BIBLIOTE
FlUDZOFSKpr ISTRAŽIVANJA Knjiga
118
Izdaje: Hrvatsko filozofsko društvo Filozofski fakultet I. Lučića 3, p.p...
89 downloads
1312 Views
19MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
BIBLIOTE
FlUDZOFSKpr ISTRAŽIVANJA Knjiga
118
Izdaje: Hrvatsko filozofsko društvo Filozofski fakultet I. Lučića 3, p.p. 171,10000 Zagreb Tel.: +385-(0)1-6111-808 Fax: +385-(0) 1-6170-682 e-mail: f i lozofska-istrazi vanja@zg .tel. hr Izdavački savjet: Ante Čović (predsjednik), Pavo Barišić, Sulejman Bosto, Damir Buterin, Mirko Jakić, Mislav Ježić, Vladimir Jelkić, Dunja Jutronić, Hrvoje Jurić, Ivica Kamber, Anto Knežević, Srećko Kovač, Marijan Krivak, Mislav Kukoč, Stipe Kutleša, Ivica Martinović, Tonči Matulić, Milan Polić, Igor Primorac, Zdravko Radman, Dario Škarica Urednik: Pavo Barišić Izvršni urednik: Marijan Krivak Za izdavača: Milan Polić Recenzenti: Anto Mišić Josip Oslić Korektura: Svetozar Bogdanović Administracija: Mira Matijević Design: Zoran Pavlović Grafički urednik: Edi Ocvirk Kompjutorski slog i prijelom: OCEAN GRAF, Zagreb Naklada: 1000 primjeraka Tisak: GRAFO MARK, Zagreb
gose
CURIC
TOMIZAM NEKOĆ I DANAS
Hrvatsko filozofsko društvo Zagreb, 2 0 0 3 .
Ova je knjiga tiskana uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske i Ministarstva kulture Republike Hrvatske
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK141.31/sv. Toma Akvinski ĆURIĆ, Josip Tomizam nekoć i danas / Josip Ćurić. / Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 2003. - 240 str. ; 21 cm. (Biblioteka Filozofska istraživanja; knj. 118) Bilješka o tekstovima. - Kazalo imena.
ISBN 953-164
ISBN 953-164-075-0
SADRŽAJ
7
Predgovor
9
I. Dio: NA IZVORIMA
11
Problem »Iskona« kod Aristotela i njegovih predšasnika
11 13 14
1. Arche kao načelo i počelo 2. Arche kao početak 3. Arche kao iskon
17
» F u n d a m e n t a l n a ontologija« Alberta Velikog
21 24 29 33
1. Fundament biča u bitku 2. Fundamentalno pitanje o bitku 3. Fundamentalne dimenzije bitka Zaključak
37
»Connaturalitas« Iskonska srodnost svijesti i stvarnosti u tomizmu
39 45 51 52 58 60 61 63
I. Konaturalnost bitka II. Spoznaja konaturalnosti III. Konaturalna spoznaja 1. Noo-loška razlika 2. Početak metafizike 3. Početak fizike 4. Početak etike 5. »Početak Spasenja«
73
»Actio est in passo« Jedan ulomak Akvinčeve metafizike
75 77
Razrožni iskazi Rješenje »ad litteram« 5
81 89
Rješenje »ad mentem Zaključni izvodi
D.
Thomae«
93
Dijalektika naravi i nadnaravi prema nauci Tome Akvinskog
97 100 104 118
Akvinčevi tekstovi »Cnuc thomistarum« Pokušaj rješenja Zaključna napomena
121
II. Dio: U ODVIRCIMA
123
Excessus ad esse Pogled u tomističku antropologiju Karla Rahnera
127 132 136
1. Excessus kao preduvjet čovjekova svjesnog djelovanja 2. Excessus kao okosnica čovjekova životnog realiziranja 3. Excessus kao svršna upravljenost čovjekova prema Probitku
143
Dokazivanje Božje opstojnosti nekoć i d a n a s
145 152 160
Tri povijesna razdoblja Tri iskustvena područja Tri stila »dokazivanja«
173
Albert Veliki - začetnik skolastičke ontologije
173 177 183
Uvod Teze Zaključak
185
Ishodišna točka teilhardizma
209
t Karl R a h n e r - govor o Bogu d a n a s (5. III. 1904. - 30. III. 1984.)
215
Teološka problematika mira
220 222 225 229
/. II. ///. IV
235
Bibliografske napomene
237
Sommaire
241
Kazalo imena
6
Biblijski govor o miru Teološki iskaz 6 nemiru Dogmatski korijen ljudskoga nemira Moralni preduvjet našega smirivanja
Predgovor
Tomizam je nekoć, tj. tijekom XX. stoljeća, uživao silan ugled - napose u katoličkim krugovima. Pridonijeli su tome rimski pape svojim proglasima, nu još više proslavili su ga veliki tomistički mislioci kojima je to razdoblje obilovalo. Na hrvatskom tlu doli čan im je predstavnik bio Hijacint Bošković OP, kojega je naslije dio - a i natkrilio Tomo Vereš O P Međutim, danas, s nastupom novog stoljeća i tisućljeća prilike su se izmijenile. Ne samo u svi jetu nego i u Crkvi afirmirala se tzv. fenomenologija, koju je papa Ivan Pavao II. kao profesor na Sveučilištu u Krakowu isticao možda više od tomizma. Povrh toga, danas je sav kulturni Zapad zahvaćen m o d o m analitičke filozofije, koja nije mimoišla ni crkve na učilišta. Tomizam je pomalo pao u sjenu. Uredništvo Filozofskih istraživanja smatralo je, ipak, umjesnim da u niz svojih izdanja uvrsti i jedan svezak tomističkih radova iz nedavne prošlosti. Izbor tih napisa proveo je prof. dr. Pavo Barišić prepustivši svojim suradnicima brigu da probrane tekstove oslobode od lektorskih i tiskarskih promašaja jučerašnjice. U gra nicama mogućnosti, ekipa Filozofskih istraživanja obavila je tu sizifovsku zadaću na hvalevrijedan način. Sama zbirka sastoji se od dva dijela. U prvome su radovi, usre dotočeni na izvorne zasade tomizma - makar neke od njih Akvinca vremenski pretjecale. Tekstovi drugoga dijela dotiču primjene tih načelnih vidika - bilo u teoriji, bilo u praksi. N o metafizička problematika nije ni u tim odvircima zaboravljena. Vrijedi to i za dva omanja eseja, pisana lakšim stilom, od kojih jedan populari zira ontološke stavke Alberta Velikog - dok drugi služi kao oproš taj od preminulog Karla R a h n e r a SI. Pisac ovdje sabranih radova bavio se više godina proučavanjem blondelizma. Z a t o je i u pogledu Akvinčeve misli ostao sklon struji tomizma, koju su promicali Blondelovi poklonici Pierre Rousselot SI. i Joseph Marechal SI. Nu, osobno, imao je sreću da je došao u dodir s njihovim sumišljenikom Karlom R a h n e r o m SI, 7
pa je njegov utjecaj u ovoj zbirci najočitiji. Stoga treba naglasiti da ovdje sabrani tekstovi predstavljaju jedno zasebno shvaćanje tomizma, koje si n e prisvaja monopola među tomistima. Poželjno je, dakle, da naša skromna publikacija potakne čitatelje neka p o segnu i za drugim tomističkim radovima na hrvatskom jeziku, ko jima su Tomo Vereš OP. i Augustin Pavlović OP. obogatili naše kulturno i znanstveno ozračje. Josip
8
Ćurić
I. DIO
NA IZVORIMA
Problem »Iskona« kod Aristotela i njegovih predšasnika
Nije moguće u okviru kratkog priopćenja iskazati što je sve termin arche značio u Aristotelovim spisima. Naše će izlaganje slijediti uglavnom navode njegove Metafizike - poglavito one u kojima se Aristotel osvrće na teorije svojih predšasnika: Platona i davnih Jonjana. U pitanju je, zapravo, izvorni zamišljaj filozofi ranja kojim su Tales, Anaksimandar i Anaksimen - dvjesta godina prije Platona i Aristotela - pokušali naznačiti ono Jedno, ono Sveobuhvatno, što se u isti mah skriva i otkriva u dnu čovjekova iskustva. Pretpostavljamo da nijedan od imenovanih mislilaca nije u svom pionirskom nastojanju uspio vlastite zamišljaje doumiti posve do kraja. Stoga im nećemo izreke »atomizirati«, istiskujući iz njih i ona »philosophoumena« do kojih se sami nikad nisu vi nuli. Bit će umjesnije da pokušamo uživjeti se u osnovno nadah nuće njihova umovanja, pri čemu treba ključnu ulogu odigrati ter min arche, ukoliko je - prema Aristotelu - ne samo Alfa nego i Omega »kraljice svih znanosti«, metafizike. Radi se o dosta ris kantnom podvigu, jer je između nas i tih početaka europske filo zofije golem vremenski razmak od dva i po tisućljeća... Možda je sam naslov našeg članka ponešto tendenciozan, uko liko smo arche u prijevodu obilježili izrazom »iskon« - a taj je, kako nam se čini, najbliži shvaćanju prvih Jonjana. Što se tiče Aristotelove misli, bit ćemo prinuđeni da se kod njezina prevođe nja poslužimo drugim hrvatskim izričajima. 1. Arche
kao načelo
i počelo
Prva knjiga Metafizike sadrži sumaran prikaz povijesti najsta rije grčke filozofije - dapače, ona je svojevrstan pokušaj filozofije te povijesti. Pod imenom »filozofa« navedeni su ondje mislioci koji pojavnu stvarnost tumače raznim uzrocima, odnosno počeli ma (983 b, 3 - 4 ) , tražeći svemu šarolikom iskustvu jedno misaono 11
i stvarno ishodište. Kod toga Aristotel kudi svoje suvremenike, koji filozofiraju nižući puste teoreme, principe ili načela a gube stvarno tlo ispod nogu, tj. nije im stalo do veritativnog dodira s pojavnom stvarnošću (988 a; 993 a). Očito je da ova zamjerka u prvom r e d u pogađa platoničare, među koje Aristotel svrstava i sa moga sebe pišući: »Dok mudrost - sophia - ima zadaću da pronađe uzroke pojavama, mi to zanemarujemo« (922 a, 24 si). Stoga su bolje sreće bili prvaci jonske filozofije, Tales i Anaksimen, kad su na kraju svog umovanja navodili neka stvarna p o čela i uzroke - archas tinas kai aitias (983 b, 3; 20; 984 a, 5 si). Ipak Aristotel ne odobrava ni njihovih izvoda, jer su ostali sputani osjetilnom spoznajom p a naivno veličali vodu i zrak, elemente iz dnevnog zapažanja. Nisu se, dakle, vinuli do autentične arche, koja bi imala biti opće i sveobuhvatno počelo. Smatrali su da o n o što je u redu spoznaje prvo za nas - hemin - mora biti prvo i u sa m o m redu stvarnosti - p h y s e i haplos (1018 b, 31; Anal Post., 184 a, 16 si). O t u d se nisu mogli uzdići nad tzv. Fiziku pa ih Aristotel ironično svrstava m e đ u »fiziologe« i »kozmologe«. Njegov će sud preuzeti gotovo svi povjesničari filozofije, od kojih će mnogi Talesa i Anaksimena, dapače i Anaksimandra, glatko etiketirati kao materijaliste. (Koliko znamo, ovoj se struji usudio suprotstaviti jedino Franz Karl Mayr u spisu Geschichte der Philosophie. I. Anti ke, 3 4 - 4 0 . . . N u on, kao iznimka, samo potvrđuje jednoumlje svih ostalih povjesničara filozofije od Starine do danas.) Prema Aristotelu, glavni promašaj - bilo platoničara, bilo Jonjana - nije bio u samom rezultatu njihova umovanja, nego u krivo zamišljenoj i provođenoj metodi metafizike. Platoničari su »kraljicu svih znanosti« svodili isključivo na ideje koje, u Aristote lovoj perspektivi, nisu ontološki principi - nego puste matema tičke veličine, izrazito neutralizirane u odnosu na konkretnu stvarnost. Sav se dokazni postupak takve metafizike odvija »cik lički« - kyklo - veli Aristotel (Anal. Post., 72 b , 25 si), bez m o gućnosti da rekne bilo što u pogledu pojavnoga svijeta. Platoničarska je, dakle, metafizika s kraja na kraj refleksivna i apsolutizirana; ona se na fenomene uopće ne obzire niti ih pokušava tu mačiti. Njezin su p r e d m e t univerzalni principi, opća načela, koja p o sebi n e nameću ikakvih realnih problema niti postavljaju ikak12
vih konkretnih pitanja. Ukoliko bi se platoničar odvažio da ipak svrne pogled na zemaljsko, životno i povijesno iskustvo, njemu će ono s cjelokupnom Prirodom izgledati kao »niz nesuvislih epi zoda, sličan loše složenoj tragediji u kazalištu« (1090 b, 19)... Što se tiče Talesa i Jonjana općenito, njihova je ishodišna toč ka zajedno s m e t o d o m bila antipod platoničarskom mentalitetu. Nu promašili su istovjetujući red osjetilne zamjetljivosti s redom umskih izvoda. U svojoj deduktivnoj metafizici prihvatili su kao normativ iskustvene elemente što znači da su, tragajući za smis lom (logos), zastali u besmislici: alogos... Obračunavši s jednim i drugim taborom svojih predšasnika, Aristotel je pokušao razraditi vlastiti sustav Prve filozofije koja će se, p r e m a potrebi, služiti i re fleksijom i dedukcijom, ali će u njoj primarno dominirati epagoge - indukcija. 2 Arche
kao
početak
U petoj knjizi Metafizike navodi Aristotel sedam značenja za termin arche. Nu prvo od njih donekle je mjerodavno za sva osta la. Jer, prema Aristotelu, arche prije svega zamišljamo kao poče tak nekog gibanja, odnosno zbivanja, kinesis. U tome smislu govo rimo o početku putovanja, o početku pisanja, dapače i o početku nekog dokaznog postupka. Međutim, neka nitko ovo prvo znače nje arche ne uzme kao lako razumljivu i jednostavnu stvar. Kod Aristotela, naime, svaki početak gibanja uključuje u sebi i empiričku i metaempiričku komponentu. Pod prvim vidikom, »poče tak« je prostornovremenska realnost, pristupačna osjetilima, o kojoj svatko može izreći svoj dojam i sud. Drugi pak vidik ne podliježe kronotopskim dimenzijama, a znači »razlog« kojim je određeno gibanje uvjetovano ili prouzročeno. Tu će Aristotel namjesto iz raza kinesis upotrijebiti i termin metabole, koji jamči da nisu u pi tanju samo kvantitativni pomaci u prostoru - nego i sve kvalita tivne promjene u dinamičnom krilu Prirode. Iz ovoga drugog, metaempiričkog aspekta Aristotel izvodi svoju teoriju o četiri uzroka - materijalnom, formalnom, tvornom i svršnom. Ne ula zeći u dalekosežne pojedinosti, zadovoljit ćemo se dvjema značaj nim opaskama: a) Što se tiče empiričkog, kronotopskog početka, nikad ga ne doživljavamo u »čistoj kulturi«, tj. bez misaone, metaempiričke 13
komponente. To znači da je filozofska nota uvijek prisutna u našoj svijesti, kad god zamijetimo da se nešto kreće, giba, od nosno događa ili zbiva. Zanimljivo je da ta rudimentarna klica metafizike nije u nama pojmovno, konceptualno razrađena; otud je ne možemo racionalnom procedurom obrazlagati ni dokazivati. Po Aristotelu, naime, apsurdno bi postupio tko bi zahtijevao da sve što se odnosi na čovjekovu umsku spoznaju b u d e i razumski dokazano. Takav bi zahtjev otvorio vrata bes konačnom nizanju i potraživanju argumenata - što znači da ni kad ništa ne bismo imali pravo utemeljeno ni dokazano... Anagke stenail Kad-tad treba stati, piše Aristotel. Kad-tad tre ba u svijesti uvažiti element koji nije od drugud razumski izvediv, nego umski stoji sam u sebi. N a taj način, svojevrstan umski zor utkan je u svekoliko čovjekovo svjesno doživljava nje. U tom intuitivnom uvidu zapravo je početak i samog po četka - arche tes arches (Anal Post., 100 b, 13). Tu se iskri otvorenost ljudskoga u m a prema svemu što uopće bivstvuje i može bivstvovati, radi čega nam duša i jest » q u o d a m m o d o omnia« - u verziji Tome Akvinskog (In IV Met. n. 599). b) Druga naša opaska donekle je samo inverzija pređašnje. Kao ljudi, ne možemo ni umski uvid unutar svijesti doživjeti »u čis toj kulturi«. Oudepote aneu phantasmatos noei he psyche. Ni kad čovjekova duša ne umuje bez suradnje, bez pomoći osjetila. Klica metafizike, sadržana u primarnom umskom uvidu, p o sebi je tek dynamis - ali još ne energeia: u njoj je »kraljica svih znanosti« zacrtana kao mogućnost, kao potencija, pa joj za ak tualno ostvarenje treba još induktivna obrada iskustva - u smislu trajnog osvrtanja na pojavnost. Budući da nam se is kustvena physis očituje kao mnoštvena veličina koja je nepre stano u kretanju, mora i arche tes arches roniti u taj proces mnogostrukog rađanja i umiranja, da bi se na obodu »phantasmata« razrasla u Metafiziku. Tu je zapretan logički razlog, zbog kojega se arche u aristotelizmu spontano rastače na četiri uzro ka, tumačeći i složenost i promjenljivost iskustvenoga bitka. t
3. Arche
kao
iskon
Povijest je odala priznanje Aristotelu za njegov trud oko is pravnog fundiranja metafizike. Doduše, ostaje pitanje: možemo li ga posve izuzeti od Heideggerove optužbe »Seinsvergessenheit«?! U svakom slučaju, njegova je kritika platonizma bila umjesna i 14
uspješna. Nažalost, iz nesklonosti prema platoničarima potekla je, izgleda, Aristotelova averzija prema samoj matematici i, dosljed no, averzija p r e m a znanstvenoj matematizaciji iskustva. Taj su mentalitet od pisca Metafizike preuzeli pobornici klasične Skolas tike, što im se pri buđenju novovjekovne znanosti uvelike osve tilo... S druge opet strane, Aristotelova je kritika davnih Jonjana ispala preoštra i, u krajnjoj liniji, nepravedna. Mnogo je tome pri donio »faktor-vrijeme«, koji jeziku kao živoj i životnoj tvorevini daje mogućnost da tijekom stoljeća mijenja smisao pojedinih riječi u govoru. U z to je Aristotel naslijedio od Empedokla i teo riju o tzv. fizikalnim počelima - stoicheia - kojoj kod samih Jonja na nije bilo ni traga. Tako je vremenski razmak od dvjesta godina učinio svoje: tvorac Metafizike nije uspio da se pravo uživi u arche, kako su je doživljavali začetnici europske filozofije u gradu Miletu. D a bismo nadoknadili taj njegov propust, dužni smo danas poći od elementarne zasade, odnosno činjenice - da su Tales i Anaksimen bili zaista duboki mislioci. Kao takvi, nisu mogli svu pojavnu stvarnost naivno svoditi na njezine iskustvene elemente vodu i zrak. Istraživali su sa svom ozbiljnošću arche ton panton: što je O n o što cjelokupnu Prirodu - phvsis u njezinoj dinamičnoj bujnosti oprirođuje, ostvaruje, aktualizira? U njihovim očima, arche nije mogla biti puka empedoklovska »prasirovina« kozmosa, ni platonski »praaksiom« svemira, ni aristotelički »prauzrok« svijeta, ni bilo kakvo »prapočelo« antikne kozmologije... Z a njih je arche značila praiskon - otajstveni Prabitak, koji se u svim pojavama physis očituje, otkriva, ostvaruje, ali pozadi njih u isti mah ostaje skrovit, nedokučiv i neshvatljiv... Tom Otajstvu trebalo je dati neko obilježje: trebalo ga je barem metaforički naznačiti. U tu svrhu izabrani su termini »voda« i »zrak« - ne u smislu stoicheia ili aitia, nego kao maštoviti simboli koji dočaravaju životnost i neistraživost Praiskona. Očito je da s ovakvim tumačenjem Tales i Anaksimen ne bi više slovili - kao primitivni »fiziolozi«, nego bi se našli u nizu metafizičara-mističara. Ne možemo se, naime, oteti dojmu da je u njihovoj zamisli arche predstavljala svojevrsno iskustvo Svetog, is kustvo Boga... Dakako, ne možemo ih anakronički opteretiti pi tanjem: koliko je njihov Praiskon imao teističkih, a koliko opet panteističkih ili drugih značajki? Takva etiketiranja novijega da15
tuma zacijelo se ne mogu primjenjivati na sam početak zapad njačke filozofije... Uvjereni smo pak da nam za ispravnost ovakova interpretiranja jamči na osobit način njihov suvremenik i su građanin Anaksimandar. Poznato je da on arche tumači kao apei ron. Radi se o antipodu termina peras, koji je obilježavao »pravac kod kretanja«, »točku za orijentiranje«, dakle - granično odre đenje ili definiciju. Stoga složenica apeiron znači - O n o Neodredivo, O n o Neopisivo, O n o Neizrecivo što uopće ne možemo ime novati (kamoli izreći!), a ipak ga svakom svojom riječju u govoru kroz mucanje i tepanje stalno sričemo. Stoga je i physis sa svim svojim pojedinostima samo nepotpuna »artikulacija« te misterioz ne Dubine i Punine, koja nas beskrajno nadilazi - a bliža n a m je od nas samih. Slijedeći meandre Heideggerova jezika, mogli bismo reći da je arche kod Talesa i Anaksimena - »Urgrund«; nu Anaksimandrov apeiron doslovce je - »Abgrund«. Radi se, naime, o bezdanom ponoru Prabitka, koji je u sebi savršeno jednostavan i nediferenciran, n o vječno bivstvuje bremenit svim mogućim arti kulacijama Prirode. Ovu mistično nadahnutu perspektivu Jonjana stubokom će preokrenuti pitagorejci. Možda su ti pobožni kolonisti na jugu Italije bili u životu religiozniji od Talesa, Anaksimandra i Anak simena. Ali svojom racionalistički i esencijalistički vođenom siste matizacijom stvarnosti obezvrijedili su apeiron kao nesuvislu, bez ličnu, iracionalnu masu - kojoj mora pridoći pojmovno određe nje, racionalna determinacija i definicija, da bi potom kao peperasmenon mogla zadobiti metafizičko značenje i upotrebljivost. Na taj način, pleroma Božanskog Praiskona devalviran je i snižen do razine iracionalne kozmičke pratvari, koja će tek pomoću ra cionalnih ograda zaci u ozračje Istine i Dobrote. Nije li Aristotel, veličajući koncizno definirane pojmove, poput pitagorejaca pre vidio izvorni smisao arche kod Anaksimandra, a zatim i kod Ta lesa i Anaksimena? Uostalom, on u prvoj knjizi Metafizike Anak simandra mimoilazi - možda zato što ga ne može upoprijeko pro glasiti fiziologom. Istom u dvanaestoj knjizi lapidarno će m u spo menuti ime - uz bok Anaksagori, Empedoklu i Demokritu, ne osvrćući se izrično na arche kao apeiron (1069 b, 22)... Prema našem uvjerenju, bio je to zaokret u esencijalizam, zaokret koji sve do danas još nije p o t p u n o nadvladan.
16
»Fundamentalna ontologija« Alberta Velikog
Već sedam stoljeća prati svetog Alberta Velikog zanimljiva po vijesna kob. Nema, naime, povjesničara filozofije koji bi m u pori cao veličinu: svi ga slave kao mislioca koji je prvi u krilu kršćan stva uspješno razlučio filozofiju od teologije; svi ga veličaju kao čovjeka koji je definitivno utro Aristotelu put u misaono ozračje Zapada; nadasve pak, svi ga smatraju najzaslužnijim što se u srcu trinaestog stoljeća razvio i zablistao genij Tome Akvinskog... Priznavši tako u jedan glas neospornu Albertovu veličinu, svi po vjesničari filozofije smjesta mu okreću leđa te svu pozornost po svećuju isključivo njegovu slavnom učeniku. Svoj postupak oprav davaju tvrdnjom da sam Albert kao polihistor nije nikad uspio razraditi sistemski zaokruženu sintezu svoga znanja. Problem ne bi bio samo u preobilju činjenica i podataka, što ih je čudesnom marljivošću prikupljao, nego i u onoj svetačkoj otvorenosti kojom je razrožne nazore Starine u svojoj misli asimilirao. Na taj način postao je zbilja »Doctor universalis« od kojega unutar same do minikanske obitelji potekoše posve suprotne spekulativne struje: jedna - aristotelička - Tome Akvinskog, a druga - neoplatonička - Ulrika Strasburškog, da ostalih ne spominjemo. 1
2
Sigurno je da ovaj sud povjesničara o svetom Albertu nije baš bez temelja. Doista, on svojih vidika nije onako suvislo i pre gledno sistematizirao kao što je to slučaj kod Anđeoskog naučitelja. Ali je podjednako sigurno da sam Albert nije bio bez osebuj nog, osobnog stava pri umovanju; inače ne bi tako snažno utjecao na svoje suvremenike koji su u njem gledali »čudo, odnosno čudo1
Osobitom krepčinom ističe tu Albertovu zaslugu B. KALIN, Povijest filozofije, Zagreb 1973., str. 73. Nažalost, pisac pretjeruje kad iz Albertova lučenja filozofije od teologije izvodi »najpotpunije izraženo učenje o dvostrukoj istini«... Toj herezi nema kod svetoga Alberta ni traga. Usp. F. COPLESTON, Histoire de la Philosophie, II, Pariš 1964., str. 321. 2
17
3
vište svog vremena«, niti bi ga još za života mogli prozvati »Ve likim«. Akvinčev učitelj nije bio samo pionir »zlatnog razdoblja« skolastike, preteča koji bi zastao negdje u predvorju; Albert je krepčinom i cjelovitošću svoga shvaćanja bio »epochemachend« dao je novo, izrazito obilježje sveukupnoj kršćanskoj misli ondaš nje E u r o p e . Usuđujemo se reći da je ključnu ulogu pritom odi grala prodornost i sveobuhvatnost Albertove filozofije. Doduše, upravo p o d vidom filozofske sistematike moglo bi se kome pri činiti da sveti Albert nije dovoljno izvoran ni istinski dosljedan. Ovome u prilog kao da govori i sam svetac, kad npr. u svojoj an tropologiji veli - da će pri opisivanju duše, kakva je u sebi (i kakva je nakon smrti) slijediti Platona, dok će u opisu sjedinjenja duše s tijelom (za smrtnog života) držati se Aristotela. Značajno je da nijedan povjesničar filozofije nije svetog Alberta zbog ovakva p o stupka prozvao eklektikom; ustvari, on nije ni bio eklektik. Akvin čev je učitelj veoma dobro uvidio da Platonov i Aristotelov filo zofski sistem - kraj svih svojih istinitih navoda - nisu još sva is tina: nijedan, naime, nije sposoban da svojom pojmovnom siste matikom iskaže svu stvarnost, bez zaostatka. Načelno je stoga potrebito da se čovjek uspne i nad Platona i nad Aristotela i nad sve druge sisteme ako želi doseći pravo bilo stvarnosti i naslutiti istinu u cijelosti: »quia non perficitur homo in philosophia nisi ex scientia duarum philosophiarum, Aristotelis et Platonis«... Možda i veličina Tome Akvinskog kao filozofa leži prije svega u tom što je ostao vjeran ovom nadahnuću svoga učitelja: znao je, naime, i u najizričnijim svojim aristoteličkim stavcima umovati kao izrazit platoničar. 4
5
6
Nije moguće u okviru jednoga predavanja iznijeti na vidjelo cjelinu Albertovih filozofskih nazora; uostalom, za taj posao treba još mnogo, mnogo predradnji... Mi ćemo se zadovoljiti s onim čemu smo zasad jedino donekle dorasli: pokušat ćemo u glavnim
3
Tako piše ULRIK STRASBURŠKI, Summa de bono 4,3,9: »prodigium et miraculum nostrae aetatis«. Navodi F. COPLESTON, nav. mj., str. 321. ALBERT VELIKI, Summa theologiae II, tr. 12, qu. 69, m. 2, a. 2 ad 2. (Izd. A. Borgnet, B 33, 16 b). ALBERT VELIKI, Opera omnia XVI, Metaphysica (izd. B. Geyer) I, 5, 15. (89, 85-87). Usp. A. BREMOND, »La svnthese thomiste de 1' acte et de Pidee«, u: Gregorianum 12 (1931) str. 267-283. 4
5
6
18
crtama opisati Albertov pristup k bitku. Budući se radi ne samo o nekom više-manje zanimljivom problemu nego o središnjem mis teriju metafizike, neće nas ovako sužen izbor tematike razočarati. U isti mah, imat ćemo kroz ovu temu priključak na valjda najizvikaniju problematiku suvremene filozofije. Poznato je, naime, ka ko se pred pedesetak godina Martin Heidegger proslavio famoz nom tvrdnjom da je u evropskoj filozofiji sve tamo od Heraklitovih vremena vladala zaborav bitka, »Seinsvergessenheit«... Koliko je u toj Heideggerovoj izreci bilo kritike i predbacivanja, a koliko opet solidne erudicije i uviđavnog analiziranja činjenica, teško je ustanoviti; značajno je da, izuzevši Maxa Miillera, nijedan ugled niji pobornik suvremene metafizike nije prihvatio Heideggerovu tezu o »zaboravi bitka«. Dapače, našlo ih se prilično koji su pro tiv nje ustali i sustavno je pobijali. Katolički mislioci, slijedeći ponajviše E. Gilsona, spočitavali su Heideggeru da u sistemu Tome Akvinskog ne vlada nikakav »zaborav bitka«, nego baš na protiv - bitak je kod njega istaknut kao srž ontološke metafizičnosti. Vrijedan doprinos u ovom istraživanju dao je i naš zemljak o. Hadrijan Borak svojim studijama u reviji Laurentianum... Me đutim, sve je nadmašio talijanski tomist C. Fabro, koji u dvadese tak većih ili manjih studija toliko ističe originalnost Akvinčeve zamisli o bitku te sam Anđeoski naučitelj postaje nekako »Hei degger prije Heideggera«. 7
8
9
10
11
12
13
Smatramo da je u svemu ovom umjesno kloniti se paušalnih sudova. Pretjerano je tvrditi da niti jedan filozof, od Platona do 7
M. HEIDEGGER, Einfiihrung in die Metaphysik Tubingen 1953., str. 15. Usp. A. KELLER, Sein oder Existenz, Munchen 1968., str. 8, bilj. 21. Usp. R. WISSER (izdavač), Klassische und moderne Metaphysik, Ein philosophisches Svmposion, Tubingen 1960., str. 314. Veoma trijezan sud iznosi E. CORETH, Metaphysik (2. izdanje), Innsbruck 1964., str. 118-119 s bilješkom br. 34. Sustavno pobija Haideggerov nazor WOLFGANG DE BOER, Heideggers Missverstandnis der Metaphysik, u časopisu: ZeitschriftfiirphilosophisecheForschung 9 (1955) str. 500-545. S katoličkog stanovišta jednako su nastupili J. Moller, G. Siewerth, J. B. Lotz, B. Lakebrink i drugi... Ključnu svoju tezu o tomizmu iskazao je E. Gilson još 1944. godine sljedećim riječima: »En tant que metaphysique de P exister, le thomisme n' est done pas aussi une philosophie existentielle, il est la seule.« Usp. E. GILSON, Le thomisme (6. izdanje), Pariš 1965., str. 448. Opširan povijesni dokaz iznio je napose u knjizi: L' etre et l'essence, Pariš 1948. (2. izd. 1962.). Usred mnoštva napisa vrijedno je istaknuti C. FABRO, Actualite et originalite de l'»esse« thomiste, u časopisu: Revue thomiste 64 (1956) str. 240-270, 480-507. y
8
9
1 0
1 1
1 2
1 3
19
Husserla uključivo, nije svog pogleda upravljao p r e m a bitku. Isto tako, pretjerano je veličati svetog Tomu kao jedini izuzetak u sistematiziranju ontologije, ukoliko bi svi mislioci i prije i poslije njega robovali plitkom esencijalizmu... Dovoljno je baciti jedan pogled u Albertove komentare Metafizike ili spisa De Causis da bi se čovjek uvjerio o protivnom. Akvinčev je, naime, učitelj gotovo izjednačen sa svojim slavnim učenikom što se tiče pristupa k bitku. Svatko se može uvjeriti kako najblistavije i najsmionije for mule kojima Toma karakterizira bitak potječu zapravo od Alber ta: one su jeka, i to doslovna jeka Albertova pisanja i naučavanja. Zacijelo, sveti Albert nije dogotovio jednu cjelovitu »metafiziku bitka«; koliko znamo, nešto takvo nije napisao ni Toma Akvinski, a ni M. Heidegger. Ovaj posljednji otvoreno je govorio da vrijeme još nije dozrelo za pisanje takvoga djela; želio je samo jedno - da od svoje strane učini predradnju, tj. da stvori »fundamentalnu on tologiju«. Na žalost, do kraja svog dugog života ni te predradnje nije dovršio: zato mu je i prvotni spis Sein und Zeit ostao nezaklju čen, torso... Što se tiče Alberta Velikog, on je za svoje prilike i u svojoj p o vijesnoj situaciji uspio razraditi svojevrsnu »fundamentalnu onto logiju«. N e baš izrazito »fenomenološki«, kako ju je nakon Kierkegaarda i Husserla priželjkivao Heidegger; Albert je k bitku pri stupao »legomenološki«, kroz govornu analizu svog vremena »per viam praedications« što baš i nije posve tuđe analitičkoj metodi naših dana. Poznato je da sam Heidegger nije zastao pri j e d n o m jedincatom zamišljaju fundamentalne ontologije: u prvo doba shvaćao ju je kao »otkopavanje bitka« (Entbergung des Seins) ispod naslaga regionalne ontologije, da bi kasnije - nakon svog »obrata« (Kehre) - tražio od nje »instrumentar« za postav ljanje pitanja o bitku, neke vrste prolegomena svake buduće me tafizike, kako bi to rekao Kant. Čini nam se da je Albert Veliki, u razmjerima svoga vremena, udovoljio tražbini i ranog i kasnog Heideggera. Nije se, doduše, služio izrazom »ontološka diferen cija«, kojom se poslije Heideggera toliki bombastično razbacuju; nu tko bi m u zbog toga predbacivao zaborav bitka, pokazao bi samo jedno: vlastitu svoju ontološku ignoranciju. 14
15
1 4
TOMA AKVINSKI, In VII Me/., n. 1287. Usp. O. POGGELER, Sein als Ereignis, u časopisu: Zeitschrift fiir philosophische Forschung 13 (1959) str. 597-632, napose str. 624. 15
20
1. Fundament
bića u
bitku
U r a n o m srednjem vijeku filozofija je bila izrazito školska dis ciplina. N o i u ondašnjim školama bila je skučena samo na Lo giku, koja se - prema Kasiodorovu programu - predavala unutar »triviuma«, uz bok s retorikom i gramatikom. N e m a sumnje da je ovaj filozofski minimalizam nemilo tištio sve poletnije i spekula ciji sklonije duhove, jer im je manjkalo prostora za slobodno bu janje misaonosti. Z a t o je prodor Aristotela na Z a p a d u trinaes tom stoljeću značio i pod ovim vidikom silnu novost i pravo oslo bođenje duha: sustavna podjela znanosti na Fiziku, Matematiku i Metafiziku raširila je upravo u nedogled horizont filozofiranja i pružila platformu ne samo za pisanje komentara nego i za izgrad nju velebnih sinteza. Sveti je Albert u ovom pogledu bio dijete svog vremena: spremno je prihvatio Aristotelovu sistematizaciju znanosti i u školskom joj radu otkrivao didaktičku podzidu. Pre ma njemu, najbolje je studij započeti »onim što možemo zamije titi i osjetom i maštom i umom, da onda p r e đ e m o na predmete koje dokučuju tek mašta i um, ostavivši za konačnicu ono što je dostupno jedino u m u « . Spretno je, dakle, mladim ljudima naj prije izložiti prirodne znanosti, potom matematiku i, na kraju, metafiziku. Što se ove posljednje tiče, od starine su joj bila pridavana razna imena; Albertu je nekako bilo najdraže ono kojim se služio već Aristotel - naime: »prima philosophia«. U ovom je nazivu razabirao svetac primarnu značajku metafizike u odnosu na druge znanosti, fiziku i matematiku, nu povrh toga kao da je kroz termin »prima philosophia« prosijavao i sam temelj, koji me tafizici jamči njezinu autonomiju pri suočenju s crkvenom teologi jom. Ovo je nadasve značajan element u Albertovoj sistematiza ciji znanja uopće, a filozofije napose. 16
17
N e m a sumnje da je Albert Veliki promicao fiziku i matema tiku kao malo koji od njegovih suvremenika. Iz njegova je menta liteta potekla i smjernica, koju cijelom R e d u propovjednika dade general H u m b e r t de Romanis napisavši: »Laxandae sunt habenae circa studium huiusmodi«. Međutim, koliko god Albert skrbio 18
16
ALBERT VELIKI, Physica I, 1, 1. (Opera omnia, Borgnet, 3, 4 a). Usp. G. WIELAND, Untersuchungen zum Seinsbegriff im MetaphysikkomentarAlberts des Grossen, Miinster 1972., str. 48, bilj. 8. Ovu smjernicu navodi M. D. CHENU, Das Werk des hl. Thomas von Aquin, Heidelberg-Koln 1960., str. 230, bilj. 2. 1 7
1 8
21
da ove znanosti ne trpe od tijesno postavljenih uzda, uvijek ih je podređivao metafizici: ne samo stoga što imadu djelomičan uvid u stvarnost nego napose zato što svojih preduvjeta i osnovnih na čela nisu kadre dokazati, nego ih naprosto pretpostavljaju. »Non enim possunt stabiliri et fundari ab i p s i s . . . « . 1 fizika i matema tika moraju od metafizike preuzeti istinu da stvarnost jest, da je čovjek sposoban tu stvarnost doumiti, kao i cijeli niz temeljnih principa umovanja koji reguliraju svekoliko znanstveno istraži vanje. Na taj način metafizika pruža temelj svim ostalim znanosti ma, a sama ne traži sebi temelja drugdje nego refleksivno stoji u vlastitoj domeni: »fundat omnium scientiarum subiecta et passiones et principia, non fundata ab aliis«. U tom smislu zbilja je »prva filozofija«; bez nje čovjek ne bi nikad ni u kojoj znanosti mogao ništa kao istinito i sigurno spoznati. Ali se iz ovoga njezina povlaštenog položaja ne smije zaključivati da bi sve ostale zna nosti bile samo subalterne podvrste, izvedenice iz metafizike: prva filozofija ne potapa u sebi ni fiziku ni matematiku, nego baš, na protiv, njihove raznovrsne ogranke utemeljuje i njihovu samosvoj nost zahtijeva. Korijen za ovo treba tražiti u različnom formalnom objektu metafizike, s jedne strane, i svih drugih znanosti, s druge strane. Iz ovoga korijena potječe i različnost u metodi istraživanja i razlika u samom njihovu dokaznom postupku. Kratko i jasno: prva filozofija nije »genus«, pod kojim bi se - kao »species« na lazile druge znanosti. O n a im je životno imanentna, ali u isti m a h transcendentna, jer se ne kreće po njihovu formalnom kolosijeku u otkrivanju stvarnosti. 19
20
21
22
Ovim metodološkim n a p o m e n a m a nismo se udaljili od glav nine našeg istraživanja. Albert Veliki odlučno se držao realistič kog načela svog vremena: »Eadem est dispositio rerum in esse sicut in cognitione.« Formalni odnosi među pojedinim znanosti ma nisu spekulativne »kule u zraku«, nego nam otkrivaju zbiljsku strukturu stvarnosti. Prema Albertu, pojedinačne znanstvene dis cipline istražuju »passiones r e r u m « i tako nastoje definirati stil 23
24
1 9
2 0
2 1
2 2
2 3
2 4
22
Glavne tekstove navodi G. WIELAND, Untersuchungen..., str. 49-53. ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 1 (2, 82-84). ALBERT VELIKI, nav. mj., (3, 19 sq.). ALBERT VELIKI, Metaphysica IV, 1, 1 (162, 38-41). TOMA AKVINSKI, Summa theologica 1-2, 3, 7 c. ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 2, 2 (19, 66-70).
