesto i nešto dolara, baš onoliko koliko bijedna šljakerica bez bankovnog računa i može staviti na stranu. Vrativši se u spavaonicu, Paz je zastao na trenutak i razmislio, kao i uvijek u takvim situacijama - u domu žrtve, domu osumnjičenika nastojeći osjetiti karakter osobe koja tu živi. Prije svega, sve je besprijekorno čisto. Paz je služio vojsku u marincima, i bio je uvjeren da bi brod prošao provjeru svakog dočasnika u toj organizaciji. A bio je i u mnogim ženskim prebivalištima, i ni u jednom nije zatekao tako malo stvari. Žena nije posjedovala gotovo ništa. Kleknuo je na krevet i pogledao što ima na polici iza njega. Prvo knjige: Nova američka Biblija u mekoukoričenom izdanju sa studijskim bilješkama, očito često listana i s brojnim papirićima zataknutima da obilježe mjesto. Ako je suditi prema njima, onda su joj najmiliji Job i Evanđelje po Ivanu. Jedna knjiga napisana arapskim pismom, također često prelistavana, s pozlaćenim rubom, to je valjda Kuran, pretpostavio je Paz. Život Katarine Sienske i Razgovori te svetice, te Penguinovo izdanje autobiografije Tereze Avilske. Tanka knjižica trošnih požutjelih stranica s nazivom Vjernost do smrti: Povijest Sestara njegovateljica Krvi Kristove, napisala Sestra Benedicta Cooley, SBC, i džepno izdanje Simone Weil, Težina i milost, prilično otrcano. Paz je ovlaš prelistao svaku od tih knjiga. U Weilovoj je pronašao polaroidnu fotografiju. Prikazivala je bijelu ženu u središtu skupine od desetak ili više visokih, jako crnih vojnika, a u pozadini tanka debla drveća i tamno lišće. Bijela žena je bila jako preplanula i odjevena u plavo radno odijelo kakvo nose automehaničari, a kosu joj je prekrivala bijela marama, poput onih pokrivala za glavu koje su nekad nosile medicinske ili danas neke časne sestre. I žena i vojnici su se smiješili u objektiv, a zubi i oči ovih potonjih su odskakali u kontrastu s kožom koja im je bila gotovo ljubičasta. Vojnici su nosili isfucane kaki tunike, kratke hlače i sandale. Preko prsa su im bili ukriženi prepasači
s mecima, i vitlali su kalašnjikovima i velikim crnim puškama starijeg tipa. Paz je iz džepa izvadio sklopivo povećalo i prinio ga fotografiji. Kao što je i očekivao, žena je bila Emmylou Dideroff. Iznenađenje je bilo što su vojnici odreda bile mlade žene. Tutnuo je fotografiju u svoj džep i nastavio premetačinu. Knjige je s jedne strane pridržavala polovica cigle, a s druge velika ružičasta spiralna školjka. U njezinoj šupljini bila je krunica s krupnim zrnima, kao da se ondje izmrijestila, taj prizor ga je smeo. Iza knjiga bila je fotografija u jeftinom okviru, a prikazivala je tri četvrtine kipa neke žene. Na glavi joj je bio veo kakav nose redovnice, lice je bilo markantno i lijepo, s iznimno dugim, uskim očima koje kao da žmirkaju zbog sunca ili usredotočenosti na neku unutarnju stvarnost. Paz je pomislio da je te oči već negdje vidio, ali ih nije mogao povezati s osobom. Između stakla i okvira bila je zataknuta kolor fotografija zgodne pjegave žene s bijelom pregačom, bijelim velom i sivom haljinom, koja stoji u dovratku nekih jako komplicirano izrezbarenih vrata. Nekakva časna, a Pazu sine okrutna misao, kakva šteta! Ova žena je zračila puno više seksepila nego što bi časne sestre trebale imati. Pokraj velike školjke stajalo je malo raspelo. Paz ga je podignuo i pomno proučio. Bilo je fine izrade, od nekog tamnog; tvrdog, teškog drveta. Tijelo nije prikazano opušteno i mrtvo, kao obično, nego zgrčeno u agoniji, iskrivljeno gotovo do oblika slova S, a svaki prst pojedinačno izrezbaren tako izvinut da iskazuje bol. Čavli kojima je tijelo pribijeno bili su pravi metalni čavli, zabijeni kroz zapešća, a ne kroz dlanove, kao inače. Bio je bolno mršav, stršalo mu je svako rebro i zglob, i imao je lice crnca, a na obrazima usporedne ožiljke. Paz je osjetio kako mu se kostriješi kosa na zatiljku od pogleda na taj prizor. Prvo ono jezivo u sobi za ispitivanje, a sad Afrika, opet. A mislio je i to da se umjetnik, iako figurica nije bila strogo gledajući realistična, nije oslanjao samo na maštu. Izgledala je kao da ju je izrezbario prema živom modelu, kao da je doista gledao raspeće. Pronašao je platneni kovčeg i stavio u njega osobne stvari i knjige, i novac. Nije ga trebalo biti briga hoće li ženi pokrasti sve to, što je gotovo neizbježno na rijeci, ali iz nekog razloga nije mogao podnijeti da netko tko tako malo ima ostane i bez toga.
Brod se zanjihao i trgnuo Paza iz tog neugodnog mozganja. Netko je došao na palubu, i sad je dovikivao: "Trebate nešto?" Paz je izašao iz kabine za spavanje i našao se licem u lice s otromboljenim muškarcem starim četerdesetak godina, ošišanim do glave i bezličnih bjelačkih crta lica. Oči su mu bile nesigurne i nervozne iza naočala u okviru s uzorkom kornjačevine, a desnu ruku je skrivao. Paz je polako iz džepa na prsima izvukao futrolu s policijskom značkom i pokazao mu svoju iskaznicu. "Paz, PU Miami. Tko ste vi?" Muškarac se nagnuo i počeo proučavati iskaznicu puno duže nego što ljudi obično čine kad im je pruže. Kad se, izgleda, uvjerio u valjanost predočenih podataka, ispravio se i pokazao sakrivenu ruku. Rekao je: "Ja sam David Packer. Ovo je moj brod." "Iznajmili ste ga Emmylou Dideroff?" "Aha", rekao je, a zatim se zabrinuto namrštio. "Hej, zar joj se nešto... Mislim, je li ona dobro?" "Bila je dobro kad sam je vidio. Kakva je kao podstanarka?" "Savršena. Ne puši, ne pije, ne dovlači nikakve smrdljivce u svakakva nedoba, ne priređuje drogeraške tulume, kao što je radila ona prije nje. Nema lomljave stakla. Pa, ako je ona u redu, što vi radite ovdje?" "Upletena je u jedan zločin pa je provjeravamo. Gledajte, možemo li izaći na palubu, ovdje je postalo vruće." "Aha, hoće to. Brod ima klimu, ali ona je baš ne rabi." Kad su izašli na palubu, Packer je rekao: "Mogli bismo otići do mene, maknuti se sa sunca, ako želite razgovarati." Pokazao je na susjedni vez gdje se uzdizala velika građevina prekrivena oplatom od sekvoje. Tehnički gledano, bio je to brod za stanovanje, ali zapravo je izgledao više kao kuća na brodu, ravna krova, opločena drvom, s velikim prozorima, balkonom i palubom punom vrtnog namještaja od sekvoje i razraslih biljaka u lončanicama. "Vodite me", rekao je Paz, pa su obojica sišli s Dideroffkina broda, prešli molićem i uspeli se rampom na veći brod. Morali su se provući pokraj velikog moticikla da bi izašli na palubu okrenutu prema rijeci. Packer je Pazu pokazao da se smjesti na tapeciranu ležaljku od mahagonija, ali ovaj se odlučio za platneni stolac. Packer se svalio na drugu ležaljku, lecnuo se, izvukao pištolj iz stražnjeg džepa i pažljivo ga položio na stolić pokraj sebe. Rekao je: "Oprostite zbog ovoga.
Događaju nam se provale, krađe, vandalizam." "Aha", rekao je Paz. Kad vidiš crnca, prirodno je da posegneš za oružjem. Pogledao je pištolj. Walther PPK/S. Muškarac je uočio taj pogled i rekao, "Bez brige, pozornice, imam dozvolu." "Detektive, i ne brinem se ja, gospodine", rekao je Paz. "Dakle... Gospodine Packer. Dugo poznajete Emmylou?" "Samo otkad je doselila na moj brod. Godinu ili tu negdje. Mogu provjeriti u evidenciji." "Samo se pojavila jednog dana?" "Ne, preporučili su je... mislim, mene su njoj preporučili zajednički prijatelji. Tražila je stan ovdje u gradu, ja sam imao brod za iznajmljivanje... kao što sam rekao, ona je podstanarka kakvu samo možete sanjati." "A vi ste uglavnom stalno ovdje?" "Oh, ja dođem i odem. Imam motocikl tamo na krmi, vjerojatno ste vidjeli." "Aha, Harleyja. A vi ste što? Bogataš, pa ne morate raditi?" Packer se nasmijao. "Da bar. Ne, ja sam samo državni službenik u mirovini koji je imao sreće s nekim investicijama. I imam penziju." "Mm. A u kojoj službi ste radili prije mirovine, ako smijem pitati?" "Oprostite, ali mislio sam da ćemo razgovarati o mojoj podsta-narki", rekao je Packer. "Rekli ste da je umiješana u neki zločin?" "Da, gospodine. U umorstvo." "Emmylou je nekoga ubila?" "To sad nastojimo utvrditi, gospodine. Dakle, jeste li je ikada vidjeli u društvu nekoga tko bi mogao biti iz Afrike, ili Arapin?" "Ne, nas dvoje se nismo družili, a nikada nisam vidio da je netko posjećuje na brodu." "Poznajete li, ili jeste li ikada čuli da ona spominje osobu koja se zove Jabir Akran al-Muwalid?" "Ne. Je li to čovjek kojeg je navodno ubila?" Paz je prešao preko tog pitanja i iz džepa na prsima izvadio notes za bilješke i olovku. "Pokušavamo doznati više o Emmylou, o njezinu životu, podrijetlu. Znate li vi nešto o tome?" "Ne, nažalost ne znam. Kao što sam rekao, nismo mi bili neki frendovi. Popričali bismo kad bismo se slučajno sreli, i jedanput u mjesecu donijela bi mi stanarinu. Gotovinu, usput budi rečeno, i to
uvijek u dan točno." "Onda, dakle, ti zajednički prijatelji..." "Hilda i Stewart Jameson. Mogu vam dati broj njihova poštanskog pretinca kod Metodističkih misija u svijetu, ali pojma nemam kako ćete kontaktirati s njima. Puno putuju." "Po Africi." "Da, baš tako. Otkud znate?" "Oh, slučajno sam pogodio." Paz nije baš volio kad mu muljaju, a bio je prilično siguran da Packer baš to radi, ali trenutačno ga nije imao čime pritisnuti pa se oprostio (zabilježivši usput registarski broj motocikla) i odvezao do mehaničarske radnje Wilson Brothers Marine da vidi kako stvari stoje na Dideroffkinu poslu. Bio je to veliki hangar pokraj rijeke i smrdio je po vlazi i ispušnim plinovima. Vlasnika je pronašao u uredu, sobičku obloženom oplatom od jeftine šperploče. Ta je pak bila ukrašena pločom s popisom radnih mjesta, uramljemnim fotografijama brodova, kalendarom dobivenim od Volva Marine i još jednim sa slikom gole žene, uvelike išaranim zaokruženim datumima i telefonskim brojevima. Jack Wilson je bio krupan, jako preplanuo tip s dugom zlatnom kosom začešljanom otraga do vrata i ne jako čistom, odjeven, kao i većina riječnih štakora iz Miamija, u kaki hlače odrezane kod koljena i majicu bez rukava. Imao je goleme bicepse s tetovažama ŽIVI SLOBODNO ILI UMRI (na lijevom) i slikom lista marihuane (na desnom). Zub morskoga psa na remenčiću ukrašavao mu je vrat. "I mislio sam da će doći netko od vas", rekao je kad mu se Paz predstavio. "Kad se Emmylou nije vratila s mojim kamionom, skužio sam da nešto ne štima. Nazvao sam i rekli su mi da je uhićena." "Zadržali smo je na ispitivanju. Možda je svjedok zločina. Pa, ispričajte mi malo o njoj. Dobra je radnica? Pouzdana?" "Aha. Bila je super. Super je. Mislim, ovdje su je svi voljeli." "Je li ikad spominjala neke Arape? Tipa po imenu Jabir al-Muwalid?" "Ja nisam čuo", rekao je Wilson. "O kakvom se to zločinu radi?" "Kako bi bilo da ja postavljam pitanja, gospodine? Tako ću vam se puno brže skinuti s vrata. Kako to da ste je zaposlili?" "Jedan tip za kojeg smo nešto radili poslao ju je ovamo kad je moja bivša cura otišla."
"Dakle, zaposlili ste je na preporuku nekoga tko ima brod. Nekog vašeg prijatelja?" "Ne, on je samo mušterija. Dave Packer. On joj je iznajmio brod za stanovanje." "Znam. Maloprije sam upoznao gospodina Packera. I tako... vodila vam je ured? Raspolagala gotovinom za manje troškove. Izgleda da prodajete mnogo skupih stvari. Je li raspolagala i vašim čekovima?" "Je, pa što onda?" "Ništa, samo mi se čini da je to prilično važan posao, a dali ste ga neznanki na osnovi preporuke nekog tipa kojeg jedva poznajete. Je li imala preporuke prethodnih poslodavaca?" Paz ga je uporno gledao policijskim pogledom, potaknut policijskim špurijusom da se nalazi u društvu osobe koja ima nešto za sakriti, neko kršenje kaznenog zakonika, tako nešto. Packera nije mogao pritisnuti nečim sličnim, ali zato će to sad iskoristiti do daske. Nakon kratke stanke, Wilson je rekao: "Gledajte, bit ću otvoren prema vama. Ovo je luka u Miamiju, ne? Ljudi dođu i odu. Mislim, nije lako naći nekog tko uredski posao zna raditi kako treba, a većina bi i tako više voljela posao u banci, fini ured, rashladni uređaj, mir... Mislim, gledajte kako je ovdje, bijedan sobičak, smrad iz radionice... i tako, plaćao sam joj ispod stola - gotovinom, bez poreznih uplata. I tako je i sama to htjela." "A što mislite, zašto?" "Ha, bila je dobra radnica. A ja ne guram nos u tuđa posla." Paz je čekao, i probadao ga pogledom. Krupan muškarac je slegnuo ramenima. "To je crna ekonomija." Popraćeno malim osmijehom. "Tisuće ljudi žive izvan sustava. Ne plaćaju porez. Njih zanima gotovina, trampa. Mnogi prolaze kroz Miami, i mnogi završe u luci. Sad ćete me prijaviti federalcima?" Paz se nije potrudio odgovoriti. S još nekoliko pitanja utvrdio je da su ženu doista poslali po klipnjaču otprilike jedan sat prije ubojstva. Paz je zahvalio Wilsonu i spremio se poći. "A što je s mojim kamionom?" pitao je Wilson. "Možete ga preuzeti u policijskoj garaži. Mislim da nam neće trebati." "A moja klipnjača?" "Rekao bih da ćete vjerojatno morati nabaviti drugu", uz smiješak je odgovorio Paz i otišao.
Paz je sjedio u svojem autu s uključenim motorom i hlađenjem i tonuo u nezadovoljstvo. Ako je ovo slučaj jasan kao dan, i ako je žena počinila zločin na onaj način na koji upućuje dokazni materijal, onda bi ovi razgovori morali biti puka formalnost. Ali bilo je očito da oba muškarca lažu. Sad je na slučaj gledao drugim očima; pokušavo je odoljeti, ali gnjavile su ga sitne pojedinosti koje su samo produbljivale misterij. Čemu laži? Zašto se murjak zatekao tamo baš onda kad je žrtva izletjela kroz prozor? Razlog je to što je netko prijavio narušavanje mira, ali jedino narušavanje reda i mira bilo je samo ubojstvo. Netko je htio da policija bude na poprištu. A i to koliko je čudna ta žena... o tome nije zapravo htio misliti. Radije je pomislio da treba novog partnera, i lice policajca iz hotela, Moralesa, bljesnulo mu je pred očima. Pa, zašto, dovraga, ne?
Dugo nakon Sophijine smrti Georges de Berville je neutješan sjedio u zamračenoj spavaonici kuće u Rue d'Orleans u Sedanu. Zanemario je svoje poslove i prepustio taj teret svom najstarijem sinu, Alphonseu, koji je u to vrijeme Imao samo šesnaest godina. Rijetko je izlazio i sobe i dugo se nije obraćao nikome, čak ni slugama. Marie-Angeina dadilja, Mile. Rosiere, dobila je upute da dijete drži podalje od oca, jer bi ga pogled na njezino lišće, tako slično majčinome, natjeralo u tako snažan plač i tako bolne jecaje da su se bojali neće li poludjeti. A ipak, Marie-Ange je, već u dobi od samo sedam nježnih godina, imala snažnu volju i čvrstu želju utješiti nesretne, a svojeg je oca jako voljela. Jedne večeri, dok je Mile. Rosiere kunjala uz peć u dječjoj sobi, djevojčica se iskrala i otapkala niz hodnik do očeve sobe. Zatekla ga je kako se prevrće u krevetu, mučen isprekidanim drijemežom iz kojeg bi se probudio s uzvikom, a zatim opet utonuo u nespokojan san. Sjela je na rub kreveta i primila ga za ruku, i pomolila se Blaženoj Djevici i Sv. Katarini da podare mir njezinu dragom ocu. Uto je njezin otac otvorio oči i, kako je poslije povjerio svom najstarijem sinu, ugledao aureolu svjetlosti oko kćerine glave, i začuo glas kako govori: "Miruj, Georges de Berville, jer tvoja je supruga s nama u raju!" Nakon toga je utonuo u dubok i okrepljujuć san, a kad se probudio, opet je bio onakav kao prije nego što ga je zadesila nevolja. Ovaj su događaj poslije smatrali istinskim čudom u obitelji de Berville, i tada je prvi put zamijećeno kakve će posebne milosti Naša Gospa podariti BI. Marie-Ange tijekom njezina života.
IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Pet ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak I. Opet sam se spetljala s Hunterom Foyem, ali nije bilo baš isto kao prije, jer onaj djelić mene koji je još bio sposoban voljeti potpuno su smoždila zbivanja kod kuće i u mojem srcu nije bilo ničega osim šljunka i smrvljenih starih školjki. U to vrijeme sam mu počela pomagati s drogom, a zapanjila sam se kad sam čula koliko je to velik biznis. Hunter je redovito putovao u Gainesvill i Panama City i tamo prodavao svojim mušterijama, na veliko, marihuanu bez sjemenki sprešanu u cigle, sjajne od smeđeg ulja. Imao je jako kvalitetan proizvod, Hunter, a to je pobudilo moju radoznalost. Kao i svi drugi, i ja sam gledala televiziju, pa sam se pitala kako mu to polazi za rukom, bez uplitanja drugih bandi, i kako je sve to uspio organizirati i tko mu je dobavljač. Prilično me to mučilo, jer nije mi puno trebalo da shvatim da Hunter Foy nije sve to sam smislio, jer, iako bistar za jednog Foya, sasvim sigurno nije neki veleum. Bilo je to 3. veljače 1985,, u ponedjeljak, kad sam od-gonetnula tu tajnu. Odvezla sam se biciklom do Hunte-rove kućice i zatekla stari korodirani Dodge kamionet s registarskim pločicama iz Virginije parkiran u dvorištu i u njemu par velikih oštrih pasa koji su mi se iskezili dok sam prolazila. Te večeri nisam trebala doći, ali zaboravila sam neku knjigu i htjela sam je uzeti. Radilo se o knjizi Atlas je slegnuo ramenima22 Ayn Rand, a kao i svaki loše obrazovan četrnaestogodišnji pubertetlija, mislila sam da je sjajna. Nahrupila sam u kućicu kao i uvijek, uz hej, čiji je ono kamion... i onda sam umuknula jer sam se suočila s cijevi velikog revolvera. S druge strane te cijevi prvi put sam ugledala Percivala Omea Foya. Hunter je jako brzo i nervozno rekao oh to je samo moja cura, striko, pa je stariji muškarac polako spustio pištolj i rekao imamo posla, curo, hajde ti svojim putem, a ja sam rekla oprostite, samo sam
zaboravila knjigu, i otišla je uzeti. Kad je vidio knjigu, ponovno me pogledao. Bio je svi-jetloput i vretenaste grade s bijelo-zlatnom kosom i plavim očima kakve ima cijeli klan Foyevih i u to vrijeme star otprilike trideset pet godina. Bio je pomalo sličan Hunteru, ili bi trebalo reći da je Hunter nalikovao njemu, budući da je on sin Orneova brata, ali dok je Hunter bio mekušast u predjelu čeljusti i usta i pomalo prazan oko očiju, Orne Foy je na oba ta mjesta bio čvrst kao čelik, i ni najmanje sličan nijednom drugom muškarcu kojeg sam do tada upoznala, i prva misao koja mi je proletjela glavom dok me držao na nišanu onog pištolja bila je taj bi mi čovjek mogao ubiti Ray Boba Dideroffa, kad bih ga samo uspjela navesti da to poželi. Gledao me činilo mi se pola sata, ali nije moglo biti duže od par sekundi, i osjećala sam se pomalo kao onda kad me Ray Bob prvi put onako pogledao, kao da 22 Roman američke spisateljice i filozofkinje ruskog porijekla Ayn Rand, objavljen u SAD-u 1957. U njemu kritizira sve ideologije, uključujući i religiju, koje ograničavaju individualnu slobodu, sreću i postignuća te od pojedinca traže žrtvovanje radi višega cilja, uvjerena da takve žrtve dugoročno dovode do samouništenja društva. Svoje ideje eksplicira tijekom tisućinjak stranica, zasnovanih na pretpostavci da su pokretači društva, kreativni i slobodni pojedinci, odlučili otići u štrajk i prestati pridonositi zajednici. vidi mene a ne krinku koju pokazujem svijetu, ali kod njega nije bilo nimalo one zloće, nikakve pohote, samo zanimanje bića uzvišenijeg od mene, jednog od onih krilatih lavova iz mitologije, ili kao kad čovjek mjerka psa kojeg bi možda kupio. Rekao je čitaš tu knjigu, a ja sam rekla da, a on me pitao kako mi se sviđa, a ja sam rekla da mislim da je super. Rekao je vjerojatno misliš da si ti jedna od onih koji drže svijet, a ja nisam ništa odgovorila, a on je onda rekao, tu ti je samo sjenine sjene sjena. Bi li htjela vidjeti ono pravo, izvor svjetlosti? A ja sam rekla, da, gospodine, i on je ustao i uzeo me za ruku i odveo me do svog kamioneta. Nije nemoguće da na svijetu postoji još jedan veliki diler droge koji uvijek putuje s primjerkom Vikingova džepnog izdanja Nietzschea pri ruci, ali ako je tako, ja ga
nikad nisam srela. Dao mi je knjigu, a ja sam je pogledala i rekla Niča?A on je to onda izgovorio kako treba, a ja sam rekla, ja te učim kako biti nadčovjek. Čovjek je biće koje treba nadići. Pogledao me čudno kao da ću ga ugristi i rekao čitala si Nietzschea? A ja sam priznala da je to iz Collierove Zbirke citata, iako mije bilo navrh jezika reći pa naravno, stalno, toliko sam željela njegovo poštovanje, a to je bilo prvi put da me obuzeo taj osobit i koristan osjećaj. Rekao mi je neka idem i da će se vratiti za mjesec dana i onda možemo pričati o knjizi. Poslije sam otkrila da ih kupuje na kutije i dijeli okolo kao Gideoni Bibliju¥, na svoj način i Percival Orne Foy je bio misionar. \ Elem, počela sam čitati već te večeri i priznat ću da me dosta toga zbunjivalo, uglavnom aluzije na stvari koje » nisam čitala i filozofski termini. Morala sam u enciklopediji potražiti Wagnera i sve te Grke koje spominje, a to nije bilo loše. Ali srž svega me zapalila, činilo se da je sve to smišljeno uglavnom samo zato da zapali nekoga tko ima slomljeno srce i četrnaest godina i žudi za osvetom. Volja za moći! Tiranija slabih! I još povrh odjebi kršćanstvo, sve 23 Gideons International, evangelistička kršćanska organizacija osnovana 1899. u državi Wisconsin u svrhu širenja biblijske riječi. Poznata po dijeljenju primjeraka Biblije od vrata do vrata i u hotelskim sobama. te licemjere iz ulice Amity. Mediokriteti! Robovi! Počinila sam sva uobičajena svetogrđa, pa i tako što sam izvukla jadnog Huntera iz kućice i upala u ulicu Amity i natjerala ga da me pojebe na stolu naprijed u crkvi a ja pri tome zavijam i cerim se kao zloduh. Kad je Orne Foy opet došao sljedećeg mjeseca, bila sam tamo i sjela mu uz noge i upijala mudrost. Nietzsche je imao pravo, zapadnjačko društvo je beznadno dekadentno, neumitno tone u kaos, Atlas sliježe ramenima, fundamentalisti i Zidovi vode zemlju i nastoje nas pretvoriti u naciju potlačenih robova. Ali ne može više tako. Okoliš će stradati, otrovi će preplaviti zrak i vodu, poharat će nas boleštine koje su donijeli prljavi useljenici koje nismo imali pameti ili petlje zaustaviti na granici. Privreda će propasti jer svi ti slabići ne mogu podnijeti procvat jakih pa ih stavljaju u okove svojih pravila i regula,
tako da pravi čovjek ne može disati... ali nakon sloma, oni vjerni koji prežive, izaći će, dobro naoružani, iz svojih sakrivenih utvrda i ponovno dovesti na svijet slavu i čast i divlju ljepotu. I još puno toga u istom stilu. Ja o svijetu nikad nisam imala neko osobito mišljenje, samo sam ga prezirala, tako da je Orneovo učenje padalo na plodno djevičansko tlo i bujalo. U divljini Virginije je imao imanje na kojem je uzgajao drogu iz inata prema robovskoj vladi, i gdje će, nakon konačnog sloma, uspostaviti jezgru nove civilizacije. Ja sam se htjela uključiti u sve to, razumije se, savršena fašistička sljedbenica kakva sam već bila, možda su svi tinejdžeri fašisti ove ili one vrste. A rekao je i to da daje mito Rayu Bobu kako bi pustio Huntera da operira u okrugu, a to sam trebala i sama prokužiti, s obzirom na Hunterovu šuplju glavu. Njemu su svi ti naši razgovori bili dosadni pa je obično ležao napušen i sa slušalicama na ušima dok smo mi filozofirali i dok je njegov stric silovao moj um isto onako kako je Ray Bob Dideroff silovao moje tijelo. Bilo je fenomenalno, bolje od droge, zbilja, jedino me čudilo to što ga moje stvarno tijelo, koje bih mu gurnula pod nos kad god bih stigla, izgleda uopće nije zanimalo. U to vrijeme samo su prave prostitutke mogle doći do odjeće kakva se danas prodaje curicama u svakom šoping centru, ali ja bih odjenula svoje najtanje majice i najuže traperice, a jednom sam čak ponijela sa sobom one plastične kontejneriće za ručni hladnjak i protrljala njima bradavice tako da strše kad uđem u kućicu. Ali ništa. Mogla sam jedino maštati da sam s njim dok se fukam s Hunterom. U međuvremenu, godina je odmicala, opet je došlo vruće vrijeme, a ja sam najstrpljivije što sam mogla čekala da se stvari raspletu, a ispalo je da sam morala čekati do vikenda za Dan domovinske zahvalnosti24. Policija je uvijek organizirala veliku roštiljadu, a mi smo naravno morali ići budući da je Ray Bob njihov šef. Bilo mije drago zapaziti da mama sve češće gubi kontrolu, napadaji deranja u javnosti. Ray Bob ju je stalno tjerao da uzima još više tableta, ali bez koristi. Vidjela sam ga kako razgovara s Docom Hermom na zabavi i pogledava mamu koja je trusila pivu za pivom i kljukala se hrpom onih zeleno-crnih kapsula u nastojanju da ponovno uspostaviti ravnotežu. Nakon piknika sam klisnula s Hunterom i otišli smo na plažu i slušali
muziku koju su puštali ljudi iz neke kuće tamo i prodali smo malo trave, a onda smo se nekoliko puta pojebali na plaži i onda sam rekla da hoću ići kući pod tuš. Odvezao me do početka naše ulice. Do naše kuće je vodio dug kolni prilaz, a plač sam začula već na pola puta. Kad sam došla do ulaznih vrata, raspoznala sam da to plaču Esmeralda i Bobbie Ann. Bile su u kuhinji. Esmeralda me pogledala i rekla mi na španjolskome nešto što nisam razumjela pa sam otišla vidjeti što se zbiva. Ray Bob je ležao u sobi Bobbie Ann izvaljen pokraj poznatog stolca za ljuljanje, šlic mu je bio raskopčan a lubanja razvaljena na nekoliko velikih dijelova koji su se jedva pridržavali za vrat. Ispalila je više metaka nego što je bilo nužno. Ona sama bila je u žutom Mustangu u garaži, izgledala je kao da će krenuti, samo što je bila mrtva. Kažu 24 30. svibnja ili posljednji ponedjeljak u svibnju. da si žene zbog taštine nikad ne pucaju u glavu i mama je to poštovala, jer je otvor colt python revolvera prislonila na prsni koš i prosula veći dio svojeg sitnog hladnog srca po stražnjem sjedalu. Sve je smrdjelo na barut, krv, govno i viski Jim Beam, pa se nisam dugo tu zadržala. Doista nisam stvarno očekivala da će mama ubiti i sebe, mislila sam da će zbrisati, ali nisam ni pretjerano žalila zbog toga. Iskreno govoreći, više sam se rastužila kad sam ustvrdila da je ubila i Jona Dideroffa, koji je koliko znam nikada ničime nije povrijedio. Usputna žrtva, valjda, jednostavno joj se našao na putu, ili joj se možda jednostavno nije sviđalo što je pljunuti Ray Bob u manjem izdanju. Esmeralda i mala bile su u kupnji kad se to dogodilo, jer bi možda i njih smaknula. Izvukao se i Ray Ml, koji je bio na plaži s nekim prijateljima, i sjećam se da sam pomislila, pa dobro, ne možeš imati baš sve. Tada sam bila plavokosa zvijer25 a to je naš stil razmišljanja. Colt python revolver bio je Ray Bobov, naravno, jedan od desetak komada oružja koje je posjedovao. Bio je predsjednik okružne podružnice NRA26 i veliki pobornik sigurnosti oružja, pa je u radnoj sobi imao velik sefs oružjem, s bravom na ključ i peteroznamenkastu
kombinaciju. Od proizvođača je dobio dva ključa, a jedan je stajao u kutiji za ribičke mamce visoko na polici u šupi sve dok ga ja nisam strpala u džep kad me ono Ray Bob tamo zatvorio. Da stvar bude bolja, još je bio u originalnoj plastičnoj kuvertici, zajedno s karticom na kojoj je pisala kombinacija. Ray Bob je u sefu držao i svoje pedofilske slike, a to sam doznala kad sam isprobala ključ. Maznula sam nekolicinu, na njima zblenute curice drže velike uspravne dlakave penise ili leže na krevetu izloženih spolovila i s tim bolom oko očiju. Neke od njih i omotnicu s ključem ostavila 25 Tako je Nietzsche nazivao aristokratske zakonodavce. 26 National Rifle Association, udruga osnovana krajem 19. stoljeća s ciljem poduke iz streljaštva, danas se zauzima za slobodu nošenja i uporabe oružja i stavlja na crnu listu (dugu 19 stranica) pojedince i organizacije koji im nisu istomišljenici (od Oprah Winfrey i Jerryja Seinfelda do Nacionalne udruge za obrazovanje). sam na maminu toaletnom stoliću prije nekoliko tjedana, da joj natuknem, i sa zadovoljstvom sam opazila da ih je ubrzo uzela. Što je mislila tko joj je to ostavio? pitam se. Meni nikad nije ni riječ rekla, pa mislim da tada više nije bila bistra u glavi. Dostaviti joj ključ i kombinaciju zapravo je bio lakši dio plana. Mnogo teže je bilo, doista, rastaviti jednu po jednu sve moguće kapsule librijuma u kući, istresti prašak za spavanje i napuniti ih škrobnim brašnom. Sate i sate sam morala utrošiti na to. Bit će da je mami bilo nekako čudno kad ju je stvarnost ponovno lupila nakon tolikih godina, više nije mogla tako dobro spavati tijekom onih dugih poslijepodneva kad bi stolac za ljuljanje išao škrip škrip i kroz zid dopirao Ray Bobov nježan glas dok čita Vjetar u vrbama27 njezinoj voljenoj maloj djevojčici. Pokušala je cugati, ali znaš da cuga ne jamči san onako kao librijum, a osim toga ne neutralizira nasilne pobude. Zapravo, čak ih i potiče. Mama bi uvijek poludjela kad je pila, svi Booneovi su to znali, i zato je prije uvijek pazila da se ušlagira pilulama a ne pićem. Usporila sam samo da bih stala kod kuhinje i izderala se na Bobbie
Ann, za sve si ti kriva! A onda sam pokupila malu torbu koju sam pripremila za taj dan i kad su policijske sirene počele zavijati, ja sam već bila na biciklu na putu do Hunterove kućice da mu kažem što nam je dalje činiti. 27 Dječji klasik iz 1908., djelo britanskog pisca Kennetha Grahamea (1859.-1932.). Šest Ordinacija je prostrana i svijetla, zidovi prekriveni tapetama od sivkasto-smeđeg rižinog papira, oživljeni pomoću nekoliko ulja i grafika s morskim motivima, brodovi na jedra, tropske obale s čamcima, diplome i priznanja u okvirima. Sobom dominira radni stol od mahagonija, a tu su i obvezan kožni kauč, kožni naslonjači, dugački kredenac od ružina drva, na njemu primjerci haićanskih i kubanskih narodnih rukotvorina, kipići svetaca i demona. Mickey Lopez, uz iskren osmijeh, ustaje od svog stola i grli Lornu, utisne joj poljupce na oba obraza. Ona se mora malo prignuti da bi do nje doprli ti poljupci i vonj acquae di Parme, jer on je nizak i zdepast. Široko joj se osmjehuje, a ona uzvraća osmijeh. Kaže joj da sjajno izgleda. Gotovo uopće nema naglaska, tek toliko da se zapazi, premda je, naravno, španjolski a ne cijenjeni mittel-europski. Ali dovoljno dobar za Miami. Ona mu kaže da se uopće nije promijenio, a doista i nije, isto krasno krojeno sjajno odijelo, bijela svilena košulja, tamnocrvena kravata, sve kao na Manhattanu. Malo zbunjuje što je Mickey Lopez strašno sličan pokojnom izraelskom premijeru Davidu Ben-Gurionu - isto zaobljeno odlučno lice, oko blistava čela bijela kosa ista kao njegova poznata aureola. Kaže da je to zato što svi psihoanalitičari izvuku iz sebe nešto židovsko, a to je njegovo židovsko otjelovljenje. Dvadeset mjeseci je bila kod njega na terapiji, a prekinuli su na njezin zahtjev prošle godine. I Howard Kasdan stoji, a sad se uz rukovanje naginje prema njoj i ljubi je u obraz, onako kako se ljube prijatelji kad se nađu nakon nekog vremena, ali poljubac se sadistički produžuje za četrdeset milisekundi. Feromoni je opale po zatiljku kao udarac. Howard ne
šljivi odijela; Howard, doktor medicine, ne ubraja se medu takve analitičare. On na sebi ima krem sako Hugo Boss od mješavine svile i lana koji stalno nosi, a danas preko crne svilene dolčevite, crnih elegantnih hlača, sjajnih talijanskih mokasina od pletene kože. Znanstvenik koji se bavi istraživanjem uma, to je dr. Kasdan. Njemu se ne mora prigibati, ne, on je visok metar devedeset i ima razvijenu muskulaturu, tamne oči ispod gustih obrva i trepavica, duboke oči, u sebi ih je uvijek zvala prodornima, a i jesu, toliko da mora kroz srebrnkasto staklo prozora skrenuti pogled na krošnje palmi koje se vani njišu. Kad su svi sjeli, Mickey počinje čavrljati o jedrenju, kako je to skupo, prodat će prokleti brod, a Howard, čiji je brod metar i pol duži od Mickeyeva, kaže neka ne sere, da svi u gradu znaju da Mickey Lopez ima love kao Krez. Lorna nije luda za jedrenjem. To jest, voli ona jedriti, ali ne voli beskonačne razgovore o tome, to mistificiranje. Mislim, radi se o plovilu, za boga miloga, ne o osobi, rekla je Sheryl, koja također nije neki morski vuk. Razgovor počne zamirati nakon nekoliko minuta pa Lopez kaže: "Kad smo već kod love, za razliku od vas parazita iz javnog zdravstva, ja imam pacijenta za dvadeset minuta, pa vas molim, možemo li početi? Mislim da si ti tu glavna, Lorna." Ona otvori svoju aktovku i izvuče tri sveska s fotokopijama i jednu bilježnicu, te svakome od njih da jedan svezak. Pročisti grlo, udahne, izdahne, i počne, spušta zaslon profesionalizma, emocije joj još ključaju u želucu, ali ne vidi se ništa. Što se psihološkog testiranja tiče, ona je Faca, i svi to znaju. "Subjekt je bijela Amerikanka, stara trideset i tri godine, općenito dobrog zdravstvenog stanja. Nema znakova nedavne traume, ali ima vidljivih starih ožiljaka na stražnjoj strani bedara i nešto novijih ožiljaka na površini trbuha. Jako keratinizirani ožiljci na tabanima. Rendgen pokazuje oštećenje hrskavice u predjelu nadlaktične kosti i proces udubljivanja, obostrano, što upućuje na nedavna iščašenja, liječena. Ima teškoća s podizanjem ruke..." "Oprosti, Lorna," kaže Lopez. "Je li objasnila te ozljede?" "Kaže da su je mučili. Taj čovjek kojeg je ubila. Navodno ubila." Lorna znakovito zastane, ali nitko nema komentara, pa nastavi. "Subjekt pokazuje donekle plošan afekt, ili bi možda bolje bilo reći,
neprirodnu mirnoću. Mislim, neprirodnu za nekoga optuženog za zločin za koji je mogu osuditi na smrt. Za očekivati je bar malo uznemirenosti, ali ništa se ne vidi. Ona racionalno shvaća svoju situaciju, uli emocionalne komponente nema. Mislim da je to indikativno, s obzirom na rezultate testiranja. A sad prelazimo na njih. Stranica jedan vaših materijala. Dali smo joj Wechslerov test inteligencije, i nije intelektualno zaostala; baš suprotno, rezultati su joj iznadprosječni u većini segmenata, ali osobito je visok u neverbalnom dijelu. Rezultat na dopunjavanju slika probija sve plafone, zapravo, tako visok još nikad nisam vidjela." Kasdan kaže: "Podsjeti me, molim te...?" "Dopunjavanjem slika mjeri se vizualna percepcija, dugoročno vizualno pamćenje i sposobnost razlikovanja bitnih od nebitnih pojedinosti." "Hvala. Nastavi, molim." I ona nastavi, objašnjava im psihometriju, precizne brojke je smiruju i umiruju. Emmylou Dideroff nije lagala ili pokušavala manipulirati, neobično je samokritična, ne potpada lako pod utjecaj društvenih standarda ili običaja ali je društveno ekstrovertna, nije psihopat, odbija normalne ženske uloge. Kasdan zapita: "Lezbijka?" "Nije tipično za taj raspon bodova", odgovorila je Lorna. "Znate one priče o ljudima koji su proživjeli život s uspješnom karijerom rudara ili konjičkih časnika, a onda kad umru, ispostavi se da su zapravo bili žene? To je to." "Je li bila konjički časnik, dakle?" upita Lopez, uz osmijeh. "Koliko znamo nije, ali bilo bi u skladu s tom fantazijom o topu, na koju ću prijeći za minutu. Perfekcionist je, i ima neobično visok rezultat na ljestvici osam, skali za shizofreniju." "Sigurno si nešto pobrkala, draga", uvjereno kaže Kasdan. "Ova žena nije shizofreničarka, ili bar ja takvu još nisam vidio." "Zapravo, doktore," kaže Lorna, uz prilično samokontrole jer se upravo prisjetila još jednog od razloga zašto više nije s tim čovjekom, "rezultati preko devedeset i jedan upućuju na subjekte pod akutnim, snažnim situacijskim stresom. To su ljudi u ratnim sukobima, na primjer, ili oni koji prolaze krizu identiteta. Njime se ne dijagnosticira shizofrenija. Govorima o podskali Sc3, a ona mjeri ego orijentaciju28.
Očekivali bismo čudne misaone procese, manjak osjećaja stvarnosti, defekte pamćenja, "frizirana" sjećanja. A to se doista i manifestira tijekom razgovora. Dakle: je li netko od vas dvojice dobio fantaziju o topu?" Lopez pogleda Kasdana. "Fantazija o topu?" "Nisam ni ja", kaže Kasdan. "Što je fantazija o topu?" "Jedan kompliciran... ne znam kako bih to nazvala... scenarij? Prisjeća se da je pucala iz topa. Daje mnogo fabulativnih pojedinosti o tom topu, njegovu zvuku, učincima i tako dalje, i kaže da ga još čuje, vjerojatno u hipnagogijskim stanjima.29" "Top, ha?" kaže Kasdan, smiješeći se od uha do uha. "To zvuči kao nešto za tebe, Mickey." "Da, ali ponekad je cigara naprosto cigara" - Lopez se nasmije - "kao što nam kaže sam majstor30. Nastavi, Lorna." Lorna okreće posljednju stranicu svoje hrpe. "Sve zajedno, rezultati ne odgovaraju tipičnoj abnormalnosti, ako takav izraz nije oksimoron. U stvari, vjerujem da nikada prije nisam vidjela obrazac poput njezina, a ove testove sam radila milijardu puta." Lopez kaže: "I na što se sad sve to skupa svodi? Je li ili nije sposobna prema odrednicama iz paragrafa 12(f)?" "Nije", kaže Lorna. I sama je iznenađena uvjerenjem u svojem glasu. "Ti rezultati, zajedno s mojim zapažanjima fabulacije, delu-zijskih glasova i ekstremnog otpora prema razgovoru o negativnim aspektima vlastite prošlosti, upućuju na optuženicu koja se ne može nositi sa stvarnošću i ne može pridonijeti vlastitoj obrani. Moja je preporuka da je treba poslati na liječenje." "Howie?" Lopez, uz upitan pogled. 28 Ego orijentacija ili orijentacija na sebe: osoba ne vodi računa o onome što radi, nego kakav će to efekt proizvesti ("moram ispasti super pred drugima"). 29 Stanje između sna i budnosti. 30 Freud. Aluzija na faličke simbole. "Ne slažem se. Zna gdje je", kaže, nabrajajući na prste. "Zna za što je optužena, može racionalno odgovoriti na pitanja; ja smatram da je spremna za suđenje."
Oboje pogledaju u Mickeyja Lopeza, koji se zavali u svoj kožni naslonjač i zamišljeno ispreplele prste ispred nosa. "Dakle", kaže nakon pola minute tišine u kojoj se čuje samo disanje, "ja sam se sklon složiti s Lornom. Rezultati testiranja očito su abnormalni, ali za mene su presudni deluzijski glasovi. I sam sam vodio uistinu fascinantan razgovor s gospođom Dideroff o anđeoskim i demonskim glasovima i kako ih međusobno razlikovati. Nikako ne bih volio da ode na suđenje, gdje pritisak raste, a ona odjednom skoči usred sudnice i kaže, 'Da, Isuse, što veliš?' Ne želim biti doveden u situaciju da moram objašnjavati sutkinji Pakingham kako se to moglo dogoditi. Smjestimo je u Jackson, promatrajmo neko vrijeme, da vidimo što će. Nema žurbe, je li tako?" "Oh, kvragu, Mickey", otresito kaže Kasdan. Pogleda na sat i ustane. "Samo naprijed! A možete uključiti i mene. Nisam toliko zapeo ni za jednu ni za drugu stranu da bih sad ispao crna ovca. A sada, odoh ja. Imam sastanak labosa." Vedro im mahne i ode. Lopez također pogleda na svoj ručni sat. "I ja moram ići, draga moja. Zao mi je što te moram izbaciti na ulicu." "Da, na ledenu hladnoću", kaže Lorna, ustajući i pospremajući papire. I Lopez ustane. "Drago mi je što te opet vidim. Nedostaješ mi." "Zbilja. Nisam znala da psihićima fale njihovi pacijenti." On slegne ramenima. "Radi se o tome da su neki ljudi nezanimljivi a neki nisu, pa je po naravi stvari zanimljivije razgovarati s onima koji su zanimljivi. Ako ti ne kažeš etičkom odboru, neću ni ja. Kako si inače?" "Dobro. Živi se. Radi se. Znaš već." "Napadaji? Snovi?" "Dobro sam, Mickey," kaže Lorna tonom koji stavlja točku na taj razgovor. "Ali, mogu te zamoliti za uslugu?" "A to je...?" "Želim nastaviti s ovom pacijenticom." "S tom Dideroffkom? Kako to misliš, nastaviti? U kakvom svojstvu?" "Želim biti u liječničkom timu. Zapravo, želim ga predvoditi. Pod tvojim vodstvom, naravno." Nastane stanka dok se on premišlja. "Nemaš kvalifikacije za terapeuta. Tehnički gledano." "Tamo ljudi s puno manje kvalifikacija nego ja svaki dan rade s
pacijentima. Studenti socijalnog rada? Stažisti? To se zove vodeno kliničko iskustvo." Prisili se da susretne njegov pogled i opusti mišiće lica, da malo zatomi tu personu i tako mu pokaže da ovo nije samo neki neurotični tik nego iskren i razuman profesionalni prijedlog, da ne manipulira i ne pokušava iskoristiti njihov stari odnos. On upita: "Stalo ti je do toga?" "Da. Radim kao praktičar već skoro šest godina, a još nikada nisam vidjela ovakve obrasce na MMPI testu31. Pokazuje iskrenu religijsku maniju, a nema nikakvih indikacija na skali za maniju. Očitavanja na skali devet su izrazito neobična sama po sebi, a u kombinaciji s aberantnom seksualnom orijentacijom... Mislim, to je doslovce jedinstveno. Mogli bismo iz toga izvući znanstveni rad, ti i ja. Novi sindrom." Lopez sve to mirno sluša i lagano kima glavom. Kad je završila, kaže: "A osim toga...?" Osjeća kako joj se od vrata penje rumenilo. To bi joj priredio i tijekom terapije kad bi ispredala pozlaćene niti neke svoje komplicirane verbalne zavjese kojom skriva neugodnu grudu istinskih osjećaja. Ni sad se nije izvukla. "Mickey, za boga miloga, ovo je profesionalno zanimljivo. Zar to nije dovoljno? Upravo si o tome govorio u vezi s vlastitom praksom, a i za mene vrijedi isto. Bar je neka promjena od propalih šiznutih skitnica ili narkića koji glumataju psihozu, a samo te dvije vrste konzumiram svaki dan. Hajde, Mickey. Mo-jiiim te)" On razvuče usnice, kratko se nasmije i zabaci joj ruku oko ramena. "Dobro, dobro! Kao što znaš, uvijek padam na djetinjasto ponašanje, 31 Minnesota multifazični inventar ličnosti. i zato sam tako traljav psihijatar. Nazvat ću glavnu sestru u Jacksonu kad dobijemo odgodu suđenja. I doista te namjeravam nadgledati, pa nemoj misliti da će ti proći neke folirancije! A sad, briši! Van iz moje ordinacije!" "Da, doktore." Prigne se da ga poljubi u obraz i ode. U autu, sjedi uz otvorena vrata, motor drnda, a rashladni uređaj joj puše hladan zrak u lice, uobičajeni manevar u Južnoj Floridi. Znoji se
još jače nego što bi trebalo s obzirom na vrućinu i sparinu, i osjeća kako joj lupa srce. Zatvori vrata i pusti da se auto rashladi. Lice joj se osuši. Zbaci sa sebe sako kostima i usmjeri mlazove zraka pod pazuha, rastvarajući rukave topića. Govori si da bi se trebala osjećati sjajno, da je upravo smotala onog gnjusnog gada Kasdana, skresala mu što ga ide, izredala svoje podatke, pridobila Lopezovu podršku, uspješno mu lagala o svojem psihičkom stanju, i smotala i njega da joj omogući pristup Dideroffki. Dan koji se pamti, dakle, pa zašto onda ovdje sjedi i bezveze troši gorivo, s rukom na srcu, pokušava izbrojati otkucaje, boji se tahikardije, boji se da će podlegnuti napadaju panike i još satima sjediti ovako paralizirana u autu. Provjeri pokazivač goriva - dobro, tri četvrtine. Jednom je ostala bez benzina kad je pustila da joj motor radi u prazno na parkiralištu Dadelanda, tako da sad pazi i često puni spremnik. Ona ima puno viši rezultat na skali sedam nego Emmylou Dideroff. Sklonost prema opsesivnom ponašanju. Napadaji panike. Ne, ne, ne, ona neće dobiti jebeni napadaj na Lopezovu parkiralištu. Ubaci mjenjač u rikverc i auto poleti unatrag, preskoči preko rubnika koji štiti zelenu površinu, i izvede krasnu amputaciju stražnjeg svjetla o deblo tropske mirte. Uz divljačko psovanje, okrene auto prema izlazu i izleti na Ponce de Leon. Na autocesti Dixie vodi računa da diše duboko. Tako stvara mirnoću. Kad se stvari otrgnu nadzoru, treba kontrolirati ono što možeš, a disanje uvijek možeš, tako joj je govorio njezin stari terapeut za napadaje panike. Osim ako si luda, a ona to sasvim sigurno nije. Ili nejako. Možda je bolesna. Zašto se toliko znoji? Početni dijabetes 2. tipa? Njezin je djed bolovao od toga. Iako si provjerava šećer u urinu gotovo syaki dan. Neki zakučasti poremećaj hormonalne ravnoteže? Ili seksualna izgladnjelost? O da, nema dvojbe da je Kasdan još pali, samo na neki pomalo ogavan način. Ipak, tu vrstu napetosti sigurno osjeća, iritantno, i trebala bi joj sama dati oduška, kao jedna moderna žena, ali njoj je to jako teško. Lorna nije depresivna (rezultat na MMPI podskali dva = 53), ali može se dovesti do suicidalne depresije ako seksualnu napetost otpušta bez prisutnosti drugog ljudskog bića, i to muškarca. Druge žene koje poznaje nisu tako izbirljive, zna to. Betsy Newhouse, njezina druga najbolja prijateljica uz Sheryl Waits, često želi pričati o umjetnim
penisima i vibratorima i stalno prijeti da će i Lorni kupiti jedan. Ima taj neki štos kad nabraja sve moguće razloge zašto je vibrator bolji od muškarca. Lorna je čula već niz varijacija na tu temu, i dosadna joj je, ali ona joj je dobra prijateljica, a osim toga, nitko nije savršen, pa nije ni Lorna neka premija. Lorna stiže do svoje kuće, bijelo ožbukane prizemnice u Južnom Miamiju, uđe u nju, uključi klimu kod prozora u dnevnom boravku, zastane na trenutak ispred ledenog mlaza. Dnevna soba je jednostavno namještena - trosjed u bahamskom stilu presvučen bež haićanskim pamukom, stolić za kavu sa staklenom površinom, nekoliko platnenih stolaca u obliku leptira blijede limun-žute boje, pamučna prostirka na podu od dasaka. Što se slika tiče, Lorna je sklona duhovitom nadrealizmu, pa se na zidovima nalazi nekolicina slika, a sve su kupljene na umjetničkim sajmovima u Coconut Groveu. Odlazi u svoju spavaonicu i skida sa sebe svu odjeću. U spavaćoj sobi je svježe, jer tu klimu drži neprekidno uključenu, od svibnja do studenog, dvadeset četiri sata na dan. Potom u kupaonicu, gdje se nabrzinu otušira mlakom vodom i nastoji ne gledati crnu plijesan koja se širi kroz pločice i sa stropa. Jednom u tjednu joj dolazi čistiti jedna Guatemalka, ali ona se ne bavi skidanjem plijesni, kao ni Lorna. Gola, osim žutog ručnika, odlazi u kuhinju i pripravi si gin i tonik, s cijelom limetom s drveta u dvorištu, i iskapi polovicu. Kašljucajući, vrati se u spavaću sobu i odjene laganu pamučnu košulju i bermude. Zatim odlazi u svoj ured. Lorna je slobodnjak i radi kod kuće. Ured je najveća prostorija u kući, nastala rušenjem zida između druge spavaonice i takozvane floridske sobe, neke vrste zatvorene terase s kamenim podom koju od stražnjeg vrta dijele staklene žaluzine. Kroz njih joj se od radnog stola pruža pogled na grmlje krotona i žute oleandre u stražnjem dvorištu. Sjedne na svoj stolac s kotačićima i uživa u tom prizoru, i pjevu ptica, pijuckajući piće. Jako je, a ona ništa nije ručala. Nakon nekoliko minuta lagano je lupi u glavu. Opusti se i osjeti kako joj trne lice. Danas doktori preporučuju jedno piće na dan jer je dobro za srce, prisjeća se (jer revnosno čita medicinske savjete), pa otpije još malo, i uživa kako kockice leda bućkaju i kuckaju joj o zube. Tek sad joj dolazi taj ugodan osjećaj postignuća kojeg nije bilo kad je izlazila iz ordinacije
dr. Lopeza. Howieja je stavila tamo gdje mu je mjesto, udružila se s Lopezom na ovom slučaju, a to je profesionalna prilika da istraži nešto što bi moglo biti nova vrsta ludila, možda čak i prijedlog potpuno nove podskale za MMPI-2. Tako bi doista stekla ime u svijetu psihološkog testiranja. Uz te misli, pogleda po svom uredu i zaključi da je dobar. Ima velik moderni stol od brezovine, gotovo novo računalo sa svom dodatnom opremom, i mnogo knjiga. Osim jednog komada zida posvećenog diplomama i stručnim svjedodžbama, cjelokupan zidni prostor zauzimaju police s knjigama. Lorna odjeću (a nema je mnogo) kupuje na rasprodajama, rijetko putuje za praznike (i to na jeftinije obližnje otoke), vozi šest godina star auto. Liječnički pregledi i knjige su njezin jedini luksuz. Knjiga ima više od četiri tisuće, i sve ih je pročitala, neke čak dvaput. Na malom stoliću je klimava hrpa, knjige koje je pročitala, ali nije još pospremila na policu. Baš se sprema ustati i spremiti ih, u tome jako uživa, kad zapazi da na telefonskoj sekretarici žmirka svjetlo. Pritisne gumb. Mehanički joj glas kaže da ima tri poruke. Lagani glas Betsy Newhouse: "Mala. Podsjećam te - pola pet u teretani. Dođi, ili se kotrljaj." Bip. "Bok, ja sam. Drago mi je što smo se danas vidjeli. Zvrcni me. Častim te salatom." Kasdan, gad gnjusni. Bip. Nepoznat, ali ugodan glas kaže: "Doktorice Wise, ovdje detektiv Paz, PU Miami. Ja sam izveo uhićenje u slučaju Emmylou Dideroff, i volio bih s vama porazgovarati o njoj. Javite mi se na mobitel kad god vam odgovara." Izrecitira broj i prekine vezu. Lorna uzme telefon i počne birati taj broj, ako ni zbog čega drugoga onda zato da ne bi istog trena nazvala gada, a onda stane i prekine vezu. Prvo mora malo razmisliti o tome. Paz je onaj murjak kojeg je spominjala Sheryl, onaj s vuduom, s kojim bi trebala na rendes. Znala je da je on uhitio Emmylou, ali što sad hoće od nje? A zatim, kao peraja morskog psa, jedna joj misao probije površinu svijesti. Priča o novom peru u lepezi abnormalnosti ljudskog uma bila je dovoljno uvjerljiva za Mickeyja Lopeza, a bila je dovoljno uvjerljiva i njoj samoj, možda se čak pokaže i točnom. Ali to nije razlog zbog kojeg želi (i, upravo je shvatila, osjeća nagon) nastaviti s Emmylou Dideroff. Baš sada joj sviće, uz osjećaj neke mješavine čuđenja i potištenosti, praćen čudnom prazninom u području točno
ispod struka, da pojma nema što je tome razlog. Odjednom se prestravi, bez ikakve veze sa slučajem, uvjerena da je u kući još netko. Sledi se, osluškuje. Netko diše, duboko hrapavo... ili je to rashladni uređaj? Sada je potpuno obuzima panika, srce joj lupa, znoj štrca. Osjećaj prisutnosti nekog tuđinskog bića je nedvojben, u sobi je, točno iza nje. Srce kao da će joj probiti rebra. Glasno izdahne i okrene stolac. Ništa. Tek nakon gotovo jedan sat i dva valijuma dođe opet k sebi. Napadaj panike, možda zakašnjela reakcija na napetost zbog onog sastanka. Tako si ona to objašnjava, naglas u praznoj kući. Ruke joj se više ne tresu, pa uzme telefon. Jimmy Paz je osjetio da mu mobitel vibrira uz bok, ali je to zanemario i pustio neka govorna pošta preuzme poruku. Stajao je u predavaonici Otvorenog sveučilišta Miami-Dade, u dugačkom redu s mnoštvom drugih ljudi, a svatko je držao primjerak iste knjige. Svi su oni čekali da im knjigu potpiše blijeda mlada žena koja je sjedila za stolom na pozornici. Žena je imala prekrasne dugačke kovrče crvenkasto zlatne kose koje su pod svjetlom reflektora svjetlucale kao smotuljci žice. Crte lica bile su joj oštre, a oči male i malo odveć sjajne, ali je imala široka putena usta. Prije nekoliko minuta je završila recital svoje poezije. Stigao je do stola i predao joj tanku knjižicu. Podignula je pogled, nasmiješila mu se jednako srdačno kao i četrnaestorici prije njega, i rekla: "Što da napišem?" "Što god želite", odgovorio je. Počela je pisati. Uzeo je knjigu i otvorio stranicu s naslovom, na koju je upisala: Dođi u sobu 923 u Grand Hayu večeras oko jedanaest pa ću te ševiti dok ti mozak ne iscuri kroz uši. Sve najbolje, Willa Shaftel. "Upisujete li svima takve stvari u knjigu?" upitao je. "Naravno", rekla je. "Tako nastaje bestseler." "Onda će biti bolje da odmah stanem u novi red", rekao je i, mašući, otišao. Willa Shaftel bila je nekih godinu dana jedna od tri Pazove glavne cure, onda dok je još radila kao knjižničarka u Coconut Groveu. Poslije je otišla u Iowu, gdje je dobila spisateljsku stipendiju, a kad je stisnula prva zima, tri tjedna je proboravila u Miamiju, i to uglavnom
s Pazom i uglavnom u krevetu. Tijekom tog vremena je izmamila priču o tome kako je Paz ulovio Vudu ubojicu, kao i pojedinosti o raznim sporednim likovima u toj priči, pa je o svemu tome napisala prilično uspješan roman, tako da više nije morala raditi u knjižnici. Došla je i sljedeće zime, i tom prigodom ostala šest tjedana, tijekom kojih su se viđali gotovo svaki dan. Paz nikad nije puno polagao na vjernost, ali nakon toga je zaključio da mu se baš ne da tražiti alternativne družice. Čak je proveo nekoliko dugih vikenda u njezinu malenom stanu u Amesu, u Iowi, mjestu gotovo potpuno lišenome kubanske kave. Sad je razmišljao o njezinim ustima. Doista je imala izvrsna usta, i vreli vješti jezik, i doista je bila najzabavnija u krevetu od svih žena koje poznaje. Pomislio je da bi to mogla biti osnova za odnos ozbiljniji i trajniji od onih koje je do tada imao. A provela je i godinu dana u Španjolskoj, gdje je proučavala Lorcu, pa je govorila malo čudan ali elegantan španjolski. Grudi joj nisu vrijedne spomena, ali dobro se slaže s njegovom majkom. Sve u svemu... Sad je već izašao iz zgrade koja gleda na glavni trg studentskog grada, okićen ukrasima i štandovima zbog sajma knjiga. Izbjegao je pantomimičara, pronašao mali kafić, naručio cafe con leche i izvadio mobitel. U govornoj pošti je bio niz poruka, a samo na jednu se isplatilo odmah odgovoriti. "Doktorice Wise? Ovdje detektiv Paz. Hvala što ste odgovorili na moj poziv." "Aha. Zašto... Mislim, oprostite, hoću reći, kako vam mogu pomoći, detektive?" rekao je glas. Ugodan glas, pomislio je, seksi promukao, ali malo petlja jezikom. I malo je zadihana. Nekoliko aperitiva prije večere, bit će? "Radi se o Emmylou Dideroff. Ja sam je uhitio." "Da, rekli ste." "Dakle, ona piše ispovijed." "Sigurno jedva čekate." "Ne baš", rekao je Paz, kojeg je razgovor počeo pomalo živcirati. "Mislim, ako je luda, to priznanje nam ništa ne znači. Ali to nije bilo, mislim, nije obično priznanje. Tražila je uvezanu bilježnicu, kao za školu, bez spirale. Kupio sam joj četiri takve kod Staplesa. Želi zapisati sve svoje zločine, kaže."
"Ona pati od priviđenja", rekla je Lorna. "Zapravo, spomenula je neku ispovijest kad smo razgovarale, ali što god napiše, teško ćete razlikovati fantazije od stvarnih događaja." "To sam i ja mislio", veselo je rekao Paz. "Zato sam vas zvao." "Aha. A zašto baš mene? Mislim, u Miamiju radi milijardu psihića, i mnogi od njih već jesu na državnim jaslama. A pretpostavljam da znate da ja nisam psihijatar." "Da, doktorice, znam. Pa ja sam detektiv. Razlog je to što želim nekog nezavisnog, ne nekoga tko prima plaću u sustavu kaznenog pravosuđa. I onda sam slučajno naletio na Leona Waitsa, jer sam jednog od njegovih momaka povukao među detektive, pa me ribao zbog toga, i tad sam se sjetio da je njegova žena nekakva psihička, i pitao sam ga mogu li je nazvati i zamoliti da mi nekoga preporuči, pa sam to i učinio, a ona je odmah ispalila vaše ime. A onda sam pogledao u dosje i vidio da već radite na slučaju. Kao neka čarolija. I tako, pitanje glasi, hoćete li?" Nastala je stanka na vezi, a zatim neki zvuk kao uzdah. "Hoću li što?" "Samo pročitati to što napiše. Pomoći mi da prokužim što je što iz psihološke perspektive. Platit ćemo vam prema tarifi odjela. To sam već sredio." "Dobro, ali zapravo mi nije jasno zašto vas Emmylou Dideroff toliko zanima. Mislim, da li zato što želite zaključiti slučaj? Biti sigurni da će je osuditi? Jer, ako je to posrijedi, nisam sigurna da ja..." "Ne, nema to veze s ubojstvom kojim se trenutačno bavimo." "A s čime onda ima?" "Jeste li na bežičnom telefonu?" "Da, zašto?" "A ja sam na mobitelu. Ne želim da ovo sluša neki tip koji si je s interneta naručio malo elektronske opreme. Možemo porazgovarati na zabavi." "Kakvoj zabavi?" "Sutra. Kod Sheryl i Leona. Pozvani ste, zar ne?" Nasmijala se, činilo mu se bez osobitog razloga, ali je brzo prigušila smijeh. "Otkud znate?" "Rekao sam vam, ja sam detektiv", odgovorio je. "Vidimo se tamo."
Sedam "Imaš li još mozga u glavi", šapnula mu je u uho, "ili nastavljamo?" "Ne, mislim da si sredila i zadnji neuron", rekao je Paz. "I moram ti reći da si to sjajno izvela. Zar u Iowi nema ševe?" "Ne bih ti znala", otpuhnula je Willa Shaftel. "Ja samo čitam i pišem. Ne, lažem. Pisci su napaljeni stvorovi, i jesam ja tu nešto brljala, ali uvijek imaš osjećaj da skupljaju materijal, i da će svaki tvoj grč završiti u nekom romanu." "Kao što su moji u tvojem, nisam mogao ne zapaziti." "O, da, ali to nije bilo za ozbiljno. Napisala sam ga samo zato da zgrnem lovu i izvučem se iz bijede pjesničkoga geta." Dug uzdah. "Bože moj, već sto godina me nitko nije ovako dobro kresnuo." Lijeno se protegnula i pokupila nekoliko njegovih prsnih dlaka sa svojih sitnih grudi. "Bilo mi je zadovoljstvo", rekao je. "U svakom slučaju, dobro si to napisala. Svidjelo mi se ono o krdima. 'U našim životima postoje prolazi za koje uopće ne znamo.'" '"Kroz njih krda sa zvoncima prolaze kako ih volja. Dugonoga i žedna, prekrivena stranom prašinom.' Da. Jesi li stvarno pročitao cijelu knjigu?" "Da, ali riječi mi ne ostaju u glavi onako kao kad ih ti izgovoriš. Zato što sam još vezan za primitivnu usmenu predaju." "A to si večeras tako lijepo pokazao tim svojim usnama", rekla je. "Nije li ovo pravi raj?" upitala je svijet. "Nije mlakonja, dobro je obdaren i sviđa mu se moja poezija. Desetka." Nasmijala se i nalaktila se kako bi ga bolje pogledala. Lice mu je imalo trezveniji izraz nego što je navikla viđati na njemu. "Nešto te muči?" upitala je. "Ne." Što znači da. "Baš sam razmišljao o nečemu što si jednom rekla. Pričala si o tome kako sam super, kao maloprije, držala jednu od svojih litanija komplimenata..." "Litanije komplimenata su dobra stvar." "Aha, sve o tome kako sam uljuđen ali nisam neki osjetljivi New Age muškarac, častim cure šampanjcem, znam im pokazati što je provod, sjajno ševim, premda mi penis nije osobito velik, a onda si
rekla i to da nad glavom držim znak upozorenja promjera deset metara na kojem piše NIJE ZA OZBILJNU VEZU, ili tako nešto." "Da, OPREZ! OPASNOST OD SRCOLOMA. Sjećam se. Bilo je to one noći kad se dogodilo jedno od onih ubojstava, kad sam s tobom otišla na prizorište i uvalila te u nevolje." "Aha. Pa, vidiš, mislim da bih trebao maknuti taj znak." "Zbilja." "Da, a sjećaš se još nečeg što si rekla otprilike u to doba, o afro-kubansko-židovskim bebama. Kad si se spremala u Iowu?" "Da-a?" Oprezno. "Pa, trebali bismo napraviti jednu." Čeljust joj je tog trena zveknula na pod, a onda se nasmijala. "Jimmy Paz, je 1' ti to mene prosiš!" Progutao je. Krv mu je gotovo sasvim presušila iz prednjeg dijela mozga. "Tako nekako. Vidiš, posljednjih, koliko ono, četrnaest mjeseci, ti si moja jedina, mislim da bi mogli reći, djevojka. Puno mislim o tebi, i to ne samo pohotne misli... iščekivanje. A i mislio sam, dobro, ako ne sad, kad onda?" Zastao je da provjeri izraz njezina lica. Paz je bio stručnjak za čitanje lica, ali njezino sad nije baš mogao pročitati. Oči su joj bile širom otvorene, blistave i čvrsto usredotočene, a obrazi su joj bili blago ružičasti. Romantična fasciniranost? Ili užasnuta fasciniranost kao kad zuriš u prometnu nesreću? Dodao je: "Gledaj, nemam sad prsten ili tako nešto. Želim prvo čuti što ti misliš o tome." "Mudro", rekla je. "Ali, uvijek mi se činilo da je promišljenost jedna od tvojih vrlina." Tiho je zastenjala i izmigoljila se u napola uspravan položaj, tako da se može nasloniti na uzglavlje. "Ti vrapca, pomalo sam zatečena. Pojma nisam imala. Mislim, smatrala sam da smo dobra kompa za fukažu i sve to, a sad ovo. Ali nije stvar samo u vremenu, zar ne? Nije samo ono 'Ali za leđima stalno čujem...'" '"Krilatu kočiju vremena'32. Ne, ne sasvim. Promijenio sam se, više nego što sam i sam mislio, od onog ljeta, znaš, kad su bila ona ubojstva. Prije sam imao - mislim, to ti nije ništa novo - više djevojaka istodobno." "Da, sjećam se, budući da sam i ja bila među njima." "Tako je. Tri, četiri, pet u isto vrijeme, čisto i otvoreno, bez muljaža, i ili bi to prihvatile ili ne bi, ali ja sam bio prilično pošten, i mislim da
nitko nije stradao. Igrice i zabava za zdrave odrasle ljude, je li tako? Ali otkad... se sve ono dogodilo i sve skupa, ne znam. Pokušao sam, ono, vratiti se u promet, ali nije išlo. Nisam mogao - mislim, zezancija pa ševa pa zezancija... počeo sam se osjećati kao idiot, kao jedan od onih seronja tamo s Plaže, ima četrdeset osam godina, već je dvaput zatezao facu, na majici mu slika Toma Jonesa i sav je u zlatnim lančugama. Ja nisam takav. A kakav sam onda? I, kao što sam već rekao, što sam više mislio o tome, to sam više mislio na tebe." "A zašto baš na mene, od svih tih tisuća drugih? Sad bi bilo vrijeme za litaniju komplimenata ako si je pripremio." Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Sviđaš mi se. Dobro se zezamo. Ti imaš svoj život, ne bi se vješala po meni samo zato da se osjetiš živom. Neki s kojima radim imaju takve žene." Zastao je i dodao: "Sviđaš se mojoj mami." "A, to mi je glavna odlika!" 32 Glasoviti redak iz pjesme "Stidljivoj dragoj" ("To His Coy Mistress") Andrewa Mar-vella (1621.-1678.) koji u slobodnom prijevodu glasi "Ali za leđima uvijek čujem krilatu kočiju vremena". U pjesmi ljubavnik nagovara svoju dragu na seks i objašnjava da bi joj beskrajno dugo i izdašno udvarao kad bi pred sobom imao vječnost i sva blaga svijeta; ali, budući da im je vrijeme uvijek za petama, ako se ne združe u ljubavnom činu, jednostavno će ostarjeti i umrijeti i završiti u grobu bez ljubavi, hrana crvima. Zato predlaže da sve svoje snage združe u ljubavničkom činu i iskoriste vrijeme koje imaju. "Samo se ti smij, ali Margarita zna izvrsno procijeniti ljude. A povrh toga, nisi kao ona." "Ne, nisam. Nastavi..." "Imaš pamet oštru kao britva. Recitiraš mi poeziju iz glave. Obožavam tvoju kosu. I kožu. I tvoja usta. Imaš najseksepilnija usta na svijetu. I, na kraju, mislim da to mogu reći bez straha da ćeš mi proturječiti, slažemo se u seksu." "Mm. Naravno, lako se slagati u seksu kad se ništa drugo ne nudi." Deset sekundi poslije, bez ikakve najave, ispustila je glasan jecaj i
onda počela neutješno plakati. Paz se uspravio u krevetu i zagrlio je, a ona je drhtala i suze i šmrklji su joj kapali po njegovim prsima. "Što je? Što sam to rekao?" stalno je ponavljao, ali ona, za promjenu, nije imala riječi. Malo kasnije, nakon što je otišla u kupaonicu i umila se te ogrnula bijeli hotelski frotirni ogrtač, sjela je na rub kreveta i rekla: "No, ovo nisam očekivala. Oprosti." "Nema frke. Da pogađam. Sviđam ti se, ali ne toliko da bi se udala za mene, a nisi me htjela povrijediti. Pretpostavljam da se nije radilo o suzama radosnicama i da nećemo unajmiti vijećnicu." "Ne i ne. Nema vijećnice. I ne, uopće se ne radi o tebi. Oh, kako da ti to objasnim a da ne ispadnem potpuno luda? Hajde, Shafteli-ce, gdje je sad ta rječitost kojom se hvališeš? Ovako stvari stoje: ja nemam srca. Ne, to nije točno, imam, ali ne kakvo ti imaš. Ne kao obični ljudi." "Kao limeni drvosječa?" "Gotovo tako. Onaj dio srca koji kod normalnih ljudi zauzimaju život u paru, ljubav, djeca, dom, kod mene okupira moj rad. Zaljubljujem se, imam avanture. Kvragu, zaljubljena sam u tebe, kad smo već kod toga. Ali to ništa ne znači, Jimmy. Jer ja nikada neću biti drugačija nego što sam sada. Sav moj rast i promjene bit će u vezi s pjesništvom, a ne u paru. To je pomalo kao da sam časna sestra, jedna od onih kojima krvare dlanovi. I, znaš, kad sam s tobom, onda sam u svojem super naj-najboljem izdanju. Nisi me vidio kad radim, kad ne znam za sebe, kad se prestanem prati i češljati i razgovarati s ljudima, i kad jedem hladni čili iz konzerve. Pazi, to zna potrajati tjednima. Ja bih ubila dijete, doista mislim da bih, jednostavno bih ga ostavila u autu ili u kadi i zaboravila, kao što ponekad piše u novinama." "Znači, postoji pravilo, pjesnici nemaju djece?" "Nekolicina ima, i to uglavnom jadnu. Muškarcima vjerojatno nije tako gadno. Oni imaju ženu. Ti nisi žena. Sranje, ne znam, možda me progoni duh Sylvije Plath. Ili Virginije Woolf..." Paz se zabuljio u nju. Virginia Woolf? Jebeš Virginiju Woolf! Ona ga odbija? Pička mu daje nogu? Razbij joj facu. Rasturi je, razbij joj nos, izbij zube, ta jebena debela, bijela krava, ta jebena ličinka gusjenice odbija njega? Zabij joj pištolj u jebenu pičku... "Jimeeeel" Kreštavo zavijanje, vrisak.
Willa je nekako klisnula s kreveta i sad se stisnula u kutu sobe, s druge strane noćnog stolića. Lice joj je, i inače blijedo, sad bilo plavkasto kao obrano mlijeko, osim debelih crvenih otisaka oko vrata, a oči su joj bile obrubljene suzama. "Što je!" izderao se. "Što ti je?" "Što mi je? Isuse Kriste, Jimmy, mislila sam da ćeš me ubiti. Kao Jekyll i Hyde. Zgrabio si me za vrat i stisnuo šaku u pesnicu i zamahnuo i na licu si imao izraz... bilo je to kao nešto iz moje proklete knjige." Nesigurno se osovila na noge. "Sad si se valjda unormalio, ha ha. Što se dogodilo? Ne znaš što bi kad dobiješ košaricu?" Ali Pazu se nije vraćalo na šaljivo bockanje. Osjetio je kako ga preplavljuje samoprezir, pomiješan sa zbunjenošću i ne baš malo užasa. Počeo je skupljati svoju odjeću i zabijati udove u nju. Bio je ljepljiv i žudio je za tuširanjem, ali nije smatrao da je sad trenutak za to. "Žao mi je", rekla je. "Doslovce sam te izludjela." Zastao je i pogledao je. "Ne, meni treba biti žao. Jebiga, ne znam što se to upravo dogodilo, ali mislim da sad ne bih trebao biti nasamo s tobom. Nazvat ću te", rekao je, uzimajući svoj sako. Krenuo je prema vratima, a onda se prisilio stati i toplo ju zagrliti. "Zar ne bismo ipak trebali popričati?" "Ne, ne bih. Oprosti." "Smjesta krećeš u potragu za Onom pravom?" "Valjda." Ponovno ju je obgrlio. "Nemoj mi štogod zamjeriti, Willa", rekao joj je u kosu. "Poslat ćeš mi svoju sljedeću knjigu." "Hoću", rekla je njegovim leđima i vratima koja su se zatvarala. Paz je otišao do svog auta, neko vrijeme je samo sjedio i gledao kako mu se ruke tresu. Malo-pomalo to je prošlo jer je racionalni dio njegova uma, snažan poput industrijskog stroja, iznova protumačio događaj, kao nešto normalnije, puki ispad bijesa koji je hipersenzibilna, pretjerano maštovita žena pogrešno protumačila kao nešto uvrnuto i strano. Kad je to obavio, obuzela ga je očajna tupost. Jednostavno mu uopće nije padalo na pamet da bi ga mogla odbiti. Willi je bio drag, rekla je to, lijepo su se slagali. Opće je poznato da djevojke žele stalnu vezu, isto kao što je općepoznato da zbog gravitacije ne možemo odletjeti33. Kad upoznaš neku koja je sušta suprotnost, to ti je kao da vidiš da nešto pada prema gore. Spazio je
žutu knjigu pjesama na suputničkom sjedalu. Odjednom ga je opet obuzeo bijes, pa ju je zgrabio i zavitlao u mrak. Dvije minute poslije opsovao je samome sebi, izašao na pustu noćnu ulicu i ponovno je uzeo. Ležala je otvorena, licem prema dolje, a žarko žute korice su izgedale kao da je netko pogriješio dok je izvlačio žutu crtu po kolniku. Stajao je tako usred South Bayshorea i čitao pjesmu na stranici koja se otvorila: "Ništa nije zauvijek" kako gorko ta misao prati svaki gubitak "Ništa nije zauvijek" ujedno i obećanje utjehe Bol i nada dva kraja užeta za preskakivanje blizanke kćeri nestrpljenja. Jedna nosi haljinu od vune, druga od pamuka. 33 Igra riječima ("gravity sucks") koja može značiti i "ozbiljnost je sranje". Paz je osjetio ledene žmarce koji nisu imali nikakve veze sa svježim povjetarcem iz zaljeva. Nije mu se sviđalo kad se knjige slučajno otvore na poruke pune značenja. Još ga je više živciralo to što ga je pjesma doista utješila. Vratio se u auto i odvezao do svojeg stana, gdje si je pripremio jako piće od ledene votke i limete. Presvukao se u traperice odrezane ispod koljena i široku majicu te sjeo na vrtni stolac u svojem dvorištu, s okusom pića u ustima, i isprekidano dremuckao dok je blaga floridska noć polako izmicala. Kad je sunce potpuno izašlo i kad se više nije mogao praviti da bi mogao odspavati, zaletio se u kupaonicu, a onda je navukao par kariranih hlača za rad u restoranu i par zamašćenih čizmica, i odšetao iza ugla do Calle Ocho, gdje je u svojem uobičajenom neuglednom kafiću popio cafe con leche i pojeo komad voćne torte i pročitao Herald i popušio kratku, debelu, jaku crnu cigaru. Zatim je prešao ulicu i otvorio restoran svoje majke. Ima nečeg čarobnog, pomislio je, u praznom restoranu rano ujutro, kao kad u to doba dana gledaš svoju voljenu ali ostarjelu ljubavnicu. Vide se ogrebotine i istrošenost koje će svjetlost svijeća prikriti u kasnijim satima, ali to otkrivanje samo pridonosi prisnosti; nitko drugi
ne poznaje tu njezinu stranu. Otišao je u kuhinju, navukao tuniku, plastičnu pregaču, uključio uljem poprskan kuhinjski stereo. Zatutnjala je samba, Martinho da Vila, "Klaustrofobija". Paz je, pocupkujući malo na vršcima prstiju, vlastitim ključem otvorio hladnjaču za govedinu, ušao u nju, izašao van s čitavom komadinom, cijelim junećim bedrom s kosti. Za sudoperom je skinuo dobavljačevu debelu plastičnu ovojnicu, isprao krv s mesa, osušio ga i bacio na mesarski blok postavljen uza zid između dvaju samostojećih hladnjaka. Ako u restoranu poslužujete puno govedine, onda se razlika između dobitka i gubitka postiže kontrolom porcija, a u Guantanameri je tu kontrolu provodio Jimmy Paz. Paz je naoštrio svoj najdraži nož, liznuo svoje lijevo zapešće, oštricom odrubio nekoliko dlaka, brižljivo ih otro s noža. Sad je komad od petnaestak kila počeo tranširati na (idealno) 102 palomilla odreska, svaki težak petnaest deka gotovo u dlaku. Paz je rezao bez ikakva vidljiva napora, odvajajući crvene kriške od mase, svaku bi vagnuo i onda bacio u čeličnu tavu. Taj je posao zahtijevao apsolutnu pozornost ako ne želi ostati bez palaca i još nešto i zaraditi, ali ne angažira više misaone funkcije, pa se Paz još odmalena kontrolom porcija koristio za ventiliranje misli. On pripada onom malenom bratstvu iznimno bistrih ljudi koji uopće nemaju živaca za akademsko teoretiziranje, a koje je tijekom povijesti iznjedrilo većinu poduzetnih milijardera, kao i ljude zaslužne za fizičko održavanje zapadne civilizacije: stolare, graditelje, vatrogasce, vojnike, policajce. Kao i kod većine samoukih, i Pazov je intelekt bio skloniji originalnosti nego disciplini, a dobrim dijelom se sastojao od doprinosa koje su mu preko jastuka gurnule mnogobrojne pametne žene, jer jedino je takve volio odvesti u krevet. Njegova razmišljanja: glup je da gluplji ne može biti, gotovo dvadeset godina bira isključivo iz te ograničene skupine žena koje se ne žele upuštati u trajne aranžmane, a sad se čudi što ga je jedna od njih odbila, za puknuti od smijeha kad bolje promisliš, baš je kreten; kakvih sve ima ljubavi, romantična ljubav nasuprot trajne ljubavi, kako prijeći s jedne na drugu; kreten, Isuse!; srodne duše biramo, Goetheova fraza koju mu je na uho šapnula njemačka postdiplomka, Helga, bijelo blond kose, ideja da je romantična povezanost dvoje
ljudi jednako prirodna i neodoljiva kao i spoj kemijskih elemenata, natrija i klora, ne, to nije bila Helga, Trude, Helga je bila geologinja iz Danske, morski krečnjaci, ooliti, radiougljik tog podrijetla u plitkom moru, vodio ju je na ronjenje tamo kod Pennekampa, trebao bi uskoro izvaditi čamac i očistiti ga, trebao bi ponekad isploviti na tom brodu, naći curu, možda skoknuti u Bimini, a kad će naći vremena?; kao opatica rekla je, s dlanovima koji krvare, stigmata, abnormalna psiha, raznorazna religijska iskustva, William James, skeptično priznavanje postojanja dotičnih, sociologinja Beth, nije vjernica ali se slaže s Jamesovim odbacivanjem "agnostičkog veta" kojim se inzistira na racionalnom odlučivanju, nemoguće odlučiti na racionalnim osnovama. Priroda vjere, zašto on ne može, s obzirom na sve što je vidio, s obzirom na njegovu majku... i tu ludu ženu, Dideroffku, ili ne ludu, te oči, ne, nije se dogodilo, neispavan, a ta psihologica, Wiseova, ugodan glas preko telefona, i Sudan, geograf-kinja Emma, Sudan, sahel, savana, ekotipovi, ekotopi, suho, sezonske kiše, trnovito žbunje, akacija, baobab, i još nešto o građanskom ratu, morala je otkazati zimski odlazak na teren, provjeriti to... Završio je s rezanjem i sad je s kuke iznad mesarskog bloka skinuo nazubljeni bat od ljevanog željeza, težak pola kile, i točno odmjerenim brojem udaraca istukao odreske na debljinu od pola centimetra, nakon čega ih je jednog po jednog ubacio u kantu domaće marinade - češnjak, sok limete, sol, papar i svežanj začinskog bilja, čiji su sastav znali samo Paz, njegova mama i Bog. Lupao je, lupao u ritmu sambe, i zaključio (jer zbog toga je došao i latio se ovog posla) da je rad, kao i uvijek, omekšao ne samo palomillas, nego i njegovo srce. Malo prije devet došao je Rafeal, kuhar pripravnik, i počeo prokuhavati četrdeset pet kila krumpira, bez ijedne riječi Pazu, jer je i sam shvaćao meditativne aspekte lupanja bifteka. Kuhinja se zagrijala, Pazu je znoj kapao s lica, a kapi bi ulupao u meso. Njegova majka je rekla, kad mu je pokazivala kako se to radi u skučenoj uparenoj kuhinjici njihova prvog restorana, prije dvadeset godina, da je znoj Pazovih onaj tajni sastojak njihovih palomilla. Paz je u to povjerovao kao dječak, a vjeruje i danas. I zadnji odrezak je završio u kanti. Paz je oprao i odložio nož i bat, protegnuo se, pokvasio glavu nad sudoperom, osušio lice ručnikom, a
kad ga je spustio, ugledao je svoju majku, u žutom kostimu s hlačama, kosa u popodnevnom turbanu, onom s cvjetnim uzorkom, na rukama i zapešćima pola kile zlata. "Što nije u redu", prozvala ga je. "Sve je u redu, mami", rekao je. "Prošle noći nisi spavao. Dođeš ovamo, a inače te jedva dovučem, i izrežeš i izlupaš petnaest kila govedine. I" - sad je rukom zamahnula oko njegove glave, oko aure koju tvrdi da može vidjeti, zveckajući brojnim zlatnim narukvicama - "sav si zamućen i smeđ. I zato mi nemoj govoriti da je sve u redu. Radi se o nekoj ženi, hmm?" "Zašto pitaš kad znaš?" "Što se dogodilo?" "Ništa, rekao sam ti. Samo sam, izgleda, prekinuo s Willom." Gospođa Paz je lice okrenula u nebesa i zazveckala rukama prema ravnodušnim bogovima. "Nikada neću dobiti unuke. Takva mi je sudbina. A ima još nešto..." Prešla je rukama kroz zrak, kao da pokušava izmaglicu uloviti mrežom. "Neki utjecaj, kletva? Sačuvaj Bože! Ne, nije kletva, ali nešto teško, mračno..." Naglo se okrenuo od nje, prikrivajući taj pokret skidanjem pregače. "Prestani, mami! Znaš da me takve stvari ne zanimaju." "Da, tebe ne zanimaju, ali se one zanimaju za tebe. Ponovno ti kažem, treba te isprati." "Bez pranja. Rekao sam ti, dobro sam." "Cura te ostavila, nisi dobro, sine moj. A evo, ja sam bila tako sigurna da ćeš je zaprositi." "I jesam. Odbila me." "Što? Rekao si joj da je voliš, da više ni trenutka dulje ne možeš živjeti na ovome svijetu bez nje, a ona je rekla... što?" "Nisam to rekao, mami. Rekao sam da se sjajno slažemo i da bismo trebali, znaš, formalizirati svoju vezu, ustaliti je. A ona je rekla ne hvala." "Naravno da je rekla ne, ti besugo! Zoquete! Zar ne znaš da žene vole čuti da ih voliš?" "Znam, zapravo, ali ispalo je kao da ne znam. Oprosti." Cesar, kuhar, ušao je u kuhinju, osjetio loše vibre, zaključio da je zaboravio nešto u autu, okrenuo se na peti i izgubio se.
Pazu je oduvijek teško padalo suočiti se s majčinim bijesnim pogledom, osobito zato, a to je zapazio još dok je bio jako mali, što Margarita, kad izgubi živce, opasno naraste. Bila je plećata žena, mišićava od svih tih godina teškog rada, visoka gotovo koliko i njezin sin, koža joj je bila boje tikovine, kosa joj je prošla složen proces obrade i uplitanja i bila sjajna kao svileni bombon, pojava još uvijek impozantna na neki grub način i u dobi od pedeset godina. Sad se nadvijala nad Paza (bar se njemu tako činilo) kao latino Godzilla, a nosnice su joj se nadimale dok se spremala, znao je, izrecitirati povijest svih njegovih promašaja, počevši od četvrte godine života. Stoga je osjetio neizmjernoolakšanje kad ga je zujanje na struku upozorilo da ga netko zove na mobitel. Izvukao ga je i pritisnuo gumb. "Oprosti, mami, moram se javiti. Policijski poslovi." 34 Blesane. Tupane. "Nemoj ti meni 'policijski poslovi' kad razgovaram s tobom!" Paz se uputio u stražnji dio kuhinje, mrmljajući na odlasku: "A kako bi bilo da ti jednostavno dam uzorak sperme, pa me onda više ne moraš ženiti." "Što? Što si to rekao?" Ignorirao je te riječi i izletio van kroz stražnja vrata. Na parkiralištu se naslonio na svoj auto, prislonio telefon na uho i začuo glas, kolebljiv, svojeg novog partnera. "Jimmy? Morales. Nadam se da ti ne smetam ili tako nešto?" "Ne, objasnio sam ti, čovječe - ti mi ne možeš smetati, ja sam ti partner. Kad imaš nešto što trebam znati, onda zoveš u bilo koje doba dana ili noći. Čak i ako se natežem s komadom, moram se javiti. I isto vrijedi i obratno." "Naime, nešto si govorio o uzorku sperme? Pomislio sam..." Stanka. Zatim je Morales nastavio: "U redu, provjerio sam Davida Packera pomoću registracije za motocikl. Ima ga godinu i nešto sitno, nema prekršaja. Nazvao sam kartičarske urede, nemaju ništa o njemu." "Kako to misliš, ništa?" "Mislim, nema nikakve evidencije o kreditnim karticama za Davida
Packera, SSN 092-71-9116. Bit će da plaća gotovinom." "Jel' ti to možeš vjerovati? Tip djeluje kao iz srednje klase, ima brod i motocikl za dvadeset osam somova, a nikad nije imao kreditnu karticu? Što kažu u telekomu?" "Plaća minimalnu pretplatu i to čekom, nema poziva u druge države. Banka kaže da prima ček od države na 2.467 dolara i stavlja ga na račun svakog mjeseca, a razne druge čekove iz burzovnih posredništava svaka tri mjeseca. Namakne oko pedeset somova na godinu, ali brod i motocikl su njegovi, bez ikakvih dužničkih opterećenja, pa mu valjda sve u svemu ide dobro." "Valjda. Jesi li nazvao onaj broj u uredu za putovnice koji sam ti dao?" "Jesam, a i tu je nešto čudno. Nisam mogao ustvrditi ima li putovnicu ili nema. Dao sam curi koja se javila podatke o njemu, onda sam morao dugo čekati, a onda je rekla da mi ne može dati informaciju, da postoje neka ograničenja, i dala mi je drugi broj, da nazovem njezina šefa. Floyda Mitchella." "A što je gospodin Mitchell imao za reći?" "Nisam ga mogao dobiti. Telefon je samo zvonio, nema telefonske sekretarice, ništa. Onda sam nazvao informacije u Ministarstvu vanjskih poslova i tražio Floyda Mitchella, a oni su rekli da tamo nema takvog. Pa sam onda opet nazvao onaj broj za putovnice i opet se dogodilo isto, i onda sam im rekao da sam provjerio i da nema nikakvog Floyda Mitchella, i opet sam morao Čekati na vezi nekih deset minuta, a onda se javio neki tip i rekao da je on Floyd i kako mi može pomoći." "I je li ti pomogao?" "Ne puno. Rekao mi je da imaju neku zbrku s računalom i da ne mogu doći do informacije koju tražim, ali neka ostavim ime pa će mi se javiti kad poprave kompjutor." "Aha, kad na vrbi rodi grožđe. Vidi, vidi. Tajanstven tip, taj naš Dave. A što je s onim drugim frajerom?" "Oh, s njim nije bilo problema. John F. Wilson, zvani Jack Wilson, radionicu je kupio prije otprilike dvije godine. Prije toga je radio kao glavni mehaničar u tvrtki za iznajmljivanje čamaca, Empire Boat u Hallandaleu, osam godina; a prije toga je pak bio u ratnoj mornarici. Ima financijsko pokriće, račune plaća na vrijeme, posjeduje kuću u
Gablesu i dvije godine star Lexus. Plus kamion." "Radio je za Empire", rekao je Paz. "Vidi ti to, tko bi rekao?" "Čuo si za njih?" "O, da. Pripadaju, ili su pripadali, tipu po imenu Ignacio Hoffmann. Ignacio je imao flotu cigarette glisera, a naravno da ih nije iznajmljivao taticama i malim Ivicama da idu pecati kod stijena Fowey. Puno se bavio noćnim radom tamo kod Tjesnaca." "Ali više nije u biznisu?" "Ne, federalci su ga ukebali, prije neke tri ili četiri godine. Cinkao ga je jedan od njegovih, dignuli su federalnu optužnicu, milijunsku jamčevinu je platio u gotovini i zdimio. Zanimljivo. Kladim se da je Wilson svoju radionicu kupio za gotovinu." "Ne znam", rekao je Morales. "Mogu provjeriti." "Hm. Kvragu s tim, koga briga? Nas ne zanima Hoffmann ili Wilson, osim ako imaju veze s Emmylou. Jesi li imao sreće s onim silnim poslovnim posjetnicama?" "Jesam, jednoga je posjetio prijepodne onoga dana kad je na-grajsao. Zvao sam, ali tip je bio vani." "Pričekaj s tim dok ja ne dođem. Zajedno ćemo otići do njega." "Dobro, što znamo o tom tipu?" pitao je Paz kad su sjeli u službenu Impalu i zaputili se Flaglerom prema istoku. Morales je vozio, a Paz se baškario, kao princ, i pušio cigaru. Paz je bio zadovoljan svojim izborom i dobrohotno je gledao svojeg novog partnera. "Bavi se naftom", rekao je Morales. "Na kratkoročnom tržištu, što god to značilo. Naš tip je imao sastanak s njim onoga dana kad je poginuo. Djeluje u redu, pošteni građanin." "Ali Arapin." "To nije zločin." "Zasad. Nije, ali je još jedan volančić na i tako već pretjerano kitnjastoj košulji. Htio sam da bude kubanski Amerikanac ili bijeli prezbiterijanac. I Židov bi bio u redu. Naša žrtva je Arapin kojeg motre federalci, osoba koju je zadnju vidio prije nego što su ga sredili je Arapin..." Slegnuo je ramenima. "Vjerojatno nije važno." "Mogu te nešto pitati?" rekao je Morales, nakon stanke. Sad su skrenuli u Drugu aveniju. Promet je bio gust, ali njima se nije žurilo. "Pitaj." "Kakvo se to sranje događa?" "Budi određeniji."
"Slučajno te upoznam, a dva dana poslije postajem detektiv u ubojstvima. Moj poručnik nema blagog pojma o tome. Dođem u odjel, a svi me gledaju kao da imam zaraznu kožnu bolest. Onda me ti pošalješ da radim na slučaju za koji znam da je zaključen. Je li to dovoljno za početak? Evo naše zgrade." "Parkiraj na autobusnom stajalištu", rekao je Paz. "Dobro, pitao sam se kad ćeš me već jednom pitati. Upao si jer trebam partnera. Oliphantova naredba, a ja sam potegnuo neke svoje veze. Zašto ti? Zašto ne ti? Ponajprije, iako nisi postigao ništa osobito sjajno, nisi niti zasrao, a svidjelo mi se kako si se držao na prizorištu. Nisi bljuvao, a prizor je bio da ti se želudac izvrne. Sitnica, ali mogli bismo reći sine qua non za murjaka u ubojstvima. Nema riganja. Time zajebeš prizorište i uznemiriš svjedoke, ako ih ima. Osim toga, izvršavao si moje naredbe na prizorištu, a nisam ih morao ispisati velikim slovima i prikvačiti ti ih na košulju. Iznenadio bi se koliko frajera to ne bi moglo. I na kraju, nekako mi se sviđa naređivati bijelome Kubancu. Je li to dovoljno glede prvog pitanja?" "Aha", odbrusio je Morales. Paz nije odmah odgovorio. Zagledao se u bočno ogledalo. Morales je rekao, "Što je?" "Ništa, mislio sam da sam nešto vidio. Postajem paranoičan pod stare dane. A ti si se raspizdio, ali ja sam iskren prema tebi. Primjerom ti pokazujem kako se treba ponašati. Laži ženi, curi, majci, kome god, ali nikad nemoj lagati partneru. Naljuti se koliko hoćeš na njega, ali nemoj lagati. Dobro, sljedeće pitanje. Klinjo, pozornik bez nekih veza i vezica, dobije istaknut, prestižan zadatak. Što misliš, u što su uvjereni članovi njegove nove radne organizacije? Samo promisli!" Morales je neko vrijeme razmišljao, a onda mu se na licu pojavio očajnički izraz. "Misle da sam špija?" "Polovica njih misli to, budući da je ovo PU Miami. Misle da je Unutarnja kontrola postavila krticu u srce odjela za ubojstva. Druga polovica pokušava prokužiti koga poznaš, tko ti je veza, iz koje si klike, da bi znali je 1' te trebaju ljubiti u guzicu ili ritnuti u nju. Osim toga, ti si moj partner, a to dodaje još malo salse u lonac, dečki će te gnjaviti samo zato što si sa mnom. Nisam osobito obljubljen na petome katu. To boli, ali nekako ću preživjeti." Nasmiješio se, a nakon kratkog oklijevanja, Morales je uzvratio osmijeh.
"U redu, i ja ću preživjeti. Sad mi reci zašto radimo na zaključenom slučaju." "Jer nam je tako rečeno. A slučaj možda i nije baš jako zaključen. Shvaćaš što ti govorim?" Morales je revno zakimao. "Packer smrdi, Wilson smrdi, žrtvu motri FBI, osumnjičena je luda, a ovaj Arapin se bavi naftom. Previše volančića na košulji." "Shvatio si. Kad smo već kod toga, imaš li ti nešto novca?" "Misliš, kod sebe?" "Ne, u banci. Nekih par tisuća bez kojih možeš." "Valjda. Zašto?" "Moraš si kupiti nešto pristojne odjeće. Ja nosim odijelo za tisuću četiristo i cipele za tristo dolara, a ti krpe koje izgledaju kao da si ih nosio još za prvu pričest. Sto to govori nekome tko nas vidi zajedno?" "Tebi je odjeća važnija nego meni? Ja sam škrtica?" "Ne, govori da sam ja podmazan, a ti ne. Hoću da obojica izgledamo pokvareno." "Želiš da nam nude mito?" rekao je Morales. "Vidiš, točno sam te prosudio. Izgledaš kao dječarac iz crkvenog zbora, ali imaš opaki um. Baš tako. Otkad radim sam, trojica su mi ponudila šušku. Nema ti bolje metode za riješiti slučaj. Tip ti gura lovu, ti to snimiš, ista stvar kao da mu je pimpek ispao iz hlača. Tužitelji su presretni. Kad ovo obavimo, idemo u kupnju." Zgrada je bila deveterokatnica blizu nadzemne gradske željeznice, gradnja u kombinaciji bijelog mramora i crnog stakla s fontanom od koraljnog kamena u predvorju. Michael Zubrom je imao ured na sedmom katu, a reljefna slova od bronce na vratima od tikovine obavještavala su prolaznike da je iza njih Polygon Brokers, d.d. Prijamna prostorija je bila mala, sa staklenim prolazom za recepcionarku. Sam Zubrom, koji ih je izašao pozdraviti, bio je nizak, nabijen muškarac maslinasta tena, četrdesetak godina star, s puno tamne kose, kljunasta nosa i s izrazom kap da zna više nego što govori. Pokazali su mu svoje značke i ušli za njim u ured. Ured mu je bio neuredan, mjesto gdje se radi, a ne pozornica na kojoj se glumi uspješnost - uokvireni zemljovidi svijeta na zidu, puni pribadača, ormari s knjigama puni tehničkih izvještaja, iz pisača vise ispisi, i polica televizijskih monitora, ukupno četiri, bljeskaju bez zvuka. Sjeli su na prašnjave stolce, a gospodin Zubrom je sjeo za
svoj zakrčeni stol, virkajući prema njima između monitora računala i hrpe časopisa o naftnoj industriji. "Policija, dakle", rekao je. "Odmah vam moram reći da doista ne znam jako mnogo o tom Sudancu." U glasu mu se osjećao lagani naglasak, i to poznat. "Oprostite, gospodine", rekao je Paz na španjolskome. "Jeste li vi možda Kubanac?" Kratki osmijeh. "Ne, ja sam Meksikanac", odgovorio je na istom jeziku, "zapravo, palestinsko-meksička mješavina. Ovo je podružnica ureda koji moja obitelj vodi u Mexico Cityju." Paz se vratio na engleski. "A kakav je posao gospodin al-Muwalid imao s vama tog dana kad je umro?" "Prodao mi je nešto nafte." "Mislite, uzorak?" "Više od toga. Znate li što je kratkoročno tržište u naftnom biznisu?" "Zapravo i ne", rekao je Paz. "Dakle, ideja je jednostavna, provedba komplicirana. Možda je tako i s policijskim poslom? Pokušat ću vam objasniti barem koncepciju. Nafta je dragocjena i lako razmjenjiva roba. Barel, recimo, drage nam sirove nafte, isti je u spremištu u Dubaiju, na tankeru usred oceana, u naftovodu u Rusiji, a pravima na te barele trguje se isto kao i novcem. Ja potječem iz obitelji koja tečno govori arapski, španjolski i engleski, tako da možemo trgovati s većinom ljudi na svijetu koji imaju naftu na prodaju." "Zašto Miami?" upitao je Morales. "Zašto ne Houston?" "Dobro pitanje. Kad smo već kod toga, zašto uopće izvan Mexi-ca? Odgovor glasi, ponekad je bolje kad nitko ne zna vaša posla. U naftaškim gradovima, svi stalno gledaju tko kome dolazi, tko je došao iz Venezuele, iz Zaljeva, Norveške, Nigerije. U Miamiju, ovaj mali zabačeni ured je bolji za povjerljivost, za određene poslove koji zahtijevaju diskreciju." Zubromove oči su bježale od Moralesa do niza ekrana. "A al-Muwalid je imao takav posao?" pitao je Morales. Elegantno slijeganje ramenima. "Mm. Morate shvatiti da je kratkoročno tržište apstrakcija. Mi licitiramo i ugovaramo, da tako kažem, samo žetonima, markerima, kao u kasinu. Obećanjima isporuke po određenoj cijeni. Ali povremeno se dogodi situacija kad
nam netko prodaje određenu količinu točno određene nafte, a tako je bilo s njim. Rekao je da ima jedanaest tisuća barela na tankeru u Port Sudanu. Imao je papire, odobrenja lokalnih vlasti, pa sam ugovorio posao. Nafta je lako razmjenjiva roba, kao što sam rekao, sve je to jedan veliki bazen, više-manje. Samo trenutak, molim." Pogledao je zaslon i nešto utipkao. "Oprostite. U Singapuru se događa nešto što zahtijeva moju pozornost." Paz je rekao: "Gospodine Zubrom, vašu pozornost zahtijevamo mi, ovog trena. Vi ste vjerojatno posljednja osoba koja je razgovarala sa žrtvom prije nego što je ubijen. Možda je ubijen zbog nečega što se dogodilo u ovoj prostoriji. Možda bismo trebali otići u postaju..." Ta primjedba im je priskrbila nešto više pozornosti, iako je bilo očito da krajičkom oka nastoji pratiti bljeskanje brojki i informacija na Bloombergu35 i televizoru podešenom na CNN. "Ne, molim vas. A ja doista ne vidim kako bi to bilo moguće. S mojeg stajališta, radilo se o vrlo jednostavnom posliću. Da vidim koliko sam mu ono platio..." Nešto je otipkao. "Da. Dvadeset devet dolara četrdeset po barelu, osnovna cijena, minus provizija, minus naknade, minus osiguranje i tako dalje, ukupno 303.533,76 dolara, što sam doznačio na broj računa banke specijalizirane za investiranje u nekretnine. U Jerseyu." "Gdje u Jerseyu?" upitao je Morales. Zubrom ga je čudno pogledao. "Ne u državi Jersey. To je otok između Britanije i Francuske, gdje su bankarske regulative labave." "Ima li još nešto?" rekao je Paz. "Nekih naznaka daljnjih planova, još nekih sastanaka?" "Ne." "Je li spominjao ženu po imenu Dideroff?" "Ne. Doista, detektive, došli ste usred mog radnog dana..." "Što je još rekao, gospodine Zubrom?" 35 Jedna od najposjećivanijih financijskih stranica na internetu. "Pa, nismo baš čavrljali. Bojim se da nije bio baš ugodan čovjek. Ali mnogi iz naftaškog biznisa su takvi. Osobito Afrikanci, ako tako nešto smijem reći." "A kako to, gospodine?" srdačno je rekao Puz. "Ako smijem
pitati." Činilo se da je Zubrom zatečen tim pitanjem. Oblizao je usnice i počeo zamuckivati. "Oni... oni... ne bih vas htio uvrijediti, policajce." "Sve je u redu, gospodine Zubrom, ja nisam Afrikanac. Nastavite. Što oni?" "Oni nemaju... manjka im poimanje javnog vlasništva. Ako netko ima nadzor nad nečim, onda je to njegovo, kao da je to cipela ili kuća, smatra da pripada njemu i njegovoj obitelji, ili klanu ili plemenu. Nacija je samo riječ. U redu, i moja nacija je prilično korumpirana, ali mi znamo gdje su granice. Imamo svoje provizije i mito, ali ne smatramo da je naša nafta osobno vlasništvo ministra za naftu i njegovih prijatelja. A u Nigeriji, u Sudanu, mislim da tamo to misle. Vjerujem da je taj gospodin al-Muwalid imao veze pomoću kojih je mogao skrenuti određenu količinu sirove nafte na svoj tanker, tako da je proda za vlastiti džep, a baš to je i učinio. Ali pitali ste me o čemu smo razgovarali. Kad smo ugovorili posao, malo se opustio. Dao sam mu piće. On je meni dao mig." "Mig?" upitao je Paz. "Mogli bismo to tako nazvati. Pitao me što bi se dogodilo da se pojavi novo nalazište, polje recimo pedeset puta veće nego Widha i Kordofan i Adar Tel zajedno. To su glavna sudanska naftna polja, vidite. Rekao sam mu da to ne bi odmah imalo učinka na kratkoročnom tržištu, i to zato što se nafta iz Sudana još teško doprema. Nafta je jako parafinizirana i zahtijeva grijanje, naftovod kroz Kartum je mali, a gotovo sva nafta nalazi se na jugu, kamo se mora dopremati kroz središte sukoba u građanskom ratu. Ali, kao što sam mu rekao, nalazište takve veličine moglo bi..." "O čemu sad govorimo?" pitao je Morales. "Saudijskoj Arabiji?" Nasmiješio mu se s visoka. "Naravno da ne. Saudijska Arabija je u posebnoj klasi; nema ozbiljnih konkurenata što se tiče rezervi. Shvaćate li da je Sudan trenutačno jako sitan proizvođač? S rezervama od možda nula cijelih šest milijardi barela. Mislim, sitan u usporedbi s Libijom, koja dokazano ima trideset milijardi, i Irakom... tko danas zna koliko ima Irak? Negdje između stotinu i dvanaest pa sve do čak dvije stotine dvadeset milijardi barela. I tako sam mu rekao, ako pomnožite nula cijelih šest s pedeset, onda ste u klasi s Libijom, a to je znači jako ozbiljan igrač, a kad bi se tako nešto
dogodilo, nastale bi promjene na geopolitičkoj razini, a ne samo na kratkoročnom tržištu." Opet slijeganje ramenima, i gesta rukom u kojoj su se slili utjecaji i Bliskog istoka i Južne Amerike, u znak jalovosti očekivanja. "Možda. Ovisno o kvaliteti i troškovima proizvodnje i tako dalje. Rekao sam da nisam čuo za takvo nalazište, a on je rekao, o, ono postoji, znamo za njega, ali još nemamo dokaze. Mislio je na podatke za naftne kompanije, pomoću kojih bi mogle početi pripremati crpilišta. U tom trenu je nekako bio pun sebe, pričao je, ne znam, kako će on postati ključna osoba u budućnosti Sudana, ako uspije dobiti podatke o tom polju, a zna nekoga tko zna gdje se nalazi, ta osoba je tu, u gradu." Zato mu je bio potreban taj novac, vidite, za troškove, da unajmi ljude, za potragu, znate, opasne tipove." "Za zaštitu, mislite?" pitao je Paz. "Smatrao je da mu prijeti opasnost?" "Vjerujem da jest." "Od koga?" "Znate, nije mi rekao. Nismo bili baš najbolji frendovi. Netko ga je nazvao na mobitel dok je bio ovdje i otišao je odmah nakon toga. Pomalo užurbano, koliko se sjećam. To je apsolutno sve što ja znam o tom čovjeku." Očajnički je pogledavao na svoje ekrane. "Uistinu, gospodo, upropastit ćete me. Gubim novac iz minute u minutu." Zahvalili su gospodinu Zubromu i otišli. U autu, Paz je rekao: "Ovo je bilo dobro. Bio si dobar, ulovio si njegov pogled." "Stalno je gledao u mene", rekao je Morales, kojem je bilo pomalo neugodno. "Tebe je jedva pogledao, čak i kad si mu se obraćao." "Aha. Kad se skupa pojave crni tip i bijeli tip, devetero od desetero ljudi će pretpostaviti da je bijeli frajer glavna faca, čak i ako crni frajer nosi Zegna1'' odijelo, a bijeli jeftilen iz robne kuće koji je kupio za prvu pričest. Život nije fer Što se toga tiče, i ponekad popizdim zbog toga, i zato se povremeno kanim istresti na tvojoj snježnobijeloj guzici. Ipak, u ovome poslu to zna dobro doći. Ja mogu nešto ubaciti dok ne paze. Uzdrmani informant je policajčev najbolji prijatelj, kao što smo upravo vidjeli. Dakle, što ti misliš o svemu tome?" "Ne znam. Ubijeni je raspolagao hrpom love. Imao je neprijatelje.
