Velika katiheza

GRGUR IZ NISE VELIKA KATEHEZA

Biblioteka SLUŽBE BOŽJE

Knjiga — 13

Lektor:

Naslovnu

Ante Bešlić

stranu

izradio:

Ante Branko Periša

GRGUR

VELIKA

IZ

NISE

KAT EU EZ A

PREVEO, NAPISAO UVOD I BILJEŠKE MARIJAN MANDAC

SB SLUŽBA B02JA Makarska 1982.

Naslov izvornika: Logos

katekhetikos.

Tekst se nalazi

u L. MERIDIER, Gregoire de Nysse. Discours catechetique,

Paris, 1908.

Izdavač: »Služba Božja«, Makarska, Žrtava fašizma 1 Izdaje

se s dopuštenjem

crkvenih

poglavara

Odgovara: Marko Babić, Makarska, Žrtava fašizma 1 Tisak: TRO »Franjo Kluz« — Omiš

P R E D G O V O R »Znao sam ja da Ti nikoga ne zaboravljaš... lađi ima mjesta za sve je

Sve ide ka

Na

Tvojoj

Sve se što postoji kreće i putu-

spasenju«. I.

Andrić

Možda su u ovo doba kršćanstvu najpotrebnija katehetska djela. Velikih dogmatskih spisa gotovo da više i nema. Ona što postoje rjeđe se otvaraju jer su oblikom k r u t a i zato malo privlačna. Svaka kateheza, naprotiv, dobro dolazi. Grgurova knjiga, promatrana na taj način, posjeduje stanovitu suvremenost. Valja ipak odmah istaknuti da je Nisenac drukčije poimao katehezu nego to mi, vjerojatno, činimo danas. Njegova kateheza nije daleko od dogmatskoga razmišljanja. Ali i on je, zacijelo, znao razliku između dogmatike i katehetski sastavljenoga djela. Osim Grgurove Velike kateheze valjalo bi čitatelju pružiti i ostale kateheze ranijega kršćanstva. Tu mislimo na Cirilove Kateheze, Zlatoustovih Osam krsnih kateheza d Augustinovu knjigu De catechizandis rudibus. Tek tako bismo dobili dobar i cjelovit uvid u način katehiziranja u vrijeme kada su kršćani, ozbiljno upućeni u svoju vjeru, smjelo svjedočili za evanđelje i poganski svijet učinili privrženim Božjoj Riječi. Vjerujemo da bi spomenuti spisi osvježili današnje naviještanje i u kršćanstvu pokazali svjetlo koje još uvijek može prosvjetljivati ovaj svijet. M. Mandac Zagreb, 16. svibnja 1982.

UVOD

PRVO

POGLAVLJE

VELIKA KATEHEZA Grgurova Velika kateheza zauzima posebno mjesto među njegovim spisima. 1 Nastala je oko g. 385. i ukazuje se kao zreli plod autorova rada. Grgur je drugdje opširniji i razvučeniji, a ovdje progovara zaokruženo i ocjedito. Velika kateheza najvažnija je njegova dogmatska knjiga. Djelo se redovito naziva Velika kateheza. Dužni smo ipak primijetiti da se dodatak »velika« susreće samo u nekoliko rukopisa i jedino u drevnim pariškim izdanjima. Inače ga nema u većini kodeksa. Također se ne elita u ranijim navodima ove knjige. Dodatak su izostavili Focije ( + 895), Maksim Ispovjedalac ( + 662) i Eutimije Zigabena na početku 12. stoljeća. Suvremeni prevoditelji različito postupaju. Neki oslovljuju spis »Katehetski govor«, drugi »Veliki katehetski govor«, a treći »Govor o vjerskoj pouci«. Sam Grgur za djelo kaže da je katehesis.2 Znamo da riječi »kateheza« nema u Novome zavjetu. Pojavljuje se tek kasnije. Ona, općenito govoreći, znači »izvještaj«. U kršćanskom se rječniku odnosi na pouku što se obavljala u katekumenatu. Njome se također označivao sadržaj koji se tada obrađivao. Katekhesis dolazi od glagola katekhed koji čitamo u osam navrata u Novome zavjetu. Međutim, on tu još nema tehničko značenje. U doslovnome smislu znači »zvečati«, »odjekivati«, »odbijati glas« »odzvanjati u ušima«. Otuda je došlo značenje »poučavati živim glasom«. Ali u katekhed valja zamijetiti i imenicu ekhos koja znači »glas«, »zvek« i »jeka«. Mogli bismo, dakle, reći da je katekhesis jeka što odzvanja u duši katekumena kada do njega dopre katehetsko izlaganje. 3 Takvim je, prema tome, djelom Grgur zamislio ovaj svoj spis. 1 O Velikoj katehezi, usp. J. DANIČLOU, Notes, 21. 102. 133; £tre, 161. 186. 18. 21; Symbolisme 24; J. R. BOUČHET, Vocabulaire, 614; L. M6RIDIER. Discours, XII-XVII; J. BARBEL. Gregor, 23-29. 102. 129. 142; J. GROSS, Divinisation, 219; W. VOLKER. Gregor, XXV-LVII; 3-6; B. STUDER. Soteriologie, 126-137. 139; J. QUASTEN, Patrtology. 262; F. CAYRE. Prćcis, 414-415; O. BARBENHEWER, Geschichte, 202-203; E. R. HARDY, Chrislology, 244-250. 2 40,1* — Veliku katehezu navodimo ovako: prvi broj naznačuje poglavlje, drugi ulomak. Samo kod proslova uz brojeve dodajemo Pred. 3 Usp. A. TURCK. Catehein, 361-372;. J. BARBEL, Gregor, 95; L. MERIDIER, Discours, LIX.

9

Grgur je Veliku katehezu uglavnom namijenio poganskim intelektualcima svoga vremena. Htio im je omogućiti da upoznaju i možda prigrle kršćanstvo. U djelu također želi poučiti katehete kako će katehizirati nevjernike. Pružio je i nekoliko oglednih kateheza. Čini se da pri tome slijedi Vjerovanje koje je ostavio Grgur Čudotvorac ( + 270), veliki navjestitelj evanđelja u Kapadociji. Iako je Grgur svoju knjigu nazvao katehezom, ona se zaista doima kao prava dogmatika. To se već vidi iz najpovršnijega pregleda. Djelo uz proslov obasiže 40 poglavlja. Grgur u prvih pet obrazlaže božansko otajstvo. Potom od V do IX raspravlja o antropološkim pitanjima. Najveći dio knjige zaprema nauk o Utjelovljenju i Otkupljenju. Tom su otajstvu posvećena sva poglavlja od IX do XXXIII. U poglavljima XXXIII — XXXVI te XXXIX i XL razglaba se krsni sakrament. Za euharistiju je ostavljena XXXVII poglavlje, a XXXVIII za vjeru. Grgur je djelo okončao razmišljanjem o zadnjim zbiljama. Grgur, istina, nije u Velikoj katehezi kazao sve što je znao i što je stajalo u spisima ostalih Otaca, ali se njegovo djelo pred nama pomalja kao sažetak i prikaz cjelokupne tadašnje dogmatike. Djelo je uspjelo. Zaista je pravi teološki podvig. Nešto slično poslije Origena ( + 254) nije nitko napisao. Isto tako treba čekati Ivana Damašćanskoga (+754) da se u Otaca namjerimo na sveobuhvatno izlaganje kršćanske dogme. Velika kateheza je odigrala značajnu ulogu u potonjim dogmatskim razmišljanjima. Na n j u su se oslanjali teolozi poput Teodora ta Cirskoga ( + 466), Maksima Ispovjedaoca, Leoncija Bizantskoga ( + 544) i Eutimija Zigabene. To je Grgurovo djelo bilo široko rasprostranjeno u istočnome dijelu kršćanstva. Ono je dosta izvoran spis, Grgur u n j e m u ponekad zastupa veoma osamljena mišljenja. Ali i sam pitiznaje da se oslanjao na »predaju«. 4 Nije, uostalom, teško uočiti da Grgur mnogima duguje mnogo. Posebice je učio od Origena. Od njega je preuzeo egzegetsku metodu koju danas nazivamo alegorijskom i koja nije više obljubljena. Ipak su Oci po n j o j ušli u trag mnogim biblijskim značenjima. Osim toga, Origen je poučio Grgura da se pri izlaganju dogme služi filozofskim dokazom i poziva na prirodne znanosti. To je upravo značajka Velike kateheze. Grgur je pomno slušao što protivnici predbacuju vjeri. Nastojao je naći što uče, a slaže se s kršćanskim naukom. Zajedno je, polazeći od zajedničkoga, s protivnikom tražio istinu. Pri tom se, velimo, rado pozivao na filozofske zasade i pomoću njih ukrepljivao kršćanska otajstva. Gotovo je sve dogme kušao osvijetliti razumom. Grgur je u tu svrhu proučavao Platona 32*4

.10

i donekle Aristotela. Velika kateheza stoji pred nama kao sretni susret grčke misli i kršćanske poruke koja se sve više stala oblačiti u filozofsko ruho da bi postala dostupnom i razumljiva za naobražene poganske krugove. 5 Grgur izrijekom rijetko kada navodi Sv. ptismo. Zato neupućeni čitatelj može pomisliti da je ono nenazočno u Velikoj katehezi. Ipak je bliže istini da sav Grgurov nauk dolazi iz Biblije, mada on za n j traži uporišta u razumu i prirodnim zakonima. Uz Orugena i grčke filozofe na Grgurovo su djelo utjecali Metodije Olimpski ( + 311), Atanazije Veliki ( + 373) i Bazilije Cezarejskii (+ 379). Velika kateheza je razumljiva i čitljiva. Ipak se ne da uvijek lako prevesti. Rečenice su često preduge. Pune su umetaka, ali dosta živahne. Knjiga se doima kao zapisani govor, a ne kao suha kabinetska rasprava. Veliku katehezu je kritički, iako s nedostacima, izdao g 1908. u Cambridgu J. H. STRAWELY. Njegovo je izdanje preuzeo L. MfiRIDIER kojim smo se mi poslužili.

5

O Grgurovu stavu spram filozofije, usp. M. MANDAC,Grgur. Spis o djevičanstvu, 16-18.

11

DRUGO

POGLAVLJE

RAZNI TEOLOŠKI SUSTAVI Mada je Grgur, pišući Veliku katehezu prvenstveno, kako naznačismo, imao pred očima poganske intelektualce i židovske mislioce, on želi da se katehet obazire i na ostale vjerske pripadnike. Stoga već na uvodnim stranicama naznačuje različite svjetonazore s kojima se onda suočavao vjestonoša evanđelja. Ti su sutavi, razumije se, većinom pali u zaborav te se zato na njih moramo ukratko osvrnuti. 1. Ž i d o v s t v o Rasprava između sinagoge i Crkve nije prestala s Kristovom smrću. No vozavj etnici su povjerovali da je Isus uskrsnuo i zato su stali propovijedati Veselu vijest. Židovstvo je kao cjelina odbacilo evanđelje. Stoga se spor nastavio. Grgur u Velikoj katehezi riječ upravlja i »Židovu«. Pri tom, očito, misli na ljude koji bez obzira na narodnu pripadnost prihvaćaju židovski pojam o Bogu. Grgur ih naziva »onima koji su uz židovstvo«. Zna se gdje je nedostatak židovske teologije i koji je tome razlog. Zidovi zabacuju »Jedinorođenoga Boga« i nemaju »vjere u Duha«. Oni su odani krutom i isključivom jednoboštvu. Put kojim je židovstvo došlo do jeđnoboštva nije bio lagan i zato ga čuva kao narodno dobro. Zidovi svoj vjerski poziv u svijetu vide u tome da svjedoče da postoji samo jedna osoba koja je Bog. Moramo priznati da je izraelski narod mnogo pridonio da vjera u jednoga Boga postane svojinom većine ljudi. Na svojim su počecima, doduše, i Zidovi služili »raznim bogovima« (Jš 24,2), ali su polako doprli do pravoga monoteizrna. Jedinstveno su ga izrazili u Pnz 6,4. Mjesto se može držati osnovnim temeljem židovskoga vjerskog sustava. Polazeći od strogoga jeđnoboštva, Zidovi su odbili svaki govor o mnoštvu u Bogu. Istina je da su u Bibliji čitali o Božjoj riječi i njegovu duhu, ali nisu htjeli povjerovati da se Riječ kao zasebna božanska osoba 12

utjelovila u Kristu i da je Duh živa Sila što djeluje u Kristovim učenicima. To ih je odvojilo od kršćanske zajednice. Grgur im predbacuje da su »više cijenili svoje praznovjerje nego vjeru u Objavljenoga«. Iako su ga »unaprijed poznavali po Prorocima Zakonu«, u n j »nisu povjerovali« kada su ga »vidjeli«. 1 2. P o g a n s k i

svijet

Posve je prirodno što Grgur u Velikoj katehezi nadasve vodi računa o svojim suvremenicima s helenističkim nazorom na svijet. Takva je većina ljudi s kojima dolazi u dodir. Stoga često spominje heleniste u svome djelu. 2 S obzirom na stav prema Bogu dijeli ih u dva tabora. Dok su jedni »bez vjere« i »bez Boga«, drugi v j e r u j u u »veliko mnoštvo bogova«. Ipak Grgur zna da je pretežiti dio poganskoga svijeta osvjedočen da Bog postoji. Bezvjerci su uistinu rijetki izuzeci. Ali Grgur i njih u jednome ulomku poziva na razmišljanje. Međutim, kudikamo se duže zadržava na problemu mnogoboštva. U Grgurovo vrijeme, kako znamo, pada zadnji veliki okršaj između helenizma i kršćanstva. Mnogoboštvo je, doduše, već bilo oronulo, ali je još jednom živnulo i nastojalo svladati Evanđelje. Tada je značajni protivnik kršćanstva na misaonom polju glasoviti Porfirije s knjigom Protiv kršćana. U n j o j je iznio (oko 275. g.) razne filozofske dokaze kojima su kroz stoljeća helenistički miislitelji obarali razne kršćanske istine. Iz Porfirija je crpao i Julijan Odmetnik ( + 363) koji je kao car sve učinio da uspostavom mnogoboštva konačno nadjača Crkvu. J-ulijan je po uzoru n a kršćansku Crkvu uredio pogansko bogoslužje. Uz to je gradio hramove, podizao žrtvenike, bogato nagrađivao pogansko svećenstvo. Sve to ipak nije pomoglo da se politeizam nametne. Nakon kratkoga proplamsaja utrnuo se s carevom smrću. Više se nikada nije oporavio. Nema sumnje da je u siukobu između kršćanstva i oživljenoga poganstva kršćanskoj pobjedi pridonio i Grgur s Velikom katehezom. židovstvu 15,5; 18,4; 19. 2 O helenizmu 8,17; 19. Općenito VITEAU. Julien,

u

Velikoj katehezi, usp. Pred, 2-3;

1,10; 3,2; 3,3; 4,1; 5,1;

u Velikoj katehezi, usp. Pred, 2, 3, 4, 5, 3; 1,1; 1,10; 3,2; 3,3; 5,1; o h e l e n i z m u u G r g u r o v o v r i j e m e vidi J . GAlTH, Liberte, 25; J. 1958. 1969; L. VAGANAY, Porphyre 2555. 2562-2563. 2586-2587.

13

3. K r š ć a n s k e

zablude

Bazilidijevci Grgur u Velikoj katehezi vodi računa i o bazilidijevcima. 3 Oni se tako zovu po Bazilidu. Bazilid je bio gnostik. Naročito se zanimao za izvor zla u svijetu i čovjeku. Napisao je mnogo knjiga, ali su one izgubljene. Očuvali su se samo ulomci u Origemovim i Klementovdm spisima jer se t u pobija Bazilidov sustav koji je mješavina kršćanskih, židovskih i grčkih sastavnima. Bazilid je djelovao u Aleksandriji oko g. 140. Imao je mnogo pristaša. Bazilidijevci su još uvijek postojali u Grgurovo vrijeme. Grgur ih u svome djelu prvenstveno zato spominje što su, kao i njihov učitelj, imali osebujno mišljenje o podrijetlu zla. To pak pitanje, kako ćemo vidjeti, i te kako zanimaše Grgura.

Valentinovci U Velikoj katehezi se napominje i Valentin, najznamenitiji gnostik. 4 On je Egipćanin podrijetlom, a živio je d djelovao u Aleksandriji, Rimu i možda na Cipru. Napisao je brojna djela. Ulomke su očuvali Klement Aleksandrijski, Hipolit i Epifan. Origen je Valentinov nauk uzimao zaozbilj i držao pravom opasnošću po evanđelje. Valentinov je n a u k bio veoma složen. Inače je dosta nepoznat jer su ga pristaše iznosili samo pred vlastite sljedbenike. Valentinovi su učenici ubrzo iskvarili osnivačevu misao i utemeljili različite škole. Održali su se na životu sve do petoga stoljeća. U svome su učenju malo držali do Kristova utjelovljenja. Smatrali su da Isusovo tijelo nije bilo prava ljudska put već nekakvo nebesko tijelo/ Samo je prošlo kroz Mariju kao kroz kakav protok. Valentinovci su to isticala jer su tvar držali zlim. Zato je za njih nepojmljivo da bi Kristovo tijelo bilo od tvari. Po valentinovcima, Isus nije bio podložan (nikakvim iskušenjima ni patnjama. Valentinovi su sljedbenici vjerovali da je Krist ljude spasio isključivo svojom propovijeđu. Isus je bio jedino učitelj. Na svijet je donio istinu koja spasava, Valentinovci, dakle, kao dosljedni gnostici 3 G r g u r bazilidijevce s p o m i n j e u Pred, 2. O njima i njihovu vođi, usp. G. KRETSCHMAR, Basilides, 909;. T. J. ŠAGI-BUNlC, Povijest, 356-357; J. H. WASZINK, Basilides, 1217-1225. 4 O Valentinu i valentinovcima, usp. T. J. SAGI-BUNlC, Povijest, 366-377; G. BARDY, Valentin, 2497-2520; E. MUHLENBERG, Unendlichkeit, 178-183; J. BARBEL, Gregor, 96. 164. U Velikoj katehezi Pred, 2. 6 Grgur napominje slično mišljenje u 27,3, ali se to vjerojatno odnosi na apolinarističlcu zabludu.

14

zabacuju onaj dio Novoga zavjeta u ikojem se ističe d a je Krist otajstvima svoga zemaljskog života, smrću i uskrslim proslavljenjem otkupio čovjekovo tijelo i dušu. Njih u evanđeljima zanima samo spoznajna strana. Marcionizam Grgur u Velikoj katehezi ne zaboravlja ni marcionovce 8 koji se tako zovu po Marcionu koga je zbog čudna vladanja i nauka iz sinopske crkve n a Fontu isključio vlastiti otac koji je tu bio biskup. Marcion je otputovao u Rim i uključio se u rimsku zajednicu. Ali ga je i iz n j e oko g. 144. odstranio papa Anicet. Stoga Marcion ustanovljuje vlastitu crkvu koja bijaše sve do konca četvrtoga vijeka pravi suparnik i ozbiljna opasnost za veliku Crkvu. Prve je korijene pustila u Rimu, ali se naglo proširila po čitavome carstvu i naročito dugo i živahno živjela u istočnim krajevima rimske države. Marcion je sastavio brojna djela, ali su se sva izgubila. Čak je imao i vlastiti novozavjetni kanon i tumačenje novozavjetnih spisa. Međutim, ni tome više nema traga. Marcion je želio biti istinski Kristov učenik. Držao je da je Isus donio odgovor n a sva osnovna pitanja. Krista je smatrao nebeskim bićem ikoje se samo prividno ogmulo ljudskom naravi. Isus nije imao pravoga tijela niti ga je mogao imati jer je svaki oblik tvari, pa prema tome i tijelo, u sebi zlo. Marcion je propovijedao strogo ćudoređe. Posve je odbacio i osudio Stari zavjet jer je bez vrijednosti i bez ikakva dodira s Novim zavjetom. Stari zavjet, po Marcionu, nije priprava ni nagovještaj novozavjetne poruke. Izvor m u j e Bog koji je nesavršen kao što se vidi po nesavršenostima u svijetu. Starozavjetni je Bog gnjevan, strog i nemilosrdan. Novi je zavjet donio Isus i objavio posve drukčijega Boga nego što je starozavjetni Jahve. Bog Isusa Krista je ljubav i neizmjerna dobrota. Istinsko m u je ime Otac. On je dobri Bog. Između Staroga i Novoga zavjeta nema, prema tome, nikakve povezanosti. Novi se zavjet ne da izvesti iz Staroga niti se na n j oslanja. Nešto je posve novo i izvorno. Marcion dodaje da je to prvi primijetio Pavao. Stoga je zabacio Zakon. Ali ni Pavao nije bio dovoljno odvažan te je nastojao i u Starome zavjetu otkriti stanovitu vrijednost. 6 O Marcionu i njegovoj zajednici, usp. Pred. 2 te T. J. SAGI-BUNIĆ, Povijest, 360-365; E. AMANN, Marcion, 2009-2032; W. VOLKER, Gregor, 5; J. BARBEL, Gregor, 96.

15

Sabelijevstvo Bilo je gotovo nužno da se Grgur u Velikoj katehezi obazre i na sabelijevstvo. 7 U povijesti trojstvenoga razmišljanja toj skupini pripada naročito mjesto. Sabelijevci su prvi kušali razglobiti trojtveno otajstvo. To im se ne može osporiti, mada su oni zapravo problem zanijekali. Čini se da je sabelijevske ideje prvi počeo zastupati Noet iz Smirne. Njegove je misli u Rim donio Epigon. Tu je na njih naišao Sabelije koji je rodom iz libijske Cirenaike. U Rimu se pojavljuje oko g. 217. Po njemu se naziva ovaj teološki sustav koji je osudio papa Zeferin ( + 217) i papa Kalist ( + 222). Sabelijevci su zapravo vjerovali da postoji samo jedna osoba koju smijemo nazivati Bogom. Razumije se da je riječ o Jahvi ili Bogu Ocu. Ipak sabelijevci nisu nijekali da se u Mt 19,28 govori 0 trima božanskim imenima. Ali su držali da se ta imena zapravo odnose na jednu te istu božansku osobu. Bog, dok stvara, naziva se Otac jer iz n j e g a sve izvire. U času otkupljenja dobiva ime Sin, a kada vrši ulogu posvećivanja naziva se Duh Sveti. Sabelijevci su smatrali da na t a j način spajaju vjeru u jednoga Boga s božanskom različitošću koja proizlazi iz Evanđelja. Ali se iz njihovih teoloških formula vidi da im je nauk bitno nedostatan. Govorili su da je u Bogu samo jedna hipostaza. Sin i Duh nisu hipostaze već novi obliik Očeva djelovanja. Stoga se sabelijevstvo nazivalo i modalizam. Po sabelijevcima, muku i smrt na Križu pretrpio je Otac koji se u tome trenutku nazivao Sin. To dm je za vri jedilo naziv patripasijanstva. Sabelijevska se zajednica nije, doduše, dugo održala na životu, ali su sabelijevske misli u trojstvenoj teologiji često nailazile na privrženike i branitelje. Zato Grgur nije mogao mimoići t a j teološki sustav S njim su se već dobrano bili pozabavili Tertulijan, Hipolit i Origen. Sabelijevstvo je svojom prividnom jednostavnošću 1 naoko logičnim tumačenjem trojgtvenog misterija dosta lako stjecalo privrženike. Anomeizam Grgur napominje i teološku skupinu koja je nastala u njegovo vrijeme i s kojom je dnevno dolazio u dodir. Riječ je o »anomejcima«. 8 Imenuju se po ključnoj riječi koja izražava njihov nauk O s a b e l i j a n i z m u uz Pred, 3 vidi Y. COURTONNE, Basile, 134-139; G. BARDY Monarchianisme, 2204-2207; H. JEDIN, Handbuch, 294-298; C. VAGAGGINI, Modalismo, 1162-1165; J . BARBEL, Gregor, 97. s Usp. Pred, 2 i 3.

16

0 Riječi i Duhu Svetome. Anomejci su držali da je Riječ »u svemu neslična« Ocu. Narav joj je različita od Očeve. Bog je Riječ stvorio iz ničega kao i sva ostala bića. Logos se ni voljom nije podudarao s Bogom. Išao je svojim vlastitim putem koji je različit od Očeva. 1 o Duhu su anomejci govorili da je stvorenje. Po vođama Aeciju i Eunomiju 9 anomejci su se također nazivali aecijevcima i eunomijevcima. Nauk je sljedbe bio obučen u strogo ruho aristotelovskih silogizama i zato nedostupan širim vjerničkim slojevima. Anomejci su u početku samo k r a j n j e arijevsko krilo. Ali kada su arijevci g. 358. na ancirskom saboru osudili anomeizam, anomejci g. 359. u Seleuoiji osnivaju zasebnu zajednicu koja je i u Carigradu imala svojih pristaša i vlastitoga biskupa. Toj su skupini omogućili širenje i napredovanje poznati protivnici Crkve, carevi Julijan Odmetnik i Valentin. Ali Gracijan ediktom od g. 378. dokida anomejsku zajednicu. Isto je učinio car Teodozije. Anomeizam izrijekom zabacuje i Carigradski sabor iz g. 381. Taj sustav nestaje polovicom petoga stoljeća,

4. M a n i h e i z a ni Spomenimo napokon i maniheizam, jer i o njemu Grgur govori u svojoj knjizi. Manijev je nauk za Grgurova života još uvijek bio tako utjecajan da je privukao i Augustina kada je nakon prvih mladenačkih lutanja stao ozbiljnije tražiti istinu i odgovore koji će umiriti njegovo poznato »nemirno srce«. Maniheizam se pojavio nenadano. Začetnik mu je Mani ( + 277). Ovaj je propovijednik, učitelj i mistik izgradio čitav filozofski i teološki sustav. Osnovao je i zajednicu koja se širila iznimnom brzinom te se udomaćila ne samo u Aziji već i u Evropi. Imamo dojam da Grgur dobar dio svoga razmišljanja u Velikoj katehezi suprotstavlja maniheizmu. To se posebice odnosi na brojna mjesta posvećena problemu zla. Poznato je da maniheizam uči da je zlo kao zasebno biće stvorio zli bog te da ono, prema tome, ograničuje i samoga Boga. Lišava ga slobode pri odlučivanju i oduzima mu svemogućnost. 9 Usp. M. MANDAC, Bazilije, 20, 25, 63, 72. O a n o m e i z m u , usp. X. Le BACHELET, Anomćens, 1322-1326; J. BARBEL, Gregor, 96.

17

Međutim, maniheistioki govor o zlu samo je mali isječak cjelokupnoga sistema koji je sve d o konca devetoga stoljeća uvelike ugrožavao Evanđelje i priječio širenje Crkve. Grgur sa svoje strane predbacuje manihejcima što v j e r u j u da je Bog »uzrok zla« i »stvoritelj zala«. Manihejci drže, veli Grgur, d a se »ovaj jadnii ii smrtni ljudski život ne može uzeti za djelo Dobroga«. Oni tvrde da je »Stvoritelj čovjekove naravi opak«. Otuda su zaključili da je »čovjekovo stvaranje djelo zloga boga«.10

10 Grgur u Velikoj katehezi uvelike vodi računa o manihelzmu. To se vidi iz Pred 2 i 3, ali i iz preostaloga dijela knjige. Usp. 7,1; 7,3; 8,13; 8,15. O maniheizmu vidi G. BARDY, Manicheisme, 1841-1895; J. DANlELOU, Notes, 59; 132; J. GAITH, Libertš, 11. 25-26; C. COLPE, ManichSismus, 714-722; J, BARBEL, Gregor, 119-120; R. GXLLE.T» Homme, 67.

18

THECE

POGLAVLJE

BOŽJE OTAJSTVO Grgur, za razliku od nekih svojih suvremenika, bijaše uvjeren da čovjek ne može do k r a j a proniknuti nutarnji Božji život. Bog je, govoraše, »bezdan«. On je »neizreciv« i »riječju se ne da razjasniti«. Božja je »dubina« nesaglediva. Nisenac se uza sve to nije posve odrekao »bogospoznanja«. Mislio je da ga čovjek može steći do »stanovite mjere«. 1 Stoga je duboko razmišljao o Božjoj tajni i nastojao zaviriti u trojstveno otajstvo. O tome je ostavio veći broj djela, a u Velikoj katehezi nekoliko kraćtih odsjeka. Razumije se da je Grgur svoj nauk, makar dijelom, oslonio na prethodna biblijska i otaoka učenja. Zato kao uvod i stanovitu nadopunu Grgurova obrazlaganja ukratko iznosimo ranija tumačenja Božjega misterija.

Riječ

Božja

Ivanov nauk Prvo sustavnije i znainstvenije razmišljanje o Božjem otajstvu počelo je promatranjem Božje Riječi. Misao je potekla od Iv 1,14. Tu Ivan o Isusu veli da je Riječ. Valjalo je, dakle, ustanoviti što ta tvrdnja znači. Sam Ivan za Riječ kaže da je oduvijek. To naznačuje izrazom »u početku« (Iv 1,1). Kada, naime, ničega nije bilo, Riječ je već postojsia. Ivan zapravo ne želi reći samo to da Riječ prethodi svijetu već pred očima ima posvemašni iskon koji se poistovjećuje s Božjom vječnošću. Dok je svim ostalim bićima svojstvo da su jednom »nastala« (Iv 1,3), jedino se na Riječ može primijeniti »biti« (Iv 1,1). Bića »nastaju«, a Riječ »jest«. Ivan također napornim je da je Riječ od sve vječnosti različita od Oca. Izražava to prijedlogom »kod«. Kaže da se Riječ nalazila »kod« (Iv 1,1) Oca. Bila mu je blizu. Najuže s njime povezana. Ali ipak se od njega i 3,1. — O Grgurovim posebnim radovima u svezi s trojstvenom teologijom, usp. M. MANDAC, Grgur. Spis o djevičanstvu.

19

razlikovala. Evanđelist nije propustio zabilježiti božanstvo Riječi. Bez oklijevanja dodaje da je Riječ »Bog« (Iv 1,2). S obzirom na Logosovo djelo, Ivan naznačuje da je Otac po Riječi učinio sve što se zbilo i što se događa izvan Boga. Po Riječi je »sve nastalo« (Iv 1,3). Nazivajući Isusa uvjelovljenom Riječi, Ivan je pristup Evanđelju otvorio i Grcima i Židovima. Grci su neprestano tragali za Logosom. To je smisao njihove duge i bogate misli. Ni Zidovima nije ostao nepoznat govor o Riječi. Riječ odzvanja čitavom starozavjetom Biblijom. Ivan je u Proslovu upozorio da se Riječ, koju su tražili grčki filozofi i koju su Židovi slušali, utjelovila u Isusu iz Nazareta. Isus je vječna Božja Riječ.

Apologeti i raniji teolozi Ivanove tvrdnje o Riječi preuzeli su apologeti, a njihova će razglabanja uvelike kasnije utjecati na trojstvenu teologiju. Zato s nekoliko napomena iznosimo njihova razmišljanja o Logo su. Prvi je poslije evanđelista temeljito o Riječi razmišljao filozof i mučenik Justin ( + 163). Sporeći se nadasve sa židovstvom, tvrdio je da Riječ nije samo »imenom različita od Oca« već da je »u odnosu na n j i brojem nešto drugo«. Justin, dakle, utvrđuje osnovnu istinu: Riječ je različita od Oca. Stoji kao nešto različito uz Oca. Očito je da Justin želi reći da se Riječ kao osoba razlikuje od Boga Oca. Po Justinu, sva starozavjetna bogojavljenja valja pripisati Riječi. Ona se otkrivala diljem starozavjetne objave. To znači da je netko drugi nego Jahve. U astome smislu Justin pojašnjuje biblijske ulomke kao Post 1,26 u kojima se veli da Jahve najprisnije s nekim razgovara i da se u svome vlastitom krugu savjetuje. Justin drži da je Jahvin sugovornik bila njegova Riječ. Na temelju Izr 8,22, gdje se kaže da je Jahve »rodio Mudrost«, Justin zaključuje da Mudrost koju on poistovjećuje s Logosom mora biti različita od Jahve jer se rođeni razlikuje od roditelja. Sigurno je, prema tome, da je Justin čvrsto vjerovao da se Riječ »brojem« razlikuje od Oca. Justin Riječ naziva Bogom. Napominje da kršćani Riječi iska^ zuju božansku čast. Veli da se poslije Oca »klanjaju Riječi i da je ljube«. Justin se pitao na koji način Riječ posjeduje svoj bitak. U odgovoru je pošao od Koi 1,15 gdje se za Krista tvrdi da je »prvorođenac«. Učinilo mu se da Pavao tu uči da je »rođenje« način kojim Otac priopćava svoj bitak Riječi. Zato je Justin naziva »Ro20

đeno«, »Dijete« i »Jedinorođenac«. Ali, mada se Riječ rađa, ona se ne otkida od Oca. Justin izrijekom bilježi da rađanje Riječ ne »otcjepljuje od Oca niti od njega odjeljuje«. S obzirom na Logosovu ulogu, Justin nadopunja Ivanove tvrdnje: Riječ je sve stvorila, sve uredila, za sve se brine, sve uzdržava i ljudima po pameti i savjesti objavljuje istinu. 2 Ostali apologeti, mahom Justinovi učenici, u nauku o Logosu uglavnom idu Justinovim putem. Tacijan ( + 165) ističe da i »u početku«, kada Bog »bijaše sam«, nije zapravo bio osamljen jer je »u sebi« imao Riječ koja je sadržavala sva bića što će biti stvorena. Taoijan je vjerojatno naišao na primjedbu koja je dolazila od Zidova i pogana koji su na kršćanski nauk o Riječi koja izlazi od Oca odgovarali da je kršćanski Bog »bez riječi« (alogos) ako je Riječ iz njega izašla. Taoijan je odgovorio usporedbom s upaljenom 1-uči na kojoj se pale druga svjetla. Dozivao je u pamet da se »svjetlost prve zublje time ne slabi što se zapalilo mnogo svijećnjaka. Tako ni Riječ, kada izlazi iz Očeve moći, Roditelja ne lišava Riječi« (alogon pepoieke)? Teofil Antiohijski ( + 181) posiže za stoičkim nazivljem da bi izrazio svoj sud o Riječi. 4 On je u neku ruku razlikovao dva Logosova stanja. Riječ je kao »nutarnja Riječ« od sve vječnosti stalno u Bogu, ali ju je Bog u svrhu stvaranja izrekao i otada se zove »kazana Riječ«. Atenagora ( + 177) prvi načinje temu koja će kasnije razdijeliti teologe. Postavio je pitanje da li »nutarnju Riječ« smijemo nazivati Sinom. On je osobno5 odgovorio pozitivno. Po Atenagori, »Sin je Božji Riječ«. Atenagori je posebice bilo stalo da utemelji vječnost Riječi. Učio je da je Riječ vječna jer je »Bog vječno logikćs«. Među nasljednicima apologeta naročito mjesto pripada Hipolitu Rimskome ( + 235) koji je, doduše, ponavljao njihov nauk, ali je i sam iznio nekoliko izvornih misli. Tako je ustvrdio da je Bog izrekao svoju nutarnju Riječ ne samo da bi po njoj stvorio svijet već i zato što se Riječ imala utjeloviti. Po Hipolitu, Riječ postaje »potpuna« tek kada je kazana. Sinom se pak smije zvati od časa utjelovljenja. Pisma je, istina, i ranije tako oslovijuju, ali samo zato jer je bilo predviđeno da će se Logos utjeloviti. 6 2 o Justinovu nauku o Logosu, usp. T. j . SAGI-BUNlC, Povijest, 272-273; J. N. D. KELLY, Early, 96-98. 3 o Tacijanovu nauku, usp. T. J. SAGI-BUNlC, Povijest, 277; G. BARDY, Tatien, DTC, XV, 1 (1946), 63-64; J. N. D. KELLY, Early, 98-99; K. RAC-F. LASMAN, Izbor, 42-43. 4 O Teofilovu sudu. usp. T. J. SAGI-BUNlC, Povijest, 282; J. N. D. KELY, Early, 99; G. BARDY, Thćophile d' Antioche, DTC, XV, 1 (1946), 533-534. -> o Atenagori, usp. T. j. SAGI-BUNlC, Povijest, 279-280; J. N. D. KELLY,Early, 99-100: G. BAREILLE, DTC, I. 2, 2214 6 O Hipolitu, usp. J. TIXERONT, Histoire des dogmes. I, Pariš, 1924, 392-394; E. AMANN. Hipolyte, DTC, VI, 2, 2508-250; J. N. D. KELLY, Early, 110-115.

21

Tertulijan (+ 220) je bez krzmanja Riječ nazivao »osobom« (persona). Smatrao je da se Riječ u punini rodila kada ju je Bog rekao. Smije se zvati Sinom pošto je, izgovorena, stvorila svijet. Tertulijan zato veld da je »bilo vrijeme kada Sina nije bilo«.7 Pitanje da li Riječ oduvijek nosi naziv Sin, konačno je riješio rimski teolog Novacijan ( + 257). Učio je 8 da je Sin »uvijek u Ocu budući da je od Oca rođen«. Kada Sin ne bi »uvijek bio u Ocu, ni Otac ne bi uvijek bio Otac«. Očito je, dakle, da Novacijan Sina poistovjećuje s Riječju i da smatra da to vrijedi od sve vječnosti. Origen { + 254) je napokon postavio ključno pitanje u svezi s Logosom. Zanimao se da li je Riječ »istobitna« s Ocem. Znamo da se arijevstvo u tome bitno razlikuje od Nicejskoga vjerovanja. Ali raspravljanje o Riječi 9 nije prestalo ni poslije prvoga općeg sabora već se protegnulo sve do sabora u Carigradu g. 381.

Grgurove izlaganje Grgur s tri dokaza dokazuje da u Bogu postoji Riječ. Poziva se u prvome redu na tvrdnju grčkih mudraca, židovskih učitelja i spomenutih apologeta koji su složno učili da Bog ne može biti »bez Riječi« (dlogos). Biće koje ravna svijetom mora biti obdareno mišlju, razumom i stoga Riječju. Nije Boga dostojno da mu se prlipdše »ne-logienost« (dlogos). To, drugim riječima kazano, znači da »ima Riječ« i da nije »bez nje«. 10 Grgur i pomoću čovjekova ustrojstva pokazuje da u Bogu postoji Logos= Primjećuje da »polazeći od sebe spoznajemo Riječ«. I mi, naime, imamo riječ koja se jednako zove kao i Božji Logos. Božja Riječ, po Grguru, »sliči našoj«. To nam omogućuje da po njoj dopremo do »uzvišenijega shvaćanja« koje se odnosi n a Riječ u Bogu. 11 Nisenac, napokon, ističe da se i »iz bogodanih Pisama« dade »posve jasno dokazati da postoji Božja Riječ«. Takvih mjesta, po njegovu sudu, ama u Starome zavjetu mnogo. Ali on se ograničuje na »jedno svjedočanstvo«. U tu se svrhu poziva na Ps 33,6 koji se u otačko doba rado navodio kao potvrda da u Bogu postoji Logos i Duh Sveti. 12 7 o T e r t u l i j a n u , u s p . G. BARDY. Tertulien, DTC, XV, 1 (1946), 149-150; J. TIXERONT, Histoire, I, 394-395; J .N. D. KELLY, Early, 110-115. » O N o v a c i j a n u , u s p . J. TIXERONT, Histoire, I, 396; E. AMANN, DTC, XI, 1(1930), 822-823. 9 Usp. M. MANDAC, Pisma 26-30. 34-46; Duh, 11-21. « 1,2 " 2 1; 1,2 « 4,1-2

22

Grgur Božju Riječ redovito naziva ho Logos tou Theou.19 Jasno je da genitiv tou Theou u Grgura kao i u ostalih teologa onoga vremena označuje Oca, Prema tome, izraz »Božja Riječ« znači »Očeva Riječ«. Za tu Riječ Grgur kaže da postoji zaista, i to kao samostojni bitak. Ona nije, kako su mislili sabelijevci i Zidovi, nešto što ne postoji u zbilji već kao Očevo svojstvo ili kao novo ime za jedinu božansku osobu. Grgur smatra da su svi koji tvrde da je Riječ »nehipostatična« (anypostatos) u zabludi. 14 Da bi otklonio takvo poimanje, on Logos, ponešto nezgrapno, naziva »predmet« pa čak i »stvar«. 15 Riječ je, po Grguru, »hipostaza«. Postoji »sama u sebi«. Ona je »u hipostazi« (enypostatos).16 Grgur stvarnu opstojnost Riječi izrazuje i glagolom »nalaziti se< (yphesthanai).17 Istoj svrsi služi i prilog »bitno« (ousiddds) kao i tvrdnja da je Riječ »u bitku« (en ousla).18 Riječ postoji »vječno«. Ona je »vječna Riječ«.19 Nisenac posebice naglasuje da Logos nije »poput stijena« koje su »bez životnoga počela«. Riječ je »živa«. Ona »živi« i nalazi se »u životu«. Logos život ne posjeduje »po udioništvu« već je »naprosto život« i »sami život«. Tome je razlog što Riječ dolazi iz Boga.20 Imajući pred očima maniheizam, Grgur doziva u pamet da Božju Riječ resi »sloboda«. Riječ provodi u djelo štogod naumi. Za to ima dovoljnu »moć«. Ali Riječ hoće jedino što je »dobro«. Ono je predmet njezina izbora, moći i djelovanja. 21 Grgur se zanimaše i za položaj Riječi u Bogu. U tu je svrhu napominjao da je svaka riječ kao takva odnosni pojam (prćs ti). Riječ posve spontano doziva u pamet onoga čija je riječ i od koga potječe. Isto vrijedi i za Očevu Riječ. Tko kaže Riječ, odmah misli i n a Oca kome Riječ pripada. To znači da je netko »drugi« nego onaj čija je Riječ. 22 Grgur veli d a se Riječ od Oca razlikuje »opstankom« (to hyphestdnai)** Ali budući da je Riječ ne samo Riječ već i Bog,24 ona je »po naravi« isto što Otac. Stoga posjeduje Očeva »obilježja«. 25 Grgur je pomoću ljudske riječi kušao osvijetliti odnos Logosa prema Ocu.26 Tumačio je da naša niječ potječe iz uma, ali se s njime 13 1,2; 1,4; 1,5; 1,9; 1,10; 1,11 itd. Uz to Grgur Logosa naziva Mudrost, Sila i Bog. Usp. 5,3; 8,17. 14 1/5; 2,2 5 < 1,5; 2 2 J « l r l l ; 8 17 1,4-5.11"; 19; 5,2 i 8 4,1; 5,2; 8,17 w 1,4; 1,5 20 1,5; 1,6; 1,7; 1,9; 1,10; 5,2; 8,17 1 7; 1,8; 1,9; 1,10; 2,2 1,10 »

1,11

* 37,8 *3 1,10; 1 11 * 1,11; 2 1.; 2,2

23

niti posve poistovjećuje niti se od njega skroz razlikuje. Dijelom je isto, dijelom nešto drugo. Ukoliko dolazi iz uma, od njega se ne razlikuje, a budući da um očituje, s njime je isto. Grgur zaključuje: riječ je po naravi što i um. Međutim, ukoliko se odvoji od uma, od njega se razlikuje. Slično je i s Božjom Riječi koja izlazi iz Božjega uma. Ukoliko iz njega izlazi, od njega se razlikuje. Ali budući da obznanjuje Boga, s njime je u naravi isto i zato s njime jedno. Istovremeno je i isto s Bogom i od njega različita. Isto je po naravi, a različita kao hipostaza. Grgur, razumije se, ne propušta naznačiti i razliku između ljudske riječi i Očeva Logosa. Razlika je nužna jer se svaka riječ usklađuje »s naravi kojoj pripada«. 27 Naša je riječ »nestalna«. Njezina se »hipostaza« sastoji od »izrečenoga«. Jednom kazana, više ne postoji. Prelazi »u nebitak«. Ljudska je riječ »prolazna«. U sebi je »nedjelatna« i »nehipostatična«. 28 Božja pak Riječ »ne podliježe nijednome nedostatku koji vidimo kod naše riječi«. 29

Duh

Sveti

Grgurovi prethodnici Među rane svjedoke vjere u Duha Svetoga valja svakako ubrojiti Ignacija Antiohijskoga ( + 110). On je naznačio ulogu Duha u Kristovu životu. Napomenuo je da Isus duguje svoj ljudski opstanak Duhu. Ali Duh je na djelu i u Crkvi. Uspostavlja i potvrđuje njezine službenike. Ignacije veli da Duh »potječe od Boga«.30 Duha Svetoga napominje i Klement Rimski ( f 150). Istina je da škrto govori o osobi i djelu Duha, ali ga zacijelo poznaje. Izrijekom veli da je Duh nadahnjivao proroke kao što je i njega potaknuo da se pozabavi prilikama korintske zajednice. Vrijedno je istaknuti da već Klement povezuje Duha s otajstvom milosti. Naziva ga »Duhom milosti«. Time htjede kazati da je Duh »milost« koju je Otac po Sinu dao Crkvi. Ali istom naznakom doziva u svijest da je Duh Sveti na poseban način izvor »milosti« u Crkvi. 31 Justin nije imao naročito određene pojmove o Duhu ni o njegovoj ulozi u povijesti spasenja. Ipak se ne može reći da nije rj

7 1,3 1,4; 4,3

20 2 , 2

30 o Ignaciju, u s p . J. N. D. KELLY, Early, 92. 31 o K l e m e n t u , u s p . T. J. ŠAGI-BUNlC, Povijest, 30-81; P . GODET, e l e m e n t , DTC III, 1 (1908). 51-52; J. TlXERONT, Histoire, I, 124; J. N. D. KELLY, Early, 92.

24

vjerovao u opstojnost Duha. Govorio je da ga vjernici štuju »na trećem mjestu«. Također mu je pripisivao nadahnjivanje proroka. 32 Tacijan donekle zanemaruje osobu Duha i njegov položaj u Bogu, ali se živo zanima za njegovo djelovanje u životu vjernika. Po Tacijanu, čovjek, doduše, može bez Duha tražiti Boga, ali ga bez njegova svjetla ne može naći. Da bismo upoznali pravoga Boga, potrebita nam je snaga i prosvjetljenje Duha Svetoga. Tacijan drži da Duh ne prebiva u svim ljudima već jedino u onima koji žive pravedno. Sjedinjuje se samo s njihovim dušama. 33 I Atenagora naznačuje da su proroci »nadahnuti Duhom govorili o Bogu i božanskim zbiljama«. Ovaj se teolog uz to počeo zanimati za položaj Duha u božanskoj naravi. Tvrdio je da je Duh »odljev« Boga. Po Atenagora, može se reći da Duh dolazi iz Boga »kao svjetlo od vatre«. Takav je govor o Duhu bio u ono vrijeme osporavan. Mislilo se da ne održava razliku između Duha i Oca. Ali Atenagora je posve svjesno govorio o »različitosti« među božanskim Osobama. 34 Irenejevu (+ 202) iznimno bogatu pneumatologiju smijemo mimoići jer je lako dostupna čitatelju. 35 Hipolitu se predbacivalo da nije bio načistu s osobnošću Duha Svetoga. Hipolit je, naime, tvrdio da su u Bogu samo »dvije osobe« (dyo prdsopa). Po njemu Duh nije »osoba« (prdsopon). Uza sve to, Hipolit je dodavao da bez Duha nema ni Trojstva. Duh je punina trojednoga Boga. O djelovanjima je Duha Hipolit zaista imao malo što reći. Tek ga je dosta neodređeno vezao uz Božju milost. 86 Prirodno je što se u Tertulijana ( + 220) susreće opširnija pneumatologija. Tertulijan je bio bliz montanističkome gibanju u kome je Duh zapremao središnje mjesto. Može se reći da je montanizam prvi ozbiljniji duhovski pokret u Crkvi. Montaniisti su smatrali da je Duh njih odabrao da navijeste njegov zahvat u povijesti spasenja. Držali su da Duh po njiima ostvaruje obećanja koja su pohranjena u Novome zavjetu. To je i Tertulijana navelo da se ozbiljnije posveti razmišljanju o Duhu. Uoiio je da je Duh Sveti Bog i da je jedno s Ocem i Sinom. Bit mu je jedna te ista kao i Očeva. Duh je, po Tertulijanu, treći član u Trojstvu. Izlazi »od Oca po Sinu«. Duh u Crkvi u neku ruku zamjenjuje Sina. On uvodi u potpunu istinu. Iako je Tertulijan kao malo tko isticao 32 O Justinu, usp. J. N. D. KELY, Early, 102-103; G. BARDY, DTC, VIII. (1925), 2261-2262. 33 o T a c i j a n u . u s p . G. B A R D Y , DTC, XV, 1(1946), 64; J. N. D. K E L L Y , Eariv, 102. 34 O Atena gori, usp. T. J. SAGI-BUNIĆ, Povijest. 280; G. BAREILLE, DTC I, 2, 2214; J. N. D. KELLY.Early. 102; J. TIXERONT, Histoire, I, 255-256. »' T. J. SAGI-BUNIĆ, Povijest, 446-452 36 O Hipolitu, usp. J. TIXERONT, Histoire I, 400; J. N. D. KELLY Early, 110-115; E AMANN7, DTC, VI, 2, 2509.

25

veličinu Duha, ne može se tvrditi da su svi njegovi pneumatološki pojmovi uvijek jasni i posve točni. Ponekad stječemo dojam da Tertulijan nije dostatno razlikovao Duha od Sina.37 Origen smatraše da Duha Svetoga poznaju jedino kršćana. O njemu nema ni riječi ni u Grka ni u židovstvu. Origen veli da »s obzirom na Duha Svetoga nitko nije mogao doći na miisao o njemu osim ljudi koji izučavaju Zakon i Proroke i onih koji ispovijedaju vjeru u Krista«. Stoga se s pravom smije reći da je vjerovanje u Duha značajka kršćanina. Samo on prihvaća Duha. Po Origenu, Duh je vječan. Bio je nazočan u Zakonu i u Evanđelju, ali je isto tako neprestano »s Ocem i Sinom. Duh jest. Duh je bio i uvijek će biti s Ocem i Sinom. Duh nije nov već obnavlja one koji pristupaju vjeri«. Origen uči da Duhu Svetomu pripada zajedništvo slave i časti s Ocem i Sinom. Kada iskazujemo čast Ocu i Sinu, ujedno veličamo Duha jer on je Duh Oca i Sina. Origen se zanimao i za način kojim Duh ima svoj bitak. Kod toga je priznavao da se to ne da »očevidno razabrati«. Nije jasno da li je Duh »rođen ili nerođen«. Prema tome, nije jasno da li je i Duh u Bogu Sin. Origen drži da Duh po Logosu dolazi u posjed svoga bitka. Duh je najčasniji od svega« i »po dostojanstvu na prvome mjestu« među svim zbiljama što od Oca po Kristu dobivaju opstanak. Možemo zaključiti da je Origen prihvatio prethodnu vjeru u Duha i nastojao pronaći mjesto što ga Duh zauzima u Bogu i povijesti spasenja. Ipak govor o Duhu nije bio lagan. Teško je jasno razlikovati Duha i Riječ i uočiti njihove pojedinačne osobe i različita djelovanja. 38 I pneumatologija je u Arija ( + 336) bila nedostatna. Arijevski je vođa držao da je Duh stvorenje i zato različit u naravi i od Oca i od Sina. Oci u Niceji nisu se obazreli na tu arijevsku točku. U svome se Vjerovanju nisu duže zadržali na Duhu Svetome. Tek ga spominju na k r a j u teksta. Temeljitije i izravni je raspravljanje o Duhu zapravo počinje poslije Nicejskoga sabora. U tome smislu treba spomenuti arijevca Asterija ( + 341). On je svratio pozornost na Ivanovu t v r d n j u da Duh »izlazi od Oca« (Iv 15,26). Po Asteriju, u Ivanovoj izreci nije govor o izlaženju Duha u božanskoj naravi već o povijesnom dolasku u svijet. Otac je Duha slao na proroke, Krista i sada n a vjernike. Asterije misli da se Duh po svojoj biti ne razlikuje od ostalih stvorenja. Svako stvorenje prima svoj opsta37 O Tertulijanu. usp. G. BARDY, DTC, XV, 1(1946), 150-151; J. TIXERONT Histoire, I. 400-401; J. N. D. KELLY Early, 110-115. sa O Origenu, usp. G. BARDY, DTC, XI 2(1932), 1520-1523; . . TIXERONT, , 306-307; J. N. D. KELLY, 130-131.

26

nak »od Oca«. Isto vrijedi i za Duha. Uza sve netočno tumačenje Iv 15,26, Asteriju pripada zasluga što je u raspravu unio zaista važni pneumatološki tekst. Koliko je u to vrijeme bio m a n j k a v opći nauk o Duhu, dobro pokazuje primjer povjesnika Euzebija Cezarejskoga (4- 339), jednoga od najučenijih teologa u tome razdoblju. Euzebije je očiti banitarac. Mada poznaje izreku u Mt 28,19 i krštavaše trojstvenom formulom, ovaj biskup v j e r u j e jedino u božanstvo Oca i Sina. Po njemu, Duh je stvorenje sazdano od Logosa. To se dade izvesti iz Iv 1,3. Mar cei iz Ancire ( + 374), po svemu sudeći, Duhu nije priznavao hipostatičnost. Držao ga je za moć koja je prije silaska nad Crkvu boravila kao nedjelatna sila u Ocu i Sinai. Puno vredniju, bogatiju i točnu pneumatologiju posjedovahu Čiril Jeruzalemski ( + 386), Didim Slijepi ( + 398) i Ambrozije iz Milana {+ 397). Ipak istinski teolozi Duha Svetoga jesu Atanazije Veliki39 i Bazilije iz Cezareje:10 Njihova će razmišljanja naći svoj posvećeni oblik u Caiugradskome vjerovanju. Zamjećujemo da u razdoblju između Nicejskoga i Carigradskoga sabora Duh Sveti sve to više zauzima mjesta u raznim Vjerovanjima koja su tada nastajala. U Drugom vjerovanju antiohijske sinode iz g. 341. o Duhu se kaže da je realna osoba, a ne Božje svojstvo. U pamet se doziva da je Bog u Starome zavjetu navijestio da će u zadnjem razdoblju izliti Duha na svoje sluge. To je obećanje ispunio Isus Krist. On je, kako se vidi iz Dj 2,1-13, poslije uzašašća poslao Duha. Budući da Sin dariva Duha, Duh se naziva Duhom Istine. U ovom Antiohijskom vjerovanju dosta se podrobno n a b r a j a j u djelovanja Duha: Duh tješi i zagovara vjernike; posvećuje i pruža svetost; vjernike prisjeća na ono što je Isus učio za svoga zemaljskog života. Po ovom Vjerovanju, Duh u božanstvu ima treće mjesto. Pripada mu treća slava. Za pneumatologiju značajno je i Sirmijsko vjerovanje iz g. 351. U njemu se osuđuju oni koji ne razlikuju Duha od Oca već ga s m a t r a j u »nerođenim Bogom«. Podjednaiko se zabacuje sud onih koji ne drže Duha različitim od Sina. Osuda se vjerojatno odnosi na sabelijevski usmjerene teologe koji nisu u Bogu razlikovali hipostaze. Duh nije niti »cMo« Oca ili Sli/na. U tekstu se otklanja i tako poimanje Duha iz kojega bi proizlazilo da je on »treći Bog«.41 Usp. M. MANDAC, Pisma Usp. M. MANDAC. Pisma " O tim sinodama, usp. J. N. D. KELLY, Altchrtstliche Geschichte irnd Theologle Gottingen, 1972, 260-271.

Glaubenabekenntnicse.