bivovanja pojedinih bića. Metafizika, međutim, ne zapinje u tim konkretizacijama nego svu pozornost poklanja središnjoj činjenici - ukoliko sva bića naprosto jesu. Njezina je d o m e n a »esse rerum«. Zato je prva filozofija, u nekom smislu, konkretnija od svih drugih znanosti: one su apstraktivne, jer se gube u opisima partikularnih kategorija bića, dok metafiziku zanima izvorna srž koja fundira i sve kategorije i samo biće kao takvo. A to je »e s s e«, bitak... Tako izlazi na vidjelo i primarna zadaća metafizike: ne ide ona za opisivanjem, kakvi su predmeti, nego ponire u njihov te melj, fundament, p o kojem predmeti jesu. Na ovo bi trebalo da nas podsjeća samo ime »prve filozofije«: kao »prva«, ona ne de finira, nego fundira. 25
Fundamentalnost, dakle, spada na sam početak metafizičkog umovanja: treba fundirati sveukupno čovjekovo znanje razotkri vajući fundament bića u bitku... O n o prvo uviđao je već Aristotel slavnim zahtjevom: »Anagke stenai« - treba u svemu raščlanjiva nju, dokazivanju i samom pojmovanju negdje stati p a od nečeg kao prvog početi. Ali se Aristotel, skučen svojim logikalnim for malizmom, nije probio do drugog vidika Albertove fundamentalke: nije razabrao da se kviditativne »passiones rerum« fundi raju u dinamičnom »esse rerum«, koji ih transcendira i svojom imanentnom aktualnošću ništavilu suprotstavlja. Kroz ovo otkriće prve filozofije u njezinoj radikalnosti i fundamentalnosti osmjelio se sveti Albert da filozofiju sustavno razluči od teologije i zajamči joj istinsku samosvojnost. Kao vjeran sin Crkve, on je vjerovao da adekvatan iskaz o smislu života i sveko like stvarnosti može dati jedino teologija u ozračju Objave. Među tim, fundamentalizam prve filozofije otkrio mu je da čovjek, ne pozivajući se na podatke iz Objave, može i mora imati mogućnost da svoje iskustvo, iskustvo svijeta i života, suvislo izartikulira u jednoj refleksivnoj sintezi: ona će, držeći se ključnog uvida u bitak - »esse rerum«, naznačiti put prema Bogu kao Stvoritelju stvar nosti, dok će teologija polazeći od Boga-Objavitelja svemu davati nov, preobražen smisao... Ne smije nas začuditi što Albert u svom pionirskom nastojanju nije do u potankosti razradio domet filozofskog umovanja: njemu je u prvom redu bilo stalo do toga 2 5
ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 1 (3, 3): »esse simplex et impartibile... prout est prima effluxio Dei et creatum primum.«
23
da izvede na čistac načelnu samosvojnost prve filozofije te kroz nju osigura samostalnost filozofiranja sučelice teološkoj misli. Možda je on u ovom pogledu bio donekle sretnije ruke negoli sv. Bonaventura i sam sv. Toma. Njih je naime dvojicu zapljusnuo p o lemički val - ukoliko su bili prinuđeni da se bore protiv heretičkih tumačenja aristotelizma, počevši od Davida de Dinando pa do Sigera Brabantskog; doista, trebalo je suzbijati ove latinske averoiste koji su svojim zabludama bili najgora antireklama protiv uvođenja Aristotela na Zapad. Nu Albert, daleko od Pariza, bio je daleko i od averoističkih polemika. D u b o k o m i krepkom staloženošću proklamira svetac da je moguće i da je potrebno razrađivati jednu samosvojnu, aristotelistički nadahnutu filozofiju. Glavne će protivnike u ovom pogledu imati među svojom redovničkom su braćom, kojima je »Studium Philosophiae« značio pogibelj za vje ru. Nošen svetačkom revnošću, Albert neće tih kućnih dušmana obrađivati baš u rukavicama: »Quamvis quidam nesciunt, omnibus modis volunt impugnare usum philosophiae, et maxime in Praedicatoribus, ubi nullus eis resistit, tamquam bruta animalia blasphemantes in iis quae ignorant.« Tko god zna povijesno misli ti i tko god u povijesnoj perspektivi procjenjuje važnost Albertova otkrića o samosvojnosti filozofije, neće mu zamjeriti što konzerva tivne ignorante svoga doba i svoga R e d a naziva njihovim pravim imenom. 26
2. Fundamentalno
pitanje
o
bitku
Krepke riječi, kojima je sveti Albert udarao na neuviđavne su vremenike i jednako neuviđavnu subraću, pokazuju još jednu izra zitu crtu njegova umovanja: on nije u svom filozofskom radu ni kad bio hladan, indiferentan spekulativac, nego je u filozofiranje unosio sav svoj osobni etos... Na taj način svetac je već unaprijed pobio poznate Heideggerove tirade o nemogućnosti »kršćanske filozofije«. P r e m a Heideggeru, naime, kršćanin ne može sa svom ozbiljnošću postaviti nijedno fundamentalno pitanje o filozofiji jer, kao vjernik, smatra da posjeduje gotova rješenja za sve život ne zagonetke: kršćanin može samo glumiti da filozofira, ništa 27
2 6
ALBERT VELIKI, In epistolam Dionysii Opera omnia (B 14, 910). Navodi G. NVIELAND, Untersuchungen..., str. 14, bilj. 38. Usp. M. HEIDEGGER, Einfuhning in die Metaphysik, Tubingen 1966., str. 6. t
2 7
24
više... Međutim, sveti Albert nije simulirao, nije glumio. O n je morao i te kako ozbiljno, životno umovati da bi filozofiji osigurao »građanska prava« u krugu crkvenih znanosti. Pri tom nije bio strančar, koji bi pošto-poto želio zadobiti prevlast u nekoj do meni, nego je svetački i apostolski skrbio da istina iziđe na čistac i oslobodi sputane duhove: »quomodo se habeat veritas r e r u m « . . . Umjesno je ovdje naglasiti, kako Albert nikad nije bio samo »scriptor« - puki prepisivač tuđih izreka; nije bio ni »compilator«, spretan slagar pojedinih nazora iz ostavštine raznih mislilaca; da pače, za razliku i od samoga Akvinca, svetac nije bio ni »commentator« u strogom smislu te riječi - tj. nije išao za tim da Aristote lovu ili bilo čiju misao iskaže u njezinoj izvornosti, čuvajući je od vlastitih dometaka i natruha. Prema svjedočanstvu Rogera Bacona, Albert je uvijek i posvud bio »a u c t o r« - čovjek koji je u svojim spisima izlagao svoje misli i stoga odgovorno stajao pozadi svakog svojega r e t k a . . . O n je u tom duhu mogao na knjigu »Lambda« iz Aristotelove Metafizike nakalamiti Proklov »Liber de Causis«, kao da bi se radilo o jednom te istom djelu jednoga te istog pisca; nitko još nije Alberta zbog toga proglasio nekritičnim. Njegov, naime, etos filozofiranja razotkriva da je vrijedna pažnje samo istina - »veritas rerum«, dok Aristotel kao Aristotel ostaje u sjeni. Drugi pisci XIII. stoljeća nisu tako postupali. Prije Alberta komentirala su Metafiziku barem dva skolastika: Roger Bacon, za vrijeme prvog svoga boravka u Parizu, i A d a m Bocfelds, magister artium iz Oxforda. Nakon Alberta komentirat će Metafiziku Akvinac i brojni drugi lektori po evropskim školama. Svi će oni, s više ili manje umješnosti, literarno egzegetirati Stagiritov tekst. Nasuprot njima, Albert ne egzegetira, nego parafrazira, tj. ne drži se ropski tuđega slova, nego svojim riječima produbljuje Aristote28
29
30
2 8
Izraz je preuzet od TOME AKVINSKOG, In I. De Caelo, lect. 12; usp. Summa theologica 1, 107, 2 c sub finem. E. GILSON, La philosophie au MoyenAge Pariš 1925., str. 165-166, navodi zanimljivo svjedočanstvo ROGERA BACONA, Opus tertium, ed. Brewer, c. 9, str. 30: »Iam aestimatur a vulgo studentium et a multis qui valde sapientes aestimantur et a multis viriš bonis, licet sint decepti, quod philosophia iam data sit latinis, et completa et composita in lingua latina, et est facta in tempore meo et vulgata Parisiis et pro auctore allegatur compositor eius. Nam sicut Aristoteles, Avicenna et Averroes allegantur in sholis, sic et ipse.« Usp. A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik, Leiden-Koln 1965., str. 125. 2 9
y
3 0
25
lovu misao. Iznimku predstavlja jedino Albertov komentar Poli tike, u kojem svetac nije vidio kako bi davne Aristotelove nazore pretočio u srednjovjekovnu problematiku: zato ih kao »commentator« trijezno egzegetira. N o u drugim spisima, uvijek i posvud, Albert je »auctor«. 31
Ovo treba imati na u m u tko god proučava svečev pristup bitku u okviru fundamentalnog ontološkog pitanja. Vjeran Aristotelu, Albert obilježava istraživačko područje prve filozofije starinskom formulom: »ens qua ens«, biće kao takvo... No u svečevu kon tekstu ima ova formula zaseban, životni prizvuk. Mogu je nebro jeni naraštaji i prije i poslije XIII. stoljeća smatrati vrhuncem apstraktnosti i apstruznosti, kod Alberta izričaj - »ens qua ens« naznačuje da prva filozofija mora iznijeti na vidjelo šta je ono što stvarnost čini stvarnom... Nešto konkretnije jedva bi se moglo zamisliti! Smatramo da ni sam Heidegger pitajući: »Was ist das Sein des Seienden?« nije nadvisio ni dubinu ni konkretnost ovog starinskog pitanja. Samo se on, na žalost, sve do groba tragično vrtio u krugu Leibnizove dileme o bitku i ništavilu, dok je sveti Albert i u ovom pogledu mogao naći izlaz i krenuti prema rje šenju. 32
Bilo je dosta mislilaca koji su u XIII. stoljeću rješavali status prve filozofije. Neki m e đ u njima, zadojeni augustinizmom, sma trali su da stvarnost čini stvarnom Onaj u kojem živimo, mičemo se i jesmo, B o g . . . Drugi, skloni averoizmu, tvrdili su da na mjesto Boga treba proučavati »četiri uzroka« - materijalni, for malni, tvorni i svršni, u čemu bi se onda iscrpio metafizičko u m o vanje. Albertu se nije sviđalo ni prvo ni drugo rješenje, jer utiru put bilo panteizmu bilo agnosticizmu: »ad multos deducunt errores«. Prema njemu, ono što stvarnost čini stvarnom jest b i t a k , »esse«. Imajući to u vidu, prva filozofija ne zapinje u transfizici averoista, a ne zalijeće se ni u mistiku augustinaca; usredotočena 33
34
35
3 1
U tom smislu piše G. G. MEERSSEMAN, Introductio in opera omnia, 72 sq., (Briigge 1931.). Usp. A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik, str. 88. Augustinska i averoistička shvaćanja pregledno iznosi A. ZIMMERMANN, nav. dj., str. 105-108. ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 2 (3, 35-80). ALBERT VELIKI, nav. dj., (5,47-49): »Sed ego tales convenientias in scientiis abhorreo, eo quod ad multos deducunt errores«. 3 2
3 3
3 4
3 5
26
na bitak, prva je filozofija uistinu i onto-logija i metafizika, bitno različna od iskustvenih znanosti i od same teologije. Preostaje ipak pitanje: što je taj zagonetni bitak, što je »esse«? Albertov je odgovor lapidaran: »prima rerum creatarum« - prvo što je Bog uopće stvorio. 1 kod Akvinca susrećemo istu tvrdnju, nešto rjeđe i čednije nego u njegova učitelja. Sam Aristotel nije joj se nikad ni slutnjom približio; ali Proklov spis »Liber de Causis« veli to doslovce i taj će »aksiom« biti mnogo rabljen u krugu Albertovih pristaša. Ipak, Albert će se pobrinuti da u njemu ne b u d e Proklova emanatizma, koji je ostavio dosta traga u »Liber de Causis«. Svetom je Albertu nadasve stalo da »esse« kao prvi od Boga stvoreni učinak odredi u odnosu p r e m a Stvoritelju, a po tom smjesta i u odnosu p r e m a pojedinim stvorovima u kozmosu. U odnosu p r e m a Bogu, stvoreni je bitak »drugotan«, »bitno različan od Božanskog«, obilježen relacijom prema Stvoritelju i pre ma ništavilu, iz kojeg je ponikao; kao takav, ima on još nešto analogije s Bogom, ali mu je ta sličnost gotovo na rubu ekvivokacije. S druge strane, u odnosu na pojedina stvorena bića, bitak je - p r e m a Albertu - realno i realizatorno počelo koje zalazi u sve stvari bez iznimke, ali ne u stilu logikalnih kategorema (kao što su rod, vrsta, vlastitost i slično), nego kao akt p o kojemu svaki stvor uistinu jest. Može se dakle reći da bitku pripada prioritet u p o gledu konkretnih stvorenja, ali ne tako kao da bi Bog najprije stvorio »esse«, bitak, a onda iz te sirovine mijesio sva moguća bića, »entia«. Ne radi se, naime, ni o kakvoj kronološkoj prednos ti; uostalom, Starina je složno držala da u ovom pogledu prvo, tj. najprije stvoreno biće jest najuzvišeniji A n đ e o na n e b u . Što se tiče bitka, Albert je u njem gledao počelo, a ne cjelovito nekakvo biće; zato bitak ne može postojati ni prostorno izvan predmeta, ni 36
37
38
39
40
41
42
3 6
ALBERT VELIKI, De causis etprocessu universitatis II, 1, 7 (B 10, 445). TOMA AKVINSKI, Contra Gentiles 1, 68; De Potentia 3, 4 c; 3, 7 ad resp. Usp. A. PATTIN, De hierarchie van het zijnde in het »Liber de Causis«, u ča sopisu: Tijdschrift voor Philosophie 23 (1961) str. 142. Kad velimo da se radi o »Proklovu« spisu, ne želimo ustvrditi da bi mu Proklo - osobno - bio pisac, nego samo daje djelo pisano u duhu Proklove škole. Pattinje uspio pronaći 92 rukopisa »Liber de Causis« iz Srednjega vijeka. ALBERT VELIKI, De causis... II, 1,18 (B 10, 463 b). ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 3 (5, 61-66). ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 5, 9 (387, 49). Usp. Liber de Causis, izdanje Pattin, str. 183. 3 7
3 8
3 9
4 0
4 1
4 2
27
vremenski prije p r e d m e t a koji je tim aktom ostvaren. Prioritet bitka treba uzeti u čistoj ontološkoj perspektivi: on je primordija lan element u konstituciji stvora, na koji se terminira Božje Stva ralaštvo tako da sve druge oznake u bićima nadolaze naknadnim podešavanjem: »non per creationem, sed per informationem«. Z a t o nas k bitku ne vodi ni logikalna dedukcija ni fizikalna induk cija; otkriti ga može jedino metafizička raščlamba - »resolutio« koja p o Aristotelovu receptu dalje ni ne može poći: »semper stabit resolutio in esse«. 43
44
Sa svim ovim izlazi na vidjelo da stvorovi nisu niti ne mogu biti jednostavni p o p u t Boga, nego su vazda složene naravi: »compositione constituuntur in esse«. Fundamentalnu ulogu u njihovu komponiranju ima bitak koji je i sam stvoren i za sve iskonski je d a n . Zbog toga je on sveopći i sveobuhvatan: »latissimae universalitatis est«, p r e m a Albertovu pisanju. N u i opet se treba pris jetiti: nije to općenitost puke apstraktne zamisli u našoj glavi, nego općenitost bujne dinamike koja svu stvarnost čini stvarnom. Pojedina individualna bića proviru iz ovoga akta poput modifika cija iz jednoga iskonskog gejzira. O n a se drže na okupu, ali ne samo izvana - ukoliko bi ih svemir držao u sebi kao ptice u krlet ki, nego su sva stvorenja realizacije jednoga te istog akta, što znači da m e d u njima ne vlada samo »unio« već istinska, ontički utemeljena »unitas« - kako to Albert smiono izriče: »unitas multorum ad u n u m respicientium«. Prema njegovu shvaćanju, stvo reno je biće zapravo bitak, stegnut, stisnut u nekoj određenoj mjeri: »esse contractum ad hoc vel illud«. Veća ili manja mjera te kontrakcije označuje također viši ili niži stupanj bivovanja. Za to svetac luči »esse superius« kod Anđela, »esse inferius« nebes kih tjelesa, »esse infimum« zemaljskih p r e d m e t a i, konačno, »esse subinfimum« Aristotelove pramaterije. Ali uvijek i posvud do45
46
47
48
49
50
4 3
ALBERT VELIKI, De causis... II, 1, 17 (B 10, 461 b). ALBERT VELIKI, De causis..., nav. mj. ALBERT VELIKI, De causis..., nav. mj. ALBERT VELIKI, De causis..., nav. mj.: »Esse ergo et creatum est et primum est.« ALBERT VELIKI, De causis... , II, 1, 18 (B 10, 464 b). ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 3 (5, 66). ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 1 (3, 1-4). ALBERT VELIKI, De causis... , II, 1, 7 (B 10, 445 a). 4 4
4 5
4 6
4 7
4 8
4 9
5 0
28
minira »esse«, bitak. Zbog njega je prva filozofija kadra da stvo renu stvarnost u svoj njezinoj šarolikosti obuhvati jedinstvenim pogledom: to je njezina domena istraživanja, njezin »subiectum« - u Albertovoj terminologiji. Što se tiče Boga, O n je prvoj filo zofiji prisutan samo kao »Quaesitum«, samo kao Termin ljud skog teženja i traganja: ona se prema Njemu propinje, ali nema nade ni mogućnosti da bi Ga ikad svojim formalnim objektom obujmila... Na taj način Albertova »fundamentalna ontologija« jest i ostaje »une philosophie ouverte«, otvoren metafizički sis tem, u kojem svetac pokazuje izvanredan smisao i strahopočitanje za d o m e n u Svetog, za domenu Božanskog. Kasnije će u deka dentnoj skolastici, a napose kod Christiana Wolfa, ovaj smisao za Božju Transcendenciju iščeznuti; tako će se pojaviti ontologije zatvorenog tipa koje neuviđavno samog Boga sputavaju pod ap straktnu kategoriju »ens ut sic«... 51
3. Fundamentalne
dimenzije
bitka
Prilično lijepo zvuči kad reknemo: bitak biću daje bićevitost, bitak stvarnost čini stvarnom... No što se krije pozadi ove zvučne formule? Što bitak zbiljski pruža biću, dok ga realizira? Sveti je Albert nastojao da u ovom pogledu rekne nešto stvarno, što neće biti samo »flatus vocis.« Ali je bio svjestan sistemske poteškoće koja stoji na putu svakom govorenju o bitku: prvi, naime, element u stvorenjima toliko je izvoran da mu ne možemo dati ni defini cije ni opisa, ni tumačenja ni bilo kakve oznake kojom bismo ga pojasnili. Što god zamislimo ili pojmimo, sve će to biti uže od bitka i tamnije od bitka. Drugim riječima: nemoguće je onako obrađivati bitak kao što fizikalne znanosti rišu elemente iz priro de. O n e lako u tim predmetima otkrivaju »diversum praedicabile«, određenje koje im pristaje a nije s njima posve istovjetno; po moću tih određenja mogu onda znanosti svoje elemente klasifici52
53
5 1
ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 1, 2 (4, 39): »Nihil idem qusesitum est et subiectum in scientia aliqua...« ALBERT VELIKI, De causis..., II, 1, 17 (B 10, 461 b) oštro luči »esse« od pojedinačnih stvari - »res«, koje iz njega proizlaze u svojoj složenosti: »secundum viam compositorum procedunt ab ipso«... Naznačivši daje »esse unicius et simplicius, et per consequens universalius et latius omnibus entibus se sequentibus« (B 10, 463 b), Albert se u dovoljnoj mjeri ogradio od »postvarenja« samoga bitka. ALBERT VELIKI, Metaphysica V, 1, 11 (233, 55-59). 5 2
5 3
29
54
rati i kategorizirati, mogu ih pojašnjavati. Bitku bismo, među tim, kao »diversum praedicabile« morali suprotstaviti jedino nebitak, ništavilo; ali s tim pseudopredikatom nitko se neće probiti ni do kakve jasnoće... Ova sistemska poteškoća nije ipak tako nepremostiva kao što u prvi m a h izgleda. Njom je zapravo rečeno samo jedno - da u srcu fundamentalne ontologije nije moguće rabiti metodu pozitiv nih znanosti. Metafizičar je dakle dužan da, umujući o bitku, osta ne sebi dosljedan i drži se svoje refleksivne »resolutio«. Zacijelo, bitak izmiče formalnom pojmovanju i definiranju; sa svim tim nije u sebi mutan, neproziran ili bez sadržaja, nego nosi u svom krilu bujnost svekolike prirode! Što god se u stvarnosti događa, na bit ku se događa, kroz bitak se događa. Njegova su to, dakle, zbivanja - »accidentia«, kako veli sveti Albert, odnosno »passiones«. Ponirući stoga refleksijom u samo bivovanje, mi razabiremo iskon ske dimenzije bitka. 55
Ovdje ćemo postupiti donekle izbirljivo, tj. iz nepreglednog mnoštva tekstova u kojima Akvinčev učitelj rabi termin »esse« - a rabi ga doista do skrajnosti raznoliko, probrat ćemo neke skupine koje služe našoj svrsi; ostale tekstove, makar bili i te kako brojni, ostavit ćemo netaknute i neiskorištene. Dosad, uostalom, još nije napisana studija, monografija, koja bi skladno i suvislo ujedinila sve Albertove izjave o bitku; poput drugih, i mi stoga postupamo eklektički... Na prvom mjestu vrijedno je istaknuti tekstove koji su »crux albertinismi«. U njima svetac povezuje bitak s raznim formama u stvarnosti. Izraz »forma« rabi Albert veoma rado u svojim raspra vama »de universalibus«; ali nadasve često dolazi mu termin »forma« pod pero dok izlaže platonsku i aristoteličku antropolo giju. Gotovo uvijek uz formu spominje on i bitak, »esse«, ali mu ni bitak ni forma nemaju vazda isti smisao. Jedanput se radi o duši - »forma partis« - drugi put o naravi čovjekovoj - »forma totius«; j e d a n p u t »esse« prethodi formi, drugi put istječe iz nje. Sve56
57
5 4
ALBERT VELIKI, Metaphysica IV, 1, 2 (162, 82-163, 2). ALBERT VELIKI, Metaphysica IV, 1, 2 (163, 9-12). Usp. G. WIELAND, Untersuchungen... , str. 41-46. Usp. L. B. GEIGER, La vie - acte essentiel de rame, l'esse - acte de Vessence, d' apres Albert-le-Grand, Montreal-Paris 1962., str. 103 si. 5 5
5 6
5 7
30
tac, naime, govori čas u logičnoj, čas opet u ontološkoj perspek tivi. Zato su m u tekstovi ponegdje pravi labirint, iz kojega nije lako izići bistre glave... Ne treba da se u tom labirintu predugo zadržavamo, nego istaknimo sigurnu činjenicu koja vrijedi za sve Albertove izjave bez iznimke: forma je kod njega uvijek »ratio praedicabilitatis«, ili slikovitije - »imago luminis«. Neki pisci, prema Albertu, izvodeći termin »forma« iz latinskog izričaja: »foris manens«; žele reći da je formi od iskona prirođeno da bude izvan materije, izvan tog elementa koji stvarnost zamračuje. U svakom slučaju, forma igra svijetlu ulogu unutar bića: ona stvar nost čini spoznatljivom, ona daje da predmete mognemo pojmovati. Samo, i to treba naglasiti, ljudski um ne posjeduje nijedne urođene forme u sebi; a do Božjeg U m a , u kojem su sve oduvijek pohranjene, kao stvorovi i smrtnici n e m a m o izravnog pristupa. Forme su nam stoga pristupačne jedino u prirodi, gdje ih aktuali zira bitak, »esse«. Z a t o nam kroz njihovu luminoznost prosijava sam bitak svojom suvislošću: »esse nihil aliud est nisi diffusio in eo quod est actu existens«. 58
59
60
61
62
Na osobit način vrijedi ova tvrdnja za tzv. supstancijalne forme, kojima sveti Albert pridaje naročitu važnost. Kao aristoteličar, priznaje on nepregledno mnoštvo akcidentalnih formi u stvoro vima; ali smjesta napominje da nije moguća prava znanost o akcidentima - kad su im forme tako nesamostalne i prevrtljive... U tom smislu i piše zaokružen omanji traktat »de principalitate substantiae«. Što god, naime, postoji, makar bilo i stvoreno, mora uživati kakvu-takvu samosvojnost, mora biti bar donekle uprav ljeno p r e m a nekoj supstancijalnosti. Nju bića dobivaju po bitku, kojim i jesu izdignuta nad ništavilo. Stoga je supstancijalna forma intimno i organski vezana uz bitak: »principium substantiae, quod 63
64
5 8
ALBERT VELIKI, De praedicabilibus 2, 1. Opera omnia (B 1, 17 b). ALBERT VELIKI, De praedicabilibius 2, 7 (B 1, 36 ab). ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 4, 9 (60, 24-27). ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 1, 4 (320, 34-38) navodi da je svaka forma u stvorenjima »radius quidam et lumen Primae Formae, quae est Intellectus Divinus«. ALBERT VELIKI, Metaphysica I, 4, 2 (48, 85-87). Značajnije tekstove prikupio je G. WIELAND, Untersuchungen... , str. 36-40. ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 1, 1 (316, 5). 5 9
6 0
6 1
6 2
6 3
6 4
31
65
est totum e s s e « . . . Biti - ne znači drugo do li samosvojno biti, u sebi bivstvovati kao subjekt koji drugom ne služi kao predikat nego sam raspolaže svojim svojstvima. Na taj način pruža bitak biću njegovo jedinstvo, ne matematičko - u kvantiteti, nego ontološko u redu supstancijalnosti, ukoliko ga čini samosvojnim... 66
Iz istoga, dakle, metafizičkog korijena, iz bitka, provire i spoznatljivost i samosvojnost u bićima. Starina je to s više ili manje jasnoće priznavala kad je tvrdila da je svako biće kao takvo isti nito i j e d n o . . . Možda u pogledu ovih dviju značajki sveti Albert i nije uspio dati nekih naročito originalnih opaski. Ali nam se čini da je u j e d n o m ili drugom tekstu bio sretnije ruke kad se poza bavio trećom značajkom svih bića uopće, njihovim mnoštvom. Grčka je, naime, filozofija običavala žigosati »mnoštvo« kao ma njak, gotovo bismo rekli promašaj u stvarnosti. Bilo je filozofa koji su s Parmenidom pluralizam bića naprosto nijekali; drugi pak, m e đ u njima i Platon i Aristotel, izvodili su mnoštvo iz materije koja je »prope nihilum«, na rubu ništavila. I m a m o dojam da sveti Albert nije slijepo koračao za ovom poganskom predajom. Kao vjernik, on je znao da Objava priznaje i »mnoštvo« koje, iskonski, nije materijalnog porijekla niti je imalo nesavršeno. Mislimo ovdje na dogmu o Presvetom Trojstvu. Z a t o svetac kao da nastoji poći i nad Platona i nad Aristotela, otkrivajući u bitku izvor ne samo jedinstva - nego i mnoštva bića. Kad npr. govori o supstan ciji u najstrožem smislu riječi, »quae proprie et principaliter et maxime substantia dicitur«, on u krilu njezina jedinstva upire prstom na složenost i mnoštvo: »substantia prima composita designata«. U načelu, dakle, ne mora mnoštvo baš uvijek značiti gu bitak jedinstva, gubitak samosvojnosti. Mnoštvo ne mora posvuda značiti da je biće razdrto ili samo sebi otuđeno. Baš naprotiv: kroz mnoštvo se očituje bujnost i plodnost bitka, očituje se njegov p o let da stvaralački druge obdari svojom puninom, da im se nesebič no izruči. Bitak stoga nije u osnovi pustinjački raspoložen, nije se bično zauzlan u svoju osamu, nego iskonski razbija tamu i prazni67
68
6 5
ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 1, 1 (316, 42-44). ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 1, 5 (322, 66-71). Usp. H. KUHLE, Die Lehre Alberts des Grossen von deri Transzendentalien, Regensburg 1930., str. 136. ALBERT VELIKI, Metaphysica VII, 1,2 (317, 71-73). Usp. G. WIELAND, Untersuchungen..., str. 102-108: »Sein als Vermittlung von Einheit und Vielheit«. 6 6
6 7
6 8
32
nu ništavila. Prema tome, korijen za mnoštvo bića treba tražiti u bitku, a ne u materiji; snagom bitka svako je biće u svom izvorištu relacijalno, tj. upravljeno prema drugom, nesebično... Dakako, sveti Albert nije svih ovih izvoda ovako izrično doumio: ali je pio nirski nešto o njima slutio kad je nastojao da u pitanju mnoštva i jedinstva nadvisi jednostranost Platona i Aristotela. Sve do dana današnjeg ostale su ove svečeve slutnje mrtvi kapital i povijest već sedam stoljeća čeka da netko jednu takvu ontologiju napiše. Zaključak Sveti Albert, kao filozof, cijenio je sve mislioce prije sebe, ali se nije neopozivo vezao ni uz jednoga od njih, koliko god taj bio slavan ili u modi. »Samo čovjek koji Aristotela smatra bogom« piše svetac - »može slijediti knjigu Metafizike kao da u njoj n e m a zabluda. Ali za nas« - nastavlja on dalje - »Aristotel je običan smrtnik, podložan zabludama, kao što smo to i mi sami.« Ovom izjavom Albert je sebi osigurao slobodu u pogledu sveukupne filo zofske tradicije; no, u isti mah, i nama je zajamčio pravo da slo b o d n o postupamo s njegovim filozofumenima. Ni njegovi, naime, izvodi nisu u svemu dogotovljeni ni u svemu istiniti. 69
Kao »fundamentalan ontolog«, nije on ni išao za tim da raz radi originalan filozofski sistem, nego je ostajao izvan svih sistema i nastojao se uzdići n a d njih. Takva mu se nesistematičnost pone gdje osvećivala manjkom jasnoće i manjkom dosljednosti. U tom pogledu, sveti se Toma odijelio od svog učitelja i sistemski urnovao. M o g a o je stoga fundiranost bića u bitku iskazati daleko su vislije nego što je činio Albert; ali se ni on nije probio do savršene jasnoće... I sveti Toma, naime, terminološki oscilira kad opisuje odnos bitka i forme u bićima: poput svoga učitelja, i Akvinac u toj problematici olako isprepliće ontološke uvide s logikalnim izvo dima, u čemu ga ni najvjerniji pristaše ne mogu sa sigurnošću slijediti. O t u d potekoše stoljetne raspre o distinkciji bitka i biti, kojih do danas još nitko nije p o t p u n o izveo na čistac. Još se nije pojavio tomist koji bi sa svom jasnoćom iskazao kakvu objektivnu vrijednost ima termin »esse« - odnosno, što to znači da nešto 6 9
ALBERT VELIKI, Physica VIII, 1, 14 (B 3, 553): »Qui credit Aristotelem fuisse deum, ille debet credere quod numquam erravit. Si autem credit ipsum esse hominem, tune procul dubio errare potuit sicut et nos.«
33
»jest«... M. Heidegger utrošio je cijeli život izvikujući ovo funda mentalno pitanje; ali je u svom traganju »nach dem Sinn vom Sein« bio i ostao »posljednji Mohikanac«... Nadošla je, naime, i na njega i na sve nas zajedno »abominatio desolationis«, bezutješna pustoš neopozitivizma, u kojoj sam govor o bitku ne može više biti ni lažan ni istinit, nego ostaje posve bespredmetan i zato besmislen... Možda će jubilej svetog Alberta usred ove pustoši biti izazov da iznova razbudimo tematiku koja već sedam stoljeća čeka na svoj rasplet.