Tražio je nešto vrijedno teških milijardi. Znamo da nije bio baš simpatičan stvor, sudeći prema toj priči s FBI-em za koju ti je rekao kapetan, a i prema pričanju osumnjičene. Dakle..." Odmahnuo je objema rukama. "Dakle, sve se manje čini da je ludara dobila napadaj i raspalila ga po glavi." "Da. Što misliš, možda su joj smjestili?" "Oh, ja mislim da ga je ona sredila, ali isto tako mislim da je imala i nečiju pomoć. Nismo našli žrtvin mobitel, zar ne?" "Ne." "A Emmylou ga sasvim sigurno nije imala. Njoj je mobitel ugrađen u glavu i spojen s centralom na nebu. To, dakle, znači..." "Da je još netko bio tamo", odmah je ispalio Morales. "Uzeo je mobitel kako ne bismo otkrili tko ga je zvao dok je bio kod Zubroma, taj poziv zbog kojeg je otišao." "Jako dobro. Vozi dalje." Morales se odvojio od pločnika i krenuo prema sjeveru duž Prve avenije sjeveroistok. "Kamo idemo?" "U Bal Harbour", rekao je Paz, "pogledati neka odijela. Mislim da ćeš održati riječ, ali hoću vidjeti kakav si kad se središ. Nakon toga... sranje, evo ga opet!" "Koga?" "Tip u bijelom Exploreru s tamnim staklima. Prati nas. Skreni lijevo na sljedećem raskrižju. Sad!" 36 Ugledni proizvođač odijela visoke kvalitete i cijene (između 2000-3000 dolara), u rangu Guccija, Fendija, Prade i Versacea. Morales je nagazio na gas i zavio ulijevo ispred dolazećih vozila, ostavljajući za sobom škripanje kočnica i bijesno trubljenje. Paz se okrenuo u svojem sjedalu, očekujući da će i bijeli terenac skrenuti za njima, ali on je nastavio prema sjeveru s ostalim vozilima. Osjetio je da Morales zuri u njega. "Čekaj tu", rekao je, "stani, zaobići će blok." Morales ga je poslušao pa su čekali. Nakon petominutne šutnje, Morales je upitao: "Jesi li mu zapamtio registraciju?" "Nisam, jesi ti?" Nelagodna stanka. "Ne. Istini za volju, ja uopće nisam vidio taj auto o
kojem govoriš. Bijeli terenac? Nisam ga uočio. Jesi li siguran...?" "Jebiga, da, naravno da sam siguran!" Paz se gotovo izderao. "Misliš da ne znam kad me prate?" Paza je u trenutku obuzeo takav gnjev da je mislio da će dobiti moždani udar na licu mjesta, u tom neoznačenom policijskom vozilu. Iracionalno. Privida mu se. Možda se radilo o bijelom Exploreru, a sljedeći put će možda biti pogrebna kola i zombi za upravljačem, ili cirkuska kola s verglom. Prvo ono s Emmylou, zatim to ludilo s Willom, sad ovo, a upravo je shvatio da je zaribao razgovor sa Zubromom, da ga je trebao izvući odande, odvesti ga u postaju, i pustiti ga neka se još malo znoji, tip im se smijao, zna puno više nego što je rekao, da ima pristojnog partnera umjesto ovog mladog dupeglavca, izvukao bi puno više... ne, to nije on, nije razmišljanje kakvo bi se trebalo javljati u njegovu mozgu. Morales je dobar. Osjećao je kako mu po čelu i leđima izbija hladan znoj. "Hej, Jimmy - je li ti dobro?" Paz je pogledao u Moralesa, u njegovo blijedo i zabrinuto lice. "Aha, nije mi ništa. Samo sam malo... idemo sad, vozi." Što je malo? pitao se Paz dok su kretali. Malo lud? S ludilom bi on već izašao na kraj, ali ne s onim drugim, ne s... riječ opsjednutost mu je izronila kroz misli. Kliznuo je podalje od nje i potražio utočište u obliku starih molitvi i držanja za određene predmete koji mu vise oko vrata. Kad su stigli na odredište, ponovno se osjećao gotovo kao ljudsko biće.
Sljedećih sedam godina proteklo je mirno u obitelji de Bervllles. Georgesovi poslovi su napredovali. Polovicom devetnaestog stoljeća, mudro je zamijetio da ljudi žude za osvjetljenjem, te da se izlovom kitova nikako ne može pribaviti sve za to potrebno ulje. Stoga je počeo dobavljati i prodavati petrolej, a osim toga je ulagao i u kompanije koje se bave plinom za svjetiljke, a koje su u to doba počele nicati diljem Europe. Već 1870. godine Pariz su nazivali Gradom svjetlosti, a dobar dio te svjetlosti opskrbilo je poduzeće Georges de Bervllles et Fils. Georges je kupio veliku kamenu palaču u najelegantnijem dijelu Metza. Kućicu u Ponvju su prodali i umjesto nje uzeli prostran chateau, Bois Fleury, u obližnjem Gravelotteu. I djeca su napredovala. Alphonse je, unatoč svojoj mladosti, bio možda čak i mudriji od svojeg oca, a osim toga je posjedovao i šarm s kojim se njegov
otac nije mogao mjeriti. Njemu je dodijeljena odgovornost za pregovaranje s dobavljačima petroleja. Godine 1869. preplovio je Atlantik do Amerike, gdje je ubrzo svladao vještinu američkog načina poslovanja, i upoznao mnoge vodeće ličnosti američke industrije, uključujući i mladog Johna D. Rockefellera, kojem se mladić iz Francuske odmah svidio, i to toliko da ga je uveo u krug svoje obitelji, što je doista bila rijetka čast. U međuvremenu, Jean-Pierre je otišao u St. Cyr. Oduvijek je volio konje i uzbuđenje i priželjkivao vojnu karijeru. Što se tiče Gerarda, najmlađeg sina, on je tijekom školovanja u St. Arnulfu osjetio poziv da služi Crkvi, te je ove godine o kojoj govorimo živio u sjemeništu u Montignyju. Tako je samo MarieAnge ostala kod kuće skrbiti se o ocu, premda je tijekom dana pohađala školu u samostanu Sestara Providnosti, smještenu u Rue Richelieu, u neposrednoj blizini otmjena doma svoje obitelji. Iz školskih svjedodžbi doznajemo da se kao učenica nije isticala, osim u jezicima, kojima je izvrsno vladala. U to je doba gotovo tečno govorila i engleski i talijanski; njemački je, naravno, govorila od djetinjstva, kao i većina stanovnika Metza. Kakva je ona tada bila djevojka? Na to pitanje odgovor daju neka pisma Iz tog razdoblja koja je Marie-Ange napisala majčinoj sestri, voljenoj teti Aurori, koja je živjela u Parizu. U jednome od njih, ona piše: Priznajem da mi je srce razdirano žudnjom da služim Kristu kao redovnica i ljubavlju za mog dragog oca, i mojom svetom obvezom prema njemu. Bio mi je tako dobar i toliko je propatio! On želi da uđem u društvo i pohodim balove kao i druge djevojke, i da se potom udam, siromah! Kako bih mu voljela udovoljiti, ali ne mogu. Ne marim za balove i, ma što god bilo, nikada se neću udati. Iz ovog je jasno da je BI. Marie-Ange de Berville svoj poziv osjetila rano i snažno. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Osam ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak II.
Čudno je ispovjediti se tebi a ne Bogu, a opet, oduvijek sam mislila da je čudno priznavati grijehe Bogu, osobito napismeno. Ako Bog postoji, On zasigurno zna za zla koja počiniš i bez izgovorene riječi, a kamoli pisane. Ipak, pokora je sakrament. Moraš priznati, samo što to sad zovu pomirenjem. Čin izgovaranja je nužan da bismo se pomirili s Bogom i kako bi grešnik iznova stekao njegovu milost i naklonost, iako se to sad rijetko radi, a ispovjedaonice su ili nestale iz crkvi ili zjape prazne. Menije sve to promaknulo jer sam kasno prihvatila vjeru, ali ti, koji si katolik od malih nogu, vjerojatno shvaćaš, osim ako to sad policajac u tebi nije zatro. Nadam se da nije. Ispovijedam se Kristu u tebi, znaš, čak i ako ti ne vjeruješ, svejedno djeluje, premda mislim da je bolje ako si ti prema tome otvoren. Znam da si otvoren za taj dio života, makar protiv vlastite volje. Sv. Augustin u jednom svom kasnom radu kaže da je Ispovijedi napisao kako bi pobudio svoj um i ljubav prema Bogu i (skromno) priznaje da ta knjiga i nadalje ima isti učinak na svoje čitatelje. Napisao ju je i zato da izbjegne skandal kad su ga htjeli postaviti za biskupa, pa su neprijatelji počeli upozoravati na njegovu raskalašenu mladost, punu seksa i hereze. Prošle su četiri godine i otprilike osamnaest tjedana od moje posljednje ispovijedi, staromodnog susreta licem u lice s Ocem Manesom u crkvi limenog krova u Wiboku. To što nisam sigurna u vezi s vremenom je stoga što ono drugačije teče u južnom Sudanu i jer se tamo ne pridržavamo vašeg kalendara. Ne, ne mogu još o tome, kod ispovijedanja je važno strogo poštovati kronološki redoslijed, jer grijeh proistječe iz grijeha. Grijeh je vektor, znaš, nije skalar. Ne radi se o količini grijeha, nego o brzini, ili nizbrdo ili uzbrdo. Da bi se iz grešnog života vratio Bogu, moraš se vraćati istim putem, izračunati prošli azimut, razriješiti zla. U teoriji. U praksi nisam sigurna da se to može. Jer većina ljudi misli da se radi o njima, da rade za svoje dobro, oh, samo ću uzeti ovo malo novca, oh, samo ću odvesti ovu curu u krevet, i opet i opet stalno tako, mislim sve je to samo praznovjerje, najpametnije što je vrag ikad učinio bilo je to što je uvjerio ljude da ne postoji, ali neki od nas ga jasno vide, zar ne, osjećamo kako rovari u nama, kao kad gledaš bubu koja ti mili po ruci, znam da ti vidiš, gospodine Policajce, znam
da ga osjećaš kako ti se nadvija točno iza ramena, usađuje ti misli koje ne bi trebao imati, a i snove, sigurna sam. Opet izbjegavam, toliko je lakše gledati druge nego samu sebe. Dakle, zaletjela sam se do Oystershell Roada na svom biciklu, prateći mutnu trakicu svjetla svoje male naglavne svjetiljke, sreća što me nitko nije pregazio putem, praćena zavijanjem sirena u daljini. Hunter je brojao novac i izašao je na vrata kućice sa skraćenim mossbergom dvanaest uz nogu. Pustio me unutra, i vidjela sam svežnjeve novčanica, uglavnom desetica i dvadesetica, naslagane na sklopivom stolu, i otvorenu putnu torbu na podu, u koju je ubacivao prebrojane svežnjeve. Bila sam prilično mirna, s obzirom na sve, dok sam mu pričala što se dogodilo u Zaljevskoj aveniji, preskočivši vlastite zasluge u tim događajima. Njegova reakcija je bila da više puta ponovi ti bokca a onda se vratio za stol i upitao me hoću li mu pomoći u brojenju. Hunter je ponekad uistinu bio nevjerojatan. Rekla sam da moramo zbrisati odavde, iz Caluge, odmah, večeras, ove minute, a on je rekao nema teorije zar si popizdila, a ja sam mu ispričala što je Ome Foy rekao 0 tome da je Ray Bob potplaćen i da će to otkriti i da više nema zaštite i ako murja uleti u njegovu glupu kućicu, što će 1 učiniti za nekih pola sata jer će tražiti mene i jer znaju da sam s njim u vezi, poslat će ga u Raiford gdje će ga sljedećih dvadeset godina života veliki nigeri jebati u guzicu. Samo je stajao razjapljene gubice, pa sam pustila suze i počela mu pričati koliko ga volim i želim otići iz ovog usranog mjesta u neki pravi grad i živjeti pravi život, s pravim stanom i ići u klubove i na koncerte i imati finu odjeću i da ću mu pomoći itd., itd. Pravi je razlog bio to, naravno, što nisam htjela biti u blizini kad raspore mamu i pronađu sve one kapsule bez sredstva za umirenje i prokljuve što je bilo. Bila sam uvjerena da ja nisam počinila nikakav pravi zločin, ali nakon toga ne bi bilo baš ugodno biti siroče u gradu kojim upravlja klan Dideroffovih i njihovi kompanjoni. Nije dugo prošlo i našli smo se u njegovu smradnom krevetu i htio mefukati ali samo sam mu popušila jer nisam htjela biti sva ljepljiva i oznojena dok se vozimo dolje na jug. Sjećam se da sam pomislila kako su muškarci blesavi, uopće ih nije teško kontrolirati, kao da svi imaju daljinski upravljač u hlačama, možeš im promijeniti program
kad te volja. Osim Ornea, naravno, ili sam to bar onda mislila. I tako smo krenuli u Miami, pazila sam da Hunter vozi sporije nego što mu je bio običaj da nas ne zaustavi prometna policija. Natjerala sam ga da odemo do šoping centra u Orlandu, parkirali smo na praznom parkiralištu i pojeli doručak koji smo kupili usput dok smo čekali da se otvore trgovine. Htjela sam nabaviti nešto pristojne odjeće i šminku, tako da se prerušim i izgledam starije. Stali smo i kod trgovine rabljenih vozila i zamijenili kamionet za četiri godine star Thunderbird i gotovinu. Morala sam objašnjavati Hunteru da više nismo smeće i da nam nitko neće htjeti iznajmiti stan kakav želim za nas dvoje ako se malo ne izdignemo. Ja ću otići do posrednika u našem pristojnom autu odjevena u pristojnu odjeću i platit ću stanarinu čekom na kojem će pisati naša imena. S autoceste sam spazila mjesto gdje iznajmljuju pretince za pohranu stvari pa sam ga natjerala da stane i unajmila pretinac u koji sam spremila drogu i gotovinu, a onda smo se odvezli u grad i odsjeli u hotelu Ramada. Hunter je bio nadrkan jer mu nisam dala da sa sobom uzme nešto droge, ali natjerala sam ga da se sredi pa smo pojeli veliki objed u obližnjem Crvenom jastogu i onda smo kupili nešto pive pa sam ga poševila do besvijesti. Nakon toga sam uzela knjižicu u kojoj je vodio račune za biznis s drogom i pronašla Orneov broj. Nije bilo lako doći do njega telefonom. Prvo sam morala nazvati mali špeceraj tamo u njegovu susjedstvu u Virginiji i ostaviti poruku. Svejedno, nazvao me nakon dva sata. Ispričala sam mu što se desilo u Waylandu (cenzuriranu verziju) i što ja sad mislim, a on je rekao da sam učinila kako treba, a sad neka mirujemo i neka nikako ne pokušavamo prodavati travu u Miamiju, a on će nam se jako brzo opet javiti. Sljedećeg dana sam odjenula svoj komplet, koji sam kopirala od mamica darovitih i talentiranih djevojčica iz Waylanda, drap kostimić, bijela lanena bluza bez rukava, niska lažnih bisera i prilično skupe drap cipele, najlonke i kožna torba, i onoliko šminke koliko je trebalo da se ne vidi da imam sedamnaest godina. Uzela sam Hunterovu gotovinu ($12.580) i otvorila račun u obližnjoj podružnici Citibanke, a zatim se odvezla do posredništva za stanove i unajmila namješten stan u gradskoj kući u Birdu s druge strane autoceste, predstavivši se kao Emily Louise Gari-geau, i premda to ime nije bilo
u vozačkoj dozvoli, sve je bilo u redu jer sam se tek nedavno udala pa je gospođa iz agencije gugutala oh baš krasno i rekla da u naselju (Westfield Lakes) ima još puno takvih mladih parova, pa ćemo se osjećati doma. Dobila sam telefon i sve druge priključke, ali nam je to prilično istrošilo zalihe jer sam morala poplaćati raznorazne pologe, budući da ni on ni ja nismo imali nikakve kreditne potvrde pa čak ni broj socijalnog osiguranja. Riješila sam se svih dokumenata sa starim imenom i izvadila vozačku pod novim. I tako, eto nas, dvoje propaliteta bez škole, iz teške zabiti, nastanili se medu čestitim građanima punim ambicije, tipovima koji šefuju Burger Kingovima, ženskama koje šišaju pudlice, dostavljača pošte, djelatnicima u zračnoj luci, pomoćnicima poslovođa u velikim robnim kućama, Home Depotu, Staplesu37, i onda mi sine (ali vjerojatno ne i Hunteru) da mi je takav život bio namijenjen, da su to ambicije cura poput mene ako se ne uvalimo u nevolje i završimo srednju školu, i odmah mi je bilo jasno da ja nisam za to. Moja je duša do korijena zločinačka, mene ushiti sve što ne valja. Novac neće biti problem, sa svom tom drogom u pretincu koja samo čeka da nam Orne Foy kaže što ćemo s njom, a imala sam i još nekih zamisli o kojima nisam govorila Hunteru, kao na primjer da postanem skupa kurva ako uspijem naučiti kako. Nije lako seljaku bosonog uskočiti u cipele, kako kaže ona izreka, a Hunter je bio dobar primjer za to. Počeo je krišom vaditi cigle trave iz spremišta i pušiti po kući, što svakako nije bilo baš dobro, a onda je još otišao i parkirao auto blizu srednje škole Palmetto Springs i počeo dilati. Kad sam ga pokušala urazumiti, ispsovao me i rekao mi kako, da nije bilo mene, ne bi morao otići od kuće, kao da je otišao iz neke palače na vrhu brda a sad živi u rupčagi a ne baš obratno i kad sam ga upozorila na to i rekla mu da ću reći Orneu da prodaje travu bez njegova odobrenja, opalio me po nosu, ne jako jer sam znala kako primiti udarac, a bio je i prilično ušlagiran, ali to je bilo to što se mene i Huntera 37 Home Depot je lanac trgovina s robom za opremanje doma, a Staples ima niz trgovina za opremanje doma i ureda. tiče. Sutradan sam nazvala Omea i ostavila poruku, ali on mi se nije
javio sve dok nije bilo prekasno. U Floridi ne vole kad prodaješ drogu kod škole, bar ne ako to radiš bez skrivanja. Murja to ne voli, a ne vole ni drugi dileri. Netko nas je sigurno cinkao jer dvije večeri nakon što sam nazvala Ornea vrata nam odjednom prasnu, a oko nas se policajci deru i urlaju i mašu oružjem i svjetiljkama dok meni golo dupe viri ispod majice na kauču u dnevnoj sobi, i uhite nas zbog količine za koju se robija. Zaplijenili su nam sav novac i aute i stvari jer su stečeni dilanjem droge, a pronašli su i ključ od pretinca u spremištu i trideset kila prvoklasne trave bez sjemenki. Prirodno, htjeli su da im Hunter kaže tko mu je dobavljač, ali nije, jer jedno moram reći za Foyeve, oni se drže skupa. To ih je beskrajno raspizdilo, i premda im je bilo jasno da on jedva zna privezati vezice na cipelama, tretirali su ga kao narkobosa, pa vjerujem da je otišao u dugi posjet svojem tati u zatvoru Union u Raifordu. Ja sam se pravila da nisam baš bistra, a to mi je prilično dobro išlo s obzirom na one dane koje sam provela u razredu s tupavom djecom, i dala sam im ime Emily Garigeau, kako me ne bi doveli u vezu s Okrugom Caluga, pa su zaključili da je Hunter drogeraški veleum, a ja nekakav robot koji je po njegovim naredbama izveo sve ono što sam isplanirala i postigla u Miamiju. Maloljetnicima se ne sudi na pravome sudu, tako da su me odveli pred neku sutkinju gdje sam jako plakala i bila zbrkana, i rekla joj da sam siroče, a kad su me pitali otkud sam, rekla sam iz plave prikolice u Alabami, ne znam kako se zove taj grad, gospoja, tamo blizu onog drveta u koje je lupio grom? Poslali su me u Agape House, ustanovu u Okrugu Dade, u kojoj drže cure koje se trebaju liječiti od droge ili ako imaju neke poremećaje u ponašanju. Valjda su mislili da je tupost poremećaj, ili bar tu negdje. Tu se jako štovalo Isusa i morali smo pjevati himne. Dobila sam šest mjeseci, ali to je bila ustanova s minimalnim osiguranjem, i nakon tri dana ja sam lijepo prešla ogradu i odmaglila bez ičega osim odjeće koju sam imala na sebi. U drugome pismu čitamo: Smijat ćeš se, ali tijekom dokonih toplih poslijepodneva ja sjedim ovdje u Gravelotteu i zamišljam kakva ću redovnica biti, ako ikada sakupim hrabrost izvijestiti oca o svojim namjerama. Kao što ti je poznato, odveć sam glupa da bih postala učena benediktinka, i odveć
usplahirena da bih bila dobra kontemplativka. Karmelićanke me ne bi uzele sve da imam kraljevski miraz! Mislim da bih najviše voljela pomagati bolesnima, onako kao Gospod naš. Sa zanimanjem sam čitala napise o gospođici Florence Nightingale i mislim da je sramotno što su Englezi toliko ispred nas Francuza u katoličkoj Francuskoj, jer baš smo mi izumili bolnice. Znam da sad postoje neke kongregacije koje njeguju bolesnike ne u bolnicama, nego u domovima siromašnih i nemoćnih, i mislim da bih i ja to voljela. Imam jak želudac i ne bojim se krvi, niti mi smetaju grozni mirisi. Bi li bila ljubazna proučiti Institut de Bon Secours de Paris i javiti mi što misliš. Oh, i, premda je jako zločesto to tražiti, nemoj da Papa dozna!
Ne zna se je li Aurore Puyot izvijestila svog šurjaka o tim zamislima, ali kako god bilo, događaji će ih sve preteći, prekinuti Marie-Angeino djevojaštvo u Metzu i odvesti je na put kojim će ići do kraja svog života. U kolovozu 1870. godine, dok je sjedila i pisala ovo pismo, možda u vidikovcu u Bois Fleurvju koji gleda na rječicu Mance, rat je stigao do njezina naroda, a plima strahota je zapljusnula i njezin prag. Od samog početka rat nije tekao povoljno za Francuze. Francuska vojska s Rajne povlačila se kroz Metz prema Verdunu, a Nijemci su ih gonili. Ujutro 16. kolovoza, Marie-Ange je probudio zvuk kopita u dvorištu chateaua. Očekivala je dolazak svojeg brata Jean-Pierrea koji je trebao na oporavak, pa je štrcala niz stube samo u noćnom ogrtaču i papučama, zastavši kod vrata da bi ogrnula bratov plavi vojnički plait koji je tamo visio. Potom Je izletjela kroz vrata i na svoj užas zaključila da to nije kočija njezina brata, nego satnija pruskih uhlana.
I Z V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J E G O V A T E L J CI COAO KL SRE BVY ,IC K, R IOS ST OA RV EI A, NS E S T R A B P R E S S , B O S TO N , 1 9 4 7 . Devet Lorna prati Darrylu Chambers duž Pine Sola - namirisanih hodnika Bolnice Jackson Memorial u smjeru zatvorenog odjela kojim upravlja
Odsjek za forenziku. Darryla je krupna žena, tako krupna da velik dio Lornina vidnog polja zauzima njezina plava bolnička odora, široka leda i ramena, spektakularni guzovi koji se njišu dok hoda. U bolnici je zovu Darryla-gorila, ali to je zato što je tako velika, a ne, koliko je Lorni poznato, zato što bi bila surova, niti zbog boje kože. Ona je zapravo nježna i brižna osoba, ali ne tolerira nepodopštine svojim kriminalnim luđacima. U hodu, Lorna nastavlja svoja razmišljanja o krupnim ženama. Sutkinja Packingham je krupna, krupnija od Darryle, zapravo, ima ramena kao ragbijaš sa zaštitnim jastucima, lice joj je plosnato i blijedo ispod prosijede kose sitno nakovrčane trajnom, a ta crna odora još ističe goleme dimenzije. Nju na sudu zovu Pakirsanduk, tako to već ide. Prije nekoliko desetaka godina radila je za Janet Reno kod državnog tužitelja, a onda su govorili da je iz tog sanduka ispala Janet. Na istražnom povjerenstvu sutkinja je ispravno postupila, zapravo, nije joj bilo druge s obzirom na to da su se psihići složili i da se javni tužitelj s njima složio. Emmylou je proglašena nesposobnom pridonijeti vlastitoj obrani i upućena u Jackson na tridesetodnevno promatranje. Optuženica je mirno sjedila tijekom dvadesetminutnog zasjedanja i odgovarala jasnim glasom kad joj je sutkinja objasnila što će biti dalje. U tom trenutku Lorni je izgledala sve prije samo ne luda. Bilo je to prekjučer, a sad Lorna ide u svoj prvi posjet Emmylou. Dostigne Darrylu i upita: "Kako se snašla?" "Dideroffka? Jesemti, da mi je još par takvih, mogla bih se riješiti polovice osoblja." "Kako to misliš?" Darryla zastaje da bi ključem s velikog koluta koji nosi za strukom otvorila vrata. Mahne Lorni neka prođe, zatim uđe i ona te zaključa za sobom. "Većinu vremena piše u školsku bilježnicu. Osim toga... pa, populacija uvijek reagira na nove, obično tako što se uznemiri. Nastaje neka nova kombinacija na odjelu, u dnevnom boravku, znaš? Ali ovoga puta, čini se da ih ona sve smiruje." "Smiruje ih?" Kod vrata je odjeljak za sestre, i Lorna se upiše u evidenciju. "Aha", kaže Darryla, "čita im iz Biblije. I objašnjava, kao da su to novine, ne drži prodike ili tome slično."
Dnevni boravak ima miris na ljude i izbjeljivač, zapravo nije neugodan, u usporedbi s nekim ludničkim boravcima iz Lornina iskustva; to je zato što u njemu prebivaju opasni a ne inkontinentni luđaci, a mnogi uopće niti nisu ludi, nego su kriminalci koji glume ludilo. Darryla joj pokaže rukom i Lorna ugleda Emmylou kako sjedi na trosjedu s otvorenom knjigom u krilu. Pokraj nje, svaka sa svoje strane poderane vinilske sofe, sjede dvije žene, jedna crna i jedna bijela, crna je gladi po nadlaktici. Emmylou miče usnicama, ali Lorna je predaleko da bi Čula što govori, a nešto u tom prizoru je toliko uznemiri da ne želi prići bliže. Zapazi, međutim, da od otprilike dvadeset i petero ljudi u boravku njih nešto više od polovice obraća manje ili više pozornosti na Emmylou, a ostali pričaju sa svojim starim demonima: neki s nevidljivima, neki s onima na ekranu televizora pričvršćenog za strop. "Možete otići u sobu za terapiju B", kaže Darryla. "Idem po nju." Lorna izađe iz dnevnog boravka i ode niz hodnik. Nasmiješena spodoba joj prepriječi put, a tek nakon nekoliko trenutaka prepozna Rigoberta Munoza. Rigoberta su sredili i sad izgleda onoliko normalno koliko je to moguće beskućniku s uznapredovalom shizofrenijom: prođe te samo blaga jeza. Muškarac izvede nesvjesnu grimasu i k a ž e"Bok, : doktorice." Lorna nabaci profesionalni osmijeh pa m a lopopričaju. Rigoberto je dobro, ubrzo će ga pustiti. Kamo? Muškarac se zbuni. Misli da će ga bratić iz Hallandalea primiti k s e b i. Lorna rukom pokaže kao da nešto navija na kolut. "To je s a d , z n auč i, redu?" Rigoberto se promeškolji i bude mu neugodno. " O , a hnema a, problema", k a ž ea, jezik mu izleti i brižljivo oblizne lisnice. Lorni je drago što Munoz v iš ene misli da mu izvanzemaljci uvlače penis u trbušnu šupljinu, ali nema želje doznati v iš eo njegovu mentalnom stanju i patnjama. To nije njezin posao. Ispriča se i uđe u Terapiju B, prostoriju veliku približno k a opola školske učionice, praznu, osim stolaca o dkroma i plastike u veselim bojama i d v astola s pločom o d ultrapasa. Sjedne i izvadi bilježnicu i kazetofon iz torbe. Nakon otprilike minute, Emmylou ulazi u sobu, odjevena u spavaćicu, prugasti ogrtač i papirnate papuče. Lorna joj pokaže na jedan stolac i Emmylou sjedne. Lorna v id da i sa sobom n o s i onu knjigu koju je imala u dnevnom boravku; naravno, to je Biblija. "Dakle, zaključili ste da sam luda", kaže Emmylou, uz osmijeh,
pokazujući oko sebe. "Zaključili smo da ne možeš uspješno pridonijeti vlastitoj obrani", ukočeno kaže Lorna. "Kao što je sutkinja rekla, ovamo si upućena na promatranje i liječenje. Kako se osjećaš kad uzimaš lijekove?" "Od njih sam pospana i otupjela." "Možemo smanjiti dozu." "Na ništicu?" "Pa... razgovarat ću s dr. Lopezom i vidjeti možemo li ti kako pomoći. U međuvremenu, izgleda da si se dobro prilagodila. Pišeš, koliko čujem." Emmylou kimne i podigne svoju Bibliju, a Lorna ugleda jednu drugu, tanju knjižicu koju drži ispod nje. "Aha. Detektiv Paz mi je nabavio ove bilježnice. Prvu sam već završila." "Pa, sigurno ćemo rado to pročitati. Darryla mi kaže da čitaš drugim pacijentima. Vidjela sam te u dnevnom boravku." "Da, volim luđake", kaže Emmylou. "Oni čine manje štete nego normalni, a mnogi od njih su bliski Bogu. Kad si lud, teško je to što te ljudi prestanu gledati kao da imaš dušu. A ja ih dirnem, i pomažem im s molitvom, ako su opsjednuti. Ponekad djeluje." Lornino grlo je odjednom suho, gotovo škripi i boli je. Proguta, žaleći što se nije sjetila donijeti bocu vode. Misli da je nervozna jer već dugo nije provodila pravu terapiju, ako to uopće i sad radi. Je li možda posrijedi to da se boji ludih? Ne, besmislica, izbaci to iz glave! Malo početne nervoze, a ublaži je prtljajući s kazetofonom. Izvuče se dobrim starim rogerijanskim38 trikom, afirmiraj pacijenta tako što ćeš ponoviti njegove riječi. Kaže: "Opsjednuti." "Mm, da. Naravno, ako ja tako nešto vjerujem, onda je to još jedan od simptoma mojeg ludila, je 1' tako?" Emmylou se zagledala u svoje šake i Bibliju koju drži, kao da jedva čeka vratiti se u domenu svetog, ali sad podigne glavu i otvoreno pogleda Lornu u oči. To je nešto jako neobično. Luđaci ne vole kontakt očima. Na časak Lorni se javi misao da Emmylou Dideroff nije ni najmanje luda, da su ludi ljudi koji upravljaju bolnicom i psihijatri i čuvari i građevinski tajkuni koji kontroliraju grad Miami, i ljudi u Tallahas-seeju i Washingtonu, D.C., koji upravljaju vladom, a ne ona; na trenutak joj se pred onim unutarnjim okom ukaže svijet stvaran poput kamena ili kruha. Ali isto tako brzo prevladaju mehanizmi kojima se cijelog života branila od
tog svijeta, i premda se naježila po rukama, a niz kralježnicu joj gmiže jeza, uspijeva se praviti da se ništa nije dogodilo, da vlada situacijom, ona sa svojim doktoratom i propusnicom pomoću koje će izaći odavde, a ta žena je neobrazovana seljančura i luda ubojica... Lorna pročisti grlo i kaže: "Dakle... ti misliš da možeš provesti egzorcizam nad drugim ljudima već samim dodirom?" Ona riječ na "e" u nevidljivim navodnicima. "Krist može", kaže ova uvjereno. "To je bilo najvažnije što je radio dok je bio među nama, i još to radi. Ponekad iskorištava mene, ponekad druge ljude. Ali svi mi to možemo i sami, zbilja, Krist stalno tjera demone koji su u nama, inače bi svijet bio puno gori nego što jest, ako tako nešto uopće možete zamisliti." 38 Carl Rogers (1902.-1987.), utemeljitelj tzv. Rogerijanske terapije ili terapije u kojoj svi postupci slijede iz pacijentovih procjena i odluka. Sam Rogers je takvu terapiju nazivao "suportivnom, a ne rekonstruktivnom". "Mm. Ali... ti u sebi nemaš demona, zar ne?" "Tko kaže da nemam?" "Mislila sam da razgovaraš sa svecima." Dideroffkino lice ima zapanjen izraz. Zinula je, a onda odjednom, iznenadno, prasne u smijeh, od srca; brzo se obuzda i otre oči zapešćem. "O, Gospode, oprostite. Ovo me baš nasmijalo. Gospode!" Lorna se nije pridružila smijehu, premda joj je iz sjećanja isplivala korisna riječ hebephrenia39, koju na brzinu zapiše, a trenutak poslije joj doda upitnik. "Bi li mi rekla što je to bilo tako smiješno?" "Ah, teško je to izraziti riječima. Jednostavno, evo, to što vi uzimate tako zdravo za gotovo da demoni i sveci ne mogu biti u istoj osobi, ili nije čak ni to, jer je prilično očito da vi ne vjerujete da bilo sveci, bilo demoni žive u ljudima i da ste me pokušali, ne znam, uhvatiti nekakvom fiškalijom, a tako je bjelodano jasno da sveci postaju baš oni koje najviše muče demoni. To što ste vi rekli, osobi koja je religiozna zvuči kao da kažete, oh, sjedite u mraku, znači, ne možete upaliti svjetlo! Sad malo zahihoće. "Zato sam se nasmijala. Oprostite."
Lorna odluči zaboraviti sve osim te isprike. "Emmylou, ja nisam uvrijeđena. Samo ti nastojim pomoći." "Da...?" "Molim?" "Nastojite mi pomoći da..." "Vjerujem da si mentalno bolesna. Nastojim ti pomoći da se oporaviš." "Tako da mi mogu suditi za ubojstvo." "Pa, da, da bi mogla pridonijeti vlastitoj obrani. Ali čini mi se da bi se u priličnoj mjeri mogla osloniti na pretpostavku da u vrijeme kad si počinila zločin za koji te optužuju u pravnom smislu nisi bila pri zdravoj pameti." "Ne vidim kako bi to bilo moguće. Nemam nikakvu mentalnu bolest, a pukovnika al-Muwalida sasvim sigurno nisam ubila." 39 Tip shizofrenije za koji su tipični luckasti manirizmi, bezrazložan smijeh, deluzije, halucinacije i regresivno ponašanje. "A tko ga je onda ubio, Emmylou?" odbrusi Lorna. "Netko nevidljiv?" Lorna osjeća kako crveni. Ta prokleta žena ju je navela da izgubi svoju kliničku perspektivu, iako to odmah samoj sebi oprosti kao posljedicu manjka prakse. Na njezino iznenađenje, Dideroffka taj retorički ispad očito smatra legitimnim pitanjem. Lice joj je smrtno ozbiljno dok odgovara. "Da, i ja sam razmišljala o tome, u redu. Na neki način sam kriva. Mislila sam da sve to mogu sama iznijeti, ali on se ne da nositi. On je čekao i čekao, sad mi je jasno, računao je na moju oholost, i sad je na slobodi i provodi svoje." "Tko? Tko je čekao?" "Vrag, naravno. I njegovi zemaljski slugani. Još jedan grijeh koji ide na moju dušu, izgleda." Lorna zapiše "paranoidna ideacija" i "religijska manija" u svoj blok. "Slugani?" "Mm, da. Duh koji uništava nema problema s pridobivanjem na svoju stranu, a mene ne izvještava o svojim planovima. Malo ubojstvo za njega je sitnica, ali što se razloga tiče, znam koliko i vi. On će po ovome svijetu pustošiti iz čiste zabave, on voli bijedu i očaj i kad ljudi odustanu od Gospoda. O, ajme meni, taj jadan čovjek vjerojatno nema
pojma što mu se događa." Lorna se izgubila. Olovka joj je zastala. "Koji jadan čovjek?" "Onaj policajac, tko drugi. Detektiv Paz. Osjetila sam kako je izletio iz mene i zalijepio se za njega, a i on je to vidio, samo što on to nikada ne bi priznao, a to je šteta." "Dobro, Emmylou, da razjasnimo. Ti misliš da je, ovaj, vrag koji je bio u tebi iskočio van i uskočio u detektiva Paza?" "Mm, da." "A to bi onda značilo da više nije u tebi?" Lorna gleda u ženu dok to govori, i zato ugleda nešto iznimno. Osoba s kojom je razgovarala nestane, a pojavi se netko drugi. Plave oči više nisu blage, nego ledene; i same kosti lica kao da su se drugačije posložile u neki lik koji je manje, ili više, ljudski. Lorna zna onu izreku "sledila joj se krv u žilama", ali do sada ju je smatrala samo slikovitim izrazom, ali zapravo je to, upravo shvaća, jako dobar opis njezinih trenutačnih osjećaja. Nova Emmylou kaže, posve drugačijim glasom, koji uopće ne treba usne bubnjiće da bi prodro u Lorninu glavu: "Ne ide to tako, srce. Moje ime je Legija40." A onda se osmjehne, pokazujući više zuba nego što Emmylou stvarno ima u ustima. Ovo je nemoguće, pomisli Lorna, i zatvori oči. Jedva suspregne vrisak. Kad ih ponovno otvori, ugleda kako se Emmylou opet mijenja. Tijelo joj se ukruti, glavu neprirodno nakrene ulijevo, kao da nešto pokušava čuti, ili iščašiti vrat. Usta joj se otvore, oči jako zatitraju, trepavice su joj kao mrlja. Ustane, posegne za nečim što Lorna ne vidi, i počne se rušiti prema naprijed. Lorna je uhvati, i sad vrisne. Na Lornino iznenađenje i olakšanje, Mickey Lopez se ne uzrujava osobito zbog te seanse s Dideroffkom, a ne smatra je ni neuspješnom. Imaju sastanak kasnije tog prijepodneva u ordinaciji koju vodi u centru za mentalno zdravlje. Mickey je, kao i uvijek, očinski raspoložen i pun podrške. "Dobro, brzala si, ali ona te izazivala, i mislim da si postupila ispravno", kaže nakon što je preslušao vrpcu. "Jesam li?" "Jesi, uključila si se u njezinu fantaziju, kao da želiš sudjelovati, u tu igru žandara i lopova koju vrti, a tu je još i vrag. Ali ne smiješ dati da te skrene s puta." "Ne." Puna sumnje.
"Dobro. Gledaj, draga moja, ovdje se radi o nekom oštećenju, a sad znamo da možda ima neurološku osnovu. Imala je atonički napadaj, ne? Napadaji, religiozne halucinacije, sad je to možda epilepsija sa središtem u medijalnom temporalnom režnju, to se praktički da dijagnosticirati. Ali ti moraš imati na umu da je ona luda, a ti nisi. Zdravoga razuma, kao zdrava osoba, ti njezinom deluzijskom sustavu predstavljaš ozbiljan izazov. Taj sustav možeš shvaćati gotovo kao zasebnu osobu. On želi opstati, ne? Kad ga pritisneš, kao što si sad učinila, on će uzvratiti udarac, ili će se povući da izbjegne daljnji kontakt, a upravo to smo sad vidjeli. Vrag je, ili što već, progoni, 40 Ili "Predvodnik mnoštva." i ne može onu sad razgovarati s tobom, pa se isključi." Lopez se zavali u stolac i ispreplete prste, njegova tipična gesta, ali to u ovoj goloj institucionalnoj ordinaciji, a ne njegovu lijepo uređenom psihičkom brlogu, ima slabije djelovanje, sličnije je tiku. Je li Mickey zbunjen kao i ona? Odbaci tu pomisao. On nastavlja: "Kad se, dakle, radi o takvim deluzijskim slučajevima, istodobno moramo postupiti na dva načina: prvo, potičemo pacijenta neka ispriča svoju priču, postajemo osoba kojoj se povjerava, ali pritom ni na koji način ne smijemo dati legitimitet deluzijskom sustavu." Priprijeti prstom: "To je teško razgraničiti. Tu se vidi tko je stvarno ispekao zanat u ovome poslu, tko je muško." "Bar na riječima", kaže Lorna. "A što je drugo?" "Ti mi reci." Lorna malo promisli o tome, zahvalna što joj daje povjerenje, ako je to posrijedi. "Pa, valjda se nastojimo pozabaviti, ovaj, pokušavamo ustvrditi što je ispod svega toga, koji uzrok, lezija, ili neuroza, ili trauma, i pomoći pacijentu da to prebrodi, na primjeren način." Nagradi je osmijehom za taj konvencionalni odgovor, i tako samo malo ublaži njezine sumnje. Mickey nije bio u Terapiji B, nije vidio ženine oči. Ni zube. On kaže: "Da. Lakše reći nego učiniti, naravno. Eh, tu lijekovi mogu pomoći." Provjeri u kartonu na svojem stolu. "Dali smo joj haldol, dva miligrama triput na dan. Kako djeluje?" "Žali se na pospanost." "Da, pa to je normalno prva dva tjedna. Trebali bismo joj dati i
dilantin, zbog napadaja. Ali druži se, nije povučena?" "Jako je druželjubiva, po svemu sudeći, ljubimica odjela. Kažu mi da ih smiruje." On se stane smijuljiti. "Aha, ona i haldol. Još nešto?" "Što ako više ne bude htjela razgovarati sa mnom?" "Ta mogućnost uvijek postoji, ona te uklapa u svoju paranoidnu deluziju. Javi mi ako se to dogodi, povisit ćemo joj dozu, ili ćemo pokušati s nekim drugim lijekom." "Nisam sigurna da za to postoje indikacije, Mickey. Ima nešto u vezi s njom... ne znam, zvučat će ludo" - sad se oboje nasmiju - "ali, znaš kako se kaže, čak i paranoici imaju stvarne neprijatelje." Na to Lopezov osmijeh umine. "Što, ti dakle... ti misliš da je to posljedica neke stvarne traume? Nekakva zlostavljanja?" "Da, a zabrinjava me i to što nemamo pravu povijest bolesti. Ne znamo ništa o njezinu životu, nema nikakvih rođaka s kojima bismo razgovarali... Ne znam, ona mi se čini tako... neoštećenom u usporedbi s tipičnim slučajevima iz neuropsihijatrijskog pritvora, doista fokusirana i smirena..." "Ali ona ti piše svoju životnu priču, je 1' tako? Pročitat ćeš je i zaključiti o čemu se radi. Ako je bila u raju i pričala s anđelima, to je jedna stvar, a ako je bila s bandom kolumbijskih drogerosa, onda je druga. U međuvremenu, na sigurnom je i toplom, a nama se ne žuri. Iz ovoga trebaš izvući znanstveni rad, sjećaš se?" Lorna se sjeća, uz ponešto stida. Još nekoliko minuta raspravljaju o tehnikalijama, a onda Lopez kaže da ima drugi sastanak. Dok se ona sprema poći, on joj kaže: "Još jedna stvar, mala. Nemoj se zaljubiti." "Zaljubiti?" "Aha, nemoj se zaljubiti u pacijenticu. Svi su čuli za transferenciju, ali ona djeluje dvosmjerno. Očito je da te privlači nešto u toj ženi. Negdje u sebi, ti doista ne želiš povjerovati da je luda, ne?" Slegne ramenima. On kaže: "Pripazi malo, samo to ti kažem", i uputi joj veliki, topli, lažno židovski osmijeh u svom tipičnom stilu. Nakon toga, Lorna se odveze u grad i nađe sa skupinom direktora kadrovskih službi u lancu maloprodajnih trgovina da bi ugovorila program testiranja pomoću kojeg bi se dalo utvrditi jesu li potencijalni zaposlenici skloni nepoštenju. Sve joj glatko ide, i smirena je, i
kbnklava sredovječnih muškaraca i žena joj se jako divi, pa se ponovno zapita zašto svoju praksu ne svede na takve bezlične usluge. Prostor, elegantan niz ureda u neboderu na Petoj aveniji sjeveroistok, predivno je bež i ima krasan pogled na zaljev. Nema žohara, ne miriši na borove iglice iz spreja za osvježavanje zraka, a sve je to ugodna promjena od njezinih uobičajenih lokacija. Zašto, onda, ne? Zadnji trzajevi mladenačkog idealizma? "Jednostavno glupost, mala moja", kaže joj Betsy Newhouse kad joj Lorna usput postavi to pitanje sat vremena poslije u teretani. "Stalno ti ponavljam da i bogati trebaju nekoga tko će im činiti dobro, isto kao i siromašni, a još i puno bolje plaćaju. Mislim, budimo otvoreni - da im ne fali daska u glavi, ne bi bili siromašni." Lorna se unatoč sebi nasmije, premda ne jako živahno, jer se upinje, kao i uvijek, održati korak s Betsy na steperu. Ovo je jedno od zadovoljstava koje pruža slobodnjački rad, obje se slažu; mogu u teretanu kad im se hoće, kad nema nikoga. Za Betsy, koja je posrednik za prodaju nekretnina, to znači da može vježbati na svakom stroju potrebnom da bi svaku pojedinu mišićnu skupinu istesala do savršenstva, dok za Lornu to znači da se ne mora skinuti gola pred puno žena. Osim njih, tu su još samo dva muškarca i jedna žena, a ta je, divota, u puno lošijoj kondiciji nego Lorna, bar tako misli. "Imam društvenu savjest", otpuhuje Lorna. S nje se cijedi znoj, unatoč umjetno rashlađenom zraku iz klimatizacijskog uređaja, a zamišlja da joj lice izgleda kao reš pečenka. S divljenjem pogleda svoju prijateljicu, koja korača s lakoćom, suha kao kost, a grudi su joj čvrste poput prepolovljene lopte za bejzbol u elastičnoj ovojnici trikoa. Lorna ne želi niti pomisliti što njezine izvode: kao kad se dva štenca potuku u jutenoj vreći, jednom je na ulici Čula tu frazu od dvojice zidara koji su komentirali neku džogericu (ne nju). Taj komentar nikad više nije mogla potpuno izbaciti iz glave. "Sad se to da ukloniti kirurškim putem", kaže Betsy. "Mogla bi si to srediti kad budeš skidala salo s trbuha. O, slušaj, poslije moramo u De Lite. Ovog tjedna imaju pesetje." "Što?" "To je izvrstan albanski kozji sir, nepasteriziran i s nula masnoće. Nula." Lorna progunđa nešto u čast albanskih sirara i prihvati plan, premda bi voljela da Betsy ne spominje kirurške zahvate baš tako
često. To je podsjeća na Gada Howieja, a i na pokojnu majku, čije su tijelo u posljednjoj godini života skresali do neprepoznatljive grudice raznoraznim operacijama, i to ne onima kozmetičke vrste. Bez rezanja, tako glasi Lornina molitva, ili bi glasila kad bi se molila. Spora Lorna se mora i dalje penjati beskonačnim stubama (kakav simbol njezina dosadašnjeg života!), a Betsy je već završila svoju rundu razvoja mišićnog tkiva. Nakon pentranja, Lorna se baci na nekolicinu drugih strojeva, nešto manje revnosno nego što bi to htio njezin trener, a onda domahne Betsy i pokaže prema gore. Betsy joj odmahne i pokaže pet prstiju, u značenju, doći će za otprilike pet minuta. Svlačionica je prazna, sa zadovoljstvom zaključi Lorna. Uz pokrete lopova koji upravo pelješi sef u banci, Lorna se skine, zgrabi ručnik, i ode u odjeljak s tuševima. Gotovo omotana ručnikom, jer njezina je građa preizdašna da bi je obavila škrtim ručnikom iz teretane, izvaže se, iako zna da to ne bi smjela raditi svaki dan, i drago joj je utvrditi da je izgubila čak pola kile od posljednjeg vježbanja, ili možda i malo više, jer ručnik sigurno ima bar dvadeset deka. No, dok korača pokraj zastora za tuš, uhvati svoj odraz u zrcalu i ugleda, ne figuru koja bi navela Augustea Renoira da ponikne na artritična koljena od obožavanja, nego galaksije beznadnog sala. Pod tušem ne zaplače, iako joj se to prije znalo dogoditi, i to puno puta. Odjene se, pa ona i Betsy odu jesti. Albanski kozji sir ima okus kao ljepilo za knjige i kredu, ali Lorna se ne da smetati i smaže puno više nego Betsy, i to bez pritužbi. Nula masnoće. Potkraj dana, Paza je nazvala tajnica kapetana Oliphanta i rekla mu neka mu se smjesta javi, što je i učinio, praćen zamišljenim pogledima ostalih detektiva. Policijski kapetan je sjedio za svojim stolom, samo u košulji, ispijao kavu iz svoje FBI šalice i jeo nešto što je Pazu sličilo na churro. Oliphant ga je ponudio kavom, koju je Paz prihvatio i dobio u šalici sa žigom Ministarstva financija i natpisom TREĆA GODIŠNJA KONFERENCIJA O RAČUNALNIM PREVARAMA, DENVER. Oliphant je pokazao na kolač i rekao: "Navukao si me na ovo, Paz. Ipak, ovi nisu ni sluga tvojima." "Moraju biti svježi, gospodine. Nakon pola sata što ste ih izvadili iz ulja, tvrdi su kao pajser."
"Mogli bismo staviti fritezu ispred mog ureda." "Dobra ideja, gospodine. Ja bih mogao biti odjelni churronist." "To bi ti se svidjelo, je 1' da?" "Uvijek sam spreman za nove izazove, kapetane." Oliphant se počeo smijuckati, dubokim organskim zvukom. "Pa, ja sam te pozvao zbog jednog starog izazova. Afera u Trianonu. Kriste, zvuči kao ono nešto o čemu se uči u školi, što je bilo povod Prvom svjetskom ratu, ali nikad se ne mogu sjetiti kako se zove žrtva." "Jabir Akran al-Muwalid." "Tako je. Danas sam primio zanimljiv poziv iz Washingtona, jedan moj frend kojeg nećemo imenovati naletio je na nešto zanimljivo u vezi s našim slučajem. Tvoj partner je nedavno razgovarao s nekim tipom po imenu Floyd Mitchell? O Davidu Packeru?" "Da, ali nije puno doznao od njega. Gospodin Mitchell je škrt s informacijama." "Možda je to zato što gospodin Mitchell ne postoji, a ta činjenica ne smije dalje od ove sobe. Mitchell je paravan. To ima svaka veća špijunska operacija. Lokalna policija traži podatke o nekom imenu, kao tvoj partner, a cura snimi poruku pa se negdje oglasi alarm i onda ona veli 'Pričekajte da se javi gospodin Mitchell', ili Blake, ili Fox, i poziv se prebaci dežurnom agentu pa on onda nešto smulja onome koji zove, i nadaju se da će ovaj odustati." "I mi ćemo odustati?" pitao je Paz. "Možda bismo trebali. Taj moj frend mi kaže da je ovo na visokoj razini. Alarmi zvone na sve strane zbog vašeg poziva. Tvoj gospodin Packer ima dobre veze." Oliphant je svoj loši churro ubacio u koš, a za njim i vrećicu i voštani papir, fino odmjerenim bacanjima, a zatim je gucnuo iz FBI šalice. "Nacionalna sigurnost je čudna stvar. Nikad se time nisam puno bavio dok sam bio u Birou, nisam baš niti htio. Danas, naravno, kad svi jurcaju okolo kao bez glave, vjerujem da je svaki papak nekako umiješan u to." Nastala je stanka. Činilo se da Oliphant razmišlja koliko ispričati Pazu o svemu tome. Paz je uslužno rekao: "Čime ste se bavili u Birou, gospodine, ako smijem pitati?" "Ah, uobičajenim. Pljačkama banaka, otmicama, bjeguncima.
Osnovnim stvarima. Nekoliko godina sam predavao u Quanticu. To mi se sviđalo. Zatim sam se zainteresirao za računala pa sam vodio poseban odjel za pedofilsku pornografiju. Ščepali smo nekoliko velikih igrača, a to me jako veselilo. Potom sam bio zamjenik direktora za SAIC41 u New Yorku, gdje sam upoznao ovdašnjeg šefa policije, i sad evo me tu. Stvari su se promijenile, očito, tijekom posljednje dvije godine, nakon onoga u New Yorku. A mi, mislim na Biro, nismo opremljeni za provedbu misije nacionalne sigurnosti. Zapravo, kad smo to zadnji put pokušali, ispali smo budale koje špijuniraju filmske zvijezde dok jebeni Rusi grabe sve što nije prikovano za tlo. A to je zato što smo uvježbani za pripremanje slučajeva, za prikupljanje dokaza za kazneno gonjenje. To je oduvijek naš zlatni rudnik, tako se stječu promaknuća. A kad nam kažu da trebamo spriječiti neki događaj, onda je to posve druga priča. Kako se to, jebiga, radi?" Paz nije imao pojma. Trenutak poslije je upitao: "Dakle, Packer je imao nekakve veze sa žrtvom, a vi ste doznali da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti?" "Ha? A, ne, nije stvar u tome. Moj prijatelj mi je htio dati do znanja da su ljudi koji su ga stavili na popis za motrenje prilično čudna ekipa. Nisi naišao na nešto što se zove Jedinica za zaštitu strateških resursa? Kratica je 'JEZURS'." "Ne. Što je to?" "Pa, radi se o tome da treba zaštiti strateške resurse. Petrokemiju, naftovode, dalekovode. Terminale za pretovar robe, osobito naftne terminale. Ako netko ima, recimo, šest bombi na pravim mjestima - u Zaljevu, Saudijskoj Arabiji, Kanadi, Meksiku, Nigeriji, i tako dalje mogu nam skresati opskrbu naftom za šezdeset posto, i to mjesecima. To je prilično nesiguran biznis, kako čujem. No, kako god bilo da bilo, taj JEZURS se bavi takvim stvarima, i ovdje u Americi, i preko oceana." "Onda to ima smisla. Ubijeni se bavio naftom." "Doista?" Paz mu je prenio što su doznali od Michaela Zubroma, uključujući i čudnu priču s mobitelom koji je nestao. Oliphant je rekao: "U redu, taj Zubrom dakle misli da je ubijeni imao tajne podatke o nalazištu nafte i onda je... što? Prodao malo nafte sa
strane da bi skupio novac koji mu treba da bi ga pripremio 41 Neuspješan softver za virtualnu pohranu podataka koji je agentima trebao omogućiti elektroničko pretraživanje svih slučajeva iz arhiva. za eksploataciju? To nema nimalo smisla. Ja ne znam bogznašto o tome, ali uvijek sam mislio da infrastrukturu na naftnim poljima grade naftne kompanije, a one na to potroše po nekoliko milijuna. Dakle, parsto somova mu ne znači ništa. Osim toga, kad bi sudanska vlada znala za veliko nalazište, išla bi na otvorene pregovore. Mislim, nafta nije nekakvo skriveno blago, imaš kartu, X označava gdje je, dovezeš kamion noću i namiren si za cijeli život." "Aha, znači, i vi ste zbunjeni?" rekao je Paz. "Dobro. Već sam mislio da sam ja prolupao. Osim toga, tu je i taj novi element. Žrtvu motri neka jedinica koja bi trebala štititi, recimo naftna polja, rafinerije, od terorista. Je li on bio terorist? Ne izgleda tako, osim ako je zato prodao naftu, da bi došao do novca za uspostavu terorističke mreže." "O tome valja razmisliti. Jesmo li našli neki novac?" "Ne toliki. Rekao sam Moralesu neka provjeri telegrafske prijenose iz te banke u Jerseyu kojoj je Zubrom doznačio novac, ali ne nadam se previše. Ti su tipovi škrti s informacijama, i neće ih baš impresionirati neki tamo murjak iz Miamija." "Ne, neće ih baš impresionirati ni FBI. Strašno mi je krivo što niste pronašli taj mobitel." "Da, i meni. To, među ostalim, baca sumnju na Dideroffkinu krivnju, ili bar upozorava da ga nije sama ubila." "Je li ga uopće ubila?" Do tada je Oliphantov ton bio spekulativan, kolegijalan; s ovom rečenicom se promijenio u šefovski i sad se zagledao izravno u Paza. Ovaj je slegnuo ramenima i odgovorio: "Gospodine, vi znate koliko i mi, osim što sam je ja uhitio i tada sam nešto vidio. Mogla ga je ubiti. Nekoliko sekundi je imala taj ubojiti pogled. Ali, je li ga ili nije..." Opet slegne. "Nju ne možete smatrati običnom osobom." "A što je s tim golemim priznanjem koje navodno piše?" "Očito ga još piskara. Jedva čekam da se zavalim i čitam." "Mogu misliti. Gledaj, razgovarat ću s Posadom, neka vas obojicu
stavi na ovo puno radno vrijeme. Morate otkriti više o žrtvi i o osumnjičenoj, gdje im se križaju putevi, a više nam nije glavno samo učvrstiti dokaze protiv Dideroffke. Ako je moguće, želim doznati cijelu priču. Iskoristi to što piše, ali nemoj tu stati. Želim da provjerite njezin životopis, i to dvaput. Doznaj što je bio taj naš Arapin i što je još radio u Miamiju, osim Sto je prodao brod nafte. To sigurno nije jedino. Mogao ga je prodati bilo gdje. Postoji razlog zašto je došao u Miami. Tražio je nekoga, ili je netko tražio njega, a on je to znao, inače ne bi onom tvom naftašu ispričao da traži nekog da mu čuva leđa. Možda si je i našao neku zaštitu - ako jest, otkrij koga ili što." "U redu, gospodine, ali biste li mi rekli zašto na listu prioriteta stavljamo slučaj koji izgleda jasan kao dan." Oliphant je nestrpljivo odmahnuo. "Oh, kvragu, jasno ti je da više nije jasan kao dan. Je li ti ikad štakor krepao u zidu? Možeš špricati mirisom koliko te volja, taj smrad ti stalno sjedi u grlu. Ovo smrdi kao krepani štakor. Zajebavaju se s nama, veliki igrači nas vuku za nos, a neka me vrag nosi ako dopustim da me netko izigra. Moramo razbiti zid i pronaći štakora." Paz je udahnuo i upitao: "Gospodine, nema li ovo neke veze s razlozima zbog kojih ste otišli iz Biroa?" Oliphant ga je tako dugo gledao da je Paz morao spustiti pogled. "Tebe se to stvarno ne tiče. Ako išta osim mojeg iskustva u FBI-u postane bitno za ovaj slučaj, obavijestit ću te. Jesmo li gotovi?" Paz je ustao. "Da, gospodine." Oliphant je još zurio u njega. "Je 1' dovoljno spavaš, Jimmy?" "Naravno." "Ne izgledaš mi tako. Oči su ti crvene, a u posljednjih si pola sata triput zijevnuo. Možda bi se malo trebao okaniti te kubanske kave." "Da, gospodine", rekao je Paz, "možda bih." Tek na hodniku je shvatio da je Oliphant skrenuo razgovor s Davida Packera i nije mu otkrio zašto su se na spomen tog imena zalupila sigurnosna vrata u Ministarstvu vanjskih poslova. Deset Lorna Wise leži u krevetu i razmišlja o svojim simptomima. Subota
je, pa se može izležavati duže nego inače. Grebe je u grlu. Trza joj se mišić u listu. Malo iznad lijevog lakta gotovo ništa ne osjeća. Zažmiri na jedno, zatim na drugo oko. Kao da joj je vid malo mutan na lijevom, ili je možda još pospana. Ipak, zabrinjava što je to na lijevom. I mišić u lijevom listu, nije dobro, upozorava da središnji živčani sustav ne funkcionira kako treba: mozak ne prima dovoljno krvi, tumorčić na mozgu, blagi početak multiple skleroze. Ležeći tako, opipava si dojke, premda zna da bi to morala raditi u uspravnom položaju, i premda će ponoviti pregled dok se bude tuširala. Pipka gdje je tumor za koji zna da se negdje skriva, njezini prsti, tako uvježbani nakon svih tih godina, sigurno znaju osjetiti kvržicu još u najranijoj mogućoj fazi, a onda joj ga kirurg može izvaditi. Premda zna da to nije istina, premda je sad već sasvim pristojna onkologi-nja-amaterka, premda zna da ima tako podmuklih tumora da su se, kad ih uspiješ napipati, već proširili po cijelom tijelu. Njezina majka nije imala takav, no, njezina majka je u sebi nosila tumor velik kao mandarina prije nego što je otišla liječniku. Zašto, mama, zašto nisi išla liječniku? Jer sam mislila da to nije ništa. Jer mrzim liječnike. Lorna pusti svoje dojke i sjedne na rub kreveta, i pritom osjeti laganu vrtoglavicu i možda malo mučnine, nepogrešiv znak da je mozak pun metastaza ili jednostavno da se već smučila samoj sebi. Za razliku od mame, Lorna baš voli doktore, ponekad i seksualno, kao što je bio slučaj s Gadom Howiejem, i zato je zaključila da njezin osobni liječnik uvijek mora biti žena, pa tako i jest. Potisne želju da nazove doktoricu Greenspan. Ali bila je kod nje prije samo trideset i četiri dana i ne želi steći glas umišljenog bolesnika. Zbog nečega, dok kreće sa svojom subotnjom kolotečinom, pomisli kako su prve minute u danu uvijek najgore, vrijeme kad se osjeća najkrhkijom i uplašenom. Za doručak ima grejp i pilule za poboljšanje zdravlja i kavu na terasici iza kuće, okružena cvijećem i cvrkutom ptica. Svakog jutra joj dostavljaju i Miami Herald i New York Times, pa oba lista pročita od prve do posljednje stranice, osim sportskih. Herald su izvrsne novine, ali bez Timesa se ne osjeća civilizirano; Times i New Yorker, zastavice kojima je mahao njezin otac, objavljujući da se, premda sad živi u newjerseyskom predgrađu, još nije predao pred barbarizmom. A voli i križaljku, koju sad ispuni za dvadeset minuta,
nije dobra kao njezin otac, ali nije ni neka šuša. Nakon toga, zavali se u ležaljku, pijucka sve hladniju kavu i iznova prebrojava raznorazne zadaće koje je odgađala do vikenda i sad ih mora obaviti ili se osjećati kao zabušantica. Začuje se zvonjava, i ona posegne za bežičnim telefonom koji je donijela van i javi se Sheryl Waits. Koja je pita je li spremna. Spremna za što? Sad se ispostavi da je Lornin um potpuno smetnuo dogovor s prijateljicom da idu kupiti haljinu koju će odjenuti za Sherylinu zabavu, pravu večernju haljinu, a ne vjerujem da takvu imaš, šećeru moj, jer u moje prebivalište nećeš ući budeš li izgledala kaakora drveta. Ne-ne! Te večeri Lorna se pojavi na Sherylinoj zabavi s malo većim zakašnjenjem nego što je damski običaj, odjevena u žarko crvenu haljinu s tankim naramenicama koja joj prijanja uz tijelo kao plastična folija, i ima ugrađeni grudnjak koji njezine grudi diže uvis i nudi kao dvije rožate na pladnju. Sve je živo, auti su se nanizali s obje strane ulice, ljudi stoje na pločniku i travnjaku s pićem u rukama, žarulje su provučene kroz grane borova i oko debala palmi oko kuće, kroz prozore prilično prostrane zgrade na dvije razine izbija svjetlo i ritam glazbe. Sheryl pronađe u kuhinji, kako vadi pladanj pilećih krilaca iz pećnice. Sheryl vrisne kako dobro izgleda i zahtijeva da svi u dosegu njezina glasa pogledaju koliko dobro. Lorna kaže: "Mrzim te. Ovako malo tkanine, izvan bazena za plivanje, nisam imala na tijelu još od svoje četvrte godine." "Baš si bedasta, dijete! Fantastično izgledaš. Zar ne izgleda fantastično, Elvita?" Elvita se slaže da izgleda fantastično. Lorna im se iskrevelji, zavodnica iz ljubica. Sveopće veselje. Općenito uzevši, Lorni su zabave dosadne, ljudi su joj dosadni kad popiju, a ne voli niti plesati niti da je pipaju neznanci. Na glasnim zabavama obično pronađe neki tihi kutak, sjedne s čašom bijelog vina i promatra razne ljude i njihove društvene rituale, poput ornitologa u prašumi. Ali budući da je ovo Sherylina zabava, osjeća obvezu biti društvena. Kruži naokolo, pijuckajući vino i sodu. Većina prisutnih je na neki način povezana s policijom, nešto više od polovice su crnci, ostali mješavina engleskog i kubanskog podrijetla. Kao što je i očekivala, muškarci stoje okolo u grupicama, s velikim plastičnim
čašama pića, i pričaju o sportu ili poslu. Žene su isto u grupicama, pričaju o poslu, o kupnji, putovanjima na odmor, odjeći, klincima, kojih priličan broj trčkara svima pod nogama i dere se po dvorištu. Neki plešu pod raznobojnim svjetiljkama na terasi, na glazbu skupine Weather Girls, "Pada kiša muškaraca". Neki muškarac joj priđe, predstavi se kao Rod, kaže da je Leo-nov prijatelj. Mišićav je, dlakav, policajac, ne zna što bi pa čavrlja; zuri u onaj njezin pladanj s grudima. Jedan drugi muškarac, viši od ovog, Ben, s velikom adamovom jabučicom, što joj se baš ne sviđa, prilazi i pridruži im se. I on joj zuri u grudi. Osjeća se kao da bi trebala stajati na vrtećem postolju, poput novog modela na izložbi automobila. Evo još jednog, Martina, mlađeg i zgodnijeg, a u što taj zuri? Ne u njezin besprijekorni ten. Svi su oni iz PU Miami i poenu se u šali nadmetati, međusobno se ocrnjuju pred njom zabavnim anegdotama, i svi kibiciraju njezino tijelo. Gotovo čuje kako im grglja slina, krv nahrupljuje u genitalije. To je, znači, seksualni trijumf: zaključi da ga ne može uzeti ozbiljno, to je kao kad bi mislila da zviždanje zidara na cesti znači početak ozbiljne veze. A ipak osjeća obvezu da prihvati igru, da uzvrati na pomalo škakljive primjedbe, da se glupavo smijucka, za boga miloga! I znoji se. Kod ove haljine je dobro što joj ne doseže do pazuha. Netko joj tutne piće u velikoj plastičnoj čaši u ruku i ona popije: slatko i jako hladno. Bit će da Leon radi svoje poznate smrznute daiquirije. Sve nakon toga joj je pomalo maglovito. Otpleše s nekoliko muškaraca, osjeti trljanje nekoliko setova genitalija o svoj nezaštićen trbuh, nekoliko setova ruku na svom dupetu. Pleše se na funk i disco, glazbu koja joj nije osobito po ukusu. A onda, gluzba se odjednom promijeni, latino ritam, ali nešto potpuno drugačije od latino glazbe koju je dotad slušala. Slojevita je, s više glasova, s ritmovima koji su nevjerojatno složeni, a opet pokreću kukove. Sad pleše s muškarcem koji je vodi koracima koje ne zna, ali izgleda da ih može prilično dobro izvesti, ili je to možda posljedica ruma. Ima čvrste oči boje lješnjaka smještene na licu boje karamela, poput one njezine Coach torbice. Visok je točno koliko i ona u visokim potpeticama. "Kakva je to glazba?" upita. "To je stroj za potiskivanje vremena", kaže on.
"Molim?" "Levi-Strauss." "Levi-Strauss?" "Aha. Igra na trećoj bazi za White Soxe42. A što kažete na naše Marlinse?" "Vi ste Jimmy Paz", kaže ona. "A kako ste samo došli do toga, doktorice Wise?" Širok osmijeh, vide se blistavi mali bijeli zubi, kao kod mačka. "Sheryl je rekla da ste intelektualni tip. Ne vjerujem da na ovoj zabavi ima puno muškaraca koji bi u odgovoru na neko pitanje citirali LeviStraussa." "Samo oni koji igraju nogomet za studijsku skupinu sa strukturalne antropologije." "A vi igrate." "Igram. Lijevi bricoleur43. Ganjamo loptu, ispijemo gajbu hladnog, a onda sjednemo u svlačionicu i raspravljamo o Tristes Tropiques44. 42 Bejzbolski klub iz Chicaga. 43 Potrčko (franc). 44 Žalosni tropi (1955.), djelo Clauda Levi-Straussa (1908.), francuskog socijalnog antropologa rođenog u Belgiji, utemeljitelja strukturalne antropologije. U ovome djelu opisuje svoj život emigranta tijekom 1930-ih godina, ali iznosi i niz filozofskih razmišljanja i etnografskih analiza naroda iz Amazone. Mnogi ga smatraju remek-djelom. "Ozbiljno, kakva je to glazba?" "To je limba. Kubanska ploča, bend se zove Klimax." "O čemu to pjevaju?" "Yo no quiero que mi novia sea religiosa. Ne želim da moja cura bude pobožna. Kad smo već kod toga, kako je naša cura?" "O ne, neću o poslu! A ja sam mislila da plešete sa mnom zato što vam se sviđa moja haljina", kaže Lorna, ni sama ne vjerujući da je dopustila da joj to izleti. Zavrti je prema van, povede kroz figuru kompliciranim koracima, a zatim je opet potegne na sebe. Miriše na duhan, a to nije miris koji često osjeti kod zdravstveno osviještenih muškaraca s kojima se
obično druži. Ipak, nije joj neugodan. Aromatičan je. Opet je odgurne na promjenu ritma, a ovog puta je odmjeri dugim pogledom koji osjeća kao vrelinu koja joj prelazi kožom. On kaže: "Ne, doista sam vas pozvao zbog haljine. Uglavnom zbog dijelova na kojima nema haljine, da budem iskren. Tako su kremasti. Da bar kod sebe imam dugu žlicu." "Mislim da bi nam dobro došlo još jedno piće", kaže ona. Malo poslije, sjede jedno uz drugo na pomalo otrcanoj bahama sofi u floridskoj sobi Waitsovih i pijuckaju piće, Lorni je to drugi nepromišljeni daiquiri, a Paz ima neku tamnosmeđu tekućinu s ledom. Lorna ugleda Sheryl koja prošiša pokraj njih s pladnjem grickalica. Sheryl spazi da su njih dvoje skupa te zakoluta očima i istodobno teatralno oblizne usnice. Lorna joj isplazi jezik. Paz je uhvati na djelu, ali ništa ne komentira. Umjesto toga, kaže: "Dakle. Što ima novog?" Lorna se ne može odmah sjetiti o čemu on to govori. Zatim začuje sebe kako progovara, spora na riječima i pomalo teška jezika. Sluša kako ta osoba govori, kao s velike udaljenosti. "Dva razgovora i jedna puna bilježnica. Iz razgovora, nema bog zna što. Ona je težak slučaj, jako pametna, ništa ne želi odati. U njoj postoji... ne znam kako bih to rekla, neki jaz, duboko u njoj. Njezina uobičajena persona je blaga, svetačka, s puno religioznih navoda. Ali povremeno, ako osjeća pritisak..." "Pojavi se žena-pauk", kaže Paz. "I ti si to vidio? Nju, trebala bih reći.", Lornu preplavi val olakšanja s mnogo zahvalnosti. O tom aspektu svoje klijentice nije razgovarala s Mickeyem Lopezom. "O, da. Vidio sam nešto kad smo razgovarali nakon uhićenja. Pogled u očima. Tad mi je postalo jasno da nemamo posla s Malim cvijetkom." "Oprosti, s malim..." "Sveticom, Terezom iz Lisieuxa. Očito nisi katolkinja." "Ne. Ali sigurna sam da nije obična simulantica. S takvima imam mnogo iskustva i nije ih teško razotkriti. Imamo testove pomoću... u svakom slučaju, da sad ne ulazim u tehničke pojedinosti, kod nje je to stvarno, u njoj zbilja ima nešto uvrnuto. Ovo priznanje koje si je naveo da piše upućuje na to. Imala je grozno djetinjstvo."
Paz sluša njezin sažetak sadržaja bilježnice, iznosi ga uz profesionalnu sućut, bez osobita zgražanja; čula je i vidjela i gore. Proučava je tako dok priča i shvati da iza tog bezličnog profesionalnog prepričavanja treperi nešto neizrečeno, i bude mu jasno da je i ona vidjela istu onakvu neobjašnjivu preobrazbu kakvu je vidio i on. Ne radi se samo o pogledu koji je vidio u očima Emmylou Dideroff, ali što je to zapravo bilo, ne može reći, ne želi o tome misliti, i sasvim sigurno neće baš sada spominjati. On kaže: "Dvostruko ubojstvo i samoubojstvo ne bi trebalo biti teško provjeriti. Ona, dakle, podbode majku da ucmeka očuha, a strada i mlađi brat. Prava slatkica. Ali iako joj uopće nije problem priznati tako nešto, apsolutno niječe da je našeg tipa gurnula s balkona. Kako to objašnjavaš?" "Ona nije zakonski odgovorna za postupke svoje majke. Ostaviti negdje ključ i uskratiti nekome sredstva za smirenje nije zločin. Ali tresnuti nekoga po glavi i baciti ga u smrt ipak je nešto drugo. Barem prema mom mišljenju." "Misliš, dakle, da nam prodaje maglu?" "Ne, ona nije psihopat. Ona se, zapravo, osjeća odgovornom za sve." Na Pazovu licu ugleda zbunjenost, a isto osjeća i sama. Ovo je zapravo glupo, pokušava raspravljati o slučaju s nekim tu policajcem, a sama je pri tome prilično pod parom. Lorna upravo dovršava svoj drugi daiquiri, a kad spusti čašu, pred njom se stvori mali dečko s poslužavnikom punim visokih čaša iste mješavine. Odjeven je u prevelik konobarski sako boje trule višnje, a za ovratnik bijele košulje labavo mu je prikvačena leptir kravata. "Uzmi još jedan", kaže on. "Zna li tvoja majka, mladiću, da okolo nutkaš pićem?" kaže Lorna. "Rekla mi je da moram, evo kako je podla. Hoćete vi daiquiri, detektive Paz?" "Ne bih, Johne. Mislim da bih time maloljetnika navodio na delinkvenciju." "Kukavica", kaže dječak. "Ovdje mi policajčimo", i okrene se Lorni. "Hajde, Lola, uzmi jedan, tulumarimo!" kaže, uzimajući praznu čašu i stavi punu na drveni naslon za ruke na sofi. Otvoreno je odmjeri od glave do pete. "Fino si se skockala, Lola. Haljina je bomba!" Izgubi se
u gužvi u sobi. "Lola?" kaže Paz. "Tako me tu zovu. Jedno od njihove djece me tako prozvalo kad je bilo malo i ostalo mi je to, kao obiteljsko ime kod Waitsovih." "Pristaje ti. Ide uz ovu haljinu." "I ti misliš da je bomba, hm?" Otpije gutljaj iz nove čaše. Zna, ako dovrši ovo piće, bit će uistinu pijana, pijana kao na studentskoj zabavi, a već duže vrijeme se čuva da joj se to ne dogodi. Odluči riskirati. Bolje potpuno izgubiti sposobnost govora nego s pola mozga pokušavati spojiti glavu i rep u vezi s Emmylou Dideroff. Osim toga, upravo sjedi pokraj muškarca koji zna tko je Levi-Strauss. Ispija svoje piće tako brzo da je od njegove hladnoće boli čeljust, svjesna da je Paz gleda, a na širokim usnicama mu titra onaj njegov mali osmijeh. Nagne se prema njemu, zapravo malo više nego što je namjeravala, tako da joj se dojka zgnječi uz njegovu nadlakticu. "Kako bi bilo da još malo zaplešemo, detektive?" kaže. * * * Zastenje i sakrije se pod pokrivač pred jutarnjim suncem. Iza očiju osjeća tupu bol, a ždrijelo joj je cijelom dužinom suho kao brusni papir. Prekriva ga debeli sloj onog jezivo ogavnog okusa pokvarene melase koji ti ostane kad popiješ puno ruma. U glavi nema apsolutno ničega, nekoliko trenutaka ne zna čak ni tko je. Sjećanje joj se vraća kap po kap: tko je, gdje je (u svojoj spavaćoj sobi), u kakvom je stanju. Mamurna i gola. Ne, ne sasvim, ima na sebi crvene čipkaste tange od sinoć. Tu sjećanje zapne. Sjeća se trećeg daiquirija i Paza i kako su se vrtjeli po terasi i njegova drskog, ispitujućeg osmijeha, a onda praznina. Ne može zamisliti da se bila u stanju sama voziti kući, dakle, netko ju je morao dovesti. Ne može se sjetiti. Je li se poseksala s nekim? Možda je poševila sve igrače obrane lokalnog nogometnog tima, a svejedno se ne sjeća. Sheryl je nazove, ali Lorna nema nikakvu sočnu pričicu, pa se dogovaraju kako će Lorna vratiti svoj auto, uz puno djevojačkog hihotanja od kojeg Lorni bubnja u ušima, a glava joj puca. Sat vremena poslije, auto su joj dovezli, istuširala se (i uvjerila da su sve stidne dlake na njezinoj koži izrasle iz te iste kože) te popila tabletu protiv glavobolje i pola lonca crne kave. Izvalila se u
naslonjaču u svojem uredu i nastoji se, ali ne uspijeva, zainteresirati za nedavno kupljen roman. Nemirna je, nabrijana, živčane ovojnice su joj sastrugali otrovni etanolski metaboliti, ali istodobno je iscrpljena, nema snage čak ni za šetnju kroz fiktivni vrt. Za oko joj zapne školska bilježnica koja leži na radnom stolu, odloži roman, uzme bilježnicu i vrati se u naslonjač. Iz Ispovijedi Emmylou sad strši šikara samoljepivih papirića. Otvori ih kod jednog, pregleda stranicu. Emmylouin rukopis je krupan i odlučan. I tebi se to dogodilo, zar ne? Podcrtano, upućeno čitatelju, Pazu očito, nekakav je odnos tu već uspostavljen. Zašto? Neka katolička veza? Vanjski glasovi su prilično česta pojava, zna, osobito u djetinjstvu, ovdje se radi o ekstremnom slučaju, impulsi i da se projiciraju prema van i pretvaraju u zamišljenu figuru, tog blistavog čovjeka. Zašto blistavog? Valjda i neke vizualne halucinacije, koje su izblijedjele kad je odrasla. Fascinantno. Iz ovoga može izvesti cijeli niz terapijskih postupaka. Lorna ustane po olovku i svoju bilježnicu. Sad zazvoni telefon. Dvaput, a onda se uključi sekretarica. Glas, izobličen kroz jeftini zvučnik: "Lorna... Jimmy Paz ovdje, nadam se da si dobro. Slušaj, htio bih da me nazoveš..." "Halo?" Preletjela je preko sobe i zgrabila slušalicu. "O, dobro," kaže Paz. "Preživjela si. Neću te pitati kako se osje-ćaš." "To je jako obzirno s tvoje strane. Pretpostavljam da si me ti sinoć dopremio kući. Oprosti, obično se ne ponašam tako." "Kako? Na tulumu se ne napiješ i ne zabavljaš?" "Zabavila sam se? Ne sjećam se." "Puno si se smijala. To obično znači da jesi." "Pa, lijepo od tebe što si se dao gnjaviti." Sad nastane kratka sinka, i njemu i njoj je neugodno zbog usiljene prisnosti, čekaju d onaj drugi povuče prvi potez, a to na kraju učini Paz, koji kaže: "Jadam se da ne zamjeraš što sam ti svukao onu haljinu. Mislio sam da ti u njoj neće biti ugodno spavati. Nisam znao da joj je gornji dio onakav. Da ispod nema grudnjaka." "Sve je u redu." "Žmirio sam cijelo vrijeme, tek toliko da znaš." "Jako lijepo od tebe. Sigurno ti se digao..." Zagrcne se, a i on. "Je, mislila sam, tlak ti se sigurno digao što moraš petljati s tom
haljinom..." "Nimalo. Išlo je glatko kao kad guliš kožu s ribe." Lorna pomisli da joj još nikad nitko nije izrekao tako seksističku pimjedbu. Pokušava smisliti neku kontru, ali uspijeva samo glupavo disati u slušalicu, poput telefonskog manijaka. "Gledaj, ovaj, zovem te i zato što trebam uslugu." "Naravno, o čemu se radi?" pita ona. "Bi li mogla, ono, skoknuti do mene?" "Misliš sada?" "Aha, ako ti nije problem. U nekakvom sam škripcu, a ti si jedina koje sam se sjetio." "U kakvome škripcu?" "Hm, teško je to objasniti telefonom. Sve ćeš srediti za minutu." Lorna spremno pristane. On joj da adresu i kaže joj gdje će naći ključ od stražnjeg ulaza, ispod prednje lijeve noge vrtnog stola. Toplo joj zahvali i onda prekine vezu. Ona se na brzinu odjene, danas svjež izgled, kaki šore i bijela košulja kratkih rukava, poput voditeljice u dječjem ljetnom logorovalištu. Odveze se do Male Havane, Devetnaesta jugozapad kod Calle Ochoa, otključa vrata stana, uz pomalo čudan osjećaj, ali bez neugodnosti. Čak je puna iščekivanja. "Jimmy?" "Tu sam. Spavaća soba." Krene za glasom. Jimmy Paz leži na mjedenom krevetu, od struka naniže prekriven laganim prekrivačem, a od struka naviše vidi se dojmljiva količina razvijene muskulature obložene glatkom tamnom zlatastom kožom. Tu su i zlatni lančić s križićem, i još neki predmet na kožnoj uzici. To je čudno i pomalo uzbudljivo ali zastrašujuće. Lorna gotovo osjeća kako joj se šire zjenice. "Hvala ti što si došla", kaže on. "Učinio sam nešto zbilja glupo." Promigolji stopalom, i ona ugleda lisičine pričvršćene za cijev kreveta. "Ključ mi je bio tu na stolu, a da budem posve siguran da ga neću izgubiti, zataknuo sam ga za remenčić sata, vidiš tu? No, naravno, probudim se usred noći i prvo pogledam koliko je sati, a ključ spadne s remena i odskliže po podu. Eno ga tamo." Pokaže joj. "Vidiš ga?" Vidi ga i da mu ga. On otključa lisičine.
"Hvala ti." Opet joj se osmjehne onim osmijehom. "Napokon slobodan, napokon slobodan, svemogući Bože..." "I tako dalje", kaže ona. "Pa, čini se da sam ja svoj posao ovdje završila." "Znači, vrijeme je za zabavu. Radiš nešto danas?" "Manje-više sam slobodna, osim nekih sitnih poslića. Što si mislio? Samo bez alkohola." "Naravno. Nema veze, Miami nudi mnogo trezvenjačkih provoda, budući da je svjetski grad sunca i zabave. Voliš li vodu?" "Piti vodu?" "Biti na njoj. Uroniti u nju. More. Plovidba brodom." "Misliš na jedrilicu?" "Ne, mislim na kubanski ribarski čamac prepun ribljih krljušti. Mogli bismo otići do grebena, baciti udicu, možda bude sreće, možda ulovimo koju usnaču." "Ti sigurno znaš sva dobra mjesta." "Neka. Jesi za?" "Može, ako mogu prvo doma po nekoliko stvari." "Idem s tobom", kaže on, "ili, išao bih kad bih Uspio smisliti kako da se obučem dok si sa mnom u sobi." "Zažmirit ću", kaže ona. I zatvori oči, skoro do kraja, a on klizne ispod prekrivača, gol i uistinu fenomenalno zgodan, i navuče izblijedjele odrezane traperice i crnu majicu s natpisom GUANTANAMERA COMIDAS CRIOLLAS, i preko svega široku kariranu pamučnu košulju s koje su rukavi otparani. Zatim pričvrsti pištolj, a futrolu sa značkom gurne u stražnji džep. Uhvati njezin pogled. "Propisi", kaže. "Smeta ti?" "Ne bih rekla. Ali nikad se nisam družila s muškarcem koji nosi pištolj." "Sinoć jesi, s otprilike pedesetak." "Mislim, nisam toga bila svjesna. Sigurno ti je čudno." "Navikneš se", kratko odgovori i povede je van. Idu njegovim autom, Datsunom Z poodmakle dobi i narančaste boje izblijedjele od sunca. Kad su stali uz pločnik ispred njezine kuće, kaže mu da dolazi za minutu. Dok otvara vrata, na trenutak zastane jer shvati da joj je mamurluk posve iščezao, a što je još zanimljivije, od onoga trena kad ju je Paz nazvao nije imala ni jednu jedinu
hipohondarsku, neurotičarsku ili kompleksašku misao. Zapravo, osjeća se sjajno, bolje nego već dugo vremena. U mislima bira što će spakirati za plažu dok okreće ključ i ulazi u predsoblje. Treba joj tuba super-jake kreme za sunčanje i ručnik, i da, namjerava odjenuti električno plavi bikini koji je kupila na Antiguai, a još ga nikada nije imala petlje nositi ovdje. Gotovo uopće nije vidjela muškarca koji ju je odgurnuo šakom i izjurio kroz ulazna vrata. Paz je naslonjen na vozačku stranu svojeg auta i zadovoljno gleda za Lornom, tako da savršeno dobro vidi što se upravo događa. Muškarac se malo spotakne na prostirku koju Lorna drži u predsoblju, i kad se nade na pola prilaza, baš kad opet kani ubrzati, Paz je naslonjen na krov svojeg auta s naciljanim glockom i viče: "Stani, stani, policija! Lezi!" Muškarac uspori, zbunjen, ogleda se. Paz uoči da se radi o mršavom muškarcu latino podrijetla odjevenom u donji dio satenaste crne trenirke, crnu majicu bez rukava s natpisom Heat ispisanim crvenim kurzivom, i velike bijele air Jordan tenisice, a glava mu je omotana crnom sjajnom tkaninom. Možda star dvadeset i nešto godina, misli Paz, a u ruci ima tamni plosnati predmet koji Paz ne može točno raspoznati, jer se usredotočio na muškarčevo lice, i odjednom shvati što će ovaj učiniti i utroba mu se sledi. Duboko udahne da opet vikne. Muškarac desnom rukom posegne za leđa i izvuče neki tamni uglati predmet koji bi mogao biti bilo što, igračka, nož, walkman, ali Paz ne čeka da bolje vidi. Opali dvaput, i muškarac se sruši na početak Lornine staze, u sjedeći položaj kao marioneta kojoj su prerezali konce, tipično za ustrijeljene ljude, s dvije tamne vlažne rupe iznad i ispod slova a natpisa Heat. Paz dojuri do njega, vidi da ne diše, spusti usta na njegova puna krvi, osjeti rijetke dlake oko usnica. Pritine na prsni koš, između prstiju mu štrcne krv. "Nazvala sam 911", kaže glas iza njega. Lorna, pametna žena. Nastavlja masažu, iako je jasno da je uzaludna. Sad moli Boga da je tip u ruci doista imao pravi pištolj, iako ga ne vidi kad podigne glavu da udahne. Vidi malu školsku bilježnicu na pločniku, uzdignutog hrpta poput kućice. Istu onakvu kakvu je kupio za Emmylou Dideroff. Zanimljivo je to što postoji podroban opis tog prizora sa stajališta uhlanskog satnika, Manfreda Emsa von Frischa, zabilježen u njegovim memoarima, Do
Pariza s Trinaestom uhlanskom satnijom (1889.): Iznenada se pred nama pojavila zgodna djevojka od četrnaestak godina, još nepočešljana nakon spavanja, i odjevena u svilene papuče i francuski konjički ogrtač. Držanje joj je bilo izvanredno smireno, kao da je navikla u svom dvorištu još prije doručka zateći konjaničku jedinicu. Salutirao sam joj i rekao, na francuskome: "Mlada gospođice, jeste li možda vidjeli francusku vojsku?" Na to ona odgovori, na dobrom njemačkom: "Čudi me što ste se drznuli postaviti mi takvo pitanje, gospodine, jer njime me silite da biram hoću li se okaljati lažima ili ću izdati svoju zemlju. Pravi gospodin ne bi damu doveo u takav položaj." Taj dovitljiv odgovor me pomalo zatekao i iživcirao jer sam ispao budala pred svojom satnijom. Stoga joj rekoh: "U ratu, mademoiselle, nužnost ne dopušta takvu tankoćutnost." Na to će ona: "Moram se usprotiviti, gospodine. Bio rat ili mir, za nepristojnost nema izlike. Vašem kralju se to ne bi svidjelo, a ni vašoj majci, vjerujem." Ništa bolje ne pokazuje Marie-Angein duh i neustrašivost! Ems von Frisch nadalje opisuje da je njemu i njegovim vojnicima ponudila okrepu a konjima sijeno, ali nikakve podatke nije odala. Nakon što su Prusi otišli, Marie-Ange se žurno odjenula i naredila da joj spreme kočiju. Namjeravala je odjuriti u Metz, jer je znala da će njezin otac biti izbezumljen od brige za njezinu sigurnost kad čuje da je neprijatelj prešao preko Moselle. Cesta istočno od Gravelotta bila je zakrčena francuskim postrojbama i lokalnim življem u bijegu pred borbama, koje su se vodile već tako blizu da se čula grmljavina topova s istoka i sjevera. Kočija se morala ukloniti s ceste kako bi prošla topnička postrojba, i dok su čekali, Marie-Ange je začula plač neke žene. Izašla je vidjeti o čemu se radi i ugledala seljačka kola u kojima su ležali Jedan muškarac i dvoje djece, prekriveni krvlju. Žena Je suspregnula suze kako bi joj objasnila da su iz Villers-au-Poisa i da su njihovu farmu zauzeli francuski vojnici i pretvorili Je u bojno uporište. Obitelj se sakrila u štaglju, koji Je Izravno pogodila pruska topovska granata, i ove tragične posljedice. Istoga trena, djevojka Je odustala od svojih prvotnih namjera, ukrcala ranjene seljake u svoju kočiju I odvezla se natrag u Bois Fleury. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ESESTRA G O V A T EBENEDICTA L J I C A K R V I C00LEY, K R IS T O V E , SBC, ROSARIAN PRESS, BOSTON, 1947.
