Dolina konja

Djeca Zemlje knj. 2

AUEL Jean M.

DOLINA KONJA

Zahvale Osim osoba spomenutih u Plemenu Spiljskog medvjeda, koje su mi svojom pomoću neprekidno bile pri ruci i za ovu knjigu iz serije Djeca zemlje i tako me ponovno zadužile, moju zahvalnost zaslužuju i: Dr. Denzel Ferguson, upravitelj stanice Melheur Field u pustinjskim stepama na središnjoj visoravni Oregona, te osoblje te stanice, osobito Jim Riggs koji me je, pored mnogih drugih stvari, naučio kako se pali vatra, kako se upotrebljava bacač koplja, kako se od rogoza prave prostirke za spavanje, kako se kala kameno oruñe, kako se razmazuje jelenji mozak - tko bi pomisljo da na taj način jelenja koža može postati baršunasto meka? Doreen Gandy, zbog pažljiva čitanja i dragocjenih opaski koje su me uvjerile da je ova knjiga samostalna. Ray Auel, zbog podrške, poticanja, pomoći i - pranja suda.

Prvo poglavlje Bila je mrtva. Nije bilo važno što su ledene iglice kiše bičevale njezinu golu kožu. Mlada žena žmirila je u vjetar navlačeći kukuljicu od lasičjeg krzna na čelo. Žestoki zapuši priljubljivali su medvjeñu kožu uz njezine noge. Je li ono drveće naprijed? Pomislila je da se sjeća kako je vidjela kržljavi niz raslinja na vidiku i požalila što nije obratila veću pozornost, ili što njezino pamćenje nije dobro kao pamćenje ostalih u Plemenu. Još je o sebi razmišljala kao o članu Plemena, iako to nikada nije bila, a sada je bila mrtva. Pognula je glavu i povila se prema vjetru. Odjednom ju je zapljusnula oluja, navaljujući sa sjevera, a njoj je očajnički trebao zaklon. Ali nalazila se daleko od spilje i nije poznavala taj kraj. Mjesec je prošao pun krug mijena otkada je otišla, ali još nije imala pojma kamo ide. Na sjever, na kopno iza poluotoka, to je bilo sve što je znala. One noći kad je Iza umrla, rekla joj je da napusti Pleme, rekla joj je da će Braud naći načina kako da joj naškodi kad postane voda. Iza je imala pravo. Braud juje povrijedio, gore nego što je to mogla zamisliti. On nije imao pravoga razloga da mi oduzme Darka, pomisli Ejla. On je moj sin. Braud nije imao ni pravoga razloga da me prokune. Zbog njega su se duhovi naljutili. Zbog njega je nastao potres. Ovoga puta barem je znala što je čeka. Ali to se dogodilo tako brzo da je čak i Plemenu trebalo vremena da to prihvati, da nju izgubi iz vida. Ali oni nisu mogli spriječiti Darka da je doñe vidjeti, iako je bila mrtva za ostatak Plemena. Braud ju je prokleo u naglosti koja se rodila iz srdžbe. Kad ju je Brun prokleo, po prvi put, sve ih je na to pripremio. Imao je razloga; oni su znali da-on to mora učiniti, a njoj je dao priliku da se opravda. Podigla je glavu da bi primila još jedan ledeni udarac i zapazila da se mrači. Uskoro će pasti noć, a njezine su noge već ukočene. Mrzla bljuzgavica

promočila je njezinu kožnu obuću usprkos ovojima od šaša kojim ju je nabila. Odahnula je kad je vidjela jedan patuljast i čvornat bor. Drveće je bilo rijetko u stepi; raslo je samo na mjestima gdje je bilo dovoljno vlage. Dvostruki red borova, breza ili vrba, kojima je vjetar davao zakržljali nesimetričan oblik, obično je označavao vodeni tok. Drveće je bilo dobrodošlo na vidiku u sušno doba kad se podzemna voda teško može naći. Kad bi se oluje spuštale s velikog sjevernog ledenjaka niz otvorene ravnice, drveće je pružalo zaštitu, koliko god ona bila slaba. Nekoliko narednih koraka dovelo je mladu ženu na rub potoka, iako je samo uzak kanal tekao izmeñu obala zarobljenih u ledu. Okrenula se na zapad slijedeći struju i tražeći gušće raslinje koje bi je bolje zaklonilo nego obližnji grm. Klipsala je naprijed s nabijenom kukuljicom, ali bi podizala pogled kad bi vjetar naglo jenjao. S druge strane potoka niska obala obećavala je bolji zaklon. Nimalo joj nije pomogao šaš u obući kad joj je do nogu prodrla ledena voda, ali ona je bila sretna što se sklonila od vjetra. Prljava kosina obale bila je udubljena na jednom mjestu, ostavljajući krov od isprepletenog korijenja i trave, te prilično suho mjesto ispod njega. Odriješila je promočeno remenje koje je pridržavalo košaru na njezinim leñima, i zbacila breme sa sebe, zatim uzela tešku turovu kožu i debelu granu bez grančica. Podigla je nizak, nagnut šator, pritisnut dolje kamenjem i nanesenim drvljem. Grana ga je pridržavala da bude otvoren sprijeda. Odvezala je zubima remenje s pokrivala svojih ruku. To su bili okrugli komadi kože s krznenim opšavom, skupljeni u zapešću, s prorezom na dlanovima da se može provući palac ili ruka kad ushtjedne nešto prihvatiti. Njezina pokrivala za noge bila su načinjena na isti način, ali bez proreza, i ona se namučila dok je razvezala nabrekle kožne trake omotane oko gležnjeva. Dobro je pazila da sačuva mokri šaš kad je skinula pokrivala. Položila je ogrtač od medvjeñe kože na tlo u šatoru, okrenuvši mokru stranu dolje, stavila šaš i pokrivala za ruke i noge odozgo, zatim se zavukla unutra. Omotala je krzno oko sebe i privukla košaru da zatvori ulaz. Trljala je mrzle noge i, kad se ugrijalo njezino vlažno gnijezdo od krzna, zgrčila se i sklopila oči. Zima je ispuštala svoj posljednji ledeni dah, nerado uzmičući pred proljećem, ali mlado godišnje doba je bilo neodoljivo. Meñu mraznim ostacima ledenjačke studeni, prvi znaci topline obećavali su ljetnu žegu. U nagloj promjeni oluja je prestala preko noći. Ejlu su probudili odsjaji blještećega sunca koje se odražavalo na snijegu i ledu duž obala. Nebo je bilo duboko i blistavo modro. Iskidane krpe oblaka jurile su daleko prema jugu. Ispuzla je iz šatora i potrčala bosa do vode noseći mijeh. Ne mareći za ledenu hladnoću, napunila je mjehur obložen kožom, napila se i otrčala natrag. Nakon osvježe-nja na obali zavukla se opet u krzno da se ugrije. Nije dugo ostala. Previše je željela da bude vani, sad kad je opasnost od oluje prošla i kad se smiješilo sunce. Omotala je noge pokrivalima koja su se osušila od njezine tjelesne topline i navukla medvjeñu kožu preko krzna u kojem je spavala. Uzela je komad sušenog mesa iz košare, smotala šator, spremila pokrivala za ruke i krenula dalje žvačući meso. Potok je tekao prilično ravno niz blagu strminu, bilo je lako hodati. Ejla je jednolično mumljala ispod glasa. Ugledala je mrlje zelenila blizu obale. Poneki cvjetić, hrabro gurajući svoje sićušno lice kroz smekšane krpe snijega, budio je u njoj smiješak. Jedna ledena svijeća se odlomila, pala kraj njezine staze i zatim se otkotrljala naprijed nošena brzom strujom. Proljeće je bilo počelo kad je ona napustila spilju, ali na južnom kraju poluotoka je bilo toplije i novo godišnje doba je ranije počinjalo. Planinski lanac bio je brana oštrim ledenjačkim vjetrovima, a primorski lahori puhali su s mora zagrijavajući i vlažeći uski obalni pojas tako da su južne padine planina imale umjereno podneblje. Stepe su bile hladnije. Ejla je zaobišla istočni kraj lanca, ali dok je putovala na sjever preko otvorene prerije, i

proljeće je"napredovalo jednakom brzinom. Činilo se kao da ne postaje nimalo toplije nego u rano proljeće. Promukli krici nekoliko čigri privukoše njezinu pažnju. Podigla je pogled i vidjela ptice nalik na galebove kako lebde zrakom raširenih krila i klize bez napora. More mora biti blizu, pomislila je. Ptice bi se sada morale gnijezditi - a to znači da ima jaja. Ubrzala je korak. A možda bude na stijenama i dagnji i čančica i priljepaka, a lokvice će biti pune vlasulja. Sunce se približavalo zenitu kad je stigla do zaklonjenoga zaljeva koji su zatvarali dijelovi južne obale i sjeverozapadne kose poluotoka. Napokon je došla do široke prevlake koja je povezivala taj komad zemlje s kontinentom. Ejla zbaci košaru s leña i pope se na kamenitu uzvisinu koja se dizala iznad okolnog krajolika. Teški valovi nagrizli su gromade kamenja s morske strane. Jato prepelica i čigri oglasilo se Ijutitim kriještanjem kad je ona počela skupljati jaja. Razbila ih je nekoliko i popila, bila su još topla. Ostala jaja je spremila u nabor svoga ogrtača prije nego što je sišla s uzvisine. Skinula je obuću i zagazila u valove da spere pijesak s dagnji koje je skinula s kamenja u razini vode. Vlasulje nalik na cvijeće uvukle su glavice kad je segnula da ih počupa iz plitke lokvice koja je preostala nakon oseke. Ali ove vlasulje imale su oblik i boju koje nije poznavala. Zaokružila je ručak s nekoliko školjaka umjesto toga, iskopavši ih iz pijeska gdje ih je otkrila blaga udubina. Nije ložila vatru nego je uživala u sirovim darovima mora. Zasitivši se jajima i morskom hranom, mlada žena se odmarala u podnožju visoke stijene, zatim se opet popela na nju da bolje razgleda obalu i kopno. Obgrlivši koljena sjedila je na vrhu litice i gledala preko zaljeva. Vjetar joj je u lice donosio miris bogatoga života u njedrima mora. Južna obala kontinenta svijala se u blagom luku prema zapadu. Iza uske trake drveća mogla je vidjeti široku zemlju stepa, nimalo različitu od hladne prerije na poluotoku, ali bez ikakva traga ljudskim naseljima. To je, dakle, pomisli, kopno iza poluotoka. Kamo ću sada krenuti, Iza? Ti si mi rekla da su ovdje Drugi, ali ja nikoga ne vidim. Dok je promatrala prostranu pustu zemlju, Ejiine se misli vratiše u onu strašnu noć kad je Iza umrla, prije tri godine.

Ti ne pripadaš Plemenu, Ejla. Roñena si meñu Dru gima; ti pripadaš njima. Moraš otići odavde, dijete, moraš pronaći svoj rod. Otići! Kamo ću poći, Iza? Ja ne poznajem Druge, ne znam gdje bih ih mogla potražiti. Na sjeveru, Ejla. Poñi na sjever. Njih ima mnogo na sjeveru, na kopnu iza poluotoka. Ovdje ne možeš ostati. Braud će naći načina da ti naškodi. Idi i nañi ih, dijete moje. Pronañi svoj narod, nañi sebi par. Tada nije otišla, nije mogla. Sada nije imala izbora. Morala je naći Druge, nitko joj drugi nije preostao. Nije se mogla vratiti, nikada više neće vidjeti svoga sina. Suze potekoše niz Ejlino lice. Prije nije plakala. Život joj je bio na kocki, kad je odlazila, a bol je bila raskoš koju nije mogla sebi priuštiti. Ali kad je jednom brana popustila, ništa je više nije moglo spriječiti. - Dark... čedo moje - zajecala je, zagnjurivši lice u dlanove. - Zašto mi te je Braud oduzeo? Plakala je za svojim sinom i za Plemenom koje je ostalo za njom; plakala je za Izom, jedinom majkom koju je zapamtila; plakala je zbog svoje samoće i straha pred nepoznatim svijetom koji ju je čekao. Ali nije plakala za Krebom koji ju je volio kao svoje dijete, za njim još nije plakala. Ta žalost je bila previše svježa; ona još nije bila spremna da se s njom suoči. Kad su joj suze zasušile, Ejla je u daljini ugledala velike zapjenjene valove. Promatrala je kako se valjaju i pjene razbijajući se o nazupčane hridine. Bit će lako, mislila je.

Ne! Potresla je glavom i uspravila se. Rekla sam mu da mi može oduzeti sina, da me može otjerati, da na me može baciti smrtno prokletstvo, ali da me nikad neće natjerati na samoubojstvo! Liznula je sol s usne, kiseo smiješak preletio joj je licem. Zbog njezinih su se suza Iza i Kreb uvijek ljutili. Oči pripadnika Plemena nikada nisu suzile, osim u bolesti; čak ni Dark nije plakao. Imao je mnogo njezinih osobina, mogao je čak ispuštati glasove poput nje, ali Darkove velike smeñe oči nosile su obilježja Plemena. Ejla brzo siñe s uzvisine. Dok je dizala košaru na leña, pitala se da li su

njezine oči doista slabe, ili i svi Drugi imaju oči koje suze. Zatim još jedna misao prostrijeli njezin mozak: Pronañi svoj narod, nañi sebi par. jući i dalje košaru na glavi. Držala ju je jednom rukom, a drugom pokušavala napredovati prema suprotnoj obali. Struja ju je podigla i ponijela, ali samo kratak komad puta. Zatim su joj noge udarile o kamenje i nekoliko časaka poslije toga izašla je na obalu.

Mlada žena putovala je duž obale na zapad, pregazila je mnoge potoke i rječice koji su iz unutrašnjosti tekli u more, dok nije, napokon, stigla do jedne veće rijeke. Tada je zaokrenuta na sjever, prateći brzu struju i tražeći mjesto gdje bi je pregazila. Prošla je kroz obalni pojas borova i ariša, drveća koje je ponegdje divovski nadrastalo svoje patuljaste roñake. Kad je stigla u kontinentalne stepe, skupine vrba, breza i jasika pridružile su se čvornatim četinjarima koji su obrubljivali rijeku. Pratila je svako zavijanje i skretanje riječnoga toka, postajući svakoga dana sve zabrinutija. Rijeka ju je vraćala prema istoku u svom.općem sjeveroistočnom pravcu. Ona se nije željela vratiti na istok. Neki članovi Plemena lovili su po istočnom dijelu kopna. Ona je u svojoj seobi namjeravala okrenuti na zapad. Nije htjela riskirati da se susretne i s kim iz Plemena ta na njoj je ležalo smrtno prokletstvo! Morala je naći načina da prijeñe rijeku. Kad se rijeka proširila i razbila u dva kanala oko pješčanog otočića obrasloga grmljem, odlučila se na prijelaz. Nekoliko većih gromada u kanalu s druge strane otoka navelo ju je na pomisao da je mjesto dovoljno plitko za gaz. Bila je dobra plivačica, ali nije željela da joj se smoče odjeća i košara. Trebalo bi previše vremena da se osuše, a noći su još bile hladne. Šetala se uz obalu i promatrala brzu maticu. Kad je izabrala najpliće mjesto, svukla se, strpala svu odjeću u košaru, i držeći je iznad glave, zagazila u vodu. Kamenje je bilo sklisko pod nogama, a struja je prijetila da je prevrne. Na sredini kanala voda joj je dopirala do pasa, ali je uspjela stići na otok bez nezgode. Drugi kanal bio je širi. Nije bila sigurna da će ga pregaziti, ali nalazila se već na pola puta i nije željela odustati. Nalazila se već dalje od polovine kanala kad je rijeka odjednom postala dublja, te je morala hodati na prstima, držeći košaru na glavi, dok joj je voda dopirala do brade. Odjednom je nestalo dna. Glava joj je potonula i ona se i nehotice napila. Slijedećeg trenutka je već plivala, zadržavaPošto je rijeka ostala iza nje, Ejla je opet putovala stepom. Dok su sunčani dani postajali brojniji od kišnih dana, toplo godišnje doba napokon se ustalilo i prestiglo je na njezinu putu prema sjeveru. Pupoljci na drveću i grmlju prerasli su u listove, a četinjari su se oblagali mekim zelenim iglicama na krajevima grančica. Ona ih je usput trgala i žvakala, uživajući u trpkom okusu bora. Zapala je u jednolično putovanje po cijeli dan, sve dok, prije sutona, ne bi našla neki potok ili rječicu gdje bi se utaborila. Još je bilo lako naći vodu. Proljetne kiše i zimsko otapanje s dalekog sjevera punili

su korita i lokve koji bi inače bili suhi jarci ili, u najboljem slučaju, kaljuže. Obilje vode predstavljalo je samo prolazno razdoblje. Vlagu će uskoro upiti zemlja, ali će od nje prije toga procvjetati stepe. Gotovo preko noći, travkasto cvijeće bijele, žute i ružičaste boje - rjeñe se vidjelo modro ili jarko crveno -prekrilo je zemlju, blistajući u daljini usred posvemašnjeg zelenila mlade trave. Ejla je uživala u ljepoti toga godišnjeg doba; proljeće joj je oduvijek bilo najdraži dio godine. Dok su ravnice pupale životom, ona se manje oslanjala na mršavu zalihu sačuvane hrane koju je nosila sa sobom, i počinjala je živjeti od plodova zemlje. To uopće nije usporavalo njezino napredovanje. Svaka žena u Plemenu učila je brati lišće, cvijeće, pupoljke i bobe na putu, gotovo bez zaustavljanja. Odlomila je lišće i grančice s jedne deblje grane, zašiljila jedan kraj kremenim nožem i tako dobila štap za brzo iskapanje korijenja i gomolja. Skupljanje plodova je bilo lako, trebala je prehraniti samo sebe. Ali Ejlu je krasila vrlina koju žene u Plemenu obično nisu poznavale. Ona je znala i loviti. Samo s praćkom, doduše, ali čak su i muškarci priznavali - kad su se jednom već pomirili s tim da ona lovi - da je ona najvještiji lovac s praćkom u cijelom Plemenu. Bila je samouka lovkinja, i tu je vještinu morala skupo platiti. Dok su iznikle trave i biljke nukale vjeverice, hrčke, velike skočimiše i zečeve da izlaze iz zimskih legla, Ejla je opet nosila svoju praćku objesivši je o uzicu kojom je opasivala krzno, l svoj štap je svezala o uzicu, ali vrećicu s lijekovima, kao i uvijek, nosila je u unutrašnjem ogrtaču. Hrane je bilo u izobilju; pronaći drva i naložiti vatru bilo je malo teže. Znala je zapaliti vatru, a grana i manjega drveća uvijek je bilo na obalama povremenih potoka. Kad god bi naišla na suhu granu ili balegu, i njih bi pokupila. Ali nije palila vatru svake noći. Ponekad nije imala prikladno gorivo, ili je bilo suho i zeleno, a ponekad je bila previše umorna da bi se time bavila. Ali nije joj bilo drago spavati na otvorenom bez sigurnosti koju pruža vatra. Prostrana stepa hranila je mnoštvo velikih preživača, njihove su redove prorjeñivali mnogi četveronožni lovci. Vatra ih je obično odbijala. U Plemenu je bio davni običaj da jedan od istaknutijih muškaraca nosi žeravicu na putovanju da se može užeći slijedeća vatra, a Ejla isprva nije htjela nositi pribor za paljenje vatre. Kad je to jednom učinila, čudila se što ga prije nije nosila. Meñutim, svrdlaste drvce i ravna podloga nisu nimalo olakšavali paljenje vatre kad su guba ili drvo bili zeleni ili vlažni. Kad je naišla na kostur tura, pomislila je da je njezin problem riješen. Mjesec je bio prošao kroz drugi krug svojih mijena, a proljeće je prelazilo u rano ljeto. Još je putovala prostranom obalnom ravnicom koja je blago padala prema moru. Mulj koji su nanosile godišnje poplave često je stvarao dugačke zatone, djelomice zatvorene pješčanim nanosima ili potpuno odijeljene od mora u obliku laguna ili velikih lokava. Ejla je odložila stvari i zaustavila se kraj omanje lokve u podne. Voda je izgledala ustajala i nepitka,"ali njezin mijeh je bio prazan. Zagrabila je pregršt vode da je okuša, ali je ispljunula slankastu tekućinu i gucnula malo iz mijeha da ispere usta. Pitam se je li onaj tur pio ovu vodu, pomisli, opazivši izbijeljele kosti i lubanju s dugim šiljastim rogovima. Okrenula se od ustajale lokve s dahom smrti, ali kosti joj nisu htjele izaći iz glave. Stalno su joj pred očima bili lubanja i dugački rogovi, svijeni šuplji rogovi. Oko podne zaustavila se pokraj nekog potoka i odlučila naložiti vatru i ispeći zeca kojega je ubila. Sjedeći na toplom suncu i okrećući svrdlaste drvce meñu dlanovima na drvenoj podlozi, poželjela je da se pojavi Grod sa žeravicom koju je nosio u ...

Skočila je na noge, ubacila svrdlaste drvo i podlogu u košaru, metnula zeca odozgo i žurno se vratila putem kojim je došla. Kad je stigla do lokve, potražila je lubanju. Grod je obično nosio živu žeravicu omotanu suhom mahovinom ili lišajem u dugačkom šupljem rogu tura. S takvim rogom i ona bi mogla nositi vatru. Ali dok je potezala rog, osjetila je grižnju savjesti. Žene u Plemenu nisu nosile vatru, to nije bilo dopušteno. A tko će je za mene nositi ako to ne učinim ja, pomislila je trzajući žestoko i odlamajući rog. Brzo je odatle otišla, kao da je mislila da sam zabrarijeni čin privlači budne i prijekorne oči. Znalo se dogoditi da joj je opstanak ovisio o prilagoda-vanju načinu života koji je stran njezinoj naravi. Sad je ovisila o sposobnosti da prevlada odgoj u djetinjstvu i da misli samo na sebe. Turov rog je bio tek početak i on je nagovještavao njezinu dobru kob. Meñutim, za nošenje vatre trebalo je više truda nego što je ona mislila. Ujutro je potražila suhu mahovinu da zamota svoju žeravicu. Ali mahovina, koje je bilo u izobilju u šumovitom području blizu spilje, nije se mogla naći u suhoj otvorenoj ravnici. Napokon se odlučila za travu. Na njezinu nevolju, žeravica je bila mrtva prije nego što je ona bila spremna ponovo logorovati. Ipak je znala da se to može učiniti pa je od sada često ložila vatre da traju cijelu noć. Imala je potrebno znanje. Pri tome je trebalo pokušavati i griješiti, mnoga joj se žeravica ugasila prije nego što je otkrila način da sačuva malo vatre od jednog logora do drugoga. Nosila je turov rog svezan o pojasu. Ejla je uvijek nalazila načina da na svom putu pregazi potoke, ali kad je došla do jedne šire rijeke, znala je da će morati drukčije postupiti. Išla je uz rijeku nekoliko dana. Ona se savila prema sjeveroistoku, ali joj se širina nije smanjila. lako je pretpostavljala da se nalazi izvan područja u kojem bi mogli loviti članovi Plemena, nije željela ići na istok. Kad bi pošla na istok, to bi značilo vraćati se u Pleme. Nije se mogla vratiti, a nije čak ni htjela krenuti u tom

pravcu. Meñutim, nije mogla ni ostati na mjestu pokraj rijeke gdje je logorovala. Morala je prijeći na drugu stranu; drugim smjerom nije mogla poći. Mislila je da bi to mogla učiniti - oduvijek je bila snažna plivačica - ali trebalo je držati košaru sa svim stvarima iznad glave. Te stvari su joj stvarale poteškoću. Sjedila je pokraj vatrice u zavjetrini palog stabla čije su gole grane ležale u vodi. Poslijepodnevno sunce zrcalilo se u trajnom gibanju brze struje. Slučajni otpaci plutali su maticom. Ejla se sjetila potoka koji je tekao blizu spilje i lovljenja lososa i jesetri na mjestu gdje se potok ulijevao u more. Tada je uživala plivati, iako se Iza zbog toga zabrinjavala. Ejla se nije mogla sjetiti kako je naučila plivati; činilo joj se da to oduvijek zna. Čudim se kako nitko drugi nije volio plivati, pomislila je. Oni su smatrali da je to tako čudno što ja volim izlaziti na pučinu ... sve dok se jednom Ona zamalo nije utopila. Pamtila je kako su joj svi bili zahvalni što je tome djetetu spasila život. Brun joj je čak pomogao da izañe iz vode. Tada je osjetila da je svi toplo prihvaćaju, kao da zaista pripada njima. Nisu bile važne njezine dugačke i ravne noge, njezino previtko i previsoko tijelo, njezina plava kosa i modre oči, njezino visoko čelo. Neki članovi Plemena pokušali su poslije toga da nauče plivati, ali nisu dobro plutali i stalno su se plašili duboke vode. Pitam se bi li Dark mogao naučiti... On nikada nije bio težak kao druga djeca, niti će ikada biti mišićav kao drugi muškarci. Mislim da bi mogao ...

Tko će ga naučiti? Ja neću biti s njim, a Uba to ne može. Ona će se brinuti za njega; ona ga voli poput mene, ali ne zna plivati. Ne zna ni Brun. Brun će ga učiti kako se lovi, on će štititi Darka. On neće dopustiti Braudu da nanosi zlo mome sinu, obećao je - iako se od njega nije očekivalo da me doñe vidjeti. Brun je bio dobar voña, nije bio kao Braud... Je li Braud mogao začeti Darka da naraste u meni? Ejla se stresla sjetivši se kako ju je Braud prisilio. Iza je rekla da to muškarci rade samo sa ženama koje im se sviñaju, ali Braud je to učinio samo zbog toga što je znao koliko je to meni bilo mrsko. Svi kažu da duhovi totema začinju dijete. Ali nijedan od muškaraca nije imao dovoljno jak totem da pobijedi moga Spiljskog lava. Ostala sam trudna tek nakon nekoliko Braudovih napada na mene, i svatko je bio iznenañen. Nitko nije mislio da bih ikada mogla roditi dijete... Tako bih željela vidjeti ga kad odraste. On je već visok za svoju dob, kao i ja. Bit će najviši muškarac u Plemenu, sigurna sam u to... Ne, nisam! Nikada to neću doznati. Nikada više neću vidjeti Darka. Prestani misliti na njega, zapovjedila je sebi, otirući suzu. Ustala je i pristupila rubu rijeke. Nema nikakve koristi razmišljati o njemu. To me razmišljanje neće prenijeti preko rijeke! Bila je toliko obuzeta svojim mislima da nije opazila veliko rašljasto deblo izbačeno na obalu. Pomnjivo je promatrala istaknute krake srušenoga drveta, opletene gustim granama, i gledala a zapravo nije vidjela deblo koje je lupalo kamenje i pokušavalo se otisnuti niz rijeku. Ali čim ga je postala svjesna, shvatila je i njegove mogućnosti. Zagazila je u pličinu i izvukla deblo potpuno na suho. Bio je to gornji dio prilično velika drveta, tek slomljen u žestokoj poplavi u gornjem toku rijeke, i još nije bio previše namočen vodom. Kremenom sjekirom, koju je nosila u naboru kožnog ogrtača, odsjekla je dulji krak tako da bude otprilike jednak prvom kraku, a zatim skresala manje grane, ostavivši samo dva poduža izdanka. Nakon hitra pogleda oko sebe, zaputila se prema skupini brezova drveća koje je bilo ovijeno bijelom lozom. Potežući svježe povijuše odmotala je prilično dug i čvrst komad. Vratila se trgajući usput lišće. Zatim je razastrla kožu šatora na tlo i na nju iskrenula sve što je imala u košari. Bilo je vrijeme da se stvari ponovno preslože. Metnula je krznene omotače i pokrivala za ruke na dno košare zajedno s donjim krznenim ogrtačem koji nije nosila ljeti; neće ga trebati do slijedeće zime. Zastala je na trenutak pitajući se gdje će biti slijedeće zime, ali se nije htjela zadržavati u tim mislima. Zastala je ponovno kad je uzela u ruke komad meke kože u kojem je znala nositi Darka o boku kad je bio malen. Nije joj više bio potreban; neće joj biti potreban taj komad kože da preživi. Nosila ga je sa sobom samo zato što je bio vezan uz njega. Prinijela ga je obrazu, zatim ga pažljivo presavila i spremila u košaru. Na vrh je stavila meke sipke kožne trake koje je ponijela da ih upotrijebi za Dolina konja vrijeme mjesečnog krvarenja. Zatim je došao par rezervnih pokrivala za noge. Sada je hodala bosa, ali je ipak nosila obuću kad bi bilo vlažno ili hladno vrijeme, pa se prvi par dobrano izlizao. Bilo joj je drago što je ponijela i drugi par. Zatim je provjerila hranu. Imala je još smotak javorova sladora u brezinoj kori. Otvorila ga je, otrgnula komad, i stavila ga u usta pitajući se da li će ikada više okusiti javorov slador kad potroši tu posljednju zalihu. Imala je još nekoliko kolačića putne hrane, onakve kakvu su muškarci nosili u lov; pravila se od sala, mljevenog sušenog mesa i sušenog voća. Od pomisli na slasne zalogaje rasle su joj zazubice. Male životinje koje je ubijala praćkom bile su pretežno vrlo mršave. Bez biljne hrane koju je usput skupljala ona bi

polako slabila na tako mršavim obrocima. Bila joj je nužna masnoća u kakvu god obliku. Spremila je putne kolačiće u košaru ne udovoljivši svojoj želji, čuvala ih je za nuždu. Dodala je nekoliko komadića sušenoga mesa - bilo je tvrdo kao koža ali hranjivo -nekoliko osušenih jabuka, šaku lješnjaka, dvije-tri pregršti zrnja skupljenih u stepskoj travi pokraj spilje, a bacila je gnjilo korijenje. Iznad hrane stavila je zdjelu i šalicu, lasičju kukuljicu i izlizana pokrivala za noge. Razvezala je uzicu o kojoj je visila vrećica s lijekovima i rukom opipala glatko nepropusno krzno vidrine kože, osjetivši kosti u nogama i repu. Vrpca koja je stezala otvor kese bila je svezana oko vidrina vrata, a čudno spljoštena glava, još straga spojena s vratom, služila je kao poklopac. Tu kesu joj je Iza napravila, prenoseći nasljeñe s majke na kćer kad je postala plemenska vidarica. Tada, po prvi put nakon toliko godina, Ejla se sjetila prve vrećice za lijekove koju joj je Iza napravila, one koju je Kreb spalio kad je prvi put bila prokleta. Brun je to morao učiniti. Ženama nije bilo dopušteno dirati oružje, a Ejla se već nekoliko godina služila praćkom. Ali on joj je pružio mogućnost da se vrati - ako mogne preživjeti. Možda mi je pružio veću priliku nego što je želio, pomisli ona. Pitam se da li bih sada bila živa da nisam shvatila kako smrtno prokletstvo čovjeka tjera da poželi umrijeti. Mislim da je prvi put bilo teže, ako se ne računa napuštanje Darka. Kad je Kreb spalio moje stvari, poželjela sam umrijeti." Još nije bila sposobna razmišljati o Krebu; žalost je bila previše nova, bol previše svježa. Voljela je toga starog čarobnjaka kao što je voljela Izu. Bio je Izin brat, Brunov takoñer. Nedostajalo mu je jedno oko i dio ruke. Kreb nikada nije lovio ali je bio najveći sveti čovjek od svih plemena. Mog-ur, kojega su se bojali i poštovali ga -njegovo ozlijeñeno jednooko staro lice ulijevalo je strah i u najhrabrijega lovca, ali Ejla je poznavala i njegovu nježnu stranu. On ju je štitio, brinuo se o njoj, volio ju je kao dijete koje nikada nije imao. Imala je vremena da se pomiri s Izinom smrću prije tri godine, a za Darka je znala da je još živ, iako ju je silno ožalostilo odjeljivanje od njega. Za Krebom nije žalila. Odjednom, bol koju je nosila u sebi od dana kad je Kreb poginuo u potresu, nije mogla više ostati zatomljena. Kriknula je njegovo ime. - Kreb... Oh, Kreb... Zašto si se vratio u spilju? Zašto si morao umrijeti? Zaronila je lice u nepropusno vidrino krzno i zajecala. Zatim se iz dna njezine duše vinula bolna tužaljka. Ljuljala se naprijed-natrag pojačavajući tjeskobu, tugu, očaj. Ali nije bilo dragih osoba iz Plemena da se pridruže njezinoj tužaljci i da s njom podijele jad. Tugovala je sama i oplakivala svoju samoću. Kad je jadikovanje jenjalo, osjetila je da je iscrpljena, ali one strašne tuge više nije bilo. Zatim je otišla do rijeke i umila se. Vratila je vrećicu s lijekovima u košaru. Nije trebalo provjeravati njezin sadržaj. Znala je točno što se u njoj nalazi. Zgrabila je štap za kopanje i žestoko ga hitnula u stranu dok je srdžba bujala da zamijeni žalost i podžeže njezinu odlučnost. Braud me neće nagnati da umrem! Duboko je udahnula i prisilila se da nastavi puniti košaru. Stavila je u nju sprave za paljenje vatre i turov rog, zatim uzela nekoliko kremenih oruña iz nabora svog ogrtača. Iz drugih nabora izvadila je jedan oblutak, bacila ga u zrak i uhvatila ga. Svaki kamen prave veličine mogao se bacati praćkom, aji točnost je bila veća ako je kamenje bilo okruglo i glatko. Čuvala je nekoliko takvih komada. Segnula je za praćkom, trakom jelenje kože s proširenjem u sredini, čiji su tanji krajevi bili usukani od uporabe. Nju je svakako trebalo sačuvati. Odriješila je dugačku kožnu vrpcu kojom je bila opasana tako da na divokozinoj

koži bude nekoliko nabora u kojima je nosila pribor. Koža se opustila i spuzla s nje. Stajala je gola, samo joj je oko vrata bila privezana mala kožna kesica - njezin amulet. Prebacila ga je preko glave i uzdrhtala, osjećajući se golijom bez svoga amuleta nego bez divokozine kože, ali sitni tvrdi predmeti u kesici vratili su joj samopouzdanje. To je bilo sve, ukupna njezina imovina, sve što joj je bilo potrebno za opstanak - to i znanje, vještina, iskustvo, pronicljivost, odlučnost i hrabrost. Brzo "je smotala amulet, pribor i praćku u kožu i sve zajedno metnula u košaru, zatim oko košare omotala medvjeñu kožu i. čvrsto je svezala dugačkom trakom. Cijeli paket opet je omotala turovim šatorom i učvrstila ga povijušom na rašljastom kraju debla. Zurila je u široku rijeku i daleku drugu obalu, sjetila se svoga totema, a zatim nagrnula pijesak na vatru i odvukla deblo sa svom svojom dragocjenom imovinom do rijeke. Smjestivši se na rašljasti kraj, Ejla je dohvatila ona dva izdanka odsječenih grana i gurnula svoju splav u vodu. Još mrzla od otapanja ledenjaka, ledena voda zapljusnula je njezino golo tijelo. Ejla je dahtala, jedva je dolazila do daha, ali se polako privikavala na mrzli element. Snažna struja ponijela je deblo, pokušavajući završiti svoj posao prenošenja drva do mora. Deblo je poskakivalo na valovima, ali rašljaste grane nisu dopuštale da se prevrne. Odupirući se snažno, Ejla se upinjala da nekako presiječe struju, pa je okretala deblo ukoso prema suprotnoj obali. Ali napredovala je očajnički sporo. Kad god bi pogledala, druga strana rijeke činila joj se daljom nego što je očekivala. Gibala se mnogo brže niz rijeku nego preko nje. Kad ju je rijeka pronijela pokraj mjesta na kojem se nadala da će pristati, bila je umorna, a hladnoća je spuštala temperaturu njezinoga tijela. Drhtala je. Mišići su je boljeli. Osjećala "se kao da cijelu vječnost traje to odupiranje o kamenje, ali se prisiljavala da nastavi. Napokon, iscrpljena, predala se neumoljivoj sili struje. Rijeka je iskoristila tu priliku i vratila splav u sredinu struje, dok se Ejla očajnički držala debla o kojem je sada ovisila. Ali nizvodno riječni tok se mijenjao, njegov južni pravac oštro je zaokretao na zapad oko istaknutoga spruda. Ejla je prešla više od tri četvrtine širine rijeke prije nego što ju je svladao umor, pa kad je vidjela kamenitu obalu, odlučno se prisiNIa da opet preuzme vlast nad deblom. Žestoko se odupirala nogama i gurala deblo da stigne do obale prije nego što je rijeka pronese oko spruda. Sklopila je oči i usredotočila se na rad nogu. Odjednom, uz jak udarac, osjetila je kako deblo grebe dno i zaustavlja se. Nije se mogla maknuti. Napola potonula, ležala je u vodi koja je još šumila oko izdanaka. Snažan nalet uskovitlane bujice oslobodio je deblo izmeñu oštrih stijena, ispunivši mladu ženu panikom. Kleklaje i odgurala ogoljeno deblo do obale a zatim opet pala u vodu. Ali se nije mogla dugo odmarati. Tresući se snažno u hladnoj vodi prisilila se da ispuže na kamenito zemljište. Mučila se sa čvorovima povijuše, i kad ih je odriješila, odvaljala je svežanj dalje od obale. Uzicu je bilo još teže razvezati drhtavim prstima. Providnost joj je pomogla. Uzica je pukla na jednom istrošenom mjestu. Razmotala je kožne omotače, gurnula košaru u stranu, odvukla se do medvjeñe kože i omotala se njome. Kad je prestala drhtati, mlada žena je već spavala. Ejla je putovala na sjever i pomalo na zapad nakon svoga pogibeljnog prijelaza rijeke. Ljetni dani su postajali sve topliji dok je ona po širokoj stepi tražila tragove čovjeka. Rascvjetana trava koja je osvježila kratko proljeće sad je bila bez cvijeća i sezala joj do pasa. Dodala je svojoj prehrani djeteline i lucerke, a osobito se radovala slatkim zemnim oraščićima koje je nalazila kopajući ispod vriježa. Mahune mliječne grahorice bubrile su od nizova zrnja, posvuda je bilo jestiva korijenja, a njoj nije bilo teško meñu. njima razlikovati njihovu otrovnu rodbinu. To

korijenje je bilo još meko kad je minulo doba pupoljaka. Nekoliko vrsta niska ribiza počelo je mijenjati boju, a stalno se moglo naći mlado lišće lobode, gorušice i koprive. Njezinoj praćki nije nedostajalo ciljeva. Stepski zečevi, svisci, veliki skočimiši - svi sada smeñi nakon zimske bjeline - te katkada hrčak svežder, koji se hrani i miševima, napučivali su ravnice. Nisko leteće Iještarke i kamenjarke izazivale su posebnu pažnju, iako Ejla nikada nije mogla pojesti jednu od tih ptica a da se ne sjeti kako je Kreb najviše volio njihove pernate noge.

Ali to su bila tek malena stvorenja koja su se gostila na ljetnom obilju stepe. Vidjela je stada jelena, sobova i golemih rogatih lopatara; mnoštvo stepskih konja, magaraca i njima sličnih onagera; krda bizona i cijele obitelji antilopa koje su joj katkada presijecale put. Krda crvenkastih divljih goveda, s bikovima koji su imali do šest stopa preko pleća, dobivala su proljetnu telad koja su sisala velika kravlja vimena. Ejla se zaželjela mlade teletine, ali njezina praćka nije bila prikladno oružje za lov na goveda. Opažala je i seobu dlakavih mamuta, viñala je mošutne bivole u bojnim redovima s mladom junadi iza njih, kako razgone čopore vukova, i pomnjivo je izbjegavala porodice razdražljivih dlakavih nosoroga. Braudov totem, sjetila se, i prikladan njemu. Kako je napredovala na sjever, tako je mlada žena počela opažati promjenu zemljišta. Postalo je suše i pustije. Stigla je do neodreñene sjeverne granice vlage, do sniježnih kontinentalnih stepa. Odatle pa sve do visokih zidova golemoga sjevernog ledenjaka ležale su neplodne laporaste stepe, tlo koje je bilo takvo samo dok su ledenjaci pokrivali zemlju, u Ledeno doba. Ledenjaci, masivne smrznute ploče koje su prekrivale kontinent, stezale su Sjevernu hemisferu. Gotovo četvrtina zemljine površine bila je pokopana pod njihovom neizmjerivom težinom. Zbog velike količine vode koja je bila u njima zarobljena, razine oceana su se spustile, produžujući obalne crte i mijenjajući oblike zemlje. Nijedan dio zemaljske kugle nije bio pošteñen njihova utjecaja, kiše su preplavljivale tropska područja i pustinje su uzrriicale, ali najjače je djelovanje bilo na ledenjačkom rubu. Prostrano ledeno polje hladilo je zrak iznad sebe, pa se vlaga u atmosferi zgušnjavala i padala kao snijeg. Ali blizu središta bio je stabilan visoki pritisak, uzrokujući krajnje suhu hladnoću i odgoneći sniježne oborine prema rubovima. Golemi ledenjaci rasli su na svojim krajevima; led je bio gotovo jednoličan u svim svojim silnim dimenzijama -bio je to pokrivač deblji od jedne milje. Budući da je većina snijega padala na led i dohranjivala ledenjak, zemlja južno od njega bila je suha - i smrznuta. Trajni visoki pritisak u središtu uzrokovao je prodiranje hladnog suhog zraka prema mjestima nižeg pritiska; vjetar, pušući sa sjevera, nikada nije jenjavao na stepama. Samo je ponekad mijenjao jačinu. Usput je podizao prašinu koja je nastajala od kamenja što se mrvi na pomičnim rubovima ledenjaka. Vjetrom nošene čestice prodirale su u grañu malo grubljega lapora i slagale se na površini do nekoliko stopa debljine, stvarajući plodno tlo. Zimi su jaki vjetrovi nanosili rijedak snijeg na pustu smrznutu zemlju. Ali zemaljska kugla se i dalje vrtjela oko svoje nagnute osi, i godišnja doba su se stalno mijenjala. Prosječna godišnja temperatura, niža tek nekoliko stupnjeva, pogodovala je stvaranju ledenjaka; nekoliko vrućih dana nije moglo poremetiti opći prosjek. U proljeće se otapao tanak sloj snijega na zemlji, a ledenjačka se kora zagrijavala i otapala šaljući vodu niz stepe. Voda je omekšavala popriličan sloj zemlje iznad trajno smrznutoga tla, da bi iznikle trave i biljke plitka korijenja. Trava je brzo rasla, znajući u srži svoga sjemena da će joj život

biti kratak. Sredinom ljeta bila je već suho sijeno i pokrivala svu stepu, osim rijetkih sjevernih šuma i tundra bliže oceanima. U predjelima kraj rubova leda, gdje je sniježni pokrivač bio lagan, trava je cijele godine pružala hranu nebrojenim milijunima preživača koji su se prilagodili ledenjačkoj hladnoći - i grabežljivcima koji su se mogli prilagoditi svakoj klimi ako je podnosi njihov plijen. Mamut je mogao pasti u podnožju bijelog blještavog ledenog zida koji se dizao čitavu milju iznad njega. Povremeni potoci i rječice, hranjeni otapanjem ledenjaka, duboko su presijecali lapor, a često su se probijali i kroz taložne stijene do kristalne granitne podloge kontinenta. Visoke vrleti i riječna ždrijela bili su česta pojava u ravnom krajoliku, a riječna korita osiguravala su vlagu i zaklon od vjetra. Čak i u neplodnim laporastim stepama postojale su zelene doline. Dani su postajali sve topliji, i kako su se nizali jedan za drugim, Ejla je sve teže putovala, umorna od jednoličnosti stepe, izmučena od nesmiljenog sunca i neprestanog vjetra. Koža joj je ogrubjela, ispucala i gulila se. Usne su joj bile krastave, oči zakrvavljene, grlo uvijek hrapavo. Ponekad bi prešla preko neke riječne doline, zelenije i šumovitije od

stepe, ali nijedna je nije privukla da u njoj ostane, jer nigdje nije bilo tragova ljudskog života. lako je nebo pretežno bilo vedro, njezino uzaludno traženje ispunjavalo ju je strahom i zabrinutošću. Zemlja je uvijek bila pod vlašću zime. l u najvrućim ljetnim danima, teška ledenjačka hladnoća nikada nije bila daleko od misli. Trebalo je skupljati hranu i naći sklonište da se preživi dugačka zima. Lutala je od ranoga proljeća i već se počinjala pitati nije li osuñena da zauvijek tumara po stepi - ili da na koncu umre. Podigla je šator potkraj dugoga dana koji je bio posvema nalik na prethodni. Imala je ulov, ali njezina žeravica je utrnula, a do drva se sve teže dolazilo. Pojela je nekoliko sirovih zalogaja, jer se nije htjela mučiti oko vatre, ali nije imala teka. Odbacila je svisca, iako je i divljači bilo sve manje - ili njezino oko više nije bilo onako oštro. Skupljanje plodova takoñer je bilo sve teže. Tlo je bilo skoreno i pokriveno osušenim raslinjem. A stalno je puhao vjetar. Slabo je spavala, mučili su je ružni snovi, budila se umorna. Nije imala što jesti; čak je i odbačeni svizac nestao. Popila je malo ustajale vode, spremila svoju košaru, i nastavila prema sjeveru. Oko podne naišla je na korito s nekoliko lokvica vode; voda je bila pomalo kiselkasta, ali je ona njome napunila mijeh. Iskopala je nekoliko rogozovih korijena; bili su bljutavi i žilavi, ali ih je žvakala dok je hodala. Nije htjela ići naprijed, ali nije znala što bi drugo činila. Klonula duha i bezvoljna, nije obraćala mnogo pažnje na smjer kojim ide. Nije opazila ni ponosne spiljske lavove koji su plandovali na popodnevnom suncu, dok nije jedan od njih riknuo. Protrnula je od jeze, ustuknula i udarila na zapad da zaobiñe lavlje područje. Putovala je dovoljno na sjever. Nju je štitio duh Spiljskog lava, a ne velika zvijer u njegovu tjelesnom obliku. Ako je to i bio njezin totem, ipak nije bila sigurna da je lav neće napasti. U stvari, na taj način je Kreb doznao da je njezin totem Spiljski lav. Još je imala četiri dugačka usporedna ožiljka na lijevom bedru, a često su joj se vraćale noćne more neke divovske šape koja se zavlači u malu spilju kamo se bila sklonila kad joj je bilo pet godina. O toj šapi je sanjala i prošle noći, prisjetila se. Kreb joj je rekao da je bila izložena kušnji valjanosti i obilježena da se vidi kako je izabrana.

Nesvjesno je spustila ruku i opipala ožiljke na nozi. Pitam se zašto je Spiljski lav izabrao mene, pomisli. Sunce je blistalo padajući niz zapadno obzorje. Ejla se već dugo penjala uzbrdicom, tražeći mjesto da podigne šator. Šator na suhom, opet, pomisli, i bilo joj je drago što je napunila mijeh. Ali, morat će uskoro naći novu vodu. Bila je umorna i gladna, bila je ljuta što je dopustila sebi da se onako približi lavljoj spilji. Je li to bio neki znak? Nije li to bilo samo pitanje vremena? Zbog čega je pomislila da može izbjeći smrtnom prokletstvu? Sjaj na obzorju bio je tako jak da je gotovo zakoračila preko strmoga ruba uzvisine. Zaklonila je oči, zastala nad provalijom i pogledala dolje. Mala rijeka pjenušavo jevtekla u dubini, obrubljena s obje strane drvećem i grmljem. Ždrijelo kamenitih hridina otvaralo se u svježu, zelenu, zaklonjenu dolinu. Na pola puta prema rijeci, usred polja, posljednje sunčane zrake pale su na maleno krdo konja koji su mirno pasi i.

Drugo poglavlje - Pa onda, zašto si odlučio poći sa mnom, Džondalar? -reče mladić smeñe kose rastavljajući šator sastavljen od nekoliko spojenih koža. - Rekao si Maroni da ćeš posjetiti Dalanara i pokazati mi put. Da ćeš krenuti samo na kratko Putovanje prije nego što se negdje smiriš. Trebalo je da ideš na Godišnji sabor s Lanzadoncima i ondje ostaneš dok ne doñe doba Vjenčanja. Ona će biti bijesna, a ja ne bih nikada poželio da se takva žena naljuti na mene. Valjda ne bježiš od nje? Tonolanov glas je bio blag, ali ga je odavala ozbiljnost u očima. Mlañi brate, zašto misliš da ti jedini u obitelji osjećaš potrebu da putuješ? Nisi valjda pomislio da ću te pustiti samoga na put? Pa da se onda vratiš doma i hvališ svojim dugačkim Putovanjem. Netko mora poći s tobom da tvoje priče budu istinite i da te čuva od nesreće - odgovori visoki plavokosi čovjek, zatim se pognu da uñe u šator. Unutra je bilo dovoljno visoko da se udobno sjedi ili kleči, ali se nije moglo stajati; prostor je bio dovoljno velik za obje njihove vreće za spavanje i opremu. Šator je bio oslonjen na tri kolca u nizu, a viši kolac u sredini stajao je pokraj rupe s poklopcem koji se mogao tijesno svezati da spriječi prodor kiše ili otvoriti da kroza nj izlazi dim ako je trebalo ložiti vatru u šatoru. Džondalar iščupa sva tri kolca i s njima ispuza kroz otvor. Da mene čuva od nesreće! - reče Tonolan. - Meni će morati izrasti oči na zatiljku da pazim na tebe otraga! Čekaj samo dok Marona dozna da te nema s Dalanarom i Lanzadoncima kad se sastanu na Saboru. Možda odluči da se pretvori u boštvo i preleti ledenjak koji smo upravo prešli, da te zgrabi, Džondalar. Slagali su šator izmeñu sebe. Ta je odavno bacila oko na tebe - nastavi Tonolan - i upravo kad je mislila da te ima, ti si odlučio krenuti na veliko Putovanje. Ja mislim da ti jednostavno ne želiš gurnuti ruku u onu petlju i dopustiti Zelandonki da sveže čvor. Čini mi se da se moj stariji brat stidi sparivanja. Metnuli su šator pokraj uprtnjača.

Većina muškaraca tvoje dobi već ima dvoje-troje mališana kraj svoga ognjišta - dodade Tonolan lupnuvši za šalu starijega brata; smijeh je već bio stigao do njegovih sivih očiju. Većina muškaraca moje dobi! Ta ja sam samo-tri godine stariji od tebe- reče Džondalar hineći ljutnju. Zatim se i on nasmija, od srca; njegova nesputana provala veselja bila je vrlo iznenañujuća jer se nije očekivala. Dva brata su bila različita kao noć i dan, ali niži od njih s tamnom kosom bio je veselijega srca. Tonolanova prijateljska narav, njegov zarazni smijeh i sklonost prema šali osiguravali su mu svugdje dobrodošlicu. Džondalar je bio ozbiljniji, njegovo se čelo često boralo zbog zamišljenosti ili zabrinutosti, pa iako se lako smiješio, osobito sa svojim bratom, rijetko se glasno smijao. Kad bi to učinio, njegovo prostodušno prepuštanje smijehu dolazilo je kao iznenañenje. A kako ti znaš da Marona neće već imati jednog mališana da ga donese k mom ognjištu kad se vratimo reče Džondalar dok su motali prostirku koja se mogla upotrijebiti i kao manji zaklon uz pomoć jednoga od kotača. A kako ti znaš da ona neće napokon shvatki kako moj neuhvatljivi brat nije jedini muškarac vrijedan njezinih dobro poznatih čari? Marona zaista zna kako se ugaña muškarcu, kad to želi. Ali ona njezina narav... ti si jedini muškarac koji je mogao s njom izlaziti na kraj, Džondalar, iako Božica zna da bi je mnogi rado uzeli, usprkos njezinoj naravi i svemu drugome. Stajali su sučelice s prostirkom izmeñu sebe. Zašto se nisi s njom spario? Svatko je to očekivao, već godinama očekuje. Tonolanovo pitanje je bilo ozbiljno. Džondalarove živahne modre oči su se pomutile, a čelo mu se nabralo. Možda baš zbog toga što to svatko očekuje - reče on. - Ne znam, Tonolan, pravo da ti kažem, i sam očekujem da se s njom sparim. S kim bih se inače spario? S kim? Oh, s kojom god želiš, Džondalar. Nema nijedne nesparene žene u svim Spiljama koja ne bi doletjela kad bi joj se pružila prilika da sveže čvor sa Džondalarom iz plemena Zelandonaca, bratom Džoharanovim, koji je voña Devete spilje, a da i ne spominjem njegova brata Tonolana, odvažnog i hrabrog pustolova. Zaboravio si reći da je on sin Martone, bivše predvo dnice Devete spilje Zelandonaca, i brat Folare, lijepe Martonine kćeri, odnosno koja će biti lijepa kad odraste - nasmi ješi se Džondalar. - Ako želiš nabrajati moje veze, ne smiješ zaboraviti one koje je blagoslovila Božica. Tko ih može zaboraviti? - upita Tonolan preokrećući vreće, za spavanje; one su bile načinjene od dva krzna prema mjeri svakoga muškarca i prošivene s tri strane, dok je pri vrhu bila uzica koja se mogla stegnuti. - O čemu ti to govoriš? Ja mislim da bi se čak i Džoplaja sparila s tobom, Džondalar. Počeli su pakirati svoje krute uprtnjače nalik na kutije što su se sužavale prema vrhu. Bile su načinjene od neštav-Ijene krute kože i pričvršćene na drveni okvir; imale su kožnate trake za ramena koje su se mogle skraćivati i produživati uz pomoć izrezbarenih bjelokosnih štapića. Štapići su bili osigurani tankom trakom kože koja je prolazila kroz njihovo probušeno središte i vezala se za drugu traku što se provlačila s druge strane iste rupe i produžavala do slijedećeg štapića. Ti znaš da se ne možemo spariti. Džoplaja mi je u

rodu. l ti je"ne bi smio uzimati ozbiljno; ona se strašno voli šaliti. Postali smo dobri prijatelji dok sam živio s Dalanarom i učio svoj zanat. On nas je oboje podučavao u isto vrijeme. Ona je jedna od najvještijih žena u kalanju kamena što ih ja poznam. Ali nemoj joj nikad kazati da sam to rekao. Ona mi nikada ne bi dopustila da to zaboravim. Uvijek smo nastojali nadmašiti jedno drugo. Džondalar podiže tešku kesu u kojoj je bio njegov pribor za pravljenje alata i nekoliko komada kremena, razmišljajući o Dalanaru i Spilji koju je on osnovao. Lanzadonci su se umnažali. Mnogo im se ljudi pridružilo otkad je on otišao, obitelji su se širile. Uskoro će postojati i Druga spilja Lanza-donaca, pomisli. Zatim spremi kesu u uprtnjaču, dodade . pribor za kuhanje, hranu i ostalu opremu. Njegova vreća za spavanje i šator doñoše na vrh, a dva šatorska kolca u pridrživač na lijevoj strani tereta! Tonolan je nosio prostirke i treći kolac. U posebnom pridrživaču na desnoj strani uprt-njača, obojica su nosila po nekoliko kopalja. Tonolan je punio mijeh snijegom. Bio je načinjen od životinjskoga želuca i pokriven krznom. Kad bi bilo vrlo hladno, kao što je bilo na ledenjačkoj visoravni koju su upravo prešli, nosili su mijehove za vodu pod svojim kratkim bundama do tijela, tako da vlastitom toplinom otapaju snijeg. Na ledenjaku nije bilo goriva za vatru. Sada je to prošlo, ali još se nisu bili dovoljno spustili da nañu tekuću vodu. Nešto ću ti reći, Džondalar - reče Tonolan dižući pogled. - Drago mi je što Džoplaja nije moja roñakinja. Mislim da bih se rado odrekao svoga Putovanja da se sparim s tom ženom. Nikad mi nisi rekao da je tako lijepa. A ja još nisam vidio nijednu poput nje, čovjek ne može odlijepiti oka s njezina lica. Zahvalan sam što me je Martona rodila nakon sparivanja s Vilomarom, a ne dok je još bila Dalanarova družica. To mi barem pruža neke mogućnosti. Da, mislim da je baš tako lijepa. Nisam je vidio već tri godine. Vjerojatno joj je došlo vrijeme za sparivanje. Drago mi je što je Dalanar odlučio dovesti Lanzadonke na Sabor Zelandonaca ovoga ljeta. Sa samo jednom Spiljom nema mnogo izbora. To će omogućiti Džoplaji da se upozna i s drugim muškarcima. Da, i donijeti Maroni malo suparništva. Baš mi je žao što neću biti prisutan kad se njih dvije sretnu. Marona se već navikla na misao da je najljepša. Zamrzit će Džoplaju. Ali kad se ti ne pojaviš, sve mi se čini da Marona neće mnogo uživati na Saboru ovoga ljeta. Imaš pravo, Tonolan. Bit će povrijeñena i srdita, i jaje zbog toga ne krivim. Ona je nagle naravi, ali je dobra žena. Treba joj samo muškarac koji će uz nju pristajati. A ona ne zna kako da ugodi muškarcu. Kad sam s njom, spreman sam svezati čvor, ali kad nje nema u blizini... Ne znam, Tonolan. Džondalar se namrštio dok je pritezao remen oko kratke bunde pošto je unutra spremio mijeh sa snijegom. Reci mi nešto - upita Tonolan uozbiljivši se. - Kako bi

se osjećao kad bi ona odlučila da se s nekim spari u tvojoj odsutnosti? A to je lako moguće, znaš.

Džondalar je stegnuo remen dok je razmišljao o odgovoru. To bi me povrijedilo, ili mene ili moj ponos, nisam siguran. Ali ja joj ne bih zamjerio. Mislim da zaslužuje nekoga tko je bolji od mene, nekoga tko je ne bi ostavio i u posljednji čas krenuo na veliko Putovanje. A ako bi bila sretna, i ja bih zbog nje bio sretan. To sam i mislio - reče mlañi brat. Zatim prasnu u smijeh. - Pa, stariji brate, ako želimo zadržati prednost pred tom nebesnicom koja te goni, dobro bi bilo da krenemo. Tonolan je dovršio tovarenje svoje uprtnjače, zatim podigao bundu, obukao je i gurnuo mijeh ispod pazuha. Njihove bunde su bile skrojene po jednostavnom uzorku. Sprijeda i straga bile su od manje-više pravokutnih komada prošivenih sa strana i na ramenima, s dva manja pravokutnika koja su bila presavijena i prošita umjesto rukava. Kukuljice su visite straga i bile opšivene lasičjim krznom oko lica da led od vlage u dahu ne bi zalazio unutra. Bunde su bile bogato urešene niskama od kosti, bjelokosti, školjaka, životinjskih zubi i šarenih repova zerdava. Navlačile su se preko glave i slobodno visile kao tunike do pola bedra, a bile su nabrane remenom oko pasa. Ispod bunda bile su košulje od kozje kože načinjene prema sličnom uzorku, te krznene hlače koje su bile sprijeda posuvraćene i stegnute uzicom oko pasa. Krznom podstavljene rukavice bez prstiju visile su o dugačkom remenu koji je bio provučen kroz petlju na leñima bunde tako da su se mogle brzo skinuti a da ne padnu ili se izgube. Čizme su imale debele potplate koji su se dizali oko stopala i bili spojeni s mekšom kožom što se priljubljivala uz nogu i bila omotana remenjem. Unutra je bila obloga od pusta koji se dobivao tako da se ovčja vuna namakala i zbijala sve dok ne očvrsne. Kad bi bilo osobito kišovito, nepropusna životinjska crijeva su se omotavala oko čizama, ali ona su bila tanka, brzo su se derala i upotrebljavala su se samo u velikoj nuždi. - Tonolan, dokle ti, zapravo, kaniš ići? Nisi mislio ozbiljno kad si rekao da ćeš otići sve do ušća Majke rijeke, zar ne? Dok je to Džondalar pitao, uzimao je kremenu sjekiru pričvršćenu na kratak oblikovani držak i stavljao je u petlju na pojasu pokraj kremenog noža s drškom od kosti. Tonolan je zastao dok je namještao krplje i uspravio se. Džondalar, ja sam to ozbiljno mislio - reče on bez traga uobičajene šale. Možda se uopće nećemo moći vratiti do Ljetnog sabora iduće godine! Da li ti nešto kriješ od mene? Ne moraš poći sa mnom, brate. Ozbiljno to mislim. Neću se naljutiti ako se vratiš, ti si se ionako odlučio u posljednji čas. Dobro znaš kao i ja da se, možda, nikada više nećemo vratiti. Ali ako želiš poći natrag, učini to sada ili više nećeš moći preko ledenjaka do iduće zime. Ne, ja se nisam odlučio u posljednji čas, Tonolan. Već dugo vremena se bavim mišlju da krenem na Putovanje, a sada je pravo vrijeme da to učinim - reče Džondalar s prizvukom konačne odluke i, pomisli Tonolan, sa sjenkom neprimjetne gorčine u glasu. Zatim, kao da se pokušava otresti te sjene, Džondalar produži veselijim glasom: Nikada nisam mnogo putovao, pa ako to sada ne učinim, nikada više ni neću. Odlučio sam se, brate, nećeš me se riješiti. Nebo je bilo vedro i sunce je blještalo na bijelim prostranstvima djevičanskoga snijega. Bilo je proljeće, ali na njihovoj visoravni nije mu bilo ni traga. Džondalar segnu rukom u kesu koja je visila o njegovu pojasu i izvuče par naočnjaka za snijeg. Bili su načinjeni od drva, oblikovani tako da potpuno zaklone oči osim tankog vodoravnog proreza, i vezivali su se oko

glave. Zatim, svezavši hitro petlje svojih krplji u čvorove oko prstiju i gležnjeva, on stade na krplje i posegnu za svojom uprtnjačom. Tonolan je načinio krplje. Zanat mu je bio pravljenje kopalja, pa je uvijek nosio sa sobom svoj omiljeni ispravljač pruća, spravu napravljenu od jelenjih rogova s kojih su uklonjeni parošci i načinjena rupa na jednom kraju. Ispravljač je bio bogato izrezbaren životinjama i proljetnim biljem, djelomice u čast Majke zemlje, a djelomice da se ona udobrovolji i dopusti duhovima životinja da doñu na domet kopalja koja se načine tim alatom; ali Tonolan je uživao i u. samom rezbarenju. Neizbježno su morali izgubiti neka koplja za vrijeme lova, a nova bi se morala napraviti na putu. Ispravljač se posebno rabio na kraju koplja gdje se nije

!P moglo lako prihvatiti rukom, pa kad bi se koplje provuklo kroz rupu, dobila bi se dodatna ravnomjernost. Tonolan je znao kako se postupa s drvom - zagrijavao ga je vrelim kamenjem ili parom da ispravi koplje ili da savije osnovu za krplju. To su bile dvije strane iste vještine. Džondalar se okrenuo da vidi je li mu brat spreman. Klimnuvši jedan drugome, krenuli su i počeli se spuštati niz blagu strminu prema granici šuma. S desne strane preko šumovite udoline vidjeli su snijegom pokrivene planine, a iza njih šitjaste vrhove najsjevernijeg lanca golemih planina. Prema jugoistoku jedan visoki vrhunac blistao je nad svojom nižom braćom. Visoravan koju su prešli bila je tek blagi brežuljak u usporedbi s tim planinama, masiv koji je ostao kao panj od sravnjenih planina koje su bile mnogo starije nego šiljasti vrhovi na jugu. Ali ona je, ipak, bila dovoljno visoka da predstavlja vrletan lanac sa svojim masivnim ledenjacima -koji nisu samo krunili nego i opasivali planine sve do umjerenih visina - te se cijele godine održavao ledeni pokrivač na njezinu razmjerno ravnom vrhu. Jednoga dana, kad se kontinentalni ledenjaci povuku prema svome polarnom domu, ta visoravan bit će sva crna od šuma. Sada, ona je bila ravan ledenjak, minijaturna verzija golemih ledenih ploča koje su okivale sjever. Kad su braća stigla do linije drveća, skinula su nao-čnjake koji su im štitili oči ali ograničavali vidljivost. Nešto dalje niz padinu naišli su na potočić koji je nastajao otapanjem leda, pročišćen i bistar nakon prolaza kroz pjeskovito podzemlje. Svjetlucao je izmeñu snježnih obala poput mnoštva drugih malih izvora na rubovima ledenjaka. Što misliš? - upita Tonolan pokazujući prema potoku. - Nalazimo se otprilike na mjestu gdje je Dalanar rekao da ona teče. Ako od ovoga nastaje rijeka, uskoro ćemo to doznati. Znat ćemo da slijedimo Majku rijeku kad stignemo do tri manje rijeke koje se slijevaju i zajedno teku na istok. Tako je on rekao da nastaje Dunav. Mislim da će nas gotovo svaki od ovih potočića na koncu dovesti do njega. No, krenimo sada nalijevo. Poslije neće biti tako lako prijeći na drugu stranu. To je istina, ali na desnoj strani žive Lozadunci, pa se možemo zaustaviti u jednoj od njihovih Spilja. Za lijevu stranu kažu da je zemlja zbitoglavaca. Džondalar, nemojmo se zaustavljati kod Lozadunaca - reče Tonolan s upornim smiješkom. - Ti znaš da će nas oni zadržavati, a već smo se predugo zadržali kod Lanzadonaca. Da smo kasnije pošli, ne bismo uopće mogli prijeći ledenjak. Morali bismo ići naokolo, a sjeverno od njega je zaista zemlja zbitoglavaca. Želim da idemo naprijed, a južno odavde neće biti mnogo zbitoglavaca. Pa što onda

ako ih i bude? Ne bojiš se, valjda, nekoliko zbitoglavaca? Znaš kako se kaže, ubiti zbitoglavca je kao ubiti medvjeda. Ne znam - reče viši brat, a čelo mu se nabra. Nisam siguran ni da bih se želio sresti s medvjedom. Čuo sam da su zbitoglavci pametni. Neki kažu da su gotovo kao ljudi. Pametni možda jesu, ali ne govore. Oni su ipak samo životinje. Ne zabrinjavaju mene zbitoglavci, Tonolan. Loza dunci poznaju ovu zemlju. Oni nas mogu dobro naputiti. Ne moramo kod njih dugo ostati, tek toliko da se orijenti ramo. Oni će nam pokazati kuda treba ići, objasnit će nam što možemo očekivati. S njima možemo razgovarati. Dala nar je rekao da neki od njih govore zelandonski. Znaš što, ako pristaneš da se sada zaustavimo, obećavam ti da ćemo mimoići ostale Spilje sve do povratka. U redu, kad baš tako želiš. Dva muškarca potražiše mjesto gdje će pregaziti potok koji je već bio dovoljno širok da se nije mogao preskočiti. Ugledali su malo niže jedno palo stablo koje je moglo poslužiti kao prirodan most, pa su se požurili prema njemu. Džondalar je išao prvi, pa kad je stigao do debla, pokušao se uhvatiti rukama i stao je nogom na golo korijenje. Tonolan je gledao oko sebe, čekajući da na nj doñe red. Džondalar! Pazi! - naglo je kriknuo. Pokraj glave višeg muškarca prozviždao je kamen. Čim se nakon krika upozorenja bacio na zemlju, njegova se ruka mašila koplja. Tonolan je već držao koplje u ruci i čučao gledajući u pravcu odakle je doletio kamen. Vidio je da se nešto miče iza gustih grana bezlisnoga grmlja i hitnuo koplje onamo. Posegnuo je za drugim kopljem, kad je šest spodoba izašlo iz obližnjega grma. Bili su opkoljeni. Zbitoglavci! - kriknu Tonolan, ustuknu i poče ciljati. Dolina konja Čekaj, Tonolan! - viknu Džondalar. - Ima ih mnogo više nego nas. Veliki izgleda kao voña čopora. Ako pogodim njega ostali će, možda, pobjeći. - Tonolan ponovno uzmahnu svojim oružjem. Ne! Možda će na nas jurnuli prije nego što uspijemo dohvatiti drugo koplje. Sad mi se čini da ih držimo daleko od sebe, ne miču se. - Džondalar se polako pridizao, držeći spremno koplje. - Ne miči se, Tonolan. Nek oni učine prvi potez. Ali drži na oku onoga velikoga. On može vidjeti da nišaniš na njega. Džondalar je proučavao velikog zbitoglavca i imao nelagodan osjećaj da.krupne smeñe oči takoñer proučavaju njega. Nikada nije bio tako blizu nijednom zbitoglavcu, pa se iznenadio. Ovi zbitoglavci nisu odgovarali liku koji je on prije zamišljao. Oči onoga velikoga bile su zasjenjene isturenim lukovima koji su se isticali gustim obrvama. Nos mu je bio velik, uzak, nalik na kljun, te je pojačavao dojam njegovih duboko usañenih očiju. Brada mu je pokrivala lice, bila je gusta i kovrčava. Na jednom mlañem od njih, kojemu je tek izbijala brada, vidjelo se da imaju vrlo spljoštenu i isturenu donju čeljust. Kosa im je bila smeña i gusta, poput brada, a tijelo im je bilo takoñer dlakavo, osobito na gornjem dijelu leña. Mogao je znati da su dlakaviji, jer su njihovi krzneni ogrtači pokrivali samo prsni koš ostavljajući gola ramena i ruke unatoč vrlo niskoj temperaturi. Ali njihova oskudnija odjeća nije ga ni izdaleka iznenadila kao činjenica što su oni uopće imali ikakve ogrtače. Nikada nije vidio nijednu životinju da se oblači, niti je ijedna od njih nosila oružje. A svaki zbitoglavac imao je dugačko drveno koplje - očevidno s nakanom da njime udara, iako su njihovi šiljci izgledali dovoljno zloslutno -

a neki su još nosili teške toljage od kosti, prednje noge nekog velikog preživača. Ni njihove čeljusti nisu nalik na životinjske, pomisli Džondalar. One su samo malo isturenije, a nosevi su im dovoljno veliki. Samo su im glave različite, to je stvarna razlika. Umjesto visoka čela, kakvo je njegovo i Tonolanovo, njihova su čela niska i spljoštena iznad jakih lukova i prelaze izravno u tjeme. Činilo se kao da su njihova tjemena, koja nije bilo lako vidjeti, spljoštena i zbijena natrag. Kad se

Džondalar uspravio svom svojom visinom, nadmašivao je najvećega od njih za cijelu glavu. Čak je i Tonolan izgledao kao div prema onome koji je očito bio njihov voña. Ali samo po visini. Džondalar i njegov brat bili su stasiti muškarci, ali su se osjećali kao pravi kržljave! pokraj mišićavih zbitoglavaca. Ovi su imali širok prsni koš i debele mišićave ruke i noge, pomalo svijene, ali hodali su uspravno i sigurno poput ljudi. Sto ih je više gledao, to su mu više sličili na ljude, samo što su bili različiti od svih koje je prije vidio. Dok je trajao taj prilično dug i napet susret, nitko se nije maknuo. Tonolan je bio zgrčen i držao je koplje spremno za izbačaj; Džondalar je stajao uspravno ali koplje je čvrsto stezao tako da ga može hitnuti odmah nakon brata. Šest zbitoglavaca oko njih stajalo je nepomično poput stijena, ali Džondalar nije sumnjao da bi oni vrlo brzo mogli prijeći u akciju. Bio je to bezizlazan položaj, i Džondalarov mozak je brzo radio pokušavajući smisliti neki izlaz. Odjednom veliki zbitoglavac nešto promrmlja i mahnu rukom. Tonolan umalo da nije izbacio koplje, ali je primijetio Džondalarovu kretnju, koja ga je zaustavila u posljednji čas. Pomaknuo se samo jedan mladi zbitoglavac i otrčao u grmlje iz kojega su netom bili izašli. Brzo se vratio, noseći koplje koje je Tonolan bio izbacio, i na njegovo zaprepaštenje donio mu ga natrag. Zatim je taj mladi zbitogiavac pristupio deblu preko potoka i izvadio iz vode jedan kamen. Vratio se onome velikome i učinilo se kao da mu se klanja, tako je pokajnički izgledao. Slijedećeg trenutka sva šestorica iščeznuše u grmlju bez ikakva šuma. Tonolan odahnu s olakšanjem kad je shvatio da su otišli. Nisam mislio da ćemo se izvući! Ali bio sam siguran da bi bar jedan od njih pao sa mnom. Pitam se što je to zapravo bilo. Nisam siguran - odgovori Džondalar - ali možda je onaj mlañi počeo nešto što stariji nije htio dovršiti; ali ne bih rekao da je to učinio zbog straha. Trebalo je hrabrosti da se ondje stoji i gleda u tvoje koplje, a zatim učini ono što je on učinio. Možda nije znao ništa bolje od toga. Znao je. Vidio je kad si bacio ono koplje. Zašto bi inače mlañemu rekao da ode po njega i da ti ga vrati?

Ti zaista misliš da mu je on rekao da to učini? Kako? Oni ne znaju govoriti. Ne znam, ali nekako je onaj veliki zapovjedio mla dome da ti vrati koplje i da donese svoj kamen. Na taj način sve je bilo poravnate. Nitko nije ozlijeñen, tako mislim da je on zaključio. Znaš, nisam siguran da su zbitoglavci samo

životinje. To je bilo pametno od njega. Osim toga nisam znao da se prekrivaju krznima i da nose oružje, čak ni da hodaju kao mi. No, znam zašto ih zovu zbitoglavcima! l oni mi izgledaju kao podmukao čopor. Ne bih se želio s nekim od njih uhvatiti u koštac. To znam, izgledaju tako da bi ti svaki mogao slomiti ruku kao drvce za potpalu. Uvijek sam mislio da su maleni. Niski možda jesu, ali nisu maleni. Sigurno nisu maleni. Brate, moram priznati da si imao pravo. Idemo posjetiti Lozadunce. Oni žive tako blizu, moraju znati mnogo više o zbitoglavcima. Osim toga, Velika majka rijeka je granica, a ne bih rekao da nas zbitoglavci žele imati na svojoj strani. Dva muškarca su pješačila nekoliko dana tražeći znakove na putu koje im je opisao Dalanar, slijedeći potok koji se nije nimalo razlikovao od ostalih potočića, udolina, vododerina i rječica koje su tekle niz padinu. Samo je dogovorno bio izabran taj potok da se naziva izvorom Velike majke rijeke. Većina njih se spajala tvoreći početak te silne rijeke koja će teći niz bregove i krivudati kroz ravnice na putu od tisuću osam stotina milja prije nego što izlije svoj tovar vode i mulja u kopneno more daleko na jugoistoku. Kristalne stijene masiva iz kojega je izbijala moćna rijeka spadale su medu najstarije na zemlji. Široka uvala nastala je pod pritiscima koji su podigli i nabrali goleme planine koje su sada veličanstveno blistale prema jugu. Više od tri stotine pritoka, meñu kojima je bilo mnogo velikih rijeka, cijedilo je padine svih gorskih lanaca duž njezina toka da bi napunilo prostrano korito, jednoga dana njezina će se slava pronijeli diljem svijeta, a njezina muljevita i mutna voda nazvat će se plavom. lako vrlo izmijenjen zbog planina i gorskih masiva, utjecaj oceanskoga zapada i kontinentalnog istoka ovdje se jasno osjećao. Biljni i životinjski svijet predstavljao je mješavinu zapadne tundre-tajge i istočnih stepa. Na višim pro-plancima bilo je kozoroga, divokoza i muflona; u šumama se često viñao jelen. Tarpan, divlji konj koji će se jednoga dana pripitomiti, pasao je u zaklonjenim dol nama i uz niske riječne obale. Vukovi, risovi i snježni leopardi bešumno su promicali kroza sjene. Budeći se iz zimskoga sna naokolo su tumarali smeñi medvjedi svežderi; golemi biljožder spiljski medvjed pojavit će se kasnije, l mnogi sitni sisavci pomaljali su nos iz zimskih staništa. Padine su pretežno bile obrasle borom, iako su se tu i tamo vidjele omorike, srebrne jele i ariši. Joha je rasla uglavnom uz rijeku, često s vrbom i jablanom, a rijetko su se vidjeli zakržljali hrastovi i bukve. Lijeva obala se postepeno dizala od rijeke. Džondalar i Tonolan su se penjali dok nisu stigli na vrh jednog visokog brijega. Gledajući po krajoliku, opaziše da ih čeka gruba, divlja i lijepa zemlja, ublažena slojem bjelila koje je ispunjavalo rupe i ublažavalo istaknute dijelove. Ta zabluda nije im nimalo olakšala putovanje. Nisu susreli nikoga od nekoliko skupina ljudi - takve su se skupine nazivale Spiljama, pa živjele one u spilji ili ne -koji su nosili zajedničko ime Lozadunaca. Džondalar je već pomislio da su ih mimoišli. Pogledaj! - pokaza prstom Tonolan. Džondalar upravi pogled u pravcu ispružene ruke i ugleda oblačić dima koji se dizao iz jednog šumarka. Pohitali su naprijed i uskoro stigli do manje skupine ljudi koja se zbila oko vatre. Braća su odmah stupila meñu njih dižući obje ruke ispred sebe, sklopljenih dlanova, što je bio znak pozdrava, otvorenosti i prijateljstva. Ja sam Tonolan Zelandonac. Ovo je moj brat, Džon dalar. Nalazimo se na svom Putovanju. Govori li tko našim jezikom?

Jedan muškarac srednjih godina istupi naprijed, držeći svoje ruke na isti način. Ja sam iaduni Lozadunac. U ime Božice, Velike majke zemlje, dobro nam došli. Uhvatio je obje Tonolanove ruke svojima i zatim pozdravio Džondalara na isti način. Priñite, sjednite kraj vatre. Uskoro ćemo jesti. Želite li nam se pridružiti? "N Vrlo ste velikodušni - odgovori Džondalar uljudno. Ja sam na svome Putovanju putovao na zapad, bora vio sam u jednoj zelandonskoj Spilji. Bilo je to prije mnogo godina, ali Zelandonci su mi uvijek dobrodošli. Odveo ih je do velikoga debla pokraj vatre. Tu je bio načinjen zaklon protiv vjetra i kiše. Tako, odmorite se, skinite uprtnjače. Vjerojatno ste tek sišli s ledenjaka. Prije nekoliko dana - reče Tonolan zbacujući svoj teret. Zakasnili ste za prijelaz..Svaki dan se očekuje fen. Fen? - upita Tonolan. Proljetni vjetar. Vruć i suh, puše s jugozapada. Tako je jak da kida i izvaljuje drveće. Ali vrlo brzo otapa snijeg. Za nekoliko dana sve ovo može nestati, da se pojave pupovi objasni Laduni, napravivši široku kretnju rukom da pokaže snijeg. - Ako vas uhvati dok ste još na ledenjaku, to može biti sudbonosno. Led se tako brzo otapa, javljaju se raspukline. Snježni mostovi i hrptovi popuštaju pod nogama. Svuda po ledu poteku potoci i rječice. - l s njim uvijek dolaze Malezi - dodade jedna djevojka nastavljajući nit Ladunijeve priče. Malezi? - uputi joj Tonolan svoje pitanje. Zli dusi što lete na vjetru. Zbog njih svatko postaje razdražljiv. Ljudi koji se nikada ne bore odjednom se počnu svañati. Sretni ljudi neprestance plaču. Od tih duhova možeš oboljeti, a ako si već bolestan, možeš poželjeti umrijeti. Korisno je znati što te čeka, ali ipak svatko zapada u loše raspoloženje. Gdje si tako dobro naučila govoriti zelandonski? upita Tonolan smiješeći se privlačnoj djevojci. Djevojka uzvrati jednako iskreno Tonolanu pogled, ali umjesto odgo vora pogleda prema Laduniju. Tonolan Zelandonče, ovo je Filonija Lozadunka, i kći mog ognjišta - reče Laduni, shvativši odmah njezin neizrečeni zahtjev da je predstavi. Po tome Tonolan zaključi da ona drži do sebe i ne želi razgovarati sa strancima t prije pravog upoznavanja, pa makar to bili uzbudljivo lijepi stranci na Putovanju. Tonolan ispruži ruku u znak formalnoga pozdrava, dok mu se u očima vidjelo da cijeni i poštuje djevojku. Ona je oklijevala jedan čas, kao da razmišlja, zatim je stavila svoju ruku u njegovu. On je privuče bliže k sebi. Filonija Lozadunko, Tonolan Zelandonac je počašćen što ga je Majka zemlja obdarila tvojom prisutnošću - reče on sa svojim poznatim smiješkom. Filonija lagano pocrvenje na drzak prizvuk koji je prepoznala u njegovoj aluziji na Majčin dar, iako su njegove riječi bile formalne kao i njegova

kretnja. Osjetila je trnac uzbuñenja od njegova dodira, i iskra poziva planu u njezinim očima. A sad mi reci - nastavi Tonolan - gdje si naučila zelandonski? Moj roñak i ja prešli smo preko ledenjaka na svom Putovanju i živjeli neko vrijeme u jednoj zelandonskoj Spilji. Laduni nas je već prije malo podučio, on s nama često govori vašim jezikom da ga ne zaboravi. Svakih nekoliko godina on odlazi prijeko da trguje. Htio je da naučim još više. Tonolan ju je i dalje držao za ruke i smiješio joj se. Žene ne idu tako često na duga i opasna Putovanja. Što bi bilo da te je Božica blagoslovila? Nije to bilo baš tako dugo - reče ona zadovoljna zbog njegova očita divljenja. - Ja bih to spoznala na vrijeme da se vratim. To je bilo dugačko Putovanje kakvo poduzimaju muškarci - navaljivao je on. Džondalar, promatrajući njihovu igru, okrenu se k Laduniju. On opet po svome - reče smiješeći se. - Mome bratu nikad ne promakne da se obrati najprivlačnijoj ženi i da je očara dok udariš dlanom o dlan. Filonija je još mlada - reče Laduni. - Tek je prošlog ljeta imala svoje Obrede prvih užitaka, ali otada ima toliko snubitelja da joj već dodijavaju. Ah, da mi je biti mlad, da mi je opet dobiti Dar užitka od Velike majke zemlje. Ne kažem da ga još ne uživam, ali sam zadovoljan sa svojom družicom i nemam više onog nagona da često tražim nova uzbuñenja. - Okrenuo se prema visokom plavokosom čovjeku. - Mi smo lovačka družina i nije mnogo žena s nama, ali nećeš imati nikakvih poteškoća da nañeŠ jednu od onih koje je blagoslovila Božica i koje će s tobom rado podijeliti Dar. Ako ti nijedna ne odgovara, naša Spilja je velika i došljaci uvijek imaju razloga da o svečanosti počaste Majku. Bojim se da nećemo s vama poći do Spilje. Tek smo krenuli. Tonolan želi otići na dugačko Putovanje i nestrpljiv je da poñemo. Možda na povratku, ako nas uputiš kako da vas nañemo. Žao mi je što nas nećete posjetiti, u posljednje vrijeme nismo imali mnogo došljaka. Dokle mislite ići? Tonolan govori o tome kako želi pratiti Dunav sve do kraja. Ali svatko govori o dugačkom Putovanju kada tek krene. No, tko zna? Mislio sam da Zelandonci žive blizu Velike vode; barem su živjeli kad sam bio na posljednjem Putovanju. Otišao sam daleko na zapad, a zatim na jug. Nisi li rekao da ste upravo krenuli? Treba da ti nešto objasnim. Imaš pravo, Velika voda se nalazi tek nekoliko dana hoda od naše Spilje, ali Dalanar Lanzadonac vse spario s mojom majkom kad sam se rodio, pa mi je i njegova Spilja kao dom. Živio sam tri godine s njim dok sam od njega naučio zanat. S njim smo boravili zajedno brat i ja. Jedina udaljenost koju smo prevalili nakon polaska je prijelaz preko ledenjaka, te dva dana dok smo do njega stigli. Dalanar! Naravno! Mislio sam da mi izgledaš poz nato. Ti moraš biti dijete njegova duha; toliko si sličan

njemu. Osim toga, i ti si kalatelj kremena. Ako si kao on koliko mu izgledom sličiš, moraš biti dobar. On je najbolji čovjek što sam ga ikada vidio. Spremao sam se da ga iduće godine pohodim i donesem malo kremena iz lanzadonskih rudnika. Boljega kamena nema. Čeljad se okupljala oko vatre noseći drvene zdjele, a ugodan miris koji se širio iz toga pravca podsjeti Džondalara da je gladan. Podiže uprtnjaču da je makne s puta, a zatim se nečega sjeti. Laduni, imam uza se nekoliko lanzadonskih kremenova. Htio sam ih upotrijebiti kao zamjenu za slomljeno oruñe na putu, ali ih je teško nositi, pa mi ne bi bilo mrsko da se riješim kamena-dva. Radovao bih se da ih uzmeš ako želiš. Laduniju se zakrijesiše oči. Bio bih sretan da ih uzmem, ali želio bih ti nešto dati za uzvrat. Ne kažem da mi nije drago dobro proći kad trgujem, ali ne bih želio prevariti sina Dalanarova ognjišta. Džondalar se nasmiješi: - Već si se ponudio da mi olakšaš teret i da me nahraniš toplim obrokom. To nije dovoljno za dobro lanzadonsko kamenje. Ti to olako shvaćaš, Džondalar. Vrijeñaš moj ponos. Dobrodušna gomila skupljala se oko njih, pa kad se Džondalar nasmijao, oni mu se pridružiše. U redu, Laduni, nećeš tako lako proći. Ovog časa ne želim ništa, pokušavam samo olakšati svoje breme. Zatražit ću od tebe nešto u budućnosti. Pristaješ li? - Sad on želi prevariti mene - okrenu se Laduni prema gomili, smiješeći se. Bar reci o čemu je riječ. Kako mogu reći? Ali znam da ću to uzeti na povratku, slažeš li se? Kako znaš da ti to mogu dati? Neću tražiti ono što mi ne možeš dati. Tvoji uvjeti su strašni, Džondalar, ali budem li mogao, dat ću ti sve što zaišteš. Dogovoreno. Džondalar otvori uprtnjaču, izvadi gornje stvari, zatim izvuče kesu i dade Laduniju dva komada već obrañenog kremena. Dalanar ih je izabrao i obavio pripremne radove reče dajući mu ih. Na Laduniju se vidjelo bjelodano da mu je drago primiti dva kremena koje je izabrao i obradio Dalanar za sina svoga ognjišta, ali je promrmljao, i to dovoljno glasno da ga svi čuju: - Vjerojatno prodajem život za dva komada kamena. Nitko nije govorio o vjerojatnosti da će se Džondalar ikada vratiti po obećanu stvar. Džondalar, hoćeš li ti cijelu vječnost stajati i govoriti? - reče Tonolan. - Pozvali su nas da im se pridružimo pri jelu, a ona divljač izvrsno miriše. Na licu mu je bio širok osmijeh, a Filonija je stajala kraj njega. Da, hrana je gotova - reče ona - a lov je bio tako uspješan da nismo mnogo upotrebljavali suho meso koje smo ponijeli na put. Sada kad si olakšao teret, imat ćeš malo prostora da poneseš nešto hrane sa sobom, zar ne? dodade ona i lukavo se nasmiješi prema Laduniju. Od svega srca rado. Laduni, još me nisi upoznao s ljupkom kćeri svog ognjišta - reče Džondalar. Osvanuo je strašan dan kad ti kći vlastitog ognjišta

kvari trgovinu - promrmlja Laduni, ali se nasmiješi sjajući od ponosa. Džondalar Zelandonac, Filonija Lozadunka. Djevojka se okrenula da pogleda starijeg brata, i odjednom se posvema izgubila u modrim očima koje su se odozgo smiješile prema njoj. Zapljusnuli su je uzburkani osjećaji kad je shvatila kako je sada privlači drugi brat, te je pognula glavu da prikrije svoju zbunjenost. "- Džondalar! Nemoj misliti da ne vidim onaj sjaj u tvojim očima. Zapamti, ja sam je prvi vidio - našali se Tonolan. - Doñi, Filonija, moram te odvesti odavde. Upozoravam te, drži se dalje od ovog moga brata. Vjeruj mi, ti ne želiš imati s njim nikakva posla, ja to znam. - Okrenuo se prema Laduniju, i rekao pomalo podrugljivo: - Tako on svaki put. Jedan pogled, i to je sve. Da sam se barem ja rodio s tim darom moga brata. Ti imaš više darova nego što ih čovjeku treba, mlañi brate - reče Džondalar, a zatim prasnu u svoj glasan, zarazan, topao smijeh. Filonija se okrenula prema Tonolanu i činilo se da joj je lakše što vidi da je on privlačan kao i prije. On je zagrli oko ramena i odvede na drugu stranu vatre, ali ona se osvrnu da još jednom pogleda drugog muškarca. Smiješeći se povjerljivo, reče: - Kod nas se uvijek održava svečanost u Čast Božice, kad god došljaci doñu u Spilju. - Oni neće doći u Spilju, Filonija - reče Laduni. Djevojka je na trenutak izgledala razočarano, zatim se okrenula Tonolanu i nasmiješila. Ah, da mi se pomladiti - reče Laduni. - Ali žene koje najviše služe na čast Božici, čini se da su češće blagoslo vljene mladićima. Velika majka zemlja smiješi se onima koji štuju Njezine darove. Džondalar prebaci uprtnjaču iza debla, zatim poñe prema vatri. Divljač se kuhala u loncu od kože poduprte okvirom od sljubljenih kostiju. Lonac je visio točno iznad vatre. Kipuća tekućina, dovoljno vrela da se skuha meso, održavala je lonac na dovoljno niskoj temperaturi da se ne zapali. Jedna žena mu je pružila drvenu zdjelu ukusne juhe i sjela pokraj njega na deblo. On se poslužio kremenim nožem da nabode komadiće mesa i povrća - to su bili sušeni naresci korijenja koje su ponijeli - i popio ostatak tekućine iz zdjele. Kad je dovršio jelo, žena mu je donijela manju zdjelu biljnog čaja. On joj se zahvalno nasmiješio. Bila je nekoliko godina starija od njega, dovoljno da se Ijepuškasta mladost zamijeni za pravu ljepotu što je donosi zrelost. Ona mu je uzvratila smiješak, i opet sjela pokraj njega. Govoriš li zelandonski? - upita on. Govorim malo, razumijem više - reče ona. Moram li zamoliti Ladunija da nas upozna, ili te smijem upitati za ime? Ona se ponovno nasmiješi, s tračkom razumijevanja starije žene. Samo mlade djevojke trebaju nekoga da izgovori njihovo ime. Ja, Lanalija. Ti, Džondalar? Da - odgovori on. Mogao je osjetiti toplinu njezine noge i uzbuñenje od toga bijesnu u njegovim očima. Ona mu uzvrati pogled. On primakne ruku k njezinu bedru. Ona se nasloni na nj kretnjom koja ga je ohrabrila i obećala mu ugodan doživljaj. Klimnuo je da prihvaća poziv iz njezina pogleda, premda to nije bilo potrebno. U njegovim očima se vidjelo da uzvraća njezino nukanje. Ona pogleda preko njegova ramena. Džondalar se osvrnu i vidje kako im se primiče Laduni. Ona se udobno opusti kraj njega. Čekat će da poslije ispune uzajamno obećanje.

Laduni im se pridruži, a malo poslije toga vrati se i Tonolan na bratovljevu stranu vatres Filonijom. Uskoro su se svi tiskali oko dvojice došljaka. Šalili su se i zadirkivali, neki su prevodili onima koji nisu razumjeli. Naposljetku Džondalar odluči povesti ozbiljniji razgovor. Što znaš o ljudima koji žive niz rijeku, Laduni? Ponekad nam doñe koji posjetitelj iz tih krajeva. Sarmunovci žive sjeverno od riječnog toka, ali to je davno bilo. Dogaña se. Ponekad naiñu mlañi ljudi istim putem, jedni za drugima. Onda staza postane predobro poznata i manje uzbudljiva, pa biraju druge putove. Poslije jednog ili dva naraštaja samo stariji se još sjećaju, pa opet stari put postane izazovna pustolovina. Mlañi misle da su njihova otkrića nova. Nije važno što su njihovi preci učinili to isto. Za njih je sve novo - reče Džondalar, ali ne htjede nastaviti filozofsku misao. Želio je dobiti potpunu obavijest prije nego što se upusti u raspravu koja može biti ugodna, ali nema neposredne vrijednosti. - Možeš li mi nešto reći o njihovim običajima? Znaš li koju riječ njihova jezika? Pozdrave? Što moramo izbjegavati? Što bi moglo biti uvredljivo? Ne znam mnogo, a ništa u novije vrijeme. Jedan naš čovjek išao je na istok prije nekoliko godina, ali se nije vratio. Tko zna, možda se odlučio nastaniti na nekom drugom mjestu - reče Laduni. - Kažu da oni prave svoja boštva od blata, ali to su samo puste priče. Ne znam zašto bi itko pravio svete likove Velike majke od blata. Oni bi se smrvili kad se osuše. Možda zato što je to bliže zemlji. Neki ljudi više vole kamen. Dok je to govorio, Džondalar je nesvjesno posegnuo za kesicom koja je visila o njegovu pasu, i opipao kameni kipić pretile žene. Osjetio je poznate velike grudi, veliki ispupčeni trbuh i vrlo široke bokove i stražnjicu. Ruke i noge su bile beznačajne, važna su bila svojstva Majke, a udovi na kamenoj figuri bili su samo označeni. Glava je bila kvržica s tragovima kose koja je padala preko lica bez crta. Nitko nije mogao pogledati u strašno lice Božice, Velike majke zemlje, Drevne roditeljice, Prve majke, Stvoriteljice i Održiteljice života, one koja je blagoslovila sve žene svojom moći da stvaraju i rañaju život, l nijedna mala Njezina figura u kojoj je prebivao Njezin duh, boštvo, nikada nije smjela prikazivati Njezino lice. Čak i kad se Ona javljala u snovima, Njezino je lice obično bilo nejasno, premda su ljudi često govorili da su Je vidjeli s mladim i zrelim tijelom. Neke žene su tvrdile da mogu poprimiti oblik Njezina duha i letjeti poput vjetra donoseći sreću ili vraćajući osvetu, a Njezina osveta je mogla biti velika. Kad bi se Ona naljutila ili obeščastila, bila je sposobna za mnoge strahovite Čine, ali najgroznije je bilo to što je mogla uskratiti čudesni Dar užitka koji se javljao kad bi se žena predala muškarcu. Govorilo se da Velika majka i neki od onih koji su joj služili mogu dati muškarcu moć da dijeli Njezin dar s koliko god žena želi, ili da ga mogu tako smežurati da ne doživi nikakav Užitak, niti da ga pruži kojoj ženi. Džondalar je odsutno milovao izbečene kamene grudi boštva u svojoj kesi, želeći da mu donese sreću na Putovanju. Bilo je istina da se neki nikada nisu vratili, ali to je spadalo u tu pustolovinu. Tada Tonolan zapita Ladunija nešto što je privuklo njegovu pozornost. Što znaš o zbitoglavcima u okolici? Naletjeli smo na jedan čopor prije nekoliko dana. Bio sam siguran da će se ondje okončati naše Putovanje. Odjednom je Tonolan privukao opću pažnju.

Sto se dogodilo? - upita Laduni s napetošću u glasu. Tonolan im ispriča što su doživjeli sa zbitoglavcima. Čaroli! - otpljunu Laduni. Tko je Čaroli? - upita Džondalar. Jedan mladić iz Tomazijeve Spilje i kolovoña družine nasilnika koji su sebi zabili u glavu da se zabavljaju na račun zbitoglavaca. Mi nikada nismo imali nikakva sukoba s njima. Oni su živjeli na svojoj strani rijeke, mi na svojoj. Ako bismo prešli na drugu stranu, oni su nam se uklanjali s puta, dok ne bismo predugo ostali. Poslije toga bi nam jedino dali na znanje da nas promatraju. To je bilo dovoljno. Čovjek se uznemiri kad zna da ga čopor zbitoglavaca gleda. To je sigurno!-kliknu Tonolan. -Ali što ste time htjeli reći, da se zabavljaju na račun zbitoglavaca? Ja ih ne bih želio izazvati. Sve je počelo kao šala. Jedan bi nagovarao drugoga da se zaleti i dotakne zbitoglavca. Oni znaju biti prilično okrutni ako im dosañujete. Zatim su mladići počinjali skupno napadati svakoga zbitoglavca kojega bi sreli na osami; opkolili bi ga i dražili, pokušavali ga navesti da se otisne za nekim od njih. Zbitoglavci su duga daha, ali imaju kratke noge. Čovjek je obično brži od njih, ali ne smije stati. Nisam siguran kako je to počelo, ali poslije toga Čarolijeva družina ih je počinjala tući. Mislim da je jedan od onih zbitoglavaca koje su dražili ulovio nekoga od njih, pa su ostali priskočili u pomoć svom drugu. Ipak, njima je to prešlo u naviku, ali čak i kad ih je bilo nekoliko protiv jednoga zbitoglavca, nisu mogli proći bez ozbiljnih mo drica. To vam vjerujem - reče Tonolan. Ali ono što su poslije toga činili mnogo je gore dodade Filonija. Filonija! To je ogavno! Ne želim da govoriš o tome! reče Laduni, a njegova je ljutnja bila stvarna. Što su činili? - upita Džondalar. - Kad čovjek mora putovati kroz područje zbitoglavaca, mora i to znati. Mislim da imaš pravo, Džondalar. Samo ne želim da se o tome govori pred Filonijom.

Ja sam odrasla žena - ustvrdi ona, ali joj u glasu nije bilo uvjerenja. On je pogleda, razmisli malo, pa onda odluči govoriti. Mužjaci su počinjali izlaziti samo u parovima ili u grupicama, a to je bilo malo previše za Čarolijevu družinu. Tako su počeli dražiti ženke. Ali ženke zbitoglavaca se ne bore. Nije nimalo zanimljivo zadirkivati ih, jer se one jedno stavno povuku i pobjegnu. Zato je družina odlučila da se s njima zabavi na drukčiji način. Ne znam tko se prvi usudio, vjerojatno ih je na to naveo Čaroli. To je upravo njemu slično. Na što ih je naveo? - upita Džondalar. Počeli su prisiljavati ženke zbitoglavaca... - Laduni nije mogao dovršiti. Skočio je na noge, sav izvan sebe. Bio je bijesan. - To je grozota! To obeščašćuje Majku, to je zlorabljenje Njezina Dara. Životinje! Gori od životinja! Gori od zbitoglavaca! Hoćeš reći da suvoni dijelili Užitak sa ženkama zbito glavaca? Prisiljavali ih? Ženke zbitoglavaca? - reče Tonolan.

Hvalili su se time! - reče Filonija. - Ne bih dopustila ni da mi se približi muškarac koji je dijelio Užitak s jednom zbitoglavkom. Filonija! Ti ne smiješ raspravljati o tim stvarima! Ne želim da takav prljav i gadljiv govor izlazi iz tvojih usta! reče Laduni. Bijes ga je prolazio, ali oči su mu bile bešćutne kao kamen. Da, Laduni - reče ona pognuvši glavu od stida. Pitam se kako su zbitoglavci to primali? - dodade Džondalar. - Možda me je zbog toga onaj mladi gañao. Mislim da su se morali ljutiti. Čuo sam gdje neki ljudi govore da su oni poput nas, pa ako jesu ... l ja sam čuo takve priče! - reče Laduni, pokušavajući stišati gnjev. - Nemojte tome povjerovati. Voña onog čopora bio je pametan, a i hodali su na nogama kao mi. l medvjedi hodaju ponekad na stražnjim nogama. Zbitoglavci su životinje! Inteligentne životinje, ali životinje. Laduni se "borio da svlada srdžbu, svjestan da je svima bilo nelagodno. - Obično su bezopasni ako im ne dosañujete nastavio je. - Ne bih rekao da su tome bile uzrokom ženke; sumnjam da oni razumiju kako to obeščašćuje Majku. Sve je to zbog toga što su ih dražili i tukli. Ako životinji dovoljno smetaš, ona će uzvratiti udarac. Mislim da nam je Čarolijeva družina spremila sitne nevolje - reče Tonolan. - Htjeli smo prijeći na desnu obalu tako da ne moramo poslije brinuti oko prijelaza kad potok jednom postane Velika majka rijeka. Laduni se nasmiješi. Sada su govorili o drugim stvarima, pa je njegov gnjev minuo jednako brzo kao što se javio. Velika majka rijeka ima pritoka koje su takoñer velike rijeke, Tonolan. Ako je budeš slijedio sve do ušća, morat ćeš se priviknuti na prelaženje rijeka. Dopusti mi da ti nešto savjetujem. Drži se ove strane sve do velikog vira. Tu se rijeka račva u nekoliko grana dok presijeca komad ravnice, pa je njezine ogranke lakše prijeći nego široko korito. A do tada će biti i toplije. Ako želiš posjetiti zemlju Sarmunovaca, idi na sjever nakon prijelaza. Koliko je odavde daleko vir? - upita Džondalar. Urezat ću ti malu kartu - reče Laduni vadeći kremeni nož. - Lanalija, daj mi komad kore. Možda i neki drugi mogu nakon mene dodati znakove za snalaženje. Uzevši u obzir prelaženje rijeka i lov na putu, trebalo bi da do ljeta stignete do mjesta gdje rijeka skreće na jug. Ljeto - reče Džondalar zamišljeno. - Tako mi je dodijao led i snijeg, jedva čekam da doñe ljeto. Dobro bi mi došlo malo topline. Opet je opazio da se Lanalijina noga naslanja na njegovu, pa je spustio ruku na njezino bedro.

Treće poglavlje Prve zvijezde probadale su večernje nebo dok je Ejla pažljivo birala put niz strmu kamenitu stranu gudure. Čim je zamakla ispod ruba, vjetar je naglo prestao, pa se i ona zaustavila na trenutak da uživa u njegovoj odsutnosti.

Ali litice nisu dopuštale ni svjetlosti da pada. Kad je stigla na dno, gusto grmlje duž malene rijeke ocrtavalo se na pokretnom odrazu bezbroja sjajnih nebeskih točaka. Napila se vode iz rijeke, zatim napipala put u dublju tamu pokraj visokih stijena. Nije se htjela mučiti-oko šatora, samo je razastrla krzno i njime se omotala, osjećajući da je sigurnija s kamenim zidom iza leña, nego pod šatorom na otvorenoj ravnici. Promatrala je krnjadak mjeseca kako se pomalja iznad ruba klisure prije nego što je zaspala. Probudila se u vrisku! Skočila je na noge - užas je prostrujao kroz njezino tijelo, počeo udarati u sljepoočicama i ubrzavati rad srca - i upiljila se u neodreñene sjene u mračnoj crnini ispred sebe. Trgnula se kad ju je zaglušio prodoran prasak i istodobno njezine oči zaslijepila jaka svjetlost. Drhteći promatrala je kako se visok bor, udaren nebeskom munjom, cijepa i polako pada na tlo. Prizor je bio nadnaravan, goreće drvo osvjetljavalo je vlastitu smrt i bacalo čudnovate sjene na zid iza sebe. Vatra je pucketala i pištala pod kišom koja ju je gasila. Ejla se pripila uza zid, nesvjesna svojih toplih suza i hladnih kišnih kapi na licu. Prva daleka grmljavina, nalik na tutanj potresa, podžegla je stari san iz pepela njezina skrivenog sjećanja; bila je to noćna mora koje se nikada nije mogla potpuno sjetiti kad bi se probudila i koja je u njoj uvijek ostavljala mučan osjećaj nelagode i neke goleme tuge. Još jedna svijetla strijela, praćena žestokim praskom, časovito je r ispunila crnu prazninu nekom vilinskom sjajnošću, pružajući joj kratak pogled na strme zidove stijena i sasječeno deblo koje su moćni prsti nebeske munje izlomili kao grančicu. Tresući se od mokre hladnoće i straha, slegnula je amulet, hvatajući se bilo čega što joj je moglo obećati zaštitu. Tu njezinu kretnju samo djelomično su prouzročili grom i munja.- Ejla nije baš voljela grmljavinu, ali se na nju priviknula; gromovi su često bili više korisni nego štetni. Ona je još osjećala emocionalne posljedice svoje noćne more potresa. Potresi su bili zlo koje je uvijek donosilo neizbježna razaranja i teške promjene u njezinu životu, pa se ona ničega više nije bojala nego njih. Napokon je shvatila da je mokra pa je izvukla kožu šatora iz košare. Navukla ju je preko krzna u kojem je spavala i potpuno se zavukla ispod nje. Još se dugo poslije tresla dok se nije ugrijala, ali kako je noć prolazila, tako je i strahovita oluja jenjavala, pa je, naposljetku, i zaspala. Ptice su ispunile rani jutarnji zrak cvrkutom, zivkanjem i promuklim graktanjem. Ejla se otkrila i ushićeno pogledala oko sebe. Svijet zelenila, još mokar od kiše, blistao je na jutarnjem suncu. Nalazila se na širokom kamenitom žalu, na mjestu gdje je rječica okretala prema istoku u svom vijugavom općem toku prema jugu. Na suprotnoj obali, niz tamnozelenih borova sezao je do vrha stijena, ali ne dalje. Svaki pokušaj rasta preko ruba riječne gudure osujećivao je oštri vjetar na gornjim stepama. Zbog toga su najviša stabla imala čudnovat zbijen izgled, jer ih je rast prisiljavao na širenje grana. Jedan div meñu njima, gotovo savršeno simetričan, unakažen samo šiljkom koji je pod pravim kutom izbijao iz debla, rastao je pokraj drugoga koji je imao vrlo nepravilan i nazubljen oblik debla sve do izokrenutog vrha. Stabla su rasla na uskom pojasu s druge strane rijeke izmeñu obale i litica, neka tako blizu vode da su im se vidjeli goli korijeni. Na njezinoj strani, uzvodno od kamenita žala, gipke vrbe naginjale su se u rijeku, zamačući u nju.svoje žalosne grane i suzno lišće. Na visokim jasikama lišće je treperilo u zapusima nježnog povjetarca. Breze bijele kore rasle su u skupinama, dok su njihove roñakinje johe bile samo krup-

Dolina konja

nije grmlje. Povijuše su se penjale i svijale oko drveća, a guštare s raznovrsnim gustim lišćem nabijale su se oko riječne struje. Ejla je toliko dugo putovala spaljenom i ispucalom stepom, da je već bila zaboravila kako zelenilo može biti lijepo. Rječica je blještala i pozivala, pa Ejla, zaboravivši strahove minule oluje, skoči i otrča preko žala. Prva joj je misao bila da se napije; zatim naglo razveza dugačku vrpcu u pojasu, skide amulet i pljusnu u vodu. Obala je brzo nestajala dok je ona ronila i plivala na strmu suprotnu stranu. Voda je bila hladna i svježa, spirala je prašinu i prljavš-tinu stepe pružajući Ejli čisto zadovoljstvo. Plivala je uzvodno i osjećala kako struja postaje sve jača a voda sve hladnija, dok su se visoke litice zatvarale i stješnjavale rijeku. Prevrnula se na leña i puštala da je valovita voda nosi nizvodno. Gledala je duboko plavetnilo koje je ispunjavalo prostor meñu visokim klisurama, zatim opazila mračnu rupu u stijeni na drugoj obali. Bi li to mogla biti spilja, pomisli ona u navali uzbuñenja. Pitam se da li bi bilo teško do nje doći. Mlada žena vrati se na žal i sjede na topao kamen da je sunce osuši. Pogled joj je privukla drska igra ptica koje su poskakivale u podnožju obližnjega grmlja, izvlačile crve koje je noćna kiša privukla bliže površini i prelijetale s grane na granu kljucajući neke plodove. Gle, pa to su maline! Tako su velike, pomisli Ejla. Lepet krila pozdravi njezino približavanje, zatim se smiri u blizini. Napunila je usta pregrštima slatkih sočnih boba. Zatim je oprala ruke i objesila amulet o vrat, ali joj se namrštio nos zbog prljavog, prašnjavog i znojnog ogrtača. Nije imala drugoga. Kad se na brzinu vratila u potresom oštećenu spilju, malo prije nego što je pobjegla, da uzme odjeću, hranu i šator, na umu joj je bio opstanak i nije razmišljala hoće li joj trebati i ljetna odjeća. Sada je ponovo razmišljala o opstanku. Njezine beznadne misli iz suhe i puste prerije sada je odagnala zelena svježa dolina. Maline su razbudile njezin apetit umjesto da ga zadovolje. Željela je nešto stvarnije i otišla do prenoćišta da uzme praćku. Razastrla je šatorsku kožu i vlažno krzno na tople stijene, zatim se ogrnula i počela tražiti glatke oblutke. Pobliže istraživanje žala pokazalo je da na njemu ima i drugih korisnih stvari. Bio je osut mrkim nanesenim drvljem i izbijeljelim kostima, pretežno zgrnutim na visokoj gomili uz istureni zid. Siloviti proljetni povodnji izvaljivali su drveće i kupili neoprezne životinje, hitali ih kroz uske kamenite prolaze uzvodno i lupali njima o stijene mrtvaje gdje se pobješnjela voda vrtjela u krugu. Ejla je vidjela divovske jelenje rogove, dugačke bizonove rogove, i nekoliko golemih savijenih bjelokosnih kljova; čak ni veliki mamut nije se mogao oprijeti snazi poplave. Veliko kamenje bilo je takoñer izmiješano s tim odloženim kostima, ali ženine su se oči zakrijesile kad je vidjela nekoliko sivkastih kamenova srednje veličine. To je kremen! reče ona u sebi nakon boljeg pregleda. Sigurna sam u to. Treba mi kameni čekić da razbijem jedan od njih, ali sigurna sam da je to kremen. Ejla je uzbuñena trčkarala plažom da nañe okrugao kamen koji bi mogla udobno držati rukom. Kad ga je pronašla, udarila je po vapnenastom vanjskom omotaču kremenog grumena. Komad bjeličaste kore se odlomio, pokazujući taman sjaj mrkoga kamena ispod sebe.

To je kremen! Znala sam! Po mislima su joj se motala oruña koja može napraviti. Napravit ću čak i rezervna. Onda neću toliko brinuti da mi se nešto ne slomi. Razbila je još nekoliko kamenova, sprala kredne naslage i promatrala kako struja odnosi komadiće lakšeg kamenja dok se ne slegne podno litice. To otkriće ju je ohrabrilo da dalje istražuje. Zid, koji je u vrijeme poplave predstavljao branu podivljaloj bujici, pružao se prema sredini riječne okuke. Dok je voda bila unutar svojih normalnih obala, razina joj je bila dovoljno niska da se mogla pregaziti, ali kad je Ejla pogledala iza okuke, zastala je. Pred njom se pružala cijela dolina koju je ugledala odozgo. Oko okuke rijeka se širila i žuborila izmeñu kamenja. Tekla je na istok podno strmih suprotnih litica. Duž njezine bliže obale drveće i grmlje je bilo zaštićeno od vjetra i raslo je do svoje pune raskošne visine. S lijeve strane, onkraj kamenite brane, litice su se širile i njihov nagib je postajao sve manji da bi prešao u stepu prema sjeveru i istoku. Sprijeda se nalazila široka dolina, bujna od zrele trave koja se lelujala na vjetru što je puhao niz sjevernu padinu, a na pola puta paslo je maleno krdo stepskih konja. Uživajući u ljepoti i miru toga prizora, Ejla nije mogla "" povjerovati da takvo mjesto postoji usred suhe i vjetrovite prerije. Dolina je bila neobična oaza skrivena u pukotini usred jalovih ravnica; maleni svijet obilja, kao da je priroda, prisiljena na krajnju štednju u stepama, izlijevala sve svoje obilje u prevelikoj mjeri kad bi joj to prilike dopustile. Mlada žena proučavala je konje iz daljine, privlačili su je. Bili su zdepasti i snažni, životinje prilično kratkih nogu, jakih vratova i krupnih glava, istaknuta nosa, koji ju je podsjećao na velike obješene nosove nekih članova Plemena. Konji su imali čupavu dlaku i kratke oštre grive, lako su neki naginjali prema sivilu, većina je bila žućkasta, ili im je boja sezala od preljeva prašine do suha sijena. Na jednoj strani stajao je smeñi ždrijebac, a Ejla je opazila i nekoliko ždrebadi iste boje. Ždrijebac je podigao glavu, stresao kratkom grivom i zanjiskao. - Ponosan si na svoje pleme, je li? - reče ona smiješeći se. Krenula je niz polje kraj grmlja koje je obrubljivalo rijeku. Opažala je raslinje a da i nije svjesno razmišljala o tome, videći istodobno njegovo ljekovito i hranjivo svojstvo. Bio je to dio njezina odgoja kao vidarice; morala je upoznati i skupljati biljke zbog njihove ljekovite čarolije, pa ih je ostalo vrlo malo koje nije mogla smjesta prepoznati. Ovog puta svrha joj je bila hrana. Primijetila je listove i suhe cvjetne stapke koje su označavale da se nekoliko palaca ispod zemlje nalaze divlje mrkve, ali je prošla pokraj njih kao da ih nije ni vidjela. Taj dojam je varao. Ona će se točno sjetiti toga mjesta kao da ga je obilježila, a hrana će čekati. Njezino oštro oko otkrilo je zečji trag i sada se usredotočila na to da pribavi meso. Prikradajući se tiho poput iskusna lovca, slijedila je svježe bra"bonjke, svijenu vlat trave, slabašan otisak u blatu, a zatim uočila lik životinje koja se skrivala u grmlju. Izvukla je praćku i segnula u nabor ogrtača da uzme dva kamena. Kad je zec iskočio, ona je bila spremna. Nesvjesnom Ijupkošću kretnje koja se postiže nakon godina vježbanja, hitnula je kamen a odmah za njim i drugi, te čula očekivani kmek--kmek. Oba kamena su pogodila cilj. Ejla je podigla lovinu i sjetila se vremena kad je učila tehniku dvostrukoga kamena. Samopouzdani pokušaj da ubije risa poučio ju je koliko je ranjiva. Ali trebalo je mnogo i mnogo dugotrajna vježbanja da se usavrši izbacivanje jednoga kamena za drugim, i postigne točnost gañanja. r Na povratku je odsjekla granu s jednog stabla, zašiljila je na kraju i poslužila se njome da iskopa divlje mrkve. Njih je metnula u nabor ogrtača, i zatim odsjekla dvije rašljaste grane prije nego što se vratila na žal.

Odložila je zeca i mrkve, i prihvatila se svrdlastog drvca i drvene podloge iz košare, pa počela prikupljati suho naneseno drvlje ispod većih kostiju na hrpi i grane koje su se skupljale oko korijenja stabala. Istim oruñem kojim je zašiljila štap za kopanje, onim koji ima rašljast oštar kraj, ostrugala je čvorove sa suhoga štapa. Zatim je ogulila dlakavu koru sa starih prutova kadulje i suhe pahuljice s komušaka korova. Našla je udobno mjesto da sjedne, zatim odabrala drvo prema veličini, te rasporedila gubu, potpalu i veće komade drveta oko sebe. Pregledala je podlogu, komad suhe paviti, iskopala plitak urez duž jednoga kraja kremenim bušilom, pa zabola kraj prošlogodišnjega suhog rogoza u rupu da provjeri veličinu. Namjestila je pahuljice korova u gnijezdo od žilave kore ispod ureza na podlozi i pritisnula ih nogom, zatim metnula kraj rogozove trske u urez i duboko udahnula. Pripremala se za paljenje vatre. Stavivši oba dlana oko vrha štapa, počela ga je okretati naprijed-natrag meñu rukama, pritišćući ga istodobno o podlogu. Dok ga je okretala, trajan pritisak pomicao joj je ruke niz štap dok gotovo nisu dotaknule podlogu. Da je imala nekoga na pomoć, to bi bio čas da druga osoba počne od vrha. Ali ovako, sama, morala je ispustiti štap pri dnu i hitro ga opet uhvatiti za vrh, ne dopuštajući da se prekine ritam vrtnje, niti da i na trenutak prestane pritisak, inače bi se sva toplina koja nastane od trenja izgubila i nikada se ne bi dovoljno skupila da podžeže drvo. Bio je to težak rad i nije dopuštao odmora. Ejla je ušla u svoj ritam kretnji, ne osvrćući se na znoj koji joj se stvarao na čelu i počinjao teći u oči. U neprekidnom gibanju rupa se produbljivala i skupljala se piljevina mekog drveta. Ona je mirisala dim i vidjela kako rupa postaje crna, zatim je ugledala tračak dima, koji ju je ohrabrio da nastavi iako su je boljele ruke. Napokon je komadić žeravice prože-gao podlogu i pao u gnijezdo od suhe gube. Slijedeći stupanj bio je još kritičniji. Ako žeravica zamre, morat će sve početi iz početka. Nagnula se tako da joj je lice bilo toliko blizu žerave da je mogla osjetiti toplinu, pa je počela puhati. Gledala je

kako pri svakom izdisaju žeravica postaje sjajnija, da bi opet zamirala čim bi ona otvorila usta za novi udisaj. Držala je sitne kovrčaste strugotine kraj komadića upaljenog drveta i gledala ih kako postaju najprije svijetle, a zatim crne od paljenja. Onda je suknuo slabašan plamen. Počela je jače puhati, metnula više strugotina i, kad je mala hrpica planula, dodala nekoliko komadića potpale. Odmorila se tek kada su veliki komadi nanijetog drvlja gorjeli i kad se vatra posve ustalila. Skupila je još nekoliko komada i složila ih kraj vatre. Zatim je malo većim oruñem ogulila koru sa zelene grane kojom je kopala divlje mrkve. Zabola je rašljaste grane sa strana vatre tako da je zašiljena grana lako legla na njih, a zatim se-prihvatila deranja zeca. Kad se vatra slegla pretvorivši se u živo ugljevlje, zec je bio na ražnju i spreman za pečenje. Počela je trpati crijeva u kožu da ih zakopa kao što je činila na putovanju, ali se predomislila. Mogla bih upotrijebiti krzno, pomisli. Trebat će samo nekoliko dana... Oprala je divlje mrkve u rijeci - i krv s ruku - i zamotala ih u lišće trputca. Veliko vlaknasto lišće bilo je jestivo, ali ona je stalno mislila kako se ono može upotrijebiti kao melem za rane i opekotine. Odložila je mrkve omotane lišćem pokraj ugljevlja. Sjela je i odmarala se neko vrijeme, a zatim odlučila razapeti zečje krzno. Dok joj se hrana pekla, ostrugala je krvne sudove, žlijezde i opne s unutrašnje strane, slomljenim strugačem, razmišljajući kako treba napraviti novi. Mumljala je bezglasnu pjesmu dok je radila, a misli su joj lutale. Možda ću ovdje ostati nekoliko dana, dok ne načinim ovu kožu. Moram napraviti i neko oruñe. Mogla bih se popeti do one rupe gore uz rijeku. Ovaj zec dobro miriše. Spilja bi me zaklonila od kiše, možda je nastanjiva.

Ustala je i okrenula se ražnju, zatim počela razmišljati s druge strane. Ne mogu ostati predugo. Moram naći ljude prije zime. Prestala je strugati kožu, a pažnja joj se odjednom usredotočila na unutrašnji nemir koji nikada nije bio daleko od površine njezinih misli. Gdje su? Iza je rekla da na kopnu ima mnogo Drugih. Zašto ih ne mogu naći? Kamo da krenem, Iza? Bez upozorenja navalile su joj suze. Oh, Iza, tako mi nedostaješ. l Kreb. Uba takoñer, l Dark, moje dijete... moje dijete. Toliko te želim, Dark, a bilo je tako teško, l ti nisi izobličen, tek vrlo malo. Kao ja. Ne, nisi kao ja. Ti si član Plemena, bit ćeš samo malo viši i glava će ti izgledati malo drukčije. Jednog dana bit ćeš veliki lovac, l bit ćeš vješt s praćkom, l trčat ćeš brže nego itko drugi. Bit ćeš pobjednik u svim trkama na Zboru Plemena. Možda nisi za rvanje, možda nećeš biti najjači, ali bit ćeš dovoljno jak. Ali tko će se s tobom igrati ispuštanja zvukova kao ja? l tko će s tobom proizvoditi one vesele glasove? Moram prestati s ovim, prekorila je samu sebe, brišući suzu nadlanicom. Morala bih biti sretna što imaš, Dark, ljude koji te vole. A kad budeš stariji, Ura će porasti i biti tvoj par. Oda mi je obećala da će je poučiti kako da ti bude dobra žena. Ni Ura nije izobličena. Ona je tek malo različita, kao ti. Pitam se hoće li se ikada naći par za mene. Ejla skoči da provjeri jelo, krećući se samo da bi nečim zabavila svoje sumorne misli. Meso je bilo sirovije nego što joj se sviñalo, ali ipak je zaključila da je dovoljno pečeno. Divlje mrkve, malene i žućkaste, bile su meke i imale su slatkast trpak okus. Nedostajala joj je sol, koje je uvijek bilo dovoljno kraj mora, ali glad joj je nadoknañivala začin. Ostavila je ostatak zeca da se peče malo dulje dok ona ne dovrši struganje kože, osjećajući se mnogo bolje nakon jela. Sunce je bilo visoko kad je odlučila istražiti rupu u litici. Svukla se i preplivala rijeku, hvatajući se za korijenje da bi se izvukla iz duboke vode. Teško je bilo penjati se uz gotovo okomitu liticu, te se pitala hoće li biti koristi ako čak i nañe spilju. Razočarala se kad je stigla do uskog izbojka ispred mračne rupe i otkrila da je to tek nešto više nego udubina u stijeni. Kevtanje hijene u mračnom kutu obznanilo joj je da mora postojati i jednostavniji put do stepe, ali tu nije bilo prostora ni za što veće. Okrenula se da se vrati, a onoa pogledala dalje. Nizvodno i nešto niže na drugoj litici vidjela je vrh kamene brane koja se pružala na okuci rijeke. Bio je to širok izbojak i na njegovu kraju se javljala druga rupa sučelice klisuri, mnogo dublja rupa. Sa svoga povišenog stajališta vidjela je strm, ali moguć uspon. Srce joj je zakucalo od uzbuñenja. Ako je to spilja ikakve veličine, ona će imati suho mjesto za prenoćište. Sišavši niz pola litice, skočila je u rijeku od nestrpljenja da istraži spilju.

Morala sam proći pokraj nje prošle noći, pomislila je penjući se. Bilo je previše mračno da bih je vidjela. Zatim se sjetila da se svakoj nepoznatoj spilji uvijek mora oprezno približavati, pa se vratila po praćku i nekoliko kamenova, lako je sinoć vrlo pažljivo pipala pri silasku, na danjem svjetlu je vidjela da se nije trebala pridržavati. Tisućljećima je rijeka usijecala tok u suprotnu obalu; litica s ove strane nije bila onako strma. Kad se približila izbojku, Ejla je držala spremnu praćku i oprezno napredovala. Sva su joj osjetila bila na oprezu. Osluškivala je zvukove disanja ili micanja; gledala je hoće li vidjeti ikakve izdajničke znakove skorašnjeg boravljenja; mirisala je zrak da nanjuši poseban vonj mesoždera, ili svježeg izmeta, ili ulovljenog mesa, otvarajući usta tako da i jezične bradavice pomognu uhvatiti miris; pokušavala je golom kožom otkriti ikakav osjet topline

što izbija iz spilje; a nagon ju je vodio dok se bešumno primicala otvoru. Priljubila se uz stijenu, zavukla se u mračnu rupu i pogledala unutra. Ništa nije vidjela. Otvor je bio malen i gledao je na jugozapad. Vrh joj je bio iznad glave ali ga je mogla dotaknuti rukom. Pod je padao od ulaza, zatim se izravnavao. Lapor, nošen vjetrom, i otpaci koje su donosile životinje što su nekada stanovale u spilji, tvorili su naslagu tla. Tako je pod spilje, isprva neravan i kamenit, imao suhu, stvrdnutu i zemljanu površinu. Dok je gledala iza ugla, Ejla nije mogla otkriti nikakva znaka da je spilja bila nastanjena u posljednje vrijeme. Uvukla se unutra, opažajući kako je hladno kad se usporedi s vrelim sunčanim izbojkom, pa je pričekafa da joj se oči prilagode na mračnu unutrašnjost. U spilji je bilo više svjetla nego što je očekivala, a kad se pomakla malo dalje, vidjela je da iznad ulaza postoji rupa kroz koju je prodirale sunčano svjetlo. Ejla je shvatila i njezinu praktičniju vrijednost. Kroz nju će izlaziti dim i neće puniti svod spilje, a to je Velika prednost. Kad su joj se oči privikle na tamu, otkrila je da iznenañujuće dobro vidi. l svjetlo koje je dolazilo odozgo značilo je prednost. Spilja nije bila velika, ali nije bila ni malena. Zidovi su se širili pod kutom od ulaza, dok ne stignu do prilično ravnog stražnjeg zida. Oblik je bio približno trokutast, s vrhom kod ulaza, a istočna stijena bila je dulja od zapadne. Najmračnije mjesto bilo je u stražnjem istočnom kutu, i njega je trebalo najprije istražiti. Micala se polagano duž istočnoga zida, gledajući da vidi pukotine ili prolaze koji uvijek mogu voditi u dublje sklonište, gdje se nalaze skrivene opasnosti. Blizu mračnoga kuta odvaljena stijena ležala je na podu u velikoj hrpi. Popela se na kamenje, opipala plosnatu izbočinu i zavirila u šupljinu iza nje. Pomislila je da joj treba baklja, ali se predomislila. Nije čula, namirisala, ni osjetila nikakav znak života, a mogla je i donekle prodrijeti okom kroz tamu. Metnuvši praćku i kamenje u jednu ruku, žaleći što se nije zaustavila da uzme ogrtač i tako dobije više mjesta za oružje, uspela se na izbočinu. Mračni otvor bio je nizak; morala je kleknuti da bi se u njemu micala. Ali to je bila samo udubina koja je završavala kosim stropom što se spuštao do poda. Na kraju je bila hrpica kostiju. Uzela je jednu, zatim se spustila s izbočine i vratila se duž stražnjeg i zapadnog zida do ulaza. Bila je to slijepa spilja i, osim niše, nije imala nikakvih komora ni tunela koji bi vodili do nepoznatih mjesta. Pružala je udobnost i sigurnost. Ejla je zasjenila oči protiv blistava sunca dok je išla na dalji rub terase ispred spilje da razgleda okolinu. Stajala je na vrhu istaknute hridi. Ispod nje, s desne strane, nalazila se gomila nanesenoga drvlja i kostiju. Na lijevoj strani prostirala se u daljinu zelena dolina. Na kraju rijeka je opet skretala prema jugu zavijajući oko podnožja strme klisure, dok se lijeva obala polagano spuštala u stepu. Pregledala je kost u ruci. Bila je to dugačka natkoljenica divovskoga jelena, prastara i suha, s tragovima zubi koji su ostavili duboke ureze na mjestu gdje su je progrizli radi srži. Oblik zubi, način kako je -kost glodana i snaga kojom je pregrizena izgledali su joj poznati, ali nije bila još sigurna. Neka zvijer iz obitelji mačaka, zacijelo. Poznavala je mesoždere, bolje nego itko u Plemenu. Razvila je svoju lovačku vještinu dok se borila protiv njih, ali sukobljavala se samo s manjim i srednjim vrstama. Ove tragove ostavila je neka velika mačka, neka vrlo velika mačka. Okrenula se i ponovno pogledala spilju. Lavlja spilja! To je nekada morao biti lavlji brlog. Ona niša bi bila savršeno mjesto za lavicu kad se koti, pomislila je. Možda ne bih smjela prenoćiti u spilji. Možda ne bi bilo sigurno. Opet je pogledala kost. Ali ova kost je stara, a u spilji nitko nije stanovao već mnogo godina. Osim toga, vatra pokraj ulaza otjerat će svaku životinju.

Lijepa je to spilja. Malo ih ima tako lijepih. U njoj ima dosta prostora, a pod je zemljan. Mislim da u njoj nikada nije vlažno, a ni proljetne poplave ne sežu toliko visoko. U njoj ima čak i rupa za dim. Mislim da ću otići po krzno i košaru, donijet ću malo drva i naložiti vatru. Ejla je pohitala niz žal. Raširila je šatorsku kožu i krzno na toplu kamenitu izbočinu kad se vratila, a košaru odložila u spilju, pa opet otišla po nekoliko naramaka drva. Možda bi trebalo da donesem i nekoliko kamenova za ognjište, pomisli spuštajući se niz strminu. Zatim zastade. Što će mi kamenje za ognjište? Ostajem samo nekoliko dana. Moram i dalje tražiti ljude. Moram ih naći prije zime... A što ako ne nañem ljude? Ta je.misao lebdjela u njezinu mozgu već dugo vremena, ali ona nije dopuštala sebi da je točno oblikuje do ovoga trenutka; posljedice su bile previše strašne. Što ću učiniti ako stigne zima a ja još ne nañem ljude? Neću imati nimalo spremljene hrane. Neću imati suha ni topla mjesta da se sklonim, a vani će biti vjetar i snijeg. Neću imati spilje da... Ponovno je pogledala spilju, zatim lijepu zaštićenu dolinu i krdo konja daleko dolje na polju, pa opet svrnula pogled na spilju. Ta je spilja savršena za mene, reče sama sebi. Proći će mnogo vremena prije nego što nañem spilju poput ove. Ni dolinu neću naći. Mogla bih ovdje skupljati hranu i loviti divljač i spremati zimnicu. Ima vode i drva u izobilju da mi traje cijelu zimu, mnogo zima. Našla sam čak i kremen. A nema vjetra. Sve što mi treba nalazi se upravo ovdje - osim ljudi. Ne znam hoću li izdržati cijelu zimu sama. Ali već je godina prilično poodmakla. Uskoro ću morati početi skupljati hranu. Ako do sada nikoga još nisam srela, kako znam da ću nekoga uopće sresti? Kako mogu znati da bi mi oni dopustili da s njima ostanem čak ako i pronañem te Druge? Ja ih ne poznajem. Neki od njih su zli kao Braud. Sjeti se što se dogodilo jadnoj Odi! Rekla mi je da su oni ljudi koji su je prisilili, kao što je Braud prisilio mene, bili Drugi. Rekla je da su izgledali kao ja. Što ako su svi takvi? Ejla opet pogleda spilju, pa se okrenu prema dolini. Hodala je po rubu izbočine, udarala nogom kamenje da se kotrlja niz liticu, zurila u konje, zatim donijela odluku. - Konji - rekla je - ostajem u vašoj dolini neko vrijeme. Na proljeće mogu opet u potragu za Drugima. A sada, ako se ne pripremim za zimu, idućega proljeća neću biti živa. Ejlin govor konjima sastojao se samo od nekoliko zvukova, a i oni su bili odsječeni i grleni. Služila se zvukovima samo za imena ili da naglasi bogat, složen i potpuno razumljiv jezik koji je govorila dražesnim kretnjama ruku. To je bio jedini jezik kojega se sjećala. Kad je donijela odluku, Ejla je osjetila veliko olakšanje. Užasavala se od misli da će napustiti tu ugodnu dolinu i izložiti se surovim danima putovanja kroz vjetrovitu i sprženu stepu, plašeći se pomisli na putovanje više nego ikada prije. Otrčala je niz kameniti žal i prignula se da pokupi odjeću i amulet. Kad je dohvatila kožnatu kesicu, opazila je svjetlucanje komadića leda. Kako može biti led usred ljeta, čudila se uzimajući ga. Nije bio hladan; imao je tvrde oštre rubove i glatke ravne strane. Okretala ga je u ruci, gledajući kako mu plohe blistaju na suncu. Zatim se dogodilo da ga je okrenula pod povoljnim kutom za prizmu pri razlaganju sunčeve svjetlosti na puni spektar boja, pa je zadržala dah opazivši dugu koja je pala na zemlju. Ejla nikada nije vidjela čisti kremeni kristal. Taj kristal, kao kremen i mnogo drugo kamenje na žalu, bio je nanesen, nije potjecao s toga mjesta. Blistavi kamen je negdje daleko otrgla neka veća sila nego što je element na koji je sličio - led - a nosio ga je njegov otopljeni oblik sve dok se nije smirio u aluvijalnom nanosu ledenjačkoga toka. Odjednom Ejla osjeti kako joj hladnoća mrzlija od leda puža uz leña, i sjede, jer nije mogla stojećki razmišljati o značenju toga kamena. Sjetila se nečega što joj je Kreb davno rekao, dok je još bila mala djevojčica...

Bila je zima i stari Dorv je pripovijedao priče. Ona se divila legendi koju je Dorv upravo dovršio i zapitala Kreba da joj objasni značenje totema. - Totemi traže mjesto gdje će živjeti. Oni bi vjerojatno napustili ljude koji bi predugo tumarali bez doma. Ti ne bi htjela da te napusti tvoj totem, zar ne? Ejla je prihvatila svoj amulet. Ali moj totem me nije napustio čak i kad sam bila sama i bez doma. Tada te je on iskušavao. On ti je našao dom, je li tako? Spiljski lav je jak totem, Ejla. On je tebe izabrao i može odlučiti da te zauvijek štiti kad te je odabrao, ali totemi su sretniji kad imaju dom. Ako mu posvetiš pozornost, on će ti pomoći.. On će ti uvijek reći što je za tebe najbolje. Kako ću to znati, Kreb? - upitala je Ejla. - Nikada nisam vidjela duh Spiljskog lava. Kako ti znaš kad ti totem nešto govori? -Ti ne možeš vidjeti duh svog totema, jer je on dio tebe, dio tvoje unutrašnjosti. Ali on će ti ipak reći. Samo moraš naučiti da ga razumiješ. Ako moraš donijeti neku odluku, on će ti pomoći. On će ti dati znak ako odlučiš kako valja. Koju vrstu znaka? To je teško reći. Obično će to biti nešto posebno ili neobično. Može to biti neki kamen koji nikada prije nisi vidjela, ili korijen posebna oblika. Moraš naučiti kako se razumijeva srcem i dušom, ne očima i ušima; tada ćeš znati. Ali kad doñe vrijeme i nañeš znak koji je totem ostavio za tebe, uzmi ga i metni u svoj amulet. On će ti nositi sreću. Spiljski lave, da li me još štitiš? Je li ovo tvoj znak? Jesam li donijela pravu odluku? Govoriš li ti to meni da ostanem u ovoj dolini? Ejla je držala blistavi kristal u rukama i sklopila oči, pokušavajući da se zadubi u misli kao što je Kreb uvijek činio; pokušavajući osluškivati svoje srce i dušu; pokušavajući nekako povjerovati da je njezin veliki totem nije napustio. Razmišljala je kako je bila prisiljena otići i dugo putovati, tražeći svoj narod, idući na sjever kako joj je rekla Iza. Na sjever, sve dok... Lavlja spilja! Moj totem je poslao one lavove u stepi da mi kaže kako trebam krenuti na zapad, on me je doveo do ove doline. Želio je da je pronañem. Sad je umoran od putovanja i želi da mu ovo bude dom. A spilja je nekada bila lavlje prebivalište. To je mjesto gdje se on osjeća udobno. Još je sa mnom! Nije me napustio! To razumijevanje donijelo joj je olakšanje od napetosti kakvo nije nikada osjetila. Nasmiješila se dok je utirala suze i razvezivala čvor na uzici kojom je bila svezana kesica. Iskrenula je sadržaj kesice na zemlju, zatim uzimala predmet po predmet. Prvi je bio komadić crvenog okera. Svatko u Plemenu nosio je komadić toga svetog crvenog kamena; to je bila prva stvar u svačijem amuletu, a dobivali su je na dan kad bi im Mog-Ur otkrio totem. Totemi su se obično odreñivali u ranom djetinjstvu, ali Ejli je bilo pet godina kad je doznala za svoj totem. Kreb ga je proglasio nekoliko dana nakon što je Iza našla dijete, kad su je prihvatili u Pleme. Ejla pomilova četiri ožiljka na nozi i baci pogled na drugi predmet: fosilni otisak puža. Činilo se kao da je to školjka nekog morskog stvorenja, ali bila je od kamena. To je bio prvi znak što joj ga je dao njezin totem da joj odobri odluku lovljenja praćkom. Samo grabežljivce, ne veće životinje jer bi to bilo suvišno uništavanje budući da se s njima nije mogla vratiti u spilju. Ali grabežljive! su bili lukaviji, opasniji, pa je na njima učila i oštrila svoju veliku vještinu. Zatim je Ejla uzela svoj lovački talisman, jajolik komadić mamutove bjelokosti koji joj je dao Brun na onoj strašnoj i uzbudljivoj ceremoniji kad

je postala Žena koja lovi. Dotakla je sitan ožiljak na vratu koji joj je načinio Kreb da uzme malo krvi kao žrtvu Drevnima. Zatim je došao na red predmet s osobitim značenjem koji joj je opet natjerao suze u oči. Držala je tri zrnca željeznog pirita, slijepljena zajedno. Dao joj ih je njezin totem da obznani kako će joj sin ostati na životu. Posljednji je bio komad manganova dioksida. Dao joj ga je Mog-Ur kad ju Je proglasio vidaricom, udijelivši joj usput i djelić duha koji pripada svakom članu Plemena. Odjednom je poče mučiti jedna misao. Kad je Braud mene prokleo, znači li to da je prokleo svakoga u Plemenu? Kad je Iza umrla, Kreb je uzeo od nje duhove, da ih ona ne ponese u svijet duhova. Od mene ih nitko nije uzeo. Osjećaj zle slutnje prostrujao joj je kroz grudi. Od doba plemenskog Zbora, kad je Kreb na neki neobjašnjivi način spoznao da je ona različita, ponekad je osjećala to čudnovato nesnalaženje, kao da se promijenila. Osjećala je bockavu i drhtavu mučninu i slabost, te dubok strah od onoga što bi njezina smrt mogla značiti za cijelo Pleme.

Pokušala se otresti toga osjećaja. Skupljajući stvari i vraćajući ih u kesicu, dodala je kremeni kristal, ponovo svezala kesicu i pregledala uzicu da vidi tragove izlizanosti. Kreb joj je rekao da će umrijeti ako izgubi amulet. Osjetila je laganu razliku u težini kad je kesicu ponovno objesila oko vrata. Sjedeći sama na kamenitoj obali, Ejla se pitala što se zbivalo prije nego što su je našli. Nije se mogla sjetiti ničega iz svoga ranijeg života, ali je ipak bila tako različita. Previše visoka, previše blijeda, lice joj nije imalo nikakve sličnosti s licima ostalih članova Plemena. Vidjela je svoj odraz u mirnom izvoru; bila je ružna. Braud joj je to često govorio, a svi su tako mislili. Bila je krupna, ružna žena; nijedan muškarac je nije poželio. Ni ja nikada nisam poželjela nijednog od njih, pomisli. Iza je rekla da meni treba muškarac od moga roda, ali hoće li me ijedan član Drugih poželjeti više nego članovi Plemena? Nitko ne želi veliku ružnu ženu. Možda upravo treba da ostanem ovdje. Kako znam da ću naći par čak ako i pronañem Druge? Četvrto poglavlje Džondalar je čučao i promatrao krdo kroz zaklon visoke zlataste trave, povijene pod težinom nezrela klasja. Konjski miris bio je jak, ne zato što je suhi vjetar donosio njihov oštar vonj, nego zato što je on svježom balegom namazao cijelo tijelo, osobito pazuha, da prikrije vlastiti miris ako vjetar promijeni smjer. Vrelo sunce blistalo je na njegovim znojnim brončanim leñima, a draškav curak znoja klizio mu je niz lice; njegova mrka kosa lijepila mu se uz čelo. Dugački sukovi kožnog veziva stršili su mu na vratu, a jak vjetar šibao ga je njima po licu. Oko njega su zujale muhe, spuštajući se povremeno na balegu, a u lijevom bedru rañao se grč od dugotrajna zgrbljena položaja. Bile su to ipak male smetnje, jedva primjetljive. Njegova je pažnja bila usredotočena na ždrijepca koji je nervozno frktao i propinjao se, stalno svjestan neke potajne opasnosti koja prijeti njegovu haremu. Kobile su još.pasle, ali njihovi na izgled slučajni pokreti odvodili su ih da stanu izmeñu ždrebadi i čovjeka. Nekoliko koraka dalje Tonolan je bio zgrčen u istom napetom položaju, držeći koplje u visini desnog ramena, a drugo pripravno u lijevoj ruci. Pogledavao je prema bratu. Džondalar je podigao glavu i pogledao sivkastu kobilu. Tonolan klimnu, podiže koplje u bolji položaj i spremi se za skok. Kao da je neki znak izmijenjen meñu njima, dva muškarca skočiše i jurnuše prema krdu. Ždrijebac ustuknu, zarza upozoravajući stado, pa opet ustuknu. Tonolan hitnu koplje prema kobili dok Džondalar jurnu ravno na pastuha,

plašeći ga i urličući ne bi li ga otjerao. Manevar je uspio. Ždrijebac nije bio naviknut na grabežljivce koji kriče; četve-

ronožni lovci napadali su mučke i u tišini. Njiskao je, propinjao se prema čovjeku a onda se okrenuo i odjurio za svojim razbježalim krdom. Dva brata su toptala za njima. Ždrijebac je vidio da je kobila pala iza njega, pa ju je grizao za bok da je potakne na bijeg. Ljudi su vikali i razmahivali rukama, ali ovog puta Ždrijebac nije uzmaknuo, nego je jurio izmeñu ljudi i kobile, držeći njih podalje i pokušavajući nju podignuti. Kobila je napravila još nekoliko teturavih koraka, zatim stala i objesila glavu. Tonolanovo koplje je stršilo iz njezina boka, a svijetli grimizni potočići tekli su joj niz sivu dlaku i kapali s gustih čuperaka na zemlju.Džondalar se primakne, nacilja i hitne svoje koplje. Kobila se trgne, posrne, zatim padne, dok joj je drugo koplje treperilo u vratu ispod oštre grive. Ždrijebac je dokasao do nje, nježno je onjušio, zatim se povukao u prkosnom njisku i odjurio za krdom da zaštiti preživjele. Ti ćeš otići po uprtnjače - reče Tonolan dok su pristupali paloj životinji. - Lakše bi bilo donijeti vodu ovamo nego odvući konja do rijeke. Ne moramo sve osušiti. Odnesimo ono što nam treba do rijeke, pa nećemo morati vući vodu ovamo. Zašto ne? - složi se Tonolan. - Donijet ću sjekiru da prebijemo kosti. Dok je Tonolan odlazio prema rijeci, Džondalar izvuče nož iz korica i duboko rasiječe grkljan. Zatim izvuče koplja i poče gledati kako lipta krv iz kobiline glave. Kad se vratiš Velikoj majci zemlji, zahvali Joj - reče mrtvu konju. Dotače zatim rukom kesicu i pomilova kameni kipić Majke a da toga nije bio svjestan. Zelandonci imaju pravo, pomisli. Ako Djeca zemlje ikad zaborave tko se o njima brine, možda ćemo se jednoga dana probuditi i vidjeti da više nemamo doma. Zatim zgrabi nož i pripremi se da uzme svoj dio Božičinih darova. Vidio sam hijenu - reče Tonolan kad se vratio. Izgleda da nećemo nahraniti samo sebe. Majka ne voli da išta propadne - reče Džondalar, a ruke su mu već bile krvave do lakata. - Sve se vraća Njoj na ovaj ili onaj način. Hajde, pomozi mi. i To je opasno, znaš - reče Džondalar ubacujući novo drvo u vatru. Nekoliko iskara zaplovi na dimu i nestade u noćnom zraku. - Što ćemo kad stigne zima? Još je dugo do zime; prije nje moramo sresti neke ljude. Ako se sada vratimo, sigurno ćemo sresti ljude. Mogli bismo se barem vratiti do Lozadunaca prije najljuće zime okrenu se Džondalar prema bratu. - Mi uopće ne znamo kakve su zime na ovoj strani planina. Ovdje je otvorenije, manje ima zaklona, manje drva za vatru. Možda bismo morali pokušati doći do Sarmunaca. Oni bi nam rekli što nas očekuje, kakvi ljudi žive na našem putu. Možeš se vratiti ako hoćeš, Džondalar. Prije svega, ja

sam sam želio poći na Putovanje... što ne znači da mi nije bilo drago kad si mi se pridružio. Ne znam... možda bi trebalo da se vratim - reče Džondalar i opet se zagleda u vatru. - Nisam znao koliko je dugačka ova rijeka. Pogledaj je. - On mahnu rukom prema treperavoj vodi na kojoj se odražavao mjesec. - Ona je Velika majka svih rijeka, nepredvidljiva je. Kad smo krenuli, tekla je na istok. Sada teče na jug, i raspala se na toliko kanala, pa se ponekad upitam da li još slijedimo pravu rijeku. Mislim da nisam povjerovao da ćeš ustrajati do kraja, bez obzira koliko daleko bio, Tonolan. Osim toga, ako i sretnemo ljude, kako možeš znati da će nam biti prijatelji? "- Pa u tome i leži draž Putovanja. Otkrivati nova mjesta, susretati nove ljude, izazivati sudbinu. Slušaj, stariji brate, vrati se ako hoćeš. Ozbiljno ti kažem. Džondalar je piljio u vatru i ritmički udarao komadom drva po dlanu. Odjednom skoči na noge i baci drvo u vatru, razbudivši cijeli roj iskara. Odšetao se od vatre i pregledao spletene kožnate trake koje su bile razapete na klinovima po zemlji, noseći tanke odreske mesa koje se sušilo. Zašto bih se morao vratiti? Uostalom, čemu se imam tamo nadati? Novoj okuci rijeke, novom rañanju sunca, novoj ženi s kojom ćeš leći - reče Tonolan. Je li to sve? Zar ne želiš nešto više od života? A što drugo postoji? Rodiš se, živiš najbolje što možeš dok si ovdje, onda se jednog dana vratiš Majci. Poslije tq§a, tko zna?

S Dolina konja

Mora postojati nešto više od toga, neki razlog za življenje. Ako ga ikada otkriješ, javi mi - reče Tonolan zijeva jući. - Ovoga časa ja se veselim slijedećem izlasku sunca. Ali jedan od nas morao bi ostati budan, ili bismo morali naložiti više vatara da rastjeramo strvinare ako želimo da ujutro nañemo koji komad ovog mesa. - Ti spavaj, Tonolan. Ja ću ostati budan, ne spava mi se. Džondalar, ti previše brineš. Probudi me kad budeš umoran. Sunce je već bilo poskočilo kad je Tonolan ispuzao ispod šatora, protrljao oči i protegao se. Jesi li probdio cijelu noć? Rekao sam ti da me pro budiš. Razmišljao sam i nije mi se išlo na spavanje. Ima toplog kaduljina čaja, ako hoćeš. Hvala - reče Tonolan nalijevajući toplu tekućinu u drvenu zdjelu. Čučnuo je ispred vatre i rukama obuhvatio zdjelu. Rani jutarnji zrak bio je još hladan, trava mokra od rose, a na njemu su bile samo kratke hlače. Gledao je kako ptičice prelijeću i skakuću po oskudnom grmlju i drveću kraj rijeke, veselo cvrkućući. Jato ždralova koje se gnijezdilo na vrbovu otočiću usred kanala doručkovjijo je ribu. - Pa onda, jesi li? . Sto jesam li?

Našao značenje života. Zar nisi o tome onoliko bri nuo kad sam ja legao? Premda, pravo da ti kažem, nikada neću doznati zbog čega si probdio cijelu noć. Da se radi o nekoj ženi... Jesi li možda skrio neku Božičinu blagoslovIjenicu meñu vrbe? Misliš li da bih ti rekao? - reče Džondalar i nasmija se. Zatim mu se smijeh ublaži. - Ne smiješ sa mnom zbijati šale, mlañi brate. Idem s tobom sve do kraja rijeke, ako hoćeš. Samo, što ćeš onda? Ovisi o onome što tamo nañem. Sinoć sam mislio da je najbolje poći na spavanje. Ti nisi zgodno društvo nikome kad zapadneš u neko od svojih raspoloženja. Drago mi je što si odlučio poći do kraja. Nekako sam se na tebe navjjcnuo, bez obzira na raspoloženja i ostalo. Rekao sam ti, netko mora paziti na tebe. Na mene? Dobro bi mi sada došla kakva nezgoda. Bolje to nego samo sjediti i čekati dok se ne osuši meso. To će potrajati samo nekoliko dana, ako se vrijeme ustali. Ali sada nisam više siguran treba li da ti kažem što sam vidio. - Džondalarove oči su treptale. Hajde, hajde, brate. Znaš dobro da ćeš ipak... Tonolan, u rijeci ima jedna jesetra tako velika... ali nema smisla da je lovimo. Ti ne bi želio ostati ovdje dok se riba osuši. Kolika je? - reče Tonolan skačući na noge i nestrp ljivo gledajući rijeku. Vrlo velika. Nisam siguran da li bismo je oba zajedno mogli izvući. Nema tako velike jesetre. Ova koju sam vidio baš je tolika. Pokaži mi je. Što ti misliš tko sam ja? Velika Majka? Zar misliš da mogu nagovoriti ribu da se vrati i pokaže ti se? - reče Džondalar, ali kad vidje da se Tonolan rastužio, nastavi: Ipak ću ti pokazati gdje sam je vidio. Dva momka priñoše rubu rijeke i stadoše pokraj palog drveta koje je djelomice ležalo u vodi. Kao da ih iskušava, velika sjena tiho se gibala uzvodno i zaustavila na riječnom dnu pokraj drveta, njišući se lagano prema struji. To mora biti baka svih riba! - prošapta Tonolan. Ali možemo li je uloviti? - upita Džondalar. Možemo pokušati! Nahranila bi cijelu jednu Spilju, i više. Što bismo mi s njom? Zar nisi ti bio onaj koji je rekao da Majka ne dopušta da išta propadne? Hijene i lasice mogu dobiti svoj dio. Idemo po koplja - reče Tonolan, nestrpljiv da se okuša u ribolovu. Od kopalja nema koristi, trebaju nam harpuni. Ona će otići dok napravimo harpune. Ako ih ne napravimo, nećemo je uloviti. Ona će jednostavno odbiti koplje. Treba nam nešto s kukom. Neće to dugo trajati. Pogledaj ono stablo. Samo ćemo skresati ogranke s jedne snažne račvaste grane - Džondalar je kretnjama dopunjavao objašnjenje - zatim ćemo odsjeći granu, zašiljiti je i harpun je gotov. Ne moramo se brinuti za ojačanje, poslužit će nam samo jedanput.

