Titan

KIKA

Posvećeno Johnu E. Varleyu a takoĎer i Francine i Kerry

KIKA

KIKA

KIKA

GLAVA PRVA "Rocky, bi li ovo malo pogledala?" "Za tebe sam kapetan Jones. Pokaţi mi ujutro." "Zaista je vaţno." Cirocco je stajala kraj umivaonika, a lice joj je bilo prekriveno sapunicom. Napipala je ručnik i otrla zelenkastu sluz. Reciklatori su jeli samo takav sapun. Priškiljila je na dvije slike koje joj je Gaby bila gurnula u ruke. "Što je to?" "Naprosto dvanaesti Saturnov satelit." Gaby baš nije posve uspijevala prikriti svoje uzbuĎenje. "Zezaš se?" Cirocco je namrštenim pogledom prešla preko slika. "Za mene je to samo hrpa crnih točkica." "Ovaj, da. Ništa se, zapravo, bez komparometra i ne moţe vidjeti. Evo ga, tu je negdje." Mezimcem je pokazala na bitno područje slike. "Daj da vidimo." Cirocco je prekopala po svom ormariću i pronašla brodski skafander boje graška, smrdljiv kao i svi ostali. Većina se vrlo praktičnih zakrpa od čičakrtkanine već gulila. Njena je soba bila na dnu vrtuljka, na pola puta izmeĎu ljestava broj tri i četiri. Pošla je za Gaby zakrivljenim podom, a onda se za njom i uspela ljestvama. Svaka je prečku bilo lakše svladati od prethodne, da bi napokon, našavši se u središtu kotača, i posve izgubile teţinu. Odgurnute su se od prstena što se polako okretao pa središnjih hodnikom zalebdjele prema znanstvenom modulu: ZNAMODu na NASA-uovštini. Njega su drţali u mraku kako bi lakše mogli očitavati instrumente, i bio je slikovitiji od unutrašnjosti dţuboksa. Cirocco ga je voljela. Ţmirkale su zelene ţaruljice a iz televizora je, kroz konfete snijeţnih oblaka, psikao bijeli šum. Po središnjem su holo-bazenu plutale Eugene Springfield i sestre Polo. Lica su im se kupala u crvenome sjaju. Gaby je ploče predala računam, ukucala program na pojačavanje kontrasta i Cirocco pokazala u koji da ekran gleda. Slike su se izoštrile, sjedinile i potom naglo promijenile. Zaţmirkale su dvije sićušne točkice, tek malo razmaknute jedna od druge. "Evo ga tu", rekla je Gaby ponosno. "Mali relativni pomak, ali je razmak izmeĎu tih dviju ploča samo dvadeset tri sata."

KIKA

Nato im je Gene doviknuo: "Sad će stići i elementi orbite." Gaby i Cirocco brzo su mu se pridruţile. Cirocco je spustila pogled i vidjela kako mu ruka posesivno obujmljuje Gabyn struk, brzo skrenula pogled i opazila da su to zamijetile i sestre Polo, pa se isto tako potrudile ništa ne vidjeti. Svi su već bili naučili da se jedni drugima ne pletu u ţivot. Saturn je leţao u sredini bazena, debeo i bakren. Oko njega je bilo povučeno osam plavih krugova, sve jedan veći od drugoga, i svi su leţali u ekvatorijalnoj ravnini prstenova. Na svakom je krugu bila po sfera, jedincati biser na niti, a kraj bisera su bila imena i brojevi: Mnemozina, Janus, Mimas, Encelad, Tetida, Diona, Rea, Titan i Hiperion. Daleko izvan tih orbita bila je i deseta, vidljivo nagnuta. Bio je to Japet. Feb, najudaljeniji od sviju, leţao je predaleko a da bi se mogao prikazati u mjerilu kojim su se posluţili. A sad je u sve to bila ucrtana još jedna putanja. Bila je to ekscentrična elipsa, koja je gotovo tangencijalno dodirivala orbite Ree i Hiperiona, te izravno prosijecala krug kojim je bio predočen Titan. Cirocco ga je neko vrijeme proučavala pogledom, pa se uspravila. Podigla je pogled i opazila kako se Gaby, dok su joj prsti letjeli preko tastature, u čelo usijecaju duboke bore. Kad god bi dozvala novi program, na ekranu bi se promijenili brojevi. "Prije tri milijuna godina zadlaku je izbjegao Reu", zamijetila je. "Nalazi se na sigurnoj udaljenosti iznad Titanove putanje, no na nj očito djeluju perturbacije. On se još ni izdaleka nije stabilizirao." "Što će reći?" upitala je Cirocco. "Zarobljeni asteroid?" predloţila je Gaby, dvojbeno zadignuvši obrvu. "Zbog blizine ekvatorijalne ravnine to se čini prilično nevjerojatnim", rekla je jedna od sestara Polo. April ili August? upitala se Cirocco. Niti nakon osamnaest mjeseci što ih je provela s njima, nije ih još naučila raspoznavati. "Bojala sam se da ćeš to reći." Gaby se grickala za zglavak. "No da je nastao s ostalima, morao bi biti manje ekcentričan." Polo je slegnula ramenima. "To se dade objasniti na mnogo načina. Nekakav kataklizmički dogaĎaj u nedavnoj prošlosti. Ne bi ga bilo teško skrenuti." Cirocco se namrštila. "I koliki je onda on zapravo?"

KIKA

Ta sestra Polo — August, bila je gotovo sigurna da je to August — pogledala ju je s mirnim licem koje je izazivalo nekakvu čudnu uznemirenost. "Rekla bih dva do tri kilometra. Moţda i manji." "Zar samo toliki?" Gene se široko nasmiješio.

"Samo mi daj brojeve, i odmah slijećem na nj." "Kako to misliš: 'Zar samo toliki?'" rekla je Gaby. "Nije ni mogao biti mnogo veći, jer bi ga inače opazili teleskopi na Mjesecu. Onda bismo za nj doznali još prije trideset godina." "U redu. Ali to onda znači da si me prekinula u kupanju zbog nekakvog munjenog kamenčića. Ne čini mi se baš da je bio vrijedan toga." Gaby ju je pogledala s visine. "Moţda tebi i nije, no da je i deset puta manji, ja bih mu ipak morala dati ime. Otkriti komet ili asteroid, to je jedno, ali u svakom stoljeću svega nekoliko ljudi ima čast imenovati mjesec." Cirroco je maknula noţne prste s prečke holo-bazena, izvila se i krenula prema ulazu u hodnik. Trenutak prije no što je otišla, hitro se osvrnula i bacila još jedan pogled na dvije sićušne točkice što su i dalje bljeskale na ekranu iznad nje.

*** Billov je jezik krenuo od Ciroccinih noţnih prstiju i sad joj je istraţivao lijevo uho. To joj se dopadalo. Bilo je to nezaboravno putovanje. Cirocco je uţivala u svakom njegovom centimetru, a neke su usputne postaje bile upravo gromovite. Sad joj je zubima i usnama gnjavio usku, polako ih potezao ne bi li je natjerao da se okrene. Ona je pustila da se to i dogodi. Gurkao ju je bradom i nosom u rame, nukao je da poţuri. Počela se okretati. Osjećala se poput velikog, mekog asteroida. Ta joj se usporedba dopala. Proširila ju je, i sad je gledala kako linija sumraka polako puzi oko nje i dovodi na svjetlo dana brda i doline prednje strane njezina tijela.

KIKA

Cirocco je voljela svemir, čitanje i seks, ne nuţno tim redoslijedom. Nikad još nije uspjela na zadovoljavajući način udruţiti svo troje, ali ni po dvoje zajedno nije bilo tako loše. U besteţinskom su stanju bile moguće mnoge nove igre, poput ove što su je upravo igrali, a koja se zvala "bez ruku". Smjeli su se, da bi jedno drugo doveli u odgovarajući poloţaj, sluţiti nogama, ustima, koljenima i ramenima. Morali su pritom biti paţljivi i njeţni, no i polaganim se grizenjem i grickanjem baš sve moglo postići, i to na tako zanimljiv način. Svi su oni povremeno zalazili u hidroponičku dvoranu. Ringmaster je imao sedam privatnih soba, i one su bile nuţne koliko i kisik. Pa ipak, čim bi se u kojoj od njih našlo dvoje, čak bi i Ciroccina kajita postajala pretijesnom, a ona je leţala na dnu vrtuljka. U besteţinskom je stanju bilo dovoljno izvesti samo jedan ljubavni čin, pa da se krevet počne činiti tijesnim poput straţnjeg sjedala Chevroleta. "Zašto se malo ne okreneš prema tamo?" upitao je Bili. "Bi li mi naveo samo jedan valjani razlog?" On ga joj je i pokazao, i ona mu je dala i malo više od onog što je pitao. Potom je otkrila da je i sama dobila malo više od onog što je traţila, ali je on, kao i obično, znao što radi. Splela mu je noge oko bokova i prepustila mu sav posao oko gibanja. Bili je imao četrdeset godina, i meĎu posadom je bio najstariji. Licem su mu dominirali gomoljasti nos i čeljusti kakvih se ne bi postidio ni jazavčar. Bio je proćelav i nije imao lijepe zube. Pa ipak, tijelo mu je bilo vitko i Čvrsto, deset godina mlade od lica. Ruke su mu bile uredne i čiste, i vrlo preciznih pokreta. Strojeve je poznavao u dušu, ali ne one masne i bučne. Sav bi mu alat stao u dţep od košulje, alat tako sićušan da ga se Cirocco ne bi usudila ni pipnuti. Taj bi njegov profinjeni dodir, kad bi se našli u krevetu, donosio dividende. A usto je još bio zdruţen i s njegovom i inače njeţnom naravi. Cirocco se pokatkad pitala zašto joj je trebalo toliko vremena da ga otkrije. Na Ringmasteru su bila tri muškarca, i Cirocco je spavala sa svom trojicom. Što se moglo reći i za Gaby Plauget. Kad sedmero ljudi ţivi u tako skučenu prostoru, teško je čuvati tajne. Tako je, primjerice,

KIKA

zasigurno znala da bi ono što sestre Polo rade iza zatvorenih vrata svojih susjednih soba, u Alabami još i danas bilo protuzakonito. Svi su mnogo šarali, napose u prvim mjesecima putovanja. Gene je bio jedini vjenčani član posade, no i on se ubrzo potrudio sve ih obavijestiti kako su se on i ţena mu oko toga već sporazumjeli. Pa ipak je još dugo spavao sam jer su sestre Polo imale jedna drugu, Gaby pak, sudeći po svemu, uopće nije marila za spolni ţivot, dok je Cirocco neodoljivo privlačio Calvin Greene. U tome je bila tako uporna da je Calvin napokon ipak pošao s njom u krpe, i to ne samo jednom, nego tri puta. Od toga joj nije bilo ništa bolje, pa je zato ona, prije nego što je on i mogao osjetiti njeno razočaranje, ohladila čitav odnos i pustila ga da ode ganjati Gaby, ţenu koja ga je od početka privlačila. Calvin je bio brodski liječnik opće prakse, a NASA ga je odškolovala da usto bude još i brodski biolog i ekolog. Bio je crnac, no tome je pridavao malo paţnje, jer se bio i rodio i odgojio u O'Neil Jedan. A on je takoĎer bio i jedini član posade viši od Cirocco. Ona baš nije mislila da je to uzrok njegove privlačnosti; davno je već bila stekla ravnodušnost prema muškarčevoj visini, a to stoga što je bila viša od većine njih. Vjerovala je da je to najviše zbog njegovih očiju, koje su bile njeţne i smeĎe i nekako fluidne. I njegova smiješka. Taj smiješak i te oči na Gaby nisu uopće djelovale, baš kao što ni Ciroccine draţi nisu zanimale Genea, njezinog rezervnog odabranika. "Čemu se to smješkaš?" upitao je Bili. "Ne misliš da mi za to daješ dovoljno povoda?" otparirala mu je ona, ponešto bez daha. Istina je, meĎutim, bila da je u tom času mislila koliko svo četvero moraju smiješno izgledati Billu, koji se drţao podalje od tog frapea od ljudskih tijela. Čini se da mu je to bilo u stilu: drţati se podalje i pustiti da se ljudi razvrstaju, a onda se, kad sve to postane depresivno, naprosto ubaciti. A Calvin je, posve nedvojbeno, bio depresivan. Što se moglo reći i za Cirocco. Teško je kazati je li to bilo zbog obuzetosti Gaby ili naprosto zbog neiskustva, no Calvin i nije bio neki ljubavnik. Cirocco je vjerovala da iza toga stoje pomalo oba razloga. Bio je tih, plašljiv i pomao knjiški čovjek. Njegov je dosje govorio da je većinu ţivota proveo po školama, opterećen akademskim bremenom koje je ostavljalo malo mjesta za zabavu.

KIKA

Gaby naprosto nije bilo do toga. Znanstveni je modul Ringmastera bila najljepša igračka što ju je ikad imala ijedna curica. Svoj je posao voljela toliko da je otišla u astronaute i diplomirala kao prva u klasi, ne bi li time stekla pravo da promatra zvijezde bez gnjaveţa od atmosfere, iako su joj putovanja inače bila mrska. Kad bi se prihvatila posla postala bi slijepa na sve oko sebe, pa joj se nije činilo nimalo neobičnim što Calvin u ZNAMODu provodi skoro isto toliko vremena koliko i ona, vrebajući na priliku da joj pruţi fotografsku ploču ili krpicu za leće ili ključeve svog srca. Čini se da do toga nije bilo ni Geneu. Cirocco je odašiljala signale koji bi uzbudili i mrtvaca, ali ih Gene nije primao. Samo se široko smješkao svojim dječačkim, idealnim arijevskim licem pod raščupanom kosom, i pričao o letenju. Kad se brod pribliţi Saturnu, on će upravljati satelitskim sletnim modulom. I Cirocco je voljela letjeti, no postoje trenuci kad ţena poţeli i nešto drugo. Na koncu su, meĎutim, i Calvin i Cirocco dobili što su ţeljeli. No ubrzo potom nijednome više nije bilo do toga. Cirocco nije znala što to ne valja izmeĎu Calvina i Gaby, jer ni on ni ona nisu ţeljeli o tome, no bilo je očito da to, u najboljem slučaju, funkcionira tek za prolaznu ocjenu. Calvin ju je nastavio viĎati, ali je i ona vidjela Genea. Gene je očito čekao da ga Cirocco prestane progoniti. I čim se to dogodio, počeo joj se zaobilazno pribliţavati i glasno joj dahtati u uho. To joj se baš nije jako dopalo, baš kao što ni ono ostalo što mu je spadalo u tehniku nije bilo ništa bolje. Kad bi obavio svoju mušku duţnost, njoj bi se gotovo učinilo da očekuje da mu se zahvali na obavljenom poslu. Cirocco nikad nije bilo lako zadiviti; Gene bi se zaprepastio da je čuo kako je duboko pao na njenoj ljestvici s ocjenama od jedan do deset. Bili se dogodio gotovo slučajno — iako je u meĎuvremenu naučila da je, kad je riječ o Billu, malo toga plod slučaja. Jedno je vodilo drugome, i sad su se spremali izvesti pornografsku demonstraciju Newtonova trećeg zakona gibanja, obično nazvanog "zakonom akcije i reakcije". Cirocco je topogledno obavila nekakve proračune, pa otkrila da se orgazmička akceleracija, koja bi se u tom trenutku uvijek opaţala, ne moţe ni pribliţno objasniti silom ejakulacije. Uzrok je zacijelo leţao

KIKA

u grčenju velikih mišića nogu, no efekt je bio lijep i pomalo zastrašujući, i tad bi se učinilo da se pretvaraju u velike, mesnate balone što gube zrak, što bi se odgurnuli jedan od drugog u trenutku najvećeg pribliţenja. Naginjali bi se na bok poput brodova i odbijali poput biljarskih kugli, da bi se na koncu ponovno našli na zajedničkom počinku. I Bili je osjetio kako i njemu dolazi. Široko se nasmiješio, a u svjetlu hidroponičkih svjetiljki krivi su mu zubi postali luminiscentni. TISKOVNI BRZOJAV BR 0056 120525 BDSP RINGMASTER (NASA 447D, L5/1, LETNA KOMANDA HOUSTON-KOPERNIK) JONES, CIROCCO, ZAPOVJEDNIK MISIJE PREFORMULIRATI I SMJESTA OBZNANITI POČETAK TEKSTA: Gaby odlučila novomu mjesecu dati ime Temida. Calvin je suglasan, iako su do tog imena došli na različit način. Gaby spominje kako je William Henry Pickering — otkrivač Feba, najudaljenijeg Saturnova satelita - 1905. navodno vidio taj mjesec. Dao mu je ime Temida, nakon čega ga nitko više nikad nije vidio. Calvin upozorava da je pet Saturnovih satelita već dobilo imena po Titanima iz grčkoga mita (što je područje njegova posebnog zanimanja, vidi TISKOVNI BRZOJAV BR 0009, 030124) a šesti se zove Titan. I Temida je bila jedan od Titana, i to je smirilo Calvina. Temida ima sličnosti s mjesecom za koji je Pickering vjerovao da ga je opazio, ali Gaby baš nije sigurna da se to i stvarno dogodilo. (Da je to doista bilo tako, onda ona ne bi bila navedena kao njegov otkrivač. No da budemo pošteni, čini se premalenim i odveć tamnim da bi se vidio i najboljim teleskopima na Mjesecu.) Gaby stvara teoriju o Temidinu kataklizmičkom nastanku, teoriju koja tvrdi da je ona nastala sudarom izmeĎu Ree i zalutala asteroida.

Temida bi mogla biti ostatak tog asteroida, ili krhotina izbijena iz same Ree. Zato Temida predstavlja zanimljiv izazov za

KIKA

*** "... tu prekrasnu hrpu idiota koju ste dosad svi već stigli tako dobro upoznati, posadu BDSP Ringmastera." Cirocco se zavalila, odmičući se od dodirne tipkovnice pisača, protegla ruke iznad glave i zapucketala zglobovima. "Papazjanija", promrmljala je. "I hrpa dreka." Pred njom su se na ekranu ţarila zelena slova, i dalje bez oznake kraja pasusa na dnu. Bio je to dio posla koji je uvijek odgaĎala što je duţe mogla, ali se na NASA-ino zvrndanje nije više mogla oglušivati. Temida je, po svim predznacima, bila tek nezanimljiva kamena krhotina, ali je odjel za publicitet ţedao za nečim o što bi mogao okačiti priču. A traţili su i nešto zanimljivo po čisto ljudskoj liniji, nešto za "osobno novinarstvo", kako su to oni zvali. Cirocco je dala sve od sebe, ali se naprosto nije mogla prisiliti da ulazi u detalje kakve su ţeljeli sastavljači biltena. Što je i tako jedvice i bilo vaţno, jer će to što je napisala ionako redigirati, preformulirati, raspraviti na konferenciji i, jednom riječju, "oţivjeti" kako bi "humanizirali" astronaute. Cirocco je za to imala puno razumijevanje. Malo je bilo ljudi koji bi za svemirski program dali pet para. Ljudi su smatrali da bi se taj novac dao korisnije potrošiti na Zemlji, na Luni ili kolonijama u točki L5. Zašto sipati novac u bezdanu vreću istraţivanja, kad se toliko veća korist dade iscrpsti iz stvari čvrsto utemeljenih na biznisu, kao recimo iz proizvodnje na relaciji Zemlja — orbita? Istraţivanja su bila uţasno skupa, a na Saturnu, osim hrpe kamenja i vakuuma, ionako nije bilo ničega. Baš je pokušavala smisliti kako da na nekakav svjeţ, nov način, opravda svoje sudjelovanje u prvoj istraţivačkoj ekspediciji u posljednjih jedanaest godina, kad se na ekranu pojavilo lice. Mogla je to biti April, no mogla je to biti i August. "Kapetane, oprosti što smetam." "Sve u redu. Ionako nemam posla." "Tu gore je nešto što bi svakako morala vidjeti." "Evo me odmah." Pomislila je da je to zacijelo August. Cirocco se trudila da ih moţe razlikovati, jer blizanci u pravilu ne vole da ih se brka. Postupno je, meĎutim, shvatila da April i August za to nimalo ne mare.

KIKA

No April i August nisu bile obične blizanke. Puna su im imena bila April 15/02 Polo i August 3/02 Polo. To im je bilo ispisano na epruvetama, a to su im i u rodne listove napisali znanstvenici koji su ih zbabili. U čemu je Cirocco oduvijek vidjela dva izvanredna razloga zbog kojih se znanstvenicima ne bi smjelo dopustiti da se zezaju s pokusima koji ţive, dišu i plaču. Njihova majka, Susan Polo, u trenutku je njihova roĎenja već pet godina bila mrtva, tako da ih nije mogla zaštititi. Majčinsku im brigu nije bio spreman pruţiti niti itko drugi, pa su tako svu ljubav morale potraţiti jedna u drugoj i u svoje tri klonske sestre. August je jednom zgodom rekla Cirocco da su, za čitava svog odrastanja, njih svih pet, imale samo jednog bliskog prijatelja, i da je to bio resus-majmun s friziranim mozgom. A njega su, kad je djevojčicama bilo sedam godina, dali na sekciju. "Ne bih ţeljela da to zvuči jako brutalno", rekla je August tom zgodom, jedne večeri kad su popili nekoliko čaša Billova vina od soje. "Ti znanstvenici nisu bili čudovišta. Većina se njih prema nama drţala poput prijaznih tetaka i stričeva. Imale smo sve što bismo poţeljele. I sigurna sam da su nas mnogi od njih zaista voljeli." Natočila je još čašu pića. "Na koncu konca", rekla je, "stajale smo toliku hrpu para." A to što su znanstvenici dobili za svoj novac, svodilo se na pet tihih, prilično sablasnih genija, no upravo su to i bili naručili. Cirocco nije vjerovala da su teţili rodoskvrnom homoseksualizmu, ali je ipak Vjerovala da su ga zacijelo očekivali, i u nj vjerovali podjednako čvrsto kao i u visoki kvocijent inteligencije. Sve su one bile kloni svoje majke — kćeri japanskoga Amerikanca treće generacije i Filipinke. Susan Polo je dobila Nobelovu nagradu iz fizike i umrla mlada. Dok je August proučavala fotografiju na kartografskome stolu, Cirocco ju je promatrala. Bila je savršeno slična svojoj majci u mladim danima: bila je sitna i vitka stasa, kosa joj je bila gavranski crna, a oči tamne i bezizraţajne. Cirocco nikad, za razliku od tolikih bijelaca, nije mislila da su istočnjačka lica tako nalik jedna drugome, no lica April i August nisu odavala baš ništa. Koţa im je imala boju kave s mnogo šlaga, no u crvenom svjetlu Znanstvenoga modula August se doimala gotovo crnom.

KIKA

Bacila je brz pogled na Cirocco, pokazujući pritom neuobičajeno visoku uzbudenost. Cirocco joj se na trenutak zagledala u oči, a onda spustila pogled. Na polju točkastih zvijezda, šest je sišućnih svjetala bilo sloţeno u savršen šesterokut. Cirocco se u nj dugo zagledala. "Ovo je nešto najvraškije što sam ikad ugledala na zvjezdanoj ploči", priznala je. "Što je to?" Gaby je bila uvezana remenjem u naslonjač na drugom kraju odjeljka i sisala kavu iz plastičnog mjehura.

"To je najnoviji snimak Temide", odgovorila je. "Snimila sam to sad, ekspozicija jedan sat, pomoću najosjedjivije opreme i uz pomoć kompjuterskog programa, kako bih kompenzirala rotaciju." "Mislim da je to odgovor na moje pitanje", rekla je Cirocco. "Ali što je to zapravo?" Na Gabyn je odgovor trebalo počekati dok je ispila još jedan gutljaj. "Posve je moguće", rekla je glasom nekako odsutnim i snenim, "da se nekoliko tijela vrti oko zajedničkoga teţišta. Teoretski. No to još nitko nikad nije opazio. Ta se konfiguracija zove rozeta." Cirocco je strpljivo čekala nastavak. Kad nitko nije izgovorio ni riječi, samo je frknula. "Usred srijede Saturnova satelitskog sustava? Mogla bi opstati moţda pet minuta. Drugi bi mjeseci izazvali perturbacije." "To je to", suglasila se Gaby. "I kako bi to uopće i moglo nastati? Vjerojatnost da se to dogodi upravo je ništavno mala." "I to." U tom su času u prostoriju ušli April i Calvin. Calvin je podigao pogled. "Zašto to napokon netko i ne izgovori? To nije prirodno nastala konfiguracija. To je nečije djelo." Gaby je protrljala čelo. "Ali još niste čuli čitavu priču. Lupio sam u to radarskom zrakom. Ona se odbila i vratila i rekla mi da je promjer Temide veći od 1300 kilometara. Podaci o gustoći sasvim su pijani, vele da je lakša od vode i to poprilično. Mislio sam da su brojevi malo zajebani jer radim na samoj granici osjetljivosti instrumenata. No onda sam dobio sliku." "Šest tijela ili jedno?" upitala je Cirocco.

KIKA

"U to još ne mogu biti sasvim siguran. No sve upućuje na to da je riječ o samo jednom." "Opisi nam ga. Zašto misliš to što misliš." Gaby je potraţila pomoć u listovima ispisa, ali su joj oni očito bili nepotrebni. Sve su joj brojke bile sasvim jasne u glavi. "Temida ima 1300 kilometara s kraja na kraj. To je čini trećim po veličini Saturnovim mjesecom, velikim otprilike kao Rea. Zacijelo je čitav crn, izuzmemo li tih šest točaka. Ako vas i to zanima, on od svih tijela u Sunčevu sustavu ima najmanji albedo. A takoĎer i najmanju gustoću. Postoji velika vjerojatnost da je šupalj, i valjani su izgledi da nije sferičan. Moţda ima oblik diska, ili je toroidan, nalik na krafnu. No bilo ovako ili onako, čini se da se okreće poput tanjura što se kotrlja po obodu, i to brzinom od jednog okretaja na sat. To je dovoljno brzo da mu se ništa ne moţe zadrţati na površini; centrifugalna bi sila nadjačala silu teţe." "No ako je šupalj, i ako bi mu se čovjek našao u unutrašnjosti..." Cirocco je zadrţala pogled na Gaby. "U unutrašnosti, ako je šupalj, vladala bi gravitacija ekvivalentna jednoj četvrtini gea." Cirocco je sljedeće pitanje postavila pogledom, no Gaby je nije mogla pogledati u oči. "Pribliţavamo mu se iz dana u dan. I vremenom ćemo ga moći vidjeti samo sve bolje. Ali ti ne mogu obećati kad ću u sve to biti sigurna." Cirocco je krenula prema vratima. "Morat ću poslati to što imaš." "Ali bez teorija, dogovoreno?" viknula je Gaby za njom. Bilo je to prvi put da ju je Cirocco vidjela kako se baš jako ne veseli onome što je vidjela kroz teleskop. "Ili ih bar ne pripisuj meni." "Bez teorija", suglasila se Cirocco. "Već će im i same činjenice biti previše."

GLAVA DRUGA INFORMATIVNI BRZOJAV BR. 0931 (ODGOVOR NA PORUKU IZ HOUSTONA BR. 5455, 200525) 210525

KIKA

DSV RINGMASTER (NASA 447D, L5/1, LETNA KOMANDA HOUSTON-KOPERNIK) JONES, CIROCCO, ZAPOVJEDNIK MISIJE ZAŠTITNA SKLOPKA UKLJUČENA PREFIKS ŠIFRE DELTADELTA POČETAK TEKSTA: 1. Suglasni s vašom analizom da je Temida meĎuzvjezdano svemirsko plovilo generacijskoga tipa. Ne zaboravite da smo mi prvi došli na to. 2. Slijede najnovije fotografije. Skrećemo paţnju da povećano razlučivanje svijetlih područja. I dalje nemamo sreće u traganju za pristupnim instalacijama na glavčini; nastavljamo traţiti. 3. Suglasni s predloţenom korekcijom odreĎenom za 22.05. 4. Traţe se aţurirani podaci dobiveni slijeĎenjem našeg broda, jer uskoro slijedi ubacivanje u novu orbitu. Otpočeti 25.05 i nastaviti dok ne počne ubacivanje, potom intenzivirati. Ne tiče me se zahtjeva li to uključivanje još jednog računara; ne vjerujem da će naš brodski biti sposoban sve to svariti. 5. Okretanje 22.05, 0400 po svjetskom vremenu, nakon paljenja motora na sredini putanje. KRAJ INFORMATIVNOG DIJELA POČETAK OSOBNE PORUKE (UVID OGRANIČEN NA RINGMAS-TEROV KOMITET ZA KONTROLU MISIJE): U vezi Odbora za uspostavljanje kontakta, kojime mi šmirglate uši: "Odzuji!* Baš me briga TKO je na tom jarcu. Stalno dobivam kontradiktorne upute koje mi zvuče kao da imaju teţinu izravnih naredbi. Moţda vam se dopada kako bih ja to, a moţda vam se i ne dopada. Ali činjenica jest da će biti po mom ćefu. Da bude tako dovoljno je već i samo kašnjenje poruke. Dali ste mi brod, i ja snosim odgovornost, dakle: »SKINITE MI SE!* KRAJ PORUKE

*** Cirocco je lupila u tipku KODIRATI i potom POSLATI, pa se zavalila u naslonjač. Protrljala je oči. Još prije samo nekoliko dana

KIKA

bilo je i premalo posla, a sad ju je zatrpala čitava lavina, jer je trebala provjeriti stanje Ringmastera i pripraviti ga za ubacivanje u orbitu. Sve se promijenilo, i sve to samo zbog onih šest sićušnih točkica svjetla u Gabvnom teleskopu. Malo je sad smisla imalo istraţivati druge Saturnove mjesece. Svi su se posvetili što skorijem susretu s Temidom. Dozvala je popis svega što bi još trebalo učiniti, a potom raspored duţnosti, i opazila da su ga ponovno ispremiješali. Morala se pridruţiti Aprilu i Calvinu, koji su bili vani. Poţurila je prema izlaznoj komori. Skafander joj je bio glomazan i tijesan. Nešto joj je mrmljao preko radija koji je tiho hripao. Ugodno je mirisao na njeno tijelo, bolničku plastiku i svjeţ kisik. Ringmaster je bio dugačka konstrukcija sastavljena od dvije glavne sekcije povezane šupljom cijevi dugom sto metara i širokom tri. Cijevi su konstrukcijsku čvrstoću davale tri rešetke od kompoz-itnog materijala, postavljene s vanjske strane, od kojih je svaka prenosila potisak jednoga motora na ureĎaje za odrţavanje ţivota što su balansirali na vrhu cijevi. Na drugom su kraju bili motori i grozd spremnika za gorivo koji su se mogli odbacivati, i koji je od pogleda skrivala široka ploča radi-jacijskoga štita koji je opasivao središnju cijev onako kao što barijera za štakore opasuje cimu prekooceanskog trampera. Prostor je s druge strane štita bio prilično nezdravo mjesto za ţivot. S druge se strane cijevi nalazio nastanjeni prostor, koji se sastojao od znanstvenoga modula, kontrolnoga modula i vrtuljka. Komandni se centar nalazio na samom prednjem kraju; bila je to stoţasta izbočina što se dizala iz velikog čajnika ZNAMODa. Na njoj su bili i jedini prozori na čitavom brodu; bilo je to više zbog tradicije negoli zbog praktičnih razloga. Znanstveni je modul bio gotovo posve skriven šikarom instrumenata. Nad svime se uzdizala visokosposobna antena, naćuljena na vrhu dugačkoga jarbola i uperena u Zemlju. Bila su tu i dva radarska diska, kao i pet teleskopa, medu kojima i Gabyn s otvorom od 120 centimetara i Newtonovim ţarištem. Odmah iza toga bio je vrtuljak: debeli, bijeli zamašnjak. On se polako okretao oko ostatka broda, a iz oboda su mu vodile četiri ţbice.

KIKA

Za taj središnji jarbol bile su vezane i druge stvarce, medu kojima i hidroponički cilindri te nekoliko komponenata sletnoga modula: nastanjeni dio, orbitalni motor, dva stupnja za slijetanje i motor za uzlijetanje. Svrha je sletnoga modula bila istraţivanje Saturnovih mjeseca, napose Japeta i Ree. Nakon Titana — koji je imao atmosferu pa je zbog toga bio neprikladan za istraţivanje u ovoj ekspediciji — Japet je bio najzanimljivije tijelo u blizini. Sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća jedna mu je polutka bila znatno sjajnija od druge, no onda se to u dvadesetgodišnjem razdoblju promijenilo, pa mu je albedo postao gotovo jednoličan. Sad su se u krivulji sjajnosti pojavila dva usjeka, smještena u nasuprotnim točkama njegove putanje. Slefni je modul bio konstruiran za otkrivanje uzroka te pojave. Sad je ta ekspedicija bačena u koš, jer je u izgledu bio mnogo privlačniji objekt zvan Temida. Ringmaster je sličio jednom drugom svemirskom brodu: izmišljenom Discoveryju, Jupiterovoj sondi iz klasičnoga filma 2001: Svemirska odiseja. I nije nimalo čudno što je tako. Oba su broda projektirana na temelju sličnih parametara, samo što je jedan plovio samo na celuloidu. Cirocco je izišla iz broda kako bi maknula posljednje sunčeve reflektore kojima je bio obavijen nastanjeni dio Ringmastera. Termički problemi na svemirskom brodu obično se svode na pitanje kako se osloboditi suvišne topline, no sad su bili dovoljno daleko od Sunca da je imalo smisla upijati svu toplinu do koje su mogli doći. Prikačila se sigurnosno uţe oko cijevi što je vodila od glavčine vrtuljka to izlazne komore, pa se okrenula jednom od posljednjih panela. Bio je od srebra, metar u kvadrat, napravljen od dvije tanke folije spojene u sendvič. Dotakla je jedan kut izvijačem, i alat je, pronašavši zarez, zakvocao. Zavrtjela se kontramasa. A onda je alat progutao vijak prije nego što je ovaj stigao otploviti. Još tri puta tako i panel je zaplutao, udaljavajući se od sloja pro-tumeteoritske pjene na kojoj je leţao. Cirocco ga je dohvatila i okrenula suncu, pa obavila osobni informativni pregled proboja. Tri su sićušna, blistava svjeda označavala mjesta na kojima su zrnca meteorske prašine pogodila list. Panel su ukrućivale ţice što su mu tekle duţ rubova. Uhvatila je dva i presavila panel po sredini. Nakon petog presavijanja panel se toliko

KIKA

smanjio da joj je stao u tijesan dţep skafandera. Zatvorila je preklopac i pošla do sljedećeg panela.

*** Vrijeme je postalo deficitarna roba. Kad god je to bilo moguće, spajali bi po dva posla, pa je tako kraj brodskoga dana našao Cirocco zavaljenu u njenoj niši za spavanje, u društvu Calvina koji ju je podvrgavao tjednoj tjelovjeţbi i Gaby koja joj je pokazivala najnovije slike Temide. Prostorija je bila pretrpana. "To nije fotografija", govorila joj je Gaby. "To je kompjuterski kontrastirana teoretska slika. I napravljena je u infra-crvenom; to je, po svemu sudeći, najbolji dio spektra." Cirocco se oslonila na lakat, budno pritom pazeći ne da pomakne nijednu od Calvinovih elektroda. Počela je grickati kraj termometra, no Calvin se namrštio, pa je prestala. Slika je prikazivala debeli kolski kotač okruţen jarkocrvenim trokutastim područjima široke osnovice. U unutrašnjosti je kotača bilo šest crvenih područja, no ta su bila manja i četvrtasta. "Najtopliji su dijelovi veliki trokuti s vanjske strane", rekla je Gaby. "Pretpostavljam da su to dijelovi sustava za reguliranje temperature. Oni upijaju sunčevu toplinu ili iscjeĎuju njen višak." "To su već zaključili u Houstonu", upozorila ju je Cirocco. Bacila je pogled na televizijsku kameru pri stropu. Motrila ih je zemaljska kontrola. Ako su nešto smislili, Cirocco će to čuti već za koji sat, bez obzira spavala ili ne. Usporedba s kotačem bila je gotovo doslovno istinita; da to bude potpuno priječile su samo peraje za grijanje ili hlaĎenje na koje je ukazala Gaby. U sredini je bila glavčina, i u njoj je bila rupa u koju bi se, da je Temida odista bilo kolski kotač, dala uglaviti osovina. Iz te je glavčine zrakasto izviralo šest debelih ţbica, koje su se postupno širile stapajući se s vanjskim dijelom kotača. Medu svakim parom ţbica nalazila se jedna od svijedih, kvadratnih površina. "Evo što je novo", rekla je Gaby. "Ti su kvadrati nagnuti. Eto što sam to bila ugledala na početku, onih šest svijetlih točaka. Oni su ravni, jer bi u suprotnom raspršivali mnogo više svjetla. No kako sada stvari stoje, oni odraţavaju svjetlo prema Zemlji samo kad su pod pravim kutom, a to se dogaĎa rijetko."

KIKA

"Pod kakvim kutom?" rekla je Cirocco tepajući. Calvin joj je izvadio termometar iz usta. "No dobro. Svjetlo dolazi iz smjera paralelnog s osi, što znači iz ovoga kuta." Pomaknula je ispruţeni prst prema slici. "Zrcala su postavljana tako da skreću svjetlo za devedeset stupnjeva, prema krovu kotača." Dotakla je papir, okrenula prst i pokazala na dio izmeĎu dvije ţbice. "Ovaj je dio kotača topliji od ostalih, ali ne tako vruć kao što bi bio da upija svu toplinu što pada na nj. On je ne odraţava niti apsorbira, što znači da je samo prenosi. On je ili proziran ili prozračan. On najveći dio svjetla propušta do onoga što se nalazi ispod njega. Da li te to na išta upućuje?" Cirocco je podigla pogled i tako prekinula paţljivo ispitivanje. "Kako to misliš?" "No dobro. Mi znamo da je kotač šupalj. Moţda su šuplje i ţbice. No što bilo da bilo, zamislimo taj kotač. On izgleda kao automobilska guma, velika i debela i ravna na dnu, da bi se dobilo što više ţivotnog prostora. A centrifugalna te sila gura od glavčine prema van." "Sve sam to već shvatila", rekla je Cirocco kojoj je sve to već postajalo pomalo smiješno. Gaby bi se, kad bi nešto objašnjavala, znala toliko zanijeti. "Tako je. I tako, kad stojiš u unutrašnjosti kotača, onda si ili pod ţbicom ili pod zrcalom, jasno?" "Da? O, da. I onda..." "I tako je u nekoj točki uvijek ili dan ili noć. Ţbice su kruto učvršćene, zrcala se ne miču, a ne miču se ni svjetlarnici. I zbog toga naprosto mora biti tako. Stalan dan ili stalna noć. Što misliš, zašto su to baš tako napravili?" "Da bih mogla odgovoriti na to pitanje, morali bismo ih najprije upoznati. Njihove su potrebe zacijelo različite od naših." Vratila je pogled na sliku. Morala se stalno podsjećati na veličinu te sprave. Tisuću i tristo kilometara promjera, ili opseg od četiri tisuće. Perspektiva da bi se mogla susresti s bićima koji su izgradili tako nešto, iz dana ju je u dan sve više brinula. "U redu. Onda ćemo pričekati." Gaby Temida nije zanimala u prvom redu kao svemirski brod. Za nju je tu riječ bila o fascinantnom problemu s područja tehnike promatranja.

KIKA

Cirocco je još jednom pogledala sliku. "Glavčina", otpočela je, pa se ugrizla za usnu. Kamera je još bila uključena, pa nije ţeljela reći ništa brzopleto. "Što s njom?" "Pa mislim, to je jedino mjesto gdje na to čudo moţemo pristati. Jedini njen nepokretni dio." "Ne baš, kako sada stoje stvari. Ta je rupa u sredini poprilična. Kad prvi put dotakneš nešto kruto, to će se gibati baš ţestoko. Mogla bih izračunati..." "Pusti sad to. U ovom trenutku to baš i nije najvaţnije. Mislila sam reći da se na Temidu, bez velike nevolje, moţe pristati samo u samom središtu rotacije. A ja to sasvim sigurno ne bih ţeljela ni pokušati." "I onda?" "I onda zacijelo mora postojati neki vrlo jak razlog zašto ne postoje nikakvi vidljivi ureĎaji za pristajanje. Zacijelo postoji nešto tako vaţno, da je zbog toga bilo vrijedno ţrtvovati to mjesto, neki razlog zbog kojeg su u središtu ostavili veliku rupu." "Motor", rekao je Calvin. Cirocco ga je pogledala i, prije no što se ponovno vratio svom poslu, uhvatila odbljesak njegovih smeĎih očiju. "To sam i ja pomislila. Tu je jedan zaista veliki fuzijski nabojno-mlazni motor. U glavčini se nalazi mašinerija, generatori elektromagnetskoga polja koje, poput lijevka, skuplja meĎuzvjezdani vodik u svoje središte, gdje on potom izgara." Gaby je slegnula ramenima. "To ima smisla. No što ćemo s pristajanjem?" "Pa mislim, otići s te spravice bilo bi priličr T jednostavno. Samo propadneš kroz rupu na dnu i već si besplatno stekao drugu kozmičku brzinu, i još malo za ludiranja. No tu mora postojati i nekakva spravica koja se, kad motor ne radi, izvlači do središta vrtnje da bi skupila izviĎačke brodove. Glavni motor naprosto mora biti tu. Motori bi se mogli smjestiti još samo duţ oboda. Tad bi trebala postojati najmanje tri. A bilo bi još bolje da ih je više." Okrenula se prema kameri. "Pošaljite mi sve što imate o vodikovim nabojno-mlaznim motorima", rekla je. "Pobrinite se da steknem nekakvu predodţbu o tome što da traţim ako ga i Temida ima." "Sad bi morala skinuti košulju", rekao je Calvin.

KIKA

Cirocco je ispruţila ruku pa isključila kameru; no ipak ostavila zvuk. Calvin joj je kuckao po leĎima i osluškivao, dok su Cirocco i Gaby nastavile proučavati sliku Temide. Nove se ideje nisu pojavile sve dok Gaby nije načela pitanje kablova. "Koliko ja to mogu shvatiti, oni su spojeni u krug negdje na pola puta izmeĎu glavćine i oboda. Oni pridrţavaju gornje rubove zrcalnih panela, slično kao uţad na jedrenjaku." "A što je s ovim?" upitala je Cirocco i pokazala na prostor izmeĎu dvije ţbice. "Imaš li ikakvu ideju čemu ovo sluţi?" "Pojma nemam. Tu ih je šest, i teku negdje po sredini izmeĎu ţbica, od glavčine prema obodu, radijalno. I prolaze kroz zrcalne panele, ako ti to išta znači." "Pa ne baš. Ali ako ima još takvih sprava, moţda manjih od ove, morali bismo ih potraţiti. A ti su kablovi — što si ono rekla? Široki tri kilometra?" "Prije će biti pet." "U redu. To znači da bi neki sićušni brodić — velik otprilike kao Ringmaster — za nas dugo mogao biti nevidljiv, napose ako je crn kao ostatak Temide. Gene će malo pronjuškati u satelitskom modulu. Ne bih baš voljela da se s kojim sudarimo." "Dat ću to računani", rekla je Gaby. Calvin je počeo pakirati opremu. "Odvratno zdrava kao i obično", rekao je. "Vi mi, ljudi, nikako ne ţelite pruţiti priliku. Ako tu bolnicu vrijednu pet milijuna dolara niti ne iskušam, kako da ih uvjerim da nisu uludo slupali novac?" "Da se pobrinemo za jednu slomljenu ruku?" predloţila mu je Cirocco. "Ma ne. I to sam već prošao, još na fakultetu." "Mislim, jesi li je slomio ili namjestio?" Calvin se nasmijao. "Slijepo crijevo. E, to bih baš volio probati. Ali se danas do puklih apendiksa tako teško dolazi." "Hoćeš reći da još nikad nisi izvadio slijepo crijevo? Pa čemu vas to onda uče na toj medicini?" "Uče nas da će nam prsti, samo ako dobro shvatimo teoriju, raditi sami od sebe. Mi smo isuviše intelektualni da bismo mazali ruke." Ponosno se nasmijao i Cirocco je osjetila kako su se zatresli tanki zidovi njezine sobe.

KIKA

"Voljela bih znad kad je ovaj ozbiljan", rekla je Gaby. "Zaista ţeliš nešto ozbiljno?" upitao je Calvin. "Evo ti onda nešto na što moţda nikad nisi ni pomislila. Plastična kirurgija. Pred vama je jedan od najboljih kirurga u okolici..." Zastao je da bi se stišalo glasno bučenje. "Jedan od najboljih kirurga što postoje. Pa je li to itko znao iskoristiti? Nitko. Popravljanje nosa, mislim, to bi vas kod kuće stajalo sedam, moţda osam tisuća. A ovdje sve ide na račun Plavoga kriţa." Cirocco se uspravila i uputila mu ledeni pogled. "Pritom zacijelo ne ciljaš na mene?" Calvin je ispruţio palac pa preko njega nanišanio na Ciroccino lice i ţmirnuo. "Razumije se da postoje i drugi tipovi plastične kirurgije. I u svima sam prilično vješt. To mi je hobi." Pomakao je palac prema dolje. Cirocco ga je pokušala dohvatiti nogom, ali je on šmugnuo kroz vrata. Kad je sjela, na licu joj je bio smiješak. Gaby je još bila tu, sa slikom zataknutom pod mišicu. Sjedila je na sićušnoj sklopivoj stolici kraj leţaja. Cirocco je zadigla obrvu. "Je li bilo još nešto?" Gaby je skrenula pogled. Otvorila je usta da nešto kaţe, ali nije ispustila ni glasa, a onda se pljesnula po golom bedru. "Ne, mislim da nije." Počela se dizati, pa stala. Cirocco ju je zamišljeno pogledala, a onda ispruţila ruku pa na televizoru isključila i zvuk. "Hoće li to štogod pomoći?" Gaby je slegnula ramenima. "Moţda. Da sam ikako uspjela progovoriti, i tako bih te zamolila da je isključiš. Valjda sam smatrala da to nisu moja posla." "Ali si smatrala da mi nešto moraš reći." Cirocco je čekala. "Istina, da. Kako ćeš ti voditi ovaj brod, to je tvoja stvar. Bilo bi mi drago kad bih vidjela da ti je jasno da ja to shvaćam." "Samo nastavi. Preţivjet ću malo kritike." "Ti spavaš s Billom." Cirocco se tiho nasmijala. "S njim još nikad nisam baš spavala. Krevet je za to naprosto premalen. Ali sam shvatila na što misliš."

KIKA

Cirocco se nadala da će time Gaby osloboditi napetosti, no to, po svemu sudeći, nije urodilo plodom. Gaby je ustala i polako se ushodala, unatoč tome što je, dok bi došla do zida, mogla napraviti jedva četiri koraka. "Kapetane, seks za mene nije bogzna što." Slegnula je ramenima. "Nije mi mrzak, ali za njim baš i ne ludujem. Ako ne općim dan ili godinu dana, to jedvice i opazim. Ali ljudi većinom nisu takvi. Napose ne muškarci." "Nisam ni ja." "To znam. I baš sam se zato i pitala kako ti... što ti zapravo osjećaš prema Billu." Sad je na Cirocco došao red da se ushoda. Prilike su za nju u tom smislu bile još nepovoljnije jer je bila krupnija od Gaby, pa je tako mogla napraviti samo tri koraka. "Gaby, meĎuljudske interakcije u ograničenom ţivotnom prostoru dobro su izučeno područje. Pokušali su s brodovima s isključivo muškom posadom. A jednom zgodom čak i s isključivo ţenskom. Iskušali su posade u kojima su svi bili oţenjeni i u kojima su svi bili samci. Jednom su vrijedila pravila koja su branila seks, drugi put nije bilo nikakvih. Ništa od toga nije izišlo na dobro. Ljudi jedni drugima idu na ţivce i seksaju se. To je razlog zbog kojega baš nikome ne govorim što da radi u svom privatnom ţivotu." "Nisam ni mislila reći da ti..." "Samo čas. Sve sam ti ovo rekla ne bi li shvatila da nisam nesvjesna potencijalnih teškoća. Ali što se tiče specifičnih, rado ću saslušati." Počekala je. "Riječ je o Geneu", rekla je Gaby. "Radila sam to i s Geneom i s Cal vinom. Kao što rekoh, to za mene nije bogzna što. Znam da se Calvin popalio na mene. Na to sam se već navikla. Kod kuće bih ga naprosto ohladila. Ali ovdje se tucam s njim samo zato da bi on bio sretan i zadovoljan. Ali za mene tu, tucali se mi ili ne, baš i nema neke velike razlike. "Ali se s Geneom tucam zato što... zato što je u njemu taj... taj pritisak. Znaš na što mislim?" Smotala je prste u dlanove. Sad ih je otvorila i pogledala Cirocco, traţeći razumijevanje. "S tim već imam ponešto iskustva, da." Cirocco se trudila da joj glas zvuči što ravnodušnije.

KIKA

"U redu, on te ne zadovoljava. Pričao mi je o tome. I to ga muči. Ta me ţestina plaši, moţda zato što je ne razumijem. A s njim se viĎam zato da ga oslobodim napetosti." Cirocco je napućila usne. "Daj da s tim budemo nacistu. Hoćeš da ti ga skinem s vrata?" "Ne, ne, ja ništa ne traţim. Kao što sam ti već rekla, ja te ţelim samo upoznati s problemom, ukoliko ti on već nije jasan. A što ćeš s tim u vezi poduzeti, to ovisi samo o tebi." Cirocco je kimnula glavom. "U redu. Drago mi je što si mi to rekla. Ali na to će se morati priviknuti. On je stabilan, dobro prilagoĎen, mrvicu je dominantan" kao osoba, ali time uspijeva valjano vladati, u suprotnom i ne bi bio ovdje." Gabby je kimnula glavom. "Kako god ti misliš da je najbolje." "I još nešto. U tvoje duţnosti ne spada i briga o ičijoj seksualnoj zadovoljenosti. Ako se time misliš opterećivati, činiš to samo po vlastitoj volji." "To mi je jasno." "I neka ti bude. Mrska mi je i misao da si mogla i pomisliti da ja to od tebe očekujem. Ili da ti to očekuješ od mene." Zagledala joj se u oči sve dok Gaby nije skrenula pogled, a onda ispruţila ruku i potapšala je po koljenu. "A osim toga, to će se riješiti i samo od sebe. Svi ćemo imati isuviše posla a da bismo stigli razmišljati i o tucanju."

GLAVA TREĆA S balističkoga gledišta, Temida je bila prava noćna mora. Nitko još nikad nije pokušao ući u orbitu oko toroidalnoga tijela. Temida je bila široka 1300 kilometara, a debela svega 250. Torus je s vanjske strane bio ravan, a udaljenost je izmeĎu njegova vrha i dna iznosila 175 kilometara. Gustoća je torusa ţestoko varirala, što je podupiralo uvjerenje da je sastavljen od debelog poda s vanjske strane, atmosfere što leţi iznad njega i tankoga baldahina što se u luku protezao iznad svega i koji je zadrţavao zrak u njegovoj unutrašnjosti. A onda je tu bilo i šest ţbica, visokih 420 kilometara. Presjek im je bio eliptičan, velika i mala os bile su dugačke 100 odnosno 50 kilo-

KIKA

metara, osim pri dnu gdje su se širile na spoju s torusom. U središtu je bila glavčina, masivnija od ţbica, s promjerom od 160 kilometara i sa stokilometarskom rupom u sredini. Već pokušaj rvanja s takvim tijelom za brodski je računar značio čisti ţivčani slom, što se moglo reći i za Billa, koji je morao stvoriti model dovoljno dobar da računar u nj povjeruje. Najjednostavnija bi orbita bila takva koja bi leţala u Saturnovoj ekvatorijalnoj ravnini, što bi im omogućilo da iskoriste već postojeću brzinu. To, meĎutim, nije bilo moguće. Orijentacija je Temide bila takva da mu je os rotacije bila paralelna ekvatorijalnoj ravnini. S obzirom na to da je ta os prolazila kroz rupu u središtu Temide, svaka orbita u Saturnovoj ekvatorijalnoj ravnini, od svih koje bi Cirocco mogla odabrati, natjerala bi Ringmaster kroz područja divljih fluktuacija gravitacijske privlačnosti. Jedina se smislena mogućnost svodila na orbitu u ekvatorijalnoj ravnini Temide. Takva bi orbita, meĎutim, bila vrlo skupa u smislu kutne količine gibanja. Jedina joj je prednost bila stabilnost koja bi se postigla kad bi je se jednom doseglo. Manevriranje je počelo još prije no što su stigli do Saturna. Posljednjega dana njihova pribliţavanja ponovno je preračunat čitav njihov kurs. Cirocco i Bili na zemaljske su se računare i navigacijska pomagala oslanjali sve do Marsa i Jupitera. Ţivjeli su u ZNAMODu i promatrali kako Saturn neprestance raste na krmenim televizijskim ekranima. A onda je otpočeo dugotrajni rad motora. Za vrijeme kratkog zatišja posla, Cirocco je uključila kameru u ZNAMODu. Gaby je podigla pogled poprativši to zabrinutim izrazom lica. "Rocky, moţeš li učiniti išta protiv tih vibracija?" "Gaby, motor funkcionira, tako bar vele, normalno. Malo će ti se tresti, i to je sve." "Najbolja prilika za promatranje u čitavoj jebenoj ekspediciji", promrmljala je Gaby. Bill, koji je sjedio do Cirocco, na ovo se nasmijao. "Još pet minuta, Gaby", rekao je. "I zaista mislim da bismo ih trebali pustiti da rade koliko smo i mislili. Tako će to biti najbolje."

KIKA

Motori su se ugasili udlaku točno i sad su čekali na konačnu potvrdu da su se našli gdje su ţeljeli biti. "Ovdje Ringmaster, zapovjednik C. Jones. Stigli smo u Saturnovu orbitu u 1341,453 sata po univerzalnom vremenu. Preliminarne podatke za korektivno paljenje motora šaljem kad se pojavimo s druge strane. U meĎuvremenu se skidam s kanala." Kvrcnula je odgovarajućom sklopkom. "Ako netko ţeli pogledati van, sad mu je zadnja prilika." Bilo je tijesno, no August i April i Gene i Calvin ipak su se uspjeli ugurati u pretrpanu prostoriju. Nakon dogovora s Gaby, Cirocco je zakrenula brod za devedeset stupnjeva. Saturn je bio tamna siva rupa, široka sedamnaest stupnjeva, što je prekrivala tisuću puta veću površinu od one što je zauzima Mjesec gledan sa Zemlje. Prstenovi su mu, s kraja na kraj, imali nevjerojatnih četrdeset stupnjeva. Izgledali su kao da su od krute, blistave kovine. Ringmaster je došao sa sjeverne strane ekvatora, tako da su mu se oni okrenuli gornjom stranom. Sve su čestice bile osvijetljene s druge strane, tako da su tvorile tanki polumjesec, baš kao što ga je tvorio i Saturn. Sunce je bilo blistava svijetla točka u poloţaju broja deset na satnom brojčaniku, točka što se primicala Saturnu. Dok se Sunce tako gibalo ususret pomračenju, nitko nije progovorio ni riječi. Vidjeli su kako Saturnova sjena pada na njima najbliţi dio prstena i presijeca ga poput britve. Zalaz je trajao petnaest minuta. Boje su bile tamne i brzo su se mijenjale; bile su tu čiste nijanse crvene i ţute i crnoplave, nalik onog što se vide iz putničkog aviona što leti kroz stratosferu. U kabini se začuo tihi kor uzdaha. Staklo se depolariziralo i sad su svi ponovno dahnuli kad su se prstenovi još više osvijetlili, uokvirujući duboki plavi sjaj što je ocrtavao sjevernu polutku. Na površini su planeta postale vidljive sive pruge, osvijetljene svjetlom prstenova. Dolje su bjesnile oluje na područjima većim od čitave Zemlje. Kad je napokon skrenula pogled, Cirocco je pogledala ekran sebi slijeva. Gaby je još bila u ZNAMODu. Na ekranu iznad nje stajala je Saturnova slika, ali na nju nije podigla pogled. "Gaby, doĎi, molim te, i pogledaj ovo."

KIKA

Cirocco je vidjela kako je Gaby odmahnula glavom. Preletjela je pogledom preko brojeva što su stupali preko sićušnog ekrana. "I tako propustila najpovoljnije vrijeme za promatranje u čitavoj ekspediciji? Ti nisi pri sebi."

*** Najprije su se ubacili u izduţenu, eliptičnu orbitu s perigejem 200 kilometara većim od teoretskog radijusa Temide. To je bila čista matematička apstrakcija, jer je orbita bila nagnuta za trideset stupnjeva prema Temidinu ekvatoru, što ih je postavilo nad tamnu stranu. Prošli su kraj toroida što se okretao pa izronili s osunčane strane. Sad se Temida širila pred njima kao objekt vidljiv prostim okom. Ipak se nije moglo reći da se tu imalo što i vidjeti. Temida je bila crna skoro koliko i svemir, čak i unatoč tome što je bio obasjan suncem. Pomno je promatrala golemu masu kotača s trokutastim jedrima za apsorbiranje sunčane energije, što su ga obrubljivala poput oštrih zubaca na zupčaniku; vjerojatno su upijala Sunčevo svjetio i pretvarala ga u toplinu. Brod se gibao nad unutrašnjim dijelom velikog kotača. Sad su se vidjele i ţbice, pa i sunčana zrcala. Bila su tamna gotovo kao i ostatak Temide, osim u točkama gdje bi odraţavala neke svijetlije zvijezde. Veliki problem koji je i dalje mučio Cirocco svodio se na nedostatak ikakva ulaza. Sa Zemlje su ih stalno tjerali da udu u tu spravu, a to je Cirocco, usprkos svim svojim opreznim instinktima, ţarko ţeljela baš kao i svi ostali. Morao je postojati nekakav način. Nitko nije dvojio o tome da je Temida artefakt. Rasprava se vodila samo o tome je li riječ o medu-zvjezdanom svemirskom vozilu ili umjetnom svijetu, nalik O'Neilu Jedan. Razlike su se svodile na gibanje i porijeklo. Svemirski bi brod morao imati motor, i taj bi se morao nalazili u glavčini. Koloniju bi pak morao izgraditi netko iz susjedstva. Cirocco je čula teorije koje su spominjale i stanovnike Saturna i Titana, Marsijance — iako nitko na Marsu nije našao ni kremeni vršak strelice — kao i drevne rase zemaljskih zvjezdoplovaca. Ona nije vjerovala ni u jednu od njih, no to je jedvice i bilo vaţno. Bez obzira bila Temida brod ili

KIKA

kolonija, netko ga je ipak morao izgraditi, a onda su morala postojati i nekakva vrata. Mjesto na kojem su se ona mogla potraţiti bila je baš glavčina, no balistička su je ograničenja silila da se od glavčine drţi što je dalje moguće.

*** Ringmaster se stabilizirao u kruţnoj orbiti 400 kilometara iznad ekvatora. Gibali su se u smjeru okretanja, no Temida se okretala brţe od njih. Bila je to crna ravnina pod Ciroccinim prozorom. U pravilnim bi razmacima, nalik krilima čudovišnoga šišmiša, prolazili sunčani paneli. Sad je već na vanjskoj površini bilo moguće razabrati i neke pojedinosti. Tako su tu bili dugački, ispigani hrptovi što su se sabirali na sunčanim panelima; vjerojatno su prekrivali goleme cijevi što su donosile tekućinu ili plin koje je trebalo zagrijati suncem. U tami je bilo široko razbacano i nekoliko kratera, pričem su neki bili i do 400 metara duboki. Oko njih nije bilo razbacanoga krša. Na vanjskoj se površini Temide nije mogao zadrţati nikakav neučvršćeni predmet. Cirocco je zaključala komandnu ploču. Do njezina je lakta dremuckao Bili. Već dva dana ni on ni ona nisu izlazili iz ZNAMODa. Krenula je kroz ZNAMOD korakom mjesečara. Negdje dolje bio je krevet s mekim dekama i jastukom, i s udobnom četvrtinom gea, sada kad se vrtuljak ponovno počeo okretati. "Rocky, ovdje se zbiva nešto čudno." Zastala je s nogom na ljestvama ţbice D, i ostala tako, na trenutak vrlo nepomična. "Što si rekla?" Neka oštrina u njezinu glasu natjerala je Gaby da podigne pogled. "I ja sam umorna", rekla je nervozno. Pljesnula je po sklopki i na ekranu se iznad nje pojavila slika. Bio je to pogled na sve bliţi rub Temide. Bila je tu nekakva nate-klina za koju se činilo da, što ih više sustiţe, postaje sve većom. "Toga tu prije nije bilo." Ciroccino se čelo nabralo u naporu da nekako otjera potpunu iscrpljenost.

KIKA

Slabašno se oglasila zujalica, i ona je na trenutak nije uspijevala smjestiti ni u prostor ni u vrijeme. No onda se, kad je adrenalin poţderao paučinu misli, sve naglo izoštrilo. Bio je to radarski alarm u ZNAMODu. "Kapetane", rekao je Bili preko zvučnika, "ovdje dobivam neke čudne brojke. Mi se ne pribliţavamo Temidi, ali se nešto pribliţava nama." "Evo me odmah." Dok se hvatala za prečku, da bi se zamahom izbacila iz sjedala, osjećala je da su joj ruke od leda. Bacila je brz pogled na ekran. Objekt je u hipu narastao. Bilo je to kao eksplozija supernove, i još je rastao. "Sad ga vidim", rekla je Gaby. "Još je spojen s Temidom. To je kao nekakav krak ili deblenjak, i sad se otvara. Ja mislim..." "UreĎaji za pristajanje!" uskliknula je Cirocco. "To će nas ščepati! Bili, kreni s pripravom motora, zaustavi vrtuljak, spremi se za pokret." "Ali to će potrajati trideset minuta..." "To znam. Kreči!" Vrludajući poput biljarske kugle, odmaknula se od prozorčića, vratila se u svoj naslonjač i dohvatila mikrofon. "Svoj posadi. Havarijski reţim. Dekompresijski alarm. Evakuirajte vrtuljak. Svi na svoja akceleracijska mjesta. Veţite se." Lijevom je rukom pljesnula po alarmnom dugmetu pa iz prostorije iza sebe začula sablasno nukanje. Bacila je pogled nalijevo. "I ti, Bili. Skafandriraj se." "Ali..." "Smjesta!" Već ga nije bilo u naslonjaču; bacio se kroz pristupni otvor. Ona se okrenula i doviknula preko ramena: "Donesi i moj!" Objekt se sad vidio i kroz prozor, i pribliţavao se velikom brzinom. Nikad se u ţivotu nije osjećala tako bespomoćno. Isključila je program sustava za kontrolu visine i to joj je omogućilo da uključi sve brodske motore na strani okrenutoj Temidi, ali to nije bilo ni izdaleka dovoljno. Velika se Ringmasterova masa jedva i pomaknula. Osim ovog je mogla još samo sjediti i gledati automatsko listanje procedure motora i brojati sekunde što su se vukle. Vrlo je brzo shvatila da ne mogu pobjeći. Ta je stvarca bila velika, i gibala se sve brţe. Pojavio se Bili, već u skafanderu, i ona se ukobeljala u ZNAMOD da bi ga i sama nadjenula. Za akceleracijske je naslonjače bilo privezano

KIKA

pet anonimnih figura, nepomičnih, zapiljenih u ekrane. Pričvrstila je kacigu i začula kaos. "Stišajte se." Klepetanje je zamrlo. "U skafanderskom kanalu ţelim tišinu, sve dok vam ne kaţem da govorite." "Ali kapetane, što se zapravo zbiva?" Bio je to Calvinov glas. "Rekla sam bez riječi. Čini se da će nas pokupiti nekakva automatska sprava. To su zacijelo ureĎaji za pristajanje koje smo i traţili." "Meni to više sliči na napad", promrmljala je August. "Zacijelo su to već i prije raditi. I zacijelo znaju kako se to radi bez opasnosti." Poţeljela je da u to moţe uvjeriti i sebe. Ali kad je najednom čitav brod zadrhtao, to joj u tom pokušaju nije baš nimalo pomoglo. "Kontakt", rekao je Bili. "Sad nas ima." Cirocco se ţurno vratila na svoje mjesto, taman navrijeme da ne stigne vidjeti njihanje čakije nad brodom. Brod je ponovno poskočio, a odostraga se začula grozna buka. "Kako to izgleda?" "Veliki kraci, kao u hobotnice, samo bez sisaljki." Glas mu je zvučao slomljeno. "Ima ih na stotine i ziblju se svud okolo." Brod je sad poskočio još jače, i oglasilo se još nekoliko alarma. Preko komandnih je ploča buknuo pravi poţar crvenih lampica. "Proboj trupa", rekla je Cirocco, a u glasu joj je bila hladnoća koju nije i stvarno osjećala. "Gubimo zrak iz središnje cijevi. Zatvaram hermetična vrata 14 i 15." Ruke su joj se kretale preko komandne ploče, vodene posve nesvjesno. Ţaruljice i dugmad bili su daleko, daleko; gledala ih je kroz krivi kraj dalekozora. Brojčanik se akcelerometra zavrtio, i u tom ju je trenutku nešto silovito odbacilo prema naprijed, pa potom ustranu. Zaustavila se tek na Billu, a onda se s mukom dovukla do svog naslonjača i vezala. Kad joj je za strukom škljocnula kopča, brod se ponovno trznuo unatrag, i to još gore nego prije. Nešto je doletjelo kroz otvor iza nje i udarilo u prozorčić, na kojem se odmah stvorila čitava mreţa pukotina. Visjela je tako, zakačena o sjedalo, a tijelo joj je napinjalo pojas. Kroz otvor je proletjela boca s kisikom. Staklo se rasulo, no zvuk je udarca bio usrkan zajedno s uzvitlanim oblakom hladnih, tvrdih staklenih noţeva koji su joj se okretali i smanjivali pred očima. Sve u kabini što

KIKA

nije bilo vezano sad je poskočilo i izletjelo kroz usta, puna krnjavih zubi, na mjestu gdje je maločas bio prozorčić. Dok je tako visjela nad bezdanom crnom rupom, u licu joj je tukla krv. Na suncu su se lijeno okretali krupni predmeti. Jedan je od njih bio motorski modul Ringmastera, i to ispred nje, gdje nije trebao biti. Vidjela je i odlomljeni batrljak spojne konstrukcije. Brod se raspadao. "O, sranje", rekla je, a onda joj se pojavilo ţivo sjećanje na vrpcu što ju je jednom bila slušala, a koju je snimila crna kutija putničkog aviona. Bile su to zadnje riječi što ih je pilot bio izgovorio, trenutak prije sraza, kad je shvatio da će poginuti. I ona je to shvaćala, i ta ju je misao ispunjavala golemim gnušanjem. S tupim je uţasom gledala kako ta stvar, što je dohvatila motore, oko njih obavija sve nove i nove krakove. Podsjećala ju je na loptaša koji je dovabio ribu u svoj otrovni zagrljaj. Spremnik se goriva proderao — posve bezglasno, na nekakav čudno lijep način. Njen se svijet raspadao bez ijednoga zvuka koji bi označio njegovu smrt. Oblak se komprimiranoga plina brzo razišao. No tu stvarcu za sve to kao da i nije bilo briga. Drugi su krakovi dohvatili druge dijelove broda. Za visokosposo-bnu se antenu gotovo činilo da pliva, udaljujući se od njih; polako se okretala propadajući u zdenac što se otvorio ispod Cirocco. "Ţivo", prošaptala je. "To je ţivo." "Što si to rekla?" Bili se pokušavao zadrţati na sigurnom, poloţivši obadvije ruke na ploču s instrumentima. Bio je čvrsto uvezan u naslonjač, ali su zato popucali zavrtljaji što su naslonjač drţali učvršćen u pod. Brod se ponovno stresao i Ciroccin se naslonjač odvojio od poda. Rub ju je ploče dohvatio po bedrima i ona je zavrištala, pokušavajući se osloboditi. "Rocky, ovdje se sve raspada." Nije bila sigurna čiji je to glas, ali se do nje sasvim jasno probio strah. Odgurnula se i uspjela se jednom rukom osloboditi pojasa, dok se drugom odgurivala od ploče. Kliznula je ustranu i vidjela kako joj naslonjač skače po razbijenom sklopu brojčanika, na trenutak se zaglavljuje u okviru razbijenoga prozora i odlijeće u svemir. Pomislila je da je slomila noge, ali je otkrila da ih moţe micati. Bol se smanjio u trenutku kad je iz sebe počela crpiti zadnje rezerve snage

KIKA

kako bi Billu pomogla da se digne iz naslonjača. Prekasno; vidjela je da su mu oči sklopljene, a čelo i unutrašnjost kacige umrljani krvlju. Dok mu je tijelo mlitavo klizilo preko komandne ploče, opazila je ogrebotinu što je na njoj napravila njegova kaciga. Grčevito ga je pokušala uhvatiti na bedro, pa list, pa čizmu, no on je padao, padao usred svjetlucava pljuska razbijenoga stakla. Došla je svijesti sklupčana u prostoru za noge ispod komandne ploče. Zatresla je glavom, uzalud se pokušavajući sjetiti što ju je uopće dovelo ovamo. Ali sila deceleracije nije više bila onako jaka. Onima s druge strane uspjelo je dotjerati Ringmaster — ili ono što je od njega ostalo — do svoje brzine okretanja. Nitko nije govorio. Kroza slušalicu u kacigi do nje je dolazio pravi uragan disanja, ali ne i riječi. Ništa se nije ni moglo kazati; krikovi i kletve brzo su se iscrpili. Ustala je na noge, dohvatila rub otvora iznad sebe, pa se kroza nj provukla u kaos. Nijedno svjetlo nije radilo, ali se kroz veliku poderotinu u zidu po razbijenoj opremi grubo razlijevalo Sunčevo svjedo. Cirocco je krenula kroz krš, i s puta joj se sklonio lik u skafanderu. U glavi joj je kuckalo. Jedno joj je oko bilo natečeno i zatvoreno. Šteta je bila golema. Moglo bi potrajati dok sve to raščiste, tako da ponovno mogu uključiti teţu. "Zatraţit ću detaljni izvještaj o štetama u svim odjeljcima", rekla je ne obraćajući se nikom posebno. "Ovaj brod naprosto nije predviĎen za takvo postupanje." Samo je troje stajalo. Jedan je član posade klečao u kutu i drţao za ruku drugoga, zatrpana u ruševinama. "Ne mogu pomaknuti noge. Ne mogu ih pomaknuti." "Tko je'to rekao?" viknula je Cirocco. Pokušala je trešnjom istjerati muteţ iz glave, no u tome uspjela samo utoliko što je ovaj postao još gori. "Calvin, pobrini se za ranjene dok ja vidim što se moţe učiniti s brodom." "Na zapovijed, kapetane." Nitko se nije pomaknuo, i Cirocco se upitala zašto. Svi su je gledali. Zašto to čine? "Ako me zatrebate, ja sam u svojoj kajiti. I ne... ne osjećam se baš jako dobro."

KIKA

Jedan je skafander zakoračio prema njoj. Pomaknula se, pokušavajući mu se skloniti s puta, i stopalo joj je propalo kroz palubu. Kroz nogu joj je briznuo bol. "Evo ga dolazi, tamo. Vidiš? Sad pokušava dohvatiti nas." "Gdje?" "Ja ne vidim ništa. O, Boţe. Sad ga vidim." "Tko je to rekao? Hoću da na ovom kanalu vlada tišina!" "Pazi! Iza tebe je!" "Tko je to rekao?" Najednom ju je probio znoj. Nešto joj je puzalo za leĎima, jasno je to osjećala, i bila je to jedna od onih stvari koje ti dolaze u spavaonicu tek nakon što pogasiš svjetla. Ne štakor, nego nešto još gore od toga, nešto što nema lica nego samo mrlju sluzi i hladne, mrtve, ljepljive ruke. Pokušala je uhvatiti crvenu tamu i ugledala kako kroz mrlju sunca pred njom prolijeće i izvija se debela zmija. Sve je bilo tako tiho. Zašto netko ne proizvede nekakav zvuk? Šaka joj se zatvorila oko nečeg tvrdog. Kad je to bljesnulo pred očima, podigla ga je i počela njime tući, gore-dolje, bezbroj puta. Ali to naprosto nije htjelo umrijeti. Nešto ju je omotalo oko pojasa i počelo je potezati. Likovi u skafanderima poskočili su i ustrčali se u malom prostoru, ali su iz krakova izletjele vrpce što su se lijepile poput vrućeg katrana. Prostorija se ubrzo ispunila njihovom čipkom, a nešto je Cirocco uhvatilo za noge i počelo ih raskrečivati poput one pileće kosti koja ispunjava ţelje. Uslijedio je bol kakav još nikad nije osjetila, no ipak je nastavila udarati po kraku sve dok svijest nije naprosto isklizila iz nje.