Bibliografija 1. Izvori ALBERTUS MAGNUS: Opera omnia. Tomus XVI, P. I.—II: Metaphysica (ed. Geyer), Munster 1960-1964. ALBERTUS MAGNUS: Opera omnia (ed. Borgnet), Pariš 1890-1899: De praedicabilibus ( B I ) . Phvsica (B 3). £)g causis et processu universitatis (B 10). Summa theologiae (B 31-33). CASSIODOR: De artibus ac disciplinis liberalium litterarum PL 70, 1149-1220. y
LIBER DE CAUSIS - ed. A. Pattin, Tijdschrift voor Philosophie 28 (1966) str. 134-203. THOMAS DE AQUINO: In Metaphysicam Aristotelis commentaria (Cathala), Torino 1935. THOMAS DE AQUINO: Summa theologica, Roma 1866. 2. Studije L. DE RAEYMAEKER: »Albert le Grand, philosophe. Les lignes fondamentales de son svsteme metaphysique«, u: Revue Neoscolastique de Philosophie 35 (1933), str. 5-36. L. DUCHARME: »Esse« chez saint Albert le Grand. Introduction a la metaphysique de ses premiers ecrits, u: Revue de V Universite d' Ottawa 27 (1957), str. 209-252. L. B. GEIGER: La vie - acte essentiel de V ame V esse - acte de V essence, d' apres Albert-le~Grand Montreal-Paris 1962. t
t
B. GEYER: »Albertus Magnus und die Entwicklung der scholastischen Metaphvsik«, u: Miscellanea mediaevalia II, Berlin 1963., str. 3-13. H. KUHLE: »Die Lehrt Alberts des Grossen von den Transzendentalien«, u: Philosophia perennis Regensburg 1930., str. 129-147. y
34
D. SIEDLER: Intellektualismus und Voluntarismus bei Albert dem Grossen, Beitrage zur Geschichte der Philosophie und Theologie des Mittelalters, Miinster 1941. F. VAN STEENBERGHEN: »Albert le Grand avait-il une philosophie personnelle«?, u: Bulletin de VAcademie Royale de Belgique 52 (1966), str. 15-30. G. WIELAND: Untersuchungen zum Seinsbegriff im Metaphvsikkommentar Alberts des Grossen, Miinster 1972. A. ZIMMERMANN: Ontologie oder Metaphvsik, Texte und Untersuchun gen, Leiden-Koln 1965.
35
»Connatliralitas« wmmmmmmm—m—mmmamm Iskonska srodnost svijesti i stvarnosti u tomizmu
Anđeoski se naučitelj u svojim spisima vrlo često služio termi n o m »konaturalnost« koji, usuđujemo se reći, predstavlja zase b a n njegov specijalitet. S jedne naime strane, m e đ u Akvinčevim predšasnicima n e nalazimo nijednoga koji bi sustavno rabio tu riječ; s druge opet strane, Tomini su sljedbenici - tomisti - kroz punih sedam stoljeća p o m n o izbjegavali izraz »konaturalnost« u svojoj filozofsko-teološkoj sistematici, šuteći o njem i u komen tarima onih tekstova u kojima Akvinac taj termin navodi p o četiri puta uzastopce. Treba stoga odati priznanje Papi Piu XII koji nije oklijevao da u enciklici »Humani generis« cijeli jedan odsjek pos veti konaturalnoj spoznaji dokazujući izričnim tekstovima kako ta specijalnost - spada u dragocjeno blago Akvinčeve ostavštine. Što je taj potez Pia XII značio, možemo razabrati kad ga uspore dimo sa šesnaestim sveskom Leonine, tiskanim u R i m u 1948. go dine - dvadesetak mjeseci prije enciklike »Humani generis« - uz prilično samosvjestan naslov: »Indices auctoritatum omniumque rerum notabilium in Summa theologiae et in Summa contra Gen1
2
3
4
1
U Sumi protiv pogana termin »konaturalnost« susrećemo 14 puta; u Teološkoj sumi 136 puta, od čega na Prvi dio otpada 29, na Prvo poglavlje drugog dijela 47, na Drugo poglavlje drugog dijela 32 i, konačno, na Treći dio 14 navoda. U obje Sume zajedno spominje se »konaturalnost« 136 puta, od čega 20 puta kao imenica, 114 puta kao pridjev, a 2 puta kao prilog. Platon u svom dijalogu Menon, 81 d tvrdi da su sva bića srodna - »svggene«. Ali ta napomena nije ni u Platonovu sistemu niti u tumačenjima njegovih sljedbe nika došla onako do izražaja kao npr. »methexis« ili »anamnesis«... Ipak, sam problem konaturalne spoznaje nametao se u priličnoj mjeri kroz spise Plotina i Pseudodionizija. Usp: komentar glasovitog KAJETANA - »In 2-2, 45. 2.« - Opera omnia S. Thomae, editio leonina, Romae 1895., t. 8, p. 341. BANNEZ od svoje strane svodi konaturalnost na »experimentum affectivum«, u: Cursus theologicus, Vivćs - Pariš 1885., t. 4, p. 635. Acta Apostolicae Sedis42 (1950) 574. Por. Denzinger-Rahner: »Enchiridion ...«, n. 2324. Schonmetzer u novijim izdanjima taj tekst Pija XII izostavlja. 2
3
4
37
tiles«... Taj omašni tomistički leksikon ne spominje nigdje ni »ko naturalnost« ni »konaturalnu spoznaju«, p r e m d a se diči da ima dosad najsavjesnije izrađen »Index materiarum« i »Index elementorum« za obje Tomine Sume. 5
Međutim, treba naglasiti da je nakon »Humani generis« u tom pogledu nastupio preokret. Akvinčev zamišljaj spoznaje »putem konaturalnosti« počeo je buditi zanimanje kod suvremenih tomista pa već imamo i nekoliko većih ili manjih studija koje se bave njezinom problematikom. Čini se ipak da ti napisi većim dijelom minimaliziraju značenje i ulogu konaturalne spoznaje, svodeći je uglavnom na »afektivnost« i slično, u čemu im je do nekle prednjačio i tekst Pia XII; posvuda se naime konaturalni dodir svijesti i stvarnosti prikazuje kao izniman i više-manje nat prosječan pojav... Međutim, Akvinčevi tekstovi izazivaju baš su protan dojam, ukoliko daju naslutiti da je konaturalnost elemen tarna i u isti m a h fundamentalna iskustvena činjenica na koju se moraju stalno obzirati i filozofija i teologija. U tom su pogledu još uvijek vrijedne pažnje pionirske smjernice što ih s obzirom na konaturalnu spoznaju zacrtaše P. Rousselot i G. de Broglie, da jući joj u svom interpretiranju tomizma univerzalan i donekle ključni značaj. Naša je želja da ovim glasovima što »vapiju u pustinji« priključimo strane koje slijede. Uvjereni smo naime da u izvornoj Akvinčevoj zamisli konaturalnost zahvaća cjelinu života 6
7
8
5
R. J. DEFERRARI: »A complete Index of the Summa theologica«, VVashington USA 1956., (dakle poslije »Humani generis«) prvi navodi u svom leksikonu i termin konaturalnost. G. BORTOLASO: »La connaturalita affettiva nel processo conoscitivo«, La Civiltacattolica 103 (1952), str. 374-383.1. CAMPOREALE: »La conoscenza affet tiva nel pensiero di S. Tommaso«, Sapienza 12 (1959), str. 231-237. M. DHAVAMONY: »Subjectivitv and human intellectual knowledge in the philosophv of saint Thomas Aquin«, Roma 1962. (dissertatio manuscripta). R.-L. FARICY: »Conatural Knowledge«, Sciences ecclesiastujues 16 (1964), str. 155-163. A. HAYEN: »Le lien de la connaissance et du vouloir dans l'acte d'exister selon S. Thomas d'Aquin«, Doctor Communis 1950., str. 54-72. J. LEBACQZ: »Libre arbitre et jugement«, Louvain 1960. J. LEBACQZ: »Certitude et volonte«, Louvain 1962. B. MILLER: »Knowledge through affective connaturalitv«, London 1961. A. ROLAND: »Metafisica del sentimiento«, Madrid 1956. M. SECKLER: »Instinkt und Glaubenswille nach Thomas von Aquin«, Mainz 1961. 6
7
P. ROUSSELOT: »Eintellectualisme de S. Thomas«, 3. edition - Pariš 1936., p. 70 sq. G. DE BROGLIE: »Pour une thćorie rationnelle de l'acte de foi«, Institut catholique de Pariš s. a. (scriptum), str. 176-192. 8
38
i naravnog i nadnaravnog, ne zapinjući u nekom partikularnom is ječku svijesti ili iskustva. D a bismo to uočili, razmotrit ćemo što Akvincu znači: I. konaturalnost bitka, II. spoznaja konaturalnosti, III. konaturalna spoznaja. 9
Ovako zamišljen, naš bi pokušaj imao biti svojevrstan komen tar Akvinčeva djela: ne toliko komentar pojedinačnih tekstova koliko komentar cjelovitog nadahnuća koje prozirnije svečeve spise. Upravo stoga nećemo se zadovoljiti pukim ponavljanjem Tomina »slova«: ne znamo, naime, bi li takvo ponavljanje ikom pravo koristilo, a povrh toga svjesni smo da je - pod povijesnim vidikom - doslovno ponavljanje neprovedivo. Uostalom, kao i po svuda, tako i u tomizmu »slovo« ubija, a »duh« oživljuje. 10
/. KONATURALNOST
BITKA
U n a t a č silnoj razlici kojom se raznovrsna bića luče m e đ u so bom, Anđeoski je naučitelj odlučno tvrdio da n e m a toga stvora koji bi pod metafizičkim vidikom - bio heterogen, tuđinac u krilu stvarnosti. Taj se nazor osobitom jasnoćom razabire iz glasovitog teksta C G 4 , 1 1 . gdje svetac smiono povlači paralelu između dinamizma nerazumne materije i rađanja Logosa iz krila Očeva: p r e m d a smijemo, odnosno moramo, razmak između Božje biti i materijalne supstancije smatrati beskrajnim, ipak ih povezuje razmjerna sličnost: »similitudo proportionum«. Ta zagonetna »homoiousia«, koja kod svih bića bez iznimke podržava iskonsko srodstvo, od davnine nosi naziv analogije. 11
12
Sveti je Toma izrično doticao problem analogije samo u onim rijetkim zgodama kad je, prema duhu svog vremena, raspravljao o »Božjim I m e n i m a « . Pri tom je zagonetku ontičke srodnosti i za gonetku logičke (govorne) sukladnosti raznih bića skladao u je dan jedincati problem onto-loške analogije. Opravdanje za takav postupak nalazio je u paralelizmu kojim se stvarnost (t6 on) i 13
9
Najuspjeliju, premda još uvijek nepotpunu studiju o konaturalnosti objelo danio je J. RIVERA: »Konnaturales Erkennen und vorstellendes Denken«, Symposion 23 - Freiburg-Miinchen 1967. Ova je studija izvadak i sažetak opširnog materijala prikupljenog za habilitacioni rad; otud njezin fragmentarni značaj. Sth 1,7,2 c; 1,7, 3 c; 1,45,5 ad 3; 1,50,2 ad 4. Ver 2,3 ad 4; Ibid., 3,1 ad 7. Sth 1,13, 1-12 et parali. 1 0
11
12
13
39
čovjekova svijest (logos) strukturalno podudaraju: »Budući da se u stvarima nalaze dva počela - bit i bitak, odgovara im unutar svi jesti dvostruka djelatnost u m a . Prva se od njih naziva poimanje (imaginatio intellectus!) a služi nam za jednostavno zamjećivanje štostva; drugu zovemo sud (fides!) a sastoji se u afirmiranju ili ne giranju rečeničnog sadržaja. Prva se djelatnost odnosi na bit stva ri, a druga pogađa njihov bitak.« Tom simetričnom i naizgled na ivnom opaskom uvodi nas Akvinac u samo žarište cjelokupnog misterija analogije. Ujedno nam otkriva i svoj metodički postu pak: p r e m a njemu, posve je ispravno ako poniranjem u vlastitu svijest i pomoću govorne analize nastojimo otkriti stvarne odnose m e đ u bićima. 14
15
Iz iskustva znamo da i čovjeku i mravu i kamenu pridajemo oznaku: »biće«, p r e m d a je s druge strane očito da čovjek nije kamen, kao što ni kamen nije mrav... Ta afirmacija raznih ulo maka stvarnosti u »biću« i njihova istovremena negacija m e đ u so b o m nagnala je mnoge jednostrane mislioce da prihvate bilo ontički panteizam bilo logički nominalizam. Sveti je Toma u tom za kučastom pitanju ostao zaista »Doctor communis«: nadvladao je obje skrajnosti i to ne bilo kakvim nagodbenjačkim kompromi som, nego dubokom onto-loškom diferencijacijom. Budući da se raznolika bića istovjetuju u ontičkoj afirmaciji i ujedno se specifičnom svojom srži p o t p u n o razlikuju, Akvinac je uvažio u njima dva realno različna metafizička počela: jedno kao počelo podudarnosti, a drugo opet kao temelj različnosti. Snagom onoga prvog svako će biće biti uistinu »bivstvujuće«, dok će zahva ljujući drugom već u izvornoj svojoj osnovi biti kategorizirano kao čovjek, mrav, kamen itd. Počelo te i takve sličnosti naziva Toma »e s s e«, počelo pak različnosti običava zvati »e s s e n t i a « . Koliko je stoga ljudskom umu moguće da pronikne u dubinu dueta esse - essentia, toliko mu je i omogućeno da odgrne zastor s mis terija analogije. 16
Stoljetne rasprave koje su se vodile oko Akvinčeve realne dis tinkcije između bitka i biti ponekad su zacijelo prevršile mjeru, ali 1 4
In I. Sent, 38,1,3. In I. Sent, 19,5,1 ad 7; In Boeth de Trin 5,3; Stk 1,85,1 ad 1. Povodeći se za Filozofijskim rječnikom Matice hrvatske prevodit ćemo »ESSE« terminom »bitak« (Sein), dok će nam »ESSENTIA« biti »bit« (Wesen). 1 5
16
40
su u svoj svojoj žučljivosti vidno pokazale da se kreću oko ključne točke tomizma. Anđeoskom naučitelju nije, dakako, bilo ni na kraj pameti da bitak i bit prikaže kao dvije fizičke realnosti, čemu je u svojoj pretjeranoj revnosti naginjao Egidije Rimski; ali se, podjednako, nije mogao pomiriti s nazorom da bi razlika tih dvaju metafizičkih počela bila samo pojmovna, kakvom se npr. luče »genus« i »differentia« na Porfirijevu logikalnom stablu. Riječ je naime o metafizičkoj jezgri stvarnosti, a metafizika je Akvincu bila uvijek »scientia de rebus, non autem de speciebus vel intentionibus intelligibilibus«, kojima se bavi »s o 1 a scientia rationalis«, tj. formalna logika. Z a t o se svetac slaže s Avicenom koji tvrdi da su bitak i bit »aliud et aliud«. Ali kad Avicena, dajući primat esenciji, dolazi do zaključka da je bitak samo »akcident« biti, Akvinac se dijeli od njega pokazujući kako i bitak i bit zalaze u realizatornu srž bića: »esse« naime nije tek prigodni dodatak esenciji, nego konstituira sam »ens«, biće kao takvo, biće u njego voj bićevitosti. Zbog toga ime koje provire iz bitka pogađa skroz naskroz istu stvarnost kao i ime koje se nameće od strane b i t i . . . Tim riječima nadvladava Toma plitkost Aviceninoga i svakog drugog esencijalizma, pobijajući istovremeno tupost svih kasnijih egzistencijalizama. Doduše, njegova onto-loška diferencijacija ni je istovjetna s Heideggerovom; ali mu nitko stoga nema prava predbaciti »Seinsvergessenheit«! Bitak - »esse« - uživa u Akvinčevoj sistematici primat nad esencijom, kako se to vidi iz nebro j e n o puta opetovanog aksioma: »Esse est a c t u s essentiae.« Bitak dakle kao metafizičko počelo nije Tomi nekakva statična okamina koja bi hladnokrvno stajala pokraj esencije; bitak je neis17
18
19
20
21
22
23
24
1 7
Iz mnoštva tekstova navodimo samo Ver21 \ ad 8, gdje Akvinac tu distinkciju doslovce naziva »realnom«. Usp. E. Hocedez: »Aegidii Romani theoremata de esse et essentia«, Louvain 1930, p. 14; 33. Ver 27,1 ad 8 sub finem. In X De Anirna & n. 718. In 4. MeL nn. 556-558. In 4. MeL n. 558. Proučavajući sistem Duns Scota, koji se u nekoj mjeri bliži svojevrsnom »panformizmu«, Heidegger je bio sklon da sve skolastičke mislioce proglasi esencijalistima. Međutim, Akvincu ta oznaka nikako ne pristaje. In I. Sent 19,5,1 ad 1; CG 2,54; Der spir cr, 11 c; Quodl 12,5 c; Sth 1,3,4 c; Sth 1,4,1 ad 3; Sth 1,54,1 c. y
18
19
2 0
y
2 1
y
2 2
y
2 3
2 4
y
41
25
crpno poletan a k t , u osnovi zapravo beskrajan dinamizam koji, slikovito govoreći, nastoji prekipjeti kategorijalnu ogradu što mu je postavlja bit. Akvinac je ovom dinamičnom zamišljaju bitka ostao vjeran kroz sav život: od mladenačkog djelca De ente et essentia preko filozofske i teološke Sume do zaključnog Compendium theologiae * u raznim će varijantama ponavljati stalno svoj stavak: »Esse 1 i m i t a t u r per essentiam.« Naivno bi i pogrešno bilo shvatiti taj ključni Tomin aksiom na maštovit način, kao da bi svetac tom izrekom htio shematizirati genezu pojedinih bića: »Bio nekoć beskrajni akt esse, kojemu je zlokobna esencija u d a n o m trenutku okljaštrila krila, pa se sad kao osakaćeni bogalj kvrči usred svemira...«. Anđeoski naučitelj nije nikad bio pobor nik maštanja u metafizici; povrh toga, njemu metafizika nije bila nagađanje o onom što je bilo u prošlosti ili što će se dogoditi u budućnosti. Kao metafizičar, on je refleksivno ronio u ono što jest - nastojeći da bez nasilnog lomljenja cjeline naznači otajstvenu Jezgru (»arche«) koja i čini stvarnost stvarnom! Stoga njegov aksiom o limitiranju bitka p o biti dočarava neizrecivu zagonetku stvorenja onakvog kakvo je u sadašnjosti: »1 i m i t a t u r«, a ne »limitatum fuerat«. N a taj način otkriva svetac u dnu svakog stvo ra dijalektičan raspon: snagom dinamičnog akta »esse« htjelo bi stvorenje poletjeti u Beskraj; no u isti mah očituje se u njem upravo sizifovska n e m o ć da vlastitim silama, dakle u granicama vlastite esencije, realizira taj svoj polet i dosegne Beskraj: »Prem da po naravi (naturaliter) teži za Konačnom Svrhom, ipak je ne može p o naravi (naturaliter) ostvariti!« To je, eto, Akvincu čo vjek i svaki stvor bez iznimke: dijalektički splet Prometeja i Sizifa, ukoliko i »Prometeja« i »Sizifa« uzimamo kao komponente jed noga jedincatog bića... 26
27
2
29
30
Iz svega je dosadašnjeg jasno da se limitiranje bitka p o biti odigrava u transcendentnoj zoni stvarnosti. N e nagriza dakle es encija svog suparnika na način kvantitativnog komadanja ili obrezivanja, nego se ta dva metafizička počela uzajamce kvalitativno 2 5
26
2 7
2 8
2 9
3 0
42
CG 1,43; In 3. Sent, 13,1,2,2 c; Sth 1,4,2 c. De ente et essentia, cc. 5 et 6. CG 1,43; CG 2,52; Sth 1,7,1 et parali. Comp. theol, c. 18. »Omnia intendunt assimilari Deo.« CG 3,19. In Boeth de Trin 6,4 ad 5.