Ali kakva će nam korist od toga biti ako ona ode prije nego što mi to napravimo? - prekinuo ga je Tonolan. Vidio sam je dvaput, čini se da joj je to najdraže odmaralište. Vjerojatno će se opet vratiti. Ali tko zna koliko će do tada proći. Imaš li išta bolje raditi ovog časa? Tonolan se kiselo nasmiješi: - U redu, pobijedio si. Napravimo te harpune. Okrenuli su se da se vrate, zatim zastali od iznenañenja. Nekoliko ljudi ih je opkolilo i svi su izgledali izrazito neprijateljski. Odakle se ovi stvoriše? - reče Tonolan promuklim šapatom. - Valjda su vidjeli našu vatru. Tko zna koliko nas dugo motre. Ja sam cijelu noć bdio zbog strvinara. Možda su čekali dok ne učinimo nešto nesmotreno, kao što smo sada ostavili koplja. Ne izgledaju mi osobito društveno; nijedan nije nači nio kretnju dobrodošlice. Što ćemo sada? Raširi usta u svoj najveći i najprivlačniji osmijeh, mali brate, i pokaži im prijateljsku kretnju. Tonolan se pokuša zamisliti u samopouzdanom i nasmiješenom položaju, nadajući se da će ih time pridobiti. Sklopi ruke ispred glave i krenu prema njima. - Ja sam Tonolan Zelan... Njegovo napredovanje zaustavi koplje koje se zabilo u zemlju ispred njegovih nogu. Imaš li još neki dobar prijedlog, Džondalar? Mislim da je sada red na njima. Jedan od ljudi reče nešto na nepoznatom jeziku, a dvojica skočiše prema njima. Uperenim kopljima prisiliše ih da krenu naprijed. Ne moraš biti tako nasrtljiv, prijatelju - reče Tonolan osjećajući ubod na leñima. - Već sam išao u tom smjeru kad si me zaustavio. Vraćeni su do svoga logora i grubo prisiljeni da sjednu. Onaj koji je prije govorio izlaja još jednu zapovijed-. Nekolicina otpuza pod šator i iznese sVte što je bilo pod njim. Koplja su izvañena iz uprtnjača, a njihov sadržaj je izasut na zemlju. Što vi to radite? - viknu Tonolan pokušavajući ustati. Nasilno su ga podsjetili da ostane sjediti; osjetio je da mu tanak mlaz krvi curi niz ruku. Smiri se, Tonolan - upozori ga Ožondalar. - Izgledaju srdito. Ne bih rekao da su raspoloženi za prigovore. Je li to način postupanja s posjetioc.ma? Zar oni ne razumiju prava prolaza za ljude na Putovanju? Sam si to rekao, Tonolan. Što sam rekao? Da treba izazivati sudbinu; da se u tome sastoji Puto vanje. Baš ti hvala - reče Tonolan potaknuvši bolnu posje kotinu na ruci i gledajući okrvavljene prste. - Samo mi je to još trebalo čuti. Onaj koji je izgledao kao voña izgovori još nekoliko riječi, a nakon toga dvojicu braće prisiliše da ustanu. Na Tonolana, koji je bio samo u kratkim hlačama, pogledaše samo letimično, ali Džondalara temeljito pretražiše i oduzeše mu kremeni nož s drškom od kosti. Jedan čovjek pruži ruku da mu uzme kesicu o pojasu, ali je Džondalar dohvati prije njega. Slijedećeg trenutka osjeti oštru bol u potiljku i svali se na zemlju.

Bio je ošamućen samo kratko vrijeme, ali kad mu se razbistrila glava, vidio je da leži na zemlji i zuri u Tonola-nove zabrinute sive oči, dok su mu ruke bile svezane na leñima. Sam si to rekao, Džondalar. Što sam rekao? Da nisu raspoloženi za prigovore. Baš ti hvala - primijeti Džondalar mršteći se, odje dnom svjestan jake glavobolje. - Samo mi je to još trebalo čuti. Što misliš da će s nama učiniti? Još smo živi. Da su nas htjeli ubiti, već bi to učinili. Možda nas čuvaju za nešto posebno. Dva muškarca su ležala na zemlji, slušajući glasove i promatrajući nepoznate ljude koji su se muvali oko logo-rišta. Osjećaji su miris pripremanja hrane i želuci su im se uznemirili. Čim je sunce poskočilo, žeñ je zbog vrućine postala veći problem. Dok je poslijepodne polako prolazilo, Džondalarje drijemao, jer ga je svladavao umor od nepro-

spavane noći. Razbudio se na povike i strku. Netko je stigao. Natjerali su ih da ustanu i u čuñenju gledaju krupna čovjeka koji je gazio prema njima noseći sijedu smežuranu staricu na leñima. Spustio se na sve četiri, a ženi su drugi pomogli da sjaše, iskazujući joj očevidno štovanje. Tko god ona bila, mora da je prilično važna - reče Džondalar. Snažan udarac pod rebra utiša ga istog časa. Žena poñe prema njima naslanjajući se na čvornast štap izrezbarena vrška. Džondalar je zurio u nju, siguran da nikada nije vidio tako staro čeljade. Bila je djetinje veličine, uvela od starosti, a ružičasto tjeme moglo se vidjeti kroz rijetku bijelu kosu. Lice joj je bilo tako naborano da je vrlo malo sličilo na čovječje, ali oči su joj bile neobično žive. On je očekivao da će imati mutne, vodnjikave, senilne oči, poput mnogih staraca. Ali njezine su sjale inteligencijom i iskrile se od vlasti. Džondalar je osjetio strahopoštovanje prema toj sićušnoj ženi, i pomalo se uplašio za Tonolana i sebe. Ona ne bi došla da nešto veoma važno nije posrijedi. Govorila je glasom koji je bio napuknut od starosti, ali je sačuvao iznenañujuću snagu. Voña je pokazao prema Džondalaru a ona mu je upravila pitanje. Žao mi je, ne razumijem - reče Džondalar. Ona opet prozbori, lupnu se čvornatom rukom po prsima i izgovori riječ koja je zazvučala kao "Haduma". Zatim je uperila čvornat prst prema njemu. Ja sam Džondalar Zelandonac - reče on nadajući se da je razumio što ga pita. Ona potrese glavom kao da je već čula taj zvuk. - Ze--lan-don? - ponovi polako. Džondalar klimnu glavom, nervozno obliznuvši suhu ispucalu usnu. Promatrala ga je zamišljeno, zatim se opet obratila voñi. Njegov odgovor je bio kratak, a ona izgovori zapovijed pa se okrenu i ode do vatre. Jedan od muškaraca koji su ih čuvali izvuče nož. Džondalar pogleda brata i vidje lice koje je izražavalo i njegove osjećaje. Sabra se, posla tihu molitvu Velikoj majci zemlji i sklopi oči. Otvorio ih je s navalom olakšanja kad je osjetio da su mu presječene veze na zapešću. Primakao mu se drugi muškarac s mjehurom vode. Džondalar potegnu nekoliko dugačkih gutljaja i pruži mjehur Tonolanu koji je takoñer imao

slobodne ruke. Otvorio je usta da iskaže zahvalnost, ali kad se sjetio boli pod rebrima, predomislio se. Do vatre su ih otpratili stražari uzmahujući prijetećim kopljima. Snažni čovjek koji je nosio staricu dovukao je jedan trupac, stavio na nj krzno i zatim stao sa strane držeći ruku na dršku noža. Starica je sjela na deblo, a Džondalara i Tonolana su posjeli ispred nje. Oni su pomno pazili da ne načine nikakvu kretnju koja bi se mogla protumačiti kao. nekakva prijetnja starici; nisu nimalo sumnjali kakva bi ih sudbina zadesila kad bi itko pomislio da joj pokušavaju naškoditi. Ona se ponovno zagledala u Džondalara, ali nije prozborila. On se susreo s njezinim pogledom i počeo se osjećati neugodno i smeteno, jer je šutnja potrajala. Odjednom ona zavuče ruku pod ogrtač, izvadi neki predmet i pruži ga prema njemu, a iz očiju joj je sipala mržnja praćena bujicom Ijutitih riječi kojima se nedvojbeno znao smisao. Njegove se oči raširiše u čudu. Bila je to izrezbarena kamena figurica Majke, njegovo boštvo. Krajičkom oka opazio je kako se stražari kraj njega lecnuše. U boštvu je bilo nešto što im se nije sviñalo. Žena je završila svoj govor, podigla ruku i dramatično hitnula kipić na zemlju. Džondalar je protiv svoje volje skočio i segnuo za njim. Njegova ljutnja zbog obeščašćenja svetog predmeta vidjela mu se na licu. Zanemarujući ubod koplja, uzeo je kipić i stisnuo ga meñu rukama. Jedna njezina oštra riječ bila je dovoljna da se koplje povuče. Iznenadio se kad je vidio da se njezino lice smiješi i da joj u oku sja iskra zabave, ali nije bio siguran smiješi li se ona od šale ili zlobe. Ustala je s trupca i prišla mu bliže. Nije bila mnogo viša od njega koji je sjedio na zemlji, pa se zadubila u njegove zapanjene plave oči. Zatim mu je prošla iza leña, okrenula mu glavu lijevo i desno, opipala mišiće na rukama i promotrila širinu ramena. Dala mu je znak da ustane. Kad on nije dovoljno brzo shvatio, čuvar ga je podbo da brže razumije. Ona se nagnula natrag da ga vidi u svoj njegovoj visini, zatim ga obišla i lupkala po jakim nožnim mišićima. Džondalar se osjećao kao nekakva prvorazredna roba koja se nudi na prodaju pa se zacrvenio uhvativši sebe u sumnji hoće li zadovoljiti ukus kupca. Žena je zatim pogledala Tonolana, dala mu znak da ustane, zatim opet posvetila svu pažnju Džondalaru. Njegovo crvenilo pretvorilo se u taman grimiz kad je shvatio značenje njezine iduće kretnje. Željela je vidjeti njegovu muškost. On je zatresao glavom i prijekorno pogledao Tonolana koji se smijuckao. Na jednu ženinu riječ stražar zgrabi Džondalara s leña, dok je drugi, s očevidnom zbunjenošću, pokušavao razvezati rasporak na njegovim hlačama. Mislim da ona nije raspoložena za prigovor - reče Tonolan smijuljeći se. Džondalar srdito strese stražara koji ga je držao s leña i izloži se staričinu pogledu, koseći očima brata koji se ljuljao i šmrcao u zaludnom pokušaju da zatomi svoje veselje. Starica ga je pogledala, nakrivila glavu na stranu i dotaknula ga kvrgavim prstom. Džondalarova grimizna boja lica prelila se u modrilo kad je, zbog nekog neobjašnjiva razloga, osjetio da mu je muškost nabrekla. Žena se hasmijala, a smijuckali su se i ljudi oko nje, ali nekim prigušenim glasom u kojem se osjećao prizvuk strahopoštovanja. Tonolan je prasnuo u glasno hihotanje, topćući i previjajući se u suzama. Džondalar je žurno pokrio ud, osjećajući se glupo i srdito. Veliki brate, tebi zaista treba žensko, kad si se pomamio za tom starom vješticom - bočnu ga Tonolan dolazeći do daha i brišući suze. Zatim opet prasnu u gromoglasan smijeh. Nadam se da si ti sada na redu - reče Džondalar, žaleći što mu ne pada na pamet nikakva zajedljiva pri mjedba kojom bi ga zdrobio.

Starica dade znak voñi onih ljudi koji su ih zarobili, pa mu reče nekoliko riječi. Uslijedio je žustar razgovor. Džondalar je čuo kako žena kaže "Zelandon" i vidio kako mladić pokazuje prema mesu koje se sušilo na kožnatim trakama. Razgovor je naglo prestao sa ženinom zapovijedi koja ne trpi pogovora. Mladić je mrko pogledao Džondalara, zatim dao znak jednom kovrčavom momčiću. Nakon nekoliko riječi momčić je potrčao što ga noge nose. Braću su ponovno odveli do šatora i uprtnjača, ali im nisu vratili koplja ni noževe. Jedan muškarac je uvijek bio blizu njih, očito je držao stražu. Donesena im je hrana, a kad je pala noć, zavukli su se pod šator. Tonolan je bio dobro raspoložen, ali Džondalaru nije bilo do razgovora s bratom koji se smijao kad god bi ga pogledao. Kad su se probudili, u logoru je lebdjelo neko iščekivanje. Uskoro je stigla velika skupina ljudi, praćena povicima i pozdravima. Podignuti su šatori, muškarci, žene i djeca su se smjestili po njima, pa je logor oko šatora braće počinjao dobivati izgled Ljetnog sabora. Braća su sa zanimanjem promatrala podizanje velike kružne grañevine koja je imala ravne zidove pokrivene kožama i zaobljen krov od trske. Neki dijelovi bili su unaprijed načinjeni, pa je gradnja iznenañujuće brzo napredovala. Zatim su u grañevinu uneseni svežnjevi i košare. Živahnost je malo jenjala dok se pripremala hrana. Poslije podne ljudi su se počeli okupljati oko velike kružne grañevine. Staričin trupac je iznesen i smješten sučelice otvoru, preko njega je navučeno krzno. Čim se ona pojavila, gomila se utišala i napravila krug oko nje, ostavljajući slobodno mjesto u sredini. Džondalar i Tonolan su gledali kako govori jednom muškarcu i pokazuje prstom prema njima. Možda će poželjeti da joj opet pokažeš koliko gineš za njom - našali se Tonolan dok je onaj muškarac potvrdno klimao glavom. Morat će me prije toga ubiti! Hoćeš reći da ne umireš od čežnje za tom ljepoti com? - upita Tonolan, glumeći zabezeknutu nevinost. Sinoć si upravo tako izgledao - nasmija se ponovo. Džondalar se okrenu i ponosno zakorači prema skupini. Odveli su ih u središte, a starica im je dala znak da sjednu ispred nje. -. Ze-lan-don? - reče starica Džondalaru. Da - potvrdi Džondalar - ja sam Džondalar Zelandonac. Ona lupnu rukom starca pokraj sebe. Ja... Tamen ... - reče on, zatim dodade neke riječi koje Džondalar nije mogao razumjeti - ... Hadumanac. Davno... Tamen... - opet neke nerazumljive riječi ... zapad ... Zelandonija. Džondalar se mučio, a onda odjednom shvati da je razumio neke starčeve riječi. - Tvoje ime je Tamen, nešto o Hadumancima. Davno... prije mnogo vremena... ti si na zapad ... putovao? Do Zelandonije? Govoriš li zelandonski? upita uzbuñeno. Putovanje, da - reče čovjek. - Ne govorim... davno. Starica prihvati čovjeka za ruku i nešto mu reče. On se okrenu prema braći. Haduma - reče on pokazujući na nju - ... Majka... Tamen zastane pokazujući širokim pokretom ruke na sve ljude oko sebe. Hoćeš reći kao Zelandona, Ona koja služi Majci? On odmahnu glavom. - Haduma... Majka... -

Razmišljao je nekoliko časaka, zatim prizvao nekoliko ljudi i poredao ih ispred sebe. - Haduma... majka... majka... majka... majka... - reče pokazujući prvo na nju, zatim na sebe, onda na svakoga ispred sebe po redu. Džondalar je promatrao ljude, pokušavajući dokučiti smisao toga objašnjenja. Tamen je bio star, ali ipak mlañi od Hadume. Muškarac pokraj njega upravo je prešao srednju dob. Do njega je stajala mlaña žena i držala za ruku dijete. Odjednom Džondalaru sinu: - Hoćeš reći da je Haduma peterostruka materina mati? - Podigao je ruku sa svih pet ispruženih prstiju. - Mati pet naraštaja? - reče sa strahopoštovanjem. Čovjek snažno zaklima glavom. - Da, materina mati... Pet... naraštaja - reče pokazujući opet sve osobe ispred sebe po redu. Velika majka! Znaš li koliko mora biti stara? - reče Džondalar bratu. Velika majka, da - reče Tamen. - Haduma... majka. - On se potapša po trbuhu. Djeca? Djeca - potvrdi on. - Haduma majka djece... poče on vući crte u pijesku. Jedan, dva, tri... - reče Džondalar brojeći crte. ... Šesnaest! Haduma je rodila šesnaestero djece? Tamen potvrdi, pokazujući opet znakove na zemlji. -... Mnogo sinova ... mnogo ... djevojaka? - Zaklimao je glavom, pun sumnje. Kćeri? - pomože mu Džondalar. Tamenu se zakrijesiše očj. - Mnogo kćeri... - Razmišljao je nekoliko časaka. Živi... svi živi. Svi... mnogo djece. - Pružio je pet prstiju jedne ruke i jedan prst druge. -Šest Spilja... Hadumanci. Nije ni čudo što su bili spremni da nas ubiju ako samo poprijeko pogledamo staricu - reče Tonolan. - Ona je majka sviju njih, živuća Prva majka! Džondalar je bio isto tako zapanjen, ali se još više čudio. - Čast mi je što sam upoznao Hadumu, ali ne razumijem. Zašto smo zarobljeni? Zašto je ona došla ovamo? Starac pokaza na njihovo meso što se sušilo na trakama, zatim na mladića koji ih je zarobio. - Džeren... lovac. Džeren radi... - Tamen nacrta na zemlji krug, ali ga ne zatvori, nego krajeve rašljasto produži uvis. - Zelandonci rade... tjeraju ... - Zatim se dugo zamislio, nasmiješio se i izgovorio: Tjeraju konje. Oh, o tome je riječ! - reče Tonolan. - Oni su vjerojatno opkolili konje i čekali da se krdo primakne. Mi smo im ih rastjerali. Mogu razumjeti zašto je bio ljut - reče Džondalar. Ali nismo znali da se nalazimo na njihovim lovištima. Ostat ćemo i s njima loviti, da im nadoknadimo gubitak. Ipak ne smije se tako postupati s posjetiocima. Zar on ne poznaje običaje koji dopuštaju slobodan prolaz ljudima koji se nalaze na Putovanju? - reče dajući oduška svojoj srdžbi. Starac nije ulovio svaku riječ, ali dovoljno da shvati značenje. Nema mnogo posjetilaca. Ne... zapad ... davno... Običaj... zaboravili. No, moraš ga na to podsjetiti, l sam si bio na Putova nju, a možda će i on jednoga dana poželjeti da otputuje. Džondalar je još bio ljut na njihov postupak, ali ipak nije želio od toga praviti veliko pitanje. Još nije bio siguran što se zapravo dogaña pa ih nije htio uvrijediti. - Zašto je Haduma došla? Kako joj možeš dopustiti da u toj dobi odlazi na tako dalek put?

Tamen se nasmiješio. - Ne... dopustio Hadumi. Haduma kaže. Džeren ... našao blaštvo. Zlo... zla sreća? - Džondalar klimnu da mu pokaže kako je upotrijebio dobru riječ, ali nije razumio što njome Tamen želi reći. -Džeren daje... čovjek... trkač. Haduma kaže zla sreća ide. Haduma doñe. Blaštvo? Blaštvo? Hoćeš reći boštvo? - reče Džondalar vadeći izrezbareni kipić iz kesice. Ljudi oko njega uzda-hnuše i ustuknuše vidjevši što drži u ruci. Mrmor neodobravanja podiže se iz gomile, ali Haduma na njih podviknu i oni se smiriše. Ali boštvo je dobra sreća! - usprotivi se Džondalar. Dobra sreća ... žena, da. Muškarac... - Tamen je kopkao po sjećanju da nade pravu riječ: - ... svetogrñe reče napokon. Džondalar sjede, zbunjen. - Ali ako je dobra sreća za ženu, zašto ga je bacila? - On načini snažnu kretnju bacanja boštva, izazvavši usklike oko sebe. Haduma se obrati starcu. Haduma ... dugo živi... velika sreća, velika... čarolija - reče starac. - Haduma kaže Zelandonci... običaji. Kaže Zelandonac ... čovjek... ne Hadumanac ... Haduma kaže... Zelandonac zao čovjek. Džondalar odmahnu glavom. Javi se Tonolan: - Ja mislim da on želi reći kako te je starica iskušavala, Džondalar. Ona je znala da običaji nisu isti, pa je željela vidjeti što ćeš učiniti kad ona obeščasti... Obeščasti, da - upadne Tamen kad je čuo tu riječ. Haduma... ne zna sve ljude, dobre ljude. Hoće znati... Zelandonac obeščasti Majku. Čuj, ovo je vrlo posebno boštvo - reče Džondalar s laganim gnušanjem. - Ono je vrlo staro. Dala mi ga je mati; ono već generacijama prelazi s koljena na koljeno. Da, da - zaklima žestoko Tamen. - Haduma zna. Mudra... Jako mudra. Dugo vremena živi. Velika čarolija, otjera zlu sreću. Hadumavzna Zelandonca, zna... dobar čovjek. Želi Zelandonca. Želi... častiti Majku. Džondalar opazi kako se na Tonolanovu licu stvara smiješak, pa se uzvrpolji. Haduma želi - Tamen pokaza Džondalarove oči plave oči. Častiti Majku. Zelandonac ... duh napravi dijete, plave oči. Opet si uspio, veliki brate! - bubnu Tonolan smijući se sa zlobnim veseljem. - S tim tvojim velikim plavim očima. Zaljubila se u tebe! - Sav se tresao pokušavajući zatomiti smijeh, jer se plašio da će ih uvrijediti, ali nije se mogao suzdržati. - Oh, Božice! jedva čekam da se vratim kući i da im to ispričam. Džondalar, muškarac kojega svaka: žena poželi! Želiš li se još vratiti? Za ovo bih se odrekao ušća rijeke. - Nije mogao nastaviti. Presavio se, tapkajući po tlu i držeći se za bokove u nastojanju da se ne smije previše glasno. Džondalar je nekoliko puta progutao pljuvačku. -Ja... ovaj... pa... da li Haduma misli da Velika majka... ovaj... da je još može blagosloviti djetetom? Tamen je gledao zbunjenog Džondalara i veselog Tono-lana. Zatim se njegovo lice razvuklo u veliki smiješak. Obratio se starici, a zatim je cijeli logor prasnuo u glasan smijeh nad kojim se izvijalo staričino hihotanje. Tonolan se s uzdahom olakšanja prepusti silovitu smijehu dok su mu suze tekle niz lice. Džondalar u tome nije vidio ništa smiješno. Starac je tresao glavom, pokušavajući govoriti. - Ne, ne, Zelandonac. - Dao je znak da mu netko priñe. - Norija, Norija...

Jedna djevojka istupi naprijed i stidljivo se osmjehnu Džondalaru. Bila je vrlo mlada, gotovo djevojčica, ali su se na njoj vidjeli znakovi prve ženske zrelosti. Smijeh je napokon jenjao. Haduma... Velika čarolija - reče Tamen. - Haduma blagoslovi. Norija... peta generacija. - Ispružio je pet prstiju. - Norija dobije dijete, dobije... šesta generacija. Pružio je prst na drugoj ruci. - Haduma želi Zelandonac ... počastiti Majku ... - Tamen se nasmiješi jer se sjetio pravih riječi: - Prvi obredi. Bore na Džondalarovu čelu polako nestadoše, a kutovi usana saviše se u smiješak. Haduma blagosloviti. Dñh uñe u Noriju. Norija rodi dijete... Zelandonac dade oči. Džondalar prasnu u smijeh, koliko od užitka toliko od olakšanja. Zatim pogleda brata. Tonolan se više nije smijao. - Da li još želiš poći doma i svakome ispričati kako sam spavao sa starom vješticom? - upita. Zatim se okrene Tamenu. - Molim te, reci Hadumi da će mi biti užitak počastiti Majku i podijeliti s Norijom njezine Prve obrede. Blago se nasmiješio prema djevojci. Ona mu je uzvratila osmijeh, isprva nesigurno, ali zahvaćena nesvjesnom opoj-nošću njegovih plavih očiju, nasmijala se otvoreno. Tamen se obratio Hadumi. Ona je klimnula, zatim dala znak Džondalaru i Tonolanu da ustanu, pa opet pažljivo pogledala visokog plavokosog muškarca. Toplina njegova smiješka još je titrala, a kad mu se Haduma zagledala u oči, meko se nasmijala i otišla u veliki okrugli šator. Ljudi su se još smijali i razgovarali o nesporazumu dok se gomila razilazila. Braća su ostala razgovarati s Tamenom; čak i njegova ograničena sposobnost da sudjeluje u razgovoru bila je bolja nego nikakva. Kad si posjetio Zelandoniju? - upita Tonolan. - Sjećaš li se u kojoj si Spilji bio? Davno - reče on. - Tamen bio mlad čovjek, kao mladi Zelandonci. Tamen, ovo je moj brat Tonolan, a ja se zovem Džondalar, Džondalar Zelandonac. Ti Tonolan, ti Džondalar, dobro došli - nasmiješi se starac. - Ja, Tamen, tri naraštaja Hadumanac. Ne govoriti zelandonski davno. Zaboravio. Ne govoriti dobro. Ti kaži... Tamen ... Tamen će se sjetiti? - pripomenu Džondalar. Starac potvrdno klimnu. - Treća generacija? Mislio sam da st Hadumin sin. Ne - Tamen zatrese glavom. - Tamen želi... Zelan donac upozna Hadumu, majku. Tamen, ja se zovem Džondalar. Džondalar, da - prihvati starac. - Tamen nije sin Hadume. Haduma ima kćer. - Pri tome pokaže jedan prst i upitno pogleda sugovornika. Jednu kćer? - reče Džondalar. Tamen odmahnu gla vom. - Imala je prvu kćer? Da, Haduma imala prvu kćer. Kćer imala prvog sina. Tamen pokaže na sebe. - Tamen. Tamen... par? Džondalar potvrdi glavom. - Tamen par majke, Norijine majke. Mislim da sam razumio. Ti si bio prvi sin Hadumine prve kćeri, a tvoja družica je bila Norijina baka. Baka, da. Norija velika čast za Tamena... šest naraš taja. l za mene je velika čast što sam izabran za njezine

prve obrede. Norija rodi... dijete, oči od Zelandonca. Haduma ... sretna. - Starac se nasmiješio što se sjetio riječi. Haduma kaže veliki čovjek Zelandonac... jaki duh, rodi jakog Hadumanca. Tamen - reče Džondalar, namrštivši čelo - Norija možda neće roditi dijete moga duha, ti to znaš. Tamen se nasmiješi. - Haduma velika čarobnica. Haduma blagoslovi, Norija rodi. Velika čarobnica. Žena nema dijete, Haduma... - Tamen pokaže prstom prema Džondalarovim preponama. Dotakne? - Džondalar ponudi starcu riječ, osjećajući kako mu se uši crvene. Haduma dotakne, žena rodi dijete. Žena nema mli jeko. Haduma dotakne, žena ima mlijeko. Haduma daje veliku čast Džondalaru. Mnogi muškarci žele... Haduma dotakne. Tako muškarac dugo vremena jak. Dugo užitak. Užitak sa ženama, uvijek. Mnogo žena, mnogo vremena. Haduma velika čarobnica. - Starac zastane, s lica mu iščezne smiješak. - Zelandonac ne smije... ljutiti. Haduma čarobnica, ljuta. A ja sam se smijao - reče Tonolan. - Misliš li da bih i ja mogao od nje izmoliti da me dotakne? Ti i tvoje velike plave oči, Džondalar! Mali brate, jedina čarolija koja treba da te dotakne nalazi se u lijepu pogledu žene koju susretneš. Ah, tako. Nikada nisam primijetio da tebi treba pomoć. Pogledaj tko sudjeluje u Prvim obredima! Ta čast nije zapala tvoga malog brata s glupim sivim očima. Jadni moj mali brat. Logor je pun žena a on će sam provesti noć. Kladim se da nećeš. - Braća se nasmijaše, a pridruži im se i Tamen koji je shvatio nit šale. Tamen, možda bi bilo dobro da mi kažeš kakvi su vaši običaji za Prve obrede - reče Džondalar, uozbiljivši se. Prije nego što se upustiš u to - reče Tonolan - možeš li isposlovati da nam vrate koplja i noževe? Nečega sam se sjetio. Dok moj brat bude zaposlen očaravanjem one mlade ljepotice svojim velikim plavim očima, mislim da znam kako ću usrećiti onog srditog lovca. Kako? - upita Džondalar. Bakom, naravno. Na Tamenu se vidjelo da ne razumije, ali je slegnuo ramenima i prestao misliti o jezičnim problemima. Džondalar je malo vidio Tonolana te večeri i idućeg dana; bio je previše zauzet obredima očišćenja. Jezik je bio

velika zapreka razumijevanju čak i uz Tamenovu pomoć, a kad je ostajao sam s namrgoñenim starijim ženama, bilo je još gore. Samo kad bi došla Haduma, on se osjećao slobodnije, i bio je siguran da će ona izgladiti svaku neoprostivu glupu pogrešku. Haduma nije vladala ljudima, ali bilo je očito da joj nitko ništa ne bi uskratio. Postupali su s njom vrlo blagonaklono i s laganim strahom. Morala je biti velika čarolija što ona živi tako dugo, ne gubeći umne sposobnosti. Znala je uvijek osjetiti kad je Džondalar u kakvoj poteškoći. Jednom prilikom, kad je bio siguran da je nehotice prekršio neki tabu, ona je dojurila i stala

udarati štapom žene koje su se sklanjale pred njom. Nije podnosila da mu se opiru. Njezina šesta generacija morala je dobiti Džondalarove plave oči. Bila je večer kad su ga napokon odveli do velike kružne grañevine. Nije bio ni siguran da je došlo vrijeme sve dok nije ušao pod krov. Čim je stupio na ulaz, zastao je da pogleda oko sebe. Dvije kamene svjetiljke, s udubljenjima za mast u kojoj su gorjeli stijenjevi od sušene mahovine, obasjavale su jednu stranu. Tlo je bilo pokriveno krznima, a zidovi zastrti pleterima od različite biljne kore. Iza povišena poda, pokrivena krznom, visila je debela koža savršeno bijela konja, ukrašena crvenim glavama šarenih djetlića. Na samom rubu povišenog poda sjedila je Norija, uzbuñeno gledajući u ruke koje su joj ležale u krilu. Na drugoj strani jedan dio prostorije bio je odijeljen obješenim kožama s tajanstvenim znacima, a na kraju je visio zastor od resa - jedna koža bila je isječena na tanke trake. Netko je bio iza zastora. Vidio je ruku koja je razma-kla nekoliko resa, i načas ugledao naborano staro Hadu-mino lice. Odahnuo je. Uvijek je bio prisutan barem netko na straži, da bude svjedokom djevojčine preobrazbe u ženu, te da pazi da muškarac ne bude previše grub. Kao stranac, bio je pomalo uznemiren jer je očekivao cijelo jato nenaklonjenih stražara. S Hadumom nije osjećao nikakva nespokoja. Nije znao treba li je pozdraviti ili praviti se daje ne vidi, ali je odlučio da ostane nijem videći kako se zastor zatvara. Kad ga je Norija ugledala, ustala je. On joj je pristupio i nasmiješio se. Bila je prilično niska, a svijetlosmeña kosa padala joj je slobodno oko lica. Bila je bosa, a oko pasa stegnuta suknjom od nekog pletenog vlakna koja joj je padala do koljena u raznobojnim trakama. Košulja od meke jelenje kože, ukrašena šarenim perjem, bila je čvrsto vezana vrpcom. Pristajala joj je dovoljno uz tijelo da se vidi kako je već zrela, iako nije izgubila svu svoju djevojačku oblinu. U očima joj se javio strah kad je vidjela da joj se Džondalar primiče, iako se pokušala nasmiješiti. Ali kad on nije napravio nijednu naglu kretnju, nego samo sjeo na rub povišena poda i nasmiješio se, i ona se malo pribrala, pa je sjela pokraj njega, ali ipak dovoljno daleko da im se koljena nisu dodirnula. Bilo bi mnogo lakše kad bih znao njezin jezik, pomisli. Ona je tako uplašena. Nije ni čudo, ja sam joj potpuno nepoznat. Privlačna je, ovako uplašena. Osjećao se zaštit-nički, pomalo ćuteći prve srhe uzbuñenja. Opazio je izrezbarenu drvenu zdjelu i nekoliko čaša na obližnjem stalku, pa se pomaknuo da ih dohvati, ali je Norija vidjela njegovu namjeru i skočila da napuni čaše. Dok mu je dodavala čašu žućkaste tekućine, on joj je dotaknuo ruku. To ju je zbunilo. Povukla je ruku malo natrag, a onda zastala. On joj je nježno stisnuo ruku, zatim uzeo čašu i počeo piti. Tekućina je imala sladak i jak okus nečega u vrenju. Nije bila neugodna, ali on nije znao koliko je jaka, pa je odlučio sporo piti. Hvala ti, Norija - reče on odlažući čašu. Džondalar? - reče ona dižući pogled. Pri svjetlu kamenih svjetiljki mogao je vidjeti da su joj oči tamne, ali nije bio siguran jesu li sive ili modre. Da, Džondalar. Džondalar Zelandonac. Džondalar... muškarac Zelandonac. - Norija, žena Hadumanka. Že-na? Žena - reče on dotaknuvši joj mladu čvrstu dojku. Ona odskoči. Džondalar razveže vrpcu pod vratom na svojoj tunici i pokaže joj dlakave prsi. Nasmije se prijazno i dotakne se. -Ne žena. - Zatim zaklima glavom. Muškarac. Ona se nasmiješi. Norija žena - reče on pružajući polako ruku prema njoj. Ovog puta ona je dopustila da je dotakne, a na licu joj se smiješak pojača.

Norija žena - reče ona i u očima joj se pojavi obijestan sjaj; zatim pokaza prstom prema njegovim prepo-

Dolina konja

nama, ali ga ne dotače. - Džondalar muškarac. - Odjednom kao da se opet uplašila, pomislivši da je možda predaleko otišla, pa ustade da ponovno napuni čaše. Grabila je tekućinu drhtavom rukom i usput prolijevala. Bila je zbunjena i ruka joj se tresla kad mu je pružala čašu. On joj prihvati ruku, uze čašu i popi gutljaj, pa ponudi nju. Ona pristade, ali on zadrža čašu i prinese je njezinim ustima tako da je morala dotaknuti njegove prste dok je pila. Kad je odložio čašu, ponovno ju je uhvatio za ruke, otvorio joj dlanove i lagano ih poljubio. Njezine su se oči raširile od iznenañenja, ali se nije otrgla. On je kliznuo rukama uz njezinu podlakticu, zatim je privio bliže i poljubio u vrat. Bila je napeta od očekivanja i straha, ne znajući što će se zatim dogoditi. On joj se primakne, ponovno je poljubi u vrat, a ruka mu se spusti da joj obuhvati jednu dojku, lako je bila još uplašena, počinjala je osjećati kako se polako podaje njegovim dodirima. On joj nagne glavu, poljubi je u vrat, lizne je malo jezikom po grkljanu, zatim prihvati kraj vrpce koja je bila svezana pod vratom. Pomakne usne do njezina uha, spusti ih niz bradu i napokon joj pronañe usta. Jezikom joj dotakne usne, pa kad se one otvoriše, on ih lagano pritisne da se rašire. Zatim se odmakne držeći je za ramena i nasmiješi joj se. Njezine su oči bile sklopljene, ali usta su joj i dalje bila otvorena i dah joj se ubrzavao. Opet ju je poljubio, obuhvatio dojku, pa izvukao vrpcu iz prve rupice. Ona se malo ukočila. On zastade i pogleda je, zatim se nasmiješi i namjerno izvuče vrpcu iz druge rupice. Ona je stajala ukočeno i gledala ga kako joj izvlači vrpcu, rupicu po rupicu, dok joj se košulja nije potpuno otvorila. On joj se približi, prihvati je za ramena i smakne košulju tako da se ukazaše njezina gola ramena i uspravne mlade grudi s nabubrenim kolutima. On joj poljubi ramena otvorenim ustima i jezikom, osjeti kako ona podrhtava, pomilova joj ruke i svuče košulju. Osjećao je kako mu udara bilo u muškosti dok joj je klizio rukama niz leña i snažno ljubio vrat i grudi, kružio oko koluta, osjetio kako joj se bradavica steže, blago je posisao. Ona snažno uzdahne ali se ne odmakne. On joj poče sisati drugu dojku, lizne je jezikom sve do usta i, dok ju je ljubio, svali je na leña. Otvorila je oči i gledala ga odozdo s krzna. Oči su joj bile raširene i sjajne. Njegove su bile tako duboko plave i privlačne da nije mogla s njih skinuti pogleda. - Džondalar muškarac, Norija žena - reče ona. - Džondalar muškarac, Norija žena - reče on žurno, zatim sjede i svuče tuniku preko glave, osjećajući nadolaže-nje čuvstava, dok mu se muškost napinjala da se oslobodi. Nagnu se nad nju, opet je poljubi, i osjeti kako ona otvara usta da svojim jezikom okusi njegov. Milovao joj je dojke i klizio jezikom niz vrat i ramena. Opet joj je pronašao bradavicu, malo zagrizao, slušajući je kako lagano stenje i osjećajući vlastiti dah koji se ubrzavao. Već tako dugo nisam bio sa ženom, pomisli i htjede da je istog časa uzme. Polako, nemoj je uplašiti, upozori sam sebe. To joj je prvi put. Cijela noć je pred tobom, Džondalar. Čekaj dok ne vidiš da je i ona spremna. Milovao joj je golu kožu ispod nabreklih dojki do pojasa, tražeći vrpcu koja je stezala suknju. Kad je povukao čvor, segnuo je rukom unutra i naslonio dlan na njezin trbuh. Ona se napela, zatim se opustila. Segnuo je niže do bedara,

dotičući joj nježni brežuljak. Ona je malo razmakla noge kad je njegova ruka zašla na unutrašnju stranu bedra. Džondalar izvuče ruku, sjede, razveza joj posvema suknju i svuče je preko bokova, pustivši da padne na zemlju. Zatim ustade i poče promatrati njezine meke, zaobljene, još nerascvale obline. Ona mu se smiješila, a u pogledu joj se vidjelo povjerenje i čežnja. On razveza traku na svojim hlačama i spusti ih. Njoj zastade dah kad ugleda njegov nabrekli ud, a tračak straha vrati joj se u oči. Norija je zaneseno slušala priče drugih žena o Obredima prvih užitaka. Neke žene. su smatrale da to i nisu nikakvi užici. Govorile su da je Dar užitka darovan muškarcima, a da je ženama darovana sposobnost da muškarcima pružaju užitak, tako da se muškarci vezuju uz njih, da love i donose hranu i kože kad je žena noseća i kad doji dijete. Noriju su upozoravale da će osjetiti bol u svome Prvom obredu. Džondalar je tako nabrekao, tako velik, kako će pristati u nju? Njezin uplašeni pogled bio je poznat. Nastupio je prijelomni trenutak, morat će se na njega priviknuti. On je uživao razbuñivati ženu po prvi put otkrivajući joj užitke Majčina dara, ali za to je trebalo mnogo istančanosti i strpljivosti. Ponekad bih želio, pomisli, pružiti ženi prvi užitak a da ne e-

moram brinuti o njezinoj boli. Znao je da je to nemoguće. Obred prvog užitka uvijek je za ženu bio bolan. Sjeo je kraj nje i čekao, dajući joj vremena. Njezine su oči bile prikovane za njegov ud; uzeo ju je za ruku i privukao je da ga dotakne, osjećajući navalu žudnje. Činilo se kao da njegova muškost živi sama za sebe u takvim trenucima. Norija je osjetila mekoću njegove kože, toplinu, čvrstu punoću i, kad se ud snažno pomaknuo u njezinoj ruci, oćutila je oštre i ugodne žmarce u sebi, dok se izmeñu nogu ovlažila. Pokušala se nasmiješiti, ali strah je virio iz njezinih očiju. On se ispružio kraj nje i nježno je poljubio. Ona je otvorila oči i zagledala se u njegove. Vidjela je njegovu zabrinutost, njegovu glad, ali i neku neopisivu, neodoljivu snagu. Njegove nemoguće plave duboke oči privukle su je, nadjačale i ponovo ispunile ugodnim osjećajem. Poželjela ga je. Plašila se boli, ali ga je željela. Primaknula mu se, sklopila oči, otvorila usta i priljubila se uz njegovo tijelo. On je poljubi, dopusti joj da mu pretražuje usta, pa polako krenu niz vrat i grudi, ljubeći je, mičući jezikom, i nježno gladeći njezin trbuh i bedra. Malo ju je mučio dolazeći sve bliže i bliže osjetljivoj bradavici, udaljavajući se od nje, dok mu ona nije pritisnula glavu meñu dojke. U tom času on pruži ruku do toplog i vlažnog mjesta meñu njezinim nogama i napipa malu dražicu u kojoj se osjećalo bilo. Njoj se ote uzvik s usana. Nježno je sisao i pažljivo griskao bradavicu dok je micao prstom. Ona je stenjala i micala bokovima. On se spusti niže, osjeti njezin zadržani dah dok joj je ljubio pupak, te napete mišiće dok se spuštao još niže, povlačeći se natrag s povišena poda dok mu koljena nisu osjetila zemlju. Zatim joj razmaknu noge i prvi put okuša njezinu slanost. Norija glasno kriknu od strepnje. Stenjala je pri svakom udisaju, zabacivala glavu i podizala bokove ususret njemu. On je prihvati, raširi joj noge, liznu tople stidne usne, zatim jezikom pronañe dražicu i poče je lizati. Dok je ona kričala i micala bokovima, njegovo je uzbuñenje stizalo do vrhunca. On se jedva suzdržavao. Kad je čuo da je njezino disanje prešlo u ubrzano dahtanje, pridigao se, klečeći i dalje da bi mogao paziti na prodiranje, pa prinio glavu svog nabreklog organa do još neistraženog otvora. Stisnuo je zube da bude pribran prilikom guranja uda u toplo, vlažno, tijesno vrelo.

Kad mu je ovila noge oko pasa, osjetio je zapreku u njoj. Prstom je ponovo pronašao njezinu dražicu i lagano je gladio dok se njezino dahtanje nije pretvorilo u kričanje praćeno dizanjem bokova. Tada se izmaknuo, snažno pritisnuo i osjetio kako se probija kroz zapreku dok je ona vrištala od boli i užitka; zatim je čuo i vlastiti vrisak dok se oslobañao svoje dugo zadržavane želje uz nagle grčeve. Micao se naprijed-natrag nekoliko puta, prodirući dokle se usudio, osjećajući da se iz njega cijedi posljednja snaga, zatim klonuo na nju. Sve je bilo svršeno. Ležao je neko vrijeme na njezinim grudima, teško dišući, zatim ustao. Ona je bila mlohava, glava joj je bila nakrivljena, oči sklopljene. Odmaknuo se od nje i vidio krvave mrlje na bijelom krznu ispod nje. Podigao joj je noge na pod i privukao se k njoj, tonući u krzno. Kad mu se dah počeo smirivati, osjetio je nečije ruke na glavi. Otvorio je oči i ugledao staračko lice i svijetle oči Hadume. Norija se pomakla kraj njega.+Haduma se nasmiješila, klimnula s odobravanjem i počela otegnuto zapijevati. Norija je otvorila oči, bilo joj je drago što vidi staricu, a još draže kad je starica maknula ruke sa Džondala-rove glave i spustila ih na njezin trbuh. Haduma je pravila neke kretnje iznad njih, pjevušila, zatim izvukla ispod njih okrvavljeno krzno. U krvi žene pri Prvom obredu ležala je posebna čarobna moć. Zatim starica ponovo pogleda Džondalara, nasmiješi se i kvrgavim prstom dotače njegov mlitavi ud. On na trenutak osjeti obnovljeno uzbuñenje i vidje kako mu ud pokušava oživjeti, ali opet klonu. Haduma se tiho nasmija, zatim ode iz šatora ostavljajući ih same. Džondalar se opusti pokraj Norije. Malo zatim ona sjede i pogleda niz njega gorljivim i čeznutljivim očima. - Džondalar muškarac, Norija žena - reče ona kao da je uistinu osjetila da je sada žena, pa se nagnu da ga poljubi. On se iznenadio kad je osjetio novo uzbuñenje nakon tako kratka vremena, pa se pitao nije li Hadumin dodir pri tome pomogao. Uskoro je zaboravio na staricu dok je gorljivoj mladoj ženi pokazivao kako će mu ugoditi, pružajući istodobno njoj novi užitak.

U t Divovska jesetra već je bila na suhom kad je Džondalar ustao. Tonolan je i prije provirio u njegov šator, pokazao mu par harpuna, ali Džondalar mu je odmahnuo rukom da ode, zagrlio Noriju i ponovno zaspao. Kad se poslije probudio, Norije više nije bilo. Navukao je hlače i odšetao se do rijeke. Promatrao je Tonolana, Džerena i nekoliko drugih momaka koji su se smijali u radosti novog druženja, žaleći što i on nije s njima sudjelovao u ribolovu. Gle, pogledajte tko se odlučio izvući iz šatora - reče Tonolan kad ga opazi. - Njegove su plave oči drijemale dok su svi drugi bili zaposleni oko toga da se stara Haduma istjera iz vode. " Džeren uhvati smisao. - Haduma! Haduma! - viknu, smijući se i pokazujući golemu ribu. Poskakivao je oko nje, zatim se zaustavio ispred njezine primitivne glave kao u morskog psa. Ticala su joj izbijala ispod donje čeljusti i svjedočila o njezinoj navici da pase na riječnom dnu, ali njezina veličina je ulijevala strah. Bila je dugačka više od petnaest stopa. S vragoljastim smiješkom, mladi Jovac je micao karticom ispred ribe uz erotsku mimikriju vičući "Haduma! Haduma!" kao daje moli da ga dotakne. Ostali su pucali od smijeha, čak se i Džondalar nasmiješio, l drugi su počeli plesati oko ribe, mičući bokovima i vičući "Haduma!" dok su u općem veselju gurali jedan drugoga, natječući se za mjesto ispred glave. Jedan momak je pao u rijeku. Izvukao se na obalu, zgrabio najbližega i gurnuo ga u vodu. Uskoro su se svi meñusobno počeli gurati, a Tonolan je bio u najvećoj gužvi. Kad se izvukao potpuno mokar na obalu, prišuljao se bratu i zgrabio ga. Zar misliš da ćeš ostati suh! - reče dok se Džondalar opirao. - Džeren, doñi, daj da smočimo ove plave oči!

Džeren začu svoje ime, vidje da se njih dva rvu i doñe trčeći. Drugi su dojurili za njim. Potežući ga i gurajući, dovukli su Džondalara do ruba rijeke i svi zajedno završili u vodi uz sveopći smijeh. Izašli su na obalu, mokri, prljavi, kad je jedan od njih opazio staricu koja je stajala pokraj ribe. Haduma, je li? - reče ona gledajući ih strogim pogle dom. Oni izmijeniše kradomične poglede i oboriše glave. Tada se ona radosno nasmija, pristupi ribi i zanjiha svojim staračkim bokovima. Oni se nasmijaše i potrčaše prema njoj, svaki kleče i osloni se na ruke, moleći je da zajaše na njega. Džondalar se smiješio promatrajući igru koju su oni očevidno i prije s njom igrali. Njezino Pleme nije samo obožavalo svoju najstariju članicu, oni su je voljeli, a činilo se da i ona uživa u njihovoj zabavi. Haduma pogleda oko sebe, opazi Džondalara i pokaza prstom prema njemu. Momci mu d.omahnuše da priñe,-pa s velikom pažnjom pomogoše starici da mu se popne na leña. Ustao je i vidio kako je starica lagana kao dijete, ali se iznenadio snazi njezina stiska. Krhka starica još je imala životne snage. Krenuo je naprijed, a ostali su trčali ispred njega, dok ga je starica lupala po ramenima tjerajući ga da požuri. Trčali su tako po obali gore-dolje, dok nisu ostali bez daha, pa je Džondalar kleknuo i pričekao da staricu skinu s njega. Ona se uspravila, uzela štap i s velikim dostojanstvom otišla p"rema šatorima. Zamisli ti kakva je to starica! - reče Džondalar Tonolanu s neskrivenim divljenjem. - Šesnaestero djece, pet naraštaja, a još je tako živahna. Ne sumnjam da neće doživjeti i šesti naraštaj. Ona živa za šest naraštaja, onda mrtva. Džondalar se okrenu da vidi tko to govori. Nije primije tio kad im se Tamen primakao. Što time želiš reći? - upita starca. Haduma kaže, Norija rodi sina s plavim okom, duh Zelandonca, onda Haduma mrtva. Ona to kaže davno, mnogo godina. Vidjeti dijete, onda mrtva. Dijete, šest naraš taja Hadumanaca, ime Džondal. Haduma sretna, voli čovjeka Zelandonca. Kaže dobar čovjek. Užitak za ženu, Prvi obred, to nije lako. Zelandonac dobar, dobar čovjek. Džondalar je bio preplavljen različitim osjećajima. -Ako ona želi otići s ovog svijeta, neka ode, ali ja sam zbog toga žalostan - reče. Da, svi Hadumanci jako žalosni - reče Tamen. Mogu li ponovno vidjeti Noriju, iako su Prvi obredi tek prošli? Samo na trenutak? Ne poznajem vaše običaje. Običaj, ne. Haduma kaže da. Uskoro odlaziš? Ako Džeren kaže da smo s jesetrom nadoknadili naš dug zbog rastjeranih konja, mislim da bismo pošli. Kako si znao da se spremamo otići? Haduma kaže. Uvečer se cijeli logor gostio jesetrom, a tijekom dana mnogo ruku je pomagalo da se njezino meso isiječe na tanke trake i objesi na sunce. Džondalar je samo jednom opazio Noriju izdaleka u pratnji nekoliko starijih žena, dok je išla uz rijeku. Tek poslije zalaza sunca odveli su ga da je vidi. Šetali su se duž rijeke a dvije žene su ih neprimjetno slijedile. Dovoljno se kršio običaj što su mu dopustili da je vidi neposredno nakon Prvih obreda; ostaviti ih same bilo bi doista previše. Stajali su ispod jednog drveta i ništa nisu govorili. Njezina je glava bila pognuta, a on je pružio ruku da joj odmakne uvojak s lica. Podigao joj je bradu da ga pogleda -imala je suze u očima. Džondalar obrisa blistavu kap iz kuta njezina oka, zatim prinese prst ustima da poljubi njezinu suzu. Oh, Džondalar - zaplaka ona primičući mu se. On je

poljubi, zatim je strasnije zagrli. Morija - reče. - Morija žena, lijepa žena. Džondalar napravio, Morija žena - reče ona - napra vio Džondalar... napravio... Morija... - ona zajeca žaleći što ne zna dovoljno riječi da mu izrazi svoje osjećaje. Znam, Morija, znam - reče on grleći je. Zatim se odmaknu držeći je za ramena, nasmiješi se i pomilova je po trbuhu. Ona se nasmija kroz suze. Morija rodi Zelandonca... - Ona dotače njegove oči - Morija rodi Džondala... Haduma... Da - klimnu Džondalar. - Tamen mi je rekao. Džondal, šesti naraštaj Hadumanaca. - Zatim zavuče ruku u svoju vrećicu. - Nešto ti želim dati, Morija. - Izvukao je kameno boštvo i pružio joj kipić. Poželio je da joj na neki način kaže koliko mu je taj kipić dragocjen, da joj kaže kako ga je njemu njegova mati dala, da joj kaže koliko je kipić star, kako je prelazio s naraštaja na naraštaj. Zatim se nasmiješio. - Ovo boštvo je moja Haduma, Džondalarova Haduma. Sada, to je Norijina Haduma. Džondalarova Haduma? - reče ona čudeći se i pro matrajući izrezbareni ženski lik. - Džondalarova Haduma, Norija? On klimnu glavom, a ona zaplaka, stežući kipić objema rukama i prinoseći ga usnama., Džondalarova Haduma - reče dok su joj se ramena tresla od plača. Odjednom mu se obisnu oko vrata i poljubi ga, zatim otrča prema šatorima plačući tako jako da od suza nije vidjela put. Cijeli logor se okupio na njihovu ispraćaju. Haduma je stajala pokraj Morije kad je Džondalar stupio pred njih. Haduma se smiješila, klimala je s odobravanjem, ali suze su se kotrljale niz Norijine obraze. On nadlanicom dotače jednu suzu, prinese je ustima i poljubi, a Norija se nasmiješi, iako joj zbog toga nisu prestale teći suze. Džondalar se okrenu da poñe, ali prije nego što je krenuo vidje jednog kovrčavog mladića koji je bolesno zaljubljenim očima promatrao Noriju. Norija je sada bila žena i nosila je Hadumin blagoslov, a to je jamčilo da će darovati zdravo i sretno dijete ognjištu nekog muškarca. Svi su govorili o tome kako je u svom Prvom obredu spoznala užitak, i svi su znali da su takve žene najbolje družice. Norija je bila izvanredno poželjna, svi bi je muškarci uzeli za družicu. Da li ti zaista misliš da je Norija zanijela s tvojim duhom? - upita Tonolan kad je logor već ostao za njima. Nikada to neću doznati, ali ona Haduma je mudra starica. Ona zna mnogo više nego što mi mislimo. Ona doista posjeduje "veliku čaroliju". Ako itko ima moć da se to dogodi, ona je ima. Išli su duž rijeke šuteći neko vrijeme, zatim Tonolan reče: - Veliki brate, nešto bih te htio upitati. Samo pitaj. Kakva je čarolija u tebi? Hoću reći, svatko govori o tome kako je izabran za Prve obrede, ali većina njih se toga zapravo plaši. Znam nekoliko momaka koji su odbili tu čast, a pravo da ti kažem, i ja se pri tom osjećam vrlo nespretno. Nikada nisam odbio, doduše. Ali ti, ti si stalno na redu. Uvijek te biraju, i nikada nisam vidio da si bio slab. A sve se žene zaljube u tebe. Kako ti to uspijeva? Gledao sam te kako se sparuješ na svečanostima; nisam mogao vidjeti ništa osobito. Ne znam, Tonolan - reče Džondalar, pomalo zbu njen. - Samo nastojim biti pažljiv.

-

A koji muškarac ne nastoji? Ali ima u tome nešto više.

Što je ono Tamen rekao? "Užitak žene u Prvom obredu, nije lako." Kako dakle svakoj ženi pružiš užitak? Ja sam sretan ako ih previše ne povrijedim. A ne bi se reklo da si ti imalo manji, ili da na neki drugi način ženama olakšavaš bol. No, daj svom mlañem bratu neki dobar savjet. Ne bi mi bilo krivo da se oko mene stalno okuplja jato mladih ljepotica. Džondalar uspori korak i pogleda Tonolana. - Da, bilo bi ti krivo. Mislim da je to jedan od razloga što sam se obećao Maroni, tako imam ispriku. - Džondalarovo čelo se nabra. - Prvi obredi su nešto posebno za ženu. Posebno su i za mene. Ali mnoge mlade žene još su djevojčice na neki način. One ne znaju razliku izmeñu trčanja za momcima i pozivanja muškaraca. Kako ćeš obzirno reći nekoj mladoj ženi koja je s tobom provela samo jednu posebnu noć, da bi tebi bilo mnogo ljepše zabavljati se s nekom iskusnijom ženom, kad je ona upoznala samo tebe? Velika božice, Tonolan! Ja ih ne želim povrijediti, ali ne zaljubljujem se u svaku ženu s kojom provedem noć. Ti se uopće ne zaljubljuješ, Džondalar. Džondalar ubrza korak. - Što hoćeš time reći? Ja sam volio mnogo žena. Volio si ih, istina. Ali to nije ista stvar. Kako znaš? Jesi li ikad bio zaljubljen? Nekoliko puta. Možda to nije trajalo, ali znam razliku. Slušaj, brate, ne želim se miješati u tvoje stvari, ali sam zabrinut za tebe, osobito kad zapadneš u svoja raspolože nja. Osim toga, ne moraš trčati. Ja ću umuknuti ako želiš. Džondalar uspori korak. - Tako je, možda imaš pravo. Možda nikada nisam bio zaljubljen. Možda se jednostavno ne mogu zaljubiti. Zbog čega? Što nedostaje ženama koje poznaješ? Kad bih samo znao, nemoj misliti... - reče srdito i zastade. - Ne znam, Tonolan. Mislim da želim sve. Želim da žena bude kao u Prvom obredu, mislim da se tada zaljubim u svaku ženu, barem te noći. Ali ja želim ženu, a ne djevojku. Želim je iskreno i želim je bez ikakvihvpro htjeva, ali ne želim da s njom budem pažljiv i obazriv. Želim da ima duha, želim upoznati njezin duh. Želim da bude mlada i stara, bezazlena i mudra, sve to u isto vrijeme. To je malo previše, brate. Pa, pitao si me. - Hodali su neko vrijeme u tišini. , Koliko godina ima Zelandona? - upita Tonolan. Malo manje nego naša majka, je li? Džondalar se ukruti. - Zašto pitaš? Kažu da je bila doista lijepa dok je bila mlaña, čak i prije nekoliko godina. Neki stariji ljudi kažu da se nijedna žena nije mogla s njom usporediti, čak ni približno. Teško mi je reći, ali govore da je ipak premlada da bi bila Prva od Onih koje služe Majci. Reci mi nešto, brate. Je li istina ono što se priča o tebi i Zelandoni? Džondalar stade i polako se okrenu bratu. - A što se to priča o meni i Zelandoni? - upita kroz stisnute zube. Oprosti. Otišao sam predaleko. Zaboravi što sam te pitao. Peto poglavlje Ejla izañe iz spilje i prožeta se po kamenom izbojku, trljajući oči i protežući se. Sunce je bilo još nisko na istoku, pa ona zakloni oči da pogleda gdje su konji. Provjeravanje položaja konja kad god bi se izjutra probudila ušlo joj je u običaj, iako se tu nalazila tek nekoliko dana. Njezino

samotništvo bilo joj je malo podnošljivije kad bi pomislila da dijeli dolinu s još nekim živim bićima. Upoznala je njihovo kretanje, mjesto gdje su ujutro išli na vodu, sjenovita stabla gdje su se najradije odmarali poslije podne, a već je zapažala i pojedince meñu njima. Vidjela je jednogodišnje ždrijebe koje je imalo tako svijetlu dlaku da je bilo gotovo bijelo, osim leña gdje je imalo karakterističnu prugu niz hrbat i tamnosivih donjih dijelova nogu, te oštre grive. Bila je tu i mrka kobila sa ždrebetom boje sijena - njegova dlaka pristajala je uz pastuhovu. Zatim i sam ponosni voña, čije će mjesto zauzeti jednog dana neko od ždrebadi koje je on jedva podnosio, ili neko koje će se oždrijebiti tek dogodine, ili za dvije godine. Taj vitki žućkasti pastuh, s tamnosmeñom prugom na leñima, jakom grivonr i tankim nogama, bio je u punoj mladenačkoj snazi i to je svojim držanjem pokazivao. - Dobro jutro, konjsko pleme - reče Ejla uz kretnju koja se upotrebljavala za pozdrave svake vrste. -Jutros sam se malo uspavala. Vi ste već bili na jutarnjem pojilu, mene moje tek čeka. Štrcala je lakonogo do potoka, dovoljno sviknuta na nizbrdicu da bi se na njoj udobno osjećala. Napila se, zatim zbacila ogrtač za jutarnje kupanje. Bio je to onaj isti ogrtač, ali ga je oprala i obradila strugačima pa je koža opet bila meka. Njezina prirodna sklonost prema redu i čistoći pojačala se u društvu Ize, koja je imala veliku zbirku Ijekovitih trava, a tu se nije smjelo griješiti. Ejla je znala opasnosti koje leže u prljavštini, nečistoći i zarazama. Jedna je stvar dopustiti stanovitu količinu prljavštine dok se putuje, kad se ona ne može izbjeći. Ali drugo je kad je pri ruci bistar potok. Gurnula je prste kroz gustu plavu kosu koja je u valovima padala do polovine njenih leña. -Jutros ću oprati kosu - reče ona ne obraćajući se nikom posebno. Iza okuke rijeke pronašla je busenje sapunike, pa je pošla da iščupa nekoliko korijenova. Dok se vraćala i gledala potok, opazila je kako iz pličine viri velika stijena s nekoliko zdjelastih udubina. Uzela je okrugao kamen i pregazila do stijene. Isprala je korijenje, pregršću napunila kameno udubljenje vodom, zatim počela udarati po sapunici da oslobodi bogat sapunasti sok. Kad je dobila pjenu, smočila je kosu, protrljala je u njoj, zatim oprala cijelo tijelo i zaronila u potok da se ispere. Velik dio nadvite hridine nekada se davno srušio u potok. Ejla se popela na dio koji je virio iznad vode, a odatle pregazila do obale da nañe pogodno sunčano mjesto. Kanal dubok do pojasa odjeljivao je taj kameniti otok, djelomice zasjenjen nadnijetim vrbama čije je ogoljelo korijenje treperilo u struji poput koščatih prstiju. Odlomila je grančicu nekog grmića koji se ukorijenio u kamenoj pukotini, ogulila ga zubima i upotrijebila ga da razmrsi kosu dok joj se sušila na suncu. Zurila je sanjivo u vodu, pjevušeći ispod glasa, kad je lagani pljusak privukao njezinu pažnju. Razbudivši se naglo, ugledala je u vodi srebrnasti oblik velike pastrve koja se odmarala ispod korijenja. Nisam okusila ribe otkad sam napustila Pleme, pomisli, prisjetivši se da nije ni doručko-vala. Kliznuvši tiho u vodu s druge strane stijene, otpliva niz struju, zatim poče oprezno koračati prema pličini. Zaronila je rukama u vodu, micala prstima i polako, s beskrajnom strpljivošću, napredovala natrag uz struju. Kad se primakla stablu, vidjela je kako pastrva lagano treperi, okrenuvši glavu prema struji da bi zadržala mjesto pod korijenjem. Ejline su oči sjale od uzbuñenja, ali je bila još opreznija, spuštajući noge bešumno dok se približavala ribi. Privukla je ruku ispod površine, došla do pastrvina repa, zatim je lagano dotakla tražeći škrge. Odjednom, zgrabila je ribu i sigurnim je pokretom izvukla iz vode i bacila na obalu. Pastrva je pala i poskakivala nekoliko trenutaka, zatim se umirila.

Ejla se nasmiješila, zadovoljna sama sobom. Teško je bilo naučiti kako se izbacuju ribe iz vode, to su joj pokazali dok je bila dijete i još je osjećala ponos kao onog davnog puta kad joj je to prvi put uspjelo. Držat će to mjesto na oku, znajući da će dolaziti i drugi vodeni stanovnici. Ova pastrva bila je dovoljna i za dva doručka, razmišljala je dok je podizala ulov, veseleći se okusu svježe pastrve pečene na užarenom kamenju. Dok joj se doručak pekao, Ejla je bila zaposlena oko pletenja košare od juke koju je prethodnog dana nabrala. Bila je to jednostavna i korisna košara, ali raznoliki pleter davao joj je neku posebnu ljepotu. Radila je brzo, ali s takvom vještinom da košara neće propuštati vodu. Moći će se čak upotrijebiti za kuhanje, ako se obloži kamenjem i ako bude potrebe, ali ona ovog časa nije mislila na to. Pravila je posudu za spremanje hrane, razmišljajući o svemu što mora uraditi da se osigura za zimu koja će doći.Ribiz koji je jučer nabrala bit će suh za nekoliko dana, procijenila je, bacivši oko na crvene bobice rasute po travnatim prostirkama pred ulazom u spilju. Do tada će još više ribiza dozreti. Bit će mnogo borovnice, ali s one kržljave jabuke neću nabrati mnogo plodova. Trešnja je obilno rodila, ali plodovi su joj već gotovo prezreli. Ubrat ću ih malo, i moram to još danas učiniti. Suncokretovo sjemenje će biti dobro, ako ga se prije ne dokopaju ptice. Mislim da su oni grmovi iza jabuke lješnjaci, ali toliko su manji od onih pokraj spilje, da nisam sigurna. Mislim da su oni borovi od one vrste što u češerima imaju jestive koštice. To ću poslije provjeriti. Da je bar riba pečena! Moram početi sušiti zelen, l lišajeve. l gljive, l korijenje. Neću morati sušiti sve korijenje, nešto će ga ostati u dnu spilje i bit će dugo vremena svježe. Bih li morala nabrajti više lobode? Ti plodovi su tako sitni, nikad ih nije dosta. Žito je vrijedno truda, neko klasje na livadi već je zrelo. Danas ću brati žito i trešnje, ali trebat će mi više košara. Možda mogu napraviti nekoliko posuda od brezove kore. Eh, da mi je malo sirove kože pa da napravim velike kutije! Dok sam živjela u Plemenu, činilo se da uvijek ima viška sirovih koža. Sad bih bila sretna da imam neko toplije krzno za zimu. Zečevi i hrčci nisu dovoljno veliki da se napravi dobar krzneni ogrtač, i krzno im je tako tanko. Da mi je uloviti mamuta, imala bih izobilje masti, možda čak i za svjetiljke. A ništa nije tako dobro i hranjivo kao mamutovo meso. Baš se pitam je li pastrva već pečena. Odmakla je mlohav list i probola ribu štapićem. Još samo malo. Bilo bi lijepo da imam malo soli, ali ovdje soli nema. Podbjel ima slan okus, a i neke druge trave su dobre. Iza je znala svako jelo prirediti tako da bude ukusno. Možda bih mogla izaći na stepu i vidjeti mogu li uloviti neku jarebicu, pa ih prirediti onako kako ih je Kreb uvijek volio. Osjetila je kako joj se steže grlo dok misli na Izu i Kreba, pa je potresla glavom kao da nastoji zaustaviti te misli ili barem spriječiti suze. Potrebna mi je mreža za sušenje trava i čajeva, ljekovitih trava još moram nabrati. Mogla bih oboljeti. Mogu odsjeći nekoliko stabala -za stupove, ali trebaju mi svježi remenovi da ih svežem zajedno. Poslije, kad se osuše i stegnu, remenovi će držati. Pored svega nanesenog i opalog drveta, mislim da ne moram sjeći drva za ogrjev, a bit će dosta i konjske balege. Ona dobro gori kad je suha. Već danas ću početi nositi ogrjev u spilju, a mogla bih uskoro napraviti neko oruñe. Sreća je što sam našla kremen. Ova riba je sigurno gotova. Ejla je jela pastrvu s vrela kamenja na kojem se pekla, i razmišljala kako mora u gomili kostiju i nanesenog drvlja potražiti neki komad drva ili kosti koji bi"upotrijebila umjesto tanjura; zdjelične i lopatične kosti bile bi dobre. Izlila je vodu iz kese u zdjelu za kuhanje i zažalila što nema nepropusni želudac neke veće životinje da napravi veće vedro za spilju. U zdjelu je ubacila nekoliko vrelih kamenova da brže zagrije vodu, zatim nasula nekoliko suhih šepurika iz vrećice s lijekovima u vodu koja se već pušila. Šepurike je upotrebljavala kao lijek za lakše prehlade, ali od njih se dobivao i ukusan čaj.

Težak zadatak skupljanja, obrañivanja i spremanja plodova doline nije plašio Ejlu. Ona mu se čak veselila. Bit će zaposlena, neće imati vremena razmišljati o svojoj samoći. Trebala je samo ostati na životu, ali nije postojala nijedna pomoćna ruka da joj se pridruži u poslu, a brinula se o tome je li još preostalo dovoljno toplih dana da skupi dovoljne zalihe. Još nešto ju je uznemirivalo. Pijući čaj i dovršavajući košaru, Ejla je razmatrala što joj

još treba da preživi dugu hladnu zimu. Moram nabaviti više krzna za zimski ležaj, pomisli, l mesa, naravno. A masnoća?. Morala bih je imati zimi. Mogla bih od brezove kore napraviti posude mnogo brže nego košare, samo kad bih imala kopita, kosti i otpatke kože da svarim ljepilo. A gdje ću naći veći mijeh za vodu? l kožnate trake da svežem stupove za mrežu? Mogla bih upotrijebiti tetive, crijeva bi mi mogla poslužiti za mast... Njezini hitri prsti zastadoše. Zagledala se u prostor ispred sebe kao da vidi neko priviñenje. Sve to mogla bih dobiti od neke velike životinje! Treba mi da samo jednu ubijem. Ali kako? Dogotovila je košaricu i stavila je u veliku košaru koju je nosila na leñima. U nabore ogrtača metnula je oruñe, zatim uzela štap za kopanje i praćku, pa krenula na livadu. Tu je našla stablo divlje trešnje, obrala koliko je mogla dosegnuti, zatim se popela da nabere još divljih plodova. Usput je pojela svoj obrok; iako prezrele, trešnje su još bile slatke. Kad je sišla sa stabla, odluči otrgati trešnjine kore kao lijek protiv kašlja. Sjekiricom je očistila komad tvrde vanjske kore, zatim nožem ogulila unutrašnji sloj. To ju je podsjetilo na vrijeme dok je bila djevojčica i pošla s Izom brati koru divlje trešnje. Gledala je kako se muškarci vježbaju u izbacivanju oružja. Uhodila ih je, iako je znala da se to ne smije. A kad je Zaug učio dječake kako se rukuje praćkom, u njoj se probudila želja da lovi. Znala je da žene ne smiju dirati oružje, ali kad je vidjela da je praćka ostala iza dječaka, nije mogla odoljeti. Željela je i sama pokušati. Da li bih danas bila živa da nisam uzela onu praćku? Da li bi me Braud onoliko mrzio da nisam naučila kako se njome rukuje? Možda me ne bi natjerao da napustim Pleme, ali on me je tako silno mrzio. Ali da me nije mrzio, ne bi me prisilio, pa se možda ni moj Dark ne bi rodio. Možda! Možda! Možda! pomisli Ijutito. Kakva smisla ima razmišljati o tome što bi možda bilo? Sada sam ovdje, a praćka će mri teško pomoći da ubijem neku veću životinju. Za to mi treba koplje! Zašla je u mladi jasik da se napije i spere ljepljiv trešnjin sok s ruku. Nešto ju je navelo da se zaustavi kraj visokih ravnih mladih stabala jasike. Obuhvatila je rukom jedno stabalce, i tada shvatila. Ovo će biti dobro! Od ovoga se može napraviti koplje. Oklijevala je nekoliko časaka. Brun bi bio bijesan, pomisli. Kad mi je dopustio da lovim, rekao mi je da nikada ne smijem upotrijebiti ništa drugo osim praćke. On bi... Što bi on učinio? Što bi mogao učiniti? Što više itko od njih može učiniti, čak kad bi i znali? Ja sam mrtva. Ja sam već mrtva. Ovdje nema nikoga osim mene. Zatim, kao uže koje se tako napne da puca od snage, nešto u njoj prepuče. Ona pade na koljena. Oh, kako bih željela da je netko sada pored mene. Netko. Bilo tko. Bila bih sretna čak da vidim Brauda. Nikada više ne bih dodir-nula praćku kad bi mi dopustio da se vratim, kad bi mi dao da opet vidim Darka. Klečeći podno vitke jasike, Ejla za-gnjuri lice u ruke, jecajući i plačući. Njezin plač je dopirao do ravnodušnih ušiju. Sitna stvorenja livade i šume samo su izbjegavala stranca u svojoj sredini, i te nerazumljive glasove. Ništa drugo nije se čulo, nikoga nije bilo da je razumije. Dok je putovala, tješila se nadom da će naći ljude, ljude pout sebe. Sada kad je odlučila stati, morala se okaniti te nade, prihvatiti samoću i naučiti da s njom živi. Trajnu

zabrinutost hoće li preživjeti, sama, na nepoznatu mjestu, u zimi nepoznate oštrine, dodavala je svojoj općoj napetosti. Plakala je da joj bude lakše. Kad je ustala, još se tresla, ali je uzela sjekiricu i bijesno odsjekla mladu jasiku, zatim navalila na drugo stabalce. Dovoljno sam dugo promatrala kako muškarci prave koplja, reče u sebi dok je okresavala grane. Nije izgledalo tako teško. Odvukla je odsječena stabalca na polje i ostavila ih dok je cijelo popodne skupljala glavbčike pira jednozrnca i raži, a onda ih je odvukla u spilju. Predvečerje je provela guleći koru i izravnavajući kvrge, a prestajala je samo na časak da skuha žita i pojede ga s ostatkom ribe, te da metne trešnje da se suše. Dotle je već zanoćalo, pa je bila spremna za idući korak. Unijela je stabalca u spilju i, sjetivši se kako su to muškarci činili, odmjerila dužinu malo višu od sebe i obilježila je. Zatim je obilježeno mjesto stavila u vatru, okrećući kolac da nagori sa svih strana. Strugačem je očistila pocrnjela mjesta i nastavila paliti i strugati dok se gornji komad nije odlomio. Još malo paljenja i struganja dalo je oštar, tvrd šiljak. Zatim je počela obrañivati drugi kolac. Kad je završila, bilo je već kasno. Bila je umorna i zadovoljna. Od toga će lakše spavati. Noći su joj bile Dolina konja najgore vrijeme. Ejla zapreta vatru, ode do otvora, zagleda se u zvjezdano nebo i pokuša se sjetiti nekog razloga da odgodi polazak na spavanje. Imala je iskopan plitak jarak, napunjen suhom travom i pokriven njezinim krznom. Vratila mu se polaganim koracima. Spustila se na nj i promatrala slabašan sjaj vatre, slušala tišinu. Oko nje se nije čula užurbanost ljudi prije spavanja, nikakav zvuk parenja od obližnjih ognjišta, nikakvo gunñanje ni hrkanje; nijedan od sitnih zvukova ljudi, nijednog daha života - osim njezina vlastitog. Dohvatila je široku traku u kojoj je nosila dijete na boku, smotala je i pritisnula na grudi, počela se njihati i tiho tugovati dok su joj se suze kotrljale niz lice. Napokon je legla, smotala se oko prazne trake i u plaču usnula. njihove sluge, pa je upozorio djevojku da to nikome ne spominje. Sjetila se, takoñer, njegove srdžbe kad ju je drugi put zatekao gdje obilježava štap i broji dane izmeñu dva puna mjeseca. - Kreb, ako me sada promatraš iz svijeta duhova, nemoj se ljutiti - reče ona tihim jezikom znakova. - Moraš znati zbog čega mi je to potrebno. Našla je dug gladak štap i u njemu zasjekla zarez kreme-nim nožem. Zatim se zamislila i dodala još dva zareza. Prislonila je svoja prva tri prsta na zareze i podigla ih. Mislim da je prošlo više dana od ovoga, ali nisam sigurna. Večeras ću opet napraviti zarez, i svake noći tako. Gledala je štap i nečega se sjetila. Mislim da ću iznad ovoga zareza staviti mali znak, da obilježim dan kad sam počela krvariti.

Kad je Ejla slijedećeg jutra ustala, opazila je krv na nozi. Prekopala je hrpicu svojih stvari .da nañe komadiće kože koja upija, zajedno s posebnom trakom za pojas. Koža je bila kruta i glatka unatoč pranju, i trebalo ju je odavno baciti. Ali onanije imala drugih komada. Tada je ugledala zečje krzno. Željela je sačuvati tu kožicu za zimu, ali je znala da će uloviti još zečeva. Izrezala je kožicu na trake prije nego što je sišla na jutarnje plivanje. Morala sam znati da to dolazi, mogla sam se pripremiti. Sada neću moćiv ništa raditi osim ... Odjednom se nasmijala. Žensko prokletstvo nije ovdje važno. Nema muškaraca koje moram izbjegavati da me ne vide, nema ljudi kojima ne smijem kuhati ni skupljati hranu. Ja sam jedino stvorenje o kojem se moram brinuti. Ipak, morala sam to očekivati, ali dani su tako brzo prolazili. Koliko sam već u ovoj dolini? Pokušala se sjetiti, ali činilo joj se da se dani pretapaju jedni u druge. Namrštila se. Moram znati koliko sam dana već ovdje, možda je

godišnje doba odmaklo više nego što mislim. U tom času osjeti paniku. Ipak nije tako loše, podsjeti samu sebe. Snijeg neće pasti prije nego što plodovi dozru i lišće opadne, ali trebalo bi da znam. Trebalo bi da bilježim dane koji prolaze. Sjetila se da joj je, nekada davno, Kreb pokazao kako će zasjeci zarez u štap i obilježiti prelaženje vremena. Bio je iznenañen kad je ona vrlo brzo shvatila; morao je samo odgovarati na njezina neprestana pitanja. Nije smio pokazivati djevojci sveto znanje koje se čuva samo za svećenike i Mjesec je prošao kroz pola svojih mijena poslije onog dana kad je Ejla napravila koplja, ali ona još nije znala hoće li ići u lov na veliku životinju koja joj je potrebna. Sjedila je pred otvorom spilje gledajući u hridine i nebo iznad njih. Ljeto je bilo na vrhuncu, pa joj je godio svježi večernji lahor. Upravo je završila nove komade ljetne odjeće. Ogrtač joj je bio prevruć, pa iako je oko spilje hodala gola, bili su joj potrebni nabori ogrtača da u njima nosi stvari kad se udalji. Otkad je postala žena, voljela je nositi kožnatu traku tijesno svezanu oko punih grudi kad bi išla u lov. Bilo joj je lakše trčati i skakati. A u dolini se nije morala plašiti kivnih pogleda ljudi koji su mislili da to nije prikladno nositi. Nije imala veliku kožu da je rasiječe, ali se napokon dosjetila da obrije zečje kožice i od njih napravi ljetno pokrivalo u obliku suknje, dok je od ostalih kožica sastavila grudnu traku. Odlučila je otići na izlet u stepu, noseći koplja u nadi da će naići na neku veću životinju. Po blagom usponu sa sjeverne strane bilo je lako stići u preriju istočno od rijeke; hridine na zapadnoj strani nisu dopuštale lagan prijelaz. Vidjela je nekoliko krda jelena, bizona, konja, čak i skupinicu antilopa, ali se vratila u spilju samo s parom jarebica i skočimiša. Jednostavno se nije mogla približiti nijednom krdu da išta pogodi svojim kopljem. Kako su dani prolazili, tako je lov na veliku životinju postajao sve prisutniji u njezinim mislima. Često je promatrala muškarce Plemena kako razgovaraju o lovu - nisu razgovarali gotovo ni o čemu drugome - ali oni su uvijek lovili u skupini. Najdraži im je način bio "čopor vukova", kad su odvajali životinju od krda i za njom naizmjence trčali dok se ne bi tako iscrpila da bi joj mogli pristupiti i zadati smrtonosniudarac. Ali Ejla je bila sama. Oni su ponekad govorili i o tome kako velike mačke leže u zasjedi da se bace na plijen, ili da bijesno jurnu za njim, dok ga ne dohvate koljačima i pandžama. Ali Ejla nije imala ni koljača ni pandža, niti je mogla hitro jurnuti kao mačka. Nije se čak ni udobno osjećala s kopljima; bila su prilično velika i duga, teško ih je bilo obuhvatiti. Ali morala je naći neki način. Bila je noć puna mjesečine kad joj je napokon sinula ideja kako bi mogla uspjeti. Često je mislila o Zboru plemena kad bi mjesec okrenuo leña zemlji i svojom odbijenom svjetlošću kupao daleka prostranstva. O svakom mlañaku održavale su se Svečanosti spiljskog medvjeda. Razmišljala je o glumi u kojoj su različite skupine prikazivale lov. Braud je pokazao uzbudljiv lovački ples i vjeran-lov na mamuta kojega su vatrom stjerali u klanac; on je bio pobjednik te Svečanosti. Ali protivničko pleme prikazalo je kopanje jame na stazi kojom je dlakavi nosorog obično išao na pojilište, i zatim okruživanje i tjeranje nosoroga u jamu; oni su dobili drugu nagradu u natjecanju. Dlakavi nosorog je bio poznat kao vrlo opasna i nepredvidljiva životinja. Slijedećeg jutra Ejla je ponovno gledala konje u daljini, ali ih nije pozdravila. Mogla je razabrati svakog člana krda napose: Oni su joj bili društvo, gotovo prijatelji, ali nije imala drugog izbora ako je htjela preživjeti. Veliki dio idućih dana provela je u promatranju krda, u proučavanju njihovih pokreta: gdje se obično poje, gdje vole pasti, gdje provode noći. Dok ih je

gledala, u mislima joj se uobličavao plan. Brinula se o pojedinostima, pokušavala je predvidjeti sve slučajnosti, i napokon počela vršiti pripreme. Trebao joj je čitav dan da nasiječe dosta kolaca i grmlja i da ih odvuče do polovine polja, slažući ih u obližnji prosjek u drveću pokraj potoka. Nakupila je smolaste kore od bora i jele, iskopala trule panjeve da iz njih izreže suhe grude gnjila drveta koje lako planu, te navukla snopove suhe trave. Uvečer je osmolila grančice i komadiće kore, zatim ih

obložila travom da dobije zublje koje će brzo planuti i dimljivo gorjeli. Kad je svanuo dan koji je predvidjela za početak, izvukla je kožu šatora iz spilje i turov rog. Zatim je u hrpi podno stijene pronašla snažnu kost i strugala je s jednog kraja dok nije dobila vrlo oštar brid. Onda je, nadajući se da će joj trebati, izvukla sve trake i vrpce koje je mogla naći, te svukla mnogo povijuša s drveća i nagomilala ih na žalu. Dovuklaje i mnogo nanesenog i palog drvlja, da može zapaliti velike vatre. U predvečerje je sve bilo spremno, i Ejla je koračala duž obale sve do izbečenih stijena, držeći na oku kretanje krda. Tjeskobno je promatrala hrpicu oblaka koja se stvarala na istoku i nadala se da se oblaci neće nagomilati i zakloniti mjesec prije nego što ona prijeñe u napad. Skuhala je malo žita i nabrala nekih boba, ali nije mogla jesti. Uzmahivala je kopljima vježbajući gañanje i snažan izbačaj. U posljednji čas pretražila je hrpu nanesenog drveća i kostiju, dok nije pronašla dugačku kost od prednje jelenje noge s kvrgavim krajem. Lupila je njome po kamenu i stresla se kad je kost žestoko odskočila. Oruñe je bilo dobro, Ejla se domogla snažne batine. Mjesec je izišao prije sunčeva zalaska. Ejla je požalila što slabo poznaje lovačke obrede, ali žene su uvijek bile iz njih isključene. Žene su donosile nesreću. Nikada nisam donijela sebi nesreću, pomisli, ali nikad nisam ni pokušala loviti krupnije životinje. Bilo bi mi drago da znam nešto što donosi sreću. Ruka joj se maši amuleta, pa se sjeti svog totema. Na koncu konca, njezin Spiljski lav ju je naveo da se uopće prihvati lova. To joj je i Kreb rekao. Koji bi drugi razlozi mogli utjecati da jedna žena postane vještija s praćkom nego ijedan muškarac? Njezin totem je bio prejak za ženu - davao joj je crte muške naravi, mislio je" Brun. Ejla se nadala da će joj totem i ovog puta donijeti sreću. Sumrak je već prelazio u pravi mrak kad se Ejla odšetala do okuke rijeke i vidjela kako se konji napokon smiruju ispod drveća za noćni počinak. Uzela je plosnatu kost i šatorsku kožu, pa otrčala kroz visoku travu dok nije stigla do prosjeka u drveću kuda su konji izjutra odlazili na pojilište. Zeleno lišće je bilo sivo pri posljednjim tracima danjeg svjetla, a udaljenije drveće se pretvaralo u crne

obrise prema nebu koje je još plamtjelo. Nadajući se da će mjesec bacati dovoljno svjetla, položila je kožu na zemlju i počela kopati. Površina je bila tvrda, ali kad je otkopala gornji sloj, posao je postao lakši i njezina zaoštrena lopata je lagano prodirala. Kad se na koži skupila prilična hrpa, odvukla ju je dalje iza drveća. Kako je rupa postajala dublja, tako joj je bilo teže izbacivati zemlju, pa je spuštala kožu dolje i poslije je izvlačila zajedno sa zemljom. Više je napipavala nego vidjela, i rad je bio sve teži. Nikada prije nije sama kopala jamu. Velike rupe za kuhanje i pečenje, obložene kamenjem, koje su se upotrebljavale za pripremanje cijelih

velikih životinja, uvijek su se kopale zajednički, sve su žene sudjelovale u tom poslu; a ova jama je bila veća od svih sličnih, dublja i duža. Bila je do pasa u zemlji kad je pod nogama osjetila vodu i shvatila da nije smjela kopati tako blizu potoka. Dno se brzo napunilo. Bila je do gležnja u blatu prije nego što je odustala i izašla, urušivši jednu stranu dok je izvlačila kožu. Nadam se da je dovoljno duboko, pomisli. Morat će biti - što više kopam, više se puni vodom. Pogledala je na mjesec, iznenadila se kako je vrijeme brzo proteklo. Morat će požuriti da dokonča posao, i neće imati vremena za kratak odmor kako je predviñala. Potrčala je prema mjestu gdje je bilo nagomilano grmlje i drveće, posrnula preko neke žile i teško pala. Ovo nije vrijeme za nepažnju, pomisli, trljajući se po bolnom mjestu. Natukla je koljena i dlanove, i bila je sigurna da joj niz nogu curi krv, iako je nije mogla vidjeti. Odjednom je shvatila koliko je ranjiva, pa ju je načas uhvatila panika. Sto bi bilo da slomim nogu? Tko će mi pomoći, ako se išta teže desi? Što ja to radim ovdje, u noći, sama? Bez vatre? Što će biti ako me napadnu životnje? Živo se sjetila risa koji je na nju skočio prije nekoliko godina, pa je segnula za praćkom, jer su joj se u mraku priviñale žute oči. Oružje je bilo čvrsto pripeto uz pojas. To ju je malo ohrabrilo. Ionako sam mrtva, ili se pretpostavlja da sam mrtva. Ako išta treba da mi se desi, desit će se. Ne mogu sada na to misliti. Ako se ne požurim, jutro će me zateći neobavljena posla. Našla je svoju gomilu grmlja i počela vući prema jami. Sama ne bi mogla opkoliti konje, razmišljala je, niti u dolini postoji klanac bez izlaza, ali joj je nagonski pala na um sretna misao. Opet joj je pomogao njezin bistri razum -mozak po kojemu se razlikovala od članova Plemena više nego po vanjskom izgledu. Ako nema klanaca u dolini, pomislila je, možda sama mogu načiniti nešto slično. Nije važno što su i drugi ljudi već dolazili na tu ideju. Za nju je bilav nova. Ona je nije ni smatrala nekim velikim otkrićem. Činila joj se samo kao primjena načina na koji su lovili muškarci iz Plemena; samo mala primjena koja bi mogla, možda mogla, omogućiti osamljenoj ženi da ubije životinju koju nijedan muškarac u Plemenu ne bi ni u snu pošao loviti sam. Bilo je to veliko otkriće, roñeno u nuždi. Ejla je zabrinuto promatrala nebo dok je vukla granje, gradeći branu koja se pod kutom širila od jame prema livadi. Popunila je praznine i grančicama povisila branu dok su se na istoku već počinjale gubiti zvijezde. Najranije ptice počinjale su s jutarnjom pjesmom, a nebo se razdanjivalo kad je ona napokon zastala i pogledala djelo svojih ruku. Jama je bila pravokutna, malo dulja, a blatni ostaci posljednjih tovara zemlje još su se vidjeli na travi. Grumeni zemlje koji su ispadali iz kože označavali su ugaženu stazu kojom je Ejla dobar dio noći odvlačila iskopani materijal u guštaru. Kroz prosjek gdje je bila jama i razdjeljivala dvije strane umjetne ograde, mogla se vidjeti površina vode na kojoj se zrcalilo svijetlo nebo s istoka. Na drugoj strani, ispod strme južne stijene, čuo se žubor vode ali se ništa nije vidjelo. Samo su se nazirali gornji obrisi prema mračnijem nebu. Ejla se okrene da provjeri položaj konja. Drugi kraj doline bio je blago strm, povisivao se prema zapadu da bi se postepeno uzdigao do isturenog zida ispred njezine spilje, i dosegao razinu brežuljkasta područja na istočnoj strani. Tamo je još bilo mračno, ali ipak se moglo nazreti kako se konji počinju micati. Dohvatila je kožu i lopatu od kosti, pa otrčala na žal. Vatra se gasila. Dodala je drva, zatim izvukla žeravicu i metnula je u turov rog, uzela zublje, koplja, i toljagu, pa se vratila jami. Položila je po jedno koplje sa svake strane, ostavila i toljagu, zatim u velikom krugu zaobišla konje da im doñe iza leña prije nego što se pokrenu. l tada je - počela čekati. Čekanje joj je bilo teže nego cijeli noćni rad. Bila je

napeta, nestrpljiva, pitala se hoće li joj plan uspjeti. Provjerila je žeravicu u rogu, pa nastavila čekati; pregledala je zublje, i opet čekala. Na um su joj padale bezbrojne stvari kojih se prije nije sjetila, pomišljala je kako je morala napraviti ovako ili onako, drukčije, i čekala. Pitala se hoće li konji krenuti svojim uobičajenim putem na vodu, pomišljala da ih sama natjera, odbacivala tu misao, i čekala. Odjednom su se konji uzvrpoljili. Ejli se činilo da su nemirniji nego obično, ali nikada im nije bila tako blizu, pa nije bila sigurna. Napokon je najstarija kobila krenula prema potoku, a ostali za njom, zastajkujući da usput popasu koji čuperak trave. Nije bilo sumnje da su postali nemirniji kad su se primakli bliže vodi i osjetili Ejlin miris, koji se zadržao u promije, njenoj okolini. Kad se na kobili primijetilo da se sprema okrenuti na drugu stranu, Ejla shvati da je kucnuo njezin čas. v Zapalila je zublju žeravicom, a drugu pripalila prvom. Kad su se dobro razgorjele, jurnula je za krdom, ostavivši iza sebe rog. Trčala je urličući i vitlajući zubljama, ali je bila predaleko od krda. Miris dima širio je nagonski strah od prerijskog požara. Konji su ga osjetili i vrlo brzo pobjegli još dalje. Išli su u pravcu pojilišta i ograde od grmlja, ali su slutili opasnost pa su neki jurnuli na istok. Ejla je trčala prečicom u istom pravcu, jurila je koliko je noge nose, nadajući se da će ih presresti. Kad im se primakla, vidjela je da većina krda nastoji izbjeći zamku, pa je jurnula meñu njih uz strašnu kriku. Oni su poskakivali oko nje, položenih ušiju, raspuhanih nozdrva -jurili su mimo nje, vrišteći od straha i pometnje, l Ejla se strašila, ali nju je strah hvatao od pomisli da će se konji razbježati. Nalazila se kraj istočnog kraja ograde kad je vidjela da mrka kobila trči prema njoj. Povikala je na nju, raširila zublje i jurnula u neizbježan sudar. U posljednji trenutak kobila ju je izbjegla - na svoju nesreću. Odjurila je prostorom izmeñu ograda, pokušavajući naći izlaz. Ejla je loptala za rijom, boreći se s dahom, osjećajući da će joj pluća prsnuti. Kobila ugleda prolaz s ohrabrujućim svjetlucanjem vode pa krenu u tom smjeru. Zatim opazi otvorenu jamu, ali prekasno. Skupila je sve četiri noge zajedno da preskoči rupu, ali joj se kopita okliznuše na blatnom rubu. Svalila se u rupu i slomila nogu. Ejla je dotrčala, teško dišući; dohvatila je koplje i promatrala usplahirenu kobilu koja je vrištala, tresla glavom i pljuskala po blatu. Ejla steže koplje objema rukama, nape nožne mišiće i usmjeri šiljak prema jami. Nakon izbačaja shvati da se koplje zabilo kobili u bok i ranilo je, ali rana nije bila smrtna. Otrčala je na drugu stranu, okliznula se i zamalo i sama nije pala u jamu. Ejla uze drugo koplje i ovoga puta bolje nacilja. Kobila je njištala od straha i boli, a kad ju je šiljak drugoga koplja pogodio u vrat, pokušala se propeti posljednjim hrabrim trzajem. Zatim je klonula, dok joj je njiska više sličjla na tihi cvilež. Imala je dvije teške rane i slomljenu nogu, smrtne muke nisu joj dugo trajale. Ejla se sporo osvještavala; bila je previše iscrpljena da bi shvatila kako je ostvarila svoj cilj. Stojeći na rubu jame, tromo naslonjena na toljagu koju je još držala i borila se s dahom, zurila je u ubijenu kobilu na dnu rupe. Čupava dlaka bila je izbrazdana potočićima krvi i pokrivena blatom, ali životinja se nije micala. Onda ju je spoznaja polako ispunila. Nekakav poriv, nimalo nalik na sve njezine dotadašnje osjećaje, budio se iz dna njezina bića, zapinjao u grlu i napokon provalio na usta u praiskonskom pobjedničkom pokliku. Uspjela je! U tom času, u samotnoj dolini usred velikoga kontinenta, negdje na neodreñenoj granici pustih sjevernih lapo-rastih stepa i vlažnijih kontinentalnih ravnica

koje se prostiru prema jugu, jedna mlada žena stajala je s toljagom od kosti u ruci - i osjećala se moćnom. Mogla je preživjeti. Sigurno će preživjeti. Ali njezino likovanje bijaše kratka vijeka. Dok je Ejla promatrala konjsku lešinu, odjednom postade svjesna da neće moći odvući konja iz jame; morat će ga rasjeći na dnu kaljuže. Zatim će morati prenijeti sve meso na žal, i to brzo, s cijelom kožom u prilično dobru stanju, prije nego što se previše drugih grabežljivaca ne sjati na miris krvi. Morat će isjeći meso na tanke trake, pomnjivo izdvojiti druge dijelove koji su joj potrebni, stalno ložiti vatre i bdjeti dok se meso ne osuši. A već je bila iscrpljena od tegobna noćnog rada i mučna lova. Ali ona nije bila lovac iz Plemena koji bi se sada

opustio, sada kad je uzbudljivi dio posla završen, i prepustio posao oko rasijecanja i sušenja mesa ženama. Ejlin rad je tek počinjao. Duboko je uzdahnula, zatim skočila u jamu da kobili prereze grkljan. Vratila se trkom na žal po šatorsku kožu i kremeno oruñe, a na povratku je u daljini vidjela konjsko krdo koje je još bježalo. Brzo ih je zaboravila kad se počela mučiti u tijesnom prostoru jame, sva krvava i blatna, sijekući komade mesa i pazeći da ne ošteti kožu. Ptice strvinarke već su grabile komadiće mesa s odbačenih kostiju kad je na šatorskoj koži narasla dovoljna hrpa koju je Ejla mogla izvući. Odnijela ju je do potoka, nabacala granja na vatru, ostavila meso vrlo blizu nje i jurnula natrag, ali je izvukla praćku i zavitlala nekoliko kamenova prije nego što je stigla do jame. Čula je lisičje štektanje i vidjela žutu sjenu kako zamiče kroz grmlje. Ubila bi je da je imala dovoljno kamenja. Zato je zastala da skupi oblutaka kraj potoka, napila se i tek tada se vratila k poslu. Njezin hitac je bio pouzdan i smrtonosan za lasicu koja se usudila pristupiti vatri i pokušala odvući velik komad mesa, kad je Ejla stigla s drugim tovarom. Odložila je meso kraj vatre, skoknula po mrtvu proždrljivicu, nadajući se da će joj ostati vremena da i nju odere. Lasičje krzno bilo je osobito korisno za zimsku odjeću. Dodala je još drva na vatru i bacila pogled prema nanesenoj gomili. Nije imala sreće s hijenom kad se vratila do mrtve kobile. Pobjegla joj je s cijelom goljenicom. Toliko mesoždera nije vidjela otkad je stigla u dolinu. Lisice, hijene, lasice - svima su narasle zazubice na njezinu lovinu. Prerijski vukovi i njihovi okrutniji šumski roñaci trčkarali su izvan dometa njezine praćke. Jastrebovi i lunje bili su hrabriji, samo su lupkali krilima i odskakivali u stranu kad bi se ona približila. Očekivala je da će vidjeti risa ili leoparda, čak i spiljskog lava, mogli su se pojaviti svakog časa. Kad je napokon izvukla prljavu kožu iz jame, sunce je bilo prešlo zenit i naginjalo se na zapad, ali ona je i dalje vukla meso na žal, ne dopuštajući umoru da je svlada. Nije spavala cijele noći; nije jela cijeli dan; pala je na zemlju i nije se htjela više maknuti. Ali kad je vidjela da i najsitnija stvorenja raznose njezin plijen, skupila je svu volju i snagu i opet ustala. Muhe zujare upozorile su je koliko je prljava. Prisilila se da ode do potoka, svalila se u vodu ne skidajući odjeću, i zahvalno se prepustila milovanju svježe vode. Potok ju je okrijepio. Zatim je otišla do spilje, raširila svoj ljetni ogrtač da se osuši, i požalila što se nije sjetila da izvadi praćku iz nabora prije nego što je pala u vodu. Bojala se da će se praćka skrutiti. Nije imala vremena da je trlja i smekša. Obukla je drugi ogrtač i izvukla iz spilje krzno na kojem spava. Prije nego što se vratila na žal, pogledala je u daljinu. Konja nije bilo na vidiku, ali oko njezine jame bilo je veoma živo.

Odjednom se sjetila kopalja. Ostala su na zemlji kad ih je izvukla iz mrtva konja. Razmišljala je da li bi otišla po njih, gotovo je samu sebe odvratila od toga, ali onda je priznala da je ipak bolje sačuvati dva gotova koplja, nego se mučiti oko novih. Uzela je vlažnu praćku i ostavila krzno na žalu, zaustavivši se da skupi nekoliko oblutaka. Kad se primakla stupici, ugledala je krvoproliće kao da ga prvi put vidi. Ograda je na nekim mjestima već bila porušena. Jama je zijevala kao svježa rana u zemlji, oko nje je trava bila žestoko izgažena. Krv, komadići mesa i kosti svuda naokolo. Dva vuka su režala oko ostataka kobiline glave. Lisice su se svañale oko čupave prednje noge s kopitom, a jedna je hijena sve to promatrala iz prikrajka. Kad god bi vidjela hijenu, Ejla bi se sjetila zgode u kojoj je jedna takva životinja bila pograbila Ogino dijete. Morala ju je ubiti, nije se mogla oteti mislima o strašnim posljedicama. Jednostavno nije mogla dopustiti da dijete nastrada. Kad se prignula da podigne koplja, pažnju joj je privuklo nekakvo micanje u grmlju. Nekoliko hijena opsjedalo je mlado ždrijebe žućkaste boje i dugih tankih nogu. Baš mi te je žao, pomisli Ejla. Nisam željela ubiti tvoju majku, ali dogodilo se da je baš ona naletjela. Ejla nije osjećala nikakvu grižnju savjesti. Postojali su lovci, a na drugoj strani lovljene životinje, ponekad su čak i sami lovci bili tovljeni, l ona je lako mogla pasti kao plijen, usprkos oružju i vatri. Lov je predstavljao oblik življenja. Ali ona je takoñer znala da je i ždrijebe osuñeno na smrt bez majke, pa joj je bilo žao te male i bespomoćne životinje. Od onoga prvoga zečića kojeg je donijela Izi da ga izliječi, ona je donosila ranjene životinje u spilju, na veliko Brunovo negodovanje. Na koncu je popustio, ali je zabranio da se donose mesožderi.

Gledala je kako hijene opkoljavaju malu ždrebicu, koja je plačljivo pokušavala umaknuti, zvjerajući ustrašenim očima na sve strane. Kad nemaš nikoga da se brine o tebi, možda je bolje da sve bude što brže gotovo, pomisli Ejla. Ali kad je jedna hijena jurnula na ždrijebe i ugrizla ga za sapi, Ejla je prestala misliti. Skočila je u grmlje i počela izbacivati kamenje iz praćke. Jedna hijena je pala, druge su se razbje-žale. Nije ih pokušavaja ubiti; željela je samo da ostave na miru jadno konjče. Ždrijebe je takoñer pobjeglo ali se uskoro zaustavilo. Bojalo se Ejle, ali se više bojalo hijena. Ejla se polako primakla ždrebetu, ispružila ruku i blago ga zazvala kao što je i prije znala smirivati ustrašene životinje. Imala je prirodan pristup životinjama, nagonski ih je osjećala, kao što je prirodno poznavala mnoge trave. To je u njoj razvila Iza, koja ju je iz sažaljenja prigrlila kad ju je našla ranjenu i gladnu, prije mnogo godina. Ždrebica se približila i onjušila Ejline pružene prste. Ejla ju je dotaknula, pomilovala i počešala. Kad je Ždrebica u Ejlinim prstima prepoznala nešto poznato, i počela ih glasno sisati, u Ejli se probudila zatomljena glad. Jadno dijete, pomisli, kako si gladno, a nigdje majke da ti dade mlijeka. Ni ja ti ne mogu dati mlijeka; nisam ga imala dovoljno ni za Darka. Osjećala je da joj prijete suže pa je stresla glavom. No, ipak je izrastao u snažna mladića. Možda se mogu domisliti da te nečim drugim nahranim, l ti ćeš se brzo odbiti od sise. Doñi, mala. Ona povede mladu ždrebicu prema žalu, dajući joj prst. Kad se primakla, vidjela je risa kako se upravo sprema pobjeći s velikim komadom njezina teško zarañena mesa. Napokon se pojavila i jedna mačka. Segnula je u nabor da uzme dva kamena i praćku, ždrijebe je plašljivo ustuknule, a kad je ris zastao i pogledao prema njima, hitnula je svom snagom jedan kamen za drugim.

- Risa možeš ubiti praćkom - davno joj je tvrdio Zaug. - Ne pokušavaj ništa više, ali risa možeš ubiti. Nije to bilo prvi put da je Ejla dokazala ispravnost njegovih riječi. Spasila je meso i dovukla i tu mačku čupavih ušiju. Zatim je pogledala hrpu mesa, konjsku kožu sa stvrdnutim blatom, mrtvu lasicu i mrtva risa. Odjednom se glasno nasmijala. Trebalo mi je mesa. Trebalo mi je krzna. Sada mi samo treba nekoliko ruku da mi pomognu, pomisli. Mala Ždrebica je odskočila od njezine provale smijeha i od mirisa vatre. Ejla uze remen, pažljivo se primače ždrebetu, sveza ga oko vrata i odvede do potoka. Drugi kraj remena sveza za drvo, sjetivši se da je opet zaboravila koplja, otrča po njih, zatim se vrati da smiri ždrijebe koje je pokušavalo da je slijedi. Čime ću te hraniti, pomisli kad je ždrijebe opet htjelo sisati njezine prste. Kao da već nemam posla preko glave. Pokušala je s travom, ali ždrijebe kao da nije znalo što će mu trava. Zatim je ugledala zdjelu s hladnim kuhanim žitom. Mala djeca mogu jesti hranu-svojih majki, sjetila se, samo mora biti mekša. Nalila je vode u zdjelu, zgnječila žito u kašu i vratila se ždrebetu. Ono je samo frknulo i odmaknule se kad mu je žena stavila pod nos zdjelu, ali kad mu je njuška dotaknula kašu, obliznulo se i pokazalo želju da jede. Bilo je gladno i ponovno je posegnulo za Ejlinim prstima. Ejla mu je dopustila da siše nekoliko trenutaka, a onda je zamočila prste u zdjelu. Ždrijebe je posisalo kašu i streslo glavom, ali nakon nekoliko takvih pokušaja gladno mladunče je shvatilo što treba učiniti. Kad jesve pojelo, Ejla se vratila u spilju, uzela još žita i počela ga kuhati za iduće obroke. Mislim da ću morati skupiti mnogo više žita nego što sam isprva namjeravala. Ali možda još ima vremena, ako uspijem sve ovo osušiti. Odmorila se malo i pomislila kako bi u Plemenu smatrali da je čudnovata, jer je ubila konja za vlastitu hranu a zatim skuplja drugu hranu za ždrijebe. Mogu biti čudnovata koliko god hoću... ovdje, reče sama sebi, dok je razrezivala komad konjskoga mesa i zašiljivala ražanj da ga ispeče za sebe. Zatim pogleda posao koji ju je još čekao i poče marljivo raditi. Još je sjekla meso u tanke trake kad je puni mjesec izašao i zvijezde počele žmirkati na nebu. Krug vatara okružio je žal, a njoj je bilo drago što se velika gomila nanesenog drvlja nalazi pri ruci. Unutar kruga, red po red, sušilo se meso. Žutosmeñe risovo krzno bilo je smotano pokraj manjeg lasičjeg krzna, a oba su čekala da ih ona ostruže i razapne. Svježe oprana siva konjska koža ležala je na kamenju i sušila se zajedno sa želucem, koji je bio očišćen i napunjen vodom da ostane mek. Tu su se sušile žile za tetive, oprana crijeva i hrpa kopita i kostiju i drugih otpadaka koji su čekali da se nabiju u crijeva i spreme za zimu. Uspjela je čak spasiti i malo risove i lasičje masti - za svjetiljke i za premazivanje mjehova - iako je bacila meso. Nije joj se sviñao okus mesoždera. Ejla pogleda dvije posljednje hrpe mesa, oprane u rijeci, i posegnu za jednom. Zatim promijeni mišljenje. One mogu pričekati. Nije se mogla sjetiti da je ikada bila tako umorna. Provjerila je vatre, navalila još drva na svaku, zatim razastrla medvjeñe krzno i legla. Ždrijebe više nije bilo svezano za grm. Nakon drugoga hranjenja, činilo se da nije više željelo otići. Ejla je bila već gotovo zaspala kad ju je mala ždrebica onjušila i legla pokraj nje. Tada se nije ni sjetila da će je ždrebičin nemir probuditi ako se ikakav grabežljivac približi zgaslim vatrama. Napola usnula, mlada žena je zagrlila toplo malo stvorenje, osjetila kako mu kuca srce, čula njegov dah i pripila se uz njega.

Šesto poglavlje

Džondalar protrlja kratku oštru bradu i dohvati uprtnjaču koja je visila o kržljavom boru. Izvuče smotuljak meke kože, razveza vrpce i odmota kožu, pa pažljivo pregleda tanku kremenu oštricu. Bila je lagano svijena po dužini sve oštrice koje se dobivaju od kremena pomalo su svijene, to je značajka toga kamena - ali rub je bio ravan i oštar. Ta oštrica je bio jedan od nekoliko posebno finih komada koje je stavio na stranu. Iznenadan vjetar zašumi kroz suhe grane starog bora pokrivena lišajem. Zapuh rastvori šator, pomete ga iznutra, nategnu konope i prodrma kolce, pa ga opet zatvori. Džondalar pogleda oštricu britve, zatim zaklima glavom i opet je spremi. Je li došlo vrijeme za puštanje brade? - reče Tonolan. Džondalar nije primijetio da mu se primakao brat. - Da ti kažem nešto o bradi - reče. - Ljeti ona može biti dosadna. Svrbi kad se znojiš, ugodnije je kad se obrije. Ali sigurno je da ti zimi grije lice, a zima dolazi. Tonolan huknu u ruke, protrlja ih, zatim čučnu kraj niske vatre ispred šatora i pruži dlanove iznad plamena. -Nedostaje mi boja - reče. Boja? Crvena boja. Nema nigdje ništa crveno. Tek tu i tamo poneki grm, inače je sve drugo postalo žuto i smeñe. Trava, lišće. - Pokaza glavom u pravcu prostranih travnjaka iza sebe, zatim pogleda Džondalara koji je stajao kraj drveta. Čak i borovi izgledaju bezbojno. A led se već javlja u lokvicama i na rubovima potočića. Ja ipak još čekam jesen. Samo je nemoj predugo čekati - reče Džondalar, priñe mu i spusti se kraj vatre nasuprot bratu. - Vidio sam jutros jednog nosoroga. Išao je na sjever.

l meni je mirisalo na snijeg. Neće ga još biti mnogo, bar dok su nosorozi i mamuti u blizini. Oni vole hladnoću, ali im nije drag dubok snijeg. Čini se da uvijek znaju kad se spremaju velike oluje pa žurno pohitaju natrag na ledenjak. Ljudi kažu: "Nikad ne idi na sjever za mamutima". A to vrijedi i za nosoroge, ali ovaj se jutros nije žurio. Vidio sam više puta cijele lovačke družine kako se vraćaju praznih ruku, ne izbacivši nijedno koplje, samo zato što su dlakavci išli na sjever. Baš me zanima koliko snijega napada u ovim krajevima. Ljeto je bilo suho. Bude li i zima suha, možda će mamuti i nosorozi ostati cijelu godinu. Ali mi se nalazimo daleko na jugu, a to obično znači mnogo više snijega. Ako u onim planinama na istoku ima ljudi, oni će nam znati reći. Možda smo morali ostati s onima koji su nas na splavi prevezli preko rijeke. Treba nam neko mjesto gdje ćemo prezimiti, i to uskpro. Ne bih imao ništa protiv zgodne prijateljske spilje pune lijepih žena, pa makar to bilo odmah sada - reče Tonolan kroz lukavi smiješak. l ja bih pristao na neku prijateljsku spilju. - Veliki brate, ti ne bi želio provesti zimu bez žena, kao ni ja. Krupni muškarac se nasmija. - Pa, zima bi bila mnogo hladnija bez žene, bila lijepa ili ružna. Tonolan sumnjičavo pogleda brata. - Često sam se to pitao - reče. Što? Ponekad se nañe neka prava ljepotica koju opsjedaju gomile muškaraca, a ona gleda samo tebe. Znam da nisi

glup; ti si svjestan toga - a ipak proñeš pokraj nje i odabereš neku jadnicu koja sjedi u kutu. Zašto? Ne znam. Ponekad takva "jadnica" misli da nije lijepa, samo zato što ima madež na obrazu ili malo duži nos. Kad razgovaraš s njom, često nañeš u njoj mnogo više blaga nego u onoj za kojom se pomamljuju svi muškarci. Ponekad su manje savršene žene mnogo zanimljivije; one više rade, a usput ponešto i nauče. Možda imaš pravo. Neke od stidljivica naprosto procvjetaju kad obratiš na njih pažnju. Džondalar slegnu ramenima i ustade. - Na ovaj način nećemo naći ni žene, ni Spilju. Raspremimo šator. Tako je! - reče Tonolan žustro, pa se okrene prema vatri - i ukoči se. - Džondalar! - protisnu, zatim se potrudi da govori prirodnije. - Nemoj napraviti nikakvu kretnju da ne privučeš njegovu pažnju, ali ako pogledaš preko šatora, vidjet ćeš svoga jutrošnjega prijatelja, ili nekoga tko mu je jako sličan. Džondalar se nadvi nad šator. S druge strane, ljuljajući svoju golemu težinu s noge na nogu, gegao se velik, dlakavi dvorogi nosorog. Glava mu je bila okrenuta ukoso, motrio je Tonolana. Nosorog ne vidi gotovo ništa ravno ispred sebe, jer su mu oči zabačene straga, a ni vid mu nije osobit. Meñutim, ima oštar sluh i istančan njuh, čime u cijelosti nadoknañuje slab vid. Nosorog je očito stvorenje hladnoće. Imao je dvostruku kožu, meku donju s g"ustim finim dlakama i čupavu vanjsku crvenkaste boje, a ispod svega toga tri palca debeo sloj masti. Glava mu je ležala nisko, spuštala se s ramena, a dugački prednji rog stajao je tik uz tlo dok se kretao. Njime je razgrtao snijeg s pašnjaka, kad ne bi bio predubok. Njegove kratke debele noge lako su propadale u snijeg. Na južne pašnjake je dolazio na kratko vrijeme - da se napase gušće trave i nagomila zalihe sala - kasno u jesen i rano zimi kad bi postalo dovoljno hladno za njega, ali se vraćao na sjever prije snjegova. Nije podnosio toplinu, niti je mogao preživjeti u dubokom snijegu. Domovina mu je bila studena, suha, raspucala tundra i stepa podno ledenjaka. Meñutim, dugački i oštri prednji rog mogao se mnogo opasnije upotrijebiti, a izmeñu nosoroga i Tonolana nije bilo ničega osim kratke udaljenosti. Ne miči se! - pisnu Džondalar. On se spustio iza šatora i mašio se svežnja kopalja. Od tih tankih kopalja neće biti velike koristi - reče Tonolan, iako mu je bio okrenut leñima. Ta primjedba je zadržala Džondalarovu ruku; čudio se kako Tonolan zna da želi uzeti koplje. - Moraš ga pogoditi u neko ranjivo mjesto, na primjer u oko, a to je presitna meta. Za nosoroga moraš imati mnogo teže koplje - nastavi Tonolan, dok mu se brat i dalje čudio kako pogaña što radi. Ne govori previše, privući ćeš mu pažnju - upozori ga Džondalar. - Ja možda nemam teško koplje, ali ti nemaš Dolina konja nikakva oružja. Proći ću s druge strane i nastojat ću da ga otjeram. Čekaj, Džondalar! Nemoj! Samo ćeš ga rasrditi tim kopljem, nećeš ga ni raniti. Sjeti se, kad smo bili dječaci, kako smo znali dražiti nosoroge. Netko bi potrčao, nosorog bi jurnuo za njim, zatim bi drugi privukao njegovu pažnju i skrenuo ga na drugu stranu. Tako smo ga dražili dok se ne bi umorio. Jesi li spreman da mu privučeš pažnju? Ja ću potrčati i nastojati da najprije jurne za mnom. Ne! Tonolan! - kriknu Džondalar, ali bijaše prekasno.

Tonolan je već trčao. Nikada nije bilo moguće pogoditi što će učiniti nosorog. Umjesto da jurne na čovjeka, ovaj je jurnuo na šator koji je lepetao na vjetru. Pokosio ga je, napravio rupu u njemu, pretrgnuo konope i zapleo se u njima. Kad se oslobodio konopa, zaključio je da mu se ne sviñaju ni ljudi ni njihov logor, pa je bezopasno otkasao. Tonolan se osvrne, vidje da je nosorog otišao i vrati se trkom. To je bila glupost! -viknu Džondalar, zabivši koplje u zemlju takvom snagom da se prelomilo iza šiljka od kosti. Htio si poginuti? Velika Božice, Tonolan! Dva čovjeka ne mogu dražiti nosoroga. Mora nas biti dovoljno da ga opko limo. Što bi se dogodilo da je navalio za tobom? Tako ti podzemlja Velike majke, što misliš da bih ja učinio s tobom da si ostao ranjen? Preko Tonolanova lica preleti iznenañenje, zatim ljutnja. Onda se poče smijati. - Zaista si se zabrinuo za mene! Viči koliko god hoćeš, ne možeš me prevariti. Možda nisam smio pokušati, ali nisam mogao ni dopustiti da ti napraviš neku glupu kretnju, kao što je na primjer pokušaj da ga napadneš s tim lakim kopljem. Tako ti podzemnog svijeta Velike majke, što misliš da bih ja učinio s tobom da si ostao ranjen? - Smijeh mu je postajao sve jači, a u očima mu se krijesilo veselje dječaka kojemu je uspjela šala. - Osim toga, nije pošao za mnom. Džondalar pogleda nasmijanog brata. Njegova vika bila je više odušak nego ljutnja, ali mu je trebalo nekoliko časaka dok je shvatio da se Tonolanu ništa nije dogodilo. Imao si sreće. Mislim da smo obojica imali sreće reče i odahnu. - Dobro bi bilo da napravimo teža koplja, makar im zasad samo zašiljili vrhove. Nisam vidio nijednu tisu, ali možemo se obazreti za kojim jasenom ili johom usput - reče Tonolan i poče raspremati šator. - l to je drvo dobro. Svako drvo je dobro, čak i vrbovina. Morali smo ih napraviti prije polaska. - Džondalar, krenimo odavde. Moramo stići do onih planina, je li tako? Ne volim putovati bez težeg koplja, bar dok su nosorozi u blizini. Možemo se ranije zaustaviti. Tako je. Ionako moramo popraviti šator. Dok hodamo možemo potražiti prikladno drvo i naći bolje mje sto za logor. Onaj bi se nosorog mogao vratiti. A mogao bi nas i slijediti. - Tonolan je uvijek želio krenuti rano izjutra, bio je nestrpljiv kad se odgañao pola zak, i Džondalar je sve to znao. - Možda bismo morali stići do onih planina. U redu, Tonolan, ali ćemo se ranije zaustaviti, slažeš li se? Slažem se, veliki brate! Braća su grabila duž rijeke ravnomjernim, dugačkim" koracima, naviknuti meñusobno na brzinu hoda i povremene dugačke šutnje. Odrasli su zajedno, govorili su iz srca i duše, poznavali su jedan drugome jake i slabe strane. Svaki je na sebe preuzeo neke dužnosti, ovisili su jedan o drugome u svakoj neprilici. Bili su mladi, jaki i zdravi, pouzdavajući se u sebe da se mogu suočiti sa svim što im iskrsne na putu. Bili su toliko prilagoñeni okolini da je njihovo opažanje graničilo s uroñenim nagonom. Čim bi se pojavilo nešto što bi ih moglo ugroziti, oni su istog časa postajali vrlo oprezni. Ali tek su neodreñeno bili svjesni topline dalekoga sunca kojemu je hladan vjetar najavljivao izazov zime; oblaci crnih rubova grlili su bijele vrhunce planina; duboko dolje magla je skrivala rijeku. Planinski lanci veJikoga kontinenta davali su oblik toku Velike majke rijeke. Ona je izvirala na sjeveru ispod lanca pokrivena ledenjakom i tekla na istok. Iza prvog velikog lanca planina pružala se velika ravnica - nekada je to bilo kopneno more - a dalje na istoku drugi lanac svijao je rijeku u velikom luku.

Na mjestu gdje se najistočniji kraj planina spajao sa brežuljcima od fliša, koji su ujedno bili sjeveroza-

padni kraj drugog lanca, rijeka se probijala kroz kamenitu branu i naglo skretala na jug. Nakon prolaska kroz krševitu visoravan, rijeka je vijugala preko travnatih stepa, raspadala se na mnogo odijeljenih kanala i opet se spajala u jedno korito odmičući na jug. Ta lijena i široka rijeka, tekući kroz debele naslage mulja, pružala je privid nepromjenljivosti. Ali to je bio samo privid. Kad je Velika majka rijeka stigla do povišenih dijelova na južnom kraju ravnice, opet je skrenula na istok, prikupila sve svoje kanale, primila u sebe svu vodu sa sjevernog i istočnog lica velikog masiva pod ledom, i zaputila se još silnija prema moru. Nabujala Majka preplavljivala je niske dijelove dok je vijugala prema južnom kraju drugog planinskog lanca. Dva čovjeka su je pratila lijevom obalom, prelazeći povremene kanale i potoke koji su joj i dalje tekli u krilo. S druge strane rijeke, na jugu, zemlja se dizala u strmim bregovima koji su se postepeno spuštali sve do vode. Mislim da nećemo doći do ušća Dunava prije zime primijeti Džondalar. - Već se počinjem pitati da li ono uopće postoji. Ušće postoji, i mislim da ćemo uskoro doći do njega. Pogledaj koliko je široka. - Tonolan mahnu rukom na desnu stranu. - Tko bi pomislio da će se toliko povećati? Moramo biti blizu njezina kraja. Ali još nismo stigli do Sestre, bar ja mislim da nismo. Tamen je rekao da je velika gotovo kao Majka. To mora biti jedna od onih priča što postaju sve veće kad se pričaju. Valjda ne misliš da još jedna ovako velika rijeka teče na jug ovom istom ravnicom? Pa, Tamen nije rekao da ju je vidio, ali imao je pravo kad je spomenuo da će Majka ponovo skrenuti na istok, a znao je i za ljude koji su nas prevezli preko kanala. Možda ima pravo i kad spominje Sestru. Zao mi je što nismo poznavali jezik one Spilje koja je imala splavi; možda bi oni znali nešto više o pritoku koji je velik kao Majka. Ti znaš kako se lako pretjeruje kad se govori o dalekim čudima. Ja mislim da je Tamenova "Sestra" tek jedan od Majčinih kanala, istočnije odavde. Nadam se da imaš pravo, mali brate. Jer ako postoji Sestra, morat ćemo je prijeći prije nego što stignemo do onih planina. A ne znam gdje ćemo inače naći mjesto za zimovanje. Vjerovat ću kad je vidim. Neko kretanje, očigledno u neskladu s prirodnim stanjem stvari, privuklo je Džondalarovu pažnju. Upravivši pogled u smjer iz kojega se čuo neki zvuk, ugledao je u daljini crn oblak koji se kretao protiv jaka vjetra, a kad se približio, vidjelo se veliko jato gusaka koje su u zraku gakale. Spustile su se sve zajedno, zamračivši nebo od velika broja, zatim sletjele na obližnji komad zemlje oko kojega se na dvije strane razlijevala rijeka. Stariji brate - reče Tonolan smijući se od uzbuñenja te guske se ne bi spustile da u blizini nema močvara. Možda se nalazimo pred jezerom ili morem, i kladio bih se da se Majka u njega ulijeva. Mislim da smo stigli do kraja rijeke!

Ako se popnemo na ono brdo, bolje ćemo vidjeti. Džondalarov glas je bio pažljivo nepristran, ali Tonolan je osjetio po prizvuku da mu brat ne vjeruje. Brzo su se popeli, zadihani kad su stigli na vrh, zatim zadržali dah od iznenañenja. Bili su dovoljno visoko da vide prilično daleko. Iza okuke Majka se proširivala i približavala velikoj vodenoj površini, mreškajući se i pjeneći. Široka vodena površina bila je blatna i puna otpadaka. Uzvrtložene struje nosile su granje, mrtve životinje, čitava stabla. Nisu stigli do Majčina kraja. Stigli su do ušća njezine Sestre. Visoko u planinama Sestra je počinjala teći kao potoci i rječice. Oni su jurili nizbrdo, tvorili vodopade i slijevali se zajedno niz zapadno lice drugog velikog planinskog lanca. Bez jezera i močvara na putu, nemirne vode dobivale su na snazi i količini skupljajući sve pritoke u ravnici. Sestru je ukrotila samo pomamna Majka. Silan sutok njih dviju širio se na velikoj površini tako da oko nije sezalo na drugi kraj. Jesenske poplave prelijevale su se preko rubova i ostavljale iza sebe pustoš: izvaljena stabla s korijenjem u zraku, osakaćena debla, polomljene grane, strvine životinja, uginule ribe - sve to napunjalo je odvojene lokve. Vodene ptice gostile su se na lakom plijenu; obližnji žali vrvjeli su njima. Jedna hijena u blizini, zabavljena oko mrtva jelena, dokazivala je da su i drugi strvinari znali za taj izvor hrane. Velika majko! - kliknu Tonolan. To mora biti Sestra. - Džondalar je bio previše prožet strahopoštovanjem da bi pitao brata je li sada uvjeren. Kako ćemo prijeko? Ne znam. Morat ćemo se vratiti uzvodno. Dokle? Velika je kao i Majka. Džondalar je mogao samo potresli glavom. Čelo mu se namrštilo od zabrinutosti. - Morali smo poslušati Tamenov savjet. Svakog dana možemo očekivati snijeg, nemamo mnogo vremena za povratak. Ne bih želio da nas oluje uhvate na otvorenom. Iznenadan zapuh vjetra podiže Tonolanovu kukuljicu i zabaci mu je na leña. On je opet navuče, priteže je uz lice, i strese se. Prvi put otkad su krenuli on je ozbiljno posumnjao hoće li preživjeti dugačku zimu koja nadolazi. - Što ćemo sada, Džondalar? Nañimo mjesto gdje ćemo se ulogoriti. - Viši brat je pogledom pretraživao okolicu. - Ondje, malo uzvodno, kraj obale je skupina joha. Kraj njih protječe potok koji se ulijeva u Sestru, voda mora biti dobra. Ako obje uprtnjače privežemo za veliko deblo, a oko sebe svežemo konop i držimo se zajedno, mogli bismo preplivati rijeku a da se ne razdvojimo. Znam da si hrabar, mladi brate, ali to bi bila luñačka hrabrost. Nisam siguran da bih mogao preplivati, a još manje da bih uspio stići na drugu obalu zajedno s deblom i našim stvarima. Rijeka je hladna. Samo zbog struje se ne ledi, na rubovima je jutros bilo leda. A što će biti ako se zapletemo u grane nekog drveta? Struja će nas odnijeti, a možda i potonemo. Sjećaš li se one Spilje koja živi u blizini Velike vode? Oni izdube sredinu velikih stabala i tako prelaze rijeke. Možda bismo mogli... Nañi mi u blizini tako veliko stablo - reče Džondalar pokazujući rukom po travnatoj preriji na kojoj se vidjelo tek poneko kržljavo drvo. Pa... čuo sam da u nekoj drugoj Spilji prave velike ljuske od brezove kore... ali one izgledaju tako krhko. Vidio sam ih, ali ne znam kako se prave, niti mi je poznato ljepilo kojim se služe da budu nepropusne. Osim

toga, u njihovu kraju rastu veće breze nego što sam ih ovdje vidio. Tonolan pogleda oko sebe, nastojeći smisliti nešto bolje čime bi srušio bratovu neumoljivu logiku. Vidio je onu skupinu joha i nasmiješio se. - A što misliš o splavi? Treba samo da svežemo nekoliko debla zajedno, a na onom brežuljku ima joha do mile volje. Usput treba naći jednu dovoljno dugačku i jaku da njome dosegnemo do dna rijeke! Splavi je teško upravljati čak i na malim plitkim rijekama. Tonolanu se ugasi smiješak, a Džondalar zatomi svoj. Tonolan nikada nije mogao sakriti osjećaje, a Džondalar je sumnjao da je to njegov mlañi brat uopće pokušavao. Ali upravo zbog njegove nagle i iskrene naravi svi su ga voljeli. - Nije to tako loša ideja - dopusti Džondalar i primijeti kako se smiješak vraća na Tonolanovo lice. - Kad se dovoljno vratimo uzvodno, neće biti opasnosti da zagazimo u tu uzburkanu vodu. Naći ćemo mjesto gdje je rijeka šira i plića, tu neće biti ni tako brza, a bit će valjda i drveća. Nadam se da će nas poslužiti vrijeme. Tonolan se uozbiljio kad mu je brat spomenuo vrijeme. Onda krenimo. Šator je spreman. Idem najprije pogledati one johe. l dalje nam trebaju teška koplja. Trebalo ih je sinoć napraviti. Zar te još zabrinjava onaj nosorog? On je daleko iza nas. Moramo krenuti da što prije nañemo mjesto za prijelaz. Ipak idem odsjeći jedno koplje. Odsijeci usput i za mene jedno. Ja ću dotle spremati stvari. Džondalar uze sjekiru i pogleda joj oštricu, zatim klimnu i krenu uzbrdo prema jošiku. Pregledao je pažljivo drveće i izabrao jedno vitko i visoko stablo. Odsjekao ga je, skresao grane, skratio ga, a zatim potražio drugo za Tonolana. Odjednom začu neko puhanje i roktanje. Do njega dopre bratova vika, zatim zvuk koji ga je ustrašio više nego išta u živptu, bolan krik njegova brata. Tišina poslije presječena krika bila je još gora. Tonolan! Tonolan! Džondalar sjuri niz brijeg držeći johov kolac i stežući ga u veliku strahu. Srce mu je palo u pete kad je opazio velikog dlakavog nosoroga - sezao mu je do ramena - kako gura mlohavo čovječje obličje na zemlji. Na životinji se vidjelo

da ne zna što bi sada kad je njegova žrtva pala. Od velika straha i srdžbe Džondalar nije razmišljao, nagonski je postupio. Uzmahnuvši kolcem, stariji brat navali na životinju, ne brinući o vlastitoj sigurnosti. Snažan udarac pogodi noso-roga po gubici, točno ispod velikog svijenog roga, zatim uslijedi drugi udarac. Nosorog ustuknu, neodlučan pred junačkim čovjekom koji ga napada i zadaje mu bol. Džondalar se spremi da ponovno uzmahne, ali životinja se okrene. Snažan udarac po sapima nije joj mnogo naškodio, ali ju je potaknuo da ubrza korak. Džondalar poñe za nosorogom i udari ga još nekoliko puta, ali kad vidje da će nosorog otići, zastade i predahnu. Koplje mu ispade iz ruku i on se vrati Tonolanu. Brat je ležao potrbuške kako ga je nosorog ostavio. Tonolan? Tonolan! - Džondalar ga prevrnu. Na Tonolanovim kožnim hlačama u blizini prepona vidio se raspor iz kojega je navirala krv. Tonolan! Oh, Božice! - Nasloni uho na bratove prsi osluškujući kucanje srca, ali se bojao da mu se bilo samo pričinja, jer je ubrzano disao.

Oh, Božice, živ je! Ali što ću sada? - Džondalar podiže čovjeka u nesvijesti i zastade načas, Ijuljkajući ga u naručju. O, Božice, Velika majko zemljo! Nemoj ga još uzeti. Pusti ga da živi, molim te... - Glas mu prepuče i iz grudi mu se ote težak jecaj. - Majko ... molim te... pusti ga da živi. Džondalar pognu glavu, zaplaka na bratovu mlitavu ramenu, zatim ga odnese pod šator. Položi ga nježno na smotak za spavanje pa mu nožem rasiječe odjeću. Jedina vidljiva rana bila je velika, pružala se niz cijelo lijevo bedro, ali prsi su mu bile natučene i cijela lijeva strana već natekla i modra. Boljim ispitivanjem Džondalar vidje da je nekoliko rebara slomljeno; vjerojatno ima i unutrašnjih povreda. Krv je curila iz zjala na Tonolanovoj nozi i skupljala se na smotku pod njim. Džondalar je kopao po svojoj uprtnjači, pokušavao je naći nešto što bi upilo krv. Pograbio je ljetnu tuniku bez rukava, smotao je i pokušao obrisati krv s krzna, ali ju je sarno razmazao. Zatim je meku kožu položio na ranu. Božice, Božice! Ne znam što ću. Ja nisam izlječitelj. Džondalar se spusti na pete, uhvati se za glavu i ostavi krvave tragove na licu. - Vrbova kora! Napravit ću čaj od vrbove kore. Izañe ispod šatora da zgrije vode. Nije morao biti izlječitelj da bi znao kako vrbova kora ublažava bolove; svatko je pravio od nje čaj protiv glavobolje i nekih drugih manjih tegoba. Nije znao da li se upotrebljava za ozbiljne povrede, ali nije mu ništa bolje padalo na pamet. Nemirno je šetao oko vatre, pogledavao stalno pod šator, čekajući da voda prokuha. Navalio je još drva na vatru i donekle sažegao drveni okvir na kojem e ležala koža za kuhanje puna vode. Zašto toliko traje! Čekaj, nemam vrbove kore. Moram je donijeti prije nego što voda provri. Zavirio je pod šator i dugo promatrao brata, zatim otrčao do riječne obale. Kad je ogulio malo kore s drveta koje je dugim tankim granama brazdalo vodu, trkom se vratio. Prvo pogleda da li se Tonolan "osvijestio, i vidje da je njegova ljetna tunika promočena krvlju. Zatim opazi da koža za kuhanje vri preko ruba i gasi vatru. Nije znao što bi prvo učinio - napravio čaj ili priskočio bratu u pomoć - pa mu je pogled neodlučno lutao izmeñu šatora i vatre. Napokon dograbi čašu i u nju nali malo vode, oprživši pri tom ruke, zatim ubaci vrbovu koru u kožu. Doda nekoliko komada drva na vatru, nadajući se da će planuti. Pretraži Tonolanovu uprtnjaču, u nestrpljivosti iskrenu sve iz nje, pa uze njegovu ljetnu tuniku da zamijeni okrvavljenu. Kad je stupio pod šator, Tonolan zastenje. Bio je to prvi zvuk kojim se oglasio njegov brat. On izjuri po čašu čaja, primijeti da je vrlo malo tekućine ostalo, pa se upita neće li biti prejak napitak. Vrati se pod šator s čašom vruće tekućine, potraži mjesto gdje će je odložiti i vidje da nije samo ljetna tunika krvava. Pod Tonolanom se stvarala lokvica i bojila cijelo krzno za spavanje. Gubi previše krvi! O, Majko! Njemu je potreban izlječitelj, vidar. Što ću učiniti? Sve više se uznemirivao i plašio za brata. Osjećao se posve bespomoćno. Moram poći i tražiti pomoć. Gdje? Gdje mogu naći vidara? Ne mogu čak ni preko Sestre, a ne mogu ni njega ostaviti. Neki vuk ili hijena namirisat će krv i doći. Velika Majko! Koliko li krvi na tunici! Neka životinja će je namirisali. Džondalar zgrabi krvlju promočenu tuniku i baci je izvan šatora. Ne, to nije nimalo bolje! Izjuri iz šatora,

zgrabi je opet i divlje pogleda tražeći mjesto gdje će je ostaviti, daleko od logora, daleko od brata. Bio je izvan sebe, svladan tugom, a u dubini srca znao je da nema nade. Bratu treba pomoć koju on ne može pružiti, a ne može ni dozvati nikoga u pomoć. Čak kad bi i znao kamo treba ići, ne bi mogao otići. Bilo je besmisleno pomišljati da će neka krvava košulja privući mesožderne životinje više nego što bi ih privukao Tonolan, bespomoćan i s otvorenom ranom. Ali on u dnu srca nije htio pogledati istini u oči. Odrekao se razuma i prepustio se panici. Ugledao je jošik i u trenutku rastrojenosti otrćao na brijeg i ostavio kožnu košulju u krošnji jednog stabla. Zatim je dotrčao natrag. Ušao je pod šator i zagledao se u Tonolana, kao da samom snagom volje može ozdraviti i iscijeliti brata, vratiti mu smiješak na lice. Tonolan zastenja, upravo kao da je osjetio bratovu tjeskobu, potrese glavom .i otvori oči. Džondalar kleče kraj njega i ugleda mu tešku bol u očima, usprkos slabašnu smiješku. Imao si pravo, veliki brate. Obično imaš pravo. Nosorog nije ostao daleko za nama. - Ne želim imati pravo, Tonolan. Kako se osjećaš? Želiš li iskren odgovor? Boli me. Je li jako teško? - upita i pokuša sjesti. Usiljeni smiješak pretvori se u bolan grč. Ne pokušavaj više. Evo, skuhao sam malo čaja od. vrbove kore. - Džondalar pridrža bratovu glavu i prinese čašu njegovim usnama. Tonolan srknu nekoliko puta, zatim leže s olakšanjem. Strah se pridruži boli u njegovim očima. Reci mi otvoreno, Džondalar. Jesam li teško ranjen? Visoki muškarac sklopi oči i uzdahnu. - Nije dobro. Nisam ni mislio da je dobro, nego mi reci koliko je teško? - Tonolanove oči se spustiše na bratove ruke i širom otvoriše. - Pa tvoje ruke su krvave! Je li to moja krv? Reci mi, molim te. Ne znam što da ti kažem. Ozlijeñen si u preponama, izgubio si mnogo krvi. Osim toga, nosorog te je i udario ili nagazio. Mislim da ti je neko rebro slomljeno. Drugo ne znam. Ja nisam vidar... Ali meni treba vidar, a jedina mogućnost da nañeš pomoć nalazi se s druge strane rijeke koju ne možemo prijeći.

Tako je. Pomozi mi ustati, Džondalar. Želim vidjeti koliko sam ozbiljno ranjen. Džondalar se htjede suprotstaviti, ali onda preko volje popusti i odmah se pokaja. Čim je Tonolan pokušao sjesti, kriknuo je od boli i ponovno izgubio svijest. Tonolan! - viknu Džondalar. Krvarenje se bilo uspo rilo, ali ovaj napor ga je opet pojačao. Džondalar smota bratovu ljetnu košulju i metnu je na ranu, zatim napusti šator. Vatra se gotovo ugasila. Džondalar pomnjivo dodade goriva i opet je razgori, nali još vode da se grije i nasiječe drva. Vratio se pod šator da opet provjeri bratovo stanje. Tonolanova tunika bila je sva krvava. On je maknu na stranu da pogleda ranu i kiselo se nasmiješi sjetivši se kako je trčao na brijeg da se otrese druge tunike. Njegova početna panika je popustila i činila mu se tako besmislenom. Krvarenje je prestalo, našao je još jedan komad kože, položio ga na ranu i pokrio Tonolana, zatim

uzeo drugu krvavu tuniku i otišao da je baci u rijeku. Usput je sprao krv s ruku, osjećajući se i dalje glupo zbog prijašnje panike. Nije znao da je panika dio borbe za opstanak; u krajnjim opasnostima, kad sve drugo propadne, kad se iscrpe sva razborita rješenja, nastupa panika i ponekad neki nerazuman čin donese spas kojega se razborito razmišljanje nikada ne bi sjetilo. Vratio se u logor, bacio nekoliko cjepanica na vatru, zatim otišao potražiti johov kolac, iako nije vidio velike svrhe u tome što će sada napraviti teško koplje. Osjećao se tako nekorisnim, da je morao nešto raditi. Našao ga je, zatim sjeo pred šator i bijesnim zamasima počeo šiljiti jedan kraj. Slijedeći dan protekao mu je u mori. Lijeva strana Tonolanova tijela bila je osjetljiva na najblaži dodir i boljela ga je. Džondalar je vrlo malo spavao. Noć je bila teška za Tonolana i svako njegovo stenjanje budilo je Džondalara. Ustajao je, ali mogao mu je ponuditi samo vrbov čaj od kojega nije bilo mnogo koristi. Ujutro je skuhao neku hranu i zgotovio juhu, ali ni on ni brat nisu mnogo pojeli. Uvečer je rana bila vruća, a Tonolan je zapao u groznicu. Tonolan se probudi iz nemirna sna i pogleda u bratove smućene plave oči. Sunce je upravo bilo potonulo iza l planina, pa iako je vani još bilo dovoljno svjetla, pod šatorom su se teško razaznavale stvari. Sumrak ipak nije smetao Džondalaru da primijeti kako Tonolanove oči plamte, da čuje kako stenje i bunca u snu. Sada se Džondalar pokuša nasmiješiti i ohrabriti brata: - Kako se osjećaš? Tonolana je previše boljelo da bi se nasmiješio, a Džon-dalarov zabrinuti pogled nije ga razuvjerio. - Pa, ne osjećam se baš najspremnije za lov na nosoroge - odgovori. Šutjeli su neko vrijeme, ne znajući što da kažu. Tonolan sklopi oči i duboko uzdahnu. Bio je umoran od borbe s bolovima. Prsi su ga boljele pri svakom udisaju, a duboka bol na lijevoj strani kao da se širila po cijelom tijelu. Da je mislio da postoji ikakva nada, izdržao bi; ali što dulje budu stajali, Džondalar će imati manje mogućnosti da prijeñe rijeku prije nadolaska zime. Ako on mora umrijeti, to nije razlog da umre i njegov brat. Opet otvori oči. Džondalar, obojica znamo da bez tuñe pomoći za mene nema nade, ali nema razloga da ti... Što to veliš? Da nema nade? Ti si mlad, jak, ozdravit ćeš. Nema dovoljno vremena. Ovdje na otvorenom nemamo nikakva izgleda. Džondalar, kreni, pronañi mjesto gdje ćeš prezimiti, ti... Ti buncaš! Ne, ja... Ne bi tako govorio da ne buncaš. Ti se brini da malo ojačaš, a meni prepusti brigu o drugome. Obojica ćemo uspjeti. Nešto sam smislio. Što si smislio? Reći ću ti kad razmislim o svim pojedinostima. Hoćeš li nešto pojesti? Nisi mnogo jeo. Tonolan je znao da ga brat neće napustiti dok je živ. Bio je umoran; želio je odustati, predati se da sve svrši, da pruži Džondalaru priliku da se spasi. Nisam gladan - reče, zatim vidje bol u bratovim očima. - Popio bih zapravo malo vode. Džondalar izli posljednju vodu u čašu i pridrža Tonola-novu glavu dok je pio. Potrese mješinom. - Ovo je prazno. Idem po drugu voñu. Tražio je izliku da napusti šator. Tonolan se predavao. Džondalar je lagao kad je rekao da je nešto smislio. Ni on se

više nije nadao, nije čudno što mu se i brat pomirio sa sudbinom. Moram naći neki način da prijeñem tu rijeku i dovedem pomoć. Šetao je laganom uzvisinom odakle mu se pružao dalji pogled uz rijeku, preko drveća, pa je gledao polomljene grane koje su zapele na izbečenom kamenu. Osjećao je da se nalazi u stupici i da je bespomoćan kao te polomljene grane, pa je nagonski otišao do kamena i oslobodio ih. Gledao je kako ih struja nosi nizvodno, pitajući se dokle će stići prije nego što ih nešto drugo ne zaustavi. Opazio je još jednu vrbu, izvadio nož i ogulio nekoliko komada kore. Možda će Tonolan i noćas imati groznicu, premda mu čaj ne znači previše. Napokon se okrenuo od Sestre i vratio se do potočića koji je svoju malu količinu vode dodavao nabujaloj rijeci. Napunio je mješinu i krenuo natrag. Nije bio siguran što ga je potaklo da pogleda uzvodno - nije mogao čuti ništa drugo osim šuma bujice - ali kad je to učinio, razjapio je usta od nevjerice. Nešto se približavalo nizvodno, stizalo je ravno prema obali na kojoj je stajao. Nekakva čudovišna vodena ptica, s dugačkim povijenim vratom na kojem je stajala kukmasta glava i velike oči, stizala je prema njemu. Vidio je nekakvo gibanje na leñima toga stvorenja kad mu se primaklo, vidio je glave drugih stvorenja. Jedno mu je stvorenje mahnulo. - Ho - la! - začu se glas. Džondalar nikad nije s većom radošću dočekao neki zvuk.

Sedmo poglavlje Ejla obrisa znojno čelo i nasmiješi se žutom ždrebetu, koje ju je gurkalo nastojeći zavući njušku pod njezinu ruku. Nije dopuštalo Ejli da mu se izgubi iz vida i posvuda ju je slijedilo. Ejla se nije protivila, voljela je društvo. Konjićumali, koliko još treba skupiti žita za tebe? reče mu Ejla. Ždrijebe je pozorno pratilo njezine kretnje. To navede Ejlu da se sjeti kako je kao sitna djevojčica počinjala učiti plemenski jezik znakova. - Pokušavaš li učiti kako se govori? No, u svakom slučaju, pokušavaš razumjeti. Teško bi ti bilo govoriti rukama, ali čini se da me pokušavaš razumjeti. U Ejlinom govoru bilo je malo zvukova; plemenski jezik običnovnije bio bez zvuka, takav je bio samo drevni obredni jezik. Ždrebetove uši su se napinjale kad god bi izgovorila neku glasnu riječ. Ti slušaš, je li, mala ždrebice? - zaklima Ejla glavom. Stalno te zovem mala ždrebice, mali konjiću. To nije u redu. Mislim da ti treba nadjenuti ime. To ti slušaš, zar ne, slušaš zvuk svoga imena? Baš me zanima kako bi te majka nazvala. Ipak, sumnjam da bih to mogla izgovoriti sve kad bih i znala. Ždrijebe ju je pozorno promatralo, znajući da Ejla obraća na njega pažnju čim pokrene ruke na taj način. Ono zanjiska kad Ejla prestade govoriti. Ti mi odgovaraš? Njiiis-njiiis! - Ejla pokuša oponašati i uspjela je približno dobro njiskati kao konj. Ždrijebe odgo vori na gotovo poznat zvuk drmanjem glave i njiskom. Je li to tvoje ime? - nasmiješi se Ejla. Ždrijebe opet zatrese glavom, otrča nekoliko koraka dalje, pa se opet vrati. Žena se nasmija. - Svi mali konjići moraju imati isto ime, čini mi se, ili ja možda ne vidim nikakve razlike. - Ejla opet zanjiska, a Ždrijebe joj se odazva istim zvukovima, pa su se tako igrali neko vrijeme. To ju je podsjetilo na igru zvukova koju je igrala sa sinom, samo što je Dark mogao ispustiti svaki zvuk. Kreb joj je rekao da je i ona ispuštala mnoštvo zvukova kad su je našli. A znala je da ih

može ispustiti više nego itko drugi u Plemenu. Bilo joj je drago kad je otkrila da ih i njezin sin ispušta. Ejla se vrati skupljanju zrnja s visokog pira jednozrnca. Njegov dvozrni roñak rastao je takoñer u dolini, a travolika raž zelenila se u blizini spilje. Razmišljala je kako da nazove konja. Nikada nikome nisam nadjela ime. Svi bi mislili kako je to čudno, dati ime konju. Još Čudnije je živjeti s konjem. Promatrala je mladu životinju koja je skakutala i rzala u igri. Tako mi je drago što živiš sa mnom, pomisli Ejla, osjećajući kako joj se steže grlo. Kad je ona sa mnom, nisam toliko ni osamljena. Ne znam što bih bez nje. Moram joj dati ime. Sunce se spuštalo kad je Ejla prestala skupljati žito i pogledala nebo: bilo je veliko, visoko, prazno. Nijedan oblak nije po njemu plovio niti priječio oku da odluta u beskraj. Samo nekakva maglica na dalekom zapadu najavljivala je moguće narušavanje veličanstvenog plavetnila. Kad prosudi koliko još danjeg svjetla ostaje, odluči prestati. Ždrijebe primijeti da ona ne obraća na nj pažnju, pa zanjiska i doñe k njoj. Hoćemo li se vratiti u spilju? Hajde da se najprije napijemo vode. - Ona zagrli Ždrijebe oko vrata i povede ga prema rječici. Lišće oko vode uz južnu obalu predstavljalo je pravo šarenilo boja u kojem se odražavalo godišnje doba: sada se tamno zelenilo bora i jele šaralo zlatnom, žutom, svijetlo-smeñom i plamenocrvenom bojom. Zaklonjena dolina bila je svijetla krpica usred beskrajnih smeñih stepa, a unutar njezinih zidova koji štite od vjetra bilo je još vrlo toplo na suncu. Unatoč jesenjim bojama, činilo se kao da je ljeto u punom jeku. Mislim da moram nakupiti još trave. Počela si gristi travu koju ti podastirem. - Hodajući kraj konja, Ejla je nastavljala svoj monolog, zatim nesvjesno prestala micati ruke dok su joj samo misli tekle dalje. Iza je uvijek skupljala travu za zimski ležaj. Lijepo je mirisala kad bi je mijenjala, osobito kad je vani bio dubok snijeg i jak vjetar. Voljela sam zaspati slušajući zavijanje vjetra i mirišući ljetnu travu. f Kad je Ždrijebe vidjelo kamo idu, otkasalo je naprijed. Ejla se blago nasmiješila. - Vjerojatno si žedna kao i ja, mala moja njiiisko - reče, ispustivši glasno zvuk kao odgovor na ždrebičin zov. To zvuči kao konjsko ime, ali imenovanje treba obaviti uz obred. - Njiska! Njiiiskaaa! - zazva Ejla. Životinja naćuli uši, pogleda prema ženi i dokasa. Ejla je protrlja po glavi i počeša. Opadala joj je oštra ždrebeća dlaka i rasla mnogo dulja zimska, pa joj je bilo drago češanje. - Mislim da ti se sviña to ime, a i pristaje ti, malo moje konjsko mladunče. Mislim da nam treba obred imenovanja. Ne mogu te dignuti na ruke, a nema ni Kreba da na tebe stavi znak. Morat ću sama biti mog-ur i to obaviti. - Ejla se nasmija. Zamisli, žena pa mog-ur. Ejla nastavi put prema rijeci ali skrenu uzvodno gdje je primijetila slobodno mjesto u blizini jame koju je iskopala. Jama je bila zatrpana, ali ždrijebe je njuškalo i frktalo oko nje, kopkalo je po tlu, mučila ga je nekakva uspomena ili zaboravljeni miris. Krdo se više nikad nije vratilo s dalekog kraja doline gdje je pobjeglo od nje i njezine buke. Povela je ždrebicu bliže spilji da je napoji. Rijeka je u posljednje vrijeme malo opala ostavivši debeo sloj mulja na obali. Ejla je po njemu šljapkala; njegova crvenkasta boja podsjetila ju je na crveni oker kojim se mog-ur služio pri obredu imenovanja. Zamočila je ruku u mulj i napravila znak na bedru, zatim se nasmiješila i uzela cijelu pregršt mulja. Htjela sam potražiti crveni oker, pomisli, ali i ovo će dobro poslužiti. Sklopivši oči Ejla se pokuša sjetiti što je Kreb činio dok je nadijevao ime njezinu sinu. Mogla je vidjeti njegovo nagrñeno staračko lice s kožnim zavojem preko slijepog oka, sjetila se njegova velikog nosa i isturenih obrva pod niskim čelom. Brada mu je bila rijetka i slaba, kosa opala, ali je točno

pamtila kako je izgledao onog dana - nije ostavljao dojam mladosti ali je bio na vrhuncu svoje moći. Voljela je toga veličanstvenog starca s izbrazdanim licem. Odjednom njezine emocije splasnuše. Njezin strah da će izgubiti sina, zatim neopisiva radost kad je vidjela zdjelicu crvenog okera. Grlo joj se steglo, neka gruda nikako nije htjela sići, pa je obrisala suzu ne znajući da je na njezinu mjestu ostala smeña mrlja. Ždrijebe se naslanjalo na nju, njuškalo je s privrženošću, gotovo je osjećalo Ejlinu potrebu. Žena kleče i zagrli životinju, položivši čelo na tvrdi vrat male ždrebice. Ovo bi trebalo da bude tvoj obred imenovanja, pomisli, uspostavljajući vlast nad sobom. Mulj joj se procijedio izmeñu prstiju. Zagrabila je novu pregršt, zatim digla drugu ruku prema nebu kao što je Kreb uvijek činio zazivajući duhove da pristupe. Zatim je zastala, ne znajući treba li zazivati plemenske duhove prilikom imenovanja jednog konja - oni to možda ne bi odobrili. Zamočila je prste u mulj na dlanu i napravila prugu na ždrebetovoj glavi, od čela do nosa, kao što je Kreb povukao crtu crvenim okerom od Darkovih povija do vrha nosa. - Njiska - reče naglas i završi s obrednim govorom. -Ova djevojčica ... ovo žensko ždrijebe zvat će se Njiska. Konjče potrese glavom, pokušavajući stresti mokro blato s lica, a Ejla se nasmija. - Osušit će se i uskoro samo otpasti, Njisko: Oprala je ruke, namjestila košaru žita na ramenu i polako se zaputila prema spilji. Obred imenovanja previše ju je podsjetio na njezin samotnički život. Njiska je drago živo stvorenje i olakšava joj samoću, ali kad je Ejla stigla do kamenita žala, suze su joj tekle - nezvane, neopažene. Milovala je i vodila ždrijebe uz strmu stazu do spilje i to joj je donekle ublažilo tugu. - Doñi, Njisko, to ti nije teško. Znam da nisi divokoza ni antilopa, ali treba se samo naviknuti na veću strminu. Popele su se uzbrdicom do spilje i ušle. Ejla potpali zapretanu vatru i poče kuhati žito. Mlada ždrebica je već jela travu i zrnje i nije zahtijevala nikakvu pripremljenu hranu, ali Ejla joj je i dalje pravila kašu jer je znala da to Njiska voli. Uzela je par zečeva koje je ulovila prethodnog dana, iznijela ih da ih odere dok se još vidi, unijela ih da ih ispeče, pa smotala kože da čekaju obradu. Već je skupila veliku količinu životinjskih kožica: zečeva, skočimiša, hrčaka, što god je ulovila. Nije točno znala kako će ih upotrijebiti, ali ih " je pomnjivo obradila i sve sačuvala. Za vrijeme zime već će se domisliti kako da ih upotrijebi. Ako bude jaka zima, može ih jednostavno slagati oko sebe. Zima joj je bila stalno na pameti dok su dani postajali kraći a temperatura sve niža. Nije znala koliko će trajati i hoće li biti oštra, pa je bila zabrinuta. Odjednom se zabrinu Dolina konja za svoje zalihe, iako je točno znala što je sve spremila. Pogleda košare i posude od kore s osušenim mesom, voćem i povrćem, sjemenjem, orasima, lješnjacima i žitom. U najdaljem mračnom kutu spilje ležale su hrpe korijenja i većeg voća; pogleda ih dobro da vidi jesu li se pojavili znaci truljenja. Duž stražnjeg zida bili su visoki kupovi drva, suhe konjske balege i sijena. Tu su bile i nove košare žita za Njisku. Ejla se vrati ognjištu da pogleda žito koje se kuhalo u gusto pletenoj košari i da okrene zečeve, zatim pristupi ležaju i stvarima koje su visile o zidu; ispita trave, korijenje i koru na mreži od pruća. Mreža se naslanjala na kolce koji su bili zabijeni u tlo nedaleko od vatre, tako da se začini, čajevi i lijekovi mogu bolje sušiti, a da ne budu preblizu vatre.