Jedanaest ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak II. Ovo se još nikad nije dogodilo, prvo ti detektive, a sad ova doktorica. On se nema običaj samo tako pokazati, a zatim sam se onesvijestila, jadna žena se vjerojatno nasmrt prepala. Ne shvaćam, obično se ne manifestira tako, obično samo zadraška, kao kad draškaš pastrvu sve dok gotovo ne zaspi pa je zgrabiš, lagano draškanje, hej ta cura, taj muškarac, izgleda tako dobro, koga će to povrijediti, žena muž ne mora znati, novac je bio pred nosom, vratit ću ga, daj ušutkaj to prokleto dijete i tako dalje, dakle nešto važno se zbiva oko svih vas, kao u biblijskim vremenima, osim ako svi mi nismo ludi kao... Bila je noć kad sam zbrisala, bez ičega osim kratkih hlača i košulje na sebi i traper-torbe pune šminke i rezervnih gaćica i s mojim grudnjakom unutra, jer sam ga skinula, i otkopčala prva dva gumba na košulji. Otpješačila sam do prve veće i prometnije ulice i stopirala nekog starog tipa u Buicku. Vozikali smo se neko vrijeme i pričali, buljio mi je u sise na svakom semaforu. Tratio nam je vrijeme, pa kad je počeo spiku u stilu, a što ti voliš raditi, rekla sam mu da volim pušiti kurac za dvadeset i pet dolara po pušenju. A to sam i učinila iza Phillipsove stanice na 112. ulici, i tako ušla u zanat. Te večeri sam obavila još šest vožnji, i usput odmicala prema sjeveru, a zadnjem tipu sam rekla neka me iskrca kod jednog onakvog šugavog staromodnog motela, samo niz niskih betonskih zgrada i imirkavi neonski znak sa slovima boje breskve i plavim, kaže TUD RS I DVOR SLOB DNE SO E. Obrađivala sam taj motel do kraja tjedna, i zaradila prilično dobru lovu. Kurvanjem nije teško sakupiti pristojne svotice ako ih ne spiskaš na drogu i ako nemaš svodnika ili djecu. Tada mi je bilo najgore (a ja sam doista mislila da je to najgore, neka mi Bog oprosti!) to što nisam imala ništa za čitanje, a Miami je tako raštrkan da odande nisam mogla doći do dobrog knjižarskog antikvarijata, a bez potvrde o stalnom boravištu neće te učlaniti u knjižnicu. Mogla
sam zamoliti neku mušteriju da me odbaci do nekog trgovačkog centra u kojem postoji knjižara, ali iz nekog razloga nisam to učinila. Sjećala sam se stranica onoga što sam već pročitala, naravno, ali to ipak nije ista stvar, zar ne? Bila sam prisiljena čitati smeće s polica lokalnog špeceraja, znanstvenu fantastiku, trilere, vesterne, ljubice, iako mi je za neke od njih trebalo manje vremena nego dostavi da ih dopremi od knjižare do polica trgovine. Teško je biti prostitutka s profinjenim čitateljskim ukusom. Trećeg tjedna kurvanja pokupio me muškarac u novom crnom Cadillacu Eldorado sa zlatnim ukrasima. Ništa nije rekao, samo je počeo brzo voziti, na istok po autocesti, a kad sam ga pitala što to radi rekao je zaveži kučko pa sam zašutjela. Imao je isti onaj memljivi smrad po zlu kao i Ray Bob, osim što ga ovaj nije niti pokušavao prikriti, daleko od toga, on se njime ponosio, to mu je bio zaštitni znak. Kad smo sišli s autoceste, počeo je pričati što će mi sve učiniti da me nauči da se ne smijem kurvati na njegovu teritoriju, a kad smo došli u njegov stan u Liberty Cityju, sve je to i učinio plus još neke stvari kojima mi ranije nije stigao zaprijetiti. Mislim da je meni učinio više toga nego Sto inače čini klinkama koje se prostituiraju zato što ga se ja nisam osobito bojala. Na kraju me još jedino mogao lišiti života, koji ja nisam osobito cijenila, premda mije bilo nekako žao što se nikad nisam uspjela kresnuti s Percivalom Orneom Foyem. Ovaj se zvao Jerrell Robinson. Nije vrijedan opisivanja, osobnost kao ribica u jatu, skockan po uzoru na filmove i ulicu, u glavi samo jedna misao, Još. Dakle, uobičajena svodnička priprema amaterke, ništa što prije nisam radila osimfukanja u guzicu, što me prilično boljelo, i šuta heroina, od kojeg mi je bilo zlo kao psu, ali bi ipak ublažilo bol. Nisam se navukla, začudo, osim fiziološki, a to se da riješiti s dvadeset četiri sata nelagode, ništa osobito za mene. Nisam sklona ovisnostima, izgleda. Ipak, pravila sam se da jesam. On je uživao da ga preklinjem za sljedeći šut. Ja sam uživala smišljati kako ću ga ubiti. To sad kažem, ali kad se doista nastojim sjetiti kako sam se osjećala, nastane praznina. Možda nisam osjećala ništa. Znam da sam puno vremena živjela izvan svoga tijela, u snu na javi i hrani iz knjiga. Neka znojava svinja bi legla na mene, a ja bih lebdjela kroz engleski
vrt i brbljala s elegantnim damama i gospodom, ili bih se uz riku bijelog plamena spustila na neki novi planet. Postoji jedna razina ravnodušnosti prema tome što će ti se još dogoditi koju je teško objasniti ljudima čijim životima gospodare očekivanja i osjećaj da na nešto imaju pravo. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je to što me Jerrell smjestio u jedan od svojih stanova za kurve, tako da sam imala stalno boravište pa sam se mogla učlaniti u knjižnicu. Zapravo bila sam jako dobra kurva. Nikad nisam krala, niti od mušterija niti od Jerrella. Držao me u dvosobnoj rupi u Trideset četvrtoj ulici sjeverozapad s još dvjema curama, Marlys i Tammy, objema u nježnim tinejdžerskim godinama kao i ja, ali pravim narkićkama. One su stalno krale, glupavo, beskorisno, i on bi ih u prosjeku jedanput u tjednu istukao žicanim vješalicama za kapute. Zatim bi istukao i mene, i to još malo jače nego njih, jer nije uspio naći moju ukradenu zalihu ili drogu, a manjkalo mu je mašte da si predoči poštenu kurvu, jer to bi mu bilo kao da naiđe na suhu vodu. Bio je to dio plana, naravno. Nakon toga bi me obično pojebao na neki osobito ponižavajući način i potom zaspao. I to je bio dio plana, Jerrell je imao suparnika, svodnika po imenu T-bone Carter. T-bone se hvalisao da je malo iznad običnog uličnog smeća, a zapravo je i bio trunčicu pametniji od Jerrella, što baš i nije bilo osobito teško. On je vozio Mercedes a ne Cadillace kao ostale face s ulice, i odijevao se u engleskom stilu, uvijek lijepo odijelo i kravata i cipele ručne izrade, to je bio T-boneov stil, i volio je jazz a ne funk. Znala sam neke njegove cure, a one su mi rekle da je OK koliko već takav šljam može biti, lake ruke kad ih muči, a široke s darovima i drogom. Pravi princ. T-bone je organizirao poker na koji je Jerrell išao svakog četvrtka, i naravno uvijek gubio, tupan, i za to okrivljavao lošu sreću. To je bio još jedan dio mojeg plana, ali u središtu je bila Marlys, ona glupavija i zgodnija od mojih dviju cimerica. Navela sam je da se boji Jerrella, točnije rečeno, da ga se boji više nego inače. Rekla sam joj da je smaknuo neke cure iz čiste zabave. Ispričala sam joj kako mi je rekao da je popizdio na nju zato što ga stalno potkrada, da će mu ona poslužiti kao primjer drugim curama. Ispripovjedila sam joj što će joj sve učiniti, a pojedinosti sam crpila iz nekog smeća od trilera koje sam nedavno pročitala. Kad se dovoljno isprepadala, natuknula sam
da bi se mogla izvući uz pomoć T-bonea Cartera. Jerrell se boji Tbonea, rekla sam, a T-boneu bi bila fora maznuti Jerrellu jednu od cura koja mu najbolje zarađuje. Zatekla sam se u kafiću Jocko's Tropical Lounge na Drugoj aveniji, tu sam obično visjela, i bilo je još rano, četiri možda, i baš sam mislila krenuti u šetnju, a to znači vrzmati se po izlazima za autocestu 395 i pokupiti neke od uzoritih građana koji se tim putem vraćaju s posla u svoja predgrađa, kad se pojavio Jerrell, sav se pjeni, jer je upravo čuo što se dogodilo. Pljusnuo me par puta tako iz principa i da drugima pokaže da je on još glavna faca. Popio je piće i počeo srati što će sve učiniti T-boneu, da nije on ničija pičkica, a ja sam iskoristila priliku i spomenula da ga T-bone tretira kao pičkicu možda i zato što sve te godine pušta da mu diže lovu na kartama, i da sam čula kako se T-bone sprda na njegov račun baš tu u ovome kafiću, i onda sam mu spomenula neke pojedinosti o tome kako ga je naguzio, a to sam pokupila iz knjige Kartaške prevare D. Ortiza, posuđene iz Javne knjižnice Miami. Nakon toga se Jerrell jako stišao i otišao je u auto i odmah se vratio a ja sam znala po što je išao. Ispijao je courvoisiere sa 7UP-ovima, svoje omiljeno piće, sljedećih pola sata, jedno za drugim, a zatim sam ja morala na posao. Šteta što sam to propustila, jer stvarno bih voljela da sam vidjela izraz njegova lica kad je izvukao svoj colt commander na T-bonea i držao ga onako glupavo postrance kao što sad svi rade i nekoliko puta povukao okidač. T-bone nikad nije nosio oružje, tvrdio je da pištolj kvari kroj odijela, ali je uvijek sa sobom vodio pomoćnika, a te večeri je njegov momak nosio TEC-9. Čula sam da je Jerrell još povlačio okidač colta kad ga je T-boneov momak raznio na komade. Bila sam na ulici nakon mušterije, ispirala sam usta vodicom, kad mi je jedna cura rekla novost, a ja sam štrcnula vodicu iz usta visoko u zrak, pobjedničku fontanu žuto-zelenog pod jakom uličnom rasvjetom za prevencije kriminala, i zaplesala svoj đavolji ples niz Sedamnaestu ulicu sjeveroistok, srca punog demonskog slavodobitnog plamena i derala se i vrištala, ne znajući da je to cika životinje u stupici. Ljudi pokraj kojih sam prolazila zurili su u mene, i vjerojatno se pitali zbog čega sam tako sretna. Sad se toga stidim, ali ako moram reći istinu, istina je da je bilo veličanstveno osjetiti snagu njegova zla u sebi. Ulovila sam taksi do Jerrellove gajbe. Naravno, napravila sam kopiju
ključa njegove kuće. Jednom kad je zadrijemao nakon mučenja napravila sam voštani otisak u limenoj kutijici koju sam dobila od jedne stalne mušterije, kradljivca automobila, koji mi je izradio ključ od kuće i od auta u zamjenu za par besplatnih ševa. Tako sam mogla otvoriti pretinac u Jerrellovu autu, izvući udarnu iglu iz colta, a to me naučio Ray Bob tijekom jedne od njegovih glasovitih lekcija iz održavanja i sigurne pohrane pištolja. Ali tu nisam našla nikakvu gotovinu. Ili me netko pretekao, ili je sve nosio sa sobom, ili je sve izgubio na kartama. Ipak našla sam lijepu vrećicu koke i nešto zlatnih dran-gulija. Pokušavam se sjetiti što sam planirala nakon toga. Odmagliti iz grada prije svega, ili bar iz onog dijela gdje me znaju. Za mnom je raspisana tjeralica, a murjacima neće dugo trebati da prokuže kako je Jerrellu smjestio netko od njegovih. Možda nepravedno optuže T-bonea, a mene kao sudionicu. Ušla sam u drugi taksi i rekla tipu neka vozi na jug. Mislila sam na koncu otići do Key sa, ali trebalo mi je malo vremena da se saberem, pa sam rekla vozaču neka me odveze u Coconut Grove jer sam ranije čula da se tamo okupljaju klinci, a ja sam htjela ponovno biti klinka, pa makar i beskućnica. Koliko se sjećam, bio je petak, blaga mirisna večer i ulice su bile pune. Privukla sam neke začuđene poglede, jer sam na sebi imala grudnjak sa srebrnim nitima i ružičaste vruće hlačice i bijele sandale s debelim potplatima. Otišla sam u Gap i kupila traperice, par majica, torbu preko ramena, a kurvanjsku robu sam bacila u smeće. Kurvanjsku šminku sam sprala u zahodu restorana, i pritom skinula nekoliko godina. S kurvanjem sam završila, ili sam bar završila s uličnom razinom. Nisam baš neka ljepotica, znala sam, ali sam imala tehniku i bila prilično dobra glumica i imala sam pojavu kakva se sviđa nekim muškarcima. Ušmrkala sam dvije linije koke u Gapovoj kabini da se ohrabrim i izašla vidjeti kako ću se snaći za prenoćište. Otišla sam u onaj park tamo kod obale, i tu je bila hrpa klinaca koji su se njihali u ritmu Def Lepparda iz velikog sterea. Bila su tu i dva murjaka na biciklima, ali me nisu niti pogledali. Ja se lako uklopim. Otišla sam do najodrpanije skupine klinaca koju sam mogla naći, znala sam da će ih odati prostirke za spavanje i torbe, uticali su me sitniš, dala sam par novčanica, počela pričati sa štrkljavim bijelim momkom s mohawkicom na glavi i tetovažama i povodnikom od
špage u ruci kojim je držao cmobijelog mješanca. Tommy i Bo. Tommy je imao curu, Carmen, smeđe kože, isturenih zuba, dredloksice, oko zapešća istetovirane narukvice, puna pirsinga po licu i oko pupka. Ispričala sam im neke uvjerljive laži, naučila što treba znati kao tinejdžerka beskućnica u Miamiju. Trenutačno borave u staroj napuštenoj trgovačkoj zgradi u Douglasovoj blizu Granda. Predviđena je za rušenje, ali došlo je do neke zakonske odgode tako da zapravo nema vlasnika. Tu se motaju neki gadni narkići i tipovi koji, znaš ono, traže mlade cure. I dečke. Ali da ih se izbjeći. Njih dvoje obično tu prespavaju, u Marketu, kako su je zvali. Častila sam ih obrokom brze hrane, i kasno te večeri smo se provukli kroz lančanu ogradu i prešli preko parkirališta prekrivenog šutom. Bila je to betonska jednokatnica čija je jedina posebnost bio visok četvrtasti toranj koji je sadržavao spremnik s vodom i nekad na sebi nosio logotip ondašnje trgovine. Većina je spavala u bivšoj drogeriji, dubokoj i tamnoj poput špilje. Tu je dvadesetak ljudi sjedilo oko svijeća, tako da je djelovala pomalo kao katedrala, ali kao neka čiji je bog odmaglio. Tommy i Carmen su očito bilo dobro poznati. Ljudi su gladili Boa i tiho pričali. Bilo je tu i manje djece, s roditeljima i bez njih. Carmen mi je posudila jednu svoju deku i pokazala mi kako od vrećica i novina složiti prostirku za spavanje. Nije bio Hilton, ali zaključila sam da sam iscrpljena nakon svih događaja tog dana. Spavala bih sasvim dobro da nisam vrećicu sa zlatnim nakitom ugurala u gaćice, pa bi me probudila svaki put kad bih se okrenula. Ujutro sam se ukrcala na gradski vlak i otišla u središte grada, gdje sam našla zalagaonicu u kojoj se ništa ne pita i riješila se Jerrella za četiri stotke i još nešto sitno. Čemu ove pojedinosti? Opet skrećem s teme, zar ne? I ton skreće, zar ne, sadašnja osoba klizi u prošlost, pridaje priči ton kasnijeg iskustva. Opet problem s glasom. Oh, Isuse, kad bi mi bar mogao pomoći da se sama sebi maknem s puta bar na dvije minute na dan... I Dobro, natrag u park, opet se skompati s Tommyjem i Carmen. Pušili smo neku osrednju travu. Ponudili su mi crack, ali sam odbila. Nabacivala su mi se dva tipa od dvadesetak godina, nudili su mi i lovu, valjda se vidjelo, mislim kakva sam zbilja, ali i njih sam odbila. Bio je to svijet bez planova, bili smo kao golubovi koji kljuckaju
mrvice i komadiće hrane. Spokojno na neki način, puno lakše nego kurvanje. Tako je prošao tjedan ili dva ili tri. A onda je jednog jutra Carmen rekla da joj je rođendan, šesnaesti, a ja sam zaplakala. Ispostavilo se da je iz obitelji koja nije držala do zabava, neka religiozna bedastoća, tako da nikad nije imala rođendansko slavlje. I tako sam učinila prvu prilično nesebičnu stvar u svojem životu - hej ja imam nešto love, napravit ću večeras zabavu u Marketu, pa i jesam, torta i svjećice iz Winn-Dixieja, pržena piletina iz KFC-a45, pivo pomoću moje lažne osobne iskaznice. Ne znam otkud mi to, možda prvi dodir, lagan kao perce, moje svetice. Vjerujem da je to razveselilo nju i klince. Ja se nisam baš uživljavala jer su me uhvatili gadni grčevi negdje oko četiri poslijepodne i stalno su postajali sve gori, a tablete nisu djelovale. I krvarila sam kao luda, uopće ne onako kao inače. Ozbiljno sam se zamislila nad svojom opremom, onako zgrčena na prostirci, i shvatila da mi ciklus već mjesecima ne štima, iako sam to tada pripisivala svojem zanatu. A trebam reći i da, za divno čudo, iako sam se seksala sa stotinama muškaraca svakoga tjedna uopće nisam pomišljala da bi to moglo imati nekakvog učinka na moje tijelo, tako sam bila mlada. Dakle Carmen me pitala što nije u redu i ja sam joj rekla a ona je rekla da trebam otići u bolnicu, a ja sam rekla ni slučajno, iz očitih razloga, a onda je Audrey, jedna starija 45 Kentucky Fried Chicken, lanac brze hrane. žena s dvoje djece, rekla da trebam pokušati u medicinskom kombiju gdje pregledava sestra, ona časna sestra koja vozi bijeli kamion za kruh i dolazi medu beskućnike i dijeli im lijekove i pregledava i nikad ništa ne pita. Pobjegla si od kuće, jel da? pitala je, a ja sam priznala da jesam. Tommy i Carmen su me napol odnijeli do parkirališta na autocesti Dixie blizu Douglasove gdje je ispod narančastih uličnih svjetiljki stajao stari bijeli kombi za kruh, okružen grupicom pacijenata beskućnika. Krv mije kapala niz nogavicu, pa su me pustili prvu. Unutrašnjost kombija bila je jarko osvijetljena jer je motor radio i sadržavala je bolničku ležaljku na kotačima, metalni stolac, police i pretince. Vlasnica je imala četrdesetak godina, glatku smeđu kožu
koja se činila još tamnijom zbog bjeline pokrova za glavu s crvenim gajtanima preko obrva, a ispod širokog čela crne ozbiljne oči iza naočala s metalnim okvirom. Nešto nije štimalo s njezinim licem, desna strana istegnuta nagore na neki čudan način, tako da izgleda kao da se smijulji, ali ostali dijelovi se nisu smijuljili, zapravo su imali sasvim suprotan izraz, duboko ozbiljan. Siva haljina, bijela pregača kakvu nose kuhari u restoranu, lanac s teškim srebrnim križem, značka na grudima, drugi tanji lančić oko vrata, a na njemu nešto maleno i vjerojatno od mjedi. Izgledala je kao da teži četrdeset kila s krevetom, ali je imala čelični stisak kad mi je pomogla popeti se na ležaljku. Zalupila je vrata ispred nosova radoznalih promatrača pred kombijem. Trinidad Salcedo, moja prva prvcijata Krvava sestra. Dolje traperice i gaćice, crvene od krvi. Mjerenje temperature, krvnog tlaka. Plakala sam od bolova. Ona je gledala, ispipavala nježno i polako. Miris antiseptika i ubod. Još boli. Počela sam zavijati. Bila mi je među nogama, nešto je radila. Sto mije? Glava joj se uzdignula iznad mog trbuha. Kako dugo si trudna? Jesi li luda? Nisam trudna! Bila si, rekla je, upravo si imala pobačaj. Još antiseptika, cjevčica u ruku, maleni cilindar koji se puni crvenim. Val mučnine. Uzmi ovo. Pilule. Progutala sam, zatražila još jednu čašu vode. Navukla sam svoje krvave traperice. Kako se zoveš? Rekla sam joj Emily, pa se i ona predstavila. Baviš se zanatom? Nema čavrljanja sa sestrom Trinidad. Prema ustima mi je gipka skočila laž, ali neki iznenadan i nepoznat impuls ju je odagnao. Da, rekla sam, ali sam prestala. Dobra djevojka, rekla je, a ja sam tek u tom trenutku shvatila da je to istina. Dala mi je bočicu. Imaš stidne uši. Ovo je šampon s insekticidom. Dala mi je fotokopirani popis mjesta gdje se mogu istuširati. Netko je pokucao na vrata kombija. Otvorila je, a pred njima je bio stari propalica, pijanac i skitnica s rasjeklinom na čelu. Uvela ga je unutra, a meni pokazala da sjednem u kut. Sjela sam na pojastučen ormarić i gledala kako radi. S njim je razgovarala više nego sa mnom, znala je kako se zove, očito je već prije bio tu. Smrdio je, a ja sam se pitala kako joj se ne gadi dirati ga, a osjetila sam i prikrivenu ljubomoru, a onda se razljutila na sebe što me uopće ima biti briga. Zašiven i premotan, otišao je. Još nekolicina mušterija, uglavnom prva pomoć, ali ijedna beba, majka malo starija od mene, govori
španjolski, uplašena. Sestra kao da je zaboravila na mene. Možda sam zadrijemala. Njezina ruka na mom ramenu, lice blizu mojega: Moram do svoje sljedeće postaje, rekla je, i pitala me imam li gdje biti? Rekla sam da imam. Pitala sam ju je li ona opatica. Rekla je da je sestra, objasnila je da su opatice sestre koje žive u zajednicama, za razliku od nje i drugih iz njezina reda, i rekla mi je kako se taj red zove, ali meni to nije ništa govorilo. Mislim da u Okrugu Caluga nismo imali ni sestara ni opatica. Čekala je da krenem, ali iz nekog razloga mi se nije išlo od nje ne iz nekog razloga, ne, to je bio Duh Sveti koji je prvi put malo procijepio pepeo koji se stvrdnuo oko mojega srca. Pitala sam što znače ta slova, i pokazala na njezinu značku. Bio je to zlatni križ na bijelom emajlu s crvenim krvarećim srcem u sredini, a na krajevima križa pisalo je UVIM a oko zlatnog ruba DSNKK* FAM Rekla je, pokazujući, ovo znači Družba sestara njegovateljica Krvi Kristove i Fidelis ad mortem, a ova slova označavaju ubi vadimus ibi manemur. Pitala sam što to znači, a ona je rekla da znači vjernost do smrti i kamo odemo tu i ostanemo. Vjerojatno sam je blijedo pogledala jer je objasnila kako to znači da kad odluče nekamo otići i brinuti se o ljudima, ostaju sa svojim pacijentima čak i ako to znači da i sestre moraju umrijeti. Pitala sam je li dosad neka umrla, a ona je rekla samo nekih stotinjak ili tu negdje. U Miamiju? Trgnula sam se jer se grohotom nasmijala, a onda je prekrila lice rukama, nekakvom čudnom orijentalnom gestom, i zamolila me da joj oprostim. Ne, u drugim zemljama. Naša je specijalnost pomaganje ljudima koji stradaju u ratu, rekla je, i pitala me želim li ići u bolnicu. Rekla sam ne i pitala je zašto je ona ovdje, u Miamiju nema rata osim narko-ratova a ona je rekla da je uzela predah, ovo joj je neka vrsta odmora. Imala sam još puno pitanja, kao što je taj mali mjedeni anđeo kojeg nosi oko vrata, ali iako nije djelovala nestrpljivo ili tako nešto, osjećala sam njezinu želju da me se riješi. Dala mi je paket debelih higijenskih uložaka. Čuvaj se, Emily, rekla je, i neka te Bog blagoslovi. Pogledala me i osjetila sam da vidi kroz mene baš onako
kao što sam onda mislila da može i Ray Bob, ali umjesto da vidi sve ono loše u meni, ona je vidjela samo dobro. Tome vraški tada iznenadilo jer sam mislila da toga tu nema. Zatim sam se našla vani i razmišljala kako je, uz Percivala Ornea Foya, ona najzanimljivija osoba koju sam ikada upoznala.
Dvanaest Pazu su dali administrativni dopust dok traje istraga o pucnjavi. Vjerovao je da neće puno istraživati, budući da su našli frajerov pištolj, da postoji civilni svjedok (Lorna Wise) čiji iskaz u tančine potvrđuje Pazovu verziju događaja, te da je žrtva bio zloglasni zlikovac po imenu Amando Cortez, poznat i kao Dodo Cortez među prijateljima i policajcima, koji ga također znaju i kao kostolomca i "redarstvenika" u službi narko bosova. U dosjeu je imao dva uhićenja zbog ubojstva, ali se tih optužnica uspio osloboditi na suđenju, i zatvorsku kaznu od trideset i šest mjeseci zbog teške tjelesne ozljede/pokušaja ubojstva. Osim toga, bio je prilično bijeli Kubanac i zato ga je mogao ustrijeliti policajac bilo koje boje bez opasnosti da će u vezi s tim nastati histerija. Paz je prvi dan svog administrativnog dopusta provodio s Lornom, koja je također uzela slobodan dan, a nazvala ga je već rano toga dana i potom isključila telefon. Iznenadilo ga je što ga je tako pozvala, ali odvezao se do nje, i sad su sjedili na njezinoj terasici ispod drveta manga, pijuckali zajedno ledeni čaj kao stari prijatelji, a to sigurno nisu bili, ali bilo je nečega među njima, ispod površine. Pitala ga je ima li problema zbog pucnjave, a on je objasnio da se radi o, kako oni to zovu, dobroj pucnjavi, i zašto je tako. "Dobra pucnjava", rekla je. "Kakav izraz!" "Za razliku od loše, kad bakica dobije metak u leđa zato što se murjaku učinilo da je ona zapravo mahniti kriminalac oboružan sačmaricom i spreman za napad." "To se događa?" "U Miamiju? Češće nego što bi trebalo. Baš sadu se sudi skupini detektiva koji su vodili nekakav svoj odred smrti, smaknuli su gadove koji im nisu bili po volji. Kad smo već kod toga, a kako se ti osjećaš?"
Vidio je da stišće oči, kao da će zaplakati. "Pomalo tupo. Nikad prije nisam vidjela kako netko pogiba. Nisam čak vidjela ni mrtvo tijelo, osim mamina." Udahnula je dugo, duboko. "Ti vjerojatno jesi, zar ne." "Puno puta." Zastao je i mudro se osmjehnuo. "Hoćeš li se bolje osjećati ako ti kažem da se na to nikad ne navikneš, ili ako kažem, oh, nakon nekog vremena ti postane svejedno?" "A da mi kažeš istinu?" "Ah, istina! U redu, istina glasi da to ovisi o stanju i vrsti tijela. Kad se radi o truplu trogodišnjeg djeteta koje je u kolovozu odležalo tjedan dana u kartonskoj kutiji, to je gadno, a svježe truplo gangstera koji je dobio metak kroz uho i nije neka osobita frka." "A kako je kad moraš nekoga ubiti? I to je relativno?" "Za to nisam siguran. Ja sam ubio samo dvoje ljudi, računajući i ovog tvojeg momka." "Drugi je bio onaj vudu tip." "Aha, taj", rekao je Paz takvim tonom da je razgovor o toj temi srezao kao suhu granu motornom pilom. Otpio je malo čaja i rekao: "No dakle. Moramo malo popričati. Neslužbeno, za početak. Zapazio sam da si sklonila onu knjižicu koja je ispala tvom momku. Emmylouinu bilježnicu." "Da. I molim te, prestani ga zvati 'moj momak', kao da hodam s njim." "Oprosti. Bilježnica, dakle. Tehnički gledano, povrijedila si integritet prizorišta." "Zbilja? Primijetila sam da to nisi rekao svojim kolegama. Tehnički gledano, nije li to sudioništvo u povređivanju integriteta prizorišta?" Mrdnuo je obrvama poput Groucha4". "Da, ti i ja smo sudionici u zločinu. A sada, hoćeš li mi dati da to pročitam?" Spustila je svoj ledeni čaj na vrtni stolić i krenula nekamo. Paz je proučavao njezino tijelo dok se udaljavala. Palio se na stražnjice, iako je bio svjestan koliko je ta sklonost tipična za osobu iz njegove kulture. No, tako je kako je, a Lorna Wise nedvojbeno ima fantastičnu guzu, premda nema pojma kako je treba istaknuti. Zapravo, vjerojatno još nikad nije upoznao ženu kojoj je toliko neugodno u vlastitome tijelu. Mjerkao ju je i dok se vraćala iz kuće na terasicu. Odijeva se u Gapu, prirodno, kaki bermude i svijetloplava majica, prekrasno ispupčena. Paz nije imao ništa protiv pristojnih sifona, ali ne bi
odustao ni da ih nema, kao neki muškarci, njemu je jednostavno drago što su tu, ali bilo je jasno da se njihova vlasnica s tim ne slaže. Držala se kao da ih pokušava poklopiti ramenima. Čudno, ali na svoj način zanimljivo. "Što je?" rekla je, jer je napokon opazila da je gleda. "Imam žumanjka na majici?" "Ne, nemaš ti jaja", odgovorio je i pokazao na bilježnicu. "Evo je. Neće ti smetati ako je sad pročitam?" "Nimalo. Imam posla po kući. Ne moraš žuriti." Nije se žurio, a to nije bilo lako, bila je to prava mala bitka između njegova detektivskog nagona da pronađe i upije sve što bi se dalo iskoristiti kao dokazni materijal i osobne želje da dokine svaku vezu s Emmylou Dideroff i njezinim djelima. Prije se nadao da će dobiti obično priznanje, popis činjenica, počinjenih zločina, a ne nešto ovako intimno, ne nešto upućeno njemu, Pazu, kao da joj je on doslovce ispovjednik. Osjećao se kao da ponire u njega onim groznim pogledom iz sobe za ispitivanje, kao da nešto kroz nju gleda u njega. Prisilio se pročitati do kraja, a zatim se zavalio u stolac i zaklopio oči. Gubi razum, to je sad izvan svake sumnje, to je već počelo utjecati i na njegov rad, a sad taj ogavni osjećaj od kojeg se ježiš dok je čitao bilježnicu, on ludi, ili... 46 Julius Henry Marx, poznatiji kao Groucho Marx (1890.-1977.), poznati američki vod-viljski i filmski komičar koji je nastupao sa svojom braćom (skupina Braća Marx) i samostalno. Misli su mu zapele i poskočile, kao gramofonska igla na izgrebanoj ploči. Ludi, ili... ili se radi o... Pazovi dobro održavani osigurači su iskočili. Kad je ponovno otvorio oči, Lorna je sjedila nasuprot njemu, u toplome hladu mirisava manga. "I, što misliš?" Žmirnuo je i uspravio se. Rekla je: "Zaspao si. Zar ti je bilo tako dosadno?" "Ne, samo sam razmišljao", rekao je, trljajući lice. "Nitko nikad ne želi priznati da je zaspao, osim ako je u krevetu. Pitam se zašto?"
"Ti si psihologinja, Lorna. To bi ti trebala znati." Prešla je preko ove primjedbe i pokazala na bilježnicu. "Jesi li došao do nekih zaključaka?" Uz nešto truda, Paz se ponovno uživio u svoju policijsku personu. "Ne, ali jedva čekam vidjeti ostatak. Ima li izgleda da je sad podvrgnemo temeljitom ispitivanju?" "Mentalno oboljelu osobu? Gledaj, što se toga tiče, strpljen-spašen. Ona postane krajnje odbojna kad je forsiraš u stvarima koje su izvan njezina pripovjedačkog tijeka. Kad sam ju ja posljednji put pritisnula, dobila je napadaj." "Ali ona nas vuče za nos. Mislim, vidiš to, zar ne? Sad nešto priča sirovim narodnjačkim tonom, onda nešto kao obrazovana žena koja se osvrće na svoju prošlost i sva je mudra i duhovita, a onda pak zvuči kao neka religiozna luđakinja koja citira svetog Augustina. Sve to skupa nema smisla. Nema blage veze s pravim priznanjem." "Ne, ali ovdje se radi o osobi koja se nije potpuno integrirala. Svi se mi slažemo da je ozbiljno poremećena." Paz je naglo ustao i počeo koračati po kamenim pločama terase, a onda se okrenuo licem prema njoj, uperivši prst. "Recimo da se tu slažem s tobom. Recimo da je sve to buka i bijes, da je traumatizirana, što već, ima u sebi višestruke ličnosti..." "Nisam rekla da ima višestruke ličnosti..." "Ma nema veze - da je poremećena, kako ti kažeš. Najvažnije u svemu tome, apsolutno najvažnija stvar, to je ono čega nema u bilježnici. Ha?" "Pas koji nije zalajao u noći." "Taj pas." Brzi osmijeh. "Drugim riječima, nema apsolutno ničega zbog čega bi netko riskirao provalu da je se domogne. I to oružanu provalu, što je jako rijetko. Provalnici gotovo nikad nisu naoružani. Ono, čemu taj rizik - bit provale je da uletiš i izletiš, da te nitko ne vidi." "Ima seksa." "Ucjena, misliš? Ne, počinitelj je mrtav, a ne vjerujem da bi Ray Bobova obitelj nakon svih tih godina htjela štititi njegov dobar glas. Dobro, ima i ono da Foyevi dilaju drogu, ali ne vjerujem ni da bi se oni htjeli truditi. Isto tako bi mogla tvrditi da je kupovala heroin od guvernera, ali to nije valjana optužba, bez konkretnih dokaza ne znači
ništa. Može se otpisati kao buncanje jedne luđakinje, ne, to jest buncanje jedne luđakinje. Dakle, zašto je netko, po svemu sudeći, spreman ubiti zbog toga?" "Ti misliš da sve to ima veze sa..." Zakolutao je očima. "Pa, kvragu, da! Žrtva, taj Arapin, dođe u grad, proda nešto nafte i priča o golemom nalazištu, promijenit će naftnu situaciju u svijetu, a kaže i da traži tjelesne čuvare, da se nečega boji. A zatim, od svih mogućih ljudi na koje bi mogao naići u Miamiju, on naleti baš na našu Emmylou, koja ga ima razloga smaknuti, i koju zateknu u njegovoj sobi nakon što je dobio po glavi rezervnim autodijelom iz njezina kamiona i sletio preko balkona? Ti misliš da je sve to slučajnost?" "Moglo bi biti", kaže neuvjerljivo. "Nema teorije. To je rekao i moj šef, a istina je. Netko nas vuče za nos, i... hm." Paz je umuknuo i dugih pola minute zurio pred sebe. Zatim je iz džepa traperica izvukao mobitel. "Ispričaj me na sekundu", rekao je i ukucao broj. Malo se udaljio i okrenuo joj leđa. "Bok, Tito, ja sam. Aha, sve pet. Slušaj, prijatelju, htio bih da mi nešto učiniš. Iskopaj sve što možeš o Dodu Cortezu, obiđi mjesta na koja je odlazio, popričaj sa svima s kojima se družio. Ne, nema veze s pucnjavom; što se pucnjave tiče, nema frke, ali želim znati čime se bavio u posljednje vrijeme, otkud mu novac, za koga je radio. Osobito me zanima postoji li nekakva veza između njega i Jacka Wilsona. Ne, nemoj ići do Wilsona. Ne, zajedno ćemo do njega. Samo doznaj što više možeš. Kužiš što ti govorim? Znaš zašto to tražim, je 1' tako?" "Dobro", rekao je Paz nakon poduže stanke. "Faca si. Javi mi sutra doma, na fiksni telefon, ne na mobitel. U redu, čuvaj se." Paz je sjeo nasuprot Lorni, ozbiljniji nego prije. "Lorna. Gledaj, ovako stvari stoje. Ne želim te plašiti ili tako nešto, ali upravo mi je sinulo: ne sviđa mi se što su ovamo poslali Doda Corteza." "Zašto?" "Zato što provale uopće nisu njegova specijalnost. On je ubojica. Tog jutra, ti bi bila kod kuće da te ja nisam nazvao i zamolio da dođeš do mene." Lorna je zadržala dah. "Što, znači, zaprijetio bi mi? Ali ja ništa ne znam.'"
"Da, ali oni to ne znaju. Oni samo znaju da ona nešto piše i da si joj ti psihička. Ljudi svašta kažu psihićima. Možda ti je rekla to što ih zanima." "Što? O čemu se radi? O, Bože, pa to nema smisla! Ovo je kao u filmu... tajne poruke, pištolji, ljudi pogibaju. Ne, hvala, to nije dio mog posla, tako nešto se meni ne može dogoditi." Odvratila je pogled od njega. "Oprosti. Sve više mi se čini da sam se zaribala. Mislila sam, zanimljiv slučaj i sve to, ali, ah, nije to za mene, prijetnje i krvoproliće. Ne, žalim, to nije za mene." Tišina je vladala skoro punu minutu. A onda je Paz rekao, neutralnim tonom: "Dobro, prepusti slučaj nekom drugom. Mislim, vjerojatno možemo smanjiti rizik po... tu drugu osobu, ali ako se ti ne možeš s time nositi, onda jednostavno ne možeš. Zadržat ću ovu bilježnicu i nešto ćemo srediti da dobijem i druge kad ih napiše." Uzeo je bilježnicu. Rekao je: "Ako doista odlučiš odustati, javit ćeš mi tko je novi frajer na slučaju, dobro? Drago mi je što smo se opet našli." Okrenuo se da pođe. Lorna skoči, metalni stolac zagrebe po pločicama neugodnim silovitim zvukom, i začuje vlastiti glas kako govori: "Ne, molim te, ostani. Nisam tako mislila." Zna da je tako mislila. Novi frajer. Novi frajer. Je li on to namjerno, je li uistinu takav manipulator? Nema veze, izmanipulirao ju je. On malo zabaci glavu i ispitivački je pogleda, uspostavlja odnos, ovaj put ne zuri u njezine sise; prije je pomislila: O, ne, ne opet jedan takav, a sad vidi da on nije takav, iako ne zna Sto bi točno mislila o njegovim očima na svojem tijelu, a evo ih sad, usred dramatičnog profesionalnog razgovora. Jarko sunce kroz lišće manga išaralo mu je lice maskirnim uzorkom i pridalo bljeskavi sjaj njegovim neobičnim svijetlim očima. Boji ga se, a u glavi joj je glas koji govori Glupačo glupačo luda luda si bježi od toga glupačo luda.... Dobro poznaje taj glas, glas svojeg oca, a to su bili i još jesu njegovi omiljeni izrazi za sve što se ne uklapa u granice racionalnosti. Ne budi glupa, Lorna! To je ludost, Amy! Pokojna mama. Ne budi luda, Amy, nije ti ništa. Je li to doista rekao? Ili je ona samo mislila da je rekao. Ne, usredotoči se, Lorna... Policajac je još gleda, ali na njegovu glatkom čelu sad se stvorila
borića. "Dobro si?" kaže. "Da, sve je u redu." Drsko se osmjehne. "Ljudi nikad ne žele priznati da nešto nije u redu, osim kad krvare. Pitam se zašto?" Ne može doći do daha, a noge je ne drže. Sruši se u stolac svom težinom, i opet taj nesnosni zvuk grebanja po pločicama. Pročisti grlo, proguta malo čaja, i napokon može govoriti. "Žao mi je, doista. Valjda me sve to odjednom lupilo. U mojoj kući je bio... ubojica i ti si ga ubio točno ispred mojeg ulaza." Zaplače, bez histerije hvala Bogu, nego samo spori curak suza. Nježno tapka svojim papirnatim ubrusom, pazi da ne pokvari šminku na očima. "No, dobro, napokon!" kaže on. "Što bi sad to trebalo značiti?" "To znači da je dobro malo popucati po šavovima kad ti se dogodi nešto poput ovoga. Postoje terapijski programi za takve slučajeve, za ljude koji su doživjeli nasilje. Kriste, pa bar ti bi to trebala znati. Promatrao sam te, onda kad se dogodilo i danas opet, i mislim si, gdje ona sve to drži i što će biti kad izleti van? I sad evo. Maloprije si izgledala kao da ćeš se srušiti." "Malo mi je falilo", kaže ona, ali zna da se ne radi samo o posttraumatskom stresu. U njoj se budi nešto duboko, nešto do čega Mickey Lopez nikada nije dopro tijekom više od dvije godine terapije, pomisli to, a onda brzo nade ispriku za Mickeyja, zapravo je sama kriva zbog toga, ali sad ta neka kombinacija Emmylou Dideroff, i nasilja, i taj čudan čovjek na njezinoj terasi, privlačan i odbojan istodobno (To tijelo! Taj pištolj!), uzmućkava u njoj taj otrovni mulj, uzdiže oblake straha, uzbuđenja. Odluči da to neće reći policajcu. Nekoliko puta duboko udahne, uspostavi kontrolu. Suze presuše. "No, dobro, a što se tiče daljnjeg rada s Emmylou, još se želiš povući?" "Ne!" Previše silovito. Nešto mirnije, kaže: "Ne, mislim, vjerujem da ne bi bilo dobro za nju da baš sad... promijeni terapeuta." Mora odvratiti pogled, jer čak i njoj samoj ta izjava zvuči kao licemjerno sranje. Trenutak nelagode prođe. On sjedne. "Fino. Dobro. A sad kad smo to riješili, moram ti reći da si u svemu ovome iskazala jako puno stila." "Stila?" "Aha. Tip te nokautira, pred kućom ti je okršaj i puca se, a što ti radiš,
ne trčkaraš okolo i ne vrištiš, nego mirno nazoveš 911 i potom sakriješ važan dokaz, a i sad, premda se bojiš, odlučila si učiniti ispravnu stvar. I imaš lijep osmijeh. Hvala ti." Osjeća se kao idiotkinja, tako sva nasmiješena, a i on se smiješi, tim uskim mačjim osmijehom uz bljeskanje u očima. "A ima i još nešto", kaže on, "u svemu tome, najviše mi je guba to što uopće nisi pitala kako to da sam privezan lisičinama za krevet." "Pa, mi psiholozi smo uvježbani da budemo diskretni." "Nisi me htjela dovesti u neugodnu situaciju." "Meni se čini da ti nisi osoba koju je lako dovesti u neugodnu situaciju." "Uvježbana i da dobro zapaža. Smirena, diskretna, dobro zapaža: tri zgodna aduta." Nasmije se, bez koketne čednosti, pravim zadovoljnim smijehom. Lijepo je primati komplimente od ovog privlačnog muškarca, i ona shvaća da ti komplimenti nisu puko seksualno laskanje, nego iskrena procjena potencijalnog sudruga s kojim možda kreće u nevolje. On doista želi da ona zna što misli o njoj. To je neizrecivo osvježenje i potpuno različito od svih njezinih ranijih iskustava s muškarcima. Malo se jedno drugome blistavo osmjehuju, a onda i taj trenutak prođe. "No", kaže on uz kratak pljesak dlanovima, "ostao sam ti dužan vožnju čamcem. Mogli bismo uzeti nešto hrane i piva, zaletjeti se do Bear Cuta na piknik, možda malo i pecati. Jesi za?" Jest. Uđe u kuću i nabaci plavi bikini, a da se nije niti pogledala u velikom ogledalu, i preko bikinija navuče šore i havajsku košulju, nabije platneni šešir za plažu na glavu. Njegovim policijskim autom zapute se prema sjeveru, a u predjelu poznatom kao Souwesera on skrene prema nizu trgovina blizu glomazne svijetle zgrade gdje se iznajmljuju spremišta za stvari i ode u otrcani kubanski lokal po namirnice za njihov piknik. Ona sjedi u sve toplijem autu, gleda izloge kroz sunčane naočale, polako si prevodi natpise sa španjolskoga i žali što se nije više potrudila tijekom one jedne godine kad je učila taj jezik. Osjeća se apsurdno zadovoljnom, a vedrinu joj narušava jedino oblačak nelagode što će prije ili poslije tog poslijepodneva morati skinuti košulju i hlačice i pokazati se u tom suludo oskudnom kupaćem kostimu.
Jako je dobro što je više nije briga, premda se pita kako to. Možda zbog tumora u gornjem čeonom režnju mozga. Kako bude rastao, tako će ona sve više i više gubiti inhibicije, sve dok se ne počne ševiti ne samo s kolegama, nego sa svima, zatvorskim čuvarima, ovakvim debelim tipom kao što je ovaj što sjedi ispred kubanskog lokala odjeven kao zlostavljač žena samo u potkošulju i s crnom cigarom u ustima, ili s pacijentima, možda čak i Rigobertom Munozom, bez obzira na uznapredovalu diskineziju i sve drugo, i baš dok misli o tome, tko iskrsne pred njom nego Rigoberto. Propao je otkad ga je posljednji put vidjela. I on je odjeven samo u potkošulju, preko nje je prebacio laganu raskopčanu točkastu košulju, a obje su prljave i poderane. Nešto mrmlja, izvodi grimase, plazi jezik skroz van i na sve moguće načine pokazuje da ne uzima lijekove. Njih nastoji zamijeniti vlastitom medicinom u obliku litrenke malcane žestice koju grčevito drži u papirnatoj vrećici, i da, spazio ju je, premda se zgurila u sjedalu i navukla rub šešira preko lica. Grozno se osmjehne i promigolji jezikom. "E, doktorice", dovikne joj i dovalja se do auta, donoseći sa sobom jeziv smrad: kao da se vlak pun piva zabio u tvornicu bljuvotine. "E, doktorice, e, imam posao." "Krasno, Rigoberto." "Aha, e, imam posao na ribarskoj brodici sa, e, znate mog rođaka Jorgea? Radim s njim, čistim ribu tamo kod, uf, onog mosta, kako se ono zove? Ribarska brodica." Za svaki slučaj, ako ne zna kako se čisti riba, on joj pokaže, i to izvadivši iz korica za pašom nož debele ručke i crne oštrice i zamahne joj njime pred nosom. "Oni, e, znate oni ljudi su se vratili, doktorice", kaže. "Znate, opet mi pričaju u glavi. Kažu mi da učinim loše stvari, ali ja ih više ne slušam, a-a. Kao što ste rekli, uf. E, kamo to idete u tom autu?" Zamahuje nožem. Ona ga prati pogledom, poluhipnotizirana, osjeća kako joj se osmijeh zaledio na usnama. Odjednom se tu stvori Paz, ruka mu je oko Munozovih ramena, čvrsto ga drži. "Oye, Rigoberto, mihermano, lque tal?"kaže, odvodeći ga podalje od auta. Slijedi kratak razgovor na brzom španjolskom, a onda se luđak odgega dalje. Paz mu je oduzeo pivo, koje vješto ubaci u kantu za smeće.
Vrati se do auta i stavi papirnatu vreću i plastičnu vrećicu leda na stražnje sjedalo. "Poznaješ Rigoberta?" upita ona. "O, kako ne, dugo se mi znamo. On mi je bio jedan od prvih uhićenika dok sam još bio u odori. Nije te valjda prepao?" "Ne, i ja i Rigoberto se već dugo znamo. Ali, upisujem ti u zasluge što si me još jedanput spasio." "Pa ne znam baš da sam te spasio. On je uglavnom bezopasan ako ga ne izazoveš." "Da, bezopasan za nasilnog paranoidnog shizofreničara s velikim nožem. No, nevjerojatno je to što sam ga se sjetila upravo tog trena, i evo njega." "Tanjur škampi", kaže Paz dok vijuga s parkirališta na Dvanaestu aveniju. "Molim?" "Tanjur škampi. Ovrhovoditelj? Film?47" "Nemam pojma o čemu pričaš." Paz počne zavlačiti u govoru. "Recimo da pomisliš na tanjur sa škampima, i odjednom netko kaže 'Tanjur škampi' ili 'Porcija škampa', samo tako, iznebuha. Bez objašnjenja. A nema ni smisla tražiti ga." Svojim uobičajenim glasom doda: "Malo poslije u filmu se pojavi natpis u restoranu: 'Porcija škampi $2.99. Pravi klasik." "Izgleda. Posudit ću video." "Imam ga doma, možemo ga pogledati poslije." "Ti pružaš kompletan paket usluga, Paz." "Kod nas jedino ne možete unovčiti čekove", kaže Paz. Pazova brodica je sedam metara dug drveni gliser s kabinom, izgrađen u Miamiju i opremljen vanjskim motorom Mercury od 150 konjskih snaga. Odozgo je prebojen izblijedjelom ružičastom bojom, a donje stranice okrhnutom i prljavom bijelom, a sudeći prema nalijepljenim metalnim slovima na krmi, zove se MA TA II. Lornu je potpuno očarao, jer je puno previše vremena provela na velikim, besprijekorno čistim liječničkim jahtama na kojima moraš obuti posebne cipele da ne upropastiš palubu od tikovine i gdje se na tebe deru kad dođavola potegneš pogrešan konopac. Na ovome plovilu, od nje se, izgleda, ništa ne traži, pa se smjesti na tapecirani ormarić na krmi i sjedi tako kao Kraljica od Šebe s hladnim Miller pivom dok
Paz isplovljava iz luke i usmjerava ih niz rijeku Miami, ispod mostova, pokraj malih lučica i usidrenih čamaca, i gradskih tornjeva i autoceste pune automobila punih ljudi koji nekamo moraju, ali oni su danas slobodni, i kad su izašli iz ušća rijeke i odmaknuli od Otoka Claughtona, on pusti gas. Čamac sjedi na svojem gazu kao 47 Repo Man, film Alexa Coxa iz 1984. godine, u kojem mladi kradljivac automobila postaje ovrhovoditelj neplaćenih vozila. dobro uvježban pas, i oni režu blistavo plavim zaljevom, prema jugu, a njoj teret kojega nije ni bila svjesna spadne s duše. Prolete ispod nadvožnjaka, te on zakrene ulijevo i utiša motor do tihog brujanja i krene prema plićaku. Malo ih pogura inercija, a kad se nađu na dubini od metra, on uvuče motor i izbaci sidro. Plutaju duž plaže obrubljene stablima mangrova i australskih borova koji se njišu i bacaju razmahane sjenke po pijesku. Radni je dan, pa na plaži nema puno prostirki, tu sjedi samo nekoliko kubanski matrona i šačica preplanule djece koja jurcaju uokolo uz prodorne povike, poput kreštanja morskih ptica. Izgacaju na obalu noseći svoje stvari za plažu. Rašire prostirku, Pazovu dekicu, nažalost ne baš jako čistu, i premda ne uspijeva razabrati ikakve apsolutno sramotne mrlje, ne može odoljeti a da se ne zapita koliko ih je bilo baš na toj prostirci. On skine odjeću i njezina pretpostavka da na sebi ima minijaturne francuske kupaće gaćice se pokaže točnom. Ona jedva nekako odvoji pohlepne oči od tog područja i premjesti pogled na njegova prsa. Tu su onaj križ i ona smeđa grudica velika kao orah na uzici. Koliko zna, nikada prije se nije družila s muškarcem koji nosi križ, premda je u srednjoj školi viđala dečke koji su ga imali. Takvi su obično puno vremena provodili u radionici za tehnički. Da skrene misli s tih sjećanja, ona upita: "Što ti je to oko vrata?" On dotakne križić. "Ovo? To je simbol kršćanstva. Znaš, prije puno stoljeća, Bog se spustio s neba, i pomoću Duha Svetoga..." Smije joj se. "Mislila sam na ono drugo." "A, to! To je enkangue. Amulet u santeriji. Znaš što je santerija, ne?" "Otprilike. Čemu služi?" "Svačemu, između ostalog, čuva te i od zombija." "Zombiji te često gnjave?" upita ga vragolasto.
"Ne baš, bar u posljednje vrijeme", kaže on, "ali kad sam to dobio, bili su prilično naporni." Ne djeluje kao da se šali, ali bit će da je ipak zavitlava; možda je to neki kubanski štos koji ona ne kuži. Osvrne se oko sebe i kaže: "Ne vidim ni jednog. Znači da djeluje." "Kao što se vidi iz priloženog", kaže on i nasmijeSi joj se. Jedu sendviče i ispijaju hladno pivo. Paz izvadi mobitel i nekog nazove, ali nitko mu se ne javlja. Lorna ne zna koga zove, ali se nada da to nije neka druga žena. Uvidi da ništa ne zna o tom muškarcu, da bi on, zapravo, mogao biti jedan od onih kojima je normalno dok su na spoju s jednom ženom ugovarati sastanak sa sljedećom. Ako je ovo spoj. Malo pomalo je obuzima lagana depresija, a od toga se javi želja za hranom. Inače nije baš luda za kubanskim jelima, koja su za njezin ukus premasna i prezačinjena, ali kad zagrize u ovaj sendvič, postane joj jasno što znači kad je nešto fino. Pecivo je potpuno svježe, dvije sočne vrste mesa i s okusom na roštilj, svježi papar i anis, sir je pravi neprerađeni švicarski sir, krastavci dodaju baš onoliko reskosti koliko treba, a ne da te oblije znoj od kiseline kad ih zagrizeš. Nenamjerno joj izleti "mmm" od zadovoljstva. "Dobar sendvič?" "Nevjerojatan!" kaže punim ustima. On joj ispriča o tim sendvičima, da su to najbolji kubanski sendviči u kontinentalnom dijelu Sjeverne Amerike i zašto je tako, kako je njegova majka još prije mnogo godina otkrila Mannyja Fernandeza i njegov lokalčić, kako ga je hrabrila neka vjeruje svojim instinktima i teži savršenstvu, kako je takav sendvič postao zaštitni znak oslikan na njezinu kamionetu za dostavu užina prije nego što je otvorila restoran, kako se njezin ugled širio, kako su kubanski radnici na gradilištima i uređenju parkova znali voziti kilometrima da bi došli do mjesta gdje bi ona parkirala i onda kupili desetke sendviča da ih odnesu natrag na posao, kako im je išlo toliko dobro da su si mogli priuštiti prvi restorančić. Svidjelo joj se kako on to priča, šaljivo ali bez izrugivanja ili negodovanja tipičnih za mnoge Useljenike kojima nije uvijek bilo lako. Potom je rekao: "A što je s tobom? Što tebi znači nešto kao savršen kubanski sendvič meni?"
Lorna se diči da zna slušati, a to je korisna osobina, osobito s obzirom na vrstu muškaraca čije je društvo birala tijekom života. Jedan od razloga zašto je izabrala kliničku psihologiju bilo je i to što ti ljudi pričaju o svojem životu, ali nisu osobito radoznali kakav je tvoj. I zato nema spreman odgovor, ne pada joj na pamet što bi njoj moglo biti kao kubanski sendvič. I stoga on dobije njezin radni životopis, začinjen uobičajenim dogodovštinama s faksa i poslijediplomskog i stažiranja, ali ništa dublje, a uza sve to i poprilično iskrivljenih podataka kako bi obeshrabrila svaki pokušaj produbljivanja. Ali ipak mu kaže o svojoj želji da otkrije što pokreće ljude, zašto su toliko različiti, svatko je drugačiji, i da otkrije može li uz vješto tumačenje standardiziranih mjernih instrumenata otkriti izvor njihova bola. On sluša. Na njezino iznenađenje, postavlja upućena pitanja, a ona se zagrije za temu. Kad je krenula na ovaj izlet, očekivala je svašta, ali ne i da će voditi žustru raspravu o razlikama u primjeni neparametričkih i parametričkih statistika. Štapićem crta po pijesku, normalnu krivulju, jednadžbe i tablice kojima se raščlanjuju odstupanja... Napokon nastane tišina. "Postaje vruće", kaže on. "Idemo se okupati." Ode do vode, prošljapka kroz plićak i zaroni pod površinu uz jedva čujan pljusak. Ona svuče svoju majicu i hlačice. Pripremila se uz pomoć dva piva, ali za nju je ovo uvijek škakljiv trenutak. Zaputi se prema njegovoj glavi, koja sad pluta povrh titrave površine, glatka i blistava poput tuljanove. On gleda kako ulazi u more s osmijehom odobravanja na licu; osjeća kako se njegov pogled zaustavlja na njoj, pa produži korak da što prije uroni tijelo u vodu. More je mlačno i podsjeća na ulje, kao da je netko u Zaljev Biscayne ulio megagalone ulja za kupanje. Poskakuju na valovima, u vodi do brade, nakratko se dodirnu, a onda otplutaju dalje poput olupina koje nosi struja. Ona pomisli da je to sigurno zbog piva, ta lijena putenost koju osjeća, nije bila na moru još od raskida s Howiejem Kasdanom, koji joj sad preleti mislima. Da je Howie sad ovdje, a on nikad ne bi došao na tako plebejsku plažu kao što je Bear Cut, on bi sad odredio udaljenost koju mora preplivati, tjerao bi i nju, davao joj upute, kritizirao njezin stil. Netko s plaže pojača radio, glazba i ženski glas koji pjeva na španjolskome. Paz se okrene prema njoj i reče, razgovornim tonom: " Pjevala je ponad duha morskoga, ta voda nikad uobličena za um ili
glas, kao tijelo sasvim tijelo, lepetala je praznim rukavima; a ipak njezin ponovljen pokret prouzroči neprestani poklik..." Lorna u jednom trenutku pomisli da prevodi stihove pjesme s radija, ali ubrzo posumnja da bi se takvi osjećaji našli na top listi kubanske postaje. "... neprestano uzroci poklik, koji nije naš iako ga razumijemo, neljudski, oceanov istinski."48 Nakon toga, širok osmijeh i pokret rukom prema Zaljevu, nebu nad njim, njegovim priobaljem. "Što je to?" upitala je nakon zapanjene šutnje. "'Pojam reda u Key Westu', prva strofa", odgovorio je, "napisao Wallace Stevens. Jedna moja prijateljica uvijek bi izrecitirala cijelu pjesmu kad bismo izašli na tropsko more." Neočekivani mali žalac ljubomore. "Engleski ti, dakle, nije bio glavni predmet." "Ne." "Ni psihologija?" "Nisam imao glavni predmet." "Svi imaju glavni predmet. Što si pohađao?" "Srednju nadbiskupa Curleyja." "Mislila sam na faks." "Nisam išao na faks", rekao je. "Zbilja? Ali... otkud... mislim..." "Otkud to da glupavi policajac sa srednjom školom zna voditi razgovor o kliničkoj psihologiji i sipati modernističko pjesništvo?" "Nisam tako mislila." "Jesi, ali me ne vrijeđa. Vijuge mi rade, ali nemam plosnato dupe za sjedenje u učionici i polaganje ispita. Mrzim testiranje. Dobro pamtim ono što čujem, a mnogi pametni ljudi, uglavnom žene, ispričali su mi što znaju. Često mi preporuče neku knjigu. Poneku i pročitam. Zamršene riječi potražim u rječniku. Mogli bismo reći da sam pohađao Djevojačko sveučilište. Na primjer, do danas popodne nisam znao što je Wilcoxonov potpisani test za rangiranje, a sad 48 "The Idea of Order at Key West", Wallace Stevens (1879.1955.). Stevensa, vodećeg predstavnika modernizma u američkoj poeziji, zaokupljao je međuodnos imaginacije i realiteta te svijesti i svijeta. Za Stevensa, realitet nije istovjetan svijetu, nego je to
stvarnost oblikovana neprestanim naprezanjem ljudske imaginacije da iz njega oblikuje svjetonazor koji će mu pridati red i značenje. znam. Ali, istini za volju, ja ti idem samo u širinu, slabo u dubinu. Zapravo ne znam ništa, sve što znam su ti razbacani komadići, ja sam ti poput onih ptica koje skupljaju sjajne predmete, kako se ono zovu...?" "Svrake." "Svrake, tako je. A to je dobro na svoj način, jer se pokazalo da dobro dođe znati pomalo o mnogo toga kad radiš kao detektiv. Jer ja zapravo apsolutno dobro moram znati samo jedno." "A to je?" "Citati ljude", kaže Paz i lagano se pomakne u vodi tako da bude licem prema njoj, a sunce mu je za leđima i njegovo bljeskanje se odbija od vode te mu oblikuje sjajnu aureolu oko glave. On kaže: "Mogu ti postaviti osobno pitanje?" Ona osjeća pritisak u prsima. Infarkt? Onaj kubanski sendvič? Duboko udahne zrak, i onda još jedanput. "Naravno", kaže. "Zašto hodaš onako?" "Kako?" upita ona, ali dobro zna. "Sva pogrbljena, ramenima naprijed. Je li ti to neugodno? Mislim, nisi preboljela neku tešku bolest u djetinjstvu?" "Ne." Zapljuskuje je sram. On sklizne iza nje i stavi joj šake na ramena. Istražuje prstima, gurka, povlači, nježno ali uporno. "Pa što je to tu, beton?" kaže. "Samo se opusti, dobro? Dopusti mi." Lijevom rukom klizne, obuhvati je sprijeda i zaustavi se malo iznad njezinih grudi, a zatim je povuče i pritisne na svoj palac, i sad joj se čini da joj prodire kroz tijelo, a to joj i godi i pomalo je plaši. On sad stavi ruke na mišiće oko njezina vrata. Pritisne palcima i onda ih malo pomakne, pritisne i pomakne dalje. To uopće nije seksi, ali nije baš ni klinički. Ovo joj nije prva masaža, ali još nijedna nije bila ovakva. Tijelom joj naviru valovi. Kontrola joj izmiče, kontrola za koju nije niti znala da postoji. Ali sad je prizove. On osjeti njezin otpor i stane. Ona otpluta malo dalje i kaže: "Što je to bilo?" "Shiatsu. Ki ti je strašno zablokiran."
"Hvala." Hladno. "Jesi li to naučio na Djevojačkom sveučilištu?" "Jesam." Sad otpliva od njega, Ijutita. JoS nije sigurna želi li preuzeti tu katedru. Izađe iz vode i krene prema njihovoj prostirci. Osjeća da joj je nešto čudno s tijelom, i isprva pomisli da je to samo zato što je tako dugo bila u slanoj vodi, ali onda shvati da to nisu ona težina i manjak ravnoteže kakve osjetiš kad te više ne podržava more, nego baš suprotno. Osjeća se lakšom i sigurnijom na nogama. Nije više onako pogrbljena, ramena su joj zabačena, grudi kao da su se ispunile zrakom. Na prostirci leže na pristojnoj udaljenosti jedno od drugoga. Pojma nema što bi mu sad rekla. On leži zavaljen na leđa, zatvorenih očiju, ispod glave mu je smotani ručnik. "Bože, stvarno sam umoran", kaže on. Ona počne utrljavati kremu za sunčanje. "Odspavaj malo", kaže ona. "Hoćeš da ti stavim lisičine?" "Jedva si dočekala ubaciti to pitanje, je l'da?" "Priznajem." "To je zato što mjesečarim." Ispriča joj onu noćnu moru o ženi--jajetu i kako je odlutao iz kreveta. "Zanimljivo. To ti govori da je površni seks s jajoglavkama prostor bez izlaza. Zatvoreni pakao." On se nasmije i kaže: "Dakle, suzdržavanje od seksa s jajoglavkama je recept za dobar san?" "Oh, ja mislim da su jajoglavke sasvim u redu. Moraš se čuvati površnosti." Sad im se pogledi sretnu i nastane tišina koja postaje neugodna. Ona prva skrene pogled. "Jesi li pokušao s pilulama?" "Ne. Pilule neće pomoći. Zapravo se radi o tome, istinu govoreći, da sam neko vrijeme ispao iz stvarnog svijeta. A nešto iz tog drugog... nešto se zalijepilo za mene." "Misliš na sve ono s vuduom?" Oči joj se spuste na predmet oko njegova vrata. "Na to s vuduom, da." "Ali ti zapravo, mislim zapravo, ne vjeruješ u sve to." On otvori oči, a pogled mu je bez dubine i zlokoban. "Više ne znam u što vjerujem. Ali više nisam toliko sklon otpisati to kao bezvezariju. A ima još nešto što ti moram reći: naša Emmylou, ona iz tvoje ludnice, i ona je
to proživjela. Uvijek znam." Ponovno zatvori oči. Sad jedan oblačić zakrije sunce, a prohladan vjetrić kao glasnik smrti projuri plažom. Osjeti kako se naježila od hladnoće. Dok se ona mazala kremom za sunčanje, Paz je čvrsto zaspao, dišući duboko. Zapravo joj je drago, jer treba vremena da razmisli. Lorna nije baš luda za vratolomnim vožnjama u luna-parku, ali je bila nekoliko puta, a takav osjećaj imaš dok se vlak smrti uspinje na prvu strmu uzvisinu: iščekivanje, i želja za bijegom, i očekivanje vriska dok letiš dolje. Pozabavi se svojim disanjem. Legne na leđa i okrene lice prema njemu. Koža mu je deset centimetara od njezinih usta i iznebuha je spopadne intenzivna želja da je lizne, i ideja da će imati okus karamela. Sad zapravo i osjeća miris karamela kako dopire od njega. Sinestezija? Ne, hvala lijepo! Sjedne, zgranuta, i samoj sebi izgovori stroge ukore. Ovo je smiješno, jedva ga poznaje, i još sve te druge djevojke, vjerojatno ih baš sad ima tri ili četiri istodobno, to joj apsolutno ne treba nakon Gada Howieja... Kao da je tjera nešto drugo, a ne vlastiti um, skoči na noge i ode do ruba vode. Zagleda se prema izlazu iz zaljeva. Velika bijela jahta polako prolazi njezinim vidikom. Na krmi je neki čovjek. Na glavi ima bejzbolsku kapu, a sad je skine i otre lice šarenim rupcem. On je jako blijed, a kosa mu je plameno crvena. Vrati kapu na glavu i podigne nešto crno prema licu, nekakvu dugačku tubu. Teleobjektiv, vidi bljeskanje stakla dok ga usmjerava u raznim pravcima. Čudnovato dugo to radi. Ona se osvrne da vidi je li neka čudna zvjerka iza nje, ali nema ničeg osim stabala mangrova, borova i nekoliko galebova. Crvenokosi muškarac se okrene prema osobi koja upravlja jahtom i već sljedećeg trenutka motor zariče i brod odjuri. Tada joj nije palo na pamet da je fotografirao nju i Paza i Pazov čamac, jer zašto bi to netko učinio?
Cijelog tog jutra pruski general von Steinmetz je slao najezde mladih vojnika do vrha strme gudure Mance, gdje bi ih Francuzi desetkovall puščanom paljbom. Pokretni ranjenici počeli su stizati u Bois Fleury ubrzo nakon što je Marie-Ange smjestila stradale seljake u vlastitu spavaonicu, a kad je ugledala te napaćene vojnike i shvatila da će ih još mnogo stići u istom
takvom stanju ili još u gorem, krenula je u akciju uz sebi svojstvenu energičnost i odlučnost. Izdala je naloge kućnim slugama i radnicima na dobru neka smotaju sagove, odmaknu pokućstvo, razvrstaju svjetiljke i svijeće te slože slamarice od sijena i posteljine iz chateaua. Sluškinje su dobile zadatak izraditi zavoje od stolnjaka i ubrusa. Nedugo zatim, liječnici iz njemačke regimente su doznali za njezine pripreme i u njezinoj dvorani za balove postavili salu za previjanje. Kad se pobrinula za sve u chateauu, i kad je nadzor povjerila upravitelju imanja, neustrašiva djevojka je okupila nekolicinu pomoćnih radnika i nekoliko zaprežnih kola te krenula na samu bojišnicu. Tu je organizirala ukrcavanje nepokretnih ranjenika na kola i njihov prijevoz u Bois Fleury. Ona sama se provlačila kroz gustiš na obalama Mance kako bi pronašla vojnike koji su u njemu zaglavili, a zatim bi zapovjedila prestravljenim radnicima i nekolicini vojnika koji nisu sudjelovali u borbama neka joj pomognu izvući ih dok između grana pucaju granate i fijuču meci. Kasno poslijepodne je odjenula kuharsku pregaču i omotala oko glave velik bijeli ubrus od damasta, ali osim toga, još je nosila istu onu odjeću koju je odjenula toga jutra, ispod konjaničkog ogrtača. Kućne papuče sad su joj se sasvim izderale i bile su prljave, pa ju je pruski časnik natjerao da obuje vojničke čizmice koje su skinuli s mrtvog francuskog vojnog bubnjara. Oni koji su se sjećali tog groznoga dana poslije su opisivali kako je Marie-Ange istodobno stizala svugdje, tješila bolne, sakupljala ranjene, tjerala svoje ljude neka se još jače potrude. Tada je prvi put ispoljila svoje iznimne organizacijske sposobnosti koje će joj dobro doći poslije u životu. Jedan pruski časnik navodno je izjavio "da je ta djevojka bila naša generalica umjesto onog starog luđaka Steinmetza, pola ovih jadnika bi još bilo na nogama." Pred kraj bitke, Prusi su dovezli svoje teško topništvo, naciljali i raznijeli francusku obranu, nakon čega se rijeka ranjenika koja se slijevala u Bois Fleury sastojala od Francuza, a ne Nijemaca. Naravno, za njih se skrbilo jednako kao i za neprijatelja, a mladići obiju nacionalnosti posljednjim pogledom na ovome svijetu ugledali bi mladu djevojku, sućutna lica, s bijelim rupcem poprskanim krvlju na glavi i odjevenu u kuharsku pregaču. Tako je u objema vojskama nastala legenda o Anđelu iz Gravelottea. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 .
Trinaest Pazu su vratili policijsku značku tjedan dana nakon pucnjave, što nije baš rekord povjerenstva za ispitivanje opravdanosti uporabe vatrenog oružja, ali je svejedno bilo prilično brzo. Paz je nanjušio da je kapetan Oliphant u tome imao svoje prste i upitao se nije li napokon stekao mentora u odjelu, ali i je li mu to drago ili ne. Poručnik Posada, od kojeg je preuzeo značku i službeno oružje, bio je mrzovoljan kao i uvijek. Bezvoljno mu je gurnuo stvari preko stola, kao kad ti prodavač u špeceraju gurne paketić žvaka preko pulta, i rekao mu da ga kapetan želi vidjeti. Paz Posadi nikada nije učinio ništa nažao i nije znao zašto ga šef odjela za teške tjelesne napade i ubojstva ne voli. Možda se radi o pukoj rasnoj predrasudi, ili o urođenoj nesnošljivosti koju neki tupi ljudi osjećaju prema bistrima, ili pak o nekoj odjelnoj spletki. Paz nije provodio besane noći zbog toga. Tito Morales je stajao na ulazu u odjel kad je Paz izašao iz Posadina ureda, i kao pravi partner, uzdigao je palce i srdačno mu se osmjehnuo, ali ni jedan drugi detektiv nije slijedio njegov primjer. Oliphant mu je natočio ritualnu šalicu kave i posjeo ga u udoban stolac sa strane. Paz je zapazio da njegova šalica nosi žig FBI-eve Akademije u Quanticu; možda to ima neko posebno značenje, a možda i ne. Nakon najkraće moguće razmjene uljudnosti, Oliphant je rekao: "Pa, je li se posložilo?" Pazu je bilo drago što ne dulji. I njegov stari partner je to običavao raditi, preskočio bi pojedinosti i izrazio baš onu misao koju su u određenom trenutku trebala promišljati oba podjednako pametna policajca. Cletis bi rekao nešto kao "Gdje je bio ključ?", a Paz bi gotovo uvijek znao o kojem se ključu radi i gdje je ključ trebao biti, čak i ako ključ prije toga uopće nisu spominjali. Rekao je: "Mora se, gospodine. Dodo Cortez nije imao zašto provaljivati u kuću u južnome Miamiju i to s pištoljem o pasu. On je bio prvenstveno ubojica, a povrh toga, radio je za Ignacija Hoffmanna, kojeg pak zapošljava trenutačni poslodavac naše osumnjičene, Jack Wilson." "Hoffmann?" Paz se sjetio da je u ono vrijeme kad je Ignacio pobjegao sa suđenja Oliphant još radio u FBI-u, pa mu je objasnio tko je Ignacio
Hoffmann, o trgovini drogom, o bijegu nakon što je pušten uz jamčevinu. "Zanimljivo", rekao je Oliphant, "ali ja, naravno, nisam mislio na to." "Ne, to je samo dodatak. Prava veza postoji između onog prvog ubojstva i provale u kuću psihologinje koja radi s našom Emmylou Dideroff. I zato si mislim, čemu? Zašto ubiti nekog tipa, zašto provaliti kod psihičke? Odgovor mora glasiti: radi informacija. Netko želi doznati nešto, a misli da je to osumnjičenoj poznato i spreman je primijeniti silu da bi to doznao." "Hoćeš reći, prisiljavali su ubijenoga da im nešto kaže, pretjerali su i ubili ga?" "Možda, ali imam osjećaj da je al-Muwalid bio u utrci za tu istu informaciju. Ponovno sam pročitao svoje bilješke i porazgovarao sa svojim partnerom i mislim da ga nismo dobro procijenili. Tražio je čuvare po gradu, a mi smo pretpostavili da ih treba zbog vlastite zaštite. Što ako ih je trebao da traže Emmylou? Onaj naftaš s kojim smo razgovarali, Zubrom, on nam je zapravo i rekao da je nekoga tražio, a ja sam to zanemario jer sam se usredotočio samo na opasnost po Muwalida, a ne da bi on mogao biti opasan po nekog drugog. Naime, njega su ukokali. Dakle, vrlo je vjerojatno da je osoba koja je ubila Muwalida poslala Doda Corteza da pronađe to što je Emmylou možda rekla svojoj terapeutici. "Ja sam mislio da je ta Dideroffka ubila Muwalida." "To je službena verzija." "Ali ti više ne vjeruješ da je tako." "Nisam siguran što vjerujem, kapetane. Sve ovisi o tome tko je zapravo ta Emmylou D. Ljudi misle da ona nešto zna, ali zna li ona da to zna? Je li ona upletena u sve to, a sad se pravi blesava? Ili je žrtva?" "Što kaže u toj ispovijedi koju piše?" "Ništa posebno. Puno sjećanja na djetinjstvo i religije. Iščekujemo nove nastavke." Oliphant se malo vrtio u stolcu i zamišljeno pijuckao iz svoje FBI šalice. "To ne štima." "Znam", priznao je Paz. "Ne štima, jer ako su mislili da Emmylou nešto zna, zašto je nisu zgrabili i prisilili da im kaže? Čemu cijela ta zavrzlama da joj namjeste Muwalidovo ubojstvo i onda pokušaju
ukrasti ispovijed? Dobro, jedna je mogućnost da ona ne zna što zna. Već je bila mučena. Možda su tada prvi put pokušali doći do toga." "Mučili su je?" "Aha, doktori kažu da su joj oba ramena nedavno bila iščašena i ima ožiljke od bičevanja po leđima i stopalima. I od opeklina. Dakle, možda misle da će joj nešto izletjeti ako se nađe u situaciji kad se osjeća sigurnom, s terapeuticom koju nikakve tajne ne zanimaju." "Može biti", rekao je Oliphant. "Nategnuto je. Dakle... što dalje?" Paz se pripremio za to pitanje, naravno, i rječito je na njega odgovorio, premda je iskazivao više samouvjerenosti nego što je doista osjećao. Već od samog početka ovog slučaja zapazio je da ispod svega toga ključa kaos, nastranost, urote na visokim položajima, međunarodna sranja, opet taj vonj po Africi. Važno je imati priču koje ćeš se pridržavati, poput djeteta, i sad ju je ispripovjedio. "Osnovna činjenica: Emmylou Dideroff, ako je uopće počinila zločin, nije sama..." "Zato što je nestao mobitel." "Tako je. Nema mobitela. Sljedeća činjenica: moj partner je razgovarao s kompanjonima pokojnog Doda. Otprilike tjedan dana prije ubojstva Dodo je primio telefonski poziv koji ga je uzbudio. Izgleda da Dodo nije pripadao nikakvoj organizaciji još od propasti Hoffmannove bande, ali sad je počeo pričati o stalnome poslu. Dvoje različitih ljudi ga je vidjelo kako ulazi i izlazi iz srebrnog Lexusa s krupnim bijelcem za upravljačem, uvijek noću. Prema izjavama stalnih posjetitelja lokala u koji je zalazio, Dodo je imao velike planove, imao je više novca i više je trošio." "Počinje ti se sviđati ideja da je on smaknuo Arapina." "S Jackom Wilsonom, koji vozi srebrni Lexus. Gledajte, Wilson je znao da je Emmylou u određeno vrijeme u blizini određene automehaničarske radionice, zato jer ju je on tamo poslao. Nasuprot radionice je telefonska govornica. Znamo da je Muwalid primio poziv na mobitel dok je bio u Zubromovu uredu i da je nakon toga izletio kao metak. Možda mu je pozivatelj rekao nešto kao imamo onu informaciju za vas, idite do te i te govornice i čekajte. Taj drugi poziv postiže dva cilja, Emmylou ga vidi, i dovede do susreta u njegovoj hotelskoj sobi. On krene tamo, a Emmylou ga prati. Emmylou parkira
kamion i počinje tražiti Muwalidovu sobu. Ali Cortez već zna gdje se soba nalazi. On uzme klipnjaču iz njezina kamiona, otiđe u Muwalidovu sobu, ubije ga, baci ga preko balkona, i ode. Emmylou dođe i mi je zateknemo, kao pravu naivku." "Ili su Emmylou i Wilson sve to smislili skupa. Možda je ona Muwalida pokazala Dodu." "A zašto onda nije pobjegla?" upitao je Paz. "Zašto je sjedila tamo i molila se, što li već?" "Neka još zamršenija igra? Iz nekog razloga želi da je zatvore u ludnicu?" "To je prilična zavrzlama. Premda, kad se radi o Emmylou, ne možemo ni to isključiti." "Nađi još činjenica", rekao je Oliphant. "Dobro. Najvažnija činjenica koju trebam jest znate li nešto o tipu koji je vlasnik njezina broda, Davidu Packeru, tom našem tajanstvenom čovjeku?" "Zašto misliš da znam?" Sad ga mrko mjerka, ali Paz to ignorira. "Zato što ste radili s federalcima, a federalci su na neki način umiješani u ovo, osim ako mislite da je slučajno što Ministarstvo vanjskih poslova mulja kad policajac zatraži informacije zbog nekog tipa koji je Emmylou iznajmio brod za stanovanje. Imam osjećaj da pozivi stalno lete između ovog telefona na vašem stolu i Washingtona D.C., i da me cijela vaša ekipa gleda i čeka što ću otkriti, kao gru-pica djece koja gleda mrava na pločniku, možda ga tu i tamo malo pogurnu štapićem. Jer ako je tako, onda gospodine, uz sve dužno poštovanje, jebeš sve to." Dugo su se nadmudrivali pogledima, bar se Pazu tako činilo. Razmislio je o toj strani slučaja, imao je puno vremena tijekom ovog tjedna kad nije radio, i o onome što je Oliphant rekao kad su posljednji put razgovarali, i kako ga to nije zadovoljavalo, čak ni onda. Tijekom tog tjedna desetak puta je nazvao Davida Packera i svaki put se javila automatska sekretarica, i ostavljao je poruke, ali ovaj se nije javljao. Nije to neka velika stvar, nije zločin otići iz grada, ali svejedno... "Ne lete", rekao je Oliphant, "ne bih rekao da lete. Ali primio sam nekoliko poziva. I ja sam obavio nekoliko. A činjenica je da ćeš morati dopustiti da ja prosudim što ti mogu a što ne mogu reći, a
razlog je to što mi ljudi koje poštujem dostavljaju informacije koje mi, pravno gledajući, nemaju pravo odavati, jer tako riskiraju svoj posao i mirovinu." Oliphant se zavalio u stolac i isprepleo prste preko trbuha, koji je Pazu djelovao mekano kao čelikom obložena radijalka. "Popri-čajmo malo o preklapanju između nacionalne sigurnosti i rada za FBI. Zlikovci nas u tom području zanimaju isto kao i kad se radi o organiziranom kriminalu, poštanskim prijevarama, kompjutorskim zločinima i tako dalje, a najbolji način da se dospije među zlikovce je, očito, pretvoriti se u zlikovca. Tako smo sredili Klanovce i mafiju. S teroristima nije tako lako, zato što su oni teroristi kakvi nas uglavnom zanimaju prilično nedostupni prosječnom federalnom agentu. Zato gledamo po periferiji. I terorističke ćelije trebaju usluge kao i svi drugi. Trebaju lažne dokumente, moraju prebacivati novac, trebaju prijevoz i oružje i municiju. I, prirodno, postoje domoljubne ništarije koje će im sve to pribaviti za određenu cijenu." "Zato se ubacite među ništarije." "Da. Ali vidiš u čemu je problem. Da bi ubačeni čovjek postigao što treba, mora nastaviti svoje zločinačke poslove, za koje sad ima imunitet, zato Sto je vrbovan. I dalje prodaje, recimo, lažne dokumente, i premda nam sad govori što radi, ipak nećemo uloviti sve zlikovce kojima prodaje, zato što ti tipovi nisu glupi, prokužit će, ako svi koji su kupili lažne papire od starog Charlieja završe iza rešetaka, bit će da nešto ne štima sa starim Charliejem. I tu je sad taj nerazmrsivi čvor: izdaješ dozvole da se određeni tipovi bave zločinačkim djelatnostima u nadi da ćeš tako spriječiti još zločinačkije djelatnosti. A to samo po sebi kvari čovjeka. Samo po sebi." "Pa što onda možete?" "Pa, to ovisi o tome imaš li vjere u naš sustav", rekao je Oliphant. "Ako vjeruješ da je pravni sustav u osnovi slab, onda ćeš tražiti rupe u zakonu sve dok ne postane potpuno šupalj. Imat ćeš ubojice i silovatelje i svakovrsno ljudsko smeće na platnom popisu Sjedinjenih Država. I tako ćeš spriječiti nešto terorizma, a nešto će se svejedno dogoditi. Ako vjeruješ da je pravni sustav u osnovi jak, onda nećeš izdavati dozvole kriminalcima. Možda ćeš se njima koristiti ili ih izmusti, ali, jebiga, nećeš štititi njihovu zločinačku djelatnost. I tako ćeš spriječiti nešto terorizma, a nešto će se svejedno dogoditi. Hoće li
biti više žrtava? Ne zna se. Ja sam sklon vjerovati da neće. Devedeset i devet terorističkih pokušaja možeš spriječiti jednostavno tako da radiš svoj posao kako treba, kao što smo mogli spriječiti 11. rujna da se nismo međusobno koškali i dremuckali u ležaljkama. Ona druga vrsta napada su poput udara munje ili prometnih katastrofa, dio života u svakom otvorenom društvu, moraš se naviknuti, premda to ministar unutarnjih poslova nikad ne bi priznao na televiziji. Ali ako igraš pošteno, bar ti se neće obiti o glavu, neće se izvući nekažnjeno, neće biti korupcije u policiji." "Zato ste otišli iz Biroa", rekao je Paz; bila je to tvrdnja, ne pitanje. Oliphant ga je oštro pogledao, ali Paz mu je uzvratio pogled, i nakon kratkog vremena, Oliphant je kimnuo. Sad su već sasvim drugačije razgovarali. "Neki tip iz New Jerseyja je koknuo tinejdžericu koju je ševio, a mi nismo prstom mrdnuli jer je kupovao avionske karte za neke tipove iz al-Qaede. Tipovi možda uopće nisu bili al-Qaedovci, mislim, nismo čak niti to znali! Usput budi rečeno, to je bila odluka sa samoga vrha." Pokazao je na strop. "Jako visoko. Mislio sam sve objaviti, ali sam zaključio da kad se sve u svemu zbroji i oduzme... da ja sve u svemu nisam cinkaroš, nije da ne bih respektirao nekoga tko bi cinkao takve stvari, ali ja nisam takav. Radije sam dao otkaz. To ti je moju tužna priča, i sad je znaš, a ako je čujem od nekog drugog, pobrinut ću se da mirovinu dočekaš kao čuvar štandova na stadionu." Nakon te primjedbe je slijedila duga neugodna šutnja. "I da, ja sam doista jebeni fanatik po tom pitanju. A zašto?" Sad je pokazao prstom na svoje lice. "Zbog ovoga. Ljudima kao što smo ti i ja, nama je zakon jedino što nas štiti. Korumpiran kakav već jest, nepravedan kakav jest, bez zakona bismo i ti i ja još rezali pamuk." "U mojem slučaju, rezali šećernu trsku", rekao je Paz. "Rezali bismo nešto, a ne bismo imali odijelo i kravatu i lijepi ured i ovlasti nad bijelcima. Ni slučajno, jebiga." "Jako nadahnut govor, šefe." "Jebi se, Paz", rekao je Oliphant bez zamjeranja. "Nisam te htio nadahnuti, nego sam ti htio predočiti zašto primam telefonske pozive od raspiganih tipova." Paz se nije dao smesti. "Dakle, tko u saveznoj vladi upošljava loše glumce? Ne, dajte da sam pogodim. David Packer?"
"To ime se spominjalo. Bio je u Sudanu, kako čujem. Bio je zaposlen u JEZURS-u. A sad je ovdje. I ti ga nećeš zajebavati." "Zašto ne?" Na Oliphantovu licu se pojavio oštriji izraz. "Iz dva razloga. Jedan je to što sam ti ja upravo rekao da nećeš, a ja, jebiga, zapovijedam ovom organizacijom. Drugi je to što će, ako Packer zakuka ljudima kojima polaže račune, isplivati na površinu sva moguća sranja, korisni pozivi iz Washingtona će presušiti, a dobar dio savezne policije će prestati ganjati zlikovce i početi tražiti od koga je to procurilo. Dakle, nastavi s Wilsonom, nastavi s Cortezom i svojom osumnjeničenom. Otkrij tko je ubio Muwalida i zašto. To je tvoj posao. Obavi ga." Bio je to znak da je razgovor završen. Paz je ustao i otišao te rukom dozvao Moralesa koji je sjedio za svojim stolom u odjelu. Vani na parkiralištu, Morales je upitao: "Što ti je rekao kapetan?" "Rekao je da puno bolje izgledaš sad kad si nabavio pristojna odijela. Sviđa mu se Fendi." "Zbilja." Paz mu je potvrdio. Morales je rekao: "Ti vraga." "Točno to sam i ja pomislio", rekao je Paz, ulazeći u neoznačeni Chevrolet. "Idemo vidjeti što će Jack Wilson reći u svoju obranu." Ali kad su stigli do Wilson Brothers Marine, tamo nisu zatekli Jacka, nego nekoga tko je izgledao kao njegovo manje, nabijenije izdanje, a taj ih je na ulazu u radionicu pozdravio s izrazom olakšanja. "Stvarno ste brzi", rekao je . "Prijavio sam prije samo dva sata." "Oprostite", rekao je Paz. "Vi ste...?" "Frank Wilson. Došli ste zbog prijave nestale osobe, je li tako?" "Tko je nestao?" "Jack, moj brat. Vi niste za nestale osobe?" "Ne, mi smo za ubojstva", rekao je Paz. "O, moj bože!" rekao je Wilson i problijedio ispod preplanula tena. Tek nakon nekoliko minuta, u malenom uredu, uspjeli su poloviti konce. Jacka Wilsona nitko nije vidio gotovo tjedan dana. Auto mu nije tu, ne javlja se na dojavljivač niti na mobitel, nije položio nekoliko čekova na velike iznose koje je primio za obavljene poslove. Frank je, ispostavilo se, zadužen za tehnička pitanja, Jack je vodio poslovanje, iako se snalazio i s dizelašima za more. Činilo se 4a Frank jako želi nešto reći, pa su ga pustili. Pretpostavio je da policajci znaju
da je Jack dotjerivao motore cigarette glisera za neke mutne tipove pa se to nije trudio prikriti, ali ih je uvjeravao da to više ne radi. Ne, nije podizao veće iznose s računa tvrtke. Ne, nije mu se javljao nitko po imenu Cortez, a nije prepoznao ni osobu na fotografiji koju su mu pokazali. Otišli su nakon pola sata podjednako uzaludnog ispitivanja. "Ovo je bio čisti gubitak vremena", rekao je Morales kad su se vratili u auto. "Ne, nije", rekao je Paz. Uzeo je radio i izdao tjeralicu za Jackom Wilsonom te prenio podatke o njegovu vozilu. Zatim je rekao Moralesu: "Jack Wilson se pokupio čim je na večernjim vijestima vidio da je Dodo Cortez mrtav. To vjerojatno nije slučajnost. Pretpostavi da je on bio Dodov nalogodavac. Poznati plaćeni ubojica pokuša ukrasti dokaz povezan s našom osumnjičenom, a mi zato pomislimo kako joj je možda sve namješteno, da je to zapravo učinio poznati plaćeni ubojica. Znao je da ćemo se raspitivati i doznati za vezu između njega i Corteza. Nastojao je da se za nju ne dozna, ali se nije potrudio nabaviti neku staru krntiju za sastanke s Cortezom, a novi srebrni Lexus upada u oči u toj četvrti. Kad smo već kod toga, da vidimo što je s gospođom Dodo. Adresu znaš, ne?" "Aha, križanje Druge i Petnaeste. Rekao sam ti da sam već razgovarao s njom. Nije raspoložena za suradnju." "Upotrijebit ću svoj šarm", rekao je Paz. "Kreni." Bio je to jedan od onih miamijskih kvartova u kojima travnjaci ispred kuća služe za parkiranje automobila, a to pak znači da u malenim kućicama živi mnogo novih doseljenika, ne nužno rodbine. Mala bijela montažna kućica od betona u kojoj je donedavna živio Dodo Cortez imala je ćelavi travnjak bez parkiranog auta, što je upućivalo na nešto malo viši društveni status. Paz je rekao Moralesu neka pričeka kod prednjeg ulaza dok on kroz prozore pogleda što radi ucviljena udovica. S bočne strane kuće, kroz djelomice rastvorene rolete, pružao mu se vidik do dnevne sobe, u kojoj je žena ležala ispružena na bahamskom trosjedu. Na sebi je imala narančastu bluzu bez rukava, crne gaćice i jednu cipelu, koja joj je kao neki ukras visjela s nožnih prstiju. Televizor je radio, zvučalo je kao neka španjolska sapunica, ali žena je nije gledala. Među stvarima razbacanima po stoliću ugledao je upaljenu svijeću, nekoliko vrećica od plastificiranog papira, svijenu žlicu, iglu i špricu, a sve to zajedno
objašnjavalo je ženinu otupljenost. Paz se vratio na ulicu. Rekao je Moralesu: "Daj mi dvije minute, a onda počni lupati po vratima i derati se 'Policija, otvaraj!'" Zatim je otišao iza kuće. Nije mu puno trebalo da izvadi jednu ploču staklene žaluzine i razvali bravu, a kad je Morales izveo što je tražio, već je bio u kuhinji i na vrijeme spriječio ženu da baci heroin u zahod. Nakon mnogo galame i malo plača, policajci su je smirili i u lisičinama posjeli na trosjed. Rekla je da se zove Rita i da ne zna ništa, da nije učinila ništa i da su joj oni podmetnuli drogu i da hoće svog odvjetnika. Izgledala je kao da joj je devetnaest godina. "Rekao sam ti", rekao je Morales. Paz se nasmiješio i obratio se djevojci na španjolskome, sjeo je pokraj nje na trosjed, kao da se spremaju na spoj, uz uobičajena policijska umiljavanja, oni joj žele pomoći, on će rado otići i ostaviti joj drogu, ali i ona mora učiniti korak, malo im pomoći, oni su iz ubojstava, nisu iz narkotika, njih uopće nije briga za njezinu naviku. A zatim joj je predočio što će se dogoditi ako ne bude tako, izgleda da heroina ima dovoljno za kaznenu optužnicu; mogli bi oni malo i dodati, ako u vrećicama nema toliko; javni tužitelj doista jako želi riješiti to ubojstvo koje je izveo njezin dečko, a i oni isto, pa će nju strpati ispod zatvora zbog droge, ako im to ne uspije. A to ne znači da mora cinkariti Doda, Dodo leži mrtav u spremniku u okružnoj mrtvačnici i boli ga briga, i tako dalje mirnim glasom, tiho na španjolskome, kao da je uspavljuje. Duga šutnja, a onda: "Pa, što vas zanima? Ja nemam blagog pojma o Dodovim poslima, je 1' vam jasno?" "Je li ikada spominjao tipa po imenu Wilson?" "Wilson? Ne, nikad čula za njega." "A znaš li za Jacka? Krupan tip, plavokos kao surfer, vozi srebrni Lexus?" "O, da, Jack - njega znam. On je dolazio, povezao je Doda par puta." "Dobro. Hoćeš da ti skinem lisičine?" Kimnula je, a on ih je skinuo. Još malo ispitivanja i postalo je jasno da govori istinu. Mogla je povezati svog dečka s Jackom Wilsonom, ali to je bilo sve. Paz je rekao: "Možemo li pogledati njegove stvari?" Smrknuto je kimnula i odvela ih u spavaonicu, trljajući zapešća. Soba je bila malena i obložena jeftinom imitacijom bijelog bora. U
njoj je bio krevet, nepospremljen, toaletni ormarić, noćni stolić, televizor na metalnom stalku, kolor reprodukcija Isusa, uokvirena, i velik ormar s ogledalima na vratima. Policajci su brižljivo sve pretražili, izvrćući džepove na svim odjevnim predmetima i provjeravajući ne samo unutrašnjost, nego i donje stranice ladica u toaletnom ormariću. Nisu se žurili; ženi je postalo dosadno. Pitala je: "Mogu li ja ići gledati svoju seriju?" "Aha, idi", rekao je Paz, a onda: "Hej, čekaj: od čega je ova rupa u oplati?" "Oh, to je napravio Dodo. Imao je običaj lupati po zidu kad se razbjesni. Namjeravao ju je popraviti." Paz se licem približio zidu, a zatim je izvadio džepnu svjetiljku i posvijetlio u procijep između zidova. Ruka mu je do ramena nestala u rupi, a kad ju je izvukao, u šaci je držao bijeli komad odjeće. Bio je to konobarski sako sa znakom Hotela Trianon na lijevoj strani prednjice i plastičnom značkom s imenom LUIS na desnoj. Na desnom orukavlju bila je i mala, tamnosmeđa mrlja. Lorna se već tjedan i više osjeća jadno i misli da je možda lovi neka gripa. Osim toga, ne zna da li se zaljubljuje u Jimmyja Paza, pa je odlučila da neće o tome razmišljati. Nenametljivo, polako, to joj je mantra ovih dana. Razgovori sa Sheryl Waits, koji su do sada služili kao analitički odraz njezina emocionalnog života, pokazali su se nedovoljnima. Ne bi rekla da želi savjete ili suosjećajno slušanje. Sheryl je suviše naporna, previše želi da kod Lorne sve ispadne uspjeh, ili, točnije rečeno, uspjeh prema Sherylinim mjerilima. Sheryl ne treba puno da ti počne donositi izvještaje što korisnici kažu o raznim salonima za opremanje mladenki. Lorna Paza još uopće nije spomenula Betsy Newhouse, čije se zanimanje za Lornin emocionalni život svodi na usputno pitanje "jesi li se već jednom poševila?" pri svakom susretu. Dvaput je odbila Betsyne pozive za izlazak s manje privlačnim frendom Betsyna trenutačnog frajera, a to je potaknulo primjedbe i komentare u stilu neka se opskrbi svježim baterijama za vibrator. Zapravo, Lorna se nije poševila s Pazom. Od njega je dobila tri prilično čedna iako iskrena poljupca, prigodom svakog od njihova tri izlaska po jedan: za izlet na plažu, za večeru u kinesko-kubanskom restoranu, i jedne večeri kad su išli na ples. Sve je to bilo ugodno, ali
nitko još ne spominje prstenje. Ponekad se pita sviđa li se ona njemu uopće, a čim se ta misao pojavi, automatski se otvore dobro nauljeni ventili i njezin mentalni bazen se ispuni svim mogućim razlozima zbog kojih joj Jimmy Paz baš i ne paše. Ima samo srednju školu? Ma daj! Lorna u glavi ima cijeli album savršenih slika savršenog odnosa s partnerom. Želi se diviti njegovu umu i njegovoj karijeri, uz, prirodno, podjednako poštivanje njezine karijere; želi okretne odluke o načinu života, godišnjim odmorima, stanovanju, ali uz dužno poštovanje njezina ukusa; želi zdrav seksualni život, u kojem će on preuzeti vodstvo, ali neće činiti ništa perverzno ili uznemiravajuće; želi da je ponese, ali također i da ostane na manje-više istome mjestu; želi ugodnost i udobnost, želi nedjeljom rješavati križaljku u Timesu, ali želi i nepredvidljivost i uzbuđenje; želi vjernost, ali ne i dosadnu rutinu. Da, Paz ne prelazi prag po mnogima od tih kriterija. Ne može zamisliti da bi on rješavao križaljku u Timesu. Ili da bi prosjedio cijeli balet, iako ona ne ide baš često na balet, ali ipak... A onda, tu su i ti pištolji i nasilje, od čega joj je pomalo muka, i nije sigurna hoće li ikada moći izbrisati iz sjećanja prizor kad je zapravo ubio ljudsko biće točno pred njezinom kućom, bez obzira na to što joj je tako vjerojatno spasio život. Istodobno... tu je sjećanje na njegove ruke na njezinu tijelu, i njegovo tijelo, ta kontrolirana mirnoća, nasilje savršeno obuzdano. Razmisli o jednostavnosti njegova života koja kao da ima ishodište u ženi. Promisli o tome koliko je njezinih bivših voljelo komplicirati i cendrati oko bezvezarija, kako je Gad Howie morao uvijek imati baš određenu vrstu pekmeza od šumskih jagoda, inače ne bi mogao doručkovati, koliko često bi u restoranu vratio hranu u kuhinju uz podrobne upute kuharu, i cijeli taj obred s vinom, i s jahtom... iako bi završio nedjeljnu Timesovu križaljku za manje od pola sata, i Pazove oči, nikad nije vidjela takve oči kod muškarca, zainteresirane oči, zainteresirane za nju, a onda pomisao puna krivnje, ali ništa manje stvarna zbog toga, ne bi se više morala dokazivati liberalima, jer ako si s muškarcem crne kože, onda je to dokaz, zar ne? Da, vjerojatno mu se ne sviđa osobito, ali opet, nazvao ju je tri puta u jednom tjednu, iako se možda radi o tome da želi održavati dobre odnose zbog posla, ali... ili možda jednostavno ludi, obuzimaju rana faza erotomanije, na
kraju će ga vrebati pred kućom i bušiti gume na autu njegove prave cure... Naglas se nasmije, jer ako već jest luda, onda je nedvojbeno na pravome mjestu. Mnogi iz boravka zatvorenog odjela bi kao i ona razgovarali s nevidljivim (ali naglas) da ih lijekovi nisu stišali. Ili gotovo stišali: krupan bijelac nadvije se nad nju, četrdesetak godina star, pramenovi crvene kose strše mu od glave kao cirkuskom klaunu. Na gnjecavu licu zapiljen izraz stisnutih usnica tipičan za paranoidne psihotičare. "Meni se smiješ?" prozove ju. Odmah proradi profesionalna smirenost; tipu treba malo pojačati dozu, automatski pomisli, i navuče svoj neutralan ali brižan izraz lica. "Uopće ne", odgovori. "Samo sam pomislila na nešto smiješno." "Lažljivica", kaže on promuklim šaptom, ali ona šmugne pokraj njega i opazi da su moćna Darryla i Ferio, dežurni bolničar u boravku, zapazili tu razmjenu. Polako se počinju približavati krupnome muškarcu. Kako bilo da bilo, to nije njezin problem. Spazi Emmylou koja sjedi sama u kutu i zapisuje nešto u jednu od svojih školskih bilježnica. Na Lornin pozdrav podigne pogled, zbunjena, poput osobe koju su upravo probudili, a kad shvati o kome se radi, osmjehne se na onaj svoj način, kao lik s crkvene freske. "Vidim da još pišeš:" "Da. Zanimljiv je to proces. Bolan, ali zanimljiv." "Zašto bolan?" Lorna privuče plastičan stolac i sjedne joj sučelice. Malo je preplašena, zaključi; nije posve izbrisala sjećanje na ono što je vidjela posljednji put, na ono što se pojavilo prije nego što je žena dobila napadaj. Nada se da će se ovaj put baviti samo psihologijom i da će uspjeti usmjeriti razgovor podalje od jezivih stvari. "Ponovno ući u nekadašnju sebe", kaže Emmylou. "Sjećati se osjećaja koje sam imala, gledati na stvari svojim tadašnjim očima. Voljela bih da znam bolje pisati, ali onda pomislim, ne, to je ispovijed, ne roman, pa moram izostaviti većinu toga što odslikava kako sam se tada osjećala, uglavnom ljude, ali i atmosferu mjesta, bit drugih ljudi, ono što čine Flaubert i Dickens. Bojim se da je prilično dosadno štivo. Premda moram vjerovati da istina ne može biti dosadna, jer je dio Boga. Samo se molim da ću se uspjeti natjerati da to izvedem. Završila sam još jedan svezak. Hoćete li ga uzeti?" Lorna uzme pruženu bilježnicu i kaže: "Mislim da se ne moraš
zabrinjavati zbog svojeg pisanja. Pišeš vrlo jasno, slikovito i nimalo dosadno. I svjesno. Uistinu zadivi, s obzirom na to..." "Da nemam nikakve redovite naobrazbe? Više naobrazbe. One niže pak imam puno." "Da, i čudi kako možeš pisati o takvim stvarima tako... nepristrano", kaže Lorna. "Većina ljudi, njima bi trebale godine psihoterapije da se suoče sa svim tim zlostavljanjima, ali izgleda da tebi nije problem. Iz toga se vidi da si psihološki jako žilava. To je dobar znak." "Baš i nije jako dobar, budući da sam zatvorena u ludnicu." "Pa, jasno je da ipak imaš nekih problema. Bože moj, tko i ne bi nakon svega što si proživjela?" Žena uputi Lorni jedan od onih prodornih, neugodnih pogleda. Kaže: "Doktorice Wise, znam da mi želite pomoći i cijenim to, ali možda se ne razumijemo kako treba ako moj život razmatrate s toga gledišta. Vi o svim tim lošim stvarima koje su mi se dogodile mislite kao o traumama, nakon kojih su ostala psihička oštećenja koja su se razvila u mentalnu bolest, od koje mislite da bolujem. Ja na njih gledam kao na nedaće koje mi je poslao Bog kako bi privukao moju pozornost. Mogu li vam ispričati san koji sam svojedobno sanjala?" "Da, naravno, ali htjela bih naš susret nastaviti u sobi za terapiju." "Oh, ispričat ću vam to za minutu", odgovori Emmylou, a pogled joj odluta od Lornina lica. Lorna prati taj pogled i ugleda krupnog muškarca koji ju je napao u hodniku kako stoji pokraj jednog reda sklopivih drvenih stolova za kartanje i slaganje slagalica. Muškarac stoji nad sitnom ženom koja slaže slagalicu. Ramena su mu pogrbljena, a šake stisnute. Darryla i Ferio stoje oko tri metra dalje i gledaju. "Sanjala sam da s vodičem idem u obilazak raja", kaže Emmylou. "Na sebi sam imala trenirku i krutu kapu a moj vodič, on je bio anđeo, naravno, ali je izgledao kao sasvim običan čovjek, odjeven isto kao i ja, i bili smo u toj nekoj golemoj zgradi, nekoj vrsti tvorničke hale kao iz onih dosadnih starih filmova koje su nam prikazivali u srednjoj školi, kako se radi papir ili sladoled. A tu je bio neki velik golem stroj, rondao je i lupetao, a s jedne strane je imao pokretnu traku, a na pokretnoj traci su bili nizovi zlatnih cigli, samo što su bile mekše: izgledale su kao divovski twinkieji, jedan za drugim, a kad bi stigli do kraja pokretne trake, pali bi. Pogledala sam kamo padaju i vidjela da
je tamo velika rupa u podu i kroz nju sam vidjela oblake i plavo nebo i zemlju daleko dolje. Upitala sam vodiča što su ti twinkieji, a on je rekao da su to blagoslovi, i sjećam se da sam pomislila, u snu, kako je divno što nas Gospod obasipa svim tim blagoslovima. Zatim smo krenuli dalje, preko nekog prolaza i u drugu veliku golemu halu s istim takvim strojem koji lupeta, istom pokretnom trakom, isto divovski twinkieji padaju, a ja sam rekla vodiču: 'Oh, još blagoslova', a on je rekao: 'Ne, to su nedaće', a ja sam rekla: 'Oh, ali izgledaju sasvim isto kao i blagoslovi', a on je rekao: 'Pa i jesu isti!' Oprostite..." Emmylou ustaje, a Lorna ostaje sjediti pomalo zabezeknuta onime što je upravo čula, a onda se dnevni boravak zatrese od galame. "Znao sam! Znao sam!" viče krupan psihotičar na preslaboj dozi, i sad je odgurnuo ženu sa slagalicom i zgrabio sklopivi stolić, razbacujući sićušne komadiće vidika na Mount Shastu kao snijeg. Podigne stol iznad glave, urlajući, i tresne njime o pod. Darryla i Ferio se oprezno približavaju, Darryla pritom stišće nekakvu električnu spravu. Muškarac ponovno tresne stolom, i ovaj put drvo se raspadne, a on počne mahati nogom od stola, iz koje sjedne strane strše dugi, oštri vijak i nazubljeni iveri. Muškarac sad glasno trabunja, nerazumljivo. Noga od stola zuji kao ventilator dok vitla njome iznad glave. Sad njegov najcrnji paranoični san postaje stvarnost i petero-šestero bolničara i sestara ulijeće u dnevni boravak. Oni ga doista žele ščepati! Darryla nešto umirujući priča dok Ferio kruži uokolo kako bi zgrabio luđaka, ali luđak ga vidi i udari ga batinom po glavi, i Ferio se sruši uz uzvik, braneći se rukom, lica izobličena od boli. Krv mu lipti iz dugačke posjekotine na vrhu glave. Darryla se zaleti na pacijenta kao ragbijaš, obori ga niskim udarcem, i on se sruši na leđa neprestano udarajući Darrylu debljim krajem noge od stola. Jedan je udarac pogodi u glavu i ona se odvoji od njega, ošamućena. Sad su se i ostali pacijenti pridružili zabavi, vrište, razbacuju stvari uokolo, tuku se i smetaju ostalim bolničarima koji stižu kao pojačanje u bitku. Lorna se skamenila, stoji pokraj svojeg stolca. 49 Industrijski kolačići od biskvita s kremom. Vidi luđaka i njegovu okrvavljenu batinu, sad se spustio na sve četiri,
riče kao medvjed, a tu je i Darryla, krv joj curi iz rane na sljepoočnici, pokušava ustati. Ferio se pokušava osoviti na noge, ali ruka ga očito ne služi. I odjednom Emmylou Dideroff čučne pred luđaka. Lorna vidi kako joj se usne miču. Luđaku slina kaplje iz usta. Emmylou mu položi šake na obraze, a onda iz njegovih otvorenih usta dopre zvuk kakav Lorna nije mogla zamisliti da bi mogao nastati iz glasovnih organa ljudskoga bića, neki urlik-vrisak-zavijanje-jecaj tako jak i visok da se sve u sobi na tren naizgled skameni. Emmylou padne od njega, na leđa, Lorna ponad sve ostale galame čuje tresak njezine glave o linoleum, i spopadne je napadaj koji izgleda kao epileptički. Sad se Lorna pokrene, ali Darryla je tu prije nje, stavlja debeli štitnik za jezik koji uvijek nosi sa sobom Emmylou u usta, koja mljackaju i pjene se. Kapljica krvi padne s Darryline glave Emmylou na čelo. Lorna proguta, boji se da će pasti u nesvijest. U međuvremenu, na psihotičara su se bacili brojni bolničari, iako se posve prestao opirati. Lorna slučajno pogleda u njegovo lice i vidi da je to lice zbunjena čovjeka, nekoga tko se našao usred neugodne situacije, i nada se da će se sve to skupa ubrzo riješiti, ali ludila više nema u njegovim očima. Svejedno, u stražnjicu mu spraše injekciju, dovezu krevet na kotačima, svežu ga za njega i odvezu iz boravka. I Emmylou dobije injekciju, te grčeve zamijeni dubok san. Kad su i nju odvezli, Lorna ustvrdi da joj se udovi nekontrolirano tresu. Iz filmova ima predodžbu da nasilje dugo traje, da izgleda poput baleta, i da ga je lako pratiti, pa je nespremna sad kad se stvarno dogodilo. Od prvog psihotičareva urlika do obuzdavanja prošlo je možda četrdeset sekundi. Teška ruka joj se spusti na rame i gurne je na stolac. "Jesi dobro, zlato moje?" pita Darryla. "Pogledaj me. Jesi li dobro?" Darryla pritišće svoju sljepoočnicu gazom. Sva je krvava, isto kao i prednjica njezine zelene odore. Lorna čvrsto upre pogled u sestrine oči, kimne, a onda je obuzme val mučnine, lice joj oblije hladan znoj. Spusti glavu između koljena i čeka da najgore prođe. "Ajme, ovo nisam očekivala", kaže. "A kako si ti?" "Ah, preživjet ću", odgovori sestra, a lice joj se razlije u smiješak. "Mene su već i prije rezali, vrijeđali i zlostavljali, zlato moje. Ovo nije ništa neobično za zatvoreni odjel." "Ne bih rekla", kaže Lorna. "Što je bilo? Tko je taj čovjek?"
"Oh, Horace Masefield? Horace je prije nekoliko godina ubio svoju ženu, raskomadao je mesarskim nožem. Oko toga se digla velika halabuka na televiziji, zvali su ga Mesar iz Hialeahe. Odgulio je pet godina gore u Chattahoocheeju, i izašao izliječen, a onda se oženio ženom koja vjerojatno nije baš pratila lokalne vijesti, i hajde, pogodi što je bilo? Ovaj put je uzeo sjekiricu, i zato je sad ovdje. Nafilan je s toliko haldola da bi oborio i bika, ali kao što si upravo vidjela, još tjera po svojem." "Ali što se to dogodilo, Darryla?" "Ah, to. Pa, zlato moje, ja ti imam svoj liječnički priručnik, i statistički dijagnostički popis mentalnih bolesti, i svake nedjelje idem u afričku metodističku episkopalnu crkvu, i ja ti samo u to vjerujem. Da živimo u biblijskim vremenima, rekla bih da smo upravo vidjeli istjerivanje nečastivoga, ali to sigurno neću spominjati kad budem pisala izvještaj o nasilnom incidentu. Ni slučajno!" Sad je ispitivački pogleda. "Sigurno si dobro? Hoćeš malo vode? Valijum?" Lorna kaže da neće; zagrljaj i osmijeh, i onda se Darryla odgega svojim poslom. Lorna pod miškom još stišće Emmylouinu bilježnicu. Pokupi svoje stvari i torbu koju je ostavila Emmylou, nju ostavi kod sestara na izlazu iz odjela. Kao i obično, ima dogovoreno savjetovanje o slučaju s Mickeyjem Lopezom, koji, čim uđe u ordinaciju, upita: "Što je to bilo?" Sruši se na stolac i pusti suzu, jer misli da je to prihvatljivo s obzirom na okolnosti, i nakon puno papirnatih rupčića opiše događaje iz dnevnog boravka, ali ne može se prisiliti da prepriča kakvu je ulogu u tome imala Emmylou Dideroff. Ili se činilo da je imala, jer sad se njezinoj osjetilnoj memoriji suprotstavljaju sustav vjerovanja i stručna obuka, i naravno da je ova izgubila bitku. Nije se moglo tako dogoditi, te stoga i nije. Zato ispriča da je njihova pacijentica ponovno dobila epileptički napadaj kao reakciju na nasilje, a Mickey mudro zakima i kaže da tako nešto nije neobično i da zapravo potvrđuje da je u osnovi Emmylouinih problema neka tjelesna trauma. Slože se da je potreban pregled magnetskom rezonancijom i neko vrijeme raspravljaju kako platiti za tu pretragu s obzirom na labirint propisa i odnosa između sveučilišta, bolnice, okruga i zdravstvenog osiguranja. Zatim ona iznese sažetak podataka iz prve bilježnice i potom doda
materijal koji je dobila tog jutra. San, najbolji dio, sačuva za kraj. Mickey se usredotoči na taj opis, kima glavom, hrabri je mrmljanjem. Na kraju krajeva, tu je on glavna faca. Upita, "Dakle, kako ti to tumačiš?" "Tehnika preživljavanja? Ona ne može otvoreno priznati kako je na nju djelovala trauma koju je proživjela, pa to pripisuje Božjoj volji. Osjeća i krivnju zbog smrti majke i dječaka, i zato... zato, ako su blagoslovi i nedaće doista ista stvar, razrješuje i krivnju i traumu. Napatila se, zadavala je patnje, ali na kraju se sve to izravna, a i tako je sve Božja krivnja." Mickey kima, smiješi se. "Mm, da, dobro tumačenje. Ja također smatram da neki problemi u vezi s ovakvim seksualnim zlostavljanjem imaju veze s osjećajem krivnje. Djevojčicu diraju, ona doista osjeća zadovoljstvo, tatica je samo njezin, a osobito kad je majka hladna i kad je odbacuje, kao što je ovdje slučaj. Slažeš se?" Naravno da se slaže, iako negdje duboko u sebi ne vjeruje ni jednu riječ, ne vjeruje da je Emmylou Dideroff moguće uklopiti u standardnu psihološku paradigmu, osobito ne frojdovsku, ali što drugo može? Mickey Lopez je pozorno motri, a izraz lica mu se promijeni iz kolegijalnog u terapeutski. "Kad smo već kod traume, ne izgledaš mi dobro." "Dobro sam, Mickey." "Trzaš se, a lice ti je posve blijedo. Hoćeš valium? Xanax? Pola miligrama, opustit ćeš se..." Svi me hoće drogirati, pomisli, vidjela sam nešto što nisam trebala i sad me žele opet uspavati, a potom, oh, super! Paranoidna ideacija, samo to mi još nedostaje povrh opsesivnosti i hipohondrije, a zbilja se osjeća kao da će dobiti gripicu... "Ne, samo se trebam odmoriti", odgovori, prisilivši se na osmijeh. "Idem se kući istuširati. Bit ću dobro." Kad je izašla iz zgrade, izvadi mobitel, ostavi poruku, i dok stigne do auta, Paz već uzvraća poziv. Kaže mu da ima sljedeću bilježnicu, a on kaže da će se naći kod njezine kuće. Udubi se u vožnju, pravi se da je upravo naučila voziti i da mora svjesno napraviti svaki pokret: crveno svjetlo znači stani, dakle, nogu s gasa pa na kočnicu, lagano pritisneš, kliziš...