determiniraju. Propinjući se prema Beskraju »esse« realizira esen ciju, a ova opet, kao zauzvrat, kategorizira taj neukrotivi elan, skučujući ga u jednu od mnogobrojnih kategorija bića. Trajni re zultat toga neprekidnog i uvijek svježeg procesa jest »takvo biće« koje svoju bićevitost duguje aktu dok mu takvoća (štostvo) pro vire iz esencije. Uvaživši strogo jedinstvo tako realiziranag bića, očito je da mu ne možemo i ne smijemo proizvoljno razdvajati onaj realni metafizički duet (esse - essentia) koji ga realizira. Ovdje se m o r a m o iznova podsjetiti da je Akvinac paralelno s navedenim metafizičkim duetom pronašao i odgovarajući binar u čovjekovoj svijesti: »Kao što se u stvarnosti nalaze dva počela..., tako se i u svijesti susreću dvije djelatnosti u m a . « Naša je dakle spoznaja također dijalektično strukturirana, ukoliko je sačinjavaju realno i bitno različite komponente kojih životno ne možemo izo lirati ni razdvojiti. To su, s jedne strane, pojmovne predodžbe (»imaginatio intellectus«) - a s druge opet čin suđenja u stilu zauzi manja određenog stava (»fides«). Kad svetac veli da se pojmovi odnose na bit, a suđenje na bitak stvari, ne želi nipošto ustvrditi da bi čovjek mogao zasebno i odjelito promatrati ta metafizička počela stvarnosti; kao ljudi, mi nužno dotičemo i bitak i bit za jedno samo u njihovoj dijalektičnoj cjelini, dakle kroz prizmu cje lovitog bića - »takvog bića«... Ali nam dualizam unutar vlastite svijesti omogućuje da jedanput upravimo pozornost primarno na kategorijalnu oznaku takvoće ili štostva, a drugi put više pažnje posvetimo samom realizatornom karakteru bića; to znači da će formalni vidik našeg promatranja jedanput biti »biće« kao supstantiv (ens ut nomen), a drugi put će nas zanimati »bivstvujuće« kao particip (ens ut verbum). U prvom slučaju imat će glavnu riječ pojmovna »a b s t r a c t i o«, u kojoj Akvinac gleda ključ starin ski shvaćene fizike; u drugom slučaju nastupit će afirmatorna »s ep a r a t i o«, koju Akvinac brižno luči od prve i smatra je ključem metafizike. U tom smislu, prema Anđeoskom naučitelju, čovjek kao »fizičar« nastoji da sve isječke stvarnosti ulovi u pojmovnu mrežu Aristotelovih kategorija; no kao »metafizičar« neće se za bavljati listanjem šarolikog albuma štostvenih uzoraka, nego će 31
32
33
3 1
In 1. Sent 38,1,3. In 1. Sent 19,5,1 ad 7. In Boeth de Trin 5,3 c. Por Sth 1,85,1 ad 1 et ad 2. y
3 2
y
3 3
43
snagom afirmacije u činu suđenja istinski - p r e m d a uvijek »po strance«, tj. kroz prizmu »takvog bića« - doticati suprakategorijalnu, suprakonceptualnu jezgru stvarnosti. 34
N e m a sumnje da će čovjeku, kao »fizičaru«, sva bića koja spa daju u istu kategorijalnu shemu biti jednoznačna, svodiva na isti pojmovni nazivnik. Držeći se tog nazora, on će pripadnike raznih kategorija obilježiti kao višeznačne, tj. pojmovno razrožne i m e đ u sobom nesukladne... U predikamentalnoj naime zoni pojmovanja mogu se susresti samo te dvije mogućnosti: jednoznačnost i višeznačnost. Pojmovi se kao takvi odnose na bit stvari, a bit - ili je jednaka ili različna; »tertium non datur!« Stoga ćemo uzalud tražiti u Akvinčevim djelima izraz »analogan pojam« ili »analogna ideja«, jer u domeni kategorijalne konceptualnosti n e m a mjesta za zbiljsku analogiju. Potrebno je transcendirati pojmove, p o trebno je afirmatornim zahvatom doseći bitak, da bismo uočili Akvinčev »mehanizam« analogije gdje sva bića - unatoč posve mašnjoj različnosti (u perspektivi fizike) - uživaju posvemašnju sličnost (na planu metafizike). Gdje god naime nešto uistinu »jest« ili »bivstvuje«, u njemu se kao bivstvujućem realiziraju m e tafizičke vlastitosti bića koje proviru iz fontalnog akta »esse«: sa mosvojnost, prisebnost i nesebičnost.. . Te se oznake zbiljski na laze i u Bogu i u čovjeku i u mravu i u kamenu, no s raznolikom razmjernošću: jer Bog je apsolutno samosvojan Bitak (»Esse Subsistens«), dok sva ostala bića samo participiraju na njegovoj aktu alnosti (»esse receptum«) zbog limitiranja po esenciji. Na taj način m o r a m o reći da Biće stvara biće, ali Bog ne stvara boga! Koliko god o n d a naši pojmovi vrijedili kao »predodžbe« kategorijalnih stvorova, ipak p o sebi nisu kadri nimalo oslikati ili predočiti Boga koji nikako ne podliježe kategorijama. Jedina »šifra« koja nas upu ćuje na tu nedostižnu Transcendenciju jest poletni akt »e s s e« doživljen kao autoafirmatorni i autorealizatorni dinamizam bivstvovanja. Dakako, mi taj akt (bitak) susrećemo stalno kao uokviren 35
36
37
3 4
U tomizmu je »esse« iznad pukih pojmova, dok je »materia prima« ispod njih. Stoga se ni jedno ni drugo počelo ne mogu pojmovno izraziti. »Sur le plan du concept, il n'y a pas de milieu entre Punivoque et Pequivoque.« E. GILSON, Le thomisme, 6. ćdition - Pariš 1965., str. 125. Starinski atributi bića: »unitas«, »veritas«, »bonitas« potpunije se moraju shvatiti kao samosvojnost, prisebnost i nesebičnost. Usp. J. Ćurić, »Služba i svjedo čanstvo riječi«, Bogoslovska smotra 37 (1967), str. 292-297, napose 295. De quattuor oppositis, c. 4. »Deus non crcat đeum ... Ens tamen creat ens.« 3 5
3 6
3 7
44
esencijom pa ga i naznačujemo pojmovnim shematiziranjem, svjes ni njegove nepredočivosti; utoliko smijemo i moramo, dapače, ne izrecivu Realnost Božjeg Bivstvovanja o z n a č i v a t i (designare, significare) također ubogim svojim pojmovima, odričući im kod toga izravnu moć predočivanja (repraesentatio). Prema tome, naši pojmovi zaista nisu analogni, nego je analogan tek njihov »usus«, »dictio«, »significatio«. Kao predodžbene sheme, oni su valjani samo unutar višeznačno iscjepkane d o m e n e kategorija. 38
Sa svim ovim razabiremo konačno na čemu Akvinac temelji iskonsku srodnost, konaturalnost svih bića m e đ u sobom. Budući da svako pojedino crpe svu svoju bićevitost iz bitka, taj im je di namični realizatorni akt izvor svekolike sličnosti i srodnosti; sama pak bit, određujući u kojoj mjeri pojedino biće participira apso lutnu savršenost bitka, obilježuje praktički koja su si bića više, a koja opet manje bliska ili konaturalna. 39
40
//. SPOZNAJA
KONATURALNOSTI
Budući da je konaturalnost bića samo pozitivan aspekt njihove analogije, moglo bi se raspravljanje o pukoj spoznaji konaturalnosti činiti suvišnim: kako naime otkrivamo činjenicu analogije, tako u isti m a h spoznajemo i konaturalnost bića m e đ u sobom. Treba međutim istaknuti da je sama spoznaja analogije složen i mukotrpan proces u kojem se nisu pravo snalazili ni najveći filo zofi čovječanstva, a povrh toga u njegovu se tumačenju razilaze i mnogi iz kruga rigoroznih tomista. Znači li to da su do uvida u sveopću konaturalnost bića prispjeli samo Anđeoski naučitelj i neki izabrani njegovi pristaše, dok bi svi drugi Adamovi potomci bili isključeni iz tog metafizičkog simpozija? S takvim se nazorom sveti Toma ne bi nikad složio. A k o i nije svaki čovjek sposoban da sustavno iskaže i obrazloži analogiju bitka, ipak prema Akvinčevu 41
3 8
In 1. Sent 8,1,1 ad 3; CG 1,30; Sth 1,13,3 c; Sth 1,13,5 c. »Unumquodque est per suum esse«. CG 1,22. Konaturalnost može značiti »istobitnost« kakva se nalazi medu Osobama Presvetoga Trojstva (Sth 1,93,6 ad 4.); može značiti »prikladnost« gdje neko dje lovanje pristaje određenoj naravi (Sth 1,13,1 ad 3 et parali...); a može značiti i »po dudarnost«, ukoliko zaljubljeni postaje sposoban da djeluje u skladu s ukusom ljubljenoga (Sth 1-2,26,1 c,Sth 1-2,27,4c; Sth 2-2,45,2 c... Porln S.Sent, 27,1,1). Usp. B. MONTAGNES: »La doctrine de Tanalogie de 1'ćtre d'apres Saint Thomas d'Aquin«, Louvain-Paris 1963., str. 7-22. 3 9
4 0
4 1
45
osvjedočenju - svaki pojedinac nosi u sebi živu svijest o konaturalnosti vlastitog bića s cjelokupnom stvarnošću. Ovaj bismo element iz svečeve ostavštine htjeli točnije proučiti. Svako biće kojemu je bitak skučen esencijom trebalo bi se za pravo zvati radije »f i e n s« (postajuće) negoli »ens« (bivstvujuće). Nijedno naime od tih stvorenih bića nije u svom postanku do gotovljeno, nego mora vlastitom autorealizacijom dovršiti Stvoriteljevo djelo u sebi. Ta autorealizacija može biti jedincat i je dinstven čin, ukoliko se radi o anđelima kojima je trajanje uronje no u tzv. »aevum«. Što se tiče materijalnih kozmičkih stvorova, njihovo će autorealiziranje izgledati kao mnogostruk, evolutivno dozreli plod u koji se zgusnuo životni sok iz mnoštva pojedinih, temporalno razasutih čina... U svakom slučaju bit će to akcidentalno nastajanje realno različito od samoga dubinskog bitka i označivat će baš pokušaj tog izvornog akta da »prekipi« svoju ogradu, esenciju, te tako barem naknadno dosegne žuđeni Bes kraj. Prema tome, vrijedila bi već u metafizičkoj perspektivi A p o stolova riječ »da sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim m u k a m a « : zbog dueta esse - essentia nije dan se stvor n e može smiriti u sebi, nego traži konačno ostvarenje vlastitog »fieri« u Bogu... 42
43
44
S tim već dotičemo Akvinčev zamišljaj finalnog poleta svih stvorova p r e m a Bogu kao Posljednjoj Svrsi. Ključna se teza cije loga tog zamišljaja nazire u značajnom aksiomu: »Kod svih bića koja svojim djelovanjem idu prema nekom cilju treba da b u d e nagnuće (inclinatio) k tom cilju i svojevrstan začetak (inchoatio) istoga cilja.« To je zapravo samo izvod iz lakonskoga Tominog načela: » O m n e agens agit sibi simile«, kojemu se pravi smisao može dokučiti istom u svjetlu drugoga, opširnijeg teksta: »Kad god neko biće za nečim teži, čini to zbog sličnosti što je traženi termin ima s njim. Ali nije tu dovoljna puka intencionalna slič nost..., nego je potrebno da si budu slični stvarno i po naravi.« Akvinac dakle smatra da između cilja i stvora koji p r e m a tom cilju 45
46
4 2
4 3
4 4
4 5
4 6
46
Sth 1,63,6 et parali. »Esse, absolute consideratum, infinitum est.« CG 1,43. Por Quodl. 8,1 c. Rim 8,22. In 3. Sent 1,4,3 c. Ver 22,1 ad 3.
hrli - postoji uvijek stanovita podudarnost, sukladnost, srodnost. Ali, napominje brižno svetac, ne smijemo zapeti pri suhoj poj movnoj predodžbi cilja (»similitudo secundum esse spirituale«, ie. intentionale!), nego m o r a m o zahtijevati zbiljsku, o n t i č k u sličnost: »similitudo secundum esse naturae«. Ta realna srodnost ili konaturalnost prethodi intencionalnom predočivanju cilja i ujedno je formalni izvor naravne težnje za ciljem kao definitiv n o m autorealizacijom: »Nije moguće bilo koje stvorenje uspješno upraviti k nekom cilju ako u njemu nema prethodne razmjernosti (proportio praeexsistens) u odnosu na taj cilj, otkud onda niče i sama težnja za ciljem. Ta se razmjernost sastoji u određenom začetku ili zametku dotičnog cilja, ostvarenom u krilu stvorenja koje teži; jer kad god bilo koje biće za nečim teži, teži samo uko liko u žuđenom terminu otkriva sličnost sa sobom.« N a taj način djelatnost svakog bića otkriva nam dvoje: kakvo je to biće samo u sebi i kakav je cilj prema kojem ono djelovanjem teži. O b a ova elementa otkrivaju nam se jednim te istim činom koji je - istovre m e n o - i autorealizacija dotičnog bića i anticipacija njegova cilja. Drugim riječima, i u cilju i u stvoru koji za tim ciljem teži, realiziran je isti tip bivovanja, premda, dakako, u proporcionalnom razmje ru: u cilju se nalazi svršno, savršeno, »ad modum finiš«, tj. »c o mp 1 e t e«, dok ga u biću koje k cilju hrli susrećemo pod vidom embrionalnog zametka kao neku »inchoatio«, tj. » i n c o m p l e t e«. Suvišno je i napominjati da u tom Akvinčevu zamišljaju Posljednja Svrha kao Cilj svih ciljeva - »Finiš simpliciter« - nije i ne može biti pusta, apstraktno izmišljena ili zamišljena vrednota koju bi čovjek ili neki drugi stvor svojim nastojanjem proizveo, tj. »prenio« iz carstva snova u krilo stvarnosti... Posljednji je Cilj sam u sebi savršeno cjelovit Bitak - »Bonum Praeexsistens« što tajnovitim magnetizmom sve privlači k sebi. Sama dinamična težnja kojom pojedini stvor hrli u susret svom Cilju već je djelo mična realizacija toga Cilja u njemu. Budući da ista težnja pred stavlja i akcidentalnu realizaciju dotičnoga stvora, očito je da u strogo tomističkom duhu m o r a m o reći: »Appetens in actu et 47
48
49
50
51
4 7
4 8
Ver 14,2 c. Verl2 \ ad3. y
4 9
Sth \-2 lJ c. In Met 12, n. 2528. \n Metil, nn. 2519-2524. y
5 0
5 1
47
Appetibile in actu sunt unum.« Akvinac nije nigdje doslovce napi sao takav aksiom, ali je najodlučnije povlačio paralelu između »appetere« i »intelligere« ponavljajući veoma često žarišnu tezu svog intelektualizma: »Intelligens in actu et intelligibile in actu sunt u n u m . « Stoga je posve u skladu s Akvinčevim d u h o m kad sustavno tvrdimo da finalna aktuacija stvora (»appetens in actu«) i privlačivi zahvat njegova Cilja (»Appetibile in actu«) nisu razrožne tvorevine, nego u skladnom sinergizmu sačinjavaju jedan jedincat čin. Pod tim vidikom treba uvažiti da naše djelovanje nije nikad samo »naše«, jer je u nj utkan Vrhovni naš Cilj kao pri marni činilac. N o zbog toga je i svaki akcidentalni čin, kojim sebe zbiljski realiziramo, svojevrsna »praelibatio« - predokus konačne naše Svrhe. Četiri stoljeća poslije Akvinca tu duboku istinu po novno će otkriti B. Pascal potresnim poklikom iz »Isusova Miste rija«: »Ne bi M e ti tražio da M e nisi već našao!« 52
53
54
Iz svega što je rečeno slijedi da kod Akvinca mora čovjek svaki put, kad god spoznajno-voljnim činom postane svjestan samoga sebe, ujedno n a s l u t i t i »in aliquo communi«, »sub quadam confusione« kakav je i u čemu se sastoji njegov konačni Ideal. Ljudi doduše ne zamjećuju da se u dnu svakoga njihova suda i od luke skriva ne samo tzv. »reditio completa ad seipsum« nego i tajnovit dodir s Bogom, posljednjim Ciljem; ali Anđeoskom naučitelju ta činjenica nije izmakla iz vida: »Omnia cognoscentia cognoscunt implicite D e u m in quolibet cognito.« - Sva bića, ob darena sviješću, spoznaju u k 1 j u č n o Boga u svakom p r e d m e t u koji spoznajno dosegnu. Dakako, ta se koafirmacija Boga kao takva n e nalazi u konceptualnom sadržaju čovjekove spoznaje, u onom što nakon Husserla običavamo zvati »noema«; ona se iskri u finalnom poletu samoga spoznajnog akta, zvanog »n o e s i s«, koji obdjelava i realizira konceptualnu noemu, ali sam se skriva u sjeni... Nije stoga istinsko bogatstvo čovjekove svijesti pohranjeno 55
56
57
5 2
Usp. In Met 12, n. 2522. Sth 1,14,2 c; Sth 1,85,2 ad 1. et parali. B. Pascal, Pensees (Brunschvicg), str. 553. Sth 1,2,1 ad 1. Prema Akvincu, trebalo bi još odlučnije naglasiti utkanost ap solutnog Dobra u dinamizam čovjekove svijesti: »Propter hoc tendit ad proprium bonum, quia tendit ad divinam similitudinem, et non e converso!«, CG 3,24. In 1. Sent 1,2,1 ad 2; Ver 10,9; Sth 1,93,7 ad 4. Ver 22,2 ad 1. 5 3
5 4
5 5
5 6
5 7
48
u ovoj ili onoj izreci kojom explicite opisujemo razne iskustvene predmete, nego se nalazi u onom neizrečenom i neizrecivom a is tovremeno neotuđivom intelektualnom uvidu kojim čovjek kod svakoga svjesnog čina implicite zna za sebe, zna da se njegov sud podudara sa stvarnošću, zna da ga njegov izvorni dinamizam nosi nad svijet, u Beskraj, u susret apsolutnoj Istini i Dobroti: »Intellectus enim noster ad Infinitum in intelligendo extenditur.« Pascalov zamišljaj »Dieu sensible au c o e u r « kao i Sartreova tvrdnja da se u čovjeku nalazi »une comprehension preontologique de l'etre de Dieu« ukoliko je čovjek »fondamentalement desir d'etre D i e u « dobivaju pravi smisao i opravdanje tek u svjetlu Akvinčeva finalizma: »Svijest da postoji Bog... nama je donekle p o naravi ucijepljena u dušu ukoliko je Bog čovjekovo Blaženstvo; p o naravi naime čeznemo za Blaženstvom p a to, za čim p o naravi čeznemo, ujedno p o naravi i spoznajemo.« 58
59
60
61
62
Ta spontana spoznaja Boga i spoznaja naše povezanosti, srod nosti s Njim, nema ništa zajedničko sa pseudomističkom teorijom ontologista. Akvinac ne veli da bismo imali nekakav izravni zor ili mističan uvid u Božju Bit; ne radi se kod njega ni o kakvu »gle danju«, pače ni o »pojmovanju« Boga... Radi se tek o doživljaju našega poleta p r e m a Bogu, o doživljaju koji svojom strukturom daje naslutiti »strukturu« Božjega Bića. U svakoj naime istinitoj spoznaji i spoznatoj istini, odnosno - u svakom svjesnom ljud skom činu, kad god se u nama izjednači »intellectus inquantum est res quaedam« i »intellectus inquantum est cognoscens«, na slutimo zapravo kakav je Bog u Sebi. Taj naš doživljaj relativnog identificiranja stvarnosti i svijesti jest pod finalnim aspektom »praelibatio«, »inchoatio«, dakle - predokus i začetak konačnoga Cilja p r e m a kojem neprestano težimo. U našemu vrhovnom Idea lu m o r a biti »complete« ono što je već sada u nama »incomplete«, tj. u Njemu mora biti apsolutna identičnost Stvarnosti i Svijesti, apsolutna Samosvojnost i Prisebnost... Na taj način mi implicite vazda slutimo što je Bog, premda nam u razini artikuliranih naših 63
5 8
5 9
6 0
6 1
6 2
6 3
Ver 1,9 c. CG 1,43. B. Pascal, Pensees (Brunschvicg), str. 278. J.-P. Sartre, Vetre et le neant, Pariš 1950., str. 653. Sth 1,2,1 ad 1. Sth 1,16,2 c.
spoznaja (koje explicite izričemo) Njegovo Biće ostaje posvemaš nja Nepoznanica - »Omnino ignotum«. Kraj sve svoje skrom nosti i sjenovitosti ipak je ona »neartikulirana« naša slutnja o Bogu kao apsolutnoj Stvarnosti, apsolutnoj Istini i Dobroti, utka na u dnu svakog svjesnog i slobodnog čina, posve dovoljna da stvorovima koji n a m se predstave možemo bez okolišanja reći: »Ti nisi moje SVE, ti nisi moj B O G - jer po apstraktivnoj spoznaji uviđam da si samo ulomak Istine, a ne Istina sama, i da stoga kao djelomična vrednota ne možeš prekriti beskrajni raspon moje slo bode!« Tom finalnom poletu duha koji fundira sve naše konceptu alne apstrakcije i slobodne odluke, a ujedno se nezasićen penje nad njih, nije Toma mogao doznačiti drugoga Cilja doli blaženoga gledanja Božje Biti: »Svaki intelekt po naravi čezne da bi gledao Boga licem u lice.« Kad god je dakle čovjek priseban, kad god zna za sebe, uvijek implicitno uviđa svoju konaturalnost s vrhov nim Terminom svih svojih čežnja i nastojanja... 64
65
M o r a m o ovdje još istaknuti da čovjek ne može doći k sebi ni postati svjestan svoje konaturalnosti s Bogom bez pomoći materi jalnog ambijenta koji ga okružuje. Taj nazor skriva se u brojnim Akvinčevim tekstovima koji jamče da se sav svjesni čovjekov život odvija na obodu mašte - »quia non est intelligere sine phantasm a t e « . »Na ljestvici naime intelektualnih bića mi zauzimamo najniže mjesto, ukoliko nam je intelekt samo u mogućnosti da spozna... Iz sebe stoga imamo sposobnost za spoznavanje, no da ta sposobnost prijeđe u djelo i mi postanemo prisebni, potreban je zahvat osjetne stvarnosti, od koje apstrahiramo misaone p o jmove.« M o r a m o se dakle suočiti s nekim pred-metom, ob-jektom, da uzmognemo doživjeti sebe kao zbiljski subjekt - konaturalan sa samim Bogom. Očito je da nam materijalna stvarnost ne bi pri tomu uvidu mogla iskazati nikakvu uslugu kad ne bi i sama bila ontički konaturalna s intelektom i logički doživljena kao tak66
67
6 4
In Epistolam ad Rom c. 1.1,6; De Pot 7,5 c; et ad 2, ad 4, ad 14; Sth 1,13,1 ad 1; Sth 1,13,2 ad 3; CG 1,14; CG 1,30; CG 3,49; Ver 2,1 ad 9; Ver 8,1 ad 8; Ver 10,11 ad 4. CG 3,57; CG 3,50 sq; In 4. Sent 49,1,2; Ver 8,1; Quodl 10,17; Sth 1,12,1 c; Sth 1-2,3,8 c; Sth 1-2,5,5 ad 2; Sth 1-2,6,5 ad 2; Sth 1-2,109, 4 ad 2; De Malo 5,1; In Boeth de Trin 6,4 ad 5; Comp. Theol. cc. 103-105. CG 4,11; Si* 1,84,7 c. Sth 1,87,1 c. 6 5
6 6
67
50
va. N a m a se zapravo u svakom svjesnom činu pojedini iskustveni objekti očituju kao »media ad Finem«, kao etapni miljokazi naše ga uspona p r e m a Bogu - apsolutnoj Svestvarnosti. Ili, da tu misao drukčije izrazimo, mi raznolike empirične objekte vrednujemo ukoliko su »odrazi«, »participacije« našega vrhovnoga Cilja: »In his quae agunt propter finem, omnia intermedia inter primum agens et Ultimum Finem sunt f i n e s respectu priorum.« Sva kim dakle svojim sudom i svakom odlukom koafirmiramo u isti mah da smo konaturalni s Bogom i konaturalni s materijalnim okolišem usred kojega bivstvujemo. Na taj se način razabire kako nam je duša, loveći cjelokupnu Stvarnost od Vrha (Actus Purus) do »dna« (materija), uistinu »quodammodo omnia«. Ta spon tana spoznaja konaturalnosti predstavlja životnu, egzistencijalnu puninu svakoga svjesnog čina u čovjeku i metafizika nema druge zadaće doli da tu »neartikuliranu« puninu e k s p l i c i t i r a , tj. tematski i sistematski iskaže... Nažalost, na tu se izvornu srž me tafizičkog umovanja često zaboravljalo; zato se ono tijekom povi jesti i znalo toliko puta izroditi u silogističke sofizme i konceptu alnu rabulistiku, u ono što suvremeni egzistencijalisti s pravom žigošu kao sterilan »Begriffskatechismus«. 68
69
///. KONATURALNA
SPOZNAJA
Dosadašnji opis spoznaje konaturalnosti uveo nas je i neopazice u samo žarište Akvinčeve konaturalne spoznaje. Zacijelo, ni je j e d n o te isto: spoznati konaturalnost i konaturalno spoznavati; ali k o n k r e t n i n a č i n kojim čovjek u svom svjesnom iskustvu neprestano doživljava konaturalnost vlastitog bića s cje lokupnom Stvarnošću karakterističan je slučaj same konaturalne spoznaje... Doduše, ni oni tomisti koji uvažavaju konaturalnost kao značajan element u tomizmu, ne posvećuju naročitu pažnju tom našem »karakterističnom slučaju«; smatraju, valjda, da su uči nili sve što treba ako su naveli i protumačili tzv. »prudencijalne« i eventualno još »sapijencijalne« tekstove, u kojima Anđeoski naučitelj izrijekom spominje konaturalnost. No takav je postupak, pod sistemskim vidom, manjkav i trebalo bi ga upotpuniti tako te po-
6 8
6 9
CG 3,2. Sth 1,80,1 c. et parali.
51
stane očito da je Akvinac zapravo naučavao tri stila konaturalne spoznaje: urođenu, stečenu i ulivenu. D o k bi s t e č e n a uključi vala u sebi »prudencijalne« i slične kreposne uvide, a u 1 i v e n a opet imala za okosnicu »mudrost« s ostalim darovima D u h a Sve toga, dotle bi prva - koju nazvasmo u r o đ e n a - obuhvaćala sve spontane uvide koji su od iskona utkani u samu osnovu čo vjekova svjesnog realiziranja. Na sve te tri razine moglo bi se ras pravljati o naravnim i nadnaravnim komponentama konaturalnosti. Podjednako, na sve te tri razine trebalo bi lučiti konaturalnost unutar pojedinačnog čina spoznaje i udio što ga konaturalnost ima unutar određenoga nekog »habitusa«, navike... Tko bi htio sve to potanje razraditi, makar samo u svjetlu Akvinčevih teks tova, m o r a o bi napisati studiju od više omašnih svezaka. M e đ u tim, za naš sistemski pristup konaturalnoj spoznaji nadasve je važno pripaziti na jedan strukturalni element koji je zajednički i urođenoj i stečenoj i ulivenoj spoznaji »per viam connaturalitatis«: to je stanovita »umska vidovitost« koja u tomizmu transcendira diskurzivnu proceduru »razuma«. Smatramo da izlaganje tre ba započeti od toga strukturalnog elementa.
1. Noo-loška
razlika
Sedam stoljeća prije Heideggerove onto-loške diferencije i pet stoljeća prije Kantove distinkcije »Vernunft - Verstand« pisao je Anđeoski naučitelj doslovce: »Razum se razlikuje od u m a onako kao što se mnoštvo razlikuje od jedinstva. Z a t o i veli Boetije da se razum odnosi p r e m a u m u kao vrijeme p r e m a vječnosti ili kao kružnica p r e m a svom središtu. R a z u m u je naime vlastito da se razlije po mnoštvu predmeta... radi čega i napominje Dionizije da nam duše, ukoliko su razumnošću obdarene, rastresito zaobilaze istinu pa pod tim vidikom uvelike zaostajemo za anđelima... U m , baš naprotiv, primarno ponire u jednu jedincatu i posve j e d n o stavnu istinu, kroz koju shvaća sve što se odnosi na golemo neko mnoštvo; otud onda Bog, proničući U m o m vlastitu Bit, samim tim spoznaje apsolutno sve.« U Bogu naime n e m a ni truna apstraktivne, diskurzivne racionalnosti. Što se tiče čovjeka, u njemu ne nalazimo ni čisti »um« ni goli »razum«; ljudska je spoznaja dijalektičan amalgam tih dvaju naoko nezdruživih elemenata: »Prem70
7 0
52
In Boeth de Trin 6,1 c.
da je spoznajna moć ljudske duše izrazito obilježena racionalnošću, nalazi se ipak u njoj i značajan ulomak one jednostavne vi dovitosti koja je svojstvena nebeskim bićima... Zbog toga običa vamo reći da niža narav u svom najvišem izdanku dostiže nešto od više naravi.« U tom je smislu zastupao sv. Toma kroz sav život nazor da se u čovjeku ispod gustog tkanja diskurzivnosti skriva i svijetla osnova »anđeoske« intuitivnosti, dakako, u veoma skrom nom obrisu: »per quamdam tenuem participationem«. Ipak, ta nam je umska vidovitost najdragocjenije blago kojim raspolažemo i predstavlja kako izvor tako i uvir svega diskurzivnog rezoniranja. Razumije se da kod čovjeka razum i um nisu dvije realno različite duševne moći, nego samo dva različita, ali usko povezana tipa funkcioniranja jednog te istog počela koje »per essentiam suam spiritus est et per essentiam suam forma corporis est«. To dvo struko funkcioniranje čovjekove spoznaje razvija se kod Akvinca u ternar: intellectus - ratio - intellectus, ukoliko nam je početak svakoga svjesnog doživljaja obilježen jednostavnim, ali tajnovitim zgusnutim uvidom, na koji se spontano nadovezuje »razum« da jući prvotnom umskom uvidu konceptualnu strukturaciju s razno vrsnim pojašnjenjima i sustavnim obrazlaganjima, da bi na kraju kao završni plod svega tog poslovanja iskrsnuo novi umski uvid, mnogo bogatiji i sadržajniji od primarnoga »neartikuliranog« za četka... 71
72
73
74
75
Činjenica je da se od Aristotelovih vremena do danas svi pri ručnici klasične logike kao i moderne logistike bave isključivo ra zumskom procedurom ljudske spoznaje. Čovjekov umski dodir sa stvarnošću gotovo nigdje ne spominju niti se trude da bi mu dali odgovarajuće mjesto u svojoj sistematici. Međutim, Anđeoskom naučitelju um nije bio tek sporedni skutonoša razuma. Svetac je u m u pridavao odlično, smijemo reći - odlučno, primordijalno 71
Ver 15,1 c. Ver 15,1 c. Ver 15,1 c; Ver 16,1 c; Sth 1,79,8 c. Por J Peghaire: »Intellectus et ratio selon S. Thomas d'Aquin«, Paris-Ottawa 1936; R Čiklić: »De participatione intellectualitatis purae in homine secundum doctrinam Divi Thomae Aquinatis«, Bogoslovska smotra 29 (1941), str. 415-427; 30 (1942), str. 96-102 i str. 179-189. Kerl6,lad3. In 2. Sent 3,1,6 ad 2; In 3. Sent 35,2,2,1 c; Quodl 8,4 c; Sth 1,79,12 c; Sth 1-2,91,2 ad 2: Sth 1-2,100,1 c; Sth 2-2,8,1 ad 2; In De div. nominibus 4,7 - nn. 376-379; Ver 15,1 c; Virt 1,8 c... 72
73
74
7 5
53
značenje tvrdeći da je naše razumsko traganje za istinom samo »nužno zlo« kojim čovjek mora upotpunjavati nedovoljnu razvije nost svog uma: »Necessitas rationis est ex defectu intellectus!« Upravo stoga tomist koji bi svoj spoznajni instrumentar ograničio na golu razumsku diskurzivnost, kao da njoj pripada sav monopol istine u čovjeku, ne bi uopće bio pravi tomist jer bi zapao u plitku jednostranost i stvorio nekakvu karikaturu tomizma... S jedne naime strane, Akvinac je kroz sav život uporno tvrdio da se istina temelji na samom bitku (»esse rerum«), a ne na kategorijalnim esencijama kao takvima; s druge opet strane, uvijek je odlučno naglašavao da sam suprakategorijalni - i zato suprakonceptualni akt »esse« može čovjek doseći jedino umom, koji je alfa i omega svih razumskih analiza... Z a t o i jest konačni »organ« istine u čovjeku u m (intellectus), dok razum (ratio) predstavlja, doduše, konaturalan izdanak uma, izdanak koji kraj sve nužnosti i koristi ostaje ipak podređen svome vidovitom izvoru i uviru. Prema sve tom Tomi ta podređenost ide dotle te m o r a m o reći: »Certitudo rationis est ex intellectu!« 76
77
78
79
Ovaj nas posljednji navod upozorava da će pravi tomist istom u svjetlu binara u m - razum ispravno shvatiti i tumačiti veritativnu svijest kod čovjeka. Z a istinitu naime spoznaju nije dovoljno da se misao p o d u d a r a sa stvarnošću, nego se, povrh toga, traži da sam misaoni subjekt - čovjek bude svjestan tog »podudaranja«. Jedino u toj pretpostavci možemo govoriti o formalnoj spoznaji istine, jedino u toj pretpostavci nastupa sigurno osvjedočenje - certi tudo. Koliko znamo, suvremeni mislioci uglavnom šutke zaobilaze sam problem veritativne svijesti; teško je pak reći da li to čine iz puke površnosti ili zbog nekakva »osjećaja manje vrijednosti« pred još uvijek živim vampirom kantizma... Poznate su naime za jedljive Kantove n a p o m e n e prema kojima čovjek ne može »isko čiti izvan sebe« (ausser sich empfinden) da bi onda, kao neutralan promatrač, vlastitu misao o nekom predmetu uspoređivao s ob jektivnim stanjem stvari. Prvak kriticizma jamačno nije bio svjes tan koliko je pri takvom postavljanju problema popustio naivnoj 76
7 7
7 8
79
54
Sth 2-2,49,5 ad 2. In 1. Sent 19,5,1 ad 7; In Boeth de Trin 5,3; Sth 1,16,2 c. In Boeth de Trin 6,1 c. Sth 2-2,49,5 ad 2.
»fantastici«, tj. koliko se predao maštovitom predočivanju pros tornih razmaka između subjekta i objekta itd... Pogotovu pak nije znao da je davno prije njegove Kritike čistog uma Anđeoski naučitelj postavio problem veritativne svijesti u strogo metafizič ko ozračje naznačivši jasan pravac njegova rješavanja. Akvinac je zapravo, još upornije od samoga Kanta, prianjao uz stavak da je spoznaja imanentan životni proces i da čovjek pri samom činu spoznavanja ne izlazi nikamo »izvan sebe«, ali ga to nije ni naj manje vodilo k agnostičkom bespuću... »Spoznaja se u čovjeku rađa tako« - čitamo u svečevim raspravama O istini - »da se subjekt izvorno asimilira objektu. Ta asimilacija subjekta zapravo je uzrok same spoznaje« (Assimilatio cognoscentis ad r e m cognitam est causa cognitionis). Dvije bismo dakle faze, prema Akvin cu, morali lučiti u spoznajnom procesu: prva od njih bila bi asimilatorna, a druga bi istom spoznajno izricala objekt. Što se tiče prve faze, subjekt bi se u njoj »su-obličio« s predmetom koji ga zanima. Bila bi to svojevrsna »prestrukturacija« subjekta koji kao da »upija« u sebe nešto od specifične naravi predmeta pa se tako s njim aktualno »poistovjećuje«. Može Akvinac tu primarnu fazu spoznaje zvati »assimilatio«, »adaequatio«, »conformatio«, ali će to uvijek biti zbiljska, ontička konaturalizacija subjekta s objek tom koja, kao takva, jamči da u tomizmu tzv. intencionalnosti pre thodi identičnost: prije pojmovnog predočivanja subjekt mora po stati »identičan«, »i s t i« s objektom. Međutim, p r e m a umjesnoj Akvinčevoj primjedbi, na temelju te prvotne asimilacije istina se u subjektu nalazi samo »materijalno«. D o formalne ćemo istinitosti dospjeti tek onda kad nam asimilacija objekta postane usvjesna, tj. kad b u d e od strane subjekta spoznata kao takva - »assimilatio cognita«. Pri tom ne treba da čovjek bilo kakvim zahvatom is kače iz sebe, nego se traži samo jedno: da svjesno obujmi zbivanje u vlastitoj intimi! »Na taj način ulazi naš intelekt u istinu što re flektira na sama sebe.« S ovakvom se tvrdnjom neće pomiriti pozitivistički i fantastički raspoloženi duhovi. N o tko s Akvincem drži da je spomenuta refleksija zapravo istovjetovanje između »in tellectus inquantum est res quaedam« i »intellectus inquantum 80
81
82
8 0
8 1
8 2
Ver 1,1 c. Sth 1,16,2 c. Ver 1,9 c.