Nije imala svog plemena da se o njemu brine, niti su joj trebali svi lijekovi, ali ona je nastojala skupiti sve trave koje je tražila umjesto Ize kad je starica onemoćala, pa ih je i sada brala zajedno s hranom. Na drugoj strani mreže bilo je svačega: komadi drveta, štapova i grančica, trave i ulomci kore, kože, kosti, nekoliko kamenova, pa čak i košara pijeska sa žala. Nije voljela ostajati besposlena dok se zima približavala. Znala je da je čekaju duga bdjenja, a neće biti nikakvih obreda s gozbama i pričanjem priča, nikakve djece ni nosećih žena, nikakva brbljanja ni razgovora, nikakve rasprave o liječenju sa Izom ili Ubom, neće biti promatranja muškaraca dok razgovaraju o lovu. Umjesto toga namjeravala je provesti zimu praveći različite stvari - što budu teže i dugotrajnije, to bolje - da bude zaposlena što više. Pogledala je nekoliko tvrdih komada drva. Sezali su od vrlo malenih do prilično velikih, tako da može napraviti zdjelice različite veličine. Bušenje unutrašnjosti i oblikovanje sjekirom i nožem, zatim struganje okruglim kamenom i glačanje pijeskom moglo je trajati danima; kanila je načiniti nekoliko posuda. Neke od manjih koža pretvorit će se u pokrivala za ruke i noge, druge će se tako obraditi da budu meke kao dječje lice, ali i da dobro upijaju. Njezine zalihe trave, pruća, trske, vrbovih grana, korijenja i grana ostalog drveća, pretvorit će se u košare, neke od njih bit će čvrsto spletene, premazane mašću i pogodne da se u njima kuha, jede ili sprema hrana; napravit će osim toga rešeta, poslu-žavnike, prostirke da na njima sjedi, te mreže za sušenje hrane. Plest će konope, tanke kao uzica ili debele kao prst, od vlaknastih biljaka, a od kore i smole pravit će posude. Svjetiljke će napraviti od udubljenih komada kamenja, lijepo će ih izglačati, napuniti mašću i u njih staviti stijenj od mahovine koji gori bez dima. Sačuvala je i salo od mesož-dernih životinja, baš za tu uporabu. To ne znači da ona ne bi jela i njihovo meso, ali joj se meso biljoždera više sviñalo. Tu je bilo još zdjeličnih i lopatičnih kostiju da se od njih naprave tanjuri i kutlače, plitke zdjele i slične posude. Strugotine od različitih mekih biljaka služit će kao guba za potpalu, druge će biti zgodne za punjenje jastuka, zajedno s perjem i dlakom. Tu je bilo i nekoliko kremenih oblutaka da se od njih napravi novo oruñe. Provela je mnogo dugačkih zimskih dana praveći slične predmete, potrebne za život, ali imala je takoñer i stvari za predmete koje nije nikada prije pravila, iako je promatrala muškarce pri takvu poslu: oružje za lov. Željela je praviti koplja, batine koje će pristajati uz njezinu ruku, nove praćke. Pomišljala je takoñer da pokuša napraviti bolu, iako je za upotrebu tog oružja trebalo više vježbe nego za praćku. Brun je bio vrlo spretan s bolom; ali pravljenje oružja nije uključivalo i vještinu njegove upotrebe. Trebalo je oklesati tri kamena, da budu savršeno okrugli, zatim ih povezati remenjem na odgovarajuću dužinu i ravnotežu. Hoće li on poučiti Darka? Danje svjetlo se gasilo, a i njezina vatra je bila na izmaku. Žito je upilo svu vodu i smekšalo se. Ona uze zdjelu žita za sebe, zatim u ostatak doli vode i pripremi ga za Njisku. Izli kašu u nepropusnu košaru i odnese je do ždrebetova ležaja uz suprotnu stijenu spilje. Prvih nekoliko dana Ejla je spavala na žalu, naslonivši se na ždrijebe, ali je odlučila da mu dade poseban ležaj u spilji. Konjska balega joj je bila vrlo korisna za paljenje vatre, ali nije znala što bi učinila sa svježim ždrebetovim lopticama na krznu kojim se pokrivala, a ni ždrijebe nije izgledalo previše sretno zbog toga. Doći će vrijeme kad će ždrijebe prerasti u konja s kojim bi bilo nezgodno spavati, a ni Ejlin krevet nije bio preširok, iako je ona često znala leći kraj ždrebeta i grliti ga na njegovu novom ležaju. , -

Bit će dovoljno - reče Ejla konju, služeći se pokre

tima. Ona se privikavala na razgovor s mladom ždrebicom, a činilo se kao da joj životinja odgovara na neke znakove. Nadam se da sam nakupila dovoljno žita za tebe. Baš bih voljela znati koliko ovdje traje zima. - Osjećala se pomalo nemirnom i potištenom. Da se nije spustio mrak, najradije bi izašla u šetnju. Ili bi dugo trčala duž rijeke. Kad je ždrijebe počelo griskati košaru, Ejla donese naramak svježe trave. Evo, Njisko, žvači ovo. Ne smiješ pojesti posudu iz koje se hraniš! - Ejli je bilo drago posvećivati posebnu pažnju svojoj drugarici, milujući je i češući. Kad bi prestala, ždrebica bi je gurala njuškom i okretala bok tražeći više pažnje. Sigurno te jako svrbi. - Ejla se nasmiješila i počela je opet češati.. - Čekaj, sjetila sam se nečega. - Ejla ode do mjesta gdje je držala najrazličitije stvari, pročeprka malo i nañe svežanj suhih čičaka. Kad se biljka osušila, na njoj je ostalo mnogo dugačkih i gustih šiljaka. Izvukla je dvije stapke i njima počela nježno češati Njiskine sapi. Malopomalo prelazila je s jednog mjesta na drugo, dok nije prešla gotovo cijelu Njiskinu čupavu dlaku, na očito veselje mlade životinje. Zatim je zagrlila Njisku oko vrata i legla na mlado sijeno pokraj tople životinje. Ejla se probudila u strahu. Sjedila je ukočeno otvorenih očiju, ispunjena nekom slutnjom. Nešto nije u redu. Osjetila je hladan propuh, zatim povratila dah. Kakav je to šum? Nije bila sigurna da ga čuje, jer je spilja bila ispunjena konjskim dahom i njezinim ubrzanim bilom. Ne dolazi li to s kraja spilje? Bilo je vrlo mračno, ništa nije vidjela. Tako je mračno... U tome je stvar! Ne vidi se topli crveni sjaj zapretane vatre na ognjištu. Ni njezina orijentacija u spilji nije dobra. Zid je na pogrešnoj strani, a propuh... opet se čuje! Njuškanje i kašljanje! Što radim na Njiskinom mjestu? Vjerojatno sam zaspala i zaboravila zapretati vatru. Sad se ugasila. Nije mi se ugasila vatra od dolaska u dolinu. Ejla se strese i odjednom osjeti kako joj se diže kosa na glavi. Nije imala riječi, kretnje, pojma o predosjećaju koji ju je preplavio, ali ga je jasno osjećala. Mišići na leñima joj se stegnuše. Nešto će se dogoditi. Nešto u vezi s vatrom. Ona je to znala, bila je sigurna kao što zna da diše. Ponekad je imala takve predosjećaje, od onog dana kad je pratila Kreba i mogure u izbicu na dnu spilje Plemena koje je bilo domaćin Sabora. Kreb ju je otkr.o, ne zato što ju je vidio, nego zato što ju je osjetio, l one je osjetila njega, oćutjela ga je na neki čudan način u duhu. Poslije toga vidjela je neke stvari koje nije znala objasniti. Otada su je katkad ispunjavale slutnje. Znala je kad bi Braud zurio u nju, premda mu je bila okrenuta leñima. Poznavala je njegovu zlobnu mržnju koju je prema njoj gajio u srcu. A prije potresa znala je da će u spilji Plemena biti razaranja i umiranja. Ali nikada nije osjetila ništa jače od ovoga. Dubok osjećaj tjeskobe, straha ne samo zbog vatre, primijetila je, i ne samo zbog sebe. Zbog nekoga koga voli. Tiho je ustala i napipala put do ognjišta, nadajući se da će naći još koju žeravicu i raspiriti je. Odjednom je osjetila naglu potrebu za olakšanjem, pa je krenula prema izlazu. Jak zapuh vjetra zabacio joj je kosu natrag i razbacao mrtvo ugljevlje po ognjištu, dižući oblak pepela. Ona se stresla. Kad je izašla pred spilju, vjetar ju je udario svom žestinom. Nagnula se prema njemu i držala se za kamen idući na drugu stranu izbojka gdje je bacala smeće. Na nebu nije bilo nijedne zvijezde, ali oblačni pokrivač propuštao je slabu mjesečinu, tako da je vani bilo vidljivije nego u spilji. Ali ona se više oslanjala na uši koje su je upozoravale, nego na oči. Čula je dahtanje i

njuškanje prije nego što je opazila neko micanje. Mašila se za praćku, ali je nije našla za pašom. Postala je donekle nemarna kad se nalazila u spilji, oslanjajući se na vatru koja treba odgoniti nezvane došljake. Ali vatra je bila mrtva, a njezino ždrijebe lijepa lovina za mnoge grabežljivce. Odjednom ona začu glasno štektanje iz spilje. Njiska se oglasila, i u njezinu njištanju se čuo strah. Konjić se nalazio u kamenitom zatvoru, a na jedinom izlazu bile su hijene. Hijene, pomisli Ejla. Bilo je nečega u luñačkom cerekanju njihova štektanja, u njihovom prljavom krznu, u spljošte-nosti njihovih leña koja su padala s visokih prednjih nogu na zakržljale stražnje noge, dajući životinji kukavički izgled, što ju je jako srdilo, l nikada nije mogla zaboraviti Ogin vrisak dok je bespomoćno promatrala kako joj odvlače dijete. Ovog puta hijene su došle po Nljisku. Nije imala praćku uza se, ali to je nije zaustavilo. Nije joj bilo prvi put da postupa ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti kad se netko drugi nalazio u opasnosti. Potrčala je prema spilji mašući šakom i vičući. - Izlazite odatle! Bježite! - Bili su to glasovi, čak su ih i članovi Plemena upotrebljavali u svom jeziku. Životinje su uzmaknule, djelomice zbog sigurnosti u njezinu glasu, djelomice zbog mirisa vatre koji se i nakon njezina gašenja zadržao u spilji. Osim toga, životinje su prepoznale Ejlin miris koji je posljednji put bio još popraćen žestokim udarcima kamenja. Ejla poče pipati u mraku da nañe praćku, ljuta na sebe što se ne može sjetiti gdje ju je ostavila. To mi se više neće dogoditi, obeća sama sebi. Odredit ću joj mjesto i stalno ću je držati na njemu. Umjesto praćke uzela je nekoliko kamenova - točno je znala gdje se nalaze. Kad se jedna hijena drznula prići dovoljno blizu da joj se obris vidio u otvoru spilje, Ejla nije ni časka oklijevala da rukom učini ono što je obično obavljala praćkom. Hitac je pogodio cilj. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, hijene su spoznale da ždrijebe nije baš tako lagan plijen. Ejla je tražila u mraku novo kamenje, ali je usput našla kolac na kojem je pravila ureze za obilježavanje dana. Ostatak noći provela je pokraj -Njiske, spremna da brani bespomoćno ždrijebe i samim kolcem, ako ustreba. Borba protiv sna bila je mnogo teža. Usnula je nakratko u čik zore, ali prve zrake jutarnjega sunca zatekle su je na izbojku pred spiljom s praćkom u ruci. Nigdje se nije vidjela nijedna hijena. Ejla se vrati u spilju po ogrtač i nazuvke. Temperatura je prilično pala. l vjetar je jenjao tokom noći. Puhao je sa sjeveroistoka, prolazio cijelom dužinom doline, svijao se oko hridina na okuci rijeke, i navaljivao u njezinu spilju u povremenim naletima. Ona otrča niz strmu stazu s mijehom i razbi tanak proziran sloj koji se uhvatio na rubu potoka. U zraku je zagonetno mirisalo na snijeg. Kad je razbila prozirnu jasnu koru i zamočila mijeh u studenu vodu, čudila se kako može biti tako hladno kad je još jučer bilo onako vruće. Vrijeme se brzo mijenjalo. Njoj je bilo lijepo, živjela je u pravilnoj kolotečini. Tek joj je promjena vremena objavila da kod nje ne smije biti mjesta samozadovoljstvu. Iza bi se na mene naljutila što sam zaspala prije nego zapretam vatru. Sad moram naložiti novu. Nisam znala da vjetar može biti tako jak, da stigne do moje spilje; nisam znala ni da mijenja pravac, uvijek je puhao sa sjevera. Zbog toga se možda ugasila vatra. Morala sam je zapretati, ali naneseno drvo gori tako brzo kad je suho. Ono ne održava vatru. Možda bih morala nasjeći malo svježeg drva. Ono teže gori, ali dulje traje. Moram nasjeći kolčeve da napravim vjetrobran, moram donijeti više ogrjevnog drva. Morala bih takoñer iskopati rupe za vjetrobran, zatim donijeti više kolaca. Kad jednom zapadne snijeg, bit će mi teže. Uzet ću sjekiru i odsjeći nekoliko stabala prije nego

zapalim vatru. Nadam se da mi je vjetar neće ugasiti zato što pravim vjetrobran. Uzela je nekoliko komada nanesenog drva i vratila se u spilju. Njiska je bila na izbojku, njištala je i pozdravljala gospodaricu, gledajući je privrženo. Ejla se nasmiješila, ali je požurila u spilju, dok se Njiska oko nje tiskala pokušavajući da joj gurne njušku u ruku. Dobro, Njisko, pomisli Ejla pošto odloži drvo i vodu. Pomilova i počeša ždrijebe, zatim metnu malo žita u košaricu, uze hladne ostatke zeca i poželje malo vrućega čaja, ali se umjesto njega zadovoljila hladnom vodom. U spilji je bilo studeno. Duhala je u ruke i gurala ih pod pazuho da se zagriju, zatim uzela košaru s oruñem koju je držala u blizini ležaja. Načinila je nekoliko novih komada čim je stigla u spilju, a namjeravala je još povećati zbirku, ali uvijek bi se ispriječilo nešto važnije. Uze sjekiru, onu što je uvijek nosila uza se, pa je poče pregledavati pred spiljom pri boljem svjetlu. Ako se njome vješto rukuje, sjekira se sama oštri. Tanke ljuske obično se oljušte prilikom upotrebe, a iza njih uvijek ostaje oštar rub. Ali nevjesto rukovanje moglo je uzrokovati Ijuštenje većih komada, a od nespretna udarca mogla se cijela sjekira razbiti na komadiće. Ejla nije čula toptanje Njiskinih kopita; taj zvuk joj je bio poznat i na nj nije obraćala posebnu pažnju. Tako je ovog puta ždrebica došla do nje i pokušavala gurnuti nos u njezinu šaku. - Oh, Njisko! - kriknu Ejla, kad vidje da joj kremena sjekira pada na .kamenje i razbija se na komade. - To mi je bila jedina sjekira. Potrebna mi je za sječu drva. - Ne znam što se dogaña, pomisli. Vatra mi se ugasila. Hijene su došle kao da ne očekuju vatru, spremne za napad. A sada, pukla mi je jedina sjekira. Uznemirila se, znak loše sreće ju je uznemirio. Sad će morati napraviti novu sjekiru, prije nego što počne išta drugo. Pokupila je komadiće razbijene sjekire - možda će od njih napraviti nešto drugo, možda će joj još dobro doći - i metnula ih pokraj hladna ognjišta. Iz udubine iza ležaja izvukla je svežanj stvari omotanih kožom velikog hrčka i svezanih remenom, pa ih odnijela na kamenitu obalu. Njiska je išla za njom, ali kad je njezino gurkanje i tiskanje natjeralo ženu da je odgurne od sebe umjesto da je pomiluje, prepustila je Ejlu njezinu kamenju i odlutala u dolinu. Ejla razmota svežanj s velikom pažnjom, gotovo s poštovanjem; to držanje je davno preuzela od Druga, glavnog plemenskog majstora za oruñe. U svežnju je bilo mnogo različitih predmeta. Prvo uze obao kamen. Kad je prvi put obrañivala kremen, potražila je kameni čekić koji joj dobro leži u ruci i koji ima probojnu snagu pri udarcu. Svaki komad oruña je važan, ali nijedan nije važan kao čekić. Taj komad oruña prvi dolazi u dodir s kremenom. Na njezinu čekiću bilo je samo nekoliko okrhnutih mjesta, za razliku od Drugova čekića koji je bio sav obijen od duge upotrebe. Ali ništa ga nije moglo navesti da nañe drugi čekić. Svatko može napraviti oruñe od kremena, ali istinski fino oruñe znali su praviti samo vještaci koji su se brinuli o svojoj opremi i znali kako se razveseljuje duh u kamenu. Ejla je bila zabrinuta zbog duha u njezinu kamenom čekiću. Prije se nije tako osjećala, ali sad je njezin život ovisio o spretnosti oko kremena. Znala je za obrede koji se vrše da se odagna zla sreća ako kameni čekić pukne, da se udobrovolji kameni duh i privoli na novi čekić; znala je da postoje ti obredi, ali se nije sjećala kako teku. Odloži čekić na stranu i pregleda toljagu od kosti velikog preživača da nañe tragove posljednje upotrebe. Odloži i taj čekić od kosti, potraži oruñe za doradu, koljač velike mačke koji je izvukla iz čeljusti nañene na hrpi podno klisure, a zatim pregleda i druge komade kostiju i kamenja. Naučila je razbijati kremen promatrajući kako to čini Drug i zatim vježbajući sama. Njemu nije bilo krivo što ona

gleda kako radi, čak je cijenio njezino nastojanje, ali ona nije bila njegov učenik. Nije bilo vrijedno gubiti vrijeme s djevojčicom; one su mogle praviti samo ograničen broj oruña. Nisu smjele praviti oruñe koje se upotrebljava u lovu ili koje može poslužiti kao oružje. Ali ona je vidjela da žensko oruñe nije toliko različito. Nož je nož, bez obzira na veličinu, a i najmanja oštra krhotina kremena mogla je poslužiti da se našilji kraj štapa ili koplja. Pregledala je svu opremu, uzela kremeni oblutak i spustila ga na zemlju. Ako želi ozbiljno kalati kremen, potreban joj je nakovanj, nešto na što će osloniti kamen dok ga obrañuje. Drugu nije bio potreban nakovanj da napravi sjekiru, on ga je upotrebljavao samo za složenije oruñe, ali Ejla je znala da će joj biti lakše ako nañe oslon za kremen, premda bi mogla napraviti grubo oruñe i bez njega. Željela je tvrdu ravnu površinu, ipak ne pretvrdu da se kremen ne ošteti pod jakim udarcima. Drug se služio nožnom mamuto-vom kosti, pa Ejla odluči pogledati ne bi li našla takvu kost na gomili ispod hridine. Popela se na veliku hrpu kostiju, drva i kamenja. Bilo je kljova; mora biti i nožnih kostiju. Našla je dugu granu i njome se služila kao polugom za pomicanje teških komada. Pukla joj je kad je pokušala prevrnuti jednu kamenu gro-madu. Zatim je našla kljovu mladog mamuta koja se pokazala mnogo jačom. Napokon je na rubu gomile, točno uz hridinu, ugledala ono što je tražila i uspjela to izvući iz hrpe. Dok je vukla nožnu kost prema mjestu gdje je radila, rjogled joj je privukao sivožut kamen što se sjao na suncu. Činio joj se poznat, ali tek kad se zaustavila i uzela komad željeznog pirita, sjetila se odakle ga zna. Moj amulet, pomisli, dotaknuvši kožnu vrećicu koja joj je visila o vratu. Moj Spiljski lav mi je dao ovakav kamen da mi kaže kako će mi sin ostati na životu. Odjednom ona opazi da je cijeli riječni žal posut takvim kamenjem koje je blistalo na suncu; postala je svjesna toga kamenja kad je prepoznala njegovu boju, a prije nije na nj obraćala pažnju. Takoñer je postala svjesna da se i oblaci razilaze. Ovaj kamen je bio jedini kad sam ga našla kod Spilje, a ovdje ih ima do mile volje, pomisli. Ona ispusti kamen i odvuče mamutovu kost niz žal, zatim sjede i privuče je bliže. Pokri krilo hrčkovom kožom i opet uze kremen. Okretala ga je na sve strane, tražeći

najzgodnije mjesto za prvi udarac, ali nije se mogla smiriti ni usredotočiti na posao. Nešto ju je mučilo. Pomisli da joj je nelagodno zbog kvrgava i hladna kamenja na kojem sjedi. Otrča u spilju po prostirku, a usput donese svrdlaste drvo i daščicu za paljenje vatre, zajedno s malo gube. Morat ću što prije zapaliti vatru, još je hladno, a sunce je davno izašlo. Sjela je na prostirku, odložila naprave na dohvat ruke, privukla mamutovu kost izmeñu nogu i razastrla kožu preko koljena. Zatim je uzela siv kamen i položila ga na nakovanj. Dohvatila je kameni čekić, uzmahnula njime nekoliko puta da izvješti udarac, zatim ga opet odložila. Što je to sa mnom? Zašto sam tako nemirna? Drug je uvijek pitao svoj totem i molio njegovu pomoć prije nego što bi počeo; možda bih i ja morala to učiniti. Obuhvatila je rukom amulet, sklopila oči i nekoliko puta duboko udahnula da se smiri. Nije ništa odreñeno zaiskala, samo je pokušala doći u dodir s duhom Spiljskog lava, nastojala mu se približiti u duhu i srcu. Duh koji ju je štitio bio je dio nje, nalazio se u njoj, tako joj je protumačio stari čarobnjak, i ona mu je vjerovala. Pokušavajući stupiti u vezu s duhom velike životinje koja ju je odabrala, Ejla se donekle smirila. Osjetila je olakšanje, pa kad je otvorila oči, opet se prihvatila čekića. Kad je vapnenasta obloga pukla pod prvim udarcima, Ejla zastade da pobliže pogleda kremen. Imao je dobru boju, tamnozeleni sjaj, ali zrno mu nije bilo

najbolje. Ipak nije na njemu bilo grešaka, a veličinom je baš odgovarao za sjekiru. Kad ga je počela oblikovati, mnoge debele ljuske padale su okolo i svaka se mogla korisno upotrijebiti. Rub im je bio dovoljno oštar, a na mjestu gdje je udario čekić bile su udubljene, te ljuske će dobro doći da se njima siječe meso i žanje trava. Kad je Ejla dobila osnovni oblik koji je željela, dohvatila je čekić od kosti. Kost je mekša, elastičnija i neće oštećivati tanki rub. Birajući pažljivo cilj, udarala je po nazubljenom kraju sjekire. Odbijale su se dulje i tanje ljuske pri svakom udarcu. Sjekira je bila gotova brže nego što je očekivala. Bila je duga oko pet palaca, oblikom je podsjećala na krušku zašiljena vrha, samo što je bila plosnata. Imala je prilično debeo presjek i ravne strane. Okrugla zaobljena strana bila je zgodna da se drži rukom. Mogla se upotrijebiti za sječenje drva, ali i za tesanje, možda za pravljenje zdjela. Njome se mogla razbiti i mamutova bjelokost na manje komadiće, isto tako i kosti divljači prilikom rasijecanja. Ejla se osjećala bolje, opuštenije, spremna da napravi i neko savršenije oruñe. Dohvatila je drugi kremeni oblutak i čekić, pa odbila vanjski sivi oblog. Kamen je imao grešku. Vapnenasta vanjska kora produžavala se u tamnosivu unutrašnjost, sve do jezgre. Zbog toga je kremen bio gotovo neupotrebljiv. To ju je opet uznemirilo. Odložila je kameni čekić na žal. Još jedan znak loše sreće, još jedna zla slutnja. Nije htjela u to povjerovati, nije se htjela predati. Opet je pogledala odbačeni kremen, pitala se može li od njega napraviti neki koristan nož, pa opet uzela kameni čekić. Odbila je jednu ljusku, ali ljusku je trebalo doraditi, pa je ispustila čekić i segnula za kamenom kojim dovršava obrañivanje. Ali nije pogledala prema drugom oruñu, pogled joj je bio na kremenu kad je uzimala drugi kamen - i to je bio uzrok dogañaja koji će joj promijeniti život. Nužda ne dovodi do svih otkrića. Ponekad puka slučajnost igra važnu ulogu. Treba prepoznati pravu stvar. Svi su elementi bili tu, ali samo sreća ih je mogla spojiti zajedno na odgovarajući način. Sreća je vrlo važan sastojak mnogog otkrića. Nitko, a najmanje mlada žena koja sama sjedi na kamenitoj obali, ne bi sanjao da namjerno izvede takav pokus. Kad je Ejla posegnula da uzme kamen za doradu, umjesto njega ruka joj je uzela komad željeznog pirita koji je bio otprilike iste veličine. Kad je udarila po golom kremenu u razbijenoj stijeni, suha guba iz njezine spilje slučajno je bila u blizini, a iskra koja je skočila pri srazu dva kamena opet je slučajno odletjela u grudicu čupava vlakna, l što je najvažnije, Ejla je slučajno pogledala u tom pravcu kad je iskra poletjela, pala na gubu, užegla je i izazvala pramen dima prije nego što se ugasila. To je bila puka slučajnost. Ejla je sve to prepoznala i time dodala preostale potrebne elemente:, razumjela je proces paljenja vatre, vatra joj je bila potrebna, i nije se bojala početi nešto novo. Čak i tada joj je trebalo vremena da shvati i ocijeni važnost onoga što je vidjela. Najprije ju je zbunio dim. Morala je razmisliti prije nego što je vidjela vezu izmeñu dima i iskre, ali onda joj je iskra postala još većom

zagonetkom. Odakle je iskočila? Tada je pogledala kamen u ruci. Držala je pogrešan kamen! To nije bio njezin kamen za doradu, bio je to jedan od onih sjajnih kamenova razasutih po cijelom žalu. Ali to je ipak kamen, a kamenje ne gori. Pa ipak nešto je moralo proizvesti onu iskru od koje se zadimila guba. Guba se zadimila, zar ne? Uzela je grudu čupave vlaknaste gube, spremna povjerovati da joj se dim samo pričinio, ali crna rupica ostavila je čañu na njenim prstima. Ponovo je uzela željezni pirit, pa ga dobro razgledala. Kako je iskra mogla iskočiti iz toga

kamena? Što je s njim učinila? Kremen, njime je udarila o kremen. Osjećajući se pomalo glupo, lupila je kamenom o kremen. Ništa se nije dogodilo. Što sam očekivala, pomisli. Zatim opet udari, ovog puta snažnije, oštrije, i vidje iskru. Odjednom se u njezinim mislima ona zapretana ideja razgori u velik plamen. Bila je to čudna i uzbudljiva ideja, čak ju je plašila. Položila je pažljivo oba kamena na kožnati pokrivač, na mamutovu kost, zatim prikupila gubu, potpalu i drva da naloži vatru. Kad je bila spremna, uzela je ona dva kamena, prinijela ih gubi i kresnula. Iskočila je iskra i zgasla na hladnu kamenu. Ejla promijeni kut, pokuša opet, ali snaga nije bila dovoljna. Kresnu jače i vidje kako jedna iskra pade usred gube. Nekoliko tankih vlakana se spržilo i ugasilo, ali čuperak dima je ohrabrio Ejlu. Pri idućem.udarcu puhnuoje vjetar, a nagorjela guba je planula pr.ije nego što se ugasila. Naravno! Moram puhati. Ejla promijeni položaj tako da može raspiriti prvi plamičak, pa opet kresnu. Javila se velika, svijetla, dugotrajna iskra i pala na pravo mjesto. Bila je dovoljno blizu da osjeti toplinu dok je raspirivala gubu da plane. Dodala je strugotina i trijeska, i vatra se razgorjela prije nego što je Ejla postala svjesna svog čina. Sve je bilo tako lagano da joj je izgledalo smiješno. Nije mogla vjerovati očima. Morala je sama sebi to još jednom dokazati. Skupila je novu gubu, nove strugotine, novu potpalu, pa zapalila drugu vatru, zatim treću, zatim četvrtu. Bila je uzbuñena, djelomice od straha, djelomice od zbunjenosti, djelomice od radosti zbog otkrića, a najviše od pukog čuñenja, dok je stajala i promatrala četiri odijeljene vatre, četiri ognja nastala iz kamena. Njiska dotrča iza litica, privučena mirisom dima. Nekada se plašila vatre, ali sada joj je ona značila sigurnost. - Njisko! - zovnu je Ejla, i pritrča ždrebetu. Morala je to nekome reći, morala je s nekim podijeliti svoje otkriće, makar to bio konj. - Gledaj! pokaza joj. - Pogledaj te vatre! Nastale su iz kamena, Njisko. z kamena! Sunce se probilo kroz oblake i odjednom je cijela riječna obala blistala. Pogriješila sam kad sam mislila da u onom kamenju nema ništa osobito. Morala sam znati, taj kamen mi je dao moj totem. Pogledaj ih. Sada ih poznajem, sad vidim da u svakom od njih živi vatra. Tada se zamisli. Ali zašto sam ja odabrana? Zašto se to meni pokazalo? Moj Spiljski lav mi je dao taj kamen kad mi je javio da će Dark ostati na životu. Što mi sada ovim kazuje? Sjetila se čudnovate slutnje koja ju je prožela kad joj se ugasila vatra. Stajala je izmeñu četiri vatre, drhtala i opet osjećala slutnju. Zatim je naglo osjetila olakšanje, iako nije doznala zbog čega je uopće bila zabrinuta.

Osmo poglavlje - Hej! Hej! - vikao je Džondalar i mahao trčeći prema riječnoj obali. Osjećao je veliko olakšanje. Nije se bio predao, ali zvuk ljudskoga glasa ispunio ga je novom nadom. Nije mu bilo ni na kraj pameti da bi ti ljudi mogli biti neprijatelji; ništa nije moglo biti gore od krajnje bespomoćnosti koju je do tada osjećao. A na njima se nije vidio nikakav znak neprijateljstva. Čovjek koji ga je zovnuo držao je u ruci smotan konop, jednim krajem privezan za čudnu veliku vodenu pticu. Džondalar je sad vidio da to nije živo stvorenje nego nekakva naprava. Čovjek mu dobaci konop, a Džondalar ga ispusti i padne u vodu za njim. Druga dva čovjeka, izbacivši drugi konop, iskočiše u vodu i počeše gaziti prema obali. Jedan od njih nasmiješi se videći izraz Džondalarova lica -taj izraz je bio spoj nade, olakšanja i zbunjenosti zbog konopa u ruci s kojim nije znao što bi učinio - pa mu ga uze iz ruke. On privuče napravu bliže, zatim sveza konop za jedno drvo i vrati se da provjeri drugi konop koji je zapeo za granu velikog stabla koje je napola ležalo pod vodom.

Još jedan čovjek izdiže se iz vodene naprave i skoči na stablo da iskuša koliko je postojano. Reče nekoliko riječi nepoznatim jezikom, a nekakva daska u obliku Ijestava podiže se i pruži do debla. On se pope tom daskom da pomogne jednoj ženi koja je pridržavala treću osobu, pa sve troje zajedno prijeñoše preko debla na obalu, iako se vidjelo da pomoć zapravo nije bila potrebna. Treća osoba, koju je očito okruživalo veliko poštovanje, držala se smireno, gotovo vladarski, ali u njoj je bilo još nekog neuhvatljivog svojstva koje Džondalar nije mogao odrediti, neke dvojakosti koja ga je navela da se zagleda u tu osobu. Vjetar je raširio dugu sijedu kosu svezanu na zatiljku, otkrio glatko izbrijano - ili možda ćosavo - lice na kojem su se vidjele staračke bore, ali i mek sjaj kože. U obliku čeljusti vidjela se duševna snaga, crte karaktera. Džondalar shvati da stoji u hladnoj vodi kad mu dadoše znak da izañe, ali zagonetka se nije riješila ni kad je pobliže pogledao tu osobu. Osjećao je da nedostaje nešto vrlo važno. Zatim još jedanput pomnjivo pogleda to lice koje ga je promatralo suosjećajnim i upitnim smiješkom, zadubi se u prodorne oči neke neodreñene Iješnjakove boje. Začudivši se jako, Džondalar odjednom shvati zbog čega mu je ta osoba toliko tajanstvena - on ni po čemu nije mogao zaključiti kojega je spola. Visina mu nije mogla pomoći, bila je malo previsoka za ženu, a malo preniska za muškarca. Velika bezoblična odjeća skrivala je sve tjelesne pojedinosti, a ni hod nije riješio Džondalarovo čuñenje. Što je više promatrao ne nalazeći odgovora, to se lagodnije osjećao. Znao je da postoje takvi ljudi; rañali su se u tijelu jednog spola, a imali su sklonosti drugoga. Nisu pripadali nijednom spolu, ili su možda bili oba odjednom, a često su pripadali Onima koji služe Majci. Dobivajući snagu od muških i ženskih elemenata koji su se u njima spajali, oni su bili na glasu kao izvanredno vješti i moćni izlječitelji. Džondalar se nalazio daleko od svog zavičaja i nije poznavao običaje ovih ljudi, ali ni jednog časa nije posumnjao da je taj čovjek koji pred njim stoji njihov izlječitelj. Možda spada meñu One koji služe Majci, možda ne spada; to nije važno. Tonolanu treba izlječitelj, a izlječitelj je došao. Ali kako su doznali da im treba izlječitelj? Kako su doznali da uopće treba doći ovamo? Džondalar baci novo drvo na vatru i zagleda se u iskre koje su na dimu letjele u noćno nebo. Zavuče gola leña dublje u vreću za spavanje i nasloni se na kamen promatrajući nebo. Neka sjena uñe u njegovo vidno polje i zakloni dio treperavih zvijezda. Trebalo mu je nekoliko časaka da oštrinu oka promijeni od dalekog beskraja do glave mlade žene koja mu je pružala čašu topla čaja. On brzo sjede i pokaza se gol do bedra, zgrabi vreću i navuče je do pasa, bacivši pogled na hlače i čizme koje su

se sušile pokraj vatre. Ona se nasmiješi, a taj smiješak pretvori svečanu, stidljivu, prilično zgodnu ženu u pravu ljepoticu blistavih očiju. Nikada nije vidio takvu časovitu preobrazbu, a njegov smiješak pokaza koliko ga je privukla. Ali njezina se glava nakrivila u pokušaju da zatomi smijeh, jer nije željela dovesti stranca u nepriliku. Kad ga je opet pogledala, u njezinim očima ostala je još samo iskra veselosti. Imaš predivan smiješak - reče on uzevši čaj. Ona potrese glavom i odgovori mu riječima za koje on pomisli da izražavaju njezino nerazumijevanje. Znam da me ne možeš razumjeti, ali ipak ti želim reći koliko sam zahvalan što si ovdje. Ona ga je pozorno gledala, i njemu se činilo kao da i ona želi s njim izmijeniti nekoliko riječi. Nastavio je govoriti, bojeći se da će otići ako prestane. Divno je govoriti, divno je znati da si ovdje. - On

srknu malo čaja. - Dobar čaj - koje je vrste? - upita dižući čašu i klimajući s odobravanjem. - Mislim da ima okus kamilice. Ona klimnu glavom" kao da mu zahvaljuje, zatim sjede kraj vatre odgovarajući na njegove riječi svojim riječima koje on nije razumio nimalo više nego ona njegove. Ali glas joj je bio ugodan -i činilo se da zna da on želi njezino društvo. Htio bih ti nekako zahvaliti. Ne znam što bih učinio da niste došli. - On se namršti od zabrinutosti i napetosti, a ona se nasmiješi s razumijevanjem. - Htio bih te upitati kako ste doznali da smo ovdje, i kako je vaš vrač, ili što god on bio, shvatio da treba doći. Ona mu odgovori pokazujući prema šatoru koji je bio podignut u blizini, sav svijetao od vatre koja je gorjela u njemu. On zatrese glavom od zbunjenosti. Činilo se kao da ga ona razumije; ali on nju nije razumio. Mislim da to nije ni važno - reče. - Ali želio bih da mi vaš izlječitelj dopusti da budem kraj Tonolana. l bez riječi meni je bilo jasno da mu on ne želi pomoći prije nego što se ja udaljim. Ne sumnjam u sposobnost vašeg vrača, samo sam htio biti prisutan, to je sve. Tako ju je uporno promatrao, da mu ona napokon spusti ruku na rame da ga umiri. Pokušao se nasmiješiti, ali nije uspio. Pažnju mu je privukao šator iz kojega izañe starija žena. Tamija! - zovnu ona i dodade nekoliko riječi. Mlada žena brzo ustade, ali Džondalar joj zadrža ruku. - Tamija? - upita on i pokaza prema njoj. Ona klimnu glavom. - Džondalar reče on kucnuvši se po prsima. Džondalar - ponovi ona polako. Zatim pogleda prema šatoru, taknu sebe, taknu njega, pa pokaza prema šatoru. Tonolan - reče on. - Moj brat se zove Tonolan. Tonolan - reče ona ponavljajući to ime dok je prila zila šatoru. Lagano je šepala u hodu, primijeti Džondalar, iako joj to nije mnogo smetalo. Njegove su hlače bile još prilično vlažne, ali on ih je ipak navukao i otrčao prema šumarku, nemajući vremena da ih sveže ni da navuče čizme. Susprezao je svoju potrebu otkad se probudio, ali druga njegova odjeća nalazila se u naprtnjači koja je ostala u velikom šatoru gdje je izlječitelj previjao Tonolana. Tamijin smiješak prošle večeri natjerao ga je da dvaput razmisli prije nego što će otrčati do šumarka u samoj košulji. Osim toga, nije se usudio prekršiti neki običaj ili tabu ovih ljudi koji su jm pomogli - u logoru su bile samo dvije žene. Najprije je pokušao hodati u vreći za spavanje, a tek poslije mu je palo na pamet da obuče hlače, bile mokre ili ne. Bilo kako bilo, na njegovu putu do šumarka pratio gaje Tamijin smijeh. Tamija, nemoj mu se smijati. To nije lijepo - reče starija žena, ali snaga njezina prijekora izgubila se kad ni ona sama nije mogla obuzdati vlastiti smijeh. Oh, Rošarija, ja mu se ne želim narugati, ali se ne mogu oduprijeti smijehu. Jesi li ga vidjela kako je pokušavao hodati u vreći za spavanje? - Ona se opet poče smijuckati, iako se pokušavala savladati. - Zašto nije jednostavno ustao i otrčao? Možda su običaji njegova naroda drukčiji nego naši, Tamija. Vjerojatno su dugo putovali. Nikada nisam vidjela sličnu odjeću, a i jezik im je tako čudan. Većina putnika Dolina konja

ima neke riječi koje su slične našima. A od njihovih nikada nisam čula nijednu.. Vjerojatno imaš pravo. On ne želi pokazati svoju kožu. Trebala si ga vidjeti sinoć kad je pocrvenio što sam vidjela njegovo bedro. Ipak, nikada nisam vidjela muškarca koji nas tako rado gleda. Zar mu to zamjeraš? Kako je drugome? - reče djevojka uozbiljivši se. -Je li Šamud što rekao, Rošarija? Mislim da je otok splasnuo, ognjica takoñer. Barem malo mirnije spava. Šamud misli da gaje ozlijedio nosorog. Ne znam kako je ostao živ. Ne bi dugo izdržao da se onaj visoki nije sjetio kako će nas zovnuti u pomoć. A i ovako su imali mnogo sreće što smo ih pronašli. Valjda im se sudbina smilovala. Majka je uvijek blaga prema lijepim mladićima. Ipak ne dovoljno da... Tonolan ne bude ozlijeñen. Teško je ranjen... što misliš, hoće li moći hodati? Rošarija se blago nasmiješi djevojci. - Bude li imao bar pola tvoje odlučnosti, prohodat će, Tamija. Tamijini obrazi pocrvenješe. - Poći ću da vidim treba li Šamudu pomoći - reče i požuri prema šatoru, nastojeći da se ne vidi njezino hramanje. Zašto ne doneseš uprtnjaču ovom visokome - zovnu Rošarija za njom - da ne mora jadan nositi mokre hlače? Ne znam koja je njegova. Donesi mu obje, bit će više prostora pod šatorom, l pitaj Šamuda kad ćemo poći. Kako se zove... Tonolan? Tamija klimnu glavom.Ako ćemo se ovdje zadržati - nastavi Rošarija Dolando mora poći u lov. Nismo donijeli .mnogo hrane. Sumnjam da Ramudonci mogu loviti na ovakvoj rijeci, iako mislim da im nije drago što su uopće izašli na obalu. Menije ipak drago tlo pod nogama.. Oh, Rošarija, govorila bi suprotno da si se sparila s nekim Ramudoncem umjesto s Dolandom. Starija žena je oštro pogleda. - Jesi li dala nade nekom od onih veslača? Možda nisam tvoja prava majka, Tamija, ali svatko zna da si mi kao kći. Ako muškarac nije dovoljno pristojan da barem pita, takav čovjek nije za tebe. Ne možeš vjerovati tim ljudima s rijeke... Ne brini, Rošarija. Nisam odlučila pobjeći s nekim od njih ... još - reče Tamija uz vragoljast smiješak. Tamija, ima mnogo Šamudonaca koji bi se rado pre selili k nama... čemu se smiješ? Tamija je držala obje ruke na ustima, pokušavajući progutati smijeh koji joj je prštao izmeñu prstiju. Rošarija se okrenu da pogleda što djevojka vidi, pa i sama začepi usta da se ne nasmije. Bolje da idem po uprtnjače - napokon reče Tamija. Naš visoki prijatelj treba odjeću. - Ona poče opet prskati. zgieda kao dijete koje je napunilo gaće! - Ona uleti pod šator, ali Džondalar je čuo njezin smijeh koji se prolamao pod šatorom. Neko veselje, draga? - reče izlječitelj dižući obrve uz upitan pogled. Žao mi je, nisam htjela doći da se ovdje smijem. Jednostavno... Ili sam ja na drugom svijetu, ili si ti neko boštvo koje se došlo brinuti o meni. Zemaljska žena ne može biti tako lijepa. Ali ne razumijem ni jedne tvoje riječi. Tamija i Šamud okrenuše se prema ranjeniku. Gledao je Tamiju i blago se smiješio. S njezina lica iščeznu osmijeh kad kleče pokraj njega. Uznemirila sam ga! Kako sam mogla biti tako neoba-

zriva? Nemoj prestati da se smiješ, lijepo moje boštvo - reče Tonolan hvatajući je za ruku. Da, draga, uznemirila si ga. Ali nemoj se ti zbog toga uznemiriti. Mislim da će biti još "uznemireniji" kad ga dotaknu tvoje ruke. Tamija potrese glavom i upitno pogleda Šamuda. -Došla sam pitati da li ti treba neka pomoć, bilo što. Upravo si pomogla. Njezin pogled se zbuni. Ponekad se pitala da li razumije ijednu izlječiteljevu riječ. Njegov se pogled smekša, u glasu se pojavi blaga ironija. - Ja sam učinio sve što sam mogao. On se sada mora odmoriti. Ali sve što mu pojačava volju za životom može mu sada pomoći više nego ja. Ti si to postigla svojim ljupkim smiješkom ... draga moja. Tamija pocrvenje i obori glavu, zatim primijeti da Tonolan još drži njenu ruku. Podiže pogled i opazi njegove nasmijane sive oči. U njezinu odgovoru on je vidio veliko ohrabrenje.

Izlječitelj se nakašlja, pa Tamija prekide dodir, pomalo postiñena što je toliko dugo gledala neznanca. - Ima još nešto što možeš učiniti, draga. Kad je već budan i pri svijesti, pokušajmo mu dati neku hranu. Ima juhe, a vjerujem da će srknut! ako mu je ti pružiš. Oh, naravno. Idem po nju - reče ona istrčavši da prikrije zbunjenost. Vidjela je kako Rošarija pokušava razgo varati s Džondalarom koji je nespretno stajao i nastojao biti ugodan. Onda se vrati pod šator da uzme ono po što je došla. Moram uzeti njihove uprtnjače, a Rošarija želi znati kad će se Tonolan moći pomaknuti. Kako si rekla da se zove? Tonolan. Tako mi je rekao onaj drugi. Reci Rošariji da ćemo se zadržati još jedan ili dva dana. Još nije sposoban za vožnju po uzburkanoj rijeci. Kako si doznala moje ime, lijepa božice, i kako da te pitam za tvoje? - Ona se okrenu da se nasmije Tonolanu prije nego što požuri van s uprtnjačama. On opet leže sa zadovoljnim smiješkom, ali se trže kad po prvi put vidje sjedokosog izlječitelja. Na zagonetnom licu titrao je mačji smiješak, mudar, prodoran i pomalo grabežljiv. Zar nije mladenačka ljubav divna - reče Šamud. Tonolan nije ulovio smisao riječi, ali je shvatio hladan sarkazam. Zbog toga je bolje pogledao starca. Izlječiteljev glas nije bio ni dubok ni visok; Tonolan je pokušao zaključiti po odjeći ili ponašanju je li to ženski duboki alt ili muški visoki tenor. Nije se mogao odlučiti, pa iako nije bio svjestan zbog čega se odjednom opustio, osjećao je da se nalazi u najboljim rukama. Džondalarovo olakšanje bilo je tako očevidno kad je vidio da Tamija izlazi iz šatora s njihovim uprtnjačama, daje njoj bilo neugodno što se nije prije vratila. Znala je što ga muči, ali bio joj je tako smiješan. On joj zahvali s mnogo riječi; ona ih nije razumjela ali je shvatila zahvalnost. Zatim on ode prema

šumarku. Kad se vratio osjećao se mnogo bolje u suhim hlačama, čak je i Tamiji oprostio drski smijeh. Mislim da sam bio prilično smiješan, pomisli, ali one hlače su bile vlažne, i hladne. No, malo smijeha nije velika cijena za njihovu pomoć. Ne znam što bih učinio... pitam se samo kako su doznali? Možda izlječitelj ima i druge moći - to bi moglo sve objasniti. Sada mi je jako drago što ima moć liječenja. Nisam vidio Tonolana. Ne znam je li mu bolje ili gore. Vrijeme je da to doznam. Uostalom, brat mi je. Ne mogu me otjerati ako ga želim vidjeti. Džondalar se vrati u logor, odloži uprtnjače pokraj vatre, namjerno dugo vremena provede vješajući odjeću da se suši, a zatim pode prema šatoru. Gotovo se sudario s izlječiteljem, koji je upravo izlazio. Šamud ga brzo odmjeri, a prije nego što je Džondalar mogao išta reći, nasmiješi mu se ljubazno, odstupi u stranu i pokaza mu pretjerano uslužnom kretnjom da proñe. Džondalar dobro pogleda izlječitelja. U njegovim prodornim očima ogledala se i dalje velika vlast, iako se ništa drugo nije moglo naslutiti u njihovoj tamnoj boji. Smiješak, koji se na prvi pogled činio vrlo ljubaznim, bio je zaprava ironičan. Džondalar je osjetio da ovaj izlječitelj, kao mnogi ljudi njegova poziva, može biti moćan prijatelj i strašan neprijatelj. Džondalar klimnu kao da za sebe zadržava sud, kratko se osmjehnu iz zahvalnosti i uñe pod šator. Iznenadio se videći da je Tamija stigla prije njega. Pridržavala je Tonola-novu glavu i prinosila čašu od kosti njegovim ustima. To sam mogao znati - reče on kroz radostan smijeh, videći da mu je brat opet budan i da se očito bolje osjeća. Opet si uspio. Njih oboje pogledaše Džondalara. Što sam to uspio, veliki brate? - upita Tonolan slabim glasom. Još nisi ni trepnuo očima, a već si uspio da se najljepša žena u okolici brine o tebi. Tonolanov smiješak bio je najljepši pozdrav bratu. -Imaš pravo kad kažeš da je najljepša. - Tonolan nježno pogleda Tamiju. - Ali što ti radiš u ovom svijetu duhova? l kad malo bolje razmislim, moram ti reći da je ona moje osobno boštvo. A ti svoje velike plave oči možeš zadržati za sebe, to zapamti. Ne brini o meni, mali brate. Kad god me pogleda, ona se samo smije. Na mene se može smijati kad god zaželi - reče Tonolan smiješeći se djevojci. Ona mu uzvrati osmijehom. Možeš li zamisliti, probudio sam se od mrtvih i ugledao ovaj osmijeh? - U njegovim se očima počinjalo odražavati obožavanje dok se zagledao u njezine iskričave oči. Džondalar preletje pogledom od brata do Tamije i natrag. Što se ovdje dogaña? Tonolan se tek probudio, vjerojatno nije s njom razmijenio nijednu riječ, a već se zaljubio, to bih se mogao zakleti. On opet pogleda ženu, ovaj put pribranije. Kosa joj je bila neodreñene svijetlosmeñe boje, a bila je niža i krhkija od žena koje su Tonolana obično privlačile. Gotovo se moglo pomisliti da je djevojčica. Imala je srcoliko lice pravilnih crta, izgledala je sasvim obično; prilično zgodna, ali nipošto iznimna - dok se ne bi nasmiješila. Zatim, kao po nekoj neočekivanoj čaroliji, zbog nekog tajanstvenog rasporeda svjetla i sjene, nekog istančanog pomaka u cijelom sklopu, postajala je lijepa, izvanredno lijepa. Tako je potpuna bila ta preobrazba, da je i Džondalar o njoj mislio kao o pravoj ljepotici. Dovoljno je bilo da se jednom nasmiješi, pa da ostavi takav dojam, ali njemu se činilo da se ona ne smiješi često. Sjetio se kako je prije bila svečana i stidljiva, premda je sada bilo teško to povjerovati.

Sva je blistala, sjala, treperila od života, a Tonolan je u nju zurio glupim zaljubljenim očima. No, Tonolan se i prije zaljubljivao, pomisli Džondalar. Nadam se da joj neće previše teško pasti kad poñemo. Jedna uzica koja je pridržavala poklopac za dim na rupi u njegovu šatoru bila se razvezala. Vjetar se njome poigravao, Džondalar je to promatrao, ali ništa nije vidio. Bio je budan, još je ležao u vreći, ali se čudio što ga je prenulo iz tako duboka sna. Nije se micao, ali je osluškivao, mirisao, pokušavao otkriti bilo što neobično što ga je vjerojatno upozorilo na neposrednu opasnost. Nakon nekoliko časaka on se izvuče iz vreće, pažljivo pogleda oko sebe, zatim proviri iz šatora, ali nije mogao vidjeti ništa neobično. Nekoliko ljudi okupilo se oko logorske vatre. On se tome pomalo čudio, osjećajući neki nemir i nelagodu. Nešto ga je mučilo, ali nije znao što. Tonolan? Ne, okružen Šamudovom vještinom i Tamijinom skrbi, njegov brat je bio u najboljim rukama. Ne, nije bio nemiran zbog Tonolana. - Hola - obrati se Tamiji koja mu se u prolazu nasmiješila. Više joj nije bio smiješan. Njihova zajednička briga o Tonolanu počela je prerastati u prijateljstvo, iako je njihovo obraćanje bilo ograničeno na nekoliko osnovnih kretnji i riječi koje je naučio. Ona mu pruži čašu vrele tekućine. On joj zahvali riječima koje su izražavale pojam hvale kod njih, želeći da nañe nekakav način kojim bi im se odužio za pomoć. Srknu tekućinu, namršti se, pa nastavi piti. Bio je to biljni čaj, prilično ukusan, ali ga je iznenadio. Dotad su obično izjutra pili mesnu juhu. Njuh mu je otkrio da se u drvenoj kutiji na vatri kuha korijenje i žito, ali bez mesa. Trebalo mu je samo nekoliko časaka da shvati zašto se promijenio jutarnji obrok. Potrošili su meso; nitko nije išao u lov. Polako je ispio piće, odložio čašu i pohitao pod svoj šator. Ovih dana napravio je teška koplja od johovih stabala, čak ih je previdio kremenim šiljcima. Uzeo je dva velika koplja koja su se naslanjala na šatorske krilo, zatim posegnuo u uprtnjaču, uzeo nekoliko lakših kopalja za izbacivanje, pa se vratio k vatri. Nije znao mnogo riječi, ali lako mu je bilo objasniti da želi poći u lov, što je bilo odmah prihvaćeno. Sunce se tek pomaljalo iznad obzora, kad se vesela grupa spremila za polazak. Tamija je bila u neprilici. Željela je ostati pokraj ranjenoga stranca čije su je nasmijane oči navodile na smiješak kad god bi ga pogledala, ali željela je takoñer poći u lov. Nikada nije propuštala priliku da pomogne lovcima, uvijek je išla s njima otkad zna da je sposobna zajov. Rošarija ju je nagovarala da ide. - Njemu će biti dobro. Šamud se može o njemu brinuti i bez tebe neko vrijeme, a i ja ću mu biti pri ruci. Lovačka družina je već bila pošla kad ih je Tamija zovnula i potrčala za njima, još privezujući kukuljicu. Džondalar se pitao da li to znači da će i ona s njima u lov. Mlade Zelandonke su se često pridruživale svojim lovcima. Žene su mogle birati, ovisno o običajima u Spilji. Kad bi počele rañati djecu, žene su obično ostajale kod kuće, osim u vrijeme hajke. Kad se išlo u hajku, svi sposobni članovi su pomagali da se krdo natjera u stupicu ili preko klisure. Džondalar je volio lovkinje - većina muškaraca iz njegove Spilje ih je voljela, iako je znao da svi muškarci ne dijele njegove osjećaje. Govorilo se da žene koje same love bolje znaju ocijeniti poteškoće i imaju više razumijevanja za svoje muškarce. Njegova majka je bila poznata po sposobnosti da otkrije trag, i često im se pridruživala nakon poroda. Pričekali su da im se Tamija pridruži, zatim su nastavili oštrim korakom. Džondalar pomisli kako temperatura pada, ali su napredovali tako brzo da nije bio siguran dok se nisu zaustavili pokraj potočića koji je vijugao ravnicom tražeći put prema Majci. Primijetio je kako se nahvatao led duž rubova, dok je

punio mijeh vodom. Skinuo je kukuljicu --krzno mu je ograničavalo bočni pogled - ali uskoro nije bio jedini koji je ponovo navlačio krzno na glavu. Zrak je bio zaista bridak. Netko je pronašao tragove uzvodno, pa su se svi sjatili oko Džondalara koji ih je proučavao. Malo prije njih tu se zaustavila obitelj nosoroga da se napoji. Džondalar nacrta plan napada na mokru pijesku, opažajući kako se ispod njegova pruta vide kristali leda u zemlji. Dolando mu postavi pitanje svojim prutom, a Džondalar podrobnije obradi crtež. Tako se sporazumješe i krenuše dalje. Žurno su pratili tragove, prelazeći u lagan trk. To ih je zagrijalo, pa su se kukuljice uskoro opet spustile niz leña. Džondalarova duga plava kosa lepršala je na vjetru. Trebalo im je mnogo dulje nego što su se nadali, ali kad su opazili smeñe dlakave nosoroge ispred sebe, shvatili su zašto se potjera toliko otegla. Životinje su jurile mnogo brže nego obično - i to ravno na sjever. Džondalar zabrinuto pogleda u nebo. Izgledalo mu je kao golema plavetna zdjela preokrenuta iznad njih, s nekoliko krpica oblaka u daljini. Nije se moglo reći da se sprema oluja, ali on ne bi oklijevao vratiti se istog časa, ponijeti Tonolana i pobjeći. Nitko drugi nije imao ni nakraj pameti povratak, sada kad su sustigli nosoroge. Pitao se da li njihova usmena predaja uključuje i naslućivanje snijega prema odlaženju nosoroga na sjever, ali je u to sumnjao. Njegova je ideja bila da se poñe u lov, pa bi mu sada bilo teško objasniti zašto odustaje. Želio se vratiti i prenijeti Tonolana na sigurno mjesto, ali kako će ih uvjeriti da se sprema oluja, kad na nebu nema gotovo oblačka, a njihovim jezikom ne vlada? Potresao je glavom; prvo će morati ubiti jednog nosoroga. Kad su se primakli bliže, Džondalar jurnu naprijed, nastojeći dostići posljednjega u povorci - mladog nosoroga koji još nije bio izrastao do pune veličine i teško je održavao korak svojih starijih roñaka. Odvojivši se od ostalih lovaca, Džondalar poče vikati i mahati rukama, nastojeći privući pažnju mladog nosoroga, ne bi li ga skrenuo s puta ili zaustavio. Ali mladi nosorog se nije obazirao na čovjeka; grabio je prema sjeveru s upornom tvrdoglavošću svih drugih životinja. Teško će privući ičiju pažnju, pomisliše, i to ih zabrinu. A Džondalara je plašilo brzo primicanje oluje. Krajem oka on opazi da ga Tamija sustiže, i to ga iznenadi. Njezino hramanje se jasno vidjelo, ali joj nije smanjivalo brzinu. Džondalar joj klimnu diveći joj se nesvjesno. Ostatak lovačke družine ih je slijedio, nastojeći okružiti jednu životinju a ostale natjerati u bijeg. Ali nosorozi nisu bili životinje krda, nisu se družili i nije ih lako bilo zavesti ni otjerati, jer njihova sigurnost nije ovisila o mnoštvu - oni su se kao jedinke mogli održati. Dlakavi nosorozi bili su nezavisna, razdražljiva stvorenja, koja su se rijetko družila u većim skupinama, tek po dvoje-troje u obitelji, a uvijek su predstavljali nepredvidljivu opasnost. Lovci su oko njih uvijek bili mnogostruko oprezni. Po prešutnom sporazumu svi se lovci usredotočiše na mladunče koje je zaostalo, ali ni njihova vika ni njihovo približavanje nisu ga usporili ni ubrzali. Napokon Tamija privuče njegovu pažnju kad je skinula kukuljicu i mahnula njome ispred njegova nosa. Usporio je korak, okrenuo glavu prema nečemu što mu je ušlo u vidokrug, i časak je neodlučno oklijevao. To je lovcima pružilo priliku da ih sustignu. Rasporedili su se oko životinje, oni s teškim kopljima primaknuše se bliže, dok oni s lakšim kopljima načiniše širi krug, spremni priskočiti u pomoć teže naoružanima ako bude trebalo. Nosorog stade; činilo se da nije svjestan da ostatak njegove skupine hitro odmiče na sjever. Zatim poče polagano trčati, skrećući za kukuljicom koja je vijorila na vjetru. Džondalar se primače Tamiji i opazi kako Dolando čini to isto. Zajim jedan mladić, u kojem Džondalar prepozna onoga što je stajao na brodu, mahnu svojom kukuljicom i pretrča ih jureći prema životinji. Zbunjeni nosorog

uspori trk za djevojkom, promijeni smjer i naže za mladićem. Veći pokretni cilj bilo mu je lakše slijediti; prisutnost tolikih lovaca pobrkala mu je njuh pa se morao oslanjati na slabi vid. Kad

osmijeh? - U njegovim se očima počinjalo odražavati obožavanje dok se zagledao u njezine iskričave oči. Džondalar preletje pogledom od brata do Tamije i natrag. Što se ovdje dogaña? Tonolan se tek probudio, vjerojatno nije s njom razmijenio nijednu riječ, a već se zaljubio, to bih se mogao zakleti. On opet pogleda ženu, ovaj put pribranije. Kosa joj je bila neodreñene svijetlosmeñe boje, a bila je niža i krhkija od žena koje su Tonolana obično privlačile. Gotovo se moglo pomisliti da je djevojčica. Imala je srcoliko lice pravilnih crta, izgledala je sasvim obično; prilično zgodna, ali nipošto iznimna - dok se ne bi nasmiješila. Zatim, kao po nekoj neočekivanoj čaroliji, zbog nekog tajanstvenog rasporeda svjetla i sjene, nekog istančanog pomaka u cijelom sklopu, postajala je lijepa, izvanredno lijepa. Tako je potpuna bila ta preobrazba, da je i Džondalar o njoj mislio kao o pravoj ljepotici. Dovoljno je bilo da se jednom nasmiješi, pa da ostavi takav dojam, ali njemu se činilo da se ona ne smiješi često. Sjetio se kako je prije bila svečana i stidljiva, premda je sada bilo teško to povjerovati. Sva je blistala, sjala, treperila od života, a Tonolan je u nju zurio glupim zaljubljenim očima. No, Tonolan se i prije zaljubljivao, pomisli Džondalar. Nadam se da joj neće previše teško pasti kad poñemo. Jedna uzica koja je pridržavala poklopac za dim na rupi u njegovu šatoru bila se razvezala. Vjetar se njome poigravao, Džondalar je to promatrao, ali ništa nije vidio. Bio je budan, još je ležao u vreći, ali se čudio što ga je prenulo iz tako duboka sna. Nije se micao, ali je osluškivao, mirisao, pokušavao otkriti bilo što neobično što ga je vjerojatno upozorilo na neposrednu opasnost. Nakon nekoliko časaka on se izvuče iz vreće, paljivo pogleda oko sebe, zatim proviri iz šatora, ali nije mogao vidjeti ništa neobično. Nekoliko ljudi okupilo se oko logorske vatre. On se tome pomalo čudio, osjećajući neki nemir i nelagodu. Nešto ga je mučilo, ali nije znao što. Tonolan? Ne, okružen Šamudovom vještinom i Tamijinom skrbi, njegov brat je bio u najboljim rukama. Ne, nije bio nemiran zbog Tonolana. - Hola - obrati se Tamiji koja mu se u prolazu nasmiješila. Više joj nije bio smiješan. Njihova zajednička briga o Tonolanu počela je prerastati u prijateljstvo, iako je njihovo obraćanje bilo ograničeno na nekoliko osnovnih kretnji i riječi koje je naučio. Ona mu pruži čašu vrele tekućine. On joj zahvali riječima koje su izražavale pojam hvale kod njih, želeći da nañe nekakav način kojim bi im se odužio za pomoć. Srknu tekućinu, namršti se, pa nastavi piti. Bio je to biljni čaj, prilično ukusan, ali ga je iznenadio. Dotad su obično izjutra pili mesnu juhu. Njuh mu je otkrio da se u drvenoj kutiji na vatri kuha korijenje i žito, ali bez mesa. Trebalo mu je samo nekoliko časaka da shvati zašto se promijenio jutarnji obrok. Potrošili su meso; nitko nije išao u lov. Polako je ispio piće, odložio čašu i pohitao pod svoj šator. Ovih dana napravio je teška koplja od johovih stabala, čak ih je providio kremenim šiljcima. Uzeo je dva velika koplja koja su se naslanjala na šatorsko krilo, zatim posegnuo u uprtnjaču, uzeo nekoliko lakših kopalja za izbacivanje, pa se vratio k vatri. Nije znao mnogo riječi, ali lako mu je bilo objasniti da želi poći u lov, što je bilo odmah prihvaćeno. Sunce se tek pomaljalo iznad obzora, kad se vesela grupa spremila za polazak. Tamija je bila u neprilici. Željela je ostati pokraj ranjenoga stranca čije su je nasmijane oči navodile na smiješak kad god bi ga pogledala, ali željela je takoñer poći u lov. Nikada nije propuštala priliku da pomogne lovcima, uvijek je išla s njima otkad zna da je sposobna za lov. Rošarija ju je nagovarala da

ide. - Njemu će biti dobro. Šamud se može o njemu brinuti i bez tebe neko vrijeme, a i ja ću mu biti pri ruci. Lovačka družina je već bila pošla kad ih je Tamija zovnula i potrčala za njima, još privezujući kukuljicu. Džondalar se pitao da li to znači da će i ona s njima u lov. Mlade Zelandonke su se često pridruživale svojim lovcima. Žene su mogle birati, ovisno o običajima u Spilji. Kad bi počele rañati djecu, žene su obično ostajale kod kuće, osim u vrijeme hajke. Kad se išlo u hajku, svi sposobni članovi su pomagali da se krdo natjera u stupicu ili preko klisure. Džondalar je volio lovkinje - većina muškaraca iz njegove Spilje ih je voljela, iako je znao da svi muškarci ne dijele njegove osjećaje. Govorilo se da žene koje same love bolje znaju ocijeniti poteškoće i imaju više razumijevanja za se već primakao blizu cilja, druga jureća sjenka proleti izmeñu njega i mladića. Dlakavac opet zaslade, neodlučan za kojim pokretnim ciljem da krene. Promijenio je pravac i jurnuo za drugim koji je bio tako izazovno blizu. Ali onda se uplete nova sjena, mašući velikim ogrtačem, a kad joj se mladi nosorog približi, opet projuri nešto novo, ovaj put tako blizu da ga je udarilo krznom po gubici. To je nosoroga još više zbunilo; počeo se ljutiti, smrtonosno ljutiti. Frktao je, kopao zemlju nogama, pa onda, kad mu se primakla nova dosadna figura, jurnuo je za njom najvećom brzinom. Mladić s rijeke teško je održavao razmak, pa je skrenuo, ali je nosorog skrenuo za njim. Životinja se ipak umarala. Mladi nosorog je stalno jurio za tim nesnosnim trkačima, tamo-amo, ne mogavši ni jednoga dostići. Kad je opet jedan trčeći lik strugnuo ispred njegova roga, dlakavac zaslade, spusti glavu i dotaknu zemlju, pa se usredotoči na lepršavu sjenu koja je poskakivala ispred njega. Džondalar prilrča sležući teško koplje. Morao je pogoditi nosoroga prije nego što ovaj doñe do daha. Dolando se primače s druge strane u istoj namjeri, a nekolicina drugih poče ih opkoljavali. Tamija je mahala kukuljicom, oprezno se približavala i nastojala prikovali nosorogovu pažnju. Džondalar se nadao da je živolinja iscrpljena kao šio je izgledala. Svi su pozorno gledali Tamiju i nosoroga. Ne znajući ni sam zašlo, Džondalar pogleda na sjever - možda je nesvjesno provjeravao približavanje oluje. Pazi! - viknu. - Sa sjevera! Nosorog! Ali izgledalo je da drugi ne razumiju što želi reći. Nisu shvaćali njegove povike, niti su vidjeli razbješnjelu ženku koja je prema njima jurila svom snagom. Tamija, Tamija! Sjever! - viknu opet pokazujući ko pljem. Ona pogleda na sjever, prateći šiljak njegova koplja, i vrisnu upozoravajući mladića koji je bio najbliže smrtonosnoj ženki. Oslali pojuriše da mu pomognu, zaboravljajući umorno mladunče. Ono se možda odmorilo, ili je miris ženke obnovio snagu u njemu, pa odjednom jurnu prema osobi koja mu je lako izazovno mahala kukuljicom oko glave. Tamija je imala sreće šio mu je bila tako blizu, pa mje imao vremena da se zaleli, a njegovo frktanje ju je na vrijeme opozorilo, Džondalara takoñer. Ona se izmače, izbježe njegov rog i doñe mu iza leña. Nosorog uspori trk, tražeći melu koja mu je izmakla, ali nije vidio visokog muškarca koji mu se primicao dugačkim koracima. Kad ga je opazio, bilo je prekasno. Njegovo malo oko u lom času izgubi i ono malo vida što je imalo. Džondalar je uspio pogodili njegov ranjivi olvor i žarili mu koplje u mozak. Slijedećeg Irenulka pomračj mu se i druga sirana, kad ga djevojka pogodi u drugo oko. Živolinja je izgledala kao da je iznenañena, zatim je posrnula, klekla, počela gubiti životnu snagu i svalila se na zemlju. Oko nje se razliježe vika. To su dva lovca bježala velikom brzinom u različilim pravcima. Odrasla ženka nasr-lala je na njih. Ali kad se približila

mladunčelu, usporila je korak, projurila mimo njega, žalim se okrenula i vralila do mladog mužjaka koji je nepomično ležao na zemlji, dok mu je iz svakog oka virilo po jedno koplje. Ona ga gurnu rogom, poličući ga da uslane. Žalim okrenu glavu lijevo i desno, prebaci težinu s noge na nogu, kao da se želi odlučili. Neki lovci pokušaše skrenuli njezinu pažnju, mahnuše kukuljicama i ogrtačima prema njoj, ali ona ih nije vidjela ili se prelvarala da ih ne vidi. Ponovno je gurnula mladog nosoroga, a onda, odgovarajući na poziv nekog dubljeg nagona, okrenu se i udari na sjever. Kažem li, Tonolan, bilo je gušio. Ali ženka je svakako hljela na sjever, nije joj se oslajalo. Misliš da se sprema snijeg? - upila Tonolan gledajući melem na rani, pa opel vrali pogled na brala. Džondalar polvrdno klimnu glavom. -Ali ne znam kako bih rekao Dolandu da bi dobro bilo krenuli prije mećave, kad na nebu nema oblaka... Ne bi mi pomoglo ni da govorim njihovim jezikom. l ja već nekoliko dana mirišem snijeg. Vjerojalno prikuplja snagu da nas dobro zamete. Džondalar je bio siguran da temperalura slalno pada, a idućeg julra se uvjerio u lo kad je morao razbili ledenu koru koja se slvorila u čaši čaja oslavljenog preko noći pokraj valre. Pokušao je opel izrazili svoju zabrinulosl, ali bez uspjeha, pa Je nemirno promatrao sve očitije znakove promjene vremena. Odahnuo bi videći kako se iza planina dižu gusti oblaci i ispunjavaju plavu nebesku zdjelu, da se nije nalazio pred neposrednom opasnošću. Čim je vidio da se počinje raspremati logor, odmah je rastavio svoj šator i spremio obje uprtnjače. Dolando se nasmiješio videći njegovu brzinu, zatim mahnuo prema rijeci, ali u njegovim očima je bilo nemira i duboke zabrinutosti. Džondalaru je sve bilo jasno kad je vidio kako nabujala rijeka ljulja brod i napinje konope. Izrazi na licima ljudi koji su preuzeli njegove uprtnjače i složili ih pokraj rasječenih komada nosoroga bili su mirniji, ali to nije ohrabrilo Džondalara. lako je jako želio da se poñe, nimalo mu se nije sviñalo prijevozno sredstvo. Pitao se kako će Tonolana prenijeti na brod, pa se vratio da im bude pri ruci. Džondalar je promatrao kako se logor brzo i spretno rasprema, znajući da ponekad nečija pomoć može biti najbolja ako se samo stoji sa strane i ne smeta. Primijetio je da na odjeći tih ljudi ima nekih meñusobnih razlika; oni koji su podigli zaklone na zemlji nazivali su sebe Šamudoncima, a oni koji su boravili na brodu nazivali su se Ramudoncima. Ipak se nije moglo reći da pripadaju različitim plemenima. Lako su se sporazumijevali, mnogo su se šalili, nije se mogla vidjeti nikakva izvještačena uljudnost koja obično obilježava prikrivenu napetost kad se susretnu različita plemena. Činilo se da govore istim jezikom, dijelili su svu hranu i radili zajedno. Ipak je primijetio da polando zapovijeda na zemlji, dok su ljudi s broda slušali drugog čovjeka. Ispod šatora izañe izlječitelj, a za njim dva muškarca noseći Tonolana na čudnim nosilima. Dva johova kolca bila su dobro povezana konopima s broda, a izmeñu njih je ležao ranjenik koji je opet bio posebno svezan. Džondalar pohita prema njima, primjećujući da Rošarija počinje spuštati šator. Njezini nemirni pogledi prema nebu i prema rijeci uvjeriše Džondalara da se ni ona nimalo ne veseli putovanju. - Rekao bih da su ti oblaci puni snijega - reče Tonolan kad vidje brata kraj sebe. - Ne vide se planinski vrhunci; na sjeveru već sigurno sniježi. Nešto ću ti reći, iz ovog položaja mnoge stvari drukčije izgledaju. Džondalar pogleda oblake koji su se kotrljali preko planina i skrivali zaleñene vrhunce, gurajući se kao da žele što prije ispuniti svijetli modri prostor. Džondalar je mrko promatrao što se dogaña na

nebu, kao da prijeti elementima, ali je pokušao sakriti strah u očima. - Je li to tvoja izlika da se izležavaš? - reče, pokušavajući se nasmijati. Kad su stigli do debla koje je virilo iz rijeke, Džondalar zaostade da promatra kako dva nosača održavaju ravnotežu noseći teret preko nepouzdana brvna, a zatim preko vrlo krhke daske. Sad je shvatio zašto su Tonolana tako dobro svezali za nosila. Zakoračio je za njima, s mukom se" održavajući uspravno, te s još više poštovanja gledao ljude koji su mu prenijeli brata. Kad su Rošarija i Šamud prepustili svoje tvrdo svezane omote kolaca i koža dvojici Ramudo-naca da ih odnesu na brod, a zatim sami stupili na deblo, prve bijele pahuljice počele su lepršati iz natmurenog neba. Odražavajući raspoloženje neba iznad sebe, rijeka je hučala i pjenila se - obilje oborina na planinama očitovalo se i ovdje u nizini. Deblo se ljuljalo drukčije nego brod, pa se Džondalar nagnu preko ruba i pruži ruku ženi. Rošarija ga zahvalno pogleda i prihvati ruku koja je gotovo podiže na brod. Ni Samudu nije bila mrska njegova pomoć, u njegovu pogledu bilo je takoñer iskrene zahvalnosti. jedan čovjek je još bio na obali. On oslobodi jedan svezani konop, zatim uštrca deblom na brod, da bi se odmah zatim podigla daska. Nabujala snaga koja je pokušavala povući sve na površini nizvodno suzbijala se sada samo onim drugim konopom i s nekoliko drugih vesala u rukama veslača. Konop popusti, brod se trže, a vodena snaga iskoristi trenutak. Džondalar se čvrsto prihvati za bok broda koji poče poskakivati po matici Sestre. Oluja se brzo primicala, pahuljice su počele smanjivati vidljivost. Različiti predmeti plutali su zajedno s njima različitim brzinama - velika natopljena debla, isprepleteno grmlje, trule strvine, poneka santa leda - izazivajući u Džondalaru strah od sudara. Gledao je kako promiče obala, a pogled mu se zadrža na johovu šumarku. Nešto je bilo zapeto u jednoj krošnji i lepršalo na vjetru. Jedan jači zapuh oslobodi taj predmet i ponese ga prema rijeci. Kad je pao u vodu, Džondalar odjednom shvati da je to njegova krvava ljetna košulja. Je li ona cijelo to vrijeme vijorila na onom stablu? Plivala je neko vrijeme dok se nije namočila i potonula. Tonolana su skinuli s nosila i naslonili na brodski bok; bio je blijed, vidjelo se da trpi bolove i da je uplašen, ali se blago smiješio Tamiji koja je bila kraj njega. Džondalar se smjesti bliže njima, mršteći se zbog prijašnjeg straha i panike. Zatim se sjeti velike radosti koju je u njemu izazvao brod kad se pojavio, pa se opet upita kako su doznali da im treba pomoć. Odjednom mu sinu: možda im je krvava košulja pokazala put. Ali kako su znali da uopće treba doći? l zašto su poveli Samuda? Brod je poskakivao na uzburkanoj vodi, a Džondalara poče zanimati njegova snažna graña. Dno je bilo napravljeno od jednog velikog komada, od cijelog debla koje je bilo izdubljeno, s proširenjem u sredini. Sa strane je bio pridodan red dasaka, koje su se djelomično preklapale i bile čvrsto svezane, proširujući tako bokove i sužavajući se na pramcu. Duž bokova bili su ravnomjerno rasporeñeni potpornji, a izmeñu njih pružene daske na kojima su sjedili veslači. Trojica su bila ispred prvog sjedala. Džondalarovo oko pratilo je grañu broda i nije primijetilo da se ispod pramca nalazi deblo. Kad je bolje pogledao, srce mu je jače zakucalo. Ispod pramca, izmeñu toga debla i jedne usput pokupljene grane, uz samo dno broda bila je ljetna kožna košulja umrljana krvlju. Deveto poglavlje - Ne budi tako pohlepna, Njisko - upozori Ejla ždrebicu koja je srkala posljednje kapi vode s dna drvene zdjele. -Ako sve popiješ, morat ću još otopiti leda. - Ždrebica frknu, potrese glavom i žabi nos u zdjelu. - Ako si žedna, donijet ću još leda. Hoćeš li poći sa mnom? Ejlin slijed misli već se po običaju usmjeravao prema mladom konjčetu. Ponekad je to bilo više od slika u mislima, a često se komuniciranje izražavalo kretnjama, položajima tijela, izrazima lica koji su Ejli bili najprisniji; ali mlada životinja je bila sklonija odgovorima na njezin glas, pa je to poticalo

Ejlu da se više oglašava. Za razliku od članova Plemena, njoj nije bilo teško ispuštati najrazličitije glasove; samo se njezin sin mogao s njom usporediti u tome. Igrali su se oponašajući besmislene slogove, ali neki od njih već su počinjali dobivati značenje, l u razgovorima s konjčetom Ejla je naginjala stvaranju riječi i novih glasova. Oponašala je glasanje životinja, izmišljala nove kombinacije zvukova i riječi, čak je uključivala i neke besmislene slogove iz igre sa svojim djetetom. Kad nije bilo nikoga da prijekim okom gleda na tu njezinu zabavu, uživala je u njoj. Ovdje se do mile volje prepuštala stvaranju toga jezika, ali ga je razumjela samo ona i - na svoj način - mlada ždrebica. Ejla omota noge, ogrnu se i uze pokrivala za ruke. Provuče ruku kroz otvor na dlanu da zadjene praćku za pas i sveže košaru. Zatim uze razbijač leda, dugačku konjsku kost koja je bila razbijena da se iz nje izvadi moždina, pa zatim naoštrena i nazubljena, te krenu. - No, Njisko, idemo - zovnu ždrebicu. Odmače tešku turovu kožu, nekadašnji svoj šator, koja je visila na kolcima kao vjetrobran na ulazu u spilju. Konjče istrča i poñe za

njom niz strminu. Kad je Ejla izbila iza litica, dočeka je snažan vjetar koji je puhao iznad smrznuta potoka. Našla je mjesto gdje joj se činilo da može razbiti led, pa je odsjekla nekoliko ploča i kocaka. - Mnogo je lakše skupiti snijeg nego razbijati led, Njisko - reče ona tovareći košaru. Zaslade da doda malo nanesenoga drvlja, zahvalna što ga tu ima u izobilju. - Zime su ovdje suhe, i hladnije. Nedostaje mi snijeg, Njisko. Ono malo što ga ovdje padne ne sliči na snijeg, samo je hladan. Odloži drva kraj ognjišta, a led premjesti u veliku zdjelu. Primače je vatri da se od topline rastopi malo leda prije nego što ga metne u lonac za otapanje. Trebalo je u lonac najprije naliti malo vode, inače bi izgorio na plamenu. Zatim baci pogled po udobnoj spilji u kojoj se vidjelo nekoliko započetih radova, razmišljajući čega bi se prihvatila toga dana. Ali bila je nemirna. Ništa je nije privlačilo dok nije ugledala nekoliko novih kopalja, nedavno načinjenih. Možda ću u lov, pomisli. Već dugo nisam bila u stepi. Ipak ne mogu ponijeti koplja. Namršti se. Ne bi mi bila od koristi, ne mogu se toliko primaknuti da ih upotrijebim. Uzet ću praćku i prošetati se. Napunila je nabore oblucima koje je donijela u spilju da ih ima pri ruci ako se vrate hijene. Zatim navali drva na vatru i napusti spilju. Njiska ju je pokušala slijediti uz kamenitu padinu prema stepi, zatim samo njisnula za njom. - Ne boj se, Njisko. Neću se dugo zadržati. Bit će sve u redu. Kad je stigla na vrh, vjetar joj je zgrabio kukuljicu i zaprijetio da je otrgne. Ona je nabi na čelo i priteže vrpcu, pa istupi iznad ruba i pogleda uokolo. Ljetni krajolik ispucale zemlje i uvela raslinja izgledao je da buja životom u usporedbi sa smrznutom pustoši zimske stepe. Oštar vjetar brijao je ravnicu i javljao se različitim zvucima koji su sezali od urlikanja i zavijanja do skičanja i dubokog mumljanja. Šibao je golu zemlju, podizao prašinu i zrnat snijeg iz rupa, da bi ih opet nanosio na druga udubljena mjesta. Ejla bolje navuče kukuljicu i stupi na otvoren prostor. Od jaka zapuha ponestade joj daha. Ona zakašlja i ispljunu. Vidjela je kako joj se pljuvačka smrznula prije nego što je pala na zemlju i odskočila kao kuglica leda. Što ja ovdje radim? Nisam znala da je tako hladno, pomisli. Vratit ću se odmah. Okrenula se, ali je zastala zaboravivši jaku hladnoću. U

blizini je prolazilo krdo mamuta; zemlja je tutnjila od golemih dlakavih gromada s dugačkim savijenim kljovama. Ova gola i pusta zemlja je njihov zavičaj; oštra trava koja puca od hladnoće održava ih na životu. Ali kad su se prilagodili ovoj klimi, postali su nesposobni za život u drugoj. Njihovi dani su bili odbrojeni; postojat će dok se ne povuče ledenjak. Ejla ih je promatrala kao da je očarana, sve dok nisu iščezli u kovitlavu snijegu, zatim pohitala da što prije preskoči rub i skloni se od vjetra. Sjetila se da se slično osjećala kad je prvi put ugledala svoje utočište. Što bi sa mnom bilo da nisam našla ovu dolinu? Pomilovala je ždrebicu koja ju je dočekala na izbojku, zatim stala na kraj litice i pogledala niz dolinu. U njoj je snijeg bio malo dublji, osobito na mjestima gdje je bilo smetova, ali je bio jednako suh i hladan. Ali dolina joj je pružila zaklon od vjetra, i spilju. Bez nje i krzna i vatre u njoj - ona ne bi preživjela; ona nije dlakavo stvorenje. Dok je stajala na izbojku, vjetar donese do njenih ušiju zavijanje vukova. Dolje je polarna lisica prelazila preko smrznuta potoka, jedva se vidjela zbog bjeline krzna. Ejla opazi neko gibanje u dnu doline i prepozna oblik spiljskog lava; njegovo smeñe krzno dobilo je zimski preljev bjeline i gustoću protiv hladnoće. Četveronožni grabežljiva prila goñuju se okolini svoga plijena. Ejla i njoj slični prilagoñuju okolinu sebi. " Ejla se trgnu čuvši štektanje u blizini i vidje hijenu na rubu stepe. Posegnu za praćkom, ali strvinar se sakri iza kamenja, zatim se vrati u ravnicu. Njiska joj se primače, nježno zarza i blago je gurnu. Ejla se bolje omota konjskom kožom, zagrli Njisku oko vrata i vrati se s njom u spilju. Ejla je ležala budna na ležaju i gledala poznate oblike kamena iznad glave, pitajući se zašto se odjednom probudila. Podiže glavu i pogleda prema Njiski. l njezine su oči bile otvorene, gledale su ženu, ali u njima nije bilo zabrinutosti. Ali Ejla se od nje sigurno razlikovala. Zavukla se meñu krzna ne želeći napustiti njihovu toplinu i bacila pogled oko sebe da vidi dom koji je osnovala. Radovi u toku bili su razbacani na sve strane, ali vidjelo se i mnogo dovršenih komada oruña i posuda duž zida, s druge strane police za sušenje. Bila je gladna i oko joj poleti Dolina konja na policu. Nalila je konjsku mast u čista crijeva, a kobasice su visile kraj raznovrsnih suhih trava i začina obješenih za korijenje. Počela je razmišljati o doručku. Juha sa sušenim mesom, malo masti da bude krepkija, začini, možda malo žita. Zbacila je sa sebe krzna i brzo se obukla i obula, zatim uzela risovo krzno s ležaja, još toplo od njezine tjelesne topline, i požurila da se pomokri na daljem kraju izbojka. Odmakla je vjetrobran i udahnula. Suprotne stijene nosile su bijeli pokrivač koji je napadao po noći. Snijeg se sjajio na suncu, odražavajući vedro nebo iznad sebe. Trebalo joj je nekoliko časaka da shvati tu zapanjujuću promjenu. Zrak je bio miran. Nije bilo ni daška vjetra. U dolini su se znale smjenjivati dvije klime, jer se nalazila na granici. Sad je prevladala južna strana. Duboki snijeg podsjetio ju je na zimske uvjete koji su vladali oko plemenske spilje, a za Ejlu je to predstavljalo osjećaj doma. Njisko! - zovnu ždrebicu. - Izañi! Pao je snijeg! Za promjenu je stvarno napadao! Odjednom se sjeti zbog čega je izašla pred spilju, pa Ostavi prve tragove na bjelini otrčavši na drugi kraj izbojka. Kad se vratila, zatekla je ždrebicu kako oprezno gazi po toj mekoj tvari, priginje glavu i njuška, zatim frkće na tu čudnovatu hladnu površinu. Pogledala je Ejlu i njisnula. Doñi, Njisko. Neće ti ništa biti. Ždrebica još nije doživjela tako dubok snijeg; znala gaje kao nešto što nanosi vjetar i slaže u smetove. Kopito joj propade u drugom pokušaju, pa opet

zanjiska kao da od žene traži ohrabrenje. Ejla povede mladu životinju dok se nije osmjelila, zatim se nasmija njezinu čudnom ponašanju kad joj je prirodna znatiželja prerasla u veselje. Uskoro Ejla oćutje da nije prikladno odjevena za stajanje ispred spilje. Bilo je hladno. Idem skuhati čaj i nešto za jelo. Ali nemam dovoljno vode, moram po led ... - Nasmija se. - Ne moram razbijati led na potoku. Samo ću lonac napuniti snijegom! Bi li željela toplu kašu za doručak, Njisko? Kad su se najeli, Ejla se obuče toplo i izañe opet van. Snijeg ju je oduševio. Iznijela je košare i zdjele, napunila ih i metnula kraj vatre da se snijeg otapa. Odluči da se opere. Imala je običaj prati se otopljenim snijegom, ali joj je bilo teško sjeći led za piće i kuhanje. Pranje bi bilo nerazumna raskoš. Naložila je vatru drvima koja su bila spremljena u pozadini spilje, zatim očistila snijeg s drvlja koje je bilo pred spiljom i unijela ga. Voljela bih da mogu spremiti vodu kao drva, pomisli. Ne znam koliko će se dugo snijeg zadržati. Izañe po nov naramak drva i ponese zdjelu za snijeg. Kad ju je napunila i iskrenula, vidjela je da je snijeg zadržao njezin oblik. Pitam se... Zašto ne bih mogla tako naslagati snijeg? Kao hrpu drva? Ta ju je ideja zagrijala, pa je uskoro mnogo negažena snijega bilo nagomilano kraj ulaza u spilju, uz liticu. Zatim je napravila stazu do potoka. Njiska je iskoristila prigodu i otrčala u polje. Ejline su oči sjale i obrazi su joj se rumenjeli dok je sa zadovoljstvom promatrala veliku hrpu snijega pokraj spilje. Opazi dio izbojka koji nije bio posve očišćen, pa odlučno krenu tamo. Nagnula se preko ruba i vidjela Njisku kako opreznim koracima ispituje nepoznate nanose. Kad se osvrnula na snježnu gomilu, zastala je i začudila se čudnovatoj misli koja joj se rodila u glavi. Gomila je načinjena od mnogo iskrenutih zdjela snijega, a s njezina je mjesta sličila na lice. Skupila je malo više snijega, prišla gomili, nabila ga na odreñeno mjesto i odmaknula se da vidi što je nastalo. Da je nos malo veći, to bi bilo nalik na Bruna, pomisli skupljajući još snijega. Stavila ga je na mjesto, iskopala rupu, izravnala jednu izbočinu i opet se odmakla. Oči su joj se vragoljasto nasmiješile. - Zdravo, Brun -mahnu, pa se rastuži. Stvarni Brun ne bi volio da se ona obraća grudi snijega njegovim imenom. Imena su predra-gocjene riječi da se njima igra. Pa ipak, to sliči na njega. Ali, možda bih morala biti pristojnija. Ne dolikuje ženi da pozdravlja voñu kao da joj je brat. Moram zatražiti dopuštenje, pomisli, pa u igri sjede ispred gomile snijega i pogleda u zemlju - to je bio pravilan položaj žene u Plemenu kad je željela razgovarati s muškarcem. Smiješeći se u sebi, Ejla je sjedila kao da zaista očekuje tapšanje po ramenu, znak da može govoriti. Tišina postade teška, a kamen na kojem je sjedila hladan i tvrd. Postala je smiješna sama sebi što sjedi. Snježni Brunov lik neće je potapšati po ramenu, kao što je nije ni Brun potapšao kad je posljednji put pred njim sjedila. Upravo su je bili prbkleli, bez obzira na to što je bila nedužna, pa je željela zamoliti voñu da zaštiti njezina sina od Braudove mržnje. Ali Brun je od nje odvratio lice: bilo je prekasno, ona je već bila mrtva. Odjednom iščeznu njeno veselo raspoloženje. Ustala je i zurila u snježni lik koji je napravila. Ti nisi Brun! - mahnu Ijutito i razbi ono što je pažljivo pravila. - Ti nisi Brun! Ti nisi Brun! - Udrala je šakama po snijegu brišući svaku sličnost s licem. - Nikada više neću vidjeti Bruna. Nikada neću vidjeti Darka. Nikada nikoga neću više vidjeti, nikada! Ja sam sama. - Iz grudi joj se ote tužaljka, zajeca. - Oh, zašto sam sama?

Pala je na koljena i zarila lice u snijeg, plačući. Željela je potonuti u toj hladnoj tvari, nestati. Onda je osjetila nešto top! na licu i čula blagu njisku. Pokušala je zaboraviti i Njisku. Ždrebica je ponovo gurnu; Ejla otvori oči i ugleda dugu njušku stepskog konja. Ispruži ruke, zagrli ždrebicu i zaroni lice u njezinu čupavu dlaku. Ti želiš da ustanem, je li, Njisko? - Ždrebica potrese glavom gore-dolje kao da je razumjela, a Ejla je željela u to povjerovati. Njezin osjećaj opstanka bio je veoma snažan; trebat će nešto mnogo jače nego samoća da bi se predala, l u Brunovu Plemenu ona je stalno bila osamljena, iako su je "neki voljeli. Uvijek je bila različita od drugih. Voljela je druge, a njihova potreba za njom - kad je Iza bila bolesna, kad je Kreb ostario, kad je rodila sina - davala je razlog i svrhu njezinu životu. Imaš pravo, bolje je da ustanem. Ne mogu te ostaviti da budeš sama, Njisko. Sva sam se smočila ovdje, obući ću nešto suho. Zatim ćemo napraviti kašu. Ti voliš toplu kašu, je li? Ejla je promatrala kako se dva polarna lišća svañaju oko ženke, a snažni lisičji vonj parenja osjećao se i gore na izbojku. Ljepše izgledaju zimi, ljeti su tek priprosto smeñi. Ako želim bijelo krzno, moram ga sada uzeti, pomisli, ali se ne rnaši praćke. Jedan mužjak je pobijedio i zahtijevao je svoju nagradu. Lisica oglasi njegov čin promuklim krikom kad je skočio na nju. Taj krik ispušta samo kad se pari. Tko zna da li ona to voli. Meni se nikada nije svidjelo, čak ni kad me više nije boljelo. Ali drugim ženama se sviñalo. Zašto sam bila tako različita? Samo zato što nisam voljela Brauda? Zbog čega je ta razlika? Zar lisica voli toga mužjaka? Voli li to što on čini? Ona ne bježi. Nije to bilo prvi put da se Ejla odriče lova i promatra lisice i druge mesožderne životinje. Često je po cio dan promatrala životinje koje joj njezin totem odobrava loviti i otkrivala da su to zanimljiva bića. Muškarci u Plemenu lovili su biljoždere, pa premda su mogli slijediti grabežljivce radi topla krzna, nikada ih nisu rado progonili. Oni se prema njima nisu odnosili na poseban način kao Ejla. Onaj lisičji par ju je opčinjavao, iako ih je dobro poznavala; mužjakovo brzo trzanje i ženkino kričanje razbuñivalo je u njoj misli koje se nisu ticale samo lova. Svake godine potkraj zime tako su se parili. U proljeće, kad im dlaka promijeni boju, ta lisica će dobiti mlade. Pitam se hoće li ostati ovdje pod gomilom-granja, ili će negdje drugdje naći brlog. Nadam se da će ostati. Ona će ih dojiti, poslije će im davati napola sažvakanu hranu iz svojih usta. Onda će donositi mrtav plijen, miševe, krtice i ptice. Ponekad će dovući zeca. Kad joj mladunčad poodraste, donosit će živ plijen i učiti ih da love. Iduće jeseni već će biti dovoljno veliki, a na zimu će ženke kričati poput ove kad na njih budu skakali mužjaci. Zašto to čine? Zašto se tako pare? Mislim da on u njoj začinje mlade. Ako bi ona morala samo progutati duha, kao što mi je Kreb objašnjavao, zašto se ovako pare? Nitko nije vjerovao da ću zatrudnjeti. Govorili su da je moj totem prejak. Ali sam rodila dijete. Ako je Dark začet kad je Braud to sa mnom radio, nije važno koliko je jak moj totem. Ipak, ljudi nisu kao lisice. Oni nemaju djecu samo u proljeće, žene ih mogu roditi u svako vrijeme, l muškarci se ne pare sa ženama samo zimi, oni to stalno čine. Ipak, žena ne dobije dijete svaki put. Možda je Kreb imao pravo. Možda duh muškarčeva totema mora ući u ženu, ali ona ga ne guta. Ja mislim da ga on u nju stavlja kad se spoje, kad u nju prodre njegov organ. Ponekad se njezin totem uspješno bori protiv njega, a ponekad se začne novi život. Mislim da ne želim krzno bijele lisice. Ako ubijem jednu, ostale će otići, a željela bih vidjeti koliko će mladih dobiti. Ulovit ću onog zerdava što sam ga opazila na okuci potoka prije nego što promijeni boju. Njegovo je krzno takoñer bijelo, a mekše je, i sviña mi se crna točka na repu.

Ali ona vidra je tako mala, koža joj je jedva dovoljna za jednu rukavicu; osim toga, i ona će dobiti mlade u proljeće. Slijedeće zime vjerojatno će biti više zerdava. Možda danas uopće neću u lov. Umjesto toga dovršit ću onu zdjelu. Ejla se nije upitala zašto razmišlja o bićima koja će iduće godine živjeti u njezinoj dolini, kad je već nakanila otići iz nje u proljeće. Privikavala se na svoju samoću, osim uvečer kad je dodavala novi urez na štap za brojenje dana i kad je štap stavljala na sve veću hrpu takvih štapova. Ejla pokuša nadlanicom odmaknuti s lica zamršen uvo-jak kose. Rasijecala je glavni korijen stabla pripremajući se da napravi veliku košaru, pa ga nije mogla ispustiti. Iskušavala je novu tehniku pletenja, služeći se raznim vlaknima i miješanim načinom slaganja; to ju je u posljednje vrijeme posvema obuzelo. lako je proizvod njezina nastojanja ponekad bio neupotrebljiv, katkad i smiješan, novosti su je veselile i hrabrile da nastavi rad. Uskoro je plela sve što joj je dolazilo pod ruku. Cijeli dan je proučavala jedan vrlo složen uzorak pletenja, i opazila je da se mrači tek kad se Njiska vratila i glavom odmaknula vjetrobran na ulazu. - Zašto si tako kasno došla, Njisko? Nemaš čak ni vode u zdjeli - reče ona, ustajući i protežući udove ukočene od preduga sjedenja. - Prvo moram napraviti neko jelo, a htjela sam promijeniti i svoju prostirku. Mlada žena se ushodala po spilji, dajući sijena ždrebici, mijenjajući suhu travu na svom ležaju, bacajući staru preko ruba izbojka. Prokopala je ledenu koru da doñe do snijega kojega je još bilo na gomili koju je napravila kraj ulaza, zahvalna što se toliko dugo zadržao. Odlučila je oprati kosu, iako nije znala koliko će joj zaliha trajati. Snijeg i led se otapao kraj vatre dok je ona pripremala jelo. U mislima su joj se stalno motali procesi pletenja šiblja i trske. Kad je večerala, počela je razmrsivati vlažnu kosu grančicom i prstima, dok nije opazila suhi čkalj kojim je češljala i razvlasavala čupavu koru drveta za vlakna. Toga se sjetila prilikom češljanja i češanja Njiske, pa je sada prirodno pomislila da se čkaljem može poslužiti da uredi vlastitu kosu. Oduševila se rezultatom. Kosa joj je bila meka i glatka. Prije nije pazila na kosu, samo ju je povremeno prala i obično ju je zabacivala iza ušiju. Iza joj je često govorila da je kosa najljepši njezin ukras. Boja je prilično zgodna, mislila je, ali veća privlačnost leži u gustoći mekih dugih uvojaka. Gotovo nije ni primijetila da je jedan dio splela u dugačku pletenicu. Zavezala je komadićem tetive kraj, zatim počela plesti s druge strane glave. Pomisli kako bi svakome bilo smiješno da je vidi kako plete uže od vlastite kose, ali to je nije ponukalo da prestane prije nego što joj je cijela glava bila pokrivena s mnogo dugačkih pletenica. Bile su joj drage, ali ih nije mogla zapeti iza ušiju da joj ne padaju na lice. Nakon nekoliko pokušaja otkrila je način kako će ih smotati zajedno i svezati na čelu, ali ih je ipak ostavila da slobodno vise jer je voljela njima uzmahivati. Novost ju je oduševila, ali praktičnost ju je poslije navela da ih stalno plete. Što smeta ako netko misli da je to čudno? Ako joj se sviña, pravit će uže od svoje kose - imala je samo sebe, mogla je samo sebi ugañati. Uskoro je potrošila sav snijeg s izbojka, ali nije morala razbijati led, jer se dolje uz potok na mnogo mjesta nakupilo dovoljno snijega.Sišla je dolje i produžila uzvodno da nañe čistije mjesto gdje nema pepela i čañe što ih je bacala s izbojka. Nikada nije plivala daleko uz potok. Struja je bila jaka, a nije ni bilo potrebe. Ali hodanje nije bilo teško, samo je morala paziti gdje spušta noge. Litice s obje strane bile su ukrašene ledom u najmaštovitijim oblicima. Zadovoljno se tome smiješila, ali nije bila spremna za prizor koji ju je očekivao. Već je dugo hodala i razmišljala o povratku. Bilo je hladno u klancu, a led je tu hladnoću povećavao. Odlučila je ići do iduće okuke. Kad je stigla do nje,

stala je i ugledala prizor od kojega joj je zastao dah. Kamene litice su se spojile, tvoreći visoki prag prema stepi preko kojega se u slapovima rušila voda - samo što su slapovi bili posvema zamrznuti. Sve je bilo tvrdo kao kamen, ali hladno i bijelo; sličilo je na raskošan obrat, na preokrenutu spilju. Prizor je bio veličanstven. Sva vodena snaga stegnuta u zagrljaju zime kao da je bila spremna da se surva na nju. Dojam je bio vrtoglav, ali ona se nije micala s mjesta kao da je opčarana. Drhtala je gledajući tu sputanu moć. Prije nego

što se okrenula, učinilo joj se da je na kraju jedne visoke ledenice vidjela kap vode. Ejla se probudila od propuha i vidjela kako vjetrobran lupka po kolcu. Kad ga je privezala, ostala je neko vrijeme s licem na vjetru. Toplije je, Njisko. Vjetar više nije onako studen. Sigurna sam. Ždrebica strignu ušima i pogleda ženu očekujući što slijedi. Ali to je bio samo razgovor. Nije bilo znakova ni zvukova koji su zahtijevali odgovor mlade kobile; ni kretnji koje je zovu da se primakne; nikakva znaka da dolazi hrana ili da se sprema češanje ili koji drugi oblik dragosti. Ejla nije svjesno vježbala Njisku; smatrala ju je drugaricom i prijateljicom. Ali pametna životinja je počinjala opažati da su neki znaci i zvuči povezani s nekim radnjama, pa je na mnoge od njih točno odgovarala. l Ejla je razumijevala Njiskin jezik, jer je znala čitati značenja u izrazu i držanju tijela. Obično je znala kad je kobila sretna, zadovoljna, uznemirena, i odgovarala je na njezine znakove odreñenom pažnjom - hranom, vodom, milovanjem. Ejla je stajala na ulazu i proučavala u" kojem se stanju nalazi koža vjetrobrana. Morat će izbušiti nove rupice na gornjem rubu i kroz njih provući novu kožnu uzicu. Odjednom osjeti nešto vlažno na vratu. Njisko, nemoj... - Okrenula se, ali kobila je bila daleko od nje i nije se micala. Opet joj je pala kap za vrat. Pogleda iznad sebe i vidje dugačak ledeni mosur koji je visio iz rupe za dim. Cijelu ga je zimu zagrijavao topli zrak, ali vjetar ga je dovoljno hladio da se ne otopi; tako nije rastao niti se smanjivao, samo je ukrašavao spilju. Ejla se začudila kad ga je vidjela, bio je pokriven pepelom i čañom. l druga kap joj pade na čelo prije nego što se odmakla ispod mosura. Ona obrisa vlagu i veselo odahnu. Njisko! Njisko! Proljeće dolazi! Led se počinje ota pati! - Pritrča mladoj kobili i baci joj ruke oko čupava vrata, smirujući je. - Oh, Njisko, uskoro će propupali drveće, pojavit će se prvo zelenilo. Ništa nije ljepše od prvog proljetnog zelenila! Čekaj samo dok okusiš proljetnu travu! Zaljubit ćeš se u nju! Ejla istrča na izbojak kao da očekuje da će umjesto bijeloga svijeta vidjeti zeleni. Hladan vjetar brzo ju je vratio u spilju, a njezino oduševljenje zbog prvih otopljenih kapi okrenulo se u očajanje kad je proljeće prekršilo obećanje i nekoliko dana poslije toga donijelo najljući vihor u riječnu dolinu. Ali unatoč ogrtaču od mraznog leda, proljeće je neumoljivo koračalo stopama zime, a sve topliji dah sunca otapao je smrznutu koru na zemlji. One kapi doista su najavile promjenu leda u vodu, više nego što se Ejla ponadala. Prvim kapima otopljena leda uskoro su se pridružile proljetne kiše koje su pomogle da se smekša i spere sav snijeg i led, donoseći sezonsku vlagu stepama. Ali voda je pritjecala s ledenjaka i od manjih pritoka, pa su poplave iznenadile mnoge životinje u presahlim koritima i ponijele ih nizvodno. U

divljem kovitlanju voda je vukla strvine, bacala ih, razbijala i ogoljavala. Ponegdje se voda nije držala bivših korita nego je kopala nove kanale, čupajući drveće i grmlje koje se godinama borilo da opstane u nesklonoj sredini. Usko ždrijelo zadržavalo je vodu i tjeralo je da pada u visokim slapovima. Razina rijeke se povisila; lisice su napustile jazbinu prije nego što je povodanj stigao do gomile drvlja, kamenja i kostiju podno spilje. Ejla nije mogla stajati u spilji. Stajala je na izbojku i promatrala rijeku koja je svaki dan bujala, rasla, pjenila se. Kroz usko ždrijelo voda je navirala i uz strašan tutanj padala u dubinu, noseći sa sobom drvlje, kosti, kamenje. Ejla je napokon shvatila kako nastaje i kako se obnavlja ona hrpa ispod spilje; bila je zahvalna sreći što je našla spilju koja je tako visoko iznad rijeke. Svaki dan je donosio nešto novo. Jedno visoko stablo na suprotnoj obali popustilo je pred snagom povodnja. Svalilo se na izbojak, ali ga je voda ubrzo odnijela. Gledala je kako pliva nizvodno do okuke iza koje se stvorilo dugačko jezero, preplavivši nižu livadu koja je prošle godine bujala raslinjem. Tu su ga zadržale grane i korijenje drugog palog drveća, ali otpor je bio uzaludan. Divovsko stablo je produžilo svoj put niz rijeku. Poznati žal izgledao je sasvim drukčije kad su se vode napokon povukle, a Ejla opet sišla niz strminu do obale. Blatna gomila bila je mnogo veća, a meñu nanesenim kostima i drvljem bilo je strvina i stabala. Mnoga stabla su

bila iščupana, ali ne sva. Grmlje je pretežno ostalo na mjestu, zahvaljujući dubokom korijenju. Kad su se javili prvi pupovi na malini, Ejla se počela veseliti zrelim crvenim bobama, i to je požurilo njezinu nevolju. Nije imalo smisla razmišljati o bobama koje neće biti zrele do ljeta. Ona više neće biti u dolini, ako želi poći u potragu za Drugima. Prvo proljetno buñenje donijelo je potrebu da se stvori odluka: kada se napušta dolina. Bilo je to teže nego što je prije zamišljala. Sjedila je na omiljenom mjestu nad rijekom. Odatle nije vidjela okuku, ali je pucao pogled na dolinu, a ako bi se okrenula vidjela bi ždrijelo. Čekala je Njisku koja se vraćala iz doline. Ženino se lice nasmiješilo kad je ugledala veliku glavu stepskoga konja, mrkih ušiju i oštre smeñe grive. Njiska joj se javi rzanjem i pričeka na neki njezin znak ili zvuk, pa produži u spilju, lako je imala tek jednu godinu, već je stasala do zrele visine. Ejla se okrenu prema dolini i prema mislima koje su je već danima progonile. Ne mogu sada otići - moram najprije u lov, moram i pričekati da dozri neko voće. A što će biti s Njiskom? Što će biti ako naiñem na nekoga tko mi neće dopustiti da je zadržim? Što ako je htjednu ubiti? Moram nekoga jednom naći, ali mogu još malo ostati. Bar dok ne ulovim koju životinju, dok neko korijenje ne bude dobro za jelo. To ću uraditi. Ostat ću dok korijenje ne bude dovoljno veliko za kopanje. Osjetila je olakšanje kad je odgodila odlazak i željela je nešto raditi. Pogledala je niz liticu odakle je zaudaralo na trulo meso. Opazila je hijene koje su odvlačile cijele komade mrtva jelena. Htjela ih je rastjerati, ali ih je ostavila na miru, jer su joj činile veliku uslugu. Proučavala ih je. Imale su snažan prednji dio, zato su mogle rastrgati strvinu u tren oka, a kad su napadale živ plijen, samo su nastojale zagristi trbuh ili vime. Ipak, njihova redovita hrana bile su strvine. Zato je njihov ugriz obično bio otrovan, smrtonosan. Voljele su takoñer napadati mladunčad.

Zatim je vidjela lasicu koja je tražila dio plijena. Lasice su opasne strvinarke. Znale su uništiti sve u spilji ili na otvorenom bez ikakva vidljiva razloga. Ali su bile inteligentne životinje i apsolutno neustrašive, napadale su sve što stignu, čak i divovskog jelena, iako bi se mogle zadovoljiti miševima, pticama, žabama, ribom ili bobama. Bile su vrijedne štovanja, a krzno im je bilo vrlo upotrebljivo. Promatrala je par crvenkastih lunja koje su se digle iz gnijezda i vinule u nebo. Raširenih krila i duga kljuna sjurile su se na žal. Lunje su se takoñer hranile strvinama, iako su lovile manje životinje i gmazove. Dolazile su i druge životinje da se goste na trulu mesu. Ejla ih je sve podnosila, čak i mrske hijene, samo da što prije nestane smrada u zraku oko njezine spilje. - Njisko - zovnu ona. Kobila pomoli glavu iz spilje na zvuk svog imena. - Idem u šetnju. Hoćeš li sa mnom? -Kobila vidje znak da treba prići pa krenu prema ženi, tresući glavom. Sišle su niz stazu, prošle kraj čudne gozbe na žalu i skrenule u polje duž rijeke koja je opet tekla starim koritom. Obje su uživale u slobodi sunčana proljeća nakon duga zimskog zatvora i vlage. Ejla uspori korak da vidi par djet-lića: mužjak je imao grimiznu krunu, ženka bijelu, kljucali su staro drvo i skupljali grañu za gnijezdo. Ejla je znala da će snijeti pet-šest jaja, ležati na njima dok se ne izlegu ptići, pa onda polaziti u potragu za kukcima - cijela dolina će odjekivati od njihova kljucanja. Ševe nisu takve. Samo za vrijeme parenja odvajaju se parovi iz jata i divno pjevaju u zraku. Ejla ih je rado slušala i promatrala kako se naglo spuštaju k zemlji i opet uzlijeću visoko u nebo dok ne postanu jedva vidljive točke. Prošla je kraj mjesta gdje je kopala jamu za onu kobilu. Poplava je izbrisala sve tragove. Oko rijeke su se zabavljale ptice koje nisu marile što će se smočiti. To su se dva drozda igrala i ganjala po grmlju i vodi, a Ejla se uvijek čudila što im se perje ne namoči. Iz jednoga grma čulo se veselo zivkanje carića; ako zapjevaju, njihova pjesma će se oriti naizmjence. Ejla proñe kraj njih i primače se ždrebici koja je trgala prve mladice. Bila je oduševljena. Osjećala je da pripada zboru ptica, pa je pućila usne i pokušavala zviždukati. Isprva je samo ispuhivala zrak, ali nakon nekoliko pokušaja uspjela je glasno zazviždati - i to prilikom udisanja. Mučila se dugo da zazviždi i kad izdahne, ali nije uspjela. Znala je zviždati samo pri uvlačenju zraka u pluća; taj zvuk je bio slabiji, ali je više sličio na ptičji cvrkut. Katkad bi joj ipak uspjelo glasnije zazviždati, na veliko Njiskino čuñenje; za nju su to bili novi zvuči i nije znala kako bi odgovorila. - Jesi li iznenañena što zviždim kao ptice, Njisko? -upita Ejla kobilu koja joj se približila. - l ja sam. Nisam ni znala da mogu pjevati kao ptica. No, možda ne baš kao ptica, ali ako budem vježbala, možda ću napredovati. Da vidimo mogu li to ponoviti. Duboko udahnu, napući usne i puhnu. Čuo se rezak zvižduk, dug i jak. Njiska potrese glavom, zarza i poskoči prema Ejli. Ona ustade i zagrli kobilu oko vrata, opazivši odjednom koliko je narasla. - Tako si velika, Njisko. Konji brzo rastu, već si gotovo zrela kobila. Jesi li brza? - Ejla je oštro udari po sapima. - Doñi, Njisko, trči sa mnom - dade joj znak i pojuri livadom što je brže mogla. Kobila je prestiže u nekoliko koraka i otrča naprijed, prešavši u propanj. Ejla je trčala za njom jer joj je to godilo. Uskoro je ostala bez daha i stala, promatrajući Njisku koja je odjurila daleko niz dolinu, okrenula se i u velikom krugu vraćala. Da mogu trčati kao ti, pomisli. Tada bismo zajedno trčale na sve strane. Da li bih bila sretnija da sam konj? Tada ne bih bila sama.

Nisam sama. Njiska je dobro društvo, iako nije ljudsko biće. Ona je sve što imam, a i ja sam njoj sve što ima. Ali zar ne bi bilo divno da mogu trčati kao ona! Ždrebica se vratila vesela, legla i počela se valjati na travi, navodeći Ejlu na smijeh. Kad je ustala, stresla se i nastavila pasti. Ejla ju je promatrala i stalno mislila kako bi bilo uzbudljivo kad bi mogla juriti kao konj, pa se opet vratila vježbanju zvižduka. Kad je idući put uspjela protisnuti visok zvuk, Njiska ju je pogledala i dokasala do nje. Ejla ju je potapšala, zadovoljna zbog snažna zvižduka, ali iz glave joj nije izlazila želja da trči kao konj. Tada joj je sinulo. Takva ideja nikad joj ne bi pala na pamet da nije cijelu zimu proživjela s tom životinjom, razmišljajući o njoj kao prijateljici i družici, l nipošto joj to ne bi palo na um da je živjela s Plemenom. Već se bila navikla slijediti svoje porive. Hoće li joj biti krivo, pomisli Ejla. Hoće li mi to dopustiti? Povela je Njisku do srušena debla, zagrlila je oko vrata, popela se na deblo i zakoračila. Trči sa mnom, Njisko. Trči i nosi me, pomisli, pa pojaha ždrebicu. Mlada kobila nije bila sviknuta na teret, pa je položila uši

i nervozno poskočila. Ali, premda joj je težina bila nepoznata, ženu je znala, a njezine ruke oko vrata su je smirivale. Njiska htjede zbaciti teret sa sebe, zatim potrča da od njega pobjegne. Trčala je sve brže, prešla u galop i odjurila niz dolinu s Ejlom koja se čvrsto držala na njenim leñima. Ali mlada kobila je predugo mirovala u spilji. Izlazak na pašu i poneki trk nisu bili dovoljni da je ojačaju. Ona nije živjela u krdu koje je stalno bilo u pokretu, bježeći pred grabežljivcima. Zato je polako usporavala trk, da bi napokon vstala, umorna i klonule glave. Žena skliznu s njenih leña. - Njisko, to je bilo divno! -mahnu joj Ejla dok su joj se oči iskrile od uzbuñenja. Podigla je konjsku glavu i naslonila lice na znojnu njušku; zatim ju je zagrlila i privinula k sebi, gurnula je njezinu njušku sebi pod pazuh što nije činila od vremena kad je Njiska bila maleno ždrijebe. Bio je to poseban zagrljaj, čuvan za posebne prigode. Jahanje je bilo uzbuñenje koje je jedva podnijela. Sama pomisao da juri brzinom konja u propnju ispunjavala je Ejlu osjećajem pravoga čuda. Nije ni sanjala da je to moguće. Nitko to nije sanjao. Deseto poglavlje Ejla gotovo nije silazila s konja. Jahanje na mladoj kobili koja je jurila punom brzinom pružalo joj je najveći užitak. Uzbuñivalo ju je više nego išta drugo što je do tada doživjela, l Njiska je uživala u toj novoj igri, brzo se navikla na ženinu vtežinu. Dolina je uskoro postala premalena za njih dvije. Često su odlazile u stepu istočno od rijeke kamo se lako moglo stići. Ejla je znala da će uskoro morati početi loviti i skupljati plodove, obrañivati hranu koju joj divlja priroda pruža da se pripremi za iduću mijenu godišnjih doba. Ali u rano proljeće, dok se priroda još budi, njezini darovi su škrti. Poneka zelena mladica mogla se dodati sušenoj zimskoj hrani, ali još nije bilo ni korijenja ni pupoljaka, ni prikladne lovine. Ejla je koristila svoje prisilno ljenčarenje da što više jaše, pa je često jurila uokolo na Njiski od zore do mraka. Isprva je samo jahala, sjedeći mirno na kobili i prepuštajući njoj izbor pravca. Nije još pomišljala da upravlja Nji-skom; ždrebica je do tada poznavala njezine kretnje koje je vidjela, a sad su joj bile izvan vidnoga polja kad je žena sjedila na njoj. Ali Ejla je oduvijek komunicirala tijelom, a jahanje joj je omogućilo puni dodir. Nakon prvih razdoblja i bolova zbog neobična položaja, Ejla je počela osjećati igru konjskih mišića, a poslije početnih prilagoñavanja i Njiska je mogla osjetiti kako se žena napinje i opušta. Već se u njima razvila sposobnost da

osjete meñusobne želje i potrebe, te da jedna drugoj odgovori kad treba. Kad je Ejla željela poći u nekom odreñenom pravcu, nesvjesno se naginjala na tu stranu, a njezini su mišići prenosili promjenu napetosti; kobila je reagirala na tu promjenu mijenjajući pravac i brzinu trka. Bilo je to razdoblje uzajamne vježbe, učile su jedna od druge i produbljivale meñusobne odnose. Ali Ejla je i nesvjesno preuzimala vlast. Znakovi su bili tako istančani, a prijelaz od pasivnog prihvaćanja do aktivnog upravljanja tako prirodan, da ga Ejla nije ni zapazila, osim na nesvjesnoj razini. Gotovo neprekidno jahanje toliko je istančalo njihov odnos da je Ejia trebala samo pomisliti kamo želi poći i kojom brzinom a životinja je već odgovarala kao da je produžetak njezina tijela. Mlada žena nije bila svjesna da svojim živčevljem i mišićjem prenosi znakove na osjetljivu kožu ždrebice. Ženini postupci su imali svrhu, njima je upravljao mozak u kojemu su se predviñanja i raščlanjivanja neprekidno miješala sa znanjem i iskustvom. Njezin ugrožen položaj izoštravao je nagone za održanjem i silio ju je da stalno bude svjesna okoline; sve to pospješivalo je i ubrzavalo proces vježbanja. Kad bi ugledala zeca ili skočimiša na laganoj šetnji, Ejla bi odmah segnula za praćkom i poželjela jurnuli za lovinom. Njiska je časovito shvaćala njezinu želju i kretala bi u tom pravcu, a ženin stisak joj je donosio novu zapovijed. Ejla je postajala toga svjesna tek kad bi ubila zeca. Lijepo bi bilo večeras imati svježeg mesa, pomisli Ejla vraćajući se ždrebici koja ju je čekala. Trebalo bi da lovim, ali tako mi je drago jahati... - Njisko! - kliknu Ejla. Ždrebica diže glavu i strignu ušima. Mlada žena je bila zapanjena. Nije znala objasniti što se zbiva. Dovoljna je bila ideja jahanja da je ispuni nezapamćenim oduševljenjem, ali kad je shvatila da kobila ide kamo ona želi i brzinom kojom ona želi, to je nadmašivalo obično razumijevanje. - Oh, Njisko! - reče i zajeca od sreće. Kobila poče frktati, izvi vrat i nasloni se na ženu. Kad je htjela ponovo uzjahati, Ejla se osjeti nespretnom. Prišla je kamenu, iako se njime odavno nije služila; zastala je i sjetila se da već odavno naprosto skoči i opkorači kobilu. To je i sada učinila, ali prilično nespretno. Nakon prve pometnje Njiska krenu prema spilji. Ejla pokuša njome svjesno upravljati, ali znakovi izgubiše onu nesvjesnu odlučnost i to se prenese na kobilu. Ejla shvati da u stvari ne zna kako upravlja njome. Kako je proljeće prolazilo, tako je Ejla postajala sve prirodnija u odnosu sa ždrebicom. Isprva je u lovu sjahivala i gañala životinje kao i prije, ali uskoro je izbacivala kamenje iz praćke s kobilinih leña. Znala je promašiti, ali to ju je samo poticalo da više vježba, to je bio novi izazov. Odavno nije vježbala gañanje, sada joj je to bilo kao igra, iako zbog toga nije bilo nimalo neozbiljno. Uskoro je bila vrlo vješta u gañanju s konja kao da stoji na vlastitim, nogama. Ali još nije mogla shvatiti u kakvoj se prednosti sada nalazi. U početku je nosila plijen u košari na leñima. Sada ga-je prebacivala preko Njiskina vrata i pridržavala. Zatim je napravila posebnu košaru koja nije mogla spuznuti s konja, a poslije toga se domislila da spoji dvije takve košare širokom trakom kože i prevjesi ih preko konjskoga hrpta. Tako je vidjela da može iskoristiti snagu svoje prijateljice. Po prvi put mogla je donijeti u spilju teret koji je premašivao njezinu težinu. Kad je jednom shvatila što sve može ostvariti uz pomoć konja, promijenila je način života. Ostajala je dulje vani, odlazila dalje u stepu i vraćala se s više lovine, bilja i trske. Onda je idućeg dana ostajala u spilji da obradi sve što je donijela s pohoda. Jedne ju je večeri uhvatio mrak i više nije raspoznavala put. Prepustila se Njiski da je vodi i kobila je nepogrešivo stigla do spilje. Otada se često oslanjala na nagon svoje četveronožne prijateljice.

Ali poslije je nosila i vreću za spavanje, da joj se rfañe pri ruci. Jedne noći odluči spavati u stepi. Naložila je vatru, iako joj nije bila potrebna toplina pokraj Njiske. Bilo je to osiguranje protiv noćnih grabežljivaca. Sva stepska bića bila su osjetljiva na dim. Bijesni požari znali su trajati danima, spaljujući sve što bi im se našlo na putu. Nakon prve noći provedene u stepi, Ejla je češće ostajala vani i sve dalje prodirala u ravnicu. Nije htjela sebi priznati, ali ona je pri tome tražila Druge, nadajući se da će ih sresti na tim kratkim izletima. Ona je, u stvari, tako odgañala odlazak iz doline. Znala je da je čekaju skore pripreme ako se želi zaputiti preko stepe, ali dolina joj je već postala pravi dom koji nije htjela napustiti. Brinula se i za Njisku, jer nije znala kako bi Drugi s njom postupili. Ako neki ljudi žive u blizini doline, unutar kruga koji može prejahati, možda bi ih mogla najprije osmatrati i nešto o njima doznati prije konačne odluke da im se pridruži. O Drugima ništa nije znala. Samo su joj rekli da je nañena kraj rijeke, gladna i u groznici od upaljenih rana koje joj je zadao spiljski lav. Nalazila se na pragu smrti kad ju je uzela Iza i ponijela na put u potrazi za novom spiljom. Ali kad god se pokušala sjetiti ranijeg života, uvijek bi je hvatali strah i mučnina od neugodna osjećaja da joj se pod nogama miče zemlja. Potres koji je petogodišnju djevojčicu ostavio samu u pustoši, na milost sudbine i sućut jednog toliko različita roda, razorio je njezin mladi duh. Izgubila je svaki spomen na potres i narod kojemu je pripadala. Oni su joj bili kao i svakom članu Plemena: Drugi. Ejlino se raspoloženje mijenjalo poput nestalna proljetnog vremena. Izjutra i popodne, kad je bila zaposlena, željela je samo ostati u dolini zajedno s Njiskom. Noću, kad bi ostala u tijesnoj spilji s konjem u društvu, čeznula je za ljudskim bićima koja bi joj olakšala samovanje. Pomišljala je i na zimu kad je samoća mnogo teža nego u proljeće. Sjećala se Plemena i dragih bića, ruke su joj žudjele za sinovim zagrljajem. Svake noći donosila je odluku da će sutra početi pripreme za odlazak, a svakog jutra je odgañala početak radova i odlazila s Njiskom na istočnu ravnicu. Uskoro je poznavala ne samo široko stepsko područje nego i život na njemu. Počinjala je seoba velikih preživača, pa je pomišljala da počne loviti krupnu divljač. To joj je pružalo utjehu i jamčilo opstanak u samoći. Vidjela je konje, ali nijedan se nije vratio u njezinu dolinu. To joj nije bilo važno. Njih nije željela loviti. Na izlete je sada nosila i koplja, premda nije znala kako će ih upotrijebiti. Isprva su joj bila nespretna dok se nije dosjetila da ih smjesti u košare koje su visile preko konjskog hrpta. Kad je opazila krdo sobova, nešto joj je palo na pamet. Sjetila se kako je kao djevojčica uvijek nalazila ispriku da bude u blizini lovaca koji razgovaraju o lovu. Najviše je voljela čuti kako se lovi praćkom, ali usput je slušala i druge priče. Svi sobovi su bili rogati, pa je pomislila da su samo mužjaci; onda se sjetila da i ženke sobova imaju rogove; sjetila se zatim da sobovi u proljeće idu na sjever - prve su srne, zatim mladunčad i na kraju mužjaci - te da se poslije vraćaju sami mladi mužjaci; sjetila se i okusa sobovine. Dolina konja Ejla je sporo jahala iza krda sobovih ženki i mladunčadi, razmišljajući o lovu. Ako mužjaci dolaze za njima, uskoro će naići. Možda bih mogla uloviti mlada mužjaka, pomisli, znam kojim putem će doći. Ali poznavanje puta mi neće pomoći ako im se ne mogu primaknuti na kopljomet. Možda bih mogla iskopati jamu. Ali oni će je jednostavno zaobići, a nema grmlja da se načini ograda. Možda bih mogla natjerati krdo u trk, pa bi jedan upao. Ako upadne, što ću s njim? Kako ću ga izvući? Ne želim opet sjeći životinju na dnu blatne jame. Ne želim ovdje sušiti meso. Cijeli dan je žena na konju slijedila krdo, zaustavljajući se povremeno da jede i odmori se, sve dok oblaci nisu postali ružičasti na sve modrijem nebu.

Nikada nije bila toliko daleko, ovaj sjeverni kraj bio joj je nepoznat. U daljini je vidjela crtu raslinja, poslije je kroz granje grmlja opazila svjetlucanje vvode. Sobovi su se svrstali u povorku i prošli kroz uske otvore do vode široke rijeke, gdje su se rasporedili duž pličine da se napoje prije prijelaza. Dok se spuštao sumrak i potamnjivao svježe zelenilo na zemlji, Ejla se pitala nije li to ista ona rijeka koju su već pregazili. Dogañalo se da korito toliko vijuga ravnicom, da se razlijeva i račva, te je često trebalo prelaziti po nekoliko puta istu rijeku. Ako dobro prosuñuje, s druge strane rijeke može se stići do doline bez većih vodenih zapreka na putu. Sobovi su pasli i spremali se da prenoće na drugoj strani. Ejla odluči učiniti isto. Bila je daleko od doline i nije željela da se smoči i smrzava po noći. Sjahala je, skinula košare s Njiske i pustila je da slobodno trči dok ona pripremi logor. Suho grmlje je uskoro gorjelo, na vatri se pekao hrčak napunjen jestivim korijenjem. Poslije večere Ejla podiže šator, zovnu Njisku da bude kraj nje i leže. Oblaci su se spustili na obzorje, a na nebu su sjale zvijezde. Kreb je govorio da su to nebeske vatre, ognjišta duhova. Njezine oči potražiše poznati skup: ondje je dom Ursusa, tamo dalje dom moga totema, Spiljskog lava. Čudno je kako se miču po nebu a ne mijenja im se raspored. Idu li i oni u lov? Vraćaju li se u svoje spilje? Moram uloviti soba, i to što prije. Mužjaci će uskoro doći; ovdje će prelaziti rijeku. Njiska osjeti blizinu nekog četveronožnog grabežljivca, zafrkta i primače se vatri i ženi. Ima li nešto tamo, Njisko? - upita Ejla, služeći se kretnjama i zvucima kakve ne ispuštaju članovi Plemena. Znala je njiskati kao konj, štektati kao lisica, zavijati kap vuk, zviždati gotovo kao ptice. Mnogi zvuči su se uključili u njezin privatni jezik, više nije razmišljala o običajima Ple mena koji su zabranjivali usvajanje novih zvukova. Njiska stade izmeñu Ejle i vatre. Odmakni se, Njisko. Zaklanjaš mi toplinu. Ejla ustade, metnu drva na vatru i zagrli kobilu da je smiri. Ostat ću budna, pomisli, ložit ću vatru. A ti budi spokojna, prijateljice; što god da je tamo u mraku, više će ga zanimati sobovi nego ti, ako se budeš držala blizu vatre. Promatrala je iskre koje su uzlijetale i gasile se u zraku. S druge strane rijeke začu se potmula borba: po zvucima je zaključila da je jedna srna pala kao plijen, vjerojatno pod šapama neke velike mačke. To je podsjeti da i sama mora uloviti srnu. U jednom času, dok je gurala Njisku u stranu, sinu joj ideja. Nije joj izlazila iz glave sve dok nije zaspala, smiješeći se zadovoljno zbog smjelosti toga nauma. Kad su ujutro njih dvije prešle rijeku, krdo sobova je već bilo otišlo, ali Ejla nije krenula po njihovu tragu. Potakla je Njisku da se trkom vrati u dolinu. Trebalo je izvršiti mnoge pripreme. - Eto, Njisko. Vidiš, nije teško - hrabrila ju je Ejla. Kobila je oko vrata i prsiju imala kožne trake koje su iza nje bile privezane za teško deblo. Isprva je Ejla htjela svezati te trake oko Njiskina čela, ali je ubrzo vidjela da joj mora ostaviti slobodnu glavu, a kobila će osim toga jače vući prsima. Ipak, mlada kobila nije bila sviknuta na vuču, a ta oprema ju je sputavala u kretnjama. Ali Ejla je bila odlučna. Samo tako je mogao uspjeti njezin plan. Ideja joj je sinula kad je gurala Njisku dalje od vatre. Bilo joj je drago što je uza nju tako snažna životinja, pa se upitala ne bi li Njiska mogla izvući soba iz jame. Onda se sjetila kako mora obraditi i osušiti meso, a to će sigurno privući opasne grabežljivce. Možda sinoć nije lav razderao soba, ali ni protiv upola manjih tigrova, pantera i leoparda njezina praćka nije nikakva obrana. Mogla je ubiti risa, ali velike mačke su nešto drugo, osobito u stepi. Od svoje spilje bi ih još mogla otjerati, jer udarac iz praćke ne mora biti smrtono-

san ali ipak boli. Ako Njiska bude mogla izvući soba iz jame, zašto ga ne bi odvukla do doline?! Ali najprije je trebalo smisliti kako će Njiska postati vučna životinja. Htjela je naći način kako će svezati kožne trake od mrtva soba do konja. Dok je vezala trake i užad oko Njiskinih prsiju i vrata, sjetila se. Drugi kraj je svezala za deblo i počela vježbati. Nakon nekoliko pokušaja kobila je shvatila ideju i Ejla je bila uvjerena da će u tome uspjeti. Dok je gledala ždrebicu kako vuče deblo, mlada žena se sjetila svoga Plemena. Što bi sada rekli? Ne bi im se dopalo ni što živi s konjem, ni što jaše na njemu, a ovo bi svi redom osudili. Ali u njih ima mnogo ruku da nose i suše meso. Nikada nitko od njih nije to pokušao sam učiniti. Pristupila je Njiski, zagrlila je i naslonila glavu na njezin vrat. - Toliko mi pomažeš. Nisam se nadala da ćeš mi toliko vrijediti. Ne znam što bih bez tebe, Njisko. Što će biti ako su Drugi kao Braud? Ne mogu im dopustiti da ti naškode. Da mi je znati što treba činiti. - Suze su joj navrle na oči dok je grlila konja; zatim ih je obrisala i pritegla ormu. - Sada znam što mi je činiti. Moram paziti.na ono krdo mladih mužjaka. Mladi sobovi zaostajali su po nekoliko dana iza krda ženki i mladunčadi. Selili su se sporim korakom. Kad ih je ugledala, Ejli nije bilo teško zaključiti da idu tragom prethodnice i da će prijeći rijeku na istom mjestu. Pokupila je opremu i odjurila onamo prije njih. Ulogorila se nizvodno od gaza, donijevši sa sobom kolac za kopanje i lopatu od kosti za izgrtanje zemlje, te šatorske krilo za nošenje. Dvije glavne staze i dvije pomoćne prtine presijecale su grmlje. Ona odabra jednu stazu za svoju zamku, dovoljno blizu rijeke da sobovi do nje doñu u povorci, a opet dovoljno daleko da se odmah ne napuni vodom. Kad je jama bila iskopana, sunce se spremalo dotaknuti zemlju na zapadu. Zazviždalaje Njiski i pošla izvidjeti koliko je daleko krdo. Procijenila je da će stići do gaza u toku sutrašnjeg dana. Kad se vratila k rijeci, spuštala se tama, ali velika rupa je bila vidljiva. Nijedan sob neće u nju pasti. Vidjet će je i zaobići, pomisli obeshrabrena. No, prekasno je da se noćas išta uradi, možda ću sutra nešto smisliti. Ali jutro nije donijelo nikakvu svijetlu ideju. Preko noći se naoblačilo. Ejlu je probudila kiša, zatekavši je bez šatora koji nije htjela podizati jer se nije nadala pogoršanju vremena. Omotala se vrećom za spavanje i potražila lasičju kukuljicu u košari, ali se razočarala kad je shvatila da je nije ponijela. Kad se primakla ostacima vatre, munja je rasjekla istočno nebo i osvijetlila ravnicu. Potmula buka najavljivala je pravi potop. Ejla uze prljavu šatorsku kožu i omota se njome. Kiša je počela lijevati. Kad se tanki propusni slojevi napuniše vodom, počeše se stvarati lokve, jer su niži slojevi zemlje bili smrznuti i tvrdi kao sjeverni ledenjački zid. Ponekad je gornji meki di tla mogao postati živim pijeskom koji je znao progutati odrasla mamuta. Ako bi se to dogodilo na ledenjačkoj granici, iznenadno zahlañenje moglo ga je sačuvati neraspadnuta kroz tisućljeća. Iz olovnog neba pale su goleme količine vode. Ejla je pod teškim kožama osjećala hladnu vlagu koja joj je prodirala do kostiju i gušila joj želju za lovom. Zašto jednostavno ne poñeš u dolinu, pomisli, noseći košare na malu uzvisinu. Zaviri ispod poklopca; kiša je klizila niz pleter od trske, sadržaj košara je bio suh. Nema koristi, morala bih to natovariti na Njisku i vratiti se. Nema ništa od soba. Koji će dobrovoljno skočiti u moju jamu? Možda se poslije domog-nem kojeg zaostalog starijeg mužjaka; ali njegovo će meso biti tvrdo a koža puna ožiljaka. Popela se na skupinu kamenja da vidi jenjava li kiša. Na otvorenoj preriji nije bilo zaklona, nigdje drveća, nigdje nadvitih klisura. Stajala je sa

strpljivom Njiskom i čekala da se kiša ispada. Nadala se da i sobovi negdje čekaju. Kiša je naglo prestala oko podne. Puhnuo je vjetar, oblaci su se razišli. Popodne je cijelo nebo bilo vedro, a mlado raslinje se blistalo na žarkom suncu. Tlo se dimilo i vraćalo vlagu u atmosferu. Ejli se vratila odlučnost, iako nije više bila osobito samopouzdana. Otresia je turovu kožu i razastrla je preko grma nadajući se da će se bar malo prosušiti. Noge su joj bile mokre, ali nije bilo hladno. Pošla je do gaza. Nije opazila jamu i zbog toga se sledila. Ali kad je bolje pogledala, vidjela je da na mjestu njezine jame stoji bara puna lišća, granja i otpadaka. Pohitala je po košaru da njome izbaci vodu iz jame. Usput se osvrtala i morala pažljivo gledati da razazna gdje je

jama. Ako moram tako pozorno gledati, pomisli, možda ni sob neće vidjeti kamo trči. Ali ne mogu u njoj ostaviti vodu. Pokrit ću je vrbovim mladicama, dovoljno su dugačke, a ostavit ću lišće na njima. Odjednom se glasno nasmija, a Njiska joj odgovori. - Oh, Njisko! Možda kiša nije bila ni loša, na koncu konca. Ejla je izbacila svu vodu iz jame, ne razmišljajući koliko je to prljav posao. Ali prikrivanje nije bilo lagano kako je mislila. Morala je otići daleko niz rijeku po vrbovo pruće, nabravši usput i rogoza. Kad je šarenim pokrivačem sakrila jamu, u sredini se pojavilo veliko ulegnuće, pa je sa strana morala pobosti kolčiće. Nakon posipanja lišća i pruća nije bila posvema zadovoljna, ali nadala se da će joj se posao isplatiti. Kad je napokon zagazila u rijeku da se opere, bacila je pogled niz ravnicu. Sobova nije bilo na vidiku. Da je stepa suha, požurili bi na pojilište, ali pored toliko potoka i bara mogli su usporiti korak. Bila je sigurna da mladi mužjaci neće stići do jutra. Zazviždala je kobili i popela se na suho kamenje - sunce joj je pripremilo tlo za vatru. Donje mrtve grane na boru obično su ostajale suhe i pri najjačoj kiši. Nabrala ih je i zapalila vatru. Dodavala je grančice i "manje komade drva, sušeći usput veće komade nad plamenom. Uskoro je mogla pripremiti čaj, da zalije obrok putnih kolačića. Šatorska koža je još bila vlažna, ali ona ipak podiže šator, pogleda u zvijezde kojima se osulo nebo, potapša Njisku i zavuče se u vreću, nadajući se daje neće opet probuditi kiša. Vladao je mrak. Ejla je ležala savršeno mirno, napinjući uši da čuje neki zvuk. Njiska se tiho micala i otpuhivala. Ejla se pridiže da pogleda oko sebe. Na istoku se vidio slabašan sjaj. Zatim začu zvuk od kojega joj se naježi kosa na glavi i postade joj jasno što ju je probudilo. Nije to često slušala, ali je znala da s druge strane rijeke dopire rika spiljskog lava. Kobila je nervozno rzala, pa Ejla ustade. - Sve je u redu, Njisko. Taj lav je vrlo daleko. - Naloži drva na vatru. - l ono što sam posljednji put čula morao je biti spiljski lav. Vjerojatno žive blizu druge obale, l oni će uloviti nekog mužjaka. Drago mi je što će biti dan kad budemo prolazile njihovim područjem, i nadam se da će biti siti jelenjeg mesa prije nego što stignemo do njih. Mogla bih skuhati čaj, dotle će već biti vrijeme da se spremimo za veliki lov. Sjaj na istoku postajao je ružičast kad je mlada žena sve spremila u košare i objesila ih preko kobile. Metnula je koplja u držače unutar košara i dobro ih svezala, zatim pojahala, smjestivši se izmeñu drvenih kopalja koja su parala zrak.

Odjahala je u velikom krugu dok nije došla iza krda. Kad im se primakla, usporila je hod i nastavila njihovom brzinom. Njiska se lako prilagodila seobenom običaju. Ejla je gledala kako se krdo primiče rijeci i vidjela predvodnika kako njuši isprevrtano blato i lišće na stazi prije stupice. Kroz krdo prostruja neko upozorenje koje je čak i žena mogla osjetiti. Prvi sob je stigao do vode usporednom stazom kad Ejla zaključi da je vrijeme za napad. Nagnula se naprijed, dala znak kobili da poveća brzinu i počela glasno vikati približavajući se krdu. Posljednji sob je poskočio naprijed i odgurnuo ostale. Pred konjskim topotom i ženinom vikom svi su se nadali u bijeg, ali činilo se kao da nijedan ne juri stazom na kojoj je bila iskopana stupica. Ejla je očajavala gledajući kako jedna životinja za drugom izbjegava jamu, preskače je ili nekako uspijeva proći kraj njezina ruba. Onda joj se učini kao da je u krdu došlo do pometnje, jedan par rogova je propao, a ostali su posrtali oko toga mjesta. Ejla izvuče koplja iz košara, skoči s konja i pojuri što je noge nose prema jami. Na blatnom dnu nalazio se jedan usplahireni sob koji je pokušavao iskočiti. Ejla ga pogodi kopljem u vrat i presiječe mu arteriju. Veličanstveni mužjak pade u blato, njegove su muke začas bile okončane. - Njisko! Uspjele smo! Uspjele smo! - Njezina vika i lamatanje rukama začudiše konja. Zatim ona skoči na ždrebičina leña i pomamno jurnu niz stepu bez cilja. Pletenice su vijorile na vjetru, oči gorjele od uzbuñenja, lice se cerilo Ejla je bila divlja žena. A da ju je netko vidio, još više bi se uplašio zbog pomamne život"inje na kojoj je jahala. Napravile su velik krug, zatim se vratile prema jami, a posljednjih nekoliko koraka žena je prešla na svojim nogama. Pogledala je u blatnu jamu, vidjela mrtva soba i s razlogom se zabrinula. Kad je povratila dah, izvukla je koplje iz sobova vrata i zazviždala Njiski. Kobila se nećkala i Ejla ju je pokušavala smiriti ohrabrivanjem i draganjem prije nego što na nju metne ormu. Bez uzde i ulara, žena je morala umiljavanjem i poticanjem svladavati nemirna konja. Kad se Njiska napokon primirila, žena je svezala užad orme za rogove mrtva soba. - Sada povuci, Njisko - ohrabri je ona - baš kao deblo. - Kobila se pomaknu, osjeti teret, pa stade. Zatim, nakon novog nagovaranja, krenu ponovo naprijed, natežući užad. Polako, uz Ejlinu svestranu pomoć, izvukla je soba iz jame. Ejla je bila zanesena. Barem neće morati rezati meso na blatnom dnu jame. Nije bila sigurna koliko će Njiska još htjeti raditi; nadala se da će odvući soba u dolinu, ali trebalo je sve raditi korak po korak. Povela je mladu ždrebicu do vode, a dvije košare svezala zajedno i uprtila ih na leña. Bilo je to nespretno breme, zajedno s dva dugačka koplja, ali je uspjela s kamena uzjahati na ždrebicu. Zatim je natjerala Njisku u vodu. To je obično bilo prilično plitko mjesto, lako se moglo pregaziti, ali kiša je podigla razinu vode. Kobila se održavala postojano na nogama, a kad je sob dovučen do vode, bilo je lakše jer je počeo plutati. To potezanje lovine preko rijeke imalo je još jednu prednost: dok je Njiska prešla na drugu stranu, sprala se sva krv i blato, tako da je sob stigao potpuno čist na drugu obalu. Kobila je malo ustuknula kad je ponovo osjetila teret, ali Ejla je sjahala i pomogla joj da ga izvuče na kraj žala. Zatim je razvezala užad. Lovina je bila korak bliže dolini, ali prije polaska Ejla je morala obaviti još mnoge stvari. Prerezala je grkljan sobu, zatim ga rasporila od analnog otvora, preko trbuha, prsiju i vrata do grkljana. Držala je kažiprst ispod noža tako da rasiječe samo kožu koja će se poslije lakše oderali. Zatim je zasjekla dublje, u utrobu. Očistila je organe za uporabu - želudac, crijeva i mjehur - i vratila ih u trbušnu šupljinu zajedno s jestivim dijelovima. U jednoj košari bila je velika prostirka od trave. Razastrla ju je na zemlji, zatim uz mnogo potezanja i guranja pomakla na nju soba, pa ga je dobro omotala i čvrsto uvezala užadi koju je svezala za kobilinu ormu. Ponovo je spremila košare,

smjestila koplja na mjesta i, zadovoljna sama sobom, uzja-hala. Kad je treći put morala sjahati da oslobodi teret koji je zapeo o busen trave, kamen ili grm, nije više bila osobito zadovoljna. Naposljetku je išla pješice za kobilom, poticala je nježnim riječima da vuče, pa opet prilazila sobu da ga oslobodi smetnje. Kad se zaustavila da se obuje, opazila je kako je u stopu prati čopor hijena. Prvo kamenje pokazalo je gnusnim strvinarima domet praćke, i hijene su se otada držale točno izvan toga kruga. Smrdljive ružne životinje, pomisli, mršteći se od gañenja. Znala je da i one love. Ubila je jednu kamenom iz praćke, davno, i tako se saznalo za njezinu tajnu. Pleme je doznalo da lovi, trebalo ju je kazniti. Brun nije imao izbora, tako se živi u Plemenu.Hijene su smetale i Njiski. Bilo je to više od njezina nagonskog straha od grabežljivaca. Nikada nije zaboravila čopor koji ju je napao kad je Ejla ubila njezinu majku. Zato je bila i sada dovoljno uznemirena. Prijevoz soba u dolinu pokazao se mnogo većim problemom nego što je Ejla predviñala. Nadala se da će stići prije noći. Zaustavila se na okuci rijeke da napoji Njisku i sebe. Uzela je putni kolačić i griskala ga; gledala je u zemlju ali ništa nije vidjela - razmišljala je kako bi olakšala prijevoz lovine u dolinu. Onda joj je u oči upala ugažena trava, svježi tragovi, dokazi nekog skorog dogañaja na tom mjestu. Prema stopama u osušenom riječnom mulju znala je da se nalazi u području spiljskih lavova. Mislila je da u blizini mora postojati omanja dolina, s liticama i spiljom u kojoj je lavica okotila dvoje lavića u proljeće. To im je bilo najdraže plandovalište. Lavići su se igrali i borili oko krvava komada mesa, kidajući ga mlječnim zubima, dok su siti mužjaci lijeno drijemali na suncu a vitke ženke promatrale mladunčad pri igri. Golemi grabežljive! bili. su gospodari svoga područja. Ničega se nisu imali bojati, nisu očekivali da će ih njihov plijen napasti. Sobovi se u normalnim uvjetima nikada ne bi toliko približili svojim prirodnim neprijateljima, ali ih je ona galama žene na konju natjerala u paniku. Brza rijeka nije zaustavila pomahnitalo krdo. Pregazili su je i nehotice se našli meñu lavovima, l jedni i drugi su se iznenadili. Preplašeni sobovi razbježali su se u svim pravcima. Ejla je pratila tragove i zaključila kakav je bio konac priče. Nemajući vremena da se skloni ispred letećih kopita, jedan lavić je ostao pregažen. Žena je klekla kraj mladunčeta spiljskog lava i pod rukom osjetila znakove života. Lavić je bio topao, vjerojatno mu se slomilo koje rebro. Bio je na pragu smrti, ali još je disao. Po znacima u blatu Ejla je zaključila da je lavica našla svoje mlado, gurkala ga da ustane i na tome je ostalo. Slijedeći životinjske zakone po kojima slabi umiru da bi jaki ostali, posvetila je pažnju zdravom laviću i otišla. Samo kod životinje koja se naziva čovjekom opstanak ne ovisi tek o snazi i prilagodbi. Jadno malo, pomisli Ejla. Majka ti nije mogla pomoći, je li tako? To nije bilo prvi put da joj srce gane neko bespomoćno biće. Najprije je pomislila da ponese lavica u spilju, ali je onda odbacila tu ideju. Brun i Kreb dopuštali su joj da donosi male životinje u spilju dok je učila vještinu liječenja, iako je prvi put izazvala veliku pometnju. Ali Brun nije dopustio da donese vučje mlado. Lavić je već bio velik kao vuk. Jednog dana će biti velik kao Njiska. Ustala je, pogledala umiruće mladunče, potresla glavom i povela Njisku nadajući se da teret neće uskoro negdje zapeti. Kad su krenuli, Ejla opet opazi hijene kako ih prate. Maši se za kamen, ali vidje da je nešto drugo privuklo čopor. Našle su lavica. Ali Ejla nije razborito postupala kad su posrijedi bile hijene. - Bježite, vi smrdljive životinje! Ostavite to mladunče na miru! Pojurila je natrag hitajući kamenje. Skičanje joj je pokazivalo da pogaña ciljeve. Hijene su opet uzmakle izvan dometa praćke, kad je na njih jurnula žena ispunjena pravednim gnjevom. Stajala je nad lavićem i gledala ga zaštitnički, dok joj kroz glavu nije sinulo: Što ja to radim? Zašto ih odgonim od lavica koji će uginuti? Ako ih

pustim k njemu, neće više mene uznemirivati. Ne mogu ga ponijeti. Moram misliti o tome kako ću soba dovući do doline. To je smiješno. Da li je baš smiješno? Što bi bilo da je Iza mene ostavila? Kreb kaže da me je na njezin put metnuo duh Ursusa, ili možda duh Spiljskog lava, jer se nitko drugi ne bi zaustavio zbog mene. Ona nije mogla podnijeti da netko bude bolestan ili ranjen, odmah mu je pomagala. Zato je i bila onako dobra izlječite-Ijica. l ja sam izlječiteljica. Ona me je svemu naučila. Možda je ovaj lavić metnut na moj put da ga nañem. Kad sam donijela prvog zeca u spilju, Iza mi je rekla da je to bio znak da sam odabrana za izlječiteljicu. No, ovo mladunče je ranjeno. Ne mogu ga prepustiti ružnim hijenama. Ali kako ću ga odnijeti u spilju? Slomljeno rebro može probušiti pluća ako ne budem pažljiva. Moram ga najprije omotati, onda ću ga podignuti. Ejla zazvižda. Teret, čudom, nije zapinjao, ali Njiska je bila razdražljiva. Nije voljela biti na području spiljskih lavova; ona je njihov prirodan plijen. Ali Ejla nije na nju sada obraćala pažnju. Omotala je lavica, ali gaje do spilje mogla prenijeti samo na Njiskinim leñima. Kad gaje podigla, kobila je ustuknula: pokušala se osloboditi orme, zatim počela bježati niz stepu. Sob je za njom poskakivao, zatim zapeo za kamen. To je pojačalo Njiskinu paniku. Odjednom je užad popucala. Otvorenih usta Ejla je promatrala kako se naginju košare i sve iz njih ispada na zemlju, osim dobro učvršćenih kopalja, dok prenapeta kobila bježi. Ejla je razmišljala kako bi mrtva soba i živa lavica odnijela u spilju. Bojala se da će se kobila ozlijediti, pa joj je zazviždala; bila bi pošla za njom, ali nije htjela ostaviti lovinu i ranjenika na milost i nemilost hijenama. Kobila je začula zvižduk, povezala ga sa sigurnošću i milovanjem, napravila velik krug i vratila se. Kad se iscrpljena i zapjenjena mlada ždrebica napokon primakla, Ejla ju je samo mogla zagrliti s olakšanjem. Skinula je s nje ormu i košare i provjerila da nije možda ozlijeñena. Njiska se naslanjala na ženu, teško dišući i dršćući. - Odmori se, Njisko - reče Ejla kad kobila prestade drhtati. - Ionako moram ovo popraviti. Žena pokupi stvari po zemlji, popravi košare, kolan i ormu, pričvrsti ponovo koplja, ovoga puta onako kako ih je našla - obješena sa strane i spuštena na zemlju iza kobile. Zatim priveza prostirku uz oba koplja i tako dobi nosiljku za nošenje tereta: iza konja, ali podignutu iznad zemlje. Dovuče mrtva soba na nosiljku, zatim još priveza onesviješ-tena lavica. Njiska se dotle odmorila i mirnije je prihvatila kolan i ormu, čekajući da Ejla pritegne užad. Kad su košare došle na svoje mjesto, Ejla još jednom

provjeri položaj lavića, pa se vinu na Njiskina leña. Dok su išli prema dolini, čudila se djelotvornosti novog prijevoznog sredstva. Dok su se po zemlji vukli samo krajevi kopalja, mrtvi teret se nije zaustavljao kraj svake zapreke i konju je bilo mnogo lakše vući, ali Ejla nije odahnula dok se nisu primakli dolini i spilji. Zastala je kraj ruba stepe da napoji Njisku i provjeri stanje lavića. Još je disao, ali nije bila sigurna da će ostati živ. Zašto mi se našao na putu, upita se. Razmišljala je o svom totemu kad ga je ugledala; je li duh Spiljskog lava htio da se ona o njemu pobrine?