Paz je čeka kad stigne. Uzme bilježnicu, zaključa je u prtljažnik svojeg auta. Kaže: "Imaš sad nekog posla?" "Pa i nemam, ali znaš, Jimmy, posve sam smoždena. Jedva čekam da legnem." Okrene se od njega, vrata su u izmaglici ispred nje, ali on uto ispruži ruku i primi je za nadlakticu. "Što se dogodilo?" pita, a ona se elegantno zavrti i spusti lice u udubinu njegova vrata. I premda to ni najmanje nije namjeravala, sve mu ispriča, cijelu priču: ono demonsko lice pri prvome susretu, manijak danas, nasilje, Emmylou, san, istjerivanje zloduha, osobito taj dio jer nekako sluti da će to Paz shvatiti, da ga neće uplašiti i da neće pomisliti da je ona poludjela. I on je prva važna osoba toga dana koja joj ne nudi sredstva za umirenje. Umjesto toga, on je drži zagrljenu koliko joj treba, a ona je ponosna što mu plakanjem nije zaslinila lijepo odijelo, a onda on kaže: "Idemo se provozati. Hoću da upoznaš mog starog partnera, Cletisa. On je dobar kad se radi o ovakvim stvarima." Četrnaest ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak III. Ono što mi posrnuli ljudi smatramo dobrotom općenito nije ništa do međusobno trijebljenje buha iz krzna, i potiskivanje želje da proždremo onog drugog, to je samo društvena dobrota, kao kad dadilja kaže poslušnome djetetu baš si dobar dečko. Moramo biti dobri na taj način, ne smijemo ubijati, krasti, lagati, tako da zgrnemo što više blaga ovoga svijeta. Samo je Bog uistinu dobar, a samo oni koji dopuste da kroz njih isijava odraz Božje slave mogu se smatrati dobrima na ovome svijetu. Tada to nisam znala i zato me zbunio susret sa sestrom Trinidad Salcedo. Na neki čudan način (je li moguće upotrijebiti taj izraz?) bila sam nevina od dobra. Bila sam poput seksualno nedužne djevojke, neke viktorijanke, recimo, koja zna da postoji nešto što ona ne zna, jer nije potpuno izolirana od društva i posvuda oko sebe uočava znakove, hihotanje tvorničkih radnica, podmukle aluzije, poglede muškaraca na ulici, i vidi kako se ponašaju
njezini vršnjaci. Radoznala je, recimo to tako, osjeća se prevarenom i nepotpunom, možda - što je to grozno što bih trebala izbjegavati a za što cijeli svijet zna, svi na svijetu smatraju najvažnijim? Tako je za mene dobrota bila zabranjeno voće. Privlačila me, i odbijala, istodobno. Jer ako je dobrota nešto himbeno, kao Ray Bobovo službovanje u crkvi, onda mi ništa ne fali, onda sam zvijer poput svih drugih zvijeri s kojima sam se tada družila u Marketu. Ali ako nije tako, ako se svijet ne sastoji samo od Zgrabi i Pofukaj, onda... Onda je svijet nepodnošljiv. To sad kažem, jer znam to što znam, ali onda to uopće nije bila misao, samo neka nadnaravna slutnja, mutan osjećaj nezadovoljstva, koji se iskazivao kao živčanost i naprasitost. I čitala sam svašta, stvari koje nisam mogla potpuno razumjeti jer ih nisam kužila i to me raspaljivalo, kako to da ja tako silno pametna ne kužim sve što tu piše? Sjećam se, kad sam čitala Ruse, morala sam odložiti Zločin i kaznu jer nisam shvaćala zašto se glupan predao, što mu se to motalo po glavi, što znači priznati i okajati. Mislim, znala sam te riječi i njihovo formalno značenje, ali njihov smisao nije imao uporišta u mojem divljem umu. Svejedno, stalno sam čitala. Imala sam svoju iskaznicu s kurvanjskom adresom i često sam išla u knjižnicu u Peacock Parku u Coconut Groveu. Sad su me zvali Knjigoljupka. Hej, Knjigoljupko, što to čitaš? Ponekad bih im čitala, uglavnom knjige prema kojima su snimljeni filmovi, njih bi zdipili iz trgovina ili pronašli u smeću, osobito klinci, jedva pismeni ali znali su za Zvjezdane staze i Ratove zvijezda i Harryja Pottera. Nisu si mogli priuštiti kino, ali silno su željeli sudjelovati u velikom američkom medijskom snu. Život beskućnika: o tome se nema puno za reći, nije romantičan, prljav je, tu i tamo kresne iskra nasilja, ublažavaju ga droge, seks i cuga. Ja sam se prilično dobro snalazila, ali zapravo sam htjela biti s Orneom Foyem, a nisam znala kako. Imala sam njegov broj i ponekad bih ga nazvala, ali on mi nije imao kamo uzvratiti poziv. Pokušala sam tako da ostavim broj telefonske govornice, ali to me previše živciralo, čekati pokraj nje cijeli dan i izluđivati se kad netko drugi dođe telefonirati. Pokušala sam privući i sestru Trinidad, ali ni tu nisam imala sreće, prije sam mislila da se časne sestre uvijek trude dovesti te do svetosti
i natjerati te u crkvu kao one gospođe iz crkve u ulici Amity dolje u Waylandu, ali očito nije tako, ona izgleda nije osobito marila za to, samo za liječenje tijela beskućnika, pa i to nekako odsutno, kao da su joj oči zagledane u neko sasvim drugo mjesto. Nije čavrljala, nije rado dijelila informacije, nije mi htjela reći što je značenje mjedenog anđela i nije mi se sviđalo kako me gleda kao da u njezinim očima nisam ništa ili kao da sam se uneredila poput malog djeteta i sad čeka da mi dođe iz dupeta u glavu što sam napravila pa da počistim. Osjećala sam da sam joj dosadna, a to je bilo nepodnošljivo. Dosadnjakovićima možemo oprostiti što su dosadni, ali nikad ljudima kojima smo mi dosadni, kako kaže La Rochefoucauld u mojoj Knjizi citata. I tako jednog dana kad se nije prema meni ponijela onako kako sam smatrala da zaslužujem, kao da sam kraljica svemira, vratila sam se u Market loše volje. Odlučila sam uzeti malo koke da se oraspoložim, još sam imala veći dio iz torbe koju sam uzela iz Jerrellova stana. Bio je dan i nije bilo puno ljudi osim onih koji su se oporavljali od pijanstva i stalnih narkića i na koga naletim nego na Tommyja i tako smo skupa pošmrkali nekoliko crta i onda mi se učinilo da bi bilo zgodno otići u neki ured na katu i poševiti sirotog blesana. Ja sam mu bacila tu bubu u glavu, iz čiste zloće. Nakon toga je poludio za mnom, čudno jer ga je Carmen voljela i učinila bi sve za njega, ali muškarci su takvi, zaključila sam. Poslao bi je da obavi nešto za njega, donese mu nešto za jesti što baš eto mora imati ili po cigarete ili u prosjačenje i čim bi otišla, gore u urede, prljave prostorije prepune smeća i slomljenog stakla i prašine koja se trusi sa zidova i smrdljive od mokraće i mačaka, još jedna romantična afera za Emmylou. Prašina sa zidova nas je odala, spazila ju je na mojim leđima, a bit će da je bila pametnija nego što sam mislila ili je jednostavno bila pametna samo U toj jednoj jedinoj stvari, jer je banula dok smo bili u poslu i počela se derati, a ja sam se izgubila ostatak dana. Ako kažem da me vrag na to natjerao sad će zvučati kao vic, ali sjećam se da sam se cijelog tog dana pitala zašto sam učinila nešto tako budalasto i nepromišljeno djevojci koja mi nikad nije učinila ništa nažao i uvijek mi je bila dobra, koja mi je vjerojatno spasila život, s frajerom do kojeg mi nije osobito stalo. Ali ti sad znaš o čemu
govorim, detektive, ti ne misliš da je to vic. Kad sam se vratila u Market, već je padao mrak i vidjelo se svjetlucanje televizora i policijskih svjetala i snažni svjetlosni snopovi s vatrogasnih kola upereni na toranj iznad Marketa na kojem sam ugledala Carmen, i vatrogasca na ljestvama koji ju je izgleda pokušavao nagovoriti da siđe. I svi iz četvrti su bili vani, kao i uvijek našlo se idiota koji su vikali skoči, skoči, a TV kamere su sve nas snimale tako da pokažu ljudima koji su kod kuće kakva izopačena rulja živi na ulici. Neka žena koju sam poznavala ispričala mi je da je Carmen plakala cijeli dan i odreda uzimala svaku drogu koje se mogla dočepati, heroin, amfetamine, PCP, LSD, sve na što je naišla, a ja sam rekla, ako skoči vjerojatno će poletjeti, ali ne ona je zakoračila u prazno baš kad je vatrogasac pružio ruke prema njoj sa svojih ljestava i samo je tresnula, a žena me pogledala kao da je upravo ugazila u pseće govno. I Trini Salcedo je bila tamo, u svojem kombiju, i ja sam joj prišla i zapodjenula razgovor, i ni sama ne znam kako ispričala sam joj sve o meni i Tommyju i Carmen. Slušala me, a kad sam završila, pitala je zašto sam joj to ispričala, a ja sam shvatila da ne znam, a ona je rekla pa možda bi mogla promisliti o tome i okrenula se i vratila u kombi, a je se sjećam da me to prilično raspalilo, ja priznam i sve to a ona se samo okrene umjesto da ne znam što sam očekivala, ali nešto jesam. Da sam imala oružje kunem se da bih je tada ubila. Krenula sam natrag u Grove. Sjećam se da sam bila ljutita, bjesnila sam, psovala sam po ulici kao luđakinja, ali ne mogu se sjetiti zašto sam bila bijesna, a možda to ni onda nisam znala. Što sam očekivala od časne sestre? Da mi, oprosti? Nisam bila svjesna da tako nešto postoji i da bi mi bilo potrebno. Još jedan Njegov lagani dodir, nježno cimanje. Zato što sam bila Ijutita, učinila sam nešto glupo. Život beskućnice mi je dosadio, zaključila sam, to su sve sami bolesni propaliteti i zašto se ja uopće družim s njima? Tommy se ponašao kao da sam sve ja skrivila i ocrnio me gdje god je stigao po Marketu, kao da je on neko nevinašce u velikome gradu, a ja sam ga zavela. Mislila sam da je to smiješno, kao da smo u pubertetu, ali sam ipak opazila da me ljudi izbjegavaju. Svejedno, još sam imala nešto više od dvjesto grama doista čiste koke, auto vrijeme se cijena kretala oko dvije stotke po
gramu. Prepolovila sam cijenu za prodaju na veliko, i izračunala da mogu dignuti malo više od dvadeset somova, dovoljno da ozbiljno započnem novi život i tako sam pustila glas da imam četvrt kile koke za prodaju i dvije noći poslije probude me udarci u rebra i nekoliko tipova koji se nadvijaju nada mnom, gdje je roba, kurvo. Pretpostavljam da sam računala da će me drugi beskućnici iz Marketa upozoriti, jer to smo si obično činili, ali u tom trenutku sam shvatila da me zajednica kakva god bila da bila odbacila zbog onoga što sam učinila s Tommyjem, bilo to pubertetski ili ne. Možda su još vjerovali u pravu ljubav, ne znam, ili mije možda Tommy smjestio, iz osvete zavodnici koja ga je odvukla na krivi put. Svejedno sam digla galamu, jer ondje su se često muvali murjaci i socijalni radnici i vidjela sam da se pale ručne svjetiljke i svijeće. Muškarci su me psovali i udarali i na kraju me jedan opalio po glavi nečim tvrdim i više se nisam mogla micati. Nisam bila posve bez svijesti, tako da sam znala da su me iznijeli iz zgrade i ubacili u stražnji dio terenca. Bio je nov, osjećala sam miris novoga auta i kolonjske vode i njihova znoja. Terenci su postajali moderni među gangsterima, ali kad obavljaju ovakve poslove problem je u tome što nemaju prtljažnika, no gangsteri obično ne razmišljaju jako praktično. Zgnječili su me na pod ispod stražnjeg sjedala. Jedan od tipova mi je stisnuo vrat svojom velikom nikeicom, a druga dvojica su sjela naprijed. Onda su se počeli svađati na španjolskome, onaj otraga bi tu i tamo nešto ubacio, i tako smo se neko vrijeme vozili, a onda je vozač povikao mierda i čula sam škripu kočnica i potisak me nabio naprijed, a onda udarac, zvuk razbijena stakla i dva praska kad su se otvorili zračni jastuci. Manijačko psovanje s vozačeva mjesta. Noga mi više nije bila na vratu. Vidjela sam je kako se trza iznad mene skupa s onom drugom jer je tip sa stražnjeg sjedala preletio preko prednjih i zabio se u vjetrobran, a ja sam se izmigoljila i posegnula za ručicom stražnjih vrata. Čula sam da se otvaraju prednja, a onda niz malih prasaka kao da pucaju žabice, a znala sam da to nisu žabice. Jedan od muškaraca je zastenjao. Stražnja vrata su se rastvorila i ugledala sam Ornea Foya s kratkom strojnicom iz koje se dimi u desnoj ruci. Pružio je drugu ruku i izvukao me iz vozila. Glava me stvarno jako boljela, a kad sam dodirnula bolno mjesto napipala sam vrelu osjetljivu kvrgu veću od mog palca tamo gdje su
me tresnuli. Jedva sam se držala na nogama tako da me obgrlio oko struka. Rekao je, tražio sam te, a ja sam ga pitala kako me pronašao, a on je rekao bila si na televiziji i ja se već danima motam oko te zgrade s beskućnicima, nitko ti nije rekao? Ne nije nitko. Rekao je da je odlučio pretražiti zgradu noću i stigao je baš kad su me nosili van, Bog ga je poslao, sad to znam, ali tada sam mislila da se radi o sreći. Pogledala sam oko sebe. Terenac se zabio u električni stup koji mu je potpuno spljoštio prednji dio, a ona dvojica su bila mrtva, ležali su u nekim iskrivljenim položajima, a iz njih je tekla krv u crnim potočićima pod žarkim uličnim svjetlima, a prednji vjetrobran je bio smrskan od metaka pa sam zaključila da treći tip uopće nije uspio izaći iz auta. Bili smo na Douglasovoj između autoceste Grand i SAD 1 i na vidiku nije bilo nijednog drugog automobila. Tu je stajao crveni Ford 150 supercab kamionet s golemim gumama i velikim udubljenjem na blatobranu pa smo ušli u njega i odvezli se. Bilo je prilično jasno što se upravo dogodilo, on je pojurio za otmičarima i natjerao ih u stup. Orne o tome nikada više nije govorio, a ja ga nisam ispitivala, neki instinkt me je upozorio da on ne voli puno pričati o operacijskim pojedinostima. U tom trenutku lebdjela sam od adrenalina i olakšanja i bila zadovoljna bez obzira na to kamo na svijetu me vozi ovaj kamionet i Ome Foy, prvi čovjek koji je nekoga ubio zbog mene, ali nikako ne i posljednji, o ne, neka mi se Krist smiluje. Zaspala sam čim je kamionet krenuo, na stražnjoj klupi u kabini Forda, a kad sam se probudila, malo nakon što smo prešli granicu Georgije na cesti 95, ležala sam na stražnjem sjedalu Chevroletta Suburbana. Pogledala sam da vidim je li još on za volanom i bio je pa sam opet utonula u san. Nisam postavljala puno pitanja. Bila sam tako umorna od svega što znam i što stalno moram smišljati što dalje. Sve u svemu, vozili smo se nekih četrnaest sati. Kad je stao da kupi gorivo i hranu u Valdosti popila sam šaku aspirina s kolom. Nisam bila gladna, zapravo bilo mi je muka, pa sam se vratila na stražnje sjedalo i nastavila spavati. Kad sam se probudila, bilo je kasno poslijepodne i sišli smo s glavne autoceste na dvosmjernu asfaltnu cestu u planinama obraslim ljetnim raslinjem. Nikad prije nisam bila u planinama. Sad sam bila gladna i rekla sam mu, a on je rekao da
ubrzo stižemo kući. Ta me riječ ispunila osjećajem takve sreće kakvu nisam već dugo osjetila, još od vremena kad me tata grlio prije nego što sam znala čitati. Vrag zna smućkati sve najmilije samo da bi nas odvratio od Boga. Ali to je istinska milina, nije lažna, jer jesi od Boga, iako mi to ne znamo. Sotona sam po sebi nema u džepu ništa što mu Bog nije u njega stavio. Nakon nekog vremena smo sišli s asfaitne ceste i počeli se uspinjati strmom makadamskom, krivudajući naprijed-natrag pokraj procijepa punih kozje krvi i oborenih stabala obavljenih puzavcima, a na rubovima jablani, brdski jasen, drijen, hrastovi, američki orah, iako ja tada nisam znala sve te nazive, tada pojma nisam imala sve dok nisam proučila taj kraj. Prošli smo pokraj rampe preko ceste na kojoj je bio znak ZABRANJEN PROLAZ PRIVATNI POSJED. Zamolio me da izađem i vratim rampu na mjesto kad smo prošli, a kad sam to učinila, čula sam ga kako priča u prijenosni radio. A onda uspon još strmijom cestom dok se veliki osmocilindrični motor napreže uz pogon na sva četiri kotača, a kad smo zaobišli tu jednu veliku stijenu od škri-ljevca, Orne je stao i zavikao i za nekoliko sekundi iz žbunja se kao čarolijom pojavio muškarac u maskirnoj odjeći s automatskom puškom u ruci. Orne me upoznao s njim, Wavell, ovo je Emmylou, ona će ostati kod nas. Kimnuo je i nestao tamo otkud je i došao. Prešli smo drvenim mostom preko pjenušava rukavca i onda smo stigli. Orne je rekao to je Bailey's Knob, posljednji komad slobodne Amerike. Izgledalo je kao gradić, stare kuće i nekoliko malih kamp kućica, miris na dim zapaljena drveta i dublji životinjski miris, koji sam jako dobro poznavala. Svinje, rekla sam njuškajući, a on je rekao, ne samo svinjska govna. Izašla sam iz kamioneta i odjednom se bol vratila svom snaogm, svjetlost je bila presnažna, a onda se sve zacrnilo kao na kraju starih filmova. Kad sam se probudila, bila sam u sobici, u velikom staromodnom drvenom krevetu koji izgleda kao vučne saonice, tamu je osvjetljivala žuta svjetlost vanjske svjetiljke protiv kukaca. Glava me toliko boljela da mi se povraćalo, a pred očima bi mi se pojavile žarke raznobojne točkice svjetlosti kad god bih je okrenula. Kad su mi se oči priviknule, vidjela sam da je u sobi sa mnom i neka žena, malena, sitna s nekom vrstom bijelog prekrivala za glavu koje joj je pokrivalo svu kosu. Pomislila sam na sestre u Miamiju i rekla jesi li ti medicinska
sestra? Ali ona nije odgovorila pa sam pitala gdje je Orne? Ali ni na to pitanje nije odgovorila, samo me pogledala i nekako čudno se osmjehnula. Imala je dugi nos i čudne dugačke oči poput listova vrbe. Pitala sam je mogu li dobiti aspirin ili nešto za glavobolju i malo vode, ali ona je samo sjela na krevet i primila me za ruku ili se ja tako sjećam, ali bit će da sam onda opet izgubila svijest, a kad sam se ponovno probudila žena je nestala a isto tako i moja bol. Sad sam se osjećala dovoljno dobro da ustanem iz kreveta i izađem iz sobe. Ispred nje je bio uski hodnik i neko vrijeme sam samo stajala i pokušala osjetiti kakvo je to mjesto. Podsjećalo me na bakinu kuću, miris prašine i stare boje i kuhanja, kakav ima vremešna drvena kuća sada tiha osim uobičajenog škripanja i vjetra izvana i zrikavaca. Kao da sam u Waylandu, osim hladnoće noći i nekakvog sumpornog mirisa i udaljenog brujanja nekakvog stroja. Pronašla sam kupaonicu i obavila nuždu, umila se i pokušala raščešljati zamršenu kosu, kakav užas, modrice i raspackano crnilo ispod očiju. Zatim sam krenula za svjetlom u prednju sobu. Ome je ležao na razvaljenom smeđem kožnom trosjedu i čitao. Vidjela sam mu samo vrh žutokose glave i stranice knjige i noge u sivim čarapama oslonjene na drugi naslon za ruke i bilo mi je tako lijepo samo ga gledati da nisam rekla ni riječ, samo sam razgledavala. U jednome kutu sobe bila je četvrtasta emajlirana peć i veliki otrcani stol i nekoliko stolaca i krpena prostirka na podu, kamin s policom iznad stari stolac za ljuljanje preko kojeg je prebačen prekrivač, a sve drugo u sobi su zauzimale knjige, tisuće činilo mi se, na policama koje su prekrivale svaki zid od poda do stropa osim tamo gdje su ih probili prozori. I sve je bilo uredno kao u apoteci, ništa nagurano, podovi pometeni i oprani, i niti jedna knjiga bezveze zabijena na prvo slobodno mjesto na polici kao što je bilo kod bake, ovdje je bilo više kao u knjižnici. Zakoračila sam i jedna daska je zaškripala, a Orne se uspravio kao zmija, u trenu je bio na nogama, a knjiga je odletjela, a u ruci čvrsto drži kalibar 0,380. Jebiga rekao je i nekoliko puta duboko udahnuo i stavio mali pištolj u džep i rekao je nisam naviknut na druge ljude u kući noću, a meni je bilo drago jer je to značilo da nema curu. Pitao me kako sam, a ja sam rekla dobro i pitala ga tko je žena koja me njegovala. Na to me čudno pogledao i rekao nije
bila nikakva žena ja sam te njegovao i nitko drugi. Pa smo se složili da sam vjerojatno sanjala. Rekao je da sam bila bez svijesti duže od dvadeset i četiri sata i da se već zabrinuo da će me morati odvesti u općinsku bolnicu u Bradleyville ako uskoro ne dođem k sebi. U tom trenutku trbuh mi je zakruljio neugodno glasno u tihoj sobi pa smo se oboje nasmijali, a on je rekao dođi nahranit ćemo te. Imao je veliki lonac variva, divljač, jeli smo puno divljači u Bailey's Knobu, državna šuma je bila prepuna jelena, a Bog mi je svjedok da smo imali hrpe oružja i nimalo poštovanja prema lovnim zakonima, iako ja to nisam znala sve do kasnije. Podgrijao je dio i gledao me kako jedem proždrljivo kao svinja, ljuljajući se na stolcu i ispijajući čašu tamnog mutnog piva. I ja sam malo popila, imalo je okus na slad i kruh, domaće kao i većina naše hrane. Pitala sam ga što to bruji, a on je rekao agregat za struju, ovdje nema dalekovoda. Pitanje koje me tada najviše mučilo - zapravo, drugo po redu, jer me najviše zanimalo kad ću u krevet s njim - bilo je zašto me došao potražiti, ali nisam znala kako ga postaviti, ali onda je on izgleda pročitao moje misli i izrekao pitanje i odgovorio na njega. Tražio je ženu, mladu, koju se da uvježbati - to zapravo nije rekao ali tako je mislio - bistru, sposobnu, i pomislio je da sam ja takva. Vrijeme je da zasnuje obitelj, već je prošlo zapravo ali toliko je bio zaokupljen svojim Radom. S velikim slovom jer je uvijek tako zvučalo kad bi izgovorio tu riječ. Već sam ponešto čula o tome kad je dolazio i pričao sa mnom kod Huntera, ali sad je sve ispričao u bujicama riječi, a ja sam slušala i jela i kimala da se slažem. Sveopća propast nije daleko, ponestaje im vremena za pripremu, Gadovi su uništili svijet svojim novcem i manipulacijama i kontrolom misli i ubrzo će sve planuti, kuge iz laboratorija i nuklearni rat i anarhija, baš kao u onim afričkim zemljama, sve te budaletine misle da smo mi imuni ali nismo i moramo se pripremiti. Milijarde ljudi će umrijeti kad propadnu sustavi kontrole, a svi oni koji se znaju služiti samo simbolima, koji misle da su simboli stvarni i misle da hrana dolazi iz supermarketa, a energija iz zidova i voda iz slavine, a smeće čarolijom nestaje, oni će biti bespomoćni. Jedini koji će preživjeti bit će oni ljudi koji shvaćaju Prave stvari, koji nisu moralne kukavice koje cendraju mrtvome bogu, ne, a kad svi ti propalice i ništarije
nestanu, mi ćemo zasnovati novu rasu a njezin će temelj biti ljudi koje su Gadovi prezirali kao bijelo smeće. Zašto? Zato što su oni najbolja korjenika na svijetu, potomci Vikinga i ratničkih keltskih i teutonskih plemena, došli su ovamo bez ičega i izgradili ovdje u ovim planinama jedinu pristojnu civilizaciju koja je ikada postojala u Americi, to su bili sitni farmeri, gordi i nezavisni, neopterećeni društvenim smećem iz Europe i Afrike i azijatskih hordi, sve dok Gadovi nisu došli u Appalachijsko gorje i uništili sve što valja svojim robnim kapitalizmom i ljudožderskim rudnicima ugljena, a sad proždiru i samu zemlju, razdiru planine zbog svoje pohlepe koja sve na svijetu pretvara u novac pa neka lijepo Gadovi pokušaju jesti svoj novac i svoje jebene podatke kad stigne sudnji dan! Želio je da uvidim smiješnu stranu svega toga - trijumf otpadnika plaćen drogom koju Gadovi trebaju jer im njihov život posvećen zgrtanju novca i mrtvi bog ne pružaju ništa za što vrijedi živjeti, ne jedu kako treba, zrak i voda im nisu kako treba, glave su im pune televizijskih gluposti koje su smislili Židovi, u seksu ne uživaju kako treba, muškost im je usahnula zbog sivila života kakav moraju voditi da bi zaradili novac za koji misle da im je potreban da bi kupovali smeće za koje su im Židovi i pederčine rekli da moraju imati kako bi bili muškarci... i tako dalje u istom stilu satima sigurno, a menije sve to imalo savršenog smisla kao objašnjenje zašto je svijet usran toliko koliko jest premda, ako ću biti posve iskrena, pozornost mi je donekle popustila kad je spomenuo uživanje u seksu, lako si možda pomislio da mi se sve to zgadilo s obzirom na iskustva koja sam imala u tom području, grdno bi se prevario jer znaš, dok se sve to događalo, još od moje devete godine u glavi sam imala jednu jedinu misao, a to je da se čuvam za nekoga zahvaljujući kome će sve na kraju ispasti dobro, tko će moje okaljano tijelo osloboditi grijeha plamenom strašću i izbrisati sve mrlje, iskupljenje kroz seks uobičajena američka šarena laza i nisam trebala nikakve Zidove ili peđerčine da mi je usade u glavu jer je ona u zraku koji dišem u svojoj domovini. Završila sam s jelom, a on je još pričao, malo je onih koji su stvoreni za nezavisnost to je povlastica snažnih, Nietzsche, o, da, o Nietzscheu je mogao unedogled, u glavi je imao cijele stranice, on mu je bio evanđelje, on i dva Toma, Jefferson i Paine50, i još je govorio kad
sam odnijela svoju zdjelu i šalicu do sudopera i oprala ih i još je govorio i kad sam se okrenula i samo je malo usporio kad sam strgnula sa sebe majicu i spustila gaćice tako da sam bila kao od majke rođena i zaskočila sam ga i omotala ga nogama i zgrabila mu usta koja su još pričala svojima, ali je nakratko zašutio nakon toga i natjerala sam ga da me pojebe na hladnoj emajl boji kuhinjskog stola. Kad sad o tome razmišljam, moram priznati da mi za sve vrijeme koje sam bila s njim nikada nije rekao da me 50 Thomas Jefferson (1743.-1826.), treći predsjednik SAD-a, Otac utemeljitelj republi-kanizma i jedan od glavnih autora Deklaracije o nezavisnosti; Thomas Paine (1737.--1809.), radikalni intelektualac, revolucionar, autor pamfleta "O zdravom razumu", "Prava čovjeka" i "Doba razuma". Zauzimao se za osobnu slobodu i ograničavanje državne vlasti. voli niti smo često izmjenjivali nježne riječi. Živjeli smo jedno s drugim kao divlje životinje, ponekad bi zarežali, tresnuti šapom, a onda bi se stišali i sve bi bilo zaboravljeno u vatrenom seksu. Vjerujem da mnogi ljudi žive tako, a neki pišu i pjesme o tome kako je to sjajno, a i ja sam mislila da je sjajno i mislila sam da je ljubav baš to. Još ga volim. Da se sad pojavi na vratima, možda bih odustala od svega i krenula za njim, ne mogu biti sigurna, moja vjera je zapravo tako slaba da joj treba tjelesna straža svetaca. Bog će presuditi, a ne ja. Sljedećeg jutra me poveo u obilazak. Bailey's Knob nije bila ni komuna, a niti neka osobita zajednica. Bio je to grad poduzeće, Orne je bio generalni direktor ravno iz Ayn Rand, a poslovanje se sastojalo od uzgoja visokokvalitetne marihuane. Pretpostavljam da su tamošnji ljudi o vlasti imali manje više ista uvjerenja kao i Ome, 'svi su oni vjerovali u sudnji dan, uvijek spremni za opću pošast, ali nikad nisam zapazila neku osobitu organiziranost osim smjene straže, što su svi prihvaćali kao neizbježno u tom poslu. To nije bilo središte Kršćanskog identiteta51 ili uopće ikakvo središte i sumnjam da je itko od onih koje sam tamo upoznala znao tko je Nietzsche ili da ih je bilo briga. Svi su bili štrkljavi, blijedi ljudi svijetle kose i vodnjikavih sivih
očiju, djeca i unuci rudara koji su ostali bez zemlje zbog površinskog rudarenja ili bez posla kad su se zatvorili dubinski rudnici. Naravno da su bili ogorčeni, a imali su i oružje i nisu kanili slati djecu u gradske škole gdje će ih učiti da preziru svoje podrijetlo, kao ja. Nisu vidjeli nikakvu svrhu u Americi kakva se prikazuje na televiziji, nisu je razumjeli i nisu to niti željeli. Različitosti im se nisu osobito sviđale, ali nisu bili ni neki fašisti jer premda su poštivali Omea, nisam zapazila da tu postoji neki kult ličnosti. Uglavnom su željeli da ih se pusti na miru, i ako im Orne omogućava 51 Kršćanski identitet je pokret koji okuplja izrazito desničarske, rasistički orijentirane i konzervativne kršćanske crkve i organizacije. Većina ih vjeruje u neizbježnost sudnjeg dana koji će se dogoditi kako bi se izbrisali negativni utjecaji nebijelaca, Zidova, homoseksualaca i političkih liberala. da osiguraju egzistenciju sebi i svojim obiteljima, bit će mu odani uz dozu opreza, a većina je vjerovala da će svijet doista propasti baš kako Orne kaže, ili su se možda samo nadali da hoće pa nisu htjeli propustiti priliku. Foyevi su, ispostavilo se, gorštaci iz ovih predjela. Većina ih je zbrisala u sjevernu Floridu i postala ono izopačeno pleme s kojim sam odrasla, ali neki su i ostali, a Orne se vratio i novcem kojem nitko nije znao podrijetlo kupio cijelo brdo propalih rudnika i upropaštenih potoka i hrpetine iskopane zemlje i otpada i pokrenuo svoj biznis. Središte poslovanja bio je Caledonia broj tri, a tako se zvao njegov rudnik ugljena, u rovu šezdeset metara ispod zemlje u nutrini planine. Spustili smo se rešetkastim dizalom, i uopće nije bilo mračno kao u tamnici nego prepuno blještave svjetlosti iz reflektora za pospješivanje rasta biljaka poredanih u dugim nizovima koji su obasjavali stolove prekrivene dugačkim gumenim koritima iz kojih su izrastale guste zelene biljke marihuane, njih više od osam tisuća u raznoraznim fazama razvoja, od sadnica do onih spremnih za ubiranje. Skupina žena se kretala gore-dolje duž nizova, njegujući biljke, gnojila ih iz spremnika obješenih za ramena, otkidala pupove i stavljala ih u plastične kantice, podrezivala i plijevila. Orne je rekao
da redovito testiraju različite vrste da vide koja daje najbolji urod, to je dio programa uzgoja. Zatim smo otišli u prerađivački centar u pokrajnjem oknu gdje su neki drugi ljudi, muškarci i žene i djevojčice, skidali pupove s ubranih biljaka i bacali listove i stabljike u lijevak mlina, jer će ih poslije izrezati i preraditi u manje kvalitetnu travu, a neki su hidrauličnim čekićem zbijali pupove u cigle. Preko lica su nosili maske tako da ne zaborave zašto su ovdje i da ne bi cijeli dan radili nafiksani finom opojnom prašinom koja je žuto zelena lepršala zrakom i prekrivala sve površine. Mene je opalila već nakon pet minuta. Imali su i pogon za otpremu gdje su cigle omatali plastičnom folijom i pakirali ih u šteke. Orne je distribuirao na veliko po cijeloj zemlji u običnim kamionima i privatnim avionima baš kao i UPS'2 dostava. Evidenciju naplate i inventara je vodio pomoću računalnog sustava. Kao djelatnost koja mu je služila kao paravan ovome poslu od mještanki je kupovao rukotvorine - lutkice i prekrivače i krpare - i prodavao ih putem poštanskih narudžbi. Tako je imao objašnjenje za kutije koje je slao avionom i prao novac od droge. I tako je potpuno otvoreno raspačavao tone robe, a nikad niglaska od policije, jer prema njegovim riječima, murja i njihov odjel za borbu protiv narkotika u stanju su uhvatiti samo glupane zapravo, a ne pametne ljude poput Omea ili Kaczynskija53 Hiti Unibombaša, lokalnog junaka, osim ako ih ne izda netko od njihovih. U jednom drugom rovu u tom rudniku imao je oružarnicu pa smo i nju pogledali. Imao je oružja svake vrste, pištolje; puške, strojnice, mine, minobacače, kutije granata i streljiva, i još svakakve druge vojne potrepštine kao što su radijski odašiljači i agregati, a u jednoj drugoj prostoriji zalihe hrane i vode spremljene za razdoblje nakon nuklearne katastrofe i kad se budu morali skloniti dolje u najdublje prokope gdje do njih ne može radijacija. Struju kojom se napajalo sve to dobivali su iz metana koji je stvarao stroj za preradu svinjskog gnoja iz Sjeverne Karoline, a imao je i mali parni agregat koji je radio na ugljen, ali njega još nisu spojili. I kuhali smo na metanu. I tako sam počela svoj život u Bailey's Knobu. Svi su prema meni bili srdačni na taj rezerviran, formalan gor-štački način, osim nekolicine mladih žena kojima je Orne također zapeo za oko pa su bile bijesne što sam ga ja ščepala, ali nije to bilo ništa strašno. Sve je
funkcioniralo prema rodbinskim načelima, svi su oni bili ili Randallovi, ili Warrenovi, ili Wendellovi, ili Coleovi, međusobno bliža ili dalja rodbina ili u srodstvu s Foyevima, jer za takav 52 United Parcel Service, najveća svjetska dostavna služba. 53 Theodore (Ted) John Kaczynski (1942.), američki terorist koji je u znak prosvjeda protiv moderne tehnologije 17 godina slao pisma-bombe diljem Amerike te ubio troje, a ranio 23 ljudi. posao ne možete jednostavno unajmiti radnike. Svatko od njih nas je mogao cinkati kad god se sjeti, ali nitko nije, pa ni ja sad neću spominjati imena. Još je jedna stvar bila tipična za Knob, a to je bilo da nema televizije. Nije bilo prijema naravno zbog planina, a nitko nije htio satelitsku antenu. Slušali su radio i sami su svirali, kao u davnim vremenima, ili su gledali filmove s video kazeta. Ja sam smatrala da to doista opušta, kad ti se nitko ne dere s reklama svake večeri, a osim toga, tako sam imala više vremena za čitanje. A nije bilo ni telefona, nikakve zvonjave da ti smeta, da ti donese vijesti izvana, nije te prekidalo nikakvo električno prokletstvo ili blagodat. Nema telefona nema ni prisluškivanja, glasilo je Orneovo pravilo i zato ih nije dopuštao. Telefonska govornica ispred trgovine u Tiptreeju bila je naša jedina veza s vanjskim svijetom, a Orne je djevojci koja je tamo radila davao plaću, ona se samo morala javljati na telefon i preuzimati poruke za njega. Jedanput ili dvaput na dan uspela bi se na planinu i donijela poruke, a svaka dva dana ili jedanput u tjednu Orne bi se spustio do govornice i obavio razgovore. Živjela sam tu dvije godine i četiri mjeseca iza to vrijeme mislim da sam pročitala i posljednju knjigu iz Orneove knjižnice. Bilo je tu sve od Nietzschea, naravno, i gotovo sve ikada napisano o njemu, životopisi i slično, i još neke filozofije i političkih znanosti i ekonomije, samo ako nije sadržavalo ništa u prilog religije ili socijalne skrbi ili socijalizma. Osim toga, većinu polica su zauzimale povijest i vojna povijest i praktični priručnici, i udžbenici, tako da kad dođe propast svijeta možemo iznova izgraditi civilizaciju, ali bez onih dijelova koji se Orneu ne sviđaju. Romana nije bilo. Orne je smatrao da je beletristika gubitak vremena, a nije bilo ni pjesništva
osim jedne knjige s naslovom 500 najboljih pjesama, neki tip je sakupio pjesme koje se najčešće uvrštavaju u antologije, i još Shakespearova sabrana djela. Imao je i gotovo kompletnu zbirku terenskih priručnika Američke vojske i gotovo potpunu zbirku kataloga Loompanics54, raznorazne knjige kako biti terorist od kuće ili promijeniti identitet i tome slično. Odmah me podučio poslu. Trgovina domaćom marihuanom je mnogo veća nego što većina misli. U Kaliforniji veću zaradu donosi jedino trgovina grožđem. Za Virginiju ne znam, ali vjerojatno smo i tamo negdje pri vrhu, uz jabuke. Okrug Slade nije imao toliki prihod još od zatvaranja Caledonije. Vrhunska sensemilla, bezsjemenska marihuana od ženskih mladica kakvu smo mi uzgajali išla je po cijeni od četrdeset dolara po unci55 ili 1280 dolara po kilogramu, a mi smo otpremali između 400 i 500 kila svaki mjesec što znači mjesečni prihod od pola milijuna. Oduzmi 70 posto za plaće i troškove i opet je to puno novca a sav je išao u zlato, jer Orne nije htio imati novac u obliku podataka kad sva računala crknu. Jednom u mjesecu bi otišao u Roanoke i unajmio privatni avion te obišao svoje distribucijsko područje, prikupljao svoju zaradu i pretvarao je u zlatne poluge od unce, kanadske zlatnike, južnoafričke zlatnike i kad bi dovoljno sakupio, onda bi ih stavio u galonske staklenke i zakopao negdje na imanju. Koristio se vojnim GPS lokatorom i snimio bi digitalnu fotografiju mjesta sa zakopanim zlatom i onda bi tu snimku zajedno s GPS koordinatama pohranio u kodiranom obliku u svoje malo prijenosno računalo Argonaut koje je radilo na solarnu bateriju i bilo otporno na vodu, udarce i tome slično. Kad nisam radila, vrijeme sam mogla provoditi kako god želim. Kad bi mi dojadilo čitanje, šetala sam po okolici uz zemljovid i vodič, učila o drveću i bilju, ponekad s Orneom, kojem je sve to bilo poznato kao vlastito lice, a ponekad sama. Na kamenitom vrhu Knoba izgradili su stražamicu i ponekad bismo otišli gore i promatrali svojih tristotinjak hektara. Odande ste mogli vidjeti živi tepih državnih šuma i gledati kako se mijenjaju od zelenog do zlatnog i crvenog, 54 Izdavačka kuća specijalizirana za neobične ili kontroverzne teme, poput droge, oružja, anarhizma, teorije urote i slično. Brojna izdanja daju upute za nezakonite radnje, poput npr. kako
izraditi lažnu osobnu iskaznicu. 55 Unca iznosi 28,34 grama. a i ćelava područja gdje su kompanije za vađenje ugljena skidale zemlju s vrha planina, a i samostan svete Katarine, smješten u vlastito brdo, Sumpter Ridge koji je nasuprot Bailey's Knobu kad se prijeđe dolina Crickenden Hollow, nizplavosivih kocaka između drveća. Orne ml ga je pokazao i rekao možda će ga poharačiti isto kao što su i Vikinzi kad dođe kraj. Te moje prve jeseni tamo prvi put u životu sam vidjela snijeg, i prvi put u životu mije bilo hladno na hladnom vjetru i prvi put sam osjetila kako je to kad te netko grije zagrljajem. Oprosti, tebe ne zanimaju moje radosti, iako je činjenica da ih vrag ima punu vreću. Nije to kao u hororima gdje je uvijek očito da je vrag gadan, ima žute oči i baca plamen iz prstiju i treska ljudima o zid, o ne, on je sladak kao med i zbilja se brine za tvoju udobnost. Bog je onaj koji te natjera da se pokunjiš i sakrivaš lice i trpiš napadaje grizodušja, i koji te zvekne o zid, a to tada nisam znala, a ti to još ne znaš, ali ja se molim da naučiš. Što još? Često smo igrali paintball56, svi zajedno nakon posla ili vikendom, ratovanje u dva tima ili ponekad izvlačenje iz neprijateljskog obruča ili zatvoreništva kad bi se nas troje ili četvero nastojalo probiti, a ostali su nas zadržavali. Zapovjednici smo bili na smjenu. Većina muških i neke od žena služili su vojsku, pa se igralo prilično oštro, a mene bi na početku prilično brzo ubili. Nikad nisam postala osobito dobar zapovjednik, što je donekle čudno, s obzirom na kasnije događaje. Puno smo i pucali, iz pištolja, pušaka i svih mogućih strojnica i bacača. Imali smo 60-milimetarski minobacač i pucala sam iz njega, a vježbali smo i izrađivanje miniranih zamki i dizanje u zrak koječega. Orne je posvuda postavio eksplozivne naprave, a u slučaju napada namjeravao je zatvoriti ulaz u rudnike tako da na ulaze navali tone stijena, a sva droga će po mogućnosti biti u njima. Testirali smo naboje u nekorištenim prokopima. U tim brdima su eksplozije tako 56 Igra u kojoj jedan tim nastoji eliminirati drugi tako da na njih
puca iz zračnica punjenih bojom. česte da nitko nije obraćao pozornost na buku koju smo dizali. Voljela sam dizati stvari u zrak, kroz tijelo mi prođe taj zamamni drhtaj kad stisnem prekidač. Ome je rekao da imam ruku za takve stvari. Skeetera Sonnenborga sam upoznala tek nakon godine i više, zapravo 10. listopada 1989., jer je bio u nekom udaljenom zakutku svijeta, premda sam o njemu puno čula od Omea i svih drugih. Stari Skeeter. Sjećaš se kad se stari Skeeter zaletio motociklom na ono vjenčanje u Boonetownu? Ili kad je napravio utrku jaraca? Ili kad se napio i doveo si curu doma, a zaboravio je da mu je tamo cura koju je prije toga zaprosio? Skeeter je bio najbolji frend. Tog jutra Ome i ja smo bili u krevetu i taman se spremali ili ustati ili se još jedanput pohvatati, kad smo začuli škripanje šljunka a onda tatata-tatatatatata Harley-Davidsonova auspuha i Ome je skočio, sav se pretvorio u osmijeh i rekao ti vraga Skeeter se vratio. Na to smo ustali i baš sam gledala što ću staviti na sebe kad tresnu vrata i ulazi Skeeter u motociklističkoj koži i nacističkoj kacigi. Preletio je pogledom preko mene i rekao dobre sise mala, a onda je skočio na Omea pa su se hrvali i pocikivali i lupetali se po podu sve dok ga Ome nije prignječio i dok ovaj nije povikao dosta. No problemi između cure i najboljeg frenda nisu neka rijetkost. Kad je bio sa Skeeterom, Orneu bi inteligencija splasnula za otprilike 20 bodova, premda Skeeter nije bio blesav, daleko od toga. Išao je u otmjenu školu po imenu Andover ili Pljuni lovu tata, kako ju je uvijek zvao, i neko je vrijeme studirao na Sveučilištu Pennsylvania, ali je prekinuo '73. i otišao u marince, i tu je upoznao Omea. Nisu htjeli propustiti rat. Nije se izjašnjavao otkud je točno, i samo je dao do znanja da mu je otac plutokrat i da nema osobito mnogo veze sa svojima. Meni je to bilo čudno, jer oko Omea su se okupljali ljudi koji ne bi ostavili svoje pa da su ne znam kakvi gadovi, ali za Skeetera očito nisu vrijedila mnoga pravila, uključujući i ono da se ne smiješ izrugivati Orenovim filozofskim idejama. Skeeter nije vjerovao da se treba pripremiti za Kraj svijeta, a strogo uzevši on nije vjerovao niti da se treba pripremiti za sljedeći dan. Ili je tako izgledalo, premda je on zapravo bio savršeno sposoban poslovni čovjek. Bavio se
prodajom oružja. Živio je u Kelsou, u Virginiji, otprilike dvadeset i dva kilometra udaljenom s druge strane Sumpter Ridgea, i tu je vodio tvrtku nazvanu Lud za oružjem. Nije se tu radilo samo o prodaji remingtonki i coltova mještanima. On je bio trgovac oružjem priličnog kalibra, i putovao je po cijelome svijetu i kupovao i prodavao ubojitu željezariju. On mi je prvi pričao o Africi, ali više nemam praznih stranica pa ovdje završava treći svezak.
Malo prije nego što se Metz predao Prusima, Georges de Berville, izbezumljen od brige, poslao je svoju kćer na istok, u Pariz, jer je vjerovao da će tamo biti na sigurnome. Marie-Ange je u glavni grad stigla drugoga dana rujna, ali za samo tri tjedna grad se našao pod neprijateljskom opsadom. Isprva je stanovala kod svoje tete Aurore, ali ubrzo je primljena u Institut Bon Secours kao postulantica. Te se žene, koje nazivaju gardes malades, posvećuju njezi bolesnika, kako bogatih tako i siromašnih, u njihovim domovima. Tijekom cijele strašne zime 1870. godine Marie-Ange je neumorno radila u siromašnijim četvrtima na Lijevoj obali, donosila hranu, ugljen i lijekove kad je mogla, kupovala ih iz vlastitog džepa po vrtoglavim cijenama za vrijeme opsade, a potkraj, kad se više ništa nije dalo nabaviti bez obzira na cijenu, donijela bi vedro lice i utješnu riječ. Pariz je kapitulirao u siječnju, ali njegove muke još nisu bile ni blizu kraja. U ožujku se pobunio pariški puk, a revolucionarni pokret poznat kao Komuna zauzeo je grad. Tijekom tog razdoblja, Marie-Ange je radila u Neuillyju, koji je pretrpio tešku topovsku paljbu državnih snaga. Kad su pripadnici Komune počeli uhićivati svećenike i ostale pripadnike crkve, naprosto se presvukla i habit Bon Secoursa zamijenila odorom koja joj je dobro služila u Bitci kod Gravelottea. Tog proljeća, državne snage su neumoljivo napredovale, a Komunari su se povukli u nekoliko uporišta koja su žilavo branili. Posljednjeg tjedna u svibnju, Marie-Ange se zatekla u vinskome podrumu u Monmartreu, gdje je organizirala previjalište, bez ikakvih lijekova osim vina, i bez zavoja, osim starih vreća i iscijepane odjeće pokojnika, opranih u octu. 23. svibnja, opkoljeni sa svih strana i pod žestokom topovskom paljbom, Komunari iz uporišta na Monmartreu su posustali i počeli se povlačiti. Prijatelji su nagovarali Marie-Ange neka i sama pobjegne, jer ništa ne može učiniti za
svoje umiruće štićenike, a osim toga, pripadnici državnih jedinica strijeljaju sve pobunjenike koje nađu. Već su je zamalo uvjerili u uzaludnost njezinih nastojanja, ali uto, kako je poslije napisala "odjednom sam postala svjesna lika pokraj sebe, Blažene Djevice, koja mi je rekla:'Kao što ni ja nisam napustila svog Sina na križu, tako i ti ostani odana svojim štićenicima, jer ljubav Kristova i njih obuhvaća.' I tako sam si pripremila umrijeti čista srca, iako me rastužilo što nikada više neću vidjeti dragoga tatu I svoju braću, sve dok se ponovno ne sretnemo u raju." Zatim se začula još jedna salva, a vrata su se razvalila. Vojnici su uperili bajunete u bespomoćne ranjenike, ali Marie-Ange Im Je svojim krhkim tijelom prepriječila put i povikala: "Francuski vojnici! Zar vi niste kršćani? U ime Kristovo i Blažene Djevice, smilujte se!" Unatoč toj usrdnoj molbi, MarieAnge de Berville vjerojatno bi poginula u tom odurnom podrumu da Božja Providnost nije upravo u tome času tamo dovela poručnika Augustea Letoquea. Taj mladi časnik bio je blizak prijatelj Jean-Pierrea de Bervillea i često je boravio u Bols Fleuryju. Odmaknuo je puške zamahom svoje sablje i povikao: "Budale! Zar biste ubili anđela!" IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Petnaest Krenuli su prema sjeveru, a zatim se satima vozili istočno kroz dio Floride u kojem Lorna još nikada nije bila. Kad su sišli s autoceste, činilo se da su došli u drugi svijet, svijet koji nema ništa zajedničkog s kričavom predodžbom o turističkoj državi kakvu Florida reklamira. Dok su vozili po uskoj dvosmjernoj cesti uz čiji su se rub protezali mutni kanali, prolazili su pokraj zapaljenih strništa šećerne trske i često su se morali vući iza kamiona s prikolicama nakrcanima trskom. Mimoišli su se s jednim od onih kamiona s drvenom ogradom oko teretnog dijela, na kojem su stajali rezači trske, muškarci i nekoliko žena, s rupcima na glavi da se zaštite od prašine koja im je prekrivala odjeću i od koje je njihova koža crna poput šljive postala bijela. "Moja sudbina", rekao je Paz dok su prolazili pokraj njih, "premda su ovo Jamaićani, ne Kubanci. Dovoze ih avionom u sezoni žetve. Amerikanci ne žele rezati trsku."
"Kako to djeluje na tebe?" "To što Amerikanci ne žele rezati trsku? To je nacionalna sramota." "Ne, to što si umaknuo svojoj sudbini." "Ma, pa dobro, valjda", rekao je Paz. Lorna je osjetila da crveni. "Nisam mislila—" počela je, ali on ju je prekinuo. "Ne, nema veze, ali moram priznati da mi ponekad dođe pa zgrabim mačetu i izrežem pola jutra ili jutro trske tek toliko do ostanem u kondi, za svaki slučaj, ako vi zaključite da jednakopravnost ipak nije baš dobra zamisao, A ti? Jesi li ti umaknula svojoj sudbini?" "Ne, ja sam stalno u istom kalupu. Moj tata me oblikovao tako da budem mala bistrica i sakupim školska priznanja i steknem ugledno zanimanje za koje je potreban doktorat i da nedjeljnu križaljku u Timesu riješim za manje od dvadeset minuta." "Dvadeset minuta, to je prilično dobro", rekao je Paz. "Ja je riješim za otprilike tri." "Ma lažeš!" "Aha, jednostavno je pustim na miru tjedan dana, a onda objave rješenje. Ispuniš je za čas." "Samo se ti smij", rekla je, smijući se, "ali to je važan sastojak moje jadne šačice samopoštovanja. Ipak, moj brat, Bert, dijeli tvoje mišljenje o svetoj križaljci. On je umaknuo svojoj sudbini." "Ma nemoj? A što je on trebao biti?" "Poznati liječnik i znanstvenik-istraživač koji će otkriti lijek protiv raka. Ispalo je da mu se više sviđaju cure i novac. Trguje dionicama u New Yorku, mislim da mu ide prilično dobro: ima lijep stan, vikendicu u Hamptonsu. Sad je već s trećom ženom, jer prve dvije valjda nisu bile dovoljno bezlične da bi odgovarale njegovu istančanom ukusu. Na sreću, tata je imao rezervno dijete. Na nesreću, curicu. Na sreću, puno darovitiju za školu nego Bert. Na nesreću, ne toliko da bi upala na medicinu. Na sreću, ipak dovoljno da nekako izvuče doktorat na jednome od najboljih američkih sveučilišta, tako da je može predstavljati kao moja kći, doktorica Wise." "Znači, vjerojatno ništa od lijeka protiv raka?" "Bojim se da ništa od toga. Moja tužna priča. Kakav smrad! Što li je samo to?" "Rafinerije šećera. Kao da se krdo brontosaura napilo ruma i onda
izrigalo. Uskoro ćemo ih proći. Evo poante: bez obzira na to koliko je tvoja priča tužna, ti ovo ne moraš udisati svaki dan." "Nećeš mi se ni malo sažaliti, zar ne?" "Ne, ali, ako dobijem rak, mogao bih se prilično raspigati na tebe. I tvojeg brata. Kad već pričamo o sudbini, ovaj tip kojem idemo u posjet, taj se rodio za detektiva. Darovit je kao Mozart, Michael Jordan. Vjerojatno je riješio više zločina nego itko ikada u policiji Miamija. A dobije nogu zbog nečega na što nije imao nikakva utjecaja." "Što mu se dogodilo?" Paz joj je ispričao priču, onu službenu, o tome kako je Cletis poludio zbog droge koju mu je u afričkom stilu podvalio čarobnjak, a onda je htjela doznati više o glasovitom slučaju Vudu ubojice, pa joj je ispričao još dio službene verzije. Upitala je: "Zašto ti glas postane čudan kad pričaš o tome? Zvučiš kao oni ratni zarobljenici iz korejskog rata kad pričaju o biološkom ratu." "Znaš osjetiti izmotavanje." "To mi je posao. Što se stvarno dogodilo?" "Ne bi vjerovala." "Pokušaj pa vidi." "Dobro. U Africi postoji pleme koje se doista razumije u čarobnjaštvo. Mogu ti poslati snove, postati nevidljivi, stvoriti zombije. Znaju proizvesti psihodelične droge u vlastitome tijelu i navesti te da vidiš što god žele. Jedan Amerikanac afričkog podrijetla otišao je tamo i postao čarobnjak, a onda se vratio ovamo i počeo masa-krirati trudnice, vaditi im plod iz utrobe, kako bi stekao moć kojom će uništiti Ameriku, a mi mu ništa nismo mogli. I duhovi doista postoje." Nasmijala se. "Ne, ozbiljno te pitam." "Vidiš. Dokazni postupak je proveden." Zatim je skrenuo razgovor na Cletisa Barlowa u najboljim godinama, na njegove zadivljujuće pothvate, neobična uvjerenja, dobrotu prema Pazu. "Još bih, kako se priča po odjelu, ganjao crnje po Drugoj aveniji da me on nije povukao u detektive. Imao sam par recki na okovratniku, ali nitko me nije kanio promaknuti u detektiva. Etnička politika u Policijskoj upravi Miami je pomalo čudna. Tako da mu puno dugujem." "Očinska figura." "Moglo bi se reći."
"A pravi otac? Ne pojavljuje se?" Sad nastane duga stanka. Lorna je pomislila da Paz ignorira pitanje i osjetila je žalac žaljenja što ga je uopće postavila. Izašli su iz područja šećerne trske i ušli u ugodniji predio, sa zelenim pašnjacima s kojih pogurene bijele krave glupavo zure iza žičane ograde. "Najkraće rečeno", rekao je Paz, ali je prvo pročistio grlo, "on je bogati bijeli Kubanac. Posudio je mojoj mami novac koji je trebala za pokretanje posla s dostavom hrane, a ona je bila polog. Ja sam bio ishod. On ne gaji nikakve očinske osjećaje prema meni. Kad sam se malo proslavio zbog onog slučaja i tako dospio na lokalnu televiziju, odveo je svoju obitelj na put oko svijeta, da ne bi slučajno povezali konce." "To je doista tužno. Žao mi je." "Pa da. Ali, amorfati." "Molim...?" "Amorfati. Voli svoju sudbinu. To je običavala govoriti jedna moja prijateljica. To je tajna sreće." Lorna nije na to odgovorila, jer nije htjela dublje ulaziti u izvor latinske izreke, a pretpostavljala je da potječe s Djevojačkog sveučilišta. Pogledala je kroz prozor. Ubrzo su skrenuli s asfaltne ceste na makadam, a onda s nje na usku zemljanu stazu između redova prašnjavih borova, pokraj znaka s natpisom BARLOW Ovlašteni uzgajivač eharolais stoke, a potom u dvorište u kojem su bili crveno obojena farmerska kuća s limenim krovom i širokim trijemom s mrežama protiv komaraca, štagalj, još neke pomoćne zgrade, i visoka, vretenasta žena koja je tek zagazila u šezdesete, s otrcanim šeširom na glavi i u pregači. Paz je izašao iz auta u ženin topli zagrljaj. Slijedi upoznavanje: doktorica Wise, Edna Barlow, Paz je ubacio tu titulu, Lorna se pitala zašto. Primila je ženinu ruku, koja je bila gruba i snažna, i pogledala je u lice, koje je bilo obično, snažno, izbrazdano, preplanulo, bez iskustva s kozmetičarima, očito, i oboružano oštrim plavim očima. Lorna je nabacila svoj formalni izraz, kao što i inače čini s ljudima kojima bi napredne ideje mogle biti neprihvatljive. Osjećala se kao da je zakoračila u neki film iz 1930-ih. Sjeli su na trijem, koji je gospođa Barlow zvala verandom, i pijuckali slatki ledeni čaj iz nezgrapnih čaša. Paz i gospođa Barlow su brbljali o
tome što je on radio i što su oni radili, i o djelatnostima trojice mladih Barlowa (jedan na faksu, jedan u marincima i jedan srednjoškolski košarkaš), i premda je gospođa B. pokušala uključiti Lornu u razgovor, nije išlo, pa se Lorna zapitala što ona tu uopće radi. Nekoliko puta je ulovila Ednin ispitujući pogled i pitala se čemu pak to. Bijeli Dodge kamionet se pojavio dižući prašinu po dvorištu, a ispostavilo se da su u njemu Cletis Barlow i njegov šesnaestogodišnji sin, James. Opet pozdravljanje, ali muškarci se kod Barlowa očito ne grle. Lorna je pomislila da Cletis Barlow ima najzločestije lice koje je ikad vidjela kod nekog muškarca, lice kolovođe linča, baš kao iz filmova, osim što ispod tog lica greškom živi draga osoba. Sve je bilo u ožiljcima, kvrgama, s lošim zubima i pogrešno sklepano, a oči su bile vodnjikavo sive. Zatim su išli u obilazak ranca, gosti su navukli posuđene gumene čizme u kojima su oprezno gacali između velikih krava u štali, i pritom zamahivali, ali ne napadno, da otjeraju mnogobrojne muhe. Paz se trudio osjetiti u kakvom je mentalnom stanju njegov bivši partner; Lorna se osjećala kao na školskom izletu, a taj osjećaj je još produbljivao James, kojeg je izgleda očarala, iako ju je oslovljavao s gospođo i ispričao joj sve što želi i ne želi znati o eharolais stoci. Rana večera je ovdje običaj. Zahvaljujući manipulaciji protivnoj svim Lorninim psihičkim vještinama i feminističkim načelima, zatekne se u kuhinji s Ednom, gdje pripremaju mahune i rajčice iz njihova vrta i gule krumpire. Lorna shvati da zapravo još nikad nije ogulila krumpir. Kod kuće je bila počasni dečko, djecu bi pozvali za postavljen stol, majka nikad nije tražila da joj kći pomogne. Pouka: ova djevojčica teži višim ciljevima, tatinim ciljevima, feminizam očito ne vrijedi za mamu, iako tata priča bajke o toj temi, a sad je očito propala kroz vremenski procijep i obrela se ovdje u južnoj središnjoj Floridi. Tko guli krumpire? Lorna rijetko ima goste, a kad ih ima i kad tu bude i krumpir, onda ga u ljusci ispeče u pećnici, a dok se peče, ona sipa duhovitosti u dnevnom boravku. Edna je gleda, ne vjeruje očima. Na kraju, ipak progovori. "Zlato, rekla bih da ti nisi ogulila puno krumpira u životu." "Ni jedan jedini", Lorna prizna, i sad može spustiti nož i pritisnuti ozljede papirnatim ručnikom.
"No, onda ti lijepo sjedni. Zamolila sam te samo zbog društva", kaže Edna, koja sad stane kod sudopera i brzim pokretima nožem skida ljusku tako da doslovce leti s nesretnih gomolja. Lorna se osjeća obveznom podariti ženi kompliment za tu vještinu, a kad to učini, osjeti da je zazvučao neizrecivo svisoka, pa doda malo samokritike. "Mislim da ja nisam baš neka domaćica." "Pa, ti si doktorica i što sve ne, sigurno imaš čisto dosta drugoga posla. Dovukla sam te amo da momci mogu popričati nasamo." "Zar razmjenjuju tajne?" "Ne znam, ali strašno vole biti sami. Njih dvojica su stvarno bliski, i Cletisu to jezivo fali, ali ne bi priznao ni za živu glavu. A isto tako, ja ne trpim muško u kuhinji. Samo me iživcira." "Ali tako na vas padne sve kuhanje i posluživanje. I pospremanje." "Pa, ne bih rekla da baš 'padne'", kaže Edna. "Na svijetu ima dovoljno poslova pa ne vidim zašto ih ne bismo podijelili tako da svatko zna što mu je činiti i da se izvježba u tome. Vjerujem je to Bog tako zamislio. Ja sam mijenjala ulje u kamionu, podmazivala osovinu, upravljala poljoprivrednim strojevima i dopremala stočnu hranu. Što misliš, tko je upravljao dobrom dok je Cletis dolje na jugu radio kao policajac?" Uzdigne nož za guljenje krumpira. "Dušo, ako misliš da je ovo teško, trebala bi pokušati kastrirati bika. Ne, hvala ti lijepo! I zato ja zahvaljujem dragome Bogu što je stvorio muškarce. Iako znaju biti teški. Koliko dugo poznaš našeg Jimmyja?" Neočekivano pitanje izvan konteksta tipično za vješte ispitivače. Lorna osjeti da ju je izbacila iz ravnoteže. "Uopće ne dugo. Zajedno radimo na jednom slučaju." Čini se da je Ednu taj odgovor malo razočarao, pa Lorna doda: "Izgleda da je jako dobar u svojem poslu." Sad joj Edna uputi neočekivano blistav osmijeh. "O, da, je, jako. O, mi jako cijenimo Jimmyja Paza. On je predivno stvorenje!" Predivno stvorenje je u tome trenutku sjedilo u uleknutom pletenom stolcu na trijemu i žalilo što je Cletis potpunu apstinenciju dodao svojem i tako već podugačkom popisu vrlina. Paz je želio piće i cigaru. Već je prepričao Cletisu Sto mu je Lorna ispričala o događajima na zatvorenom odjelu, a sad je iznosio sve što zna o Muwalidovu ubojstvu; nije mu bilo lako, Paz se bojao da će ga Cletis svakog časa prekinuti pitanjem je li Paz poduzeo nešto čime bi
riješio slučaj, a Paz je na to zaboravio, i sad je prekasno. Ali kad ga je Cletis zaustavio, radilo se o jednoj pojedinosti s prvog ispitivanja Emmylou Dideroff. "Što je točno rekla?" "Rekla je da bi bila čast kad bi je nepravedno pogubili, kao Isusa." "Ajme meni. Svaka joj čast. Tu bih ženu doista volio upoznati." "Aha, vas dvoje biste se zbilja dobro složili, ni papa vam ne bi bio ravan." "Misliš da je to ozbiljno rekla?" "Valjda. No, to je rekla svetica. Ima ona i drugo lice koje nije tako ugodno." "To ne znači ništa", otpuhnuo je Barlow. "U svima nama žive demoni. Pričaj dalje, što je bilo nakon toga?" Paz je završio pripovijedanje, dodao je još ono o Wilsonu i Packeru i Cortezu i materijal iz prvog sveska dnevnika. Nakon toga, Barlow je neko vrijeme razmišljao, naslonivši prečkasti naslon svojega stolca na zid kuće i žvačući čačkalicu, zagledan u daljinu. Paz je dobro znao da ga u toj fazi ne smije prekidati. Pozvale su ih na večeru. Barlow je uz tresak spustio stolac. "Ne štima, Jimmy", rekao je. "Ne mogu biti siguran jer nisam vidio curu, ali ona to nije učinila. Namještaljka je preočita i trapava. Mislim da je rekla čistu istinu. Namjestili su joj, a ona je samo ušla u tu sobu, baš kako kaže. Znali su da ćete biti tamo, i znali su da ćete je naći, i oružje kojim je počinjeno ubojstvo, i znali su da ćete misliti da je luda. Aha, vidim da si zbunjen. Zato što uvijek gledamo žrtvu, zašto su ga ubili, tko su mu neprijatelji, što je radio dvadeset i četiri sata prije smrti i tako dalje." "Momci!" iz kuće. Barlow je otvorio vrata u zaštitnoj mreži. Paz ga je pratio. "I...?" "Ne radi se o njemu, radi se o njoj, zbog nje su ga ubili. On im je dobro došao. Htjeli su srediti nju, ne njega, li, zar ovo nije krasno!" Stol je bio krcat hranom, tu su se pušili pladnjevi pire krumpira iz kojeg se cijedi maslac, pohani odresci veliki kao ratkapa, komadi kukuruznog kruha, grah salate toliko da bi napuhala cijeli Orlando. Harlow se otišao oprati, a Paz je odveo Lomu u stranu. "A jesi li ti pomogla pripremiti sve ovo?" upitao je. "Da, baš! Sjedila sam u kutu kao porculanska lutkica dok je Edna sve spremila. Ona je
presretna što ne mora još i kastrirati bikove." "Ne odobravaš, očito. Nadam se da si joj priuštila punu feminističku obradu." "Znam da ti sad cvateš. Zapravo, ja osobno bih doista voljela kastrirati bikove. Cijeli niz mojih dečki tvrdi da to ionako radim." "A to si, naravno, rekla i Edni." "Što je sad to, nekakav ispit? Dovodiš ovamo svaku iz Djevojačkog sveučilišta da vidiš kako će proći s Ednom?" Paz je malo promislio. Ponešto iznenađenim glasom je rekao: "Ne, ti si prva." Lorna nije znala što bi na to rekla. Sjeli su za stol, Cletis na čelo, i pomolili se prije jela. U kući Waitsovih Lorna je imala prigodu čuti zahvalu, ali kod njih je to bila samo formalnost koju bi zbrzalo jedno od djece. Ali ovdje je zavladala tišina prije molitve, i činilo se da Cletis Barlow uistinu upućuje svoju zahvalnost Bogu. Kao i uvijek, Lorni je bilo pomalo neugodno. Pogledala je preko stola u Paza, koji je izgledao kao da je u transu. Kad je molitva završila, usredotočila se na hranu. Nažalost, uopće nije bila gladna, premda se toliko uzrujala zbog Emmylouina napadaja da je zaboravila na ručak. Nešto nije u redu s njezinom probavom, jedva je uspjela pojesti tek toliko da ne uvrijedi domaćine. Svi Barlowovi, koji očito uvijek jedu ovoliko, bili su vretenasti i kvrgavi kao vinova loza. Možda ih je Bog čuvao od debljine. Moguće. Paz je mlavio hranu kao stroj. Za stolom obitelji Barlow očito se ne očekuje vrckavo čavrljanje. Paz je marljivo jeo zato da izbjegne beskorisno mentalno naprezanje. Naravno da se radi o curi, ili ženi, Dideroffki, a ne o zlosretnom sudanskom predstavniku. O toj istoj stvari je razgovarao s Oliphantom, ali kao o jednoj od mnogih mogućnosti, a da mu je Cletis još partner, prokužili bi to već prvoga dana, i naravno da bi Cletis, čim bi je pogledao, počeo ugodan razgovor o Isusu i svecima, i imao bi pravi odgovor za otprilike šest minuta. Mora još porazgovarati s Cletisom, ali ne odmah; Barlow je dom i posao odjeljivao Kineskim zidom, iako mu to sad više nije posao, ali ipak... Zveckanje pribora i ostali zvukovi objeda sad su usporili. Gospođa Barlow je nutkala neka još jedu. Pokušali su, zapeli su, nisu mogli. Gospođa Barlow je uzdahnula, prigovorila da će se sve to morati baciti, i ustala, uz znakovit pogled Lorni, koja je osjetila kako je na
noge diže neodoljiva predfeministička sila. Počela je skupljati suđe, ali, kad je skupljala Pazov pribor, njegov samozadovoljan osmijeh ju je nadahnuo da mu u krilo izlije malo ledenog čaja. Opa! Bezočnik se nasmijao. Za desert je bio kolač s ananasom zašećeren do krajnje granice fizičkih zakonitosti i tanka gorka kava. James je sjedio Lorni zdesna i ispričao joj je sve o svojem nedavnom izletu s izviđačima. Imao je rang Orla"i bio je pomoćnik izviđačkog vođe. Lorna još nikada nije sjedila pokraj izviđača. Zapahnjivao ju je svojim zdravljem tijela i duha, a pocrvenio bi svaki put kad bi Lorna nešto rekla. A onda je Cletis rekao: "Lorna, čujem od Jimmyja da si vidjela kako je jedna gospođa istjerala demona." Sad je pak ona pocrvenjela. "Nisam sigurna što sam točno vidjela", rekla je. "Rekao bih da vi ne vjerujete u demone." "Ne vjerujem da uzrokuju mentalne bolesti, ne." "A što je onda uzrok, što mislite?" "Razne stvari. Ako mislite na pravu psihozu, shizofreniju, većina stručnjaka vjeruje da se radi o kemijskoj neuravnoteženosti u mozgu." "A što njih uzrokuje?" "U nekim slučajevima genetika, može i okolina; nije jasno. Prije se mislilo da se radi o lošem obiteljskom nasljeđu, ali to mišljenje je sad zastarjelo." 57 Samo 5% američkih izviđača (Boy Scouts) postiže tako visok rang. "Hmm. A kako vi onda objašnjavate to što ste vidjeli?" "Ne znam. Sve se dogodilo jako brzo. Možda sam pobrkala ono što sam vidjela nakon što su mu bolničari dali sredstva za umirenje s onim što se događalo neposredno prije toga, kad ga je Emmylou dodirnuta." Vidjela je da su Barlow i Paz razmijenili poglede, prvi uz upućeni osmijeh, a drugi uz izraz lica koji bi se moglo protumačiti i kao da mu je neugodno. "Aha, možda ste se zbunili. Događa se to svjedocima. Ali što ćete pomisliti kad se vratite u tu bolnicu i ustvrdile da je taj, kako se ono
zove, Masefield, zdravog razuma koliko i vi?" "To zbilja nije baš vjerojatno." "Ali pretpostavite." "Pa, u tom slučaju, morala bih to pripisati spontanoj remisiji. Ne događa se često, ali zna se dogoditi." Zastala je. Svi su je gledali, ne kao skupina inkvizitora, nego kao obitelj koja gleda kako beba pokušava izvesti nešto novo. "Ali svejedno ne bih vjerovala u demone." "Elem, to je zanimljivo. Vi znači potpuno odbacujete sve što bi objasnilo ono što vam oči vide i uši čuju, osim ako se uklapa u vaš način objašnjavanja, čak i onda kad takvo objašnjavanje nema osobitog smisla. Spontana remisija? Elem, to zvuči kao učeni način da se kaže 'Ti vrapca, pojma nemam!'" "Bolje nego vjerovati u demone", odbrusila je Lorna, sad već uzrujana. Barlow je rekao: '"Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.' Izaija, 55:95H. Da vam ja ispričam jednu priču, objasnim svoje podrijetlo. Nekada davno živio je raspušteni mladić. Psovao je, pio je, bio sklon nasilju i bludničenju, prekršio je sve zapovijedi osim šeste. Još nikoga nije ubio, ali samo zato što još nije bio naišao na nekoga koga bi, prema njegovu mišljenju, trebalo ubiti. Elem, jednoga dana i to se promijenilo. Vozio je ilegalnu žesticu za nekog tipa tamo dolje iz Georgije, a tip mu je dio platio, a drugi dio obećao nakon isporuke. Elem, on je sve lijepo isporučio, ali tip je rekao da mu ništa više ne duguje, 58 Prijevod preuzet s internetske stranice http://www.hbk.hr/biblija/indexl.html. i samo se nasmijao i okrenuo se prema svim onim muškarcima koji su čekali svoje piće, pa naš momak nije mogao ništa, jer je tip bio naoružan, a isto tako i svi oni drugi, svi su oni bili isti. I tako bijesan kao stršljen kad mu razvališ gnijezdo otrči on do svojeg kamiona, i izvadi svoju šesnaestkalibarsku sačmaricu straga s police i napuni je i već mu je ruka na vratima da krene ubiti, kad shvati da nije sam u kamionu. Gospodin naš Isus sjedi točno pokraj njega, izgleda kao sasvim običan čovjek. I Isus pogleda tog mladića u oči i sva ljubav i
opraštanje ovoga svijeta preliju se u njega i on začuje Isusove riječi: 'Sine, odloži oružje i vrati se kući i ne griješi više.' A tako je i učinio. Elem, to je istinita priča, a taj momak sam bio ja, slava Gospodu." James i njegova majka su promrmljali: "Slava Gospodu", a Barlow je dodao: "E, što sad kažete?" Lorna je odvratila: "Žao mi je, doista mi je vrlo nezgodno. Ne želim uvrijediti vaše vjerske osjećaje..." Na to se Barlow široko osmjehnuo. "Ah, navikli smo mi na to. 'A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost', Prva poslanica Korinćanima, 1:2359. Samo nastavite, recite što ste htjeli. Ne grizemo." Paz je rekao: "Ne grizu, ali kad raspreme stol, bacit ćete na njega i paliti užarenim šipkama sve dok te ne preobrate." "Da, mislim da ćemo za nju trebati one najveće šipke", rekla je Edna, mrtva-hladna. "James, skokni do sobe za mučenje i pripremi ih." "Jao, mama, zar baš moram?" cendrao je James. "Uvijek ja moram mučiti." Na to su prasnuli u smijeh, kojem se Lorna pridružila, ali nije joj bilo ugodno. Na zabavama na koje je ona obično išla, ljudi poput Barlowa bili su meta izrugivanja, i premda je uviđala ironičnost obratne situacije, nije joj bilo drago. "Da, dakle, bez uvrede, kao što sam već rekla, mi bismo vaše iskustvo tretirali kao haluciniranje uzrokovano stresom. Krvni tlak skoči, žlijezde ispuštaju adrenalin i druge hormone, oni pak djeluju na srednji sljepoočni režanj u mozgu, a vi čujete glasove i imate vizije. Iste takve efekte možemo stvoriti laboratorijski, pomoću električne stimulacije." 59 http://www.hbk.hr/biblija/indexl.html. "I jeste li sretni što u to vjerujete?" upitno je Harlow, fiksirajući je svojim bezbojnim očima. "Sreća nema s tim nikakve veze. To je istina. To je stvarnost. Mi se samo moramo pomiriti s tim." "Hm. Elem, to je jedno stajalište. Ali, ako smo dokučili kako radi sunce, i ako možemo napraviti bombu koja radi na isti takav način, ne znači da na nebu nema sunca, je 1' tako?" Dok je Lorna razmišljala o toj primjedbi, Barlow je rekao: "Jimmy,
ako dopustiš, volio bih baciti pogled na te tvoje bilježnice s ispovijedima. Možda mi tako nešto sine, jer sumnjam da ću imati prigodu upoznati tu ženu." Paz je odgovorio: "Ako se Lorna složi. Njoj pripadaju. Ja ih samo čuvam." Lorna je pristala, ne bez određene prikrivene iritiranosti zbog kršenja pravila u ovome slučaju, iako joj je bilo drago što je teološka rasprava očito završena. Razgraničenje između povjerljivog terapeutskog materijala i javnog pravnog dokumenta nepovratno se izgubilo, i to ju je živciralo. Pomalo grubo je zgrabila tanjuriće za desert i ukočeno se uputila u kuhinju. "Žao mi je što smo te toliko zadirkivali", rekla je gospođa Barlow, nakon što je Lorna pet minuta držala ukočenu facu i odgovarala rečenicama od jedne riječi. "Uvijek smo takvi s Jimmyjem. Prema meni, to je već obiteljska šala. Nadam se da se nisi uvrijedila. Nije bilo ni nakraj pameti da te vrijeđamo." Lorna je osjećala da je na rubu suza, iz nepoznatih razloga, a od toga joj je bilo još gore. "Oh, ne radi se o tome. Pomalo sam na rubu pameti još otkad sam upoznala tu ženu. A i zaslužila sam." I sad je Lorna izbacila iz sebe sve raznorazne čudnovate aspekte svojeg odnosa s Emmylou Dideroff, sve je ispuhala u upareni kuhinjski zrak. "Sve vas to nekamo vodi", rekla je gospođa Barlow. "Ali ja ne vjerujem u išta od toga!" zavapila je Lorna. "Znaš, nije jako važno što ti vjeruješ. Čula si Cletisovu priču. Bez obzira na to što svi vi rekli o kemikalijama u mozgu, dogodila se stvarna promjena, i to niotkuda. Cletisa Barlowa sam poznavala i prije tuga pa znam što govorim. Bio je najrazuzdaniji momak u Okrugu Okeechobee, i to čak i kad uračunam i Indijance." "Jeste li tada hodali?" "O, zaboga, ne! Moj tata bi me živu odrao samo da sam makar pogledala Cletisa Barlowa. Mi smo ti bili nepokolebljivo bogobojazni ljudi. Ali ipak sam ga pogledala. Mislim da sam se zagrijala još u trećem razredu. Kad se pojavio u našoj crkvi nakon onog spasenja, kunem ti se da sam se zamalo onesvijestila od zahvalnosti Bogu." "Zašto vam se sviđao? Ranije, mislim." "Sviđalo mi se kako se kreće. A iako je bio izopačen, nije bio pokvareno izopačen, znaš što mislim. I da budem sasvim iskrena,
rekla bih da ja jednostavno ne bih mogla zavoljeti muškarca koji nije pomalo opasan. A ti?" Lorna i opet nije znala što bi rekla. Paz je sljedećih sat vremena s Jamesom bacao loptu u koš prikucan za štagalj. Ovaj ga je potukao do koljena, a to mu se još nije dogodilo, pa se osjećao rasklimano i staro. Ponovno je poželio alkohol ili neko drugo piće, a ne ledeni čaj. Cletis je bio na trijemu, u svojem stolcu, s dvjema bilježnicama u krilu. "Ne ide ti više kao prije, Jimmy?" "Narastao je. Što misliš o ovoj našoj curi?" "Reći ću ti, sinko, nije često da mi rastu zazubice za starim poslom, ali zbog ove se osjećam kao stari ćopavi ćuko kad u ledenoj noći nanjuši rakuna. Uopće neće pričati s tobom?" "Ne, kaže da je vrag u njoj i da će je natjerati na laži i zato mora sve napisati po redu kako se dogodilo." "To joj vjerujem. Ali lagat će ona i kad piše. Bar jedanput, možda, u nadi da će im promaknuti." "Njima?" "Pa da, onima koji stoje iza svega. Onima zbog kojih se tvoj kapetan Oliphant iz FBI-a toliko uzrujava. U svakom slučaju, rješenje nećeš naći u Miamiju." "Ne? A gdje onda?" "Tamo gdje je ona bila. Gore u Virginiji gdje je živjela, razgovaraj s tim njezinim časnim sestrama... ali oni ti to neće dopustiti." "Misliš?" "Mo'š misliti! Ona nije ubila tog Arapina, ali imaš mrtvog tipa kojem to mogu prišiti, a to je uvijek zgodno, i imaš log tipa Wilsona koji bi mogao biti mozak cijele operacije. Dalje od toga neće ići. Zbilja šteta, pravo da ti kažem. Stvarno bih volio znati od čega je sve krenulo." Paz je rekao da bi i on volio znati. Otišao je u kuhinju oprostiti se s Ednom i pokupiti Lornu. Zatekao je samo Ednu. "Pa, kad će vjenčanje?" upitala je. "Edna, tek sam je upoznao. Znaš, ti bi se trebala udružiti s mojom majkom." "A zašto misliš da se već nismo udružile, i da ne šurujemo, brbljamo i molimo se za tvoj spas i gomilu unučadi?" Paz se nasmijao, ali nije mu bilo baš ugodno. "Prestani, Ed, ježim se
od toga." "Sviđaš joj se. Vidi se." "Ona je samo ugodna kolegica. Doveo sam je ovamo zato što je iskusila nešto čudno i zato što sam ionako namjeravao doći da popričam s Cletisom. Kako je on?" "Pomalo ga muči čežnja, ali ovdje ima sasvim dovoljno posla. A, evo te!" vedro je rekla Edna, upravo onakvim tonom po kojem pridošlica zna da se pričalo o njoj. "Ako si spremna", rekao je Paz, a zatim: "Samo malo..." jer je osjetio vibriranje mobitela u džepu. Izašao je u hodnik preuzeti poziv. "Gdje si?" upitao je Morales. "Sjeverno od jezera. Što je?" "Moraš se vratiti, šefe. Auto Jacka Wilsona se zaletio u kanal kod Alligator Allyja. Izgleda da je vozač još unutra." "Oh, sjajno! Gdje točno?" "Malo zapadnije od ceste za Miccosukee." "Nađemo se za jedan sat ili manje", rekao je Paz i izredao svojem mladom partneru niz složenih uputa kako se odnositi prema državnoj policiji i onoj iz Okruga Broward i indijanskom plemenu koje živi tamo. Lorna je smislila hrpu duhovitih primjedbi o posjeti Barlowovima, kako je to bilo poput ekskurzije do jedne od onih atrakcija, čestih na sjeveroistoku, koje nam navodno pokazuju kako su nekoć živjeli naši preci. Još samo petnaestak kilometara do pred-modernog sela! A htjela bi i peckati Paza u vezi sa svim tim vjerskim stvarima. Malo ju je sram zbog toga kako se ponijela, kako je gotovo ridajući izblebetala o prizoru koji joj se učinilo da je vidjela na zatvorenom odjelu. Sada to pokušava prelakirati, sloj po sloj, logičnim nijekanjem i objašnjavanjem, i želi da joj se Paz pridruži, da zajedno obrane poljuljanu paradigmu. Paz je guba, pomisli, pomalo je ciničan i duhovit, i misli da će joj pomoći svojim stavom. Ako ne, ako on zapravo nasjedne na svo to laprdanje, onda je više ne zanima, uvjerava se. Ali joj ne izlazi iz glave ona primjedba o opasnim muškarcima. Lorna je uvijek pažljivo izbjegavala opasne muškarce. Opasni muškarci su nasilni i glupi i obično muški šovinisti, bar je to uvijek mislila. Romantični su u redu, njih zapravo najviše voli, ali to samo znači da imaju određeni savoir faire, sposobnost da raspravljaju o trenutačno
popularnim filmovima i knjigama, ispravne liberalne ideje, i naravno profesionalni uspjeh, da su u stanju zauzeti neuobičajeno znanstveno stajalište, napisati kontroverzan rad. A sve to nema nikakve veze s ovim sada, to jest vožnjom posred dvosmjerne ceste brzinom stopedeset na sat uz urlanje sirene. Bez usporavanja iza kamiona, vijugaju oko njih i iskaču pred vozila iz suprotnog smjera. Lorna je čula da se možeš upisati od straha, ali još nikad nije osjetila potrebu. Noć padne dramatično kao i obično u tropima - zapad se zacrveni, a onda se spusti crni baršun, osobito ovdje u neosvijetljenim Evergladesima - i svijet nestane, osim farova Pazova neoznačenog policijskog automobila, prestrašenih snopova svjetala iz suprotne trake, crvenog sjaja straga vozila koja vješto pretječe. Sirena joj probija mozak, mišići je bole od neprestanog zatezanja u očekivanju nesreće. Paz je objasnio kroz svu tu galamu da mora stići na prizorište kako bi donekle sačuvao kontrolu, iako neće imati službenih ovlasti. Nije joj jasno zašto je to važno, misli da je poludio, mrzi ga. On puši cigaru, vitli mu lice osvjetljeno crvenim žarom. Odluči da ga i zato mrzi, nezdravo, ogavno... Sad kreću prema zapadu duž Alligator Allyja, prošišaju kroz službenu rampu i ubrzavaju po autocesti ravnoj kao ravnalo. Lorna se još nikad nije vozila brzinom većom od stošezdeset na sat. Zaključi da je to slično letenju, rad kotača sad se uopće ne čuje. Odjednom više ne osjeća strah; tone u gotovo putenu pasivnost. Zavali se u kut svojeg sjedala, bedra joj se ljuljaju i rastvore. Ispred njih se pojavi roj rotirajućih svjetala. Paz uspori i skrene u stranu, probijajući se kroz nagomilana policijska vozila i vozila hitne pomoći. Kaže: "Ostani tu, neću dugo. Jesi dobro?" "Dobro sam", kaže ona. On nestane. Nije dobro. Trese se. U autu je zagušljivo i vlažno jer klima ne radi, a grlo je peče od žeđi, boli je glava i osjeća se, doista, prilično bolesno. Unatoč svemu, i vrućini punoj vlage, utone u lagani drijemež. Probudi je udarac vratima. Odmah zatim motor proradi i zahvalno osjeti kako joj ledeni mlaz zraka suši znoj s lica. Paz ima smrknut izraz dok izlazi na cestu. Teritorijalna policija usmjerava promet i oni se ubrzo opet nađu na autocesti u smjeru istoka. "Što se dogodilo?" upita ona. "Dogodilo se to da nam je upravo poginuo glavni osumnjičenik. To je
vjerojatno tip koji je unajmio onog tipa kojeg sam ja ustrijelio, a taj je vjerojatno tip koji je zapravo ubio al-Muwalida. I sad smo nadrapali, a povrh svega, nazvao sam svojeg kapetana da ga izvijestim o svemu i zamolim ga da nam uz pomoć našeg šefa omogući da zadržimo tijelo, vozilo i njegov sadržaj, ali očito ništa od toga. Ubojstvo se dogodilo u indijanskom rezervatu, i zato je u ovlasti FBI-a, a oni je se, po svemu sudeći, ne kane odreći. U stvari, FBI se sad silno zainteresirao za cijeli taj slučaj - izgleda da se zbog činjenice da su i Sudanac, i Dodo Cortez, i Jack Wilson ubijeni, na velikoj ploči u Washingtonu upalila neka lampica. Kako bilo da bilo, federalci su preuzeli. Oliphant je bijesan kao pas, ali bojim se da od toga nema neke koristi." "A što je s Emmylou?" "Ne zna se. Tu su sad novi antiteroristički zakoni, a prema njima federalci izgleda mogu činiti manje-više što god ih je volja. Možda će je proglasiti neprijateljskim borcem i učiniti da nestane." "Ne, ozbiljno..." "I jesam ozbiljan. Da bar nisam. Jasno je da i Oliphant tako misli. Istaknuo je da Emmylou u osnovi spada pod ovlasti državnog javnog tužitelja, koji je pod mjerodavnosti guvernera države, a taj je slučajno predsjednikov mlađi brat. Mislim da se državni tužitelj neće jako opirati ako je oni požele ugrabiti. Sranje!" Lornu prođe zimica koja nema nikakve veze s radom rashladnog uređaja. Izgleda da se njezin skroman i kontroliran život raspao na komadiće. Izgleda da je upala, premda u sasvim sporednoj ulozi, u neku veliku igru. Ubojstvo. Međunarodne spletke. Guverneri i predsjednici. Da se bar ništa od toga nije dogodilo. Da bar ništa od toga nikada ne završi. A događa joj se još nešto. Obuzima je takva seksualna uspaljenost da se jače od ove uopće ne može sjetiti. Stignu do njezine kuće. Kaže: "Jesi li za piće?" "Oh, Isuse, jesam!" kaže on. Kad su ušli, ona uključi klimatizacijski uređaj, ali kuća je cijeloga dana usisavala vrućinu i trebat će vremena da se rashladi. Pripremi dva golema ruma s tonikom. Sjednu skupa na trosjed i ispijaju ga kao da je limunada, onda sami sebe uhvate u tome i počnu se smijuljiti. "Hoćeš još?" "Može." Donese čašice orošene od hladnoće i kaže: "Znaš što, kuham se ovdje.
A ti?" Paz se gotovo uopće ne znoji, kao i obično, ali potvrdi, da, preznojava se. Ona doda: "U ovo doba godine, samo je jedna soba u kući hladna." Krene za njom u spavaću sobu, u kojoj je kao u hladnjači. Oprezno sjedne na rub naslonjača. Ona kaže: "Osjećam se sva prljava i ljigava. Idem se istuširati na brzinu." I istušira se, navrat-nanos. Možda zbog straha, ili svog tog nasilja, ili zbog njega, ali po povratku u sobu ne osjeća potrebu za odjećom. Kad je Georges umro 1889. godine, cijela obitelj osim Alphonsea bila je zapanjena veličinom njegova imetka. De Berville et Fils bili su najveća rafinerija petroleja za svjetiljke u Europi i kontrolirali su kompanije za opskrbu plinom za svjetiljke u većini francuskih gradova. Njihov osnivač je također posjedovao, zahvaljujući vezama koje je stekao uz pomoć Rockefellera, gotovo sedam posto kapitala Standard Oil kompanije iz NewYorka, a imao je i velike udjele u drugim petrolejskim tvrtkama. Alphonse je naslijedio posao, a Jean-Pierre je dobio dionice i imanje vrijedno mnogo milijuna franaka. Ali dvoje njegove djece bilo je zaređeno i nije moglo posjedovati znatniju imovinu. Za njih je Georges osnovao zakladu, nazvanu Bois Fleury prema voljenom ladanjskom imanju, kako bi "dobrotvornim djelima poboljšavali Kristovo poslanje". U zakladu je uvrstio sve dionice Standard Oila, a svojeg sina, oca Gerarda de Bervillea, zadužio da njime upravlja. Marie-Ange su trebale gotovo dvije godine za ostvarenje planova. Gerard ju je svesrdno podržavao: novac neće biti problem. Ali njezini nadređeni iz Bon Secoursa, a osobito službenici antiklerikalne vlade kojima se obratila, bili su odlučni u svojem stajalištu da je njezina zamisao besmislena. U to doba, već i pomisao da bi ugledne žene njegovale bolesnike bila je sumnjiva, a kamoli još da takve žene i putuju u ratna područja bez pratnje? Bila je to nečuvena ideja. Bez obzira na trenutačno stanje stvari, ona je nastavila pripreme. Osnovala je organizaciju i okupila mlade žene. Većina njih bile su žilave radnice, iz rudnika iz okolice Lillea ili, poput Otilie Roland, iz radničkih četvrti Pariza. Život posvećen bolesnima, možda i pod prijetnjom smrću, plašio je takve žene manje nego one koje su odrasle u ugodnijim okolnostima, premda su se među prvih dvadeset članica našle i kći jednoga grofa i jednog francuskog senatora. Od samog početka red je uspostavljen po uzoru na vojnu disciplinu, a u tome
su utemeljiteljicu nadahnuli kako njezin brat pukovnik, tako i njezin brat jezuit. Također je pamtila lošu disciplinu branitelja Komune. Njezine novakinje se neće izgubiti kad zaprijeti opasnost, i rado će žrtvovati život bude li potrebno. Tijekom tog razdoblja kreirala je i habit za, kako se nadala, budući vjerski red. Sestre će zapravo nositi odjeću kakvu je ona sama nosila u Gravelotteu: sivu haljinu od pamuka i vune, kuharsku pregaču, jednostavan bijeli laneni rubac zavezan na zatiljku, visoke vojničke čizme na vezice i plavi konjanički ogrtač. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Šesnaest Paz je opet imao noćnu moru, ali ovaj put je znao, na onaj čudan način iz lucidnih snova, da je to mora i da je želi prekinuti. Bio je na prizorištu, nekoga groznog zločina, užas je visio u zraku, još gori zato što je neimenovan. Ispitivao je dvije djevojčice, obje stare oko sedam godina. Bile su na ulici i zajedno preskakivale uže. Htio je da prestanu vrtjeti uže, ali javila mu se misao, kako to već biva u noćnim morama, da će mu više toga reći bude li ga preskakivao s njima, pa je tako i učinio, sve brže i brže, djevojčice se sad osmjehuju, u očima im nema radosti, i zapaža da jedna od njih ima haljinu od vune, a druga od pamuka... Otvorio je oči i shvatio gdje je: u krevetu Lome Wise, a klimatizacijski uređaj je toliko rashladio sobu da je ugodno pod poplunom. Prisjetio se prethodne noći. Jako lijepo, i sad je budan, osim ako, naravno... od te pomisli mu se stisnuo želudac, a znoj izbio kroz svaku poru. Polako je okrenuo glavu. Lornini plavi uvojci ležali su na jastuku pokraj njegova. Čuo je lagani uzdisaj njezina disanja. Približio se nosom njezinoj glavi i pomirisao. Biljni šampon. Ponjušio je i niže, topli miris ispod prekrivača. Miris djevojke, najčarobniji miomiris na svijetu. Mora biti stvarno, u snovima nema mirisa, sjetio se da je to negdje čuo; no, možda je on potpuno atipičan slučaj, i sad bi se ta uredna glavica mogla okrenuti pod nekim neprirodnim kutom i pokazati mu iscerenu lubanju ili pseću brnjicu i reći "Iznenađenje!" Osjećao je kako mu srce lupa u grudima i onda je pomislio, samo
usputno, ne, ako ovo nije stvarno, otići će majci, neka ona izvede što treba, a ako ni to ne uspije, ostavit će posao, pustit će psihiće neka mu ruju po glavi, jer on to više ne može podnositi. Iskreno je vjerovao da ljudi koji nose oružje moraju imali čvrst dodir sa stvarnošću. Takve su bile Pazove misli dok je udisao Lomu Wise kao da siše kisik iz maske. Prolazile su minute. Ona je nešto promrmljala, protegnula se i okrenula se prema njemu. Na njegovo olakšanje, imala je isto lice kao i uvijek. Pomislio je da još nikada nije vidio tako prelijepo lice, iako ih je vidio mnogo, i to baš u ovakvim situacijama. Sjeo je na rub kreveta i zurio u nju neko vrijeme sve dok je zrake iz njegovih očiju nisu probudile. Otvorila je oči, ugledala ga, počela se smiješiti, a onda je, kad je svojim izvježbanim okom uočila njegov izraz, nabrala obrve i rekla: "Što je?" "Ništa." "Nešto jest. Jesi li imao moru?" "Da, neku čudnu, s likovima iz jedne pjesme. Pomislio sam da još traje. Je li ti se to ikad dogodilo, probudiš se, a još sanjaš?" "Ne, ja nikad nemam ružne snove. Kao tvoja osobna terapeu-tica, moram ti reći da je medicinskoj znanosti poznat samo jedan djelotvoran lijek." "A koji bi to bio, doktorice?" "Bojim se da ćeš morati provesti neko vrijeme polegnut preko gole žene." "O, ne, samo to ne!" zavapio je Paz, iako se odmah bacio na liječenje. "Kako dugo to moram raditi?" pitao je kad su obavili uobičajena nezgodna namiještanja. "Sve dok ti gola žena ne kaže da se makneš", rekla je Lorna. Lornu sad nosi najugodnija faza postkoitalnog polusna. Dovoljno je budna da bi znala kako za promjenu ne leži na onoj groznoj mokroj mrlji, ali ne toliko da bi počela panično mozgati o budućnosti svojeg odnosa s Jimmyjem Pazom, toj gotovo savršenoj kombinaciji koja pridonosi kozmičkoj dobrobiti i sreći. On trenutačno nije u krevetu, ali i to je u redu. Ponovno utone u svijet snova, iz kojeg izroni tek na zvuk zveckanja posuđa i srebrnog pribora. Paz ulazi u sobu s poslužavnikom, na kojem je posuda iz njezina Krupsova aparata za kavu puna uzburkane crne crne tekućine, raznorazni vrčići, šalice, ubrusi i ostali pribor. Očaravajući miris kave i svježeg peciva diže se s
poslužavnika. Paz ga položi pored nje na krevet. Gol je osim majušnih crnih Hugo Boss gaćica. "Što je to?" kaže ona, dižući se u sjedeći položaj i upirući prstom. "To je tanjur madeleina", kaže Paz i uzme jednu. "Nisi imala ruma pa sam morao uzeti konjak. Svejedno, nisu loše." "Oh, kvragu, neću onda. Zar očekuješ da ću jesti madeleine bez ruma? Kakvom me ti to djevojkom smatraš? Bože, ovo je prefino." "Jesi li Se već počela prisjećati pratetkine kuće u Combrayu?" "Opa, pa on čita i Prousta? Ili je to nešto što si pokupio od neke od svojih brojnih?" "Od Wille Shaftel, da budem točan. Gledali smo reprizu Monty Pythona, onu s natjecanjem u sažimanju Prousta. A ona mi je nakon toga doista cijeli vikend sažeto prepričavala Prousta." "Aha. Znaš, stalno spominjanje bivših cura može jako brzo dosaditi." "Isto kao i peckanje kad god kažem nešto za što smatraš da je iznad uobičajenog dometa glupog policajca." "Oh, zar smo stigli do prve svađe?" "Da, i sad je gotova. Uzmi još jednu madeleinu." Uzela je i rekla: "Za ovo se isplati provesti dodatnih sedamnaest sati na pokretnim stubama u teretani. Gdje si ih nabavio?" "Napravio sam ih." Natoči kavu. "Št... ti si ih napravio? U mojoj kuhinji? Zar sa sobom nosiš tavu za madeleine?" "Ne, upotrijebio sam tvoju. Bila je otraga u ormaru ispred kuhinje. Još u kutiji. Vjerojatno si je dobila na dar." "Jesam. Od brata, u čijim fantazijama vječno pečem kolačiće." "Pa, ja sam ti je krstio. Nadam se da ti ne smeta." "Naravno da mi smeta! Da nikada, nikada više nisi prvi upotrijebio tavu za madeleine u mojoj kući! Isuse, jaka je ova kava!" 60 Vrsta uštipaka. "Ma nikakva je", kaže Paz. "Uopće se ne prima za žlicu." Lorna pojede još jednu madeleinu i s uzdahom se zavali na jastuke. Osjeća, iskreno govoreći, laganu mučninu, ali inače joj je tako dobro da je odluči zanemariti. "Zbilja bih voljela da mi se već jednom dogodi nešto zanimljivo. Svakog jutra fenomenalan seks i onda
doručak u krevetu, koji mi donosi prekrasan goli muškarac, vidiš, ponekad mi dođe da vrištim koliko je sve to zamorno." "Hajde sad, meni za ljubav", kaže Paz. "Ti si zapravo homić, ne? To je kvaka." "Bojim se da imaš pravo. Moram se pretvarati da volim žene da me ne bi ismijavali dečki iz policije." Nasmiju se, ali usred smijeha Lorna osjeća prve trzajeve stvarnog života. Vrag joj šapuće duboko u uho: aha, sad je super, ali znaš da ćete se naći još par puta, ševiti kao zečevi, zezati se, pričati, a onda te neće nazvati jedan dan, tri dana, tjedan dana, a onda ćeš ti, izbezumljena od potrebe da znaš što se zbiva, nazvati njega i ostaviti pet-šest poruka, sve jednu živčaniju od druge, a onda će on nazvati i zvučat će, kako? Kao stranac. Paz osjeti promjenu. Kaže: "Ja ću pospremiti", i pokupi poslu-žavnik. "Ne, pusti", kaže Lorna. "Ja ću." Lorna osjeća gotovo neodoljivu potrebu reći nešto zajedljivo, nešto što će prekinuti ovu dobru stvar koja se razvija među njima, znatno predobru za njoj slične. Dok joj se odupire, začuje se mobitel iz Pazove jakne, obješene preko naslona stolca: prvih nekoliko taktova "Guantanamere". Hvala Bogu, pomisli ona, napokon nešto kičasto. Paz se javi. Uglavnom sluša, samo povremeno izrekne nešto nerazumljivo. Lorna ustane, prebaci lagani kućni ogrtač, odnese poslužavnik u kuhinju. Tamo je sve besprijekorno čisto i miriši na kavu i slatko pecivo. Dok pere suđe, osjeća kako joj suze naviru na oči i sjeti se da se isto tako osjećala kad je bila s njim na plaži u Bear Cutu. Ne, misli, to je odveć okrutno, moje srce to ne može podnijeti. Kao da se i tijelo slaže, osjeti ubod oštre boli kroz trup, boli kakvu još nikada nije osjetila. Znoj joj izbije po licu i leđima. Bol prođe, a ona prvi put nakon dosta vremena osjeti stari strah. Nešto nije u redu, nešto u njoj nije u redu. Opet potisne tu misao. Vrati se u spavaću sobu i čuje zvuk tuša pa odbaci ogrtač i pridruži mu se. Malo se zavitlavaju po sapunjavim dijelovima kože, a onda on uzdahne i kaže: "Moram na posao." "Onaj poziv." "Aha, moj partner. Obdukcijom je utvrđeno da je Jack Wilson imao tri cijelih šest promila alkohola u krvi." "Zaboga, s tim nije znao za sebe." "Tako je, a pronašli su i tragove nembutala''1. I još i praznu bocu
jeftine votke u autu. Federalci smatraju da se radi o nesretnom slučaju, a policija iz Okruga Broward se slaže. Imamo sreće što smo uopće ovoliko izvukli iz njih." Paz isključi tuš. Ona osjeća da je već negdje drugdje. Šutke se odjenu, on mnogo brže nego ona. Paz je u njezinoj radnoj sobi, zatekne ga kako razgledava njezine knjige i stvari svojim pronicljivim policijskim očima kad dođe iz spavaonice odjevena u jedan od svojih bezbojnih kostima s hlačama. On kaže: "Slušaj, hoćeš li danas vidjeti Emmylou?" "Da, želim provjeriti u kakvom je stanju. Zašto?" "Možeš li joj umjesto mene postaviti jedno pitanje?" Lorna oklijeva. "Misliš na policijsko pitanje." "Zapravo i ne. Samo želim znati tko ju je povezao s Davidom Packerom." "Jimmy, ja ti doista ne mogu pomagati u istrazi. To se protivi etici." "Dobro, nema problema. Namjeravaš ustvrditi je li izliječila onog tipa, kako se ono zove?" "Teško da je, zar ne?" Neko vrijeme je gleda ne odgovorivši ništa, a zatim prijeđe preko sobe i zagrli je. "Imaš neke planove za nedjelju uvečer?" Nema. "Večerat ćemo u restoranu. Trebaš upoznati moju majku." "Jao." "Ne, ona je šarmantna žena", kaže Paz. "Margaritu svi vole." 61 Jaki sedativ. * * * Frank Wilson je živio u otmjenoj sedmerokatnici blizu Le Jeune u četvrti Gables. Kad ih je pustio unutra, Paz je vidio da je Wilson plakao. Oči su mu bile crvene, a lice kao da mu se odvaja s kostiju, postalo je spužvasto. Stalno je tunkao po nosu zgužvanom hrpicom papirnatih rupčića. Paz je pomislio da je to čudna reakcija, ali, istodobno, on sam nikad niti je izgubio, niti imao brata. Wilson je klonuo na kožni trosjed. Propustio je ponuditi detektivima da sjednu, ali oni su to svejedno učinili. Obojica su izvukli notese. Krem mrežasti zastori na velikim prozorima bili su do kraja navučeni, a Wilson nije
upalio svjetlo. Zbog toga je soba bila polumračna, pa je bilo teško promatrati izraz njegova lica. "Ovo je kao da me netko udario u trbuh, sve to", rekao je Wilson. "Još ne mogu povjerovati. To uopće nije slično Jacku." "Što to, gospodine?" upitao je Paz. "Oh, piti, voziti pijan..." Glas mu je zamro. Morales je upitao: "A gospodin Wilson, on je rado pio votku?" "Nije ju podnosio", odvratio je brat. "Smatrao je da ima okus i miris kao apotekarski alkohol." Dvojica detektiva su nakratko promislila o tome, a onda je Paz upitao: "Kako biste opisali svojeg brata, gospodine Wilson? Kakav je bio čovjek?" Wilson se malo uspravio na trosjedu i zagledao u Paza. "Kakav je bio... Ne razumijem. Stradao je u prometnoj nesreći u Browardu. Mislim, zašto bi to onda zanimalo miamijskog policajca?" "Pa, gospodine, kao što vjerojatno znate, Jack je bio donekle povezan s jednim drugim slučajem pa sad nastojimo poloviti sve konce u vezi s njim. Osim toga... smatramo da bi možda trebalo još malo istražiti smrt vašeg brata. Kažete da vaš brat nije podnosio piće i da je mrzio votku, tako da, vidite, mogli biste se zapitati kako to da je u krvi imao 3 promila alkohola, a u autu praznu bocu votke." Wilson je izbuljio oči. "Što... mislite da ga je netko ubio? Da su ga natjerali da popije svu tu votku?" "Ili su ga ošamutili sedativom i ulili mu piće kroz nosnu cjevčicu." Wilson se zagrcnuo i zamucao: "Ali to je izvan pameti! Tko bi učinio tako nešto?" Naravno, to isto pitanje sad je zaokupljalo i Paza i Moralesa. Vozili su se prema kući Jacka Wilsona, ključeve im je dao njegov brat, kao i opis karaktera pokojnog Jacka. Pomalo neobuzdan, posao mu je bio dosadan, ženskar, dobar savjestan mehaničar, premda sklon tulumarenju nakon posla. Uz pretpostavku tla je Jack Wilson bio ubijen i da im nitko neće dati ni blizu slučaju, ni njihovi ni FBI, cijeli je slučaj dospio u slijepu ulicu. Wilson je posljednja nit koja je vodila prema al-Muwalidovu ubojstvu. Oni koji su sredili to ubojstvo znali su dobro prikriti tragove. Paz je svojem partneru prenio ono zapažanje Cletisa Barlowa, da sve to nije zbog Sudanca, nego zbog timmylou Dideroff, i da je sva ta krv prolivena kako bi se iz nje izvuklo nešto
što zna. Morales je rekao da mu to zvuči pomalo nevjerojatno, ali što on zna, Cletis Barlow je veliki detektiv. Paz je kod Moralesa osjetio malo zavisti, ali je prešao preko toga. Možda bi i on to smatrao nevjerojatnim da sam nije doživio još nevjerojatnije, ali nije to sad htio spominjati. Stigli su do Wilsonove kuće, malene i izgrađene u španjolskom kolonijalnom stilu, s crijepom na krovu, iznad Coral Waya nedaleko od autoceste Palmetto. Jacku Wilsonu su se sviđali nautički motivi: pokućstvo presvučeno tkaninom s uzorkom signalnih zastavica, morski pejzaži na zidovima, kapetanski stolci oko brodskog stola u blagovaonici, modeli brodova u staklenom ormariću. "Sve na svojem mjestu kao u brodskoj kabini", rekao je Paz. Nasmijali su se, ali doista je bilo tako. Wilson je bio pomalo bolesno uredan, bar što se dotjerivanja kuće tiče, ako već ne vlastite pojave. Volio je spremati stvari na perforiranu ploču s kukama, a na jednoj od njih, s koje su visjeli lonci i kuhinjski pribor, ispod svake kuke je ocrtao obris predmeta kako ga ne bi objesio na pogrešno mjesto. Brzo su sve ispreturali, Paz vješto zahvaljujući dugogodišnjoj praksi, Morales učeći usput. Paz je preuzeo glavnu spavaonicu, a ono što je tamo zatekao pomalo ga je šokiralo; Morales je pretraživao drugu spavaonicu preuređenu u radnu sobu ili kućni ured, a njega je zaintrigiralo ono što tu nije pronašao. Partner ga je pozvao, pa je otišao u glavnu spavaonicu, gdje je ugledao Paza kako bulji u kip obojan žarkim bojama. Bio je šezdesetak centimetara visok i prikazivao je ženu s aureolom, odjevenu u zlatnu haljinu i crveni plašt, drži mač i kalež, koji je pak bio odložen na uspravljeni top. "Netko je već pretresao kuću", rekao je Morales. "Aha, upravo tako", složio se Paz. "Ipak, bili su jako diskretni. Kako si zapazio?" "U onom uredu nema nikakvih osobnih dokumenata osim fascikla s plaćenim računima. Nema adresara, nema bilješki, nema rokovnika, nikakve osobne pošte. Nikakvog dnevnika u kojem bi pisalo 'Usrao sam se da će me X ucmekati.' Ima veliki drveni radni stol s dvjema ladicama za dokumente, a obje su praktički prazne, ali vidiš po prašini da je prije nešto bilo u njima. Ima moderni digitalni telefon koji može spremiti dvadeset brojeva, ali svi su obrisani, a vidi se mjesto na kojem je imao popis, možda kojim gumbom pozivaš koga, bio je zalijepljen za stol, drvo je tamnije i vide se tragovi ljepljive vrpce.