55
83
est cognoscens«; nadalje, tko s Akvincem drži da je taj dinamič ni proces finalna realizacija ljudskoga duha u okviru njegove nezaustavne težnje p r e m a Božanskom Terminu koji nas trajno pri vlači k sebi - taj će razabrati da se u tom primordijalnom bljesku svijesti razotkriva sama nepatvorena narav čovjekove spoznajne moći, uhvaćene doslovce »in flagranti«... Subjekt sama sebe pri tom doživljava kao biće »gladno Istine«, kao biće kojemu je spo znajna m o ć izvanredno »plastična« - prilagođena za suobličavanje sa Stvarnošću: »nata ut rebus conformetur«. Doživjevši dakle »istost« sa samim sobom, doživljava ljudski intelekt i svoju istinitost u odnosu na određeni predmet s kojim se primarno već poistovjetio: »cognoscit proportionem actus sui ad r e m . « Ključ svega jest, p r e m a tome, tajnovita »c o n - n a s c e n t i a« subjek ta s objektom, »connascentia« koja nekako i terminološki pove zuje »cognitio« s »connaturalitas«. Subjektnu stranu toga procesa mogli bismo usporediti sa stablom koje, ozareno proljetnim sun cem, cvjeta i usred cvjetanja postane najedanput svjesno. Takvo stablo ne bi moralo svoje cvjetove i njihov miris dokučivati p o moću bilo kakvih ekstravertiranih procedura, nego bi »iznutra«, kroz intimno proizvođenje cvata, postajalo svjesno vlastitih »is kaza« (koji su u isti m a h p o šarenilu boja i opojnosti mirisa tako đer »iskazi« sunca)... Tako i u Akvinčevoj teoriji spoznaje subjekt po svom osobnom rascvatu uočava kakav je objekt. Koliko god taj proces bio imanentan, ipak ne smijemo reći da čovjek, »unatoč« (?) imanenciji, dokučuje stvarnost kakva je u sebi, nego baš na protiv: z b o g (!) imanentnog reflektiranja u sama sebe subjekt transcendira puku pojavnost i spoznaje objekt kakav uistinu jest. Tim posve logičnim ali paradoksalnim p u t e m rješava Anđeoski naučitelj problem veritativne svijesti u čovjeku, problem koji je, nakon Kanta, poprimio u očima mnogih izgled nezasitne sfinge; a rješava ga pozivajući se na intelektualnu vidovitost i finalnu kona turalnost. 84
85
86
Upravo te dvije komponente - vidovitost ifinalnost - karakte ristične su, p r e m a našem uvjerenju, za Akvinčev zamišljaj konatu-
8 3
8 4
8 5
8 6
56
Sth 1,16,2 c Usp. tekstove navedene u bilješkama 55-62. Ver 1,9 c. Ver 1,9 c.
ralne spoznaje uopće. Kad velimo »vidovitost«, mislimo na onaj izravni tip umskog poniranja u stvarnost koji je kod Anđeoskog naučitelja naznačen izrazom »intellectus«. Kao takav, suprotstav lja se on apstraktnim predodžbama i racionalnoj diskurzivnosti kod koje, p r e m a Akvincu, ljudska duša »rastresito« (diffusive) zaobilazi istinu. Značajno je pak za svečevo pisanje što toj spo znaji »per viam rationis« podjednako stavlja nasuprot ili spoznaju »per viam intellectus« ili spoznaju »per viam connaturalitatis«. Očito je stoga da između intelektualne i konaturalne spoznaje vlada u tomizmu bliska srodnost. Uostalom, ima zgoda u kojima neke izrazito konaturalne spoznaje Toma lakonski naziva »intel lectus«, shvaćajući taj termin kao specifičan, vidovit spoznajni čin uma, slobodan od racionalno izdjelanih elemenata. Dakako, taj »intellectus« u sistematici sv. Tome nije »intuitio« u strogom smislu riječi; ne smijemo ga dakle tumačiti kao samosvojan i ne posredan čin z r e n j a kakvim raspolažu nematerijalni stvorovi. Prinuđeni smo stoga da taj Akvinčev specijalitet opisujemo kao vidovit u v i d , naznačujući tako da se radi o zagonetnom spo znajnom tipu koji kao da je »srednji« između racionalnog pojma i strogo intuitivnog zrenja. 87
88
89
O n o međutim što će samom intelektualnom uvidu pridodati značajnu crtu konaturalnosti, jest njegova finalno-dinamična struk tura. »Finalnost« je tako, prema našem uvjerenju, druga kompo nenta Akvinčeva zamišljaja konaturalne spoznaje. Smatramo da Anđeoski naučitelj tu komponentu napose ističe kad izjavljuje da konaturalna spoznaja teče »per viam inclinationis«, »per m o d u m cuiusdam inchoationis«, dapače i »per viam voluntatis«. U svim tim izrazima finalnost je tako sadržana da joj nijedan poznavalac tomizma ne može poricati ključnu ulogu pri konaturalnoj spo znaji. Uostalom, cjelina Akvinčeve spoznajne teorije jamči da u finalnosti moramo gledati jedini »otvor« kroz koji je čovjeku omo gućeno da izravnim činom spoznaje bude s v j e s t a n drugoga 90
8 7
In Boeth de Trin 6,1 c. Sth 2-2,45,2 c. In 3. Sent 23,3,3,2 ad 2; CG 2,83; Sth 1,117,1 c; Sth 2-2,2,3 ad 2. Zanimljiv je napose tekst u Sth 1,85,2 ad 3. gdje Akvinac suprotstavlja intelektualnost racional nosti onako kao što se osjet suprotstavlja mašti. In Ep ad Ephesios 3,5; In Boeth de Trin 3,1 ad 4; In 3. Sent 23,3,3,2 ad 2; Ver 14,2 c; Sth 2-2,1,4 ad 3; Sth 2-2,45,2 c. 8 8
8 9
9 0
57
kao drugoga. O n a naime i čini ljudsku svijest »objektalnom«, tj. upravlja je p r e m a nečem različnom od subjekta kao takvoga, a u isti m a h ona svjedoči da nam je spoznaja »objektivna«, ukoliko očituje svršnu upravljenost subjekta p r e m a Svestvarnosti i nje govu podešenost za izricanje predmeta kakvi jesu... Z a t o vidovi tost u m a i finalnost bitka spadaju zaista na primarno obilježje Akvinčeve konaturalne spoznaje. Tomist koji se sustavno uživio u duet »esse« - »essentia«, mora i sebe i svako stvorenje shvatiti kao svojevrstan »p o č e t a k« (inchoatio quaedam) one beskrajne i nedostižne Punine što je u sebi uživa Bog kao apsolutno Samo svojan Bitak, »Esse Subsistens«. Ta sistemska »mensuratio« nije tek anemičan rezultat apstraktivno-diskurzivnog rezoniranja, ne go izvoran orijentacioni u v i d kojim čovjek u primordijalnom bljesku svijesti finalno vrednuje svu doživljajnu stvarnost. Taj bljesak u m a nije strogo intuitivan, ali je zato »kontuitivan«, koekstenzivan kasnijim racionalnim obradbama, konaturalan... No šen vidovitošću u m a i finalnošću bitka, opravdava taj konaturalni uvid Akvinčev »nativni realizam« koji, daleko od svake dogmat ske i fideističke naivnosti, jedini ispravno rješava kritički problem. I ne samo to! U tom istom konaturalnom uvidu kičma je omiljene Tomine »Quartae viae« i, dosljedno tome, kičma svega tomizma, kičma sveukupne čovjekove doživljajnosti p r e m a sv. Tomi. Jamče nam to brojni tekstovi u kojima svetac opisuje svoj zamišljaj o »početku« svega naravnog i nadnaravnog znanja u čovjeku. 91
92
2. Početak
metafizike
Anđeoski je naučitelj bio živo osvjedočen da nema nijedne ra cionalne procedure koja bi nas mogla »uvesti« u metafiziku uko liko se čovjek ne bi već pri prvom svjesnom činu intelekta nalazio usred metafizičkog ozračja. Stoga u tomizmu nije metafizika iz vorno ni induktivna ni deduktivna disciplina; prvi njezin potez jest »r e f 1 e x i o«, a u borbi protiv antimetafizičara refleksiji srodna »redargutio«... »Prva naime filozofija, baš zato jer je p r v a , ne obdjelava svoje polazište kao druge znanosti induktivnim otkriva njem definicija i navođenjem dokaza u strogom silogizamskom stilu, nego refleksivnim p u t e m razotkriva proturječje u onim tvrd9 1
9 2
58
CG 1,28; Ver 23,7; Sth 1,3,5 ad 2. Sth 1-2,1,5 c; Sth 1-2,1,6 c. et parali.
93
njama koje ju u samom izvorištu niječu...« Snaga je i veličina metafizičke misli u tom što temeljne istine te znanosti čovjek uvi jek u svakom svjesnom činu implicitno afirmira, pa i u slučaju kad ih nastoji izrično zanijekati. Prema tome, makar tematski toga ne uočavali, mi uvijek nosimo u sebi zapravo metafiziku sažetu u je dan svijetli uvid intelekta: »Kao što vid p o naravi spoznaje boju, a sluh opet zvuk, tako i naš intelekt p o naravi spoznaje biće i sve ono što pripada biću kao takvom, tj. osnovna načela bivovanja i si.« »U svakom se dakle čovjeku iskri svjetlo intelekta koje nam daje da od prvog trenutka prave spoznaje p o naravi usvojimo neka opća načela misaonosti i znanja koja vrijede za sve zna nosti.« Taj temeljni i neotuđivi uvid intelekta možemo izartikulirati u ono što Akvinac ponekad zove »prima rationis principia«; ipak, pravi smisao tog naziva nije u tom kao da bi ih razum svojim kombiniranjem pojmova složio, nego ukoliko se »ratio« u svim svojim pojedinačnim izvodima mora navraćati na te osnovne aksio me (»dignitates«) crpeći iz njih i logičnost i sigurnost. Konceptu alno formulirani, izgledaju ti aksiomi ili principi ponekad veoma apstraktni i apstruzni; međutim, u sebi su nadasve konkretni i praktični jer svojom neposrednom doživljajnošću izriču zapravo finalni dinamizam intelekta, pa tako donekle, kao u klici, nose unaprijed sve kasnije čovjekovo znanje navješćujući ujedno »iz gled« same Prve Istine: »Prima principia, quarum cagnitio est nobis innata, sunt quaedam similitudines Increatae Veritatis«. Ovaj stavak, bezbroj puta ponovljen u Akvinčevim spisima, očituje da svetac nije prezao pred stanovitim »inatizmom«; ali, to je bio »noetski«, a ne »noematski« inatizam, tj. radilo se o dinamičnoj vidovitosti uma, bez urođenih idejnih sadržaja... Z a t o se A n đ e o ski naučitelj usuđuje kazati: »Nama je po intelektualnom svjetlu zapravo od iskona ucijepljeno u dušu sve znanje«, što znači »da se na kraju ipak nije varao Platon kad je tvrdio kako mi već otprije znamo sve što p o učenju kao novo otkrijemo«. Iz toga svečeva apriorizma niknule su ponekad vrlo smione formule, poput one: 94
95
96
97
9 3
Usp. In Met 3, n. 392. CG 2,83. Sth 1,117,1 c; Ver 8,15 c; Ver 11,1 c. Sth 1,84,5 c. Por Sth 1,12,11 ad 3; Sth 1,16,6 c; Sth 1,88,3 ad 1; Sth 2-2,173,1 ad 2 et parali. Ver 10,6 c et ad 6. 9 4
9 5
96
9 7
59
98
»Intelligens est regula principiorum.« A nije manje paradoksal na ni ova: »Doctrina ostenditur esse vera ex hoc quod consonat rationi.« Kad ne bi u dnu tih formula stajao konaturalan uvid u finalni dinamizam intelekta, bile bi one adekvatni izričaji trans cendentalnog idealizma; ali, ovako, one su upravo antipod Kantova sistema. 99
3. Početak fizike Činjenica je da ljudski intelekt nije »intellectus ut sic«, nego »intellectus humanus«. Ako dakle i nosi u sebi apsolutnu, neotu đivu srž vidovitosti (tj. finalnu konaturalnost s Prvom Istinom, is kazanu naravnom težnjom za gledanjem Boga), ipak je čovjekov u m izvorno specificiran i »stegnut« u okvir materijalno-duhovnog stvora... Zbog toga i može čovjek k vrhovnoj svojoj realizaciji težiti jedino kroz prizmu vlastite naravi, zbog čega i nije sposoban da svoj idealni Cilj dosegne posve sam, oslanjajući se na gole naravne sile: »Quamvis naturaliter inclinetur in Finem ultimum, non tamen potest naturaliter illum consequi...« ° Podjednako se čovjek ne može ni metafizikom baviti »izravno«, već samo »po strance«, tj. na obodu mašte, na obodu »fizike«: »quia non est intelligere sine p h a n t a s m a t e « . N e poričući dakle nimalo naše konaturalnosti s Bogom i Nadsvijetom, m o r a m o ipak istaći da je izrazito konaturalan objekt ljudske spoznaje sama čovjekova na rav sa svim onim što spada na njezino naravno određenje. U tom smislu, koliko god mi u dnu duše bili vazda »metafizičari«, svejed nako n a m je najsrodnija ona znanost koju su stari nazivali »fizi ka«. Nismo naime apolitski stranci, prikovani poput galeota u potpalublje kozmosa; naša je duša »per essentiam forma corpor i s « i svi kozmički procesi konvergiraju prema njoj »sicut in ultim a m f o r m a m « . Tu dakle vlada obostrana srodnost, konatural nost: i svemir je radi čovjeka, a i čovjek u nekom smislu radi sve mira. Prema tome, ako smo na ishodištu metafizike susreli konal0
101
102
103
9 8
9 9
1 0 0
1 0 1
102
1 0 3
60
In 3. Sent 33,1,3,3 ad 1. Sth 1-2, 98,1 c. In Boeth de Trin 6,4 ad 5. CG 4,11. Ver 16,1 ad 3. CG 3,22.
turalne uvide kojima se ljudski um skladno orijentira u pogledu cjeline bitka, moraju slični uvidi još izrazitije dominirati na razini fizike. Po naravi svojoj čovjek je tumač nijemoga kozmosa: dužnost mu je da artikulirano sriče kozmičke zakone koji se near tikulirano kriju pod plaštem materijalnih fenomena. To je istina koju u našim danima ponovno otkriše prvaci egzaktnih znanosti L. de Broglie i A. Einstein. Dakako, Anđeoski naučitelj nije u svoje doba mogao iskazati cjelovitu »epistemologiju« znanosti, kakva nam je u današnjici prijeko potrebna; no žalosno je što nasljednici sv. Tome nisu ni nakon tolikih stoljeća tu važnu disci plinu suvislo razradili. Z a t o još uvijek n e m a m o u rukama ključa kojim bismo protumačili »mehanizam« induktivne spoznaje: na kon promašenih nastojanja da se indukcija pošto-poto svede na deduktivan silogizam, konačno se tomistički epistemolozi zadovoljiše priznanjem njezine »ireduktibilnosti« ne zalazeći potanje u strukturu te zagonetne spoznaje... Čini se da će taj neugodni za stoj trajati sve dotle dok ne počnemo problemu indukcije pristu pati onako kako je to činio Akvinac: shvaćajući čovjekov dodir s kozmičkim ambijentom kao finalno poniranje u stvarnost, »cognitio per viam connaturalitatis«. Tad će opet živnuti svečevi teks tovi, razasuti p o komentaru Analytica Post 1 i drugdje, koji su danas uglavnom mrtvi kapitali tomizma; tad ćemo razabrati da, unatoč raznolikoj vidovitosti pojedinih pozemljara, ipak ista ko naturalnost s vidljivim svemirom vodi i učenjaka pri otkriću pri rodnih tajni i bilo kojeg mališana pri uvidu da svaka vatra - peče! 104
4. Početak etike Premda je čovjek u svom životu uvijek i metafizičar i fizičar, ne smijemo smetnuti s u m a da ga kao č o v j e k a prije svega i nadasve karakterizira njegova moralna svijest i odgovornost. N e čudimo se stoga što Akvinac konaturalnu spoznaju daleko više spominje i naglašava na području moralnog vrednovanja negoli to 1 0 4
L. de Broglie, »Physique et Microphysique«, Pariš 1947., str. 229-230; »La grande merveille dans le progres de la Science, c'est qu'il nous a rćvćlć une certaine concordance entre notre pensee et les choses, une certaine possibilite de saisir, a l'aide des ressources de notre intelligence et des regles de notre raison, les relations profondes existant entre les phćnomenes... On ne s'ćtonne pas assez de ce fait que quelque science soit possible.« A. Einstein: »Ce qu'il y a d'eternellement incomprehensible dans Funivers, c'est son intelligibilitć meme.« PorArchives de Philoso phie 23 (1960), str. 333.
61
čini u fizici i metafizici. »U samu je narav čovjekovu ucijepljen začetak onog D o b r a za koje smo po naravi određeni. Prije bilo kakvog vanjskog zahvata nalaze se u nama neke smjernice narav nog prava koje služe kao k l i c e (semina) moralnim kreposti m a . « Svaki dakle razuman i svjestan pozemljar nosi u sebi taj novito, na neki način urođeno pravilo kojim se služi neposredno, bez ikakvih apstraktivnih formulacija i dedukcija, kad treba pro suditi prikladnost ili dopustivost moralnih čina i nazora. To je mjerilo finalno-dinamične strukture, »inchoatio quaedam«, a sve tac ga zove dosta slikovito: »semen virtutum«. I opet treba pono viti: taj Tomin »inatizam« ne znači da bismo od rođenja imali u sebi već u r o đ e n kodeks moralnih propisa... Radi se samo o final nom nadahnuću, gotovo bismo rekli »ukusu« ili »nagonu«, kojim konkretno i kontuitivno vrednujemo pojedine moralne situacije. Prema Akvincu, ta prvotna »klica« kreposti treba da se čovjeko vim sudjelovanjem razvije u kreposnu naviku (habitus virtutis). U tom slučaju vrijedit će izreka: »Krepostan čovjek po svojoj kre posnoj navici posve ispravno sudi o stvarima koje pristaju dotičnoj kreposti.« »Tako npr. u pogledu čistoće... po nekoj k o n a t u r a 1 n o s t i ispravno sudi čovjek koji je stekao krepost čistoće (habitum castitatis).« Postoji dakle logična i životna veza iz m e đ u »semen virtutis« i kasnijeg »habitus virtutis«: u oba slučaja na djelu je »inchoatio quaedam Finiš«, a s ovom, dakako, i konaturalna spoznaja, samo ne oba puta u istoj mjeri niti s istom jasnoćom i sigurnošću. »Ukoliko neki stvor nosi u sebi lik svojega Cilja ili konačnog D o b r a kao još neostvarenu mogućnost, utoliko za tim D o b r o m , odnosno Ciljem teži... A kad mu se ta mogućnost donekle usavrši i približi ostvarenju, tad izaziva još silniju težnju za Ciljem. Z a t o i vidimo da se u prirodi svako gibanje pri svom završetku pojača: jer tu je biće, koje teži k Cilju, postalo već sa m o m Cilju mnogo sličnije.« Ovom oštroumnom primjedbom tumači Akvinac zašto npr. učenjak s daleko većom vidovitošću ponire u svoju struku negoli drugi ljudi koji se dotičnim p r e d m e tom nisu bavili niti za nj imaju zanimanja. Tumači nam također zašto svetac, makar i ne studirao moralku, neposrednim uvidom 105
106
107
108
105
106
107
108
62
Ver 14,2 c. Sth 2-2,1,4 ad 3. Također Sth 2-2,2,3 ad 2. Sth 2-2,45,2 c. Ver 22,1 ad 3.
zna bez promašaja ocijeniti moralnost nekoga čina, koji inače grešne pozemljare dovodi u zabunu a i učenim moralistima stvara poteškoće... Što je snažnija n a v i k a (habitus) u čovjeku, to je poletnija njegova težnja prema Cilju (»vehementior inclinatio«), to mu je vidovitija sama konaturalna spoznaja.
5. »Početak Spasenja« Nakon svega što je dosad rečeno o konaturalnosti i konaturalnoj spoznaji kod Anđeoskog naučitelja, može se razabrati kako je zamašna svečeva izreka: »Fides... est in nobis inchoatio quaedam Vitae A e t r n a e . « »Fides... iam in nobis res sperandas per modum cuiusdam inchoationis facit subsistere.« »Fides est habitus mentis quo inchoatur Vita Aeterna in nobis.« Tumačeći vjeru u posve različnim spisima, Akvinac eto uvijek i stalno naglašava jedno te isto: da je naime vjera »začetak Vječnog Života« usred smrtničkog našeg živovanja. Dakako, i ovdje začetak - »inchoatio« - treba shvatiti kao finalno-dinamičan polet, a ne kao bilo kakvu konceptualnu shemu ili si. Osim toga, budući da je u pitanju nad naravni poredak Objave, spomenuta »inchoatio« znači milostan zahvat Boga Spasitelja; zahvat je to po kojem Otac svega Milo srđa zalazi u izravan »dijalog« s čovjekom, ali tako te ne učini su višnom povijesnu kerigmu, utjelovljenu u liku Crkve: »Vječno se određenje čovjekovo počinje ispunjavati p o z i v o m koji je, za pravo, dvostruk: izvanjski i unutarnji. Izvana, Bog nas zove riječi ma propovjednika... Iznutra, zove nas nekim nagonom duše (mentis instinctu) nukajući srce da prigrli vjerske istine.« Obilje tekstova kojima sv. Toma - počevši od tumačenja Lombardovih Sentencija preko rasprava De Veritate pa komentara Boetijeva spisa De Trinitate i tzv. Quodlibeta sve do Teološke sume - neprestano ističe nad naravni instinkt u činu vjere očit su dokaz da u ovom pogledu nje gova misao nije nimalo fluktuirala. Kao što na početku karijere piše: »Habitus fidei, cum non rationi innitatur, inclinat per m o d u m naturae - s i c u t et habitus moralium virtutum et s i c u t habi109
110
111
112
109
1 1 0
1 , 1
1 1 2
Ver 14,2 c. In Epist ad Ephesios 3,5. Sth 2-2,4,1 c. In Epist ad Romatts 8,6.
63
113
tus principiorum«, tako će i potkraj života doslovce napisati: »S i c u t h o m o per naturale lumen intellectus assentit principiis, ita h o m o virtutosus per habitum virtutis habet rectum iudicium de eis quae conveniunt illi virtuti; et h o c m o d o e t i a m per lumen fidei divinitus infusum homini h o m o assentit his quae sunt fidei.« O n o dakle isto što je postavio na početak metafizike, fizike i etike, to također pronalazi i u korijenu nadnaravnog čina vjere, tj. svojevrstan »začetak« (inchoatio Finiš) i s njim normalno združenu konaturalnu spoznaju: »Uliveno svjetlo vjere onako n a m očituje vjerske članke k a o š t o svjetlo intelekta očituje pri marna načela umovanja, koja su svakom p o sebi već p o z n a t a . « Suvišno je i napominjati da naravno svjetlo u m a (»impressio q u a e d a m Veritatis P r i m a e « ) i nadnaravno svjetlo vjere (»sigillatio q u a e d a m Veritatis P r i m a e « ) nisu nipošto »isto« u odnosu na svoju ontičku konzistenciju, nego ih svetac svodi na »isti nazivnik« jedino pod vidom funkcionalnog realiziranja ukoliko je u oba slučaja na djelu konaturalni stil spoznaje; razlika naravi i nadnaravi nije tim ni najmanje oskvrnuta. 114
115
116
117
Č e m u služi konaturalna spoznaja u krilu čina vjere? Prema svečevu dosta zbijenom opisu, taj tajnoviti »instinctus Dei invitantis« ne skida veo tajnovitosti s vjerskih istina, a opet s druge strane ne sili čovjeka da naslijepo prigrli vjeru; ne uvodi nas dakle ni u racionalizam ni u iracionalizam, nego nam daje da doživimo sklad i svrhovitost, prikladnost samog čina vjere te zdušno prion e m o uz riječ Objave: »facit voluntarie assentiri«. Pri tom uvidu n e m a značenja znanstveno proučavanje vanjske kerigme, nego se cijeli proces odvija u finalnom vrednovanju, koje i jest tipično za konaturalnu spoznaju: »Vjernici ne ulaze u vjeru bilo kakvim do kaznim postupkom, nego p o svjetlu vjere vide da su dužni vjero vati.« Naime, »volja čovjekova - nošena privlačivošću Vječnog 118
119
120
1 1 3
114
1 1 5
116
1 1 7
1 , 8
1 1 9
120
64
In 3. Sent 23,3,3,2 ad 2. Sth 2-2,2,3 ad 2. In 3. Sent 23,3,3,2 ad 2. Sth 1,88,3 ad 1. In Boeth de Trin 3,1 ad 4. Sth 2-2,2,9 ad 3. In Boeth de Trin 3,1 ad 4. Sth 2-2,1,5 ad 1.
D o b r a (kojega začetak p o milosti prima) - očituje intelektu kako je vjersko otajstvo, unatoč neshvatljivosti, uistinu vjerodostojno: dignum ad assentiatur.« Vrijedno je ovdje napomenuti kako Akvinčeva konaturalna spoznaja u činu vjere, isključivši racional nu »znanstvenost«, ne zapada u protivnu krajnost »misticizma« kao da bi vjernik po svjetlu vjere imao mističan susret s Bogom u subjektivnoj intimnosti duše. Svjetlo naime o kojem govori An đeoski naučitelj nije intravertirano, upravljeno na unutarnje zbi vanje u srcu, nego se posvema nadovezuje na vanjsku kerigmu i tvori s njom jedinstvenu cjelinu. U tom smislu napisat će Toma: »Čovjekova narav nije takva da bi sama iz sebe smogla snage da povjeruje. Ali je opet takva da bi sama sebe poricala kad bi se opirala unutarnjem poticaju i vanjskom propovijedanju Istine.« Ovaj tekst želi u prvom redu dokazati protunaravnost čina ne vjere; ali samim tim očituje ujedno u čemu je »naravnost« čina vjere. Temeljna je svečeva pretpostavka da nagovor kerigme »iz vana« i nadahnuće Božje »iznutra« sačinjavaju skladnu, gotovo bismo rekli »hilemorfičnu« tvorevinu koja je podešena baš prema ključu čovjekove n a r a v i : kao što je i čovjekov u m izvorno »tabula rasa« pa mu treba suradnja materijalnog svijeta da zbiljski dođe k sebi, tako je i svjetlo vjere u svom izvorištu »ekstravertirano« i predstavlja zapravo subjektalni moment pri vrednovanju objektalne kerigme... Akvinac stoga odlučno veli: »Vjernik zaista v i d i vjerske istine, ali ih vidi pod općim vidikom vjerodosto jnosti. N e bi naime vjerovao kad ne bi v i d i o da je dužan vjero vati... Svjetlo pak vjere daje mu da mogne vjerske istine tako vidjeti, sub communi ratione credibilis...« N e znače li ti izrazi da je Anđeoski naučitelj svjetlo vjere shvaćao intelektualistički, kloneći se jednako racionalizma i iracionalizma kao i scijentizma i misticizma? Nažalost, brojni tomisti - previdjevši svečev zamišljaj konaturalne spoznaje - nisu ni znali niti mogli suvislo izložiti mnoštvo tekstova u kojima je riječ o vidovitosti svakoga normal nog vjernika. m
122
123
124
121
Ver 14,2 c. Sth 2-2,10,1 ad 1. Sth 2-2,1,4 ad 2 et ad 3. Usp. Ver 14,8; In Epist ad Romanos 10,2; In 3. Sent 23,2,2,2 ad 3; Sth 2-2,1,5 ad 1; Sth 2-2,2,3 ad 2; Sth 2-2,5,2 ad 2; Sth 2-2,5,3 c et ad 2. m
1 2 3
1 2 4
65
Analiza vjere, kako je zamišlja sv. Toma, nije baš odviše zamr šena. Čin vjere za njega je uistinu »praelibatio«, predokus vječnog Blaženstva - ukoliko vjernici na zemlji vjeruju isto što blaženici u nebu gledaju, i to na temelju istoga spoznajnog motiva, tj. na te melju osobnoga Božjeg objavljenja. Razlika je ipak između gle danja i vjerovanja u tom što se Bog blaženicima očituje »ut in Sua Specie apparens«, dok se nama - vjernicima - objavljuje »ut non a p p a r e n s « . Vjera je prema tome svojevrsno gledanje Boga kroz mrak, kroz zastor, » v i s i o v e 1 a t a« - gdje su na djelu (prema izvrsnoj metafori Augustinovoj) »ruke vjere«: vjernik naime kao da kroz mrak rukama drži i grli Boga, ali očima ga još pravo ne može vidjeti... Bog n a m se u smrtnom životu objavljuje »ut in aliena specie«, služeći se posredništvom povijesnih činilaca, po sredništvom Crkve; zato ga onda vidimo »nejasno«, in aenigmate. Ali je sa svim tim »posredništvom« vjernikova spoznaja Boga i z r a v n a , tj. provedena intelektualnom kontuitivnošću, bez racionalnih »zaobilazaka«. Strogo uzevši, ni blaženici u nebu ne gledaju Boga bez »Posrednika«: Krist naime kao »Consummator fidei« svojim preobraženim Čovještvom omogućuje im da uro ne u neistražive dubine Božanstva. Međutim, ovo posredništvo Kristovo ni najmanje ne remeti i z r a v n o s t samoga gledanja, onu izravnost bez koje Akvinac nikad ne bi blaženstvo uvažio kao Blaženstvo. A kako je vjerovanje, taj »začetak vječnog života«, u strukturalnom srodstvu s gledanjem, ne treba se čuditi što sv. Toma i u činu vjere pronalazi isti paradoks: spoznaju koja, unatoč posredništvu, teče izravno. Radi se o logičkoj i psihološkoj izravnosti koju ne narušava ontičko-objektna posrednost. I ta paradok salna crta spada m e đ u bitne značajke Akvinčeve spoznaje »per viam connaturalitatis«. 125
126
127
128
129
Z a iscrpan i p o t p u n prikaz konaturalne spoznaje trebalo bi na pose obraditi Tomin zamišljaj vječnoga Blaženstva - ukoliko i u njem prvo mjesto zauzima »konaturalizacija« stvora sa svojim 1 2 5
In 3. Sent 23,2,4, 1 c; Ver 14,2 c; Sth 2-2,4,1 c; Comp TheoL c. 2. Ver 14,8 ad 3. In Ioann Tract 48, Migne - Patrologia latina 35, col. 1745. 1 Kor 13,12. Por Sth 2-2,1,2 c et ad 3; Sth 2-2,1,4 ad 2; Sth 2-2,184,2 ad 1. Iz mnoštva tekstova navodimo samo Sth 2-2,173,1 c. gdje Akvinac ne dopušta razliku gledanja Božje Biti »ad extra« i »ad intra«, premda su baš takvom razlikom mnogi tomisti nastojali izigrati svečevu misao. y
126
1 2 7
1 2 8
1 2 9
66
Stvoriteljem, na koju se onda nadovezuje blažena spoznaja konaturalnog tipa. Podjednako bi se takav prikaz konaturalne spoznaje morao potanje zabaviti Akvinčevim izjavama o smislu za pravo vjernost kod kršćana koji, vođeni »nadnaravnim instinktom«, spon tano prianjaju uz ortodoksiju, a zaziru od heretičnih stavaka. O tom se nezabludivom »osjećaju vjere« u Božjem Narodu počelo iznova govoriti nakon Drugog vatikanskog sabora, ali će proteći još dosta vremena dok se ne priviknemo da poput Akvinca i u ovom »osjećaju« zagledamo specifičan slučaj konaturalne spozna j e . . . N e m a sumnje da su ovi zasebni vidici veoma poučni i za nimljivi; ipak, u ovoj ih studiji mimoilazimo, jer ne iznose na vi djelo nikakvih novih strukturalnih elemenata. Nije nam, zapravo, toliko stalo do iscrpnog nabrajanja svih slučajeva i vrsta konatu ralne spoznaje, koliko bismo željeli naznačiti sistemski pristup Tominom i tomističkom zamišljaju konaturalnosti. Pod tim pak vidikom za nas je glavno što možemo - na temelju dosadašnjih izlaganja - pokazati kako se kod Anđeoskog naučitelja konaturalna spoznaja zasniva na intelektualnoj vidovitosti, kako je na dahnjuje finalni dinamizam svijesti te, napokon, kako se sama u sebi odvija u stilu kontuitivnog vrednovanja, oslonjena uvijek na prikladan podatak iz iskustva. Ovu smo treću karakteristiku na pose uočili pri opisu čina vjere; ali Akvinac je i drugdje - osobito pri spoznaji temeljnih metafizičkih principa - dosljedno i uporno isticao navezanost našeg u m a na osjetno iskustvo, očitujući na taj način da nam je konaturalna spoznaja u svakom slučaju izravna, a ipak posredna. Prema svečevu pisanju, »u našem se intelektu nužno nalaze prva načela umovanja, koja svi ljudi po naravi uvi đaju; samo da bi njihova spoznaja poprimila određene obrise, potrebni su nam uvijek dojmovi od strane osjetila«. Tako je Toma u svom sistemu promicao Platonovu intuitivnost zajedno s Aristotelovam vjernošću iskustvu: »Non manifestantur nobis principia abstractorum, ex quibus demonstrationes in eis procedunt, nisi ex particularibus aliquibus, quae sensu percipiuntur.« Z a t o i načelo protuslovlja, koje je »dignitas omnium dignitatum«, uoča130
131
132
133
Sth 2-2.1 4 ad 3 et parali. Dogmatska konstitucija »Lumen gentium«, nn. 12. et 35. Ver 8,15 c. \nAnalytica Post 1, 18 et 30.