Onda joj nešto drugo pade na um. Da nije odlučila ponijeti lavića sa sobom, ne bi napravila nosiljku. Je li njezin totem izabrao taj put da joj pokaže kako se pravi? Je li to bio dar? Bilo što bilo, Ejla je bila sigurna da joj se lavić našao na putu s razlogom; ona će učiniti sve što može da mu spasi život. Jedanaesto poglavlje - Džondalar, ti ne moraš ovdje ostati zbog mene. Zbog čega misliš da ostajem samo zbog tebe? - reče stariji brat s više ljutnje nego što je htio pokazati. Nije htio da se vidi koliko ga to dira, ali u Tonolanovoj rečenici bilo je više istine nego što je htio priznati. On je to očekivao, ali nije htio povjerovati da će mu brat zaista ostati i spariti se s Jamijom. Ali ga je iznenadila vlastita odluka da ostane sa Šaramudoncima. Nije se htio sam vratiti. Bilo bi to dugačko putovanje bez Tonolana, a posrijedi je bilo i nešto dublje. Zbog toga je onako spremno odgovorio kad je odlučio krenuti s bratom na Putovanje. Nije trebalo da sa mnom poñeš. Džondalar se u jednom času začudi kako mu brat može poznavati misli. Osjećao sam da se nikada neću vratiti u zavičaj. Nisam očekivao da ću naći jedinu ženu koju sam ikada volio, nego me je nešto tjeralo da idem naprijed dok ne nañem razlog da stanem. Saramudonci su dobri ljudi, kao i većina drugih kad ih upoznaš. Ne bi mi bilo krivo da ostanem ovdje i postanem jedan od njih. Ti si Zelandonac, Džondalar. Gdje god budeš, uvijek ćeš biti Zelandonac. Nigdje drugdje se nećeš osjećati kao kod kuće. Vrati se, brate. Usreći jednu od onih žena koje su te opsjedale. Smiri se i osnuj veliku obitelj, pa pričaj djeci o velikom Putovanju i bratu koji je ostao. Tko zna? Možda će netko od tvojih, ili možda od mojih, jednog dana krenuti na veliko Putovanje da posjeti roñake. Zašto sam ja više Zelandonac nego ti? Zbog čega misliš da i ja ne bih mogao ovdje biti sretan, baš kao i ti? Ti nisi zaljubljen, na primjer. Čak i kad bi bio, stvarao

bi planove kako da je povedeš sa sobom, a ne da ovdje ostaneš. Zašto ne povedeš Tamiju s nama? Sposobna je, pametna, zna se brinuti o sebi. Postala bi dobra Zelandonka. Ona čak ide u lov s njima, dobro bi se snašla. Ne želim gubiti vrijeme. Trebala bi nam cijela godina za Povratak. Našao sam ženu ikojom želim živjeti. Hoću se smiriti, želim joj dati priliku da osnuje svoju obitelj. Što se dogodilo onome mojem bratu koji je želio putovati do kraja Velike majke rijeke? Stići ću do kraja jednog dana. Ne treba žuriti. Znaš da više nije daleko. Možda ću krenuti idući put s Dolandom kad poñe po sol. Mogao bih i Tamiju povesti. To bi joj se svidjelo, mislim, iako ne voli biti predugo izvan doma. On joj mnogo više znači. Nikada nije upoznala majku, a zamalo nije umrla od uzetosti. Njoj su važni njezini ljudi. To razumijem, Džondalar. Imam brata koji je vrlo sličan njoj. Zbog čega si tako siguran? - reče Džondalar i spusti oči da se ne susretne s bratovim pogledom. - Zbog čega misliš da nisam zaljubljen? Serenija je lijepa, Darvo takoñer; ovdje treba muškaraca. Tvoj brat bi možda jednog dana

mogao biti dobar kalatelj kremena. Veliki brate, odavno te znam. Ako živiš s nekom ženom, to ne znači da je voliš. Znam da ti je drag dječak, ali to nije dovoljan razlog da ostaneš ovdje uz njegovu majku. Idi kući i nañi neku stariju ženu s više djece, ako hoćeš, da budeš siguran usred velike obitelji. Ali vrati se. Prije nego što je Džondalar mogao odgovoriti, do njih dotrča zadihan dječak od desetak godina. Bio je visok za svoju dob, ali je bio nježne grañe i prefina lica za dječaka. Žuta kosa mu je bila ravna i meka, ali u smeñim se očima vidjela živahna inteligencija. Džondalar! - protisnu dječak. - Posvuda te tražim! Dolando je spreman i ljudi s rijeke čekaju. Reci im da dolazimo, Darvo - reče visoki plavi muškarac šaramudonskim jezikom. Dječak otrča naprijed. Braća se okrenuše da poñu za njim, zatim Džondalar zaslade. - Ne mogu reći da to nisam očekivao od tebe, brate. Ali možeš zaboraviti taj pokušaj da me se otreseš. Ne dogaña se svaki dan da nečiji brat nañe ženu svojih snova. Ne bih te ostavio ni za ljubav neke božice. Tonolanovo lice zasja od smiješka. - Znaš, Džondalar, -l mislio sam da je božica kad sam je prvi put ugledao; mislio sam da je lijepi mladi duh Majke koji je došao da mi uljepša put na drugi svijet. S njom bih bio otišao bez opiranja... l danas bih otišao. Dok je Džondalar koračao za bratom, čelo mu se mrštilo. Nije mu bila draga pomisao da bi Tonolan pošao za nekom ženom u smrt. Staza je krivudavo silazila niz planinu, kroz šumu. Pri-makli su se liticama gdje je bio usječen prolaz na kojem su se jedva mogla mimoići dva čovjeka. Džondalar zaostade za bratom. Još je osjećao bol u želucu kad biv pogledao niz klisure na Majku ijeku, iako je prezimio sa Šamudoncima Dolandove Spilje. Nisu sve Spilje živjele u spiljama; mnogi su zakloni bili napravljeni na otvorenom prostoru. Ali prirodni zakloni u stijenama su se tražili i cijenili, osobito za vrijeme vrlo studenih zima. Zbog takva stalna staništa podnosile su se mnoge teškoće. Džondalar je i prije živio u klisurama, ali nijedna nije bila strma kao ova šamudonska spilja. Visoko gore pašnjaci su dopirali do oštrog ruba klisure, ali sloj tla nije bio dubok - to se vidjelo u iskopanim rupama za pečenje mesa. Na pola puta prema rijeci počinjalo je rasti grmlje, pripijajući se uz vrletne stijene. Drveće osrednje veličine raslo je malo niže, a zatim je dolazila najvažnija stvar: veliki usjek u pješčenjaku. Ispod njega su bila načinjena staništa od drveta, razdijeljena u nekoliko obiteljskih prebivališta. U sredini je bilo glavno ognjište i okupljalište. Na suprotnoj strani vidio se visok vodopad koji se raspršivao u bezbroj kapljica i tvorio veliku lokvu u podnožju. Iz lokve je voda otjecala duž stijena, i tu su Dolando i nekoliko drugih muškaraca čekali Tonolana i Džondalara. Dolando ih pozdravi kad su se pojavili iza izbečenih stijena, pa se poče spuštati preko ruba. Staza je vodila preko niza izbojaka, a na nekoliko mjesta nemoguće bi bilo njome proći da nije bilo iskopanih rupa za noge i užadi za pridržavanje. Zbog vodopada je uvijek bilo sklisko, čak i ljeti. Zimi je staza bila neprohodna. U proljeće, iako je stazom teklo više vode i komadića leda, Saramudonci - i Šamudonci koji su lovili divokoze, i Ramudonci koji su živjeli na rijeci penjali su se i silazili tom vrletnom stazom poput koza i antilopa. Tonolan se spretno spuštao niz tu stazu, a Džondalar ga je promatrao i pomislio

kako mu brat u nečemu ima pravo: on sam nikada se ne bi pomirio s tim vratolomima, jer ga je hvatala muka čim bi pogledao u dubinu. Više nego jedanput bio je zahvalan užetu za koje se držao, jer su mu noge bile nesigurne na mokru ili još smrznutu kamenu, a s velikim olakšanjem je odahnuo kad su sišli do rijeke. Plutajuća splav, načinjena od debala koja su poskakivala na struji, činila mu se mnogo postojanijom podlogom. Na splavi je bilo nekoliko drvenih grañevina, sličnih onima gore pod klisurom. Džondalar izmijeni pozdrave s nekoliko stanovnika plo-većih kuća, koračajući preko svezanih debala prema kraju gdje je Tonolan već ulazio u čamac. Čim su se svi smjestili, počeše veslati uzvodno. Razgovora gotovo nije bilo. Duboka jaka struja nabujala je od proljetnih otapanja, pa dok su ljudi s rijeke veslali, Dolandovi su ljudi pazili na plutajuće opasnosti. Džondalar je sjedio i razmišljao o jedinstvenoj povezanosti meñu Šaramudoncima. Ljudi koje je susretao bili su specijalizirani na razne načine, i on se često pitao što ih je navelo da krenu svojim posebnim putem. Kod nekih su svi muškarci obavljali jedne poslove, a sve žene druge, tako da nijedna žena ne bi taknula muški posao, kao što ni muškarac ne bi mogao ni u čemu zamijeniti Ženu. Kod drugih su se poslovi rasporeñivali prema dobi - mlañi su obavljali teže poslove, stariji lakše pri kojima se može sjediti. U nekim skupinama žene su bile posve zadužene za djecu, u drugima je briga o odgoju i poučavanju djece pripadala starijima, kako ženama tako i muškarcima. Kod Šaramudonaca specijalizacija je bila djukčija, pa su se razvile dvije različite ali povezane skupine. Šamudonci su lovili divokoze i drugu divljač po vrletnim planinama, dok su Ramudonci lovili goleme jesetre koje su ponekad bile dugačke do trideset stopa. Oni su takoñer lovili grgeče, štuke i velike šarane. Podjela posla mogla ih je rastaviti na različita plemena, ali su ih uzajamne potrebe očuvale zajedno. Šamudonci su usavršili postupak pravljenja divne, baršunasto meke kože od divokoza. Ta je koža bila tako jedinstvena da su plemena iz drugih krajeva za nju davala svoje proizvode. Obrada se čuvala kao tajna, ali Džondalar je doznao da je posrijedi ulje koje se dobiva od neke ribe. To je bio valjan razlog da Šamudonci održavaju tijesne veze s Ramudoncima. S druge strane, čamci su bili načinjeni od hrastovine, bukovine i borovine, dok su dugačke daske sa strane bile tisove i vrbove. Ljudima s rijeke bilo je potrebno znanje gorštaka o šumama da bi našli pravo drvo. Unutar plemena Šaramudonaca, svaka šamudonska obitelj bila je povezana s odgovarajućom ramudonskom obitelji vrlo zamršenim sponama koje su mogle ali nisu morale značiti krvno srodstvo. Džondalar još nije znao tko je s kim povezan, ali kad mu se brat spari s Tamijom, odjednom će dobiti mnoštvo "roñaka" na obje strane, iako Tamija nema nikakvog krvnog srodnika. Pojavit će se neke nove obaveze, iako će on biti samo dužan da se služi stanovitim naslovima kad se bude obraćao novim znancima. Kao nesparen muškarac, moći će otići ako želi, iako bi plemenu bilo draže da ostane. Ali veze izmeñu dviju skupina bile su tako snažne da je u slučaju seobe neke šamu-donske obitelji - koja bi odlučila otići i osnovati novu Spilju zbog prenapučenosti prebivališta - odgovarajuća ramudon-ska obitelj morala poći s njom. Ali i Ramudonci su mogli postavljati svoje uvjete, jer je sve što se ticalo vode pripadalo njima, pa su se tako odluke obično donosile zajedničkim dogovorom. Njihove odnose učvršćivale su praktične i obredne radnje koje su se često odvijale na čamcima, lako su Ramudonci imali vlast na vodi, čamci su im bili zajednički, i Šamudonci su imali koristi od njihove uporabe, razmjerno prema uzvraćenim uslugama. Toliko su se dobro znale odredbe i stari običaji da gotovo nikada nije dolazilo do svaña. Grañenje čamaca zahtijevalo je zajedničke napore, jer su bili potrebni proizvodi zemlje i znanje o vodi, pa je to davalo valjano pravo Šamudoncima da se služe vještinom Ramudonaca. Obredi su pojačavali veze, jer se nijedna žena nije mogla spariti s muškarcem iz druge polovine plemena ako on nije imao neko

pravo na njezinoj strani. Tonolan će morati pomagati pri gradnji ili popravljanju čamaca prije nego što se spari sa ženom koju voli. l Džondalar se veselio gradnji čamaca. Njega je zanimala vještina; pitao se kako ih prave, kako ih pokreću, kako njima upravljaju. Ovi su ga ljudi jako zanimali i nije mu trebala žena da ostane s njima. Lakoća kojom su plovili Dolina konja Majkom rijekom i lovili goleme jesetre nadmašivalaje sve što je dotada čuo o nekom plemenu. Poznavali su rijeku u svim njezinim raspoloženjima. On je teško poimao njezinu veličinu dok nije vidio svu vodu zajedno, a još nije bila ni sva puna. Ali njezina veličina nije bila očita samo iz čamca. Kad je zimi staza bila neuporabljiva, ali prije nego što bi se Ramudonci preselili k svojim šamudonskim roñacima, trgovina izmeñu njih obavljala se pomoću dugačkih konopa na kojima je visila zračna splav od dasaka. Njega i Tonolana su podigli na sličan način; vodopad se još nije bio smrznuo, ali ranjeni Tonolan se nije mogao penjati, pa su ih obojicu izvukli gore u košari. Kad ju je prvi put vidio odozgo, Džondalar je počeo shvaćati kolika je zapravo Majka rijeka. Gledajući dokle se proteže i kolika je, Džondalar je osjetio strah i duboko poštovanje prema Majci koja je od onih dalekih izvora načinila toliku rijeku u svom čudesnom činu stvaranja. Otada je naučio da postoji dulji i lakši, iako manje uzbudljiv uspon. Bio je to dio puta koji se pružao od zapada na istok preko planinskih prijevoja i spuštao se k rijeci na istočnom kraju klisure. Zapadni dio puta bio je krševitiji, ali neki njegovi dijelovi spuštali su se do rijeke. Sada su plovili prema jednom takvom mjestu. Džondalar, pogledaj! - kliknu odjednom Tonolan i pokaza prstom uzvodno. Jureći prema njima u zloslutnom sjaju, sredinom struje plivala je velika santa leda. Odbijena i raspršena svjetlost omatala je gromadu nekom nestvarnom mekoćom, ali modrozelena dubina pokazivala je snagu neotopljene jezgre. Veslači vješto izmaknuše čamac u stranu, pa se zausta-više da promatraju kako kraj njih klizi hladan zid s kobnom ravnodušnošću. Nikad ne okreći leña Majci - začu Džondalar kako mu govori čovjek ispred njega. Rekao bih da je ovaj komad doplovio Sestrom, Markeno - dodade čovjek pokraj njega. Kako je... veliki led... došao ovamo, Karlono? upita ga Džondalar. Santa leda - reče Karlono da mu prvo kaže kako se "veliki led" zove. - Mogao je doći s nekog ledenjaka s onih planina - nastavi pokazujući bijele vrhove preko ramena, jer je već veslao. - Hi je došao sa sjevera, vjerojatno ga je Sestra donijela. Ona je dublja, nema toliko kanala, osobito u ovo doba godine. Ta santa je mnogo veća nego što misliš. Glavni njezin dio nalazi se ispod površine. Teško vjerovati... santa leda ... tako velika, došla tako daleko - reče Džondalar. Imamo leda svakog proljeća. Nije uvijek tako velik, l neće dugo trajati. Jedan dobar udarac o kamen, i raspast će se, a onda ga čeka brzica. Mislim da neće proći kroz klisuru - reče Karlono. Jedan dobar udarac sante, pa bismo se mi raspali reče Markeno. - Zato nikada ne okreći leña Majci. Markeno ima pravo - reče Karlono. - Nikad joj ne vjeruj. Rijeka ponekad nañe neugodan način da te podsjeti na dužnu pažnju. Ja poznajem i neke žene koje su takve. A ti, Džon

dalar? Džondalar odjednom pomisli na Maronu. Poznati smiješak na bratovu licu kaza mu da i Tonolan na nju misli. Već dugo se nije sjetio žene kojoj je obećao da će se s njom spariti na Ljetnom saboru. S boli u srcu upita se hoće li je ikada više vidjeti. Bila je lijepa žena. Ali i Serenija je lijepa, pomisli, možda bi nju morao zaprositi. Ona je u neku ruku bolja od Marone. Starija je od njega, ali on je i prije znao da ga privlače starije žene. Zašto se ne bi spario kad i Tonolan? Zašto jednostavno ne bi ostao? Koliko je prošlo od našeg odlaska od kuće? Više od godine dana - Dalanarovu smo Spilju napustili u proljeće. A Tonolan se neće vratiti. Možda bi i ti morao pričekati, reče sam sebi... i Serenija možda misli... Poslije ćeš... Što vas je toliko dugo zadržalo? - zovnu neki glas s obale. - Išli smo dugačkim putem naokolo, a opet smo vas morali čekati. Morali smo naći ovu dvojicu. Mislim da su se htjeli sakriti - odgovori Markeno kroz smijeh. Sad ti je prekasno da se kriješ, Tonolan. Ova te je upecala! - reče čovjek s obale, gazeći za Tamijom u vodu da dohvati čamac i pomogne mu pristati uz žal. Tamija se zacrveni, zatim se nasmiješi. - Pa, moraš priznati, Barono, da je on dobar ulov. Ti si dobar ribar - reče joj Džondalar. - On prije uvijek... odlazio. Svi se nasmijaše. lako nije savršeno govorio novim jezil kom, drago im je bilo što se pridružio zadirkivanju. A bolje je razumio nego što je govorio. Što bi trebalo da se ulovi tako velika riba kao što si ti, Džondalar? - upita Barono. Prava meka! - ubaci Tonolan, smiješeći se Tamiji. Čamac je izvučen na žal, a kad su se iskrcali putnici, prenijet je uz padinu do proplanka usred guste hrastove šume. To se mjesto očigledno već godinama upotrebljavalo. Posvuda su ležale daske, debla, grede; neki komadi drveta već su trunuli. Radovi su se obavljali na nekoliko mjesta, svugdje je bio po jedan čamac na različitom stupnju dovršenja. Doneseni čamac je spušten na zemlju i došljaci su pohitali k vatri. Nekoliko drugih prestade raditi da im se pridruže. Miris biljnog čaja dizao se iz drvenog korita koje je bilo izdubljeno u deblu. Brzo se ispraznilo kad su se počele unutra zamakati čaše. Okruglo riječno kamenje bilo je na hrpi pokraj vatre, ono je služilo za zagrijavanje; hrpa vlažna lišća ležala je iza debla. Korito se ispraznilo i trebalo ga je iznova upotrijebiti. Dvojica prevrnuše deblo da iskrenu talog od prijašnjeg čaja, dok treći ubaci kamenje u vatru. U koritu je stalno moralo biti čaja, a kamenje je uvijek bilo kraj vatre da se može brzo zagrijati. Nakon razgovora i šala na račun mladenaca, društvo odloži čaše od drva ili gusto pletenih vlakana i vrati se na različite poslove. Tonolana su odveli da krene u gradnju čamaca kroz težak rad gdje nije trebalo mnogo vještine - dobio je zadatak da obori jedno drvo. Džondalar je razgovarao s Karlonom o najdražoj voñinoj temi, o čamcima, i poticao ga pitanjima. - Od kojega su drva dobri brodovi? - upitao je. Karlono je rado prihvatio razgovor s mladim i očito inteligentnim čovjekom, pa se upustio u živo objašnjavanje. Zeleni hrast je najbolji. Snažan je, a tanak; jak je, a nije pretežak. Gubi savitljivost ako se osuši, ali možeš ga odsjeći zimi i spremiti ga u lokvu vode da čeka godinu dana, čak i dvije. Ako ostane dulje, previše se napije vode i teško se obrañuje. Ali važnije je odabrati pravo stablo - reče Karlono krenuvši u šumu. Veliko stablo? - upita Džondalar.

Nije važna samo veličina. Za dno i daske trebaju ti visoka stabla i ravna debla. - Karlono povede Zelandonca do šumarka gusto izrasla drveća. - U gustoj šumi drveće raste ravno uvis, zbog sunca... Džondalar! - Stariji brat prepozna Tonolanov glas i iznenadi se. Stajao je sa skupinom drugih oko golema hrasta. - Drago mi je što te vidim! Mogao bi pomoći svome mlañem bratu: Znaš li da se ne mogu spariti dok se ne napravi novi brodić, a ovo - pokaza prema hrastu moramo srušiti za "platice", što god one bile. Pogledaj koliki je to mamut! Nisam znao da stabla mogu toliko narasti. Trebat će mi cijela vječnost da ga posiječem. Veliki brate, bit ću starac prije nego što se sparim. Džondalar se nasmiješi i potrese glavorn. - Platice su bočne daske najvećem čamcu. Ti ćeš biti Šaramudonac, moraš to znati. Bit ću Šamudonac. Ostavit ću brodove Ramudoncima. Lovljenje divokoza je nešto što razumijem, l prije sam lovio ibekse i muflone na visoravni. Hoćeš li mi pomoći? Treba nam svaka raspoloživa ruka. Mislim da ću ti morati priteći u pomoć, inače će jadna Tamija čekati dok ne ostariš. Osim toga, bit će zanimljivo vidjeti kako se to radi - reče Džondalar, pa se okrenu Karlonu i doda na šaramudonskom: - Džondalar pomaže sjeći drvo. Još razgovora poslije? Karlono se nasmiješi u znak pristanka, zatim se izmaknu da vidi prvo iverje. Ali nije dugo ostao. Proći će veći dio dana prije nego što šumski div padne, a prije toga svi će se okupiti. Počinjući visoko i radeći pod strmim kutom, te dočekujući vodoravnim zasjecima pri dnu, snažni mladići su odbijali prve trijeske. Kamene sjekire nisu zasijecale duboko, a što su dublje prodirali prema srži hrasta, to se više činilo da je oglodan a ne zasječen; ipak je svaki novi udarac stizao sve bliže srcu drevnoga gorostasa. Dan se bližio kraju kad su napokon dali sjekiru Tono-lanu. Pred očima sviju koji su radili u blizini, on uzmahnu nekoliko puta i odskoči u stranu kad začu škripu i vidje kako se masivno stablo zanosi. Lomeći grane susjednim divovima i povlačeći manje" zasobom, stari div je uz prasak i lomljavu tresnuo o zemlju, zatresao se i smirio. Tišina je zavladala šumom; i ptice su zamukle, kao da mu iskazuju duboko štovanje. Veličanstveni stari hrast je ležao posječen, odijeljen od živa korijena. U dostojanstve-

t m" noj tišini Dolando kleknu kraj iznakažena panja i golim rukama iskopa malu rupu. U nju ubaci žir. Neka Blažena majka prihvati naš dar i dade život novom drvetu - reče, pa pokri žir zemljom i zali ga čašom vode. Sunce je već pozlaćivalo oblake na zapadu kad se skupina u povorci zaputila uzbrdo. Dok su stigli do visoravni, boje su se mijenjale od zlatne i brončane do crvene i ljubičaste. Kad su zaobišli litice, Džondalar zastade pred nedodirljivom ljepotom prizora koji mu se ukazao. Velika majka rijeka, mirna i nabujala, zrcalila je drhtavo nebo i mračne sjene planina s druge strane, a njezina uljasto glatka površina živjela je zbog gibanja duboke struje.

Lijepo je, zar ne? Džondalar se okrenu prema glasu i nasmiješi se ženi koja mu se primakla. - Da, lijepo, Serenija. Večeras je velika svečanost. Za Tamiju i Tonolana. Oni čekaju, treba da i ti doñeš. Okrenula se da poñe, ali on je uhvati za ruku, zadrža je i poče promatrati posljednje zrake zalazećeg sunca u njenim očima. U njoj je bilo neke popustljive blagosti, prihvaćanja koje nema nikakve veze s dobi - bila je tek nekoliko godina starija od njega. Nije od njega ništa zahtijevala, ničemu se nije nadala. Smrt njezina prvog muškarca, zatim druga ljubav i pobačaj drugog djeteta koje je trebalo blagosloviti sparivanje, proželo ju je tugom. Učeći kako se živi s vlastitom žalošću, razvila je sposobnost da na se preuzima tuñe nevolje. U svim jadima ljudi su se obraćali njoj i uvijek nalazili utjehe. Zbog toga je često pomagala Šamudu i usput učila kako se liječe bolesti. Tako se Džondalar s njom upoznao, jer je njegovala Tonolana. Kad mu se brat dovoljno oporavio da se preseli k ognjištu Dolanda i Rošarije gdje je živjela i Tamija, Džondalar se doselio k Sereniji i njezinu sinu Darvu. On je nije prosio, ona nije očekivala da to učini. Oči su joj uvijek pune odraza, pomisli on dok se naginjao daje poljubi prije polaska prema velikoj vatri. Nikad im nije zavirio u dubinu. U njihovu odnosu se Činilo da ga ona bolje poznaje, da je shvatila njegovu nesposobnost da se sav preda ljubavi kao Tonolan. Ali ona je znala da to pomanjkanje emocionalne dubine on izvrsno nadoknañuje velikom vještinom u voñenju ljubavi. Prihvaćala ga je takva, čak i s povremenim čudnim raspoloženjima, ne postavljajući mu nikakva pitanja. Gdje ste tako dugo? - reče dječak s olakšanjem kad ih ugleda gdje dolaze. - Spremni smo jesti, ali svi čekaju na vas. Darvo je vidio majku i Džondalara na dalekom izbojku, ali im nije htio smetati. Isprva mu je bilo krivo što mora s nekim dijeliti majčinu pažnju. Ali uskoro mu je bilo drago što je našao nekoga tko se o njemu brine kao majka. Džondalar je s njim razgovarao, pričao mu je o svojim doživljajima na Putovanju, raspravljao o lovu i načinu života kod drugih plemena, te slušao njegova pitanja s nehinjenim zanimanjem. Štoviše, Džondalar mu je pokazivao kako se pravi oruñe, a dječak je vrlo brzo učio. Dječaku je bilo veoma drago kad je Tonolan odlučio ostati i spariti se s Tamijom, jer se nadao da će to možda navesti Džondalara da se spari s njegovom majkom. Zato je nastojao biti što dalje kad su njih dvoje bili zajedno, da im ne smeta; nije ni bio svjestan da ih ohrabruje. U stvari, Džondalar je cio dan o tome razmišljao. Serenija mu je bila draga, imala je svijetlu kosu i bila dovoljno visoka da mu kao rijetko koja žena dopre do brade. Izmeñu majke i sina postojala je velika sličnost: oči Iješnjakove boje i lijepe crte lica. Mogao bih s njom biti sretan, pomisli. Zašto je ne zaprosim? U taj čas ju je želio, iskreno ju je želio, želio je s njom živjeti. Serenija! Ona ga pogleda i ostade očarana privlačnošću njegovih plavih očiju. Na njoj se usredotočila njegova potreba, njegova želja. Snaga njegove ličnosti iznenadila ju je i probila svu obranu koju je odavno izgradila da izbjegne boli. Bifa je otvorena, ranjiva, privučena gotovo protiv svoje volje. Džondalar... - Njezino pristajanje se osjećalo u treperenju glasa. Ja... danas mnogo razmišljam. - Borio se s jezikom. Mogao je izraziti većinu pojmova, ali mu je teško bilo oblikovati misli. - Tonolan ... moj brat... Dugo putovali zajedno... Sada on voli Tamiju, želi ostati. Ako ti... ja želim...

Doñite vas dvoje. Svi su gladni, a hrana ... - Tonolan zašutje kad ih opazi kako stoje zajedno, izgubljeni u dubi nama plavih i smeñih očiju. - Uh... oprosti, brate. Mislim da sam nešto prekinuo. Oni ustuknuše; trenutak je prošao. - Sve je u redu, Tonolan. Ne smijemo dopustiti da svi čekaju. Možemo i poslije razgovarati - reče Džondalar. Kad je pogledao Sereniju, učinilo mu se da je zbunjena i iznenañena, kao da ne zna što joj se dogodilo, pa se bori da vrati prijašnji spokoj. Došli su na zaravan ispod izbočene pješčenjačke litice i osjetili toplinu velike vatre sa središnjeg ognjišta. Kad su se pojavili, svi su već bili oko Tonolana i Tamije koji su stajali u sredini kraj vatre. Svečanost obećanja obilježavala je početak obrednog razdoblja koje će dosegnuti vrhunac u Proslavi vjenčanja. Tijekom toga razdoblja svaki dodir i veza izmeñu mladenaca bit će strogo zabranjeni. Sada su se držali za ruke a u očima im se vidjela sreća koju su željeli svima objaviti. Šamud stupi naprijed. Tonolan i Tamija kleknuše da im izlječitelj i duhovni voña može metnuti glogove krune na glave. Proveli su ih tri puta oko vatre i okupljene čeljadi u znak kruga ljubavi koji obuhvaća cijelu Spilju Šaramudonaca. Šamud se okrenu prema njima, podiže ruke i prozbori. -Krug počinje i svršava na istom mjestu. Život je krug koji počinje i svršava s Velikom majkom, s Prvom majkom koja je u svojoj samoći stvorila sav život. Blažena majka je naš početak i svršetak. Od Nje dolazimo, Njoj se vraćamo. Ona se za nas u svemu brine. Mi smo Njezina djeca, sav život od Nje potječe. Ona je darežljiva, iz Njezina tijela uzimamo hranu, vodu, zaklonište. Iz Njezina duha dolaze darovi mudrosti i topline: nadarenosti i vještine, vatra i prijateljstvo. Ali veći darovi potječu od Njezine sveobuhvatne ljubavi. Velika majka uživa u sreći Svoje djece. Ona se raduje našim veseljima, zato nam je dala čudesan dar Užitka. Mi je častimo, štujemo, kad dijelimo Njezin dar. Ali Blagoslovlje nima meñu nama dala je najveći dar, udijelila im je čudesnu moć da stvaraju život. - Šamud pogleda mladu ženu: Tamija, ti si meñu Blagoslovljenima. Budeš li štovala Veliku božicu u svakom svojem činu, možda će te nadariti svojim darom života i roñenja. Taj dar dolazi samo od Velike majke. Tonolan, kad obećaš da ćeš se brinuti za drugoga, postaješ kao Ona koja se brine za sve nas. Budeš li je tako častio, Ona te može nadariti stvaralačkom snagom, tako da će dijete koje rodi tvoja žena imati tvoj duh. - Šamud pogleda cijelu skupinu: Svatko od nas, dok se brine i stara o drugima, časti Majku i ona ga obdaruje svojom plodonosnošću. Kad Šamud odstupi i sjede na pletenu prostirku, Tonolan i Tamija se nasmiješiše jedno drugome. To je bio znak za početak svečanosti. Mladi par najprije je donio malo blagog alkoholnog pića od maslačkova cvijeta i meda, zatim se iznijelo i drugo piće. Onda su mirisi jela podsjetili sve prisutne koliko su gladni. Markeno i Tolija su donijeli mladencima bijelu ribu koja je jutros ulovljena u zamkama i ispečena kraj otvorene vatre. Uz ribu je poslužen umak od šumske kiselice. Uokolo su se dodavaie košarice s raznim jestivim biljem i korijenjem. Džondalar nije znao što jede, pa je upitao Toliju. To su bukvice, skupljene prošle jeseni - reče Tolija i poče mu objašnjavati kako se pripremaju. Tolija je donijela sol - reče Tamija. - To je dio njezina

dara mladenki. Mnogi Mamutovci žive blizu mora, je li, Tolija? upita Džondalar. Ne, naš Logor je bio najbliži Beranskom moru. Većina Mamutovaca živi sjevernije. Mamutovci su lovci na mamute - reče s ponosom. - Svake smo godine putovali na sjever radi lova. - Kako si se ti spario s Mamutovkom? - upita plavokosi Zelandonac Markena. Oteo sam je - odgovori on i namignu mladoj debeIjuškastoj ženi. Tolija se nasmiješi. - To je istina - reče. - Naravno, sve je bilo dogovoreno. Sreli smo se kad sam išao trgovati na istoku. Putovali smo svevdo delte. Bio je to moj prvi izlet. Svejedno mi je bilo da li je Šaramudonka ili Mamutovka, bez nje se nisam htio vratiti. Markeno i Tolija ispričaše koliko su imali poteškoća dok se nisu sparili. Dugo su morali pregovarati, a onda ju je on l "oteo" da se ispune neki običaji. Ona je bila voljna, bez njezina, pristanka ništa ine toj. bilo. Ali i prije su se takvi slučajevi zbivali. ; Mamutove! su bili vrlo ponosan narod, a sa Šaramudon-cima su održavali dobre trgovačke veze. Kao skupina nisu se nikoga plašili - uostalom, bili su lovci na mamute. Tolija je tipična predstavnica svoga naroda: otvorena, prijateljska, povjerljiva, nitko se nije mogao oduprijeti njezinu veselom oduševljenju u svim životnim prilikama. Nitko se nije vrijeñao kad bi ga ona pitala najtajnije osobne stvari, jer je bilo očito da nema zlih namjera. Priñe djevojka noseči malo dijete. - Tolija, Šamija se probudila. Mislim da je gladna. - Majka uze dijete na prsi i gotovo ne prekide razgovor. Poslužiše i druge jestvine: jasenove kitice namočene u rasolu i svježe mrkvice. Džon-dalar ih je prepoznao po okusu, jer se slično jelo posluživalo u njegovoj Spilji, iako ga on nije osobito volio. Dolando i Rošarija donesoše nove poslastice mladom paru - kuhano meso divokoze i vino od borovnice. Riba mi se učinila izvrsnom - reče Džondalar bratu ali ovo meso je veličanstveno. Tamija kaže da je to tradicija. Začinjeno je mirtinim lišćem. Njezina kora se upotrebljava za štavljenje kože; zato ima onakvu žutu boju. Raste u močvarama, najviše oko sutoka Sestre i Majke. Imao sam sreću što su je prošle jeseni skupljali, inače me nikada ne bi našli. Džondalarovo se čelo namršti kad se sjeti što je bilo. -Imaš pravo; imali smo sreću. Žao mi je što im se nikako ne mogu odužiti. - Bore na čelu postadoše dublje kad se sjetio da njegov brat postaje jedan od tih ljudi. Ovo vino je Tamijin mladenački dar - reče Serenija. Džondalar pruži čašu, popi gutljaj i potvrdno klimnu. Dobro je. Vrlo dobro je. Tako je - reče Tolija. - Zaista je dobro. Ona ima pravo - okrenu se Džondalar bratu. - Vino je izvrsno. S tim bi se i naša majka složila, a nitko ne pravi dobro vino kao Martona. Mislim da bi prihvatila Tamiju. Džondalar zažali što je to rekao. Tonolan nikada neće povesti Tamiju do majke, Martona je nikada neće vidjeti. Džondalar, moraš govoriti šaramudonski. Nitko te ne razumije kad govoriš zelandonski; osim toga brže ćeš naučiti - reče Tolija, oslanjajući se na vlastito iskustvo.

Džondalar je bio zbunjen, ali se nije naljutio. Tolija je bila iskrena, a s njegove je strane bilo nepristojno govoriti jezikom koji nitko ne razumije. Pocrvenio je, ali se usput nasmiješio. Tolija opazi Džondalarovu nelagodu pa mu priskoči u pomoć. - Zašto ne bismo učili i tuñe jezike. Zelandonski tako lijepo zvuči, rado bih ga učila. Nasmiješila se Tonolanu i Džondalaru. - Provest ćemo skupa neko vrijeme svakog dana i razgovarati. - To je rekla samouvjereno, kao. da se svi drugi bez pogovora slažu. Tolija, ti možda želiš učiti zelandonski, ali tko zna hoće li oni učiti mamutovski - reče Markeno. -Jesi li na to mislila? Sad je na nju došao red da pocrveni. - Pa, nisam - reče iznenañeno i tužno, shvativši da se zaletjela. Ja želim učiti mamutovski i zelandonski. Mislim da je to dobra ideja - reče Tamija odlučno. l ja mislim da je to dobra ideja - reče Džondalar. Kakva će to biti mješavina! Ramudonac će biti napola Mamutovac, Šamudonka će biti napola Zelandonka - reče Markeno i nježno pogleda svoju družicu. Njihova ljubav je bila očita. Dobro se slažu, pomisli Džondalar, iako nije mogao zatomiti smiješak. Markeno je bio visok kao on, a Tolija niska i debeljuškasta. Nastavili su veselo razgovarati i jesti, pogañajući koji je začin upotrijebljen, kako se zove pojedini korijen, kako se to kaže na kojem jeziku. Nijednog časa nije ponestalo smijeha i radosti oko mladenaca koje su sa svih strana peckali šaljivim pitanjima; Tamija je često morala pocrvenjeti. Jesi li prinijela dar Drvu blagoslova, Tamija? - upita Tolija grleći svoju kćerkicu. Tamija obori glavu i stidljivo se nasmiješi. To se pitanje ne postavlja otvoreno, ali Toliji se nije moglo zamjeriti. -Nadam se da će Majka moje sparivanje blagosloviti zdravim i sretnim djetetom kakvo je tvoje. Je li se Šamija odbila od sise? Voli sisati radi spokojnosti. Cijeli dan bi mi visila ria prsima kad bih joj dopustila. Hoćeš li je malo prihvatiti? Moram nekamo poći. Kad se Tolija vratila, razgovor se već bio promijenio. Hrana je pokupljena, doneseno je još vina, a netko je lupkao po bubnju i izmišljao prikladne riječi za pjesmu. Čim je majka uzela dijete, Tonolan i Tamija pokušaše umaknuti. Ali ih okružiše nasmijana lica sa svih strana. Običaj je da se mladenci izgube ranije da bi još malo bili zajedno prije nego što ih rastave uoči vjenčanja. Ali kao počasni gosti nisu mogli otići sve dok je s njima netko želio razgovarati. Moraju kliznuti u času kad to nitko ne vidi, iako će svi znati. To je bilo pravilo igre i od njih se očekivalo da odigraju svoje uloge - da pokušaju pobjeći kad ih nitko ne gleda, i da se uljudno ispričavaju kad ih uhvate u bijegu. Nakon malo šale i bockanja ipak će ih pustiti da odu. Vama se valjda nikamo ne žuri? - upitaše neki Tonolana. Kasno je - reče Tonolan u neprilici. Još je rano. Uzmi još malo ovog jela, Tamija. Ne mogu više ni zalogaja. Onda čašu vina. Tonolan, nećeš valjda odbiti čašu Tamijina divnog vina od borovnice? Pa... malo. Malo više za tebe, Tamija. Tamija se primače Tonolanu i značajno ga pogleda. -Može malo, ali netko mora donijeti naše čaše. Tamo su. Dakako, dakako. A vi ćete čekati ovdje, je li tako?

Jedan muškarac poñe donijeti čaše, a ostali se napraviše kao da gledaju za njim. U taj čas Tonolan i Tamija krenuše u mrak s druge strane vatre. Tonolan. Tamija. Mislio sam da ćemo još koju čašu zajedno ispiti. Već smo dosta popili. Moramo se malo udaljiti. Znaš kako je poslije obilna jela - objasni "ulovljena" Tamija. Džondalar je stajao kraj Serenije i osjećao jaku želju da nastavi razgovor. Htio joj je predložiti da podu i ostave mladi par na miru. Ako joj se želi pridružiti, mora to odmah učiniti, jer će inače odustati. Duhovi su se razveselili - borovnice su bile osobito slatke prošle jeseni, vino je bilo jače nego obično. Mnogo se ljudi vrzmalo uokolo, bockali su Tamiju i Tonolana, smijali se. Neki započeše pjesmu s pitanjima i odgovorima. Netko je htio da se podgrije kuhano meso; drugi su tražili čaja. Djeca su se lovila oko nogu starije čeljadi. U taj čas jedno dijete udari u muškarca koji nije bio najstabilniji na nogama. On posrnu i gurnu ženu koja je nosila čašu vruća čaja, upravo kad je smijeh pratio pokušaj mladenaca da umaknu. Nitko nije čuo prvi vrisak, ali glasan plač djeteta ubrzo je nadjačao i umirio sve druge zvukove. Moje dijete! Moje dijete! Opekla se! - kriknu Tolija. Velika Božice! - prošapta Džondalar hitajući sa Serenijom prema zabrinutoj majci i uplakanu djetetu. Svatko je htio pomoći, svi u isto vrijeme. Zbrka je bila veća nego prie. Pustite Samuda da proñe. Maknite se s puta. - Serenija je svojom prisutnošću smirila ljude. Šamud je brzo skinuo odjeću s djevojčice. Hladne vode, Serenija, brzo! Ne! Čekaj. Darvo, ti donesi vode. Serenija, po lipovu koru; znaš gdje je? Znam - reče ona i požuri. Rošarija, ima li vruće vode? Ako nema, zagrij. Treba nam melem od iipove kore i neki lakši oblog za smirenje. Obje su opržene. Darvo dotrča s posudom hladne vode. - Dobro, sinko. To je bilo brzo - reče Šamud i nasmiješi se, zatim pljusnu vodom po crvenim opekotinama. Počeli su se na njima stvarati mjehuri. - Treba nam nešto što blaži bol dok ne bude gotov melem. - Izlječitelj opazi zeleno lišće na tlu i sjeti se večeri. - Tamija, što je to? Čičkovo lišće - reče ona. - Imali smo ga u umaku. Je li ga preostalo? Lišća? Upotrebljavamo samo stapke. Lišća ima mnogo. Donesi ga. Tamija otrča do gomile otpadaka i vrati se s pregrštima otrgnuta lišća. Šamud ih zamoči u vodu i položi na bolna mjesta. Dječje vrištanje se postupno pretvorilo u štucavo jecanje; blago djelovanje lišća počelo se osjećati. Pomaže - reče Tolija. Ona nije znala da je opržena dok to Šamud nije spomenuo. Sjedila je i razgovarala, dopuštajući djetetu da sisa. - Hoće li Šamija ozdraviti? Opekotine će se pokriti mjehurima, ali mislim da neće ostati ožiljci. Oh, Tolija, tako mi je žao - reče Tamija. - To je strašno. Jadna Šamija, jadna ti. Tolija je pokušavala smiriti dijete na prsima. Napokon je majčina utjeha nadjačala bol i strah i Šamija je prestala cmizdriti. To je umirilo i majku. Zašto ste ti i Tonolan još ovdje? - upita ona. - Ovo

vam je posljednja zajednička noć. Ne mogu otići kad ste vas dvije povrijeñene. Želim vam pomoći. Dijete se opet uznemirilo. Čičkovo lišće je pomoglo, ali rana je ipak boljela. Serenija, je li gotov melem? - upita vidar, zamjenju jući lišće na djetetovim opekotinama. Vrbova kora se dovoljno razmočila, ali treba vremena da se ohladi. Možda bi bilo dobro da je iznesem van, brže bi se hladila. Hladno! Hladno! - viknu Tonolan i naglo istrča ispod zaklona. Kamo on ode? - upita Tamija Džondalara. Visoki muškarac slegnu ramenima i zaklima glavom. Odgovor je bio jasan kad je Tonolan dotrčao, sav zadihan, držeći ledene mosure koji su već krasili strmu stazu. Hoće li ovo pomoći? - upita pružajući ih. Šamud pogleda Džondalara. - Mladić je sjajan! - U toj izjavi je bilo malo ironije, kao da se takav mudrac nije očekivao. Lipova kora je ublažavala boli i jednako tako smirivala. Majka i dijete su zaspali. Tonolan i Tamija su napokon mogli otići, ali veselost Svečanosti obećanja je prošla. Nitko to nije želio reći, ali nesretan slučaj je bacio sjenu na njihovo sparivanje. Džondalar, Serenija, Markeno i Šamud sjedili su kraj velikog ognjišta, upijajući posljednju toplinu iz žeravice na umoru, uz razgovor i vino. Svi drugi su već spavali, a Serenija je nagovarala Markena da se i on povuče. Više ne možeš ništa učiniti, Markeno. Nema razloga da više ostaješ. Ja ću biti s njima, a ti idi spavati. Dobro ti kaže, Markeno - reče Šamud. - Njima je sada dobro. A i ti se moraš odmoriti, Serenija. Ona ustade, koliko radi sebe toliko radi toga da ohrabri Markena. l drugi ustadoše. Serenija odloži čašu, blago dotaknu svojim obrazom Džondalarov i poñe s Markenom prema nastambama. - Bude li potrebe, ja ću te probuditi -reče mu ona dok su odlazili. Džondalar izli posljednje kapi vina od borovnice u dvije čaše pa jednu dade zagonetnom starcu koji je šutljivo čekao u mraku. Šamud uze čašu, shvaćajući da njih dvojica još imaju razgovarati. Mladi čovjek skupi žeravicu na jedno mjesto i dodade drva. Sjedili su neko vrijeme kraj nove vatrice i pijuckali vino. Kad je Džondalar podigao pogled, dva oka neodreñene boje već su ga pomnjivo proučavala. On osjeti u njima moć, mudrost i napetost. Pištavi plamenovi bacali su leteće sjene po starom licu i brkali mu crte, ali ni pri danjem svjetlu Džondalar nije mogao odrediti nikakve posebne karakteristike na njemu, osim starosti. Čak je i njegova dob predstavljala zagonetku. Snaga je davala staračkom licu mladenački polet, usprkos dugačkoj grivi izrazito bijele boje. Tijelo ispod širokih ogrtača bilo je krhko, ali korak mu je bio odlučan. Ruke su nepogrešivo svjedočile o velikoj starosti, ali usprkos čvorovima i suhoj koži, čaša se u njima nije tresla. Starac prekide vezu meñu očima. Džondalar se pitao da li je to Šamud namjerno učinio da smanji napetost koja je rasla. -Šamud dobar izlječitelj, ima vještine- reče. To je Božičin dar - odvrati starac. Džondalar se trudio da ulovi neki prizvuk u glasu koji će svrstati androgenog izlječitelja na jednu ili drugu stranu. Još nije znao je li Šamud muško ili žensko, ali je unatoč neutralnosti njegova spola osjećao da Šamud nije proveo život u spolnom odricanju. Satirične opaske previše su često pratile njegove poglede. Htio je upitati, ali nije znao kako bi svoje pitanje oblikovao. Šamudov život nije lak, mora se mnogo odricati pokuša Džondaiar. - Je li se izlječitelj ikada spario?

Načas se neprozirne oči raširiše; zatim Šamud prasnu u sardoničan smijeh. Džondalaru bješe vrlo neugodno. S kim bi me"ti spario, Džondalar? Pa, da si ti naišao kad sam bio mlañi, možda bih pao u iskušenje. Ah, ali ne znam bi li ti podlegao mojim čarima. Da sam o Drvo blaženstva objesio ogrlicu, da li bih te mogao poželjeti u svojoj postelji? - reče Šamud i lagano nakrivi glavu. Džon dalar je u jednom času pomislio da čuje mladu ženu. Ili bih morao biti oprezniji? Tvoj ukus je vrlo razvijen; " možda bih mogao probuditi tvoju znatiželju prema nekom novom užitku? Džondalar pocrvenje, ali ga je čudnovato privlačilo da gleda očitu pohotu i mačje uvijanje u Šamudovu tijelu. Izlječitelj je bio muškarac, ali sa ženskim ukusima i užicima. Mnogi izlječitelji su uzimali muške i ženske crte; to im je davalo osobitu moć. Opet se začuo sardoničan smijeh. Ali ako je izlječiteljev život težak, još je teži njegovoj družici. Družica bi morala biti prva briga svakog muškarca. Teško bi bilo ostaviti nekoga poput Serenije, na primjer, da se usred noći brine o bolesnicima, a zatim dolaze duga razdoblja potrebnog odricanja... Šamud se nagnuo k njemu i sada govorio kao muškarac muškarcu, sa sjajem u očima kakav izazivaju lijepe žene poput Serenije. Džondalar se nije snalazio, jer je uskoro Samudov muški nastup promijenio karakter, isključivši sama sebe. ... i mislim da je ne bih želio ostaviti samu s toliko pohotljivih muškaraca u blizini. Šamud se opet nasmija, a u glasu više nije bilo traga spolnosti. Gledajući ga ravnodušno, nastavio je iznenañivati Džondalara. Reci mi, Džondalar, što misliš o meni? Na koju strahu pripadam? S kojom bi se mojom stranom spario? Neki pokušavaju uspostaviti odnos, ovako ili onako, ali to rijetko traje dugo. Darovi nisu čisti, to su pomiješani blagoslovi. Izlječitelj nema ličnosti, osim u širem smislu. Šamud briše sebe da bi preuzeo bit svega. Postoje blagodati, ali spariva nje ne spada meñu njih. Kad je čovjek mlad - nastavi starac - nije nužno poželjno biti roñen za neku sudbinu. Ali nije lako ni biti različit. Ti možda ne želiš izgubiti svoju ličnost. Ipak nije važno, jer sudbina je tvoja. Nema drugoga mjesta za nekoga tko nosi bit muškarca i žene u istome tijelu. Pri posljednjim proplamsajima vatre Šamud je izgledao star kao Majka zemlja, zurio je u žeravicu ukočena pogleda kao da vidi druga vremena i druga mjesta. Džondalar ustade, prinese drva i oživi vatru. Kad su plamenovi suknuli, izlječitelj se sabra i vrati ironičan izgled. - To je bilo davno, i postojale su neke... zadovoljštine. Na primjer, otkrivanje vlastite nadarenosti ili stjecanje znanja. Kad Majka nekoga zovne u službu, ne čekaju ga samo žrtve. . Kod Zelandonaca, Oni koji služe Majku ne znaju dok su mladi, nisu svi kao Šamud. Ja sam mjslio služiti Božici. Nisu svi pozvani - reče Džondalar, a Šamud po grčenju njegovih usnica vidje da u njemu još ima duboko zakopane gorčine. Istina je, nisu pozvani svi koji bi poželjeli, a ni svi pozvani nemaju uvijek dara ili sklonosti. Ako čovjek nije siguran, to se uvijek može otkriti, može se iskušati njegova volja i vjera. Prije uvoñenja u službu, čovjek mora neko vrijeme provesti u samoći, to ga može prosvijetliti, ali usput može doznati o sebi više nego što želi. Uvijek takvima

savjetujem da neko vrijeme žive u samoći. Ako to ne mogu, neće moći izdržati ni teže kušnje. Kakve kušnje? - upita Džondalar; bio je očaran, jer Šamud nikada nije bio s njim tako otvoren. To su razdoblja odricanja kad se moramo suzdržavati od svih Užitaka; razdoblja šutnje kad ne smijemo ni s kim razgovarati; razdoblja posta kad se malo jede; razdoblja kad se spava što je moguće manje. Tako tražimo odgovore, otkrića koja očekujemo od Majke. Nakon nekog vremena čovjek nauči kako se stvara odgovarajuće stanje volje ... Nastala je duga šutnja. Šamud je uspio olakšati napetost i odgovoriti na sve što je Džondalar želio čuti. Mogao je dalje pitati. - Ti znaš što treba. Hoće li Šamud reći što znači... sve ovo?- Džondalar raširi ruke u neodreñenoj sveobuhvatnoj kretnji. Da. Znam što želiš reći. Zabrinut si zbog brata nakon svega što se večeras dogodilo, te u širem smislu, zbog njega i Tamije, i zbog sebe. - Džondalar potvrdi glavom. - Ništa nije sigurno, to znaš. - Džondalar opet potvrdi. Šamud ga je proučavao, pokušavajući odlučiti koliko mu treba otkriti. Onda se staro lice okrenu prema vatri, a oči izgubiše oštrinu. Mladi čovjek je osjetio udaljavanje, kao da se izmeñu njih uvalio golem prostor, iako se nisu pomakli. Tvoja ljubav prema bratu je jaka. - U glasu je bilo neke vilinske jeke, nekog prizvuka s drugoga svijeta. - Ti se zabrinjavaš, misliš da je prejaka, bojiš se da vodiš njegov život, a ne svoj. Nemaš pravo. On te vodi onamo kamo moraš ići, ali sam ne bi htio poći. Ti slijediš vlastitu sudbinu, ne njegovu; sada privremeno hodate udvoje. Vaše snage su različite naravi. Ti imaš veliku moć kad ti je potreba velika. Osjetio sam tvoju potrebu kad si želio da pomognem tvom Dolina konja bratu, osjetio sam je prije nego što smo našli njegovu krvavu košulju na deblu kojim ste me pozvali. Ja nisam poslao deblo. To je bila slučajnost, sreća. Nije bila slučajnost kad sam osjetio tvoju potrebu, l drugi su je osjetili. Tebe se ne može odbiti. Ni Majka zemlja se ne bi oglušila prema tebi. To je tvoj dar. Ali budi oprezan s Majčinim darovima, jer si Njezin dužnik. S tako jakim darom koji ti je dala, Ona ti je sigurno namijenila neku dužnost. Ništa se ne daje bez obaveza. Čak ni Dar užitaka nije puka darežljivost; on ima svoju svrhu, znali mi to ili ne.. Zapamti ovo: slijedi Majčinu svrhu. Ne treba ti poziv, ti si roñen za tu sudbinu. Ali ćeš zapasti u kušnju. Bit ćeš uzrokom boli, i trpjet ćeš zbog toga... Džondalarove se oči raširiše od čuñenja. .. bit ćeš povrijeñen. Tražit ćeš ispunjenje a naći ćeš izjalovljenje; tražit ćeš sigurnost a naći ćeš samo neodlu čnost. Ali uvijek postoje nadoknade. Ti si obdaren duševno i tjelesno, vješt si, uman, a tvoja osjećajnost nadmašuje prosjek. Tvoje nevolje potječu od tvojih mogućnosti. Pre više ti je dato. Moraš učiti u svojim iskušenjima. Zapamti i ovo: služiti Majci ne znači samo podnositi žrtve. Naći ćeš ono što tražiš. To je tvoja sudbina. Ali... Tonolan? Osjećam prekid; tvoja sudbina ide drugim putem. On mora slijediti svoju stazu. On je Božičin ljubimac. Džondalar se smrknu. Zelandonci su imali sličnu izreku, ali to nije nužno značilo dobru sreću. Govorilo se da je Velika majka zemlja ljubomorna na svoje

ljubimce, pa ih ranije zove k sebi. Čekao je, ali Šamud više nije govorio. Nije ga posve razumio, nejasan mu je bio njegov govor o "potrebi" i "moći", i "Majčinoj svrsi" - Oni koji služe Majci često govore sa sjenom na jeziku - ali mu nije bilo drago ono što je pri tom osjetio. Kad se vatra ugasila, Džondalar ustade da poñe. Krenuo je prema nastambama na kraju zakloništa, kad ga zaustavi Samudova molitva. Ne! Ne majku i dijete... - zaklinjao je njegov glas u mraku. Džondalar osjeti hladne srsi u leñima. Pitao se da li su Tolija i njezina curica opržene gore nego što je mislio; čudio se što dršće kad nije hladno. Dvanaesto poglavlje - Džondalar! - viknu Markeno. Visoki plavokosi muškarac pričeka drugog visokog muškarca. - Nañi neki način da se nekako odgodi večerašnji odlazak gore - reče Markeno prigušenim glasom. - Tonolan je imao dosta zabrana i obreda od Obećanja. Vrijeme je da se malo opustimo. -Otčepi mješinicu i dade je Džondalaru da popije malo vina od borovnice. Zelandonac uzvrati smiješak. Izmeñu njegova naroda i Šaramudonaca bilo je razlika, ali neki običaji su očito posvuda jednaki. Pitao se da li mladići planiraju neki svoj "obred". Dva muškarca uskladiše korake silazeći niz strmu stazu. Kako su Tolija i Šamija? Tolija se boji da će djevojčici ostati ožiljak na licu, ali obje ozdravljuju. Serenija misli da se neće ništa poznati, ali ni sam Šamud nije siguran. Uskoro su došli do Karlona koji je proučavao jedno drvo. Obradovao im se kad ih je ugledao. Njegova sličnost s Markenom bila je očitija kad bi se nasmiješio. Nije bio visok kao sin njegova ognjišta, ali je imao jednako žilavo i vitko tijelo. Pogleda još jedanput drvo i zaklima glavom. Ne, nije pravo. Nije pravo? - upita Džondalar. Ne vidim čamac u tome drvetu - reče Karlono. Nijedna grana neće slijediti unutrašnju zakrivljenost, ni nakon duga tesanja. Kako znaš? Čamac nije gotov - reče Džondalar. On zna - upade Markeno. - Karlono uvijek pronañe pravo drvo. Možeš ostati i razgovarati o drveću, ako želiš. Ja idem dolje na proplanak. Džondalar ga je promatrao kako odmiče stazom, zatim

se obratio Karlonu: - Kako vidiš u drvu što je dobro za čamac? Mora ti se razviti osjećaj za to, a to traži dugotrajnu vježbu i iskustvo. Ovog puta se ne traže visoka ravna stabla. Trebaju ti stabla s čvorovima i krivuljama u granama. Onda razmišljaš kako će ležati na dnu i kako će se savijati na bokovima. Zato tražiš osamljena stabla koja imaju prostora da rastu po volji. Kao ljudi: neki bolje rastu u društvu i nastoje prestići ostale, a neki rastu u samoći i drže se svoga puta. l jedno i drugo ima svoju vrijednost. Karlono skrenu s glavne staze, a Džondalar poñe za njim. - Ponekad ćeš naći dva stabla koja rastu zajedno -nastavi voña Ramudonaca - i svijaju se tako da jedno drugome ne smetaju, kao ona stabla tamo - pokaza prstom. - Njih nazivamo ljubavnim parom. Ponekad, ako se posi-ječe jedno, umre i drugo.

Kad su stigli do proplanka, Karlono povede gosta do divovskoga hrasta na kojem su se vidjeli čudni plodovi. Kad su mu se primakli, Džondalar opazi da je hrast ukrašen mnogim neobičnim stvarima: košaricama s obojenim perjem, kožnatim kesicama sa nizovima školjaka, komadima užeta s mnogo čvorova. Oko debla je visila velika ogrlica sve do panja, načinjena od školjaka i ribljih pršljenova. S grana su visili čamčići od drva, probušeni zubi, ptičje perje, vjeveričji repovi, raznovrsne rese. Ovo je Drvo blagoslova - reče Karlono uživajući u Džondalarovu neskrivenom čuñenju. - Mislim da je Tamija donijela dar. Žene to obično čine kad žele da ih Božica obdari djetetom, l mnogi muškarci vješaju svoje darove. Oni mole sreću u lovu, zaštitu na čamcu, ljubav kraj ognjišta. To se ne radi često, samo u iznimnim prigodama. Tako je veliko! Da. To je Majčino drvo, ali nisam te zbog toga ovamo doveo. Pogledaj kako su njegove grane svijene. Upravo takvo se drvo traži za dno i oplatu čamca, ali ovo je Drvo blagoslova. Zato se na drugim drvima traže grane koje su slične ovima, samo moraju biti manje. Produžili su niz proplanak dok nisu stigli na čistinu gdje su Markeno i Tonolan obrañivali golemo deblo. Ono je sada više sličilo na korito iz kojega su na svečanosti grabili čaj nego na lijepo oblikovano dno brodića, ali tesanjem će se J dobiti željena oblina. Poslije će se izrezbariti krma i pramac, ali najprije treba završiti unutrašnjost. Džondalar se jako zanima za pravljenje brodova reče Karlono. Možda mu treba naći ženu na rijeci, pa će postati Ramudonac. To bi bilo pošteno, jer mu brat postaje Šamudoncem. Znam ih nekoliko koje su odavno bacile oko na njega - našali se Markeno. - Možda bi neka i pristala. Teško će im uspjeti dok je u blizini Serenija - reče Karlono i namignu Džondalaru. - Ali i meñu Šamudoncima ima vrsnih brodograditelja. Čovjek s rijeke ne postaje onaj tko gradi čamac na kopnu nego onaj tko se u njemu vozi rijekom. Ako si toliko zaljubljen u brodogradnju, zašto ne prihvatiš sjekiru i pomogneš? - reče Tonolan. - Mislim da je mojemu velikom bratu draže govoriti nego raditi. Čak ću mu posuditi svoju sjekiru - dodade i baci oruñe bratu koji ga uhvati u zraku. Teška bradva ostavi crn trag na njegovim rukama. Tonolan poñe provjeriti vatru u blizini. Bila je izgorjela do žerave, tek ponegdje je još živio poneki plamen. On uze nagorjelu dasku, nagrnu na nju granom žeravu, vrati se deblu i iskrenu žarvu korito. Markeno doda drva i prinese posudu s vodom. Željeli su da im vatra sažeže deblo, ali samo do odreñene mjere. Tonolan je štapom pomicao žeravu, zatim ponegdje prskao vodom. Pištanje i miris spaljena drveta svjedočili su o borbi vatre i vode. Naposljetku je pobijedila voda. Tonolan pokupi vlažno ugljevlje, izbaci ga, pa se pope u korito i poče strugati nagorjelo drvo, produbljujući rupu. Daj da te u tome malo zamijenim - reče Džondalar nakon nekoliko trenutaka promatranja. Baš sam se pitao hoćeš li cijeli dan samo stajati primijeti Tonolan sa smiješkom. Braća su prirodno počinjala govoriti zelandonski, to im je vraćalo prisnost; ali obojica su već dobro vladala novim jezikom, premda je Tonolan bolje govorio.

Džondalar zaslade da pogleda brid bradve poslije prvih udaraca, promijeni kut uzmahivanja, provjeri zasjek i nastavi jednolično udarati. Tri mlada čovjeka radila su naporedo, malo se govorilo, znoj je tekao. Nisam prije vidio, vatrom pravite korito - reče Džondalar kad poñoše na odmor. - Uvijek se kopa bradvom. Možeš se služiti samo bradvom, ali uz vatru brže napreduješ. Hrastovina je tvrda - reče Markeno. - Ponekad, upotrebljavamo bor, mekši je i lakše se obrañuje. Ali i kod njega pomaže vatra. Treba dugo da se napravi brod? - upita Džondalar. Ovisi o radu: kako radiš i koliko radiš. Ovaj neće dugo trajati. To je Tonolanov zalog, mora biti gotov prije vjenčanja, to znaš. - Markeno se nasmija. - Nikada još nisam vidio da netko tako marljivo radi; osim toga, on svakoga potiče. Kad već jednom počneš, dobro je ustrajati do kraja, da se ne osuši drvo. Popodne ćemo rasijecati daske za platice. Hoćeš li nam pomoći? Dobro bi bilo - reče Tonolan. Dok se Džondalar divio spetnim drvosječama koji su uz pomoć jelenjih rogova rascjepljivali golemi posječeni hrast, Tonolan je slagao na stranu dugačke daske za svoj brod. Kraće daske, koje su se lomile zbog velikih čvorova, poslužit će da se napravi nastamba za Markena, Toliju i Šamiju ispod pješčenjačkog izbojka, odmah do prebivališta Roša-rije i Dolanda. Braću nije trebalo poticati na rad. Ostali su s Markenom sve do mraka, kad su se drugi već odavno bili izgubili u šumi. Napokon je Tonolan prvi rekao da se više ne vidi raditi. Ima još svjetla - reče neki glas iza njega. - Ti ne znaš što je pravi mrak. Prije nego što se Tonolan mogao okrenuti i vidjeti tko mu to govori, prebačena mu je koža preko glave i nekoliko ruku ga je pridržalo. - Što se dogaña? viknuo je boreći se s nevidljivim napadačima. Jedini odgovor je bio prigušen smijeh. Podigli su ga i odnijeli prilično daleko, a kad su ga spustili na zemlju, osjetio je da ga svlače. Prestanite! Što to radite? Hladno je! Neće ti dugo biti hladno! - reče Markeno kad mu skidoše povez s očiju. Oko Tonolana je bilo pet-šest golih muškaraca. Okolina mu je bila nepoznata, ali osjećao je da su u blizini vode. Šuma oko njih predstavljala je crnu gustu masu, ali s jedne strane svjetlucala je površina Velike majke. U blizini je bila neka drvena grañevina iz koje se kroz pukotine probijao sjaj plamena. Mladići se popeše na krov i kroz rupu spuz-nuše niz kosu gredu unutra. Nasred prostorije gorjela je vatra u rupi a oko nje je bilo naslagano kamenje. Okolo su bile napravljene klupe od zemlje, pokrivene daskama. Čim su svi ušli, otvor na krovu je pokriven, pa je dim izlazio samo kroz pukotine. Tonolan je uskoro priznao da je Markeno imao pravo: više mu nije bilo hladno. Netko poprska kamenje vodom pa oblaci pare ispuniše ionako sumračan prostor. Jesi li donio, Markeno? - upita onaj što je sjedio do njega. Tu je, Čalono - reče Markeno i podiže mješčić. Pa, daj ga. Tonolan, ti si sretan čovjek. Sparuješ se sa ženom koja pravi tako dobro vino! - Zborni smijeh potvrdi tu izjavu: Čalono proslijedi mijeh uokolo, a zatim pokaza kožnu vrećicu i lukavo reče: - Ja sam našao nešto drugo. Čudio sam se što te danas nema -r primijeti jedan mladić. - Jesi li siguran da su prave vrste? Ne brini, Rondo. Ja poznajem gljive. Barem ove gljive - namignu Čalono.

Moraš ih poznavati. Bereš ih kad god ti se pruži prilika. - Svi prasnuše u smijeh. Možda želi postati Šamud, Tarluno - doda podrug ljivo Rondo. To nisu Šamudove gljive, zar ne? - upita Markeno. One crvene s bijelim točkama mogu biti smrtonosne ako ih ne pripraviš kako treba. Ne, ovo su male sigurne gljivice od kojih se osjećaš dobro. Ne volim se igrati Samudovim gljivama. Ne želim da se u mene uvuče žena... - reče Čalono smijuckajući se .. .radije bih se ja uvukao u ženu. Kod koga je vino? - upita Tarluno. Ja sam ga dao Džondalaru. Uzmi mu ga. On je toliko velik da bi mogao sve popiti. Ja sam ga dodao Čalonu - reče Džondalar. Nisam vidio te gljive. Hoćeš li prisvojiti i vino i gljive? - upita Rondo.

Nemoj me požurivati. Pokušavam razvezati vrećicu. Izvoli, Tonolan, ti si počasni gost. Uzmi prvi. Markeno, je li istina da Mamutovci prave piće od neke biljke koje je bolje nego vino i gljive? - upita Tarluno. Ne znam je li bolje, pio sam ga samo jedanput. Što mislite o još malo pare? - upita Rondo izlivši čašu vode na vrelo kamenje. Neki na zapadu meću u paru nešto - reče Džondalar. A jedna Spilja udiše dim od biljke. Dadu ti da kušaš, ali ne kažu od čega je - dodade Tonolan. Vas dvojica vste morali svašta kušati... na tolikom putovanju - reče Čalono. - To bih ja želio: kušati sve što postoj i v Čuo sam da zbitoglavci piju nešto ... - poče Tarluno. Oni su životinje, oni bi pili svašta - reče Čalono. Zar nisi malo prije rekao da upravo to želiš i sam raditi? - naceri se Rondo, popraćen burom smijeha. Čalono se nije dao nadglasati. - Znate onu priču o starcu koji je bio toliko slijep da je ulovio zbitoglavku a pomislio da je žena... Da, znamo. To je gnusno, Čalono - reče Rondo. - l koji bi čovjek mogao pomisliti da je žbitoglavka žena? Koji bi mogao pogriješiti? Neki ne griješe. Neki to rade namjerno - reče Tono lan. - Ljudi iz jedne Spilje, daleko na zapadu, dijele Užitak sa ženkama zbitoglavaca, prave poteškoće svojima. Ti se šališ! Nije šala. Cijeli čopor zbitoglavaca nas okružio potvrdi Džondalar. -Oni bili ljuti. Poslije čujemo, neki ljudi uzimaju ženke zbitoglavaca, prave poteškoće. Kako ste se spasili? Pustili nas - reče Džondalar. - Voña čopora pame tan. Zbitoglavci pametni, više nego mislimo. Čuo sam_ da je neki čovjek povalio zbitoglavku za okladu - reče Čalono. Tko je to bio? Ti? - nasmija se Rondo. - Rekao si da

želiš sve iskušati. Čalono se pokuša obraniti, ali ga zagluši smijeh. Kad se smijeh stiša, pokuša iznova. - Nisam to mislio. Govorio sam o vinu i gljivama i sličnim stvarima kad sam rekao da bih želio svašta kušati. - Jezik mu je pomalo zapinjao, vino je djelovalo. - Ali mnogi dječaci govore o ženkama prije nego što spoznaju što su žene. Čup sam da je jedan povalio ženku za okladu; ili je samo pričao da je to učinio. Dječaci svašta govore - reče Markeno. Što misliš o čemu govore djevojčice? - upita Tarluno. Možda govore o mužjacima zbitoglavaca - reče Čalono. Ne želim više slušati ovaj razgovor - reče Rondo. l sam si o tome govorio kad smo bilo mlañi - reče Čalono, ovaj put malo ozbiljnije. No, sad smo odrasli. Volio bih da si i ti odrastao. Umoran sam od tvojih ogavnih primjedbi. Čalono je bio uvrijeñen i pripit. Kad ga već optužuju da je ogavan, onda će im ispričati nešto što je doista ogavno. - Zar tako, Rondo? Pa onda, čuo sam da je jedna žena dijelila Užitak sa zbitoglavcem i Majka joj je dala dijete u kojem su bili pomiješani duhovi... Fuj! - strese se Rondo. - Čalono, s tim se ne treba šaliti. Tko ga je pozvao na zabavu? Izbacimo ga. Ja se osjećam kao da mi je pljunuo u lice. Volim šalu, ali on je pretjerao. Rondo ima pravo - reče Tarluno. - Zašto ne odeš, Čalono? Ne - reče Džondalar. - Vani mrak, hladno. Ne treba otići. Istina, djeca miješanih duhova nisu za šalu, ali zašto svatko zna o njima? Napola životinja, napola čovjek, nakaza! - promrm lja Rondo. - Ne želim o tome razgovarati. Ovdje je prevruće. Idem van dok mi ne bude zlo. Ovo je trebalo da bude Tonolanova zabava da se malo opusti - reče Markeno. - Zašto ne bismo svi izašli i okupali se, pa ćemo se poslije vratiti i nastaviti. Još ima Tamijina vina, i to dosta. Nisam vam rekao: donio sam dva mijeha. Mislim da kamenje nije dovoljno vruće, Karlono reče Markeno. U glasu mu se osjećala prigušena napetost. Nije dobro da voda predugo stoji u čamcu. Ne želimo da nam se drvo savije, samo da se malo smekša. Tonolan, hoće li prečke biti spremne kad nam ustrebaju? Ovdje su - reče Tonolan i pokaza johove trupce složene na hrpu.

Počnimo, Markeno, i nadajmo se da je kamenje vruće. Džondalar je i dalje bio zapanjen preobrazbom, iako je promatrao cijeli proces obrade. Hrastovo deblo je bilo izdubljeno i glatko, izvana je imalo dugačak obris čamca. Debljina bočnih strana nije premašivala ljudsku šaku, samo je na pramcu i krmi bila veća. Njih četvorica brzo prenesoše oblutke koji su se grijali na ognjištu i ubaciše ih u čamčano korito puno vode. Voda poče vreti i dimiti se. Markeno i Karlono

stadoše sučelice i počeše ispitivati savitljivost bočnih strana. Trebalo je proširiti korito, ali se nije smjelo dogoditi da drvo pukne. Bio je to trenutak napetosti o kojem je ovisio sav dotadašnji trud. Kad su Markeno i Karlono raširili strane, Tonolan i Džondalar spremno prinesoše najdulju prečku, uglaviše je i zadržaše dah. Činilo se da im je uspjelo. Kad je središnja prečka došla na svoje mjesto, kraće su se postupno dodavale prema oba kraja. Zatim je izbačena voda iz korita, da bi ga na koncu četiri snažna muškarca prevrnula, izlila ostatak vode i ostavila da se suši. Svi odahnuše kad su se odmakli i pogledali s divljenjem svoje djelo. Brod je bio dugačak gotovo pedeset stopa, a po sredini je bio širi od osam stopa. Kako je sredina bila raširena, prednji i stražnji dio se podignuo, dajući plovilu lijepu zakrivljenost na oba kraja; to će mu omogućiti da se lakše odupire valovima. To je sada brod lijena čovjeka - reče Karlono dok su išli na drugi kraj čistine. Lijena čovjeka! - kliknu Tonolan pomislivši na sav težak rad. Karlono se nasmiješi na očekivani odgovor. - Ima duga priča o lijenu čovjeku koji je cijelu zimu ostavio brod vani. Kad ga je opet pronašao, bio je pun vode, a zbog snijega i leda se proširio. Svi su mislili da je uništen, ali to je bio njegov jedini brod. Kad se osušio, porinuo ga je u vodu i vidio da je bolji nego prije. Otada se, prema priči, brodovi prave na taj način. To je smiješna priča ako se dobro ispriča - reče Markeno. l možda u njoj ima istine - doda Karlono. - Da smo pravili mali čamac, već bismo bili gotovi - reče kad se primaknuše skupini ljudi koji su bušili daske svrdlima od kosti. Bio je to težak i naporan posao, ali uz mnogo ruku ide brže i lakše se podnosi dosada. A ja bih bio toliko bliže vjenčanju - reče Tonolan opazivši Tamiju meñu njima. Svi ste nasmiješeni. To znači da se proširio kako treba - reče mlada žena Karlonu, iako su joj oči odmah potražile Tonolana. Više ćemo znati kad se osuši - reče Karlono, pazeći da ne izaziva sudbinu. - Kako napreduju platice? Gotove su. Sada obrañujemo daske za kuću - odgo vori jedna starija žena. Bila je slična Karlonu, kao i Mar keno, osobito kad bi se nasmiješila. - Mladom paru treba nešto više nego brod. Život je nešto više, dragi brate. Tvoj brat želi da se oni vjenčaju i nestrpljiv je kao ti, Karolija - reče Barono, smiješeći se mladencima koji nisu prozborili ni riječi. - Ali što će ti kuća ako nemaš broda? Karolija ga poprijeko pogleda. To je bila stara ramudon-ska izreka; neki su držali da je duhovita, ali je od velika ponavljanja postala dosadna. Ne budi strog prema družici - reče Karlono. - Što misliš, koliko treba vremena da se dovrši brod, Barono? Moramo javiti Šamudu, tako da može odrediti dan za Vjenčanje. Dolando još mora poslati glasnike u druge Spilje. Što još treba učiniti? - upita Barono kad su krenuli prema mjestu gdje su debele grede bile zabijene u zemlju. Još treba otesati pramčanu i krmenu statvu, zatim... Ideš li, Tonolan? - zovnu Markeno. Što? Da... evo, idem. Kad oni odoše, Džondalar uze svrdlo od kosti nasañeno na držak od jelenjeg roga i poče gledati kako se Karolija služi drugim primjerkom istog oruña. Zašto rupe? - upita pošto i sam probuši nekoliko dasaka. Karlonova sestra blizanka bila je zaljubljena u brodove poput brata i - unatoč zadirkivanjima - vješto je pravila užad i opremu kao njezin brat korita i

bokove broda. Ona mu poče objašnjavati, zatim ga povede do mjesta gdje je jedan brod bio djelomično rastavljen. Za razliku od splavi koja je ovisila samo o veličini grañe koja pluta, šaramudonski čamci su se gradili na načelu da se stvori što više prostora za zrak unutar drvene ljuske. Daske su se vrućom vodom i parom savijale da pristanu uz kobilicu, a doslovno su se prišivale, obično vrbovinom kroz " unaprijed probušene rupe, za jake statve na pramcu i krmi. Poslije su se dodavali potpornji s obje strane. Vidiš... odavde su skinute platice - reče Karolija pokazujući rastavljeni čamac. - Eno rupa duž kobilice. A ovo je bila prva platica. Pogledaj, rupe pristaju, metnu se ovako jedne iznad drugih, zatim se prišiju vrbovinom na kobilicu. Gornja platica je bila zatim prišivena za ovu. Prošli su s druge strane koja još nije bila rastavljena. Karolija mu pokaza izderana i pokidana vlakna u nekim rupama. - Ovaj čamac je odavno trebalo popraviti, ali vidiš kako se platice još poklapaju. Za manje čamce, za jednu ili dvije osobe, nisu potrebne strane, dovoljni su kobilica i korito. Njima je teže upravljati na uzburkanoj vodi, mogu se lako oteti kad ih zahvati jača struja. Jednog dana želim naučiti - reče Džondalar. Možda pomognem napraviti oruñe, dobre sjekire, da se lakše radi. - Džondalara je i dalje mučila želja da se oduži tome narodu. Majko! Džondalar! Dolazi mnogo ljudi. Podižu šatore. Ne znam gdje će svi stati - viknu Darvo utrčavši u zaklonište, pa opet izleti van. Došlo je više gostiju nego kad su se vjenčali Markeno i Tolija - reče Serenija. - Ali tada je svatko znao za Mamutovce, premda ih mnogi nisu vidjeli. Ali za Zelandonce nitko nije čuo. Misle da nemamo dva oka, dva uha, dvije ruke, dvije noge, kao oni? - reče Džondalar. l sam je bio iznenañen mnoštvom ljudi. Na zelandon-skom Ljetnom saboru ih je obično bilo više, ali ovi su svi bili stranci, osim Dolandove Spilje i Karlonove Splavi. Glas se brzo raširio, stizali su sa svih strana. Neki Tolijini Mamutove! stigli su meñu prvima. Neki su došli sa sjevera, neki su se spustili niz Majku i Sestru. Džondalar, znaš da će se mnogi iznenaditi kad do znaju da nisi toliko samopouzdan koliko izgledaš. Ali nemoj se brinuti, sve će biti u redu - reče Serenija, primače mu se i zagrli ga. Učinila je pravu stvar. Njezina blizina ga je odvratila od misli na dužnosti koje će imati kao jedini Tonolanov krvni srodnik. On je poljubi i prepusti se trenutačnom užitku prije nego što mu se vratiše tmurne misli. - Misliš da dobro izgledam? Ovo putno odijelo nije osobita nošnja - reče, svjestan da mu nedostaje zelandon-sko svečano ruho. Nitko to ovdje ne zna. Odjeća je dobra, jedinstvena je, baš za ovu priliku. Bilo bi previše obično kad bi nosio nešto poznato, Džondalar. Ljudi će gledati tebe kao i Tonolana. Zato su i došli. A ta odjeća ti dobro pristaje. Ona ustade da skuha čaj. Njegove su misli bludjele, bio je daleko, čeznuo je za odlaskom. Razmišljao je o bratu kojega će izgubiti, o Putovanju koje neće završiti, o svojim nejasnim željama. Ustao je, prevrnuo stolicu i prignuo se da je digne. Baš tada je Serenija prinosila čaj, zamalo se nisu sudarili. To ga podsjeti na nesretan dogañaj za vrijeme Svečanosti obećanja, a još više na razgovor sa Šamudom.

Džondalar, popij čaj. On ćje te smiriti. Imaš pravo, Serenija. Bolje se osjećam - reče on nakon nekoliko gutljaja. - Ne znam što ne valja. Ne vjenčava ti se brat svakog dana. Razumljivo je što si malo nemiran. On je zagrli i poljubi, želeći s njom provesti noć i žaleći što će se uskoro možda rastati. Džondalar! - utrča opet Darvo. - Poslali su me po tebe. Žele da doñeš. - Bio je bez daha, uzbuñen zbog tako važna zadatka, poskakivao je od nestrpljenja. - Požuri, Džondalar. Čekaju te. Smiri se, Darvo - nasmiješi se muškarac dječaku. Dolazim. Ne propuštam bratovo Vjenčanje. Darvo se stidljivo nasmiješi, shvativši da se neće početi bez Džondalara, ali to nije smanjilo njegovu nestrpljivost. Pojurio je, a Džondalar krenu za njim. Njegovu pojavu popratio je žamor, pa mu je bilo drago što su ga dočekale Rošarija i Tolija i povele do uzvišenja pokraj litice gdje su se ostali već skupili. Na najvišem mjestu stajala je, za glavu i ramena iznad ostalih, figura s bijelom kosom kojoj je lice djelomice bilo skriveno drvenom maskom u obliku ptice. Kad se primaknuo, Tonolan mu dobaci nervozan smiješak. Mogao je zamisliti kako se osjeća mladenac, i bilo mu je žao što mu šaramudonski običaji nisu dopustili da bude kraj brata. Nitko nije mogao biti prisniji nego njih dvojica, pa je Džondalara zaboljele kad je vidio da se Tonolan dobro uklapa u nove običaje i sve se više udaljava od njega. Sklopio je oči i stisnuo šake nastojeći da se sabere. Čuo je glasove iz gomile i učinilo mu se da razabire neke riječi, "visok" i "odjeća". Nije čudno što se spominjala njegova odjeća. Ali ja sam ovdje stranac, pomisli, a Tonolan je već njihov pa može nositi šaramudonsku odjeću. Pridružio se skupini nove svojte, kad žamor navede svakoga da pogleda prema povorci koja se probijala prema njima. Vidiš li je? - upita Tonolan stojeći na prstima. Ne, ali ona dolazi, to znaš - reče Džondalar. Kad je povorka stigla do Tonolana i njegove pratnje, zaštitni red ljudi se otvori na rubu da pokaže skriveno blago. Tonolanu se steže grlo kad ugleda cvijećem urešenu ljepotu koja je sjala najblistavijim smiješkom što ga je ikada vidio. Njegova je sreća bila tako očita da se i Džondalar razveselio. Kao što cvijet privlači pčelu, tako je Tonolana privukla voljena žena, te se dvije skupine spojiše oko sretnih mlade-naca. Šamud poče svirati uzastopne napjeve na fruli. Ritam je naglašavala druga osoba s ptičjom maskom, udarajući u bubanj. Još jedan Šamud, pomisli Džondalar. Ta mu je žena bila nepoznata, ali mu je izraz bio odnekud poznat, možda po tome što su svi Oni koji služe Majci na neki način slični; ali ona ga je podsjetila na zavičaj. Dok su se članovi dviju rodbina miješali i rastavljali, izmjenjujući neke uzorke koraka i okreta, sjedokosi Šamud je svirao u manju sviralu. Neki zvuči iz toga piskavoga glazbala točno su oponašali ptičji pjev. Kretanje se završilo tako da su svi članovi stali sučelice, uhvatili se za ruke i digli ih načinivši dugačak prolaz. Kako su mladenci prolazili ispod toga luka, tako su se parovi iza njih svrstavali u povorku i kretali za Šamudom prema kamenim liticama. Tamija i Tonolan bili su odmah iza frulaša, a za njima Markeno i Tolija, pa Džondalar i Rošarija, kao najbliži rod mladenaca. Ostali su išli za njima, po redu i srodstvu, do posljednjega gosta i stranca. Negdje pri kraju išao je bubnjar. Šamud ih povede do čistine gdje se grade brodovi, skrenu pokrajnom stazom i stiže do Drva blagoslova. Dok

su se ostali okupljali oko velikoga hrasta, Šamud je tiho govorio mladencima davao im je upute i savjete kako će očuvati sretan odnos i steći Majčin blagoslov. Samo je najbliža rodbina sudjelovala u tom dijelu obreda. Ostali su razgovarali meñusobno dok nisu opazili da se Šamud umirio. Skupina se počela ušutkivati, ali tišina je bila puna napetosti koja je svaki čas mogla prasnuti u gromoglasne krikove. U tome muku promukao zov svrake čuo se kao galama, a djetlićevo kljucanje je odjeknulo cijelom šumom. Slaña pjesma ispunila je zrak kad se oglasila ševa. Kao da je čekala taj znak, figura s ptičjom maskom klimnu mladencima da pristupe. Šamud izvuče uže i napravi čvor. Gledajući se očima u kojima nije bilo mjesta ni za koga drugoga, Tamija i Tonolan sklopiše ruke i provu-koše ih kroz petlju. - Tamija Tonolanu, Tonolan Tamiji, ja vas vežem jedno uz drugo - reče Šamud, povuče uže i čvrsto im zaveza čvor oko zapešća. - Kao što vežem ovaj čvor, tako ste vezani i predani jedno drugome, a preko toga i rodbini i Spilji. Svojom vezom zatvorili ste krug koji su započeli Markeno i Tolija. -- Dvoje spomenutih istupiše i pridružiše svoje ruke mladencima. - Kao što Šamudonci dijele dar zemlje, a Ramudonci dijele dar vode, tako ste vi sada zajedno Šaramudonci, da uvijek jedni drugima pomažete. Tolija i Markeno odstupiše, a Tamija i Tonolan počeše polako obilaziti oko drevnoga hrasta, praćeni visokim piskom frule. U drugom krugu gledaoci im povicima zaže-Iješe sreću, posipljući ih ptičjim perjem, cvjetnim laticama i borovim iglicama. U trećem krugu gledaoci im se pridružiše, smijući se i vičući. Netko poče tradicionalnu pjesmu, a mnoge frule se izvadiše da prate pjevače. Drugi udariše u bubnjeve i trublje. Tada jedan Mamutovac izvadi mamutovu lopaticu; udari po kosti čekićem i svi umuknuše. Zvonak zvuk iznenadio je sve prisutne, a još su mu se više začudili kad su vidjeli i čuli kako zvuk mijenja boju i visinu, ovisno o mjestu gdje se udara; Mamutovac je na tom čudnom glazbalu pratio opću pjesmu i svirku frule. Nakon trećega kruga Šamud je opet bio na čelu i poveo povorku niz čistinu prema rijeci. Džondalar nije prisustvovao dovršenju broda, lako je radio na gotovo svim stupnjevima njegove gradnje, završeno djelo je pružalo izvanredan dojam. Brod mu se činio mnogo većim nego što ga je zapamtio, ali prednji dio je izazivao najviše usklika. Savijeni pramac bio je dražesne produžen u vodenu pticu dugačka vrata, izrezbaren od drva i bogato ukrašen. Vrat je bio obojen tamnim okerom, žutim okerom, manganovom crnom bojom i bijelim vapnom. Oči su bile naslikane ispod razine vode da bi se izbjegle opasnosti, a geometrijske šare pokrivale su krmu i pramac. Veslačka sjedala su proširivala bokove, a ukrašena vesla dugačkih ručica bila su spremna. Nebnica od stavljene kože krunila je sredinu broda da je štiti od kiše i snijega, a cijelo plovilo bilo je okićeno cvijećem i perjem. Brod je bio divan. Ulijevao je strahopoštovanje, l Džon-dalar je osjetio neki ponos, grlo mu se steglo, kad je pomislio da je i on pridonio stvaranju toga čuda. Svako vjenčanje zahtijevalo je brod, novi ili popravljeni, kao dio obreda, ali rijetko koji par je bio nadaren plovilom takve veličine i raskoši. Bila je puka slučajnost da je Spilja odlučila graditi novi veliki brod u isto vrijeme kad su mladenci objavili da se žele spariti. Ali sada se činilo da uz njih pristaje, osobito zbog toliko mnogo posjetilaca. Mladenci se popeše na brod, pomalo nespretno zbog " svezanih ruku, te sjedoše na sredinu ispod nebnice. Mnogi roñaci se popeše za njima, a neki se prihvatiše vesala. Brod je stajao na deblima da se ne zarije kobilicom u zemlju, a debla su bila naslagana sve do rijeke. Članovi Spilje i gosti sjatiše se oko njega, poguraše ga, te uz mnogo vike i smijeha porinuše novi brod. Zadržali su ga kraj obale dok se nije proglasrlo da je novo plovilo ispravno, da se ne naginje i ne propušta, a onda zaploviše niz struju da prevezu

mladenku do ramu-donskih splavi. Nekoliko čamaca različite veličine okruži veliku vodenu pticu kao jato pačića. Oni koji se nisu vraćali vodom pojuriše natrag uza stazu, nadajući se da će stići do šamudonske klisure prije mladog para. Kraj splavi nekoliko ljudi je čekalo s velikom košarom da Tamiju i Tonolana dignu uvis; mladencima su ruke još bile svezane - pristali su da se vežu jedno za drugo, pa se bar toga dana nisu smjeli razdvojiti. Poslužilo se obilje hrane, tekli su potoci maslačkova vina, a svi su posjetioci dobili darove. Kako se večer primicala, tako su gosti ulazili u nastambu izgrañenu za mladence i ostavljali "neke sitnice" da novom paru požele sreću, lako su darovi bili od nepoznatih ruku, ipak će se na kraju znati tko je što donio, a ukupna vrijednost dobitka ocijenit će se prema vrijednosti razdijeljenih stvari. Oblik, veličina i boje darova otvoreno su govorili imena darovatelja kao da su javno izrečena prigodom predaje; nije se znalo tko je pojedinačni majstor, što je bilo razmjerno nevažno, nego se znalo kojoj obitelji, skupini i Spilji pripada. Po dobro poznatom i uzajamno razumljivom načinu vrednovanja, dani i primljeni darovi značajno će djelovati na ugled, čast i položaj raznih skupina. Premda u tome nije bilo prevelike žestine, natjecanje za cijenu u društvu ipak je bilo snažno prisutno. On zaista privlači mnogo pažnje - reče Tamija Tonolanu, videći jato žena oko visokog plavokosog muškarca koji se nehajno naslonio na drvo. Uvijek je tako. Njegove krupne plave oči privlače žene.. .-dolaze kao moljci plamenu - reče Tonolan, poma žući Tamiji da odnese škrinju vina gostima. - Zar nisi opazila? Tebe nije privukao? U početku mi se smiješio - reče ona. - Ali mislim da sam shvatila. On se pokazuje, osobito u toj odjeći. One ga gledaju. Ali nije samo to; žene osjećaju da on... istražuje. On nekoga traži, l tako je spreman odgovoriti... osjećajan je, visok, stasit. Doista je lijep, l nešto ima u njegovim očima. Jesi opazio kako postaju ljubičaste pri svjetlu vatre? Mislio sam da si rekla kako te ne privlači... - reče Tonolan s tužnim izgledom, dok joj ne namigne. Jesi li mu zavidan? - upita ona nježno. Tonolan zaslade. - Ne. Nikada. Ne znam zašto, mnogi su zavidni. Pogledaj ga, misliš da ima sve. Kao što kažeš: stasit, lijep, same ljepotice oko njega. Osim toga, vješt u rukama, najbolji kalatelj kremena. Pametan, ali malo govori. Ljudi ga vole, muškarci i žene. Morao bi biti sretan, ali nije. Mora naći nekog kao što si ti, Tamija. Ne, ne kao ja. Netko mu treba, ali drukčiji. Tvoj brat mi je drag, Tonolan. Nadam se da će naći ono što traži. Možda neka od tih žena? Ne bih rekao. Vidio sam to i prije. Možda uživa u jednoj, ili više, ali ne nañe što želi. - Nalili su malo vina u Dolina konja I lfl mješčiće, ostatak prepustili veseljacima, pa se uputili prema Džondalaru. A Serenija? Čini se da mu je stalo do nje, a znam da ona osjeća prema njemu više nego što bi priznala. Njemu je draga ona, drag mu je Darvo, ali... možda za njega nije nijedna žena. Možda traži san, božicu. Tonolan zaljubljeno pogleda Tamiju. - Kad si se prvi put nasmiješila, mislio sam da si božica. Mi kažemo da Majčin duh postaje ptica. Ona svojim

pjevom budi sunce, donosi proljeće s juga. U jesen neke ptice ostaju da nas podsjećaju na Nju. Grabljivice, rode, sve ptice su oličenje Majke. - Lanac djece projuri ispred njih i zaustavi ih. - Mala djeca ne vole ptice. Ona misle da ih Majka gleda, i da sve zna. Neke majke to govore djeci. Čula sam kako su neki odrasli ljudi priznali zlodjela kad su vidjeli odreñene ptice. Mi kažemo da Majčin duh postaje boštvo, da leti na vjetru. Nikada o tome nisam razmišljao - reče on i stisnu joj ruku. - Nisam mislio da ću tebe naći. - Pokušao ju je zagrliti, ali svezane ruke mu nisu dopustile. - Drago mi je što smo svezali čvor, ali kad ćemo ga razvezati? Želim te grliti, Tamija. Možemo uskoro otići sa svečanosti. Odnesimo malo vina tvome bratu dok se nije sve popilo. Možda ne želi. On se pravi da mnogo pije, ali ne pije. Ne voli izgubiti vlast, praviti ludosti. Ah, tu ste. Htjela sam ti poželjeti sreću, Tamija - reče jedna mlada žena. Bila je iz druge ramudonske Spilje, živahna i vesela. - Tako si sretna; kod nas nikada nema posjetilaca da s nama provedu zimu. - Bacila je pogled na visokog muškarca, ali on je gledao druge mlade žene oko sebe. Imaš pravo. Ja sam sretna - reče Tamija smiješeći se svome muškarcu. Djevojka pogleda Tonolana i uzdahnu. - Obojica su lijepi. Ne bih se mogla odlučiti kad bi mi se dopustilo birati! Razumije se da ne bi, Čerunija - reče druga djevojka. - Ako se želiš spariti, moraš se zaustaviti na jednome. Odjeknuo je smijeh, ali djevojka je uživala u pažnji koju je izazvala. - Još nisam našla muškarca ha kojem se želim zaustaviti - reče i pogleda Džondalara. Čerunija je bila najniža meñu njima. Džondalar je do tada doista nije vidio. Ali kad ju je pogledao, shvatio je da u njoj ima mnogo ženstvenosti. Bila je sušta suprotnost Sere-niji. Ona shvati da je privukla njegovu pozornost, pa se naglo okrenu. Čujem ritam, sada će se plesati u parovima - reče ona. - Doñi, Džondalar. Ne znam korake - reče on. Ja ću ti pokazati, nije teško - reče ona i povuče ga prema glazbi. On prihvati poziv. Čekajte, idemo i mi - reče Tamija. Drugoj ženi nije bilo drago što je Čerunija tako brzo privukla Džondalarovu pažnju. - Nije teško - reče Radonija - još nije! - l nasmija se glasno. Evo ti posljednji mješčić vina, Džondalar - reče Tonolan. -Tamija kaže da moramo započeti ples, ali poslije ne treba da ostanemo. Pobjeći ćemo čim budemo mogli. Zar ne želiš ponijeti mješčić sa sobom? Za malu privatnu svečanost? Tonolan se nasmiješi prema družici. - Pa, nije baš zadnje, jednu smo mješinicu sakrili. Ali mislim da nam baš ne treba. Svečanost će biti potpuna čim ostanem nasamo s Tamijom. Njihov jezik tako lijepo zvuči. Je li, Tamija? - upita Čerunija. - Razumiješ li nešto? Malo, ali ću naučiti, l mamutovski. Tolija je predložila da učimo tuñe jezike. Tolija kaže da se šaramudonski najlakše nauči ako se stalno govori. Ima pravo. Oprosti, Čerunija. Nije lijepo da ja govorim zelandonski - ispriča se Džondalar. Oh, meni ne smeta - reče Čerunija, iako joj nije bilo

drago što je isključena iz razgovora. Isprika ju je sasvim zadovoljila, jer se nalazila u društvu mladenaca i lijepoga drugog Zelandonca. Bila je i te kako svjesna zavidnih pogleda nekoliko djevojaka. Na kraju polja gorjela je velika vatra. Dok su oni dodavali vino okupljenim parovima, glazba se spremala da zasvira, a dvije mlade žene su braći pokazivale osnovne korake plesa. Frule, bubnjevi i čegrtaljke počeše živahno svirati, pridruži im se zvuk mamutove kosti, za njim blaga pratnja drvenih udaraljki. Kad se počelo plesati, Džondalar opazi da se osnovni koraci mogu mijenjati, ovisno o mašti i vještini plesača, a iponekad su neki pokazivali takvo oduševljenje da su ostali znali stati i pljeskom ih nagrañivati. Oko plesača su se okupili i drugi, pa je veselje bilo potpuno. Čerunija je bila živahna partnerica, a Džondalar je popio malo više vina i oraspoložio se. Neki počeše pjesme s pitanjima i odgovorima; stihovi su se izmišljali toga časa, sa svrhom da se izazove smijeh. Uskoro se pjesma pretvorila u natjecanje onih koji su htjeli biti smiješni i onih koji su se odupirali smijehu. Zatim jedan čovjek stupi usred skupine koja se njihala u ritmu pjesme. Gledaj Džondalara, visoka i jaka, mogao je birat", došla bi mu svaka; gledaj Čeruniju, slatka ali niska, on će slomit leña kad nastane stiska! Stihovi postigoše cilj: svi su se žestoko smijali. Kako ćeš to učiniti, Džondalar? - viknu netko. Slomit će ti se leña čim je pokušaš poljubiti. Džondalar se osmjehnu djevojci. - Neću slomiti leña -reče i podiže Čeruniju, pa je poljubi uz smijeh, pljesak i toptanje. Ona ga zagrli oko vrata i vatreno mu uzvrati poljubac. Neki su se parovi već udaljavali prema šatorima, pa Džondalar pomisli da bi mu s njom moglo biti ugodno. Nisu mogli odmah poći, to bi izazvalo još veći smijeh, ali su se mogli polako odmicati iz središta. Pristigli su novi plesači i pjevači, bila je to dobra zgoda da umaknu. Ali tada se pojavi Radonija. Imala si ga cijelu večer, Čerunija. Ne misliš li da je vrijeme da ga malo drugima prepustiš? Uostalom, ovo je svečanost u čast Majke, a od nas se očekuje da meñusobno dijelimo Njezin dar. Radonija se zavuče izmeñu njih i poljubi Džondalara. Zatim ga zagrli još jedna žena, pa još nekoliko njih. Bio je okružen djevojkama i svima je uzvraćao poljupce. Kad gaje više pari ruku odjednom počelo prisno hvatati, postalo mu je neugodno. Užici su stvar izbora. Odjednom mu je svega bilo previše: morao se braniti od ruku koje su mu pokušavale razvezati hlače i segnuti unutra. Kad ih je nimalo nježno odgurnuo, netko mu je nedostajao. Gdje je Čerunija? - upita. Žene se pogledaše i nasmijaše. Gdje je Čerunija? - upita ponovo, a kad opet začu samo smijuckanje, pristupi im i zgrabi Radoniju. Prejako joj je stiskao ruke, ali ona to nije htjela priznati. Mislile smo da te mora s nama podijeliti - reče Radonija. - Svaka želi velikoga lijepog Zelandonca. Zelandonac ne želi svaku. Gdje je Čerunija? Radonija okrenu glavu i ne htjede odgovoriti. Želiš velikoga Zelandonca, kažeš? - Bio je ljut, to mu se osjećalo u glasu. - Dobit ćeš velikoga Zelandonca! - On je svali na koljena. To me boli! Zašto mi vi druge ne pomognete?

Ali druge djevojke se nisu usudile primaknuti. Držeći je za ramena, Džondalar svali Radoniju na zemlju ispred vatre. Glazba prestade, ljudi se okupiše, ne znajući treba li se umiješati. Ona se borila da ustane, a on ju je pritiskivao svojimtijelom. Želiš velikoga Zelandonca, sad ga imaš. Gdje je Čeru nija? Evo me, Džondalar. Držale su me i začepile mi usta. Kažu da je to bila samo šala. Slaba šala- reče on i ustade pomažući Radoniji. Ona je imala suze u očima i trljala je ruke na bolnom mjestu. Boljelo me je - kriknu ona. On odjednom shvati da je to bila šala, a on se tako bijedno ponio. Njemu se ništa nije dogodilo, ni Čeruniji; nije smio povrijediti Radoniju. Na mjesto njegove srdžbe useli se tuga. - Ja... ja ne želim povrijediti... ja... Nisi je povrijedio, Džondalar. Ništa joj neće biti reče jedan od muškaraca koji su promatrali što se zbiva. Ona uvijek stvara pomutnju i neprilike. Ne bi ti bilo krivo da je tebi stvorila neku pomutnju reče jedna djevojka, priskočivši u pomoć Radoniji. Mislite da muškarac voli kad tako navalite na njega. Moram vam reći da ne voli. To nije istina - reče Radonija. - Misliš da nismo čule vaše šale kad ste nasamo? Tebe sam čula kako govoriš da želiš sve žene odjednom. Čula sam te čak gdje kažeš kako želiš djevojke prije Prvih obreda, kad se ne smiju dotaknuti iako ih Majka već pripremi. Mladić pocrvenje, a Radonija nastavi: - Neki od vas čak govore o uzimanju ženki zbitoglavaca! Odjednom se iza vatre pojavi krupna žena. Nije bila toliko visoka, ali se doimala debljinom, pretilošću. Njezin pogled i tetovirano lice govorili su o stranom porijeklu, iako je nosila šamudonsku odjeću. Radonija! - reče žena. - Nije potrebno govoriti gnu sno na svečanosti u čast Majke. - Džondalar je prepozna. Žao mi je, Šamuda - reče Radonija spuštajući glavu. Lice joj se zajapurilo i sva se iskreno skrušila. Džondalar opazi da je vrlo mlada. Sve su bile gotovo djevojčice. On se grozno ponio. Draga moja - reče žena nježno. - Muškarac voli poziv, a ne napad. Ali mi ga nismo htjele povrijediti. Mislile smo da će mu se to svidjeti... Možda bi mu se svidjelo, da ste bile pažljivije. Nitko ne voli silu. Ni ti nisi voljela kad si pomislila da će te možda prisiliti, je li tako? Povrijedio me je! Je li? Ili te je prisilio da nešto učiniš protiv svoje volje? To te je valjda mnogo više povrijedilo. A što je s Čerunijom? Je li koja od vas mislila da ćete možda nju povrijediti? Ne možete nikoga prisiliti da se prepusti Užicima. To ne časti Majku. To je kvarenje Njezina dara. Šamuda, ti si se kladila... Prekidam igru. Doñi, Radonija. Svečanost traje. Božica želi da joj djeca budu sretna. To je bila tek mala nezgoda, neka ti ne pokvari veselje, draga. Ples je opet počeo, pridruži im se. Kad se gojazna žena okrenula da nastavi igru, Džondalar uze Radoniju za ruku. - Žao mi je... Nisam mislio. Nisam te želio povrijediti. Molim, oprosti. Stidim se.

Radonija se htjela oteti i otići u ljutnji, ali kad mu je vidjela iskrene ljubičaste oči smekšala se. - Bila je to glupa... dječja šala - i primaknu mu se. On je privuče, stisnu i strasno poljubi. Hvala, Radonija - reče i okrenu se da ode. Džondalar! - zovnu ga Čerunija. - Kamo ideš? On ju je bio zaboravio. Vratio se s osjećajem krivnje maloj, zgodnoj, živahnoj djevojci, podigao je i poljubio sa žarom i žaljenjem. Čerunija, obećao sam. Sve ovo ne bi se dogodilo da zbog tebe nisam zaboravio obećanje. Nadam se ipak... neki drugi put. Molim te, ne ljuti se - reče Džondalar i brzo poñe prema zakloništima ispod pješčenjačkog izbojka. Zašto si nam svima pokvarila veselje? - reče ona Radoniji, gledajući za njim. Kožni zastor na vratima staništa što ga je dijelio sa Serenijom bio je spušten, ali poprečna greda nije mu zapriječila put. To barem znači da nitko nije s njom. Unutra je bilo mračno. Možda je nema. Možda je napokon otišla s nekim drugim. Kad je dobro razmislio, sjetio se da je nije vidio cijele večeri. On je obećao da će s njom provesti noć, ali možda je ona imala planove, ili ga je pak vidjela s Čerunijom. Napipao je put do kuta gdje je podignuti ležaj bio prekriven prostirkama od perja i krznima. Darvov ležaj sa strane bio je prazan. To se moglo očekivati. Posjetitelji nisu često dolazili, osobito nije bilo njegovih vršnjaka. Vjerojatno se upoznao s nekim dječacima i provodi noć s njima, nastojeći da svi ostanu budni. Odjednom naćuli uši. Je li to čuo disanje? Pruži ruku preko uzdignuća i osjeti nečiju ruku, a radostan smiješak preli mu se preko lica; Brzo izañe van, otrča do središnje vatre, uze žeravice i vrati se u nastambu. Upali stijenj male kamene svjetiljke, zatim stavi dvije daske u križ na vrata - znak da ne žele da im drugi smetaju. Uze svjetiljku, prinese je ležaju i pogleda usnulu ženu. Hoće li je probuditi? Da, odluči, ali polagano i nježno. Svuče se i zavuče k njoj. Ona nešto promrmlja i odmače se k zidu. Dugim kretnjama je stade milovati, osjećajući njezinu toplinu pod rukom i udišući ženski miris. Istraži joj svaki dijelak tijela: ruku do vršaka prstiju, ramena i oštro istaknutu kralježnicu do. okrugle stražnjice, zatim bedra, koljena, listove i gležnjeve. Prebaci ruku preko nje da joj obuhvati dojku, osjeti na dlanu kako joj se bradavica steže. Osjeti potrebu da je lizne, ali mjesto toga priljubi se uz njezina leña i poče joj ljubiti ramena i vrat. Volio je dodirivati njezino tijelo i stalno ga iznova otkrivati. Ne samo njezino, volio je sva ženska tijela - zbog njih i zbog osjećaja koje su u njemu budila. Njegova muškost već je bila nabrekla, spremna, ali se još mogla obuzdavati. Uvijek je bilo bolje da malo pričeka. Džondalar? - reče sanjiv glas. Da - reče on. Ona se prevrnu na leña i otvori oči. -Je li jutro? Ne. - On se nalakti milujući joj dojku, zatim se prignu da siše bradavicu koju je prije poželio. Milovao joj je trbuh, zatim segnuo u toplinu izmeñu bedara i zadržao ruku na dlačicama njezina brežuljka. - Želim te, Serenija. Želim počastiti Majku s tobom, večeras. Moraš mi dati malo vremena da se probudim - reče ona, ali joj je u kutovima usana titrao smiješak. - Ima li hladnog čaja? Želim isprati usta, poslije vina uvijek osjećam užasan okus. Pogledat ću - reče on i ustade. Serenija se čeznutljivo smiješila dok se vraćao s čašom. Ponekad ga je voljela samo gledati - bio je tako čudesno muževan: mišići su se trzali na njegovim leñima u hodu, imao je snažne dlakave prsi, tvrd trbuh, žilave i jake noge. Lice mu je bilo gotovo savršeno: snažna četvrtasta čeljust, ravan nos,

senzualna usta. l ruke su mu bile jake i osjećajne, a oči - njegove izražajne, poticajne, nemoguće plave oči, koje su jednim pogledom mogle zaluditi žensko srce, koje su je časovito mogle navesti da poželi tu tvrdu, ponosnu, veličanstvenu muskost što strši ispred njega. Malo ju je uplašila njegova moćnost, kad ju je prvi put vidjela, kad još nije znala kako se njome dobro služi. Nikada je nije silio, davao joj je samo koliko može primiti. Ona se silila, željela je sve, htjela je primiti u se mnogo više. Bilo joj je drago što ju je probudio. Pridigla se kad joj je pružio čašu, ali prije nego što će se napiti sagnula je glavu i primila u usta nabreklu glavu. On je sklopio oči i prepustio se posebnom užitku. Sjela je, napila se, zatim ustala. - Moram izaći - reče. -Ima li još dosta budnih? Ne želim se oblačiti. Ljudi još plešu, još je rano. Možda bi trebala upotrije biti posudu. Dok se vraćala k ležaju, on ju je gledao. O Majko! Bila je divna žena, tako ljupkih crta, tako meke kose. Noge su joj bile duge i vitke, guzovi maleni ali lijepa oblika. Dojke sitne, tvrde, istaknutih bradavica, kao u djevojčice. Nekoliko crta na trbuhu - jedini znak materinstva, nekoliko bora oko očiju jedini znak njezinih godina. Mislila sam da ćeš se kasno vratiti; danas je svečanost - reče ona. Zašto si ti ovdje? Rekla si da se ne obavezuješ. Nisam srela nikoga tko bi me zanimao; osim toga, bila sam umorna. Ti mene zanimaš... ja nisam umoran - reče on. Privi je na grudi i poljubi u usta, zatim se stisnu uz nju. Ona osjeti na trbuhu bilo u "njegovoj muškosti, odjednom je preli val vrućine. Htio je produžiti predigru, suzdržavati se dok ona ne bude spremna, ali je bio gladan njenih usta, vrata, dojki. Ruka mu se spusti pod njezin brežuljak i nañe vruće i vlažno mjesto. S usana joj se ote lagan krik kad joj dotače maleni organ meñu stidnim usnama. Ona se pridiže i priljubi uza nj, dok je on milovao njezino središte užitka. Osjetio je što ona želi ovog puta. Promijeniše položaj -on se prevrnu na bok, ona na leña. Ona podiže nogu preko njegova boka, a drugu gurnu izmeñu njegovih nogu; dok joj je on i dalje dirao središte uživanja, ona pruži ruku i usmjeri njegovu muskost u svoju duboku šupljinu. Kričala je od strasti dok je prodirao, osjećajući istodobno dvostruko uzbuñenje. On je osjećao kako ga njezina toplina obavija, ulazeći u nju dok se uvijala i pritiskivala ga nastojeći da ga svega proguta. On se izmaknu pa opet jurnu u nju, dok ne doñe do zapreke. Ona se pridiže k njegovoj ruci, a on je protrlja jače uz novo prodiranje u dubinu. Bio je tako pun, tako spreman, a ona je kričala od nadolazeće strasti. Ona se osloni na njega, on osjeti da mu se prepone napinju. Milovao ju je i uvlačio se u nju, ponavljao je kretnje, dok ih odjednom moćni valovi ne spojiše na neizdrživom vrhuncu nakon kojega ih obli veličanstveno olakšanje. Nekoliko posljednjih milovanja proñe u drhtanju i potpunom zadovoljenju. Ležali su mirno, teško disalinoge su im još bile isprepletene. Ona se spusti niže. Tek sada, prije nego što će postati mlitav, ali kad je već izgubio punu gordost, mogla ga je napokon svega primiti. Činilo se da joj uvijek daje više nego što ona uzvraća. Nije se htio pomaknuti, ali nije htio ni zaspati odmah. Napokon je izvukao mlohav ud i svio se oko nje. Ona je mirno ležala, ali on je znao da ne spava. Pustio je da mu misli lutaju, i odjednom ga obuze želja za Čerunijom i Radonijom i svim drugim djevojkama. Kako bi bilo biti sa svima njima? Osjećati sva ona topla, poma-mna, ženska tijela oko sebe, .s njihovim vrućim bedrima, okruglim guzovima, vlažnim vrelima. Imati dojku jedne žene u ustima, a svakom rukom milovati drugo žensko

tijelo. Osjeti novi žmarac uzbuñenja. Zašto ih je odbacio? Ponekad je doista znao biti glup. Pogleda ženu kraj sebe i upita se koliko će joj trebati da ga opet poželi, pa joj poljubi uho. Ona mu se nasmiješi. Liznu joj vrat, zatim snažno poljubi usta. Bit će polaganije ovaj put, neće se žuriti. Ona je lijepa, divna žena... zašto se ne mogu zaljubiti? Trinaesto poglavlje

Pred Ejlom je iskrsla poteškoća kad je stigla do doline. Namjeravala je rezati i sušiti meso na žalu, spavajući vani kao i prije. Ali o ranjenom spiljskom laviću mogla se brinuti samo u spilji. Lavić je bio veći od lisice i mnogo teži, ali ga je mogla nositi. Odrasli sob je bio druga priča. Dva koplja na kojima su počivala oba tereta bila su previše odmaknuta jedno od drugoga da bi se njihovi šiljci mogli vući po uskoj stazi do spilje. Nije znala kako će teško ulovljena soba odnijeti u spilju, a nije se usuñivala ostaviti ga bez straže na žalu, jer su je hijene i dalje pratile. Ejla se s pravom zabrinjavala. Za kratko vrijeme koliko joj je trebalo da odnese lavića u spilju, hijene su već režale oko soba na nosiljci, iako je Njiska nervozno udarala nogama oko sebe. Ejlina praćka je djelovala već na pola puta pri silasku, a jedan kamen je bio smrtonosan. Uhvatila je životinju za šapu i odvukla je iza litica na livadu, iako joj se gadilo dotaknuti hijenu. Smrdila je na strvine kojima se hrani, pa je Ejla dobro oprala ruke u potoku prije nego stoje prišla kobili. Njiska se tresla i znojila, mahala je repom u stanju nervozne uznemirenosti. Miris spiljskog lava u blizini nije mogla podnositi, a još je gori bio vonj hijena na njezinu tragu. Pokušala se izmaknuti progoniteljima, ali je jedno koplje zapalo izmeñu dva kamena, pa je bila na rubu panike. - Danas si imala težak dan, Njisko - reče Ejla kobili i zagrli je oko vrata kao uplašeno dijete. Zatim poče rastavljati nosiljku, ne znajući još kako će odnijeti soba u spilju; ali kad je razvezala prvo koplje, ono se okliznulo i vrh mu se približio drugome. Tako se problem sam od sebe riješio. Ponovo je svezala koplje, povela Njisku i pripazila na teret: l on je nesigurno stajao na suženoj podlozi, ali udaljenost je bila mala. Teže je bilo Njiski; sob nije bio nimalo lakši od konja, a staza je bila strma. Kad su stigli na vrh, Ejla oslobodi kobilu i zahvalno je pomilova. Zatim uñe u spilju, očekujući da će Njiskajjći za njom, ali je osvijesti njezino zabrinuto rzanje. - Što ti je? - upita kretnjom. Spiljski lavić bio je na mjestu gdje ga je ostavila. Lavić! pomisli. Njiska osjeća miris lavića! Vrati se pred spilju i pomilova kobilu. - Sve je u redu, Njisko. To mladunče te ne može povrijediti. - Kobila se smirila; povjerenje u ženu nadjačalo je strah. Ejla privede kobilu laviću, ona ga oprezno onjuši, njisnu i odskoči, zatim ga opet onjuši. Miris grabežljivca je bio prisutan, ali lavić nije predstavljao nikakvu opasnost. Njiska ga još malo onjuši, zatim prijeñe na svoje mjesto i poče jesti sijeno. Ejla posveti pažnju ranjenom mladunčetu. Pokuša se sjetiti što su lovci govorili o stepskim lavovima. Činilo joj se da ovaj ima svjetliju dlaku od onih koje je vidjela, a znalaje da lavovi prilagoñavaju dlaku boji trave i okoline, te ih je vrlo teško primijetiti. Cijeli čopor je često sličio na gomilu kamenja u grmlju. Iskusnim dodirima mlada izlječiteljica pokuša ispitati ozbiljnost povreda. Jedno rebro je bilo slomljeno, ali kao da nije značilo veću opasnost; zbog

bolna stenjanja pri disanju vjerojatno su postojale i unutrašnje povrede; najgora je bila rana na glavi, nastala pod udarcem kopita. Vatra se odavno ugasila, ali to je više nije brinulo. Uz pomoć novog kresiva mogla ju je zapaliti kad god je htjela, samo je morala imati dobre gube. Zagrijala je vodu, oprala ranu i kožnim zavojima slegla slomljeno rebro. Rana je pomalo krvarila, a boljim pregledom Ejla vidje da je kost napukla. Ona nasjecka korijena divljeg hrena - od njega će prestati krvarenje i srasti kost- i zavi ranu mekšom kožom. Zar ne bi Brun bio iznenañen da me sada vidi, pomisli. Nikada nije dopuštao da se brinem o životinjama koje love plijen, ne bi mi dao donijeti lavića u spilju. Mislim da ću uskoro nešto doznati o životu spiljskog lava - ako ostane na životu! Zatim se vratila sobu. Kad su prve trake mesa bile spremne za sušenje, obuze je malodušnost. Na kamenom izbojku nije bilo gornjega sloja zemlje da pobije kolčiće i na njih priveže remenje gdje će sušiti meso. Nije znala što bi učinila. Što joj je trebalo to lavlje mladunče? Kako će se brinuti o njemu? Zašto ga jednostavno ne vrati u stepu i zaboravi? Cime će ga hraniti? Što će biti s njim kad odraste? Vratila se u spilju i stala iznad lavića. Nije se pomaknuo, ali je disao. Bio je bespomoćan, kako bi ga mogla ostaviti u stepi! Ali mora se pobrinuti o mesu. Osobito sada kad mora hraniti još jedna usta. Uze štap, izañe pred spilju i poče razmišljati kako bi" riješila problem sušenja mesa. Priñe litici i žabi štap u pukotinu. Štap je stajao, ali ne bi mogao izdržati težinu naslaganog mesa. Otrča do potoka i vrati se s košarom kamenja, pa ih složi ispod drugog kraja štapa. Sad je štap čvrsto stajao i mogao je izdržati veći teret. Tako je zabola nekoliko štapova i izmeñu njih napela remenje, pa se vratila sobu. Dok je rezala, na vatri je pekla bolji komad za večeru i razmišljala kako će hraniti lavića. Mladunčad može jesti hranu odraslih, sjeti se, samo ona mora biti mekša. Možda bi mu mogla pripremiti kašu od mesa. To je radila za Darka, zašto ne bi i za lavića? U stvari, zašto ne bi skuhala tu kašu u čaju koji je upotrebljavala kao lijek? Odmah se dala na posao i kaša je uskoro bila spremna za kuhanje. Lavić se još nije pomaknuo, ali njoj se učini da mu je sada lakše. Uto poče slabašno cviliti, pokušavajući da se prevrne. Kad mu se Ejla primakla, lavić uzmaknu, ali vrlo malo, pa Ejla sjede kraj njega. Malo uplašeno stvorenje, pomisli. Ne mogu ti zamjeriti. Probudiš se u čudnovatom brlogu, ranjen, a vidiš nekoga tko nije nalik na majku ni na braću. Ne boj se, neću ti ništa. Jao! Tvoji zubići su oštri. Hajde mali, pomiriši mi ruku, upoznaj me, bit će ti lakše. Ja ti sada moram biti majka. Čak da znam gdje je tvoj brlog, ne bih te odnijela, jer tvoja majka ne zna kako bi se pobrinula za tebe. Ne znam mnogo o spiljskim lavovima, ali nisam ništa znala ni o konjima. Ipak, mladunče je mladunče. Jesi li gladan? Ne mogu ti dati mlijeka. Nadam se da će ti se svidjeti kaša. l lijekovi bi ti trebali pomoći. - Mladunče, hoćeš li malo popiti? - reče mu kretnjama prinoseći skuhanu mesnu kašu. Ulila je malo ljepljive tvari u

l tanjur od brezove kore i stavila mu je pod nos. Lavić puhnu na nju i ustuknu natrag. Ejla začu topot kopita, a trenutak poslije Njiska uñe u spilju. Opazi lavića, sada budna i pokretljiva, pa priñe da ga pogleda. Lavić se uplašio velike životinje koja ga njuši, pa pobježe prema Ejli. Osjeti toplinu njezine noge, sjeti se malo poznatijeg mirisa i zaustavi se. Oko njega je bilo previše nepoznatih stvari.

Ejla ga podiže u krilo, pomilova ga i poče mu pjevušiti da ga smiri. Tako bi smirila svako mladunče, tako je smirivala vlastito čedo. Sve je u redu. Priviknut ćeš se na nas, pomisli. Njiska je gledala kako Ejla drži u naručju spiljskog lava; nije se činilo opasno, iako joj je nagon govorio da takav miris mora biti opasan. Ona se i prije mijenjala da bi mogla živjeti sa ženom; možda se i taj lavić može podnijeti. Mlada životinja odgovorila je na milovanje. Gladno si, mladunče, je li? Ejla mu prinese kašu pod nos. Mladunče je pomirisa, ali nije znalo što bi s njom. Ejla zamoči dva prsta u kašu i prinese ih njegovim ustima. Lavić je znao što će učiniti. Kao i svako mladunče, posisao je. Dok je sjedila u svojoj spilji, držeći u krilu lavlje mladunče, Ijuljuškajući ga, Ejla je bila toliko preplavljena uspomenama na svoga sina da nije bila svjesna kako joj se suze kotrljaju niz lice i kapaju na čupavo malo krzno. Izmeñu osamljene mlade žene i lavljeg siročeta razvila se posebna veza, toliko čudna i neprirodna. Ejla se svesrdno brinula za Mladunče, kako ga je nastavila zvati, loveći za njega, hraneći ga kašom, dopuštajući mu da kraj nje spava. Ono je isprva stalno boravilo u spilji, ali kad je prizdravilo, stalno je vrludalo naokolo, vraćajući se kad bi ogladnjele ili htjelo spavati. Rado se igralo s Ejlom, osobito je uživalo daje dočeka u zasjedi i skoči joj na leña. Ejla se pravila da to ne vidi, ali se ponekad znala okrenuti u posljednji čas i uhvatiti ga u naručje. Djeci u Plemenu se svašta dopuštalo; kažnjavanja gotovo nije bilo, osim neobraćanja pažnje na ponašanje kojim su djeca htjela svraćati pozornost na sebe. Ejla je s Mladunčetom postupala na sličan način, ali kad je ponara-slo, katkada je u igri znalo nanijeti bol svojoj pomajci. Tada bi Ejla prestala s igrom i načinila plemensku kretnju "Stoj!" a Mladunče bi razumjelo i nastojalo izgladiti spor pokušajem da siše njezine prste. Kad je Ejla vidjela da Mladunče shvaća njezinu kretnju "Stoj", počela se Često služiti tim znakom kad bi htjela da ga u nečemu spriječi. Mladunče je uskoro poštovalo tu zapovijed, pa bi se zaustavilo nasred puta, ili bi se suzdržalo da ne skoči, ali je obično tražilo smirenje u sisanju njezinih prstiju, kao da je znalo da "Stoj" dolazi uvijek nakon nečega što se Ejli ne sviña. S druge strane, Mladunče je bilo posvema slobodno. Nikada ga Ejla nije zatvorila, moglo je izlaziti iz spilje, skitati se po okolini vraćati se, ležati, trčati - nikakvih zapreka nije poznavalo. Živjeli su kao šira obitelj; konj i lav bili su živa stvorenja koja su dijelila njezin život, oni su joj bili jedini prijatelji u posvemašnjoj samoći. Isprva je Njiska jedva podnosila lavića, ali ga je uskoro bilo nemoguće zanemariti. Kad je vidjela kako Ejla poteže komad kože s jedne strane, a lavić drži zubima drugi kraj i reži, svladala ju je znatiželja. Prišla je, onjušila kožu, zgrabila je zubima i potegla na treću stranu. Ejla je ispustila svoj kraj, uživajući u igri povuci-potegni kojom su se zanijeli njeni ljubimci. Mladunče je poslije često znalo nositi kožu u zubima i mamiti Njisku u igru. Hvatanje repa je bilo još zanimljivije, osobito Mladun-četu, jer se radilo o Njiskinu repu. Ono bi se sakrilo, zatim počelo šuljati i približavati zanjihanom repu koji mu je bio toliko privlačan. Već u skoku se vidjelo koliko se veseli punim ustima dlake. Ejli se činilo da kobila svjesno dopušta laviću da se zabavlja, iako je njezin rep bivao izložen opasnosti. Mlada kobila se ni s kim prije nije igrala; Ejla nije imala dara za izmišljanje igara. Ali kad bi joj dosadilo, okrenula bi se i otjerala lavića. Što je previše, to je previše, pa makar posrijedi bilo mladunče spiljskog lava! Onda je Mladunče otkrilo novu igru: valjanje u konjskoj balegi. Kao većina igara, i to je bila priprema za buduće lovljenje plijena. Balega je prikrivala lavlji miris da ga ne nanjuše žrtve, ali zbog toga se Ejla nije manje smijala kad bi ga vidjela što radi s balegom. Osobito su mu bile drage mamutove lopte: zagrlio bi ih, valjao se s njima i razbijao ih s velikim veseljem. Ali najdraže mu se bilo igrati s Njiskinim balegama.

Nosio ih je po spilji, kotrljao, igrao se, razmazivao ih po krznu. Kad je Njiska ušla u spilju, namirisala je svoj vonj na njemu. Učinilo joj se da je lavić dio nje, pa je od tada bila posvema spokojna u njegovoj blizini, čak je osjećala da se mora za njega brinuti: vodila ga je i čuvala, a ako je on ponekad odgovorio na nerazumljiv način, to nije smanjivalo njezinu skrb. Toga ljeta Ejla je bila sretnija nego ikada poslije napuštanja Plemena. Njiska joj je bila pratnja i više nego prijateljica; Ejla nije znala što bi bez nje tijekom duge zime u samoći. Ali dolazak lavića je proširio njezin društveni život, donio joj je zabavu i smijeh. Izmeñu zaštitničkog konja i razigranog lava uvijek je bilo nešto smiješno. Jednog toplog dana nalazila se na livadi i promatrala novu igru: Njiska i Mladunče su se lovili u velikom krugu. Naizmjence su se sustizali i prestizali, a Ejli je to bilo toliko smiješno da se smijala do suza. Ali kad je smijeh splasnuo, ona zbog nečega postade svjesna sebe. Kakav je to zvuk što ga stvara kad je nešto zabavlja? Zašto to čini? To je tako prirodno hvata kad nema nikoga u blizini da je ukori. Zašto da je ukori? Nije se mogla sjetiti da se u Plemenu itkc smijao, osim njezina sina. Oni su razumjeli humor, on je izazivao njihovo odobravanje i ugodan izraz koji se skupljao u očima. Grimase na licu nisu izražavale smijeh u Plemenu, one su bile izraz straha, ili prijetnje, a ne sreće koju ona osjeća. Ali ako se od smijeha tako dobro osjeća, ako se javlja tako lagano, može li u njemu biti ikakvo zlo? Smiju li se drugi ljudi poput nje? Drugi? Nestade toplih osjećaja. Nije joj bilo drago misliti o Drugima. To ju je podsjećalo da ih je prestala tražiti i ispunjavalo ju je zbrkanim osjećajima. Iza joj je rekla da ih nañe, a život u samoći mogao je takoñer biti pogibeljan. Tko će joj pomoći ako joj se što dogodi, ako oboli? Ali ona je tako sretno živjela u dolini sa svojom životinjskom obitelji. Njiska i Mladunče se nisu mrštili kad bi se ona zaboravila i potrčala. Nikada joj nisu zabranili da se smije, ni da plače; nisu joj govorili što može loviti, kada može loviti, kojim oružjem se može služiti. Mogla je o"svemu sama odlučivati, osjećala se tako slobodnom. Nije smatrala da joj slobodu ograničava vrijeme koje provodi u osiguravanju osnovnih potreba - hrane, topline, skloništa - iako je u tome provodila veći dio dana. To joj je ojačavalo samopouzdanje, jer je znala da se može sama brinuti o sebi. Kako je prolazilo vrijeme, osobito nakon Mladunčetova dolaska, Ejla je osjećala da u njoj slabe bol i tuga za Plemenom. Praznina i čežnja za ljudskim bićima bili su tako normalni osjećaji, da je svako olakšanje predstavljalo radost, a dvije životinje su malo-pomalo počinjale ispunjavati njezin život. Voljela je zamišljati da se ona i Njiska brinu o Mladunčetu kao što su se Iza i Kreb brinuli o njoj kad je nañena. A kad ju je Mladunče grlilo prednjim šapama prije spavanja, nije se mogla oteti osjećaju koji ju je ispunjavao kad bi se sjetila Darka. Nije željela napustiti dolinu i poći u potragu za Drugima. Drugi možda imaju drukčije običaje, mogu joj zabraniti da se smije, mogu joj se rugati zbog toga. Ne, neće mi to zabraniti! Ne želim živjeti ni s kim više tko mi ne bi dopustio da se smijem. Životinje su se umorile u igri. Njiska je pasla a Mladunče se odmaralo. Ejla zazvižda; Njiska dotrča, a lavić doskakuta za njom. - Moram poći u lov - dade joj znak. - Ovaj lav toliko mnogo jede i tako brzo raste! Mladunče je stalno išlo za Ejlom ili Njiskom, poput svake druge mladunčadi. To je stvorilo novu poteškoću. Kako će Ejla u lov, ako za njom bude trčkarao mladi lav? Kad se u Njiski probudio zaštitnički nagon, Ejla je odahnula, jer će se kobila brinuti o laviću dok ona bude odsutna. Znala je da se nijedna hijena neće rado izvrgnuti udarcima kopita, ali to je ujedno značilo da će opet sama u lov pješice. Ipak, pješačenje po stepi u potrazi za životinjama koje može ubiti praćkom pružilo joj je.nešto neočekivano. Uvijek je izbjegavala lavlje čopore koji su tumarali istočno od njezine doline. Ali kad ih je sada opazila kako planduju ispod kržljavih borova,

zaključila je da je došlo vrijeme da nauči nešto više o životinjama svoga totema. Bilo je to opasno zanimanje. Premda je bila lovac, lako je mogla postati plijen. Ali ona je i prije promatrala grabež-Ijivce pa je naučila kako će postati neupadljiva. Lavovi su znali da ih ona gleda, ali uskoro se više nisu na nju obazirali. To ipak nije isključilo opasnost, jer se svaki od njih mogao

Dotma konja

" okrenuti zbog tko zna kakva razloga, ali ona nije mogla odvojiti pogleda od njih. Većinu vremena su provodili u ležanju i spavanju, ali u lovu su bili brzi i žestoki. Lovili su samo kad su bili gladni, a dosta im je bilo da jedu jedanput u nekoliko dana. Lovili su tokom cijele godine. Ljeti su postajali noćni lovci, zimi dnevni. Spavali su u skupini, na stijenama ili u spilji, katkada pod stablima ili liticama. Jednog dana vidjela je lavicu koja je dovukla cijelog starog mamuta vrlo dugačkih kljova. Cijela obitelj se pogostila. Kako je ona mogla izbjeći smrt pred tolikom zvijeri? Bilo joj je samo pet godina, a prošla je tek s ogrebotinama, pomisli. Sad je bolje razumjela čuñenje u Plemenu. Zašto je Spiljski lav izabrao mene? Odjednom je obuze neka crna slutnja. Ništa odreñeno, ali misli joj se vratiše Darku. Kad se primakla dolini, jedan zec pade od kamena iz praćke. To je za Mladunče, pomisli; ali što će s njim kad odraste, upita se. Je li bilo pametno kad je donijela lavića u spilju? Slutnje su prestale čim je lavić istrčao pred nju, veseleći se njezinu povratku i ližući joj prste hrapavim jezikom. Kasno uvečer, kad je oderala zeca i izrezala ga na komadiće za Mladunče, kad je očistila Njiskino mjesto i dala joj svježeg sijena, kad je spremila večeru za sebe i pojela, sjedila je kraj vatre pijući čaj i zureći u vatru. Razmišljala je o dogañajima toga dana, o prilikama koje su je navele da posvoji lavića. Mogla je samo zaključiti da je to bila želja njezina totema. Nije znala zašto, ali bila je uvjerena da joj je duh Spiljskog lava poslao jednoga od svojih da ga ona odgoji. Uze amulet koji joj je visio o vratu i opipa predmete u njemu, zatim se starim plemenskim jezikom obrati totemu: -Ova žena nije razumjela kako je moćan Spiljski lav. Ova žena je zahvalna što joj je to pokazano. Ova žena možda nikada neće doznati zašto je odabrana, ali ova žena je zahvalna za lavića i za ždrijebe. Jednoga dana, Veliki spiljski lave, ova žena će doznati zašto je lavić poslan... ako njezinu totemu bude po volji da joj to obznani. Ljetni napori u prikupljanju zimnice sada su se bitno povećali zbog Mladunčeta. Ejla je za toga mesoždera u rastu morala pripraviti velike zalihe mesa. Lovljenje malih životinja oduzimalo joj je previše vremena - trebalo je poći u lov na krupnu divljač, kako za sebe tako i za lava. Ali u tome joj je trebala Njiskina pomoć. Mladunče je znalo da Ejla planira nešto posebno kad je izvukla ormu i zazviždala konju da namjesti dugačke drvene kolce koji se vuku po zemlji. Nosiljka se pokazala dobrim prijevoznim sredstvom, ali Ejla ju je htjela tako privezati da osim nje može iskoristiti i košare sa strane. Htjela je takoñer da jedan kolac ostane pomičan, tako da kobila može izvući teret sve do spilje. Sad je i sušenje mesa na izbojku bilo moguće.

Nije znala kako će se Mladunče ponašati u lovu, ali morala je pokušati. Kad je sve bilo gotovo, uzjahala je i krenula. Mladunče je pošlo za njom, kao što bi slijedilo majku. Ejla je mnogo znala o životu krda u stepi, o seobama, uobičajenim stazama i gazovima. Ali još je morala kopati jame, a to nije bio posao koji se lakše obavlja uz prisutnost lavića koji misli da je Ejla izmislila neku novu igru. Skakao je u jamu, penjao se uz rubove, urušavao strane, valjao se po hrpama zemlje na koži. Kad bi ona ponijela hrpu zemlje da je odvuče daleko od jame, on je hvatao sa svoje strane. Bila je to nova igra povuci-potegni, a sva se zemlja rasipala po tlu. - Mladunče! Kako ću iskopati jamu - vikala je ojañena, ali se ipak smijala i time ga ohrabrivala. - Čekaj, dat ću ti nešto da vučeš. - Izvukla je iz košare sobovu kožu koju je ponijela kao prostirku u slučaju kiše. - Potezi ovo, Mladunče - pokaza mu i povuče kožu po zemlji ispred njega. To je bilo što je ono čekalo. Mladunče se toliko oduševilo kožom, toliko ju je natezalo i gužvalo prednjim nogama da se Ejla morala nasmijati. Unatoč Mladunčetovu miješanju, Ejla je uspjela iskopati jamu i pokriti je starom kožom i slojem blata. Koža je tek bila razastrta, učvršćena samo s četiri kolčića, kad je lavić morao istražiti tu novost. Pao je u klopku, zatim iskočio uz očit prezir, ali poslije toga držao se podalje. Kad su pripreme završene, Ejla zazvižda kobili i odjaha iza krda onagera. Više nije imala srca loviti konje, ali divlji magarci su bili dobra zamjena. Istina je da su ti polumagarci sličili na konje, ali krdo se nalazilo na tako dobru položaju za nagonjenje preko stupice da se nije mogla odreći izgledne lovine. lako se Mladunče još igralo sa svime oko sebe, Ejla je uskoro vidjela da će joj ono pomoći u lovu. S uroñenim lovačkim nagonom ono je skakalo za onagerima i hvatalo ih za rep, ali je bilo premaleno da bi moglo kojega oboriti. Magarci su bježali pred njima, ali kad su došli u blizinu jame zastali su zbog ljudskog i lavljeg mirisa koji se zadržao u blizini. To je bio znak da Ejla jurne u napad, vičući i mašući rukama. Lavić se odmah pridružio potjeri, pa su onageri, osjetivši još jači miris iza leda, panično potrčali prema klopci. Ejla skliznu s konja i potrča s kopljem prema jami iz koje je očajnički pokušavao iskočiti onager, ali Mladunče ju je preteklo. Skočilo je plijenu na leña i nejakim zubima zagri-zlo vrat; još nije znalo kako lav smrtonosno guši žrtvu stežući je za grlo, ali to mu je bilo prvo iskustvo. Kad je stigla zadihana Ejla, onager je divljao od straha, ulovljen u stupici i s krvoločnim lavom na leñima. Žena dokrajči njegov strah sigurnim udarcem koplja. Onager se sruši zajedno s lavićem koji mu je uspio progristi kožu. Tek kad se žrtva umirila, lavić je iskočio iz jame i pokušao ponosno riknuti. Ejla sveza magarca uzetom oko vrata i ponuka Njisku da povuče. Dok je kobila poslušno izvlačila teret iz jame, Mladunče je smušeno skakalo na sve strane, ne znajući što bi učinilo: ono je ubilo žrtvu i moralo bi se prvo pogostiti, a opet je znalo da lavići posljednji dolaze na red. Ejla prevrnu onagera i raspori mu utrobu. To bi i lav najprije učinio, kidajući mu mekšu donju kožu. Mladunče nije moglo dulje čekati pa je zaronilo u zjalo trbušne šupljine, zagrizlo meko unutrašnje tkivo i povuklo nešto tvrñe na tipičan način igre povuci-potegni. Ejla dovrši rasijecanje, okrenu se i poče se smijati dok joj suze ne navriješe na oči. Mladunče je bilo zagrizlo komad crijeva i potezalo, ali nije naišlo na otpor, pa je vuklo sve dok se nije odmotalo cijelo crijevo dugo nekoliko stopa. Njegov iznenañeni pogled bio je toliko smiješan da se Ejla nije mogla suzdržati; pala je na zemlju od smijeha, držeći se za trbuh i nastojeći da se smiri. Ne znajući što žena radi na zemlji, lavić ostavi klupko crijeva i doñe pogledati. Ona ga zagrli oko vrata i protrlja

lice o njegovo krzno. Zatim ga počeša iza ušiju i oko okrvavljenih čeljusti, dok je on lizao njezine ruke i verao joj se u krilo. Našao joj je prste i počeo glasno sisati, režeći u dubini grkljana, dok su njegove prednje šape naizmjenično gazile po njezinim bedrima. Ne znam što te je donijelo, Mladunče, pomisli Ejla, ali tako mi je drago što si kraj mene. Četrnaesto poglavlje U jesen je spiljski lav bio krupniji od velikog vuka, a njegova debeljuškastost ustupala je mjesto žilavim nogama i mišićnoj snazi. Ali unatoč veličini, on je i dalje bio lavić, i Ejla je povremeno morala podnijeti modricu ili ogrebotinu koju bi od njega nehotice dobila u igri. Nikada ga nije udarila, ta bio je mladunče. Ali ga je često korila znacima "Stoj, Mladunče!" i gurala ga dodajući: "Dosta, previše si grub". Nakon toga bi otišla od njega, i to je bilo dovoljno da skrušeni lavić doñe za njom i ponizno maše repom, onako kako su članovi lavljeg čopora iskazivali poštovanje najjačemu meñu sobom. Ona se tome nije mogla oprijeti, a veselje koje je pratilo njezino opraštanje uvijek je bilo suzdržanije. On bi pokazao pandže prije skoka, zatim bi joj spustio šape na ramena i gurnuo je; ona bi ga morala zagrliti; tada je on golim zubima hvatao njezinu ruku - kao što će jednog dana gristi ženku s kojom se bude pario - ali je bio nježan i nikada joj nije razderao kožu. Ona je prihvaćala njegove izraze odanosti i uzvraćala mu istom mjerom, ali u Plemenu je sin slušao majku do svoje prve lovine, pa je htjela da i ovdje bude tako. Lavić ju je prihvatio kao majku; bilo je prirodno da ona zapovijeda. Žena i kobila bile su njegov ponos; one su mu bile sve na svijetu. Nekoliko puta je na izletima po stepi sreo druge lavove, ali ožiljak na nosu je bio dokaz da mu je pristup meñu njih glatko odbijen. Otada je Ejla izbjegavala lavove kad je bila s Mladunčetom, ali ih je i dalje pozorno proučavala kad njega nije bilo u blizini. Usporeñivala je svoga, lavića s mladunčadi iz čopora. Njezin je miljenik bio krupniji, jer za razliku od roñaka nikada nije osjetio što je glad. Uz Ejlinu trajnu brigu i namicanje mesa mogao je brzo dostići punu tjelesnu sposobnost. Poput žene iz Plemena koja ima zdravo dijete, Ejla se ponosila videći kako njezin lavić brže i skladnije raste nego mladunčad u čoporu. Još je u nečemu Mladunče napredovalo - u lovu. Nakon prvih iskustava s ulovljenim magarcem, stalno je pratilo Ejlu. Lavića mu ne bi dopustila da se upušta u pravi lov prije zrelosti, a Ejla ga je poticala i upućivala, jer joj je njegova pomoć ponekad bila korisna. Samo jedanput je lavić krenuo u napad prije vremena i rastjerao krdo. Ejla se toliko rasrdila da je znao što je posrijedi, pa je drugi put dobro pazio da ništa ne počinje dok ona ne krene u napad, lako ni sada nije uspijevao zaklati plijen prije njezina dolaska do jame, Ejla je znala da će uskoro sam nešto uloviti. Jednog dana se Mladunče igralo i valjalo komad mesa koji mu je Ejla ostavila, pa zaspalo. Probudilo se kad je čulo kako Ejla ide uza strmu stazu u stepu. Njiske nije bilo u blizini. Mladunčad bez nadzora bila su uvijek gotov plijen za hijene i druge grabežljivce; ono je to rano i dobro naučilo. Zato lavić pojuri za Ejlom i stiže na gornji rub prije nje, a zatim proslijediše naporedo. Vidjela ga je kako se ukočio prije nego što je opazila velikog hrčka, ali tada je i hrčak vidio njih i nadao se u bijeg. Ona izbaci za njim kamen iz praćke, ali nije bila sigurna u pogodak. Toga časa lavić jurnu. Kad ga je sustigla i našla krvave njuške, htjela je doznati tko je ubio hrčka. Gurnula ga je u stranu da nañe trag kamena. On se opirao, ali kad ga je ona strogo pogledala, popustio je bez pogovora. Pojeo je dovoljno hrane iz njene ruke i znao je da će se ona opet pobrinuti. Nije mogla ništa otkriti, pa mu ga je vratila i pohvalila ga; za njega je bio uspjeh što ga je sam rastrgao.

Prva njegova sigurna lovina bio je jedan zec. Bilo je to u jednoj od onih rijetkih prilika kad bi njezin kamen promašio cilj. Znala je da nije pogodila zeca, kamen je pao koju stopu iza njega, ali njezine kretnje su bile dovoljan znak da se lavić dade u potjeru. Našla ga je kako para utrobu maloj životinji. - Divan si, Mladunče! - Hvalila ga je svojom jedinstvenom mješavinom zvukova i kretnji, kao što su u Plemenu hvalili dječake nakon prvoga lova na sitnu divljač. Lav nije razumio što mu govori, ali je razumio da joj je ugodio. Iako je bio još mlad, zadovoljio je nagonsku potrebu za lovom i dobio pohvalu glavnoga člana svoga čopora. Dobro je obavio posao i to je znao. Prve zimske studeni donijele su vjetrove, ledenu koru na obali potoka i nove brige mladoj ženi. Spremila je velike zalihe biljne hrane i mesa za se i lavića, ali je znala da s tim neće izdržati cijelu zimu. Imala je dovoljno zrnja i sijena za Njisku, ali krmivo za konja nije bilo nužno. On može pasti cijelu zimu, iako bi kraj dubokih snjegova ponekad gladovao. Grabežljive! su takoñer lovili cijelu zimu, trijebeći slabije primjerke i ostavljajući više životnog prostora za jače. Broj grabežljivaca i plijena održavao se u ravnoteži, iako je ponekad znala prevagnuti jedna strana. Ali zima je svima bila najteže godišnje doba. S dolaskom zime Ejline su brige postajale sve veće. Nije mogla loviti velike preživače na smrznutoj zemlji, jer je njezin način lova zahtijevao kopanje jama. Većina životinja je spavala ili živjela u brlozima na prikupljenoj hrani - teško ih je bilo naći. Ejla je osjećala da neće moći prehraniti lava. Dok se vrijeme pogoršavalo, tako da je meso moglo isprva ostajati hladno, a poslije smrznuto, pokušavala je ubiti što više velikih životinja, spremajući ih pod gomile kamenja. Ali nije dovoljno poznavala njihove zimske seobe, pa nije uspjela koliko se nadala, lako su joj te brige katkada odgonile noćni san, nikada nije požalila što je podigla ranjena lavića i donijela ga kući. U društvu konja i spiljskog lava Ejla je rijetko osjećala zimsku dosadu; naprotiv, njezin smijeh je često ispunjavao spilju. Kad god je izlazila iz spilje i otkrivala meso ispod kamenja, Mladunče bi je preduhitrilo pokušavajući da se domogne smrznuta mesa prije nego što bi ona s velikom mukom odgurnula kamen. - Mladunče! Skloni se, ne smetaj! - Smiješila se laviću koji se nastojao uvući pod kamenje. On bi ukočenu životinju odvukao u spilju; kao da je znao da su tu nekada stanovali spiljski lavovi, lavić je prisvojio nišu na kraju i tu je donosio smrznuti plijen. Volio je oglodati sa svih strana smrznuti komad; Ejla je morala čekati da za sebe odreže mali dio pa da ga pripremi na vatri. Kako su se zalihe skrivenog mesa stanjivale, tako je Ejla počela sve češće motriti vremenske prilike. Nije imala odreñena plana, ali je znala da mora u lov što prije. Čim je izvukla Njiskine košare, Mladunče je znalo kamo se spremaju pa je počelo uzbuñeno trčkarati po spilji i pred njom. l Njiska se veselila izletu, pa se oglašavala rzanjem i mahanjem glave. Kad su stigli u hladnu sunčanu stepu, Ejlina briga i napetost prepustiše mjesto nadi i uživanju u aktivnosti. Stepa je bila pokrivena tankim slojem svježeg snijega. Zrak je bio miran, nebo bez oblaka, ali studen se nije nimalo obazirala na sunce. Iz njihovih nozdrva izbijale su struje pare, a pri svakom rzaju s Njiskine su se gubice raspršivale tanke naslage leda. Ejla je bila zahvalna novoj lasičjoj kukuljici i dodatnim krznima koja je stekla u ljetnom lovu. Pogledala je gipki mačji hod svoga pratioca i zaprepastila se kad je shvatila da je Mladunče po veličini dostiglo Njisku. Na vratu su mu se vidjeli počeci crvenkaste grive, i ona se sama sebi čudila što to nije prije opazila. Odjednom se lavić nape, rep mu se ukoči i podiže. Ejla nije bila sviknuta na otkrivanje tragova po zimi, ali i s konja su se mogle vidjeti vučje stope u snijegu. Bile su oštre i jasne, očito vrlo svježe otisnute. Mladunče požuri naprijed; vukovi nisu bili daleko. Ona potače Njisku da sustigne Mladunče, upravo na vrijeme da vidi kako čopor vukova opkoljuje starog mužjaka koji je zaostajao iza krda sajga antilopa.