GLAVA ČETVRTA Nije bilo baš nimalo svjetla. Pa ipak, čak je i taj komadić negativnoga znanja bilo nešto za što se bilo moguće uhvatiti. Spoznaja da je ta tmina, u koju je bila umotana kao u pelene, bila posljedica nečega zvanog svjetlo, stajala ju je više napora no što bi ikad mogla i pomisliti, u doba kad je vrijeme bilo

KIKA

sloţeno od susljednjih trenutaka, nalik kuglicama na niski. Sad su joj se te kuglice razlijetale kroz prste. I ponovno se slagale u nekakvu sprdnju kauzalnosti. Svemu je potreban nekakav kontekst. Da bi tama mogla nešto značiti, potrebno je nekakvo sjećanje na svjetlost. A ta su sjećanja bli-jedila. DogaĎalo se to i prije, a moglo bi se dogoditi i ponovno. Pokatkad bi se pojavilo ime kojim se mogla označiti bestjelesna svjesnost. Češće bi, meĎutim, postojala samo svijest o postojećem stanju. Bila je u utrobi zvijeri. (Kakve zvijeri?) Toga se nije mogla sjetiti. Ali će joj se vratiti. Što se obično i dogaĎalo, samo ako bi to ţeljela dovoljno uporno. A čekanje je bilo lako. Tisućljeća ovdje nisu vrijedila ni milisekunde. GraĎevina vremena, jasno podijeljena na katove, postala je razvalina. Zvala se Cirocco. (Što je Cirocco?) "Šir-rok-o. To je vruć pustinjski vjetar ili stari model Volkswagena. Mama mi nikad nije rekla na što je pritom mislila." To je bio njen standardni odgovor. Sjećala se kako je to izgovarala, gotovo je osjećala kako te nedodirljive usne oblikuju te besmislene riječi. "Zovite me kapetan Jones." (Kapetan čega?) Kapetan BDSP Ringmastera, gdje DSV znači brod daleke svemirske plovidbe, broda što plovi prema Saturnu sa sedam članova posade. Jedan je od njih Gaby Plauget... (Tko je...) ...a... a drugi je bio... Bill... (Što je sad ovo ime?) Bilo joj je na vršku jezika. Jezik je nešto meko, i mesnato... nalazi se u ustima, koja su... Časak je to prije znala, ali što je to časak? Nešto u vezi svjetla. Bez obzira što svjetlo bilo.

*** Nije bilo baš nimalo svjetla. Nije li već bila tu? Da, naravno, ali vrlo vaţno, drţi se toga, ne dopusti da misao otplovi. Nije bilo baš nimalo svjetla, ali nije bilo ni ničeg drugog, no što je to uopće nešto drugo?

KIKA

Nema mirisa. Nema okusa. Nema opipa. Nema osjećaja gibanja tijela. Čak ni osjećaja oduzetosti. Cirocco! Zove se Cirocco. Ringmaster. Saturn. Temida. Bill. Sve se najednom vratilo, kao da je sve to ponovno proţivjela u djeliću sekunde. Pomislila je kako će poludjeti pred poplavom dojmova, a s tom je mišlju došlo i drugo, jedno kasnije sjećanje. To se već dogaĎalo. Prisjetila se, ali samo da bi ponovno sve otklizilo u nepovrat. Bila je luda, i to mnogo puta. Znala je da se hvata za slamku, no drugog joj nije bilo. Znala je gdje se nalazi, i shvaćala je srţ problema. Taj su fenomen istraţivali u prošlom stoljeću. Stavili bi čovjeka u kombinezon od neoprena, prekrili mu oči i sputali ruke i noge tako da ne moţe dodirnuti vlastito tijelo, uklonili bi iz okoliša sve zvukove i ostavili ga da pluta u toploj vodi. Od toga je bolje i besteţinsko stanje. To se dade rafinirati intravenoznim hranjenjem i uklanjanjem mirisa, no sve to zapravo i nije potrebno. Rezultati su bili začuĎujući. Mnogi od prvih subjekata bili su probni piloti — dobro prilagoĎeni, samodostatni, razloţni ljudi. Dvadeset četiri sata senzorne deprivacije pretvaralo ih je u povodljivu djecu. Duţe je eksperimentiranje bilo upravo opasno. Mozak je vremenom brisao sve osim nekoliko pojava što su remetile njegov mir: kucanje srca, miris neoprena, tlak vode. Cirocco su ti testovi bili poznati. Dvanaest sati senzorne deprivacije spadalo je i u njenu obuke. Znala je da će otkriti vlastito disanje, samo ako ga bude traţila dovoljno dugo. Bilo je to nešto čime je mogla upravljati, nešto što je, ako bi to ţeljela, moglo postati i nerit-mično. Pokušala je disati brzo, natjerati se na kašalj. Nije osjećala ništa. Dakle pritisak. Ako je nešto sputava, mogla bi se tome suprotstaviti silom mišića, ili bar osjetiti da je nešto drţi, bez obzira koliko njeţno. Dohvaćala se mišića jednog po jednog, izolirala ih, vizual-izirala im spojeve s kostima i poloţaj, pa ih pokušavala pokrenuti. Jedan trzaj usne bio bi dovoljan. To bi dokazalo da nije, kako se već počela pribojavati, zapravo mrtva. Ustuknula je od te misli. Iako joj se na dnu čitave svijesti nalazio normalan strah od smrti, do nje je dopirao i odbljesak nečeg neizmjerno strasnijeg. Što ako ljudi zapravo ne umiru, i to nikada?

KIKA

Što ako iza umiranja tijela ostaje zapravo ovo? Što ako postoji vječni ţivot, no on protječe u potpunoj odsutnosti osjeta? Ludilo joj se počelo činiti primamljivim. Pokušaj da se pomakne završio je neuspjehom. Odustala je od toga i počela prekapati po najsvjeţijim uspomena, u nadi da bi se ključ njezina sadašnjega stanja mogao naći u posljednjim svjesnim sekundama na Ringmaster u. Bila bi se i nasmijala, samo da je uspjela pronaći mišiće kojima će to učiniti. Ako nije mrtva, onda je zatočena u trbuhu zvijeri dovoljno velike da proţdere i brod i svu posadu. Nije prošlo mnogo vremena pa se i to počelo činiti privlačnim. Ako je to doista istina, ako ju je nešto zaista pojelo i ako je, tko zna zbog čega, još mrtva, onda smrt tek treba doći. Sve je bilo bolje od vječne more čija se golema jalovost prostirala pred njom. Otkrila je kako je moguće plakati i bez tijela. Bez suza i bez jecala, bez nečega što pali u grlu, Cirocco je očajno zaplakala. Pretvorila se u dijete u mraku, koja u sebi zadrţava' ono što ga je povrijedilo. Osjetila je kako joj se svijest ponovno pokrenula, obradovala se tome i ugrizla"še za jezik. U usta joj je potekla topla krv. Plivala je u tome u očajnom strahu i gladi ribice u nepoznatom slanom moru. Bila je slijepi crv, samo usta s tvrdim okruglim zubima i nateklim jezikom, što je hlepio za čarobnim okusom krvi koji se rasplinuo još dok ga je traţila. Grozničavo je zagrizla još jednom i bila nagraĎena svjeţim mlazom crvenog. Moţe li se osjetiti okus boje? upitala se. Ali je nije bilo briga. Boljelo je, i to veličanstveno. Bol ju je Ddnio u prošlost. Podigla je lice s razbijenih brojčanika i rasutog vjetrobrana svog malog aviona i osjetila kako joj vjetar ledi krv u otvorenim ustima. Ugrizla se za jezik. Uvukla je prste u usta i iz njih su ispala dva zuba prekrivena crvenim filmom. Zagledala se u njih, ne shvaćajući otkud su se stvorili. Nekoliko tjedana kasnije, kad je odlazila iz bolnice, pronašla ih je u dţepu vjetrovke. Čuvala ih je u kutijici na noćnom ormariću za one trenutke kad bi je budio šapat mrtvački tihog vjetra. Crko je i drugi motor, i dolje osim drveća i snijega nema više ničega. Tad bi dohvaćala kutiju i protresala je kao zvečku. Ipak sam preţivjela.

KIKA

Ali sve je to bilo pred mnogo godina, podsjetila bi samu sebe. ... u licu joj je kuckalo. Skidali su joj zavoje. Tako filmski. Ţiva šteta što to ne mogu vidjeti. Lica puna iščekivanja skupljena oko nje ... brzi švenk kamere preko njih ... prljava gaza što pada kraj kreveta, odmotavanje sloja po sloj ... i tada... kako... kako, doktore... tako je lijepa. Ali nije bila. Rekli su joj čemu se moţe nadati. Dvije čudovišne šljive i podbula, srdito crvena koţa. Crte su joj lica ostale nedirnute, nije bilo brazgotina, ali nije bila ništa ljepša nego što je i prije bila. Nos joj je i dalje maglovito podsjećao na sjekiru, i onda što? Nije ga bila slomila, a ponos joj nije dopuštao da ga preinačuje zbog čisto kozmetičkih razloga. (Osobno ga je upravo mrzila i smatrala da joj je baš on, kombiniran s visinom, osigurao zapovjedništvo nad Ringmasterom. Postojao je, istina, pritisak da to povjere baš nekoj ţeni, ali oni koji su o tome odlučivali ipak nisu mogli skupi svemirski brod dati u ruke kakvoj ljepuškastoj curi od metar i pol.) Skupi svemirski brod. Cirocco, opet si odlutala. Ugrizi se za jezik. ... što je i učinila, i osjetila okus krvi... ... i ugledala kako joj ususret srlja smrznuto jezero, osjetila kako joj lice udara u ploču, podigla glavu s razbitoga stakla što je silovito propadalo u bezdani zdenac. Sigurnosni ju je pojas drţao nad bezdanom. Kroz lom je kliznulo tijelo i ona je posegnula za njegovom čizmom... Ponovno je zagrizla, i to snaţno, i osjetila nešto u ruci. Prošli su eoni, i tad je osjetila kako joj nešto dotiče koljeno. Spojila je ta dva osjeta i shvatila da je dodirnula sebe.

*** U tmini se odigravala sluzava orgija za ţenu-solo. Bila je u pravom deliriju ljubavi prema tom tijelu što ga je sad ponovno otkrivala. Čvrsto je izvijala, lizala i grizla sve što je mogla dohvatiti a ruke su joj štipale i potezale. Bila je glatka i bezdlaka, skliska kao jegulja.

KIKA

Kad je pokušala udahnuti, gusta joj je, gotovo ţelatinozna tekućina zaţuborila kroz nosnice. Nije to bilo neugodno; nije ju više čak ni plašilo, kad se jednom na to navikla. A pojavio se i zvuk. Bio je to polagani bas, i to su zacijelo bili otkucaji njezina srca. Od svega je, bez obzira koliko se naprezala, mogla dotaknuti samo vlastito tijelo. Malo je pokušala plivati, ali nije mogla odrediti vodi li je to ikamo. Dok je tako duboko razmišljala što dalje, naprosto je zaspala.

*** BuĎenje je bilo postupan, neizvjestan proces. Neko vrijeme nije mogla odrediti sanja li ili je budna. Ujedanje pritom nije baš nimalo pomoglo. Zar ne bi mogla sanjati i ugriz? Ali kad smo već kod toga, kako bi uopće u ovakom trenutku i mogla spavati? A kad je to pomislila, nije više bila sigurna ni u to je li uopće spavala. Shvatila je da to postaje prilično problematično. Razlike izmeĎu pojedinih stanja svjesnosti bile su presićušne i u njima je bilo premalo osjeta da bi se mogle jasno iskazati. Spavanje, drijemanje, sanjarenje, zdrava svijest, ludilo, budnost, bunovnost; nije bilo nikakva konteksta u kojem bi ičemu od svega toga mogla pridati ikakvo značenje. Svoj je strah čula u ubrzanim otkucajima srca. Poludjet će, i toga je bila potpuno svjesna. Da bi se od toga obranila, grčevito se uhvatila za osobu što ju je rekonstruirala iz vrtloga ludila. Ime: Cirocco Jones. Starost: trideset četiri godine. Rasa: nije crna, ali nije ni bijela. U biti je bila apatrid, de iure Amerikanka ali de facto pripadnica treće kulture multinacionalnih korporacija, ukorijenjena niti u jedno tlo. Svi su veći gradovi na Zemlji imali svoj jenkijevski geto s kućama u nizu, engleskim školama i fast- food koncesijama. Cirocco je ţivjela u većini njih. Bilo joj je kao da je dijete čete, samo što je imala mnogo manje sigurnosti. Mati joj je bila neudata, po profesiji inţinjer-konzultant, i često je radila za energetske kompanije. Nije namjeravala imati djece, ali pritom nije računala na izvjesnog Arapina, zatvorskog čuvara. On ju je

KIKA

silovao kad su je bili zarobili nakon graničnog incidenta izmeĎu Iraka i Saudijske Arabije. Dok je ambasador Texacoa uspio isposlovati njezino osloboĎenje, Cirocco se već bila rodila. Dotad je u pustinju već bilo bačeno nekoliko atomskih bombi, a onaj se granični incident, u trenutku kad su iranske i brazilske trupe osvojile zatvor, već bio pretvorio u rat sitnih čarki. Usred stalnih promjena političke ravnoteţe, Ciroccina se majka probijala prema Izraelu. Pet je godina potom toga dobila rak pluća, što je bila posljedica nuklearnih padalina. Idućih je petnaest godina provela pod terapijom jedvice manje bolnom od bolesti. Cirocco je izrasla u krupnu i usamljenu djevojku, i jedini joj je prijatelj bila majka. Sjedinjene je Drţave prvi put vidjela u dvanaestoj godini ţivota. Dotad je već bila naučila čitati i pisati, pa je američki školski sustav nije više mogao omesti u razvoju. Njezin je pak emotivni razvoj bio sasvim druga priča. Nije lako sklapala prijateljstva, ali je ljudima s kojima bi se sprijateljila bila upravo divlje odana. Njezina je mati o odgoju mlade dame imala vrlo čvrste nazore, pa je on osim plesa i govornih vjeţbi obuhvaćao i karate i baratanje sačmaricom. Izvana gledano, samopouzdanja joj nije manjkalo. Ali je samo ona znala koliko je ispod svega toga i ustrašena i ranjiva. To je bila njezina tajna — tajna koju je uspjela sačuvati tako dobro da je NASA-ine psihologe uspjela obmanuti u tolikoj mjeri da su joj povjerili zapovjedništvo nad brodom. A što je od svega toga i bilo istina? upitala se. O tome lagati nije imalo nikakva smisla. Da, odgovornost zbog zapovjedništva zaista ju je plašila. Moţda su svi zapovjednici potajno nesigurni u sebe, moţda svi oni duboko u sebi znaju da nisu dorasli odgovornosti koja im je svaljena na pleća. Ali to nije nešto o čemu se ljudi propitkuju. No što ako se drugi ne plaše? U tom si slučaju odao svoju tajnu. Počela se pitati kako je uopće stekla zapovjedništvo nad brodom, ako to zapravo nije ţeljela. No što ona zapravo ţeli? Ţelim otići odavde, pokušala je izgovoriti. Ţeljela bih da se nešto dogodi.

*** Istoga časa, nešto se doista i dogodilo.

KIKA

Pod lijevom je rukom osjetila zid. Doskora je i pod desnom osjetila drugi. Zidovi su bili topli, glatki i gipki, posve u skladu s njenom predodţbom o unutrašnjosti ţeluca. Osjećala je kako joj stijenke promiču kraj prstiju. A onda su se počele skupljati. I najednom se našla, naglavce, u neravnom tunelu. Stijenke su se počele stezati. Po prvi put je osjetila klaustrofobiju. Nikad je prije nisu mučili tijesni prostori. Stijenke su pulsirale i mreškale se, i gurale je sve dok joj glava nije proklizila kroz nešto i našla se usred hladnoće i grubih površina. Nešto ju je stisnulo; iz pluća joj je zagrgoljala tekućina i ona se nakašljala, udahnula, i otkrila da su joj usta puna pijeska. Nakašljala se ponovno, i iz nje je izišlo još tekućine. Ramena su joj sad već bila slobodna, ali je uvukla glavu u tamu da joj se usta ponovno ne napune. Zahripala je i uspljuvala, a onda počela disati kroz nos. Oslobodila je ruke, a potom i bokove, pa počela kopati po spuţ-vastom materijalu koji ju je obuhvaćao. Mirisao je na djetinjstvo, na dan proveden u hladnom podrumu s golim zemljanim podom, u tom uskom prostoru koji odrasli posjećuju samo kad zataji kanalizacija. Mirisalo je na devetgodišnje dijete što kopa po blatu. Oslobodila joj se jedna noga, potom druga, i sad je otpočinula izvivši glavu u zračni dţep što su ga tvorile njene ruke i prsa. Udisaji su se nizali u vlaţnim grčevima. Zemlja joj se za šijom počela runiti i kotrljati niz tijelo sve dok nije gotovo sasvim ispunila njen zračni prostor. Bila je zakopana, ali ţiva. Sad je trebalo kopati, ali se nije mogla sluţiti rukama. Rvući se s panikom, nogama se potisnula uvis. Mišići na bedrima spleli su se u čvorove, zglobovi su zapucketali, ali je osjetila kako masa nad njom popušta. Probila se glavom u svjetlo i zrak. Sopćući, pljujući, izvukla jq iz zemlje najprije jednu pa potom i drugu ruku, a onda zagrebla po nečemu što je opipom podsjećalo na hladnu travu. Ispuzala je iz rupe četveronoški i srušila se. Zabila je prste u blagoslovljeno tlo i plačući zaspala.

***

KIKA

Cirocco se nije ţeljela probuditi. Borila se protiv toga, pretvarala se da spava. Kad je osjetila da trava polako odlazi i vraća se tama, brzo se otvorila oči. Dva prsta od nosa bio je blijedozeleni sag koji je izgledao kao da je od trave. A tako je i mirisao. Bila je to trava kakva se nalazi samo na tratinama boljih igrališta golfa. Ali je zato bila toplija od zraka, a to nije mogla objasniti. A moţda to uopće i nije bila trava. Protrljala ju je rukom i ponovno onjušila. Nazovimo to travom. Uspravila se i tad je nešto zveknulo i skrenulo joj paţnju. Vrat joj je opasivala blistava kovinska traka, a druge, manje, bile su joj na rukama i nogama. Na traci su zveckali mnogi neobični predmeti, meĎusobno povezani ţicom. Sve je to svuka sa sebe i upitala se gdje je to prije bila vidjela. Zapanjivalo ju je kako se ne moţe sabrati. To što je drţala u ruci bilo je isuviše kompleksno, isuviše raznovrsno; preteško za njen raspršeni um. Bilo je to njeno hermetičko odijelo s kojeg su bili poskidani svi plastični i gumeni dijelovi. A ono je bilo napravljeno uglavnom od plastike. Ostao je samo metal. Sloţila je dijelove na hrpicu i pritom shvatila koliko je gola. Ispod sloja blata tijelo joj je bilo sasvim bezdlako. Nestale su čak i obrve. I to ju je zbog nečeg baš jako rastuţilo. Zabila je lice u dlanove i zaplakala. Cirocco nije bila laka na suzama, niti je često plakala. Tome nije bila vješta. Ali nakon jako dugog vremena ponovno je znala tko je ona. A sad je mogla otkriti i gdje je.

*** Moţda pola sata potom osjetila se spremnom za pokret. Iz te se, odluke, meĎutim, izlegao tucet pitanja. Pokret, ali prema čemu? Namjera joj je bila istraţiti Temidu, no to je bilo u doba kad je još imala svemirski brod i sva sredstva što joj ih je na raspoloţenje stavila tehnologija Zemlje, gnijezda iz kojeg je potekla. Sad je imala samo golu koţu i nekoliko komadića kovine. Bila je u šumi što ju je tvorila trava i jedna vrsta drveća. To je nazivala drvećem zbog istog onog razloga koji ju je bio naveo i da travu

KIKA

nazove travom. Ako je nešto visoko sedamdeset metara, ima smeĎe, zaobljeno deblo i visoko gore nešto nalik lišću, onda je to drvo. Što nipošto ne znači da je to, ako mu se ukaţe prilika, neće uslast pojesti. Morala je sve brige smanjiti do nivoa na kojem s njima moţe izaći nakraj. Isključi se od svega gdje ne moţeš učiniti ništa, nemoj se previše gristi zbog onoga gdje moţeš učiniti tek malo. I ne zaboravi, budeš li oprezna koliko ti prividno nalaţe razloţnost, umrijet ćeš od gladi, ne izašavši iz špilje. Zrak je spadao u prvu kategoriju. U njemu je mogao biti otrov. "Počni, dakle, disati, i to mjesta!" rekla je glasno. Dobro je. U najmanju je ruku mirisao svjeţe, i nije kašljala. Što se pak tiče vode, tu se malo dalo učiniti. Na koncu će je ipak morati piti, pod pretpostavkom da je uopće naĎe — a što je svakako moralo doći na sam vrh popisa. Kad je pronaĎe, moţda bude mogla naloţiti vatru i prokuhati je. Ako ne bude, ipak će je piti, s mikroskopskim bubama i svim ostalim. A onda je tu bila i hrana, koja ju je mučila više od svega. Čak i ako u blizini nema ničega što bi je rado vidjelo kao ručak, ipak nije ni na koji način mogla doznati hoće li je hrana što je bude jela otrovati. Ili da moţda nije ništa hranjivija od celofana. No ako sve to ipak nije dovoljno, onda ostaje još i proračunati rizik. No kako proračunati što je riskantno ako i drvo moţe i ne biti drvetom? Jer ona zapravo i nisu baš tako jako sličila drveću. Debla su izgledala kao da su od uglačanog mramora. Visoke su grane tekle usporedno s tlom i pruţale se tako do precizno odmjerene daljine, nakon čega bi napravile pravi kut. Lišće iznad nje bilo je ravno, nalik Iopoču, i široko tri do četiri metra. Što bi bilo vratolomno a što preoprezno? Nije postojao nikakav vodič i opasnosti nije bilo moguće unaprijed označiti. Pa ipak, bez bar nekoliko pretpostavki nije se mogla ni pomaknuti, a krenuti je morala. Jer je počela osjećati glad. Stisnula je zube, pa odlučnim korakom krenula prema najbliţem stablu. Pljesnula je po njemu dlanom. Ono je samo nastavilo stajati, tako uzvišeno u svojoj ravnodušnosti. "Glupo drvo, i ništa više." Pregledala je rupu iz koje je bila izronila.

KIKA

Bila je to neobraĎena smeĎa rana u urednom prostranstvu trave. Oko nje je leţalo busenje, isprevrtano i povezano paperjastom mreţicom korijenja. Sama je rupa bila tek pol metra duboka; stijenke su joj se urušile i zatrpale ostatak. "Nešto me je pokušalo pojesti", izgovorila je glasno. "Nešto je pojelo sve organske dijelove mog skafandera, sve dlake na mom tijelu, i onda izlučilo neprobavljivo smeće. Uključujući i mene." Opazila je, više onako usput, kako joj je zapravo jako drago što ju je to nešto svrstalo u smeće. Bila je to vraška zvijer. Znali su da je vanjski dio torusa — tlo na kojem je sjedila — debeo trideset kilometara. A to nešto bilo je dovoljno veliko da ščepa Ringmaster dok se ovaj okretao u 400 kilometara dalekoj orbiti. Ona je pak provela dugo vremena u njegovu trbuhu i zbog nečeg se pokazala neprobavljivom. Zvijer je pak pro-rovala zemlju sve do ove točke, i tu je izbacila iz sebe. A to naprosto nije bilo logično. Ako je taj stvor jeo plastiku, zašto nije mogao pojesti i nju? Moţda su kapetani odveć ţilavi? Zvijer je pojela čitav njen brod, i dijelove velike poput motorskog modula, i one druge, sićušne staklene krhotine ili prilike u svemirskim odijelima, što su se prevrtale, iz trenutka u trenutak sve manje, s napuklim kacigama... "Bili!" Bila je na nogama, a svi mišići u tijelu bili su joj napeti. "Bili! Tu sam. Ţiva sam! A gdje si ti?" Pljesnula se po čelu. Kad bi se samo mogla probiti kroz taj mulj u glavi iz kojeg su tako sporo nicale misli. Na posadu nije bila zaboravila, ali ih sve do ovog časa nije povezala s novoroĎenom Cirocco, što je, gola i bezdlaka, stajala na toplom tlu. "Bill!" povikala je ponovno. Poslušala je, a onda se srušila pod-vivši noge pod tijelo. Počela je cupkati travu. Dobro promisli o svemu. Za pretpostaviti je da se stvor prema njemu odnosio kao samo još jednom komadu smeća. Ali on je bio ranjen. No, kad dobro promislim, bila sam i ja. Pregledala je bedra, no nigdje nije bilo ni masnice. To joj, meĎutim, nije reklo ništa. U stvoru je mogla biti pet godina ili samo nekoliko mjeseci. Svaki bi od preostalih mogao stići svakoga časa, svatko je od njih mogao biti istisnut iz zemlje. Negdje dolje, na dubini od moţda metar i pol, bio je izmetni otvor tog stvorenja. Ako počeka, i ako se stvoren-

KIKA

ju ne dopada okus svih ljudi, a ne samo Cirocco, moţda se ipak svi ponovno nadu zajedno. "Sjela je i počela čekati na njih.

** * Pola sata kasnije (ili je doista riječ bila o samo deset minuta?) ni u čemu više nije bilo nikakve logike. Taj je stvor bio velik. Pojeo je Ringmastera kao desertni bombončić. On se zacijelo proteţe kroz velik dio Temidina podzemlja, i nije bilo nimalo logično da kroz taj jedini otvor prolazi sav promet. Moglo bi ih biti još, i mogli bi biti razasuti po čitavom kraju. Malo potom u glavi su joj bili druge misli. Svi oni izlaze daleko jedan od drugoga, ali ipak izlaze, i to je ispunja zahvalnošću. Misao je bila jednostavna: ţedna je, gladna je i nečista je. Od svega na svijetu najviše je ţudjela za vodom. Teren se blago spuštao. Bila bi se spremna okladiti da negdje dolje postoji i potočić. Ustala je i nogom proprčkala po hrpici metalnih dijelova. Previše je toga bilo za nošenje, no to joj je smeće bilo jedino oruĎe. Uzela je jedan od manjih prstenova, a potom podigla i onaj veći koji je svojedobno bio donji dio njene kacige i na kojem su se još zibale s njim povezane elektroničke komponente. To baš nije bilo bogzna što, ali će morati biti dovoljno. Prebacila je veliki prsten preko ramena i krenula nizbrdo.

** * Jezerce je napajao dvometarski slap gorskoga potočića što je vijugao kroz dolinicu. Iznad nje su se dizali lukovi golema drveća, posve joj zagraĎujući pogled u nebo. Stala je na kamen na rubu bazena, pokušala mu procijeniti dubinu i počela se promišljati da li da skoči. No na promišljanju je sve i ostalo. Voda je bila bistra, no ni po čemu se nije moglo prosuditi što je u njoj. Preskočila je prag preko kojeg se prelijevao slap. Pri četvrtini gea to nije bilo nimalo teško. Kratka ju je šetnja dovela do pješčane plaţe.

KIKA

Voda je bila topla, slatka i pjenušava, i vrlo vjerojatno nešto najljepše što je ikad okusila. Napila se do mile volje, a onda čučnula i istrljala se pijeskom, drţeći pritom oči širom otvorene. Pojilišta su mjesta na kojima je nuţan oprez. Kad je to obavila osjetila se, po prvi put nakon buĎenja, u razumnoj mjeri ljudskim bićem. Sjela je na vlaţan pijesak i pustila da joj voda zanosi noge. Bila je hladnija od zraka i tla, no ipak začudno topla za nešto što je naizgled bio planinski potočić nastao topljenjem ledenjaka. A onda je shvatila da bi to moglo biti posve logično ako se izvor topline na Temidi smjestio ondje gdje su zaključili da bi morao biti: negdje dolje. Sunce u Saturnovoj orbiti ne bi baš moglo pošteno zagrijavati tlo. Ali sad su ispod nje bile trokutaste peraje, sprave vjerojatno projektirane tako da hvataju i spremaju Sunčevu toplinu. Zamislila je goleme podzemne toplovodne rijeke što teku nekoliko stotina metara ispod površine. Sljedeća bi točka dnevnoga reda, po svemu sudeći, morao biti pokret, no u kojem smjeru? Ravno naprijed ne dolazi u obzir. S druge strane potoka tlo se ponovno uzdizalo. Najlakše bi bilo krenuti nizvodno, i to bi je ubrzo trebalo dovesti do ravnih predjela. "Odluke, odluke", promrmljala je sebi u bradu. Pogledala je na spetljano metalno smeće što ga je nosila čitavo... što? Popodne? Jutro? Ovdje se vrijeme nije moglo tako mjeriti. Bilo je moguće govoriti samo o proteklom vremenu, a ona nije imala baš predodţbe o tome koliko ga je moglo proteći. Prsten kacige još joj je bio u ruci. Sad su joj se obrve nabrale i ona ga je promotrila pomnjivije. Nekoć je u skafanderu postojao i radio. Razumije se da je posve nemoguće da je on kroz sve te kušnje prošao nedirnut, no vrag joj nije dao mira pa je pretraţila ostatke. I pronašla sićušnu bateriju i ostatak sklopke, i to uključen. I to je bio kraj priče. Radio je većinom bio napravljen od silicijskih pločica i kovine, tako da je ipak preostala nekakva blijeda nada. Ponovno je pogledala. Gdje je zvučnik? To je morao biti kovinski roščić, ostatak slušalica. Pronašla ga je i prinijela uhu. "... pedeset osam, pedeset devet, devedeset tri šezdeset..."

KIKA

"Gaby!" I već je bila na nogama, i uzvikala se, no poznati je glas nastavio brojati, posve nesvjestan njenih nastojanja. Cirocco je kleknula na kamen i drhtavim prstima po njemu sloţila ostatke kacige, drţeći pritom zvučnik pritisnut na uho, pa počela prebirati po dijelovima. Pronašla je grkljanski mikrofon, ne veći od glave pribadače. "Gaby, Gaby, javi se, molim te. Da li me čuješ?" "... osamdeset — Rocky! Jesi to ti, Rocky?" "To sam ja. Gdje... gdje si..." Prisilila je sebe da se smiri, progutala slinu, pa nastavila. "Je li s tobom sve u redu? Jesi vidjela ostale?" "O, kapetane. Takve strahote..." Glas joj se slomio i Cirocco je začula jecaje. Iz Gaby je potekla nesuvisla bujica riječi: kako se veseli što čuje Ciroccin glas, kako je bila uţasno sama, koliko je sigurna bila da je jedina preţivjela sve dok nije poslušala svoj radio i začula zvukove. "Zvukove?" "Da, bar je još netko preţivio, ukoliko to nisi ti plakala." "Ja... kvragu, bome sam se naplakala. To sam mogla biti i ja." "Ne bih rekla", odgovorila je Gaby. "Prilično sam sigurna da je to bio Gene. A pokatkad bi i zapjevao. Rocky, kako je divno ponovno čuti tvoj glas." "Znam. I meni je krasno čuti tvoj." Ponovno je duboko udahnula i opustila stisak na prstenu kacige. Gaby je uspjela ponovno ovladati svojim glasom, ali je Ciroccin bio na rubu histerije. Taj joj se osjećaj nije nimalo dopadao. "Što se sve sa mnom nije dogaĎalo", govorila je Gaby. "Bila sam umrla, kapetane, i našla se u nebu, iako nisam nimalo poboţna, ali sam se baš tu našla..." "Gaby, daj se malo spusti iz oblaka. Pokušaj se sabrati." Uslijedila je šutnja, isprekidana šmrcanjem. "Mislim da će sad sve biti u redu. Oprosti." "Sve u redu. Ako si prošla kroz išta i slično onome kroza što sam prošla ja, savršeno te razumijem. A gdje si sad?" Uslijedila je stanka, pa hihot. "U blizini nema nijedne ploče s imenom ulice", rekla je Gaby. "Nalazim se u nekakvom kanjonu, i to ne jako dubokom. Pun je kamenja i sredinom mu protječe potok. A njemu je s obadvije strane nekakvo čudno drveće."

KIKA

"Izgleda mi prilično slično mjestu na kojem sam i sama." Ali koji kanjon? upitala se Cirocco. "Kojim smjerom ideš? Jesi li brojala korake?" "Da. Idem nizvodno. Kad bih se izvukla iz šume, vidjela bih pola Temide." "I ja sam tako mislila." "Potrebno nam je nekoliko orijentira da bismo mogle zaključiti jesmo li u istom kraju." "Ali ja mislim da jesmo, inače se ne bismo čule." Gaby nije rekla ništa, a Cirocco je uočila svoj previd. "Ispravno", odgovorila je. "Mora biti ravna crta." "Čekaj malo. Ti aparati funkcioniraju i na popriličnoj udaljenosti. A ovdje se obzorje uzdiţe." "Zvučalo bi mi uvjerljivije da to mogu i vidjeti. A to gdje se sada nalazim mogla bi biti i začarana šuma iz Disneyeva svijeta u predvečerje." "Disney bi to napravio bolje", rekla je Gaby. "Bilo bi više detalja, a iza svakog bi drveta iskakala čudovišta." "To bolje ne spominji. Jesi li vidjela što takva?" "Nekoliko kukaca, bar mislim da su to oni." "Ja sam vidjela plovu sitnih ribica. Bar su izgledale kao ribe. Oh, usput rečeno, ne ulazi u vodu. Moglo bi biti opasno." "I ja sam ih vidjela. Nakon što sam ušla u vodu. Ali mi nisu učinile ništa." "Jesi li prošla kraj ičega što bi i na koji način bilo upadljivo? Na kakvu neobično površinsku pojavu?" "Na nekoliko slapova. Na dva oborena drveta." Cirocco se osvrnula i opisala jezerce i slap. Gaby je odgovorila da je prošla kraj nekoliko takvih mjesta. Mogao je to biti isti potok, ali se to naprosto nije dalo zasigurno odrediti. "U redu", odgovorila je Cirocco. "Evo kako ćemo. Kad naiĎeš na kamen što gleda uzvodno, napravi na njemu nekakav znak." "Kako?" "Drugim kamenom." Pronašla je kamen veličine šake i njime nasrnula na stijenu na kojoj je sjedila. Ugrebala je u nj veliki "C". O njegovu umjetnom porijeklu nije moglo biti nikakve zabune. "Upravo to radim."

KIKA

"Napravi znak svakih stotinjak metara. Ako smo na istom toku, onda će jedna od nas doći na trag drugoj, i onda će ona koja je naprijed moći pričekati da je ona druga sustigne." "Zvuči mi u redu. Ovaj, Rocky, koliko te baterije još mogu izdrţati?" Cirocco je iskrivila lice i protrljala čelo. "Moţda mjesec dana pogona. To će moţda ovisiti i o tome koliko smo... mislim, koliko smo dugo bile unutra. O tome ja nemam nikakve predodţbe. A ti?" "Ne. Je li ti ostalo imalo kose?" "Niti jedna dlaka." Protrljala je tjeme dlanom i opazila da na opip i nije tako glatko. "Ali već počinje rasti."

*** Cirocco je koračala nizvodno. Mikrofon i zvučnik bili su na svojim mjestima, tako da mogu razgovarati. "Najgladnija sam kad mislim na glad", rekla je Gaby. "A baš sad mislim o tome. Jesi li vidjela one grmiće s bobicama?" Cirocco se osvrnula, ali nije opazila ništa ni slično tome. "Bobe su ţute i velike kao jagodica palca. Baš sam sad ubrala jednu. Meka i prozračna." "Misliš je pojesti?" Uslijedila je stanka. "Baš sam te mislila pitati." "Nešto ćemo i tako prije ili kasnije morati kušati. Od jedne valjda nećeš umrijeti." "Nego se samo razboljeti", odgovorila je Gaby i nasmijala se. "Ova je pukla čim sam je stavila na zub. Unutra je gusti ţele, nešto kao med s okusom metvice. Otapa mi se u ustima... i nema ga. Kora nije tako slatka, ali ću je ipak pojesti. Moguće da je to jedini dio koji ima ikakvu hranjivu vrijednost." Ako je ima i ona, pomislila je Cirocco. Nije postojao nijedan razlog zbog kojeg bi ijedan dio ploda bio hranjiv za ljude. Bilo joj je drago što joj je Gaby iznijela tako detaljan opis svega što je vidjela i osjetila dok je jela bobu, no znala je i razlog koji je iza toga stajao. Ekipe za razminiravanja sluţe se istom tehnikom. Jedan stoji podalje dok drugi

KIKA

preko radija opisuje svaki svoj postupak. Ako bomba grune, onaj preţivjeli je bar naučio nešto za sljedeću zgodu. Kad je, po njihovoj prosudbi, prošlo dovoljno vremena bez ikakvih zlih posljedica, Gaby je nastavila jesti bobice. U meĎuvremenu ih je i Cirocco našla nekoliko. Bile su dobre gotovo koliko i voda kad ju je prvi put kušala.

*** "Gaby, noge su mi kao mrtve. Pitam se koliko smo već budne?" Uslijedila je duga stanka, a onda je morala nazvati ponovno. "Hm? O, bok. Kako sam dospjela ovamo?" Glas joj je zvučio pomalo pijano. Cirocco se namrštila. "Gdje to to tvoje ovamo? Gaby, što se to zbiva?" "Sjela sam na trenutak da odmorim noge. Zacijelo sam zaspala." "Pokušaj ostati budnom dovoljno dugo da za to što si naumila pronaĎeš prikladno mjesto." Cirocco se već počela ogledavati. Tu će biti teškoća. Ništa se nije činilo pogodnim, a od svega bi svakako bilo najgore da naprosto legne tako, sama u tuĎoj zemlji. Od toga bi gore bilo samo kad bi pokušala još ostati budnom. Zašla je malo medu drveće, zadivljena mekoćom trave pod bosim nogama. Koliko je to bolje od kamenja. Kako bi bilo krasno sjesti makar i na trenutak.

*** Probudila se na travi, brzo se uspravila i osvrnula. Ništa se nije micalo. Metar ukrug od mjesta na kojem je spavala sva je trava posmedila, osušila se poput sijena. Ustala je i spustila pogled na veliku stijenu. Dok je tako traţila mjesto za počinak, prišla joj je s nizvodne strane. Sad ju je obišla, a na drugoj je strani bilo veliko slovo "G".

KIKA

GLAVA PETA Gaby se uporno htjela vratiti. Cirocco se tome nije protivila; zvučilo joj je privlačno, unatoč tome što to sama ne bi nikad bila predloţila. Krenula je nizvodno i mnogo puta naišla na oznake što ih je Gaby bila ostavila za sobom. Jednom se zgodom, da bi obišla veliku hrpu stijenja, morala udaljiti od pjeskovite obale i uspeti se do trave. Kad ju je dosegla, ugledala je niz ovalnih smeĎih mrlja razmaknutih kao da su otisci stopa. Kleknula je i dotakla ih. Bile su suhe i krhke, baš poput trave na kojoj je spavala. "Pronašla sam tvoj trag", javila je Gaby. "Travu nisi mogla doticati nogama duţe od sekunde, pa ipak ju je ubilo nešto što je u tvom tijelu." "Opazila sam to kad sam se probudila", odgovorila je Gaby. "Što ti misliš o tome?" "Mislim da izlučujemo nešto što je otrovno za travu. Ako je doista tako, onda nioţda ne mirišimo jako privlačno ni velikim ţivotinjama koje bi se inače za nas ţivo zainteresirale." "To su dobre vijesti." "No loše su ako to moţda znači da je u nama posve različita vrsta biokemikalija. Što baš i nije dobro kad je riječ o jelu." "Ti zaista znaš razveseliti čovjeka."

*** "Jesi to ti, tu ispred mene?" Cirocco je zaţmirkala prema blijedoţutom svjetlu. Rijeka je tekla ravno u popriličnoj duţini, i baš na mjestu gdje je počela skretati, stajala je sićušna figura. "Aha. To sam ja, ako mi to ti mašeš rukama." Gaby je uskliknula, i zvuk što je došao iz sićušne slušalice bio je upravo bolan. Cirocco je taj zvuk ponovno začula sekundu kasnije, no ovaj je put bio mnogo tiši. Široko se nasmiješila, a onda osjetila kako taj smiješak postaje sve širi i širi. Nije ţeljela potrčati, isuviše bi nalikovalo petparačkom filmu, pa ipak je potrčala, a potrčala je i Gaby, praveći pri maloj teţi apsurdno duge skokove.

KIKA

Sudarile su se tako ţestoko da su na trenutak obadvije ostale bez daha. Cirocco je zagrlila sitniju ţenu i podigla je s tla. "O kv-v-v-vragu, izgledašpr-r-r-rekrasno!“ rekla je Gaby. Jedan joj je kapak zatitrao a zubi su joj zacvokotali. "Daj, čekaj malo, samo se smiri", pokušala ju je smiriti Cirocco i stala je objema rukama trljati po leĎima. Gabyn je smiješak bio tako širok da je bilo gotovo bolno u nj gledati. "Oprosti mi, molim te, ali mislim da ću pohisterizirati. Ta zar ovo nije da prasneš u smijeh?" Pa se doista i nasmijala, samo što joj je smijeh bio nekako bezbojan i upravo bolan za uho, a osim toga se doma-lo pretvorio u drhtanje i uzdisaje. Zagrlila je Cirocco tako snaţno da joj je zamalo slomila rebra. Cirocco se nije opirala, ali ju je polako spustila na pjeskovitu rječini obalu i privila je tijesno uza se dok su joj na rame kapale goleme suze kakve se stvaraju pri maloj gravitaciji. Cirocco nije bila sigurna u kojem se trenutku tješiteljski zagrljaj pretvorio u nešto drugo. Došlo je to postupno. Gaby je dugo bila sva izvan sebe, i činilo se posve prirodnim da je uzme u zagrljaj i miluje sve dok se ne primiri. Potom se učinilo posve prirodnim i da Gaby počne milovati nju, i da se stisnu jedna uz drugu. Prvi trenutak koji joj se učinio pomalo neobičan bio je onaj u kojem je zatekla sebe kako ljubi Gaby i Gaby kako joj uzvraća poljubac. Tad je pomislila kako bi mogle i prestati, ali to nije ţeljela i učiniti jer nije mogla odrediti da li suze što ih je osjećala na jeziku pripadaju njoj ili Gaby. A osim toga, to se nikad nije i stvarno pretvorilo u ljubavni čin. Trljale su se jedna uz drugu i ljubile se usta u usta, i kad su došle do orgazma, gotovo se učinilo da on nema nikakve veze s onim što je bilo prije toga. Ili je bar tako sebe neprestance uvjeravala. Kad je sve bilo gotovo, jedna je od njih morala prva progovoriti, no učinilo im se da je ipak najbolje da ostanu podalje od onog što su upravo učinile. "Je li sad sve u redu?" Gaby je kimnula glavom. Oči su joj i dalje bile sjajne, ali se smiješila. "Aha. Iako to moţda nije zauvijek. Probudili su me vlastiti krikovi. Zaista se bojim zaspati." "Ni meni to nije baš najljepša stvar na svijetu. Znaš da si ti skoro najsmješnija kreatura što sam je ikad vidjela?" "To je samo zato što nemaš ogledalo."

KIKA

Gaby nije mogla stati s pričom satima, i nije joj se dopalo kad ju je Cirocco pustila iz zagrijala. Premjestile su se na manje izloţeni poloţaj gore medu drvećem, pa je Cirocco sjela i naslonila se leĎima na stablo, dok se Gaby naslonila na nju. Pričala je o putu niz rijeku, no ono čemu se stalno ţeljela vratiti, ili od čega nije mogla pobjeći, bio je njen doţivljaj u trbuhu onog stvora. Cirocco je to izgledalo kao razvučeni san koji je imao jako malo zajedničkog s onim što je sama doţivjela, ali je onda pomislila da je to moţda tako samo zbog nemoći riječi. "I ja sam se, baš kao i ti, nekoliko puta probudila u tami", rekla je Gaby. "Kad bi mi se to dogodilo, ne bih ništa ni osjećala ni vidjela ni čula, i nije mi se tu baš dugo ostajalo." "Stalno sam se vraćala u raniji ţivot. Bile su to uţasno ţive slike. Mogla sam... mogla sam ga čitavog osjetiti." "I ja", odgovorila je Gaby. "Ali to nije bilo ponavljanje. Sve su to bili novi dogaĎaji." "Jesi li uvijek bila svjesna toga tko si? To je za mene bilo ono najgore, prisjećala sam se pa zaboravljala. Ne znam koliko se to puta dogodilo." "Aha, uvijek sam znala tko sam ja. Ali sam se već umorila od toga da ja budem ja, ako to što sam rekla ima ikakva smisla. Mogućnosti su tako ograničene." "Što misliš time reći?" Gaby je neodlučno zakruţila rukama, kao da pokušava nešto izvući iz zraka. A onda je odustala i sklupčala se u Ciroccinu naručju, pa joj se jedan" dugi trenutak napeto zagledala u oči. A onda joj je poloţila glavu meĎu dojke. Cirocco je otkrila da je to uznemirava, ali su toplina i prijateljstvo te bliskosti bili isuviše lijepi da bi mogla prestati. Spustila je pogled na Gabynu ćelavu glavu i morala silom svladati jaku ţelju da je u nju poljubi. "Bila sam unutra dvadeset, moţda trideset godina", rekla je Gaby tiho. "I nemoj mi ni pokušati reći da je to nemoguće. Sasvim mi je jasno da u ostatku svemira nije prošlo ni izblizu toliko vremena. I nisam luda." "Nisam ni rekla da jesi." Kad se Gaby počela tresti, Cirocco joj je protrljala ramena, pa se drhtavica polako izgubila. "Mislim, moţda i nisam trebala reći da nisam luda. Nikad me još nitko nije morao ninati da ne plačem. Oprosti."

KIKA

"Nema na čemu", promrmljala je Cirocco, a tako je doista i mislila. Na svoje je iznenaĎenje otkrila da zapravo posve lako šapće utjehe toj drugoj ţeni u uho. "Gaby, naprosto nije bilo načina da ijedna od nas proĎe kroz sve to bez grčeva. Ja sam plakala satima. I povratila sam. To mi se moţe i ponovno dogoditi, i ako se ne budem mogla svladati, voljela bih da se pobrineš za mene." "I hoću, s tim nemaj brige." Činilo se da se još malo opustila. "Realno vrijeme nije vaţno", rekla je Gaby napokon. "Broji se samo unutarnje vrijeme. A prema tom satu, ja sam unutra bila godinama. Uspela sam se u nebo nekakvim prokletim staklenim stubama i, u to sam sigurna kao što sam sigurna da sad sjedim tu, svaku od tih stuba imam pred očima, i mogu osjetiti oblake kako šibaju kraj mene i čuti škripu svojih nogu na staklu. A bio je to pravi holivudski raj, s crvenim tepihom na posljednja tri-četiri kilometra, i zlatnim dverima nalik na nebodere, i krilatim ljudima. Ja u to nisam htjela povjerovati, shvaćaš, pa ipak sam povjerovala. Znala sam da sanjam, i znala sam da je to groteskno, i naposljetku nisam više s tim htjela imati nikakva posla, i onda je svega nestalo." Zijevnula je i tiho se nasmijala. "Zašto ti sve to pričam?" "Moţda da se toga oslobodiš. Je li ti od toga bolje?" "Pomalo." Nakon toga se na neko vrijeme smirila, i Cirocco je već pomislila da je otplovila u san, no ipak nije bilo tako. Promeškoljila se i zabila lice još dublje medu Ciroccine dojke. "Imala sam vremena da dobro promotrim samu sebe", rekla je muljajući riječi. "I nije mi se dopalo. Počela sam se pitati što to radim od sebe. To me nikad prije nije mučilo." "Što ti fali takvoj kakva jesi?" upitala je Cirocco. "Meni si se na svoj način dopadala." "Zaista? Nije mi jasno kako. Naravno, nikom nisam bila na teret, mogla sam se brinuti sama o sebi. Ali što osim toga? Što je u meni bilo dobro?" "U svom si poslu bila jako dobra. I to je sve što sam stvarno traţila od tebe. Ti si bila najbolja do koje se moglo doći, inače te ne bi odabrali za misiju." Gaby je uzdahnula.

KIKA

"Tko zna zašto, ali to na mene ne ostavlja baš neki dojam. Hoću reći, da bih postala tako dobra ţrtvovala sam gotovo sve što čovjeka čini čovjekom. Baš kao što rekoh, zaista sam prekopala po vlastitoj duši." "I što si zaključila?" "Kao prvo, s astronomijom je gotovo." "Gaby?" "Istina je. I kvragu, što onda? Odavde se nikad nećemo izvući, a ovdje nema zvijezda u koje bi se moglo gledati. A ionako sam morala pronaći nešto drugo. I nije to došlo iznenada. Imala sam mnogo, mnogo vremena da se predomislim. Ja, znaš, na čitavom svijetu nemam ni jednog jedinog ljubavnika! Čak niti prijatelja." "Ja sam ti prijatelj." "Ne. Ne u smislu u kojem govorim. Ljudi su me štovali zbog mog rada, muškarci su me ţeljeli zbog mog tijela. Ali se nikad nisam ni s kim sprijateljila, čak ni kao dijete. Ili bar nikad ne tako dobro da bih nekom mogla otvoriti srce." "Nije valjda tako zlo." "Nadam se da nije. Zato što sam odlučila postati drukčijim čovjekom. Ispričat ću ljudima kakva sam ja zapravo. I to je prva prilika da to mogu učiniti, jer je to ujedno i prvi put u mom ţivotu da stvarno shvaćam samu sebe. I voljet ću. I brinut se za druge ljude. I čini mi se da si ti jedan od njih." Podigla je glavu i nasmiješila se Cirocco. "Kako to misliš?" upitala je Cirocco i lagano se namrštila. "Čudan je to osjećaj, no shvatila sam to čim sam te ugledala." Ponovno je poloţila glavu na Cirocco. "Mislim da te volim." Cirocco je na trenutak ostala bez riječi, a onda se silom nasmijala. "Hej, ljubavi, još si u tom svom holivudskom nebu. Ljubav na prvi pogled naprosto ne postoji. Tome se hoće vremena. Gaby?" Nekoliko joj se puta pokušala obratiti, no Gaby je ili spavala ili se vješto pretvarala. Umorno je zabacila glavu. "O, moj Boţe."

GLAVA ŠESTA Ako se ţeljelo postupiti pametno, trebalo je postaviti straţu. Dok se silom pokušavala probuditi, Cirocco se upitala zašto joj se, otkako je

KIKA

stigla na Temidu, tako rijetko dogaĎalo da postupa pametno. Morale su se prilagoditi neobičnoj bezvremenosti. Nisu mogle naprosto hodati dok se ne sruše. Gaby je spavala s palcem u ustima. Cirocco je pokušala ustati a da joj ne poremeti san, no to nije bilo moguće. Gaby je zastenjala i otvorila oči. "Jesi li gladna kao i ja?" upitala je i zijevnula. "To je teško reći." "Misliš da je to od onih boba? Moţda i nisu bile dobre." "Nemoguće je zaključiti već tako brzo. Ali daj pogledaj tamo. To bi mogao biti doručak." Gaby je pogledala kamo je Cirocco uprla prstom. Nizvodno je bila neka ţivotinja na pojilu. Dok su je gledale, podigla je glavu i pogledala ih s udaljenosti ne veće od dvadeset metara. Cirocco se napela, spremna na sve. Ţivotinja je ţmirnula i spustila glavu. "Šesteronogi klokan", rekla je Gaby. "Bez ušiju." Bio je to dobar opis. Ţivotinja je bila pokrivena kratkim krznom i imala je dvije velike straţnje noge, iako joj nisu bile velike kao u klokana. Četiri su prednje noge bile manje. Krzno je bilo svijetloze-leno i ţuto. Nije se baš posebno brinula o vlastitoj zaštiti. "Voljela bih joj pogledati zube. To bi nam moglo ponešto reći." "Najpametnije bi vjerojatno bilo izgubiti se u vraţju strinu", rekla je Gaby. Uzdahnula je pa se osvrnula po tlu. Ustala je prije nego što ju je Cirocco stigla spriječiti, i već je išla prema stvorenjima. "Gaby, nemoj", prosiktala je Cirocco, pokušavajući ne alarmirati ţivotinju. Opazila je da Gaby u ruci drţi kamen. Stvorenje je ponovno podiglo pogled. Lice bi mu se u drukčijim prilikama doimalo groteskno. Glava je bila okrugla, bez vidljivih ušiju ili nosa — na njoj su bila samo dva krupna, blaga oka. Usta su se, meĎutim, doimala kao da stvor ţvače bas harmoniku. Bila su rastegnuta za dvije širine glave, stvarajući dojam blesavoga cera. Podigla je s tla sve četiri prednje noge i poskočila tri metra uvis. I Gaby je, od iznenaĎenja, odskočila gotovo isto toliko, te je imala još toliko vremena da se, prije no što će pasti na tur, divlje izvije u zraku. Cirocco je prema njoj ispruţila ruku i pokušala joj oduzeti kamen. "No daj, Gaby, zaista nismo tako gladne mesa." "Daj budi tiho", odgovorila je Gaby kroz stisnute zube. "Radim to i zbog tebe." Istrgla je ruku i potrčala.

KIKA

Ono je čudo napravilo samo dva skoka, ali je svaki bio dug osam, a moţda i devet metara. Sad je stajalo mirno. Prednjim je nogama doticalo tlo, a glava mu je bila spuštena. Jelo je travu. Kad je Gaby zastala samo dva metra podalje, stvor je spokojno podigao glavu. Činilo se da je se ne boji, i kad je Cirocco prišla Gaby s leda, nastavio je pasti. "Ne misliš li bismo trebale..." "Tiho!" Gaby je oklijevala još samo trenutak, a onda zakoračila prema ţivotinji. Podigla je ruku i silovito joj spustila kamen na glavu, pa odskočila. Ţivotinja je ispustila zvuk nalik kašlju, zateturala i pala na bok. Jedanput se ritnula i umirila. Promatrali su je tako neko vrijeme, a onda joj je Gaby prišla i gurnula je nogom. Ništa se nije dogodilo, pa se spustila do nje na koljeno. Nije bila veća od male srne. Cirocco je čučnula, nalaktila se na koljena, trudeći se da joj se sve to ne zgadi. Gaby kao da je ponesta-jalo daha. "Misliš da je mrtva?" upitala je. "Čini se da jest. Pomalo antiklimatički, što ti veliš?" "Što se mene tiče, mislim da je sve u najboljem redu." Gaby je otrla ruku o čelo, a onda nekoliko puta uzastopce udarila stvorenje kamenom u glavu, sve dok nije potekla crvena krv. Cirocco se trznula. Gaby je ispustila kamen i otrla ruke o bedra. "S tim smo gotovi. Znaš, ako bi skupila iralo suharaka moţda bismo mogle zapaliti vatru." "Kako to misliš učiniti?" "Nije tvoja briga. Samo skupi drva." Cirocco je skupila već pola naramka prije nego što se prestala pitati otkad je to Gaby počela izdavati zapovijedi.

*** "Pa mislim, teorija je bila u redu", rekla je Gaby sumornim glasom. Cirocco je ponovno otkinula komad prugasta crvenoga mesa što se tako tvrdoglavo drţalo kosti. Gaby se čitav sat znojila s komadom svog skafandera i kamenom za koji se nadala da je kremen, no za koji se pokazalo da to ipak nije.

KIKA

Imale su hrpicu suhog drveta, finu tvar nalik na mahovinu i iverje što su ga oštrim rubom Ciroccine kacige paţljivo otkresale od grana drveća. Imale su sve bitne sastojke vatre — osim iskre. U tom satu Ciroccino je mišljenje o Gabvnoj lovini doţivjelo potpunu revoluciju. U trenutku kad ju je ona odrala a Gaby digla ruke od vatre, shvatila je da će je pojesti sirovu i još zbog toga biti sretna. "Tog stvora ne lovi nikakav grabeţljivac", rekla je Cirocco izmeĎu zalogaja. Meso je bilo bolje no što se nadala, ali bi ipak dobro došlo malo soli. "Nema sumnje da se tako ponaša", suglasila se Gaby. Čučnula je s druge strane trupla a oči su joj, preko Ciroccina ramena, počele lutati po tlu. Cirocco je činila isto. "To bi moglo značiti i da nema grabeţljivaca dovoljno velikih da nam stvaraju neprilike." Večera se bila dobrano protegla zbog sveg onolikog neizbjeţnog ţvakanja. Vrijeme su utrošile na ispitivanje trupla. Ciroccinim nestručnim očima ţivotinja i nije izgledala jako čudno. Poţeljela je da je ovdje i Calvin, da je upozori ako moţda griješi. Meso, koţa, kosti i krzno bili su uobičajene boje i testure, a čak je i miris bio pravi. Ali je tu zato bilo organa koje nisu znale prepoznati. "Ta bi se koţa morala dati za nešto upotrijebiti", upozorila je Gaby. "Moţda bismo od nje mogle skrojiti odjeću." Cirocco je napućila nos. "Ako je hoćeš nositi, samo izvoli. Vjerojatno će se usmrdjeti, i to vrlo brzo. A dosad je bilo sasvim dovoljno toplo i bez odjeće." Nije se baš činilo u redu da ostave najveći dio ţivotinje, ali su zaključile da će to ipak morati učiniti. Obadvije su zadrţale po bedrenu kost da im posluţi kao oruţje, a Cirocco je odsjekla veliki komad mesa dok je Gaby rezala koţu u remenje kojim će povezati dijelove skafandera. Napravila si je grubi pojas i za nj privezala stvari. Potom su ponovno krenule nizvodno.

*** Vidjele su još tih klokanskih likova, kako pojedinačno tako i po troje i šestoro. Bilo je tu i drugih, manjih ţivotinja što su se uspinjale deblima i spuštale se niz njih gotovo nevidljivo brzo, i onda još više

KIKA

njih što su se drţale ruba vode. Nijednima nije bilo teško prići. One ţivotinje što su ţivjele po drveću, kad bi se smirile dovoljno dugo da bi ih bilo moguće razgledati, stvarale su dojam kao da i nemaju glavu. Bile su to modre lopte kratkoga krzna sa šest čaporastih nogu što su im virile čitavim obodom, i te su se u svim smjerovima gibale s podjednakom lakoćom. Usta su se nalazila s donje strane, u središtu zvijezde što su je tvorile noge. Krajolik se počeo mijenjati. Ne samo da su sad viĎale više ţivotinja, nego je i vegetacija postala raznovrsnija. Nastavile su klipsati u svjetlu koje je baldahin krošnji obojio u blijedo zeleno, mjereći dan od dvadeset četiri sata mnoţinom od sto tisuća koraka. Na nesreću, vrlo su se brzo pobrkale u brojenju. Golemo, pojednostavljeno drveće ustupilo je mjesto stotinama različitih vrsta, tisući sorti cvjetnoga grmlja, vijugavih puzavica i parazitskih izraslina. Jedino što je ostalo stalno bila je rijeka koja im je bila jedinim vodičem, kao i sklonost drveća na Temidi prema gigantizmu. Svako bi od njih zasluţivalo pločicu i turistički obilazak u Nacionalnom parku Sequoia. A nije više vladala ni tišina. Za prvoga dana njihova putovanja Cirocco i Gaby društvo su pravili samo zvukovi vlastitih koraka i kloparanje ostataka skafandera. A sad im je šuma cvrkutala i lajala i jaukala. Kad su zastale da se odmore, meso im je prijalo kao nikad. Cirocco ga je progutala upravo vučji, dok je sjedila naslonivši se na Gabyna leda kraj čvornata debela drveta što je bilo toplije no što bi to moglo biti ijedno drvo, kraj drveta s mekanom korom i korijenjem upletenim u kvrge veće od kuće. Gornje mu se granje gubilo u nevjerojatnoj petljanciji nad njihovim glavama. "Kladim se da je u tom drveću više ţivota negoli na Zemlji", rekla je Cirocco. "Vidi ovo gore", odgovorila je Gaby. "Rekla bih da je te puzavice netko spleo. Vidiš kako pri dnu curi voda." "Morale bismo o tome popričati. Što misliš, ima li tu inteligentnog ţivota? I kako bismo ga prepoznale? To je bio jedan od razloga zbog kojeg sam te ţeljela spriječiti da ne ubiješ onu ţivotinju." Gaby je zamišljeno ţvakala. "Zar sam trebala najprije pokušati s njom razgovarati?"

KIKA

"Znam, znam. Više sam se zapravo bojala da će se okrenuti i odgristi ti noge. Ali sad kad znamo koliko je neagresivna, moţda bismo morali učiniti baš to. Pokušaj razgovarati s kojom od njih." "Valjda si htjela reći sad kad znamo koliko je glupa. Taj stvor nema ni pola kravlje pameti. Vidi mu se po očima." "Vjerojatno si u pravu." "Ne, ti si u pravu. Hoću reći, ja imam pravo, ali tim imaš pravo kad veliš da bismo morale biti opreznije. Bilo bi mi mrsko jesti nešto s čim bih zapravo trebala razgovarati. Hej, a što je sad to?" Nije to bila buka, nego spoznaja da je buka najednom prestala. Tišinu je sad remetilo samo pljuskanje vode i visoko šuštanje lišća. I tada, pojačavajući se tako tiho i tako polako da su ga zapravo slušale minutama prije no što su ga uspjele opaziti, začulo se silno jecanje. Tako bi ječao Bog kad bi izgubio sve što je ikad volio, i kad bi imao grlo kao cijev orgulja i dugačku tisuću kilometara. Jecanje je nastavilo jačati u noti koja se nekako uspjela dići a da ipak nikad nije skrenula od najniţe granice ljudskoga sluha. Osjećale su je u utrobi i iza očnih jabučica. Činilo se da je već ispunila čitav svemir, pa ipak je postajala sve glasnijom. Zatim joj se pridruţio zvuk gudača: čela i elektronskih basova. Po tom masivnom tonalnom podu lagano su koračali šištavi ultrazvučni alikvotni tonovi. Orkestar je postajao sve glasniji iako više nije bilo moguće da bude još glasniji. Cirocco je pomislila da će joj se raspasti glava. Maglovito je bila svjesna toga da je Gaby grli. Stajale su tako, razjapljenih usta, dok je sa zelenog svoda nad njima pljuštalo lišće. Padale su sitne ţivotinjice, izvijale se i odskakivale. I tlo je počelo pulsirati u nekakvoj srodnosti duša. Čeznulo je za tim da se razleti i baci se u zrak. Mala je pješčana pijavica neodlučno zaskakutala nad površinom, a onda se rasula u komadiće baš na kostima drveta kraj kojeg su se bile skutrile. Bičevao ih je uzvitlani krš. Nad njima se začula lomljava, i vjetar je već počeo posezati za samim šumskim tlom. Golema se grana svalila usred rijeke. U tom času šuma se već njihala, pucala, bunila se: bili su to pucnjevi i čupanje čavala iz suhoga drva. Urnebes je dosegao plato i ostao na tom nivou. Vjetar je, po svemu sudeći, puhao brzinom od šezdeset kilometara na sat. Ono gore

KIKA

zvučalo je mnogo gore. Ostale su pognute, traţeći zaštitu korijenja, i motrile kako oko njih bjesni oluja. Cirocco je morala vikati kako bi joj glas nadjačao jecanje u basu. "Što misliš, zašto je to došlo tako brzo?" "Nemam pojma", odviknula joj je Gaby. "Lokalno zagrijavanje ili hlaĎenje, ili velika promjena zračnoga tlaka. Ali zato ne znam što je uzrok tome." "Mislim da je najgore prošlo. Hej, pa ti cvokoćeš zubima." "Više se ne bojim. Sad mi je zima." I Cirocco je to osjetila. Temperatura je padala. Za samo nekoliko minuta temperatura je spala s blage na studenu, i sad je Cirocco sudila da se spustila skoro do nule. A uz vjetar koji je dolazio brzinom od šezdeset kilometara, to nije bila šala. Skutrile su se jedna uz drugu, ali je zato osjećala kako joj vjetar siše toplinu iz leda. "Moramo naći nekakav zaklon", povikala je. "Da, ali kakav?" Nijedna se od njih nije ţeljela maknuti iz tog kakvog-takvog zaklo-ništa. Pokušale su jedna drugu pokriti blatom i suhim lišćem, ali je vjetar sve to otpuhao. Kad su već bile sigurne da će se smrznuti, vjetar je stao. Nije polako opao; naprosto je stao na mjestu, a Ciroccini su bubnjići puc-nuli tako naglo da ju je zaboljelo. Ništa nije čula sve dok nije silom zijevnula. "Auh. Već sam čula za promjene tlaka, ali nikad nizašto slično ovome." Šuma je ponovno bila mirna. A onda je Cirocco otkrila da, ako paţljivo posluša, moţe čuti samrtnu sjenu onoga što je proizvelo onaj jauk. Od toga se stresla a da to nije imalo nikakve veze sa zimom. Nikad sebe nije smatrala maštovitom, ali je to jecanje bilo tako ljudsko, unatoč tome što je bilo takvih silnih razmjera. Navelo ju je da poţeli naprosto leći i umrijeti. "Rocky, nemoj zaspati. Evo još nečeg." "Što to?" Otvorila je oči i vidjela kako kroz zrak lebdi fini bijeli prašak. Iskrio se u blijedom svjetiu. "Ja bih to nazvala snijegom." Zakoračale su što su brţe mogle kako bi sačuvale noge od smrzavanja, a Cirocco je znala da ih spašava samo nepomičan zrak. Bilo je studeno; čak je, za promjenu, bilo studeno i tlo. Cirocco se osjećala

KIKA

drogirano. To naprosto nije bilo moguće. Ona je kapetan svemirskog broda; i kako je moglo doći do toga da gola golcata prti kroz mećavu? Snijeg je, meĎutim, bio prolazan. U jednom ga je trenutku na tlu bilo nekoliko centimetara, no onda je iz dubina počela izvirati toplina i on se ubrzo otopio. Uskoro je zrak postao topliji. Kad su osjetile da je opasnost prošla, pronašle su mjesto na toplom tlu i zaspale.

*** Kad su se probudile onaj but baš nije mirisao zdravo, a isto se moglo reći i za Gabyn pojas od sirove koţe. Sve su to pobacale i okupale se u rječici, a onda je Gaby ubila još jednu od tih ţivotinja koje su počele zvati smješljivcima. Bilo je lako kao i prošli put. Nakon doručka osjećale su se mnogo bolje; upotpunile su ga manje egzotičnim plodovima što su ga našle u izobilju. Cirocco se dopao jedan koji je sličio grbavoj kruški, ali mu je meso bilo slično lubenici. A okus je imala po oštrom Cheddarskom siru. Povjerovala je da bi tako mogla hodati čitav dan, ali se ubrzo otkrilo da se prevarila. Rječica, njihov vodič kroz čitavo dosadašnje putovanje, naprosto je nestala u velikoj rupi u podnoţju brda. Zastale su na rubu rupe i pogledale u dubinu. Grgoljalo je kao u ispustu kade za kupanje, ali bi se u dugim razmacima čulo usrkivanje iza čega bi uslijedilo duboko podrigivanje. Cirocco se to nije dopalo, pa se odmaknula. "Moţda nisam pri sebi", rekla je, "ali se pitam odakle stvor koji nas je pojeo dobiva vodu?" "Moţda je to to. Ali ne mislim roniti da bih to otkrila. I sad, što dalje?" "To bih i ja voljela znati." "Moţemo se vratiti na polazište i ondje počekati." Gaby se, meĎutim, tom idejom nije nimalo oduševila. "Kvragu! Mislila sam da ćemo, ako samo odemo dovoljno daleko, sigurno naći neko mjesto s kojeg ćemo moći promotriti okoliš. Ti misliš da je čitava unutrašnjost Temide samo jedna velika tropska prašuma?" Gaby je slegnula ramenima. "O tome, sasvim očito, nemam dovoljno informacija."

KIKA

Cirocco je to neko vrijeme prevrtala po glavi. Gaby je očito ţeljela njoj prepustiti odluku. "U redu. Najprije se uspinjemo na vrh brda da vidimo što moţemo vidjeti. A ako gore ne bude ništa vrijedno truda, rado bih se popela na neko drvo. Moţda se moţemo uspeti dovoljno visoko da nešto i vidimo. Misliš da bismo mogle?" Gaby je pomno promotrila deblo. "Naravno, zbog male gravitacije. Pa ipak, nitko nam je jamči da ćemo moći i proviriti glavom." "To znam. Uspnimo se na brdo." Bilo je strmije od predjela kroz koji su bile prošle. Mjestimice su morale puzati četveronoške, i na tim bi mjestima Gaby preuzimala vodstvo jer je imala više alpinističkog iskustva. Bila je ţivahna, mnogo sitnija i gipkija od Cirocco, i uskoro je Cirocco počela osjećati svaki mjesec njihove razlike u godinama. "O, sveto sranje, daj vidi ovo!" "Što je sad to?" Cirocco je zaostala nekoliko metara. Kad je podigla pogled ugledala je samo Gabyne noge i butine i to iz doista posve neobičnoga kuta. Zapravo je čudno, pomislila je, da je sve muške članove posade vidjela gole, no da je trebalo doći na Temidi da bi vidjela i Gaby. Kako je neobičan stvor bila, tako bez dlaka. "Pronašli smo naš panoramski vidikovac", rekla je Gaby. Okrenula se i dala Cirocco ruku. Na hrptu je brda raslo drveće, ali ono visinom nije bilo ni blizu onom što su ga ostavile za sobom. Iako je drveće bilo gusto i obraslo puzavicama, nijedno nije bilo više od deset metara. Cirocco se ţeljela uspeti na drvo da bi vidjela što je s druge strane. Sad je doznala. Brdo drugu stranu nije ni imalo. Gaby je stajala nekoliko metara od ruba litice. Sa svakim korakom što bi ga Cirocco napravila, vidik se prilagaĎavao, povlačio se, obuhvaćao sve veći prostor. Kad je stala uz Gaby, lice joj je litice i dalje ostalo nevidljivo, ali je bar stekla nekakvu predodţbu o tome koliki bi taj pad morao biti. Zacijelo se mjerio kilometrima. Osjetila je kako joj je poskočio ţeludac. Stajale su u prirodnom prozoru što ga je tvorila dvadesetmetarska praznina medu rubnim drvećem. Ispred njih čitavih 200 kilometara nije bilo ničeg osim zraka.

KIKA

Bile su na rubu oboda, i sad su preko čitave širine Temide gledale na drugu stranu. Ondje je pak bila sjena, tanka kao vlas, koja je mogla biti i litica nalik ovoj na kojoj su stajale. Iznad te crte bilo je zelenilo, što je postupno blijedilo do bijelog, pa potom do sivog, da bi na koncu postalo blistavo ţuto — sve su to vidjele oči dok su uz nakošenu stranicu putovale do prozračne površine u krovu. Pogled joj je ponovno spuznuo niz krivinu daleke litice. Ispod nje je ponovno bilo zelenilo, a bijeli su oblaci grlili zemlju ili se uzdizali nad njom. Sličilo je pogledu s vrhunca na Zemlji, pa ipak uz jednu razliku. Tlo se doimalo ravnim sve dok ne bi pogledala lijevo ili desno. Tlo se svijalo. Progutala je knedlu, istegla vrat, pa ga izvila, pokušavajući sve dovesti u ravnu crtu, pokušavajući zanijekati da je negdje u daljini tlo iznad nje, a da ipak baš nigdje nema uzbrdice. Dahnula je i pokušala se uhvatiti za zrak, no onda se spustila na ruke i koljena. Tako se osjećala mnogo bolje. Polako se primakla bezdanu, ne prestajući pritom gledati ulijevo. Daleko, daleko od njih bila je zemlja sjena, i Cirocco je legla na bok da bi je mogla bolje promotriti. U noći je svjetlucalo mračno more, more što zbog nečeg nije preplavilo svoje obale i krenulo, tako izliveno, ravno na nju. S druge je strane mora bilo još jedno svijetlo područje, nalik onome pred njom, no to se gubilo u daljini. Iza toga pogled joj je bio odsječen krovom; činilo se da nalijeţe trbuhom, krećući ususret zemlji. Znala je da je to obmana perspektive; da je u toj točki stajala ispod njega, krov bi bio jednako visok kao i ovdje. Bile su na rubu jednog od područja stalnoga dana. Rasplinuta granica dana i noći počinjala je zastirati zemlje što su joj leţale zdesna; nije bila oštra i jasna poput one na planetima gledanima iz svemira, već je blijedila kroz zonu sumraka kojoj je širinu procjenjivala na trideset do četrdeset kilometara. Iza te zone bila je noć, ali ne i potpuna crnina. Tu je bilo golemo more, dva puta veće od mora što se nalazilo s dmge strane, i doimalo se kao da ga obasjava sjajna mjesečina. Iskrila se poput dijamantne plohe. "Zar vjetar nije došao baš iz tog smjera?" upitala je Gaby. "Jest, ukoliko se nismo okrenule na zavijutku rijeke." "Ja baš ne bih rekla. Meni to izgleda kao led."