67
134
vamo jedino na obodu m a š t e . Razlog toga sažet će Akvinac u lakonsku formulu: »propter connaturalitatem intellectus nostri ad phantasmata«. 135
Međutim, isti taj razlog, tj. konaturalnost u m a s osjetnim is kustvom, čini da n a m ta objektno posredovana spoznaja b u d e i zr a v n a : »Ex ipso lumine naturali intellectus... prima principia fiunt cognita, nec acquiruntur per ratiocinationes«. Bio bi to specifičan slučaj spoznaje »po znaku«, gdje čovjek kroz jedan p r e d m e t direktno spoznaje drugu stvar: »cognoscit aliquid in aliquo«. U takvim zgodama ljudski um jednim jedincatim činom dokučuje oba predmeta, otprilike onako kao što redovito u krilu spoznaje jednim te istim m a h o m uočavamo i sam stvarni objekt i njegov intencionalni otisak u svijesti: »uno motu fertur in utrumq u e . . . et tališ cognitio non est discursiva.« Sam iskustveni ma terijal nije pri tom specifičan ni specifikatoran element spoznaje, nego joj služi samo kao povod, kao vanjski izazov: »non causat assensum, sed illum concomitatur.« Odlučan je stoga činilac pri konaturalnom uvidu osobna čovjekova vidovitost, koja može biti u danim okolnostima veća ili manja; uloga osjetnog iskustva svodi se samo na »manuducere«, odnosno »exterius inducere«. Ipak, bez te vanjske nadopune ne bismo ništa mogli, jer n a m je u naravnom r e d u manjkavo svjetlo intelekta - »participans defective lumen intellectuale« - dok u nadnaravnom redu isto treba reći za milost vjere: »defectiva participatio luminis supernaturalis«. Tako je čovjek pod oba ta vidika prinuđen da se oslanja na osjete: »habet aspectum inclinatum ad p h a n t a s m a t a . « Ali onaj koji se bolje konaturalizirao s određenim sektorom stvar nosti može i na temelju sasvim neznatnih indicija zadobiti mnogo 136
137
138
139
140
141
142
143
1 3 4
In Met 4, nn. 603-605; In 1. Sent 1,5 Prol; In 1. Sent 3,1,2 c; In 2. Sent 24,2,3 c; Fer 11,1 c. In Boeth de Trin 1,2 c. In Met 4, n. 599. Ver 8,15 c. Ver 14,1 ad 6. In Evang Ioann 4, lect 5,2. Sth 2-2,6,1 c. Ver 8,15 c. Por Ver 8,9 c; Sth 1,79,2 c; Sth 1,86,2 c; Quodl 2, 1,2 c. Ver 14,1 ad 8 et ad 5. In Boeth de Trin 6,3 c. 1 3 5
1 3 6
137
138
1 3 9
1 4 0
141
1 4 2
1 4 3
68
dublju i svestraniju spoznaju predmeta negoli čovjek koji, doduše, posjeduje mnogo raznih podataka o istoj stvari, ali nije s njom do voljno konaturaliziran. To je prednost što je u odnosu na druge smrtnike imaju genijalni izumitelji i pronalazači, a isto tako i umjetnici, vještaci, detektivi, pače prijateljske i zaljubljene duše među sobom: često im je dovoljna samo jedna sitnica, jedna riječ, jedna kretnja, p a da razaberu i uvide sve što ih zanima. Anđeoski naučitelj nije pobliže zalazio u konkretne primjene konaturalne spoznaje usred dnevnog života. Jedino je u pogledu vjere više puta naglasio da onaj iskustveni element koji vjernika navodi da povjeruje (»exterius inducens ad fidem«) ne mora biti izrazito č u d e s a n z n a k ; dovoljna je, prema svečevu pisanju, već i sama »privlačivost kršćanske n a u k e « ili bilo koja pozitivna crta koja se razabire u crkvenoj teoriji i praksi. U tom smislu, ni Krist nije bio dužan da svoje božansko poslanje i porijeklo doka zuje čudesima; svaka duša u kojoj je djelovao »instinkt D u h a Svetoga«, mogla je iz Kristova lika i života, iz njegove nauke i osobne svetosti smjesta razabrati pred kim se nalazi. Akvinac se, štoviše, usuđuje reći da bi bez toga konaturalno vrednovanog ele menta sva fizička čudesa Kristova gubila dokaznu moć: »Si sine miraculis Christo homines credere non tenerentur, neque etiam miraculis factis tenebantur credere.« Jamačno, ovom izrekom nije svetac htio opozvati svoju tezu prema kojoj čudesa materijal nog reda veoma skladno pristaju Objavi: »convenientissime iung u n t u r « . Želio je samo istaknuti da fizičko čudo, kraj sve apolo getske upotrebljivosti, nije glavna ni neophodno nužna podzida vjerovanja. Zahtijevati čudo kao »znak pod svaku cijenu« mogu samo duhovi zaslijepljeni strastvenošću: »grossiores et magis sensibiles«. Nasuprot njima - smatra Akvinac - to veću hvalu za služuje vjernik što su mu pri vjerovanju potrebna manja vanjska pomagala: »Fides... tanto maior, quanto minoribus adminiculis indiget.« Takva vjera nije plod lakovjernosti, nego pronicavosti; 144
145
146
147
148
149
In Evang Ioann 15,5. Usp. Quodl 2,4,6 ad 1. Quodl 2,4,6 ad 3; Pot 6,9 ad 18. Quodl 2,4,6 Sed contra 4. Sth 3,43,1 c. In Evang Ioann 2,3,5; Sth 3,43,1 ad 3; Sth 3,55,5 ad 3. Pot 6,9 ad 18; Sth 3,43,3 ad 3.
69
nije u njoj na djelu naivnost, već konaturalnost. Čisto naime i s Evanđeljem suživljeno srce tu više vrijedi i dublje zalazi u istinu negoli najbiraniji dokazi: »sufficientius est ad inducendum quam aliqua demonstratio«. Nažalost, upravo tu gdje se Anđeoski naučitelj najviše približio konkretnom životu, brojni se tomisti udaljiše od njega. Zanemarivši njegovu nauku o konaturalnoj spo znaji, još se i danas muče s tzv. vjerom malenih i neukih duša u kršćanstvu te joj uzalud traže zadovoljivo rješenje u racionalističkim i mističkim strujama. Prema njihovu shvaćanju, čudo bi zaista bilo »condicio sine qua non« kršćanskoga vjerovanja; stoga bi za primitivne vjernike, koji nisu sposobni proučavati sama ču desa, htjeli naći b a r e m nekakvih »nadomjestaka« i tako na kraju ipak osigurati zaleđe njihova vjerovanja. Očito je da u perspek tivi ovih tomista evanđeoska riječ o »malenima« kojima je O t a c dao da uvide čega ne uviđaju učenjaci i m u d r a c i opisuje tek jednu anomaliju u ekonomiji Spasenja... Međutim, izvornoj je kršćanskoj tradiciji baš ta vjera neukih i priprostih duša - »fides parvulorum et rudium« - bila normalan i normativan slučaj vje rovanja na kojem bi trebalo graditi teološke stavke i teorije. Uosta lom, ako je starozavjetni zaručnik - p r e m a Vulgati - znao pre poznati svoju zaručnicu p o jednoj samo vlasi s njezina potiljka (»in u n o crine colli«), onda smijemo bez okolišanja ustvrditi da tek u svjetlu Akvinčeve nauke o konaturalnoj spoznaji možemo pravo tumačiti i susret ljudskih srdaca m e đ u sobom i susret ljud skog srca sa Srcem Božjim u činu vjere. 150
151
152
153
P r e m d a je ovaj naš prikaz u mnogočem ostao i m o r a o ostati fragmentaran, ipak nam je omogućio da naslutimo kako zamašnu ulogu igra konaturalnost u tomističkoj sistematici. Akvincu je sve ukupna stvarnost konaturalna; životna je zadaća pojedinih bića da u toj konaturalnosti rastu sve do konačnog rascvata, koji ima na stupiti s gledanjem Boga. Iz preobilja svečevih tekstova naveli smo uglavnom one koji se tiču »početka« metafizike, fizike i etike te čina vjere, ukoliko se na tim žarišnim točkama konaturalnost živo razabire u krilu svijesti. Ali termin »početak...« ne bi nas smio zbuniti ni navesti na pomisao da bi konaturalni uvidi spadali 1 5 0
1 5 1
1 5 2
1 5 3
70
In Boeth de Trin 3,1 ad 4. Usp E.-A. Poulpiquet: Le miracle et ses suppleances, Pariš 1913. Mt 11,25. Pjesma nad pjesmama 4,9.
samo na nekakvo početničko orijentiranje, a potom bi ih nado mjestila solidnija i znanstvenija spoznaja. »Početak« je i u filozo fiji i u teologiji baš kao i u životu i povijesti izvanredno značajan zahvat, bremenit cjelinom svega kasnijeg zbivanja. Z a t o struktura intelektualnog uvida što ga čovjek ima na »početku« metafizike, etike, vjerskog života itd. ostaje trajno nazočna i djelotvorna u njegovoj svijesti. Možemo reći da se kroz prizmu konaturalnosti i konaturalne spoznaje upravo »opipljivo« vidi kako je čovjek »quodammodo omnia«: snagom svojega finalnog dinamizma nosi on u sebi već od iskona »predokus« Božje Svestvarnosti i u svjetlu tog intimnog poleta (da ne reknemo: glada) vrednuje sve što m u se iskustveno predstavi. Počevši od najbizarnijih dnevnih zgoda i potreba - kad isprobavamo nove cipele, kad kušamo jelo ili piće, kad kritički motrimo umjetnine, građevine, namještaj itd. - pa do najsudbonosnijih pitanja gdje treba odlučivati o smislu života i o čovjekovu vječnom određenju, uvijek i posvud na djelu je taj ko naturalni bljesak u m a kojim izravno uočimo kako je dotična stvar ili činjenica ili nauka zbiljski srodna i s nama i s našom Svrhom, a to znači ispravna, dobra, istinita, obvezatna... Prema sv. Tomi, ovo nam konaturalno vrednovanje više otkriva istinu i bolje nas uvodi u život negoli krute razumske analize: »principium melius quam sit ratio«. Uostalom, tim je analizama zadaća da nas pri vedu k novim, dubljim konaturalnim uvidima: »Discursus rationis semper incipit ab intellectu et terminatur ad intellectum.« Čo vjek stoga nije i ne može biti puki računarski, odnosno razumski automat; ono što ga, kao čovjeka, specificira, nalazi se u domeni koju ni najracionalniji automati ne mogu doseći. 154
155
Nismo li tim zapali u svojevrstan »maksimalizam« s obzirom na konaturalnu spoznaju i konaturalnost uopće? Nismo li joj pri dali i odviše veliku važnost u Akvinčevu sistemu? Odgovor na to pitanje uvelike ovisi o »konaturalnosti« što je razni tomisti imaju sa svojim prvakom i učiteljem... Smatramo da smo uspjeli pobiti navode onih kojima bi u tomizmu bila dopustiva i dovoljna jedino »connaturalitas affectiva«. Taj minimalizam nije dopustiv već 156
154
Sth 1-2,68,1 c. Sth 2-2,8,1 ad 2. Usp. Sth 1-2,100,1 c; Sth 1,79,12 c; Quodl 8,4 c; Ver 15,1 c; Viri 1,8 c et parali. Por u bilješci 6. djela koja napisaše G. Bortolaso, I. Camporeale, B. Miller i A. Roland. 155
1 5 6
71
stoga što Akvinčev specifični »intellectus principiorum« (da druge konaturalne uvide ne navodimo) nema baš nikakve veze s »afektivnošću«, nego je p o t p u n o prožet intelektualnošću. Koliko zna mo, j e d a n jedini put - i to govoreći o kreposti i činu vjere - upo trijebio je Akvinac imenicu »affectio« izjavivši: »Inchoatio fidei est in affectione.« Dakako, imenica »affectio« ima posve drugi smisao od pridjeva »affectiva«, što svjedoči i sam Toma opisujući je kao »quidam appetitus Boni Repromissi«. Radi se dakle o iz vornoj čovjekovoj upravljenosti na Boga, a ona se nalazi u domeni finalnog dinamizma i nadahnjuje sve intelektualne uvide. Kao takva, »affectio« bi daleko od afektivnosti bila izvor umskih uvida pa bi nas tako više upućivala k maksimalizmu negoli k minimalizmu... 157
Međutim, i oni tomisti koji se s našim tumačenjem Akvinčeve zamisli ne budu slagali, očitovat će barem jedno: svaki pojedinac na svoj način, p r e m a svojoj unutarnjoj dispoziciji ili »konaturaliziranosti«, vrednuje sam tomizam, zbog čega i dolazi do raznolikih tumačenja istog sistema. Na taj način pokazat će se da je pravo imao Anđeoski naučitelj kad je tumačeći konaturalnu spoznaju lakonski zabilježio: »Ubi amor, ibi oculus!« 158
Ver 14,2 ad 10. In 3. Sent 35,1,2 c.
72
»Actio est in passo« Jedan ulomak Akvinčeve metafizike
1. Kad je Davida Ben Guriona, izraelskog državnika, počet kom sedamdesetih godina bolest zadržala u postelji, supruga mu Paula nabavi i kraj uzglavlja smjesti moderan kasetofon. Z a poče tak dade mužu da s vrpce posluša jednu omiljenu melodiju, a onda ga upita: »Nije li čudo što tako malen uređaj širi oko sebe toliko bogatstvo zvukova?« Bolesnik odvrati: »Divim se tehnici koja je taj izum stvorila. Ipak, za mene je mnogo čudesnije moje uho koje ima sposobnost da samu glazbenu raskoš čuje i doživi.« Dosjetljivi političar nije slutio da se tom izjavom priključio nizu davnih mislilaca koji su udivljenje pred prirodnim pojavama stavljali na početak svoga filozofiranja. Znali su, naime, i zvukove i sva ostala unutarsvjetska zbivanja gledati u širem ozračju iskus tvene uzročnosti diveći se djelovanju okoliša na čovjeka i obratno. Doista, nije posve jednostavno pitanje: što u konkretnoj stvarnosti znači - djelovati? I što pred sudom uma znači - neki utisak, od nosno učinak proizvesti? Poznato je da se od početka industrijske ere sve više govori o »radu«, danas još napose o »tržištu rada«. Ljudi su pritom smetnuli s u m a da je Starina znala iskustvenu dje latnost dublje i životnije motriti, otkrivajući kroz nju sam smisao opstanka. Htjeli bismo barem neke od tih davnih vidika ukratko prikazati. Ne u stilu globalizacijske ekonomike nego u svjetlu re fleksivne metafizike. 2. U tom istraživanju slijedit ćemo ponajprije »slovo« sv. To me, a onda koliko b u d e m o uspjeli - još više njegov »duh«. D o duše, Akvinac je već u ranoj mladosti isticao da, kao filozof, ne is tražuje što su ljudi nekoć mislili nego mu je stalo da utvrdi stvarnu istinu. To ga, međutim, nije smetalo da u svojim spisima tisuće puta citira Platona, Augustina i Aristotela. Nije, naime, 1
1
In I De caelo 1, 22: »Studium philosophiae non est ad hoc quod sciatur quid homines senserint, sed qualiter se habeat veritas rerum...«
73
smatrao da bi sama istina morala biti u opreci s nazorima neg dašnjih mislilaca, ali je b u d n o pazio da njihove vidike ne uokviri nimbusom nezabludivosti. Siger iz Brabanta, Tomin suvremenik i protivnik, u jednoj je zgodi napisao: »Naš je postupak filozofski, tj. više ćemo tražiti misao filozofa negoli samu istinu...« A n đ e o ski naučitelj nikad se nije do te mjere zaboravio. Razrađujući svoju angelologiju, služi se navodima iz Augustinovih djela te veli: Trudit ćemo se da »dublje zađemo u samu nakanu sv. Augustina i (tako) d o p r e m o do istine«. Akvinac je, dakle, bio uvjeren da treba poći s onu stranu Augustinova »slova« - do dubinske za misli, odnosno nakane hiponskoga biskupa: »intentio auctoris profundius scrutanda«. U tome je zapravo ključ tomističkoga shva ćanja tradicije: vjernost Starini nije u pukom ponavljanju davnih izričaja koji, nakon niza stoljeća, ne mogu više imati posve isto značenje. Tradicija zahtijeva vjernost prvotnom smislu davnih na zora i, povrh toga, zdravu inicijativu koja će drevnoj istini dati novi zamah u novom povijesnom trenutku. Današnji tomist dužan je doumiti ono što sv. Toma u svoje doba nije mogao ni predvid jeti. Akvinčev sistem, uza svu njegovu veličinu i ljepotu, nije do vršen - a nije ni savršen. Dakako, bilo bi preuzetno počinjati danas ab ovo, kao da ničega istinitog ni vrijednog nije u Starini bilo, donekle u stilu prevratničkog slogana: »Avant nous, le deluge!« Dužni smo u sebe upiti duh tradicije da bismo usred misa onih i vjerskih prilika današnjice odgovorno umovali i svjedočili ono što sada i svijetu i Crkvi treba... 2
3
4
Razumije se da u jednoj maloj studiji te velike smjernice ne mogu doći do punoga izražaja. Nastojat ćemo kroz Akvinčevo »slovo« i »duh« doprijeti do srednjovjekovnog tumačenja aktiv nosti unutar kozmosa. Ideal bi nam bio da pri tome zađemo do nekle i u m o d e r n u problematiku kauzaliteta. Ne b u d e m o li u to me uspjeli, neka nitko ne optužuje sam tomizam - nego ograniče nost pisca ovih redaka. 2
Sigerovu izreku navodi E. GILSON, La philosophie au Moyen age, Pariš 1944., str. 562: »Ouaerendo intentionem philosophorum magis quam veritatem, cum philosophice procedamus...« De Spir. creaturis 10, 8: »Tamen, ut profundius intentionem Augustini scrutemur et quomodo se habeat veritas circa hoc...« Ljudevitu XV, odnosno Mme de Pompadour pripisuje se uzrečica: »Apres nous, le deluge!« (Poslije nas neka nadođe i opći potop!). U našem je tekstu smisao te uzrečice preokrenut: Prije nas bio je samo potop - tj. nije bilo ničega vrijednog ... 3
4
74
Razrožni
iskazi
3. Toma Akvinski nikad nije sumnjao da neka tijela u prirodi zbiljski djeluju, tj. da su povezana uzročnim odnosima. No, otkri ća moderne fizike, posebice mikrofizike, navela su neke novije mislioce da prihvate tezu: »Unutar anorganskog svijeta nema uzroka koji bi tvorno djelovali jedni na druge.« U z taj paušalni stavak odmah primjećujemo da je u sistemu Anđeoskog naučitelja tvorna uzročnost bila analogan zamišljaj. Akvinac nije nikad čovjekovo iskustvo bez daljnjega, tj. antropomorfno, prenosio na nerazumne i nežive stvorove. Individuum u ljudskome društvu i individuum u mineralnom redu nisu za nj predstavljali subjekte na istoj ontičkoj razini. Stoga ni njihove akcije, odnosno interakcije nije svodio na istoznačan pojam. Doduše, u XIII. stoljeću nikome nije na pamet dolazilo pitanje: postoji li u anorganskoj materiji mnoštvo individualnih bića ili pak treba svekoliku neživu stvar nost uzeti kao jedan jedincati subjekt u svemiru? Očito je da pri hvaćanje drugog dijela ove dileme uvelike modificira uzročne od nose među materijalnim stvorovima. No, u svakome slučaju, ne upitna je istina da prirodni okoliš djeluje na ljude te da ljudi izazi vaju bezbroj učinaka u svim zonama materije. Inače bi suvremene »eko-jadikovke« bile bespredmetne. 5
6
Stoga ne treba da potanje zalazimo u netom navedenu dilemu. Vodeći računa o sinergizmu živih i neživih stvorova u iskustvu, pozabavit ćemo se pitanjem koje od Starine seže sve do naših dana - a glasi: »Kako je moguće da tjelesno biće koje smatramo dogotovljenim proizvodi stvaran učinak na drugome biću, p r e m d a nam se i ono predstavlja kao dogotovljen subjekt?« Nema sumnje da je tu zagonetan termin (i pojam) dogotovljenosti. Kad bi, naime, dotična bića bila uistinu »gotova«, ne bi se mijenjala ni bilo kakvim preinakama izvrgavala. Otud slijedi da u našem raspravljanju o dje latnosti materijalnih stvorova mora izići na vidjelo dubinski, sve opći korijen svih promjena koje niču u šarolikom krilu prirode. 4. Na samom početku istraživanja trebamo se suočiti s jednom tekstualnom problematikom. Akvinac je uzročnu aktivnost tje5
W. BUCHEL, Philosophische Probleme der Physik Freiburg i. B. Herder, 1965. izriče svoj nazor kratko na latinskom jeziku: »Nullae in ordine anorganico inveniuntur causae proprie transeunter agentes.« W. BUCHEL, ibid, str. 426-452: »Substantialitat, Individualitet, Ganzheit«. t
6
75
lesnih bića motrio unutar aristotelske kategorije »actio - passio«. Riječ je o tzv. prijelaznoj djelatnosti - activitas transiens - za razli ku od imanentnog djelovanja ljudskoga duha, koje svetac smješta u kategoriju »qualitas«. Trebalo bi ponajprije ustanoviti jesu li »actio« (proizvodnja učinka) i »passio« (prihvaćanje učinka) dvije zasebne realnosti, tj. dva različna akcidenta, ili su pak samo dva pogleda na jedno te isto ontičko zbivanje. Anđeoski je naučitelj u ovomu bio prilično »velikodušan«: ispisao je niz tekstova koji govore u prilog čas jednoj, čas drugoj zamisli. U mladenačkom komentaru Lombardovih Sentencija čitamo da »actio« pripada aktivnom partneru promjene, dok se »passio« nalazi u njezinu pa sivnom subjektu. Zbog toga, veli svetac, ne smijemo ih svoditi na »jedan brojem« realitet. Isto će npr. posve kratko ponoviti u Su mi protiv pogana: »Jedna je djelatnost u izazivanju promjene, a druga opet u njezinu usvajanju.« Postoji, međutim, i niz protivnih tekstova koji promjenu - u smislu učinka pridaju samo trpnom subjektu. Lakonski je to izraženo u Sumi teologije: »Promjena je u subjektu, koji se mijenja.« D a bi isključio svaku sumnju, svetac izrično piše: »Factio non est perfectio facientis, sed facti.« Ne ćemo duljiti s navođenjem posve istoznačnih citata. Radije se zapitajmo: kako pomiriti očitu razrožnost spomenutih izričaja iz Tomine ostavštine? 7
8
9
10
11
12
13
5. Bilo je neotomista koji su kod ovakvih zgoda prizivali u p o moć navodnu razliku između Tomina mišljenja u mladim danima i onoga potkraj karijere. Thomas iunior mislio je jedno, dok bi Thomas senior pisao baš suprotno. Nažalost, gordijski čvor »actio 7
J. DE FINANCE, Connaissance de l'etre, Paris-Bruges: Desclee de Brouwer, 1986., str. 395-406: »L'agir« ... Previdjevši tomističku razliku između »agere« i »facere«, neki su neotomisti (J. de Vries) načelo tvorne uzročnosti nastojali utemeljiti na Činjenici da um »proizvodi« svoju misao. Napose bi čovjekov »JA« bio tvorni uzrok svojih životnih čina. Usp. P GILBERT, »Personne et Acte«, NRT106 (1984), str. 734: »Le JE est, en effet, cause efficiente de son action...« Također Obnovljeni život 34 (1979), str. 7-8. In II Sent., dist. 40, q. 1, a. 4, ad 1 um. Summa contra Gentiles II, cap. 57: »Alia operatio est facere motum et recipere motum.« In XI Met., n. 2312. Summa theol. I—II, q. 57, a. 5, ad 1 um: »Motus est actus mobilis.« Ibid. De Potentia, 3, 15; Summa contra Gentiles I, cap. 100; II, cap. 23. 8
9
10
11
12
13
76
passio« ne može se rasijecati takvim neotomističkim izumom. Razlog je u činjenici što Akvinac u istim djelima navodi izričaje i jednoga i drugoga niza. A k o je npr. u Sumi protiv pogana duet »actio - passio« proklamirao kao dvije realnosti, barem na dva mjesta u istome spisu tvrdi suprotno. Slično postupa i u Sumi teologije. Nazoru o dvostrukosti akcidenata »actio - passio« tre ba suprotstaviti izjavu o Bogu koji je »Principium effectus«, ali nipošto nije »Principium actionis«; zato se djelatnost (»actio«) ne može pridati Božjoj Biti kao njezin akcident. S mnogo više jasno će iskazana je oporba tekstova u Tominim raspravama De Potentia, gdje treba usporediti 3, 15 corp. s obrnutim govorom u 7, 10, ad 1 um. U prvom, naime, slučaju »actio egreditur« - izlazi iz aktiv nog partnera i postaje »perfectio patientis« (četvrti razlog); dotle drugi tekst djelatnost prikazuje kao sponu m e đ u dvojicom part nera pa pomirljivo uzima d a j e »perfectio... agentis«. Uostalom, i u komentaru Sentencija Petra Lombardskog nasuprot tekstu o podvojenosti »actio - passio«, susrećemo izjavu koja kategorički tvrdi suprotno: »Operatio agentis semper est perfectio patientis.« Ovo preplitanje razrožnih tekstova na stranicama istoga djela jamči n a m da ih ne možemo pripisati razvojnoj krivulji Tomina razmišljanja. S druge strane, vodeći računa o svečevoj genijal nosti, ne možemo ga optužiti da je u pisanju bio nedosljedan. Morat ćemo stoga navedene izričaje svesti na neko više jedinstvo, gdje se neće suprotstavljati, nego povezati u skladnu cjelinu. Slije dit ćemo prije svega samo Akvinčevo slovo. 14
15
16
17
18
19
Rješenje
»ad
litteram«
6. Anđeoski je naučitelj već u prvim godinama školskog rada u Parizu pokazao da je samosvojan mislilac, a ne samo tumač tuđih spisa. Ne čudimo se, stoga, što nam i njegovi »početnički« radovi pružaju ključ za rješavanje dileme u slučaju »actio - pas20
1 4
1 5
1 6
1 7
1 8
1 9
2 0
Usp. Summa contra Gentiles II, cap. 57. Usp. ibid., II, cap. 23; I, cap. 100. Usp. Summa theol I—II, q. 57, a. 5, ad 1 um. Usp. ibid., I, q. 25, a. 1, ad 3um. Usp. In II Sent., dist. 40, q. 1, a. 4, ad 1 um. Usp. In I Sent., dist. 37, q. 3, a. 1, ad 3 um. T. VEREŠ, Toma Akvinski-Izabrano djelo, Globus, Zagreb 1981., str. 11 si.
77
sio«. Prema Tomi, dužni smo aktivnost tjelesnih bića u prirodi motriti p o d dva vidika, odnosno dužni smo utjecaj aktivnog part nera na pasivni subjekt razdijeliti na dva momenta. U prvoj fazi još je aktualan njihov »sraz«, tj. agens i patiens još su u dodiru: tu se utjecaj prvoga utiskuje na životni sektor drugo ga. Kao primjer može nam poslužiti, unatoč trivijalnosti, udarac batine p o koži nečijih leđa. Primarno se, dakle, taj agresivni pred met utiskuje na trpnu podlogu »per m o d u m passionis«: na djelu je, znači, puki u t i s a k - impressio. Druga će faza uslijediti od mah kroz prvu: partneri se povlače svaki u sebe, sam pritisak kao takav nestaje, no pasivni subjekt nosi na leđima »modricu« kao re-akciju na izazov ili nasrtaj napadača. Taj pacijentov odgovor zapravo je svojevrstan i s t i s a k - expressio - a nastao je, p r e m a Akvinčevu pisanju, tako što se prvotni utisak konaturalizirao sa životnim tkivom trpnog subjekta: »quando impressio activi iam facta est connaturalis ipsi passivo«. (Aktivan, odnosno reaktivan značaj toga konaturaliziranja donekle se može razabrati iz činje nice što npr. na leđima mrtvaca udarac batine neće izazvati modri cu. No, poredba nije prikladna.) U svakom slučaju, veli Toma, trag doživljenoga susreta ostaje na pacijentu »per m o d u m qualitatis«. N a koncu, dakle, »actio (factio) est in passo«. 21
22
7. M o ž e m o reći d a j e navedeni utisak trenutačan, dok je istisak trajnije naravi - katkad upravo »qualitas difficulter mobilis«, tj. svojstvo ili obilježje koje se ne može olako zatrti. I sam je A n đ e o ski naučitelj tražio primjere kojima bi svoje gledište što življe orisao. Činilo m u se da kratkotrajne utiske (impressio) može ilustri rati rumenilom lica, kad se čovjek naglo zastidi i u tren oka toga se izgleda riješi: »subito transit«. Što se pak tiče dugotrajnog istiska (expressio), svetac ga pronalazi u kreposnim navikama, koje pojedinac usvoji te m u postanu kao nekakva druga narav... Konaturalizacija jamči da usvojeno određenje - makar to bila i modrica prouzročena udarcem - nije izvanjska oznaka ili etiketa, prislo njena uz biće sa strane. Radi se o kvaliteti koja, kroz izazovnost utiska, provire iz srži »pasivnog« subjekta. Tu dinamičnu srž zove 23
24
2 1
2 2
2 3
2 4
78
In III Sent dist. 14, q. 1, a. 1, 2. Ibidem. De Veritate 22, 2 cor. Ibidem.