27

Grgurova pneumatologija Grgur u Velikoj katehezi o Duhu Svetome 42 zapravo govori malo. Naznačuje da se iz Staroga zavjeta dade dokazati da u Bogu »postoji Božji Duh«. To se naročito vidi iz Ps 33,6. Na Duha smo, k tome, upućeni »polazeći od sebe«. I na t a j način »dopiremo do pojma o Duhu«. U »svojoj naravi naziremo sjene i slike neizrecive Sile«. Po Grguru, čovjekov »dah« (Post 2,7) upućuje misao na Duha. U čovjeku »dah prati riječ«. Kada izgovaramo riječi, dah »postaje glas« i »u sebi očituje smisao riječi«. Slično je i u Bogu. I u n j e m u »Božji Duh prati Riječ i očituje njezino djelovanje«. Jasno je da se Božji Duh razlikuje od ljudskoga. U čovjeku je »duh udisanje zraka koji je tuđa tvar«. Ljudski dah nije »djelatan«. Posve je lišen i zasebnoga opstanka. Nije hipostaza. Božji pak Duh nije Ocu »nešto tuđe«. Od Boga se »ne odjeljuje«. Ostaje »u Bogu«. Duh Sveti niikada n e gubi svoj vlastiti opstanak. Ne može se kazati d a je »nehipostatičan«. Opstoji kao zasebna »hipostaza«. Duh je, po Grguru, Sila koja ima svoju »bit«. Posjeduje »u sebi« sve »vlastitosti« što je čine pojedinačnom »hipostazom«. Duh, prema tome, nije prazni zvuk riječd već postoji zbiljski kao što postoje bića koja imaju »bit« i »hipostazu«. Duh se ne »odvaja od Riječi koju prati«. Ipak se »po hipostazi« od n j e razlikuje. Duh posjeduje Logosove značajke. To znači da ima »slobodnu volju«, da se sam »od sebe giba« i da djeluje. Duh odabire što je dobro i svoje odluke provodi u djelo. 48 Sveto

Trojstvo

Grgur je svjestan da je naša vjera u Boga neprotumačiva. Svakako je veoma teško razumjeti da je božanstvo »istodobno« i »brojivo« i da »umiče broju«. 44 Kršćanski je Bog »posvemašnja jednota«, ali i u punom smislu riječi »Trojstvo«. 43 Grgur navodi Mt 28,19 kao dokaz da su u Bogu »tri Osobe«.46 Stoga se u Božjem otajstvu dadu promatrati zasebne »hipostaze« koje se međusobno O Grgurovoj pneumatologiji, usp. W. JAEGER, Gregor. J. BARBEL, Gregor 100-105; B. SCHULTZE. 46-52; P. GALTIER, Esprit, 180-197; J. DANI£LOU, Chrismation, 177-198; Notes, 44-49; R. LEYS Thćologic, 505. «8 O Duhu u Velikoj katehezi, usp. 4,1-2; 2,1-2; 2,3; 4,4; 3,2. 3,1 3.1; 3,3; 393-5 39,3

28

razlikuju »ukoliko su hipostaze«. Svaka je božanska Osoba u sebi »hipostaza«, zato u Bogu postoji Trojstvo. 47 Uza sve to, kršćani v j e r u j u u jednoga Boga. Trojstvo Osoba (prosdpon) i zasebnih bitaka (hypostasis) ne isključuje jednost božanske naravi. Između Oca, Sina i Duha vlada »jednota naravi«. Oni su jedno »kada je u pitanju narav«. U tome pogledu Bog je posvemašnja »jednost«. 48

<7 1 1; 3.1 « 1,1; 3,2; 3,3

29

ČETVRTO

POGLAVLJE

STVARANJE Grgur je u zasebnim spisima 1 podrobnije obradio pitanja vezana uz postanak svijeta. O tom je u Velikoj katehezi ostavio tek nekoliko usputnih napomena. 2 Bilo je gotovo nužno da se a toga dotakne jer se njegova misao u toj točki temeljito razlikovala od mišljenja pogana, maniheista i gnostika kojima se u djelu obratio. Već istaknusmo da su gnostici i maniheisti tvar izvodili iz zloga počela i smatrali je zlim u sebi. Ni grčko poimanje nije moglo bez preinaka unići u kršćanski poklad. Grci su držali da je t v a r vječna i svijet neovisan o božanstvu. Bog, po njima, nije stvorio svijet niti je gibanje svemira ovisno o božanskoj volji. Bog stoji po strani i ne dodiruje tvar. Ako ona ipak nekako potječe od Boga, Grci uče da je emanaoijom izišla iz Božjega bitka. U svakom slučaju, oni smatraju da svijet koji motrimo nije djelo Boga koji se zove Stvoritelj. Stvaranje je kao pojam posve tuđe grčkoj filozofiji. Svijet, po sudu grčkih mudraca, nije plod Božje volje ni odluke. Grgurova je misao o stvaranju dosta složena. Grgur ističe da Bog nije stvorio svijet iz nekakve pratvari. Bića su n a početku, u stanovitom smislu, bila »ništavilo«. Nisu imali nikakav oblik opstanka. Negda ih naprosto nije bilo. Potom je nebitak putem »stvar a n j a prešao u bitak, Nepostojeće je počelo postojali Čega nije bilo, sada se pojavilo, 3 Grgur stvaranje pripisuje Logosu. Logos je sazdao svakolika bića. Bića su »djelo Riječi«. Došla su do opstojnosti »po njezinoj volji«. Ona im je »uzrok«. Logos je »izmislio« bića kad ih nije bilo. Zato se Riječ naziva »«stvaralačkom«.4 Grgur n a jednome mjestu 1

U s p . M. MANDAC, Grgur. Spis o djevičanstvu, 29-30. O s t v a r a n j u u G r g u r a , usp. P. ZEMP, Grundlagen, 27-59; 54-57; J. DANlfiLOU, Etre, 3.27; Notes, 52; J . GAITH, Libertć, 32-35. 23-25; 19-20.34 bilj. 1; H. U. von BALTHASAR, Prćsence, 19-29; R. GILLET, Homme, 67-72; L. SCHEFFCZYK, Crćation, 95-96; E. MUHLENBERG, Unendlichkeit, 138-141; M. ALEXANDRE, Exćgfese, 159-186; A. H. ARMSTRONG, Theory, 427-429; J . BARBEL, Gregor, 96.123.174-175. a 6,7; 8,18; 15,4; 21,1; 39,6 4 1,9; 1,10; 4,1; 5,2-3; 8,17 2

30

i Duhu doznačuje udio u stvaranju. I njega oslovljuje »stvaraocem«. 5 Budući, dakle, da svijet i sva bića potječu iz Božje Riječi i Duha Svetoga, razumljivo je što Grgur smatra da je svijet »dobar«. 6 Grgur je u nauku o stvaranju morao razriješiti dvije poteškoće. U prvome redu, nametnulo se pitanje ikako je duhovni Bog u kome nema materijalnosti mogao stvoriti materijalni svijet. Ako je stvorio tvar, morao ju je donekle sadržavati u sebi. Ali to bi značilo da i u Boga unosimo materijalnost. Međutim, to se protivi uzvišenom pojmu o Bogu. Bog, po definiciji, ne može u sebi sadržavati tvar. On je čisti »duh« (Iv 4,24). Da bi riješio tu helenističku primjedbu, Grgur je zastupao osebujno mišljenje o tvari. Učio je da oma zapravo u sebi ne postoji. Grgur primjećuje da je »samo božanska narav u pravome smislu i u prvome redu bitak«. 7 Sve je ostalo u sebi i po sebi nebitak. To vrijedi i za tvar. Po sebi je praznina. Ukoliko postoji, skup je kakvoća. Tvar sačinjavaju kvalitete kao: boja, obujam, težina. Ako se one jedna po jedna odstrane, tvari nestaje. Grgur nadodaje da su kvalitete po n u t a r n j e m ustrojstvu duhovne datosti. Vraćene na sastavne dijelove, u korijenu im je duhovna sila. P r e m a tome, zaključuje Grgur, i tvar je u zadnjoj raščlambi nešto duhovno. Tu svoju misao kojom stoji izvan matice onodobne teologije Grgur je temeljio n a zasebnom poimanju postanka svijeta i pojedinih bića. Postavio je tezu da bića nisu ništa drugo doli stvaralačka božanska volja koja se »preobrazila u bitak«. 8 Osnov je stvorenoga Božja volja. Iz n j e sve niče, a ne iz ništavila. Bića su ostvareno božansko htjenje. U stvaranju božanska volja postaje opredmećena. Otuda je razumljivo što Nisenac tvar svodi na kakvoće u kojima je vidio ostvarenu božansku volju i zato ih smatrao duhovnima. Na t a j je način odgovorio na pitanje kako je duhovni Bog stvorio materijalni svijet koji, kako vidimo, po Grguru, u svojoj najintimnijoj biti i nije puka tvar. Zato svijet i Bog nisu suprotne zbilje. Bog je duhovan, ali je i svijet potekao iz kakvoća koje su duhovne zbilje. Grgur se svojim naukom o stvaranju sučelio i s drugom poteškoćom. Nastalo je pitanje kako Bog, koji je posve jedan, može stvoriti raznoliki svijet nastali u različitim razdobljima. I tu pruža dosta zanimljivo rješenje. Tvrdi da je čitav svijet u Bogu nastao odjednom. Sav se kao u klici u jednome hipu našao u Božjoj misli. 5 4,1 « 1,9-10; 5,2 7 32,6 8 24,2

31

Počela, uzroci i moći svih bića u jednome trenu nastaju u Božjoj stvaralačkoj odluci, iako se u vremenu preobražavaju u pojedina bića. Zameci, stvoreni odjednom, s vremenom rađaju plodove. Grgur, dakle, mogaše zaključiti da bića postoje ukoliko imaju dijela u onome koji jedini zapravo posjeduje opstanak. Tvrdio je da »nije moguće da nešto postoji što ne bi posjedovalo bitak u Onome koji jest«.® Grgur smatra da se svako biće nalazi u Bogu. Bog sve obuhvaća, sve proniče i sve prožima. Boravi u svemu. Dokle god seže bitak, dotle je i Bog nazočan. Bitka izvan Boga nema. 10 To ipak ne znači da bića omeđuju Boga. Bog je neizmjerno širi nego svijet. Svijet nadvisuje. Beskrajan je i nepriopćiv. Mada se nalazi u svakome biću, nijedno ga ne posjeduje niti iscrpljuje. Bog je posve različit od stvorenja. Recimo također da je Grgur smatrao da je čin stvaranja neiskazivo otajstvo. Mi, doduše, »vjerujemo da je Bog stvorio svekoliko stvorenje«, ali »u vjeri« ne želimo »pitati ni zašto ni kako se to dogodilo«. Dužni smo »prihvatiti stvaranje«. Ipak se »ne brinemo o načinu kako je svemir postao«. To »držimo posve neizrecivim i neprotumačivim«, 11

9 25.1 10

4.1; 5,3; 25,1; 32,6

" 11,2

32

PETO

POGLAVLJE

ANTROPOLOŠKA RAZMIŠLJANJA

Općeniti

uvidi

Grgur u Velikoj katehezi razmjerno mnogo 1 razmišlja o čovjeku i njegovoj sudbini. Iako tu ne nalazimo čitavu njegovu antropologiju, 2 ipak se i ovdje čuje Grgurova »riječ o čovjeku« i njegovo poimanje božanske »ekonomije« u svezi s ljudima. 3 Nisenac, prije svega, žeH doznati kakav je čovjek bio »na početku« kada je izašao iz Stvoriteljeve ruke. 4 Čovjek je, općenito govoreći, tada bio »dobar i u dobru«. Posjedovao je »visoko dostojanstvo« i bio »veoma časno biće«.5 Logos ga je stvorio »iz dobrote«, »preobilja ljubavi« i »čovjekoljublja«. 0 čovjek je sazdan da bi »imao dio u božanskim dobrima«. Grgur pri tom misli na Božja svojstva koja se mogu »nazreti« i »očitovati«. Po njemu se i sama Božja opstojnost donekle opravdava čovjekovim stvaranjem. Bez ljudske nazočnosti u svijetu ne bi bilo nikoga tko bi promatrao Božju svjetlost, bio svjedokom Božje slave i uživao u njegovoj dobroti. Čovjek je, prema tome, postao da ima dijela u božanskim vlastitostima i da se raduje u Bogu. 7 Grgur tvrdi da je Bog »pralik« po kome je čovjek načinjen. Odnos čovjeka prema Praliku »sažima se« u »jednoj« riječi, a to je izričaj »slika«. Budući da je čovjek Božja »slika«, u sebi posjeduje »sličnost« s Bogom. »Sliči najuzvišenijem dostojanstvu«. Nisenac istu misao izražava i drugim izrazima. Veli da je čovjek Božji »odraz«, njegov »lik« i »prilika«. 8 1 a

Poglavlja 5-9 Usp. M. MANDAC, Grgur. Spis o djevičanstvu, 93-100. 3 5,8; 5,1 * 5,7; 5,9; 5,3; 8,17 5 5,7; 5,9; 6,10; 33,4 * 5,9; 5,3; 15,1 7 5,4; 5,9; 5,3 8 5,10; 21,2; 21,1; , ; 8,5; 33,4; 6,5; 6,10; ,

33

U Velikoj katehezi naznačeno je i čime čovjek sliči Bogu. Grgur ističe da je ljudska duša »bogolika« i »bogoliko« otkana. U čovjeku se nastanila »bogolika ljepota«. 9 Raščlanjujući svoju misao, biskup iz Nise dodaje da se čovjekova bogolikost nalazi u njegovoj duhovnosti. U ljudskoj duši, odsjevu »Božje ljepote«, boravi »razum, sposobnost omišljenja i 'rasuđivanja«. Duša može stjecati »znanja«. 10 Ta je svojstva upriličuju njezinom Stvoritelju. čovjekov je duh »na početku« bio slobodan od svih strasti. Vladao je svojim nagnućima. Duša je bila gospodarica svih poriva i magona. Nije podlijegala strastvenosti. Bijaše »slobodna od strasti« i u tome slična Bogu.11 Čovjek je i u tijelu bio lišen »patnje« i »strasti«. Bio je izuzet od m u k e i trpljenja. 1 2 Stvorenoga je čovjeka resila »besmrtnosti« i »vječnosti«. U sebi je posjedovao »vječni život«.13 Grgur rado naglašava d a je čovjek i po slobodi bio Božja »slika«. Za Nisenca sloboda je »najljepše i najdragocjenije dobro«. Čovjek ju je imao prije pada. Bio je »neovisan«, slobodan u »odlučivanju«, »samovlastan«. Nije bio od nikoga »podjarmljen« već posve »slobodan«.14 Slobodan u sebi, čovjek se slobodno ponašao i pred Bogom. Smio je reći što je htio i govoriti kad m u se prohtjelo. Data mu je »sloboda govora«. 15 U odnosu n a druga bića koja su ga okruživala ponašao se božanski. Bio je »vladar zemlje« i »svega na njoj«. 10 Grgur misli da je stvoreni čovjek bio i »izgledom lijep« jer je bio »odraz« Boga koji je Ljepota. 17 Svi darovi što ih je imao učinili su ga .sretnim i blaženim. Stoga se za to stanje smije kazati da je bilo potpuno »blaženstvo«. 18 čovjek je na temelju primljenih dobara bio s Bogom »srodan«. Ta mu je srodnost poklonjena da bi po n j o j čeznuo za onim kome je »srodan«. Srodstvo s Bogom rađa u čovjeku neprestanom usmjerenošću prem a Stvoritelju. 19 Početno blaženstvo nije na žalost bilo trajno. Čovjek je sagriješio. Pao je i izgubio iskonska odličja. Ona su sva »potamnjela«, a neka i »utrnula«. 20 Grgur sažeto naznačuje razloge »našem sadašnjem položaju« koji obilježava »raspadljivost«. 21 Uzroci su mno9

5,8; 6,5; 8,17 10 33,1; 50,2; 15,7 " 6,10; 3,3; 8,4 « 5,8 13 5,6; 8,5; 5,7; 5,8; 16,7 14 5,9; 5,10; 5,12 15 6,10; 6,11 16 6,10

17 6,10 « 8,3 *9 5,4; 5,6; 5,9

20

6,11

* 5,9; 1,3

34

gostruki i složeni. Najprije valja istaknuti da se u samome čovjeku nalazila mogućnost da napusti dobro i »krene na suprotnu stranu«. Čovjek je u sebi »promjenljiv«. U bitak je došao »po promjeni«. Sačinjen je »iz ničega«. 22 Promjenljivost je, dakle, bitna obilježba čovjekove naravi. Čovjek je, uz to, obdaren slobodom. Sam je »svojevoljno« pristao na »prekršaj« te tako postao »samoubojica i vlastiti krvnik«. 23 Ipak je presudnu ulogu u čovjekovu padu odigrao đavao. Bio je »zavidan« čovjeku što ga je Bog učinio svojom »slikom«. To se satani činilo »strašnim« i »nesnosnim«. Ali nije mogao čovjeka izravno navesti n a zlo jer je čovjek bio u sebi dobar. Zato je pred čovjeika iznio zlo kao dobro. Čovjek je segnuo za zlim jer se »prevario u odnosu na dobro«. Đavao je čovjeka »prijevarom zaskočio«, postavio m u »stupicu« i podmetnuo »varku«.24 Grgur zaključuje da je čovjek iz svoje »nesmotrenosti« i »ludosti« pristao n a grijeh i »umjesto boljega odabrao gore«.25 Nisenac posljedicu čovjekova pada prije svega vidi u pojavi smrti. Smrt je »bezizlazna tamnica«. Ona nas »srdi« i »najstrašnije je zlo«. S njome se »teško mirimo«. 26 Smrt, prema tome, nije ulazila u iskonsku Božju zamisao o čovjeku. Došla je naknadno. Znamen su joj »mrtve toge« {Post 3,21) kojima je Bog ogrnuo pale praroditelje. Ali već otuda što odjeća simbolizira smrt, vidimo da ona n e pripada čovjekovoj naravi nego d a je nešto dodana i površinski kao svako odijelo. 27 Međutim, i smrt ima svoju dobru stranu. Čak se ukazuje nužnom. Bog ju je iz »pravednosti« dodijelio čovjeku. Služi Božjoj »ekonomiji« s čovjekom. Smrt je odraz »prekomjernoga božanskog dobročinstva« kao takva dokaz je Božje »brižljivosti« 28 za čovjeka. Nisenski biskup naznačuje d a se po praroditeljskom grijehu zlo naselilo n e samo u dušu već i u tijelo. Duša se zapravo odijelila od »istinskoga Života« i zato govorimo o »dušinoj smrti«. 29 Ali i tijelo je pretrpjelo posljedice pada. U n j se »uselilo zlo«. Zlo se po grijehu »umiješalo u tjelesni dio« čovjekova bića« Na neki način »umiješalo se u narav«. Grijeh je kao »otrov« zahvatio »tijelo«. Tijelo je kao posuda ispunjeno posljedicama praroditeljskoga sagrješenja. 30 Tu niče nužnost da se »zlo iscijedi« iz tijela. Tijelo [5,19; 21,1; 3,18; 6,7 28 5,11: 6,1; 6,9; 20,3 * 6,5; 6,7; 6,8; 6,10; 23,1; 8,6; 21,4; 6,11 7,1; 8,19; 5,12 26 35,4; 8,1 27 5,8; 8 , 1 ; 8,4; 8,5 28 8,4; 35,7; 8,5: 8.1. O spasenjskoj vrijednosti smrti u Grgura, vidi J. BARBEL, Gregor, 125-126; L. MERIDIER, Discours, XLV-XLVI; J. DANIELOU, Etre, 154-185: J. GROSS, Divinisation, 226; J. P. BURNS, Economy, 603. 29

30

8,8

8,7; 8,3; 37,2

35

treba »očistiti« i »osloboditi od nečistoće« koja je grijeh. 81 Ta uloga čišćenja pripada smrti. Ona razdvaja dušu od tijela, a tijelo ne uništava već ga vraća u počela iz kojih je sastavljeno. 32 Pri tome iz tijela nestaje nagomilano zlo kao što tekućina otječe iz razbijene posude. Tijelo postaje čisto i spremno da se u uskrsnuću ponovno sjedini s dušom i u tome sjedinjenju ostane zasvagda. Grgur u Velikoj katehezi naznačuje da je čovjeka mogao spasiti onaj kojii ga je stvorio. Kao što je Riječ sazdala čovjeka, ona ga je »trebala« 33 i otkupiti. Nisenac spasiteljsko djelo zamišlja kao čovjekov povratak »liku« što ga je imao »od početka«. Čovjeka treba »ponovno preinačiti« i tako urediti počela od kojih je sastavljen da bi imao »ljepotu« koja ga je krasila »od početka«. Logos je došao m e đ u ljude da bi čovjeka »opet pozvao na milost« koju je imao »na početku«. 84 Jednost

ljudske

naravi

Gotovo svi Grgurovi istraživači 35 upozoravaju da je nisenski bas/kup nekako neobično poimao ljudsku narav. Pri tom je teško odrediti koji je filozofski sustav na n j utjecao. Može se pomišljati na Platonov nauk, stoičku misao i Aristotelova izlaganja. Grgur je u svakom slučaju smatrao da svi ljudi posjeduju samo jednu narav. Na to se često vraća i gotovo da je to bitna značajka njegove antropologije. Nisenac uči da je Bog stvorio narav koja se zove »čovjek«. U njoj j e već od početka obuhvaćen čitavi budući ljudski rod. Narav, zvana »čovjek«, prenosi se rađanjem. Svaki pojedinac ima dijeila u jednoj t e istoj naravi. Ona se na jednaki način i u istoj mjeri nalazi u svim ljudima. Stoga se, strogo govoreći, ne bi smjelo govoriti o »ljudima« već o »čovjeiku«. U pojedinim ljudima nazočna je brojem ista ljudska narav. Temelj naravnoj ljudskoj jednosti Grgur dijelom vidi u našoj duhovnosti. Svi ljudi u sebi posjeduju jedan te isti duh. Bog je u sve udahnuo svoj dah i tako su postali »živo biće« (Post 2,7). Bis31 8,3; 8,7; 35,7; 35,8 32 37,2; 35,8; 8,5; 8,8 33 8,20

34 8 3 * 8 7 * 8 14 * 8 19 35 Usp. J.' DANIŽLOU, Notes, 46.121.122; M. CANEVET, Grćgoire, 1001; P. ZEMP, Grundlagen, 139-149; J. LEBON, Consubstantiel, 632-682; J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 632; J. GROSS, Divinisation, 230; W. VOLKER, Gregor, 51.52; J. P. JOSSUA, Salut, 20; J. GALOT, Ršdemption, 191; H. U. von BALTHASAR, Prćsence, 23.24; A. LUNEAU, Histoire, 164-167; D. L. BALAS, Unity, 275-281; R. M. HUBNER, Verfasser, 463-490; J. BARBEL, Gregor, 156-157.104.

36

kiup iz Nise ipak ne zaboravlja da postoji veliki broj ljudi u kojima je ostvarena ista narav. Razlike medu njima zasniva na tijelu koje je u pojedincima različito, mada je i ono u svima jedno jer potječe od istoga »praha« (Post 2,7). Ali u istome su »prahu« u pojedinih ljudi »vlastitosti« različite. Različitosti, uza sve to, ne priječe da su svi ljudi međusobno »istobitni«. U svima se podjednako ostvaruje ista duhovna ljudska narav kao što se i tijelo svih sastoji od istih materijalnih počela. Grgur i u Velikoj katehezi naznačuje da su svi ljudi jedna ljudska narav. Tvrdi da je »čitava ljudska narav jedno živo biće«.36 Vidjet ćemo da je Nisenac dobar dio svojih teoloških tvrdnja izvodio iz osvjedočenja da su svi ljudi zapravo samo »jedan čovjek«.

se 32,4

37

ŠESTO

POGLAVLJE

PITANJE UTJELOVLJENJA

Prigovori

protiv

Utjelovljenja

Grgurovi poganski i židovski suvremenici posjedovali su protiv mnogih kršćanskih istina priličan broj prigovora. I dok su neke dogme kako-tako ipak prihvatili, Utjelovljenje su u cjelini odbacili.1 Počevši s filozofom Celzom, sve se više gomilaju primjedbe na račun toga otajstva. Skupio ih je i izrazio Porfirije u djelu Protiv kršćana. Pogani su otklonili Utjelovljenje jer nisu mogli prigrliti t v r d n j u Ivanova evanđelja da je Isus iz Nazareta »Riječ postala put« (Iv 1,14). To je za n j i h nešto nečuveno i donekle u sebi protuslovno. Riječ je za Grka najsvetija, najuzvišenija i najbožanskija zbilja, a put nešto najprezrenije, Izvor je svake bijede i nevolje. Čovjeku je tuđa jer je čovjek osoba tek po duhu i pameti. Stoga poklonik grčke misli ne može zamisliti da je Riječ postala tijelom pa dosljedno i otklanja kršćanstvo. Istina je da su ponekad grčki umnici govorili da su bogovi prerušeni u ljude silazili na zemlju, ali opće grčko poimanje to odbija kao nedostatak, pad i manu. Bog je na nebu i tamo mora stajati. On ne može sići na zemlju. Jedino je čovjek sposoban da se vrati u božanstvo. Uvjet je da se odjeli od puti. Kršćani, naprotiv, tvrde da se i Riječ »ušatorila« među ljudima, »postala put« (Iv 1,14) te da u Kristu tjelesno »obitava punina božanstva« (Kol 2,9). Polazeći od svojih pretpostavaka, pogani, po Grgurovim zabilježbama, izjavljuju da su »nezadovoljni oblikom« kojim je u Evanđelju Bog »posjetio ljude«. 2 Za njih je čitav Kristov život nedostojan Boga i »slabi vjeru« u Boga. Pogani su se naročito okomili na t v r d n j u da je Riječ »rođenjem« unišla u »ljudski život«. 3 Razlog je tome t a j što su, začudo, kod čovjeka najviše pre12 Usp. 9,1. 28,2; 9,3; 9,1 3 28,1

38

zirali začeće, boravak u majčinu krilu i sami čin rođenja. Grgur je, sve i skidajući svaki rug sa svega što je ljudsko, uzalud isticao da je Isusa začela Djevica i da ga je kao Djevica rodila. Pogani su tvrdokorno nijekali kršćanstvo zbog toga što se u našoj vjeri uči da se Riječ rodila kao čovjek. Također su postavljali pitanje kako Kristovo ljudsko tijelo kao omeđena zbilja može »obuhvatiti beskrajnost« božanskoga bića. 4 Bilo im je, nadalje, zagonetno što se Riječ htjela »pomiješati s nečistoćom naše naravi«. 5 Još je poganima bilo teže prihvatiti da je Krist prigrlio ljudsko »trpljenje« i na k r a j u života »okusio smrt«. 6 Čitav kršćanski govor o Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu poganima se pričinjao nelogičnim Božjim postupkom. Stalno su isticali da je Božje djelo u Isusovu životu neka vrst »duge stranputice«, »zaobilazni put« i prava pravcata »zaobilaznica«. Sve to, po poganima, Bogu nije trebalo. Čovjeka je mogao spasiti »odlukom« svoje volje. Trebalo je da se posluži »naređenjem« jer mu na raspolaganju stoji »preobilje moći«.7

Odgođenost

Utjelovljenja

Grgur ipak na zaseban način vodi računa o primjedbi naobraženih pogana koji su kršćanske mislioce stavljali pred poteškoću duge odgođenosti Kristova dolaska na svijet. Govorili su: ako je Isusovo djelo promijenilo svijet i spasilo čovjeka, »zašto je Bog tako dugo odgađao dobročinstvo« i »zašto nije zlu, dok je bilo na početku, sprječio umnažanje i širenje«. 8 9

Prigovor nije nov. 9 U biti dolazi iz poganskoga poimanja vremena, povijesti i Božjega odnosa prema svijetu. U grčko-rimskoj filozofiji držalo se da je svako dobro postojalo već na početku svijeta. Iskon je bio »zlatno doba«. U povijesti se ne može dogoditi ništa presudno novo. Vrijeme ili stoji ili je ponavljanje već minuloga i onoga što je negda bilo. Zato pogani nisu bili sposobni prihvatiti kršćansku novinu. Nije im bilo jasno da Bog može progovoriti »u dane« (Heb 1,2) kada se ozbiljila »punina vremena« (Gal 4,4). U poganski misaoni svijet nije ulazila kršćanska poruka o Bogu koji je napokon u punom dosegu progovorio u životu i djelu 4

10,1

5 14

« 16,1; 32,1 7 15,4; 17,1; 19 ; 32,1 8 29,1 9 USD. J. DANISLOU, Stre, 186-204; Notes, 104; Comble, 27-45; J. R. BOUCHET, Vocabulaire. 622-623; A. LUNEAU, Histoire, 169-170; J, BARBEL. Gregor* 166-169.

39

jedne određene povijesne osobe koja je živjela u datom trenutku na posve omeđenome 'prostoru. Tu je polazište ovdje naznačene njiihove napomene. Razumije se da kršćanski teolozi nisu poganima ostali dužni odgovora. Učiniše to pisac »Pisma Ddognetu«, Irenej i Origen. Svi su oni razmišljali o smislu vremena koje prethodi Utjelovljenju. Vjerojatno su pri tom bili nadahnuti Pavlovom riječju o Zakonu kao »odgojitelju« (Gal 3,29) koji je vodio Kristu. Učili su, naime, da je pretkristovsko razdoblje zapravo duga priprava za Gospodinov dolazak. Isticala su da je trebalo da u čovjeku najprije nikne čežnja za Otkupiteljem. Spasenje je dar koji se slobodno prihvaća. Čovjek ga može željeti i s radošću prigrliti. Čovječanstvo se, dakle, moralo polako spremiti kako bi bilo u stanju razumjeti veliki Božji zahvat u ljudsku povijest. Neznatnija su čudesa pripremala ljude na najveći događaj: Božji osobni ulazak u ljudski život. Tako su ranii kršćanski teolozi opravdavali i razjašnjavali činjenicu da je Utjelovljenje odgođeno za kasnije vjekove, a nije se odmah zbilo pošto je čovjek sagriješio i pao u zlo. I Grgur pozna navedeno obrazloženje. Ponekad ga, mada rijetko, naznačuje u svojim spisima. Ali u tumačenju predinkarnacijskoga razdoblja pretežito je krenuo drugim putem. Oslanjao se na Dj 17,30 gdje se razdoblje p r i j e Krista naziva »vremenom neznanja«. U Rim 3,9 čitao je da su priije Utjelovljenja svi ljudi bili »pod grijehom«. Isti pesimizam dijeli psalmist kada veli da »nitko ne čini dobro« (Ps 13,3). Grgur je izrijekom naznačio da Bog nije smjesta nakon čovjekova pada uništio zlo jer je »čekao« da se »u naravi« u koju je unišla »bolest zloće« očituju svi oblici zla i da » n i j e d a n « ne »ostane u n j o j sakriven«. Spasenje nastupa »kada zloća dosegne konačnu m j e r u i više nema nijednoga oblika zla što ga ljudi nisu počinili«. Tada je Bog po Kristu »izliječio bolest«, a ne »na njezinom početku«. Učinio je to, pošto je zlo »prispjelo do vrhunca snage«. Tada je »iscjeljenje« moglo »zahvatiti sve što je bolesno«.10 Po Grguru, dakle, Bog čekaše da zlo iskaže svu svoju moć i posve se ostvari da bi jednim zahvatom u cjelina uništio tu ljudsku kob. Tako je trenutak Utjelovljenja otajstveno odredila punina zla. Grgur je držao da zlo mora dosegnuti svoj konačni stupanj jer je počinitelj zla — čovjek — u svemu ograničen pa i u griješenjuStoga zlo mora imati određeni broj oblika i kada to postigne, nužno se ponavlja. Lijek je pak, misli Nisenac, učinkovit kad se bolest u punini razvije. Zato je čovjekov Liječnik pričekao da se pokažu svi izdanci zla. Utjelovljenje je odgodio do »punine zla«. i0

40

29,2; 29,4

Vidimo, prema tome, da Grgur pesimiistički vrednuje vrijeme što je prethodilo Otkupljenju. Ono je, po njemu, prvenstveno očitovanje ljudske slabosti. Valja priznati da misao nije daleko od načina kako je Pavao, makar dijelom, shvatio značenje starozavjetnoga Zakona. Grijeh

prekoračuje

Utjelovljenje

Pogani se ipak nisu dali zbuniti Grgurovim umovanjem. Dobacivali su da je »ljudski život i nakon obavljenoga liječenja još uvijek prepleten grijesima«. 11 Pripominjali su da se svijet nije promijenio ni poslije Isusova dolaska. Grijeh i zloća i dalje traju. Ni kršćani nisu bez mane i poroka. Grgur je smjelo odgovorio i na tu primjedbu. Učio je da se samo površnome promatraču čini da se s Kristom nije ništa izmijenilo među ljudima. Tko bolje motri, vidi da je nastala temeljita promjena. Zlo je u korijenu svladano. Tko se sjedini s Kristom, može živjeti čestito. Ali kao što se zlo polako širilo polazeći od prvotno sićušnog zametka, jednako je i s dobrom što ga je donio Isus. Ono se ne da uništiti, a širi se polako. Neprimjetno prelazi s čovjeka na čovjeka. Međutim, pobjeda je u svakome slučaju osigurana. Izvojevao ju je Spasitelj. Nitko je neće iščupati iz svijeta. Grgur je svoju misao oprimjerio usporedbom sa zmijom. Veli: »Kada zmiji zadamo smrtni udarac u glavu, s glavom odmah ne ugibaju članci što dolaze iza nje. Glava je mrtva, ali rep još uvijek živi svojom vlastitom snagom i ne gubi životno gibanje.« Nisenac dodaje »Isto opažamo i kod zla. Ono je pogođeno smrtnim udarcem, ali svojim ostacima još uvijek remeti ljudski život«.12 Otuda nastaje čudni položaj kršćanina. Nalazi se na prijevoju dvaju svjetova. Stari je vijek za n j po Kristu uminuo, ali on ipak još uvijek osjeća zla nagnuća. Međutim, u pobjedu ne sumnja jer v j e r u j e da je Krist »šatro glavu zmiji« (Post 3,13). To ne znači da je kršćaninu ušteđena borba protiv »ostatka zla«.13 Ali to je ratovanje njegov doprinos pobjedi nad »zmijinim sjemenom« (Post 3,15) i temelj njegove plaće na nebesima. 14 Grgur uz spomenute prigovore naznačuje u Velikoj katehezi da su pogani, općenito govoreći, pitali »iz kojega se razloga Bog snizio« u Utjelovljenju ' zašto se »pojavio među ljudima«. Njih, " 30,1 « 30,1 13 30,1 « Usp. J. DANIČLOU, Notes, 104; 125,128; £tre, 186-204.

41

drugim riječima, zanimaše »razložitost« 13 Isusova dolaska na svijet. Grgur je odgovarao da se Bog utjelovio iz »brige za ljudsku narav«. Kao neposredni povod Utjelovljenju naznačivao je Božje » čo v j ekol jubl j e«.16 Nasuprot svim poganskim i židovskim pritužbama protiv Utjelovljenja Grgur u Velikoj katehezi pokazuje da se ono dobro slaže s Božjim vlastitostima i da je izraz višnje dobrote, mudrosti i pravednosti. Utjelovljenje je ne samo moguće već i opravdano. Očituje Božju moć. Kese ga sva obilježja ljepote. Pozitivno

izlaganje

Grgur je u nekoliko navrata 1 7 pisao o kristološkim pitanjima, Pri tom se redovito zanimao za spekulativni dio Kristova otajstva. U Velikoj katehezi o Utjelovljenju govori prvenstveno kao katehet i propovjednik. Izbjegava suptilna raspravljanja. Više ima pred očima povijesno ostvarenje Utjelovljenja i njegovo spasovno značenje. Uza sve to glavninu je djela posvetio kristološkoj i soteriološkoj problematici. U Velikoj katehezi imamo uravnoteženu kristološku misao koja služi na čast svome autoru.

1. Potpunost obiju naravi Čini se d a je Grgurov način govora o Kristu bio u svoje doba napadnut. Prigovor je, po svemu sudeći, dolazio iz apolinarističkih krugova. Grguru su spočitavali da tobože uči kako u Kristu postoje »dva sina«: Sin Božji i Sin čovječji. Pritužba je, iako neosnovana, Nisenca potaknula na oprez. Stoga kada naznačuje Osobu koja je postala čovjek najradije govori o Kristu i Gospodinu, a izbjegava nazive Sin, Božji Sin i Riječ. Misli da tako otklanja i najneznatniji prizvuk nauka o »dvama sinovima«. Grgur se ipak ne boji reći da se u Kristu utjelovila Riječ koja je Bog i koja postoji kao zasebna božanska hipostaza. Ona je stvorila čovjeka. Ona ga i otkupljuje. Krist je, razumije se, postao čovjekom posredstvom ljudske naravi. Kako pak Grgur drži d a se čovjek sastoji od tijela i duše, bez oklijevanja uči da je Krist po utjelovljenju posjedovao oba temeljna čovjekova sastavna dijela. Time je otklonio učenje po ko15 16

14; 15,1 15,2; 15,1 i? Usp. M. MANDAC, Grgur. Spis o djevičanstvu, 26-27.

42

me Isus nije imao pravo ljudsko tijelo. Gnostici su, naime, kako znamo, tvrdili da je Krist bio samo prividno ljudsko biće. Tek je kroz Mariju prošao, ali od n j e nije ništa uzeo. U n j e m u nije kolala naša krv. Nije posjedovao ljudske puti. Vjerojatno su se ti krivovjernici stidjeli činjenice što se Bog rodio. Grgur je odgovorio da u rođenju nema ništa nečasno te se zato pristoji Bogu. Drugi su, također oklijevajući s obzirom n a Isusovo tijelo, smatrali da je Krist uzeo nebesko tijelo 18 jer je dostojnije i u njemu se pojavio na zemlji. I tu je t v r d n j u Grgur zanijekao. Naznačio je da je svako tijelo jednako daleko od Boga. Stoga za Krista ne bi bilo ništa hvale vrednije da se umjesto ljudskim tijelom zaogrnuo nebeskim. Uostalom, takvo Utjelovljenje, po Grguru, ne bi imalo smisla. Grijeh nije bio na nebu već u svijetu. Zahvatio je čovjeka. Nastanio se u ljudskoj puti. G r g u r otuda zaključuje da je za čovjekovo ozdravljenje bilo nužno da Krist prigrli pravo i nepatvoreno ljudsko tijelo. Nisenski biskup u kristologiji nije zanemario ni ljudsku dušu. Shvatio je da Krist i n j u treba imati jer bez n j e nema ljudskoga bića. Mi pak znamo da su mnogi teolozi, Grgurovi suvremenici, krzmali kad je u pitanju Isusova ljudska duša. Nisu bili načistu da li je Gospodin uopće uzeo dušu ili ju je u njegovu tijelu zamijenila Riječ. Čak ako su i priznavali da je Krist posjedovao dušu, nisu joj pripisivali gotovo nikakvu otkupiteljsku ulogu. 19 Grgur, naprotiv, bez sustezanja uči da Krist ima ljudsku dušu i da je ona nužna za otkupljenje. Smijemo, dakle, zaključiti da je Krist, po Grguru, uzeo cjelovitu ljudsku narav, dušu i tijelo. Ta narav nije u sebi bila ničim iznimna ni posebice odlična. Jednaka je svakoj drugoj ljudskoj zbilji. Krist je uzeo od ljudi što je kod njih zatekao kad se nastanio među nama. Njegova je put istovjetna sa svakim drugim ljudskim tijelom i duša poput svake druge ljudske duše. G r g u r dosta često Kristovu ljudsku narav naziva »čovjek«. Ponavlja da je Krist »uzeo čovjeka«. Grgur »uzetoga čovjeka« ponekad naprosto zove »čovjek«. Ali ga također oslovljuje »Gospodinov čovjek«, »čovjek odozgo«, »Božji čovjek« i »Kristov čovjek«. Sličan je naziv »bogonosna put«. 20 Nisenac svim tim izrazima želi reći da je Krist pravi i potpuni čovjek koji posjeduje sve što se odnosi n a ljudsku bit. Moramo ipak nadodati da će takvi izričaji kasnije u kristologiji postati sumnjivi pa čak i krivi. Oštro ih je u sukobu s Nešto rij em osudio Ćiril Aleksandrijski. Držao je da 18 19 20

27,3-4 Usp. M. MANDAC, Pisma, 68-71. 11,1; 11,2; 16,9; 26,4; 10,4; 25,1; 27,3; 32,4; 37,2; 37,4; 37,9

43

uključuju nauk po kome bi Krist najprije bio čovjek u koji se tek naknadno nastanila Božja Riječ. Otada, i tako shvaćeni, spomenuti izrazi kao naznaka konkretne Kristove ljudske naravi nisu više u uporabi u Crkvi. Zaista mogu voditi u zabludu. Ali Grgur je bio posve u pravu kad ih j e on upotrebljavao. Shvaćao ih je drukčije nego nestorijevski teolozi. Za njega su naprosto naznačivali da Krist posjeduje pravu ljudsku zbilju. Grgur se poslužio još jednim izrazom koji će kasnije biti osuđen. Tvrdio je da Isusova ljudska narav ima svoj vlastiti prosopon. Riječ prdsopon već je bila udomaćena u trojstvenoj teologiji gdje se uvriježilo govoriti da su u Bogu »tri prosopona«. Očito je da se tada riječ prdsopon shvaća kao naznaka za pojam osobe. Prdsopon, doduše, može značiti zaebnu jedinku u određenoj vrsti bića, ali također služi kao izraz za »krinku«, »krabulju«, glumačku »ulogu« i naprosto ljudsko »lice«. Grgur, dakle, tako mnogoznačnu riječ p r i m j e n j u j e na Isusovu ljudsku narav. Drži da to mora učiniti. Kada Isusova ljudska n a r a v ne bi bila zasebni prosopon, Krist bi, uzimajući ljudsku bit, sa sobom sjedinio svukoliku ljudsku narav. Grgura je, prema tome, sililo njegovo poimanje ljudske naravi da Isusovu čovještvu prizna zasebni prosopon. Predaja ga u tome neće slijediti. Čak će u nestorijanskim sukobima biti zabranjeno govoriti o ljudskom prosoponu u Kniistu. Takav govor uključuje nauk o dvjema osobama u Kristu. Isus ima samo jedan prdsopon. To je osoba Riječi. Grgur Iusovu ljudsku n a r a v također naziva »hipostazom«. I to će biti otklonjeno poslije Efeškog sabora. Riječ će se tada upotrebljavati kao oznaka za osobu i s pravom će se govoriti da j e u Gospodinu jedna »hipostaza«, i to »hipostaza« Logosa koja uzima ljudsku bit i u sebi je uosubljuje. Ljudsko u Kristu nema svoje osobe. Međutim, u Grgurovo vrijeme izričaj »hipostaza« još uvijek ima dvostruko značenje. Osim što znači zasebnu zbilju koja je osoba, ako je razumna, »hipostasds« označuje nešto što zaista postoji. Po Grguru, Isusovo ljudstvo nije nešto eterično, maglovito i prividno već istinska ljudska put i prava duša i zato »hipostaza«. Gotovo ne treba ni spominjati da je biskup iz Nise osvjedočen d a Riiječ u Utjelovljenju nije izgubila ništa od svoje božanske biti. Stoga Grgura držimo za teologa dviju potpunih naravi u Kristu. Ali on ni začas ne dvoji o jednoti Kristove osobe. Toliko je u to uvjeren da o tome uopće ne raspravlja. Za n j se ta istina po sebi razumije. Nama bi ipak bilo drago da je i o tome pisao. Bilo bi to, zacijelo, od velike koristi za krastologiju narednoga teološkog naraštaja. 44

2. Kristološko sjedinjenje Grgur je razmišljao i o načinu na koji su u Kristu sjedinjene božanska i ljudska narav. To će, istina, postati predmetom dubokoga i svestranoga teološkog istraživanja u idućem stoljeću. Čak će biti prijepornim pitanjem između tadašnjih vodećih teoloških škola u Antiohiji i Aleksandriji. Problem će riješiti dva opća sabora — u Efezu i Kalcedonu. Ali pitanje je već postavio Apolinar te ne na n j morao osvrnuti i Grgur. Nisenac je bio svjestan da kod Utjelovljenja stoji pred otajstvom. Isticaše da je sjedinjenje u Kristu »neizrecivo« i »neiskazivo«. Stoga se kršćani suzdržavaju od istraživanja »kako« se Utjelovljenje zbilo. To je nedostupno i premašuje razum. Ne smije se, dakle, ni »pomisliti« da se može odgovoriti n a pitanje »kako« se dogodilo sjedinjenje u Kristu. T a j »kako« ne »spada u opseg spoznaje«. Mi »ne uspjevamo uvidjeti način kako je božansko primiješano s čovjekom«. 21 Grgur je, usprkos svemu, o tome misteriju temeljito razmišljao i pružio stanoviti odgovor na njegovu tajanstvenost. Držao je da je u Kristu došlo do sjedinjenja božanske i ljudske naravi. Sjedin j e n j e se odigralo n a razini naravi. I to je od presudne važnosti jer je t a j dodir dviju naravi početak i vrelo našega spasenja. Božanstvo je moralo dotaknuti našu bit da bi Otkupljenje bdio cjelovito. Grgur uči da se Riječ neposredno sjedinila i s tijelom i s dušom. On, prema tome, otklanja kristologiju u kojoj se govorilo da se Riječ izravno sjedinila samo s dušom i tek njezinim posredstvom s tijelom. Krist je, po Grguru, Riječ koja se sjedinila sa stvorenom dušom i tijelom koje potječe od Djevice. Razumije se da je Nisencu valjalo naći pogodne riječi kojima se dade izraziti sjedinjenje božanskoga i ljudskoga u Kristu. On se u t u svrhu služio s nekoliko terminoloških skupina koje dolaze iz različitih vrela. Grgur često 22 ponavlja da se u Kristu božanstvo putem »miješanja« spojilo s ljudskim. Napomenimo da pojam »miješanje« potječe iz stoičke filozofije. Stoici su tvrdili da je »miješanje« postupak u kome se pomiješane naravi međusobno proniču i prožimlju. Tako tvore cjelinu, ali sastavnine pri tome ne gube svoje bitne značajke. Grgur se, dakle, poslužio stoičkom slikom da izrazi 21 22

16,6; 11,2; 11,1 14; 11,1; 27,1; 16,6; 27,1; 37,12; 37,8

45

jedinstvo u Kristu. Ona mu omogućivaše tvrditi da je Krist cjelina u kojoj su najuže povezane dvije raznovrsne naravi koje pri »miješanju« n e gube svoje osnovne obilježbe. Nisenac drži da se ljudska narav u Kristu po »miješanju« s božanstvom u neku ruku rastopila u božanskoj biti. Misao je oprimjerio odnošajem kapi octa prema oceanu. Kapljica octa, izlivena u more, nestaje u oceanu. Tako je nekako s ljudskom naravi u odnosu prema božanstvu. Ta će usporedba postati slavna u doba monofizitskih rasprava. Monifiziti će se na n j u pozivati kao na dokaz. Ali će to biti iskrivljivanje Grgurove namjere. Već istaknusmo da je Nisenac bio odlučni diofizit i zato je svako rnonofizitsko prizivanje na n j krivotvorina. Grgur je riječju »miješanje« i sličnim izrazima želio zapravo reći da je ljudsko u Kristu najuže i neodvojivo vezano uz božansko. Grgur posiže također za izrazima »doći u dodir« i »vezati«23 da bi izrekao kristološko sjedinjenje. Upotrijebio je i imenicu »spajanje« 24 koju će kasnije osuditi Ciril Aleksandrijski. Pričinit će se nezgodnom jer nedovoljno ističe dubinu i posvemašnjost sjedinjenosti božanskoga i ljudskoga u Kristu. Ostavljat će mogućnost da se pomisli kako je ljudska n a r a v povezana i pripojena s Riječju samo nekom moralnom svezom. Jednako će i navedeni glagoli postati sumnjivi. Grgur je pak sve te riječi upotrebljavao držeći da dobro naznačuju Božju naklonost i silaženje prema ljudskome biću. Poslužile su mu da izrazi božansku snishodljiivost koja posebice dolazi do izražaja u Utjelovljenju. Tu je božansko stupilo u dodir i dotaknulo ljudsko u svoj njegovoj udaljenosti od Stvoritelja. Novu skupinu izraza za kristološko sjedinjenje Grgur oblikuje polazeći od Pavlove izreke »uzevši« u Fil 2,7. Grgur piše da je Riječ »uzela«25 ljudsko. Uz to govori o »uzimanju« i »primanju« ljudske naravi. Pravu Grgurovu n a m j e r u razabiremo u prijedlozima »gore« (and) i »k« (pros) što ih je dodao Pavlovoj jednostavnoj riječi. U Grgura susrećemo glagole »podignuti uvis« »na sebe uzeta« te imenice »ponovno primanje« i »uzimanje k sebi«. Naglasimo da navedene izričaje rijetko u kristologiji čitamo prije Grgura, a on ih je posijao po svim svojim kristološkim ulomcima. Grgur u skladu s Pavlom u Fil 2,6-11 ističe da Riječ uzima ljudsko da bi ga »gore« uzdignula i privukla »k« sebi. Utjelovljenju je cilj 23 15,7; 16,2 24 Riječ je o glasovito-m i z r i č a j u synšpheia. Usp. M. MANDAC, L'union christologique dans les oeuvres đe Thćodoret antćrićures au cocile d'£phfese 9 u EThL 47(1971), 85. 25 16,8; 16,9

46

da se uzvisi ljudska narav. Bog je »uzima« da bi je sjedinio sa sobom i tako proslavio. Svrha je kristološkoga »uzimanja« proslavljenje ljudskoga božanskom slavom. Grgur je u kristologiji rabio i riječ »sjedinjenje«. 26 Ona je n a j bolji i najjači izraz kojim se određuje povezanost i blizina ljudskoga i božanskoga u Kristu. Riječ »jedinstvo« prevladat će u kristološkoj termilogiji. Kristova se ljudska narav u Utjelovljenju »sjedinjuje« s božanskom. Grgur je n a temelju izričaja kojima je označio odnos ljudskoga i božanskoga u Kristu bio ovlašten govoriti da je Bog u »zajedništvo s našom naravi« i »bio dionik ljudskoga«. 27

3. Posljedice sjedinjenja Polazeći od naznačenoga načina kristološkoga sjedinjenja, Grgur je izvukao nekoliko zaključaka u odnosu na Kristove naravi. Isticao je da božanska i ljudska narav čuvaju svoje vlastitosti. 28 Sva obilježja što krase te dvije biti svojina su Kristova u njegovu zemaljskom životu. Ali budući da je Krist jedna osoba, postoji uzajamni utjecaj jedne naravi na drugu. Božanstvo je prigrlilo Kristovo poniženje. Već je Pavao govorio o »kenozi« u Fil 2,7. Nešto od toga preuzima i Grgur. Istinska je kenoza to što je Bog prisvojio sva Isusova poniženja. Ali kenoza je i u tome što Krist nije na zemlji živio u počastima koje mu pripadahu kao Bogu već se vladao poput Sluge koji pati. Apostol je zabilježio: »Iako je bio bogat, zbog nas je postao siromašan« (2 Kor 8,9). Grgur se pitao za dobrobit što ju je imala Isusova ljudska narav radi sjedinjenosti s božanstvom. Ovdje je njegova misao složena i ponešto neobična. Držao je da se položaj Isusova ljudstva donekle mijenjao u odnosu na božanstvo. Bilo je, dakako, posvećeno u samome trenutku kristološkoga sjedinjenja. Posvetila ga je »milost« koja je u »njemu boravila«. 20 Ipak se to posvećenje uvećavalo i postajalo temeljitije. Bivalo je kroz Isusov zemaljski život dublje i sve to opsežnije. Svu je puninu i širinu dobilo tek u uskrsnuću. Tada su se n a Isusovo tijelo u cjelini protegnule božanske vlastitosti. Grgur ima pred očima Apostolove tvrdnje u 1 Kor 15,42-44 gdje se Isusovu uskrslome tijelu pripisuju božanske vla-•« 10,4 27 13 3* 15 2' 23 1* 32 2 O Grgur-ovoJ kristologiji, usp. J. DANlELOU, Notes, 101-128; Christ, 370-377; Toten, 156-158; J. LlEBAERT, Incarnation, 158-162; Vocabulaire, 537-550.566-579; J. J. LYNCH, Prdsopon, 728-738; J. propos, 161; J. BARBEL, Gregor, 129-133; 140-142; 151-153; 166-169; 29 37s9; 37,10

A. GRILLMEIER, J. R. BOUCHET, LEBOURLIER, A 171-173.

47

stitosti »neraspadljivost«, »slava«, »sila« i »duh«. Tek na Uskrs Gospodinovo tijelo dobiva puni udio u svojstvima Rijeci. Gotovo da tada prestaje biti obična ljudska put. Grgur tu među ipak nije prekoračio. Zapravo priznaje da malo što zna o Kristovu proslavljenom tijelu. Na temelju Dj 2,36 smatra da je Bog kroz uskrsnuće Isusovu ljudsku narav »učinio Gospodinom i Kristom«. Tada se u Isusovu ljudstvu zbilo posljednje »preinačenje« i »posvojenje«. 30 Grgur veli da se »tijelo preobrazilo u božansko dostojanstvo, budući da je u njemu boravila Riječ koja je Bog«. Ono se u uskrsnuću »pobožanstvenilo«. 31 Kada se Isusova ljudska narav »oslobodila smrti, miješanjem je s božanskim postala božanska«. 32

««

Zl,9

81 35,1 32 25,2

48

SEDMO

POGLAVLJE

OTKUPLJENJE Novozavjetnu soteriologiju možemo, kako se zna, svesti na tri tipska oblika. Pavao je prvenstveno isticao spasitijsku vrijednost Isusove smrti, njegova uskrsnuća i nebeskoga proslavljen]a. Čitav je kršćanski život promatrao pod znakom Gospodinova dolaska u slavi kada se ima dogoditi »kraj« (1 Kor 15,24). Apostol se u svome naviještanju malo osvrtao na spasenjsko značenje Kristova rođenja i njegova ovozemnog života. Čak naglašuje da nije poznavao Krista »po tijelu« (2 Kor 5,16). Sinoptička je predaja pokazivala otkupiteljsku vrijednost običnih Isusovih ljudskih čina i njegove riječi. Stoga nam opisuje Gospodinov boravak na zemlji i njegovu propovijed. Tek je Ivan u nekoliko navrata istaknuo soteriološko značenje Utjelovljenja. To se prije svega odnosi na njegove tvrdnje u uvodu u Evanđelje. Ivan je zabilježio da je Riječ »postala put« (Iv 1,14) kako bi svako tijelo posredstvom Utjelovljenoga steklo milost i otkupljenje. Imajući pred očima cjelokupni Kristov boravak među ljudima, Ivan veli da je vrelo »života« (Iv 1,3-4). Inače smijemo reći da u Novome zavjetu spasenjska uloga samoga čina Utjelovljenja nije naročito osvijetljena i naglašena. Svi se novozavjetni soteriološki oblici, iako nerazmjerno, nalaze i u Grgura iz Nise,

1 Spasovno značenje Utjelovljenja Grgur iz Nise kao malo tko prije, a i poslije, njega naglašuje spasenjsku korist Utjelovljenja. 1 Po njemu, otkupljenje se već gotovo u cjelini obistinilo u Utjelovljenju. Preostali spasenjski čini konačni su razvitak onoga što se zbilo kada je Riječ postala čovjekom. Grgur naznačuje da se »božanska narav sjedinila s našom da bi spasila ljudski rod«. 2 U Utjelovljenju se ozbiljuje svrha či« Usp. J. P. JOSSUA, Salut, 20.21; J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 614-630; B. STUDER, Soteriologie ,142; W. VOLKER, Gregor, 50-52; R. M. HUBNER, Einheit, 95-101; J. GALOT, Redemption, 191.192. ^ 19

49

tavoga Kristova zahvata u povijest. Tada se ostvaruje ljudsko pobožanstvenjenje. Grgur bilježi.* »Bog se pomiješao sa smrtnom naravi da bi ljudsku narav po zajedništvu s božanstvom pobožanstvenio«.3 Utjelovljenje je, po Grguru, svadba na kojoj se slavi vjenčanje Božje Riječi s ljudskom biti. Tada je ustanovljena Crkva, Kristovo otajstveno tijelo. Isus je, doduše, u Utjelovljenju prigrlio jednu zasebnu ljudsku narav, ali po n j o j je stupio u dodir sa svakim ljudskim tijelom i dušom. Spasenje, proizašlo iz Utjelovljenja, proteže se na svaki ljudski bitak. Svaki je čovjek u Utjelovljenju već dotaknut milošću. Nisenac je taj svoj nauk potvrđivao prvenstveno svojim uvjerenjem da čitavi ljudski rod zapravo posjeduje jednu jedincatu ljudsku narav koja je, kako smo već istaknuli, nepodijeljeno nazočna u svakom pojedinom ljudskom biću. 4 Kada Riječ postaje čovjekom, nužno stupa u dodir sa svakom ljudskom osobom. Ljudska narav što ju je posjedovao Krist veže ga sa svim ljudima. Ono što se u Utjelovljenju dogodilo s Kristovom ljudskom naravi vrijedi za svakoga pojedinca u kome je prisutna ista ljudska n a rav. To doticanje ljudske biti kojim se ona pobožanstvenjuje, jer je dodiruje božanstvo Riječi, vrelo je spasenja za cijeli ljudski rod. Taj način poimanja otkupljenja u povijesti se dogme naziva »fizičkom ili mističkom teorijom«. 5 Naziv je djelomice točan. Nisenac zacijelo uči da »fizički« dodir ljudske naravi, ostvaren u Utjelovljenju, postaje izvorom spasenja. Ali time se, ni po Grguru, ne obistinjuje, gotovo mehanički, spasenje. U hipostatskom je sjedin j e n j u postavljen temelj, položena osnova i pružena mogućnost za otkupljenje svakoga čovjeka. Povijesno, i u zbilji, izbavljenje za pojedinca proizlazi iz čovjekova duhovnog nastojanja. Onaj se spašava tko Utjelovljenje prihvati vjerom, obavlja sakramente i živi u skladu s evanđeljem. »Fizička« teorija koja prevladava u Grgurovoj soteriologiji i koju je on doveo do vrijedne ravnoteže ponekad se, rekosmo, naziva »mističnom«. Želi se kazati da otkupljenje nadasve dolazi iz osobnoga sjedinjenja božanske i ljudske naravi u Kristu. To je pak neistraživi misterij i vrutak cjelokupne kršćanske mistike. Grgur je za svoje shvaćanje otkupiteljskoga smisla Utjelovljen j a tražio uporište i u Svetome pismu. 6 U tu se svrhu pozivao na Rim 11,16 gdje Pavao govori o »prvini« koja posvećuje čitavo »ti8 37,12 4 Usp. R. M. HUBNER, Einheit, 113; J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 581; J. BARBEL, Gregor, 140. 5 Usp. R. M. HUBNER, Einheit, 9-25.96-99; J. DANIfiLOU, Notes, 120-128; J. GROSS, Divinisation, 231; J. GALOT, Rćdemption, 180.195. « Usp. P. ZEMP. Gruiidlagen, 144,211-216; R. M. HUBNER, Einheit, 96-99; H, U. von BALTHASAR, Prćsence, 111=

50

jesto«. Apostol, naime, polazeći od Br 15,19-21, uči da posvećene »prvine« posvećuju cijelo »tijesto«. Ako je posvećen dio, sveta je i cjelina kojoj dio pripada. Po Grguru, Isusova je ljudska narav »prvina«. Kada je n j u u Utjelovljenju posvetila i pobožanstvenila Riječ, isto se protegnulo i na ostalo »tijesto«. Milost je zahvatila čitavu ljudsku narav. U pozadini ovoga učenja zacijelo je nauk o Kristu, Novome Adamu. Snagom zakona solidarnosti i supstitucije što god se događa s Novim Adamom, zbiva se i s vjernicima koji su njegovo tijelo. Grgur se pri tumačenju vrijednosti Utjelovljenja za cijeli ljudski rod poziva i na Kol 1,15 gdje se o Isusu veli da je »prvorođenac«. Izreka je, kako je poznato, teško protumačiva. Arijevski su se teolozi n a n j u pozivali kad su tvrdili da je utjelovljena Riječ stvorena. Po njima, iz Kol 1,15 proizlazi da je Riječ, iako jedinstvena, ipak jedno od mnogih stvorenja. Arijevci su mogli tako govoriti jer su rađanje poistovjećivali sa stvaranjem. Oci su, općenito, izraz »prvorođenac« shvatili kao naznaku za vječno božansko rađanje Riječi. Grgur ga pripisuje Isusovu ljudskom postanju. 7 Krist se, doduše, rodio u »punini vremena« (Gal 4,4), ali u najdubljem smislu riječi on se — prvi u Božjem nacrtu — prvi rodio načinom kakav je Bog bio zacrtao za čovjeka. Tako Krist svojim rođenjem ostvaruje božansku zamisao o čovjekovu rađanju. Grgur rado i ponovljeno ističe da se Isus začeo djevičanski po snazi Duha Svetoga. Na taj se način imao roditi svaki čovjek. Sadašnji oblik rađanja posljedica je pada. Bez Iskonskoga sagrješenja ljudi bi se množili duhovnim načinom. Takvim se rođenjem rodio jedino Krist te je i za to »prvorođenac«. Grgur, nadalje, Utjelovljenje promatra kao produžetak starozavjetnih teofanija. Misao je veoma drevna. Poznavahu je apologeti, Po njima, teofanije nisu Jahvina očitovanja već objavljenje Rijeci. Najveća pak i najvrednija teofanija Riječi jest njezino Utjelovljenje. Grgur uz to ističe da postoji razlika između starozavjetnih teofanija i Utjelovljenja. Teofanije su se događale u korist znamenitih ljudi dok je Utjelovljenje objavljeno priprostom i jednostavnom puku. Štoviše, ono je zbog grešnika u korist njihova otkupljenja. Svrha Utjelovljenja bijaše iscjeljenje ljudske naravi. Nisenac grijeh često naziva bolešću, čovjeka bolesnikom, a Krista našim liječnikom. U tu je svrhu upotrijebio i već spomenutu usporedbu po kojoj ljudsko u Krastu nalikuje kapljici octa koja se izgubila u " Usp. P. ZEMP. Grundlagen, 211-214; U. von BALTHASAR, Prćsence, 111.