KIKA

Cirocco se s tim suglasila. Na mjestu gdje se more suţavalo u tijesno grlo, ledeni se pokrov prekidao, a more se dalje pretvaralo u rijeku što je tekla pred njima i praznila se u drugo more. Zemljište je ondje bilo brdovito, neravno kao rifljača. Nije joj baš bilo jasno kako se to rijeka uspijeva probiti kroz brda i s druge se strane uliti u more. Zaključila je da je riječ o obmani perspektive. Voda ne teče uzbrdo, čak ni na Temidi. Iza leda bilo je još jedno dnevno područje, no ovo je bilo sjajnije i ţuče od drugih koje je vidjela; sličilo je pustinjskome pijesku. Da bi do njega došla, morala bi prijeći smrznuto more. "Tri dana i dvije noći", rekla je Gaby. "To se dalo sasvim lijepo izvesti iz teorije. Rekla sam kako bismo iz svake točke morali vidjeti skoro polovicu Temide. Ali ono tamo, eto to nisam predvidjela." Cirocco je pošla pogledom za Gabynim prstom uperenim u niz nekakvih kao konopaca. Počinjali su dolje uz tlo i potom se koso uzdizali do krova. Bila su tri u nizu, gotovo ravno pred njima, tako da je najbliţi djelimice zakrivao preostala dva. Cirocco ih je već bila vidjela, ali ih je preskočila pogledom zato što nije mogla sve odjednom shvatiti. Sad je, meĎutim, pogledala paţljivije i namrštila se. Baš kao i deprimantno previše toga na Temidi, i oni su bili upravo golemi. Najbliţi je mogao posluţiti kao model za sve ostale. Nalazio se pedesetak kilometara daleko, ali je mogla zaključili da je napravljen od moţda stotine strukova upletenih zajedno. Svaki je struk bio debeo 200, moţda 300 metara. Na tolikoj udaljenosti sitniji su se detalji naprosto gubili. Ta tri kabla u nizu strmo su se uspinjala iznad smrznutoga mora, uzdiţući se 150 kilometara, sve dok se nisu stopila s krovom u točki za koju je znala da zacijelo pripada jednoj od ţbica, gledanoj iznutra. Bilo je to stoţasto ušće, nalik na grotlo trube što se širilo poput lepeze, da bi se potom pretvorilo u krov i stijenke obodnog zatvorenog prostora. Na drugoj strani zvona, moţda 500 kilometara daleko, razabrala je još nekoliko konopaca. Još je nekoliko kablova bilo i lijevo, no ti su se uzdizali ravno prema ulučenom stropu i nestajali prolazeći kroza nj. Iza njih je stajalo još nekoliko redova kablova što su se koso uzdizali prema otvoru ţbice koji Cirocco sa svog motrilišta nije mogla vidjeti, otvoru koji je stajao nad morem u brdima.

KIKA

Na mjestu gdje su se kablovi stapali s tlom, izvlačili su iz njega široko utemeljene planine. "Izgledaju mi kao kablovi na visećem mostu", rekla je Cirocco. "I meni. A mislim da upravo to i jesu. Ali nema potrebe i za torn-jevima koji bi ih nosili. Kablove je moguće učvrstiti i u središtu. Temida je kruţni viseći most." Cirocco se polako primakla rubu. Izvirila je glavom i pogledala dva kilometra duboko tlo. Litica je bila savršeno okomita, onoliko koliko to uopće nepravilni površinski fenomen moţe biti. Tek se pri dnu počinjala širiti i spajala se sa zemljom ispod sebe. "Valjda ne razmišljaš o tome da se spustimo niz ovo?" upitala je Gaby. "Ta mi je misao prošla kroz glavu, ali me sasvim sigurno nije usrećila. I što bi dolje bilo bolje nego tu gore? Mislim da smo se već sasvim uvjerile da i tu gore moţemo preţivjeti", rekla je i zastala. Zar će im to biti jedim cilj? Ako bi morala birati, onda bi svakako pustolovinu pretpostavila sigurnosti, ako sigurnost znači da bi morala izgraditi kolibu od šiblja i zadovoljiti se ishranom od sirova mesa i voća. Mjesec bi joj dana bilo sasvim dovoljno da poludi. A zemlja dolje bila je prekrasna. Bila su tu nevjerojatno strma brda optočena, kao draguljima, sjajnim modrim jezerima. Vidjela je valovite travnjake, guste šume i, daleko na istok, zamišljeno ponoćno more. Nije bilo moguće odrediti kakve opasnosti u sebi krije ta zemlja, no činilo joj se kao da je zove k sebi. "Mogle bismo kliznuti niz te puzavice", rekla je Gaby pa ispruţila ruku preko ruba i pokazala prstom mogući put silaska. Lice je litice bilo upravo skoreno vegetacijom. Dţungla se prelijevala preko ruba poput smrznute vodene bujice. Iz gole je litice izrastalo golemo drveće, zalijepljeno za nju poput lupara. Od same je stijene bilo moguće vidjeti samo krpice, no čak ni tu vijesti nisu bile baš tako loše. Riječ je, po svemu sudeću, bila o bazaltnoj formaciji, o tijesno stegnutom snopu kristalnih stupova, kojima su, na mjestu gdje bi se odlomili, stajale široke heksagonalne platforme. "To je ţiva vratolomija", rekla je Cirocco napokon. "To neće biti ni lako ni bezopasno. Prije nego što se u to upustimo, morale bismo za to

KIKA

smisliti poprilično dobar razlog." Nešto bolje, pomislila je, od bezličnog poriva što ga je osjećala, da se naprosto nade dolje. "Kvragu, ne bih voljela ni zauvijek tu ostati zakopana", rekla je Gaby i široko se nasmiješila. "Onda je vašim mukama došao kraj", rekao je tihi glas iza njih. Cirocco su se zategli svi mišići u tijelu. Ugrizla se za usnicu i prisilila se da se polako odmakne, sve dok se nije našla na sigurnoj udaljenosti od ruba. "Tu sam gore. Ja vas čekam." Na grani drveta, tri metra iznad zemlje i njišući bosim nogama, sjedio je Calvin Greene.

GLAVA SEDMA Prije nego što se Cirocco i stigla pribrati, već su svi sjedili u krugu a Calvin im je pričao. "Ja sam izišao nedaleko od one rupe u kojoj nestaje rijeka", pričao im je on. "Bilo je to prije sedam dana. A vas sam čuo drugi dan." "Ali zašto nas nisi zazvao?" upitala je Cirocco. Calvin je podigao ostatke svoje kacige. "Ostao sam bez mikrofona", odgovorio je i izvukao prekinuti kraj ţice. "Mogao sam slušati, ali ne i odašiljati. I zato sam čekao. Jeo voće. Naprosto se nisam mogao natjerati da ubijem neku ţivotinju." Široko je raširio ruke i slegnuo ramenima. "Kako si znao da je to dobro mjesto za čekanje?" upitala je Gaby. "Pa zapravo i nisam znao." "No dobro", rekla je Cirocco. Pljesnula se po nogama i nasmijala se. "No dobro. Zamisli ovo. Baš kad smo bile izgubile već skoro svaku nadu da ćemo ikoga naći, upravo smo se spotakle o tebe. Isuviše lijepo da bi istina bila. Što ti veliš, Gaby?" "Molim? O, da, baš sjajno." "A i meni je drago što vas vidim. Slušam vas, bit će sad već pet dana. Lijepo je čuti poznati glas." "Zar je zaista proteklo toliko vremena?" Calvin je kucnuo po spravi na zapešću. Bio je to digitalni sat.

KIKA

"On i dalje savršeno pokazuje vrijeme", odgovorio je. "Kad se vratimo, napisat ću pismo proizvoĎaču." "Ja bih prije zahvalila onom tko je napravio remen", rekla je Gaby. "Tvoj je čelični a moj je bio od koţe." Calvin je slegnuo ramenima. "To znam. Stajao me više od mjesečne internističke plaće." "Pa ipak mi se čini da je proteklo isuviše vremena. Samo smo triput spavale." "Znam. Bili i August su imali iste teškoće pri procjenjivanju vremena." Cirocco je podigla pogled. "Bili i August su ţivi?" "Aha, slušao sam i njih. Oni su dolje, na dnu. Mogu vam i pokazati mjesto. Bili ima čitav radio, kao vas dvije. August ima samo prijemnik. Bili je odabrao neke orijentire i počeo pričati o tome kako ga moţemo naći. Ostao je dva dana na mjestu i August ga je prilično brzo pronašla. Sad se redovito javljaju. Ali August samo pita za April i mnogo plače." "Isuse", uzdahnula je Cirocco. "To sam si i mislila. Ti nemaš nikakve ideje gdje bi mogla biti April, ili Gene?" "Mislim da sam jednom čuo Genea. Plakao je, kako reče Gaby." Cirocco je promislila o tome pa se namrštila. "Zašto nas onda nije čuo i Bill? On moţe i slušati." "To mora biti zbog pravocrtnog širenja valova", odgovorio je Calvin. "Litica vas je odsjekla. Samo sam ja mogao slušati i jedne i druge, ali nisam mogao poduzeti baš ništa." "Znači da bi nas on sad čuo ako bismo..." "Nemoj se uzbuĎivati. Sad spavaju i neće te čuti. A te slušalice zuje ne glasnije od komarca. Morali bi se probuditi za pet do šest sati." Pogledao je jednu pa drugu. "A i vama bi bilo pametno malo odspavati. Hodate već dvadeset pet sati." Ovaj put mu je Cirocco povjerovala bez ikakvih teškoća. Znala je da je na ţivotu drţi samo uzbuĎenje trenutka; kapci su joj već padali. Pa ipak se još nije mogla predati. "A što je s tobom, Calvine? Jesi ti imao ikakvih problema?" Calvin je zadigao obrvu. "Problema?" "Znaš o čemu govorim." Kao da se silom suspregao. "Ne pričam o tome. Nikada."

KIKA

Ona nije htjela inzistirati. Doimao se miroljubivo, kao da se s nečim pomirio. Gaby je ustala i protegnula se, i onda napravila golem zijev. "Ja sam spremna za krpe", rekla je. "Rocky, gdje bi se ti voljela opruţiti?" Sad je ustao i Calvin. "Ja već imam kuću u izgradnji", rekao je. "Gore je na drvetu. Moţete se posluţiti, a ja ću ostati budan i osluškivati Billov glas." Bilo je to ptičje gnijezdo ispleteno od grančica i penjačica. Calvin ga je obloţio pernatom tvari. Tu je bilo obilje prostora, no Gaby se ipak radije stisnula uz Cirocco, baš kao što je to činila i prije. Cirocco se upitala bi li trebala reći dosta s tim, ali je zaključila da to i nije vaţno. "Rocky?" "Što je bilo?" "Voljela bih da malo pripaziš na nj." Cirocco se vratila sa samog ruba sna. "Mmmmmmh? Na Calvina?" "S njim se nešto dogodilo." Cirocco je pogledala Gaby krvlju podlivenim okom. "Samo spavaj, Gaby, u redu?' Obujmila ju je i potapšala je po nozi. "Samo ti pripazi", promrmljala je Gaby.

*** Kad bi bar postojalo nešto što označava jutro, pomislila je Cirocco i zijevnula. To bi toliko olakšalo buĎenje. Nešto poput pijevca, ili sunčevih zraka što dolaze pod drukčijim kutom. Gaby je leţala usnula kraj nje. Ispetljala se i stala na široku granu. Calvina nije bilo u blizini. Doručak je bio nadohvat ruke: grimizni plodovi veliki kao ananas. Dohvatila je jedan i pojela ga, s korom i svime. I počela se uspinjati. Bilo je lakše no što se činilo. Verala se brzo skoro kao po ljestva-ma. Nedvojbeno bi se dosta toga dalo reći u prilog gravitaciji od četvrtine gea, a drvo je bilo upravo idealno za veranje, bolje od svega što je vidjela od osme godine ţivota. Gdje je grana bilo malo, za oslonac bi se pobrinula čvornata kora. Svojoj je zbirci ogrebotina dodala još nekoliko, no to je bila cijena koju je bila spremna platiti. Osjetila se sretnom po prvi put otkako je stigla na Temidu. Pritom susret s Gaby i Calvinom uopće i nije uzimala u obzir, jer su to bili

KIKA

dogaĎaji toliko emotivni da su graničili s histerijom. A sad se naprosto osjećala dobro. "Kvragu, potrajalo je to i duţe", promrmljala je. Nikad nije bila sumoran čovjek. Na Ringmasteru je znalo biti lijepih trenutaka, ali malo trenutaka ispunjenih baš pravom radošću. Pokušala se prisjetiti kad se posljednji put osjećala tako dobro, pa zaključila je da je to bilo na zabavi na kojoj je doznala da je, nakon sedam godina nastojanja, napokon dobila komandu. Uspomena ju je natjerala da se široko nasmiješi; bila je to zaista krasna zabava. Uskoro je, meĎutim, istjerala svaku misao iz glave i pustila dušu da se čitava ulije u sam pothvat. Bila je svjesna svakog mišića, svakog centimetra vlastite koţe. U tom veranju uz drvo, bez ijedne krpice, krila se strahovita količina slobode. Njena golotinja, sve do sada, bila je izvor gnjavaţe i opasnosti. Sad joj je postala draga. Pod noţnim je prstima osjećala grubu teksturu drveta, a i gipko ugibanje grana. Poţeljela je zajodlati poput Tarzana. Kad se pribliţila vrhu, začula je zvuk kojega tu prije nije bilo. Čulo se uzastopno kršenje, što je dolazilo iz točke koju nije mogla vidjeti kroz ţutozeleno lišće, negdje ispred i nekoliko metara ispod nje. Nastavila je opreznije, pa se polako spustila na vodoravnu granu i postrance pošla prema otvorenom prostoru. Pred njom je bio plavičastosivi zid. Nije imala pojma što bi to moglo biti. Ponovno se začulo kršenje, ovaj put glasnije i malo iznad nje. Pred njom se pomakao pramen grana i nestao iz vida. A onda se, bez ikakva upozorenja, pojavilo oko. "Auh!" vrisnula je ona prije nego što je stigla zatvoriti usta. Prije nego što je i shvatila što radi, već se povukla tri metra, i sad je poskakivala, prateći gibanje drveta, i skamenjeno gledala u čudovišno oko. Bilo je čitav hvat široko, vlaţno se presijavalo i doimalo se zapanjujuće ljudski. A onda je ţmirnulo. Tanka se opna skupila sa svih strana, poput zaslona na fotoaparatu, doslovce u treptaju oka. U spustu je potukla sve rekorde, ni ne osjetivši da je izgrebala koljeno, i vrišteći čitavim putom. Gaby je već bila budna. U ruci joj je bila bedrena kost, i doimala se spremnom da se njome i posluţi.

KIKA

"Dolje, dolje!" povikala je Cirocco. "Gore je nešto. Taj bi mogao stablom pročačkati zube." Posljednjih je osam metara prošla levitira-jući, udarila u tlo na sve četiri, i već se počela spuštati nizbrdo, kad se sudarila s Calvinom. "Zar me nisi čuo? Mičimo se odavde: Tu je nekakav stvor..." "Znam, znam", pokušao ju je umiriti. Ispruţio je ruke i prema njoj okrenuo dlanove. "Znam sve o tome, i tu nema razloga za zabrinutost. Nisam vam imao vremena ispričati prije no što ste zaspale." Cirocco se osjetila nekako ispuhanom, no ipak vrlo daleko od smirenosti. Bilo je uţasno imati toliku ţivčanu energiju a s njom ne moći učiniti ništa. Noge su joj ţeljele potrčati. Umjesto toga je pras-nula na nj. "Pa mislim, sranje, Calvine! Nisi imao vremena da mi ispričaš tako nešto? I što je to, i što ti znaš o tome?" "To je naš put s ove litice", odgovorio je on. "A zove se..." Tu je napućio usne i zafićukao tri čiste note s ćurlikom na kraju. "... ali shvaćam da ga je pomalo nezgodno izgovarati pomiješano s engleskim. Ja ga zovem Whistlestop." "Ti ga zoveš 'Whistlestop'", ponovila je Cirocco tiho. "On, dakle, na zviţduk staje da te poveze." "Tako je. On je diriţabl." "Diriţabl." On ju je pogledao čudno, a ona je zaškrgutala zubima. "On izgleda kao cepelin, ali to nije, jer nema krut kostur. Sad ću ga pozvati pa moţeš vidjeti i sama." Stavio je prste na usta pa zazviţao dugu, sloţenu melodiju s čudnim glazbenim intervalima. "Zove ga", rekla je Cirocco. "To sam čula", odgovorila je Gaby. "Je li s tobom sve u redu?" "Jest. Ali će mi kosa ponovno izniknuti u bijeloj boji." Odozgo se, kao odgovor, začuo ćurlikavi niz, a onda se nekoliko trenutaka nije dogodilo baš ništa. Čekali su. Whistlestop se naduo u vidno polje došavši slijeva. Bio je od litice udaljen 300 do 400 metara i letio je usporedno s njom, no i s tolike su udaljenosti mogle vidjeti tek mali dio njegova tijela. Bila je to masivna modrozelena zavjesa prevučena preko njihova vidnog polja. A onda je Cirocco opazila oko. Calvin je ponovno zviznuo i oko se

KIKA

besciljno zanjihalo, da bi ih na koncu ipak našlo. Calvin se osvrnuo preko ramena. "On baš ne vidi jako dobro", objasnio je. "Onda mu se mičem s puta. Odlazim u inozemstvo." "To ne bi bilo dovoljno daleko", rekla je Gaby ispunjena zadivljenim strahom. "Jer mu je guzica već tamo." Nosa je nestalo i Whistlestop je nastavio kliziti mimo njih. I kliziti mimo njih. I kliziti, i kliziti, i kliziti. Činilo se da mu nema kraja. "Kamo ide?" upitala je Cirocco. "Treba mu vremena da se zaustavi", objasnio je Calvin. "A onda odmah i polazi." Cirocco i Gaby napokon su se pridruţile Calvinu na rubu da bi mogle pratiti čitavu operaciju. Diriţabl zvan Whistlestop imao je od krme do pramca pun kilometar. Nedostajao mu je još samo kukasti kriţ nafarban na repu pa da izgleda kao uvećana replika njemačkog zračnog broda Hindenburg. Ne, zaključila je Cirocco, to ipak nije bilo baš sasvim tako. Ona je bila oduševljeni pobornik zračnih brodova, i aktivno je sudjelovala u NASA-inom projektu izgradnje jednog koji je trebao biti velik gotovo koliko i Whistlestop. Dok je tako radila s projektantima, prilično je dobro upoznala konstrukciju LZ-129Oblik im je bio isti: izduţena cigara, zatupljena na nosu a na krmi suţena u točku. Bila je tu čak i nekakva gondola što mu je visjela s donje strane, iako više prema krmi negoli u Hindenburga. Boja je bila kriva, a isto tako i tekstura koţe. Nije se vidjela nikakva armaturna konstrukcija; Whistlestop je bio gladak, nalik na ostale Goodyearove napete letjelice, a sad kad ga je ugledala u svjetiu, vidjela je da se presijava nekakvim sedefastim sjajem, a na temeljnom modrosivom bila je razlivena slutnja ulja. I Hindenburg nije imao dlaku. Whistlestop ju je imao, a isto tako i uzduţnu trbušnu brazdu, koja je u sredini postajala deblja i duţa, a prema krajevima se stanjivala u blijedo plavilo. Ispod središnjega čvora, ili gondole, ili što je to već bilo, visjeli su njeţni izdanci. A onda su tu bile i oči i repne peraje. Cirocco je vidjela jedno bočno oko i pomislila da ih vjerojatno ima još. Umjesto tri aerodina-mične površine na repu Whistlestop je imao samo tri: dvije vodoravne i jedno kormilo. Cirocco ih je vidjela kako se izvijaju dok je čudovišni

KIKA

stvor s mukom prema njima okretao nos i istodobno se povlačio za pola duţine. Peraje su mu bile tanke i prozirne, nalik krilima O'Neilove letjelice na pogon ljudskim mišićima, i meke poput meduze. "Ti... ti, ovaj, s tim stvorom razgovaraš?" upitala je Calvina. "I to prilično dobro." Nasmiješio se diriţablu, sretniji no što ga je Cirocco ikada vidjela. "To onda znači da je taj jezik lako naučiti?" On se namrštio. "Ne, ne mislim da bi se to baš moglo reći." "Ti si ovdje već... kako dugo? Sedam dana?" "Velim ti, znam s njim razgovarati. I znam mnogo o njemu." "I kako si to naučio?" To ga je pitanje očito dovelo u nepriliku. "Probudio sam se i znao sam ga." "Kako si to rekao?" "Naprosto sam znao. Kad sam ga prvi put ugledao, znao sam sve o njemu. Kad je progovorio, razumio sam ga. Jednostavno tako." Daleko je to od svake jednostavnosti, u to je Cirocco bila sigurna. No on očito nije ţelio da Cirocco inzistira na odgovoru. Protekao je veći dio sata dok se Whisdestop nije napokon postavio u ţeljeni poloţaj, te potom oprezno prišao nosom, gotovo njime dodirnuvši liticu. Dok se odvijala ta operacija, Gaby i Cirocco su se bile dobrano odmakle. Bolje su se osjetile tek kad su mu ugledale usta. Bio je to metar široki prorez, smiješno sićušan za stvorenje Whistlestopove veličine, i smješten dvadeset metara ispod prednjeg oka. Ispod usta bio je još jedan odvojeni otvor: sfinkter koji je imao dvostruku ulogu ispušnog ventila i zviţdaljke. Iz usta se ispruţio dug, krut predmet i protegao se do tla. "Idemo", rekao je Calvin i pozvao ih zamahom ruke. "Krcajmo se." Ni Gaby ni Cirocco nisu mogle smisliti repliku koja bi išla uz ovo. Naprosto su se zapiljile u nj. Na trenutak se doimao ozlovoljeno, no onda se ponovno nasmiješio. "Vjerujem da vam je teško povjerovati, no ipak je istina. O tim stvorovima znam mnogo. I već sam se vozio. Njemu je to savršeno po volji; a osim toga mu je i tako usput. I on je bezopasan. On jede samo bilje, a i to samo malo. I ne smije puno jesti, jer bi potonuo." Stavio je nogu na dugi mostić i krenuo prema ulazu.

KIKA

"Što je to na čemu stojiš?" upitala je Gaby. "Mislim da bi se to moglo nazvati jezikom." Gaby se nasmijala, ali joj je smijeh bio nekako šupalj i zagušio se u kašlju. "Da sve to nije pomalo... Hoću reći, Bog s tobom, Calvine! Stojiš tom vragu na jeziku i zoveš me da mu ušećem u usta, za pet rana Boţjih! A pretpostavljam da je na kraju... moţemo li to nazvati grlom? Na kraju grla je nešto što zapravo i nije ţeludac, samo što sluţi istoj svrsi. A što se tiče sokova koji će nas zaliti, i za to imaš krasno, spremno objašnjenje!" "Čekaj, Gaby, na časnu riječ, bezopasan je kao..." "Ne, hvala!" povikala je Gaby. "Moţda sam najgluplja kći gospode Plauget, ali mi nitko nikad nije rekao da nemam dovoljno pameti da ne ulazim nekakvom jebenom čudovištu u usta. Isuse! Jesi li ti uopće svjestan što traţiš od mene? Na ovom sam putovanju jednom već bila pojedena. I ne pada mi na pamet da dopustim da mi se to ponovno dogodi." Sad je već vrištala, tresla se, a lice joj je bilo crveno. Cirocco se suglasila sa svim što joj je Gaby bila rekla, ali samo na emotivnom nivou. Jer ipak je stupila na jezik. Bio je topao ali suh. Okrenula se i ispruţila ruku. "Idemo, stara mornarčino. Ja mu vjerujem." Gaby se prestala tresti. Izgledala je kao da ju je netko lupio po glavi. "Nećeš me ostaviti ovdje?" "Naravno da neću. Ideš s nama. Moramo se spustiti do Billa i August. Idemo, gdje ti je hrabrost za koju znam da je imaš?" "To nije pošteno", zacviljela je Gaby. "Ja nisam kukavica. Naprosto ne moţeš od mene traţiti tako nešto." "A ja to ipak traţim. Strah se moţe svladati samo tako da se čovjek s njim suoči. Kreni." Gaby je dugo oklijevala, a onda je uspravila ramena i pošla kao da ide na pogubljenje. "Učinit ću to za tebe", rekla je, "zato što te volim. Moram biti s tobom gdje god da ti pošla, čak i ako to znači da ćemo zajedno umrijeti." Calvin je čudno pogledao Gaby, ali nije rekao ništa. Ušli su u usta i našli se u uskoj, prozračnoj cijevi s tankim podom nad još tanjušnijim zrakom. Bila je to duga šetnja.

KIKA

U sredini broda bila je velika kesa što ju je bila vidjela izvana. Bila je od debelog, bistrog materijala, stotinu metara duga i trideset široka, a dno mu je bilo prekriveno sprašenim drvetom i lišćem. S njima je tu bilo manjih ţivotinja: nekoliko smješljivaca, izbor izmeĎu manjih vrsta i tisuće sićušnih glatkih stvorova manjih od rovke. Baš kao i sve druge ţivotinje što su ih vidjeli na Temidi, ni ove nisu na njih obraćale nikakvu pozornost. Iznutra su mogli gledati na sve strane, i sad su otkrili da su se već odmakli od litice. "Ako ovo nije Whistlestopov ţeludac, što onda jest?" upitala je Cirocco. Calvin se doimao zbunjeno. "Ja nikad nisam rekao da mu to nije ţeludac. To na čemu stojimo njegova je hrana." Gaby je zaječala i pokušala pobjeći putem kojim je i došla. Cirocco ju je zgrabila i zadrţala na mjestu. Podigla je pogled na Calvina. "Sve je u redu", rekao je ovaj. "On probavlja samo uz pomoć ovih malih ţivotinja. On jedne njihove izlučevine. Njegovi probavni sokovi ne mogu ti ništa; bezopasniji su od slabog čaja." "Jesi čula, Gaby?" šapnula joj je Cirocco u uho. "Sve će biti u redu. Daj se smiri, zlato." "Ču... ujem. I nemoj se na mene ljutiti. Tako se bojim." "Znam. A sad daj doĎi, ustani i pogledaj što se vani zbiva. To će ti skrenuti misli." Pomogla joj je da ustane a onda su se nekako doval-jale do prozirne ţelučane stijenke. Bilo je to kao da hodaju po toboganu. Gaby se na nj naslonila nosom i rukama i ostatak putovanja provela u grcanju i bijelom zurenju u prazno. Cirocco ju je ostavila samu i vratila se Calvinu. "Moraš s njom biti paţljiviji", rekla mu je tiho. "Vrijeme što ga je provela u tami nju je pogodilo gore nego nas." Priškiljila je i pretraţila mu lice. "Iako ja zapravo ne znam kako je s tobom." "Sa mnom je sve u redu", odgovorio je on. "Samo što ne bih ţelio pričati o svom ţivotu prije ponovnog roĎenja. To je prošlost." "Čudno. Gaby mi je rekla gotovo isto to. Ja na to ne mogu tako gledati." Calvin je slegnuo ramenima, očito posve nezainteresiran za to što ijedna od njih dvije misli.

KIKA

"U redu. Bit ću ti jako zahvalna ako mi ispričaš sve što znaš. I, ako mi to ne ţeliš reći, baš me briga kako si sve to doznao." Calvin je promislio o tome pa kimnuo glavom. "Ne mogu te brzo naučiti njihovu jeziku. Uglavnom se sve svodi na tonove i njihovo trajanje, a ja znam govoriti samo kao lopatom, jer se moje znanje temelji na najniţim tonovima što ih mogu čuti. "Pojavljuju se u svim veličinama, od deset metara pa do malo većih od Whistlestopa. Počesto plove u plovama; ovaj ima nekoliko manjih pratitelja koje niste vidjeli zato što su ostali s druge strane. Evo ih sad nekoliko." Pokazao je kroz prozor gdje se jato od šest dvadesetmetarskih diriţabla guralo da zauzmu što bolji poloţaj. Izgledali su kao nezgrapne ribetine. Cirocco je začula njihove prodorne zviţduke. "Prijateljski su nastrojeni i vrlo inteligentni. Nemaju prirodnih neprijatelja. Iz hrane razvijaju vodik i drţe ga pod malim tlakom. Kao balast nose vodu, ispuštaju je kad se poţele dignuti, a kad se poţele spustiti, kroz ventil ispuštaju vodik. Koţa im je ţilava, ali ako se prodere obično umru. "Nisu baš spretni u manevriranju. Perajama slabo vladaju i treba im poprilično vremena da se pokrenu. Pokatkad ih zna zaskočiti vatra. Ako ne uspiju pobjeći, prasnu kao bomba." "A što je sa svim ovim stvorovima?" upitala je Cirocco. "Zar su mu svi oni potrebni radi probavljanja hrane?" "Ne, nego samo ovi mali ţuti. Ovi stvorovi ne jedu ništa izvan onog što im diriţabl priredi. Nećeš ih naći nigdje osim u diriţablovu ţelucu. Većina su tih stvorova isto što i im. Stoperi ili putnici." "To ne shvaćam. Zašto to diriţabl radi?" "To je simbioza, udruţena s inteligencijom koja sama bira i čini što joj se svidi. Njegova rasa dobro se slaţe s ostalim ovdašnjim rasama, napose Titanidama. On njima čini usluge, a oni mu ih uzvraćaju..." "Titanide?" Nesigurno se nasmiješio pa raširio ruke. "To je riječ kojom zamjenjujem njegov zviţduk. Stekao sam samo maglovite pojmove o tome kako izgledaju jer se baš ne snalazim u sloţenim opisima. Shvatio sam da imaju šest nogu i da su svi ţenke. Nazivam ih Titanidama zato što je to u grčkoj mitologiji ime ţenskih Titana. A nadjenuo sam ime i drugim stvarima."

KIKA

"Kao recimo?" "Krajevima i rijekama i brdskim lancima. Pojedina sam područja nazvao prema Titanima." "Kako... o, da, sad se sjećam." Calvin je iz hobija izučavao mitologiju. "Ali tko su ono bili Titani?" "Sinovi Urana i Gee. Gea je iznikla iz Kaosa. Ona je rodila Urana, učinila ga ravnim sebi, pa su zajedno stvorili Titane, šest muškaraca i šest ţena. Dane i noći ovdje nazvao sam po njima, zato što ovdje od svakog imamo po šest komada." "Ako si sve noći nazvao po ţenama, smislit ću i ja tebi pokoje ime." On se nasmiješio. "Ma ni govora. Učinio sam to sasvim nasumce. Pogledaj tamo na smrznuti ocean. Izgleda tako da ga upravo moraš nazvati Oceanom, pa sam ga tako i nazvao. Zemlja nad kojom sad letimo je Hiperion, a ona noć tamo ispred nas, s brdima i nepravilnim morem, to je Rea. Kad se iz Hiperiona okreneš Rei, sjever je lijevo i jug desno. Nakon toga, ako krenemo ukrug — većinu ih nisam vidio, shvaćaš, ali znam da su tu — nazvao sam ih Krijom, to je ono što jedva vidiš, a onda je iza ugla Feb, Tetis, Tea, Metida, Diona, Japet, Kron, Mnemozina. Mnemozinu moţeš vidjeti i s druge strane Oceana, iza nas. Čini se da je to pustinja." Cirocco ih je pokušala u glavi sve poredati u nisku. "Nikad sve to neću moći zapamtiti." "U ovom su nam času vaţni samo Ocean, Hiperion i Rea. Ustvari, nisu baš sva imena po Titanima. Jedan je od Titana bila i Temida, pa sam mislio da bi to zbunjivalo. I mislim..." Skrenuo je pogled, popra-tivši to bojaţljivim smiješkom. "Naprosto se ne mogu sjetiti imena dva Titana. Zato sam se posluţio imenom Metide, koja je mudrost, i Dionom." Cirocco za to baš i nije bilo jako briga. Imena su bila praktična i, na svoj način, sistematična. "Daj mi da pogodim što je bilo s rijekama. Opet mitologija?" "Aha. Odabrao sam devet najvećih rijeka u Hiperionu — a tu ih, kao što i sama vidiš, ima baš vraški puno — pa ih imenovao po Muzama. Tamo dolje na jugu su Uranija, Kaliopa, Terpsihora i Euterpa, dok je Polihimnija u zoni sumraka i uvire u Reu. A tamo opet, na sjevernoj padini, ako poĎemo o 1 istoka, nalazi se Melpomena. Bliţe su nam

KIKA

Talija i Erato, pa one na neki način tvore sustav. A ona niz koju ste se vi spustile pritoka je Klio, koja je baš sad pod nama." Cirocco je spustila pogled i ugledala modru vrpcu što je vijugala kroz gustu zelenu šumu, pa pošla njome uzvodno do litice što se uzdizala nad njom i dahnula. "Dakle tu je ta rijeka otišla", rekla je. U luku je izvirala iz litice, skoro pola kilometra pod njima, doimajući se krutom i tvrdom kao da je od kovine, i tako čitavih pedeset metara prije nego se počela lomiti. Od tu pa nadalje lomila se brzo, da bi na tlo pala kao magla. Iz litice je izlazilo još desetak vodenih perjanica, no nijedna nije bila ni tako blizu ni tako spektakularna, pa ipak je svaka za pratilju imala dugu. S Ciroccina motrilišta duge su bile poredane poput okvira za kriket. Od tog je prizora zastajao dah; bio je gotovo prelijep da bi bio stvaran. "Voljela bih da imam koncesiju na razglednice odavde", rekla je. Calvin se nasmijao. "Ti prodaješ filmove za fotoaparate, a ja ulaznice za obilazak. A što misliš o ovom našem?" Cirocco je dobacila hitar pogled Gaby, koja je još stajala sledena uz prozor. "Čini se da su reakcije različite. Meni se to dopada sasvim okej. A kako je ime ovoj velikoj rijeci? Onoj u koju se ulijevaju sve ostale?" "Ofion. Velika zmija sjevernjaka. Ako je promotriš malo paţljivije, vidjet ćeš da izvire iz jezerca gore u zoni sumraka izmeĎu Mnemozine i Oceana. To jezero mora imati nekakav izvor, i ja slutim da Ofion teče podzemnim tokom ispod pustinje, ali ne moţemo vidjeti gdje se spušta pod zemlju. Izuzmemo li to, on teče bez prekida, utječe u mora i izlazi mu s druge strane." ' Cirocco je pošla slijedom vijugave staze i uvjerila se da Calvin ima pravo. "Mislim da bi mi geograf rekao da ta rijeka što izlazi iz mora nije ona ista što u nj ulazi", rekla je ona. "Ali ja znam da su sva ta pravila napravljena za zemaljske rijeke. U redu, onda ćemo je nazvati kruţnom rijekom." "Eto gdje su Bili i August", rekao je Calvin i pokazao prstom. "Otprilike na pola puta nizvodno niz Klio, tamo gdje treći pritok..."

KIKA

"Bili i August. Morali bismo pokušati stupiti s njima u vezu. Uza svu tu guţvu prigodom ukrcavanja na diriţabl..." "Posluţio sam se tvojim radijem. Ustali su i čekaju nas. Sad ih moţeš i nazvati, ako te je volja." Cirocco je od Gaby uzela prsten kacige i radio. "Bili, čuješ li me? Ovdje Cirocco." "O... da, da! Čujem te. Kako si?" "Onako kako mi moţe biti, s obzirom na to da se vozim u diriţabl ovu ţelucu. A što je s tobom? Je li sve prošlo dobro? Nema ozljeda?" "Ne, dobro sam. Čuj me, volio... volio bih da mogu kazati kako se krasno osjećam kad čujem tvoj glas." Osjetila je suzu na obrazu pa je otrla. "Ma krasno te je čudi, Bili. Kad si pao kroz onaj prozor... o, kvragu! Ti se toga ne moţeš sjećati, zar ne?" "Mnogo je toga čega se ne sjećam", odgovorio je on. "Ali sve to moţemo srediti kasnije." "Umirem od ţelje da te vidim. Imaš li bar koju dlaku?" "Rastu mi po čitavom tijelu. Ali bolje neka sve to malo pričeka. O toliko toga bismo morali pričati, o meni i tebi i Calvinu i..." "Gaby", pokušala mu je ona suflirati nakon stanke koja se učinila zaista jako dugom. "Gaby", odgovorio je on, ali ne baš jako uvjereno. "Vidiš da sam pomalo zbunjen u vezi nekih stvari. Ali tu ne bi smjelo biti teškoća." "Jesi li siguran da je s tobom sve u redu?" Iznenada je osjetila nekakvu hladnoću i ţustro protrljala podlaktice. "Naravno da jesam. Kad stiţete ovamo?" Cirocco je upitala Calvina koji je na to odzviţdukao kratku melodiju. Odgovorila mu je druga melodije odnekud odozgo. "Diriţabli baš nemaju razvijen osjećaj za vrijeme", odgovorio je on. "Ja bih rekao za tri do četiri sata." "A bi li se tu nekako moglo sjesti na nekakav avion?"

GLAVA OSMA

KIKA

Cirocco je odabrala prednji dio gondole — ako bi u tome vidjela ţeludac, od toga joj ne bi bilo nimalo lakše — da bi malo ostala sama sa sobom. Gaby je još bila kao skamenjena a s Calvinom baš i nije bilo jako zabavno pričati nakon što im je jednom već bio ispričao sve što je znao o Whistlestopu. A o onome što je Cirocco ţeljela doznati on i tako nije ţelio raspravljati. Lijepo bi bilo da tu postoji i nekakav rukohvat. Stijenka je gondole bila bistra kao staklo sve do nogu, a i tu bi bila prozirna da nije bilo saga od napol probavljenoga lišća i granja. Što je bilo dovoljno da se stvori vrtoglavi vidik. Prolazili su iznad guste dţungle, vrlo slične kraju gore nad liticom. Tlo je bilo svo posuto jezerima. Kroza sve je to vijugala rijeka Klio — široka, ţuta i lijena; bio je to vodeni konopac bačen na tlo, pušten da se smota kako ga volja. Zapanjila, ju je bistrina zraka. Nad Reom je bilo oblaka koji su se nad sjevernom obalom mora skupljali u oluju, ali se preko njih moglo gledati. U oba je smjera vidjela krajeve Temidina zakrivljenja. Oko najbliţeg nosivog kabla lebdjela je, na različitim visinama, plova velikih diriţabla. Nije mogla odrediti što oni tu rade, ali je pomislila da se vjerojatno hrane. Kabel je bio dovoljno masivan da na njemu moţe posve dobro rasti i drveće. Kad je pogledala ravno dolje, vidjela je golemu sjenu što ju je bacao Whistlestop. Što su se više spuštali, sjena je postajala sve većom. Nakon četiri sata bila je upravo strahovita, a ipak su još bili iznad krošanja. Cirocco se pitala kako ih to Whistlestop misli spustiti na zemlju. Nigdje nije bilo čistine ni izdaleka dovoljno velike da se na njoj moţe smjestiti. Prenula se kad je vidjela dva lika na okuci rijeke, na zapadnoj obali, koji su joj mahali. Ona im je odmahnula, ne baš sigurna da je mogu vidjeti. "Kako ćemo se spustiti?" upitala je Calvina. On je napravio grimasu. "Nisam baš vjerovao da će ti se dopasti, zato nisam ni načinjao to pitanje. Nije imalo smisla da te mučim brigama. Spuštamo se padobranom." Cirocco nije reagirala, i to kao da mu je skinulo velik kamen sa srca.

KIKA

"Nema frke, sasvim bezopasno. Nema zime. Bezopasno da ne moţe biti bezopasnije." "Mh-mh. Calvine, ja volim skakati padobranom. Puna kola veselja. Ali svoj padobran volim sama pregledati i sloţiti. Voljela bih znati tko ga je proizveo i je li dobar." Osvrnula se. "Ispravi me ako griješim, ali nisam vidjela da si ijednog donio na ovo čudo." "Ima ih Whistlestop", odgovorio je on. "I nikad ne zakaţu." Cirocco još jednom nije ništa odgovorila. "Ja idem prvi", odgovorio je on, pokušavajući je nagovoriti. "Tako da se moţeš i sama uvjeriti." "Mh-mh. Calvine, trebam li shvatiti da nam je to jedini način silaţenja?" "Ako izuzmemo varijantu u kojoj bi Whistlestop otišao stotinjak kilometara na istok, do ravnica. Whistlestop će te tu ostaviti, ali ćeš se morati vratiti pješice kroz močvaru." Cirocco je pogledala tlo, ali ga zapravo nije vidjela. Duboko je udahnula, pa izdahnula. "U redu. Daj da vidimo te padobrane." Prišla je Gaby i dodirnula joj rame, blago je odvukla od postranje stijenke i povela je prema straţnjem kraju gondole. Bila je krotka kao dijete. Ramena su joj bila ukrućena, i sva se tresla. "Zapravo ti ih ne mogu pokazati", rekao je Calvin. "Ne mogu prije nego što skočim. Oni se stvaraju tek kad iskočiš. Ovako." Dohvatio je šaku bijelih, lelujavih izdanaka. Oni su se ispruţili. Počeo ih je razdvajati i tako dobio labavu mreţu. Tvar je izgledala kao karamela, ali je, kad je se ne bi potezalo, zadrţavala oblik. Progurao je kroz otvor u mreţi jednu, a potom i drugu nogu. Navukao ju je na bokove i oblikovao tijesnu košaru. Potom je kroz rupe progurao i ruke i tako čitavo tijelo umotao u čahuru. "Već si skakala, poznat ti je postupak. I kakav si plivač?" "Odličan, ako mi je oglavu. Gaby? Ti znaš dobro plivati?" Potrajalo je nekoliko sekundi dok nije postala svjesna njihova postojanja, a onda joj je u očima zatinjalo zanimanje. "Plivati? Naravno. Kao riba." "Onda u redu", rekao je Calvin. "Gledajte što radim, pa onda i vi tako." Zviznuo je i pred njim se u podu, poput zjenice, otvorila rupa. Mahnuo je rukom, zakoračio preko ruba i propao kao kamen. Što pri

KIKA

četvrtini gea i nije bilo tako brzo, ali ipak sasvim dovoljno, pomislila je Cirocco, s obzirom na neprovjereni padobran. Oprtači su se zavitlali iza njega, nalik paučini. Onda se pojavilo čvrsto, blijedoplavo platno, čvrsto povezano, i za trenutak nestalo. Pogledale su dolje navrijeme da čuju i vide kako padobran lepeće i praska i otvara i se zahvaća zrak. Calvin je zalebdio prema dolje i stao im mahati. Dala je znak Gaby, i ona je stavila oprtače. Toliko je ţudjela skočiti da je već bila vani prije nego što je Cirocco stigla provjeriti je li ih dobro namjestila. To su dva od tri, pomislila je i provukla nogu kroz treći splet paučine. Bio je topao i elastičan i, kad ga je dobro namjestila, sasvim udoban. Skok je bio čista rutina, ako bi se to moglo reći za išta na Temidi. Padobran je na ţutom nebu nad njom nacrtao plavi krug. Doimao se manjim no što bi trebao biti, no očito je bio sasvim dovoljan pri niskoj gravitaciji i visokom tiaku. Dohvatila je šaku izdanaka i tako se usmjerila prema rubu rijeke. Zemlju je dočekala na nogama i brzo se ispetljala iz oprtača. Padobran se sloţio na muljevitu obalu i gotovo prekrio Gaby. Stajala je u vodi do koljena i gledala Billa kako joj prilazi. Teško je bilo ne nasmijati se. Izgledao je kao blijedo, očerupano pile, a kratke su mu čekinje rasle po prsima, nogama, rukama, licu i tjemenu. Stavila je obadvije ruke na čelo i protrljala ih preko paperjasta tjemena, smiješeći se sve šire što se on više pribliţavao. "Jesam li se promijenila?" upitala je. "Samo nabolje." Prevalio je, pljuskajući kroz vodu, onih nekoliko zadnjih koraka koliko ih je još dijelilo. Zagrlio ju je i tad su se poljubili. Ona nije ni zaplakala ni osjetila potrebu za suzama, iako se prelijevala srećom.

*** Bill i August za samo su šest dana napravili pravo čudo, sluţeći se pritom samo oštrim rubovima hermetičkih prstenova skafandera. Napravili su dvije kolibe; treća je imala dva zida i pola krova. Bile su izgraĎene od spletenoga granja i oblijepljene blatom. Krovovi su bili skošeni i pokriveni trskom.

KIKA

"Najbolje što smo mogli", rekao je Bili dok ih je vodio pri razgledavanju. "Razmišljao sam i o nepečenoj opeci, ali sunce ne bi dovoljno brzo osušilo mulj. Štite nas od vjetra i najgoreg dijela kiše." Unutra su kolibe imale površinu od dva sa dva metra, i bile prekrivene debelim slojem suhe trave. Cirocco se nije mogla uspraviti, ali nije ni pomislila da prigovori. S činjenicom da je sad mogla spavati u zatvorenom nije se mogla ismijavati. "Nismo stigli prije tvog dolaska zgotoviti i ovu", nastavio je on. "Još jedan dan, ako vas troje pripomognete. Gaby, ova je za tebe i Calvina. Ja i Cirocco se selimo u ovu koja je bila Augustina. Ona veli da bi voljela u novu." Na ovo ni Calvin ni Gaby nisu rekli ništa, ali se Gaby prilijepila uz Cirocco. August je izgledala kao da je došla iz pakla. Otkad ju je Cirocco posljednji put bila vidjela, ostarjela je namanje pet godina. Bila je to mršava utvara praznoga pogleda i s rukama što su se stalno tresle. Doimala se nekako nepotpuno, kao da je netko od nje odcijepio polovicu. "Danas nismo stigli uloviti novu ţivotinju", govorio je Bili. "Imali smo previše posla oko nove kuće. August, je li ostalo dovoljno od jučer?" "Mislim da jest", odgovorila je ona. "Jeste li za?" Okrenula je glavu. Bili je uhvatio Ciroccin pogled, napućio usta i polako kimnuo glavom. "Od April još ništa, ha?" upitao je tihim glasom. "Ni riječi. Kao ni od Genea." "Ne znam što će biti s njom."

*** Poslije jela Bili ih je zaposlio na dovršavanju treće kolibe. Nakon prakse stečene na prve dvije, ova je već bila čista rutina. Posao je bio dosadan ali ne i fizički teţak; velike su balvane Iako premiještali ali je ţiva muka bila presjeći i najmanji. Posljedica je toga bila da plod njihova truda baš i nije bio nešto za pogledati. Kad je to bilo gotovo, Calvin je ušao u kolibu koja mu je bila dodijeljena, dok se August preselila u drugu. Gaby je bila sva kao izgubljena, ali je na koncu ipak uspjela propentati da će malo

KIKA

razgledati okolicu i da je nekoliko sati neće biti natrag. Odlutala je, doimajući se nekako jadno. Bili i Cirocco su se pogledali. Bili je slegnuo ramenima i pokazao na preostalu kolibu. Cirocco je sjedila nemirno. Bilo je toliko toga što je ţeljela pitati, ali se nećkala da počne. "Kako je bilo tebi?" upitala je naposljetku. "Ako misliš na vrijeme izmeĎu sudara i buĎenja ovdje, bojim se da ću te morati razočarati. Ne sjećam se baš ničega." Ispruţila je ruku i njeţno mu opipala čelo. "Nema glavobolja? Ne muti ti se? Moţda bi bilo dobro da te Calvin malo pogleda." On se namrštio. "Jesam li bio nastradao?" "I to prilično gadno. Lice ti je bilo krvavo i već si se počeo hladiti. To je bilo sve što sam vidjela u onih nekoliko sekundi koliko mi je stajalo na raspolaganju. Ali sam se bojala da ti je moţda pukla lubanja." Opipao je čelo, protjerao prste sa strane a potom i preko zatiljka. "Ne nalazim nikakva osjetljivija mjesta. A nije bilo ni masnica. Cirocco, ja..." Ona mu je poloţila ruku na koljeno. "Bili, zovi me Rocky. Ti znaš da si ti jedini od koga me to ne smeta." On se namrštio i skrenuo pogled. "U redu, Rocky. Baš bih o tome morali porazgovarati. Nije to bilo samo... razdoblje mraka, kako ga je nazvala August. I nije da se naprosto ne mogu sjetiti. Mnogo je toga jako mutno." "Koliko toga?" "Kao recimo kad sam se rodio, koliko mi je godina, ili gdje sam odrastao i išao u školu. Mogu zamisliti majčino lice, ali joj se ne mogu sjetiti imena, kao ni toga je li ţiva ili nije." Protrljao je čelo. "Ţiva je i zdrava u Denveru, gdje si i odrastao", rekla je Cirocco tiho. "Ili je bar bila kad nas je nazvala na tvoj četrdeseti roĎendan. Zove se Bettyt Svima nam je bila draga." To kao da mu je donijelo trenutak olakšanja, no onda ga je ponovno uhvatila čamotinja. "Mislim da to nešto znači", rekao je. "Nje se sjećam jer mi je zbog nečeg vaţna. A sjećam se i tebe." Cirocco mu je pogledala u oči.

KIKA

"Ali ne i kako se zovem. To te muči, to mi ne moţeš reći?" "Da." Doimao se jadno. "Zar to nije pakao? August mi je rekla kako se zoveš, ali mi nije rekla da sam te ja zvao Rocky. Usput, baš je slatko. SviĎa mi se." Cirocco se nasmijala. "Većinu svog ţivota, otkako sam odrasla, utrošila sam pokušavajući ga ubiti, no uvijek se sva nekako smekšam kad mi ga netko prošapće u uho." Uhvatila ga je za ruku. "Čega se još sjećaš o meni? Sjećaš li se da sam bila kapetan?" "O, naravno. Sjećam se da si ti prva ţena-kapetan pod kojom sam sluţio." "Bili, u besteţinskom stanju nije vaţno tko je gore a tko dolje." "Pa nisam to tako..." A onda se nasmiješio jer je shvatio da ga Cirocco zeza. "Ali ni u to nisam baš bio siguran. Jesmo li se mi... hoću reći, jesmo li se redovito..?" "Ševili?" Odmahnula je glavom, ali ne u znak nijekanja, već čuĎenja. "Čim bi nam se ukazala prilika, čim sam prestala proganjati Genea i Calvina i opazila da je najveći muškarac na brodu šef stroja. Bili, nadam se da to neće povrijediti tvoje osjećaje, ali mi je nekako drago što si takav." "Kakav to?" "Nisi se mogao natjerati da me upitaš hoćemo li... postati intimni." Napravila je najduţu moguću dramsku stanku i čedno oborila oči, a on se nasmijao. "Takav si ti bio prije nego što smo se upoznali. Plašljiv. Mislim da će ovo opet, na svoj način, biti prvi put, a prvi put je uvijek nešto posebno, što ti veliš?" Namignula mu je i pričekala, po svom sudu, razumno dugo, no kad se on nije pokrenuo, prišla mu je i privila se uza nj. To je nije začudilo; i kad je onaj prvi put bilo prvi put, i onda je svoje osjećaje morala izraziti na posve jasan način. Kad su napokon dovršili poljubac on ju je pogledao i ona se nasmiješila. "Htio sam ti reći da te volim. Ali mi nisi dala vremena." "Nikad mi to još nisi rekao. Moţda se ne bi trebao obavezivati dok ti se ne vrati pamćenje." "Mislim da prije moţda i nisam znao da te volim. I tada... od svega mi je ostalo samo tvoje lice i taj osjećaj. Pouzdat ću se u to. I to mislim ozbiljno."

KIKA

"Mmmm. Tako si drag. Sjećaš li se što se s ovim radi?" "Siguran sam da ću se kroz praksu prisjetiti." "Onda mislim da je već vrijeme da ponovno počneš sluţiti poda mnom." Bilo je radosno kao i prvi put, ali bez one nespretnosti koja to obično prati. Cirocco je zaboravila na sav svijet. Svjetla je bilo taman dovoljno da mu vidi lice, i teţe taman dovoljno da hrpe slame postanu mekše od najfinije svile. Osjećaj vječnosti što ju je obuzeo tog popodneva imao je malo veze s nepromjenjivim svjetlom Temide. Nigdje drugdje nije morala biti; nije bilo ni potrebe da ikamo pode, ikad, i zbog ičega.

*** "Sad bi bilo dobro zapaliti", rekao je on. "Dobro bi mi došla jedna." "Pa da po meni otresaš pepeo", počela ga je ona zadirkivati. "Ruţna, nečista navika. A meni bi dobro došlo malo kokaina. Sve je potonulo s brodom." "Moţda se popraviš." Nije se izvukao iz nje. Prisjećala se koliko joj se to dopadalo na Ringmasteru, sad dok je čekala da stvari opet doĎu na svoje mjesto. Kad je riječ bila o Billu, redovito je tako i bilo. No ovaj je put bilo malo drukčije. "Bili, bojim se da me ovo počinje pomalo nervirati." On je prebacio teţinu na dlanove. "Slama te bode u leda? Ako hoćeš, mogu sad ja za promjenu biti malo dolje." "Nije riječ o slami, ljubavi, niti o leĎima. Razlozi su malo osobniji. Bojim se da si sav kao šmirgl." "Takva si i ti, samo što sam ja odviše uljudan da to kaţem." Svaljao se s nje i podvukao joj ruku pod pleća. "Čudno da to prije minutu nisam ni opaţao." Ona se nasmijala. "Ja prije minutu ne bih opazila ni da su ti izrasle i bodlje. Ali bih zaista voljela da nam se vrati dlaka. Ovako se osjećam prilično glupo, a i neudobno mi je kao sam vrag." "Misliš da ti je loše? Po meni raste po čitavom tijelu. Kao da mi buhe po koţi plešu kadril. Oprosti što se moram počešati." To je i učinio, i

KIKA

to poţudno, a Cirocco mu je pomogla da obradi i nedohvatljiva mjesta na leĎima. "Aaaaah. Jesam li ti rekao da te volim? Baš sam bio lud, nisam imao ni pojma što to znači. Ali sad znam." Gaby je odabrala baš taj trenutak da se pojavi na vratima. "Oprosti, Rocky, što smetam, ali sam se baš pitala bi li trebalo nešto učiniti s padobranima. Jedan je već otplovio niz rijeku." Cirocco se brzo uspravila. "Učiniti što?" "Da ih pokušam spremiti. Mogli bi posluţiti." "Moţda... naravno, Gaby. Vjerojatno si u pravu." "Naprosto sam pomislila da bi to moţda bilo pametno." Spustila je oči na pod i strugnula nogama, i tad po prvi put pogledala Billa. "Ovaj... dobro. Pomislila sam da bih... ti moţda mogla učiniti nekakvu uslugu." Ţurno je izišla iz kolibe. Bili se uspravio i nalaktio na koljena. "Vidim li u tome i ono čega nema?" Cirocco je uzdahnula. "Bojim se da ne. S Gaby će biti velikih problema. Ona misli da se i ona zaljubila u mene."

GLAVA DEVETA "Kako to misliš, zbogom? Kamo ćeš?" "O svemu sam dobro razmislio", odgovorio je Calvin tiho. Skinuo je ručni sat i pruţio ga Cirocco. "Ovo će vama biti korisnije nego meni." Cirocco samo što nije eksplodirala od nemoćnoga bijesa. "I to je jedino objašnjenje? 'O svemu sam dobro razmislio.' Calvine, moramo se drţati zajedno. Mi smo i dalje članovi ekspedicije i ja sam još uvijek tvoj kapetan. Moramo zajedno raditi na zajedničkom spasu." On se samo slabašno nasmiješio. "I sad mi još samo reci kako ćemo to izvesti?" Draţe bi joj bilo da joj nije postavio to pitanje. "Još nisam imala vremena razraditi plan", odgovorila je ona neodreĎeno. "Ali naprosto mora postojati nešto što moţemo učiniti."

KIKA

"Obavijesti me kad doĎeš do nečega." "Zapovijedam ti da ostaneš s nama ostalima." "Kako ćeš me spriječiti ako odlučim poći? Nokautirat ćeš me i vezati? Koliko ćete energije potrošiti da me stalno drţite pod straţom? Ako ostanem, čisti sam vam balast. Ako odem, mogao bih biti od koristi." "Kako to misliš, od koristi?" "Naprosto tako. Diriţabli mogu obići čitavu krivinu Temide. Puni su novosti; svatko ih ţeljno sluša. Ako vam ikad zbog ičega zatrebam, ja ću se vratiti. Trebam te samo naučiti nekoliko jednostavnih doziva. Znaš li fućkati?" "Daj pusti sad to", odgovorila je Cirocco i zlovoljno mahnula rukom. Protrljala je ćelo i pustila tijelo da se opusti. Ako je ţeljela da ostane, morala ga je na to nagovoriti, a ne ga ograničavati. "Ja još ipak ne vidim zašto ţeliš otići. Zar ti s nama nije lijepo?" "Ni... nije baš tako strašno. Ali ljepše mi je kad sam sam. Tu je odviše napetosti. Suviše ruţnih osjećaja." "Svi smo prošli kroz mnogo toga. Kad pojasnimo neke stvari, moralo bi biti mnogo bolje." On je samo slegnuo ramenima. "Tad me moţeš pozvati, pa mogu još jednom pokušati. Ali mi više nije nimalo stalo do društva pripadnika moje vrste. Diriţabli su slobodniji, i mudriji. Nikad u ţivotu nisam bio sretan kao za tog leta." Pokazivao je više oduševljenja no što ga je Cirocco vidjela sve otkako su se sreli na litici. "Kapetane, ti su diriţabli jako stari. I kao pojedinci i kao vrsta. Whistlestop ima moţda tri tisuće godina." "Kako to znaš? Kako to zna on?" "Postoje razdoblja hladnoće i razdoblja topline. I mislim da tako mora biti s obzirom na to da je Temida okrenuta uvijek u istom smjeru. Os je sada uperena posve blizu Sunca, ali svakih petnaest godina, zbog gibanja Saturna, obod zasjeni Sunce i to traje dok mu ne okrene drugi pol. I ovdje postoje godine, samo što je svaka duga petnaest godina. Whistlestop ih je vidio već dvije stotine." "U redu, u redu", rekla je Cirocco. "Calvine, baš si nam zbog toga i potreban. Ti nekako uspijevaš razgovarati s njima. Ti od njih učiš. Neki bi nam od tih stvorova mogli biti vaţni. Poput onih šesteronoţa-ca, kako si ih ono nazvao..?"

KIKA

"Titanide. To je sve što o njima znam." "Dobro, mogao bi doznati više." "Kapetane, isuviše je toga što bi trebalo doznati. Ali si sletjela u najgostoljubiviji dio Temide. Stoj gdje jesi, i sve će biti u redu. Ne idi do Oceana, čak ni do Ree. Tamo je opasno." "Vidiš? Kako smo to mogli znati? Zaista si nam potreban." "Nisi me razumjela. O tom kraju ne mogu doznati ništa ako ga ne odem pogledati. Whistlestopov je govor uglavnom iznad mog nivoa." Cirocco je osjetila kako je preplavljuje gorčina poraza. Kvragu, John Wayne bi tom jebivjetru odrao remen koţe s guzice. Charles I.aughton bi mu nabio lisičine. Znala je da bi se osjetila mnogo bolje kad bi tog tvrdoglavog klipana raspalila po njušci, ali je znala da bi korist od toga bila kratkotrajna. Nikad nije zapovijedala na takav način. Poštovanje je posade i stekla i zadrţala iskazivanjem osjećaja odgovornosti i postupajući najmudrije što je znala u danoj situaciji. Mogla se suočiti s činjenicama, i znala je da će ih Calvin napustiti, ali je naprosto osjećala da to nije pravo. A zašto ne? upitala se. Zato što joj slabi autoritet? To je nuţan dio posla, a dio je posla i njena odgovornost za njegovo dobro. Ali to je vraća na problem s kojim se susreće od početka svog zapovjedništva: nedostatak uzora za ulogu ţenskog kapetana. Bila je odlučila ispitati sve pretpostavke i posluţiti se samo onima koje joj se čine ispravnima. Ako je nešto bilo dobro za admirala Nelsona u Kraljevskoj mornarici, to ne znači da to mora biti dobro i za nju. Stega mora postojati, to je sigurno, a isto tako i autoritet. Mornarički su kapetani zahtijevali prvo i nametali drugo već tisućama godina, i njoj nije bila namjera odbaciti svo to nagomilano iskustvo. Kad god se u pitanje dovede kapetanov autoritet, potom obično slijedi katastrofa. Svemir meĎutim nije što i more, naraštajima znan-fanskih pisaca usprkos. Ljudi što su ga istraţivali bili su vrlo inteligentni, individuali-stički nastrojeni geniji, najbolji ljudi što ih je Zemlja mogla ponuditi. Morala je postojati nekakva fleksibilnost, i NASA-in zakonik za daleka svemirska putovanja to je itekako uvaţavao. A postojao je tu i još jedan faktor na koji nipošto nije smjela zaboraviti. Nije više imala brod. Najgore što se ikad moglo dogoditi

KIKA

kapetanu dogodilo se i njoj. Izgubila je komandu. Od toga će joj do smrti u ustima ostati gorak okus. "U redu", rekla je tiho. "Imaš pravo. Ne mogu naći ni vremena ni snage da te drţim pod straţom, a ne bih te ţeljela ni ubiti, osim u figurativnom smislu." Natjerala se da stane jer je shvatila da škrguće zubima, i sad je namjerno opustila vilicu. "Ali ti sad velim, ako se ikad vratimo, da ću te optuţiti za insubordinaciju. Ako odeš, učinit ćeš to protiv moje volje i protiv interesa ekspedicije." "Prihvaćam", odgovorio je on bez ikakvih emocija. "A ti ćeš jednoga dana uvidjeti da onaj drugi dio tvoje tvrdnje nije namjestu. Mnogo ću korisniji biti tamo kamo idem negoli ovdje. Ali se na Zemlju nećemo vratiti." "To ćemo tek vidjeti. A sad, zašto ne naučiš nekoga kako se dozivaju diriţabli? Ja s tobom radije više ne bih imala posla." Na koncu je Cirocco ipak morala naučiti zviţdukavu šifru jer je od svih imala najviše glazbene sposobnosti. Njen osjećaj za snagu glasa bio je gotovo savršen, a to je za jezik diriţabla bilo od ključne vaţnosti. Trebalo je naučiti samo tri fraze, od kojih se najduţa sastojala od sedam nota i ćurlikanja. Prva se prevodila kao "Dobar uzgon", i bila je naprosto uljudan pozdrav. Druga je bila "Hoću Calvina", a treća je bila "Upomoć!" "I ne zaboravi, ne zovi diriţabl ako imaš upaljenu vatru." "Kako si optimističan." "Uskoro ćete uspjeti zapaliti i vatru. I ovaj, pitao sam se... hoćete skinuti August s vrata? Moţda bi se sa mnom osjećala bolje. Tako, u potrazi za April, moţemo pregledati više zemljišta." "Sposobni smo se i sami brinuti o svojim stradalima", rekla je Cirocco hladno. "Kako god misliš da je najbolje." "Ona je, osim toga, jedva i svjesna činjenice da odlaziš. Samo mi se makni s očiju, moţe?"

*** Pokazalo se da August i nije u tako komatoznom stanju kako je to Cirocco mislila. Kad je čula da Calvin odlazi, zatvrdoglavila se da

KIKA

pode s njim. Nakon kratkoga boja Cirocco je morala popustiti, iako s još gorim predosjećajem negoli prije. Whistlestop se spustio nisko i počeo odmatati kabel. Gledali su ga kako bičuje i izvija se po zraku. "Zašto sve to radi?" upitao je Bili. "Što on ima od toga?" "Ja sam mu drag", odgovorio je Calvin jednostavno. "A osim toga, navikao je prevoziti putnike. Razumne vrste plaćaju voţnju premi-ještanjem hrane iz prvog u drugi ţeludac. On nema mišića koji bi to obavljali. Morao je štedjeti na teţini." "Zar ovdje sve tako dobro hoda?" upitala je Gaby. "Dosad nismo vidjeli ništa ni nalik mesoţderu." "I ovdje ima mesoţdera, iako ne baš mnogo. Simbioza je ovdje osnovna ţivotna činjenica. A isto tako i bogobojaznost. Whistlestop veli da svi viši oblici ţivota iskazuju odanost boţanstvu, a njegovo je sjedište u glavčini. Razmišljao sam o boţici koja vlada čitavim zemaljskim krugom. Nazvao sam je Geom, prema grčkoj boţici-majci." Cirocco je sve to, i protiv volje, počelo zanimati. "Što je to Gea, Calvine? Nekakva primitivna legenda ili moţda komandna dvorana svega ovog?" "To ne znam. Temida je mnogo starija od Whistlestopa, a mnogi su njeni dijelovi nepoznati i njemu." "Ali tko time upravlja? Rekao si da tu postoje mnoge vrste. Koja od njih? Ili sve suraĎuju?" "Još jednom, to ne znam. Čitala si priče o generacijskim brodovima na kojima je nešto pošlo ukrivo pa su se svi vratili u divljaštvo? Mislim da se nešto takvo moţda dogodilo i ovdje. Znam da nešto radi negdje. Moţda strojevi, a moţda i rasa što ţivi u glavčini. To moţe biti izvorište njihove religije. Ali je Whistlestop siguran da netko drţi kormilo." Cirocco se namrštila. Kako mu moţe dati da ode, kad su mu u glavi tolike informacije? Bile su razbacane i nije se moglo znati što je sve od toga istina, no bilo je to sve što su imali. Bilo je, meĎutim, već prekasno za predomišljanja. Noga mu je već bila u stremenu na kraju duge niti. August mu se pridruţila i diriţabl ih je, namatajući uţe, uvukao u sebe.

KIKA

"Kapetane!" povikao je trenutak prije no što će nestati. "Gaby nije trebala ovo tijelo nazvati Temidom. Zovite ga Geom." Cirocco je u povodu njihova odlaska utonula u duboke misli, a i u crnu potištenost, pa je samo sjedila na obali rijeke i razmišljala o tome što je trebala učiniti. Nijedan joj se smjer nije činio ispravnim. "Što je s njegovom Hipokratovom zakletvom?" upitala je u jednom trenutku Billa. "Poslali su ga na put zbog samo jednog prokletog razloga, a to je da se, ako zatreba, brine za nas." "To što nam se dogodilo, Rocky, sve nas je promijenilo." Sve osim mene, pomislila je ona, ali to nije i izgovorila. Ili bar, koliko je to mogla odrediti, taj doţivljaj na njoj nije ostavio nikakve trajne posljedice. Što je na neki način bilo čudnije i od onog što se dogodilo s ostalima. Taj ih je dogaĎaj sve mogao otjerati u katakoni-ju. Umjesto toga, ostao je samo jedan slučaj amnezije, jedna opsesiv-na osoba, jedna ţena koja se pubertetski zatelebala i muškarac zaljubljen u ţive zračne brodove. Jedino su Cirocco sve daske ostale na broju. "Nemoj se zavaravati", promrmljala je. "Ti njima vjerojatno izgledaš luda koliko i oni tebi." Pa ipak je odbacila i tu misao. I Bill, i Gaby i Calvin, svi su oni znali da ih je taj dogaĎaj izmijenio, iako Gaby nije bila spremna priznati da je njena zaljubljenost u Cirocco samo popratna pojava. August je bila toliko smućena svojim gubitkom a da bi mogla misliti uopće o ičemu. Ponovno je sebi počela postavljati pitanja u vezi April i Genea. Jesu li još ţivi, i ako jesu, kako sve to podnose? Jesu li sami ili su se uspjeli povezati? Redovno su i rutinski osluškivali i emitirali, pokušavajući s to dvoje stupiti u vezu, ali iz svega toga nije bilo baš ništa. Nitko više nije čuo muškarca kako plače, i nitko od April nije čuo ni glasa. Vrijeme je protjecalo praktički bez ičega što bi označilo to protjecanje. Cirocco je imala Calvinov sat, i on im je govorio kad treba na počinak, no bilo se teško priviknuti na svjetlo koje se nikad nije gasilo. Nikad se tako nečemu ne bi nadala od ljudi koji su ţivjeli u umjetnom ambijentu Ringmastera, gdje je danom upravljao brodski računar, i gdje se dan mogao povolji mijenjati. Ţivot im je bio lagan. Svo voće što su ga okušali bilo je jestivo, a po svemu sudeći i hranjivo. Ako su nedostajali neki vitamini, to će se tek

KIKA

pokazati. Neki su plodovi bili slani, a neki svi imali primiješani okus za koji su se nadali da pripada vitaminu C. Divljači je bilo u izobilju i hvatala se lako. Svi su bili naviknuti na strogi astronautski dnevni raspored, u kojem sve kućne kuluke raspodjeljuje zemaljska komanda, i pri kojem je glavna zanimacija u slobodno vrijeme ceketanje o tome kako je to nemoguće obaviti — pa ipak se uvijek na sve stigne. Bili su pripravljeni za borbu za opstanak u neprijateljskom okolišu, no Hiperion je bio neprijateljski okoliš koliko je to i zoološki vrt u San Diegu. Očekivali su Robinsona Crusoea, ili bar po njemu pravljenu slikovnicu, no Hiperion je bio pita od jabuka. Još se nisu prilagodili toliko da počnu razmišljati u kategorijama svoje misije.

** * Dva dana nakon što su Calvin i August bili otišli, Gaby je Cirocco darovala odjeću što ju je sašila od odbačenih padobrana. Duboko ju je dirnulo kad je vidjela izraz Gabyna lica u trenutku kad ju je probala. Odijelo je bilo napol toga a napol široke hl. če. Materijal je bio tanak ali zato zapanjujuće čvrst. Gaby je morala uloţiti mnogo ručnoga rada da bi ga iskrojila u upotrebljivo velike komade i sašila ih iglama napravljenim od trnja. "Ako uspiješ napraviti nešto što bi moglo posluţiti kao mokasina", rekla je Gaby, "kad se vratimo kući promaknut ću te za tri čina." "Već radim na tome." Gaby je blistala čitav sutrašnji dan, i bila je ţivahna kao štene, vrebajući i najmanju priliku da se očeše o Cirocco i njenu finu odjeću. Upravo se dirljivo trudila da se dopadne.

** *

.

Cirocco je sjedila na obali rijeke, napokon jednom sama, i sretna zbog toga. To što je postala kamenom razdora izmeĎu dva ljubavnika nije joj bilo nimalo po ukusu. Billa je Gabyno ponašanje počelo nervirati, i kao da je počeo razmišljati o tome kako bi u vezi toga trebalo nešto poduzeti. Lagano se naslonila drţeći u ruci dugački gipki štap i promatrajući kako joj na kraju niti poskakuje mali drveni plovak. Pustila je da joj

KIKA

misli otplove do pitanja kako bi mogli pomoći spasilačkoj ekipi koja moţda dode po njih. Čime bi se moglo olakšati spašavanje? Bilo je posve izvjesno da s Gee ne mogu otići vlastitim snagama. Najviše što je mogla učiniti svodilo se na pokušaj da stupi u vezu sa spasilačkom ekipom. Nije nimalo dvojila o tome da će ona stići, no imala je malo iluzija da će njen primarni cilj biti spašavanje. Poruke što ih je uspjela poslati dok se Ringmaster raspadao opisale su sam neprijateljski čin, a implikacije su toga bile upravo goleme. Sasvim je izvjesno da će pretpostaviti njihovu pogibiju, no Temidu-Geu neće moći zaboraviti. Uskoro će doći brod, i to nabijen vučjom sačmom. "U redu", rekla je. "Gea bi morala negdje imati nekakve telekomunikacijske ureĎaje." Vjerojatno u glavčini. Čak i ako su motori tu, središnji se poloţaj ipak doimao logičnim mjestom za komande. Moţda gore ima i ljudi koji time upravljaju, a moţda i ne. Nije mogla ni zamisliti da bi taj izlet mogao biti lagan ili sam cilj bezopasan. On je zacijelo pomno zaštićen protiv neovlaštenog ulaţenja i sabotaţe. No ako gore i jest nekakav radio, morala bi vidjeti što bi mogla poduzeti da do njega doĎe. Zijevnula je, počešala se po rebrima pa lijeno povukla i opruţila nogu. Plovak se zanjihao na vodi. Zgodan čas da se malo ubije oko. Plovak se trznuo pa nestao u muljevitoj vodi. Cirocco se u nj na trenutak zagledala a onda s laganim iznenaĎenjem shvatila da je nešto zagrizlo u mamac. Ustala je i počela povlačiti nit. Riba nije imala ni očiju, ni ljusaka, ni peraja. Podigla je i radoznalo se u nju zagledala. Bila je to prva riba što ju je itko od njih upecao. "Što ja to kvragu radim?" upitala se glasno. Bacila ju je natrag u vodu, smotala uzicu i krenula, stazom što je vodila oko riječne okuke, prema njihovu taboru. Na pola se puta dala u trk.

*** "Jako mi je ţao, Bili, znam da si u naše stanište uloţio toliko truda. Ali dok ne doĎu po nas, ţeljela bih učiniti sve što je u mojoj moći kako bih im pomogla da nas izvuku", rekla je Cirocco. "Slaţem se s tobom, u načelu. Što predlaţeš?"