Netko se potrudio strgnuti ga." "Vrlo dobro, vrlo zanimljivo", rekao je Paz. "Uklapa se u sliku. Netko uklanja veze, veze koje povezuju Jacka Wilsona i osobu za koju je radio. I ovdje je nešto čudno. Prije svega, odjeća u ladicama je ispreturana. Netko ih je pretraživao, jer ostatak kuće upućuje da je Jack bio uredan, a ladice nisu uredne. To, dakle, govori da su tražili neki predmet ili predmete. A koji je predmet najzanimljiviji i nedostaje u ovom slučaju?" "Muwalidov mobitel." "Tako je. Kladim se da su to tražili. A drugi predmet je ono." Pokazao je na kip. "Znaš li što je to?" "Vjerski kip?" "To je kultna figura iz santerije, sveta Barbara, iliti Shango, orisha grmljavine i nasilja. Tako nešto ne bi trebalo očekivati u kući običnog bijelca." "Pa ne znam baš, ljudi svašta skupljaju." "Istina. Ali on ima i ovo." Paz je podignuo drvenu sjekiru s dvjema oštricama, obojenu crveno i žuto, s koje je visjela niska od crvenih i bijelih kuglica. "Ova sjekirica je oshe, Shangov simbol, a narukvica je eleke. Eleke možeš dobiti samo ako prodeš inicijaciju, kad budeš posvećen nekoj orishi. Osim toga, osjećaš li ovaj slatkasti miris? To je omiero. Njime premazuju predmete i ljude tijekom obreda. Ne, nije to nikakav suvenir. Ovo je pravo svetište. Wilson, ili netko njemu jako dobro poznat, bio je sljedbenik santerije. "Ti se razumiješ u takve stvari?" "I više nego što bih htio", odvratio je Paz, odlažući sjekiricu. Odjednom je osjetio višak sline u ustima. Rekao je: "Usput budi rečeno, jesi li ti gladan. Ja sam doručkovao samo neke kolačiće." Premda ga je ta nagla promjena teme pomalo zbunila, Morales je odgovorio: "Pa, mogao bih nešto pojesti, da." "Svratit ćemo do našeg restorana", rekao je Paz. "Moja mama će nam prirediti nešto." Lorna se vozi u bolnicu i ponovno se pita je li zaljubljena. Ne, to je šašavo, on je krasan, jest, ali je i potpuno nepouzdan ženskar, sve je to glumatanje, sav taj šarm, pokazivanje nove cure i tako dalje, čak i mama, ali još dok vrti te misli svjesna je da izmišlja i osjeća se šupljom i bespomoćnom, kao da je nosi struja. Vitla je oko odvoda u
kanalizaciju, cinično pomisli i nasmije se. Kad smo već kod odvoda u kanalizaciju: prva osoba na koju naleti prolazeći kroz zatvoreni odjel je njezin bivši dečko Howie Kasdan, dr. med. Kao i uvijek kad izađe iz ordinacije i odluči posjetiti klinički svijet, dr. Kasdan ima na sebi dugačku bijelu kutu, iz čijeg džepa vire slušalice, iako, bar koliko Lorna zna, dr. Howie već dugo nikome nije poslušao rad srca. Nogom se podbočio na stolac i nešto zapisuje u blok oslonjen na koljeno, ali uoči Lornu unatoč njezinim uobičajenim kamuflažnim bojama i zabljesne je svojim zubnim prevlakama. "Lorna! Hej, sjajno izgledaš. Čini mi se da si smršavila." "Hvala, Howie", hladno kaže Lorna. "Kako to da si se ti odlučio osobno pregledati pacijente?" "Oh, jedan od mojih iz skupine za testiranje lijekova, paranoični shizofreničar, odjednom je dospio u potpunu remisiju. To bi mogla biti prijelomna točka pokusa. Gle, tip je doslovce normalan'? Zanima ga otkud on u ludnici. Gle, prije toga je dvije svoje žene sasjeckao u "žnirance"..." "Čekaj malo, ne govoriš valjda o Horaceu Masefieldu?" "Baš o njemu. Znate se?" Opet zubne prevlake. "Bila sam prisutna kad je pošizio. Osobno sam vidjela remisiju. Kakav je to lijek?" "Zove se traxomonid. Potpuno nov pristup kemiji mozga, djeluje izravno na SEF2-1 mutaciju, koja pokazuje povećanu frekvenciju alela kod shizofreničara. Kodira uzvojnicu-petlju-uzvojnicu-protein u ulančavanju DNK, a smatramo da to može imati bitnu ulogu u..." "Koliki ti je N, Howie?" upita Lorna. Kasdan se mršti; ne događa se često da ga netko prekine usred izlaganja. "Sto deset. Neki su ovdje, neki u Chatahootcheeju, i na još nekoliko mjesta." "Je li bilo još ovakvih remisija?" "Koliko ja znam, nije, ali tek smo počeli studiju, lijek je jedva dostigao terapijsku razinu. Želim što prije skenirati Masefielda, a siguran sam da ćemo naći promjene. Sav sam nabrijan zbog toga." Prije, i Lorna bi se nabrijala čak i zbog najmanjeg izgleda da postigne slavu i bogatstvo otkrićem novoga lijeka za mentalne bolesti, ali više nije tako. Ne zato što više ne mari za Kasdana, ni zato što više nema toliko vjere u kemijsko liječenje. Ne, nego zato što je doznala da je
događaj kojem je bila nazočna vjerojatno posljedica djelovanja nekog novog lijeka a ne... što? Nešto duboko i osebujno. Osjeća se kao kad je doznala da su mama i tata zapravo Djed Božićnjak. Rastuži se, a zna da sve to ima nekakve veze, zbunjujuće, s njezinim odnosom s Jimmyjem Pazom. "Lorna?" "Hmm?" "Nešto nije u redu?" "Ne. Zašto?" "Izgledala si odsutno. Još uzimaš lijekove?" "Ne." U tom trenu Lorna osjeti kako joj tijelo obuzima slabost, takva da zamalo posrne i mora se osloniti o zid da zadrži ravnotežu. Znoj joj se slijeva niz obrve i usnice. "Moram provjeriti kako je moja pacijentica", kaže. "Drago mi je što smo se sreli!" I požuri dalje na nesigurnim nogama. Što li je sad to bilo? pita se trenutak poslije zagledana u zrcalo u zahodu za osoblje. Blijeda je, a što je još gore, osjeća se krhkom. Onaj lijepi osjećaj razgibanih udova od jutros potpuno je nestao, i sad se prisjeti onog uboda boli kod sudopera. A sad ovo. Nije li možda posrijedi dugo potiskivana odvratnost prema Howieju? Nije baš vjerojatno. Povratak paničarenja, koje je, začudo, u posljednje vrijeme nije mučilo? Moguće. Sjedne na plastični stolac i duboko diše. Opipa limfne čvorove na vratu. Jesu li povećani, gumastiji nego inače? Nije sigurna. Umije se i iznova našminka. Još nešto nije u redu. Putem do Emmylouine sobe naiđe na liječničku vagu. Lorna se još nikad nije izvagala u javnosti, ali sad stane na vagu i razmjesti malene utege po prečki. Izgubila je tri kile. Nastoji se uvjeriti da je to zbog vježbanja, ali joj ne uspijeva. Želudac joj uvrće stisak straha. Prisjeti se starog klišeja, čak i paranoici imaju stvarne neprijatelje, a tako je i s hipohondrima. Nasloni se na zid i izvadi mobitel da nazove doktoricu Monu Greenspan, ali kad joj se javi tajnica, prekine vezu. Dosta je bilo, kaže samoj sebi, ništa mi nije, nisam ja tamo neka podrtina, nemam rak. Emmylou Dideroff sjedi u krevetu i čita svoju Bibliju. Podigne pogled kad Lorna uđe i nasmiješi se. Lorna kaže: "Zar još niste pročitali tu knjigu?" "Stalno se nadam da će kraj biti drugačiji. Jeste li je ikad čitali?" "Na faksu. Kao književnost. Kako se osjećate?"
"Svi me to pitaju, a ja im kažem da bih voljela kad bi me prestali tjerati da uzimam sve te lijekove. Ne mogu podnijeti ošamuće-nost." "Zbog dilantina, vjerojatno. Ne žele da dobijete još jedan napadaj." "Nije to bio napadaj. Nisam epileptičarka." "Bila sam prisutna kad ste ga doživjeli. Meni je izgledalo kao napadaj." "Nisu svi odjeveni kao Djed Božićnjak pravi Djed Božićnjak, znao je reći moj tata. On se koristi našim tijelima. Bog, mislim. A što drugo! Ljudi to ne shvaćaju, misle da su sve to neke vile i filmski trikovi, ali mi smo meso; ne samo meso, ali najvećim dijelom." "A što ti misliš da se dogodilo, Emmylou?" "Jednostavno mi je izgledalo da tako treba, dodirnuti ga. Nisam to bila ja, naravno, nego Duh Sveti. Kad profesionalci izvode egzorcizam, onda rade u timu, ponekad njih petero-šestero zajedno, a može trajati danima. Ne znate za to? No, crkva šuti o tome, jasno, ali egzorcizma svejedno ima. Nije sad bitno, Bog je zaključio da je Horace Masefield dovoljno dugo bio lud, a ja sam bila oruđe njegova oslobađanja. Gotovo me slomilo, ali ne bi mi bilo prvi put." Nasmiješi se i lupne po Bibliji. "Rekla bih da me sigurno neće zamijeniti za Sina čovječjeg kad se radi o egzorcizmu. Ni riječ mi ne vjerujete, zar ne?" Činilo se da joj je to iz nekog razloga drago. "Ne, bojim se da ne vjerujem. Pokazalo se da je gospodin Masefield uzimao jedan eksperimentalni antipsihotički lijek. Djelovanje je slučajno počelo baš tada." Emmylou joj se smiješila od uha do uha. "A ja sam slučajno baš tada dobila epileptički napadaj, iako ga nikada prije nisam doživjela." "Ne, zapravo, i prije si padala u nesvijest. U svakom slučaju, koincidencije se znaju dogoditi." Lorna osjeća da su te riječi lažne, iako im grčevito želi povjerovati. "Da, događaju se", složi se žena. "To je opet samo neki prokleti Eskim. U Vatikanu postoji cijeli Vjerski zbor čija je zadaća razlikovati koincidencije od čuda. Naravno, vi biste rekli da su to sve praznovjerni luđaci." Podigne Bibliju. "Bog nam se obraća u Svetome pismu, i pomoću našeg unutarnjeg glasa, ali i preko spletova slučajnosti. To je rekao George Santayana62, a on je studirao na Harvardu." Protegnula se i zijevnula. "Ajme, kako mi je samo dosta ove bolnice! I ne želim više uzimati lijekove."
"Oni bi ti trebali pomoći", kaže Lorna, pitajući se je li dobro čula. Prokleti Eskim? "Ne, oni pomažu vama drugima. Ja se ne uklapam u kalup vaših mišljenja o tome što neka osoba treba vidjeti i vjerovati, pa sam zato luda, a ako sam luda, morate me drogirati. Ali ja nisam luda, i vi to jako dobro znate." 62 Filozof, pjesnik, književni i kulturološki kritičar, George Santayana (1812.-1952.) vodeći je predstavnik Klasične američke filozofije. S tim posljednjim riječima zagleda se izravno u Lornu, gledaju se ravno u oči, a pribadače o kojima ovisi Lornino viđenje svijeta i njezina mjesta u njemu još jedanput se počinju topiti i svijati. Znoji se, srce joj titra. Svim silama se trudi ugurati ovo iskustvo u neki poznati pretinac. Hipnotički elementi. Njezino vlastito tjelesno stanje, niska razina energije, stres, sklonost nakratko upasti u san na javi, Emmylou je luda, ti nisi, i tako dalje, sve dok ne vrati vlast nad sobom i sposobnost govora. "Emmylou, čak i ako pretpostavimo da se ovdje radi o, ovaj, duhovnim silama, sve to još nema smisla. Zašto je Bog s Horaceovim izlječenjem čekao sve do upravo tog trenutka? Zašto ga nije izliječio prije nego što je ubio dvije žene? Zašto ne prije nego što je ozlijedio dvoje ljudi na samom odjelu?" Dideroffka pričeka trenutak s odgovorom, s čudnovatim izrazom na licu, poput neudane tete koju je dijete upravo upitalo kako djeca dolaze na svijet. "Pa, vidite, zašto nije pitanje koje rado postavljamo u vezi s Bogom. Ono otvara cjelokupno područje teodiceje63, a znate da je Milton napisao poemu64 od malog milijuna stihova u kojoj opravdava odnos Boga prema čovjeku, i nisam baš uvjerena da je njome postigao osobit uspjeh, osim što je naveo ljude da se dive Sotoni." Opet lupne po Bibliji. "A tu je i Job, naravno. Sigurno znate Odgovor Jobu od C. G. Junga. Jeste li razmišljali o mojem snu s divovskim twinkijima? On je važan, slažete se?" Lorna kaže: "Naravno", sasvim spontano, ali razmišlja o Miltonu i Jungu. Imena su joj poznata, jasno, ali nije čitala spomenuta djela. Gotovo nikad se ne događa da psiholozi iz javnog zdravstva rade s
pacijentima koji su pametniji ili bolje obrazovani od njih samih. Lorni sjevne kroz glavu pomisao da je ova mršava žena koja sjedi na krevetu u ludnici, koja nije završila ni srednju školu, bistrija od nje same, a nedvojbeno bolje poznaje zapadnu književnost. Uviđa 63 Pojam koji je 1710. skovao njemački teolog i filozof Leibnitz u značenju "opravdanje Boga", a odnosi se na shvaćanje da zlo i trpljenje na svijetu nisu u suprotnosti s božjom dobrotom. 64 John Milton (1608.-1674.) napisao je poemu Izgubljeni raj 1667. godine i svojim opisom Sotone duboko utjecao na autore razdoblja romantizma, osobito Williama Blakea i Percyja Bysshea Shelleya. da ne zna što znači teodiceja. Žena je iščekujući gleda, ali u Lorninoj glavi zjapi praznina. Emmylou je izvuče. "Mislim da sam ga sanjala zbog jednog stiha iz Weilove, zapravo. Taj san, mislim." "Vejove?" "Da, Simone Weil65. Znate tko je ona bila, zar ne?" "Da, kako ne", slaže Lorna. "No, ona kaže da čista ljubav prema Bogu znači da ste za kušnje zahvalni točno isto onoliko koliko i za blagoslove. Zanimljiv pogled na svijet, je l'da?" Lorna se prisjeti tumačenja tog sna koje je smislila za Mickeya Lopeza. "Da, ako se i dobri i loši ishodi svedu na isto, onda si se izvukla, zar ne?" "Izvukla se?" "Da. Možeš otpisati nesnosni osjećaj odgovornosti zbog toga što si počinila loše stvari. Ako Bog nasumce dijeli i loše i dobro, onda nema potrebe razvijati se, preuzimati odgovornost za svoje postupke. Mislim, zar se taj san ne bi mogao i tako tumačiti?" "Vi mislite da ja nastojim izbjeći odgovornost?" "Na jednoj razini. Mislim da se povlačiš pred onim što si učinila, i što ti se dogodilo. I uopće te ne okrivljujem zbog toga." Emmylou se nasloni na jastuk i uzdahne. "Ok anhier okyin." "Molim?" "Dinka. To znači, 'Imam sreće što sam s tobom'. To je primjer, njime
vam pokazujem da vi ne razumijete moj jezik i da bi bilo isto kad bih govorila na jeziku dinka. Oprostite, već dugo nisam vodila razgovor s nekim tko uopće nema nikakvih vjerskih osjećaja. Gledajte... o, Gospode, kako to reći tako da možete shvatiti? U redu, Bog je svemoguć, i dobar, ali na svijetu postoji i zlo, loše stvari se događaju, i ponekad se događaju dobrim ljudima. Kako to objasniti? No, usrdno nam se savjetuje da to ne pokušavamo, ali na stranu sad s time, a ostavimo se na trenutak i čistog materijalističkog ateizma, kako živjeti u takvome svijetu? Možete biti poput budista i reći da 65 Simone Weil (1909.-1943.), francuska filozofkinja i mističarka. je sve iluzija, nema dobra, nema zla, oslobodite se svih spona, i onda ćete uspjeti, vratit ćete se kao bodhisattva i širiti suosjećanje. Tu je i iatalizam. Nalazite ga kod Joha, u klasičnome svijetu, kod stoika, a do islama je dospio u prilično netaknutom obliku: Bog zna, mi ne znamo, zaveži i vozi dalje, ne cendraj, to nije dostojanstveno, i tako dalje. Takvo stajalište nije baš privlačno nama Amerikancima, koji uvijek težimo nešto popraviti, pa mi zala puno cendramo i istodobno se omamljujemo radom, seksom, novcem, drogama naravno, i iluzijom da možemo poživjeti zauvijek. Većina nas vodi život pun straha i očaja i umire poput glupe životinje na nekom mjestu poput ovoga ovdje. Isto tako, imamo to što Weilova kaže o veličanstvenosti kršćanstva, koja nije u tome što pruža natprirodnu utjehu zbog patnje, nego natprirodnu korisnost patnje. Recimo da imate sva dobra svijeta. U tom ćete slučaju zahvaliti Bogu zbog časti da možete služiti siromašnima i jadnima. Recimo sad da sve izgubite, da vas zgaze kao bubu. Simone to naziva malheur, krajnjim ekstremom, ništa nije ostalo od vaše osobnosti, sociologija je zakazala, medicina, ekonomija, politika, nikakvo vrdanje ne pali, ali istodobno, od Boga vas dijeli razmak tanji od dlake. Izgubite sve, steknete sve i još više od toga, nezamislive milosti. Blaženi su siromašni duhom. Ne možete izgubiti." Do Lorne je dopro samo dio toga govora. Uvježbana je da odbaci sadržaj onoga što luđaci imaju za reći i da u njihovu govoru traži naznake patologije ili pronađe neku priliku za terapijsku
primjedbu. Tako sad postupi. "Dakle, ako je patnja tako super, zašto si život posvetila redu sestara njegovateljica? Mislim, čemu uopće ublažavati patnju, ako te patnja približava Bogu?" "Zato što je to zapovijed. To je i paradoks, ali ako vam paradoksi idu na živce, bolje vam je da se klonite kršćanstva. Ateizam je tako prekrasno jednostavan, kao dječji crtež. Jasno mi je zašto oklijevate odustati od njega. I ja sam oklijevala kad sam bila u Svetoj Katarini." "A to je što?" "Samostan Družbe sestara njegovateljica Krvi Kristove. Nalazi se na Blue Ridgeu, na graničnom području s Virginijom, jako blizu mjesta u kojem sam ja boravila. Čitat ćete o tome u svesku koji sam vam dala, o tome kad sam ga prvi put vidjela. Što se sve tamo dogodilo bit će u sljedećem, i sve što je bilo u Africi." Dideroffka se zavali na jastuke i zatvori oči. "Oprostite, to je zbog lijekova. Jeste li me dovoljno liječili za danas? Doista moram odspavati." Lorna spremi svoju bilježnicu i kazetofon u platnenu attache torbu, uz uglađeno mrmljanje kojim prikriva koliko je uzrujana. Još nikad ni s jednim pacijentom nije imala ovakvu sesiju; da, povremeno nemaš pojma kakvu bi terapiju primijenila, ali ovo je bilo potpuno izvan svake kontrole, pacijentica samo što nije njoj bila terapeut! Dideroffka otvori oči i nasmiješi se. "Oprostite zbog kratkog tečaja iz teologije, to mi je loša navika. Sveti Ivan od Križa upozorava da tako usporavamo duhovni napredak. Ne zaboravite bilježnicu. Upravo sam završila još jednu. Pojma nisam imala da će mi trebati toliko stranica. Ali, još samo jedna i trebalo bi biti gotovo." Dideroffka pokaže na školsku bilježnicu na noćnom ormariću; Lorna je uzme i krene van. Zastane kod vrata, sad je pomalo kivna, ima potrebu nametnuti kontrolu. Kaže: "Emmylou, želiš li da poduzmem nešto u vezi s tvojim brodom za stanovanje? Rado ću porazgovarati s tvojim gazdom ako ga želiš zadržati." "Oh, hvala, ali mislim da neće trebati", kaže Dideroffka. "Voljela bih neko vrijeme živjeti na brodu. Kako si ga uspjela pronaći?" "Ponuđen mi je, a cijena je bila u redu. Jedva sam imala koji novčić u
džepu kad sam stigla ovamo, a gospodin Packer je rekao da mu dobar podstanar puno znači i da mogu živjeti na brodu sve dok se ne snađem. On mi je našao i posao kod Wilsona." "On je, dakle, bio tvoj prijatelj od ranije?" "O, ne, nego samaritanac. Slučajno sam naletjela na njega u čekaonici u zračnoj luci. Nikad u životu ga nisam vidjela. A ispostavilo se da imamo neke zajedničke prijatelje." Uz osjećaj da je pomalo ljigava, Lorna prođe kroz sigurnosna vrata odjela i spusti se dizalom u predvorje. Umjesto da nastavi do garaže, ode u kantinu za osoblje i naruči ledeni čaj. Sjedi sama za stolom i užurbano čita bilježnicu, bez pribilješki. Nazove Paza da mu kaže za nju i dogovori kako će mu je dati na čuvanje, ali broj mu je zauzet. Ostavi poruku. Osjeća se bolje nego maloprije, iako joj ruka stalno bježi prema limfnim čvorićima pod bradom, Gumasti su. Govori si da je to zbog lagane infekcije protiv koje se bori njezino tijelo. U dizalu postane svjesna blagog svrbeži na rukama, leđima i bedru. To je to: neku večer kad je bila na Evergladesu, izboli su je komarči i sad ima laganu reakciju na njihove ubode. To joj se već događalo. Prestani se brinuti, govori si, ali srce joj još lupa. Prilazi svojem autu. U garažama za parkiranje je obuzima nervoza, pa torbu drži pod rukom a ključeve spremne u drugoj ruci. Čim je stigla do auta, neki muškarac izađe iza stupa. Preko lica ima plastičnu masku s likom Svinjka Praščića, a u ruci veliki lovački nož. Preda mu torbu bez ikakva otpora. Sedamnaest ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak IV. Izgleda mi kao da te zime nismo radili ništa do pričali, nas troje u Orneovu dnevnom boravku okupljeni oko vrele kockaste peći u koju bismo povremeno ubacili komad hrastovine, a iz usta izvukli neku ideju, britku, obrađenu, prelakiranu i suhu poput drveta. Uglavnom smo govorili ja i Skeeter, a to mi je bilo čudno jer je Orne više nego itko koga znam volio držati govorancije, ali izgledao je sasvim
zadovoljan samo sjediti tako, pijuckati domaće pivo ili kukuruznu rakiju i slušati kako nas dvoje meljemo logiku. Naši razgovori su se uglavnom svodili na nadmetanje, a moram reći da je Skeeter, iako je navodno bio Orneov najbolji frend, bio podmukao prema njemu, što Orneu iz nekog razloga nije smetalo, uvijek ga je omalovažavao kad se govorilo o umnim stvarima. Pljuvao je po starome Nietzscheu zato što je znao da je Orne na svoj način cijelu strukturu svojeg života izgradio na temelju njegove filozofije, a Skeeter ju je prilično dobro znao urušiti. Ni ĆČ, rekao bi, kako ga samo možeš uzimati za ozbiljno? Taj nikad nije zaradio nikakvu lovu niti je ševio. Čemu služi ta jebena filozofija ako nikad nije zaradio lovu i nije ševio, a cijela mu je filozofija o tome da ako odjebeš Boga onda si supermen i možeš što god te volja, a vidi ti našeg supermena Ni Čea, vucara se Europom i drka kurac u nekim rupama od hotela i umače taj svoj glupi brk u jeftinu juhu. I sve u tom stilu. Opet sam odlutala. Ovo nije važan materijal. Važno je bilo to što se te zime Orne počeo udaljavati od mene. Mislila sam da je razlog moj neuspjeh da zatrudnim, a Orne je volio planirati a čovjek koji voli planirati ne voli kad mu se planovi poremete pa makar i u tako neznatnoj pojedinosti. Rekla sam da mogu otići u kliniku za plodnost u Roanokeu koju sam pronašla u žutim stranicama, ali on je rekao ne jer on nije vjerovao doktorima. I o njima je imao svojih teorija. Uopće mi nije padalo napamet da me Skeeter, čim okrenem leđa, ocrnjuje pred svojim najboljim kompićem, i nisam za to doznala još jako dugo, a onda više nije bilo važno. I tako jednog dana ode on na jedno od svojih putovanja i to čak i bez oproštajne ševe kao nekad, a prašina se još nije ni slegla za njim, kad evo ti njegovog najboljeg kom-pića dođe mi se zavući u gaće. A ja mu nisam dala i to ga je zbilja raspizdilo, jer mi nismo bili baš neka moralna ekipa, što je rado isticao. Pa zašto ne? Sto znači jedna ševa među prijateljima, po čemu je to drugačije nego kad posudiš kamion ili neku alatku, govorio bi, Orne neće imati ništa protiv, hoćeš da ga pitam? Zapravo, vidim da te se već želi otarasiti, i slušaj, dušo, da sam bar spremio dolar za svaku curu koju smo Orne i ja dijelili, dakle, pa što to tebe muči? No... moram reći da, iako je bio naporan i sve to, bilo mi je
zanimljivo što mi se netko toliko udvara, to ti ipak fali kad se kurvaš, a Skeeter je bio zanimljiv muškarac ako izuzmemo da je bio onaj tip gangsterskog preseratora obrijane glave i s tetovažama, iako nabildan. On je doista svugdje po svijetu, kupovao i prodavao oružje, pa bi povremeno zaboravio na zavođenje i jednostavno počeo pričati o Abidžanu i Mombasi i Nairobiju i mjesečevim planinama i Andama i noćnom spuštanju avionom na tajne aerodrome i znojavim licima očajnih ljudi koji im osvjetljavaju stazu bakljama. I tako jednoga dana, Orne je bio tko zna gdje, Skeeter mi kaže da moram vidjeti Skladište prokletih i hoću li s njime, a ja sam rekla što ti je to, a on je objasnio kako vojne jedinice znaju nakupiti stvari koje ne bi smjele imati pa časnici i civilno osoblje lažu i skrivaju te stvari u nekom kamionu kad dođe inspekcija i da nakon nekog vremena takve stvari postanu previše uočljive pa ih se moraju riješiti, bez suvišnih pitanja, a Skeeter obavlja takve usluge. Jesam li spomenula da je bio pilot? Odletjeli smo za Georgiju u Cessni i toliko me izmorio da sam ga pustila neka me pojebe u stražnjem dijelu aviona samo da to već jednom skinemo s dnevnog reda, a i zato da se osvetim Omeu, a ispalo je da mi je to bilo zadnje dobrovoljno jebanje, o čemu ću kasnije više ispričati. Doista je teško činiti zlo ako nisi licemjer, i ako samome sebi ne lažeš o tome što zapravo radiš. Ja sam imala prilike upoznati mnoge zle ljude a Skeeter Sonnenborg je bio jedan od rijetkih koji nije tako lagao - bio je loš i uživao je u tome - a dobra strana mu je bilo i to što nije bio zlopamtilo, on nije zastupao tu stranu zla. U zračnoj luci mije kupio veliku bombonijeru nugat bombona i u nju zataknuo svoju posjetnicu iz Ludog za oružjem uz poruku koja je glasila kad god ti se hoće, mala, i jebiga zar to nije glupo mislim nugat bomboni ali dirnulo me jer nisam baš imala iskustva s darovima koji ne podrazumijevaju da se odmah očekuje neki revanš. Orne se vratio sljedećeg dana i bio je još hladniji nego prije odlaska. Kad živiš poput divlje zvijeri problem je u tome što se baš ne razgovara, a ako se povodiš za vjerom u tako krajnji individualizam da ti prisnost djeluje kao ugnjetavanje onda ionako nemaš osobito mnogo toga za reći. Hoćeš li da odem ? Čini što te volja. I tako sam premjestila svoj pokrivač i jastuk u jednu praznu sobu i nekoliko noći plakala kao
malo dijete, u nadi da će me čuti i doći do mene ili popustiti ili tako nešto, ali nije. Nakon otprilike tjedan dana plakanja, jednog jutra sam došla u kuhinju da skuham kavu i tamo zatekla djevojku mladu od mene kako nešto mrda oko aparata, zvala se Sharon, i sjele smo za stol i civilizirano popričale uz kavu i slatko pecivo i ona mi je rekla da nosi njegovo dijete i da mogu ostati koliko god dugo želim, ne želi me izbaciti i tako to. Pomišljala sam da ih ubijem, to dvoje, Sharon i Omea, a onda sebe, doista sam o tome danima duboko razmišljala, vrag mi je pred očima držao krasnu sliku kako ću se osjećati kad vidim Omeov izraz lica i tome slično, ali na kraju to jednostavno nisam učinila, Bog me usmjerio prema drugačijoj sudbini. Ipak nešto sam htjela ubiti, i tako sam jednog dana u zoru odjenula tešku zimsku jaknu s maskimim uzorkom i hlače s naramenicama i one moje dobre čizme. Uzela sam Omeovu pušku jarrett 280 i swarovski PH teleskop, koji nitko osim njega nije smio niti taknuti, i svoj lovački nož i okvir za ranac i konopac, i krenula na jelena. Dok sam se udaljavala od kuće, netko je svirao bendžo i pjevao Na vrh Blue Ridge gorja Idem donijet odluku. Na rame stavljam pušku Revolver u ruku. Naša stara pjesma, moglo bi se reći. Obično smo lovili s malog brdašca ponad livade koja vodi do obala Crittenden Runa, potočića u usjeklini na koju gleda naša planina. Na brdašcu smo imali dobar zaklon, a jeleni su dolazili na pojilo, a u proljeće bi se smdaći tukli na livadi. Smjestila sam se na humak zemlje pun otpalog lišća koje smo prekrili kamuflažnom ceradom i s kojeg sam vireći ispod lovorova žbuna mogla vidjeli veći dio livade i potok. Kroz teleskop sam vidjela tragove koje su jeleni ostavili na pješčanoj obali s moje strune potoka. Napunila sam pušku i čekala i ubrzo su do potoka došli jedan srndać i dvije srne da se napoje. Namjestila sam križ nišana na srndaća i kao i uvijek kad sam bila u lovu sjetila se Ray Boba, kako me učio da ne pokušavam čvrsto zadržati križ na cilju nego da kontroliram odmak tako što ću ga
pomicati neznatnim kružnim pokretima i istodobno s njima u skladu polako pritiskati okidač tako da kad metak izleti slika u nišanu bude baš kako treba. U mojim krajevima nema sentimentalnosti prema jestivim životinjama. Srndać je podigao svoju lijepu glavu od vode i ukočio se, samo je strizao ušima, i skinula sam ga metkom točno iza oka. Za jedan sat sam mu očistila utrobu i odrala ga, a but sam umotala u vreću i privezala za okvir naprtnjače, i tada sam začula prve hice, na koje nisam obratila pozornost, a onda još puno pucnjave, zvučalo je kao rafali iz automatske puške, a zatim se zatresla površina cijele planine i čuo se dum, a ja sam potrčala uz stazu. Pomislila sam da se radi o nesreći, sigurno je eksplodirala jedna od onih pokusnih naprava i pomislila sam na sve one radnike zatrpane dolje i mrtve. Uistinu mi nije padalao na pamet da ih je namjerno aktivirao, da su Knob napali predstavnici zakona, sve dok nisam sa staze sišla na šljunčani put i vidjela da vrvi od terenaca s FBI-evim oznakama. Muškarci su čučali iza vozila, neki su bili ranjeni i krvarili su i nad glavama su im fijukali meci, a oni su uzvraćali vatru. Dvojica su se osvrnula i pogledala me, izgledali su kao bića iz svemira s plinskim maskama i šljemovima. Vjerojatno su mislili da sam i ja strijelac s Knoba. U ruci sam imala pušku, a nije mi palo napamet da je odbacim. Umjesto toga, okrenula sam se i potrčala, a jedan od njih me pogodio metkom u leđa i pala sam s ceste i niz planinu kotrljala sam se i kotrljala sve dok se nisam zabila u veliki žbun lovora koji me sakrio. Pod lišćem je bilo hladno i smrdjelo je po truleži i tom posebnom mirisu koji lovor ima. Pala sam licem nadolje, težak okvir naprtnjače me pritiskao na hladnu zemlju i mladice lovora. Strašno dugo se nisam niti mrdnula. Paljba je postupno utihnula. Bilo je još eksplozija, ali ne tako glasnih. Čula sam i sirene i motore kamionu i ljude kuko uzrujano nešto govore u radio. Bol u leđima nije bila tako jaka, više neki pritisak, teško ju je bilo razlučiti od pritiskanja jelenova mesa koje je utiskivalo okvir u moje meso, šiljci malih lovora bili su gori, jedan kao da mi je probio prsnu kost ravno do srca. Pomislila sam da ću umrijeti u tom lovoru, ali nisam zavikala ni ništa drugo. Samo sam pokušavala misliti je li Nietzsche išta rekao o smrti i nisam se uspjela ničeg dosjetiti osim da nije dostojanstveno previše
brinuti se zbog nje. Izgubila sam se, možda sam se onesvijestila, a kad sam se probudila, bio je mrak i vladala je tišina kroz koju su ledene kapi kiše tupkale po lovorovom Ušću nad mojom glavom. Bilo mi je hladno. A to me vjerojatno razbudilo. Blistavi čovjek je bio tu, vidjela sam ga u odbljesku kišnih kapljica i pričao mi je da će me izjesti životinje i bube i pretvoriti me u kostur i zar to nije tužno, sirota Emmylou, a to me toliko razgnjevilo da sam svukla sa sebe naprt-njaču i nekako se osovila na noge, a onda me bol uistinu srezala. Strovalila sam se nizbrdo, dugo sam padala posrćući i padajući, kiša sad još jače pada do potoka koji sam pre-gacala u vodi do bedara i naravno da sam se okliznula i pala i uspravila se kašljući mokra do kože i pomislila sam kad bih bar mogla prileći na sekundu i odmoriti se bilo bi mi bolje, ali sestra je rekla ne ovdje ne ovdje dijete idi još malo dalje. Ona sestra od prije kad sam bila sama te prve noći u Orneovoj kući, s očima poput listova vrbe. Nisam razbijala glavu otkud se ona tu stvorila, činilo mi se posve prirodnim da je tu vidjela sam je kako joj blista bijeli rubac na glavi iako su oblaci bili niski i teški i nije bilo mjeseca. Ali on je bliještao. Sestra mi se sad obraćala, ali na jeziku koji nisam razumjela, mislim nisam razumjela riječi, ali sam shvaćala njihov smisao, rekla je BOR te doveo dovdje dijete a sad dalje moraš sama a ja sam rekla ne vjerujem u Boga i onda mi je postalo jasno da umirem i da je to san. A onda mi je opet bilo toplo i lebdjela sam uz strop dugačke bijele prostorije i mislila, tako je znači kad umreš. Blizu glave sam vidjela grubu površinu žbuke i plafonjeru i kako se bijela boja Ijušti oko njezina kromiranog okvira na držaču je pisalo KayBee Electric Inc. Decatur GA a kad sam pogledala dolje vidjela sam niz kreveta poput bolničkih praznih osim onoga u kojem sam bila ja i bum evo ti jutra a ja ležim na leđima u krevetu nisam mrtva ali se osjećam kao da jesam a smeđa žena s bijelim pokrivalom za glavu i pregačom mi mjeri tlak. Oči su nam se susrele i na trenutak sam pomislila da je to sestra Trinidad Salcedo iz Miamija i da je možda sve to što se dogodilo otkad sam je zadnji put vidjela bilo samo san, ali ne, nisam ja te sreće, rekla je no vratila si se među žive, kako se osjećaš, a ja sam kako to već ide pitala gdje sam, a ona je rekla ovo je bolničko krilo samostana sv. Katarine a ja sam sestra Mercedes Panoy. Tko si ti,
pitala me, a ja sam rekla da sam Emily Louise Garigeau. Rekla sam, ti si Krvava zar ne? Čudno me pogledala i pitala me je li mi ugodno, a to sestre kažu kad žele doznati da li te nešto boli kao vrag, a kad je to rekla shvatila sam da me cijela leđa bole do ludila probija me bol koja se širi po cijeloj lijevoj lopatici. Rekla sam ne bole me leđa, a ona je otišla i vratila se s dvjema crveno--bijelim kapsulama i papirnatom čašom vode. Sljedećih tjedan dana sam proživjela u analgetičkoj omami. Doznala sam da su me prostrijelili kroz lopaticu, ali da je moja naprtnjača puna mesa ublažila prodor metka, što mije vjerojatno spasilo život. Kad su me pronašle, bila sam u hipotermiji, a tijelom mi je divljala infekcija, a istodobno i imunološka reakcija zbog jelenovog mesa koje mi je s metkom ušlo u ranu. Nitko me nije pitao kako su me ustrijelili, a ja sama nisam ništa govorila. Bila sam u bolnici Sestara njegovateljica Krvi Kristove kao što sam i pretpostavljala, točnije u njihovoj glavnoj učilišnoj bolnici u Sjevernoj Americi. Kad sam se oporavila toliko da sam mogla malo prohodati okolo, nakon desetak dana, otišla sam u mali dnevni boravak i pročitala novine, Roanoke Times. Priča je još bila u žarištu zanimanja, velika racija na carstvo marihuane skupine međunarodnih kriminalaca i bjelačkih rasista, šestorica policajaca i nepoznat broj kriminalaca smrtno stradali u pucnjavi i eksploziji, uključujući i Perci-vala O. Foya, glavnoga vodu. Kao i obično, neki su idioti prosvjedovali, federalci su poubijali nedužne žrtve i oh kako je naoružana milicija u našoj državi Virginiji grozna pristalicama zabrane oružja. To je znači bio kraj Omea Foya, krv i vatra, smrt ni-etzscheanskog junaka, baš kako je i htio. Shvatila sam da u tome trenutku nemam suza za njega premda je bio prvo biće koje sam voljela, voljela u tom smislu da mije njegova dobrobit bila važnija od vlastite. On naravno uopće nije vjerovao u takvu ljubav, a kad sad promislim o tome vidim da mi ga je Bog poslao kako bi načeo oklop moje sebičnosti, a samo oruđe tvrdo i nesmiljeno poput Omea moglo se zariti i stvoriti pukotinu koja će ga rascijepiti. Ja sam vjerovala i u njega, u njegove besmislice, njegovu apokalipsu, a i to sada vidim kao svoje uvođenje u čin vjere, a i kao uvježbavanje kako voljeti nekoga koga je prilično teško voljeti, svojega dragog rasista ubojicu. "Učinio sam to kaže moje sjećanje; nisam to mogao učiniti kaže moj ponos i uporno
ustraje. Na kraju, sjećanje popušta." - Nietzsche. Ali ne u mojem slučaju, meni je čak i to uskraćeno. Bila sam uvjerena da časne znaju otkud sam došla, ali nitko nije rekao ni riječ niti se pojavio ikakav predstavnik reda i zakona, a to mi nije bilo krivo. Cesto sam viđala sestru doktoricu McCallister, jednu suhu staru babu koja je bila kirurginja i koja mi je izvadila metak a bila je i glavna liječnica u samostanu. Ona mi je između ostaloga objasnila da sam naišla na vjerojatno najbolje mjesto u Sjevernoj Americi, ako izuzmemo velegradsku hitnu službu, na kojem ću liječiti inficiranu ranu od metka. I tako sam pomislila da imam sreće, iako sada znam da sreća s tim nije imala nikakve veze. Ipak doktorica me pitala kako sam samo uspjela pronaći samostan po toj kiši i mraku i s tako groznom ozljedom pa sam joj ispričala o ženi koja me dovela do njihovih vrata. Rekla sam bit će da je neka od sestara bila vani i pronašla me dok sam ležala na kiši, ali ona me uvjeravala da nitko nije izlazio. Tražila je da joj opišem tu osobu pa sam to i učinila bijela kukuljica oko lica, dugački tanki nos i te oči. Zagledala se u mene nekako čudno, ali ništa nije rekla. Sporo sam ozdravljala i trebalo mi je puno mukotrpne terapije da vratim pokretljivost ruke i ramena. Fizikalnu terapiju sam imala s Margaret Chitoor, postulanticom starom osamnaest godina. Njoj su operirali deformirano stopalo. Od nje sam ponešto doznala o tome kako Družba nalazi nove članice. Chitoor joj nije bilo prezime nego ime mjesta na kojem ju je pronašla jedna misionarka. Još kao dojenče su je bacili na hrpu smeća, neželjenu djevojčicu, beskorisnog bogalja. Smijala se dok mi je to pričala, kao da se netko našalio s tom malenom djevojčicom koja je nekad bila. Rekla je da se tako rješavaju brojne ženske djece, u Indiji i drugdje, a Družba uspijeva spasiti neznatan broj njih i onda ih odgaja u samostanima diljem svijeta. Mnogo tako izbavljenih djevojaka kad navrši osamnaestu odluči raditi za organizaciju koja im je spasila život. Priznajem da mi je Margaret beskrajno išla na živce. Smetala mi je ta njezina vedrina unatoč boli. Ja sam pak urlikala i psovala našu terapeutkinju, krupnu ženu kratko ošišane kose i s licem buldoga. Bila sam grozna prema njoj i bila bih je zamolila da mi oprosti, jedino ona bi se izgubila prije nego što bih vratila razum. Bila sam grozna i prema Margaret. Molila je noću, a ja bih se izrugivala njezinim mo-
litvama. Citirala sam joj Nietzschea da potkopam njezinu vjeru, poput seoskog ateista. Kršćanska vjera je od samog početka žrtvovanje: žrtvovanje svake slobode, svog ponosa, svakog duhovnog samopouzdanja; a istodobno ropstvo i izrugivanje samome sebi, obogaIjivanje sebe, i tako dalje i tako dalje, ali začudo riječi briljantnog sifilističnog filozofa iz srednje klase devetnaestog stoljeća nisu osobito djelovale na djevojku spašenu iz hrpe smeća. Pogledala bi me kao da sam poludjela, potpuno s pravom, i rekla bi o Emmylou ne smiješ tako govoriti, rastužim se kud čujem da tako govoriš, i čula sam da me spominje u svojim molitvama. Htjela sam je ubiti. I ubila bih je. Sve bih ih poubijala zbog njihove dobrote samo da sam imala čime. Nemoćna, kuhala sam u sebi i bila zajedljiva, jer zajed-ljivost je posljednje utočište nemoćnih, pa sam se trudila prezirati sestre. Većina njih je bila ovako ili onako oboga-ljena, osim sestre doktorice McCallister, većinu su spasili iz nekih jezivih zabiti trećega svijeta i izučili za rad u nekoj jezivoj zabiti trećega svijeta i za smrt u ime Isusovo. Prema mojem mišljenju bilo je to čisto ludilo, a to sam im govorila često i glasno. Tek nakon gotovo dva mjeseca oporavila sam se toliko da me ne boli kad se krećem. Vodile su me na sve duže i duže šetnje, prvo oko bolnice, zatim do samostanske blagovaonice na obroke, potom oko imanja. Samostan se sastojao od četiriju trokatnica od mjesnog sivog kamena, izgrađene tako da zatvaraju pravokutno dvorište. U sredini dvorišta bio je kip žene koja drži ranjenika, a rekle su mi da je to sv. Marie-Ange de Berville, koja je još davno uspostavila red Krvavih sestara. U dva krila zgrade bile su spavaonice, u jednom uredi i kapelica, a treće je bilo krilo za razne namjene, tu su bili blagovaonica i bolnica i knjižnica. Družba je o poeziji imala otprilike isto onakvo mišljenje kao i Orne i većinom su imale religiozne knjige i medicinske i tekstove o njegovateljstvu, ali imale su i jedan dio s beletristikom pun klasika. Pročitala sam sve romane. Nitko nije govorio da bih trebala čitati nešto drugo. Tad više nisam morala nositi bolnički ogrtač i bila sam odjevena kao i sve druge kad nisu bile na dužnosti - one su tu odjeću zvale bleu de travail, jednodijelno radno odijelo kakvo nose francuski automehaničari, suvenir iz francuske povijesti Družbe. Sjedila sam
tako odjevena u dnevnom boravku i čitala Daniela Derondu kad je ušla sestra Mercedes i rekla da me nadstojnica samostana želi vidjeti. Rekla sam da imam posla, a na to je ona čvrsto primila knjigu i izvukla mi je iz ruku i rekla nadstojnica te želi odmah vidjeti. No, svašta sam čula o nadstojnici. Zvali su je Rottweilerica, a pojela bi te za doručak čak i kad je bila dobre volje. Mercedes je rekla počešljaj kosu sva si raščupana, a ja sam rekla odjebi i izašla van. Očekivala sam da će biti krupna prekaljena stara raga četvrtaste čeljusti kao sestra doktorica McCallister, visoka bar stoosamdeset i da će rigati vatru. Ali zatekla sam Jette von Schwerigen, sitnu, krhku postariju gospodu odjevenu u habit Družbe, koja je sjedila u naslonjaču i čitala. Kad je vidjela kako oklijevam na vratima njezina ureda, prstom mi je pokazala da priđem i sjednem na stolac njoj nasuprot. Uzela je neki spis i prolistala ga. Ured joj je bio jednostavan, bijelo okrečen, radni stol, niske police za knjige, veliki drveni stolni sat na drvenom ormariću za spise, nekoliko uokvirenih fotografija, jedini ukras na zidu veliko raspelo. Gledala me sve dok mi nije postalo neugodno. Oštre plave oči iza zlatno uokvirenih okruglih naočala. Malo je uzdahnula, rekla Emily Louise Garigeau, što ćemo mi s tobom? Lagani jedva zamjetan akcent. Sjećam se da sam se zapitala kako to da neka Njemica upravlja američkim aktivnostima reda. Rekla sam da želim gibati dalje, a ona je izrazila zabrinutost za mene, kamo ću bez odjeće, bez novca, a ja sam rekla snaći ću se jer sam mislila na sve one staklenke sa zlatnicima, a u glavi sam si mogla prilično dobro predočiti zemljovide. Rekla mi je da me traži policija, znala je za drogu i rekla je da pokazuju okolo moju sliku, da je bila i na televiziji, neki federalni agenti su došli njuškati i oko samostana. Pitala sam je zašto me nije izručila, a ona je rekla da se nje to ne tiče, a onda je rekla ispričaj mi o toj ženi koju si srela, koja se pobrinula za tebe kad su te ranili i dovela te ovamo. I tako sam opisala svoju tajanstvenu njegovateljicu, njezino lice, onu kukuljicu ili što li već, nadstojnica je kimala, postavljala mi pitanja. Zatim je otvorila knjigu koju je imala pokraj sebe na stolu knjigu o likovnoj umjetnosti s crvenim koricama sa slikom u boji na kojoj je bio neki čovjek iz kojeg su stršale strelice i naopačke sam pročitala naslov, glasio je Talijansko slikarstvo srednjega vijeka. Pronašla je
jednu stranicu okrenula knjigu prema meni i dala mi je. Tu je bila slika koja je prikazivala moju njegovateljicu spuštena pogleda, krupni plan tri četvrtine platna u boji vidjele su se one pukotinice koje imaju stare slike. Naježile su mi se dlačice na rukama i osjetila sam kako mi se pomalo diže želudac. Pod slikom je bio natpis, detalj sv. Katarine Andrea Vannija, San Domenico, Siena. Nadstojnica je rekla da je umjetnik koji je to naslikao bio prijatelj Katarine Sijenske i da je slikao prema živome modelu, da je ona doista tako izgledala. A nju si vidjela, zar ne? Pretpostavljam da nikad prije nisi vidjela ovu sliku? Naglo sam zaklopila knjigu. Rekla sam, ne znam o čemu govorite, a ona je rekla djevojko, po svemu sudeći imaš zaštitu svetice. Čula sam da ne vjeruješ u Boga i sve te besmislice, a ja sam rekla aha, baš tako, a ona se osmjehnula i zatresla glavom. Znaš li ti da upravo ovog trena vjerojatno tisuće ljudi na koljenima preklinje Boga neka im da neki znak i nagradi ih tako za vjeru, a možda ga nikad neće primiti, a dok ti, koja uopće ne vjeruješ, ti imaš takva ukazanja. Kako ti to tumačiš, hmm? Slegnula sam ramenima. Rekla sam bit će da sam vidjela tu sliku negdje u nekoj knjizi i onda zaboravila, iako me laž pekla u ustima. Bila je to halucinacija, rekla sam, bila sam bolesna. Nadstojnica je bila toliko obzirna da prijeđe preko te primjedbe. Rekla je, uvijek sam smatrala da Duh Sveti ima smisla za humor a i ovo to dokazuje. I tako, vratimo se na pitanje što ćeš dalje. Pretpostavljam da ne želiš završiti u zatvoru. Ne. Smrknuto. Oči su mi lutale sobom da je ne pogledam, ali prostorija je bila tako obična i gola da se nisu imale na čemu zaustaviti osim na raspelu koje nisam htjela gledati jer me od njega podilazila jeza. U niskom staklom zatvorenom ormariću bilo je knjiga, ali nisu pomagale jer nisam mogla vidjeti naslove, i jedna fotografija, ona u ovalnom srebrnom okviru, bila je to fotografija muškarca u odori. Muškarca nisam prepoznavala, ali odora je bila poznata. Upitala sam je jeste li u srodstvu s generalom Hannom von Schwerigenom? Djeca koja su iskusila silovanje imaju visoko razvijenu sposobnost mijenjanja teme razgovora.
Uzdignula je obrve i bacila pogled na sliku i rekla da je to njezin otac i pitala me otkud mu znam ime, a ja sam rekla da se zanimam za vojnu povijest. On je zapovijedao Dvadesetdrugom tenkovskom divizijom u Normandiji. Našla sam to u onoj knjizi Johna Keegana o Bitki za Normandiju. Ali ona je očito,bila jednako vješta samo u suprotnom smjeru. Rekla je, ali sad razgovaramo o tebi a ne o mojem ocu i davnim bitkama. Rekla mi je da sam se dovoljno oporavila da mogu raditi, i da mogu odlučiti otići, da će mi one dati odjeću i nešto novca, ili će mi naći neki posao. Rekla je da se one pridržavaju određene inačice Pravila Sv. Benedicta, radi i moli. Rekla sam da sam ja ateist, a ona je rekla dobro, to je stara i poštovanja vrijedna vjera. Neki moji bliski prijatelji su ateisti. Radila sam s ateistima koji su bolji kršćani nego što ću ja ikada biti. A onda je rekla, bez obzira na to, ne trebaš pokušavati potkopati vjeru onih koji je imaju jer ako doista dolazi od Boga onda tratiš vrijeme, a u svakom slučaju nije pristojno. Rekla je pristojnost je važna u zajednici poput ove, pa ako ostaneš, to više ne smiješ raditi. Eh, zanimljivo je to što sam krajičkom oka jasno vidjela blistavog čovjeka, točno iza svojeg lijevog ramena gdje bi obično stajao ne govoreći ništa ali odašiljući one vibre briši odavde kao onda kad se mama sredila i s Hunterom kad je ono poblesavio, i već sam zaustila reći dobro onda idem ja, kad sam opazila da nadstojnica zuri preko mojeg lijevog ramena i zabila sam si u glavu da ga i ona vidi a to me prestravilo više nego sve ono što sam do tada proživjela. Ukočila sam se kao mrtvac a minute su samo prolazile i uočila sam da se u sobi najednom glasno čuje tiktakanje sata i da se vrijeme nekako istegnuto i prešlo od tiktaktiktak na Tik. Tak. Tik. Ona je prva prekinula šutnju. Rekla je ne želim na tebe raditi neprimjeren pritisak, ali evo nečega o čemu bi valjalo promisliti. Jasno je da ti se Bog obraća putem svoje svetice - zašto, ne znamo. Meni se evo nikad nije tako obratio, a ja sam pobožna već pedeset i tri godine. I On te doveo ovamo, opet ne znamo zašto. Recimo dakle da ti imaš određeni talent vidjeti stvari koje su drugima obično nevidljive. Pretpostavljam da ti se javila i druga strana, zar ne? Rekla sam ja ne vjerujem ni u jedno od tih sranja! Glas mi je bio povišen i samo što nisam nekontrolirano zacičala. Rekla je onda si
luda. Osjećaš li se ludom? O tome sam morala razmisliti. Dosta sam vremena provela s ludim ljudima, mojom mamom i beskućnicima u Miamiju i u srcu sam znala da nisam poput njih. Ludi ljudi su nekako bespomoćni kad sve zbrojiš i oduzmeš, a ja to nisam. I tako sam joj morala reći ne. To ju je izgleda razveselilo. Rekla je, nešto zanimljivo se odlučilo dogoditi tebi, nećemo sad nagađati što, ali to ti je vjerojatno suđeno. Sveta Katarina te dovede u samostan nazvan po njoj? Slučajnost, rekla sam kao svaki dobar mali materijalist. Na moje iznenađenje, nasmijala se. Imala je dubok smijeh za tako sitnu gospođu, gotovo kao muškarac. Tada mi je ispričala priču o Eskimu, koju ću zapisati jer je tebi važna. Jedan pilot uđe u krčmu na Aljasci i konobar za šankom mu kaže, o Frede u zadnje vrijeme te ne viđamo u crkvi. Pilot kaže, više ne idem u crkvu. Izgubio sam vjeru. Konobar kaže, ali zašto? Pilot kaže, prošlog mjeseca avion mi se srušio u divljini gore na planini i ostao sam zarobljen u olupini. Molio sam Boga da me izbavi, ali ništa se nije događalo. Molim tako dan za danom, ali ništa. Zaključim da nema Boga i da ću umrijeti i da nakon smrti nema više ničeg. Tako sam izgubio vjeru. A konobar kaže, ali izbavio si se odande. Tu si i živ si. A pilot kaže, ah, Bog nema ništa s tim. Naišao je neki jebeni Eskim i izvukao me. Nisam zato ostala, zbog te priče. Ali nakon što mi ju je ispričala, rekla je, i još nešto, draga moja: ovdje nema muškaraca. Ponekad je lijepo odmoriti se od muškaraca, jel'da? Jest, doista. I tako sam počela život u vjeri, Bog me pronašao i satjerao me u taj kutak i kroz stisnuto grlo me kljukao svetačkim idejama. A osim svega dospjela sam na čudno mjesto, čudno čak i među vjerskim zakladama. Vjerski život izumire u bogatim zemljama, to svi znaju. Era golemih zaklada je prošla, malo je djevojaka koje osjete poziv, samostani su puni starih i umirućih i njihovih njegovateljica. Sv. Katarina nije bila takva, i to zbog osobite naravi Krvavih sestara. To sam doznala iz triju knjiga koje sam dobila od sestre Marian Dolan, koja je bila zamjenica nadstojnice i zadužena za laičke sestre. Te knjige su bile Vjernost do smrti, u kojoj se radilo o tome kako je red osnovan i kakva je faca bila Marie-Ange de Berville, a zatim jedna knjiga koju
je ona napisala, Osnutak sestara njegovateljica, i jedna tanka knjižica, Pravila Družbe sestara njegovateljica Krvi Kristove, koju je također ona napisala. One su imale mlade redovnice i nezaređene sestre zato Što su ih novačile iz redova onih koje su od djetinjstva odgajale u stranim zemljama i onih koje su spasile s ulice. Djevojčice su još ljudsko smeće u dobrome dijelu svijeta pa one zgrabe nekolicinu koje su drugi odbacili. Sestru Marian je bila žena pedesetih godina s čeljusti kao od stijene odvaljenom i debelim okruglim naočalima u čeličnom okviru, a kukuljicu je nosila nisko na čelu, tako da je pomalo nalikovala na motociklista sa zaštitnim naočalama. Sestra Marian kao da se uvijek naginjala u vjetar kroz koji juri. Rekla mije da će me smatrati laičkom sestrom sve dok budem kod njih. U Svetoj Katarini nisu primale goste, nisu davale utočište za povlačenje od svijeta. Svi koji su bili kod njih bili su Članovi zajednice i morali su raditi. Pitala me što znam raditi, a ja sam rekla kurvati se, krasti, i asistirati u narko biznisu. A znam i pucati i jahati. Mislila sam da ću je sablazniti, ne znajući s kim imam posla. Nešto je zapisala a onda je rekla, s novima obično počinjemo u održavanju. To je jednostavan, zdrav rad, i preko njega ćeš steći predodžbu o tome kako mi živimo. Ili možeš u kuhinju, ako ti je to draže. Ja sam rekla, a kako bi bilo da radim kao njegovateljica, mislila sam da ste sve vi njegovateljice. Ona je rekla, njegovateljstvo je za zaređene sestre, druge neće školovati, a ona ne bi rekla da ja osjećam poziv za to, zar ne? Pa, i nisam, od kahlica i igala mi se dizala kosa na glavi ali nisam htjela ni u kuhinju, pa sam joj rekla, svejedno, izigravajući da mi je dosadno. Bilo nas je dvanaestak u službi za održavanje. Šest su bile Filipinke, plus Indijka Margaret, a ostale su bile raznorazni propaliteti koji su završili u šakama Krvavih, dvije kurve poput mene, jedna samoubojica, nekoliko stvarno mladih cura koje su pobjegle od kuće. Vodila nas je sestra Lorette, koja je izgledala kao da ima devedeset godina ali je bila puna žustrine. Sjećala sam se što mi je nadstojnica rekla o potkopavanju vjere i prilično dobro sam se obuzdavala, mislim koga boli dupe u što one vjeruju, sve dok to ne pokušavaju nametnuti i meni. Svejedno nije mi bilo baš ugodno u njihovu društvu. Filipinke su bile vesele i bogobojazne i međusobno su brbljale na svojem iskričavom jeziku. Sve su one bile siročad spašena raznih
jezivih sudbina u domovini. Druge su bile preobraćenice i revne na jedan osobito iritantan način, stalno su pričale o Isusu i svecima kao da mogu kontaktirali s njima kad god ih je volja. Činilo se da se ni jednoj od njih sveci ne javljaju protiv njihove volje kao meni, ali o tome nisam ni s kim pričala. Posao nije bio ne znam kako težak, sam po sebi, ali ja sam bila kivna stoga moram obavljati, i zato me iscrpljivao. Unatoč mojoj takozvanoj totalnoj memoriji vidim da mi je teško prisjetiti se što mi se motalo po glavi u to vrijeme. Puno bijesa, uglavnom na samu sebe što sam zaribala svoj život, i na sve one ljude koji su me iznevjerili, moj otac tako što je onako glupo poginuo, moja baka jer me nije prokužila dok je bilo vrijeme, moja mama jer se udala za licemjernog pedofila, Ray Bob jer je to bio, Foy zato što se digao u zrak, a i na ljude iz samostana jer su glupi do srži i ne vide koliko sam tupa i bezvrijedna, a sve sam to sijala unaokolo kao iskre vatrometa, ali crne, a osobito na ljude koji su prema meni bili najljubazniji, Margaret i sestru Lorette uglavnom, ali i sve one koji bi se našli u dometu moje jezičine. Htjela sam okršaj, ali nitko se nije htio boriti sa mnom. Jednom sam stajala na ljestvama u bolnici i mijenjala žarulju, i dok sam je odvrtala, vidjela sam da na grliću piše KayBee Electric Inc. Decatur GA i sjetila sam se svoje prve noći tamo i kako sam to vidjela dok sam lebdjela duž stropa i ispustila sam žarulju i nikome nisam rekla o tome ali sam se usrala koliko me to uzdrmalo. Nakon toga sam se počela javljati za poslove na otvorenom, rušenje stabala i čišćenje odvoda. Povremeno bih je vidjela, kako stoji negdje na rubu mog pogleda, a jednom kad sam otvorila vrata svojeg kamiona, stajala je sasvim blizu, tako blizu da sam je mogla dotaknuti. Nikad ništa nije govorila, iako sam se derala na nju i psovala je i bacala kamenje, kao manijak, na Katarinu Sijensku. Bojala sam se da ću poludjeti kao moja majka, a mislim da je jedan veliki razlog što sam ostala u samostanu bio to što bih, da sam bila vani i da su ljudi vidjeli kako se ponašam, završila na policiji i tamo bi mi provjerili otiske prstiju i onda bih nekako (taj dio mi nije bio osobito jasan ali svejedno bi me prestravio) završila tamo u domu Doca Herma u Waylandu, a Dideroffovi bi mogli činiti sa mnom što im drago.
Bez obzira na sve i na to što su me svi mrzili (kako sam vjerovala) život u Sv. Katije bio prilično dobar. Krvave nisu asketski red, zapravo su jako daleko od toga. Dobro jedu kad imaju hrane. Utemeljiteljica reda je receptima posvetila cijeli jedan dio knjige, kako spraviti gulaš za 250 ljudi i tome slično, varivo od janjetine, bijeli teleći umak, kokot u vinu, juha od luka. Same su pekle i kruh, i kroasane. Nikad ni prije ni poslije nisam tako jela. Bl. Marie-Ange je smatrala da je život već sam po sebi dovoljno težak i da će svi prilično brzo umrijeti, te da nam je Bog dao sve te dobre stvari kao što su hrana i vino da bismo u njima uživali pa stoga i trebamo uživati. Nad ulazom u blagovaonicu bila je urezana izreka sv. Tereze Avilske - "Kad je vrijeme za molitvu, molite; kad je vrijeme za pečenog fazana, jedite pečenog fazana." Dobivale smo i vino uz obroke, osim petkom (kad smo jele samo juhu i kruh) i za vrijeme korizme. Red je u nekim stvarima bio liberalan a u drugima konzervativan, kao u tome, ili su one možda nadišle sve te podjele na liberalno i konzervativno, ali ja o tome tada nisam ništa znala. Mislim da je najvažnije bilo to što su voljele svoje običaje, kao habite i francuske riječi kojima su se služile za razne stvari. Gouter za užinu koju su posluživale u blagovaonici oko tri. En principe, kad namjeravaš učiniti nešto čime pomalo izlaziš iz okvira pravila: en principe, to nije dopušteno, ali. I debrouiller, naravno, ali o tome bih trebala poslije jer to je povezano s Norom Mulvaney. I rappel. Svake nedjelje smo imale rappel, a to je značilo da bi se sve stanovnice samostana poredale na popločanoj stazi, sestre odjevene u svoje kukuljice i konjaničke ogrtače, a mi nezaređene i postulantice u svojim bleu de travail i beretkama, a mala stara nadstojnica bi stala uspravno kao stup za stijeg ispred velikog brončanog kipa Utemeljiteljice prikazane kao Anđeo iz Gravelotta koji daje piti ranjenom seoskom momku, a onda bi podnadstojnica, sestra Murina, rekla, na francuskome, ovdje je 120 (ili koliki je već bio broj) duša tebi na službu a onda i koliko je bolesnih ili odsutnih a nadstojnica bi rekla hvala li, sestro, ja služim Bogu i Njegovim ljudima, mi smo vjerne do smrti. Neka nam se Gospod smiluje. Dođite djeco moja u kuću dobroga Gospoda. Na to bi se okrenula na peti i odmarširala u kapelicu, a za njom sestre a iza njih mi nezaređene. Kažu da su u stara vremena u Europi za rappel imali bubnjeve i trublje, ali ovdje
ne. Ali još imaju ono da najmlađa članica zajednice stoji na vratima crkve i gleda prema van spremna dignuti uzbunu ako se pojavi neka opasnost, a to se dogodilo u Alžiru prije puno vremena, neki zlikovci su se prišuljali skupini Krvavih i pacijenata i sve ih pobili. Ja to nisam shvaćala jer što bi drugo nego pustile da ih pobiju s uzbunom ili bez nje, i pitala sam o tome jednu zaređenu a ona me čudno pogledala i rekla, mogle su pobjeći. Rekla je, nije stvar u tome da poginu, stvar je u tome da nikad ne napuste svoje štićenike. Draga moja, rekla je, mi ti stalno trčimo kao zečevi i pritom nosimo pacijente na leđima, i nasmijala se. Zapravo to nije bila samo jedna zaređena, bila je to Nora, i vidim da jedva čekam doći do njezina dijela priče pa idem dalje. No, radilo se o tome da sam odbijala ići u crkvu pa je nakon nekog vremena nadstojnica poslala po mene. Uopće nije okolišala. Čim sam ušla u njezin ured, rekla je, Emily, slušaj me. Ti si sad u vjerskoj zajednici. Mi svi radimo zajedno, zajedno jedemo, i svi zajedno idemo u crkvu nedjeljom. Takvo je pravilo i ako želiš ostati ovdje, moraš ga poštovati. Ne zahtijevam od tebe da prihvatiš vjeru ili sudjeluješ u bogoslužju, ali zahtijevam tvoju nazočnost u crkvi. Možda mi možeš reći zašto se tome toliko protiviš. A ja sam joj na najzajedljiviji mogući način rekla koliko prezirem njezinu vjeru, da mislim da je odvratno štovati smrt, mrtvaca, da samo luđaci mogu vjerovati da svijetom upravlja Bog koji je dobar, da kršćanstvo guši život i zdravlje i da odgovara samo prestravljenim robovima, i da je zamisao da je dobro biti prepun jada u sadašnjosti nadajući se nekoj izmišljenoj nagradi nakon smrti najgore što je itko ikada smislio. Nastavila sam u tom stilu neko vrijeme. Rekla je vidim da si proučavala Nietzschea, a ja sam se složila a ona se nasmiješila i rekla, i ja, krasan je na njemač-kome, veliki umjetnik. Nažalost tako to bude kad Živahnog malog genija odgaja skupina dama koja voli ljubiti oltare. Nietzsche vjerojatno nikad u životu nije upoznao pravog kršćanina. Oni su iznimno rijetke biljke čak i u najboljoj klimi. I zato mi oprosti ako ti kažem da ne znaš o čemu govoriš. Rekla sam da još sve to smatram glupim i da je ona glupa što me tjera da dovučem tijelo na određeno mjesto u određeno vrijeme iako se ništa neće dogoditi, i da će mi biti mrska svaka sekunda a ona je rekla, važno je gdje se tijelo nalazi, a u crkvi nikad ne znaš što se
može dogoditi. Osim toga, rekla je, takvo je pravilo, a ti bijednom trebala pokušati poštovati neko pravilo, budući da ti kršenje svih pravila odreda očito nije donijelo puno dobroga u životu. Na to sam se uistinu razbjesnila, onako kako se nisam još odonda kad je Ray Bob htio uhititi Huntera, i izrekla sam joj hrpu pogrda derući se iz svega glasa i upala u nekakav trans i ni sama ne znam kako cijela ta priča o jako kršćanski nastrojenom đakonu jebaču dječice Ray Bobu izletjela mi je kroz usta usplamtjelim izrazima a priđe još i štošta o perverznim svećenicima i časnim sestrama koje sam pokupila iz nedavnog tiska a i iz nekih pamfleta o Rimskoj bludnici66 koje je Ray Bob držao po kući. Sve je to saslušala kao da joj pričam o ljetnim praznicima, kimajući, a potom je rekla, da, to sam i mislila. Da ti kažem dvije stvari. Prvo, iskustvo ti je pokazalo da je crkva pokvarena, i to ne samo Katolička crkva nego svaka crkva, jer sve je isto bez obzira na to koji komad uzmeš, i slažem se, zato što znaš crkva je dijelom ljudska ustanova i kao takva podložna propadanju tipičnom za ovaj svijet, još i više 66 Pogrdni naziv za Katoličku crkvu. stoga jer je s vremena na vrijeme uživala vlast a vlast uvijek kvari. I lako su crkvom tijekom gotovo cjelokupne njezine povijesti upravljali gangsteri, ponekad doslovno gangsteri, ali gotovo uvijek egoistični ljudi gladni vlasti koje uopće nije zanimalo slijediti Krista. Možda se dive Kristu i misle da je velik, ali Kristu nije bilo do toga, znaš, nimalo. Jedan moj zemljak je svojedobno napisao da je crkva križ na koji Krista svaki dan razapinju, ali opet rekao je i to da je Krist neodvojiv od svojega križa, što znači da je crkva, osim što je otrcani klub prilično nezanimljivih ljudi koji nose smiješnu odjeću, ujedno i vječno, savršeno, i mistično Tijelo Kristovo, i zato mi žene uopće imamo volje baktati se svime time, i zato tome posvećujemo život i sretne smo što to možemo. Ti to sad ne shvaćaš, ali možda poslije budeš. Nešto sam rekla ili sam zaustila, a ona je rekla, molim te zašuti na trenutak. I jesam, a ona je rekla, nadalje, što se tiče tebe i ovoga što si mi ispripovjedila: iskusila si okrutnost i izdaju, oduzeli su ti djetinjstvo. Svijet je nerijetko une patisse' emerdee, pita od govana,
ali to je općepoznato, to je dosadno. Zanimljivo je jedino kako iskorištavamo te patnje koje su neizbježne u životu. Vjeruj mi, shvaćam što si prošla. Rekla sam nemate vi jebenog pojma. A ne? rekla je. Onda slušaj. U zimu 1945. bilo mi je petnaest godina. Oca su mi uhitili i pogubili zbog srpanjske urote protiv Hitlera, što možda znaš, jer čini se da poznaješ povijest. Moja dva brata već su stradala na istočnome bojištu, a mi smo se vozile na seljačkim kolima i pokušavale uteći iz istočne Prusije prije nego što nas uhvate Rusi, moja majka, moja sestra Liesel, koja je bila tri godine mlađa od mene, i ja. Nismo uspjele i završile smo među stotinama izbjeglica zatočenih u razrušenoj tvornici a kad su nas Rusi pronašli silovali su sve žene. Nas tri su gole zavezali za cijevi i bezbroj puta nas silovali puna dva dana i dvije noći. Moju sestru su silovali dok nije umrla. Vidjela sam kako je dvojica pijanih Rusa bacaju kroz prozor kao vreću smeća. Nikad joj u životu nitko nije ni prijeku riječ rekao, i to ju je ubilo. Moju majku se objesila sljedećeg dana. Ja sam nekoliko tjedana lutala i prodavala tijelo za hranu i cigarete svakome tko ga je htio kupiti. Onda su me pronašle Krvave, skupina njemačkih sestara, a naravno i njih su silovali. Zanimljivo je da se nikad nismo potužile zbog toga što nam se dogodilo jer tad se već jako dobro znalo da je naš narod počinio mnogo mnogo gore stvari u Poljskoj i Rusiji. I tako smo patile u tišini kao psi. Te rečenice se sjećam jako dobro iako za ostalo nisam toliko sigurna. Domišljam se usput kako to već ide u mislima, kad vrtimo film sjećanja. Naučili smo se na sinkronizaciju kao u filmovima. Ali sjećam se toga, patiti u tišini kao pas, to sjećanje mi je u srcu. Nastavila je i ispričala mi kako je s tim sestrama pje-šačila na zapad, a onda su im se pridružile i druge koje su pustili iz koncentracijskih logora u koje su ih strpali nacisti. Kad je rat završio, njih šačica iz raznih dijelova Europe okupila se u nekadašnjem samostanu Krvavih u Rottweilu u Njemačkoj. Rekla je, vidjela sam sve te žene od kojih su mnoge propatile gore nego ja, izgubile sve, bile mučene, zdravlje im je propalo, a mislile su samo na to kako će pomoći drugima, i poludjela sam od gnjeva, htjela sam se izderati na njih kako možete vjerovati u Boga koji dopušta takve stvari, smrt, mučenje, silovanje, pokolj dječice? A onda mije jednog dana prišla ta žena, sestra
Magdalena. I ona je provela neko vrijeme u izolaciji i meditaciji, nju su golu pribili čavlima za seljačka kola tako da je svaki vojnik koji naiđe tom cestom može imati, kao da je javni zahod. Tjednoga dana ona mije rekla moraš im oprostiti, nisu znali što čine. A ja sam se izbezumila kad sam to čula, napala sam je, pljunula sam je i izgrebla joj lice. Ali ona me obgrlila i nakon toga smo se hrvale na tlu, a ona me bacila na leđa i primila mi ruke i stavila mi križ pred lice, upravo ovaj križ - i sad je nadstojnica podignula svoj križić i stavila ga pred moje lice - upravo ovaj. Zatim mi je, pričala je dalje, sestra Magdalena pokazala ožiljke na svojim šakama koji su joj ostali od ruskih čavala. Gledaj, gledaj ti glupo dijete, povikala je na mene, Uto misliš Sto je ovo, neki vic, bajka? Mene su razapeli i umrlu sam i sad živim u Kristu, neka je blagoslovljeno ime njegovo. A ti! Zar ne vidiš da si i ti truplo nakon svega što su ti učinili a istinski život čeka da ga uzmeš. Ali ti nećeš, ne, ti privijaš smrt kao dijete krpenu lutku. Samo ako im sad oprostiš moći ćeš oprostiti i sebi što nisi umrla sa svojima i ponovno ćeš moći živjeti u Bogu. No to je bila nadstojničina priča, ili bar onaj njezin najvažniji dio. Na kraju je Bog ipak dirnuo njezino srce i ostala je s Krvavima koje su se ponovno organizirale nakon rata, a poslije je i sama postala sestra. Objasnila mi je da sužene koje su se tada tamo zatekle, one koje su preživjele europsku katastrofu, dobile nadimak Rottweilerice, a ja sam rekla ja sam mislila da vas tako zovu jer ste oštri kao oštar pas, a ona se nasmijala i rekla evo još nešto o čemu nisi dobro obaviještena. Kad sam otišla, čula sam blistavog čovjeka kako mi govori dakle doista si joj dobro odbrusila. Još ga imenujem onim nazivom iz djetinjstva. Sad bih trebala reći Lucifer, ali to zvuči kao nešto iz filma, kao da slijede filmski trikovi i čudne oči. Ti znaš da unatoč čvrstoj fasadi ja zapravo imam jako slabašan um, mozak mi je posuda u koju je sve moguće uliti, a ja sam to sklona prihvatiti. Moji jadni roditelji učinili su me tako šupljom. Nažalost, nemam odvoda. I tako su nadstojničine riječi ostale u meni usprkos mojoj volji i u srcu sam ih promišljala, kao Marija u evanđelju. Pristala sam ići u crkvu pa sam išla. Stajala sam sjedala klečala prekrižila se kao i drugi i odgovarala na molitvu i pjevala. Htjele su izvanjsko priklanjanje, govorila sam si, i dat ću im izvanjsko priklanjanje, ali u nutrini se ništa neće promijeniti. Svećenik je bio
otac Munch, sitan postariji muškarac sa sjajnim umjetnim zubalom. Došao bi s procesijom, oglasio koje evanđelje će se čitati, održao bezličnu misu, izgovorio svoje čarobne riječi o kruhu i vinu, i izgubio se. Osjećala sam da mu nije baš ugodno u Sv. Kati. Čula sam da u običnim samostanima svećenike paze i maze, ali Krvave koje sam ja znala uvijek su se prema njima odnosile kao da su sindikalni vodoinstalateri - plaćaju članarinu i imaju radni nalog pa neka obave posao, ali to ne znači da im mora biti lijepo. Jadan čovjek, a nisam si mogla pomoći bila sam uvjerena da se osjeća podcijenjenim, ustaje pred zoru i vozi se skliskim zimskim cestama uz planinu sve od Bradleyvillea da bi održao misu skupini žena grubih lica koje su provele život izbjegavajući bombe i vodove smrti i koje uopće nisu gajile sumnje da bi one same sve to znatno bolje izvele. Što su vjerojatno i činile, kao što sam otkrila poslije. Nakon nekoliko tjedana zaključila sam da je tijekom mise teško skrenuti misli s Boga. I prije sam slušala biblijske riječi ali bi se obile kako kažu o gluhe uši, ali moje tijelo se micalo u skladu s obrednim pokretima i premda sam se samo pretvarala da ih pratim, polako su mi dirnuli zamišljeno srce. Sada u ovo ekumensko doba ne bismo smjeli govoriti protiv karizme raznoraznih krhotina na koje se razbila crkva, ali ja ipak ne mogu odoljeti osjećaju da me nijedna druga crkva ne bi uhvatila kao ova. Ja sam tjelesni stvor a katolici u svemu djeluju kroz tijelo više nego drugi, mislim. Krvave su provele dobar dio svojih života okružene doista jezivom ružnoćom pa tako kad imaju priliku kao u Sv. Kati raspale iz sve snage - procesije, tamjan, zastavice, zborovi, orgulje. Nikad prije nisam čula takvu glazbu, ja seljačka barbarka, samo raštimane himne koje su pjevali u Waylandu, tako da su me Palestrina i Mozart i Schubert opalili kao cigla po glavi, zapravo učinak je bio upravo suprotan, lupili su me tako da sam se probudila i to na način koji ranije nisam mogla niti zamisliti. Nekoliko puta sam zaplakala iako sam se trudila obuzdati. Kao što rekoh, postala sam pozorna, i kad je jadni otac Munch podignuo kruh svojom drhtavom rukom i rekao, evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta, počela me golicati pomisao a što ako je to istina. A zatim nijekanje. Jednom sam samu sebe zatekla kako odmahujem glavom s jedne strane na drugu, a ljudi me gledaju. Inače su me svi puštali na miru, to je još jedan katolički običaj.
Sigurna sam da bih, da su mi prilazile pune nagovora i pamfleta kao u Ray Bobovoj crkvi, odjurila kao konj kad ga ubode stršljen, ali i to je bilo Božje djelo, vjerujem. Možda na tebe ne bi djelovalo, ti bi možda više volio riganje plamena u baptističkoj crkvi, ili smireno protestantsko ozračje, što ja znam osim onoga što je mene primilo? Te zime sam puno čitala, po lošem vremenu, više ne romane nego djela koja sam jedva razumijevala, evanđelja, Augustina, Origena, Tomu Akvinskoga, sv. Terezu, Chestertona, Rahnera, Ktinga67. Katoličku enciklopediju sam progutala za tjedan dana, što li sam samo tražila, dopuštenje ili oružje, ne znam, ali pomoglo mije u promišljanju. Samu sebe nazivam pobunjenicom, ali zapravo ne mogu podnijeti biti neupućena, i tako me nije teško privući svjetiljci. Osjećaj da su putovi blokirani, osjećaj iscrpljenosti. "Nebeski gonič"68 nije osobita pjesma, ali nalazila se među onih 500 i ugnijezdila mi se u mozgu i prokapala mi do srca, sad sam iza sebe čula korake, sve te izdaje, tebe koji mene izdaješ, ali bila sam takva kukavica da sam trebala prijateljicu svojeg srca onakvu kao što je nadstojnici bila sestra Magdalena da me povuče preko posljednjeg jaza iznad titanskog mraka razjapljenih ponora straha. Bio je ponedjeljak, sjećam se, sedmi ožujka, kad sam je upoznala. Ponedjeljkom bismo se okupljale u ostavi za alat, zapravo velikoj garaži u kojoj su držale traktore i kamionete i kosilice i sve drugo oruđe. Bilo je bistro jutro, ne previše hladno, a ja sam nosila veliku termosicu i kutiju s ručkom 67 Origen (185.-cca. 254.) učenjak i teolog ranog kršćanstva; Tomo Akvinski (cea. 1225.--1274.), filozof i teolog skolastičke tradicije, otac Tomističke filozofske škole koja je dugo bila primarni filozofski pristup katoličke crkve; G. K. Chesterton (1874.-1936.) autor kršćanskih apologija, često nazivan "princem paradoksa"; Karl Rahner (1904.--1984.), jedan od najutjecanijih teologa rimokatolicizma 20. stoljeća na osnovi čijih djela se razvija moderno shvaćanje katoličke vjere; Hans Kiing (1928.), katolički svećenik i ugledni švicarski teolog kojem je Vatikan zbog nijekanja papinske nepogrešivosti uskratio pravo da podučava teologiju, ali ne i svećeničke ovlasti. 68 "The Hound of Heaven", 182 stiha duga poema Francisa
Thompsona (1859.-1907.), engleskog pjesnika i asketa te ovisnika o opijumu, u kojoj govori kako Bog prati dušu koja pred njim bježi kao lovački pas-gonič zeca. iz kuhinje jer sum mislila da ću radili u šumi. Kad sam se približila ulazu, začula sam smijeh, čedno smijuckanje Filipinki pomiješano s američkim grohotom ostalih žena, ali i jedan smijeh koji prije nisam čula, glasan, slobodan i bogat. Ušla sam i ugledala je kako sjedi na bačvi ulja, žena možda deset godina starija od mene, prekriženih nogu a samo joj lijeva čizma izviruje ispod pregače. Pričala je neku smiješnu dogodovštinu na tagalogu i onda to prevodila ostalima na engleski, nešto o čovjeku iz sela u Mindanaou koji se zaljubio u svoju bivolicu i htio se njome oženiti i o tome što je učinio ili nije učinio svećenik. Imala je irski naglasak. Tagalog s irskim naglaskom je očito silno smiješan, Filipinke su se previjale od smijeha. Nisam mogla pratiti priču jer sam zurila u njezino lice. Nije bila lijepa onako kao supermodeli, nisam ja nikakvo ulje na platnu, znala je govoriti, ali izgledala je kao ulje na platnu, slika kraljice iz drevnih vremena, osim što joj je lice bilo prekriveno pjegicama, a mislim da su njih stari majstori imali običaj izostaviti. Imala je crvenu kosu, onu pravu metalno bakrene boje koja joj je rasla u dugačkim spiralnim kovrčama, i guste crveno zlatne obrve i duboko usađene zeleno-svijetlosmeđe oči. Mislim da sam sve to zapazila čim sam je ugledala u ostavi za alat, ali nije me strepila njezina tjelesna pojava. Bilo je to kao kad sam prvi put ugledala Ornea Foya, taj osjećaj da je to netko potpuno izniman, netko tko obasja svaku prostoriju u koju uđe. Ne znam o čemu se radi. Potpunoj opuštenosti i samopouzdanju? Sad je u modi riječ karizma, ali što je ona, znači to je samo etiketa? Ona je to imala i on je imao a ja nemam, ali ja na to zatitram kao žica na pravu notu, i samo sam poželjela više nego išta otkad je Orne umro da me pogleda i da joj se svidim. Ali to tek poslije. Isprva sam bila kivna: što misli tko je ona, da tako blista, bila mi je prva misao iznikla iz moje zloće jer žene sam vidjela kao suparnice a muškarce kao oruđe. Osjetila sam kako stišćem čeljust kad me pogledala nasmijana i domahnula mi i ispružila pjegavu ruku. Obujmila je moju i toplo je držala i rekla je Nora
Mulvuney. Ti si sigurno Emily. Bilo je ovako, sestra Lorette je morala u bolnicu, a Nora se tu slučajno zatekla jer je pomagala u organiziranju nekog sastanka glavešina Krvavih koji će održati u samostanu na proljeće pa je pristala neko vrijeme upravljati održavanjem, rješenje tipično za Krvave, iako je bila medu osobljem Majke poglavarice reda to ne znači da ne može malo pograbljati slikovito govoreći jer zapravo nije mogla bez te noge. Idućeg dana bila je tamo u zoru kad sam došla po kamion i rekla je da se želi sa mnom provesti imanjem, već godinama nije bila ovdje. Odvezle smo se prema vrhu planine pjevala je pjesmu na galskome kao da idemo brati cvijeće tra la la, i morala sam skupiti svu svoju upornu snagu da me ne očara. I mirisala je, na svježi kruh, miris je ispunio kabinu. Onda je rekla, Ti si dakle ateistica i drogeraški gazda, ili drogeraška gazdarica bolje rečeno. Kako to, mm? Nisam odgovorila. Rekla je, s moje strane, ja nikad nisam upoznala užitke ateizma, rodili me katolkinju a od droge mi se diže želudac, radije ti meni daj pivce. Moj otac pak, on je bio ateist, on je smatrao da je Crkva prokletstvo Irske, da su od nje gora bruka samo prokleti Britanci. Tek sa sedam godina sam shvatila da stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva možeš imenovati a da prije naziva ne staviš taj opis. Moja mama, ona je bila religiozna i ja sam krenula njezinim putom. Možda sam samo htjela sačuvati vlastitu kožu, znaš, jer on je bio čovjek koji te troši, moj otac, gutao je ljude. Premda velik čovjek u svojem području, bio je neurokirurg konzultant u Dublinu, znaš već. Oženjen je ženom godinu dana mlađom od mene. Moja majka je umrla od akutne upale gušterače zbog pića i valjda zbog njegova ponašanja prema njoj, odnosio se prema njoj kao prema psu, ali imali smo ipsa, Rafflesa, velikoga glupog setera, a na njega nikad ni glas nije podignuo. Pristojno je pričekao šest tjedana a onda se oženio svojom curom. Ni u najgorem bunilu ne bi mogao zamisliti goru sudbinu za svoju bistru djevojčicu nego da postane i časna i medicinska sestra, najgora bijeda među bijednima. Ne razgovaramo. Imam i brata, zove se Peter. Znaš što je on po zanimanju? Rekla sam biskup, a ona se opet onako nasmijala. Gotovo isto tako dobro, rekla je, otišao je u britansku vojsku i čak nije ni časnik. Služi kao običan vojnik, premda je sad nadstražar. On i ja razgovaramo, Peter i ja, i sigurno kujemo mračne urote protiv Gospodina Veličanstvenog, zar
ne? Izašla sam iz kamiona i počela puniti motornu pilu gorivom. Ona se naslanjala na stražnju ogradu kamiona. Nastavila je, o tome kako se školovala za njegovateljicu u Irskoj, onda se pridružila DSNKK i naučila one posebne vještine koje DSNKK podučavaju baš ovdje u dragoj staroj Sv. Kati a zatim je otišla na Filipine gdje je na južnim otocima bjesnio teroristički rat, a onda su je zamijenile Filipinke a nju su poslali u južni Sudan, gdje bi još bila da nije te noge. Rekla je, koraknula sam na nagaznu minicu, jurila sam za nekim nejakim djetetom, i najsmješnije je to što je dijete pretrčalo preko minskog polja bez ogrebotine a Nora, ta velika nespretna žena, raznese si nogu. Tada sam prvi put u životu čula da netko izgovara riječi nejak i koraknuti. Osjećala sam se kao da sam u nekoj knjizi, s njom, ushićeno, ali nisam to pokazala. Vidim da te moja tužna priča silno zanima, rekla je, ali ja sam samo mislila da je bolje da krenemo malo ravnopravnije, jer ja o tebi sve znam. Rekla sam, drek znaš. A ona je rekla, o, draga, ali znam, znam. Znam neke stvari koje ti vjerojatno ni sama ne znaš. Na primjer, i ti si katolkinja još od kolijevke. Rekla sam, sereš! Nisam! O, da jesi, rekla je, krštena u crkvi Svete obitelji u Gaines-villeu, Florida, Sjedinjene Američke Države, stara mjesec i osam dana, sve obavljeno prema propisu. Zabuljila sam se u nju. Nastavila je, vidiš draga, možda ti misliš da smo mi hrpa šašavih baba ali DSNKK ima jednu od najboljih obavještajnih službi na svijetu. Jezuiti su stariji ali mi imamo više novca. Zar misliš da bismo nekoga pustile ovamo kad ne bismo znale apsolutno sve o toj osobi? Zahvaljujući novcu, vidiš, Zakladi. Znaš za Zakladu, zar ne? Rekla sam da znam ali da mislim da je sve nestalo u ratu. Ona se nasmijala na tu pomisao. O blažena mi bila, Krvave ne može slomiti tamo neki svjetski rat ima trezora duboko pod zemljom draga. Ne, veći dio nam je ostao i od tada je i narastao, iako smo morale izvlačiti Svetog Oca kad je ono krajem 1970-ih upao u škripac s onim skandalom s Bancom Ambrosiano69. Sveta stolica je bankrotirala pa smo se umiješale mi kao dobre kćeri crkve, mi i Opus Dei. Da nismo, vjeruj mi, draga, sve bi mi kuhale čaj biskupima. A ovako, novac nam omogućuje da činimo što nas volja, i mi smo papine miljenice sestrice njegovateljice, zbog toga i zato što
umiremo tako iznimno često. Zbog toga nas teško mogu muštrati, vidiš, crkva je još slaba na svete mučenike. Jim De Bree ti je naš neslužbeni slogan. Rekla sam da ne razumijem pa mi je objasnila da se na francuskome kaže je me debrouille, to znači nešto kao izvesti stvari na mutan način. Onda je rekla, i tako kad se mlada cura pojavi u bijegu pred zakonom i to napol mrtva u našem najvećem samostanu i sva je puna ateizma i tvrdi da ju je pohodila sv. Katarina Sijenska, ljudi dižu obrve, u Rimu trljaju brade. Jette nije nikakva budala kao što si sigurno shvatila, a ona misli da si ti nešto rijetko. Ne špijunka, ni varalica, nikako. Sto ti kažeš, što si ti? Rekla sam da ne znam. Bila sam zbunjena i uplašena i plakalo mi se a to sigurno nisam htjela baš tada, a ona mi je prišla i obgrlila me jednom rukom i rekla, onda ti moramo pomoći da to otkriješ, mm? Dodir je prevagnuo elektricitet dobrote ili nešto još čudnije jer bez ikakve najave ja sam postala histerična. Doslovce sam se srušila u njezin naručaj, smočila joj svježu bijelu pregaču balama i suzama. Pojma nisam imala zbog čega plačem, možda zbog prirode tog dodira, prenesene nekako skroz dolje. Nikad me prije nitko nije tako dodirnuo, čak ni kad sam bila malo dijete, majka me nije tako dirala a 69 Vatikanska banka je investirala novac uz pomoć Roberta Calvija, predsjednika milanske Banče Ambrosiano, koji je 1981. osuđen za pronevjeru više od 1,3 milijarde dolara. nisu ni muškarci, a nikada nisam imala pravog prijatelju, bio je to dodir erotičan ali ne seksualan, rijetkost u ovome svijetu koji kaže svi smo mi skupa bijedni nevoljnici, evo ti malo utjehe. Draga, govorila je, hajde hajde stalno je ponavljala, daaga s njezinim naglaskom. Rekla je, idemo natrag ali ti ćeš morati voziti jer meni fali jedna noga. Od toga sam s histeričnog plača prešla u histerični smijeh sve dok mi trbuh nije postao tvrd kao drljača za rublje. Ispalo je da je to bilo moje obraćenje na vjeru. C \ S. Lewis70 je rekao da se obratio tijekom vožnje motociklom do Whipsnadea, a sv. Pavao je pao s konja na putu u Damask, a ja sam se pak vozila niz planinu u kamionetu, a pokraj mene Nora Mulvaney koja je pjevušila "Stor Mo
Chroi". Samo tako, ušla sam u kamion kao nevjernica puna teologije, a kad sam u garaži izašla iz njega bila sam katolkinja. U Svetoj Katarini sam nakon toga provela još sedam mjeseci i tri dana. Radost je vrlo jednostavna i nije ju neka umjetnost opisati, mislim da su bol i muka pogodniji za pisanje. Postala sam manje-više njezina vozačica i osoba od povjerenja. Ni Lucifer ni ikakvi sveci ili anđeli nisu mi se više ukazivali tijekom tog razdoblja, jer su svoju misiju obavili ili je tako bar tvrdila Nora, a rekla je i to da je vrag dobar katolik kad uzmeš sve u obzir, obavi što treba i voli crkvu, zaboga, ne da se istjerati iz nje! O, Kriste, kako sam je samo voljela, i trebalo mi je neko vrijeme da tu ljubav počnem razlikovati od one koju dugujem Bogu, iako se možda na kraju sve to svodi na isto. Za Uskrs te godine odvezle smo se u Roanoke i eunuh lica okruglog kao puni mjesec, uškopljen za ljubav kraljevClive Staples Lewis (1898.-1963.), danas najpoznatiji po knjigama za djecu Kronike o Narniji, irski autor i znanstvenik, blizak prijatelj J. R. R. Tolkicna. Obojica su predavali na Oxfordu i pripadali neformalnoj književnoj skupini "Inklings" ("Slutnje"). Djelomice zahvaljujući Tolkienovu utjecaju, Lewis je prihvatio kršćansku vjeru, što se uvelike odrazilo na njegova književna djela. stvu nebeskog7', uljem mi je iscrtao križ na čelu i to mi je bila prva krizma i prva pričest. Voljela bih da mogu reći da je iskustvo bilo transcendentalno, ali nije. Naravno, Nora mi je bila pokroviteljica, i ona mi je dala krunicu, koju još imam ali rijetko upotrebljavam. Ja nisam baš neka bogomoljka - mislim da za to moraš odmalena stasati u takvoj sredini, ili bi bar meni toliko trebalo da budem. Ali razveselilo me. Dok smo bile u Roanokeu vidjela sam Skeetera Sonnenborga na njegovu Harleyu, pojavio se kao bučni duh iz prošlog života. Prošao je pokraj nas a ravne ručke njegova motora su rascijepile zrak. Lecnula sam se kad sam ga vidjela jer sam mislila da je poginuo kao i većina. Nori nisam ništa ispričala o tome, niti ikome drugome, ali sam postala jako paranoična i počela je gnjaviti da se požurimo natrag u Sv. Katu, ali morale smo još odnijeti neke pakete na poštu, a tamo na zidu ugledam svoje lice među ostalim
kriminalcima za kojima traje potraga. Kao prava idiotkinja stala sam i zinula i zabuljila se u njega a kad sam se okrenula, ugledala sam sredovječnu ženu kako me gleda i vidjela sam kako joj pogled bježi natrag prema zidu, na sliku zloglasne ubojice policajca i drogeraške šefice Emily Garigeau. Brzo sam izletjela van i potražila Noru, koja je rekla, ne brini se draga, sredit ćemo nešto, je me debrouillerai, i onda je našla telefon i obavila pet-šest razgovora i odvezle smo se ne natrag u samostan nego u istočnu Virginiju blizu Arlingtona i smjestile se u nekoj kući s nekim drugim sestrama. Te noći Nora mi je pomogla da se odjenem u puni habit Krvavih, koji čak nisam niti imala pravo nositi, a netko je donio putovnicu u kojoj je bila moja slika, ali ime je pripadalo jednoj sestri koja je poginula u Kolumbiji. Nora je rekla, čuvamo putovnice svojih pokojnica i tajimo da su poginule baš zbog ovakvih slučajeva. Cesto se pokaže potreba da ljude prebacimo 71 Aluzija na Evanđelje po Mateju, 19:12, koji navodi Isusove riječi: "Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga." (navedeno prema prijevodu na internetskoj stranici http://www.hbk.hr/ biblija/nz/mt.ntm#mtl). preko granice i mi dćbrouillamo kad se mora, shvaćaš? Da, potpuno. U zračnoj luci nisam imala nikakvih problema, ni s ove ni s one strane. Bilo je to prije terorizma koji nas sad muči, a redovnice ionako nitko nikad ne gleda. Dva dana poslije našle smo se u Rimu.