51

oceanu Logosova božanstva. Slika, osim što naznačuje način sjedin j e n j a ljudskoga a božanskoga u Kristu, ima i soteriološku vrijednost. Po onodobnom, naime, poimanju ocat, pomiješan s oceanskom vodom, postaje odličan lijek. Grgur s usporedbom želi reći da je Gospodinovo božanstvo odigralo ulogu lijeka za ocat naše naravi. 8 Po Grguru, smisao Utjelovljenja odaje i činjenica što se Krist rodio u špilji. Točno je da o n j o j nema riječi u Evanđelju. Po Luki Isus se rodio u štali i bio položen u »jasle« (Lk 2,7). Apokrifna su evanđelja veoma rano stala govoriti o špilji. Izraz se također čita u Justina. Upotrebljava ga i Origen. Bilo je gotovo neminovno da se betlehemska špilja poveže s Platonovim mitom o pećini. Filozof je, znamo, napominjao da čovjek živi u špilji i zato ne pozna ni svjetlo ni istinu. Valja mu izaći na danje svjetlo, ostaviti špilju i početi živjeti za istinu i po istini. Grgur je prihvatio govor o špilji. Tvrdio je da je Riječ na Božić sišla u špilju i tamu. Tama je ljudski život. Tako se izražava i evanđelist u Iv 1,5. Čovjek je prije Krista živio u grijehu. Stoga mu je život bio taman. Naličio je življenju u špilji u koju ne dopire ni tračak sunca ni svjetla. Iz te ga je tame i špilje izveo Krist kada se sam po Utjelovljenju spustio na ovu mračnu zemlju. Time je obasjao svakoga čovjeka »koji dolazii na svijet« (Iv 1,9). Zato Grgur za Krista kaže da je »Svjetlo koje je zasjalo u tmini«. 9 Razumije se da ima na pameti ponoćni silazak Riječi u špilju ljudskoga života.10 Po Grguru, Isusovo rođenje dokida »grijeh« koji je »zanečistio« sami naš »iskon«.11 Dok se, kako veli Psalmist, svaki čovjek začinje »u grijehu« (Ps 51,7), Krist je začet u čistoći. Ta je čistoća zbrisala nečistoću što nas pritišće »od majčina krila i utrobe« (Iz 48,8; Ps 58,4). Ako se Job pitao: »Tko može učiniti čistim onoga koji je začet iz nečista sjemena« i odgovorio posve odlučno »nitko« (Job 14,4), kršćanin zna pozitivan odgovor n a to kobno pitanje. U Isusovu je Utjelovljenju dokinuta iskonska nečistoća koja je blatila svako začeće.

2. Soteriologija Gospodinova zemaljskog života Grgur u Velikoj katehezi ne govori rijetko o Isusovu smrtnome životu. 12 Ali ni on poput ostalih teologa svoga vremena ne raz8

Usp. J. R. BOUCHET, A propos, 587. »10 24,4 Usp. J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 625-627; J. DANlELOU, Etre, 165-174. " 27,1 12 Usp. 23,2.

52

misija o tome da li je taj život otkupiteljsko djelo. Pod tim kutom nije promatrao Isusov prolazak zemljom. Ipak se na jednome mjestu i o tome izjasnio. Držeći da je ljudski opstanak grešan u »čitavoj dužini«, a ne samo u svome »iskonu« i »svršetku«, 13 Grgur ističe da je Isus morao proživjeti cijeli ljudski život da bi ga u cjelini očistio i posvetio. Nisenac od otajstva Isusova života posebice vodi računa o krštenju na Jordanu u kome je Krist postao »prvorođenac među mnogom braćom u (Rim 8,29). Prvi je došao u posjed Duha Svetoga. Isrtma je da Krist svoj ljudski začetak duguje Duhu [Mt 1,16; 1,18; Lk 1,35) ali je Duh opet na n j sišao na krštenju (Mt 3,16) da bi ga odveo u pustinju (Mt 4,1) i s njime bio u cjelokupnom djelovanju sve dok nije u njemu prinio svoj život Ocu (Heb 9,14). Sto se pak zbilo s Kristom kao »prvorođencem na jordanskom krstu« događa se i s preostalom »mnogom njegovom braćom«. Obuzima ih isti Duh i osposobljuje da proslijede Gospodinovo djelo na zemlji. 14

3. Isusova smrt Grgur je posjedovao točan pojam o Kristovu preminuću. Dok su neki teolozi, njegovi sudobnici, Isusovu smrt tumačili kao odvojenje božanstva od ljudske naravi, Nisenac ju je, pravilno, shvatio kao razdvajanje »tijela i duše«.15 Ali, dodavao je, Riječ i poslije smrti na Križu ostaje sjedinjena i s dušom i tijelom. Grgur je otuda izveo važne soteriološke zaključke 10 . S obzirom na Kristovo tijelo, Grgur veli da ono poslije Isusove smrti dospijeva u iskopani grob. Međutim, s tijelom je ostalo sjedinjeno božanstvo i tako ga očuvalo od raspadijivosti. Time je Riječ nadjačala silu koja je svako tijelo snagom smrti vraćala u ništavilo. Podzemljem je do Krista vladao đavao. U svojoj je moći po raspadijivosti držao sve preminule. Taj je zakon dokinulo Gospodinivo tijelo spušteno u zemlju. Tu ulogu Isusova ukopa počinju sve više isticati teolozi četvrtoga stoljeća i zato ukop postaje jednom od točaka Vjerovanja. Isus ukopom silazi pod zemlju. Dospijeva u predio gdje se nalazio svaki čovjek poslije smrti. Tim je k r a j e m po smrti gospodario Satana. U svojoj je ruci držao svakoga čovjeka. Neraspadljivošću svoga tijela Krist je nadjačao tu neprijateljsku silu. 13 27,1 14 Usp. W. VOLKER, Gregor, 56; J. BARBEL, Gregor, 164; A. LUNEAU, Histoire, 157. « 16,7 16 35,4-6. Usp. A. GRILLMEIER, Toten, 156-158; Mit, 180; J. LEBQURLIER, A propos, 161; J. BARBEL, Gregor, 199; J. DANIELOU, Notes, 118-120; Mort, 63-72.

53

Naglašujući značenje Isusova silaska u podzemlje, Grgur doziva u pamet misao već nazočnu u Novome zavjetu. Znamo da je Ivan zabilježio da »tama« (Iv 1,5) nije mogla zadržati u svojoj vlasti Svjetlo. Evanđelist, očito, ima pred očima Gospodinov silazak u »tamu« smrti gdje vladaše Protivnik. Ta sila nije bila sposobna »zadržati« Isusovo tijelo jer je po sjedinjenosti s božanstvom ostalo netaknuto i neraspadnuto. I Pavao je spominjao Kristov silazak »u donje krajeve« (Ef 4,9). Tvrdio je da je Isus sišao »u bezdan« da bi ga otuda »Bog uskrisio« (Rim 10,7; 10,9). Najočevidniji je ipak Petar. Veli da je Isus poslije smrti propovijedao »duhovima u tamnici« (1 Pt 3,19) i >mrtvima navijestio Evanđelje« (1 Pt 4.6). Isusovo polaganje u grob konačna je pobjeda nad Satanom. Stoga se spasenje proteže na čitav ljudski rod. Poslije smrti na Križu Isusova se duša vraća Bogu. Evanđelje bilježi da je pošla »u raj« (Lk 23,43). Tamo ju je uvela Riječ koja je s njome ostala trajno sjedinjena. Krist je sa sobom poveo i dobroga razbojnika (Lk 23,39-43). Time su se prvi put rastvorila rajska vrata zatvorena kada je čovjek istjeran »iz vrta« (Post 3,24). Ljudi se odsele mogu vratiti Bogu. Izuzmemo li razmišljanje nad Isusovim ukopom, valja priznati da je Grgur malo istraživao spasovnu vrijednost smrti na Križu. On, doduše, pozna značenje Gospodinova preminuća. Pisaše da je »Bog radi smrti prigrlio rođenje«. 17 Također je tvrdio da se Krist »nagnuo nad naš leš« i »do te mjere približio smrti da se sjedinio s umrlošću« kako bi nama »pružio ruku« jer »nam je bio potrebit povratak iz smrti«. 18 Uza sve to, Grgurova je teologija Kristove smrti blijeda. Time je zaista iznimka među ranijim kršćanskim učiteljima. Spomenimo da je već Klement iz Aleksandrije ( + 215) učio da smo na temelju Isusove smrti oslobođeni grijeha i kazne. Dodavao je da sav milosni život potječe od Križa. Čak se plastično i smiono izražava kada veli da je Gospodin na Križu u pelene krvi umotao svoju Crkvu. I Atanazije svodi sav spasenjski čin na otajstvo Isusove smrti. Jednako je učio i Grgur iz Nazianza ( + 390). Po njemu, Kristove patnje i muka brišu naš dug i krivicu pred Bogom. Grgur iz Nise tek usput napominje da je Gospodinova smrt otkupnina za ljudske grijehe. Rijetko kada piše da je ona žrtva i zadovoljštvina prinesena umjesto ljudi i u korist svakoga od nas.10 32,3 18 32,3 19 Usp. J. DANIELOU, Notes, 117-120; Mort, 63-72; J. BARBEL, Gregor, 1M-152 W. VOLKER, Gregor, 54. 17

54

Nisenac ipak naznačuje da Isusova smrt uništava našu smrt. Tako čovjek postiže »besmrtnost« za koju je bio stvoren (Mudr 2,23; Post 2,9). Ukida se smrt koju nije »stvorio Bog« (Mudr 1,13) već ju je prouzročila »đavlova zavist« (Mudr 2,24) te umirasmo »zbog žene« (Sir 25,24). 4. Simbolika Križa Grgur u Velikoj katehezi nije prešutio osupnutost svojih suvremenika pred Kristovim Križem. Govorili su da se »Bog nije smio ružiti sramotnim načinom preminuća«. Pogani, naime, drže da nema ništa »nečasnije od smrti na križu«. Za n j i h je takva smrt prava »nedoličnost«.20 U tome su potomci ponosnih Rimljana koji su za svoje građane zabacivali smrt raspećem. Već je filozof Celzo predbacio kršćanima da nije Boga dolično da umre, a kamoli da umre najsramotnijom smrću. Razumije se da je Krist mogao preminuti i na drugi način. Ali odabrao je križ. Činjenica je zaista iznimna. I Zidovi su prezirali takav oblik smrti. U Pnz 21,23 piše da je »obješeni Božje prokletstvo«. Pisac poslanice Hebrejima bilježi mišljenje po kojem je »križ sramota« (Heb 12,2). Stav pogona, Židova i kršćana n a j bolje je ocijenio Pavao. Po njemu, Križ je za pogane »ludost«, Židovima »sablazan«, a kršćanima odlučna »riječ«, »mudrost« i »sila« (1 Kor 1,18.23-24). Nije stoga neobično što je Apostol rado i često u svojim spisima pisao riječ »križ«. Time je izniman u Novome zavjetu, ako se izuzmu Evanđelja gdje se opisuje Isusova smrt. Dok drugi novozavjetnici riječ »križ« zamjenjuju izrazom »drvo«, Pavao je svu svoju v j e r u i nadu položio u smisao i spasenjsku vrijednost »križa«. Kršćani su se veoma rano stali zanimati za znakovi tost Križa. Dovodili su ga u svezu sa stablom života (Post 2,9), Mojsijevim štapom (Br 21,4-9), Aranovom palicom (Br 17,16) i štapom iz Ps 22,4. U Križu su vidjeli snagu koja plodi spasenjem. Sve su otkupljenje izvodili iz Križa na kojem je izdahnuo Krist. I Grgur se pitao za »dublje značenje« Križa i za njegovo »otajstvo«.21 Zna da se o tome već razmišljalo prije njega kroz »predaju«. 22 Pri tom vjerojatno misli na tumačeje koje je u četverokrakosti Križa vidjelo opću vrijednost spasenja što je poteklo s toga stupa. Kao što se kraci Križa protežu na sve četiri strane 20 9?1; 32,1 21 32,4? 32,10 32,4

55

svijeta, tako je i sa spasenjskim djelom. Ono proniče i obujmljuje sve dijelove svemira. Obasiže sva stvorenja. Već je Pavao u Kol 1,20 napisao da je Krist »krvlju Križa sa sobom sve izmirio«. Nekako slično i Grgur 23 poima značenje Fil 2,10. Nisenac ipak svoje tumačenje Križa usmjeruje u drugome pravcu. Za podlogu uzima Ef 3,18 gdje je riječ o »dužini, širini, visini dubini«. Po Grguru, Pavao tu promotra četiri strane Križa koje su znamen četiriju dijelova svijeta. Da bi razotkrio znakovit ost Križa, Nisenac upozorava da svaki govor o Kristu u Evanđeljima sadrži »pomješanost božanskoga s ljudskim«. Dok je Gospodinova smrt nešto ljudsko i nužna prirodna posljedica rođenja, »u načinu preminuća« valja »tražiti božansko«. 24 Grgur uči da je jedino Bog posvuda nazočan. Kuda god se okrenemo, svuda susrećemo Boga kao utemeljitelja postojećega. Samo je on prisutan na sve četiri strane svijeta. 25 Grgur, polazeći od te pretpostavke, veli da je onaj što se protegnuo na četiri produžnice Križa zapravo onaj koji se nalazi posvuda nazočan. Stoga zaključuje da je Križ znamen Kristova božanstva. Upućuje nas u pravi identitet onoga tko na njemu umire. Tako se Križ ukazuje kao objavitelj Isusove božanske časti i božanskoga dostojanstva. 28 Grgur također ističe da Križ sa svojom sveobuhvatnošću nago vi ješta Kristovu eshatološku ulogu. U času smrti na Križu obistinjuje se »povijest spasenja«. Ali ona će se u cjelini ozbiljiti u zadnjem činu Božjega povjesnog zahvata. Tada će Krist naravi, >po sebi« različite, »privesti jednome suzvučju i jednome skladu«. Tako će se »suglasiti čitav svemir« 27 koji predočuju četiri strane Kristova Križa. 28 5. Teologija uskrsnuća Grgur u Velikoj katehezi ozbiljno razmišlja o spasenjskoj vrijednosti Isusova uskrsnuća. 29 Istaknuo je, vidjesmo, da Gospodinovo tijelo, položeno u grob, nije podleglo zakonu raspadanja i trulosti. Za Isusa »raspadljivost nije uslijedila nakon smrti« 30 . Krist je »nepodlijeganjem promjeni koja vodi u raspadljivost napustio zajed23 32,9 24 32,5 25 3 2,7 26 32,5 27 32,6 28 O simbolici Križa u Grgura, usp. R. M. HUBNER, Einheit, 208; P. ZEMP, Grimdiagen, 55.56; J. DANIELOU, Etre, 64-69; Symbolisme, 23-36; H. U. von BALTHASAR, Presence, 116; J. BARBEL, Gregor,. 175-177 « U s p . W. VOLKER, Gregor, 55-56; H. U. von BALTHASAR, Prćsence, 105-106; R. M. HUBNER, Einheit, 148-155. 80 13,1

56

niištvo u našoj naravi«. 81 Tako je Gospodin »u sebi obustavio rastvaranje što ga u naravi uzrokuje smrt«. 32 S neraspadnutim se tijelom ponovno sjedinila njegova duša. Grgur veli da je Krist »dušu što ju je uzeo ponovno sjedinio s vlastitim tijelom«. 83 Tako nastaje njihovo »neraskidivo jedinstvo«. 34 Uskrsnuće je, po Grguru, nastalo »božanskom moći«. Gospodinovo je tijelo »iz groba izišlo po uskrsnuću s božanstvom«. 35 Očito je da se Nisenac nadahnjuje Pavlovim tvrdnjama. Apostol je, naime, učio da je Krista uskrisio Bog i njegov Duh. 36 Grgur nadodaje da je »božanska moć kao kakvim ljepilom sastavila rastavljeno«. Tijelo i duša zauvijek na dan uzašašća uzlaze u stanove Očeve kuće. Razmišljajući o soteriološkoj ulozi uskrsnuća, Grgur tvrdi da je Krist «uskrsnućem vlastitog tijela ostvario cilj«37 što ga je poduzeo kada je došao na svijet. Uskrsnućem je Gospodinovo tijelo postalo konačno neraspadljivo, prožeto slavom, ispunjeno snagom i produhovljeno (usp. 1 Kor 15,42-44). Iz toga razloga biva izvorom »našega opravdanja« (Rim 4,25). Po Grguru, Isusovo je uskrsnuće za čitavu ljudsku narav »temelj vraćanja u besmrtni život«.38 Isus »po vlastitome tijelu polaže temelj za uskrsnuće« 39 ljudskoga roda. Kristovo će se uskrsnuće jednom »protegnuti do konačne mede«40. Obuzet će »čitavu ljudsku narav« 41 i prenijeti je na »čitav ljudski rod«42. Veoma smo blizu Grgurovoj misli ako dodamo da je cijelo čovječanstvo već kao u jezgri uskrsnulo u Kristovu izlasku iz groba. Nisenac naglašuje da su ljudi »u klici«43 već uskrsnuli s Gospodinom, Kristovo se uskrsnuće ne ukazuje samo kao uzrok i sredstvo općega uskrsnuća. Nije jedino uglednik svih budućih uskrsnuća nego su svi ljudi već kao u zametku u Kristu nadvladali smrt, grob i raspadljivost. Grgur se poziva na Pavlovu tvrdnju o Kristu »prvorođencu od mrtvih« (Kol 1,18). I na uskrsnuće primjen j u j e Apostolovu usporedbu »prvine« i tijesta« kojom se služio pri tumačenju smisla Isusova utjelovljenja. Grgur smjelu misao o već ostvarenoj uskrslosti svih ljudi zasniva na tvrdnji, više puta istaknutoj, da je ljudska narav što 31 13,3 32 16,9 33 16,8 34 16,7 35 16,7; 32,4 30 Usp. Rim 8,11; 2 Kor 4,14; Gal 1,1; Ef 1,20; Kol 2,12. 37 15.4 38 25,2

39 32,3 16,8

« 16,9 « 16,8 43

32,3; 16,9

57

je uskrsnula u Kristu istorodna sa svakom ljudskom biti ukoliko je cjelokupni ljudski rod u koji se uključio Krist »tako reći jedno živo biće«. Stoga se »uskrsnuće jednoga člana proteže na cijelo tijelo«. Ono se »snagom povezanosti i jedinstvenosti od pojedinca prenosi na cjelinu«. Tako se blagodat Gospodinova uskrsnuća »od jednoga prenosi na čitav ljudski rod«.44 6. Teorija »đavlova prava« Grgurov je nauk o odnosu bića koje će postati đavao prema svijetu i čovjeku neobičan. Nisenac je držao da je Bog za n j bio predvidio da će »održavati« zemlju i njome »upravljati«, Tako mu je i čovjek imao biti »podložan«. Grgur, očito, pri tome misli na čovjeka prije pada i sagrješenja. Već je tada bio podložnik duha koji će jednom biti Satana i koji još nije otpao od Boga. Zato ga Grgur naprosto naziva »moć« i dodaje da mu je »palo u dio ravnanje zemljom«. 45 Poslije iskonskoga grijeha, kada je »moć koja je vladala zemljom otpala od Boga, ona je stekla novi razlog vladanja nad čovjekom, Đavao je, naime, izmislio i pronašao zlo i n a n j zaveo praroditelje koji su inače po svojoj nutarnjoj »težnji« bili usmjereni »prema istinskome dobru«. Ali »poticatelj na zlo i izumitelj zla« okrenuo je čovjeka onome što je »suprotno od dobra« 46 . Pri tome se poslužio »prijevarom« 47 . Uporište je, doduše, našao u čovjekovoj promjenljivosti, ali se čovjek ipak n e bi uputio zlu da ga Satana nije zaslijepio. Zlo mu je prikazao kao dobro. Prividno je dobro poslužilo kao mamac da se proguta udica zla. Kod toga je presudnu ulogu odigralo tijelo. Njega je đavao ponukao n a uživanje te je čovjeka »zasužnjio posredstvom užitka«. 48 Grgur priznaje da se đavao nije poslužio silom pri zavođenju čovjeka. Na zgodan mu je način pod izlikom dobra pružio zlo. Čovjek se od svoje volje izručio zavoditelju koji ga je »zatvorio u tamnicu smrti«. 49 Taiko je Satana stekao pravo n a čovjeka. Nisenac često ponavlja da je s pravom »držao čovjeka u svojoj vlasti« i nad njime »gospodario«.50 Satani smo bili »zakonski prodani«. 51 Sami smo sebe »dragovoljno prodali«.52 44 45

32,4; 16,8 6,3 * 21,5

47 21,5 48

49 50

22,1 23,3 22,1; 23,1

si 22,2 52

58

22,2

U ono je vrijeme važio zakon da onaj tko svoju »vlastitu slobodu proda za novac«, postaje »kupčev rob« i »sam svoj prodavač«. Nitko ga nije smio na silu oteti gospodaru. To vrijedi za »nj« kao i za »svakoga drugoga«. Oslobođenje se prodanoga ne može »zahtijevati«. Sam je sebe »od svoje volje doveo u t a j bijedni položaj«. 53 Jedina pravna mogućnost za izbavljenje iz ropstva bijaše otkupnina koju će vlasnik slobodno i dragovoljno prihvatiti. Grgur pisaše: »Ako ( ) želi prekupiti, nikakav zakon ne priječi«. 54 Samo se u »brizi o prodanome« ne smije »protiv kupca segnuti za silom«. U tome se slučaju »postaje nepravednim«." Grgur u Velikoj katehezi ponovljeno ističe da je Bog »pravedan« i da ga resi »pravednost«. 56 Stoga kod čovjekova spasenja nije se protiv Satane poslužio »posvemašnjom samovlašću« 57 već je pronašao »pravedan oblik spasenja« 58 koji stajaše u tome što je Satani »ostavio na volju da u zamjenu za zarobljenika traži vrstu otkupnine koju sam želi«.59 Grgur je čak mislio da se Božja pravda sastoji i u tome što je Bog na đavla primijenio postupak koji je sam upotrijebio protiv čovjeka. Kao što je đavao prividom dobra prevario čovjeka, tako i Bog Kristovim ljudstvom vara Satanu. Nisenac Božje varanje opravdava dobrom koje je otuda nastalo. 60 Grgur naznačuje da je Satani za oko zapeo Krist kao moguća zamjena za ljude. Gledajući njegov način življenja, zaključio je da »u izvještajima što ih je povijest zabilježila od pamtivijeka ništa takva nije vidio«. 01 Zamijetio je da je Isus od svih ljudi »uzvišeniji i veći«. 62 Đavao je naslutio da će Kristovim osvojenjem »više dobiti nego dati« i »više dobiti nego ima«.68 Zato je tu »zamjenu« odabrao »-kao otkupninu«. 64 Razumije se da se prevario u računu. U zabunu ga je zavelo Isusovo tijelo. Ono je poslužilo »kao mamac«. 65 U n j e m u je vidio »tijelo što ga je po grijehu već imao u vlasti«. 60 Ali po tom je tijelu progutao udiou božanstva. Gospodinovo je tijelo po božanstvu koje je i u smrti ostalo s njime sjedinjeno 53 224-2 54 20,1; 20,6; 21,1; 21,6 55 22,2 5« 20,1; 20,6; 21,1; 21,6 67 22,1-2; «8 22,2 59 22,2 « 26,1; 26,4 « 23,2 « 23,1 23,1; 23,3 " 23,3 « 26,4 « 23,3

59

uništilo okove smrti i tako razorilo đavlovo kraljevstvo. »Zatvorenici« su pušteni na slobodu, »tamnica je smrti« razorena, a đavao izgubio vlast nad ljudima. 67 Grgur razmišljanje zaključuje primjedbom da je »varalica prevaren«. 68 Bogu se nema što predbaciti. Postupio je po pravdi. Ovdje se može nadodati da prijevara kao oružje među suparnicima u ono doba nije ništa neobično ili protivno ćudorednim običajima. Protivnici su se mogli služiti nadmudrivanjem i varkama. Zato se Nisenac ne srami reći da je »način što ga je Bog odabrao za naše spasenje stanovito varanje, neka vrsta prijevare i pretvaranje«. U sporu sa Satanom »Bog se stavio na dohvat« đavla, ali to »nije učinio -neposredno u božanstvu već se prekrio ljudskom naravi i stoga ostao nepoznat neprijatelju«. 69 Grgur nije posve izvoran kada na t a j način prikazuje Isusovo otkupiteljsko djelo. Bio je to davni pučki oblik govora o čovjekovu oslobođenju od đavlove vlasti. Uz to teolozi prije Grgura nešto slično uče. Origen je isticao da je Krist primio svoju vlastitu krv kao plaću za naše grijehe. Tu je cijenu na nas položio đavao. I latinski Oci već od početka trećega stoljeća ponavljaju da je đavlu pripalo »pravo« da kažnjava čovjeka. On ga je otrgnuo od Boga i zato s »pravom« nad njim vlada. Jasno je da ti Oci znaju da je đavlovo »pravo« relativno. Tek je Božje dopuštenje pripuštanje. O đavlovim »pravima« nadasve je rado i potanko govorio sv. Augustin. Ipak teoriju nije nitko tako izradio i zaobljeno kazao kao Grgur iz Niše. Njegove zabilježbe o sataninim »pravima« i njihovim gubicima pripadaju najslavnijim stranicama te osebujne soteriološke teorije. Valja ipak priznati da je Nisenac u n j o j nastojao sačuvati jedan oblik tumačenja Isusova djela i uloge Satane u čovjekovoj povijesti kako je to dijelom naznačeno u biblijskim izvorima. Primijetimo također da je takav govor bio važan u Grgurovo doba. Znamo, naime, da su pogani vjerovali u moć đavolskih sila. Držali su da čovjekova bijeda dolazi od đavla. Na čovjeku leži mora đavolova nasilja. Zle sile opsjedaju čovjeka i neprestance mu postavljaju zamku. Ako je naše vrijeme t a j nauk ostavilo po strani, poganin Grgurova razdoblja živo je doživljavao zle utjecaje neprijateljske sile. Zato nije bilo naodmet što Nisenac poganskim čitateljima svoga -djela doziva u pamet da je đavlova moć dokinuta. Uostalom i Krist je svoj život i svoju smrt nazvao»otkupninom za mnoge« (Mk 10,45). Pri tome nije naznačio kome je »otkupnina« «7 23,3 68 69

60

26,6 26,1

uručena. Poistovjećujući se s Božjim Slugom, Isus je učio da se dragovoljno prikazuje »za mnoge« i »umjesto svih«. Njegovu bi sudbinu morali doživjeti svi jer su grešnici. Ali on »umjesto svih« pije čašu. Njegova žrtva koristi svima jer je »otkupnina za sve«. Isus »otkupninu« prinosi iz poslušnosti prema Ocu, ali ona je na dobrobit svih. Kada Krist govori o »otkupnini«, ne spominje, doduše, Satanu, ali se zna koje joj mjesto pripada u ljudskoj povijesti. Zlo je počelo sa »zmijom« (Post 3,1) koju već Mudr 2, 24 poistovjećuje s đavlom. Ivan je naziva »đavlom, satanom i zavodnikom« (Otk 12,9; 20,2). U Post 3,15 u grčkom se tekstu najavljuje da će posao Božjega Poslanika biti da nadvada »zmijdno sjeme«. Davao je — kako se ističe u Mudr 2,24 - uzrok nesreći koju zovemo »smrt« i koja ne obuhvaća samo rastavljanje duše i tijela te tjelesni povratak u »zemaljski prah« (Post 2,7) već i dušinu smrt pred Bogom kao i »drugu smrt« o kojoj je riječ u Otk 2,11 i 20,14. Krtist je đavla nazvao »ubojicom ljudi«, »lašcem« i »ocem laži« (Iv 8,41-44). I njega je samoga »kušao« (Mk 1,12). Predlagao mu je djelovanje koje nije sam odabrao. Umjesto na put otkupiteljske i zamjenioke patnje Sluge Božjega navodio ga je na mesijanizam zemaljskih dobara, čarobnjačkih čina te na posizanje za silom i društvenim prevratom. Satana je u pustinji izgubio bitku ali je zato miiislio da je s Križem pobijedio. Međutim i t a j je poraz pretvoren u pobjedu. Krist je znao tko je Satana. Stoga je učenike učio da se mole da ih Bog »izbavi od Zloga« (Mt 6,13). Grgur je ponekad i u pojedinostima u »teoriji đavlovih prava« zaista pretjerao. Biblijski govor o »otkupnini« valja, razumije se, zadržati, ali »otkupninu« ne treba pretvoriti u apstraktni pojam i svojom logikom izvoditi do kraja. Toj opasnosti Nisenac nije uvijek izbjegao. Ipak njegova teorija posjeduje elemente koji su valjani. Kao slikovit govor o smislu Kristova djela smije i dalje živjeti. Nema sumnje da se otkupljenje ne može valjano i vjerno prikazati ako se ne pokaže da je Krist nadvladao Božjega i čovjekova neprijatelja. Stoga otklanjamo sud 'istraživača koji su držali da je t a j dio Grgurove teološke misli »nedostojan«, »kriv«, »neukusan« i da je nekakva »igra« koja ne »uzama zaozbilj ni Boga ni čovjeka ni grijeh«. 70 70 Tako J. BARBEL, Gregor, 147-148. 157. 158. Znamo da je već Grgur iz Nazianza oštro naoao Nisenčevu teoriju. O njoj vidi J. BARBEL Gregor, 118; 144; 148-150; 154; 157-158; L. MfiRIDIER Discours, L-LI; J. GALOT, Rćdemption 179. 369-376; H. E. W. TURNER, Patristic, 47.' 57. 58. 68. 69; C, ANDERSEN, Erlosung, 196.

61

OSMO

POGLAVLJE

KRSNO OTAJSTVO Grgur je u Velikoj katehezi, srazmjerno kratkome djelu dosta prostora prepustio krštenju. 1 Tu nastoji proniknuti koje mjesto t a j događaj zauzima u Božjem nacrtu i brizi o čovjeku. 2 Grguru se krst 3 uikazuje kao velika »milost« 4 koju je Bog u svojoj dobroti iskazao ljudima. Nisenac naznačuje da su pogani izrugivali naše otajstvo. Pitali su »što voda ima zajedničko sa životom« 5 koji se, po kršćanima, dobiva u krstu. Činilo im se da Bogu »ne priliči« djelo koje se obavlja »tjelesno«. 6 Vjerojatno iz istih krugova potjecaše primjedba na račun nerazmjera između jednostavnosti kojom se vrši krštenje 7 i blagodati što otuda izviru. Pogani su govorili da je »djelo nešto maleno«, a ipak »počelo i temelj velikih dobara«. 8 I arijevska je zajednica podcjenjivala krsni misterij. Sakramenat je držala praznim i beznačajnim. Po arijevcima, u krstu se ne zbiva ništa značajno. Razumljivo je što se Grgur obara na takvo poimanje. On ipak shvaća kako su arijevci došli do omalovažavanja krsnog čina. Grgur tumači da se kršćanski krst razlikuje od arijevskoga. Razlika se zasniva n a poimanju Trojstva u čije se ime vjernik krštava. Po arijevcima, u Trojstvu se nalazi »stvorena narav«. 9 Jasno je da oni misle na »Sina i Duha Svetoga« koji su, po njima, »izvan Očeve naravi«. 10 Arijevci »Duha i Jedinorođenog smatraju stvorenjem«. 11 Uza sve to, »krste se u takvo Trojstvo«. To znači da se »sjedinjuju s nesavršenom naravi« i »ponovno vrai Usp. 32,11-36; 38,2; 39-40, 1-6 ^ Vidi 32 11 3 o krstu u Grgura, usp. J. DANIfiLOU, Etre, 209; Notes, 130-134; Platonisme, 26-33; Salbung, 1-7; Onction, 440-445; R. M. HUBNER, Einheit, 170-175; J. S. GROS, Divlnisation, 233; W. VOLKER, Gregor, 94-99; B. NEUHEUSER. Bapteme. 149-150; J. BARBEL, Gregor. 178-184; L. MERIDIER, Discours, XLIII. LII. «6 501-2 33i4 6 33,1 7 Slične primjedbe čitamo i u Tertulijana. Vidi M. MANDAC, K. S. F. Tertulijan. Spis o krstu, Zagreb. 1981, 45. »36,1 » 39,4 39,5 « 39,7

62

ćaju onome što im je prirodno«. 12 Vidi se, dakle, da im je »nada« u promjenu »nabolje« uzaludna. U biti sjedinjuju se sa sebi »srodnom i ropskom naravi«. Njihovo krsno rođenje nije »odozgo«, već »odozdo«13 Arijevci se stoga posredstvom svoga krsta »rađaju za promjenljivi i izmjenljivi život«.14 Otuda njihovo potcjenjavanje krsne tajne. Krsno

nazivlje

Grgur na jednome mjestu upozorava da je u njegovo vrijeme postojao stanoviti spor u pitanju kako valja oslovljavati krštenje. 15 On ga u Veliko} katehezi naziva raznoliko.

1. Krst Razumije se da Nisenac naše otajstvo 18 poput Novoga zavjeta naziva bđptisma ( = krst). Znamo da baptisma dolazi od baptizo. Taj pak glagol znači »uroniti«, »zamočiti«, »zagnjuriti u vodu«, »prati se«. Prema tome, i baptisma doziva u pamet počelo kojim se ostvaruje čin i djelo koje se vrši. Hrvatska riječ krst ne prevodi imenicu baptisma. Ona se valjda naslanja na Križ i na Krista. Upućuje na vrelo krsnih učinaka, a ne na vodu kojom se obavlja krštenje. Riječ baptisma ne postoji u profanom grčkom. Grci imaju baptismćs. Kršćani su stvorili zasebni izričaj da bi među velikim brojem krštenja (Heb 6,2) označili svoje vlastito doživljavanje i poimanje krsta. Kršćansko je otajstvo nešto posve drugo nego Ivanov krst, prozelitsko krštenje, poganska pranja i krst misterijskih religija.17

2. Rođenje Grgur je smatrao da je krsni čin kršćaninovo rođenje. Kado se, polazeći od novozavjetnih tvrdnja, 1 8 služio izričajima u kojima U 13 " «10

39 4-5 39 7 39.4 32,11 32,11; 50,2 O vrijednosti izričaja b&ptisma, usp. M. MANDAC, Tumačenje s posebnim osvrtom na krsni nauk, u BS 43(1973), 236. i« Usp. Iv. 3,3; 1 Pt 1,23; Iv 1,12-13; 1 Pt 2,2; Jak 1, 13.

Rim 6,1-14

63-

se krst promatra kao rođenje novoga čovjeka. Nisenac krst naprosto oslovljava »rođenje«. 10 Ali podjednako govori o »drugome rođenju«, 20 »spasenjskom rođenju« 2 1 i »višnjem rođenju«. 22 Već se iz tih naziva vidi što je krst za Grgura. Po njemu, tim se činom postaje. Čovjek u krstu dolazi u opstanak. Prije ga za milost nije bilo. Vjernik s krstom počinje živjeti. Tada je rođen. Grgur istu misao izražava izrazom »rođenje odozgo«.23 Jednako se služi svečanom riječju iznimne vrijednosti »novoporod«.24 Grgur s ponosom ističe da kršćanin u krstu doživljava »novoporod«. 25 On se tu ponovno rađa. Otada još jednom iznova počinje živjeti. To je smisao prijedloga »odozgo«, »opet« i »gore« koji prate osnovnu riječ »rođenje« primijenjenu na krsno otajstvo. 3. Kupelj Nisenac u nekoliko navrata 2 6 krst naziva loutrćn. Time želi reći da se u krstu duša i tijelo čiste od zla koje ih je dotada pritištalo. Grijeh i njegove posljedice s krstom iščezavaju. Vodom su oprani. Ona ih sobom odnosi. Nije posve jasno na što se točno odnosi loutrćn.27 Može, naime, u pamet dozivati kupku u kojoj se obavljalo krsno otajstvo, ali isto tako i sami čin kupanja ili vodu kojom se vršilo krsno pranje. U svakome slučaju loutrćn nije obično umivanje. Grgur je naziva »otajstvenom«. 28 Time zacijelo naznačuje da »kupelj« uvodi u »otajstvo«. Kršćanska »kupelj« ima »otajstvenu« vrijednost i ulogu. Prirodna su joj p r a n j a samo slike. Ona snagu crpe iz »riječi« (Ef 5,26) koja je prati. Vjernika čini dionikom Kristova »otajstva«.

4. Voda Ovaj je naziv u Grgura iznimno čest 26 Razumije se po sebi da se krst naziva vodom jer je ona sredstvo ikojim se ostvaruje ta tajna. Ipak krsna voda nije bilo kakva voda već je »otajstvena«. 80 19 20 21 22

34,3; 39,3; 39,5; 39,7; 50,2 33,1 50,1 50,2 23 33,1; 33,3; 35,13; 33,2; 50,1; 50,2 24 32,11 25 Usp. M. MANDAC, Krst u Pavlovim spisima, u B S 48(1973), 274-276. 2 ® 32 11 * 35 13 * 35 14 2 7 U SD.' M.' MANDAC, Krst u Pavlovim spisima, u B S 47(1977), 28 50,3 aB 33,3; 35,9; 35,10; 33,12; 36,2 s° 35,14

64-

Njome se vrši krsno »otajstvo«. Grgur je zabilježio i razlog zašto se u krstu rabi voda. Ona, po njegovu sudu, posjeduje veliku srodnost sa zemljom. 31 Isus je bio ukopan u zemlju. Budući da je krst »oponašanje« 52 Gospodinove smrti, vjernik se nužno mora ukopati. Jasno je da nije sposoban sići pod zemlju. Stoga zaranja u »vodu« koja je »srodna sa zemljom«. 43 Voda, po Grguru, uz to doziva u pamet »milost uskrsnuća«. Kao što, naime, »lako« poniremo u krsnu »vodu« i iz n j e bez teškoće ponovno izlazimo, jednako lako »izranjamo iz smrti« na uskrsli život.34 Za Grgura je, dakle, krsno izranjanje znak uskrsloga vraćanja u život.

5. Prosvjetljenje Grgur krst jednom 35 oslovljava »prosvjetljenje«. Naziv se, premda rijedak u Novome zavjetu, 36 često susreće u otačkim djelima. Njime se htjelo reći da je krštenje mjesto i trenutak kada se vjernik prosvjetljuje. U krstu se dolazi u dodir s utjelovljenom Riječi koja je sebe nazvala svjetlošću i koja obasjava svakoga čovjeka koji dospijeva u svijet (Iv 1,9). Naziv »prosvjetljenje« Grguru zacijelo bijaše drag. Ljudi su u ono doba težili za spoznajom i smislom. Zanimalo ih je značenje čovjekove sudbine. Bili su željni bogospoznaje. Budući pak da vjernik u krstu od Crkve dobiva odgovore na svoja osnovna pitanja, to se otajstvo gotovo spontano nazvalo »prosvjetljenjem«.

6. Obnovljenje Treba svratiti pozornost i na t a j izraz, iako nije čest.37 Njime se zacijelo kaže da vjernik u krstu postaje »novi čovjek« 38 Razumije se da je kod toga riječ o eshatološkoj »novosti«. Kršćanin u krstu postaje »novi stvor«. Biva onakvim kakav će ostati zauvijek. Buduća da je »obnovljen«, može ući u Božje kraljevstvo. Napokon je takav kakvim ga je Stvoritelj predvidio u svome iskonskome naumu. 84- 35,5 s> 35,5 35,12 35 32,11 3« U s p .

S7 50.1.

Ef 5,14; Hcb 6,4 Usp. Tit 3,5.

38 Rim 6,4; KOL 3,10; Ef 2,15; 4,24

€5

7. Duhovni preporod Grgur u nekoliko mahova krst zove »duhovnim preporodenjem« 88 i »duhovnim rođenjem«. 40 Time daje naslutiti ulogu Duha Svetoga u kršnome činu. Krst se ne da zamisliti bez Duha. Na izvoru »rođenja« i »novoporoda« koji se događa prilikom krštenja nalazi se Duh. T a j nauk dolazi iz Novoga zavjeta gdje se Duh neprestance veže uz život i označuje kao živodajan. Već je Krstitelj povezao Duha i krštenje (Mt 3,11). Otkako je Duh sišao na Isusa, dok se on krštavao u Jordanu (Mk 1,10), krst se ne može odvojiti od Duha. Uostalom, sam je Isus učio Nikodema u noćnome razgovoru da se novoporod zbiva »iz vode i Duha« (Iv 3,5). Krsni

obred

Velika kateheza pruža zaista neznatan broj podataka u svezi s krsnim obredom. Grgur govori o »vodi«41 i krštenikovu držanju prilikom krštenja. Krštenik u t o j prigodi »silazi u vodu« 42 i u njoj se neko vrijeme »zadržava«. 43 Pri tom se voda »izlijeva«44 nad krštenika. On je vodom »poliven«.45 Potom iz vode »izlazi«40 i »izranja«. 47 Sve se to ponavlja »tri puta«/ 8 Grgur uz vodu spominje i »vjeru«. 49 Time zastalno označuje Vjerovanje što ga je krštenik izgovarao u kršnome obredu. Nisenac govori i o »molitvi« koja prati t a j liturgijski čin.50 Ne zaboravlja ni »zazivanje« koje priziva »božansku milost«. 51 Grgur zapravo ima pred očima blagoslov krsne vode kojom se vrši krštenje. On uz to napominje da se kod krštavanja »zazivaju i prizivaju tri Osobe i tri Imena po kojima se u vjernicima zbiva rođenje«. 58 Katekumenat U Grgurovo doba priprava za krst trajaše tri godine. Tu su dugu pripravu tražila još uvijek teška mučenička vremena. Kroz a« 38,2; "39,5 39,1 33 1; 36,2 33",1 43 35,1; 35,6 « 35,6 « 35UO « 35 10 47 35.10 « 35,1; 35,6; 35,10 * 33,1; 36,2 w 33,1; 34,3 * 33,1; 34,3 ® 34 2; 36 1; 39,3

66-

te tri godine nije bilo naročitih vježba za katekumene. Samo su prisustvovali katekumenskoj misi i tako imali priliku čuti biblijsko čitanje i homiliju te se na t a j način donekle uputiti u kršćanstvo. Neposredna je priprava počinjala treće godine na početku korizme. Kandidat bi se s kumom prijavio vodstvu zajednice i službeno zabilježio u katekumenski popis. Tom bi se zgodom ispitala pripravnikova zrelost i dobra nakana. Upisani se otada nazivao »onaj koji se kani rasvijetliti«. U Kapadociji se neposredno nakon upisa obavljalo znamenovanje. U čelo se utiskivao znak križa koji će odgoniti zle duhove, štititi katekumena i biti znamen raspoznav a n j a pri ulasku u kraljevstvo nebesko. Katekumeni su dolazili na vjersku pouku kroz korizmene nedjelje. Tada bi im uručili Vjerovanje koje se tumačilo u pouci. Katekumeni su na Cvjetnicu izručivali Vjerovanje i time na slikovit način pokazivali da su svladali vjerski nauk i da smiju pristupiti kršnome činu. Krštenje se redovito obavljalo u uskrsnoj noći. Prethodila mu je posveta krsne vode i pomazanje katekumena. Posvetom se nad vodu dozivao Duh Sveti. Aid i pretkrsno je pomazanje u svezi s djelovanjem Božjega Duha. Grgur je valjda zadnji teolog koji nam kaže koji je smisao pomazanja uljem prije krštenja. Vjernik je tim činom dobivao Duha koji je jedini sposoban da ga prosvijetli kako bi mogao povjerovati u Trojstvo u čije se ime krsti. Bez Duha izgovaranje je krsnoga Vjerovanja mrtva riječ. Tek po Duhu k a tekumenova vjera postaje nadnaravni čin, uvjet za plodonosno krštenje. Vjernik je mazan uljem po čitavu tijelu. Tako ga je svega obuimala sila Duha. Potom je slijedio sami čin krštenja. Zanimljivo je da Grgur o možebitnom po krsnom pomazanju u svojim spisima šuti,

Krštavaju

se

odrasli

U četvrtom stoljeću još je uvijek običaj da se ljudi krste u zreloj dobi. Svjedoče to primjeri znamenitih ljudi. Car je Konstantan kršten uoči smrti. U životnome naponu kršteni su Bazilije Veliki, Augustin, Grgur Nazianski pa i sam Nisenac. Ali on počinje napadati odlaganje krsta. To obrazlaže s više razloga. Doziva u pamet sram što ga katekumeni osjećaju kada moraju kod Euharistije napuštati vjernički zbor. Ukazuje na poteškoću da se može umrijeti bez krsta, a on je nužan uz ulazak u nebo. Svratio je po67-

zornost na nedoličnost kada se krst obavlja u k r a j n j o j nuždi. Posebice je isticao da su razlozi n a koje se opire odgađanje ništetni, neozbiljni i neosnovani. Svima im je u temelju lažna skromnost, dok je u zbilji riječ o tome što ljudi ne žele prekinuti s uživanjem, lagodnim životom i grijehom koji je nespojiv s krsnom milošću. Grgur u Velikoj katehezi pretpostavlja da krst prima odrastao čovjek. Drukčije ne možemo razumjeti njegovu tvrdnju da »onaj koji se rađa po duhovnome novoporodu zna od koga se rađa« jer »ovome obliku rađanja stoji n a raspolaganju da se ono postane što se odabere«. 53 Duhovno se rođenje »temelji na volji rođenoga«. On »po volji odabire roditelje«. 54 U krstu vjernik odlučuje »čijim će biti sinom« i »potomkom«. 55 Mane kojih se, po Grguru, krštenik mora osloboditi očito se odnose na odrasla čovjeka. Nisenac napominje oholost, zavist, srdžbu, pohlepu, nadutost, preljub, bogaćenje tuđim i škrtost. 56 To su, naravno, nedostaci starijega čovjeka, a ne djeteta ili mladenačke dobi.

Krsni

učinci

Grgur je na razne načine govorio o smislu krsnoga otajstva. Već se u samome krsnom nazivlju može vidjeti što je o tome mislio. Krst je za n j vjernikovo rođenje, novoporod i višnje preporođenje. On je kupelj u kojoj se čisti duša i tijelo. U krstu se vjernik upućuje u istine koje ga prosvjetljuju. Krst je novo stvaranje. U n j e m u Duh Sveti vjernika obnavlja i omogućuje mu dobar i moralan život. Nisenac u Velikoj katehezi bilježi da je krst »po sebi« nešto »maleno«, ali je »počelo i temelj velikih dobara«. 57 Grgur naznačuje na koja dobra zapravo nišani. Jedno je od njih i život. Po Grguru, čovjek je u sebi »smrtan«. Tek u kršnome činu »prelazi u život«.58 Postaje »besmrtan«, »neraspadljiv«, »neizmjenljiv« i »neprevrtljiv«. 59 Krst se u svakom slučaju objavljuje kao »vrelo života«.60 Život, stečen na krštenju, razlikuje se od pređašnjega života. Raniji je život potjecao od »raspadijive naravi« i zato podlijegao 38,2 39,1 55 39,1-2 56 50,1-4 53

64

57 36,1 58 33 1

69 33,1; 39,4; 39,5 M 33,1

68-

»raspadljivosti«. Krsni je pak život «jaci od raspadljivosti kojoj je uzrok smrt«. On »ne podliježe raspadljivosti«. Skroz je »prešao u neraspadljivost« 61 . Grgur krštenje usko veže s uskrsnućem. Smatra da se ljudska »narav« snagom »svojih vlastitih zakona što ih je u n j u postavio Graditelj« mora, doduše, otputiti »ponovnome sastavljanju i preustrojenju« poslije smrti bilo da je »primila krsnu milost ili ostala bez nje«. To će uskrsnuće nužno obuhvatiti svakoga. Ali Nisenac govori i o uskrsnuću koje se »ne može postignuti bez kupelji novoporoda«. Tada misli na »vraćanje u stanje koje je blaženo, božansko i slobodno od svakoga jada«. 62 Krst je, po Grguru, nezaobilazan da se u vjerniku nastani »milost« koja je zahvatila Kristovo čovještvo nakon »trodnevlja« smrti. Razumije se da pod »milošću« na tome mjestu podrazumijeva »uskrsnuće«. 63 »Milost uskrsnuća, veliko dobro, u krstu ima svoje početke i uzroke«. »Ne može se dogoditi, ako mu ne prethodi krštenje«. 64 Razlog je jasan: krst nas sjedinjuje s uskrsnulim Kristom. U krstu izranjanjem iz vode »oponašamo« Gospodinov povratak u život. Stoga se po krstu u nama zbiva što i u Kristu. Po Grguru, samo krštenici poslije smrti postižu »život koji im je srodan«. Njih je »u ovome životu vodilo očišćenje po kupelji«. Zato su čisti. Imaju dijela u Bogu koji je jedini u pravome smislu »čistoća«. »S čistoćom je pak vezana sloboda od trpnje«, a »blaženstvo se upravo i sastoji u slobodi od trpnje«. 65 Govoreći općenito, treba kazati da se u krstu čovjek oslobađa vezanosti na zlo. Istina je da zlo s krstom ne prestaje posve. Javlja se i poslije kao iskušenje, ali je u krstu nit zla prekinuta. Zlu se u njemu »presjekla neprekinutost«. 66 »Zle su značajke naše naravi uništene«. 67 Zato se smije tvrditi da je zlo »dokinuto, uništeno i uklonjeno«. U krstu je »oprana ljaga zloće«.68 Krst je u Grgurovim očima sredstvo čovjekova »očišćenja«.69 Pere ljagu koju na duši i tijelu ostavljaju počinjeni grijesi. Ta je uloga krsta — ističe Grgur — već nagoviještena u Starome zavjetu. 70 Egipatske čete što nastradaše u valovlju Crvenoga mora slika su grijeha i strasti koje se utapljaju u krsnim vodama. Izuvanje obuće, o čemu je riječ u Izl 3,5, najavljuje odstranjenje sve33,1; 33,4 « 35 13 35,6 33,12 «5 35,14; 36,2 35V9 «7 50.3 68 35,9; 35,15 flB 35,14; 36,2 70 Usp. J. DANIfiLOU. Platonlsme, 26-38.

69-

ga što se kao zlo, grijeh i nečistoća nagomilalo na palome čovjeku. Već se u Grgurovo vrijeme kao znak čišćenja od grijeha prilikom krštenja izuvala stara obuća i svlačila stara odjeća da bi se u znak dobivene čistoće nakon krsne kupelji uzela bijela haljina i nova obuća. Grgur rado ističe t a j krsni učinak jer Boga poima kao »istinski čisto« i smatra da mu se može vratiti jedino onaj »tko se očistio«.71 Nisenac drži da krštenik u otajstvu »prima Boga«.72 To ga ovlašćuje tvrditi da se krsnim činom stječe »sličnost«73 i »srodstvo sa samim božanstvom«. 74 U istome redu misli doziva u pamet da po krštenju vjernik postaje »sin Božji«.75 Bogu je sličan i s njime srodan jer je dijete po zakonu naravi »srodno s roditeljem«. 76 U Velikoj katehezi stoji da je krst trenutak kada Bog udjel j u j e svoj najveći »dar«: Duha Svetoga. 77 Obuhvaćajući sve krsne učinke, Grgur veli da u krstu dobivamo »milost« i »spasenje«. 78 Primijetimo na k r a j u da Grgur snažno ističe praktičnu stranu krštenja. Krst je »počelo« i »temelj««. Na njemu treba zidati i u život provesti što je u njemu poklonjeno. Inače »voda« ostaje »voda«. Potrebito je da »kupelj« postane vodičem kroz »ovaj život«. Tako će se obistiniti krsno »preustrojstvo«, »izmjena« i »preinaka«. 79 U protivnome,, čovjek sebe »obmanjuje«. Samo je »prividno preporođen, ali ne i u zbilji«. Krštenik ne smije ostati »kakav je bio«. Dužan je postati »drukčiji«. Život »nakon krštenja ne smije biti istovjetan s pretkrsnam životom«. Vjernik »u sebi« mora »pokazati« po svome vladanju da je »sličan s Bogom«. Treba da se na njemu vidi ono »po čemu raspoznajemo Boga«. Inače mu je uzalud okolo hodati i dičiti se da je kršten. To ne znači ništa. Grgur mu dovikuje: »Nisi što nisi postao«.80

Vrelo

krsnih

učinaka

Grgur naznačuje da krsni čin »obavlja Bog«. U krstu je na djelu »božanska moć«. Samo je »božanstvo« nazočno u krstu. 81 TI 36 2

72 50;5<

50,5 71 36,2 75 50,5; 50,2 70 39 4; 50,5

73

77

50,3

78 34,4; 35,13 50,1; 50 2; 50 3 80 Usp 35,14; 50,1; 50,3-5. w 33,4; 34,1-4 79

70-

Nisenac zapravo ima na umu da je »Sveto Trojstvo počelo života u duhovnome rađanju«. 82 Trojstvena se Imena prizivi ju jer se »po njima u vjernicima zbiva rođenje«. Vjernik se »rađa po Trojstvu«. 83 Grgur također bilježi da krst. stječe moć od Kristovih čina. Krštenje je »nasljedovanje« 84 Isusa iz Nazareta. Krsno djelo »postaje djelatno snagom đjel& što ih je učinio onaj koji je prihvatio zajedništvo s čovjekom. Svojim j e djelom proizveo život da bi po tijelu što ga je sam uzeo i sobom pobožanstvenio ujedno spasio sve što mu je srodno i s njime istoga roda«. 85 Nisenac uz to naglašava da treba »naći sredstvo u kome u izvršenim činima nasljedovatelja postoji srodnost i sličnost s činima samoga Predvodnika«. Razlog je tome što »nasljedovanje Početnika u sljedbenicima rađa dobar plod«.6® Općenito govoreći, vjernik mora »krenuti istom stazom«87 kao i Krist da bi dopro do otkupljenja. Nužno je »po točnome nasljedovanju krenuti za Predvodnikom koji nas vodi k spasenju«. »Istome se cilju ne može doći ako se ne kroči jednakim putovima« 88 Grgur v j e r u j e da se »nasljedovanjem« Kristovih čina u kršteniku događa što se zbilo u Kristu. Krst je posebice vezao uz neke događaje Gospodinova života. Isticao je da je kršćanski krst obnavljanje Isusova krštenja. Kada je Krist sišao u Jordan i primio Duha, posvećena je svaka buduća voda kojom se krsti svaki vjernik. Kršćaninov krst nasljeduje Isusovo krštenje. 89 Ipak Nisenac krsno u r a n j a n j e i izranjanje drži za »oponašanje« Kristova »groba i uskrsnuća«. 90 Time se, očito, naslanja na Pavlovo krsno izlaganje 91 u Rim 6,1-14. Krst je trenutak kada se vjernik sjedinjuje s umrlim i uskrslim Kristom. Blagodati i milosti koje su provrele iz Kristova pashalnoga otajstva u krstu postaju svojina krštenika. Tada se na pojedinca p r i m j e n j u j e spasenjska vrijednost Gospodinove zamjeničke smrti i obnoviteljsko značenje njegova uskrsnuća koje je bilo za »naše opravdanje« (Rim 4,25). ® 39,5 8389 3 * 35,1 « 35,1 * 35,1 87 35 3 83

35.1 Misao nije nazočna u Velikoj katehezi« « 35,4-10 91 Usp, M, MANDAC, Tumačenje Rim 6,1-14 s posebnim osvrtom na krsni nauk, u BS 43(1973), 225-238; 44(1974), 485-506. 89

71-

Krst ipak ne djeluje magičnom silom. Premda je veliko Božje djelo u čovjeku, i čovjek je pozvan na suradnju. Grgur ne zaboravlja ni tu stranu otajstva. Tvrdi da »snaga čina potječe od dušamoga raspoloženja«. 92 Krštenik mora posjedovati »vjeru«. 98 Uz to je nužno »grešnikovo kajanje«. Time se čovjek »razrješuje vezanosti na zlo«. Kroz »kajanje« vjernik »zamrzi zlo« i tako se »od njega otuđuje«. 94

* 39,4 ®s 39.3 * 35,9

72-

DEVETO

POGLAVLJE

EUHARISTIJA Grgur iz Nise uči da euharistijsko otajstvo ulazi u veliku Božju »rasporedbu« po kojoj se dijeli »milost«.1 Time, očito je, želi kazati da je euharistija sastavni dio Božje »ekonomije« u odnosu na svijet. Bez nje se »ekonomija« ne da zamisliti. »Ekonomija« se ozbiljuje posredstvom euharistijske tajne. Primjedbe

na

euharistiju

Nisenac u Velikoj katehezi naznačuje okvire u kojima izlaže svoj euharistijski nauk. Pri tom nije uvijek jasno da li je sam namjerice pronalazio poteškoće na koje bi njegovo poimanje otajstva moglo naići ili je zaista bilo ljudi koji su te poteškoće u zbilji postavljali. Vjerojatnije je, razumije se, da ima pred očima istinske primjedbe i realne protivnike. Temeljna poteškoća dolazila je od pitanja »kako je moguće« da Kristovo tijelo koje je »jedno« hrani »bezbrojne vjerničke tisuće« raspršene »po svemu svijetu«. Ljudi su pitali »kako« se svima podjeljuje »tijelo koje je posve jedno«. Nije, dakle, bilo jasno da Gospodinovo tijelo koje je kao svako tijelo jedno može oživjeti »cjelokupnu narav« 2 svih vjernika. Pitalo se, nadalje, da li je moguće da Krist »po jednome dijelu čitav pristupi pojedincu« 8 . Jednako se raspravljalo kako to da Kristovo tijelo u euharistiji »čitavo« dolazi u dodir s onim koji ga blaguje, a uza sve to, »ostaje samo za se cjelovito«. Tijelo se, naime, dijeli »svima«, ali »u sebi se ne umanjuje«. 4 Duhove je također zbunjivala činjenica da jedna euharistijska čestica može svoje djelovanje protegnuti na »cijela« 5 čovjeka. Grgur u poglavlju o euharistiji posebice napominje da je i tekućina sastali 37,12 a 37,4; 37.8

73-

vnina ljudskoga tijela. To vrijedi za svakoga čovjeka pa zato i za Krista. Kruh, voda i vino uzdržavaju tijelo. Nisenac otuda zaključuje da se ta počela moraju naći i u euharistiji kako bi se obnovila čitava ljudska narav. 6 Možemo, dakle, naslutiti da Grgur donekle opravdava uporabu obiju euharistijskih prilika — kruha i vina pomiješana s vodom.