25
26
Akvinac »korijen« - radbc dapače, / fontalis radvc u smislu »izvorne jezgre« iz koje proviru autorealizacijska svojstva dotič nog subjekta. D a bi neko svojstvo zbiljski pripalo određenom bi ću, mora iz njega »provreti« - emanare. To je, ako tako smijemo reći, Akvinčev princip imanencije. Stvarni atributi konkretnoga stvora ustvari su ulomci njegova samostvaralaštva, njegove autoafirmacije i autorealizacije. Postiže ih tako što primarne utiske preobražava u istiske, pomoću kojih sama sebe postupno i sve potpunije izriče, odnosno ostvaruje. Dakako, i prvotni utisak mo ra biti negdje: ne može visjeti u zraku. Stvarno, on je u pasivnom subjektu - ali kao još neusvojena, neasimilirana »passio«. Među tim, snagom naravi, smjesta nastupa asimilacija, odnosno konaturalizacija, tako - da ni nema vremenskoga razmaka između utiska i istiska na životnom području pasivnoga subjekta. Njihova je »su-sljednost« samo logička... 8. Ipak, u nekim slučajevima sveti Toma priznaje mogućnost da se u subjektu očuva utisak (impressio) bez konaturaliziranog istiska (expressio). Držeći se starinske fizike, svetac je smatrao da su na takav način boje prisutne u zraku. Šareni predmeti po sredstvom zraka šalju svoje boje do našega vidnog osjetila - što znači: predmeti utiskuju svoje šarenilo u sam zrak. Ali on ostaje trajno bezbojan, tj. ne upija u sebe njihove boje aktivnom asimila cijom, koja bi postala njegov iskaz, njegova expressio. Akvinac to izriče lapidarnom formulom: »Color non d e n o m i n a t a e r e m . « No, u pogledu svjetla, situacija bi prema Tomi - bila drukčija. »Svjetlo se konaturalizira sa zrakom« pa otud i sam zrak biva »luminosus«, svijetleći... Ipak, ističe svetac, zrak svijetli samo dotle dok je izvor svjetla u njemu nazočan. Čim taj ugasne i zrak gubi luminoznost otprilike kao što odraz čovjekova lica nestane sa zrcala čim se od njega odmaknemo. Z a t o Akvinac, na kraju, i »prisutnost« boja i »prisutnost« svjetla u zraku svodi na isto. Očito je da njegov način govora u ovoj stvari ne odgovara tu mačenjima suvremene fizike. Međutim, ti tekstovi zorno poka27
28
25
De Veritate 14, 5 cor. Usp. Compendium theol. cap. 89; Summa theol. I—II, q. 37, a. 1 corp.; III, q. 46, a. 7 cor. Summa theol I, q. 78, a. 4, ad 1 um. Summa theol. I, q. 67, a. 3 cor. Usp. De Veritate 27,4 ad 4 um. De Potentia 3,7 ad 7 um. Quodlibet VII, 2 ad Sum. De Potentia 5, 1, ad 6 um. 26
27
28
79
zuju - kako je svetac razlikovao utiske i istiske u tjelesnim bićima kao »duplex inesse determinationis in patiente«. Povrh toga, sam način bivstvovanja prvotnoga utiska - impressio bez expressio zvao je Anđeoski naučitelj »esse intentionale«, »esse spirituale«. Ti su izričaji neobično važni u njegovoj terminologiji, pogotovo jer ih rabi i za strogo materijalne pojave. 29
9. Nakon svega dosadašnjeg moguće je uskladiti dvostruki niz izričaja koje sveti Toma primjenjuje na duet »actio - passio«. Kad svetac piše da je »actio in agente«, ima pred očima samo tzv. uti sak što ga aktivni partner proizvodi na životnom sektoru pasiv noga subjekta - pa se ta impressio kao stvarni zahvat pripisuje začetniku, od kojega je potekla. O n a je njegova autorealizacija, njegova autoafirmacija na tuđim »leđima«. No, mnogo češće kod Akvinca susrećemo formulu: »Actio est in passo.« Time želi na značiti da završni plod kauzalnog zbivanja pripada pasivnom sub jektu. O n doživljava promjenu - i to ne samo kao utisak drugoga na svoje životno područje nego kao vlastiti istisak, kao svoju autoafirmaciju, odnosno autorealizaciju. U tome smislu Anđeoski naučitelj često rabi aksiom: »Agens qua agens non patitur.« Pro mjena, naime, alterira onoga partnera koji se mijenja: »Factio non est perfectio facientis, sed facti.« 30
Tim rješenjem mogu se zadovoljiti kritičari Tomina teksta. No, pred metafizičarom niču novi problemi koji traže sustavan odgo vor. Pitanje je, prije svega: zašto aktivni partner poseže na ontički sektor pasivnoga subjekta? Osim toga, zagonetno je na kakvom se supstratu pojavljuje primarna »impressio« u logičnoj pretpostavci da je subjekt još nije usvojio? Napokon, važan je i problem među sobnog odnosa između aktivnog utiska i re-aktivnog istiska u cije lom procesu: nije li tu riječ o jednom jedincatom sinergičkom is kazu obojice angažiranih p a r t n e r a ? . . . Bilo bi preopširno na taj roj problema odgovarati nižući citate iz svečevih spisa. Zadovoljit će m o se načelnim vidicima Akvinčeva sustava - uz rizik da se, s onu stranu Tomina »slova«, pokušamo pro modulo nostro uživjeti u »duh« tomizma. N o postupit ćemo donekle »zaobilazno«.
De Potentia 6, 4 cor. et parali. Summa theol. I—II, q. 57, a. 5, ad 1 um.
80
Rješenje
»ad mentem
D.
Thomae«
10. Smionim stavcima angelologije služio se Akvinac dosta često pri tumačenju raznih pojava iskustvenoga svijeta. Samu dje latnost čistih duhova smatrao je prikladnom da osvijetli kauzalne odnose m e d u materijalnim stvorovima. Polazio je od pretpostav ke da anđeli nemaju tijela, tj. da ne podliježu kronotopskim uvje tima kozmičkog bivstvovanja. Svaki je od njih izrazito duhovan subjekt - u Tominoj terminologiji: »forma subsistens«. Kao takav, nijedan anđeo nije »izvan« drugoga u smislu prostorno-vremenske raspršenosti (i različnosti) pojedinaca. Oni se m e đ u sobom mogu i moraju razlikovati formalnim sadržajem svoje biti, svojom idejnom strukturom - što znači: razlika je od anđela do anđela uvijek formalna, idejna, specifična, vrsna... Svaki anđeo ujedno je svoja, vlastita vrsta. Budući da mu bit nije ograničena u pogledu idejne realizacije, u pojedinom su anđelu ostvarene sve virtualnosti što ih njegova formalna struktura sadrži. Stoga on unutar svoje vrste nije puki pojedinac, nego, doslovce, jedinac. Kod nas, ljudi, situacija je drukčija: nijedan među nama nije (da tako rek nemo) »čovjek u čistoj kulturi«, nije unikat u kojem bi do kraja bilo iskazano sve bogatstvo ljudske vrste. Kod nas žena nije muškarac - i obratno. Eskim nije Šiluk - i obratno. Ivan nije Pe tar, itd. Kod nas treba proteći povijest sve do kraja pa će istom tada izići na vidjelo što ustvari jest »čovjek«. Anđeo, međutim, kao čisto idealna realizacija svoje forme ( = vrste) nema, niti može kraj sebe imati »dvojnika«, koji bi se samo brojem razliko vao od njega. Taj nazor zastupao je Akvinac uporno do kraja ži vota. 31
Kao čisti duh, anđeo djeluje strogo imanentno. Njegova aktiv nost ne spada u kategoriju »actio - passio«. O n u m n o m i voljnom djelatnošću samoga sebe imanentno realizira. O t u d nijedan čisti duh ne može prijelaznom uzročnošću izravno djelovati na drugo ga ni primati pasivne utiske od ostalih anđela. Poželi li jedan od njih drugome nešto priopćiti, to se ne događa u stilu našega ljud skog govora, odnosno razgovora. Kod anđela je sve zbivanje do slovce u-svjesno: unutar njihove svijesti sve se odvija apriorno bez aposteriornih pasivnih »dodira«. To ne znači da bi anđeli bili
3 1
Summa contra Gentiles II, cap. 93. Usp. Summa theol. I, q. 50, a. 4, et parali.
81
međusobno otuđeni, lišeni uzajamnog komuniciranja; ustvari, nji hovo je sporazumijevanje »čisto«, slobodno od pasivnih primjesa koje mi u iskustvu najviše cijenimo i precjenjujemo. Kod nas, naime, glasnice svojim treperenjem izazivaju zvučne valove koji dopiru do slušnog organa subesjednika. Ti su valovi mehaničkoga značaja pa, kao takvi, sam smisao izgovorenih riječi ne prenašaju od j e d n e ljudske glave do druge. D a bi netko mogao razumjeti što mu je rečeno treba u krugu vlastite svijesti dati značenje meha ničkom podrhtavanju bubnjića... Zbog toga je i kod nas, ljudi, najvredniji element razgovora i razumijevanja izrazito u-svjestan, imanentan, ostvaren u subjektu koji sluša govornika. O d Heraklita i Augustina sve do naših vremena, duboki su mislioci čovje kovu sposobnost »slušanja riječi« cijenili više od samoga dara go vora - povezujući to unutarnje shvaćanje smisla s utjecajem stva ralačkoga Logosa. Nažalost, toliko smo zaokupljeni izvanjskim, aposteriornim »dodirom« zvučnosti, da nam otajstveni element apriornosti u krilu svijesti ostaje nezapažen. No trag mu lako možemo razabrati iz činjenice što svaki čovjek običava izvanjsku poruku tumačiti na svoj način, stvarajući kod toga i komične i tragične nesporazume... Anđeli su slobodni od toga aposteriornog posredništva. Njihov je Posrednik Božje prosvjetljenje (»radiatio Divini Luminis«), radi čega im je razgovor s kraja na kraj nošen svjesnom intimom: »locutio interior t a n t u m « . O t u d se m e đ u sobom savršeno točno razumiju i sporazumijevaju. 32
11. Ovaj sažeti »izlet« u anđeoske sfere daje nam osobito važnu smjernicu za vrednovanje našega iskustvenog zbivanja. Ako, na ime, anđeo ne može na drugome anđelu proizvesti pasivan uči nak, dok je kod nas takva interaktivnost svagdanja pojava, onda m o r a m o jasno uočiti sam korijen te naše različnosti. Kod anđela je supstancijalna jezgra bića izvorište svih njegovih autorealizacija. Ta jezgra (fontalis radbc) ima izrazito idejnu strukturu: forma subsistens, forma tantum... Snagom takve biti anđeo je samo akti van stvor - uvijek svjestan, uvijek budan, uvijek priseban, uvijek »in actu«. Iskustvena bića u našemu kozmosu, za razliku od te anđeoske »čistoće«, moraju u svojoj biti osim autorealizacijske 33
34
3 2
Summa theol. I, q. 107, a. 4, ad 1 um. De Veritate 9, 5, ad 2 um; ad 5 um; Ibid., q. 9, a. 6, ad 4 um. De ente et essentia c. IV, n. 26. Usp. T VEREŠ, Toma Akvinski - Izabrano djelo, Globus, Zagreb 1981., str. 86-88. 3 3
3 4
82
forme - imati još drugi neformalan element, koji će im dopustiti da budu podložna pasivnosti, da budu »izvan sebe«. Taj element, lišen svakog idejnog sadržaja, nosi od Starine naziv »materia pri ma«, pratvar. Ne smijemo tu komponentu unutar kozmičkih stvo rova poistovjećivati s fizikalnim »tijelom«, koje zamjećujemo osje tilima. Radi se o metafizičkom počelu, koje zasijeca u samu kon stituciju svih iskustvenih bića i zato je nadosjetno. Kao svojevrsna »anti«-forma to nas počelo rastresa, raspršuje, navodi nas da u vlastitoj realizaciji imamo dijelove izvan dijelova i da kronotopski, kao pojedinci, b u d e m o jedni izvan drugih, odnosno jedni poslije drugih. Još jedanput naglašavamo: taj metafizički element u našoj biti nije istovjetan s fizičkim tijelom stvorova u svijetu, nego je in timni korijen (radbc) naše kvantitativnosti, odnosno dimenzionalnosti. Suvremenim bi se žargonom moglo reći da pramaterija ili pratvar znači našu »bačenost« u vrijeme i prostor... 12. Akvinac je poznavao dva misaona pristupa pramateriji. Je dan se odvijao putem govorne analize (per viam praedicationis), drugi kroz refleksivno proučavanje djelatnosti i promjena u is kustvu (per viam motus). Činjenica je, prije svega, da npr. poje dinim ljudima u savršeno istom značenju pripisujemo predikat »čovjek«: Petar je stvarno čovjek, a i Pavao je stvarno čovjek. No Petar nije Pavao, ni Pavao nije Petar. Istodobno se, dakle, podu daraju i, u isti mah, stvarno razlikuju. O n o što Petra čini Petrom nije formalno identično s onim što ga čini čovjekom. U suprot nom slučaju, kao što ne mogu biti »dva Petra«, ne bi mogla biti ni »dva čovjeka«. Element koji Petru daje njegovu individualnost ne dodaje njegovoj formalnoj biti nikakvu misaonu notu, nikakav idejni plus. U takvoj, naime, pretpostavci ideja »čovjek« ne bi kod Petra imala posve isti misaoni sadržaj kao kod Pavla. Predikat »čovjek« mogao bi im se pripisivati samo u analognom smislu, a ne istoznačno, kako je slučaj kod iskustva. Prema tome, korijen individualnosti u Petru, Pavlu i ostalim pojedincima izrazito je »ne-formalne« naravi pa ga otud ne možemo pojmovno doseći ni 35
36
3 5
In VII Met., nn. 1285-1290. 28. Generičku oznaku: »živo biće« (animal) pridijevamo čovjeku i majmunu samo u analognom smislu, jer im vrsna razlika »razumnosti« (rationale) konotira idejni sadržaj. Nu kod Petra, Pavla, Ivana itd. vrsna oznaka »čovjek« posvuda je is toznačna, što znači da individualna nota ne unosi u pojedince nikakav misaoni »plus«. 3 6
83
logikom definirati. Ali ga u njegovoj bezidejnosti m o r a m o postulirati i prihvatiti; inače bi nam sav govor bio netočan i lažan. S druge strane, neosporna je činjenica promjena u svijetu koje nastaju kroz aktivno-pasivne odnose m e đ u tjelesnim bićima. Pre ma A n đ e o s k o m naučitelju, fenomen promjene tako obilježava sudbinu fizičkoga stvora da ga on jednostavno zove »ens mobile«. M o ž e m o same promjene motriti od strane aktivnog subjekta i od strane pasivnog objekta. U oba slučaja na djelu je »ekstravertiranost«: agens poseže svojim utjecajem na životni sektor drugoga tijela, a patiens se tome izvanjskom utisku podvrgava. I m a m o li na u m u načelni vidik da formalno počelo unutar biti svakoga bića djeluje samo imanentno, m o r a m o »ekstravertiranost« kozmičke aktivnosti i pasivnosti pripisati ne-formalnom elementu: »Nullum ens secundum formam patitur.« Stoga nas pojava fizičke djelat nosti u našem iskustvu navodi da u srži tjelesnih stvorova prizna mo isto bezidejno počelo, do kojeg nas je dovela govorna analiza istoznačne predikativnosti. U duhu tomizma zovemo ga pramaterija ili pratvar. Nasuprot formi, koja određuje specifičnu bit ( = vrstu) pojedinih bića, pratvar je posve neodređena i vlada se u biću kao nekakav »petokolonaš«, jer ga čini podatnim u pogledu okoliša. Zapravo, pratvar očituje da je dotični stvor sam sebi nedostatan i jedino uz p o m o ć drugih može se autorealizirati. 37
13. Bilo bi poučno i zanimljivo ovdje u tomističkom duhu raz raditi pitanje: na koji je način pramaterija metafizički korijen individuacije, tj. razlikovanja pojedinaca unutar jedne te iste vrste tjelesnih bića. No, to bi raspravljanje odviše raširilo okvir naše usko zacrtane tematike. Ograničit ćemo se samo na jednu za nas važnu zasadu, naime da je pramaterija na osebujan način jedna. Pred očima m o r a m o imati njezinu primarnu značajku da iz sebe i po sebi n e m a nikakve idejne ili formalne strukture, odnosno da nema nikakvih predikativnih određenja. Z a t o u pramateriji ne možemo razlikovati nikakve »dijelove«, koji bi se kao nekakvi otoci ili kolonije m e đ u sobom razlikovali ili barem bili jedni izvan drugih i tako se ponavljali. O n a je »fontalis radix« naše dimenzionalnosti, naše prostornosti i vremenitosti, ali iskonski nije u sebi 38
3 7
In I Sent, dist. 14, q. 3 cor.; Ibid., dist. 42, q. 1, a. 1, ad 3 um; In IV Sent., dist. 8, q. 2, a. 3, ad 2 um. In Boeth De Trinitate 4, 2 cor. 3 8
84
»isparcelirana« - nego je na svoj način jedna. Ne radi se tu o jedinstvu anđeoskog bića, koje svojom duhovnom jednostavnošću nadilazi svaku kvantitativnu djeljivost. Ne radi se ni o jedinstvu živog organizma u svijetu, gdje pojedini stvor bivstvuje kao sa mosvojan i cjelovit, p r e m d a složen subjekt. Ne radi se ni o jedin stvu umjetnih tvorevina iz iskustva - npr. o jedinstvu neke druš tvene udruge ili planski izgrađenog naselja, gdje se više cjelovitih subjekata o d r e đ e n o m zamisli povezuje u prigodnu cjelinu. Svi ti oblici jedinstva imaju formalan značaj - bilo da su supstancijalnog ili pak akcidentalnog reda. Pramaterija, međutim, lišena je svake forme pa otud nije ni supstancijalno ni akcidentalno »jedna«. Školski rečeno: nije »unum per se«, a nije ni »unum per accidens«. Kao posve bezidejno ili ne-formalno počelo, pramaterija je privativno jedna, jer se u njoj izvorno ne mogu nazirati nikakve diferencijacije koje bi je u pozitivnom smislu determinirale. 39
14. Zagonetno jedinstvo pramaterije odražava se na cjelini is kustvenoga kozmosa. Ni on nije jedna jedincata supstancija (unum per se), ali nije ni puka, naknadno usklađivana, ponešto umjetna cjelina (unum per accidens). Kozmos je napučen mnoštvom sa mosvojnih subjekata, koji su u svojoj supstancijalnoj srži deter minirani vlastitom formom. Ali zbog toga nisu među sobom »substantiae separatae« - subjekti iskonski i dosljedno odvojeni. Pra materija, naime, kao konstitutivan element zalazi u njihovu supstancijalnu jezgru; a kako je ona iz sebe »jedna«, njezino priva tivno jedinstvo pogađa sva - i živa i neživa bića unutar kozmosa. Po pramateriji, dakle, od iskona smo svi u svijetu jedni s drugima povezani - u nekome smislu poput sijamskih blizanaca »sudbinski srašteni«. Dinamičku stranu te naše kozmičke »sraštenosti« razabiremo kroz intimni odnos materije i forme u materijalnim stvorovima. Polazimo od pretpostavke da je svako tjelesno biće ustvari hilemorfna supstancija, tj. u svojoj metafizičkoj jezgri konstituirano sjedinjenjem određene forme s pramaterijom. Ova posljednja, u svojoj bezidejnosti, nema afiniteta ni prema kojoj formi više nego li p r e m a drugim vidicima formalne realizacije. Pramaterija, dakle, pristupačna je i otvorena za sve moguće forme: »in potentia ad 3 9
Summa theol I, q. 16, a. 7, ad 2 um: »Materia prima dicitur esse u n a, non quia habet unam formam... sed per remotionem omnium formarum distinguentium.« Usp. In I Sent., dist. 2, q. 1, a. 1, ad 3 um; De Veritate 1, 5, ad 15 um.
85
omnes formas...« Ukoliko je nekom od njih informirana, ne gubi svoje iskonsko »jedinstvo« u odnosu na cjelinu kozmosa - što znači: nije pojedinačnom formom posve »zasićena«, nego bi joj i druge jednako pristajale i, u tome smislu, ostaju joj »poželjne«. Stoga povezanost materije s određenom formom nikad nije neraskidiva. O t u d je, u Akvinčevoj terminologiji, svako tjelesno biće i promjenljivo (ens mobile) i kvarljivo (ens corruptibile). Taj trend otvorenosti p r e m a novim ostvarenjima nije jednosmjeran: može se ponekad uspinjati prema višim stilovima bivstvovanja, a može i silaziti k nižima. Sveti Toma izrično veli: »Potentia, quantum est de se, indifferenter se habet ad perfectum et imperfectum.« Pre ma tome, tijek kozmičkoga zbivanja neće uvijek iznositi na vidjelo samo bolja i savršenija ostvarenja, kako je npr. na moralnom (!) području zahtijevao Papa Pio XI. asketskom parolom: »Sempre meglio, sempre piu!« Ako je avantura svemira započela pomodar ski razglašenim Pra-praskom (Urknall), ipak na temelju pramaterije ne m o ž e m o predvidjeti kako će izgledati njezina konačnica: hoće li se iskristalizirati kao happy ending ili će sve skončati eko loškom kataklizmom... 40
41
15. N e smijemo smetnuti s u m a zasadu da je supstancijalna forma izvorište svih aktivnih realizacija u tjelesnim stvorovima. Što se tiče pramaterije, ona je samo supstrat, medium, u kojem se razne forme autorealiziraju. Primarni rezultat toga procesa jest »parcelizacija« pramaterije, njezino dimenzioniranje kategorija ma prostornosti i vremenitosti. S tim uobličenjem ona postaje »materia quantitate signata« i služi za individualno lučenje bića u prirodi. Sama dimenzioniranost zapravo je specifično, neotuđivo svojstvo - proprium - što ga forma ostvaruje na supstratu prama terije. Tome svojstvu nema alternative, tj. nemoguće je da hile42
4 0
Summa theol. I, q. 66, a. 2 cor. Ni teorija o tzv. ekspanziji svemira ne daje naslutiti kako bi trebalo da sam kozmički proces skonča. Hoće li gravitaciona privlačnost kad-tad nadvladati silu ekspanzije pa cjelinu svijeta strovaliti u opći kolaps; ili će se gravitacija izjednačiti s ekspanzijom te zavesti režim entropijskog mrtvila; ili će ekspanzija zatrti i po sljednji trag gravitacijske privlačnosti, čime bi svemir u krajnjem rasulu opustio... Ni u jednom od ta tri modela učenjaci ne vide kakav bi smisao mogla i morala imati kozmička avantura. Uostalom, put do smisla otvara jedino metafizika. Govoreći o individuaciji, Akvinac je isticao da pramaterija mora biti obi lježena (»signata«) ne samo prostornošću, nego i vremenitošću: »quatenus distincta et determinata ad HIC et NUNC«... (In Boethium de Trinitate 4, 2 cor.). 4 1
4 2
86
morfno biće b u d e bez dijelova izvan dijelova (u svome situiranju) i bez dijelova poslije dijelova (u svome trajanju). N o supstancijalna forma kadra je iz sebe ostvarivati i druge tvorevine, koje nisu tako jednostrano determinirane kao netom spomenuta vlasti tost. Te su realizacije među sobom kontrarne, što znači: ne mogu istodobno biti sve ostvarene. Srednji je vijek u svom jednostav nom pristupanju prirodi na taj način motrio razna stanja vode, koja može biti topla i hladna, zaleđena i plinovita itd. Ta raznolika stanja nadolaze prigodno kao akcidenti koji, bez obzira na suvre m e n u molekularnu teoriju, u očima metafizičara ostaju autorealizacije supstancijalne forme vode na dimenzioniranom sektoru pramaterije. Dakako, nije moguće da se kontrarni akcidenti ost vare u isto vrijeme i na istome mjestu. Pitamo se stoga: što navodi formu da iz obilja mogućih akcidentalnih realizacija radije ostvari jednu, zapostavivši sve druge njoj suprotne? Budući da smo potanje razradili glavne elemente koji zalaze u ovaj problem, smijemo zaključno rješenje iznijeti pod vidom su marne rekapitulacije. Zajamčeno je da ni u jednom kozmičkom stvoru supstancijalna forma ne može »zasititi« potencijalnost pra materije. Stoga je svako od tih bića »otvoreno« prema cjelini koz mosa, s kojom ga ontički podržava u zajedništvu sama prama terija - ukoliko je u svim prirodnim tijelima radikalno jedna i, po sebi, neponovljiva. Kao takva, pramaterija navodi formu određe noga bića da iz svoje parcijalne i parcelirane realizacije »očijuka« s drugim mogućnostima realiziranja. Te mogućnosti nisu puki zamišljaji u apstraktnom ozračju platoničkih ideja, nego se odnose na konkretne »parcele« formalnih ostvarenja unutar materijalne prirode. Na taj način aktualna zona samostvaralaštva jednoga ti jela u isti mah je potencijalna zona samostvaralaštva drugoga tije la, koje prema njoj ne može biti ravnodušno. Pramaterija, naime, koliko god u sebi iskonski bila »indiferentna« ( = lišena svake dife rencijacije), ne dopušta nijednome biću u kozmosu da u pogledu totaliteta prirode bude indiferentno... Nije potrebna, dakle, ni kakva agresivna impetuoznost da bi jedan materijalni stvor u svi jetu pretendirao na životno područje bližnjega. Nije potrebna ni naročita »vis a tergo« - naponska sila, kojom bi nekakav demiurg ili sam Stvoritelj pogurnuo miroljubive stanovnike svemira da se m e đ u sobom počnu sudarati i sukobljavati. Od strane metafizike dovoljno je samo jedno: da u pogledu materije forma bude forma. 87
tj. da forma - kao takva - »informira« pramateriju ostvarujući proces »informiranja« dosljedno sve do kraja. Doduše, iskonski je trend toga procesa imanentan u stilu samoostvarenja - Selbstvollzug; ali kod tjelesnih i, nadasve, neživih bića ta je autorealizacijska »imanencija« nošena ekstravertiranošću pa je otud prije lazna djelatnost neminovan i stalan trabant svega samostvaralaš tva u prirodi. 16. U svemu dosad rečenom sadržan je i odgovor na pitanje kojim se ovdje bavimo: što navodi supstancijalnu formu nekoga bića da, usred mnoštva mogućih akcidentalnih realizacija, jednoj jedinoj d a d n e prednost pred svima ostalim? Po sebi, kad je riječ o duhovnom stvoru, npr. o čovjeku, koji se služi slobodnom voljom, rješenje treba tražiti u domeni slobodnog izbora. Volja, naime, a u t o n o m n o dekretira svoje stavove - nalik na »vagu koja, ne ovisno o utezima, sama pokreće svoje zdjelice« (E. Hello). Ali kod pukih materijalnih stvorova u prirodi nameće se pitanje: može li njihova supstancijalna forma, koja nema slobodne volje, podleći utjecaju izvana pa svoju autorealizaciju provesti na »pasi van« način dopustivši stranom čimbeniku da joj propiše, odredi pravac djelovanja? Ima neoskolastika, a također i neotomista, koji navedenu aporiju gledaju kao pseudoproblem. U njihovim očima, svaka je ma terijalna forma u sebi ograničena i zbog toga (?) »pasivna«. N e m a u njoj formalne »čistoće«, koja je svojstvena anđelima, pa otud može primati u sebe određenja što proviru iz drugih supstancijalnih jezgri... Takav stil umovanja tuđ je izvornom Akvinčevu tomizmu i, logički, niječe samu narav forme kao takve. Na konstitu ciju hilemorfnog bića spada pramaterija kao počelo puke odredivosti i supstancijalna forma kao počelo aktivne realizacije. Prema tome, kao što pramaterija ne može iz sebe davati aktivne determi nacije, tako ni forma ne može u sebe primati pasivne diferencija cije. »Nullum ens secundum formam patitur.« Sa svim time naša aporija nije nerješiva, no spretnije ćemo je doumiti b u d e m o li cijeli problem osvijetlili primjerom iz iskustva. Gledajmo utjecaj sunca na površinu vode stajaćice. Supstancijalna jezgra sunca iskazuje u njezinu materijalnom supstratu svoj utisak - »impressio«. No, vodena forma već se otprije autorealizira na is tome supstratu i čini ga prikladnim da u sebe primi sunčevu »in formaciju«. Stoga su kod same pojave prvotnoga utiska bile na 88
djelu obje supstancijalne forme - i sunčeva i vodena - svaka na svoj način. Njihov sinergizam (»con-cursus«) iznio je na vidjelo prvu kariku iz lančanog niza kategorije »actio - passio«... Ali to još nije sve. D o toga trena, supstancijalna je forma vode iz obilja svojih mogućnosti realizirala virtualnost, koja je njezinu parcelu materije (quantitate signata!) činila donekle »neutralnom«, od nosno podatljivom za sunčev zahvat. Kroz informativni utisak (sunca) sam se pramaterijalni supstrat modificirao, tj. poprimio je direktivu u pravcu zagrijavanja. Z a t o odsad supstancijalna forma vode ne aktuira više o n a k v u pramateriju, kakva je bila is početka, nego se autorealizira u t a k v o j pramateriji, koja se javila kroz novoostvareni utisak. Na takvom supstratu supstanci jalna će jezgra vode iskazati takvu virtualnost koja vodi prema isparavanju. To će biti njezin istisak - »expressio«, ukoliko će sama sebe u novonastaloj situaciji kondeterminirati na nov stil samoostvarivanja. Dakako, i u zaključnom istisku bit će na djelu obje supstancijalne jezgre - i vodena, ali i sunčeva, svaka na svoj način. Vodenoj formi pripada tu glavna riječ - jer voda se isparava; ali sunčeva »informacija« bila je tu indikator ili putokaz, kojim je procesu naznačena specifikacija. Očito je da su kod ovoga zbi vanja oba partnera, i sunce i voda, otajstveno »srašteni« i da nji hov međuodnos nadilazi svaku usporedbu s kojekakvim blizan cima u iskustvu. Premda obje forme - i sunčeva i vodena - »infor miraju« isti sektor pramaterije, ipak je njihov sinergizam, odnos no »con-cursus«, takve naravi da nijednoj strani ne zadaje stigmu pasivnosti.
Zaključni
izvodi
17. Na prvi pogled moglo bi se reći kako smo tresli i pretresli dosta tomističkih »brda«, ali nam se na kraju rodio tek »miš«. Is traživali smo Akvinčeve izričaje o prijelaznoj djelatnosti materi jalnih stvorova te došli do uvida da bi filozof mogao ponešto modificirati svagdanji način govora u pogledu prirodnih zbivanja. Pučki, naime, velimo: sunce zagrijava vodu, a bilo bi ispravnije ka zati: »Voda se zagrijava pod utjecajem sunca.« Ili, ako se vratimo j e d n o m ranije navedenom primjeru, umjesto izričaja: »Batina je stvorila modricu na leđima«, filozof bi točnije obilježio situaciju: »Živo je tkivo reagiralo modricom na izazov batine.« 89
Ipak, sustavno, mogli bi iz našega raspravljanja poteći i ko risniji izvodi. Postao nam je običaj da bez ustezanja aktivnost tje lesnih bića obilježavamo kao t v o m u u z r o č n o s t - causalitas efficiens. Mnogi su crkveni mislioci smatrali da je taj tip kauzaliteta od najveće važnosti za dokazivanje Božje opstojnosti pa su olako popuštali trendu da na svakom koraku otkriju i uzveličaju eficijentnu uzročnost. Naše raspravljanje nastoji obuzdati taj nimbus »eficijencije«. Držeći se Akvinčeva duha i slova, istak nuli smo dva elementa koji igraju ključnu ulogu kod tzv. prije lazne aktivnosti materijalnih bića: A ) Agens autorealizira sam se b e stvarajući informativni »utisak« u pramateriji svoga trpnog partnera. B) Patiens, također autorealizira sam sebe stvarajući na istom sektoru pramaterije svoj konaturalizirani »istisak«... Tomistički se ne može reći da bi te dvije autorealizacije bile »dva« akcidenta. Rađaju se, naime, na istoj parceli pramaterije (quantitate signatae) pa ne mogu biti individualizirane kao dva razna ostvare nja: one su brojem jedan akcident... Ali su kod njegove realizacije angažirane obje supstancijalne forme svojim formalnim ( = for mativnim) djelovanjem. Ne postoji, dakle, nikakav dinamični fluid ni energetski naboj, koji bi istjecao iz aktivnog partnera te zalazio u utrobu pasivnog subjekta. S obje strane, tj. i od jedne i od druge supstancijalne jezgre na djelu je samo causalitas formalis - ništa više. D o tog rezultata mora doći svaki tomist koji tzv. »tvomu uzročnost« unutar materijalne prirode analizira p r e m a Akvinčevim zasadama. Uostalom, glasovito poglavlje iz Sume protiv po gana 4 , 1 1 , govori u prilog našem shvaćanju kad prijelaznu djelat nost neživih stvorova tumači kao najniži analogan odvirak for malne emanacije - kojom se u krilu Oca Nebeskog rađa Vječni Logos. Taj smioni svečev tekst potiče nas da, p r e m a tražbini G a b riela Marcela, »nadvladamo opsjednutost tvornom uzročnošću«, koja je Skolastiku modernoj misli uvelike otuđila. 43
18. »Last, but not least!« Od početka raspravljanja rabili smo termine: utisak - istisak, impressio - expressio... Kao takvi, mo rali su n a m dozvati u pamet daleko poznatije sintagme: »species impressa« - »species expressa«. U teoriji spoznaje prva od tih sin tagmi znači autorealizaciju predmeta u svijesti spoznajnog sub-
4 3
G. MARCEL, Le mystere de l'etre, Pariš 1951., II, str. 144: »surmonter la hantise causale«.
90
jekta, dok druga naznačuje autorealizaciju svjesnog subjekta u njemu s a m o m e . . . Iz naših je izvoda vidljivo da su te dvije autorealizacije jedno jedincato ostvarenje na životnom području svijesti - kako je to kodificirano u starinskom aksiomu: »Cognitum in actu et cognoscens in actu sunt idem.« Nažalost, mnogi, ponavljajući taj aksiom, previđaju fundamen talni problem koji teoriju spoznaje pogađa u njezinu izvorištu. Pi tanje je, naime: može li materijalni predmet iz iskustva kauzalno utjecati na čovjekov um pa tu duhovnu (!) moć determinirati (?) da u sebi razradi ovakvu ili onakvu spoznaju? Genijalni se Platon pred tom aporijom nije uspio snaći. A neće je pravilno rješavati ni oni koji relaciju objekta prema subjektu, odnosno relaciju pred meta p r e m a čovjekovu umu budu gledali kroz prizmu uobičajene t v o r n e uzročnosti. Prije ili kasnije morat će uvidjeti da ne samo anđeoski, nego ni ljudski duh ne može biti » p a s i v a n « u pogledu materijalnih tvorevina s kojima se susreće. Z a rješenje aporije treba prizvati u pomoć Akvinčev nazor o formalnom kauzalitetu, što smo ga na prethodnim stranicama pokušali prikazati. Doduše, bilo bi umjesno da smo ujedno istražili kako u kontekstu tomizma treba da bude tumačena tzv. »causalitas materialis«... Nije li pramaterija svojevrstan »kontrapunkt« forme?! No, to je tema za neko drugo istraživanje i za nekoga drugog istraživača.