Lavić nije mogao odoljeti, pa je jurnuo usred krda, rastjeravši i antilope i vukove. Iznenañeni i zbunjeni vukovi navodili su Ejlu na smijeh, ali nije željela ohrabriti Mladunče. Tako je uzbuñeno, pomisli, odavno nismo lovili. Skačući u dugačkim skokovima, antilope su panično bježale stepom. Vukovi su se opet skupili i laganim korakom nastavili potjeru. Kad se Ejla primirila, strogo je pogledala Mladunče u znak neodobravanja. Ono ostade iza nje, ali je bilo previše radosno da bi se pokunjilo. Dok su tako Ejla, Njiska i Mladunče slijedili vukove, jedna ideja poče dobivati obličje u ženinoj pameti. Nije znala može li ubiti sajga antilopu praćkom, ali je bila sigurna da može ubiti vuka. Nije joj bilo stalo do vučjega mesa, ali Mladunče će ga pojesti ako je dovoljno gladno, a zbog njega su pošli u lov. Vukovi su upravo dostigli starog mužjaka i ponovo ga opkolili, pazeći na njegove rogove i papke. Ejla podbode Njisku i stiže na praćkomet. Dok je vadila praćku i birala kamen, odredila je žrtvu, pa uskoro izletješe dva kamena, jedan za drugim, s jurećega konja.

Vuk na mjestu pade i Ejla pomisli da je opća pometnja ishod njezina pogotka. Tada vidje da je Mladunče shvatilo njezine hice kao znak za napad, ali njega nije zanimao vuk .kraj mnogo zavodljivije antilope. Čopor je uzmaknuo pred konjem u galopu i ženinom praćkom i odlučnom navalom mladoga lava. Ali Mladunče još nije bilo lovac kakav je željelo biti, još ne. Njegovu napadu nedostajalo je snage i finoće odrasla lava. Ona je začas shvatila situaciju. Ne, Mladunče! To je kriva životinja, pomisli. Zatim se brzo ispravi. Naravno, ono je izabralo pravu životinju. Mladunče se trsilo da ostvari smrtonosni zahvat, ali je antilopa od straha dobila novu snagu i uporno bježala. Ejla pograbi koplje i dade znak Njiski da pojuri. Antilo-pin trk je bio kratka vijeka; konj je brzo sustigao starog mužjaka. Ejla položi koplje i izbaci ga svom snagom; nije bila svjesna da kriči od nagonske radosti. Okrenula je konja i dokasala do mladoga spiljskog lava koji je stajao nad starim mužjakom. Tada je lavić po prvi put oglasio svoju srčanost. Premda mu je još nedostajalo grmljavine iz punoga grla, Mladunčetova rika prenijela je stepom obećanje njegove snage, l Njiska se uplašila zvuka. Ejla skliznu s kobile i pomilova je po vratu. - Sve je u redu, Njiska. To je naše Mladunče. - Ne pomišljajući da bi se lav mogao suprotstaviti i zadati joj ozbiljne povrede, Ejla ga gurnu u stranu i pripremi se da rasiječe antilopu prije povratka. On se pokori njezinoj vlasti i nečemu osobitom u Ejli: njezinoj pouzdanosti u svoju ljubav prema njemu. Ona odluči naći vuka i kožu. Vučje krzno je toplo. Iznenadila se videći da Mladunče vuče antilopu i shvati da će je ono vući sve do spilje. Antilopa je bila potpuno odrasla, stara životinja, a Mladunče se tek razvijalo; to još poveća njezino divljenje prema njegovoj snazi i prema snazi koju će još steći. Ali ako bude vukao antilopu sve do spilje, koža će se oštetiti. Te su antilope rijetke, nikada ih još nije lovila, a za nju su imale još jedno posebno značenje: sajga antilopa bila je Izin totem, ona je željela imati njezinu kožu. Ona dade znak "Stoj" i Mladunče nakon kratka oklijevanja ispusti "svoj" plijen, da bi zatim poslušno išlo iza nosiljke sve do spilje, čuvajući antilopu. Promatralo je s velikim zanimanjem kako Ejla odbija rogove i guli kožu. Kad mu je prepustila antilopu, odvuklo je cijelu oderanu strvinu u svoju nišu. Nakon gozbe i dalje je stražarilo, da bi poslije zaspalo kraj plijena.

Ejla se zabavljala. Razumjela je da lavić čuva svoju lovinu. Činilo se da mu je posebno stalo do te životinje, l Ejli je bilo stalo, ali zbog drugih razloga. Još je bila uzbuñena-brzina, progon, bacanje koplja, sve je to bilo tako uzbudljivo; ali nešto drugo joj je bilo još važnije - otkrila je nov način lovljenja. Uz pomoć Njiske i Mladunčeta može sada loviti u svako doba, ljeti i zimi. Osjećala je ponos i zahvalnost, moći će se brinuti za Mladunče. Zatim je bez svjesna razloga pogledala Njisku. Kobila je spokojno ležala, bez obzira na blizinu spiljskog lava. Podigla je glavu kad joj se približila Ejla. Žena ju je pomilovala, zatim legla pokraj nje. Njiska glasno frknu, zadovoljna stoje žena kraj nje. Zimski lov s Njiskom i Mladunčetom, bez kopanja jama, bio je zabavan, lagan kao igra. l životinje su se veselile odlasku u stepu. Dok bi Ejla pripremala oružje i ormu, Njiska je tresla glavom i plesala na vrhu kopita, a Mladunče je izlazilo iz spilje i vraćalo se uz radosno rezanje. Obično su polazili u zoru. Ako bi rano opazili plijen, vratili bi se prije podne. Pratili bi žrtvu dok ne bi došli u zgodan položaj. Tada bi Ejla praćkom dala znak Mladun-četu, a ono bi spremno pojurilo. Njiska bi potrčala za njim, pa bi nakon duljeg ili kraćeg galopiranja sustigla usplahirenu žrtvu, a Ejla bi zabola koplje. lako je u početku bilo i promašaja, uskoro su se tako dobro slagali i bili tako uspješni da je prva Mladunčetova žrtva bez Ejline pomoći prošla gotovo nezapaženo. Jureći za Mladunčetom i žrtvom, Ejla opazi kako srna posrće. Pala je prije nego što je žena stigla s kopljem u ruci. Kad je Ejla uzmahnula da je dokrajči, vidjela je da je Mladunče sve dovršilo samo. Samo mu je pomogla rasporiti srnu da se lakše dovuče do spilje. Tada joj je sinulo! Mladunče je preko noći postalo lav koji ubija! U Plemenu bi ga proglasili odraslim. Baš kao što su nju prozvali Ženom koja lovi prije nego što je postala žena, Mladunče je dosegnulo odraslost prije nego što je sazrelo. Trebalo bi mu upriličiti obred muževnosti, pomisli ona. Ali kakva bi ceremonija imala za njega značenje? Ejla se tada nasmiješi. Odveza srnu s nosiljke, pa spremi travnatu prostirku i kolce u košare. Srna je njegova lovina, ima na nju pravo. Mladunče isprva nije razumjelo. Ushodalo se izmeñu mrtva tijela i nje. Ali kad je Ejla pošla, zgrabilo je zubima srnin vrat i vuklo je ispod sebe sve do žala, zatim strmom stazom do spilje. Ejla isprva nije opazila razliku. l dalje su lovili zajedno, ali sve češće je to za ženu bila samo vježba u kojoj njezino koplje nije bilo potrebno. Ako joj je trebalo mesa, uzimala je prva; ako je htjela kožu, oderala je lovinu. Mladunče se i dalje u svemu pokoravalo Ej li. Ali pred proljeće je počelo češće napuštati spilju i samo odlaziti u okolinu. Rijetko je kada išlo daleko, ali su mu zato izleti postali učestaliji. Jednom se vratilo krvava uha. Ejla je naslutila da se srelo s drugim lavovima; shvatila je da mu više nije dovoljna, Mladunče je tražilo svoju vrstu. Očistila mu je ranu, i sutradan je lav bio toliko uza nju da joj je smetao. Noću se prišuljao k njoj i tražio prste da ih siše. Uskoro će otići, pomisli ona, jer želi svoj čopor, hoće ženke koje će loviti za njega i mladunčad kojoj će zapovijedati. Treba mu njegova vrsta. Sjeti se Izinih riječi: Ti si mlada, treba ti muškarac tvoje vrste, koji će biti tvoj. Nadi svoj narod; nañi sebi par, govorila je. Uskoro će proljeće, l ja bih morala razmišljati o odlasku, ali ne još. Mladunče će biti golemo, čak i za spiljskog lava. Već sada je mnogo veći od svojih vršnjaka, ali još nije odrastao; još ne bi mogao sam opstati. Proljeće je uslijedilo nakon velikih snjegova. Poplave su ih držale u zatvoru, najviše Njisku. Ejla se mogla uspeti do stepe, i Mladunče je lako moglo skočiti preko litica, ali za konja je uspon bio previše strm. Vode su se napokon povukle, žal i gomila kostiju opet su dobili nove oblike, a Njiska je mogla sići niz stazu na livadu. Ali je bila razdražljiva. Ejla je opazila prvi neobičan znak kad je Mladunče jauknulo zbog konjskog udarca. Iznenadila se. Njiska nikada nije bila nestrpljiva s lavićem. Pomisli

da je malo razdražena zbog preduga mirovanja, ali Mladunče se uklanjalo od njezina mjesta u spilji, pa se Ejla čudila što se zbiva. Prišla je kobili i odjednom postala svjesna jaka vonja koji je nejasno osjećala cijelo jutro. Njiska je stajala spuštene glave, raširenih stražnjih nogu i podignuta repa. Vaginalni otvor joj je bio natekao i u njemu je tuklo bilo. Pogledala je Ejlu i bolno zanjištala. Ejla je najprije osjetila olakšanje. To je dakle tvoja nevolja, pomisli. Znala je da postoje ciklusi oplodnje kod životinja. Kod nekih je to bivalo često, ali kod preživača jedanput godišnje. U to doba godine mužjaci su se obično borili za pravo parenja, to je bilo vrijeme miješanja mužjaka i ženki, čak i onih koji inače love odijeljeno ili se skupljaju u različita krda. Doba parenja bilo joj je zagonetno kao opadanje jelenjih rogova da bi dogodine narasli veći i jači. To je spadalo u ona pitanja koja su ljutila Kreba, dok je bila mlaña i dodija-vala mu. Nije znao ni zašto se životinje pare, iako je jednom rekao da je to vrijeme kad mužjaci pokazuju nadmoć nad ženkama, ili se pak moraju olakšati kao muškarci. Njiska je imala doba parenja prethodnoga proljeća, ali nije se mogla odazvati na njisku jednoga ždrijepca iz stepe jer je bila zarobljena u spilji. Ovoga puta potreba mlade kobile bila je mnogo jača. Stalno je cvilila i očekivala milovanje. Odjednom se Ejli zgrči želudac od tjeskobe. Njiska će je napustiti! Bilo je to tako neočekivano. Ejla nije imala vremena da se pripremi, iako je morala na to misliti. Bila je obuzeta Mladunčetovom budućnošću, i svojom. Umjesto toga došlo je doba Njiskina parenja. Ždrebici je trebao par, neki ždrijebac. Vrlo nerado Ejla poñe iz spilje i dade Njiski znak da je slijedi. Na žalu žena uzjaha. Mladunče poñe za njima, ali mu Ejla dade znak "Stoj". Sada nije željela imati spiljskog lava pokraj sebe. Ne ide u lov, ali lav to možda ne zna. Morala ga je još jedanput zaustaviti, i to vrlo strogo, prije nego što je ostao promatrajući ih kako odlaze. U stepi je bilo toplo i vlažno hladno u isto vrijeme. Sunce se nalazilo na pola puta prema zenitu, blijedo od jaka blijeska. Snijeg je kopnio i pretvarao se u maglicu koja je smanjivala vidljivost. Perspektive nisu postojale, činilo se da je sve blizu, vladao je osjećaj sadašnjosti, ovdje i sada, kao da druga vremena i mjesta ne postoje. Ejla nije vodila kobilu, pustila joj je da sama bira pravac. Sjedila je mlitavo na njoj, ne znajući da joj je lice slano od suza. Sjetila se dana kad je prvi put ugledala dolinu i krdo konja, kad je odlučila ostati, kad je morala loviti. Sjetila se kako je povela Njisku u sigurnost vatre i spilje. Mogla je znati da to neće zauvijek trajati, da će se Njiska jednog dana vratiti svojoj vrsti, kao što i ona to mora učiniti. Promjena konjskoga hoda upozori je da se nešto zbiva. Njiska je našla što je tražila. Pred njima je bilo malo krdo konja. Konji su pohlepno pasli novu travu ispod okopnjela snijega. Njiska se zaustavila kad su je pogledali. Ejla začu njištanje ždrijepca. Stajao je na brežuljku sa strane, prije ga nije opazila. Bio je tamnocrven, s crnom grivom, repom i donjim dijelom nogu. Nikada nije vidjela konja tako žarkih boja. Obično su bili sivkastosmeñi ili zelenkastožuti, odnosno boje suhe trave, kao Njiska. Ždrijebac zavrišta, podiže glavu i nape gornju usnu. Pojuri prema njima, zatim stade nekoliko koraka daleko i poče kopati zemlju. Vrat mu je bio napet, rep dignut, spolovilo veličanstveno. Njiska mu se odazva njištanjem, a Ejla skliznu s njezinih leña i potapša je po sapima. Kobila se okrenu da pogleda ženu koja se o njoj brinula od vremana kad je ostala siroto ždrijebe. - Idi k njemu, Njisko - reče ona. - Našla si svoj par, idi k njemu. Njiska potrese glavom i nježno zanjiska, zatim se okrenu prema riñem ždrijepcu. On proñe iza nje, spusti glavu, poče je griskati za skočne zglobove

i pritjerivati bliže krdu. Ejla ih je promatrala, nije mogla otići. Kad se pastuh vinuo, Ejla se sjetila Brauda i jake boli. l poslije joj je to bilo neugodno, iako nije boljelo, pa je bila sretna kad se Braud napokon zasitio toga. Ali usprkos vrisci i njisci, mlada kobila nije nastojala zbaciti svoga ždrijepca. U Ejli se počeše rojiti neku čudni osjećaji, nekakvi žmarci koje nije znala objasniti. Nije mogla otrgnuti oči od riñega ždrijepca koji se trzao i napinjao i njiskao. Oćutjela je toplu vlažnost meñu nogama, ritmičko pulsiranje i neshvatljivu žudnju. Teško je disala, srce joj je odjekivalo u glavi, razdirala ju je bol za nečim što nije mogla opisati. Poslije, kad je žućkasta kobila rado pošla za pastuhom, kad se nije ni osvrnula, Ejla je osjetila prazninu koju nije mogla podnijeti. Shvatila je kako je krhak svijet koji je za sebe izgradila u dolini, kako je prolazna njezina sreća, kako joj je ranjiv život. Okrenula se i potrčala prema dolini. Trčala je dok nije ostala bez daha, dok joj bol nije počela kidati bok. Trčala je žestoko, nadajući se da će, bude li trčala dovoljno brzo, ostaviti iza sebe sve jade i samoću. Svalila se niz strminu koja vodi na livadu, prevrnula se nekoliko puta i ostala na zemlji, boreći se da povrati dah. Nije se željela maknuti. Nije htjela više da se bori, da pokušava, da živi. Kakva je korist od svega? Ona je prokleta, zar ne? Zašto onda ne bih mogla umrijeti? Kao što se misli da moram učiniti? Zašto moram gubiti sve što volim? Osjeti topao dah i hrapav jezik koji je lizao sol s njezina lica, pa otvori oči i ugleda nad sobom spiljskog lava. - Oh, Mladunče! - kriknu ona i diže ruke prema njemu. On se pruži kraj nje i nasloni na nju prednju šapu uvučenih pandža. Ona se prevrnu, potapša ga po čupavu krznu i zaroni lice u sve dulju grivu. Kad se napokon isplakala i pokušala ustati, osjetila je posljedice pada. Porezane ruke, zguljena koljena i laktovi, natučeno bedro i bok, desni obraz natečen. Dohramala je u spilju. Dok je liječila povrede, počela je trijezno razmišljati. A da sam slomila koju kost? To bi bilo gore nego smrt; nema nikoga da mi priskoči u pomoć. Ipak nisam ništa slomila; ako totem želi da ostanem živa, možda ima razloga. Možda je duh Spiljskog lava poslao Mladunče jer je znao da će me Njiska jednog dana napustiti. l Mladunče će otići. Uskoro će željeti svoju družicu. Naći će je, iako ne raste u prirodnom čoporu. Bit će tako velik lav da će braniti veliko područje, l dobar je lovac. Neće gladovati dok bude tražio čopor, ili bar jednu lavicu. Ona se kiselo nasmiješi. Kao da sam majka iz Plemena koja se brine o sinu hoće li joj izrasti u velika i hrabra lovca. Uostalom, on nije moj sin. On je tek lav, običan lav... Ne, nije običan spiljski lav. Već je velik kao odrastao lav, i već je dobar lovac. Ali on će me napustiti... Sada već i Dark mora biti velik, l Ura raste. Oda će biti tužna kad Ura od nje ode da postane Darkova družica i da živi u Brunovu plemenu ... Ne, to je sada Braudovo pleme. Koliko će proći do novog Plemenskog sabora? l Sagnu se iza ležaja prema hrpi obilježenih štapova, l sada je svake večeri pravila po jedan urez. Bio je to običaj, obred. Razveza svežanj i položi štapove na zemlju, zatim poče brojiti dane otkad je u dolini. Naslanjala je prste na ureze, ali njih je bilo previše. Osjećala je da se urezi moraju nekako skupiti i zbrojiti da joj kažu koliko je već dana u svojoj spilji, ali nije znala kako. Onda shvati da joj ne trebaju štapovi; može misliti na godine brojeći svako proljeće. Dark je roñen u proljeće prije posljednjega Plemenskog sabora, pomisli. Idućeg proljeća napunila se njegova prva godina. Ona povuče crtu na zemlji. Slijedeće je godine prohodao; povuče još jednu crtu. Idućeg

proljeća je završila godina dojenja i počela godina odbijanja od sise - iako je on već bio odbijen. Povuče treći znak. To je bilo kad sam otišla; te sam godine, toga ljeta, našla dolinu i Njisku. Slijedećeg proljeća sam našla Mladunče. Povuče četvrti znak. A ovog proljeća ... Nije htjela misliti o toj godini kao vremenu kad će izgubiti Njisku, ali to je bila činjenica. Povuče peti znak. To su svi prsti na jednoj ruci - ona podiže lijevu ruku - i toliko godina sada ima Dark. Zatim ispruži palac i kažiprst desne ruke: A ovoliko ima još do slijedećeg Sabora. Kad se skupe, Ura će biti s njima, za Darka. Dakako, neće biti dovoljno stari da se spare. Po njezinu će izgledu znati da je za Darka. Da li me se on sjeća? Hoće li imati plemenske uspomene? Koliko je u njemu mene, a koliko Brauda?... Koliko Plemena? Ejla skupi štapove i opazi pravilnost broja ureza izmeñu dodatnih znakova koje je pravila kad se njezin duh borio i kad je krvarila. Kojega bi se muškarca totem mogao ovdje boriti s mojim? Čak da je moj totem miš, ne bih nikada ostala trudna. Treba muškarac, treba njegov organ, da se začne dijete. Tako ja mislim. Njiska! Je li to ždrijebac činio? Je li on u njoj zaćinjao mladunče? Možda ću je jednom vidjeti s onim krdom, možda ću doznati. Oh, Njisko, to bi bilo divno. Od pomisli na Njisku i ždrijepca poče treptati. Dah joj se ubrza. Zatim pomisli na Brauda, pa ugodan osjećaj iščeznu. Ali njegov organ je začeo Darka. Da je znao da će mi tako dati čedo, nikada ono ne bi .učinio. A Dark će imati Uru. Ni ona nije izobličena. Mislim da se Ura začela kad je , onaj muškarac, jedan od Drugih, prisilio Odu. Ura je baš za Darka. Ona je članica"Plemena, a dijelom pripada Drugima. Ejla je bila nemirna. Mladunče je otišlo, osjećala je potrebu da se kreće. Izašla je i potrčala kroz grmlje duž potoka. Otišla je dalje nego ikada prije, pješice. Morat će se opet privikavati na dugačka pješačenja, morat će nositi košaru na leñima. Na daljem kraju doline stigla je do okuke potoka i zaobišla litice. Druga strana klisure je bila blaža; popela se na nju i pogledala preko zapadnih stepa. Nije bilo bitne razlike izmeñu zapada i istoka, samo što je zapadna strana bila neprohodnija i njoj manje poznata. Oduvijek je znala da će krenuti na zapad kada napusti dolinu. Okrenula se, prešla potok, zatim se vratila prema spilji. Već se mračilo kad je stigla na izbojak, a Mladunčeta još nije bilo. Vatra se utrnula, spilja je bila samotna i hladna. Sad joj se činila praznijom nego kad ju je prvi put ugledala. Naloži vatru, ugrija vodu i skuha čaj, ali joj se nije dalo pripremati jelo. Uzela je komad sušena mesa i šaku suhih trešanja, pa sjela na ležaj. Odavno nije bila sama u spilji. Otišla je na mjesto gdje je ležala njezina stara košara uprt-njača, segnula rukom na dno i pronašla kožu u kojoj je nosila Darka. Smotala ju je, pritisnula na trbuh i promatrala vatru. Kad je legla, omotala se njome. Spavanje joj je bilo isprekidano snovima. Sanjala je o Darku i Uri: bili su odrasli i spareni. Sanjala je o Njiski: na različitu mjestu, s riñim ždrebetom. Probudila se oblivena ledenim znojem. Kad se posve razbudila, shvatila je da joj se vratila stara mora potresa i užasa. Zašto joj se vratio taj san? Ustala je i potakla vatru, zatim zgrijala čaj i počela ga piti. Mladunče se još nije vratilo. Uzela je Darkovu kožu i opet se sjetila Odine priče o Drugima i muškarcu koji ju je prisilio. Oda mi je rekla da je izgledao kao ja. Muškarac kao ja - kako bi takav muškarac izgledao? Ejla pokuša zamisliti muškarca poput sebe. Pokušala se sjetiti svojih crta kako ih je vidjela u odrazu na mirnu izvoru, ali se sjećala samo kose koja joj obrubljuje lice. Tada joj je bila dugačka, visila je slobodno, nije bila spletena u mnogo pletenica da joj ne smeta. Bila je žuta, kao Njiskina dlaka, ali, bogatije boje, sa zlatnim preljevima.

Ali kad god bi pomislila na lice nekog muškarca, vidjela je Brauda, s požudnim i pakosnim izrazom na licu. Nije Dolina konja mogla zamisliti Druge, nije mogla predočiti lice muškarca. Oči su joj se počele sklapati, pa je opet legla. Sanjala je o Njiski i riñem ždrijepcu. A zatim o muškarcu. Njegove su crte bile neodreñene, u sjeni. Samo jedna stvar je bila jasna. Imao je žutu kosu. Petnaesto poglavlje

l - Dobro napreduješ, Džondalar! Od tebe ćemo stvoriti i čovjeka s rijeke! reče Karlono. - U velikim brodovima nije toliko važno ako promašiš zaveslaj. Možeš samo poremetiti ritam jer nisi jedini veslač. U malim čamcima kao što je ovaj kontrola je važna. Ako promašiš zaveslaj, to može biti opasno, čak sudbonosno. Uvijek pazi na rijeku, nikad ne zaboravi kako je nepredvidljiva. Ovdje je duboka, zato izgleda mirna. Ali dovoljno ti je zaroniti veslo da osjetiš snagu njezine struje. Sa strujom se teško boriti, moraš joj se prilagoditi. Karlono je objašnjavao dok su on i Džondalar upravljali koritom za dvije osobe u blizini ramudonskih splavi. Džondalar je slušao na pola uha, usredotočivši se na čamac i veslanje, ali je u mišićima razumio značenje njegovih riječi. Možda ćeš pomisliti da je lakše ići nizvodno, jer se ne moraš boriti protiv struje, ali tu nastaje problem. Kad radiš protiv struje, cijelo vrijeme moraš paziti na čamac i rijeku. Znaš da ćeš izgubiti sve što si postigao čim se prestaneš boriti, l odmah vidiš sve što ti dolazi u susret pa možeš izbjeći neugodne sudare. Kad se spuštaš niz rijeku, lako se opustiš, misli ti lutaju a rijeka te nosi kako hoće. Usred struje postoje stijene. Struja te može baciti na njih, ili će te udariti neko deblo što pluta. "Nikad ne okreći leña Majci." To se pravilo nikada ne smije zaboraviti. Ona je puna iznenañenja. Upravo kad misliš da znaš što te čeka, kad postaneš siguran, ona će ti učiniti nešto neočekivano. Stariji čovjek sjede i izvuče veslo iz vode. Promatrao je Džondalara i vidio koliko se zanio. Njegova plava kosa bila je svezana na zatiljku, dobar znak opreza. Nosio je ramu-

l donsku odjeću koja je sličila na šamudonsku, samo što je bila prilagoñena životu kraj rijeke. Kako bi bilo da se zaputiš prema splavima i mene iskrcaš, Džondalar. Mislim da je vrijeme da pokušaš sam. Drukčije je kad se nadeš sam na rijeci. Misliš da sam spreman? Za nekoga tko se nije rodio na vodi, brzo si naučio što treba.

Džondalar je želio da se okuša sam na rijeci. Ramudon-ski dječaci obično su imali korita prije nego što bi postali muškarci. On se već davno dokazao meñu Zelandoncima. Kad je bio malo stariji od Darva, dok još nije bio izučio zanat ni dorastao do zrelosti, ubio je svoju prvu srnu. Sad je mogao baciti koplje jače i dalje nego većina muškaraca, ali se ovdje nije osjećao ravnopravno s ostalima. Nijedan čovjek s rijeke nije se mogao nazvati muškarcem dok nije harpunom ulovio jednu od velikih jesetri, a Šamudonac je za tu čast morao sam uloviti divokozu u planinama. Odlučio je da se ne vjenča sa Serenijom dok sam sebi ne dokaže da može biti i Šamudonac i Ramudonac. Dolando ga je pokušao uvjeriti da to nije potrebno, da je dovoljan bio lov na nosoroga; ali Džondalar je doznao da nitko od njih prije nije lovio nosoroga - ravnice nisu njihova lovišta. Živio je sa Serenijom tako dugo i smatrao je da treba javno potvrditi tu vezu. Bila mu je gotovo družica. Većina ih je smatrala parom. Postupao je s njom vrlo nježno i Darvu je bio muškarac ognjišta; ali nakon večeri kad su se Tolija i Šamija opekle uvijek im je nešto zasmetalo. Ali zar je to važno, pitao je sam sebe. Serenija nije navaljivala, zadržala je istu obrambenu udaljenost. Ali odnedavna ga je počela uporno promatrati i on često nije mogao izdržati pogled. Odlučio je postati pravi Šaramudonac i to je obznanio. Neki su to shvatili kao najavu Obećanja, iako pripadna svečanost nije održana. Ne idi daleko ovaj put - reče Karlono izlazeći iz čamčića. - Moraš se priviknuti da sam njime upravljaš. Ipak ću ponijeti harpun - reče Džondalar, pa uze oružje sa splavi, spusti ga na dno čamca i učvrsti ga, zatim uze dvostrano veslo i odgurnu se. Isprva mu je bilo malo neobično, jer je čamac manje tonuo, ali se začas priviknuo i otpustio se niz maticu. Onda odluči zaveslati natrag, bit će mu lakše boriti se sa strujom dok je još svjež, a poslije će opet lako ići nizvodno. Otišao je dalje niz rijeku nego što je mislio. Kad je napokon stigao do splavi, htio je pristati, a"i je ipak prove-slao dalje, nasmiješivši se Karlonu koji mu je mahao. Rijeka se uzvodno širila i struja je bila slabija pa je bilo lakše veslati. Opazi pristupačnu obalu zdesna; bila je to mirna dražica s nadvitim vrbama. On vješto izbježe prudine i pusti čamac da pluta natraške, kad mu odjednom privuče pažnju velika mirna sjena ispod površine. Bilo je rano za jesetre. One obično plivaju uzvodno u rano ljeto, ali proljeće je bilo toplo i bogato vodom. Pogleda bolje i ugleda više velikih riba kako tiho klize. Sele se! To mu je prilika. Mogao bi donijeti prvu jesetru ove godine! On ostavi veslo i maši se harpuna. Čamac se bez upravljanja okrenu prema struji i zaslade baš kad je nova velika riba prolazila kraj njega. Sad je Džondalar znao odakle je stigla "Haduma", ali ovdje ih je bilo mnogo. Znao je da voda mijenja pravi položaj ribe. Ona se ne nalazi gdje se čini da jest - tako je Majka skrivala svoja stvorenja dok nije otkrivena Njezina tajna. Džondalar se nagnu, pričeka pravi čas, zatim zavitla harpun. Istom snagom mali čamac odskoči u protivnom pravcu prema sredini rijeke. Ali šiljak harpuna se duboko zabio u divovsku jesetru - s malim učinkom. Riba nije bila nimalo onesposobljena. Krenula je prema matici, uzvodno, tražeći dublju vodu. Uže se brzo odmotavalo; uskoro se uz snažan trzaj napelo. Čamac se nagnuo, Džondalar se jedva na njemu održao. Uhvatio se za bok, veslo mu je iskliznulo, poskočilo i palo u vodu. Nagnuo se za njim daleko, ali u taj čas jesetra zaplovi uz struju, ispravi žestoko čamac i njega obori na dno. On ustade, trljajući bolno mjesto na bedru, dok je čamac plovio protiv struje brže nego ikada prije. On dopuza do pramca, gledajući u strahu kako obale promiču, uhvati nategnuto uže, pa ga opet pusti bojeći se da ne iščupa harpun. Pramac je toliko tonuo da

se preko ruba nalijevala voda u čamac. Jesetra je krivudala, čamac je poskakivao, Džondalar se držao za uže posrćući lijevo i desno. Nije opazio kad je prošao kraj čistine, niti je vidio ljude na gradilištu čamaca koji su s velikim čuñenjem promatrali kako čamac strelimice juri uzvodno, a Džondalar se s obje ruke drži užeta i pokušava izvući harpun. Vidite li to? - upita Tonolan. - Moj brat je ulovio ribu u bijegu. Mislim da sam sada sve vidio. - Njegov se smiješak pretvori u grohot. - Jeste li ga vidjeli kako pokušava pustiti ribu da ode? Nije on ulovio ribu, riba je ulovila njega! Tonolan, to nije smiješno - reče Markeno, mučeći se da sačuva ozbiljno lice. - Tvoj brat je u nevolji. Znam, znam. Ali jesi li ga vidio? Riba ga tegli uz rijeku! Nemoj mi reći da to nije smiješno! Tonolan se opet nasmija, ali pomože Markenu i Baronu da spuste čamac u rijeku. Pridružiše im se Dolando i Karolija. Zaplovili su uzvodno i veslali što su jače mogli. Džondalar je u nevolji; možda je zapao u pravu opasnost. Jesetra je slabila, harpun joj je trošio životnu snagu. To je Džondalaru omogućilo da razmišlja, iako još nije bio gospodar situacije. Pade mu na pamet da presiječe uže - nema smisla da ode još dalje uz rijeku. Ali dok je vadio nož s drškom od jelenjeg roga, Jesetra se posljednji put pokuša osloboditi bolnog šiljka. Čamac poskoči i poče se puniti. Džondalar pokuša presjeći uže; nije vidio da prema njemu juri deblo dok se nisu sudarili tako jako da mu je ispao nož iz ruke. Brzo se snašao i pokušao podignuti uže da čamac manje tone. U očajnom naporu da se oslobodi, Jesetra je povukla čamac prema obali i napokon uspjela izvući harpun iz tijela. Ali bilo je prekasno. Njezina zadnja životna snaga gubila se kroz veliku ranu na boku. Veliko morsko stvorenje zaroni na dno, zatim sunu na površinu, prevrnu se i ostade plutati s trbuhom uvis. Džondalar shvati da srećom nije presjekao uže, jer bez vesla ne bi mogao ništa protiv jake struje. Sad je čamac neodlučno stajao u blizini obale, lupkajući o deblo, dok se uže vuklo za njim. Možda će na obali naći nešto što će mu poslužiti mjesto vesla. Duboko udahnu i zaroni u hladnu rijeku. Bilo je dublje nego što je očekivao; voda mu je sezala iznad glave. Uznemireni čamac zaplovi prema matici, a riba se pomače bliže obali. Džondalar zapliva za čamcem da dohvati uže, ali je laki čamac bježao brže nego što ga je on mogao slijediti. Voda je bila vrlo hladna. On se uputi na obalu. Jesetra je udarala o kamenje. On je djelomično izvuče na obalu; nema smisla izgubiti toliku ribu. Ali je bila preteška, pa je ostavi napola u vodi. Nadao se da neće otplutati. Sad mi ne treba veslo, pomisli, ali mogu naći drva da naložim vatru. Bio je mokar i drhtao je od hladnoće. Maši se noža i nañe prazne korice. Zaboravio je da gaje izgubio, a drugoga nije imao. Obično je držao rezervno sječivo u naboru pasa, ali samo kad je na sebi imao zelan-donsku odjeću. Možda bi mogao naći drvenu podlogu i svrdlast štap da zapali vatru, ali bez noža ne možeš rezati drvo ni guliti gubu ni sjeckati potpalu, Džondalar, reče sam sebi. Ipak mogu skupiti suhih drva. Pogleda oko sebe i začu šuštanje u grmlju. Tlo je bilo pokriveno vlažnim trulim granama, lišćem i mahovinom. Nigdje nimalo suha drveta. Oko njega je bila šuma hrastova i bukava, s ponekom vrbom i grabom; bilo je proljeće, sve je bilo puno soka i vlage, nigdje suharka. Poče poskakivati na mjestu ne bi li se zagrijao. U grmlju opet nešto sušnu; pomisli da je uznemirio neku životinju. On shvati da je situacija ozbiljna. Zacijelo će vidjeti da ga nema pa će poći u potragu. Tonolan će to primijetiti. Hoće li, zapravo? Njihove su se staze

sve manje ukrštavale, osobito otkad je on više boravio s Ramudoncima a Tonolan sa Šamudoncima. Nije ni znao gdje mu je brat, možda u lovu na divokoze. No, onda će se sjetiti Karlono. On je vidio kad sam krenuo uzvodno. Ali ako nañu prazan čamac, mislit će da sam se utopio. Zašto bi me tražili? Džondalar poče trčkarati, lupkati se rukama, ali se tresao od hladnoće i postajao sve umorniji. Čučnu da sačuva što više tjelesne topline, a kraj njega se opet nešto pomače u grmlju. Nije želio istraživati što se to miče, kad mu se pred očima nešto pojavi: dvije noge, dvije gole, prljave, ljudske noge. Podiže pogled i zabezeknu se. Pred njim je stajalo dijete velikih smeñih očiju koje su u njega zurile ispod izbočenih lukova. Zbitoglavac, pomisli Džondalar. Mladi zbitoglavac. Bio je sav u čudu, očekujući da će mlada životinja šmugnuti u grmlje kad je viñena. Ali se mladunče nije pomaklo. Stajalo je, gledalo ga i davalo mu znakove kretnjama; ili se Džondalaru tako činilo. Ali zbitoglavac ponovi kretnju i zakorači natrag. Što bi htio? Želi li da poñem s njim? Kad zbitoglavac

ponovi kretnju, Džondalar krenu za njim, uvjeren da će to stvorenje pobjeći. Ali dijete je samo napravilo dva koraka i ponovo mu dalo znak. Džondalar poñe za njim, isprva polako, zatim sve brže, i dalje dršćući od hladnoće. Nakon nekoliko trenutaka ono odmaknu zaslon u grmlju i stupi na malu čistinu. Nasred nje gorjela je mala vatra, gotovo bez dima. Jedna ženka podiže pogled, iznenañena, zatim ustuknu u strahu kad Džondalar pohita da se ogrije. Čučnuo je kraj vatre i napola bio svjestan da ženka i mladunče mašu rukama i ispuštaju grlene zvukove. Pomislio je da razgovaraju na neki način, ali ga je mnogo više zanimala vatra i žalio je što nema krzno ili ogrtač. Nije obratio pozornost kad je ženka nestala iza njega, pa se iznenadio kad je osjetio da mu preko ramena pada krzno. Vidio je tek kratak blijesak smeñih očiju prije nego što je pognula glavu i pobjegla, ali je osjetio da ga se boji. Malo-pomalo Džondalar se dovoljno ugrijao i prestao se tresti. Tek tada je shvatio gdje se nalazi. Velika Majko! Ovo je logor zbitoglavaca. Držao je ruke izvan dosega vatre, ali kad je shvatio što ta vatra znači, trgnuo ih je kao da se opekao. Vatra! Oni se služe vatrom? Pružio je ruku prema plamenu kao da ne vjeruje očima nego se mora poslužiti drugim osjetilima da potvrdi to što vidi. Zatim opazi krzno na sebi i dotaknu ga. Vučje krzno, zaključi, i dobro obrañeno. Meko je; unutrašnja strana je izvanredno meka. Ne bi ga ni Šaramudonci bolje načinili. Krzno nije rezano, sačuvana je cijela koža velika vuka. Toplina mu je napokon prodrla do kože, pa je ustao i okrenuo leña vatri. Mladi mužjak ga je gledao. Nije znao kako je shvatio da je mladunče mužjak, jer je bilo opasano kožom ispod koje se ništa nje isticalo. U očima mu nije bilo straha; Džondalar zaključi da ipak nije dijete, jer su mišići pokazivali snagu unatoč nisku rastu. Mladi mužjak nešto promrmlja, a ženka donese drva i naloži vatru. Džondalar je bolje pogleda. Starija je, možda mu je majka, pomisli. Nije ga ni pogledala, nego se brzo odmakla i sklonila mu se s pogleda. Uplašena je. Čudim se što nije pobjegla, umjesto što je donijela drva kad joj je on rekao. Rekao! Kako joj je mogao reći? Zbitoglavci ne govore; nije joj mogao reći da donese drva. Hladnoća mi je smutila razbor, ne znam što govorim. Ali unatoč nijekanju Džondalar se nije mogao oteti misli da je mužjak zaista rekao ženki da donese drva. Okrenuo se mužjaku i stekao dojam neprijateljstva. Nije znao što se promijenilo, ali je bio siguran da se mužjaku nije svidjelo što promatra ženku. Napetost je polako popustila kad Džondalar vtše nije pravio nikakve kretnje niti je gledao prema ženki. Činilo mu se da ga mužjak mjeri i zbunjivalo ga je to što je sam osjećao kao da se nalazi licem u lice s drugim čovjekom. Ovo se biće razlikuje od svih ljudi koje je sreo, ali - da li je on životinja? Mnogo je niži i zdepastiji, ali njegove noge su sasvim ljudske. Hoda uspravno kao

svi ljudi; ima malo više dlake po sebi, osobito po rukama i ramenima, ali to nije krzno. Ima jak prsni koš, okrugao, ali je grañen kao čovjek. U licu i glavi je različit. Ali koliko različit? Lukovi su mu izbočeni, čelo nisko, ali glava mu je velika. Kratak mu je vrat, nema brade, nos mu je jak. Ne sliči ni na koga poznatoga, ali izgleda ljudski. A služe se vatrom. Ali ne govore, a svi ljudi govore. Da li oni nekako... komuniciraju? Velika božice! On je čak i sa mnom komunicirao! Kako je znao da mi treba vatra? l zašto bi zbitoglavac pomogao čovjeku? Džondalar je bio zbunjen, ali mladi zbitoglavac mu je vjerojatno spasio život. Tada mu mužjak dade znak da ga slijedi. Džondalar krenu istim putem za njim, noseći vučju kožu povrh još vlažne odjeće. Kad su stigli do rijeke, zbitoglavac potrča naprijed i bukom otjera neku malu životinju. Jesetra je već privukla grabežljivca; unatoč svojoj veličini, riba ne bi dugo potrajala bez nadzora. Je li riba razlog što mu je zbitoglavac pomogao? Da li on želi komad ribe? Zbitoglavac izvuče kremenu ljusku oštra ruba iz nabora kože kojom se pokrivao i prijeñe preko ribe kao da je siječe. Zatim pokaza kretnjama da dio pripada njemu, dio visokom čovjeku, i pričeka. Bilo je jasno: mladi mužjak želi s njim podijeliti ribu. Bezbroj pitanja navali u Džondalarovu glavu. Odakle zbitoglavcu oruñe? Htio je bolje pogledati, ali je već vidio da nož nije fine izrade, iako je savršeno prikladan i oštar. Netko ga je napravio, imajući pred očima jasan cilj. Ali ga je više zapanjilo što mladi mužjak s njim razmjenjuje misli, izravno i lako. Zbitoglavac je čekao, pa Džondalar klimnu, ne znajući

hoće li se njegova kretnja razumjeti. Ali mladi mužjak se odmah dade na posao. Dok je Zelandonac promatrao, u njemu su se drmali temelji drevnih predrasuda. Što je životinja? Životinja je mogla dotrčati i odgristi komad ribe. Inteligentnija životinja je mogla pričekati dok on ne ode, ili ne umre. Životinja ne bi shvatila da mokrom čovjeku treba topline; ona ne bi imala vatru niti bi ga k njoj povela; ne bi tražila svoj dio ribe. To je bilo ljudsko ponašanje; štoviše, bilo je čovječno. Džondalaru ne bi bilo krivo da je zbitoglavac uzeo cijelu ribu, ali je bio znatiželjan. Koliko će uzeti? Trebalo ju je svakako rezati, bila je preteška. Četiri bi je čovjeka jedva podigla. Odjednom mu zbitoglavac nije bio važan. Srce mu zaigra. Je li čuo neke glasove? Džondalar! Džondalar! Zbitoglavac je zbunjeno gledao što se zbiva, ali Džondalar se probijao kroz grmlje da dobije bolji pregled nad rijekom. Evo me! Evo me, Tonolan! - Brat ga je došao tražiti. Ugledao je pun čamac ljudi na rijeci koji su mu mahali. Uzdah naprezanja privuče mu pažnju iza leña. Na žalu je jesetra bila prepolovljena, a mladi mužjak je svoju polovicu prenio na veliku kožu koja je bila raširena na zemlji. Dok je visoki muškarac gledao, niski zbitoglavac je skupio krajeve kože i zabacio teret na leña. Zatim je nestao iza grmlja. Čekaj! - viknu Džondalar i potrča za njim. Sustigao ga je na čistini; ženka je upravo zamicala s košarom na leñima. Nije bilo nikakvih tragova boravljenja na čistini. Da nije osjetio toplinu prijašnje vatre, sumnjao bi da je uopće gorjela na tome mjestu. On skide vučju kožu s ramena i pruži je. Mužjak nešto promrmlja, ženka je uze, zatim oboje uñoše u šumu i tiho nestadoše. Džondalar osjeti hladnoću na povratku k rijeci. Čamac je upravo pristajao, njegov brat iskakao na obalu. Zagrliše se i bratski potapšaše po leñima.

Tonolan! Sretan sam što te vidim! Bojao sam se da ćete me proglasiti pokojnim kad ugledate prazan čamac. Veliki brate, koliko smo rijeka zajedno pregazili? Zar ne znaš kako mi je poznato da si dobar plivač? Kad smo našli čamac, znali smo da ne možeš biti daleko. Tko je uzeo pola ove ribe? - upita Dolando. Poklonio sam - reče Džondalar. Poklonio! Kome si to dao? - upita Markeno. Kome si mogao dati? - dodade Karolija. Jednom zbitoglavcu. Zbitoglavcu? - javi se nekoliko glasova odjednom. Zašto bi dao pola tolike ribe zbitoglavcu? - upita Dolando. Pomogao mi je; zatim je zatražio pola ribe. Kakva je to glupost? Kako bi zbitoglavac mogao zatra žiti? - reče Dolando. Bio je ljut, i to je iznenadilo Džondalara. Voña Šaramudonaca rijetko je pokazivao svoju srdžbu. - Gdje je sada? Otišao je, u šumu. Bio sam mokar, drhtao sam tako jako te sam mislio da se nikada neću zgrijati. Onda se pojavio taj mladi zbitoglavac i odveo me do svoje vatre... Vatre? Otkad se oni služe vatrom? - upita Tonolan. l ja sam vidio zbitoglavce s vatrom - reče Barono. l ja sam ih nekada vidjela na ovoj strani rijeke... iz daljine - primijeti Karolija. Nisam znao da su se vratili. Koliko ih je bilo? - upita Dolando. Samo taj mladi mužjak i jedna starija ženka. Možda njegova majka - odgovori Džondalar. Ima ih više, ako su ženke s njima. - Snažni voña baci pogled prema šumi. - Možda bismo morali povesti hajku na zbitoglavce i otjerati tu gamad. U Dolandovu je glasu treperila ružna prijetnja, l prije je Džondalar osjetio voñino neraspoloženje prema zbitoglav-cima, ali sad je tek shvatio koliko ih Dolando mrzi. Za vodstvo meñu Šaramudoncima tražila se sposobnost i uvjerljivost. Dolando je prešutno smatran prvakom, ne zato što je bio u svemu najbolji nego zato što je bio sposoban i što je znao okupiti oko sebe ljude kad bi iskrsle poteškoće. Nije zapovijedao; on je laskao, nagovarao, uvjeravao i obećavao, izglañivao je neizbježno trenje koje nastaje meñu ljudima što žive zajedno. Bio je lukav, djelotvoran; njegove su se odluke redovito prihvaćale, ali ni od koga se nije tražilo da im se pokorava, lako je općenito bio hladnokrvan, njegovu je srdžbu mogla izazvati okrutnost, glupost ili nehaj; srdilo ga je ono što može naškoditi pojedincu ili zajednici. A najviše se znao razbjesniti zbog zbito-glavaca. Njih je mrzio. Oni su za njega bili ne samo životinje nego opasnost koju treba iskorijeniti. Smrzavao sam se - prosvjedova Džondalar - i taj mladi mužjak mi je pomogao. Doveo me k vatri i dao mi krzno da se ogrnem. Što se mene tiče, mogao je odnijeti cijelu ribu, ali on je uzeo samo pola. Ja ne bih išao ni u kakvu hajku protiv zbitoglavaca. Obično ne stvaraju probleme - reče Barono. - Ali ako su u blizini, volim to znati. Oni su lukavi. Ne bi bilo zgodno da te iznenadi njihov čopor... Oni su okrutne ubojice... - reče Dolando. Barono se ne osvrnu na upadicu. - Vjerojatno si imao sreću što si naletio na mladunče i ženku. Ženke se ne bore.

Tonolanu se nije sviñao pravac kojim je razgovor krenuo. - Kako ćemo pola ove divne lovine moga brata odnijeti kući? - Podsjeti društvo na ribu koja je odvukla Džondalara i lukavo se nasmiješi. - Poslije onolike borbe čudim se da si mu dao polovicu. Svi se nasmijaše s nervoznim olakšanjem. Znači li to da je on sada napola Ramudonac? - reče Markeno. Možda bi bilo dobro da ga povedemo u lov pa će uloviti pola divokoze - reče Tonolan. - Onda će mu druga polovica biti šamudonska. Koju će polovicu htjeti Serenija? -.namignu Barono. Pola njega je više nego dovoljno - doda Karolija, a njezin izraz lica nije ostavljao sumnje o tome da ona ne misli na njegovu visinu. Medu članovima Spilje nije ostala neza pažena njegova vještina,pod krznima. Džondalar pocrvenje, ali lascivan smijeh napokon donese popuštanje napeto sti, i od zabrinutosti nad njegovom sudbinom i od zbitogla vaca. Iznesoše iz čamca mrežu, raširiše je kraj krvave ribe i s mukom je prenesoše u vodu i svezaše iza krme. Dok su se ostali naprezali oko ribe, Karolija se okrenu Džondalaru i reče: Rošarijina sina su ubili zbitoglavci. Bio je mladić, još nije bio obećan, veseo i hrabar, Dolando se njime ponosio. Nitko ne zna što se desilo, ali Dolando je poveo cijelu Spilju u lov na njih. Nekoliko ih je ubijeno; tada su iščezli. Ni prije mu nije bilo stalo do njih, ali od tada... Džondalar klimnu glavom, s razumijevanjem.

Kako je onaj zbitoglavac odnio svoju polovicu? upita Tonolan kad uñoše u čamac. Uzeo ju je i odnio - reče Džondalar. On? Uzeo ju je i odnio? Sam. A još nije bio potpuno odrastao. Tonolan se primače drvenoj grañevini u kojoj su stanovali njegov brat, Serenija i Darvo. Bila je načinjena od dasaka koje su bile naslonjene na kameni izbojak iznad glava. Sklonište je sličilo na drveni šator; daske su bile spojene kao platice na brodu - preklopljene i prošivene. Iznutra se osvjetljavalo pretežno kamenim svjetiljkama ili vatrom s ognjišta, a kad je bilo toplo otvarao se prednji dio. Mlañi brat pogleda unutra da vidi spava li Džondalar. Uñi - reče stariji brat. Sjedio je na hrpi krzna i držao u ruci nešto što se dimilo. Kako tvoja prehlada? - upita Tonolan i sjede na rub povišena ležaja. Prehlada gore, a ja bolje. Nitko nije mislio na tvoju mokru odjeću, a u klisuri je vjetar doista bio jak. Drago mi je što ste me našli. A meni je drago što se osjećaš bolje. - Činilo se da Tonolanu ponestaje riječi. Uzvrpoljio se, pošao do izlaza, pa se vratio bratu. - Treba li ti nešto? Džondalar odmahnu glavom i pričeka. Nešto je mučilo njegova brata, pa je to želio doznati. Samo mu je trebalo vremena. Džondalar... - poče Tonolan, pa stade. - Ti već dugo živiš sa Serenijom. i njezinim sinom. - Džondalar načas pomisli da će mu spomenuti kako bi trebalo javno priznati tu vezu, ali se prevario. - Kako to izgleda biti muškarac svoga ognjišta? Ti si sparen čovjek, muškarac svoga ognjišta. Znam, ali nemam djece, a to je različito. Tamija se

jako trudila da rodi, a sada... opet je izgubila dijete... Žao mi je... Nije mi briga hoće li ikada imati dijete. Samo da ne izgubim nju - zaplaka Tonolan i glas mu prepuče. - Volio bih da prestane pokušavati. Mislim da nema izbora. Majka daje...

Zašto joj onda Majka ne ostavi jedno! - viknu Tonolan i pokraj Serenije istrča van. Je li ti rekao što se dogodilo Tamiji? - upita Serenija. Džondalar potvrdi. - Ovo je dijete dulje nosila, ali joj je bilo teže kad ga je izgubila. Tako mi je drago što je sretna s Tonolanom. To je zaslužila. Hoće li ozdraviti? To nije prvi put da neka žena izgubi dijete, Džonda lar. Ne brini o njoj, ozdravit će. Vidim da si našao čaj. To je metvica i lavanda, ako pokušavaš pogoditi. Šamud kaže da će ti pomoći. Kako se osjećaš? Došla sam samo vidjeti jesi li se probudio. Dobro se osjećam - reče Džondalar. Nasmiješi se i pokuša izgledati zdravo. Idem natrag; posjedit ću malo s Tamijom. Kad ona ode, on odloži čašu i opet leže. Nos mu je bio pun, glava ga je boljela. Nije točno znao što se dogodilo, ali Serenijin odgovor ga je uznemirio. Nije htio o tome više razmišljati, od toga je osjećao novu bol duboko u središtu želuca. Valjda je svemu kriva ova prehlada, pomisli. Šesnaesto poglavlje Proljeće je dozrelo u ljeto, a s njim i plodovi zemlje. Dok su oni zreli, mlada žena ih je skupljala. Radila je to više iz običaja nego potrebe. Nije se morala mučiti. Već je imala svega u izobilju; ostalo joj je hrane i od prošle godine. Ali Ejla nije znala što bi sa slobodnim vremenom. Nije ga imala čime ispuniti. Čak ni pored dodatnoga zimskog lova nije bila dovoljno zaposlena, iako je štavila svako krzno ubijene životinje, a zatim mnoga strigla da od njih dobije kožu. l dalje je plela košare, prostirke i užad, pravila zdjele i čaše, skupljala kremenje i pravila oruñe za potrebe cijelog manjeg plemena. Veselila se ljetnom skupljanju plodova. Veselila se i lovu koji joj je bio teži otkad je otišla Njiska, ali joj je Mladunče pomagalo. Ono je bilo već toliko spretno da se mogla odreći lova: imala je dosta sušenoga mesa, a od njegove samostalne lovine mogla je uvijek uzeti dio za sebe. Njihovi su odnosi i dalje ostali nepomućeni. Promatrajući divlje lavove, Ejla je vidjela da i Mladunče slijedi njihov način lova. Ljeti su čekali u zasjedi po noći, zimi su lovili danju. Mladunče je ljeti samo spavalo po danu, bilo mu je prevruće za lov, pa je najviše boravilo u spilji. Kad se jednog jutra probudila kraj usnulog lava, Ejla je donijela odluku. Otići će, o tome nije bilo sumnje, ali ne toga ljeta. Još je bila potrebna mladome lavu; bio je premlad da ostane sam. Nijedno ga lavlje pleme ne bi primilo; glavni mužjak bi ga ubio. Dok ne bude dovoljno star da se pari i osnuje vlastiti čopor, trebala mu je sigurnost njezine spilje kao i njoj. Iza joj je rekla da potraži svoju vrstu, da nañe sebi par, i ona će jednoga dana nastaviti potragu. Ali joj je bilo lakše kad je znala da se još neće odreći svoje slobode i početi

živjeti s ljudima nepoznatih običaja i navika, lako to nije htjela priznati, imala je za to dublji razlog. Nije htjela otići dok se ne uvjeri da se Njiska neće vratiti. Ona joj je očajno nedostajala. Njiska je s njom bila od početka, Ejla ju je voljela. - Idemo, lijenčino - reče Ejla. - Idemo se prošetati i vidjeti može li se što uloviti. Prošle noći nisi izlazio. -Prodrma lava i izañe iz spilje, dajući mu znak da je slijedi. On podiže glavu, zijevnu pokazujući strašne zube, ustade i poñe za njom preko volje. Nije bio osobito gladan i radije bi još spavao. Ona je jučer brala ljekovite trave da zamijeni stare koje s vremenom gube snagu. Premda joj zbirka nije često služila, ona je uživala da je popunjava. Često ju je samo promatrala sjećajući se Ize i prvih znanja o ljekovitosti mnogih trava. Jurila je po žalu, zatim oko litica u polje, a krupni lav je tapkao za njom i gunñao hnga, hnga, hnga. Svaki lav se oglašavao na svoj način, i Ejla je mogla izdaleka prepoznati Mladunčetovo mrmljanje, baš kao i riku. Kad je stigla do velikoga kamena gdje se obično odmarala, stala je - nije joj se išlo u lov, ali nije ni znala što bi radila. Mladunče se primaklo, tražeći njezinu pažnju. Ona ga počeša iza ušiju i zari ruke u gustu crvenkastu grivu. On podiže glavu i zadovoljno poče gunñati. Ejla primijeti da joj je dorastao do ramena; nije bila svjesna njegove veličine. Mladunče je bilo izvanredan primjerak najstrašnijega grabežljivca - veliko, snažno, gipko, puno mladenačkog zdravlja i poleta - i potpuno se predavalo milovanju mlade žene. Ona bi bila bez ikakve obrane da je napadne, ali ga uopće nije smatrala opasnim; nije predstavljao veću pogibelj nego veliko mače - to je bila njezina obrana. Njezina vlast nad njim bila je nesvjesna, i on ju je prihvaćao. Podizao je i okretao glavu da joj pokaže gdje će ga počešati, a njoj je bilo drago gledati ga kako uživa. Popela se na kamen da mu dosegne drugu stranu i nagnula mu se preko leña, kad joj nešto pade na pamet. Nije se čak ni zaustavila da o tome razmisli, nego jo jednostavno prebacila nogu preko njega i zajašila - kao što je prirodno činila s Njiskom. Bilo je to neočekivano, ali njezine ruke oko vrata bile su poznate lavu, a težina zanemariva. Isprva se nijedno ne pomače. Kad su zajedno lovili, Ejla je svoj znak praćkom pretvorila u zamah rukom i kretnju koja znači "Kreni". Sada mu dade taj znak. Osjetivši kako se pod njom grče mišići, Ejla se uhvati za grivu. Lav ljupko jurnu niz dolinu sa ženom na leñima. Vjetar ju je šibao po licu, nekoliko uvojaka joj se rasplelo i vijorilo iza nje. Nije imala vlasti nad lavom - išla je kamo je odnese, radovala se tome, osjećajući najveće uzbuñenje što ga je ikada upoznala. Velika brzina je bila kratka vijeka, kao i u lovu. Lav uspori korak, napravi veliki krug i krenu prema spilji. Pope se uza strmu stazu i stade na njezinu mjestu u spilji. Ona skliznu s njega i zagrli ga, ne znajući kako bi mu drukčije iskazala zahvalnost za neizrecivu radost koju je oćutjela. On mahnu repom, ode u svoj dio spilje, ispruži se i vrlo brzo zaspa. Ona ga je gledala smiješeći se. Dopustio si mi da jašem na tebi, i za danas ti je dosta, je li? Poslije ovoga, Mladunče, možeš spavati koliko god želiš. Potkraj ljeta Mladunčetovi lovački izleti bivali su sve dulji. Kad je prvi put ostao dulje od jednog dana, Ejla je bila toliko zabrinuta da nije spavala druge noći. Bila je umorna i iscrpljena kad se napokon pojavio idućeg jutra. Nije donio nikakvu lovinu, a kad mu je ona dala sušenog mesa, pohlepno ga je pojeo, iako se inače igrao s krutim vlaknima. Usprkos umoru Ejla uze praćku i uskoro donese dva zeca. Lav se probudi i veselo prihvati jednog zeca. Ejla odnese drugoga u kut spilje, pa se vrati na ležaj.

Kad je otišao na tri dana, Ejla nije toliko brinula, iako su joj dani bili pusti. Vratio se s ogrebotinama; znala je da se borio s drugim lavovima. Da li je već tražio ženku? Za razliku od kobila, lavice nisu imale posebno doba parenja; mogle su se uspaliti u svako vrijeme. U jesen su izbivanja mladog lava bila sve češća. Vraćao se samo na spavanje, iako je Ejla znala da on i drugdje spava. Dolazio je nenadno i tiho, penjući se od potoka strmom stazom ili skačući odozgo na izbojak. Bila je uvijek sretna kad bi ga vidjela, a njegovi pozdravi su bili stalno srdačni - ponekad malo previše srdačni. Kad bi skočio i

Dolina konja

spustio joj teške šape na ramena, ona bi se srušila, pa mu je hitro davala znak "Stoj" da je ne ozlijedi od dragosti. Jesen je bila neobična - topla i suha. Lav je sve češće odlazio, Ejla je strahovala da će sama provesti zimu. Svake je večeri izlazila i očekivala neku promjenu, ali se gotovo razočarana vraćala videći kako sunce opet tone iza vedra obzorja. Jutra su bila vedra i svježa, kao da zima nikada neće doći, a ona se nije micala od spilje. Jednog dana odluči poći u lov, sama. Uze praćku, jer joj bez Njiske i Mladunčeta koplje ne bi pomoglo. Da ponesem krzno, upita se. Tako je toplo, samo ću se znojiti u njemu. Mogla bih ga ponijeti u košari. Ne, imam sve što mi treba, idem samo u dugu šetnju. Krenula je niz stazu osjećajući neku neobičnu lakoću, bezbrižnost. Potpuna odsutnost svake odgovornosti za životinje i sebe ispuni je čudnim osjećajem: neobičnom slobodom i neobjašnjivom osujećenošću. Tlo istočne stepe bilo je tvrdo i ispucalo. Morala je paziti na korake da ne upadne u kakvu rupu i ugane gležanj. Sve je bilo strahovito suho, činilo joj se kao da atmosfera isisava vlagu iz njezina daha. Ponijela je samo mješčić vode, očekujući da će ga napuniti na poznatim potočićima, ali svi su bili presahli. Mješčić je bio napola prazan, a sunce nije prešlo ni pola puta do zenita. Kad je došla do potoka za koji je bila sigurna da će imati vode i našla samo blato, odluči poći natrag. Hodajući duž vodenog toka, naiñe na muljevitu lokvu i prignu se da kuša je li taj ostatak vode za piće, kad opazi svježe tragove kopita. Nedavno je tu bilo krdo konja. Jedan joj je trag bio poznat: previše je puta vidjela Njiskin trag i predobro je razlučivala pojedine otiske da ne bi odmah prepoznala oblik kopita svoje kobile. Njiska mora biti u blizini. Srce joj brže zakuca. Krdo je bilo dalje nego što je Ejla mislila. Nešto je poplašilo konje pa su odjurili preko ravnice. Čula je rezanje i strku prije nego što je vidjela čopor vukova, ali nije htjela uzmaknuti dok ne vidi je li Njiska pala kao žrtva. Odahnula je kad je vidjela tamnosmeñu dlaku koja joj je potvrdila pretpostavku da se nalazi na tragu krda kojemu je pripadao riñi ždrijebac. Bilo je već podne kad je napokon ugledala konje. Bili su još uznemireni od progona; pomakli su se čim je vjetar donio Ejlin miris. Morala je napraviti veliki krug da im priñe s druge strane. Čim se dovoljno približila, opazila je Njisku i srce joj je zaigralo. Teško je gutala pljuvačku i sprečavala suze koje su navirale. Izgleda zdravo, pomisli Ejla. Debela je. Ne, nije, nije debela. Mislim da je ždrebna! Oh, Njisko, kako je to divno. Ejla se nije mogla suzdržati od

prevelike radosti. Htjela je vidjeti hoće li je se kobila sjetiti. Zazviždala je. Njiskina se glava odmah diže i okrenu u Ejlinu smjeru. Žena opet zazvižda, a kobila krenu prema njoj. Ejla nije mogla izdržati; pojurila je u susret svome konju boje sijena. Odjednom jedna smeña kobila dotrča izmeñu njih, poče gristi Njiskine gležnjeve i otjera je natrag. Zatim pokrenu cijelo krdo i s njim pobježe od nepoznate i možda opasne žene. Ejli se slomi srce. Nije mogla nastaviti za krdom. Već je bila mnogo dalje od doline nego što je željela otići, morala se odmah vratiti, i to žurno, ako želi prije mraka biti u spilji. Zazviždala je još jedanput, snažno i otegnuto, ali je znala da je prekasno. Okrenula se tužna, slegla ogrtač oko ramena i pognula glavu prema vjetru. Nebo je toga jutra bilo savršeno vedro, ali sad se počelo pokrivati zloslutnim oblacima. Vjetar je povijao travu, temperatura je naglo padala. Mogla je osjetiti miris snijega, a nalazila se daleko od spilje. Pogleda oko sebe, odredi pravac i poče trčati ne bi li preduhitrila oluju. Nije imala nikakvih izgleda. Nalazila se pola dana hoda od doline, a zima je predugo čekala. Kad je stigla do suha potoka, velike vlažne pahuljice već su padale. Vjetar ih je vitlao i počinjao graditi prve smetove. Vrtložno gibanje zraka udaralo ju je sa svih strana. Znala je da joj je jedina nada u hodu, ali nije znala ide li pravim pujem. Stala je, pokušavajući odrediti pravac i suzbiti prve početke panike. Kako je bila glupa što je pošla bez krzna. Mogla je ponijeti šator u košari; imala bi bar zaklonište. Uši su joj se smrzavale, noge već nije osjećala, zubi su joj cvokotali. Slušala je kako zviždi vjetar. Bolje je osluhnula. To ipak nije vjetar, možda. Opet se čulo. Skupila je ruke oko usta i zazviždala najjače što je mogla, pa osluhnula. Konjska njiska se začu u blizini. Ona još jedanput zazvižda, a kad se žuto obličje konja pojavi kao sablast iz mećave, Ejla potrča prema spasiocu s ledenim suzama na obrazima. Njisko, Njisko, on, Njisko! - Izvikivala je kobilino ime bez prekida, grleći joj snažan vrat i zaranjajući licem u čupavu zimsku dlaku. Zatim uzjaha i privi se nisko uz vrat da se ugrije koliko može. Konj je pratio vlastiti nagon i hitao prema spilji. Neočekivana smrt ždrijepca razbila je krdo. Glavna kobila držala je krdo na okupu, znajući da će se naposljetku naći novi ždrijebac. Možda bi zadržala i žutu mladu kobilu, da se nisu umiješali poznati zvižduci i sjećanje na ženu i sigurnost spilje. Kad je počeo padati snijeg, Njiska se zaželjela zaklona od hladnoće i vjetra, sjetila se žene koja ju je voljela i štitila. Ejla se toliko tresla kad su napokon stigli do spilje da je jedva naložila vatru. Zatim je skupila krzna, odnijela ih do Njiskina ležaja i smotala se do njezina toplog tijela. Nekoliko dana nije mogla posvetiti pažnju prijateljici koja se vratila. Budila se s ognjicom i jakim kašljem. Živjela je na ljekovitim čajevima - kad se mogla sjetiti da ustane i da ih skuha. Njiska joj je spasila život, ali joj nije mogla pomoći da preboli upalu pluća. Bila je slaba i buncala je, ali se osvijestila kad se pojavilo Mladunče. Lav je skočio odozgo na izbojak, ali se zaustavio na ulazu zbog Njiskina vrištanja. To je nadjačalo Ejlinu obamrlost. Vidjela je kako kobila striže ušima i poskakuje od straha, a lav se sprema skočiti na plijen. Skočila je s ležaja i jurnula izmeñu grabežljivca i žrtve. Stoj, Mladunče! Njiska se plaši. Morao bi se radovati što se vratila. - Ejla se zatim okrenu konju. - Njisko! To je Mladunče. Njega se ne moraš bojati. Prestanite oboje sada - ukori ih. Vjerovala je da nema opasnosti; obje životinje odrasle su zajedno u spilji, obje su pripadale njoj i njezinu staništu.

Obje životinje su poznavale mirise u spilji, osobito Ejlin miris. Lav požuri pozdraviti Ejlu, Njiska mu se pridruži. Tada Njiska zarza, ne kao u strahu ili ljutnji, nego kao onda dok se brinula o laviću, i spiljski lav prepozna svoju dadilju. Rekla sam ti da je to Mladunče - reče joj Ejla, ali je prekide kašalj. Potičući vatru, Ejla dohvati mijeh za vodu i vidje da je prazan. Ogrnu se i izañe pred spilju da donese zdjelu snijega. Pokušavala je zatomljivati duboke grčeve u prsima koji su je kidali dok je čekala da voda uzavri. Napokon, uz pomoć napitka od omanova korijena i trešnjine kore, kašalj se smirio i ona se vratila u krzna. Mladunče se smjestilo u svoj kut, a Njiska je odahnula kraj stijene. Ejlina prirodna životnost i otpornost nadjačale su bolest, ali se dugo oporavljala. Bila je sretna što joj se vratila životinjska obitelj, ali sve je bilo drukčije. Obje životinje su se promijenile. Njiska je bila ždrebna i živjela je s krdom koje je znalo što je opasnost od grabežljivaca. Bila je opreznija s lavom koji joj je nekada bio drug u igri, a Mladunče više nije bilo smiješni mali lavić. On je uskoro napustio spilju kad se oluja ispuhala, a kako je zima odmicala, tako se sve rjeñe vraćao. Ejla se čuvala i njegovala, braneći usput i kobilu na kojoj je katkada jahala do potoka. Ali kad je jednog dana osvanulo vedro i hladno vrijeme, ona odluči poći malo dalje od spilje, da razgiba Njisku i sebe. Svezala je košare, uzela koplja i kolce za nosiljku, zalihe hrane i odjeće, šator - sve što bi joj moglo u svakom mogućem slučaju ustrebati. Nije htjela da je opet nešto iznenadi. Jedan jedini put je bila neoprezna, i to je moglo kobno završiti. Prije nego što će uzjahati, metnula je kožu preko Njiskinih leña - novost nakon njezina povratka. Tako dugo nije jahala da su je boljela bedra i nažuljala joj se pomlañena koža, pa je kožni podmetač značio bitnu razliku. Kad su stigli u stepu, Ejla pusti kobilu da ide po volji. Maštala je o svršetku zime, kad osjeti da se Njiskini mišići napinju. Nešto se micalo prema njima, nešto se grabežljivo prikradalo. Njiska je bila ranjivija, bližilo se doba ždrijeblje-nja. Ejla dohvati koplje, iako nikada nije pokušala ubiti spiljskog lava. Kad se grabežljivac primakao, Ejla opazi poznatu grivu i ožiljak na lavljem nosu. Skoči s konja i pojuri u susret velikoj zvijeri. - Mladunče! Gdje si bio? Zar ne znaš da sam zabrinuta kad te nema tako dugo? On je bio jednako uzbuñen i tako ju je odano pozdravio da ju je gotovo srušio. Ona ga zagrli oko vrata, počeša ga iza ušiju i po vratu, dok je on zadovoljno preo. Onda Ejla začu jasan glas drugog spiljskog lava koji nije

bio daleko. Mladunče prestade presti i ukoči se u položaju koji Ejla prije nije vidjela. Iza njega se približi lavica. Zaustavila se kad je Mladunče zarežalo. - Našao si družicu! Znala sam da ćeš je naći, znala sam da ćeš jednog dana imati svoj čopor. - Ejla potraži okom druge lavice. - Oh, samo jedna zasada, vjerojatno je i ona lutalica. Morat ćeš se boriti za svoje područje, ali to je početak. Imat ćeš divan čopor jednoga dana, Mladunče. Spiljski lav se malo opusti, priñe ženi i nježno je gurnu glavom. Ona ga počeša po čelu i zagrli ga posljednji put. Njiska je bila vrlo uznemirena. Možda joj je bio poznat miris Mladunčeta, ali miris nepoznate lavice morao joj je utjerati strah u kosti. Ejla uzjaha, a kad im se Mladunče opet primače, ona

mu zamahnu "Stoj". On stade, pogleda je i okrenu se mumljajući hnga, hnga. Zatim ode, a lavica za njim. Otišao je, sad živi sa svojom vrstom, pomisli Ejla na povratku. Nikad mi se više neće vratiti kao Njiska. Tako mi je drago da si sa mnom, reče milujući kobilu. Tada se sjeti nečega. Mladunče je našlo lavicu. Ti si imala svoj par. Hoću li ja ikada naći sebi druga? Sedamnaesto poglavlje Džondalar izañe ispod pješčenjačkog izbojka i pogleda niz snijegom pokrivenu zaravan koja je naglo završavala nad rijekom. S druge strane su se bijeljeli bregovi. Darvo ga je čekao. Mahao mu je kraj starog panja gdje je Džondalar htio obraditi svoj kremen. Mjesto je bilo dobro osvijetljeno i izvan puta - da se smanji opasnost od gaženja po oštrim krhotinama. On krenu prema dječaku. Džondalar, čekaj malo. Tonolan - reče on smiješeći se i pričeka brata. Obećao sam Darvu da ću mu pokazati poseban način obrade. Kako je Šamija? Dobro je; prebolijeva prehladu. Bojali smo se za nju; zbog njezina kašlja čak je Tamija bila budna. Razgovarali smo da načinimo više prostora prije iduće zime. Džondalar ga pogleda i upita se kako njegov bezbrižni brat podnosi obiteljske odgovornosti; izgledao mu je sasvim zadovoljno. Odjednom mu zasjaše oči. Veliki brate, moram ti nešto reći. Jesi li opazio da Tamija više nije kost i koža? Mislio sam da je samo malo prizdravila, ali sam se prevario. Opet je blagoslovljena! To je divno! Znam koliko želi dijete. Znala je to već odavno, ali mi nije htjela reći. Bojala se da ću se zabrinuti-. Čini se da će ovog puta zadržati plod, Džondalar. Šamud kaže da ni s čim ne računam, ali ako bude sve u redu, na proljeće će roditi. Kaže da je sigurna da je to dijete moga duha. Ona mora biti u pravu. Zamisli, moj neozbiljni brat, a čovjek s vlastitim ognjištem, s družicom koja očekuje dijete. Tonolanov se smiješak raširi. Njegova je sreća bila tako prozirna da se i Džondalar morao nasmiješiti. Tako izgleda

l samozadovoljno, čovjek bi pomislio da će sam roditi dijete, pomisli Džondalar. Tamo, lijevo - reče Dolando tiho, pokazujući kame nitu izbočinu na boku hrpta koji se dizao pred njima i zaklanjao cijeli vidik. Džondalar pogleda, ali je bio previše uzbuñen da bi mogao usredotočiti oko na pojedinosti. Nalazili su se na granici šuma. Iza njih je ležala šuma kroz koju su se popeli. Počela je sa hrastovima na nižoj visini, zatim je prevladala bukva. Onda su došli borovi, jele i ariši. Sada su gledali silne gole vrhove koji su ga uvijek oduševljavali na isti način i ispunjavali strahopoštovanjem. Vidim je! - kliknu Tonolan. - Malo više nadesno, Džondalar. Vidiš li? Na izbočini. Visoki muškarac pomače oči i opazi malu, vitku divo-kozu na rubu provalije. Njezina gusta zimska dlaka još je visila u čupercima s bokova, ali je sivosmeña ljetna boja već istiskivala crnu. Dva roščića su joj izbijala iz čela i lagano se svijala na kraju.- Sad je vidim - reče Džondalar. Kako znaš da je ženka? l mužjaci imaju rogove -

našali se Dolando. Sliče na kozoroge, je li, Tonolan? Manje su, ali ovako, izdaleka... Kako Zelandonci love kozoroge, Džondalar? - upita mlada žena, a oči joj zasjaše od znatiželje, uzbuñenja i ljubavi. Bila je tek nekoliko godina starija od Darva i zaljubila se u visokog plavog muškarca. Rodila se meñu Šamudoncima, ali je odrasla na rijeci kad joj se majka drugi put sparila s jednim Ramudoncem; vratila se gore kad su prošle obiteljske razmirice. Bila je sviknuta na planinske vrleti poput većine šamudonske omladine, ali nije išla u lov na divokoze dok nedavno nije otkrila koliko Džondalar cijeni žene koje love. Na svoje iznenañenje otkrila je da je lov vrlo uzbudljiv. Ne znam mnogo o tome, Rakarija - odgovori Džon dalar, smijući se nježno. Opazio je kako se djevojka ponaša, ali je nije htio ohrabrivati. - Bilo je kozoroga u planinama južno od nas, a još više u istočnom lancu, ali mi nismo lovili u planinama. Bile su nam predaleko. Ponekad bi se skupina našla na Ljetnom zboru i pošla u lov. a sam im se pridružio radi zabave i samo sam slušao upute iskusnijih lovaca. Još učim, Rakarija. Dolando je stručnjak za lov u planini. Divokoza skoči s ruba ponora na vrh izbočine da s novog stajališta pregleda okolinu. Kako ćeš uloviti životinju koja tako skače? - prošapta Rakarija diveći se spretnom stvorenju. - Kako se može održati na onako malom prostoru? Kad ulovimo jednu, pogledaj joj papke, Rakarija reče Dolando. - Samo vanjski rub je tvrd. Unutrašnji dio je savitljiv, kao dlan na tvojoj ruci. Zato se ne poskliznu. Mekšim dijelom se hvataju, tvrñi vanjski dio je oslonac. Kad ih loviš najvažnije je znati da one uvijek gledaju dolje. Iznad sebe ne vide, i to je tvoja prednost. Ako ih zaobiñeš i popneš se više, možeš ih uloviti s leña. Možeš im se primaknuti na dohvat ruke, ako si pažljiv i ako ne izgubiš strpljenje. Što će biti ako odu prije nego što se popneš iznad njih? - upita djevojka. Pogledaj gore. Vidiš li zelenu boju pašnjaka? Proljetna trava je prava poslastica nakon zimskih grančica i tvrdih vlati. Ona divokoza gore je na straži. Ostale su dolje, meñu kamenjem i grmljem, izvan vidika. Ako je paša dobra, neće se mnogo micati sve dok osjećaju sigurnost. Zašto stojimo i razgovaramo? Krenimo - reče Darvo. Bilo mu je krivo što se Rakarija stalno vrti oko Džondalara i s nestrpljenjem je čekao da počnu loviti. Džondalar ga je stalno vodio u lov, iako je samo tragao, gledao i učio. Ovog puta mu je obećano da može pokušati sam ubiti lovinu. Uspije li u tome, bit će mu to prvi ulov, za kojim će uslijediti posebna pažnja starijih prema njemu. Ali ga ništa nije sililo da mora uspjeti ovaj put; bit će još prilika. A lov na divokoze je bio vrlo težak. Dolando se poče penjati oko gromade; strmi uspon iznad i iza krcte bit će težak, ali bez opasnosti. Drugi krenuše za njim. Džondalar je čekao da bude posljednji. Svi su se već verali uzbrdo kad začu kako ga zove Serenija. On se okrenu, iznenañen. Serenija nije voljela lov i rijetko je išla izvan naselja. Nije se mogao domisliti što radi tako daleko, ali kad joj je vidio lice proželi su ga ledeni trnci. Trčala je i borila se s dahom. - Treba mi... Tonolan... Tamija ima... trudove... On skupi dlanove oko usta i viknu: - Tonolan! Tonolan!

Jedan lik gore se okrenu i Džondalar mu mahnu da siñe. Vladala je neugodna šutnja dok su ga čekali. Htio je pitati je li Tamiji dobro, ali ga je nešto spriječilo. Kad su trudovi počeli? - upita naposljetku. Sinoć, ali nije htjela ništa reći Tonolanu. Veselio se lovu, pa se bojala da bi odustao. Nije ni bila sigurna da su trudovi, a htjela ga je možda i iznenaditi kad se vrati iz lova reče Serenija. - Nije htjela da se on brine, da bude nemiran dok ona raña. Takva je Tamija, pomisli on. Želi ga poštedjeti. Tonolan je toliko vezan uz nju. Odjednom Džondalara obuze zla slutnja. Ako je Tamija htjela iznenaditi Tonolana, zašto je Serenija dotrčala u planinu? Nije dobro, je li tako? Serenija pogleda u zemlju, sklopi oči i duboko udahnu prije nego što će odgovoriti. - Dijete je zapelo; ona je preuska i neće moći... Šamud misli da je to zbog uzetosti koju je preboljela u djetinjstvu; rekao mi je da zovnem Tonolana... i tebe, radi njega. Oh, ne! Dobra božice! Oh, ne! Ne! Ne! Ne! Ne može biti! Zašto? Zašto bi je Majka blagoslovila djetetom, a onda ih oboje uzela? Tonolan je koračao po tijesnoj nastambi koju je dijelio s Tamijom, udarajući šakom o dlan. Džondalar je kraj njega bespomoćno stajao, nudeći samo utjehu svoje prisutnosti. Mnogi nisu mogli ni toliko ponuditi. Tonolan ih je sve u divljoj žalosti rastjerao.Džondalar, zašto nju? Zašto je Majka nju uzela? Imala je tako malo, patila je tako mnogo. Je li previše tražila? Dijete? Nekoga od svoje krvi i mesa? Ne znam, Tonolan. Ni čarobnjak ne bi mogao odgo voriti na to pitanje. Zašto tako? S toliko muke? - Tonolan se zaustavi pred bratom, obraćajući mu se. - Jedva me je prepoznala kad sam došao. U očima sam joj vidio veliku bol. Zašto je morala umrijeti? Nitko ne zna zašto Majka daruje život, pa ga opet uzima k sebi. Majka! Majka! Nju nije briga! Tamija ju je častila, ja sam je častio. Je li pomoglo? Ipak je uzela Tamiju. Mrzim Majku! - Poče opet bijesno koračati. Džondalar... - zovnu Rošarija s ulaza, oklijevajući. Džondalar izañe. - Što je? Šamud je rasjekao da izvadi dijete, zatim je ona... Rošarija obrisa suzu. - Mislio je da će spasiti dijete, ponekad to uspijeva. Bilo je prekasno, ali bio je dječak. Ne znam hoćeš li mu to reći ili ne. Hvala ti, Rošarija. Vidio je na njoj da pati. Tamija joj je bila kći. Rošarija ju je odgojila, brinula se o njoj za vrijeme uzetosti i dugog oporavljanja, a bila je uza nju od početka do kobnog svršetka njezina poroda. Odjednom Tonolan projuri pokraj njih, nabacujući na leña putnu uprtnjaču i hitajući prema stazi koja vodi oko litica. Mislim da sada nije vrijeme. Reći ću mu poslije - reče Džondalar i potrča za bratom. Kamo ćeš? - upita ga kad ga sustiže. Odlazim. Nisam se ni smio zaustaviti. Još nisam stigao do kraja svoga Putovanja.

Ne možeš sada otići - reče Džondalar položivši mu ruku na rame. Tonolan je žestoko zbaci. Zašto ne mogu? Sto će me zadržati? - protisnu kroz jecaje. Džondalar ga uhvati za ramena, okrenu ga k sebi i pogleda mu u lice koje je bilo tako iznakaženo od boli da ga je jedva prepoznao. Bilo je časaka kad je zavidio Tonolanu na sreći s Tamijom, čudeći se nedostatku u sebi koji mu ne dopušta da osjeti takvu ljubav. Je li vrijedilo? Je li ljubav vrijedna tolike patnje? Takve gorke zdvojnosti? Možeš li ostaviti Tamiju i sina da budu pokopani bez tebe? Sina? Kako znaš da je bio sin? Šamud ga je izvadio. Mislio je da će barem spasiti dijete. Bilo je prekasno. Ne želim vidjeti sina koji ju je ubio. Tonolan. Tonolan. Ona je željela blagoslov. Htjela je zatrudnjeti, i bila je tako sretna zbog toga. Bi li joj oteo tu sreću? Bi li više volio daje dugo živjela u žalosti? Bez djeteta, uvijek očajna što ga ne može imati? Imala je ljubav i sreću, prvo vjenčanjem s tobom, drugo blagoslovom Majke. Tra jalo je kratko vrijeme, ali mi je rekla da je sretnija nego što je mislila da žena može biti. Rekla mi je da si joj pružio svu sreću na svijetu, ti i dijete koje je nosila. Tvoje dijete, govorila je, dijete tvoga duha, Tonolan. Možda je Majka znala da mora biti jedno ili drugo, pa joj je dala radost. Džondalar, nije me ni prepoznala... - Tonolanu prepuče glas. Šamud joj je dao nešto na kraju. Nije bilo nikakve nade da će roditi, pa joj je dao da se ne muči. Ali je znala da si kraj nje. Majka je sve uzela kad je uzela Tamiju. Bio sam tako pun ljubavi, a sad sam prazan, Džondalar. Ništa mi nije ostalo. Kako je mogla otići? - Tonolan se svali. Džondalar mu priskoči i pridrža ga, nasloni ga na rame, dok je Tonolan jecao u svom očaju. Zašto se ne bismo vratili, Tonolan? Ako sada kre nemo, možemo stići do ledenjaka prije zime, a kod kuće ćemo biti idućeg proljeća. Zašto želiš na istok? - U Džondalarovu glasu je bilo sjete. Ti idi kući, Džondalar. Trebalo je da odeš još davno. Uvijek sam ti govorio da si Zelandonac i da ćeš takav ostati. Ja idem na istok. Govorio si da ćeš okončati Putovanje na kraju Velike majke rijeke. Kad stigneš do Beranskog mora, što ćeš onda? Tko zna. Možda ću krenuti oko mora. Možda ću na sjever u lov na mamute s Tolijinim narodom. Mamutovci kažu da postoji veliki planinski lanac daleko na istoku. Zavičaj mi ništa ne obećava, Džondalar. Radije ću tražiti nešto novo. Vrijeme je da nam se putovi raziñu, brate. Ti kreni na zapad, ja ću na istok. Ako se ne želiš vratiti, zašto ne ostaneš ovdje? Da, zašto ne ostaneš ovdje, Tonolan? - reče Dolando pridruživši im se. - l ti, Džondalar. Šamudonac ili Ramudonac, svejedno. Ovdje imate obitelj, prijatelje. Bilo bi nam žao da ijedan od vas ode. Dolando, ti znaš da sam htio ovdje živjeti do smrti. Sada ne mogu. Sve je tako puno nje. Stalno očekujem da ću je vidjeti. Svakog dana što ostanem ovdje morat ću se iznova

sjećati da je nikada više neću vidjeti. Zao mi je. Nedostajat će mi mnogi odavde, ali moram poći. Dolando potvrdno klimnu. Nije ih prisiljavao da ostanu, htio im je samo reći da su dio obitelji. - Kad ćete krenuti? Uskoro. Za nekoliko dana, najkasnije - odgovori Tonolan. - Želim se nagoditi, Dolando. Ostavit ću sve osim uprtnjače i odjeće. Ali htio bih i mali čamac. To se može urediti. Dakle, otići ćeš niz rijeku. Na istok? Nećeš se vratiti u Zelandoniju? Idem na istok - reče Tonolan. A ti, Džondalar? Ne znam. Tu su Serenija i Darvo... Dolando potrese glavom. Zelandonac je imao razloga da ostane, da se vrati na zapad ili da krene na istok; teško je bilo pogoditi što će odlučiti. Rošarija je kuhala cio dan. Mislim da se prihvatila posla samo da ne može razmišljati - reče Dolando. - Bilo bi joj drago da doñete k nama na večeru. Džondalar, ona će se obradovati ako dovedeš Sereniju i Darva. A zabrinuta je za tebe, Tonolan ... Pitat ću Sereniju - reče Džondalar. - Siguran sam da će Darvo rado doći. Možda bi trebalo da računaš samo na njega. Ja bih želio razgovarati sa Serenijom. Pošalji ga - reče Dolando, podsjetivši sebe da mora zadržati dječaka preko noći, tako da njegova majka i Džon dalar mogu raspraviti što će učiniti. Tri muškarca se vratiše do čistine, zatim stadoše kraj središnjeg ognjišta ispod klisure. Malo su razgovarali, ali im je bilo drago što su zajedno, znajući da će promjene koje su nastale uskoro onemogućiti takav sastanak. Dok se hvatao hladan sumrak, razmišljali su o dogañajima koji su doveli Ze"andonce u šaramudonsku Spilju i pitali se hoće li se ikada više vidjeti. Zar nećete ući? - upita Rošarija nakon duga oklijeva nja. Osjetila je njihovu potrebu za zajedničkom šutnjom, pa je nije htjela prekinuti. Zatim Šamud i Serenija izañoše iz nastambi, Darvo se odijeli od skupine dječaka, neki ljudi pristupiše velikom ognjištu, i onaj ugoñaj nepovratno nestade. Rošarija ih sve povede na večeru, uključujući Džondalara i Sereniju, ali oni uskoro napustiše društvo. Hodali su šutke duž ruba zaravni, zatim oko litice do oborena debla. Tu se moglo sjesti i promatrati zalaz sunca iznad rijeke. Dok se zlatna boja polako mijenjala kroz mnoštvo preljeva u srebrnu i olovnu, Džondalar je donio odluku. Okrenuo se Sereniji. Doista je lijepa, pomislio je. S njom nije bilo teško živjeti; ona mu je olakšala život. Zausti da joj to kaže. Vratimo se, Džondalar - reče ona prva. Serenija ... Živjeli smo... - poče on. Ona mu metnu prst na usta da ga ušutka. Nemoj govoriti. Vratimo se. Vidio je poziv u očima, želju u njezinu glasu. Uze je za ruku, poljubi joj dlan, zatim zapešće, lakat. Ona sklopi oči i nagnu se natrag, nudeći mu se. On joj pridrža glavu i poljubi kucavicu na vratu, uho, usta. Ona je čekala, gladna. Ljubio ju je polako, zaljubljeno, nježno. Njezina ruka nañe njegovu nabreklu muškost. Vratimo se - reče ona opet, pomalo promuklo. Zašto da se vraćamo? Zašto ne ovdje? - reče on. Ako ostanemo ovdje, sve će brzo svršiti. Ja želim toplinu vatre i krzna da se ne moramo žuriti. Njihovo Ijubovanje je u posljednje vrijeme bilo donekle površno. Znali su što jedno traži od drugoga, pa su upadali u poznatu kolotečinu, rijetko su

istraživali nove užitke. Večeras ona želi nešto više, pomisli on, uze je za ruke, poče je ljubiti po svemu tijelu, dok nije našao usta na kojima se zadržao u strasnom zanosu. Mislim da bismo se morali vratiti, Serenija - šapnu joj u uho. To ti već odavno govorim. Već se smračilo. Kad su stigli do nastambi, nikoga nije bilo vani kraj središnjega ognjišta, iako su debele cjepanice još gorjele. Vidjeli su u prolazu Rošariju, Dolanda i još neke, a na podu su se Tonolan i Darvo igrali izrezbarenim komadima kostiju. Ušli su u mračnu prostoriju. Džondalar navali drva na ognjište, zatim izañe po ugarak sa središnjeg ognjišta, zapali svoju vatru i metnu dvije daske u križ preko vrata. Navuče kožni zastor i ogradi topao odijeljeni svijet. Serenija prinese čaše borovničina soka, a on pomisli kako je Serenija najstrasnija žena koju je upoznao. Trebalo je davno obznaniti njihovu vezu. Možda bi htjela poći s njim, možda bi se i Darvo pridružio. Serenija, odlučio sam. Ne znam jesam li ti ikada rekao koliko mi značiš... Ne sada - reče ona, odlažući čašu. Obavi mu ruke oko vrata i dugim poljupcem ga podsjeti na žar koji ga je već bio minuo. Ima ona pravo, pomisli on, možemo i poslije razgovarati. Zaboravljena vatra je tinjala dok je on na povišenom ležaju iznova istraživao i otkrivao njezino tijelo. Serenija nikada nije bila hladna, ali sad mu se otvorila više nego ikada prije. Nije ga se mogla zasititi, iako se neprekidno zadovoljavala. Plamen za plamenom ih je obuzimao, a kad je on mislio da stiže vrhuncu, ona je nalazila nešto novo i ohrabrivala ga da nastavi. U posljednjem zanosnom naporu postigli su radosno olakšanje i zatim se opustili zajedno, iscrpljeni, napokon zasićeni. Ležali su goli na krznu i zaspali. Probudila ih je studen prije zore. Ona potače vatru, on navuče tuniku i izañe po vodu. Uskoro je voda vrela na ognjištu. Čaj će uskoro biti gotov. Donijet ću ti čašu. Ti sjedi ovdje - reče joj i skupi krzna oko nje tako da joj je virilo samo lice. Provesti život sa ženom poput Serenije ne bi bilo loše, pomisli. Donese joj čašu čaja i sjede kraj nje. Serenija, jesi li ikada razmišljala o Putovanju? Misliš da se putuje nekamo gdje nikada nisam bila, gdje ću sresti ljude koji govore nerazumljivim jezikom? Ne, Džondalar, nikada nisam poželjela krenuti na Putovanje. Ali ti razumiješ zelandonski. Vrlo dobro razumiješ. Iznenadio sam se kako si ga brzo naučila. To ne bi bilo za tebe učenje novog jezika. Što mi to pokušavaš reći, Džondalar? On se nasmiješi. - Pokušavam te nagovoriti da poñeš sa mnom u moj zavičaj kad se vjenčamo. Što to kažeš? Kad se vjenčamo? Po čemu si zaključio da ćemo se vjenčati? Posramio se. Dakako, morao je prije nju pitati, a ne samo brbljati o Putovanju. Žene vole da ih se pita, da se s njima ne raspolaže po vlastitoj želji. Zaključio sam "da je vrijeme da obznanimo našu vezu. Trebalo je da to davno učinim. Ti si lijepa, divna žena, Serenija. l Darvo je krasan dječak. Ponosio bih se da mi bude pravo dijete mog ognjišta. Ali sam se nadao da ćeš možda poći sa mnom u Zelandoniju... Naravno, ako ti ne... Džondalar, nisi samo ti pozvan da obznanjuješ našu vezu. Ja se ne želim vjenčati s tobom. To sam već odavno odlučila.

On pocrvenje i zbuni se. Nije mu palo na pamet da se ona ne bi htjela s njim vjenčati. Razmišljao je samo o sebi, samo o svojim osjećajima, nije ni pomislio da bi ga ona mogla smatrati nevrijednim. - Žao mi je, Serenija... Mislio sam da ti je stalo do mene. Morala si mi reći da odem... Našao bih drugo mjesto. - Ustade i poče skupljati stvari. Džondalar, što to radiš? Skupljam stvari da se mogu odseliti. Zašto se želiš odseliti? Ne želim, ali ako ti ne želiš da ostanem ovdje... Poslije ove noći, kako možeš reći da te ne želim? Kakve to veze ima s vjenčanjem? On se vrati, sjede na rub ležaja i pogleda u njezine zagonetne oči. - Zašto se ne želiš vjenčati sa mnom? Zar ja nisam... dovoljno muževan za tebe? Dovoljno muževan... - Glas joj zape u grlu. Sklopi oči, trepnu nekoliko puta i duboko udahnu. - Oh, Majko! Ako ti nisi dovoljno muževan, onda to nije nitko na svijetu. U tome leži poteškoća. Ti si previše muževan, previše si sve. S tim ne bih mogla živjeti. Ne razumijem. Želim se s tobom vjenčati, a ti mi kažeš da sam previše dobar za tebe? Ti doista ne razumiješ, Džondalar. Dao si mi... dao si mi više nego itko. Kad bih se vjenčala s tobom, imala bih više nego ijedna žena koju poznajem. One bi mi zavidjele. Željele bi da njihovi muškarci budu tako velikodušni, tako brižni, tako dobri kao ti. One već znaju da tvoj dodir može svaku usrećiti, obogatiti... Džondalar, ti si želja svake žene. Ali ako sam ... sve što kažeš, zašto se nećeš sa mnom vjenčati? Zato što ti mene ne voliš. Serenija... ja te... Da, na svoj način, ti me voliš. Stalo ti je do mene. Nikada mi ne bi učinio ništa nažao, i bio bi tako divan, tako dobar prema meni. Ali ja bih uvijek znala. Čak kada bih sebe uvjerila u suprotno, ipak bih znala, l pitala bih se u čemu griješim, što mi nedostaje, zašto me ne možeš voljeti. Džondalar obori pogled. - Serenija, vjenčavaju se i oni koji se ne vole toliko. - On je iskreno pogleda. - Ako imaju druge stvari zajedničke, ako brinu jedno o drugome, mogu se dobro slagati i živjeti.

Da, neki .to čine. Možda ću se i ja jednom vjenčati, pa ako budem imala druge stvari, možda ljubav neće biti nužna. Ali ne s tobom, Džondalar. Zašto ne sa mnom? - upita on, a bol u njegovim očima ju je nukala da ponovo razmisli. Zato što bih tebe voljela. Drukčije ne bih mogla. Voljela bih te i svaki dan pomalo umirala znajući da ti mene ne voliš na isti način. Nijedna žena se ne bi mogla oduprijeti ljubavi prema tebi, Džondalar. l kad god bismo vodili ljubav, kao noćas, ja bih venula iznutra. Želeći te toliko, voleći te toliko, teško bi mi bilo znati da ti meni ne možeš uzvratiti jednakom mjerom, makar to iskreno želio. Nakon nekog vremena ja bih se osušila, postala bih prazna ljuska i nastojala da ti život bude jadan kao moj. Ti bi i dalje bio divan, pažljiv, velikodušan, jer bi znao što se sa mnom dogaña. Ali bi mrzio sebe zbog toga. l svatko bi se čudio kako možeš podnositi takvu čangrizljivu i dosadnu staru ženu. Ne želim ti to učiniti, Džondalar. l ne želim to učiniti

sebi. On ustade i prošeta se do ulaza, zatim se okrenu i vrati. Serenija, zašto ja ne mogu voljeti? Drugi se muškarci zaljube; što ne valja kod mene? - On je pogleda s tolikom tugom, da nju zabolje srce zbog njega; voljela ga je još više, žalila je što ne zna puta kako bi ga navela da se u nju zaljubi. Ne znam, Džondalar. Možda nisi našao pravu ženu. Možda Majka ima nešto posebno za tebe. Ona ne stvara mnogo muškaraca poput tebe. Ti si zaista više nego što bi većina žena mogla podnijeti. Kad bi se sva tvoja ljubav usredotočila na jednu, to bi je opteretilo, ako ne bi bila baš ona kojoj je Majka dala jednake darove. Čak kad bi me volio, nisam sigurna da bih mogla s tobom živjeti. Kad bi volio ženu koliko voliš brata, ta bi žena morala biti vrlo jaka. Ja se ne mogu zaljubiti, ali kad bih mogao, to nijedna žena ne bi mogla podnijeti - reče on s ironijom i gorčinom. Što si mislila kad si rekla: "kad bi volio ženu koliko voliš brata"? Ako nijedna žena nije dovoljno jaka da "podnese" moju ljubav, misliš li da je meni potreban ... muškarac? Serenija se nasmija. - Ne želim reći da brata voliš kao ženu. Ti nisi kao Šamud, s tijelom jednoga spola i sklonostima drugoga. To bi već znao i slušao bi svoj zov, možda bi našao ljubav na drugoj strani. Ne, ti previše voliš žensko tijelo. Ali više voliš brata nego što si ikada ijednu ženu volio. Dolina konja Zato sam te toliko željela noćas. Kad on poñe i ti ćeš otići, nikada te više neću vidjeti. Čim je to izgovorila, on je znao da ima pravo. Što god mislio ili odlučio, kada doñe vrijeme, on će otići s Tono-lanom. Kako si znala, Serenija? Ja to nisam znao. Mislio sam da ću se s tobom vjenčati; mislio sam da ću ostati sa Šaramudoncima ako ne budeš htjela sa mnom poći. Mislim da svi znaju da ćeš poći s njim, kamo god on krenuo. Šamud kaže da je to tvoja sudbina. Džondalarova znatiželja o Šamudu nikada se nije zasitila. Odjednom upita: Reci mi, je li Šamud muško ili žensko? Ona se zagleda u njega. - Želiš li zaista znati? On se zamisli. - Ne, mislim da nije važno. Šamud mi to nije htio reći; možda je ta tajna važna... Šamudu. U šutnji koja je uslijedila Džondalar je zurio u Sereniju želeći zapamtiti kako je izgledala toga trenutka. Kosa joj je bila raščupana, krzna razbacana oko nje. - Što će biti s tobom, Serenija? Što ćeš učiniti? Ja te volim, Džondalar. - Brla je to jednostavna izjava. - Neće biti lako prijeći preko toga, ali ti si mi nešto dao. Bojala sam se ljubavi. Izgubila sam toliko ljubavi da sam sve osjećaje odbacivala. Znala sam da ću i tebe izgubiti, ali sam te ipak voljela. Sad znam da opet mogu voljeti, pa ako izgubim ljubav, ona neće odnijeti sve što je bilo. Ti si mi dao tu sigurnost, l možda nešto više. - U njezinu se smiješku pojavi tajanstvo žene. - Uskoro će, možda, u moj život doći nešto što ću voljeti. Malo je prerano da se o tome pouzdano govori, ali mislim da me je Majka blagoslovila. Nisam se tome nadala nakon posljednjeg izgubljenog ploda, mnogo godina sam živjela bez Njezina blagoslova. Možda će to biti dijete tvoga duha. To ću znati ako dijete bude imalo tvoje oči. Na njegovu se čelu pojaviše poznate bore. - Serenija, ja onda moram ostati. Nemaš muškarca kraj ognjišta da se brine za tebe i dijete - reče. Džondalar, ne moraš se brinuti. Uvijek se netko

pobrine za majku i dijete. Božica je rekla da se mora pomagati onima koje Ona blagoslovi. Zato je stvorila muš karce: da majkama daju darove Velike majke zemlje. Spilja će se pobrinuti, kao što se Ona brine za svu svoju djecu. Ti moraš slijediti svoju sudbinu, a ja ću slijediti svoju. Neću te zaboraviti; a ako rodim dijete tvoga duha, mislit ću na tebe kao što sam mislila na muškarca kojega sam voljela kad se rodio Darvo. . Serenija se promijenila, ali nije ništa zahtijevala, nije ga opterećivala obavezama. On je zagrli. U očima im se vidjelo što osjećaju. Kroz pukotine dasaka blago svjetlo je najavljivalo novi dan. On ustane. Kamo ideš, Džondalar? Van. Ti grij postelju. Noć još nije prošla. - Nagnu se i poljubi je. - Serenija, ti mi značiš više nego ijedna žena koju sam ikada upoznao. On će otići, pomisli ona, iako bi ostao da ga zamoli. Ali joj je dao najviše što je mogao. A to je bilo više nego što će većina žena ikada dobiti.

"

Osamnaesto poglavlje Majka mi je rekla da me želiš vidjeti. Džondalar je vidio napetost u Darvovim ramenima i zabrinutost u njegovim očima. Znao je da ga dječak izbjegava i slutio je razlog. Zato se nasmiješi pokušavajući biti opušten, ali je zbog njegova oklijevanja Darvo postao još nemirniji; nije želio da se njegovi strahovi potvrde. Ni Džondalar se nije veselio času kad će dječaku reći istinu. Skide s police uredno složen komad odjeće. - Mislim da si gotovo dovoljno velik za ovo, Darvo. Želim ti to dati. Na trenutak se dječakove oči razveseliše zelandonskoj košulji s mnoštvom uresa; zatim se vrati zabrinutost u njegov pogled - Ti odlaziš, zar ne? optuži ga. Tonolan je moj brat, Darvo... A ja ti nisam ništa. To nije istina. Ti moraš znati koliko mi je stalo do tebe. Ali Tonolan je tako prepun tuge, nije pri zdravoj pameti. Bojim se za njega. Ne mogu dopustiti da sam krene na put; a ako se ja ne pobrinem za njega, tko će? Molim te, pokušaj shvatiti. Hoćeš li se vratiti? Džondalar zaslade. - Ne znam. Ne mogu obećati. Ne znam kamo idemo, ne znam koliko dugo ćemo putovati. Zato ti želim dati ovu košulju, da se imaš po čemu sjećati Zelandonca. Darvo, slušaj me: ti ćeš uvijek biti prvi sin moga ognjišta. Dječak pogleda ukrašenu tuniku; suze su mu navirale i prijetile da se skotrljaju niz lice. -Ja nisam sin tvoga ognjišta! kriknu, zatim se okrenu i pobježe iz nastambe. Džondalar je htio potrčati za njim. Meñutim, položi košulju na Darvov ležaj i polako izañe. r Karlono se mrštio gledajući niske oblake. - Mislim da će vrijeme potrajati ovako - reče - ali ako počne pljuštati, pristanite uz obalu, premda nećete naći mnogo zgodnih mjesta dok ne proñete klisuru. Kad stignete na drugu

stranu, Majka će se razdijeliti na mnogo kanala. Upamtite, držite se lijeve obale. Rijeka će zaokrenuti na sjever prije nego što doñete do mora, a onda nastaviti prer.ia istoku. Uskoro nakon velike okuke u nju se ulijeva njezin posljednji veliki pritok s lijeve strane. Nakon toga počinje delta, ušće u more, ali vam ostaje još dosta plovljenja. Delta je prostrana i opasna: močvare i tresetišta i prudine. Majka se opet razdjeljuje, obično na četiri velika i mnogo malih kanala. Držite se lijevoga kanala, onoga sjevernoga. Na sjevernoj obali je Logor Mamutovaca, blizu ušća. Iskusni čovjek s rijeke preplovio je taj put. Čak im je nacrtao kartu na zemlji da im pomogne otići do kraja Velike majke rijeke. Nije mu bilo drago što putuju bez iskusnijeg vodiča, ali Tonolan je navaljivao da se krene. Utješno je bilo što je Džondalar ipak nešto naučio o upravljanju čamcima. Stajali su na drvenoj splavi za koju je bio privezan čamčić s njihovim stvarima, ali u njihovu odlasku nije bilo uzbuñenja koje obično prati takve pustolovine. Tonolan je odlazio samo zato što nije mogao ostati, a Džondalar bi mnogo radije krenuo u suprotnom pravcu. U Tonolanu se ugasila iskra životne veselosti. Često je znao planuti i bezobzirno se ponašati. Prva njihova svaña nije završila tučnjavom samo zato što se Džondalar nije htio boriti. Tonolan ga je optužio da se o njemu stara kao da je dojenče, zahtijevajući pravo da živi bez ičije stalne pratnje. Kad je čuo da je Serenija možda noseća, razbjesnio se što Džondalar želi ostaviti ženu koja vjerojatno nosi dijete njegova duha i pratiti brata u neizvjesnost. Zahtijevao je da Džondalar ostane i pobrine se za nju kao što bi to učinio svaki pristojan muškarac. Unatoč Serenijinu odbijanju da se s njim vjenča, Džondalar je znao da Tonolan ima pravo. Od roñenja je u njemu bilo usañeno da se muškarac mora brinuti za majku i dijete, osobito kad je žena blagoslovljena djetetom koje bi na neki tajanstveni način moglo upiti njegov duh. Ali Tonolan nije htio ostati, pa je Džondalar, bojeći se da će mu brat učiniti nešto nerazumno i opasno, zahtijevao da ga prati. Meñu njima je i sada vladala napetost.

Džondalar nije znao kako bi se oprostio od Serenije; gotovo se plašio da je pogleda. Ali ona se smiješila kad se nagnuo da je poljubi; oči su joj možda bile malo natekle, ali na njoj se nije vidio nikakav bolan osjećaj. Potražio je Darva i razočarao se kad ga nije vidio meñu onima koji su ih došli ispratiti. Gotovo svi drugi su bili na obali. Tonolan se već nalazio u čamcu kad se Džondalar popeo i smjestio na stražnje sjedalo. On uze veslo i posljednji put pogleda visoku zaravan. Jedan dječak je stajao na rubu. Nosio je košulju za koju će dorasli tek nakon nekoliko godina, ali se jasno vidjelo da je zelandonskoga kroja. Džondalar mu se nasmiješi i mahnu veslom. Darvo uzvrati pozdrav. Karlono od veza uže, Džondalar zamoči dvostrano veslo u vodu. Braća odveslaše do matice i okrenuše se prema splavima na kojima je bilo mnogo ljudi - prijatelja. Dok su odmicali nizvodno, Džondalar se pitao hoće li ikada više vidjeti Šaramudonce, hoće li se ikada više sresti s poznatim ljudima. Putovanje je počelo kao pustolovina, ali je izgubilo svojstvo uzbudljivosti; a on ide sve dalje od zavičaja, gotovo protiv svpje volje. Čemu se Tonolan nada na istoku? Sto može očekivati da će naći na tome kraju svijeta? Velika riječna klisura izgledala je zloslutno pod tmurnim nebom. Gole stijene dizale su se visoko s obje strane i često izbijale iz vode. Ljudi u čamcu postali su dio elemenata u kojima su se nalazili, nošeni kao ljuska iznad tihih riječnih dubina. Nisu utjecali na brzinu i pravac kretanja; samo su upravljali čamcem da zaobiñu zapreke. Prošli su kroz četvrtinu klisure, kad pljusnu jaka kiša koja zaprijeti da će potopiti čamac. Ljudi htjedoše pristati uz obalu, ali s obje strane iz vode su se uzdizale samo strme

mokre stijene. Ja mogu upravljati ako ti izbacuješ vodu - reče Džon dalar. Nisu mnogo razgovarali, ali je napetost polako popuš tala dok su skladno veslali da održe čamac na pravcu. Tonolan odloži veslo i pokuša izbacivati vodu malom četvrtastom drvenom kutijom. - Koliko izbacim toliko se opet nalije - reče preko ramena. Mislim da ovo neće dugo potrajati. Ako izdržiš još malo, mislim da ćemo uspjeti - odgovori Džondalar boreći se s uzburkanom vodom. Oblaci su i dalje prijetili, ali oni su uspjeli proći kroz klisuru bez novih poteškoća. Poput olakšanja koje nastupa kad se skine tijesan remen, nabujala blatna rijeka raširila se ravnicom čim se probila kroz tijesno ždrijelo. Kanali su se račvali oko otoka pokrivenih vrbama i trskom; bila su to gnjezdišta za ždralove i čaplje, guske i patke u prolazu, te za bezbrojne druge ptice. Prve noći su se ulogorili u travnatoj preriji s lijeve strane. Od riječne obale postupno su se dizali krajnji izdanci podnožja planinskog lanca, ali desna obala je još bila obrubljena zaokruženim bregovima i planinama koji su usmjeravali Veliku majku prema istoku. Džondalar i Tonolan su se brzo svikli na putne napore, kao da nisu proveli godine sa Šaramudoncima. Ali to ipak nije bilo isto. Nestalo je veselog osjećaja pustolovine, radovanja svemu novome iza okuke rijeke. Umjesto toga Tono-lan,je zdvojno želio da se stalno putuje sve dalje. Džondalar je još jedanput pokušao nagovoriti brata da se vrate, ali to je dovelo do žučne rasprave, pa mu više nije spominjao povratak. Razgovarali su samo da razmijene nužne obavijesti. Džondalar se samo mogao nadati da će vrijeme ublažiti Tonolanovu tugu, pa će se možda jednog dana sam sjetiti da se treba vratiti i nastaviti život. Dotle je čvrsto odlučio ostati uz njega. Braća su mnogo brže putovala u malom drvenom koritu nego što bi napredovala pješačeći duž rijeke. Kao što je Karlono prorekao, rijeka je skrenula na sjever kad je stigla do drevnih planina. Bile su to mnogo starije planine nego one koje je rijeka već zaobišla, i s vremenom su se snižavale, ali su još bile dovoljno visoke da skrenu rijeku s puta prema kopnenom moru. Rijeka je tražila novu stazu. Tekla je na sjever da bi se nakon sutoka s još jednim velikim pritokom napokon uputila prema ušću na istoku, razdijelivši se na bezbroj rukava i kanala. Delta je bila puna močvara, slanih tresetišta, pjesko-vitih prudina i nestalnih otoka. Ponegdje se kopno znalo održati po nekoliko godina i pokriti se niskim drvećem, ali ga je prva velika poplava odnosila u nepovrat. Četiri glavna kanala vodila su goleme količine vode u more, iako je njihov tok bio nestalan. Zbog neobjašnjiva razloga rijeka je znala napustiti duboko korito i krenuti novim pravcem, kidajući grmlje i ostavljajući za sobom brazde meka pijeska i mulja. Ali ako se slijedio najdublji od sjevernih kanala, nije bilo teško ploviti rijekom. Struja je nosila mali čamac duž sjevernih tokova, čak ni posljednji pritok nije poremetio njegovo stalno držanje uz maticu. Ali braća se nisu nadala da će se rijeka tako brzo razdijeliti na toliko rukava. Još se nisu ni snašli, a već ih je voda zanijela u središnji rukav. Džondalar je bio stekao znatnu vještinu u rukovanju malim plovilima, a i Tonolan je znao upravljati čamcem, ali su bili daleko od sposobnosti iskusnih ramudonskih brodara. Pokušali su okrenuti čamac, vratiti se uzvodno i ući u pravi rukav. Bilo bi bolje da su jednostavno veslali natraške - krma se nije mnogo razlikovala od pramca - ali se toga nisu sjetili. Okrenuli su se bokom prema struji; Džondalar je davao upute Tonolanu da zaokrene, a Tonolan je postajao nestrpljiv. Veliko deblo s mnoštvom korijenja plivalo je niz rijeku i skupljalo sve na svom putu. Braća su ga ugledala prekasno.

Uz glasan prasak oštar rub rascijepljena debla probio je bok čamca. Voda je navalila kroz rupu i brzo napunila malo plovilo. Jedan korijen je zapeo o Džondalara i ostavio ga gotovo bez daha. Drugi je promašio Tonolanovo oko ali mu je ogrebao obraz. Našavši se odjednom u hladnoj vodi, Džondalar i Tonolan su gledali kako se javljaju mjehuri na mjestu gdje se do čas prije nalazio njihov čamac; dok su se držali za deblo, sva njihova imovina potonula je na dno rijeke. Tonolan je čuo bratovo stenjanje. -Jesi li ranjen, Džondalar? Jedan korijen me je udario po rebrima. Boli, ali mislim da nije ništa ozbiljno. Odjednom deblo zape o pješčani prud ispod površine. Iz rijeke su izvirali predmeti koje je vukla struja; pred Džon-dalarom se pojavi cijela strvina natrula jelena. On se pomaknu da izbjegne lešinu i osjeti bol u boku. Oslobodivši se debla, oni isplivaše na uzak otok usred matice. Na njemu je raslo nekoliko vrba, ali tlo je bilo nestalno i moglo se očekivati da će ga rijeka uskoro raznijeli. Drveće uz vodeni rub već je bilo djelomice potopljeno, bez pupoljaka i proljetnog lišća, s ogoljelim dijelom korijenja. Mislim da bismo morali krenuti dalje i naći neko suše mjesto - reče Džondalar. Tebe jako boli; nemoj reći da ti nije ništa. Džondalar donekle priznade da mu nije lako. - Ali ovdje ne možemo ostati - dodade. Zagazili su u pličinu i krenuli na obalu. Ali voda je bila dublja i brža nego što su mislili, pa su otputovali mnogo niže nego što su htjeli. Kad su se dohvatili tvrñe zemlje, bili su umorni i razočarani, jer su otkrili da su izašli tek na drugi uski i dugački otok. Bio je doduše veći od onoga prvoga, dizao se iznad riječne razine, ali pjeskovit i vlažan, bez suha drveća. Ovdje ne možemo naložiti vatru - reče Tonolan. Moramo dalje. Gdje je Karlono rekao da se nalazi Logor Mamutovaca? Na sjevernom kraju delte - odgovori Džondalar. -Ali nije rekao koliko je daleko. - Pogledao je čeznutljivo na sjever; bol je bivala sve jača, nije znao hoće li moći prepli vati idući rukav. Zagazili su u blato na sjevernoj strani otočića i zatim pljusnuli u hladnu vodu. Džondalar opazi šumarak nizvodno i uputi se prema njemu. Izvukli su se na obalu, teško dišući. Potočići vode tekli su s njihove duge kose i namočene kožne odjeće. Kasno popodnevno sunce probi se kroz oblake i okupa ih zlatnim sjajem ali ih ne ugrija. Nenadan zapuh sa sjevera donese hladnoću koja se odmah zavuče pod mokru odjeću. Bilo im je toplo dok su se gibali, ali su se pri tom iscrpili. Drhtali su na vjetru, zatim se sklonili iza rijetkih joha. Napravimo ovdje logor - reče Džondalar. Još je dan. Bolje je da nastavimo put. Smračit će se prije nego što načinimo zaklon i pokušamo naložiti vatru. Ako nastavimo hodati, vjerojatno ćemo naći mamutovski Logor prije mraka. Tonolan, ja mislim da ne mogu dalje. Tako te boli? - upita Tonolan. Džondalar podiže košulju. Na rebrima se vidjela rana koja je prestala krvariti zbog natečenih rubova. Tonolan se upita je li slomljeno rebro. Ne bih se bunio protiv odmora i vatre - reče ranjenik. Pogledaše oko sebe. Dokle im je oko sezalo pružale su se divlje pješčane prudine, obrasle bujnom vegetacijom. Struja je nanosila mrtva stabla koja su zapinjala korijenjem o

niže raslinje. U daljini se vidjelo da neka viša stabla i zelenije grmlje rastu na nekom postojanijem otoku. Trska i močvarna trava rasle su posvuda. Rogoz je bio viši od njih, šaš vrlo gust. Imali su samo odjeću na sebi. Izgubili su sve kad je čamac potonuo, čak i uptrnjače s kojima su krenuli na Putovanje. Tonolan je prihvatio šamudonsku odjeću, a Džondalar je nosio ramudonsku, ali je nakon susreta sa zbitoglavcima stalno imao uza se kesu s oruñem. Sad je bio zahvalan toj činjenici. Pogledat ću ima li na rogozu suhih stabljika koje bi mogle poslužiti kao svrdlo za paljenje vatre - reče Džonda lar pokušavajući zanemariti bol u boku. - Ti potraži malo suha drveta. Rogoz je pružio više od drvenastih stabljika za vatru. Dugački listovi omotani oko johova okvira poslužili su kao zaklon kraj vatre; zelene vršike i mlado korijenje, ispečeni na vatri, dobro su došli kao početak večere. Vitka johova mladica, zašiljena i spretno izbačena, donijela je k vatri par pataka. Načinjene su prostirke od trske koje su poslužile kao ogrtači dok se sušila odjeća, a poslije se na njima spavalo. Džondalar nije dobro spavao. Bok ga je bolio, i on je znao da je unutra nešto povrijeñeno, ali sada nije smio pomišljati na zadržavanje. Najprije se moraju domoći tvrda tla pod nogama. Ujutro su lovili ribu u rijeci košarama od trske i trave. Smotali su potpalu i drva u prostirke, svezali ih zajedno s košarama i prebacili preko leña. Uzeli su koplja - bili su to samo zašiljeni štapovi, ali su im već osigurali večeru - i krenuli. Braća se nisu sasvim slagala kojim pravcem treba krenuti. Tonolan je mislio da poñu preko delte na istok, prema moru. Džondalar je htio ići na sjever, siguran da ih čeka još samo jedan kanal koji treba prijeći. Nagodili su se i pošli na sjeveroistok. Pokazalo se da je Džondalar imao pravo, iako bi bio mnogo sretniji da je pogriješio u procjeni. Oko podne stigli su do najsjevernijega kanala Velike majke. Vrijeme je za novo plivanje - reče Tonolan. - Hoćeš li moći? Imam li drugi izbor? Krenuše prema vodi, kad Tonolan stade. - Zašto ne svežemo odjeću za neko deblo, kao nekada? Onda je ne bismo morali sušiti. Ne znam - reče Džondalar. U odjeći bi im bilo toplije, makar bila mokra, ali Tonolan je dobro mislio, premda mu se u glasu osjećalo očajanje. - Ali ako želiš.,. Bilo je hladno stajati gol na vlažnom zraku. Džondalar je htio svezati kesu s oruñem oko gola pasa, ali Tonolan ju je već omotao svojom košuljom i sve privezao na nañeno deblo. Voda je bila hladnija nego ikada, ali je bar malo ublažavala bol. Stiskali su zube i plivali preko rukava. Kad su ispuzali iz vode i stali na pješčanu prudinu, njihov davni cilj - kraj Velike majke rijeke - bio je na vidiku. Mogli su vidjeti vodu kopnenog mora. Ali uzbuñenja nije bilo; Putovanje je izgubilo svrhu, kraj rijeke nije više bio njihov cilj. Nisu se još nalazili ni na tvrdu tlu, još nisu pregazili deltu. Još je trebalo prijeći jedno prazno riječno korito koje je ostalo nakon povlačenja vode. Visoka šumovita obala, s izloženim korijenjem koje se njihalo na mjestima gdje ih je nekada brza struja potkopala, mamila ih je s druge strane napuštena rukava. U rukavu je još ponegdje bilo vode, a raslinje se tek počinjalo javljati. Ali kukci su već otkrili ustajale lokve, a roj komaraca otkrio je i dva čovjeka. Tonolan odveza odjeću s debla. - Još moramo prijeći one lokve - reče - a i obala izgleda blatna. Nemojmo se oblačiti dok ne prijeñemo na drugu stranu. Džondalar klimnu; previše ga je boljelo da bi se prepi-rao. Nešto je valjda istegnuo dok je plivao, jer mu je bilo teško stajati uspravno. Krenuše niz strminu i spuznuše na dno, gdje im noge propadoše u blato. Tonolan požuri naprijed, zaboravljajući da Džondalar nije sposoban praviti svoje

uobičajene duge korake. Mogao je hodati, ali je oprezno koračao, smiješan sam sebi što šljapka gol po močvari i nudi tijelo gladnim kukcima. Tonolan je toliko odmaknuo da ga je Džondalar htio zovnuti. Ali baš tada začu njegov zov u pomoć i vidje ga kako propada. Zaboravivši bol, Džondalar potrča k njemu. Strah ga ukoči kad vidje da Tonolan tone u živi pijesak. Tonolan! Velika majko! - viknu Džondalar i poñe prema njemu.

Ne primici se! l ti ćeš propasti! - Tonolan se borio da se oslobodi močvare, ali je sve dublje propadao. Džondalar pogleda oko sebe da vidi čime bi mu mogao pomoći. Košulja! Mogao bi mu dobaciti kraj, pomisli, pa se sjeti da je to nemoguće. Svežanj s odjećom već je bio potonuo. Opazi panj stara stabla, napola u blatu, pa jurnu da vidi ima li koji izdanak korijena, ali sve slobodne i dugačke ogranke odavno je potrgala bujica. Tonolan, gdje je svežanj s odjećom? Treba mi nešto da te izvučem odatle. Zdvojnost u Džondalarovu glasu imala je neželjeni učinak; podsjetila je Tonolana na vlastitu žalost. - Džondalar, ako me Majka želi uzeti, neka me uzme. - Ne! Tonolan, ne! Ne možeš se tako predati. Ne možeš naprosto umrijeti. O Majko, ne dopusti da tako umre! - Džondalar pade na koljena, leže svom dužinom i pruži ruku. - Uhvati se za moju ruku, Tonolan, molim te, uhvati se! Tonolana iznenadi bol na bratovu licu, ali osjetio je i nešto mnogo dublje. U času je shvatio. Njegov brat ga voli, voli ga koliko je on volio Tamiju. Nije to bilo isto, ali jednako snažno. Razumio je to nagonski, i znao je da mora dohvatiti bratovu ruku, makar se ne mogao izvući iz pijeska. Tonolan to nije znao, ali kad se prestao boriti za život, počeo je sporije tonuti. Kad se opružio da dohvati pruženu ruku, došao je u vodoravniji položaj, gojtovo je plutao na muljevitom pijesku. Dosegnuo je bratove prste. Džondalar se još malo pomaknuo i čvrsto ga uhvatio. Tako se radi! Drži ga čvrsto! Dolazimo! - reče neki glas mamutovskim jezikom. Džondalar je teško disao, bol je bila nepodnošljiva. Sav se tresao ali nije ispuštao Tonolanovu ruku. Ubrzo mu je pruženo uže da ga sveže oko bratova zapešća. Sad se opusti - rekoše Tonolanu. - Pruži se, kao da plivaš. Znaš li plivati? Znam. Dobro! Dobro! Ti se opusti, mi ćemo potezati. Nekoliko pari ruku povuče Džondalara s ruba živog pijeska, a uskoro zatim i Tonolan se nañe na tvrdu tlu. Zatim poñoše za ženom koja je dugačkim kolcem probadala zemlju da izbjegnu propadališta. Tek kad su stigli na obalu primijetiše da su dva stranca gola. Žena koja je upravljala spašavanjem okrenu se i promotri ih. Bila je krupna žena, ne toliko visoka koliko snažna, a na licu joj je bio izraz koji je zahtijevao poštovanje. - Zašto nemate ništa na sebi? - upita napokon. - Zašto vas dvojica putujete goli? Džondalar i Tonolan pogledaše niz svoja blatna tijela. Ušli smo u pogrešan rukav; onda nam je jedno deblo razbilo čamac - poče Džondalar. Osjećao se neugodno, nije mogao stajati uspravno. Poslije smo morali osušiti odjeću, pa smo mislili daje bolje preplivati rukav i pregaziti blato ovako. Ja sam nosio

odjeću, jer je Džondalar bio ranjen, pa... Ranjen? Jedan od vas je ranjen? - upita žena. Moj brat - reče Tonolan. Kad se spomenulo da je ranjen, Džondalar postade svjestan jake boli. Žena vidje da visoki muškarac blijedi. - Mora se za njega pobrinuti Mamut reče jednome od ostalih. - Vi niste Mamutovci. Gdje ste naučili govoriti? Naučila nas je jedna žena koja živi sa Šaramudoncima, moja roñakinja - reče Tonolan. Tolija? Da, ti je poznaješ? l meni je u rodu, kći moje stričevke. Ako si njezin rod, i moj si rod - reče žena. -Ja sam Brecija Mamutovka, voña Vrbova Logora. Dobro mi došli obojica. Ja sam Tonolan Šaramudonac. Ovo je moj brat, Džondalar Zelandonac. - Ze-lan-do-nac? - reče Brecija. - Nikad nisam čula za taj narod. Ako ste braća, zašto si ti Šaramudonac, a on... Zelandonac? On ne izgleda zdravo reče ona naglo prekidajući raspravu do zgodnije prilike. Zatim reče jednom od svojih: - Pomozi mu. Ne bih rekla da može hodati. Mislim da mogu hodati - reče Džondalar, a u glavi mu se zamuti od boli - ako nije predaleko. Bilo mu je mnogo lakše kad ga jedan Mamutovac uhvati ispod jedne ruke a Tonolan ispod druge. Džondalar, ja bih već davno otišao da nisi od mene izvukao obećanje da ću čekati dok ne ozdraviš. Sad idem. Ti bi morao krenuti kući, ali ne želim se s tobom prepirati. Zašto želiš nastaviti put na istok, Tonolan? Stigao si do

kraja Velike majke rijeke. Beransko je more pred nama. Zašto sada ne bi pošao doma? Ne idem na istok, idem na sjever. Brecija kaže da će uskoro svi u lov na mamute. Idem naprijed, do drugog mamutovskog Logora. Kući ne idem, Džondalar. Putovat ću sve dok me Majka ne uzme k sebi. Ne govori tako! Govoriš kao da želiš umrijeti! - viknu Džondalar, požalivši istog časa što je to rekao, kao da se bojao da se od samog spomena može obistiniti. A što ako želim? - viknu sada Tonolan. - Zbog čega trebam živjeti... bez Tamije? - Glas mu zape u grlu, a njezino ime izañe kao jecaj. Zbog čega je trebalo živjeti prije nego što si je sreo? Mlad si, Tonolan. Pred tobom je još dug život. Nova putovanja, novi doživljaji. Daj sam sebi priliku da sretneš drugu ženu poput Tamije - reče blago Džondalar. Ti ne razumiješ. Nikada nisi bio zaljubljen. Ne postoji druga žena poput Tamije. Ti dakle želiš poći za njom u svijet duhova, a mene ćeš usput povesti sa sobom! - Nije želio to reći, ali brata je mogao spasiti jedino isticanjem njegove krivnje. Nitko te nije zvao da me pratiš! Zašto ne odeš kući? Zašto me ne ostaviš na miru? Tonolan, svatko tuguje kad nekoga izgubi, ali nitko ne ide za pokojnikom na drugi svijet. Jednog će se dana i tebi to desiti, Džondalar. Jednog

ćeš dana voljeti neku ženu toliko da bi je radije slijedio u svijet duhova nego živio bez nje. Da mi se sada to desilo, bi li me ti pustio da odem sam? Da sam izgubio nekoga za kim bih želio umrijeti, bi li me ti ostavio? Reci mi da bi tako učinio, brate. Reci da bi se vratio kući kad bih ja bio smrtno bolestan od tuge. Tonolan spusti pogled, zatim se zagleda u pomućene plave oči starijega brata. - Ne, mislim da te ne bih napustio kad bi ti bio smrtno bolestan od tuge. Ali znaj, veliki brate, ako odlučim putovati sve do smrti, ti me ne moraš zauvijek pratiti. Ti si smrtno bolestan od putovanja. Jednog se dana moraš vratiti. Reci mi, kad bi bilo obratno, kad bi ti želio dalje putovati, mene bi ipak tjerao da se vratim, je li tako? Da, tebe bih tjerao da se vratiš, l sada želim da se vratiš. Ne zato što ja želim natrag. Potrebna ti je tvoja Spilja, Tonolan, tvoja obitelj, ljudi koje oduvijek poznaješ, koji te vole. Ti ne razumiješ. U tome se razlikujemo. Deveta Spilja je tvoj dom, uvijek će biti. A moj dom je ondje gdje ga poželim osnovati. Ja sam Šaramudonac koliko sam prije bio Zelandonac. Napustio sam svoju Spilju, napustio sam ljude koje sam volio kao Zelandonce. To ne znači da se ne pitam je li Džoharan dobio koje dijete uz svoje ognjište, je li Folara postala ljepotica kako se očekivalo. Želio bih pričati Vilomaru o našem Putovanju i doznati kamo on namjerava ići. Još se sjećam kako sam bio uzbuñen kad se vratio s prvog putovanja. Slušao sam njegove priče i sanjao o pustolovi nama. Sjećaš li se da je uvijek donosio ponešto za svakoga? Za mene, za Folaru, za tebe. l uvijek nešto lijepo za majku. Kad se ti vratiš, Džondalar, donesi joj nešto lijepo. Spominjanje dragih imena ispuni Džondalara bolnim uspomenama. - Zašto joj ti ne doneseš nešto lijepo, Tonolan? Zar misliš da te majka ne želi više vidjeti? Majka je znala da se neću vratiti. Kad smo pošli rekla je "Sretno putovanje", nije rekla "Doviñenja do povratka". Ti si je uznemirio, možda više nego Maronu. Zašto bi se više uznemirila zbog mene nego zbog tebe? Ja sam sin Vilomarova ognjišta. Mislim da je znala da ću biti putnik. Možda joj to nije bilo drago, ali je razumjela. Ona razumije sve svoje sinove; zato je odredila da Džoha ran bude voña nakon nje. Ona zna da je Džondalar Zelan donac. Da si pošao na Putovanje sam, ona bi znala da ćeš se vratiti. Ali pošao si sa mnom, a znala je da se ja neću vratiti. Ja to nisam znao na polasku, ali mislim da je ona znala. Ona bi željela da se vratiš, jer ti si sin Dalanarova ognjišta. Kakva je u tome razlika? Oni su davno presjekli čvor. Kad se sretnu na Ljetnom zboru ponašaju se kao prijatelji. Možda su sada prijatelji, ali ljudi još govore o Martoni i Dalanaru. Njihova ljubav morala je biti nešto osobito kad se tako dugo pamti, a ti je na to podsjećaš, ti si sin roñen kraj njegova ognjišta. U tebi je njegov duh. To svatko zna; toliko si mu sličan. Moraš se vratiti. Ti onamo pripadaš. Ona je to znala, a i ti si znao. Obećaj mi da ćeš se jednog dana vratiti, brate. Džondalaru nije bilo lako obećati. Bilo da nastavi puto-

vati s bratom, bilo da se odluči vratiti bez njega, odreći će se više stvari nego što ih želi izgubiti. Sve dok se ne obaveže ni na jednu stranu, osjećao je da može zadržati obje. Obećanje da će se vratiti uključivalo je dopuštenje da njegov brat neće biti s njim. Obećaj mi, Džondalar. Kakav razuman prigovor može smisliti? - Obećajem -reče napokon. - Poći ću kući... jednog dana. Uostalom, veliki brate - reče Tonolan sa smiješkom netko im mora ispričati da smo stigli do ušća Velike rijeke. Mene tamo neće biti, to ćeš ti učiniti. Zašto tebe tamo neće biti? Možda ćeš se sa mnom i ti vratiti. Mislim da bi me Majka bila uzela na rijeci, da je nisi molio. Znam da me nećeš razumjeti, ali osjećam da će Ona uskoro doći po mene. A ja želim poći. Ti ćeš pokušati da se sam ubiješ, je li? Ne, veliki brate - nasmiješi se Tonolan.v- Ne moram pokušavati. Ja samo znam da će Majka doći. Želim da znaš da sam spreman. Džondalar osjeti da se u njemu steže čvor. Poslije dogañaja sa živim pijeskom Tonolan je sudbinski bio uvjeren da će umrijeti. U njemu nije bilo borbe, nije želio živjeti. Što misliš, dugujemo li nešto Breciji i Vrbovu Logoru? Dali su nam hranu, odjeću, oružje, sve. Hoćemo li sve to uzeti i ne ponuditi im ništa za uzvrat? - Džondalar je htio naljutiti brata, da vidi je li išta u njemu ostalo. Osjećao je da ga je namamio na ono obećanje i time se oslobodio kon ačne obaveze. - Tako si siguran da Majka ima neku svrhu za tebe te si zaboravio misliti na sve drugo osim na sama sebe! Samo na Tonolana misliš, je li tako? Nitko drugi nije važan. Tonolan se nasmiješi. Razumio je Džondalarovu srdžbu i nije ga mogao grditi. Kako bi se on osjećao da mu je Tamija rekla da očekuje sigurnu smrt? Džondalar, želim ti nešto reći. Bili smo bliski... Zar više nismo? Jesmo, jer se sa mnom možeš opustiti. Ne moraš biti tako savršen cijelo vrijeme. Uvijek tako uviñavan ... Da, ja sam tako dobar da se Serenija nije htjela sa mnom vjenčati - reče s gorkim sarkazmom. Znala je da odlaziš i nije htjela da joj naneseš još veću bol. Da si je prije zaprosio, vjenčala bi se s tobom. Čak da si bio uporniji na kraju, pristala bi, premda je znala da je ne voliš. Ti nisi htio nju, Džondalar. Kako možeš reći da sam tako savršen? Velika božice, ja sam želio da je volim. Znam da si želio. Naučio sam ponešto od Tamije, i želim da to čuješ. Ako se želiš zaljubiti, ne možeš sve zadržati za sebe. Moraš se otvoriti, moraš riskirati. Ponekad će te boljeti, ali ako se ne otvoriš, nikada nećeš biti sretan. Ona koju nañeš možda neće biti od one vrste žena u kakve si se htio zaljubiti, ali to neće biti važno, voljet ćeš je točno zbog onoga što ona bude. Pitala sam se gdje ste - reče Brecija primaknuvši se braći. - Pripremila sam malu oproštajnu svečanost kad ste tako tvrdo odlučili poći. Osjećam jednu dužnost, Brecija - reče Džondalar. Ti si se pobrinula za mene, dala si nam obojici sve. Mislim da nije pošteno otići, a da ti nešto ne učinimo za uzvrat.

Tvoj brat je učinio više nego dovoljno. Išao je u lov svaki dan dok si se ti oporavljao. Previše se izlaže opasnosti, ali je sretan lovac. Odlazite od nas bez ikakva dugovanja. Džondalar pogleda brata koji mu se smiješio. Dolina konja Devetnaesto poglavlje Proljeće u dolini donijelo je raskošno bogatstvo nove zelene boje, ali Ejla se nije previše veselila novom godišnjem dobu. Zima je kasno počela, ali je dugo trajala i zasipala dolinu kasnim snjegovima. Poslije su nadošli siloviti i opasni po-vodnji. Probijajući se kroz ždrijelo na početku doline, bujica je udarala o litice takvom snagom da se spilja tresla. Razina vode gotovo je sezala do izbojka. Ejla je bila zabrinuta zbog Njiske, jer se kobila nije mogla popeti do stepe, osobito kad je ždrebna. Mlada žena provela je nekoliko tjeskobnih dana promatrajući kako se bujica penje, zapljuskuje izbojak, otječe niz dolinu i gubi se iza litica; pola doline bilo je poplavljeno. Za vrijeme najžešće poplave, Ejla se prenula usred noći, probuñena nekom grmljavinom koja je dopirala ispod nje. Okamenila se od straha. Odgonetnula je tajnu tek kada je voda opala. Sudar velike gromade i litica potresao je i kamenu spilju. Dio brane se odlomio i ležao usred potoka. Prisiljen da nañe nov put oko zapreke, vodeni tok se promijenio. Prosjek u litici je postao prikladan pomoćni odljev, ali je smanjio žal. Velik dio nanesenih kostiju i drvlja nestao je nizvodno. Sama gromada ležala je nedaleko od litica. Ipak, unatoč premještanju kamenja i čupanju stabala i grmlja, samo najslabiji su podlegli. Najotpornije grmlje je izbilo iz staroga korijenja i ispunilo svaku udubinu u strmim obalama. Raslinje je brzo prekrile svježe pukotine i uruše-nja, dajući im privid trajnosti. Uskoro je nedavno izmijenjeni krajolik izgledao kao da je oduvijek takav. Ejla se prilagodila promjenama. Ali dogañaj je ostavio traga u njoj. Njezina spilja i dolina izgubile su dio svoje sigurnosti. Svakog proljeća je prolazila kroz razdoblje neodlučnosti -jer ako želi napustiti dolinu i krenuti u potragu za Drugima, to bi morala učiniti odmah nakon zime. Morala je imati dovoljno vremena za putovanje i za traženje zimskoga skloništa ako dotle nikoga ne nañe. Ovoga proljeća odluka je bila teža nego prije. Nakon bolesti bojala se da će se prehladiti u kasnu jesen ili u ranu zimu, a spilja joj se više nije činila sigurnom kao nekada. Bolest je samo izoštrila njezinu moć zapažanja, uočila je koliko je opasno što živi sama, koliko joj nedostaje ljudsko društvo. Čak kada su joj se vratile životinje, one nisu ispunile prazninu kao što bi to prije učinile. Bile su tople i odane, ali s njima je mogla općiti samo o jednostavnim stvarima. Nije mogla razmjenjivati ideje ni iskustva; nije im mogla pripovijedati priče ni izražavati čuñenje zbog nekog novog otkrića; nije im mogla ništa reći o novom pothvatu niti primiti pohvale iz njihovih pogleda. Ejla nije imala nikoga kome bi povjerila svoja strahovanja, nitko je nije mogao utješiti u tuzi. Ali - koliko je svoje nezavisnosti i slobode bila voljna dati za sigurnost i društvo? Nije u cijelosti shvaćala koliko je njezin život bio sputan prije nego što je okusila slobodu. Voljela je sama odlučivati, a ništa nije znala o ljudima meñu kojima se rodila, ničega se nije sjećala iz života prije Plemena. Nije znala koliko će Drugi zahtijevati; znala je samo da se nekih stvari neće htjeti odreći. Njiska je bila jedna od tih stvari. Neće se više odreći svoga konja. Nije znala hoće li se odreći lova. A što će biti ako joj ne budu dali da se smije? Postojalo je i krupnije pitanje pred kojim su sva druga postajala nevažna, iako ga ona nije željela priznati. Što će biti ako ona nañe Druge, a oni je uopće ne nijednu primiti? Neko pleme Drugih možda neće primiti ženu koja na

silu želi zadržati konja, koja hoće ići u lov, koja se smije. A što će biti ako je odbiju i kad pristane da se svega odrekne? Mogla se nadati najboljemu, dok ih ne nañe. Ali što će biti ako bude morala cijeli život provesti u samoći? Takve su joj misli opsjedale duh od prvoga kopnjenja snijega, i bilo joj je drago što zbog nepogoda mora odgañati odluku. Neće povesti Njisku dok se ne oždrijebi. Znala je da se kobile ždrijebe u proljeće. Iskusna izlječiteljica, koja je pomogla pri mnogom dolasku djece na svijet, znala je da se to može dogoditi svakog časa i budno je pazila na kobilu. Nije se usudila odlaziti u lovačke pohode, ali je često jahala radi vježbe. Mislim da smo promašili taj mamutovski Logor, Tonolan. Kao da smo otišli previše na istok - reče Džondalar. Išli su tragom jelenjega krda da obnove zalihe hrane. Ja ne mislim... Pogledaj! - Odjednom su-naišli na jelena veličanstvenih rogova. Tonolan pokaza plahu životi nju. Pitajući se da li je snažni mužjak osjetio opasnost, Džondalar je očekivao muklu riku kojom se oglašava uzbuna, ali u taj čas prema njima pojuri jedna srna. Tonolan hitnu koplje s kremenim vrškom na mamutovski način, da se sječivo zabode izmeñu rebara. Srna se odmah srušila, gotovo im je pala pred noge. Ali prije nego što su mogli dotaknuti svoju lovinu, otkriše zašto je mužjak bio onako uznemiren i zašto je srna morala naletjeti na njihovo koplje. Prema njima je jurila spiljska lavica. Grabežljivka-je izgledala pomalo zbunjena što je srna pala prije njezina napada, ali njje dugo oklijevala. Ponjušivši životinju da provjeri je li mrtva, lavica je dobro zagrizla u vrat i krenula vukući srnu ispod sebe. Tonolan je bio ogorčen. - Ta lavica nam je ukrala lovinu! Ta lavica je vrebala srnu; pa ako misli da je lovina njezina, ja se s njom ne želim prepirati. No, ja se želim prepirati. Ne budi smiješan - progunña Džondalar. - Spiljskoj lavici nećeš oteti plijen. Ne želim ga se odreći tako lako. Pusti joj ga, Tonolan. Naći ćemo drugu srnu - reče Džondalar, pošavši za bratom koji je već krenuo lavičinim stopama. Želim samo vidjeti kama je nosi. Mislim da ne živi u krdu, jer bi drugi već bili na toj srni. Vjerojatno je samotnica, pa sada vuče plijen da ga skrije od drugih lavova. Možemo vidjeti kamo će ga odnijeti. Prije ili poslije ona će otići, pa možemo uzeti dio mesa za sebe. Meni ne treba meso od lavljega plijena. To nije njezin plijen. Ja sam ubio srnu. Još se u njoj nalazi moje koplje. Uzaludno je bilo prepirati se. Slijedili su lavicu do nekog slijepoga klanca, posuta kamenjem s litica. Čekali su i straža-rili, a onda je lavica otišla - baš kako je Tonolan prorekao. On krenu u klanac. - Tonolan, ne ulazi u klanac! Ne znaš kad će se lavica vratiti. _ - Želim samo uzeti svoje koplje, i možda malo svježeg mesa. -Tonolan doñe do ruba i spusti se niz strmu padinu u klanac. Džondalar poñe za njim, preko volje. Ejla je tako dobro poznavala istočnu stepu da joj je bila dosadna, osobito otkad je prestala loviti. Danima je vladalo sivilo i padala kiša, pa kad je osvanulo sunčano jutro, pogodno za jahanje, ona nije mogla podnijeti misao da će opet prolaziti istim krajolikom.

Pošto je učvrstila putne košare i kolce za nosiljku, povela je konja niz strminu. Odlučila je odjahati niz dolinu umjesto da se penje u stepu. Na kraju doline opazi šljunko-vitu padinu kojom se jedanput davno uzverala da pogleda na zapad, ali sad joj se činilo da je zemljište nesigurno za tešku kobilu. Ipak je nastavila dalje jahati, nadajući se da će naći pristupačniji uspon na zapad. Dok je napredovala prema jugu, znatiželjno je gledala oko sebe. Nalazila se u novoj okolini i pitala se zašto prije nije jahala tim putem. Visoka litica polako se pretvarala u sve blažu strminu. Kad je ugledala plitak gaz, okrenula je Njisku i prešla na drugu stranu potoka. Krajolik je sličio na otvorenu travnatu stepu. Samo su pojedinosti bile različite, ali zbog toga je stepa bila zanimljivija. Jahala je dok se nije našla u malo grubljem kraju, s vrletnim klancfma i oštro odsječenim brežuljcima ravnih vrhova. Bila je dalje nego što je namjeravala ići i već je razmišljala o povratku. Ali tada začu nešto što joj je sledilo krv u žilama: strašnu riku spiljskog lava i - ljudski krik. Ejla stade, osjećajući kako joj bilo šumi u ušima. Tako dugo nije čula ljudski zvuk, ali znala je još nešto. Znala je da čuje krik čovjeka od svoje vrste. Bila je toliko zaprepaštena da nije mogla razmišljati. Krik je na nju djelovao - bio je to zov u pomoć. Ali ona se nije mogla suprotstaviti spiljskom lavu, niti mu je smjela izložiti Njisku. Kobila osjeti njezinu preneraženost i okrenu se prema klancu, iako joj to Ejla nije naredila tjelesnim dodirom. Ejla

se polako primače klancu, zatim sjaha i pogleda dolje. Klanac je bio slijep, samo je na drugoj strani bilo urušena kamenja. Začu riku spiljskog lava i ugleda njegovu crvenkastu grivu. Onda shvati da Njiska nije nervozna, i postade joj jasno. To je Mladunče! Njisko, to je Mladunče! Ona štrca niz klanac, zaboravljajući da bi u blizini moglo biti i drugih spiljskih lavova, ne uzimajući u obzir da Mladunče više nije njezin mladi drug iz spilje nego odrastao lav. Ali ona se nije bojala svoga spiljskog lava. Popela se uz oštro kamenje prema njemu. On se okrenu i zareza na nju. Stoj, Mladunče! - zapovjedi ona zvukom i kretnjom. On zastade načas, ali ona se već nalazila kraj njega i gurala ga u stranu da vidi njegov plijen. Žena je bila previše poznata, njezino držanje previše samopouzdano da bi joj se lav odupro. Pomaknuo se u stranu, kao što je uvijek činio kad bi došla do njegove lovine da joj odere kožu ili da uzme komad mesa za sebe. A nije bio ni gladan. Najeo se srne koju mu je donijela lavica. Napao je samo da obrani svoje područje - a i tada je oklijevao. Ljudi nisu bili njegova lovina. Njihov miris bio je previše sličan mirisu žene koja ga je odgojila, mirisu majke i drugarice u lovu. Bila su dvojica, vidje Ejla. Kleknu da ih pregleda. Sada je u njoj prevladala žena koja liječi, ali je jednako bila zapanjena i znatiželjna. Znala je da su ljudi, iako su to bili prvi koje je vidjela otkad zna za se. Nije bila sposobna zamisliti Druge, ali čim je vidjela ovu dvojicu, shvatila je zašto joj je Oda rekla da oni sliče na nju. Odmah je znala da čovjeku tamnije kose nema spasa. Ležao je u neprirodnu položaju, vrat mu je bio slomljen. Na vratu su mu se vidjeli tragovi zubi. lako ga nije nikada vidjela, njegova smrt ju je potresla. Suze od žalosti navriješe joj na oči. Nije ga voljela, ali je znala da je izgubila nešto neprocjenjivo. Bila je pretužna što je prvi čovjek od njezine vrste, prvi kojega je vidjela - mrtav.