Nužnost

euharistije

Grgur, gledajući sadašnje čovjekovo stanje, smatra da je euharistija nužna za spasenje. Ona se, po njemu, prvenstveno daje čovjekovu tijelu. To se vidi iz čitavoga euharistijskog poglavlja u Velikoj katehezi. Iskonski grijeh nije pogodio jedino dušu već se zlo »dokopalo i tijela«. 7 Tijelo odvajanjem od duše postaje mrtvo. Tako se vraća u počela od kojih je sastavljeno. Od smrtnosti ga može osloboditi samo »zajedništvo« i »sjedinjenje« 8 s Kristom koga Grgur često naziva u euharistijskom ulomku životom, živodajnom moći i predvodnikom u život. 9 Dok se duša »po vjeri« sjedinjuje s »jačim od smrti«, tijelu kao tvari ostaje jedina mogućnost da se s njime poveže hrana i piće.10 Zato Nisenac uporno ponavlja kako je »spašenicima nužno potrebno« da se i tijelom »spoje« s vrelom života. Euharistija je »nužno potrebita« jer tijelu omogućuje ponovno »sjedinjenje« s dušom. Ona je »skroz nužna« da bi »tijelo primilo živodajnu moć.11 Tijelo, oživljeno euharistijskim životom, može .stupiti u trajno zajedništvo sa svojom dušom.

Vrijednost

euharistije

Grgur u Velikoj katehezi razmišlja »radi čega« se Krist u euharistiji »daje« vjernicima. 12 Općenito govoreći, napominje da djelovanje grijeha sliči »otrovu« koji je »rastvorio našu narav«. Dušu je odijelio od tijela i time uništio čovjeka. Ako je grijeh otrov, euharistija je »lijek«. Svojim »protudjelovanjem« otklanja »štetu« koju je nanio »otrov«.13 Kada se tijelo očisti primanjem 8

37,11-12 7 37,2 37,1 37,1; 37 4 * 37,1; 37,3; 37 4 ii 37,1; 37 2; 37,4 * 37,12 13 37,2

8 9

74-

euharistije, iznova postaje sposobno da se zasvagda sjedini s dušom. Tako se euharistija objavljuje kao temelj »sjedinjenja razdvojenoga«.14 Grgur u nekoliko navrata upozorava da Gospodinovo euharistijsko tijelo »u se preinačuje« i »pretvara« tijelo koje ga prima. Euharistija »oživljuje« čovjekovu narav. Pruža joj »besmrtnost« i »neraspadljivost«. 15 Nisenac povezuje globalni učinak Kristova otkupiteljskog djela i euharistijsko djelovanje. Veli da se Krist »zato pomiješao sa smrtnom naravi« da bi čovjeka »po zajedništvu s božanstvom pobožanstvenio«. To pobožanstvenjenje biva vjernikova svojina kada u se »kao sjeme« besmrtnosti i neraspadljivosti primi Gospodinovo euharistijsko »tijelo«. U jednu riječ, »onoga tko prima« euharistiju, Kristovo tijelo »preobrazuje u svoju narav«. 16 Izvor

e u h a r i s ti j s k o g

djelovanja

Euharistija crpe svoje značenje iz Isusova tijela s kojim vjernika najuže sjedinjuje. Grgur o njezinim vlastitostima govori na nekoliko mjesta. Osnovna joj je značajka da je »tijelo Boga-Riječi«. Euharistija je Kristovo tijelo »koje se pokazalo jačim od smrti« i koje je »Bog obesmrtio« te je stoga »besmrtno«. 17 Grgur, dakle, euharistijsko tijelo poistovjećuje s Gospodinovim uskrslim tijelom i u njemu vidi vrelo euharistijskih učinaka u našem tijelu. Nisenac pokušava izraziti što se događa s kruhom i vinom kada se nad njima izvrši »molitva« i pošto ih dotakne »snaga posvete«. 18 Djelovanje u kruhu i vinu provodi sama Riječ. Grgur veli da se euharistijsko zbivanje ostvaruje »po Riječi«. 19 Riječ, molitva i posveta »posvećuju« 20 euharistijske prilike. One se time »pretvaraju« u »tijelo Boga-Riječi«. Euharistija »smjesta postaje tijelo Riječi«. Kruh se »po Riječi pretvara u tijelo«. 21 Grgur djelovanje posvete na »narav onoga što se vidi« — na euharistijske čestice — izražava riječima koje zapravo naznačuju da se »počela« te »naravi« preinačuju u Kristovo besmrtno tijelo. 22 * 37,2 » 37,4; 37,8; 37 12 <« 37,12; 37 S ' 178 37,9; 37,3 1 37,10; 37.12 * 37,9; 37,10 » 37,9-10 2i 37 9; 37,10 sa 37,12

75-

Tumačenje

euharistije

Grgur zna da je euharistija razumljiva za ljude »u kojima je vjera« i »koji vjeruju«. 2 3 Ipak se trudi naći razumno uporište na koje bi oslonio svoj euharistijski nauk. Tako će »vjera« izbjeći »nedoumici«. Euharistija će naći mjesta u »strogome slijedu« 24 božanskoga rasporeda. Nisenski biskup u razmišljanju polazi od »tjelesne fiziologije«. Smatra da »narav tijela« nema »sama po sebi« vlastiti »opstanak«. Tijelo, prema tome, nije zasebna hipostaza. Dade se rastvoriti na sastavne dijelove. Sastavljaju ga osnovni ja počela. Tijelo nije zasebna zbilja. Od drugda stječe svoje gradivo i »hipostazu«. 25 Po Grguru, tijelo je u sebi praznina. Sliči mijehu bez vlastite sadržine.26 Svoju opstojnost duguje neprekidnoj izmjeni kojom tijelo u se usisava »što mu nedostaje« i odbacuje što je »suvišno«.27 Hrana uzdržava tijelo. Ona tka »narav tijela« i sačinjava tjelesnu »hipostazu«. Ali hrana se prvenstveno sastoji od kruha, vode i vina.28 Tijelo »snagom izmjene« ta počela »prečinja« u svoj »vlastiti lik«.29 Stoga tko pred sobom ima kruh, vodu i vino »motri što je u klici sastav našega tijela«. Razumije se, »kada te tvari udu u me, postaju moja krv i tijelo«. 30 Grgur dodaje: »Tko gleda kruh, vidi ljudsko tijelo. Kada kruh uđe u tijelo, postaje tijelo.« 31 Grgurovo je umovanje jasno. Ljudsko tijelo, po njemu, potječe od hrane. Ono nije ništa drugo nego preinačena hrana koja nutarnjom pretvorbom postaje tijelo. Po Grguru, isto se događa s Kristovim zemaljskim tijelom. Kada se Riječ utjelovila, »za svoju narav nije stvorila neki novi oblik opstanka već je svoje vlastito tijelo održavala u t r a j a n j u uobičajenim i primjerenim sredstvima. Svoj je tjelesni bitak krijepila jelom pićem. Jelo pak bijaše kruh«. 82 Nisenac u temelju Kristova tijela kao i osnovi svake ljudske puti vidi kruh. Veli: »Budući da je bogonosno tijelo za hranu uzimalo kruh, u stanovitome je smislu s njime bilo jedno te isto jer se hrana pretvara u tjelesnu narav. Vlastitost se svakoga tijela pri38 8; 37,12 37,5 I» 37,5; 37.8 * 37,6 23 24

27 37,5

37,7 w 37,7 »o 37 7 » 37,9 « 37 8

76-

znaje i Isusovu tijelu. I ono se uzdržavaše kruhom.« 33 I tu je, vidimo, Grgur jasan: u Isusovu zemaljskom tijelu valja vidjeti preobraženi kruh. Polazeći od fiziološke pretpostavke koja vrijedi za svako tijelo, pa zato i za Kristovo, Grgur drži da je našao razumnu osnovicu na koju može postaviti svoje pojašnjenje euharistijskoga otajstva. Po njemu, nema ništa neobično ako i sada u euharistiji kruh postaje tijelo Riječi. To se zbiva u svakome čovjeku. Događalo se i u Kristu. Razlika je tek u tome što je kruh u zemaljskom Kristovu životu postajao Gospodinovo tijelo »uobičajenim« putem »snagom jedenja«. 31 U euharistiji se to događa drukčije. »Narav onoga što se vidi«35 — euharistijske prilike — »smjesta« bivaju »tijelo Riječi« koja kaže: »Ovo je moje tijelo.« 36 Tako je Grgur pronašao »razumno« tumačenje za euharistiju. Nadao se da ga može svatko prihvatiti. Ipak svoju misao nije prikazivao kao posvemašnju sigurnost. Razborito je zaključio: »Možda smo se približili vjerojatnu odgovoru.« 37 Spomenimo da je Grgurovo izlaganje prigrlio Ivan Damašćanski i da je usvojeno na saboru u Niceji g. 787. te ostavilo duboka traga u Istočnoj crkvi. Grgurovo obrazloženje euharistije u Velikoj katehezi povlašteno je mjesto u razvoju crkvenoga poimanja toga otajstva. 38 Grgur je odlično zapazio nužnost euharistije. Kao što Riječ u utjelovljen j u najuže dotiče našu narav, jednako se može reći i za euharistiju. Riječ po njoj stupa u dodir sa samim tjelesnim ustrojstvom svakoga čovjeka. Poput Utjelovljenja i euharistija iscjeljuje čovjekovu bit. Učinci su euharistije u Velikoj katehezi jasni i dobro istaknuti. Isto se smije reći za euharistijsku pretvorbu izraženu riječima 39 kojima se vrijednost i doseg vidi otud što ih susrećemo i u drugim uporabama. Fiziološku promjenu hrane u tijelo Grgur izražava istim pojmovima. Za istim glagolima posiže kada govori o promjeni koja je hranu preobrazila u Kristovo zemaljsko tijelo. Posljedica je te pretvorbe da hrana postaje tijelo. Isto vrijedi i za euharistiju. Snagom euharistijske pretvorbe euharistijske prilike postaju tijelo Logosa i zato u vjerniku koji blaguje to tijelo mogu proizvesti božanske učinke. 33 37,9 37,8; 37 10 35 37,12 sa 37,10 37 37,8 38 u svezi s Grgurovim euharistijskim naukom, usp. L. MERIDIER, Discours, LIII-LV; J. BARBEL, Gregor, 151.194-201.205-208; W. VOLKER, Gregor, 274-276; H. U. von BALTHASAR, Presence, 106-108; J. BETZ, Eucharistie, 97-98. 108-110. 258-276. 310-315; J. DANIfiLOU, Notes, 130-134; H. M. HUBNER, Einheit, 175-179; I. H. DALMAIS, Divinisation, 1383; J. GROSS, Divinisation, 233. — Moram na žalost reći da navedeni autori nisu tako obrađivali pitanje da. bismo, uz male izuzetke (Balthasar, Betz), bili zadovoljni njihovim radovima. a» Riječ je o glagolima metastoikhćč, metapoićd i methlstemi.

77-

DESETO

POGLAVLJE

ESHATOLOGIJA Općenite

napomene

Grgur pripada malobrojnim Očima svoga vremena koji su ozbiljnije razmišljali o posljednjim pitanjima. 1 O njima, kako se zna, i Biblija govori razmjerno rijetko. Nisenac se stoga pokazuje dosta smionim kada se upušta u takva razmatranja. Držao je da je kršćanska kateheza bez obrade i toga gradiva nepotpuna. Niije teško uočiti da je i Grgurova misao na tom području nesigurna i, mjerena kasnijom teologijom, dosta netočna. Grguru se tapkanje mora oprostiti jer je njegov rad zaista pionirski. Postavio je pitanja koja će se tek u idućim stoljećima riješiti u Crkvi. Grgur je bio svjestan da su konačna »dobra« takve »naravi« te čovjek nema mogućnosti »da ih opiše«. Isto vrijedi i za »bijedni grešnički život« poslije ovoga života. »Ne može se usporediti s nikakvom zemaljskom sjetilnom bolju«. Sredstva se mučenja u drugome vijeku ponekada, doduše, »oslovljavaju ovdašnjim nazivima«, ali tko ih pobliže promatra vidi da »razlika« između prekogrobne »vatre« i »crva« te onoga što na ovoj zemlji nazivamo tim nazivima »ipak nije malena«. 2 Ljudi se, po Grguru, poslije smrti dijele u dvije različite skupine. Na jednoj su strani krštenici koji su živjeli u skladu s k r štenjem. Oni postižu blaženstvo. Za života su se »očistili«. »U ovome ih je životu vodilo krsno očišćenje«. Stoga se »vraćaju načinu života koji im je srodan«. Sjedinjuju se s Čistim. Tako se oslobađ a j u »trpnje«, a u tome se i »sastoji blaženstvo«. Prema tome, »onima koji su ljagu zloće oprali« u krsnoj vodi i čitav život ostali 1 O Grgurovu n a u k u o eshatalogiji, usp. J. DANIELOU, Notes 165-184; Etre., 206-211; Resurrection, 157-159; P. ZEMP, Grundlagen, 242-244, 233-242; R. M. HUBNER, Einheit, 64.66; J. BARBEL, Gregor, 189-193. 128.134.158.159.161; M. CANEVET, Grćgoire, 1003-1005. 2 50,7

?a

vjerni krsnoj milosti, u drugome im svijetu »ne treba drugi oblik čišćenja«. Za takve Grgur tvrdi da im »nije potreban ni trenutak očišćenja«. 3 Drukčija je sudbina nekrštenih i vjernika koji su kroz život griješili. Njihov je udes poslije smrti jednak. Krštenici su, dakako, mogli »krepošću iscijeliti« grijehe načinjene poslije krsta, 4 ali nisu posegnuli za tim spasonosnim sredstvom. Zato se nekrštenima i grešnim kršćanima »izlječenje prenosi u život poslije ovoga«. 5 Grgur to često ponavlja. Ali ne naznačuje kamo odlaze takvi ljudi. Tek kaže da »oni koji su otvrdnuli u strastima«, a nisu se ni krstili ni »kroz pokajanje« segnuli za »popravkom«, poslije smrti »dospijevaju kamo spadaju«. 6 Valja primijetiti da Grgiur tu još ne misli na čistilište. U vremenu koje se proteže od smrti pa do općega suda i početka čistilišta grešnici žive u iščekivanju. Sliče uhapšeniku koji u tamnici čeka sud, osudu i izvršenje kazne. Po Grguru, prije čistilišta zbiva se Opće uskrsnuće i Posljednji sud. Opće je uskrsnuće, kako već dijelom naznačismo, posljedica nutarnjih zakona ljudske naravi. Događa se nutarnjom nužnošću. Ponovno sastavljanje i preustrojen je čovjekove tjelesnosti dogodit će se »bilo da je narav primila krsnu milost ili ostala bez dijela u kršnome otajstvu«. Narav »mora krenuti putem uskrsnuća« jer je »na to sile vlastiti zakoni što ih je u n j u postavio njezin Graditelj«. 7 Grgur u Velikoj katehezi spominje Posljednji sud i shvaća ga kao čin Božjega milosrđa. Bog tada, doduše, određuje kazne koje su u skladu s grešnošću života, ali ni sud ni kazne nemaju osvetničkog obilježja. Kazne će izliječiti čovjeka. Očistiti će njegove nedostatke i grijehe. Po njima će se čovjek popraviti i postati boljim. Moći će se vratiti Bogu. Grgur piše da je Posljednji sud »liječenje dušnih ozljeda«. Sud je »zapravo ozdravljenje«. Bog sudi »da bi svoje vlastito djelo vratio u iskonsku milost«. 8 Mane što su se nagomilale na dušu Bog »u trenutku suda odsijeca«. On je tada »Liječnik bolesnih«. 9 Kazne se izvršavaju poslije suda. To je vrijeme čistilišta. Nisenac, kao rijetko koji onodobni Otac, pomno raspreda o čistilištu. Ono mu se ukazuje bitnim za povijest spasenja. Uvjet je sveopće apokatastaze. Budući da je Bog sama čistoća, ne može mu se približiti tko nije posve čist. Sredstvo konačnoga očišćenja jest vatra koja posjeduje čistilačku moć. Čišćenje kroz vatru traje 8 35,14; 35,15; 26,8 8,9 8,9 35,14 7 35,13

4 5 6 8

9

8,10 8.11

79-

»duga stoljeća«.10 Muke u čistilištu nisu lagane. Grgur veli da »strah od plaćanja nevoljama« može biti dostatan poticaj da se u ovome životu živi čestito i tako umakne osudi na »vatru očišćenja«. 11 Vidimo, dakle, da po Grgurovu poimanju »sve što se po uskrsnuću iznova vraća u bitak, ne stječe isti život«. Krštenici koji su očuvali preporodnu milost žive blaženo. Nekršteni i grešni kršćani najprije čekaju Opće uskrsnuće i Posljednji sud da bi počeli izvršavati kaznu. Grgur veli da »postoji velika razlika između onih koji su se očistili i onih koji se još m o r a j u očistiti«. 12 Zanimljivo je da se uopće nije pitao za sudbinu ljudi koji su živjeli čestito, iako se nisu krstili, jer to nisu mogli budući da do njih nije doprla spasenjska riječ Evanđelja. Nisenac j e ipak u svakom slučaju na kraju veliki optimist. Smatrao je, doduše, da su kazne za grešnike i nekrštene u prekogrobnome životu dugotrajne i teške te je kudikamo razboritije već u ovome životu živjeti kreposno pa smjesta poslije smrti unići u blaženstvo, ali je predviđao da će se na koncu »zajedno naći koji su za vrijeme čišćenja kažnjeni s onima kojima nije bio potrebit ni trenutak očišćenja». 13

Tjelesno

uskrsnuće

U Velikoj katehezi razmjerno se malo govori o pitanjima vezanima uz uskrsnuće tijela. Tema ipak nije posve odsutna. Čak se može kazati da je u neku ruku okvir i okosnica čitava djela. Nekako je posvuda nazočna. To je po sebi razumljivo jer je govor o tjelesnom uskrsnuću rano postao predmet katehetskoga izlaganja. O tome se rado raspredalo u katekumenatu. Vjera u uskrsnuće uvrštena je i u najdrevnija crkvena Vjerovanja. I Grgur drži da je tjelesno uskrsnuće zadnji cilj sveobuhvatne povijesti spasenja. Vrhunac je i kruna Božjega nacrta o čovjeku. 14 Ta je kršćanska dogma, koliko znamo, nailazila pri naviještan j u na velike poteškoće. Sjećamo se da je već Isus imao problema dok je najavljivao tu veliku novinu. Jedan dio židovskih učitelja » 35,15

li 8,10

I 2 35,14 »3 26,8

14 o Grgurovu nauku o uskrsnuću ljudskoga tijela, usp. L. MfiRIDER,DiscS. de BOER, Anthropologie, 436-445; J. BARBEL, 221.224; Notes. 165-176; Resurrection, 154-170; J. GAITH, Libertć, 183-186; J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 513-573.574; J. BARBEL, Gregor, 113,114,118-119.190-193; B. SALMONA, Origene, 383-388; M. CANE VET,Grćgoire, 1004; A. LUNEAU, Histoire, 163.168.

80-

i pismoznanaca posve je odbacivao tjelesno uskrsnuće. Drugi su ga shvaćali odveć materijalno i na t a j način o njemu otežavali besjedu. Ni Pavlova riječ o uskrsnuću nije bolje prošla. Poznato je da su atenski mudraci ismijali Apostola kada je počeo govoriti o uskrsnuću. Grci su odvajkada velikim dijelom protivnici tvari i tijela. Nikada nisu zaboravljali da je tijelo tamnica ljudske duše. Duša se mora osloboditi tijela koje je pećina u koju je zatočena. Otkupljenje se i sastoji u oslobođenju od tijela i vraćanju u božanstvo. Duša mora napustiti tjelesnu špilju i sjediniti se s božanskom naravi kao čestica sa svojom cjelinom. Vidimo, dakle, da je grčkome poimanju tjelesno uskrsnuće posve nepoznata i skroz tuđa zbilja. U svezi s uskrsnućem oklijevao je i Grgurov učitelj Origen. I on je tijelo držao za Božju kaznu. Vjerovao je u predživot ljudskih duša koje u početku kao nebeska bića nisu imale nikakvo tijelo. Teik kad su ljudi sagriješili, Bog ih je zaodjenuo tijelom da bi činili pokoru. Ali ljudske će se duše, po aleksandrijskom teologu, u posljednjem činu spasenja opet osloboditi tijela i vratiti u posvemašnju duhovnost u kojoj su stvorene. Kako je, međutim, nauk Crkve bio posve siguran i jasan u pitanju tjelesnoga uskrsnuća, Origen se nije usuđivao svoje misli jasno uobličiti i zato u njegovim djelima nalazimo ulomaka u kojima se govori o tjelesnome uskrsnuću. Ali u Origenovu teološkom sustavu tijelo nema pravoga mjesta. Tuđe je Božjemu nacrtu o čovjeku. Uz Metođija Olimpskoga (+311) veliki protivnik Origenova nauka o tijelu bijaše upravo Grgur iz Nise. Izrijekom naznačuje da se u toj točki dijeli od Origenova mišljenja. Stoga je neobično da je Ivan Filoponos (+565) u djelu u kojem niječe tjelesno uskrsnuće za svjedoka toga učenja prizvao i Grgura Nisenskoga. Podjednako je čudno što su u sedmome stoljeću Grgura napadali kao da je zabacivao tjelesno uskrsnuće. Opiranje uskrsnuću bijaše naročito živo u Grgurovo vrijeme. Iznosili su se svakovrsni dokazi kojima se htjelo utvrditi da je uskrsnuće tijela i sablazan i nemogućnost. Spominjali su se razni tjelesni nedostaci i pitalo se da li je potrebito da čovjek živi zauvijek u takvome stanju. Kao protudokaz uskrsnuću isticao se slučaj ljudi koje su prožderale životinje ili im je tijelo spaljeno. Usprkos svim protivnim mišljenjima, Grgur je ostao vjeran nauci o uskrsnuću i nastojao svojim suvremenicima pružiti što razgovjetniju misao kako im uskrsnuće ne bi u vjeri bilo spoticajni kamen. 81-

Po Grgurovu sudu, Bog je od iskona za čovjeka predvidio tijelo. Ono je sastavni dio čovjekova bića. čovjek se bez njega ne da zamisliti. Grgur dodaje da je tijelo prije praroditeljskoga pada bilo drukčije nego poslije sagrješenja. Izvorno tijelo bijaše veoma duhovno. Grgur toliko ističe tu stranu da se s pravom pitamo da li je tijelo prije pada po n j e m u još uvijek tijelo. Nakon grijeha u palom se tijelu nastanilo ono što čovjeka veže s nerazumnim stvorenjima. Toga u početku nije bilo. Grešno je tijelo sada prožeto zlom i nečistoćom. U smrti se »rastvara« i svodi n a izvorna »počela«. P r i tome se čisti od zlih primjesa. Grgur napominje da smrt ne »uništava« tijelo niti ga vraća u »ništavilo«. Tijelo postoji i poslije smrti, ali u svojim iskonskim sastojcima. Pošto ga smrt pročisti, »po uskrsnuću« zadobiva »svoj prvi oblik« i »svoju početnu ljepotu«. 15 Uskrsnuće omogućuje da se tijelo sjedini sa svojom dušom. U njemu se tijelo »iznova sačinjava«. Počela koja su ga tvorila preobrazuju se i »preinačuju«, ali opet grade istu put. Grgur nadasve naglašuje istovjetnost uskrsloga i zemaljskoga tijela. Svaki će pojedinac u uskrsnuću imati tijelo što ga je posjedovao na zemlji. Iz uskrsne puti bit će otklonjeni svi nedostaci koji su je pratili u svijetu. Uskrslo će tijelo biti preobraženo i produhovljeno. Kao što se grijeh odrazio na tijelu, tako će i pobožanstvenjenje zahvatiti i tjelesni dio našega bića. Sve će životinjsko iz njega nestati. Bit će oslobođeno vegetativnih zakona. Posjedovat će povlastice Gospodinova uskrslog tijela. Grgur gotovo poistovjećuje uskrslo tijelo s tijelom što ga je čovjek posjedovao prije pada. Nisenac je iznio čitav rukovet dokaza za uskrsnuće ljudskoga tijela. U Starom se zavjetu pozivao na Ps 103,29-30, Ezekijelova viđenja (37,1-14) te na blagdan šatora, znamen budućega uskrsnuća. Iz Novoga je zavjeta zvao u pomoć 1 Sol 4,16, 1 Kor 15,36 te brojna uskrsnuća iz evanđelja, ali nadasve imaše pred očima Gospodinovo uskrsnuće koje je zalog, uzrok i ogled našega vlastitog uskrsnuća. Grgur je prirodne događaje upotrebljavao kao dokaz tjelesnoga uskrsnuća. Upozoravao je da biljka niče iz sagnjiloga sjemena, da proljetno buđenje dolazi iza zimskoga mrtvila i da san zamjenjuje buđenje. Tako će se iz praha i pepela našega dogorjelog tijela podići naše uskrslo tijelo. Duša je za života utisnula svoju sliku u svaki djelić svoga tijela. U cjelini ga je pronicala i oživljavala. Bog će joj pomoći d a pri uskrsnuću od mrtvih opet nađe čestice koje su joj pripadale u ovome životu. iS

82-

8?§; 8,3; 8,?

Konačna

uspostava

svega

u

dobro

Nauk o apokatastazi nije nešto sporedno u Grgurovu teološkom sustavu. To je njegov temeljni nazor o Bogu, svijetu, svemiru i čovjeku. Apokatastaza se u Grgura iz Nise susreće, tako reći, svuda. U n j o j se zgušnjuje svakolika njegova teologija i filozofija 16 . 1. Široka primjenjenost riječi apokatastaza Riječ apokatastaza Grgur je čitao rozavjetnoj Bibliji i u Novome zavjetu. najširem smislu znači svako vraćanje u bilo bolje i savršenije od trenutačnoga. oslabljen je i pogoršanje ranijega.

u profanim piscima, staZa profane pisce riječ u pređašnje stanje koje je Postojeće je stanje samo

Pojam apokatastaze rado upotrebljavahu stoički filozofi, pitagorejci i neoplatonici. U stoika naznačivaše povratak zvijezda nakon svemirskih pomaka u njihov prvi i prirodni položaj. Neoplatonici i pitagorejci apokatastazom nazivlju brojna dušina rađanja na njezinu putovanju do konačnoga smirenja u božanstvu. I Grgur se ponekad služi riječju apokatastaza u profane i raznovrsne religiozne svrhe. Tako pojavu svjetlosti nakon zamračenja naziva apokatastazom. Istim izričajem izražava vraćanje tjelesnih počela na njihovo prirodno mjesto pošto ih je bolest poremetila i izmijenila. U vjerskom smislu Nisenac izmirenje grešnika s Crkvom označuje apokatastazom .Čak je tim pojmom obilježavao i uskrsnuće od mrtvih.

2, Grgurova polazišta Nisenac je u svojim razmišljanjima o apokatastazi u užem smislu riječi mogao poći od Dj 3,21 gdje se čita izreka o »vremenu uspostave svega«. Mogao se nadahnuti i Pavlom koji je učio da je Krist konačno dokinuo smrt i grijeh te sa sobom po svojoj krvi sve izmirio. Ali nema sumnje da je Grgur teološki shvaćenu apokatastazu baštinio prije svega od Origena. 16 O apokatastazi u Grgura, usp. J. DANIfiLOU, Notes, 121.181-184; Etre, 205. 226. 132-153; Resurrection, 154; P. ZEMP, Grunđlagen, 196-207. 21-26.177-192; R.M. HUBNER, Einheit, 64.101.123.162.164.170-172.204-231.1.326-327 ; J. GAiTH, Liberte, 187-195; J. GROSS, Divinisation, 236; H.U. von BALTHASAR, Presence, 58-59; R. GILLET, Homme, 63-66.72.75-83; A. LUNEAU, Histoire, 186.187; D.L. BALAS, 152-153; S. de BOER, Anthropologie. 436-445; B. SALMONA, Origene, 383-388; J. BAKBEL, Gregor, 112.113.94.118.122,159.160.162.184.185; L, MERIDIER,Discours, XXV-XXVI.

83-

Znamo da nauk o »apokatastaza svega« pripada među znamenite Origenove tvrdnje. Nju je, doduše, osudio peti opći sabor, ali je odigrala veliku ulogu u povijesti teologije na kršćanskom Istoku. Origen je učio da su sva bića na svome početku bila bestjelesna. U sebi nisu imala ništa materijalno. Ali pošto su sagriješila, Bog ih je kaznio. Ljudske su duše morale sići u tjelesa. Tijelo, po Origenu, nije u Božjemu planu i nacrtu. Ono je privremena kazna za dušu. Na putu otkupljenja tijelo će se najprije produhoviti, ali će na koncu posve iščeznuti. Svi će razredi duhova opet biti samo duhovi. Origen dodaje da će se svaki duh iznova vratiti Bogu. Vječnoga osuđenja neće biti. Toj je misli aleksandrijski katehet dao biblijsko ime »uspostava svega«. Grgur iz Nise od Origena preuzima intuiciju. Ipak se odvaja od učitelja. Po Grguru, tijelo nije — to već naznačismo — zlo niti u sebi Božja kazna. Bitni je čovjekov dio te će zato ostati uvijek u sklopu čovjekova bića. Ispravljajući u toj točki Origena, Grgur je apokatastazu veoma široko primijenio i u njoj vidi krunu i smisao sveobuhvatne Božje »ekonomije« sa svijetom.

3. Apokatastaza obuhvaća svekoliko čovječanstvo Grgur, dijelom, apokatastazom označuje onaj trenutak povijesti spasenja kada se ljudska narav vraća u svoje iskonsko stanje. On kao grčki mislilac prvenstveno vodi računa o naravima i donekle zaboravlja pojedinca koji je konkretno ostvarenje i nositelj naravi. Prvotno stanje naravi, po Grguru, bijaše dobro. Njega je stvorio Bog. Ono je normalno i pravo stanje. Grijeh ga je poremetio. Ali Bog će ga opet uspostaviti. Ta uspostava prvotnoga stanja obuzet će sve ljude jer se uspostava odnosi na narav, a ne na pojedinca. Po Grguru je, kako smo vidjeli, ljudska narav jedna nedjeljiva zbilja koja se ostvaruje u pojedincima. Svaki je pojedinac ostvarenje jedne te iste naravi. Bog je predvidio određeni broj ljudi koji će ozbiljiti ljudsku narav. To je ljudska »punina«. Ona se mora zbiti, inače se narav neće obistiniti. Grgur otuda zaključuje da se apokatastaza mora protegnuti na svakoga člana ljudske naravi. Kada bi i samo jedan čovjek konačno i zauvijek nestao iz ljudske »punoće«, ljudska se narav ne bi nikada ostvarila. Zato Nisenac v j e r u j e da će se svi ljudi bez izuzetka jednom vratiti u početno dobro stanje. To je apokatastaza primijenjena na ljudski rod. Grgur je temelji na jedno ti ljudske naravi. Ali zasniva je i na nauku o čovjeku koji je Božja »slika« kao i na svome shvaćan j u Crkve ukoliko je Kristovo tijelo. 84-

Grgur je, kako znamo, držao da je Božja »slika« prvenstveno utkana u ljudsku narav kao »puninu«. Pojedinac nije neposredno Božja »slika«. To je ljudska rasa kao jedinstvena zbilja. Pojedini čovjek posredstvom naravi postaje Božja »slika«. Grgur, polazeći otuda, zaključuje da bi Božja »slika« bila nesavršena kada bi netko od ljudi bio vječno osuđen. U osuđenome ne bi bilo Božje »slike«. To bi naružilo narav kao »sliku«. Tako bi djelo Božje bilo zauvijek upropašteno, a to je, po Grgurovu sudu, nemoguće. Svaki čovjek, prema tome, mora jednom postati Božja »slika« i na t a j se način ostvaruje Božja zamisao o čovjeku. Grgur je antropološku apokatastazu ukrijepio i razmišljanjem o Kristovu tijelu koje je Crkva. Krist se po utjelovljenju sjedinio, doduše, s jednom konkretnom ljudskom naravi, ali je zbog posvemašnje jednote te naravi ušao u dodir s čitavim ljudskim »tijestom«. Njegovo se tijelo proteže na sve ljude. Svi ljudi po Kristovu čovještvu posjeduju temeljno zajedništvo s Otkupiteljem. Stoga se otkupljenje proteže na sve. Kristovo tijelo ne bi bilo posve sjajno, kada bi i samo jedan ljudski član ostao u vječnoj tami. Kristovo će lice biti u punini svijetlo, pošto milost prožme sve dijelove naravi koju je Krist sobom sjedinio u času utjelovljenja. Nisenac zaključuje da se spasenje jednom nužno mora protegnuti na sv*r ljude i tu zbilju naziva ljudskom apokatastazom. Izvodi je, kako vidimo, iz filozofske tvrdnje o jednosti ljudske naravi, ali misao zaodijeva u teološko ruho. Poziva se na činjenicu da je čovjek Božja »slika« i da je Crkva Kristovo tijelo. 4. Apokatastaza svih duhovnih bića Grgur u svojim djelima govori da će se u konačnoj uspostavi opet naći zajedno sva duhovna stvorenja. Pri tome misli na ljude koji su sagriješili, pale duhove i anđele koji su ostali vjerni. Sva su ta bića na početku sačinjavala jednu jedinstvenu obitelj. Zajedničko im biješe jednako sudjelovanje u Bogu koji je duh. Grijeh je bio razlogom što se ta ogromna zajednica raspršila. Ali ona će se iznova uspostaviti. Nisenac primjećuje da se o čovjeku u Mt 22,30 kaže da će u eshatonu živjeti kao Božji anđeo. Tijelo će mu postati do te mjere duhovno da će ponovno moći unići u nebesko kraljevstvo. Ali i čovjekova duša neodoljivo čezne za dobrom. Zato će se jednom vratiti iiskonskome Dobru. Tako, po Grguru, stoji i s palim duhovima. I oni po sebi čeznu za svjetlom te će ih ta čežnja vratiti Bogu. Ni oni nisu stvoreni zli već dobri. Tu je korijen njihove apokatastaze. 85-

Nisenac drži da do apokatastaze ćudoredna vrijednost odlučuje o stupnju blaženstva i udioništva u Bogu. Ali nakon čistilišnoga očišćenja, koje će uslijediti poslije Općega uskrsnuća i završiti u apokatastazi, sva će duhovna stvorenja podjednako uživati u Bogu jer su jednako duhovna. Svaka će razlika biti izbrisana. Svi će ljudi i nebeski duhovi sjati istim sjajem i radovati se jednakom blaženstvu. Osnov za tu stranu apokatastaze Grgur vidi u činjenici što ljudi i ostali duhovi imaju istu duhovnu narav koja im dolazi od Boga koji je duh. I ovdje, dakle, jednost naravi traži konačno spasenje svih svojih udionika. 5. Svemirska apokatastaza Spominjemo napokon i zadnji oblik apokatastaze. Grgur ga je zapravo tek naslutio. Čak ga j e ponekad i otklanjao. Riječ je o uspostavi zajedništva u kome sudjeluje čitav svemir, a ne samo anđeli i ljudi. Filozofska je podloga te apokatastaze Grgurov nauk, već izneseni, da stvorenje nije drugo doli ostvarena Božja volja. Nositelj je svega bitka Bog. Bića postoje ukoliko imaju dijela u Onome koji jedini jest. U tome pogledu sva su međusobno jednaka. Čak ako se pođe i otuda da sva bića potječu iz ništavila, lako je zaključiti da im je nistavdlo zajedničko i da su po toj naznaci jednako daleko ili jednako blizu svome Stvoritelju. Grgura je uz to na misao o svemirskoj apokatastazi mogao otputiti njegov nauk o čovjeku kao »međašu« svjetova. Čovjek, po Nisencu, spaja duhovni i materijalni svijet. U čovjeku materijalni svijet prodire u duhovni i duhovni u materijalni. S Kristovim tijelom božansko dotiče svaku t v a r i otvara joj put uključenja u čovjekovu sudbinu. Priroda tako sudjeluje u ljudskoj povijesti. Po čovjeku dobiva udio u božanskim dobrima. Stoga će se i svemir po otkupljenome čovjeku naći u konačnoj apokatastazi. Makar je to spontani nagib Grgurove misli, on ponekad naznačuje da će se materijalni svijet vratiti ništavilu iz kojega je i potekao=

6. Slike za apokatastazu Grgur apokatastazu ponekad izražava pomoću slika i usporedaba. Tako se poziva na »zbor« koji će se uspostaviti pod Božjim ravnateljstvom. Priroda, čovjek i nebeski dusi oblikovat će veli86-

čanstveni »zbor« koji će pjevati Božjoj dobroti i ljubavi. Grgur u tom kontekstu posiže za izrazom »suglasje« da bi obilježio apokatastazu, 17 Zna se da ta riječ nije biblijskoga podrijetla. Preuzeta je iz helenističke književnosti. Dolazi s područja glazbe, plesa i pjevanja, Po Grguru, prije iskonskoga grijeha vladaše »suglasje« između duhovnoga i materijalnoga svijeta. Svemirom je odzvanjala pjesma Bogu stvoritelju. U svemirskom pjevanju u čast Presvetoga Trojstva sjedinjivali su se svi glasovi. Ples bića nije poznavao disonanci je. Grijehom je nestalo svemirskoga bogoslužja. Krist je došao da ga uspostavi. On će opet postati zbiljom u blaženoj vječnosti kako je obećano u Fil 2,10. Nisenac je apokatastazu usporedio i sa »stadom« u kojem 99 ovaca predstavlja nebeske duhove, a izgubljena ovca ljudsku narav koju Otkupitelj vraća u veliko Božje »stado«. Apokatastaza je i nebeski »šator« pod kojim su se okupila sva živa i neživa bića. Nisenac rado ističe da među svim bićima vlada sympnoia.18 Riječ je iznimno česta u njegovim djelima. Po Grguru, i u Trojstvu postoji sympnoia. Trojstvene Osobe »dišu zajedno«. Njima je »disan j e isto«. Duh Sveti je »dah« Oca i Sina. Iz toga »su-disanja« božanskoga Trojstva nastaje »su-disanje« u ostalim zbiljama. Grgur drži da u čitavome svijetu vlada ogromno »sudisanje«. To svemirsko »suglasje« i »sloga« zasniva se na činjenici da je svemu jedan izvor. Bog je sve iz zajedničkoga ništavila doveo u bitak. Uz to, čitav se stvoreni svijet sastoji od istih počela. Prije otpada nebeskih sila i među stvorenim duhovima carevaše »su-disanje«. Zasnivalo se na usklađenosti njihovih volja. Dok čovjek još nije sagriješio i on je kao duhovno biće živio u »slozi« s nebesnicima. Ta je harmonija narušena grijehom. Ali opet će se uspostaviti. Pavao, naime, u Fil 2,10 n a j a v l j u j e da će se sva bića sjediniti u zajedničkome slavljenju Boga kroz vjekove. Grgur je nazirao sympnoiu i među udovima ljudskoga tijela. Isto vrijedi i za Kristovo otajstveno tijelo. U Crkvi su uloge različite, ali isto »disanje« oživljuje, potiče i hrani najraznovrsnije slojeve mističnoga Kristova tijela. Osnovi

apokatastaze

Uz već navedene razloge, Grgur nauk o apokatastazi izvodi iz još nekoliko čimbenika. Ovdje se u prvome redu misli na njegovo poimanje zla. Po Grguru, zlo je pravi razlog uništenja iskonskoga jedinstva među bićima, Nisenac drži da zlo nije realna zbilja već 1? 6,3. Usp« J: DANISLOU, Etre, 73.74.69.224= 6,3. Usp. J. DANlSLOUj Etre 3 57-74; Conspiration, 295,308,

8?

odsutnost dobra. Zlo je, drugim riječima, praznina. Nije ga bilo od početka pa ga zato neće biti ni na kraju. Početak svega bijaše dobar. Stoga i konac mora biti takav. Zlo je nastalo u vremenu. Radi toga ne može biti trajno. Mora nestati. Zlo je ograničeno i konačno. Zato će se jednom raspršiti i nestati. Kada pak zlo iščezne, sve će iznova biti dobro. Bića će se vratiitl svome iskonskome stanju koje je nosilo znamen dobra jer potječe od Stvoritelja koji je dobar. Grgur apokatastazu zasniva i na posvemašnjoj Božjoj dobroti koju ne možemo dovesti u svezu s vječnim osuđenjem bilo kojega stvorenja kojemu je izvor u božanskoj odluci. Bog je toliko dobar da se ne može pojmiti da uza n j postoji nešto što je zauvijek odbačeno. To znači da će Božja dobrota na koncu obuzeti svako biće. Nisenac je i u nekim biblijskim mjestima naslutio govor o apokatastazi. To se prvenstveno odnosi na Fil 2,10 i 1 Kor 15,38 i 51. Iz Fil 2,10, kako već sprijeda zabilježismo, zaključuje da će u nebeskom bogoslužju imati udjela sva tri razreda bića: ljudi, nebeski duhovi i stanovnici podzemlja. Nitko neće biti izuzet. Slavlje ne bi bilo potpuno, kada bi itko ostao izvan nebeskoga zbora i vječne simfonije. Grgura u IKor 15,51 posebice oduševljava tvrdnja da će Bog jednom biti »sve u svemu«. U toj izreci nazire svekoliki cilj čitave povijesti spasenja. Kada se bude ostvarilo to Pavlovo predviđanje, uspostavit će se Božje kraljevstvo. Tada će čitavi svemir biti prožet Bogom. Sva će bića priznati Božje vrhovništvo. Svaka će se volja uskladiti s Očevini htjenjem. Sve će slijediti Božji glas.

Grgurovo

proturječje

Na trenutak se čini kao da Grgur u nauku o apokatastazi nije uvijek dosljedan. Ponekad, naime, tvrdi da će muke i ispaštan ja poslije Općega uskrsnuća biti vječne. Moramo priznati da takve izreke remete skladno tumačenje Grgurove misli. One za sada ostaju nejasne. Držimo da nije dovoljno svratiti pozornost na zasebno značenje pridjeva aionios {— vječan). Pridjev, doduše, dolazi od aion što znači »vijek«, dugo, ali omeđeno vremensko razdoblje. Aionios, prema tome, ima značenje »vjekovan« i »dugovjek«, ali ne i »vječan«. Stoga govor o patnjama koje se označuju riječju aionios nisu »vječne« već »vjekovne«. Traju, dakako, vjekovima i veoma su duge, ali i vijekovi prolaze pa će i one uminuti. Razmišljanje, međutim, komplicira činjenica što Grgur aionios primjenjuje i na Boga. Vela da je Bog aionios. Očito je da tada pridjev znači 88-

»vječan«. Bog je oduvijek i zauvijek. On jest. Nisenac istim izričajem označuje i život koji će uslijediti za pravednike poslije zemaljskoga boravka i koji će se protezati kroz svu vječnost. Moramo, dakle, zaključiti da pridjev aionios ne odaje Grgurove misli. Nije odlučan za njezino tumačenje kada ga čitamo u ulomcima gdje je riječ o patnjama koje Bog nalaže grešnicima u drugome svijetu. Prepirka

istraživača

Sud o Grgurovu shvaćanju apokatastaze veoma je rano podijelio mišljenja. Znamo da je već veliki teolog monofizitske zajednice Severije Antiohijski ( + 538) oštro osudio Grgurov stav prema apokatastazi. T a j je teolog Grgurovo izlaganje poistovjetio s Origenovim učenjem. Crkveni pisci kao Barsanufije ( + 540), Maksim Ispovjedalac ( + 662), Teodor Studita ( + 826), German Carigradski (4- 733) te Nicefor Kalist ( + 1350) isticahu da Grgur uopće nije bio pristaša apokatastaze. Držali su da su apokatastaski ulomci umetnuti u Grgurove spise. Jasno je da je gotovo nemoguće dokazati takvu interpolaciju. I Focije ( + 895) spominje nekoga Gabarusa koji se trudio opravdati Grgurovo stajalište. Ali na žalost nije zabilježio kojim se dokazima služio spomenuti autor. Nama se čini da apokatastaza zalazi u bit Grgurova nauka. Ona se razlikuje od osuđenoga Origenova učenja. To je možda razlog da i Grgurov govor o apokatastazi nije odbačen. Spomenusmo da u njega ima ulomaka u kojima se izrijekom govori o »vječnim« mukama. Zacijelo je i to utjecalo da je sud o Grgurovu poimanju apokatastaze bio blaži. Uz to valja istaknuti da Grgur nije nikada posve očevidno zabilježio da će se i zli dusi spasiti niti je čvrsto učio da će svi ljudi napokon dospjeti u Božje kraljevstvo. On, doduše, to misli, ali to ne izrazuje skroz otvoreno. Može se također tvrditi da je Grgur apokatastazu predložio kao teološko mišljenje. U svakom je slučaju neobično što se službena Crkva nije nikada kritički zaustavila na tom dijelu Grgurova učenja.

89-

PRIJEVOD

PROSLOV Važnost

i

raznovrsnost

kateheze*

Kateheza je nužna 1. K a t e h e z a j e za o n e k o j i p r e d s t o j e 1 O t a j s t v u v j e r e p r a v a p r a v c a t a n u ž n o s t . P o n j o j do n e v j e r n i č k i h u š i j u d o p i r e v j e r o d o s t o j n a riječ 2 k o j a j e u s k l a d u s n a u k o m . 3 T a k o se, p o v e ć a n j e m b r o j a spašenika, 4 u v e ć a v a C r k v a . O n i m a p a k k o j i p r i s t u p a j u R i j e č i n e o d g o v a r a s k r o z isti o b l i k p o d u k e . S t o g a r a z l a g a n j e t r e b a u p r i l i č i t i različitosti s l u š a t e l j e v i h v j e r s k i h o s v j e d o č e n j a . O b u c i je, d o d u š e , s a s v i m isti cilj, ali u z a sve to, u r a z l i č i t i m s l u č a j e v i m a n e s m i j e m o sezati za j e d n a k i m d o k a z i m a .

Kateheza se ravna p r e m a slušateljima 2. Ž i d o v j e p r o ž e t j e d n i m p r e t p o s t a v k a m a , a č o v j e k s u ž i v l j e n s g r č k o m n a o b r a z b o m d r u g i m a . J e d n a k o v r i j e d i za a n o m e j c a , m a n i h e j c a te Marcionove, Valentinove i Bazilidove sljedbenike k a o i z a p r e o s t a l i sloj l j u d i k o j i z a b l u d i š e u k r i v o v j e r j a . S v a k i od n j i h n a d a s v e c i j e n i v l a s t i t a o s v j e d o č e n j a i n u ž n o m čine b o r b u p r o t i v n j i h o v i h p o l a z i š t a . N a č i n se, n a i m e , l i j e č e n j a m o r a p r i l a g o d i t i v r s t i bolesti. * Naslove j podnaslove u prijevodu odabrao je prevodilac. 1 U izvorniku i m a m o tois proestekćsi. Očito je da se Grgur naslanja na nekoliko Pavlovih tekstova. U Rim 12,8 čitamo ho proistšmenos ( = »predstojnik«; •»tko upravlja-«). Pavao misli na »onoga koji predsjeda« Crkvi ili tko u zajednici predsjeda razdiobi dobara, ali je moguće da pred očima ima obje uloge (usp. Traduction oecumenique de la Bible = TOB, Pariš, 1972. 481 bilj, r). U 1 Sol 5,12 Apostol također napominje tous proistamćnous ( = »predstojnici-«; »koji upravljanu-«). Riječ je o poglavarima u zajednici. U 1 Tin 5,17 čitamo hoi proestčtes (»predstojnici«; »koji upravljaju«; »koji obavljaju službu predstojnika«). Po Pavlovu primjeru i Grgur vjerske službenike koji su na čelu zajednice oslovljava »predstojnicima«. Zanimljivo je da izričaj primjenjuje i na katehete. Uz to daje na znanje da kateheza spada u posao »predstojnika«. Usp. L. MERIDER, Discours, LIX; J. BARBEL, Gregor, 95. 2 Grgur polazi od 1 Tim 3,16 gdje P a v a o kratki kristološki himan uvodi izričajem koji se dade prevesti »otajstvo pobožnosti« i »tajna prave vjere«. P o Grguru, kršćanstvo je »otajstvo«, a središte »otajstva« sačinjava Božji nacrt spasenja koji se obistinjuje u Isusu Kristu. Nisenac s izrijekom »vjerodostojna riječ« želi naznačiti bitne točke kršćanske vjere. Usp. J. BARBEL, Gregor, 95; L. MfiRIDIER, Discours, LIX. 3 Izraz je posuđen iz Tit 1,9. Tu se za crkvenoga »nadstojnika« kaže da mora biti »priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka« ili »posve privržen pouzdanoj riječi koja se slaže s naukom« ili »čvrsto vezan uz riječ dostojnu vjere koja je u4 skladu s naukom« (TOB, 653). Usp. J. BARBEL, Gregor, 05. Izričaj potječe iz Dj 2,47.

92

Katehetsko polazište 3. Nećeš, dakle, istim l i j e k o m liječiti grčko mnogoboštvo i židovsku n e v j e r u u J e d i n o r o đ e n o g a Boga 5 niti ćeš kod onih što zastraniše u k r i v o v j e r j e , polazeći od istih razloga, p o b i j a t i v a r a v e b a s n e n j i h o v i h v j e r s k i h u v j e r e n j a . Ono čime se sabelijevac v r a ć a n a p r a v i p u t a n o m e j c u n i j e od koristi kao što ni b o r b a p r o t i v m a n i h e j c a n e p o m a ž e Židovu. Rekosmo d a t r e b a voditi r a č u n a o p r e d s u d o v i m a svih t i h l j u d i i t u m a č e n j e u s m j e riti p r e m a zabludi k o j a je u s a đ e n a u svaikoga pojedinca. Ali se p r i t o m za s v a k u r a s p r a v u već u n a p r i j e d u t v r d i nekoliko n a čela i r a z u m n i h p o s t a v a k a da bi se n a t e m e l j u onoga što p r i z n a j u oba s u p a r n i k a , slijedeći s t r o g u razložitost 6 u r a z m i š l j a n j u , otkrila istina.

Svemir govori o Bogu 4. K a d a se, p r e m a tome, z a m e t n e r a s p r a v a s k o j i m poganinom, razgovor se n a l i j e p n a č i n može početi ovako: p i t a m o ga da li s m a t r a da postoji božanstvo ili se p a k slaže s bezbožničkim m i š l j e n j e m . R e k n e li d a božanstva n e m a , navest ćemo ga p o s r e d s t v o m u m j e t n i č k i i m u d r o u r e đ e n a svemira 7 d a p r i z n a k a k o p o s t o j i j e d n a moć k o j a se u s v i j e t u o č i t u j e i svijet nadilazi. Ako, m e đ u t i m , n e s u m n j a d a postoji božanstvo, ali su toga č o v j e k a p r e d r a s u d e zavele u mnogoboštvo, u t o m e ćem o s l u č a j u s e g n u t i za niže n a z n a č e n i m n a č i n o m d o k a z i v a n j a . 6 Grgur navodi Iv 1,18. Poznato je da u svim rukopisima Ivanova Evanđelja ne stoji »jedinorođeni Bog«. Ponekad piše »jedinorođeni Sin«. C&ni se ipak da je prvi način izvoran. Znamo, naime, da Ivan u nekoliko navrata Isusa naziva Begom. Tako u Iv 1,1; 20,-23 i 1 Iv 5,20. Grgur, po svemu sudeći, polaže veliku teološku vrijednost u izričaj. »Jedinorođeni«. Ima, zacijelo pred očima pneu« matomahe koji su rado izrugivali i izvrtali pravovjerni nauk. Tvrdili, su da je Doih, ako izlazi iz Boga, Isusu Kristu kao Sinu brat. Grgur se priziva na izričaj »Jedanorođeni« jer se iz njega vidi da je u Bogu jedno rođenje i zato jedilo sinovstvo. Stoga Duh, sve i dolazeći iz Boga, ne može biti sinom. Grguru je naznačeni izričaj i stoga drag što se u njemu za Isusa veli da je Bog. Time se naznačuje da je Krist svojom biti i naravlju isto što i Otac. Tako še otklanja arijevski nauk, još uvijek u ono doba živ. 6 U izvorniku imamo akćlouthom. Izraz kao i njegovu istoznačnicu akolouthia Grgur često upotrebljava. Primjenjuje ih na različita područja. U logici znače nutarnju svezu među rečenicama kada jedna nužno izlazi iz druge. U kozmologiji izražavaju nužno uvjetovani slijed zbivanja. Tim slijedom nastaje red u svemiru. Na području povjesti akolouthia je nužni i susljedni tijek dogaćtaja.U egzegezi akolouthia označuje slijed teksta. Sveto je pismo napisano sustavno. U njemu postoji razvoj i ulančansot. To se uočava pomoću akolouthia. Usp. J. DAJNTIELOU, Etre, 18-50, Akoluthia, 219-249. 7 Oci, slijedeći Pavla, neprestance napominju da se čovjek može posredstvom svijeta do stanovite mjere vinuti do spoznaje o Bogu. Svijet je svjedok da Bog postoji, s m i j e se reći da su svemirske ljepote pismena koja govore o Bogu. Usp. J. BARBEL, Gregor, 98.

93-

Bog je savršen 5. P i t a t ćemo: da li drži da j e božanstvo 8 savršeno ili n e savršeno. Odgovorit će, po s v o j prilici, d a j e b o ž a n s k a n a r a v s a v r š e n a . Mi ćemo ga n a to n a v e s t i d a b o ž a n s t v u p r i z n a s v a k u m o g u ć u s a v r š e n o s t k a k o se B o g n e bi shvatio kao m j e š a v i n a s u p r o t n i h s v o j s t a v a i s a s t a v l j e n od n e s a v r š e n a i savršena. Z a ista: bilo da j e r i j e č o moći, o p o j m u dobra, m u d r o s t i , n e r a s padljivosti, v j e č n o s t i i bilo k o j o j d r u g o j misli k o j a dođe n a p a m e t , a Boga j e dostojna, u s v e m u će se s n a g o m razložita z a k l j u č i v a n j a složiti d a se p o s v u d a , k a d a j e p o s r i j e d i božanska n a r a v , m o r a govoriti o savršenosti. 9

Bog je posvemašnja savršenost 6. A k o j e s u b e s j e d n i k r e č e n o prihvatio, n i j e više teško n j e g o v u misao k o j a se r a s u l a n a m n o š t v o bogova privesti p r i z n a n j u j e d n o g a jedinog božanstva. A k o se, naime, slaže da Bogu v a l j a pripisati p o s v e m a š n j u savršenost, ali d o d a j e da j e velik b r o j s a v r š e n i h bića k o j a p o s j e d u j u ista obilježja, p r a v a j e n u ž d a da, u bićima k o j a n e luči n i k a k v a različitost već se o č i t u j u u istome, p r o n a đ e što j e k o m e vlastito ili da ni ne p o m i š l j a n a razliku, ako u m n e nalazi ničega zasebnog g d j e r a z like n i n e m a . • Grgur često u Velikoj katehezi za Boga upotrebljava izričaj to theion. N e m a ga, doduše, u LXX, ali ga čitamo u D j 17,29. Izraz ima široko značenje. Pomaže da se po njemu prijeđe od mnogoboštva na vjeru u jednoga Boga. Usp, J. BARBEL, Gregor, 97; TOB, 411 bilj.i. * Grgur je u ulomku nekoliko puta upotrijebio riječ ihedreo i thedria. Mi smo ih, priznajem, u pri i e votiu slabo istaknuli. Nisenac rado posiže za navedenim riječima, posebice za imenicom thedria kojom izražava raznolika djelovanja ljudskoga duha. Čovjek je, po Grguru, sposoban za thedria jer je »slika Božja«. Thedria često znači fiziološko svojstvo gledanja, Grgur inače razlikuje više vrsta »teorija«. Tako thedria označuje znanstveno promatranje i istraživanje bića što nas okružuju. Čovjek svojim u m o m koji je thedrfctikćs nadilazi ono što se prostim okom vidi i ponire do zadnjega smisla u stvorenjima. Znanstvena se thedria sastoji u tome da se uoči u kojim odnosima stoje biča. Taj posao obavlja razum koji raščlambom dolazi do istine o bićima. Grgur riječ thedria primjenjuje i na tumačenje Svetoga pisma. Nisenac drži da su u Bibliji zabilježeni povijesni događaji. Ali kako je Duh Sveti odredio koja će zbivanja biti uvrštena u sveti tekst i kojim redom, Grgur smatra da snagom »teorije« treba povrh golih činjenica i prostoga slova potražiti dublji smisao koji je važan za duhovni život. Riječ thedria nalazimo i u Grgurovim mističnim djelima. Tada ona zapravo znači razmatranje božanske naravi. Po thedria duša traži Boga. Razumije se da ovo traženje dušu upriličuje Bogu. Ta je thedria najviša i najuzvišenija dušina djelatnost. Posao je koji se ne da privesti kraju. Predmet ove thedria — Božja bit — ostaje zauvijek nedostupan i neistraživ. Usp. J. DANIELOU Etrc, 1-17; Thedria, 130-145; J, BARBEL, Gregor, 111-112.

94-

U božanskoj naravi nema razlike 7. P r o t i v n i k , zaista, n e m o ž e u Bogu o t k r i t i n i k a k v u r a z liku s obzirom n a više ili m a n j e j e r p o j a m savršenosti n e p r i p u š t a oznaku » m a n j e « . P o d j e d n a k o u Bogu n e m a r a z l i k o v a n j a n a »niži« i »viši«. P o j a m , naime, b o ž a n s t v a n e s t a j e g d j e n i j e o d s u t n a r i j e č o »nižemu«. Isto v a l j a reći o l u č e n j u n a »drevan« i »skorašnji«. S t o n e postoji t r a j n o , nalazi se i z v a n p o j m a b o žanstvo. P o j a m , dakle, b o ž a n s t v a u sebi j e j e d a n i i s t o v j e t a n . P a m e t u n j e m u n e nalazi b a š n i k a k v e zasebne vlastitosti. Stoga j e n u ž n o da se m a š t a , zalutala k m n o š t v u bogova, prisili p r i znati samo j e d n o j e d i n c a t o božanstvo.