KIKA

Izloţila mu je svoja razmišljanja o glavčini, činjenicu da se središnja tehnološka komanda te goleme konstrukcije, ukoliko je uopće ima, zacijelo nalazi gore. "Ne znam što ćemo ondje naći. Moţda ništa osim prašine i paučine, i moţda sve ovo dolje funkcionira dalje po goloj inerciji. A moţda i kapetan i posada što jedva čekaju da nas raznesu zato što smo im se utrpali na brod. Ali moramo pogledati." "Kako se misliš uspeti gore?" "Nisam još sigurna. Pretpostavljam da to diriţabli ne mogu, jer bi inače znali više o toj boţici o kojoj pričaju. Moţda u ţbicama uopće i nema zraka." "To bi moglo prilično oteţati stvari", upozorila je Gaby. "Ne moţemo znati dok ne pogledamo. Gore se moţemo uspeti nosivim kablovima. Moţda prolaze kroz čitave ţbice, sve do vrha." "Moj Boţe", promrmljala je Gaby. "Čak su i oni skošeni visoki stotinu kilometara. A to nas dovodi samo do krova. Odatle do glavčine ima još 500 kilometara." "Moj išijas", prostenjao je Bili. "Što je s tobom?" upitala je Cirocco. "Nisam rekla da ćemo se njima odmah i uspeti. O tome ćemo odlučiti kad ih malo bolje pogledamo. Ţelim ti reći samo to da mi o ovome znamo jako malo. Kako da znam da negdje u močvari ne leţi dizalo koje će nas odvesti sve do vrha? Ili kakva čovječuljka što prodaje karte za helikopter, ili čarobne ćilime. To nikad nećemo doznati ukoliko se ne počnemo ogledavati." "Nemoj se uzbuĎivati", rekao je Bili. "Ja sam na tvojoj strani." "Što je s tobom, Gaby?" "Gdje ideš ti, idem i ja", rekla je Gaby kao da konstatira bjelodanu činjenicu. "I ti to znaš." "U redu. Evo što ja mislim. Jedan je kosi kabel na zapadu, prema Oceanu. Rijeka, meĎutim, teče u suprotnom smjeru, i moţemo se njome posluţiti kao prometalom. Moţda bismo tako mogli brţe stići do sljedećeg reda kablova, nego da se moramo probijati kroz dţunglu. Mislim da bismo trebali krenuti na istok, prema Rei." "Calvin nam je rekao da bismo se morali drţati podalje od Ree", podsjetio ju je Bili. "Nisam rekla da bismo morali u nju i zaci. Ako postoji išta što bi bilo teţe podnijeti od ovog vječnog popodneva, onda je to zacijelo vječna

KIKA

noć, tako da i. tako nemam nikakve ţelje da odem onamo. Ali odavde do onamo ima mnogo zemlje. Mogli bismo je pogledati." "Priznaj, Rocky. U dubini srca ti si turist." Morala se nasmiješiti. "Priznajem. Razmišljala sam prije nekog vremena, kako smo tu na tom nevjerojatnom mjestu. Znamo da ovdje postoje deseci razumnih vrsta. A što mi radimo? Sjedimo i pecamo. Ali molim, bez mene. Voljela bih malo pronjuškati okolo. Za to nas plaćaju i, kvragu, baš to i volim. Moţda sam se zaţeljela malo pustolovine." "Moj Boţe", rekla je Gaby ponovno s nekakvim prizvukom srni-juljenja u glasu. "Što bih još mogla traţiti? Zar se već nije dogodilo i previše toga?" "Pustolovine se znaju i okrenuti pa te ugristi", upozorio je Bili. "Ti mi reci. Ali ćemo ipak krenuti niz rijeku. Voljela bih krenuti nakon sljedećeg doba spavanja. Osjećam se kao drogirana." Bili je na trenutak razmislio o tome. "Misliš da je to moguće? Nešto u kojem od plodova?" "Ha? Bili, čini mi se da čitaš previše znan-fana." "Čuj, ti meni nećeš kvocati zbog moje lektire, a ja tebi neću kvocati zbog tvojih starih crno-bijelih dvodimenzionalnih filmova." "Ali to je umjetnost. Ali pustimo sad to. Mislim da je posve moguće da smo popili nešto što djeluje kao sedativ, ali ipak vjerujem da je to naprosto staromodna lijenost." Bili je ustao i posegnuo za svojom nepostojećom lulom. To što je opet zaboravio da je nema izazvalo je u njemu neraspoloţenje, no onda je otrao ruke. "Moglo bi potrajati dok sklepamo splav", rekao je. "Zašto splav? A što je s onim velikim mahunama što smo ih vidjeli da plove niz rijeku? Dovoljno su velike da nas mogu nositi." Bili se namrštio. "Da, rekao bih da jesu, no misliš li da će se dobro ponašati i na uzburkanoj vodi? Rado bih im pogledao dno prije nego što..." "Kako će se ponašati? Misliš da bi splav bila bolja?" To kao da ga je zapanjilo, no onda ga je obuzeo jad. "Znaš, moţda mi zaista više ne radi paljenje. Samo vodi, ti zapovijedaš."

KIKA

GLAVA DESETA Sjemenke o kojima je riječ rasle su na najvišem drveću u šumi. Na svakom bi stablu odjednom rasla samo jedna mahuna, i kad bi dosegla zrelost, puknula bi kao iz topa. Već su ih bili čuli kako pucaju u dugim razmacima. Ono što bi ostajalo iza eksplozije bilo je nešto slično orahovoj ljusci, uredno i glatko podijeljenoj. Kad su vidjeli kako jednu veliku mimo njih nosi rijeka, zaplivali su i izvukli je na obalu. Prazna je plutala visoko na vodi. Kad su je natovarili, do razme je još ostalo podosta. Potrošili su dva dana da je opreme i na pokušaje da joj stave kormilo. Izmudrijali su dugački štap s širokim listom na kraju i ponadali se da bi to moglo biti dovoljno. Svatko je od njih dobio po grubo veslo za slučaj da se nadu u uzburkanoj vodi. Gaby je odriješila konop. Cirocco se dobrano oznojila dok ju je odvukla do sredine rijeke, gdje je zauzela mjesto na krmi i lagano prihvatila rudo kormila. Zapuhao je vjetar i ona je još jednom poţalila što nema kose. Kako bi to lijepo bilo da joj kosa vijori na vjetru. Ono što nam najviše nedostaje, pomislila je, to su najčešće posve jednostavne stvari. Gaby i Bili su bili oduševljeni i privremeno su zaboravili na svoje neprijateljstvo, dok su sjedili tako na suprotnim bokovima čamca, promatrali rijeku pred sobom i upozoravali Cirocco na opasna mjesta. "Zapjevaj nam kakvu mornarsku pjesmu, kapetane!" viknula je Gaby. "Sve ti se pobrkalo, glupačo", odgovorila joj je Cirocco kroza smijeh. "Vi ste ti, tipovi iz najniţih slojeva, koji spavate u prednjem kaštelu, crpite kaljuţu i pjevate pjesme. Jesi li gledala Morsku vješticu?" "Ne znam. Je li bila na trodimu?" "To je plošni film s Johnom Wayneom u glavnoj ulozi. Morska vještica je bjla njegov brod." "Mislila sam da se tako zvao kapetan. Upravo si sebi pronašla zgodan nadimak." "Ti pazi što govoriš, da ti ne moram preko razme postavljati dasku za šetnju." "A kakvo ćemo ime dati ovome brodu, Rocky?" upitao je Bili. "Hej, pa morao bi imati nekakvo ime, zar ne? Toliko sam se mučila da

KIKA

negdje iskopam šampanjac za porinuće, da sam na to posve zaboravila." "Samo mi ne spominji šampanjac", zastenjala je Gaby. "Ima li tko kakav prijedlog? Evo vam šanse za promaknuće." "Ja znam kako bi ga Calvin nazvao", rekao je Bili, posve iznenada. "Njega mi ne spominji." "Bez obzira na to, već smo se vezali za grčku mitologiju. Ovom bi brodu trebalo dati ime Argo." Cirocco ih je pogledala dvojbeno. "Nema li to nekakve veze s potragom za zlatnim runom? O, pa da, sad se sjećam filma." "Mi ne traţimo ništa", upozorila ih je Gaby. "I znamo kamo ţelimo poći." "Što onda misliš o..." Bili je zastao i onda ih zamišljeno pogledao. "Razmišljam o Odiseju. Je li njegov brod imao nekakvo ime?" "Nemam pojma. Izgubili smo našeg mitologa zbog te prena-puhane reklame za automobilske gume. Ali čak i kad bih znala, ne bih ga ţeljela uzeti. Odiseja su čekale same nevolje." Bili se široko nasmiješio. "Nešto smo praznovjerni, kapetane? U to nikad ne bih povjerovao." "To je more, mornaru. I s čovjekom čini monade." "Daj ne počinji sad dijaloge iz noćnog programa. Ja glasam da brod nazovemo Titanic. Pravi brod za tebe." "Kanta rde. I ne vuci, mali, vraga za rep." "I meni se dopada Titanic", rekla je Gaby kroza smijeh. "Tko bi rekao, za brod napravljen od oboţavanog kikirikija?" Cirocco je zamišljeno podigla pogled. "Neka bude, ali na vašu dušu. Dakle je Titanic. Dobro mu more. Sad moţete i klicati i veseliti se na svaki drugi način." Posada je triput uskliknula a Cirocco se široko nasmiješila i naklonila se. "Ţivio nam kapetan", uskliknula je Gaby. "Recite", rekla je Cirocco, "hoćemo li mu ispisati ime na odbojnik ili koji li je to već vrag?" "Na što?" Gaby je bila istinski zgroţena. Cirocco se široko nasmiješila. "Ovo je baš pravi čas da vam to kaţem, no ja o brodovima ne znam ni govanca. Je li itko ikad jedrio?" "Jesam ja malo", rekla je Gaby.

KIKA

"Onda si ti peljar. Zamijenimo mjesta." Pustila je rudo i oprezno pošla naprijed. Zavalila se na leda, protegla se i smotala ruke pod glavu. "Ja ću donositi samo vaţne odluke", rekla je i široko zijevnula. "Ne budite me ni zbog čega manjeg od uragana." Zatvorila je oči usred ogorčenog hukanja u zboru.

*** Klio je bila duga, vijugava i spora. Kad bi se našli u sredini, njihove četiri metra duge motke nisu dosezale dno. Kad bi ih spustili u vodu nešto bi u njih udaralo. Nikad nisu doznali što je to bilo. Titanic su odrţavali na pola puta izmeĎu sredine rijeke i lijeve obale. Cirocco je isplanirala da ţive na brodu, a na obalu da izlaze samo pribaviti hranu - što je bila zadaća koja nikad nije oduzela više od deset minuta. Ali uvoĎenje brodske - straţe nije izišlo na dobro. Titanic bi se i prečesto znao nasukati, i tad bi valjalo buditi spavače. Kad bi mu se kobilica našla u mulju, za odsukavanje je bilo potrebno svo troje. Brzo su shvatili da se Titanic baš ne odlikuje visokim manevarskim sposobnostima, te da je, za odgurivanje s plina, potrebno bar dvoje s motkama. Odlučili su da se utaboruju svakih petnaest do dvadeset sati. Cirocco je napravila raspored koji je jamčio da će, dok su u plovidbi, stalno biti budno bar dvoje, i bar jedan kad se utabore. Klio je meandrirala kroz gotovo ravan teren poput zmije drogirane nembutalom. Jedno je noćno logorište moglo biti i samo pola kilometra, u ravnoj liniji, udaljeno od prethodnog. Da nije bilo nosivoga kabla učvršćena za tlo u središtu Hiperiona, bili bi posve izgubili orijentaciju. Cirocco je, na temelju pregleda terena iz ptičje perspektive, znala da će im kabel biti istočno i dugo nakon što uplove u rijeku Ofion. Kabel je uvijek bio tu; visio je poput kakva nezamislivog nebodera, dizao se, i činilo se da se naginje prema njima, sve dok kroz krov ne bi nestao u svemiru. Proći će kraj njega na putu do kosih nosivih kablova što su vodili u ţbicu iznad Ree. Cirocco se nadala da će ga moći pobliţe razgledati. Ţivot je ušao u kolotečinu. Ubrzo su već radili kao besprijekorno uigran tim, i rijetko je bilo potrebe da se išta kaţe. Većinu im se vre-

KIKA

mena gotovo sav posao sastojao od budnog vrebanja na pješčane sprudove. Gaby i Bili mnogo su vremena trošili na usavršavanje odjeće svo troje. Oboje se uvjeţbalo u radu s iglama od trnja. Bili je stalno nešto prčkao oko kormila i trudio se unutrašnjost čamca učiniti što udobnijom. Cirocco je v^cmu vremena provodila u sanjarenju i promatranju promicanja oblaka. Razmišljala je o metodama i sredstvima za dostizanje glavčine, pokušavala predvidjeti probleme, no bio je to jalov posao. Mogućnosti su bile isuviše raznovrsne a da bi bilo moguće razumno planiranje. Mnogo joj je draţe bilo naprosto prodavanje zjaka. Na koncu im je ipak zapjevala i iznenadila oboje. Kao dijete je deset godina uzimala satove iz pjevanja i sviranja na glasoviru, i čak je, prije nego što je zov svemira postao prejak, razmišljala o pjevačkoj karijeri. Nitko o tome, sve do plovidbe Titanica, nije znao baš ništa; smatrala je da bi zabavljanje posade pjesmom bilo u neskladu sa slikom što ju je stvorila o sebi. Sad je više nije bilo briga, i to ih je pjevanje privuklo jedne drugima. Imala je bogat, čist alt koji je najbolje dolazio do izraţaja na starim narodnim pjesmama, baladama i pjesmama Judy Garland. Bill je od orahove lupine, padobranskoga platna i smješljivčeve koţe napravio lutnju. Naučio je na njoj svirati i Gaby mu se pridruţila s bubnjem napravljenim takoĎer od orahove ljuske. Cirocco ih je naučila pjevati i podijelila im glasove: Gaby je bila podnošljiv sopran, a Bili tenor s potumplanim ušima. Pjevali su napitnice iz točionica na O'Neil Jedan, pjesme s hit parade, iz crtica iz starih filmova. Jedna im je, s obzirom na okolnosti, ubrzo postala favorit. Ta je pričala o cesti od ţute opeke i čudesnom čarobnjaku iz Oza. Glasno bi je zapjevali svakog jutra kad bi se otiskivali od obale, a kad bi im obala odvratila kričavim odjekom, zapjevali bi je još glasnije.

*** Dok su stigli do Ofiona, proteklo je još nekoliko tjedana. Njihovu su mirnu rutinu u meĎuvremenu prekinule samo dvije zgode.

KIKA

Prvi se incident dogodio trećeg dana puta, kad je, niti pet metara od Titanica, iz vode izronilo oko na kraju dugačke peteljke. Nije bilo nikakve dvojbe da je doista riječ o oku, ili je bar nije bilo više nego u u slučaju Whistlestopa. Bila je to lopta promjera dvadesetak centimetara, uglavljena u savitljivu zelenu duplju koja se na prvi pogled učinila kao zelena ruka što je prstima odostrag obavila oko. Samo je oko bilo svijetlozeleno, a zjenica mu je bila razrogačena. Čim su prvi put ugledali to stvorenje, smjesta su se stali odgurivati motkama prema obali. Oko je bilo upereno ravno u njih, ali nije odavalo ni zanimanje niti ikakav osjećaj; naprosto je nepomično zurilo u njih. A kad su se odmaknuli, kao da ga ni za to nije bilo briga. Promatralo ih je dvije, moţda tri minute, i onda nestalo isto onako tiho kako se bilo i pojavilo. Kad su se našli na obali, jednoglasno su zaključili da se tu ništa ne moţe učiniti. Stvorenje im nije ni pokušalo nanijeti nikakvo zlo — što, meĎutim, nije govorilo ništa o njegovu budućem ponašanju. Oni pak nisu mogli prekinuti putovanje samo zbog te velike ribetine u rijeci. Uskoro su vidjeli još nekoliko tih očiju, pa se na koncu na njih i navikli. Toliko su nalikovale periskopima da je Bili sama stvorenja nazvao podmornicama. Na drugi su incident bili pripravniji jer se već bio dogodio. Bio je to ono silno jaukanje vjetra što ga je Calvin bio nazvao Geinom tuţaljkom. Imali su vremena, prije nego što je došlo ono najgore, da izvuku Titanic na obalu i potraţe zaklon u njegovoj zavjetrini. Cirocco nije htjela da se sklone pod drveće, jer se sjećala kako ju je na visoravni zamalo pogodila otkinuta grana. Prilike baš nisu pogodovale promatranju, jer ju je vjetar šibao po licu a nad njima su se valjali oblaci, no ipak je uspjela baciti pogled na oluju što je dolazila s Oceana. Došla je odnekud odozgo. Oblaci su zakuljali iz goleme ţbice iznad smrznutoga mora, nalik na ledeni Boţji dah. Vjetar je udario o ledeni pokrov i na njemu se razbio, pa zakovitlao u pijavice koje su se izdaleka doimale sićušno, no koje su zacijelo bile pregoleme.

KIKA

Kroz oblake što su brzo napredovali prema Hiperionu, Cirocco je vidjela kose nosive kablove što su povezivali tlo i nebo iznad Oceana. Ako su se i micali na vjetru, bili su predaleko da bi se to moglo opaziti, no tu je zacijelo moralo biti i njihanja i istezanja. Iz kablova se prosipala sitna siva magla. Gledala ju je kako pada u oštre kutove što su ih kablovi zatvarali s tlom, pa se prisjetila da su čestice što ih vidi s tolike udaljenosti zacijelo velike kao drveće. Onda su oblaci zastrli čitav pogled, i najednom je zasnijeţilo. Ubrzo potom rijeka se uznemirila i podigla skoro do izvučenog Titanica. Cirocco je osjetila kako se zemlja miče. Shvatila je da je upravo vidjela rad nekog dijela Geina sustava za cirkuliranje zraka, pa se upitala što to zrak uvlači u ţbicu i kakav ga mehanizam vraća iz nje. TakoĎer se upitala zašto taj proces mora biti tako silovit. Calvinov je sat rekao da je prošlo sedamnaest dana od posljednje Tuţaljke; ponadala se da bi moglo proteći najmanje toliko do sljedeće. Baš kao i u ranijem slučaju, zima ni sada nije potrajala duţe od šest do sedam sati, i snijeg se nije zadrţao na zemlji. Ovaj put su promjenu vremena podnijeli mnogo bolje, jer su otkrili da ih odjeća od balonske svile štiti mnogo bolje no što bi se moglo zaključiti po njezinu izgledu, jer sluţi kao vjetrovka.

*** Trinaesti dan nakon izranjanja iz zemlje bio je obiljeţen s dvije stvari: nečim što se dogodilo i nečim što se nije. Prva je bila da su stigli do sutoka Klio i silne rijeke Ofion. Tad su već bili zašli duboko u juţni Hiperion, i našli se na jednakoj udaljenosti od središnjeg okomitog kabla i onog juţnog, i sad su oba visjela nad njima. Ofion je bio zelenoplav, širi i brţi od Klia. Pomeo je Titanic i ubacio ga u svoju maticu, i nakon razdoblja budnosti i mjerenja dubine motkama, putnici su zaključili da bi ovdje bilo bezopasno ostati. Svojom je veličinom i brzinom Ofion i Billa i Cirocco podsjećao na Mississippi, ali mu je duţ obale bilo više raslinja i visokog drveća. Na kopnu je i dalje bila dţungla, ali je Ofion bio širok i dubok.

KIKA

Cirocco je mnogo više brinuo onaj dogaĎaj koji se nikad nije zbio — dogaĎaj što ga je očekivala prateći kucanje Calvinova sata. Dvadeset je i dvije godine to dolazilo u pravilnim razmacima, poput plime i oseke, i sad ju je izostanak mjesečnice morao uznemiriti. "Znaš li da će danas biti trideset dana?" upitala je Cirocco Gaby te večeri. "Zaista? Nisam o tome ni razmišljala." Gaby se namrštila. "Aha. I sad mi više nego kasni. Kod mene je to uvijek bilo svakih dvadeset devet dana; pokatkad bi znala uraniti za dan, ali zakasnila nije nikada." "Da znaš, i meni kasni." "Tako sam i mislila." "Isuse, u svemu tome naprosto nema logike." "Pitala sam se kakvim si se zaštitnim sredstvima sluţila na Ringmasteru. Da nisi onda na njih zaboravila?" "Jesam vraga. Calvin mi je dao mjesečne." Cirocco je uzdahnula. "I bojala sam se da će biti nešto tako pouzdano. Što se mene tiče, ne mogu uzimati pilule, jer se sva raskvasam. Ja sam se sluţila stalnom dijafragmom. Bila je u meni kad smo doţivjeli brodolom. Nisam ni pomislila da je provjerim sve dok... no dobro, dok se nismo sastali s Billom i August, no onda je moţda već bilo prekasno." Nećkala se da o tome razgovara s Gaby. Nije bila nikakva tajna da su Bili i ona spavali zajedno, a nije tajna bilo ni to da na Titanicu, i s Gaby stalno u blizini, za to nije bilo ni mjesta ni vremena. "No bilo kako bilo, više je nema. Pretpostavljam da ju je pojelo ono isto što nam je pojelo i kosu. Od čega mi se, usput rečeno, jeţi koţa." Gaby se stresla. "Ali sam mislila da je to moţda učinio Bili. Ali sam sad zaista promijenila mišljenje." Ustala je i otišla do Billa, koji je spavao na zemlji. Probudila ga je i pričekala da se sasvim razbudi. "Bili, obadvije smo u drugom stanju." Bili i nije bio tako budan kao što je mislila. Zaţmirkao je od iznenaĎenja a onda su mu se nabrale obrve. "Mislim, nemoj mene gledati. Čak ni zbog sebe. Posljednji put što sam bio s Gaby bilo je nedugo nakon što smo krenuli sa Zemlje. A osim toga, ja imam ventil."

KIKA

"Nisam rekla ništa ni slično tome", utješila ga je ona. S Gaby, ha? pomislila je. O tome nije znala ništa, a mislila je da zna sve što se zbiva na Ringmasteru. "Utoliko je izvjesnije da se zbiva nešto vrlo čudno. Netko se ili nešto s nama krupno zeza, ali meni nije do smijanja."

*** Calvin je bio od riječi. Dva dana nakon što je Cirocco pozdravila diriţabl u prolazu, nad glavama im je zalebdio Whistlestop, a onda se rascvjetao modri cvijet ispod kojeg se zibao njihov lutajući ranarnik. August je iskočila odmah iza njega. Pljusnuli su u vodu tik uz obalu. Cirocco je morala priznati da Calvin izgleda dobro. Smiješio se, a u hodu je poskakivao. Pozdravio ih je sve redom, i kao da mu nije bilo krivo što su ga pozvali. Ţelio je pričati o svojim putovanjima, no Cirocco je bila isuviše nestrpljiva da čuje njegovo mišljenje o novonastaloj situaciji. On se jako uozbiljio još prije nego što mu je i stigla sve ispričati. "Jesi li, otkako smo se našli ovdje, imala mjesečnicu?" upitao je August. "Ne, nisam." "Prpšlo je trideset dana", rekla je Cirocco. "Je li to za tebe neobično?" Cirocco je po širenju Augustinih očiju zaključila da jest. "Kad si zadnji put imala odnos s muškarcem?" "Nikada." "Bojala sam se da ćeš reći baš to." Calvin je na trenutak ušutio pa razmislio. A onda se još dublje namrštio. "I što da kaţem? Svima vam je jasno da kod ţene mjesečnica moţe izostati i zbog drugih razloga. Atletičarkama pokatkad izostane čitav niz, a ne zna se zasigurno zašto. To moţe biti i zbog stresa, emotivnog kao i tjelesnog. Pa ipak mislim da je vjerojatnost da se to istodobno dogodilo svima trima izuzetno mršava." "Sklona sam se s tim suglasiti", rekla je Cirocco. "Moţe to biti i zbog ishrane. To ne moţemo znati. Ali mogao bih reći da vas tri i, ovaj... April, na neki način konvergirate." "Što to znači?" upitala je Gaby.

KIKA

"To se pokatkad dogaĎa ţenama koje ţive zajedno, kao primjerice u svemirskom brodu gdje borave u tijesnom prostoru. Nekakav hormonski signal teţi sinkronizaciji njihovih mjesečnica. April i August ţivjele su već dugo u zajedničkom ritmu, a Cirocco je od njihova ciklusa odstupala tek nekoliko dana. Dvije uranjene mjesečnice, i uhvatila bi korak. A kod tebe je, Gaby, ako se sjećaš, bila vrlo nepravilna." "Na to nisam nikad obraćala paţnju", odgovorila je ona. "Ma jesi, jesi. Ali ne vidim kakve bi to veze moglo imati sa onim pred čim smo se našli. Dohvatio sam se toga samo zato da bih ukazao da se dogaĎa nešto čudno. Ali je ipak moguće da vam je svima trima naprosto izostala." "A moguće je takoĎer i da smo sve tri uhvatile zeca, i drhtim od pomisli tko bi mogao biti otac", rekla je Cirocco kiselo. "To je naprosto nemoguće", odgovorio je Calvin. "Ako time misliš kazati da vam je to svima od onog stvora koji nas je pojeo... To mi ne moţeš prodati. Čak ni na Zemlji ne postoji ţivotinja koja bi mogla oploditi ţenu. A sad mi reci kako je to mogao učiniti taj vanzemaljski stvor." "Ja to ne znam", rekla je Cirocco. "Zato i jest vanzemaljac jer čini vanzemaljstve stvari. Ali sam sigurna da je ušao u nas i učinio nešto što se njemu moglo učiniti savršeno razumnim i prirodnim, no što je za nas nešto posve vanzemaljsko. I to mi se uopće ne dopada, i sad bismo voljele znati što bi ti mogao poduzeti ako smo zaista zatrudnjele." Calvin je protrljao guste dlake na obrazu pa se lagano nasmiješio. "Na fakultetu me nisu pripremili za babljenje djevica." "Nisam raspoloţena za viceve." "Oprosti. A ti i Gaby i tako niste djevice." U čudu je zatresao glavom. "Razmišljale smo o nečem praktičnijem i manje posvećenom", rekla je Gaby. "Mi ne ţelimo te bebe ili koji li je to već vrag." "Čujte, zašto ne pričekate još trideset dana i tek se tada počnete uzbuĎivati? Ako vam izostane još jedna mjesečnica, zovite me opet." "Ţeljele bismo to odmah riješiti", rekla je Cirocco. Calvin se po prvi put smeo. "A ja velim da to još ne ţelim obaviti. Moţda bih i mogao napraviti pribor za kateterizaciju, ali bih ga morao sterilizirati. Nemam

KIKA

ogledalce, a već sama pomisao kako bih morao improvizirati širenje grlića maternice mogla bi vam stvoriti noćne more." "Noćne mi more već stvara pomisao na ono što mi raste u trbuhu", rekla je Cirocco mračno. "Calvine, ja u ovom času ne bih ţeljela ni ljudsku bebu, a utoliko manje ono što bi ova mogla biti. Voljela bih da obaviš tu operaciju." Gaby i August kimnule su u potvrdu toga, iako se Gaby doimala pomalo bolesno. "A ja vam velim da pričekate još mjesec dana. To ne mijenja ništa na stvari. Operacija će biti ista, naprosto struganje unutrašnjih stijen-ki maternice. Ali za mjesec dana moţda naĎete načina kako da zapalite vatru, zakuhate vodu i sterilizirate instrumente koje moţda uspijem napraviti. Nije li to logično? Uvjeravam vas da bih tu operaciju mogao obaviti s neznatnim rizikom, ali samo s čistim priborom." "Ja samo ţelim da smo s tim što prije gotovi", rekla je Cirocco. "Naprosto ţelim to nešto izbaciti iz sebe." "Kapetane, daj se malo smiri. Ohladi se i razmisli. Ako doĎe do infekcije, ja sam posve bespomoćan. Na istoku je drukčija zemlja. Moţda pronaĎete način da zapalite vatru. I ja ću malo pogledati. Baš sam bio nad Mnemozinom kad je stigao vaš poziv. Posve je moguće da tamo ţivi netko tko se sluţi oruĎem i tko bi mogao napraviti pristojno ogledalce i rastezač." "Znači li to da opet odlaziš?" upitala je ona. "Da, odlazim, nakon što vas sve pregledam." "Molim te još jednom da ostaneš s nama." "Ţao mi je, ali ne mogu." Ništa što bi mu Cirocco mogla kazati ne bi ga moglo navesti da se predomisli, i ona je ponovno počela koketirati s idejom da ga silom zadrţi, no oni prijašnji razlozi ponovno su joj rekli da je ta ideja loša. A prije nego što je otišao, još joj je nešto palo na um: moţda ne bi bilo baš jako pametno učiniti nešto naţao nekome tko ima prijatelja Whistiestopove veličine.

*** Svo je četvero proglasio zdravim i sposobnim, i to unatoč tome što je kod ţena izostala mjesečnica, a onda je ostao još nekoliko sati, no čini

KIKA

se da mu se ni to nije mililo. Ispričao im je što je sve vidio na svojim putovanjima. Ocean je bio uţasan, smrznut i odbojan. Prešli su ga što su brţe mogli. Dolje je ţivjela nekakva humanoidna vrsta, ali Whistlestop se nije ţelio spustiti da ih promotre izbliţeg. Izbacivali su na njih kamenje drvenim katapultom čak i kad se diriţabl nalazio čitav kilometar Iznad njih. Calvin ih je opisao i rekao da su obličjem slični ljudima i pokriveni dugom bijelom dlakom. Ti su prvo pucali a tek onda pitali. Nazvao ih je imenom Jeti. "Mnemozina je pustinja", nastavio je priču. "Izgleda prilično čudno jer su joj dine, vjerujem da je to zbog niske gravitacije, mnogo više nego na Zemlji. Dolje ima i nešto bilja. Kad smo se spustili sasvim nisko vidio sam i sitnije ţivotinje, baš kao i nešto što je izgledalo kao grad u ruševinama a takoĎer i nekoliko gradića. Zgrade ustobočene na okomitim kamenim šiljcima, a koje su prije tisuća godina moţda bile dvorci, sad se rune i raspadaju. Za njihovu izgradnju bile su potrebne tisuće godina kmetskoga rada ili prilično jaki helikopteri. "Ja mislim da je ovdje nešto baš pošlo po zlu. Sve se rasipa u prah. Moţda je i Mnemozina nekoć izgledala kao ovaj kraj; tamo su još prazna riječna korita a lešine su golemih stabala pojele pješčane oluje. Nešto je promijenilo klimu ili uništilo graditelje. "Vjerojatno je to zbog onoga crva što smo ga bili vidjeli. Od čitave vrste postoji samo jedan, kako veli Whistlestop. Mnemozina je taman dovoljno velika za tog jednog. Ako su i postojala dva, onda su se već odavno pobila i tako je ostao samo taj djedica od crva. Tako je velik da bi i Whistlestopa pojeo kao maslinu." Na Calvinov spomen orijaškoga crva i Cirocco i Bili su podigli pogled. "Nikad ga nisam ni vidio čitava, ali me ne bi nimalo iznenadilo da je dug dvadeset kilometara. To je naprosto velika, dugačka cijev, s rupom na oba kraja širokom koliko i čitav taj prokleti crv. Tijelo mu je kolutičavo i doima se tvrdim, poput mravojedove ljuske. Usta su mu kao cirkularna pila, a ima zube i s vanjske i s unutarnje strane. Boravi uglavnom u pijesku, ali pijesak ponegdje nije dovoljno dubok pa mora izaći na površinu. Mi smo ga promatrali baš u takvoj jednoj zgodi." "Takav je crv bio u jednoj knjizi", rekao je Bili.

KIKA

"I na filmu", odgovorila je Cirocco. "Zvao se Dine." To prekidanje je Calvinu očito išlo na ţivce. Podigao je pogled da vidi je li diriţabl još u blizini. "No bilo kako bilo", nastavio je priču, "upitao sam se je li baš zbog tog crva u Mnemozini tako loše. Moţete li zamisliti kako to djeluje na korijenje drveća? Taj bi za nekoliko godina mogao upropastiti čitav kraj. Drveće izgine, tlo se vrlo brzo pokvari, ne moţe više zadrţavati vodu, i odmah potom rijeke skreću pod zemlju. Jer moraju»znate; Ofion prolazi kroz Mnemozinu. Vidjeli ste ga kako nestaje i rako se ponovno diţe na površinu. Tok se nigdje ne prekida, ali od toga Mnemozini nije ništa bolje. "I tako sam tada pomislio kako nitko tko je smislio ovu spravu ne bi u nju stavio takvoga crva. Zacijelo mu se ne mili tama, jer bi inače prošao preko Oceana i sve poharao. Mislim da je prava sreća što se to dogodilo, no ako on tu ţivi samo zahvaljujući sretnom slučaju, onda zacijelo ne moţe biti još duga vijeka. Taj je crv zacijelo plod loše mutacije, a to onda znači i to da u blizini ne postoji nitko dovoljno moćan da ga ubije i sve vrati u normalnu kolotečinu. Bojim se da su graditelji ili izumrli ili regresirali u divljaštvo, Bili, baš kao u onim pričama što si nam ih ti ispričao." "To je sasvim moguće", suglasio se Bili. Cirocco je frknula. "Naravno da jest. Ali je isto tako moguće da si ti na temelju tog jednoga crva pretpostavio isuviše toga. Moţda su ljudi ovdje naprosto voljeli crve pa su ga jednostavno morali ponijeti sa sobom. Potom je on izrastao toliki da mu je zatrebao novi dom, i tako su mu dali Mnemozinu. No bilo kako bilo, mi se i dalje moramo pokušati probiti do glavčine." "Učinite to", suglasio se Calvin. "A ja ću oploviti obod i vidjeti tko je tu dolje još ţiv. Graditelji su mogli krenuti nizbrdo, no moţda ipak još posjeduju dovoljno tehnologije da mogu napraviti radio. Ako je doista tako, vratit ću se da vam to kaţem, pa onda svi moţete doma." '"Moţete?" upitala je Cirocco. "No daj, Calvine. U svemu smo tome svi zajedno. To što nećeš biti s nama ne znači nipošto da ćemo te ovdje ostaviti." Calvin se namrštio i nije htio reći više ništa.

KIKA

*** Prije nego što je Whistlestop digao sidro, Calvin je izbacio nekoliko smješljivaca privezanih za padobrane. Sluţio se njima kao utezima za izvlačenje padobrana iz torbica, zato što su plavičasta svila i konopi bili najkorisniji od svega što su dosad otkrili. Gaby je smotala padobrane i paţljivo ih sloţila, te se zaklela da će Cirocco odjenuti kao kraljicu. Cirocco joj se rezignirano prepustila. Bila je to mala cijena za Gabynu sreću. I sad su još jednom porinuli Titanic, ovaj put obuzeti novim osjećajem hitnosti. Morali su stupiti u doticaj s rasom dovoljno naprednom da im pomogne antiseptičkom kirurgijom, ili bar smisliti kako da zapale vatru, a sve se to moralo dogoditi jako brzo. To što joj je bilo u trbuhu nije moglo čekati. U danima što su uslijedili mnogo je razmišljala o tome. Svoju je odbojnost osjećala kao stisnutu šaku u utrobi. Ona je ponajviše izvirala iz nepoznate naravi ţivotinje koja je u nju usadila svoje sjeme. Pa ipak, pobačaj bi izabrala sve da je i bila sigurna da u njoj dozrijeva ljudski zametak. To nije imalo nikakve veze sa samom idejom majčinstva; namjeravala je postati majkom kad se povuče iz NASA-e, moţda u četrdesetoj ili četrdeset petoj godini ţivota. U O'Neil Jedan imala je, suspendirane u kriogenom mediju, desetke stanica, spremnih za oplodnju i usadivanje u trenutku kad se osjeti spremnom za raĎanje. Bila je to mjera opreza uobičajena medu astronautima, pa čak i kolonistima na Mjesecu i u L5: bila je to barijera koja je štitila od radioaktivnog oštećenja rasplodnoga tkiva. Namjeravala je odgojiti dječaka i djevojčicu, i to kad bude dovoljno stara da im bude bakom. Ali trenutak će odabrati sama. Bez obzira bio otac tog ploda čovjek i ljubavnik, ili pak bezoblična nakarada u utrobi Gee, ona će sama upravljati svojim reproduktivnim organima. Nije bila spremna, i neće biti još mnoge godine. Ako i zanemarimo to da Gea nije nipošto mjesto na kojem bi se smjela opteretiti djetetom, ipak ostaje činjenica da još mora obaviti toliko toga, upustiti se u pothvate pri kojima bi dijete bilo ništa manji problem nego ovdje. A ona je svim srcem namjeravala izvući se odavde i učiniti to što je naumila.

KIKA

GLAVA JEDANAESTA Nosivi su se kablovi spuštali u petoredima sloţenim u skupine od petnaest članova, kao i u troredovima koji su stajali sami za sebe. Svako je noćno područje bilo vezano na petnaest kablova. Postojao je red od pet okomitih kablova što su se uspinjali ravno uvis kroz šuplji rog u krovu, koji je zap.avio bio unutrašnjost ţbice Geina kotača. Dva su od njih dosezala tlo na visoravnima i praktički se stapala sa zidovima, jednim na sjeveru i drugim na jugu. Jedan je nicao iz točke na pola puta izmeĎu tih vanjskih kablova, a preostala su dva bila jednako odmaknuta od središnjeg i rubnih kablova. Uz ove središnje kablove, noćna su područja imala još dva reda od pet kablova što su se širili iz ţbice ali su bili usidreni u dnevnim područjima, pričem se jedan red spajao sa zemljom dvadeset stupnjeva istočno a drugi dvadeset stupnjeva zapadno od središnjega reda. Tako je, primjerice, ţbica iznad Oceana svoje kablove slala u Mnemozinu i Hiperion. Skup od petnaest kablova nosio je tlo ispod područja što je zahvaćalo više od četrdeset stupnjeva Geina opsega. Kablovi što su se iz dana, prolazeći kroz zonu sumraka, dizali u noć, tvorili su s tlom vrlo oštar kut, pričem je taj kut rastao s visinom da bi se u spojištu s krovom pribliţio vrijednosti od šezdeset stupnjeva. A onda su tu bili i redovi od po samo tri kabla, povezani samo s dnevnim područjima. Ti su kablovi bili okomiti, i uzdizali su se okomito iz tla sve dok ne bi probili krov pa izronili u svemir. Titanic i njegova posada sad su se pribliţavali baš sredini tog troreda. Sa svakim je danom taj kabel postajao sve veličanstveniji i pobuĎivao je sve veći strah. Čak se i iz Billova tabora činilo da se nad-vija nad njih. Ta nagnutost više nije bila tako izraţena, ali je zato kablu porasla veličina. Bilo je upravo bolno gledati ga. Jedno je znati da okomiti stup ima promjer od pet kilometara i da je visok 120. Vidjeti to vlastitim očima nešto je posve drugo. Ofion je opisao široku petlju oko kablova podnoţja; krenuo je na jug pa skrenuo na sjever prije no što je opet poprimio svoj globalni istočni smjer. A petlju su vidjeli još dok su bili daleko od kabla. Pri putovanju Geom neugodno je bilo što su krajolike lako vidjeli još dok

KIKA

su bili daleko od njih. I što bi se više primicali to se vidik sve više skraćivao, sve dok se površina ne bi toliko izravnala da se na njoj teško bilo snaći. Površina preko koje su putovali uvijek je bila ravna kao na Zemlji. Izvijanje bi počinjalo tek u velikoj daljini. "Hoćeš li mi ponoviti zašto sve to radimo?" doviknula je Gaby odostraga, obraćajući se Cirocco. "Nisam baš sigurna da sam shvatila." Put do ţbice pokazao se teţim no što su očekivali. Prije bi, na svom napredovanju kroz dţunglu, naprosto slijedili rijeku. Bila je to prirodna autocesta. Sad je Cirocco shvatila značenje riječi neprohodan. Zemlju je prekrivao gotovo masivan zid vegetacije, a svoje su jedine sjekače napravili iz skafanderskih prstenova. A da bi sve bilo još i gore, što su se više primicali kablu, tlo se sve više uzdizalo. "Preţivjela bih i bez tvog stalnog kvocanja", odviknuta joj je Cirocco. "Znaš i sama da to moramo učiniti. Još malo pa će biti lakše!" Već su uspjeli doći do mnogih korisnih informacija. Dosad je najvaţnija bila da je to pred njima zaista kabel, sastavljen od usukanih strukova. A strukova je bilo preko stotinu, pričem je svaki imao promjer od dobranih 200 metara. Ti su strukovi bili čvrsto usukani većinom svoje duţine, no pola kilometra od tla počinjali bi se širiti, da bi se s tlom sastali kao odvojene cjeline. Temelj je kablaHbio šuma golemih tornjeva a ne jedan jedincati orijaški stup. Najzanimljivije je od svega bilo da je nekoliko strukova bilo prekinuto. Visoko nad sobom vidjeli su uvrnute krajeve dva od njih, raščešljane poput prekinutih dlaka na reklami za šampon. Kad su se probili do čistine, Cirocco je opazila da se ono što je leţalo pod zemljom, gumasta tvar za koju su kablovi bili pričvršćeni, dobrano isteglo. Svaki je struk iz toga izvukao čitav stoţac, a na stošce je bio nabacan pijesak. Kroz vanjske se strukove mogla vidjeti šuma unutrašnjih što su se gubili u tami. Tlo je izmeĎu njih i kabla bilo pjeskovito, i po njemu su bile razbacane goleme gromade. Pijesak je bio crvenkastoţut a gromade su imale oštre rubove, s malo znakova erozije. Dojam je bio kao da ih je nešto silovito istrglo iz tla. Bili je zabacio glavu i pogledom pošao po kablu sve do bljeska prozračnoga krova.

KIKA

"Moj Boţe, kakav prizor." "Pomisli kako ga moraju doţivljavati domoroci", rekla je Gaby. "Konopi s neba što drţe svijet." Cirocco je zaklonila oči. "Nije nikakvo čudo što zamišljaju da gore ţivi Bog", rekla je i ona. "Zamislite lutkara koji poteţe takve niti." Kad su se pojeli uspinjati, tlo je bilo čvrsto, no što su se više uspinjali, tlo je sve^e klizilo pod nogama. Tu mje raslo više ništa što bi ga drţalo. Bio je *$jipijesak, na površini vlaţan no ispod toga suh. Tako se stvarala kora koju su noge lomile u nestabilne, pomične ploče što su se za njima rušile i prevrtale nizbrdo. Cirocco se ţustro probijala naprijed, odlučna da doĎe do samoga struka, no nije prošlo dugo i već joj se počelo dogaĎati da bi svaki put otklizila onoliko koliko bi se s mukom popela, a do vrha im je još bilo preostalo 200 metara. Bill i Gaby bili su zaostali za njom i sad su promatrali kako pokušava steći oslonac na nestabilnom tlu. Bilo je uzaludno. Pala je na lice i zakotrljala se natrag, pa sjela u pijesak i zapiljila se u kabel, tako blizu a tako daleko. "Zašto to mora snaći baš mene?" upitala je i lupila šakom po tlu. Otrla je pijesak s usta. Ustala je, no noge su joj ponovno kliznule. Gaby ju je uhvatila za mišicu, a Bili je, kad joj je pokušao pomoći, zamalo pao na obadvije. Tako su izgubili još jedan metar. "Toliko po tom pitanju", rekla je Cirocco umornim glasom. "Ali bih ipak voljela malo pogledati okolo. Hoće li netko sa mnom?" Nitko baš nije bio oduševljen tom idejom, no ipak su pošli za njom niz padinu i zagledali se u šumu strukova. Oko svakog se struka dizala njegova vlastita hrpa pijeska. Morali su ići vijugavom stazom izmeĎu njih. Na dnu je orijaških krtičnjaka, na nabijenoj zemlji, rasla ţilava, oštra trava. Što su se više probijali, bivalo je sve mračnije - mračnije i mnogo tiše no ikad za svih onih tjedana provedenih na rijeci. Čula se daleka huka, kao kad vjetar puše kroz dugačke, puste hodnike, a odozgo, s velike visine, dopiralo je glasanje vjetroviti zvončića. Čuli su vlastite korake i disanje suputnika. Nemoguće je bilo oteti se dojmu da su se našli u katedrali. Cirocco je već vidjela nešto slično, kad se našla medu orijaškim sekvojama u Californiji. Ondje je bilo zelenije i nije bilo tako tiho, ali su mir i

KIKA

osjećaj izgubljenosti medu golemim i ravnodušnim bićima bili isti. Da je samo ugledala paučinu, sigurno bi potrčala i ne bi se zaustavila sve dok se ne bi našla na svjetlosti dana. Počeli su nad sobom opaţati nekakve obješene predmete, nalik izderanim tapiserijama. Bili su nepomični u mrtvome zraku, oblici lišeni supstance u sjenama visoko nad njihovim glavama. Oko njih je lebdjela fina prašina, koju bi uskovitlao i najsitniji dašak. Gaby je lagano Cirocco dotakla mišicu. Ova je poskočila pa podigla pogled onamo kamo je Gaby pokazivala prstom. Jednom je struku nešto visjelo sa strane, pedesetak metara iznad vrha pješčanoga brijega. Učinilo joj se da to stoji na nekakvom izdanku, no onda se upitala da to ipak nije nekakva biljka. "Kao lupar", rekao je Bili. "Ili čitava njihova kolonija", prošaptala je Gaby, pa se nervozno nakašljala i ponovila što je rekla. Cirocco je shvaćala kako se osjeća; i njoj se činilo da naprosto moraju šaptati. Cirocco je odmahnula glavom. "Mene to podsjeća na staništa u liticama Arizone." Za malo vremena opazili su ih još, pričem je većina bila mnogo viša i mnogo slabije razaznatljiva od onog koju je Gaby bila otkrila. Jesu li to bili stanovi ili paraziti? To se nije moglo znati. Cirocco se posljednji put oglednula po čitavom prostoru, a onda joj se učinilo da je u daljini, na samom rubu potpune tame, nešto ugledala. Bila je to zgrada. Ubrzo nakon što je to shvatila, shvatila je i da je riječ o ruševini. Oko nje je bio nasut sitan pijesak. Bilo je pravo osvjeţenje pronaći nešto izgraĎeno u ljudskom mjerilu. GraĎevina je bila velika kao jedan od najmanjih puebla u Coloradu, a zapravo je pomalo na njih i podsjećala. Bila su tu tri sloja šesterokutnih komora bez vidljivih vrata. Svaki je sloj bio izgraĎen od soba za malenkost većih od onih ispod njega. Primakla joj se bliţe i dotakla zid. Bio je to studen kamen, oklesan i obraĎen i ugraĎen bez ţbuke, onako kako su to činili Inke. Kad ju je pogledala izbliţega, otkrila je da zapravo postoji pet slojeva komora, no da su dva najniţa mnogo manja od ona tri što ih je vidjela iz daljine, te da su izgraĎena iz manjeg kamenja. Kad je rukom raskopala pijesak pri dnu zida, otkrila je i šesti sloj, pa onda i sedmi, pričem je svaki bio tanji od onoga iznad njega.

KIKA

"Što ti veliš na ovo?" upitala je Billa koji je, dok je ona kopala, klečao kraj nje. "Zaista vrlo neobičan način graĎenja." Cirocco je nastavila kopati, ali ju je uskoro nadvladao pijesak koji se počeo urušavati brţe no što ga je ona stizala vaditi. Najniţi sloj što ga je uspjela otkriti bio je napravljen od komora ne viših od pola metra i otprilike isto toliko širokih; bile su izgraĎene od kamenja ne većeg od opeke. Obišli su čitavu graĎevinu i pronašli mjesto gdje se urušila. Masivno kamenje s vrha zdrobilo je većinu sitnijeg ispod sebe. Iza je bila nedirnuta komora, samo što je bila bez zida. Nisu vidjeli nikakva unutarnja vrata, a u graĎevinu se izvana nije moglo niotkuda ući. "Zašto graditi kuću bez vrata?" "Moţda u nju ulaze odozdo", izrekla je Gaby svoje nagaĎanje. "Bez buldoţera to nikad nećemo doznati." Cirocco je pomislila na svu opremu što ju je bili ponijeli sa sobom, da je iskrcaju satelitskim sletnim modulom, no onda se trgnula jer su joj se misli vratile na krhotine njezina broda, vidjela ih je kako se lome i u vrtlogu propadaju u svemir. "Pitam se kakve to veze ima s kablom", rekao je Bili. "Je li to izgraĎeno za radnike koji ga odrţavaju ili su to ovdje postavili kasnije, nakon što se sve pokvarilo?" Cirocco je podigla obrvu. "Zar pretpostavljamo da se sve pokvarilo?" On se raširio ruke. "Tu su oštećenja konstrukcije koja nisu uklonjena. Vidjela si prekinute strukove." Znala je da je u pravu. Čitava ta mračna mijazma ispod kabla naprosto je zaudarala po zastoju i zapuštenosti. Bio je to pljesnivi grob, ili kostur nečega što je nekoć bilo silno. Gea je, meĎutim, čak i u svom propadanju bila veličanstvena. Zrak je bio svjeţ i voda čista. Istina jest da su se sad velika područja pretvorila u pustinju ili smrznutu tundru, a teško je bilo povjerovati da je to tako bilo i zamišljeno. Pa ipak je osjećala da bi ekološki sustav propao još i više da gore ne postoji netko tko nad time ima bar kakvu-takvu vlast.

KIKA

"Gea nije bez upravljača", rekla je Gaby, ponovivši, i ne znajući, Ciroccinu misao. "Ta mi zgrada izgleda prilično stara. Ako velim nekoliko tisuća godina, ne vjerujem da sam otišla predaleko." "To se sasvim sigurno osjeća", suglasio se Bili. "Poznato mi je ponešto o svim komplikacijama što prate odrţavanje biosistema", nastavila je Gaby. "Gea je veća od O'Neil Jedan, i zbog toga je fleksibilnija. Pa ipak, za nekoliko bi se stoljeća sve moglo pokvariti i oteti svakoj vlasti. Očito da se nije pokvarilo sve i dokraja." "Moţda su tu nekakvi roboti", rekao je Bili. "Meni bi to sasvim odgovaralo", odgovorila je Cirocco. "Ukoliko iza svega toga stoji nekakva inteligencija, onda namjeravam stupiti s njom u vezu i zamoliti je za pomoć. Moţda bismo s računarima lakše izašli na kraj." Bili, koji je u ţivotu pročitao mnogo znanstvene fantastike, o svakom je Geinom aspektu mogao sloţiti desetak teorija. Posebno je bio sklon uvijek pouzdanoj mutaciji kuge: nečemu što je došlo niotkuda i pobilo toliko graditelja da se Gea našla u rukama automatskih sigurnosnih ureĎaja. "Gea je olupina, u to se mogu kladiti", rekao im je. "Baš kao brod iz Heinleinove Nebeske siročadi. Prije mnogo tisućljeća mnoštvo se ljudi otišlo na Gei, no putujući je nad njom izgubilo vlast. Brodski ju je računar ubacio u putanju oko Saturna, pogasio motore, i ona je još tu: pumpa zrak i čeka na daljnje zapovijedi."

*** Iz šume su izišli drugim putem, djelimice i zato što nikako nisu mogli odrediti kako su u nju ušli. Cirocco se zbog toga nije brinula jer je sve bilo u redu dokle god su išli prema svjetlu. Na svjetlo su dana izišli na mjestu daleko na sjever od onoga gdje su bili ušli, i sad su ugledali nešto što je na ulazu skrivao sam kabel. Bio je to prekinuti struk, no ovaj je bio na tlu. Ciroccina je prva misao bila na divovskoga pješčanoga crva kojega im je bio opisao Calvin. Struk se doimao ţivim, presijavajući se u ţutom svjetlu. Potom se sjetila brazilijanskog naftovoda što ga je bila vidjela za vjeţbi preţivljavanja: velikih srebrenih cijevi što su se poput igala

KIKA

probijale kroz tropsku prašumu, kao da je ona prezira dostojna prepreka. Struk je u padu sam pročistio svoj put, oborio najviše drveće, nemilice tresnuvši o tlo. Od toga se dana dţungla već stigla ponovno zatvoriti, ali je velika masa i dalje stvarala dojam kao da se svakog časa moţe dignuti i otresti puzavice što su se po njoj širile, a drveće pretvoriti u šibice. Pet stotina metara iznad njih, odsječeni se gornji kraj struka uvrnuo ustranu od mase kabla. Bio je izdrpan, a unutrašnjost, razotkrivena prekidom, blistala je i stvarala odraze crvenog, zelenkastomodrog i patiniranog bakra. Na batrljku su rasle sive gvale korozije nalik na pljesniv kruh, a iz dna je izlazio slap i padao ravno na grumen vegetacije daleko odmaknut od šume. Protok je vode bio popriličan i bučan, no kako je izvirao iz tako golemog i izvijenog struka, dojam je bio kao da je riječ tek o kapanju iz slomljene cijevi. Prišli su oborenom struku i otkrili da je sastavljen od šesterokutnih pločica širokih tek nekoliko milimetara, zamagljenih virovima zlata ispod same površine. To je stvaralo mutne, izlomljene odraze, kao da se ogledaju u oku orijaškoga kukca. Pošli su za njim nizbrdo, sve do dţungle, gdje su otkrili da je odlomljeni kraj šupalj, no tako začepljen grmljem i penjačicama da je u nj bilo naprosto nemoguće ući. "Bez obzira što bilo unutra", rekla je Gaby, "biljkama se to dopada." Cirocco nije rekla ništa. Stanje uznapredovala propadanja izazivalo je potištenost. Otvor na kraju struka bio je tako velik da bi kroza nj mogao proći Ringmaster. A bilo je to, u Geinim mjerilima, nešto jako malo, samo jedan od 200 strukova samo u tom kablu. Pa ipak je to bila takva neboderna podrtina, što je tako brzo išla putom truljenja i rasplinuća. Kad je pukao, zacijelo je čitava Geina površina zveknula od sućuti. I nitko zbog toga nije poduzeo baš ništa. Nije rekla ništa, ali je bilo teško gledati u te ostatke, a ipak vjerovati da još postoji netko tko nadzire strojeve.

GLAVA DVANAESTA

KIKA

Dva dana nakon što je istraţila unutrašnjost kabla, posada se Titanica našla na izlazu iz tropske prašume. Zemljište nije nigdje bilo brdovito osim u blizini kabla; sad se postalo ravno kao biljarski stol i Ofion se razlio kilometrima u svim smjerovima. Obale u pravom smislu nije više ni bilo. Kraj su rijeke i početak močvare označavale tek stabljike visoke trave što je rasla iz dna i tu i tamo pokoji, metar visoki, muljeviti sprud. Vodeni se pokrov širio preko svega, rijetko dublji od deset centimetara, osim u vijugavom labirintu baruština, rukavaca, utoka i mrtvih ogranaka. Njih su čistile i dubile velike jegulje i jed-nooke muljarice malo manje od vodenkonja. U tom su kraju, u široko razbacanim grupicama, rasle tri vrste drveća. Od njih su se Cirocco najviše dopala ona koja su izgledala kao stakleni kipovi, jer su im ravna, prozirna debla i pravilno postavljene grane bile poslagane u kristalnu šaru. Najtanje su grane bile niti kakve bi se dale upotrijebiti za optička vlakna. Kad bi zapuhao vjetar, najslabije bi se grane odlamale. Od njih su se, kad bi im se jedan kraj omotao padobranskim platnom, dali praviti odlični noţevi. Zbog bli-stanja što su ga stvarale te niti u pomicanju, Gaby ih je nazvala boţičnim drvcima. Drugo najrasprostranjenije bilje nije Cirocco bilo toliko po ukusu. Jedna biljka — činilo joj se da bi je bilo pogrešno nazvati stablom, iako je za to bila dovoljno velika — izgledala je kao hrpa onoga što se moţe naći na tlu svakog stočarskog ranca. Bili ih je nazvao balegavcima. Kad su jednoj prišli blizu, opazili su da ima i nekakvu unutrašnju strukturu, ali joj nitko nije ţelio prići preblizu zato što im je miris bio posve u skladu s izgledom. Bilo je tu i drveća koje je mnogo bolje glumilo svoju ulogu. U sebi su imala nešto od čempresa i nešto od vrbe, a rasla su u zapetljanim klupcima pokrivenim girlandama penjačica što su ih silom ţeljele svaliti na zemlju. Ovdje je sve bilo nezemaljsko na mnogo neugodniji način nego na visoravni. Dţungla što su je ostavili za sobom nije se mnogo razlikovala od one oko Amazone i Konga. Ovdje pak ništa nije izgledalo poznato, sve je bilo izobličeno i puno prijetnje. Logorovanje je postalo nemoguće. Počeli su svoj čamac privezi-vati za drveće i spavati u njemu. Kišilo je svakih deset do dvanaest sati.

KIKA

Prebacili bi preko razme krila šatora skrojena od balonske svile, no voda bi uvijek prokapala i skupljala se na dnu. Vrijeme je bilo toplo, ali je vlaga bila tako visoka da se nikad ništa nije stizalo osušiti. Zbog sveg tog blata, vrućine i vlage i znoja, svi su postali razdraţljivi. Svi su bili neispavani, i počesto ne bi, kad ne bi bili na duţnosti, uspijevali uhvatiti više od nekoliko nemirnih minuta sna, no kad bi odjednom poţeljelo spavati svo troje, postajalo bi još gore, jer bi se gurali na tijesnom prostoru Titanicova zaobljena dna. Cirocco se probudila usred noćne more, za koje je sanjala da ne moţe disati. Uspravila se i esjetila kako joj se odjeća naprosto guli s koţe. Kad bi je uhvatila s dva prsta, bila bi ljepljiva, a ljepljivost se osjećala i pod vratom i u krilu. Kad je ustala, Gaby joj je kimnula glavom, pa se ponovno posvetila rijeci. "Rocky", rekao je Bili. "Imam nešto što bi ti zacijelo ţeljela..." "Ne", odgovorila je ona i podigla ruke. "Sto mu Ďavola, ţelim samo kavu. Za nju bih mogla i ubiti." Gaby se usluţno nasmiješila, ali je bilo očito da se za to morala potruditi. Dosad su već shvatili da se Cirocco razbuĎuje čitavo jutro. "To nije nimalo smiješno. Jasno?" Bijelo se zagledala u zemljište što se doimalo baš onako kako se i sama osjećala: propalo i trulo. "Dajte mi bar trenutak prije nego što me počnete napadati pitanjima", rekla je. Iskobeljala se iz slijepljene odjeće i skočila u rijeku. Bilo je bolje, ali ne baš jako. Poskakivala je, gazila kroz vodu, drţala se za rub čamca i razmišljala o sapunu sve dok joj noga nije dotakla nešto klizavo. Nije joj se čekalo da otkrije što je to moglo biti, nego se digla preko razme i stala tako, dok joj se kraj nogu stvarala lokvica. "Dobro sad. Što ste htjeli?" Bili je pokazao prema sjevernoj obali. "Tamo smo vidjeli dim. I sad bi ga mogla vidjeti, malo lijevo od one hrpe drveća." Cirocco se nagnula preko razme i ugledala ga: bila je to tanka crta sivila što se protezala na kulisi dalekoga sjevernoga zida. "Daj da pristanemo i malo pogledamo."

KIKA

** * Bilo je to dugo, ubitačno mrcvarenje kroz blato do koljena i ustajalu vodu. Bili je bio na čelu. UzbuĎenje je nastupilo kad su obišli veliki balegovac koji im je zagradivao pogled. Cirocco je, kroz mnogo jači smrad drveta, naslutila i mrvu dima pa poţurila preko klizavoga tla. Zakišilo je baš u trenutku kad su stigli do vatre. Kiša nije bila jaka, ali ni vatra nije bila baš neka. Učinilo se da će jedina korist od nje biti to što su zacrnili noge. Bilo je to nepravilno poţarište što je prekrivalo čitav četvorni hek-tometar i hirovito se dimilo na rubovima. Kiša je počela, i pred njihovim se očima sivi dim počeo pretvarati u bijeli. A onda je plameni jezik liznuo uz korijenje grma što je rastao nekoliko metara podalje. "Dajte nešto suho", zapovjedila je Cirocco. "Bilo što. Malo trave iz močvare, malo granja. Poţurite, već se gubi." Bill i Gaby su potrčali u suprotnim smjerovima, a Cirocco je klekla kraj grma i počela u nj puhati. Odlučila se ne obazrijeti na dim u očima i nastavila puhati dok joj se nije zavrtjelo u glavi. Doskora je već slagala prilično suho drvo. Napokon se mogla i zavaliti, sigurna da će se vatra odrţati. Gaby je kliknula i bacila granu tako visoko da se, prije nego što je krenula natrag, zamalo izgubila u nebu. Bili ju je pljesnuo po ramenu i Cirocco se široko nasmiješila. Bila je to mala pobjeda, ali moţda ipak jako vaţna. Osjećala se predivno. Kad je kiša stala, vatra je još gorjela.

** * Problem je bio kako je odrţati. Raspravljali su o tome satima, pa iskušali i odbacili nekoliko rješenja. Da bi svoj naum proveli u djelo, morali su potrošiti ostatak dana i najveći dio sutrašnjeg. Iz močvarne gline napravili su dvije zdjele, paţljivo ih ispekli, a potom osušili veliku količinu onog drveta koje je najsporije gorjelo. Kad je to bilo gotovo, u obadvije su zdjele naloţili vatrice. Činilo se mudrim imati i rezervnu. Plan je zahtijevao da netko stalno pazi na vatru, ali su na to bili spremni bar dok ne pronaĎu neko bolje rješenje.

KIKA

Kad su s tim bili gotovi, već se bliţilo vrijeme za spavanje. Cirocco je htjela da se pokušaju probiti negdje do suhog tla, jer se baš nije posve pouzdavala u to što su smislili za vatru, ali je Bili predloţio da najprije nešto ulove. "Već mi je pun nos tih lubenica", rekao je. "Posljednja je bila baš nekako uţegla." "Da, samo što tu nema smješljivaca. Ne viĎam ih već danima." "Onda ćemo ubiti nešto drugo. Moramo pojesti malo mesa." Bila je istina da se baš nisu dobro hranili. U močvari nije bilo ništa od onoga izobilja voćaka što su ga nalazili u šumi. Jedina autohtona biljka koju su kušali imala je okus na mango i zbog nje su zaradili proljev. A to je čamac pretvaralo u deveti pakleni krug. Do tada su se oslanjali na ţiveţ što su je bili ponijeli sa sobom. Zaključili su da bi velika muljarica očito bila najbolja lovina. Baš kao i sve druge ţivotinje što su ih susretali, ni ona se nije na njih puno obazirala. Sve je drugo bilo ili premaleno ili prebrzo ili pak, naprotiv, poput divovskih jegulja, preveliko. Muljarica je voljela leţati u glibu u koji bi zakopala gubicu i kroza nj se gibala pomicanjem repa. Cirocco, Gaby i Bili ubrzo su uspjeli opkoliti jednu od njih. Sad su je prvi put mogli promotriti malo izbliţeg. Cirocco još nikad nije vidjela tako ruţnoga stvora. Bila je duga tri metra, trbuh joj je bio ravan, a u sredini je imala oteklinu što se protezala od tupe njuške pa sve do vodoravne repne peraje što se doimala baš opako. LeĎima joj je tekao dugački sivi hrbat, mekan i mlitav poput pijetlove krijeste, no sluzav. Ritmički se napuhivala i ispuhivala. "Sigurna si da bi to jela?" "Samo ako dovoljno dugo bude mirna." Cirocco se postavila četiri metra ispred muljarice, dok su joj se Gaby i Bili stali pribliţavati svatko sa svoje strane. Svo je troje nosilo mačeve napravljene od odlomljenih grana boţičnoga drvca. Muljarica je imala jedno oko veliko kao tava za pizzu. Jedan se kraj oka zadigao i oko se zagledalo u Billa. Bili se sledio. Riba je ispustila unjkavi zvuk. "Bili, ovo mi se ne dopada."

KIKA

"Ne brini. Vidiš je kako ţmirka?" Iz rupice iznad oka briznuo je mlaz tekućine, proizvodeći ono unjkanje što ga je bila čula. "Tako odrţava vlaţnost oka. Jer nema kapaka." "Kad ti tako veliš." Pljesnula je rukama i riba je poslušno skrenula pogled s Billa i svrnula ga na nju. Nije baš bila sigurna da je to imalo popravilo situaciju, ali je ipak na prstima koraknula prema njoj. Riba je skrenula pogled; sve joj je to bilo postalo dosadno. Bili joj je prišao, skupio hrabrost i zarinuo joj mač kroz tkivo odmah iza oka, naslonivši se na nj čitavom teţinom. Riba je poskočila, a Bili ispustio mač i odstupio plesnim korakom. Ništa se nije dogodilo. Oko se nije micalo, a organi na leĎima nisu se više nadimali i ispuhivali. Cirocco se opustila i vidjela Billa kako se široko smiješi. "Isuviše lako", rekao je. "Kad će se napokon pred nas postaviti neki stvarni izazov?" Dohvatio je mač za balčak te ga izvukao. Po ruci mu je briznula tamna krv. Riba se izvila, dotakla njušku repom, a onda postrance zamahnula repom i oborila ga na Billovu glavu. Vješto mu se podvukla pod nepomično tijelo i bacila ga uvis. Cirocco ga nije ni vidjela kako pada. Riba se ponovno izvila. Ovaj put je balansirala na trbuhu, podigavši i rep i njušku. I sad joj je prvi put ugledala usta. Bila su okrugla, kao u piškora, s dvostrukim redom zubi što su se okretali u suprotnom smjeru i kloparali. Rep je udario u mulj i riba je skočila na nju. Cirocco se opruţila i bradom u mulju izorala brazdu. Riba je pljesnula iza nje, izvila se i, bijesno šibajući repom, otfrknula u zrak pedeset kila mulja. Oštra je peraja prerezala mulj Cirocco ispred nosa, a onda se digla da pokuša još jednom. Cirocco je brzo zatapala četveronoške, kliţući se svaki put kad bi se pokušala uspraviti. "Rocky! Skoči!" Tako je i učinila, i tako zadlaku izbjegla da joj ribin rep, kad je ponovno lupio o zemlju, odsiječe ruku. "Bjeţi, bjeţi! Ide na tebe!" Pogled otraga otkrio joj je samo rotirajuće zube. Od svega je čula samo to uţasno zujanje. Očito ju je namjeravala pojesti. Bila je u glibu do koljena i hitala je prema dubljoj vodi, što joj se baš i nije činilo dobrom zamisli, no svaki put kad bi se okrenula, iz blata bi bljesnuo rep. Uskoro je bila slijepa od neprekidne baraţe prljavom vodom. Okliznula se i, prije nego što se stigla podići, rep ju je lupio u

KIKA

sljepoočicu. Sačuvala je svijest, ali joj je, u trenutku kad se okrenula i rukom potraţila mač, u ušima sve zvonilo. Progutao ga je glib. Riba je bila niti metar daleko i sad se klupčala, spremajući se za skok kojim će smoţditi Cirocco — i u tom je trenutku do nje dotrčala Gaby. Noge su joj jedva doticale tlo. Bacila se na Cirocco i u letu je udarila tako ţestoko da joj je zamalo razlabavila zub; riba je skočila i onda su sve tri kliznule tri metra kroz mulj. Cirocco je bila tek maglovito svjesna sluzave mokre stijenke pod nogom. Ritnula se. Riba se ponovno bacila na njih i Gaby je povukla Cirocco, plivajući kroz mulj. A onda ju je ispustila i Cirocco je podigla glavu iz vode, hvatajući zrak. Ugledala je leda svoje prijateljice koja je stajala licem prema kreaturi. Rep je sunuo negdje u visini Gabyna vrata, smrtonosan poput kose, no ona je pognula glavu i podigla mač. Mač se slomio uz sam balčak, ali je njegov oštar rub u peraji prosjekao velik zalistak. To kao da ribi baš i nije prijalo. Gaby je skočila ponovno, ravno prema uţasnim raljama, i sletjela stvorenju na leĎa. Zabila joj je balčak u oko, no sad je zasjekla prema dolje a ne ubola, kako je to bio učinio Bili. Riba ju je zbacila, ali je sad rep izgubio usmjerenje. Ljutito je mlatio po tlu dok je Gaby vrebala priliku da ponovno zasiječe. "Gaby!" kriknula je Cirocco. "Pusti je nek ide. Nemoj da te ubije." Gaby se hitro osvrnula, pa pohitala prema Cirocco. "Mičimo se otale. Moţeš li hodati?" "Naravno, ja..." Tlo se uskomešalo. Čvrsto je stisnula Gabyn rukav da se malo smiri. "Drţi se. Evo je opet." Cirocco nije ni imala prilike vidjeti što je time mislila, jer ju je Gaby podigla prije no što je i shvatila što se zbiva. Bila je preslaba i odveć zbunjena da bi se tome usprotivila, i tako ju je Gaby iznijela iz močvare, prebacivši je preko ramena, onako kako vatrogasci iznose unesrećene. Njeţno ju je poloţila na krpicu trave, i tad je Cirocco nad sobom ugledala Gabyno lice. Dok joj je njeţno opipavala glavu, da bi se potom spustila prema prsima, niz lice su joj tekle suze. "Au!" Cirocco se trznula i izvila od bola. "Čini se da si mi slomila rebro."

KIKA

"O, Boţe. Kad sam te podigla? Oprosti mi, Rocky, ja..." Cirocco joj je dotakla obraz. "Ne, gusko, nego kad si lupila u mene kao u obrambenu liniju Glantsa. No drago mi je da si to učinila." "Daj da ti još malo pogledam oči. Mislila sam da..." "Nemamo vremena. Pomozi mi da ustanem. Moramo vidjeti što je s milom." "Najprije ti. Samo lezi. Ti ne bi smjela.;." Cirocco joj je udarcem dlana odbacila ruku i onda se uspravila, ali samo na koljena, jer se u tom trenutku presavila i povratila. "Vidiš što mislim? Moraš ostati tu." "U redu", zagrcnula se ona. "Idi ga potraţi. Pobrini se za nj. I dove-di ga ovamo, i to ţivog." "Samo da još vidim..." "Krećir Gaby se ugrizla za usnu, bacila pogled na ribu što se još praćakala u daljini. Očito je bila na mukama. A onda je skočila na noge i potrčala, ili se bar Cirocco tako nadala, u pravom smjeru. Sjedila je tako, drţeći se za trbuh i tiho psujući, sve dok se Gaby nije vratila. "Ţiv je", rekla je. "Nije pri sebi, i mislim da je ozlijeĎen." "Jako?" "Krv mu je na nozi i po rukama i posvuda s prednje strane. Nešto je od toga i ribina krv." "Rekla sam ti da ga doneseš ovamo", zahripala je Cirocco, pokušavajući odbiti još jedan napad mučnine. "Psss", umirila ju je Gaby i lagano joj protrljala čelo. "Ne smijem ga micati dok ne napravim nosila. A najprije ću tebe odnijeti do čamca i spremiti u krevet. Tiho! Ako te budem morala tući, da znaš da i hoću. Ne bi baš voljela šakom u bradu, ha?" Cirocco je osjetila ţelju da i sama učini tako nešto, ali je mučnina svladala poriv. Skočila je na tlo i Gaby ju je podigla. Sjećala se kako je pomislila: zacijelo izgledamo jako smiješno, ja od 185 i Gaby od 150 centimetara. Pri maloj teţi Gaby je morala hodati oprezno, ali s teţinom nije bilo problema. Kad je zatvorila oči sve se više i nije okretalo tako gadno. Poloţila je glavu na Gabyno rame. "Hvala ti što si mi spasila ţivot", rekla je i izgubila svijest.

KIKA

*** Probudilo ju je muško vrištanje. Nije to bio zvuk kakav bi ikad ponovno poţeljela čuti. Bili je bio u stanju polusvijesti. Cirocco se uspravila i oprezno si dodirnula sljepoočicu. Boljelo je ali se ošamućenost izgubila. "DoĎi i pomozi", rekla je Gaby. "Moramo ga drţati inače će sebi napraviti nekakvo zlo." Poţurila je do Gaby. "Tako mu je loše?" "Da, jako. Slomio je nogu. A vjerojatno i pokoje rebro, ali ne iskašljava krv." "Gdje je prijelom?" "Tibia ili fibula. Nemam pojma koja je koja. Mislila sam da je samo Iaceracija, sve dok ga nisam poloţila na nosila. Onda se počeo otimati, i tad mu je iskočila kost." "Isuse." "Ali bar nije izgubio mnogo krvi." Dok je pregledavala iskrzanu ranu na Billovoj nozi, Cirocco je osjetila još jedno podrhtavanje u ţelucu. Gaby ju je prala iskuhanim krpama od balonskoga platna. Svaki put ga bi ga dotakla, on bi hripavo vrisnuo. "Što kaniš učiniti?" upitala je Cirocco, tek maglovito svjesna toga da bi zapravo ona Gaby, a ne obratno, trebala govoriti što da radi. Gaby ju je pogledala s bolom u očima. "Mislim da bi trebala pozvati Calvina." "A za koje dobro? O, da, nazvat ću tog kopilana, ali si i sama vidjela koliko mu je prošli put trebalo. Ako Bili umre prije nego što on stigne, ja ću ga ubiti." "Onda ćemo je mi morati namjestiti." "Ti znaš kako se to radi?" "Vidjela sam kako se to radi, jednom zgodom", rekla je Gaby."Uz anesteziju." "Od svega imamo samo hrpu krpa za koje se nadam da su čiste. Ja ću ga drţati za ruke. Čekaj čas." Primakla se Billu sboka i pogledala ga. On je buljio u prazno, a čelo mu je na dodir bilo vruće. "Bill? Sad me slušaj. Teško si stradao, Bili." "Rocky?"

KIKA

"Ja sam. Sve će biti u redu, ali si slomio nogu. Jesi li me shvatio?" "Jesam", prošaptao je on i zatvorio oči. "Bili, probudi se. Potrebna mi je tvoja pomoć. Ne smiješ nam se opirati. Da li me čuješ?" Podigao je glavu i spustio pogled na nogu. "Da", rekao je i otro lice nečistom rukom. "Bit ću dobar. Dajte da to bude što prije gotovo, moţe?" Cirocco je kimnula Gaby, i ova je iskrivila lice i povukla. Uspjelo je tek iz trećeg pokušaja, nakon čega su obije ţene ostale u dubokom šoku. Kod drugog potezanja kraj se kosti izvirio uz vlaţan zvuk koji je Cirocco natjerao da ponovno povrati. Bili se drţao dobro; dah mu je zviţdao a vratne su mu se ţile napinjale kao ţice, ali više nije kričao. "Voljela bih znati jesam li dobro obavila posao", rekla je Gaby. I zaplakala. Cirocco ju je pustila na miru i zabavila se zavijanjem trijeske za Billovu nogu. U času kad je dovršila posao, on više nije bio pri svijesti. Ustala je i pruţila pred sebe krvave ruke. "Moramo se maknuti odavde", rekla je. "Ovo nije dobro mjesto. Moramo naći neko mjesto koje je suho, gdje bismo se mogli utaboriti i pričekati da se oporavi." "Moţda ga ne bismo smjeli micati." "Ne", rekla je Cirocco i uzdahnula. "Baš ga moramo maknuti. Još jedan dan i morali bismo se naći na onoj visoravni koju smo vidjeli. Idemo."