91
Dijalektika naravi i nadnaravi prema nauci Tome Akvinskog
U prvim danima mjeseca ožujka 1974. proslavljena su dva zna čajna tomistička jubileja: sedamstota godišnjica smrti sv. Tome (7. 3. 1274.) i sedamdeseta godišnjica rođenja Karla R a h n e r a (5. 3. 1904.). Moguće je da se još i danas nađe pojedinaca koji bi na R a h n e r a među tomistima gledali kao na »Saula među proroci ma«; ipak većina se suvremenih tomista ne vara kad izvorno na dahnuće Rahnerove misli traži u Akvinčevim spisima. Slavni nje mački teolog nije, dakako, zapinjao pri pukom Tominu »slovu« iz XIII. stoljeća nego je, uživjevši se u svečev »duh«, nastojao pro micati davnu tomističku baštinu umujući prema prilikama i potre bama svoga vremena. Pred četrdesetak godina neki su mu taj pos tupak ubrajali u »grijeh«; danas međutim nitko ga razuman neće zbog toga brisati s liste autentičnih tomista. 1
Jedan Rahnerov pokušaj unapređenja davnih tomističkih na zora predstavlja i smiona njegova teorija o »nadnaravnom egzistencijalu«. Zanimljivo je da čuveni nizozemski dominikanac E. Schillebeeckx nije, barem u prvi mah, smatrao tu teoriju ni potre b n o m ni oportunom u teologiji; no Rahner je ovom svom »theologumenu« ostao vjeran sve do danas. On odlučno zastupa mišlje nje da već sam poziv, kojim je ljudski rod od Boga određen za jednu jedinstvenu nadnaravnu svrhu, proizvodi u svakom čovjeku ontološku modifikaciju bitka i tako ga izvorno čini različnim od ljudi, zamišljenih u hipotetskom stadiju »čiste naravi«. Razumije 1
3
1
Tjesnogrudni su »tomistički« krugovi u tridesetim godinama odbili Rahnerov doktorski rad: »Geist in Welt. Zur Metaphvsik der endlichen Erkenntnis bei Thomas von Aquin« i tako prinudili mladog mislioca da se od filozofije obrati k teolo giji. Por. H. VORGRIMLER, Karl Rahner. Leben - Denken - Werke, Miinchen 1963., str. 19 si. Sustavan prikaz s literaturom u: Sacramentum mundi I, col. 1295-1300. »L'instinct de la foi selon S. Thomas d'Aquin«, Revue des sciences philosophiques et theologiques 48 (1964), str. 377-408, napose 397-399. 2
3
93
se da k ovom iskonskom pozivu pridolaze još i druge modalnosti istoga reda - kao npr. podložnost grijehu nakon pada Praroditelja te Božjaspasiteljska volja da sve bude obnovljeno u Isusu Kristu... Sa svim tim, p r e m a Rahneru, kad bi se u konkretnom poretku Providnosti neki čovjek našao lišen svake milosti i posvetne i dje latne, ne bi ipak dospio na razinu golog »naravnog« stvorenja: u njemu bi još i tada preostala izvorna nadnaravna determinanta, tj. intimna određenost za nadnaravnu svrhu unutar kristocentrički strukturirane Božje ekonomije. Budući da ova determinanta ne preinačuje čovjeka u liniji njegove biti (esencije) nego modificira konkretni ljudski bitak, R a h n e r ju je - potaknut donekle termino logijom ranih Heideggerovih spisa prozvao »nadnaravnim egzistencijalom«. 4
Anđeoski se naučitelj nikad nije i z r a v n o bavio ovom posve m o d e r n o impostiranom problematikom. Samo joj se do nekle zaobilaznim putem približio, kad je zauzimao stav p r e m a teoriji tzv. »treće« milosti koju su zastupali brojni svečevi su vremenici, ponajviše iz franjevačke škole. I sam je sv. Bonaventura smatrao da treba između puke čovjekove naravi, s jedne stra ne, i milosti u strogom smislu, s druge strane, uvažiti svojevrstan »medium« kojim bi se narav raspoložila za primanje nebeskoga dara. Prema njemu, narav je u pukoj svojoj naravnosti (kojoj pri dolazi još i zakrivljenost - »curvitas« - nakon grijeha!) toliko na sebe upravljena, te je potreban naročit posrednik - »gratia gratis data«, da bi se čovjek otvorio i prilagodio pravoj milosti - »gratia gratum faciens«... Akvinac je u ranim svojim djelima, kad još nije bio upućen u osudu semipelagijanizma, veoma odlučno zaba civao taj »umetak« između naravi i milosti - držeći da je čovje kova duša već p o naravnom poretku otvorena prema daru oprav5
6
4
Do analognih se vidika, još prije Rahnera, vinuo francuski filozof-svjetovnjak MAURICE BLONDEL dok je umovao o »transnaturalnom« stanju povijesnog čovječanstva. Por. J. ĆURIĆ, Blondelov stav pred apologetskim problemom (dok torski rad, manuskript) Zagreb 1963., str. 196-211. U tiskanoj knjizi: Srcem se vje ruje, Filozofska istraživanja br. 87, Zagreb 2002., str. 224-232. S. BONAVENTURA, In II. Sent d. 28 a. 2 q. 1 c. Očito je da Rahnerov egzistencijal ni u kojem slučaju ne igra ulogu »posrednika« između Naravi i Milosti. »Gratia gratis data ... sine qua nemo umquam se praeparavit ad gratiam.« In II. Sent d. 1 p. 1 a 1 q. 1 c. Por. E MITZKA, »Die Lehre des hl. Bonaventura von der Vorbereitung auf die heiligmachende Gnade«, Zeitschrift fiir katholische Theologie 50 (1926), str. 27-72; 221-252. 5
6
94
7
danja. Kasnije će taj svoj nazor u moralnom pogledu ponešto ublažiti, ali će ga pod ontološkim vidikom uvijek odlučno ponav ljati - o čemu svjedoči i lakonska njegova izreka iz Teološke sume: »Naturaliter anima est gratiae capax.« Većina se Akvinčevih ko mentatora u ovom pogledu zadovoljila jednostavnim ponavlja njem učiteljeva »slova«; iznimku će predstavljati Dominik de Soto koji bez ustručavanja priznaje da je Tomina misao pod ovim vidi kom ostala nedorečena. 8
9
10
Zacijelo, Anđeoski se naučitelj nije varao dok je oštroj kritici podvrgavao teoriju »treće« milosti. Ukoliko se naime cijela aporija kreće oko » p r v o g« dodira naravi i nadnaravi, sama pret postavka nekog »umetka« ili »posrednika« ne pridonosi nimalo njezinu rješavanju. Prema Akvincu, taj će »umetak« pod esenci jalnim vidikom biti neminovno ili naravna ili nadnaravna tvor evina: u prvom slučaju, ne vidi se zašto bi jedan naravni element bolje od drugoga otvarao dušu za milost, dok u drugom slučaju, tj. u pretpostavci nekog »nadnaravnog« umetka - problem p r v o g dodira naravi i nadnaravi ne biva riješen nego samo produžen, prebačen na drugu instanciju... Zanimljivo je, međutim, što Akvi nac u svojim raspravama De Veritate navedenoj alternativi prido daje još i treću mogućnost: »si autem per gratiam gratis datam intelligant Divinam Providentiam...« Pretpostavio je dakle da se problemu može prići i izvan esencijalnih kategorija - u izrazito konkretnoj, životnoj perspektivi Božje Providnosti; ali nije pobliže istumačio, smatra li taj egzistencijalni element posve izvanjskim dodirom, p o kojem bi Providnost samo sporadički utjecala na čovjekov životni put, ili pak u njemu gleda dublji zahvat koji seže do srži našega životnog realiziranja - ne kao trenutačan trzaj nego kao trajna, neotuđiva determinanta... Anđeoskom je naučitelju, izgleda, bila dovoljna činjenica što u konkretnoj Božjoj ekonomiji Providnost vodi čovječanstvo k jednoj samo jedincatoj nadnarav11
12
7
»Ordo naturalis inest animae ad iustitiae rectitudinem consequendam.« In IV Sent d. 17 q. 1 a. 5 sol. 1 c. Sth 1-2, 113, 10 c. THOMAS DE VIO CAIETANUS, In 1-2,113,8: »... non solum simul, sed unica actione Deus, infundendo gratiam, gratuite movet et gratum facit.« DOMINICUS DE SOTO, In IV Sent d. 14 q. 2 a. 6. In II Sent d. 28 q. 1 a. 4 c. Ver 24, 15 c. 8
9
1 0
1 1
12
95
noj svrsi. Imajući u vidu taj egzistencijalni element, on se pomir ljivo priklanja Bonaventurinu nazoru: »sic verum est quod sine gratia h o m o n o n potest se praeparare ad gratiam gratum facientem.« 13
Sistemski se ovdje nameće pitanje: kakav učinak ostvaruje ta nadnaravna Providnost u stvorenjima općenito i u čovjeku napo se? Smijemo li navedeno »upravljanje čovječanstva k nadnaravnoj svrsi« svoditi na puki »o r d o«, statičan razmještaj nižih i viših, naravnih i nadnaravnih vrednota, ili je tu p o d zahvatom Promisla na djelu svojevrsna »o r d i n a t i o«, dinamična povezanost svega stvorenoga u jednu finalistički strukturiranu cjelinu? N e m a m o ni ovdje prava zahtjevati od Akvinca da nam doslovce od govori na pitanje koje se u XIII. stoljeću nije još ni izdaleka na metalo današnjom oštrinom. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je sav Tomin filozofsko-teološki sistem prožet i nošen finalističkim zamišljajem, u kojem ključnu ulogu ima dinamična upravljenost svega stvorenog p r e m a jedincatom nadnaravnom terminu. Jamče n a m to na osobit način brojni svečevi tekstovi u kojima je riječ o tzv. naravnoj težnji čovjekova u m a za nadnaravnim blaženstvom, tj. za gledanjem Božje biti. Prema Tomi, čovjek nije u pogledu nadnaravi onako skučen kao npr. kamen u odnosu na anđela: kamen naime ne može termin svoje naravne težnje staviti u anđeosko biće - koje za nj* predstavlja relativnu »nadnarav« - jer bi u toj pretpostavci, težeći k čistoj duhovnosti, tražio dokinuće vlastitoga materijalnog bitka te na taj način protuslovio sam sebi. Ali čovjek, u Akvinčevoj sistematici, po naravi teži k nadnaravnoj realizaciji, a da pri tom sebe nimalo ne zaniječe niti ne dokine. Ne znači to, da bismo svi od reda u Tominoj perspektivi izgarali od apsurdne čežnje »da b u d e m o Bogom« - kako to posve nelogično zamišlja J.-P. Sartre; sa svim tim je ipak istinito, da prema Anđeoskom naučitelju raspon naše naravne težnje za cijelu neizmjernost nadi lazi okvir naravnih čovjekovih mogućnosti. 14
15
1 3
Nav. mj. U Etre et le Neant, izd. 31. Pariš 1950., str. 653. Por J. ALFARO, »Transcendencia e immanencia de lo sobrenatural«, Gregorianum 38 (1957), str. 5-50, napose 35 i 46 (Nadnaravno blaženstvo ne može biti »suprakreaturalno«!). »Quamvis homo naturaliter inclinetur in Finem ultimum, non tamen potest Illum naturaliter consequi, sed solum per gratiam...« In Boeth de Trin 6, 4 ad 5. Por Ver 8, 3 ad 12; Ver 14, 10 ad 1 et ad 2 et ad 5. 14
15
96
Kroz punih sedam stoljeća nastojali su tomisti pronaći neko zadovoljivo rješenje za one tekstove svog učitelja koji govore o naravnoj čovjekovoj težnji za gledanjem Božje biti Nu sve do da nas nisu u ovom pogledu pronašli zajedničkog jezika... Može ova razrožnost unutar samog tomističkog tabora na prvi pogled djelo vati neugodno, dapače porazno: u pitanju je naime krunska teza svega Akvinčeva finalizma! Ipak, ova je nesloga svečevih sljedbe nika veoma poučna jer - na kraju krajeva - nisu ti mislioci tije kom stoljeća lomili koplje oko Tomina »desiderium naturale« iz puke navezanosti na njegovo slovo, nego ih je u prvom redu zani m a o stvarni problem, tj. zbiljski odnos naravi i nadnaravi u kon kretnom, povijesnom čovjeku. Ne umišljamo si da bismo strana ma koje slijede mogli dokrajčiti ove stoljetne tomističke rasprave; ali nam se čini uputnim da naznačimo neke primordijalne zasade tomizma koje, u pretpostavci nadnaravnog egzistencijala, popri maju osobitu plastičnost i sistemsku konsolidaciju. N e želimo pri tom Rahnerov »theologumenon« prikazati kao golu izvedenicu iz Akvinčevih načela, eventualno kao najmoderniji kompromis iz m e đ u Tomina stava i Bonaventurine »treće« milosti; ni R a h n e r u ni n a m a ne bi takvo miješanje povijesnih perspektiva baš nimalo koristilo. Naša je nakana da se kroz prizmu Tomine dijalektike i metafizike primaknemo što bliže samom zamišljaju nadnaravnog egzistencijala tražeći - koliko je to moguće njegov »topos« unutar Akvinčeve sistematike. Možda će se na kraju pokazati, da ni pod vidikom toga noviteta ne bi trebalo praviti oštru »cezuru« između Anđeoskog naučitelja i Karla Rahnera; možda su naime konačni vidici jednoga i drugog u ovoj problematici, unatoč sedamstoljetnog razmaka, prilično bliski - baš kao što im bijahu bliski i jubi larni spomendani u ožujku 1974. Akvinčevi
tekstovi
Dijalektiku naravne čovjekove težnje izlaže Toma Akvinski na jopširnije i najizrazitije u trećoj knjizi glasovite svoje Sume protiv nevjernika. Glavnina njegovih izvoda sažeta je u stavku: »Svaki stvoreni u m p o naravi - n a t u r a l i t e r - teži za gledanjem Božje biti.« D a onemogući svaku sumnju, svetac će svoju tvrdnju još jače istaknuti negativnom formulacijom: »Naravnom spozna16
16
ScG 3, 57.
97
jom Boga ne može se zadovoljiti naravna težnja stvorenoga du h a . « Ovaj svoj nazor obrazlaže sv. Toma obiljem dokaza, od ko jih navodimo samo neke: »Sve što je u svojoj vrsti nesavršeno teži za puninom specifične svoje savršenosti... Naravna pak spoznaja, što je stvoreni duh ima o Bogu dokle god ga izravno ne vidi, p o sebi je nesavršen tip spoznaje: ne možemo naime reći da bilo što pravo spoznajemo, dok mu ne spoznamo samu bit. Prema tome, ne može se naravna težnja stvorenoga duha smiriti u pukoj narav noj spoznaji Boga, nego iz nje prima još poticaj - incitatur magis da življe žudi za gledanjem Božje biti... Osim toga, težnja se u m a ne može zadovoljiti ni u čem konačnom. A činjenica je da svako stvoreno biće i p o svojoj moći i po njezinu dometu ostaje ko načno. Stoga se umni stvor ne može upokojiti spoznajama bilo kakvih pa i vrlo uzvišenih konačnih bića, nego povrh svega tog naravnom težnjom želi da prodre do Bića koje je uistinu bes konačno... Nije naime vrhovno blaženstvo stvorenih duhova u onoj spoznaji Boga, kojom nešto o Bogu dokučuju kroz prizmu vlastite naravi, kad je očito da ih naravna težnja vodi dalje p r e m a gledanju Božje biti.« 17
18
Paradoksalni ovi izvodi nisu Akvincu izmakli ispod pera, dok je u mladenačkom žaru pisao Sumu protiv nevjernika; on će nave denim tvrdnjama ostati vjeran kroz sav život, navodeći ih doslovce i u spisima koji p o sebi nisu izrazito spekulativnog značaja. Tako je svetac neke dokaze iz »filozofske« Sume naprosto prenio u komentar Matejeva evanđelja, gdje čitamo: »Takva je u čovjeku naravna težnja da, videći učinak, želi također vidjeti i uzrok... Ova se težnja u čovjeku neće smiriti dokle god ne dospije do prvoga uzroka, tj. do Boga.« Isto susrećemo i u komentaru prvog poglavlja Ivanova: »Po naravi - naturaliter - je razumnom stvoru ucijepljena težnja, da svakom učinku želi spoznati uzrok ukoliko ga još ne vidi; pri čemu ne želimo dokučiti samo da li jest, nego uz to i što je u s e b i . . . « Kruna svih Tominih spisa, Teološka suma, slaže se doslovce s navedenim tekstovima: »U čovjeku je naravna težnja da želi spoznati uzrok nakon što se susreo s učin19
20
17
18
1 9
2 0
98
ScG 3,50: »In naturali cognitione de Deo non quiescit naturale desiderium.« ScG 3, 50 passim. In Met 5. Izd. Vives XIX, 307 b. In loan 1. 10. Izd. Vives XIX, 725 b.
kom; otud se naime u ljudima i rađa udivljenje. Ukoliko dakle stvoreni um ne bi mogao stići do gledanja prvog uzroka, ostala bi isprazna ta naravna težnja. Stoga treba odlučno uvažiti da blaženici u nebu gledaju Božju bit.« Potkraj života, pišući svoj Compendium theologiae, Anđeoski će naučitelj još jedanput ponoviti: »Težnja za znanjem djeluje u n a m a tako da, spoznavši neki uči nak, želimo spoznati i njegov uzrok. Uz to, u svakoj stvari, makar joj i spoznali bilo kakve okolnosti, ne možemo se u težnji za zna njem smiriti dok dotičnoj stvari ne spoznamo bit. U cijelosti, dakle, ne može se zadovoljiti čovjekova naravna težnja spozna vanja, dokle god ne spoznamo prvi uzrok - i to ne bilo kakvim načinom, nego baš u njegovoj biti.« 21
22
Nakon svega ovog suvišno bi bilo navoditi posve istoznačne tekstove, razasute po drugim svečevim djelima. Daleko je vrijednije naglasiti da Akvinac na temelju svojih dokaza ne zaključuje na tobožnju nužnost nadnaravi u čovjeku, nego nastoji samo oko toga da utvrdi m o g u ć n o s t blaženoga gledanja Božjeg Lica. Prema njemu, naravna nas težnja kao takva još ne određuje niti ne upravlja efikasno k nadnaravnom blaženstvu: »per naturalem inclinationem non sufficienter o r d i n a t u r « . . . Prepušten vlastitim naravnim silama, čovjek bi mogao realizirati tek nekakvo ljudsko blagostanje, koje bi predstavljalo vrhunac naših pozemljarskih do stignuća, ali ne bi kao takvo bilo ni sjena nadnaravnog blaženstva: »Ova sreća, do koje bi se čovjek vinuo pukim naravnim silama, bila bi na razini običnog ljudskog života - i o njoj su zapravo filo zofi govorili.« Dakle je to »nesavršeno blaženstvo, koje možemo ostvariti tijekom smrtnog bivovanja...« U tom smislu govori onda Akvinac i o dvostrukosti posljednjega cilja: »Pod vidikom savršenosti same naše svrhe, čovjek može na dva načina doseći svoj konačni termin. Jedan je način u ostvarivanju naravnih ljud skih mogućnosti, dok kod drugog načina nastupa nadnaravno usa vršavanje čovjeka. Samo se u ovom drugom slučaju može reći da 23
24
25
26
2 1
2 2
sth i, 12, i c. Comp theol ad Fr. Reginaldum, c. 104: »non quocumque modo, sed per essen
tiam.« 2 3
24
2 5
26
Por Sth 1-2, 3, 8. Ver 8, 1. Quodl 10, 17. In N Sent d. 49 q. 1 a. 2 etc. Virt 10. Sth 1-2, 62, 1 ad 3. ScG 3, 44. In IV Sent d. 49 q. 1 a 3. In III Sent d. 3 q. 27 a, 2 sol. 2. ScG 1, 5. DeAnima 16. Sth 1, 62, 1 etc. Sth 1-2, 5, 5.
99
je čovjek naprosto - simpliciter - savršen; u onoj prvoj pretpostav ci trebalo bi kazati da je tek donekle došao do savršenstva - secundum quid...« Drugim riječima, »na savršenost razumnoga stvora ne spada samo ono što mu pribavlja puka narav, nego još i ono što mu dotječe iz nadnaravnog učešća na Božanskoj dobroti«. Kroz to nam se razotkriva izvorna dijalektika pozemljarskog našeg bića: »Premda čovjek po naravi teži za posljednjom svrhom, ne može je ipak p o naravi doseći; toliko je naime ta svrha uzvišena.« 21
28
29
»Crux
thomistarum«
Držimo da nije teško uskladiti pređašnje Akvinčeve izjave s nazorima pravovjerne katoličke tradicije, koliko je nespretno pomiriti ih s nekim drugim svečevim tekstovima u kojima, b a r e m što se tiče same težnje, kao da Toma tvrdi baš protivno: »Dvos truko je čovjekovo vrhovno d o b r o . . . J e d n o je ona sreća o kojoj su govorili filozofi... Drugo pak nadilazi raspon čovjekove naravi, jer naravne sile nisu dostatne da ga postignemo, pače ni da mislimo na nj' ni da za njim težimo.« »Od Božanske je naime Providnosti u r e đ e n o da ništa ne može djelovati iznad svojih mogućnosti. Međutim, život je vječni takvo dobro koje nadilazi razmjere narav noga stvorenja, jer nadilazi i samu spoznaju i također težnju.« Nije li u ova dva teksta Anđeoski naučitelj prilično jasno ustvrdio da narav, sama iz sebe, nije kadra težiti za nadnaravnom svr hom?! Povrh toga, čini se da u raspravi De Malo 5,3 - pisanoj neg dje oko 1265. g. Akvinac dosta skromno govori o rasponu čovjekove naravne težnje za srećom, a ne onako odrješito kako je to činio 1255. dok je pisao komentar Lombardovih Sentencija ili u Sumi protiv nevjernika, sastavljenoj između 1258-1260. Analizi30
31
32
33
34
2 7
Virt 10. Sth 2-2, 2, 3. In Boeth de Trin 6, 4 ad S. Izvrsno je to prikazao G. DE BROGLIE, »Sur la place du surnaturel dans la philosophie de Saint Thomas«, Recherches de science religieuse 14 (1924), str. 193-246; 481-496; 15 (1925), str. 5-53. Id, »De gratuitate ordinis supernaturalis ad quem homo elevatus est«, Gregorianum 29 (1948), str. 435-463. Ver 14, 2: »Vires naturalesnon sufficiunt nec ad... desiderandum.« Sth 1-2,114,2 c. Napose In II Sent d. 32 q. 2 a. 2. Por. MANDONNET-DESTREZ, Bibliographiethomiste, Le Saulchoir 1911., Introduction XV. 28
2 9
3 0
3 1
3 2
3 3
3 4
100
rajući problem djece koja preminuše bez krštenja, veli sv. Toma da su svjesna svoje određenosti za blaženstvo - nu da nisu svjesna u čemu bi se to blaženstvo na kraju sastojalo: »cognoscunt beatitudinem in generali, secundum communem rationem, non autem in speciali«. Ipak ta izjava ne smeta Akvincu da u istom spisu i u istom članku krepko istakne kako se i u tim mališima nalazi naravno nagnuće - inclinatio naturalis - prema blaženom gle danju Boga. Pitanje je zbilja, kako da se među sobom usklade te svečeve tvrdnje. 35
A. Budući da je sv. Toma prije svega i nadasve teolog kojemu je filozofska antropologija tek »ancilla« pri teološkom umovanju, mnogim se tomistima činilo da njegovi tekstovi o naravnoj težnji za nadnaravnim blaženstvom nemaju samosvojne filozofske krepčine. U tom je smislu pisao poznati komentator D. Bannez: »An đeoski naučitelj nipošto ne želi dokazivati da bi u čovjeku bila naravna težnja za gledanjem Boga. Nego, pretpostavivši nauku vjere koja jamči da je nadnaravno blaženstvo moguće, želi samo naznačiti kako je taj uzvišeni termin u skladu sa stvorenim umom. Poznato je da sv. Toma veoma često u svojim spisima iznosi pri kladne naravne razloge (rationes naturales congruentes) kojima po kazuje da su vjerska otajstva savršeno u skladu sa samom naravi i ni u čem joj ne proturiječe.« Kajetan se neće zadovoljiti »kongruizmom« svog subrata Banneza, nego će u shvaćanju Akvinca kao teologa poći još dalje. O n smatra da je u Tominim djelima riječ o strogo nadnaravnoj težnji za gledanjem Boga; svetac naime ne promatra ljudsku narav naprosto (absolute) nego ukoliko je u konkretnom poretku zahvaćena i nošena milošću. Zašto onda imenuje čovjekovu težnju »naravnom«? Prema Kajetanu, trebalo bi se podsjetiti da je »narav« izvorište sveukupne aktivnosti, pa sve ono otkud neka djelatnost provire možemo obilježiti termi nom »naravi«. U tom bi se onda smislu i milost u konkretnom čovjeku uzimala kao narav (secunda natura) iz koje upravo »na ravno«, »prirodno« niče težnja za gledanjem Boga: »naturale desiderium... quia ex principiis gratiae n a t u m est«. 36
37
38
3 5
3 6
3 7
3 8
De Malo 5, 3. DOMINICUS BANNEZ, In Sth 1, 12, 1 ad primum. THOMAS DE VIO CAIETANUS, In Sth 1, 12, 1. THOMAS DE VIO CAIETANUS, In Sth 1-2 3, 8.
101
Daleko bi nas odvelo, kad bismo do u potankosti razrađivali nazore tomista koji, poput Banneza i Kajetana, pridadoše teološki nimbus Akvinčevim tekstovima o čovjekovoj naravnoj težnji za Bogom. Prema sumarnim navodima, uz Banneza pristadoše u no vije doba: P. Balzaretti, B. Beraza, A. Blanche, W. D. Bruckmann, R. Garrigou-Lagrange, A. Gardeil, H. Lennerz, R. Mulard, D . Palmieri, F. Pelster, A. M. Pirotta, E. de Poulpiquet, J. B. Terrien, J. van der Meersch i drugi... Kajetanovoj se pak interpretaciji priključiše: J. V. Bainvel, M. Cuervo, N. del Prado, P. D u m o n t , X. de Bachelet i J. de Tonquedec s brojnim drugima. 39
B. Budući da je sv. Toma i usred najrevnijeg teologiziranja znao čuvati neokrnjenu autonomiju filozofije, gledaju mnogi nje govi učenici prave filozofske teze i u onim tekstovima gdje svetac govori o naravnoj težnji duha za gledanjem Boga. Zaista, ne bi smo smjeli previdjeti krepke njegove izjave u predgovoru četvrte knjige Sume protiv nevjernika gdje Akvinac jasno nagovještava da će u sljedećim poglavljima govoriti o nadnaravnim, objavljenim otajstvima u pogledu čovjekove svrhe: »ea quae supra rationem in ultimo hominum fine expectantur«. Znači, sve ono što je u trećoj knjizi iste Sume bilo već izneseno o čovjekovoj težnji za nadnarav nim Blaženstvom, sve je to bilo doumljeno naravnim razumskim putem: »secundum quod ad cognitionem divinorum naturalis ratio pervenire potest«. Na ovom je lučenju teoloških i filozofskih stavaka u Tominu opusu razradio svoju teoriju poznati svečev komentator F. Ferrariensis. O n smatra da Akvinčeve tvrdnje o naravnoj težnji za gledanjem Boga predstavljaju doista filozofske zaključke koji, kao takvi, ne bi ni u redu »čiste naravi« gubili svoju dokaznu moć i vrijednost: jer sve, što se današnjem čovjeku pri pisuje kao »naravno«, sve bi to jednako morao posjedovati i pozemljar u pretpostavci golog naravnog poretka. Ali, primjećuje isti komentator, treba znati da prema sv. Tomi narav nije dostatna te čovjeka djelotvorno upravi prema nadnaravnom blaženstvu: »secundum suam naturam non ordinatur sufficienter...« Budi naime u čovjeku težnju, koju sama p o sebi ne može zadovoljiti. 40
41
3 9
Razna mišljenja i literaturu navodi P. DESCOQS, Praelectiones theologiae naturalis II, Pariš 1935., str. 215 si. ScG 4, 1. Proemium. Sth 1-2, 62 1 ad 3. Por Virt 10; In III Sent d. 23 q. 1 a. 4 sol. 3. 4 0
4 1
102
Što to znači? Očito je da spomenuta težnja nije izvorno »narav na« u najstrožem smislu riječi (desiderium innatum), nije u narav ucijepljena kao dinamizam koji bi prethodio svakoj spoznaji is kustvenih predmeta; to je spontan prohtjev (desiderium elicitum) do kojeg čovjek dolazi tek naknadno, kad se već susreo s raznim iskustvenim bićima. Nema sumnje da će svaki razuman stvor, spo znavši Božju opstojnost (AN SIT), neukrotivom spontanošću zaželjeti da upozna i Božju bit: Q U I D SIT... N u ta izrazito platonska želja u sebi je puka »velleitas«, priželjkivanje nečeg neostvarivog od strane naravi, pa u njoj ne smijemo gledati nekakvu fontalnu otvorenost čovjeka prema nadnaravnom realiziranju. Ovom prav cu, što ga je svojevremeno zacrtao Ferrariensis, priključit će se od novijih tomista - G. de Broglie, L. Charlier, A. Fernandez, A. R. Motte i M. D . Rolland-Gosselin, uvjereni da se »naravnost« Akvinčeve naravne težnje mora svesti na puku spontanost jednog izve denog htijenja... 42
43
C. O d svih se pređašnjih teorija razlikuje tumačenje, što ga je zagonetnim Tominim tekstovima dao Dominik de Soto, slavni profesor u Salamanki - inače uvažen teolog na Tridentskom sa boru i čak neko vrijeme ispovjednik Karla V. Komentirajući Sentencije R Lombarda, ali vjerno u duhu Anđeoskog naučitelja, na vodi on da naravna čovjekova težnja za gledanjem Boga ne pro vire iz milosti u strogom smislu riječi, a nije ni proizvoljna željica nemoćnoga pozemljara, nego predstavlja doslovce »pondus naturae«... Kod njega dakle naravna težnja znači mnogo više nego što su to dopuštali Kajetan i Bannez; znači više nego što je mislio sam Ferrariensis, premda - po sudu Sotovu - u jednom se po retku »čiste naravi« nikad čovjek ne bi vinuo do takve želje za izravnim suočenjem s Bogom. Ovaj genijalni, nu i odviše zabo ravljeni