Početkom 1914. godine sestre su već organizirale samostane i druge službe u gotovo svim zemljama zapadne Europe, a svoj red su utemeljile i u Sjedinjenim Državama (Baltimore, 1908.), te na Filipinima, u Brazilu, Meksiku i Čileu. Središte za obuku u Nemoursu se fantastično razvijalo, a isto tako i jezični institut u Rimu kojim je upravljala Claire de Roighy-Brassat. Bili su to skupi pothvati, ali novac je neprekidno pritjecao u Zakladu, budući da je potjecao od naftnih dionica i s obzirom na sve veći rast vrijednosti nafte u
novome stoljeću. Svjetski rat kojeg su se svi bojali počeo je u kolovozu te godine. Marie-Ange je zbunila svoje suradnice izjavom "sad je na meni red" te prepuštanjem mjesta Majke poglavarice reda Otilie Roland. Sebe je zadužila za upravljanje djelatnostima u zapadnoj Europi. Za sjedište je izabrala Lille, grad koji je dobro poznavala, a krajem kolovoza već je potekla rijeka izbjeglica s granica zahvaćenih njemačkom invazijom, pa čak i iz tako udaljenih predjela kao što je bila belgijska bojišnica. Glavnu bolnicu je organizirala u školi blizu katedrale i pobrinula se za pružanje medicinske pomoći izbjeglicama. Oni koji su je imali prilike vidjeti tijekom tog razdoblja rekli su da je izgledala kao da se podmladila, prožeta energijom koja je bila u raskoraku s njezinom dobi od pedeset i osam godina. Već tijekom prvoga tjedna listopada sve bliže su se čuli njemački topovi. Marie-Ange kao da je svugdje bila istodobno, hrabreći, čak bi uskočila kad je trebalo pružiti pomoć prestravljenim pacijentima. Među njima je bio i msgr. Matteo Ratti, talijanski znanstvenik kojeg su 26. kolovoza ranili u Louvainu, kad su Nijemci razorili sveučilište i taj krasan stari belgijski grad. Sad je ista sudbina po svemu sudeći zadesila i Lille. Topovska paljba nije prestajala još od 11. listopada. Kad su granate počele padati i na samu katedralu, MarieAnge je naredila da se pacijente premjesti u školski podrum. Prema svjedočanstvu msgr. Rattija, Utemeljiteljica je pomagala novakinji da ga prebace na nosila. Sjeća se da je prestravljenoj djevojci rekao: "Ne brini se, Bog će te zaštititi", a njezina nadređena je rekla: "Bez obzira na to hoće II je Bog zaštititi ili ne, ona mora obaviti svoju dužnost. Budi dobra, podigni mu noge." To su joj bile posljednje riječi koje se bilježe. U tom trenu u prostoriji je prasnula velika granata i raznijela strop. Nekoliko sati poslije, Rattija su spasili Iz ruševina, neozlijeđenog. U posljednjim svjesnim trenucima, kako bi zaštitila pacijenta, Marie-Ange se bacila preko njega. Jedan čelični šiljak je doletio do njezina ispruženog tijela i probo joj neustrašivo srce. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Osamnaest Paz gotovo nikad nije dovodio u restoran svoje muške prijatelje Kubance, a njegova majka (kojoj ništa nije moglo promaknuti) često
bi to ovako komentirala: što je, mene se stidiš? Ali uopće nije bila stvar u tome; razlog je ovo što se upravo zbivalo s Moralesom. Mladi detektiv je jeo zarzuelu, jelo koje Kubanci pripremaju umjesto bouillabaissea12, koje mu je iz tave velike kao kotač autobusa posluživala vlasnica osobno. Promatrač bi teško mogao odrediti koji je od te dvojice voljeni sin a koji stranac, ili, točnije rečeno, promatrač bi sigurno pogriješio, jer prema Moralesu se odnosila kao prema princu, stavljala mu u tanjur sve najsočnije morske komadiće, dok si je Paz morao sam nagrabiti što ostane. Već dvadeset minuta nakon što su sjeli u poseban separe rezerviran za najdraže goste, gospoda Paz je iz Moralesa izvukla cijelu njegovu životnu povijest, te povijest njegovih najbližih predaka. Pokazalo se da Morales živi s majkom, da su mu obje sestre starije i udane te imaju djecu, da je on sam zaručen (slika van, gospođa P. uzdiše s odobravanjem), da pohađa dodiplomski studij na Sveučilištu Miami-Dade. Paz mnogo toga nije znao, a samog sebe je ulovio kako priželjkuje da se ispostavi da je Morales potajice nasilni pedofil. Kako je taj festival ljubavi odmicao, tako je majka Pazu sve češće upućivala znakovite poglede: vidiš, to je dobar kubanski sin! Paz je samo brljao po izvrsnoj hrani, da joj se osveti, ali naravno, tako je samo još jedanput dokazao koliko je nedorastao svojoj ulozi, 72 Bogata buzara od plodova mora. jer Morales je objeručke grabio. Na kraju, mladić je ipak morao posustali, kad su fiziološka ograničenja potukla Čak i snažnu volju Margarile Paz. Kad je izjeo onoliko vrhunske morske hrane koliko mu je velika glava, i tako pun da mu suze naviru na oči, Morales je ustao od stola i zaputio se u zahod. "Znaš, mami," rekao je Paz, "mislim da je kažnjivo navesti policajca da eksplodira u javnosti." "To je krasan dečko", rekla je majka, ignorirajući tu primjedbu. Mahnula je, a konobar se pobrinuo da ostaci eksplozije iščeznu. "Sleta što su mu se sestre već poudavale." Dubok uzdah razočaranja. Zatim napad: "Jeo si kao ptičica. Nešto nije u redu s tobom." "Sve je u redu, mami. Podne je. Da sam pojeo koliko i on, mozak bi mi otkazao."
"Što, zar on nema mozga?" "Njemu ne treba sve dok je moj partner. Gledaj, mami, moram te zamoliti za uslugu..." "Ne, sine moj, loše mi izgledaš. Prvo onaj brujo kojeg si ubio, a sad, neki tjedan, opet nekog ubiješ. Zar ne znaš da se moraš pročistiti nakon takvih stvari?" "Neću ići u tvoj ile, mami." "Naravno da nećeš, ti sve znaš, zašto uopće tratim vrijeme?" Crvenim noktom prema njegovu oku. "A imaš i novu ženu", rekla je gospođa Paz. Po čelu mu izbiju grašci znoja, a zarzuela zapleše fandango u njegovu trbuhu. "I naravno da se stidiš svoje stare majke, nisi je doveo da me upozna. Znam da su duhovi ljuti na mene, što bi drugo moglo biti razlog da se tako odnosiš..." "Mami, u nedjelju. Pozvao sam je na ručak u nedjelju." "Mm. Pripremit ću langosta a la crema73. A što si ono htio da ti učinim? "Moram razgovarati s Ignaciom Hoffmannom." Skrenula je pogled. To je doista bilo neuobičajeno. "Više ne dolazi ovamo." 73 Kubanski jastog u umaku. "Mami, znam da više ne dolazi ovamo. U bijegu je. Gledaj, taj čovjek me ne zanima, niti mu želim stvarati probleme. Samo moram popričati s njim." "Zašto misliš da ja mogu doći do njega?" "Ma daj, mami. Ignacio je godinama praktički stanovao u ovome separeu. Sjedalo je još toplo od njegove guzice." "Pazi kako se izražavaš!" "A osim toga, ti ga sigurno poznaješ. On je omo-orisha." Samo je nagađao. Paz nije znao je li Hoffmann sljedbenik santerije, ali svetište u kući Jacka Wilsona upućuje na povezanost. Gdje bi drugdje bijelac engleskog podrijetla kao što je Wilson pokupio santeriju nego od svog bivšeg šefa? A znao je da njegova majka poznaje svakoga tko nešto znači u toj sljedbi. Sad mu je ponovno uputila pogled, punom silinom. Natjerao se da dočeka zrake iz njezinih očiju. "Razmislit ću o tome", rekla je. "Mami, radi se o istrazi ubojstva. Ja te sad lijepo molim, ali činjenica
je da svaki građanin mora pomoći policajcima kad zatraže pomoć." Ispružila je ruke, zapešća zajedno, zlatne narukvice tiho zveckaju. "Onda me uhiti." "Ma daj, mami..." Paz se spremao reći nešto o tome kako vrijeme ima presudnu važnost, ali u tom mu je trenu zazvonio mobitel. Pogledao je zaslon. "Ovo je ta cura. Evo, sad ću je zamoliti da se uda za mene i rodi mi četvero djece, tebi za ljubav." "Oh, baš si prefrigana lisica!" "Halo, Lorna. Što? Kad? Smiri se, Lorna. Maska Svinjka Praščića? Je li stigla policija? Aha. Dobro. Dobro, daj da ja razgovaram s njim. Hej, Jerry... aha, da. Ne, ovo ima veze s istragom ubojstva. Tako je. Imaš nešto o tipu? Aha, Svinjko Praščić, čuo sam. Ništa o vozilu? Aha. Gledaj, možeš mi učiniti nešto? Neka netko doveze žrtvu do mene. Ja sam na uglu Devetnaeste i Traila... aha, u restoranu. U redu, sjajno, dugujem ti ručak. Ne, ja ću uzeti izjavu i mi ćemo napraviti prijavu. Aha, i papirologiju. Hvala, Jerry. Daj mi opet žrtvu." Nakon još nekoliko umirujućih riječi, Paz je prekinuo vezu i objasnio majci što se dogodilo. "Vidiš, nećeš čak morati čekati ni do nedjelje", rekao je. "Nije ozlijeđena?" "Ne. Ali nije zabavno kad te opljačkaju." Gospođa Paz je pažljivo promotrila svojeg sina i zamahnuta rukom, kao da pokazuje na nešto što mu lebdi oko glave. "Brineš se. Mislim da ti se ova sviđa." "Aha, istina, ova mi se sviđa, a mislim da sam je uvukao u svakakve nevolje." "Kad bi se bavio ugostiteljstvom ili imao neko fino zanimanje, ne bi uvlačio cure u nevolje." "Hvala, mami, stvarno mi pomažeš." "Nemoj biti zajedljiv, Iago." U tom trenu Morales se vratio za stol, osjetio novu vibru, i upitno se zagledao u Paza, koji se pak zabuljio u akvarij. Gospođa Paz je, međutim, mladom detektivu uputila blistavi osmijeh i rekla: "Još imaš mjesta za rožatu, je 1' tako?" "Ni slučajno, hvala, gospođo Paz, doista..." Domahnula je konobaru koji je čekao malo dalje. "Dvaput ro-žata",
naredila je. Rožate su donesene, Moralesa se nutka da pojede, a nakon toga gospođa Paz odlazi baviti se drugim gostima. "Ja ovo ne mogu pojesti", rekao je Morales zureći u svoju rožatu. "Umrijet ću." "Dobro, ali ako ne pojedeš, onda nisi savršeni kubanski sin. Moja mama polaže velike nade u tebe i raspigat će se ako ne pojedeš sve do zadnje kalorične mrvice. No, ako nećeš, ja imam jedan dosadni posao koji možeš obaviti umjesto mene." "Sve što kažeš", rekao je Morales. Paz je objasnio što se dogodilo Lorni Wise. "Jerry McLean je dobio slučaj, ali taj se neće pretrgnuti zbog pljačke u kojoj nije ukradeno ništa vrijedno i nitko nije ozlijeđen. Preuzmi taj slučaj od njega osobno, temeljito se propitaj u cijelom području, pokušaj pronaći nekoga tko je vidio tipa dok je bježao, ili njegov auto, bilo što." "Shvatio sam", rekao je Morales i klizimo sa svojeg sjedala. "Svinjko Praščić, ha? Misliš da to ima neko posebno značenje?" "Moglo bi, Tito. Možda nam Elmer Fudd pokušava poslati neku poruku. Ili Zekoslav osobno. Idi i otkrij. Hajde!" Deset minuta poslije, Lornu Wise je policijski auto iskrcao ispred restorana Guantanamera, a Paz, koji ju je čekao pod tendom, zgrabi je i zagrli. Grozno izgleda, pomislio je, blijeda je, s mrljama po licu, suze su joj razmazale šminku, i trese se. Poželio je ubiti nekoga. Kad su ušli, otišla je ravno u toalet, u kojem se zadržala tako dugo da je već htio zamoliti neku konobaricu da ode provjeriti je li dobro, ali na kraju se ipak pojavila, donekle sređenija. Naručio joj je kavu i pladanj torticas de Moron, ali ni jedno ni drugo nije niti taknula. "Gledaj", rekao je, "znam da si uzdrmana i jezivo mi je žao što se to dogodilo, ali moram te pitati. Jesi li stigla pročitati bilježnicu prije nego što su je ukrali?" Kimnula je. "Dobro, onda mi moraš ispričati sve što je, ako nešto uopće jest, važno za ovaj slučaj. Sad ti je svježe u sjećanju..." "Da, shvaćam. Ali ja ne znam što je važno a što nije, to je jednostavno još jedan popis Emmylouinih čudnovatih pustolovina." Sažeto mu je prepričala treću bilježnicu i dodala: "To je nastavak njezine tužne priče. Izgleda da je opet skrivila nečije ubojstvo, pobjegla s
narkobosom-bjelačkim rasistom koji iščekuje sudnji dan, a onda je i sama dobila metak. Nema tu nikakvih tajni koje bi netko htio doznati, zbog kojih bi nekome stavili nož pod nos, osim ako se ne radi o zlatu..." "Kakvom zlatu?" "Taj narkobos s kojim je živjela imao je običaj zakopavati posude sa zlatom po cijeloj planini. Ona zna gdje ih je sakrio." "A neki tip iz Sudana ih je došao tražiti? To nema smisla." "A sve drugo, kao, savršeno ima smisla", zajecala je i glas joj je prepuknuo na kraju rečenice. Utješno joj je šaptao i gladio je po ruci, ali ona ju je izvukla i opet odjurila prema zahodu. * * * Lorna se napinje da povrati, ali gotovo ništa ne izlazi. To je danas već drugi ili treći put. Možda se radi, misli, o nervozi zbog pljačke, ali možda je i uistinu bolesna. Umije lice, zagleda se u svoj odraz u zrcalu. Razmišlja o umiranju, kako će to lice smršavjeti i oči će joj upasti u duplje i požutjeti kad joj se rak proširi tijelom, a onda će postati kao vosak dok bude ležala na metalnom stolu pogrebnika koji će se truditi pridati mu prirodan izgled, a onda će ga progutati plamen ili će nestati, svesti se na nekoliko trunaka prašine. Ponovno opipa vrat i pazuha, kao što čini otprilike svakih jedan sat, i napipa iste one gumaste izbočine. Upozoravaju na rak limfnih čvorova, isto kao i znojenje i slabost, svrbež i mršavljenje. Nije čula da se mučnina ubraja u simptome, ali posve je moguće da joj je stradao i probavni sustav, da ju je ta stvar zaskočila, unatoč njezinom oprezu, i svoj brižljivoj prehrani i vježbanju, čak prečestim odlascima liječniku. Čudno kako je već zarana znala da je osuđena na takvu sudbinu, možda čak još prije nego što joj je podlegla njezina majka, možda nam to govore naše stanice: ne računaj na to da ćeš dugo živjeti, mila, genom ti je sjeban u korijenu. Što sad osjeća? Posluša svoje srce, osjeti čudno olakšanje, više se ne mora brinuti, smrt je bar kraj neuroze, ona i kamikaze, bombaši-samoubojice, nezemaljska mirnoća. Određeno zanimanje za religiju, premda je to možda zbog njezine trenutačne umiješanosti u ta posla tipa hipnoza zmija i sveci govore tvojim glasom, ipak možda bi bilo ljepše umrijeti misleći da te čeka Isus koji će te povesti sa sobom. Kamo? Nikad prije nije razmišljala o
vječnosti, zaključi da nema pojma što ona znači. I nagon da zaplače, da plače i ne prestane plakati. I nagon da pronađe neku drogu, da potpuno isključi um sve do samoga kraja. I druge nagone, koji je iznenade. Sredi lice i opet se vrati u restoran, potisne mučninu koja se javi zbog mirisa hrane. Krupna žena u žutom cvjetastom kostimu s hlačama i puno zveckave zlatnine stoji i priča s Jimmyjem Pazom, koji uljudno ustane kad Lorna priđe i predstavi je svojoj majci. Primi dugački pogled i uzvrati isti takav. Učini joj se zabavnim što su ona i gospođa Paz gotovo jednake visine i, uz određena odstupanja zbog dvadeset godina razlike u godištu, doslovce iste građe tijela. Nasmiješi se zbog toga i osjeća se luckastom, i zapanji se što još zapaža duhovitu stranu stvari. Gospođa Paz se također osmjehne, sjedne na klupu separea i povuče Lornu da sjedne pokraj nje. Nakon obveznih izraza sućuti zbog prepada, i najsažetijeg prikaza Lornina životopisa, gospoda Paz iskomplimentira Lornu zbog kose i njezinih drugih odlika, a zatim doda: "Znate, izgledate mi kao ozbiljna žena. Priznajem da sam iznenađena, ovaj moj sin, on ovamo uvijek dovodi one, kako se ono kaže, esqueletas..." "Kosture", kaže Paz. Na vlastito iznenađenje, Lorna se nasmije. "Nisam ta", klikne. "Si, si, vidim ja da ste vi ozbiljna osoba," nastavlja gospođa Paz. "Vama je glava čvrsto na ramenima, imate svoje zanimanje, a moram reći, iako me srce boli zbog toga, moj sin nije ozbiljna osoba." "Super, baš ti hvala, mami." "Evo vidite, kao sad, uvijek ima neku zajedljivu primjedbu. Hoćete da vam kažem istinu? Ja mislim da bi vi mogli proći i puno bolje." "Slažem se", kaže Lorna, mrtva-hladna. "Ali znate što, ne mogu si pomoći, tako je sladak." Gospođa Paz pogleda svog sina. "Nije loš", smrknuto prizna. "Ružan sigurno nije." Paz napadno pogleda na svoj ručni sat i ustane. "Pa, ovo je bilo baš ugodno čavrljanje, ali ja moram na posao. Lorna, odvest ću te kući, ali ako misliš da ćeš bolje proći stopirajući po Calle Ocho..." Zagrli svoju majku i poljubi je u obraz. "Mami, svaka ti čast, kao i uvijek..." "Trebam te sutra za ručak." "Neće ići, mami, sutra moram odraditi svoj pravi posao. Kad smo već
kod toga, hoćeš li me povezati s Ignaciom ili ne?" "Dođi večeras na bembe", kaže gospođa. Paz. "Onda ćemo vidjeti." "Mami, molim te..." "Ozbiljno ti kažem, Iago. Moram o tome pitati otiske, a ti moraš biti prisutan." Taj razgovor teče na španjolskome, i to na dijalektu Guantanama, tako da ga Lorna ne može pratiti. Ali sad majka okreće pogled prema Lorni i kaže na engleskome: "A dovedi i nju." Otputi se pozdraviti neke ugledne goste. Lorna upita: "Kamo me trebaš dovesti?" Paz joj objasni da je Wilson bio umiješan u santeriju, i tko je Ignacio Hoffmann, i kako je povezan sa slučajem, i što je to bembe i kako ga je majka satjerala u kut u vezi s tim, jer nema više drugih tragova, a Hoffmann je, uspije li doći do njega, posljednja veza, posljednja osoba koja bi mogla znati zašto bi netko kao što je Jack Wilson imao interesa ubiti Sudanca koji trguje naftom. "A zašto tvoja mama hoće da i ja dođem?" "Zašto uopće moja mama nešto hoće? Više se uopće ne trudim shvatiti tu ženu. Ali moglo bi biti zanimljivo, još jedna etapa na turneji po šašavim praznovjerjima na koju sam te, izgleda, odveo." "To je nešto kao vudu, jel' tako?" "Ne baš. Moja majka je, trebaš znati, velika faca u santeriji." "Što ona radi?" "Pribavlja pomoć duhova", kaže Paz, "a santos je objaše kad se spuste na zemlju." Nastane zapanjena stanka. "Ti u to vjeruješ?" Paz slegne ramenima. "Ne, ali već sam vidio uvrnute stvari." Lorna osjeća da mu je neugodno pa odluči da ga više neće ispitivati. Stignu pred Lorninu kuću. Paz je pita želi li da dođe po nju poslije. "Da idemo na vudu tulum? Ja sam za. Zašto ne? Hoće li mi proreći budućnost?" "Možda. Još nikada nisam išao, pa otkud znam?" "Zbilja? Znači, zajedno ćemo izgubiti jumf na santeriji." "Aha. U redu, pokupit ću te oko osam. Bit ćeš dobro?" "Dobro sam, Jimmy", kaže ona. "Imaš li vremena malo doći unutra?"
"Ne, moram natrag, poloviti neke konce." "Šteta", kaže ona i nagne se da ga poljubi. Paz misli da će to biti običan poljubac za pozdrav, ali nije. Ona ga zgrabi za glavu i prisloni otvorena usta na njegova. Iskre vrcaju, žvače mu jezik, zadigne suknju i zabaci mu bedro u krilo. Osjeća kako mu se njezino vrelo međunožje trlja o nogu. Nakon nekog vremena, osjeti da bi se morao odmaknuti i pogleda je. Zjenice su joj neprirodno raširene, gotovo su progutale plave šarenice. "Isuse, Lorna", kaže joj, pomalo kreštavo, "daj malo ohladi. Morat ću presvući gaće." Sad mu ustima napadne vrat, grickanjem. "Prestani, Lorna", on ustraje, i osjeća se glupo, i čvrsto je odmakne od sebe. Prouči joj lice. Kad ne bi znao da je trijezna, rekao bi da je pijana. Ona se sruši u suputničko sjedalo i ispusti dugi uzdah. Nakon toga otvori vrata i polako krene svojom stazom, a on opazi da nekako čudno hoda, sporo i nesigurno. Nije mu drago što je mora ostaviti, ali mora se vratiti u sjedište policije. "Nazvat ću te", dovikne, ali ona ne odgovori. Paz je ugledao omotnicu na svojem stolu čim je ušao u odjel, običnu žutu kuvertu srednje veličine bez ikakvih oznaka. Otvorio ju je i sadržaj istresao na stol. "Je li itko vidio tko je ovo ostavio ovdje?" glasno je doviknuo. Ostala četvorica detektiva su podignuli pogled, ali ni jedan nije odgovorio. "Nitko nije vidio tko je ovo ovdje ostavio?" Očito nije. "Isuse Kriste!" uzviknuo je Paz. "Ovamo je pristup ograničen. Ovamo možeš samo ako imaš jebenu iskaznicu. Ovo je donio netko tko ima slobodan pristup." Opet blijedi pogledi. Detektiv po imenu O'Connell rekao je: "O čemu se radi, Jimmy? Dječja pornografija?" Paz se zagledao u svoje kolege, koji su mu uzvratili neprijateljskim pogledima ili zlobnim cerekanjem. Zgrabio je omotnicu i njezin sadržaj i odmarširao iz odjela, ravno u ured kapetana Oliphanta. Tu se probio pokraj razgalamljene tajnice i ušao u kapetanov ured bez kucanja, na što ga je ovaj, koji je u tom trenutku telefonirao, smrknuto odmjerio. Rekao je: "Hvala, Arturo, ali netko mi je došao - nazvat ću te malo poslije." Spustio je slušalicu i nastavio mrko mjerkati Paza. Paz je tresnuo dvije sjajne kolor fotografije na Oliphantov stol. Kapetan ih je pogledao, instinktivno ih
primajući samo za rub. "Tko je ta žena?" upitao je. "Lorna Wise, psihologinja koja radi s Emmylou Dideroff. Netko je došao ovamo i ostavio mi to na stolu, a to ili znači da propusnicu ima netko tko ne bi trebao ili da jedan od naših nije čist. Tako nešto se ne bi smjelo dogoditi." "Ne, ne bi", bezizražajno je rekao Oliphant. Proučavao je fotografije. Na jednoj je bila Lorna Wise, a druga je prikazivala Paza, kako spava izvaljen na leđima. Netko je pažljivo iscrtao, tankim flomasterom, križeve ciljnika preko njihovih glava. "Teleobjektiv", rekao je. "Vjerojatno s čamca, ovaj kut ovdje. Vodio si je na plažu?" "Da, jesam. Nas dvoje imamo vezu." Oliphant je šutio, zagledan u fotografije. Paz je rekao: "Što ćemo poduzeti u vezi s ovim, gospodine?" Bez odgovora. "Gospodine?" "Pa, Jimmy," rekao je Oliphant umornim glasom, "ne znam. Tko god da je iza ovoga upravo pojačava pritisak. U posljednjih sat vremena primio sam nekoliko poziva, od prijatelja. Izgleda da će podignuti optužnicu protiv mene." "Optužnicu! Zbog čega?" "Zbog nezakonitog postupanja. Pronevjere državnih sredstava. U Birou sam vodio operaciju protiv dječje pornografije prije otprilike četiri godine - mislim da sam ti to spominjao - i za to smo imali velikih nabava. Predstavljali smo se kao krupni igrači, nastojali smo navući producente iz cijeloga svijeta, radili smo s Interpolom i stranom policijom... u svakom slučaju, kroz moj ured je prošlo mnogo novca, sve u gotovini, naravno. Dakle, kao što znaš, kad se radi o takvoj operaciji, ako te žele srediti, onda i mogu. Momci sa zelenim cvikerima zasuču rukave i ustvrde da ti fali tisućica tu, par tisuća tamo. Nađu neku gnjidu koja će reći, hej, meni je dao samo pet somova, a kažu da si zadužio osam. I tome slično. A onda ovaj razgovor koji sam vodio kad si ušao, to mi jedan moj stari frend javlja da se po Ministarstvu pravosuđa priča kako bi sve te optužbe mogle nestati ako ova stvar s Emmylou prođe kako treba, drugim riječima, ako se budemo ponašali kao dobri mali lokalci, ako zaključimo slučaj kako bi oni htjeli i maknemo se. Osim toga, čujem da se spremaju da je pokupe na osnovi neke stare potjernice, nešto u vezi s nekom drogom u Virginiji, nekoliko policajaca je poginulo u raciji. Znaš
nešto o tome?" "Aha, znam, ali to da su naša Emmylou i ta Emily Garigeau ista osoba može znati isključivo netko tko je to pročitao u bilježnici koju je naoružani razkapetan oteo doktorici Wise danas popodne. Ja je još nisam pročitao, ali Lorna jest, i kaže da tamo piše sve do posljednje pojedinosti." "Mm, kao što sam rekao, pojačavaju pritisak. To također znači da postoji izravna povezanost između Biroa i Pravosuđa i onih koji čine sve te zločine ovdje kod nas." Oliphant je uzdignuo svoje velike smeđe šake do ramena, dlanovima nagore, a onda ih pustio da samo padnu. "Ah, jebeš ti sve to, Jimmy... Ne znam što ćemo sad, dovraga. Svi prijedlozi su dobrodošli." "Pa, šefe, potukli su nas. Imali smo Red Soxe, a oni su doveli Yankeeje. Haj'mo mi lijepo pod tuš." "Ti to ozbiljno?" "Apsolutno. Trebali biste smjesta izdiktirati izravnu pismenu naredbu meni i Moralesu kojom nam zabranjujete da nadalje tratimo dragocjeno vrijeme ovoga odjela na zaključen slučaj. Jednu kopiju biste trebali poslati i svom frendu u Washingtonu." "Tako bih ih skinuo s vrata", rekao je Oliphant. "A što će biti s tobom?" "Oh, pa već ste i sami opazili da sam premoren, zapravo ste mi to i rekli. Vjerojatno sam zato potratio toliko vremena na ovaj slučaj. Vjerojatno više ne mogu ispravno prosuđivati pa bi mi mogli dati nalog da odem na godišnji odmor, na četiri tjedna otprilike. Napišite dopis i stavite ga u moj dosje. Imam dovoljno odrađenih sati." "Mogao bih. A što ćeš raditi dok si na odmoru?" "Odmarati se i opuštati, gospodine. Odvest ću svoju curu, Lornu, nekamo, možda na otoke." "Zvuči sjajno. Ali nadam se da nećeš zloupotrijebiti sve to slobodno vrijeme da bi se i dalje bavio ovim slučajem." "Ne, gospodine, to ne bi bilo u redu. A kad biste vi ustvrdili da je tako, mogli biste mi napisati oštar ukor. Mogli biste me vratiti natrag u ophodnju ako to poželite, ili me suspendirati." "Da, mogao bih." Oliphant se sad smiješio od uha do uha, ali Paz je držao sasvim ozbiljno lice. "Dakle, mislim da smo sad završili s time, Jimmy. Pozabavit ću se tim dopisima. Hvala ti na prijedlozima."
Paz se muvao po odjelu za ubojstva sve dok mu Oliphantova tajnica nije donijela pisma, nakon čega je ispunio zahtjev za dvadeset i osam dana godišnjeg odmora i pokazao ga poručniku Posadi, zajedno s pismom u kojem mu Oliphant daje nalog da uzme odmor. Činilo se da Posada jedva čeka potpisati odobrenje i riješiti se Jimmyja Paza na mjesec dana. Dok je išao po auto, Morales ga je nazvao na mobitel i rekao mu da je čuvar garaže u Jacksonu vidio bijeli terenski Explorer sa zatamnjenim staklima kako izlijeće van otprilike u vrijeme napada na Lornu. "Tablice?" upitao je Paz. "Nema brojeve. Misli da su možda iz druge države." Stanka. "Ti si vidio takav auto kad smo išli onom tipu, Zubromu." "Aha, i evo ga sad opet, a mi vjerojatno nikad nećemo otkriti tko je vozač", rekao je Paz, a zatim mu ispričao o svojem razgovoru s kapetanom, da se sad moraju okaniti slučaja, da je on na prisilnom odmoru, da će se vjerojatno sve srediti kad se vrati, a u međuvremenu, jedinica će Moralesu naći neki drugi istražiteljski posao. "Pušiona", rekao je Morales. "Nekad dobijaš, nekad gubiš", lepršavo je rekao Paz. U tome trenutku jedino što je osjećao bilo je olakšanje što bijeli Explorer doista postoji i u stvarnosti, a ne samo u njegovoj glavi. Lorna se pita što da odjene za vudu i zaključi da se još može nasmijati samoj sebi. Misli da je to dobar znak. Još više nego propadanje tijela plaši je propadanje duha, prepuštanje svijetu Bolesnih. Na određenoj razini svijesti, ona zna da je pomalo šašava, trebala bi planirati liječenje s dr. Greenspan i vojskom onkologa, trebala bi razmatrati razne terapije, trebala bi obavijestiti svoje bliske i drage, tako da se mogu početi odnositi prema njoj na onaj ljigav poluužasnut način kako se ljudi odnose prema oboljelima od raka, trebala bi ići na biopsiju i odrediti u kojoj je fazi rak i krenuti na kemoterapiju. Ali ne obavi sve te pozive. Umjesto toga, pogleda čudovište ravno u oči; prihvati ga; kaže, Možeš me imati, ali prvo ću živjeti bez straha. Nakon toga se uhvati kako razmišlja o Limmylou, o čudima, o življenju bez straha. Pita se nije li to jedna od onih glasovitih etapa umiranja, nijekanje ili što već, ali sad, dok prebire po svojem ormaru, ne osjeća se smrtnom. Osjeća se kao da joj je pao teret s pleća.
Dođe Paz. Djeluje joj napet pa mu ponudi piće. Sjednu na njezinu terasu i pijuckaju votku s limetom. Osjeća njegov pogled na sebi i kaže: "Ova oprava je u redu, zar ne? Još se nikad nisam odijevala za to, kako se ono zove." "Bembe", kaže on. "To je obred kojim prizivaju duhove da se spuste i objaše ljude. Ovo si slučajno izabrala?" Ona ima na sebi bijelu platnenu suknju na preklop i žutu majicu kratkih rukava s lađastim izrezom oko vrata i tankim blijedozelenim uspravnim prugama, a na nogama žute sandale. "Da, je li preelegantno? Nedovoljno elegantno?" "Ne, oblačenje nije neka velika stvar u santeriji. Ali izabrala si Ifine boje." "A Ifa je...?" "Orisha proricanja. Sigurno će ti proreci budućnost." Iskapi svoje piće. "Idemo." Stižu pred sasvim običnu kuću, u besklasnoj ulici u četvrti koju zovu Sousera, a to je pak iskvareni oblik engleskog izraza "South-west area", jugozapadno područje, koji obuhvaća prilično veliko naselje skromnih domova i proteže se prema jugu i zapadu od Male Havane. Nekadašnji travnjak sad je parkiralište, a s obiju strana ulice automobili su gusto načičkani uz rubnike. Paz parkira kod hidranta i zatakne policijsku iskaznicu za upravljačku ploču. Dok prolaze pokraj parkiranih automobila, čuju bubnjeve. U unutrašnjosti kuće, dnevni boravak je krcat ljudima, uglavnom ženama, i osvjetljava ga mnogo, mnogo svijeća. Osjeća se miris tamjana i slatkastih svetih mirisa koji se prodaju u botanicama, i parfema kojima su se namirisali posjetitelji, i još nešto, neki zemljani miris, pomalo natruo. Bubnjaju trojica crnaca smještena u kutu, bubnjevi su im u tri različite veličine. Odbubnjaju brze rifove, a onda počnu podešavati ton. Gospođu Paz im polako prilazi kroz gužvu. Odjevena je u bijelu haljinu s plavim rubom i ima plavi turban, u oko vrata privjesak s lepezastom školjkom. Lornu (a Paza još i više) iznenadi njezin srdačan pozdrav, uz grljenje i poljupce. Oči su joj goleme i staklaste pod svjetlom svijeća, pa se Lorna zapita nije li uzela neku drogu. Počne je obuzimati lagana mučnina, od svih tih
mirisa i vrućine i gužve. Gospođa Paz ispruži ruku i provede je po prostoriji, pozdravljajući se s drugima, predstavljajući svojeg sina i njegovu prijateljicu i uz kratke razgovore na jeziku koji Lorna ne zna. Gospođa Paz objasni da je to lucumi, jezik te vjere, potječe iz Afrike. Ostali imaju istrošena lica miamijskih Kubanaca koji ne žive u blagostanju i teško rade, kao perači podova, bolničari za starce, prodavači sendviča. Mnogi od njih odjeveni su u čudne boje, a gospođa Paz objasni da one označavaju određene santose, orishe, kojima su posvećeni: bijelo je za Obatalu, duha smirenosti; crveno i bijelo za Shanga, duha siline; žuto za Oshun, afričku Veneru; zeleno i crno za Oguna, Ratnika; plavo i bijelo za Yemayu, Majku, More. "To ste vi", kaže Lorna. "Da, već puno godina sam posvećena Yemayi. Evo, gledaj, vidiš, na svim zidovima i stropu imamo palmino lišće, zato što smo u Africi plesali pod vedrim nebom i granama drveća." "A što predstavljaju sve ove batate?" Lorna je shvatila što je izvor zemljanog mirisa. Oko postolja prekrivenog svilenim brokatom žute i zelene boje, s finim vezom izrađenim sitnim zrncima, ležala je hrpa od otprilike dvije stotine slatkih krumpira. Sličan brokat je visio i sa stropa, poput baldahina. Oko postolja su titrali deseci svijeća, a između njih su stajali prepolovljeni kokosovi orasi i otvorene boce piva, soka i ruma. "Darovi Ifi", rekla je gospođa Paz, "ovo je njegova sopera, onaj lonac, vidiš, on sadrži njegove fundamentose, njegovo sveto kamenje, a sve ovo, ovi kipići i medalje, to su darovi onih kojima je pomogao." Gospođa Paz se udubi u razgovor sa sitnim muškarcem od glave do pete odjevenim u bijelo, santerom, Pedrom Ortizom, a Paz šapne Lorni na uho: "Je li ti postalo zabavno?" "Pa... fascinantno je", odvrati mu šaptom, ali kad mu ugleda lice, zapanji se, jer vidi da je uplašen. Njegova majka se stvori pokraj njega u pratnji dviju žena stroga izgleda, i nakon kratkog brzog razgovora na španjolskome, njih tri odvedu Paza nekamo gdje ga više ne može vidjeti. A onda, bez ikakve osobite naznake ili najave, počinje bubnjanje.
Mnoštvo se okupi ispred bubnjeva, a samo mali srpasti dio poda ostaje prazan. Lorna još nikada nije čula takvo bubnjanje; potpuno je drugačije od bubnjeva u popularnoj glazbi, čak i u kubanskoj popularnoj glazbi, nevjerojatno je složeno, kao neki jezik, prepun podataka, uporan; osjeća kako joj preuzima tijelo, i to je uznemiri. Ljudi se počinju njihati i popjevavati: ago ago ago. Ne može odoljeti, zanjiše se s njima. Zatim ljudi počnu plesati u krugu, bosonogi, i premda su to uglavnom sredovječne žene i muškarci, pokreti su im vješti i graciozni kao da su profesionalni plesači. Lorna se zagleda mimo njih u ljude koji stoje s druge strane plesne površine i ugleda Jimmyja Paza. Odjeven je u bijelu halju i ima bijeli rubac omotan oko glave. Lice mu je bezizražajno, ne, ne baš bezizražajno, ali takav izraz na njemu još nikad nije vidjela, to uopće više nije američko lice, kao da je izrezbareno od nekog žutosmeđeg drva. Osjeti da ona ovamo ne pripada, i opet je počne spopadati strah. Čudovište zvano nelagoda počne je piliti u glavi, što ti radiš ovdje ovo je ludo što će ti takva idiotska veza što će reći tvoji prijatelji...? Skandiranje postaje sve glasnije i glas čudovišta se izgubi u napjevu. A onda, iznenada, bubnjevi zamuknu. U sobi je nešto postalo drugačije. Lorna to osjeća iako ne zna o čemu se radi. Zrak kao da je svježiji i manje sparan, ali istodobno neprozirniji. Lica ljudi čudnovato blistaju, i čine se čudnovato lijepima. Dok je studirala, Lorna je nekoliko puta uzela LSD i sad vidi da je ovo stanje slično tome: nešto se zbilo s njezinim mozgom. Zna da bi se trebala brinuti, ali ne brine se. Okrene se ženi pokraj sebe i došapne joj na jadnom španjolskome, "Zašto su stali? Što se događa?" Žena kaže: "Eshu je orishama otvorio put." Bubnjanje opet počinje, posve drugačiji ritam nego prije. Sad je na podiju nova plesačica, a Lorna shvati da je to gospođa Paz. Ples se sastoji od naglog podizanja i spuštanja i gipkog lelujanja, sav je valovit i lepršav, iz pokreta izbija uravnotežena silina. Lorni se pred očima ukaže slika mora i kao da osjeća miris slanoga zraka i svježinu. Ljudi skandiraju Oke oke Yemay l'odo, lori oke. Bubnjanje dostiže vrhunac, bubanj visokog tona izvede niz oštrih brzih udaraca, a gospoda Paz se sruši na tlo kao pokošena. Žene se salete oko nje, pomognu joj ustati i odvedu je. Bubnjevi su utihnuli, ljudi opet čavrljaju, kao da je stanka u
kazalištu. Lorna upita onu istu ženu što se to dogodilo. Žena se nasmiješi i kaže na engleskome: "Stigla je orisha. Tu je Yemaya." Gospođa Paz se vrati u prostoriju, a Lorna sad prvi put osjeti trnec stvarnoga straha, jer ovo je nemoguće. Zaodjenuli su je plaštem plave i bijele boje koji na površini ima tisuće ušivenih školjkica i sigurno teži blizu deset kila, ali gospođa Paz ga nosi kao da je od šifona. Sad je bar dvadeset i pet centimetara viša nego trenutak prije i tridesetak kila teža, grudi joj izgledaju kao topovske kugle, a trbuh joj je poput kitove grbe. Lice joj je oštro, ali neizrecivo dobrohotno i uopće ne izgleda kao lice ljudskoga bića. Kosa joj je raspuštena i pada joj niz leđa u dugim gustim krutim kovrčama, kao isklesana od ebanovine. Bubnjevi opet počinju, bubnjari pjevaju pjesmu na nekom afričkom jeziku. Gospođa Paz-Yemaya kruži oko plesnog podija i poziva ljude da zaplešu, nešto im šapće na uho. Prilazi Lorni, povuče je na podij. Zajedno se vrte i topću nogama. Lorna pogleda u oči orishu majčinstva i mora. Više nije na bembeu. Sa svojom majkom leži na ljuljački na trijemu njihove vikendice na obali Jerseya. Ima četiri godine. Same su kod kuće, otac i brat su nekamo otišli, i majka je samo njezina. Pregledavaju Lorninu zbirku školjaka, uz tihi razgovor, majka čita odlomke iz Zlatne knjige morskih školjaka. Lorna osjeća miris joda u morskome zraku i majčin miris, slatki znoj i ulje za sunčanje. Njezina ljubav je savršeno sigurna. Traje samo tren, a tako je stvarno! Yemaya sad gladi Lornino tijelo, ruke su joj snažne i meke, osjeća se kao da joj prodiru kroz meso, glade je iznutra. Govori dubokim glasom, to uopće nije glas gospođe Paz, ali Lorna ne razumije afričke riječi. Lorna osjeća kako joj klecaju koljena, ali žene koje joj stoje slijeva i zdesna je uhvate i usprave. Osjeća da će joj poteći suze, kao da joj je nož u grlu, i sad se prisjeti da od trenutka kad je počelo bubnjanje nije osjetila težinu svoje skore smrti. Ali sad se vraća. Bubnjevi promijene pjesmu. Sad su neobuzdaniji, živčani, razdražljivi. Vidi da se Paz vratio u krug. Gleda ravno u nju, ali ničime ne pokazuje da ju je vidio. Gospođa Paz ga zagrli, kao da se nadvila nad njega, kao da ga podiže na ruke poput djeteta, a Lorna zna da je to nemoguće, ali čini joj se da baš to vidi. Ljudi joj smetaju, ne može ih vidjeti, ali u svakom slučaju to više nije glavni događaj. Sve
su oči na ženi staroj otprilike trideset godina, okrugla lica, u zanosu se vrti i pleše, izboči bok, maše rukama. Skup popjeva Oya Oya, žena izvede nemoguć skok, a onda padne u nesvijest. Starije žene joj pomognu da ustane, preko glave joj prebace tuniku od tamnocrvene svile i ogrlicu od mrtvačkih lubanja. U ruke joj stave dugačko crno drveno koplje izrezbareno raznoraznim likovima. Lorna upita ženu pokraj sebe što se sad zbiva. "Oya", kaže žena, sa strahopoštovanjem u glasu. "Vladar mrtvih." Oya je popularna faca na bembeima, po svemu sudeći. Ljudi se okupljaju oko njega da bi čuli novosti o mrtvima i lijepe mu novčanice po koži sjajnoj od znoja. To potraje, a onda Oya zapleše s nekim ljudima, divljim raspuštenim zamahom, a onda, dok joj se još nije niti dosjetila othrvati, Lorna osjeti da ju je zgrabila neodoljiva sila i zatekne se kako pleše sa Smrću. Znoj joj ulazi u oči, peče je, i valjda zato ne vidi mladu ženu okrugla lica nego ispijena muškarca s očima koje izgledaju kao duplje ispunjene crnim, blistavim uljem i s užasom se prisjeti onoga što je vidjela kad joj je Emmylou pokazala svojeg demona. Orisha kaže budi spremna ovaj tvoj život je pri kraju, možda riječima, možda u njezinoj glavi. Osjeća se lagana na nogama, gipka, prestravljena, nabijena nesputanom seksualnošću. Ali osim strave osjeća i duboku utjehu, jer iza svojeg lijevog ramena nazire prisutnost svoje majke, njezin miris. Zna, ako se sad okrene, duh će biti tu, a ona će izgubiti razum, uz vrisak će izletjeti u noć. Želudac joj se diže od mučnine. S ubljuvkom u grlu otrgne se od svojeg partnera, progura se kroz gužvu i istrči kroz ulazna vrata. Noć je svježa i osjeća kako je prohladni zrak hladi po licu oblivenom znojem kao puhanje iz klimatizacijskog uređaja. Dotetura do rubnika, klekne, i povrati. Na nesigurnim nogama se udalji od bembea. Pronađe Pazov auto, ude u njega, i već za nekoliko minuta zahvalno utone u san, iscrpljena. Kad se probudi, Paz je pokraj nje, a auto juri prema jugu niz ulicu Ludlum. "Dobro si?" pita je kad se počela meškoljiti. "Valjda. Zapravo, pomalo sam smoždena. Što je bilo s tobom?" "Oh, one... Sudjelovao sam u obredu koji zovu limpieza. Okupali su me i pomazali u kupaonici. Sad sam pročišćen." "Što su ti radili?"
"Teško je to opisati", oprezno kaže Paz. "Pokušaj." Paz prijeđe preko toga. "Čuo sam da te Oya zavrtio po podiju." "Da." "Što kažeš na to?" "Ništa. Zašto mi nećeš reći?" "Prvo ti reci meni. Oya se ne pojavljuje često, a kad se pojavi, onda je to velika stvar. Je li ti nešto rekao?" "Ništa nisam razumjela." Zastenje, iako nije htjela. Kaže: "Ali... u svakom slučaju, bio je to krasan izlazak, Jimmy, i svakako ga moramo ponoviti, jako skoro." Obuzme ih histeričan smijeh i ne mogu prestati. Kod Lorne ih još tu i tamo spopadne dok jedno drugome trgaju odjeću s tijela i kad se zajedno sruše na pod u hodniku. Devetnaest ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak IV. Moja vjera, kakva god da jest, bila je čisti dar, komplicirano sredstvo neke svrhe, gusto sabijenih slojeva koje jedva uspijevam shvatiti. Imala sam ja slavu, da, slatkiše za početnike kao što kaže sv. Tereza, milinu, kako to naziva sv. Ivan, Božjeg zagrljaja, ali ja bih vjerojatno ostavila čak i to, neka mi Bog oprosti, da nisam voljela Noru Mulvaney, o čemu ću poslije više ispričati, a ne radi se o onome na što vi vjerojatno pomišljate. Rimsko sjedište SKK je golema utvrda iz sedamnaestog stoljeća nazvana Palazzo Treschi, a adresa je Via Giulia, koja se nalazi između Palazza Ricci i Kriminološ-kog muzeja. Prođete kroz željezna vrata u zidu od onog Ijubičasto-plavog kamena omiljenog za gradnju rimskih palača, a onda se nađete u popločenom dvorištu koje ima fontanu i izvorni brončani kip Marie-Ange i onog momka na samrti. Na njegovu mramornom postolju su urezana imena sestara poginulih na dužnosti, a premda su imena prilično malenu dvije stranice postolja već su pune a imena prelaze na treću. U tri krila zgrade smješteni su škola stranih jezika i dormitorij i administracija, svako u svojem krilu. Nora me tamo odvela odmah nakon dolaska u Rim i tako sam shvatila da smo se obje uvalile u hrpu nevolja. Pozvane smo na sastanak s Constancom Mucha,
glavnom nadstojnicom samostana, ženom zaduženom za svakodnevno funkcioniranje Družbe, po rangu odmah ispod Majke poglavarice reda. Bila je to oštra ženica s licem i malim okruglim naočalama poput gestapovskog inspektora iz lošeg filma, koja nas je obje ribala dobrih dvadeset minuta zbog mojega bijega. Zatim sam ja morala van, a ona i Nora su se natezale o mojoj sudbini. Onaj štos s pamćenjem je imao glavnu ulogu. Nora ju je uvjerila da jako brzo učim jezike, i da ću biti prava blagodat za njezine pothvate u Africi, i tako sam tijekom cijele te vlažne rimske zime i još godinu dana nakon toga učila arapski i dinku. Arapski me učio gospodin Sulejman. Rekao je da imam grozan naglasak, ali je bio zapanjen kako brzo čitam. Još prije isteka godine dana pročitala sam i zapamtila sveske i sveske Kurana i Tisuću i jedne noći, što nije bilo baš osobito korisno, smatrali smo, ali on je bio oduševljen gledati kako to čitam. Nora i ja smo živjele u stančiću u Montiju blizu Trajano-ve tržnice. Nismo baš imale vremena za obilazak znamenitosti, niti nas je to osobito zanimalo, Rim je malo prevelik zalogaj za seljančicu iz Okruga Caluga, najveličanstveniji arhitektonski primjerci koje sam do tada vidjela bili su su sudnica Okruga Caluga (iz 1911.) i hoteli u Miamiju. Svaki dan na misu u Chiesu Nouvu, to nam je bila tradicija. U staro doba marširale bismo u redu dvije po dvije od palazza do crkve, ali sad samo dođemo. Uopće mi to nije smetalo, taj jedan dio pohađanja crkve koji bi me uvijek skroz naskroz probo, euharistija baš onako jadna kao što je Robert Lowell74 i rekao, savršeno stvarna kao kad smočiš ruku, no i on je bio lud. Jednom smo bile u sv. Petru, užas, očito Dvor Demonskoga kralja, pun japanskih turista koji razgledavaju ruševine moje umiruće civilizacije. (Trebaš li ti znati sve ovo? Čvrsto sam odlučila završiti ovu bijednu priču u ovoj bilježnici, četiri knjige po Emmylou, usuđujem li se premašiti Evanđelja, ne, a osim toga svjesna sam da sam opasna po tebe i po druge. Lijepo sam se odmorila kao službeno luda, ali ovo mora ubrzo završiti.) Uvečer bismo išle u jedan irski salun u Via Leonina i cugale Guinness dok bi mi ona izlagala kompliciranu politiku Družbe sestara njegovateljica Krvi Kristove. Vlast kvari, rekla je, kao što je običavao govoriti naš dobri stari Lord Acton75 a znaš da se to odnosilo na crkvu i papu. A novac je moć i pokvario nas je, mislim na
Družbu. Pojma ti nemaš koliko mi novca imamo draga, mi ti živimo od kamate na kamatu, a sad evo neke među nama kažu, pa zašto onda stalno šaljemo naše jadne djevojke u strane zemlje gdje ih ubijaju i siluju neuki pogani, zašto ne bismo promijenile stvari tako da i neuki pogani malo dobiju po glavi, tu i tamo nekoga podmitimo, mala privatna vojska, tako da se možemo baviti božjim djelima i pomagati većem broju ljudi? A znaš nadstojnica prokleta glavna Mucha zunzara to si je zadala za životni cilj. Pa što, kaže ona, i templari i hospitalci su se latili oružja da bi spasili bolesne i jadne hodočasnike u Svetu zemlju, a zaboravlja da su oni također pridonijeli uništenju Svete zemlje i doveli do toga da se tom narodu sve do dana današnjega diže želudac na sam spomen Kristova imena, i da su svi templari odreda završili na lomači zbog svoje pohlepe. Ali ima mnogo sestara koje to ne vide, osobito one iz trećega svijeta, one imaju drugačija stajališta, a ratovi koje one znaju razlikuju se od ratovanja kakvo je Družba nekada znala. Sad su to same bande nasilnika koji lunjaju okolo i pljačkaju i ubijaju, a ne prava vojska koja ima bojišnicu i zapovjednu liniju, i misle, oh, da smo bar imale odred mladića s puškama, jadna sestra Angela ne bi morala stradati, pa što ima lošeg u tome? I sad, vidiš, majka poglavarica reda ima bistru glavu na ramenima, ali ona ne želi rascijepiti Družbu, i improvizira pa me poslala da se ubacim kod sestre Con-fulirantice Muche, kako bi se da tako kažem izvukla iz kavge, između onih koji žele da unajmimo privatne vojske i mene i mojih prijateljica, koje mislimo da je to užasna zamisao. A sve to se uopće ne bi dogodilo da nema Zaklade, našeg zlatnog teleta, jer iako zahvaljujući Zakladi uživamo nezavisnost, i zbog nje papa povremeno zažmiri na jedno oko kad izvedemo neku svoju vratolomiju, ona je i razlog što uopće razmišljamo o unajmljivanju vojnika, pa ti je to kako god uzmeš pozlaćeni kavez, shvaćaš. Nisam shvaćala. O, draga, zar nisi pročitala onu knjižicu? Što misliš, otkud novac Zakladi, i naravno sjetila sam se i rekla, od nafte, a ona se nasmiješila i rekla tako je, a nafta podrazumijeva politiku, i stavlja nas u isti koš s nekima koji se ubrajaju među najgori ološ na svijetu, jer čemu je nafta ikada služila osim bogaćenju despota i upropaštavanju naroda koji imaju nesreću da im teče pod nogama, a to da će spaliti svijet jasno je kao dan. Za Boga miloga, da sam ja na
njezinu položaju, ja bih sve to prodala i podijelila novac sirotinji i prosjačila po ulicama za ono malo što nama treba. Umrijeti za Krista je najjeftinija stvar na svijetu, znaš, ne košta gotovo ništa. Mi nismo imale seksualni odnos, trebam sad reći. Nora je bila čudnovato aseksualna osoba, ali je imala strahoviti erotski naboj koji je prelila u karizmatičnu a ne genitalnu ljubav. Ima takvih ljudi, premda su rijetki. I njezin brat je bio takav. Jedne večeri sam se vratila sa sata arapskog i evo njega u našoj kuhinji, natače pića, ista Nora samo u muškoj odjeći i dvostruko veća. Peter je bio na dopustu, razmišljao je o tome da se razvojači, a kad sam ga pitala što tamo radi rekao je intendant, prebrojava plahte, a Nora se nasmijala i rekla, zavitlava te, on je u specijalcima, stotine je ubio golim rukama, a on je doslovce pocrvenio kao rak. Još nikada prije nisam upoznala muškarca koji je toliko seksi a istodobno ne pokazuje ni traga požude. Imao je ženu i troje djece i bio jednako pobožan kao i Nora, ispostavilo se. Izašli smo van i napili se i morao nas je nositi kući. Sljedećeg tjedna smo otišle u Nettuno, južno od Rima, u padobranski centar, i tamo sam naučila iskakati iz aviona. Trajalo je dva tjedna, jedan za učenje na tlu i skakanje s tornjeva, a onda još tri prava skoka iz laganog aviona, kruži iznad Tirenskog mora, prolijeće kroz čisto plavetnilo i spušta se na široku plažu, i onda jednom noću. Družba ima vlastite avione i pilote i ima najveću zračnu flotu od svih vjerskih redova, a razlog je ubi vademus ibi manemui; Družba je često neomiljena među raznim nacijama, ali nas to ne dira, tako da se ponekad moramo kloniti cesta i granica i u takvim slučajevima prevozimo ljude i robu zračnim putom. Osim toga padobranska obuka obično razotkrije tko je plašljiv i tko se pretjerano boji smrti. Ja sam otkrila da mi uopće ne smeta, ne, proći kroz ta vrata za Norom činilo mi se najprirodnijom stvari na svijetu, leteće opatice, iako se takvo izražavanje smatralo neukusnim. Posljednja večer u Rimu, četrnaesti ožujka, u gradu sam već gotovo dvije godine, i mogu se sporazumjeti na talijanskom, arapskom i dinki, lunjale smo starim gradom, dijelile svoje lire prosjacima, ona je to uostalom stalno činila premda je meni bilo jasno da su gotovo svi oni prevaranti. Ali ona je na njih gledala kao na patnike koji nam čine uslugu jer nam omogućuju dar milostinje. A onda u Afriku, promijenimo dva aviona, Kairo, Nairobi, a sad Land
Cruiserom po cestama od crvene prašine, do granice između Kenije i Sudana. Zaključila sam da sam tu kao doma, jer Afrika je poput golema gadna naselja montažnih kućica i prikolica iz sjeverne Floride, jako vruća, puna kukaca, prepuna muha koje grizu, znojava, smrdljiva po kanalizaciji i trulom povrću i lošem kuhanju, puna siromašnih siromašnih ljudi u majicama sa sportskim oznakama. No, ispred kuća nema toliko cipela a slupanih automobila nema uopće. Otišle smo u Lokichoko, u Keniji, a to je glavna baza golemog carstva zvanog Pomoć. Nora prezire Loki i sve što on predstavlja, bogataše koji, da speru svoju krivnju, rade u relativno udobnim uvjetima, jedu tri puna obroka okruženi izgladnjelima, iskušavaju raznorazna poboljšanja na najvećim jadnicima na ovome svijetu, jao ovo nije uspjelo, hajmo sad pokušati ovako! a kad zafijuču meci, onda oh ajme meni, ćao sirotinjo, ne možemo više ostati, jer mi smo bijelci i naša tijela jednostavno vrijede više nego vaša. Družba je sjedište svoje sudanske podružnice imala u Mokilu, oko deset kilometara bliže Sudanu, tako da se ne kontaminiraju Pomagačima. Imali su uzletište, šatore za spavanje, šator za ured, polje na kojem su bili kontejneri sa zalihama, okruženo bodljikavom žicom, i drveni kontrolni toranj. Na uzletištu je stajao jedan prastari convair 580 na kojem je radilo nekoliko zamašćenih sestara u podrezanim plavim mehaničarskim odijelima, a nedugo nakon što smo stigle kroz oblak crvene prašine je sletio i noviji fokker 27. Družba voditeljice područnih podružnica naziva pre-fekticama, a ovdje je prefektica bila sestra Isobel Alecran, Filipinka okrugla poput bačve, tvrdog pljosnatog lica koje se razlilo u široki osmijeh pun zlatnih zuba kad je moja Nora zakoračila u uredski šator. Mene je pozdravila služ-benije i obavijestila nas da će me, budući da u Mokilu ne postoji potreba za mojim poznavanjem jezika, rasporediti u logistiku. Pokazalo se da je logistika, isto kao vjera i jezici, još jedno područje za koje ne gajim osobito zanimanje ali mi dobro ide, ja sam živi primjer koliko su tajanstveni putovi Božji. Medicinska logistika počinje danom za primanje pacijenata (i terenskom jedinicom koja pacijente obraduje izvan baze) a zbog njih proistječe potreba za opipljivom rijekom nužnih potrepština od lijekova do gumenih rukavica i jastučnica. Svi ti predmeti se pak otjelovljuju u paketima koji imaju mali milijun težina i dimenzija, a te
pak valja ugurati u standardne palete u sanducima koji se bacaju iz aviona koji pak moraju imati određenu zapreminu i težinu, pa tako ako recimo F-27 može podignuti 6,3 metričkih tona korisne zapremine od 62 prostorna metra, sad izračunaj kako utovariti maksimalan broj paketa za svaki let i pritom voditi računa da se nikad ne dogodi da primatelji imaju dovoljno katetera ali nemaju morfij. Naravno da je Družba imala dugogodišnje iskustvo s takvim stvarima i sve su to već izračunale, ali ipak je korisno imati osobu koja sve logističke tablice drži u glavi, osobito kad sva računala zakažu, a to je česta pojava u afričkim uvjetima. I tako sam radila u operativnom središtu i ispisivala teretne listove za lokacije u Sudanu, Wau i Jubu i Boru i one udaljenije, Wiboku i Piboru, sva mjesta kamo smo išle. Letjelo se noću jer su sva odredišta bila u zoni zabrane letova koju je proglasila sudanska Vlada u područjima koja su bila pod nadzorom Sudanske narodno-oslobodilačke vojske, s kojom ratuje još od 1955., ako izuzmemo kratki prekid tijekom 1970-ih. U sukobima između SUV-a i SNOV-a, kako smo ih zvale, poginulo je otprilike dva milijuna ljudi, a još pet milijuna su postali izbjeglice. Bilo je bezbroj pokušaja da se rat zaustavi, ali svaki od njih je propao jer se sva bogatstva nalaze u južnom dijelu zemlje, osobito nafta u bazenu Bahr al-Ghazala, a politička kontrola je u sjevernom dijelu, i svi sjevernjaci sebe smatraju Arapima i zato superiornima južnjacima, koji su narodi iz slijeva Nila, iako vjerujem da bi svaki od njih u Okrugu Caluga u Floridi bio obični crnčuga. Sjevernjaci su muslimani i htjeli bi provesti šerijatski zakon u cijeloj zemlji, ali južnjaci su uglavnom kršćani ili tradicionalisti, mi bismo ih prije vjerojatno zvali poganima, i njima to nije ni najmanje po volji. Radi se o rasnim i kulturološkim razlozima, smatra Nora. Islamizirani Sudanci porobljavali su po jugu, to im je bio jedini biznis prije nego što su Britanci preuzeli vlast, i oni južnjake još nazivaju abd, a to znači rob, i još imaju ropstvo, tako uspijevaju južnjake držati podalje od izvora nafte, islamskim plemenima daju oružje i puštaju ili neka pljačkaju i siluju. A cijela ta priča o islamu je čista muljala jer napadaju i Nuere, koji su muslimani, ali to se ne računa jer istodobno su i abd. A jesu li onda SNOV-ovci pozitivci u toj priči? Pa, ne, zapravo nisu jer neprestano rasturaju male plemenske ili klanovske ili paravojne skupine, ponekad tako što stanu na stranu
SUV-a ili neke lokalne konfederacije nasilnika. Ja zbilja nikad nisam kužila politiku i sad mi je to toliko dosadno da više ne mogu o tome i sve bi to bilo najobičnije preseravanje da nije stradalo toliko ljudi. Ali Nora je obožavala Dinke. Oni sebe ne nazivaju tako, prva pismena osoba koja je upoznala nekog Dinku pitala je od kojeg naroda potječe a Dinka je rekao naš predak je Deng kak, a to je ime njihova klanovskog pretka, i tako su postali Dinke, ali oni sami sebe nazivaju Monyjang, a to znači muževi među muškarcima, odnosno toliko muževni da su svi drugi muškarci žene u usporedbi s njima, a onda možeš misliti koliko su im bahati nazori. Ali oni se nazivaju i robovima stoke. Voljeli su svoje krave, ne u onom zadrugarskom duhu kao u Okrugu Caluga, za njih je stoka bogatstvo, dika, čast. Pišu ljubavne pjesme svojim kravama, to im je jedan od glavnih umjetničkih izraza. Svaki momak ima nešto što nazivaju volom osobnosti, i njemu posvećuje onakvu pažnju kakvu Amerikanci posvećuju svojim curama, ako ove imaju tu sreću. Žene cijene po tome koliko krava donose u miraz i po tome imaju li sinove. Znači, žene najebu kao i uvijek rekla sam, ali Nora je rekla, zapravo i ne, teško je to objasniti, žene su jednako gorde kao i muškarci, svi su oni aristokratski bahati, čak i kad ne posjeduju ništa osim koplja, krava, posuđa i pjesama. Među Dinkama postoji i dična tradicija ženaratnica, a više od svega poštuju duhovnu moć. Dinke s kojima ćemo mi boraviti - Peng Dinke - vuku podrijetlo od žene po imenu Atiam, koja ih je prije 150 godina provela preko Nila do obećane zemlje, isto kao i Mojsije. Nora je bila plemenski nastrojena kao i svi Irci, ona je mislila da je Afrika ista kao i Europa u srednjem vijeku, očajna, ubojita, ali prepuna nade, mislila je da se može preobratiti, ne u misionarskom smislu, nego doista, po Duhu Svetome i svecima, isto kao i europski barbari. Mislila je da su Dinke isti onakvi kakvi su bili Irci prije sv. Patricka - ratnici, pjesnici, kraljevi na malim komadićima zemlje, ljubitelji stoke, u njihovim visokim crnim figurama vidjela je mitske figure irske tradicije, Cuchulainna i Finna, kraljicu Maeve i kralja Ailila i epsku priču poput one o osvajanju stoke iz Cooleyja, ključnog dijela irske epske tradicije. Ja sam joj vjerovala jer je diplomirala povijest na dublinskom sveučilištu, ali i zato što bih joj vjerovala i na riječ da su Dinke pljunuta irska mitska plemena, ne samo zato što
sam bila njome očarana, nego i zato što je svojim pričama mogla otvoriti i najtvrđa vrata. A što smo radile u Mokilu cijeli božji dan, ležale bismo u sparnome šatoru svaka pod svojom mrežom a ona bi pričala i pila viski iz limene šalice, samo kapljica da je ponese, rekla bi. Mi smo ti vrsta koja izumire curo moja rekla bi, isto kao i siroti Babilon, unatoč svom našem zlatu i moći, naše žene ne mogu rađati djecu a ne možemo niti spriječiti svoju djecu da se ubiju niti zaustaviti mržnju u svijetu i što misliš neće li sve to jednoga dana jednostavno propasti? Oh ne odmah nagodinu a ni dok smo mi žive, ali nas je smrt označila to je sigurno, i crkva izumire a isto tako i Družba, oh ne mislim ja da će nestati, ali forma će se promijeniti, nastat će nešto novo i neka nova slava, Bože moj ni Rim nije nestao nakon propasti, a uostalom crkva nije neka smrtna stfarca. Stfarca. Smrtna stfarca, još joj čujem glas, naglasak još jači od pića. Kad se sve zbroji i oduzme, vjerojatno je bila pijanica, ali nikad nisam vidjela da bi kap popila između zore i sumraka toliko je bila čvrsta, ali trebala joj je kapljica kad bi se Afrika smračila. Jebiga, kome ne treba? Čekale smo puni mjesec i da se skupe ostali koji idu u Vihor, grad manje-više pod opsadom vladinih snaga, gdje smo imale bolnicu za izbjeglice. Onda je stigla i posljednja zračna pošiljka pa smo bile spremne, dvije sestre-liječnice, nekoliko medicinskih sestara, sanitarka, nekoliko tehničarki, a medu njima sam našla i svoju prvu Krvavu sestru, Trinidad Salcedo iz Miamija. Nije se iznenadila što me vidi i što sam postala njihova, ali ja sam se iznenadila kad sam shvatila da je ona obična osoba, ugodna, učinkovita, ništa posebno, nikakva čudesna i mistična jigura kakvom sam je smatrala u Miamiju, a kad sam sve to ispričala Noti ona je rekla, ti si se promijenila, draga, Trini se nije smanjila, ti si se razvila i naravno pokazalo se da je Trini nekakva posebna Notina sljedbenica, i svojedobno je živjela s njom, zbog čega sam bila ljubomorna, ne bila je to samo sablast ljubomore i priznala sam je Noti i zajedno smo se nasmijale. Krenule smo u noći prvoga travnja, puno dosjetki na račun datuma, nas osam u plavim kombinezonima i hokejaškim kacigama u fokkeru, kojim upravljaju dvije sestre-pilotkinje i sestra-zapovjednica skokova i četvorica muškaraca, Afrikanci, koji izbacuju teret. Poletjele smo u
sumrak, limena tuba puna živčanosti i buke. Pogledala sam nasuprot u Noru lice joj je bilo čudno u crvenom odsjaju a ona je rastegnula usnice u osmijeh pun ružičastih zuba. Onda se avion nagnuo i spustio se na nižu visinu i izbacivači tereta su ustali i privezati se a stražnji dio aviona je zinuo i rastvorio vrata kroz koja je uletio pjeskovit afrički vjetar a izbacivači su izbacili palete prema tlu. Napravili smo još jedan krug, poravnali se, crveno svjetlo se promijenilo u sablasno zeleno, sestra-zapovjednica skokova je izdala naredbe, zakvačile smo svoje sigurnosne konopce, a onda za vrijeme samo malo duže nego što treba da to ispričam, sve smo prokoračale dužinom aviona i onda u mjesečinu. Bio je to dobar skok. Nijedan kontejner se nije razbio, kamioni iz Pibora bili su gdje su i trebali biti, nikome paleta nije sletjela na tintaru, kod sestara sve kosti čitave. Pjevale smo dok smo se vozile, Salve Regina iz jedanaestog stoljeća u četiri dijela a onda "Finneganovo bdijenje", Norin dodatak, ona je znala sve stihove a mi ostale smo pjevale pripjev, baš dobra zabava uz Finneganovo bdijenje. Nora je otvorila jednu svoju dragocjenu bocu Jameson viskija i sve smo malo popile a onda mije Nora oko vrata objesila lančić s malenim mjedenim anđelom i sve su zapljeskale i poljubile me. To im je znači svrha. A kad sam se sjetila gdje sam i tko sam bila kad sam prvi put ugledala takvog anđela, zaplakala sam od srama. Život u Piboru. Pibor je u goku, to je naziv kojim Dinke opisuju šumovito područje plodne pješčane zemlje iznad područja poplava. Ovaj gok je bio prilično daleko izvan uobičajenih plemenskih područja Dinka, koja se prostiru prema sjeveru i istoku, a ljudi su onamo pobjegli da se sklone od pustošenja vladinih snaga. Posvuda su bila logorovališta sa stokom, s golemim sjenicama za stoku sa šiljastim slamnatim krovovima i manjim kolibama za spavanje istoga oblika. To područje se smatralo razmjerno mirnim, pa je SNOV ovamo slao svoje ranjenike na liječenje i oporavak zajedno s brojnim civilima stradalima u SUV-ovim bombardiranjima sela. Našu podružnicu je štitila SNOV-ova milicija, šačica klinaca koji svojim izgledom nisu baš ulijevali povjerenje u učinkovitost te zaštite, oboružanih kalašnjikovima i minobacačima i s nekoliko izbubetanih kamioneta. Družba je lokalnom vojnom diktatoru davala mito za
zaštitu a mitila je i lokalnog SUV-ova zapovjednika da se ne miješa. Nora je rekla da se puno toga da postići s malo novca u mjestu gdje su svi gologuza sirotinja i odani isključivo mještanima. Nije imala osobito mišljenje ni o SNOV-ovcima. Kad bi u cijelome Sudanu postojao jedan pravi vojnik, baš bih ga voljela upoznati, glasilo je njezino mišljenje, govorila je da bi jedna disciplinirana brigada u tren oka mogla pregaziti cijelu tu blaženu zemlju. Ali ni jedna strana nije imala takvu, pa se rat nastavljao unedogled. Ali nešto se spremalo i Nora se zabrinula, lijekom prethodnoga mjeseca dogodila su se dva bombardiranja, što znači da je naredba stigla odozgo, možda iz Khartouma, možda misle da smo se previše raskomotili u tom našem zakutku. I tako se sad naveliko kopalo i punilo vreće pijeskom. Postojalo je sklonište izgrađeno ispod jednog šatora i još jedno se gradilo za postoperativni odjel, struganje i kopanje se neprestano čulo. Jedan moj sanduk bio je pun kolica i lopata. Imale smo vježbe protuzračne obrane. Spori antonovi 32 koje su imali čuli bi se nadaleko, tako da je bilo vremena za pripremu, a osim toga to su bili obični teretni avioni a ne pravi bombarderi, samo bi zakotrljali bombe, zavarene bačve za naftu ispunjene plastičnim eksplozivom, kroz stražnja vrata za teret, što znači da nisu pogađali baš toliko precizno da bi trebalo premirati od straha. Prvi put sam vidjela Noru na djelu kao medicinsku sestru, a tada sam prvi put vidjela i bijele pregače Družbe doista mokre od krvi. Žrtve bi uvijek pomalo dokapava-le, ponekad bi ih potekla bujica kad bi izbombardirali neko selo ili drugu bolnicu. A dolazili su i zbog bolesti, neuhranjenosti, iako smo imali puno hrane, ako kašu od sijerka smatrate hranom, i zbog dizenterije. Kad je trebalo, čistila sam proljev, radeći uz Noru i ostale, ona je uvijek bila vedra, ah vid' romantike katoličke vjere! uzviknula bi, brišući govna. Potrudila sam se biti od koristi, cijepila sam i dijelila što treba, vodila inventurne liste, a s obzirom da sam govorila dinku, pomagala sam i ocu Manesu, našem svećeniku, koji je isto bio Amerikanac. Manes je bio tipični pripiti svećenik, krupan čovjek koji se gega u hodu, s grivurdom dugačke prosjede kovrčave kose, nosio je prašnjavu sutanu i slamnati šešir, Bog će znati otkud je nabavljao cugu. Uvijek je bio napol cuguš, nikad više, nikad ni manje. Bilo je
glasina da je otišao u dobrovoljno izgnanstvo zbog sklonosti prema ministrantima. Sestre su se prema njemu odnosile prilično srdačno, kao prema velikom prljavom psu, a osim što je obavljao vjerske obrede vodio je i školu. A tu sam upoznala Dola Bionga, u školi. Ja sam podučavala razred dječaka. Voljeli su me, ne zato što sam bila ne znam kakva učiteljica nego zato što sam svakome od njih dala bilježnicu i olovku. Kad afričkom klincu date olovku to je kao kad američkom klincu kupite sportski auto. Morala sam ih uporno tjerati da pišu olovkama, jer više su ih cijenili kao kultne i statusne simbole. Osim toga, nijedan od njih nikada prije nije išao u školu, tako da sam se morala domišljati kako im objasniti stvari, ja koja nisam završila ni srednju, i upravo sam im tumačila kako je abeceda čudesna stvar, kad ugledam njega, stoji na jednoj nozi onako po običaju Dinka malo izvan kruga razreda. Pozvala sam ga, ali nije niti mrdnuo. Jedan dečko mi je rekao oh Dol Biong neće doći u razred on je previše adheng za nas. Kaže da mu je otac poglavica samo ne znamo kojeg plemena, i onda su se svi nasmijali. A ja sam nastavila. Nikada se nije pridružio razredu, ali nikada nije niti izostao, stajao je tamo, očiju usplamtjelih zbog nečega, mržnje ili žudnje, crn kao čađ, kost i koža, gol osim odrpane majice i kratkih hlačica. Raspitala sam se o njemu kod oca Manesa i ispostavilo se da je odbjegli rob, pleme Baggara je napalo njegovo selo i otelo cijeli njegov klan. Bio je sa sjevera, ovdje iz okolice Wiboka. Manes ga je namjeravao vratiti u njegovo selo čim bude prilika da idu nekim SNOV-ovim konvojem. I jeo je sam. Ipak, činilo se da ga srećem odveć često da bi to bila čista slučajnost. Jedanput ili dvaput pomogao mi je nositi teške ormariće s ledom u kojima smo držali cjepiva, samo se odnekud stvorio pokraj mene. Nikad ni riječ nije rekao osim onim svojim očima. Posljednjeg tjedna u svibnju SNOV je poslao šest kamiona s vojnicima i opskrbom i nekim našim sestrama gore u Wibok. Wibok je bio pun djece bez roditelja koja su pobjegla pred lovcima na robove na sjeveru, oko Nasira. Manes je otišao s njima u nadi da će nagovoriti tamošnjeg zapovjednika SNOV-a da mu dopusti osnovati školu i tako ga spriječiti da svu tu djecu unovači u pobunjeničku vojsku. Trini je otišla voditi tamošnju postaju hitne pomoći. Ju sam mislila da je Dol Biong otišao s njima, ali kasnije istoga dana
ugledala sam ga kako se šunja uokolo. Pitala sam ga na svojem najboljem dinka zašto nije otišao, i nisam dobila odgovor, samo dugi pogled. Sve u svemu bilo je to sretno doba i dani su jednostavno letjeli. Uvečer, Nora i ja bismo sjedile u našem šatoru, ona na krevetu pijuckajući viski i mudrujući o događajima tog dana ili o ljudskoj sudbini, ja obično sklupčana uz njezine noge oslonjena o njezino bedro kao pas a ona mi dokono miluje kosu. Voljela sam biti njezin pas. Bezumna odanost je velika stvar nakon života kakvim sam ja prije živjela. Kad sad razmislim o tome, bit će da je ona isti takav odnos imala s Kristom, ona je bila Njegov pas a ja sam bila njezin, iako to tada ne bih mogla niti zamisliti. S vremena na vrijeme bih recitirala neke pjesme od onih 500 najboljih, voljela je Yeatsa Audena Donnea Carlosa Williamsa Southeya Marvella Herberta. Ah, ti si pravo čudo, Emily, ja nigdar nis' mogla zapamtit' ništa pod milim Bogom morala sam muljati k'o ciganka da prođem na ispitima. Kad već spominjemo ciganke, opet sam pocrnila. Kad sam bila sasvim mala obično bih jako pocrnila preko ljeta, moja cajunska krv, govorio bi tata, ali nakon njegove smrti mama me tjerala da se pokrijem, ti Garigeauovi sigurno imaju nekog crnju u familiji govorila je, ali sad me Afrika potamnila kao da sam Arapkinja. Opet vrdam vidim a ne smijem, jedva će biti mjesta da ispričam do kraja, baš sam lukava, to znači da ću moći zabušavati s nekim svojim zločinima. 13. lipnja, nedjelja je i svi smo se okupili u crkvi u staroj talijanskoj misiji, čak i ateisti, jer otac Manes je otišao u Wibok pa nema nikoga da održi misu, osim što to Nora svejedno radi, da, naša prljava tajna, mi Krvave to stalno radimo ako nema svećenika, a vrlo često ih nema tamo gdje mi radimo. Možda su zato došli i europski liječnici ateisti, solidarnost s feminizmom, ili udarac patrijarhatu, iako znam da sve to Nori nije ni nakraj pameti. Tehnički gledano u takvim prilikama svećenik je već ranije posvetio hostiju, ali Nora sve izvodi kako treba, najavi evanđelje, održi propovijed, pjeva misne riječi svojim jasnim glasom, ohrabrite srca svoja i tako dalje, i mi se ohrabrimo. Ja zapravo nisam vidjela kako to radi jer sam bila najmlađa sestra i prema našoj tradiciji bila sam leđima okrenuta oltaru i gledala van kroz vrata da ne naiđe neprijatelj. Vani kroz vrata sam vidjela Dola Bionga kako nepokretno stoji u
sjeni spremnika za vodu i izgleda kao dječji crtež nacrtan ugljenom po blještavom rebrastom čeliku. Iza mene su pjevali Agnus Dei. Za nekoliko minuta neka sestra će mi donijeti kruh i vino, i to je naša tradicija. Zatim sam osjetila kako se nešto očešalo o mene i ugledala djetešce, možda četiri godine staro, koje je smijući se izjurilo iz crkve i doviknula sam njezinoj majci ja ću je uhvatiti! i istrčala sam van. Uhvatila sam curicu i poškakljala je i rekla joj rac (zločesta) i krenula sam natrag, i u tome trenu začujem motore. U Španjolskom ratu fašistički bombarderi bi iznad mora isključili motore i bešumno doklizili do kopna, gdje bi ih ponovno uključili tek kad su bili blizu cilja, a to je bilo prilično djelotvorno prije radara i pokazuje da dobre ideje nikad ne zastare, jer je pilot u Antonovu učinio isto tako. Izviknula sam upozorenje i počela trčati natrag u crkvu, ali oni su svi pjevali dona nobis pacem a i tako je bilo prekasno. Antonov je doklizio na udaljenost od pedesetak metara i ispustio četiri velike bombe, vidjela sam kako veliki crni cilindri ispadaju kroz stražnja vrata teretnog dijela. Prva bomba je pogodila naša vozila i spremnik za gorivo, druga skupinu šatora. Još nikada prije nisam doživjela bombardiranje ali znala sam ponešto o eksplozivima a ove eksplozije su bile silovite, više od dvjesto kila, prasak od kojeg ti stane mozak i popuste crijeva. Treća je probila limeni krov crkve i eksplodirala unutra. Nisam vidjela kamo je sletjela četvrta jer sam stajala ukopana na mjestu s djetetom u rukama kad me udarni val s oblakom raskomadanih cigli klupa kipova pjesmarica kruha vina kaleža i ljudi oborio na do. Ta eksplozija me izbacila iz tvojeg svijeta, doista, kad sad promislim o tome, i zato je teško ispričati sljedeći dio. Napustiti prozu i prijeći u poeziju. Napustiti svjetovno i prijeći u mitsko. Napustiti chronos i ući u kairos76, Božje vrijeme. Ne, ali ne odmah. Došla sam k sebi i shvatila da sam slijepa i da me netko vuče za ruku. Zgrušana krv iz posjekotine na glavi debelim slojem mi je prekrila oči. Obrisala sam je. Ugledala sam dim i prašinu koja visi u zraku i smrvljene ruševine iz kojih vire komadi limenog krova, tako malene, u tim ruševinama nije moglo biti toliko puno duša. Vrisnula sam njezino ime i počela rukama kopati po krhotinama cigle kao pas, ali me odvukao onaj dječak, Dol Biong. Emily, Emily, svi su mrtvi, svi oni su mrtvi, rekao je a ja sam
zamahnula da ga udarim, suze su mi skidale ljepljivu krv, a on me grlio. Dođi sa mnom, rekao je, ovdje više ničeg nema, a Baggare uvijek dođu nakon bombardiranja. Jecala sam ne ne i otrčala od njega do šatora za spavanje, valjda sam mislila da je ona ipak nekako još u njemu da ju je Bog u posljednjem trenutku odveo iz crkve ali ne, i vidjela sam da izbjeglice već pljačkaju imovinu svojih mrtvih pomagača. A zašto i ne bi? Ali svejedno sam vrištala i udarala ih po tamnoj crnoj koži, probila se do mjesta gdje smo Nora i ja spavale i uzela onu staru naprtnjaču u kojoj je držala svoje stvari i natrpala u nju njezinu izgužvanu odjeću njezino izrezbareno raspelo njezinu krunicu i nekoliko njezinih knjiga, stvari koje su mirisale na nju živu htjela sam prekriti smrad smrti koji je dopirao iz ruševina, spaljena kosa i kosti i miris roštilja to je ono najužasnije kad ljudi izgore trbuh ti govori mljac dobro meso! Iako znaš. Hajde hajde vukao me i progurali smo se kroz gomilu i izašli iz naselja. SNOV-ovci koji su otišli u crkvu uredno su vani poslagali svoje puške i remenje s municijom i vidjela sam da je Dol zgrabio jedan kalašnjikov i nešto streljiva. Vidjela sam da ima i torbu. Kad smo odlazili ugledala sam i dijete koje me spasilo svojim bijegom iz crkve, neka krhotina koja je doletjela istrgnula ju je iz mojih ruku i otrgnula joj polovicu glave. Zavidjela. sam joj htjela sam da i mene žderu muhe. Ali išla sam za njim, a zašto i ne bih ? Nore više nije bilo i Bog je konačno umuknuo u mojoj glavi, danas nema nikakvih srednjovjekovnih svetaca da me vode, samo jedan dječak Dinka. Išli smo prema istoku. Tu je bio čisti sudd, krivudave rijeke koje presijecaju glinaste doline, i močvare pune papirusa koje se u kišnome razdoblju pretvore u goleme splavi zapetljana bilja koje ponekad presiječe tijek rijeke. Sudd znači prepreka i od njega potječe ime cijelog tog naroda. Sada je bio kraj suhog razdoblja tako da je bilo lakše putovati nego što bi bilo inače. Na zemlji je još bilo taman dovoljno vode, a on je ponio hranu, uštipke od graha, pire od kikirikija, sušenu ribu, skuhanu rižu. Razmijenili smo jedva pokoju riječ. Sjela bih gdje bi me postavio, krenula kad bi me povukao, kad bi mi u ruku stavio komad hrane prinijela bih je ustima. Nekoliko puta smo se morali skrivati pred Baggarama u pljački. Baggare su poarapčeno pleme koje ima običaj napadati abde, uglavnom Dinke ali i Nuere. Skrivali smo se u travi, on je spreman
držao pušku, ja sam bila tiho ali me nije bilo briga. Teško se sjetiti praznine, nemaš ničega što bi reagiralo na stvarnost. Znam da smo prešli neke rijeke i da je bilo krokodila i nilskih konja na dubokim mjestima. On je bio neustrašiv dječak, ali se čuvao nilskih konja, smiješnih životinja koje ubiju više Afrikanaca nego krokodili, a to je još jedan primjer varljivih putova Božjih. Onda smo pregazili preko jedne jako široke rijeke i on je rekao to je Pibor a ovo je moja zemlja. Sad smo noćili u selima, u okruglim kućama Dinka. Kod Dinka je pristojno jesti otvorenim ustima, ali možeš misliti koliko je mene bilo briga za to? Tada je to bila Žalosna zemlja, SUV-ovci su tjerali Dinke sa zemlje bogate naftom, gonili ih istočno, krali im stada, pretvarali ih u sirotinju, naoružavali liaggare i murahileene, muslimansku plemensku miliciju, koja je odvodila u ropstvo djevojčice i dječake. Nitko nije razbijao glavu o meni. Nevidljiva sam čučala pokraj zida. Ali prema njemu su se lijepo odnosili. Svaki Dinka je plemić, ali neke loze se osobito štuju, a on je bio posljednji iz svoje, posljednji muški potomak Peng Bionga i Atiam, svete žene. Tada sam prvi put čula ovu pjesmu Dok vladaše Peng Bion i Atiam Nitko nije mogao izbrojiti našu stoku Sveti narod nas je preveo preko rijeke Do bogatih pašnjaka Ali sad je zemlja okaljana grijehom I našeg bogatstva nema više Nitko nema snage u duhu Osim ako Atiam i Peng Biong Ne ustanu iz groba Koliko smo dugo putovali, ne znam. Prema njihovoj računici bio je Ker, prvi dio kišnog razdoblja, i nitko nije govorio ni o čemu drugome osim o tome da kiše kasne. Nebo je bilo tanka nategnuta vrela opna, oblaci su visjeli na obzoru i kao da uopće nisu dolazili izgledali su kao naslikani na plavom porculanu. Sto smo dalje odmicali to sam ja postajala sve praznija jer su se dani slijevali u jedan te isti dan, beskonačan. On me kalio u svojoj svetoj vatri da bih bila pravo oruđe za provođenje Njegove volje. Sad to znam ali onda nisam.
I tako smo jedne večeri stigli do kolibe s krovom od šaši, onakve kakvu momci izgrade kad ljeti okupljaju stada, zovu je toc, i onda je ostave neka propadne kad trebaju poći dalje. U blizini je bio sasušeni afrički ulog i dječak je složio vatricu od bodljikavih grančica. Pojeli smo, zaspali smo. Probudila sam se u mraku, a koliba je bila puna dima, tako gustog da sam mislila da ću se sigurno ugušiti, ali u grlu me ništa nije peklo, a iz središta dima je isijavala ne vatra nego oblik i to ne vatrice od grančica, nego nešto blještavo kao let-lampa. A koliba je bila puna bića, golemih, neljudskih, nabijena kao dizalo usred gužve, osjećala sam kako prolaze oko mene, ne osjetilima nego dušom i to mnoštvo anđela je uzviknulo sveti sveti je Gospod anđeoskog mnoštva posvuda na svijetu slava je Njegova. Eh sad zamisli najneugodniju situaciju u svojem životu kad si osjetio najgori sram takav kakav znaš da nikad ništa ne može izbrisati a ja ti kažem da to nije ništa u usporedbi s onim kako sam se ja tada osjećala, bacila sam se ničice i zabila nos u tlo, upišala sam se u gaće od straha, usta su mi bila puna zemlje i prašine, rukama sam grebala po tlu sve dok nisam iskidala nokte a onda sam kopala koljenima sve zato da umaknem Tomu, svjetlost nepodnošljiva, pobjeći od Njega. Ne ne rekla sam naglas ja sam odveć ukaljana ukaljana ali oni su me primili i povukli me natrag a ja sam zaurlala od bola. I vidjela sam kako jedan od njih uzima žar iz one vatre i stavlja mi tu užarenu žeravicu u usta (i pekla me najstravičnijom mogućom boli, ali moje meso nije stradalo) i onda je rekao, evo tvoj grijeh je pročišćen. A onda sam začula njegov tanki jasni glas u središtu svoje glave kako govori Koga da odašaljem i tko će krenuti za Nas? A onda sam čula vlastiti glas kako glasno kaže: Evo me. Odašalji mene. A Gospod je rekao, idi i spasi ovaj narod ispaćen prezirom i nedaćama i pomozi im da u srcu shvate Moje riječi i neka se preobrate i neka im rane zacijele. I povedi ih na put pravednosti u Moje ime, jer oni će biti veliki narod. Da, to se zove topos, antologijski komad vjerskog iskustva, ali tko zna osim da je uvijek tako kad te Bog izabere, kao što je sladoled od
čokolade uvijek ono što jest ili ruka u hladnoj vodi, nešto stvarno. Možda je i Izaija morao presvući gaće, Sveto pismo ne govori o tome. I ostatak noći je bio zanimljiv. Bila je tu Nora i sv. Katarina Sijenska a i vrag. Bila sam strašno sretna što opet vidim Noru, ruke i lice sam joj obasula poljupcima a ona je rekla ne budali curo zar ne znaš da oni koje voliš žive zauvijek i nisi valjda mislila da je duhovna zajednica puka fraza ? Iznenadila sam se što tu vidim i svog starog blistavog čovjeka jer sad je to bilo sveto tlo, ali kad bolje promisliš on je morao tu biti da bi svaku dobru stvar okrenuo na zlo ako može, tako se to radi ovdje na zemlji i on je rekao čestitam sad oboje djelujemo u istoj jedinici a ja sam mu rekla šuti i ponovno ga usisala u sebe. A onda je došlo jutro i ja sam bila drugačija osoba, toliko drugačija da me Dol čudno gledao. Jela sam s tekom, više nego danima prije, bila sam prazna i trebala sam snagu da bih provela Božja djela, ali htjela sam više od šačice graha rekla sam da mi treba meso a on je rekao nema mesa, Emily sve meso je nestalo iz guštare zbog rata i svih gladnih ljudi. Ali kad smo izašli iz kolibe čuli smo neko lamatanje u šaši i ugledali mladunče antilope kako stoji tamo a ja sam uzela našu pušku i ustrijelila ga jednim metkom i izrezala ga na komade i napravili smo veliku vatru i najeli se mesa. Zatim smo se spakirali a ja sam uzela glogov štap i krenula. Sad sam ja nabijala ritam, više me nije morao vući, zapanjila sam dječaka. Vidjela sam da mu ništa nije jasno pa sam rekla ja nisam vještica i nisu me začarali tijekom noći, ali Gospodin (Nhialic kako Ga zovu Dinke) je ojačao moju duh i rekao mi da spasim Monyjang Peng od ratova i trgovaca robljem i vratim im bogatstvo stoke onakvo kakvo su uživali u Adamovo doba. Na to su mu se oči raširile i rekao je ali ti si ružičasta strankinja. Ja sam rekla uopće više nisam tako jako ružičasta, a osim toga, tko me spasio kad je crkvu pogodila bomba i tko nam je poslao meso i tko te naveo da me u Piboru pratiš kao tele kravu? Ti si to u srcu već znao. Iz očiju sam mu vidjela da mi je povjerovao i zato sam i ja još čvršće povjerovala i tako smo opet krenuli u Wibok. Sljedećeg dana smo prešli Kongkong a Wibok je blizu rijeke. Nora mi je rekla da je to nekad bilo prilično važno mjesto. Smješteno na stjecištu Kongkonga i sjevernih i južnih tokova Sobata, u doba
Turaka bilo je sjedište bejlika. Muhammed Ali, egipatski khediv, tu je prije gotovo dva stoljeća izgradio utvrdu s dvojakom namjerom: prvo da bi zapanjio Abesince, a drugo kao barake za smještaj robova koje je masovno odvodio sa zemlje između Nila i ostalih rijeka. Britanci su to preuzeli kad su došli na vlast i izgradili gradić, sjedište okružnog povjerenika i njegovih kolonijalnih vojnih jedinica. Nakon što su stekli samostalnost Sudanci su ga pustili neka propada, a kad su SNOV-ovci krenuli u napad na Wibok u ovom suvremenom ratu, SUV-ove snage se nisu osobito opirale. U Wiboku i njegovu zaleđu nije bilo ničega za što bi se isplatilo boriti, budući da se područje uglavnom može podičiti samo s malo krijumčarenja oružja iz Etiopije i bogatom žetvom izgladnjelih izbjeglica. A izbjeglice su se rasprostirale golemim jalovim poljima koji okružuju gradić Wibok, prava dolina kostiju kao u Ezekijelu, a ruka Gospodinova me doista spustila usred svih njih kako bi ponovno mogli oživjeti. Uglavnom su to bile žene i starci i mala djeca, jer su muškarci i momci sposobni za borbu nestali u ratovanju. Hodali smo kroz ta polja Dol i ja bez čuđenja, jer on je to gledao cijelog svog života a ja sam kao i svi drugi iz bogatoga svijeta vidjela na televiziji ali nije isto bez mirisa: prašina, i govno, i rezak smrad tisuća mrtvih ili umirućih tijela. Bebe tako mršave da im udovi izgledaju kao prutići leže na suncu prekrivene muhama i mravima, koji ih doslovce žive žderu, napuhanih trbuha i crvene kose od strašne neuhranjenosti. Od prvih možda pedeset srce ti se zgrči a onda ti postanu kao limenke piva po američkim ulicama. Bebe su umirale od gladi, žene i starci su umirali od gladi, ali muškarci s puškama su bili debeli i pucali od zdravlja. Pronašla sam Trini Salcedo u bolničkom šatoru Družbe a ona je ispustila lonac iz ruke kad me ugledala. Naravno čula je o katastrofi u Piboru putem radio veze Družbe i mislila je da sam poginula kao i ostali. Jesi li dobro, pitala me brižno mi motreći lice. Rekla sam da sam u redu a ona je rekla, dobro treba nam netko tko će ovdje organizirati stvari. Ispričala mi je da tu postoje tri različite medicinske udruge, i još možda dvadesetak dobrotvornih, i sve one rade, svaka ima svoju logistiku, agregate, sustave distribucije, prioritete, što li sve ne. Zajedničko im je jedino to što svaka SNOV-
ovcima daje što god ovi požele, sve najbolje, ili dobiju nogu iz grada. Utvrda je bila puna hrane i lijekova koje zapovjednik trampi s etiopskim krijumčarima za gorivo, agregate, cugu, oružje. Rekla sam da ću rado pomoći i izašla iz šatora. Ja i Dol smo otišli do utvrde. Prvo ruševni zid i u njemu luk turskoga ulaza i četvrtasti toranj u stilu beau geste s obiju strana. Kod ulaza je bio SNOV-ov stražar s kalašnjikovim. Sjedio je na uredskom stolcu bez naslona i ispijao limenku orangine, a i jedno i drugo su bili simboli nedodirljiva statusa u ovome dijelu svijeta. Mahnuo nam je neka prođemo, moj europski izgled mu je bio dovoljna identifikacija, često je tako u Africi. U središtu dvorišta bila je jednokatnica od cigle s turskim lukovima iznad vrata i prozora, obojena u izblijedjelo zeleno a dva suprotna kuta držala su četvrtasti grudobrani u marokanskom stilu. Imao je široku limenu nadstrešnicu koja se protezala gornjim rubom prizemlja tako da kad pada kiša molitelji koji dolaze begu i Britanci mogu čekati na suhom. Koplje za zastavu uzdizalo se ispred glavnih vrata, ali na njemu nije vijorila nikakva zastava. Mali podrumski prozori sa željeznim rešetkama bili su zazidani betonom, svjedočanstvo nekadašnjih ropskih baraka. U dvorištu su bile naslagane tone namirnica a čuvali su ih SNOV-ovci opaka izgleda. Ja sam ih ignorirala i krenula u crkvu. Samu crkvu izgradili su Veronski Oci tijekom 1920-ih a zvala se Sv. Philip Neri, bila je to prilično velika struktura sagrađena od blatnih cigala, s lijepim bijelim štukaturama, visokim limenim krovom postavljenim na stupove i gredama iznad zidova tako da ima puno mjesta za protok zraka, vrlo slično onoj crkvi iz Pibora koju je raznijela bomba. Bio je tu jednostavan oltar i veliko raspelo u talijanskom stilu i škripave orgulje s nožnim pedalama. Otac Manes je bio tu sa zborom koji je imao probu. Dinke su možda najbolji pjevači u istočnoj Africi, jedino što su zapravo ikada imali osim svojih krava bile su njihove pjesme. Pjevali su Ave Maria ijednu himnu Dinka o tome kako Krist donosi kišu. I otac Manes se iznenadio što me vidi, a još se više začudio kad sam mu, poslije u malenom stražnjem sobičku kojim se koristio kao župnim dvorom, ispričala što mi se dogodilo u zadimljenoj kolibi kao i što namjeravam dalje. Vidjela sam da misli da sam luda a vidjela sam i da se boji da možda i nisam. Bijelci često polude u Africi, a
ponekad, osobito medu misionarima, to ludilo poprima oblik vjerske manije. I tako se kroz isparavanje viskija iz usta odnosio prema meni ljigavo i umirujuće sve dok mu nisam rekla da mora prestati kupovati cugu od SNOV-ovaca novcem koji mu iz Amerike šalju za održavanje crkve. Samo je zinuo i zagledao se u mene. Pretpostavljam da je poslije popričao s Trini jer me ona potražila idućeg dana. S Dolom Biongom sam boravila u blatnjari s krovom od trave koja je pripadala obitelji njegove majke. Bilo je to jedno od tradicionalnih sela Peng Dinka oko Wiboka, mnogo ljudi koji pokušavaju održati plemensku disciplinu i običaje i malo stado stoke, iako je to gotovo nemoguće, s obzirom na tisuće izgladnjelih izbjeglica koje su ih okruživale. Razgovarale smo vani, u hladu velikog stabla afričke akacije. Vidjela sam joj na licu da je čudi što ne buncam kao prava luđakinja. Kao i velik broj bogobojaznih ljudi odgojenih u vjeri, ona nikad nije doživjela religiozno iskustvo. Zaključila sam da takvi ljudi ne znaju što bi mislili o onima koji su ih doživjeli, osjećaju i melankoličnu čežnju i ogorčenost i trunčicu zavisti poput dobrog sina u poučnoj priči: ja cijelog života obrađujem vinograd o Gospodine a za mene nemaš ulovljenog teletu? Ispričala sam joj što mi se dogodilo i što mi je Bog naredio, ali mislim da me zapravo nije čula. Zatim sam otišla natrag u wibošku utvrdu i sukobila se sa zapovjednikom SNOV-ovaca, bucmastim tipom po imenu Nyoung. Nahranite ljude, rekla sam, za Gospoda Boga, a Gospodin mi je onda u glavi prikazao sve njegove opačine i ja sam ih nabrojila a on je uzviknuo od bijesa i rekao mi da sam vještica, i uperio je pištolj u mene i povukao okidač. Ali Gospodin me zaštitio i oružje nije opalilo. Prišla sam mu jako blizu i rekla, ti znaš da ja nisam nikakva vještica, Nyoungu, nego proročica samog Nhialica. Zar ti nisi Monyjang? Jesu li te tvoji preci učili krasti hranu od gladnih? Je li to cieng? Je li to plemenito, živjeti poput stranaca? Kad su se to Monyjanzi naučili tako prežderavati? Tvoji preci te se stide. Njihovi duhovi dozivaju Nhialica da ti presudi. Ako se ne pokaješ, zar te se neće odreći, i tebe i cijele tvoje loze? Vidjela sam stravu u njegovim očima. Cijelo dvorište je bilo tiho osim lupetanja agregata. Kao da je i vjetar prestao puhati. Rekla sam, tiho da samo on čuje, slušaj, Nyoung: Bog me poslao da izliječim
Monyjange od kvarenja i dam im novi život. Za svaku mjericu hrane koju daš, deset mjera, stotinu mjera će ti biti uzvraćeno. Opet će biti stoke i mira i stranci te više neće uznemiravati. Samo vjeruj i slijedi me! I tako je povjerovao i izdao naredbe da se podijeli hrana koju su imali. Rekla sam da se njegovi vojnici moraju pobrinuti da hranu dobiju žene i da žene prvo nahrane svoju djecu. Nakon toga i muškarci mogu jesti. Zapanjili su se zbog toga, jer nije bilo prema običajima, nije bilo cieng. Ali rekla sam da je Bog odredio novi cieng za Dinke i da ja pazim i da ću zgromiti svakog muškarca koji uzme hranu namijenjenu djeci, i onda sam izašla i isto to rekla mnoštvu. I tako je i bilo tijekom sljedeća dva dana, a dvojica muškaraca koji su se tome usprotivili pronađena su na rubu logora, s ustima punim kuhane riže i nakon toga više nije bilo otpora. Posudila sam kamion od Nyounga i obišla s Dolom susjedna sela i logorovališta sa stokom, razgovarala o svojoj misiji s ljudima i starješinama, ili točnije rečeno, Dol je govorio umjesto mene i ispričao im što se dogodilo u Wiboku i kako je moguće ispraviti ono što Dinke nazivaju kvarenjem svijeta. Mladiće je to uzbuđivalo i htjeli su se latiti svojih kopalja, ali ja sam rekla još ne, još ne, jer vlada i milicije su dobro naoružani i samo bi uzalud gubili živote. Rekla sam im da će se Bog pobrinuti za oružje kad za to dođe vrijeme i podariti im pobjedu. Dol je u tome bio izvrstan; imao je dheeng i to u izobilju, tu kombinaciju otmjenosti, ljepote, pristojnosti, držanja, lijepog izražavanja, a to je osobina koju muškarci Dinka najviše cijene. Izgledao je kao poglavica, i čula sam kako ljudi govore o njemu i njegovoj lozi, i prisjećaju se stare pjesme o tome kako se vraća Peng Biong. Zanimljivo je to, kad si Božji prorok nikad ne moraš smišljati što ćeš reći. Ponekad ti riječi samo navru u misli i ti ih izgovoriš naglas a sve drugo je vjerovanje bez zadrške. Bog će ili djelovati, ili neće; u međuvremenu, na nama je da slijedimo i budemo strpljivi. Prošlo je nekoliko tjedana dok smo Dol i ja propovijedali novi cieng. Cijeli duh naselja se počeo mijenjati. Uz malo više hrane, ljudi su mogli početi raditi. Mogli su iskopati zahode i sagraditi kolibe za spavanje. U Wiboku je bilo dovoljno alata za to. Žene su mogle početi saditi grah, kikiriki i sijerak prije nego što stignu kiše. Ljudi su opet počeli pjevati. Ja sam svaki dan išla na misu i pjevala sa zborom.