GLAVA TRINAESTA Potrajalo je ne jedan, nego dva dana, i to uţasna. Često su zastajali da bi steriliziran Billove zavoje. Posuda u kojoj su grijale vodu nije bila nikakav fini keramički lonac; runio se i pokazivao ţelju da se rastali, a voda se u njemu mutila. A na vodu da zakuha trebalo je čekati duţe od sata, jer je tlak u Gei bio viši od jedne atmosfere. Gaby i Cirocco znale bi uhvatiti po nekoliko sati sna, naizmjence, kad bi rijeka bila mirna i široka. Kad bi se, meĎutim, našle na kakvoj

KIKA

vratolomnoj dionici, morale su se obadvije prihvaćati posla kako se čamac ne bi nasukao. Kiša je nastavila padati redovito. Bili je spavao, a kad se probudio nakon prva dvadeset četiri sata, doimao se pet godina starijim. Lice mu je bilo sivo. Kad je Gaby promijenila zavoje rana je izgledala loše. Potkoljenica i najveći dio stopala bili su skoro dvaput veći od normale. U času kad su izišli iz močvare on je već bio u deliriju. Obilno se znojio i imao je visoku temperaturu. Na početku drugog dana Cirocco je stupila u vezu s diriţablom u prolazu, i ovaj joj je odozgo odgovorio visokim i sve višim zviţdukom za koji joj je Calvin bio rekao da znači "Dobro, reći ću im", ali se već počela pribojavati da je za sve već prekasno. Gledala je kako diriţabl spokojno leti prema smrznutome moru, pa se upitala zašto je tako uporno ţeljela da odu iz one šume. No ako su već i morali, zašto to nisu učinili na Whistlestopuu, preplovili sve to, daleko od svih tih strahota, kao što je to recimo muljarica koja naprosto ne ţeli umrijeti? Njeni su se razlozi sad činili opravdanima kao i tada, ali je to ipak nije spriječilo da samu sebe krivi. Gaby se nije mogla voziti u diriţablima, a morali su naći nekakav izlaz. Pa ipak je pomislila kako zacijelo postoji i nešto ljepše, nešto što ispunjava većim zadovoljstvom, od tog stalnog preuzimanja odgovornosti za tude ţivote, i najednom joj je od takvoga ţivota naprosto pozlilo. Poţeljela je otići, poţeljela da netko drugi preuzme breme. Kako je ikad i mogla pomisliti da bi iz nje mogao biti kapetan? I što je sve učinila od trenutka kad je preuzela zapovjedništvo nad Ringmasterom? To što je stvarno ţeljela bilo je tako jednostavno, pa ipak je to bilo tako teško naći. Ţeljela je ljubav, baš kao i svi drugi ljudi. Bili joj je rekao da je voli; zašto i ona njemu nije mogla reći isto? Pomislila je kako to moţda i uzmogne reći, jednoga dana, no sad je sve slutilo na to da će umrijeti, a za to će ona biti odgovorna. Ali je isto tako ţeljela i pustolovinu. To ju je pokretalo kroz čitav ţivot, od prvih stripova što ih je otvorila, od prvog svemirskog doku-mentarca što ga je gledala kao dijete razrogačenih očiju, od prvih starih crno-bijelih plošnih akcionih filmova i vesterna u punom koloru što ih je bila vidjela. Ta ţeda da učini nešto nečuveno i

KIKA

herojsko nikad je nije napustila. Polako se odmaknula od pjevačke karijere, koju joj je bila namijenila majka, i uloge kućanice koju su joj nametali svi ostali. Ţeljela se sunovratiti na bazu svemirskih gusara, sipajući vatru iz lasera, ili se šuljati kroz dţunglu s druţinom divljih revolucionara, krećući u noćni napad na neprijateljsko uporište, traţiti Sveti gral ili uništiti Zvijezdu smrti. Poslije je našla i druge razloge, sad već kao odrasla osoba, za sve ono mučno probijanje kroz koledţ i vjeţbanje u nastojanju da postane najbolja na svijetu, tako da jednoga dana, kad se ukaţe prilika, za misiju na Saturn ne mogu odabrati nikog drugog. Ispod svega je toga, meĎutim, ipak bio samo svrab za putovanjem i razgledavanjem neobičnih mjesta i činjenjem onoga što još nitko nije učinio — i upravo ju je to spustilo na palubu Ringmastera. I sad je dobila tu svoju pustolovinu. Sad je plutala niz rijeku u orahovoj lupini, usred najtitanskije graĎevine što ju je ikad vidjelo ljudsko oko, a čovjek kojeg je voljela bio je na umoru.

*** Istočni je Hiperion bio zemlja blago valovitih breţuljaka i dugih poteza ravnica, istočkanih drvećem kojim je meo vjetar i sličnim afričkoj savani. Ofion se suzio i pojurio, istodobno, zbog nekih tajanstvenih razloga, postavši hladniji. Plutali su tako pet do šest kilometara, prepušteni rijeci na milost i nemilost, kraj niskih litica što su se strmo rušile do ruba vode. Titanicom se, kad bi se gibao brzo, nije dalo upravljati. Cirocco je vrebala na proširenje rijeke i mjesto na kojem bi mogla pristati. Na koncu ga je i ugledala, pa su utrošile dva sata boreći se motkama i veslima protiv struje, u pokušaju da čamac privedu stjenovitoj obali. Obadvije su crpile posljednje rezerve snage. A što je bilo još zloslutnije, u čamcu više nije bilo hrane, a istočni se Hiperion baš nije doimao plodnim. Izvukle su Titanic na obalu, dok su im se noge klizale po stijenju što ih je ugladilo valjanje šljunka, pa ga odvukle do udaljenosti na kojoj više nije bilo nikakve opasnosti. Bili nije bio svjestan gibanja. Već dugo nije prozborio ni riječi.

KIKA

Cirocco je sjela s Gaby, a Bili je utonuo u san sličan smrti. Da ne bi zaspala, istraţila je područje u krugu od sto metara od njihova taborišta. Dvadeset metara od ruba rijeke uzdizala se niska stepenica. Uspentrala se na nju. Istočni Hiperion bi, sudeći po dojmu, bio prekrasno mjesto za farmera. Široka zemljišna prostranstva nalikovala su ţutim ţitnim poljima Kansasa. Tu su iluziju kvarila druga, rdavocrvena područja, a onda i još neka, na kojima je blijedoplava boja bila pomiješana s narančastom. Sve se to mreškalo na vjetru poput visoke trave. Promicale su tamne sjene, pričem su neke pripadale oblacima tako niskim da su nad koritima potoka, čak i pri punom suncu, stvarali maglu. fe Na istokiifsu pak bregovi stupali prema zoni sumraka zapadne Ree, postuprnBBe bojeći zelenilom, zacijelo šumama, da bi ga potom ponovno izguTfcj i u mraku postali golim stjenovitim brdima. Na zapad se zemljţHoravnavala i, kad bi njenu površinu dohvatio odbljesak sunca, svjetlucala plitkim jezerima i kaljuţom punom muljarica. Iza toga je bilo tamnije zelenilo tropske prašume, a još gore na krivini bile su još mnoge ravnice što su se gubile u sumraku Oceana, s njegovim smrznutim morem. Dok je tako pogledom pretraţivala daleka gorja, ugledala je skupinu ţivotinja: bile su to crne točke na ţutoj pozadini. Medu njima su moţda dvije ili tri bile malo veće od ostalih. Već se htjela vratiti u šator, kad je začula glazbu. Bila je tako slabašna i daleka da je shvatila da je već dugo sluša i ne razabirući što je to zapravo. Začuo bi se čitav brzi grumen tonova, a onda opet jedna produţena nota, što se izvijala umilna i čista. Pričala je o mirnim krajevima i lagodnosti koju moţda nikad više neće uţivati, i bila je poznata poput pjesme koju smo slušali u kolijevci. Otkrila je da tiho plače, trudeći se pritom da bude što tiša, kako bi daleka melodija ostala s njom. Ali se pjesma izgubila.

*** Titanid ih je pronašao dok su obarale šator, spremajući se nastaviti put s Billom. Stajao je ne vrhu strmine na kojoj je Cirocco stajala jučer.

KIKA

Cirocco je čekala da on napravi prvi pokret, no čini se da je i on razmišljao na isti način. Najočitija riječ kojom bi se dao opisati taj stvor bila je centaur. Donji je bio oblikovan kao u konja, dok je gornji bio upravo grozno ljudski. Cirocco baš nije bila posve sigurna da vjeruje da on i stvarno postoji. Nije to bio centaur kakvim ga je predočio Disney, no nije imao mnogo veze ni s klasičnim grčkim predloškom. Imao je svu silu dlaka, pa ipak je dominantni detalj bila blijeda gola koţa. Velike raznobojne kaskade kose rušile su mu se s glave i trtice, kao i s donjih dijelova četiri noge, a isto tako i s podlaktica. Najčudnije je, meĎutim, od svega bilo što je imao dlake i izmeĎu dvije prednje noge, na mjestu gdje pristojan konj — čiju je sliku Cirocco pokušavala dozvati pred oči — osim glatke koţe nema ništa. Nosio je svinuti pastirski štap, a izuzmemo li nekoliko malih uresa, na sebi nije imao nimalo odjeće. Cirocco je bila sigurna da je to jedan od Titanida koje je Calvin bio spomenuo, iako je pogriješio u prijevodu. On — ili bolje, ona, jer je Calvin rekao da su svi ţenskoga spola — nije imala šest nogu nego šest ekstremiteta. Cirocco je zakoraknula prema njoj, a Titanida je najprije stavila ruku na usta, a onda je brzo ispruţila. "Pazi!" kliknula je. "Molim te, budi oprezna." U djeliću sekunde Cirocco se upitala o čemu to Titanida priča, no onda ju je zaprepaštenje upravo preplavilo. Titanida nije progovorila ni engleskim, ni ruskim ni francuskim jezikom, jedinim jezicima koje je Cirocco do tog trenutka naučila. "Ma koji je to..." Zastala je i pročistila grlo. Neke su riječi bile izgovorene zaista veoma visokim tonom. "Ma što se to zbiva? Prijeti li mi nekakva opasnost?" Pitanja su bila teška, i zahtijevala su sloţenu appoggiaturu. "Opazila sam da ti prijeti", otpjevala joj je Titanida. "Osjetila sam da ćeš sigurno pasti. Ali ti zacijelo najbolje znaš što je za tvoju vrstu dobro." Gaby je čudno gledala u Cirocco. "Što se to dodavola zbiva?" upitala je. "Ja je razumijem", odgovorila je Cirocco, ne ţeleći dublje zaci u tu temu. "Rekla nam je da se pričuvamo." "Pričuvamo od... kako?"

KIKA

"Kako je Calvin razumio diriţabl? Nešto nam je, ljubavi, pobrkalo glave. Ali sad to dolazi samo, i zato zaveţi." Zabrzala je prije nego što je Gaby stigla izgovoriti druga pitanja, jer na nijedno ne bi znala odgovoriti. "Pripadate li vi narodu iz močvara?" upitala je Titanida. "Ili dolazite sa smrznutoga mora?" "Ni jedno ni drugo", odćurlikala joj je Cirocco. "Prešli smo močvaru na svom putu prema... prema moru zla, ali nitko od nas nije stradao. I ne mislimo vam učiniti ništa naţao." "Malo ćete mi zla moći učiniti ako odete do mora zla, jer ćete biti mrtvi. Preveliki ste za anĎele koji su izgubili krila a odviše bjeloputi za stvorove s mora. Priznajem da nikad nisam vidjela nikoga ni sličnoga vama." "Mi... Bi li mogla doći nama na obalu? Moja je pjesma slaba; vjetar je ne podiţe." "Evo me dok dvaput mahneš repom." "Rocky!" prosiktala je Gaby. "Pazi, ona silazi!" Postavila se pred Cirocco s pripravnim staklenim mačem. "To znam i sama", rekla je Cirocco rvući se s rukom u kojoj je Gaby drţala mač. "Ja sam je zamolila. I makni to prije nego što pomisli nešto krivo, i ostani u pozadini. Ako što pode po krivu, već ću ti viknuti." Titanida se spustila niz strminu okrenuta licem, ispruţivši pritom ruke da odrţi ravnoteţu. Gipko je plesala, jašući na maloj lavini što ju je sama bila pokrenula, pa onda zakaskala prema njima. Noge su joj na kamenu proizvele poznati topot. Bila je trideset centimetara viša od Cirocco koja se, kad joj se Titanida primakla, odmaknula jedan korak. Rijetko je kad u ţivotu sretala ţene više od sebe, no ovaj se ţenski stvor ne bi uzvisivao samo nad profesionalnim košarkašem. ViĎena tako izbliza, doimala se vanzemaljskijom no ikada, i to baš zato štu su neki dijelovi njezina tijela bili tako ljudski. Za niz crvenih, narančastih i plavih traka, za koje je Cirocco mislila da su prirodne šare, otkrilo se da su zapravo obojene. Bile su poslagane u likove, ograničene uglavnom na lice i prsa. Trbuh su joj krasile četiri kvake, i to odmah iznad mjesta gdje bi joj se, da ga je imala, nalazio pupak.

KIKA

Lice joj je bilo taman dovoljno široko da bi mu pristajali spljošten nos i široka usta. Oči su joj bile goleme, a izmeĎu njih je ostalo pravo obilje prostora. Šarenice su joj bile blistavo ţute, a radijalne su zelene pruge okruţivale široke zjenice. Oči su joj bile tako zapanjujuće da je Cirocco zamalo promakao najneljudskiji detalj njezina lica. Pomislila je da za ušima ima zataknute čudne cvjetove, ali se ispostavilo da tu to zapravo same uši. Njihovi su usiljeni vršci sezali dobrano iznad tjemena. "Zovu me Cis..." otpjevala je ona. Bio je to niz nota u cis ključu. "Što je rekla?" prošaptala je Gaby. "Veli da se zove..." Otpjevala joj je ime i Titanida je naćulila uši. "Pa ne mogu je tako zvati", pobunila se Gaby. "Zovi je Cis. A bi li sad malo ušutjela i priću prepustila meni?" Ponovno se okrenula Titanidi. "Ja se zovem Cirocco, ili kapetan Jones", otpjevala joj je. "A ovo je moja prijateljica Gaby." Uši su joj se spustile do ramena i Cirocco se zamalo nasmijala. Izraz joj se nije promijenio ali su zato uši ispričale čitavu priču. "Samo 'Šir-rak-o-i-li-kap-petan-donz?'" otpjevala je oponašajući Ciroccin monoton. Kad je uzdahnula, nosnice su joj se raširile od siline daha, ali joj se prsa nisu pomakla. "To je dugačko ime, oprosti mi na izrazu, no nimalo razigrano. Zar vi ne osjećate nikakvu radost, kad si nadjevate tako suhoparna imena?" "Naša imena biraju drugi", otpjevala je Cirocco osjećajući se strašno neugodno. Sve što je mogla dati Titanidi nakon onakve poletne melodije, svodilo se na tupi nadimak. "Naš jezik nije kao vaš, niti su nam dušnici tako duboki." Cis se nasmijala, a smijeh joj je bio posve ljudski. "Ti govoriš jezikom tanke trske, zaista, ali mi se dopadaš. Odvest ću vas kući, ako nemaš ništa protiv, na gozbu svojoj stragamajci." "Rado bismo prihvatili tvoj poziv, no jedan je od nas teško ranjen. Potrebna nam je pomoć." "Koji je od Vas taj?" zapjevala je a uši su joj zamlatarale od konsternacije. "Nije to nijedna od nas, nego onaj drugi. Slomio je kost u nozi." Opazila je usput da u jeziku Titanida kod pridjeva postoje nastavci za muški i ţenski rod. Kroz glavu su joj prolepršali fragmenti pjesme

KIKA

koji su označavali mušku majku i ţensku majku i još neke nevjerojatnije pojmove. "Kost u nozi", otpjevala je Cis, a uši su joj izvele kompleksnu signalizaciju. "Ukoliko ne slutim krivo, to je za bića poput vas prilično gadno, jer si ne moţete priuštiti gubitak nijedne. Odmah ću pozvati vidara." Podigla je štap i otpjevala nešto kratko u malu aelenu grudu na njegovu kraju. Gaby je razrogačila oči. "Oni imaju radio? Rocky, objasni mi što se to zbiva." "Rekla je da će pozvati liječnika. I da imam tupo ime." "Billu bi dobro došao liječnik, ali taj sigurno nije član Američkog liječničkog zbora." "Misliš da mi to nije jasno?" prosiktala je ljutito. "Billu je, čini mi se, jako loše. Čak i ako taj doktor nema ništa bolje od konjskih pilula i amajlija, neće mu škoditi da ga malo pogleda." "Je li to vaš jezik?" upitala je Cis. "Ili boluješ od bronhijalne astme?" "Tako mi govorimo. Ja..." "Molim te da mi oprostiš. Moja stragamajka veli da moram naučiti biti taktična. Meni je samo..." i tu je otpjevala broj dvadeset sedam'i nekakvu vremensku imenicu koju Cirocco nije znala prevesti, "...i moram naučiti još mnogo toga s čim se nisam rodila." "Shvaćam", otpjevala je Cirocco, iako nije shvaćala. "Mi ti sigurno izgledamo čudno. A sasvim sigurno i ti nama." "Zaista?" Glazbeni ključ njezine pjesme odao je da joj je ta misao posve nova. "Nama koje nikad nismo vidjele tvoj rod." "Zacijelo je tako kako veliš. Ali ako nikad prije nisi vidjela Titanidu, odakle si onda došla iz velikog svjetskog kotača?" Cirocco je zbunilo kako je njen mozak preveo Cisinu pjesmu. Baš kad je začula note "odakle", tek je tada shvatila, prisjetivši se druge moguće interpretacije te dvonotne riječi, da Cis govori u uljudnom, formalnom modalitetu, te da se pritom sluţi mikrotonskim snizilica-ma, koje su inače rezervirane samo za zgode kad se mladarija obraća starijima. Prebacila se na kromatski niz tonova poučnog modaliteta. "Uopće ne dolazim s kotača. Izvan zidova ovoga svijeta nalazi se mnogo veći svijet koji ti ne moţeš vidjeti..." "O! Pa ti si sa Zemljel"

KIKA

Nije izgovorila riječ "Zemlja" baš kao što ni sebe nije nazvala Titanidom. Ali je riječ za treći planet od Sunca dojmila Cirocco baš kao da se Cis posluţila tom riječju. Cis je nastavila, a njeno se drţanje i ponašanje promijenilo s promjenom ključa — jer je pošla za Ciroccinim primjerom — na instruktivni modalitet. Jako je ţivnula, i da su joj uši bile još samo mrvicu šire, zacijelo bi odlepršala u zrak. "Sasvim sam zbunjena", otpjevala je. "Mislila sam da Zemlja postoji samo u pričama za mladunčad, u bajkama što se pričaju uz logorsku vatru. A mislila sam i da su zemaljska bića slična Titanidama." Ciroccino svjeţe ugodeno uho napelo se na posljednju riječ, pa se upitala bi li je trebalo prevesti u smislu "ljudi". U smislu "mi ljudi, vi barbari". Ali tu nije bilo šovinističkog prizvuka. O svojoj je vrsti govorila tek kao jednoj od mnogih na Gei. "Mi smo prvi pridošlice", otpjevala je Cirocco. "Čudi me da vi znate za nas, a mi o vama, do ovog trenutka, nismo znali baš ništa." "Vi ne pjevate o našim velikim djelima, kao što mi pjevamo o vašim?" "Ţao mi je, ali ne." Cis je bacila brz pogled preko ramena. Na vrhu strmine sad je zastala još jedna Titanida. Bila je vrlo slična Cis, samo što je medu njima postojala jedna uznemirujuća razlika. "To je b-Ton..." otpjevala je i tada, drţeći se kao da je nešto skrivila, vratila se u formalniji ključ. "Prije nego što stigne, rado bih ti postavila još jedno pitanje, a koje mi razdire dušu sve otkako sam te ugledala." "Ne moraš mi se obraćati kao starijem", otpjevala joj je Cirocco. "Moţda si starija od mene." "O, ne. Ja, prema zemaljskom računanju, imam samo tri godine. Ali evo što bih ţeljela doznati, u nadi da se moje pitanje neće shvatiti kao drsko: Kako uspijevaš stajati tako dugo a da ne padneš na nos?"

GLAVA ČETRNAESTA Kad im se pridruţio i drugi Titanid, ona uznemirujuća razlika što ju je Cirocco ranije opazila sad je postala više no jasna i još ju je više

KIKA

uznemirivala. IzmeĎu prednjih nogu, gdje je Cis imala krpicu dlaka, b-Ton je imao potpun ljudski penis. "Boţe sveti", prošaptala je Gaby i munula Cirocco u lakat. "Hoćeš li se smiriti?" upitala je Cirocco. "To me jako nervira." "Tebe to nervira? A što da ja velim? Iz čitave te tvoje pjesme ne razumijem ni note. Ali je krasna. Rocky, ti zaista prekrasno pjevaš." Izuzmu li se muške genitalije smještene sprijeda, b-Ton je bio gotovo identičan Cisi. Oboje su imali visoke, stoţaste dojke i bezdlaku, blijedu koţu. Lica su im objema bila na neodreĎen način ţenska, širokih usta i bez brade. b-Ton je imao više boje po tijelu i više cvijeća u kosi. Da nije bilo toga i penisa, njih bi dvoje bilo teško razlikovati. Iz nabora koţe u nivou nepostojećega pupka virio je kraj drvene svirale. Očito mu je to bio tobolac. b-Ton je stupio naprijed pa ispruţio ruku. Cirocco je otkoračila, no b-Ton je brzo pošao na nju i stavio joj ruke na ramena. Ona se uplašila samo na trenutak, a onda shvatila da Titanid dijeli Cisinu zabrinutost. Pomislio je da će pasti na leĎa i samo ju je ţelio pridrţati. "Sasvim mi je dobro", otpjevala je nervozno. "Mogu stajati i bez pomoći." Šake su mu bile krupne, ali savršeno ljudske. Njegov je dodir izazivao čudne osjećaje. Vidjeti nemogućeg stvora je jedno, a osjećati njegovo tijelo i toplinu nešto je posve drugo. To joj je silovito utuvilo u glavu činjenicu da upravo stvara prvi ljudski kontakt s razumnim vanzemaljcem. Mirisao je na cimet i jabuke. "Iscjelitelj će doći uskoro." Obratio joj se pjesmom kakvom razgovara jednak s jednakim, iako u formalnom aranţmanu. "U meĎuvremenu, jeste li jeli?" "Mi bismo vas ponudili jelom", otpjevala je Cirocco, "ali, da velim istinu, upravo smo potrošili sve zalihe." "A moja vas sprijedasestra nije ničim ponudila?" b-Ton je uputio Cisi prijekoran pogled, našto je ona oborila glavu. "Vrlo je radoznala i impulzivna, ali ne baš i obazriva. Molim vas da joj oprostite." Riječi kojima se posluţio da opiše u kakvom je odnosu s Cisom bile su vrlo kompleksne. Cirocco je vladala vokabularom ali ne i svim referencama. "Bila je zaista jako ljubazna."

KIKA

"Njena će se stragamajka razveseliti kad to čuje. Hoćete li s nama? Ne znam kakvu hrane volite, no bude li išta po vašem ukusu, samo se posluţite." Posegnuo je u dţep — onaj koţnati koji mu je bio privezan za pojas, a ne onaj koji je bio dio njegova tijela — pa izvukao nešto veliko i crvenkastosmeĎe, nalik na dimljenu šunku. Vrtio ju je kao pureći batak. Titanidi su sjeli, i to tako da su Iako i uredno podvili noge, našto su sjele i Cirocco i Gaby, a tu su operaciju Titanidi promatrali s iskrenim zanimanjem. Komad je mesa zakruţio okolo. Cis je izvadila nekoliko desetaka zelenih jabuka. Titanidi su ih naprosto u usta stavljali cijele. Začulo bi se drobljenje i već ih nije bilo. Gaby se namrštila na plod. Kad je Cirocco u nj zagrizla, Gaby je zadigla obrvu. Okus je bio na zelenu jabuku. Iznutra je bila sočna i bijela, i imala je smeĎe sjemenkice. "Moţda sve to objasnimo kasnije", rekla je Cirocco. "Ne bih se protivila da neke odgovore dobijem već sada", odvratila je Gaby. "Nitko nam neće vjerovati da smo sjedile i jele proklete zelene jabuke na kojima su bili išarani centauri." Cis se nasmijala. "Ta što se zove Ga-bii pjeva nazdravicu." "Jel to ona nešto o meni?" "SviĎa joj se tvoja pjesma." Gaby se bojaţljivo nasmiješila. "Ni to što je dolazilo iz tvog smjera nije bio baš čisti Wagner. Kako ih uopće razumiješ? I kako to izgledaju? Čula sam već za paralelnu evoluciju, ali od pojasa naviše? U humanoide bih još mogla povjerovati. Bila sam spremna na sve od velikih mjehura hladetine do orijaških pauka. Ali ovi su nam isuviše slični." "Pa ipak nam većina nije slična ni izdaleka." "Tako je!" rekla je Gaby ponovno podigavši glas. "Ali de pogledaj to lice. Skini magareće uši. Usta su široka i oči su krupne i nos izgleda kao da ga je netko zabijao u lice udarcem lopate, ali je on još ipak u granicama onoga što se moţe naći na Zemlji. A sad pogledaj i niţe, ako se usuĎuješ." Stresla se. "Pogledaj samo to i, ako imaš hrabrosti, reci da to nije ljudski penis." "Pitaj je moţemo li se pridruţiti", zapjevao je b-Ton srdačno. "Ne znamo riječi, ali bar moţemo improvizirati pratnju."

KIKA

Cirocco je otpjevala da mora još malo porazgovarati s prijateljicom, a da će prevoditi kasnije. On je kimnuo glavom, ali je nastavio paţljivo pratiti razgovor. "Gaby, molim te, ne viči na mene." "Oprosti." Bacila je pogled na njeno krilo i pokušala se smiriti. "Volim kad stvari imaju nekakvu logiku. A u ljudskom penisu na vanze-maljskom biću te logike nema. A jesi li im vidjela ruke? Imaju i papi-larne linije, vidjela sam ih. FBI bi ih bez pogovora uveo u kartoteku." "To sam vidjela." "Kad bi mi mogla objasniti kako to s njima razgovaraš..." Cirocco je raširila ruke. "To ne znam ni sama. To je kao da mi je njihov jezik oduvijek bio u glavi. Pjevati je teţe nego slušati, ali to je samo zato što mi grlo nije doraslo tome. Spočetka me to plašilo, ali više ne. Naprosto u njih imam povjerenje." "Baš kao što Calvin vjeruje diriţablima." "Sasvim je očito da se, dok smo spavali, nešto poigralo s nama. Netko mi je podario jezik — ne znam ni kako ni zašto — a taj mi je netko podario i još nešto. A osjećam da nakana što se krila iza tog dara nije bila zla. I što više pričam s Titanidima, sve mi se više dopadaju." "Calvin je pričao prokleto slične stvari o tim svojim diriţablima", rekla je Gaby mračnim glasom. "A ti si ga zamalo arestirala." "Mislim da ga sad bar malo bolje razumijem."

*** Titanidska iscjeliteljica — ţenka čije je ime takoĎer bilo u ključu b-Tona — ušla je u njihov šator i provela neko vrijeme pregledavajući, pod Ciroccinim budnim okom, Billovu nogu. Rubovi su rane bili ţuti i modrikastocrni. Kad je iscjeliteljica počela pritiskati oko rane, iz nje se počeo cijediti gnoj. Iscjeliteljica je bila svjesna Ciroccine zabrinutosti. Zavrnula je ljudski torzo i prekopala po koţnatoj torbi što joj je kolanom bila privezana za konjska leda, pa izvadila prozirnu okruglu bočicu punu smeĎe tekućine.

KIKA

"Snaţni antiseptik", zapjevala je i počekala. "U kakvom je stanju, iscjeliteljice?" "U vrlo teškom. Ako se ne bude liječio, za nekoliko će desetaka okreta već biti s Geom." Cirocco je to u prvi mah prevela baš tako, no tu je bila i jedna riječ koja je označavala vremensko razdoblje. Posluţila se metričkim prefiksima i to nazvala dekarevom. A jedan je Gein okret trajao gotovo sat vremena. Značenje fraze "biti s Geom" bilo je jasno, iako se Cis nije posluţila riječju . Ona je istodobno mislila i na svoj svijet, i boţicu koja je svijet, i koncept povratka u prah zemaljski. Besmrtnost tu nije ulazila u konotaciju. "Moţda bi više voljela pričekati da doĎe iscjelitelj od tvog roda", zapjevala je Titanida. "Moţda ga Bili ne dočeka." "Onda je sve jasno. Moje će ljekarije suzbiti najezdu malih parazita. Ne znam hoće li mu zablokirati rad metabolizma. Tako ti, primjerice, ne mogu obećati da moja terapija neće naškoditi pumpi koja tjera njegove ţivotne tekućine, jer ja ne znam gdje se, u vašoj vrsti, ta pumpa uopće nalazi." "Točno tu", zapjevala ;e Cirocco i lupila se po prsima. Titanidi su uši poskočile gore-dolje. Pritisla je uho Billu na prsa. "Ne zezaš se", zapjevala je. "Mislim, Gea je mudra, i ne govori nikom zašto se okreće." Cirocco je bila na mukama jer nije znala što da odluči. Metabolizam i mikrobi — to nisu bili pojmovi o kojima bi baba vračara mogla išta znati. A njene su se riječi prevodile upravo tako. Pa ipak je i sama iscjeliteljica znala da bi njen lijek mogao naškoditi ljudskom biću. Ali Calvin je otišao, a Bili je umirao. "Molim lijepo, a čemu ovo sluţi?" zapjevala je iscjeliteljica. Drţala je Billa za stopala. Prstima mu je blago svijala prste na nogama. "To, ovaj, to su..." pipala je na sve strane ali nije mogla naći riječi za atrofirane evolucijske rudimente. Postojala je riječ koja je označavala evoluciju, ali se nije mogla primijeniti na ţiva bića. "Korisni su za odrţavanje ravnoteţe, ali bez njih se moţe. To su previdi ili nesavršenstva konstrukcije." "Ah", tiho je zapjevuckala iscjeliteljica. "I Gea zna pogriješiti, to je opće poznato. Uzmimo, recimo, onog s kim sam prvi put straga

KIKA

općila, prije mnogo miriareva." Cirocco je objekt u posljednjoj rečenici poţeljela prevesti s "moj muţ", ali to se nije slagalo; moglo je to isto tako biti i "moja ţena", iako je i to bilo malo mimo. Shvatila je da to u engleskom nema ekvivalenta, no onda se sjetila svog problema. "Učini što moţeš za mog prijatelja", zapjevala je. "Predajem ga u ruke tvoje." Iscjeliteljica je kimnula glavom i prihvatila se posla. Najprije je okupala ranu u smeĎoj tekućini. Natrpala je u nju ţutu ţelatinu i na koţu stavila veliki list, "da izmami male ţderače mesa". Dok ju je gledala kako radi, Ciroccine su se nade dizale i rušile. Nije se obazirala na list niti na spominjanje izmamljivanja. Sve se to doimalo odveć primitivnim. Ali kad je iscjeliteljica omatala ranu, posluţila se zavojima što ih je izvadila iz hermetičkih paketića i pritom rekla da su "očišćeni od parazita". Dok je radila, s velikim je zanimanjem istraţivala Billovo tijelo, i pokatkad bi zapjevušila sitan napjev čuĎenja. "Ma tko bi i pomislio..? ... mišić ovdje? Tako povezan? Kao da hoda slomljenom nogom... ne, u to ne mogu povjerovati." Geu je naizmjence nazivala mudrom, neizmjerno inventivnom, sklonom suvišnim komplikacijama i glupom guskom. Zamijetila je takoĎer da se Gea pokatkad zna našaliti baš kao i susjedno boţanstvo — to je rekla dok je zapanjeno zurila u Billove prepone. Kad je iscjeliteljica bila gotova, Cirocco je bila sva u znoju. Ako ništa drugo, bar nije vadila zvečarke i kipiće voodoo kulta, niti crtala čarobne šare u pijesku. Kad je na zavojima zavezala i zadnji čvor, zapjevala je pjesmu ozdravljenja. Cirocco nije vidjela kako bi mu sve to moglo imalo naškoditi. Iscjeliteljica se nadvila nad Billa pa ga obujmila rukama. Njeţno ga je podigla od pasa naviše i pritisla uz svoje tijelo. Poloţila mu je glavu na svoje rame pa sama pognula glavu toliko da su joj se usne našle na njegovu uhu. Zibala ga je naprijed-natrag, pjevušila uspavanku bez ijedne rijeci. Bili se postupno prestao tresti. Boja mu se počela vraćati u lice, koja je bilo mirnije no ikad, sve od ranjavanja. Za nekoliko minuta Cirocco se mogla zakleti da se počeo smiješiti.

KIKA

GLAVA PETNAESTA Cirocco je otkrila da ima neke predrasude koje treba odbaciti. Prva je bila krajnje očita. Kad je stigao b-Ton, i ona otkrila da je on, izuzmu li se spolni organi, sasvim sličan Cisi, pretpostavila je da će Titanide biti vrlo teško razlikovati. Titanidi što su se pojavili, odazvavši se na Cisin poziv, doimali su kao da su pobjegli s vrtuljka. Iscjeliteljica je imala smaragdnozelene dlake na glavi i repu. Ostatak joj je tijela bio prekriven gustim, snijeţnobijelim krznom. Bila je tu još jedna dlakava: pomalo rida plavuša s natrunkom ljubičastog. Bio je tu i bijelo-smedi šarac, i jedan koji, osim na repu, nije uopće imao dlake. Koţa mu je bila blijedoplava. Posljednji je od njih izgledao kao da je gol, ali nije bio; bila je to ţenka kojoj konjska koţa nije bila samo na dijelovima gdje bi se to moglo razumno očekivati, već i na gornjoj, ljudskoj polovici. Bila je išarana, poput zebre, jarko ţutim i zagasitim narančastim prugama, a kosa i rep bili su joj u blijedoj narančastoplavoj boji. Tu ni skretanje pogleda od nje nije ništa pomagalo; njena se slika naprosto upekla u mreţnicu. Kao da im atmosfera nije bila dovoljno karnevalska, Titanidi su obojili i golu koţu i pojedino pramenje dlake. Nosili su ogrlice i narukvice, umetali biţuteriju u rupe probijene u ušima i nosu, a oko nogu vezivali mjedene grivne, šareno kamenje i cvjetne pletenice. Svakom je preko ramena bilo prebačeno ili iz tobolca virilo nekakvo glazbalo izraĎeno od drveta, roga, školjke ili mjedi. Druga predrasuda — a koja je zapravo bila prva, jer je nastala na temelju Calvinove priče — glasila je da su svi Titanidi ţenskoga spola. Taktično pitanje upućeno iscjeliteljici izazvalo je izravan odgovor i strahovitu demonstraciju. Svaki je Titanid imao tri spolna organa. Znala je za prednje, muške i ţenske, genitalije ljudske veličine. One su, zbog razloga koji su Titanidima zacijelo izgledali razborito, odreĎivale rod lične zamjenice. Povrh toga, svaki je pod repom imao i veliki otvor stidnice, baš kao u kobile.

KIKA

Ali ono što je šokiralo Gaby i Cirocco, nalazilo se na sredini tijela. Na mekom potrbušju izmeĎu iscjeliteljičinih straţnjih nogu nalazio se debeli, mesnati tobolac, iz kojeg se izvlačio penis koji je u svim pojedinostima bio ljudski, samo što je bio dug kao Ciroccina ruka. Cirocco je sebe smatrala visoko civiliziranom osobom. U ţivotu je vidjela mnogo golih muškaraca, i prošle su već godine otkako joj je ijedan od njih pokazao išta nova. Voljela je muškarce i voljela je snošaj, no ovo je u njoj budilo ţelju da se zaredi. Uznemirila ju je vlastita ţestoka reakcija. Znala je da je to isti onaj osjećaj koji je izrazila i Gaby, kad je rekla da je više uznemiruje taj tijesni paralelizam no što bi je uznemirilo nešto što bi bilo posve vanzemaljsko. Treće što je Cirocco morala iznova promisliti, pokrenula je spoznaja da, unatoč tome što je znala jezik i imenice za sva tri spolna organa, za one straţnje nije doznala sve dok joj nisu kazali. A ni sad još nije znala zašto su baš tri, i u svojoj svijesti nije mogla naći odgovor. U svijesti su bili samo popisi riječi i gramatička pravila slaganja. Kad je riječ bila o imenicama, to je uglavnom dobro funkcioniralo; trebala bi samo pomisliti na predmet i riječ bi došla i sama. U slučaju, meĎutim, nekih glagola, to bi počelo zakazivati. Trčanje i skakanje i plivanje i disanje bili su prilično jasni. Ali kod glagola koji su opisivali nešto što Titanidi rade a ljudi ne, situacija nije bila tako čista. Kod opisivanja obiteljskih odnosa, pravila ponašanja, običaja i hrpe drugih stvari kod kojih su Titanidi i ljudi imali malo dodirnih točaka, dolazilo je do potpunog raspada sistema. Ti su pojmovi u pjesmama Titanida bili notne stanke. Pokatkad bi ih sebi ili Gaby prevodila kompleksnim sintagmama tipa stragamajčina prednja ortosestra ili osjećaj pravednoga gnušanja prema anĎelima. A u pjesmama Titanida sve bi to bila samo jedna riječ. Sve se svodilo na činjenicu da vanzemaljska misao u njenoj glavi ostaje i dalje vanzemaljska misao. S njom nije mogla ništa početi sve dok joj je ne bi objasnili; naprosto se nije imala flauto pozvati. Posljednja komplikacija štcvfu je izazvao dolazak iscjeliteljičina društva ticala se imena: Bilo je toliko imena s istim oznakama ključa da se njen prvotni sustav naprosto raspao. Gaby ih nije znala otpjevati, pa je tako Cirocco za njenu upotrebu morala pronaći odgovarajuće engleske riječi.

KIKA

Počela je u glazbenom stilu, pa je odlučila tako i nastaviti. Svoju prvu poznanicu sad je zvala Cis Frulica zato što joj je ime zvučalo kao svirka mornarske frulice. b-Ton je postao b-Ton Bendţo. Iscjeliteljica je bila H Uspavanka, ona riĎa plavuša postala je G Mol Valcer, šarac |c bio B Trublja a plavi je Titanid sad nosio ime G Fokstrot. Ţuto-narančastu je pak zebru nazvala D Mol Orguljice. Gaby je pod hitno izbacila sve oznake ključa, što je netko koga su oduvijek zvali Rocky, mogao i unaprijed naslutiti.

*** Bolnička su kola bila dugačka i drvena, s četiri gumena kotača, a vukla su ih dva Titanida u labavoj ormi. Imala su pneumatski ovjes i disk-kočnice kojima se upravljalo sustavom poluga. Drvo je bilo svi-jetloţuto, slično svjeţoj jelovini, obraĎeno do čudesne glatkoće i spojeno bez čavala. Cirocco i Gaby poloţile su Billa na golemi krevet u središtu kola pa se i same popele, zajedno s Uspavankom, titanidskom izlječitelji-com. Ona je zauzela poloţaj kraj njegova uzglavlja, podvila pod sebe noge, pa mu počela pjevati i otirati mu čelo vlaţnom krpom. Ostali su Titanidi krenuli pješice kraj njih, s izuzetkom Frulice i Bendţa, koji su ostali sa stadom. Imali su otprilike 200 ţivotinja velikih kao krave; imale su po četiri noge i tanki, gipki, tri metra dug vrat. Vratovi su na kraju imali pandţe za kopanje i napućene usne. A krave su se hranile tako što bi zabile usta u zemlju i sisale mlijeko iz leda crva muljaša. Imale su i jedno oko na dnu vrata. I dok bi im glave bile pod zemljom, krave bi vidjele što se gore zbiva. Gaby se zagledala u jednu od njih, a na licu joj je bio blago skandalizirani izraz, jer se nećkala priznati da tako nešto uopće moţe postojati. "'Gea ima svojih i dobrih i loših dana'", zaključila je citirajući titanidsku poslovicu koju joj je Cirocco bila prevela. "Ovo je zacijelo pravila razbudujući se poslije devet dana lumpanja. A što je s tim radio-aparatima, Rocky? Moţemo ih malo pogledati?" "Da vidimo." Otpjevala je nešto Trublji, šarcu, i upitala ga bi li mogli malo pogledati njegovu govorašicu i potom, čim je to izustila, stala.

KIKA

"Oni ih ne prave", rekla je, "nego uzgajaju." "Zašto mi to nisi prije rekla?" "Zato što sam to tek sada shvatila. Gaby, imaj sa mnom malo strpljenja. Riječ koja ih opisuje znači 'sjeme biljke koja prenosi pjesmu'. Pogledaj." Predmet što je bio privezan za kraj Trubljina štapa bio je ovalna ţuta sjemenka, glatka i s mekom smeĎom točkom kao jedinim detaljem. "On ovima sluša", otpjevao je Trublja i pokazao na točku. "Nemoj je dirati, jer će oglušiti. On tvoju pjesmu pjeva svojoj majci, i ako se njoj dopadne, ona će je otpjevati čitavom svijetu." "Bojim se da te nisam dokraja shvatila." Trublja je pokazao preko Gabyna ramena. "Evo jedne koja još ima djecu." Otkasao je do ţbunja što je raslo u udubini. Kraj svakog je grma izrasla i nekakva zvonolika biljka. Dohvatio je zvono, istrgnuo biljku pa je, s korijenjem i svim ostalim, odnio do kola. "Pjeva se sjemenju", objasnio je. Skinuo je s ramana mjedeni rog i odsvirao nekoliko taktova plesa u pet četvrtinskom taktu. "A sad izvijte uši..." Zastao je, malo zbunjem. "Hoću reći, učinite što vaš rod čini da bi bolje čuo." Nakon pola minute začuli su tonove roga, škripavo kao iz starog lidisonova fonografa s cilindrom, pa ipak posve jasno. Trublja je otpjevao ljestvicu, i to ubrzo bi ponovljeno. Uslijedila je stanka, a onda je zvono odsviralo obje teme istodobno. "Ona, vidiš, čuje moju pjesmu i ona joj se dopada", otpjevao je Trublja sa širokim smiješkom na licu. "To je kao pjesme po ţeljama na radio-postaji", rekla je Gaby. "No što ako disk-dokej tu pjesmu ne ţeli odsvirati?" Cirocco je prevela Gabyno pitanje kako je najbolje znala. "Da bi se umilno pjevalo, potrebna je praksa", priznao je Trublja. "Ali su to biljke dobre volje. Mati moţe govoriti brţe no što četiri noge mogu letjeti." Cirocco je počela prevoditi, ali ju je Trublja prekinuo. "Sjemenje se takoĎer moţe upotrijebiti i za izradu očiju koje vide u tami", otpjevao je. "Njima moţemo prodrijeti kroz koprenu vjetra i vidjeti dolazak anĎela." "To mi zvuči kao radar", rekla je Cirocco.

KIKA

Gaby joj je uputila dvojben pogled. "I ti zaista vjeruješ u sve što ti govore ti preučeni polo-poniji?" "Onda mi ti reci kako radi to sjemenje, ako nije riječ o elektronici. Hi li ti draţa bila mentalna telepatija?" "Lakše bih progutala magiju." "Onda to nazovi magijom. A ja vjerujem da su u tom sjemenju kristali i strujni krugovi. I ako se moţe uzgojiti organski radio, zašto se ne bi mogao i radar?" "Radio moţda. A i to samo zato što sam ga vidjela vlastitim očima, a ne zato što bih s njim ţeljela imati ikakva posla. Ali radar ne."

*** Radarski ureĎaji Titanida bili su pod šatorom ispred bolničkih kola. Bili su takvi da bi zbunili i Rubea Goldberga. U lonac sa zemljom vodile su debele bakrene puzavice povezane s lišćem i orasima. I Ispavanka je pričala kako u zemlji ţivi crv koji stvara "dušu energije". Mila je tu i polica s radio-sjemenkama povezanim sa spletom igličastih puzavica, koje su očito bile zabijene prilično precizno zato što je na Nvukoj sjemenki, oko točke na kojoj je napokon napravljen kontakt, bio čitav gusti grozd uboda iz kojih se cijedio sok. Bilo je tu i drugih stvari, sve biljne naravi, poput, recimo, lista koji bi se uţario kad bi ga udarila zraka svjetlosti jedne druge biljke. "To je lako očitati", veselo je otpjevala Uspavanka. "Ta točka laţne vatre predstavlja nebeskoga diva što ţivi tamo, prema Rei." Prstom je pokazala točku na ekranu. "Vidi kako gubi ţivot... tu! Sad sjaji blistavo, ali se pomaknuo." Cirocco je počela prevoditi, ali su je Gaby prekinula. "Ja dobro znam kako radi radar", progunĎala je. "Ali mi čitava ta sprava ide na jetra." "Sad nam je malo potreban", uvjeravao ju je Trublja. "Sad nismo u sezoni anĎela. Oni dolaze kad Gea dahne s istoka, i onda nas kinje sve dok ih Gea ponovno ne usrče u svoje dojke." Cirocco se upitala je li je dobro čula, nije li ova zapravo otpjevala "da srču na njenim dojkama"? Tu misao, meĎutim, nije slijedila dalje, jer je Bili prostenjao i otvorio oči. "Zdravo", otpjevala je Uspavanka. "Tako mi je drago što si se vratio." Bili je, kad se oslonio na nogu, najprije zacvilio, a onda i kriknuo.

KIKA

Cirocco je stala izmeĎu Billa i Uspavanke. On ju je ugledao, pa olakšano uzdahnuo. "Rocky, kakav ruţan san", rekao je. Ona mu je obrisala čelo. "Vjerojatno nije baš sve bilo samo san." "Ha? O, zacijelo misliš na centaure. Ne, sjećam se kako me je onaj bijeli ljuljuškao i pjevao mi." "No dobro, kako se osjećaš?" "Iscrpljeno. Noga me više toliko ne boli. Je li to dobar znak, ili znači da je već odumrla?" "Mislim da polako ozdravljaš." "A što je s... znaš što mislim. Gangrenom." Skrenuo je pogled od nje. "Ne mislim da će je biti. Noga ti, nakon što te liječila iscjeliteljica, izgleda mnogo bolje." "Iscjeliteljica? Centaur?" "Ništa nam drugo zaista nije preostalo", rekla je Cirocco, a onda su ponovno nadvladale sumnje. "Calvin nije došao. Ja sam je nadzirala, i čini se da zna što radi." Pomislila je da je ponovno zaspao. Nakon dugog vremena oči su mu se otvorile, i Bili se lagano nasmiješio. "Nikad ne bih ţelio naći se u prilici da moram donijeti takvu odluku." "Bili, bilo je uţasno. Rekla je da umireš, i ja sam joj vjerovala. Mogla sam birati: ili ne činiti ništa sve dok ne doĎe Calvin — a ne znam pravo ni što bi on, bez lijekova, uopće mogao učiniti — a ona je rekla da bi znala pobiti mikrobe, što je imalo smisla jer..." Dodirnuo joj je koljeno. Ruka mu je bila hladna, ali mirna. "Postupila si ispravno", rekao je. "Pazi što ti velim. Za tjedan dana već ću se šetati."

*** Bilo je kasno popodne — uvijek je, monotono, bilo to kasno popodne — a netko ju je drmao za rame. Zatreptala je očima. "Stigli su ti prijatelji", zapjevala je Fokstrot. "To je nebeski div što smo ga već bili vidjeli", dodala je Uspavanka. "Svo su vrijeme bili na njemu." "Prijatelji?"

KIKA

"Da, vaš icjelitelj i još dvoje." "Dvoje..." Skočila je na noge. "Taj drugi. Imate li od njih vijesti? Jednu znam. A je li drugi nalik njoj ili je muško, kao moj prijatelj Bili?" Iscjeliteljica se namrštila. "Vaše me zamjenice zbunjuju. Iskreno govoreći, ja ni ne znam tko je od vas muško a tko ţensko, jer se krijete iza komada krpa." "Bili je muško, a ja i Gaby smo ţenske. Objasnit ću ti to kasnije, ali mi reci što je od toga u nebeskom divu?" Uspavanka je slegnula ramenima. "Div nam nije rekao. I on je zbunjen kao i ja." Whistlestop je lebdio iznad kolone Titanida i kola, što su zastali čekajući na iskakanje. Rascvjetao se padobran sa sitnom crnom prilikom na kraju. Bio je to Calvin, u to nije bilo sumnje. Dok je on tako padao, nošen vjetrom, pojavio se još jedan padobran, i Cirocco je napela oči da vidi tko bi to mogao biti. Prilika se, meĎutim, doimala nekako prevelikom. Potom se otvorio i treći, pa i četvrti padobran. U zraku je već bio čitav tucet padobrana, i tek je tada opazila (icnca. Preostali su, što je bilo nevjerojatno, bili Titanidi. "Hej, pa to je Gene!" uskliknula je Gaby. Stajala je nedaleko l'okstrota i Trublje. Cirocco je ostala u kolima. "Pitam se je li April..." "AnĎelil AnĎeli napadaju! U formaciju!" Glas joj se pretvorio u vrisak: bio je to titanidski glas koji je izgubio svu svoju glazbu, i sad se gušio od mrţnje. Cirocco je zabezeknuto gledala kako se Uspavanka grbi nad radarskim ureĎajem i uzvikuje naredbe. Lice joj je bilo iskrivljeno, a sve misli na Billa bile su zaboravljene. "Što se to zbiva?" otpočela je pa uvukla glavu, jer ju je Uspavanka upravo preskakala. "Lezi, dvonoga! Ti se u ovo ne pleti." Cirocco je podigla pogled, i nebo je bilo prepuno krila. Rušili su se diriţablu sa svih strana; podvili bi krila da bi dobili na brzini pa napadali Titanide u padu, bespomoćno obješene u uprtačima. Bilo ih je na desetke. Trzaj kola, izazvan naglim pokretom i popraćen praskom orme, bacio ju je na pod. Zamalo je ispala kroz otvorenu straţnju ogradu, pa se s

KIKA

mukom uspravila na četiri noge taman navrijeme da vidi Gaby kako skače i hvata se za stranicu kola. Pomogla joj je da ude. "Koji se to vrag zbiva?" Gaby je drţala brončani mač kojeg Cirocco prije nije vidjela. "Pazi!" Billa je nešto zbacilo s postelje. Cirocco je otpuzala do njega i pokušala ga vratiti, ali su se kola nastavila lomiti preko kamenja i graba. "Dajte stanite, sto mu Ďavola!" povikala je Cirocco, a onda to i otpjevala na titanidskom. Što nije imalo nikakva efekta. Ono dvoje u zaprezi kretalo je u boj i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Jedna je u ruci imala mač i vitlala njime iznad glave i vrištala kao demon. Cirocco je jednoga pljesnula po sapima i gotovo ostala bez skalpa, jer je na nju bljesnuo mač. Pognula je glavu i zagledala se u čvorove kojima su Titanidi bili upregnuti u kola. "Gaby, daj mi to, brzo." Mač je frknuo kroz zrak, leteći s balčakom okrenutim prema natrag, i pao joj do nogu. Zasjekla je u koţnatu ormu. Najprije je oslobodila jednu, a potom i drugu. Titanidi nisu ni opazili što su izgubili. Brzo su se udaljili od kola, koja su se zaustavila udarivši u gromadu. "O čemu je uopće..." "Nemam pojma. Od svega su mi rekli samo da pognem glavu. Hoćeš mi pomoći oko Billa?" Bili je bio je budan i, po svemu sudeći, nepovrijeden. Dok su ga vraćali na slamaricu, promatrao je nebo. "Kriste sveti!" rekao je taman dovoljno glasno da se čuje i kroz krikove Titanida. "Pa tamo ih gore ubijaju!" Cirocco je podigla pogled taman navrijeme da vidi kako jedno kri-lato stvorenje iznad jednog od Titanida u padu presijeca tri padobranska konopa. Padobran se skupio. S mučnom brzinom Titanid je nestao iza niskoga breţuljka na zapadu. "To su anĎeli?" začudio se Bili. Za Titanide su to bili anĎeli smrti. Ti anĎeli, ljudskoga obličja i s pernatim krilima raspona sedam metara, mirni su zrak nad Hiperionom pretvorili u klaonicu. Doskora je nebo bilo očišćeno od padobrana.

KIKA

Boj se nastavio iza brda, njima nevidljiv. Titanidi su vrištali poput nokata na školskoj ploči, a s visina je dopiralo sablasno jaukanje koje je zacijelo potjecalo od anĎela. "Leda", upozorila je Gaby. Cirocco se brzo okrenula. S istoka se nečujno pribliţavao anĎeo. Letio je tik nad zemljom, s velikim, nepomičnim krilima, i povećavao se nemogućom brzinom. Ugledala mu je mač u ljevici, ljudsko lice iskrivljeno od krvoţednosti, suze što su brizgale iz kuta očiju, mišiće što su se napinjali na ruci kojom je zamahivao mačem... Prešao je preko njih pa zalamatao krilima uzdiţući se preko breţuljka. Vršci su mu krila dotaknuli tlo i uzvitlali oblake prašine, "Promašio me je", rekla je Gaby. "Sjedni", odgovorila joj je Cirocco. "Dok tako stojiš, velika si meta. I nije te promašio. U posljednji se čas predomislio; vidjela sam kako je zastao usred zamaha." "Zašto je to učinio?" Čučnula je kraj Cirocco i pogledom prešla obzorje. "To ne znam. Najvjerojatnije zato što nemaš četiri noge. Ali sljedeći bi mogao i ne biti tako obziran." Gledali su kako im je drugi anĎeo pribliţava iz malo drukčijeg kuta. Sjekao je zrak sa skupljenim nogama; iza leda mu se protezala nekakva repna površina, ruke su mu bile skupljene uz bokove, a krila su se trzala taman koliko je bilo dovoljno za odrţavanje brzine. Cirocco nikad nije vidjela ništa što bi bilo ravno ^racioznosti i ekonomičnosti njegovih pokreta. Vidjeli su još jednog kako povećava brzinom leteći ravno prema zemlji. Izvukao se u posljednji mogući trenutak i nastavio ljubiti zemlju sve dok nije nestao iza hrpta breţuljka. Od toga bi svakom poljoprivrednom avijatičaru na svijetu utonule oči i problijedilo lice. "Zaista su majstori", prošaptala je Gaby. "Ne bih se s njima voljela upustiti u zračni dvoboj", suglasila se Cirocco. "Ti bi skinuli i gaće s mene." S istoka je zapuhao studeni vjetar i podigao prašinu sa suhoga tla. A onda su se iza breţuljka u galopu pojavili Titanidi, a za njima jato anĎela. Cirocco je prepoznala Uspavanku, Trublju i Fokstrot. Trubljina je lijeva prednja noga bila crvena od krvi. Titanidi su bili

KIKA

naoruţani drvenim kopljima s bakrenim šiljkom te brončanim mačevima. Nisu se više glasali bojnom pjesmom, ali im je u očima još bio ţar. Iz nosnica im se pušilo, a oni gole koţe presijavali su se od znoja. Protutnjali su kraj njih, pa se okrenuli i postavili nasuprot anĎelima. "Uzeli su kola za zaklon!" povikala je Gaby. "Naći ćemo se izmeĎu čekića i nakovnja. Silazi, brţe!" "Što ćemo s Billom?" uzviknula je Cirocco. Pogledi su im se na trenutak spojili. Na trenutak se činilo da će nešto reći, no onda je Gaby progunĎala nešto nerazumljivo i uzela od Cirocco svoj mač. S mnogo više hrabrosti no razuma, stala je na kraj kola i okrenula se prema nadolazećem valu anĎela. Cirocco je još jednom od Gaby mogla vidjeti samo leda, dok je ova stajala tako izmeĎu svoje ljubavi i opasnosti što je dolazila. AnĎeli se na nju naprosto nisu obazreli. Stajala je s isukanim mačem, ali su oni obišli kola kako bi dohvatili Titanide koji su se učvrstili iza njih. Buka je bila takva da je izazivala nevjericu. Jauci anĎela miješali su se s kricima Titanida, a deseci su divovskih krila rezali zrak. Iz oblaka prašine izronila je grozna prilik?, stvorenje iz noćne more obojeno nijansama smedeg i crnog, i s krilima što su se gibala poput oţivjelih sjena. Bilo je slijepo, a mač i koplje ubadali su mu besciljno, dok je anĎeo pokušavao usred te mijazme ponovno doći k sebi. Izgledao je ne veći od desetgodišnjeg djeteta. Iz rane na boku tekla mu je tamna krv. Kad se našao nad njima, bacio je koplje. Njegov je bakreni šiljak prošao kroz rukav Gabyne odjeće i zagrizao u pod kola, koja su zabru-jala poput tetive. A onda ih je anĎeo već prošao, a iz vrata mu je izrastalo drveno koplje. Tada je pao, i Cirocco nije vidjela više ništa. Boj je meĎutim, istom brzinom kojom je do njih stigao, od njih i otišao. Jauci su sad dobili drugi ton i anĎeli su se digli, smanjili se, pretvorili tek u silhuete što su lamatale krilima, i krenuli prema istoku. Kraj kola je došlo do komešanja. Tri su Titanida gazili tijelo palo-ga anĎela. Teško je bilo zamisliti da je to tijelo ikad sličilo ljudskom. Cirocco je skrenula pogled, jer joj je pozlilo od krvi i ubilačkoga gnjeva na licima Titanida.

KIKA

"Što misliš da ih je otjeralo?" upitala je Gaby. "Još nekoliko minuta i bili bi ih samljeli." "Zacijelo su doznali nešto što mi nismo", odgovorila je Cirocco. Bili je gledao na zapad. "Tamo", rekao je i pokazao prstom. "Netko dolazi." Cirocco je ugledala dva poznata lika. Bili su to Frulica i Bendţo, dva pastira, što su se pribliţavala u punom galopu. Gaby se nasmijala, ali nekako gorko. "Morat ćeš mi pokazati nešto bolje od toga. Jedna od tih klinki, kako veli Rocky, ima samo tri godine." "Tamo", rekao je Bill ponovno, no ovaj put pokazujući u drugom smjeru. Preko brijega se prevaljao val Titanida, prava šarena konjica.

GLAVA ŠESNAESTA Od napada je anĎela proteklo šest dana, a šezdeset i jedan od njihova dolaska na Geu. Cirocco je leţala potrbuške na niskom stolu, a noge su joj bile u improviziranim stremenima. Calvin je bio negdje dolje, ali ga nije htjela gledati. Uspavanka, bjelokosa titanidska vidarica, sve je to gledala i pjevala, slijedeći tijek operacije. Pjesme su blaţile, ali baš ništa nije moglo puno pomoći. "Raširio sam grlić maternice", rekao je Calvin. "U ovom mi se času to zaista ne sluša." "Oprosti." Na trenutak se uspravio i Cirocco mu je vidjela oči i čelo iznad kirurške maske. Obilno se znojio. Uspavanka mu je otrla znoj i njegove su oči iskazale zahvalnost. "Bi li malo primaknula svjetiljku?" Gaby je postavila treperavu svjetiljku. Ona je na zid bacala goleme sjene njenih nogu. Cirocco je začula metalni zveket instrumenta pri vaĎenju iz sterilizacijske kupke, pa osjetila kako kireta zvecka po ogledalcu. Calvin je zatraţio instrumente od nerĎajućeg čelika, ali mu ih Titanidi nisu mogli napraviti. On i Uspavanka radili su s najboljim majstorima

KIKA

sve dok nisu dobili mjedene instrumente za koje je vjerovao da bi mu mogli posluţiti. "Boli", zaškripala je Cirocco zubima. "Nanosiš joj bol", objasnila je Gaby, kao da Calvin ne razumije engleski. "Gaby, ili ćeš ti ušutjeti ili ću ja naći nekog drugog da mi drţi svjetiljku." Cirocco još nikad nije čula Calvina da govori tako grubo. Zastao je i obrisao čelo rukavom. Bol nije bio ţestok, ali je zato bio vrlo uporan i teško mu je bilo odrediti mjesto, baš kao kad boli unutarnje uho. Čula i osjećala škripanje, i od toga su joj trnuli zubi. "Imam ga", rekao je Calvin tiho. "Imaš što? Vidiš li ga?" "Aha. Odmaknulo je dalje no što sam mislio. Dobro je što si tako uporno traţila da to obavimo." Nastavio je strugati; povremeno bi zastajao da očisti kiretu. Gaby se okrenula da pogleda nešto na dlanu. "To ima četiri noge", prošaptala je i krenula prema Cirocco. "Ne ţelim to ni vidjeti. Miči mi to s očiju." "A mogu li ja?" otpjevala je Uspavanka. "Ne!" Borila se se mučninom, i nije bila sposobna Titanidi otpjevati odgovor, ali je zato divlje zatresla glavom. "Gaby, uništi to. I to smjesta, jesi me čula?" "Već je gotovo, Rocky." Cirocco je ispustila duboki dah koji se pretvorio u jecaj. "Nisam htjela vikati na tebe. Uspavanka je rekla da bi to htjela pogledati. Vjerojatno sam joj trebala dopustiti. Moţda bi ona znala što da s tim učini."

** * Cirocco se klela da moţe hodati, ali je titanidska škola liječenja sadrţavala mnogo tetošenja, tjelesne topline i pjesama ohrabrenja. Uspavanka ju je prenijela preko nepopločane ulice do stana koji su im dali Titanidi. Dok ju je polagala u krevet, pjevala joj je pjesmu podrške u trenucima duševnoga bola. Kraj njezina su kreveta bila još dva prazna.

KIKA

"Dobrodošla u veterinarsku kliniku", pozdravio ju je Bili. Dok joj je Uspavanka namiještala posteljinu, uspjela se slabašno nasmiješiti. "Tvoj šaljivi prijatelj ponovno ispaljuje štosove?" zapjevala je Uspavanka. "Da, nazvao je ovo 'kućom u kojoj se liječe ţivotinje'." "Neka ga bude stid. Liječenje je liječenje. Popij ovo, pa ćeš se umiriti." Cirocco je uzela mješinu i duboko potegla. Napitak ju je prljio čitavim putem do ţeluca, i osjetila kako joj se tijelom širi toplina. Titanidi su alkoholna pića pili zbog čega i ljudi, što je bilo jedno od najljepših otkrića u posljednjih šest dana. "Osjećam se kao da sam dobio packe", rekao je Bili. "Već prepoznajem taj ton glasa." "Bili, ona te voli, čak i kad si zločest." "Htio sam te malo razveseliti." "Što je bio krajnje zanimljiv pokušaj. Bili, ono je imalo četiri noge." "Auh. A ja pravim viceve sa ţivotinjama." Posegnuo je za njenom rukom. "Sve je u redu. Sad je sve gotovo, i od svega bih se samo ţeljela naspavati." Još je dva puta duboko povukla iz mješine, i potom učinila baš to.

** * Gaby je prvi sat poslije operacije provela pričajući svakome kako se dobro osjeća, a onda je povratila i dva dana provela u groznici. August je kroz sve prošla bez ikakvih zlih posljedica. Cirocco je svo boljelo, ali je inače bila zdrava. Bili je, što se tiče izliječenja, napredovao dobro, ali je Calvin rekao da mu kost nije valjano namještena. "I koliko će to onda još potrajati?" upitao je Bill. To je pitanje već postavljao. Nije imao što čitati, nije bilo ni televizije koju bi mogao gledati; ništa osim prozora što je gledao na mračnu ulicu Titangrada. S bolničarkama je mogao razgovarati samo nekakvim njemuštim pje-smuljcima. Uspavanka je učila engleski, ali jako sporo. "Još najmanje dva tjedna", rekao je Calvin. "Osjećam kao da bih njome već mogao hodati."

KIKA

"Vjerojatno bi i mogao, i baš se tu i krije opasnost. Jer bi ti pukla kao suha grančica. Ne, ne dopuštam ti da ustaneš, čak ni na štakama, sljedeća dva tjedna." "A da ga iznesemo van?" upitala je Cirocco. "Bili, bi li volio van?" Iznijeli su Billa, zajedno s krevetom, kroz vrata i zatim malo niz ulicu, i tek ga tada spustili pod jedno od stabala- baldahina zbog kojih je Titangrad bio nevidljiv iz zraka, i koja su stvarala nešto što je, od svega što su vidjeli sve od istraţivanja baze kabla, bilo najbliţe noći. Titanidi su na svojim ulicama i u domovima stalno imali umjetnu rasvjetu. "Jesi li danas već vidio Genea?" upitala je Cirocco. "To ovisi o tome što za tebe znači riječ danas", odgovorio je Calvin i zijevnuo. "Moj sat je još kod tebe." "Ali ga nisi vidio?" Calvin je odmahnuo glavom. "Ne, već neko vrijeme." "Pitam se što mu je na pameti." Calvin je Genea našao dok je ovaj slijedio Ofion preko strmoga terena, dok se rijeka vijugajući probijala kroz gorje Nemeze na Kriju, dnevnom području odmah zapadno od Ree. Rekao je kako je izronio u zoni sumraka, i da hoda sve od tada, u pokušaju da se poveţe s ostalima. Kad su ga upitali što je radio, bio je spreman odgovoriti samo s "preţivljavao". Cirocco u to nije sumnjala, ali se pitala što je zapravo time mislio. Na upit o svom doţivljaju senzorne deprivacije samo je odmahnuo rukom i rekao da se spočetka brinuo, ali da se smirio kad je shvatio situaciju. » Cirocco, meĎutim, ni za taj izraz nije znala što on točno pod njim podrazumijeva. Spočetka je bila sretna što postoji još netko koga je sve to, po svemu sudeći, pogodilo tako malo kao i nju. Gaby je i dalje stenjala u snu. Bili je imao rupe u sjećanju, iako mu se ono polako vraćalo. August je bila u kroničnoj depersiji i stalno na rubu samoubojstva. Calvin je bio sretan ali je ţelio biti sam. Činilo se da su samo ona i Gene ostali srazmjerno nepromijenjeni. Pa ipak je znala da ju je, za boravka u mraku, dodirnuo misterij. Znala je pjevati Titanidima. Osjećala je da se s Geneom dogodilo mnogo više od onoga što je ispričao, pa je počela i traţiti simptome.

KIKA

Mnogo se smiješio. Stalno je svakoga uvjeravao da je s njim sve u redu, čak i kad ga nitko ne bi pitao za zdravlje. Bio je prijateljski nastrojen. Pokatkad bi bio i prenaglašeno srdačan, no izuzmemo li to, doimao se sasvim u redu. Odlučila ga je potraţiti i pokušati još jednom popričati o izgubljena dva mjeseca.

*** Titangrad joj se dopadao. Pod drvećem je bilo toplo. S obzirom da se toplina u Gei uspinjala iz tla, visoki je svod na nju djelovao kao klopka. Bila je to suha toplina; Cirocco je otkrila da se njeno tijelo, kad bi hodala u lakoj bluzi i bosa, hladi s maksimalnom djelotvornošću. Ulice su bile ugodno osvijetljene papirnim lampionima koji su je podsjećali na japanske. Na tlu je bila tvrdo nabijena zemlja, koju su vlaţile biljke zvane škropilice, orošavajući je sitnim kapima pri svakom okretu Gee. Kad bi se to dogodilo, mirisalo bi kao u ljetnoj noći poslije kiše. Ţivice su bile tako oklopljene cvijećem da bi s njih, pri dugoj kiši, otpadale latice. U stalnom su mraku uspijevale poprilično dobro. Titanidi nikad nisu ni čuli za urbanističko planiranje. Staništa su im bila nasumce razbacana po zemlji, ispod zemlje, čak i po drveću. Ulice je neformalno definirao sam promet. Nije bilo znakova niti su ulice imale imena, a plan bi se grada ubrzo prekrio ispravkama, jer su nove kuće izrastale posred ceste, našto bi pješaci progazili put kroz ţivice, pa bi se tako uspostavila nova ravnoteţa. Svatko je za nju imao radosnu pjesmu dobrodošlice. "Zdravo, zemaljsko čudovište! Kako vidimo, još odrţavaš ravnoteţu." "O, vidi, to je ona dvonoţna bizarnost. DoĎi k nama na gozbu, Šir-rak-ko." "Ţalim narode", otpjevavala bi im ona. "Imam posla. Jeste li vidjeli Majstora Pjevača Cisa?" Zabavljalo ju je tako prevoditi njihove pjesme, iako na titanid-skom ni čudovište ni bizarnost nisu sadrţavali uvredljive konotacije. Poziv je na gozbu, meĎutim, bilo teško odbiti. Nakon dva mjeseca na sirovome mesu i bljutavim plodovima, titanidska se hrana doimala nestvarno dobrom. Kulinarstvo je u njih bilo najviše umjetnička

KIKA

disciplina, a ljudi su, uz nekoliko malih iznimaka, mogli jesti sve što i Titanidi. Zgradu što ju je nazvala Gradskom vijećnicom pronašla je više zahvaljujući sreći negoli pametnom naumu, i to tek nakon što je bezbroj puta zastala pitajući za smjer. (Prva lijevo, druga desno, onda oko... ne, tu su zagraditi prošle kiloreve, zar ne?) Titanidi su razumjeli taj raspored, no ona je sumnjala da će to njoj ikada uspjeti. Ta je zgrada bila gradska vijećnica naprosto zato što je u njoj ţivio Majstor Pjevač, a on je kod Titanida bio stvor najbliţi našem pojmu voĎe. Istina da je bio i vojskovoĎa, ali i tu je bio ograničen. Baš je Majstor Pjevač bio taj koji je na dan boja s anĎelima doveo pojačanje. Poslije toga se ponašao kao i svi ostali. Cirocco ga je mislila upitati zna li gdje bi mogla naći Genea, ali to nije bilo nuţno. Jer je Gene već bio tu. "Rocky, tamo mi je drago da si uspjela svratiti", rekao je on, pa ustao i prebacio joj ruku preko ramena. Ovlaš ju je poljubio u obraz, što joj je išlo na jetra. "Majstor Pjevač i ja upravo razgovaramo o nečemu što bi te moglo zanimati." "Ti si... ti znaš razgovarati s njima?" "Sintaksa mu je očajna", zapjevao je Majstor Pjevač u teškom eolskom modalitetu, "u stilu Krijanaca. Glas nikako da mu doĎe na pravo mjesto, a uho bi mu više pristajalo... da velimo nemoduliranim riječima vaših dušnika? Ali ipak uspjevamo pjevati zajedno, bar na neki način." "Nešto sam od ovoga i ja razumio", zapjevao je Gene i nasmijao se. "Misli da moţe govoriti mimo mene, kao što se pred malim djetetom sriče da ne shvati." "Gene, zašto mi to nisi prije rekao?" upitala je i ispitivački ga pogledala u oči. "Nisam mislio da je to vaţno", rekao je i odmahnuo rukom. "Primio sam i ja dozu koju i ti, ali me se nije tako primilo." "Naprosto bih voljela da si mi to rekao, to je sve." "Jako mi je ţao, no je li sad u redu?" Doimao se nervozno, i ona se upitala je li on uopće ţelio da to ona dozna. Sasvim izvjesno nije mogao vjerovati da bi to još dugo mogao skrivati.

KIKA

"Gene mi je ispričao mnogo zanimljivosti", zapjevao je Majstor Pjevač. "Išarao mi je čitav stol, ali to za mene ima malo smisla. Ipak mislim da bih mogao shvatiti, i zato te molim da tvoja uzvišena pjesma otjera moju tamu." "U redu, Rocky, sad si ti na potezu. Nikako nisam mogao tog magarčeva sina natjerati da shvati." Cirocco ga je oštro pogledala, i odmah joj je bilo lakše kad se prisjetila da Majstor Pjevač ne razumije engleski. Pa ipak je i dalje mislila da je to bilo neotesano i djetinjasto. Majstor Pjevač je klečao kraj niskoga stola, kakvi su medu Titanidima bili omiljeni. Imao je zagasito narančasto krzno debelo nekoliko centimetara, a samo mu je lice bilo golo. Koţa mu je bila čokoladno smeĎa. Oči su mu bile svijetlosive, usaĎene u lice koje se isprva činilo istim kod svih Titanida, no medu kojima je Cirocco sad počela razabirati varijete nimalo malobrojnije nego kod ljudi. Sad ih je već mogla raspoznavati i bez pozivanja na boju. Lice je, meĎutim, i dalje bilo ţensko. Nikako se nije mogla otresti te kulturalne kondicioniranosti, čak ni kad bi se vidio penis. Gene se posluţio bojom za koţu, pa njome na stolu Majstora Pjevača nacrtao kartu. Dvije su usporedne crte tekle na istok i zapad, a preostale su prostor medu njima sjekle u pravokutnike. Bio je to unutrašnji obod Gee, razmotan i gledan odozgo. "Ovdje je Hiperion", rekao je i kucnuo crveno obojenim prstom. "Na zapadu Ocean, na istoku... kako je ti ono zoveš?" "Rea." "U redu. Potom dolazi Krio. A tu su nosivi kablovi koji izlaze tu, tu i tu. Titanidi ţive u istočnom Hiperionu i zapadnom Kriju. Ali na Rei nema anĎela. A znadeš li zašto, Rocky? Zato što oni ţive u ţbicama." "A zbog čega ti, zapravo, o svemu tome?" "Daj se malo strpi. Pokušaj mu nekako objasniti, moţe?" Učinila je to najbolje kako je znala. Nakon nekoliko pokušaja on je počeo pokazivati zanimanje, pa kraj točke na zapadnom Hiperionu stavio narančasto lakirani nokat. "Tu bi, dakle, kraj tog sela, bilo to veliko stubište što vodi u nebo?" "Da, a Titangrad je odmah do njega." Majstor Pjevač se namrštio. "Zašto ga onda ne vidim?"