Željela je javno pokazati njegovu pripadnost ljudskom rodu, počastiti ga pokopom, ali pogled na drugoga čovjeka uvjeri je da će to biti nemoguće. Čovjek žute kose još je disao, ali život je otjecao iz njega kroz ranu na nozi. Jedina njegova nada ležala je u brzom povratku u spilju gdje bi ga mogla liječiti. Nije bilo vremena za pogreb. Mladunče onjuši čovjeka tamnije kose dok je ona nastojala zaustaviti krvarenje iz noge drugog čovjeka stežući mu ranjeno mjesto praćkom i oblutkom. Ona odgurnu lava od mrtva tijela. Znam da je mrtav, Mladunče, ali nije za tebe, pomisli. Spiljski lav skoči s kamenja i ode provjeriti da li se njegova srna još nalazi u velikoj pukotini gdje ju je ostavio. Poznato rezanje govorilo je Ejli da se on sprema jesti. Kad se otjecanje krvi smanjilo na polagano cijeñenje, ona zazvižda Njiski i skoči dolje da spremi nosiljku. Njiska je bila nemirnija, i Ejla se sjeti da Mladunče ima družicu. Pomilova i potapša kobilu da je primiri. Pregleda grubo pletenu prostirku izmeñu dva kolca koji su se vukli iza konja i zaključi da će izdržati čovjeka žute kose, ali nije znala što bi s drugim učinila. Nije ga htjela ostaviti lavovima. Kad se opet popela, opazi da je kamenje u dnu klanca prilično nestabilno; mnogo ga se nakupilo iza veće gromade koja ni sama nije izgledala čvrsto usañena. Odjednom se sjeti Izina pogreba. Staru izlječiteljicu su bili pažljivo spustili u rupu na tlu spilje, zatim na nju naslagali gomilu kamenja. Ejla odvuče mrtva čovjeka u dno slijepoga klanca i položi ga podno litice. Mladunče se vrati da vidi što žena radi; njuška mu je bila krvava od srne. Poñe za njom do drugoga čovjeka i onjuši ga dok ga je Ejla vukla do kamenog ruba ispod kojega je čekala uplašena kobila s nosiljkom. - Makni mi se s puta, Mladunče! Dok je pokušavala spustiti muškarca niz kamenje do nosiljke, njegove se vjeñe rastaviše uz bolno stenjanje, pa se opet sklopiše. Njoj je bilo drago što je bez svijesti. Bio je težak, moralo ga je boljeti to povlačenje. Kad ga je napokon svezala na nosiljku, vratila se s kopljem do urušenog kamenja i prošla iza nesigurne gromade. Pogledala je mrtva čovjeka i osjetila žalost zbog njegove smrti. Zatim je naslonila koplje na kamenje i nijemim kretnjama Plemena obratila se svijetu duhova. Promatrala je kako Kreb, stari mog-ur, predaje Izin duh drugome svijetu uz rječite kretnje. Ponovila je te kretnje kad je našla Krebovo tijelo u spilji nakon potresa, iako nikad nije spoznala puno značenje svetih kretnji. To nije bilo važno -znala je njihovu svrhu. Zapljusnuše je uspomene i grunuše suze dok je obavljala nijemi obred za nepoznata stranca i slala ga u svijet duhova. Zatim je, služeći se kopljem kao polugom, oslobodila vefiku gromadu i odskočila u stranu dok je lavina kamenja pokrivala mrtva čovjeka. Prije nego što se prašina slegla, izvela je Njisku iz klanca. Zajahala je i krenula na dugi put prema spilji. Zaustavila se nekoliko puta da pogleda muškarca, i jedanput da iskopa jestivo korijenje, iako se kidala izmeñu žurbe da što prije donese ranjenika u spilju i počivanja radi bremenite Njiske. Odahnula je s olakšanjem kad je ugledala posljednju okuku rijeke, ali nije mogla povjerovati da je sa živim čovjekom stigla do spilje dok nije stupila na strmenitu stazu. Uvela je Njisku u spilju s nosiljkom, zatim naložila vatru da zagrije vodu prije nego što odveže onesviještena čovjeka i odvuče ga na svoj ležaj. Skinula je opremu s kobile, podragala je od zahvalnosti, zatim prišla ljekovitu bilju i izabrala što joj treba. Prije početka liječenja duboko je udahnula i dotaknula amulet. Nije mogla dovoljno razbistriti misli da bi se obratila totemu s nekom odreñenom molbom - bila je puna neobjašnjivih tjeskoba i zbrkanih nada - ali joj je trebala pomoć. Željela je prizvati moći svoga totema da joj pomognu

izliječiti toga čovjeka. Morala ga je spasiti. Što god morala činiti, taj čovjek ne smije umrijeti. Dodala je drva u vatru i provjerila toplinu vode u kožnatoj posudi koja je visila nad plamenom. Kad je vidjela da se diže para, ubacila je latice nevena u posudu. Onda se okrenula onesviještenom muškarcu. Po kapima krvi na odjeći znala je da ima još rana po tijelu. Morala mu je skinuti odjeću, ali on nije nosio ogrtač privezan remenom. Kad je bolje pogledala tražeći način da ga svuče, vidjela je da je koža rezana i šivena u komadima, da se obuhvate ruke i noge i tijelo. Pomnjivo je ispitala sastave. Prorezala mu je nogavicu kad je povezivala ranu, pa zaključi da je to i sada najbolji put. Još više se iznenadila kad je razrezala vanjski komad odjeće a ispod njega našla nešto vrlo neobično. Komadići školjaka, kostiju, životinjskih zubi i šarenog ptičjeg perja bili su na neki uredan način pričvršćeni na donju odjeću. Je li to nekakav amulet, upita se ona. Bilo joj je mrsko da to prereze, ali drugog izlaza nije bilo. Razrezala je pažljivo, nastojeći da što manje ošteti uzorak. Ispod ukrašena komada odjeće nalazio se još jedan koji je pokrivao donji dio tijela. Ovijao se oko svake noge posebno i zatim se spajao i vezao remenom oko pojasa, l to

je prerezala, uvjerivši se usput da je taj čovjek doista muškarac. Skinula je usukanu praćku i nježno odlijepila promočenu kožu od rane koja više nije krvarila. Zastala je ponovo kad je stigla do pokrivala za noge koja su takoñer bila načinjena tako da pristaju uz oblik noge; razvezala je trake i skinula obuću. Rana je opet počela lagano krvariti, pa je ona brzo pregleda da ustanovi stupanj povrede. Druge rane i ogrebotine bile su površinske, ali moglo je doći do trovanja. Ogrebotine lavljih pandži običavale su se zagnojiti; ona je to dobro znala jer ju je Mladunče često ogreblo u igri. Ali otrovanje nije sada bilo najvažnije, nego njegova noga. Tako je gotovo previdjela drugu veliku povredu - veliku oteklinu na glavi, vjerojatno od pada nakon napada. Nije znala koliko je ozbiljna ta povreda, ali nije bilo vremena da se to dozna. Iz velike rane počela je navirati krv. Pritisnula mu je prepone dok je ispirala ranu služeći se mekom i sipkom zečjom kožom, umočenom u toplu otopinu nevenovih latica. Tekućina je raskuživala i stezala, poslije će doći i na manje rane. Očistila je ranu, ispravši je izvana i iznutra. Pod dubokom rasjekotinom vidio se prerezani bedreni mišić. Posula je obilno ranu praškom od gera-nijeva korijena i opazila kako se krv počinje grušati. Pritišćući i dalje jednom rukom prepone, Ejla ubaci kužnjakova korijena u vodu da ga opere. Zatim ga sažvaka u kašu i ispljunu u otopinu nevenovih latica pa tu tekućinu upotrijebi kao mokri melem za otvorenu ranu. Zatvori zijev rane i namjesti presječeni mišić, ali kad odmače ruke, rana opet zinu a mišić se pomače. Opet je sljubila ranu, ali je znala da se zijev neće zatvoriti. Sumnjala je da će čvrstim povijanjem išta postići, a nije željela da muškarcu krivo zarasle rana i da mu noga zauvijek ostane oštećena. Kad bi samo mogla stalno sjediti kraj njega i držati ranu dok ne zacijeli, pomisli, osjećajući bespomoćnost i čeznući za Izom. Bila je sigurna da bi stara izlječiteljica znala što treba učiniti, iako se nije mogla sjetiti nikakve upute o ovakvom slučaju. Ali se onda sjetila što joj je Iza rekla kad ju je upitala kako će postati izlječiteljica poput nje, kako će je naslijediti. - Ti nisi moja prava kći rekla je. - Ti nemaš naše uspomene i ne možeš razumjeti što su one. - Zatim joj je objasnila da je njezina loza najviša jer su u njoj oduvijek bile najbolje

izlječiteljice; svaka majka prenosila je na kćer sve što je znala i naučila. Tako je Iza učila Ejlu; možda joj nije dala sve što je znala, ali joj je pružila dovoljno, jer Ejla je imala nešto drugo. Nadarenost, rekla je Iza. Ti nemaš uspomene, dijete, ali imaš način razmišljanja, način razumijevanja... i način spoznaje kako ćeš drugome pomoći. Kad bih samo mogla smisliti način kako da pomognem ovom čovjeku, pomisli Ejla. Tada joj pogled pade na hrpu razrezane odjeće i nešto je privuče. Ostavi ranjenu nogu i podiže komad kože koji je pokrivao donji dio njegova tijela. Dijelovi su bili izrezani, zatim spojeni tankom kožnom vrpcom. Pregledala je kako su spojeni i usput ih rastavila; vrpca je bila provučena kroz rupu na jednoj strani, zatim kroz drugu rupu na drugoj strani, i dobro pritegnuta. Ona je radila nešto slično s tanjurima od brezove kore, kad je bušila rupe i vezivala krajeve u čvor. Bi li mogla nešto slično napraviti da zatvori ranu na njegovoj nozi? Da pritegne rubove dok ne srastu? Brzo je ustala i vratila se s nečim što je sličilo na smeñ štap. Bila je to jelenja tetiva, osušena i tvrda. Okruglim kamenom Ejla brzo stuče tetivu razvlasivši je u dugačka bijela vlakna. Zatim usuka vrpcu od čvrstih vlakana i zamoči je u nevenovu otopinu. Poput kože, tetiva je bila savitljiva dok je mokra, da bi se ukrutila kad se osuši. Kad je napravila nekoliko usukanih vrpci, pogleda prema noževima i svrdlima, tražeći najbolji predmet kojim će prosjeci rupice u čovjekovoj koži. Zatim se sjetila svežnja trijeski iz stabla u koje je udarila munja. Iza se služila takvim trije-skama za probadanje čireva, žuljeva i oteklina koje je trebalo ocijediti. One će joj pomoći. Oprala je krv koja je polako navirala, ali nije znala kako bi počela. Kad je jednom trijeskom probola kožu, čovjek se pomaknuo i zastenjao. Morat će to brzo obaviti. Probola je i drugu stranu, zatim kroz obje rupice provukla ukrućeni komad tetive, pažljivo privukla krajeve i svezala čvor. Odluči da ne treba praviti mnogo čvorova, jer nije znala kako će ih poslije izvući. Svezala je četiri čvora po rezu i dodala još tri da drže presječeni mišić na mjestu. Kad je završila, smiješila se čudnim čvorovima, ali oni su držali -rana više nije zijevala, mišić se nije micao. Ako rana zacijeli bez gnojenja i upale, možda će noga opet biti jaka. Napravi melem od bunikina korijena i omota nogu mekom kožom. Zatim pomnjivo očisti ostale ozljede, većinom na desnom ramenu i prsima. Mučila ju je oteklina na glavi, ali koža nije bila oštećena. U svježoj vodi napravi otopinu od sljezova cvijeta, namoči meku kožu i položi je na natučeno mjesto. Tek tada je sjela. Kad se probudi, dat će mu lijekove, ali sada mu ništa više nije mogla pružiti. Popravi nabor na zavoju oko njegove noge i tada ga prvi put doista pogleda. Nije bio jak kao muškarci iz Plemena, ali je bio mišićav, a noge su mu bile nevjerojatno duge. Žuta dlaka na prsima, kovrčava i gusta, pretvarala se u paperjaste dlačice na rukama. Koža mu je bila blijeda. Tijelo mu je bilo dulje i vitkije, ali se nije mnogo razlikovalo od muškaraca koje je poznavala. Njegova mlitava muškost ležala je na mekim zlaćanim kovrčicama. Pruži ruku da dotakne tkivo, ali je zadrža. Primijeti svjež ožiljak na rebrima i još vidljivu modricu. Tek nedavno se morao oporaviti od neke ranije povrede. Tko se brinuo o njemu? Odakle je došao? Nagnu se bliže njegovu licu. Bilo je ravno kad se usporedi s licima ljudi u Plemenu. Usta su mu bila puna, ali mu se čeljusti nisu toliko isticale. Imao je jaku bradu, s rupicom. Ona dotače svoju bradu i sjeti se da je njezin sin imao bradu, sam on u cijelom Plemenu. Oblik nosa toga čovjeka nije se mnogo razlikovao od plemenskih noseva - povijen, uzak - samo je bio manji. Njegove sklopljene oči bile su široko razmaknute i pomalo izbočene; zatim opazi da nema jakih lukova nad njima. Čelo mu je bilo visoko i ravno, pokriveno borama. Njezinim očima, naviknutim da vide samo čela u Plemenu, činilo se da je njegovo čelo preveliko. Položila je ruku na njegovo čelo, zatim na svoje bila su ista. Kako je ona morala čudno izgledati članovima Plemena!

Kosa mu je bila duga i ravna; dio je još bio svezan vrpcom na zatiljku, ali pretežno je bila zamršena i - žuta. Kao njezina, pomisli, samo svjetlija. Nekako poznata. Zatim se sjeti. Njezin san! Njezin san o muškarcu koji pripada Drugima! Nije mu mogla vidjeti lice, ali njegova je kosa bila žuta! Pokrila je muškarca i brzo izašla na izbojak, iznenañena što je još dan, sunčano poslijepodne. Toliko toga se dogodilo, toliko usredotočene duševne, tjelesne i emocionalne energije je trošila s takvim intenzitetom te je mislila da mora biti mnogo kasnije. Pokušala je srediti misli, nekako ih razvrstati, ali one su se zbrkano kovitlale. Zašto je toga dana odlučila jahati na zapad? Zašto je morala biti tamo baš kad je on kriknuo? l zašto se pored tolikih spiljskih lavova u stepi on sreo baš s Mladunčetom? Njezin totem ju je sigurno odveo onamo. A što je s njezinim snom o muškarcu žute kose? Je li to taj muškarac? Zašto je doveden ovamo? Nije znala kakvu će on važnost imati u njezinu životu, ali je znala da taj život više neće biti isti. Vidjela je lice Drugih. Osjetila je kako joj Njiska njuši ruke, pa se okrenula. Kobila je naslonila glavu na ženino rame, a žena je nju zagrlila objema rukama. Stajala je tako viseći o poznatoj životinji, razmišljajući o dotadašnjem udobnom životu, strepeći pomalo za budućnost. Zatim pomilova kobilu i osjeti micanje mladunčeta u njoj. - Ovo neće još dugo, Njisko. Drago mi je što si mi pomogla donijeti čovjeka ovamo. Sama to ne bih mogla učiniti. Bolje da uñem i pogledam kako mu je, pomisli, bojeći se da mu se može nešto dogoditi ako ga makar na trenutak ostavi sama. Nije se pomaknuo, ali ona ostade kraj njega, gledajući ga kako diše - nije mogla odlijepiti pogleda od njega. Zatim opazi jednu nepravilnost: nije imao brade! Svi muškarci iz Plemena imali su bradu, čupavu smeñu bradu. Zar Drugi nemaju brade? Dotače mu lice i osjeti grubu kratku dlaku. Imao je nekakvu bradu, ali je bila tako kratka. Potrese glavom, zbunjena. Izgledao je tako mlado. Pored sve visine i mišića-vosti, odjednom se činilo da je više dječak nego muškarac. On okrenu glavu, zastenja i nešto promrmlja. Njegove su riječi bile nerazumljive, ali u njima je bilo nešto po čemu ona zaključi da bi ih mogla razumjeti. Spusti ruku na njegovo čelo, zatim na obraz, i osjeti kako mu raste ognjica. Trebalo bi da mu nekako dadem čaj od vrbove kore, pomisli, pa opet ustade. Pogleda zbirku svojih ljekovitih trava dok je uzimala vrbovu koru. Stalno se pitala zašto ih skuplja kad nema koga drugoga liječiti osim sebe. To joj je bila puka navika. Sad joj je bilo drago što je ustrajala. Bilo je mnogo trava koje nisu rasle u blizini spilje, ali u zbirci je uvijek imala dovoljnu količinu svega potrebnoga. Iza ju je učila kako će nepoznate biljke ispitati na sebi, za hranu i lijek, pa je i takvih primjeraka imala, iako njima nije bila potpuno zadovoljna, bar ne toliko da ih primijeni na tome Čovjeku. Osim vrbove kore uze i biljku kojoj je dobro znala svojstva i uporabu. Stabljika koja je bila više dlakava nego lisnata činilo se da raste iz sredine široka lišća s dva šiljka. Kad ju je ubrala, na njoj je bio grozd bijelih cvjetova koji su sada bili uvelo smeñi. Brla je slična oskorušici, pa je Ejla smatrala da spadaju u istu vrstu, ali ju je jedna izlječiteljica u Plemenu zvala kostoberom i upotrebljavala u tu svrhu. Ejla ju je rabila za blaženje groznice, ali ju je trebalo kuhati dok ne postane gust sok, a za to je trebalo vremena. Izazivala je jako znojenje, ali je bila presnažno sredstvo i ona nije htjela da je primijeni na muškarcu - koji je oslabio zbog gubitka krvi - ako ne bude morala. Ipak je bilo bolje da bude na sve spremna. Padoše joj na um listovi lucerke. Mlado lucerkino lišće opareno u vreloj vodi pomagalo je pri zgrušavanju krvi. Vidjela ga je u polju. A trebalo bi skuhati i dobru mesnu juhu da mu dade snage. U njoj je opet razmišljala izlječiteljica, svladavajući zbrku koju je prije osjećala. Od početka je u njoj lebdjela misao koja je postajala sve jača: Ovaj čovjek mora ostati živ.

Uspjela ga je podići u krilo i navesti da popije nekoliko gutljaja čaja od vrbove kore. Oči su mu treptale i nešto je mrmljao, ali se nije osvijestio. Ogrebotine i rane postale su crvene i vruće, a noga mu je vidljivo natekla. Zamijenila mu je melem i napravila nov oblog za glavu. Tu je barem oteklina splasnula. Kad je pala noć, njezina je zabrinutost porasla; poželjela je da vidi Kreba kraj sebe kako zove u pomoć duhove kao što ih je zvao da pomognu Izi. Kad se potpuno smračilo, muškarac se tresao i vrtio, izgovarajući neke riječi. Jednu je osobito upotrebljavao bez prestanka, spajajući je sa zvucima u kojima se osjećala žurba upozorenja. Pomislila je da je to ime, možda ime drugog čovjeka. Srnećim rebrom koje je na kraju Mzdubla davala mu je kašu od oskorušice u malim zalogajima; bilo je to oko pola noći. Dok se borio s gorkim okusom, oči su mu se otvorile, ali u njihovoj dubini nije bilo traga svijesti. Lakše je bilo davati mu čaj od običnog kužnjaka poslije toga;

činilo se kao da želi isprati usta. Bilo joj je drago što je našla u dolini kužnjak koji olakšava bolove i uspavljuje. Bdjela je cijelu noć, nadajući se da će groznica jenjati, ali tek pred zoru je dosegla vrhunac. Kad je oprala njegovo znojno tijelo hladnom vodom i promijenila mu pokrivače, zaspao je mnogo mirnije. Zatim je i ona zakunjala pokraj njega. Odjednom - zurila je u jako sunčano svjetlo koje je prolazilo kroz otvor, pitajući se zašto se probudila. Okrenula se, vidjela muškarca, i cijeli prethodni dan joj se ukazao pred očima. Činilo se da je muškarac opušten i da normalno spava. Ona brzo ustade i ode na drugi kraj spilje. Njisko - reče s uzbuñenjem - je li ti došlo vrijeme? Kobila nije morala odgovoriti. Ejla je pomagala pri rañanju djece, i sama je jedno rodila, ali za nju je bilo novo iskustvo pomagati pri ždrijeb-Ijenju kobile. Njiska je znala što treba raditi, ali činilo se .da joj je draga Ejlina utješna prisutnost. Tek pri kraju, kad je ždrijebe napola izašlo, Ejla mu je pomogla da se potpuno izvuče. Smiješila se sa zadovoljstvom kad je Njiska počela lizati smeñu čupavu dlaku svoga ždrebeta. To je prvi put da vidim kako netko babi kobilu - reče Džondalar. Ejla se okrenu na zvuk i ugleda muškarca kako se oslonio na lakat i gleda je. Dvadeseto poglavlje Ejla je zurila u muškarca. Nije se mogla svladati, iako je znala da je to neuljudno. Jedno je bilo promatrati ga dok je bio bez svijesti ili u snu, a drugo i neočekivano različito vidjeti ga posvema budna. Imao je plave oči! Znala je da su njezine oči plave: to je bila jedna od razlika na koju su je često podsjećali, a vidjela ih je u odrazu na mirnoj vodi. Ali oči u članova Plemena bile su smeñe. Nikada nije ni u koga drugoga vidjela plave oči, osobito ne plave s takvim živim preljevom te je jedva mogla vjerovati da su stvarne. Te plave oči su je opčinile; kao "da se nije mogla pomaknuti dok nije otkrila da dršće. Tada je shvatila da izravno gleda muškarca i osjetila kako joj krv udara u lice dok je zbunjeno odvraćala pogled u stranu. Nije bilo samo nepristojno zuriti, nego žena nikada nije smjela neposredno gledati muškarca, osobito ne u stranca. Ejla pogleda u zemlju nastojeći da se opet sabere. Što će on pomisliti o meni! Ali ona tako dugo nije ni s kim bila u društvu, a to je bilo prvi put što vidi jednoga od Drugih, otkad pamti. Željela ga je gledati. Htjela je ispuniti oči,

upiti izgled drugog ljudskoga bića, tako neobičnog bića. Ali joj je takoñer bilo važno da on o njoj stekne dobro mišljenje. Nije htjela da sve krene krivim putem zbog njezinih neprikladnih znatiželjnih postupaka. - Oprosti. Nisam te htio dovesti u nepriliku - reče on, pitajući se da li ju je uvrijedio ili je ona samo stidljiva. Kad mu ona ne odgovori, on se kiselo nasmiješi i shvati da je govorio zelandonskim jezikom. Prijeñe na mamutovski, pa kad ni to ne izazva nikakva odgovora, pokuša šaramu-donski. Ona ga je promatrala kriomičnim pogledima, kako su činile žene očekujući znak muškarca da se primaknu. Ali on nije pravio kretnje, barem nijednu koju bi ona razumjela. Samo je izgovarao riječi. Ali nijedna riječ nije nimalo sličila na zvukove koje proizvode ljudi iz Plemena. To nisu bili grleni i odvojeni slogovi; njegove su riječi tekle povezano. Nije čak mogla zapaziti gdje jedna prestaje a druga počinje. Glas mu je stvarao dubok, ugodan, zvonak ton, ali ju je zbunjivao. Osjećala je negdje u osnovi da bi ga morala razumjeti, a nije mogla. Čekala je da joj dade znak, dok to čekanje nije postalo neugodno. Zatim se sjetila iz svojih prvih dana što ih je provela s Plemenom da ju je Kreb morao učiti pravilno govoriti. Rekao joj je da samo zna stvarati zvukove, i pitao se da li svi Drugi komuniciraju na taj način. Ali zar ovaj čovjek ne poznaje nikakve znakove? Napokon, kad je uvidjela da on neće praviti nikakve znakove, znala je da mora naći neki drukčiji način za komuniciranje s njim, ako ni zbog čega drugoga onda da se bar uvjeri da je uzeo lijek koji je za njega pripremila. Džondalar je bio izgubljen. Ništa od onoga što je rekao nije izazvalo nikakva odgovora. Pitao se da li ona uopće čuje, ali onda se sjetio kako se brzo okrenula prema njemu kad je progovorio. Kakva čudna žena, pomisli, osjećajući se nelagodno. Pogleda po spilji, vidje žućkastu ždrebicu i njezino riñe ždrijebe, pa ga obuze druga misao. Što ta kobila radi u spilji? Zašto je dopustila ženi da joj bude primalja? Nikada prije nije vidio kako se ždrijebi kobila, čak ni na ravnicama. Ima li ta žena neke posebne moći? Sve to počinjalo je dobivati nestvarna svojstva sna, ali ipak nije mislio da spava. Možda je još gore. Možda je ona boštvo koje je došlo po tebe, Džondalar, pomisli sa strep-njom, jer nije bio siguran da je ona blagi duh ... ako je duh. Odlaknulo mu je kad se pomakla, prilično nesigurno, prema vatri. Njezino je ponašanje pokazivalo nepovjerenje. Kretala se kao da ga ne želi vidjeti; podsjetila ga je na... nešto. Odjeća joj je takoñer bila prilično čudnovata. Činilo se kao da je tek životinjska koža omotana oko nje i svezana vrpcom. Gdje je već vidio nešto slično? Nije se mogao sjetiti. Učinila je nešto zanimljivo s kosom. Bila joj je razdijeljena na uredne dijelove po cijeloj glavi i lijepo spletena, l prije je vidio spletene kose, iako ne na takav način. Nije bilo neprivlačno, samo je bilo neobično. Pomislio je kako je prilično lijepa, kad ju je prvi put pogledao. Činilo se da je mlada - u očima joj je bila nevinost - ali koliko je mogao prosuditi ispod ogrtača, imala je zrelo žensko tijelo. Kao da je izbjegavala njegov upitan pogled. Zašto, pitao se. Počinjalo ga je zanimati - bila mu je čudna zagonetka. Nije bio svjestan daje gladan, dok ga nije razbudio miris juhe koju mu je donijela. Pokušao je sjesti, a duboka bol u desnoj nozi podsjeti ga da ima i drugih rana po tijelu. Svega je boljelo. Tada se prvi put zapitao gdje je i kako je ovamo dospio. Odjednom se sjetio kako je Tonolan išao u klanac ... rike... i najvećeg spiljskog lava što ga je ikada vidio. Tonolan! - viknu, gledajući po spilji u panici. - Gdje je Tonolan? - U spilji nije bilo nikoga osim žene. U želucu mu se grčilo. Znao je što se desilo, ali nije želio povjerovati. Možda je Tonolan u nekoj susjednoj spilji. Možda se netko drugi brine o njemu. - Gdje mi je brat? Gdje je Tonolan?

Taj zvuk se učini poznat Ejli. Je li to onako često ponavljao dok je uzbunjeno vikao u snu? Pretpostavljala je da pita za svoga druga, pa je oborila glavu da pokaže štovanje prema mladiću koji je poginuo. Gdje mi je brat, ženo? - viknu Džondalar, hvatajući je za ruku i drmajući je. - Gdje je Tonolan? Ejlu je zapanjila njegova naglost. Snaga njegova glasa, srdžba, osujećenje, nekontrolirani osjećaji koje je mogla čuti u njegovu tonu i kretnjama - sve to ju je zbunilo. Muškarci iz Plemena nikada ne bi tako otvoreno pokazali što osjećaju. Mogli su osjećati s jednakom snagom, ali muževnost je zahtijevala samosvladavanje. U njegovim je očima bila tuga, a po napinjanju ramena i brade vidjela je da se bori s istinom koju zna ali je ne želi prihvatiti. Ljudi meñu kojima je odrasla komunicirali su jednostavnim znakovima ruku i kretnjama. Položaj, nagib tijela, izraz lica - sve to davalo je istančana značenja tvoreći bogat rječnik. Napinjanje nekog mišića moglo je značiti blago mijenjanje značenja. Ejla je znala čitati govor tijela, a gubitak voljene osobe značio je opću žalost. l njezine su oči prenosile osjećaje, govorile su o njezinoj tuzi, o sućuti. Potresla je glavom i opet je oborila. On više nije mogao nijekati pred sobom ono što je znao. Zaboravio je na nju i ramena mu klonuše. Tonolan ... Tonolan ... Zašto si morao stalno ići Dolina konja naprijed? O Božice, zašto? Zašto si mi uzela brata? - vikao je prigušenim i napetim glasom. Pokušao se oprijeti navali očaja, prepuštajući se tuzi, ali nikada prije nije oćutio takvu izgubljenost. - Zašto si ga morala uzeti i ostaviti me bez igdje ikoga? Znala si da je on bio jedina osoba koju sam ikada... volio. Velika majko... On mi je bio brat... Tonolan ... Tonolan ... Ejla je razumjela bol. Ni nju nisu poštedjela njezina pustošenja, pa je tugovala s njim, želeći ga utješiti. Ne znajući ni sama kako se to desilo, našla se odjednom gdje drži muškarca i ljulja ga dok on u očajanju izvikuje isto ime. Nije poznavao tu ženu, ali bila je ljudsko biće i samilosna prema njemu. Vidjela je njegovu nevolju i priskočila mu u pomoć. Dok se pripijao uz nju, osjećao je kako se u njemu raña silna snaga, kao vulkanska sila koju ništa neće zadržati kad se jednom oslobodi. Silno je uzdahnuo i tijelo mu se žestoko zgrčilo. Iz grla su mu se otimali duboki jauci, a svaki isprekidani dah zadavao mu je strašne boli. Nikada se od djetinjstva nije prepustio takvu izljevu žalosti. Njemu nije bilo u prirodi da otkriva najdublje osjećaje. Bili su prejaki, od najranijeg djetinjstva je naučio da ih obuzdava - ali Tonolanova smrt iznijela je na vidjelo sve njegove duboko zakopane rane uspomene. Serenija je imala pravo, njegova je ljubav bila preteška za većinu ljudi. Ni njegova srdžba, kad bi uhvatila maha, nije se mogla suzbiti dok se ne bi sama ispraznila. Jednom je kao dječak u pravednoj srdžbi izazvao toliku gužvu da je nekoga ozbiljno povrijedio. Svi njegovi osjećaji bili su prejaki. Čak je i njegova majka osjetila da ga mora držati na udaljenosti od sebe, a s tihim ponosom je gledala kako njegovi prijatelji ustuknjuju kad bi on presnažno volio, prejako se vezao uz druge, previše od njih zahtijevao. Slične crte je vidjela u čovjeku s kojim je prije bila sparena, kraj čijeg se ognjišta Džondalar rodio. Činilo se da samo njegov mlañi brat može izaći na kraj s tom ljubavlju, u smijehu je prihvatiti i veselošću ublažiti napetost koju je izazivala. Kad ga ona više nije mogla sputavati, a cijeloj Spilji je već bio dozlogrdio, poslala ga je da živi s Dalanarom. Bio je to mudar potez. Kad se Džondalar vratio, nije samo bio vještu obrañivanju kremena, nego je naučio i obuzdavati svoje osjećaje. Postao je visok, mišićav, izvanredno lijep muška-

rac, neobičnih očiju i nesvjesne privlačnosti koja je bila odraz njegove dubine. Osobito su žene osjećale da u njemu ima mnogo više nego što želi pokazati. Postao je neodoljiv izazov, ali nitko ga nije mogao nadjačati. Koliko god su žene nastojale oko njega, nikada nisu dotakle njegove najdublje osjećaje; koliko god su uzimale od njega, on je uvijek mogao još više dati. Brzo je znao dokle smije sa svakom od njih ići, njegove su veze bile površne i nisu ga zadovoljavale. Jedina žena u njegovu životu koja mu je mogla biti ravna predala se drugom pozivu. U svakom slučaju, njihova veza bi bila pogrešna. Njegova je tuga bila snažna kao i sve drugo u njegovoj naravi, ali mlada žena "koja ga je držala u naručju upoznala je jednako veliku žalost. Izgubila je sve - više nego jedanput; osjetila je hladan dah svijeta duhova -. više nego jedanput; ipak je sve preživjela. Osjećala je da je njegovo strasno izlijevanje tuge više nego obično jadikovanje, i znala je po vlastitom iskustvu da će ga to okrijepiti. Kad su njegovi razdirući jecaji popustili, otkrila je da je i sama dotada pjevušila ispod glasa držeći ga. Svojim pjevušenjem je znala uspavljivati Ubu, Izinu kćer; znala je promatrati svoga sina dok su mu se oči sklapale uz taj zvuk; a i vlastitu tugu i samoću znala je blažiti tim istim bezglasnim tonom. Naposljetku, on se iscijedio i iscrpio, njegov stisak je popustio. Legao je i okrenuo glavu prema spiljskom zidu. Kad mu je hladnom vodom obrisala suze, sklopio je oči. Nije htio - ili nije mogao - gledati u nju. Uskoro se njegovo tijelo opustilo, ona je znala da spava. Otišla je pogledati kako je Njiska i njezino ždrijebe, zatim izašla iz spilje. Osjećala se takoñer iscrpljeno, ali i olakšano. Na daljem kraju izbojka je zastala, pogledala niz dolinu i sjetila se kako je tjeskobno vukla toga čovjeka na nosiljci, kako se gorljivo nadala da neće umrijeti. Od te misli se uznemirila; osjećala je još jače da taj čovjek mora živjeti. Pojurila je natrag u spilju i malo se primirila kad je vidjela da još diše. Odnijela je hladnu juhu do vatre - njemu će trebati i druge hrane - provjerila jesu li lijekovi spremni za njega kad se probudi, pa mirno sjela na krzno pokraj njega. Nije ga se mogla dovoljno nagledati, pa mu je proučavala lice kao da odjednom želi nadoknaditi godine čežnje za drugim ljudskim stvorenjem. Sada kad se čuñenje malo stišalo, vidjela je njegovo lice kao cjelinu, ne samo kao pojedinačne crte. Željela ga je dotaknuti, opipati mu obraze i bradu, osjetiti njegovo glatko čelo. Onda se zapanjila. Njegove su oči suzile! Obrisala je suze s njegova lica; njezino je rame još bilo vlažno od njegova plača. Ne plačem samo ja, pomisli. Kreb nikada nije mogao razumjeti zašto moje oči suze kad sam tužna - nitko to nije razumio. Mislio je da su mi oči bolesne. Ali i oči ovog čovjeka su suzile u njegovoj tuzi. Oči svih Drugih vjerojatno suze. Ejlu je napokon svladala iscrpljenost zbog neprospavane noći i snažnih emocija. Zaspala je kraj njega na krznu iako je još bio dan. Džondalar se probudio u sumrak. Bio je žedan i želio je nešto piti, ali nije htio probuditi ženu. Čuo je glasanje kobile i ždrebeta, ali ih je jedva mogao vidjeti na drugom kraju spilje. Zatim je pogledao ženu. Ležala je na leñima, glava joj je bila okrenuta na drugu stranu. Mogao je vidjeti samo crte njezina vrata i čeljusti, te obris nosa. Sjetio se svog emocionalnog izljeva i bilo mu je malo neugodno, zatim se sjetio razloga svojoj tuzi. Bol je razgonila sve druge osjete. Ćutio je kako mu se oči pune, pa ih je čvrsto sklopio. Pokušavao je ne misliti na Tonolana; pokušavao je ne misliti ni na što. Uskoro je uspio zaspati i nije se probudio prije ponoći, a tada je njegovo stenjanje probudilo i Ejlu. Bilo je mračno; vatra se ugasila. Ejla je napipala put do ognjišta, uzela gubu i potpalu sa suha mjesta gdje je držala zalihe, zatim prihvatila kremen i ognjilo.

Džondalar je opet imao ognjicu, ali je bio budan. Ipak je pomislio da je ponovo zaspao - nije mogao vjerovati da je žena tako brzo zapalila vatru. Nije čak vidio ni tinjanje žeravice kad se probudio. Dala mu je hladan čaj od vrbove kore koji je prije skuhala. Pridigao se na lakat, segnuo za čašom i popio čaj koji mu je bio gorak. Prepoznao je okus činilo se da svatko zna osobine vrbove kore - ali je poželio obične pitke vode. Osjećao je i potrebu za mokrenjem, ali nije znao kako bi joj se obratio. Uzeo je čašu iz koje je pio, preokrenuo je da joj pokaže kako je prazna, zatim ju je prinio ustima. Ona je odmah shvatila, donijela mješčić s vodom, napunila Čašu i stavila je pokraj njega. Voda je ugasila žeñ, ali je povećala njegovu potrebu, pa se počeo neugodno vrpoljiti. Po tome je mlada žena shvatila što mu je. Uzela je komad zapaljena drveta s vatre i s njim pošla u spremišni dio spilje. Tražila je nekakvu posudu, ali je našla nešto drugo što će jednako korisno poslužiti. Bila je napravila kamene svjetiljke - iskopala je rupe u kamenovima koje će držati otopljenu masnoću i stijenj od mahovine, ali se njima nije mnogo služila. Vatra je obično davala dovoljno svjetla. Uzela je jednu svjetiljku, našla i stijenj, zatim potražila mjehure sa stvrdnutom mašću. Kad je kraj njih opazila prazan mjehur, uzela je i njega. Pun mjehur s mašću stavila je kraj vatre da se smekša, a prazan odnijela Džondalaru - ali mu nije znala objasniti zašto mu ga pruža. Raširila je otvor mjehura i pokazala mu ga. On je izgledao zbunjeno. Drugog izlaza nije bilo, pa ga je otkrila i gurnula mu mjehur meñu noge. Tada je shvatio i preuzeo mjehur. Osjećao se smiješno što leži na leñima umjesto da stoji dok mokri. Ejla je vidjela kako mu je neugodno, pa se vratila k vatri da napuni svjetiljku, smiješeći se za sebe. Nikada nije bio ranjen, pomisli, bar ne tako teško da nije mogao hodati. Nasmiješio se stidljivo kad je uzela mfehur i izašla pred spilju da ga izlije. Zatim mu ga je vratila da se njime posluži kad mu ustreba, te napunila svjetiljku mašću i zapalila stijenj. Prinijela ju je ležaju i odgrnula pokrivač s njegove noge. Pokušao je sjesti da vidi, iako ga je boljelo. Ona ga podupre. Kad je vidio zasjekotine na prsima i rukama, shvatio je zašto ga više boli desna strana, ali ga je najviše zabrinjavala duboka bol u nozi. Pitao se koliko je vješta ta žena. Od vrbova čaja se ne ozdravljuje. Kad je skinula melem od korijenja, zabrinuo se još više. Svjetiljka nije sjala kao danje svjetlo, ali se dobro vidjelo koliko je rana ozbiljna. Noga mu je bila natekla i pomodrila. Pogledao je bolje i učinilo mu se da vidi čvorove koji mu drže rasječeno meso zajedno. Nije bio upućen u vještinu zacjeljivanja rana. Sve donedavno nije ga to zanimalo, kao nijednog zdrava mlada čovjeka, ali se pitao da li je ikada ijedan Zelandonac nekoga sašio i sklopio mu ranu. Pomnjivo ju je gledao dok je pripremala nov melem, ovog puta od lišća. Htio ju je upitati koje je to lišće, htio je s njom razgovarati, htio je pokušati doznati do koje je mjere vješta. Ali ona nije razumjela nijedan jezik kojim je on progovorio. U stvari, kad je dobro razmislio, sjetio se da od nje nije čuo nikakve riječi. Kako može biti vidarica, ako ne zna govoriti? Ali činilo se da zna što čini, jer što god bilo ono što mu je metnula na nogu, ublažilo mu je bol. Opustio se - što je drugo mogao učiniti? - i motrio je kako mu vlazi prsi i ruke. Kad mu je razvezala meku kožu na glavi, znao je da je i tu ranjen. Podigao je ruku i napipao nateklo i bolno mjesto prije nego što je ona na nj stavila nov oblog. Vratila se vatri da podgrije juhu. Promatrao ju je i nastojao proniknuti tko je ona. Kad je do njega dopro miris mesa, reče: - To dobro miriše. Zvuk njegova glasa kao da tu nije pristajao. Nije bio siguran zašto je to tako, ali u njemu je bilo nešto više nego jednostavna spoznaja da ga ona nečerazumjeti. Kad se sreo sa Šaramudoncima, nije razumio nijedne njihove riječi,

kao ni oni njegove, ali govora je ipak bilo - neposrednog i željnog govora - u obostranom nastojanju da izmjenjivanjem riječi počnu proces sporazumijevanja. Ova žena nije počinjala uzajamno izmjenjivanje riječi, a na njegove pokušaje odgovarala je samo zagonetnim pogledima. Činilo se ne samo da ne razumije nijedan njemu poznati jezik, nego da uopće ne želi komunicirati. Ne, pomisli na koncu. Neće biti baš tako. Komunicirali su. Dala mu je vode kad je to poželio, donijela mu je posudu za mokrenje, iako nije znao kako je shvatila da mu treba. Nije stvorio nikakvu odreñenu misao o njihovoj komunikaciji za vrijeme tugovanja - bol u srcu bila je još previše svježa ali je osjećao da je komunikacija postojala i uključio ju je u svoje čuñenje prema toj ženi. - Znam da me ne možeš razumjeti - reče za pokus. Nije točno znao što bi joj rekao, ali je osjećao da nešto mora reći. Kad je počeo, riječi su same nadolazile. - Tko si ti? Gdje su ostali iz tvog naroda? - Nije mogao vidjeti mnogo dalje od svjetlosnoga kruga što su ga stvarale vatra i svjetiljka, ali nije vidio nikoga drugoga, niti je naslutio ikakav znak o prisutnosti drugih ljudi. - Zašto ne želiš razgovarati? - Ona ga je pogledala ali ništa nije rekla. Tada se u njegov mozak počela uvlačiti neka čudna misao. Sjetio se kako je prije sjedio kraj vatre u mraku s jednim vidarom, i sjetio se što je Samud govorio o stanovitim iskušavanjima kojima su se morale podvrgnuti One koje služe Majci. Nije li spominjao neka razdoblja što ih moraju provesti same? Razdoblja šutnje kad ne smiju ni s kim razgovarati? Razdoblja odricanja i posta? - Ovdje živiš sama, je li tako? Ejla ga opet pogleda i iznenadi se što na njegovu licu vidi znakove čuñenja činilo se kao da je prvi put vidi. Zbog nečega ona opet postade svjesna svoje neuljudnosti, pa brzo spusti pogled na juhu. Ipak joj se činilo da on nije svjestan njezine znatiželje. Gledao je po spilji i ispuštao neke glasove. Ona napuni zdjelu i sjede ispred njega pognute glave, dajući mu priliku da je potapša po ramenu i tako potvrdi njezinu nazočnost. Nije osjetila tapšanje, a kad je podigla pogled, on ju je upitno promatrao i izgovarao svoje riječi. On ne zna! Ne vidi što pitam. Mislim da uopće ne razumije nijedan znak. Odjednom u njoj sinu misao. Kako ćemo se sporazumijevati, ako on ne razumije moje znakove, a ja ne poznajem njegove riječi? Mučila ju je uspomena na dane kad ju je Kreb pokušavao naučiti da govori, ali tada nije znala da on govori rukama. Nije znala da ljudi mogu govoriti rukama; dotada je govorila samo zvucima! Poslije je govorila samo jezikom Plemena, pa je zaboravila značenje riječi. Ali ja više nisam žena iz Plemena. Ja sam mrtva. Mene su prokleli. Nikada se više ne mogu vratiti meñu njih. Sada moram živjeti s Drugima, pa moram i govoriti onako kako oni govore. Moram ponovo naučiti razumijevati riječi, moram naučiti kako ću s njima govoriti, ili me nikada nitko neće shvatiti. Čak kada bih našla pleme Drugih, ne"bih "mogla s njima razgovarati, pa ne bi znali što im želim reći. Je "li me zbog toga moj totem naveo da se zaustavim? Dok ovaj čovjek ne doñe? Da me on nauči govoriti? Odjednom se stresla, kao da joj je hladno, ali propuha nije bilo. Džondalar je i dalje postavljao pitanja na koja nije mogao očekivati odgovor, tek toliko da čuje vlastiti glas. Žena mu nije ničim uzvraćala, a njemu se činilo da zna razlog tome. Mislio je da je ona u Majčinoj službi, ili se priprema da to postane. Tako je dobio odgovor na mnoga pitanja: vještina liječenja, njezina moć nad konjima, zašto živi sama i ne želi s njim razgovarati, možda čak i to što ga je našla i donijela u svoju spilju. Pitao se gdje se nalazi, ali to još nije bilo važno. Sretan je što je ostao na životu. Ipak ga je mučilo još nešto što je rekao Šamud.

Da je obratio pažnju na riječi starog sjedokosog izlječi-telja, znao bi da će Tonolan poginuti; ali mu je isto tako rečeno da se pridruži bratu, jer će ga Tonolan odvesti onamo kamo nikada inače ne bi stigao. Zašto li je ovamo doveden? Ejla je pokušavala smisliti način kako bi počela učiti njegove riječi, pa se sjetila kako je počela s Krebom - prvo je naučila zvukove imena. Ukočila se, pogledala ravno u njegove oči, kucnula se u grudi i rekla: - Ejla. Džondalarove se oči širom otvoriše. - Tako, napokon si odlučila progovoriti! Je li to tvoje ime? - pokaza prstom na nju. - Ponovi. Ejla. Imala je čudnovat izgovor. Dva dijela riječi bila su presječena, oba izgovorena stražnjim dijelom grla kao da ih guta. Čuo je mnogo jezika, ali nijedan nije bio sličan zvucima koje je ona izgovorila. On ih nije mogao izreći, ali je pokušao s" najbližim sličnim zvucima: - Aaai-la. Ona gotovo nije mogla prepoznati zvukove kojima je on izgovorio njezino ime. Neki članovi plemena takoñer su ga teško izgovarali, ali nitko tako čudno kao on. On je zvukove spajao, prvi slog je podizao, a drugi spuštao. Nije se mogla sjetiti da je ikada ikoga čula gdje tako izgovara njezino ime, ali joj se činilo da baš tako treba biti. Stoga je pokazala prema njemu i nagnula se u očekivanju. Džondalar - reče on. - Ja se zovem Džondalar Zelandonac. To je bilo previše; uopće ga nije mogla slijediti. Potresla je glavom i opet pokazala prema njemu. Vidio je kako je zbunjena. Džondalar - reče on, zatim sporije: - Džondalar. Ejla se mučila nastojeći da i njezina usta stvaraju zvukove na isti način. Dju-da - to je bilo najbliže što se mogla primaknuti izgovoru njegova imena. Vidjelo se da ima poteškoća s izgovaranjem pravih zvukova, ali se nije moglo reći da se ne trsi. Pitao se nije li joj nešto u ustima deformirano što je priječi u izgovoru. Da li zbog toga ne govori? Zbog toga što ne može? On opet izgovori svoje ime, polagano, naglašavajući svaki glas što je jasnije mogao, kao da govori djetetu ili nekom umno zaostalom čovjeku: - Džon-da-lar... Džonnn-daa-larrr. Don-da-laa - pokuša ona opet. Mnogo bolje - reče on, klimajući potvrdno i smiješeći se. Ovoga se puta zaista potrudila. Više nije bio siguran u ispravnost svog zaključka da se ona priprema za Majčinu službu. Nije mu se činila dovoljno bistrom, l dalje se smiješio i klimao potvrdno glavom. On pravi sretno lice! Nikada se nitko u Plemenu nije smiješio na taj način, osim Darka. Njoj se to na njezinu sinu činilo posve prirodnim, a sada to i ovaj čovjek čini. Njezin iznenañeni pogled bio je tako smiješan da se Džondalar morao prisiliti da zatomi smijeh, ali smiješak mu je bio sve jači a iz očiju mu je izbijalo veselje. To je bilo zarazno. Ejlina se usta saviše u kutovima, pa kad je on ohrabri svojim smiješkom, ona mu odgovori punim, širokim, radosnim osmijehom. Oh, ženo - reče Džondalar. - Možda ne govoriš previše, ali si krasna kad se smiješiš! - Muškost u njemu počela ju je gledati kao ženu, kao vrlo privlačnu ženu, i on ju je na taj način promatrao. Nešto je bilo drukčije. Smiješak je i dalje titrao na njegovu licu, ali oči... Ejla opazi da su mu oči pri svjetlu vatre duboko ljubičaste, i da u njima ima nešto više od veselosti. Nije znala što se to dogaña s njegovim pogledom, ali tijelo joj je osjećalo. Ono je prepoznalo poziv i odgovorilo istim porivom, draškavim osjećajem u nutrini koji je oćutjela dok je promatrala Njisku i riñega ždrijepca. Oči su mu bile tako snažne da se morala silom okrenuti na drugu stranu. Petljala je oko njegova pokrivača, zatim uzela zdjelu i ustala, izbjegavajući mu oči.

Mislim da si stidljiva - reče Džondalar, ublaživši upornost svoga pogleda. Podsjetila ga je na djevojku prije Prvih obreda. Osjećao je blagu ali naglu želju koja ga je uvijek prožimala za djevojkom u vrijeme obreda i napetost u bokovima. Ali ga je osvijestila bol u desnom bedru. - Sve je u redu - reče s kiselim smiješkom. - Ionako nisam spo soban. Spustio se na ležaj, gurajući u stranu i izravnavajući krzna koja mu je dala za naslon; osjećao je tešku iscrpljenost. Boljelo ga je tijelo, a kad se sjetio zašto ga boli, zaboljelo ga je još više. Nije se želio sjećati ni razmišljati. Želio je sklopiti oči i zaboraviti, potonuti u zaborav koji će mu dokrajčiti sve boli. Osjetio je dodir na ruci, otvorio oči i vidio Ejlu s čašom tekućine. Popio je što mu je pružila i

uskoro osjetio kako mu bolovi uminjuju i kako ga svladava drijemež. Dala mu je nešto za umirenje, znao je to i bio joj je zahvalan, čudeći se kako je shvatila što mu treba iako on nije ni riječi prozborio. Ejla je vidjela bolnu grimasu na njegovu licu i znala je jačinu bolova. Bila je iskusna vidarica. Taj opojni napitak je pripremila još prije nego što se probudio. Promatrala je kako mu se izravnavaju bore na čelu i kako mu se opušta tijelo, zatim je ugasila svjetiljku i zapretala vatru. Prostrla je krzno pokraj njega, ali san joj nije dolazio na oči. Pri sjaju zapretane žeravice krenula je prema izlazu, zatim čula tiho Njiskino rzanje i pristupila joj. Bilo joj je drago kad ju je našla kako leži. Bila se uznemirila zbog čudnog muškarčeva mirisa kad se oždrijebila. Sad je legla -to znači da je prihvatila njegovu prisutnost. Ejla sjede ispred Njiske tako da joj može milovati njušku i češati je oko ušiju. Ždrijebe je ležalo kraj materinih sisa i odjednom postalo znatiželjno. Guralo se izmeñu njih. Ejla je i njega milovala i češala, zatim ispružila prste. Osjetila je sisanje, ali Ždrijebe je brzo odustalo kad je uvidjelo da iz njih ništa ne curi. Njegovu potrebu za sisanjem zadovoljavala je kobila. On ti je divno mladunče, Njisko, i narast će jak i zdrav, kao što si ti narasla. Sad imaš nekoga tko je sličan tebi, a i ja imam. Teško je povjerovati. Poslije toliko vremena, nisam više sama. Neočekivane suze grunuše joj na oči. Koliko mnogo, koliko mnogo mjeseci je prošlo otkad su me prokleli, otkad nikoga nisam vidjela. A sad je netko ovdje. Čovjek, Njisko. Muškarac, jedan od Drugih, a mislim da će ostati na životu. Obrisala je suze nadlanicom. l njegove su oči suzile, i smiješio mi se. Ja sam mu uzvratila smiješak. Ja sam jedna od Drugih, baš kako je Kreb rekao. Iza mi je rekla da nañem nekog od svojih, da nañem svoj par. Njisko! Je li on moj par? Je li ovamo stigao radi mene? Je li mi ga doveo moj totem? Mladunče! Mladunče mi ga je dalo! Bio je odabran, baš kao što sam i ja odabrana. Iskušan i obilježen, preko Mladunčeta, preko spiljskog lavića kojeg mi je dao moj totem. Sad je i njegov totem Spiljski lav. To znači da može biti moj par. Muškarac s totemom Spiljskog lava bio bi dovoljno jak za ženu s totemom Spiljskog lava. Mogla bih imati još djece. Ejla se namršti. Ali djecu zapravo ne stvaraju totemi. Znam da je Braud začeo Darka u meni kad je svoj organ metnuo u mene. Djecu začinju muškarci, ne totemi. Don--da-laa je muškarac... Odjednom se Ejla sjetila njegova organa, ukočena od potrebe za mokrenjem, i sjetila se njegovih plavih očiju koje su je dovodile u nepriliku. Osjetila je čudno udaranje bila u sebi i nemir. Zašto je obuzimaju ti čudni osjećaji? Počeli su kad je promatrala Njisku i riñega ždrijepca...

Riñi ždrijebac! A ona sada ima riñe Ždrijebe. Onaj ždrijebac ga je začeo u njoj. Don-da-laa bi mogao začeti dijete u meni. Mogao bi biti moj par... A što će biti ako me ne želi? Iza je rekla da muškarci to čine ako im se žena sviña. Većina muškaraca. Braud me nije volio. Ne bi mi bilo mrsko kad bi Donda-laa... Ona odjednom pocrvenje. Ja sam tako velika i ružna! Zašto bi on poželio da mi to učini? Zašto bi me htio za družicu? Možda već ima družicu. A što će biti ako htjedne otići? Ne može otići. Mora me naučiti kako se izgovaraju riječi. Bi li ostao kad bih mogla razumjeti njegov govor? Naučit ću njegove riječi. Sve ću ih naučiti. Tada će možda ostati, čak ako sam velika i ružna. Sada ne može otići. Predugo sam bila sama. Ejla poskoči, gotovo u panici, i izañe iz spilje. Crna boja se pretvarala u baršunastu modrinu; noć je bila na izmaku. Promatrala je kako se počinju isticati stabla i poznati obrisi na obzorju. Poželjela je ući i opet pogledati muškarca, ali se odrvala želji. Zatim se sjeti da mu spremi nešto svježe za doručak te htjede ući po praćku. Možda mu neće biti drago što lovim? Već sam odlučila da neću nikome dopustiti da me u tome spriječi, sjeti se, ali ipak nije ušla u spilju. Umjesto toga sišla je k rijeci, svukla se i okupala. To joj je posebno prijalo - kao da joj je razgonilo uskovitlane osjećaje. Nakon proljetnog povodnja njezino omiljeno mjesto za ribolov nije više postojalo, ali je otkrila drugo mjesto nizvodno, pa se uputi u tome pravcu. Džondalar se probudio na miris jela koje ga je podsjetilo koliko je gladan. Poslužio se mjehurom da se pomokri, pa se pridigao da pogleda oko sebe. Žene nije bilo, a ni kobile ni ždrebeta, ali njihovo mjesto jedino je podsjećalo na nekakav

ležaj; u spilji je bilo samo jedno ognjište. Žena je živjela sama, osim konja, a konji se nisu mogli smatrati ljudima. Ali - gdje su onda ljudi? Ima li drugih spilja u blizini? Nalaze li se na dalekom lovačkom pohodu? U spremišnom dijelu spilje vidjele su se zalihe, kože i krzna, sušeno bilje, meso, ostala hrana - svega dovoljno za veliku Spilju. Je li to samo za nju? Ako živi sama, što će joj tolike zalihe? l tko ga je ovamo donio? Možda su ga njezini ljudi donijeli i ostavili s njom. Tako će biti! Ona je njihova izlječiteljica, pa su me ovamo donijeli da se za mene brine. Premlada je - barem mi se tako čini - ali je sposobna. O tome nema dvojbe. Ovamo je vjerojatno došla da se podvrgne nekoj kušnji, da razvije neke posebne vještine - možda sa životinjama - a njezini suplemenici su me našli, pa kad nikoga drugog nije bilo, ostavili su me njoj. Vjerojatno ima osobite moći kad tako vlada životinjama. Ejla ude u spilju, noseći suh i izbijeljen tanjur od zdjelične kosti sa svježe pečenom pastrvom. Nasmiješi mu se, iznenañena što ga vidi budna. Spusti ribu, zatim namjesti krzna i podboči ga prostirkama od kože da mu bude udobnije sjediti. Najprije mu je dala čaj od vrbove kore, da mu smanji ognjicu i ublaži bolove. Zatim mu metnu tanjur u krilo, izañe iz spilje i vrati se sa zdjelom kuhana žita, svježe oguljenim stapkama češljike i divljeg peršina, te prvim jagodama. Džondalar je bio dovoljno gladan da bi sve jeo, ali nakon prvih zalogaja poče sporije jesti da bi uživao u okusu. Ejla je od Ize naučila sve o travama, ne samo o njihovoj ljekovitosti nego i ukusnosti u jelu. Njezine spretne ruke oplemenile su i pastrvu i žito. Svježe stapke bile su hrskave i mlade, a šumske jagode, iako ih je bilo malo, pružale su slast koju su dobile samo od sunca. To ga se duboko dojmilo. Njegova majka je bila na glasu kao vrsna kuharica, pa je znao cijeniti vještinu spremanja jela, iako začini nisu bili isti.

Ejli je bilo drago što on uživa u jelu. Kad je sve pojeo, donijela mu je čašu metvičina čaja i spremila se da ga previje. Skinula mu je oblog s glave. Otok je splasnuo, ostala je samo mala povreda. Rane na prsima i rukama su zacjeljivale. Možda će mu ostati ožiljci, ali neće biti osakaćen. Brinula ju je noga. Hoće li ozdraviti kako treba? Hoće li se moći na nju potpuno oslanjati? Hoće li mu imalo biti od koristi? Ili će ostati bogalj? Skinula je melem s rane i odahnula videći kako su listovi divljeg kupusa smanjili gnojnost, kako se i nadala. Stanje se sigurno poboljšalo, iako se ništa nije moglo reći o tome što će na koncu biti s nogom. Činilo se da joj je uspjelo zašiti rane tetivama. Uzevši u obzir veličinu rane, noga je sličila na svoj prvobitni oblik, premda će na njoj ostati velike brazgotine i možda neka deformacija. Bilo joj je drago što stvari kreću nabolje. Tada je Džondalar zapravo prvi put pogledao nogu, i nije se obradovao. Bila je u mnogo težem stanju nego što je mislio. Prenerazio se i nekoliko puta progutao pljuvačku. Mogao je vidjeti što je Ejla pokušavala postići svojim čvorovima. Možda će od toga biti neke koristi, ali tko zna hoće li ikada više prohodati uspravno. Obratio joj se i upitao je gdje je naučila viñati rane, ne očekujući odgovora. Razumio ju je kad je izgovorila svoje ime, ali ništa više. Ona ga je htjela zamoliti da je nauči što znače njegove riječi, ali nije znala kako bi to učinila. Izašla je po drva za vatru, osjećajući se smeteno. Žudjela je naučiti kako se govori, ali kako će uopće početi? On je razmišljao o jelu koje je upravo pojeo. Tko god se pobrinuo za njezinu opskrbu, imala je svega u izobilju i znala je kako će se brinuti o sebi. Jagode, stapke i pastrve-sve je to bilo svježe. Žito je moralo biti skupljeno prošle jeseni, to znači da je preteklo od zimske zalihe. To je svjedočilo o dobru planiranju; da se izbjegne glad u kasnu zimu ili rano proljeće. To je takoñer značilo da je područje dobro poznato, pa je odabrano za dulje stanovanje. Bilo je i drugih znakova koji su govorili da je spilja već dugo u uporabi: crna čaña oko rupe za dim i dobro nabijeno tlo. Imala je dovoljne zalihe hrane i opreme, ali pobliže ispitivanje mu je otkrilo da nigdje nema rezbarija ni ukrasa, ili su pak vrlo primitivni. Pogledao je drvenu čašu iz koje je pio čaj. Ali nije grubo načinjena, zapravo. Čak je vrlo fino načinjena, pomisli. Čaša je bila načinjena od kvrge, sudeći prema godovima. Kad ju je Džondalar bolje proučio, učinilo mu se da je čaša načinjena tako da se najbolje iskoristi oblik prema rasporedu godova. U tim krivuljama i čvorovima nije bilo teško zamisliti njušku neke životinjice. Je li to namjerno napravila? Vrlo domišljato. To mu se više svidjelo nego mnogi ukrasi što ih je viñao na rezbarijama. Čaša je bila duboka, simetrična, sa savijenim rubom koji je bio gladak i tanak. Ni iznutra se nisu vidjele brazde. Teško je obraditi kvrgav komad drveta; za ovu čašu je trebalo mnogo dana rada. Što ju je dulje promatrao, to je više spoznavao da je čaša nesumnjivo izvanredan primjerak rezbarstva, iako njezina jednostavnost vara u prvi mah. Martoni bi se to svidjelo, pomisli, sjećajući se majčine vještine da i najobičnije posude spremi na zgodan način. Bila je nadarena da vidi ljepotu u jednostavnim stvarima. Pogledao je Ejlu kad je ušla s naramkom drva i potresao glavom videći kako joj je primitivan ogrtač. Zatim uoči prostirku na kojoj je ležao. Poput njezina ogrtača, bila je to samo koža, omotana oko svježa sijena i položena u plitak rov. Izvukao je jedan kraj prostirke da ga bolje prouči. Vanjski rub je bio tvrd, još je s njega visilo nekoliko jelenjih dlaka, ali je koža bila vrlo savitljiva i baršunasto meka. Unutrašnja i vanjska vlakna bila su ostrugana zajedno s dlakom. Ali još više su ga začudila njezina krzna. Jedno je bilo raširiti i napraviti kožu kad joj se odstrane vlakna da bude meka, ali je druga stvar, mnogo teža, obraditi krzno kojemu se sastruže samo unutrašnja strana. Krzna su obično bila kruta, ali ova krzna na ležaju bila su meka kao

koža. Bilo je nečeg poznatog u dodiru, u toj mekoći, ali se nije mogao sjetiti zašto mu se tako čini. Nikakvih rezbarija ni ukrasa na opremi, a sve načinjeno s najvećom vještinom, pomisli. Kože i krzna obrañeni savršeno, a ništa nije izrezano ni skrojeno da pristane po obliku, ništa sašiveno, nigdje zrnaca, ni perja, ni boje, niti ikakva uresa. A ona mu je spojila i zašila ranu na nozi. Bile su to neobične nedosljednosti, žena mu je postajala sve većom tajnom. Džondalar je promatrao Ejlu kako se sprema naložiti vatru, ali zapravo nije dovoljno pozorno gledao, jer je mnogo puta vidio kako se pali vatra. Čudio se, doduše, zašto nije donijela žeravicu od vatre na kojoj je ispekla pastrvu, a onda je pomislio da se ugasila. Tada je odjednom postao svjestan da je žena vrlo brzo uzela gubu, udarila kamenom o kamen i dobila plamen. Dogodilo se to tako brzo da je vatra već gorjela kad je on postao svjestan Ejlinih kretnji. Velika majko! Kako si tako brzo upalila tu vatru? Nejasno se sjećao da je i prošle noći hitro zapalila vatru, ali je mislio da je stekao pogrešan dojam. Ejla se na njegovo čuñenje okrenula s upitnim pogledom. Kako si upalila tu vatru? - upita je ponovo, sjedajući na ležaju. - Oh, Božice! Ona ne razumije nijedne moje riječi. - Ispružio je ruke prema njoj od jada. - Znaš li uopće što si učinila? Doñi, Ejla - reče i pozva je klimanjem glave. Ona mu se odmah primače; bilo je to prvi put da ga vidi kako se služi kretnjama ruku u neku svrhu. Bio je silno zabrinut zbog nečega, pa se ona napela i usredotočila na njegove riječi, želeći da nešto shvati. Kako si upalila tu vatru? - upita on opet, izgovarajući riječi sporo i pomnjivo kao da će joj time na neki način omogućiti razumijevanje; i upravi ruke prema vatri. Va...? - pokuša ona ponoviti njegovu posljednju riječ. Nešto je bilo važno. Drhtala je od koncentracije, prisiljavala je vlastitu volju da ga nekako razumije. Vatra! Vatra! Da, vatra! -viknu on, pokazujući prema plamenovima. - Znaš li ti što bi moglo značiti da se vatra tako brzo zapali? Vatr...? Da, kao ono tamo - reče on i opet pokaza prstom prema ognjištu. - Kako si je upalila? Ona ustade, priñe ognjištu i pokaza upaljeno drvo. -Vatr? - reče. On duboko uzdahnu i pade na krzna, spoznavši odjednom da je pokušava prisiliti da shvati riječi koje ne zna. -Žao mi je, Ejla, oprosti. Bilo je to glupo od mene. Kako mi možeš reći što si učinila, kad ne znaš što te pitam? Napetost je prošla. Džondalar je sklopio oči osjećajući iscrpljenost i osujećenje, ali Ejla je bila ushićena. Imala je riječ. Samo jednu, ali to je bio početak. Kako će sada nastaviti učenje? Kako će mu reći da joj kaže druge riječi, da joj pokaže kako se što zove? Don-da-laa...? - On otvori oči. Ona opet uperi prst prema ognjištu. - Vatr? Vatra, da, to je vatra - reče on i potvrdi glavom. Zatim opet sklopi oči; bio je umoran, pomalo se osjećao glupo što se toliko uzbudio, a boljelo ga je tijelo i duša. Njega ne zanima. Kako da mu nešto priopći? Osjećala se zbunjeno, bila je ljuta što ne može smisliti nikakav način da mu rekne što želi od njega. Pokuša još jedanput. Don-da-laa. - Čekala je dok ponovo nije otvorio oči. Vatr...? - rekla je s nadanjem u očima. Što to ona želi? U Džondalaru se razbudi znatiželja. Što hoćeš reći o vatri, Ejla?

Osjetila je da je nešto pita, vidjela je to po položaju ramena i izrazu lica. Obraća pažnju na nju. Ona pogleda oko sebe, pokušavajući smisliti neki način da mu priopći svoju želju, pa opazi drvo pokraj vatre. Uze cjepanicu, prinese je njemu i zadrža je u zraku s očima punim nade. Njegovo se čelo nabra od razmišljanja, zatim postade glatko jer mu se učini da je napokon počeo shvaćati. - Želiš znati kako se to zove? - upita, "čudeći se njezinu iznenadnom zanimanju za učenje jezika, kad se prije činilo da uopće ne želi govoriti. Govoriti! Pa ona ne pokušava s njim razmijeniti jezik, ona pokušava govoriti! Je li zbog toga tako šutljiva? Jer ne zna kako se govori? On dotače drvo u njezinoj ruci. - Drvo - reče. Njezina se pluća isprazniše; nije ni znala da zadržava dah. - De-o...? pokuša izgovoriti. Drvo - reče on polagano, mičući pretjerano usnama da što jasnije izgovori riječ. Dr-o - reče ona, pokušavajući oponašati njegova usta. Već je bolje - reče on i klimnu. Srce joj je žestoko udaralo. Je li razumio? Opet je žurno nešto potražila da nastavi učenje. Pogled joj je pao na čašu. Uzela ju je i pružila prema njemu. Pokušavaš li me navesti da te učim govoriti? Ona nije razumjela, potresla je glavom i opet pružila čašu prema njemu. Tko si ti, Ejla? Odakle dolaziš? Kako možeš učiniti... kako možeš sve to uraditi, a ne znaš govoriti? Ti si zago netka, ali ako išta želim doznati o tebi, moram te naučiti kako se govori. Sjela je na krzno kraj njega i tjeskobno čekala, držeći i dalje čašu. Bojala se da će pokraj tolikih svojih riječi zaboraviti onu koja nju zanima. Opet mu pruži čašu. Što želiš, "piti" ili "čaša"? Mislim da nije važno. Dotaknuo je posudu koju je držala i rekao: - Čaša. Čaa - odgovori ona i nasmiješi se s olakšanjem. Džondalar e htio razraditi pojam. Dohvatio je mijeh s vodom koji je ostavila kraj njega i nalio malo vode u čašu -Voda - reče joj. Odaa. Pokušaj još jedanput: "voda" - ohrabri je Vodaa. Džondalar klimnu, zatim prinese čašu ustima i malo otpi. - Piti - reče. - Piti vodu. P!ti i °d?°!fori ona P°sve Jasno sa"io što je malo progutala kraj riječi. Piti vodaa.

Dolina konja

Dvadeset prvo poglavlje - Ejla, ne mogu više izdržati u ovoj spilji. Pogledaj kako sunce sja. Znam da sam dovoljno izliječen da se mogu malo kretati, bar ispred spilje. Ejla nije razumjela sve što je Džondalar rekao, ali je znala dovoljno da shvati njegovu pritužbu - i da s njim suosjeća. - Čvorovi - reče dotaknuvši jedan šav na rani. -Rasijeći čvortove. Sutra vidjeti nogu. On se nasmiješi kao da je pobijedio. - Presjeći ćeš čvorove, pa sutra mogu izaći iz spilje. Bez obzira na jezične poteškoće, Ejla nije htjela popustiti. - Vidiš - reče naglašeno. - Ejla pogledati... - Borila se da se izrazi s ograničenim sredstvima. - Noga nije zdrava, Don-da-laa ne ide van.

Džondalar se opet nasmiješi. Znao je da je precijenio značenje njezinih riječi, nadajući se da će i ona s njim izaći, ali mu je bilo drago što nije nasjela njegovoj zamci i što je uporno željela biti jasna. Možda neće sutra izaći iz spilje, ali to je značilo da će ona napokon početi brže učiti. Podučavanje u govoru postalo je izazov za njega, i radovao se njezinu napredovanju, iako je bilo neravnomjerno. Zanimao ga je način kako ona uči. Opseg njezina rječnika već je bio zapanjujuće velik; činilo se da može smjesta zapamtiti svaku riječ koju pred njom izgovori. Proveo je velik dio jednog popodneva govoreći joj riječi za sve pojmove kojih se mogao sjetiti, ili koje ga je ona pitala, a kad su završili, ponovila ih je sve s točnim asocijacijama. Ali izgovor joj je teško išao. Neke glasove nije mogla točno izgovoriti, bez obzira na to koliko se trudila, a trudila se vrlo mnogo. Ipak mu je bio drag njezin način govora. Glas joj je bio dubok i ugodan, naglasak čudnovat. Odlučio je da je neće mučiti ispravljanjem pogrešnog slaganja riječi. Točan govor može doći poslije. Prava borba je počela kad su napredovali dalje od riječi koje su označavale odreñene stvari ili radnje, l najjednostavniji apstraktni pojmovi predstavljali su velike probleme - željela je posebnu riječ za svaki preljev boje, i teško joj je bilo shvatiti da se tamna zelena boja bora i svijetla zelena boja vrbe opisuju istom općom riječju zelen. Kad je shvatila apstrakciju, činilo se da joj je to došlo kao veliko otkriće, ili kao uspomena na nešto što je odavno bila zaboravila. Jedanput je pohvalno govorio o njezinu izvanrednom pamćenju, ali ona je to teško razumjela ili mu možda nije povjerovala. - Ne, Don-da-laa. Ejla ne pamti dobro. Ejla pokušava, mala djevojka Ejla nema pamćenje... nema dobro pamćenje. Pokušava, pokušava, cijelo vrijeme pokušava. Džondalar potrese glavom, želeći da njegovo pamćenje bude dobro kao njezino, ili da mu želja za učenjem bude tako jaka i uporna. Mogao je vidjeti kako svakog dana napreduje, iako nikad nije bila zadovoljna. Ali kako se proširivala njihova mogućnost komuniciranja, tako se tajna oko nje produbljivala. Sto je više o njoj doznavao, to je na više novih pitanja trebalo odgovoriti. Bila je na neki način nevjerojatno spretna i pametna, a u drugim, stvarima potpuno bezazlena i neupućena - on nikad nije znao što bi očekivao. Neke njezine sposobnosti - kao paljenje vatre -bile su naprednije od svega što je u životu vidio, a neke su joj bile tako primitivne da nije mogao povjerovati. Ipak o jednoj stvari nije bilo sumnje: bili njezini suplemenici blizu ili ne, ona je bila posvema sposobna da se brine sama za sebe. l za njega, pomisli, dok ga je otkrivala da mu pogleda nogu. Ejla je imala pripremljenu otopinu za raskuživanje, ali je bila nervozna kad je kušala odstraniti čvorove koji su spajali rasječeno meso. Nije mislila da će se rana otvoriti - izgledalo je da dobro zacjeljuje - nego nikada prije to nije radila pa nije bila sigurna. Već nekoliko dana je razmišljala kako će ukloniti čvorove, ali tek ju je Džondalarova pritužba potakla da donese odluku. Mlada žena se nagnu nad ranu, promatrajući pomnjivo čvorove. Pažljivo povuče jedan kraj svezane jelenje tetive. Koža se uz nju prilijepila i micala se zajedno s njom. Ejla se upita nije li predugo čekala, ali sad je bilo prekasno o tome brinuti. Držala je prstima čvor, zatim najoštrijim nožem, kojim se nikada nije služila, odsiječe tetivu točno uz čvor. Povuče nekoliko puta i uvjeri se da izvlačenje neće ići lako. Napokon zagrize zubima čvor i naglim ga trzajem izvuče iz rane. Džondalar se lecnu. Njoj je bilo žao što mu nanosi bol, ali rana se nije otvorila. Tanki mlaz krvi pokaza na kojem se mjestu koža malo povrijedila, ali mišići i meso bili su zajedno. Mala bol je bila neznatna cijena za tako dobro zacjelje-nje. Izvukla je ostale čvorove najspretnije što je mogla, dok je

Džondalar stezao zube i stiskao šake da ne jekne pri svakom izvlačenju. Primakli su se oboje rani da vide rezultat. Ako ne bude pogoršanja, pomisli Ejla, pustit ću ga daje optereti i da izañe iz spilje. Uze nož, zdjelu s otopinom i htjede ustati. Džondalar je zaustavi. Daj mi da vidim taj nož - reče pokazavši ga. Ona mu ga pruži i zastade dok ga je on razgledao. - Načinjen je kalanjem! - uskliknu on. - Nije čak ni oštrica. Vješto je obrañen, ali tehnika je vrlo primitivna. Nema čak ni drška; tek je malo istupljen s druge strane da te ne ozlijedi. Gdje si ovo dobila, Ejla? Tko ga je napravio? Ejla napravila. Znala je da on govori o kvaliteti i obradi, i htjela mu je objasniti da nije vješta kao Drug, ali je ipak učila od najboljeg majstora u Plemenu. Džondalar je pomnjivo proučavao nož i kao da mu se čudio. Ona je htjela raspravljati o korisnosti tog oruña, o svojstvima kremena, ali nije mogla. Nije imala riječi za to, niti je znala kako se izražavaju pojmovi. Bilo joj je neugodno. Željela je s njim razgovarati, o svemu. Tako dugo nije imala nikoga kraj sebe, ali nije bila svjesna koliko joj je nedostajalo društvo dok nije došao Džondalar. Osjećala se kao da je preda nju iznesena gozba, a ona gladuje i želi jesti, ali smije samo okusiti jelo. Džondalar joj vrati nož, tresući glavom u čudu. Bio je oštar, jamačno zgodan, ali je još više razbudio njegovu znatiželju. Bila je vješta kao najbolji izlječitelj, služila se naprednom tehnikom - kao što su čvorovi na rani - a imala je tako primitivan nož. Samo kad bi je mogao pitati o tome, samo kad bi ga razumjela i mogla odgovoriti. A zašto ne može govoriti? Ona sada tako brzo uči. Zašto prije nije naučila govoriti? Ejlino učenje govora postalo im je zajednička želja i cilj. Džondalar se rano probudio. Spilja je još bila mračna, ali se kroz otvor i rupu na stropu vidjelo plavetnilo rane zore. Dok je gledao postajalo je primjetljivo svjetlije, svaka izbočina i udubina u stijenama spilje počinjala se ocrtavati. Mogao je sve te obrise jasno vidjeti i stisnutih očiju, tako su mu se usjekli u mozak. Morao je izaći iz spilje i gledati nešto drugo. Osjećao je kako u njemu raste uzbuñenje - danas će biti taj dan. Bio je nestrpljiv i htio je prodrmati ženu koja je spavala kraj njega. Zastao je prije nego što će je dotaknuti, zatim se predomislio. Spavala je na boku, zgrčena pod krznima. On se nalazio na njezinu ležaju, to je znao. Njezina su krzna bila na prostire! do njega, nisu se nalazila u plitkom jarku na kožnom jastuku punom sijena. Spavala je u odjeći, spremna skočiti na najmanji znak. Prevrnula se na leña, a on je poče pažljivo promatrati, pokušavajući otkriti ima li na njoj ikakvih posebnih obilježja po kojima bi nešto zaključio o njezinu podrijetlu. Oblici" njezinih kostiju, crte lica i jagodice bili su neobični u usporedbi sa Zelandonkama, ali na njoj nije bilo ništa izvanredno, osim što je bila izvanredno lijepa. Bilo je u tome nešto više od obične ljepote, zaključio je kad ju je dobro promotrio. Njezino je lice imalo neka obilježja koja bi se proglasila ljepotom po svačijim mjerilima. Način kako je uredila kosu - bila joj je spletena u uredne pletenice, ostavljena dugačka sa strana i otraga, a podvijena na čelu - nije bio uobičajen, ali on je vidio i čudnovatijih ženskih glava. Neki su joj uvojci slobodno padali, bili su zabačeni iza ušiju ili su visili sa strane, a na jednom je obrazu bila uprljana ugljenom. On se podsjeti da ga nije napustila od trenutka kad mu se vratila svijest, a vjerojatno je nad njim bdjela i prije toga. Nitko se ne bi mogao požaliti na njezinu brigu ... Tok njegovih misli se prekide kad Ejla otvori oči i raširi ih od iznenañenja. Nije bila navikla otvarati oči pred nečijim licem, osobito pred licem sa sjajnim plavim očima i žutom bradom. Sjela je

tako brzo da je nekoliko časaka bila smušena, ali se uskoro pribrala i počela paliti vatru. Žeravica se ugasila; opet ju je zaboravila zapretati. Hoćeš li mi pokazati kako pališ vatru, Ejla? - upita je Džondalar kad je uzela kresivo. Ovog puta je razumjela. Nije teško - reče ona i prinese kamen i kresivo s gubom bliže ležaju. - Ejla pokazati. - Zatim udari kresivom o kremen, složi čupavo vlakno i suh korov zajedno, pa mu pruži kremen i željezni pirit. Kremen je odmah prepoznao, a sjeti se da je vidio i kamenje nalik na drugi komad, ali ga nikada ne bi pokušao upotrijebiti zajedno s kremenom, osobito ne za paljenje vatre. Udari jednim o drugi"kako je ona to učinila. Bio je to gladak sraz, ali mu se učinilo da je vidio iskricu. Udari ponovo, još ne vjerujući da iz kamena može izvući vatru, unatoč tome što je vidio kako Ejla to čini. Iz hladna kamena sijevnu velika iskra. Najprije se zapanjio, zatim oduševio. Nakon još nekoliko pokušaja i uz Ejlinu pomoć, uskoro je kraj njegova ležaja plamtjela vatrica. Opet je pogledao dva kamena. Tko te je naučio da ovako pališ vatru? Znala je što je pita, ali nije znala kako bi mu rekla. Ejla pali - reče. Da, znam da pališ, ali tko ti je pokazao? Ejla... pokazala. - Kako mu je mogla reći što se dogodilo onog dana kad joj se slomila sjekira, kad je otkrila kresivo. Uhvatila se za glavu, pokušavajući naći načina da mu objasni, zatim ga pogledala i potresla glavom. - Ejla ne govori dobro. Vidio je na njoj da je poražena. - Govorit ćeš, Ejla. Tada ćeš mi reći. Neće dugo potrajati. Ti si divna žena. - Onda joj se nasmiješi. - Ja danas izlazim, u redu? Ejla vidjeti... - Ona ga otkri i pogleda nogu. Mjesta na kojima su bili čvorovi bila su još krastava, ali noga je dobro ozdravljivala. Bilo je vrijeme da ustane i iskuša snagu noge. - Da, Don-da-laa izlazi. Najveći osmijeh što ga je ona ikada vidjela pojavi se na njegovu licu. Osjećao se kao dječak koji nakon duge zime kreće na Ljetni sabor. - No, krenimo, ženo! - On odmače krzna željan da ustane i izañe iz spilje. Njegovo dječačko oduševljenje bilo je zarazno. Uzvratila mu je smiješak, ali je dodala ograničenje. - Don-da-laa jesti hranu. Nije trebalo dugo da se pripremi doručak od hrane koja je sinoć skuhana, uz dodatak jutarnjeg čaja. Odnijela je Njiski žita i zadržala se malo kraj nje timareći je čičkom i češući ždrijebe. Džondalar ju je promatrao, l prije ju je znao promatrati, ali tek ovaj put je opazio da se konjima obraća kao da njišti, izgovarajući usput neke isprekidane grlene slogove. Kretnje njezinih ruku nisu mu ništa značile - nije ih vidio, nije znao da su sastavni dio jezika kojim je razgovarala s konjima - ali je shvaćao da ona na neki nepojmljiv način razgovara s kobilom. Isto tako mu se činilo da životinja nju razumije. Dok je ona milovala kobilu i ždrijebe, on se pitao kakvom se čarolijom poslužila dok je pripitomila životinje, l sam se osjećao kao da je uhvaćen i pripitomljen, ali se iznenadio i razveselio kad mu je dovela kobilu i ždrijebe. Nikada prije nije pomilovao živa konja, niti se ikada našao tako blizu nemirna ždrebeta, pa ga je zaprepastila posvemašnja odsutnost straha kod njih. Ždrijebe se osobito radovalo njegovu milovanju i češanju koje je nakon prvih opreznih dodira nepogrešivo pronalazilo prava mjesta. Sjetio se da joj nije rekao ime za te životinje, pa je pokazao prstom kobilu i rekao: - Konj.

Ali Njiska je imala svoje ime, ime načinjeno od glasova, baš kao i Ejlino, ili njegovo. Zato Ejla zatrese glavom. - Ne-reče - Njiska. Njemu taj zvuk nije značio ime, bilo mu je to samo savršeno oponašanje konjskog njištanja. Bio je zapanjen. Ona nije znala govoriti nijedan ljudski jezik, ali je znala govoriti kao konj? Znala je razgovarati s konjem? Proželo ga je strahopoštovanje; to je silna čarolija. Ona njegov zadivljen pogled shvati kao čuñenje i nerazumijevanje. Dotače svoje prsi i izgovori svoje ime, pokušavajući objasniti. Zatim pokaza na njega i izgovori njegovo ime. Poslije toga pokaza kobilu i ponovo nježno njisnu. - Je li to kobilino ime, Ejla? Ja ne mogu proizvesti takav zvuk. Ne znam kako se razgovara s konjima. Nakon drugog i strpljivijeg pokušaja on ispusti sličan zvuk, ali to je sličilo na riječ. Ona je time bila zadovoljna, pa odvede konje na njihovo mjesto. - On me uči riječi, Njisko. Naučit ću sve njegove riječi, ali sam mu morala reći tvoje ime. Morat ćemo smisliti neko ime i za tvoje ždri-jebe... Pitam se bi li on htio nadjeti ime tvome mladunčetu, što misliš? Džondalar je čuo da postoje čarobnjaci za koje se pričalo da mogu dovabiti životinje pred lovce. Neki su lovci mogli dobro oponašati glasove nekih životinja, to im je pomagalo da im se približe. Ali nikada nije čuo da je itko mogao razgovarati sa životinjama, ili da je ijednu od njih nagovorio da s njim živi. Zbog nje se divlja kobila oždrijebila pred njegovim očima, čak mu je dopustila da dotakne njezino mladunče. Odjednom ga je obuzelo čuñenje, pomiješano sa strahom. Tko je ona? l kakvu vrstu čarolije posjeduje? Ali kad se okrenula njemu sa sretnim smiješkom na licu, učinilo mu se da je ona ipak samo obična žena. Obična žena, koja razgovara s konjima a ne može razgovarati s ljudima. Don-da-laa ide van? On je bio gotovo zaboravio. Lice mu zasja od želje, pa pokuša ustati prije nego što mu se primakla. Njegovo oduševljenje splasnu. Bio je slab, i boljelo gaje pri micanju. Prijetila mu je vrtoglavica i mučnina, zatim je to minulo. Ejla je promatrala kako se izraz njegova lica mijenja od žarke želje do bolne grimase, zatim prelazi u bljedilo. Možda mi treba malo pomoči - reče. Smiješak mu je bio pomalo gorak, ali iskren. Ejla pomoći - reče ona nudeći mu rame za oslon i ruku za potporanj. Isprva nije htio da sva njegova težina padne na nju, ali kad je vidio kako se ona spretno podvlači i s kolikom snagom ga pridiže, prihvatio je njezinu pomoć. Kad se napokon oslonio na zdravu nogu, zagrlio stup mreže za sušenje trava i uspravio se pred Ejlom, njezina se usta otvoriše od čuñenja. Ona je tjemenom jedva sezala do njegove brade. Znala je da mu je tijelo duže nego u članova Plemena, ali nije mogla tu dužinu zamisliti kao visinu, nije mogla sebi predočiti koliki će biti kad ustane. Nikada nije vidjela tako visoka čovjeka. Još od djetinjstva se nije mogla sjetiti da je ikome gledala u lice odozdo. Još prije svoje zrelosti nadrasla je svakoga u Plemenu, uključujući i sve muškarce. Oduvijek je bila krupna i ružna; previsoka, preblijeda, previše ravna lica. Nijedan je muškarac nije htio, čak ni nakon što je njezin jaki totem pobijeñen, nakon što je svladan totem Spiljskog lava i u njoj se začelo dijete; nitko je nije želio iako su svi znali da će njezino dijete biti nesretno jer se prije njegova roñenja nije sparila. Dark je zaista bio nesretno dijete. Htjeli su ga ubiti. Govorili su daje izobličen, ali ga je Brun ipak prihvatio. Njezin sin je nadjačao svoju zlu kob. Nadjačat će i drugu nesreću - gubitak majke, l bit će visok, znala je to prije odlaska, ali neće biti visok kao Džondalar. Kraj ovog muškarca osjećala se malenom. U prvi mah je mislila da je mlad, a mladost je uključivala nizak rast. Pogledala ga je odozdo i primijetila kako mu je narasla brada. Nije znala zašto je nije imao kad ga je tek ugledala, ali

gledajući kako mu je lice obraslo shvatila je da pred sobom nema dječaka. Bio je to muškarac - visok, snažan, potpuno zreo muškarac. On se nasmiješio zbog njezina začuñena pogleda, iako mu nije,znao uzroka, l ona je bila viša nego što je mislio. Način na koji se kretala i držala ostavljao je dojam žene mnogo nižeg rasta. Zapravo, bila je prilično visoka, a njemu su se sviñale visoke žene. One su mu obično zapinjale za oko, iako bi ova zapela za svačije oko, pomisli. - Kad smo već tu, izañimo van - reče. Ejla je bila svjesna njegove blizine i nagosti. - Don-da--laa... odjeća - reče ona upotrebljavajući njegovu riječ za ogrtač, iako je pri tom mislila na muški odjevni predmet.-Treba pokriti - pokaza prema njegovu spolovilu; ni tu joj riječ nije rekao. Zatim se ona zbog nekog neobjašnjivog razloga zacrveni. Nije to bila čednost. Vidjela je mnogo golih muškaraca, žena takoñer - nije se radilo o stidu. Ona je mislila da ga treba zaštititi; ne od vanjskih nepogoda, nego od zlih duhova, lako žene nisu bile upućene u njihove obrede, Ejla je znala da muškarci ne vole da im spolovila ostanu nepokrivena kad izlaze iz spilje. Nije znala zbog čega ju je uzbudila ta misao, zbog čega se zajapurila u licu, zbog čega se u njoj nešto grčilo, stezalo, napinjalo. Džondalar pogleda niz svoje tijelo, l on je bio praznovjeran kad je riječ o spolovilu, ali to praznovjerje nije uključivalo potrebu da ga pokriva pred zlim duhovima. Ako bi zloban neprijatelj nagovorio nekog čarobnjaka da pošalje na njega zlo, ili ako bi ga neka žena proklela, to je bilo mnogo ozbiljnije i trebalo bi naći mnogo bolju zaštitu nego što je komad kože za pokrivanje. " jpli Ali on je znao da stranac može pogriješiti pa će mu se oprostiti, iako je mudro da se na putovanju dobro pazi na svaku kretnju koja bi mogla uvrijediti druge ljude. Vidio je što je pokazala prstom, vidio je kako se zarumenjela. To je značilo da ona misli kako on ne smije izaći iz spilje otkrivena spolovila. U svakom slučaju, ako sjedne gol na kamen bit će mu neudobno, a neće se moći pomaknuti. Zatim postade svjestan kako stoji na jednoj nozi, naslonjen na stup, tako željan izaći da nije ni primijetio kako je posvema gol. Položaj mu se odjednom učini toliko smiješnim da se nije mogao suzdržati nego prasnu u bezbrižan smijeh. Džondalar nije znao kako će smijeh djelovati na Ejlu. Njemu je to bio prirodan znak života, kao disanje. Ejla je odrasla meñu ljudima koji se ne smiju i kojima je njezin smijeh bio toliko sumnjiv da ga je ona postepeno zatomila. To je bio dio cijene koji je platila za ostanak na životu. Tek kad je rodila sina, ponovo je otkrila radost smijeha. To je bio dio nasljedstva koje je od nje baštinio. Znala je da ga ne smije poticati na smijeh, ali kad su bili sami, nije se mogla obuzdati nego ga je škakljala da uživa u njegovu smijehu. Njoj je smijeh značio mnogo više od jednostavnog nagonskog odgovora na neko stanje. On joj je bio jedina veza sa sinom, njezin dio koji je mogla vidjeti u njemu, izraz njezine ličnosti. Smijeh koji je izazivalo mladunče spiljskog lava učvrstio je taj izraz i ona ga se nije htjela odreći. To ne bi samo značilo odreći se uspomena na sina, to bi značilo odreći se sve jačeg osjećaja samosvijesti. Ali nije pretpostavljala da se drugi mogu smijati. Nije se mogla sjetiti da se ikada itko smijao, osim nje i njezina Darka. Posebna značajka Džondalarova smijeha - njegova neobuzdana sloboda - pozivala je na odgovor. Bilo je nekog nesuspregnutog veselja u njegovu glasu dok se smijao sam sebi; čim ga je čula, taj smijeh joj se svidio. Za razliku od prijekora odraslih muškaraca u Plemenu, Džondalarov smijeh joj je samim svojim zvukom dopuštao da se i ona smije. On ju je čak pozivao da mu se pridruži. Nemoguće je bilo oduprijeti se. l Ejla mu se nije odupirala. Njezino prvo zaprepaštenje pretvorilo se u smiješak, zatim u smijeh. Nije znala što je tako smiješno; smijala se samo zato što se Džondalar smije.

Don-da-laa - reče Ejla malo poslije toga. - Kako se kaže... ha-ha-ha-ha? Smijati se? Smijeh? Kako se kaže... točno? Jedno i drugo je točno. Kad to radimo, kaže se: "Smijemo se". Kad govoriš o tome, kažeš: "Smijeh" objasni on. Ejla se zamisli. U njegovim riječima bilo je nešto više od same uporabe riječi; u govoru ima nešto više od riječi. Već je znala mnogo riječi, ali je stalno bila u poteškoćama kad je željela izraziti što misli. Postojao je nekakav način za njihovo slaganje, a ni značenje nije mogla čvrsto uhvatiti, lako je razumjela većinu onoga što joj je Džondalar govorio, riječi su joj samo pomagale da nasluti smisao. Isto toliko razumijevala je svojom sposobnošću zapažanja njegova nesvjesna govora tijelom. Ali je osjećala pomanjkanje dubine i točnosti u njihovu razgovoru. A najgore je bilo što je ona znala, pa je osjećala nepodnošljivu napetost, nešto poput bolna čvora u sebi od kojega bi mogla puknuti, kad god bi se u mislima približila nekom zakopanom sjećanju. Don-da-laa se smije? Da, tako je. Ejla se smije. Ejla to voli. Ejla voli smijati. Ovog časa Džondalar "voli izaći van" - odgovori on. - Gdje mi je odjeća? Ejla donese hrpu odjeće koju je skinula s njega. Sve je bilo poderano od lavljih, pandži i umrljano osušenom krvlju. S ukrašene košulje padala su zrnca i drugi ukrasi. Pogled na odjeću osvijestio je Džondalara. - Sigurno sam bio teško ranjen reče podižući ukrućene hlače. -Ovo se više ne može nositi. Ejla je to isto mislila. Otišla je u spremište i donijela neupotrijebljenu kožu i dugačko remenje, pa ga je počela opasivati kao što to čine muškarci iz Plemena. Sam ću to, Ejla - reče i prihvati meku kožu koljenima, pa je poče širiti sprijeda i straga oko bokova. - Ali bi mi dobro došla tvoja pomoć - dodade, nastojeći svezati remen oko pasa. Ona mu pomože i zatim, pruživši mu rame kao oslon, pokaza mu da se pokuša oprijeti na bolesnu nogu. On spusti stopalo na zemlju i oprezno se nagnu naprijed. Bilo je bolnije nego što je očekivao, pa je posumnjao da će moći

hodati. Ali stegnu zube, nasloni se svom težinom na Ejlu i poskoči na zdravoj nozi. Nakon nekoliko skokova našli su se na ulazu spilje, te on s velikom radošću pogleda kameni izbojak i visoke borove na drugoj strani. Ona ga ostavi na ulazu da se čvrsto drži za stijenu dok ne iznese prostirku od pletene trave i krzna koja će metnuti na rub izbojka odakle će mu pući pogled na dolinu. Zatim se vrati po njega. Bio je umoran, sve ga je boljelo, ali je bio zadovoljan samim sobom kad se napokon smjestio na krznu i prvi put pogledao oko sebe. Njiska je sa ždrebetom bila u polju; otišli su uskoro nakon što ih je Ejla dovela k njemu da ih upozna. Dolina je bila pravi raj zelenila i obilja,

ukopana usred stepe. Nije ni sanjao da takvo mjesto postoji. Okrenuo se prema uskom ždrijelu uzvodno i komadu kamenita žala koji se odatle vidio. Ali pažnju mu je ponovo privukla zelena dolina koja se pružala nizvodno sve do daleke riječne okuke. Prvo je zaključio da Ejla živi sama. Nigdje nije bilo traga drugim ljudskim staništima. Ona je s njim sjedila neko vrijeme, zatim je pošla u spilju i vratila se sa šakom zrnja. Napućila je usne, skladno zazviždala i razasula zrnje po izbojku. Džondalar se tome čudio dok se u blizini nije stvorila ptica i počela kljucati zrnje. Uskoro je mnoštvo ptica raznih veličina i boja lepršalo oko nje i žurno kljucalo sjemenje. Ptičja pjesma - cvrkutanje, zviždukanje, kriještanje -ispunila je zrak. Džondalar je morao više puta pogledati dok nije vidio da mnoge od tih ptičjih pjesama pjeva Ejla! Mogla je ispušta.ti najrazličitije glasove, pa bi joj se pri nekom osobitom zvuku odgovarajuća ptica spustila na ruku da cvrkuću zajedno. Neke je ptice prinijela Džondalaru da ih dotakne prije nego što odlete. Kad je nestalo sjemenja, većina ptica je odlepršala, ali jedan kos je ostao da neizmjence pjeva s Ejlom. Ona je savršeno oponašala kosov pjev. Džondalar duboko uzdahnu kad je kos napokon odletio. Zadržavao je dah, nastojeći da ne remeti Ejlinu ptičju predstavu. - Gdje si to naučila? Bilo je vrlo uzbudljivo. Nikada nisam bio tako blizu živih ptica. Ona mu se nasmiješi, ne znajući točno što je rekao, ali je osjećala da ga se to dojmilo. Opet zafićuka kao neka ptica, nadajući se da će joj reći ime te ptice, ali on se samo smiješio zbog njezina umijeća. Pokušala je ponovo, pa još jedanput, prije nego što je odustala. Nije razumio što želi, ali mu se čelo naboralo zbog neke druge misli. Ona bolje oponaša ptičje glasove nego što je to Šamud činio na fruli! Razgovara li ona možda s Majkom i njezinim duhovima u obličju ptica? jedna ptica sleti do njezinih nogu. On je zabrinuto pogleda. Uskoro su ga, meñutim, napustile tmurne misli zbog radosti što se nalazi na zraku - da upija sunce, da osjeća lahor, da promatra dolinu, l Ejla je bila ispunjena radošću zbog njegova društva. Bilo je tako teško povjerovati da on sjedi na rubu izbojka, te nije željela treptati očima; ako ih sklopi, možda njega više neće biti kad ih ponovo otvori. Kad se napokon uvjerila u njegovu stvarnost, sklopila je oči da vidi koliko se dugo može obuzdavati - samo zbog uživanja da ga ugleda kad ih otvori. Duboka grmljavina njegova glasa, ako progovori dok joj oči budu sklopljene, zapljusnut će je velikim veseljem. Kad je sunce poskočilo i nametnulo se svojom toplinom, Ejlinu pažnju privuče blistavi potok. Bila je zanemarila svoje uobičajeno jutarnje kupanje, jer nije mogla ostaviti. Džondalara bojeći se neke nepredviñene potrebe. Ali sad mu je bilo mnogo bolje, a mogao ju je i zovnuti ako mu ustreba. Ejla ide u vodu - reče ona praveći kretnje kao da pliva. Plivati - reče on oponašajući njezine kretnje. - Riječ je "plivati", a volio bih da mogu poći s tobom. Pli-a-ti - reče ona polagano. Plivati - popravi je on. Plivati - izgovori ona još jednom, pa kad on klimnu potvrdno, krenu nizbrdo. Proći će još dosta vremena prije nego što će on moći sići do rijeke, pomisli Ejla. Donijet ću mu malo vode. Ali noga mu dobro ozdravljuje. Mislim da će. se moći njome služiti. Možda će ostati malo hrom, ali ne toliko da zbog toga bude nesposoban, nadam se. Kad je stigla do rijeke i razvezala odjeću, odluči oprati i kosu. Spustila se nizvodno do sapunike. Podiže pogled, opazi Džondalara i mahnu mu, zatim se vrati na žal izvan njegova vidika. Sjede na golem kamen koji je do toga proljeća bio dio hridine, te poče raspletati kosu. To novo zaklonjeno mjesto u rijeci bilo je njezirio najdraže kupalište.

r Bilo je dublje, a na obližnjem kamenu postojala je udubina u kojoj je gnječila sapuniku. Džondalar je ponovo ugleda kad je već isprala kosu i plivala uzvodno, te se divio njezinim snažnim zamasima. Zatim se lijeno spustila niz struju do kamena na kojem se sušila i razmrsivala kosu grančicom. Kad joj se gusta kosa osušila, njoj je bilo toplo, a počela se brinuti i o Džonda-laru, iako je on nije zvao. Vjerojatno je već umoran, pomisli. Kad je pogledala ogrtač, poželje obući nešto čistije. Zato ga uze i ponese uz stazu. Džondalar je osjećao sunce, mnogo više nego Ejla. On i Tonolan su krenuli u proljeće, pa je ono malo zaštitne tamne kože što ju je dobio nakon odlaska iz Logora Mamutovaca izgubio dok je ležao u Ejlinoj spilji. Još je bio zimski blijed, odnosno takav je bio dok nije izašao na sunce. Kad je osjetio da mu je neugodno na suncu, Ejla je već bila otišla. Pokušao je zanemariti tu poteškoću, jer nije želio smetati ženi koja je uživala kratku slobodu nakon dugotrajne brige o njemu. Pitao se zašto je nema tako dugo, pogledavao je niz stazu, zatim niz potok, misleći da je produžila kupanje. Gledao je na drugu stranu kad se Ejla ispela do spilje, a jedan pogled na njegova crvena leña bio je dovoljan da se ona postidi. Pogledaj kako je izgorio! Kakva sam ja vidarica, kad sam ga ostavila tako dugo? Pohita k njemu. On je začu i okrenu se, zahvalan što je napokon stigla, a pomalo i ljut što se nije prije vratila. Ali kad ju je vidio, nije više osjećao opekotine. Ostao je zapanjen izgledom gole žene koja je išla prema njemu okupana suncem. Koža joj je bila zlatno preplanula i micala se zbog napinjanja mišića pri hodu. Noge su joj bile savršeno obliko vane, nagrñene samo s četiri usporedna ožiljka na lijevorn bedru. Iz svoga položaja vidio je zaokružene bokove i taman čuperak dlačica u sredini, gladak trbuh s tragovirria nekadašnje trudnoće. Trudnoće? Dojke su joj bile krup"ne, ali lijepa oblika i čvrste kao u djevojke, s tamnim krugovima i ispupčenim bradavicama. Ruke su joj bile duge i vitke, na njima se vidjela pritajena snaga. Ejla je odrasla meñu ljudima - muškarcima i ženama -koji su bili vrlo snažni. Da bi obavljala poslove koji su pripadali ženama - dizanje tereta, nošenje, obrañivanje koža, sječa drva - njezino je tijelo moralo postati jako. Od lova je dobila spretnu žilavost, a samotnički život razvio je svu snagu koja je potrebna za opstanak. Ona je, pomisli Džondalar, najsnažnija žena što sam je ikada vidio; nije čudno što me je podigla i podnijela svu moju težinu. A pouzdano je znao da nikada nije vidio ženu ljepšega tijela, iako se nije radilo samo o tijelu. Već od početka znao je da je zgodna žena, ali nikad je nije vidio na danjem svjetlu. Imala je dug vrat, s malim ožiljkom na grlu, vitak obris čeljusti, punašna usta, ravan tanak nos, visoke jagodice i široko smještene modrosive oči. Njezine lijepe crte bile su skladno spojene, dok su joj dugačke trepavice i obrve bile svijetlosmeñe, malo tamnije nego raspušteni slapovi zlaćane kose koja je sjala na suncu. - Velika Božice! - prošapta on. Tražio je riječi kojima bi je opisao; ukupan dojam je bio nevjerojatan. Bila je ljupka, strašna, veličanstvena. Nikada nije_vidio ženu od koje muškarcu tako zastaje dah. Zastoje to krasno tijelo skrivala pod ogrtačem? Zašto je te divne kose vezala i plela? A mislio je da je tek zgodna. Zašto je prije nije vidio? Tek kad je prešla razmak od ruba izbojka do njega i primakla mu se, on osjeti želju koja je već postajala prejaka. Želio ju je sa žestinom koju nikada nije tako jasno osjetio. Ruke su ga svrbjele da pomiluje to savršeno tijelo, da otkriva tajna mjesta na njemu; čeznuo je da istražuje, da kuša, da joj pruža Užitke. Kad mu se sasvim primakla i kad je omirisao njezinu toplu kožu, bio je spreman da je uzme, bez pitanja, samo ako može. Ali je osjećao da je ona biće koje se ne može lako uzeti.

- Don-da-laa... Leña gore... - reče Ejla tražeći prave riječi za njegove opekotine od sunca. Ali onda zastade, zaustavljena životinjskom privlačnošću njegova pogleda. Gledala je u njegove modre oči i osjećala da tone u njih. Srce joj je tuklo, koljena gubila snagu, lice gorjelo. Tijelo joj je drhtalo, a izmeñu nogu se odjednom ovlažila. Nije znala što joj je, pa je nagnula glavu i otrgla pogled od njega. Oči su joj se zaustavile na njegovoj muškosti koja je napinjala ogrtač, i ona osjeti silnu želju da dotakne to mjesto, da segne za njim. Sklopila je oči, dišući duboko, i pokušala se sabrati. Kad ih je otvorila, izbjegla je njegov pogled.

mm Ejla pomoći Don-da-laa u spilju - reče. Opekotine su bile bolne, a osjećao je i umor od boravka na zraku, ali kad se na nju naslonio u hodu, njezino golo tijelo je pojačalo njegovu želju do vrhunca. Položila ga je na ležaj, žurno potražila nešto meñu lijekovima, zatim istrčala iz spilje. Pitao se kamo je otišla, ali je shvatio kad se uskoro vratila s mnogo široka i meka lišća sivozelene boje. Iz svakog lista je istrgla središnju žilu, sasjeckala ih u zdjelu, dodala hladne vode i kamenom ih stukla u kašu. Bilo mu je neugodno i boljela su ga leña, ali kad je osjetio blago djelovanje čičkovine na koži, opet je zahvalio sudbini što je naišao na vidaricu. Aaah, sad je mnogo bolje - reče. Zatim, dok je nježno razmazivala zelenu kašu po bolnim mjestima, on postade svjestan da se ona još nije pokrila. Dok je klečala kraj njega, njezina mu je blizina bila nešto poput opipljiva zračenja. Miris tople kože i drugi tajanstveni ženski vonjevi ohrabriše ga da je dotakne. Prešao je rukom duž njezina bedra, od koljena do stražnjice. Ejla se sledi od njegova dodira i zaustavi svoju ruku, svjesna njegova milovanja. Ukočila se, ne znajući više što radi ili što bi trebalo da radi. Znala je samo da ga ne želi zaustaviti. Ali kad joj je dotaknuo bradavicu, ona uzdahnu od neočekivana grča koji joj prostruja kroz tijelo. Džondalar je bio iznenañen njezinim zaprepaštenim izgledom. Zar nije savršeno prirodno da muškarac želi dotaknuti lijepu ženu? Osobito kad mu je tako blizu da se svejedno gotovo dotiču? On odmače ruku, ne znajući što bi pomislio. Ponaša se kao da je nitko dosada nije taknuo, pomisli. Ali ona je žena, nije djevojčica. A po tragovima na trbuhu vidi se da je rodila, iako nije bilo nikakva dokaza o djetetu. No, ona nije prva žena koja je izgubila dijete, ali morala je proći Prve obrede da bi bila spremna primiti Majčin blagoslov. Ejla je još osjećala treperave posljedice njegova dodira. Nije znala zašto je zastao, pa je zbunjeno ustala i udaljila se. Možda joj se ne sviñam, pomisli Džondalar. Ali zašto mi se onda toliko primakla, osobito kad je moja želja bila tako očita? Nije mogla pomoći njegovoj želji, ona mu je liječila opekotine, l u njezinu ponašanju nije bilo ništa izazovno. U stvari, činilo se da ona nije svjesna kako djeluje na njega. Je li se navikla na takav odgovor muškaraca prema njezinoj ljepoti? Nije se ponašala kao iskusna žena koja pokazuje tvrdi prezir, ali kako se može dogoditi da neka žena takve vanjštine ne zna kako djeluje na muškarce? Džondalar uze komadić lista koji mu je pao s leña. l šaramudonski vidar je upotrebljavao čičkovirru za opekotine. Ona je vješta. Naravno! Džondalar, ti si prava budala, reče sam sebi. Šamud ti je rekao u kakvim su kušnjama One koje služe Majci. Ona se mora odricati i užitaka. Nije čudno što nosi bezoblične ogrtače da skrije ljepotu. Ne bi ti se bila primakla da nisi opečen, a onda si je zgrabio kao nezreo dječak.

Melem od čičkovine mu je dosta pomogao, ali se i dalje neugodno osjećao. Smirio se, pokušao ležati na boku i sklopio oči. Bio je žedan, ali se nije htio prevrnuti na drugu stranu da uzme mješčić kad se već namjestio u podnošljiv položaj. Osjećao se bijedno, .ne samo zbog bolova u nozi i opekotina nego zato što je mislio da je učinio nešto vrlo nedolično, pa mu je bilo neugodno. Nije osjetio stid zbog društvenih pogrešaka već dugo, od vremena dječaštva. Vježbao se u samosvladavanju dok u tome nije postigao veliku vještinu. Sad je opet otišao predaleko i bio odbijen. Ova lijepa žena, ova žena koju je poželio više nego ijednu drugu, odbila ga je. Znao je kako će dalje biti. Ona će se praviti kao da se ništa nije dogodilo, ali će ga izbjegavati koliko god bude mogla. Kad ne bude mogla biti daleko od njega, ipak će zadržati razmak. Bit će hladna, daleka. Usta joj se mogu smiješiti, ali u očima će se vidjeti istina. U njima neće biti topline, ili još gore, u njima će se roditi sažaljenje. Ejla se ogrnula čistim ogrtačem i počela plesti kosu, stideći se što je dopustila da Džondalar izgori na suncu. To je njezin propust; sam nije mogao izaći na sunce. Ona je uživala, plivala i prala kosu, a morala je paziti na njega. Valjda sam nekakva izlječiteljica, vidarica koja je naslijedila Izu. Njezina je loza najčasnija u Plemenu - što bi Iza pomislila na takvu nebrigu, na takav odnos prema bolesniku? Ejla se mučila, grizla ju je savjest. Tako je teško ranjen, još trpi velike bolove, a ona mu povećava muku. Ali još nešto se uplelo. On ju je dotaknuo. Još je mogla osjetiti njegovu toplu ruku na svom bedru. Znala je točno gdje ju je dodirnuo a gdje nije, kao da ju je spržio nježnim Dolina konja

milovanjem. Zašto joj je dotaknuo bradavicu? Još ju je osjećala. Muškost mu je bila nabrekla, a ona je znala što to znači. Koliko je puta vidjela gdje muškarci daju znak ženi kad se žele olakšati. Braud je to s njom činio stresla se -mrzila je vidjeti njegovu probuñenu muškost. Sad se nije tako osjećala. Bilo bi joj čak drago da joj Džondalar dade znak... Ne budi smiješna. Ne bi to mogao, noga mu je bolesna. Jedva je prizdravila da se malo osloni na nju. Ali muškost mu je bila tvrda kad se vratila s kupanja, a njegove oči... Ona uzdrhta misleći na njegove oči. Tako su plave, i tako pune njegove potrebe, i tako... Nije znala objasniti, ali je prestala ureñivati kosu, sklopila je oči i prepustila se mislima. On ju je dotaknuo. Ali onda je zastao. Ona sjedne. Da li joj je dao znak? Je li prestao zato što ona nije pristala? Žena uvijek mora biti spremna da udovolji muškarčevoj potrebi. Svaka žena u Plemenu je to znala i to je činila, od časa kad joj se duh prvi put bori i kad prvi put prokrvari. To su ih učili, kao što su ih učili da zauzimaju posebne položaje da potaknu muškarce na zadovoljavanje potreba. Nikada nije znala zašto bi se to nekoj ženi mililo. Sad je odjednom shvatila da i ona to želi. Željela je da ovaj muškarac olakša svoju potrebu s njom, ali nije znala njegov znak! Ako ne znam njegov znak, neće ni on znati što želim. A ako ga nesvjesno odbijem, možda nikada više neće pokušati. Ali, je li me on doista poželio? Ja sam tako velika i ružna. Ejla dovrši ureñivanje kose i priñe k vatri da je potakne i da pripremi lijek za Džondalara. Kad mu ga je prinijela, on se odmarao na boku. Donijela mu je lijek koji će mu olakšati bol, ali ga neće uznemiravati ako je on već našao položaj u kojem mu je malo udobnije. Sjela je kraj njega, prekrižila noge i počela čekati da otvori oči. Nije se micao, ali ona je znala da ne spava. U

dahu mu nije bilo pravilnosti, a čelo mu je odavalo nelagodu koja se ne bi vidjela da je usnuo. Džondalar je ČU da mu prilazi, pa je sklopio oči praveći se da spava. Čekao je, mišići su mu se napeli, borio se protiv želje da otvori oči i pogleda je. Zašto je tako mirna? Zašto nije izašla? Ruka na kojoj je ležao počela mu je trnuti zbog otežana kolanja krvi. Ako je uskoro ne pomakne, pomodret će mu. U nozi mu je tuklo. Htio ju je premjestiti da olakša bol koja nastupa kad se predugo drži u istom položaju. Lice ga je svrbjelo zbog brade, leña su ga pekla. Možda uopće nije kraj njega. Možda je već izašla, a on nije čuo. Da li sjedi i samo zuri u njega? Ona ga je pozorno gledala. Više je promatrala toga muškarca nego ikoga prije. Žene u Plemenu nisu smjele gledati muškarce, ali ona je već prekršila mnoge zabrane. Je li zaboravila sve što ju je Iza učila, čak i dužnosti prema bolesniku? Pogledala je u ruke na krilu koje su držale čašu običnog kužnjaka. To je bio ispravan pristup žene muškarcu - sjedila je na zemlji pognute glave, čekajući da joj se on obrati tapšanjem po ramenu. Možda je vrijeme da se sjetim svog odgoja, pomisli. Džondalar pogleda kroz trepavice, nastojeći vidjeti je li ona kraj njega a da joj ne pokaže kako je budan. Opazi njezinu nogu i brzo sklopi oči. Tu je. Zašto sjedi? Što čeka? Zašto nije otišla i ostavila ga u njegovoj bijedi i poniženju? Opet zažmiri kroz vjeñe. Noga joj se nije pomakla. Sjedi prekriženih nogu. Drži čašu tekućine. Oh, Božice! Tako je žedan! Je li to za njega? Čeka li da se probudi, pa da mu dade neki lijek? Mogla ga je prodrmati, nije morala čekati. On otvori oči. Ejla je sjedila pognute glave i gledala u zemlju. Bila je pokrivena jednim od svojih bezobličnih ogrtača, a kosa joj je bila sputana u mnogostruke pletenice. Izgledala je vrlo uredno. Na licu joj nije bilo ugljene mrlje; ogrtač joj je bio čist, neiznošen. Bila je tako neoskrvnjena, dok je sjedila pognute glave. Nikakve izvještačenosti, nikakve namještene nevinosti, nikakvih izazovnih kradomi-čnih pogleda. Dojam su pojačavale guste pletenice, zajedno s ogrtačem koji ju je svojim naborima tako dobro prikrivao. To je varka, umjetno skrivanje zrela ženskog tijela i raskošne kose. Lice nije mogla sakriti, ali oboren pogled nastojao je odvratiti pažnju. Zašto se skriva? Valjda zbog kušnje kojoj se izvrgava. Većina žena koje je poznavao isticala bi to veličanstveno tijelo, tako bi ga ponosno pokazivala svaka od njih i dala sve na svijetu za tako lijepo lice. Promatrao ju je ne mičući se, zaboravivši svoje tegobe. Zašto je tako mirna? Možda ga ne želi pogledati, pomisli on, a zbunjenost i bolovi mu se vratiše. Više nije mogao izdržati, morao se pomaknuti. Ejla pogleda kad je izvukao ruku ispod sebe. On je ne može potapšati po ramenu da joj pokaže kako je primijetio

f njezinu prisutnost, bez obzira na njezinu pristojnost. On ne poznaje znakove. Džondalar se zapanjio videći skrušeni stid na njezinu licu i najiskreniji poziv u očima. U pogledu joj nije bilo osude, odbijanja, sažaljenja. Prije bi se reklo da je smetena. Zbog čega bi bila smetena? Ona mu pruži čašu. On srknu gutljaj, namršti se zbog gorčine lijeka, zatim popi dokraja i segnu za mješčićem da spere okus u ustima. Zatim leže, ali se nije mogao udobno namjestiti. Ona mu dade znak da sjedne, pa nategnu, izravna i ponovo namjesti krzna i kože. On ne leže odmah. - Ejla, ima toliko toga što o tebi ne znam, a želio bih doznati. Ne znam gdje si naučila kako se liječi, ne znam čak ni kako sam ovamo dospio. Znam samo da sam ti zahvalan. Spasila si mi život i, što je još važnije, spasila si mi nogu. Nikada se ne bih mogao vratiti u svoj zavičaj bez noge, čak da sam i

preživio. Žao mi je što sam od sebe napravio onakvu budalu, ali ti si tako lijepa, Ejla. Nisam znao, tako se dobro skrivaš. Ne znam zašto se želiš sakriti, ali vjerojatno imaš svoje razloge. Brzo učiš. Kad budeš bolje govorila, možda ćeš mi sve ispričati, ako smiješ. Ako ti to nije dopušteno, neću zahtijevati. Znam da ne razumiješ sve što kažem, ali ja to želim reći. Više ti neću dosañivati, Ejla. Obećavam. Dvadeset drugo poglavlje - Reci meni točno... "Don-da-laa". Ti dobro izgovaraš moje ime. Ne. Ejla kaže slabo. - Ona žestoko potrese glavom. Reci meni točno. Džondalar. Džon-da-lar. Zzzon... Dž - pokaza joj pažljivom artikulacijom - Džondalar. - Ž... dž... - borila se s nepoznatim zvukom. Džžžon-da-larrrr - reče napokon. Dobro je! Vrlo dobro - reče on. Ejla se nasmija zbog uspjeha; zatim joj se smiješak uozbilji. - Džondalarrr Ze-lan-don ... - On je često izgovarao ime svoga plemena, pa ga je ona potajno vježbala. Tako je! - Džondalar je bio iskreno iznenañen. Nije baš točno izgovorila, ali samo bi Zelandonci osjetili razliku. Njegovo zadovoljno odobravanje bilo je nagrada za njezin trud, ijijla sva zasja od radosna smiješka. Što znači Zelandonac? To znači moj narod. Djeca Zemlje koja žive na jugozapadu. Dona je ime Velike majke zemlje. Dakle, Djeca Zemlje, to je najlakše tako objasniti. Ali svi narodi se nazi vaju Djecom Zemlje, svaki na svom jeziku. To jednostavno znači narod, ljudi. Gledali su se, naslanjajući se na brezova stabla koja su rasla iz istog panja, lako se on još služio štapom i izrazito hramao, bio je zahvalan Ejli i sudbini što se nalazi na zelenoj livadi usred doline. Od prvih nesigurnih koraka, on se svaki dan prisiljavao na sve dulje izlete. Prvi silazak niz strmu stazu bio je izvanredan pothvat. Uspon mu je bio lakši nego silazak. Još nije znao kako ga je dovukla u spilju, bez ičije

pomoći. Ali ako su joj drugi pomogli, gdje su? Odavno ju je to htio pitati, ali ona ga ponajprije ne bi razumjela, a zatim mu se činilo da nije pristojno nešto pitati zbog puke znatiželje. Čekao je pravi čas, a sad se činilo da je došao. Tko je tvoj narod, Ejla? Gdje su tvoji ljudi? S njezina lica iščeznu smiješak; bilo mu je gotovo žao što je pitao. Nakon duge šutnje on pomisli da ga nije razumjela. Nemam narod. Ejla nema narod - odgovori ona napokon, odmičući se od breze i izlazeći iz sjene. Džondalar zgrabi štap i zahrama za njom. Ali moraš nekoga imati. Rodila te je neka majka. Tko se o tebi brinuo? Tko te je učio liječiti? Gdje su tvoji ljudi sada, Ejla? Zašto si sama? Ejla je polako koračala ispred njega, gledajući u zemlju. Nije nastojala izbjeći odgovor, morala mu je odgovoriti. Nijedna žena Plemena nije smjela izbjeći izravno pitanje. U stvari, svi članovi Plemena, muškarci i žene, odgovarali su na izravna pitanja. Samo što žene nisu pitale muškarce o

njihovim stvarima, a ni muškarci se meñusobno nisu mnogo ispitivali. Najviše su razgovarale žene izmeñu sebe. Džon-dalarovo pitanje probudilo je u njoj mnoge uspomene, ali ona nije znala što bi odgovorila ni kako bi odgovorila. - Ako mi ne želiš reći... Ne. - Ona ga pogleda i zaklima glavom. - Ejla reći. Oči su joj bile smućene. - Ne znam riječi. Džondalar se opet upita je li trebalo postaviti to pitanje, ali ga je morila znatiželja a na njoj se činilo da želi odgovoriti. Zaustaviše se opet podno hridine koja je posljednja zatvarala pogled na punu širinu zelene doline, Džondalar sjede na kamen koji mu je omogućavao da se usput udobno nasloni leñima. Kako se zovu tvoji ljudi? - upita. Ejla malo razmisli. - Ljudi. Muškarac... žena... dijete... - Opet zaklima glavom, ne znajući objasniti. -Pleme. - Usput načini kretnju kojom je dopunjavala značenje pojma. Kao obitelj? Obitelj se sastoji od muškarca, žene i njihove djece... svi žive kraj istog ognjišta... Obično. Ona potvrdi. - Obitelj... više. Mala skupina? Nekoliko obitelji koje žive zajedno, to je jedna Spilja - reče on - čak ako i ne žive u istoj spilji. Da - reče ona - skupina mala, i više. Svi. Pleme znači svi. On je nije isprva dobro čuo, nije opazio ni znak kojim se poslužila kad je izgovorila riječ "pleme". Riječ je bila teška, grlena, kao da je progutana. Nije ni pomislio da je to riječ. S njim je izgovarala samo riječi koje je od njega naučila, pa ga je počelo zanimati. Plm - reče on, nastojeći oponašati njezin izgovor. Nije bilo točno, ali približno je sličilo. - Ejla ne kaže dobro Džondalarove riječi, Džondalar ne kaže dobro Ejline riječi. Kaži točno. Nisam znao da ti poznaješ neke riječi, Ejla. Nikad te nisam čuo kako govoriš svojim jezikom. Ne znam mnogo riječi. Pleme ne govori riječi. Džondalar nije razumio. - Što govore ako ne govore riječi? Oni govore... ruke govore - reče ona, svjesna da to nije posve točno. Opazila je kako nesvjesno pravi kretnje u nastojanju da se što bolje izrazi. Kad je vidjela Džondalarov upitan pogled, uzela ga je za ruke i pomakla ih svojim kretnjama dok je ponavljala ono što je prije rekla. Pleme ne govori mnogo riječi. Pleme govori... ruke govore. Njegovo se čelo polako izravna jer je počinjao razumijevati. - Hoćeš reći da tvoj narod govori rukama? Pokaži mi. Reci nešto svojim jezikom. Ejla se malo zamisli, zatim poče. - Želim ti reći toliko mnogo, ali to najprije moram naučiti na tvojem jeziku. Tvoj mi je jezik sada jedini ostao. Kako ti mogu objasniti tko je moj narod? Ja više nisam pripadnica Plemena. Kako ti mogu objasniti da sam mrtva? a nemam naroda. Plemenu ću se vratiti na drugom svijetu, kao čovjek s kojim si putovao. To je bio tvoj brat, čini mi se. Htjela bih ti reći da sam nad njegovim grobom nači nila znakove da mu olakšam traženje puta, tako da se ublaži tuga u tvom srcu. Htjela bih ti reći da sam i ja za njim tugovala, iako ga nisam poznavala. Ne poznajem ljude meñu kojima sam se rodila. Morala sam imati majku, i obitelj... oni su morali izgledati kao ja, kao ti. Ali ja ih poznajem samo kao Druge. Iza je jedina majka koje se sjećam. Ona me je učila čaroliji

liječenja, ona je od mene načinila izlječiteljicu, ali sada je mrtva, l Kreb je mrtav. Džondalar, žarko bih ti željela pripovijedati o Izi, o Krebu, o Darku ... - zastala je da duboko uzdahne. - l sin je otišao od mene, ali je živ. To je sve što imam. A sad je Spiljski lav donio tebe. Bojala sam se da će Drugi biti kao Braud, ali ti više sličiš Krebu, plemenit si i strpljiv. Voljela bih se nadati da ćeš biti moj par. Kad si došao, odmah sam pomislila da te je to ovamo dovelo. Želim povjerovati da se to dogodilo zato što sam bila sama, što mi je toliko trebalo društvo, a ti si prvi čovjek kojega sam vidjela, prvi od Drugih koje pamtim. Stoga nije bilo važno tko si. Željela sam te za druga, da mi budeš par, samo da imam par. Ali sada nije tako. Svakog dana moji osjećaji prema tebi su sve jači. Znam da Drugi nisu predaleko, da bi se našlo i drugih muškaraca koji bi mi mogli biti par. Ali ja ne želim nikoga drugoga, a bojim se da više nećeš htjeti ostati sa mnom kad ozdraviš. Bojim se da ću te izgubiti. Htjela bih ti sve reći, ali ja sam... ja sam zahvalna sudbini što si, ovdje... ponekad ne mogu izdržati... - Zastala je jer nije mogla nastaviti, ali njezini osjećaji nisu bili još dovršeni. Muškarac koji ju je promatrao nije ništa razumio od njezinih misli. Njezine kretnje - ne samo ruku, nego i lica, očiju, cijelog tijela - bile su tako izražajne da je on bio duboko ganut. Podsjetila ga je na nijemog plesača, osim nekih zvukova koji su se savršeno uklapali u ljupke pokrete, Slijedio ju je samo svojim osjećajima, i nije mogao vjerovati da osjeća ono što mu ona priopćuje, ali kad je zastala, znao je da je ona s njim komunicirala. Znao je takoñer da njezin jezik pokreta nije, kako je pretpostavljao, samo jednostavno naglašavanje riječi kao kod njega. Naprotiv, činilo se kao da zvuči naglašavaju njezine kretnje. Kad je zastala, mirovala je nekoliko trenutaka, zamišljena, zatim mu je pala pred noge i prignula glavu. On pričeka, pa kad se ona ne pomače, postade mu neugodno. Činilo se da čeka na njega, pa je pomislio da mu time iskazuje neko štovanje. Takvo obožavanje pripada Velikoj majci zemlji, i njoj nije drago, čak je ljubomorna, ako neko Njezino dijete prima štovanje koje pripada samo Njoj; Napokon on spusti ruku i dotače je. - Ustani, Ejla. Što to činiš? Njegov dodir nije odgovarao tapšanju, ali bio mu je sličan, pa ona pomisli da joj je dao plemenski znak da može govoritj. Podigla je oči i pogledala muškarca koji je sjedio. Žena iz Plemena sjedi, želi govoriti. Ejla želi govoriti, Džondalar sluša. Ne moraš sjediti na zemlji da sa mnom razgovaraš. On je htjede podići. - Ako želiš govoriti, samo govori. Ona je uporno htjela ostati na zemlji. - Ovako u Plemenu. - Oči su molile njegov pristanak. - Ejla želi reći... -Počeše joj teći suze. Poče iznova. Ejla ne govori dobro. Ejla želi reći, Džondalar dati govor, želi reći... Pokušavaš mi reći hvala? Što znači... hvala? On zaslade. - Ti si mi spasila život, Ejla. Brinula si se o meni; liječila si mi rane, davala si mi hranu. Ja bih ti za to rekao hvala. Rekao bih ti više nego hvala. Ejla se namršti. - Ne isto. Čovjek ranjen, Ejla se brine. Ejla se brine za svakog čovjeka. Džondalar dao govor, Ejla ima govor. To je više. To je više hvala. - Gledala ga je uporno, željela je da je razumije. Ti možda "ne govoriti dobro", ali se vrlo dobro izražavaš. Ustani, Ejla, ili ću se spustiti kraj tebe. Razumijem da si izlječiteljica, i da ti je dužnost brinuti se o svakome kome je potrebna pomoć. Možeš misliti da to nije ništa osobito što si mi spasila život, ali ja zbog toga nisam manje

zahvalan. Za mene je mala stvar što te učim svome jeziku, što te učim govoriti, ali počinjem shvaćati da je to tebi vrlo važno, i da si zahvalna. Uvijek je teško izraziti zahvalnost, na svakom jeziku, ja to izričem riječju hvala. Mislim da je tvoj način ljepši. Sada, molim te da ustaneš. Osjećala je da ju je razumio. Smiješak s njezina lica izražavao je više zahvalnosti nego što je.bila svjesna. Bio je to težak pojam, ali joj je bilo važno da ga priopći, pa je ustala radosna zbog uspjeha. Htjela je svoju radost izraziti nekim činom, pa kad je vidjela Njisku i ždrijebe, zazviždala je, glasno i prodorno. Kobila naćuli uši i dotrča, a kad se primakla, Ejla se zaleti i s lakoćom skoči na nju. Načinili su veliki krug livadom, ždrijebe ih je u stopu pratilo. Ejla je stalno bila kraj Džondalara, tako da u posljednje vrijeme nije jahala, pa joj je to sada pružalo veliko zadovoljstvo. Kad su se vratili do stijene, Džondalar ih je čekao na nogama. Usta mu više nisu bila širom otvorena, kao u času kad je Ejla odjahala od njega. U prvi čas mu je

jeza prostrujila niz leña, pitao se je li ta žena nadnaravno biće, možda čak i neko boštvo. Nejasno se sjećao sna o majčinu duhu u obliku mlade žene koja odgoni lava. Zatim se sjeti Ejlinih ljudskih nevolja koje je osjećala zbog toga što ne može govoriti. Duh Velike majke zemlje jamačno ne bi imao tih poteškoća. Ipak, bila je neobično nadarena za komuniciranje sa životinjama. Ptice dolaze na njezin poziv i jedu joj iz ruke, kobila dojuri na njezin zvižduk i dopušta joj da jaše na njezinim leñima. Pa onda ti ljudi koji ne govore riječima nego kretnjama? Ejla mu je dala mnogo toga za razmišljanje, previše za jedan dan, pomisli on dok je češao ždrijebe. Sto je više o njoj razmišljao, to mu se većom zagonetkom činila. Mogao je shvatiti zašto nije govorila, ako njezini uopće ne govore. Ali tko su ti ljudi? Gdje su sada? Rekla je da nema naroda, i da živi u dolini sama; ali tko ju je naučio liječiti, odakle joj čarobna moć nad životinjama? Tko joj je dao ognjeni kamen? Premlada je da bude tako nadarena čarob-nica. Obično treba mnogo godina da se postigne njezina vještina, često na vrlo zabačenim mjestima, u osami... Jesu li možda to njezini ljudi? Znao je da postoje posebne skupine Onih koji služe Majci, koji se posvećuju Njoj da proniknu u duboka tajanstva. Takve su se skupine silno štovale; stara Zelandona je provela nekoliko godina s njima. Šamud je govorio o kušnjama što ih sami sebi nameću da dobiju sposobnost spoznavanja i vještine. Je li možda Ejla živjela s takvom skupinom koja govori samo kretnjama? l da li sada živi u samoći da usavrši svoje sposobnosti? A ti si pomišljao da s njom podijeliš Užitak, Džondalar. Nije čudno što se onako ponijela. Kakva šteta. Odreći se Užitaka, kraj tolike ljepote. Ipak ćeš poštovati njezine želje, Džondalar, bila lijepa ili ne. Smeñe ždrijebe se gurkalo oko muškarca, tražeći pažljivije češanje na mjestima gdje mu je stalno izbijala nova dlaka. Džondalar je bio oduševljen kad bi mu se primaklo. Do tada su mu konji predstavljali samo izvor hrane, nikada mu nije palo na pamet da bi mogli biti drage životinje koje će uživati u njegovu milovanju. Ejla se smiješila, radosna zbog prijateljstva koje se razvijalo izmeñu muškarca i Njiskina ždrebeta. Pala joj je na um jedna prijašnja misao, pa ju je spontano izrekla. -

Džondalar dati ime za ždrijebe? Ime za ždrijebe? Želiš da mu nadjenem ime? - Bio je

nesiguran, ali polaskan. - Ne znam, Ejla. Nikada nisam razmišljao da išta imenujem, a najmanje jednoga konja. Kako se daje ime konju? Ejla je shvatila njegovu poteškoću, iako nije odmah proniknula u ideju. Imena su krcata značenjima; imena daju posebnu oznaku. Označavanje Njiske kao posebne jedinke, za razliku od pojma konja, ima stanovite posljedice. Ona više nije tek jedna od onih životinja što tumaraju stepama. Ona se povezuje s ljudima, od njih dobiva sigurnost i daje im svoje povjerenje. Ona je jedinstvena u svojoj vrsti. Ona ima ime. Ali to je zadavalo obaveze ženi. Udobnost i sigurnost životinje zahtijevaju znatnu brigu i trud. Konj ne smije nikada biti daleko od njezinih misli; njihovi životi postali su nerazmrsivo povezani. Ejla je spoznala taj odnos, osobito nakon Njiskina povratka. Iako nije predviñala ni smišljala, nešto od te spoznaje bilo je u njezinoj želji da Džondalar dade ime ždrebetu. Ako se veže uz ždrijebe, to će biti dodatni razlog da ostane kraj njega - bar neko vrijeme - da ostane u dolini, s Njiskom, s njom. Ali nije bilo potrebe da ga požuruje. Još neko vrijeme neće nikamo otići, noga mu još nije ozdravila. Ejla se naglo prenu. Spilja je bila mračna. Ležala je na leñima, zureći u neprodirnu tamu, i pokušavala ponovo zaspati. Napokon iskliznu iz postelje iskopala je plitak jarak kraj postelje na kojoj je ležao Džondalar - i napipa put do izlaza. Čula je Njisku kako joj se javlja u prolazu. Opet sam dopustila da mi se ugasi vatra, pomisli izlazeći iz spilje. Džondalaru nije poznata spilja kao meni. Ako zbog nečega ustane usred noći, trebat će mu više svjetla. Ostala je neko vrijeme vani. Mjesečeva četvrt naslanjala se na zapadni rub litica i uskoro će nestati. Dolje je vladao mrkli mrak, samo su se treperave zvijezde zrcalile u šumnom potoku. Noćno nebo se tek počinjalo mijenjati od crnine do tamnog modrila, ali to se moglo osjetiti tek na nesvjesnoj razini. Ne znajući zašto, Ejla odluči da se ne vrati na

spavanje. Promatrala je kako mjesec postaje sve oštriji dok ga nije počeo gutati crni rub nasuprotnih litica. Osjetila je neki zloslutni drhtaj kad se ugasio posljednji tračak svjetlosti. Nebo se postupno osvjetljavalo, zvijezde su blijedile u sjajnom plavetnilu. Na dalekom kraju doline obzorje se rumenilo. Promatrala je oštro ocrtani luk krvavo-crvena sunca koje je izbijalo iz zemlje i bacalo svjetlosne strijele po dolini. Na istoku je vjerojatno planula prerijska vatra - reče Džondalar. Ejla se okrenu. Muškarac je bio okupan živom svjetlošću plamenog tijela, oči su mu dobile blijedoljubičastu boju kakvu nikada nije vidjela pri vatri. - Da, velika vatra, mnogo dima. Ne znam da si ustao. Budan sam već neko vrijeme, nadao sam se da ćeš se vratiti. Kad te nije bilo, odlučio sam i ja ustati. Vatra se ugasila. Znam. Ja ne pazim. Ne radim dobro da gori po noći. Vatra se zapreta. Nisi je dobro zapretala da se ne ugasi po noći. Nisam"zapretala - ponovi ona. - Sada zapalim. On poñe za njom u spilju, sagnuvši glavu na ulazu. Učinio je to više zbog nekog straha nego zbog potrebe; ulaz je bio dovoljno visok, iako je mogao

dosegnuti rukom gornji kamen. Ejla izvadi kremen i pirit i složi gubu i potpalu. Rekla si da si taj kamen našla na obali? Ima li ga tamo još? Da. Ne mnogo. Voda došla, uzela. Poplava? Potok je poplavio i odnio ognjeno kamenje? Možda bismo morali poći i skupiti sve što možemo. Ejla odsutno klimnu glavom. Imala je druge planove za taj dan, ali joj je trebala Džondalarova pomoć i nije znala kako će postupiti. Nestajalo joj je mesa, a nije znala hoće li joj dopustiti da lovi. Katkad je znala izaći s praćkom, i nikad je nije pitao kako je došla do zečeva, skočimiša, hrčaka. Ali i ljudi iz Plemena su joj dopuštali da lovi sitnu divljač. Sad je trebalo poći u lov na nešto krupnije, a to je značilo izlazak s Njiskom i kopanje jame. Nije se tome veselila. Draže bi joj bilo loviti s Mladunče-tom, ali ono je otišlo. Ipak, odsutnost njezina druga u lovu najmanje ju je mučila. Više je brinula o Džondalaru. Znala je da je ne bi mogao zaustaviti, čak ako bi se i usprotivio. Ona nije član njegova plemena; spilja je njezina; a nije se još ni potpuno oporavio. Ali činilo se da mu je draga dolina, da voli Njisku i ždrijebe; činilo se čak da mu se i ona sviña. Nije željela da se to promijeni. Iskusila je da muškarci ne vole kad žene love, ali drugog izbora nije imala. A željela je više od njegova dopuštenja - željela je . njegovu podršku, pomoć. Nije htjela povesti ždrijebe u lov. Plašila se da ne upadne u gužvu, jer bi se moglo ozlijediti. Ono će ostati kad ona poñe s Njiskom, samo ako mu Džondalar bude htio praviti društvo, u to je bila sigurna. Neće se dugo zadržati. Može uhoditi krdo, iskopati jamu i vratiti se, a drugog dana loviti. Ali kako će zamoliti muškarca da pravi društvo ždrebetu dok nje ne bude? Osobito zato što on još nije sposoban za lov? Kad je skuhala juhu za doručak, pogled na oskudne zalihe mesa uvjeri je da se nešto mora uskoro učiniti. Odluči najprije pokazati svoje lovačke sklonosti uporabom praćke. Poslije će joj pasti na um ideja ako bude trebalo pitati da joj pomogne. Običavali su izjutra zajedno šetati duž šumovite obale. Za njega je to bila dobra vježba, a njoj je bilo drago da bude s njim. Toga jutra ona zataknu praćku za pojas, pa krenuše. Trebalo je samo da joj neko živo stvorenje doñe na prać-komet. Želja joj se uskoro ispunila, jer su iz vrbika na rubu polja izletjele dvije Iještarke. Segnula je za praćkom i kamenjem. Kad je oborila prvu , druga htjede odletjeti u stranu, ali drugi udarac spusti i nju na zemlju. Prije nego što ih je pošla pokupiti, baci pogled na Džondalara. Vidjela je zaprepaštenje na njegovu licu, ali i smiješak. To je bilo čudesno, ženo! Jesi li tako lovila sve one životinje? Mislio sam da si postavljala stupice. Kakvo je to oružje? Ona mu pruži kožnu traku s proširenjem u sredini, zatim ode po ptice. Mislim da se ovo zove praćka - reče joj kad se vratila. - Vilomar mi je pričao o ovakvu oružju. Nisam mogao shvatiti o čemu govori, ali sad vidim. Dobra si s praćkom, Ejla. To je zahtijevalo mnogo vježbe, čak ako si prirodno nadarena i vješta. Ti voliš da ja lovim? Da ti nisi lovila, tko bi? Ljudi iz Plemena ne vole da žene love. Džondalar ju je proučavao. Bila je zabrinuta. Možda muškarci nisu voljeli kad žene love, ali to je nije spriječilo da ne nauči tu vještinu. Zašto je odlučila da baš danas pokaže koliko je spretna? Zašto on osjeća da joj je potrebrjo njegovo odobrenje?

Većina Zelandonki ide u lov, bar dok su mlade. Moja majka je bila poznata tragačica. Ne vidim razloga zašto žene ne bi mogle ići u lov, ako žele. Meni su drage lovkinje, Ejla. Vidio je kako iščezava njezina napetost; očito je rekao ono što je željela čuti, i to je bilo istina. Ipak se čudio zašto joj je to toliko važno. Moram u lov - reče ona. - Trebam pomoć. Rado bih pošao, ali mislim da još nisam sposoban. Ne pomoć u lovu. Ja uzmem Njisku, ti Čuvaš ždrijebe? O tome je dakle riječ - reče on. - Želiš da pazim na ždrijebe dok ti budeš u lovu s kobilom? - On se nasmija. Zgodna promjena. Obično žena ostaje da pazi na djecu, a muškarac ima dužnost da za njih lovi. Da, ostat ću sa ždrebetom. Netko mora loviti, a ja ne bih želio da se naš mali ljubimac ozlijedi. U njezinu se smiješku vidjelo olakšanje. On se ne ljuti, zaista joj ne zamjerava. Ali mogla bi vidjeti što je s onom vatrom na istoku prije nego što kreneš u lov. Možda će ti pomoći. Vatra lovi? - upita ona. Zna se da cijela krda ugibaju od samog dima. Pone kad nañeš već pečeno meso! Pripovjedači kazuju jednu smiješnu zgodu o čovjeku koji je našao ispečeno meso nakon prerijske vatre, pa je imao poteškoća dok je nagovo rio ostale članove Spilje da kušaju meso koje im je pripre mio. Stara priča. Smiješak razumijevanja preleti njezinim licem. Razbješ-njela vatra mogla bi joj pomoći. Možda uopće ne mora kopati jamu. Kad je Ejla iznijela napravu koja je sličila na košaru i jaram i saonice, Džondalar se začudio, ne mogavši razumjeti čemu služi tako čudnovata oprema. Njiska nosi meso u spilju - objasni ona, pokazujući saonice dok je namještala užad. - Njiska nosila tebe u spilju - dodade. Tako sam dakle dospio ovamo! Dugo sam se pitao. Nisam mogao povjerovati da si me sama donijela. Mislio sam da je s tobom bilo drugih ljudi koji su me donijeli i ostavili da se o meni brineš. Ne... drugi ljudi. Ja našla... tebe... drugog čov jeka. Džondalar se uozbilji i rastuži. Iznenadilo ga je spominjanje Tonolana, povrijedilo mu je ranu u srcu. -Jesi li ga morala ostaviti? Zar nisi mogla i njega donijeti? - reče joj s prizvukom predbacivanja. Čovjek mrtav, Džondalar. Ti ranjen, jako ranjen reče ona osjećajući se nelagodno. Htjela mu je reći da je pokopala čovjeka, da ga je oplakala, ali nije znala to priopćiti. Mogla je razmjenjivati informacije, ali nije znala izraziti ideje. Htjela mu je govoriti o mislima za koje nije bila sigurna da se uopće mogu izraziti riječima, ali se osjećala jadno. Nije mogla s njim dijeliti tugu koju je on isplakao prvoga dana. Čeznula je za njegovom lakoćom govora, za slobodom izražavanja. Ali postojala je neka neodreñena brana koju nije mogla svladati, nešto je nedostajalo na rubu prijelaza i to nije mogla izbjeći. Slutila je da bi morala znati, da je potrebno znanje zaključano u njoj - samo kad bi mogla pronaći ključ. Oprosti, Ejla. Ne bih smio na tebe vikati, ali Tonolan mi je bio brat... - Posljednje riječi prelazile su u plač. Brat. Ti i drugi čovjek... imate istu majku? Da, imali smo istu majku.

Ona klimnu i okrenu se prema konju, žaleći što mu ne može reći da razumije bliskost braće i sestara, da joj je jasna posebna veza koja spaja ljude roñene od iste majke. Kreb i Brun su bili braća. Napunila je košaru potrebnom opremom, uzela koplja i spremila se izaći iz spilje. Dok je on promatrao njezine pripreme,, vidio je da je konj više nego čudan pratilac te žene. Životinja joj je davala jasnu prednost. Do .tada nije shvaćao koliko može biti koristan konj. Ali su ga mučila neka druga protuslovlja: ona se služila konjem da joj pomogne loviti i nositi meso napredak o kojem nikada prije nije čuo - a koplje joj je ipak bilo primitivnije od svih kopalja koja je ikada vidio. Lovio je s mnogim ljudima, svi su imali različita koplja, ali nijedno nije bilo slično njezinim kopljima. Ipak je u njima bilo nešto poznato. Šiljak im je bio oštar i ojačan paljenjem, držak ravan i gladak, ali tako nespretan. Vidjelo se da nisu za bacanje; bila su veća nego koplje kojim je on probo nosoroga. Kako lovi? Kako se može približiti životinji i , upotrijebiti to nespretno koplje? Kad se vrati, pitat će je. Bit će teško objasniti, trebat će vremena, iako govori sve bolje. On uvede ždrijebe u spilju prije nego što Ejla i Njiska krenuše. Češao ga je i milovao dok nije bio siguran da su njih dvije daleko odmakle. Čudno je bilo biti sam u spilji, a nje neće biti gotovo čitav dan. Svladan znatiželjom, on uze svjetiljku i zapali je. Ostavivši štap koji mu nije bio potreban unutar spilje, jednom je rukom držao izdubljenu kamenu svjetiljku i počeo ići duž stijena da vidi kolika je spilja i kamo vodi. Veličina ga nije iznenadila spilja je bila velika koliko je očekivao, a osim jednog udubljenja nije bilo nikakvih bočnih prolaza. Ali udubljenje je bilo pravo iznenañenje: po svemu se vidjelo da je to bio nedavni lavlji brlog, uključujući i veliki otisak šape! Kad je pregledao sve ostalo, uvjerio se da Ejla u spilji živi već godinama. Možda je pogriješio s lavljim logom, ali kad se vratio do udubljenja i opet dobro pregledao sve tragove, uvjerio se da je još prošle godine u spilji živio lav. Još jedna tajna! Hoće li ikada naći odgovore na sva zagonetna pitanja? Uzeo je jednu Ejlinu košaru - još neupotrebljavanu, koliko je mogao vidjeti i odluči poći na žal da skuplja ognjeni kamen, da bude koristan. Dok je ždrijebe skakutalo ispred njega, Džondalar se spuštao niz strminu uz pomoć štapa, zatim se naslonio na stijenu blizu gomile kostiju da predahne. Bio bi sretan kad to ne bi morao učiniti. Počešao je i pomilovao ždrijebe koje mu je prišlo i guralo njušku k njegovoj ruci, a onda se nasmijao kad se s velikom radošću zaletjelo prema livadi na kojoj su obično pasli ono i Njiska. Njišteći od radosti, sa sve četiri u zraku, ždrijebe se valjalo na mekoj zemlji. Zatim je ustalo, streslo se tako snažno da je zemlja letjela na sve strane, pa se napokon smirilo u hladovini. Džondalar ode do žala, sagnu se i poče pomnjivo gledati svaki kamen. - Našao sam jedan! - viknu oduševljeno, uznemirivši ždrijebe. Osjećao se pomalo budalasto. -Evo još jednoga! - reče ponovo, pa se stidljivo nasmiješi. Ali dok je podizao drugi kamen, zaslade opazivši još jedan, mnogo veći. - Na ovom žalu ima i kremena! Ona za svoje oruñe nalazi kremen upravo ovdje! Kad bih mogao naći kameni čekić, napraviti nakovanj i... Mogao bih praviti oruñe! Dobre oštre noževe, i britve... Uspravi se i pogleda hrpu kamenja i kostiju što ih je bujica naslagala uz litice. Ovdje ima i dobrih kostiju, čini mi se, i jelenjih rogova. Mogao bih napraviti neko pristojno koplje za nju. Možda ona ne želi "pristojno koplje", Džondalar. Možda ima razloga što se služi onakvim kopljem. Ali to ne znači da ne možeš napraviti koplje za sebe. To bi bilo bolje nego da cio dan besposlen sjediš. Mogao bi i nešto izrezbariti. Nekada si imao spretnu ruku, prije nego što si prestao izrañivati lijepe predmete.