Božansko je biće jedno 8. Bogu, p r e m a tome, p o d j e d n a k o p r i z n a j e m o : dobrotu, p r a v e d n o s t , m u d r o s t i moć. N a j e d n a k m u način p r i p i s u j e m o n e r a s p a d l j i v o s t , v j e č n o s t i svako d r u g o odličje što j e u s k l a d u s p r a v o m v j e r o m . T a k o se u b o ž a n s t v u u s v a k o m e smislu o t k l a n j a bilo k o j a razlika. T i m e se posve n u ž n o iz n a u k a ods t r a n j u j e m n o ž i n a bogova. P o s v e m a š n j a istost u s v e m u dovodi do v j e r e u samo j e d n o božansko biće.

95-

TROJSTVENA RAZMIŠLJANJA I. Riječ

Božja

Božanske osobe 1. Poznato 1 0 j e d a n a š v j e r s k i n a u k u m i j e u jedno ti božanske n a r a v i v i d j e t i s t a n o v i t u osobnu razliku. Ali da b o r b o m p r o t i v p o g a n a n e bismo u r a s p r a v i zastranili u židovstvo, dol i k u j e da v j e š t i m l u č e n j e m stavimo n a p r a v o m j e s t o i onu z a b l u d u k o j a se t u k r i j e .

Bog ima Riječ 2. M e đ u t i m , n i l j u d i k o j i n e p r i p a d a j u našoj v j e r i n e s m a t r a j u da j e božanstvo bez Riječi. B u d u ć i da to p r i h v a ć a j u , dovoljno p o t k r e p l j u j u našu t v r d n j u . O n a j , naime, tko prizna d a Bog n i j e bez Riječi, zacijelo će se složiti da p o s j e d u j e Riječ tko n i j e bez n j e . Ali i l j u d s k a r i j e č nosi isto ime. P r e m a tome, ako s u b e s j e d n i k k a ž e d a B o ž j u Riječ p o i m a slično našoj, n a t a j ćemo ga n a č i n dovesti do uzvišenijega s h v a ć a n j a .

Božja se Riječ razlikuje od naše 3. P o s v e j e n u ž n o v j e r o v a t i da j e riječ, kao i svaka d r u g a osebina, u s k l a d u s n a r a v i k o j o j p r i p a d a . Tako u č o v j e k u o p a žamo s t a n o v i t u moć, život i m u d r o s t . I p a k nitko neće n a t e m e l j u istoimenosti naziva u B o g u zamisliti j e d n a k i život, moć i m u d r o s t nego će smisao t i h izričaja sniziti n a m j e r u naše n a r a v i . B u d u ć i da j e naša n a r a v r a s p a d l j i v a i slaba, život n a m j e m a l o v j e k , moć n e p o s t o j a n a i r i j e č nestalna. 10 K.RAC-F.LASMAN (Izbor, 169-173) preveli su čitavo prvo poglavlje i iz drugoga poglavlja ulomke pod brojem 10-12. Mi smo to ipak preveli iznova.

96-

Riječ je vječna i trajna 4. K a d a j e p o s r i j e d i v i š n j a n a r a v , sve što se o n j o j r e k n e v a l j a uzdići do uzvišenosti onoga što se p r o m a t r a . Ako, dakle, i govorimo o Božjoj Riječi, n e ć e se misliti d a ona p r i m a opstan a k od s n a g e izrečenoga i da potom, slično n a š o j riječi, p r e l a t i u n e b i t a k . Naprotiv, kao što naša n a r a v , b u d u ć i da je i s a m a prolazna, p o s j e d u j e p r o l a z n u riječ, j e d n a k o i n e r a s p a d l j i v a n a r a v k o j a u v i j e k postoji ima v j e č n u Riječ k o j a j e p u n a bivstva.

Riječ je živa 5. A k o s e s n a g o m s u s t a t v n o g a z a k l j u č i v a n j a p r i z n a da Božja R i j e č o p s t o j i vječno, skroz j e n a s k r o z n u ž n o ispovjediti da j e ona, k a o zbiljnost, živa. Ne bi, zaista, bilo sveto k a d a bi se d r ž a l o da j e R i j e č p o p u t k a m e n a bez života. Ali ako j e r a z u m n o i n e t j e l e s n o biće, zacijelo j e živa. K a d bi bila o d i j e l j e n a od života, s i g u r n o n e bi bila zbiljnost. Mi smo, m e đ u t i m , dokazali da j e bezbožno t v r d i t i d a j e Božja Riječ lišena o p s t a n k a i t i m e smo s n a g o m z a k l j u č i v a n j a ustanovili da j e Riječ, o k o j o j se o v d j e r a s p r e d a , živa.

Riječ je jednostavna 6. B u d u ć i d a se v j e r u j e k a k o j e n a r a v Riječi, po s v e m u sudeći, j e d n o s t a v n a t e u sebi n e o č i t u j e n i k a k v e d v o j i n e n i složenosti, n i t k o neće doći n a pomisao d a R i j e č živi ukoliko po s u d i o n i š t v u p o s j e d u j e život. P o i m a n j e , naime, k o j e s m a t r a da j e d n o biće ima dijela u d r u g o m e , ne i s k l j u č u j e misao o sastavljenog ti, Ali tko Riječi p r i z n a jednostavnost, prisiljen j e držati da je ona život sami, a ne dionica života, R i j e č j e slobodna i svemoćna 7. Riječ, dakle, živi j e r j e život. Ona, p r e m a tome, i m a i slobodnu v o l j u bez k o j e n i j e n i j e d n o živo biće. Sveto je — a t a k o t r a ž i i z a k l j u č i v a n j e — s m a t r a t i da j e R i j e č u slobodi m o ć n a . K a d a Riječi n e bismo priznali moć, sigurno bismo j e držali n e m o ć n o m . 97-

U Riječi moć odgovara volji 8. Nemoć je daleko od p o j m a o Bogu. B u d u ć i p a k da se u b o ž a n s k o j n a r a v i ništa ne p r i m j e ć u j e neusklađeno, nužno se m o r a p r i z n a t i d a Riječ ima toliku moć koliku i volju. Tako n i t k o neće misliti da je J e d n o s t a v n i n e k a k v a m j e š a v i n a i spoj s u p r o t n o g a . Inače bi se, kad bi Riječ j e d n o mogla dok bi u d r u g o m e bila nemoćna, u istoj volji razabirale i nemoć i moć. Iako, doduše, volja Riječi m o ž e sve, Riječ n e pozna sklonosti p r e m a n i k a k v u zlu. Ž u d n j a j e za n j i m t u đ a božanskoj naravi. R i j e č m o r a h t j e t i što god je dobro, i k a d a nešto hoće, to zacijelo i može. Što p a k može, n e o s t a v l j a neučinjeno, već svaku d o b r u o d l u k u provodi u djelo. Svijet je djelo Riječi 9. S v i j e t je dobar. Sve što j e n a n j e m u , m u d r o je i vješto u r e đ e n o . S v e j e p a k djelo Riječi k o j a je živa i doista postoji. T a B o ž j a j e Riječ. I m a s l o b o d n u volju j e r živi. Sve što odluči, može i izvršiti. Odabire samo što j e dobro, m u d r o i što p o s j e d u j e z n a m e n savršenoga. Riječ se razlikuje od Oca 10. P r i z n a l i smo, dakle, d a j e svijet dobar. Također već d o k a z a s m o da j e djelo Riječi k o j a odabire dobro k o j e može p r e t v o r i t i u čin. Ali Riječ j e različita od onoga čija j e Riječ. I ona — pošto j e posve n u ž n o da se uz Riječ č u j e i Otac Riječi — s p a d a u zbilje o k o j i m a se kaže da su odnosne. Riječi, n a ime, n e bi bilo da n i j e nečija Riječ. Budući d a d u h slušatelja o d n o š a j n i m i z r i č a j e m r a z l i k u j e Riječ i Onoga iz koga ona potječe, o t a j s t v o k o j i m se b o r i m o protiv poganskih p o i m a n j a n i j e više u opasnosti da se u v r s t i u n a u k l j u d i koji su pristaše židovske v j e r e . Ono će j e d n a k o u m a ć i i j e d n o m i d r u g o m b e z u m l j u j e r i s p o v i j e d a m o da j e Božja Riječ živa, d j e l o t v o r n a i s t v a r a l a č k a — što inače Židov n e prihvaća — te d a se Riječ i O n a j odakle dolazi po n a r a v i n e r a z l i k u j u . Riječ posjeduje Očeva obilježja 11. S obzirom n a nas velimo da i n a š a r i j e č potječe iz u m a i da se s u m o m ne p o k r i v a u cjelini, ali da od n j e g a n i j e ni skroz različita. Ukoliko izlazi iz uma, nešto j e drugo, a n e 98-

s a m i r a z u m . Ali b u d u ć i d a o č i t u j e r a z u m , n e s m i j e se d r ž a t i n e č i m p o s v e d r u g i m nego što j e r a z u m . P o n a r a v i j e s r a z u m o m j e d n o , ali j e k a o z b i l j a n e š t o d r u g o . Slično v r i j e d i i za B o ž j u Pviječ. S a m o o p s t a n k o m se r a z l i k u j e od O n o g a iz k o g a p o s j e d u j e o p s t o j n o s t . Ali u k o l i k o u s e b i o b z n a n j u j e sve što se vidi u Bogu, p o n a r a v i j e isto s o n i m k o g a p r e p o z n a j e m o po j e d n a k i m z n a č a j k a m a . Bilo, n a i m e , d a j e govor o dobroti, moći, m u d rosti, v j e č n o s t i b i t k a , n e p o d l o ž i v o s t i zlu, s m r t i i r a s p a d l j i v o s t i t e m a k o j o j d r u g o j s a v r š e n o s t i ili o p ć e n i t o o k a k v o m d r u g o m r a z l u č n o m z n a k u k o j i n e t k o v e ž e uz p o j a m Oca — po istim će o b i l j e ž j i m a r a s p o z n a t i i R i j e č k o j a iz Oca p r i m a o p s t a n a k .

II. Duh

Sveti

D u h neizreciva moć 1. K a o što se, polazeći od sebe, u s p e s m o do n a j v i š e n a r a v i i s p o z n a s m o Riječ, n a isti n a č i n d o p i r e m o do p o j m a o D u h u . U s v o j o j , n a i m e , n a r a v i n a z i r e m o s j e n e i slike n e i z r e c i v e Sile. Ali u n a m a j e d a h u d i s a n j e z r a k a k o j i j e t u đ a t v a r . To je, m e đ u t i m , u d i s a n j e i i z d i s a n j e n u ž n o d a se održi tijelo. D a h p a k u t r e n u t k u k a d a izričemo r i j e č p o s t a j e glas što u sebi očit u j e smisao riječi.

Riječ nije bez D u h a 2. P r a v o v j e r j e n a s sili p r i h v a t i t i d a u b o ž a n s k o j n a r a v i p o s t o j i D u h B o ž j i k a o što s m o p o v j e r o v a l i d a p o s t o j i i B o ž j a R i j e č . B o ž j a , n a i m e , R i j e č n e m o ž e b i t i n e p o t p u n i j a od naše, ali bi t o bila, k a d a bi se s m a t r a l o d a j e B o ž j a R i j e č bez D u h a . d o k n a š u p r a t i d a h . N e bi i p a k bilo n i m a l o d o s t o j n o Boga, ako bi n e t k o mislio d a p o p u t n a š e g a d a h a n e š t o t u đ e i i z v a n a ulazi u B o g a i u n j e m u p o s t a j e D u h . K a d a č u s m o govoriti o B o ž j o j Riječi, n i s m o za n j u pomislili d a j e n e k a v a n z b i l j s k a d a t o s t n i t i da j e n a s t a l a po s p o z n a j i ili d a se p o j a v i l a k r o z glas niti da se r a s p a d a p o š t o j e i z r e č e n a ili da p o d l i j e ž e bilo k o j e m n e d o s t a t k u k o j i v i d i m o u n a š o j riječi. B o ž j a R i j e č o p s t o j i k a o bitnost, i m a s l o b o d n u v o l j u , d j e l a t n a j e i s v e m o ć n a . 99-

Duh prati i očituje Riječ 3. K a d a smo bili poučeni o D u h u B o ž j e m k o j i p r a t i Riječ i o č i t u j e n j e z i n o d j e l o v a n j e , n i s m o ga zamislili kao d a h k o j i j e d i s a n j e . Značilo bi, naime, nisko spustiti uzvišenost božanske Sile k a d a bismo D u h a k o j i j e u Bogu poimali slično n a š e m u d a h u . Božji j e D u h Sila k o j a o d sebe i u s v o j o j zasebnoj opstojnosti p o s j e d u j e bitnost. Od Boga se n e može o d v a j a t i j e r se u n j e m u nalazi. J e d n a k o j e n e o d v o j i v od Božje Riječi k o j u p r a t i . D u h kao Sila n e prelazi u n e p o s t o j a n j e , već p o p u t Božje Riječi postoji kao istinska zbilja. I m a slobodnu volju, giba se od sebe, d j e l a t a n je, u v i j e k o d a b i r e što j e dobro i za s v a k u o d l u k u i m a moć k o j a ide u k o r a k s h t j e n j e m .

III. Presveto

Trojstvo

Božje otajstvo 1. Tko, p r e m a tome, sa s v i h s t r a n a p o m n o istraži bezdane O t a j s t v a , n e k a k o neizrecivo u d u š u p r i m a stanovitu m j e r u bogospoznanja. I p a k n e može p o m o ć u riječi r a z j a s n i t i t u neiskazivu d u b i n u O t a j s t v a . J e r k a k o j e j e d n o t e isto jednodobno i b r o j i v o i u m i č e b r o j u ? K a k o se u različitosti motri, a shvaća u p o s v e m a š n j o j jednoti? K a k o se u Osobama r a z l i k u j e , dok se u biti n e r a s t a v l j a ? Z n a č a j k e Božjega o t a j s t v a 2, D u h je, kao osoba, jedno, a Riječ n e š t o drugo. Tako je, opet, i O n a j nešto d r u g o k o m e p r i p a d a i R i j e č i D u h . Ali pošto se u osobama spozna ono što i h r a z l i k u j e , u v i đ a se da j e d n o t a n a r a v i n e dopušta c i j e p a n j e . Zbog toga se ni moć jednovlašća n e r a z d j e l j u j e j e r bi odlazila n a različita božanstva. Naše se, m e đ u t i m , i z l a g a n j e n e slaže s a židovskim v j e r o v a n j e m , već se z a p r a v o nalazi n e g d j e u s r e d i n i t i h d v a j u p o i m a n j a . Ono čisti o b a k r i v o v j e r j a , ali od j e d n o g a i d r u g o g a p r e u z i m a što j e k o risno. Židovski se n a u k p r o č i š ć u j e p r i h v a ć a n j e m Riječi i v j e r o m u D a h a . Mnogobožačka se p a k z a b l u d a ništi ukoliko j e d i n s t v o u n a r a v i p o b i j a m a š t u o velikom b r o j u bogova. 100-

Trojstvo i jedinstvo 3. A k o iz židovskoga u č e n j a zadržimo j e d n o t u naravi, a iz p o g a n s t v a s a m o osobne razlike, n a j e d n o j srno i d r u g o j s t r a ni o d g o v a r a j u ć i m s r e d s t v o m izliječili bezbožno s h v a ć a n j e . B r o j je, naime, T r o j s t v a u n e k u r u k u lijek za o n e k o j i su zabludili s obzirom n a j e d n o t u , a p o j a m j e d n o t e za one k o j i su se r a s pršili n a m n o š t v o .

IV. Riječ

i

Duh

u

Bibliji

Riječ i Duh sve stvaraju i proniču 1. A k o se Židov još u v i j e k protivi n a š e m u izlaganju, s n j i m n a m r a s p r a v a n e ć e biti naročito teška. N a u k u k o m e j e i s a m o t h r a n j e n očitovat će istinu. D a d e se, naime, posve jasno dokazati iz b o g o d u h i h P i s a m a da postoji B o ž j a R i j e č i Božji D u h t e da su moći k o j e i m a j u bit sa s a m o o p s t a n k o m kao i t o d a su n a izvoru svakoga s t v a r a n j a i d a u sebi sadrže sva bića. D o v o l j n o j e ako se p r i z o v e m o n a samo j e d n o svjedočanstvo. I s t r a ž i v a n j e , pak, većine p r e o s t a l i h dokaza p r e p u š t a m o m a r l j i vi j ima. R i j e č je sazđala nebo, a Duh nebeske Sile 2. P i s m o veli: »Nebesa su učvršćena R i j e č j u Gospodnjom, a sve n e b e s k e moći D a h o m u s t a njegovih« ( P s 33,6). K o j o m R i j e č j u i k o j i m D a h o m ? Niti R i j e č n a t o m m j e s t u znači govor ni D u h d i s a n j e . K a d a bi tko t v r d i o d a se S t v o r i t e l j s v e m i r a služio t a k v o m r i j e č j u i t a k v i m dahom, i božanstvo bi, po sličnosti n a n a š u n a r a v , zamišljao kao čovjeka. Razlika Riječi i Duha od naše riječi i daha 3. O t k u d a toliko sila riječi i d a h u da bi bili dovoljni da se u s p o s t a v e nebesa i n e b e s k e moći? K a d a bi B o ž j a R i j e č sli101-

čila n a š e m u govoru i Božji D u h n a š e m u dahu, j e d n a k i m a bi zacijelo i sila bila j e d n a k a te bi Božja R i j e č imala istu snagu kao i naša riječ. A11 naše su riječi n e d j e l a t n e . N e m a j u zasebnoga o p s t a n k a kao ni d a h koji p r a t i riječi. Riječ i D u h postoje zbiljski 4. Oni koji božanstvo svode na sličnost s našom riječi, Riieč i D u h a p r o g l a š u j u n e d j e l o t v o r n i m a i bez vlastitoga opstanka. Ali ako su — kako veli David (P s 33,6) — nebesa u t v r đena Gospodinovom R i j e č j u i ako nebeske Sile opstojnost pos j e d u j u u B o ž j e m u D u h u , to doista d o k a z u j e O t a j s t v o istine. Ono t v r d i da R i j e č ima bitak i da je D u h bitnost.

NAUK O ČOVJEKU V. Stvaranje

i

pad

Odbačenje nauma o čovjeku 1. Poganin, dakle, zbog općenito p r i z n a t i h pojmova, a Židov radi P i s a m a neće reći d a u božanstvu ne postoji Božja Riječ i D u h . Ali će, zacijelo, n a isti način odbaciti naum 1 1 Boga Riječi s obzirom na čovjeka i t v r d i t i kako je n e v j e r o j a t a n i n e d o s t o j a n Boga. T r e b a t će, p r e m a tome, poći od d r u g e osnove i p r o t i v n i k e n a v e s t i da i to v j e r u j u . li Tu se G r g u r poslužio riječju oikonomfa. U njezinu korijenu valja zamijetiti irncnlcu oikla, »kuća«. Otud se dade naslutiti da oikonomla znači voditi brigu o kući. Budući da je svemir velika kuća za koju se brine Bog, to se njegovo d j e l o označuje izrazom oikonomfa. Bog je za svijet »ekonom«. On se za n j brine, n j i m e upravlja, održava ga i uređuje. U Novome zavjetu riječ oikonomfa gotovo da se poistovjećuje s pojmom povijesti spasenja. Riječ je o planskom i posve određenom vođenju tijeka ljudskih i svemirskih zbivanja koja služe č o v j e k o v u spasenju. Usp. Ef 1,10 i 3,9. Crkveni su Oci često i u najrazličitijim z n a č e n j i m a upotrebljavali riječ oikonomla. Gdje god je, naime, govora o rav n a n j u , upravljanju i Božjem djelovanju u svijetu služili su izričajem oikonomfa K a d a su p a k stali razlikovati nutarnji trojstveni život od Božjega izvanjskog d j e l o v a n j a , na prvo područje primijeniše izraz thelogia, na drugo oikonomia. Ali ko Božje staranje za svijet na poseban način dolazi do izražaja u Kristovu u t j e l o v l j e n j u , Oci su stali riječ oikonomfa rabiti kao naznaku za Inkarnaciju. I G r g u r u Velikoj katehezi neprestance piše u raznolikim kontekstima riječ oikonomia. N j o m e izražava svemirski red i uređenje. Oikonomfa obuhvaća sva p i t a n j a sakramentalnoga života. Također se odnosi na čitav Kristov ovozem n i b o r a v a k . U svezi s oikonomfa, usp. J. R. BOUCHET u Actes du coloque de Chevtogne, Leiden, 1971, 194-196.

102-

Riječ i Mudrost predsjedahu postanku i uređenju svemira 2. P o g a n i n i Židov ili s m a t r a j u da je Riječ i M u d r o s t onoga od koga p o t j e č e svemir s a z d a l a sve ili se čak teško o s v j e d o č u j u i u t u istinu. Ali ako n e drže da Riječ i M u d r o s t p r e d vodi u r e đ e n j e svega što postoji, začetniku s v i j e t a p r i p i s u j u b e z u m l j e i n e v j e š t i n u . To je, m e đ u t i m , besmisleno i bezbožno. Stoga se može očekivati da će p r i z n a t i da j e R i j e č i M u d r o s t p r e d v o d i l a p o s t a n a k svemira. M i smo p a k već s p r i j e d a dokazali da R i j e č Božja n i j e isto što i bilo k a k v a b e s j e d a niti je p o s j e d o v a n j e n e k a k v a z n a n j a ili m u d r o s t i , već d a j e Moć k o j a zbiljski postoji t e u s v e m u o d a b i r e dobro i može ozbiljiti sve što odabere. B u d u ć i da je svijet nešto dobro, znači da za u z r o k i m a silu k o j a proizvodi i s t v a r a što j e dobro. Ako, dakle, ops t a n a k čitava s v e m i r a — k a k o d o k a z u j e n u t a r n j a u l a n č a n o s t r a z m i š l j a n j a — ovisi o moći Riječi, n u ž n o j e d a i p r i sazdan j u p o j e d i n i h d i j e l o v a u svijetu n e tražimo n e k i d r u g i izvor doli s a m u Riječ k o j a j e svemir dovela u opstanak.

Čovjek je stvoren iz preobilne ljubavi 3. T u osobu — o t o m e se nećemo p r e p i r a t i — s m i j e s v a t ko, ako hoće, nazivati Riječ, M u d r o s t i Bog. Može j e i d r u k č i j e oslovljivati, ali n e k a je uzvišeno i časno. K o j e god se, naime, n a đ e ime ili naziv, a zgodno izrazuj e onoga o k o m e govorimo, n j i m e se n a z n a č u j e j e d n o te isto: v j e č n a B o ž j a Moć k o j a j e stvorila bića, k o j a je izum jela nepostojeća, u z d r ž a v a sazdana i p r e d v i đ a što se ima dogoditi. Ta je, dakle, Riječ-Bog m u d r o s t i moć. Ona je, k a k o smo s t r o g i m d o k a z i v a n j e m pokazali, s t v o rila l j u d s k i rod. Na s t v a r a n j e j e č o v j e k a n i j e n a t j e r a l a n i k a k v a prisila. T a j je živi stvor načinila iz p r e o b i l j a l j u b a v i . Bijaše, naime, p o t r e b n o da svjetlost n e ostane negledana, slava bez s v j e d o k a , d o b r o t a bez u ž i v a t e l j a . Isto v r i j e d i i za sve ostalo što n a z i r e m o u božanskoj n a r a v i . N i j e s m j e l o s t a j a t i bez k o risti j e r n e m a onoga tko u t o m e ima dijela i to uživa.

Čovjekova srodnost s Bogom 4. A k o je, dakle, č o v j e k zato dozvan u o p s t a n a k da i m a česti u b o ž a n s k i m dobrima, bilo je n u ž n o da ga Bog t a k o obl i k u j e k a k o bi bio sposoban s u d j e l o v a t i na n j e g o v i m dobrima. 103-

Slično j e kao i s n a š i m očima. One r a d i vida k o j i j e u n j i h od p r i r o d e položen p o s t a j u dionikom s v j e t l a . P o u r o đ e n o j sili p r i v l a č e što im j e srodno. J e d n a k o je bilo potrebito d a se u l j u d s k u n a r a v u m i j e s i s t a n o v i t a srodnost s božanstvom da bi n a t a j način, po o d g o v a r a j u ć e m , čeznula za onim što joj j e srodno. č o v j e k sudjelovaše u božanskim dobrima 5. Isto v r i j e d i i za p o d r u č j e n e r a z u m n i h s t v o r e n j a koja žive u vodi ili zraku. Svako j e živo biće sazdano u skladu s v l a s t i t i m n a č i n o m ž i v l j e n j a . P o zasebnoj t j e l e s n o j g r a đ i j e d n o m e odgovara z r a k koji m u j e srodan, a d r u g o m e voda. Tako, dakle, i čovjek. B u d u ć i d a je n a č i n j e n da uživa božanska dobra, m o r a š e imati nešto u n a r a v i što je srodno s onim u čemu i m a dijela. Čovjek je bio urešen božanskim svojstvima 6. Č o v j e k j e bio u r e š e n životom, u m o m . m u d r o š ć u i svim ostalim božanskim d o b r i m a da bi po svakom p o j e d i n o m dobru ćutio ž u d n j u za onim koji m u je srodan. Budući da je i v j e č nost j e d n o odličje božanske n a r a v i , zacijelo je bilo p o t r e b n o da i to p a d n e u dio građi n a š e n a r a v i te da ona u sebi posjed u j e b e s m r t n o s t . Tako će čovjek, po u r o đ e n o j moći, spoznati što ga nadilazi i biti prožet čeznućem za božanskom vječnošću.

č o v j e k je Božja slika 7. T o u j e d n o j riječi i s i z r i č a j e m koji sve sažima p o k a z u j e i z v j e š t a j o s t v a r a n j u svijeta. Veli se da je čovjek s t v o r e n »na sliku Božju« ( P o s t 1,27). U sličnosti »po slici« n a b r o j e n o j e sve što obilježava božanstvo. O n o p a k što M o j s i j e kao p o v j e s n i k o t o m e donosi k a d a p r i p o v j e d a č k i p r e d o č u j e v j e r s k e istine sadrži isti n a u k . R a j , naime, i naročitost plodova što uživatel j i m a k o j i su ih jeli n e p r u ž a h u sitost t r b u h a već s p o z n a j u i v j e č n i život — sve se to slaže s onim što s p r i j e d a kazasmo o č o v j e k u : n a š a je n a r a v n a p o č e t k u bila dobra i nalazila se u dobru. 104-

Sadašnje čovjekovo stanje 8. Možda će se, tko m o t r i č o v j e k o v u sadašnjost, u s p r o t i viti kazanome. Mislit će da n a š n a u k n i j e istinit j e r se čovjek s a d a n e nalazi u o n i m d a v n i m označnicama već ga p r a t i gotovo sve protivno. Ta, g d j e j e bogolikost duše? G d j e t j e l e s n a izuzetost od p a t n j e ? G d j e v j e č n o s t života? Č o v j e k je, naprotiv, k r a t k o v j e k , u p a t n j a m a , k r h a k i podložan s v a k o j v r s t i t j e l e s nih i d u š e v n i h m u k a . Eto što kaže p r o t i v n i k . D o d a j e i slične n a p o m e n e . T a k o n a p a d a n a š u n a r a v . S m a t r a d a n a t a j način opovrgava n a u k što ga izložismo o č o v j e k u . Ali d a n a m se i z l a g a n j e n e bi u d a l j i o sa svoga kolosijeka, i to ćemo u k r a t k o obrazložiti.

Bog nije uzrok čovjekovim nevoljama 9. č i n j e n i c a što se l j u d s k i život sada nalazi u t e š k o m e p o l o ž a j u n i j e d o s t a t a n dokaz d a se l j u d i nisu n i k a d a nalazili u dobru: B u d u ć i da j e č o v j e k B o ž j e d j e l o i k a k o j e Bog to živo biće iz dobrote doveo u o p s t a n a k , n i t k o r a z b o r i t n e može p r e t postaviti da je S t v o r i t e l j u zlu stvorio onoga k o m e j e dobrota u z r o k opstanka. Mora, dakle, biti n e k i d r u g i razlog n a š e m sad a š n j e m položaju i lišenosti odličnijih darova. M e đ u t i m , ni u ovome s l u č a j u polazište n a š e g a r a z l a g a n j a n e ć e biti t u đ e s u b e s j e d n i k u . O n a j , naime, tko j e č o v j e k a stvorio da ima d i j e l a u n j e g o v i m d o b r i m a i u n a r a v m u usadio počela svih d o b a r a da bi ga n a g n u ć e p o s v a k o m e od n j i h u s m j e r i l o p r e m a o d g o v a r a j u ć e m božanskom svojstvu, n i j e ga lišio n a j l j e p š e g a i n a j v r e d n i j e g a dobra, a to j e — velim — milost neovisnosti i slobodne volje.

Čovjek je slika Boga vladaoca 10. K a d a b i k o j a p r i n u d a određivala l j u d s k i život, slika u t o m e d i j e l u n e bi o d g o v a r a l a istini j e r bi u odnosu n a P r a l i k bila i s k v a r e n a nesličnim. K a k o bismo, naime, sliku k o j a je podložna i p o d j a r m l j e n a r a z n i m p r i s i l a m a mogli n a z v a t i slik o m n a r a v i k o j a gospodari? P r e m a tome, ono što je skroz n a 105-

skroz upriličeno božanstvu, zacijelo m o r a u n a r a v i posjedovati samovlast i nezavisnost da bi dioništvo u d o b r i m a bilo n a g r a da za krepost. Izvor je zla u ljudskoj volji 11. Ali — p i t a t ćeš — k a k o to da j e u r e š e n i k svim t i m odličjima d o b r a zamijenio zlom? I t u j e odgovor lagan. Zlo u n i k a k v u s l u č a j u n i j e poteklo iz božanske volje. Inače zloća n e bi podlijegala p r i j e k o r u . Moglo bi se pozivati n a Boga kao n a s t v o r i t e l j a i začetnika zla. Zlo, pak, n a s t a j e u nutrini. Z a č i n j e se u slobodnoj volji, k a d god se duša odijeli od dobra. K a o što j e g l e d a n j e d j e l o n a r a v i , a sljepoća n e d o s t a t a k n a r a v noga d j e l o v a n j a , t a k o se i v r l i n a s u p r o t s t a v l j a zlu. N a s t a n a k se zla n e da d r u k č i j e zamisliti, osim kao nenazočnost kreposti. Zlo nije zbiljski bitak 12. K a o što t a m a dolazi k a d a n e s t a n e svjetla, a n e m a j e dok j e ono nazočno, t a k o ni zla po sebi n e m a kao zasebne zbil j e dokle god j e dobro p r i s u t n o u n a r a v i . K a d a se dobro udalji, n a s t a j e zlo. Ali k a k o se sloboda sastoji u t o m e da posve slobodno odabire što j o j j e po volji, Bog n i j e u z r o k o m s a d a š n j i h čovjekovih n e v o l j a . On je n a r a v stvorio n e p o d j a r m l j e n u i slob o d n u . Uzrok j e n e d a ć a m a n e s m o t r e n o s t k o j a j e u m j e s t o b o l j e ga o d a b r a l a gore.

VI. Čovjekov

položaj

u

svijetu

Uzroci Iskonskoga grijeha 1. P i t a t ćeš m o ž d a za u z r o k toga svojevoljnog p r e k r š a j a . Misaoni slijed, naime, r a s p r a v u vodi n a to. V a l j a nam, dakle, još j e d n o m p r o n a ć i dobro obrazloženo ishodište k o j e će o b j a s niti i to p i t a n j e . Polazište p a k p r i m i s m o od Otaca. T u n i j e r i j e č o k a k v o j bajci, već o dokazu koji se crpe iz s a m e naše naravi. 106-

Bitak se dijeli na duhovno i sjetilno 2. Bića u p a m e t i lučimo 12 u dva r e d a . O p a ž a n j e m ih, n a ime, dijelimo n a r a z u m n a i osjetilna. U n a r a v i postojećega m i mo ta d v a r a z r e d a n e m a ničega što bi se moglo izdvojiti iz navedene podjele. Naznačene razrede međusobno rastavlja tako veliki b e z d a n da osjetilna bića n e p o s j e d u j u n i k a k v e oznake r a z u m n i h s t v o r e n j a , ali ni r a z u m n a n e m a j u osjetilne označnice. Posve s u p r o t n e vlastitosti, dakle, o b i l j e ž u j u svaki od tih k r u gova. R a z u m n a j e n a r a v ne tjelesna, nedoticljiva i bez oblika, a osjetilna — k a k o sam naziv kaže — podliježe osjetilnoj spoznaji.

Ništa nije isključeno iz božanskoga zajedništva 3. P r e m d a m e đ u počelima postoji velika m e đ u s o b n a s u p rotnost, ipak i u s a m o m osjetilnom s v i j e t u v l a d a sloga. M u d rost k o j a svime r a v n a p r o n a š l a j e o d r e đ e n u skladnost k o j a u s k l a đ u j e suprotno. Na t a j se način o s t v a r u j e n u t a r n j e suglasj e u čitavoj prirodi. N i j e d n a p r i r o d n a p r o t i v š t i n a n e kida vez u skladu. Slično, po božanskoj Mudrosti, n a s t a j e stanovito m i j e š a n j e i s j e d i n j e n j e osj etilnoga i r a z u m n o g a k a k o bi sve podj e d n a k o imalo d i j e l a u d o b r u i da n i j e d n o biće n e ostane bez česti u višoj n a r a v i . Stoga, iako r a z u m n o j n a r a v i kao prostor odgovara fini i p o k r e t n i bitak koji s v o j i m n a d s v e m i r s k i m pol o ž a j e m zasebitošću n a r a v i p o s j e d u j e veliku srodnost s r a z u m n i m bićima, ipak se uzvišenom brižljivošću zbila stanovita pom i j e š a n o s t r a z u m n o g a s osj etilnim. Tako — kao što reče Apostol (1 T i m 4,4) — u s t v a r s t v u n i j e ništa odbacivo niti o s t a j e bez dijela u b o ž a n s k o m e z a j e d n i š t v u . « Grgur je na ovaj način dijelio bića: nestvoreno (inteligibilno) nebesko (netjelesno) stvoreno inteligibilno (racionalno) zemaljsko (tjelesno) racionalno osjetalno živo racionalno iracionalno neosjetilno senzibilno neživo O toj podjeli vidi D. L. BALAS, Metousla Theofi, Romae, 1966,50; L. MfiRIDIER, Discours, LXIV-LXV.

107-

U čovjeku se zemaljsko uzdize do božanskoga 4. Iz toga j e razloga b o ž a n s k a n a r a v č o v j e k a učinila m j e š a v i n o m r a z u m n o g a i osjetilnoga. To s a z n a j e m o iz i z v j e š t a j a o s t v a r a n j u s v i j e t a . T u piše: »Bog u z e z e m a l j s k i glib. Sazda čov j e k a i s t v o r e n o m e d a d e život p o svom vlastitom D a h u « (P o s t 2,7). T a k o se p o s j e d i n j e n j u s božanskim z e m a l j s k o uzdignuto. J e d n a se t e ista milost j e d n a k o p r o t e g n u l a po čitavom s t v o r e n j u . Niža se n a r a v p o m i j e š a l a s n a d z e m a l j s k o m . Sotona zavidi čovjeku 5. Budući, dakle, d a j e n a j p r i j e n a s t a l o r a z u m n o stvoren j e i da j e Sila što r a v n a s v i m e p o j e d i n o j a n đ e o s k o j moči dodijelila s t a n o v i t u u l o g u k o d u r e đ e n j a svemira, postojala je t a k o đ e r j e d n a m o ć k o j o j j e bilo određeno d a o d r ž a v a i u p r a v l j a z e m a l j s k i m p r e d j e l o m . N a to j u j e ovlastila Sila k o j a gospodari svemirom. Potom je sazdane zemaljsko stvorenje koje je slika n a j v i š e Sile. To živo biće b i j a š e čovjek. U n j e m u se — p o m i j e š a n a s n e k o m neizrecivom s n a g o m — nalazila bogolika l j e p o t a r a z u m n e n a r a v i . Ali o n a j k o m e j e palo u dio r a v n a n j e z e m l j o m držaše s t r a š n i m i n e s n o s n i m da se u n j e m u podložnoj n a r a v i p o j a v i n e k o biće k o j e j e nalik n a j u z v i š e n i j e m d o s t o j a n stvu. Porok je nedostatak dobra 6. K a k o j e p a k podlegao strasti zavisti o n a j koga n i j e za n i k a k v o zlo sazdao o n a j k o j i j e s v e m i r za dobro načinio — to p o t a n k o ispitati n i j e s v r h a ovome d j e l u . I p a k j e moguće i o t o m e p o u č i j i v i m a s nekoliko riječi izložiti n a u k . Razlika se i z m e đ u v r l i n e i zla n e m o ž e shvatiti kao s u p r o t n o s t što se vidi u d v i j u z b i l j a k o j e se o č i t u j u kao bića što zaista postoje. R i j e č je, n a p r o t i v , o t a k v o j razlici kao između postojećega i nepostojećega. T u se n e može reći da se nepostojeće od postojećega r a z l i k u j e po opstojnosti, već velimo da j e n e p o s t o j a n j e s u p r o t n o od p o s t o j a n j a . Na isti način zlo stoji n a s u p r o t p o j m u kreposti. Ono n i j e b i t a k p o sebi, već ga mislimo kao nepostoj a n i e dobra. I o sljepoći k a ž e m o da se protivi vidu. O n a n e postoji u sebi k a o n a r a v O n a je g u b i t a k p r e t h o d n o posjedovanoga. J e d n a k o se i z r a ž a v a m o i o zloći. Ona j e odsutnost dobra. Sliči sjeni k a d se svjetlost povuče. 108-

Stvorenje je po naravi promjenljivo 7. Dok n e s t v o r e n a n a r a v n e podliježe g i b a n j u k o j e ima za p o s l j e d i c u p r o m j e n u , p r e i n a k u i i z m j e n u , sve što s t v a r a n j e m dolazi u o p s t a n a k u n a r a v i j e sklono m i j e n i . Z b i l j a je, naime, s t v o r e n j a počela p r o m j e n o m ukoliko se n e b i t a k b o ž a n s k o m m o ć i p r e o b r a z i o u bitak. Ali s t v o r e n a j e i s p r i j e d a n a p o m e n u t a m o ć k o j a slobodnom v o l j o m b i r a što hoće. Ona j e p a k oči zatvorila p r e d d o b r o m . Postala j e zavidna. Nalik j e č o v j e k u k o j i j e oči u v u k a o p o d v j e đ a te, iako j e n a suncu, gleda u t a m u . Tako j e i đavao već t i m e što n i j e htio misliti o dobru, u p a m e t i smislio s u p r o t n o od dobra. A baš u tome i jest zavist. Zavist utire put ostalim opačinama 8. Općenito j e poznato da j e početak n e k o g a p o j e d i n a č n o g čina u z r o k s v e m u što svom n u ž d o m dolazi poslije toga. Tako, n a p r i m j e r , iz z d r a v l j a p o t j e č e dobro raspoloženje, želja za r a d o m i u ž i v a n j e m u životu. Iz bolesti dolazi slabost, nesposobnost za r a d i ogavnost p r e m a životu. Tako j e i sa svime ostalim. S v e se n u ž n o nado v e z u j e n a s v o j u polaznu točku. Kao što j e n e o v i s n o s t od s t r a s t v e n o s t i p o č e t a k i osnov kreposnoga života, j e d n a k o i naklonost n a zlo, n a s t a l a po zavisti, u t i r e p u t s v i m zlima što dolaze poslije n j e . Đavao je zaveo čovjeka 9. O n a j što j e u d a l j e n j e m od d o b r a u sebi začeo zavist j e d n o m j e z a u v i j e k stekao n a k l o n o s t p r e m a zlu. Sotona se p o nio p o p u t s t i j e n e što se o d r o n i od planinskoga v r h u n c a te v l a s t i t o m težinom klizi u nizinu. Otcijepio se od svoje srodnosti s d o b r o m , posve se priklonio zlu i s a m je od sebe — n a neki n a č i n nošen vlastitom t e ž i n o m — dopro do k r a j n j e granice zla. Moć j e m i š l j e n j a k o j u m u d a d e S t v o r i t e l j da s u r a đ u j e n a p r o š i r e n j u d o b r a p r e t v o r i o u s u r a d n i k a k o j i i s t r a ž u j e što j e zlo. P r i j e v a r o m j e s p r e t n o zaskočio č o v j e k a i nagovorio da p o s t a n e s a m o u b o j i c a i svoj vlastiti k r v n i k . Čovjek posjeduje visok položaj 10. Č o v j e k j e po b o ž a n s k o m d a r u bio v e o m a moćan i po d o s t o j a n s t v u naročito visoko. Bilo m u j e n a r e đ e n o d a vlada 109-

z e m l j o m i s v i m e što je n a n j o j ( P o s t 1,28-30). Izgledom j e bio j e l i j e p : bio je odraz iskonske Ljepote. P o n a r a v i bijaše slobodan od strasti. Bio j e slika onoga koji n e pozna strast. I s p u n j a l a ga j e sloboda u govoru. Licem j e u lice uživao u b o ž a n s k o m e g l e d a n j u . Sve j e to u p r o t i v n i k u rodilo strast zavisti. Sadašnjim je nevoljama uzrok praroditeljski grijeh 11. Č o v j e k o v n e p r i j a t e l j n i j e bio u s t a n j u da svoj n a u m p r o v e d e u d j e l o n e k o m silom i p r i n u d n o m moći j e r j e od n j e gova n a s i l j a bila s n a ž n i j a k r e p č i n a Božjega dara. Zato j e smislio v a r k u k a k o bi č o v j e k a odvojio od moći k o j a ga i z n u t r a j a č a i t a k o ga učinio lako u h v a t i v i m u z a m i š l j e n u stupicu. To j e k a o i sa s v j e t i l j k o m kad p l a m e n zahvati čitav s t i j e n j . Ako se p l a m e n n e može ugasiti p u h a n j e m , vodu se pomiješa s u l j e m i t a k o zagasi p l a m e n . J e d n a k o je i p r o t i v n i k po p r i j e v a r i u č o v j e k o v u slobodnu v o l j u u m i j e š a o opačinu i n a t a j način u t r n u o i p o t a m n i o Božji dar. K a d a je d a r a nestalo, nužno ga j e n a d o m j e s t i l o suprotno. Z a t o s a d a s m r t stoji n a s u p r o t životu, slabost n a s u p r o t snazi, blagoslov n a s u p r o t p r o k l e t s t v u i sloboda u g o v o r u n a s u p r o t stidu. U j e d n u riječ: sada se svim d o b r i m a p r o t i v i ono što u m z a m i š l j a kao suprotno. Iz toga se razloga l j u d s k i rod sada nalazi u ovozemnim n e v o l j a m a . O n a j j e p r v i k o r a k postao ishodište k o j e je dovelo do ovoga završetka.

VII. Izvor

zla

u

čovjeku

D o b r a n a r a v svoju moć p o k l a n j a d o b r u 1. N e k a nitko ne p i t a da li j e Bog, iako j e predvidio l j u d s k u n e s r e ć u k o j a je n a s t a l a zbog l j u d s k e ludosti, ipak prišao č o v j e k o v u s t v a r a n j u , p r e m d a bi možda bilo k o r i s n i j e da čovj e k u o p ć e n i j e stvoren, nego što živi u nevolji. To t v r d e l j u d i koji su po p r i j e v a r i pristali n a maniheistički n a u k . T i m e u t e m e l j u j u s v o j u zabludu. Misle da tako d o k a z u j u da je S t v o r i t e l j č o v j e k o v e n a r a v i opak. Ako, naime, Bog zna svako biće k o j e postoji, a č o v j e k j e u bijedi, n e da se, s m a t r a j u , održati 110-

govor o Božjoj dobroti j e r Bog j e doveo u o p s t a n a k čovjeka k o m e je bilo suđeno da živi u zlu. B u d u ć i d a j e d o b r o j n a r a v i sasvim vlastito činiti dobro,, o v a j se j a d n i i s m r t n i život, po m a n i h e j c i m a , ne može uzeti za djelo Dobroga. Treba, dakle, t a k v o m e ž i v l j e n j u tražiti d r u g i uzrok k o m e j e n a r a v po sebi sklona zlu. Dobro i zlo ne ovisi o osjetilima 2. Cini se da ovi i slični dokazi, t a k o reći, zbog površne v j e r o j a t n o s t i , p o s j e d u j u s t a n o v i t u v r i j e d n o s t za l j u d e koji su, p o p u t neizbrisive boje, do d n a prionuli uz krivo v j e r n u zabludu. Ali su za l j u d e koji su sposobniji p r o z r e t i istinu slabi. Oni jasno vide da j e protivničko d o k a z i v a n j e o p s j e n e n e v r i j e d n o . Meni se čini da j e na m j e s t u a k o u t i m p i t a n j i m a kao o d v j e t nika u t u ž b u p r o t i v p r o t i v n i k a pozovemo Apostola. On u poslanici K o r i n ć a n i m a r a z l u č u j e t j e l e s n o i d u h o v n o s t a n j e duša. Time, mislim, p o k a z u j e da n e d o l i k u j e dobro i zlo prosuđivati osjećajem. Č o v j e k m o r a u m o d s t r a n i t i od onoga što se o b j a v l j u j e kao tijelo te n a r a v d o b r a i zla prosuđivali s a m u u sebi. Pavao, naime, veli: »Duhovan čovjek sve p r o s u đ u j e « (1 K o r 2,15).

Zlo ne posjeduje vlastiti opstanak 3. I m a m d o j a m da su oni k o j i su izmislili b a j k e takvoga u č e n j a i to stali isticati k r e n u l i od ove p r e t p o s t a v k e : dobro se o d r e đ u j e po odnosu n a u ž i t a k t j e l e s n i h radosti. B u d u ć i da j e t j e l e s n a n a r a v , ukoliko j e složena i hrli p r e m a r a s p a d a n j u , n u ž n o podložna p a t n j a m a i slabostima, a n j i h u n e k u r u k u p r a t i bolno o s j e ć a n j e , m a n i h e j e i zaključiše d a j e čovjekovo s t v a r a n j e d j e l o Zloga boga. Ali da su s v o j u misao u p r a v i l i n a više i d u h oslobodili od naklonosti p r e m a užicima i bez strasti motrili n a r a v onoga što postoji, u v j e r i l i bi se da zlo n i j e ništa d r u g o doli opačina. M e đ u t i m , za svaku j e zloću vlastito da je zapravo n e p o s t o j a n j e dobra. Zlo u sebi n e postoji. N j e g a n e držimo za zbiljsko biće. N i j e d n o zlo — izvan slobodne volje — ne postoji za se. Ono dobiva ime po t o m e što n i j e dobro. Sto, pak, n e postoji, n i j e ni zbilja. Tvorac, dakle, nepostojećega n i j e S t v o r i t e l j bića k o j a postoje. 111-

Bog nije začetnik zla 4. Bog, dakle, nipošto n i j e u z r o k zla. O n j e S t v o r i t e l j onoga što postoji, a n e onoga čega n e m a . Sazdao j e vid, a ne sljepoću. Proizveo j e vrlinu, a n e n j e z i n n e d o s t a t a k . O n i m a k o j i kreposno žive kao plaću j e obećao u ž i v a n j e u dobrima. R a d i toga l j u d s k u n a r a v n i j e kao k a k a v neživi p r e d m e t n e k o m n u ž n o m prisilom vezao u z ono što s e n j e m u sviđa i bez n j e z i n e j e v o l j e prisilio n a dobro. A k o n e t k o oči n a m j e r n o p r e k r i j e v j e đ a m a , a sunce blistavo s j a j i s v e d r a neba, sunce se n e može dovesti u p i t a n j e kao uzrok o n o m e k o j i n e vidi.

VIII. Čovjekov

pad

Tjelesno raspadanje 1. Č o v j e k se, zacijelo, s r d i k a d a s t a n e p r o m a t r a t i r a s t a v l j a n j e tijela. Teško se m i r i m o s činjenicom da s m r t ništi n a š život. Stoga se i kaže d a j e n a j s t r a š n i j e zlo što se u s m r t n o s t i gasi n a š e ž i v l j e n j e . Ali t a žalosna zbilja o m o g u ć u j e v i d j e t i k a k o j e p r e k o m j e r n o božansko dobročinstvo. Navodi n a s da se divimo milosti B o ž j e brižljivosti o čovjeku.

Značenje ljudskoga života 2, Oni koji i m a j u d i j e l a u životu, uz život p r i a n j a j u j e r u ž i v a j u dobra, Ali tko v i j e k p r o v o d i u m u k a m a , k u d i k a m o bi više volio da uopće ne postoji nego da se nalazi u bijedi. Treba, dakle, tražiti d a li S t v o r i t e l j života i m a p r e d očima što drugo, a n e samo da n a m omogući ž i v j e t i u n a j b o l j i m u v j e t i m a .

Smrt odstranjuje zlo 3. Udioništvo u zlu n a v u k o s m o n a se slobodnom odlukom. U n a r a v smo p o s r e d s t v o m u ž i t k a u m i j e š a l i zlo kao što se o t r o v začin j a m e d o m . Zbog toga izgubismo blaženstvo k o j e se s a 112-

stojalo u n e t r p n j i i preobrazili smo se u zlo. Č o v j e k se opet, p o p u t z e m l j a n o g a suda, r a s t v a r a u z e m l j u da bi se oslobodio nečistoće k o j a s e s a d a nalazi u n j e m u i kroz u s k r s n u ć e iznova bio u s p o s t a v l j e n u praiskonski lik,

Umiranje je posljedica Iskonskoga grijeha 4. M o j s i j e n a m n a p o v i j e s a n način i u s l i k a m a iznosi sličan n a u k . Ali slike, dakako, s a d r ž e j a s a n n a u k . M o j s i j e kaže d a su p r v i l j u d i n a j p r i j e prekoračili z a b r a n u i bili lišeni iskonskoga blaženstva, a potom je Gospodin p r v o o b l i k o v a n e (M u d r 10,1) o g r n u o k o ž n i m t o g a m a ( P o s t 3,21). Čini m i se da se smisao i z r i č a j a n e odnosi na obične kože. J e r k o j e bi životinje Bog pogubio i o d e r a o te za p r v e l j u d e izmislio ogrtač? Budući d a j e s v a k a koža, o d v o j e n a od životinje, nešto m r t v o , posve sam u v j e r e n da j e L i j e č n i k našega zla silu u m i r a n j a k o j a se i s k l j u čivo odnosila n a n e r a z u m n u n a r a v n a k o n p a d a iz providnosti p r o t e g n u o n a l j u d e , ali n e d a b i ostala zasvagda. H a l j i n a , n a ime, s p a d a u ono što se n a nas s t a v l j a izvana i t i j e l u služi samo za n e k o v r i j e m e , ali s n a r a v i n e s r a š ć u j e .

Smrtnost ne dodiruje Božju sliku 5. S m r t n o s t je, p r e m a tome, po božanskome n a c r t u s n a r a v i n e r a z u m n i h bića p r e n e s e n a n a n a r a v k o j a j e s t v o r e n a za b e s m r t n o s t . O n a p r e k r i v a n j e z i n u v a n j š t i n u , ali n e i n u t a r n j o s t . O b u h v a t i l a j e č o v j e k o v s j e t i l n i dio. Nije, m e đ u t i m , d i r n u l a u s a m u b o ž a n s k u sliku. S j e t i l n i se dio, doduše, r a s t v a r a , ali n e i uništava. U n i š t e n j e je, n a i m e , p r i j e l a z u ništa vilo, dok j e r a s t v a r a n j e r a s p r š e n j e i p o n o v n o v r a ć a n j e u s v e m i r s k a počela iz k o j i h je tijelo postalo. Ono, pak, što je prešlo u počela, n i j e nestalo, U m a k n u l o je d o h v a t u našega s j etilnog opažanja. Tjelesno r a s t v a r a n j e 6. R a n i j e n a v e d e n a slika z e m l j a n o g a s u d a p o j a š n j u j e u z r o k r a s p a d a n j a . S j e t i l n o se, n a i m e , nalazi u p u n o j svezi s gust i m i z e m a l j s k i m , a r a z u m n a j e n a r a v b o l j a i u z v i š e n i j a od s j e t i l n i h poriva. S t o g a j e p r o s u đ i v a n j e d o b r a n a t e m e l j u s j e 113-

tilnoga i s t r a ž i v a n j a odvelo u zabludu. K a d a se, pak, čovjek p r e v a r i o u odnosu n a dobro, nastalo j e s u p r o t n o s t a n j e . Zato se n a š dio k o j i j e po p r i m a n j u zla postao b e s k o r i s t a n rastvara. To j e smisao p r i m j e r a koji još j e d n o m navodimo. Smrt odstranjuje zlo 7. P r e d o č i m o p o s u d u n a č i n j e n u od gline te iz n e p a ž n j e n a p u n j e n u r a s t a l j e n i m olovom k o j e se s k r u t n u l o i više se ne d a izliti. Vlasnik, pak, k o j i j e u p u ć e n u l o n č a r s k u v j e š t i n u sud n a t r a g traži. Glinu će oko olova razbiti te će sud, oslobođen p r i m i j e š a n e tvari, ponovno izmijesiti u p r v o m e obliku za svoju v l a s t i t u u p o r a b u . J e d n a k o , dakle, p o s t u p a i S t v o r i t e l j našega suda. B u d u ć i d a se zlo u m i j e š a l o u sjetilni — hoću reći t j e lesni — dio, S t v o r i t e l j n a j p r i j e r a z j e d i n j u j e t v a r u k o j u se uselilo zlo t e j e iznova — očišćenu od p r o t i v n o g a — po u s k r s n u ć u s a z d a j e . T a k o posudi v r a ć a p r v o t n u l j e p o t u . Smrt duše 8. K a d a j e r i j e č o n e v o l j a m a što p r a t e g r i j e h e postoji i z m e đ u duše i t i j e l a s t a n o v i t a sveza i zajedništvo. Isto je tako t j e l e s n a s m r t d o n e k l e nalik d u š i n o j smrti. K a o što u tijelu s m r ć u n a z i v a m o d i j e l j e n j e od sj etilnoga života, tako dušinu s m r t s m a t r a m o r a s t a v l j a n j e o d istinskoga Života. Već rekosmo d a se dade u t v r d i t i da d u š a i tijelo z a j e d n o s u d j e l u j u i s k u p a p r i d o n o s e o s t v a r e n j u zla. O t u d a dolazi da s m r t k o j a se sastoji od r a s t v a r a n j a i t e m e l j i na ogrnuću m r t v i m kožama ne pog a đ a dušu. Ta, k a k o bi se rastavilo što n i j e sastavljeno? Krepost zacjeljuje rane grijeha 9. Ali k a k o j e p o t r e b n o da se i duša n e k i m l i j e č e n j e m očisti od m r l j a k o j e su se p o g r i j e h u u n j u uvukle, u ovome j o j j e životu naložena k r e p o s t kao lijek da bi se iscijelila od t i h r a n a . O s t a n e li ipak neizliječena, v i đ a n j e se prenosi u život poslije ovoga. Zagrobne kazne 10. T j e l e s n e s e bolesti, kao što j e poznato, m e đ u s o b n o r a z l i k u j u . J e d n e se liječe lakše, d r u g e teže. N a p o s l j e d n j e se 114-

p r i m j e n j u j e o d s j e č a n je, s a ž i g a n j e i gorki napici. Tako se ods t r a n j u j u bolesti što su s p o p a l e tijelo. I z r i j e k o m se kao nešto slično n a j a v l j u j e i p r e k o g r o b n i sud. On j e l i j e č e n j e dušinih ozljeda. Za lakomislene j e p r i j e t n j a i strogi p o p r a v a k . R a z u m n i j i , pak, v j e r u j u da je sud z a p r a v o l i j e č e n j e i o z d r a v l j e n j e . P o d u z i m a ga Bog da bi svoje vlastito d j e l o v r a t i o u iskonsku milost. Sud s duše skida grešne izrasline 11. Oni k o j i o d s j e c a n j e m ili s p a l j i v a n j e m o t k l a n j a j u p r o tiv p r i r o d e n a t i j e l u nastale izrasline i b r a d a v i c e n e u s p i j e v a j u bezbolno izliječiti bolesnika. I p a k s j e č e n j e n e p o d u z i m a j u d a bi štetili bolesnu čovjeku. J e d n a k o j e i sa s t v r d n u t i m t v a r n i m i z r a s l i n a m a što se o b l i k u j u n a n a š i m d u š a m a k o j e postadoše t j e l e s n e . S v o j o m ih neizrecivom m u d r o š ć u i s n a g o m u t r e n u t k u s u d a o d s i j e c a i z g u l j u j e L i j e č n i k bolesnih. Tako se o n j e m u i z r a ž a v a E v a n đ e l j e k a d a k a ž e : »Liječnik n i j e p o t r e b i t z d r a vima, već bolesnima« ( M k 2,17). Bolno je otklanjanje rana 12. R a d i u s k e s j e d i n j e n o s t i duše i zla odsječan j e b r a d a vice n a t j e l e s n o j površini u z r o k u j e j a k u bol. Ono, naime, što se p r o t i v n a r a v i srodi s n a r a v i po s u o s j e ć a n j u o s t a j e uz s v o j u podlogu. N a s t a j e n e k o n e r a z u m l j i v o s r a s t a n j e t u đ e g a s vlastitim. Z a t o o d s t r a n j e n j e p r o t u p r i r o d n o g a s t v a r a bolni i tegobni o s j e ć a j . Slično j e i s d u š o m . O n a — veli p r o r o k ( P s 38,12) — m r š a v i i troši se u p r i j e k o r i m a k o j e j o j s t v a r a j u grijesi j e r j e u n j e z i n o j dubini nastala srodnost sa zlom. O t u d a p o t j e č u n e i s k a ž l j i v e i neizrecive boli k o j e j e j e d n a k o n e m o g u ć e opisati kao i n a r a v d o b a r a k o j i m a se n a d a m o . Ni j e d n o ni d r u g o n e podliježe snazi riječi ni n a s l u ć i v a n j u pameti, Bog je znao da će čovjek sagriješiti 13. T k o p r o m a t r a cilj što ga ima M u d r o s t onoga koji r a v n a s v e m i r o m neće biti u p r a v u , ako iz sitničavosti čovjekova S t v o r i t e l j a nazove u z r o k o m zala. Neće s m i j e t i reći da Stvor i t e l j ili n i j e znao što će se dogoditi ili j e znao p a j e ipak čovj e k a stvorio t e n i j e bez sveze s n a g o n o m k o j i vodi u zlo. Me115-

đutirn, Bog j e i znao što će s e zbiti i n i j e spriječio silu koja j e p r o u z r o č i l a ono što se dogodilo. O n a j k o j i s p o z n a j n o m moći v l a d a s v e m i r o m znao je d a će se l j u d s k i rod o d v r a t i t i od dobra. J e d n a k o j e vidio ono što se zbilo i ono što se imalo dogoditi n a k o n toga. Pokorom se vraćamo izvornoj milosti 14. Ali k a o što j e Bog vidio da će se č o v j e k u d a l j i t i od dobra, p r e d v i d i o j e i n j e g o v o ponovno v r a ć a n j e d o b r u . Sto je, dakle, bilo b o l j e : da Bog l j u d s k i rod uopće n e dovede u opstanak, b u d u ć i da j e predvidio da će čovjek izgubiti dobro, ili m u pokloniti p o s t o j a n j e i, p o š t o j e obolio, još j e d n o m ga po o b r a ć e n j u pozvati n a iskonsku milost?