Negdje u to vrijeme počela sam zapažati da me ljudi zovu Atiamabi, ili Atiam-opet, prelazila sam u mit kao što je bilo i pretkazano. Pitali su me, Atiamabi, kad će doći kiše? A ja sam odgovarala uskoro, uskoro, sve do onoga dana kad je Bog progovorio kroz mene i odgovorio, sutra. Iduće jutro je osvanulo crvenom zorom a sa zapada smo vidjeli da je oblak koji je tako dugo visio na rubu svijeta narastao i postao crn i ljubičast i pun munja a bilo je i vjetra. Tog dana smo ustvrdili još nešto kad smo se probudili, a to je da je grad pod okupacijom milicije Baggara, murahilcena. Zarobili su ili ubili onu šačicu naših vojnika, koje su u zoru zatekli na spavanju, a ostale su otjerali i onda su zauzeli grad. Sad su išli po naseljima i kolibama, odvodili djecu i žene i tukli ili ubijali muškarce ako hi pružili otpor. Bili su to muškarci grubih lica s turbanima i u huljama i komadima odore, ali svi su bili dobro naoružani vojnim puškama. Usred vriske i pucnjeva i plača čuli smo sve bližu grmljavinu. Kad sam istrčala na wibosko dvorište, pale se prve teške kapi kiše a nebo se spustilo i zacrnilo. Tu ih je bilo dvadesetak, svi s kalašnjikovima. Nekoliko SNOV-ovih vojnika je ležalo mrtvo. Jedan je polako puzao kao zgažena buba, nitko se nije obazirao na njega. Baggare su okupljale svoju lovinu, djevojčice i dječake i vezivali im ruke žicom za radio-vezu ili uzetom. Ugledala sam cijeli djevojački zbor, svezan i uplakan. Na uglu utvrde stajao je parkiran izbu-betani Toyota kamionet, s ruskom strojnicom 12,7 u teretnom dijelu, a iza topnika je stajao zapovjednik krupan samouvjeren čovjek u maskirnoj odori, i izvikivao naredbe. Sad je kiša već ozbiljno padala i zapovjednik je naredio vozaču neka premjesti kamion ispod limene strehe i skloni ga s pljuska. Ja sam se uspela na jednu bačvu za naftu i ponad bubnjanja kiše i grmljavine izviknula arapske riječi koje sam naučila u Rimu: U Ime Boga, Milostivoga, Sami-losnoga. O vjernici! Ne raspravljajte s Narodom iz Knjige osim plemenito, osim s onima koji čine zlo; i recite, 'Mi vjerujemo u ono što nam je poslano, i što je vama poslano; naš Bog i vaš Bog su Jedno, i njemu se klanjamo. '"7? Izviknula sam svete riječi šure sporim pjevuckanjem na tartilu78 tako da se što dalje ore. Vidjela sam kako se mokra 77 Kuran, Sura XLII, Eš Šura/Dogovaranje (navedeno prema
prijevodu Islamske zajednice objavljenom na http://www.islamska-zajednica.hr/kur'an/ibn_kesir/042.pdf): "K tome ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, i ne slijedi strasti njihove i reci: Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da među vama pravedan budem; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema prepiranja između nas i vas; Allah će nas sve sabrati, i Njemu je povratak."/15/ i Suri 23 /Vjernici, ajet 108. "Meni se objavljuje daje vaš Bog - jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!" (navedeno prema bošnjačkom prijevodu objavljenom na http://bosnjaci.net/kuran.php) crna lica pod turbanima okreću prema meni, zapanjena. Nisu često čuli Kuran iz usta ljudi koji izgledaju kao ja, a nikada iz usta žene. Nastavila sam: zar nije Prorok, mir s njime, rekao, Bog je blag i voli blagost u svemu. O vjernici, je li ovo blagost? Ugrabiti djecu? Zar to čine muškarci? Ne! To čine kukavice i mnogobošci, i zabranjeno je napadati sljedbenike Knjige. Slušajte me sada, govorim u Božje ime. Od današnjega dana sva zemlja s ove strane rijeka vama je zabranjena. Pođite s mirom na vlastitu zemlju i uzgajajte svoju stoku i podižite svoje sinove. Oni koji tako ne učine poginut će a njihove će duše polijevati vrelom vodom u Džehennemu. Ali zapovjednik mi je rekao da sam drolja nevjernička i oborili su me na tlo udarcima kundaka i nogama me izudarali dok se nisam izvalila u blatu. Kiša je sad lila kao iz kabla a grmljavina nije prestajala. Osovila sam se na noge i ponovno povikala, neka vas Božja vatra proguta i sagori vam kosti! Danas, već ovoga sata, demoni će vam izjedati meso u Paklu. Neka vas progoni Božja kletva, vas i sedam naraštaja vaših sinova! Vidjela sam kako zapovjednik nešto govori topniku i kako se cijev strojnice okreće prema meni a onda je munja udarila u utvrdu. Velika debela vatrena strijela, zaglušivši sve u blizini, pro-putovala je od limenog krova kroz oluk do limene nadstrešnice i udarila u krov kamioneta. Vozač, topnik i zapovjednik istog su se trena pretvorili u spaljena trupla, i sve streljivo iz remena i kutije prasnulo je odjednom a svjetleća zrna su poletjela u zrak. Murahileeni su se derali i trčali
unaokolo i dosta njih je palo pogođeno velikim mecima. Ni munje nisu prestale. U sjevernoj Floridi oluje s munjama su jako česta pojava i dok sam tamo bila vidjela sam svakakvih krasotica, ali nikada više neću ugledati neku ravnu ovoj. Cijela utvrda je isijavala plavu svjetlost od njihovih udaraca. Bijele vatrene lopte kotrljale su se tlom, a nebo je bilo tako crno i kiša tako gusta da je izgledalo kao da se svi pokreti događaju u trzajima kao na rock koncertu kad puste stroboskopsku svjetlost zrak je bio tako pun ozona da je disanje boljelo. I dalje sam izvikivala sve najkrvoločnije dijelove kojih sam se mogla sjetiti i iz Kurana i iz Psalama o gnjevu Božjem i kazni koja očekuje one koji čine zlo iako je teško povjerovati da me itko čuo. Ne mogu se zakleti da sam vidjela pripadnika milicije da cilja na mene svojom puškom i da se onda pretvorio u vatreni stup, ali je moguće da je bilo tako. Gotovo svatko tko je bio tamo vidio je neko čudo, a bar jedno od njih je bilo stvarno: osim SNOV-ovaca stradalih u prvome napadu, nitko od naših nije bio ozlijeđen. Napokon se začuo gromoglasni pucanj kad je munja udarila u desni toranj a istodobno je prasnuo spremnik goriva u kamionetu i pretvorio se u vatrenu loptu obavljenu dimom i onda se cijeli toranj srušio poput Jerihona. Pripadnici milicije su se razbježali na konjima ili nogama, ostavivši iza sebe svoje mrtve i ranjene. Kad su otišli a mi se počeli pribirati, pomagati vlastitim ranjenicima i razvezivati zarobljenike, kiša je prestala i izašlo je sunce i obasjalo nas zrakama, izgledale su kao sa slike raja naslikanog na crkvenoj fresci, i od njihove topline se dignula para. Izgledalo je kao nastanak svijeta. Onda sam opazila da je toranj pri padu otvorio rupu u boku zgrade i to do temelja, i na njenom uglu je zjapio trokut crne praznine. Dakle u Wiboku su svi vjerovali da su Britanci staru tamnicu ispunili šutom i zalili betonom da je zatvore, ali ja sam vidjela da nije tako. Zalili su betonom, da, ali preko čelične mreže, tako da je nastao lažni pod. Ispod toga je bila šupljina. Zgrabila sam nekog dječaka i poslala ga da iz bolnice donese ručnu svjetiljku a kad se vratio poslala sam ga kroz rupu neka vidi što tamo ima. Izašao je, prekriven prašinom i paučinom, i kad sam ga pitala što tamo ima rekao je kutije i stvari zamotane u tkaninu a ima i oružja. Rekla sam naglas, iako me tu nitko nije mogao razumjeti, Skladište
prokletih, i znala sam da nam je to Bog poslao jer nam treba. Nakon svih ovih događaja, naravno, svi su jedva čekali učiniti kako im kažem. Naredila sam muškarcima neka trnokopima i lopatama prošire otvor a onda sam se i sama spustila unutra. Bilo mi je jasno što je to. U britansko doba posvuda po istočnoj Africi bilo je vojnih jedinica a vojne jedinice imaju narednike opskrbe a ti su pak imali materijala u količinama koje su premašivale propise ili oštećenog u nekim nezgodnim okolnostima, koji niti su mogli baciti (jer što bi bilo kad bi ih neki časnik pronašao na nekoj domorodačkoj tržnici a preko njih široka zvijezda Britanske vojske) niti vratiti otkud je stigao, pa bi ti narednici opskrbe rekli svojim skupnicima ne želim više vidjeti taj prokleti_ i tako bi nestao u neko zabačeno mjesto. A ni jedno mjesto nije zabačenije od Wiboka, a kad je 1956. stigla zapovijed za povlačenje i prepuštanje zemlje cmčugama, a istodobno i naredba da se zapečati naselje baraka kako crnčugama ne bi poslužilo za porobljavanje drugih cmčuga, eto ti ga na, pravi dar Božji. Ta sranja su pobacali u podrum, preko podruma su bacili čeličnu mrežu i poslije sve zalili betonom, noću, bez sumnje, tako da ih ne vidi neki znatiželjni domorodac. I odoše onda u Blighty7'' pjevuckajući veselu pjesmicu. Evo što smo našli: 121 alatku, za ukopavanje, s trnokopima 200 košulja, civilnih, pamučnih, kaki, druge s činovima 650 vreća za pijesak, juta, u balama 18.000 komada streljiva kalibra 0,303, u limenkama od 500 kom., označene "istekao rok trajanja/za baciti" 12 Lee-Enfield Mk III pušaka, u sanducima, konzervirane cosmolineom, na sanducima žig 1918 Aldershot 8 Lee-Enfield Mk V pušaka, žutom bojom označene "neupotrebljive" 2 Mk III Bren strojnice, isto 21 magazin za Bren strojnice, prazni 4 špule po petsto metara bodljikave žice marke Concertina 79 Britanski sleng za Veliku Britaniju u vrijeme Britanskog carstva.
6 dalekozor«, mk II, žig 1943., svakome polomljeno bar jedno staklo 7 pištolja marke Very u kutijama 6 setova signalnih raketa marke Very u zapečaćenim kutijama 3 grijača za vodu, na benzin 12 zviždaljki, kromiranih, za dočasnike 16 bajuneta marke Wilkinson, 43 cm, s koricama 122 kacige, čelični, mk II, uzorak 1916. 10 mačeta s koricama, označene Sam'l. Kitchin & Co., Sheffield, 1917. 214 prostirki, vodootpornih, gumiranih, 15 x 10 cm i još kutije metalnog otpada, potrepštine za vezivanje i učvršćivanje, opasači sa streljivom, natruli predmeti od gume, našivne oznake vojnih jedinica, lance, konopce, kamuflažne mreže, limenke napuhane od bakterija, radije koji su ispali s kamiona, kožne sare, raznu optičku opremu nepoznate namjene, vjedra s rupama, lijeve čizmice itd. Sve smo to izvukli iz rupe i poslagali po vodootpornim prostirkama a ljudi su se okupili i zurili u stvari dok se uokolo dizala izmaglica i oštri smrad spaljenog kamioneta. Tijekom sljedećih dana podučila sam ih kako se pomoću plina s pušaka skida konzervans cosmolina i kako podmazati i nauljiti oružje pomoću opreme za održavanje koju ima svaka puška. Jedna Mk V doista nije valjala, a jednoj brenicije nedostajalo postolje, ali iz obje se dalo pucati. Nije baš bogznašto, ali moje sjećanje je pljucnulo podatak da su 1945. Vijetkongovci posjedovali tri puške i jedan pištolj. Naredila sam Nyoungu i njegovim ljudima, onima koji su preživjeli, neka sav taj materijal prenesu u utvrdu i tamo ga čuvaju. Zatim sam otišla Dinkama da ih pripremim za rat. Dinke su veliki ratnici, a to znači da ništa ne znaju o ratovanju, iako su u bitkama hrabri poput svetaca. Zahvaljujući još jednom čudu, Dol Biong je to shvatio, uz moju mješavinu Clausewitza8" i Vodiča kroz bitke za bojnog predvodnika, iz noći u noć nakon napada milicije sjedili smo zajedno i ja sam mu ulijevala u glavu zametke osnova iz obiju knjiga. Zatim smo otišli do starješina Penga, i on je govorio a ja sam sjedila i isijavala duhovnu snagu, a to je jedini autoritet koji
Dinke priznaju. Tipičan rat Dinka počinje uvredom; pleme se okupi, složeno u čete prema starosti. Lupaju u bubnjeve i plešu i smišljaju dor, ratničke pjesme u kojima vrijeđaju neprijatelja a hvale sebe. Zatim se pjevajući zalete na neprijateljsko pleme, žene uče uz njih i nose im hranu i dodatno oružje i bore se prsa o prsa. Ranjenog neprijatelja uvijek ubiju. Napad iz zasjede i borba iz zaklona smatraju se sramotnima. Ako pobijede, uzmu neprijatelju stoku. Sve je to jako u stilu trojanskih bitaka, magnifique ce ne'estpa la guerre81 protiv vojske naoružane kalašnjikovima. Starješine su razgovarali i raspravljali i napokon rekli da možemo dobiti jednu dobnu četu, onu koju nazivaju Ljudima-lavovima, sastavljenu od mladića starih sedamnaest godina, koju ćemo uvježbati na taj novi način. Dol im je rekao da time neće dovesti u pitanje svoj dheeng, taj vječni prioritet među Dinkama, tako da je i to postalo dio novog rješenja. Onda sam rekla da hoću i žensku dobnu četu. Još rasprava, ali ja sam na koncu konca ipak bila Nhialicov glas, pa su se složili i rekli da se Žućkasti lavići smiju uključiti u naše ratovanje. Dol je izabrao dvadeset najperspektivnijih iz obiju spolnih skupina i onda smo se bacili na osnovnu obuku. Bila su to dobra djeca i nije ih bilo teško uvježbavati, prije svega, bili su u savršenoj tjelesnoj kondiciji, okretni i neumorni, a streljaštvo ih je oduševilo i iskazali su zavidnu vještinu. Bili su rođeni za mačetu i bajunetu. Najteže ih je bilo naučiti da budu tihi i strpljivi. Dinke vole pjevati i galamiti; nisu stvoreni za zasjede. Ali njihova najdojmljivija 80 Kairl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski vojni časnik i vojni teoretičar koji je izlagao doktrinu totalnog rata i rata kao političkog instrumenta. značajka bilo je trčanje. Čak ni najbolje rangirani studentski trkački limovi iz Amerike ne bi im bili ni do gležnja, i to kad bi trčali s punom bojnom opremom. Dala sam im dva mjeseca. Kad su naučili manevrirati i ukopavati se i osigurati područje i ispaliti dvanaest metaka u limenku promjera dvadeset i pet centimetara s udaljenosti od tristo metara za manje od minute, i kad sam najbolje medu njima izabrala za predvodnike desetine, uzeli smo svoje mizerno oružje i krenuli na murahileene.
Čak i uvježbanim vojnicima padne moral kad ih iz daljine skidaju snajperi nevidljivog neprijatelja, a plemenske milicije su jednostavno banditi. Oni bi nasumce ispucali mnoštvo metaka iz svojih kalašnjikova a neki od njih bi se zaletjeli na nas a mi bismo ih skinuli brenicama. Za mjesec dana smo očistili cijelu zemlju sve do područja istočno od rijeka i uzeli dvije tisuće grla stoke, kao što je Gospodin i obećao, a ja sam na crnome baggarskom pastuhu, ratno-me plijenu, jahala na čelu velikih krda, dok mi je pleme klicalo i pjevalo. A stoku sam podijelila borcima bez obzira na spol ili klan i ljudi su bili bijesni jer žene nikad prije nisu posjedovale blago, ali ja sam im rekla da je to novi cieng dan od Boga koji vam je podario i pobjedu, i oni su poslušali, jer moja riječ je bila zakon. Da, moja riječ je bila zakon među Pengovcima a moja riječ je glasila kopaj kopaj našim britanskim lopatama, protuzračna skloništa u Wiboku i u svakom selu, jer znala sam da će milicija reći SUVovcima da u tom području djeluju jake SNOV-ovske snage, jer kako bi inače moćni murahileeni doživjeli poraz? Od robova svakako ne. Jednoga jutra probudila me pucnjava iz strojnica i ugledala sam neke klince kako gađaju avion, koji srećom nisu pogodili jer je to bio fokker Družbe iz Pibora i iz njega su padobranima izbacivali razne stvari, uključujući i jednog muškarca, a ispostavilo se da je to Peter Mulvaney. Došao je po Norin pepeo, a kad je čuo što ja tu radim inzistirao je da dođe. Rekao je neka mrtvi pokopaju svoje mrtve, a to bi rekla i Nora da je situacija bila obratna i pitao je kako ti mogu pomoći a ja sam rekla, imam ratnike ali trebam pješaštvo, trebam pješački bataljun jer želim zadržati položaje koje smo zauzeli. I on je nekoliko dana gledao kakvi su mi ljudi a onda je rekao moguće je, ratnike se može pretvoriti u vojnike, uostalom uspjelo je s Ircima i Škotima. I tako sam ga naučila davati naredbe i uvrede i komplimente na jeziku dinka, bilo je to gotovo kao da opet imam Noru, bila sam tako sretna, ali kad sam upitala Petera kako to da su mu dali avion da nam dostavi namirnice a on je rekao imaš prijatelje na visokom položaju, po čemu sam znala da je majka poglavarica reda čula o mojim pothvatima i da ih odobrava, pomislila sam još jedna izdaja, Nori bi sve to bilo mrsko, vjerujem, i pomolila sam se za njezin oprost. On je bio puno bolji od mene budući da je bio profesionalac i sve
skupa i on je najbolje od njih odjenuo u košulje iz Skladišta prokletih i pronašao je one vrećice s našivnim oznakama činova tako da je polovica postala Somersetsko lagano pješaštvo a polovica Inniskillinški kraljevski mušketiri, jer te smo oznake imali, podijelili smo ih bez obzira na spol, dobnu skupinu ili klan i onda je organizirao međusobne borbe i raznorazna natjecanja, moraš im slomiti svaki identitet osim pripadnosti vojsci, rekao je i bila je to istina, ali njima svejedno bolna, mi smo htjeli odanost crkvi i vojsci i naravno Dolu Bion-gu, koji je shvaćao zašto to radimo, Bog ga blagoslovio. A naravno sad smo imali više novaka nego što smo mogli primiti, pa smo one naše prve, onih četrdesetero, postavili za časnike novima. Prošlo je mjesec dana a onda su stigli, čim je svanulo zatutnjali su prema Wiboku: kamion pun pješaka sa strojnicom 12.7 na kabini, zatim oklopno zapovjedno vozilo, HumberPig 4x4, iza njega top i ostali trotonci. Zaustavili su se na oko petsto metara od utvrde i počeli paljbu, i tada sam prvi put čula strašan zvuk topa koji će postati moj, kako prvi i zadnji put kad se pucalo na mene. No to baš nije šala, rekao je Peter, to je L70, taj će ovu utvrdu srušiti za deset minuta a ja sam rekla, idemo onda. Uzeo je desetinu naših najboljih strijelaca, a ja sam uzela ostatak naše vojske i povela ih van kroz stražnji gradski ulaz i obišli smo grad u širokim lukovima u oba smjera i naravno da ovi uopće nisu osigurali područje. Peterova skupina je skinula snajperom sve topnike prije nego što su se uopće snašli a onda su poubijali sve časnike. Većina vojski trećega svijeta specijalizirala se za pucanje na bespomoćne civile pa tako ni ova nije bila iznimka. Bez vođa, razbježali su se uokolo i počeli pucati u svim mogućim smjerovima, dokazavši tako da je automatsko oružje beskorisno ako ništa ne gađaš. Sve je bilo gotovo za četrdeset minuta. Došli su "grobari", usmrtili ranjenike njihovim vlastitim mačetama i skinuli s trupala čizme, streljivo i oružje. Mi smo imali dvoje mrtvih i desetero ranjenih. Zauzvrat smo dobili opremu pješačke postrojbe i moj top. Neka mi Bog oprosti tada sam mislila da smo dobro prošli. Ubrzo nakon toga, kasnije istog dana, čuli smo nešto što je zvučalo kao topovska vatra u daljini prema istoku. Kreni prema zvuku topova, dobra je doktrina, pa smo se ukrcali u svoje nove kamione i zaputili se u tom smjeru. A tamo, oko sedamdeset kilometara od rijeke Akobo
i etiopske granice, zatekli smo tim za traženje nafte. Seizmičke sonde su izazvale one eksplozije koje smo čuli. Tim je unajmio čuvare, ali ovi su se razbježali kad su vidjeli tko smo. Voditelj tima, dr. Terry Richardson, Kanađanin, pozvao me u veliku prikolicu koja mu je služila kao ured. Imala je klimatizacijski uređaj, premda je bila kišna sezona i svježe za sudanske pojmove. Rekao je da još nisu pronašli ništa važno, i malo smo popričali o pronalaženju nafte, sasvim civilizirano, sve dok mu nisam rekla da je ratni zarobljenik i da zapljenjujem svu njegovu opremu. Rekao je da to ne mogu, jer ima dozvolu sudanske Vlade, a ja sam mu morala reći da više nije u Sudanu. Mislim da sam tada prvi put objavila nezavisnost svojeg naroda. Kad je stiglo proljeće 1937. godine, Majka poglavarica reda Rolandova, tada stara osamdeset i pet godina, uvidjela je da je jako bolesna te da možda neće poživjeti do kraja godine. Stoga je poduzela dvije mjere: prvo je otišla u Rim i sastala se s kardinalom Rattijem kako bi se s njime savjetovala. Većina upućenih u politiku tada je već znala da se bliži novi svjetski rat. Rolandova se bojala da u tom ratu, za razliku od prethodnoga, neće biti puno razumijevanja za redovnice koje idu po bojištima i skrbe se za civile, a istodobno je vrlo vjerojatno, kako su pokazala i zbivanja u Španjolskome ratu, tada još u jeku, da će civilnih žrtava biti više nego ikada. Kardinal je obećao da će se sa svojim bratom Papom Pijom XI. konzultirati o diplomatskim aspektima toga problema. On je osobno, vodstvu Družbe stavio na raspolaganje relevantne obavještajne informacije koje je prikupila izvrsna vatikanska diplomatska služba. Njezin drugi postupak bilo je sazivanje zbora cjelokupnog Sestrinstva. Dana 17. svibnja 1938., više od sedam stotina sestara - sve koje su se mogle nakratko odvojiti od dužnosti - sakupilo se u Matičnoj kući u Nemoursu kod Pariza. Većinom su to bile mlade žene za koje je Marie-Ange de Berville bila legenda, a žena u dubokoj starosti, njihova generalica koja im se sad obraćala, nije bila ništa manje. Govor koji je održala toga dana nikada nije objavljen, ali govorila je tako dojmljivo, a njezina su zapažanja bila tako dalekovidna, da su ga mnoge izvrsno zapamtile i znale ponoviti gotovo svaku riječ. I autorica ovih redaka imala je čast biti među prisutnima i dobro ga se sjeća, premda istini za volju valja reći, kad se prisjećamo govora koji nastoji predvidjeti budućnost, skloni smo sjećanje uskladiti sa stvarnim razvojem događaja. Prorekla je europski rat, i rat se dogodio. Prorekla je da će žene
okupljene na zboru pripadati narodima koji će se naći na zaraćenim stranama, i to se pokazalo točnim. Prorekla je da će civili stradati u razmjerima neviđenima u Europi još od Tridesetogodišnjeg rata, što se također ostvarilo, ali u još većoj mjeri nego što je čak i pesimistična Majka poglavarica mogla zamisliti. Govorila je da su moderne države sklone voditi rat protiv civila u političke svrhe, a nije se libila niti imenovati krivce. Rekla je kako je moguće da će sestre iz Španjolske i Italije I Njemačke morati otkazati poslušnost svojim vladama da bi se skrbile o stradalima u skladu sa svojim zavjetom, I da će možda morati skinuti habite i raditi u tajnosti. Govor Je završila priznanjem da je na samrti i da sestre sad moraju odlučiti tko će Je naslijediti. To su i učinile sljedećega dana, za treću Majku poglavaricu Družbe izabrale su Elisabeth Mariju Sapenfeld. Tri dana poslije, Otilie Roland se oprostila od ovoga svijeta, na kojem je provela život pun preokreta kao neka priča. Rođena u pariškom podrumu, kradljivica i prostitutka već u dobi od dvanaest godina, a sa šesnaest komunarka i ateistica, ona je i dalje dokaz da je duhovna obnova moguća kroz ljubav, ali i dokaz karizme i pronicljivosti Utemeljiteljice, koja je u njoj zapazila ono što nitko drugi nije, te je uz vlastiti primjer i milost Božju spasila kako bi živjela na Božju slavu i služila drugima. Kad su se neki ljudi iz crkve potužili na Otilieino sumljivo podrijetlo i sklonost Družbe da članice nalazi među uličarkama, Utemeljiteljica je odgovorila, jetko kao i inače: "Ja ih mogu naučiti pobožnosti, mogu ih naučiti raznim vještinama, ali hrabrost dolazi od Boga; mi moramo imati hrabrosti, a grisettes82 je imaju." IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . DVADESET Oboje su goli ležali u Lorninu krevetu, ali ni on ni ona nisu se sjećali kako su tu dospjeli. Ona je htjela još. Bilo joj je žao što se probudila, htjela je taj zaborav, računala je da joj je svaka ševa posljednja, tko zna kad će od bolesti postati odbojna ili nemoćna? On je rekao: "Gledaj, imamo problem."
"Više me nećeš?" "Ne, 'oću ja još puno tebe. Ali moramo izvući Emmylou. Doći će po nju i onda će nestati." "Ne mogu to samo tako." "Mogu. Mogu je proglasiti teroristicom zato što je bila umiješana u sve ono s drogom i oružjem. Osim toga, postoji nekakva veza između nje i onog Sudanca, a Sudan je središte terorizma, tako da mogu izmisliti što god ih je volja. To ti je sad nova Amerika, pa nitko ne jebe habeas corpus. Zato je moramo izvući." "Jimmy, to je ludo." "Misliš? Čekaj malo." Kliznuo je iz kreveta i otišao iz sobe. Za nekoliko minuta se vratio, odjeven u hlače i majicu, bosonog. U ruci je držao veliku omotnicu. "O, Bože!" uzviknula je kad ih je ugledala. 83 Pravo zatvorenika da u najkraćem mogućem roku bude izveden pred sud, kako vlasti ne bi zloupotrebljavale pritvor. "Aha. Ovo nije dobro. To je poruka da nas mogu ucmekati kad god žele, meni sad nije jasno..." "Vidjela sam čovjeka koji ih je snimio. Na plaži. Ti si spavao, a ja sam vidjela muškarca s teleobjektivom na jahti." "Bi li ga prepoznala da ga opet vidiš?" "Možda... vjerojatno... imao je crvenu kosu. O, Bože, Jimmy! Što ćemo sad?" "Naći ćemo te tipove, otkriti o čemu se zapravo radi, zašto su ubili Arapina i Wilsona, i zašto tako jako žele ispovijedi Emmylou Dideroff. Ako budemo mogli, privest ćemo ih. Ideš sa mnom." "S tobom? Kamo?" "Prvo na Grand Cayman. Moramo otkriti što se dogodilo u onoj hotelskoj sobi kad je Arapin izletio kroz prozor. Vjerojatno trebamo provjeriti i pokrajinu u kojoj je Emmylou odrasla, Okrug Caluga." "Tu nećemo naći ništa u vezi sa svim ovim, a osim toga, zašto bi nas i bilo briga? Emmylou pokreće njezina vjera, a nju je stekla u Svetoj Katarini." Kad ju je upitno pogledao, dodala je: "To je samostan u pograničnom području Virginije. Tu se obratila na vjeru. Bar tako ona
kaže." "Dobro, posjetit ćemo i Blue Ridge. Ali prvo je moramo izvući. Ima li načina da je izvedemo iz zatvorenog odjela? Neka posebna terapija ili tako nešto?" "Ima dogovoren MR. Pretraga se obavlja u drugoj zgradi. Mogu otići i reći da danas mora na pregled." "Savršeno", rekao je Paz, a onda su zajednički razradili plan, nakon čega je Lorna rekla: "Znaš, da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću kovati planove kako oteti štićenicu suda iz bolnice, rekla bih mu da je lud." "I bio bi lud. Promijenila si se." "Da. Pala sam pod tvoj loš utjecaj." Pogledala ga je u oči. "Kako si spavao?" "Kao beba." "Moć vudu mame." "Ne", rekao je. "Vudu mama kaže da je to uglavnom tvoja zasluga." * * * Lorna zaključi da joj urotništvo ide kao da se rodila za to, a zna i zašto. Od sinoć je puno razmišljala o svojoj majci i sad shvaća da je zbog odgoja koji je imala bila prisiljena braniti ono malo osobnog prostora od očeve didaktičke nametijivosti i zahtjeva starijeg brata. Prešućivanje, dvoličnost, dodvoravanje i čiste laži bili su osnova života u njezinoj obitelji. Sad razmišlja o Emmylou s više naklonosti zapravo su jednako krvave ispod kože. I zato joj nije problem lažirati pregled u centru za magnetnu rezonanciju, niti domoći se ružičaste kute, para najkica, službenog registratora, jeftinih naočala za čitanje s čeličnim okvirom i plave vlasulje. Svemu doda još i lančić s nevaljanom iskaznicom za ulazak u Jackson. Emmylou istog trena prihvati plan. Pita kamo će je odvesti, a Lorna joj mora priznati da ne zna. Taj dio Paz još nije smislio. Darryla ih prati tijekom kratke vožnje kombijem preko kompleksa bolnice Jackson do Zgrade 403, gdje je stroj za snimanje magnetnom rezonancijom. Dođu do odjela. Darryla uvjerava službenicu na prijmu da imaju dogovoreno. Emmylou zatraži da je puste na zahod, a Lorna se ponudi otići s njom i stražariti pred vratima. Na ulazu u WC doda joj veliku ručnu torbu. Nekoliko minuta poslije ta osoba, koja je očito
član bolničkog osoblja, plavokosa žena s naočalama u ružičastoj kuti, izađe iz ženskog toaleta, užurbano kao što se obično kreću bolnički službenici, čitajući nekakve papire iz svojeg registratora. Darryla je jedva pogleda. Već deset minuta raspravlja telefonom s osobom zaduženom za dogovaranje pretraga, a onda tresne slušalicu, tiho nešto prokune i krene u ženski zahod, u kojem pronađe gomilu Emmylouine bolničke odjeće. Oglašen je alarm, ali Emmylou Dideroff je već napustila zgradu. Paz je bio za upravljačem unajmljenog bijelog Taurusa i brzo vozio prema sjeveru i središnjem dijelu države. Lorna se iz nekog razloga odlučila za stražnje sjedalo, a suvozačko prepustila Emmylou, koja je nosila sunčane naočale, šiltericu Marlinsa, majicu i kratke hlače. Paz bi povremeno bacio pogled na nju i pomislio da izgleda deset godina mlađe nego prije. U krilu je imala jednu od svojih bilježnica i povremeno bi nešto škrabala u nju, inače je zurila kroz prozor sa zadovoljnim osmijehom na licu. Paz se osjećao pomalo nelagodno. Volio je uredan život i, poput mnogih mladića koji su odrasli u teškim uvjetima, obično je bio pobornik discipline. Znao je da je sad jako skrenuo s tog puta, a tu su još i ona čudesa s bembea. Postupio je kao i inače, u glavi je prevrtio vrpcu sjećanja i iznova sve te stvari koje je vidio i osjetio protumačio na način koji je više u skladu s njegovim shvaćanjem stvarnosti. Povremeno bi u retrovizoru promotrio i Lornu, još jedno problematično dijete. Paz nije imao ništa protiv strastvenog seksa i to u izobilju, ali mislio je da je Lorna i po tom pitanju pomalo čudna. Tu nešto ne štima, osjeća neki strah, koristi se seksom da bi nešto potisnula. Pitao se kad će mu, i hoće li uopće, reći o čemu se radi. Zapravo, pomislio je, baš ga boli dupe. Pa on jedva poznaje tu ženu, a pogledaj sad, vuče je preko cijele zemlje da bi ustvrdili zašto je ova luđakinja pokraj njega postala manijak. Je li to doista njegov cilj? Pokušao se sjetiti zašto je upravo bacio u vjetar cijelu svoju karijeru i doveo se u situaciju da ga čeka stroga zatvorska kazna... ma gdje mu pamet bila? Cesta se protezala kao tamna dvosmjerna traka kroz potpuno ravno zelenilo, dosadno za putovanje, kao i njegov život, pomislio je, glup i dosadan, poput ove vožnje koja ne vodi nikamo, s luđakinjom otkvačenom na Isusa sprijeda i debelom, neurotičnom nimfomankom
straga. Proletjeli su pokraj malenog spomen-mjesta uz cestu, bijeli križ i nekoliko plastičnih cvjetova, i palo mu je na pamet, evo, netko je smislio pravu stvar, poželio je neko piće, rum ili čak votku, ali zapravo mu ne treba, dovoljno je malo zaokrenuti volanom i zašto ne, jebiga, u čemu je uopće štos? Kroz titranje vrućine pojavio se veliki teretnjak, jureći im ususret, dovoljno je samo malo trznuti ulijevo, samo malo... Trubljenje, glasno, i Emmylouin vrisak u njegovu uhu, a onda je ona zgrabila upravljač i lupetali su i poskakivali po desnom rubniku uz cestu. Paz je zaustavio auto, tresao se, a lice mu je bilo obliveno znojem. "Jesemti, bit će da sam zaspao. Kriste..." "Ne, nisi", rekla je Emmylou. "Bio si sasvim budan i imao si kontrolu nad vozilom. Promatrala sam te. Namjerno si krenuo ravno na taj kamion." "O, ma nemoj ti sad meni pričati! Nisam! Za kog vraga bih to učinio?" "O čemu si upravo razmišljao?" upitala je. "Ni o čemu", rekao je, "ono, znaš, vožnja, vrijeme, krajolik..." Očima je zaustavila to glatko redanje izmišljotina prije nego što je stigao samog sebe uvjeriti da doista nije pokušao izazvati sudar. "Nisi poludio", rekla je. "On to radi, a ja ne znam zašto. Nešto slično si već doživio, zar ne? Snovi, vidiš stvari kojih zapravo nema, naviru ti misli kakve inače nikad ne bi pomišljao?" Paz je oklijevao, a zatim je kimnuo i rekao: "Onda prvi put, kad smo bili u sobi za razgovore... lice ti se promijenilo. Mislim, to sam vidio." "Da, baš to je čudno", kimala je Emmylou. "Netko je rekao da je vrag izveo najveću varku time što je ljude uvjerio da ne postoji, a onda odjednom iskoči kao zec. I ona je vidjela" - baci pogled prema Lorni koja sjedi sva blijeda i trza se - "ali ona to nikad ne bi priznala." Paz se okrenuo i pozorno proučio Lornino lice, ali nije htjela uzvratiti njegov pogled. Rekao je: "Dakle, Emmylou, možemo li računati na kakve anđele, neke žilave, ili smo prepušteni sami sebi?" "Da, svi misle da se radi o borbi dobra i zla, ali činjenica je da bitke nikad nije niti bilo. To je pravo značenje svemoćnosti. Vrag je samo zaposlenik." "O čemu se onda radi, Emmylou?"
"Nemam blagoga pojma", bezbrižno je odgovorila. "Pridonosimo nekoj svrsi i stvari nam se događaju zbog neke svrhe, ali ne možemo znati koje. Poput onih mjesta, znaš, gdje je zemljina kora tanka pa izbijaju vulkani? Iz nekog božanskog razloga kroz prirodu stvari se probija neki duh i sve se vrti oko nas troje, i Bog zna kamo će to odvesti. Najvažnije je to što nam se govori da se ne brinemo i da imamo vjere." "Aha. A to znači da nećemo nadrapati, jel da?" Paz je govorio polako i pažljivo, kao da se obraća djetetu ili nekome tko drži gomilu talaca i veliku bombu. "O, nebesa, pa da! Sve će biti dobro i sve će biti kako treba." Paz je uključio motor. "Jesi li sigurna u to? Nas troje, sve će biti u redu s obzirom na, znaš, sve te ludosti, demone, što li već..." "Nas troje? Oh, nisam mislila na nas kao pojedince. Mislila sam na ljudsku vrstu. Koliko ja znam, nama je sudbina zapečaćena." I nasmiješi mu se onim osmijehom od kojeg joj sine lice. Do kraja vožnje nitko nije puno govorio. Lorna ga je dvaput zamolila neka stane jer je morala povratiti. Mučnina zbog vožnje, rekla je, iako nije zapazio da je to muči kad su prošli puta išli tim putom. Njegov mobitel je zapjevuckao nekoliko puta, a dvaput je on nazvao. Trebalo je srediti neke stvari, a kad su stigli do dvorišta Cletisa Barlowa, sve je bilo obavljeno. Bar nešto. Emmylou je prepustio Edni Barlow, odbio je poziv na ručak, i vratio se na cestu, krenuvši zapadno na drugu stranu države, a onda sjeverno autocestom 75. Kasno poslijepodne Paz i Lorna su stigli u zračnu luku Tampa International. Dao je parkirati auto i uzeo sobu u aerodromskom hotelu Ramada. Platio je kreditnom karticom koja pripada Cesaru Somozi, kuharu iz restorana njegove majke. Objed u sobi i nekoliko pića prije toga. Čuo ju je kako plače u kupaonici. Kad je izašla, ogrnuta hotelskim ogrtačem, pitao ju je što je muči. Rekla je, ništa, samo sam se sjetila svoje mame. Zbilja? Ne, rekla je, ovo su suze zbog seksualnih frustracija. Već satima nismo. A onda je odbacila ogrtač. Sljedećeg jutra ukrcali su se na rani let US Airwaysa iz Tampe za Georgetown, na Grand Caymanu, i malo iza podneva stigli su u taj raj za odmor i korupciju. Dočekao ih je golemi crnac u safari odijelu i odvezao ih u prilično komotnu vilu boje breskve čije je okolno
zemljište štitio visok zid po vrhu posut krhotinama stakla, koje su bljeskale pod jarkim suncem. Vozač ih je proveo kroz kuću u kojoj je bilo svježe i zamračeno i odveo ih do stražnje terase. Tamo je u pletenom stolcu pod suncobranom sjedio krupan čovjek od oko šezdeset i pet godina, lica tek nešto svjetlijeg od Pazova, s velikim mesnatim nosom oblika nezrele papaje i kovrčavom pro-sjedom kosom začešljanom prema zatiljku. Muškarac je ustao. Na sebi je imao blještavo bijelu laganu košulju s vanjskim džepovima, svijetlosmeđe hlače i sandale od pletene kože. Izgledao je kao tipičan kubanski poslovni čovjek, mislio je Paz, sve dok ga ne pogledaš u oči. One su bile žućkaste, zakrvavljene, natečene, i odavale kakvim se poslom bavi. Ali Paza i Lornu je srdačno pozdravio, ponudio im je da sjednu, popiju piće i kušaju kubanske sendvičiće. Divili su se pogledu. Ignacio Hoffman je gledao samo Paza; Lorna kao da nije postojala. "Vidi ti to, mali Jimmy Paz. Sjećam te se dok si još bio pomoćni konobar kod svoje mame, ne u ovom novom restoranu, nego u onom starom, onoj rupici na Flagleru. Ta tvoja glava, jedva ti se vidjela preko stola, znaš?" "Davno je to bilo, Ignacio." "Da, a sad si detektiv." "Policijska uprava Miami." "Da. Znaš, tvoja majka i ja se jako dugo poznajemo. Doplivali smo otprilike u isto vrijeme." "Čuo sam." "Spasila mi je život. Jesi li to čuo?" "To nisam." "Ne. A nećeš čuti ni od mene. U pitanju je brujeria." Na to Hoffman izvede čudan pokret rukom i zabaci glavu. "No, zato sam pristao da se nađemo. Doduše, meni je uvijek drago vidjeti starog prijatelja, jedino, znaš, ovdje nastojim biti što nezamjetniji." "U svakom slučaju, ja to cijenim, Ignacio, i trudit ću se da ti ne oduzmem previše vremena. Zanimaju me Jack Wilson i Dodo Cortez i zašto su sredili nekog Sudanca po imenu Jabir Akran al-Muwalid." "Opa, ti ravno u glavu", rekao je Hoffman uz široki osmijeh iz kojeg su svjetlucali zlatni zubi. "Dobro, prije svega, Jack Wilson je imao taj posao, a ne ja. Njegov u potpunosti. Došao je ovamo, kad ono, prije
neka tri mjeseca, i kaže mi da ima neku poslovnu priliku. Hoće da mu na neko vrijeme dam nekoliko svojih momaka. Ja sam sad u mirovini, znaš? Ali još ima ljudi koji mi hoće učiniti uslugu. A što će ti, kažem ja, i zašto bi to mene zanimalo? Federalci su u igri, kaže on, imaju neki poslić za nekoga sa strane, i ja se zagrijem, možda tako malo skrenem oči sa svojeg slučaja, možda mi čak ukinu onu glupu optužbu. I tako, zanima me, ali neću ti ja krenuti samo na osnovi Jackove riječi. Mislim, on je drag momak, ali on popravlja čamce. Htio bi on biti faca, ali u biti je mehaničar. I tako kažem ja, porazgovara! ću s nekim ljudima i ako mi se posao svidi, možda bude nešto." "Što je htio od tebe?" "Praćenje. Premetačinu torbi, ladica. Možda usput odvratiti pozornost nekim gorilama. Ubojstvo, međutim, nije spominjao." "Radilo se o al-Muwalidu?" "Imena se još nisu spominjala. I tako ja nazovem svojeg odvjetnika i on me poslije zove i kaže da je popričao s federalcima, i navodno trebam razgovarati s tipom po imenu Floyd Mitchell, i učiniti za njega sve što traži, jer on ima veza na samome vrhu. Nekakvo sranje s terorizmom, ili tome slično, nije baš bio siguran što, znaš? U redu, par dana nakon toga, nazove Wilson i kaže da će dotični gospodin Mitchell i on svratiti do mene. I dođu oni." "Kako izgleda taj Mitchell?" Hoffman je slegnuo ramenima. "Bijeli Amerikanac. Krupne građe. Plave oči." Hoffman se pogladi po vrhu glave. "Onakva kratka kosa, kao astronauti. Ali nije ti on neki pravi frajer, znaš što mislim? Ja sam pravi frajer, i ti si pravi frajer, ali ovaj tip je uredski tip, tip koji ne mrda od telefona. Dakle, sjednemo ti mi. On mi ispriča da će taj Arapin biti u Miamiju i da će prikupljati novac za terorizam tamo na Bliskom istoku i da ga žele držati na oku, možda mu provaliti u sobu, pretražiti stvari. Kažem ja njemu, što je sad to, zar vi nemate federates koji to rade, a on kaže da, ali ne žele tražiti nalog jer misle da negdje cure informacije, ne žele prepasti tog tipa pa da im zbriše, žele vidjeti kamo ide novac i tako dalje i tome slično. Sereš, mislim si ja, ali slušam i dalje, i kad je završio, ja mu kažem, dobro, nema problema, gospodine Mitchell, ali što ja time dobivam, ima li Ujak Sam nekakav dar za Ignacia? On kaže da novca nema, a ja velim,
imam ja dosta novca, meni treba malo pomoći u vezi s mojim problemima sa zakonom i sad on kaže, nisam siguran da ja imam dovoljno utjecaja da to sredim. A na to Jack skoči i kaže, 'Ma daj, hoćeš reći da Jezurs ne može skinuti neku tamo optužbu?' A Mitchell ga tako pogleda, kunem ti se, na tom pogledu si mogao ispeći odrezak, a Wilson problijedi, i sad mene ta dva pendejos počnu zabavljati pa kažem, dobro onda, hajdemo nazvati gospodina Jezursa i vidjeti, a Mitchell se sav umiri i kaže, hvala vam lijepo Sto ste nam posvetili svoje vrijeme, javit ćemo vam se poslije. I to li je bilo to." "To je bilo sve?" "Da. Više se nisu javili. Ali prije nego što su otišli, dok je veliki guapo bio na pišanju, rekao sam Jacku, slušaj jebote koji ti je vrag? Bolje ti je da se ne miješaš u to cagada. Ali izgleda da nije poslušao moj mudar savjet." "Hoćeš reći da je tezgario s Dodom Cortezom?" "Upravo to hoću reći. Vukli su vraga za rep pa su najebali." "A-ha. Znaš da su sredili Arapina." "Čuo sam. Tresnuli ga po glavi i frknuli kroz prozor. Pomalo razmetljivo, ako mene pitaš. Imaš čitavi Nacionalni park Everglades i cijeli ocean kad se hoćeš riješiti nekoga." "Od koga si čuo?" "Sto? Da su ga koknuli? Pisalo je u Heraldu." "To da su ga mlatnuli po glavi nije. To smo tajili. Dodo te nazvao, je T tako?" Hoffmannovo srdačno držanje se izgubilo. "Što je sad to, Jimmy, ispituješ me? U mojoj vlastitoj kući, u kojoj si gost?" "Ignacio, nema to veze s tobom. Ako mi kažeš da ti je Dodo davao dio svoje šuške, sve pet. Ako mi kažeš da si ucmekao Hoffu, i dalje sve pet. Ali moram znati što se dogodilo u toj hotelskoj sobi i zašto, a osim tebe više nitko na ovome svijetu to ne zna." "Jimmy, bilo mi je drago. Lijepo mi pozdravi svoju majku." Paz je izvadio mobitel. "Možeš je pozdraviti i sam. Rekla mi je, 'Ignacio će ti pomoći, a ako te bude gnjavio, samo nazovi mene, sve ćemo srediti.'" Paz je ukucao broj i pričekao. "Halo, Donna? Jimmy. Je li mama tu? A-ha, daj mi je malo..." Hoffman je odmahivao rukom, kao da nastoji smiriti bika koji se ustremio. Rekao je: "Ma daj, Jimmy, nemoj ženu gnjaviti takvim
sranjima." Paz je rekao: "Hej, Donna? Nema veze. Reci joj samo da ću je nazvati kad se vratimo." Spremio je mobitel i s izrazom iščekivanja se okrenuo prema Hoffmannu, koji je pročistio grlo i rekao: "Činim ovo samo zbog tvoje majke, ona mi je poput člana obitelji. Ne bi mi bilo drago kad bi ti pomislio da to možeš zloupotrijebili, znaš?" Paz je rekao da mu tako nešto nije ni nakraj pameti. "Dobro onda. Dodo me nazove, nekoliko dana prije ubojstva. Imali su sastanak: on, Wilson i još neki tip, taj je sve to vodio." "Mitchell?" "Ne, neki drugi tip. Harding, Hardy, tako nešto. Pravo da ti kažem, nisam baš slušao. No dakle, u igri je pedeset somova na ruke, ali moraju stvar izvesti na određeni način. Taj je sve isplanirao. Sve su kanili prišiti toj nekoj ženskoj, radila je u Wilsonovoj radionici." "Zašto? Zašto baš njoj?" "E pa sad, otkud ja znam, jebiga? Je li to moja stvar? I tako Wilson pošalje žensku u trgovinu auto dijelovima po taj neki dio, dugačak i težak, poput toljage, a onda oni nazovu Arapina i kažu mu da pričeka kod telefonske govornice točno pokraj te trgovine dijelovima. Čekaju dok ga ona nije vidjela i prate ga do hotela. Nazvali su ga u govornicu - vrati se u hotel pa ćemo se tamo sastati. Ispostavi se da tip želi neke informacije o toj ženskoj. I tako sve srede, i Dodo i Wilson odu u hotel. Wilson nazove policiju i kaže da je u hotelu neka frka. Dodo ima onakav sako, kao konobari, izgleda kao da radi u hotelu. On pričeka da ženska parkira svoj kamion, otvori ga i uzme tu jebenu klipnjaču ili što već i ode u Arapinovu sobu. On je konobar, kaže da ima košaru s voćem, tip ga pusti unutra. Dum po glavi i zviz kroz prozor, onaj rezervni dio ostavi u sobi i zbriše. Sve skupa traje pola minute. Vrata ostavi otvorena i pričeka dok se ne uvjeri da je ženska ušla. Par dana nakon toga, nazove me moj odvjetnik i kaže da ima dobre vijesti. Ruka pravde je nježnija nego ikada prije. To ti je to, to je sve, u redu?" Kad su se opet našli iznad svjetlucava mora, Lorna je rekla Pazu, "Ne možeš reći da nisam bila strpljiva." "Imaš pravo, ne mogu reći. Ali nisam htio o tome dok ne odemo s otoka. Možda sam paranoičan, ali..."
"Ma nisi." Paz joj je objasnio što je doznao u razgovoru koji je vodio s Hoffmannom na španjolskome. Lorna je rekla: "Dakle, taj tip Mitchell je glavna faca?" "Njegovo ime je David Packer. Tko uopće zna njegovo jebeno ime? I tko je Harding ili Hardy? Packer je Emmylou iznajmio onaj brod na kojem je živjela. Ja sam dobio naredbu da mu se ne približavam." "A što je s onim gospodinom Jezursom?" "Ne postoji nikakav gpspodin Jezurs. 'Jezurs' je kratica za Jedinicu za zaštitu strateških resursa. Packer radi za njih. On je zapravo posljednji vladin službenik, nakon njega dolaze sami kriminalci. On je naručio al-Muwalidovo ubojstvo i smislio cijeli taj plan da se Emmylou zaposli kod Wilsona i bude optužena za zločin, tako da... tako da..." Paz se spetljao. Bilo je teško poloviti sve niti tog slučaja. Možda je i to, ta ljigava, tmasta smušenost, dio cjelokupnog plana. "Ona bi već otkrila tu veliku tajnu," rekla je Lorna umornim glasom. "Koju je htio saznati i Muwalid i koja ima nekakve veze s naftom." "Zaboravila si zakopano zlato onog narkobosa." "O, da, i to isto. A tu su još i tajanstveni kipić od žada i dijamanti nacista i izgubljeni Rembrandt." Lorna je naslonila glavu na naslon sjedala i zagledala se dolje u udaljeni ocean. "To je tako dosadno. Kako ljudi mogu živjeti na taj način, stalno kovati neke urote i ubijati i krasti? Što imaju od toga? Kad sve savršeno uspije i kad su svi koje treba ubiti pobijeni i kad je blago na sigurnome, što onda? Krasna putovanja? Ručni satovi? Malo veći ured? Jebeno promaknuće u najviši rang državne službe? Što?" "Radi se o nafti", rekao je Paz. "Sve ovo smrdi na birokrate koji su popizdili. Štite strateška bogatstva. Opasan je to svijet. Negativci igraju grubo, pa onda i pozitivci moraju igrati grubo. Tako bar glasi teorija." Paz se prisjetio svojeg razgovora s Oliphantom, i kako su Oliphantove strasti i zgražanje brzo splasnuli kad su došli u pitanje njegov posao i mirovina. Nakratko se zapitao što bi njega navelo da odustane od ove čudne i uzaludne istrage. Posao i mirovina sigurno ne. "Mislim da je u pitanju jednostavno neka muška stvar. Takvih ljudi ima i u policiji. Vole smuvati nešto ispod žita, a žele i grupicu igrača koji to isto znaju. Kako srediti dilere droge i maznuti im lovu, namjestiti dokaze, lagati da zaključe slučaj. Vole tajne
znakove, vole misliti da su oni upućeni u nešto dok svi drugi nisu a htjeli bi biti. Uostalom, ti si psihologinja, objasni ti to meni. Ali sve to skupa nema nikakve jebene veze s nacionalnom sigurnošću. Sva takva sranja su osobna." Lorna je čula što je govorio, i imalo je smisla, ali nije imala snage upuštati se u raspravu. Uostalom, zar je to važno? Stisnula mu je ruku i ugnijezdila se dublje u sjedalo. Glava joj je bila vruća pa ju je oslonila na hladno prozorsko staklo. Inače nikad ne bi zaspala u avionu, bojala se letjeti, ali sad nije mogla držati oči otvorene. Još jedna dobra strana umiranja, pomislila je tonući u san. Iz Tampe su odletjeli u Atlantu, a potom u Roanoke, kamo su stigli tijekom noći i smjestili se u aerodromskom Holiday Innu. Ona sjedi na krevetu, zuri u pod, a on izađe po led, a kad se vrati, ona je još u istom položaju. "Što ti je?" pita on, a ona odvraća isto kao i uvijek: "Ništa." Opipa joj čelo. "Nemoj ti meni 'ništa'. Vruća si i stalno si umorna i bar deset puta si povraćala otkad smo otišli iz Miamija." "To je samo gripa", kaže ona. Kako je to zamorno, misli ona, kad netko ovako skače oko tebe. Poželi da je on neki gad, životinja, netko kome je ona samo niz toplih, skliskih otvora. "Hoćeš odustati od puta? Možeš ovdje odležati dok se ja vratim." "Ne. Bit će mi dobro. To je samo neki virus." Mrsko joj je lagati mu. Što je još gore, sad se osjeća tako jadno da ne može niti pomisliti na seks. Galopirajući limfom. Postoji li to uopće? Prisjeti se da je limfom vrsta raka koji se sporo razvija i prilično lako liječi, ali također se sjeti i da postoji jako mnogo vrsta i među Hodgkinovim i ne-Hodgkinovim tipovima. Ona je sigurno dobila onaj najgori, a možda čak i neki novi tip, koji strašno naglo metastazira, na obdukciji će se zaprepastiti, lica će im problijedjeti, onkolozi će se rastrčati do svojih računala da objave vijest, njezine stanice će sačuvati za daljnja istraživanja, živjet će vječno u malenim epruvetama diljem svijeta. Jednoga dana, možda, kad znanost dovoljno uznapreduje, klonirat će je i probudit će se na stolu bijelog laboratorija. Naravno, tada će imati super moći... "Što je tako smiješno?" upita on kad začuje njezino hihotanje. "Oh, samo razmišljam o tom čudnom životu kojim živim." On smiješa piće, votku tonik, kucnu se čašama, ona ga pogleda u oči i kaže: "Doista si dobar prema meni, Jimmy Paz. Da li zato što ti se sviđam,
ili si takav prema svima?" "Mislim da sam prema tebi trunčicu bolji nego prema većini ljudi." "Ti izgleda nemaš puno mana. Je li to zbilja tako, ili ih jednostavno znaš prikriti?" "Ovo drugo. Sad radimo skupa i još se i družimo pa se ne vidi, ali inače, kad radim na slučaju, zaboravi, potpuno me obuzme. Možda bi trebala razmisliti o tome. Mislim, zna se dogoditi da ne dođem na sastanak, da danima ne nazovem. Moglo bi se često događati da sama moraš voditi malog Jasona ili malu Jennifer na nogomet, iako sam obećao da ću ih ja odvesti. I tome slično." "Treba to uzeti u obzir," kaže ona, skrenuvši pogled. "Cijenim što si me unaprijed upozorio." Iskapi piće do kraja. "Ispričaj me", kaže i ode u kupaonicu. Do daske otvori vodu u umivaoniku, a onda zamota glavu u velike ručnike i legne na pod i ugura lice u kut pokraj kade, pa se uspije dugo isplakati histeričnim suzama a da detektiv Paz ništa nije detektirao. Rano ujutro krenu južno iz Roanokea autocestom 81; s desne strane su sablasne planine. Pohlepna žudnja pomiješana s očitim slabljenjem, tako nešto još nije doživio od partnerice, ali nije htio biti nametljiv sa svojim pitanjima. Sinčić Margarite Paz, premda detektiv po zanimanju, užasavao se nametljivosti u osobnim stvarima. "Ovo je lijep kraj", rekao je nakon otprilike sat vremena šutnje. "Blue Ridge84 je doista plav. Lijepo je kad shvatiš da je nešto još istina." Pogledala je kroz prozor. "Vjerojatno ga poprskaju bojom da se turisti ne bi žalili", rekla je, a onda mu se slabašno osmjehnula. Oči su joj bile crvene, i on ju je zamalo ipak pitao, zamalo je rekao, oh, jebi ti to, Lorna, čim ugledam znak bolnice, idemo na hitnu, ali nije. Trenutak je prošao pa se počeo igrati radiom. Još ranije je nazvao i ukratko objasnio što žele i dogovorio sastanak s nadstojnicom Sv. Katarine. Provezli su se kroz kićeni željezni ulaz i zatim uz pošljunčanu cestu te parkirali u kutu ugodnog pravokutnika koji su zatvarale čvrste kamene zgrade. Skupina sestara odjevenih u plava radna odijela živahno je igrala rukomet na travnjaku iza velikog kipa. Sitna sestra smeđe kože i odjevena u puni habit ozbiljno ih je pozdravila i odvela do ureda nadstojnice, sestre Marian Dolan. Punudila im je da sjednu i popiju kavu. Čavrljanje dok kava nije stigla, lijepi predio, malo o povijesti i djelatnostima samostana. Sestra
Marian im je ispričala ponešto o nastanku Družbe, a zatim je upitala: "Dakle, kako vam možemo pomoći? Kažete da ste iz policije u Miamiju?" "Ja jesam, sestro. Dr. Wise je terapeutica, a Emmylou je njezina pacijentica u Bolnici Jackson Memorial." "Ona je mentalno bolesna, zar ne?" Lorna je rekla: "Službeno, sud ju je stavio pod mjerodavnost bolnice sve dok ne bude sposobna odgovoriti na optužbe koje su podignute protiv nje." "Ubojstvo onog Sudanca koje je gospodin Paz spomenuo telefonom." "Da." Lorna je shvatila da je ne može osloviti titulom. "Je li doista luda?" "To još nastojimo ustvrditi." "Bila je sklona vizijama. Je li još uvijek?" "Donekle", rekla je Lorna. I istjeruje demone, pomislila je, osim onoga koji živi u njoj. Nesvjesno se stresla. Mlada sestra je šutke donijela poslužavnik i ostavila ga. Kava je bila u loncu za filter kavu, i bila je izvrsna, a isto tako i madeleine. Paz i Lorna su se nakratko pogledali iznad kolačića, i od tog pogleda je osjetio da je dobro, onako kako već dugo nije bio. Sestra Marian je rekla: "Ja sam bila zamjenica nadstojnice u ono vrijeme, i donekle sam bila u kontaktu s tom osobom. Što točno želite doznati o njoj?" Paz je objasnio: isprva je bila osumnjičena za ubojstvo, sad više nisu tako sigurni u to, urota u vezi s nekim podacima koje ima Emily Garigeau, sada Emmylou Dideroff; potrebno je istražiti sve indicije, rekonstruirati njezin život. Naočale sestre Marian su svjetlucale, odbljeskavajući svjetlost s prozora, tako da je bilo teško odrediti njezin izraz. Paz je pretpostavljao da su stol i stolce razmjestili baš s tom namjerom. I on bi sigurno postupio isto. "Pa, čini se da vi tu ženu poznajete bolje nego mi. Nije dugo bila ovdje, a bojim se da nije ostavila osobit dojam. Vjerojatno znate da je ovo naš centar za obuku, i vjerojatno znate da Družba pronalazi žene s pozivom na donekle neuobičajene načine. Velik broj žena koje prođu ovuda više su ili manje labilne ili pripadaju nekoj rubnoj skupini.
Većina njih zaključi da im vjerski život ne odgovara pa odu, a mi im sigurno ne zamjeramo. Istodobno, dobijemo i neke uistinu izvanredne žene, vrlo snažne, samostalne, prekaljene, takve kakve druge vjerske zaklade nikad ne vide. I sve se to uravnoteži, bar je tako prije bilo. Ona je stigla kao pacijentica. Bila je ustrijeljena, piše u kartonu, i promrzla. Skrpale smo je i ovdje je provela malo više od godinu dana, radila je na rutinskim poslovima održavanja. A onda je otišla." "Jeste li znali da je kazneno gone?" upitao je Paz. "Mislim, znali ste da je bila uključena u onaj posao s drogom prijeko na Bailey's Knobu, je 1' tako?" "Detektive, ova Družba je donekle poput francuske Legije stranaca. Zapravo, naša utemeljiteljica je jako cijenila tu organizaciju. Ljudi ovamo dođu naći mir i priliku da pomognu bespomoćnim žrtvama sukoba, a mi ne pitamo što se ranije zbivalo u njihovu životu. Naravno, kao dobre građanke, surađujemo s vlastima. Ali nikakvu službenu potjernicu nismo primili dok je Emily bila ovdje." "Hm... Emmylou priča da su je poslali u Sudan", rekla je Lorna, "o tome da se tamo borila u građanskom ratu, na strani plemena Dinka. Imala je neku vrstu topa..." "Dakle, što se loga tiče, bojim se da je, zahvaljujući nesretnim okolnostima u kojima je rasla, Emily razvila osobnost sklonu iskrivljavanju istine. Zapanjila bih se da se išta slično doista dogodilo, a činjenica je da mi nemamo nikakvih dokumenata da je netko po imenu Emily Garigeau ili Emmylou Dideroff ikada služio Družbi u Sudanu, ili uopće igdje drugdje. Žalim, detektive, i doktorice Wise. Bojim se da vam se put ovamo slabo isplatio." "Ispričavam se što smo vam oduzeli vrijeme, sestro," rekao je Paz, uz najbolje manire učenika vjeronauka. Izašli su iz zgrade i uputili se prema svojem automobilu. Paz je rekao: "Imaš li i ti osjećaj da su nas potjerale?" "Možda znaju da smo nedostojni." "Ne, tada bi se svim silama trudile biti ljubazne. Nešto drugo je posrijedi. Kako ti se čini šefica?" "Vrlo mudra. Uspjelo joj je da djeluje vrlo susretljivo i pritom nam ipak ne da nikakve prave informacije, a istodobno je izbjegla laži." "Aha. Ona bi se zapanjila. Kladim se da i jest, ali to ne znači da se stvari nisu dogodile onako kako kaže Emmylou."
"Ne, ali također je moguće da je sve izmislila." "A, ne", rekao je Paz. "Dobili smo to po što smo došli. Brinuo sam se da je Emmylou totalno izmislila svoju prošlost, ali sada znamo da je doista dobila metak na Bailey's Knobu i da je bila ovdje. Ova žena nam je nastojala zamagliti oči, a meni to pokazuje da Emmylou govori istinu. Što je?" Lorna je posrnula i uhvatila se za auto da ne padne. Otvorila je vrata i sjela. "Preznojavaš se", rekao je Paz. "Vruće je." "Nije vruće, ugodno je. Sad je rujan, i u brdima smo. Zašto mi nećeš reći što nije u redu s tobom?" Lorna je šutjela. Malo ju je to iznenadilo, ali shvatila je da više nije sposobna izreći izravne laži. Rekao je: "Ako mi kažeš, ja ću tebi reći što mi se dogodilo na bembeu." Dugačka šutnja. Čuli su dovikivanje sestara koje su igrale rukomet i hujanje vjetra kroz grane starog drveća posađenog na imanju, divljih kestena, hrastova i borova. "U redu", rekla je. "Prvo ti." "Oprale su mi glavu", rekao je. "Kao kod frizera kad pereš kosu, posjele su me na stolac i morao sam zabaciti glavu i nasloniti vrat na umivaonik. Oprale su mi cijelu glavu, a ne samo kosu, nečime što je mirisalo kao kokos. I palile su nešto što je puštalo dim, valjda tamjan, sve je bilo puno dima, jedva sam vidio što se zbiva od sveg tog dima i vode u očima. A Yemaya i druge dvije žene, Marta i Isabel, popjevavale su..." "Yemaya... misliš tvoja majka?" "Mislim Yemaya. Taj stvor je imao više od dva metra i glas kao zvučnik od dvjesto watta. Podignula me kao da sam malo dijete. No, svejedno sad, to ti je trajalo neko vrijeme, a onda su me premazale po glavi nekakvim uljem, i počele su glasnije popjevavati, a onda... Shvatio sam da nas nije samo četvero u sobi." Stao je jer je morao progutati. Vidjela je da mu se čelo osulo kapljama znoja, iako je poslijepodne postajalo sve svježije. "Kako to misliš, ne samo četvero?" "Došli su kroz dim. Nisam im mogao osobito dobro vidjeti lica, ali
znao sam tko su. Dodo Cortez i onaj drugi, Moore. Vudu ubojica. Dakle, u teoriji, kad nekoga ubiješ, tvoj duh je zauvijek vezan za njegov i ti na neki način preuzimaš zlo koje je počinio za života i nosiš ga sa sobom. Duhovno, naime. I ne možeš ga se riješiti sve dok ga ne iskusiš, dok ne shvatiš kako je to kad nekoga ubiješ, a nakon toga ga mogu sprati s tebe. I ja sam učinio što se mora i one su me oprale. Ah, a kruna svega je još i to da me progoni neki demon, ali taj nema nikakve veze sa santerijom. Nije u njihovoj ovlasti, žalim, i moram se čuvati. Baš ti hvala, Emmylou Dideroff. Kraj priče. A sad, što je s tobom?" Pravila se da nije čula zadnju rečenicu. "Ne shvaćam. Ti si to iskusio onda kad si pucao u njih." "Onda sam upotrijebio pogrešnu riječ. Ja sam ubio dva ljudska bića. Nema veze što su to bila dva uvrnuta gada, ili da su to zaslužili, ili da sam postupio u samoobrani, ili bilo što od tih zakonskih sranja. Teorija glasi da je svaka osoba djelić Olodumarea, stvoritelja, i kad nekoga ubiješ, poremetiš nebeski red i moraš se pročistiti. Moraš iskusiti Božju tugu. Plakao sam kao malo dijete i izrigao sve iz sebe." "Ali neki ljudi pobiju stotine, čak i tisuće, i izgleda da ih to uopće ne muči. Zašto si ti morao proći sve ovo? Ne čini mi se fer." "Za santeriju nije važno što je fer. U santeriji je važno uspostaviti ravnotežu i ići ruku pod ruku sa svecima. Isuse, Lorna! Misliš li da ja shvaćam što se događa? Što mi sprema majka? Ja samo slušam i radim što mi se kaže. A to djeluje. Osjećao sam se čisto i još se osjećam čisto. Osim povremenih napadaja demona, u glavi mi se roji manje sranja. Sve mi djeluje vedrije, mislim stvari na svijetu, kao ovo cvijeće." Pokazao je na žbun hortenzija. "I tvoje oči." Zagledao se u njih. "Dakle, što je s tobom?" "Umirem od raka." Lice mu se izobličilo u onu smiješnu majmunsku grimasu koju svi znamo napraviti, onu s poluosmijehom, kad čujemo nemoguće lošu vijest. "Kako to misliš, umireš od raka? Kad si dobila dijagnozu?" "Još nisam bila na pregledu. Ali imam sve simptome limfoma." "Ma daj, molim te! Pa što si ti, sam svoj majstor za istraživanje raka? Lorna, sad postoje strojevi, mikroskopi, kemikalije, svašta..." "Ali ja znam, Jimmy. Moja baka je umrla od raka, majka mi je umrla
od raka, a sad sam ja na redu. Imam povećane limfne čvorove, znojim se, obuzima me slabost, izgubila sam na težini, svrbi me koza. Stalno mi je mučno, a to znači da se već jako razvio, proširio mi se na unutarnje organe, možda čak i na gušteraču." Paz je ispod glasa opsovao na španjolskome i spustio glavu kao boksač kojem je već dosta udaraca. U autu je vrijeme malo usporilo svoj tijek; činilo se da je i vjetar splasnuo. Upitao je: "Koliko dugo to traje?" "Ne znam. Možda mjesecima, ali nisam si htjela priznati. Nedavno je postalo tako očito da više nisam mogla nijekati." Paz je pokrenuo auto i sjurio se niz prilaz samostanu dižući šljunak za sobom. Sam se sebi čudio. On je obično bio jako usredotočen momak, i ponosio se zbog toga, zapravo, a sve druge dijelove svojeg života držao je uredno složene u zasebnim pretincima – kao u ribičkom prsluku, ili kutiji s mamcima. Sad radi na slučaju, zasigurno najtežem u svojoj karijeri, nema pojačanje, nema podršku nadređenih, suočava se sa silama nepoznatih razmjera, a neke i nisu s ovog materijalnog svijeta, i sasvim sigurno su zle, i sad ništa drugo ne bi trebalo biti osobito važno. Ali upravo je shvatio da ovo jest važno, Lornina bolest, i dok je tutnjao brdskim cestama sinulo mu je da je zbog toga sve drugačije. Govorio si je da jedva poznaje tu ženu, naravno tužno je što umire, ali ljudi umiru, i uostalom sve je to reakcija na raskid s Willom, trebao mu je netko i došla je ona. Žao mi je, strašno mi je žao, i zbogom. Ne! Uočio je te misli i zatro ih u zametku. A onda je prekoračio brzinu još više nego inače, odjurio u Roanoke, natjerao je da ode na hitnu, i potpuno je zanemario tempo svoje istrage da bi sjedio u čekaonicama bolnica u Roanokeu, a zatim u Washingtonu dok su nju pregledavali, i pretvarao se da joj je muž i unosio se u lica liječnika i medicinskih sestara kako bi bio siguran da će se prema njoj odnositi kao prema ljudskome biću, a ne kao prema trulome komadu mesa. Lorna se pita zašto on sve to čini. Pita se zašto se tako potpuno prepustila muškarcu kojega jedva poznaje, zašto se tijekom posljednjih tjedana pokazalo da je njezina volja, koju je smatrala čeličnom, mekana poput karamele. Dopušta mu da je premješta naokolo kao da je lutka iz izloga, podnosi pikanje i ispitivanje i razne
zahvate, iako ranije ne bi doktoru dopustila ni da je takne ako prije toga nije podrobno istražila njegovu naobrazbu i rezultate. To je vrlo čudno, i na neki svoj osobit način, zadovoljna je zbog toga. Nikada nije uključivala neznance u svoj život, a sad je s ovim nepoznatim muškarcem, koji njezino (nažalost umiruće) tijelo ispunjava vatrom kakvu nikada prije nije iskusila, koji je sušta suprotnost njezinim životnim nazorima o prikladnom partneru, koji sudjeluje u vudu ritualima, pardon, u santeriji, i ubija ljude. S vremena na vrijeme na svojem licu ulovi blesasti smiješak kojim zbunjuje sestre na onkologiji. Pretrage traju jako dugo, danima i danima. U bolnici je, a to je najmiliji san svakog hipohondra, ali ona ustvrdi da je postala pasivna što se tiče provedbe medicinskih zahvata na svojem tijelu. Paz će se pobrinuti za sve. On malo dođe, malo ode, ima sastanke s raznim ljudima u Washingtonu. Jedinica zvana JEZURS doista postoji, kao dio Odjela za nacionalnu sigurnost, a oni nikada nisu čuli za Floyda Mitchella, niti za Davida Packera, i ne mogu mu ništa reći, nema potrebne ovlasti. Sad gleda liječnika, čijeg se imena (Waring? Watson?) ne može prisjetiti, iako je sigurna da ga Jimmy zna i da ga je provjerio kao da je osumnjičen za ubojstvo. Ljubazan je i ima puno sijede kose, kao oni muškarci s televizije koji prodaju lijekove bez recepta, i on joj s velike udaljenosti govori da ima ne-Hodgkinov limfom, četvrtog stadija, dijagnosticiran na osnovi biopsije i simptoma, i da su se metastaze možda proširile i na druge organe, i da bi je htjeli poslati u Bolnicu George Washington da obavi još neke pretrage. Ona osjeti, začudo, ne užasnuto nijekanje kakvo je tipično za ovakve razgovore, nego navalu nečega sličnog zadovoljstvu. Poželi reći cijelome svijetu, vidite! Ne fuliram. Pogleda u Paza, svog navodnog muža, i ugleda mu lice, oči. Ne, kaže Waringu ili Watsonu, mislim da ću radije kući u Miami. Ali prvo odlete u Orlando i opet unajme Taurus, jer moraju misliti i na Emmylou. To je Lornina zamisao, Paz se želi odmah vratiti u Miami i odvesti je da počne terapiju, ali sad ona ukopa pete i nakostriješi se i ne popušta. Slučaj je više ne zanima sam po sebi, ali očajnički ponovno želi razgovarati s Emmylou Dideroff. Paz je znao da vozi kao manijak, krivudajući amo-tamo kroz promet
na autocesti, praćen bijesnim trubljenjem i sirenama teretnjaka pred koje je izlijetao. Govorio si je da to čini zato što želi sve to što prije riješiti kako bi Lornu odveo na liječenje, ali negdje u sebi je znao da to nije pravi razlog. Opasna vožnja mu je zaokupljala misli, a obično uklapanje u promet ne; tako nije razmišljao. Da nije tako, znao je da bi izludio. Počeo bi pitati zašto, utroba bi mu se rascijepila od takvih pitanja. Morao bi razmišljati o svojem životu i o svojoj vezi sa ženom koja u tišini sjedi pokraj njega. Morao bi priznati da je izgubio nadzor nad svojim životom, da je nasmrt uplašen, da se boji da će ona umrijeti, boji se i da neće umrijeti, i da će morati priznati ljubav, onakvu o kakvoj je govorila njegova majka kad se derala na njega zbog Wille, ludu ljubav. A što ako ona kaže, briši, dečko, ne primam momke bez diplome? Sišao je s autoceste i krenuo prema Clewistonu. Na maloj pokrajinskoj cesti morali su se ukloniti kako bi prošla kola hitne pomoći praćena vozilom teritorijalne policije, koja su proletjela uz zavijanje sirene i bljeskanje svjetala. Kad su stigli do dvorišta Barlowovih i kad je ugledao vozila teritorijalne policije i okružnog šerifa, srce mu je stalo. Nešto kasnije pronašli su Cletisa Barlowa u čekaonici Javne bolnice u Clewistonu kako smireno sjedi i čita Bibliju. "Kako joj je?" upitao je Paz. "Ah, ozlijeđena je, ali ona je žilava gospođa", rekao je Barlow umornim glasom. "Ne možeš dugo opstati na ranču sa stokom ako si u bilo kojem pogledu nejak. Osvijestila se u kolima hitne, i odmah je pitala je li Emmylou dobro. Nije im vidjela lica. Bila su trojica, svi su imali maske s likovima iz crtica, Svinjko Praščić, Dobri duh Casper i Zekoslav Mrkva. Bez ikakvog razloga su je izudarali pištoljem kad su oteli Emmylou. Sad je na rendgenu i još nekim pretragama." "Moj Bože, žao mi je, Cletis. Da sam imao pojma da će se nešto takvoga dogoditi..." "Nisi ti kriv, Jimmy. Ne možemo ograničavati svoja dobra djela samo zato što bi ih zlo moglo iskoristiti. Onda bi vrag sigurno pobijedio. Što si doznao na putu?" Paz mu je ispričao. Barlow je neko vrijeme šutio, a Paz je imao onaj čudan osjećaj da vrijeme teče unatrag, da je još mlađi partner u istražnom timu. Začudo, osjetio je olakšanje, a ne zamjeranje. Jedna
od njegovih vrlina bila je što je znao kad treba pomoć. Barlow je zurio u plakat na zidu, neki po običaju veseli, s neke umjetničke izložbe. Okrenuo je svoje oči boje lima prema Pazu, uz izraz koji je Paz rijetko viđao u njima, više iz Starog nego iz Novog zavjeta, i Paz je osjetio kako mu se ježe dlake na vratu. "Moja je osveta, ja ću je vratiti", rekao je Barlow. "Ali za ovo ću im ja proliti krv." "O čemu to pričaš, čovječe?" "O tome što ćeš ti sad dalje. Mislim da imaš još jednu kartu koju nisi ispucao i želim se uključiti u partiju." "Packer." "On. Idem s tobom. Pričekat ćeš da vidimo je li s Ednom sve u redu i onda idemo zajedno." "Ne znam, Cletis..." "Ma znaš. Ulovit ćemo ga zajedno, samo ovaj put ćeš ti imati ulogu dobrog policajca." Dvadeset jedan ISPOVIJEDI Emmylou Dideroff Svezak IV. Vidim da postajem dosadno preopširna iako sam obećala da neću, ne mogu tu ništa jer uspomene mi tako naviru a osim toga ja sam dosadno preopširna osoba, neotesano prizemna, kako kaže Shakespeare, nisam ja stvorena biti onakvom kakvom me On učinio u Dinkalandu. Sad sam opet kao svi moji preci, jer potječem od ljudi koji imaju običaj popravljati stara kvačila i izgrebati šake na zahrđalom željezu. I tako sam ja voljela svoj top. Budući da je Peter Mulvaney bio SAS-ovac, puno je znao o gotovo beskrajnom nizu raznoraznih strojeva smrti a zajedno smo pročitali Jebeni Priručnik i tako smo naučili kako ta grozna stvar radi. Ja sam okupila topničku ekipu, Nacionalni topnički zbor Dinka cura dubokih glasova, njih četiri a sve su se zvale Mary pa sam ih zvala Mary Tok, Rou, Dyak i Nguan, a to su brojevi na dinka jeziku, i jako je važno kad izvikuješ naredbe. Top je bio izrađen u Švedskoj otprilike dvanaest godina prije nego što sam se ja rodila i bio je bofors tip A L- 70 s agregatom preko osovina. Okrećeš ga pomoću malog joysticka, kao kad igraš
kompjutorske igrice. Imao je standardni NIFE SRES 5 refleksni ciljnikza male domete s integriranom opcijom anticipacije. Trasporter petotonac sadržavao je više od tisuću spremnika streljiva visokoeksplozivne moći i k tome još rezervne dijelove i alate i kutiju s dvadest i četiri spremnika streljiva za obuku, koje smo ispucali vježbajući ciljanje na daljinu a meta su nam bili uništeni kamionet i veliki zmajevi koje smo sami izradili, njih bi u zrak podignuli momci u trku, a poslije naš kamion, oh Kriste Isuse bježim dalje bježim dalje tako da ne moram... Sestra Alecran zvana Savršena došla je u posjet jedva čekajući da digne anatemu, ali je shvatila da se u Wiboku događa nešto čudno. Sad me gledala drugačije nego u Keniji. Išlo mi je na ruku što se spremam povesti križarsku bojnu na Kartum. Ne znam je li ikad uistinu shvatila da ja nisam samo neka neposlušna sestra kojoj dobro ide taktiziranje s malim jedinicama, nego da se to Duh Sveti ponovno umiješao u povijest kao u davnim vremenima. Otišla je popravljati ispostavu u Piboru i rekla mi da će mi se još javiti. Većina drugih dobrovljaca također je otišla. Neki među njima su se uznemirili zbog prave religije, ono, kadBogšetka po lijepome danu, vjerujem da to nikad prije nisu vidjeli, a potrudili smo se da ostalima bude neugodno i da se osjećaju nepoželjnima, to se odnosilo na one drage ljude koji su vraćali robove od Baggara i tako ih poticali da otimaju još više robova i pritom nemaju nikakvih problema s njihovom-prodajom. Za ropstvo je jedino rješenje, kao što sam upravo pokazala, ubiti gomilu trgovaca robljem, a ostale toliko prestrašiti da se odluče primiti nekog drugog posla. Zapravo više nismo trebali osobitu pomoć. Tlo je zahvaljujući kiši bilo plodno, sijerak je po ravnim jutrima zemlje rastao raskošno zelen, a stoka je bila debela i izdašno se rasplođivala. Trini i njezini ljudi su naravno ostali, iako je mene sada ignorirala. Ostali su i Jamesonovi, par misionara koji su došli osnovati misiju ali su se umjesto toga prihvatili korisnog posla, jer ljude je više zanimalo sjediti u crkvi s Atiamabi nego razmatrati glavne točke kršćanske doktrine. Ljudi na mjestu, ti Jamesonovi. On je bio krupan čovjek crvena lica koji je u biti volio popravljati aute i strojeve; ona je bila sitna blondinka čelična duha i prilično joj se svidjelo kako
reformiram spolne odnose među Dinkama. Vodila nam je osnovnu školu i dogovorila sam se s njom da moje časnike i Dola, mojeg dječaka-kralja, nauči čitati. Učili su na Starom zavjetu. Za nas je to bilo kao da čitamo novine. Dragi ljudi. Dva tjedna nakon što smo zarobili top, jedan Antonov je bešumno doklizio sa sjeverozapada. Naši stražari su dali upozorenje, imali smo tek toliko vremena da zauzememo položaj otprilike kilometar i pol od Wiboka, moje četiri Mary i ja na zapovjednom mjestu. Bio je samo točkica kad smo ga ugledali, motori se ne čuju, opet pokušava izvesti onaj stari trik. Uključio ih je na oko šesto metara i zaletio se na nas. Počela sam s paljbom kad je bio na otprilike četiristo metara, izbacujući bujicu nadobudnih crvenih točaka u nebo i nastavila sam pucati sve dok se avion nije našao točno iznad nas. Granate su mu presijecale put a on ih je mimoilazio po svemu sudeći neoštećen, osim tankog mlaza crnog dima. Kad je preletio iznad nas, spazila sam da su mu teretna vrata otvorena a onda su se crne bačve zakotrljale iz spremišta, jedna je pala i eksplodirala druga je pala gotovo točno na nas ali nije eksplodirala, a onda se Antonov nekako prevrnuo na jednu stranu kao da je umoran od letenja i ugledale smo gušći dim i u njemu narančasti plamen a onda se srušio, bum, crni oblak negdje zapadno od Wiboka. Urlale smo, klicale, čekale smo da vidimo hoće li doći još koji avion, ali nije, SUV ima malo aviona a njihovi piloti nisu naviknuti na protuzračnu paljbu. Otišle smo pogledati onu neeksplodiranu bombu. Izgleda da se posada htjela riješiti bombi kad im se zrakoplov zapalio pa ovu nisu aktivirali. Ležala je napuknuta i napol ukopana u glinu a to je značilo da sad imam više od dvjesto kilograma jakog eksploziva s kojim mogu što hoću. Poslije, kad sam gledala zadimljenu olupinu, nisam osjetila nikakvo zadovoljstvo što sam, vjerojatno, pobila ljude koji su ubili Noru, iako sam se radovala na neki ne-osobni način, pobjeda je užitak bolji nego seks, zato muškarci ostavljaju žene i odlaze u rat. Maske su skinute, SUV je odgovorio, i sad sam imala vremena pozabaviti se naftašima, jer SUV djeluje vrlo sporim ritmom. Brzina ide vragu na ruku, kažu Arapi, a to je za našu stranu dobro. Terry Richardson, voditelj naftaškog tima, zahtijevao je, naravno, da
oslobodim njega i njegove suradnike i svu njihovu opremu a ja sam rekla da ga smatram vladinim plaćenikom, a s vladom smo u ratu, i stoga su sva njegova dobra ratni plijen. Bila je to civilizirana rasprava, iako se pomalo raspizdio kad sam ih sve dala pretresti do gola i kad sam otkrila da mu je za križa zalijepljen CD, a nisam baš vjerovala da sadrži najveće hitove Joni Mitchell. Dala sam im njihovu odjeću, hranu, vodu, kamionet i siguran izlazak iz naše zemlje. Ostavili su puno lijepog plijena: osim posebno uređene prikolice za stanovanje, sad smo imali i radio-mrežu s četiri pokretne stanice, dva vodootporna prijenosna računala, krasan HP Inkjet pisač, svakakvu geodetsku opremu, a glavni je trofej bio satelitski telefon priključen na laptop i podešen da šalje šifrirane poruke putem satelitske veze. Izvukla sam staru izgužvanu vizitku Ludog za oružjem, crvenu od prašine, koju mi je prije sto godina Skeeter Sonneborg ubacio u onu bombonijeru koju sam dobila na dar i jedne večeri sam ukucala broj. Naftne se kompanije koriste jako dobrom enkripcijom, i Skeeteru je uvelike laknulo kad sam mu satelitskom vezom priopćila što rabim, jer federalci su još pratili sve njegove komunikacije. Putem elektroničke pošte naručila sam četiri tisuće protuzračnih granata promjera 40 mm nabijenih snažnim eksplozivom i s automatskim detonatorima koji okidaju na podešenoj udaljenosti, za svaki slučaj ako krenu u ozbiljan zračni napad protiv nas, i isto toliko proluoklopnih mina s vanjskom ovojnicom tako da ih možemo ispaljivati protiv tenkova iz većeg kalibra, a onda još i streljivo za sve naše puške i strojnice i još kalašnjikova 47, minobacače od 82 mm i municiju za njih, dvjestotinjak RPG- 7 protutenkovskih raketa, granata, mina i ostale ratne zalihe i tisuću pari malajskih sandala s potplatom od automobilske gume, najveći broj. Sve to sam platila tako što sam mu poslala lokaciju jednog dijela Orneove zlatne zalihe, a još slijedi po isporuci. Rekao je da će sve složiti u Sharjahu, u Emiratima, i dopremiti avionom, uz zaustavljanje u Goreu u Etiopiji. Cijena je bila prilično paprena, kad se uračuna mito, prijevoz avionom i provizije, gotovo sve što je Orne sakupio i za što sam ja znala, i tako je Nietzche financirao sveti rat robova, što opet dokazuje, ako je dokaz uopće potreban, da Duh Sveti ima smisao za humor.
Sad je već došlo doba zvano anvoic kraj razdoblja Ruel, kad prestaju kiše i dolazi druga žetva. Nitko, pa ni najstariji Dinke, nije se sjećao da je žetva ikada bila tako obilna. Od blata samo izgradili okrugle silose za spremanje sijer-ka i drugih žitarica. Sad je počinjao Rut, početak suhog razdoblja, kad mladi muškarci mogu raditi. Dala sam da izgrade sletište i iskopaju bunkere i rovove i skloništa pod zemljom, za ljude i stoku, i podupru ih vrećama s pijeskom da ih ne poplavi. Znala sam da će, kad SUV shvati što se događa u našoj zemlji, poslati na nas sve svoje milicijske snage, jer osim što držimo strateški važan položaj, njima bi bilo neprihvatljivo da ih porazi prezreni abd, i to još pod crkvenim stijegom. Računala sam da imamo negdje oko pola godine, jer oni će čekati da zemlja postane posve suha i da nam zalihe (kako oni računaju) splasnu do kraja. Otprilike mjesec dana nakon što sam naručila oružje, jedan prastari Hercules se spustio na naše sletište i nisam bila posve zabezeknuta što je za upravljačem bio Skeeter osobno. Iskočio je iz pilotske kabine noseći plosnatu kutiju, veselo dovikujući, je li tko naručio pizzu s kobasicom? Dopustila sam da me poljubi. Rekao je, čemu plaćati pilota a osim toga htio sam vidjeti Emmylou od Sudana. Peter ga od prvog trena nije mogao smisliti a isto tako i ovaj njega a ja sam izgubila dosta energije koje nisam imala na bacanje nastojeći da ih spriječim da se ne pokolju. Jedne večeri uhvatila sam Skeetera kako pretura po ladicama u prikolici. Široko mi se osmjehnuo, tim svojim očaravajućim psihopatskim osmijehom, i pokazao mi jednu praznu kutiju za CD. Puno kutija a niti jednog diska s podacima, milena, kako to? Rekla sam da sam sve CD-epodijelila kao darove, ljudi ih vole izrezati u spirale i objesiti za ukras stoci na rogove, i uostalom što to njega ima biti briga?Informacije su novac, rekao je, puno rulje bi htjelo znati što je to Richards našao ovdje. Znaš da je mrtav. Ne znam, rekla sam, a on mije ispričao da su njihov kamionet pronašli posve spaljen, s kosturima unutra, malo sjevernije od Pibora. Izgleda da su naletjeli na minu, ali nisu bili u minskome polju, ti o tome ne znaš ništa zar ne, milena? U tom trenutku znala sam posve sigurno, ne mogu objasniti kako, da je Skeeter izdao Ornea federalcima, sve mi se posložilo, kao na primjer kako to da se on još bavi istim biznisom kad bi petero-šestero preživjelih s veseljem posvjedočilo da je on dobavio većinu teškog
oružja za Bailey's Knob, a i taj njegov izraz lica kad sam to bubnula. Na to se nasmijao i zgrabio me, rukama je doplazio do mojeg vrata i mislim da bi me možda i ubio na mjestu da nije banuo Peter. Skeeter je otišao sljedećeg dana, sva sreća što smo se riješili smrdljivog smeća, rekao je Peter, ti ljudi su prava kuga, i dodao je da bi se usput mogao baviti atentatima na trgovce oružjem. Sad je došlo razdoblje zvano Mai, traje od kasne zime do ranog proljeća, loše vrijeme za Dinke, rijeke presuše a vrućina je najveća i stoku se mora voditi na udaljene ispaše jer oko naselja više nema trave. Ali mi smo imali toliko krme da smo mogli stada držati bliže, a to je bilo dobro, jer onda su nas napali Sudanci i tada smo prvi put čuli ime Jubir Akran al-Muwalid. Rekla bih da takvih ljudi ima u svakoj zemlji, ili bar da mi se čini kako vođama koje zanimaju genocid i ostale strahote nikada ne uzmanjkaju kadrovi. Napad je došao sa sjevera, iz mjesta zvanog Ring Baai, sela u blizini rijeke Sobat u kojem živi otprilike pedeset obitelji. Nije bilo nikakva upozorenja. Poslije smo zaključili da su stigli noću, a to je bilo vrlo neuobičajeno za SUV-ove snage. Imali su tenkove i oklopne transportere, a to smo vidjeli po tragovima ali i zato što su svezali ruke i noge gotovo cjelokupnom okolnom stanovništvu, 658 muškaraca žena djece i poredali ih i onda se zaletjeli tenkom na njih i pregazili ih i to je bilo najgore što sam vidjela u Africi. Srušili su i signalni toranj i razapeli klanovske starješine na potporne grede. Stoku su živu zapalili u štalama. Dva dana poslije napali su Malual Baai, blizu piborske ceste južnije od Ring Baaia, jednako razaranje, samo ovaj put nekolicina dječaka je utekla sa stokom jer su bili na udaljenoj ispaši. Opisivali su mnogo tenkova, puno vojnika, cijela vojska. Zapravo, otkrili smo da se radilo o oklopnom bataljunu, naravno, budući da je to Sudan, ne pravom oklopnom bataljunu, ali svejedno prilično gadnoj jedinici: dvadesetak tenkova, otprilike polovica američki M-60 a ostali kineski lagani tip 62, i još desetak ili više M-113 oklopnih vozila, oklopni minobacači i raznorazni kamioni i vojna vozila. Broj ljudstva smo procijenili na oko 500. Bile su to neobično impresivne snage za taj usrani mali rat, i valjda smo trebali biti ponosni što su ih usmjerili na nas a ne na SNOV-ovce. Ja se i jesam ponosila, neka mi Bog oprosti.
Organizirali smo noćnu stražu i podijelili pirotehniku po selima, a Peter je od naših Somersetovaca izabrao i organizirao komandose i odveo ih u Pibor, gdje su u zasjedi čekali konvoj s gorivom koji je morao opskrbljivati oklopnjake i onda ga je dignuo u zrak eksplozivom iz one naše bombe koja se nije aktivirala. Bila je to jako dobra akcija, i značila je da neprijatelj više nije tako pokretan da bi pustošio po selima a ju vidim da mi je ostalo još osam stranica u ovoj bilježnici. Svi mali ratovi su manje-više isti i čitati pojedinosti o njima otprilike je jednako zanimljivo kao čitanje izvješća o nogometnoj utakmici. Bili smo u stalnom kontaktu s njima i skidali neprijatelje snajperom. Wibok su bombardirali, ali svi naši su se sklonili u duboke tunele a moj top je novim streljivom koje eksplodira na zadanoj udaljenosti oborio s neba bombarder Sukhoi. Povela sam Lagano pješaštvo Somerset u napad na njihov eskadron laganih tenkova, koji su gazili sela udaljena nekih šezdeset i pet kilometara. Snajperi su djelovali tako da su zapovjednici morali skloniti glave, ništa nije tako slijepo i glupo kao tenk iz kojeg nitko ništa ne vidi, a onda su pobjegli onim svojim Dinka trkom od 25 km/h, a za njima dvanaest tenkova u nizu i doveli ih pred moj top, koji je čekao fino zakamufliran u gustišu. Raznijeli smo prva dva tenka i posljednji pomoću prikrivenih naboja a poslije je samo trebalo ispaljivati protuoklopne mine, one s vanjskom ovojnicom da stanu u moj top, sve dok se nisu svi zapalili. Afričke jedinice to su često radile sa svojim 88-icama, a Britancima je trebalo stvarno dugo dok nisu prokužili u čemu je štos. Naše snage sad su bile razdvojene, a al-Muwalid je u tom trenutku odlučio krenuti u napad na Wibok. Svojim zapovjednim vozilom odjurila sam natrag u grad i stigla malo prije nego što ga je opkolio. Naravno grad nikako nismo mogli obraniti, pretvorili su ga u prah i pepeo i dignuli u zrak naša vozila a nas su otjerali u tunele. I njihova oklopna vozila su ušla među ruševine a njihovo pješaštvo nas je gonilo ispod zemlje. Onda su nastupile one grozote prsa o prsa u mraku, osvijetljenom samo povremenim bljeskom pucnjeva i obasjanog granatama. Odbacili su nas s položaja naravno bilo ih je toliko više nego nas, sve dok nam nisu preostali samo bolnički bunker i kratka grla tunela i nekoliko uporišta. Vidjela sam kako mi moji hrabri momci i djevojke dobacuju poglede
pune straha u očekivanju čuda, ali čuda nije bilo, moj plan je negdje zakazao, mislila sam i zato sam ispuzala kroz urušeni tunel i došla na površinu gdje sam se sakrila i čekala i molila se sve dok opet nisam začula zvuk svojeg topa, vidjela sam kako se jedan tenk rasprskava u plamenu a svjetleće strelice mu se zabijaju u stražnji dio, a onda je Lagano pješaštvo Somerset utrčalo kroz dim, pretrčali su šezdeset i pet kilometara pod punom ratnom opremom za malo više od deset sati. Zaglavljeni u ruševinama koje su sami stvorili, SUV-ovi oklopnjaci nisu mogli manevrirati pa su ih naši ljudi sve do jednoga uništili raketama i ručnim granatama, a onda su se naši slili u tunele ipolovili neprijatelje koji su se nalazili između onih unutra i sigurne zone i lovili smo ih po mraku, s bajunetima i mačetama i lopatama na kraju, kad smo potrošili svu municiju. To je dakle bio moj mali Staljingrad, moj mali ke-telschlacht. Moja posljednja bitka. Imali smo devedeset i jednog poginulog i dvije stotine ranjenika, a od njihovih izbrojali smo 488 mrtvih, ali su pukovnik al-Muwalid i njegovi čuvari pobjegli. Tuneli su u središtu imali odvode a oni nisu mogli progutati svu krv, gacala sam kroz njihovu krv dopirala mi je iznad gležnjeva, u svojim francuskim vojničkim čizmicama. Čim sam se uvjerila da smo sigurni, otišla sam u bolnicu posjetiti ranjenike, sva prekrivena krvlju, šljapkala mi je u čizmama dok sam koračala, a tamo me Trini žestoko napala, rekla mi je da sam monstrum izdajica ubojica manijak, i, a to je najviše boljelo, da bi me Nora prezirala zbog svega što sam učinila a ja sam rekla da znam ali se nadam da ću joj to moći objasniti u raju a ona se histerično nasmijala i rekla ma pogledaj se samo, izgledaš kao Atila Bič Božji. Raj, ma nemoj me nasmijavati! A sad van iz moje bolnice! Ne znam tko me izdao. Ipak, netko jest, netko tko je znao da rano ujutro kad vlada blagi mir običavam odjahati sjeverno od Wiboka duž Kongkonga i da sam taj običaj nastavila nakon pobjede. Vjerojatno sam unatoč svim pobjedama još imala neprijatelja među narodom, koji prorok ih nema? Pretpostavljam da će tog izdajicu uplesti u svoje pjesme tako da će živjeti zauvijek kao Juda Iskariotski. Dogodilo se to sredinom Maija, odmah nakon zore, nebo je imalo onaj krhki staklasti izgled kakav ima u razdoblju suša, jedva igdje zelenila a rijeka se
svela na potočić koji možeš preskočiti. Dol je uvijek htio poslati pratnju sa mnom, ali zapravo je svrha bila to da budem sama nekih sat vremena. Ustrijelili su mi konja iz zasjede u spaljenoj šumi. Uganula sam gležanj u padu, a od pada sam ostala i bez zraka, tako da sam samo ležala kad su izašli, uperenih pušaka, na oprezu, kao da sam bomba. Bila sam potpuno bezopasna, ali oni to nisu znali. Samo trenutak ranije bila sam ono što sam bila sve od one noći u zadimljenoj sobi, proročica u kojoj nazoči Bog, a kad sam se srušila na tlo opet sam bila samo Emmylou Dideroff. Izbacio me bez riječi kao što zaspalo mače bacite van iz košare. Pitam se je li se to dogodilo stvarnim prorocima kad su obavili svoju misiju, možda je Jona poslije do kraja života prodavao police osiguranja u Ninivi a Jeremija počeo prodavati sedla za deve i... Sranje imam još tako malo mjesta a opet sam počela... No naravno da su obavili sve po običaju, vreća na glavu, batine, vrijeđanje, redaljke i koga boli dupe sve to se i ovoga trena događa na tisuću mjesta, upravo sada dok ovo čitaš i možda bi rekao oh baš grozno kad bih te na to upozorila na neki uvjerljiv i umjetnički način i onda bi možda ispisao ček ako si baš neka jako savjesna osoba i zatim se vratio svojem normalnom buržujskom zaboravu kakav vlada u bogatome svijetu. Oprosti, zbog mučenja ponekad imaš gadan stav. Svi koji su prošli mučenje zauvijek proživljavaju mučenje, Jean Amery, pripadnik francuskog Pokreta otpora, vječno ga citiram. Pukovnik al-Muwalid je osobno provodio mučenje, ne onaj fizički dio nego ispitivanja. Uglavnom je to bilo bastinado, kad ti tabane rasjeckaju na komadiće udarcima rascijepljenog kabela i ono mučenje kojem ne znam naziv također je jako često kad ti ruke svežu iza leđa i onda te konopcem povuku uvis a zatim te bace s visine ali te uhvate taman prije nego što nožnim prstima dodirneš tlo. Tako iščašiš ramena a onda te ostave tako golu stopala ti jedva dodiruju pod bar u mojem slučaju jer su ih ogulili do kosti, nepodnošljiva bol na oba kraja. Kažem nepodnošljiva ali ja sam je očito podnijela, neprestano sam se molila iako ničemu što bih mogla osjetiti. Bog me napustio kao što često čini u trenucima kad Ga trebamo, igra neku svoju nedokučivu igru. Kad bih izgubila svijest od bolova, imala sam vizije,
obično reprize iz svojega glupog života ali ponekad bi Nora bila tu a to je bilo lijepo ali ona mi ne bi htjela reći kakav je raj ili kad ću joj se pridružiti, računala sam da bi 150.000 godina u čistilištu valjda bilo dovoljno dugo. Prilično plitko s obzirom na sve. Jadno. Nisam čak nipovikala zašto si me napustio, jer nisam očekivala niti onoliko milosti koliko sam dobila. Pa, logično da me napustio. Nakon nekoliko dana takve zabave vjerojatno im je dosadila ili su se uplašili da ću pasti u šok pa su me odveli u nekakvu bolnicu valjda vojnu, i probudila sam se u čistome krevetu, vene su mi pune analgetika, ramena namještena a rane previjene. Dr. Izađi se predstavio kao moj liječnik, sitan, uredan tip s prosijedim brkom i svjetlucavim avijatičarskim naočalama, tako očito muhkhabarat da je komotno mogao odjenuti majicu s natpisom TAJNA POLICIJA. Jako ga je zabrinjavalo moje zdravlje pa me obavijestio uz puno brižnog coktanja jezikom da moje tijelo neće izdržati ako me se ponovno prime. Umrijet ćeš, draga 85 Jean Amery, rođen kao Hans Maier (1912.-1978.) Austrijanac židovskog podrijetla, antifašist, pripadnik francuskog Pokreta otpora, mučen u nacističkom zarobljeništvu, poznat po svojem djelu Na granici uma, ključnom za osudu nacističkih logora smrti. moja, i to će biti tvoj kraj, doista bi im trebala reći to što žele znati, ili možeš meni reći... I tako dalje. I upalilo bi, u tome je draž te tehnike, kad preživiš mučenje a onda se udobno smjestiš, puna si droge od koje ti se spava, pomisao na ponovnu brutalnost postaje nesnosno grozna, iščekivanje je čak i gore od same boli. Ali to što su oni htjeli znati ja im nisam mogla dati. Pukovnik je bio uvjeren da je Richardson otkrio čitavo čudo nafte u bazenu gornjeg Sobata, pročitao mi je neke spise za koje je tvrdio da su transkripti radijskih poruka koje je slao naftaški tim i u kojima se predviđaju milijarde i milijarde galona, pedeset, šezdeset milijardi, u usporedbi s tim bi nalazišta u Bahr al-Ghazalu bila ništa, i tako me stalno ispitivao što si učinila s podacima, za koga radiš, nisi ti samo neka opatica, zar doista misliš da ćemo povjerovati da neka opatica može organizirati i povesti vojsku sastavljenu od robova, tko
ti pomaže, Amerikanci, Rusi, Kinezi, Izraelci? Gdje su podaci o nafti? Kome si ih dala? Ali nafte nije bilo, Richardson je bio potpuno jasan i nije mi jasno zašto bi mi lagao. Nisam ja nikakav stručnjak, ali sam prolistala Seelyjeva Načela naftne geologije dok sam držala istraživački tim, znala sam dovoljno da mogu razumjeti Richardsonove argumente i shvatiti seizmičke podatke a on je govorio istinu, bar meni. Je li igrao neku. drugu igru sa svojim poslodavcima, ne znam, možda je lagao njima, ali al-Muwalid nije htio niti čuti. Znala sam da će me ubiti, mučenjem ako mu ne dam ništa čime će pothraniti svoju fantaziju, i to hicem u glavu kako god okreneš, pa sam odlučila pokušati bijeg, četveronoške ako treba, da isprovociram taj fatalni susret, zbilja budalasto, kao da bih mogla pobjeći u onakvom stanju, ali na kraju je ispalo tako da se nisam morala truditi. Jedne noći me probudila ruka preko usta, njezin vlasnik je prislonio prst na svoje usnice povukao prekrivače i podignuo me iz kreveta kao da sam dijete. Iznio me iz sobe, niz hodnik i van u noć. Još neki muškarci su stajali okolo, motrili, držali kratke automatske puške. Vidjela sam jedno truplo u širokoj lokvi krvi prije nego što su me svezali za nosiljku u stražnjem dijelu vojne hitne pomoći. Ćula sam brze praske pucnjave i tupu eksploziju a onda smo krenuli niz cestu. Neki muškarac s kratkom bradom me pregledavao pomoću sićušne baterijske svjetiljke, slušao mije srce i mjerio puis i temperaturu dok smo jurili preko graba. Ponad rike motora čula sam neke glasove koji su govorili na njemačkome. Tko ste vi? Prijatelji, odgovorio je. Najbolje će biti da sad odspavaš. Imao je lagani naglasak, ali prije nego što sam ga stigla još nešto pitati osjetila sam nešto hladno na bedru i ubod i onda sam utonula u san. Kad sam opet otvorila oči počela sam plakati jer nisam bila u raju s Norom, a prvo lice koje sam ugledala bilo je lice Petera Mulvaneyja i na tren sam pomislila da je njezino. Gdje sam, postavila sam tipično pitanje, a on je rekao na Malti, na Malti smo, u Valletti. Ispričao mi je da je on sredio moj bijeg, sa skupinom frendova specijalaca koje je pod hitno organizirao, većina su Nijemci, uletjeli su i preuzeli vojnu bolnicu u kojoj su me držali. Zbog mene? rekla sam, računajući koliko je to koštalo. Družba je podmirila račun, rekao je. Zašto? Imao je izraz kao da mu je pomalo neugodno. Povremeno radimo zajedno,
rekao je. Od Muche ispadne slon, rekla sam, a on je kimnuo. Nora bi digla frku do neba, rekao je, ali imali smo uzajamnih interesa. Donio sam ti torbu, rekao je, tvoje stvari iz Wiboka, nema toga puno ali mislio sam da bi ih htjela. Vraćam se u Wibok? Bi li htjela? Malo sam razmislila o tome, gledajući po sobi, tipična bolnička soba s prozorom kroz koji dopire smrad benzina i zrak ispunjen mirisima kuhanja i tihi huk grada, što nisam čula još otkad smo otišle iz Rima. Ne, rekla sam, tamo sam gotova. Kamo onda? U Floridu, rekla sam. Želim kući. I tako, kad sam se dovoljno oporavila, prebacili su me avionom u London s putovnicom koja je glasila na Emmylou Dideroff a potom u Miami, gdje sam u zračnoj luci naletjela na Davida Packera i ispostavilo se da on poznaje Jamesonove i na osnovi tog poznanstva mi je dao brod za stanovanje i posao kod Wilsona i živjela sam tiho kao miš, crkveni miš, sve do onoga dana kad sam ugledala Jabira alMuwalida na križanju Prve ulice sjeverozapad i rijeke, a ostalo znaš. Ja ga nisam ubila. Ovdje je kraj i nemoj tražiti da objašnjavam jer ne mogu. Toga se sjećam ali tko zna što je izvor mojih sjećanja? Ili sudbine? Samo Bog zna. Ili kako svetac86 kaže na kraju svojih ispovijedi, koji čovjek može osposobiti ljudski um da to razumije? Koji anđeo može to protumačiti anđelu? Koji anđeo može pomoći ljudskome biću da to shvati? Samo Tebe se može pitati, samo Tebe se može preklinjali, samo na Tvoja vrata možemo pokucati. Da, doista, tako se to prima, tako se pronalazi, tako se otvara ta vrata. Emmylou Dideroff Emily Garigeau (nekadašnja pripadnica Družbe sestara njegovateljica Krvi Kristove)
U knjižici malenoj poput ove nije moguće opisati sve patnje i žrtvovanja koje su sestre Krvi Kristove proživjele tijekom Drugoga svjetskog rata, a sudbina nekih još je nepoznata. Iz Poljske provincije preživjele su samo tri sestre, od njih sedamdeset i tri, koliko ih je bilo 1939. godine. (Glavna nadstojnica, sestra dr. Ludmilla Poniowski, poginula je tijekom bombardiranja Varšave. Bila je u inspekcijskom posjetu kad je počeo rat i istog se trena zaputila u
bolnicu Družbe, u kojoj je liječila žrtve sve dok bomba nije pala ravno na operacijsku dvoranu u kojoj je tog trena radila.) Mnogi zapisi su izgubljeni tijekom njemačke okupacije kad su konfiscirali Matičnu kuću u Nemoursu i pretvorili je u vojni sanatorij, a većina europskih nadstojnica je izgubila život u rukama vlasti raznih režima. Majku poglavaricu reda Sapenfeld uhitili su u lipnju 1941. godine, ubrzo nakon što se Gestapo dočepao tajnog memoranduma s nalogom sestrama da učine sve što mogu kako bi spasile Židove i druge nevine žrtve nacizma, budući da je, kako je napisala, "Njemački Reich objavio rat svim ljudima, a budući da nisu svi borci, treba ih smatrati nedužnim žrtvama i brinuti se za njih u skladu s našom svetom prisegom." Umrla je u koncentracijskom logoru Ravensbruck tijekom zime 1943. godine. U veljači 1944. godine Družba je zabranjena na svim područjima pod njemačkom okupacijom, njezini samostani i imovina su zaplijenjeni, a mnoge sestre uhićene. Ukupno osamdeset i sedam sestara je izgubilo živote u logorima. IZ V J E R N O S T D O S M R T I : P O V IJ E S T S E S T A R A N J ES GE SO TV RA AT EBL EJ INC EADCK0ICR0TVLAIESKY BR, CI S, T O V E , R O S A R IA N P R E S S , B O S T O N , 1 9 4 7 . Dvadeset dva Već je skoro bila ponoć kad su stigli na prljave obale rijeke Miami. U bolnici je sve trajalo duže nego što su očekivali, a Paz nije imao srca požurivati. Prvo je htio Lornu odvesti kući, ali ona je odbila, a Barlow ju je podržao. Upozorio je na to da nemaju pojma što će zateći na Packerovu brodu, a ne mogu tražiti policijsku potporu jer će se tako otkriti da su upleteni u bijeg opasne zločinke, a osim toga, cilj je skloniti Emmylou od federalaca sve dok ne shvate o čemu se radi. Lako bi moglo ispasti da, ako zatraže pomoć policije kako bi vratili Emmylou, dobiju nalog po kojem je moraju predati istim onim ljudima koji su je oteli s imanja Barlowovih, ili njima sličnima. I tako je Lorna sjedila u unajmljenom automobilu ulicu dalje od rijeke s mobitelom u rukama i strogom naredbom da pobjegne i digne uzbunu ako se njih dvojica ne vrate za jedan sat, ili ako se dogodi bilo kakva druga nepovoljna okolnost. "Nepovoljna?" pitala je. "Oprosti, moji kriteriji o tome što je povoljno pomalo su iskrivljeni. Što bi sad trebalo biti ne?"