KIKA

"Ovo sam shvatio", rekao je Gene na engleskom. "To je zato što ga nisam nacrtao", otpjevao je. I onda je, teatralnom gestom, kraj veće, nacrtao još jednu točku. "Kako će te crte pobiti sve anĎele?" upitao je Majstor Pjevač. Gene se okrenuo Cirocco. "Je li to on pita zašto sam sve to nacrtao?" "Ne, nego pita kakve to veze ima s ubijanjem anĎela, čemu bih ja rado dodala i svoje pitanje, a koje glasi: Za kog to vraga radiš." Zabranjujem ti da nastaviš tu raspravu. Mi ne smijemo potpomagati nijednu zaraćenu stranu. Zar nisi pročitao Ţenevski protokol o kontaktu?" Gene je na trenutak ušutio i s nje skrenuo pogled. A kad se pogled vratio, progovorio je tihim glasom. "Zar se ne sjećaš onog pokolja, ili ti je zaista promakla poanta? Rocky, njih će zbrisati. Skočilo je petnaest jebivjetara. I svi su, osim dvojice, izginuli, a onda još i dvoje koji su bili s vama. AnĎeli su izgubili dvojicu, i još je jedan ranjen." "Trojicu. Nisi vidio što se dogodilo trećem." I sad joj je bilo mučno o tome i misliti. "Nije vaţno. Bitno je da je to nova taktika. AnĎeli su se utrpali na vrh diriţabla. Isprva smo mislili da su anĎeli sklopili savez s diriţablima, ali se ispostavilo da je to i njima neugodno. Oni su neutralci. AnĎeli su se ukrcali za oluje, tako da je diriţabl mislio da ta dodatna teţina potječe od vode. Kad kiši uvijek dobije još po nekoliko tona." "Što sad znači taj 'isprva smo mislili'? Sklapaš li ti to s njima savez? Za to nemaš nikakvih ovlaštenja. Imam ih samo ja, kao kapetan broda." "Moţda bih te morao upozoriti da tvog broda više nema." Ako ju je time mislio povrijediti, onda nije mogao odabrati bolju točku. Ona je, meĎutim, samo pročistila grlo i nastavila. "Gene, mi nismo ovamo došli u svojstvu vojnih savjetnika." "Kvragu, baš sam im mislio pokazati nekoliko stvari. Kao, primjerice, ovu kartu. Strategija se ne moţe planirati bez karte. Trebat će im i nova taktika, ali..." Majstor Pjevač je ispustio visoki zvuţduk koji je imao funkciju glasnog čišćenja grla. Cirocco je shvatila da su ga zanemarili.

KIKA

"Oprostite", zapjevao je on. "Ova je karta nešto zaista jako lijepo. Dat ću je naslikati sebi na prsa na sljedećem Tulumu tri grada. Ali tema je kako ubijati anĎele. Bilo bi mi drago čuti još malo o onom sivom prahu silovitosti što si ga bio spomenuo." T-suse, Gene!" prasnula je Cirocco, a onda svladala glas. "Majstore Pjevaču. Moj prijatelj, koji dosta slabo vlada vašim pjevanjem, zacijelo se krivo izrazio. Ja o takvom prahu ne znam baš ništa." Oči su se Majstora Pjevača pretvorile u mutne bare. "Ako ne postoji sivi prah, onda mi pričaj o spravama koje izbacuju koplja dalje no što se to moţe učiniti rukom." "I još jedanput, zacijelo si ga krivo razumio. Molim te, imaj još malo strpljenja." Okrenula se Geneu i pokušala ohladiti izraz lica. "Gene, van. A poslije ćemo popričati." "Rocky, ja sam samo htio..." "Gene, ovo je zapovijed." On je oklijevao. Ona je bila uvjeţbana za borbu golim rukama i mogla je njima zahvatiti dalje, ali je i on bio uvjeţban i bio je jači. Ona nije bila ni izdaleka sigurna da bi ga pobijedila, ali je svakako bila spremna to pokušati. Prošao je trenutak. A onda se Gene opustio, pljesnuo rukom po stolu i ukočenim korakom izišao iz sobe. Majstor Pjevač je sve to pratio očima kojima ništa nije promaklo. "Ţao mi je što sam izmeĎu tebe i tvog prijatelja izazvao zlo raspoloţenje", zapjevao je Titanid. "Nisi ti tu ništa kriv." Sada, kad je konfrontacija bila gotova, ruke su joj bile hladne. "Ja... vidiš, Majstore Pjevaču", zapjevala je u modalitetu razgovora medu jednakima. "Kome više vjeruješ? Meni ili Geneu?" "Suoči se s tim, Rok-ki, izgledalo je kao da nešto skrivaš." Cirocco je zagrickala zglavke i upitala se što da radi. Titanid je bio siguran da ona laţe, no koliko toga on već otprije zna? "Imaš pravo", zapjevala je na kraju. "Mi imamo prah ţestine, dovoljno jak da razori čitav ovaj grad. Poznate su nam tajne razaranja na koje se stidim i pomisliti; stvari koje bi mogle probiti rupu u vašem svijetu, tako da zrak koji dišete oteče u hladni svemir." "Ništa nam, takvo nije potrebno", zapjevao je Majstor Pjevač, doimajući se zainteresirano. "Ali prah bi nam baš dobro došao."

KIKA

"Ne mogu ti ga dati. Sa sobom ga nismo ponijeli baš nimalo." Kad je Titanid ponovno zapjevao, bilo je očito da je svoju pjesmu prije toga temeljito promislio. "Tvoj prijatelj Gene vjerovao je da je te stvari moguće napraviti. Prilično smo domišljati kad je riječ o drvetu, kao i kemiji ţivih bića." Cirocco je uzdahnula. "Vjerojatno je u pravu. Ali vam ne moţemo odati tajne." Majstor Pjevač je bio nijem. "Moji osobni osjećaji s tim nemaju baš nikakve veze", objasnila mu je. "Oni koji su iznad mene, mudre glave moga roda, rekli su da tako mora biti." Majstor Pjevač je slegnuo ramenima. "Ako su tako zapovjedili stariji, onda i ne moţeš puno birati." "Drago mi je da na to tako gledaš." "Da." Zastao je, ponovno paţljivo birajući pjesmu. . "Tvoj prijatelj Gene svoje starije toliko ne poštuje. Ako ga ponovno upitam, mogao bi mi ispričati ono što mi je potrebno za pobjedu." Srce joj se spustilo, ali je to pokušala prikriti. "Gene je zaboravljiv. Na svom je putu imao i teških trenutaka; misli mu znaju odlutati, ali sam ga sad upozorila na njegovu duţnost." "Shvaćam." Ponovno se duboko zamislio, pa joj ponudio čašu vina, koju je ona popila sa zahvalnošću. "Vjerujem da bih bacač kopalja mogao napraviti i sam. Savitljiva motka, i krajeve joj poveţeš remenom." "Iskreno govoreći, mene čudi da to već nemate. Imate i mnogo kompleksnije sprave." "Imamo nešto slično, no time se igraju djeca." "Narav vašega rata s anĎelima sasvim me zbunjuje. Zašto se borite?" Majstor Pjevač se namrštio. "Zato što su oni anĎeli." "Ne postoji nikakav drugi razlog? Zadivila me vaša snošljivost prema drugim rasama. Ne osjećate nikakav animozitet ni prema meni ni prema mojim prijateljima, ni prema cepelinima ni prema jetijima u Oceanu." "Oni su anĎeli", ponovio je on. "Ne ţelite s njima ţivjeti u istoj zemlji?"

KIKA

"Kad bi anĎeli napustili velike tornjeve, ne bi mogli dojiti svoje mlade na Geinim grudima. A mi ne moţemo ţivjeti ovješeni o zidove." "To onda znači da se ne otimate ni za zemlju ni za hranu. Moţda je razlog vjerske naravi? Štuju li oni nekog drugog boga?" On se nasmijao. "Štuju? Čudno si sročila tu svoju pjesmu. Postoji samo jedna Uoţica, čak i za anĎele. Gea je poznata svih rasama što u njoj ţive." "Onda naprosto ne razumijem. Moţeš li mi pomoći da progledam? Zašto ratujete?" Majstor Pjevač se dugo zamislio. Kad je napokon zapjevao, učinio |c to u ţalobnom molu. "Od svega u ovom ţivotu, upravo je to ono što bih najradije upitao Gcu. Zbog toga što svi moramo umrijeti i vratiti se mulju - - protiv loffj se ne bunim, niti zbog toga osjećam gorčinu. To što je svijet krug I što s Geinim dahom pušu vjetrovi — sve ja to razumijem. Da postoje vremena kad moramo biti gladni, ili kad moćni Ofion proguta prašina, ili kad nas ledi studeni vjetar sa zapada — sve to ja prihvaćam, jer sumnjam da bih, da sam to smišljao, i sam bio vještiji. Gea se mora brinuti o tolikim zemljama, i pokatkad svoj pogled mora skrenuti negdje drugdje. "Kad veliki stupovi neba prasnu, tako da se zemlja trese i sve obuzme strava da će se svijet raspasti i razletjeti u prazninu, ja se ne jadam." "Ali u vremena Geina daha, kad se na mene spusti mrţnja, ja više ne razmišljam. Ja vodim svoj narod u boj, i ne vidim ni kad kraj mene padne moja stragakći./a to nisam ni shvatio. Ona je za mene bila stranac zato što je nebo bilo prepuno anĎela i bilo je vrijeme za boj. Tek kasnije, kad se s nas digne gnjev, mi počinjemo računati cijenu. Tek tada mati nalazi svoje dijete ubijeno na bojištu. Tek tada sam ja našao kći moga mesa koju su anĎeli ranili, no moj vlastiti narod izgazio nogama." "To je bilo prije pet dahova. Moje se srce razboljelo, i bojim se da više nikad neće ozdraviti." Majstor Pjevač se okrenuo od Cirocco, i ona se nije usudila prekinuti šutnju. Ustao je, otišao do vrata i okrenuo se tami, a Cirocco se zagledala u svijeću što je treperila na stolu. Od njega su dopirali zvukovi koji su sasvim sigurno odgovarali plaču, iako uopće nisu

KIKA

nalikovali ljudskom. Nakon nekog vremena, Majstor Pjevač se vratio i sjeo; doimao se jako umorno. "Borimo se kad nas obuzme srdţba. I ne prestajemo se boriti sve dok anĎeli ili svi ne izginu ili se ne vrate svome domu." "Govoriš o Geinom dahu. Ja sam stranac." "Čuo si njen vapaj. To je pobješnjela oluja iz nebeskih tornjeva; hladna sa zapada i topla s istoka." "Jeste li ikad pokušali razgovarati s anĎelima? Zar oni neće slušati vašu pjesmu?" On je ponovno slegnuo ramenima. "Tko bi mogao pjevati anĎelu, i koji bi ga anĎeo poslušao?" "Mene još ipak i dalje muči to što nitko nikad nije ni pokušao... s njima stupiti u pregovore." Ta je riječ bila teška. Na koncu se odlučila za onu koja je u doslovnom smislu značila "predati se" ili "okrenuti pete". "Ako biste samo mogli sjesti zajedno i čuti pjesme one drage strane, moţda biste stekli mir." Njemu se nabralo čelo. "Kako bi tu mogli postojati osjećaji-sklada-medu-braćom-i-sestra-ma, kad su oni anĎeli?" Riječ kojom se on posluţio bila je ona ista koju je Cirocco odabrala kao najbolju iz gomile neprimjerenih. "Mir" je medu Titanidima bilo univerzalno stanje, jedva vrijedno komentara. Ali mir izmeĎu Titanida i anĎela bio je pojam koji jezik nije mogao zahvatiti. "Moj narod nema neprijatelja medu drugim vrstama, ali se borimo medu sobom", rekla je Cirocco. "Zato smo razvili postupke za razrješavanje tih sukoba." "To za nas nije nikakav problem. Mi znamo izlaziti na kraj s neprijateljstvima u našem rodu." "Moţda biste vi o tome mogli podučiti nas. Što se pak mene tiče, ja bih mogla samo poţeljeti da vas naučim postupcima koje smo mi naučili. Pokatkad su obadvije stranke isuviše dušmanski nastrojene da bi sjele i razgovarale. U takvim slučajevima mi uzimamo treću stranku, koja sjedne medu neprijatelje." Podigao je jednu obrvu a onda ih sumnjičavo spustio obadvije. "Ako to funkcionira, što će vam onda toliko oruţje?" Morala se nasmiješiti. Titanidima baš nije bilo jednostavno prenijeti neku novu ideju.

KIKA

"Zato što to ne funkcionira uvijek. Tad naši ratnici pokušavaju uništiti jedni druge. Naše je oruţje, meĎutim, vremenom postalo tako uţasno da se već dugo nitko nije njime posluţio. Kroz mir smo postali bolji, a kao dokaz iznosim činjenicu da, unatoč tome što smo postali sposobni uništiti čitav naš planet za najviše... recimo šezdeset miriareva, mi to ipak nismo učinili." "To je treptaj oka u Geinim okretajima", otpjevao je on. "Ja se ne hvastam. Uţasno je ţivjeti s mišlju da mogu biti zbrisani ne samo tvoja... tvoja stragamajka i prijatelji i susjedi, već i svi pripadnici tvoje vrste, sve do najmanjeg ţutokljunca." Majstor Pjevač je teško zakimao glavom; očito ga se dojmilo. "Sve ovisi o vama. Naš vam rod moţe ponuditi još više ratovanja ili mogućnost mira." "Shvaćam", otpjevao je on, duboko zamišljen. "To je teška odluka." Cirocco je odlučila ušutjeti. Majstor Pjevač je znao da se oruţje koje mu je bio ponudio Gene našlo na dosegu njegove moći. Svijeća u zidnom svijećnjaku zakapala je i potonula u mrak; preţivjela je samo ona izmeĎu njih, i njeni su odsjaji plesali po Majstorovim ţenskim crtama lica. "Gdje da naĎem onoga tko će stati izmeĎu nas? Meni se čini da će lakvoga pogoditi koplja bačena s obadvije strane." Cirocco je raširila ruke. "Ja sam spremna ponuditi svoje usluge u svojstvu opunomoćenog predstavnika Ujedinjenih naroda." Majstor Pjevač ju je proučavao pogledom. "Ne mislim time ništa uvredljivo, no za te Ujed-dinje-ne- baci-je nitko od nas još nikad nije ni čuo. Zašto bi njih zanimali naši ratovi?" "Ujedinjene se nacije uvijek zanimaju ratovima. Iskreno govoreći, one, u cjelini gledano, nisu ništa bolje od nas, a to znači da su vrlo ilulcko od savršenstva." On je slegnuo ramenima, kao da je to pretpostavljao od samog početka. "A zašto bi ti to za nas učinila?" "Ja i tako, na svom putu do Gee, prolazim kroz anĎeoski teritorij. A mrzim rat." Sad se po prvi put učinilo da je Majstora Pjevača zaista dojmila. Bilo je očito da je njegovo mišljenje o njoj znatno poraslo.

KIKA

"Nisi mi rekla da si hodočasnik. To na čitavo pitanje baca sasvim novo svjetlo. Bojim se da si luda, ali je to ludilo sveto." Ispruţio je preko stola i uzeo joj glavu u svoje velike šake, nagnuo se prema njoj i poljubio je u čelo. Od svega što je vidjela da Titanidi čine, ovo je bilo najritualnije, i to ju je dirnulo. "Sad idi", rekao je. "Neću više razmišljati o novom oruţju. Sve je i tako odveć strašno i ako ne poĎemo putem koji sigurno vodi u propast." Zastao je, i učinilo se da se svladava. "Ako kakvim slučajem ipak uspiješ stvarno vidjeti Geu, volio bih da je u moje ime upitaš zašto je moja stragakći morala umrijeti. Ako ti ne odgovori, pljusni je i reci joj da je to od Majstora Pjevača." "Učinit ću tako." Ustala je, čudno zanesena, i zbog nečeg manje no ikadu posljednja dva mjeseca zabrinuta za budućnost. Već je krenula da ode, ali ju je nešto mučilo. "Za što je bio taj poljubac?" upitala je. On je podigao pogled. "Bio je to poljubac za mrtve. Kad odeš, neću te vidjeti nikada više."

GLAVA SEDAMNAESTA Frulica je preuzela ulogu izvora informacija i vodiča ljudske grupe. Rekla je da je njena stragamajka s tim suglasna te da misli kako će to biti poučno iskustvo. Ljudi su bili nešto najuzbudljivije što se Titangradu dogodilo za mnogo proteklih miriareva. Kad je Cirocco izrazila ţelju da vidi Vjetrište kraj grada, Frulica je zapakirala piknički ručak i dvije pune mješinice. Calvin i Gaby rado su htjeli poći, ali je August samo sjedila i gledala kroz prozor, što je i inače počesto činila. Genea nisu uspjeli pronaći. Cirocco je podsjetila Calvina kako se zarekao da će ostati uz Billa. Bili joj je rekao neka pričeka dok ne ozdravi. Našto ga je ona bila prisiljena podsjetiti da je ona tu još uvijek zapovjednik. On je to zaboravljao jer je od prisilnog mirovanja postajao sitničav i čangrizav. Cirocco je to razumjela, no najmanje bi joj se dopadao kad bi zauzimao zaštitnički stav.

KIKA

"Krasan dan za piknik", zapjevala je Frulica kad su joj se Cirocco i Gaby pridruţile na rubu grada. "Zemlja je suha. Moţemo otići i vratiti se za četiri, najviše pet reva." Cirocco je kleknula i učvrstila vezice na mekim koţnim mokasi-nama što su ih za nju napravili Titanidi, a onda se uspravila i preko smeĎe zemlje pogledala prema mjestu gdje se zapadni središnji Rein kabel — ili Vjetrište — dizao u bistri zrak. "Ţao mi je što te moram razočarati", zapjevala je, "ali će meni i prijateljici, da onamo stignemo, biti potreban najmanje jedan dekarev, a onda isto toliko da se vratimo. Namjeravamo se utaboriti pri dnu stupa i prepustiti se laţnoj smrti." Frulica se stresla. "Bilo bi mi draţe da to ne činite. To me tako plaši. Kako crvi znaju da vas ne smiju jesti?" Cirocco se nasmijala. Titanidi nisu nikad spavali. To ih je smućivalo još i više od čudnoga trika vječnog balansiranja na dvije noge. "Postoji i druga mogućnost. Susteţem se predloţiti je zbog bojazni da bih te mogla uvrijediti. Na Zemlji mi imamo ţivotinje - - ne razumna bića — koje su graĎene pomalo slično tebi. Mi se vozimo na njihovim leĎima." "Na leĎima?" Izgledala je zbunjeno, no onda joj se, kad je spojila, razvedrilo lice. "Mislite s jednom nogom sa svake... o, naravno, sad fthvaćam! Mislite da bi to išlo?" "Ako si ti voljna, i ja sam spremna pokušati. Ispruţi ruku. Ne, okreni je... tako. Sad ću na nju staviti nogu..." Tako je i učinila, uhvatila Frulicu za rame, pa se bacila uvis i preko nje. Sad je sjedila na širokim leĎima; pod njom je bio kolan, a iza nogu bisage. "Nije ti neugodno?" "Jedva i osjećam da si tu. Ali kako ćeš se odrţavati?" "Baš to moramo vidjeti. Mislila sam..." Prekinula je uz visoki vrisak. Frulica je okrenula glavu za sto osamdeset stupnjeva. "Što nije u redu?" "Ništa. Mi nismo tako gipki. Skoro da ne povjerujem da si za to sposobna. Ali nije vaţno. Okreni se i gledaj kamo ideš, i kreni polako." "Kakav ti je hod najdraţi?" "Ha? A. Ja o tome ne znam ništa." "U redu. Najprije ću zakaskati a onda polako prelazim u lagani galop."

KIKA

"Hoće li ti smetati ako te obgrlim?" "Ni najmanje." Frulica je opisala široki krug, postupno povećavajući brzinu. Projurili su kraj Gaby, koja ih je dočekala bodrenjem i povicima. Kad se Frulica zaustavila iz galopa, jedva se bila i zadihala. "Hoće li to ići, što ti veliš?" upitala je Cirocco. "Moralo bi ići. Da vidimo s obadvije." "Voljela bih nečim pokriti taj remen", rekla je Cirocco. "Što se pak tiče Gaby, zašto da za nju ne potraţimo nekog drugog?" Za deset minuta Frulica je našla dva jastuka i još jednog dobrovoljca. Ovaj je bio muţjak i prekriven blijedim ljubičastoplavim krznom, s bijelom kosom i repom. "Hej, Rocky. Moje je grlo sjajnije od tvoga." "Ovisi o tome kako gledaš. Gaby, ţeljela bih te upoznati..." Otpjevala je ime, preokrenula frazu za upoznavanje, pa postrance šapnula Gaby. "Zovi ga Panova Svirala." "A što smeta Leu ili Georgeu?" progunaĎala je, ali se ipak rukovala s njim i s lakoćom mu uzjahala na leda. Potom su krenuli. Titanidi su zapjevali putničku pjesmu u kojoj su im se dvije ţene pridruţile kako su najbolje znale. Kad je ta bila gotova, naučile su drugu. Onda se Cirocco polako prebacila na "Čudesnog čarobnjaka iz Oza", iza čega je slijedio "Prolaze topovi, municijska kola", te "Uzlijećemo u ono divlje, i plavo, što je s druge strane". Titanidi su bili oduševljeni; dosad nisu znali da i ljudi imaju svoje pjesme. Cirocco je jednom zgodom plovila na splavi niz rijeku Coloradu, a plovila je i u orahovoj ljusci po Ofionu. Letjela je nad juţnim polom i u dvokrilcu preskakutala Sjedinjene Drţave. Putovala je i motornim saonicama i biciklom, ţičarom i gravitacijskim vlakom, a jednom je čak krenula i na kratak izlet na leĎima deve. Ništa od. toga, meĎutim, nije bilo ravno jahanju na Titanidu pod svodom Gee, u tom dugom popodnevu, vječno na rubu sunčeva zalaska. Pred njom su stube, što su vodile u nebo, iskakale iz tla i povlačile se u noć. Zabacila je glavu i zapjevala. "O, put je dug do Tipperary, put dug ja moram proć..."

***

KIKA

Na Vjetrištu su bile tvrde stijene i izmučena zemlja. Hrptovi nalik na čvornate zglobove na prstima počeli su nabirati smeĎe tlo, a meĎu njima su se otvarali duboki ponori. Onda su se hrptovi istegli i pretvorili u prste što su grabili zemlju i guţvali je kao list papira. Prsti su se doskora stapali u zubom vremena nagrizenu šaku, iza koje se u noć pruţala duga, otrcana ruka. Zrak nikad nije bio miran. Nenadani zapuši iz svih smjerova stvarali su tisuće malih pješčanih vrtloga što su im hirovito plesali po putu. Doskora su začuli zavijanje. Bio je to šuplji zvuk, ne baš ugodan, ali u njemu nije bilo ništa od one uţasne tuge velikoga vjetra s Oceana, znanog pod imenom Geina tuţaljka. Frulica je uspjela stvoriti nekakvu predodţbu o tome što mogu očekivati. Hrptovi kojima su se uspinjali bili su strukovi kabla što su nicali iz tla pod kutom od trideset stupnjeva i bili prekriveni zemljom. Erozija je vjetra stvorila vododerine što su tekle prema izvoru zvuka. Pošli su kraj usisnica u tlu; neke nisu bile šire od pola metra, dok su druge bile tako velike da bi progutale i Titanida. Svaka je imala svoj raspoznatljivi ton zviţdanja. Bila je to neharmonička, nekvantizirana glazba, nalik na neke hermetične eksperimente s preloma stoljeća. Iza svega se toga čuo kontinuirani ton orgulja. Titanidi su išli svojim putem duţ posljednjeg, dugog hrpta. Tlo je bilo tvrdo i kamenito, odavna već isprano od labavo učvršćena blata, no sama kičma hrpta bila je uska, a ponori široki i duboki. Cirocco se nadala da će Titanidi znati kad je najpametnije stati. Vjetar joj je već, svojim udarcima, uspio istjerati suze na oči. "Ovo je Vjetrište", zapjevala je Frulica. "Mi se ne usuĎujemo dalje, jer vjetrovi toliko jačaju da bi te mogli i odnijeti. Ali ako krenete niz padinu, vidjet ćete Veliko Jaukalo. Hoćete da vas odnesem do tamo?" "Hvala, radije ću pješice", rekla je Cirocco i skočila na zemlju. "Ja ću vam pokazati put." Frulica je krenula niz padinu; pravila je sitne, gotovo afektirane korake i doimala se nestabilno, ali očito nije bila u neprilici. Titanidi su došli do vrha okomite litice i pošli za njom prema istoku. Kad su Gaby i Cirocco stigle do nje, ojačali su i vjetar i buka. "Ako se ovo još pogorša", povikala je Cirocco, "mislim da će nam biti pametnije da odustanemo." "Ja sam s tobom."

KIKA

Ali kad su stigli do tog mjesta, Titanidi su stali, smatrajući da je to najdalja točka do koje ima smisla ići. Pred njima je bilo sedam vidljivih usisnica, i sve su bile na krajevima dugih, strmih padina. Šest je imalo promjer izmeĎu 50 i 200 metara. Veliko bi ih Jaukalo sve mogao progutati. Cirocco je procijenila da je udaljenost izmeĎu dna otvora i njegova vrha bila čitav kilometar, a najveća mu je širina bila pola kilometra. Ovalni je oblik još više naglašavao njegov poloţaj izmeĎu dva struka kabla koji su, izlazeći iz tla, tvorili oštar preokrenuti V. Na mjestu gdje su se sastajali zjapilo je veliko grotlo od gole stijene. Stijenke otvora bile su tako glatke da su blistale na suncu, nalik na iskrivljena zrcala. Ispolirale su ih tisuće godina vjetra i njime nošenog abrazivnoga pijeska. Ţile svjetlije rude u tamnoj stijeni davale su joj sedefasti sjaj. Frulica se nagnula i otpjevala nešto Cirocco u uho. "Ne vidim zašto", odviknula joj je Cirocco. "Što je rekla?" ţeljela je znati Gaby. "Vele da to mjesto zovu Geinim pred-preponama." "Vidim i zašto. Sad smo joj na nozi." "Da, o tome i jest riječ." Cirocco je dodirnula Fruličine sapi i pokazala joj vrh hrpta. Pitala se što oni misle o ovome mjestu. Moţda osjećaju zadivljenost? Nije baš vjerojatno. To je pred samim gradom. Osjećaju li Švicarci divljenje prema brdima? Bilo je lijepo vratiti se opet u razmjernu tišinu. Stajala je kraj Frulice i razgledavala okoliš. Ako se temelj kabla zamisli kako divovska ruka, kao što ga je ona maločas vidjela, onda su sad došli do drugoga zgloba istoga prsta. Jaukalo je bilo u šikari izmeĎu dva prsta. "Postoji li i neki drugi put što vodi gore?" zapjevala je Cirocco. "Put kojim bismo stigli na onu široku ravnicu gore, a da nas Gea ne usiše?" Panova Svirala, koji je bilo tek malo stariji od Frulice, na ovo je potvrdno kimnuo glavom. "Da, i to mnogo. Ova velika majka sviju rupa od svih je najveća. Do platoa moţeš stići preko svakog drugog hrpta." "Zašto me onda niste odveli gore?" To je Frulicu očito iznenadilo.

KIKA

"Rekla si da ţeliš vidjeti Vjetrište, a ne se uspeti ususret Gei." "Moja krivica", priznala je Cirocco. "Ali koji je put do vrha najbolji?" "Do samoga vrha?" zapjevala je Frulica i razrogačila oči. "Samo sam se šalila. Ta ne misliš valjda ozbiljno da podeš onamo?" "Rado bih pokušala." Frulica je pokazala na susjedni, juţni hrbat. Cirocco je paţljivo promotrila kakvo je tlo u ponoru izmeĎu njih. Nije se činilo ništa teţim od onoga na hrptu na koji su se uspeli. Tatanidima je za to bio potreban sat i pol, što znači da bi ga ona prešla pješice za šest do osam sati. Potom slijedi još šest sati uzbrdice, dok ne stigne na plato, a poslije toga... Gledan iz ovoga kuta, kosi je kabel bio apsurdna planina. Kosio se, udaljujući se, pedesetak kilometara, sve do tame nad granicom Ree. Na prva tri kilometra nije raslo baš ništa; tu je bilo samo čoko-ladnosmede blato i sivi kamen. Otprilike do te udaljenosti bilo je samo izvijenoga drveća bez lišća. Iza toga je, meĎutim, uporni ţivot Gee ipak našao uporište. Nije mogla odrediti je li riječ o travi ili šumi, no pet kilometara debela cijev kabla bila je skorena zelenilom — bio je to kao nekakav zarĎali sidreni lanac morskoga broda. Zelenilo se protezalo sve do Reine zone sumraka. Ta zona nije bila omeĎena oštrim rubom; započinjala je postupno, kako je tmina ispirala boju. Zeleno je blijedilo do brončane boje, produbljivalo se do tamnoga zlata, do srebra pomiješanog s krvavo crvenim, te napokon do boje oblaka iza kojih stoji Mjesec. Pa ipak je kabel bio sve prije negoli nevidljiv. Oko je slijedilo nemoguću krivinu, dok se kabel stan-jivao u konop, uzicu, konac, da bi se na koncu stopio s tamom krova, što se dizala nad svijetom, i nestao u otvoru ţbice. Vidjelo se i kako se ţbica polako suţava, ali je bilo pretamno da bi se vidjelo i daleko iza toga. "To je izvedljivo", rekla je Cirocco obraćajući se Gaby, "makar i samo do krova. Nadala sam se da bi tu na dnu mogao postojati i nekakav mehanički lift. Još mislim da bi mogao postojati, ali ako bismo ga potraţili..." Mahnula je rukom prema nabranoj zemlji. "To bi moglo potrajati mjesecima." Gaby je pomno razgledala kosinu kabla, uzdahnula i polako odmahnula glavom.

KIKA

"Ja idem kamo i ti, ali da znaš da si luda! Nikad nećemo stići dalje od krova. Daj malo pogledaj, hoćeš? Pred nama je strmina spočetnim usponom od četrdeset pet stupnjeva." "Planinari to rutinski svladavaju. A i ti si, na treningu." "Naravno. Jedno deset metara. A mi bismo morale tako pedeset do šezdeset kilometara. A potom — evo i dobrih vijesti — moţemo još ići samo ravno gore. I tako još 400 kilometara." "To neće biti lako. Ali moramo pokušati." "Madre de Dios." Gaby se lupila dlanom po čelu i zakolutala očima. Frulica je promatrala Ciroccine pokrete dok je ova objašnjavala problem. I sad je zapjevala, largo. "Uspet ćeš se velikim stepenicama?" "Moram." Frulica je kimnula glavom, a onda se sagnula i poljubila Cirocco u čelo. "Bilo bi mi drago da s tim prestanete", rekla je Cirocco engleski. "A zašto te to poljubila?" upitala je Gaby. "Nije vaţno. Vraćamo se u grad."

*** Stali su tek nakon što su izašli iz zone vjetra. Frulica je izvadila deku pa su svi sjeli kao na pikniku. Hrana je bila topla, jer su je drţali u termosicama od orahovih ljusaka. Cirocco i Gaby pojele su zajedno moţda desetinu hrane, dok su čitav ostatak u sebe utrpale Titanide. Do Titangrada im je još bilo preostalo pet kilometara, kad je Frulica pogledala preko ramena, s izrazom na licu koji je bio smjesa tuge i očekivanja. Zagledala se u tamni krov. "Gea diše", tuţno je zapjevala. "Kako? Jesi li sigurna? Mislila sam da će biti buke, i da ćemo imati obilje vremena da... Znači li to da će biti i anĎela?" "Bučno je kad je sa zapada", ispravila ju je Frulica. "A kad dolazi s istoka, Gein je dah tih. Kao da ga već čujem." Promašila je korak i zamalo zbacila Cirocco. "No daj, poţuri, sto mu vragova! Ako te uhvate tu nasamo, nemaš nikakva izgleda." "Prekasno je", otpjevala je Frulica, i dok su joj oči čeznutljivo gledale, usne su joj se povukle i ogolile blistave zube.

KIKA

"Kreči!" Cirroco je godinama uvjeţbavala taj zapovjednički ton, i sad je nekako uspjela ubaciti ga i u titanidsku pjesmu. Frulica je skočila i dala se u galop, a Panova joj je Svirala bio za petama. Uskoro je čak i Cirocco mogla čuti jauk anĎela. Fruličin je korak zateturao; ţestoko je poţeljela okrenuti se i poći u boj. Pribliţavali su se osamljenom drvetu i Cirocco je u trenutku donijela odluku. "Stoj. Poţuri, nemamo mnogo vremena." Zaustavili su se ispod široke krošnje i Cirocco je skočila na zemlju. Frulica se pokušala propeti, no Cirocco ju je pljusnula, i to kao da ju je privremeno smirilo. "Gaby, odsijeci te bisage. Panova Sviralo! Prestani s tim! Vraćaj se smjesta." Panova se Svirala očito nećkao, ali im se ipak vratio. Gaby i Cirocco radili su grozničavo, parali odjeću u trake, i svaka je napravila tri jaka konopa. "Prijatelji moji", zapjevala je Cirocco kad je napokon dobila putila, "nemamo vremena za objašnjavanje. Molim vas samo da mi vjerujete i učinite sve kako vam velim." U tu je pjesmu stavila i zadnji gram odlučnosti, i otpjevala je u modalitetu kakav je upotrebljava kad se netko star i mudar obraća nekome tko je mlad i lud. Upalilo je, ali jedvice. Obadva su Titanida nastavila gledati na istok.' Rekla im je da legnu na bok. "To boli", potuţila se Frulica kad joj je Cirocco vezala straţnje noge. "Ţao mi je. Ali to je samo za tvoje dobro." Brzo joj je vezala prednje noge i ruke, pa Gaby dobacila mješinicu. "Nalij joj toga u grlo koliko god stane. Mora upravo bazditi, da ne moţe ni mrdnuti." "Kuţim." "Dijete moje, daj ovo popij", zapjevala je. "A i ti tamo. Popijte što više toga." Prinijela je bradavicu Fruličinim usnama. Buka se anĎela pojačala. Fruličine su se uši brzo zatrzale. "Pamuk, pamuk", promrmljala je. Otparala je trake s već ionako izlizane tunike i smotala ih u čvrste kuglice. "Kod Odiseja je to upalilo, moţda upali i kod mene. Gaby, uši. Začepi joj uši." "To boli!" zatulila je Frulica. "Daj mi da ustanem, zemaljsko čudovište. Ta mi se igra baš nimalo ne dopada." Zastenjala je, a iz nota bi se tek povremeno dala razlučiti pokoja riječ mrţnje.

KIKA

"Uzmi još vina", zapjevušila je Cirocco. Kad joj ga je nalila u grlo, Titanida se zagrcnula. Krikovi su anĎela sad već bili vrlo glasni. Frulica im je u odgovor zavrištala. Cirocco ju je uhvatila za uši i stisnula ih, a onda joj veliku glavu uzela u krilo. Stavila joj je usta na uho i otpjevala titanidsku uspavanku. "Rocky, pomozi!" kliknula je Gaby. "Ja ne znam nijednu od tih pjesama. Pjevaj glasnije!" Panova Svirala se otimao i vrištao dok ga je Gaby pokušavala uhvatiti za uši. Zamahnuo je vezanim rukama i odbacio je od sebe. "Drţi ga! Ne daj mu da pobjegne." "Trudim se!" Potrčala je za njim i pokušala mu stisnuti ruke uz tijelo, no on je za nju bio prejak. Ponovno se svalila i ustala s posjekotinom preko desnoga oka. Panova Svirala je grizao spone kojim su mu bila vezana zapešća. Tkanina se razderala i sad se počeo grepsti po ušima. "Što sad, Rocky?" kriknula je Gaby očajno. "DoĎi, pomozi mi", odgovorila joj je ona. "Ako mu staneš na put, on će te ubiti." Ali ako su ga ţeljele spriječiti, za to je već bilo debelo prekasno. Prednje su mu noge bile slobodne i sad se izvio kao zmija, pokušavajući poderati traku kojom su mu bile vezane preostale dvije. Ne bacivši na Frulicu i dvije ţene ni jednoga pogleda, jurnuo je prema Titangradu. Doskora se izgubio preko vrha breţuljka. U trenutku kad je kleknula kraj Cirocco, Gaby kao da i nije bila svjesna toga da plače, a nije učinila ništa ni s potočićem krvi što joj je tekao niz obraz. "Kako da pomognem?" "Ne znam. Diraj je, tetoši je, učini sve što moţeš da joj skreneš misli s anĎela." Frulica se sad već bacakala, stisnutih zubi i beskrvna lica. Cirocco ju je drţala, prišavši joj najbliţe koliko se usudila, dok joj je Gaby prebacivala uţe oko prsa, u pokušaju da joj prikuje ruke uz tijelo. "Tiho, tiho", šaptala je Cirocco. "Nemaš se čega bojati. Ja ću paziti na tebe dok se ne vrati tvoja stragamajka. Ja ću ti pjevati pjesme." Frulica se polako smirila, a u očima joj se ponovno pojavila ona inteligencija koju je Cirocco vidjela prvoga dana njihova poznanstva. Bilo je to neizmjerno bolje od strašne ţivotinje u koju se bila pretvorila.

KIKA

Prošlo je punih deset minuta dok preko njih nije prešao i posljednji anĎeo. Frulica se kupala u znoju, poput nekoga tko se pokušava riješiti ovisnosti o heroinu ili alkoholu. Dok su čekale da se anĎeli vrate, Cirocco je zahihotala. Leţala je na boku, okrenuta Frulici; drţala joj je glavu uza se i trgnula se kad se Titanida počela micati. Ali to nije bilo napinjanje spona, kao u slučaju ranijih pokreta. Bilo je tb nešto otvoreno seksualno. Poljubila je Cirocco vlaţnim poljupcem. Usta su joj bila tako velika i topla da je to u njoj lomilo svaki otpor. "Da sam bar dječak", zapjevušila je pijano. Cirocco je spustila pogled. "Isuse", dahnula je Gaby. Golemi penis Titanide izišao je iz tobolca, i vršak mu se trzao u prahu. "Moţda ti za sebe i jesi curica", otpjevala joj je Cirocco, "ali si za mene i previše dečko." Frulica je pomislila kako je to strašno smiješno. Zaurlala je od smijeha i pokušala ponovno poljubiti Cirocco, ali je od toga i odustala, i to prilično prijazno, kad se Cirocco odmaknula od nje. "Učinila bih ti veliko zlo", zahihotala je. "Ali vaj, to je za straţnje rupe, kakvu ti nemaš. Kad bih bar bila dečko, pa da imam ud po tvojoj mjeri." Cirocco se nasmiješila i pustila je da bulazni, ali joj se oči nisu smiješile. Preko njenih je ramena pogledala Gaby. "Posljednja linija obrane", rekla je tiho i na engleskom. "Ako ti se učini da bi se mogla osloboditi, uzimi taj kamen i okini je u glavu. Ako se otrgne, nema joj spasa." "Kuţim. A o čemu to priča?" "Htjela bi me obljubiti." "Time? Moţda će biti bolje da je tresnem odmah." "Ne budi luda. Od nje nam ne prijeti opasnost. Ako se oslobodi, nas neće ni videti. Čuješ li ih da se vraćaju?" "Mislim da da." Ispostavilo se da drugi put nije bilo ni izdaleka tako teško kao prvi. Frulici nisu ni pruţili priliku da čuje anĎele, i mada se ona preznojavala i tresla kao da ih na neki način osjeća, ni u jedom se trenutku nije otimala odviše ţestoko. A onda ih već nije bilo; vratiše se u vječnu tamu ţbice visoko nad Reom.

KIKA

*** Kad su je pustili, Frulica je plakala; bili su to bespomoćni jecaji djeteta koje ne shvaća što mu se to dogodilo. To se onda pretvorilo u jadanje i kenjkanje, najviše zbog bola u nogama i ušima. Gaby i Cirocco protrljale su joj noge na mjestima gdje su joj se bili usjekli konopi. Papci su joj bili bistri i crveni kao ţele od višanja. Nju je, po svemu sudeći, zbunjivalo pitanje gdje je Panova Svirala, ali se nije potresla kad je čula da je otišao u boj. Slinavo ih je poljubila i ljubavno se stisla uza njih, što je kod Gaby izazvalo izvjesnu zabrinutost čak i nakon što joj je Cirocco objasnila da Titanidi oštro dijele prednji od straţnjeg snošaja. Prednji su organi sluţili proizvodnji polu-oplodenih jajašaca, koja su se zatim ručno usaĎivala u straţnju rodnicu i konačno oploĎivala straţnjim udom. Kad je napokon ustala na noge, bila je odveć pijana da bi ih mogla nositi. Proveli su je nekoliko krugova i napokon je usmjerili natrag prema gradu. Za nekoliko će je sati ponovno moći uzjašiti. Titangrad se pojavio na vidiku još prije nego što su našli Panovu Sviralu. Na njegovu se krasnom modrom krznu krv već bila osušila. Iz boka mu je virilo koplje, upereno u nebo. Bio je izmrcvaren. Frulica je klekla do njega i zaplakala, a Gaby i Cirocco povukle su se u pozadinu. Cirocco je u ustima osjećala gorčinu. Da li je Frulica krivtzbog toga? Bi li joj bilo draţe da je poginula s njim, ili je to samo beznadno zemaljsko gledanje na stvari? Titanidi, po svemu sudeći, nisu razumjeli što je to bojna slava; činili su to naprosto zato što se nisu mogli svladati. Cirocco im se divila zbog prvog, a zbog drugog ih ţalila. Da li da se veseli zbog one koju je spasila, ili da plače za onim kojeg je izgubila? Nije mogla učiniti oboje, i zato je zaplakala. Frulica se s mukom uspravila na noge, mnogo teţa nego prije. Tri godine stara, pomislila je Cirocco. To ne znači ništa. Imala je nešto od neduţnosti ljudskoga bića istih godina, ali je kao Titanid već bila odrasla osoba. Podigla je odsječenu glavu i poljubila je, a onda je poloţila kraj tijela. Otpjevala nije ništa; Titanidi nemaju pjesama za takve trenutke. Gaby i Cirocco ponovno su je uzjahale, i onda je Frulica laganim kasom krenula prema gradu.

KIKA

"Sutra", rekla je Cirocco. "Sutra krećemo prema glavčini."

GLAVA OSAMNAESTA Pet dana kasnije, Cirocco se još spremala za polazak. Pojavilo se pitanje što da ponese. Bili je bio neupotrebljiv, iako je on o tome imao drugo mišljenje. Neuoptrebljiva je bila i August. Sad je rijetko kad i govorila, i svo je vrijeme provodila na rubu grada, dok je na pitanja odgovarala jed-nosloţnim rečenicama. Calvin nije znao reći bi li bolja terapija bila da je ostave ili da je povedu sa sobom. Cirocco je morala donijeti odluku polazeći od toga što je najbolje za misiju, gdje bi se pojavili veliki problemi ako bi August doţivjela slom. Calvin je bio neupotrebljiv zato što je bio obećao da će u Titangradu ostati sve dok Bili ne prizdravi toliko da se moţe sam brinuti o sebi; nakon toga bilo mu je navolju. Gene je bio upotrebljiv. I Cirocco ga je ţeljela drţati na oku, i što dalje od Titanida. Preostala je Gaby. "Ne moţeš me ostaviti", rekla je ona. Nije moljakala, naprosto je konstatirala ţivotnu činjenicu. "Ja idem s tobom." "Ne ţelim to ni pokušati. S tom svojom fiksacijom na moju osobu, koja to ne zasluţuje, ti si prava napast. Ali si mi spasila ţivot, na čemu ti nikad nisam pravo zahvalila, a ţeljela bih da shvatiš da ti to nikad neću zaboraviti." "Nisu mi potrebne tvoje zahvale", rekla je Gaby. "Ja hoću tvoju ljubav." "To ti ne mogu dati. Gaby, ti meni jesi draga. Kvragu, bile smo rame uz rame sve otkako je ovo počelo. Ali ćemo prvih pedeset kilometara prevaliti Whistlestopom. Ne ţelim te siliti da se na nj ukrcaš." Gaby je problijedila, ali je onda hrabro progovorila. "Nećeš ni morati." Cirocco je kimnula glavom.

KIKA

"Kao što rekoh, odluka je na tebi. Calvin veli da moţemo stići sve do nivoa zone sumraka. Diriţabli se ne uspinju dalje od toga, jer se to ne dopada anĎelima." "Onda idemo ti i ja i Gene?" "Aha." Cirocco se namrštila. "Drago mi je što ideš."

*** Bilo im je potrebno toliko toga, a Cirocco nije znala kako da do svega toga dode. U Titanida je postojao sustav razmjene, ali su se cijene odreĎivale kompleksnom formulom u koju je bio uključen i stupanj srodstva, poloţaj u zajednici i potreba za nečim. Nitko nije bio gladan, ali su pojedinci niskog društvenog poloţaja, kao primjerice Frulica, imali jedvice išta više od hrane, stana i najnuţnijeg pribora za urešavanje tijela. A Titanidi su ovo posljednje smatrali jedva malo manje vaţnim od hrane. Postojao je i nekakav kreditni sustav, i Majstor Pjevač se posluţio svojim kreditom, no ipak se najviše oslanjao na to što je Ciroccin status postavio proizvoljno visoko, proglasivši je svojom duhovnom stragakćeri i zaloţivši se za to da je zajednica kao takvu i prihvati, i to zbog naravi njezine misije. Većina je titanidskih zanatlija prihvatila takvo gledanje na stvari, pa je u opremanju ekspedicije bila gotovo i prerevnosna. Napravljene su naprtnjače s remenjem prilagoĎenim ljudskom tijelu. A onda su svi nagrnuli, nudeći svoju najbolju robu. Cirocco je zaključila da bi svatko od njih mogao ponijeti oko pedeset kilograma tereta. Volumen je bio velik, ali je teţina bila samo dvanaest kiloponda, a kako se budu uspinjali prema glavčini, postat će i još manja. Gaby je rekla da će centrifugalna akceleracija ondje biti jednaka četrnaestim normalne teţe. Prva im je briga bio konop. Titanidi su imali biljku od koje se dobivao dobar konop, jak, tanak i gibak. Svaki je čovjek mogao ponijeti smotak od stotinu metara. Titanidi su bili dobri penjači, iako su svoja nastojanja ograničavali uglavnom na drveće. Cirocco je razgovarala s kovačima, i oni su joj, kako su najbolje znali, iskovali alpinističke klinove. Na nesreću, čelik

KIKA

je za Titanide bio novost. Gene je pogledao klinove i odmahnuo glavom. "To je najbolje što znaju", rekla je Cirocco. "Zakalili su ih, baš kako sam im objasnila." "To još nije dovoljno. Ali ne brini. Bez obzira što bilo u nutrini ţbice, to zacijelo nije kamen. Kamen nikad ne bi mogao podnijeti tlak koji pokušava razderati čitav kotač. A da velim istinu, nije mi poznato ništa što bi za tu svrhu bilo dovoljno čvrsto." "Što naprosto znači da su ljudi koji su izgradili Geu znali i ono što mi ne znamo." Cirocco to nije previše brinulo. U ţbicama ţive anĎeli. Ako čitav ţivot samo ne lete, onda na nečemu moraju i stajati. A ako se oni imaju za što uhvatiti, moći će se i ona. Ponijeli su i čekiće za zabijanje klinova, najlakše i najtvrĎe što su ih Titanidi mogli napraviti. Metalci su im pribavili sjekirice i noţeve kao i brusove kojima će ih oštriti. Svatko je zapakirao i po padobran, što je bio Whistlestopov dar. "Odjeća", rekla je Cirocco. "Kakvu odjeću da ponesemo?" Pred ovim je pitanjem Majstor Pjevač bio bespomoćan. "Meni, kao što vidite, ona nije potrebna", zapjevao je. "Neki od nas, koji su, kao i vi, gole koţe, nose je kad zahladi. Ali ćemo vam znati napraviti sve što trebate." I tako su ih od glave do pete opremili najfinije izvezenom svilom. To zapravo i nije bila prava svila, ali je na opip bila sasvim ista. Iznad toga su bile pustene hlače i bluze, od čega je svatko dobio po dvije presvlake, te pleteni dţemperi i grijači za noge. Napravili su im i krznene ogrtače i hlače, kao i krznene rukavice i mokasine tvrdih potplata. Morali su biti spremni na sve, i mada je odjeća zauzela mnogo prostora, Cirocco se na to nije tuţila. Zapakirali su i svilene visaljke kao i vreće za spavanje. Titanidi su imali šibice, kao i uljne svjetiljke. Svatko je ponio po jednu, kao i manju zalihu goriva. Ona se ni na koji način nije mogla rastegnuti kroz čitavo putovanje, no isto se moglo reći i za hranu i vodu. "Voda", jadala se Cirocco. "Tu bi moglo biti velikih teškoća." "Pa mislim, to si i sama rekla, gore ţive anĎeli." Gaby je pomagala pri pakiranju za petoga dana priprema. "Oni zacijelo nešto piju." "To ne znači da će pojila biti lako pronaći."

KIKA

"Ako misliš svo vrijeme zbog nečega brinuti, onda će biti najbolje da uopće i ne idemo." Uzele su mješine dovoljne za devet do deset dana puta, a onda su do dopuštene teţine dopunile hranom. Namjeravale su jesti isto što i anĎeli, dakako ako to ikako bude moguće. Šestoga dana sve je bilo spremno, no pred njom je još stajao razgovor s Billom. Misao da će raspravu moţda morati okončati pozivanjem na svoj autoritet ispunjavala ju je zlovoljom, no ipak je znala da će, dode li do toga, baš tako postupiti.

*** "Svi ste poludjeli", rekao je Bili i pljesnuo po krevetu. "Vi nemate ni pojma što ćete gore zateći. Zar ti zaista ozbiljno misliš da biste se mogli uspeti kroz 400 kilometara visoki dimnjak?" "Vidjet ćemo je li to moguće." "Ma ubit ćete se. Tresnut ćete brzinom od tisuću kilometara." "Ja računam da krajnja brzina u ovom zraku ne moţe biti mnogo viša od 200. Bili, ako me to pokušavaš obodriti, onda te moram upozoriti da to činiš vrlo traljavo." Nikad ga još nije vidjela takvoga, i to joj je bilo mrsko. "Morali bismo svi ostati zajedno, i to ti je poznato. A to što radiš, samo je kompenzacija za gubitak Ringmastera, sad pokušavaš izigravati heroja." Da u tome nije bilo i zrnca istine, njegove je riječi ne bi tako zaboljele. () tome je i sama razmišljala u dugim satima nesanice. "I zrak! Što ako gore nema zraka?" "Ne kanimo se ubiti. Ako ne bude moguće, mi ćemo to naprosto prihvatiti. Ti sad samo izmišljaš argumente." Pogledao ju je molećivim pogledom. "Molim te, Rocky. Pričekaj na mene. Nikad te prije nisam ni za što molio, no sada te molim za ovo." Duboko je uzdahnula, pa Gaby i Geneu dala znak da izaĎu iz prostorije. Kad su otišli, sjela je na krevet i pokušala ga uhvatiti za ruku. On ju je odmaknuo. Brzo je ustala, ljuta na sebe što mu se pokušala pribliţiti na takav način, baš kao i na nj, zato što ju je odbio.

KIKA

"Clnl mi se, Bili, da te ja zapravo ne poznajem",-•rekla je tiho. "A mislila sam da te poznajem. Bio si mi utjeha u časovima samoće, i mislila sam da bih te vremenom mogla zavoljeti. Ja se baš ne zaljubljujem lako. Moţda sam odveć sumnjičava; ne znam. Prije ili kasnije svatko od mene traţi da postanem ono što oni ţele da budem, a to sada počinješ i ti." On nije rekao ništa; nije je čak ni pogledao. "To što radiš toliko je nepošteno da bih najradije zavrištala." "Bilo bi mi drago da to učiniš." "Zašto? Zato da bih se uklopila u tvoju sliku o tome kako bi se ţena trebala ponašati? Do sto Ďavola, kad smo se upoznali, ja sam već bila kapetan, i nisam mislila da ti je to tako vaţno." "Nemam pojma o čemu to govoriš." "Govorim o činjenici da će medu nama, ako sada poĎem, sve biti gotovo. Zato što ne ţelim čekati na tebe da doĎeš da me braniš i štitiš." "Ja zaista nemam pojma o čemu..." I tada je zavrištala, i to joj je godilo. I kad je to bilo gotovo, uspjela se čak i gorko nasmijati. Billa je to zaprepastilo. Gaby je gurnula glavu kroz vrata no potom i nestala, jer joj Cirocco nije ničim dala znati da je opazila njezinu nazočnost. "U redu, u redu", rekla je. "Ja reagiram pretjerano. Sve je to zato što sam izgubila svoj brod i sad to mislim nadoknaditi vijencem slave. Frustrirana sam zato što nisam uspjela ponovno skupiti posadu i dovesti je u funkciju, i u tome sam promašila čak toliko da čak ni onaj jedini čovjek za kojeg sam mislila da se na nj mogu osloniti, i da će poštovati moje odluke, ne moţe staviti jezik za zube i učiniti što mu se veli. Ja sam malo uvrnut stvor, i ja to znam. Moţda sam isuviše svjesna toga koliko bi sve bilo drukčije da sam muškarac. A kad ti se to na putu uspona stalno dogaĎa, i kad moraš, da bi dobila neki posao, biti dvostruko bolja, onda na to naprosto moraš postati preosjetljiva. "Ti se protiviš mojoj odluci da krenem gore. Izloţio si svoje zamjerke. Rekao si da me voliš. Ja ne mislim da je to i dalje tako, i jako mi je ţao što je sve tako ispalo. Ali ti sada zapovijedam da ostaneš ovdje sve dok se ne vratim, i ne ţelim o tome više čuti ni riječi." Usta su mu zauzela nepomirljiv stav. "Ne ţelim da podeš baš zato što te volim."

KIKA

"O, Boţe, Bili, takva mi ljubav zaista nije potrebna. 'Ja te volim, i zato miruj dok te ne veţem.' A mene boli to što ti to radiš. Ako me ne moţeš prihvatiti kao svog čovjeka, sposobna da sam donosi odluke i brine se o sebi, onda me nećeš imati nikako." "I kakva je to ljubav?" Osjetila je da joj dolaze suze, ali joj je bilo baš svejedno. "To bih i ja voljela znati. Moţda tako nešto i ne postoji. Moţda se o čovjeku zaista netko mora brinuti, što onda znači da će mi biti pametnije da smjesta počnem traţiti muškarca koji će biti ovisan o meni, jer ja nikad ne bih pristala na obratnu podijelu uloga. Zar se ne bismo mogli naprosto uzajamno brinuti jedno o drugome? Hoću reći, kad si ti slab, ja ću ti pomoći, a kad sam ja slaba, ti ćeš me poduprijeti." "Čini se da ti nikad nisi slaba. Sad si rekla da se moţeš brinuti sama o sebi." "Što bi trebalo činiti svako ljudsko biće. Ali ako misliš da nisam slaba, onda me ne poznaješ. U ovom času ja sam mala beba, i pitam se hoćeš li me pustiti da odem bez poljupca, hoćeš li dopustiti da odem a da mi bar ne zaţeliš sreću." Do sto Ďavola, evo suze. Brzo ju je obrisala, ne ţeleći da je optuţi da se sluţi suzama kao oruţjem. Kako sam se uvalila u tu bezizglednu situaciju? upitala se ona. Jaka ili slaba, uvijek će biti u defanzivi. On se malo smekšao i poljubio je. Kad su se razdvojili, malo je toga bilo za reći. Cirocco nije znala odrediti kakva je njegova reakcija na njene suhe oči. Znala je da ga je povrijedila, no da li ga ovo vrijeĎa još više? "Vrati se što prije." "I hoću. I nemoj se previše brinuti o meni. Neće grom u koprive." "Ti mi reci."

*** "Dva sata, Gaby. Najviše." "Znam, znam. Ali da to više ne spominjemo, moţe?" Whistlestop se sad doimao čak i većim nego prije, dok je leţao lako na čistoj ravnici istočno od Titangrada. U normalnim se okolnostima diriţabl nikad nije spuštao niţe od krošnji. Da bi ga mogli nagovoriti da sleti na zemlju, u gradu su morali pogasiti sve vatre.

KIKA

Cirocco se osvrnula prema Billu, koji je stajao na štakama kraj slamarice na kojoj su ga Titanidi bili iznijeli. On joj je mahnuo i ona mu je odmahnula. "Povlačim sve što sam rekla", kazala je Gaby i zacvokotala zubima. "Pričaj mi, samo pričaj." "Polako, curo, samo polako. Sad otvori oči, moţe? Pazi kamo gaziš. Auh!" U diriţablovu je ţelucu u redu stajalo desetak ţivotinja, nalik na putnike podzemne ţeljeznice nestrpljive da stignu kući. Padale su jedna preko druge pokušavajući što prije izaći. Gaby su naprosto oborile. "Pomozi mi, Rocky!" povikala je očajnički i odvaţila se na samo jedan pogled prema Cirocco. "Evo." Bacila je svoju naprtnjaču Calvinu, koji je već bio unutra, zajedno s Geneom, pa podigla Gaby. Bila je tako sićušna i tako hladna. "Dva sata." "Dva sata", ponovila je Gaby tupo. Začuo se brzi topot, i na otvoru se sfinktera pojavila Frulica. Uhvatila je Gaby za mišicu. "Evo, malena", zapjevala je. "Ovo ti je pomoć protiv tvojih tegoba." Utisnula je Gaby mješinicu u ruku. "Kako si znala..." otpočela je Cirocco. "Vidjela sam strah u njenim očima i prisjetila se usluge koju mi je učinila. Jesam li postupila ispravno?" "Postupila si čudesno, dijete moje. Zahvaljujem ti u njeno ime." Frulici nije ništa rekla o mješinici u svojoj naprtnjači, a koju je ponijela zbog te iste svrhe. "Neću te više ljubiti, jer si rekla da ćeš se vratiti. Dobra ti kob, i neka te Gea opet dovrti do nas." "Dobra ti kob." Otvor se polako zatvorio. "Što je rekla?" "Hoće da se oletvariš." "Već sam popila jedan, moţda deset gutljaja. Ali sad kad si već spomenula..." Cirocco je ostala uz nju dok ju je hvatao napad vrištanja, pa u nju stala utakati vino sve dok se Gaby nije našla na granici svijesti. Kad

KIKA

se uvjerila da će s Gaby sve biti u redu, pridruţila se muškarcima u prednjem kraju gondole. Već su bili u zraku. Vodeni je balast još istjecao iz rupe kraj Whistlestopova nosa. Doskora su već letjeli tik nad gornjom površinom kabla. Kad bi pogledala dolje, Cirocco bi vidjela drveće i travnate površine. Dijelovi su kabla bili posve obrasli. Bio je tako golem da se doimao gotovo kao ravna pruga zemlje. Sve dok ne stignu do krova, neće biti nikakve opasnosti od pada. Svjetlo se polako počelo gubiti. Za deset su se minuta već našli u narančasto obojenom sumraku, na putu prema vječnoj noći. Cirocco je rastuţio taj nestanak svjetla. Klela ga je što je tako nepromjenjivo, ali je bar bilo svijetlo. Sad ga podosta vremena neće ni vidjeti. A moţda ni više nikada. "Ovo je kraj puta", rekao je Calvin. "Spustit će se još malo, pa vas iskrcati po konopu. Sretno vam bilo, šašave lude. Čekat ću vas." Gene je pomogao Cirocco da stavi Gaby u uprtače, i potom krenuo prvi da je dočeka kad stigne na tlo. Cirocco je sve to pratila odozgo i, kad je bilo gotovo, od Calvina dobila poljubac za sretan put. Namjestila je uprtače oko bokova pa izbacila nogu preko ruba. I spustila se u zonu sumraka.

GLAVA DEVETNAESTA Kad su pristali na kabel, osjetili su se lakšima, jer su se središtu Gee primakli za stotinjak kilometara — a za toliko su dugih kilometara bili i dalji od poda. Teţa je s gotovo četvrtine gea spala na manje od petine. Ciroccina je naprtnjača teţila skoro dvije kile manje, a tjelesna joj je teţina opala za dvije i pol. "Do mjesta gdje se kabel spaja s krovom imamo još sto kilometara", rekla je Cirocco. "Rekla bih da ovdje imamo uspon od trideset pet stupnjeva. Zasad bi trebalo biti lako." Gene je, što se toga tiče, bio prilično skeptičan.

KIKA

"Ja bih rekao da će prije biti četrdeset stupnjeva. Skoro četrdeset pet. I postaje sve strmije. Recimo šezdeset stupnjeva prije nego što dosegnemo nivo krova." "Ali pri ovakvoj teţi..." "Nemoj se smijati usponu od četrdeset pet stupnjeva", rekla je Gaby. Sjedila je na zemlji, zelena ali vesela. Bila je povratila, ali je izjavila kako je sve bolje od leta u diriţablu. "Po Zemlji sam se malo verala s teleskopom vezanim za leda. Za to je potrebno imati kondiciju, a mi je nemamo." "Ima ona pravo", rekao je Gene. "Ja sam smršavio. Niska gravitacija izaziva lijenost." "Vi ste defetisti." Gene je odmahnuo glavom. "Samo nemojte misliti da imamo prednost od jedan naprema pet. I ne zaboravite da u naprtnjači ima kila skoro koliko i u vama. Pazite Sto radite." "Kvragu, polazimo na najduţi planinski uspon što su ga ljudi ikad pokušali svladati, i da li čujem pjesmu? Ne, samo jadikovke." "Ako treba pjevati", rekla je Gaby, "onda je bolje da odmah sve otpjevamo. Poslije nam neće biti do toga." No dobro, pomislila je Cirocco, bar sam pokušala. Znala je da će put biti teţak, ali je pretpostavljala da ono najteţe neće doći prije nego što stignu do krova, a cijenila je da bi to mogli obaviti za pet dana. Bili su u mračnoj šumi. Nad njima se uzdizalo drveće maglovitih staklenih krošnji, filtrirajući još jednom ono malo svjetla što je dopiralo do zone sumraka, i tako svemu davalo brončano obojenje. Sjene su bile stoţaste i neprozirne, i pokazivale su prema istoku, u noć. Iznad njih se u luku dizao baldahin od narančastog, zelenkastomodrog i zlatnog celofanskog lišća: bio je ekstravagantni suton u ljetno predvečerje. Tlo im je pod nogama lagano podrhtavalo. Cirocco je pomislila na golemi volumen plina što je jurio kroz kabel na putu prema glavčini, i poţeljela da postoji nekakav način da se ta strahovita snaga korisno upotrijebi. Uspon nije bio teţak. Tlo je bilo od tvrde, glatke, zapečene zemlje. Oblik su terena odreĎivali zakreti strukova pod tankim slojem zemlje.

KIKA

Tlo se grbilo u dugim hrptovima koji bi se, nakon nekoliko stotina metara, polako izvijali prema strmim bokovima kabla. Vegetacija je bila najgušća ondje gdje je zemlja bila najdeblja, to jest izmeĎu strukova. Odabrali su taktiku koja se svodila na slijeĎenje hrpta sve dok se ovaj ne bi počeo podvijati pod kabel, a onda bi prešli plitki klančić i uspeli se na sljedeći struk prema jugu. Taj bi put bio dobar za sljedećih pola kilometra, a onda bi ponovno prešli na novi. Dnom je svakoga klančića tekao potočić. Svi su u najboljem slučaju samo curkali, ali je voda tekla brzo i u blatu lokala duboke kanale, i tako sve do dna kabla. Cirocco je nagaĎala da se potočići ruše s kabla negdje prema jugozapadu. Gea je tu gore bila bujna kao i na zemlji. Mnoga sa stabla raĎala plodovima i sva su bila ţivahna od šumskih ţivotinja. Cirocco je prepoznala i tromo stvorenje, veliko poput zeca, koje je bilo jestivo i lako se lovilo. Pri kraju drugoga sata Cirocco je shvatila da su drugi imali pravo. Shvatila je kad ju je u listu uhvatio grč i rasprostro je po toplom tiu. "Kvragu, samo mi nemoj ništa govoriti." Gaby se nacerila. Osjećala je sućut, pa ipak se radovala uspjehu svog predviĎanja. "To je zbog tog nagiba. Uspinjati se baš i nije tako teško; imala si pravo što se tiče teţine. Ali je tako strmo da moraš ići na prstima." Gene je sjeo do njih i naslonio se na kosinu. Kroz pukotinu u krošnjama mogao je vidjeti samo krpicu Hiperiona, što je blistao jarkim i privlačnim sjajem. "A problem je i masa", rekao je on. "Ako se uopće ţelim pomaknuti, moram hodati s nosom do zemlje." "Bole me lukovi na stopalima", potvrdila je i Gaby. "I mene", rekla je Cirocco jadnim glasom. Sad, dok bi masirala nogu, bol se gubio, ali je znala da će se vratiti. "Kako je prokleto varljiv", rekao je Gene. "Moţda bismo brţe napredovali na sve četiri. Ovako su nam bedra i listovi preopterećeni. Trebalo bi to nekako rasporediti." "Ima on pravo. Tako moţemo i steći kondiciju za okomiti dio. Tu će uglavnom raditi ruke."

KIKA

"Oboje ste u pravu", rekla je Cirocco. "Previše forsiram. Morat ćemo češće zastajati. Gene, bi li mi, molim te, iz moje naprtnjače dao medicinsku torbicu?" Bili su tu razni lijekovi protiv hunjavica i vrućica, fiole s antisep-ticima, zavoji, zaliha lokalnog anestetika kojim se Calvin posluţio prigodom pobačaja — bila je tu čak i vrećica bobica koje su djelovale kao stimulans. Cirocco ih je bila iskušala. Bila je tu i knjiţica o prvoj pomoći koju je za njih napisao Calvin, i koja ih je učila kako da izlaze na kraj s raznim teškoćama, od krvarenja iz nosa do amputacije. A bila je tu i okrugla teglica s ljubičastim melemom koji joj je Majstor Pjevač bio dao protiv "putničkih bolova". Zavrnula je nogavicu i utrljala malo masti, sve u nadi da će na ljude djelovati podjednako dobro kao i na Titanide. "Spremni?" Gene je ustao i počeo namiještati naprtnjaču. "Mislim da jesam. Ti budi na čelu. Ne idi brzo kao ja; reći ću ti ako mi bude prebrzo. Zastajat ćemo svakih dvadeset minuta i odmarati se po deset." "Napokon si shvatila."

*** Petnaest minuta kasnije bolovi su obuzeli Genea. Zatulio je, strgnuo cipelu i stao masirati golo stopalo. Cirocco je bila sretna što se pojavila prilika da malo odahne. Protegnula se i prekopala dţepove u potrazi za teglicom melema, koju je potom, zavalivši se, uzbrdo dodala Geneu. Naslonjena tako na naprtnjaču, sjedila je skoro okomito, ali su joj noge visjele niz padinu. Gaby, koja je sjedila do nje, nije se potrudila ni okrenuti. "Petnaest minuta uzbrdo i petnaest minuta odmora." "Sve kako vi velite, gospodo gospodarice", uzdahnula je Gaby. "Zbog tebe ću se ţiva odrati, i penjat ću se dok mi se i ruke i noge ne pretvore u krvave prnje. A kad umrem, samo mi na grobu napiši da sam umrla kao vojnik. Ritni me kad budeš spremna za pokret." Glasno je zahrkala, a Cirocco se nasmijala. Gaby je sumnjičavo otvorila jedno oko, pa se onda i ona nasmijala. "Što veliš na 'Tu leţi svemirka'?" predloţila joj je Cirocco.

KIKA

'"Izvršila je svoju duţnost'", rekao je Gene. "Doista", šmrcnula je Gaby, "što je ostalo od romantike? Kaţeš nekom svoj epitaf, i što dobiješ zauzvrat? Viceve."

** * Cirocco je sljedeći grč uhvatio na prvom idućem odmorištu. Zapravo ne grč, nego grčevi, jer je ovaj put zahvatilo obadvije noge. U tome nije bilo ničeg smiješnog. "Hey, Rocky", rekla je Gaby i neodlučno joj dotakla rame. "Nema se nikakva smisla ubijati. Daj da ovaj put uzmemo čitav sat." "Pa to je smiješno", uspjela je progundati Cirocco. "Tek sam se zagrijala. Naprosto mi se ne sjedi na guzici." Podozrivo je pogledala Gaby. "Kako to da ti nemaš grčeve?" "Zato što zabušavam", priznala je Gaby sa smrtno ozbiljnim licem. "Privezala sam konopac baš za tu guzicu na kojoj ti ne ţeliš sjediti, pa te puštam da vučeš kao marva." Cirocco se morala nasmijati, pa makar i slabašno. "Naprosto se moram priviknuti", rekla je. "Prije ili kasnije bit ću u boljoj formi. Grčevi još nikog nisu ubili." "Ne. Ali naprosto ne volim da te nešto boli." "Što velite na deset uzbrdo, dvadeset u horizontali?" predloţio je Gene. "To samo dok se ne uvjeţbamo za više." "Ne. Idemo uzbrdo petnaest minuta, ili dok ne vidimo da netko ne moţe dalje, pa što prije ispadne. Onda se odmaramo isto toliko, ili dok ne otkrijemo da moţemo dalje. Tako činimo osam sati..." Pogledala je na sat. "To je, od sada, malo više od pet sati. Potom pravimo logor." Gaby je uzdahnula. "Vodi nas, Rocky. U tome si majstor."

** * Bilo je strašno. Najveći je dio bolova i dalje podnosila Cirocco, no sad ih je počela osjećati i Gaby. Titanidski je melem pomagao, ali su se njime morali sluţiti štedljivo. Svaki je od njih imao medicinsku torbicu, no Ciroccine su zalihe već

KIKA

bili iscrpili. Nadala se da im nakon prvih nekoliko dana puta više neće trebati, ali je ţeljela sačuvati bar jedan za uspon s unutrašnje strane ţbice. Na koncu konca, bol i nije bio nepodnošljiv. Kad bi je uhvatilo, samo bi zacvilila, no potom samo sjela i pričekala da proĎe. Pri kraju sedmoga sata malo je usporila, ojaĎena i vlastitom tvrdo-glavošću. Baš kao da se trudila dokazati da je Bili bio u pravu, prisiljavala se da bude ţilava, tjerala se do granica izdrţljivosti i onda još malo preko toga. Utaborili su se na dnu klančića i skupili drvo za vatru, ali se nisu gnjavili podizanjem šatora. Zrak je bio vruć i sparan, ali je vatra bila dobrodošlo svjetlilo u sve gušćem sumraku. Sjedili su oko nje na udobnoj udaljenosti, razodjeveni do šašavog svilenog donjeg rublja. "Izgledaš kao paun", rekao je Gene i potegao iz mješinice s vinom. "I to vrlo umoran", uzdahnula je Cirocco. "Koliko misliš da smo prevalili, Rocky?" upitala je Gaby. "Teško je to reći. Petnaest kilometara?" "I ja bih rekao", kazao je Gene i kimnuo glavom. "Izbrojao sam korake na nekoliko hrptova pa izvukao srednjak. Onda sam dalje vodio evidenciju o broju hrptova koje smo prešli." "Svi veliki umovi misle na sličan način", rekla je Cirocco. "Petnaest danas, dvadeset sutra. I na krovu smo za pet dana." Protegla se i zagledala u lelujave boje lišća nad sobom. "Gaby, izabiremo tebe. Prekopaj po ruksaku i izmisli nekakvu njupu. Mogla bih pojesti Titanida."

** * Sutradan nisu prevalili dvadeset kilometara; nisu ih prevalili ni deset. Kad su se probudili, boljele su ih noge. Cirocco se bila tako ukočila da bez trzanja nije mogla ni svinuti koljena. Dok su pripremali doručak i rušili tabor, posrtali su i kretali se ppput osamdeset-godišnjaka, a onda se prislili da naprave čitav niz čučnjeva i izome-trijskih vjeţbi. "Znam da je naprtnjača nekoliko grama lakša", zaječala je Gaby kad ju je bacila na leda. "Pojela sam iz njega dva obroka." "Moj se udebljao za dvadeset kila", rekao je Gene.

KIKA

"Samo kukanje, kukanje, kukanje. Idemo, orangutani. Ne mislite valjda ţivjeti vječno?" "Ţivjeti? To je ţivot?"

** * Druga je noć došla samo pet sati poslije prve zato što je Cirocco tako odlučila. "Hvala ti, o Velika Gospodarice Vremena", uzdahnula je Gaby dok se protezala na vreći za spavanje. "Ako zapnemo, moţda postavimo novi rekord. Dvosatni dan?" Gene se svalio do nje. "Rocky, kad zapališ vatru, stavi za mene pet plodova bifstekovca. Ali u meĎuvremenu pokušaj gaziti što mekše, moţe? Svaki put kad ti kvrcne koljeno, probudiš me iz najslaĎeg sna." Cirocco je stavila ruke na bokove i prostrijelila ih pogledom. "Znači, tako ste vi to sebi zamislili, ha? Imam za vas jednu novost. Viša sam od vas po činu." "Gene, nešto si čuo?" "Ne, ja ništa." Cirocco je zašepesala po okolišu dok nije skupila dovoljno drva za vatru, ali kad je trebala kleknuti da bi je zapalila, otkrila je da se našla pred vrlo kompleksnim problemom, i to takvim za koji nije bila nipošto sigurna da će ga znati riješiti. Jer je rješenje pretpostavljalo izvijanje izmrcvarenih zglobova u kutove koje oni naprosto nisu htjeli prihvatiti. Pa ipak, nakon nekog vremena, bifstekovac je pucketao na vreloj masti, a Gene i Gaby pošli su, tragom nosa, prema izvoru tih boţanskih mirisa. Cirocco je imala taman dovoljno snage da na ugljevlje nabaca zemlju i razmota vreću za spavanje. Zaspala je još dok se rušila na nju.