Zlo je udaljenost od istinskoga dobra 15. Boga n a t e m e l j u t j e l e s n i h m u k a k o j e se n u ž n o događ a j u zbog nepostojanosti naše n a r a v i nazivati s t v o r i t e l j e m zal a ili s m a t r a t i d a uopće n i j e stvorio č o v j e k a k a k o se n e bi m o r a l o d r ž a t i da j e o d g o v o r a n za naše p a t n j e , z n a k j e n a j v e ćega s i t n o d u š j a l j u d i k o j i d o b r o i zlo r a s u đ u j u p o sjetilnosti i n e z n a j u d a j e p o n a r a v i s a m o ono dobro do čega n e dopire sjetilnost, dok se zlo sastoji j e d i n o u o d a l e č e n j u od istinskoga dobra. Čovjek je određen za najljepša dobra 16. N e r a z u m n o j j e n a r a v i vlastito da o d o b r u i zlu sudi p o b i j e d i i u ž i v a n j u . Ali t a k v a bića n i n e m o g u i m a t i p o j a m o i s t i n s k o m e d o b r u j e r su bez d i j e l a n a r a z u m u i misli. Č o v j e k je, m e đ u t i m , dobro Božje d j e l o . O d r e đ e n j e za s j a j n a dobra. To j e očito iz već n a v e d e n o g a kao i iz tisuće d r u g i h razloga. Ali m i i h u p u n i n i n e n a v o d i m o da n e bismo prekoračili m j e r u .

Božja Riječ i njezino djelo 17. Boga, dakle, zovemo č o v j e k o v i m S t v o r i t e l j e m . P r i t o m e n e z a b o r a v l j a m o što u v o d n o p o m n o u t a n a č i s m o u odnosu 116-

n a pogane. T u smo pokazali d a j e B o ž j a R i j e č o d r e đ e n i b i t a k k o j i po sebi postoji. O n a je i B o g i R i j e č t e u sebi sadrži svu s t v a r a l a č k u moć. J o š točnije: ona j e s a m a moć. U sebi j e sklon a s v a k o m e d o b r u . Što god n a u m i , o z b i l j u j e . U n j e v o l j u p r a t i moć. Bića žive po n j e z i n o j v o l j i i n j e z i n a s u d j e l a . I č o v j e k a j e dozvala u bitak« Bogoliko ga j e uresila s v i m n a j b o l j i m .

Stvorenje je u sebi promjenljivo 18. P o n a r a v i j e s a m o ono n e p r o m j e n l j i v o što n i j e n a s t a lo s t v a r a n j e m . Bića, pak, k o j a j e n e s t v o r e n a n a r a v iz ničega stvorila, počela s u biti po i z m j e n i i n e p r e s t a n o se g i b a j u u p r o m j e n i . A k o j e g i b a n j e u s k l a d u s naravi, t a t r a j n a i z m j e n a bića vodi b o l j e m u . Ali ako g i b a n j e s k r e n e s p r a v o g a p u t a , bića odlaze n a s u p r o t n u s t r a n u .

č o v j e k a je bezumlje strovalilo u zlo 19. I č o v j e k b i j a š e t a k a v . Zbog p r o m j e n l j i v o s t i n a r a v i k r e n u o j e n a s u p r o t n u s t r a n u . K a d a se p a k j e d n o m ostavi dobro, n u ž n o n a s t u p a s v a k a v r s t a zla. G u b i t a k života r a đ a smrt. N e s t a n a k svjetlosti n a v l a č i t a m u , a odsutnost kreposti dovodi opačinu. Čitav j e niz zala m a l o - p o m a l o n a d o m j e s t i o svaki oblik dobra, č o v j e k je u t e p r e m n o g e i r a z n o v r s n e n e v o l j e zapao iz s v o j e vlastite n e s m o t r e n o s t i . Tko, naime, r a z u m n o s t i o k r e n e leđa, n e može ostati p a m e t a n . N e može se odlučiti n a dobro, t k o se odvoji od m u d r o s t i . T k o sada t r e b a č o v j e k a ponovno v r a t i t i u iskonsku milost?

č o v j e k a podiže posvemašnji Gospodar naravi 20. K o m e j e p r i p a l o da paloga digne, izgubljenoga dozove i zalutaloga p o v e d e za r u k u ? K o m u d r u g o m e , ako n e p o s v e m a š n j e m G o s p o d a r u n a r a v i ? J e d i n o j e o n a j k o j i j e n a početku p o klonio život istodobno bio sposoban i p o z v a n d a ga, k a d se ugasio, p o n o v n o uspostavi. To smo čuli od O t a j s t v a istine. Naučili smo d a j e Bog n a p o č e t k u stvorio č o v j e k a i spasio ga, pošto je pao. 117-

UTJELOVLJENJE I OTKUPLJENJE IX. Isusov život dostojni su

i

smrt Boga

Otajstva Kristova života 1. Tko vodi r a č u n a o n u t a r n j o j povezanosti u dokazivan j u , možda će se d o v u d a složiti s našim iznošenjem. Čini se, naime, da u k a z a n o m e n e m a n i č e g a što bi moglo biti daleko od d o s t o j n a r a z m i š l j a n j a o Bogu. Ali p r e m a onome što slijedi neće imati j e d n a k i odnos, i a k o i to velikim d i j e l o m p o t v r đ u j e O t a j s t v o istine. P r e d očima n a m j e Isusovo l j u d s k o postanje, n j e g o v r a s t od d j e t i n j s t v a do m u ž e v n e dobi, činjenica da j e jeo i pio, bio u m o r a n , spavao, tugovao, plakao, bio krivo t u žen i osuđen. R i j e č je, uz to, o Isusovu križu i p o l a g a n j u u grob. Sve to, u k l j u č e n o u O t a j s t v o , slabi n a neki način v j e r u sitnih duša. Stoga, zbog navedenoga, n e p r i h v a ć a j u ni što se p o t o m donosi. Radi nedoličnosti koja p r a t i s m r t ne p r i s t a j u ni uz b o ž a n s t v e n u s t r a n u u s k r s n u ć a od m r t v i h .

Boga je dostojno svako dobro 2. D r ž i m da p r i j e svega t r e b a da u m o d v o j i m o od g r u b e t j e l e s n o s t i i s h v a t i m o što j e d o b r o u sebi, a što n i j e takvo. O b o j i m a v a l j a uočiti vlastite obilježbe. P o meni, n i t k o se u m a n neće usprotiviti t v r d n j i da j e samo j e d n o od sve zbilje po n a r a v i s r a m o t n o — zla strast. Što je p a k t u đ e zloći, daleko j e od bilo k a k v e pogrde. Istinski dobro, čisto je od zla. Sto god, dakle, o b u h v a ć a p o j a m dobra, dolično j e Boga.

Dobro nije sramotno 3. Protivnici, stoga, m o r a j u dokazati da j e r a đ a n j e , h r a n j e n j e , rast, n a p r e d a k u savršenosti k a k o traži n a r a v , k u š a n j e smrti, p o v r a t a k iz s m r t i — zlo. Ali ako p r i z n a j u d a n a v e d e n o n e p r i p a d a u zlo, n u ž n o m o r a j u pristati n a to da s u p r o t n o od zla u sebi n e m a ništa s r a m o t n o . Dobro, p r e m a tome, uopće 118-

n e m a n i k a k v e sveze sa s r a m o t o m ili zlom. K a k o onda n e bismo žalili n a d n e r a z u m n o š ć u onih k o j i uče da se dobro n e pristoji Bogu? X. Utjelovljenje

ne

omeđuje

božanstvo

Ograničeno ne obasiže beskrajno 1. P r o t i v n i c i vele: l j u d s k a j e n a r a v sićušna i sasvim o m e đena, a božanstvo j e n e i z m j e r n o . Kako, dakle, m a l e n o može o b u h v a t i t i b e s k r a j n o ? Ali tko uopće i t v r d i d a t j e l e s n i o b u j a m kao k a k a v sud o b u h v a ć a b e s k r a j n o božanstvo? Čak ni s n a š i m životom n i j e tako. R a z u m n a se n a r a v ne z a t v a r a u n u t a r t j e l e s nih međa. Tijelo ne sputava dušu 2. S a m o t j e l e s n i o b u j a m o m e đ u j u vlastiti dijelovi, a duša se po vlastitoj v o l j i p o k r e t i m a misli šeće kroz čitav svemir. P e n j e se do nebesa, dosiže m o r s k e pučine, p r e l i j e ć e čitav k r u g n a s t a n j e n o g a svijeta. Iz radoznalosti zalazi u p o d z e m n e p r e d jele i u misli često grli n e b e s k e ljepote. Tijelo — n j e z i n p r a t i t e l j — uopće j e n e pritišće težinom.

Posvudašnjost božanstva 3. A k o se l j u d s k a d u š a k o j a j e p r i r o d n o m nužnošću v e zana uz tijelo po s v o j o j volji nalazi posvuda, da li se m o r a reći da t j e l e s n a n a r a v o b u z i m a božanstvo? Z a r n a t e m e l j u r a z u m l j i v i h u s p o r e d a b a n e m o ž e m o u svezi s b o ž a n s k i m o d r e đ e n j e m zamisliti n e k i spasovni n a u m k o j i j e d o s t o j a n Boga? P o služimo se p r i m j e r o m s v j e t i l j k e . Vidimo d a kod n j e p l a m e n sa svih s t r a n a o k r u ž u j e t v a r k o j a se nalazi pod p l a m e n o m . P a m e t ipak r a z l i k u j e v a t r u od t v a r i s k o j o m se v a t r a s j e d i nila. Uza sve to, te se d v i j e zbilje u s t v a r i m e đ u s o b n o n e m o g u dijeliti. P l a m e n se, o d v o j e n od tvari, n e p o k a z u j e sam za se. To j e d v o j e postalo jedno. T a k o je i s Kristom. 119-

Božanstvo se nalazi u Kristu 4. N e k a se u n a š e m p r i m j e r u nitko n e osvrće n a r a s p a d ljivost v a t r e . N e k iz slike u z m e jedino što j e d o s t o j n o Boga, a n e v j e r o j a t n o n e k a se odbaci. Vidimo, dakle, da se p l a m e n s j e d i n j u j e s t v a r i iz k o j e izlazi, ali se u n j u n e z a t v a r a . Na isti način ništa n e priječi, ako d r ž i m o da se s j e d i n j u j u i zbližuju božanska i l j u d s k a n a r a v , a i p a k u t o m zbliženju m i š l j e n j e s a č u v a m o d o s t o j n o Boga i v j e r u j e m o da j e božanstvo, iako u čovjeku, izvan s v a k e m e đ e .

XI. Sjedinjenje

naravi

u

Kristu

Način je sjedinjenja nedokučljiv 1. Ako p a k tražiš k a k o se u K r i s t u božanstvo m i j e š a s l j u d s k i m , t r e n u t a k j e d a p r i j e toga nađeš k o j e j e n a r a v i sjedin j e n j e tijela i duše. Ali, zacijelo, n i j e ti poznat način n a koji se t v o j a d u š a s j e d i n j u j e s tijelom, Stoga uopće ni n e p o m i š l j a j da i p r v i »kako« spada u opseg t v o j e spoznaje. Ipak po t o m e što tijelo p o s t a j e m r t v o i n e d j e l a t n o k a d a ga duša ostavi sama v j e r u j e m o , m a d a način n j i h o v a s j e d i n j e n j a nismo spoznali, da j e d u š a nešto d r u g o nego tijelo. Isto v r i j e d i za Krista, U n j e m u , m a k a r n e u s p i j e v a m o u v i d j e t i način m i j e š a n j a božanskoga s čovjekom, r a z l i k u j e m o preodličnu božansku n a r a v od smrtne i lomne naravi.

S v j e d o č a n s t v o čudesa 2. N a t e m e l j u p a k zabilježenih čudesa n e s u m n j a m o d a še Bog rodio u l j u d s k o j n a r a v i . Ali s u z d r ž a v a m o se od istraživ a n j a k a k o se to zbilo. To j e nedostupno i p r e m a š u j e r a z u m . Podjednako v j e r u j e m o da je bestjelesna i nestvorena narav stvorila s v e o b u h v a t n o t j e l e s n o i r a z u m n o s t v o r e n j e . Ipak u svezi s time, u s v o j o j v j e r i n e p i t a m o n i zašto ni k a k o se to dogodilo. S t v a r a n j e p r i h v a ć a m o , ali se n e b r i n e m o o n a č i n u k a k o j e s v e m i r postao. To d r ž i m o posve neizrecivim i n e p r o t u mačivim. 120-

xn. Utjelovljenje

je

objava

Boga

Čudesa dokazuju Utjelovljenje 1. T k o t r a ž i dokaze d a n a m se Bog o b j a v i o u tijelu, n e k a m o t r i d j e l a j e r n i za B o ž j u opstojnost, općenito govoreći, n e m a d r u g o g a dokaza osim s v j e d o č a n s t v a s a m i h d j e l a . Dok p r o m a t r a m o s v e m i r i gledamo u r e đ e n j e s v i j e t a k a o i dobročinstva što i h j e Bog r a s u o po n a š e m životu, dolazimo do z a k l j u č k a da postoji n e k a m o ć k o j a j e sve sazdala i n a d s t v o r e n i m bdije. J e d n a k o j e i s B o ž j i m o b j a v l j e n j e m po t i j e l u . Č u d e s n a d j e l a p r u ž a j u d o v o l j a n dokaz da se t u očitavalo božanstvo. Sto god je, n a i m e , u t i m d j e l i m a n a v e d e n o , o b i l j e ž j e je božanske n a ravi. Božja su djela raznovrsna 2. Evo što, n a p r i m j e r , s p a d a n a Boga: l j u d i m a d a r i v a t i život; p r o v i d n o š ć u o d r ž a v a t i o n o što postoji; jelo i piće p o k l a n j a t i b i ć i m a k o j a t j e l e s n o žive; p r i t j e c a t i u pomoć onima k o j i t r p e ; n a r a v k o j a se iz slabosti iskvarila kroz o z d r a v l j e n j e v r a titi sebi; j e d n a k o vladati s v i m e •— z e m l j o m , m o r e m , z r a k o m i p r e d j e l i m a p o v r h zraka; imati d o s t a t n u moć za sve i p r i j e svega biti m o ć n i j i od s m r t i i raspadljivosti. U t j e l o v l j e n j e u p u ć u j e na Boga 3. K a d nešto od toga, i t o m e slična, n e bi bilo u i z v j e š t a j u o K r i s t u , s p r a v o m bi oni što su izvan v j e r e otklonili naše O t a j s t v o . Ali ako se sve, po č e m u se r a s p o z n a j e Bog, nalazi u i z v j e š t a j i m a o Isusu, k o j a z a p r e k a p r i j e č i v j e r u ?

xm. čudesnost Kristova rođenja i n eraspad1jiv ost nakon smrti Isusov je začetak i dovršetak dostojan Boga 1. Ali — o d v r a ć a j u protivnici — r o đ e n j e i s m r t osobitosti su t j e l e s n e n a r a v i . To t v r d i m i ja. Međutim, ono što j e pret121-

hodilo Isusovu r o đ e n j u i što j e slijedilo n a k o n s m r t i umiče n a š o j općoj n a r a v i . Ako, n a i m e , m o t r i m o oba k r a j a l j u d s k o g a života, z n a m o i o t k u d a dolazimo i u čemu završavamo. Č o v j e k se r a đ a iz s t r a s t i i završava u p a t n j i . U Isusovu životu niti j e r o đ e n j e p o t e k l o iz slabosti n i t i se s m r t smirila u slaboći. Tu u ž i v a n j e n i j e služilo kao p r e d v o d n i k r o đ e n j u , ali ni r a s p a d l j i vost n i j e u s l i j e d i l a n a k o n s m r t i . Kroz Utjelovljenje se očitovao Bog 2. Ti, m e đ u t i m , u to čudo n e v j e r u j e š . J a se, pak, tvojoj n e v j e r i veselim. N a v e d e n o zacijelo zato držiš n e v j e r o j a t n i m j e r s m a t r a š d a čudesa nadilaze n a r a v . Ali n e k a ti u p r a v o to što se naše p r o p o v i j e d a n j e n e zasniva n a d o g a đ a j i m a koji su u s k l a d u s n a r a v i b u d e d o k a z o m božanstva onoga koji se o b j a vio. K a d a bi, naime, i z v j e š t a j i o K r i s t u bili u okviru n a r a v n i h m e đ a , g d j e bi bilo božansko? A k o p a k ti i z v j e š t a j i nadilaze n a r a v , ono u što n e v j e r u j e š u p r a v o d o k a z u j e da je Bog o n a j koga n a v i j e š t a m o .

Krist je čudesno rođen i u smrti ostao neraspadljiv 3. Č o v j e k se r a đ a iz z a g r l j a j a i poslije s m r t i prelazi u r a s p a d l j i v o s t . K a d a bi naše p r o p o v i j e d a n j e o K r i s t u to sadržavalo, ti uopće n e bi htio v j e r o v a t i da j e o n a j za koga velimo da p o s j e d u j e samo vlastitosti naše n a r a v i Bogom. Ali k a d a č u j e š za n a č i n r a đ a n j a , p r e m d a se rodio, i k a d saznaš da j e n e p o d l i j e g a n j e m p r o m j e n i k o j a vodi u r a s p a d l j i v o s t n a p u s t i o z a j e d n i š t v o u n a š o j naravi, bilo bi lijepo i dosljedno da n e v j e r u u p o t r i j e b i š u d r u g u s v r h u i s m a t r a š da Isus n i j e jedan od l j u d i k o j i se n a običan n a č i n p o j a v l j u j e u n a r a v i .

Isus se rodio od Djevice 4. O n o m e , naime, tko n e v j e r u j e da je Isus običan čovjek, n u ž n o j e da v j e r u j e da je Bog. Pisac k o j i i z v j e š ć u j e da se Isus rodio, istodobno j e naznačio d a se rodio od Djevice. Ako se, dakle, n a t e m e l j u n j e g o v a iskaza p r i h v a ć a da se Isus rodio, isti razlog p o k a z u j e da n i j e n e v j e r o j a t n o da se rodio na pos e b a n način. 122-

Nedostaci su daleko od Isusova rođenja i smrti 5. I z v j e s t i t e l j k o j i kaza d a se Isus rodio, dodao j e »od Djevice« (M t 1,23). K a d a j e s p o m e n u o Isusovu s m r t , uz s m r t j e posvjedočio i za uskrsnuće. Ako n a t e m e l j u i z v j e š t a j a k o j e si čuo priznaš d a j e Isus i u m r o i rodio se, s i g u r n o ćeš n a osnovi istih iskaza p r i h v a t i t i da j e n j e g o v o r o đ e n j e bilo izuzeto od s t r a s t i i s m r t od slaboće. A u p r a v o to n a d v i s u j e n a r a v . P r e m a tome, o n a j za koga j e dokazano d a se rodio n a način k o j i p r e k o r a č u j e n a r a v , n i j e skroz zatvoren u n u t a r n a r a v i .

XIV, Prigovor

Utjelovljenju

Protivnici uza sve to p i t a j u : iz k o j e g a se razloga Bog snizio do t a k v e neznatnosti da čak i v j e r a p o s t a j e s u m n j i v o m , ako se Bog — b e s k r a j n a , n e z a m i š l j i v a i neizreciva zbilja što j e p o n a d svake p r e d o d ž b e i s v e o b u h v a t n e veličajnosti — p o m i j e šao s nečistoćom n a š e n a r a v i te m i j e š a n j e m s n i s k i m ponizio svoja uzvišena djela?

XV. Svrha

Utjelovljenja

Oznake odgovora 1. N a m a n i j e teško odgovoriti ni n a t u p r i m j e d b u . Odgov o r će biti d o s t o j a n Boga. Bog se iz ljubavi utjelovio 2. Tražiš, dakle, razlog zbog k o j e g a se Bog p o j a v i o m e đ u l j u d i m a . Ako iz života o d s t r a n i š dobročinstva k o j a Bog u n j e m u o b i s t i n j u j e , nećeš moći kazati n a t e m e l j u čega se može spoznati božanstvo. Dobročinitelja, naime, u p o z n a j e m o po isk a z a n i m dobročinstvima. Motreći, p r e m a tome, ono što se zbilo, p r o s u đ u j e m o n a r a v d a r o v a t e l j a . A k o je, dakle, č o v j e k o l j u b l j e obilježba božanske n a r a v i , dobio si t r a ž e n u razložitost. P o s j e d u j e š uzrok zašto j e Bog boravio posred ljudi. 123-

Palom je čovjeku trebao Spasitelj 3. N a š o j j e bolesnoj n a r a v i t r e b a o L i j e č n i k . P a l i j e čovjek m o r a o dobiti n e k o g a tko će ga podići. O n a j k o j i j e izgubio život t r e b a o j e Zivotvorca, a o n a j koji se odijelio od dioništva u d o b r u novoga P r e d v o d n i k a d o b r u . Z a t v o r e n i k u t m i n a m a iskao j e nazočnost S v j e t l a . Z a r o b l j e n i k j e čeznuo za Izbaviteljem, u z n i k za P o m o ć n i k o m i o n a j k o j i se nalazio pod r o p s k i m j a r m o m za Osloboditeljem. Da l i j e sve to maleno? D a li j e do t e m j e r e n e d o s t o j n o Boga d a se Bog m o r a o s r a m i t i silaska i b r i g e za l j u d s k u n a r a v , ukoliko j e čovječanstvo ležalo u b i j e d i i nevolji? Stranputice Utjelovljenja 4. Ali p r o t i v n i k ističe: bilo j e moguće da se č o v j e k u iskaže dobročinstvo i da Bog o s t a n e izvan t r p n j e . Zašto — p r o s l j e đ u j e p r o t i v n i k — o n a j k o j i j e svojom v o l j o m u r e d i o svemir i jedino o d l u k o m svoje želje n e b i t a k p r e t v o r i o u b i t a k nije, ako m u j e do toga stalo, p o s v e m a š n j o m i božanskom moći čovj e k a o t r g n u o od p r o t i v n i k o v e v l a s t i i v r a t i o u iskonsko s t a n j e ? Zašto j e poduzeo d u g e s t r a n p u t i c e , obukao t j e l e s n u n a r a v , r o đ e n j e m stupio u život, proživio čitavu l j u d s k u dob, okusio s m r t ( H e b 2,9) i u s k r s n u ć e m vlastitoga t i j e l a ostvario cilj? Z a r m u n i j e bilo m o g u ć e ostati n a v i s i n a m a b o ž a n s k e slave, a čovjeka, z a n e m a r i v š i sve te zaobilaznice, s a m i m n a r e đ e n j e m spasiti? N u ž n o je, dakle, i p r o t i v t a k v i h p r i g o v o r a uspostaviti istinu, T a k o neće ništa s p r i j e č i t i v j e r u onih k o j i p o m n o istraž u j u razložitost našega O t a j s t v a . Samo se zlo protivi kreposti 5. I s p i t a j m o , dakle, n a j p r i j e , m a k a r to već r a n i j e dosta r a z m a t r a s m o , što se k a o s u p r o t n o protivi vrlini. K a o što se t a m a p r o t i v i s v j e t l u i s m r t životu, isto se tako, očito, i zlo, i ništa d r u g o nego ono, protivi kreposti. U p r i r o d i ima, doduše, m n o g o bića, ali se ništa d r u g o posve ne protivi svjetlosti ili životu — ni k a m e n , ni drvo, ni voda, ni č o v j e k ni bilo koji d r u g i stvor — već u p r a v o ono što se u strogome smislu poima kao suprotno, a to j e t a m a i s m r t . J e d n a k o j e i s vrlinom. Nitko neće reći da se k r e p o s t i protivi bilo koji drugi bitak, osim p o j m a zla. 124-

Utjelovljenje ne sadrži nikakvo zlo 6. K a d a bismo, dakle, u s v o m e i z l a g a n j u tvrdili d a se Bog rodio u zlu, p r o t i v n i k bi s p r a v o m n a p a o n a š u v j e r u . Učili bismo što j e n e u s k l a d i v o i n e s p o j i v o s b o ž a n s k o m n a r a v i . Nije, naime, d o p u š t e n o reći da se s a m a Mudrost, D o b r o t a i N e r a spadljivost k a o i bilo k o j i d r u g i uzvišeni p o j a m i naziv o Bogu preobrazio u s u p r o t n o . Ništa ljudsko nije u sebi zlo 7. Bog j e u s v a k o m e s l u č a j u istinska k r e p o s t i n i j e d n o se biće osim zla p o n a r a v i n e p r o t i v i vrlini. Bog se p a k rodio u l j u d s k o j n a r a v i , a n e u zlu. M e đ u t i m , n e d o s t o j n a j e i s r a m o t n a s a m o zla s t r a s t . Ali niti se Bog u n j o j rodio n i t i p o s j e d u j e t a k v u n a r a v da bi se n a t a j n a č i n mogao roditi. Zbog čega se o n d a s r a m i t i v j e r e da se Bog povezao s l j u d s k o m n a r a v i k a d se u l j u d s k o m e n e vidi n i k a k v a s u p r o t n o s t s p o j m o m k r e posti? V r l i n i se, naime, n e p r o t i v i n i r a z u m , n i mogućnost s h v a ć a n j a , n i sposobnost s p o z n a v a n j a n i bilo što d r u g o što j e vlastito za l j u d s k u bit.

XVI. Rođenje

i

s m r t po slabost

sebi

nisu

Naravna zbivanja nisu slabost 1. P r o t i v n i k , m e đ u t i m , k a ž e d a j e slabost i samo m i j e n j a n j e k o j e se od s e b e zbiva u n a š e m u t i j e l u . Tko se u t i j e l u rodi, podliježe slabosti. Božanstvo p a k n e može t r p j e t i . P r e m a tome, a k o se t v r d i d a j e o n a j k o j i po n a r a v i n e p o t p a d a pod t r p n j u unišao u z a j e d n i š t v o t r p l j e n j a , o Bogu se i m a krivo mišljenje. I n a te p r i g o v o r e iznova p r i m j e n j u j e m o isti dokaz. Riječ »slabost« u p o t r e b l j a v a m o u p r a v o m i n e t o č n o m z n a č e n j u . P r a v a j e slabost ono što se uz slobodan p r i s t a n a k od v r l i n e okreće u zlo. Ali ono što se p r i r o d n i m t i j e k o m d o g a đ a u n a r a v i k a d a se o n a giba po v l a s t i t o m n a g o n u , r a d i j e i t o č n i j e nazivamo v r s t o m d j e l o v a n j a . T u n a p r i m j e r s p a d a r a đ a n j e , rast, n e p r e 125-

stano t r a j a n j e bitka, p r e m d a h r a n a dolazi i odlazi, t e s j e d i n j a v a n j e p o j e d i n i h s a s t a v n i h d i j e l o v a kao i p o n o v n o r a s t v a r a n j e sastavljenoga i povratak na svoje prirodno mjesto.

Bog se sjedinio s našom naravi 2. S cime se, po n a š e m O t a j s t v u , spojilo božanstvo? Da li sa slabošću u strogom smislu riječi, a to j e zlo, ili s p r o m j e n ljivošću n a š e n a r a v i ? K a d a b i s m o u svome n a u k u u p o r n o isticali da se božanstvo rodilo u n e č e m z a b r a n j e n o m , valjalo bi p o b j e ć i od t e b e z u m n e n a u k e j e r se o božanskoj n a r a v i ne bi govorilo ništa zdravo. Ali a k o velimo da se Bog povezao s n a š o m n a r a v i k o j a j e od n j e g a p r i m i l a p r v o p o s t a n j e i n u t a r n j e ustrojstvo, k a k o u svome n a v i j e š t a n j u z a s t r a n j u j e m o s obzirom n a p o j m o v e k o j i su d o s t o j n i Boga, a ipak u v j e r u , dok r a z m i š l j a m o o Bogu, n e u n o s i m o n i k a k v o s t a n j e slabosti? Ni za liječnika, dok vida bolesnika, n e k a ž e m o d a u p a d a u bolest. On, doduše, dolazi u dodir s bolešću, ali o s t a j e izvan toga zla.

Život n i j e slabost 3. R o đ e n j e po sebi n i j e n i k a k v a slabost kao što ni život n i t k o neće n a z v a t i slabošću. L j u d s k o m r a đ a n j u , doduše, p r e t hodi s t r a s t užitka, a i n a g o n živa bića sili n a zlo. Eto, to j e d v o j e bolest n a š e n a r a v i . M e đ u t i m , u n a š e m se O t a j s t v u uči da j e Bog čist od j e d n o g a i d r u g o g a . A k o je, dakle, n j e g o v o r o đ e n j e bilo slobodno od strasti, a život daleko od zla, u k o j o j bi, po O t a j s t v u p r a v e v j e r e , preostaloj slabosti Bog mogao i m a t i dijela?

S m r t n i j e slabost 4. A k o p r o t i v n i k slabošću naziva d i j e l j e n j e tijela od duše, k u d i k a m o j e p r a v e d n i j e da n a j p r i j e t a k v i m oslovi n j i h o v o m e đ u s o b n o s j e d i n j e n j e . A k o je, n a i m e , l u č e n j e s a s t a v l j e n i h d i j e lova slabost, o n d a j e slabost i n j i h o v o s p a j a n j e j e r se i u s p a j a n j u o d v o j e n o g a i r a s t a v l j a n j u spojenoga i s j e d i n j e n o g a — čime se uspostavila cjelina — k r i j e stanovita p r o m j e n a . 126-

Smrt je rođenju uspoređnica 5. O n a k o k a k o p o s l j e d n j u i z m j e n u nazivamo, m o r a m o nazivati i p r v u . A k o li p r v a p r o m j e n a k o j u n a z i v a m o r o đ e n j e n i j e slabost, slabošću se — d o s l j e d n o — n e s m i j e zvati ni ona d r u g a p r o m j e n a k o j o m se r a z v r g a v a s j e d i n j e n j e t i j e l a i duše, a zovemo j e s m r ć u .

Bog se rodio i preminuo 6. S obzirom n a Boga t v r d i m o da j e prošao kroz oba gib a n j a n a š e n a r a v i u k o j i m a se duša s j e d i n j u j e s tijelom i tijelo o d v a j a od duše. Bog se p o m i j e š a o i s j e d n i m i s d r u g i m d i j e l o m l j u d s k o g a bića: i s o s j e t i l n i m i s r a z u m n i m . U p r a v o j e po t o m neizrecivom i neiskazivom m i j e š a n j u učinio da ono što se j e d n o m sjedinilo — r i j e č j e o duši i t i j e l u — ostane u vječnoj sjedinjenosti.

U Kristu su duša i tijelo zauvijek sjedinjeni 7. B u d u ć i da j e n a š a n a r a v s n a g o m svoga vlastitog n a g n u ć a i u K r i s t u prouzročila o d v a j a n j e t i j e l a i duše, Bog j e b o ž a n s k o m moći k a o k a k v i m l j e p i l o m iznova r a s t a v l j e n o sastavio. R a z j e d i n j e n o j e uskladio u s v r h u neraskidivoga j e d i n stva. Evo što j e z a p r a v o u s k r s n u ć e : v r a ć a n j e u n e r a s t a v l j i v o j e d i n s t v o onoga što je n a j p r i j e bilo sastavljeno, ali se, iako m e đ u s o b n o sraslo, p o t o m razjedinilo. N a t a j se način n a t r a g doziva p r v o t n a milost k o j u j e Bog dao l j u d s k o m e rodu. Tako se v r a ć a m o u v j e č n i život. K a o što se tekućina, k a d a se r a z b i j e posuda, r a z l i j e i n e s t a n e j e r j e ništa n e o k r u ž u j e , t a k o se r a s t a v l j a n j e m n a š e n a r a v i iz n j e izlijeva zloća k o j a joj j e bila p r i m i j e š a n a . Kristovo uskrsnuće dosiže sve ljude 8. Kao što j e s m r t počela s j e d n i m č o v j e k o m i o t u d a prešla n a čitavu l j u d s k u n a r a v , na isti način počelo u s k r s n u ć a od j e d n o g a se p r e n o s i n a čitav l j u d s k i rod. O n a j k o j i j e dušu, što j u j e s a m uzeo, p o n o v n o sjedinio s vlastitim tijelom, učinio j e t o p o svojoj v l a s t i t o j snazi k o j a j e već kod iskonskoga s j e 127-

đ i n j e n j a bila p o m i j e š a n a sa s v a k i m od t i h dijelova. Na isti j e način, u širem opsegu, s j e d i n i o r a z u m n u i sj etilnu n a r a v i počelo u s k r s n u ć a protegnuo do n j e g o v e k o n a č n e međe. Kristovo je uskrsnuće počelo svakoga uskrsnuća 9. D u š a se u č o v j e k u što ga j e Bog uzeo sebi n a k o n odv o j e n j a v r a t i l a u tijelo. I to j e u n e k u r u k u začetak g i b a n j a k o j e s j e d i n j e n j e r a z d v o j e n o g a k a o u klici p r o t e ž e n a čitavu l j u d s k u n a r a v . E v o u č e m u je o s t a j s t v o Božjega n a u m a u o d nosu n a s m r t i u s k r s n u ć e o d m r t v i h : Bog n i j e spriječio d a n u ž n i t i j e k n a r a v i u s m r t i d u š u odijeli od tijela, ali j e u s k r s n u ć e m iznova sjedinio jedno s d r u g i m . Tako j e sam postao m e đ a š n i k o m i d o d i r n o m t o č k o m s m r t i i života. U sebi j e obustavio r a s t v a r a n j e što ga u n a r a v i u z r o k u j e s m r t i osobno postao počelom k o j e s j e d i n j u j e r a z j e d i n j e n o .

XVII. Neistraživost

Božjih

putova

Utjelovljenje kao zaobilaznica 1. Ali će n e t k o p r i m i j e t i t i da uopće nismo riješili p r i m j e d b u k o j a j e i s t a k n u t a p r o t i v nas. Štoviše, reći će, d a ono što s m o kazali još o s n a ž u j e n e v j e r n i č k i prigovor. Ako je, naime, u Boga m o ć o n a k o velika, k a k o s m o to u i z l a g a n j u tvrdili, t e m o ž e uništiti s m r t i omogućiti prilaz životu, zašto n i j e s a m o m o d l u k o m učinio š t o j e n a u m i o već j e n a š e spasen j e o s t v a r i o zaobilaznim p u t e m ? Č o v j e k a j e spasio pošto se s a m rodio, o d r a s t a o i iskusio smrt, a mogao nas je otkupiti sve i o s t a j u ć i d a l e k o od toga. Bolesnici n e p r o p i s u j u l i j e k o v e 2. Za r a z u m n e n e k a n a s p o m e n u t i prigovor ovo bude odgovor: n i bolesnici n e p r o p i s u j u liječnicima način l i j e č e n j a niti se s d o b r o č i n i t e l j i m a s p o r e o obliku i s c j e l j i v a n j a . Ne p i t a j u zašto l i j e č n i k dolazi u dodir s bolesnim u d o m i zbog čega p r i l i j e č e n j u zla posiže za ovim, a m o r a o b i za n e č i m d r u g i m . Bolesnici, n a p r o t i v , g l e d a j u n a k r a j n j i cilj dobročinstva i sa zahvalnošću p r i m a j u iskazanu uslugu. 128-

Tajnovitost Božje dobrote 3. O b i l j e n a m Božje d o b r o t e , veli p r o r o k (P s 30,20), stoji s k r o v i t o n a usluzi i u s a d a š n j e m se životu još n e opaža jasno. K a d a hi ono što i š č e k u j e m o bilo p r e d n a š i m očima, svako bi n e v j e r n i č k o o s p o r a v a n j e iščeznulo. Ali za s a d a n a š a n a d a čeka b u d u ć e v j e k o v e k o j i će v j e r n i c i m a r a z o t k r i t i što se u ovome životu vidi samo u v j e r i . N u ž n o je, stoga, koliko j e moguće, s t a n o v i t i m d o u m l j i v a n j e m n a ć i odgovor i n a t e iznesene poteškoće, ali i to m o r a biti u s k l a d u s već k a z a n i m . XVIII. Bog

je

boravio

na

zemlji

Bog je živio naš život 1. Suvišno j e možda, ako se v j e r u j e da j e Bog živio naš život, n a p a d a t i n j e g o v u nazočnost j e r tobože n i j e u skladu s n e k o m višom m u d r o s t i i r a z u m n o s t i . Oni koji se n e b o r e strasno p r o t i v istine, nalaze n e m a l i dokaz Božje p r i s u t n o s t i već u o v o m e životu te n e t r e b a čekati budući vijek. O v d j e mislim na svjedočanstvo samih događaja. K u m i r i su se posvuda štovali 2. Tko ne zna k a k o j e đ a v l o v a o b m a n a ispunila svaki k u tić z e m l j e i po č a š ć e n j u k u m i r a gospodarila l j u d s k i m životom? K o m e j e nepoznato d a se u s v i m s v j e t s k i m n a r o d i m a uobičajilo p r i n o š e n j e m ž i v o t i n j s k i h ž r t a v a i posredstvom oltarskih s k v r n j e n j a u k u m i r i m a štovati đavle? K u m i r i su nestali 3. O t k a k o se, došavši p o l j u d s k o j naravi, pojavila, kako kaza Apostol ( T i t 2,11). B o ž j a milost spasiteljica svih ljudi, sve se to p o p u t d i m a p r e t v o r i l o u ništavilo. Ludosti p r o r o č a n s t a v a i p r o r i c a n j a prestadoše. N e s t a d e svečanih g o d i š n j i h m i m o h o d a i k r v n i h ž r t v e n i č k i h nečistoća. U m n o g i h j e n a r o d a posve nestalo žrtvenika, p r e d v o r j a , svetih g a j e v a , posvećenih kipova i svega ostaloga č e m u su se odavali š t o v a t e l j i zlih d u h o v a n a s v o j u v l a s t i t u š t e t u i n a p r o p a s t onih k o j e su sretali. 129-

U m n o g i m se m j e s t i m a l j u d i ni n e s j e ć a j u da j e to igda potojalo. Naprotiv, u m j e s t o toga n a cijelome se s v i j e t u u K r i s tovo i m e podigoše hramovi, žrtvenici, sveto i n e k r v n o svećeništvo i uzvišeno m u d r o s l o v l j e k o j e se više t r u d i oko d j e l a nego oko riječi. Tjelesni se život p r e z i r e i ne m a r i se za smrt. To su neki, k a d a su ih samosilnici t j e r a l i d a se o d m e t n u od v j e r e , j a v n o i pokazali. T j e l e s n a z l o s t a v l j a n j a i s m r t n u osudu p r i m a h u s r a v n o d u š n o š ć u . S v e to, zacijelo, n e bi podnijeli da nisu posjedovali očevidan i n e d v o u m a n dokaz da je Bog posjetio z e m l j u . 2idovsko bogoslužje 4. Evo što se može iznijeti p r e d Zidove kao d o s t a t a n dok a z d a j e n a z e m l j i živio o n a j u koga oni nisu povjerovali. Dok se Bog n i j e očitovao u K r i s t u , imali su u J e r u z a l e m u blistavu k r a l j e v s k u palaču, o n a j n a d a l e k o čuveni h r a m i ž r t v e k o j e su se s v a k e godine o b a v l j a l e po p r o p i s a n o m e zakonu. Sve se što j e Z a k o n o d r e đ i v a o n a t a j a n s t v e n način da bi to r a z u m j e l i oni k o j i u m i j u shvaćati o t a j s t v e n o do K r i s t a odvijalo bez z a p r e k e u bogoslužju k o j e j e bilo p r o p i s a n o od p a m t i v i j e k a . Propast židovstva 5. K a d a su Zidovi v i d j e l i Iščekivanoga koga su u n a p r i j e d poznavali po P r o r o c i m a i Z a k o n u , više su cijenili svoje p r a z n o v j e r j e k o j e j e o t a d a d o k i n u t o nego v j e r u u O b j a v l j e n o g a . P r a z n o v j e r j e su t a k o k r i v o shvatili da su, doduše, čuvali r i ječi Zakona, ali su se više povodili za o b i č a j e m nego za d u h o m . Milost k o j a im se očitovala nisu znali prigrliti. Stoga se od s j a j a n j i h o v a bogoslužja zadržaše jedino p u k a p r i p o v i j e d a n j a . H r a m u se više n e n a z i r u ni tragovi. O n a j s j a j n i g r a d postoji k a o r u š e v i n a . Od onoga što j e od iskona bilo propisano, n e m a više ničega. Čak j e u J e r u z a l e m v l a d a r s k o m n a r e d b o m n e d o s t u p n o i samo sveto m j e s t o . XIX. Bog

je

spasio

ljude

Ali b u d u ć i d a ni pogani ni p r v a c i židovskih u č e n j a n e d r ž e d a je izneseno dokaz da j e Bog bio nazočan n a zemlji, dobro j e da u r a s p r a v i p o d r o b n o r a z j a s n i m o iznesene prigovo130-

r e i r e k n e m o zašto se božanska n a r a v sjedinila s n a š o m da bi po sebi spasila l j u d s k i rod, a n i j e svoj cilj h t j e l a ostvariti n a r e đ e n j e m . M e đ u t i m , o t k u d a početi p a da n a s t u m a č e n j e n u t a r n j i m s l i j e d o m dovede do p o s t a v l j e n a zadatka? O t k u d a d r u go, a k o n e o d jezgrovitoga i z l a g a n j a p r a v o v j e r n i h p o j m o v a o Bogu? XX. Utjelovljenje

očituje

Božja

svojstva

Bog je posve savršen 1. U s v a k o m s l u č a j u svi se l j u d i slažu da n e t r e b a samo v j e r o v a t i d a j e Bog svemoćan, već isto t a k o da j e p r a v e d a n , dobar, m u d a r i općenito sve što misli p o m a ž e shvatiti uzvišenu n a r a v . U s k l a d u s time, isto v a l j a p r i m i j e n i t i i n a s a d a š n j i Božji s p a s e n j s k i n a c r t te d r ž a t i da se u d o g a đ a j i m a n e očituju j e d i n o n e k a s v o j s t v a k o j a d o l i k u j u Bogu, a d a su d r u g a ods u t n a . Uostalom, n i j e d n o m e đ u s p o m e n u t i m o d r e đ e n j i m a n i j e u sebi i s a m o za se krepost, ako se odijeli od ostaloga. Dobrota n i j e p r a v a dobrota, ako n e stoji u z p r a v e d n o s t , m u d r o s t i moć, j e r n e p r a v e d n o s t , n e m u d r o s t i n e m o ć nisu dobrote. Ni moć, o d v o j e n a od p r a v e d n o s t i i mudrosti, n i j e v r l i n a nego divlji i samosilni oblik vlasti.

Bog posjeduje sva dobra 2. Isto v r i j e d i i za ostala svojstva. Ako m u d r o s t n e p r a t i p r a v d a ili ako uz p r a v e d n o s t n e s t u p a moć i dobrota, sve se to u s t r o g o m e smislu riječi naziva zlom. K a k o bismo, naime, m e đ u dobra mogli u b r o j i t i ono čemu n e d o s t a j e neki uzvišeni dio? Utjelovljenje očituje Božju dobrotu 3. P o t r e b n o je, dakle, d a se u našim i z r i č a j i m a o Bogu n a o k u p u n a đ u sve odlike. P o g l e d a j m o , stoga, da li u d j e l u čovjekova s p a s e n j a n e d o s t a j e k a k a v sud k o j i o d g o v a r a Bogu. T r a žimo n a j p r i j e dokaze Božje dobrote. I m a li očevidnije p o t v r d e da j e Bog d o b a r osim što je osobno iznova pridobio č o v j e k a 131-

k o j i j e d r a g o v o l j n o odbjegao p r o t i v n i k u , a i p a k p r i t o m n e promjenljivu i u dobru usidrenu narav nije dirnula ljudska slobodna v o l j a k o j a se lako m i j e n j a ? David govoraše (P s 118,65-68) d a Bog n e bi bio došao d a n a s spasi da dobrota n i j e začela t a j n a u m . Utjelovljenje je djelo mudrosti 4. D o b r a n a k a n a n e bi i p a k n i č e m u koristila d a m u d r o s t n i j e č o v j e k o l j u b l j e učinila d j e l o t v o r n i m . T u j e kao i kod bolesnika. Mnogo je, zacijelo, l j u d i k o j i žele da bolesnik ozdravi. Ali d o b r u v o l j u p r e m a bolesnicima u d j e l o p r o v o d e samo oni k o j i s t r u č n o m v j e š t i n o m r a d e n a n j i h o v u o z d r a v l j e n j u . Treba, dakle, u s v a k o m e s l u č a j u m u d r o s t n a j u ž e sjediniti s dobrotom. Djelotvornost i. dobrota 5. Ali k a k o se u U t j e l o v l j e n j u uz m u d r o s t može v i d j e t i i dobrota? Ta, d o b r o t u n a k a n e , ako n i j e ostvarena, s a m u u sebi n i j e m o g u ć e zapaziti. M e đ u t i m , o č i t u j e li se n a m j e r a d r u k č i j e , osim k a d se pokaže u činima? U r e đ e n i redoslijed d o g a đ a j a k o j i s u se zbivali po n e k o j n u t a r n j o j povezanosti o b j a v l j u j e m u d r o s t i s p r e t n o s t božanskoga spasovnog n a c r t a . Pravednost Utjelovljenja 6. Već s p r i j e d a r e k o s m o d a je m u d r o s t s a m o o n d a k r e post k a d se s j e d i n i s p r a v e d n o š ć u . Ali ako se od n j e odvoji, po sebi i za se, uopće n i j e neko dobro. K a d a se, dakle, r a s p r a v l j a o nacrtu čovjekova spasenja, potrebno je s time i to dvoje spojiti. T u mislim n a m u d r o s t i p r a v e d n o s t .

XXI. Božje

osobine

i

Utjelovljenje

Čovjek je Božja slika 1. Što je, dakle, p r a v e d n o s t ? S j e t i m o se što već u skladu s n u t a r n j i m m i s a o n i m s l i j e d o m u r a n i j i m i z l a g a n j i m a rekosmo. K a z a s m o da j e č o v j e k bio s a z d a n k a o slika božanske n a r a v i 132-

i da n a t e m e l j u preostalih d a r o v a i nezavisnosti slobodne v o l j e i n a d a l j e p o s j e d u j e sličnost s Bogom. I s t a k n u l i smo d a j e čov j e k p o s v e n u ž n o u biti p r o m j e n l j i v j e r o n a j k o m e j e p r o m j e n a začetak b i t k a n i j e u dio dobio p o s v e m a š n j u n e p r o m j e n l j i v o s t . V i d j e s m o d a j e p r i j e l a z iz n e b i t k a u b i t a k i z m j e n a i da božan s k a sila okreće n e o p s t a n a k u p o s t o j a n j e . Ali i iz d r u g o g a j e razloga p r o m j e n a za č o v j e k a n u ž n o s t . O n j e samo slika božan s k e n a r a v i . Ono p a k čemu n e t k o sliči bilo bi zacijelo istovjet n o s o n i m k o m e sliči k a d a i z m e đ u p r a l i k a i slike n e bi bilo baš n i k a k v e razlike. č o v j e k ne ostaje nužno u bitku 2. E v o g d j e j e razlika i z m e đ u onoga k o j i j e s t v o r e n »po slici« ( P o s t 1,27) i P r a l i k a : P r a l i k je u n a r a v i n e p r o m j e n l j i v , a č o v j e k — k a k o već r e k o s m o — n i j e t a k a v nego postoji n a t e m e l j u p r o m j e n e . Ali b u d u ć i da j e p r o m j e n l j i v , n e o s t a j e z a uvijek u bitku. Bitna čovjekova gibanja 3. P r o m j e n a j e g i b a n j e k o j e u k l j u č u j e n e p r e s t a n i prijelaz od onoga u č e m u se nalazimo u nešto drugo. D v a su p a k oblika t a k v o g a g i b a n j a . J e d n o se n e p r e s t a n c e zbiva u s m j e r u d o b r a i t u p u t o v a n j e n e p o z n a z a s t o j a j e r p r e v a l j e n i p u t n e vodi n i k a k v o j međi. D r u g o g i b a n j e ide u posve s u p r o t n i p r a v a c k o m e j e bit z a p r a v o n e b i t a k . S u p r o t n o s t j e i z m e đ u dobra i zla, k a k v o već s p r i j e d a rekosmo, ako se gleda n a smisao k o j i ih r a z d v a j a t a k v a kao što se n e b i t a k r a z l i k u j e od b i t k a ili n e p o s t o j a n j e od o p s t a n k a . Budući, dakle, da č o v j e k p o s j e d u j e nagnuće i gibanje koje je promjenljivo i izmjenljivo, njegova n a r a v n e o s t a j e u sebi n e p r o m j e n l j i v a . V o l j a stalno teži za n e čim i č e ž n j a za d o b r o m č o v j e k a i z n u t r a sili n a g i b a n j e . Dobro je dvovrsno 4. D o b r o j e dvostruko. Nešto j e dobro zaista i po n a r a v i , a n e š t o n i j e t a k v o već j e u k r a š e n o k a k v i m p r i v i d n i m dobrom. R a z u m k o j i j e u s a đ e n u n a š u n u t r i n u r a s u đ u j e i z m e đ u jednoga i drugoga. P o u m u p o s j e d u j e m o mogućnost da se dokopamo istinskoga dobra, ali isto t a k o d a se od d o b r a o d v r a t i m o t e 133-

zbog k a k v e o p s j e n e skliznemo u suprotno. To se u grčkoj b a sni dogodilo k u j i k o j a j e u vodi spazila s j e n u onoga što j e nosila u u s t i m a . Zinula je z a p r i v i d n o m h r a n o m , a ispustila p r a v i zalogaj i t a k o ostala g l a d n a . Čovjek je slobodno zapao u zlo 5. R a z u m j e u svojoj t e ž n j i p r e m a istinskome dobru bio p r e v a r e n i o d v e d e n o n o m e š t o n i j e dobro. P o t i c a t e l j na zlo i i z u m i t e l j zla u v j e r i o j e č o v j e k a da j e dobro ono što je zapr a v o posve s u p r o t n o od d o b r a . P r i j e v a r a , naime, n e bi bila d j e l a t n a , da p r i v i d d o b r a n i j e p o p u t m a m c a bio p r i v e z a n n a u d i c u zla. Č o v j e k je, dakle, o d svoje v o l j e p a o u t u bijedu. Užitkom j e s a m o g a sebe podložio n e p r i j a t e l j u života. Božje osobine 6. P o t r a ž i sada sa m n o m sve vlastitosti koje se u s k l a đ u j u s p o j m o m o Bogu. Riječ j e o dobroti, mudrosti, pravednosti, moći, n e r a s p a d l j i v o s t i i s v e m u ostalome što je u sebi odličje. B u d u ć i da j e Bog dobar, s a ž a l j u j e se n a d palim. Ukoliko j e m u d a r , n i j e m u n e p o z n a t n a č i n kao t r e b a da spasi čovjeka. Na m u d r o s t s p a d a prosuditi što j e pravedno, j e r nitko p r a v u p r a v e d n o s t n e p o v e z u j e s bezurnnošću. XXIL Otkupljenje

i

pravednost

Otkupljeni smo po pravdi 1. U č e m u je, p r e m a tome, o v d j e p r a v e d n o s t ? U t o m e što se p r o t i v onoga k o j i n a s d r ž a š e u svojoj vlasti n i j e segnulo za n e k o m p o s v e m a š n j o m samovlašću. Od onoga koji je n a d n a m a gospodario o t r g n u o nas j e Gospodar koji je po moći bio silni j i. I p a k o n o m e koji j e č o v j e k a zasužnjio p o s r e d s t v o m užitka n i j e o s t a v l j e n povod da se n a bilo što priziva. T u j e kao i s l j u d i m a k o j i v l a s t i t u slobodu p r o d a j u za novac te p o s t a j u robovi k u p c a i s a m i svoji prodavači. Stoga n i j e dopušteno ni n j i m a niti i k o m e d r u g o m e da z a h t i j e v a n j i h o v o oslobođenje p a m a k a r oni k o j i se od svoje v o l j e dovedoše u t a j b i j e d n i položaj bili p l e m e n i t a š i po rodu. 134-

Sami sebe učinismo robovima 2. Ako bi tkogod iz brige o p r o d a n o m e p r o t i v k u p c a segnuo za silom, s a m bi, znamo, p o s t a o n e p r a v e d a n j e r zakonski p r o danoga samovlasno oslobađa. Ali ako t a k v o g a želi p r e k u p i t i , n i k a k a v zakon n e priječi. J e d n a k o b i i s n a m a . S a m i sebe d r a govoljno prodadosmo. Bilo j e p o t r e b i t o da o n a j k o j i n a s j e iz dobrote p r e o t e o da bi n a s p o n o v n o pozvao n a slobodu iznađe p r a v e d a n oblik spasenja, a n e da se posluži samo vlašću. To se, n a p r i m j e r , o s t v a r u j e k a d a se p o s j e d n i k u ostavi n a v o l j u da u z a m j e n u za z a r o b l j e n i k a traži onu v r s t u o t k u p n i n e k o j u s a m želi. XXIII, Đavlov

preračun

Davlova pohlepa 1. Za što se, dakle, v e o m a r a d o — po svoj prilici — m o gao p r i izboru odlučiti č o v j e k o v gospodar? D a d e se, n a t e m e l j u n u t a r n j e povezanosti, m e đ u z b i l j a m a m a k a r donekle doumiti o d l u k u n j e g o v e želje. Odgovor, naime, n a ono što s a d a i s t r a ž u j e m o p r u ž a ono što j e postalo j a s n o kroz d o s a d a š n j e izlaganje. Đ a vao je, k a k o u t a n a č i s m o n a p o č e t k u spisa, iz zavisti p r e m a čovjek o v o j sreći oči zatvorio p r e d d o b r o m i u sebi začeo t a m u zla. Obolio j e od v l a s t o l j u b l j a k o j e j e izvor i osnov naklonosti n a zlo i u n e k u r u k u m a t i svega ostaloga zla. Čime j e to biće moglo z a m i j e n i t i onoga koga držaše u vlasti osim — r a z u m i j e se — n e k i m t k o j e u z više nij i i veći d a bi t a k o još bolje zasitio s v o j u s t r a s n u taštinu ukoliko bi više dobio nego dao? Kristova čudesnost 2. U i z v j e š t a j i m a što ih j e p o v i j e s t zabilježila od p a m t i v i j e k a đavao n i j e z a m i j e t i o ništa o v a k v a što j e vidio u onoga k o j i se t a d a pojavio: začeće bez p r e t h o d n o g a t j e l e s n o g s j e d i n j e n j a ; n e r a s p a d l j i v o s t p r i r o đ e n j u ; Djevičino d o j e n j e ; v i š n j i glasovi koji odozgo svjedoče za n a d n a r a v n o dostojanstvo; j e d n o s t a v n o i n e n a p o r n o i s c j e l j e n j e p r i r o đ e n i h bolesti o b a v l j a n o s a m o m r i j e č j u i s n a g o m v o l j e ; v r a ć a n j e p r e m i n u l i h u život; o s l o b a đ a n j e o p s j e d n u t i h ; s t r a h zlih duhova; vlast n a d v j e t r o 135-

vima; h o d a n j e po m o r u k o j e s e n e dijeli na d v o j e i razgolićuje dno za p r o l a z n i k e k a k o se zbilo kod Moj sijeva čuda već se v o d e n a površina s k r u t n j a v a p o d k o r a k o m i n a s t a l i m o č v r s n u ćem p o d u p i r e p u t n i k o v e stope. D o d a j e m o u z d r ž a v a n j e od h r a n e po volji; p u s t i n j s k o g o š ć e n j e obilnom gozbom tisuća l j u d i k o j i m a nebo n i j e slalo m a n u niti ih j e z e m l j a h r a n i l a svojim v l a s t i t i m plodovima i u m a n j i v a l o n j i h o v e p o t r e b e već im j e darežljivost božanske moći o t v a r a l a svoje spremnice. K r u h j e u gotovu o b l i k u rastao u poslužitelj skim r u k a m a i u m n a ž a o se r a z m j e r n o sitosti gostiju. Meso je p o t j e c a l o od riba. Ali im p r i t o m e n i j e p r i t e k l o u p o m o ć m o r e nego o n a j koji je u m o r i m a razmnožio svaku v r s t u riba.

Gospodin je otkupnina 3. Ali t k o d a zasebice n a v e d e svaki čudesni evanđeoski d o g a đ a j ? K a d a je, dakle, n e p r i j a t e l j vidio svu t u Kristovu moć, shvatio j e d a u t o j z a m j e n i više dobiva nego što ima. Zbog toga j e Gospodina o d a b r a o kao o t k u p n i n u za one koji su bili zatvoreni u t a m n i c u s m r t i . Ali bilo bi m u nemoguće m o t r i t i n e p r e k r i v e n i Božji s j a j , ako u K r i s t u ne vidi neki djelić t i j e l a što ga j e po g r i j e h u već imao u vlasti. Božanstvo se zastrlo tijelom da se đ a v a o — gledajući što m u j e blisko i poznato — n e p r e s t r a š i k a d a se približi n a d m o ć n i j o j sili i da kad uvidi k a k o o n a sve više p r o s j a j u j e u čudesima dođe do z a k l j u č k a k a k o j e k u d i k a m o v r e d n i j e čeznuti za očitovanim nego da ga se boji.