Pretraživao je najprije hrpu nanesenog drvlja, zatim posvetio pažnju gomili kostiju, lubanja, rogova. Našao je usput nekoliko zgodnih komada kamena iz kojega iskaču iskre, odabrao je i kameni čekić. Kad je odbio koru s prvog kremena, nasmiješio se. Nije bio svjestan koliko mu je nedostajalo bavljenje obradom kremena. Razmišljao je što bi sve mogao napraviti, sada kad je našao kremen. Želio je dobar nož s ručkom, i sjekiru. Želio je napraviti nekoliko kopalja, a mogao je i odjeću urediti uz pomoć prikladna šila. Možda će se i Ejli dopasti njegovo oruñe; barem joj može pokazati ono što napravi. Dan se nije otegao kako se on isprva plašio; sumrak se hvatao prije nego što je složio sve novo oruñe i pribor u kožu koju je posudio od Ejle. Kad se vratio u spilju, ždrijebe se gurkalo i zahtijevalo pažnju, pa je pomislio da je gladno. Ejla je ostavila kuhana zrnja u zdjelici; ždrijebe ga je isprva odbijalo, ali ga je oko podne pojelo. Već je ogladnjele, a Ejle nema. Gdje li je? Kad se spustio mrak, on se doista zabrinuo. Ždrebetu je potrebna Njiska, Ejla se morala vratiti. Stao je na rub izbojka i pogledao niz dolinu, zatim odlučio naložiti vatru, misleći da će je ona ugledati ako je zalutala. Ona ne može zalutali, reče sam sebi, ali ipak naloži vatru. Bilo je vrlo kasno kad se napokon vratila. Čuo je Njisku i Dolina konja krenuo niz strminu da ih dočeka, ali ždrijebe ga je preteklo. Ejla se zaustavila na žalu, odriješila kobilu, skinula lovinu sa saonica, primakla kolce da se mogu vući uz usku stazu, pa povela Njisku baš kad se Džondalar primaknuo i stao u stranu. Vratila se noseći komad zapaljena drveta da osvijetli put. Džondalar prihvati baklju dok je Ejla stavljala drugi dio lovine na saonice. Dohrama do nje da joj pomogne, ali ona je bila vrlo brza i spretna. Gledajući je kako s lakoćom premješta srnu, on se zadivi njezinoj snazi i postade mu jasnije kako ju je stekla. Konj i saonice vrlo su korisni, možda neophodni, ali ona je ipak bila samo jedna osoba. Ždrijebe je uporno tražilo majčine sise, ali ga Ejla otjera dok nisu stigli do spilje. Imaš pravo, Džondalar - reče ona kad se ispeše na izbojak. - Velika, velika vatra. Nikada nisam vidjela tako veliku. Daleko. Mnogo, mnogo životinja. Nešto u njezinu glasu navede ga da je bolje pogleda. Bila je iscrpljena, a pokolj koji je vidjela ostavio je trag u njezinim podočnjacima. Ruke su joj bile crne, lice i odjeća čañavi i krvavi. Ona razveza jaram i saonice, zatim zagrli Njisku i nasloni se na nju. Kobila je stajala spuštene glave, dok joj je gladno ždrijebe olakšavalo nabreklo vime. l ona je bila umorna. Ta vatra je morala biti vrlo daleko. Kasno je. Jesi li jahala cijeli dan? - upita Džondalar. " Ona podiže glavu i okrenu se prema njemu. Načas je bila zaboravila gdje se nalazi. - Da, ,cijeli dan - reče, pa duboko udahnu. Još se nije mogla prepustiti umoru, previše ju je posla čekalo. - Mnoge životinje mrtve. Mnoge dolaze po meso. Vuk. Hijena. Lav. Druge nisam prije vidjela. Veliki zubi. Ona pokaza otvorena usta i objesi dva kažiprsta da pokaže produljene koljače. Hoćeš reći da si vidjela dugozubog tigra! Nisam znao da zaista postoji! Jedan starac je znao pričati mladićima kako ga je vidio kad je bio mlad, ali nitko mu nije vjerovao. Zaista si ga vidjela? - Požalio je što nije mogao biti s njom. Ona klimnu i strese se, ukoči ramena i sklopi oči. -Njiska se bojala. Stala. Uzela praćku. Njiska juri, ja jurim. Džondalarove oči se razrogačiše dok je slušao što mu ona pokušava ispričati. Otjerala si tigra praćkom? Velika majko, Ejla! Mnogo mesa. Tigar ne treba Njisku. Praćka otjerala. Željela je još govoriti, opisati dogañaj, izraziti svoj strah, podijeliti ga s njim, ali nije imala sredstava. Bila je pre-

umorna da se dosjeti mnogih opisnih riječi. Nije čudno što je iscrpljena, pomisli Džondalar. Možda nisam smio spomenuti da ide provjeriti požar, ali donijela je dvije srne. Trebalo je hrabrosti da se to učini, s dugozubim tigrom u blizini. Sjajna je to žena. Ejla pogleda ruke, zatim siñe do rijeke. Uze baklju koju je Džondalar žabo u zemlju, prinese je k vodi i podiže da bolje vidi. Otrgnu trave i korova, zgnječi ih u rukama, dodade malo pijeska, ovlaži smjesu i poče trljati ruke. Kad se oprala i umila, vratila se pred spilju. Džondalar je počeo zagrijavati kamenje za kuhanje, i bila mu je zahvalna. Čaša vruća čaja izvrsno bi joj prijala. Ostavila mu je hranu i nadala se da on ne očekuje da će za njega kuhati. Sada nije mogla posvećivati pažnju jelu. Čekale su je dvije srneće kože da ih rasiječe i osuši. Tražila je životinje koje nisu bile opaljene, jer su joj trebale kože. Ali kad se prihvatila posla, sjetila se da je željela napraviti nove oštre noževe. Noževi se istupe pri radu - obično je lakše napraviti nove, a stari se preoblikuju u neko drugo oruñe, u strugače primjerice. Tupi nož ju je dotukao. Sjekla je kožu dok su joj suze od umora i poraza napunile oči i prelile se. Ejla, što ti je? - upita Džondalar. Ona samo nastavi snažnije sjeći. Nije mogla objasniti. On joj uze tupi nož iz ruke i podiže je. - Umorna si. Zašto ne legneš i ne odmoriš se malo? Ona potrese glavom, iako je očajnički željela učiniti što joj govori. - Koža srne, suho meso. Ne čekati, doñe hijena. Nije joj htio objašnjavati da mogu unijeti lovinu. Ona više nije jasno razmišljala. - Ja ću stražariti - reče. - Tebi treba odmora. Idi unutra i lezi, Ejla. Nju ispuni zahvalnost. On će stražariti! Nije joj palo na pamet da mu to predloži; nije bila sviknuta na nečiju pomoć. Oteturala je u spilju, tresući se od olakšanja, i svalila se na krzna. Htjela je reći Džondalaru koliko mu je zahvalna, pa je osjetila kako joj opet naviru suze, jer je znala da bi njezin pokušaj zahvaljivanja bio uzaludan. Ona ne zna govoriti! Džondalar je nekoliko puta ulazio u spilju tijekom noći,

ponekad zastavši da pogleda usnulu ženu. Brinuo se za nju, jer je bila nemirna; mahala je rukama i nešto nerazgovijetno mrmljala. Ejla je hodala po magli i plačući zvala u pomoć. Neka visoka žena, ovijena maglom kroz koju se nije naziralo lice, pružila joj je ruke. - Rekla sam da ću biti pažljiva, majko, ali kamo si otišla? - šaptala je Ejla. - Zašto nisi došla kad sam te zvala? Zvala sam i zvala, ali tebe nije bilo. Gdje si bila? Majko? Majko! Ne odlazi! Ostani ovdje! Majko, čekaj me! Nemoj me ostaviti! Priviñenje visoke žene nestade i magla se raziñe. Umjesto nje pojavi se neka druga žena, zdepasta i niska. Njezine jake mišićave noge bile su savijene, ali je hodala ravno i uspravno. Nos joj je bio velik i orlovski, s jakim istaknutim očnim lukovima, a donja isturena čeljust nije prelazila u bradu. Čelo joj je bilo nisko i spljošteno, ali glava je bila vrlo velika, na kratku i snažnu vratu. Oči su bile krupne, smeñe i pametne, ispunjene ljubavlju i tugom. Klimnula joj je glavom. - Iza! - kliknu Ejla za njom. -Iza, pomozi mi! Molim te, pomozi mi! - Ali Iza ju je samo zagonetno gledala. - Iza, zar me ne čuješ? Zašto me ne možeš razumjeti? Nitko te ne može razumjeti, ako ne govoriš pravilno reče neki drugi glas. Vidjela je čovjeka koji se pomagao štapom u hodu. Jedna mu je ruka bila odrezana u laktu. Lijeva strana lica bila mu je grozno ozlijeñena, nedostajalo mu je lijevo oko, ali desno mu je bilo puno snage, mudrosti i

sažaljenja. - Moraš naučiti govoriti, Ejla - rekao je Kreb i mahnuo jednom rukom, ali ona je iz njegovih usta čula Džondalarov glas. Kako ću govoriti? Ne mogu se sjetiti! Pomozi mi, Kreb, molim te! Tvoj totem je Spiljski lav, Ejla - reče stari mog-ur. Kao mrka strijela, velika mačka skoči meñu turove i obori jednu veliku crvenkastu kravu na zemlju. Ejla zinu, a dugozubi tigar se iskesi na nju, iz njuške mu se cijedila krv. Poñe prema njoj, a koljači mu postadoše sve veći i sve oštriji. Nalazila se u tijesnoj spilji i nastojala utonuti u kameni zid iza leña. Spiljski lav riknu. Ne! Ne! - viknu ona. Divovska šapa s oštrim pandžama pruži se k njoj i ostavi joj na lijevom bedru četiri usporedne ogrebotine. Ne! Ne! - kriknu ona. - Ne mogu! Ne mogu! - Oko nje se uskovitla magla. - Ne mogu se sjetiti! Visoka žena pruži ruke prema njoj. -Ja ću ti pomoći... Načas se raziñe magla, i Ejla ugleda neko lice koje joj je bilo donekle slično. Mučnina je steže, a iz pukotine u zemlji diže se smrad vlažnosti i truleži. Majko! Majkoooo! Ejla! Ejla! Što ti je? - prodrma je Džondalar. Bio je na izbojku kad je čuo kako vrišti nepoznatim jezikom. Utrčao je brže nego što je mislio da može. Ona sjede, a on je prihvati u krilo. - Oh, Džondalar! Sanjala sam, imala sam moru - zajeca ona. Sve je u redu, Ejla. Sad je sve u redu. Bio je potres. Eto što se dogodilo. Ona je poginula u potresu. Tko je poginuo u potresu? Moja majka, l Kreb, poslije. Oh, Džondalar, ja mrzim potrese! - Ona se strese u njegovu zagrljaju. Džondalar je malo odmaknu od sebe da je može pogledati. - Ispričaj mi svoj san, Ejla - reče. Ti snovi me progone otkad znam za sebe, uvijek mi se vraćaju. U jednom od njih, nalazim se u maloj spilji, a neka pandža se uvlači k meni. Mislim da me je tako moj totem obilježio. Drugoga se ne mogu ni sjetiti, ali uvijek se od njega probudim sa strahom i mučninom. Osim ovog puta. Sada sam je vidjela, Džondalar. Vidjela sam svoju majku! Ejla, čuješ li ti sebe? -.Što hoćeš reći? Ti govoriš, Ejla. Ti govoriš! Ejla je nekada znala kako se govori, pa premda nije bio isti jezik, znala je osjećaj, ritam, način govornog jezika. Zaboravila je kako se govori riječima jer joj je opstanak ovisio o drugom načinu komuniciranja, i jer je željela zaboraviti nesreću nakon koje je ostala sama. lako to nije bio svjestan napor, ona je slušala i pamtila više od samih riječi Džondalarova jezika. Sintaksa, gramatika, naglasak - sve je to bilo dijelom zvukova koje je od njega čula. Kao dijete koje se tek uči govoriti, rodila se sa sposob-

nošću i željom, trebalo je samo da trajno bude izložena govoru. Ali njezin motiv bio je jači nego u djeteta, a pamćenje razvijenije. Brže je učila. Iako

nije mogla ponoviti neke njegove zvukove i preljeve, postala je prirodni govornik njegova jezika. Govorim! Mogu govoriti! Džondalar! Ja razmišljam u riječima! Tada oboje shvatiše da je on drži, i oboje postaše svjesni toga. On spusti ruku na zemlju. Je li već jutro? - reče Ejla, videći da kroz vrata i rupu za dim prodire svjetlo. Skide sa sebe pokrivače. - Nisam znala da ću tako dugo spavati. Velika majko! Moram početi sušiti meso. - Usvojila je i njegove usklike. On se nasmiješi. Bilo je nečeg uzvišenog u njezinom iznenadnom govoru, ali kad je čuo kako njegove rečenice izlaze iz njezinih usta, bilo mu je smiješno. Ona pojuri na izJaz, zatim se sledi kad pogleda van. Protrlja oči i opet pogleda. Redovi sitno narezanog mesa visili su s jednog kraja izbojka na drugi, a meñu njima je gorjelo nekoliko malih vatara. Da li još sanja? Jesu li se odjednom pojavile sve žene iz Plemena da joj pomognu? Ima malo mesa koje sam ispekao na vatri, ako si gladna - reče Džondalar, praveći se da ništa ne vidi i prikrivajući smijeh. Ti? Ti si to učinio? Da. Ja sam to učinio. - Džondalar se prepusti smi jehu. Njezina reakcija na njegovo malo iznenañenje bila je bolja nego što se nadao. Možda još nije sposoban za lov, ali barem može oderali lovinu i pripremiti meso za sušenje, osobito otkad je napravio nove noževe. - Ali.. .ti si muškarac! - reče ona, zapanjena. Džondalarovo malo iznenañenje djelovalo je jače nego što se nadao. Članovi Plemena prenosili su predajom vještine koje su im omogućavale da opstanu. Nagon im je prenosio vještine predaka, a oni su ih predavali potomcima, pohranjujući ih u podsvijesti. Kroz mnogo naraštaja nastala je podjela zadataka na muške i ženske, tako da su članovi Plemena imali pamćenje ograničeno na spol. Jedan spol nije mogao obavljati zadaću drugoga; to im nije omogućavalo njihovo zajedničko pamćenje. Muškarac je u Plemenu mogao uloviti srnu i donijeti je u spilju. Mogao ju je čak oderali, iako nespretnije nego žena. Ako se potrudio, mogao je odsjeći koji komad mesa. Ali nikada mu ne bi palo na pamet da počne rezati meso i sušiti ga, a da se toga i sjetio, ne bi znao kako bi počeo. Sigurno nije mogao narezati uredne komadiće koji bi se lijepo i ravnomjerno sušili - a Ejla je upravo takve vidjela pred sobom. Zar muškarac ne smije rezati meso? - upita Džonda lar. Znao je da kod raznih plemena postoje različiti običaji u podjeli poslova na muške i ženske, ali htio joj je samo pomoći. Nije mislio da će se uvrijediti. U Plemenu žena ne može loviti, a muškarac ne može... pripremati hranu - pokuša ona objasniti. Ali ti si lovila. Njegova izjava postiže neočekivan rezultat. Ona je bila zaboravila da s njime dijeli razlike izmeñu Plemena i Drugih. Ja... ja nisam žena iz Plemena - reče ona, pomalo zbunjena. - Ja... - nije znala objasniti. - Ja sam kao ti, Džondalar. Ja sam jedna od Drugih. Dvadeset treće poglavlje Ejla se zaustavi, skliznu s Njiske i pruži mijeh s vodom Džondalaru. On ga uze i popi nekoliko velikih gutljaja. Nalazili su se daleko od spilje, na kraju doline, gotovo u stepi, i prilično daleko od potoka.

Zlaćana trava lelujala se na vjetru oko njih. Skupljali su zrnje prosa i divlje raži, ali nisu zaboravljali usput pobrati dvoredi ječam te jednozrni i dvozrni pir. Dosadna kretnja potezanja klasova duž svake stapke pretvarala se u naporan rad. Sitno proso, koje su stavljali na jedan kraj razdijeljene košare koja je svakome visila o vratu da ruke budu slobodne, lako se ubiralo, ali će mu trebati izvijavanje. Raž je išla u drugi kraj košare i lako se Ijuštila. Ejla objesi košaru o vrat i prihvati se posla. Džondalar joj se uskoro pridruži. Brali su žito neko vrijeme naporedo, zatim joj se on obrati. - Kako to izgleda jahati na konju, Ejla? - upita je. Teško je objasniti - reče ona i zastade da razmisli. Kad ideš brzo, uzbudljivo je. Ali lijepo je i kad se sporo jaše. Meni je ugodno jahati Njisku. - Opet se prihvati posla, zatim stade. - Bi li htio pokušati? Što? Jahati Njisku. On je pogleda, nastojeći proniknuti u dublji smisao njenih riječi. Htio je jahati, ta ga misao progoni već neko vrijeme, ali mu se činilo da nije toliko osobno vezan uz životinju, pa se bojao da ne bi bilo zgodno zahtijevati takvu uslugu. - Da, htio bih. Ali hoće li mi Njiska dopustiti? Ne znam. - Ona pogleda sunce da vidi koje je doba dana, zatim zabaci košaru na leña. - Možemo vidjeti. Sada? - upita on. Ona klimnu i već se okrenu. Mislio sam da si išla po vodu da možemo nabrati više žita. Išla sam, ali sam zaboravila da se udvoje mnogo brže bere. Gledala sam samo u svoju košaru, nisam navikla na pomoć. Stalno se iznenañivala videći što sve Džondalar zna. Nije bio samo voljan, bio je i sposoban učiniti sve što i ona, ili je mogao brzo naučiti. Sve ga je zanimalo, osobito je volio pokušati nešto novo. Mogla je vidjeti sebe u njemu. Sad je još bolje shvaćala koliko je morala biti čudnovata Plemenu. Ali oni su je prihvatili i pokušali prilagoditi svome načinu života. Džondalar takoñer zabaci košaru na leña i poñe za njom. - Rekao bih da je dosta za danas. Toliko si već nakupila žita, Ejla, a ječam još nije zreo. Ne znam zašto želiš da ga još beremo. To je za Njisku i ždrijebe. Trebat će im i trave. Njiska pase i zimi, ali kad je dubok snijeg, mnogi konji uginu. Objašnjenje je bilo dovoljno da uguši svaki njegov mogući prigovor. Hodali su kroz visoku travu, uživajući na suncu koje im je milovalo golu kožu. Džondalar je na sebi imao samo kratke hlače, koža mu je bila preplanula kao njezina. Ejla je imala ljetnu haljinicu koja ju je pokrivala od pasa do bedara, ali joj je bila važnija zbog nabora u kojima je nosila oruñe, praćku i druge stvari. Osim toga imala je još samo kožnu kesicu oko vrata. Džondalar se često divio njezinu čvrstom tijelu, ali nije pokazivao otvorene želje, niti ga je ona ičim pozivala. Veselio se unaprijed jahanju, pitajući se hoće li mu Njiska biti poslušna. Mogao se već brzo i spretno kretati. Noga mu je lijepo ozdravila, samo je malo hramao, ali se nadao da će i to s vremenom proći. Ejla je učinila čudo viñajući njegovu ranu; morao joj je biti beskrajno zahvalan. Razmišljao je o odlasku - nije bilo više razloga da ostane -ali činilo se kao da ga ona ne požuruje, pa je odgañao. Htio joj je pomoći da se spremi za iduću zimu; to je najmanje što joj duguje. Ona se morala postarati i za konje. On na to nije mislio. - Treba mnogo truda da se skupi hrana za konje, je li tako? Ne baš previše - reče ona. Nešto sam razmišljao. Rekla si da im treba i trava. Zar ne bi mogla rezati travu zajedno s klasjem i nositi je u spilju? Zatim, umjesto da skupljamo zrnje u ovo - on pokaza na

košare - mogli bismo ga odmah tresti u veće posude. A usput bismo imali i travu za njih. Ona zaslade da razmisli o toj ideji. - Možda... Ako se stabljike ostave da se osuše, zrnje će se lakše kidati. Ima još ječma i pšenice... valja pokušati. Širok smiješak razli se njezinim licem. - Džondalar, mislim da će biti dobro! Bila je tako iskreno uzbuñena, da se i on morao nasmiješiti. Njegovo odobravanje, njegova privlačnost, njegovo otvoreno uživanje u njoj - sve to zrcalilo se u njegovim čudesno zavodljivim očima. Njezin odgovor je bio prirodan i otvoren. Džondalar, tako mi je drago kad se smiješiš... meni, ustima, očima. On se nasmija svojim neočekivanim, neobuzdanim, silno pustopašnim smijehom. Ona je tako poštena, pomisli. Mislim da je uvijek bila samo iskrena. Kakva rijetka žena! Ejla je bila zatečena njegovom provalom smijeha. Njezin smiješak pristade na zarazu njegova veselja, prijeñe u smijuckanje, zatim preraste u nesputano izlijevanje radosti. Ostali su bez daha prije nego što su se pribrali, zapadajući ponovo u smijeh, zatim dišući duboko i brišući suzne oči. Nijedno nije znalo reći što je tako jako smiješno; njihov smijeh se napajao sam sobom. Ali se u njemu ispraznilo toliko nakupljene napetosti, da su toga bili svjesni. Kad su nastavili hodati, Džondalar obujmi Ejlu oko struka. Bila je to nesvjesna kretnja nakon zajedničkoga smijeha. On osjeti kako se ona napinje, pa odmah odmače ruku. Obećao je sebi, a i njoj, iako možda nije razumjela u ono vrijeme, da joj se neće nametati. Ako se ona zavjetovala da će se odricati Užitaka, on je neće dovesti u položaj da ga mora odbiti. Pomnjivo je pazio da poštuje njezinu ličnost. Ali mirisao je žensku bit u njezinoj toploj koži, osjetio je gipku punoću njezinih dojki kraj sebe. Odjednom se sjeti koliko dugo nije legao sa ženom, a kratke hlače nisu nimalo krile dokaze njegovih misli. Okrenuo se u stranu da mu se ne vidi očevidna nabreklost, ali to je bilo sve što je mogao učiniti da s nje ne strgne haljinicu. Produžio je korak dok gotovo nije počeo trčati ispred nje. Božice! Koliko želim tu ženu! - prošapta tiho. Suze su se skupljale u kutovima Ejlinih očiju dok ga je gledala kako odmiče ispred nje. Što sam učinila? Zašto bježi od mene? Zašto mi ne želi dati znak? Vidim njegovu potrebu, zašto se ne želi olakšati na meni? Jesam li toliko ružna? Ona uzdrhta sjetivši se njegove ruke oko struka; nosnice su mu bile pune muškog mirisa. Gazila je njegovim stopama, ne želeći mu izaći na oči, osjećajući se kao djevojčica koja je nešto zgriješila - samo što sada nije znala zašto je kriva. Džondalar je stigao do sjenovita šumarka kraj vode. Žudnja mu je bila toliko jaka da se nije mogao suzdržati. Čim joj je umaknuo s pogleda, mlazovi bijele sluzi štrcnuli su . po zemlji, a on se naslonio na drvo, držeći se i dalje i tresući se. Bilo je to samo olakšanje, ništa više, ali sad je bar mogao pogledati ženu a daje ne povali na zemlju i pokuša prisiliti. Uzeo je štapić i pokrio srž svojih Užitaka zemljom Velike majke. Zelandona mu je rekla da je šteta rasipati taj Majčin dar, ali ako je nužno, treba ga vratiti Njoj, prosuti ga po zemlji i pokriti. Zelandona je imala pravo, pomisli. To je samo rasipanje, u tome nema užitka. Hodao je duž rijeke, bilo mu je neugodno izaći na otvoren prostor. Vidio ju je kako ga čeka kraj velika kamena i naslanja se na Njisku. Izgledala je tako ranjiva dok se utjecala kobili da joj pruži pomoć i utjehu. Mogla bi se na

njega nasloniti, pomisli, on bi je utješio. Bio je siguran daju je rastužio, pa se postidio kao da je počinio neko neoprostivo zlodjelo. Nerado je izašao iz šumarka. - Ima trenutaka kad muškarac ne može zadržati vodu -šlaga joj uz slabašan smiješak. Ejla je bila iznenañena. Zašto izgovara riječi koje nisu istinite? Znala je što je učinio. Olakšao se. Muškarac iz Plemena prije bi zatražio družicu svoga voñe nego što bi se sam olakšao. Kad se ne bi mogao obuzdati, čak bi i njoj dao znak, koliko god mu bila ružna. Nijedan odrastao muškarac se ne bi sam olakšao. Samo dječaci, koji su dostigli tjelesnu zrelost ali nisu još ubili svoju prvu životinju, mogli su to učiniti. Ali Džondalaru je bilo draže da se sam olakša nego da njoj dade znak. To je bilo gore nego uvreda; to je bilo za nju poniženje. Nije obraćala pažnju na njegove riječi i izbjegavala je njegov pogled. - Ako želiš pojahati Njisku, prihvatit ću je dok se popneš na kamen i zakoračiš preko nje. Reći ću joj da želiš jahati. Možda će ti dopustiti. To je bio razlog da prestanu skupljati zrnje, sjetio se. Što se dogodilo s njegovim oduševljenjem? Kako se moglo toliko toga promijeniti na tako kratkoj šetnji s jednoga kraja polja na drugi? Pokušavajući ostaviti dojam daje sve u redu, on se pope na kamen, dok je Ejla privela kobilu bliže izbjegavajući i dalje njegov pogled. Kako je navedeš da ide kamo ti želiš? - upita on. Ejla je morala razmisliti o odgovoru. - Ja je ne navodim da ide, ona sama ide kamo ja želim. Ali kako zna kamo želiš ići? Ne znam... - Doista nije znala; o tome nije nikada razmišljala. Džondalar prijeñe preko toga pitanja. Ići će kamo god ga konj odnese, ako ga htjedne odnijeti. Položi joj ruku na hrbat da je umiri, pa zajaha. Njiska položi uši. Znala je da na njoj nije Ejla, jer je teret bio teži, nedostajao mu je neposredan osjećaj upravljanja, nije imao stisak Ejlinih bedara i nogu. Ali Ejla je bila kraj nje, držala joj je glavu, a muškarac je bio poznat. Kobila je bila neodlučna nekoliko časaka, ali onda se smirila. Što treba sada da radim? - upita Džondalar sjedeći na malenu konju tako da su mu dugačke noge visile sa strane; nije znao što bi s rukama. Ejla prisno potapša kobilu, zatim joj se obrati jezikom kretnji, uz mješavinu plemenskih i zelandonskih riječi. -Džondalar bi htio da ga malo poneseš, Njisko. Njezin glas je bio pun nagovaranja, njezine su ruke nježno pritiskivale; bilo je to dovoljno da je životinja posluša. Njiska poñe naprijed. Ako se moraš držati, zagrli je oko vrata - savjetova ga Ejla. Njiska je bila sviknuta nositi čovjeka na leñima. Nije poskakivala niti se ritala, ali bez upravljanja je malo oklijevala. Džondalar se nagnu da je pomiluje po vratu, da ohrabri i sebe i konja, ali ta kretnja sličila je na Ejlinu zapovijed da se brže krene. Neočekivani trzaj nagna muškarca da posluša Ejlin savjet. Obuhvatio je kobilin vrat i nagnuo se naprijed. Njiska je i to shvatila kao zapovijed da poveća brzinu. Kobila jurnu galopom preko polja; Džondalar se držao za njezin vrat svom snagom, dok mu je kosa vijorila na vjetru. Osjećao je vjetar na licu, a kad se napokon osmjelio proviriti izmeñu stisnutih vjeña, vidio je kako promiče zemlja s pogibeljnom brzinom. Plašio se, ali mu je bilo uzbudljivo! Shvatio je zašto Ejla nije znala opisati osjećaj jahanja. Bilo je to nalik na sklizanje niz ledeni brijeg zimi, ili na onaj davni doživljaj kad ga je velika jesetra povukla niz rijeku, ali mnogo uzbudljivije. Neko nejasno

gibanje s lijeve strane odvuče mu pažnju; riñe ždrijebe jurilo je kraj majke, održavajući korak s njom. Čuo je daleki zvižduk, oštar i prodoran, a konj se naglo okrenu i odjuri natrag. Sjedni! - viknu ona Džondalaru kad su se primakli. Kad kobila uspori trk u blizini žene, on se uspravi. Njiska se zaustavi pokraj kamena. Džondalar se malo tresao kad je sjahao, ali oči su mu sjale od uzbuñenja. Ejla pomilova kobiline znojne sapi, pa poñe za njom prema rijeci. Znaš li da je ždrijebe izdržalo cijeli put? Sjajan je trkač! Prema Džondalarovoj upotrebi te riječi, Ejla je znala da se u njoj krije nešto više od običnoga značenja. - Što je to "trkač"? - upita ga. Na Ljetnim saborima se održavaju natjecanja, raznih vrsta, ali najuzbudljivije su Utrke, natjecanja u brzom trča nju - objasni on. - Natjecatelji se nazivaju trkačima, a ta riječ je počela označavati svakoga tko nastoji u nečemu pobijediti, tko se trsi da ostvari neki cilj. To je riječ kojom se nešto odobrava i ohrabruje. Ždrijebe je doista trkač; ono voli trčati. Nastavili su hodati šuteći, a šutnja je sa svakim korakom postajala sve mučnija. - Zašto si mi rekla da sjednem? -upita Džondalar, pokušavajući prekinuti šutnju. - Mislio sam da si rekla da ne znaš kako nešto zapovijedaš Njiski. A kad sam na njoj sjeo uspravno, ona je usporila. Nikada prije nisam o tome razmišljala, ali kad sam te vidjela kako dolaziš, odjednom sam pomislila da moraš "sjesti". Isprva nisam znala kako da ti to kažem, ali kad si se morao zaustaviti, jednostavno sam znala. Dakle, ti daješ konju znakove. Neku vrst znakova. Pitam se da li bi ždrijebe moglo naučiti takve znakove reče on zamišljeno. Stigli su do litica oko kojih se savijala rijeka, da bi ugledali Njisku kako se valja u blatu i uživa u hladnoj vodi. Kraj nje je bilo ždrijebe sa sve četiri noge u zraku. Džondalar zastade da ih promatra, smiješio se, ali Ejla produži hod l oborene glave. Sustigao ju je kad se počela penjati stazom prema spilji. Ejla... - Ona se okrenu, a njemu tada ponestade riječi. - Ja... ovaj... želim ti zahvaliti. Bila je to riječ koju još nije dobro razumjela. U Plemenu nije postojalo ništa slično tome. Članovi svakog plemena tako ovise jedni o drugima da je uzajamna pomoć jedini način života. Hvale se nisu izražavale, kao što dijete ne zahvaljuje majci za brigu, niti to majka očekuje. Posebne usluge ili darovi nametali su obveze da se uzvrate istom mjerom, i nisu se uvijek primali sa zadovoljstvom. Najbliže pojmu zahvalnosti bilo je iskazivanje štovanja prema nekome tko je na višem položaju, obično se tako žena odnosila prema muškarcu. Njoj se sada činilo da joj Džondalar želi zahvaliti što mu je dopustila jahati na Njiski. Džondalar, Njiska ti je dopustila da na njoj jašeš. Zašto zahvaljuješ meni? Ti si mi u tome pomogla, Ejla. Osim toga, moram ti biti zahvalan za mnogo toga. Toliko si učinila za mene, toliko si se o meni brinula. Bi li ždrijebe reklo hvala Njiski što se brinula za njega? Ti si bio u nevolji, ja sam se brinula za tebe. Zašto onda ... "hvala"? Ali spasila si mi život. Ja sam žena koja liječi, Džondalar. - Pokušala je

razmisliti kako bi mu objasnila da se pri spašavanju nečijeg života spašava dijelak životnog duha, pa se zbog toga mora štititi osoba u kojoj prebiva; u stvari, tada ti ljudi postaju bliži nego braća. Ali ona je izlječiteljica; njoj je predan dijelak svačijeg duha s komadom crnog manganova dioksida koji nosi u amuletu. Nitko joj ne mora biti zahvalan. - Hvala nije potrebna - reče na kraju. Znam da nije potrebna. Znam da si ti Žena koja liječi, ali meni je važno da znaš kako se osjećam. Ljudi govore jedni drugima hvala zbog pomoći. To je uljudnost, to je običaj. Penjali su se uzbrdicom jedno za drugim. Ona mu nije odgovorila, ali se sjetila Kreba koji je govorio da nije pristojno gledati preko graničnoga kamenja na tuñe ognjište. Teže joj je bilo naučiti običaje nego jezik Plemena. Džondalar kaže daje običaj izražavati zahvalnost meñu njegovim ljudima, uljudnost, ali to je još više zbunjuje. Zašto bi joj izražavao zahvalnost kad ju je netom posramio? Kad bi je neki član Plemena tako uvrijedio, ona bi za njega prestala postojati. Njegove će običaje teško naučiti, to je istina, ali zbog toga se nije osjećala manje poniženom. On pokuša probiti branu koja se podigla meñu njima, pa se zaustavi pred spiljom. - Ejla, žao mi je ako sam te na neki način uvrijedio. Uvrijedio? Ne razumijem tu riječ. Mislim da sam te nečim naljutio, da se zbog mene loše osjećaš. Nisam se naljutila, ali se zbog tebe loše osjećam. Njega zapanji to priznanje. - Žao mi je - reče on. Žao. To je uljudnost, je li? Običaj? Džondalar, kakva je korist od riječi kao što je "žao mi je"? To ništa ne mijenja, ja se zbog toga ne osjećam nimalo bolje. On provuče prste kroz kosu. Imala je pravo. Ako je nešto učinio - a mislio je da zna što je to - nimalo ne pomaže što mu je žao. Ne pomaže ni to što izbjegava otvoreno pitanje, što se s njim izravno ne suočava od straha da će izazvati nove nelagode. Ona uñe u spilju, skide košaru sa zrnjem i potače vatru da pripremi večeru. On uñe za njom, odloži košaru do njezine, privuče prostirku do vatre da sjedne i da je gleda. Služila se nekim oruñem koje joj je dao nakon rasijeca-nja srna, bilo joj je drago, ali je u nekim poslovima ipak radije upotrebljavala stari nož bez drška na koji se navikla. On pomisli kako se ona koristi svojim primitivnim nožem bolje nego itko drugi manjim, tanjim i oštrijim sječivima. Kao vještak u kalanju kremena prosuñivao je, procjenjivao i usporeñivao odlike obiju vrsta. Ne može se reći da je jedna vrsta bolja od druge, pomisli. Svaki oštar nož reže, samo što se za njezinu vrstu mora upotrijebiti više kremena. Ejli je bilo neugodno što je on izbliza promatra. Napokon poñe uzeti kamilice za čaj, nadajući se da će to odvratiti njegovu pozornost a nju smiriti. Ali njega je to samo podsjetilo da i dalje izbjegava glavni problem. Stoga prikupi svu odlučnost i obrati joj se izravno. Imaš pravo, Ejla. Kad kažem da mi je žao, to ne znači mnogo, ali ne znam što bih drugo rekao. Ne znam čime sam te uvrijedio. Molim te, reci mi zbog čega se loše osjećaš. On vjerojatno opet govori riječi koje nisu istinite, pomisli

ona. Kako to da ne zna? A čini se da je smućen. Ona obori pogled, zažalivši što je to pita. Dovoljno je podnositi poniženje, ne treba o njemu još razgovarati. Ali on ju je upitao. Osjećam se loše zato ... zato što nisam prihvatljiva. To je rekla svojim rukama koje su joj ležale u krilu držeći čaj. Što želiš time reći? Što znači da nisi prihvatljiva? Ne razumijem te. Zašto je to pita? Želi li da se ona još gore osjeća? Ejla ga pogleda. Bio je nagnut prema njoj, u očima mu je vidjela iskrenost i tjeskobu, u držanju tijela takoñer. Nijedan muškarac iz Plemena nikada se ne bi sam olakšao kad bi u blizini bila neka prihvatljiva žena. - Ona porumenje govoreći o svome neuspjehu i spusti pogled na ruke. - Bio si sav ispunjen potrebom, ali si pobjegao od mene. Zar se ne moram osjećati loše kad nisam prihvatljiva za tebe? Hoćeš li reći da si se uvrijedila zato što nisam ... - On sjede natrag i diže pogled. - Oh, Božice! Kako si mogao biti toliko glup, Džondalar? - upita spiljski prostor. Ona ga pogleda iznenañeno. Mislio sam da ne želiš da ti dosañujem, Ejla. Htio sam poštovati tvoje želje. Želio sam te toliko mnogo, nisam mogao više izdržati, ali kad god sam te dotaknuo, ti si se ukočila. Kako si ikada mogla pomisliti da ne bi bila prihvat ljiva za svakog muškarca? U njoj se rañalo razumijevanje koje-joj je blažilo bol oko srca. On ju je želio! Mislio je da ona njega neće! Opet su posrijedi običaji, različiti običaji. - Džondalar, samo je trebalo da mi dadeš znak. Nije važno što ja želim. Važno je što ti želiš. Zar ti... - On se odjednom zacrvenje. - Zar ti mene ne želiš? - U njegovim se očima vidjelo oklijevanje, strah da će biti odbijen. Ona je pozna vala taj osjećaj. Iznenadila se kad ga je vidjela u muškarca, ali on je u njoj raspršio i posljednju sumnju proževši je toplinom i nježnošću. Ja te želim, Džondalar. Poželjela sam te čim sam te ugledala. Kad si bio teško ranjen, kad nisam bila sigurna hoćeš li preživjeti, gledala sam te i osjećala... Iznutra mi je navirao taj osjećaj. Ali nikada mi nisi dao znak. - Ona opet spusti pogled. Rekla je više nego što je namjeravala. Žene iz Plemena bile su istančanije u svojim pozivima.

A sve ovo vrijeme ja sam mislio... Kakav je to znak o kojem stalno govoriš? U Plemenu, kad muškarac želi ženu, dade joj znak. Pokaži mi. Ona načini kretnju i zarumeni se. Te znakove nisu davale žene. l to je sve? Treba da samo to učinim? A što ti onda radiš? - Bio je zapanjen kad je ona ustala, klekla i ponudila se. Hoćeš reći: muškarac učini ovo, žena učini to, i to je sve? Već su spremni? Muškarac ne daje znak ako nije spreman. Zar ti danas nisi bio spreman? Sad je bio na njemu red da pocrveni. Zaboravio je koliko je bio spreman, što je učinio da se obuzda i da ne navali na nju. Dao bi sve da je znao taj znak. - A što će biti ako ga žena ne želi? Ili ako ona nije spremna?

Ako muškarac dade znak, žena odmah mora zauzeti položaj. - Sjetila se Brauda, a lice joj se smrkne od pretrp ljene boli i poniženja. U svakodoba, Ejla? - Vidio je njezinu muku i pitao se što znači. - Čak ako joj je to prvi put? - Ona potvrdno klimnu. - Je li se tebi tako dogodilo? Neki ti je muškarac samo dao znak? - Ona sklopi oči i proguta pljuvačku, pa opet klimnu. Džondalar je bio zapanjen, zgražao se. - Hoćeš li reći da ne postoje Prvi obredi? Da nema nikoga tko bi gledao i pazio da te muškarac ne povrijedi? Kakvi su to ljudi? Zar ih nije briga što će se dogoditi s djevojkom kad to čini prvi put? Prepuštaju bilo kojem muškarcu da je uzme kad se uspali? Da je prisili, bila ona spremna ili ne? Bez obzira da li je boli ili ne? - Ustao je i Ijutito koračao po spilji. - To je okrutno! To je neljudski! Kako se to može dopuštati? Zar nemaju nimalo smilovanja? Zar im nije nimalo stalo do drugih? Njegova provala ljutnje bila je tako neočekivana da je Ejla samo sjela i razrogačenih očiju gledala kako Džonda-lara o,buzima pravedna srdžba. Ali kad su njegove riječi postale pogrdne, ona je zaklimala glavom niječući njegove navode. - Ne! - rekla je napokon izričući glasno svoje neslaganje. - To nije istina, Džondalar. Njima je stalo do drugih. Iza me je našla, ona se pobrinula za mene. Prihvatili Dolina konja su me, postala sam član Plemena, iako sam se rodila meñu Drugima. Oni me nisu morali primiti. Kreb nije shvatio da me je Braud uvrijedio, jer nikada nije imao družice - nastavila je Ejla. - Kreb nije poznavao žene na taj način, a Braud je imao pravo na to. Pa kad sam zatrudnjela, Iza se pobrinula za mene. Sama je oboljela tražeći lijekove za mene, da ne izgubim dijete. Bez nje bih bila umrla kad se rodio Dark. Njega je Brun prihvatio, iako je svatko smatrao da je nakazan. Ali nije bio nakazan. Sada je jak i zdrav... - Ejla zastade videći da Džondalar zuri u nju. Ti imaš sina? Gdje je? Ejla nije spominjala sina. l nakon tako duga vremena bilo joj je bolno pomisliti na njega. Znala je da če svaki spomen izazvati pitanja, iako je na koncu trebalo sve reći. Da, imam sina. Još je s Plemenom. Dala sam ga Ubi kad me je Braud otjerao. Otjerao te je? - On sjede. Ona dakle ima sina. Imao je pravo kad je mislio da je bila noseća. - Zašto bi netko natjerao majku da ostavi svoje dijete? Tko je taj... Braud? Kako bi mu objasnila? Sklopila je načas oči. - On je voña. Brun je bio voña kad su me našli. On je dopustio Krebu da me prime u Pleme, ali je ostario, pa je odredio da Braud bude voña. Braud me je oduvijek mrzio, čak i kad sam bila mala djevojčica. On te je povrijedio, je li? Iza mi je rekla što je znak, kad sam postala žena, ali mi je objasnila da muškarci to čine s onim ženama koje im se sviñaju. Braud je to učinio jer mu je bilo drago da mi napakosti. Ali ja mislim da ga je moj totem na to naveo. Duh Spiljskog lava znao je koliko sam željela dijete. Kakve veze ima taj Braud s tvojim djetetom? Velika majka zemlja blagoslivlje kad sama to želi. Je li tvoj sin bio u njegovu duhu? Kreb je rekao da duhovi prave djecu. Govorio je da žena proguta muškarčev totem. Ako je dovoljno jak, on će pobijediti njezin totem, oduzet će mu životnu silu i začeti nov život u njoj. To je zastarjelo mišljenje. Majka zemlja odlučuje da

se muškarčev duh pomiješa sa ženinim duhom kad blago slovi ženu. Ja ne vjerujem da duhovi prave djecu. Ni duhovi totema, ni duhovi koje miješa tvoja Velika majka. Ja mislim da se život začinje kad je muškarčev organ pun i kad uñe u ženu. Mislim da zbog toga muškarci imaju tako snažnu potrebu, a žene opet tako jako žele muškarce. To ne može biti, Ejla. Znaš li ti koliko puta muškarac može staviti svoju muškost u ženu? Žena ne bi mogla imati toliko djece. Muškarac stvara ženu, uz pomoć Majčina dara Užitaka; on je otvara da bi duhovi mogli ući. Ali Majčin najsvetiji dar života dat je samo ženama. One primaju duha i stvaraju život, i postaju majke kao Ona. Ako muškarac časti Nju, ako cijeni Njezine darove i zavjetuje se da će preuzeti brigu nad ženom i njezinom djecom, Božica može odlučiti da njegov duh bude u djeci njegova ognjišta. Sto je dar Užitka? Dobro pitanje. Ti nikada nisi spoznala Užitak, je li tako? - reče on i sam se začudi svome slijedu misli. - Nije ni čudno što nisi znala kad sam ja... Ti si bila blagoslovljena djetetom a nisi prošla Prve obrede. Tvoje Pleme je doista čudnovato. Svi ljudi koje sam vidio na Putovanju znali su za Majku i Njezine darove. Dar Užitka je osjećaj muškarca i žene koji se meñusobno žele, oni jedno drugome pružaju taj Užitak. To je kad je muškarac pun i kad se mora olakšati sa ženom, je li tako? - reče Ejla. - To je kad metne svoj organ na mjesto kuda izlaze djeca. Je li to dar Užitka? Da, to je, ali u tome ima mnogo više. Možda, ali svi .su mi govorili da nikada neću imati dijete jer mi je totem prejak. Svi su se iznenadili kad sam ga rodila, l nije bilo nakazno. Bilo je kao ja, a malo je sličilo i na njih. Ali zatrudnjela sam tek kada mi je Braud stalno davao znakove Nitko drugi me nije želio - ja sam previše velika i ružna. Čak ni na Zboru Plemena nije se našao nitko tko bi me poželio, iako sam imala položaj Izine kćeri. Nešto u njezinoj priči poče mučiti Džondalara, kopkalo ga je trajno, ali mu je izmicalo. Rekla si da te je našla vidarica... kako se ono zvala? Iza? Gdje te je našla? Odakle si došla? Ne znam. Iza mi je rekla da sam se rodila meñu Drugima, meñu ljudima koji su kao ja. Kao ti, Džondalar. Ne sjećam se ničega iz prijašnjeg života, čak ni lica svoje majke. Ti si jedini čovjek što sam ga ikada vidjela da sliči na mene. Džondalar je osjećao nelagodu u želucu dok ju je slušao. O Drugima sam saznala od jedne žene na Zboru Plemena. Bojala sam ih se zbog toga, sve dok nisam srela tebe. Ona je imala djevojčicu, bila je slična mome Darku, kao da sam je ja rodila. Oda je htjela da se njezina kći spari s mojim sinom. Govorilo se da je njezino dijete nakazno, ali ja mislim da je u njoj to dijete začeo jedan od Drugih kad ju je prisilio da se na njoj olakša. Taj muškarac ju je prisilio? l ubio njezinu prvu kćer. Oda je bila s dvije druge žene, a došlo je mnogo Drugih, ali im nisu dali uobičajene znakove. Kad ju je jedan od njih zgrabio, Odino prvo dijete

je palo i udarilo glavom o kamen. Odjednom se Džondalar sjeti one družine mladića iz Spilje na dalekom zapadu. Htio se otresti zaključaka koji su se sami nametali. Ipak, ako bi to jedna družina učinila, zašto ne bi i druga? - Ejla, ti stalno govoriš da nisi kao ostali članovi Plemena. Po čemu se oni razlikuju? Niži su; zato sam se onoliko iznenadila kad si ustao. a sam uvijek bila najviša, uključujući i muškarce. Zbog toga me nisu željeli, ja sam previsoka, preružna. Po čemu još? - Nije to želio pitati, ali se nije mogao zaustaviti. Morao je doznati. Njihove oči su smeñe. Iza je mislila da nešto nije u redu s mojim očima jer imaju boju neba. Dark ima njihove oči, ima i... kako se kaže... izbočene obrve, ali čelo mu je kao moje. Njihove glave su spljoštenije... Zbitoglavci! - Usta mu se skupiše od gañenja. Majko blaga, Ejla! Ti si živjela s onim životinjama! Dopustila si jednom od njihovih mužjaka... - On se strese. - Rodila si... nakazu pomiješanih duhova, pola ljudsku a pola živo tinjsku spodobu! - Kao da je dotaknuo nešto gnusno, Džondalar ustuknu i skoči na noge. Postupio je prema nesvjesnoj predrasudi, prema pretpostavkama o kojima se ne razmišlja, o kojima nikada nitko nije raspravljao. Ejla isprva nije ništa razumjela, gledala ga je s čuñenjem. Ali u njegovu je izrazu bilo mnogo gañenja, to ju je podsjetilo na njezine osjećaje prema hijenama. Onda su njegove riječi počele dobivati značenje. Životinje! On životinjama naziva ljude koje ona voli! Smrdljivim hijenama! Nježni i dragi Kreb, koji je ipak bio najstrašniji i najmoćniji sveti čovjek u Plemenu - zar je Kreb bio životinja? Iza, koja ju je njegovala i nadomjestila joj majku, koja ju je naučila liječiti - zar je Iza bila smrdljiva hijena? l Dark! Njezin sin! - Što misliš kad kažeš da su životinje? - viknu Ejla, stojeći na nogama i gledajući ga u lice. Nikada prije nije povisila glas u srdžbi, bila je iznenañena njegovom snagom i žestinom. - Kreb i Iza, životinje? Moj sin, napola čovjek? Ljudi iz Plemena nisu nekakve smrdljive hijene! Bi li životinje uzele ranjenu djevojčicu? Bi li je životinje prihvatile kao svoj porod? Bi li se za nju brinule? Bi li je odgojile? Što misliš, gdje sam naučila nalaziti hranu? Ili kuhati? Što misliš, gdje sam naučila liječiti? Da nije bilo tih životinja, ja sada ne bih bila živa; a ni ti, Džondalar! Ejla predahnu, pa nastavi: - Kažeš da su članovi Plemena životinje, a da su Drugi ljudi? No, zapamti ovo: U Plemenu su spasili dijete Drugih, a Drugi su ubili njihovo dijete. Kad bih mogla birati izmeñu ljudi i životinja, izabrala bih smrdljive hijene! Ona izjuri iz spilje, otrča niz strminu i zatim zazvižda Njiski. Dvadeset četvrto poglavlje Džondalar je bio zapanjen. Izašao je za njom i motrio je s izbojka. Zajahala je i odjurila niz dolinu. Ejla je uvijek bila tako ljupka, nikada se nije naljutila. Zbog toga je njezin ispad bio još začudniji. Uvijek je smatrao da je pošten i uviñavan kad je riječ o zbitoglavcima. Smatrao je da ih treba ostaviti na miru, da ih se ne smije mučiti ni dražiti, i nikada ne bi namjerno ubio kojega od njih. Strašno ga je vrijeñala pomisao da neki čovjek upotrijebi ženku zbitoglavaca za Užitak. A da je čuo da je neki od njihovih mužjaka upotrijebio jednu ženu na isti način, duboko bi se zgrozio. Ta žena bi bila okaljana. A on je toliko želio ovu ženu. Sjetio se prostačkih priča koje su kazivali neozbiljni dječaci i momci, pa se zgrčio u preponama, kao da je već zaražen, kao da će mu ud uvenuti i sagnjiti. Po nekoj milosti Velike majke zemlje bio je pošteñen.

Ali što je još gore, ona je rodila nakazu, štene zlih duhova o kojem se ne bi smjelo ni razgovarati u pristojnom društvu. Mnogi su poricali da nešto slično tome uopće postoji, ali o njima se ipak ponekad govorilo. Ejla to nipošto nije porekla. Otvoreno je priznala, ustala i počela braniti dijete.., kao što bi svaka majka skočila u obranu svoga djeteta. Bila je uvrijeñena, naljutila se što je o njima uopće govorio pogrdnim riječima. Je li nju doista odgojio čopor zbitoglavaca? Sreo je nekoliko zbitoglavaca na Putovanju, l sam se pitao da li su oni životinje. Sjetio se dogañaja s mladim mužjakom i starijom ženkom. Razmislivši bolje, zar se mladi mužjak nije poslužio kamenim nožem da prepolovi ribu, upravo onakvim kakvim se Ejla služila? A njegova majka je nosila kožu oko sebe, baš kao Ejla. Ejla se čak slično ponašala, osobito u početku; ona sklonost obaranju pogleda, samozatajivanju kao da ne postoji. Krzna na njezinu ležaju bila su jednako meka kao vučja koža koju su mu dali. A njezino koplje! To teško primitivno koplje - zar nije bilo kao koplja koja su nosili zbitoglavci s kojima su se on i Tonolan sreli kad su se spustili s ledenjaka? Stalno mu je bilo pred nosom, trebalo je samo da pogleda. Zašto je smislio priču o Onoj koja služi Majci, o kušnji kojoj se podvrgava radi usavršenja vještine? Bila je vješta kao svi izlječitelji, možda vještija od mnogih. Je li sve to naučila od zbitoglavaca? Promatrao je njezino jahanje u daljini. Bila je veličanstvena u svome gnjevu. Poznavao je mnoge žene koje su povisivale glas na najmanji izazov. Marona je bila svadljiva, razdražljiva, vrištala je, sjeti se pomislivši na ženu kojoj je bio obećan. Ali njega je to privlačilo. Volio je jake žene. One su bile izazov, i znale su biti samostalne, nisu se lako prepuštale njegovim strastima koje su se u rijetkim prilikama pokazivale. Slutio je da u Ejli drijema velika snaga, usprkos njezinoj pokornosti. Pogledaj kako se drži na konju, pomisli. Ona je izvanredna i lijepa žena. Odjednom se sledi od pomisli što je učinio. Njegovo lice ostade bez krvi. Ona mu je spasila život, a on se od nje odmaknuo kao da je okaljana! Posvetila mu je svu pažnju, a on joj je platio podlim gañenjem. Njezino je dijete nazvao nakazom, dijete koje očito voli. Zgranula ju je njegova bezosjećajnost. Utrča u spilju i baci se na ležaj. Na njezin ležaj. Spavao je na ležaju žene od koje se upravo odmaknuo uz uvredljive riječi. - Oh, Božice! - kriknu. - Kako si mi mogla dopustiti da to učinim? Zašto mi nisi pomogla? Zašto me nisi zaustavila? Pokrio je lice krznom. Od dječaštva se nije osjećao tako jadno. Mislio je da ga je to minulo, l onda je postupao ne razmišljajući. Zar se nikada neće opametiti? Zašto se nije naučio uviñavnosti? Uskoro će otići; noga mu je ozdravila. Zašto se nije mogao svladavati dok ne ode? U stvari, zašto je još tu? Zašto joj nije zahvalio i otišao? Ništa ga ne drži. Zašto je ostao i prisiljavao je da odgovara na pitanja koja ga se ne tiču? Tada bi se uvijek mogao sjećati nje kao lijepe, tajanstvene žene koja je živjela sama u dolini, opčaravala životinje i njemu spasila život. Zato što nisi mogao otići od te lijepe, tajanstvene žene, Džondalar, i ti to znaš! Zbog čega ti to toliko smeta? Koja je razlika ako je... živjela sa zbitoglavcima? Zbog toga što si je želio. A onda si pomislio da nije dovoljno dobra za tebe zato što je... što je dopustila... Glupane! Nisi slušao. Ona mu nije dopustila, on ju je prisilio! Bez Prvih obreda, l ti je optužuješ! Ona ti se otvorila, pokazala ti je ranjeno srce, a što si ti učinio? Gori si nego što je on bio, Džondalar. Bar je znala što je on osjećao. On ju je mrzio, želio ju je povrijediti. Ali ti! Tebi je vjerovala. Rekla ti je što

je osjećala prema tebi. Toliko si je želio, Džondalar, i mogao si je imati kad god si htio. Ali bojao si se da ćeš povrijediti vlastiti ponos. Da si više pažnje obraćao na nju, i da si manje brinuo o samom sebi, mogao si opaziti da se ne ponaša kao iskusna žena. Ponašala se kao uplašena djevojčica. Zar ih nisi imao dovoljno da vidiš razliku? Ali ona ne izgleda kao uplašena djevojčica. Ne, ona je samo najljepša žena što si je ikada vidio. Tako lijepa, tako pametna, tako sigurna - bojao si se nje. Bojao si se da će te odbiti. Tebe, velikog Džondalara! Muškarca kojega svaka žena želi. Sada možeš biti siguran da te više ne želi! Samo si mislio da je samouvjerena, a ona čak ne zna da je lijepa. Ona zapravo misli da je ružna. Kako itko može pomisliti da je ružna? Odrasla je meñu zbitoglavcima, sjećaš li se? Tko bi očekivao da oni misle o razlikama? Osim toga, tko bi Očekivao da bi oni uzeli neku čudnu djevojčicu? Bismo li mi uzeli neko njihovo dijete? Koliko li je godina tada imala? Nije mogla biti velika - ožiljci na bedru su stari. Moralo joj je biti strašno, izgubljena i sama, pred šapom spiljskog lava. A izliječila ju je jedna zbitoglavica! Kako zbitoglavci znaju liječiti? Ali od njih je učila, i vrlo je vješta. Toliko vješta da si pomislio kako je ona jedna od Onih koje služe Majci. Trebaš se okaniti klesanja kremena i početi kazivati priče! Nisi želio vidjeti istinu. Sada ti je poznata istina, pa što onda? Jesi li manje živ zato što je vještinu liječenja naučila od zbitoglavaca? Je li ona manje lijepa zato... zato što je rodila nakazu? Zbog čega je njezino dijete nakaza? Ti je još želiš, Džondalar. Prekasno je. Nikada ti više neće povjerovati, nikada se neće u te pouzdati. Ponovo ga obuze stid. Stisnu šake i raspali po krznima. Glupane jedan! Budalo, budalo, glupane! Sam si kriv! Zašto ne odeš? Ne možeš. Moraš je dočekati, Džondalar. Nemaš odjeće, nemaš oružja, nemaš hrane, ne možeš putovati bez ičega. Gdje ćeš sve to nabaviti? Na kojem drugom mjestu? Ovo je Ejlino mjesto, ovo je njezino stanište, sve to moraš od nje dobiti. Morat ćeš tražiti, bar malo kremena. Zatim možeš napraviti koplja. Zatim možeš loviti divljač, štaviti kožu da načiniš odjeću, vreću za spavanje, uprtnjaču. Trebat će ti mnogo vremena dok se spremiš, zatim godina dana za povratak, ako ne i više. Bit će ti prilično pusto bez Tono-lana. Džondalar zaroni dublje u krzna. Zašto je Tonolan morao umrijeti? Zašto onaj lav nije ubio mene mjesto njega? Niz lice mu se skojrljaše suze. Tonolan nikada ne bi počinio ovakvu glupost. Želio bih znati gdje je onaj klanac, mali brate. Želio bih da ti je neki vrač mogao pomoći na putu prema drugom svijetu. Strašno mi je kad pomislim da su ti kosti ostale da ih raznose strvinari. Začu topot kopita na kamenitoj stazi i pomisli da se Ejla vraća. Ali to je bilo ždrijebe. Ustade, izañe na izbojak i pogleda niz dolinu. Ejla se nije vidjela. - Što je s tobom, mladiću? Ostavili su te? Ja sam kriv, ali one će se vratiti... možda samo radi tebe. Osim toga, Ejla ovdje živi... sama. Pitam se koliko je dugo već ovdje. Sama. Pitam se da li bih ja to podnio. Eto, plačeš nad svojim glupostima, a pogledaj stoje ona prošla. Ona ne plače. Ona je tako izvanredna žena. Lijepa. Veličanstvena, l sve si to izgubio, Džondalar, glupane! Oh, Božice! Da mi je to popraviti. Džondalar je pogriješio. Ejla je plakala, plakala je kao nikada prije. Nije od plača postala slabija, samo joj je pomoglo da lakše podnese bol. Tjerala je Njisku dok nije odjahala daleko niz dolinu, zatim se zaustavila kraj mrtvaje potočića koji je utjecao u njezin potok. Zemlja unutar luka mrtvaje često je bila poplavljena, aluvijalni mulj je bio plodna osnova za gusto raslinje. Na tom je mjestu Ipvila

Iještarke i prepelice, te druge životinje koje se nisu mogle oprijeti privlačnom zelenilu - od svizaca do velikih srna. Sjaha s Njiske, napi se i umi suzno i prljavo lice. Osjećala se kao da je nešto ružno sanjala. Cijeli dan joj je prošao u vrtoglavom nizu emocionalnih uspona i padova, i pri svakom se uspinjala do sve viših vrhunaca ili propadala u sve dublje ponore. Mislila je da više ne može podnijeti nijedan udarac, u kojem god pravcu bio. Jutro je bilo dobro počelo. Džondalar je navaljivao da joj pomogne skupljati zrnje, i zapanjio ju je brzinom kojom je to naučio. Bila je sigurna da ga nikada nije brao, ali kad mu je pokazala kako se to radi, brzo je shvatio. To je bilo više nego par ruku koje pomažu. To je bilo društvo. Razgovarali ili ne, kad je dobila nekoga kraj sebe shvatila je koliko joj je to nedostajalo. Onda je nastupio mali nesporazum. Ništa ozbiljno. Ona je željela nastaviti branje, a on ga je želio prekinuti kad su popili svu vodu iz mijeha. Ali kad se vratila s potoka i shvatila da on želi jahati, pomislila je da će ga na taj način zadržati kod sebe. Ždrijebe mu je drago, pa ako mu se svidi jahanje, možda će ostati dok Ždrijebe ne odraste. Kad mu je ponudila jahanje, on je iskoristio priliku. Zbog toga su oboje bili izvanredno dobro raspoloženi. Tako je počeo onaj smijeh. Nije se tako smijala od vremena kad je Mladunče otišlo. Voljela je Džondalarov smijeh, čim bi ga čula razveselila bi se. Tada me je dotaknuo, pomisli. Nitko u Plemenu tako ne dodiruje, barem ne izvan granica ognjišta. Tko zna što muškarac i njegova družica rade po noći, pod krznima? Možda se dodiruju kao što to on čini. Da li se svi Drugi tako dodiruju izvan ognjišta? Bilo mi je drago kad me je dotaknuo. Zašto je pobjegao? Ejla je htjela umrijeti od sramote kad se sam olakšao; bila je uvjerena da je najružnija žena na svijetu. Poslije, u spilji, kad joj je rekao da ju je želio, da je mislio kako ona njega ne želi, gotovo je zaplakala od sreće. Dok ju je gledao, osjećala je kako se u njoj rada neka toplina, želja, pohlepa. Bio je tako ljut kad mu je ispričala o Braudu, da je bila sigurna kako mu se sviña. Možda drugi put kad bude spreman... Ali nikada neće zaboraviti kako ju je pogledao, kao komad usmrñena mesa. Čak se stresao. Iza i Kreb nisu životinje! Oni su ljudi. Ljudi koji su me prihvatili i odgojili. Zašto ih on mrzi? Ova je zemlja bila njihova. Njegova vrsta je došla poslije... moje vrste. Je li moja vrsta takva? Drago mi je što je Dark ostao u Plemenu Mogu misliti da je izobličen, Braud ga može mrziti zato što je moj sin, ali moje dijete neće biti životinja... nakaza. Tu je riječ upotrijebio. Ne mora je objašnjavati. Suze joj opet potekoše. Moje čedo, moj sin... On nije izobličen, on je jak i zdrav. On nije životinja, nije... nije... nakaza. Kako se mogao tako brzo promijeniti? Gledao me je, gledao me je svojim plavim očima... Zatim je ustuknuo kao da ću ga opeci, ili kao da sam zloduh kojega ime znaju samo mog-uri. Bilo je to gore nego smrtna kletva. Oni su se samo okrenuli i više me nisu vidjeli. Bila sam samo mrtva i pripadala sam drugom svijetu. Oni nisu na me gledali kao da sam... nakaza. Suton je donio večernju svježinu, l u doba najvrućih ljetnih dana stepe su hladne po noći. Drhtala je u ljetnoj haljini. Da sam se sjetila ponijeti šator i krzno... Ne, Njiska će se brinuti zbog ždrebeta, treba ga podojiti. Kad je Ejla ustala od potoka, Njiska je podigla glavu iz bujne trave, dokasala do nje i usput preplašila dvije jarebice. Ejlina reakcija bila je nagonska. Istodobno je izvukla praćku i segnula za oblucima. Ptice su jedva uzletjele, kad jedna za drugom tresnuše na zemlju. Ona ih pokupi, potraži gnijezdo, pa onda zastade. Zašto tražim jaja? Hoću li Krebovo najdraže jelo napraviti za Džondalara? Zašto bih mu išta kuhala, osobito ono što je Krebu bilo najmilije? Ali kad je

ugledala gnijezdo - bila je to tek mala udubina na tlu, sadržavala je sedam jaja -slegnula je ramenima i pažljivo ih pokupila. Položila je ptice i jaja kraj vode, zatim nabrala snop dugačke trske. Trebalo joj je tek nekoliko časaka da načini košaricu; upotrijebit će je samo da prenese jaja, zatim će je baciti. Drugim trskama je svezala jarebice za noge. Već im je raslo krupno zimsko perje. Zima. Ejla se strese. Nije željela pomišljati na zimu, na hladnoću i dosadu. Ali zima joj nikada nije posvema izlazila iz glave. Ljeto je bilo tek vrijeme priprema za zimu. Džondalar će otići! To je znala. Bilo je glupo misliti da će ostati s njom u dolini. Zašto bi ostao? Bi li ona ostala da ima

svoje ljude? Bit će gore kad on ode... čak da je nije onako pogledao. Zašto je morao doći? Prenerazio ju je zvuk vlastitoga glasa. Nije bila navikla čuti samu sebe kad je sama. - Ali sada mogu govoriti. To mi je Džondalar dao. Ako sretnem ljude, bar mogu s njima razgovarati. A znam da ljudi žive na zapadu. Iza je imala pravo, vjerojatno postoje mnogi ljudi, mnogi Drugi. Prebaci par jarebica preko Njiskina vrata, a košaru zadrža meñu nogama. Rodila sam se meñu Drugima... Nañi sebi par, govorila mi je Iza. Mislila sam da mi je totem poslao Džondalara, ali se pitam bi li mi totem poslao onakav pogled. Kako me je mogao onako pogledati? - kriknu kroz grčevit jecaj. - O Spiljski lave, ne želim više biti sama. - Ejla se prepusti suzama, omlohavi. Njiska opazi da joj ne daje pravac, ali to nije bilo važno. Ona zna put.- Nakon nekog vremena Ejla se uspravi. Nitko me ne prisiljava da ostanem ovdje. Sada mogu govoriti... ... i mogu reći svima da Njiska nije konj koji se lovi nastavi glasno podsjećajući se što treba činiti. - Sve ću spremiti, i idućeg proljeća ću poći. - Znala je da više neće odgoditi odlazak. Džondalar neće odmah poći. Treba mu odjeća i oružje. Možda ga je moj Spiljski lav poslao da me pouči. Zato moram naučiti sve što mogu prije nego što ode. Promatrat ću ga, postavljat ću mu pitanja, bez obzira na to kako će me gledati. Braud me je mrzio sve one godine što sam provela u Plemenu. Podnijet ću ako me Džondalar... ako me... bude mrzio. Sklopi oči da- suzbije suze. Dotače amulet, sjetivši se što joj je Kreb davno rekao: "Kad nañeš znak koji totem ostavi za tebe, metni ga u svoj amulet. On će ti donijeti sreću." Ejla je sve znakove metnula u amulet. Spiljski lave, tako sam dugo bila sama, metni sreću u moj amulet. Sunce je već bilo zašlo kad je krenula uz potok. Tama se uvijek brzo hvatala. Džondalar je opazi kako se vraća pa joj siñe u susret. Ejla je tjerala Njisku u propanj, pa se gotovo sudarila s njim kad je izbila iz litice. Konj je skrenuo, zamalo da nije zbacio ženu. Džondalar pruži ruku da je zadrži, ali kad osjeti njezinu golu kožu, povuče ruku misleći da ga ona sigurno prezire. On me mrzi, pomisli Ejla. Ne može me ni dotaknuti. Ona proguta pljuvačku i dade Njiski znak da produži. Kobila prijeñe žal i krenu uz strminu s Ejlom na leñima. Žena sjaha pred spiljom i kliznu unutra, žaleći što nema nikamo drugdje otići. Htjela se sakriti. Ostavila je jaja kraj ognjišta, skupila naramak krzna i odnijela ih u spremišni dio. Položila ih je s druge strane polica za sušenje bilja, usred neupotrijeb-Ijenih košara, prostirki i zdjela, zatim se bacila na njih i pokrila po glavi.

Malo poslije čula je Njiskina kopita, zatim ždrijebe. Tresla se, borila se sa suzama, bolno svjesna muškarčeva kretanja po spilji. Poželjela je da on ode, da se bar može isplakati sama. Nije čula njegove bose noge kad joj se približio, ali je znala da je kraj nje pa je nastojala da se ne trese. Ejla? - reče on. Ona ne odgovori. - Ejla, donio sam ti čaja. - Ona se ukočeno držala. - Ejla, ne moraš tu biti. a ću se preseliti. Ja ću prijeći s druge strane ognjišta. On me mrzi Ne može biti pokraj mene, pomisli ona prigušivši jecaj. Želio bi otići, želio bi me ostaviti. Znarn da od toga nema koristi, ali moram ti reći. Žao mi je, Ejla. Žao mi je više nego što mogu reći. Nisi zaslužila ono što sam ti učinio. Ne moraš mi odgovoriti, ali ja ti moram ovo reći. Uvijek si bila poštena prema meni, sad je čas da i ja budem iskren prema tebi, za promjenu. Razmišljao sam cijelo vrijeme, otkad si odjahala. Ne znam zašto sam učinio... ono što sam učinio, ali želio bih objasniti. Kad nas je napao onaj lav, i kad sam se poslije probudio ovdje, nisam znao gdje sam, nisam shvaćao zašto ne razgovaraš sa mnom. Bila si mi zagonetka. Zašto si ovdje "sama? Počeo sam smišljati priče o tebi, da si čarobnica koja samu sebe iskušava, da si sveta žena koja se odaziva službi Majke. Kad nisi odgovorila na moje grube pokušaje da s tobom podijelim Užitke, mislio sam da ih se odričeš zbog svoje kušnje. Mislio sam da je Pleme skupina čarobnjaka i vračeva s kojima živiš. Ejla se prestala tresti; slušala je ali se nije micala. Mislio sam samo na sebe, Ejla. Ne znam hoćeš li ovo povjerovati, ali ja... mene su smatrali privlačnim muškar cem. Većina žena željela je... moju pažnju. Mogao sam l birati. Mislio sam da me odbijaš. Na to nisam navikao, to mi je povrijedilo ponos, ali nisam htio priznati da je tako. Zbog toga sam valjda smislio priču o tebi, da mogu naći razloge zbog kojih me nisi htjela. Da sam te bolje promatrao, mogao sam znati da nisi iskusna žena koja me odbacuje, nego da više sličiš na djevojku prije Prvih obreda, da si nesigurna i pomalo uplašena i da se želiš svidjeti. Ja sam to morao vidjeti prije nego itko drugi, jer sam ... nije važno. Nije važno. Ejla otkri glavu; slušala je tako napeto da je mogla čuti kako joj srce kuca. Vidio sam samo Ejlu kao ženu. l, vjeruj mi, ti ne izgledaš kao djevojka. Mislio sam da me razdražuješ kad si govorila da si velika i ružna. Nisi mi se rugala? Ti zaista tako misliš. Možda si zbit... ljudima koji su te odgojili bila previsoka, i različita, ali moraš znati, Ejla, da nisi ni velika ni ružna. Ti si lijepa. Ti si najljepša žena koju sam ikada vidio. Ona se prevrnu i sjede. - Lijepa? Ja? - reče. Zatim od nevjerice pade na krzna, plašeći se nove boli. - Ti se sa mnom rugaš. On se primaknu da je dotakne, zatim zastade i odmače ruku. - Ne mogu te okriviti što mi ne vjeruješ... poslije onoga što sam danas učinio. Možda bih i to morao objasniti. Teško je zamisliti što si sve proživjela. Ostala si siroče i odgojili su te... tako različiti ljudi. Imala si dijete, uzeli su ti ga. Natjerali su te da odeš od jedinog doma koji si znala, da se suočiš s nepoznatim svijetom, da ovdje živiš sama. To je veća kušnja nego što je ijedna sveta žena ikada sanjala da bi joj se podvrgla. Rijetko tko bi sve to preživio. Ti nisi samo lijepa, Ejla, ti si jaka. Jaka si u sebi. Ali možeš biti još jača. Moraš znati što ljudi osjećaju prema onima koje nazi

vaš Plemenom, l ja sam slično mislio... Ljudi o njima misle da su životinje... Oni nisu životinje! - reče ona. Ali ja to nisam znao, Ejla. Neki mrze tvoje Pleme. Ne znam zašto. Kad dobro promislim, životinje - prave životi nje koje se love - nitko ne mrzi. Možda ljudi u srcu znaju da su zbitoglavci, tako ih nazivaju, Ejla, kao i oni, da su ljudska stvorenja. Ali tako se razlikuju od nas. To je strašno, to plaši. Ali neki ljudi prisiljavaju njihove žene... ne mogu reći na dijeljenje Užitaka. To nije prava riječ. Možda na tvoj način... "da se olakšaju". Ne znam zašto to čine, kad o njima govore kao o životinjama. Ne znam mogu li se miješati duhovi, rañati djeca... Jesi li siguran da je tu riječ o duhovima? - upita ona. Govorio je tako uvjereno, pitala se da li je u pravu. Bilo što bilo, ti nisi jedina koja ima dijete koje je mješavina čovjeka i zbitoglavca, iako ljudi ne govore,.. Oni su Pleme, oni su ljudska stvorenja - prekide ga ona. Često ćeš čuti tu riječ, Ejla. Moram ti to reći. Moraš takoñer znati da se ne odobrava ako muškarac prisili ženu iz Plemena, ali se prelazi preko toga. Ali ako žena "dijeli Užitke" s mužjakom zbitoglavcem... to joj većina ljudi ne oprašta. To je nakazno? Džondalar se lecnu, ali ustraja. - Da, Ejla, to je nakazno. Ja nisam nakaza! - planu ona. - Ni Dark nije nakaza! Nije mi se sviñalo ono što je Braud činio, ali to nije bilo nakazno. Da je to činio neki drugi muškarac olakšavajući potrebu, ali bez mržnje, ja bih to prihvatila kao svaka druga žena u Plemenu. Nema sramote u tome što je netko žena u Plemenu. Ostala bih s njima, čak i kao Braudova druga žena, samo da sam mogla. Željela sam ostati kraj svoga sina. Nije me briga što to ljudi ne odobravaju! On joj se morao diviti, ali je znao da joj neće biti lako. -Ejla, ne velim da se moraš stidjeti. Samo ti kažem što možeš očekivati. Možda bi mogla reći da dolaziš od nekih drugih ljudi. Džondalar, zašto mi govoriš da kažem riječi koje nisu istinite? Ne znam kako bih to učinila. U Plemenu nitko ne govori neistine, to bi se znalo. To bi se vidjelo. Čak ako se netko usteže da nešto rekne, i to se zna. Ponekad je dopušteno... zbog pristojnosti, ali se zna. Ja vidim kad ti kažeš riječi koje nisu istinite. Tvoje mi lice to kaže, i tvoja ramena, i ruke. On se zacrveni. Jesu li njegove laži tako očite? Bilo mu je drago što je odlučio biti iskren. Možda bi mogao od nje nešto naučiti. Poštenje i iskrenost bili su dijelovi njezine unutarnje snage. Ejla, ne moraš učiti kako se laže, ali moram ti reći ove stvari prije nego što odem. Ejla osjeti kako joj se u želucu stvara grč, kako joj se grlo steže. On će otići. Htjela je potonuti u krzna i opet se sakriti. - Mislila sam da ćeš otići - reče. - Ali nemaš opreme za put. Što ti treba? Ako mi možeš dati kremena, mogao bih napraviti oruñe, i poneko koplje. Ako mi kažeš gdje je odjeća koju sam nosio, mogao bih je popraviti. Obramenica je možda još u dobru stanju, ako si je donijela iz klanca. Što je obramenica? Nešto kao uprtnjača, samo što se nosi o jednom

ramenu. U zelandonskom nema riječi za nju; njome se služe Mamutove!, l odjeća na meni je bila mamutovska... Ejla potrese glavom. - Zašto je to različita riječ? Mamutovski jezik je različit. Različit jezik? Koji si jezik mene učio? Džondalaru je bilo nelagodno. - Učio sam te svoj jezik, zelandonski. Nisam mislio... Zelandonci žive na zapadu? - upita Ejla; osjećala je neku neugodnost. Da, ali daleko na zapadu. Mamutovci žive bliže. Džondalar, naučio si me jezik kojim govore ljudi što žive vrlo"daleko, a ne onaj kojim govore ljudi koji žive blizu. Zašto? Ja... nisam o tome razmišljao. Učio sam te svoj jezik - reče on. Bilo mu je strašno; ništa nije učinio kako treba. l ti jedini njime govoriš? On potvrdi glavom. Njoj se želudac zgrči. Mislila je da je poslan da je nauči govoriti, ali ona može razgovarati samo s njim. - Džondalar, zašto me nisi naučio jezik koji svatko poznaje? Ne postoji jezik koji svatko poznaje. Mislim na onaj kojim se služiš kad razgovaraš sa svojim duhovima, ili sa svojom velikom majkom. Mi nemamo poseban jezik za razgovor s Njom. Kako razgovarate s ljudima koji ne poznaju vaš jezik? Učimo meñusobno. Ja znam tri jezika, te nekoliko riječi iz nekih drugih. Ejla se opet tresla. Mislila je daće moći napustiti dolinu i razgovarati s ljudima koje sretne. Što će sada? Ustala je, on takoñer. - Htjela sam naučiti sve tvoje riječi, Džondalar. Moram znati kako se govori. Ti me moraš naučiti. Moraš. - Ejla, ne mogu te sada naučiti još dva jezika. Za to treba vremena. Ni sam ih ne znam savršeno... nisu posrijedi samo riječi. Možemo početi s riječima. Morat ćemo krenuti iz početka. Kako se mamutovski kaže "vatra"? On joj reče i poče opet prosvjedovati, ali ona je nastavila pitati, riječ po riječ, onim redom kojim je naučila zelandonski. Kad je prešla velik niz riječi, zaustavila se. Ejla, kakva je korist od toga što izgovaramo tolike riječi. Ne možeš ih odmah zapamtiti. Znam da bih mogla i bolje pamtiti. Reci mi koje su riječi pogrešne. Vratila se do riječi "vatra" i ponovila čitav niz na oba jezika. Kad je završila, on ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Sjetio se da joj riječi nisu predstavljale poteškoće kad je učila zelandonski, nego struktura i pojam jezika. Kako si to uspjela? Jesam li koju pogriješila? Ne, ni jednu jedinu! Nasmiješila se s olakšanjem. - Kad sam bila mala, bilo je mnogo gore. Sve sam morala ponavljati mnogo puta. Ne znam kako su Iza i Kreb imali onoliko strpljenja sa mnom. Znam da su neki mislili kako nisam dovoljno inteligentna. Sada sam bolja, ali trebalo je vježbanja. Ipak, svatko u Plemenu ima bolje pamćenje nego ja. Svatko u Plemenu ima bolje pamćenje od ovoga što si mi upravo pokazala? Oni ništa ne zaboravljaju, ali čim se rode već znaju gotovo sve što im treba, tako da ne moraju mnogo učiti. Treba im samo da se sjete. Oni imaju... uspomene; ne znam kako bih to drukčije nazvala. Kad dijete raste, treba mu samo jedanput reći, treba ga samo podsjetiti. Odrasle

više ne treba podsjećati, oni znaju kako se sjeća. Ja nisam imala plemenske uspomene. Zbog toga je Iza morala sve ponavljati dok ne bih zapamtila bez pogreške. Džondalara je zapanjila ta vještina pamćenja, bilo mu je teško shvatiti pojam plemenskih uspomena. Neki su mislili da ne bih bila mogla biti izlječiteljica bez Izinih uspomena, ali Iza mi je rekla da bih uspjela i bez tako dobra pamćenja. Rekla mi je da imam neke druge darove koje ona ne razumije, način spoznaje što je pogrešno i sposobnost da nañem najbolji put da se to popravi. Učila me je kako se iskušavaju novi lijekovi, tako

Dolina konja

da sam ih mogla na svoj način primjenjivati a da nisam morala imati uspomenu trava. Oni imaju i drevni jezik - nastavi Ejla. - U njemu nema zvukova, ima samo kretnji. Svatko poznaje Stari jezik, njime se služe u obredima, njime se obraćaju duhovima, a služe se i kad ne razumiju nečiji obični govor, l njega sam naučila. Kako sam morala sve naučiti, pazila sam na sve tako da se mogu sjetiti poslije prvog "podsjećanja", tako da drugi ne budu nestrpljivi sa mnom. Da li te ja dobro razumijem? Ti tvoji... ljudi iz Plemena poznaju svoj jezik i neki drevni jezik koji svi razumiju? Svatko može razgovarati... komunicirati sa sva kim drugim? Na Zboru- Plemena svatko je mogao. Govorimo li o istim ljudima? O zbitoglavcima? Da, ako tako nazivate Pleme. Rekla sam ti kako izgledaju - reče Ejla, zatim spusti pogled. - To sam ti rekla kad si izjavio da je nakazno ono što sam činila. Sjetila se ledenog pogleda koji je otjerao svu toplinu iz njegovih očiju, sjetila se kako se stresao i odmaknuo od nje, kako ju je uvrijedio. Dogodilo se to kad mu je pričala o Plemenu, kad je mislila da se razumiju. Činilo se da mu je teško prihvatiti to što ona priča. Odjednom joj je bilo teško; osjetila je nelagodu što slobodno govori. Stoga ustade, poñe do vatre, opazi jarebice i jaja, pa poče perušati ptice - tek da nešto radi. Džondalar je promatrao kako raste njezina sumnja. Previše ju je povrijedio, nikada više neće steći njezino povjerenje, iako se načas ponadao da će sve biti u redu. Uze njezina krzna i vrati ih na njezin ležaj, zatim uze svoja krzna i prenese ih na drugu stranu ognjišta. Ejla odloži jarebice - nije joj se dalo čupati perje - i požuri na svoj ležaj. Nije željela da vidi suze koje su joj navrle na oči. Džondalar je nastojao da se udobno smjesti na novom ležaju. Uspomene, rekla je. Zbitoglavci imaju nekakvu posebnu vrstu uspomena, l jezik znakova koji svi poznaju. Je li to moguće? Teško je povjerovati, ali jedno je sigurno: Ejla ne govori neistine. Ejla se bila privikla na mir i samoću tijekom posljednjih godina. Sama prisutnost druge osobe zahtijevala je novo prilagoñavanje i mijenjanje, ali emocionalni potresi toga dana posvema su je izmorili i iscrpili. Nije željela ništa osjećati, ni o čemu razmišljati, ni na što odgovarati - u vezi s muškarcem koji s njom dijeli spilju. Željela se samo odmoriti.

Ali san joj nije dolazio na oči. Toliko se pouzdavala u svoju sposobnost govora. Sve je svoje nastojanje i pažnju bila usmjerila na to, a sad se osjećala prevarenom. Zašto ju je učio jezik u kojem je odrastao? On odlazi. Nikada ga više neće vidjeti. Ona će morati u proljeće napustiti dolinu i naći neke ljude koji žive bliže, možda će naći i drugoga muškarca za sebe. Ali ona ne želi drugoga muškarca. Ona želi Džondalara, s njegovim očima, njegovim dodirom. Sjetila se kako se osjećala u početku. On je bio prvi muškarac njezina roda, on ih je sve predstavljao na uopćen način. Nije bio pojedinac. Nije znala kad je prestao biti uzorak i postao pojedinac, Džondalar. Znala je da joj nedostaje zvuk njegova disanja u blizini, osjećaj topline njegova tijela. Praznina mjesta koje je prije zauzimao kraj nje bila je veća nego bolna šupljina koju je osjećala u sebi. Ni Džondalar nije mogao nimalo lakše zaspati. Nije se mogao namjestiti udobno. Bilo mu je hladno s one strane koja je dotada bila okrenuta prema njoj, a grizao ga je osjećaj krivnje. Nije se mogao sjetiti gorega dana u životu; nije ju čak naučio ni pravi jezik. Kad će se ona moći poslužiti zelandonskim? Njegov narod živi godinu dana daleko od ove doline, i to ako se putuje bez zaustavljanja. Razmišljao je o Putovanju s bratom. Sve je izgledalo tako uzaludno. Koliko je prošlo od njihova odlaska? Tri godine? To znači bar četiri godine izbivanja. Četiri godine njegova života. Prošle su uzalud. Brat mu je pogjnuo. Tamija je mrtva, mrtvo je i dijete Tonolanova duha. Sto je preostalo? Džondalar se od mladosti borio da vlada svojim osjećajima, ali sada je krznom brisao suze. Nije plakao samo za bratom, plakao je i nad sobom: zbog svoga gubitka i svoje tuge, zbog izgubljene prilike koja ga je mogla usrećiti.

Dvadeset peto poglavlje Džondalar otvori oči. Njegov san o zavičaju bio je tako živ, da su mu stijene spilje bile nepoznate, kao da je njegov san stvarnost a Ejla i spilja tek priviñenja. Tragovi sna se počeše polako rasplinjavati, a stijene mu se učiniše drukčijima. Tada se posvema razbudi i shvati da ih gleda iz drugoga položaja, s druge strane ognjišta. Ejla nije bila u spilji. Dvije gole prepelice i pokrivena košara s perjem bile su kraj ognjišta; odavno je ustala. Čaša kojom se obično služio - ona na kojoj su godovi bili tako obrañeni da su sličili na glavu neke životinje - stajala je sa strane. Kraj nje je bila čvrsto pletena košara u kojoj je posluživala jutarnji čaj, te svježe oguljena brezova grančica. Znala je da voli griskati kraj grančice - pravio je od nje vlaknastu četkicu i čistio zube od noćnih naslaga - pa se već bila navikla da mu je izjutra pripremi. Ustao je i protegao se, osjećajući ukočenost od neobično tvrda ležaja. Prije je spavao na tvrdu tlu, ali slamnata prostirka je bila mnogo udobnija, a mirisala je po svježini i čistoći. Ona je redovito mijenjala slamu, tako se neugodni mirisi nisu mogli nakupiti. Čaj u pletenom loncu bio je vruć, nije dakle mogla biti daleko. On nali čašu i omirisa metvicu. Zabavljao se pogañajući koje trave uzima svaki dan. Metvica joj je bila vrlo draga, često je i nje dodavala. Srknuo je i pomislio kako se osjeća okus malinova lista, a možda i djeteline. Zatim je ponio čašu i grančicu van. Stojeći na rubu izbojka, žvakao je grančicu i gledao kako slap tekućine pada s njega i polijeva liticu. Još nije bio posvema razbuñen. Njegove su radnje bile mehaničke kretnje po navici. Kad se pomokrio, očistio je zube grančicom i isprao usta čajem. Bio je to njegov obred koji ga je uvijek osvježavao; obično je pri tom razmišljao što će raditi toga dana.

Tek pri posljednjem gutljaju čaja osjetio je da crveni i da se gubi njegovo samozadovoljstvo. Ovaj dan nije nalik na druge. Njegova jučerašnja djela su odredila što će danas činiti. Zamahnuo je da baci grančicu, ali ju je opazio i zadržao, vrteći je meñu prstima, razmišljajući o njezinu značenju za njega. Lako se bilo naviknuti da se netko drugi brine o njemu; ona je to činila s najvećom Ijupkošću. Nikada nije morao pitati, ona je unaprijed znala njegove želje. Grančica je dobar primjer. Očito je ustala prije njega, sišla dolje po grančicu, ogulila je i ostavila njemu. Kad je počela to Činiti? Sjeća se da je sam otrgnuo grančicu kad je jednoga jutra sišao do potoka. Već sutradan je ona metnula grančicu kraj njegove čaše čaja, i bio joj je jako zahvalan. Tada je još teško silazio niz strmu stazu. Pa vrući čaj. Kad god se probudio, vrući čaj ga je čekao. Kako je znala kad će ga navjesiti? Prvog jutra kad mu je pružila čaj bio je dirnut i pun zahvalnosti. Kad joj je posljednji put zahvalio? Koliko je drugih stvari za njega učinila tako nenametljivo? Ona to nikada ne spominje. Martona je takva, pomisli, toliko darežljiva s poklonima i svojim vremenom da se nitko ne osjeća obavezan prema njoj. Kad god je on pokušao pomoći, Ejla je bila iznenañena i tako zahvalna - kao da iskreno nije očekivala nikakav uzvrat za sve što mu je pružila. Dao sam joj gore nego ništa - reče glasno. - Čak i poslije prekjučerašnjeg dana... - Podiže grančicu, zavrti je i baci preko ruba. Opazi Njisku i ždrijebe u polju: trčali su u velikom krugu, vrlo veseli, i on osjeti žmarak uzbuñenja videći konje u trku. - Gledaj ga kako ide! To ždrijebe doista trči! Mislim da na kratkoj stazi može prestići majku! Na kratkoj stazi to mladi ždrijepci često mogu, ali na dugoj stazi zaostanu - reče Ejla, pojavivši se na vrhu staze. Džondalar se okrenu, nasmiješen i radosna pogleda zbog ždrebeta. Njegovu se oduševljenju teško bilo oduprijeti; ona se takoñer nasmiješi, unatoč zlim slutnjama. Prije se nadala da će muškarac zavoljeti ždrijebe - sada to više nije bilo važno.

Pitao sam se gdje si - reče on. Osjeti se nespretno u njezinoj nazočnosti i smiješak mu se ugasi. Upalila sam vatru za jarebice, ranije. Sada sam išla vidjeti je li rupa za pečenje spremna. - Ne bi se moglo reći da je sretan što me vidi, pomisli ona, krećući u spilju, l njezin smiješak je zamro. Ejla - zovnu on, požurivši za njom. Kad se okrenula, nije znao što bi joj rekao. - Ja sam... pitao sam se... ovaj... htio bih napraviti neko oruñe. To jest, ako nemaš ništa protiv toga. A ne bih želio upotrijebiti tvoj kremen. Nemam ništa protiv toga. Svake godine poplave odnesu jedno kamenje ali donesu mnogo drugoga - reče ona. Vjerojatno voda ispire nalazište vapnenca negdje uzvodno. Kad bih znao da nije daleko, otišao bih po kremen na njegov izvor. Mnogo je bolji kad se t"ek iskopa. Dalanar vadi svoj kremen iz nalazišta blizu Spilje, a svatko zna kakvoću lanzadonskog kremena. U njegove se oči vrati oduševljenje, kao uvijek dok je govorio o kremenu. Takav je bio Drug, pomisli Ejla. Volio je pravljenje oruña, i sve što je bilo s tim povezano. Nasmiješila se kad se sjetila kako je Drug zatekao Agina sina,

onoga što se rodio nakon njihova sparivanja, gdje udara kremenom o kremen. Bio je tako ponosan da mu je čak dao kameni čekić. Volio je podučavati druge; nije ni mene odbijao, iako sam bila djevojčica. Džondalar primijeti njezinu odsutnost i tračak smiješka. - O čemu razmišljaš, Ejla? - upita je. O Drugu. On je bio vještak za oruñe. Dopuštao mi je da ga gledam dok radi, samo ako sam bila tiha da mu ne smetam u poslu. Možeš gledati i mene, ako hoćeš - reče Džondalar. U stvari, nadao sam se da ćeš mi pokazati na koji način ti to radiš. Ja nisam stručnjak. Znam napraviti oruñe koje mi treba, ali Drugovo je mnogo bolje od mojega. Tvoje oruñe je savršeno uporabljivo. Samo bih želio vidjeti na koji se način pravi. Ejla klimnu i uñe u spilju. Džondalar pričeka, pa kad se ona ne pojavi odmah, upita se je li mislila da to rade smjesta ili poslije. Krenu za njom, ali ona baš tada izañe iz spilje, pa je morao žestoko ustuknuti bojeći se da je ne dotakne protiv njezine volje. Ejla duboko udahnu, steže ramena i podiže bradu. Možda ne želi biti u njezinoj blizini, ali ona mu neće pokazati koliko je to boli. Uskoro će otići. Krenu niz strminu noseći obje jarebice, košaricu s jajima i velik omot u koži, svezan remenom. Daj da ti pomognem nositi - reče Džondalar jureći za njom. Ona je dugo oklijevala dok mu je pružala košaricu s jajima. Jarebice treba odmah peći - reče ona spuštajući omot na žal. Bilo je to rečeno kao hladna izjava, ali Džondalar osjeti da ona očekuje njegovu potvrdu, ili bar pristanak. On je još bio tu. Unatoč godinama njezine samostalnosti, u mnogim je postupcima radila onako kako nalažu običaji Plemena. Nije bila navikla činiti ništa drukčije, ako bi joj neki muškarac nešto zapovjedio ili od nje zaiskao. Naravno, počni. Ja moram otići po pribor prije nego što počnem obrañivati kremen. Ona odnese ptice do rupe koju je prije iskopala i obložila kamenjem. Na dnu rupe vatra se ugasila, ali kamenje je zacvrčalo kad ga je poškropila vodom. Pretražila je cijelu dolinu da nañe pravu zelen i začine; sad su ležali kraj kamene peći: podbjel zbog slankasta okusa; kopriva, loboda i šumska kiselica zbog zeleni; divlji luk, bosiljak i kadulja zbog arome, l dim će dodati svoju aromu, a pepeo okus soli. U ptice je metnula njihova jaja - tri u jednu, četiri u drugu - pa ih omotala lišćem i travom i spustila u vrelu rupu. Zatim je odozgo navalila još trave, pa kamenje i sve pokrila blatom. Džondalar je razastro jelenje rogove, kosti i pribor za obradu kremena. Ejla je neke dijelove prepoznala, neki su joj bili potpuno nepoznati, l ona je izvadila svoje naprave, smjestila ih na dohvat ruke, zatim sjela i pokrila koljena kožom. To je dobra zaštita, kremen se može razbiti na vrlo male i oštre krhotine. Pogledala je Džondalara. Promatrao je s velikim zanimanjem sve što je ona izvadila. Primaknuo e nekoliko kremenih oblutaka bliže njoj. Opazila je dva koja je lako mogla dosegnuti - i sjetila se Druga. Vještina dobra obrañivača počinje izborom, sjetila se. Željela je kamen s lijepim zrnom, sve ih je pregledala,

zatim izabrala manji. Džondalar je potvrdno klimnuo glavom. Jesi li oduvijek znao da ćeš obrañivati kremen? upitala ga je. Isprva sam mislio da ću možda biti rezbar, ili da ću služit? Majci, odnosno raditi s Onima koji služe Njoj. - Na licu mu se vidje tračak boli. - Onda su me poslali da živim s Dalanarom i da naučim posao obrañivača kamena. Bio je to dobar izbor, dfag mi je taj posao i prilično sam vješt. Nikada ne bih bio dobar rezbar. Što je "rezbar", Džondalar? Totje ono što nedostaje! - Ejla skoči od iznenañenja. - Nema rezbarija, nema slika, nema ogrlica, nema nikakvih ukrasa. Nema čak ni boja. Ne razumijem .:. Oprosti, Ejla. Pa kako bi i mogla znati o čemu ja govorim? Rezbar je netko tko pravi životinje od kamena. Ejla seiamršti. - Kako netko može napraviti životinju od kamena? Životinja je od krvi i mesa; ona živi i diše. Ne mislim na pravu životinju. Mislim na sliku, na prikaz. Rezbar napravi lik životinje od kamena, napravi tako da kamen izgleda kao životinja. Neki rezbari prave i lik Velike majke zemlje, ako im se Ona ukaže. Lik? Od kamena? l od drugjh stvari. Od mamutove bjelokosti, od kosti, drva, rogova. Čuo sam da neki ljudi prave likove od blata. Vidio sam čak neke lijepe, vrlo slične likove od snijega. Ejla je potresala glavom, nastojala razumjeti, dok on nije spomenuo snijeg. Onda se sjetila jednoga zimskog dana kad je donijela mnogo snijega u blizinu spilje. Zar joj se nije načas učinilo da je u snijegu vidjela Brunov lik? Lik od snijega? Da - klimnu ona - mislim da razu mijem. Nije bila sigurna u to, ali ni on nije imao pri ruci nikakav rezbareni lik da joj olakša shvaćanje. Kako je njezin život morao biti tmuran, pomisli on, dok je rasla kod zbitogla-vaca. Ni odjeća joj nije ništa drugo nego pokrivalo za tijelo. Jesu li oni samo lovili i jeli i spavali? Oni čak ne cijene darove Majke zemlje. Ni ljepotu, ni tajanstvo, ni maštu. Pitanje je može li ona pojmiti što joj je nedostajalo. Ejla uze manji oblutak kremena, pogleda ga dobro, pokušavajući odlučiti gdje da počne. Neće napraviti sjekiru, i Drug je to smatrao jednostavnim oruñem, iako je vrlo korisno. Nije mislila da je Džondalar želio vidjeti njihovu tehniku. Uzela je nešto čega nije bilo u muškarčevu priboru: mamutovu nožnu kost na koju će naslanjati kremen dok ga bude obrañivala, tako da ga ne ošteti. Okretala ju je dok joj nije dobro legla izmeñu nogu. Zatim je uzela kameni čekić. Nije bilo bitne razlike izmeñu njezina i njegova čekića, osim što je njezin bio manji i bolje je ležao u ruci. Držeći čvrsto kremen na nakovnju od mamutove kosti, Ejla žestoko udari. Komad kore otpade, ukaza se tamnosiva tvar unutra. Komad koji se odbio imao je udubinu na mjestu gdje je udario čekić, i tu je bio deblji, da bi se istanjio u oštar rub na protivnom kraju. Mogao se rabiti kao pribor za rezanje, i prvi noževi koji su, načinjeni bili su samo oštre ljuske; ali oruñe koje je Ejla željela napraviti zahtijevalo je mnogo napredniju i složeniju tehniku. Proučavala je dubok ožiljak na jezgri, negativan otisak ljuske. Boja je bila prava; graña glatka, gotovo voštana; unutra nije bilo drugih tvari. Od tog

komada se mogao napraviti neki dobar komad oruña. Udarila je ponovo i odbila novi komad kore. Dok je ona i dalje odbijala vanjsku koru, Džondalar je vidio da ona oblikuje kamen prilikom uklanjanja vapnenastih slojeva. Kad vapnenca više nije bilo, nastavila je lupkati i odbijati malo ovdje, malo ondje, dok jezgra kremena nije dobila oblik spljoštena jajeta. Zatim je umjesto kamena dohvatila jaku kost. Okrećući jezgru na stranu i radeći od ruba prema središtu, odbijala je komadiće s vrha služeći se čekićem od kosti. Kost je bila elastičnija, pa su otpadali dulji i tanji komadi. Kad je dovršila posao, veliko kameno jaje imalo je ovalan vrh, kao da je obrezan sa strana. Onda prestade, dohvati amulet koji joj je visio o vratu, sklopi oči i obrati se u mislima duhu Spiljskog lava. Drug je uvijek zvao u pomoć svoj totem da dovrši idući korak u poslu. Sreća je bila potrebna kao i vještina, a ona je bila nervozna zbog Džondalara koji ju je izbliza gledao. Željela je uraditi kako valja, osjećajući da je važnije pravljenje toga oruña nego samo oruñe. Ako pokvari kamen, past će sumnja na vještinu Druga i cijelog Plemena, bez obzira koliko mu puta ona objasnila da nije dovoljno vješta. Džondalar je i prije vidio njezin amulet, ali kad je opazio

kako sklapa oči i drži ga objema rukama, pitao se kakvo značenje ima. Činilo se da ga dodiruje s poštovanjem, gotovo kao što bi on učinio sa svojim boštvima. Ali boštvo je pažljivo oblikovan lik žene sa svim majčinskim znacima plodnosti, simbol Velike majke zemlje i čudesne tajne stvaranja. Jedna kožnata kesica sigurno nije mogla imati isto značenje. Ejla opet uze čekić od kosti. Držeći čvrsto kremenu jezgru da se ne miče, ona pomnjivo nacilja. Trebalo je i jako udariti i pogoditi na pravo mjesto: bude li preslabo, puknut će pod pogrešnim kutom; bude li prejako, oštetit će pažljivo oblikovan rub. Udahnu i zadrža dah, zatim spusti kost uz oštar prasak. Prvi udarac je uvijek bio važan. Ako dobro proñe, najavit će sretan ishod. Mala ljuska je odskočila, a Ejla odahnu kad vidje otisak. Promijenivši kut pod kojim je držala jezgru, opet udari, sada s više snage. Čekić je pao na predviñeno mjesto i odbio veću ljusku. Imala je dugačak ovalan oblik. S jedne strane ljuska je bila ravna, s druge je imala izbočinu koja je bila deblja na mjestu udarca i ravnomjerno se stanjivala do oštrog ruba sa svih strana. Džondalar uze tu ljusku. - Tu je tehniku teško svladati. Moraš imati snagu i točnost. Pogledaj rub! Ovo nije običan komad oruña. Ejla odahnu sa silnim olakšanjem osjećajući radost zbog uspjeha, i još nešto više. Nije osramotila Pleme. Štoviše, predstavljala ga je tim bolje što nije roñena u njemu. Da je ovaj čovjek, i sam toliko vješt u tome poslu, promatrao nekog člana Plemena, bio bi previše svjestan izvoñača posla da bi mogao nepristrano suditi o uspjehu. Ejla ga je gledala kako okreće ljusku u ruci, a zatim osjetila neki unutrašnji pomak. Zgrabilo ju je neko sablasno čuvstvo, činilo joj se kao da promatra sebe i toga čovjeka iz daljine, kao da se nalazi izvan svoga tijela. Živo se sjetila dogañaja kad je doživjela slično nesnalaženje. Slijedila je zapaljene kamene svjetiljke duboko u neku spilju i gledala sebe kako se pripija uz vlažne stijene dok je nešto neobjašnjivo vuče prema malom osvijetljenom mjestu okruženom debelim stupovima stalaktita i stalagmita u srcu planine. Deset mog-ura sjedilo je u krugu oko vatre, ali ju je glavni Mog-ur, Kreb glavom, otkrio; imao je moćan um,

ojačan i potpomognut napitkom što ga je Iza pripremala za čarobnjake. Ejla je i sama bila popila te tvari, nehotice, pa joj je um izmicao ispod nadzora. Mog-ur ju je izvukao iz dubokog unutrašnjeg bezdana i poveo je na strašno i čarobno putovanje kroz um natrag do prvobitnih početaka. Najsvetiji čovjek u Plemenu, kojega je mozak bio jedinstven meñu suplemenicima, utro je nove staze u njezinu mozgu gdje su postojali tek zameci nekih sklonosti. Ali dok joj je mijenjao mozak da bude sličan njegovu, on više nije bio kao prije. Ona se mogla kretati natrag s njim i s njegovim uspomenama do zajedničkih početaka i kroz svaki stupanj razvitka, ali on nije mogao ići tako daleko kad bi se ona vratila sebi i prešla korak dalje. Ejla nije razumjela što je Kreba onako duboko povrijedilo, znala je samo da ga je to promijenilo, da njihov odnos više nije bio isti. Nije shvaćala ni promjene na sebi, ali sad je odjednom bila sigurna da je namjerno poslana u dolinu zbog neke svrhe koja obuhvaća visokog plavog muškarca. l vidjela je sebe i Džondalara na žalu u dalekoj dolini, dok su se oko njih kovitlali zrak i svjetlo u raznim strujama, zgušnjavajući se i nestajući u praznini. Neodreñeno je osjećala vlastitu sudbinu kao kariku kroz koju prolaze mnoge trake što spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost u ključnoj prolaznosti. Oblio ju je hladan znoj, teško je disala, pa se naglo trgnula da bi ugledala naborano čelo i zabrinuto lice. Stresla se da odagna vilinski osjećaj nestvarnosti. Je li ti dobro, Ejla? Da, da. Dobro se osjećam. Neka neshvatljiva hladnoća zahvatila je i njega, koža mu se naježila. Osjećao je snažnu potrebu da je zaštiti, ali nije znao što joj prijeti. Trajalo je to samo časak, pa se nastojao sabrati, ali nelagoda se zadržala. - Mislim da će se vrijeme promijeniti - reče on. - Osjetio sam hladan vjetar. - Oboje pogledaše vedro nebo bez ikakva traga oblacima. Sad je doba nevremena s grmljavinom, može se začas stvoriti. On klimnu, zatim se vrati temi praktičnog pravljenja oruña. Koji je tvoj idući korak, Ejla? Žena ponovo prionu uz posao. Usredotočivši se, odbila je još pet oštrih okruglih pločica kremena, a zatim, ispitavši napokon može li se od ostatka napraviti još koja uporabljiva ljuska, bacila ga u stranu. Onda se okrenula prema šest ljusaka siva kremena i uzela najtanju meñu njima. Glatkim okruglim kamenom još je dotjerala jedan dugački oštri rub, istupila mjesto za koje će se držati i na uskom suprotnom kraju oblikovala šiljak. Zatim je zadovoljno pružila oruñe Džondalaru. On ga uze s njezina dlana. U poprečnom presjeku oruñe je bilo prilično debelo, ali se stanjivalo u tanak oštar rub po cijeloj dužini. Bilo je dovoljno široko da se udobno drži u ruci, a hrbat je bio otupljen da ne poreze onoga tko se njime služi. Na neki način sliči na šiljak mamutovskoga koplja, pomisli on, ali je napravljen bez nakane da se pričvrsti na koplje ili držak. To je nož koji se drži rukom, a dok je promatrao nju kako se služi njime, vidio je koliko je vrijedan. Džondalar ga odloži i dade joj znak da nastavi. Ona uze drugu ljusku i životinjskim koljačem odbi nekoliko tankih komadića s ruba. Time se ljuska lagano istupila, ali je rub postao jači da se ne slomi pri struganju kože. Ejla odloži taj komad i uze slijedeći. Metnula je velik gladak kamen sa žala na nakovanj od mamutove kosti. Zatim, služeći se oštrim zubom za doradu oruña, napravi u sredini žljebast zarez, dovoljno velik da se njime može strugati kraj koplja koje se šilji. Na idućoj ovalnoj ljusci postupila je slično: dobila je oruñe za pravljenje rupa u koži, odnosno za bušenje drva, kosti ili rogova. Ejla nije znala što bi još načinila, pa posljednje dvije ljuske ostavi za kasnije. Odmaknula je mamutovu kost, a krhotine i manje komadiće skupila u kožu koja joj je bila preko koljena i pošla iza zida da ih baci izvan staze.

Komadići kremena dovoljno su oštri da mogu rasjeći i najtvrñu bosu nogu. Džondalar nije ništa rekao o načinjenom oruñu, ali ona ga je vidjela kako uzima komad po komad i okreće ih u ruci kao da se pokušava njima služiti. - Volio bih se poslužiti tvojim pokrivačem za koljena -reče on. Ona mu ga dade, zadovoljna što je njezina predstava završena. On raširi kožu preko koljena, sklopi oči i razmisli o kamenu i oruñu koje će napraviti. Zatim uze jedan komad kremena i poče ga razgledavati. Taj komad kamena je otrgnut negdje daleko uzvodno, struja ga je donijela i usput zaoblila. Kremen je najprikladniji materijal za oruñe. Tvrd je, najtvrñi, ali se zbog svoga kristalnog sastava ipak može obrañivati; konačni oblik ovisi o vještini kalatelja. Džondalar je tražio poznate značajke kalcedonskoga kremena, najčistijega i najsjajnijega. Odbacivao je svaki kamen s pukotinama i rupama, kao i onaj koji bi pod udarcem drugoga kamena "bolesno" zazvučao. Napokon je odabrao jedan komad. Podupirući ga bedrom, držao ga je lijevom rukom, a desnom dohvatio kameni čekić i uzmahivao njime da dobije pravi osjećaj težine. Bio je nov, još nepoznat, a svaki čekić ima svoje osobine. Kad ga je osjetio kako treba, stisnuo je kremen i udario. Velik komad sive kore otpade. Unutra se ukaza kremen, sivlji nego onaj koji je Ejla obradila. Plavkast sjaj. Fino zrno. Dobar kamen. Dobar znak. Zatim je nastavio udarati. Ejla je dovoljno poznavala taj posao da bi odmah prepoznala majstora. Bio je mnogo vještiji nego ona. Samo je Drug znao udarati s toliko samopouzdanja. Ali Džondalar je davao drukčiji oblik svom kamenu nego članovi Plemena. Ona se primače da bolje vidi. Džondalarova jezgra je postajala valjkasta, ali nije bila savršeno kružna. Odbijajući ljuske s obiju strana,.stvarao je hrbat duž cijelog valjka. Kad je odstranjena kora, hrbat je još bio hrapav i valovit, pa on uze komad jelenjeg roga. Rogom je odbio manje komadiće kremena da dobije ravan hrbat. Pripremao je usput i jezgru, ali nije kanio odbijati velike ljuske s unaprijed odreñenim oblikom - tako se Ejli činilo. A kad je napokon bio zadovoljan s hrptom, uzeo je drugi komad pribora, onaj kojemu se ona čudila, l taj komad je bio načinjen od komada roga, bio je dulji nego onaj prvi, a imao je rašljast vrh i zašiljen drugi kraj. Džondalar ustade i nogom pridrža kremenu jezgru. Zatim stavi šiljak rašljastog roga točno iznad hrpta koji je tako pažljivo obradio, pa jednom teškom kosti udari po rašljama. Tanka ljuska otpade. Bila je dugačka kao valjak, ali joj je širina bila šest puta manja. On je podiže prema suncu i pokaza Ejli. Kroz ljusku se probijala svjetlost. Onaj hrbat prolazio je sredinom ljuske po cijeloj dužini; sa strana su bila dva vrlo oštra ruba.

Kad je metnuo rašljasti rog na odreñeno mjesto, nije više morao pomnjivo gañati niti proračunavati udaljenost. Snaga udarca prenijela se točno onamo gdje je on želio, a kako se jačina prenosila i rasipala preko roga, na dobivenoj ljusci gotovo nije bilo zadebljanja. Oštrica je bila dugačka i uska, te jednolično tanka. Nemajući brige oko prosuñivanja položaja i snage udarca, mogao se mnogo više posvetiti krajnjem ishodu obrade. Džondalarova tehnika je bila izvanredna novost, ali koliko je bila važna oštrica koju je dobio toliko je vrijedio i trag koji je ostao na jezgri. Hrpta više nije bilo. Umjesto njega nalazio se dugačak urez s dva hrpta sa strana. On pomaknu vrh roga iznad jednog od novih hrbata, pa opet udari čekićem od kosti. Druga dugačka oštrica otpade, ostavljajući iza sebe nova dva hrpta.

Opet pomaknu rog, udari, dobi novo sječivo od drugoga hrpta iza kojega opet ostadoše dva nova. Kad je napokon potrošio jezgru, kraj njega je ležalo dvadeset pet sječiva četiri puta više nego što ih je dobila Ejla od jednako velika kamena. Te dugačke i oštre ljuske mogle su poslužiti za rezanje u tom obliku, ali on ih još nije smatrao dovršenima. On će ih dalje obraditi za razne uporabe, u prvom redu za pravljenje drugog oruña. Zahvaljujući novom načinu kalanja, majstori su imali veću vlast nad kremenom i dobivali su mnogo više oruña. Džondalar uze jednu oštricu i pruži je Ejli. Ona joj provjeri britkost palcem, pritisnu je malo da ispita čvrstoću i prevrnu je u ruci: bila je lagano zakrivljena prema krajevima, ali oblik joj nije ograničavao primjenu. Džondalar, to je... Ne znam pravu riječ. To je čudesno... važno. Napravio si toliko... Ali ti još nisi završio, je li tako? On se nasmiješi. - Ne, nisam završio. Tako su tanke i fine, lijepe su. Mogu se lako prebiti, ali kad ih dotjeraš, mislim da će ove oštrice biti dobri strugači. - Njezina praktična strana odmah je sirove komade zamiš ljala kao oruñe. Da, i dobri noževi, kao tvoji, lako želim još dodati držak. Kako ćeš dodati držak? On uze komadić roga. - Ako istanjim dio oštrice i čvrsto ga umetnem u komad drva, kosti ili roga, nož će imati držak. Ako kuhaš rog neko vrijeme, on će se saviti i sme-kšati, pa onda možeš ugurati kraj noža u sredinu koja je najmekša. Kad se rog osuši, stegne se i stisne oko oštrice. Često može dugo držati, bez vezanja i lijepljenja. Ejla je bila uzbuñena tim novim načinom, pa je i sama željela pokušati, kao što je to uvijek činila kod Druga, samo se plašila da se to možda kosi sa Džondalarovim običajima i tradicijom. Što je više doznavala o životu njegova naroda, to joj je njihov način bivao besmisleniji. Nije ga bilo briga što ona lovi, ali možda neće dopustiti da pravi oruñe kao on. Voljela bih pokušati... Smiju li... žene praviti oruñe? Njezino mu je pitanje bilo drago. Ona smatra da je njegova tehnika ono što jest - veliki napredak - i želi sama pokušati. Pitao se kako bi se sam osjećao kad bi mu netko pokazao tako korjenito poboljšanje obrade. Htio bih to naučiti reče sam sebi kroz smiješak. Žene mogu biti dobre u obradi kremena. Moja roñaki nja Džoplaja je jedna od najboljih. Ali ona se voli prepirati, pa joj to nikada ne bih rekao, jer bi mi to uvijek spominjala. U Plemenu žene mogu praviti oruñe, ali ne smiju oružje. Kod nas žene prave oružje. Kad rode djecu, Zelandonke rijetko idu u lov, ali ako su naučile u mladosti, onda znaju kako se upotrebljava oružje. U lovu se mnogo oružja izgubi i polomi. Muškarac kojemu družica zna praviti oružje uvijek ima dovoljne zalihe, l žene su bliže Majci. Neki muškarci misle da je sretnije oružje koje naprave žene. Ali ako nekoga prati nesreća, uvijek će okriviti onoga tko je napravio oružje, osobito ako je to bila žena. Da li bih ja mogla naučiti? Tko god zna napraviti oruñe kao ti, može lako naučiti i ovaj novi način. Odgovorio je na njezino pitanje drukčije nego što je očekivala. Znala je da je sposobna naučiti, samo je željela provjeriti da li joj je dopušteno. Stoga je zastala i razmislila. Ne... ne bih rekla. Možeš naučiti, naravno.

Znam da mogu naučiti, Džondalar. Ali to ne može svatko tko pravi oruñe na plemenski način. Neki bi mogli, mislim da bi Drug mogao, ali za njih je sve novo vrlo teško. Oni uče iz svojih uspomena. Isprva je pomislio da se šali, ali ona je bila ozbiljna. Je li možda u pravu? Kad bi im se pružila prilika, bi li zbito... članovi Plemena mogli naučiti? Možda bi bili nesposobni, iako bi željeli naučiti? Zatim mu pade na pamet kako donedavno nije ni pomišljao da bi oni uopće mogli praviti ikakvo oruñe. Ali oni prave oruñe, oni komuniciraju, oni usvajaju tuñe siroče. Naučio je za nekoliko dana više o zbitoglavcima nego što itko drugi zna, osjm Ejle. Možda bi bilo korisno doznati još više o njima. Čini se da se u njima krije mnogo više nego što itko pomišlja. Razmišljajući o zbitoglavcima odjednom se sjeti minulog dana i postade mu vrlo neugodno. Dok su se bavili oruñem, sve drugo je zaboravio. Gledao je ženu, ali u stvari nije vidio njezine zlaćane uvojke kako blistaju na suncu, kao suprotnost njezinoj preplanuloj koži. Nije zapažao ni njezine plavosive oči, jasne i prozirne kao fini kremen. O Majko, kako je lijepa! Postao je svjesniji njezine blizine, te osjeti buñenje u preponama. Nije mogao izbrisati zanimanje za nju iz očiju, sve da je i pokušao. A nije pokušao. Ejla osjeti promjenu u njegovu raspoloženju; to ju je zapljusnulo, nije bila spremna. Kako nečije oči mogu biti tako plave? Mogla je osjetiti onaj... onaj početak nečega. Tijelo joj se napinjalo, čeznulo je za njegovim dodirom. Nešto ju je vuklo k njemu, potezalo, guralo, samo je krajnjom snagom sklopila oči i odmakla se. Zašto me tako gleda kad sam ja... nakaza? Kad me ne može dodirnuti a da se ne strese kao da je opečen? Srce joj je udaralo; disala je teško kao da trči, pokušala se smiriti. Čula ga je kako ustaje prije nego što je otvorila oči. Odložio je kožu s koljena i rasuo one pažljivo obrañene oštrice. Vidjela je kako odlazi ukočenih kretnji, zgrbljenih leña, dok nije zamaknuo iza stijene. Izgledao je jadno, kao što je i ona jadna. Kad je zašao iza stijene, Džondalar poče trčati. Trčao je niz polje dok ga nisu počele boljeti noge; onda se zaustavio i zajecao. Glupane jedan, zbog čega si uvjeren? Samo zato što je ona pristojna i pomaže ti da se spremiš? To ne znači da išta želi od tebe... osobito to! Jučer se uvrijedila što nisi... To je bilo prije nego što si sve upropastio! Nije želio razmišljati o tome. Znao je što je osjetio, stoje ona morala vidjeti, l kakva je razlika sada? Ona je živjela sa zbitoglavcima, sjeti se! Godinama. Postala je jedna od njih. Jedan njihov mužjak... Namjerno je iznosio sve grozno, gnusno, nečisto, čega se mogao sjetiti. Sa svime tim je povezivao Ejlu. Dok se kao dječak skrivao s drugovima po grmlju, pričali su meñusobno i nazivali se svakakvim imenima; "zbitoglavica" je bila meñu najružnijima. Kad je bio malo stariji, kad su već znali što se radi sa ženama, skrivali su se po mračnim kutovima spilje i šaptali o djevojkama, dogovarajući se kroz prigušen smijeh kako će uloviti ženku zbitoglavaca, plašeći jedni druge mogućim posljedicama. Ali se nisu šalili o nakazama, niti o ženama koje ih rañaju. Nakaze su predstavljale pokvarenu smjesu duhova, zlo na zemlji nad kojim se gnuša čak i Majka, stvoriteljica svega života. A žene koje su ih rañale bile su nedodirljive. Zar je Ejla takva? Okaljana? Nečista? Zla? Poštena i iskrena Ejla? Sa svojim darom liječenja? Tako mudra, neustrašiva, nježna i lijepa? Može li itko tako lijep biti išta od toga? Mislim da ona ne bi ni razumjela značenje tih riječi! Ali što bi mislio netko tko je ne poznaje? Što bi kazali ljudi koji bi je sreli pa od nječuli tko ju je odgojio? Pa kad bi im još rekla za... dijete? Što bi Zel.andonci mislili? Ili Martona? A ona bi i njima rekla. Ona bi im spomenula svoga sina i

usprotivila im se. Mislim da bi se Ejla mogla oduprijeti svakome, čak i Zelandoni. l sama bi mogla biti vračarica kao ona, zahvaljujući vještini liječenja i svojim vezama sa životinjama. Ali ako Ejla nije zla, onda ništa od onoga što se priča o zbitoglavcima nije istina! To nitko neće povjerovati. Džondalar nije obraćao pažnju kamo ide, pa se prenuo kad je osjetio meku gubicu u ruci. Nije vidio konje. Zastao je da pomiluje i počeše ždrijebe. Njiska se polako vraćala prema spilji i pasla. Ždrijebe otrča za njom kad ga je čovjek na koncu potapšao. Džondalaru se nije žurilo da ponovo vidi Ejlu. Ali Ejla nije bila u spilji. Pošla je za njim i gledala ga kako trči niz dolinu, l njoj je ponekad dolazila želja da trči, ali se pitala što je njega tako naglo otjeralo u žestok trk. Trči li zbog nje? Spusti ruku na toplo blato iznad pečenja, pa priñe

. Dolina konja

velikom kamenu. Džondalar se opet prepustio mislima, pa se jako iznenadio kad je vidio obje životinje kraj nje. Žao mi je, Ejla. Nisam smio tako pobjeći. Ponekad i ja poželim trčati. Jučer je Njiska trčala umjesto mene. Ona dalje stigne. Žao mi je i zbog toga. Ona klimnu glavom. Opet uljudnost, pomisli, običaj. Što to zapravo znači? U tišini se nasloni na Njisku, a kobila prebaci glavu preko ženina ramena. Džondalar ih je i prije vidio u tome položaju, kad je Ejla bila uznemirena. Činilo se kao da jedna u drugoj nalaze oslona. l on je nalazio zadovoljstvo u češanju ždrebeta. Ali mladi konj je bio previše nestrpljiv da bi dopustio toliko dugo mirovanje, iako je volio pažnju. On potrese glavom, podiže rep i otrča. Zatim se u skoku okrenu, vrati, udari glavom čovjeka kao da ga poziva na igru. Ejia i Džondalar se nasmijaše prekinuvši napetost. Htio si mu dati ime - reče ona. Bila je to jednostavna izjava, bez prizvuka nagovaranja. Ako mu on ne da ime, ona če to vjerojatno učiniti. Ne znam kako bih ga nazvao. Nikada nisam razmiš ljao o takvu imenu. Nisam ni ja, dok se nije pojavila Njiska. A kako je bilo s tvojim... sinom? Jesi li njemu ti dala ime? Kreb mu ga je dao. Dark je ime mladića iz legende. Bila je to moja najdraža legenda, i Kreb je to znao. Mislim da je izabrao to ime da meni ugodi. Nisam znao da u Plemenu ima legendi. Kako pripovi jedate priče kad ne govorite? Isto kao što biste vi pričali riječima, samo što je neke stvari lakše pokazati nego izreći. Mislim da je to istina - reče on, pitajući se kakve su njihove priče. Nije mogao zamisliti da zbitoglavci mogu smišljati priče. Promatrali su ždrijebe koje je bježalo i vraćalo se, uživajući u brzu trku. Kakav će to ždrijebao biti, pomisli Džondalar. Kakav trkač! Trkač! -. reče on. - Što misliš kako bi bilo da mu damo ime Trkač? - Toliko je puta upotrijebio tu riječ govoreći o ždrebetu, pa mu se činilo da mu pristaje kao ime.

Meni se sviña. To je dobro ime. Ali ako će ga ono nositi, mora ga primiti na pravi način. Kako se konju nadijeva ime na pravi način? Nisam sigurna je li to pravi način za konje, ali ja sam Njiski dala ime onako kako se to čini s djecom u Plemenu. Pokazat ću ti. Povela je njega i konje u stepu koja je nekada bila riječno korito, ali je odavno presušilo tako da je bilo djelomice ispunjeno. Na jednoj strani vidjeli su se slojevi zemlje i kamenja. Na Džondalarovo iznenañenje, ona štapom uruši malo crvenog okera i skupi pregršt crvenice, pa se vrati do vode i od toga napravi blatnu smjesu. Kreb je miješao crvenu boju s mašću spiljskog med vjeda, ali ja nemam ni jedno ni drugo; osim toga mislim da je za konja bolje obično blato. Ono se osuši i otpadne. Važno je davanje imena. Ti ćeš mu držati glavu. Džondalar pristade. Ždrijebe je bilo puno malih žma-raca, ali je razumjelo poziv. Stajalo je mirno dok mu je muškarac držao ruku oko vrata i češao ga. Ejla načini neke kretnje na Starom jeziku zazivajući pozornost duhova. Nije htjela da to bude previše ozbiljno. Nije znala hoće li se duhovi uvrijediti što imenuje konja, iako imenovanje Njiske nije donijelo nikakva zla. Zatim uze šaku crvena blata. Ime ovoga muškog konja je Trkač - reče ona uz istodobne kretnje. Zatim mu crvenom smjesom natrlja glavu, od bijelog čuperka na čelu do dugačkog nosa. Sve je obavljeno brzo, da se ždrijebe ne bi prerano otelo iz Džondalarova zagrljaja. Otrčalo je, skačući i tresući glavom da se oslobodi neuobičajene vlažnosti; zatim priñe i lupi Džondalara, ostavivši mu crvenu prugu na golim prsima. - Mislim da je i ono mene upravo imenovalo - reče on smiješeći se. Zatim Trkač, opravdavajući ime, otrča niz polje. Džondalar obrisa crvenkastu mrlju s tijela. - Zašto si se ovim poslužila? Crvenicom? Ona je posebna... sveta... za duhove - reče ona. Posvećena? Mi kažemo "posvećena". To je Majčina krv. Krv, da. Kreb je... Mog-ur je pomašću od crvenice i medvjeñe masti natrljao Izino tijelo kad je iz njega otišao duh. On je to nazvao krvlju roñenja, tako da se Iza može roditi na drugom svijetu. - Ta ju je uspomena još boljela.

Džondalarove oči se raširiše. - Zbitoglavci... Hoću reći, članovi Plemena upotrebljavaju posvećenu zemlju da bi poslali duhove na drugi svijet? Jesi li sigurna? Nitko se ne pokapa bez toga. Ejla, i mi upotrebljavamo crvenicu. To je Majčina krv. Meće se na tijelo i baca u grob tako da se duh vrati u Njezinu utrobu i ponovo rodi. - U njegovim očima se skupi tuga. Tonolan nije imao crvenice. Nisam je imala, Džondalar, niti sam imala vremena da odem po nju. Morala sam te brzo donijeti ovamo, inače bih morala kopati i drugi grob. Molila sam se duhu Ursusa, Velikog spiljskog medvjeda, da mu pomogne naći put.

Ti si ga pokopala?! Njegovo tijelo nije ostavljeno strvinarima? Položila sam njegovo tijelo uz liticu i urušila kamenje pa su ga prekrili šljunak i zemlja. Ai crvenice nisam imala. Džondalaru je najteže bilo shvatiti pokope kod zbitogla-vaca. Životinje ne pokapaju svoje mrtve. Samo ljudska bića razmišljaju odakle su došla i kamo idu poslije ovoga života. Može li duh njezina Plemena odvesti Tonolana na njegov put? To je više nego što bi moj brat imao da tebe nije bilo ondje, Ejla. A ja imam mnogo više od toga: imam svoj život.

Dvadeset šesto poglavlje - Ejla, ne sjećam se da sam ikada okusio nešto ovako dobro. Gdje si naučila ovako kuhati? - reče Džondalar, uzimajući još jedan komad bogato začinjene jarebice. - Iza me je naučila. Gdje -bih inače naučila? Ovo je bilo Krebovo najdraže jelo. - Ejla nije znala zašto je tako, ali to ju je pitanje ljutilo. Zašto ne bi znala kuhati? - Jedna izlječiteljica poznaje trave, Džondalar, kako one što liječe tako i one što daju okus jelu. On otkri zvuk neugodnosti u njezinu glasu i upita se što ga je izazvalo. Htio joj je samo ugoditi pohvalom. Jelo je bilo dobro. Izvrsno, u stvari. Kad je dobro razmislio, sve što ona priprema vrlo je ukusno. Mnoga su mu jela bila neobična, ali na putovanju se stječu nova iskustva, a kvaliteta je bila očita iako nepoznata. l ona je radila sve. Kao jutarnji čaj koji tako lako spravlja da zaboravljaš, Džondalar. Ona lovi, skuplja biljnu hranu, kuha. Ona se za sve brine. A što ti radiš? Samo jedeš. Ništa nisi pridonio. Sve si uzeo a ništa nisi uzvratio... još manje nego ništa.A sada joj izričeš pohvale, riječi. Možeš li je okriviti što se ljuti? Bilo bi joj drago da odeš, manje bi morala raditi. Mogao si ići u lov, da nadoknadiš bar malo mesa koje si pojeo. To je tako malo nakon svega što je za tebe učinila. Možeš li smisliti nešto više, trajnije? Ona sama dobro lovi. Što vrijedi ako nešto uloviš? Ipak, kako ona to radi s tim nespretnim kopljem? Bi li bilo uvredljivo za njezino Pleme kad bih ponudio... Ejla... ja... želim nešto reći, ali ne bih htio da te uvrijedim. Zašto se bojiš da ćeš me uvrijediti? Ako imaš nešto reći, reei. - Još su se osjećali žalci njezine ljutnje, pa ga je žaljenje zbog toga gotovo zaustavilo. Imaš pravo. Malo je kasno. Ali sam se pitao... ovaj... kako loviš tim kopljem? Iznenadilo ju je njegovo pitanje. - Iskopam jamu i natjeram krdo prema njoj. Ali prošle zime... Klopku! Naravno, tako možeš doći blizu da upotrije biš to koplje. Ejla, toliko si učinila za mene, pa želim učiniti i ja nešto za tebe prije nego što odem, nešto vrijedno. Ali ne želim da se uvrijediš zbog moga prijedloga. Ako ti se ne bude sviñalo, samo zaboravi da sam išta rekao. U redu? Ona potvrdi glavom, malo zbujena, ali znatiželjna. Ti si... ti si dobar lovac, osobito kad se uzme u obzir tvoje oružje. Ali ja mislim da ti mogu pokazati mnogo lakši način, mogu ti pokazati bolje oružje, ako dopustiš. Njezina ljutnja nestade. - Želiš mi pokazati bolje lovačko oružje? Lakši način lova, ako nemaš ništa protiv toga. Trebat će malo vježbe...

Ona potrese glavom, ne vjerujući. -Žene u Plemenu ne love, pa nijedan muškarac nije dopuštao da ja lovim, čak ni praćkom. Brun i Kreb su to podnosili da udovolje mome totemu. Spiljski lav je moćan muški totem, on im je obznanio da je odredio da i ja lovim. Nisu mu se usudili oduprijeti. - Odjednom se sjeti jednog živog prizora. - Obavili su poseban obred. - Dotače ožiljak na vratu. Kreb mi je pustio malo krvi u znak žrtve Drevnima tako da mogu postati Žena koja lovi. Kad sam došla u ovu dolinu, jedino mi je oružje bila ova praćka. Ali praćka nije dovoljna, pa sam napravila koplja kakvim su se služili muškarci i njima sam lovila najbolje što sam mogla. Nikada nisam ni pomislila da bi mi neki muškarac pokazao bolji način lova. - Zastade i spusti pogled, naglo svladana. - Bila bih ti jako zahvalna, Džonda lar. Ne mogu izreći koliko. Muškarcu se učini da je vidio sjaj suza u njezinim očima. Zar joj to toliko znači? A on se plašio da je ne uvrijedi? Hoće li je ikada razumjeti? Što više o njoj doznaje, to mu se čini da manje o njoj zna. Zar je samouka? Moram napraviti neko posebno oruñe; i trebaju mi kosti. Bit će dobre srneće kosti koje sam našao, ali ih moram namočiti. Imaš li neku posudu gdje bih mogao namočiti kosti? Kolika mora biti? Imam mnogo posuda - reče ona ustajući. Mogu pričekati dok ne pojedeš, Ejla. Njoj se više nije jelo; bila je previše uzbuñena. Ali on je još jeo. Zato i ona sjede, uze hranu, ali on opazi da ne jede. Bi li sada htjela pogledati posude? - upita on. Ona potrča u skladišni dio spilje, zatim se vrati po svjetiljku. Džondalar je držao svjetiljku dok je ona otkrivala košare, zdjele i posude od brezove kore. Bilo je zaista mnogo posuda, toliko ih sama nikada ne bi upotrijebila. Sve si ovo sama napravila? Da - odgovori ona, tražeći po hrpama. To je moralo trajati danima... cijela godišnja doba. Koliko si vremena na to potrošila? Ejla pokuša smisliti način kako bi mu odgovorila. -Mnogo godišnjih doba. Većinu sam napravila zimi. Nisam imala što raditi. Je li koja posuda dobra? On ih uze nekoliko, više zato da vidi izradu nego da izabere pravu. Teško je bilo povjerovati. Bez obzira kako je vješta, trebalo je vremena da se naprave tako fino izrañene stvari. Koliko je dugo ona ovdje? Sama. Ova će biti dobra - reče uzevši dugačku drvenu zdjelu u obliku korita povišenih strana. Ejla složi ostale posude, dok je on pridržavao svjetiljku. Bila je tek malo starija djevojčica kad je ovamo stigla, pomisli on. Ni sada nije stara, valjda. Teško je prosuditi. Posjeduje neke sta račke osobine, neku mudrost, a to se ne slaže s njezinim zrelim ženskim tijelom. Rodila je dijete; u svemu je žena, savršena. Koliko li ima godina? Siñoše niz strminu. Džondalar napuni korito vodom i pregleda kosti. - Ova ima pukotinu koju prije nisam vidio-spomenu pokazujući joj kost koju je odbacio. Ostale kosti metnu u vodu. Dok su se vraćali, pokušao, je procijeniti Ejlinu"dob. Ne može biti premlada, tako je vješta izlječite-Ijica. A može li biti moje dobi? Ejla, koliko dugo si ovdje? - upita je na ulazu u spilju, ne mogavši odoljeti znatiželji. Ona zaslade, ne znajući kako bi mu točno odgovorila. Padoše joj na pamet štapovi s urezima, ali ona to u Plemenu

nije smjela znati, iako joj je Kreb pokazao kako se to radi. Džondalar bi mogao biti protiv toga. Ali on odlazi, pomisli. Izvuče snop štapova koje je obilježavala svaki dan, razveza ih i položi preda nj. Što je to? Želiš znati koliko sam dugo ovdje. Ne znam kako bih ti rekla, ali otkad sam u dolini svake sam noći pravila po jedan urez. Ovdje sam provela onoliko noći koliko ima ureza na štapovima. Znaš li koliko ureza ima? Sjetila se nelagode koju je osjetila kad je pokušala izvući neko značenje iz načinjenih ureza. - Onoliko koliko ih ima - reče ona. Džondalar uze jedan štap. Ona nije znala riječi za brojenje, ali ih je osjećala. Ni u njegovoj Spilji ih nisu svi razumjeli. Moćna čarolija njihova značenja nije bila svakom dostupna. Zelandona je nešto njemu objasnila, dio te velike čarolijte. Gdje je Ejla naučila urezivati štapove? Kako je netko meñu zbitoglavcima mogao išta shvatiti o riječima kojima se broji? Kako si naučila ovo raditi? Kreb mi je pokazao. Davno. Dok sam bila mala djevojčica. Kreb, čovjek kraj čijeg si ognjišta živjela? On je znao što to znači? Nije samo pravio ureze? Kreb je bio ... mog-ur... sveti čovjek. Pleme mu "se obraćalo da kaže kad je vrijeme za pojedine obrede, kad se imenuju dani, kad je Sabor Plemena. Tako smo znali. Mislio je da neću razumjeti, jer je to bilo teško i mog-urima. Učinio je tako da mu ne postavljam previše pitanja. Poslije mi je rekao da to više ne spominjem. Jedanput me je našao kako obilježavam dane mjesečevih mijena, bio je vrlo ljut. Taj mog-ur... bio je netko svet, posvećen, kao naš vrač? Ne znam. Ti kažeš vrač i kad misliš na izlječitelja. Mog-ur nije bio izlječitelj. Iza je poznavala biljke i trave, ona je bila izlječiteljica. Mog-ur je poznavao duhove. On je njoj pomagao razgovarajući s njima. Vrač može biti izlječitelj, ili može imati neke druge darove. Vrač je onaj tko se odazvao pozivu da stupi u Službu Majke. Neki nemaju posebnih darova, samo želju da služe. Oni mogu razgovarati s Majkom. Kreb je imao drugih darova. Bio je najviši, najmoćniji. Mogao je... ne znam kako bih objasnila. Džondalar klimnu s razumijevanjem. Nije uvijek bilo lako objasniti darove vračeva, ali oni su takoñer bili čuvari posebnih znanja. Pogleda opet štapove. - Što ovo znači? -upita pokazujući dodatne znakove. Ejla se zacrveni. - To je... to je moja... ženskost -rečev mučeći se kako bi objasnila. Žene u Plemenu morale su izbjegavati muškarce za vrijeme menstruacije; muškarci su ih tada sasvim zanemarivali. Žene su podnosile to djelomično progonstvo, jer su se muškarci bojali tajanstvene sile koja je ženama omogućavala da stvaraju novi život. Kad je žena krvarila, to je značilo da je njezin totem ranio srž muškoga totema i izbacio ga. Nijedan muškarac nije želio da se duh njegova totema upušta u borbu u to vrijeme. Ejla se suočila s tom neprilikom kad je donijela muškarca u spilju. Nije se mogla odijeliti od njega dok je bolovao i ovisio o njezinoj brizi, pa je prekršila zabranu. Poslije je nastojala da ima što manje dodira s njim za vrijeme svoga krvarenja, ali ga opet nije mogla sasvim izbjeći. Nije bilo druge žene da je zamijeni. Morala je loviti i kuhati za njega, a on je želio da zajedno jedu.

Sad je mirno primio njezin odgovor. - Većina žena broji dane na neki način reče on. -Je li te tome naučio Kreb, ili možda Iza? Ne, učinila sam to sama, da znam kad mi dolazi vrijeme. Nisam htjela otići iz spilje u lov nespremna - reče ona i pvognu glavu da prikrije nelagodu. Žene pripovijedaju priče o brojenju dana - reče on mirno, iznenadivši je. - Kažu da je Mjesec ljubavnik Velike majke zemlje. Kad Majka krvari, ne želi dijeliti Užitke s njim, pa se on strašno ljuti. Zbog povrijeñena ponosa on se okreće i skriva svoje svjetlo. Ali ne može dugo izdržati samoću, pa se opet okreće k njoj, isprva stidljivo, poslije u punom sjaju. Ona mu se tada opet otvori i oboje su sretni. Zato se mnoge svečanosti održavaju pri punom mje secu. Žene kažu da se njihove mijene podudaraju s Majči nim; one ih nazivaju mjesečevim vremenom, i znaju kad će doći prema mjesečevim mijenama. Još kažu da im je Majka dala riječi za brojenje tako da mogu znati i kad je mjesec pokriven oblacima.

lako joj je smetalo što muškarac tako slobodno govori o ženskim stvarima, Ejla je bila očarana pričom. - Ponekad i ja motrim mjesec - reče - ali usput obilježavam štap. Što su te riječi kojima se broji? - One su... imena za ureze na štapu, na primjer; ali služe i za druge stvari. Njima se može reći broj... čega god hoćeš. One mogu reći koliko je srna lovac vidio, ili koliko su dana daleko od plemena. - Džondalar opazi hrpu kamenja za kuhanje i skupi ih. - Pokazat ću ti. - Poreda ih u niz i poče brojiti, pokazujući svaki kamen: - Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam ... Ejla je promatrala brojenje i osjećala kako se uzbuñuje. Kad je prebrojio kamenje, Džondalar dohvati Ejline štapove i poče ih spuštati preda nju. - Jedan... dva... tri... Ejla se sjeti kako joj je Kreb govorio: "Godina roñenja, godina hodanja, godina odbijanja od sise..." i pokazivao ispružene prste. Ona podiže ruku, pokaza svaki prst napose i poče: - Jedan, dva, tri, četiri, pet. Tako je! Znao sam da si blizu toga kad sam vidio tvoje štapove. Njezin smiješak je bio pobjedonosan. Uzela je jedan štap i počela brojiti ureze. Džondalar nastavi brojiti dalje, izgovarajući nove riječi, ali i on je morao stati lakon drugog dodatnog znaka. Čelo mu se nabralo. - Jesi li toliko dugo ovdje? - upita je pokazujući štapove. Ne - reče ona i donese druge svežnjeve, pa ih sve razveza i raširi pred njim. Džondalar bolje pogleda i problijedi. Želudac mu se prevrnu. Godine! Urezi su predstavljali godine! Poreda ih sve da ima pregled nad urezima, pa se zamisli. Zatim se nasmiješi. Umjesto da broji dane, može brojiti dodatne znakove. Za svaki takav znak povuče crtu na zemlji. Kad ih je bilo trinaest u redu, započe drugi red, ali preskoči prvu crtu i načini samo dvanaest crta. Vrač ga je učio da se mjesečeve mijene ne podudaraju s godišnjim dobima. Tako je stigao do kraja trećeg reda. Tri godine! - kliknu i pogleda je s čuñenjem. - Ovdje si već tri godine! Toliko je trajalo moje Putovanje. Jesi li cijelo to vrijeme bila sama? Imala sam Njisku, i do... Ali nisi vidjela ljude? Ne, otkad sam napustila pleme.

Znaš li koliko si stara, Ejla? Koliko godina već živiš? upita odjednom Džondalar. Da razmislim - reče ona, pa ispruži prste jedne ruke. - Iza je mislila da mi je bilo ovoliko... pet godina... kad su me našli. - Džondalar napravi pet crtica na zemlji. - Dark se rodio kad smo išli na Sabor Plemena. Kreb mi je rekao da ovoliko godina proteče izmeñu dva Sabora. - Ona podiže još dva prsta druge ruke. To je sedam - reče Džondalar. Sabor je bio u ljeto prije nego što su mene našli. To je jedna manje - da razmislim - reče on. - Jesi li sigurna? To znači da si rodila sina kad ti je bilo jedanaest godina! Sigurna sam, Džondalar. Čuo sam da su neke žene tako rano rodile, ali to su rijetki slučajevi. Bila si i sama tada dijete. Ne, nisam bila dijete. Bila sam najviša u Plemenu, uključujući i muškarce. Postala sam žena prije svih drugih u Plemenu. Iza je bila tako sretna kad su se kod mene poja vile. .. mjesečeve mijene. Tako je bilo dok... - Ona se tužno uozbilji. - To je bila Braudova godina. Iduća godina je bila Darkova. " Godinu prije roñenja tvoga sina imala si deset godina. Deset godina kad te je prisilio? Kako je to mogao učiniti? Bila sam žena, viša nego druge žene. Bila sam viša nego on. Ali nisi bila krupnija! Vidio sam neke zbitoglavce! Možda nisu visoki, ali su snažni. Ne bih se želio ni s jednim uhvatiti ukoštac. Oni su ljudi, Džondalar - ispravi ga ona blago. - Oni nisu zbitoglavci, oni su ljudi iz Plemena. To ga zaustavi. - Nakon onoga što se dogodilo, ti i dalje tvrdiš da on nije životinja? Možeš reći da je Braud bio životinja zato što me je prisilio; ali kako onda nazivaš ljude koji prisiljavaju žene iz Plemena? On o tome nije mislio na takav način. Nisu svi bili kao Braud, Džondalar. Kreb je bio nježan i blag, iako je bio moćni mog-ur. Brun je bio dobar sa mnom, premda je bio voña. Primio me je u svoje pleme. Neke je stvari morao.učiniti, na to ga je prisilio plemenski

način života, ali me je počastio. Dopustio mi je da lovim; prihvatio je Darka. Kad sam otišla, obećao je da će ga štititi. Kad si otišla? Ona zaslade da promisli. Godina roñenja, godina kad se uči hodati, godina odbijanja od sise. - Darku su bile tri godine kad sam otišla - reče ona. Džondalar dodade još tri crte. - Bilo ti je četrnaest godina? Samo četrnaest? l otada živiš ovdje sama? Već tri godine? - On prebroji sve crte. - Tebi je sedamnaest godina, Ejla. U tih sedamnaest godina proživjela si cijeli ljudski vijek. Ejla je sjedila neko vrijeme bez riječi. - Dark sada ima šest godina - napokon progovori. - Sad će ga muškarci voditi sa sobom da se vježba. Crod će mu napraviti koplje, Brun će ga učiti kako da se njime služi. A stari Zaug, ako je još živ, pokazat će mu kako se baca kamen iz praćke. Dark će loviti male životinje s prijateljem Grevom; Dark je mladi ali je viši od Greva. l brži je,

nitko nije brži od njega, l dobar je s praćkom, l Uba ga voli. Ona ga voli poput mene. Ejla nije primijetila da joj teku suze dok joj se nije oteo jecaj; nije znala kako se našla u Džondalarovu naručju, s glavom na njegovu ramenu. Sve je u redu, Ejla-reče muškarac, tapšući je nježno. Ejla osjeti olakšanje. To je bilo prvi put nakon odlaska da svoj gubitak dijeli s nekim ljudskim bićem. Nasmiješila mu se sa zahvalnošću. Ostali su tako i gledali se, osjećajući da očima iskazuju jedno drugome ono što ustima nisu smjeli. Ejla nije mogla izdržati tu napetost, još je bila nenavfkla na izravan pogled. Okrenula je glavu i počela skupljati štapove, l Džondalaru je trebalo nekoliko trenutaka da se sabere i pomogne joj vezati štapove u svežnjeve. Radeći kraj nje bio je svjestan njezine tople punoće i ugodnog ženskog mirisa, više nego kad ju je držao u naručju i tješio. Ejla je i dalje ćutjela dodir njegova tijela i ruku, okus soli s njegove kože pomiješan s njezinim suzama. Koliko godina imaš ti, Džondalar? Bilo mi je osamnaest kad sam krenuo na Putovanje. Tonolan je imao petnaest... a umro je u osamnaestoj. Tako mlad. - Na licu mu se ukaza bol. - Ja sada imam dvadeset jednu godinu ... i još se moram spariti. Već sam prestar za nesparena muškarca. Mnogi su našli družicu i osnovali ognjište s manje godina života, l Tonolan. Imao je šesnaest godina na vjenčanju.

Našla sam samo vas dvojicu; gdje je njegova družica? Umrla je. Pri porodu, l njezin sin je umro. - Sućut napuni Ejline oči. - Zato smo opet krenuli na put. Nije mogao ostati. Ovo je bilo njegovo Putovanje, ja sam ga samo pratio. Tonolan mi je bio brat i najbolji prijatelj. Kad je Tamija umrla, nagovarao sam ga da se vratimo, ali uzalud. Toliko je bio žalostan da je htio poći za njom na drugi svijet. Ejla se sjeti Džondalarove tuge kad je shvatio da je njegov brat poginuo; tragovi su se još vidjeli. - Možda je sretniji, ako je tako želio. Teško je živjeti dalje kad izgubiš nekoga koga si toliko volio - reče ona nježno. Džondalar se sjeti neutješne bratove žalosti i sada mu je bila shvatljivija. Možda Ejla ima pravo. Ona to mora znati; pretrpjela je dovoljno muka i patnji. Ali ona je htjela i dalje živjeti. Tonolan je imao hrabrosti, naglosti i smjelosti; Ejlina se hrabrost očituje u tome da treba izdržati. Ejla nije dobro spavala, a s druge strane ognjišta čula je šuškanje i pitala se da li je i Džondalar budan. U slabom svjetlu zapretane vatre vidjela je obrise njegova tijela pod krznom. Bolje ga je vidjela kad bi sklopila oči: kosa mu je bila svezana na zatiljku, brada kovrčava i gusta; oči su mu govorile više nego riječi, a njegove ruke dugih prstiju sezale su dalje od pogleda, ispunile su je nečim neopisivim. On je uvijek znao što će s rukama, bilo da je držao komad kremena ili nalazio pravo mjesto da počeše ždrijebe. Trkača. Da, to je dobro ime. Muškarac mu je nadjeo ime. Kako tako visok i jak muškarac može biti nježan? Nije mu bilo mrsko pokazati brigu, pažnju, tugu. Muškarci iz Plemena uvijek su se držali daleko, povučeno. Čak i Kreb, iako je znala da je voli, nikada nije pokazivao osjećaje. Što će ona kad Džondalar ode? Nije željela o tome misliti. Ali se morala s tim suočiti, jer on odlazi. Rekao je da joj želi nešto dati prije polaska, rekao je dakle da ide. Zašto je poslan k njoj? Da je nauči govoriti? Još će je poučiti kako se bolje lovi. Možda i ja mogu učiniti nešto za njega, pomisli, da me po tome pamti. Maštala je o tome kako bi joj bilo drago da je opet zagrli, da još jednom osjeti njegovu toplinu, dodir njegove kože. Kad je zaspala, sanjala ga je kako hoda po zimskoj stepi.

l! Ujutro je znala što će mu dati: napravit će nešto što će mu uvijek biti uz kožu, što će ga grijati. Ustala je tiho i donijela hrpu odjeće koju je skinula s njega kad ga je donijela u spilju. Odjeća je bila kruta od skorene krvi, ali ju je mogla namočiti i vidjeti kako je načinjena. Košulja se još mogla spasiti, trebalo je zamijeniti rukave. Hlače će morati načiniti od nove kože, ali je mogla donekle popraviti tuniku. Pokrivala za noge bila su neoštećena, samo im je trebalo dodati nove trake. Nagnula se i počela proučavati šavove. Duž rubova su bile načinjene rupice, zatim kroz njih provučene tetive i tanke kožne vrpce. Vidjela ih je i prije; nije bila sigurna da će i sama moći nešto slično napraviti, ali može pokušati. Džondalar se okrenu u snu, a ona brzo spremi njegovu staru odjeću. Nije željela da išta vidi dok sve ne bude gotovo. Dodala je drva na vatru i kamenje za grijanje vode, zatim pošla po svježu vodu za čaj. Imam sjajnu ideju - reče kobili u prolazu, služeći se nijemim jezikom. - Napravit ću Džondalaru odjeću. Što misliš, hoće li mu se svidjeti?-Zatim se rastuži i nasloni čelo na njezin vrat. Ali on će me ostaviti, pomisli. Odjeća ga neće zadržati, samo će ubrzati njegov odlazak. Kad se vratila, napravila je čaj od kamilice i kraj čaše metnula štapićza čišćenje zubi. Zatim je opet izašla, ponijevši košaricu da nabere malina. Za njom izañoše Njiska i Trkač. Nabrala je malina i iskopala divlje mrkve, dok su konji pasli. Na povratku ugleda Džondalara pred spiljom. Mislio sam rano početi - reče on. - Najprije moram napraviti neko oruñe. Vrijeme je da se poñe u lov - reče ona. - Sušeno meso je tako posno. Životinje su sada debele. Zaželjela sam se svježe pečenke s koje kaplje mast. On se nasmiješi. - To je ukusno čim spomeneš. Ti si zaista dobra kuharica, Ejla. To sam ozbiljno mislio. Ona se zacrveni i spusti pogled. Lijepo je čuti pohvalu, ali je čudnovato da netko primjećuje ono što se od nje prirodno očekuje. Nisam te htio dovesti u nepriliku. Iza je govorila da zbog pohvala duhovi postaju zavi dni. Dovoljno bi moralo biti što se posao dobro obavi. Mislim da bi se Martoni sviñala tvoja Iza. Ni njoj nisu

drage pohvale. Znala je reći: "Najbolja pohvala je dobro obavljen posao." Sve majke moraju biti takve. Martona je tvoja majka? Da, zar ti to nisam rekao? Mislila sam da ti je majka, ali nisam bila sigurna. Imaš li braće i sestara? Osim onoga što si ga izgubio? Imam starijega brata, Džoharana. On je sada voña Devete spilje. On se rodio kraj Džokonanova ognjišta. Kad je Džokonan umro, moja majka se sparila s Dalanarom. Ja sam se rodio kraj njegova ognjišta. Onda su Martona i Dalanar presjekli čvor, a ona se sparila s Vilomarom. Tonolan se rodio kraj njegova ognjišta, a isto tako naša sestra Folara. Ti si živio s Dalanarom? Da, tri godine. On me je naučio kalati kremen. Bilo mi je dvanaest godina kad sam došao k njemu, a već sam više od godine dana bio muškarac. - Čudan izraz preleti preko njegova lica. - Tada sam se upoznao s roñakinjom Džoplajom. Ona je Džerikina kći, roñena kraj Dalanarova ognjišta nakon njihova sparivanja. Ona je dvije godine

mlaña. Dalanar nas je oboje učio kalati kremen u isto vrijeme. Uvijek smo se natjecali. Ima dobro oko i sigurnu ruku, jednog dana će dostići Dalanara u vještini. Ejla je šutjela neko vrijeme. - Nešto ne razumijem, Džondalar. Folara ima istu majku kao ti, ona ti je sestra, je li tako? Tako je. Ti si se rodio na Dalanarovu ognjištu, kao i Džoplaja, a ona ti je roñakinja. Koja je razlika izmeñu sestre i roña kinje? Sestre i braća potječu od iste majke. Roñaci nisu tako bliski. Ja sam se rodio na Dalanarovu ognjištu, vjerojatno od njegova duha. Ljudi kažu da sam mu sličan. Mislim da je i Džoplaja od njegova duha. Njezina majka je niska, a ona je vrlo visoka; malo niža od tebe. Nitko ne zna koji će duh Majka odabrati da ga pomiješa sa ženinim - nastavi Džondalar. - Tako Džoplaja i ja možemo biti od Dalanarova duha, ali tko zna? Zato smo mi roñaci. Možda bi Uba bila meni roñakinja - reče Ejla. - Ali ona je meni sestra. Sestra?

Nismo bile prave sestre. Uba je bila Izina kći, roñena poslije mog dolaska u Pleme. Iza je govorila da smo obje njezine kćeri. Uba se sparila, ali ne s muškarcem kojega je htjela. Taj muškarac je imao samo sestre, pa se nije mogao spariti, jer je to u Plemenu zabranjeno. Ni kod nas se ne sparuju braća i sestre - reče Džondalar. - Obično se ne sparuju ni roñaci, iako to nije sasvim zabranjeno. Na to se ne gleda lijepim okom, iako se neke vrste roñaka sparuju. Koje vrste roñaka postoje? . - Mnoge vrste, neke su bliže neke dalje. Djeca od sestre tvoje majke tebi su roñaci; djeca družice majčina brata ili djeca... Ejla je tresla glavom. - To je previše zbrkano! Kako znaš tko ti je roñak a tko nije? Gotovo svatko bi mogao biti roñak... S kim bi se onda spario u svojoj Spilji? Mnogi se ne sparuju unutar vlastite Spilje. Obično se upoznaju na Ljetnim zborovima; a najbliži roñaci se poz naju, makar živjeli u različitim Spiljama. Kao što ti znaš Džoplaju? Džondalar potvrdi glavom; usta su mu bila puna malina. Džondalar, a što će biti ako duhovi ne prave djecu? Što ako. ih pravi čovjek? Ne bi li to onda značilo da jednako potječu od muškarca kao i od žene? Dijete raste u ženi, Ejla. Ono od nje potječe. Zašto se onda muškarac i žena vole spajati? Zašto nam je Majka dala dar Užitka? To je isto pitanje. Ne znam, Ejla. Morala bi pitati nekog vrača. Zašto uvijek kažeš "dar Užitka"? Mnoge stvari vesele ljude, u mnogima uživaju. Zar je muškarcu toliki užitak kad metne svoj organ u ženu?

Ne samo muškarcu, nego i ženi... Ali ti to ne znaš, zar ne? Ti nisi imala Prve obrede. Muškarac te je otvorio, napravio je od tebe ženu, ali to nije isto. To je sramotno! Kako su ti ljudi to mogli dopustiti? Nisu razumjeli, samo su vidjeli što je učinio, l nije bilo sramotno ono što je učinio, nego način na koji je to učinio. To nije bilo učinjeno radi Užitka, Braud je to činio s mržnjom. Osjećala sam bol i ljutnju, ali se nisam sramila. Nisam osjetila nikakav užitak. Ne znam je li Braud začeo moje dijete, ili je od mene načinio ženu sposobnu da zanese dijete, ali to dijete me je usrećilo. Dark je bio moj stalan užitak. - Majčin dar života je radost, ali ima nešto više u spajanju muškarca i žene. l to je dar, i morao bi se uživati tako da se njime časti Majka. Možda u tome ima više nego što znaš, pomisli ona. Ali izgledao joj je tako siguran. Može li biti u pravu? Ejla mu nije sasvim vjerovala, ali se pitala što je u svemu tome istina. Poslije jela Džondalar izañe na širi dio izbojka gdje ga je čekalo razastrto oruñe. Ejla poñe za njim i sjede u blizini. On uze jedno sječivo, pogleda ga prema suncu, zatim ga pokaza ženi. Sječivo je bilo dugo četiri palca, a palac široko. Rub mu je bio jednoliko tanak i oštar, a pri kraju se savijao. Kad bi se podigao prema suncu, vidjelo se da je napukao od udarca. Džondalar iščupa dlaku iz brade i iskuša britkost sječiva. Ovo ću zadržati za brijanje - reče. Ejla nije shvatila što želi reći, ali ga nije htjela pitati jer je promatrajući Druga pri poslu znala da mu takva pitanja smetaju. On ostavi ono sječivo i uze drugo. Ovo je imalo šiljast kraj na kojem su se sastajale obje oštrice. Uze gladak kamen i na nj nasloni šiljak. Jelenjim rogom udari s druge strane: sa šiljka otpadoše sitni komadići i sječivo postade još šiljastije. Privuče kraj kožnih hlača, nape ga i načini rupicu na njemu. - Ovo je šilo reče, pokazujući ga Ejli. - Njime se prave rupice da se može, provlačiti tetiva kad se šije nova odjeća. Je li vidio kad mu je pregledavala odjeću, upita se odjednom Ejla. Činilo se kao da zna što je naumila učiniti. Napravit ću i svrdlo. Sliči na šilo, samo je veće i jače; njime se prave rupe u drvetu ili kosti ili rogu. Ona odahnu; on samo govori o različitu oruñu. l ja sam se služila... šilom, ali nije bilo tako fino. Da li ga želiš? - nasmiješi se on. - Za sebe ću lako napraviti drugo. Ona ga uze, zatim pognu glavu, izražavajući zahvalnost na plemenski način. Onda se sjeti. - Hvala - reče. On se nasmiješi i uze drugo sječivo. Njega poče obrañivati na sličan način: napravio je Četvrtast kraj i ukosio ga, a onda ga okomitim udarcem prebio. Otpao je dugačak komad, a ostala oštrica izduženog oblika.