*** Treći dan nije bio tako gadan kao drugi, u smislu u kojem ni poţar Chicaga nije bio tako gadan kao potres u San Franciscu.

KIKA

Deset kilometara, uspinjući se postupno sve strmijim terenom, prevalili su za malo manje od osam sati. Na koncu je svega Gaby zamijetila kako više ne osjeća svojih osamdeset godina. Sad ih je osjećala samo sedamdeset osam. Bilo je nuţno posluţiti se novom taktikom penjanja. Povećani je nagib zemljišta oteţao hodanje, pa čak i na sve četiri. Noge bi im pokliznule pa bi se spustili na trbuh i raširili noge i ruke, i tako spriječili da otklize nizbrdo. Gene je predloţio da naizmjence uzimaju kraj konopa i potom otpuţu što je moguće dalje, pa ga onda priveţu za drvo. Preostalo dvoje, koje čeka na dnu, potom se samo dovuče rukama, olakšavajući tako rad nogama. Taj prvi koji bi krenuo mučio bi se desetak minuta, dok bi se preostalo dvoje odmaralo, no onda bi se, prije nego što ponovno pode, odmarali dvije smjene. Odjednom bi prevaljivali po 300 metara. Cirocco se zagledala u potočić kraj njihova trećeg taborišta i pomislila kako bi se bilo dobro okupati, ali je onda odustala. Ţeljela je samo hranu. Smjenu za tavom je, pomalo gunĎajući, preuzeo Gene. Osjećala se čak dovoljno dobro da je, prije no što se srušila u san, pregledala naprtnjaču i provjerila stanje zaliha.

*** Četvrti su dan, za deset sati, prevalili dvadeset kilometara, i na koncu je tog dana Gene zgrabio Cirocco. Tabor su podigli na mjestu gdje je potok, za kojim su išli, bio dovoljno širok da bi se mogli okupati, pa se Cirocco skinula i spustila u vodu ni ne razmišljajući o tome što čini. Sapun bi bio dobrodošao, ali je na dnu bilo sitnoga pijeska, pa se ostrugati mogla i time. Ubrzo su joj se pridruţili i Gaby i Gene. Poslije je Gaby, po Ciroccinom nalogu, pošla potraţiti svjeţega voća. Ručnika nije bilo i tako je, u trenutku kad ju je Gene obujmio, čučala gola kraj vatre. Ona je skočila, razbacavši pritom zapaljene grančice, i odgurnula mu ruke sa svojim dojki. "Hej, okani se toga." Počela se otimati i istrgla mu se iz zagrljaja. On se, meĎutim, nije dao smesti.

KIKA

"No daj, Rocky, kao da se nikad prije nismo ni dodirnuli." "Daa? No dobro, ne volim kad mi se netko tako utrpava. Nadi za ruke neki drugi posao." Njega je to očito razdraţilo. "A tako ti, dakle, misliš? A što bih ja trebao činiti s dvije gole ţenske što trčkaraju uokolo?" Cirocco je dohvatila odjeću. "Nisam znala da ti je pogled na gole ţene dovoljan da izgubiš vlast nad sobom. Imat ću to na umu." "Sad se ljutiš." "Ne, ne ljutim se. Neko ćemo vrijeme morati ţivjeti jako blizu, i ne bi imalo nikakva smisla ljutiti se." Pritisnula je kopče svoje bluze i neko ga vrijeme oprezno promatrala, a onda je ponovno naloţila vatru i sjela, pazeći pritom da mu ne okrene leda. "Ipak se ljutiš. A ja time zaista nisam mislio ništa zla." "Samo si me zgrabio, i to je sve." "Poslao bih ti ruţe i bombone, no sad je to pomalo neizvodljivo." Ona se nasmiješila i malo opustila. Bio je to opet onaj stari Gene; prema onome što mu je trenutak prije vidjela u očima, opaţao se znatan napredak. "A sad me slušaj, Gene. Na brodu baš i nismo bili nekakav par, i ti to znaš. Umorna sam, gladna, i još na sebi osjećam nečistoću. Sve što ti mogu reći jest, ako se osjetim spremnom za nešto, dat ću ti to do znanja." "Pošteno." Dok je Cirocco nalagala drva na vatru, pazeći pritom da je zadrţi u okvirima male stepenice što su je iskopali u zemlji, ni on ni ona nisu rekli ni rijeci. "Jesi li... ima li izmeĎu tebe i Gaby nečega?" Ona je porumenila i ponadala se da je to pri svjetlosti vatre prošlo neopaţeno. "To nisu tvoja posla." "Oduvijek sam vjerovao da ona stoji iza toga", rekao je i kimnuo glavom. "Nikad nisam mislio da si to ti." Duboko je udahnula i pogledala ga priškiljivši oči. Na njegovu modrobradu licu, leteće sjene vatre nisu otkrivale baš ništa. "Ti to mene namjerno podbadaš? Rekla sam ti već da to nisu tvoja posla." "Ako nisi trzala na nju, mogla si samo reći ne."

KIKA

Ali što je to sa mnom? upitala se ona. Zašto mi se od toga jeţi koţa? Gene se uvijek, kad bi riječ bila o ljudima, povodio za svojom betonskom logikom. Ta je zalupanost bila briţljivo potisnuta i društveno prihvatljiva, jer da nije bilo tako, nikad ga ne bi odabrali za put na Saturn. On je radosno srljao kroz ljudske odnose, i svaki bi se put iskreno iznenadio kad bi ljude uvrijedila njegova netaktičnost. On je bio prilično uobičajena osoba, koja je tako dobro vladala sobom, i ţivjela u skladu sa svojim psihološkim profilom, da bi je jedva i bilo moguće klasificirati kao ekscentričnu. I zašto se onda, kad bi je on gledao, osjećala tako neugodno? "Bit će moţda najbolje da ti sve sasvim jasno kaţem, da ne bi slučajno povrijedio Gaby. Ona je bila zaljubljena u mene. To očito ima nekakve veze s izolacijom; ja sam prvi čovjek kojeg je vidjela nakon onoga, i tako se razvila ta fiksacija. Mislim da će to prerasti, jer nikad prije nije bila u većoj mjeri homoseksualna. Ali ni heteroseksualna, kad smo već kod toga." "Ona je to skrivala", iznio je on kao mogućnost. "Hej, pa u kojoj mi to godini ţivimo? Devetsto pedesetoj? Zaista me čudiš, Gene. Čovjek od tih NASA-inih testova ne moţe sakriti baš ništa. Imala je jednu homoseksualnu vezu, to da. Imala sam je i ja, imao si je i ti. Pročitala sam tvoj dosje. Hoćeš da ti kaţem koliko ti je bilo godina kad se to dogodilo?" "Ma bio sam klinac. Ali je bitno, mislim, da ću ti to što mislim o njoj moći reći tek nakon što je obljubim. Hoće li biti reakcije, znaš? Ali se kladim da je izmeĎu vas dvije to nešto sasvim drugo." "Mi ne..." I tu je stala, i upitala se kako se dala navući tako daleko. "Završili smo razgovor. Ne ţelim više o tome, a osim toga, Gaby se upravo vraća." Gaby je prišla vatri pa kraj Cirocco istresla punu mreţicu voća. Čučnula je, zamišljeno se i temeljito zagledala čas u jednog čas u drugog, a onda ustala i odjenula se. "Da li to meni gore uši, ili je sve to samo zbog mašte?" Na ovo nisu odgovorili ni Gene ni Cirocco, i Gaby je uzdahnula. "Opet počinjemo. Još malo pa ću se sloţiti s ljudima koji vele da svemirske ekspedicije s ljudskom posadom stoje više nego što vrijede."

KIKA

** * Peti ih je dan bespovratno odnio u noć. Sad se svo svjetlo svodilo na ono što su ga odraţavala s obadvije strane izvijena dnevna područja. To nije bilo mnogo, no ipak je bilo dovoljno. Tlo je postalo opazivo strmije, a sloj zemlje tanji. Počesto su hodali po toplim, golim strukovima, na kojima su se noge manje klizale. Počeli su se vezivati, i uvijek su pazili na to da se, dok se jedan penje, ostalo dvoje drţi na mjestu. Pa ipak, biljni se ţivot Gee čak ni ovdje nije predavao. Masivno drveće polagalo je korijenje uz sam kabel i slalo ţilice koje su izbijale na površinu i uporno se drţale. Napor da iz takvog negostoljubivog da silom izvuku sve što im je potrebno za ţivot, lišilo je to drveće svake ljepote. Stabla su bila ispijena i samotna, debla su im bila prozračna od blijedog unutarnjeg svjetla, a lišće im je bilo goli dašak ničega. Mjestimice su se mogli korijenjem posluţiti kao ljestvama. Do konca dana prevalili su sedamdeset kilometara u ravnoj liniji i našli se pedeset kilometara bliţe glavčini. Drveće je toliko da su sad mogli vidjeti da su se uspeli iznad nivoa krova, te da su već prevalili lijep komad puta kroz prostorni klin što su ga zatvarali kabel i zvono-liko ušće Reine ţbice. Kad bi se okrenuli, vidjeli bi kako se pod njima širi Hiperion, i činilo bi im se tada da lete na zmaju koji je monstruoznom uzicom privezan za stjenoviti čvor zvan Vjetrište.

** * Svjetlucanje su staklenoga zamka ugledali početkom šestoga dana. Dok se Gene s krajem konopa uspinjao prema dnu graĎevine, Cirocco i Gaby čučale su na spletu korijenja i razgledavale ga "Moţda je to to mjesto", rekla je Cirocco. "Hoćeš reći predvorje s liftovima?" posprdno je otpuhnula Gaby. "Ako je to zaista tako, onda bih se radije vozila na toboganu s papirnatim tračnicama." Nalikovalo je to donekle na talijanski grad na vrhu brda, samo što je bio izgraĎen od šećerne vune, milijun godina stare, i napola već rastopljene. Kupole i balkoni, lukovi, kontrafore, prsobrani i terasasti krovovi ustobočili su se na platformi izbačenoj nad ponor, i kapali preko ruba poput sirupa prelivena preko vafle i brzo smrznuta. Visoki

KIKA

su tornjevi virili pod svim mogućim kutovima, bili su poput olovaka u čaši. Bili su visoki i tanki kao vreteno. Po uglovima su se iskrili smetovi — ili snijega ili šećera u prahu. "Rocky, to je ruševina." "To vidim i sama. Ali mogu li malo maštati za vlastito zadovoljstvo?" Zamak je vodio nijemi boj s čupavim bijelim puzavicama. Izgledao je kao uporište; zamak je pretrpio smrtna oštećenja, ali kad su se pridruţili Geneu, Cirocco i Gaby su čule kako se puzavice glasaju suhim šuškanjem smrti. "Kao španjolska mahovina", zamijetila je Cirocco, pa iz spletene mase izvukla pregršt. "Ali veće." Gaby je slegnula ramenima. "Ako Gea ne moţe nešto napraviti king-size, onda joj se s tim ne da ni gnjaviti." "Tu su nekakva vrata", doviknuo im je Gene. "Hoćete unutra?" "Moţeš se kladiti." IzmeĎu ruba platforme i zida zamka bilo je pet metara ravnoga prostora. Nedaleko od njih bio je i okrugli luk, ne mnogo viši od Ciroccina tjemena. "Auh!" dahnula je Gaby i naslonila se na zid. "Od hodanja po ravnom zamalo mi se zavrtjelo u glavi. Već sam i zaboravila kako to izgleda." Cirocco je upalila svjetiljku, pa pošla za Geneom ispod luka a potom i u staklenu dvoranu. "Bit će bolje da ostanemo zajedno", rekla je. Čini se da je za oprez bilo i razloga. Iako nijedna površina u njoj nije potpuno odraţavala svjetlo, prostorija je imala mnogo toga zajedničkog s dvoranama ogledala kakve postavljaju na vašarima. Kroz zidove su u prostorije mogli gledati sa svih strana, u prostorije koje su i same imale staklene zidove kroz koje se gledalo opet u nove sobe. "Ali kako da, nakon što uĎemo, iz njih opet i izaĎemo?" upitala je Gaby. Cirocco je pokazala na pod. "Slijedimo svoje stope." "Ah. Kako sam glupa." Gaby se pognula i zagledala u sitan prah kojim je bio prekriven pod. U njemu su bile razbacane i veće, ravne ploče. "Mljeveno staklo", rekla je. "Samo nemoj pasti." Gene je odmahnuo glavom.

KIKA

"I ja sam isprva tako mislio, ali to nije staklo. To je tanko kao mjehur od sapunice, i posve je neotporno." Odabrao je zid i blago ga pritisnuo dlanom. Zid se rasuo uz tiho zveckanje. Dohvatio je komadić što je lelujao u padu i zdrobio ga u šaci. "Koliko još tih zidova moţeš probiti prije nego što nam prvi kat padne na glavu?" upitala je Gaby i pokazala na sobu iznad njih. "Pa valjda mnogo. Vidiš, ovo tu je labirint, ali tako to nije bilo od početka. Mi prolazimo kroz zidove zato što ih je nešto već probilo. Bila je to hrpa kocaka, i nijedna od njih nije imala ni ulaza ni izlaza." Gaby i Cirocco na ovo su se pogledale. "Poput graĎevine što smo je vidjeli ispod kabla", rekla je Cirocco, obraćajući se i njemu i njoj. Potom ju je opisala Geneu. "Tko pravi zgrade s prostorijama u koje se ne moţe ući i iz kojih se ne moţe izaći?" upitala je Gaby. "Nautilus", rekao je Gene. "Kako?" "Nautilus. On svoju ljuske izgraĎuje u spirali. Kad ljuska postane premalena, on ide dalje i zatvara staru ljusku. Kad mu presiječeš kućicu, to je nešto zaista lijepo. I to je jako slično graĎevini što ste je vidjele; male prostorije na dnu, velike na vrhu." Cirocco se namrštila. "Ali se čini kao da su sve te prostorije podjednake veličine." Gene je odmahnuo glavom. "Razlika nije velika. Ova je soba malo viša od one tamo. A negdje su drugdje zacijelo i manje. Ti stvorovi grade sa strane." Ti su graditelji zidali poput morskoga koralja — takva je bar bila slika što su je o njima stekli. Kad bi kolonija prerasla svoje kuće, naprosto bi ih napuštala i zidala na ostacima. Neki su se dijelovi zamka uzdizali na deset, pa i više nivoa. Konstrukcijska čvrstoća nije dolazila od zidova tankih kao koprena, nego od meĎuprostora koji su tvorili bridove. Izgledali su kao štapovi od bistrog pleksiglasa, debeli kao Ciroccina ruka, a bili su vrlo čvrsti i tvrdi. Kad bi se srušili svi zidovi u zamku, obrisi bi ipak ostali, nalik na čeličnu rešetku nebodera. "Taj koji je to izgradio, nije bio i njegov posljednji stanar", iznijela je Gaby svoje mišljenje. "Netko se uselio i napravio mnoge preinake,

KIKA

naravno, ukoliko ti stvorovi nisu bili znatno rafiniraniji no što mi to mislimo. No bilo ovako ili onako, tu već odavno nema nikoga." Cirocco je pokušala ne dati razočaranju maha, ali joj od toga nije bilo ništa bolje. Bio je to hladan tuš. I dalje su bili vrlo daleko od vrha, a činilo se da će se morati uspinjati sve do zadnjega metra.

*** "Nemoj se ljutiti." "Što je bilo?" Cirocco se polako razbudivala. Pomislila je kako je teško povjerovati da je prošlo već osam sati. Ali kako je on to mogao znati? Sat je bio kod nje. "Nemoj u to gledati." Bilo je to izrečeno istim ravnodušnim tonom, ali se Cirocco sledila, tako, s napol podignutim rukama. Ugledala je Genovo lice, narančasto u svjetlu već dogorjele vatre. Klečao je, nadvijen nad nju. "Zašto... što je bilo, Gene? Nešto nije u redu?" "Samo se nemoj ljutiti. Nisam joj mislio nauditi, ali zar sam je mogao pustiti da gleda?" "Gaby?" Već je počela ustajati, i on joj je dao da vidi noţ. U povišenoj svjesnosti tog trenutka, opazila je nekoliko stvari: Gene je bio gol; Gaby je leţala potrbuške, gola, i činilo se da ne diše; Gene je bio u stanju erekcije. Na rukama mu je bila krv. Sva su joj se ćutila izoštrila kao britva. Čula je njegovo jednolično disanje, njušila krv i nasilje. "Nemoj se ljutiti", rekao joj je on razloţnim glasom. "Nisam to mislio tako, ali si me ti na to natjerala..." "Ja sam samo rekla..." "Ti se ljutiš, to mi je jasno." Uzdahnuo je zbog nepravednosti svega toga pa lijevom rukom izvadio drugi noţ — Gabyn. "Ako dobro promisliš o svemu, kriviti moţeš samo sebe. Od čega misliš da sam stvoren? Ah, vi, ţene. Jesu li vas to majke učile da budete tako sebične? Je li to zbog toga?" Cirocco je pokušala smisliti nekakav bezopasan odgovor, ali ga on očito nije ni traţio. Prišao je i stavio joj vršak noţa pod bradu. Trznula se; vršak mu je zagrizao u meku put. Bio je hladniji od njegovih očiju. "Ne shvaćam zašto to radiš."

KIKA

On je zastao. Drugi se noţ kretao prema njezinu trbuhu; sad je s tim prestao, nekako baš izvan vidnoga polja. Cirocco je liznula usne i poţeljela ga ponovno ugledati. "To je pošteno pitanje. Uvijek sam razmišljao o tome — a tko nije?" Potraţio je njen pogled i razumijevanje, a kad ga nije našao, postao je upravo jadan. "Ah, čemu sve to? Ti si cura." "Ali bar pokušaj." Noţ je krenuo ponovno. Osjetila je kako joj ploštimice pritišće stegna. Na čelo joj je izbio znoj. "Ne moraš to tako. Spusti taj noţ, pa ću učiniti sve što ţeliš." "A-a." Ponovno se pojavio noţ, i sad je išao naprijed-natrag kao majčin prijekorni kaţiprst. "Ja nisam glup. Ja znam kakve ste vi ţene." "Kunem ti se. Ne mora to tako." "Mora. Ubio sam Gaby, i ti mi to nećeš oprostiti. To nikad nije bilo pošteno, da znaš. Stalno nas draţite. Mi smo stalno nadraţeni, a vi nam uvijek velite ne." Opako se cerio, ali se taj izraz brzo izgubio, da bi na njegovo mjesto došla smirenost. Cer joj se više dopadao. "Ja samo poravnavam račune. Onda kad ste me ostavili u mraku, odlučio sam da ću odsada raditi što god mi se svidi. Na Rei sam stekao prijatelje. Oni se tebi baš ne bi jako dopali. Od sada pa nadalje, ja sam kapetan, što sam, uostalom, i trebao biti. Učinit ćeš sve što ti budem rekao. Sad samo nemoj pokušati nešto glupo." Kad joj je oštri vršak noţa rasparao hlače, ona je samo huknula. Mislila je da zna kako će se Gene posluţiti noţem, pa se upitala bi li radije bila glupa i mrtva ili ţiva i osakaćena. Ali kad je ostala bez hlača, on nije išao dalje. Pozornost mu se vratila na noţ pod bradom. Ušao je u nju. Okrenula je lice a vršak je noţa pošao za njim. Boljelo je kao sam vrag, ali to nije bilo vaţno. Vaţno je bilo trzanje Gabyna obraza, trag što ga je njena ruka ostavila u prašini dok se primicala sjekirici, njeno napol otvoreno oko i bljesak u njemu. Cirocco je podigla pogled i bez muke svom glasu pridodala strah. "Nemoj! O, molim te, nemoj, nisam još spremna. Ubit ćeš me!" "Spremna si kad ja kaţem da jesi." Spustio je glavu i Cirocco se odvaţila da dobaci pogled Gaby, koja je očito shvatila. Zatvorila je oči.

KIKA

Sve se to dogaĎalo negdje daleko. Nije imala tijelo; nekog je to drugog boljelo tako ţestoko. Samo je vršak noţa na njezinoj bradi imao ikakvo značenje, sve dok Gene nije počeo sustajati. Kakva bi bila cijena njegova neuspjeha? upitala se Cirocco. Ispravno. Onda ne smije omanuti. Morao bi nastupiti trenutak u kojem će mu popustiti paţnja, no ona se mora pobrinuti da do tog trenutka zaista i doĎe. Počela se micati pod njima. Bilo je to nešto najgnusnije što je ikad učinila. "Sad se vidi istina", rekao je on sa sanjarskim smiješkom. "Gene, čemu riječi?" "Shvatila si. Vidiš koliko je ljepše kad se ne otimaš?" Je li to bila samo igra mašte, ili joj koţa pod noţem više i nije bila tako napeta? Je li ga povukao? Okrenula je tu misao u glavi, pazeći pritom da samu sebe ne obmane, i zaključila da je to istina. Već je stekla iznimnu osjetijivost. Lagano popuštanje pritiska učinilo joj se kao svaljivanje velike teţine. Morao bi zatvoriti oči. Nisu li uvijek zatvarali oči? Zatvorio ih je i ona se zamalo pokrenula, ali ih je onda ponovno otvorio, i to brzo. Provjerava je, kvragu. Ali on nije opazio varku. U normalnim je okolnostima bila prilično traljava glumica, ali ju je noţ upravo nadahnjivao. LeĎa su mu se izvila. Oči zatvorile. Pritiska je noţa nestalo. Ništa nije pošlo kako treba. Udarcem mu je odbacila ruku na jednu stranu, okrenula glavu na drugu; noţ ju je zasjekao po obrazu. Zamahnula je šakom prema njegovu grkljanu, u namjeri da mu ga zdrobi, ali se on odmaknuo taman dovoljno daleko. Izvila se, ritnula, osjetila kako joj noţ razdire lopaticu. I već je bila na nogama... ... ali nije trčala. Noge joj nekoliko uţasnih sekundi nisu dodirnule zemlju; čekala je na ujed noţa. Ali je noţ nije ujeo, i ona je pod noţnim prstima našla dovoljno oslonca da ponovno skoči uvis i jurne od njega. Dok je bila u zraku, bacila je pogled preko ramena i shvatila da je udarac nogom bio jači no što je mislila. Podigao ju je sa zemlje i tek sad ponovno dotaknuo. Gaby je još bila u zraku. Adrenalin je tjerao zamaljske mišiće da se pri maloj teţi ponašaju ludo.

KIKA

Da to natjeravanje počne, bila je potrebna čitava vječnost, ali kad je počelo, brzo je skupilo brzinu. Vjerovala je da on ne zna da mu je Gaby za leĎima. Da joj je vidio lice, nikad ne bi tako sabrano jurio za Cirocco. Utaborili su se u središnjem dvorištu zamka, ravnom prostoru koji graditelji nikad nisu razdijelili na manje cjeline. Vatra je bila dvadeset metara daleko od prve galerije soba. Kad je udarila o prvi zid, Cirocco se još ubrzavala. Nije izgubila nijedan korak, i smrskala je desetak zidova prije nego što je izbacila ruke i uhvatila se za nosač. Proletjela je kroz okret od devedeset stupnjeva i, okrećući se, prije nego što je zastala u zraku, prošla kroz tri stropa. Čula je lomljavu; Gene je nastavio srljati jer nije shvatio njen manevar. Stala je nogom na nosač i ponovno se odgurnula prema gore. Uzdigla se, a za njom se počeo uspinjati i oblak staklenih krhotina, izvijajući se i okrećući se u snovitom usporednom kretanju. Skočila je ustranu i, prije no što se zaustavila, prošla kroz tri zida. Zatim se probila kroz lijevi, uspela se na sljedeći kat, a onda je prešla zid i spustila se kroz još dva. Zastala je, čučnuvši na nosaču, i poslušala. Začuo se daleki zveket razbijenoga stakla. Bilo je mračno. Bila je usred na komore podijeljena labirinta što se u svim smjerovima stirao u beskraj: gore, dolje i ustranu. Nije znala gdje se nalazi, ali to nije znao ni on, a to je bilo baš ono što je i ţeljela. Lomljava se pojačala i tad je ugledala Genea kako, kroz sobu njoj slijeva, plovi uvis. Ponovno je zaronila desno i dolje, pa se dva kata ispod uhvatila za nosač i ponovno svoju brzinu zabacila udesno. I tu se ponovno umirila, oslonivši se bosim nogama na drugi nosač. Oko nje se polako slijegalo razbijeno staklo. Ne bi ni shvatila da joj je tako blizu, da pred njim nije došao pljusak stakla. Hodao je duţ nosača, no teţina njegova stopala bila je prevelika za neprobijenu ploču koja je već nosila krš nastao Ciroccinim prolaskom. Ploča se rasula, i staklo je počelo padati poput snijeţnih pahuljica. Zabacila se oko nosača i odgurnula nogama prema dolje. Udarila je ţestoko, i okrenula se, zapanjena, da bi ga ugledala kako se dočekuje na noge, što je trebala učiniti i ona da je imala mrvu pameti pa se potrudila prebrojati katove. Sjeća se kako je mislila upravo to,

KIKA

dok je on stajao nad njom, a onda je vidjela kako ga u glavu udara sjekirica, i onesvijestila se.

** * Svijest je došla naglo, vrišteći, što joj se još nikad nije dogodilo. Nije znala gdje se nalazi, ali se ponovno našla u utrobi zvijeri, i to ne sama. Tu je bio i Gene i hladno joj objašnjavao zašto je ţeli silovati. Silovao ju je. Prestala je vrištati. Nije bila u staklenom zamku. Oko struka joj je bio konopac. Pred njom se spuštala kosina. Duboko dolje bilo je tamno srebreno more Ree. Gaby je bila uz nju, ali je imala puno posla. Ona je oko pojasa imala dva konopaca. Jedan se uspinjao padinom do istog onog drveta za koji je bio vezan i Ciroccin. Drugi je visio napet nad tminom. Kroz osušenu krv na njezinu licu suze se isprale kanal. Noţem je pilila jedan od konopaca. "Gaby, je li to Geneova naprtnjača?" "Aha. Neće mu trebati. Kako je tebi?" "Bolje mi je. Gaby, izvuci ga gore." Ona je podigla pogled, a čeljust joj se objesila. "Taj bi nam konopac još mogao posluţiti."

** * l.ice mu je bilo svo u krvavim ruševinama. Jedno mu je oko zatvorila oteklina, drugo je bilo tek tanki prorez. Nos mu je bio slomljen, a otišla su mu i tri sjekutića. "Taj je zaista pao s lijepe visine", zamijetila je Cirocco. "To je ništa prema onome što sam mu ja namijenila." "Otvori naprtnjaču i zavij mu uho. Još krvari." U Gaby se već začinjala eksplozija, ali ju je Cirocco presjekla ncircmičnim pogledom. "Ne kanim ga ubiti, zato mi to nemoj ni predlagati." Udarac mu je Gabvne sjekirice bio odsjekao uho. To se dogodilo nenamjerno; ona mu je sjekiricu namjeravala usaditi u tjeme, ali se

KIKA

sjekirica okrenula u zraku i samo ga okrznula, no ipak dovoljno snaţno da ga nokautira. Dok ga je Gaby zavijala, on je samo stenjao. Cirocco je počela prekapati po njegovu ruksaku i vaditi stvari koje bi im mogle posluţiti. Zadrţala je namirnice i oruţje; sve je ostalo bacila preko ruba. "Ako ga ostavimo na ţivotu, on će nas progoniti, i ti to znaš." "Mogao bi, i sasvim bih lijepo mogla ţivjeti i bez toga. Morat će preko ruba." "A za kog sam ga onda vraga..." "Ali s padobranom. Razveţi mu noge." Namjestili su mu uprtače pod prepone. Ponovno je zastenjao, a Cirocco je okrenula glavu da ne vidi što mu je Gaby pritom učinila na tome mjestu. "Vjerovao je da me je ubio", govorila je ona privezujući zadnji čvor na zavojima. "I htio je, samo što sam ja zabacila glavu." "Je li gadno?" "Nije duboko, ali je zato krvi bilo na sve strane. Onesvijestila sam se, i zapravo je sreća što sam bila preslaba da se maknem nakon što me on... nakon..." Iz nosa joj je poteklo, pa ga je otrla podlanicom. "Onesvijestila sam se u roku odmah. I prvo čega se sjećam jest on nadvijen nad tebe." "Drago mi je što si se probudila. A ja sam u bijegu sve zabrljala. I hvala ti što si mi još jednom spasila guzicu." Gaby ju je pogledala blijedo, i Cirocco je smjesta poţalila što se tako izrazila. Gaby se, po svemu sudeći, osjećala osobno odgovornom za to što se dogodilo. Nije bilo lako, pomislila je Cirocco, leţati tako nepomično dok se nad nekim koga voliš vrši nasilje. "Zašto ga ostavljaš na ţivotu?" Cirocco je na nj spustila pogled i pohrvala se s nenadanim izbo-jem ognjevita bijesa, no onda je ponovno stekla vlast nad sobom. "Ja... znaš da nikad prije nije bio takav." "Ja to ne znam. On je u dubini duše oduvijek bio jebena ţivotinja, jer kako bi to inače mogao učiniti?" "Svi smo mi takvi. Mi to potiskujemo, ali on više nije mogao. Obraćao mi se kao povrijeĎeni dječačić — ne ljutit, samo povrijeĎen — zato što nije bilo po njegovom. S njim se nakon brodoloma nešto dogodilo, baš kao što se nešto dogodilo i sa mnom. I s tobom."

KIKA

"Ali mi nismo nikoga pokušale ubiti. Čuj me, neka on samo ide na padobranu dolje. To je u redu. Ali mislim da bi red bio i da jaja ostavi ovdje." Počela je balansirati noţ, ali je Cirocco odmahnula glavom. "Ne. Nikad mi baš nije bio jako drag, ali smo se slagali. Kao astronaut je bio dobar, a sad je lud i..." Već je htjela reći da je za to djelimice i sama odgovorna, da nikad ne bi poludio da je sačuvala brod u komadu, ali se nije mogla natjerati da to izgovori. "Dajem mu šansu zbog onoga što je bio. Veli da dolje ima prijatelje. Moţda samo bunca, no moţda ga i prihvate. Oslobodi mu ruke." Gaby je to i učinila, a Cirocco je zaškripala zubima i gurnula ga nogom. On je zaklizio, i kao da je u tom trenutku postao svjestan svoje okoline. Zavrištao je dok se padobran vukao za njim, a onda nestao iza zaobljenja kabla. Nisu vidjele da li se padobran otvorio.

*** Dvije su ţene dugo ostale sjediti. Cirocco se bojala išta izgovoriti. Postojala je opasnost da se rasplače i da poslije ne moţe stati, a sad za to nije bio čas. Bile su tu rane o kojima se trebalo pobrinuti, a i putovanje koje je trebalo dovršiti. Gabyna glava nije bila u tako lošem stanju. Trebalo joj je staviti kopče, no imali su samo antiseptik i zavoje. Ne čelu će joj ostati brazgotina. A ostat će i njoj, zbog udarca o pod zamka. A ostat će i jedna od vrška brade do lijevoga uha, i još jedna preko leda. Nijedna od tih rana nije bila tako ozbiljna da bi je zabrinula. Zavile su jedna drugu i spremile naprtnjače, a onda je Cirocco podigla pogled na dugu dionicu kabla kojom su se još morale uspeti da bi stigle do ţbice. "Mislim da bismo se, prije nego se prihvatimo posla, morale vratiti u zamak i malo se odmoriti", rekla je. "Nekoliko dana. Da povratimo snagu." Gaby je podigla pogled. "O, svakako. Ali će sljedeći dio biti lakši. Dok sam vas dvoje nosila ovamo, okrila sam stepenice."

KIKA

GLAVA DVADESETA Stepenice su izranjale iz velike hrpe pijeska na najvišem nivou staklenoga zamka i uspinjale se, ravne kao strijela, sve dok se nisu izgubile iz vida. Svaka je stepenica bila široka metar i pol i visoka četrdeset centimetara, a dojam je bio kao da su izdubljene u površini kabla. Nakon što su se Cirocco i Gaby neko vrijeme njima uspinjale, počele su pomišljati kako im one, zapravo, i nisu od velike koristi. Izvijale su se prema jugu, prema oštroj strmini. Neće još proći dugo i one će zacijelo postati nesavladive. Stepenice su, meĎutim, ostale savršeno ravne. Uskoro su hodale po vodoravnoj izbočini kojoj se s jedne strane dizao golemi zid a s druge otvarao strmi ponor. Nije bilo rukohvata, nikakve zaštite. Stisle su se uza zid i zadrhtale bi pri svakom zapuhu vjetra. A onda se izbočina počela pretvarati u tunel. Dogodilo se to postupno. Prostor zdesna još je bio otvoren, ali im se zid počeo nadvijati nad glave. Staza se pak ugibala pod kabel. Cirocco je to sebi pokušala predočiti: stepenice su se stalno dizale, ali su s vanjske strane kabla stvarale navoj. Nakon još 2000 stepenica postalo je tamno kao u rogu. "Stepenice", promrmljala je Gaby. "Izgrade nešto takvo, i onda u to stave stepenice." Stale su da izvade svjetiljke. Gaby je napunila svoju i podrezala stijenj. Drţat će odjednom zapaljenu samo jednu i nadati se da imaju dovoljno ulja da ih odvede na drugu stranu. "Moţda su bili manijaci zdravoga ţivota", iznijela je Cirocco svoju hipotezu. Upalila je šibicu i prinijela je stijenju. "Mnogo je ipak vjerojatnije da su postavljene samo za slučaj nuţde, ako nestane struje." "Svejedno, drago mi je da su tu", priznala je Gaby. "Vjerojatno su tu bile čitavom duţinom, samo što ih je dolje prekrila zemlja. Što znači da se o ovome već dugo nitko nije brinuo. A ovo drveće tu zacijelo su nove mutacije." "Kako god ti veliš." Gaby je visoko podigla svjetiljku i zagledala se ispred sebe, a potom natrag gdje se još vidio klin svjetla. Pogled joj še suzio. "Vidi, kao da smo na nekakvoj okuci. Zavija duţ vanjske strane, potom naglo skreće ulijevo i dalje ide ravno."

KIKA

Cirocco je to pomno promotrila i uvjerila se da je Gaby u pravu. "Čini se kao da ćemo presjeći ravno kroz središte." "Da, zaista? Ne sjećaš se Vjetrišta? Sav onaj zrak prolazi ovuda, i ide tko zna kamo." "Da ovaj tunel vodi prema Vjetrištu, to bismo već znali. Otpuhnuo bi nas sboka." Gaby je pogledala stepenice u treperavoj svjetlosti svjetiljke. Njušnula je zrak. "Ovdje je prilično toplo. Pitam se hoće li postati toplije?" "To ćemo doznati samo ako produţimo." "Mh-mh." Gaby se zaljuljala i svjetiljka joj je zamalo ispala iz prstiju. Cirocco joj je stavila ruku na rame. "Nije ti dobro?" "Aha, ja... ne, kvragu, nije mi dobro." Naslonila se na topli zid hodnika. "U glavi mi se muti i klecaju mi koljena." Ispruţila je slobodnu ruku i pogledala je; lagano je drhtala. "Moţda jedan dan odmora nije bio dovoljan." Cirocco se zagledala u sat, potom zirnula niz hodnik, pa se namrštila. "Nadala sam se da ćemo se još prije odmora naći na drugoj strani i vratiti se na gornju stranu kabla." Tzdrţat ću." "Ne", zaključila je Cirocco. "Meni nije tako vruće. Pitanje je da li da se utaborimo tu u hodniku, gdje je vruće, ili da izaĎemo?" Gaby se okrenula i pogledala strminu od mnogo stepenica što je ostala za njima. "Od malo znoja neću umrijeti."

*** Ima u vatri nešto, čak i kad je vrijeme nesnosno vruće. O tome nisu raspravljale; Cirocco je iz Geneove naprtnjače izvadila grančice i mahovinu pa počela slagati vatru. Uskoro je zapucketao mali oganj. Dok su se bavile mehaničkim poslom postavljanja oskudnoga logora, sirotinjski mu je dodavala gorivo. Razmotale su vreće za spavanje, izvadile tave i noţeve, pretraţile zalihe u potrazi za noćnom večerom. Baš smo dobar tim, pomislila je Cirocco, dok je čučala i promatrala Gaby kako reţe povrće u kockice i ubacuje ih u kipuće ostatke

KIKA

sinoćnoga gulaša. Ruke su joj bile sitne i okretne, a u dlanove joj je bila utrljana smeĎa zemlja. Vodu više nisu mogle trošiti i za pranje. Gaby je nadlanicom otrla čelo i bacila brz pogled na Cirocco. Nasmiješila se — bio je to treptaj, i samo pokušaj smiješka, koji se, kad joj je Cirocco uzvratila, brzo raširio. Jedno joj je oko bilo gotovo pokriveno zavojem. Uronila je ţlicu u gulaš i glasno srknula. "Za te je toboţe rotkvice najbolje da ostanu malo sirove", rekla je. "Daj mi svoj tanjur." Utovarila joj je zaimačom velikodušnu porciju, nakon čega su se obadvije zavalile, jedna kraj druge ali rukohvat daleko, i prihvatile se jela. Bilo je vrlo ukusno. Dok je tako osluškivala sitne zvukove, praskanje vatre i struganje ţlica po drvenim tanjurima, Cirocco je bila sretna što se moţe opustiti i ne misliti ni o čemu. "Imaš li još soli?" Cirocco je prekopala po naprtnjači i pronašla vrećicu, a isto tako i dva zaboravljena slatkiša, umotane u ţuto lišće. Utisnula je jedan Gaby u ruku i nasmijala se kad su ovoj bljesnule oči. Spustila je tanjur pa razmotala gumastu slasticu, veličine jednoga zalogaja, stavila je pod nos i pomirisala. Mirisala je odveć dobro da bi je pojela odjednom. Pregrizla ju je popola, i kroz usta joj je briznula aroma ušećerenih marelica i slatkoga vrhnja. Kad je Gaby opazila radostan izraz na Ciroccinu licu, zamalo je upala u histeričan smijeh. Pojela je i drugu polovicu pa počela bacati skrivene poglede na slatkiš što ga je Gaby ostavila sa strane, pokušavajući pritom zadrţati krajnje ozbiljan izraz lica. "Ako ga čuvaš za doručak, ovu ćeš noć morati probdjeti." "O, ništa se ti ne brini. Dovoljno sam dobro odgojena da bih znala da se desert jede poslije večere." Potrudila se da razmotavanje potraje pet minuta, potom je slatkiš kritički razgledavala sljedećih pet, uzalud pokušavajući psikanjem prekinuti Ciroccino lakrdijanje. Cirocco je prilično prihvatljivo oponašala koker-španijela kraj stola za kojim se večera i beskućno nahoče pred izlogom pekare, a kad ga je Gaby napokon stavila u usta, samo je uzdahnula. Toliko se zabavljala da ju je zaboljelo kad se upitala — i dalje poţudno njuškajući s licem primaknutim tik do Gabyna — nije li

KIKA

šašavost zapravo mudra. Gaby je očito, okruţena tolikom paţnjom, bila u sedmom nebu; lice joj je bilo rumeno od smijeha i oduševljenja, a iz oči joj se iskrilo. Zašto se ne moţe naprosto opustiti i uţivati? Zacijelo je dopustila da nešto od njezinih briga izaĎe na vidjelo, jer se Gaby smjesta uozbiljila. Dotakla je Ciroccinu ruku i alarmantno je pogledala, a onda polako odmahnula glavom. Nijedna se nije usudila progovoriti, no Gaby joj je ipak rekla jasnije no što bi to mogla izgovoriti ikakvim riječima: "Od mene se nemaš čega bojati." Cirocco se nasmiješila, a isto je učinila i Gaby. Skupile su ţlicom zadnje ostatke gulaša, prinijevši tanjure ustima i ne brinući o pravilima ponašanja za stolom. Pa ipak to nije bilo sasvim isto. Gaby je šutjela. Uskoro su joj se ruke počele tresti, i tanjur je zakloparao po stepenicama. Uspravila se, počela gutati zrak i zajecala, a kad je osjetila Ciroccinu ruku na ramenu, slijepo ju je potraţila. Povukla je koljena i splela prste pod bradom, pa zakopala lice Cirocco u pregib vrata i gorko zaplakala. "O, boli me, kako me boli." "Pusti to iz sebe. Isplači to." Poloţila je obraz na kratku, crnu kosu, vrlo meku, koja je tek počinjala dobivati raščupan izgled, a onda Gaby podigla bradu kako bi joj dala poljubac negdje gdje nije pokrivena zavojima. Krenula je prema obrazu ali ju je u posljednji čas, ni sama ne znajući zašto, poljubila u usta. Usne su joj bile vlaţne i vrlo tople. Gaby ju je gledala jedan dugi trenutak, glasno šmrcnula i vratila lice na Ciroccino rame. Zarovala je njime po pregibu njezina vrata i umirila se. Nije bilo ni trzaja ni jecaja. "Kako da si tako jaka?" upitala je prigušenim, no vrlo bliskim glasom. "A kako da si ti tako hrabra? Stalno mi spašavaš ţivot." Gaby je odmahnula glavom. "Ne, mislila sam ozbiljno. Da nije bilo tebe da se naslonim, ovog bih časa poludjela. A ti ni da bi zaplakala." "Ja ne plačem lako." "Silovanje je nešto lako?" Ponovno je pretraţila Ciroccine oči. "Boţe, kako me boli. Boli me zbog Genea, i boli me zbog tebe. I ne znam što je gore." "Gaby, kad bi ti to olakšalo bol, ja bih sad bila spremna s tobom voditi ljubav, ali i mene boli. Tjelesno."

KIKA

Gaby je odmahnula glavom. "Nije to ono što traţim od tebe; ne bih to ţeljela čak ni da se osjećaš krasno. Ako si samo 'spremna', to nije dovoljno. Ja nisam Gene, i radije ću trpjeti bol nego te imati na takav način. Meni je dovoljno i to što te volim." Što reći, što reći? Samo se drţi istine, rekla je samoj sebi. "Ne znam hoću li ti ikad moći uzvratiti ljubav. Bar ne na takav način. Ali, tako mi Bog pomogao", zagrlila je Gaby i hitro joj obrisala nos, "tako mi Bog pomogao, ti si najbolji prijatelj što sam ga ikad imala." Gaby je s tihim uzdahom ispustila zrak iz pluća. "To bi mi moralo biti dovoljno, bar zasada." Cirocco je pomislila da će Gaby ponovno zaplakati, ali se to nije dogodilo. Zagrlila je Cirocco, samo jednom i kratko, i poljubila je u vrat. "Ţivot je baš teţak, zar ne?" upitala je sitnim glasom. "Jest, teţak. Idemo u krpe."

*** Počele su s tri stepenice; Gaby se opruţila po najvišoj, Cirocco se bacakala i okretala na sljedećoj, a ţar je vatre bio na stepenici ispod nje. Ali je Cirocco kriknula u noći i probudila se u potpunoj tami. Dok je čekala da je zapara Geneov noţ, s tijela joj se slijevao znoj. Gaby ju je povukla k sebi i grlila je tako dok noćna mora nije prošla. "Kako si već dugo tu?" upitala je Cirocco. "Otkako sam ponovno zaplakala. Hvala ti što si mi dopustila da doĎem k tebi." Laţljivica. Ali se na tu misao samo nasmiješila.

*** Sljedećih je tisuću stepenica bivalo sve toplije, tako toplo da se zidovi nisu mogli ni dodirnuti, a potplate su im na cipelama gorjele. Cirocco je u ustima osjećala okus poraza, jer je znala da ih od središta dijeli još najmanje nekoliko tisuća stepenica, a tek su se od te točke mogle nadate zahlaĎenju.

KIKA

"Još tisuću stepenica", rekla je. "Ukoliko se uspijemo probiti tako daleko. Ako ne postane hladnije, vraćamo se da pokušamo s vanjske strane." Ipak je znala da je kabel sad već postao prestrm. Stabla su već bila nezgodno predaleko jedna od drugoga još prije nego što su ušle u tunel. Uspon će kabla, prije nego što stignu do glavčine, doseći osamdeset stupnjeva. I tako će se naći oči u oči sa svojim hipotetičkim staklenim brdom, najgorom od svih mogućnosti što ih je zamišljala pripravljajući se za put. "Kako god ti veliš. Ali, samo čas, htjela bih skinuti košulju. Skuhat ću se." I Cirocco se skinula, a potom su nastavile pješačenje kroz peć. Pet stotina stepenica dalje, ponovno su se odjenule. Tri stotine stepenica iza toga, otvorile su naprtnjače pa izvadile ogrtače. Na zidovima se počeo stvarati led, a pod nogama je škripao snijeg. Stavile su rukavice i na vjetrovkama navukle kukuljice, pa zastale pri svjetlosti svjetiljke koja je postala začuĎujuće blistava sred bijelih zidova koji su je odraţavali, pa se zagledale u vlastiti dah iz kojeg su se kondenzirali ledeni kristali, kao i u hodnik koji se nesumnjivo suţavao. "Još tisuću stepenica?" predloţila je Gaby. "Čitaš mi misli." Led je uskoro prisilio Cirocco da pogne glavu, a potom i da se spusti na sve četiri. Gaby je išla naprijed, noseći pred sobom svjetiljku, a onda je ubrzo ponovno zavladao mrak. Cirocco je zastala i puhnula u ukočene šake, no potom se spustila na trbuh i zapuzala. "Hej! Zapela sam!" Bilo joj je drago što u svom glasu ne čuje paniku. Bilo je zastrašujuće, ali je znala da joj je, ako se ţeli osloboditi, dovoljno da se samo malo vrati. Šuškanje i struganje ispred nje najednom je prestalo. "U redu. Tu se ne mogu okrenuti, ali se počinje širiti. Idem naprijed da vidim kako je. Dvadeset metara. Moţe?" "Dobro." Slušala je kako se zvukovi udaljuju. Tama se sklopila i ona je, prije nego što ju je zaslijepilo svjetlo, imala taman dovoljno vremena da se proznoji vrlo hladnim znojem. Gaby je za trenutak već bila tu. Na obrvama su joj bili ledeni kristali. "To je najgora točka, baš tu." "Onda ću je proći. Nisam prošla sve ovo da bih završila kao čep u boci."

KIKA

"To ti je tako, debela, zato što si pojela sve one slatkiše." Gaby je nije mogla silom provući, pa se zato malo povukla i uspjela nekako iz naprtnjače izvući mjedeni cepin. Otukla je nešto leda i pokušala ponovno. "Izdahni koliko moţeš", posavjetovala ju je Gaby i povukla objema rukama. I Cirocco je prošla. Iza njih se sa stropa odlomio plosnat komad leda, dug otprilike metar, i bučno otklizio prema danu. "To zacijelo i jest razlog zbog kojeg je prolaz otvoren", rekla je Gaby. "Kabel je savitljiv. On se svija i led puca." "Zbog toga i toplog zraka iza nas. Ali da ga više ne začepljujemo, u redu? Mičimo se." Doskora su se opet mogle uspraviti, a malo potom led je bio samo uspomena. Skinule su vjetrovke i upitale se što sad slijedi. Tutnjava je počela 400 stepenica dalje. Postajala je sve glasnijom, sve dok nisu mogle s lakoćom zamisliti kako s druge strane stijenki tunela drndaju golemi strojevi. Jedan je od zidova bio vruć, ali niti izdaleka ne toliko kao ono kroz što su već prošle. Bile su sigurne da je to zvuk zraka što ga sišu iz Vjetrišta i tjeraju prema nekom nepoznatom odredištu visoko gore. Još dvije tisuće stepenica odvele su ih daleko od toga i uvele u još jedno vruće područje. Poţurile su kroza nj, ne gnjaveći se ovaj put svlačenjem, jer su znale da su blizu drugom kraju tunela. Kao što su i očekivale, nakon što je, u pravoj sauni koju je Cirocco procijenila na sedamdeset pet stupnjeva, vrućina dosegla svoj vrhunac, jara je ponovno počela opadati. Gaby je i dalje vodila te prva ugledala svjetlo. Nije bilo ništa blistavije nego na drugoj strani; bilo je to samo bijeda srebrena pruga što im je počinjala slijeva i postupno se širila sve dok ponovno nisu stajale na izdanku stijene kraj kabla. Pljesnule su jedna drugu po ramenu, pa ponovno otpočele uspinjanje.

*** Prešle su preko vrha kabla, stalno se uspinjući, uvijek napredujući na jug, preko široke grbe i zatim ponovno dolje s druge strane. Kabel je sad bio posve gol; nigdje se više nije uspijevalo drţati ni drveće ni zemlja. Sad je Gea prvi put izgledala kao stroj, što je uistinu i bila:

KIKA

nevjerojatna, masivna konstrukcija što su je stvorila bića koja moţda još ţive u glavčini. Goli je kabel bio gladak i ravan, uzdiţući se sad već pod kutom od šezdeset stupnjeva, sve se više pribliţavajući proširenom donjem rubu ţbice. Klin prostora izmeĎu kabla i ţbice sad se suzio na manje od dva kilometra. Na juţnoj su strani stepenice ušle u još jedan tunel. Mislile su da su na nj pripravne, ali ih je on zamalo prevario. Poţurile su kroz prvu zonu vrućine i čestitale si kad su osjetile kako temperatura ponovno počinje padati. Dosegla je otprilike pedeset stupnjeva i onda se ponovno počela dizati. "Kvragu! Ovdje je drukčije regulirano. Idemo!" "Kojim smjerom?" "Ne znaš koji je gori. Gibaj!" U opasnosti bi se našle samo ako bi koja od njih pala i povrijedila se, no ipak je sve to plašilo Cirocco i podsjećalo je da na Gei nikad ništa ne uzima zdravo za gotovo. Bila je zaboravila da je kabel sazdan od usukanih strukova, pa da put kojime kroza nj teku vruće ili hladne tekućine moţe biti vrlo kompleksan. Uspjele su proći kraj zone vibracija koja je još bila u središtu, pa potom kroz hladnu zonu, koja nije bila onako zagušena ledom kao prva, a onda su još jednom izronile na sjevernoj strani kabla. Preko vrha, pa dolje u treći tunel. Kroza nj pa ponovno preko vrha. U sljedeća su dva dana to učinile još sedam puta. Obavile bi to i brţe da nije bilo zastoja u četvrtom tunelu, koji je bio toliko zagušen ledom da ga je čak i Gaby morala tući kako bi se mogla provući. Da si probiju put bilo im je potrebno punih osam ledenih sati. Ali kad su sljedeći put dosegle juţnu stranu kabla, tunela više nije bilo. Kut uspona bio je sad negdje izmeĎu osamdeset i devedeset stupnjeva, pa su se stpenice počele ovijati oko njegove vanjske plohe poput crvene crte oko šećerleme. Nijedna se nije ţeljela utaboriti na metar i pol širokoj izbočini iznad okomice od 250 kilometara. Cirocco je znala da se bacaka u snu i da bi je jedan trzaj mogao odbaciti zaista predaleko. I tako, unatoč tome što su obadvije bile umorne, nastavile su klipsati i klipsati oko vanjske strane kabla, stalno se lijevim ramenom opirući u umirujuću solidnost.

KIKA

Cirocco se nije dopadalo ono što se zbivalo nad njima. Što su se tome više pribliţavale, doimalo se sve manje mogućim. Znale su već, na temelju vanjskih opaţanja, da je svaka ţbica u presjeku ovalna, u jednom smjeru debela pedeset kilometara a u drugom široka malo manje od stotinu, i to na početku proširenja koje će ih spojiti s krovom oboda. Bile su upravo prošle kroz tu zvonoliku sekciju, i zidovi ţbice, koje su jedva mogle vidjeti, bili su gotovo okomiti. Ali pritom nisu računale na rub što je tekao oko čitavog čudovišnog otvora cijevi ţbice. Lako je mogao biti širok i čitavih pet kilometara. Činilo se da kabel u taj rub ulazi bez šava, te da se vjerojatno gore nastavlja nečim što ga vezuje za glavčinu. Za jednoga odmora pomno su pogledale rub, naizgled tik nad svojim glavama, no u stvarnosti još dva kilometra daleko. Bio je to masivan plafon svim njihovim naporima, plafon što se protezao u beskraj, sve dok nisu opet ugledale otvor, suţen perspektivom. Mjere su otvora bile četrdeset puta osamdeset kilometara, ali da bi do njega došle, morale bi prevaliti pet kilometara ovješene o donju plohu ruba. Gaby je pogledala Cirocco i zadigla obrvu. "Ne beri brigu. Gea je dosad prema nama bila dobra. Penjimo se dalje, prijateljice moja."

*** I Gea je doista prema njima ponovno bila dobra. Kad su se našle na vrhu kabla, pred njima se stvorio još jedan tunel, i ovaj se probijao kroz golemi sivi krov. Upalile su svjetiljku te opazile da još nije ostalo mnogo goriva, a onda su se počele uspinjati. Tunel se svijao ulijevo, kao da je kabel još tu, iako u to više nisu mogle biti sigurne. Izbrojale su 2000 stepenica, pa onda još 2000. "Pada mi na um", rekla je Gaby, "da bi ovako moglo potrajati čitavim putem, sve do glavčine. A ako misliš da su to dobre vijesti, pokušaj o tome razmisliti još jednom." "Znam, znam. Samo še penji." Cirocco je mislila na gorivo za svjetiljku, stanje zaliha ţiveţa i tek napol pune mješinice s vodom.

KIKA

Do glavčine je preostalo još 300 kilometara. Uz tri stepenice po metru, morale su proći još ravnih milijun stepenica. Pogledala je na sat i izmjerila ritam. Prevaljivale su otprilike dvije stepenice u sekundi; samo bi se lagano dodirnule vršcima prstiju i tako se odgurnule dovoljno da dodirnu sljedeću stepenicu. Teţa je na tom nivou pala na gotovo jednu osminu gea — ili polovicu ionako male gravitacije od koje su krenuli. Dvije stepenice u sekundi značilo je pola milijuna sekundi putovanja. Osam tri tri tri cijela tri itd. minuta, 138 sati ili gotovo šest dana. Ako to podvostruči, da bi uračunala i odmore i spavanja, to onda, prema konzervativnoj procjeni... "Znam što misliš", rekla je Gaby iza nje. "No moţemo li i u mraku?" Ukazala je na vaţno pitanje. Hrana im je mogla potrajati dva tjedna. Vode bi, uz racioniranje, moglo biti dovoljno za uspon, ali ne i za silazak. Kritična je, meĎutim, potrošna stvar bilo gorivo za svjetiljku. Imale su zaliha za jedva pet sati, i nije bilo načina da pribave još. Ona je još radila na tome, pokušavajući konstruirati nekakvu matematiku koja bi ih iznijela na vrh, u trenutku kad su izronile na pod ţbice.

*** Cirocco se nikad i ni zbog čega nije osjećala manjom. Ni zbog satelita O'Neil Jedan, ni zbog zvijezda u svemiru, ni zbog samoga poda Gee. Sad je mogla sve vidjeti, i njen je osjećaj za perspektivu posve zakazao. Bilo je nemoguće odrediti zakrivljenost zidova. Oni su se, nalik na naglavce okrenuti obzor, širili od nje sve dok se najednom ne bi počeli izvijati, tako da se prostor zbog toga doimao više polukruţnim no okruglim. Sve se kupalo u blijedoj zelenoj luminiscenciji. Izvor su svjetla bila četiri okomita reda prozora kroz koje su prolazile zrake što su se strmo spuštale i meĎusobno se sjekle u praznom središtu. Pa ipak ne posve praznom. Kroz središte su, ravna poput ravnala, prolazila tri vertikalna kabla zajedno upletena u pletenicu, a u svjetlo-

KIKA

sne su zrake uplovljavali i iz njih isplovljavali čudni, valjkasti oblaci koji su im se naočigled polako izvijali. Cirocco se sjetila kako su razmišljali o tamnim, uskim prostorima ispod kabla, a u kojem su vidjeli katedralu. Gea je iscrpila svoje zalihe superlativa, no Cirocco je znala da je ono bila samo napuštena kapelice. Ovo je bila katedrala. "Mislila sam da sam dosad sve vidjela", rekla je Gaby tiho i pokazala prema vrhu zida što je stajao iza njih. "Ali okomitu dţunglu?" To se drukčije i ne bi dalo opisati. Unutrašnja je strana ţbice bila obrasla sveprisutnim drvećem što se drţalo za zidove, pruţalo se prema unutra i širilo grane. Stabla su se smanjivala, pretvarajući se u neodreĎenoj daljini u meki sag zelenila. Iza toga je bio sivi krov. "Bi li mogla reći da je to 300 kilometara iznad nas?" Gaby je ţmirnula, a onda splela prste pa izračunala po nekom svom sustavu. "Prekriva pravi broj stupnjeva." "Sjednimo. Daj da razmislimo o tome." Sjesti joj je bilo potrebnije nego razmišljati. Sve do ovog trenutka stvarno je vjerovala da bi mogle uspjeti. Sad je shvatila da se ta iluzija rodila iz nesposobnosti da problem vizualizira. Sad ga je mogla sagledati pa iznutra klonuti. Tri stotine kilometara, i to ravno prema gore. Ravno. Gore. Nisam pri sebi, to je bar sigurno. "Prvo. Čini li se da postoji ikakav put što vodi kroz taj krov?" Gaby je pogledala i slegnula ramenima. "To ne znači ništa. I kroz ovo je postojao nekakav put, zar ne? Pa ipak ga odavde ne vidimo." "Istina. Ali smo se nadale da će do vrha voditi nekakve ljestve. Vidiš li ikakve?" "Ne." "Pogodila si, još jednom. Mislila sam da one stepenice znače da postoji put kojim se, u slučaju potrebe, moţemo odšetati do vrha. Ali sad mislim kako je posve vjerojatno da je put dovde, baš do ove točke, bilo sve što je graditeljima bilo na pameti." "Moţda." Gabyne su se oči suzile. "Ali je tu morao ostati nekakav put što vodi do glavčine. Moţda ovo drveće i nije trebalo biti ovdje. I tako su prerasla baš sve, kao što se dogodilo i na kablu."

KIKA

"U kom je slučaju... Što?" "... pred nama Ďavolski uspon", dovršila je Gaby u njeno ime . "Uz svu ovu vegetaciju moglo bi nam se lako dogoditi da nikad ne naĎemo otvor. Vjerojatno bi nam ga bilo lakše locirati s vrha." "U pravu si i po treći put. Ja samo, znaš, pokušavam svemu tome dati nekakvo logično objašnjenje. Palo mi je na um da bismo se, kad bismo uspjele stići do vrha — recimo za četiri do pet godina — i onda otkrile da nema stepenica... ponovno našle pred dugim veranjem. Ovaj put prema dolje." Gaby se ovaj put nasmijala. "Ako time ţeliš reći hajde da se okrenemo, onda mi je drago što si napokon došla do toga. Neću se slediti od prezira." "Da se okrenemo?" Na kraju nije namjeravala postaviti upitnik, no on je ipak bio tu. "Ne." "Ah. Shvaćam." Nije se ljutila. Odavna su već bile zaboravile na odnos izmeĎu kapetana i posade. Nasmijala se i odmahnula glavom. "U redu. Kakav je tvoj plan?" "Najprije ćemo se malo osvrnuti. A kasnije — za četiri do pet godina — izgledat ćemo prilično glupo ako nas koji od graditelja upita zašto se nismo posluţile liftom."

GLAVA DVADESET PRVA Oko baze ţbice bilo je otprilike 250 kilometara puta. Započele su krstarenje njome, u potrazi za bilo čime, od mornarskih ljestvica do antigravitacijskog helikoptera. A pronašle su samo vodoravno drveće, što je raslo u okomitoj šumi. Kad su prošle kroz vanjsko granje i pošle za deblima do njihova korijenja u zidu, morale su se dalje verati po stepenastoj strmini od otpalih grana i natrula lišća. Stvarni je materijal ţbice bio spuţvasti sivi materijal. Kad bi ga pritisli, uvijao se poput meke gume. Kad je Cirocco iz zida iščupala grm, s njim je izvukla i dugački dubinski korijen. Zid je prokrvario gustom, mliječnom tekućinom, a onda se stegao oko rupice.

KIKA

Nije bilo zemlje, a i sunca je bilo jako malo; unatoč tome što se, nakon što su izašle iz mračnog stubišta, svjetlo doimalo blještavim, njegov je stvarni nivo bio vrlo nizak. Cirocco je pretpostavila da te biljke, poput mnogih na obodu, ţive zahvaljujući podzemnim izvorima. Sam je zid bio vlaţan i podrţavao je rast mahovine i lišajeva, no samo malobrojnih biljaka srednje veličine. Trave nije bilo, a ono malo puzavica bile su paraziti, ukorijenjeni u debla. Mnoga su stabla pripadala vrstama što su ih već bile vidjele na obodu, ali su se prilagodila vodoravnom ţivotu. Na njima je raslo već odranije poznato voće i orasi. "Time se rješava problem hrane", rekla je Gaby. Na ţbici nije moglo biti rijeka, ali je zato zid svjetlucao od sitnih vodenih ţila. Visoko gore vidjeli su se mlazovi što su se izvijali i, mnogo prije no što bi stigli do poda, pretvarali se u maglu. Gaby je podigla pogled prema njima i opazila da su ravnomjerno rasporeĎeni, poput orošivača za tratinu. "Toliko po pitanju umiranja od ţeĎi." Počele su stjecati uvjerenje da uspon zapravo i neće biti nemoguć. Ali je Cirocco otkrila da joj se time nije bilo lako oduševiti. Izuzme li se mogućnost upotrebe stepenica — za koje su brzo zaključile da ih neće naći, jer je drveće priječilo pomno pretraţivanje zidova — postojala su dva načina da stignu do vrha. Jedan se svodio na uspinjanje po samim stablima. Moralo bi biti moguće, cijenila je Cirocco, da krenu s grane na granu ondje gdje ih je širenje krošnji ispreplelo s granama susjednih stabala. Druga je mogućnost bila čisti alpinistički posao. Otkrile su da svoje metalne klinove mogu utjerati u površinu zida prostim utiskivanjem. Cirocco je bio draţi zid, jer nije imala povjerenja u drveće. Gaby su bile draţe grane, jer bi tako išlo brţe. Raspravljale su o tome do drugoga dana, kad se dogodilo dvoje. Prvo je opazila Gaby dok je gledala preko sivoga poda ţbice. Oči su joj se suzile, a onda je pokazala prstom. "Čini mi se da rupe više nema", rekla je. Cirocco je priškiljila oči, ali nije bila sigurna. "Daj da se uspnemo i pogledamo." Povezale su se konopcem i počele se uspinjati kroz granje.

KIKA

Nije bilo tako gadno kako se Cirocco pobojala. Kao i u svim drugim slučajevima, i tu je postojao optimalan način da to riješe, i one su ga brzo otkrile. Trebalo je odabrati put izmeĎu debljih grana bliţe /.Idu — čvrstih kao stijena, no u pravilu previše razmaknutih — i onih tanjih, što su izgledale skoro kao vrbove šibe, i nalazile se više prema vani, i koje su stvarale tisuće oslonaca za ruke i noge, ali su se ugibale pod njihovom teţinom. "Još malo prema unutra", doviknula je Cirocco Gaby koja je išla naprijed i na sebe preuzela zadaću traţenja staze, i s kojom ju je |)ovezivalo pet metara dugačko uţe. "Rekla bih da su dvije trećine udaljenosti od vrha drveta otprilike prava mjera." "Unutra, vrh", rekla je Gaby. "Brkaju ti se smjerovi." "Dno je drveća unutra, bliţe zidu. Vrhovi su vani, u zraku. Što moţe biti jednostavnije od toga?" "Moţe i tako." Nakon što su se uzverale preko deset stabala, sad su se počele probijati prema vrhu posljednjeg. Kad su se grane po kojima su hodale počele savijati, privezale su nc uzicom za jednu jaču. Sad je to izvijanje radilo za njih, jer se tako otvorio prozor u inače neprobojnom zidu lišća. Odabrale su stablo koje bi se, u vodoravnoj šumi, uzdizalo iznad svojih susjeda. U ţbici se moralo zadovoljiti time što izbija dalje od njih iz zida. "Bila si u pravu. Nema je više." "Ne, nisam bila. Ali ću za koji čas biti." Cirocco je vidjela što je ostalo od rupe. Bio je to sićušni crni oval, u sivom podu, i vidjela je kako se steţe poput šarenice u oku. Jedini put kad su je dobro pogledali odozdo, rupa je bila široka skoro koliko i sama ţbica. Sad joj je promjer bio manji od deset kilometara, i još se zatvarala. Uskoro će se hermetički zatvoriti oko okomitih kabela što ju joj izbijali iz središta. "Ima kakva ideja?" upitala je Gaby. "Kakva korist od odjeljivanja ţbice od oboda?" "Nemam ni najblaţeg pojma. Ipak pretpostavljam da će se ponovno otvoriti. Kroz ţbicu prolaze i anĎeli, i to redovito, i onda to..." Zastala je, pa se nasmiješila. "To je Gein dah." "Što si kazala?"

KIKA

"To je ono što Titanidi nazivaju vjetrom s istoka. Ocean donosi hladno vrijeme i Tuţaljku, a Rea donosi vruć zrak i anĎele. I tako imamo 300 kilometara visoku cijev, s ventilima na oba kraja. Ona moţe posluţiti kao crpka. Stvore se područja visokog i niskog tlaka, pa se time moţeš posluţiti za pomicanje zraka." "A kako bi to riješila?" upitala je Gaby. "Sad mi na um padaju dva načina. Nekakav pokretni klip koji sabija ili razrjeduje zrak. Ja ga ne vidim, i vraški se nadam da ga niti nema, jer bi nas naprosto razmazao." "Kad bi postojao, to ovom drveću ne bi nimalo olakšalo ţivot." "Ispravno. To onda znači da je riječ o drugoj metodi. Zidovi se mogu širiti i stiskati. Zatvori donji ventil i otvori gornji, raširi ţbicu, pa si uvukla zrak s vrha. Zatvori gornju i otvori donju, pošteno stisni, pa si ga istjerala po obodu." "A odakle dolazi taj zrak na vrhu?" "Njega ili sišu kroz kablove — što je sigurno bar dijelom istina, jer smo to vidjele i same — ili pak dolazi iz drugih ţbica. Sve su one pri vrhu povezane. Ako imaš još nekoliko ventila, onda se ţbicama moţeš sluţiti sinkronizirano. Otvori ih i zatvori nekoliko, pa ćeš uvući zrak iz Oceana,' provesti ga kroz glavčinu i ubaciti u ovu ţbicu. Onda ih otvori i zatvori još nekoliko i potisni dolje, preko Ree. I sad kad bih još samo znala zašto su graditelji smatrali da je to potrebno." Gaby se očito zamislila. "Mislim da bih ti na to znala odgovoriti. To je nešto što me već dugo muči. Zašto se sav zrak ne slije na dno, dolje na obod? Zrak je ovdje rjeĎi, no i dalje je okej zato što je tlak zraka na obodu viši od normalnog zemaljskog. A pri niskoj gravitaciji tlak opada manje brzo. Tako, primjerice, Marsova atmosfera i nije bogzna što, ali se zato proteţe poprilično visoko. I onda, ako zrak stalno cirkulira, on nema vremena da se slegne. I tako kroz čitavu Geu moţeš odrţavati adekvatni tlak zraka." Cirocco je kimnula glavom, pa uzdahnula. "U redu. Upravo si uklonila i posljednji prigovor protiv penjanja. Imamo hrane i vode, ili bar sve na to upućuje. A sad se čini da ćemo imati i zraka. Što veliš, da krenemo?" "A što misliš o istraţivanju ostatka zida?"

KIKA

"A za koju korist? Moţda smo kraj onoga što traţimo već i prošle. Naprosto ne postoji način da to vidimo." "Mislim da si u pravu. Okej, ti vodiš."

*** Uspinjanje je bilo teška rabota: tako dosadna, a ipak je zahtijevala punu paţnju. Što su više napredovale, postajale su sve vještije, ali je Cirocco ipak znala da nikad neće ići tako lako kao uz kabel. Jedina je utjeha na koncu prvog desetsatnog veranja bila da su sad bile u formi. Cirocco je bila umorna, a na lijevom joj je dlanu iskočio ţulj, no ipak se, izuzme li se lagani bol u leĎima, osjećala posve zdravo. Bilo bi dobro malo odspavati. Prije nego što će se utaboriti, u/.verale su se na vrh drveta dabi bacile pogled prema dolje. "Moţe li se po tvom sistemu izmjeriti i ovakva visina?" Gaby se namrštila i odmahnula glavom. "Ne baš." Ispruţila je ruke, napravila od prstiju kvadrat i nanišanila. "Rekla bih — auhV Cirocco ju je uhvatila pod pazuho pa se, da povrati ravnoteţu, uhvatila za granu iznad glave. "Hvala. Kakav bi to bio pad." "Imaš konopac", ukazala joj je Cirocco. "Da, ali mi baš nije do zibanja na njegovu kraju." Povratila je dah pa se ponovno zagledala u tlo. "Što da velim? Vraški je dalje nego što je bilo, a strop nije bliţi ni /a metar. I tako će to još dugo trajati." "A da velimo da imao oko tri kilometra?" "Sve kako ti veliš." To je značilo stotinu dana uspinjanja, uz uvjet da ništa ne zapne. Cirocco je tiho zastenjala i pogledala još jednom, pokušavajući samu sebe uvjeriti da je riječ o pet kilometara i pribojavajući se da bi mogla biti i dva. Vratile su se u dubinu šume i pronašle dvije grane, gotovo paralelne i razmaknute dva i pol metra. Napele su izmeĎu njih visaljke, sjele na jednu i pojele hladan obrok od sirova povrća i voća, pa potom legle na leţaljke i zavezale se. Dva je sata potom zakišilo.

KIKA

Cirocco je probudilo jednolično kapanje na lice. Odmaknula je glavu i pogledala na sat. Bilo je tamnije nego kad je pošla spavati. Do nje je tiho hrkala Gaby, lica utisnuta u mreţu. Ujutro će je boljeti šija. Cirocco je počela sama sa sobom raspravljati o tome da li da je budi, ali je zaključila da joj je, ako moţe spavati i po kiši, sad zacijelo već mnogo bolje. Prije nego što će ukloniti mreţu, Cirocco je polako otišla do vrha drveta. Vidjela je samo mračni zid magle i jednolični pljusak. Što se išlo dalje prema središtu, kišilo je sve jače. Na njihovu taborištu, do njih je dopirala samo voda što se skupljala na vanjskom lišću i tekla niz grane. Kad se vratila, Gaby se već bila probudila a kapanje je postalo mnogo gore. Zaključile su da premiještanje visaljki ne bi baš ništa popravilo. Izvadile su šator i, nakon što su mu noţevima oparale neke šavove, pretvorile ga u nadstrešnicu napetu nad njihovim malim logorom. Osušile su se najbolje kako su znale i vratile se u vlaţne visaljke. Vrućina i vlaga bile su uţasne, ali je Cirocco bila tako umorna da je brzo zaspala, uljuljkana u san udaranjem vode o ceradu.

** * Dva sata potom probudile su se ponovno. Drhtale su od studeni. "Jedna od onih noći", zastenjala je Gaby. Dok su raspakiravale ogrtače i deke, čvrsto se u njih umatale, da bi se potom vratile u visaljke, Cirocco su svo vrijeme drhtali zubi. Prošlo je još pola sata dok se nije ugrijala dovoljno da ponovno zaspe. Tome je pripomoglo njeţno zibanje drveća.