Paz je požalio što je upotrijebio tu riječ. "Pucnjevi, vatra iz automatskog oružja, velike vatrene kugle, auti puni gangstera koji jure prema rijeci. Tako nešto. Uz pretpostavku da smo nas dvojica ili u grdnoj nevolji, ili mrtvi." "Dobro, shvatila sam, pucnjevi, vatrene kugle, auti." Zagledali su se jedno u drugo. "Nemoj poginuti, Jimmy." Ona riječ na V im je lebdjela u ustima i borila se izaći van, ali on je bio brži, i tada ju je prvi put čula od muškarca koji pripada istoj vrsti kao i ona ali joj nije srodnik. "I ja tebe", rekla je. "Htjela bih do kraja života biti s tobom, nema veze kako kratko. Bi li to išlo?" "Nemoj sad srati, Lorna. Vraćamo se dok trepneš." Odu u mrak. Lorna sjedi na vozačkom sjedalu, nastoji ne misliti o protoku vremena, vremena u ovoj zastrašujućoj akciji, i vremena koje joj preostaje. Sram ju je što je tako nespremna za konačni rasplet, kod toga dugogodišnja hipohondrija ne pomaže. Oya joj je rekao da je njezin život svršen, savršeno točno, i zapazi da je počela vjerovati da je na bembeu doista bio Gospodar smrti, a ne pomoćna medicinska sestra okrugla lica. Možda je to blagoslov, to prihvaćanje da postoji nevidljivi svijet, a možda je kukavština, ali čemu stoička hrabrost, na koncu konca, koga sad treba impresionirati? Shvaća i to da bez obzira na to što joj kažu drugi liječnici (a još je ona stara Lorna u tolikoj mjeri da zatraži još jedno mišljenje), njezin stari život je doista svršen. Sad se prisjeti priče koju joj je ispričala Betsy Newhouse. Jedna Betsyna prijateljica je dobila rak dojke, a Betsy je prekinula svaku vezu s njom. Ne mogu više biti njezina prijateljica, rekla je Betsy, sve je radila kako treba, pazila je na prehranu, vježbala, najbolji liječnici, ili je bar tvrdila da je tako, ali sigurno je učinila nešto pogrešno, nešto... Lorna osjeti navalu gađenja prema samoj sebi, kako se mogla tako dugo družiti s takvom ženom? Svi oni dragocjeni trenuci kad je slušala komentare o tijelu ove ili seksualnom životu one. Jako poželi popričati sa Sheryl Waits. I zbog nje se osjeća krivom, nije je nazvala već tjedan dana, možda i duže. Kasno je, ali svi znaju da Sheryl možeš nazvati u bilo koje doba dana ili noći. Ukuca broj. "Žalim, ne odgovaramo na telefonske pozive stranaca", kaže Sheryl
kad joj se Lorna javi. "Ma daj, Sheryl." "Ma daj ti. Znaš li koliko sam ti poruka ostavila? Pa gdje si ti, curo?" "S Jimmyjem." "Naravno da si s Jimmyjem. A sad mi reci da sam imala pravo." "Imala si pravo." "Naravno da jesam. Dakle? Hajde, da čujem!" "Išli smo na Grand Cayman", kaže Lorna i to putovanje i događaje koji su slijedili prepriča kao romantičnu idilu, uz ushićeno cicanje njezine prijateljice. Ne kaže joj da ima loše nalaze biopsije, da umire, jer zna da će Sheryl smjesta htjeti doći do nje i zagrliti je i držati je za ruku a ona ne želi ulaziti u krimi aspekte svojega trenutačnog stanja, ne želi joj reći da upravo čuva stražu dok je Jimmy u akciji očajnika. "Dakle", kaže Sheryl, "sad je to za ozbiljno. Jesmo li već dobili izjavu? Je li pala prosidba?" "Ono prvo da, drugo ne." "Ali bit će, je l'da?" "Možda. Vidjet ćemo." "Hej, srce, jesi li ti meni u redu? Zvučiš mi nekako čudno." Začuje se glasni bum koji dopire iz smjera broda i odjekuje o zidove šupa i radionica uz obalu. "Ne, dobro sam", kaže Lorna drhtavim glasom. "Slušaj, moram sad ići. Samo sam ti htjela reći da te volim." Stanka. "Pa, hvala ti, Lorna, i ja tebe volim. Sigurno je sve u redu?" "Sve je u redu", kaže ona i prekine vezu. Sluša, naćulila je uši, i začuje još jedan prasak, a zatim uslijedi tišina i uobičajeni zvuči te četvrti. Telefon joj zabrunda. Opet Sheryl, ali ona ne odgovori. Spuštenih glava su prepuzali preko palube Emmylouina broda i preko tamne vode pogledali Packerovu veliku kocku na lađi. Prozore je veselo osvjetljivao zaslon televizora u boji, a vidjeli su i sjenku muškarca kako se kreće preko te svjetlosti. "Što to tamo ima, motocikl?" "Aha, velikog Harleyja. Valjda ga noću drži unutra." "Mudro. Tu na rijeci ima puno kriminala", rekao je Barlow. "Ima pištolj", rekao je Paz. "Elem, onda ćemo mu ga morati oduzeli." Barlow je posegnuo u džep i izvadio dva naboja broj jedan i ubacio ih u svoju staru 16-kalibarsku
dvocijevku marke Ithaca koju je ponio sa sobom. Za pašom je imao i veliki revolver. Škljocaj zatvarača puške Pazu se učinio neprirodno glasnim. Napunio je svoj glock. "Sad, idemo", rekao je Barlow, a kroz mutnu svjetlost koju je nebo još isijavalo Paz je vidio da mu lice ima onaj izraz kolovođe linča. Barlow je skočio s broda i dao se u trk. Dva koraka po palubi Packerova broda i našao se pred staklenim vratima sa žaluzinama, koja je smrskao čizmicom i kundakom puške. Upravo je skočio iza Harleya kad je vidio da se Packer kreće, bljesak bijele košulje pod maglovitim svjetlom televizijskog zaslona. Išao je prema pramcu, prema svojoj spavaonici. Packer je upravo posegnuo pod madrac kad ga je kundak Bar-lowove sačmarice snažno opalio iznad uha. Zatim je osjetio koljeno na leđima i dva čelična kruga koji ga oko vrata stišću kao kolutovi za obrezivanje biskvita. Omlohavio je. Barlow ga je okrenuo i zabio mu cijev puške pod bradu. Packer je bio blijed kao papir i kolutao je očima. "Što hoćeš? Novac?" cičao je. "Zaveži!" rekao je Barlow. Izvukao je pištolj iz skrovišta, mali prst je zataknuo u cijev i odgurnuo ga u kut. Odmaknuo se, i dalje ga držeći na nišanu sačmarice, i rekao: "Ustaj!" Packer se uspravio i na nesigurnim nogama otišao u brodski dnevni boravak. Curak krvi mu se slijevao iz rane iznad uha. Televizor je još radio, bila je neka reklama za aute. Barlow je podignuo pušku, naciljao je na Packerovu glavu i povukao okidač, trznuvši cijev u posljednjih pola sekunde tako da je metak prošišao pokraj Packerova uha u televizor i pogodio ravno u jureću Hondu. Packer je zgrčio lice i izgubio nadzor nad mjehurom. Kod nogu mu se stvorila lokva. Barlow je dograbio stolac od blagovaoničkog stola i gurnuo je prema njemu. "Sjedni, jebeni upišanko!" Packer je sjeo. Ne skidajući pogled s njega, Barlow je iz korica za pojasom izvukao 15 centimetara dug lovački nož. Sačmaricu je odložio na stol i iz džepa hlača izvadio ljepljivu vrpcu. Kad je Packera temeljito omotao vrpcom, privezao mu ruke, šake, stopala za stolac, Barlow je stao ispred njega i počeo lovački nož oštriti o mali kamen koji je izvadio iz džepa na koricama. Pljunuo je na kamen i stao preko
njega kliziti nožem. Packer je pratio te pokrete kao hipnotiziran. Pročistio je grlo. "Tko... Tko si ti?" "Elem, ja sam ti muž one žene kojoj su tvoji momci provalili u kuću i koju su izmlatili pištoljem danas popodne gore kod Clewis-tona. I pride oteli ženu koja nam je bila gošća." Trik, trak, išao je nož po kamenu. "Ja s tim nemam ništa", rekao je Packer. "Clewiston? Ne znam o čemu..." Nož je bljesnuo, brzo kao zmija. Packer je osjetio ubod na čelu i zakričao. Krv mu se slila u oko, morao je treptati da progleda. "Kunem se Bogom..." počeo je Packer, ali se zaustavio kad je Barlow uspravio nož dva centimetra od njegova oka. "Da to nisam čuo", rekao je Barlow, "kod nas se poprijeko gleda kad uzalud spominješ Gospodinovo ime." Trik trak trik. "Što sad hoćeš?" upitao je Packer nakon nekoliko minuta. "Elem, a što ti misliš? Što misliš, što treba učiniti s čovjekom koji ne preza unajmiti protuhe da izmlate ženu koja nikad u cijelom svom životu nikome nije učinila ništa nažao? Imaš li ti kakvu ideju?" "Gledaj, ja imam novca, puno novca... Ispravit ću to. Nisam znao... Nisam im rekao da nekoga ozlijede..." "Ne želim ja tvoj novac, ti ogavna hrpo psećih govana", sporo i mirno je rekao Barlow. "Pala je krv, a krv traži krv. Razmišljao sam što ću učiniti dok sam se vozio ovamo i mislim da sam smislio što ću." Trik trak. Barlow je spremio kamen u džepić na koricama. Liznuo je svoje zapešće i obrijao si malo dlake. Uspravio je ruku pred Packerovim izbuljenim očima. "Dobro reže, ha?" Packer nije komentirao. Barlow je rekao: "Evo što sam smislio: odrat ću ti kožu s glave. Je 1' ti to zvuči pošteno? Jadna moja žena, da si joj samo vidio lice. Srce mi je pucalo što je takvu gledam. Slomili su joj jagodičnu kost, znaš." "O, Isuse, o Bože..." "Jesi li čuo što sam ti rekao o spominjanju imena Gospodnjeg? Izgleda da baš ne znaš slušati, gospodine Packer, čini mi se da je to
jedan od tvojih glavnih problema u životu. Moj glavni problem je to što, ako netko povrijedi moju obitelj, ja načisto pošašavim i izgubim kontrolu nad sobom. Eto, ovo sam radio nekoliko puta, s jelenima i srndaćima, uglavnom dok sam bio dijete, ali mislim da će s tobom biti isto kao i s njima. Prvo ću ti izrezati krug oko vlasišta, ovako..." Barlow je vrškom noža lagano opisao krug oko Packerove glave, tako lagano da ne potekne krv. "Onda zabijem vršak ovdje i zgulim ti kožu. Dobro bi mi došao pravi nož kojim se to radi, ali mislim da mogu i ovim. Ionako je neću poslije preparirati. Elem, kad to napravim, onda ću ti zarezati ispred ušiju, ispod čeljusti i onda nagore. Ako budem radio polako i pažljivo, i ako se ti ne budeš previše trzao, mislim da mogu skinuti sve u jednom komadu. Najteže je s očnim vjeđama, one su jako nježne. Sad ću ti zalijepiti vrpcu preko usta, zato što si ti jebena kukavica koja šalje druge kad treba izmlatiti ženu u njezinoj rođenoj kuhinji, a to pak znači da ćeš se vjerojatno derati kao curica, a ja neću da mi probudiš cijeli grad." Barlow je zalijepio vrpcu i onda otišao iza Packera, koji se otimao iz sve snage, i položio mu podlakticu pod bradu tako da mu je zatiljak priljubio na kopču svog remena. Stavio mu je nož na čelo i počeo ga polako pomicati. Brod se zaljuljao i Paz je uletio u prostoriju, uperenog pištolja. "Prokletstvo, Cletise! Koji sad kurac izvodiš?" "Ne miješaj se, Jimmy!" "Makni nož! Što ti je, jesi poludio?" Barlow je odložio nož na stol, ali je uzeo svoju sačmaricu i uperio je prema Pazu, koji je uzvratio pištoljem. "Spusti je, Cletise! Ozbiljno ti kažem." Barlow je opalio. Sačma je pogodila spremnik Harleyja i izbušila ga na pet-šest mjesta. Soba se ispunila otrovno slatkastim mirisom benzina. Paz je rekao:"Dobro, Cletise, pokazao si što misliš, ali sad više nemaš naboja u pušci. Ne želim te ustrijeliti, ali ću to učiniti ako ne spustiš prokletu pušku i ne makneš se s jebenog broda. Idi van i ohladi! Nađemo se poslije. Idi!" Nakon poduljeg oklijevanja, Barlow je položio pušku na brodsku pregradu i ukočeno izašao iz prostorije. Uspeo se stubama na palubu
točno iznad njih pa su ga čuli kako korača amo-tamo i deklamira: "Nek' budu kao u peći ognjenoj kad se ukaže lice tvoje! Nek' ih Jahve gnjevom uništi, neka ih proguta oganj!"87 Paz je otrgnuo vrpcu s Packerovih usta. "Kriste, kakva zbrka! Jeste li dobro?" "A koji kurac pitaš? Odveži me! Pobrinut ću se da ta manijaklana seljačina robija do kraja života." "Oh, nemoj tako, Dave. Ne bi valjalo da ti i Cletis budete u istome zatvoru. To ne bi bilo nimalo dobro." "O kom kurcu sad ti melješ?" "O ubojstvu, Dave", rekao je Paz, koji se odšetao iza njega i ušao u spavaonicu. Nakon kratke pretrage pronašao je aktovku, zaključanu. Donio ju je u salon i stavio na stol pokraj Barlowova noža. "Naručio si da Dodo Cortez ubije Sudanca po imenu al-Muwalid, a sve je nadgledao tvoj kompa Jack Wilson, a zatim si i Wilsona dao ubiti, da ukloniš sve tragove. Ti si temeljit momak, Dave. Nisi mogao znati da ja mogu do Ignacia Hoffmanna, ali mogu i jesam, a on je bio vrlo uslužan za jednoga gangstera. Rekao je da mu je u posjet došao neki Floyd Mitchell, zajedno s jadnim starim Jackom. Ignacio mi je ispričao kako i zašto je Dodo ubio Sudanca, a i tebe je prilično dobro opisao. Ti si Floyd Mitchell, Dave." "Ništa ne možeš dokazati." "Imaš pravo, ne mogu. Ali, znaš, mislim da neću niti morati, jer ti ćeš mi sve ispričati, sve o JEZURS-u i Sudanu i Emmylou Dideroff i nafti, do zadnje jebene pojedinosti. Ili..." "Ili što?" rekao je Packer. "Jasno ti je da ću ti zbog ovoga oduzeti policijsku iskaznicu?" "Lijepo, prava izjava, baš kao na filmu. Nažalost, moju policijsku iskaznicu ćeš morati izvaditi iz zahoda. Upravo kršim izravnu pismenu naredbu svojeg nadređenog, kapetana Oliphanta, koji mi je naredio da se maknem s ovog slučaja i da se tebe klonim. Ubuduće se namjeravam baviti ugostiteljstvom." Tišina, osim koračanja i mumljanja odozgo. "Da, imaš ti dobro zaleđe, Dave, odozgo. Nažalost, ovoga trena, ja sam ti jedina zaštita odozdo. Od ovoga." Paz je podignuo pogled nagore. "Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu, noge će prati u krvi
zlotvora." "On to ozbiljno. On je fundamentalist. On će doslovce oprati noge u tvojoj krvi. Zato počni priču. Umoran sam, cijeli dan se vozikam i sad mi je samo do pića i kreveta." Packer ništa nije rekao. "U redu, kako želiš. Znaš, zakvačio si se s pogrešnim tipom. Izbacili su ga iz policije jer je pokušao ubiti šefa policije. On je vjerski manijak, a ti si vrag. Zapravo, kad završi s tobom, vjerojatno će jednostavno baciti upaljenu šibicu u onu lokvicu benzina i otići." Paz je uzeo Barlowov nož i njime razlabavio bravice na aktovki. Poklopac je odskočio i otkrio gomilu umotanih stotica. Fićuknuo je. "No dakle, ovo ne bismo voljeli spaliti, zar ne? Čega još tu ima?" Paz je prelistao spise u pretincu učvršćenom za poklopac torbe. "Putovnice? Evo našeg starog prijatelja Floyda Mitchella, i pazi ti to, pljunuti ti! Fenomenalno. A evo jedne izlizane, ta pripada Wayneu Sempleu. Puno putuje, taj Wayne. Dugo je bio na Bliskom istoku, i u Sudanu. A tu je identifikacijska iskaznica Jedinice za zaštitu strateških resursa, i opet na ime Waynea Semplea. To ti je valjda pravo ime, ali mislim da ću te ja i dalje zvati Dave. Meni izgledaš kao Dave. Ali dobro je što sam sve to našao, jer sumnjam da će moći identificirati tijelo kad izgori u požaru." "Uzmi novac", rekao je Packer. "Samo nazovi... samo nazovi jedan broj." "Nevjerojatno. Još ti nije jasno. Dave, ja imam novac, a ti si svezan i kad s novcem odem odavde preostaje ti dvadeset minuta života. Putovnice ću poštom vratiti JEZURS-u. Ne želim da tvoja obitelj pati." Paz je uzeo aktovku i zaputio se prema vratima. Prelazio je prag kad je Packer zavikao neka stane. Paz se vratio. Otišao je do hladnjaka i izvadio bocu piva, otvorio je i potegnuo veliki gutljaj. Vidio je kako ga Packer gleda i oblizuje usnice. "Sigurno si prilično dehidrirao, Dave. Hoće to od straha. Da ti dam jedno?" Stanka. Zatim je Packer kimnuo. Paz je izvadio još jedno, otvorio ga i prinio Packerovim ustima. Paz je sjeo na stolac. Lica su im bila otprilike metar jedno od drugoga. "Dakle. Wayne Semple ti je pravo ime, je 1' tako?" "Da."
"I radiš za federalnu vladu? U toj jedinici JEZURS?" "Da." "A što točno radiš?" "Ja sam poslovni direktor. Sklapam ugovore." Paz se od srca nasmijao. "Da se tako izrazimo. Što službeno radiš?" "Rekao sam ti. Ja sam državni službenik 13. ranga i zadužen sam za sklapanje ugovora. Nisam ja nikakav zločinački vođa i organizator. Nisam želio da itko strada. Samo sam htio neke informacije, htio sam znati koliko zna al-Muwalid. Nisam znao da će ga oni idioti baciti kroz prozor." "Aha, Dave. U ovoj priči nam nedostaje zločinački vođa i organizator, a ne zaboravi da sve o ubojstvu znam od Ignacia. Netko je pronašao Emmylou Dideroff u Miamiju. Netko je imao onaj brodić za stanovanje i bio je voljan iznajmiti ga sirotoj gospođi u bijegu, i netko je tebi nabavio ovaj brod tako da je možeš držati na oku. Ti si joj sredio posao kod Wilsona, to znamo, a znamo i to da je Wilson sredio ono prvo ubojstvo i namještaljku i pokušaj krađe Emmylouine ispovijedi. Netko je pronašao Emmylou kod Barlowovih i oteo je. Ako to nisi bio ti, tko onda?" "Ugovorni partner. On je sve organizirao. Ja samo sređujem ugovor, plaćanja, vodim evidenciju..." "Koji ugovorni partner?" "Poduzeće se zove GSE, Global Supply Enterprises. Glavna faca je tip po imenu John Hardy. On je sve skockao." "Kako mu je pravo ime?" "Ja znam samo ovo. Zašto bi se koristio lažnim imenom?" Paz se zagledao u njega. Doista nije znao. "John Hardy je ime poznatog odmetnika. Sitnog desperadosa. Znači, ti tog tipa uopće nisi provjeravao?" "Provjeravao ga? A gdje, u gospodarskoj komori? Ne pričaj gluposti! Tip se pojavio u Kartumu i mogao je obaviti posao. Angažirali smo ga." "Koliko je dobio od mojih teško zarađenih oporezovanih dolara?" "Oko milijun i dvjesto do sada. Dobar dio je otišao na jamčevinu Sudancima." "Platili ste milijun i dvjesto? Tipu s lažnim imenom?" "To ti je sitniš. Bože, pojma ti nemaš koliko novca kola okolo zbog svih tih antiterorističkih akcija. Ja imam proračun od trideset i dva
milijuna dolara, i sve to smijem sam potrošiti, ja, obični službenik 13. ranga. Tako se radi kad glavešine ne znaju što treba raditi, razbacuju se novcem. I moraš ga potrošiti prije isteka proračunske godine, inače dobiješ po nosu." "Da, gadno je to kad dobiješ po nosu", rekao je Paz. "A gdje je sad gospodin Hardy?" "Ne znam." "Aha. Dobro, ajd bok, Dave." Paz je ustao i uzeo aktovku. "Zbilja ne znam!" kriknuo je Packer. "Molim te, pa zato smo i išli preko GSE-ja, jer tako sve možemo zanijekati. Plaćamo gotovinom. Ja ne želim znati što oni rade. Hardy se brine o svemu. Za Isusa Boga, čovječe, daj me pogledaj! Misliš li da sam ja ubojica? Upisao sam se u gaće kad je opalila ona puška. Ja sam jebeni birokrat. Ja živim u Rockvilleu i vozim se s kolegama na posao..." "Ali si otišao u posjet Hoffmannu." "Hardy nije htio ići. Rekao je da ga Hoffmann zna od nekog ranijeg posla. Rekao je da Hoffmann neće htjeti sudjelovati ako zna da je on u igri." "Dobro, Dave. Idemo sad ispočetka. Kad si prvi put čuo za Emmylou Dideroff?" "U Sudanu, ali nismo znali da se tako zove. Komplicirano je to... ne znaš pozadinu priče." "Pa onda mi ti objasni. Cijela noć je pred nama." Packer je zatražio još gutljaj piva, a onda je, duboko udahnuvši, počeo. "JEZURS mora osigurati protok nafte. Nafta je stalno na meti terorista, ili bi mogla biti, zato imamo svoje ljude u zemljama gdje se proizvodi, paze da se ništa ne dogodi. Sudan je mali proizvođač nafte, ali je središte terorizma, ili je svojedobno bio, pa smo i tamo imali svoje ljude. Uglavnom zato da vladi osiguramo dovoljno sredstava da pobunjenike zadrži podalje od naftnih crpilišta i naftovoda. Nikakva velika stvar, zapravo. Bila je to usrana službica, samo ja i moj šef, Vernon McKay, i nekolicina lokalaca. Ali morao sam odraditi službu u inozemstvu, moraš izbušiti karticu, na šest mjeseci. Dobro, budem tamo neka dva tjedna, kad stignu do nas glasine da je Almaxov tim geologa pronašao nešto veliko u jugoistočnom dijelu zemlje, istočno od rijeke Pibor..." "Tko je Almax?"
"Geodetski ured, rade za jedan kinesko-francuski konzorcij. I tako, pratimo mi njihove komunikacije i uhvatimo njihova šefa, Terryja Richardsona, kako kaže da su našli nešto i misle da bi to mogao biti golemi bazen. Izgleda da je velik, stvarno velik, možda nova Libija. Dijagenetski taložni bazen." "Što?" "To je rijetka formacija i teško ju je pronaći, zato je nisu ranije otkrili. To je zapravo fosilni koraljni greben koji prekriva bazen s naftom. Sirte u Libiji je takav bazen, a sadrži otprilike trideset milijardi barela. Uglavnom, Richardson je rekao da će sutradan poslati podatke. Odonda se nikome nije javio, niti on, niti itko drugi iz njegova tima. Nestali su s lica zemlje. Vlada je poslala ljude u to područje, jedinice, prvo samo nekoliko, a kad su i oni nestali, poslali su avione, jače jedinice, međutim, i one su nestale. U vladi su bili u sto čuda, jer su mislili da s druge strane Pibora nema nikog osim gomile izgladnjelih izbjeglica i nešto SNOV-ovske milicije. A onda su do nas stigle glasine o Atiamabi." "Tko je pak on?" "Ona. Bjelkinja. Tako su je zvali domoroci. Pojavila se u toj nekoj rupetini istočno od Pibora, zove se Wibok, i odjednom ti gologuzi mještani počnu skidati Sudance kao da su glineni golubovi. Zatvore cijelo područje. Pitamo naše ljude iz SNOV-a, a ovi kažu da nije njihova. I njih je raspigala, ali kad su oni poslali svoje, ni ti se nisu vratili. Odnosno, oni koji jesu, bili su puni suludih priča. Ona je redovnica, ispričali su, izvodi čuda, priziva munje s neba, i takva sranja. I tako mi je McKay rekao neka to provjerim, jer nije vjerovao da neka tamo redovnica izigrava Erwina Rommela. Sigurno se radi 0 profesionalcima i sigurno ih zanima nafta. Jer tamo ničeg drugog nema. Redovnica je sigurno samo figura. I tako sam unajmio ljude da prijeđu rijeku, lokalce, i opet ništa, ni traga ni glasa. A onda se pojavio Hardy. On je znao tko je ona, Amerikanka po imenu Emmylou Dideroff. Ona je manijak poput bin Ladena, rekao je, samo što je katolkinja, i uistinu je redovnica. Mrzi muslimane, želi za sebe izdvojiti vlastito malo naftno carstvo, iskoristiti bogatstva da organizira nekakvu kršćansku teokraciju. Samo nam je to trebalo, je 1' da? Svi jebeni turbanaši na svijetu, bez iznimke, rekli bi, eto na, vidite, lijepo smo vam govorili, evo opet križara i sad hoće našu naftu.
Bilo bi gore nego u Izraelu. Katastrofa! Ali s političke strane nismo mogli poduzeti nikakvu otvorenu akciju. Mislim, možeš li zamisliti one jebene desničarske fundamentaliste iz vlade kad bi doznali da pomažemo sudanskim muslimanima da maknu nekog takvog? A da i ne spominjem što bi bilo kad bi papa sjeo na telefon i stao zivkati predsjednika. I tako smo to morali izvesti u potpunoj tajnosti. Mogu li dobiti još malo za piti?" Paz mu je dao. Packer je popio, podrignuo se, i nastavio pripovijedati. "I tako se u priči pojavio al-Muwalid. On je bio naša veza sa SUVom..." "S kime?" "SUV-om, sudanskom vladom. On je radio isto što i mi, osiguravao je protok nafte. Imao je vojnu jedinicu, avione, nekoliko tenkova i oklopnih vozila..." "Da bi osigurao protok nafte? Tenkovima?" "Pa da, da istjera rulju iz Bahr al-Ghazala, gdje su crpilišta. Uglavnom je iskorištavao arapske milicije, ali imao je i teško topništvo, za slučaj da treba potprašiti SNOV-ovce." "Mislim da se to zove etničko čišćenje", rekao je Paz. "Za to platiš kad tankaš auto. Ovi se ispriječe na putu, a on ih makne. Uglavnom, mi smo financirali Hardyja, on je mogao dotjerati njihovu opremu, mislim na al-Muwalidovu jedinicu, a onda je ovaj prešao rijeku i izvojevao sjajnu pobjedu, bar je tako pričao. Jebiga, kako i ne bi, dali smo mu praktički oklopni bataljun, nije onda nikakvo čudo. I uhvatio je žensku. A to je bilo super, ali nije uhvatio nikog drugog. Nema zarobljenika, nema geologa, nema podataka. Gledaj, budimo otvoreni, s kakvim facama tamo imaš posla, u tim zabitima, znaš..." Packer se zacrvenio. "Misliš na nigere", ljubazno je rekao Paz. "Glupave majmune iz prašume. Pričaj dalje, molim te." Packer se jako nakašljao i nastavio. "Dobro, dakle, presudno je bilo ustvrditi jesu li doista naletjeli na nešto veliko ili nisu. McKay je sad uključio i Washington. Radilo se o krupnoj političkoj stvari. Išlo se skroz do vrha." "Zašto?" "Dakle, ako je nalazište uistinu tako veliko, nova Libija, recimo, onda moraju odlučiti što će biti sa Sudanom. Zemlja koja ima zalihe od
ništa cijelih šest milijardi je jedna priča, a zemlja koja ima šezdeset milijardi ili više, sasvim druga. Osim toga, zemljom upravlja gomila islamističkih luđaka u usporedbi s kojima Saudijci djeluju pitomo poput naših metodista. Hoćemo li, dakle, pokušati državni prevrat, najuriti luđake? Ili ćemo dati potporu SNOV-ovcima, pustiti ih neka preuzmu vlast u regiji, navesti ih da proglase nezavisnost? Možda ne bi bilo loše imati tamo dolje nominalno kršćansku naciju koja pliva u nafti. No, onda bi muslimani popizdili, a to nam sad doista ne treba. Sve se svodi na to da se glavonje nisu mogli odlučiti kakvu će politiku provoditi sve dok ne budemo sigurno znali što je otkrio Almaxov tim. Nagazili smo al-Muwalida. Tada je držao žensku kod sebe. Možemo li je vidjeti? Ne. Jeste li pronašli podatke? Bez komentara. Izvojevali ste tu veliku pobjedu, imate kontrolu u području, hajde da pošaljemo novi geodetski tim. Trenutačno je situacija odveć osjetljiva, kaže on. I sere tako. Nitko u toj jebenoj zemlji ne daje izravne odgovore. A onda smo praktički istodobno čuli tri vijesti. Prvo, svi iz Almaxova tima su poginuli, izgorjeli su u kamionu i nikakavi podaci nisu pronađeni, drugo, al-Muwalid je zapravo dobio po nosu od ni... od lokalaca s druge strane Pibora, tako da nema izgleda da pošaljemo novi tim, i treće, Dideroffka je pobjegla." "Tko vam je to rekao?" "Hardy. Došli su neki tipovi i oteli je iz zatvora u kojem ju je držao al-Muwalid. Profesionalno izvedeno, to nisu bili njezini. Mislili smo da su Izraelci, ali tamošnji izvori su nam rekli da nisu oni. U Washingtonu su poludjeli. A njoj ni traga više od godinu dana. Svaki kamen smo prevrnuli, ne moram ti niti govoriti. Jedina Emmylou Dideroff o kojoj smo nešto znali bila je cura koja je prije nekih deset godina zbrisala pred manjom optužbom za posjedovanje droge i nestala. Nema nikakvih podataka o zaposlenju, nikakvih kaznenih dosjea, kreditnih kartica, putovnice..." "Baš kao ni ti", rekao je Paz. "A onda...?" "Hardy ju je pronašao, ne znam kako. Bila je u nekakvom samostanu na Malti, ali dok smo se mi snašli, ona je zbrisala. Sad je njezina važnost već toliko narasla da su se morali uključiti federalci, pa su izabrali mene. Hardy je rekao da će otići u Miami, možda ju je dao pratiti, ne znam, ali njezino se ime doista pojavilo na popisu putnika na letu London-Miami, uopće se nije pokušala poslužiti lažnim, imala
je putovnicu na vlastito, možeš li ti to vjerovati, i tako sam je dočekao u zračnoj luci. Započeli smo razgovor, spomenuo sam neke ljude kojima vjeruje, a dalje znaš, brod na kojem je stanovala, posao kod Wilsona. Motrili smo je kao jebeni kobci, a ona ni mrdac. Nikakvih međunarodnih razgovora, kontakata, prijatelja. Išla je na posao i u crkvu i volontirala u skloništu za beskućnike, i to ti je bilo sve. Onda se u gradu pojavio al-Muwalid. Naravno, javili su nam da je tu. Hardy je smislio što ćemo." "Što je smislio?" "Spojiti njih dvoje, ozvučiti prostor, vidjeti o čemu će pričati." "Dave, ovakva muljaža nije čak ni tebe dostojna. Skovali ste plan da ubijete Arapina i okrivite Emmylou, i točka. Znali ste da je vjerski fanatik i da će je poslati na provjeru uračunljivosti, pa ste mislila da ćete iz psihićkinih bilješki doznati ono što niste mogli mučenjem. Zato ste pokušali maznuti bilježnice s ispovijedima." Bez komentara. "Dave?" Paz je pokazao prema gornjoj palubi. Dum-dum teških koraka. "Platit će im bezakonje njihovo, njihovom će ih zloćom istrijebiti, istrijebit će ih Jahve, Bog naš." Paz je primio nož u ruku. "Da ja počnem", rekao je. "Zar je tako teško? Kladim se da će ovo boljeti mnogo više nego kad dobiješ po nosu." Packer je ovjesio lice, a i ramena. Iz jednog oka mu je kliznula suza. "Ah, sranje", rekao je, "nisam ja za ovakva sranja. Ma pusti me, hoćeš?" "Kad čujem sve." "U redu, da, to je bio plan. I imali smo svojeg čovjeka u ludnici, jednog bolničara, koji je motrio na doktoricu." "Dobro, a tko nas je slikao na plaži?" "Hardy. Rekao sam mu da je to bilo glupo, ali on nikad ne sluša." "On je crvenokos." "Aha." "A tko su Svinjko, Casper i Zekoslav?" "On je jedan od njih. Sa sobom ima samo dvojicu." Vidio je Pazov pogled. "O, Bože, kunem ti se. Ne želim više lagati. Želim kući." Malo je cmizdrio, a Paz je za to vrijeme izvadio spise iz pretinca i pregledavao ih.
"Što je sve ovo?" "Samo računi. Postoji i tekući račun, osim gotovine. To je paravan kojim se služimo kad treba platiti za najam kamiona i opreme i slično." "Ovdje piše da si jučer unajmio stovarište. Tamiami Storage, Inc." "Ako tako piše. Potpišem masu potvrda." "Tamo je drže, zar ne?" Packerov izraz lica sve mu je rekao. Kimnuo je. Paz je uzeo aktovku, zgrabio mini kazetofon koji je ranije krišom smjestio iza Packerove glave i prešao preko salona, zaobilazeći lokvu benzina. "Kamo ideš?" povikao je Packer. "Nemoj ići! Kunem se da sam ti sve rekao! Molim te!" Vani na palubi, Paz je domahnuo Barlowu, koji je prekinuo svoju deklamaciju i spustio se na nižu palubu. "Je li progovorio?" pitao je Barlow. Čuli su kako Packer jeca i zaziva Paza. "Jest. Drže je u stovarištu na Zapadnoj Flaglerovoj. Kamo ćeš?" Barlow je prošao kroz smrskana vrata. "Moja sačmarica. I moj nož. Randall." Packer je neljudski kriknuo a zatim utihnuo. Barlow se vratio, brišući oštricu. "Zaboga, Cletise..." "Ni taknuo ga nisam", rekao je Barlow, spremajući nož. "Momak nema živce za ovakav posao. Čim me ugledao pao je u nesvijest kao neka bakica. Prerezao sam mu vrpcu na zapešćima tako da se može osloboditi i da ne mora obavljati nuždu pod sebe." Krenuli su natrag prema autu i Paz je upitao: "Jesi li sam smislio sve ono što si nabrajao, o ubijanju i vatri koja proždire?" "To su ti Psalmi, Jimmy", uvrijeđeno je odvratio je Barlow. "Riječ Gospodinova." "Drago mi je što te nisam poznavao onda dok si bio divlji mladac", rekao je Paz sa smijehom u glasu, a onda se zaustavio, jer je pod svjetlom ulične svjetiljke ugledao izraz Barlowova lica. Kolovođa linča je nestao, a zamijenio ga je umoran stari čovjek. "Jesi li dobro, Cletise?" "Oh, preživjet ću. Ali ovo što sam ja upravo učinio ne možeš a da
vraga ne pripustiš u sebe, i sad još imam njegov gadan smrad u ustima." *
*
*
"Znam ovo mjesto", rekla je Lorna kad su stali uz rubnik ispred niza skromnih lokala. "Tu prodaju najbolje kubanske sendviče. Tu smo stali onda kad smo išli na plažu." "Tako je, a Tamiami Storage je odmah pokraj." Paz se okrenuo prema stražnjem sjedalu. "Kako ćemo, Cletise?" "Ti si murjak", rekao je Barlow. "Ali ja bih jednostavno ušao i pokazao zaštitaru svoj pleh i rekao da mislim da se u tom i tom spremištu nalazi oteta osoba. Ja ću dotle sjediti ovdje s Lornom i paziti što se zbiva na ulici." Gledali su kako Paz ulazi u uličicu između dviju trokatnih zgrada u kojima su bila spremišta Tamiami Storagea i kreće prema svjetlećem znaku iznad ureda. Cletis je napunio svoju pušku. "Misliš da će ti trebati?" upitala je. "Volio bih da neće", rekao je Barlow. "Ali ako se pojavi netko s lošim namjerama i ima oružje i neće ga predati, mene to navodi na pomisao da se radi o gadovima koji su premlatili Ednu, a onda, teško njima." Zaštitar je bio pospani debeljko. Razrogačio je oči kad je ugledao Pazovu detektivsku iskaznicu i pokušao sakriti pornografski časopis koji je do tada proučavao. Paz mu je pokazao račun za najam i zahtijevao da mu pokaže navedeno spremište. Čovjek je pregledao kartoteku i poveo Paza duž sivih, loše osvijetljenih hodnika do vrata zakračunatih velikim lokotom. Paz je zatražio rezač zasuna, prerezao lokot i ušao. Na podu je ležalo nešto dugačko, umotano u platno i svezano konopcima. Džepnim nožićem je prerezao vezove i zgulio ceradu kao da je banana. Isprva je pomislio da je mrtva, ali onda je vidio da trepće i začuo disanje. Uzdahnula je i otvorila oči. "Edna...?" "Sve je u redu", rekao je Paz. "Pretučena je, ali je dobro. Kako si ti?" "Opet sam dobila po glavi", rekla je, i opet se pojavio onaj osmijeh. Do kraja je svukao platno s nje i pomogao joj da ustane. "Jesi li prepoznala kojeg?" upitao je. "Ne, imali su maske s likovima iz crtića. Zekoslav je davao naredbe.
Učinilo mi se da mu prepoznajem glas, ali nisam bila sigurna. Nije puno govorio. Htjeli su bilježnicu. Zbog nje su istukli Ednu, neka mi Bog oprosti." "Znači li ti nešto ime John Hardy?" Kimnula je i izrecitirala: '"John Hardy b'ješe čovjek u očaju, svaki dan on nosi pušku svoju. Ubi on čovjeka na West Virginia pruzi, treb'o si vidjet' kako uteče, dragi Gospode, vidjet' kako John Hardy uteče.'88 Orneu Foyu je to bila omiljena pjesma. Zašto?" "Packer je rekao da se tako zove tip koji upravlja operacijom. Imaš li neku ideju kako se zapravo zove?" Slegnula je ramenima. "Ne bih ti znala reći." Lažljivica, pomislio je Paz, ali ništa nije rekao, i izveo je iz spremišta, pokraj zapanjenog zaštitara i kroz polumračne hodnike. Na ulici je Cletis Barlow stajao pokraj Taurusa s puškom u rukama. Prošlo je dva iza ponoći, dignula se izmaglica, promet je bio rijedak, pločnici prazni osim pokojeg muškarca ili žene koji bi prošli gurajući kolica iz samoposluživanja. Ova četvrt je sjajna za beskućnike. Začuje se rika motora, velikom brzinom se približava iz Devetnaeste avenije, bijeli Ford Explorer sa zamračenim prozorima. Vozač je naglo stao preko puta Tamiami Storagea i iskočio van, a za njim i suvozač. Bili su to krupni ljudi, odjeveni u crne traperice i tamne majice s kapuljačama. Lica su im bila prekrivena plastičnim maskama, Svinjka Praščića i Dobrog duha Caspera. Kad su prešli crtu na sredini ulice, Barlow im je prepriječio put uperivši u njih staru sačmaricu. Muškarci su stali. Ugledali su mršavog starčića s prastarom dvocijevkom, i nije ih se osobito dojmio. Barlow je iz njihova držanja vidio točno što misle. Dobacili su jedan drugome kratke poglede i onda se obojica dali u trk, jedan na istok, drugi na zapad. Četiri koraka, a onda su se okrenuli, izvukavši pištolje velikog kalibra. Bio je to dobar trik, ali ne protiv čovjeka koji punih četrdeset godina lovi lukave zvjerke. Barlow je ispucao oba spremnika, izbacivši u zrak šesnaest zrna sačme iz svakog, i s lijeve i s desne strane. Lorna nikada prije nije u stvarnosti vidjela pucnjavu iz sačmarice. Bila je mnogo, mnogo glasnija nego na filmu, a kad ih je pogodio, muškarci se nisu prevrnuli i odletjeli pet metara dalje. Samo su se srušili na mjestu kao probušeni baloni i ostali ležati kao dvije tamne
hrpe. Paz je istrčao van, s pištoljem u ruci, a Emmylou je polako hodala nekoliko koraka iza njega. Pogledao je tijela na ulici i shvatio da im nema pomoći. On i Barlow su ih zajedno uklonili s ulice, ostavljajući za sobom dugačke, široke tragove krvi, crne poput ulja pod žutim svjetlom ulične rasvjete. "Pa, prolio si im krv, Cletise." Barlow je rekao: '"Tjerao sam neprijatelje svoje i stizavao ih, nijesam se vraćao, dok ne legoše uništeni.' Psalam 18:37. Nadam se da ne misliš da uživam u tome, Jimmy. Podmuklo su me zaskočili pa nisam imao izbora. Trideset i dvije godine u policiji, a evo, ovo je prvi put da sam nekoga ubio hicem..." Barlow je sjeo na rubnik i spustio glavu u šake. Emmylou je sjela pokraj njega i zagrlila ga. Lorna je izašla iz auta i sjela na rubnik s Barlowove druge strane, i primila ga za ruku. Paz je taj prizor gledao skamenjena lica; pomislio je da izgledaju kao neka alegorijska skulptura: Vjera i Razum tješe Pravdu. Nije mogao pogledati Barlowa u lice, jer znao je, da je on tu bio sa sačmaricom, sad bi bio mrtav, ne zato što ima sporije reflekse, nego zato što mu je oduzeta moć da sije smrt. Zatim je iza sebe začuo zvuk otvaranja automobilskih vrata, okrenuo se, i ugledao muškarca koji je iskočio iz stražnjeg dijela bijelog terenca. Bio je malen i mršav, tako da je Paz na trenutak pomislio da se radi o dječaku. Ipak, nije imao dječačko lice. Kosa mu je bila kratka i crvena, i bio je odjeven u iste onakve tamne traperice i majice kao i dvojica poginulih. Držao je neku vrstu poluatomatske puške, uzi ili MP5, Paz nije dobro vidio. "Zekoslav", rekao je Paz. "Ili John Hardy." "Što ima, doktore?" odvratio je ovaj uz široki osmijeh. "Paz, hajde ti polako primi svoj pištolj za držak i spusti ga na zemlju, a onda odi i sjedni sa svojim društvom." Paz je učinio što mu je rekao. "Bok, Skeeteru", rekla je Emmylou Dideroff. "Emmy", uzvratio je muškarac s puškom, "baš mi je drago što te opet vidim nakon svih tih silnih godina." "Nemoj ozlijediti ove ljude, Skeeteru. Uzmi mene, a njih pusti. Reći ću ti što god želiš."
"O pa da, tvoja riječ zlata vrijedi! Ali meni ti ljudi trebaju, milena moja. Mučenje za tebe nije osobito učinkovito, kao što je shvatio naš pokojni prijatelj Sudanac, ali kad ga primijenim na ove tvoje frendove, možda će bolje djelovati. Ja zapravo nemam nekog iskustva s mučenjima, ali možda ću imati početničku sreću." Paz nije mogao skinuti pogled s muškarčeva lica. Bio je sretan, ushićen, kao dijete u lunaparku. Paz je uvijek smatrao da je sreća svrha života, ali ne više, ne ako postoji ovakav tip. "Sve je to zbog nafte", rekao je Paz. "Baš tako, momče. Zbog nafte. Emmy zna da je ima i želi je sačuvati za svoje zečiće iz prašume, i zato nam stalno laže. Mislio sam da će otkriti istinu u svojim bilježnicama, ali ne. Same laži. Oh, zaboravio sam da vi, društvo, niste vidjeli posljednju. Sakrila ju je, ali ja sam obradio onu staru gospođu pa ju je prilično brzo izvadila." Barlow je tiho zarežao i počeo se dizati, ali žene su ga zgrabile za ruke. Skeeter se cerekao. "Aha, djedice, nećeš valjda da ti raznesem glavu." Ponovno je pogledao Emmylou. "Jebiga, curo, koji kurac ti radiš s ovom ruljom? Crnjo, Ćifutkinja i sirova seljačina, koja kombinacija! Ako mene pitaš, puno bolje ti je išlo dok si bila kurva i nihilist." "Skeeteru, molim te..." rekla je. "Ispričajte me, moram obaviti jedan poziv. Ja sam sitan momak pa ne mogu sve vas obraditi sam." Izvadio je mobitel i uključio ga. Upitao je Lornu: "Što misliš, doktorice, jesam li zbog toga zločest? Zato što sam mini model?" Lorna je rekla: "Ne, mislim da bi bio isto ovakvo govno i da si gorila." Skeeter se nasmijao. "Nije neki terapijski odgovor, doktorice. Trebaš učiti od Emmy, sućut, suosjećanje, sve tako lijepo i dobro. 1 baš zbog toga, mislim da ću krenuti od tebe kad stignemo tamo kamo idemo." Oružje mu nije niti zatitralo dok je birao broj. Zvuk tipki je bio neprirodno glasan u tihoj ulici. Iz uličice između stovarišta i ostalih lokala Rigoberto Munoz je uz mješavinu zadovoljstva i straha već neko vrijeme promatrao što se zbiva. Popio je gotovo cijelu bocu jakog bijelog vina, a glavu je omotao aluminijskom folijom, ali glasovi su svejedno dopirali u nju.
Ovo što gleda bjelodano potvrđuje sve izvanzemaljske poruke koje je primio. Onu dragu doktoricu i onu ženu s predivnim osmijehom zarobili su svemirci, a to znači da svemirci stvarno postoje, i da svi oni glupani u ludnici Jackson nemaju pravo. Drago mu je zbog toga. Sad vidi kako jedan svemirac vadi daljinski upravljač i pritišće tipke. Rigoberto osjeti stravično trganje u preponama, ali odolijeva. Izvadi svoj staromodni kubanski ribarski nož i odšulja se iz uličice, držeći se sjena između uličnih svjetiljaka, polako oko automobila, kako bi ga zaskočio s leđa. Zna on što je poluautomatska puška, još iz doba kad je služio u kubanskoj vojsci, u Angoli. Rigoberto je lud, ali nije glup. "Mislio sam da imaš samo ona dva tipa", rekao je Paz. "A, znači pričao si s Daveom", rekao je Sonnenborg. "Pa, znaš, nikad se ne isplati pokazati sve karte, osobito glupanima kao što je on. Ne, imam ljude koji su motrili na tvoju kuću i doktoričinu..." Na mobitel je rekao: "Ej, Benny. Aha, dođi ovamo do spremišta. Aha, baš sad, blesane." Prekinuo je vezu i birao drugi broj. "Aha, ja sam. Trebam te kod spremišta, sad odmah..." Paz je vidio da je Emmylou donijela neku odluku, stisnula je usnice i kimnula glavom, a onda se zaputila prema mjestu gdje je Paz ostavio svoj pištolj. Skeeter je uperio pušku u nju. "Da si odmah stala, glupa kurvo!" uzviknuo je i ispucao kratki rafal pred nju. Meci su vriskali niz ulicu i pokrenuli alarm nekog automobila. Kleknula je kod pištolja. Skeeter je ispružio ruku i naciljao Lornu. "Samo takni taj jebeni pištolj i raznijet ću joj glavu", izderao se. Emmylou je podignula Glock, a u lom trenu Rigoberto Munoz se pojavio iza bijelog kombija i zabio nož Skeeteru u križa. Skeeter je ispustio mobitel. Okrenuo se i ugledao skitnicu koji viče na njega na španjolskome, prljavog čovjeka bez gotovo ijednog zuba i s kapom od sjajne folije na glavi. Čovjek je odskakutao i pobjegao iza automobila. Skeeter je za njim ispalio pola magazina, smrskao stakla, probio čelik, ali izgleda da ga nije pogodio. Posegnuo je prema leđima, koja su ga nesnosno boljela, i napipao grubu drvenu dršku. "Koji kurac je sad ovo...?" rekao je, nikom određenom, i srušio se. Paz je krenuo čim je Skeeterova glava tresnula o tlo. Nogom je odgurnuo njegovu pušku ispod kombija, zatim mu je provjerio bilo.
Nije kucalo, pa je od Emmylou uzeo svoj pištolj i ušao u bijelo vozilo. Tamo je pronašao, kao što je i očekivao, četvrtu, posljednju bilježnicu. "Je li mrtav?" pitala je Emmylou kad je izašao. Nadvijala se iznad tijela. "Je", rekao je Paz. "Znala si da je umiješan, zar ne?" "Nisam. Ja nisam nikakav zločinački genij, detektive." "O, jesi, itekako", rekao je Paz, "sva tako slatka. I pustila bi ga da puca u Lornu, zar ne?" Rekla je: "On ne bi pucao u Lornu dok ga ja držim na nišanu, pucao bi u mene. Ali Gospod je poslao anđela." "To je jedan Kubanac shizofreničar, Emmylou." "Da, anđeo Gospodinov. Nisu svi anđeli lijepi i plavokosi i nemaju svi pernata krila." Paz ju je tad poželio osobno ustrijeliti, ali umjesto toga se obratio Barlowu. "Cletise, ako bi bio ljubazan, smjesti dame u naš auto i odvezi ih kod Lome. Ja ću vam se pridružiti čim budem mogao. Vi trebate nestati. Onaj zaštitar je sad već sigurno pozvao policiju." "77 si policija", rekla je Lorna. "Možda ne zadugo", rekao je Paz i tužno pogledao Cletisa Barlowa. Zatim je nazvao Tita Moralesa. Nezgodno je što naslov ovoga djela zvuči tako stručno; uostalom, ne zanima svakoga kako je nastao red sestara njegovateljica. Kad ne bi bilo tako, onda bi možda veliko djelo sv. Marie-Ange de Berville zauzelo mjesto pokraj Duhovnih vježbi sv. Ignacija Loyole89 ili pokraj Zamka duše sv. Tereze Avilske i ubrojilo se među one veličanstvene smjerokaze koji nas upućuju kako živjeti životom vjernika posvećenog nekom određenom aspektu Božjeg djela. Marie-Ange započinje svoj uvod poznatom rečenicom "Što je ovaj život da bismo ga toliko voljeli, premda nas sam Bog uvjerava da ćemo istinsko blaženstvo pronaći tek kad usnemo san smrti?" Njome se izravno suočava s osnovnim paradoksom kršćanske vjere: ako nas čeka drugi, bolji svijet, što je važnost ovoga koji jedino poznajemo? Na tome se zasniva njezin način obuke, različit od metoda njezinih slavnih prethodnika po tome što nije asketski; ona se usmjerava na dragocjenost dara života u svim njegovim oblicima, i ne mari osobito za doličnost u pitanjima tjelesnih grijeha. "Gospodin naš ima razloga zašto voli grešnike", piše u uvodu, "a grijesi se i
tako najbolje spiru krvlju." IZ U T E M E L J E N J E S E S T A R A NMJ EA GR OIEV-AA TNEGL EJ ICD AE , B E R V IL L E , 8 . IZ D . P R E D SG RO .V O R N A P IS A L A M A R G A R E T C ML ACRME A H A N , NS BE WC , Y O R1 K9 ,7 5 . Dvadeset tri Paza je Lorni dovezao njegov partner, Tito Morales, kojem je o prethodnim događajima ispričao samo najnužnije kako ga ne bi doveo u nezgodan položaj. Mladi policajac je bio smrknut i živčan, i rekao je Pazu, dok je ovaj izlazio iz vozila: "Što si mi ono govorio o tome da partneru treba sve reći?" "To vrijedi samo za iskrene policajce", rekao je Paz. "Čuvaj se, Morales. Kloni se luđaka." Pozvonio je i otvorio mu je Barlow, s njegovim pištoljem S&W model 10 na boku. "Je li bilo problema?" "Ne. Dame spavaju. Emmylou je zaspala istog trena. Lorna je još čitala onu bilježnicu." "I ti si je pročitao?" "Jesam. 'Nakon toga začujem kao jak glas silnoga mnoštva na nebu: Aleluja! Spasenje i slava i moć Bogu našemu!' Otkrivenje, 19:1."90 "Tako je dobra, ha? No, onda je moram i ja pročitati." "Samo daj. Mislim da ćeš se preporoditi. A sad, ako me više ne trebaš, ja bih krenuo. Volio bih biti uz Ednu. Uzet ću onaj auto koji si unajmio, ako smijem. Ako me netko treba, znate gdje sam." Barlow mu je predao veliki pištolj a da ga nije morao zatražiti i izašao. Paz je otišao u dnevni boravak pronašao bilježnicu na stoliću i pročitao je do kraja. Čim je završio, otišao je u spavaću sobu, zbacio sa sebe odjeću i ostavio je nagomilanu na podu, što mu nije bio običaj, i uvukao se u krevet pokraj Lorne. Izvalio se na leđa, iscrpljen ali tako uzburkan zbog svih tih događaja i svega što je upravo pročitao da se san jedva nazirao. Razmišljao je o Emmylouinoj ispovijedi luđakinja ju je čak i potpisala! - i što bi rekao tužitelj kad bi je predočio kao dokazni materijal, i na tu pomisao se naglas nasmijao, neugodnim kreštavim smijehom na rubu histeričnoga. Lorna se na to
promeškoljila i zastenjala i privila bliže njemu, a on je gurnuo ruku ispod obline njezine stražnjice i približio lice njezinu ramenu, duboko udišući miris sna koji se izdizao iz njezine kože, miriše na vaniliju, pomislio je, ili je to sinestezija, ona izgleda kao neka fina krema. I u tom trenutku Paz se prepustio zmijskome dijelu svojeg mozga. Ona se u snu uključila i probudila se usred ševe, i stala se glasati zvukovima ugode i ugodnima, nešto glasnije nego što joj je običaj, pomislio je, ona obično uzdiše i stenje, nije od onih koje vrište i pričaju, a on zapravo takve najviše voli. Pomislio je da ta glasnoća možda ima neke veze s onom drugom ženom koja spava (ili ne spava) s druge strane zida, u sobi za goste. Neke žene vole oglasiti da ih se ševi, znao je to, a možda sad djeluju neke posebne okolnosti. Kako bilo da bilo, zahvaljujući tome iz mozga mu je nestao sav statički elektricitet, a poslije, kad se okrenula prema njemu i kad joj je ugledao lice obasjano ružičastim isijavanjem digitalne budilice, bilo mu je drago što je ponovno bez one napetosti koju je ranije imalo, što je sad prožeto užitkom, i pomlađeno. Rekao je: "Kad ženu muškarac takne ona se, ponekad, pravi da spava, jer njemu želi podarit' užitak pomisli da je budi. Kasnije, njezina bedra ne spavaju isto kao prije.'" "Jesi li to upravo smislio?" "Ne, to je jedna Willina pjesma. Zove se 'San'." Lorna se ukrutila, a zatim je ispustila, dug, dubok uzdah, kao da razvezuje zamršeni čvor negdje duboko u svojoj mračnoj vlažnoj nutrini. "Nema veze. Možeš joj se vratiti kad ja umrem." "O, daj već jednom zaveži, jebiga", nježno je rekao i bezbrojnim poljupcima joj izljubio lice sve dok nije ponovno zaspala. Ubrzo je zaspao i on. Još je spavala kad je on ujutro ustao. Nabrzinu se istuširao i odjenuo čistu odjeću iz svojeg kovčega, a zatim je zavirio u sobu za goste i razveselio se što na jastuku vidi kratku tamnu kosu Bivše osumnjičenice iz pakla. Pokraj kreveta je bila torba u kojoj je donio njezine stvari s broda. Lorna se počela buditi kad se vratio u njezinu sobu. Nagnuo se i poljubio je, a to se onda pretvorilo u nešto više od običnog pozdrava poljupcem. "Skidaj se!" naredila je. "Ne mogu. Moram se odmah javiti Oliphantu. On je za ovo stvarno
stavio glavu na panj i dugujem mu objašnjenje." "Hoćeš li mu reći... što je ovo, dovraga?" "Revolver, kalibar .38. Ostavljam ti ga, a tu pokraj ti je i mobitel. Možda smo sinoć sredili sve zlikovce, ali tko zna, jebiga? Ne daj nikome da je odvede ako ti, prvo, ne pokaže nalog, i drugo, dok nisi mene nazvala. Dobro?" "Da, kapetane", rekla je nadureno, glumeći mornarički pozdrav. "Ako sad opet zaspim, hoće li se, kad se probudim, ispostaviti da sam sve ovo sanjala?" Nasmijao se, još jedanput je poljubio, i otišao pozvati taksi. Toga jutra Paz je dobio kavu u šalici na kojoj je pisalo NACIONALNA KONFERENCIJA O POREZNIM PREVARAMA, SALT LAKE CITY, 1999., a od toga policijska kava nije postala ništa ukusnija. Oliphant je djelovao umorno, kao da više nije mogao spavati nakon što ga je Pazov poziv probudio usred noći. Oliphant je prstom lupnuo po hrpi papira na svojem stolu, izvještaju koji je Paz nažvrljao u sitnim satima. "Ovdje piše da ste pratili trag u vezi s Wilsonovim ubojstvom, što nije naš slučaj, i kojeg sam ti ja izričito naredio da se kloniš. Bio si sam, također protivno propisima, i naoružan sačmaricom. Dvojica muškaraca došla su terenskim vozilom, uperila na tebe svoje oružje, i ti si ih obojicu ubio sačmaricom. Zatim, dok si pregledavao trupla, treći muškarac je iskočio iz vozila i razoružao te, prijeteći ti poluautomatskom puškom. Nakon toga, tu je osobu, dok je telefonirao, neki beskućnik ubo nožem u leda i pobjegao. Pozvao si pojačanje i poslije si uhitio još dvojicu muškaraca, koje je pozvao onaj s automatskom puškom, a ispostavilo se da je spomenuti organizirao i Wilsonovo i al-Muwalidovo ubojstvo, te da se radi o izvjesnom Siegfriedu W. Sonnenborgu, također poznatom pod imenima Skeeter Sonnenborg i John Hardy, trgovcu oružjem i međunarodnom konzultantu za sigurnost te kriminalcu za kojim se već dugo traga. Otprilike koliko od svega toga je istina?" "Pola, recimo?" "Da čujem." "Jeste li sigurni? Onda poslije nećete moći tvrditi da niste znali." "Ma, zajebi ti to! Tako sam već umoran od jebenog nijekanja da mi se
bljuje." "U redu, šefe. Prije svega, imamo Emmylou. Oteli su je s imanja na koje sam je smjestio gore na granici onda kad sam je izvukao iz bolnice. Zatvorili su je u spremište. Sad je na sigurnoj i tajnoj lokaciji." "Kao i potpredsjednik SAD-a. Sigurno će se do sita napričati." "Jest. Drugo, ja nisam ustrijelio te tipove. Njih je ubio Cletis Barlow. On mi je bio potpora, a oni su naletjeli i zaskočili ga. Za obojicom je izdana savezna tjeralica. Obojica su bili skinheadi, bavili su se švercom oružja i dilanjem metamfetamina, i vjerojatno nitko neće za njima žaliti." "Ne. A što je s ovim, da je Sonnenborga ubo neki beskućnik? I to si izmislio?" "Ne, to je istina. Sonnenborg nas je svladao, mislim mene, Emmylou, Barlowa, i doktoricu Wise..." "I Wiseicu? Kako to da nisi poveo i pleh-glazbu?" "Nisam mogao, već su imali gažu. No dakle, taj tip se stvorio niotkuda i zabio mu veliki ribarski nož u jetra i zatim pobjegao. Rigorberto je do daske lud. Naći ćemo ga i trajno zatvoriti. On mora biti pod ključem." "Vjerojatno. Ipak, prilično je to čudna slučajnost, da se tako samo pojavi baš kad treba. Četrdeset godina u policiji me naučilo da budem sumnjičav u vezi s takvim slučajnostima." "Što da vam kažem, kapetane? Tako je ispalo. Ali činjenica je da čudnih slučajnosti ima kao gljiva poslije kiše čim se pojavi Emmylou Dideroff. Čini se da je to njezin modus operandi." "Mm. Po svemu sudeći, nema sumnje da je taj Sonnenborg bio glavni organizator?" "O da, on je odgovoran za al-Muwalida i Wilsona i napad i otmicu gore na granici, on i njegova banda, a to potvrđuju i ona dvojica koju smo poslije pokupili. Što se pak glavnog organizatora tiče, Sonnenborg je službeno radio za federalca po imenu Wayne Semple, iliti Floyd Mitchell, ili David Packer." "Kojeg nemamo." "Ne, ali da li ga želimo? Imam osjećaj da su sve gadosti potjecale izravno od Sonnenborga, koji je očito bio prava mustra. Packer je potpisivao čekove, ali on ovdje više nema nikakvu ulogu. Kad smo
Morales i ja prošli onuda u pola pet ujutro, njegova broda-kuće više nije bilo. Vjerojatno se vratio u svoje predgrađe u Washingtonu, a brod je negdje na moru, pluta prema podvodnom grobu." Oliphant nije ništa rekao. Napućio je usnice i zagledao se u strop. Paz je imao čudan osjećaj da mu može vidjeti misli, kao titlove s vijestima koji teku u donjem dijelu zaslona na CNN-u. Paz je iz džepa izvadio mini kazetu i položio je na Oliphantov stol. "Ovo je za vas." "Što je to?" "Packerovo priznanje za sve, uključujući i imena odgovornih. Sve ovo se dogodilo zbog sudanske nafte i pokušaja američkih vladinih agenata da utječu na sudansku politiku u vezi s naftom i domognu se informacija o golemom nalazištu. Bog zna koliko su zakona prekršili, i ovdje i tamo, da bi postigli taj cilj, a nisu prezali ni od etničkog čišćenja, pokušaja genocida i mučenja, povrh ova dva ubojstva u Floridi. Pomislio sam, ako ovo spremite na sigurno, a onima u D.C.-ju date do znanja da to imate, neće vas moći kvačiti odozgora. Mislim, naći će se u pat poziciji. Ili mi je promakla neka nijansa?" Oliphant je dugo zurio u maleni predmet, a onda ga je ubacio u džepić na košulji. "Ne, vjerojatno imaš pravo. Neće me optužiti. Možda me ubiju, ali zakonskim putem sigurno neće ići. Zahvalio bih ti... ne, zahvaljujem ti, ali Bože mili, doista mi je sve ovo mrsko kao otrov!" "Nema na čemu", rekao je Paz. "Još samo dvije stvari. Jedna se odnosi na opasnu luđakinju i bjegunicu pred zakonom Emmylou Dideroff koju smo ja i doktorica Wise nezakonito odveli iz državne ovlasti. Glasam za dopuštenje da nestane isto kao i gospodin Packer." "Podupirem prijedlog. Plan već imaš, pretpostavljam." "Donekle. Sinoć sam malo iza pola četiri ujutro po našem vremenu nazvao Rim. Razgovarao sam s vrlo dragom ženom iz Družbe sestara njegovateljica Krvi Kristove. Ispričao sam joj tko sam i rekao da bi njezinu Majku poglavaricu reda moglo zanimati što ima novoga s jednom od njihovih sestara. One je zovu Emily Garigeau. Rim se činio prilično zainteresiranim." "Što će učiniti?" "Pojma nemam. Ali snalažljive su one. Sigurno će nešto smisliti." "Da. A što je ona druga stvar?" Paz je izvadio svoj glock i svoju značku i položio ih na Oliphantov stol.
"Odlazim iz policije, kapetane. Predlažem da kažete da ste me prisilili na otkaz. Tako ćete se bolje zaštiti ako negdje nešto zaškripi. Neodgovorni kauboj dao otkaz pod pritiskom nove besprijekorno čiste uprave. Mirovinu mi isplatite sve odjednom." "Isuse, Jimmy, ne moraš to raditi." Oliphantovo lice je izražavalo zabrinutost za njega, ali na malo prikrivenijoj razini, Paz je opazio, i olakšanje. "Moram. Već sam dvojicu ubio na dužnosti, a baš sinoć sam uvidio da to više ne mogu, pa ako ostanem na terenu, jednog dana ću se smrznuti i netko će zbog mene poginuti." Ustao je i ispružio ruku. "Bilo mi je drago, kapetane", rekao je. "Svratite u restoran koji put. Častim vas večerom." Pomalo oklijevajući, Lorna odustane od spavanja i gola odgaca u kupaonicu. Tamo je ogledalo preko cijelog zida, koje su postavili prethodni vlasnici, pa zastane da se pogleda. Još ima fore dok ne propadne, ali već se pomalo vidi. Nakratko ću, pomisli, biti pomodno mršava, a onda ću postati žućkasti kostur. No, nikad prije se nisam ovako dobro ševila, i to s najdražim muškarcem s kojim sam ikada imala vezu: otkud to, je li to slasni desert na kraju bljutava obroka? U čemu je štos? Shvati da se obraća nekakvom Božanstvu i prisjeti se posljednje bilježnice, u kojoj Emmylou spominje navodni smisao za humor navodnog Duha Svetoga. Kako bi bilo, zapita se, kad bi vjerovala u sve to? Nakratko posegne u svoj um i zaključi da se nema za što uhvatiti; napipa nekakav filtar za koji se hvataju takva istraživanja i koji pokreće, poput unutarnje PowerPoint prezentacije, materijalističko objašnjavanje svega što ju je zadesilo u posljednje vrijeme. Počne opipavati svoje žlijezde, i ustvrdi da su natečene ali još iste kao i prije. Osjeća se kao da ima groznicu, a onda shvati da uistinu ima vrućicu od 37,8 °C. Još joj je mučno, ali ne toliko da bi povratila. Osjeća se kao da će umrijeti, ali ne baš odmah. Istušira se, istrlja iz sebe ljubavnu sukrvicu, i ponovno se zapita koliko će to dugo trajati, koliko joj još preostaje prije nego što postane odveć bolesna ili odveć neprivlačna za to, i onda pomisli, kad bude tako, imat ću dovoljno pilula da se jednostavno izgubim. Još nisam potpuno shvatila, razmišlja dok se odijeva, trebala bih biti u dubljoj depresiji, a nisam,
osjećam se kao da lebdim iznad svega toga, kao da se to događa nekom drugom. Ono poznato Nijekanje? Vjerojatno. Izlazeći iz kupaonice, opazi da su vrata gostinjske sobe otvorena i začuje zvukove iz kuhinje. Šuškavi zvuk zatvaranja hladnjaka. Tu je Emmylou, odjevena u kratke hlačice i majicu, s jogurtom u ruci. "O, ustala si!" kaže i promućka jogurt. "Nadam se da ti ne smeta... Ni sama ne znam kad sam zadnji put nešto pojela." "Ne, nemoj biti smiješna. Mogu ti pripremiti jaja sa slaninom ako želiš." "Ne, ovo mi je dosta." Lorna skuha kavu, koju zajedno s jelom odnesu na stražnju te-rasicu. Sad je svježe, klimatizacijski uređaji iz susjedstva su utihnuli pa se čuje pjev ptica-rugalica u lišću iznad njih. Lorna pijucka kavu, gricka koricu prepečenca. Sad više nikad nije gladna. Ali Emmylou sjedi prekriženih nogu u pletenom stolcu i potpuno usredotočena i blažena jede svoj jogurt i uz njega četiri kriške prepečenca. Izgleda kao da joj je četrnaest godina, i Lorni je teško povjerovati da je ta osoba proživjela onakav život kakav je opisala u svojim ispovijedima, ubojstva, kurvanje, ratovanje, kupanje u krvi... Gdje sve to drži? Jedno stopalo joj strši i Lorna vidi ožiljke, debelo odumrlo tkivo, poput vulkanizirane gume koja se izlila i slvrdnula. Kako to da nije shrvana, slomljena duha, gdje je post-traumatski stres? Prisjeti se svoje serije testova, koje joj je nedavno dala s tako puno samopouzdanja, ona, Lorna, koje gotovo više nema. Prokletnica je izazov cijeloj psihološkoj znanosti. Lorna se uhvati u takvom razmišljanju i osjeti da je smiješna zbog toga. Emmylou zapazi da Lorna zuri u nju i stidljivo se osmjehne. "Oprosti. Baš sam prava svinja. Dinke bi umrli od srama da me vide." "Zar oni ne jedu?" "Jedu, naravno, ali umjereno. Dheeng ne dopušta pokazivanje gladi ili pohlepe. Naravno, jela su im prilično bezukusna. Uglavnom jedu kašu od sijerka posutu mrtvim muhama. U Africi ljudi dobiju puno proteina od insekata koje pojedu s hranom, ili namjerno." Lorni se diže želudac. "Navikneš se, muhe su posvuda, a i zanimljivo je", kaže Emmylou, podižući čašicu jogurta. "Dinke imaju hektolitre mlijeka, ali ne znaju
za jogurt ili sir. Napravila sam im malo jednog i drugog dok sam bila s njima, ali nisu bili oduševljeni. Ipak, maslac rade. Osim toga, uopće im nije važno je li krava dobra muzara, bitno im je samo koliko ih imaju, kao da misle da deset novčića od centa vrijedi više od jednog dolara." Lorna sluša i ne komentira, jer zna ona kako ljudi vole brbljati bezveze kad su nervozni. Slijedi kratki osvrt na bračne i ostale običaje Dinka, a uključuje pojedinosti koje Lorna baš i nije morala doznati kao na primjer da muškarci Dinke priljube usne za kravin anus i upuhuju joj zrak u crijevo kako bi mislila da je još noseća - a onda zazvoni telefon. Lorna ude u kuću, a trenutak poslije se vrati sa začuđenim izrazom na licu i bežičnim telefonom u ruci. "Za tebe je", kaže. Emmylou primi napravu kao da je ručna bomba kojoj su upravo izvukli osigurač. Sluša više nego što govori, a kad progovori, uglavnom kaže "da" ili "ne". Nakon razgovora kaže: "To je bila Družba. Žele me natrag. Osim ako me naš prijatelj iznova ne uhiti." Lorna se nema snage zapitati kako to da je Družba znala koji broj treba nazvati. "Sumnjam da će to učiniti. I što ćeš onda, vratiti se u Sudan?" Emmylou podigne pogled prema krošnji manga. "Ne, mislim da neću. Vjerojatno se sjećaš iz mojih zapisa, još se raspravlja trebamo li naoružati svoje misije, a ja sam izvrstan primjer za onu stranu koja smatra da treba. Zato su platile da me spase i zato sad šalju po mene." "Znači, bit ćeš vojna savjetnica za opatice?" Nasmije se. "Za sestre. Aha, baš tako, pseto rata, baš kao Skeeter. Sestra Brigadirka Garigeau. Ne, Nora je imala pravo, a poglavarica reda krivo. Bit ću sretna ako mi daju da spremam posteljinu ili bilo što drugo, ali za mene je s ratovanjem gotovo." "Ali ti si izvojevala pobjedu u ratu. Dokazala si da ima pravo poglavarica reda, mislim." "Bog je izvojevao pobjedu u ratu. Kad bih rekla da sam ja pobijedila, bilo bi to kao da kažeš da su palica i lopta pobijedile u svjetskom prvenstvu u bejzbolu. Ne, On me kalio od samog početka, moje pamćenje, podmuklost, tako što mi je poslao vraga, moju obitelj, Ornea i njegovu ratnu knjižnicu i oružje, tako što me upoznao s Norom i civilizirao, bombardiranjem Pibora, svemu tome zahvaljujući
postala sam oruđe Njegove volje i On me iskoristio i tako dao Peng Dinkama ono što je smatrao da trebaju imati. Neke druge je izabrao za Svoj zavjet, i tako će biti i dalje. Njima više ne trebam, baš kao što Izraelci nisu više trebali Mojsija kad su stigli u Obećanu zemlju." Na to Lorna osjeti nalet iritiranosti. Do sada je potiskivala dobar dio svojih istinskih osjećaja prema Emmylou Dideroff, ali sada, kad joj više nije pacijentica, osjeća da joj naviru. Kakva vražja bahatost! Bestidna manipulativnost! Manjak opreza i poštovanja tuđih života! U srcu su joj zatitrale sve njezine liberalne žice pa je rekla: "A što je s naftom, Emmylou?" "Nema nafte. Zar nisi pročitala bilježnicu?" "Da, jesam, i vidjela sam Sto pokušavaš. Cijelo vrijeme si bila sasvim otvorena, ispričala si sve te grozote koje si doživjela i počinila, stvorila si dojam potpune i neproračunate iskrenosti, a sve samo zato da bi prikrila jednu golemu laž. Pronašli su naftu, puno nafte, inače Richardson ne bi poslao radio-poruku, a Sudanci ne bi poslali one silne snage na tebe, a prije svega, Richardson ne bi pokušavao prošvercati onaj CD koji si našla kad si ga pretresla. Pa zar je za sebe zalijepio prazni CD? To ti se omaknulo, tu pojedinost nisi trebala uvrstiti. Bit će da ju je uočio i Sonnenborg." "Nije bilo nikakve nafte. Na CD-u su bili financijski podaci. Richardson je bio honorani konzultant i htio je pokupiti plaću." "Moš' misliti." "Lorna, zar uistinu misliš da ne bih priznala da smo stvarno našli naftu? Mučio me danima..." "Ti si vjerski fanatik. Mučenje je neučinkovito za vjerske fanatike. Zapravo, ti si od onih paranoidnih fanatika koji se dokazuju kroz mučeništvo. Pustila bi ga da me ubije." "Ne, objasnila sam to detektivu Pazu. On bi pucao u mene, a ionako je tu bio onaj anđeo..." "Oh, molim te! A što bi bilo da nas je Sonnenborg odvukao u nekakav podrum za koji nitko ne zna? Ti bi samo gledala kako nas muči i svejedno ne bi niti zucnula." Druga žena odvrati pogled. "Bog stalno dopušta mučenje ljudi." "Ti nisi Bog!" Tu rečenicu je povikala, i Lorni je bilo drago što se Emmylou malo trgnula. "Ne, naravno da nisam Bog, ali vjerujem da sam mu neko vrijeme
služila. Neko vrijeme On i ja smo se brinuli za sigurnost jednog malog plemena. Postigli smo nešto u vezi s groznim, opakim ženomrštvom u Africi, naučili ih da ne moraju biti glupave gorde žrtve, i naučili ih da im je Bog odredio posebnu svrhu, da želi da budu na strani pravde. Oni će biti sjeme, poput onoga koje je posijao u Izraelu. Kad bogati svijet propadne..." "Ah, stigli smo i do toga! Trebala sam znati da u cijeloj priči postoji i apokalipsa. Znaš li možda točan datum?" Emmylou se na tren zbunila. "Oh, ma ne, ne mislim na sudnji dan. Govorim o činjenici da je nerazumno misliti da će deset posto čovječanstva zauvijek kontrolirati devedeset i pet posto svjetskog bogatstva. Govorim o jako dalekoj budućnosti. Prije tisuću godina Pariz i London su izgledali poput sirotinjskog naselja u kakvom sam ja odrasla, a Bagdad je bio intelektualna prijestolnica svijeta. U Timbuktuu je bilo više knjiga i pismenih ljudi nego u Engleskoj. New York je bio indijansko selo. Što znaš, možda će Wibok jednoga dana biti središte svjetske moći, ili možda neko drugo mjesto za koje nikad nismo niti čuli. Takva pretpostavka nije ništa veća ludost nego da je netko nekom šeiku iz Basre rekao da će za tisuću godina njegove nasljednike razjuriti Englezi. A pogledaj malo oko sebe, Lorna, pogledaj što se događa tvojoj zemlji, tu tupu apatičnost, ovisnosti, nasilje, plaćeničku vojsku, korumpirani politički sustav, bogataši i siromasi opet postaju praktički različite životinjske vrste, propast religije..." "Mislila sam da je ovo najreligioznija zemlja na svijetu." "Govorim o pravoj religioznosti, a ne o bogatim farizejima koji su za sebe izmislili posebna pravila i nedodirljivu čistoću, koji trunu u šarenim grobnicama, hipokriti, a pogani se mole za strojeve za pranje rublja; svi su oni do srži pokvareni i Bog ih je odbacio. Zar ti to ne vidiš? T plakat će i naricati za njom kraljevi zemlje što su s njome bludničili i raskošno živjeli kad gledali budu dim požara njezina. Prestrašeni mukama njezinim, izadaleka će stajati i naricati: Jao, jao, grade veliki, Babilone, grade silni! Kako li te u tren oka stiže osuda!'" Glas joj se podiže, postaje drugačiji dok ovo izgovara, kao onda kad je ona žena postala Oya na bembeu. Lagani povjetarac zatitra lišćem krotona, a Lorna zadrhti i pokuša se dosjetiti nekoga logičnog argumenta protiv propasti Zapada, a onda
pomisli, pa što ja to radim, mučim se pridati nekakav smisao riječima manijaka? Ali manijak ima još nešto za reći. "A jesi li ikada pomislila da Bog možda i tebe iskorištava? Da je ovo što se dogodilo između nas, naš susret i doticaj, dio nečeg većeg, golemog i uvrnutog? Proveo te kroz sve one opasnosti s nekim ciljem, zbog nečeg velikog, bez obzira na to hoćeš li ikada shvatiti o čemu se radi. Možda ćeš svijet spasiti ti, ili tvoje sjeme, dijete. Nikad ne znaš." A zatim Emmylou polako okrene glavu prema Lorni i fiksira je svojim očima. U njima ova ugleda beskrajnu tugu, beskonačnu sućut. Lorna osjeti da je bijes napušta, iako bi ga htjela zadržati, samo klizi kao voda kroz prste. "Ja neću imati djece", zavapi Lorna. "Umrijet ću, a Bog ne postoji." I potpuno se izgubi. Krikne tako glasno da ptice preplašeno odlete i lupa šakama po stolu i zvizne šalicu u drvo i razbije je. Umrijet ću, a Bog ne postoji, nariče, a između toga rida bez riječi, sramotno, bez ikakve kontrole, Bog će je mučiti do smrti čak i ako ne postoji, nije fer, nije fer! Emmylou joj je priskočila i obgrlila je čelično snažnim rukama i gladila je po kosi i tješila je nerazumljivim tepanjima. "Oprosti", kaže kad se dovoljno pribrala da može razumno govoriti. "Imam rak. Hoće li me Bog izliječiti ako se pomolim?" Lorna je zapanjeno slušala kako njezine usnice izgovaraju te riječi, i to tankim cendravim glasićem. "Mislim da to ne ide tako", kaže Emmylou, "ali molitva ne može škoditi. Ako želiš, molit ću za tebe." "Ma, čemu!" odbrusi Lorna. Gađenje prema samoj sebi pomaže joj prevladati strah. "Svaki avion koji pada vrvi molitvama, ali svejedno padne." ''Istina, ali ako se bar jedan od njih iskreno pomoli, onda moli za Božju milost u posljednjim trenucima. Jedino za to zapravo i možemo moliti, znaš, neka bude volja Tvoja, i neka joj se pokorim." "Zapravo je bit u raju, je 1' tako? Svrha je takozvani život poslije smrti?" "U koji ti ne vjeruješ", rekla je Emmylou. "Naravno da ne!" "Pa čega se onda bojiš? Nestanka? Nestaješ svake noći svojeg života. Pa što onda znači ako zavlada trajni mrak? Ti ionako ništa nećeš znati, po definiciji."
Lorna ispuše nos u papirnati ubrus. "Oh, baš ti hvala! Stvarno dobra utjeha. Tebe će vjerojatno dočekati zbor anđela i vječni pjev himni." "Znaš što, pojma nemam. Ne bismo trebali mozgati o tome: oko nije vidjelo, niti je uho čulo, niti je ljudsko srce osjetilo što Gospod sprema onima koji ga vole. Vjerujem da me čeka vječnost i usksnuće tijela, ali uistinu nemamo ni približnog pojma kako će to izgledati, kad nam se tijelo uzdigne poput Kristova. Tako nešto postoji izvan vremena, vidiš, i moj mozak to ne može pojmiti, ideju postojanja bez trajanja, baš kao što gusjenica vjerojatno ne shvaća leptira, premda je on buduća ona." Lorna se zagleda u nju, smišljajući neku ciničnu primjedbu, a onda iz dvorišta uleti leptir i spusti se na Emmylouino rame. Malen je i blještavo plave boje, s narančastim točkama poput očiju na krilima. Zatim dođe još jedan i još jedan, deseci leptira, na Emmylou, na stol, na stolce, na samu Lornu. Vrijeme uspori i kao da je stalo, povjetarac zamre, lišće utihne, i one neko vrijeme koje se ne može procijeniti dijele postojanje bez trajanja. A onda, plavi bljesak, i stvorenjca sva odjednom uzlete i raštrkaju se po nebu. "I odu", kaže Emmylou, uz ushićeni smiješak. Lorna osjeti nešto čudno u ustima, neku čudnovatu suhoću, i shvati da su joj usta cijelo vrijeme bila širom otvorena. Emmylou nastavlja kao da se nije dogodilo ništa neobično. "Sjetila sam se nečega što je rekla Tereza iz Lisieuxa. Bila je jako bolesna, umrla je sa samo dvadeset i četiri godine ili tu negdje, a rekla je otprilike, meni doista nije važno jesam li živa ili mrtva, jer se sad osjećam kao u raju, pa što onda smrt može promijeniti? Tako nekako se i ja osjećam, rekla bih. Naravno, većina ljudi je u paklu." Lorna je pogrešno shvati. "Misliš da ću ja u pakao?", zavapi. "Naravno da ne. Ti imaš puno bolje izglede za raj nego ja. Ti vjerojatno nikad u životu nisi svjesno počinila neko zlo. Radiš s bolesnicima i nastojiš ih izliječiti, i pomirila si se s time da imaš manje novca nego što bi mogla zaraditi kad bi radila nešto drugo. A to činiš iz čiste dobrote, jer ti se ne bojiš pakla i ne žudiš za rajem. Meni je moj Bog naredio da budem dobra i milosrdna, ali dobrota i milosrđe izviru iz tvoje duše kao iz čistog izvora. Ti si mnogo bolja osoba nego što ću ja ikada biti, i vrag uopće ne može doprijeti do tebe." Na to Lorna skoči na noge. To što je zadnje rekla, uz leptire, Eskime,
anđele-shizofreničare, citiranje Malog cvijetka: sve je to za nju previše. "Moram ići", izleti joj, "moram u bolnicu." Brzo natrag u materijalizam, pobjeći od svega toga... od nade, čega već, ali ne može si pomoći. Čak se ni ne umije, samo zgrabi ključeve i novčanik i nalaze iz washingtonske bolnice i sjedne u auto, i vozeći se nazove doktoricu Momi Greenspan i tako temeljilo ostavi dojam na njezinu tajnicu da joj se javlja pacijentica na samom rubu psihoze (što i nije daleko od istine) da joj preplašena žena obeća pregled čim stigne. Lorna u papirnatoj bolničkoj halji, prošli su već sati, pipkali su je, i snimali su je i dugo, dugo je čekala, a sad se otvaraju vrata i ulazi dr. Mona Greenspan, sitna žena s gustom srebrnkastom kosom i inteligentnim otvorenim licem, držeći u rukama debeli svežanj nalaza. Sjedne na svoj mali stolac. "Dakle, prvo dobra vijest", kaže. "Nemate limfom." "Kako to mislite? Imam sve simptome limfoma u četvrtom stadiju i pozitivnu biopsiju i kompjutorsku aksijalnu tomografiju iz Washingtona." "A što da vam kažem? Opća bolnica u Washingtonu je dobra bolnica, ali ljudi griješe. Ima tu abnormalnih limfnih stanica, ali nisu maligne. Imate infekciju. Zato su vam čvorići natečeni i zato imate temperaturu i gubite na težini." "Infekciju? Kakvu infekciju?" "Brucelozu, za divno čudo." "Što? Pa zar to nije stočna bolest?" "Jest, ali mogu je dobiti i ljudi, a to onda nije šala. Jeste li nedavno bili u dodiru sa stokom?" "S nekim kravama. Ali simptomi su se javili još prije toga." "A jeste li konzumirali neke nepasterizirane ili uvozne mliječne proizvode, sireve, tako nešto?" Lorna se nastoji sjetiti što je bilo prije nego što su počela sva ta čudna zbivanja. Fitnes. Betsy. "O, Bože. Jela sam neki kozji sir iz Albanije, u jednom restoranu sa zdravom hranom. Imao je nula masti. O, Isuse, kakva sam ja idiotkinja!" Lupila se po glavi. "Još vam nisam sve rekla. Pretpostavljam da ne znate da ste trudni." Lorna samo nijemo zuri i hvata zrak. "Nemoguće da sam trudna. Uzimam pilule."
"Znam da uzimate pilule, draga moja, pa ja sam vaša liječnica. Ali izgleda da ste ona jedna sretnica na sto žena na koju pilula ne djeluje. Kako bilo da bilo, tako je, otprilike pet tjedana. Zar niste opazili da vam je izostala menstruacija?" "Mislila sam da je zbog raka", zavapi Loma. "O, Bože, i zato sam stalno povraćala." "Tako je. A svrbež je alergijska reakcija na pješčane bube, to je vrlo čest slučaj kod nas u Južnoj Floridi. U svakom slučaju... dok sam stažirala, zvali smo to sindrom dr. Zastorovića - skupina međusobno nepovezanih simptoma koji budu pogrešno protumačeni kao nova bolest ili neka složenija inačica postojeće. Ali, vratimo se brucelozi. To znači da postoji vrlo realna opasnost od spontanog pobačaja, ne toliko kod ljudi koliko kod stoke, ali postoji. Dakle, što želite poduzeti u vezi s trudnoćom? Pretpostavljam da nije bila planirana, pa prema tome..." "Ne! Želim je zadržati", kaže Lorna, a da uopće nije bila svjesna što govori. Doktorica Greenspan je pogleda brzo i oštro, a onda se nasmiješi. "U tom slučaju, mazel tov. Odmah ćete početi uzimati rifampin91." Nitko se nije javio kad je pozvonio, i Paz je osjetio trzaj straha. Lornin auto nije bio na prilazu, ali to ne znači ništa. Otključao je svojim ključem i zastao u kratkom hodniku, spustivši namirnice na pod i osluškujući. Ništa, zvuk prazne kuće, a onda nešto drugo, monotono mrmljanje. Ah, da, zna on što je to. Odnio je namirnice u kuhinju i složio ih na radnu plohu. Izvadio je mobitel i ukucao Lornin broj, ali mu se javila automatska sekretarica. Ostavio je poruku da ga nazove, i tek što ga je spremio u džep, telefon je zasvirao svoju melodiju. "Gdje si?" upitao je i doznao gdje je, a zatim je doznao i novosti. "Dakle", rekao je, "to je sjajno." Još je slušao. "Mislio sam da brucelozu dobiješ ako se družiš s nekim po imenu Bruce, da je to nešto što vlada među homićima. Ne, imaš pravo, eto, to je dokaz da ipak ne znam sve." Sad još duža stanka. Paza obuzme slabost pa je morao privući stolac. "Je li sigurna?" upitao je. "No, dakle, blago nama. Znači, moram te ženiti i odreći se svojeg sna o slavi na estradi. Ne, ne šalim se. Ne, slušaj me. Nije u pitanju nikakav pritisak. Pritisak nije ni blizu tome. Još otkad je onaj šupak izletio kroz prozor,
imam osjećaj da mi život klizi niz tračnice, a vlakom upravlja netko drugi. Ja samo gledam kroz prozor kako prolazi krajolik. Zar se ti ne osjećaš isto?" Osjećala se isto i ispričala mu o pozivu za Emmylou, a onda su se oprostili. Paz je otvorio pivo i zaputio se u dnevni boravak, u kojem je zatekao Emmylou Dideroff na koljenima ispred malog afričkog raspela uspravljenog na stoliću ispred nje. Nakašljao se. Kratko je uzviknula i skočila na noge, crveneći. "Oh", rekla je, "nisam čula kad si došao." "Izgledala si kao da ne bi čula ni prasak bombe." Istog trena je požalio što se baš tako izrazio. "Ne, bombu bih čula." Onaj nezemaljski osmijeh. "Lorna nije tu. Otišla je liječniku." "Da, zvala me. Pa, kako stoje stvari s Bogom?" "Dobro, kao i uvijek. Je li Lorna... dobro?" "Aha, nema rak. Ima neku rijetku bolest, ali je mogu izliječiti antibioticima. I trudna je. Što kažeš na to?" "Da", rekla je žena, kao da potvrđuje nešto što je već znala. "Neka je hvala Bogu. Što ćeš učiniti?" "Oh, uobičajeno. Svadba, kuća u predgrađu, odlazak na nogomet." "Više to i nije tako uobičajeno. No, čestitam, i neka vas Bog blagoslovi." "Trebala bi ostati do svadbe. Moja mama će biti u punome sjaju - svi vračevi iz Miamija će doći. Mogla bi biti djeveruša. Siguran sam da bi se odlično uklopila." "Hvala, ali mislim da mi ubrzo stiže prijevoz. Moram se spremiti. Znaš li ima li Lorna glačalo i dasku?" Paz joj je objasnio da rublje drži u udubini sa strane u floridskoj sobi, a zatim je kroz staklena vrata izašao na terasu. Izvalio se na pojastučenu ležaljku i pijuckao pivo. Osjećao se vrlo neobično, i neko vrijeme nije mogao dokučiti o čemu se radi, a onda je shvatio da prvi put otkad zna za sebe nema ništa za raditi, ni s kim se ne mora naći, nikakve slučajeve koje mora voditi, ni zbog čega se ne mora kloniti majke, ne mora trčati od jedne do druge cure. Sad se nalazi između dvaju života, i osjeća se kao istočnjački mudrac. Padne mu na pamet nešto što je Willa znala citirati, pjesma Thomasa Mertona1'2: Tko se može osloboditi uspjeha I slave I spustiti se i izgubiti U masi? Taj će poteći kao Tao, nevidljiv. To je savršen čovjek: Njegov čamac
je prazan. Pazu se činilo da je tako ležao tjedan dana, i gledao kako oblaci prelaze preko neba i promatrao kako žive ptice i veći kukci, sve dok Emmylou Dideroff nije izašla i zaklonila mu vidik. Na sebi je imala tamnosivu platnenu haljinu dugu do polovice lista, crne kožnate čizmice na nogama i bijelo pokrivalo preko kose, označeno tankom prugom crvenom kao krv. Ugodno je mirisala na štirku iz raspršivača i blistala je od šture ljepote. "Moj čamac je prazan", rekao je Paz. "Da", odvratila je. "To ti je dobro." Podignula je vrećicu iz trgovine. "No, spakirala sam se. Moja zemaljska dobra." "Sačuvala si habit." "Da. Nisam ga imala srca baciti, i eto sad. Hoće li se Lorna ubrzo vratiti? Voljela bih se oprostiti s njom." "Za pola sata, možda", rekao je Paz. Ustao je s ležaljke. "Dakle, ideš u nove pustolovine." "Stvarno se nadam da ne", rekla je uz osmijeh. "Mogu misliti. Mala Emmylou odjaše u suton nakon što je obavila svoje. Ali nitko ne zna što je to, zar ne? Izgleda mi kao da su sve glavne face sjele igrati poker, Vlada SAD-a, uprava Miamija, državni dužnosnici, naftne kompanije, Crkva, sudanski pobunjenici, i gospodin Sonnenborg - njega nikako ne mogu preskočiti - a na koncu konca, kad svane jutro i partija je gotova, pazi ti to, tko ima sve žetone? Zaboga miloga, nitko drugi do mala Emmylou Dideroff! Hajde da ih izbrojimo." 92 Thomas Merton (1915.-1968.) ubraja se među najutjecanije katoličke autore 20. stoljeća. Bio je trapistički redovnik, teolog, pjesnik, pisac i društveni aktivist. Paz je nabrajao na prste: "Prvo, geodeti poginu kao po narudžbi. Možda su naletjeli na minu, ali možda ih je namjerno raznio netko tko nije želio da pričaju s drugima. Zatim našu junakinju izbave, isto kao po narudžbi, i to nakon što su je mučili taman toliko dugo da bi svatko normalan povjerovao da govori istinu. Naša Emmylou nije skončala kao Ivana Orleanska. Nju spasi tajanstvena vojna skupina koju izgleda financira upravo Družba naše junakinje, a Družba pak sav svoj novac
vuče - pazi ti sad ovo! - iz naftnih dionica. Nakon toga, nekako, jedan od dvoje ljudi koji doista vjeruju da tamo ima puno nafte, a istodobno je to baš onaj tip koji je mučio našu junakinju, stiže u Miami u potrazi za njom. Otkud je sad on znao kamo treba ići?" "Sigurno mu je rekao Skeeter." "Skeeter je radio za federalce, za Parkera. A on je motrio na tebe. Za kog vraga bi on to učinio?" "Bio je čudnovat čovjek. Uvijek je želio voditi igru. Jedino to mu je predstavljalo zadovoljstvo, kad namagarči sve i svakoga. Uopće ga nije zanimalo tko dobiva, a tko gubi. Kako god ispalo, za njega nije imalo važnosti. Zato je cinkario Ornea Foya." "Je li? Prije bih rekao da si to bila ti." "Ti si veliki cinik, detektive." "Istina, ali moraš priznati da si oduvijek voljela poravnati račune. Zapravo, svi oni, koji su se zamjerili ili ogriješili o Emmylou Dideroff, svi do jednoga, sada su pokojni. Osim starog Packera, a kladim se da će i njega nešto snaći, ako već nije. Dodajmo još i to da je jedini čovjek koji je znao da muljaš o nafti također mrtav, naravno, iako priznajem da je Skeeter dobio nož u leđa sasvim slučajno i..." "Opet jebeni Eskim." "Što?" "Ti želiš vjerovati da sve pokreće neki golemi mehanizam, da se igraju neke zamršene igre, i ima toga, ali ih ne pokreću ljudi. Bog me sačuvao na čudesne načine i proveo svoju volju kroz mene, koristeći se čime god što se našlo pri ruci, uključujući i urote zlih ljudi. Znaš, Bog nam se doista želi obratiti. Pokušao je kroz Sveto pismo, pokušava i dalje tihim glasom, ali mi smo sad nevjernici, tako da nam se uglavnom obraća nizom slučajnosti." "Moglo bi se i tako reći. Hajde, Emmylou, samo između nas dvoje, što je istina o nafti?" Zurila je u njega prilično dugo, i u sebi se dijelom bojao da će joj se lice početi mijenjati i da će ovaj razgovor nastaviti s Princom tame. Nastavio je. "Pala mi je na um jedna zamisao koja bi ti se mogla svidjeti. Ako mi ispričaš istinu, ja ću tvoje ispovijedi predati JEZURS-u u Washingtonu. To će ih uvjeriti da u tvojem dijelu Sudana nema nafte. Naime, oni te ne poznaju." Prošlo je nekoliko trenutaka, a onda je vidio da je kimnula, donoseći
odluku, kao da prima poruku odnekud. Rekla je: "Životi su sad u tvojim rukama. Jesi li spreman za to?" "Da. Naviknut sam." "Znam, i ovo ti govorim ne samo zbog tvojeg prijedloga, koji je sam po sebi čin milosrđa, nego i zato što ti istinu voliš više od svega, a ja ne želim da ikada opet počneš kopati po tome." Duboko je udahnula i rekla: "Richardson je pronašao golemi dijagenetski taložni bazen u gornjem bazenu Sobata, šezdeset milijardi barela ili više. Ja sam uništila sve njihove podatke i poslala ih na cestu za koju sam znala da je nedavno minirana." "Zato što ti je Bog tako rekao?" "Ne, to je bila moja ideja." "Izigravati Boga?" "Da. I nemoj me osuđivati. Nije dobro za dušu, a meni se sudi na puno strožem sudu." "Ali zašto? Obogatili bi se zahvaljujući nafti. Tvoj narod. Zar im ne želiš hrpu love?" "Ne. Oni su sretni. Imaju svoje krave i svojeg Boga i mir koji mogu obraniti. Nafta bi uništila njihov svijet. U Sudan bi se slili novac i oružje iz svake zemlje ovisne o nafti, i došli bi plaćenici i SUV-ovci bi ih istrijebili, sve do posljednjeg novorođenčeta, a u svijetu bi samo žalosno kimali glavama dok tankaju svoje aute. Ovako imaju priliku. Kad svijet propadne, oni će možda imati svoje sigurno mjestašce. Možda će nasljednici Dola Bionga postati prinčevi-biskupi male državice, i možda iz svega toga ispadne nešto dobro. Ne znam. Ali bila sam, i još sam spremna poduzeti sve kako bi imali priliku. Baš sve." Paz je vidio da joj lice opet poprima izraz lude svetice, a onda je zazvonilo zvono na ulazu. "Izgleda da ćemo tu morati stati", rekao je Paz, krećući prema vratima. Otvorio ih je, a pred njima je stajala jako visoka, mršava mlada žena u habitu DSNKK-a. Jagodične kosti su joj bile visoke poput krila, oči goleme i kose, a koža sjajna i crna kao džepni češalj. "Vi ste Dinka", rekao je Paz, a kosa mu se nakostriješila po vratu pri pomisli da je stvarno tu, i Ispovijedi Emmylou Dideroff odjednom su dobile sasvim novu stvarnost. "Da, jesam", rekla je žena, ali onda je došla Emmylou i s uzvikom se
bacila u zagrljaj djevojke Dinke, i tako su se grlile i brbljale na svojem zvonkom jeziku. Upoznala ih je: bila je to Mary Dyak, Mary broj tri, ona iz postrojbe s glasovitim topom, sad posve odrasla i postulantica. A onda su opet počele govoriti na dinki. Paz je pristojno pričekao, a onda je rekao: "Pa, zbogom, Emmylou." Ona je rekla: "Pozdravi mi Lornu, i molim te, nemoj loše misliti o meni." "Ne mislim", rekao je. "Odigrala si karte koje si dobila. Ali ja sam policajac, ili sam bio, i nervira me kad mi ljudi lažu." Ispružio je ruku da se konvencionalno rukuju, ali ona ju je zgrabila s obje svoje i fiksirala ga svojim plavim očima, koje su sad izgledale kao plinski plamenovi, i rekla je: "Upamti, držiš živote u svojim rukama." "Dat ćeš me ucmekati ako odam?" vedro je upitao. "Ne, ali možda nećeš imati spokojne snove. Znaš na što mislim." Znao je i osjetio graške znoja po čelu. A onda su se dvije sestre zaputile niz stazu, i u tome trenu Paz je zapazio kako im se haljine njišu dok koračaju i shvatio je da jedna na sebi ima haljinu od pamuka, a druga od vune. Morao se nasloniti na dovratak, imao je osjećaj da su mu se noge pretvorile u gumu, dok je gledao kako ulaze u auto i odlaze. "No, nekoga poput nje nikad više nećemo upoznati", rekla je Lorna poslije, nakon predivnog susreta, nakon što su bili u krevetu i ogladnjeli i zezali se po kuhinji bez odjeće, Paz je spremao omlete u smiješnim pozama, da se ne poprska po međunožju maslacem koji štrca dok lupa jaja, i nakon što su uz salve smijeha pojeli goli ručak, ili večeru, vani na terasi, na zgražanje ptica. "Stvarno se nadam da nećemo", složio se Paz. "Bila je pravi gnjavež. Bez obzira na to je li svetica ili vrag - sama odluči." "Mislim da ne možeš odlučivati o tome. Jednom mi je tako nešto rekla. Čak ni sveci se ne mogu riješiti demona, možda je to pogotovo teško baš svecima. A ima još nešto, i nemoj se sad smijati, bila sam sigurna do srži da imam limfom četvrtog stadija kad sam otišla odavde, a ona je rekla da će moliti za mene, i kad sam stigla liječniku, više ga nisam imala. A ja uopće ne vjerujem u takve stvari." "Što misliš, čudo?" "Ili liječnička pogreška - odluči sam. Mislim da će mi na neki čudan
način nedostajati." "Preboljet ćeš ", rekao je Paz. "A što god da je bilo, nije se moglo dogoditi boljoj osobi, toliko od mene, i siguran sam da će se složiti i mala Jennifer ili Jason." "Mala Amy", rekla je Lorna. "Po mojoj majci. Slažeš se?" "Apsolutno. Amelia, tako da zvuči i malo kubanski. A ako bude dečko, da ga nazovemo Jesus?" "Ako to učinimo, možemo biti sigurni da moj otac nikad više neće progovoriti sa mnom, iako će me se početi odricati već kad čuje da se udajem za nekoga bez poslijediplomskog." "Možeš mu reći da imam katedru na Djevojačkom sveučilištu." "Koje je zatvorilo vrata i više ne prima nove kandidate." "Ajme meni, baš si grozna. Morat ćeš sama preuzeti cjelokupnu odgovornost za razvoj mojeg uma. Možeš li ti to?" "Mogu pokušati", rekla je Lorna. "Ali vratimo se Jennifer i Jasonu, kakvo je tvoje stajalište glede ultrazvuka? Mislim, želiš li znati spol djeteta?" Paz joj je uputio mio pogled, ali u njemu je bilo i malo tuge. Jadna žena uistinu nema pojma. Rekao je: "Draga, u ovoj obitelji ultrazvuk nije potreban. Moja mama će ti reći spol djeteta ako je pitaš, a vjerojatno i ako je ne pitaš. Zapravo, vjerojatno će nas sad nazvati i reći nam." "Tanjur škampi", kaže Lorna kroz smijeh. "Onaj stari vudu tip me pokušava prestrašiti", ali smijeh joj je zapeo u grlu kad je zazvonio telefon. Oboje su se zabuljili u bežičnu slušalicu na stolu. Zvonila je i zvonila, ali ni njoj ni njemu se nije žurilo javiti. Zahvale Pjesme koje su u ovome romanu pripisane izmišljenoj pjesnikinji Willi Shaftel napisala je stvarna pjesnikinja po imenu Jane Hirshfield, a ona nikad nije imala nikakve veze s nekim policajcem iz Miamija. Objavljene su u njezinoj knjizi Uz šećer, uz sol, a ovdje su korištene uz njezinu dozvolu. Dinke iz Sudana su narod koji doista postoji, a ovdje su opisane njihove riječi i običaji uvelike u skladu s navodima njihova
sunarodnjaka, dr. Francisa Mading Denga iz knjige Dinke iz Sudana. Patnje Dinka pod sudanskom vladom također su stvarne i desetljećima ih ne ublažava ni Bog ni itko drugi. U Sudanu doista ima nafte, premda se nadam da nije tamo gdje sam napisao da jest, a ona je osnovni razlog strašnog tridesetogodišnjeg rata u toj zemlji. KRAJ KIKA 05.08.2010.