Dolina konja

- Znaš li koje je ovo oruñe? - upita. Ona ga uze, pogleda čudan kremen, odmahnu glavom i vrati, mu ga. to je dlijeto - reče on. - Njim se služe rezbari; i kipari ga upotrebljavaju, premda je njihovo dlijeto malo drukčije. Ovim ću načiniti oružje o kojem sam govorio. Dlijeto, dlijeto - reče ona privikavajući se na novu

riječ. Pošto načini još nekoliko sličnih oruña, Džondalar istrese kožu preko ruba i privuče korito s kostima. Uze dugačku kost i obrisa je, zatim je poče prevrtati u rukama da vidi odakle bi započeo. Stisnu je nogama, uze dlijeto i zapara dugačku crtu niz kost. Zatim ureza drugu crtu koja se na jednom kraju spajala s prvom. Treća kratka crta spojila je razmaknute krajeve prvih dviju i tako s njima zatvorila trokut. Zareza ponovo po tragu prve crte, pa druge, uklanjajući dugačke strugotine i prodirući sve dublje. Kad je prodro do središnje šupljine, proreza kost po trećoj kratkoj crti i izvuče dugačak i tanak komad kosti. Ostavi ga sa strane i zareza na kosti još jednu dugačku crtu koja se sastajala s krajem tek izrezanih crta. Ejla je pozorno promatrala, nije željela ništa propustiti. Ali sad se ponavljalo izrezivanje, pa njezine misli odlutaše. Sjetila se razgovora za doručkom. Džondalar se promijenio, pomisli. Nije to ničim izričito potvrdio, ali je u njegovim riječima nastala promjena. Sjetila se kako je rekao: "Martoni bi se svidjela tvoja Iza", te još nešto o majkama. Njegovoj majci bi se svidjela jedna zbitoglavka? Jesu li one slične? l poslije, čak kada je bio ljut, govorio je o Braudu kao o čovjeku, o čovjeku koji je otvorio put njezinu djetetu, l rekao je da ne shvaća kako su "ti ljudi" mogli dopustiti da se ono dogodi. On to nije ni opazio, pa joj je bilo još draže. Razmišljao je o Plemenu kao o ljudima. Ne kao o životinjama, zbitoglavcima, nakazama - nego kao o ljudima! Pažnja joj se vratila kad je muškarac promijenio vrstu radnje. Uzeo je jednu izrezanu kost i jak kremeni strugač te počeo strugati i gladiti rubove trokutaste kosti. Uskoro je držao u ruci okruglu kost koja se stanjivala u šiljak. - Džondalar, ti praviš... koplje? On se nasmiješi. - Kost se može zašiljiti kao drvo, ali je jača i ne rascjepljuje se; osim toga, kost je lakša. Zar to nije prekratko? - upita ona. On se nasmija, od srca se nasmija. - Bilo bi, kad bi ostalo samo na tome. Sad pravim samo šiljke. Neki ljudi prave šiljke od kremena. Mamutovci takvim kopljima love mamute. Kremen se lomi, ali je zato oštar i može prosjeci mamutovu kožu. Ali za drugu divljač bolji je šiljak od kosti. A držalo se napravi od drva. Kako ih spojiš? Gledaj - reče on i okrenu kost da joj pokaže deblju stranu. - Mogu rascijepiti ovaj kraj dlijetom i nožem, zatim urezati kraj drvenog držala da pristane u rascjep. - On to pokaza držeći kažiprst jedne ruke izmeñu palca i kažiprsta druge ruke. - Onda mogu dodati neko ljepilo ili smolu, pa na kraju svezati svježom tetivom ili kožom. Kad se sve osuši, kost i drvo će se Čvrsto držati zajedno. Šiljak je tako malen. Držalo će biti grančica! Bit će deblje od grančice, ali ipak lakše nego tvoje koplje. Ne smije biti teško, ako ćeš ga bacati. Bacati! Bacati koplje? Bacaš kamenje iz praćke, zar ne? Možeš bacati i koplje. Nećeš morati kopati jame za klopku; a kad se dobro uvježbaš, moći ćeš ubijati životinje u trku. Vidio sam kako si vješta s praćkom, pa mislim da ćeš i ovo brzo naučiti. Džondalar! Koliko sam puta poželjela loviti srnu ili bizona praćkom! Nikada nisam pomislila na bacanje koplja. - Čelo joj se nabra. - Možeš li ga baciti s dovoljno snage? Snage neće biti previše, ali si u prednosti zbog razmaka. Šteta što se kopjje ne može izbacivati praćkom, ali... - On zasta usred rečenice. - Pitam se... - Obuzela ga je misao koja je bila tako izvanredna da je tražila izravnu pažnju. - Ne, ne bih rekao... Gdje možemo naći kolce za

držala? Kraj vode. Džondalar, mogu li ti pomoći praviti ta koplja? Brže ću naučiti ako mi budeš govorio što ne valja... dok si još ovdje. Možeš, naravno - reče on, ali osjeti neku tegobu silazeći niz strminu. Bio je zaboravio na odlazak i bilo mu je žao što ga je ona na to podsjetila.

Dvadeset sedmo poglavlje Ejla je čučala i kroz zaklon od zlaćane trave, povijene pod težinom zrela klasja, promatrala obrise životinje. Držala je koplje, spremno za izbačaj, u desnoj ruci; drugo koplje je bilo spremno u lijevoj. Uvojak duge plave kose ispao joj je jz pletenice i rasuo se po licu. Podigla je koplje, iskušala ravnotežu i naciljala. Poskočivši naprijed, zavitlala je dugačko oružje. Oh, Džondalar! Nikada neću točno pogoditi ovim kopljem - reče Ejla razočarano. Pošla je prema drvu i iščupala koplje koje se još treslo u trtici bizona što ga je Džondalar nacrtao ugljenom na koži napunjenoj suhom travom. Previše si stroga prema sebi, Ejla - reče Džondalar ponosno. - Mnogo si bolja nego što misliš. Učiš vrlo brzo, a rijetko kada se vidi takva upornost. Vježbaš kad god imaš slobodan trenutak. Mislim da je to tvoj problem. Previše pokušavaš odjednom. Moraš predahnuti. Praćkom sam se naučila služiti samo kroz vježbu. Ali nisi postala vješta preko noći. Ne. Trajalo je nekoliko godina. Ali ne želim da proñe toliko vrijeme dok naučim bacati koplje. l neće proći. Vjerojatno bi već mogla loviti i nešto donijeti iz lova. Ne moraš bacati i juriti kao što si navikla, Ejla. Treba da se navikneš na novu udaljenost. A ako želiš vježbati, prihvati se opet praćke. S praćkom ne trebam više vježbati. Ali se moraš opustiti. Pokušaj. Osjetila je kako joj napetost popušta čim je uzela poznati komad kože i zanjihala ga. Mogla je pogoditi sve što bi naciljala, a osobito joj je bilo drago tući u nepokretne mete. Muškarčevo očevidno divljenje navelo ju je da pokaže stupanj svoje vještine. Skupila je nekoliko oblutaka i otišla na dalji kraj polja. Pokazala je kako brzo izbacuje dva kamena, poslije je vježbala dva po dva zaredom. Džondalar je postavljao mete. Metnuo je četiri kamena na deblo; ona ih je poskidala s četiri brza hica. Bacio je dva kamena u zrak, jedan za drugim; oba je pogodila u letu. Zatim je učinio nešto što je nju iznenadilo. Stao je nasred polja, na svako rame stavio po jedan kamen i pogledao je sa smiješkom na licu. Znao je da kamen iz njezine praćke leti tako žestoko da bi ga mogao ozlijediti ako ne i ubiti. Taj pokus je pokazao koliko ima u nju povjerenja, ali je trebao pokazati koliko se ona pouzdaje u svoju spretnost s praćkom. Čuo je zvižduk kroz zrak i mukao udarac kamena o kamen, a trenutak kasnije i drugi kamen je skinut. On ipak nije prošao nekažnjeno za taj opasni trik.

Komadić kamena se odbio i zario mu se u vrat. On se nije ni pomaknuo, ali ga je odao tanak curak krvi. Džondalar! Ti si ranjen! - kriknu Ejla. Nije to ništa. Ali ti si izvrsna s tom praćkom, ženo. Nikada nisam nikoga vidio da tako vješto rukuje nekim oružjem. Nikada je nitko nije gledao kao on. Oči su mu bile pune divljenja i poštovanja; glas mu je bio hrapav od topla hvaljenja. Pocrvenjela je i tako se ispunila osjećajima da su joj potekle suze. Kad bi mogla tako bacati koplje... - On umuknu i sklopi oči, napinjući se da vidi nešto u mislima. - Ejla, mogu li se poslužiti tvojom praćkom? Želiš naučiti kako se gaña praćkom? - upita ona, dajući mu je. Ne baš to. Uzeo je koplje sa zemlje i pokušao metnuti deblji kraj u praćku. Ali nije mu bila dovoljno poznata tehnika bacanja, pa je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja predao njoj praćku i koplje. Da li bi mogla praćkom izbaciti koplje? Vidjela je što je on pokušavao; ona izvuče koplje iz praćke i metnu ga tako da je sredina ležala na mjestu gdje inače stoji kamen. Uspjela ga je nekako izbaciti, ali nije nimalo utjecala na njegov kratak let. Praćka bi morala biti dulja, ili koplje kraće - reče on pokušavajući vidjeti nešto u mislima što nikada prije nije vidio. - l praćka je previše savitljiva. Koplju treba bolji oslon. Nešto što bi ga poduprlo... možda drvo ili kost... sa zubom da ne sklizne. Ejla! Nisam siguran, ali mislim da bi se to dalo napraviti. Mislim da bih mogao načiniti... bacač koplja! Ejla je promatrala Džondalara koji je nešto pravio i pokušavao; nije znala što je više očarava - stvaranje nečega prema zamisli ili sam postupak. Ona je rasla u kulturi koja nije poznavala novine, pa nije bila svjesna da je i sama otkrila način lova i nosiljku iz slična izvora stvaralaštva. Služio se materijalom koji je odgovarao njegovim potrebama i prilagoñavao oruñe novim zahtjevima. Tražio je njezine savjete, jer je godinama skupljala iskustvo s praćkom, ali uskoro je postalo očito da sprava koju on pravi predstavlja nešto novo i jedinstveno, iako je poticaj dobio od njezine praćke. Kad je jednom razradio osnovna načela, posvetio je dosta vremena izmjenama na koplju. Ona je s kopljem bila nevjesta kao on s praćkom, pa je to vrijeme odlučila iskoristiti za nešto drugo. Dok je on dotjerivao i popravljao svoju spravu, ona je iznijela njegovu staru odjeću i novu kožu na izbojak. Na danjem svjetlu dobro je vidjela kako su načinjeni šavovi. Toliko joj se svidio taj način da je odlučila i za sebe napraviti sličnu odjeću. Uzorak od školjaka i perja na košulji nije dirala, ali ga je pomnjivo gledala, misleći kako bi se toga mogla prihvatiti tijekom duge iduće zime. Gledala ga je odozgo kako radi na žalu i vježba u polju; mogla je na vrijeme spremiti odjeću prije nego što bi se on vratio u spilju. Ali jednog dana je nenadano dotrčao da joj pokaže dva dovršena bacača koplja. Uspjela je samo zgrnuti odjeću na neurednu hrpu. On je bio previše obuzet svojim uspjehom da bi vidio išta drugo. - Što misliš, Ejla? Hoće li biti dobro? Ona uze jedan bacač. Bila je to jednostavna ali domišljata naprava: ravna drvena osnova, dugačka kao pola

koplja, sa žlijebom u sredini za oslon koplja i zaponcem u obliku udice. Dvije kožnate petlje nalazile su se na krajevima bacača. Bacač se držao najprije u vodoravnom položaju, s dva prsta provučena kroz petlje; koplje je ležalo u žlijebu, zadebljanje naslonjeno na zaponac. Kad bi se zavrtjela nova naprava, pridržavana samo za prednje petlje, stražnji dio bi odskočio i zapravo produžio ruku koja baca. Tako se povećala brzina i snaga kojom koplje napušta ruku. - Mislim da je vrijeme da počnemo vježbati, Džondalar. U vježbanju su im prolazili dani. Napunjena koža na stablu raspala se od stalnog probadanja. Džondalar je postavio drugu i na njoj nacrtao jelena. Manji popravci i poboljšanja sami su se nametnuli u toku vježbanja. Oboje se koristilo iskustvima s oružjem koje im je prije bilo najpoznatije. Njegov jaki izbačaj često je pogañao previsoko; njezini su hici češće padali sa strane. Meñu njima se razvilo prijateljsko natjecanje. Ejla je pokušavala ali nije uspijevala dostići Džondalarovu snagu udarca koji mu je omogućavao veće domete; on nije mogao biti točan kao ona. Oboje su bili zapanjeni velikim prednostima novog oružja. Džondalar je mogao baciti koplje dvaput dalje nego prije, s većom snagom i savršenom kontrolom. Ali Ejli je bila važnija druga strana vježbanja. Uvijek je vježbala i lovila sama. Najprije se igrala u potaji, bojeći se da će je otkriti. Poslije se manje skrivala, a kad su joj dopustili da lovi, nitko nije išao s njom. Nikad joj nitko nije pohvalio dobar pogodak, nitko je ohrabrio kad bi promašila. Nitko joj nije pokazao kako se oružje najbolje upotrebljava, nitko nije slušao njezine opaske, l nikad se nitko nije s njom šalio ili smijao. Ejla nikada nije doživjela drugarstvo, prijateljstvo, šalu s nekim ljudskim bićem. Meñutim, unatoč popuštanju napetosti kroz zajedničko vježbanje, meñu njima je ostao razmak. Kad su razgovarali o lovu i oružju, znali su se zanijeti; ali svako uvoñenje osobnih elemenata uzrokovalo je neugodne šutnje i pristojna izbjegavanja. Slučajan dodir djelovao je kao udar groma od kojega su oboje odskakali u stranu; poslije toga slijedila je uvijek ukočenost i nešto nedorečeno. Sutra! - reče Džondalar, izvlačeći koplje iz mete zajedno s nekoliko vlati sijena. Što sutra? - upita Ejla. Sutra idemo u lov. Dosta smo se igrali. Više ništa nećemo naučiti istupljujući koplja na tom drvetu. Vrijeme je da se uozbiljimo. Sutra - složi se Ejla. Pokupiše koplja i. krenuše prema spilji. - Ti poznaješ ovaj kraj, Ejla. Kamo treba poći? Najbolje poznajem istočnu stepu, ali možda bi tre balo da poñem u izviñanje. Mogla bih izjahati na Njiski. Podiže pogled prema suncu. -Još je rano. To ti je dobra ideja. Hoćeš li ti zadržati Trkača? Bolje se osjećam kad znam da nas ne prati. A sutra, kad poñemo u lov? Morat ćemo ga povesti sa sobom. Njiska nam treba za prijevoz mesa. Uvijek je malo uznemirena, ali već se navi kla. Ona stane i čeka gdje joj reknem, ali ako se ždrijebe uzbudi i počne trčati... ne znam. Ne brini o tome sada. Nešto ću izmisliti. Ejlin zvižduk dovede kobilu i ždrijebe. Dok je Džondalar češao ždrijebe i s njim razgovarao, Ejla je pojahala Njisku i odjurila. Trkaču je bilo lijepo s čovjekom. Kad su kobila i žena zamakle, Džondalar pokupi koplja i oba bacača. No, Trkaču, hoćemo li u spilju da ih tamo čekamo? Ostavio je koplja pred ulazom i ušao. Nije znao što bi

počeo. Potakao je vatru, naložio, zatim izašao na izbojak i pogledao niz dolinu. Ždrijebe mu je gurnulo gubicu u ruku, on ju je nesvjesno milovao. Kad je prstima prešao na dlaku, sjetio se zime. Pokušao je misliti na nešto drugo. Topli dani su beskonačno trajali, odluku je bilo lako odgoditi, l sutra se još može razmišljati o skorim hladnoćama... o odlasku. Tada postade svjestan svoga ljetnog ogrtača. Ali meni ne raste zimska dlaka kao tebi, mali moj druže. Moram sam načiniti nešto toplije. Šilo sam dao Ejli, a drugo još nisam napravio. Eto što ću, napravit ću još koji komad oruña. Osim toga, moram razmišljati što ćemo s tobom. Vratio se u spilju i u spremišnom dijelu našao neke kože koje su bile smotane i ostavljene na stranu. Ta žena zna obraditi kožu; pomisli opipavši baršunasto mek materijal. Možda će mi dopustiti da uzmem malo ove kože. Ako bacači koplja budu dobri, morao bih namaknuti dovoljno koža za odjeću. Možda bih na njima morao urezati neki znak za dobru sreću. To neće škoditi. Evo klupka remena. Možda od njega mogu napraviti nešto za Trkača. Tako je dobar trkač, čekaj samo da postane ždrije-bac. Bi li ždrijebac dopustio da se na njemu jaše? Bi li išao kamo ja želim? Nikada to nećeš doznati. Nećeš biti ovdje kad on bude zreo ždrijebac. Ti odlaziš. Džondalar uze klupko remena, ponese kesu s priborom i siñe na žal. Potok je odisao svježinom, a on je bio znojan i vruć. Svuče se i zapliva, zatim krenu uzvodno. Obično se vraćao kad bi stigao do ždrijela. Ovog puta odluči poći dalje. Prošao je prve brzice, obišao zadnju okuku i vidio bučan zid bijele vode. Zatim se vratio. Plivanje ga je osvježilo, a otkriće vodopada ohrabrilo ga je da poželi neku promjenu. Ocijedio je kosu, onda stisnuo bradu. Nosio si je cijelo ljeto, Džondalar. Što misliš, je li vrijeme? Prvo ću se obrijati, zatim ću nešto smisliti za Trkača. Ne želim mu samo svezati uže oko vrata. Poslije toga napravit ću šilo, pa dlijeto da mogu urezati znak na bacače. A mislim da ću i večeru pripremiti. Možda nisam dorastao Ejli u kuhanju, ali nadam se da nešto još znam. Što bih izrezbario na bacačima koplja? Boštvo bi bilo najbolje, ali sam ga dao Noriji. Tko zna je li rodila dijete plavih očiju? Ejla doista ima čudne ideje o muškarcu koji začinje dijete. Tko bi bio pomislio što je stara Haduma htjela. Prvi obredi. Ejla nije imala Prvi obred. Toliko je toga preživjela; a pravo je čudo što sve radi s praćkom. Nije slaba ni s tim bacačem koplja. Mislim da ću na njezin bacač metnuti bizona. Hoćemo li uspjeti? Da mi je boštvo. Možda bih mogao napraviti kipić... Kad se večernje nebo počelo mračiti, Džondalar izañe na izbojak da vidi vraća li se Ejla. Kad je dolina postala crni bezdan, naložio je veliku vatru pred spiljom da joj pokaže put. Naposljetku je uzeo glavnju i krenuo niz strminu. Čuo je bat kopita tek kada je obišao litice na okuci rijeke.

Ejla! Što te je toliko zadržalo? Iznenadio ju je njegov nagao glas. - Izviñala sam krda. To znaš. Ali već je tako kasno! Znam. Mrak se spustio prije nego što sam krenula natrag. Mislim da sam našla mjesto koje smo tražili. Krdo bizona jugoistočno... Mrak se već spustio, a ti si i dalje pratila bizone! Ne možeš vidjeti bizona u mraku!

Ejla nije mogla razumjeti zašto se toliko uzbudio. -Nisam promatrala bizone u mraku. A zašto želiš stajati ovdje i razgovarati? U svjetlu glavnje pojavi se ždrijebe i priljubi se uz majku. Njiska mu se poveseli, i prije nego što je Ejla sjahala, ono je sisalo izmeñu stražnjih nogu kobile. Tada se Džondalar osvijesti; shvatio je da ispituje Ejlu kao da ima na to pravo, pa je brzo podigao glavnju da mu lice bude što manje u svjetlu. Krenuo je za njom, toliko zbunjen da nije vidio koliko je Ejla iscrpljena. Zgrabila je krzno i šćućurila se kraj vatre. - Zaboravila sam kako je noću hladno - reče. - Nisam znala da ću se toliko zadržati, inače bih ponijela nešto toplije. Džondalar opazi kako Ejla dršće, pa se još više ojadio. -Hladno ti je. Popij nešto toplo. - On joj nali vruće juhe u čašu. Ejla nije previše pažnje obraćala na njegove kretnje -htjela se što prije ogrijati - ali kad je pružila ruku da prihvati čašu, gotovo ju je ispustila. Sto se dogodilo tvome licu? - upita jednako začuñena i zabrinuta. Što želiš reći? - upita on. Tvoja brada... nestala je! Obrijao sam je - reče on sa smiješkom. Obrijao? Odrezao sam je. Do kože. To obično radim ljeti. Svrbi me kad se znojim i kad mi je vruće. Ejla se nije mogla suzdržati, dotaknula mu je lice. Sjetila se da nije imao bradu kad ga je našla, ali je zaboravila kad je brada poslije izrasla. Izgledao joj je kao dječak; nije bila naviknuta na odrasle muškarce bez brade. Pogladila mu je prstima donju čeljust i rupicu na bradi. On se pod njezinim dodirom skamenio. Nije se mogao odmaknuti. Osjećao je trag njezinih prstiju svakom žilicom, lako njoj nije bilo na umu nikakvo spolno pobuñivanje, nego nježna znatiželja, njegov je odgovor došao iz dubljeg izvora. Snažna navala krvi u prepone bila je tako trenutačna da ga je iznenadila.Način na koji ju je gledao potakao je u njoj želju da ga upozna kao muškarca, usprkos njegovoj mladenačkoj pojavi. Posegnuo je za njezinom rukom, htio ju je pritisnuti uz svoje lice, ali ona se nekako otela, uzela čašu i počela piti bez ikakva osjećaja okusa. Bilo je u tome nešto više od svijesti da ga je dirala. Sjetila se kako su posljednji put sjedili kraj vatre i kako ju je pogledao. Bojala se podignuti pogled, strepila je od onog strašnog, ponižavajućeg izraza u njegovim očima. Ali njezini prsti su zapamtili njegovo glatko--grubo lice i podrhtavali. Džondalara je smela njegova časovita snažna reakcija na njezin nježni dodir. Nije mogao skinuti oka s nje, premda je ona izbjegavala njegov pogled. Činila mu se tako plahom, tako krhkom, a znao je koliko je jaka. Razmišljao je o njoj kao o lijepu komadu kremena, koji se savršeno odbije od jezgre i bude tanak i proziran, a opet tako čvrst i oštar da može u jednom potezu prorezati najtvrñu kožu. O Majko, tako je lijepa, pomisli. O Božice, Velika majko zemljo, želim tu ženu. Tako je silno želim ... Odjednom skoči na noge. Nije ju mogao dulje gledati. Sjeti se večere koju je napravio. Ona je umorna, promrzla, a ja samo sjedim. Pošao je po tanjur od mamutove lopatice kojim se ona služila. Ejla ga je čula kad je ustao. Skočio je tako naglo, pomislila je da ga je opet nadjačala odbojnost. Počela se tresti, stegla je čeljusti da joj ne cvokoću zubi. Nije bila sposobna da još jedanput podnese ono poniženje. Htjela mu je reći da ode, pa ga neće više vidjeti, neće u njegovim očima gledati kako je nijemo naziva... nakazom. Osjetila ga je kad se opet našao pred njom, zadržala je dah. - Ejla? - Vidio je da se trese, iako je bila kraj vatre i ogrnuta krznom. Mislio sam da ćeš se možda kasno vratiti, pa sam" nešto pripremio za jelo. Hoćeš li nešto pojesti? Ili si možda previše umorna?

Je li ga dobro čula? Otvorila je oči, polako. Držao je tanjur. Metnuo ga je preda nju, zatim privukao prostirku i sjeo kraj nje. Bio je to zec, ispečen na ražnju; juhu od nekog korijenja i suhog mesa dao joj je prije toga; na kraju su došle borovnice. Ti si... ovo pripremio... za mene? - upita Ejla, ne vjerujući očima. Znam da nije dobro kao kad ti kuhaš, ali nadam se da će ti prijati. Mislio sam da ne bi bilo sretno poslužiti se bacačem koplja, pa sam upotrijebio samo koplje. Toliko smo se vježbali s bacačem, da sam se bojao kako ću gañati samim kopljem. Izvoli, jedi. Muškarci u Plemenu nisu kuhali. Nisu mogli, nisu imali uspomene za taj posao. Znala je da Džondalar svašta zna, ali nije mogla ni pomisliti da bi umio kuhati. A još vrednije joj je bilo što se toga uopće sjetio. Bilo je to tako neočekivano, tako.... susretljivo. Njezini strahovi nisu imali nikakva temelja, sad nije znala što bi rekla. Uzela je zečju nogu i zagrizla. Je li dobro? - upita on, potnalo zabrinut. Divno je - reče ona punih usta. Bilo je dobro, ali njoj ne bi bilo važno čak da je i zagorjelo. Osjećala je da će zaplakati. Pružio joj je neko dugačko korijenje na kuhači. Uzela je jedan korijen i okusila. - Je li to ... korijen djeteline? Dobar je. Da - reče on, zadovoljan sam sa sobom. - Bolje je kad se namoče u nekom ulju. To žene prave za muškarce o prigodnim svečanostima. Vidio sam djetelinu uzvodno, pa sam pomislio da bi ti se mogla svidjeti. - Bila je dobra ideja napraviti večeru, pomisli on, uživajući u njezinu izne nañenju. Treba se namučiti.dok ih iskopaš. Nisam znala da su ti korijeni ovako dobri. Ja ih upotrebljavam samo kao lijek, kao sastojak okrepljujućeg napitka u proljeće. Mi ih obično jedemo u proljeće. To je jedno od prvih svježih jela. Čuli su topot kopita i vidjeli Njisku i Trkača kako ulaze. Malo poslije toga Ejla ustade i pobrinu se za njih. Bio je to noćni obred koji se sastojao od pozdrava, milovanja, svje-žeg sijena, zrnja, vode i češanja. Ejla opazi da su sijeno, zrnje i voda već spremni. l konja si se sjetio - reče ona kad se vrati da pojede borovnice. Pojela bi ih i da nije bila gladna. On se nasmiješi. - Nisam imao što raditi. Oh, imam ti nešto, pokazati. Ustade i vrati se s bacačima koplja. -Nadam se da mi nećeš zamjeriti, to je za sreću. - Džondalar! - Gotovo se bojala dotaknuti oružje. -Jesi li ti ovo napravio? Glas joj je bio pun strahopoštovanja. Iznenadila se kad je crtao životinju na meti, ali ovo je bilo mnogo više. - To je... kao da si uzeo totem, duh bizona, i metnuo ga ovdje. Muškarac se smiješio. Na njegovu bacaču je bio jelen s golemim rogovima-; i njemu se divila. - To bi moralo svladati duh životinje, tako da doñe blizu oružja. Nisam baš dobar rezbar, trebalo bi da vidiš radove nekih rezbara, ili kipara, ili umjetnika koji boje posvećene zidove. - Sigurna sam da si u ovo metnuo moćnu čaroliju. Nisam vidjela jelene, ali krdo bizona je na jugoistoku. Mislim da se počinju seliti. Hoće li oružje s likom jelena privući bizona? Mogu sutra opet izjahati i potražiti jelene. Ovo će biti dobro i za bizone. Ipak, tvoj će bacač biti sretniji. Drago mi je što sam na njega stavio bizona. Ejla nije znala što bi rekla. On je muškarac, a daje joj više lovačke sreće nego sebi, i drago mu je što je tako. Htio sam napraviti i boštvo za sreću, ali nisam imao

vremena da ga dovršim. Džondalar, ja sam zbunjena. Što je "boštvo"? Je li to tvoja Majka zemlja? Velika majka zemlja je Božica, ali ona poprima i druge oblike, a svi ti oblici su boštva. Boštvo je obično Njezin duhovni oblik, kad jaše na vjetru, ili kada dolazi u snove; muškarci je često sanjaju kao lijepu ženu. Boštvo je takoñer rezani lik žene, obično plodne majke, jer žene su Njezine blagosJovljenice, Ona ih je napravila na svoju pri liku, da bi stvarale život kao što je Ona stvorila sve"što je živo. Najlakše se odmara u obličju majke. Boštvo se obično šalje da čovjeka prevede u Njezin svijet duhova; neki kažu da ženama nisu potrebni vodiči, da one znaju put. A neke žene kažu da same mogu postati boštva kad požele, rijetko na dobro muškarcu. Šaramudonci koji žive na zapadu kažu da Majka može poprimiti oblik ptice. U Plemenu su samo Drevni duhovi ženski - reče Ejla. - A vaši totemi? - upita on. Zaštitni totemi su muški duhovi, za muškarce i žene, ali ženski totemi su obično manje životinje. Ursus, Veliki spiljski medvjed, zaštitnik je cijelog Plemena; on je svačiji totem. Ursus je bio Krebov osobni totem. On ga je izabrao, kao što je Spiljski lav izabrao mene. Možeš vidjeti moj znak. - Ona mu pokaza četiri usporedna ožiljka na lijevom bedru koja nosi od svoje pete godine. Nisam imao pojma da zbito... da tvoje Pleme razu mije svijet duhova, Ejfa. l sad mi je teško povjerovati, ali tebi vjerujem; ipak, teško shvaćam da su ljudi o kojima ti govoriš isti oni o kojima sam oduvijek razmišljao kao o zbitoglavcima. Ejla ga pogleda. Oči su joj bile ozbiljne i zabrinute. -Mislim da je Spiljski lav izabrao tebe, Džondalar. Mislim da je on sada tvoj totem. Kreb mi je rekao da nije lako živjeti s moćnim totemom. Pored Ursusa, Spiljski lav je najmoćniji totem, i nije mi bilo lako s njim. Njegove su kušnje bile teške, ali kad sam shvatila razlog, nikada mi nije bilo žao. To treba da znaš, u slučaju da je on sada tvoj totem. - Ona spusti pogled, nadajući se da nije previše govorila. Oni su ti mnogo značili... Članovi Plemena, Ejla? Željela sam biti kao druge žene Plemena, ali nisam mogla. Nisam kao one. Ja spadam meñu Druge. Kreb je to znao, a Iza mi je govorila da odem i potražim svoju vrstu. Nisam željela ići, ali sam morala otići i više se ne smijem vratiti. Na meni je smrtna kletva. Ja sam mrtva. Džondalar nije pouzdano znao što to znači, ali mu se od njenih riječi nakostriješila dlaka. Ona duboko udahnu prije nego što će nastaviti. Ne sjećam se žene koja me je rodila, niti se sjećam svog života prije Plemena. Pokušavala sam, ali nisam mogla zamisliti Druge, nisam mogla zamisliti nikoga tko bi sličio na mene. Kad ih sada zamišljam, vidim samo tvoj lik. Ti si prvi čovjek moje vrste kojega sam vidjela, Džondalar. Što god se desilo, nikada te neću zaboraviti. - Ejla zaslade, osjećajući da je previše rekla. Ustade. - Ako ćemo ujutro u lov, morali bismo malo spavati. Džondalar je znao da su je odgojili zbitoglavci i da je poslije toga živjela sama u dolini, ali nije bio svjestan da je on prvi čovjek kojega je vidjela; nije bio toga svjestan dok mu nije rekla. Mučno mu je bilo pomislili da joj on predstavlja sve ljude, još mučnije kad se sjetio na koji je lo način učinio. Ipak, znao je šio ljudi misle o zbiloglavcima. Da joj je samo rekao, bi li lo ostavilo išli dojam? Bi li ona doisla znala što može očekivali?

Legao je nemiran i prožel rastrganim osjećajima. Zurio je u vatru i razmišljao. Odjednom je osjetio nekakvu vrtogla-

vicu. Vidio je neku ženu kao odraz u mirnom izvoru u koji je pao kamen; dijelovi slike širili su se u sve većim krugovima. Nije želio da ga žena zaboravi, bilo mu je važno da ga ona pamti. Osjećao je da se nalazi na raskršću, staza se račvala, morao se odlučiti, a nigdje nikoga da ga povede. Odjednom ga probodoše srsi. Znao je da ga Ona napušta. Nikada nije svjesno osjetio Njezinu prisutnosl, ali je znao kad je Ona olišla, i boljela ga je praznina koja je oslala nakon Nje. Bio je lo početak jednoga svršetka: svršetka leda, svršetak jednog doba, svršelak vremena u kojem je Ona pribavljala hranu. Majka zemlja je oslavljala djecu da sama nañu pul, da sama Ivore svoje živole, da snose posljedice vlaslilih činova, da odraslu. Neće to biti u toku njegova živola, nili u loku mnogih budućih živola, ali prvi neumoljivi korak je načinjen. Ona je udijelila djeci dar Znanja. Džondalar je čuo bolnu lužaljku i znao je da sluša kako Majka plače. Kao zalegnul remen koji se opusli, slvarnosl se vralila na svoje mjesto. Ali se previše bila zalegla i nije više mogla prislati u izvorne mjere. Osjećao je da se nešlo pomaklo. Pogledao je preko valre i vidio suze na Ejlinu licu. Što ti je, Ejla? Ne znam. Jesi li sigurna da nas može oboje nositi? Ne, nisam sigurna - reče Ejla vodeći Njisku na kojoj su već bile košare. Za njom je išao Trkač, na povodcu koji je bio svezan za nekakav oglav od remenja. Mogao je slobo dno micati glavom i pasti, nije ga stezao oko vrala. Oglav je isprva smelao ždrebelu, ali se pomalo na nj priviklo. Ako možemo oboje jahali, putovanje će biti brže. Ako joj to ne bude po ćudi, ona će me upozoriti. Onda možemo jahali naizmjence, ili ćemo oboje pješačili. Kad su stigli do kamena na livadi, Ejla uzjaha, pomače se malo i pridrža kobilu dok je Džondalar uzjahao. Njiska položi uši. Osjelila je dodalnu težinu na koju nije navikla, ali je bila snažna i krenula je nakon Ejlina nagovora. Žena je pazila da kobila ide ravnomjernim korakom i osjetila je kad joj je zalrebao odmor. Kad su drugi put krenuli, Džondalar je bio opušteniji a zapravo je želio da bude nemiran. Bez napetosti postao je potpuno svjestan žene koja je jahala pred njim. Mogao je osjetiti pritisak njezina tijela, bedra uz bedra; i Ejla je postala osjetljivija nego konj. Iza nje se pojavio vruć i tvrd pritisak nad kojim Džondalar nije imao vlasti, a pri svakom trzaju konja oni su se trli jedno o drugo. Nadala se da će pritisak popustiti, a opet ga je željela osjećati. Džondalar je počinjao osjećati nepoznatu bol. Nikada se nije prisiljavao da bude toliko dugo s razbuñenom željom. Od prvih dana njegove muškosti uvijek je bilo načina da se olakša, ali ovdje nije bilo druge žene osim Ejle. Nije se htio sam olakšati kao onaj put, pa je naprosto trpio. Ejla - reče čudnim glasom - mislim... mislim da je vrijeme da se odmorimo. Ona zaustavi konja i hitro sjaha. - Nije daleko - reče. -Ostatak možemo prijeći pješice. Da, neka se Njiska odmori.

Ejla nije protuslovila, premda je znala da to nije uzrok pješačenju. Hodali su naporedo, s konjem u sredini, razgovarajući preko košara. Ni tada Ejla nije mogla pratiti pravac i znakove na putu, a Džondalar je hodao s bolovima u preponama, zahvalan što mu konj pruža zaklon. Kad su došli napogled stada bizona, očekivanje prvog lova pomoću bacača koplja počelo je smanjivati žestinu njihove žudnje, iako su dobro pazili da se ne primiču jedno drugome, nastojeći da izmeñu njih bude jedan ili drugi konj. Bizoni su išli duž potočića. Krdo je bilo veće nego ono" koje je Ejla vidjela. Pridružile su se nove skupine, a druge će još doći. Na koncu će desetine tisuća dlakavih, smećkasto crnih životinja tutnjiti preko brežuljaka i doline, kao valovit živi sag. Unutar toga mnoštva malo je značio svaki pojedinac; njihova strategija opstanka ovisila je o brojnom stanju. Ejla privede Njisku potoku i stade kraj povijena bora. Plemenskim jezikom joj reče da stoji kraj drveta, a videći da se ždrijebe vere oko nje, Ejla je znala da se ne mora brinuti. Njiska će znati zaštititi svoje mladunče, a Džondalar je još nešto smislio da se izbjegne poteškoća koju je ona predviñala. Žena i muškarac uzeše koplja i bacače pa krenuše prema krdu. Teški papci probili su tvrdu stepsku koru i podigli oblake prašine koja se spuštala na čupavu dlaku i stalno pratila kretanje bizona. Džondalar i Ejla zaobiñoše krdo da mu doñu niz vjetar; žmirili su da odaberu životinje, dok im je vjetar bacao u lice sitnu prašinu i vruć zapah bizona. Telad je poskakivala za kravama, a junad je iskušavala strpljivost bikova udarajući ih otraga. Kad su im se primakli bliže, povećala se buka krda koja se sada razaznavala kao mukanje i rikanje. Džondalar pokaza jednu mladu junicu. Bila je gotovo zrela, spremna za oplodnju, debela od ljetne paše. Ejla potvrdno klimnu. Zataknuše koplja u bacače i Džondalar joj pokaza da želi zaobići mladu kravu s druge strane. Po nekom nepoznatom nagonu, ili možda zato što je opazila da se miče čovjek, životinja je osjetila da je odabrana kao plijen. Uznemireno se primakla glavnini krda. Nekoliko grla vrzmalo se oko nje, odvraćajući Džondala-rovu pažnju. Ejla je bila sigurna da će im izmaknuti lovina. Džondalar joj je bio okrenut leñima, nije mu mogla dati znak, a junica je izmicala izvan dometa. Nije mogla viknuti; čak kada bi je i čuo, to bi uznemirilo bizone. Ona se odluči i nacilja. On se osvrnu i vidje njezino uzmahivanje, shvati o čemu je riječ, pa spremi svoj bacač. Junica je svojim bržim kretanjem uznemirivala druge životinje i već gotovo stigla do sigurnosti mnoštva. Džondalar pojuri i izbaci koplje. Ejla učini to isto trenutak poslije njega. Njezino se koplje zari u vrat, njegovo je već probilo meki trbuh. Junica nastavi trkom, zatim joj se korak uspori. Zateturala je, posrnula i pala na koljena, zatim se svalila i slomila Džondalarovo koplje. Krdo je nanjušilo krv. Neki se bizoni zaustaviše kraj junice uz nelagodno mukanje. Drugi prihvatiše njihovu tužaljku, zrak se zagluši od mnoštva grla. Ejla i Džondalar potrčaše prema lovini s različitih strana. Odjednom joj on poče nešto vikati i mahati rukama. Ona ga nije razumjela. Jedan mladi junac, koji se poigravao sa starim bikom, napokon je dobio odgovor i pobjegao prema krdu. Bik mu je presjekao put, pa neodlučni i uznemireni junac nije znao na koju bi stranu. Tada je opazio dvonožni lik koji se kreće. Pognuo je glavu i jurnuo prema njemu. Dolina konja Ejla! Pazi! - vikao je Džondalar trčeći prema njoj. Držao je koplje spremno za izbačaj. Ejla se okrenu i opazi junca kako se ustremio na nju. Prvo je pomislila na praćku, jer je bila navikla da joj ona bude prva obrana. Ali se brzo predomislila i gurnula koplje u bacač.

Džondalar je hitnuo koplje časak prije nje, ali je njezino dobilo veću brzinu. Džondalarovo oružje se zabolo u bok i odmah skrenulo bizona. Kad je bolje pogledao, Ejlino se koplje još treslo u oku mladog junca; životinja je bila mrtva prije nego što je pala na zemlju. Trčanje, vikanje i nov izvor mirisa krvi nagna ostale životinje u odreñenom pravcu - što dalje od mjesta nemira. Posljednji članovi velikoga krda proñoše kraj palih članova i pridružiše se općoj utrci. Tutanj se mogao čuti još dugo nakon slijeganja prašine. Muškarac i žena nijemo su promatrali dva mrtva bizona na pustoj ravnici. Gotovo je -. reče Ejla, još izvan sebe. - Tako je bilo jednostavno. Zašto nisi bježala? - viknu Džondalar, dajući oduška strahu sada kad je sve prošlo. Primače joj se oštrim kora kom. - Mogla si poginuti!" Nisam mogla okrenuti leña juncu koji juri na mene suprotstavi se Ejla. - Sigurno bi me zbo. - Opet pogleda bizona. - Ne, mislim da bi ga tvoje koplje zaustavilo... ali to nisam znala. Nikada nisam lovila u društvu. Uvijek sam ser morala sama brinuti za sebe. Drugoga nije bilo. Njezine riječi dodadoše posljednji komadić nepoznate slike, i njemu odjednom puče pred očima njezin život. Vidio ju je u drugom svjetlu. Ova žena, pomisli on, ova nježna i privržena i brižna žena preživjela je više nego što bi čovjek mogao povjerovati. Ne, ona ne bi mogla bježati, ni pred kime, čak ni pred tobom. Kad god si gubio vlast nad sobom, Džondalar, ljudi su uzmicali. Ali ona je ostala kraj tebe u najtežim trenucima. Ejla, ti lijepa, divlja, čudesna ženo, pogledaj kakav si lovac! Pogledaj što si učinila! Sad imamo dva goveda. Kako ćemo ih prenijeti u spilju? Dok ju je ispunjavalo puno značenje njihova pothvata, ona se smiješila od zadovoljstva i radosti. To Džondalara podsjeti da se u posljednje vrijeme nije često smiješila. Bila je lijepa, ali smiješak ju je ozarivao kao da se u njoj palila neka vatra. Iz njega provali smijeh - neočekivan, nesputan i zarazan. Ona mu se pridruži, nije se mogla svladati. Bio je to njihov pobjednički krik, objava uspjeha. Pogledaj kakav si ti lovac, Džondalar! - reče ona. Pogledaj bacače koplja: u njima leži razlika! Prišuljali smo se krdu, i prije nego što su goveda znala što se zbiva... dvoje je palo! Pomisli što to može značiti! Ona je znala što će to njoj značiti. Novo oružje će joj omogućiti da uvijek lovi sama. Ljeti. Zimi. Nema kopanja jama. Može putovati i loviti. Bacač koplja ima sve prednosti njezine praćke, i još mnogo drugih. Znam što to može značiti. Rekao si da ćeš mi poka zati bolji način lova, lakši način. Pokazao si, više nego što sahn mogla zamisliti. Ne znam kako bih ti rekla... ja sam ... Mogla mu je izraziti zahvalnost samo na jedan način, kako je naučila u Plemenu. Sjela mu je do nogu i pognula glavu. Možda je neće potapšati po ramenu da joj dopusti govoriti, ali ona je morala pokušati. Što to radiš? - reče on pružajući ruke da je podigne. Nemoj tako sjediti, Ejla. Kad žena u Plemenu želi muškarcu reći nešto važno, ovako moli za njegovu pažnju - reče ona i podiže pogled. Meni je važno da ti kažem koliko mi to znači, koliko sam ti zahvalna za oružje, l za jezik koji si me naučio... za sve. Molim te, Ejla, ustani - reče on dižući je na noge. Nisam ja tebi dao to oružje, dala si ga ti meni. Da nisam vidio kako se služiš svojom praćkom, ne bi mi palo na pamet da ga napravim. Ja sam zahvalan tebi... za mnogo više nego što je to oružje.

Držao ju je za ramena, osjećajući blizinu njezina tijela. Gledala ga je u oči, nemoćna i nesklona da spusti pogled. On se prignu i svojim ustima dotaknu njezina. Njezine se oči raširiše od iznenañenja. To je bilo tako neočekivano. Ne samo njegova kretnja, nego i njezin odgovor, drhtaj koji joj je prostrujio kroz cijelo tijelo kad je osjetila njegove usne. Nije znala što treba učiniti. A on je napokon razumio. Nije htio ići dalje od toga nježnog poljupca, još ne. Što znači to dodirivanje usta? To je poljubac, Ejla. To je tvoj prvi poljubac, je li tako?

Stalno zaboravljam, ali teško je gledati tebe i... Ejla, ja sam ponekad vrlo glup čovjek. Zašto to kažeš? Ti nisi glup. Glup sam. Ne mogu shvatiti koliko sam bio glup. On je ispusti. - Ali sad bi bilo bolje da razmislimo kako ćemo te bizone odnijeti u spilju, jer ostanem li ovako kraj tebe, neću moći postupiti s tobom kako treba. Onako kako s tobom to treba učiniti prvi put. Sto to treba sa mnom učiniti prvi put? - upita ona ne želeći da se odmakne od nje. Prvi obred, Ejla. Ako mi dopustiš. Dvadeset osmo poglavlje - Mislim da ih Njiska ne bi dovukla da nismo ostavili glave -reče Ejla. - To je bila dobra ideja. - Ona i Džondalar skinuše junca s nosiljke i spustiše ga na izbojak. - Koliko mesa! Trebat će mnogo vremena da ga izrežemo. Moramo odmah početi. Meso će izdržati neko vrijeme, Ejla. - Njegov smi ješak i pogled ispuniše je toplinom. - Mislim da je tvoj Prvi obred mnogo važniji. Pomoći ću ti skinuti ormu s Njiske, zatim se idem okupati. Znojan sam i okrvavljen. Džondalar... - Ejla je oklijevala. Osjećala je uzbuñe nje, a pomalo se stidjela. - Taj Prvi obred, je li to svečanost? Da, to je svečanost. Iza me je učila kako se treba pripremati za svečano sti. Ima li neka posebna priprema za tu svečanost? Obično starije žene pomažu mlañima da se pri preme. Ne znam što im govore ni što s njima rade. Mislim da se ti trebaš ponašati kako ti bude odgovaralo. Onda ću naći sapuniku i očistiti se, kako me je Iza učila. Pričekat ću dok se ti ne okupaš. Moram biti sama kad se pripremam. - Zacrvenjela se i pogledala u zemlju. Izgleda tako mlada, pomisli on, i stidljiva. Baš kao većina djevojaka u Prvim obredima. Osjeti poznatu navalu nježnosti i uzbuñenja, l njezine pripreme su u redu. Podiže joj bradu i opet je poljubi, zatim je čvrsto pritegnu k sebi. ja bih želio malo sapunike. - Donijet ću ti je - reče ona. Smiješio se dok je išao iza Ejle duž potoka; smiješio se i kad mu je dala korijenje sapunike i vratila se u spilju; sa smiješkom je pljusnuo u vodu, osjećajući se bolje nego ikada. Izašao je iz vode, stukao korijenje, natrljao tijelo T pjenom, zatim razvezao kosu i počeo je prati. Pijesak je obično bio dobar, ali sapunika je bolja.

Zaronio je i otplivao uzvodno, gotovo do vodopada. Kad se vratto na žal, ogrnuo se i požurio u spilju. Dočekao ga je miris pečenja. Bio je tako opušten i sretan, nije mogao povjerovati u to što se zbiva. Drago mi je što si se vratio. Za moje očišćenje treba vremena, a nisam željela da bude prekasno. - Ona uze zdjelu vrele tekućine i paprat u njoj, zatim podiže novu kožu kojom će se ogrnuti. Ostani koliko god hoćeš - reče on i poljubi je blago. Ona krenu nizbrdo, zatim zastade i okrenu se. - Drago mi je to stavljanje usta na usta, Džondalar. Taj poljubac -reče na odlasku. Nadam se da će ti i ostalo biti drago - reče on kad je već otišla. Obišao je spilju i sve gledao novim očima. Provjerio je pečenje i okrenuo ražanj, primijetio da je ona zamotala neko korijenje u lišće pa ga je primaknuo vatri, a zatim našao čaj koji mu je pripravila. Ovo korijenje je iskopala dok sam ja plivao, pomisli.Pogleda svoja krzna za spavanje s druge strane vatre, namršti se i s velikom ih radošću vrati"na prazno mjesto kraj Ejlina ležaja. Zatim poñe po kesu s priborom i sjeti se boštva koje je počeo rezbariti. Sjede na prostirku i razveza kesu od jelenje kože. Pregleda komad mamutove bjelokosti od koje je počeo oblikovati ženski lik i odluči da ga dovrši. Možda nije bid najbolji rezbar, ali ne bi bilo dobro da se jedan od najvažnijih Majčinih obreda obavlja bez boštva. Izvadi nekoliko dlijeta i prihvati se posla. Sjedio je režući, oblikujući, zaobljujući, ali odjednom primijeti da bjelokost neće biti pretila i plodna. Dobivala je obličje mlade žene. Htio je da kosa sliči na drevno boštvo koje je darovao, da prekriva potiljak i lice, ali napravio je pletenice na cijeloj glavi, osim lica. Liceje bilo čisto. Nikad se nije urezivalo lice na boštvu. Tko bi mogao podnijeti pogled u lice Majke? Tko bi to znao? Ona je bila sve žene zajedno, i nijedna. Prestao je rezati i pogledao na potok, nadajući se da će je ugledati, premda je rekla da želi biti sama. Hoće li joj pružiti Užitak, pitao se. Nikada nije posumnjao u sebe kad su ga zvali na Prve obrede prigodom Ljetnih zborova, ali one djevojke su razumjele običaje i znale su što ih čeka. Imale su oko sebe starije žene da im objasne. Bi li trebalo da joj objasnim? Ne, ti ne znaš što bi rekao, Džondalar. Samo joj pokaži. Ona će ti nekako obznaniti ono što joj ne bude drago. To je jedno od njenih najprivla-čnijih svojstava, njezina iskrenost. Nema plašljivih uzmicanja, nema stidljivog oklijevanja. Zašto bi ona bila drukčija? Zašto se ne bi ponašala kao sve žene u Prvim obredima? Zato što nije kao druge žene u toj prigodi. Ona je otvorena, i to uz velike bolove. Sto će biti ako ne mogneš svladati taj užasni početak? Što će biti ako ona ne može oćutjeti Užitak? Što će biti ako joj ga ne mogneš pružiti? Htio bih je navesti da nekako zaboravi. Kad bih je mogao privući k sebi, svladati njezin otpor i osvojiti joj duh. Osvojiti njezin duh? On pogleda kipić u ruci i u glavi mu se počeše rojiti misli. Zašto se urezuju slike životinja na oružju, ili na Posvećenim zidovima? Da približe Majčin duh i njime svladavaju otpore. Ne budi smiješan, Džondalar. Ne možeš osvojiti Ejlin duh na taj način. To ne bi bilo dobro, nitko ne meće lice na boštvo. Ljudsko lice se nikada nije oslikavalo, jer sličnost može osvojiti bit duha. Ali za koga se taj duh osvaja? Nitko ne bi smio držati tuñi duh kad ga osvoji. Daj boštvo njoj! Tako će joj se vratiti duh. Mogao bi ga držati neko vrijeme, onda ćeš ga dati njoj... poslije. Ako staviš njezin lik na boštvo, hoće li ona sama postati boštvo? Ti već misliš da je ona poput boštva, zbog izlječitelj-ske vještine, zbog bliskosti

sa životinjama. Ako je boštvo, možda će osvojiti tvoj duh. Bi li to bilo neko veliko zlo? Ti želiš da dio boštva ostane s tobom, Džondalar. Onaj dio koji uvijek ostaje u rukama tvorca. Ti želiš taj dio nje, zar ne? O Velika majko, reci mi, hoće li to biti tako strašno? Hoću li teško zgriješiti ako njezino lice stavim na boštvo? Zurio je u kipić od bjelokosti koji je rezao. Zatim uze dlijeto i poče praviti lice, poznato lice. Kad je dovršio rezanje, podigao je kipić i polako ga okrenuo. Pravi rezbar bi ga možda bolje napravio, ali nije bio loš. Sličio je na Ejlu, ali više u osjećajima nego u stvarnoj sličnosti; u njegovim osjećajima prema njoj. Poñe u stražnji dio spilje i razmisli gdje bi ga stavio. Boštvo mora biti u blizini, ali nije želio da ga ona vidi. Ugleda smotak kože kraj njezina ležaja i zataknu bjelokosni kipić u jedan nabor. Izañe iz spilje i pogleda prema rijeci. Što ju je zadržalo tako dugo? Pogleda mrtve bizone položene kraj ulaza. Oni će izdržati. Koplja i bacači stajali su naslonjeni na liticu. On ih uze i unese ih u spilju, zatim začu lupkanje šljunka po kamenu, pa se okrenu prema ulazu. Ejla namjesti remen na svojem novom ogrtaču, objesi amulet o vrat, zabaci netom iščešljanu kosu. Uze prljavi ogrtač i krenu uz stazu. Bila je nemirna i uzbuñena. Shvatila je što Džondalar naziva Prvim obredom, ali je bila ganuta zbog njegove želje da to učini radi nje i podijeli uživanje s njom. Ona nije mislila da će obred biti loš; čak je ni s Braudom nije boljelo nakon prvih nekoliko puta. Ako muškarci daju znak ženama koje im se sviñaju, znači li to da sam Džondalaru postala draga? Kad se približila vrhu staze, u mislima je prekide neko žutosmeñe gibanje. Stani! - viknu Džondalar. - Stani, Ejla! To je spiljski lav! Stajao je na ulazu, držao koplje i bio spreman da ga baci na veliku mačku koja se spremala na skok uz strašno rezanje iz dubine grla. Ne, Džondalar! - kriknu Ejla, potrčavši da stane izmeñu, njih. - Ne! - Ejla, nemoj! O Majko, zaustavi je! - viknu Džondalar kad ona skoči ispred njega, stavši na put razdraženu lavu. Žena načini oštru zapovjednu kretnju, a grlenim jezikom Plemena viknu "Stoj". Golemi spiljski lav crvenkaste grive zaslade u skoku i spusti se pred ženine noge. Zatim protrlja snažnom glavom njezino bedro. Džondalar je bio zgromljen. Mladunče! Oh, Mladunče. Vratio si se - reče mu Ejla kretnjama i bez oklijevanja ga zagrli oko silnoga vrata. Mladunče je prevrnu, najnježnije što je moglo, i Džondalar vidje razrogačenih očiju i razjapljenih usta najvećeg spiljskog lava kako prednjim šapama pokušava uzvratiti nježni zagrljaj. Strašna mačka je lizala slane suze sa ženina lica hrapavim jezikom. Sad je dosta, Mladunče - reče ona i sjede. - Inače mi neće ostati ništa od lica. Našla mu je mjesta iza ušiju i u grivi gdje mu je godilo češanje, a Mladunče se prevrnulo na leña izlažući vrat njezinu draganju. Mislila sam da te nikada više neću vidjeti, Mladunče reče kad ga je prestala češati a lav se uspravio. Bio je veći nego prije, premda malo mršaviji. Imao je nove ožiljke, i ona pomisli da se vjerojatno borio za svoje područje i pobijedio. To ju je ispunilo ponosom. Tada Mladunče opet opazi Džondalara i zareza. Ne reži na njega! To je čovjek kojega si mi ti donio. Ti

imaš družicu ... mislim da ih već imaš mnogo. - Lav ustade, okrenu leña muškarcu i poñe prema bizonu. Je li u redu ako mu damo jedno govedo? - zovnu ona Džondalara. - Zaista imamo previše mesa. On je još držao koplje i stajao na ulazu, zabezeknut. Pokušao je odgovoriti, ali je samo propištao. Poslije mu se vratio glas. - Je li u redu? Mene pitaš je li u redu? Daj mu oba. Daj mu sve što želi. Mladunčetu ne trebaju oba. - Ejla se poslužila riječju iz jezika koji je bio nepoznat Džondalaru, ali on je pretpo stavio da mu je to ime. - Ne, Mladunče! Nemoj uzeti junicu - reče ona zvucima i kretnjama koje Džondalar opet nije shvatio kao jezik, ali je ostao bez daha kad je vidio kako ona otima junicu od lava i gura ga prema juncu. On zagrize razrezani vrat mladog bika i odvuče ga s izbojka. Zatim bolje učvrsti zagriz i krenu niz poznatu stazu. Odmah se vraćam, Džondalar - reče ona. - Možda su Njiska i Trkač dolje, pa ne bih željela da Mladunče uplaši ždrijebe. Džondalar je gledao kako žena prati lava dok mu se nije izgubila iz vida. Pojavila se ponovo u dolini, hodajući bezbrižno kraj lava koji je meñu prednjim nogama vukao bizona. Kad su stigli do velikog kamena, Ejla se zaustavi i opet zagrli lava. Lav ispusti bizona, a Džondalar zaklima glavom u nevjerici kad vidje kako se žena penje na leña strašnoga grabežljivca. Ona podiže ruku i izbaci je naprijed, zatim se čvrsto uhvati za čupavu grivu a golema se mačka ispruži i jurnu ravnicom. Lav je jurio svom brzinom, Ejlina se kosa vijorila u slapovima iza nje. Zatim se lav okrenu i vrati do kamena. Grabežljivac je ponovo zgrabio bizona i odvukao ga niz dolinu. Ejla je stajala kraj kamena i gledala za njim. Na kraju polja lav još jedanput ispusti bizona. Poče mumljati svoje poznato hnga, hnga, hnga da bi ti zvukovi polako prešli u tako glasnu riku da se Džondalar stresao do srži kostiju. Kad je spiljski lav nestao s vidika, Džondalar duboko udahnu i nasloni se na stijenu od slaboće. Bio je zaprepašten i pomalo zastrašen. Što je ta žena, pomisli. Koju vrstu čarolije ima? Ptice, možda. Čak i konji. Ali spiljski lav? Najveći lav što ga je ikada vidio? Je li ona... boštvo? Tko bi drugi osim Majke mogao nagnati životinje da slušaju njezine zapovijedi? A njezine izlječiteljske moći? Ili njezina nevjerojatna sposobnost da već tako dobro govori? lako joj je naglasak neobičan, naučila je gotovo sav njegov mamutovski jezik, te mnoge riječi šaramudonskoga. Je li ona jedno oličenje Majke? Čuo ju je kako se penje uz stazu i stresao se od straha. Napola je očekivao da će mu izjaviti kako je ona utjelovljena Velika majka zemlja, a on bi to i povjerovao. Vidio je ženu raspuštenih kosa i suze koje su joj se kotrljale niz lice. Što je? - upita je, a nježnost svlada njegov strah. Zašto uvijek moram gubiti svoja mala stvorenja? zajeca ona. On problijedi. Njezina mala stvorenja? Taj lav je njezino malo stvorenje? Stresao se kad se sjetio kako je čuo plač Majke, Majke svih stvorenja. Tvoja mala stvorenja? Najprije Dark, pa onda Mladunče. Je li to ime za lava? Mladunče? To znači mali stvor, dojenče - odgovori ona pokušavši prevesti plemenski izraz. Mali stvor! - otpuhnu on. - To je najveći spiljski lav što sam ga ikada vidio! Znam. - Smiješak materinskog ponosa zasjao je kroz njezine suze. - Uvijek sam se brinula da dovoljno jede, ne kao lavići u krdu. Ali kad sam ga našla, bio je malen. Zvala

sam ga Mladunčetom i nikada mu nisam više promijenila ime. Ti si ga našla? - upita Džondalar, oklijevajući. - Bio je napušten da ugine. Mislim da su ga jeleni pregazili kad sam ih nagonila na svoju jamu. Brun mi je dopuštao da ponekad donesem male ranjene životinje u spilju, ali je zabranjivao da to budu mesožderi. Nisam htjela uzeti toga lavića, ali onda su ga napale hijene. Otjerala sam ih praćkom i donijela ga u spilju. Ejline se oči zagledaše u nekakve daljine a usta joj se nakriviše u smiješak. - Mladunče je bilo tako smiješno u početku, stalno me je nasmijavalo. Ali trebalo je za njega mnogo loviti do druge zime, dok nismo naučili zajedno hvatati životinje. Svi zajedno, i Njiska. Nisam vidjela Mladunče od... Odjednom shvati otkad ga nije vidjela. Oh, Džondalar, žao mi je. Mladunče je lav koji je ubio tvoga brata. Ali da je to bio ijedan drugi lav, ja te ne bih bila mogla spasiti. Ti si boštvo! - kliknu Džondalar. - Vidio sam te u snu! Mislio sam da je po mene došlo boštvo da me prevede u drugi svijet, ali ono je otjeralo lava. Valjda si načas bio oživio, Džondalar. Kad sam te podigla, vjerojatno si se opet onesvijestio od boli. Morala sam te brzo odnijeti. Znala sam da me Mladunče neće napasti, ali nisam znala kad će se vratiti lavića. Muškarac je klimao glavom od čuñenja i nevjerice. -Jesi li doista išla u lov s tim lavom? Samo sam ga tako mogla nahraniti. Isprva, dok nije mogao sam zaklati žrtvu, on bi oborio životinju, a ja bih dojahala na Njiski i ubila je kopljem. Tada nisam znala bacati koplje. Kad je Mladunče dovoljno odraslo da samo lovi, ponekad sam uzimala za sebe komad mesa prije nego što ga on nagrize, ili sam željela sačuvati kožu... Tada si ga gurala u stranu, kao kod ovog bizona? Zar ne znaš da je opasno oduzimati lavu meso? Vidio sam jednoga kako je ubio vlastito mladunče zbog toga. l ja sam. Ali Mladunče je drukčije, Džondalar. Ono nije odraslo u krdu. Odraslo je ovdje, s Njiskom i sa mnom. Zajedno smo lovili, navikao je dijeliti plijen sa mnom. Ipak mi je drago što je našao lavicu, jer može živjeti kao spiljski lav. l Njiska se bila neko vrijeme vratila u krdo, ali nije bila sretna, pa se vratila... Ejla potrese glavom i spusti pogled. - To nije istina, ali bih željela da je tako. Mislim da je bila sretna sa svojim ždrijepcem i krdom. Ja nisam bila sretna bez nje. Tako mi je drago što se htjela vratiti nakon smrti ždrijepca. Ejla uze prljav ogrtač i pode u spilju. Džondalar napokon ostavi koplje i poñe za njom. Ejla je bila zamišljena. Povratak Mladunčeta probudio je toliko uspomena. Pogledala je bizonove pečenje, okrenula ražanj, potakla vatru. Zatim je nalila vodu u košaru za kuhanje i ubacila oblutke u oganj. Džondalar ju je samo gledao, još preneražen lavljim posjetom. Dovoljno ga je zaprepastio njegov skok na izbo-jak, ali kad je Ejla stala ispred njega i zaustavila strašnoga grabežljivca... ne, to nitko ne bi vjerovao. Dok ju je promatrao, činilo mu se da je nekako drukčija. Onda shvati da je spustila kosu. Sjetio se kad je prvi put vidio njezinu razvezanu kosu. Bila je došla sa žala; tada ju je prvi put vidio cijelu - zlaćanu kosu što blista na suncu i veličanstveno tijelo. ... dobro da se vratio. Ti bizoni su sigurno bili u njegovu području. Vjerojatno je nanjušio krv, a onda došao

po našem tragu. Iznenadio se kad je vidio tebe. Ne znam da li te se sjeća. Kako ste upali u onaj slijepi klanac? Što...? Oprosti, što si rekla? Pitala sam se kako ste se ti i brat našli u onom klancu reče ona dižući pogled. Gledale su je sjajne ljubičaste oči, šaljući pljusak svjetla u njezino lice. On se napregnu da shvati pitanje. - Lovili smo srni, i Tonolan ju je ubio. Ali lavica je vrebala isti plijen, pa ju je odvukla. Tonolan je pošao za lavicom, premda sam ga odgovarao od toga. Vidjeli smo kako je lavica ušla u spilju, a zatim otišla. Tonolan je htio uzeti svoje koplje i malo mesa prije njezina povratka. Lav je mislio sasvim drukčije. Džondalar sklopi načas oči. - Ne mogu ga okriviti. Bilo je glupo pratiti onu lavicu, ali nisam ga mogao zaustaviti. Bio je uvijek neustrašiv, ali nakon Tamijine smrti namjerno se izlagao pogibli. Mislim da nisam smio poći s njim... Ejla je znala da on još tuguje za bratom, pa promijeni temu razgovora. - Nisam vidjela Njisku u polju. Vjerojatno je u stepi s Trkačem. U posljednje vrijeme odlazi onamo. Dobro si mu napravio onaj oglav, ali mislim da bi on i bez toga stalno bio uz majku.Uže je bilo predugačko - reče on. - Nisam mislio da će se zapetljati oko nekog grma. Ipak ih je držalo zajedno. Radi li Njiska uvijek ono što ti želiš? Mislim da radi, ali ispada kao da ona to želi. Ona osjeti moje želje i to čini. A Mladunče me ponese kamo hoće, ali je tako brzo. - Njezine se oči zakrijesiše pri pomisli na minulo jahanje. Uvijek joj je bilo uzbudljivo pojahati lava. Džondalar se sjeti kako se penjala na leña spiljskog lava, sjeti se kose na vjetru, sjajnije od lavlje crvenkaste grive. Dok ju je promatrao, prožimao ga je strah, ali je bilo uzbudljivo. Tako divlja i slobodna, tako lijepa... Ti si tako uzbudljiva žena, Ejla"- reče. Oči su mu potvrñivale izjavu. Uzbudljiva? Uzbudljivo je... bacati koplje, ili brzo jahati na Njiski... ili na Mladunčetu, je li tako? - Bila je zbunjena. Tako je. A meni je tako uzbudljiva Ejla... i lijepa. Džondalar, ti se šališ. Lijep je cvijet, ili nebo kad sunce zañe. Ja nisam lijepa. Zar žena ne može biti lijepa? Ona se okrenu na drugu stranu zbog jačine njegova pogleda. - Ne znam... Ali ja nisam lijepa. Ja sam ... velika i ružna. Džondalar ustade, uze je za ruke i podiže. - Da vidimo tko je viši i veći. Bio je mnogo krupniji stojeći tako pokraj nje. Opet je obrijao lice, opazi ona. Kratke dlačice mogle su se vidjeti tek izbliza. Htjela je dotaknuti njegovo glatko-grubo lice, a činilo joj se da njegove oči mogu prodrijeti u njenu unutrašnjost. Ti si veći - reče ona blago. Onda nisi prevelika, l nisi ružna, Ejla. - Nasmiješio se, ali ona je to znala samo po izrazu njegovih očiju. - To je smiješno: najljepša žena koju sam ikada vidio misli da je ružna. Uši su joj čule, ali je bila previše izgubljena u očima koje su je držale, previše ju je potresao odgovor njezina tijela, da bi razabrala riječi. Vidjela ga je kako joj se primiče i naginje, zatim pritišće svojim usnama njezine; osjetila je kako je obujmljuje rukama i privlači k sebi. Džondalar - šapnu ona. - Volim to... usta na usta.

Poljubac - reče on. - Mislim da je vrijeme, Ejla. Uze je za ruku i povede prema krznima na kojima spavaju. Vrijeme? Prvi obred - reče on. Sjedoše na krzna. - Kakva je to vrsta obreda? To je obred kojim se stvara žena. Ne mogu ti reći sve o tome. Starije žene kažu djevojci što može očekivati i da je može boljeti, ali joj objasne da je to potrebno jer otvaranjem prolaza od nje postaje žena. One biraju muškarca koji če otvoriti prolaz. Muškarci vole biti birani, ali neki se plaše. Čega se plaše? Plaše se da će povrijediti ženu, plaše se da će biti nespretni, plaše se da će biti nesposobni, da im se neće dignuti ženotvprac. To znači muški organ? On ima toliko imena. On se sjeti svih imena, mnoga su bila smiješna i prostačka. - Da, ima mnogo imena. Koje mu je pravo ime? Muškost, valjda - reče on nakon kraćeg razmišljanja. - Isto se upotrebljava za muškarca; drugo mu je ime "ženotvorac". Što se dogodi ako se muškost ne digne? Mora se dovesti drugi muškarac; to je vrlo neugodno. Ali mnogi muškarci vole biti izabrani za Prvi obred. Voliš li ti da te izaberu? Volim. Da li te često biraju? , Da. Zašto? Džondalar se nasmiješi i upita se jesu li sva ta njezina pitanja posljedica znatiželje ili nervoze. - Možda zato što mi je to drago. Prvo ženino iskustvo je nešto iznimno za mene. Džondalar, kako možemo imati svečanost Prvog obreda? Ja sam prošla svoje prvo iskustvo, već sam otvo rena. Znam, ali Prvi obred nije samo otvaranje. Ne razumijem. Što još može biti? On se opet nasmiješi, zatim je privuče i poljubi. Ona se nagnu k njemu, ali se začudi kad osjeti da su njegova usta otvorena i da jezikom pokušava prodrijeti unutar njenih usta. Ona ustuknu. Što to radiš? - upita ga. Zar ti se to ne sviña? - Čelo mu se nabralo. Ne znam. Hoćeš li opet pokušati i vidjeti? - Polako, reče sam sebi. Nemoj nagliti. - Lezi i opusti se. On je nježno pritisnu rukom, zatim se ispruži kraj nje, oslanjajući se na lakat. Pogleda je, pa opet spusti usta na njezina. Pričeka dok nije popustila njena napetost, pa joj lagano liznu usne. Podiže se i vidje da joj se usta smiješe a oči ostaju sklopljene. Kad ih je otvorila, on se opet nagnu i poljubi je. Ona se podiže prema njemu. On je poljubi snažnije, i otvorenih usta. Kad njegov jezik pokuša naći ulaz, ona otvori usta da ga primi. Da - reče ona. - Mislim da mi se sviña. On je opet poljubi, nježno istražujući usne, desni, nepca, donju stranu jezika. Zatim se njegove usne spustiše duž čeljusti. Našao joj je uho, toplo dahnuo u nj, liznuo školjku, pa onda prekrio vrat poljupcima i radoznalim jezikom. Onda se opet vratio ustima.

Zašto me od toga hvata groznica i drhtavica? - upita ona. - Ne kao bolest, nego ugodna drhtavica. Sada ne moraš biti žena koja liječi, ovo nije bolest reče on. - Ako ti je vruće, raskopčaj ogrtač, Ejla. Sve je u redu. Nije mi toliko toplo. Bi li ti smetalo da ga ja raskopčam? Zašto? Zato što to želim. - On je opet poljubi nastojeći razvezati čvor na vrpci kojom se opasala. Ja ću ga razvezati - prošapta ona kad se njegove usne odlijepiše od njenih. Spretno ga je razvezala, zatim digla ruke da odvije vrpcu oko pasa. Kožni ogrtač spade s nje, a Džondalaru zastade dah. Oh, ženo! - Glas mu je bio promukao od želje, a propone mu se stegnuše. - Božice, kakva je to žena! Poljubi je žestoko u otvorena usta, zatim zari lice u njezin vrat da upija toplinu obnažena tijela. Teško dišući, odmače se i vidje crveni znak koji je ostavio. Duboko udahnu da se svlada. Što nije u redu? - upita Ejla zabrinuto. Samo to što te previše želim. Želim to odmah učiniti za tebe, ali nisam siguran da li mogu. Ti si.... tako lijepa, toliko si mnogo žena.

Njezina zabrinutost se izgladi u smiješak. - Što god učiniš, Džondalar, bit će dobro. On je opet poljubi, nježnije nego prije, želeći joj pružiti Užitak. Pomilova joj bok, osjeti punoću dojke, tanak struk, napete mišiće na bedru. Ona je podrhtavala pod njegovim dodirom. Njegova ruka dotače zlatne kovrčice njezina brežuljka, zatim prijeñe preko trbuha do bujno nabrekle dojke, a pod dlanom osjeti kako joj se stvrdla bradavica. Poljubi sitan ožiljak na njezinu grlu; zatim potraži drugu dojku i posisa joj bradavicu. Nije isti osjećaj kao kad dijete sisa - reče ona. To prekide napetost. Džondalar sjede i nasmija se. - Ne smiješ o svemu ovome potanko razmišljati, Ejla. Pa, nije isti osjećaj kao kad dijete sisa, a ne znam zašto. Ne znam zašto muškarac uopće želi sisati kao dijete reče ona, zauzimajući pomalo obrambeni stav. Ne želiš da to činim? Ako ne želiš, prestat ću. Nisam rekla da ne želim. Lijep je osjećaj kada dijete sisa. Ali nije isto kada ti to činiš, iako je ugodno. Osjećam to u svojoj unutrašnjosti. Kada dijete sisa nema toga unutraš njeg osjećaja. Zato to muškarac čini; da ga žena osjeti iznutra, i da on osjeti ženu. Zato te želim dirati, pružiti ti Užitak, i tebi i sebi. To je Majčin dar Užitka. Ona nas je stvorila da upoznamo taj Užitak, i mi Nju častimo kad prihvaćamo taj dar. Hoćeš li mi dopustiti da ti pružim Užitak, Ejla? Gledao ju je. Lice joj je obrubljivala zlatna kosa, rasuta po krznu. Njezine raširene oči sjale su skrivenom vatrom i bile pune kao da će se preliti. Usne su joj podrhtavale kad ih je otvorila da odgovori; umjesto toga je klimnula. Poljubio joj je jedno oko, pa drugo, i vidio suzu. Osjetio je slanu kap pod jezikom. Ona otvori oči nakon njegovih poljubaca i nasmiješi se. On joj je već ljubio nos, pa usta, pa obje bradavice. Zatim je ustao.

Gledala ga je kako prilazi ognjištu i odmiče od vatre pečenje i korijenje omotano lišćem. Ona ga je čekala; nije razmišljala, samo je nešto očekivala. S njim je osjetila više nego što je ikad pomislila da njezino tijelo može oćutjeti, ali se u njoj sada probudila neizreciva žudnja. Napunio je čašu vodom i donio je. - Ne želim da nas išta prekine - reče - a pomislio sam da možda želiš popiti malo vode. r Ona odmahnu glavom. On popi gutljaj i spusti čašu, zatim razveza hlače i stade pred njom gledajući je s čudesno ispruženom muškošću. U njezinim očima se vidjelo samo povjerenje i želja, ni traga strahu što ga je njegova veličina obično budila u djevojaka, pa i u starijih žena, kad bi ga prvi put vidjele. Leže kraj nje upijajući je očima. Njezina meka, raskošna, gusta kosa; njene zamagljene i čeznutljive oči; njezino veličanstveno tijelo; cijela ta lijepa žena čekala je njegov dovdir, čekala je njega da u njoj probudi skrivene osjećaje. Želio je da to traje, osjećao se uzbuñenijim nego ikada, privlačila ga je više nego ijedna djevojka u Prvim obredima. Ejla nije znala što da očekuje; nitko joj to nije opisao, nitko je nije uputio. O Božice, pomozi mi da to učinim kako valja, pomisli on, osjećajući da na se preuzima neku strahovitu dužnost, a ne ugodan Užitak. Ejla je mirno ležala; nije joj se micao nijedan mišić, ali je podrhtavala. Osjećala se kao da je oduvijek čekala nešto čemu nije znala imena, ali joj je on to mogao dati. Već njegove oči mogle su segnuti u njezine dubine; nije znala objasniti zanosno drhtanje pod njegovim rukama, usnama, jezikom, ali je bolno željela još takvih dodira. Osjećala je da nije gotovo, dovršeno. Dok joj nije dao da kuša, ona nije znala da je gladna, ali kad joj je probudio glad, mora je i zasititi. Kad je se nagledao, sklopio je oči i poljubio je. Njezina su usta bila otvorena, čekala su. Ona uvuče njegov jezik i poče sama svojim istraživati. On prinese usnama jedan zlatni uvojak, zatim zaroni lice u slap kose. Poljubi joj čelo, oči, obraze, želeći je svu upoznati. Nañe joj uho, i njegov vreli dah još jedanput posla zanosne trnce kroz njezino tijelo. Liznu joj usnu školjku, pa je poče sisati. Zatim pronañe nježne žilice na vratu i grlu, a njoj se potresoše unutrašnja mjesta do kojih ne dopire dodir. Njegove velike, izražajne, osjetljive ruke istraživale su joj tijelo, osjećale svilenastu kosu, obuhvaćale obraze i čeljusti, pratile obrise ramena i ruku. Dohvati joj ruku i prinese je ustima, poljubi dlan, pomilova svaki prst, zatim kliznu svojim prstima uz ruku do pazuha. Njezine su oči bile sklopljene; predavala se osjećajima koji su navirali u valovima. Njegova topla usta nañoše opet

Dolina konja

l ožiljak na grlu, zatim se spustiše stazom izmeñu dojki i spuznuše niz lijevu oblinu. Opisivao je jezikom sve manje krugove i osjetio kako se mijenja narav tkiva kad je dopro do kolobara. Ona uzdahnu kad joj se bradavica nañe u vlazi njegovih usta, a on osjeti kako mu žestoko tuče bilo u preponama. Njegova ruka uskladi milovanje druge dojke s micanjem jezika i prsti osjetiše kako se njezina bradavica stvrdnjuje i nabreknjuje. Sisao ju je isprva nježno, ali kad se ona podigla k njemu, pojačao je stisak usana. Ona je teško disala i tiho stenjala. Njegov dah se ravnao prema njezinoj želji; nije bio siguran da

če još moći čekati. Stao je i opet je pogledao. Oči su joj bile sklopljene, usta otvorena. Htio ju je svu, htio ju je odjednom. Obuhvati joj usta, uvuče njezin jezik k svome. Kad ga ispusti, ona povuče njegov jezik u svoja usta. On joj opet poče ljubiti vrat, zatim poče praviti vlažne krugove po dojci dok ne stiže do bradavice. Ona se prope k njemu, puna želje, i strese se kad joj on odgovori dubokim uvlačenjem dojke u usta. Njegova je ruka milovala njezin trbuh, bedro, nogu, zatim se spustila na unutrašnju stranu bedra. Mišići joj se napeše i stisnuše, ali malo poslije ona razdvoji noge. On šakom obuhvati brežuljak sa zlatnim kovrčicama i osjeti vlažnu toplinu. Trzaj u preponama iznenadno qdgovori na njezinu spremnost. Stajao je u istom položaju, boreći se protiv navale vlastite žudnje, kad ga umalo ne svlada drugi izljev vlažnosti u ruci. Njegova usta liznuše joj trbuh i nañoše pupak. Kad se spustio do brežuljka, podiže oči i pogleda je. Disala je uz blagi cvilež, a leña su joj bila izdignuta u luku i napeta od iščekivanja. Bila je spremna. On poljubi vrh brežuljka, osjeti meke dlačice i poče se spuštati još niže. Ona je podrhtavala, a kad je njegov jezik našao početak uske brazde, poskočila je uz krik i pala stenjući. Njegova muškost je žudno i nestrpljivo kucala dok je mijenjao položaj da joj klizne izmeñu nogu. Zatim joj raširi stidne usne i okusi dragi sok. Ona nije mogla čuti svoje krikove jer se izgubila u poplavi izvanrednih osjeta koji su kroz nju strujali dok je on jezikom istraživao svaki nabor, svaku brazdu. Usredotočio se na nju da obuzda vlastitu potrebu, našao dražicu koja je bila njezino maleno ali nabreklo

središte ushićenja, i protrljao ga brzo i snažno. Pobojao se da je dosegao granicu samosvladavanja kad se ona izvila i zajecala u dotada nepoznatom zanosu. On gurnu dva prsta u njezin vlažni ulaz i iznutra je stisnu. Odjednom ona izvi leña i kriknu, a on osjeti novu mokrinu na ruci. Ruke su joj se stiskale i širile u nesvjesnim kretnjama koje su odgovarale njezinu grčevitu disanju. Džondalar - viknu mu. - Oh, Džondalar, ja tre bam ... trebam tebe... trebam nešto... On je klečao i škripao zubima od napora da se suzdrži, nastojeći da u nju uñe pažljivo. - Nastojim... da ti bude lakše - reče on gotovo bolno. Neće me... boljeti... Džondalar... To je bila istina! To joj nije bilo prvi put. Dok se ona izvijala da ga primi, on uñe u nju. Zapreke nije bilo. On gurnu dalje, očekujući smetnju, ali osjeti kako ga uvlači, osjeti njezinu toplinu, osjeti kako se vlažne dubine otvaraju i obuhvaćaju ga, osjeti na svoje čuñenje da ga je svega primila. On se povuče natrag, pa opet zaroni u nju. Ona omota noge oko njega da ga uvuče u sebe. On se opet povuče natrag, i dok je ponovo prodirao, osjeti čudesno stiskanje prolaza koje je milovalo cijelu njegovu dužinu. Bilo je to više nego što je mogao izdržati. Gurao je ponovo, i gurao, prepustivši se jedanput cijeloj vlastitoj potrebi. Ejla!... Ejla!... Ejla! - vikao je. Napetost je dostizala vrhunac. Osjećao je kako mu se sva snaga skuplja u preponama. Povuče se natrag još jednom. Ejla se izvijala za njim svakom svojom žilicom i napetim mišićem. On se zari u nju, uživajući u velikoj radosti zavlačenja pune svoje muškosti u njezinu razdraganu toplinu. Stisnuše se zajedno, Ejla kriknu njegovo ime, a Džondalar je napuni dajući joj sve iz sebe. U jednom vječnom trenutku, njegovi dublji grleni povici uskladiše se s njenim jecajima bez daha koji su ponavljali njegovo ime dok je vrhunac neizreciva užitka strujio kroz njihova pripijena tijela. Zatim on klonu na nju, prepuštajući se divnoj malaksalosti. Dugo se moglo čuti samo njihovo disanje. Nisu se mogli maknuti. Dali su jedno drugome sve, svaku svoju žilicu uložili su u zajednički doživljaj. Nisu se

htjeli micati, nisu htjeli da tome doñe kraj, premda su znali da je sve svršeno. To je bilo Ejlino buñenje; nikada nije spoznala užitak koji joj

"

može pružiti muškarac. Džondalar je znao da će uživati dok je bude razbuñivao, ali ona mu je pružila neočekivano iznenañenje, povećavajući prekomjerno njegovo uzbuñenje. Malo je žena imalo dovoljno dubine da ga svega primi; naučio je paziti na prodiranje prema mjeri i činio je to s osjećajnošću i vještinom. Nikada nije bilo potpuno isto-ali uživati uzbuñenje Prvog obreda i rijetko prepuštanje punom prodiranju u isto vrijeme, to je bilo nevjerojatno. Uvijek se mnogo trudio u Prvim obredima; ta svečanost ga je poticala da pokaže najbolju svoju stranu. Njegova briga i pažnja bile su iskrene, njegovo nastojanje se usmjeravalo prema ugañanju ženi, a vlastito zadovoljstvo nalazio je i u njezinu i u svom užitku. Ali Ejla mu je ugodila, zadovoljila ga je kako nije mogao ni sanjati. Nikada nije osjetio tako duboko ispunjenje želje. U jednom času se činilo da su postali jedno biće. Vjerojatno ti postajem težak - reče on oslanjajući se djelomično na lakat. Ne - reče tihim glasom. - Nisi mi uopće težak. Ne želim da se ikada digneš s mene. On se prignu i poljubi je u vrat. - Ni ja ne želim ustati, ali mislim da moram. - On se polako izvuče, zatim leže kraj nje i podvuče ruku poda nju tako da se njezina glava naslonila pod njegovo pazuho. Ejla je bila neiskazivo zadovoljna, potpuno opuštena i oštro svjesna Džondalara. Osjećala je njegovu ruku oko sebe, prste koji su je lagano milovali, igru prsnih mišića pod svojim obrazom; mogla je čuti kako mu udara srce, ili je to možda odzvanjalo njezino u ušima; mirisala je topao miris kože, ćutjela Užitak. Džondalar - reče nakon nekog vremena - kako znaš što treba činiti? Ja nisam znala da se u meni nalaze ti osjećaji. Kako si ti doznao? Netko mi je pokazao, poučio me, pomogao mi da spoznam što treba ženi. Tko? Ona osjeti kako mu se mišići stežu, otkri promjenu prizvuka u njegovu glasu. Običaj je da starije, iskusnije žene poučavaju mlade momke. To je nešto kao Prvi obred?

Ne baš tako. Manje je službeno. Kad se mladić počne uspaljivati, žene to uvijek znaju. One koje shvate njegov nemir i nesigurnost u sebe, naći će se uza nj i pomoći mu da to svlada. Ali to nije nikakva svečanost. U Plemenu, kada dječak ubije prvu životinju, prvu pravu životinju u lovu, postaje muškarac i ima svoju sveča nost muškosti. Nije važno njegovo uspaljivanje. On u lovu postaje muškarac. Tada mora preuzeti odgovornosti zrela čovjeka. Lov je važan, ali neki muškarci nikada ne idu u lov.

Imaju druge vještine. Mislim da ja ne bih morao loviti, mogao bih praviti oruñe i zamjenjivati ga za meso ili kože, ili što mi treba. Ipak, većina muškaraca lovi, a dječakova prva lovina je uvijek nešto osobito. Džondalarov glas poprimi tople prizvuke uspomena. -Ne postoji prava svečanost, ali njegova se lovina dijeli svima u Spilji; on je uopće ne jede. Kad prolazi pokraj ljudi, oni glasno govore o njegovoj lovini, kako je velika i lijepa, kako je mesojneko i ukusno. Muškarci ga pozivaju na razgovor ili u igru. Žene s njim postupaju kao s muškarcem i s njim se prijateljski šale. Gotovo svaka žena će mu se ponuditi ako je dovoljno star, a to je ono što on želi. Prva lovina mu omogućuje da se osjeća kao muškarac. Ali nema svečanosti muškosti? Svaki put kad muškarac stvori ženu, kad je otvori, kad u nju ulije životnu snagu, tada potvrñuje svoju muškost. Zato se njegovo oruñe, njegova muškost, naziva ženotvorcem. - To oruñe može stvoriti više od žene. Ono može začeti dijete. Ejla, Velika majka zemlja blagoslivlje ženu djecom. Ona ih donosi na svijet i daruje muškarčevu ognjištu. Božica je stvorila muškarce da pomažu ženi, da se brinu o njoj kad je trudna i kad doji dijete, l da je tvore ženom. Bolje ne znam objasniti. Možda naša Zelandona zna. Možda je u pravu, pomisli Ejla. Ali ako nije, onda bi u meni sada počelo rasti dijete. Nasmiješila se. Dijete kao Dark, da ga tetošim i njegujem, da se brinem o djetetu koje bi dijelom bilo Džondalar. Ali tko će mi pomoći kad on ode, pomisli ona i osjeti bolan ubod. Sjetila se svoje mučne trudnoće, svoje borbe sa smrću pri porodu. Da nije bilo Ize, ona ne bi ostala živa.

Čak kada bih uspjela sama roditi, kako bih lovila i brinula se o djetetu? Što će biti ako se ranim, ako nastradam? Tko će se onda brinuti za moje dijete? Ono bi umrlo, samo samcato. Ne smijem sada imati drugo dijete! Sto ako je sada začeto? Što bih učinila? Izini lijekovi. Dragušac ili imela... ne imela. Ona raste na hrastovima, a ovdje nema hrastova. Ali ima nekoliko trava koje će pomoći - moram o tome razmisliti. Moglo bi biti opasno, ali bolje je sada izgubiti dijete nego da ga poslije razderu hijene. Nešto nije u redu, Ejla? - upita Džondalar i segnu za punom dojkom; znao je da to smije učiniti i poželio je. Ona se nagnu prema njegovoj ruci, sjećajući se kakav je to dodir. - Ne, sve je u redu. On se nasmiješi, sjeti se svoga dubokog zadovoljenja i osjeti nove trnce. Uskoro, pomisli. Mislim da ona ima nešto od Hadumina dodira! Ona vidje toplinu i želju u njegovim plavim očima. Možda opet želi sa mnom dijeliti Užitak, pomisli Ejla i uzvrati mu smiješak. Zatim njezin smiješak iščeznu. Ako dijete još nije začeto, a mi se opet prepustimo Užitku, možda će se tada začeti. Možda bih morala uzeti Izin tajni lijek, onaj što mi je rekla da ga nikome,ne spominjem. Sjetila se kako joj je Iza govorila o biljkama - o končari i kadulji - koje imaju takvu čarobnu moć da mogu toliko ojačati ženski totem da pobijedi mušku srž i spriječi začetak života. Ejla je upravo bila spoznala da je trudna. Iza joj prije toga nije spominjala te lijekove: nitko nije vjerovao da će Ejla ikada zatrudnjeti pa to nije ušlo u njezino učenje liječenja. No, bio moj totem jak ili ne, tada sam imala dijete, a mogla bih ga opet imati. Ne znam jesu li posrijedi duhovi ili muškarci, ali Iza je uspješno primjenjivala lijek, pa mislim da bih ga i ja morala uzeti. Voljela bih da ne moram, voljela bih zadržati dijete. Voljela bih imati dijete od Džondalara. Njezin smiješak je bio toliko privlačan i pun poziva da ju je Džondalar privukao dolje na sebe. Amulet s njezina vrata udari ga po nosu. Oh, Džondalar! Je li te zaboljelo?

Što imaš unutra? Mora biti puno kamenja! - reče on sjedajući i trljajući nos. - Što je to? To je... za duh moga totema, da me može pronaći. Unutra je dio moga duha koji on prepoznaje. Kad mi je davao znakove, ja sam ih sve sačuvala. Svatko u plemenu ima amulet. Kreb mi je rekao da ću umrijeti ako ga izgubim. To su dakle čari - reče on. - Tvoje Pleme razumije tajanstva svijeta duhova. Što više doznajem o njima, to mi više izgledaju kao ljudi, premda ne sliče na one koje ja poznajem. - Oči mu se ispuniše nelagodom. - Ejla, ja sam se zbog neznanja onako ponašao, kad si mi rekla da si odrasla u Plemenu. Žao mi je. Da, sramotno si se ponašao, ali više nisam ljuta ni uvrijeñena. Nagnao si me da osjetim... l ja želim biti uljudna. Za danas, za Prvi obred, želim ti reći... hvala. Mislim da mi nitko prije nije zahvalio za ovakvu stvar - nasmiješi se, ali oči mu se uskoro uozbiljiše. - Ako netko treba to reći, onda sam to ja. Hvala ti, Ejla. Ti ne znaš kakav si mi doživljaj pružila. Nisam se toliko zadovoljno osjećao od... - Zastade i na licu mu se pokaza bol. - ... od Zolene. Tko je Zolena? Zolene više nema. Tu sam ženu poznavao kad sam bio mlad. - Leže i pogleda u strop spilje; šutio je toliko dugo da je Ejla pomislila kako više neće progovoriti. Zatim poče pripovijedati, više sebi nego njoj. Tada je bila lijepa. Svi su muškarci o njoj govorili, i svi su dječaci o njoj razmišljali, ali nitko više nego ja, još prije nego što mi se boštvo ukazalo u snu. One noći kad me je pohodilo boštvo, ukazalo se u liku Zolene; kad sam se probudio, moje krzno je bilo puno moje srži a glava puna Zolene. Sjećam se kako sam je pratio, ili nalazio mjesto odakle sam je mogao gledati. Molio sam se Majci za nju. Ali nisam mogao povjerovati kad mi je pristupila. Mogla je to biti bilo koja žena, ali ja sam želio samo Zolenu, oh, kako sam je želio, i ona mi je prišla. Prvo sam samo uživao u njoj. l tada sam bio velik za svoju dob, u mnogom pogledu. Učila me je kako ću se svladavati, kako ću postupati, i rekla mi je što ženi treba. Naučio sam da se mogu nasladiti ženom čak i kada nije dovoljno duboka, samo ako se susprežem dovoljno dugo i nju dotle pripremim. Tada mi nije trebalo dubine, a ona je mogla više primiti. Sa Zolenom se nisam morao brinuti. A ona je mogla usrećiti i muškarce koji su bili manji, i ona je znala sebe susprezati. Nije bilo muškarca koji je nije želio, a ona je

izabrala mene. Nakon nekog vremena stalno me je birala, premda sam bio gotovo dječak. Ali jedan muškarac ju je stalno pratio, iako je znao da ga ona ne želi. To me je ljutilo. Kad bi nas vidio zajedno, rekao bi joj da uzme muškarca za promjenu, l on je bio mlañi od Zolene, ali je bio stariji od mene. Ja sam ipak bio

viši. Džondalar sklopi oči, ali nastavi. - Bilo je tako glupo! Nisam to smio učiniti, to je samo privuklo pažnju na nas, ali on je nije ostavljao na miru. Tako me je razbjesnio. Jednoga dana sam ga udario, a onda nisam znao prestati. Kažu da za mlada čovjeka nije dobro ako je previše s jednom ženom. Ako je s više žena, manja je vjerojatnost da če se vezati. Mladi momci treba da se sparuju s mladim djevojkama; starije ih žene trebaju samo poučiti. Uvijek njih okrivljuju ako mlad čovjek počne previše za njih osjećati. Ali nisu smjeli nju okriviti. Ja nisam želio nijednu drugu ženu, želio sam samo Zolenu. Druge žene su mi se činile tako sirove, bezosjećajne, podrugljive; rugale su se muškarcima cijelo vrijeme, osobito mladim momcima. Možda sam i ja bio bezosjećajan kad sam ih tjerao od sebe, kad sam ih grdio. One biraju muškarce za Prve obrede. Svi muškarci žele biti izabrani, stalno o tome govore. To je čast i uzbuñe nje, ali se plaše da će biti pregrubi, ili prebrzi, ili nešto još gore. Kakav je to muškarac ako ne može otvoriti ženu? Kad god muškarac proñe kraj skupine žena, one ga zadirkuju. On istanji glas i poče oponašati žene. - "Evo jednoga ljepotana. Bi li dopustio da te naučim dvije-tri stvari?" Ili drugi put: "Ovoga momka nisam uspjela ničemu naučiti; bi li neka druga htjela pokušati?" Zatim nastavi svojim glasom: - Većina muškaraca nauči uzvraćati, pa uživaju u peckanju kao i žene, a!i to je teško mladu čovjeku. Tko god proñe kraj skupine nasmijanih žena pita se da li se te žene njemu smiju. Zolena nije bila takva. Druge žene je nisu voljele, možda zato što su je muškarci previše voljeli. Na svakoj Majčinoj svečanosti ona je prva birana... Čovjek kojega sam udario izgubio je nekoliko zubi. Teško je kad mladić izgubi zube. Ne može gristi, a žene ga neće. Zauvijek mi je bilo žao što sam to učinio. To je bilo tako glupo! Moja majka se odužila za mene, a on se preselio u drugu Spilju. Ali dolazi na Ljetne zborove, i uvijek mi je teško kad ga vidim. Zolena je govorila o Majčinoj službi. Ja sam mislio da ću postati rezbar i služiti joj na taj način. To je bilo u vrijeme kad je Martona mislila da ću biti dobar kalatelj i poslala me Dalanaru. Uskoro zatim Zolena je otišla na poseban nauk, a mene je Vilomar odveo da živim s Lanzadoncima. Martona je imala pravo, to je bilo najbolje. Kad sam se nakon tri godine vratio, Zolene više nije bilo. Što se s njom dogodilo? - upita Ejla u strahu. Oni koji služe Majci odriču se svoje ličnosti i preuzi maju ličnost ljudi za koje se utječu Majci. Majka im za uzvrat daje darove koji su nepoznati drugoj Njezinoj djeci: čarolije, vještine, znanje i moć. Mnogi od njih nikada ne napreduju dalje od pomoćnika. Rijetki su nadareni toliko da se brzo uzdignu na stupanj Onih koji služe. Upravo prije moga polaska Zolena je postala Visoka zelandonska svećenica, Prva meñu Onima koji služe Majci. Odjednom Džondalar skoči na noge i vidje grimizno i zlatno zapadno nebo kroz otvor. - Još je dan. Ja bih na kupanje - reče i brzo pohita iz spilje. Ejla uze ogrtač i dugu vrpcu pa poñe za njim. Kad je stigla do žala, on je već plivao. Ona skide amulet, uñe i zapliva za njim. Srela ga je na povratku. Dokle si plivao? - upita ga. Do vodopada - reče on. - Ejla, to nikada nikome nisam ispričao. To o Zoleni. Da li si poslije viñao Zolenu? Ne Zolenu, Zelandonu - nasmija se on gorko. - Da,

viñao sam je. Dobri smo prijatelji. Čak sam dijelio užitak sa Zelandonom - reče. - Ali ona više ne bira samo mene. On poče plivati nizvodno, brzo i snažno. Ejla poñe za njim. Dok su išli stazom, ona je vješala amulet i ogrtala se. On je odmaknuo naprijed i čekao je kraj vatre. Bio je još mokar i drhtao je. Ona poñe po njegovo krzno. Vrijeme se mijenja - reče ona. - Večeri su hladne. Uzmi, možeš se prehladiti. On nespretno prebaci krzno preko ramena. Ona se sjeti njegove odjeće, pa pomisli na skori rastanak. Otiñe do svoga ležaja i vrati se sa smotkom kože. Džondalar... On se strese da se vrati u sadašnjost i nasmiješi joj se, ali to nije stiglo do njenih očiju. Kad je počela razvezivati smotak, nešto je ispalo. Što je ovo? - upita ona čudeči se u strahu. - Kako je ovamo dospjelo? To je boštvo - reče Džondalar kad vidje komadić rezbarene bjelokosti. Boštvo? Napravio sam ga za tebe, za tvoj Prvi obred. Na Prvim obredima uvijek mora biti prisutno boštvo. Ejla pognu glavu da skrije navalu suza. - Ne znam što bih rekla, ali nikada nisam vidjela ništa slično ovome. Vrlo je lijepa. Izgleda stvarno, kao prava osoba. Gotovo kao ja. On joj podiže bradu. - Htio sam da izgleda kao ti, Ejla. Pravi rezbar bi je bolje napravio... ne. Pravi rezbar ne bi napravio boštvo na taj način. Nisam siguran jesam li i ja to smio učiniti. Boštvo obično nema lice, Majčino lice je nespoznatljivo. Kad sam metnuo tvoje lice, možda sam time zarobio tvoj duh unutra. Zato ti darujem to boštvo, da ga čuvaš uza se, da ti bude dar od mene. Pitam se zašto si taj dar ovdje sakrio - reče ona. Ovo sam napravila za tebe. On raširi kožu i spazi odjevne predmete. Oči mu zabli-staše. - Ejla! Nisam znao da znaš šivati i ukrašavati - reče pregledavajući odjeću. Nisam ukrašavala. To je stara košulja, ali sam joj promijenila dotrajale dijelove. Druge stare komade sam rastavila i gledala kako su izrezani i spojeni. Poslužila sarn se šilom koje si mi dao. Ne znam je li dobro... Savršeno je! - reče on prislanjajući košulju na sebe. Iskuša hlače, zatim košulju. - Razmišljao sam o tome da načinim sebi odjeću za putovanje. Ogrtač je dobar ovdje, ali... kad poñem... Pojavilo se. Glasno se izgovorilo. Kao zlodusi o kojima je Kreb govorio, koji stječu moć samo kad im se izgovori ime, Džondalarov odlazak je postao činjenica. To više nije bila neodreñena misao da će jednom svanuti i taj dan, to je sada imalo stvarnu težinu, l što su više o tome razmišljali, težina je rasla, dok se nije činilo kao da je nasilna fizička prisutnost ušla u spilju i ne želi otići. Džondalar brzo skide odjeću i opet je smota. - Hvala, Ejla. Ne mogu ti reći koliko mi to znači. Kad zahladi, bit će savršena stvar, ali još mi ne treba - reče i navuče opet ogrtač oko pasa. Ejla samo klimnu glavom. Osjećala je pritisak u očima, bjelokosni kipić je titrao. Ona ga prinese na grudi, voljela ga je. Načinile su ga njegove ruke. On sebe naziva izrañivačem oruña, a može napraviti mnogo više. Ruke su mu dovoljno vješte da naprave lik koji je ispunjava istom onom nježnošću koju je osjetila kad joj je pokazao što znači biti žena. Hvala ti - reče ona, sjetivši se uljudnosti. Nemoj ga izgubiti - reče on. - Ima tvoje lice na sebi, i možda tvoj duh u sebi; ne bi bilo dobro da ga netko drugi

nañe. Moj amulet sadrži dio moga duha i duh moga totema. Sad ovo boštvo sadrži dio moga duha i duh tvoje Majke zemlje. Je li onda i ono moj amulet? On o tome nije razmišljao. Je li ona sada dio Majke? Je li postala Dijete zemlje? Možda se nije smio miješati sa silama izvan svoga roda. Ne znam, Ejla - odgovori on. - Ali nemoj ga izgubiti. Džondalar, ako misliš da bi moglo biti opasno, zašto si stavio moje lice na ovo boštvo? On je uhvati za ruke koje su držale kipić. - Zato što sam htio osvojiti tvoj duh, Ejla. Ne da ga zadržim; htio sam ti ga vratiti. Htio sam ti pružiti Užitak, a nisam znao hoću li moći. Nisam znao hoćeš li razumjeti; nisi se odgojila da poznaješ Nju. Mislio sam da ću te na taj način privući sebi. Za to nisi trebao stavljati moje lice na boštvo. Bila bih sretna da si samo htio olakšati svoju potrebu na meni, prije nego što sam znala što su Užici. On je zagrli, zajedno s boštvom. - Ne, Ejla. Mogla si biti spremna; ali ja sam morao shvatiti da je to tvoj prvi put, inače ne bi bilo dobro. Ona se opet gubila u njegovim očima. Njegove su je ruke stezale i sva mu se predala; znala je samo da je grli, samo je osjećala njegova gladna usta na svojima, njegovo tijelo uz svoje i vrtoglavu želju. Nije znala kad ju je podignuo i odnio od vatre. Našla se na svojim krznima. Osjećala je kako nespretno pokušava razvezati njezin čvor, a zatim jednostavno zadiže ogrtač. Ona mu se žudno otvorila, osjetila kako njegova tvrda muškost traži put i zatim prodire.

Žestoko, gotovo očajnički, on je zario svoje koplje duboko, kao da se opet želi uvjeriti da je ona tu za njega, da se ne mora suzdržavati. Ona se podiže da ga primi, uvuče ga, želeći ga kao i on nju. On ga izvuče i zari ponovo, osjećajući kako napetost raste. Potican uzbuñenjem njezina potpunog prihvaćanja i ushićenjem potpunog predavanja sili svoje strasti, jahao je na sve većoj plimi silovite radosti. Ona ga je sustizala na svakom valu, usklañujući trzaj s trzajem, izvijajući se da održi pritisak njegova gibanja. Ali čuvstva koja je osjetila nadmašila su izvlačenje i uvlačenje u njezinoj brazdi. Svaki put kad bi je ispunio, ona je bila svjesna samo njega; cijelo njezino tijelo, svaka žilica, svaki mišić, svaka tetiva, sve je bilo puno njega. On je osjećao kako mu se u preponama skuplja snaga, kako raste, navire - a zatim neizdrživ uspon uz pucanje pritiska i treperavu provalu dok ju je ispunjavao posljednji put. Ona se izvi da prihvati njegov konačni mahniti nalet, a prasak se razli kroz njezino tijelo s pohotnim opuštanjem. Dvadeset deveto poglavlje Ejla se prevrnu, još nerazbuñena, ali svjesna neke neudobnosti. Neka gruda ispod nje nije htjela nestati dok-se nije posve razbudila i dohvatila je. Okrenula je predmet prema gotovo zgasloj vatri i opazila obrise boštva. Odjednom joj kroz mozak prostruja jučerašnji dan, i ona shvati da joj je na ležaju toplo od Džondalarova tijela. Vjerojatno smo zaspali nakon dijeljenja Užitka, pomisli. U zapljusu sreće ona se stisnu uza nj i sklopi oči. Ali san joj se nije vraćao. Nekim unutrašnjim osjetilom sreñivala je ulomke doživljaja. Lov, Mladunčetov povratak, Prvi obred, a iznad svega toga Džondalar. Svoje osjećaje prema njemu nije mogla izraziti riječima, ali su je ispunjavali radošću. Razmišljala je o njemu dok joj to nije postalo neizdrživo; tiho je iskliznula iz krzna i ponijela bjelokosni kipić sa sobom. Poñe prema izlazu i opazi Njisku i Trkača. Kobila je pozdravi frktanjem i žena joj se primače. Je li tebi bilo tako, Njisko? - reče blagim glasom. -Je

li ti ždrijebac pružio Užitak? Oh, Njisko, nisam znala da to može biti tako. Kako je to moglo biti onako strašno s Braudom a ovako divno s Džondalarom? Ždrijebe se ugura izmeñu njih tražeći svoj dio pažnje. Ona ga počeša i zagrli. - Bez obzira što Džondalar kaže, Njisko, ja mislim da ti je Trkača dao tvoj ždrijebac. Čak je iste dlake, a nema mnogo smeñih konja. Možda je bio i njegovduh posrijedi, ali ne vjerujem u to. Željela bih dobiti dijete. Džondalarovo dijete. Ne mogu; što bih činila kad on ode? - Problijedi od užasa. Kad ode! Oh, Njisko, Džondalar će otići! Istrča iz spilje i sleti niz stazu ne gledajući gdje staje. Oči su joj bile pune suza. Projurila je šljunkovitim žalom dok se

nije zaustavila kraj litica i zajecala. Džondalar odlazi. Što ću učiniti? Kako ću to podnijeti? Čime ga mogu zadržati? Ničim! Možda bih mogla i ja otići, naći Druge i ostati s njima. Ne, to ne mogu. Pitat će me odakle dolazim, a Drugi mrze Pleme. Bit ću im nakaza, osim ako im ne reknem neistinite jiječi. Ne mogu. Ne mogu osramotiti Kreba i Izu. Oni su me voljeli, brinuli se za mene. Uba mi je sestra, ona se brine za moga sina. Pleme je moja obitelj. Kad nisam imala nikoga, Pleme me je prihvatilo, a sada me Drugi ne žele. A Džondalar odlazi. Morat ću živjeti sama, cijeli život. Mogla bih isto tako biti mrtva. Braud me je prokleo; na koncu je pobijedio. Kako mogu živjeti bez Džondalara? Plakala je dok joj nisu presušile suze. U njoj je ostala očajna praznina. Sjetila se boštva. Na mjesečini je kipić još više bio sličan njoj. Kosa u pletenicama, oči, nos i obrazi podsjetili su je na vlastiti odraz u lokvici vode. Zastoje Džondalar metnuo njezin lik na simbol koji štuju Drugi? Je li njezin duh zarobljen, vezan uz onu koju on naziva Božicom? Kreb je rekao da joj je duh spojen s duhom Spiljskog lava preko amuleta; i s Ursusom, Velikim spiljskim medvjedom, Plemenskim totemom. Dobila je komadić duha svakog člana Plemena kad je postala izlječiteljica, i to joj nije oduzeto nakon smrtne kletve. Hladan vjetar potjera je natrag u spilju. Odmaknuvši hladno pečenje, upali malu vatru, nastojeći da ne smeta Džondalaru, i pristavi vodu za čaj. Zurila je u vatru i gledala igru plamenih jezika. Boštvo! To si ti! To si ti! - viknu Džondalar u snu. Ejla mu priñe. Tresao se i okretao. Odjednom mu se otvoriše oči i ukočeno je pogledaše. Je li ti dobro, Džondalar? - upita ona. Ejla? Ejla! To si ti!? Da, to sam ja. Oči mu se opet sklopiše, i on promrmlja nešto nesuvislo. Nije se probudio, zaključi ona. Bio je to dio njegova sna, ali se smirio. Kad se opustio, ona se vrati vatri. Dok je pila čaj, plamenovi su zamirali. Osjeti opet snenost i zavuče se u krzna kraj Džondalara. Njegova toplina podsjeti je kako će biti hladno kad ode, pa iz njezine goleme praznine grunuše opet suze. Zaspala je u plaču. Džondalar je trčao, boreći se s dahom, pokušavajući da se domogne spilje. Pred njim se nalazio spiljski lav. Ne, ne! Tonolan! Tonolan! Spiljski lav se zgrči, zatim skoči. Odjednom se pojavi Majka i zapovjedi lavu da stane. Boštvo! To si ti! To si ti!

Majka se okrenu, on joj vidje lice. Lice je bilo boštvo izrezbareno tako da sliči na Ejlu. On zovnu Nju. Ejla? Ejla! To si ti!? Izrezbareno lice oživje; kosa joj je bila kao zlatan sveto-krug obrubljen crvenim sjajem. Da, to sam ja. Ejla-boštvo poraste i promijeni lik, postade ono drevno boštvo koje je darovao, a toliko je naraštaja bilo u njegovoj obitelji. Bila je debela i plodna i stalno se širila dok nije dosegla veličinu planine. Onda je počela rañati. Sva morska stvorenja istjecala su iz Njezine duboke pećine u mlazu vode roñenja; zatim svi kukci i ptice izletješe u rojevima i jatima; onda kopnene životinje - zečevi, srne, bizoni, mamuti, spiljski lavovi - a u daljini, kroz maglovita isparenja, naziralo se neodreñeno obličje ljudi. Kad se magla digla, oni se približiše i on ih vidje. Bili su to Zbitoglavci! Oni ugledaše njega i pobjegoše. On ih zovnu; jedna žena se okrenu. Imala je Ejlino lice. On potrča prema njoj, ali se oko nje ovi magla i zarobi ga. Lutao je po crvenoj magli i čuo daleku riku, nalik na hučanje vodopada. Buka je rasla i svaljivala se na njega. Pregazila gaje bujica ljudi koji su navirali iz prostrane utrobe Majke zemlje, iz goleme Majke zemlje poput planine s Ejlinim licem. On se probi kroz ljude, boreći se da doñe do Nje i napokon stiže do velike pećine, do Njezina dubokog otvora. Uñe u Nju, a njegova muškost je kušala Njezine tople nabore dok ga nisu zatvorili u svoje dubine zadovoljstva. On se žestoko trzao, osjećao je nesputanu radost; onda vidje Njezino lice, obliveno suzama. Tijelo joj se treslo od jecaja. Htio ju je utješiti, reći joj da ne plače, ali nije mogao govoriti. Nešto ga je odgurnulo. Nalazio se u gomili koja je istjecala iz Njezine utrobe, a svi su nosili ukrašene košulje. Pokušao se progurati natrag, ali ga je navala ljudi nosila kao voda roñenja neko drvo; kao drvo što ga nosi Velika majka rijeka, a na drvu visi krvava košulja. Izvijao je vrat da se osvrne, i vidio je Ejlu kako stoji na ulazu u pećinu. Njezini jecaji su odzvanjali u njegovim ušima. Zatim se uz grmljavinu pećina uruši u obliku velike kiše kamenja. On ostade sam, plačući. Džondalar otvori oči. Vatra je dogorjela. U posvemaš-njem mraku nije bio siguran da li je budan. Zidovi spilje nisu imali odreñen oblik, još su bili živi oblici iz sna. Kako se mrak polako razbijao, tako je Džondalar davao značenja svojim slikama iz sna. Sto mu je Majka pokušala poručiti? Poželio je da mu koji vrač rastumači značenje sna. Kad je prvo jutarnje svjetlo prodrlo u spilju, on vidje kraj sebe zlatnu Ejlinu kosu i osjeti toplinu njezina tijela. Poželio ju je poljubiti, ali nije htio da se probudi, pa je samo prinio usnama jedan uvojak. Zatim je oprezno ustao, našao mlak čaj, nalio čašu i izašao na izbojak. Bilo mu je hladno u kratkom ogrtaču, ali on se nije obazirao na studen, premda mu je kroz misli prostrujala topla odjeća koju mu je napravila Ejla. Zašto mu je Božica pokazala da sav život potječe od Nje? On je to znao; to je bila prihvaćena činjenica njegova postojanja. Zašto mu se pojavila u snu rañajući sve ribe i ptice i životinje i... Zbitoglavci! Naravno! Rekla mu je da su i članovi Plemena Njezina djeca. Zašto to nikome nije bilo jasno prije toga? Nitko nije sumnjao da sav život potječe od Nje, pa zašto su onda te ljude toliko prezirali? Zvali su ih životinjama, kao da su životinje zle. Po čemu su zbitoglavci bili zli? Po tome što nisu životinje. Oni su ljudi, drukčija vrsta ljudi! To je Ejla cijelo vrijeme govorila. Je li zato jedan od njih imao Ejlino lice? Ali zašto je Ejlino lice bilo na njegovu starom boštvu? Zašto bi Velika majka zemlja htjela biti u obličju Ejle? Znao je da nikada neće razumjeti sve iz svoga sna, ali je osjećao da mu nedostaje važan dio. Opet ga se sjetio i vidio Ejlu kako stoji pred pećinom. Kad se pećina urušavala, on joj je gotovo viknuo da bježi.

Gledao je jutarnje obzorje a lice mu je bilo mokro od suza. Zašto osjeća takav očaj? Sto to nije vidio u snu? Sjeti se ljudi s ukrašenim košuljama, zatim mu pade na pamet da mu je Ejla napravila odjeću u kojoj će putovati. Putovati? Ostaviti Ejlu? Zlatni oganj proviri iza planina. Or. sklopi oči i vidje topli zlaćani sjaj. Velika majko! Kako si glup, Džondalar. Napustiti Ejlu? Kako je uopće možeš napustiti? Ti je voliš! Zašto si bio toliko slijep? Zašto ti je Majčin san morao reći ono što je tako jasno da bi i dijete moglo vidjeti? Osjetio je da mu velik teret pada s leña, oćutio je radosnu slobodu, iznenadnu lakoću. Ja je volim! To mi se napokon dogodilo! Ja je volim! Mislio sam da je to nemoguće, ali ja volim Ejlu! Pojuri da joj to kaže, ali Ejla je još spavala. Izañe pred spilju, unese drva, naloži vatru. Kad se probudio prije nje, želio ju je iznenaditi vrućim čajem. Našao je metvicu, ugrijao vodu i čaj je bio spreman, ali Ejla je još spavala. Siñe na žal i nañe grančicu za čišćenje zubi, zatim se okupa u potoku. Bio je svjež i gladan. Nisu imali vremena jesti! On se nasmiješi kad se sjeti razloga; ta pomisao u njemu razbudi želju. Nasmijao se. Cijelo si mu ljeto zabranjivao, Džondalar. Ne možeš okrivljavati svoga ženotvorca što je tako revan. Ali nemoj previše navaljivati na nju. Možda joj treba odmora, ona nije na to navikla. Otrča uz strminu. Konji su već izašli na pašu. Možda bih je morao probuditi. Ona se okrenu i pokaza dojke, pojačavši njegove prijašnje želje. On priñe ognjištu, nali čaja i pričeka. Opazi kako ona pokušava nešto dohvatiti. Džondalar! Džondalar! Gdje si? - viknu ona i skoči. Ovdje sam - reče on i pritrča joj. Ona se pripi uz njega. - Oh, Džondalar, mislila sam da si otišao. Ovdje sam, Ejla. Evo me kraj tebe. - Držao ju je dok se nije smirila. - Je li ti sada dobro? Dat ću ti malo čaja. - Ti si ga skuhao? Za mene? Da, za tebe. Ejla, ovo nikada nisam rekao nijednoj ženi. Volim te. Vojiš? - upita ona. Htjela je biti sigurna u značenje te riječi. - Što znači "voljeti"? On ustade i glava mu se ispuni mislima. "Što znači...? Dolina konja r Ti, veliki Džondalar, onaj kojega svaka žena želi. Ponosio si se što to nikome nisi rekao. Napokon si se zaljubio, a to sam sebi nisi smio priznati. Božica ti je to rekla u snu. Očekivao si da će se onesvijestiti, a ona ne zna značenje te riječi." Džondalar, što znači "voljeti"? - Bila je ozbiljna; gledala ga je sa strahom kako seta po spilji. On kleknu preda nju. - Tu sam ti riječ davno morao objasniti. Voljeti znači osjećati brigu prema nekome. To je ono što majka osjeća prema djetetu, ili čovjek prema bratu. Izmeñu žene i muškarca to znači da je jednome toliko stalo do drugoga da žele dijeliti zajednički život, da se ne žele nikad rastati. Ona sklopi oči, usne joj zadrhtaše. Je li ga dobro čula? Je li ga zaista razumjela? Džondalar - reče ona - nisam znala tu riječ, ali sam joj znala značenje. Znam ga otkad si ti ovdje, i što si dulje bio ovdje, to sam ga bolje upoznavala. Toliko sam ti puta htjela reći nešto tako ... Džondalar, i ja ... volim tebe. On ustade i nježno je poljubi, držeći je kao nañeno blago koje ne želi izgubiti. Ona ga obuhvati rukama kao da je san koji ne želi da se raspline. Nije mogao progovoriti. Mogao se samo čuditi svojoj nevjerojatnoj sreći što ju

je sreo. Morao je doputovati na kraj zemlje da nañe ženu koju voli. Grlio ju je i ljubio, stezao i milovao. Ništa ga više neće rastaviti od nje. Zašto ne bismo ostali ovdje? Dolina je divna. Udvoje će nam biti mnogo lakše. Imamo bacače koplja, a Njiska nam pomaže, l Trkač će narasti - reče Ejla. Hodali su poljem i razgovarali. Nisu imali što raditi. Nabrali su sve ljekovite trave koje je htjela; nakupili su dovoljno zrnja; nalovili su i osušili gomile mesa za zimu; skupili su voća, korijenja i bilja za čaj. Razmišljali su što će raditi zimi. Ejla je zbog svega toga bila sretna. Ali najveća sreća joj je bila Džondalarova ljubav. Divna je ovo dolina - reče Džondalar. Zašto ne bih ostao s njom? Tonolan je htio ostati s Tamijom. Ali nisu bili sami. Koliko će izdržati bez drugih ljudi? Ejla je sama živjela tri godine. Ne moraju biti sami. Pogledaj Dalanara. On je osnovao novu Spilju, ali u početku je imao samo Džeriku i njezinu majku Hočamanu. Poslije su mu se priključili drugi, rodila su se djeca. Već su razmišljali o Drugoj Spilji Lanzado-naca. Zašto i ti ne bi osnovao novu Spilju? Možda bi mogao, Džondalar, ali što god učinio to neće biti bez Ejle. Moraš upoznati druge ljude, Ejla. Želim te povesti u svoj zavičaj. Bit će to dugo putovanje, ali prijeći ćemo ga za godinu dana. Dopast će ti se moja majka, a znam da bi i Martona tebe zavoljela. Isto tako moj brat Džoharan, i sestra Folara. l Dalanar. Ejla pognu glavu. - Koliko će me voljeti kad doznaju da sam odrasla meñu članovima Plemena? Hoće li me rado primiti kad čuju da imam sina koji se rodio dok sam s njima živjela, koji je njima nakaza? Ne možeš se cijeli život kriti od svojih ljudi. Nije li ti ona žena... Iza... nije li ti rekla da potražiš svoje? Neće biti lako. Nitko ne zna da su članovi Plemena ljudi. Ti si meni to pokazala, a neki pomalo sumnjaju. Kad te upoz naju, zavoljet će te. l ja ću biti s tobom. Ne znam. Možemo li o tome razmisliti? Naravno, možemo - reče on. Ne možemo na put prije proljeća, pomisli on. Mogli bismo stići do Šaramudonaca do zime, ali možemo i ovdje prezimiti. Imat će vre mena da se privikne na tu misao. Bili su već na prijelazu u stepu, kad Ejla stade da uzme nešto gotovo zaboravljeno. To je moj turov rog! - reče Džondalaru. - U njemu sam nosila vatru kad sam napustila Pleme. - Zapljusnuše je uspomene. - Nosila sam žeravu da upalim baklje i natjeram konje prema jami. Upala je Njiskina majka, a kad su hijene napale ždrijebe, otjerala sam ih i donijela ga u spilju. Toliko se toga otada dogodilo. On se zamisli. - Imamo sve što nam treba. Zašto ne bismo krenuli na Putovanje? Na kratko Putovanje. - Ona se zabrinu. - Nisi istražila zapad. Uzmimo hranu i šator i krzna, pa da vidimo kako je tamo. Ne moramo ići daleko. Sto ćemo s Njiskom i Trkačem? Povedimo ih. Njiska nas može katkada nositi; nosit će hranu i opremu. Bit će nam lijepo, Ejla. Samo nas dvoje, bit će nam zabavno. Putovati za zabavu, pomisli ona. To joj je bilo novo, ali nije našla prigovora. - Pa mogli bismo poći - reče ona. - Samo nas dvoje... zašto ne? Možda ne bi bilo loše istražiti okolinu prema zapadu, pomisli.

Sloj zemlje nije najdublji - reče Ejla - ali ovo je najbolje mjesto za spremanje mesa. A možemo upotrijebiti i kamenje. Džondalar podiže svjetiljku da bolje vidi najdalji kut spilje. - Pogledao sam jedanput ovo mjesto. Mislio sam da sam vidio znakove lavljeg boravišta. Ovo je bilo Mladunčetovo mjesto. Ali sam vidjela lavlje tragove prije nego što sam se uselila. Mislila sam da mi totem daje znak da ovdje prezimim, ali nisam htjela dugo ostati. Sad mislim da mi je totem dao znak da čekam tebe. Duh Spiljskog lava te je ovamo doveo. Uvijek sam mislio da je Božica moja vodilja. Možda te je ona dovela, ali Spiljski lav te je izabrao. Možda imaš pravo. Svi su duhovi Njezini, kao i sva stvorenja. Majčini putovi su tajanstveni. S totemom Spiljskog lava je teško živjeti, Džondalar. Njegove kušnje su teške, ali su i njegovi darovi veliki. A najveći njegov dar si ti - završi ona nježno. On odloži svjetiljku i zagrli je. Bila je tako otvorena i iskrena, a kad ju je poljubio, tako mu je odgovorila da ju je odmah poželio. Moramo prestati s tim, inače se nikada nećemo spre miti - reče on. - Ti imaš Hadumin dodir. Što je Hadumin dodir? Haduma je bila starica koju smo sreli na Putovanju. Bila je majka šest naraštaja i imala je mnogo Majčine moći. Muškarci su vjerovali da se nakon njezina dodira njihova muškost može dizati koliko god puta žele; da mogu zadovo ljiti svaku ženu, ili mnogo žena. To većina muškaraca želi. Neke žene znaju potaknuti muškarca. A tebi je dovoljno da mi se primakneš. jutros, sinoć. Koliko puta jučer? A prek jučer? Nikada nisam mogao toliko, niti sam želio. Ali sada moramo ovo završiti. Otkopali su zemlju, donijeli kamenje i odlučili na kojim će mjestima sakriti meso. Kako je dan protjecao, tako je Ejla bivala neobično tiha i povučena. Što joj je? Možda ne smije biti toliko gorljiv. Kad su počeli prenositi hranu, Ejla je bila još poniznija. Šutke je hvatala košare i kože, šutke se odmarala. Kad su počeli silaziti k potoku po kamenje, ona je bila očito nemirna. Džondalar nije znao što bi učinio. Tek poslije podne je primijetio kako pokušava podići pretežak kamen. Ne treba nam taj kamen, Ejla. Mislim da se moramo odmoriti. Vruće je, a radili smo cijeli dan. Okupajmo se. Ona zabaci kosu s lica, skide amulet i spusti ogrtač na zemlju. Džondalar osjeti poznato napinjanje u preponama. To mu se dogañalo kad god bi vidio njezino tijelo. Giba se kao lav, pomisli on, dok je trčala u vodu. On spusti kožu i potrča za njom. Već je plivala uzvodno. On pričeka da se dio njezina nemira izgubi u plivanju. Kad se vratila, on je pomilova po leñima, niz bokove, do glatke okrugle stražnjice. Ona iskoči iz vode, uze amulet i poče se pokrivati ogrtačem. Ejla, što sam ti učinio? - upita on, prišavši k njoj. Nisi ti kriv. Ja griješim. Ti ništa nisi pogriješila. Jesam. Cijeli dan te pokušavam potaknuti, ali ti ne razumiješ plemenske kretnje. Kad je Ejla postala žena, Iza ju je naučila sve što treba: kako će se brinuti za sebe kad krvari, kako će se poslije toga čistiti, kako će poticati muškarce. Ja znam tvoje znakove; kad me dodirneš, kad mi pritisneš usne svojima, tada me želiš. Ali ne znam kako bih

tebe zovnula. Ejla, dovoljno je da budeš kraj mene. Nisam to mislila - reče ona. - Ne znam kako bih ti rekla kada želim da sa mnom dijeliš Užitke. Ne znam način ... Rekao si da neke žene znaju potaknuti muškarca. Oh, Ejla, zar te to muči? Želiš naučiti kako ćeš me potaknuti? Ona spusti pogled. Otišla je predaleko; žene u Plemenu su pokazivale želju s mnogo skromnosti - kriomičnim pogledima i posebnim držanjem tijela. Pogledaj kako si me potaknula, ženo - reče on, pokazujući joj napet ud koji se nije mogao sakriti. Ona se nasmiješi. - Ejla, zar ne znaš da me potičeš samim svojim postojanjem? On je ponese preko žala. - Znaš li koliko me potiče samo pogled na te? Čim sam te vidio, poželio sam te. Ti si toliko žena, ne treba ti nikakvo poticanje. Što god radiš, ja te sve više želim. Dovoljno je da mi rekneš, ili još bolje... ... ovako! - on je poljubi. Bili su pred ulazom. Unese je i položi na krzna, zatim je opet nježno poljubi otvorenih usta. Ona osjeti njegovu

muškost, bila je tvrda i vruća. On sjede i nasmiješi se uz izazovan izraz. -r- Kažeš da si cijeli dan pokušavala. Po čemu zaključuješ da me nisi poticala? - reče. Zatim učini nešto posvema neočekivano: napravi kretnju. Njezine se oči raširiše od iznenañenja. - Džondalar! To .je... to je znak! Ako ćeš ti meni davati plemenske znakove, mislim da je pošteno da ih i ja tebi uzvraćam. Ali... ja... - Nedostajale su joj riječi, ali joj nije manjkalo kretnji. Ustade, okrenu se i klekne, raširi koljena i ponudi se. On je načinio znak za šalu; nije očekivao da će se tako brzo uzbuditi. Ali pogled na njezinu oblu i čvrstu stražnjicu, na izloženi ženski otvor koji ga je pozivao svojom ružičastom dubinom, nagnao ga je da se istoga trena nañe na koljenima iza nje i prodre u tople, treperave dubine. Čim je zauzela položaj, obuzela su je sjećanja na Brauda. Po prvi put bi odbila Džondalara - da je mogla. Ali usprkos jačini odbojnih primisli, nadvladao je njezin rani odgoj da posluša znak. On je jahao i ronio. Ona je osjećala kako je Džondalar puni i kričala je od neočekivana užitka. U tom položaju osjećala je pritiske na novim mjestima, a kad se povlačio, trenje i tlačenje uzbuñivalo ju je na novi način. Ona se izvi da ga sretne pri novom uranjanju. Dok je lebdio nad njom, pritišćući i napinjući se, ona se odjednom sjetila Njiske i njezina smeñeg ždrijepca. Ta misao joj donese drhtaj mile topline i jednolično trzanje. Uzdizala se i povijala, usklañivala s njegovim gibanjem, stenjući i kričeći. Pritisak se brzo povećavao; njezino micanje i njegova želja pospješivali su kraj. - Ejla! Oh, ženo - kriknu on. -Lijepa, divlja ženo - dahtao je dok se zabijao i zabijao i zabijao. Zgrabio ju je za bokove, privukao k sebi, a ona, dok ju je punio, izvila se k njemu da prihvati njegovo izlijevanje u zanosnom treptanju.. Stajali su neko vrijeme, tresući se. Ejlina je glava visila. Zatim se on svali i povuče nju za sobom; ležali su nepomično. Ona se gnijezdila prema njemu, njegova muškost još je bila u njoj, ruka mu je stezala jednu dojku.

Moram priznati - reče on malo poslije - da taj znak nije tako loš. - Poljubi je u vrat i poñe prema uhu. Nisam bila sigurna, ali s tobom je sve dobro, Džonda lar. Sve je Užitak - reče ona, pripijajući se uz njega.

Džondalar, što tražiš? - zovnu Ejla s izbojka. Gledam ima li još ognjenog kamenja. Jedva sam ogrebala onaj prvi. Dugo će trajati; ne treba nam novo kamenje. Znam, ali vidio sam jedan kamen, pa sam htio znati koliko ih još mogu naći. Jesmo li spremni? - Mislim da imamo sve Što nam treba. Ne možemo se dugo zadržati; u ovo doba godine vrijeme se tako brzo mijenja. Može biti ujutro vruće, a uvečer te uhvati mećava u stepi - reče ona silazeći niz strminu. Džondalar metnu novo kamenje u kesu, pogleda još jedanput oko sebe, zatim podiže oči prema ženi. Ejla! Što je to na tebi? Zar ti se ne sviña? Sviña mi se! Odakle ti? Sama sam napravila, dok sam pravila tvoju odjeću. Nisam znala smijem li to nositi. Mislila sam da je to možda samo muška odjeća, l nisam znala kako ću ukrasiti košulju. Je li dobro? Mislim da jest. Ne sjećam se je li ženska oprema jako različita. Košulja je bila malo duža, možda, a ukrasi donekle drukčiji. Ovo je mamutovska nošnja. Svoju sam izgubio kad smo stigli do ušća Velike rijeke. To ti divno stoji, Ejla. Kad zahladi, vidjet ćeš kako je toplo i udobno. Drago mi je što ti se sviña. Htjela sam se obući... na tvoj način. Na moj način. Nisam više siguran da znam koji je moj način. Pogledaj nas. Muškarac i žena i dva konja! Na jednom konju naš šator i hrana i višak odjeće. Čudno mi je što krećem na Putovanje nenatovaren, što ne nosim ništa osim kopalja. l bacača kopalja! l kese pune ognjenog kamenja. Mislim da bi se iznenadio tko god bi nas vidio. Ali najviše iznenañujem sam sebe. Nisam više onaj čovjek kojega si našla. Ti si me promijenila, ženo, i ja te zbog toga volim. l ja sam se promijenila, Džondalar. Volim te. Onda, na koju stranu krećemo? Ejla osjeti uznemirujući osjećaj gubitka dok su prolazili dolinom; pratili su ih kobila i ždrijebe. Kad su stigli do posljednje riječne okuke, ona se osvrnu. Džondalar! Pogledaj! Konji su se vratili u dolinu. Nisam ih ovdje vidjela od svoga dolaska. Napustili su ovo mjesto kad sam ih rastjerala i ulovila Njiskinu majku. Drago mi je što ih opet vidim. Uvijek sam mislila da je ovo njihova dolina. Je li to isto ono krdo? Ne znam. Ždrijebac je bio žut, kao Njiska. Ne vidim ždrijepca, samo kobilu predvodnicu. Davno je to bilo. Njiska je takoñer ugledala konje pa glasno njisnu. Pozdrav joj se vrati, a Trkačeve se uši okrenuše prema tim novim zvucima. Zatim kobila nastavi put za ženom, a ždrijebe dokasa njenim tragom. Ejla je pratila rijeku na jug i pregazila plitko korito kad je ugledala strmu kosu na drugoj strani. Zaustavi se na vrhu, pa zajedno s Džondalarom pojaha Njisku. Žena pronañe znakove za snalaženje i krenu na jugozapad. Zemljište postade grublje, s više pukotina i nabora, s kamenitim klancima i strminama koje su vodile na visoravni. Kad se približiše jednom otvoru izmeñu visokih litica, Ejla sjaha i pregleda zemljište. Nije bilo svježih tragova. Uñe prva u slijepi klanac i pope se na stijenu koja se odlomila od litice. Dok se penjala urvinom, Džondalar ju je slijedio.

To je ono mjesto, Džondalar - reče ona, izvuče vrećicu iz tunike i pruži mu je. Njemu je mjesto bilo poznato. - Što je ovo? - reče prihvaćajući kožnu vrećicu. Crvenica, Džondalar. Za njegov grob. On klimnu, ne mogavši progovoriti. Osjetio je navalu suza i nije ih nastojao suzbiti. Isu crveni oker na dlan i rasu prah po kamenju i šljunku, zatim rasu drugu šaku. Ejla je čekala dok je on suznih očiju promatrao kamenu gomilu, a kad se okrenuo da poñu, ona mahnu iznad Tonolanova groba. Jahali su neko vrijeme prije nego što je Džondalar progovorio. - Bio je majčin mezimac. Željela je da se vrati. Produžili su dalje, a onda je upita: - Što je značila ona kretnja iznad gomile? Molila sam Velikog spiljskog medvjeda da ga štiti na putovanju, poželjela sam mu sreću. To je značilo "idi s Ursusom". Ejla, nisam to cijenio kad si mi prvi put rekla. Sada cijenim. Zahvalan sam ti što si ga ukopala, i što moliš pomoć plemenskih totema za njega. Mislim da ćeš mu omogućiti da stigne do svijeta duhova. Rekao si da je bio hrabar. Mislim da hrabrima nije potrebno pomagati da nañu svoj put. Za neustrašive će to biti uzbudljiva pustolovina. Bio je hrabar i volio je pustolovine. Bio je tako pun života; kao da je pokušavao da ga proživi odjednom. Ja ne bih bio pošao na ovo Putovanje da nije bilo njega. Njegove su ruke grlile Ejlu dok su jahali. On ih stisnu i pritegnu ženu uza se. - l ne bih našao tebe. To je Šamud mislio kad je govorio o mojoj sudbini! "On te vodi kamo ti inače ne bi pošao", rekao mi je. Tonolan me je doveo k tebi... a onda otišao za svojom ljubavlju na drugi svijet. Nisam želio da ode, ali sada ga mogu razumjeti. Dok su nastavljali put na zapad, grubo zemljište je prepuštalo mjesto ravnoj otvorenoj stepi, ispresijecanoj rijekama i potocima koji su tekli iz sjevernog ledenjaka. Vodeni su tokovi presijecali mjestimične kamenite klance i vijugali niz blago nagnute doline. Rijetko drveće koje je ukrašavalo stepu bilo je patuljasto zbog teške borbe za opstanak, čak i uz vode koje su im napajale korijenje. Držali su se dolina gdje su mogli, radi zaklona od vjetra i radi drva. Samo su u dolinama rasle breze, vrbe, borovi i ariši. To nije vrijedilo za životinje. Stepe su bile pune divljači. Muškarac i žena su lovili po volji, kad god su se zaželjeli svježeg mesa, i često su višak lovine ostavljali drugim grabežljivcima i strvinarima - sve to zahvaljujući novom oružju. Putovali su već pola kruga mjesečevih mijena, kad osvanu vruć i neobično tih dan. Pješačili su velik dio puta, a uzjahali su kad ugledaše u daljini zelenu uzvisinu. Džondalar je zavukao ruku pod Ejlinu tuniku da je miluje. Popeše se na brežuljak i pogledaše niz lijepu dolinu natopljenu širokom rijekom. Kad je sunce bilo u zenitu, oni stigoše do vode.

Hoćemo li na sjever ili na jug, Džondalar? Nemojmo nikamo. Ulogorimo se ovdje - reče on. Ona poče prigovarati samo zato što nije imala običaj zaustavljati se tako rano bez ikakva razloga. Ali kad ju je Džondalar poljubio u vrat i nježno joj stisnuo bradavicu, shvatila je da nema razloga za produženje puta. U redu, ulogorimo se - reče ona. Prebaci nogu na stranu i skliznu s kobile. On sjaha i pomože joj raspremiti košare, da se Njiska može odmoriti i napasti. Zatim je opet

zagrli i zavuče ruku pod njezinu tuniku. Zašto mi ne dopustiš da je svučem - reče ona. On se smiješio dok je svlačila tuniku preko glave i ražvezivala čvor na donjoj košulji. On svuče košulju preko glave i začu kako se Ejla smijucka. Kad je pogledao, nje nije bilo. Smijala se i trčala u vodu. Odlučila sam da se okupam - reče i zaroni. On se nasmiješi, skide hlače i pljusnu za njom. Rijeka je bila duboka i hladna i brza, ali ona je tako snažno plivala uz struju da ju je jedva sustigao. Zgrabio ju je i poljubio u vodi. Ona mu se istrgnu F krenu prema obali. Kad je za njom stigao na žal, ona je već trčala uz dolinu. On se ustremi za njom i stiže je, ali mu ona opet iskliznu. Opet ju je pognao i morao uložiti svu snagu i brzinu da je napokon obujmi oko pasa. Ovoga mi puta nećeš pobjeći, ženo - reče on pri vlačeći je. - Umorit ćeš me ovim lovljenjem, pa ti neću moći pružiti Užitak. Ne želim da mi pružiš Užitak - reče ona. On zinu od čuda, čelo mu se nabra. - Ne želiš me... -Njegov stisak popusti. Ja želim tebi pružiti Užitak. Srce mu opet poče kucati. - Ti mi pružaš Užitak, Ejla -reče on i opet je zagrli. Znam da ti je drago kad mi pružaš Užitak, ali ne mislim na to. - Oči su joj bile ozbiljne. - Želim naučiti kako da sama tebi pružim Užitak. Nije joj mogao odoljeti. Njegova je muškost tvrdo stajala izmeñu njih. Ljubio ju je kao da se ne može nasititi, a ona mu je ravnomjerno uzvraćala. Poljubac su nadopunjavali lizanjem, dodirivanjem, stiskanjem.

Pokazat ću ti kako ćeš mi ugoditi, Ejla - reče on, uze je za ruku i nañe travnato mjesto kraj vode. Kad su sjeli, opet ju je ljubio, grlio i spuštao glavu meñu dojke. Ja želim tebi ugoditi - reče ona. Ejla, meni je toliko ugodno kad tebi pružam Užitak; ne znam kako bi mi ti mogla više dati. Hoće li ti to biti manje ugodno? - upita ona. Džondalar zabaci glavu, nasmija se i steže je u naručje. Ona se smiješila, ali nije znala što ga je toliko obradovalo. Što god mi učiniš neće mi biti manje ugodno. Ja te volim, ženo. l ja tebe volim, Džondalar. Osjećam ljubav kad se tako smiješiš, kad me tako gledaš, a najviše kad se smiješ. U Plemenu se nitko nije smijao, i nije im bilo drago kad sam ja to činila. Ne želim nikada živjeti s ljudima koji mi neće dopustiti da se smijem. Treba da se smiješ, Ejla, i da se smiješiš. Imaš lijep smiješak. - Ona se morala smiješiti njegovim riječima. Ejla, oh, Ejla - reče on i zagnjuri lice u njezinu kosu. Džondalar, volim kad me dodiruješ, kad mi ljubiš vrat; ali želim znati što ti voliš. On se kiselo nasmiješi. - Meni nema pomoći; ti me previše "ohrabruješ". Što ti voliš, Ejla? Učini mi orio što je tebi drago. Hoće li ti se svidjeti? Pokušaj. Ona ga svali na leña, zatim se nadvi nada nj da ga poljubi otvorenim ustima i jezikom. On joj odgovori, ali se donekle suzdrža da se ne nadražuje. Zatim ga poljubi i liznu po vratu. Osjetila je kako podrhtava, pa ga je pogledala očekujući potvrdu. Sviña li ti se? Da, Ejla, sviña mi se.

Dok se obuzdavao, njezini nevjesti poljupci raspaljivali su ga više nego što je sanjao. Njezine usne su ga žegle. Bila je nesigurna u sebe, kao naglo izrasla djevojčica koja još nije imala Prvi obred - a nitko nije bio poželjniji. Takvi nježni poljupci imali su više moći da ga podžegu nego najgorljivije i najrazbludnije milovanje iskusne žene-jer su bili zabranjeni. Većina žena bila mu je dostupna do neke mjere; takve djevojčice nisu se smjele dirati. Neobljubljena djevojka mogla je dovesti do ludila muškarce, mlade i stare, tajnim milovanjem u mračnim kutovima spilje. Svaka majka najviše je strahovala da će joj kći postati ženom odmah nakon Ljetnog sabora, s dugačkom zimom do iduće svečanosti. Mnoge su djevojke imale nekog iskustva prije Prvog obreda; Džondalar je to ponekad osjetio po ljubljenju i milovanju, ali to nikada nije javno rekao. Poznavao je privlačnost mladih žena - to je bio dio njegova užitka u Prvim obredima - i Ejla ga je baš tako privlačila. Sad mu je ljubila vrat. On je podrhtavao i sav se predao uživanju. Ona se spusti niže i poče mu praviti krugove po tijelu, osjećajući kako se i sama uzbuñuje. Za njega je to bilo pravo mučenje, istančano mučenje, škakljanje pomiješano s nad-raživanjem. Kad mu je stigla do pupka, nije se mogao suzdržati. Stavio joj je ruku na glavu i nježno je gurnuo niže dok nije osjetila njegovo vruće koplje na obrazu. Teško je disala, kroz nju su duboko strujali trzaji i grčevi. Njezin jezik klizio je niz njegov trbuh. On joj pogura glavu do svog nabrekla uda. Ona podiže pogled. Džondalar, želiš li da ti... Samo ako ti želiš, Ejla. Bi li ti bilo drago? Bilo bi mi drago. Želim. On osjeti kako vlažna toplina obuhvaća vršak njegove muškosti, a zatim više nego vršak, pa zastenja. Njezin jezik je istraživao glatku okruglu glavu, gurao se u malu pukotinu, pipao meku kožu. Kad je vidjela da njezine prve kretnje donose izraz užitka, postala je sigurnija. Uživala je u svom istraživanju i osjećala kucanje u sebi. Obliza ga jezikom sa svih strana. On kriknu njezino ime, a ona ubrza micanje jezika i osjeti vlažnost meñu svojim nogama. On osjeti usisavanje i vlažnu toplinu koja se pomicala gore-dolje, - Oh, Božice! Oh, Ejla! Ejla! Kako si to naučila? Ona pokuša otkriti koliko ga može primiti, pa ga uvuče dok se nije gotovo ugušila. Njegovo kričanje i stenjanje hrabrilo ju je da to ponavlja i ponavlja dok se nije izvio k njoj. Zatim, ćuteći njegovu potrebu za njenim dubinama - i svoju potrebu isto tako ona ustade, razmaknu noge da ga opkorači, nabi se na njegov nabrekli i pruženi ud, i primi ga svega u sebe. Nape se u leñima i osjeti Užitak, dok je on prodirao u nju. On podiže pogled k njoj i prizor ga očara. Sunce je bilo iza nje i kosu joj je pretvorilo u zlatan krug. Oči su joj bile sklopljene, usta otvorena, lice zategnuto u zanosu. Dok se naginjala natrag, njezine dojke su stršile, tamne bradavice se isticale. Vitko joj je tijelo blistalo na suncu; njegova muškost u njoj bila je spremna rasprsnuti se od siline osjećaja. Ona se uzdiže duž njegova koplja i spusti se. On joj poñe u susret i osjeti naviranje koje nije mogao spriječiti. On kriknu kad se ona ponovo uzdiže. Ona ga pritisnu, osjećajući mlazove u sebi, dok se on tresao s olakšanjem. On podiže ruke i privuče je na se, usta mu nañoše dojku i bradavicu. Nakon zadovoljenja Ejla se prevrnu. Džondalar se pridiže, nagnu se da je poljubi, zatim pograbi obje dojke i zaroni glavom izmeñu njih. Sisao je jednu, pa drugu, i opet ju je ljubio. Zatim se opusti kraj nje, držeći joj glavu na ruci. Volim kad ti pružam Užitak, Džondalar.

Nitko mi nije tako ugodio, Ejla. Ali tebi je draže kad ugañaš meni. Nije mi draže, nego... kako me tako dobro poz naješ? To je ono što si naučio činiti. To je tvoja vještina, kao pravljenje oruña. - Ona se nasmiješi, zatim se poče smijuc kati. - Džondalar ima dvije vještine. On je tvorac oruña i tvorac žena - reče s izrazom samozadovoljstva. On se nasmija. - Upravo si izrekla šalu, Ejla - reče. Bila je blizu istine, a već su to i prije drugi govorili. - Ali imaš pravo. Volim kad ti pružam Užitak, volim tvoje tijelo, volim sve tvoje. l ja volim kad mi ugañaš. Tada me ljubav ispunjava iznutra. Možeš mi pružati Užitak koliko god hoćeš, samo ponekad ga i ja tebi želim pružiti. On se opet nasmija. - Slažem se. l budući da želiš toliko naučiti, mogu ti pokazati još neke stvari. Htio sam da na meni bude red pa da te "ljubav ispuni iznutra". Ali ti si to tako dobro obavila, da me ni Hadumin dodir više ne bi oživio. Ejla umuknu neko vrijeme. - To ne bi bilo važno, Džondalar. Što ne bi bilo važno?

Kad se tvoja muškost nikada više ne bi digla, ti bi me ipak ispunjavao ljubavlju iznutra. Nemoj to nikada više reći! - On se nasmiješi, ali ga proñoše srsi. Tvoja će se muškost opet dignuti - reče ona vrlo dostojanstveno, zatim se nasmiješi. Ženo, ima nekih stvari s kojima ne smiješ zbijati šalereče on s hinjenom uvrijeñenošću, zatim se nasmija. Bio je iznenañen i razdragan njezinom razigranošću i novim razu mijevanjem humora. Volim te nasmijavati. Smijanje s tobom uzbuñuje me gotovo kao voñenje ljubavi. Želim da se uvijek smiješ sa mnom. Tada mislim da me nikada nećeš prestati voljeti. Prestati tebe voljeti? - reče on, sjede i pogleda je. - Ejla, tražio sam cijeli život i nisam znao što tražim. Ti si mi sve što sam ikada želio, sve o čemu sam sanjao u svakoj ženi, i više od toga. Ti si očaravajuća zagonetka, iznenañe nje. Potpuno si iskrena, otvorena; ništa ne sakrivaš; a opet si najtajanstvenija žena koju sam upoznao. Jaka si, samostalna, posvema sposobna da se brineš o sebi i o meni; a opet bi mi klekla pred noge bez srama, bez kivnosti, lako kao što bih ja častio Božicu. Hrabra si, neustrašiva; spasila si mi život, njegovala si me dok nisam ozdravio, lovila za mene, brinula se da mi bude udobno. Nisam ti potreban. A opet želiš da te ja štitim, da pazim na tebe, da ne dopustim zlu da dopre do tebe. Mogao bih živjeti s tobom čitav svoj život i nikada te ne bih upoznao; trebalo bi mnogo života da se ispitaju tvoje dubine. Mudra si i drevna kao Majka, a opet svježa i mlada kao djevojka u Prvom obredu, l najljepša si žena što sam je ikada vidio. Ne mogu vjerovati odakle mi takva sreća da sam dobio toliko mnogo. Mislio sam da ne mogu nikoga voljeti; sada znam da sam samo čekao tebe. Mislio sam da mi je nemoguće voljeti, Ejla, a tebe volim više nego sam život.

Ejla je imala pune oči suza. On joj poljubi vjeñe i čvrsto je zagrli, kao da se boji da bi je mogao izgubiti. - Imaš pravo - reče on gledajući kako mu se od daha stvaraju oblačići pare. Vrijeme je još lijepo. Ne bismo smjeli upasti u prave oluje. To se nikada ne zna; vrijeme te može iznenaditi. Napokon ustadoše i pbčeše raspremati šator. Ejlina praćka obori velikog skočimiša koji se pojavio iz podzemnog boravišta skačući na dvije noge. Ona ga uze za rep koji mu je bio dvaput duži od tijela i prebaci ga preko leña. U logoru ga je brzo oderala i natakla na ražanj. Tužna sam što se vraćamo - reče Ejla, dok je Džon dalar ložio vatru. - Bilo je... zabavno. Samo smo putovali, zaustavljali se gdje smo htjeli. Nikakve brige da nešto moramo ponijeti u spilju. Ulogorili smo se u podne samo zato što smo se htjeli okupati, ili dijeliti Užitak. Drago mi je što si na to mislio. l meni je tužan povratak, Ejla. Bio je to lijep izlet. On ustade i poñe prema rijeci da donese drva. Ejla poñe s njim. Zaobiñoše okuku i nañoše hrpu trulih nanesenih grana. Odjednom Ejla začu neki zvuk. Podiže pogled i uhvati se za Džondalara. Hej! Heeej! - zovnu neki glas. Mala skupina ljudi išla je prema njima i mahala. Ejla se pripi uz Džondalara; njegova ruka je bila oko nje, pružala joj je zaštitu i ohrabrenje. Sve je u redu, Ejla. To su Mamutovci. Jesam li ti rekao da oni sebe nazivaju lovcima na mamute? Misle da smo i mi Mamutovci - reče Džondalar. i Kad se skupina približila, Ejla se okrenu Džondalaru, a na licu joj se čitalo iznenañenje i čuñenje. - Džondalar, ovi se ljudi smiješe - reče ona. Oni se meni smiješe. SVRŠETAK

Kad su se probudili idućeg jutra, zemlju je pokrivao tanak sloj snijega. Spustili su kožu na otvoru šatora i zavukli se u krzna, ali su oboje ćutjeli nekakvu tugu. - Vrijeme je da se vratimo, Džondalar.