Božja svojstva u Utjelovljenju 4. Vidiš da j e d o b r o t a s j e d i n j e n a s p r a v e d n o š ć u i da m u drost n i j e od n j i h o d v o j e n a . Č i n j e n i c a da je božanska sila izmislila t j e l e s n i p o k r i v a č k a k o b i postala d o s t u p n o m i da s t r a h od božanske p o j a v e n e bi s p r i j e č i o n a u m našega s p a s e n j a dok a z u j e da su u U t j e l o v l j e n j u p o d j e d n a k o nazočne sve božanske odlike: dobrota, m u d r o s t i p r a v e d n o s t . D o b r o t u p o t v r đ u j e već to što n a s j e uopće htio spasiti. Ugovorno p a k obilježje o t k u p l j e n j a z a s u ž n j e n o g a svjedoči o pravednosti. N a m j e r i c e učiniti da neprilazno p o s t a n e n e p r i j a t e l j u dostupno dokaz j e n a j v e ć e mudrosti. 136-

XXXVIII. U t j e l o v l j e n je j e d o k a z Božje moći

najveće

Ljubav j e razlog U t j e l o v l j e n j a 1. P o s v e j e p r i r o d n o d a č o v j e k p o m a n n a n u t a r n j u p o v e z a n o s t u r a s p r a v i t r a ž i g d j e se u i z n e s e n o m v i d i b o ž a n s k a snaga, a g d j e n e r a s p a d l j i v o s t b o ž a n s k e moći. D a b i s m o i t o p o j a s n i l i , p r o m o t r i m o n a s t a v a k O t a j s t v a j e r se t u n a r o č i t o r a zabire izmješanost moći i čovjekoljublja,

U t j e l o v l j e n j e j e Božja moć 2. V a l j a u p r v o m e r e d u k a z a t i d a s p o s o b n o s t s v e m o g u ć e naravi da siđe k ljudskoj neznatnosti bolje dokazuje Božju m o ć n e g o s a m a u z v i š e n o s t i n a d n a r a v n o s t č u d e s a . N e k a k o je, n a i m e , p r i r o d n o i r a z u m l j i v o d a b o ž a n s k a sila o s t v a r u j e v e l i k a i u z v i š e n a d j e l a . A k o se r e k n e d a c j e l o k u p n o s t v a r s t v o u s v e m i r u i s v e što j e p o v r h v i d l j i v o g a o p s t o j i u B o ž j o j s n a z i u k o liko se B o ž j a v o l j a s v o j i m h t j e n j e m p r e o b r a z u j e u b i t a k , do u š i j u n e d o p i r e n i š t a n e o b i č n o . Ali s i l a ž e n j e p r e m a n a š o j n i štenosti sigurno je znak preobilja moći koju ništa ne može o b u z d a t i ni u o v o m p o l o ž a j u k o j i j o j j e p r o t u n a r a v a n .

Veličanstvenost U t j e l o v l j e n j a 3. B u d u ć i d a j e p e n j a n j e u v i s v l a s t i t o n a r a v i v a t r e , n i t k o n e ć e d r ž a t i d o s t o j n i m u d i v l j e n j a , a k o se s p l a m e n o m d o g a đ a što m u j e p r i r o d n o . Ali a k o t k o v i d i d a se p l a m e n , p o p u t k r u t i h t j e l e s a , r a s p r o s t i r e p r e m a dolje, t o s m a t r a č u d n i m . K a k o v a t r a može ostati vatrom, a načinom gibanja prekoračiti svoju narav te krenuti naniže? Tako je s božanskom i vrhovnom naravi. N j u toliko n e o č i t u j e n i u z v i š e n o s t n e b e s a n i s j a j z v i j e z d a n i b l i s t a v o s t s v e m i r a n i t r a j n a b r i g a za b i ć a k o l i k o s i l a ž e n j e d o slabosti n a š e n a r a v i . T u se v i d i k a k o u z v i š e n o p o s t a j e n i s k i m . U n i s k o m e se n a z i r e , ali u z v i š e n o s t n e n a p u š t a . V i d i m o d a se b o ž a n s t v o s j e d i n j u j e s l j u d s k o m n a r a v i i to p o s t a j e , ali isto tako ostaje božanstvom. 137

Utjelovljenje donosi život i svjetlo 4. Već r a n i j e u t a n a č i s m o da p r o t i v n i k o v a sila n i j e po n a ravi t a k v a d a se može približiti n e p o m i j e š a n o j B o ž j o j nazočnosti i o p r i j e t i n j e g o v u n e p o s r e d n o m o č i t o v a n j u . Da bi, ipak, onome k o j i j e to tražio z a m j e n a za n a s postala d o s t u p n o m , božanstvo se skrilo u omot n a š e naravi. T a k o je, p o p u t p r o ž d r l j i v i h riba, s m a m c e m t i j e l a p r o t i v n i k p r o g u t a o i udicu božanstva. Ali k a d se n a t a j n a č i n život ugnijezdio u s m r t i s v j e tlo zasjalo u tmini, uništeno j e ono što j e s u p r o t n o s v j e t l u i životu. T a m a po n a r a v i n e može boraviti u nazočnosti s v j e t l a kao ni s m r t g d j e j e n a d j e l u život. Bog je čovjekov spasitelj 5. P r i k u p i m o još j e d n o m u k r u p n i m c r t a m a sav slijed O t a j stva i p o t p u n o o b r a n i m o božansko d j e l o v a n j e p r o t i v onih k o j i ga k u d e k a d a vele da je božanstvo s a m o po sebi ostvarilo l j u d s k o s p a s e n j e . Nužno j e d a božanstvo u cjelini očuva sve vlastitosti k o j e m u p r i p a d a j u . N e smijemo, k a d a je riječ o Bogu, o n j e m u u j e d n o j točki misliti uzvišeno, a u d r u g o j o d s t u p a t i od nečega što d o l i k u j e Božjoj časti. U v j e r i v a l j a Bogu p r i z n a t i s v a k u u z v i š e n u i pobožnu misao. Uz to, jedno se m o r a s d r u g i m n u t a r n j o m n u ž n o š ć u slagati. U Utjelovljenju se vide Božja obilježja 6. Dokazali smo, dakle, d a su se u n a č i n u našega s p a s e n j a očuvale sve božanske osobine: dobrota, m u d r o s t , pravednost, moć i nepodloživost raspadljivosti. D o b r o t u r a z a b r a s m o u odluci d a spasi onoga k o j i j e bio izgubljen; m u d r o s t i p r a v e d n o s t se r a z o t k r i l a u obliku našega s p a s e n j a ; moć v i d j e s m o u tome što j e Bog postao sličan č o v j e k u i upriličio se slabosti naše n a r a v i k a o i u t o m e što j e p r o t i v n i k u omogućio n a d u da može k a o i ostali l j u d i podleći s m r t i . Ali k a d j e sve to postao, učinio j e što m u j e vlastito i što j e u skladu s n j e g o v o m naravi. Blagodati Utjelovljenja 7. S v j e t l o s t već po sebi razgoni tamu, a život uništava s m r t . Mi smo p a k od samoga iskona skrenuli s p r a v o g a puta, napustili život i stropoštali se u s m r t . Da li nas, p r e m a tome, 138-

O t a j s t v o uči n e č e m n e p r i r o d n o m k a d t v r d i da se čistoća s j e d i n j u j e s onima k o j e j e g r i j e h oblatio i da život dolazi u dodir s u m r l i m a i da se p u t u k a z u j e z a l u t a l i m a k a k o bi se na t a j n a č i n nečistoća oprala, z a b l u d a ispravila i s m r t n o vratilo u život? XXV. Utjelovljenje

i

pobožanstvenjenje

Bog je uzeo našu narav 1. Č i n j e n i c a što j e b o ž a n s t v o uzelo n a š u n a r a v neće, po svoj prilici, o n i m a koji n e m i s l e odveć sitničavo prouzročiti n i k a k v u č u d n u i n e r a z u m n u misao. Tko je, naime, t a k o slab a š n a d u h a te, dok gleda s v e m i r , n e v j e r u j e d a se Bog nalazi u svemu, d a sve proniče, sve o b u h v a ć a i u s v e m u boravi? Sve što postoji ovrisi o O n o m e k o j i jest i n i j e m o g u ć e d a nešto postoji što n e bi b i t a k posjedovalo u O n o m e k o j i jest. Ako je, dakle, sve u N j e m u i On u s v e m u , zašto se s r a m i t i spasovnoga O t a j s t v a k o j e n a s uči d a se B o g rodio u čovjeku, a inače o n j e m u v j e r u j e m o d a ni sada n i j e izvan čovjeka? P o b o ž a n s t v e n j e n j e naše n a r a v i 2. M a d a način Božje p r i s u t n o s t i u n a m a n i j e u p r a v o o n a j kao u Krista, ipak se p o d j e d n a k o prizna da je Bog sada u n a m a i onda u K r i s t u . S n a m a se s a d a s j e d i n j u j e ukoliko našu n a r a v drži u o p s t a n k u . U K r i s t u se s l j u d s k o m n a r a v i p o m i j e š a o da bi ta n a r a v , oslobođena s m r t i i lišena p r o t i v n i k o v e s a m o v l a sti, m i j e š a n j e m s božanskim postala božanska. Njezin, naime, p o v r a t a k iz s m r t i s m r t n o m j e r o d u t e m e l j v r a ć a n j a u b e s m r t n i život. XXVI. Božansko

Utjelovljenje

Mudrost i pravednost 1. I p a k će m o ž d a o n a j k o j i u B o ž j e m spasiteljskom n a u m u želi n a ć i p r a v e d n o s t i m u d r o s t doći na pomisao da j e način što ga Bog o d a b r a za naše s p a s e n j e stanovito v a r a n j e . Bog se, 139-

doduše, stavio n a d o h v a t č o v j e k o v a gospodara. Ali to n i j e učinio n e p o s r e d n o u b o ž a n s t v u već se p r e k r i o l j u d s k o m n a r a v i i stoga ostao n e p o z n a t n e p r i j a t e l j u . P o s t u p a k se, p r e m a tome, u k a z u j e n e k o m v r s t i p r i j e v a r e i p r e t v a r a n ja. V a r a l i c a m a je, naime, s v o j s t v e n o d a n a d e v a r a n i h s k r e ć u n a nešto drugo i r a d e s u p r o t n o od onoga što o n i o č e k u j u . Uza sve to, tko traži i s t i n u u v i d j e t će da se i u t o m e k r i j e n a j v i š a p r a v e d n o s t i mudrost. Pravednik dijeli po pravici 2. Tko j e p r a v e d a n u n a r a v i m u j e s v a k o m e d a v a t i p o zasluzi. M u d a r p a k neće o d s t u p a t i od pravednosti. S v o j dobri i č o v j e k o l j u b i v i cilj neće o d v a j a t i od svoje p r a v e d n e odluke. J e d n o će i d r u g o domišljato sjediniti. P r a v e d n o š ć u će po zasluzi n a g r a đ i v a t i , a zbog d o b r o t e neće s u m a s m e t n u t i čovjek o l j u b l j e . P o g l e d a j m o , dakle, da li se t e d v i j e odlike susreću u o n o m e što se već zbilo. Pravednost, dobrota i mudrost 3. P r a v e d n o s t se očituje u t o m e što se n a p l a ć u j e po zasluzi. Baš j e zato v a r a l i c a i bio p r e v a r e n . Ali n a k a n a u č i n j e n o g a svjedoči za d o b r o t u onoga k o j i j e poduzeo djelo. Vlastito je, n a i m e , za p r a v e d n o s t da s v a k o m e v r a t i u skladu s t e m e l j i m a i uzrocima što ih je s a m postavio. Tako i z e m l j a r a đ a plodove po v r s t i zasijanoga s j e m e n j a . M u d r o s t se, napokon, sastoji u t o m e da se, m a d a se u z v r a ć a sličnim, n e o d s t u p a od dobre namjere. Čovjeka je prevarilo uživanje 4. T r o v a č i liječnik koji liječi o t r o v a n o g a p o d j e d n a k o u jelo s t a v l j a j u n a p i t a k . I p a k j e u j e d n o m e s l u č a j u posrijedi o t rov, u d r u g o m e l i j e k p r o t i v otrova. Način p a k p o s t u p a n j a n i n a j m a n j e n e u d i cilju dobroga djela. M a d a obojica u h r a n u m i j e š a j u otrov, uza sve to, a k o gledamo na n a m j e r u , j e d n o g a hvalimo, a d r u g o g a k u d i m o . J e d n a k o je i u n a š e m slučaju. Varalica, po z a k o n u p r a v d e , ono dobiva čemu je vlastitom slob o d n o m o d l u k o m posijao s j e m e n j e . Č o v j e k a je p r e v a r i o m a m c e m užitka. Stoga i n j e g a zavodi u b l u d n j u čovjek koji služi kao m a m a c . Ali n a k a n a ovoga p o t h v a t a djelo p r e t v a r a u nešto dobro. 140-

Utjelovljenje svemu donosi dobro 5. Đ a v a o j e z a b l u d u izvršio da bi l j u d s k u n a r a v učinio r a s p a d l j i v o m , a K r i s t koji j e istodobno p r a v e d a n , d o b a r i m u d a r p o s e g n u o j e za p r i j e v a r o m k a k o bi spasio onoga koji j e postao r a s p a d l j i v . Ali p r i t o m e n i j e j e d i n o iskazao dobročinstvo i z g u b l j e n o m e već i s a m o m e onome k o j i j e prouzročio n a š u p r o p a s t . Z d r u ž e n je, n a i m e , života sa smrću, s v j e t l a s t a m o m i n e r a s p a d l j i v o s t i s r a s p a d l j i v o š ć u n e s a v r š e n i j e dokida i p r e t v a r a u ništavilo. Sve j e to za dobro onoga t k o se očisti od tih zala. Vatra liječi 6. A k o se k a k v a b e z v r i j e d n a t v a r p o m i j e š a sa zlatom, z l a t a r i uz pomoć v a t r e iz zlata o d s t r a n j u j u što j e zlatu t u đ e i što se m o r a odbaciti. Na t a j n a č i n n a j d r a g o c j e n i j o j kovini v r a ć a j u p r i r o d n i s j a j . To o d v a j a n j e ipak n e biva bez m u k e . Hoće se v r e m e n a da v a t r i n a r a z o r n a moć uništi što n i j e zlato. Ali o d s t r a n j e n j e onoga što zlato p r e k r i v a n a š t e t u n j e g o v e l j e p o t e za zlato j e n e k a v r s t a l i j e č e n j a .

Razaranje neprijateljskoga našoj naravi 7. N a sličan su način bili srasli sa začetnikom zla smrt, r a s p a d l j i v o s t , t a m a i svi d r u g i plodovi zloće. Ali približen j e božanske sile u n i š t a v a p o p u t v a t r e ono što se protivi n a r a v i . M e đ u t i m , b a š j e to za n j u b l a g o h o t n o čišćenje, m a d a j e odv a j a n j e m u č n o . Ni s a m p r o t i v n i k , k a d a bi mogao dokučiti d o b r o t u djela, n e bi mogao p o s u m n j a t i da j e t a k v o p o s t u p a n j e p r a v i č n o i spasiteljski v r i j e d n o . Uspostava iskonske nevinosti 8. L j u d i k o j e liječe r e z a n j e m i p a l j e n j e m bolesnih u d a s r d e se n a liječnike j e r s u zbog boli od s j e č e n j a ogorčeni. Ali k a d a t a k o ozdrave i pošto bol od p a l j e n j a mine, p o s t a j u zah v a l n i o n i m a k o j i su im p r i s k r b i l i i s c j e l j e n j e . Isto se zbiva i o n d a k a d a se n a r a v , n a k o n d u g i h i v i j u g a v i h stranputica, oslobodi zla k o j e j e s n j o m u ovome životu p o m i j e š a n o i sraslo. 141-

P o š t o se oni k o j i sada leže u zlu v r a t e u iskonsko s t a n j e , sva će se p r i r o d a sjediniti u j e d n o g l a s n o z a h v a l j i v a n j e . Z a j e d n o će se naći k o j i su za v r i j e m e čišćenja k a ž n j e n i i oni k o j i m a n i j e bio p o t r e b a n ni t r u n a k očišćenja.

Utjelovljenje je nepronično otajstvo 9. To, i t o m e slično, u č i m o od velikoga O t a j s t v a božanskoga o č o v j e č e n j a . Pošto se B o g pomiješao s l j u d s k o m n a r a v i i n a se uzeo sve n j e z i n e z n a č a j k e kao što su r o đ e n j e , izobrazba, r a s t p a i samo k u š a n j e s m r t i s v e je ostvario o čemu smo sprij e d a govorili. Č o v j e k a j e izbavio od zla. Ali i samoga j e izum i t e l j a zloće iscijelio. U k l a n j a n j e je, naime, bolesti, p a bilo i m u k o t r p n o , l i j e č e n j e od slaboće.

xxvn. Krist

je

imao

čitavu

našu

narav

Vlastitosti naše naravi u Utjelovljenju 1. Bilo j e posve dosljedno da o n a j koji se sjedinio s našom n a r a v i p r i h v a t i sve n j e z i n e b i l j e g e i tako se s n a m a poveže. K a d a l j u d i p e r u r u b l j e n e o s t a v l j a j u n e k e m r l j e dok d r u g e u k l a n j a j u već čitavo p l a t n o čiste od p r l j a v š t i n e . To čine od p o č e t k a do k r a j a k a k o bi o n o u cjelini postalo kao što j e u sebi — p o d j e d n a k o lijepo i iz p r a n j a izašlo n a j e d n a k i način s j a j n o . Isto v r i j e d i i za n a š l j u d s k i život. G r i j e h ga j e zanečistio od samoga iskona p a do svršetka kao i u sredini. Zato j e bilo n u ž n o da po n j e g o v o j čitavoj dužini p r o đ e moć koja pere, a ne da j e d a n dio o č i š ć e n j e m iscijeli, a d r u g i previdi i ostavi nezaliječenim.

Bog je prigrlio čitav ljudski život 2. Ali k a k o n a š život sa s v a k e s t r a n e o m e đ u j e po j e d n a k r a j na granica — početak i svršetak — na jednom i drugom međ a š u susrećemo silu k o j a n a r a v u s p r a v l j a . O n a se spojila s n a š i m početkom, ali se p r o t e g n u l a sve do k r a j a i prigrlila ono što j e između toga. 142-

Riječ se nije sjedinila s nebeskim tijelom 3. O t k u d a je, b u d u ć i da svi l j u d i dolaze u život kroz ista vrata, m o r a o doći k n a m a o n a j k o j i se htio n a s t a n i t i u našem životu? S neba, reći će možda č o v j e k koji način l j u d s k o g a r a đ a n j a p r e z i r e kao nešto nečasno i bez slave. Ali l j u d s k i rod n i j e boravio n a n e b u niti se u n a d z e m a l j s k o m životu zlo u v r i ježilo k a o k a k v a bolest. O n a j p a k k o j i se sjedinio s čovjekom, s j e d i n j e n j e j e ostvario iz k o r i s n e svrhe. Ali k a k o o n d j e g d j e n i j e bilo zla i g d j e se n i j e živio l j u d s k i život tražiti čovjeka koji bi se sjedinio s Bogom? Uostalom, bila bi to z a p r a v o samo čovjekova s j e n a i slika, a ne čovjek. K a k o bi se u tom slučaju izliječila naša n a r a v k o j a j e kao z e m a l j s k o s t v o r e n j e obolila, a s j e d i n j e n j e bi s Bogom palo u dio n e k o m n e b e s k o m biću? Bolesnik se n e može izliječiti, ako se v i đ a n j e n e p r i m i j e n i baš n a bolesni u d .

Sve je jednako daleko od Boga 4. Ako se, dakle, bolest nalazila n a z e m l j i i božanska se moć, vodeći r a č u n a o s v o m e dostojanstvu, n i j e sjedinila s bolesnim, č o v j e k u j e bila bez i k a k v e koristi brižljivost božanske moći p r e m a o n o m e što s n a m a n e m a ništa zajedničko. Ali bi i n a d z e m a l j s k o tijelo bilo j e d n a k o n e d o s t o j n o božanstva, k a d a bi u o p ć e osim zla išta d r u g o s m j e l i s m a t r a t i n e d o s t o j nim. Sitničav p a k d u h božansko veličanstvo vidi u t o m e što ono n e p r i h v a ć a z a j e d n i š t v a s vlastitostima n a š e n a r a v i . Međutim, n e d o s t o j n o s t n e p o s t a j e nimalo m a n j a , ako se božanstvo suobliči s n e č i m n e b e s k i m u m j e s t o sa z e m a l j s k i m tijelom. U odnosu, naime, n a onoga k o j i j e po svojoj uzvišenoj naravi S v e v i š n j i i n e d o s t u p a n , svako j e s t v o r e n j e j e d n a k o daleko u d a l j e n o i cijeli s v e m i r s obzirom na čast j e d n a k o za n j i m zaostaje. Ono što j e skroz naskroz neprilazno n i j e n e č e m u dostupno, a za nešto neprilazivo već se u j e d n a k o j m j e r i diže n a d sva bića.

Bog je svakome stvorenju jednako blizu 5. Niti je, dakle, z e m l j a u d a l j e n i j a ni nebo bliže božanskom d o s t o j a n s t v u , n i t i se bića što žive u ta d v a počela s obzirom na to d o s t o j a n s t v o m e đ u s o b n o uopće r a z l i k u j u t e bi j e d n a 143-

doticala n e d o s t u p n u n a r a v , d o k bi d r u g a bila od n j e odvojena. Inače bi se došlo d o p r e t p o s t a v k e d a se moć k o j a svime gosp o d a r i n e p r o t e ž e posvuda, v e ć j e n e g d j e obilnije, a d r u g d j e o s k u d n i j e nazočna. Ovo bi r a z l i k o v a n j e n a m a n j e i više, veće i slabije n u ž n o vodilo k misli d a je božanstvo s a s t a v l j e n o i d a n i j e s a m o u sebi skladno. I a k o se, n a i m e , z a k o n o m n a r a v i izdiže daleko iznad nas, s n e k i m bi d r u g i m bićem graničilo i zbog te blizine postalo lako d o h v a t l j i v o .

Bog pritječe u pomoć 6. K a d a j e r i j e č o v i š n j e m dostojanstvu, p r a v i l a n način p r o m a t r a n j a n e pozna u s p o r e d b u kao što j e »gore« i »dolje«. Sve p o d j e d n a k o z a o s t a j e za m o ć i k o j a r a v n a svemirom. A k o se, stoga, "drži n e d o s t o j n i m d a se z e m a l j s k a n a r a v sjedini s božanstvom, neće se naći n i k a k v a d r u g a k o j a j e toga dostojna. B u d u ć i da je, p r e m a tome, sve j e d n a k o daleko od Božjega dostojanstva, Boga j e j e d i n o d o s t o j n o što u pomoć p r i t j e č e p o t r e b n o m e . A k o se slažemo d a j e moć i s c j e l j e n j a m o r a l a doći o n d j e g d j e se nalazila bolest, v j e r u j e m o li o n d a nešto što j e daleko od p o i m a n j a k o j e j e dostojno Boga?

XXVIII. Dobrota

rađanja

Rađanje je časno 1. P r o t i v n i c i se, m e đ u t i m , r u g a j u n a š o j n a r a v i . Stalno im j e n a j e z i k u način r a đ a n j a . S m a t r a j u da t i m e i s m j e h u j u naše Otajstvo, Boga j e tobože n e d o s t o j n o da p u t e m takvoga ulaska dospije u z a j e d n i š t v o s l j u d s k i m životom, M i smo o tome već s p r i j e d a govorili. U t v r d i l i smo da je po svojoj biti s r a m o t a jedino zloća i ono što j e s n j o m e srodno, T i j e k se p a k n a r a v i k o j i j e u g l a v l j e n božanskom v o l j o m i z a k o n o m n e može optužiti k a o zlo. Inače hi osvada n a r a v i pogodila Stvoritelja, ako bi se nešto što j e vezano uz n a r a v grdilo kao r u ž n o i nedostojno. 144-

Bog je postao čovjekom 2. Posve je, dakle, s i g u r n o da j e Bog o d v o j e n j e d i n o od zla i da l j u d s k a n a r a v n i j e zla. U n a š e m se p a k O t a j s t v u uči da j e Bog postao čovjek, a n e n e k o zlo. Ali ako za č o v j e k a postoji s a m o j e d a n u l a z a k u život kroz k o j i se r o đ e n i u v o d i u opstanak, zbog čega p r o t i v n i c i t r a ž e d a Bog n a d r u g i način s t u p i u život? P o n j i m a je, doduše, r a z u m n o što j e božanska moć p o h o d i l a n a r a v k o j a j e zbog zlih opačina bila oslabila, ali s u n e z a d o v o l j n i oblikom b o ž a n s k e posjete. Z a r n e u v i đ a j u d a j e s v a k i u d u l j u d s k o m e t j e l e s n o m s a s t a v u u sebi j e d n a k o č a s t a n i d a se n i j e d a n dio k o j i u t i j e l u pridonosi u r e đ e n j u života n e m o ž e koriti kao s r a m a n ili zao?

Značenje spolnih udova 3. Čitav je, dakle, r a s p o r e d t j e l e s n i h u d o v a u č i n j e n s obzirom n a cilj — čovjekovo o d r ž a n j e n a životu. I dok svi d r u g i dijelovi t i j e l a v r š e raznolike uloge i o d r ž a v a j u ovozemni l j u d ski život ukoliko se po n j i m a o s t v a r u j e o s j e t i l n a i d j e l a t n a moć, spolni u d o v i vode b r i g u o budućnosti. R o d u s v o j i m d j e l o v a n j e m n a m i r u n o v e članove, Spolnost čuva besmrtnost 4. Ako se pođe sa stanovišta koristi, može se postaviti p i t a n j e : za k o j i m u d o v i m a k o j i inače p o s j e d u j u o d r e đ e n o z n a č e n j e z a o s t a j u spolni udovi? K o j i m bi se u d o v i m a s p r a v o m s m j e l o pripasti časnije m j e s t o ? Uistinu, naša se v r s t a n e p r o teže u b e s k r a j ni po oku, ni po u h u , ni po jeziku n i po bilo k o j e m d r u g o m s j e t i l n o m čulu. Ti udovi, kako rekosmo, služe s a d a š n j e m u ž i v a n j u , dok se u spolovilima čuva b e s m r t n o s t l j u d s k o g a roda. Radi toga posao j e s m r t i b e z u s p j e š a n i u z a l u dan, iako s m r t n e p r e s t a n o r a d i p r o t i v nas. Narav, naime, svaki p u t n o v o r o đ e n i m a n a d o m j e š t a g u b i t a k i t a k o sebe p o p u n j a . Što, dakle, n e d o s t o j n a s a d r ž i O t a j s t v o , ako Bog ulazi u l j u d ski život n a o n a j n a č i n k o j i m s e n a r a v bori p r o t i v s m r t i ? 145-

XXXVIII. Odgođenost

Utjelovljenja

Zlo nije smjesta uništeno 1. N a š i p r o t i v n i c i s t o g a p i t a n j a p r e l a z e n a d r u g o i n e č i m n o v i m još j e d n o m k u š a j u i z r u ž i t i n a š n a u k . Vele: a k o j e bilo d o b r o što se zbilo i a k o j e b i l o d o s t o j n o Boga, zašto j e o n d o b r o č i n s t v o t a k o d u g o o d g a đ a o ? Z a š t o n i j e zlu, d o k j e bilo na početku, spriječio u m n a ž a n j e i širenje? U t j e l o v l j e n j e je odgodila mudrost i providnost 2. N a š j e o d g o v o r n a t a j p r i g o v o r k r a t a k : d o b r o č i n s t v o p r e m a n a m a odgodila je m u d r o s t i providnost onoga koji po n a r a v i čini d o b r o . T a k o se, n a i m e , p o s t u p a i s t j e l e s n i m b o l e s t i m a . K a d a se k r o z š u p l j i k a v e d i j e l o v e u t i j e l o u š u l j a k a k v a p o k v a r e n a t e k u ć i n a , oni k o j i boli l i j e č e z n a n s t v e n o , t i j e l o n e i s c j e l j u j u sredstvima z a t v a r a n j a p r i j e nego na površinu izbije s v e što s e u n j e m u p r o t i v i n a r a v i . L i j e č n i c i č e k a j u d a se n a v a n i p o k a ž e s v e što j e s k r i t o u u n u t r a š n j o s t i . T e k t a d a p r i m j e n j u j u l i j e č e n j e n a g o l u r a n u . T a k o j e i sveopći i s c j e l i t e l j č e k a o d a u n a r a v i , p o š t o j e b o l e s t zloće j e d n o m u n j u p r o v a l i l a , u n j o j n e o s t a n e s k r i v e n i m n i j e d a n oblik zla. Zlo je m n o g o v r s n o 3. B o g r a d i t o g a n i j e o d m a h p o s l i j e zavisti i K a i n o v a b r a t o u b i s t v a p r i s t u p i o č o v j e k o v u l i j e č e n j u . J o š se n i j e očitovala zloća o n i h k o j i s u u N o j ino v r i j e m e n a s t r a d a l i . N i j e se o t k r i l a n i teška bolest sodomskoga bezakonja kao ni egipatska borba p r o t i v B o g a ili o b i j e s t A s i r a c a , o d n o s n o židovsko s m i c a n j e Božj i h l j u d i t e H e r o d o v n e z a k o n i t i p o k o l j d j e c e i s v e ostalo čega se l j u d i s j e ć a j u ili s e t i j e k o m p o k o l j e n j a zbilo m i m o p o v i j e s n o g a z a p a m ć e n j a . K o r i j e n j e zla r a z n o l i k o r a s t a o u l j u d s k i m v o ljama. J e d n o m se očitovalo svekoliko zlo 4. K a d j e p a k zloća d o s e g n u l a k o n a č n u m j e r u i više n i j e bilo n i j e d n o g a o b l i k a zla što g a l j u d i n i s u počinili, B o g j e b o 146

lest izliječio. N i j e j u zacijelio n a n j e z i n o m početku, već k a d a j e p r i s p j e l a do v r h u n c a snage. Tako j e i s c j e l j e n j e zahvatilo sve što j e bilo bolesno. XXX. Grijeh

nakon

Utjelovljenja

Zlo je ranjeno 1. A k o n e t k o s m a t r a da n a š e i z l a g a n j e može pobiti č i n j e n i com što j e l j u d s k i život i n a k o n o b a v l j e n o g a l i j e č e n j a još u v i j e k p r e p l e t e n grijesima, n e k a g a istini u p u t i poznati p r i m j e r sa z m i j o m . K a d a z m i j i zadamo s m r t n i u d a r a c u glavu, s glav o m o d m a h n e u g i b a j u članci što dolaze iza n j e . Glava je, doduše, m r t v a , ali r e p još u v i j e k živi s v o j o m vlastitom s n a g o m i n e g u b i životno g i b a n j e . Isto opažamo i kod zla. Ono, m a d a pogođeno s m r t n i m u d a r c e m , s v o j i m ostacima još u v i j e k r e m e t i l j u d s k i život.

Vjera nije obuzela sve ljude 2. K a d a protivnici p r e s t a d o š e s te s t r a n e n a p a d a t i n a š n a u k , prigovoriše da se v j e r a n i j e proširila m e đ u sve l j u d e . P i t a j u : zašto milost n i j e doprla do svakoga? Dok j e samo odr e đ e n i b r o j l j u d i p r i s t u p i o Riječi, n e m a l i j e ostao bez n j e . Znači li to da Bog n i j e htio ili n i j e mogao s v i m a izobilno iskazati dobročinstvo? N i j e d n a od t i h d v i j u t v r d n j a n i j e b e s p r i j e k o r n a . Nije, naime, dolično Boga da ne želi dobro ili d a j e nesposoban da ga učini. Ali, a k o je v j e r a neko dobro, p i t a j u zašto milost n i j e zahvatila sve l j u d e ?

Poziv je upućen svima 3. K a d a bismo u svome u č e n j u tvrdili da božanska volja k o c k o m l j u d i m a dijeli v j e r u t e j e d n e poziva, a d r u g i o s t a j u bez d i j e l a u pozivu, bilo bi p r a v e d n o t a k v u t u ž b u dignuti p r o tiv O t a j s t v a . Ali poziv j e j e d n a k za sve. R a č u n se n e vodi o ugledu, dobi i p l e m e n s k i m r a z l i k a m a . Iz toga su razloga službenici Riječi od s a m o g a p o č e t k a n a v i j e š t a n j a o d j e d a n p u t po 147-

b o ž a n s k o m n a d a h n u ć u postali istojezični sa svim n a r o d i m a . N a t a j n a č i n nitko n e može biti i s k l j u č e n iz s u d j e l o v a n j a u d o b r i m a p o u k e . Kako, dakle, m o ž e n e t k o razborito optužiti Boga d a R i j e č n i j e zahvatila sve? Ljudska sloboda 4. O n a j k o j i n a d svime p o s j e d u j e p o s v e m a š n j u vlast iz p r e o b i l j a j e p o š t i v a n j a p r e m a č o v j e k u dopustio d a nešto b u d e i u n a š o j vlasti i da m u j e d i n i gospodar b u d e svaki pojedinac. R i j e č j e o l j u d s k o j slobodi k o j a j e n e z a s u ž n j i v a . Svoj j e vlastiti r a v n a t e l j i t e m e l j i se n a nezavisnosti d u h a . Bilo bi, dakle, p r a v e d n i j e s p o m e n u t u o p t u ž b u p r e n i j e t i n a o n e k o j i nisu p r i stali n a v j e r u , nego n a onoga k o j i ih j e pozvao da j e p r i h v a t e . Milost stoji pred svima 5. K a d a j e P e t a r n a p o č e t k u p r e d velikim zborom Zidova n a v i j e s t i o R i j e č i k a d a j e v j e r i o d j e d n o m pristupilo t r i tisuće l j u d i , nisu ga oni k o j i n e p o v j e r a v a š e , a bili s u b r o j n i j i nego oni k o j i su prigrlili v j e r u , okrivili zato što ih n i j e u v j e r i o . M i lost j e bila iznesena p r e d sve. I bilo bi nepošteno d a č o v j e k k o j i se n a m j e r i c e od n j e s u s t e g n u o zbog svoga n e s u d j e l o v a n j a k r i v i drugoga, a n e samoga sebe.

XXXI. Čovjekova

sloboda

Bog je protiv prisile 1. Ali naši protivnici ni n a k o n toga r a z m i š l j a n j a n e o s t a j u bez j e t k a odgovora. Vele da Bog može, ako hoće, one koji se p r o t i v e prisiliti da p r i h v a t e n a g o v j e š t a j . Ali g d j e j e o n d a slob o d n a volja? G d j e krepost? G d j e slava za one koji žive p r a v e d nički? J e d i n o neživa i n e r a z u m n a bića slijede t u đ u v o l j u i n j e z i n e p r o h t j e v e . R a z u m n a p a k i misaona n a r a v , ako se liši slobode, g u b i istodobno povlasticu da j e r a z u m n o biće. J e r č e m u služi u m , ako moć o d a b i r a n j a po volji leži u vlasti n e k o g a drugoga? 148-

Sloboda j e preduvjet kreposti 2. Ali ako slobodni izbor o s t a n e n e d j e l a t a n , n u ž n o iščezava i krepost. Dokida j e negibljivost slobodne volje. K a d a p a k n e m a kreposti, život j e o b e s c i j e n j e n . P o h v a l a za p r a v e d n i k e n e s t a j e , g r i j e š i se bez pogibli i u n a č i n u ž i v l j e n j a n e postoji n i k a k v a razlika. T k o još može s p r a v o m k o r i t i raskalašena, a r a z b o r i t a hvaliti? S v a t k o može p o s e g n u t i za odgovorom: ništa od onoga što činimo uopće n i j e po n a š o j odluci. V i š n j a vlast vodi l j u d s k e slobode i one o d a b i r u što se d o p a d a o n o m e koji vlada. Z a k l j u č i m o : n i j e k r i v i c a n a B o ž j o j d o b r o t i što se v j e r a nije ukorijenila u svim ljudima. K r i v n j a je na raspoloženju onih do k o j i h dopire n a v i j e š t a n j e . XXXIL Smrt

na

Križu

Najsramotniji oblik smrti 1. Š t o još uz to n a v o d e protivnici? P o n a j č e š ć e ovo: n i j e uopće t r e b a l o d a u z v i š e n a n a r a v iskusi s m r t . P r e o b i l j e m je svoje moći i bez toga mogla s lakoćom ostvariti što god je h t j e l a . Ali ako se po n e k o m neizrecivom o d r e đ e n j u zaista s m r t m o r a l a dogoditi, Bog se i p a k n i j e smio ružiti s r a m o t n i m n a činom p r e m i n u ć a . J e r , vele, k o j a j e s m r t nečasni j a od s m r t i na Križu? Rađanje nužno uvjetuje umiranje 2. Što n a to kazati? E v o ovo: r a đ a n j e čini s m r t n u ž n o m . O n a j k o j i j e j e d n o m odlučio postati dionikom l j u d s k e n a r a v i m o r a o j e u s v e m u p r i h v a t i t i n j e z i n e obilježbe. Ali b u d u ć i d a l j u d s k i život o b r u b l j u j u d v i j e granice, tko j e d n u prekorači, a n i j e d o d i r n u o d r u g u , n a p o l a j e izvršio svoj n a u m . N i j e se s j e dinio s d r u g o m polovicom vlastitosti n a š e n a r a v i . Krist se zbog smrti rodio 3. Možda će, t k o p o t a n j e istraži Otajstvo, s više p r a v a k a zati da uzrok s m r t i n i j e r o đ e n j e već da je, naprotiv, Bog r a d i 149-

s m r t i prigrlio r o đ e n j e . N i j e se v j e č n i b i t a k iz p o t r e b e za živ o t o m podložio t j e l e s n o m e r o đ e n j u , već da bi n a s iz s m r t i pozvao u život. B u d u ć i da j e čitavoj našoj n a r a v i bio potrebit iznovni p o v r a t a k iz smrti, zbog toga se Bog n a g n u o n a d naš les da m u kao o b o r e n u č o v j e k u p r u ž i r u k u . Do t e se m j e r e p r i bližio s m r t i da se s j e d i n i m o i s u m r l o š ć u i po v l a s t i t o m t i j e l u položio t e m e l j za u s k r s n u ć e n a š e n a r a v i . U klici j e uskrisio svekolikoga čovjeka. č o v j e k što ga je za se uzeo Bog 4. Č o v j e k što ga j e uzeo Bog i k o j i j e po u s k r s n u ć u izašao s božanstvom iz groba n i j e bio od nečega d r u g o g a nego iz našega tkiva. M e đ u t i m , u s a m o m e n a š e m t i j e l u d j e l o v a n j e j e d noga osjetila izaziva o s j e ć a n j e u čitavoj cjelini k o j a je sjedin j e n a s t i m čulom. Tako se i u s k r s n u ć e j e d n o g a člana, budući da j e čitava l j u d s k a n a r a v , t a k o reći, j e d n o živo biće, proteže n a cijelo tijelo- Ono se s n a g o m povezanosti i jedinstvenosti od p o j e d i n c a p r e n o s i n a cjelinu. Sto, p r e m a tome, n e v j e r o j a t n a učimo u O t a j s t v u , ako k a ž e m o da se o n a j koji stoji s a g i n j e n a d paloga da bi oborenoga uspravio? D a li p a k K r i ž ima i k o j e d r u g o d u b l j e značenje, to z n a j u upućenici u skroviti govor P i s m a . Smisao, pak, koji je iz P r e d a j e dopro do n a s jest slijedeći.

Ljudsko i božansko u Evanđelju 5. S v e j e u E v a n đ e l j u i rečeno i u č i n j e n o po n a j u z v i š e n i j e m i n a j b o ž a n s k i j e m r a s p o r e d u . U n j e m u n e m a ničega što n e bi bilo t a k v o i što n e bi odražavalo s t a n o v i t u pomiješanost božanskoga s l j u d s k i m . R i j e č ili d j e l o v r š e se po l j u d s k u , ali u s k r o v i t o m e smislu o č i t u j u b o ž a n s k u nazočnost. Dosljedno je, dakle, d a i u ovoj z a s e b n o j točki n e gledamo s a m o n a jedno, a d r u g o previdimo, već da u s m r t i z a m i j e t i m o ljudsko, a u n a č i n u p r e m i n u ć a t r a ž i m o božansko. Znakovitost Križa 6. Vlastitost j e b o ž a n s t v a u t o m e što se nalazi posvuda. Ono se u cjelini s u p r o t e ž e s n a r a v i bića k o j a postoje. Nijedno, naime, s t v o r e n j e n e može u s t r a j a t i u p o s t o j a n j u ako ne ostane 150-

u O n o m e k o j i jest. S a m o je b o ž a n s k a n a r a v u p r a v o m e smislu i u p r v o m e r e d u bitak. T r a j n a p a k opstojnost bića n u ž n o sili v j e r o v a t i d a se božanska n a r a v nalazi u s v e m u stvorenome. To n a s j e n a u č i o Križ. On, ako se pođe od središnjice k o j o j s e sve vraća, i m a četiri k r a k a . O n a j k o j i j e n a n j e m u visio u t r e n u t k u k a d a se po s m r t i o s t v a r i v a l a povijest s p a s e n j a u p r a v o je o n a j koji, privodeći po sebi različite n a r a v i j e d n o m suzv u č j u i j e d n o m e skladu, sa sobom p o v e z u j e i s u g l a s u j e čitavi svemir. Božanstvo je podloga svih bića 7. Bića u p a m e t i dijelimo n a o n a k o j a su gore i dolje, a misao čak šeće i do bočnih m e đ a . Ako, dakle, p r o m a t r a š u s t r o j n e b e s k i h ili p o d z e m n i h s t v o r e n j a ili o n i h k o j a s u n a o b j e m a r u b o v i m a s v i j e t a , t v o j o j misli p o s v u d a n a j p r i j e u s u s r e t dolazi božanstvo. J e d i n o n j e g a o p a ž a m o u svim dijelovima svijeta i samo ono sve u z d r ž a v a u p o s t o j a n j u .

Stvorenje je usmjereno na Boga 8. K a d a j e r i j e č o t o m e d a li t u n a r a v v a l j a n a z v a t i b o žanstvo, u m , moć, m u d r o s t ili n e k i m d r u g i m uzvišenim naziv o m k o j i m se može b o l j e izraziti N a d n a r a v n i , velimo da se u svome i z l a g a n j u n e ć e m o s p o r i t i o riječi, i m e n u ili izričaju. S v a k o s t v o r e n j e gleda u Boga, oko n j e g a stoji i u n j e m u m e đusobno s r a š ć u j e . P o Bogu se u s k l a đ u j u bića k o j a su gore s o n i m a k o j a su d o l j e k a o i o n a k o j a se n a l a z e n a bokovima. P o t r e b n o je, dakle, d a n a s do spoznan j a božanstva n e vodi s a m o slušanje, već d a ' m o t r e n j e m u č i m o n a j u z v i š e n i j e spoznaje. O t u d a j e k r e n u o i veliki P a v a o . K a d a j e efeški p u k uvodio u O t a j s t v o , u l i j e v a o m u j e sposobnost d a po n j e g o v o j pouci spozna što j e dubina, visina, širina i d u l j i n a (E f 3,18).

Pavlovo tumačenje Križa 9. P a v a o s v a k o m e p o j e d i n o m p r o d u ž e t k u K r i ž a o d r e đ u j e z a s e b n u riječ. Visinom naziva v i š n j i svijet, d u b i n o m p o d z e m lje, širinom i d u l j i n o m bočne s t r a n e svemira. D r ž i m da istu misao još j a s n i j e izražava d r u g d j e . Tako veli F i l i p l j a n i m a : »U ime će se Isusa K r i s t a saviti svako k o l j e n o — nebesnici, s t a 151-

n o v n i c i z e m l j e i p o d z e m n a bića« ( F i l 2,10). Apostol n a tome m j e s t u s r e d i š n j i s t u p o z n a č u j e j e d n o m riječi. S v e što se n a lazi i z m e đ u n e b e s n i k a i p o d z e m n i k a izražava izrazom »zemaljsko«. Nadnaravnost Kristovih djela 10. Eto što k a o o t a j s t v o n a u č i s m o o Križu. Ono p a k što se n a k o n toga donosi u E v a n đ e l j u toliko j e d o s l j e d n o d a za t o i n e v j e r n i c i p r i z n a j u d a n e s a d r ž i ništa što bi bilo t u đ e uzvišenom p o j m u o Bogu. U i z v j e š t a j u stoji da K r i s t n i j e ostao u s m r t i ; da r a n e dobivene k o p l j e m po t i j e l u uopće n i s u bile p r e p r e k a za k a s n i j e ž i v l j e n j e ; d a se poslije u s k r s n u ć a učenicima ukazivao po m i l o j volji i d a m u za u l a ž e n j e n i s u bila pot r e b i t a v r a t a ; d a je u č e n i k e osnažio n a d i s a n j e m D u h a ; da j e obećao da će biti s n j i m a i da i h od n j e g a neće n i š t a rastaviti; d a j e vidljivo uzašao n a nebo, ali d a j e za misao s v u d a nazočan — sve to, k a o i d r u g o što č i t a m o u E v a n đ e l j u , n e m a n i k a k v e p o t r e b e za n e k o m pomoći u m o v a n j a da bi se v i d j e l o da j e božansko i d j e l o uzvišene i v i š n j e moći. Kristovi su čini iznad naravi 11. Mislim da ne t r e b a p o d r o b n o obrazlagati svaki čin zabilježen u Evanđelju- Već s a m n j e g o v opis očituje da j e pov r h n a r a v i . Ali b u d u ć i da je i božanska r a s p o r e d b a o k u p e l j i — bilo da je, n e sporeći se o nazivlju, zovemo krst, p r o s v j e t l j e n j e ili novoporod — s a s t a v n i dio t a j a n s t v e n i h u č e n j a , posve j e n a m j e s t u da i o n j o j u k r a t k o iznesemo svoj sud.

XXXIII. IZLAGANJA O KRSTU Krst

kao

život

n e r a s p a d l j i v ost

Krst je vrelo života 1. Evo što p r o t i v n i c i č u j u od nas: u k r s t u s m r t n o prelazi u život. B u d u ć i d a j e p r v o r o đ e n j e imalo za posljedicu s m r t n i život, t r e b a l o je, posve prirodno, naći neko d r u g o r o đ e n j e k o j e 152-

n e polazi od r a s p a d l j i v o s t i n i t i se u n j o j z a v r š a v a već r o đ e n o g a vodi u b e s m r t n i život. K a o što se, n a i m e , iz s m r t n o g a r o đ e n j a n u ž n o r a đ a s m r t n i k , isto t a k o tko se rodi iz r o đ e n j a k o j e n e p o d l i j e ž e raspadljivosti, p o s t a j e jači od raspadljivosti kojoj je uzrok smrt. K a d a , dakle, to i t o m e slično č u j u i ako se u p o z n a j u s n a č i n o m k r š t a v a n j a — a to j e m o l i t v a u p r a v l j e n a Bogu, zaz i v a n j e n e b e s k e milosti te v o d a i v j e r a k o j a o s t v a r u j e novop o r o d — oni, m o t r e ć i v a n j s k u s t r a n u obreda, o s t a j u n e v j e r n i . D r ž e da ono što se t j e l e s n o zbiva n e priliči B o ž j e m o b e ć a n j u . K a ž u : k a k o m o l i t v a i zaziv b o ž a n s k e moći izrečen n a d vodom m o ž e biti v r e l o m života za one k o j i se u p u ć u j u u otajstvo? Tjelesno rađanje 2. O v i m j e l j u d i m a , ako se odveć n e protive, d o s t a t a n j e d n o s t a v a n odgovor. On će ih s k l o n i t i d a p r i h v a t e n a š n a u k . B u d u ć i d a j e s v i m a poznat n a č i n t j e l e s n o g a r a đ a n j a , p i t a m o ih k a k o s j e m e k o j e j e začetak o b l i k o v a n j a živoga bića može postati č o v j e k ? Zaista n e m a t u m a č e n j a k o j e j e t o m e pronašlo neko u v j e r l j i v o r a z u m n o p o j a š n j e n j e . J e r što j e z a j e d n i č k o p o j m u č o v j e k a k a d a se u s p o r e d i s osobinom što j e v i d i m o nazočnu u s j e m e n u ? Č o v j e k j e r a z u m n a i u m n a zbilja, o b d a r e n a d u h o m i p a m e ć u , a s j e m e j e n e k a v r s t a t e k u ć i n e u k o j o j r a z u m ne o t k r i v a ništa više od onoga što već z a m j e ć u j e osjetilo. B o ž j a moć u k r s t u 3. Isti odgovor što n a m ga, posve prirodno, zapitanici p r u ž a j u k a d a se traži k a k o se može p o v j e r o v a t i d a iz s j e m e n a n a s t a j e čovjek, i m i u z v r a ć a m o ako n a s t k o p i t a za novoporod što n a s t a j e p o vodi. S v a t k o će, u s l u č a j u s j e m e n a , ako j e pitan, moći k a z a t i : sjeme, po b o ž a n s k o j moći, p o s t a j e č o v j e k i k a d a o n a n e bi bila nazočna, s j e m e bi ostalo n e p o k r e t n o i n e d j e latno. Ako, dakle, u s j e m e n u t v a r n e s t v a r a č o v j e k a već bož a n s k a sila vidljivo počelo p r e t v a r a u č o v j e k o v u n a r a v , s k r a j n j e j e b e z u m n o u t o m s l u č a j u Bogu p r i z n a t i toliku moć, a u p i t a n j u k r š t e n j a d r ž a t i da Bog n i j e sposoban u d j e l o privesti svoj n a u m , Krst poklanja neraspadljivost 4. Ali protivnici k a ž u : što voda i m a z a j e d n i č k o sa životom? Mi u z v r a ć a m o : što j e z a j e d n i č k o m o k r i n i i slici Božjoj? 153-

I p a k uopće n i j e čudno ako se vlažnost po B o ž j e m h t j e n j u p r e t v o r i u n a j č a s n i j e biće. I s t o velimo i za krst. N i j e ni n a j m a n j e neobično ako se ono što j e rođeno u r a s p a d l j i v o j n a r a v i po b o ž a n s k o j moći preobrazi u n e r a s p a d l j i v o s t . XXXIV. Božja

nazočnost

u

krstu

Božanska moć u tijelu 1. Protivnici, m e đ u t i m , t r a ž e da se dokaže da je Bog n a zočan k a d a se priziva pri posveti obreda. Ali t k o to ište, m o r a pročitati r a n i j e istraženo. Uspostavili smo, naime, da je sila k o j a n a m se očitovala po t i j e l u uistinu božanska to je pot v r d a za n a š u s a d a š n j u t v r d n j u . Bog u otajstvima 2. Dokazali smo da j e B o g o n a j k o j i se očitovao u tijelu. S v o j u j e n a r a v o b j a v i o u č u d e s i m a što su se zbivala kroz razne d o g a đ a j e . T i m e smo istodobno u t v r d i l i da j e u v i j e k , ako ga zazovemo* p r i s u t a n u n e k o m činu. U svakome, naime, biću postoji s t a n o v i t a osobina k o j a m u o č i t u j e n a r a v . U t o m e j e smislu istina o b i l j e ž j e božanske biti. Međutim, Krist j e obećao d a će u v i j e k biti uz one koji ga zazivi j u i da će biti posred l j u d i k o j i v j e r u j u u n j t e da će ostati u svima, ali i biti sa s v a k i m p o j e d i n a č n o . Stoga, ako smo n a t e m e l j u samih čudesa pov j e r o v a l i d a j e Isus Bog, n e t r e b a n a m d r u g i dokaz za Božju nazočnost u k r š n o m e o t a j s t v u . Znamo, naime, da j e božanstvu vlastito da se n e m i j e š a s laži. Uz to n e s u m n j a m o da je n a zočno što j e on obećao. N j e g o v o je o b e ć a n j e istinito. Zazivna molitva 3. B u d u ć i da z a z i v a n j e Boga po molitvi p r e t h o d i s a m o m e b o ž a n s k o m e k r š n o m e d j e l u , t o j e snažan dokaz da sam Bog vrši čin. U d r u g o m e , naime, n a č i n u čovjekova n a s t a n k a — kako s p r i j e d a r e k o s m o — r o d i t e l j s k i nagoni o b l i k u j u dijete, ali po B o ž j o j snazi, m a d a je r o d i t e l j i nisu u molitvi ni zazvali. Bez te snage želja je r o d i t e l j a bez u s p j e h a i u z a l u d n a . A k o s t i m 154-

stoji tako, koliko će u d u h o v n o m e r a đ a n j u n a m j e r a v a n o d j e l o biti p o t p u n i j e k a d a j e Bog obećao d a će t u biti nazočan i kada, k a k o v j e r u j e m o , osobno u d j e l o polaže s v o j u moć! Ali, k tome, i n a š a vlastita v o l j a teži p r e m a ž u đ e n o m e cilju, a pridolazi i p r i m j e r e n a pomoć od molitve. Krsna milost 4. Oni k o j i Boga mole d a im g r a n e sunce ni n a j m a n j e n e o s l a b l j u j u o n o što se ionako zbiva. Isto t a k o n i t k o neće reći d a j e r e v n o s t o n i h m o l i t e l j a beskorisna, m a k a r ištu što će se s v a k a k o dogoditi. J e d n a k o j e s l j u d i m a k o j i se osvjedočiše d a milost stoji n a pomoći o n i m a k o j i su se preporodili posredstv o m ove t a j i n s t v e n e r a s p o r e d b e j e r j e t a k o odlučilo v j e r o dostojno o b e ć a n j e k o j e j e dano. Oni m o l i t v o m ili nešto p r i d o d a j u milosti ili, u s v a k o m slučaju, nazočnu n e o t k l a n j a j u . Ali d a je milost u i s t i n u p r i s u t n a , v j e r u j e m o zato što j e o n a j k o j i j e to obećao Bog. Č u d e s a su p a k s v j e d o č a n s t v o n j e g o v a božanstva. P o s v e m u se, p r e m a tome, vidi d a n e može biti n i k a k v e s u m n j e da j e Bog nazočan u o t a j s t v i m a .

XXXV. Krsni

učinci

Krst se temelji na Utjelovljenju 1. Silazak u v o d u i t r o k r a t n o p r e b i v a n j e u n j o j sadrži još j e d n o otajstvo. K r s n o z b i v a n j e , izvor našega s p a s e n j a , n e p o s t a j e d j e l a t n o po p r u ž e n o m n a p u t k u , već s n a g o m d j e l a što ih j e izvršio o n a j k o j i j e p r i h v a t i o z a j e d n i š t v o s čovjekom. On j e s v o j i m d j e l o m proizveo život. P o t i j e l u k o j e j e s a m uzeo i sob o m pobožanstvenio u j e d n o j e spasio sve što m u j e srodno i s n j i m e istoga roda. Bilo je, polazeći otuda, n u ž n o da se n a đ e n e k o sredstvo u kome, u i z v r š e n i m n a s l j e d o v a t e l j e v i m činima, postoji stanovito srodstvo i sličnost sa s a m i m P r e d v o d n i k o v i m činima. Valja, dakle, uočiti kroza što se očitovao Vodič našega života da bi, k a k o k a ž e Apostol ( H e b 2,10), n a s l j e d o v a n j e P o č e t n i k a našega s p a s e n j a u s l j e d b e n i c i m a rodilo dobrim plodom. 155-

Nužnost Kristova nasljedovanja 2. V j e š t a c i u v o j n i š t v u v j e ž b a j u n o v a k e oklopničkom u m i j e ć u t i m e što ih uče r i t m i č k o m k r e t a n j u p r i p u n o j o r u ž a n o j o p r e m i . Ali o n a j t k o n e vrši što se p r e d n j i m čini, u u m i j e ć u n e m a u d j e l a . J e d n a k o m o r a j u p o s t u p a t i i l j u d i k o j i su prožeti velikom r e v n o š ć u oko dobra. D u ž n i su po t o č n o m e n a s l j e d o v a n j u k r e n u t i za P r e d v o d n i k o m k o j i n a s vodi k s p a s e n j u i t a k o u djelo p r o v e s t i što im j e o n p r e t h o d n o pokazao. Istome se, naime, cilju n e može doći, ako se n e kroči j e d n a k i m p u tovimaKristov put 3. L j u d i k o j i n e m o g u izaći iz labirintskih z a v i j u t a k a , ako n e n a i đ u n a onoga t k o i m j e v j e š t , idu za n j i m k a d a ga n a đ u i t a k o p r o đ u kroz z a m r š e n e i v a r l j i v e s t r a n p u t i c e z d a n j a . O t u d a inače n e bi izašli k a d a n e b i u stopu slijedili p r e d v o d n i k a . Možemo, m e đ u t i m , i o v a j život s m a t r a t i bezizlaznim l a b i r i n t o m l j u d s k e n a r a v i . Iz n j e g a se n e može izaći, a k o se n e k r e n e istom stazom k o j o m j e iz t a m n i c e izišao o n a j k o j i j e u n j u unišao. Krst i Kristovi čini 4. L a b i r i n t o m slikovito n a z i v a m o bezizlaznu t a m n i c u s m r ti u k o j u j e zatočen b i j e d n i l j u d s k i rod. Što s m o zamijetili u Z a č e t n i k a našega s p a s e n j a ? V i d j e s m o da j e bio t r i d a n a m r t a v i p o t o m oživio. V a l j a , dakle, i za n a s pronaći nešto slično. Što se smislilo k a k o bi se n a s l j e d o v a n j e m i n a n a m a obistinilo što se u n j e m u zbilo? Nasljedovanje Kristove smrti 5. Svako m r t v o t i j e l o p o s j e d u j e stanovito o d r e đ e n o m j e s t o k o j e o d g o v a r a n j e g o v o j biti. R i j e č j e o z e m l j i u k o j u se polaže i u k a p a . Ali i z m e đ u z e m l j e i vode postoji m e đ u s o b n a u s k a srodnost. M e đ u počelima j e d i n o s u z e m l j a i voda teške i p a d a j u p r e m a dolje. O s t a j u j e d n a u d r u g o j i p r o ž i m l j u se. B u dući da je s m r t , u s k l a d u sa z a j e d n i č k o m sudbinom, P r e d v o d n i k a našega života odvela pod zemlju, n a s l j e d o v a n j e se n j e gove smrti, k a k o m i t o činimo, o b a v l j a u počelu k o j e je srodno sa zemljom. 156-

U krstu je na djelu uskrsnuće 6. K r i s t k a o č o v j e k p o t j e č e odozgo (1 K o r 15,47). Na se j e uzeo s u d b i n u s m r t i i bio položen u z e m l j u . Treći d a n se p o n o v n o v r a t i o u život. Isto se d o g a đ a sa s v a k i m k o j i j e s K r i s t o m s j e d i n j e n po t j e l e s n o j n a r a v i , a p r e d očima i m a isti b l a ženi cilj — život. Takav, ako se n a d a n j u m j e s t o z e m l j e izlije voda i on u n j u zaroni t r i p u t a , u sebi oponaša milost u s k r s n u ć a k o j a j e p r i m l j e n a trećega d a n a . Značenje smrti 7. Već s m o r a n i j e u t v r d i l i d a j e božanska providnost u l j u d s k u n a r a v n a m j e r i c e u v e l a s m r t . O d v a j a n j e m t i j e l a i duše i s c j e đ u j e se zloća. Č o v j e k j e n a t a j način, po u s k r s n u ć u , opet postao zdrav, bez strasti, čist i slobodan od s v a k e zle p r i m j e s e . Nakana koju je Predvodnik našega spasenja s predviđenim p r e u z i m a n j e m s m r t i imao p r e d sobom u cjelini j e n a n j e m u o s t v a r e n a u s k l a d u s ciljem.

Očišćenje kroz smrt 8. S m r t j e r a z d v o j i l a što j e bilo spojeno, ali se o d i j e l j e n o iznova sjedinilo. Pošto se n a r a v kroz o d j e l j e n j e spojenoga — m i s l i m n a d u š u i tijelo — očistila, opet se o d i j e l j e n o sastavilo, ali očišćeno od s v a k e i s k v a r e n e p r i m j e s e . I p a k n a s l j e d o v a t e ljima Predvodnika narav ne dopušta posvemašnje i potpuno n a s l j e d o v a n j e već s a m o koliko j e m o g u ć e i koliko ona može p r i m i t i . P r e o s t a l o se p r e p u š t a v r e m e n u k o j e će t e k doći.

Krst prekida nit zla 9. Što se, dakle, n a s l j e d u j e ? P o vodi n a s l j e d u j e m o K r i s t o v u s m r t i t i m e se dokida zlo k o j e se u m i j e š a l o u n a š u n a r a v . Ali se i p a k n e o d s t r a n j u j e p o t p u n o . N a s t a j e n e k a v r s t a p r e s i j e c a n j a n e p r e k i n u t o s t i zla. D v o j e p a k o m o g u ć u j e d a se zlo ukloni: g r e š n i k o v o k a j a n j e i n a s l j e d o v a n j e s m r t i . T i m e se č o v j e k u n e k u r u k u r a z r j e š u j e vezanosti n a zlo. K a j a n j e n a vodi d a se zlo z a m r z i i da se č o v j e k otuđi od n j e g a , a s m r t o s t v a r u j e u n i š t e n j e zla. 157-

U krstu se nasljeduje Isusova smrt i uskrnuće 10. D a j e o n o m e koji se u k r s t u povodi za K r i s t o m m o g u će posve u m r i j e t i , n e bi ono š t o se o b a v l j a bilo n a s l j e d o v a n j e već i s t o v j e t n o s t . Iz naše bi se n a r a v i zlo u cjelini otklonilo t e bismo, k a k o k a ž e Apostol ( R i m 6,10), j e d n o m z a u v i j e k u m r l i n a š t e t u g r i j e h a . Ali m i već r e k o s m o da v i š n j u moć n a s l j e d u j e m o koliko d o p u š t a n a š a s i r o m a š n a n a r a v . K a d a se t r i p u t a p o l i j e v a m o v o d o m i iz vode p o n o v n o izlazimo, oponašamo s p a sitelj ski g r o b i u s k r s n u ć e k o j e se zbilo poslije t r i d a n a . P r i t o m e i m a m o n a u m u da m i gospodarimo v o d o m i u n j u po volji ulazimo i p o n o v n o iz n j e i z r a n j a m o . J e d n a k o b i j a š e i s G o s p o d a r o m s v e m i r a . Bilo j e u n j e g o v o j moći da se, pošto j e zaronio u s m r t kao mi u vodu, ponovno v r a t i u vlastito blaženstvo.

Krsni učinci II- Ako t k o vodi r a č u n a o v j e r o j a t n o m e i d o g a đ a n j a sudi po sili k o j a j e s j e d n e i s d r u g e strane, u činima neće naći n i k a k v u razliku j e r i Gospodin i čovjek o s t v a r u j u što je po m j e r i n j i h o v e n a r a v i i u n j i h o v o j moći. Čovjek, naime, može, ako želi, bez pogibli stupiti u dodir s vodom. Tako i s m r t s k u d i k a m o v e ć o m lakoćom s t o j i n a r a s p o l a g a n j u božanskoj moći. Bog može p r i g r l i t i s m r t , a da se u z a sve to n e izmijeni i pretrpi patnju.

Krst i uskrsnuće 12. Evo iz k o j e g a je razloga bilo n u ž n o da se u vodi p r i učimo n a milost u s k r s n u ć a : t a k o s a z n a j e m o da n a m j e j e d n a k o lako k r s t i t i se v o d o m kao i p o n o v n o izroniti iz s m r t i . M e đ u d o g a đ a j i m a ovoga života j e d n i su važniji od d r u g i h . Bez n j i h u č i n j e n o n e bi moglo d o p r i j e t i do sretnoga u s p j e h a . Ali ako se u s p o r e d i p o č e t a k i k r a j , i m a m o d o j a m d a početak n e m a , t a k o reći, n i k a k v a r a z m j e r a s koncem. Što je, zaista, č o v j e k u z a j e d n i č k o sa s j e m e n o m iz k o j e g a je s a s t a v l j e n o ovo živo biće? A i p a k k a d a n e bi bilo jednoga, n e bi postalo n i drugo. Isto v r i j e d i i za veliko d o b r o k o j e se zove u s k r s n u ć e . Ono, doduše, nadilazi n a r a v , ali u k r s t u i m a s v o j e početke i uzroke. N e može se dogoditi, ako m u n e p r e t h o d i k r š t e n j e . 158-

Krst je uvjet uskrsnuća 13. T v r d i m da čovjek n e može bez n o v o p o r o d n e k u p e l j i p o s t i g n u t i u s k r s n u ć e . T u n e m i s l i m n a ponovno s a s t a v l j a n j e i p r e u s t r o j e n j e naše t j e l e s n e s m j e s e . N a r a v , naime, bilo da j e p r i m i l a k r s n u milost ili j e o s t a l a bez dijela u k r š n o m e otajstvu, m o r a k r e n u t i svojim p u t e m . N a to j e sile vlastiti zakoni k o j e j e u n j u postavio n j e z i n G r a d i t e l j . J a i m a m p r e d očima v r a ć a n j e u s t a n j e k o j e j e blaženo, b o ž a n s k o i slobodno od svakoga jada. Prekogrobni život 14. Sve što se p o u s k r s n u ć u iznova v r a ć a u bitak, ne s t j e č e isti život. P o s t o j i velika razlika i z m e đ u onih k o j i su se očistili i o n i h k o j i se još m o r a j u čistiti. Oni k o j e j e u ovome životu vodilo očišćenje po k u p e l j i v r a ć a j u se n a č i n u života koji i m j e srodan. S čistoćom j e v e z a n a sloboda od t r p n j e , a n e m a .nikakve s u m n j e da se blaženstvo u p r a v o sastoji u slobodi od t r p n j e . Oni p a k k o j i su o t v r d n u l i u s t r a s t i m a i nisu u p o t r i j e bili n i k a k v o sredstvo kao što j e o t a j s t v e n a voda, zazivanje božanske snage i p o p r a v a k k r o z p o k a j a n j e d a bi se očistili od l j a g a svom nužnošću d o s p i j e v a j u k a m o i p r i p a d a j u . Zagrobno čišćenje 15. Talionica kao m j e s t o odgovara nečistome zlatu. Slično j e i s grešnicima. Pošto se zlo k o j e se u n j i h u m i j e š a l o iz n j i h otopi, n j i h o v a se očišćena n a r a v n a k o n d u g i h stoljeća vraća Bogu. V a t r a i voda p o s j e d u j u čistilačku snagu. Onima, doduše, k o j i su l j a g u zloće oprali u o t a j s t v e n o j vodi, n e t r e b a d r u g o g a oblika čišćenja. Ali oni koji nisu obavili to čišćenje, nužno se čiste v a t r o m . XXXVI. Vrijednost

krsta

Krst je polazište i osnova velikih dobara 1. Z d r a v i r a z u m i svetopisamski n a u k p o k a z u j u d a se čov j e k n e može naći u B o ž j e m u zboru, ako n i j e skroz oprao sve m r l j e zloće. D j e l o j e po sebi nešto neznatno, ali p o s t a j e 159-

počelom i t e m e l j e m velikih dobara. Ono je, p o meni, m a l e n o s o b z i r o m n a lakoću k o j o m s e postiže dobro. J e r g d j e j e n a r o čita m u k a v j e r o v a t i d a j e B o g posvuda, i b u d u ć i da j e nazočan u svemu, d a j e i uz o n e k o j i p z r i i v l j u n j e g o v u životvor n u m o ć te k a d a j e p r i s u t a n d a i čini što m u j e vlastito?

Spasenje se postiže krsnim očišćenjem 2. B o ž a n s k o m e j e d j e l o v a n j u vlastito spašavati one k o j i m a j e s p a s e n j e p o t r e b n o . S p a s e n j e se p a k o z b i l j u j e u vodi očišćen j a . T k o se očistio, i m a t ć e d i j e l a u čistoći. A istinski čisto j e božanstvo. Vidiš k a k o j e k r š t e n j e u svome početku nešto n e z n a t n o i l a k o izvedljivo. T u j e v j e r a i voda. V j e r a j e u n a dležnosti n a š e slobodne volje, dok j e voda n a j u ž e vezana uz l j u d s k i život. Koliko j e t e k i k a k v o dobro što o t u d a n a s t a j e ! K r a j n j i j e ishod srodnost sa s a m i m božanstvom!

EUHARISTIJSKO OTAJSTVO Spašava se i duša i tijelo 1. L j u d s k o j e biće zacijelo dvostruko. Sastoji se od p o m j e šanosti d u š e i tijela. Z a t o j e n u ž n o p o t r e b n o da se spašenici s o b j e m a d i j e l o v i m a po v e ž u s o n i m k o j i vodi p r e m a životu. D u š a se po v j e r i s n j i m e m i j e š a i t u s t j e č e začetak s p a s e n j a . S j e d i n j e n j e , naime, sa Ž i v o t o m u k l j u č u j e z a j e d n i š t v o u Životu. Tijelo, pak, n a d r u g i način postiže udio i p o m j e š a n o s t sa S p a siteljemEuharistija kao lijek 2. Oni k o j i p r i j e v a r o m ispi j u otrov, r a z o r n u moć nište s u p r o t n i m napitkom- Ali i on, p o p u t otrova, m o r a p r o d r i j e t i u č o v j e k o v u u t r o b u da se p o n j o j moć l i j e k a prošiti po čitavu t i j e l u . Isto v r i j e d i i za nas- N a j p r i j e k u š a s m o ono što r a s t v a r a n a š u n a r a v . Z a t o n a m j e o p e t n u ž n o p o t r e b i t o sredstvo k o j e r a z d v o j e n o s j e d i n j u j e . O v a j l i j e k ulazi u n a s i s v o j i m p r o t u d j e l o v a n j e m o t k l a n j a š t e t u o t r o v a k o j i se r a n i j e dokopao tijela. 160-

Euharistija nas preobrazuje u sebe 3. Koje j e to sredstvo? N i j e d n o d r u g o nego tijelo k o j e se pokazalo j a č i m od s m r t i i k o j e p o s t a d e počelom našega života. Kao što, po Apostolovoj r i j e č i (1 K o r 5,6), m a l a količina kvasca u se preobliči čitavo tijesto, t a k o i tijelo što ga j e Bog o b e s m r t i o cijelo n a š e tijelo p r e i n a č u j e i u se p r e t v a r a k a d a u n j uniđe. A k o se nešto o t r o v n o p o m i j e š a sa zdravim, sve što d o t a k n e p o m i j e š a n o p o s t a j e n e v a l j a l i m . Tako j e i s b e smrtnim tijelom. Ono j e o n o g a tko ga p r i m a , k a d u n j dođe, preobrazilo u svoju narav. Euharistija izvor uskrsnuća 4. M e đ u t i m , ništa d r u k č i j e n e može unići u tijelo osim da se p u t e m jela i pića p o m i j e š a s u t r o b o m . Zato j e skroz n u ž n o da t i j e l o p r i m i ž i v o d a j n u moć n a način k a k o j e to za n a r a v moguće. Ali t e k j e ono Gospodinovo bogonosno tijelo zadobilo t u milost. Inače je, kao što smo već pokazali, n a š e m t i j e l u n e m o g u ć e d o p r i j e t i do b e s m r t n o s t i osim da po z a j e d n i š t v u s b e s m r t n i m p o s t a n e dionikom neraspadljivosti. Valja, d a kle, r a z m o t r i t i k a k o j e m o g u ć e d a ono j e d n o tijelo stalno dij e l j e n o b e z b o j n i m v j e r n i č k i m t i s u ć a m a u s v e m u s v i j e t u podij elu čitavo p r i s t u p a p o j e d i n c u i s a m o za se o s t a j e cjelovito. Zakon našega tijela 5. Da, p r e m a tome, n a š a v j e r a k o j a vodi r a č u n a o strog o m e s l i j e d u n e bi bila u k a k v o j nedvoumici s obzirom n a p r e d m e t o k o j e m se o v d j e razmišlja, dobro je p a m e t malo svr n u t i n a u s t r o j s t v o našega tijela.. Tko, naime, ne zna d a naša t j e l e s n a n a r a v ne p o s j e d u j e život s a m a po sebi i od vlastite zbilje, već d a opstoji i u o p s t a n k u se održava s n a g o m sile k o j a u n j u p r i t j e č e ukoliko n e p r e s t a n i m g i b a n j e m u se uvlači što j o j n e d o s t a j e , a suvišno o d s t r a n j u j e ? Tijelo ne opstoji po vlastitoj snazi 6- Z a p r i m j e r u z m i m o k a k v u m j e š i n u p u n u tekućine. Ako s a d r ž i n a pomalo o t j e č e s dna, m i j e h n e može s a č u v a t i oblik k o j i m u dolazi od t e k u ć i n e ako p r a z n i n u odozgo n e n a d o m j e š t a nova tekućina. Tako t k o p r o m a t r a n a p e t e s t i j e n k e toga s u d a zna 161-

d a to n e p r i p a d a kao vlastito onome što se vidi već da ono š t o u t j e č e u sud k a o sadržina o b l i k u j e n j e g o v o b u j a m . J e d n a k o j e i s u s t r o j s t v o m našega t i j e l a . Ono, k a k o n a m j e poznato, n e p o s j e d u j e ništa što bi m u osiguravalo o d r ž a n j e . Tijelo o s t a j e u o p s t a n k u p u t e m snage k o j u u n o s i u se. Hrana je snaga 7. O v a j e snaga, a tako se i zove, h r a n a . O n a n i j e ista za sva t j e l e s a što se h r a n e . O n a j k o j i r a v n a p r i r o d o m s v a k o m j e t i j e l u dodijelio h r a n u k o j a m u odgovara- N e k e se životinje h r a n e iskopanim k o r i j e n j e m , n e k e travom, a n e k e ž d e r u meso. Č o v j e k se p a k p r v e n s t v e n o h r a n i k r u h o m . Ali da bi održao i očuvao tekućinu, kao piće n e u p o t r e b l j a v a s a m o v o d u nego j e često r a z b l a ž u j e v i n o m i t a k o p o m a ž e s v o j u toplinu. Tko, d a kle, to gleda, m o t r i ono što j e u klici sastav našega tijela. K a d a , naime, te t v a r i u n i đ u u me, p o s t a j u m o j a k r v i tijelo j e r moć p r e t v a r b e h r a n u p r e č i n j a u t j e l e s n i lik. Vjernici blaguju isto Gospodinovo tijelo 8. Pošto srno n a t a j n a č i n r a s t u m a č i l i t e pojedinosti, m i sao v a l j a iznova v r a t i t i p o s t a v l j e n o m e p i t a n j u . P i t a s m o : kako ono j e d n o Kristovo tijelo o ž i v l j u j e c j e l o k u p n u n a r a v l j u d i k o j i v j e r u j u . P o d j e l j u j e se svima, a ipak se u sebi n e u m a n j u j e . Možda smo se s a d a približili v j e r o j a t n u odgovoru. Ovo j e sig u r n o : svako tijelo svoj o p s t a n a k z a h v a l j u j e h r a n i ; h r a n a se sastoji o d jela i pića; k r u h j e sastavni dio jela; v o d a ublažena v i n o m s p a d a u pića. J e d n a k o j e sigurno da j e R i j e č Božja, k a k o već s p r i j e d a rekosmo, i Bog i Riječ. O n a se p o m i j e š a l a s l j u d s k o m n a r a v i i unišla u n a š e tijelo. P r i t o m e n i j e za s v o j u n a r a v stvorila n e k i novi oblik opstanka. S v o j e j e vlastito tijelo održavala u t r a j a n j u u o b i č a j e n i m i p r i m j e r e n i m sredstvima. R i j e č j e svoj t j e l e s n i b i t a k k r i j e p i l a jelom i pićem. J e l o p a k bijaše kruh. Kristovo je tijelo bilo od kruha 9. Tko, kao što već često istaknusmo, u n a š e m s l u č a j u gleda k r u h , u n e k u r u k u vidi l j u d s k o tijelo. K a d a , naime, k r u h u n i đ e u tijelo, p o s t a j e tijelo. Slično je i s Kristom. Budući d a j e bogonosno tijelo za h r a n u uzimalo k r u h , u s t a n o v i t o m e j e 162-

smislu s n j i m e bilo j e d n o te isto j e r se, kazasmo, h r a n a p r e t v a r a u t j e l e s n u n a r a v . Vlastitost se svakoga t i j e l a p r i z n a j e i Isusovu. I ono se u z d r ž a v a š e k r u h o m . M e đ u t i m , to se tijelo preobrazilo u božansko dostojanstvo, b u d u ć i d a j e u n j e m u boravila R i j e č k o j a j e Bog. S p r a v o m , dakle, v j e r u j e m o da se i s a d a k r u h , posvećen B o ž j o m Riječi, p r e t v a r a u tijelo Boga Riječi. Riječ posvećuje euharistiju 10. I Isusovo tijelo u klici b i j a š e k r u h . Bi p a k posvećeno nazočnošću Riječi k o j a j e b o r a v i l a u tijelu. K a o što je, dakle, k r u h k o j i j e p r e t v o r e n u K r i s t o v o tijelo u z d i g n u t do božanske moći, t a k o se i sada u e u h a r i s t i j i d o g a đ a isto. U Isusu j e milost Riječi posvetila tijelo k o j e m se bit sastojaše iz k r u h a i u s t a n o v i t o m e smislu i samo bijaše k r u h . Na isti način, i u e u h a r i stiji, po Apostolovoj t v r d n j i (1 T i m 4,5), Bog-Riječ i molitva p o s v e ć u j u k r u h . Ali k r u h n e p o s t a j e t i j e l o m Riječi snagom j e d e n j a već ga R i j e č s m j e s t a p r e t v a r a u svoje tijelo. Sama, n a ime ,Riječ kaže: »Ovo j e m o j e tijelo« ( M k 14,22). Tekućina je nužna za tijelo 11. S v a k o se tijelo h r a n i i t e k u ć i n o m . Bez t e d v o s t r u k e pomoći z e m l j a n o u n a m a n e bi moglo ostati n a životu. Kao što, p r e m a tome, k r u t o m i t v r d o m h r a n o m o d r ž a v a m o čvrsti dio svoga tijela, t a k o t e k u ć e m d i j e l u d o d a j e m o n a d o p u n u srodne n a r a v i . K a d a o n a u n i đ e u nas, s n a g o m m j e n j i l a č k e moći prelazi u k r v . To se zbiva t i m lakše, ako po v i n u s t e k n e sposobnost da se p r e t v o r i u toplinu. Euharistija pobožanstvenjuje 12. Ono je, dakle, bogonosno tijelo u svoj vlastiti sastav uzelo i t e k u ć i n u . Bog k o j i se objavio zato se p o m i j e š a o sa s m r t n o m n a r a v i da bi l j u d s k u n a r a v po z a j e d n i š t v u s božanstvom pobožanstvenio. R a d i toga se svima k o j i v j e r u j u , u skladu s r a s p o r e d b o m milosti, kao s j e m e d a j e p u t e m svoga t i j e l a k o j e se sastoji od v i n a i k r u h a . Miješa se s v j e r n i č k i m t i j e l i m a d a bi čovjek, s j e d i n j e n s b e s m r t n i m , postao dionikom n e r a s p a d l j i vosti. Bog to p o d j e l j u j e k a d a n a r a v onoga što se vidi snagom posvete p r e t v o r i u ono tijelo. 163-

XXXVIII. VJERA Razlaganja o vjeri 1. S m a t r a m d a i z n e s e n o m e , k a d a j e r i j e č o n a š e m O t a j s t v u , n e n e d o s t a j e n i k a k v o p i t a n j e o s i m r a s p r a v e o vjeri. 1 3 I o t o m e ć e m o u k r a t k o p r o g o v o r i t i u o v o m e spisu. O n i p a k k o j i žele p o t p u n i j e i z l a g a n j e , n a ć i će g a u r a n i j i m r a d o v i m a . U n j i m a s m o p r e d m e t p o t a n k o o b r a d i l i i o n a k o k a k o j e bilo m o g u ć e n a š o j r e v n o s t i . U s p o m e n u t i m s m o se d j e l i m a sporili s p r o t i v n i c i m a , ali s m o isto t a k o s a m a za se t u m a č i l i p o s t a v l j e n a pitanja. Vjera u E v a n đ e l j u 2. D r ž a s n o d o b r i m d a u o v o j k n j i z i o v j e r i t o l i k o r e k n e m o koliko s a d r ž i e v a n đ e o s k a r i j e č , a t a je, d a o n a j k o j i s e r a đ a p o d u h o v n o m e n o v o p o r o d u z n a od k o g a s e r a đ a i k a k v e j e n a r a v i . J e d i n o , n a i m e , o v o m e o b l i k u r a đ a n j a s t o j i n a raspol a g a n j u d a se o n o p o s t a n e što se o d a b e r e .

XXXIX. KRSNO ROĐENJE Ovisnost o slobodnoj volji 1. D o k s v a k o d r u g o r o đ e n j e o p s t a n a k d u g u j e r o d i t e l j s k o m e n a g o n u , d u h o v n o se r o đ e n j e t e m e l j i n a v j e r i r o đ e n o g a . Ali p r i t o m e p o s t o j i o p a s n o s t d a č o v j e k p o g r i j e š i s o b z i r o m na ono što m u j e k o r i s n o j e r s v a k o m e p o j e d i n o u s t o j i n a r a s p o l a g a n j u m o ć o d a b i r a n j a . S t o g a v e l i m d a j e d o b r o d a o n a j k o j i se b r i n e o v l a s t i t o m e r o đ e n j u u n a p r i j e d r a z m i s l i i u v i d i k o j i će m u otac b i t i od v e ć e k o r i s t i i od k o j e g a će d o b i t i b o l j u narav. R e kosmo, n a i m e , d a se u o v o m e r o đ e n j u p o v o l j i o d a b i r u r o ditelji. 13 Grgur snažno ističe ulogu vjere. Ona je sredstvo dušina sjedinjenja s Bogom. Vjera se prvenstveno odnosi na Trojstvo. U njoj se duša veže uz Oca, Sina i Duha. To dušu preobrazuje. Vjera je osnov čovjekova napretka u dobru. Ona zahvaća čitavo biće. Iz nje izvire životno djelovanje. Vjera obasjava put. Duša se preobražava u ono što vjeruje. Usp. M. CANEVET, Grćgoire, 995; W. VOLKER, Gregor, 140-143; Jt BARBEL, Gregor, 209,

164

Sin Neraspadljivoga 2. Bića se, dakako, dijele n a dva d i j e l a : n a s t v o r e n a i n e s t v o r e n a . N e s t v o r e n a p a k n a r a v u sebi sadrži n e p r o m j e n j i v o s t i n e i z m j e n l j i v o s t , a s t v o r e n j e podliježe p r o m j e n l j i v o j mijeni. T k o u n a p r i j e d razborito o d a b i r e korisno, čijim će se sinom p o ž e l j e t i : d a li n a r a v i k o j o j j e oznaka p r o m j e n l j i v o s t ili n a r a v i k o j a se n e m i j e n j a već j e č v r s t a i u v i j e k p o s t o j a n o p r i v r ž e n a dobru? Trojstvo preprodaja krštenika 3. E v a n đ e l j e n a p o m i n j e t r i Osobe i i m e n a ( M t 28,19) po k o j i m a se u v j e r n i c i m a zbiva r o đ e n j e . Tko se r a đ a po Trojstvu, j e d n a k o se r a đ a od Oca, Sina i D u h a Svetoga. E v a n đ e l j e t v r di o D u h u : »Tko se rodi od D u h a , d u h je« (Iv 3,6), Pavao, pak, » r a đ a po Kristu« (1 K o r 4,15). Ali »Otac j e Otac sviju« (E f 4,6). N e k a se s l u š a t e l j o v d j e pokaže r a z b o r i t e p a m e t i k o j a se n e ć e učiniti p o r o d o m n e p o s t o j a n e n a r a v i k a d a za izvor v l a stitoga života može uzeti n e p r o m j e n j i v u i n e i z m j e n j i v u n a r a v . Istobitnost djeteta i roditelja 4. S n a g a o b a v l j e n o g a čina p o t j e č e od dušinoga raspoložen j a k o d č o v j e k a k o j i p r i s t u p a o t a j s t v u . A k o v j e r u j e da j e Svet o T r o j s t v o nestvoreno, ulazi u n e p r o m j e n l j i v i i n e i z m j e n l j i v i život. Ali ako po k r i v o m e p o i m a n j u u T r o j s t v u vidi s t v o r e n u n a r a v t e se u n j u krsti, o p e t se r a đ a za p r o m j e n l j i v i i i z m j e n j i v i život. P o s v e je, naime, n u ž n o da je d i j e t e srodno s r o diteljima. T r o j s t v o j e začetnik d u h o v n o g a r o đ e n j a 5. S t o je, dakle, k o r i s n i j e : unići u n e p r e v r t l j i v i život ili posrtati na valovlju nepostojanoga i promjenljivoga življenja? S v a k o m e je, tko i m a imalo pameti, jasno d a j e postojanost d r a g o c j e n i j a od nepostojanosti, savršenost od nesavršenosti, n e p o t r e b n o s t o d p o t r e b e . K o r i s n i j i j e o n a j k o j i n e m a više do čega d o p r i j e t i j e r v a z d a p r e b i v a u s a v r š e n u d o b r u od onoga k o j i polako n a p r e d u j e . Tko, dakle, i m a p a m e t i n u ž n o će izm e đ u ovoga dvoga o d a b r a t i j e d n o : p o v j e r o v a t će d a j e Sveto T r o j s t v o n e s t v o r e n e n a r a v i i zato će ga u d u h o v n o m r o đ e n j u učiniti počelom vlastitoga života ili ako s m a t r a da Sin Duh 165-

Sveti s t o j e izvan n a r a v i p r a v o g a , istinitog i dobroga Boga — mislim n a Očevu n a r a v — u to neće p o v j e r o v a t i u času novoporoda. Inače se, i n e z n a j u ć i , s j e d i n j u j e s n e s a v r š e n o m n a r a v i k o j a m o r a težiti za p o b o l j š a n j e m . Tako se n a n e k i način p o n o v n o v r a ć a o n o m e što m u je p r i r o d n o i n a p u š t a v j e r u u višnju narav. Svijet je jedinstvena cjelina 6- Tko se podloži n e k o m e od s t v o r e n j a , i ne znajući, na n j , a n e n a Boga, polaže n a d u u s p a s e n j e . Sva su, naime, stvorena bića, ukoliko j e d n a k o prelaze iz n e b i t k a u bitak, u m e đ u s o b n o m e srodstvu. I k a o što su u t j e l e s n o m z d a n j u svi u d o v i između sebe srasli, iako su n e k i p o s t a v l j e n i niže, a n e k i više, tako j e i s t v o r e n a n a r a v n a razini stvorenosti u sebi jedno. Razlika k o j o m se u n a m a luče g o r n j i i d o n j i t j e l e s n i dijelovi ni n a j m a n j e n e n a r u š a v a n u t a r n j u u s k u združenost. B u d u ć i da su sva bića n a p o č e t k u bila bez opstojnosti, nećemo s obzirom n a to u n a r a v i naći n i k a k v u različitost, iako u ostalome razlika postoji. Višnje rođenje 7. A k o je, dakle, čovjek s t v o r e n o biće, a D u h a i Jedinorođenoga Boga s m a t r a s t v o r e n j e m , posve j e lud, k a d a se n a d a p r o m j e n i nabolje, a vraća se s a m o m e sebi- Događa m u se isto što i N i k o d e m o v u r a z m i š l j a n j u . Pošto j e od Gospodina čuo da se t r e b a roditi odozgo (I v 3,3), a još n i j e razumio smisao otajstva, m i š l j u se otputio m a t e r i n j e m krilu, Stoga, ako se tko n e u s m j e r i p r e m a n e s t v o r e n o j n a r a v i već k r e n e u p r a v c u srod n e i r o p s k e n a r a v i , p r i p a d a r o đ e n j u odozdo, a n e odozgo. E v a nđelje,. naime, veli da r o đ e n j e spašenika dolazi odozgo (I v 3,3).

XL. Krštenje

u

svakodnevnome

životu

Krst i dnevni život 1. M e n i se čini da naša p o d u k a n e bi p o s j e d o v a l a d o s t a t a n n a u k , k a d a bi se ostalo samo na kazanome. S m a t r a m da v a l j a i m a t i n a p a m e t i i ovo što ću nadodati. To i n a č e z a n e m a r u j u 166-

m n o g i iako p r i s t u p a j u k r s n o j milosti. T a k o sebe v a r a j u s a m o o b m a n o m . P r e p o r o đ e n i su j e d i n o prividno, ali n e i u zbilji. P r o m j e n a n a š e g a života n a s t a l a p r e p o r o đ e n j e m n i j e p r o m j e n a , ako o s t a n e m o k a k v i jesmo. Z a onoga t k o o s t a j e k a k a v jest, n e z n a m k a k o se m o ž e d r ž a t i da j e postao d r u k č i j i . N a n j e m u se n i j e izmijenila n i j e d n a obilježba. S v a k o m e j e p a k jasno d a se s p a s e n j s k o r a đ a n j e v r š i zbog o b n o v e i i z m j e n e n a š e naravi. Krst ne mijenja narav 2. L j u d s k a n a r a v po sebi u k r s t u n e podliježe n i k a k v o j p r o m j e n i . Ne m i j e n j a se ni u m , ni duh, ni s p o z n a j n a moć n i bilo k o j a z n a č a j k a vlastita za l j u d s k u bit. Inače bi, k a d a b i se k o j a od vlastitosti i z m j e n i l a , p r o m j e n a bila nagore. Ako se, dakle, po r o đ e n j u odozgo zbiva p o n o v n a uspostava čov j e k a , a s p o m e n u t o n e podliježe izmjeni, v a l j a tražiti što se m i j e n j a te se t a k o o b i s t i n j u j e n o v o p r o d a n a milost. Život mora potvrditi krst 3. Očito j e da se p r o m j e n a n a b o l j e o b i s t i n j u j e u n i š t e n j e m zlih z n a č a j k a naše n a r a v i . P r o r o k t v r d i ( I z 1,16) d a se odluke v o l j e čiste, k a d a se o k u p a m o u t o j o t a j s t v e n o j kupci. S duše se p e r e zloća. P o s t a j e m o b o l j i i n a b o l j e se p r e o b r a ž a v a m o . Ali ako se k u p e l j p r u ž i s a m o tijelu,, a d u š a se n e o p e r e od m r l j a s t r a s t i već je život n a k o n k r š t e n j a i s t o v j e t a n s p r e t k r s n i m životom, velim, i nitko m e neće od toga odvratiti, m a d a j e odvažno: voda j e u t o m e s l u č a j u s a m o voda. N i g d j e se n a d j e l u n e o č i t u j e d a r D u h a Svetoga. T a k a v č o v j e k i n a d a l j e s r a m o t i b o ž a n s k u sliku — r u g o m srdžbe, strašću pohlepe, r a s k a l a š e n i m i n e p o s t o j a n i m m i š l j e n j e m , nadutošću, zavišću i ohološću. Za se zadržava n e p r a v e d n e dobitke. Zena, stečena u p r e l j u b u , i poslije k r s t a služi n j e g o v i m užicima. Život poslije krsta 4. A k o ove m a n e , i n j i m a slične, j e d n a k o o b i l j e ž u j u život k r š t e n i k a p r i j e i poslije k r š t e n j a , n e v i d i m što se u n j e m u izmijenilo. P r e d očima i m a m o istoga č o v j e k a kao i p r i j e . O n a j kome je on činio n e p r a v d u , o k l e v e t a n i k i o k r a d e n i ne vide, s obzirom n a se, n i k a k v u p r o m j e n u u onoga koji se krstio, Nisu 167-

čuli d a j e ponovio Z a k e j e v u r i j e č : »Ako s a m koga zakinio, v r a ć a m četverostruko« (L k 19,8). Ono što su o n j e m u zborili p r i j e n j e g o v a k r š t e n j a , i sada o n j e m u govore. N a z i v a j u ga ist i m i m e n i m a : t v r d i c o m k o j i j e ž e l j a n t u đ e g a ; č o v j e k o m k o j i se bogati t u đ i m nesrećama. Tko, dakle, o s t a j e p r i istome, a ipak okolo priča o p r o m j e n i n a b o l j e po k r š t e n j u , n e k a č u j e Apostolov glas: »Ako tko u m i š l j a da j e nešto, a n i j e ništa, zaluđ u j e s a m a sebe« ( G a l 6,3). Ta nisi što nisi postao! K r š t e n i k je Božje d i j e t e 5- E v a n đ e l j e o p r e p o r o đ e n i m a veli: »Onima k o j i ga p r i miše dao j e moć da p o s t a n u d j e c a Božja« (I v 1,12). Ali skroz j e n u ž n o "da j e d i j e t e srodno s roditeljima. A k o si, dakle, p r i mio Boga i postao Božji sin, p o k a ž i u sebi Roditelja. V a l j a d a po onome po č e m u r a s p o z n a j e m o Boga i u onome k o j i j e p o stao Božji sin uočimo sličnost s Bogom. Bog o t v a r a r u k u i svako biće n a p u n j a radošću (P s 145,16). Prelazi p r e k o opačina (Ivi i h 7,13) i žali n a d zlom ( J I 2,13). Gospodin j e s v i m a d o b a r (P s 145,9). Ne srdi se n a n a s s v a k i d a n (P s 7,12). Bog j e p r a v e d a n Gospodar. U n j e m u n e m a n e p r a v d e ( P s 102,16). T o m e b i t r e b a l o dodati i d r u g o što n a s t u i t a m o naučiše Pisma. Istinski B o i j i sin 6. A k o to p o s j e d u j e š , zaista si postao d i j e t e Božje, Ali os= taneS li uz o b i l j e ž j a zla, u z a l u d pričaš o svome novoporodu odozgo. P r o r o k će ti reći: »Sin si čovječji, a n e sin Svevišnjega« ( P s 4,3-4). Ti n e znaš k a k o se veliča čovjek, ali jedino ako j e postao svet. ZAGEOBNI ŽIVOT P i t a n j e grešnika 7. Iznesenome v a l j a d o d a t i z a d n j u n a p o m e n u . D o b r a što su za one k o j i žive čestito u o b e ć a n j i m a p o h r a n j e n a t a k v e s u n a r a v i da n e m a mogućnosti d a se opišu. J e r k a k o opisati što »oko n i j e vidjelo, što u h o n i j e čulo i što n i j e ušlo u l j u d s k o srce« (1 K o r 2,9)? Stoga se n i b i j e d n i grešnički život n e može usporediti s n i k a k v o m z e m a l j s k o m s j etilnom bolju. A k o se čak 168-

poneko onomašnje sredstvo za mučenje i oslovljava ovdašnjim nazivima, razlika m e đ u njima ipak nije malena. Kada čuješ riječ »vatra« (Iz 66,24), znadeš da valja misliti na nešto različito od ovozemne vatre. Ona, naime, vatra posjeduje nešto što nema ovozemni oganj. Nebeski se plamen ne gasi, a za ovovjeki je iskustvo našlo mnoga sredstva gašenja. Razlika je, razumije se, velika između ugasive vatre i ognja što se ne da utrnuti. Prema tome, prekogrobna je vatra nešto drugo. Nije što i ovozemna. Prekogrobni crv 8- Kada pak čuješ govoriti o »crvu« (M k 9,48), neka ti istost naziva pamet ne odvede zemaljskoj životinji. Dodatak »nema kraja« misao upućuje na narav koja se razlikuje od one koju poznajemo.

+ +

+

Eto što je u nadi pohranjeno za život koji dolazi poslije ovoga. Ono niče iz života, ali u skladu sa slobodom svakoga pojedinca i po pravednome Božjem sudu. Stoga pametni ljudi ne gledaju na ovaj već na drugi život. U ovome kratkom i prolaznom razdoblju polažu temelje za neiskazivo blaženstvo. Tako u ovome životu, ali i poslije njega u trenutku vječnoga nagrađivanja.

169-

BIBLIOGRAFIJA M. ALEXANDRE, Uexigese de Gen. 2,1-2a dans V In Hexaemeron de Gregoire de Nysse: deux approches du probldme de la mati&re, u Gregor von Nyssa und die Philosophie, izd. H. DorrieM. Altenburger-U. Schramm, Leiden, 1976, 159-186. E. AMANN, Marcion, u DTC, 9 (1927), 2009-2032. C. ANDERSEN, Erldsung, u RACh VI (1966), 195-198. A. H. ARMSTRONG, The Theory oj the Non-Existence oj Matter in Plotinus and the Cappadocians, u TU 80, SP 5, 427-429. X.le BACHELET, Anomeens, u DTC, (1 (1923), 1322-1326. D. L. BALAS, The Unitiy oj Hunan Nature in Basil's and Gregory oj Nyssa's Polemics against Eunomius, u TU 117, SP 14, Berlin, 1976, 275-281. D. L. BALAS, Metousia Theou. Man's Participation in God's Perjections According to Saint Gregory oj Nyssa, Romae, 1966. H. U. von BALTHASAR, Presence et pensee. Essai sur la philosophie religieuse de Gregoire de Nysse, Pariš, 1942. J. BARBEL, Gregor von Nyssa. Die grosse katechetische Rede, Stuttgart, 1971. O. BARDENHEWER, Geschichte der altkirchlichen Literatur, III, Freiburg, 1923. G. BARDY, Valentin, u DTC 15 (1950), 2497-2520. G, BARDY, Monarchianisme, u DTC, 10 (1929), 2204-2207. G. BARDY, Manichćisme, u DTC 9 (1927), 1841-1895. J. BERNARDI, La predication des Pereš Cappadociens, Pariš, 1968. J. BETZ, Die Eucharistie in der Zeit der griechischen Vater, I, 1, Freiburg, 1955. J. BETZ, Eucharistie in der Schrijt und Patristik, Herder, 1979. S. de BOER, De anthropologie van Gregorius van Nyssa, Assen, 1968. J. R. BOUCHET, La vision de Veconomie du salut selon s. Gregoire de Nysse, u RSPhTh 52 (1968), 613-644. J. R. BOUCHET, A propos d'une image christologique de Gregoire de Nysse, u RTh 67 (1967), 584-588. J. R. BOUCHET, Le vocabulaire de Vunion et du rapport des nature s chez saint Gregoire de Nysse, u RTh 68 (1968), 533-582. F. BUCHSEL, Lytron, u ThW 4 (1942), 341-351. J. P. BURNS, The Economy oj Salvation: two Patristic Traditions, u ThST 37 (1976), 598-619. 171-

J. F. CALLAHAN, Gregory oj Nyssa and the Psychological View of Time, u Atti del XII Congresso Internazionale di Filosofia (Venezia, 12-18 settembre 1958), 11, Firenze, 1960, 59-66. M. CANČJVET, Nature du mal et ćconomie du salut chez Grigoire de Nysse, u RSR 56 (1968), 87-95. M. CANČJVET, Grčgoire de Nysse, u DS, VI (1967), 971-1011. F. CAYRfi, Precis de Patrologie et d'Histoire de la Thćologie, I, Pariš, 1931. C. COLPE, Manichaismus, u RGG 4 (1960), 714-722. E. CORSINI, Plerome humain et pUrome cosmique chez Grćgoire de Nysse, u Ecriture et culture philosophique dans la pensee de Gregoire de Nysse. Actes du colloque de Chevtogne (22-26 septembre 1969), M. Harl, Leiden, 1971 = Colloque, 111-126. E. CORSINI, Uharmonie du monde et Vhomme microcosme dans le De hominis opificio. u EPEKTASIS, mel J. DANIČJLOU, izd. J. FONTAINE, Ch. KANNENGIESSER, Beauchesne, 1972, 455-462. Y. COURETONNE, Saint Basile et son temps} Pariš, 1973. I. H. DALMAIS, Divinisation, u DS 3 (1957), 1382-1383. J. DANIČJLOU, Uetat du Christ dans la mort d'apres Gregoire de Nysse, u H J B 77 (1958), 63-72. J. DANlfiLOU, Gregoire de Nysse et Vorigine de la fete de VAscension, u Kyriakon, Fest. J. Quasten, II, Miinster, 1970, 633-666. J. DANlfiLOU, La notion de confins (methorios) chez Grćgoire de Nysse, RSR 49 (1961), 161-187. J. DANIČJLOU, La theoria chez Gregoire de Nysse, u TU 108, SP 11,130. J. DANlfiLOU, Mystique de la tenkbre chez Gregoire de Nysse, u DS, 2, Pariš, 1953. J . DANlfiLOU, L'etre et le temps chez Gregoire de Nysse, Leiden, 1970. J. DANlfiLOU, Le IVeme siecle. Gregoire de Nysse et son temps. Notes prises a u cours par les eleves, Pariš (Institut catholique). J. DANIČJLOU, Platonisme et theologie mystique. Essai sur la doctrine spirituelle de saint Gregoire de Nysse, Pariš, 1944. J. DANlfiLOU, La resurrection des corps chez Gregoire de Nysse, u VigCh 7 (1953), 154 + 170. J. DANIČJLOU, Salbung und Taufe bei Gregor von Nyssa, u Kyrios X (1970), 1-7. J. DANIČJLOU, La Fete des Tabernacles dans Vexegese patristique, u TU 63, S P 1, 262-279. J. DANIČJLOU, Le symbolisme cosmique de la Croix, u Maison-Dieu, 75 (1963), 23-36. 172-

J. DANlfiLOU, Chrismation prebaptismile et divinite de VEsprit chez Gregoire de Nysse, u RSR 56 (1968), 177-198. J. DANlfiLOU, Akolouthia chez Gregoire de Nysse, u RSR 27 (1953), 219-249. J. DANIELOU, »Conspiratio« chez Gregoire de Nysse, u L'homme devant Dieu, mel. H. de Lubac, Aubier, 1963, 295—308. J. DANIELOU, Le symbole de la caverne chez Gregoire de Nysse, u Mullus, Fest, Th. Klauser, 1964, 43-51. J. DANlfiLOU, Comble du male et echatologie chez Gregoire de Nysse, u Glaube und Geschichte, Fest. J. Lortz, II, Baden-Baden, 1958, 27-45. J. DANlfiLOU, Onction et Bapteme chez Grćgoire de Nysse, u EL 90 (1976) 440-445. J. GAITH, La conception de la liberte chez Gregoire de Nysse, Pariš, 1953. J. GALOT, La Redemption MystZre d'Alliance, Desclee, 1965. P. GALTIER, Le Saint Esprit en nous d'apres les Pereš Grecs, Romae, 1946. R. GILLET, L'homme divinissateur cosmique dans la pensee de saint Gregoire de Nysse, u TU 81, SP VI, 62-83. A. GRILLMEIER, Christ in Christian Tradition, London-Oxford, 1975. A. GRILLMEIER, Jesus der Christus im Glauben der Kirche, 1, Herder, 1979. A. GRILLMEIER, Mit ihm und in ihm. Christologische Forschungen und Perspektiven, Herder, 1975. I. GROSS, La divinisation du chretien d'apres les Pereš Grecs, Pariš, 1938. E. R. HARDY, Christology oj the Later Fathers, III, Philadelphia, 1954. R. M. HUBNER, Die Einheit des Leibes Christi bei Gregor von Nyssa, Leiden, 1974. R. M. HUBNER, Gregor von Nyssa und Markel von Ankyra, Colloque, 199-229. R. HUBNER, Gregor von Nyssa als Verjasser der sog. Ep. 38 des Basilius, u Epektasis, 463-490. W. JAEGER, Gregor von Nyssa's Lehre vom Heiligen Geist, Leiden, 1966. H. JEDIN, Handbuch der Kirchengeschichte, I, Herder, 1962. J. P. JOSSUA, Le salut. Incarnation ou mystere pascal, Pariš, 1968. G. KRETSCHMAR, Basilides, u RGG, 1 (1957), 909. J. LEBON, Le sort du »consubstantiel« niceen, u RHE 48 (1953), 632-682. 173-

J . LEBOURLIER, A propos de l' etat du Christ dans la mort, u RSPhTh 46 (1962), 629-649; 47 (1963) 150-161. R. LEYS, La theologie spirituelle de Gregoire de Nysse, u TU 64, SP2, 495-511. J. LlfiBAERT, U Incarnation, Pariš, 1966. A. LUNEAU, UHistoire du salut chez les Pereš de VEglise, Paius, 1964. J. J. LYNCH, Prosopon in Gregory of Nyssa: a Theological Word in Transition, ThS 40 (1979), 728-738. M. MANDAC, Bazilije Veliki, Duh Sveti, Makarska, 1978. M. MANDAC, Atanazije Veliki. Pisma o Kristu i Duhu, Makarska, 1980. M. MANDAC, Grgur iz Nise. Spis o djevičanstvu, Symposion, Split, 1982. L. MfiRIDIER, Gregoire de Nysse. Discours catechetique, Paris, 1908. E. MUHLENRERG, Die Unendlichkeit Gottes bei Gregor von Nyssa, Gottingen, 1966. A. J. PHILIPPOU, The Doctrine of Evil in St. Gregory of Nyssa, u TU 94, SP 9, 251-265. G. L. PRESTIGE, Dieu danas la penses patristique, Pariš, 1955. J. QUASTEN, Patrology, III, Utrecht-Antwerp, 1963. J. RIVIERE, Le dogme de la Redemption. Etude theologique, Pariš, 1931. B. SALMONA, Origene e Gregorio di Nissa sulla resurrezione dei corpi, u Augustinianum 18 (1978), 383-388. L. SCHEFFCCZYK, Creation et Providence, Pariš, 1967. B. STUDER, Soteriologie in der Schrift und Patristik, Herder, 1978. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, Zagreb, 1976. J. TIXERONT, Histoire des dogmes, I, Pariš, 1924. A. TURCK, Catdchein et catechesis chez les premiers Pereš, u RScPhTh 47 (1963), 361-372. H. E. W. TURNER, The Patristic Doctrine of Redemption, London, 1952. C. VAGAGGINI, Modalismo, Enciclopedia Cattolica, VIII (1952), 1162-1165. L. VAGANAY, Porphyre, u DTC 12 (1935), 2555-2590. J. VITEAU, Julien VApostat, u DTC 8 (1925), 1924-1971. W. VOLKER, Gregor von Nyssa als Mystiker, Wiesbaden, 1955. J. H. WASZINK, Basilides, RACh 1 (1950), 1217-1225. P. ZEMP, Die Grundlagen heilsgeschichtlichen Denkens bei Gregor von Nyssa, Miinchen, 1970. 174-

1. Biblijska

mjesta

A. STARI ZAVJET Post 1,26 1.27 1.28 1,29-30 2,7 2,9 3,1 3,13 3,15 3,21 3,24

20 104.133 110 110 36.37.61.108 55 61 41 41.61 35.113 54

Izl

69

3,5

Br

15,19-21 17,16 21,4-9

51 55 55

Pnz

6,4 21,23

12 55

Jš

24,2

12

Ps

4,3-4 7,12

168 168 40 55 129 22.28.102 52 52 168 82 82 168

22,4 30,20 33.6 51.7 58,4 102,16 103,29-30 118,65-68 145,16 Job 14,4

52

Izr 8,22

20

Mudr 1,13 2.23 2.24 10,1

55 55 55.61 113

Sir 25,24

.

.

.

.

.

55 175-

Iz

1,16 48,8 66,24 Ez 37,1-14 JI 2,13 Mih 7,18

167 52 169 82 168 168

B. NOVI ZAVJET Mt

1,16 1,16 1.23 3.11 3.16 6.13 28,19

53 53 123 66 53 53 61 28.165

Mk

1,10 1.12 2.17 10,45 14,22

66 61 115 60 163

Lk

1,35 2,7 19,8 23,39*43 23,43

53 52 168 54 54

Iv

1,1 1,2 1,3 1,3-4

1,5 1,9 1,12

1.14 1.18

176-

38=49

3.6 4.24 8,41-44 15,26 20,28

93 63.166 66 165 31 61 26.27 93

2,1-13 2,36 3,21 17.29 17.30

27 48 83 94 40

3,3 3.5

Dj

19.93 20 19.20.27 49 52.54 52.65 186

Rim 4,25 6,1-14 6,4 6,10 8.10 8.11 8,29 10.7 10,9 11,16 12.8 1 Kor

1,18 2,9 4,15 5,6 15,24 15,36 15,38 15,42-44 15,47 15,51

2 Kor 4,14 4,4 6,3

57.71 71 65 158 158 57 53 54 54 50 92 55 168 165 161 49 82 88 47.57 157 88 57 49 47 40 39.51 168

Ef

1,10 1,20 2,15 3,9 3,18 4,6 4,24 4,9 5,14 5,26

102 57 65 102 56.151 165 54 65 65 64

Fil

2,6-11 2,7 2,10

46 46.47 56.87.88.152

Kol

1,15 1,18 1,20 2.9 2,12 3.10

20.51 57 56 38 57 65

1 Sol

4,16 5,12

82 92 177-

1 Tim 3,16 4,4 4,5 5,17 Tit

1,9 2,11 3,5

92 129 65

Heb 1,2 2,9 2,10 6,2 6,4 9,14 12,2

39 124 155 63 65 53 55

Jak

1,18

63

Pt

1,23 2,2 3,19 4,6

63 54 54

5,20

93

Otk 2,11 12,9 20,14 20,2

61 61 61 61

Iv

178-

107 163 92

2. Kazalo imena A. DREVNA IMENA Aeoije Ambrozije Anicet Apolinar Arije Aristotel Asterije Augustin Atanazije Atenagora Barsamifije Bazilid Bazilije Celzo Ćiril Aleksandrijski Ciril Jeruzalemski Didim Diognet Epifan Epigon Eunomije Euitimije Zigabena Euzebije Cezarejski Foči je Gabarus Gracijam, car Garman Carigradski Grgur Čudotvorac Grgur Nazijanski Hipoilit Ignacije Antiohijski Irenej Ivan Damašćanski Ivan Filopoinos Ivan Zlatousti J^llijan, car Justin Kalist, papa Klement Aleksandrijski Klement Rimski Konstantin Lfeoncije Bizantski Maksim Ispovjedalac Mani

27 17 15 45 26 11, 36 7 7. 17. 67. 60 11. 27. 54 21. 25 89 14 11. 27. 67 38. 55 43. 46 7. 27 27 40 14 16 17 9.10 27 9. 89 89 17 89 10 54. 61, 67 14. 16. 21. 25 24 25. 40 10. 77 81 7 13. 17 20. 21. 24. 52 16 14. 54 24 67 10 9. 10. 89 . 17 179-

Marcel Anciirski Marcion . Metodi je Olimpski Nestori je . Nicefor Kalist Noet Novacijan Origen Parfirije Platon . . Severije Antiiohijski Taoijan Teodoret . . Teofil Anitaohijskd Teodor Studita Tertulijan Teodoaije, cair Valentin, car . Valentin, gnostik

27 15 11. 81 43 89 16 22 10. 14. 16. 22. 26. 81. 83-84. 89. 40. 52. 60 13 38 10. 36. 52 89 21. 25 10 21 89 16. 22. 25 17 17 14

B. NOVIJI AUTORI M. Alexandre E. Amann C. Andrersen A. H Armstmng X. Le Bachelet D. L. Balas H. U. nov Balthasar J. Bairbel

O. Bardenhewer G. Bardy G. Baredlle J. Betz S. de Boer J. R. Bouchet J. P. Buirns M. Canevet F. Cayre C. Colpe Y. Coiirtoinne I. H. Dalmais J. Danielou J. Gaith J. Galot P. Galtier 180-

30 15. 21. 22. 25 61 30 17 36. 83. 107 30, 36. 50. 51. 56. 77. 83 9. 14. 15. 16. 17. 18. 28 30. 35. 36. 39. 47. 50. 53. 54. 61. 62. 77. 78. 80. 83. 92. 93. 94. 164 9 14. 16. 18. 21. 25. 26 25 77 80. 83 9. 36. 39. 47. 49. 50. 52. 80. 102 35 36. 78. 80. 169 9 18 16 77 9. 18. 28. 30. 35. 36. 39. 41. 47. 50, 52. 53. 54. 56. 62. 69. 77. 83. 87. 93. 94. 13. 18. 30. 80. 83 36. 49. 50. 61 28

R. Gillet P. Godet A. Grillmeier J. Grosis E. R. Hardy, R. M. Hiibner W. Jaeger H. Jedin J. P. Josisua J. N. D. Kelly G. Kretschmar J. Lebon J. Lebourlier R. Leys J. I/iebaert A. Duneau J. J. Lynch M. Mandac

18, 30. 83 24 53 9. 35. 36. 50. 62. 77. 83 9 36. 49. 50. 56. 62. 77. 78. 83 28 16 36. 49 21. 22. 24. 25. 26. 27 14 36 47. 53 28 47 36. 39. 53. 80. 83 47 11. 17. 19. 22. 27. 43. 46. 42. 33. 30. 62. 63. 64. 71 9. 11. 35. 61. 62. 77. 80. 83. 92. 107 14.30 9 80. 83 28 30 U 9. 49 14. 15. 21. 24. 25 21. 22. 24. 25. 26 9 61 16 13 13 9. 15. 36. 53. 49. 54. 56. 62. 77. 164 14 38. 36. 50. 51. 56. 78. 83

L. Meridier E. Muhlemberg J. Quasten B. Salmona B. Schuiltze . L. Scheffczyk J. H. Strawely B. Schultze T. J. Sagi-Bunić J. Tixeront A. Tuck H. E. W. Turner C. Vagaggiini L. Vaganay J. Viteaiu W. Volker J. H. Waszink F Zemp 3. Grčki izričaji aion aionios akoulithia alogois šlogon pepoieke ana anypostatos baptisma baptizo dyo prosopa en ousi'a

.

88 88 93 21. 22 21 46 23 63 63 63 25 . 23 181-

enypostatos katekheo katekhesis logikos lcutron ho Logos tou Theou ho proiist&menos hyphesthanai hypostasds metastodkhšo metapoićo methistemi oikia oikonomia ofusdodos pr6s pros ti prosopon tou Theou tous proistamenous toJs ptroestekosi theorćo theonia theoretiikos theologia symponia

182-

23 9 9 21 64 23 92 23 29 .77 77 77 102 102 23 46 23 25. 29. 44 23 92 92 94 102 87

SADRŽAJ PREDGOVOR

7

UVOD

8

PRVO POGLAVLJE: VELIKA KATEHEZA

9

DRUGO POGLAVLJE: RAZNI TEOLOŠKI SUSTAVI

1. Židovstvo 2. Poganski svijet 3. Kršćanske zablude Bazilidijevci Valentinovci Maircionizam Sabelijevstvo Anomeizam 4. Maniheizam

12

12 13 14 14 14 15 16 16 71

TREĆE POGLAVLJE: BOŽJE OTAJSTVO RiječBožja Ivanov nauk Apologeti i raniji teolozi Grgurovo izlaganje D u h Sveti Grgurovi prethodnici Grgurova pneumatologija Sveto Trojstvo

19 19 19 20 22 24 24 28 28

ČETVRTO POGLAVLJE: STVARANJE

30

PETO POGLAVLJE: ANTROPOLOŠKA RAZMIŠLJANJA

Općeniti uvidi Jednost ljudske naravi ŠESTO POGLAVLJE: PITANJE UTJELOVLJENJA

Prigovori protiv Utjelovljenja Odgođenost Utjelovljenja Grijeh prekoračuje Utjelovljenje Pozitivno izlaganje 1. Potpunost obiju naravi 2. Kristološko sjedinjenje 3. Posljedice sjedinjenja SEDMO POGLAVLJE: OTKUPLJENJE

1. Spasovno značenje Utjelovljenja 2. Soteriologija Gospodinova zemaljskog života 3. Isusova smrt

33

33 36 38

38 39 41 42 42 45 47 49

49 52 53

4. Simbolika Križa 5. Teologija uskrsnuća 6. Teorija »đavlova prava«

55 56 58

OSMO POGLAVLJE: KRSNO OTAJSTVO Krsnonazivlje 1. Krst 2. Rođenje 3. Kupelj 4. Voda 5. Prosvjetljenje 6. Obnovljenje 7. Duhovni preporod Krsni obredi Katekumena t Krštavaju se odrasli Krsni učinci Vrelo krsnih učinaka

62 63 63 63 64 64 65 65 66 66 66 67 68 70

DEVETO POGLAVLJE: EUHARISTIJA Primjedbe na euharistiju Nužnost euharistije Vrijednost euharistije Izvor euharistijskog djelovanja Tumačenje euharistije

73 73 74 74 75 76

DESETO POGLAVLJE: ESHATOLOGIJA Općenite n a p o m e n e Tjelesno uskrsnuće Konačna uspostava svega u dobro 1. Široka primjenjenotst riječi apokatastaza 2. Grgurova polazišta 3. Apokatastaza obuhvaća svekoliko čovječanstvo 4. Apokatastaza svih duhovnih bića 5. Svemirska apokatastaza 6. Slike za apokatastazu Osnovi apokatastaze Grgurovo proturječje Prepirka istraživača

78 78 80 83 83 83 84 85 86 86 87 88 89

PRIJEVOD

91

BIBLIOGRAFIJA

171