** * Cirocco je kihnula i snijeg je odlepršao. Bio je to vrlo lagan, vrlo suh snijeg, i strujanja su ga zraka uvlačila u sve pukotine njezina pokrivača. Sjela je, i on joj se u lavini srušio u krilo. S ruba cerade i konopaca što su nosili visaljku visjele su ledenice. Čulo se stalno pucketanje granja kojime je šibao vjetar, a i stalni štropot leda što je udarao o smrznutu ceradu. Jedna joj je ruka ostala

KIKA

vani, i ta se ukrutila i boljela od ţmaraca u trenutku kad ju je pruţila preko procjepa i bocnula Gaby. "Ha? Ha?" Gaby se oglednula zamagljenim okom, dok su joj drugo drţale zatvorenim smrznute trepavice. "O, kvragu!" Pluća joj je razdi-rao kašalj. "Nije ti dobro?" "Ma dobro mi je, ako zanemarimo smrznuto uho. I što sad?" "Obučimo sve što imamo. I pričekajmo da proĎe." Nije to bilo lako obaviti tako, sjedeći na visaljci, ali su ipak uspjele. Došlo je i do male katastrofe, kad je Cirocco počela prtljati odrvenjelim prstima i najednom vidjela kako joj rukavica brzo nestaje u kovitlacu snijega ispod njih. Psovala je punih pet minuta prije nego što se sjetila da su im ostale Geneove rukavice. Potom su počele čekati. Zaspati je bilo nemoguće. Pod slojevima odjeće i pokrivača bilo im je donekle toplo, no ipak su ţudjele za obrazinama i zatvorenim naočalama. Svakih bi deset minuta s tijela stresale nakupljeni snijeg. Pokušale su razgovarati, no ţbica je oţivjela od zvukova. Dok je leţala tako, s pokrivačem navučenim preko lica i slušala zavijanje vjetra, Cirocco se činilo da su se minute rastegle u sate. Iznad toga se, strašeći ih još više, dizao zvuk sličan onom što nastaje pri pečenju kokica. Grane, preopterećene ledom, lomile su se bičevane vjetrom. Čekale su pet sati. Vjetar je, ako se uopće promijenio, samo još postao hladniji i jači. Kraj njih se slomila grana i Cirocco je slušala kako mlatara u padu kroz sledenu šumu ispod njih. "Gaby, da li me čuješ?" "Čujem te, kapetane. I što ćemo sad?" "Mrsko mi je to i kazati, ali ćemo se morati micati. Voljela bih da smo na debljim granama. Ne mislim da bi ove mogle puknuti, no ako pukne koja nad nama, onda smo dobile svoje." "Čekala sam da to predloţiš." Izlaţenje iz visaljki bilo je prava noćna mora. Kad su se jednom izvukle i stale na debelu granu, bilo je još gore. Sigurnosni su se konopci smrzli i sad ih je trebalo s mukom svijati i motati da bi se uopće mogli upotrijebiti. A kad su se počele probijati prema unutrašnjosti šume, strogo je pravilo bilo da napreduju samo korak po korak. Prije no što su se vratile da skinu prvi sigurnosni konopac,

KIKA

morale su postaviti drugi, pa zatim ponoviti čitav postupak, veţući čvorove u rukavicama ili golim prstima, ali brzo, prije nego što bi im odrvenjeli. Čekićima i cepinima tukle su led s grana preko kojih su trebale prijeći. Unatoč svem tom oprezu, Cirocco je ipak dvaput pala, a Gaby se to dogodilo jednom. Drugi je Ciroccin pad doveo do iste-gnuća leĎnog mišića, što se dogodilo u trenutku kad ju je zaustavio sigurnosni konopac. Nakon čitavog sata rvanja stigle su do glavnoga debla. Bio je čvrst i dovoljno širok da se na njemu moglo sjediti. Ali je zato vjetar puhao ţešće no ikad, jer nije bilo grana koje bi mu slomile snagu. Zatjerale su klinove u drvo, privezale se za nj i spremile se da još jednom pričekaju da proĎe.

*** "Mrsko mi je načinjati tu temu, ali ja više ne osjećam prste na nogama." Cirocco je dugo kašljala prije nego što je mogla odgovoriti. "I što predlaţeš?" "Ne znam", rekla je Gaby. "Znam samo da ćemo se, ako nešto ne poduzmemo, smrznuti. Moramo ili nastaviti ili potraţiti zaklon." Imala je pravo, i Cirocco je to znala. "Gore ili dolje?" "Na dnu su stepenice." "Da se uspnemo dovde, trebao nam je čitav dan, i to bez leda koji komplicira stvari. I onda su tu još dva dana do stepenica. Ukoliko ulaz nije zatrpan snijegom." "Uzela si mi riječ iz usta." "Ako se već krećemo, onda je bolje da idemo gore. No bilo ovako ili onako, ako se vrijeme brzo ne promijeni, smrznut ćemo se. A kretanje bi, mislim, to moglo bar odgoditi." "Tako sam i ja mislila", rekla je Gaby. "Ali bih prije voljela pokušati nešto drugo. PoĎimo sve do zida. Sjeti se kako si prije nagaĎala o tome gdje bi anĎeli mogli ţivjeti, i da si spomenula špilje. Moţda su tu negdje." Cirocco je znala da je najvaţnije od svega ponovno postati aktivan, potjerati krv kroz ţile. I tako su zapuzale duţ debla, tucajući pritom led. Za petnaest su minuta stigle do zida.

KIKA

Gaby ga je pomno promotrila, pa cepinom napala led. Led je spao i izloţio sivu tvar, ali ona nije prestala tucati. Kad je Cirocco vidjela što ona radi, pridruţila joj se svojim cepinom. Neko su vrijeme dobro napredovale. Isjekle su rupu promjera pola metra. Bijelo se mlijeko, što je prokapavalo iz zida, smrzavalo, pa su stukle i njega. Gaby je bila snijeţni demon; skorio joj se na odjeći i vunenoj marami što ju je bila navukla preko ustiju i nosa, a obrve joj pretvorio u bijele ledenice. Uskoro su stigle do novoga sloja koji se teško sijekao. Gaby ga je napala ţestoko, ali je na koncu ipak morala priznati da je to neće odvesti nikamo. Pustila je ruku da joj bolno padne i ljutito pogledala zid. "Dobro, to je bila samo ideja." Zlovoljno je šutnula snijeg što je, dok su radile, napadao oko njih, stresen vibracijama. Zagledala se u nj, a onda istegla vrat i zapiljila se u tamu. Otkoračila je, pa uhvatila Cirocco za mišicu, ne bi li povratila ravnoteţu što ju je bila izgubila pokliznuvši se na komadiću leda. "Gore je nekakva tamnija pjega", rekla je i pokazala prstom. "Deset... ne, petnaest metara gore. Malo udesno. Vidiš je?" Cirocco nije bila sigurna. Vidjela je nekoliko tamnijih mjesta, no nijedno nije izgledalo kao špilja. "Idem gore da pogledam." "Prepusti to meni. Ti si se naradila." Gaby je odmahnula glavom. "Ja sam lakša." Cirocco se više nije protivila, i Gaby je čekićem zabila klin, najviše što je mogla dosegnuti. Privezala je za nj konop i uspentrala se dovoljno visoko da zabije i drugi. Kad se uvjerila da je ovaj siguran, izbila je prvi i zabila ga metar iznad drugog. Trebalo joj je otprilike sat vremena da stigne do tog mjesta. Cirocco je ispod nje drhtala, lupala nogama i trzajem ramena zbacivala pljuskove leda što ga je Gaby sipala oko nje. A onda joj se na plećima razbio otkinuti izdanak snijega i oborio je na koljena. "Oprosti zbog ovog!" doviknula je Gaby odozgo. "Ali ovdje ima nešto. Daj da očistim, pa se onda i ti moţeš popeti."

KIKA

*** Otvor je, unatoč tome što je Gaby s njega stukla većinu leda, bio jedva dovoljno širok da se Cirocco kroza nj protisne. Iznutra je to bio šuplji mjehur promjera otprilike metar i pol, a razmak izmeĎu poda i stropa bio je za malenkost manji od toga. Cirocco je morala skinuti naprtnjaču, pa je uvući za sobom. Kad su se unutra našle obadvije s naprtnjačama, u šupljinu se, pod uvjetom da im još ostane .prostora za disanje, mogla ugurati još samo kutija za cipele, ali ništa veće od toga. "Udobno, ha?" upitala je Gaby i maknula s vrata Ciroccin lakat. "Oprosti. O, oprosti i zbog ovog. Gaby, moja noga!" "Oprosti mi. Kad bi se još malo stisla... tako je bolje, ali bi bilo još bolje da se malo pomakneš." "Kamo? O, Boţe." Najednom je prasnula u smijeh. Bila se sva zgrbila, leĎima pritisnuvši strop i svinuvši koljena, dok se Gaby polako povlačila prema natrag i pokušavala joj se skloniti s puta. "Što je tako smiješno?" "Sjetila sam se jednog starog filma. Stanlio i Olio u pidţami, dok se pokušavaju smjestiti na gornji leţaj." Gaby se smješkala, ali očito nije znala o čemu ona to. "U gornji krevet, znaš, transkontinentalnoga vlaka... Ma pusti sad to. Samo sam pomislila da su to trebali pokušati učiniti u polarnoj odjeći, nakon što su medu njih ubacili i još nekoliko kovčega. Kako bi ti se to svidjelo?" Izbacile su iz sićušne špilje ostatak snijega i pred otvor poslagale opremu, ne bi li ga tako zagradile. Kad su s tim bile gotove, i ono malo svjetla što ga je još bilo sad je posve nestalo, ali je bar vjet r prestao puhati unutra, i tako su to ubrojile u dobitak. Nakon dvadeset minuta natezanja uspjele su se nekako smjestiti jedna uz drugu. Cirocco se jedva mogla i pomaknuti, ali u blaţenoj toplini nije bila raspoloţena za brigu i o takvim stvarima. "Vjeruješ da bismo sad mogle malo odspavati?" upitala je Gaby. "Ja sasvim sigurno bih. Kako tvoji prsti?" "U redu. Malo svrbe, ali se griju." "I moji. Laka ti noć, Gaby." Oklijevala je samo trenutak, a onda joj se primakla i poljubila je. "Volim te, Rocky." "Spavaj." Izrekla je to sa smiješkom.

KIKA

*** Kad se Cirocco sljedeći put probudila, na čelu su joj bile teške kapi znoja. Odjeća joj je bila promočena. Ošamućeno je podigla glavu i shvatila da vidi. Zapitala se da se moţda nije promijenilo vrijeme, pa je najprije malo, a potom i panično, odmaknula naprtnjaču i otkrila da je otvor špilje zatvoren. Zamalo je već probudila Gaby, ali se u zadnji čas predomislila. "Najprije pokušaj izaći", promrmljala je. Nije bilo nikakva smisla govoriti Gaby da je ţiva pojedena ukoliko to zaista nije istina. Gaby tu vijest ne bi primila dobro; pomisao o zatvorenosti u tako tijesnom prostoru — i sama po sebi dovoljno ruţna — postala je uţasavajuća pri pomisli na Gaby i njenu zaraznu paniku. Uspostavilo se, meĎutim, da za uzbunu nema nikakva razloga. Dok je istraţivala zid na mjestu gdje je prije bila rupa, on se počeo micati i otvarati se poput zjenice dok opet nije postao velik kakav je i bio. Pred njom je bio bistar prozor od leda, a iza njega slabašno svjetlo. Udarila je o nj rukom u rukavici i on se rasuo. Ledeni je zrak nahrupio unutra, i ona je brzo rupu ponovno zagradila naprtnjačom. Nakon nekoliko ju je minuta maknula. Rupa se ponovno skupila na nekoliko centimetara. Zamišljeno se zagledala u sićušnu rupicu, pa sve ponovno sloţila u glavi. Tek kad je povjerovala da je shvatila odlučila je prodrmati Gaby za rame. "Budi se, mala, moramo opet praviti male preinake." "Hmmm?" Gaby se brzo razbudila. "Kvragu, ovdje je kao u pećnici." "Na to sam i mislila. Morale bismo nešto skinuti sa sebe. Hoćeš li prva?" "Samo naprijed. Pokušat ću ti se ne plesti pod noge." "Bravo. Ali zašto misliš da je ovdje tako vruće? Jesi li razmišljala o tome?" "Rocky, tek sam se probudila. Imaj srca." "U redu. Onda ću ti ja reći. Opipaj zidove." Dok se Gaby pribliţavala otkriću koje je ona učinila maločas, Cirocco se posvetila obavljaju kompleksne zadaće skidanja vjetrovke. "Topao je."

KIKA

"Aha. Meni taj zid od samog početka nije bio jasan. Mislila sam da je drveće ovdje izraslo neplanirano, poput onog kojim je obrastao kabel, ali, bar kako ja na to gledam, ono ovdje i ne bi moglo rasti bez zida koji ih hrani. Pokušala sam smisliti kakav bi to stroj najbolje obavljao, i tako sam došla do prirodne biološke mašine. To je ţivotinja, ili biljka, moţda i genetički prekrojena. Bilo mi je teško povjerovati da bi tako nešto, u nekom razumnom roku, moglo nastati biološkom evolucijom. To je 300 kilometara visoko, šuplje u sredini, i time je obloţen pravi zid." "I stabla su paraziti?" Gaby je to primila lakše no što je to Cirocco očekivala. "Samo u smislu da hranu crpe iz druge ţivotinje. Ali ona nisu pravi paraziti, zato što je sve to od samog početka tako bilo planirano. Graditelji su projektirali tu veliku ţivotinju kao habitat za drveće, a drveće zauzvrat stvara habitate za manje ţivotinje, a vjerojatno i za anĎele." Gaby se nad tim zamislila, pa priškiljila na Cirocco. "Vrlo slično onim vrlo velikim ţivotinjama za koje pretpostavljamo da ţive ispod oboda", rekla je tihim glasom. "Da, tako nešto." Promatrala je Gaby, vrebajući na znakove panike, ali nije opazila čak ni oteţano disanje. "Da li te to... ovaj... brine?" "Misliš na moju općepoznatu fobiju?" Cirocco je ispruţila ruku iza naprtnjače i ponovno potaknula otvor, a onda maknula naprtnjaču i dala Gaby da ga vidi. On se polako počeo zatvarati. "Pronašla sam to prije nego što sam te probudila. Vidi, zatvara se, ali će se, ako ga poškakljam, ponovno otvoriti. Mi nismo upale u stupicu, i to nije ţeludac ničega ni sličnog..." Gaby joj je dodirnula ruku i slabašno se nasmiješila. "Hvala ti na brizi." "Mislim, nisam mislila ništa ruţno, samo sam..." "Postupila si ispravno. Da sam to ja prva ugiedala, vjerojatno bih još vrištala. Ali ja u biti nisam klaustrofobična. Stekla sam novu fobiju koja je moţda samo moja: strah da ću biti ţiva pojedena. Ali mi reci — i, molim te, pritom budi vrlo uvjerljiva — ako to nije ţeludac, što to onda jest?"

KIKA

"To nema analogije niti s jednim meni poznatim stvorom." Skinula se već do posljednjeg sloja odjeće, pa se tu odlučila i zaustaviti. "To je sklonište", nastavila je, pokušavajući se smanjiti dok je Gaby počinjala skidati odjeću. "To je upravo ono za što je i nama posluţilo: mjesto za sklanjanje od hladnoće. Mogla bih se okladiti da anĎeli zimuju baš u ovakvim špiljama. A moţda to čine i druge ţivotinje. Moţda i taj stvor ima nešto od toga. Moţda ga izmet oploĎuje." "Kad smo već kod toga..." "Da, i mene muči isti problem. Morat ćemo se posluţiti praznom teglicom od hrane ili nečim sličnim." "Moj Boţe. Već smrdim kao deva. Ovdje će, ako se vrijeme uskoro ne promijeni, postati baš prekrasno." "Baš i nije tako loše. Ja smrdim još gore." "Vrlo diplomatski od tebe." Gaby je već bila u donjem rublju s kričavim uzorkom. "Draga moja, neko ćemo vrijeme ţivjeti vrlo prisnim ţivotom, i zato stidljivost nema mnogo smisla. Ako to imaš na sebi samo zato..." "Ne suzdrţavam se, zaista", rekla je Cirocco, ali nekako prebrzo. "...jer se bojiš da ćeš me uzbuditi, razmisli još jednom. Jer praktički na sebi više ništa ni nemaš. Nadam se da nemaš ništa protiv da ovo skinem sa sebe i pruţim mu priliku da se osuši." Tako je i učinila, ne čekajući dopuštenje, a onda se protegnula uz Cirocco. "Moţda je to dio razloga", priznala je Cirocco. "Od drugog razloga, onog velikog, dolazi mi da pocrvenim. Dobila sam menzes." "Tako sam i mislila. Ali sam pristojno šutjela." "Vrlo diplomatski od tebe." Nasmijale su se, ali je Cirocco osjetila kako joj lice crveni. Bilo je neugodno kao sam vrag. Bila je navikla na brodsku rutinu pedantne urednosti. Činjenica da je nečista i da s tim u vezi ne moţe učiniti ništa, ispunjavala ju je uţasom. Gaby je predloţila Cirocco da se posluţi zavojem iz medicinske torbice, pa ako i samo zato da sebi olakša. Cirocco je pustila Gaby da je uvjeri, i bila je sretna što je ideja potekla od nje. Toliko se potrebnim medicinskim zalihama ne bi smjela posluţiti za takvu svrhu bez Gabyna odobrenja. Neku su vrijeme šutjele, pričem je Cirocco bila neugodno svjesna Gabyne blizine, i stalno u sebi ponavljala kako se na to mora priviknuti. Mogle bi u tom zaklonu ostati danima.

KIKA

Gaby to, meĎutim, po svemu sudeći, nije ni najmanje mučilo, i doskora je Cirocco izgubila oštar osjećaj postojanja vlastitoga tijela. Nakon što se čitav sat trudila zaspati, sve joj je to počelo postajati dosadno. "Budna si?" "Kad sam budna, uvijek hrčem." Gaby je uzdahnula i uspravila se. "Kvragu, morala bih biti mnogo pospanije nego što jesam, da bih mogla zaspati dok si ti tako blizu. Tako si topla, i meka..." Cirocco se na ovo nije ni obazrela. "Znaš li kakvu igru za ubiti vrijeme?" Gaby se prevalila na bok i okrenula prema Cirocco. "Mogla bih smisliti nešto zaista super." "Znaš igrati šah?" "Bojala sam se da ćeš to reći. Hoćeš crne ili bijele?"

*** Led se na ulazu stvarao tako brzo da su ga jedva uspijevale stući. Spočetka su se brinule zbog zraka, ali je nekoliko pokusa pokazalo da će kisika biti dovoljno čak i ako je otvor posve zatvoren. Jedino je objašnjenje glasilo da ta kapsula za preţivljavanje funkcionira kao biljka te da kroz unutarnje zidove upija ugljični dioksid. Otkrile su i bradavicu na dnu špilje. Kad bi je pritisnule, izlučivala bi istu onu mliječnu tvar koju su vidjele dok su ulazile. Kušale su je, ali su ipak odlučile ostati na zalihama sve dok ih ne potroše. Bilo je to Geino mlijeko o kojem je Cirocco pričao Majstor Pjevač. Nema dvojbe da su se njime hranili anĎeli.

*** Sati su se polako pretvorili u dane, partije šaha u turnire. Većinom je dobivala Gaby. Izmislile su nove igre s riječima i brojevima, a većinu je i njih dobila Gaby. Što zbog svega kroza što su prošle zajedno, što zbog svega što ih je zbliţavalo i svega što ih je razdvajalo, što zbog Ciroccine rezerviranosti i Gabyna ponosa, do obljube je došlo tek trećega dana. Dogodilo se to u jednom od onih trenutaka kad su obadvije naprosto zurile u slabašno luminisciranje stropa i slušale kako vani zavija

KIKA

vjetar. Bilo im je dosadno, imale su višak energije i već pomalo ludjele od nekretanja. Cirocco je kroz glavu vrtjela beskonačnu rijeku racionalizacija: Razlozi zbog kojih ne bih smjela s Gaby biti tjelesno intimna. (A)... Ali se nikako nije mogla sjetiti nijednoga (A). Sve do pred nekoliko dana postojali su logični razlozi da to ne učini. Ali zašto ih više nema? Tu je bila ta situacija; naravno da joj je ona obojila zaključke. Nikad prije nije bila tako prisna niti s jednim drugim ljudskim bićem. Tri su dana bile u stalnom tjelesnom doticaju. Probudila bi se u Gabynu zagrljaju, vlaţna i uzbuĎena. I što je bilo gore, Gaby to naprosto nije mogla ne opaziti. Mogle su jedna drugoj naprosto nanjušiti promjenu raspoloţenja. Ali je Gaby rekla da je ne ţeli ukoliko joj Cirocco ne uzmogne uzvratiti ljubav. Ta zar nije bilo tako? Ne. Vratila se u mislima na to i shvatila da je Gaby s njene strane traţila samo iskreno oduševljenje; nije bila spremna prihvatiti obljubu kao terapiju kojom će ublaţiti vlastiti bol. U redu. Cirocco je sad stekla potrebno oduševljenje. Nikad to nije osjetila tako snaţno. Suzdrţavala se u biti samo zato što nije bila homoseksualac; bila je biseksualka sa snaţnim preferencijama prema muškom spolu, i vjerovala je da se ne smije splesti sa ţenom koja je voli ukoliko ne osjeti da bi mogla nastaviti i poslije prvog ljubavnog čina. Što bi se trebalo proglasiti nečim najblesavijim što je ikad čula. Riječi, riječi, samo glupe riječi. Slušaj svoje tijelo, i slušaj svoje srce. U njenom tijelu nije ostalo rezervi, a srce joj je imalo još samo jednu. Okrenula se i zajašila Gaby. Poljubile su se, a onda ju je Cirocco počela milovati. "Ne mogu ti iskreno reći da te volim, zato što nisam sigurna kako se to osjeća prema ţeni. Dala bih ţivot da te obranim, i tvoje mi je dobro vaţnije od dobra ijednoga ljudskog stvora. Nikad u ţivotu nisam imala takvog prijatelja. Ako to nije dovoljno, prestat ću s tim." "Nemoj prestati." "Kad sam jednom voljela muškarca, poţeljela sam roditi njegovu djecu. To što sad osjećam prema tebi vrlo je slično onome što sam

KIKA

osjetila tada, ali u tome nema toga. Ja te ţelim... o, tako ţestoko da to ne mogu ni izraziti. Ali ti mogu zasigurno reći da te volim." Gaby se nasmiješila. "Ţivot je put razočaranja." Zagrlila je Cirocco i povukla je dolje.

*** Vani je pet dana zavijao vjetar. Šestoga je počelo kopniti, i tako je to potrajalo do sedmoga dana. Dok je to trajalo, bilo je opasno šetati okolo. Odozgo su uz lomljavu padale gromade leda, stvarajući strašnu halabuku. Kad je to stalo, one su izišle, ţmirkajući očima, u svijet koji je bio hladan, koji se presijavao od vlage i okruţivao ih svojim šaptom. Probile su se do vrha najbliţeg drveta i čule kako šapat postaje sve glasniji. Kad su se manje grane počele ugibati pod njihovom teţinom, ušle su u blagu kišu: krupne su kapi, kao na usporenom filmu, padale s lista na list. Zrak je u središtu valjka bio čist, no posvuda su oko njih, dokle god im je sezao pogled, zidovi bili okićeni girlandama duga, dok se kroz lišće, prema novom jezeru na podu ţbice, polako probijao otopljeni led. "I što sad?" upitala je Gaby. "Unutra. Unutra, i gore. Izgubile smo mnogo vremena." Gaby je kimnula glavom. "Ne protivim se, i ti to znaš, sve dok ti ideš onamo. Ali bi li mi još jednom rekla — zašto?" Cirocco se već spremala odgovoriti da je to glupo pitanje, ali je shvatila da zapravo i nije. Za vrijeme njihova dugog pritvora bila je priznala Gaby da više ne vjeruje kako bi u glavčini mogla naći ikoga tko svime time upravlja. Ni sama nije znala kad je u to prestala vjerovati. "Dala sam riječ Majstoru Pjevaču", rekla je. "I sad više pred tobom nemam tajni. Ni jednu jedinu." Gaby se namrštila. "Obećanje da ćeš učiniti što?" "Da ću vidjeti mogu li učiniti išta da prekinem rat izmeĎu Titanida i anĎela. Nikome to nisam ni spomenula. A ne znam ni sama zašto." "Razumijem. No misliš li da postoji išta što bi ti zaista mogla učiniti?"

KIKA

"Ne." Gaby na ovo nije odgovorila ništa, ali joj je nastavila pretraţivati oči. "Ali moram pokušati. Zašto me tako gledaš?" Gaby je slegnula ramenima. "Nema razloga. Ali ću htjeti doznati tvoje razloge za nastavak puta i nakon što pronaĎemo anĎele. Jer ćemo ga nastaviti, zar ne?" "Pretpostavljam. Jer mi se nekako čini da baš tako treba postupiti."

GLAVA DVADESET DRUGA Svijet je bio beskonačan niz stabala na koja se trebalo popeti. Svako je bilo varijacija istoga problema; razlikovala su se meĎusobno kao snijeţne pahulje, pa ipak je u toj različitosti bila nekakva zatu-pljujuća sličnost. Svo komuniciranje, potrebno za prolaţenje kroz njih, moglo se obaviti pokretima ruku i mrmljanjem. Pretvorile su se u savršen stroj za pentranje po drveću, jedno tijelo koje se vječno kretalo prema gore. U jednom bi se potezu penjale po dvanaest sati. A kad bi se utaborile, zaspale bi mrtvačkim snom. Onaj pod ispod njih se otvorio, i na Reu je palo čitavo more vode. Ostao je tako otvoren nekoliko tjedana, a onda se ponovno zatvorio, i tad se nad njima otvorio krov da bi još jednom zapuhali studeni vjetrovi i prisilili ih da potraţe zaklon. Pet dana tame i opet su bile vani, i ponovno se prihvatile penjanja. Kad su ugledale prvoga anĎela, od njihove je treće zime već bilo prošlo šest dana. Prestale su se uspinjati i stale ga gledati kako ih gleda. Bio je pri vrhu drveta, rasplinut kroz grane. Jaukanje su anĎela već bile čule, iza čega bi pokatkad uslijedio lepet divovskih krila. Pa ipak, sve do tada, Ciroccino se poznavanje anĎela svodilo na jedan zaustavljeni trenutak, kad je jednoga od njih ugledala nabijena na Titanidovo koplje. Bio je manji od Gaby, imao je golema prsa te ruke i noge tanke poput vretena. Umjesto stopala imao je pande. Krila su mu nicala odmah iznad bokova, tako da se u letu ne bi naginjao zbog razlike teţine s jedne i druge strane krila. Onako sloţena, sezala su mu iznad glave, a

KIKA

vršci su se vukli ispod grane na kojoj je stajao. Letne površine na nogama, rukama i repu bile su uredno sloţene. Nakon što je opazila sve te razlike, Cirocco je ipak morala priznati da je kod njega ipak najviše zapanjuje njegova ljudskost. Izgledao je poput djeteta što umire od gladi, no ipak je to bilo ljudsko dijete. Gaby je bacila pogled na Cirocco, no ova je slegnula ramenima i dala joj znak da bude spremna na sve. I potom zakoračila. AnĎeo je vrisnuo i otplesao natrag. Krila su mu se razvila u čitav devetmetarski raspon i on se ustobočio, lijeno mlateći njima, kako bi ostao na granama odveć tankim da ponesu njegovu teţinu. "Ţeljeli bismo samo s tobom razgovarati." Ispruţila je ruke. AnĎeo je još jednom kriknuo, i već ga nije bilo. Čule su bučan lepet njegovih krila u uspinjanju. Gaby je pogledala Cirocco. Ova je zadigla obrvu i napravila upitni pokret rukom. "Tako je. Gore."

** * "Kapetane." Cirocco se u trenutku sledila. Gaby se, koja je išla ispred nje, u trenutku kad se uţe medu njima zateglo, zaustavila uz trzaj. "Što?" upitala je Gaby. "Tiho. Poslušaj." Počekale su, i onda se, za nekoliko minuta, poziv ponovio. Ovaj put ga je čula i Gaby. "To ne moţe biti Gene", prošaptala je Gaby. "Calvin?" Istoga časa kad je to izgovorila, prepoznala je i glas. Bio je čudno izmijenjen, ali joj je bio poznat. "April." "Tako je", stigao je odgovor, iako Cirocco svoje riječi nije izgovorila baš jako glasno. "Razgovor?" "Naravno da ţelim razgovarati. I gdje si sad, do sto Ďavola?" "Ispod tebe. Vidim te. Nemoj se vraćati." "Zašto ne? Dovraga, April, već se mjesecima nadamo da ćeš se odnekud pojaviti. August je htjela poludjeti." Cirocco se mrštila. Nešto je tu bilo krivo, i ţeljela je doznati što.

KIKA

"Ja dolazim k tebi, tako ili nikako. Ako kreneš prema meni, odlet-jet ću."

** * Stajala je na tankim grančicama, dvadeset metara daleko od njih dvije. Cirocco joj je čak i s takve udaljenosti mogla razabrati lice, posve isto kao i Augustino. Bila je anĎeo, i Cirocco je osjetila mučninu. I kao da je govorila s naporom. IzmeĎu rečenica bile su duge stanke. "Molim te ne prilazi. Ne miči se u mom smjeru. Moţemo pričati i ovako i to samo nakratko." "Ta ne misliš valjda da bismo ti učinili nešto naţao?" "A zašto ne? Ja..." Prekinula je i stala se polako odmicati. "Ne, mislim da ne biste. Ali vam ne mogu dati da mi se još više pribliţite, kao što ne mogu ni drţati ruku u vatri. Imate krivi miris." "Ima li to nekakve veze s Titanidima?" "S čim?" "Centaurima. Narodom s kojim ratujete." April je zasiktala i odstupila. "Ne govori o njima." "Ne mislim da se to dade izbjeći." "Onda moram ići. Pokušat ću se vratiti." Uz glasni se krik strmoglavila kroz lišće. Još su joj nakratko čuli lepet krila, a onda je bilo kao da nikad i nije bila s njima. Cirocco je pogledala Gaby, koja je sjedila i zibala noge. Lice joj je bilo sumorno. "To je uţasno", prošaptala je Cirocco. "Što se to s nama dogodilo?" "Nadala sam se da će nam odgovoriti na neka pitanja. Što god da to bilo, nju je najgore lupilo. Gore nego Genea." Vratila se nakon nekoliko sati ali nije znala odgovoriti na najvaţnija pitanja. O njima, po svemu sudeći, nije ni razmišljala. "A kako da znam?" rekla je ona. "Bila sam u mraku, probudila sam se, i bila sam kakvu me vidite. To onda nije bilo vaţno, a nije ni sada." "Moţeš li to objasniti?" "Sretna sam. Nitko nije ţelio ni mene ni moju sestru. Nitko nas nije volio. I dobro, sada mi to više nije potrebno. Ja pripadam klanu Orlova, gordih i samotnih."

KIKA

Oprezno je ispitivanje otkrilo što je mislila pod tim klanom Orlova. Nije to bilo ni pleme ni udruga, kako je to April naizgled implicirala, već je to bila nekakva vrsta unutar bioškog roda anĎela. Orlovi su bili usamljenici, samotni od roĎenja do smrti. Nisu se udruţivali čak ni radi parenja, mogli su podnijeti društvo sebi sličnih samo na nekoliko minuta, a i tada samo kad bi kruţili na ugodnoj udaljenosti. April je za nazočnost ljudi u ţbici čula baš iz takvih razgovora u prolazu. "Dvije su tu stvari koje nikako ne razumijem", oprezno je rekla Cirocco. "Smijem li pitati?" "Ne obećavam da ću odgovoriti." "U redu. Kako to da postoji više anĎela, kad se ne sastajete?" "Postoji jedno nerazumno stvorenje što se rada na dnu svijeta. Ono svoj ţivot troši na uspinjanje do vrha. Jednom godišnje ja potraţim jedno od njih i usadim mu jaje u leda. Onda na nj, kako već slučaj odredi, muški orao poloţi ili ne poloţi svoje sjeme. OploĎeno jaje putuje dalje s tim stvorom do vrha. Dijete se raĎa i domar umire. RaĎamo se u zraku i dok padamo, moramo naučiti letjeti. Nekima to ne uspije. Takva je volja Geina. To je naš..." "Samo čas. Rekla si Gea. Zašto ste odabrali baš to ime?" Uslijedila je stanka. "Nisam razumjela pitanje." "Nisam mogla biti jasnija. Calvin je ovaj svijet nazvao Geom. Mislio je da joj dobro pristaje. Zanimaš li se i ti grčkom mitologijom?" "Nikad prije nisam čula za to ime. Gea je ime kojim moj narod zove to stvorenje. Ona je kao nekakav bog, iako ne baš sasvim. Ali od tvojih me pitanja boli glava. Ja sam sretna takva kakva jesam, i sad moram ići." "Čekaj, čekaj samo čas." April se povlačila prema vrhu drveta. "Rekla si 'stvorenje'. Govoriš li o onome što je u glavčini?" April se očito iznenadila. "Kako? Ma ne. To je samo dio nje. Čitav je svijet Gea. Mislila sam da to znate." "Ne, ja — čekaj, molim te, nemoj ići." Bilo je prekasno. Začule su lepet njezinih krila. "Hoćeš li se vratiti?" povikala je Cirocco. "Još samo jednom", stigao je do njih daleki odgovor.

KIKA

*** "Jedno biće, veliš. Sve je to samo jedno stvorenje. Otkud to znaš?" April se ovaj put vratila već nakon sat vremena. Cirocco se ponadala da se ponovno privikla na društvo, ali se ipak nije htjela pribliţiti na manje od dvadeset metara. "Vjeruj mi. Neki su od mojih razgovarali s njom." "Ona je, znači, inteligentna?" "Zašto ne? Poslušaj... kapetane." Na trenutak se uhvatila za slje-poočice. Cirocco je mogla zamisliti unutarnje sukobe. April je bila jedan od najboljih fizičara u Sunčevu sustavu. A sad je ţivjela kao grabeţljiva divlja zvijer, prema kodeksu koji je Cirocco jedva mogla i razumjeti. Pomislila je kako se stara April moţda bori da se probije iz stvora u koji se bila pretvorila. "Cirocco, veliš da si govorila s... s onima na obodu." To je bilo najbliţe koliko je mogla prići pojmu Titanida a da ne mora odletjeti. "Oni te razumiju. Calvin zna razgovarati s plutačima. Promjene što ih je Gea izvršila na meni mnogo su potpunije. Ja sam pripadnik svog naroda. Probudila sam se sa znanjem kako da se medu njima ponašam. Imala sam iste osjećaje i porive kao i svi drugi anĎeli. Ali ovo je nešto što znam. Gea je jedna. Gea je ţiva. I mi ţivimo u njoj." Gaby je pomalo pozelenila. "Samo se osvrnite oko sebe", nastavila je April. "Gdje ste vidjeli išta i slično stroju? Ima li toga uopće? Zarobila nas je ţiva zvijer; vi postulirate postojanje ţivotinje ispod oboda. Ţbica je ispunjena golemim ţivim bićem; vi zaključujete da je to samo obloga na konstrukciji ispod toga." "To što veliš vrlo je intrigantno." "I više od toga. To je istina." "Ako to prihvatim, to znači da u glavčini neću naći komandni centar." "Ali ćete doći na mjesto gdje ona ţivi. Ona sjedi poput pauka i vuče konce poput lutkara. Ona nadzire sve stvorove, i vi ste njeno vlasništvo isto onako sigurno kao što sam to i ja. Ona nas je preobrazila u skladu s nekom svojom svrhom." "A ta je?"

KIKA

April je slegnula ramenima; bila je to ljudska gesta koju je bilo bolno gledati. "Nije mi htjela reći. Otišla sam do glavčine, no ona me nije htjela primiti. Moj narod veli da samo oni koji su u velikoj misiji mogu dobiti pristup Geinu uhu. Moja očito nije bila dovoljno velika." "A što bi je upitala?" April je sad šutjela zaista dugo. Cirocco je shvatila da April plače. A onda je ponovno na njih podigla oči. "Povrijedili ste me. Mislim da s vama više neću razgovarati." "Molim te, April. Molim te, u ime prijateljstva što je meĎu nama postojalo." "A je li je? Je li zaista? Ja ga se ne sjećam. Sjećam se samo sebe i August i davno, davno prije toga, svojih drugih sestara. Oduvijek smo bile same, i samo jedna s drugom. Ali sad sam sama, sama." "Nedostaje ti?" "Da", odgovorila je ona praznim glasom. "Ali to je bilo davno. A ja letim, letim, letim da bih bila sama. Samoća je svijet Orlovskoga klana. Ja znam da je tako pravo, ali prije toga... prije toga, dok sam još čeznula za svojim sestrama..." Cirocco je bila vrlo mirna, plašeći se da bi je mogla uplašiti i tako otjerati. "Skupljamo se samo u jednom trenutku", rekla je April, poprativši to tihim uzdahom. "Kad Gea izdahne, nakon zime, i raspiri nas širom svijeta... Letjela sam tog dana s vjetrom. Bio je to lijep dan. Pobili smo mnoge zato što su me moji poslušali pa smo se ukrcali na velikog plutača. Četveronoţni su se iznenadili zato što je dah već prošao; nas nekoliko što smo ostali na plutaču, bili smo umorni i gladni, ali s poţudom u krvi, i dalje sposobni za zajedničko djelo. Bio je to dan o kakvima se pjevaju velike pjesme. Moj je narod slijedio mene — mene! — i činio sve što bih mu rekla, a ja sam u svom srcu znala da će četveronoţni uskoro biti zbrisati s lice Gee. Bila je to, meĎutim, samo prva čarka u novome ratu. No onda sam ugledala August i onda me ostavio razum. Ţeljela sam je ubiti, ţeljela sam poletjeti prema njoj, ţeljela sam je zagrliti i zaplakati s njom. Odletjela sam.

KIKA

A sada se uţasavam daha Geina, jer će me jednoga dana odnijeti dolje da ubijem svoju sestru, a onda ću umrijeti i ja. Ja sam Ariel Brzi, ali je u meni ostalo dovoljno od April Polo da s tako nečim na duši ne bih mogla nastaviti ţivjeti." Cirocco je bila potresena, pa ipak nije mogla suzbiti oduševljenje. Po onome što je pričala, April je očito bila vaţan član anĎeoske zajednice. I bilo je očito da bi je oni saslušali. "Slučaj je htio da sam ja ovdje radi sklapanja mira", rekla je. "Ne idi! Molim te, ne idi." April je zadrhtala, ali je ipak ostala na svome mjestu. "Mir je nemoguć." "Ja u to ne mogu povjerovati. Mnogim je Titanidima mučno u srcu, baš kao tebi." April je odmahnula glavom. "Zar janje pregovara s lavom? Šišmiš s kukcem, ptica s crvom?" "Ti govoriš o grabeţljivcima i njihovu plijenu." "O prirodnim neprijateljima. To nam je otisnuto u genima, ubijanje četveronoţnih. Ja vidim... kao April, ja vidim što ti misliš. Mir bi morao biti moguć. Mi moramo preletjeti nemoguće udaljenosti samo zato da bismo stupili u boj. Mnogi se od nas ne uspijevaju vratiti. Uspon je preteţak, i onda padnemo u more." Cirocco je odmahnula glavom. "Samo sam mislila, ako bih mogla spojiti nekoliko predstavnika..." "Rekoh ti, to je nemoguće. Mi smo Orlovi. Ne moţeš nas navesti čak ni na to da djelujemo kao grupa, a kamoli da se susretnemo s četveronoţnima. Postoje i drugi klanovi, od kojih su neki društveni, no li ne ţive u ovoj ţbici. Moţda bi ondje imala više sreće, ali sumnjam." Sve su tri neko vrijeme bile tiho. Cirocco se osjećala oteţalom od poraza, i Gaby joj je stavila ruku na rame. "Što ti misliš? Govori li istinu?" "Slutim da govori. Zvuči baš kao ono što mi je ispričao Majstor Pjevač. Oni nad tim nemaju vlasti." Podigla je pogled i obratila se April. "Rekla si da si pokušala posjetiti Geu. Zašto?" "Zbog mira. Ţeljela sam je upitati zašto mora biti taj rat. Vrlo sam sretna, samo da nije toga. Ali ona nije čula moj zov."

KIKA

Ili uopće ne postoji, pomislila je Cirocco. "Hoćete li je ipak poći potraţiti?" upitala je April. "Ne znam. I zašto? Zašto bi to nadljudsko biće prekinulo rat samo zato što sam je ja zamolila?" "U ţivotu ima i gorih stvari od potrage koju treba dovršiti. Ako biste se sad okrenule, što biste učinile?" "Ne znam ni to." "Prešle ste dug put. Zacijelo ste prebrodile velike teškoće. Moj narod veli da Gea voli čuti dobru priču i da voli velike junake. Jesi li ti junak?" Pomislila je na Genea kako se okreće, propadajući u crninu, na Panovu Sviralu kako trči ususret svojoj sudbini, na muljaricu kako se baca na nju. Junak bi očito u svemu tome bio mnogo bolji. "Da, ona je junak", najednom je progovorila Gaby. "Od sviju nas, samo je Rocky ostala vjerna svojoj misiji. Da nas ona nije gurnula, još bismo sjedili u kolibama od blata. Ona nas je stalno primicala cilju. Mi ga moţda i ne dosegnemo, ali kad stigne spasilački brod, kladim se da će nas zateći kako ga i dalje pokušavamo doseći." Cirocco je bilo neugodno, ali je bila i na čudan način dirnuta. Još od zarobljavanja stalno se borila protiv osjećaja poraza; nije je nimalo zaboljelo što je doznala kako netko misli da je valjano postupala. Ali junak? Ne, ni slučajno. Ona je učinila samo ono što se moralo učiniti. "Vjerujem da će to na Geu ostaviti jak dojam", rekla je April. "Idite k njoj. Stanite u glavčinu i vičite. Nemojte ni puzati ni moljakati. Recite joj kako imate pravo na neke odgovore, za sve nas. I ona će vas saslušati." "April, poĎi s nama." Ţena-andeo na ovo se samo još više odmaknula. "Ime mi je Ariel Brzi. Ne idem ja ni s kim, i nitko ne ide sa mnom. I nikad vas više neću vidjeti." Još se jednom bacila u dubinu, i Cirocco je znala da će odrţati riječ. Pogledala je Gaby, i ova je zabijelila očima, poprativši to laganim krivljenjem usta. "Gore?" "A zašto kvragu ne? Zaista bih je voljela upitati ponešto o poprilično mnogo toga."

KIKA

GLAVA DVADESET TREĆA "Ja nisam junak, znaš." "Dobro, junakinjo." Cirocco se zasmijuljila. Pošle su u krpe posljednjega dana svoje četrnaeste zajedničke zime, u osmom mjesecu svog boravka u ţbici. Sad ih je od glavčine dijelilo još samo deset kilometara. Mogle bi to činiti i spavajući, čim počne kopnjenje. "Ja nisam čak ni to. Ako ovdje postoji nekakva junakinja, onda si to zacijelo ti." Gaby je odmahnula glavom. "Ja sam samo malo pripomogla. Sve bi ti ovo vjerojatno bilo mnogo teţe da i ja nisam bila tu." Cirocco ju je stisnula za ruku. "Ali ja sam tu samo prirepak. Pomogla sam ti se da izvučeš iz poneke guţve, ali ja nemam kvalifikacija za junaka. Junak bi pokušao baciti Genea preko ruba bez padobrana. Ti si se dovde mogla probiti i sama. Ja ne bih mogla." Potom su zašutjele, svaka sa svojim mislima. Cirocco nije bila baš sigurna da to što je Gaby bila izrekla odgovara istini. Dio je toga bio točan, iako se s tim nikad ne bi glasno sloţila. Gaby ih ne bi mogla dovesti tako daleko. Ona nije bila voda. No jesam li to ja? upitala se Cirocco. Sasvim je sigurno da sam se svojski trudila da budem. No jesam li mogla uspjeti i sama? U to je sumnjala. "Ali je zato bilo veselo, zar ne?" upitala je Gaby tiho. Cirocco je to iskreno iznenadilo. Zar je moguće osam mjeseci ţilave borbe nazvati nečim veselim? "Ja baš nisam sigurna da bih se posluţila tom riječi." "Ne, imaš pravo. Ali znaš što mislim." I što je bilo čudno, doista je znala. Sad je bar mogla razumjeti depresiju koja ju je mučila posljednjim tjedana. Putovanje će uskoro biti gotovo. 1 tad će otkriti sredstva za povratak na Zemlju, ili ih neće otkriti. "Ne ţelim se vratiti na Zemlju", rekla je Cirocco. "Ni ja." "Ali se ne moţemo naprosto vratiti." "Ti znaš najbolje."

KIKA

"Ne, nego sam naprosto tvrdoglava. Ali zaista moramo nastaviti. Dugujem to April i Geneu — a i nama ostalima: Moram otkriti što su nam to učinili, i zašto."

*** "Izvadi mačeve, molim te." "Očekuješ guţvu?" "Ništa što bi mačevi mogli riješiti. Ali se osjećam nekako bolje kad mi je on u ruci. Ja bih trebala biti junak, jasno?" Gaby joj nije proturječila. Klekla je na koljeno i prekopala po dodatnoj naprtnjači, izvadila iz nje kratke mačeve pa jedan dobacila Cirocco. Stajale su pri vrhu po svemu sudeći posljednjih stepenica. Baš poput onih kojima su se uspinjali na dnu ţbice, i ove su opisivale spiralu oko kabla, kojeg su ponovno otkrile na vrhu duge, gole kosine koja je ocrtavala granicu izmeĎu šume i gornjeg ţbicinog ventila. Uspinjanje je tom kosinom bio posao za cepin, konop i klin, i oduzelo im je dva mučna dana. S obzirom na to da u svjetiljci više nije bilo ulja, tim su se stubama uspele u potpunome mraku, gazeći stepenicu po stepenicu. Sve je to protjecalo bez dogaĎaja sve dok Cirocco nije ispred njih razabrala slabašni, crveni plamičak. I naglo osjetila potrebu za mačem vi ruci. Bilo je to lijepo oruţje, iako mu je balčak bio prevelik. Na ovoj visini nije zapravo ni imao teţine. Kresnula je šibicu i dotakla lik Titanida ugraviran u oštricu. "Izgledaš kao da si sišla s Frazettine slike", rekla je Gaby. Spustila je pogled na sebe. Bila je odrpana, umotana u prnje nekoć lijepe odjeće. Koţa joj je, na mjestima gdje je bila dovoljno čista da bi se to moglo vidjeti, bila sasvim blijeda. Smršavila je; ono što je ostalo bilo je tvrdo i ţilavo. Šake i stopala bili su joj kao od stavljene koţe. "A oduvijek sam ţeljela izgledati kao one Maxfieldove ljepotice. Koliko je to damskije." Izvadila je šibice i zapalila još jednu. Gaby ju je i dalje gledala. Oči su joj se ţarile u ţutome svjetlu. Cirocco se najednom osjetila jako dobro. Nasmiješila se, pa tiho nasmijala, ispruţila ruku i poloţila je Gaby na rame. Gaby joj je uzvratila istim pokretom, dok joj je na licu bilo nekakav polusmiješak.

KIKA

"Imaš li... imaš li s ti kakav predosjećaj?" upitala je Gaby i mačem pokazala prema vrhu stepenica. "Moţda i imam." Ponovno se nasmijala pa slegnula ramenima. "Ništa specifično. Ali moramo hodati na prstima." Gaby nije rekla ništa, ali je, prije nego što je prstima čvrsto stegla balčak mača, otrla dlan o bedro. I onda se nasmijala. "Ne znam kako se time barata." "A ti se pretvaraj da znaš. Kad stignemo na vrh stepenica, odbaci svu opremu." "Sigurna si?" "Što će nam dodatna masa." "Rocky, glavčina je velik prostor. Moţda potraje dokle ga ne pretraţimo." "Imam osjećaj da to neće dugo potrajati. Nimalo dugo." Puhnula je u drugu šibicu. Pričekale su da im se oči prilagode, dok ponovno, visoko iznad sebe, nisu ugledale slabašno ţarenje. I onda su se uspele, bok uz bok, preko posljednjih stotinu stepenica.

*** Uspinjale su se u pulsirajuću crvenu noć. Jedino je svjetlo dolazilo od laserski ravne crte iznad njih. Strop se gubio u tami. Slijeva se uzdizao kabel, crna sjena u još crnjemu mraku. Zidovi, pod, pa i sam zrak, sve je to reverberiralo u ritmu sporih otkucaja srca. Okrenule su se licem prema hladnom, prorijeĎenomu vjetru, što je kroz nevidljivi ulaz puhao u Oceanovu ţbicu. "Čeka nas prilično gadno njuškanje", prošaptala je Gaby. "Ja vidim samo dvadeset metara poda." Cirocco joj nije odgovorila. Samo je zatresla glavom da bi je razbistrila od čudnog i teškog osjećaja koji ju je najednom bio obuzeo, a onda ju je obuzeo napad vrtoglavice. Poţeljela je sjesti, poţeljela se vratiti. Bojala se, a nije se usuĎivala prepustiti tom osjećaju. Podigla je mač i ovaj je zasvjetlucao poput lo'-ve krvi. Napravila je korak naprijed, pa onda još jedan. Gaby je s njom zadrţala korak, i tako su stupile u tamu. Zaboljeli su je zubi. Shvatila je da je ţestoko zagrizla, da su joj se čeljusni mišići spleli u čvorove. Stala je, pa povikala: "Ja sam tu!"

KIKA

Nakon dugih sekundi vratila se jeka, a onda se čitav niz odjeka odvaljao u zaborav. Podigla je mač iznad glave i ponovno povikala. "Ja sam tu! Kapetan Cirocco Jones, zapovjednik BDSP Ringmaster a , pod zastavom Sjedinjenih Američkih Drţava, Nacionalne uprave za aeronautiku i astronautiku te Ujedinjenih naroda planeta Zemlja. Ţelim razgovarati s tobom!" Učinilo se da su, prije no što je jeka ponovno zamrla, protekli eoni. Ali kad se izgubila, nije ostalo ništa osim polaganog pulsiranja čudovišnoga srca. Stajale su leda uz leda, s pripravljenim mačevima, i gledale u tamu. Cirocco je osjetila kako je kroza nju potekao izboj gnjeva, koji je izbrisao i posljednje tragove straha. Dok su joj se suze slijevale niz lice, zavitlala je mačem i vrisnula u noć: "Za... zahtjevani da me primiš! Moja prijateljica i ja prošle smo kroz tolika odricanja da bismo sad mogle stati pred tebe. Zemlja nas je u ovaj svijet iskašljala gole. Prokrčile smo sebi put do njegova vrha. Prema nama se postupalo okrutno, bacalo nas se amo-tamo zbog hirova koje ne razumijemo. Tvoja je ruka posegnula u naše duše i pokušala nam oduzeti dostojanstvo, no mi nismo savile šiju. Ja te izazivam: izaĎi i odgovori mi! Odgovori mi zašto si sve to učinila, ili ću posvetiti ţivot tvom potpunom uništenju. Ja te se ne bojim! Spremna sam za boj!" Nije imala predodţbe o tome koliko je već dugo Gaby poteţe za rukav. Spustila je pogled i s mukom izoštrila sliku. Gaby se doimala uplašeno, ali joj je ipak nepokolebljivo stajala uz bok. "A moţda", rekla je bojaţljivo, "moţda oda, ovaj, i ne govo*. engleski." I tada je Cirocco ponovno izgovorila svoj izazov, otpjevavši ga jezikom Titanida. Posluţila se visokim deklamatorskim modalitetom, rezerviranim za pričanje priča. Tvrdi su, tamni zidovi odraţavali njenu pjesmu, sve dok crna glavčina nije počela zvoniti njezinom prkosnom glazbom. I tad se pod počeo tresti. "Jaaaaaaaa..." Bila je to jedincata nota, engleska riječ, pravi uragan od govora. "Teeeeeeee..."

KIKA

Cirocco je pala na sve četiri, i nijemo se zagledala u Gaby koja je do nje grlila pod. "Čuuuuuuuuuujem." Riječ je odjekivala mnogo minuta, postupno se gubeći u dalekom basu, nalik na mrmljanje zračne sirene u zaustavljanju. Pod se umirio, i Cirocco je digla glavu. Zaslijepilo ju je bijelo svjetlo. Zaklonila je oči podlakticom i zaţmirkala prema bljesku. Nešto je od jednoga zida povuklo zavjesu. Sezala je od poda pa sve do pet kilometara visokoga stropa. Iza nje su bile kristalne stepenice. Iskrile su se upravo okrutno, uspinjući se prema svjetlu tako intenzivnom da Cirocco nije mogla podnijeti pogled u njega. Gaby ju je ponovno počela potezati za rukav. "Mičimo se odavde", prošaptala je usplahirenim glasom. "Ne. Došla sam ovamo da s njom razgovaram." Prisilila se da poloţi dlanove na pod i podigne se. Ustajanje na noge bilo je lako; ostati stajati bilo je nešto posve drugo. Ništa joj ne bi bilo draţe no učiniti baš kako je Gaby bila predloţila. Njeno joj se junačenje učinilo kao napad pijanstva. Pa ipak je krenula prema svjetlu. Otvor je bio širok 200 metara, a sa strane su mu bili kristalni stupovi, zacijelo gornji krajevi nosivih kablova. Kad je podigla pogled, vidjela je kako se razmotavaju, kako se svaki struk izvija kroz kompleksne uzorke da bi se na koncu spojio s pleterom kojim je bio pokriven daleki krov. Tu je bilo nezamislivo jako sidro koje je Geu drţalo na okupu. Namrštila se. Jedan je od strukova pukao. Kad je malo bolje pogledala, čitav joj se strop učinio nalik dţemperu kojim su se poigrali mačići i raspleli ga na mnogo mjesta. Pogledala ga je i osjetila se bolje. Bez obzira koliko moćna Gea bila, upoznala je ona i bolje dane. Stigle su do prve stepenice i stupile na nju. Ispustila je niski ton orgulja koji je, dok su se uspinjale, ostao visjeti u zraku. Sedma je stepenica podigla ton za pola note, a trinaesta ga je ponovno povisila. Nastavile su se polako uspinjati kroz kromatsku ljestvicu, a kad su svladale prvu oktavu, počeli su se uvlačiti i alikvotni tonovi.

KIKA

Bez ikakva upozorenja, s obje su im strane najednom zaurlali narančasti plamenovi. Doslovce su skočile dva metra uvis i tek ih je tada zaustavila niska gravitacija. Napokon sam se, konstatirala je Cirocco sa zadovoljstvom, ponovno počela ljutiti. A strahovito je to bilo - ta demonstracija sirove snage, od koje su klecala koljena i cvokotali zubi, i od koje bi zasigurno i najhrabriji ponizno zapuzao. Pa ipak, na Cirocco je to djelovalo baš suprotno. S bogom ili bez njega, bio je to jeftini trik, proračunat da djeluje na ionako već istanjene ţivce. I kao takvog, smjestila ga je u istu ligu sa senzacionalno novim otvaračem za konzerve. "P.T. Barnum kod ove cure ne pali", rekla je Gaby, i Cirocco joj je zbog toga bila strašno draga. Spektakl, eto što je to bilo. A kakav je to bog kojemu je to potrebno? Plamenovi su zamrli, ali samo zato da bi poskočili dvaput toliko u visinu, pa liznuli strop stvarajući tako tunel od ţutog i narančastog. Nastavile su hod. Pred njima su bila neboderna vrata od bakra i zlata. Raskrilila su se bez zvuka i onda se s treskom za njima zatvorila. Dok su prilazile velikom prijestolju u krugu svjetlosti, glazba je rasla u poludjelu krešendu. U trenutku kad su stigle do široke, mramorne platforme na vrhu stepenica, postalo je nemoguće gledati u tron. Jara je bila preţestoka. "Govori." Kad je ta riječ bila izgovorena — u istim onim dubokim tonovima što su ih bile čule i vani, pa ipak s ljudskijim prizvukom — svjetlo je počelo tamniti. Cirocco je pogledala krišom i oprezno, pa u sumagli-ci svjetlosti razabrala visok i širok ljudski lik. "Govori, ili se vrati otkud si i došla." Cirocco je priškiljila, ugledala okruglu glavu na debelu vratu, oči što su blistale poput uţarena ugljevlja, debele usne. Gea je bila visoka četiri metra, i sad je stajala uspravljena pred svojim prijestoljem na dva metra visokom pijedestalu. Tijelo joj je bilo okruglo zbog čudovišno velika trbuha, golemih dojki, ruku i nogu' kakvih bi se prepao i profesionalni rvač. Bila je gola, a koţa joj je imala boju zelenih maslina. Pijedestal se najednom promijenio, pretvorio se u travnati breţuljak prekriven cvijećem. Geine su se noge pretvorile u debla, stopala joj se

KIKA

čvrsto ukorijenila u crnu zemlju. Oko nje su stajale kojekakve ţiv otinjice, a leteći su joj stvorovi kruţili oko glave. Zagledala se ravno u Cirocco, a golemo joj se čelo počelo oblačiti. "Mislim... ovaj, govorit ću, govorit ću." Otvorila je usta u namjeri da to i učini, pitajući se pritom gdje je nestao sav njen pravedni gnjev, a onda bacila pogled na Gaby. Gaby je drhtala, i gledala u Geu očima koje su najednom zasvjetlucale. "Bila sam tu", prošaptala je. "Tu sam već bila." "Tiho", prosiktala je Cirocco i munula je laktom. "O tome ćemo kasnije." Obrisala je znoj s čela i ponovno se okrenula Gei. "O Velika..." Ne! Nemoj puzati, rekla je April. Ona voli junake, rekla je April. Molim te, o molim te, April, budi u pravu. "Došli smo... ovaj, ja i nas još šestero došli smo iz... došli smo s planeta Zemlje, pred prilično... zapravo i ne znam prije koliko..." Zastala je i shvatila da s engleskim neće doći nikamo. Zato je duboko udahnula, ispravila ramena i zapjevala. "Došli smo u miru, ja ne znam prije koliko vremena. Bili smo, za tvoja mjerila, šačica ljudi, i ničim te nismo ugroţavali. Bili smo nenaoruţani. Pa ipak smo bili napadnuti. Naš je brod bio uništen prije no što smo imali i prilike objasniti naše namjere. Bili smo zadrţani protiv svoje volje, pod uvjetima štetnim za našu psihu, bez mogućnosti da komuniciramo jedni s drugima i s našim drugovima na Zemlji. Na nama su izvršene neke promjene. Zbog posljedica takvoga postupka jedan je od članova moje posade poludio. Drugi je, u trenutku kad smo se rastale, bio na rubu ludila. Treći više ne ţudi za društvom pripadnika ljudskoga roda, a četvrti je izgubio većinu pamćenja. A jedna se članica posade promijenila do neprepoznavanja; više ne zna ni za svoju sestru, koju je nekoć voljela. "Sve je to za nas čudovišno. Smatram da se s nama postupalo nepravedno i da zasluţujemo objašnjenje. Prema nama se postupalo loše, i mi zasluţujemo pravdu." Malo je ovjesila ramena, sretna što je sve to istresla iz sebe. Što će dalje biti, to više ne ovisi o njoj. Gotovo je sa samoobmanama: ona ovako nešto ne moţe pobijediti. Gea se namrštila još više. "Ja nisam potpisnica Ţenevskoga sporazuma."

KIKA

Cirocco je razjapila usta. Nije znala što je očekivala da će čuti, ali to zacijelo nije bilo to. "Što ti onda jesti" To joj je izletjelo prije no što se mogla zaustaviti. "Ja sam Gea, velika i mudra. Ja sam svijet, ja sam istina, ja sam zakon, ja sam..." "Ti si, onda, čitav planet? April je rekla istinu?" Moţda nije bilo mudro upadati boţici u riječ, no Cirocco se osjećala poput Olivera Twista u trenutku kad traţi još malo kaše. Morala je to nekako suzbiti u sebi. "Nisam dovršila", zatutnjala je Gea. "Ali odgovor je da, ja to jesam. Ja sam Zemlja Majka, iako nisam s vaše Zemlje. Sav ţivot izvire iz mene. Ja sam jedina iz panteona koja seţe do zvijezda. Zovi me Titanom." "Onda si, znači, ti bila ta koja je..." "Dosta. Ja slušam samo junake. A ti, kad si pjevala svoju pjesmu, govorila si o velikim djelima. Pričaj mi o njima sada, ili odlazi zauvijek. Pjevaj mi o svojim pustolovinama." "Ali ja..." "Pjevaj mi!" zagrmjela je Gea. I Cirocco je zapjevala. Priča je potrajala nekoliko sati zato što je, unatoč tome što ju je Cirocco pokušavala saţeti, Gea stalno traţila nove pojedinosti. Cirocco se počela zagrijavati. Jezik Titanida bio je kao stvoren za tako nešto; dokle god se drţala deklamatorskog modaliteta, bilo je upravo nemoguće otpjevati nespretnu frazu. Kad je dovršila, osjetila se ponosno, pa i mrvicu samouvjerenije. Gea se nad svime time duboko zamislila. Cirocco se počela nervozno meškoljiti. Počele su je boljeti noge što je, pomislila je, bio dokaz da sve moţe postati i dosadno. Napokon se Gea ponovno oglasila. "Bila je to lijepa priča", rekla je. "Ljepša od ijedne što sam je čula kroz eone. Zaista si junačkoga kova. Razgovar ćemo nastaviti u mojim odajama." Izgovorivši to, naprosto je nestala. Ostao je tek plamen što je titrao još nekoliko minuta, pa zamro. Osvrnule su se oko sebe. Bile su u velikoj nadsvodenoj prostoriji. Iza njih su se stepenice, sad već neosvijetljene, spuštale u mračnu unutrašnjost glavčine. Obrubljivale su ih iskorodirane sapnice, iz

KIKA

kojih se na mahove dimilo, i iz kojih je izviralo oštro pucketanje metala koji se hladi. U zraku je visio miris nagorjele gume. Mramorni je pod bio pun pukotina i izblijedio; na njemu je bio tanak sloj prašine u kojem su se jasno vidjeli otisci njihovih stopala. Sve je izgledalo kao ofucana opera u trenutku kad se upale svjetla i rasprše sve iluzije. "Otkad smo došli ovamo, vidjela sam toliko toga opaljenog", rekla je Gaby, "ali je ovo tri koplja iznad svega. I kamo sad?" Cirocco je bez riječi pokazala na vratašca ugraĎena u zid slijeva. Bila su samo pritvorena, i kroz pukotinu je blistalo svjetlo. Cirocco ih je gurnula, osvrnula se sa sve jačim osjećajem da joj je sve to odnekud poznato, pa stupila unutra. Ušle su u veliku prostoriju s četiri metra visokim stropom. Pod je bio sloţen od pravokutnih pločica od mliječnoga stakla. Odozdo je sijalo svjetlo. Zidovi su bili obloţeni beţ obojenim drvetom i na njima su visjele uljane slike u pozlaćenim okvirima. Namještaj je bio u stilu Louisa XVI. "Dj vu, ha?" rekao je glas s drugoga kraja sobe. Pred njima je stajala niska, zdepasta ţena u loše skrojenoj vrećastoj haljini. Sličila je Gei baš onoliko koliko izrezbareni komad sapuna sliči Michelangelovoj Pieti. "Sjednite, sjednite", rekla je ona ţovijalno. "Ovdje ne pravimo ceremonije. Vidjele ste din-tarata-bum-bum-bum; a ovo je gorka stvarnost. "Mogu li vas ponuditi pićem?"

GLAVA DVADESET ČETVRTA Cirocco se odrekla svakog vlastitog mišljenja. "Znaš li što", rekla je, osjećajući se nemalo ošamućeno, "kad bi mi sad netko rekao da Ringmaster nikad nije izišao iz Zemljine orbite, da je sve to bila samo predstava u Hollywoodskom dvorištu, mislim da ne bih ni trepnula okom." "Savršeno prirodna reakcija", utješila ju je Gea.

KIKA

Zagegala je po prostoriji, pa Gaby donijela čašu vina a Cirocco dvostruki skoč s ledom, te potom stala poravnavati slike i dronjavim skutom haljine brisati prašinu sa stolova. Gea je bila niska i zdepasta, graĎena kao bačva. Koţa joj je bila smeĎa i istrošena ţivotom na otvorenom. Nos joj je izgledao kao krumpir. Pa ipak su joj na kutovima očiju i oko senzualnih usta bile bore od smijanja. Cirocco je pokušala to lice nekamo smjestiti, kako bi nečim uposlila misli; ipak se briţljivo klonila stvaranja teorija. W.C. Fields? Ne, za tu bi ulogu zadovoljio samo nos. A onda je napokon shvatila. Gea je jako sličila Charlesu Laughtonu u Privatnom ţivotu Henryja VIII. Gaby i Cirocco sjedile su na krajevima malo pohabane sofe. Gea je svakoj, na stoliće što su sofi stajali sa strane, spustila čašu, pa onda zapuhano krenula na drugi kraj prostorije, gdje je svoju masu podigla u naslonjač s visokim naslonom. Zahripala je i splela prste u krilu. "Pitajte me što god ţelite", rekla je i s očekivanjem se nagnula prema njima. Cirocco i Gaby su se pogledale, pa onda ponovno pogledale Geu. Uslijedila je kratka šutnja. "Ti govoriš engleski", rekla je Cirocco. "To nije pitanje." "Kako to da govoriš engleski? Gdje si ga naučila?" "Gledam televiziju." Cirocco je znala što bi je ţeljela upitati, ali nije znala bi li to bilo pametno. Što ako je taj stvor posljednji ostatak graditelja Gee? Ona nije vidjela nikakav dokaz da je Gea zapravo jedan organizam, kao što joj je to bila rekla April, ali je bilo posve moguće da ta osoba za sebe misli da je boţica. "A što je bila sva ona... predstava vani?" upitala je Gaby. Gea je sve to odgurnula jednim zamahom ruke. "Draga moja, sve su to bila samo zrcala. Sve je to puki hokus-pokus." Spustila je pogled u krilo, pa je onda bojaţljivo pogledala. "Htjela sam te preplašiti, da pobjegneš ukoliko nisi pravljenja od pravog herojskog materijala. Dala sam sve od sebe. Ali sam mislila da bi nam u ovoj fazi bilo bolje porazgovarati ovdje. Udoban okoliš, jelo i piće — hoćete li nešto pojesti? Kava? Kokain?!" "Ne, ja bih... rekla si..." "Rekla si kavu?"

KIKA

"...kokain?"

*** Cirocco je zasvrbio nos, ali je osjećala veću budnost i manji strah no ikad sve otkako su ušle u glavčinu. Zavalila se u sofu i zagledala u lice stvorenja koje je sebe nazivalo Geom. "Zrcala, reče. I što si ti onda zapravo?" Gein se smiješak razvukao. "U srce stvari, ha? Bravo. Ne volim okolišanja." Napućila je usne, očito razmišljajući o pitanju. "Jesi li mislila što je ovo, ili što sam ja?" Prekriţila je ruke malo iznad golemih dojki i produţila, ne čekajući na odgovor. "Ja sam tri vrste ţivota. Tu je najprije samo tijelo, a ono je okoliš kroz koji ste se kretali. Tu su potom stvorenja, poput Titanida, koja mi pripadaju, no nad kojima ja nemam vlast. A onda su tu i moja oruĎa, odvojena od mene, no koja su ipak dio mene. Ja posjedujem izvjesne duhovne moći — koje su mi, uzgredice, pomogle u stvaranju iluzija što ste ih netom vidjele. Moţete to nazvati hipnotizmom i telepatijom, iako to nije ni jedno ni drugo. "Sposobna sam izgraditi stvorenja koja su produţetak moje volje. Ovo koje vidite, ţena je stara osamdeset godina, i jedina je od svojega roda. Ali ih imam i od druge vrste. Ona su izgradila ovu sobu i ono stepenište vani, ponajviše prema nacrtima što sam ih pokrala iz filmova. Ja sam velika oboţavateljica filmova i posve shvaćam vaš..." "Da, ali da se vratimo..." "Znam, znam", umirila ju je Gea. "Znam odlutati. To me, znate, prokleto gnjavi. Ali ja s vama naprosto moram tako govoriti. Kad sam maločas izgovorila 'Ja te čujem', onda sam se, mislim, gornjim ventilom nad Oceanom posluţila kao grkljanom, i potjerala zrak iz ţbice. A to je vraško poigranje s klimom: zbog te je tri riječi zasnijeţnilo nad čitavim Hiperionom. "Ali zato što ste vidjeti ovo tijelo, poţeljeli ste povjerovati u nešto drugo. Naime, da sam ja zbrkana starica, što tu gore ţivi u potpunoj samoći." Priškiljeno je pogledala Cirocco. "Ti još uvijek dopuštaš da je tako?"

KIKA

"Ja... ja ni ne znam što da mislim. Čak i ako ti povjerujem, ja još ipak ne znam što si ti zapravo." "Ja sam Titan. Zacijelo ţeliš doznati što je to Titan." Zavalila se u naslonjač, a pogled joj se izgubio u daljini.

*** "Ono što ja doista jesam, izgubilo se u prošlosti. "Mi smo stari, bar to je jasno. Mi smo konstruirani, ne stvoreni evolucijom. Mi ţivimo 3,000.000 godina, i tu smo već preko tisuću vaših naraštaja. Za to smo se vrijeme izmijenili, iako ne kroz evolu-tivne procese, bar ne u vašem smislu riječi. Najveći se dio naše prošlosti izgubio. Mi ne znamo kakva nas je to rasa izgradila, niti s kakvim ciljem. Budi nam dovoljno kazati da su nas naši tvorci izgradili dobro. Njih više nema, no mi smo ostali. Moţda njihovi potomci još ţive u meni, no ako i jest tako, oni su posve zaboravili na svoju negdašnju veličinu. Slušam poruke što ih moje sestre šire galaksijom, no niti jedna ne govori o graditeljima." Na trenutak je zatvorila oči, pa ih ponovno otvorila i počekala. "U redu", rekla je Cirocco. "Ispustila si mnoge pojedinosti. Kako si dospjela ovamo? Zašto od vas postoji samo jedna? Ti slušaš radio; da li preko njega i govoriš? I ako je tako, zašto još prije ovog nisi stupila u vezu sa Zemljom? Ako..." Podigla je ruku i zasmijuljila se. "Jedno po jedno, molim. Ti previše toga pretpostavljaš. Što te navodi na misao da sam ja posjetitelj? Ja sam se u ovom sustavu rodila, baš kao i ti. Moj dom je Rea. Moja kći na Japetu u ovom trenutku ulazi u zrelost. Postoji i jedna obitelj Titana koja kruţi oko Urana. Ona tvori nevidljive prstenove. Svi su oni manji od mene; ja sam najveći Titan u ovim prostorima." "Japet?" rekla je Gaby. "Jedan od razloga zbog kojih smo..." "Samo mirno počivaj; ja ću vam sve objasniti i prištedjeti put. "Mi ne moţemo putovati izmeĎu zvijezda. Mi se, isključimo li mala popravljanja orbite, uopće ne moţemo gibati. Ja s oboda ispuštam jaja, i ona već tada, zbog moga okretanja, imaju poštovanja vrijednu brzinu. Ja njima gaĎam najbolje kako znam, ali je

KIKA

pogaĎanje cilja na takvim udaljenostima krajnje problematično, jer se jajima, nakon što se jednom ispale, više ne moţe upravljati. Ako padnu na prikladan svijet — Japet je savršen: nema zraka, stjenovit je, obiluje suncem, nije ni prevelik ni premalen — onda na njemu puste korijenje. Za 50,000 godina rada se mali Titan. Na tom stupnju on prekriva čitavu hemisferu materinskoga tijela. Tako je Japet izgledao prije sedamdeset pet godina; jedna mu je strana bila znatno svijetlija od druge. Potom se novoroĎeni Titan steţe sve dok se ne pretvori u debelu vrpcu što opasuje nebesko tijelo od pola do pola. U to se sada pretvorio Japet. Moja je kći duboko kopala. Posegnula je sve do jezgre da bi došla do za ţivot potrebnih elemenata. Bojim se da je Japet u ovom času prilično poharan; moja baka, a i baka moje bake prije nje, posluţile su se istim satelitom. Moja se kći sad bavi sintezom goriva potrebnog da bi se oslobodila Japeta. Do toga će doći za pet do šest godina. Kad jednom za to bude spremna — ali ni dan prije toga, jer će, kad se jednom rodi, u sebi imati svu masu što će je ikada steći — na vatrenom će se mlazu vinuti u svemir. Vrlo je vjerojatno da će se Japet prigodom toga rascijepiti, baš poput onog satelita koji se pretvorio u Prstenove. I tada..." "Veliš da su za Prstenove odgovorni Titani?" upitala je Gaby. "Zar to nisam upravo rekla?" To kao da je Geu malo zasmetalo, ali se bila posve udubila u svoju priču. "Dogodilo se to davno, i za to me ne moţete smatrati odgovornom. No bilo kako bilo, kad se jednom oslobodi, moja će kći usporiti svoju sadašnju rotaciju i početi se okretati kao ja sada. Onaj njen dio koji će postati glavčinom, u ovom času dodiruje površinu Japeta. Kad se jednom nade u svemiru, on će se stegnuti i za sobom povući ţbice. Ubrzat će svoje okretanje, stabilizirati se, ispuniti zrakom, početi u sebi premiještati planine pripremajući se za stvorenja koja će... no dobro, nekakvu ste sliku o tome već stekle. Kad pričam o svojoj kćeri, prilično švrljam, kao što to, vjerujem, čini svaki roditelj." "Ne, ne, ja sam zadivljena", rekla je Cirocco. "Tvoja će kći u sebi imati Titanide i anĎele i diriţable?" Gea se zasmijuljila. "Pa ne bih baš rekla Titanide. Ako ih baš jako poţeli, morat će ih sama izmisliti, baš kao što sam to i ja učinila." Cirocco je zatresla glavom. "Ne mogu te više slijediti."

KIKA

"Ma to je vrlo jednostavno. Većina pripadnika moje vrste potomci su stvorova kojima smo mi Titani pruţali utočište sve od časa svog nastanka. Svako jaje što ga ispustim zadrţi sjeme milijuna vrsta, poput, primjerice, elektronskoga bilja. Ne mislim da su moji graditelji drţali mnogo do strojeva. Oni su uzgajali sve što im je bilo potrebno, od odjeće pa sve do kuća i elektronskih krugova. Titanidi i anĎeli u tom su pogledu drukčiji. Vi ste se čudile, prije no što ste se na njih navikle, kako je moguće da izgledaju tako ljudski. A odgovor je jednostavan. Za model sam uzela ljude. S Titanidima je bilo lako, ali anĎeli... Kolike glavobolje! Vaši pripovjedači imali su mnogo više mašte no smisla za praktično. Da bi se uopće digli s tla, raspon im je krila morao biti strahovit, čak i uz moju malu teţu i visoki tlak zraka. Priznajem da ne izgledaju baš kao njihovi biblijski predlošci, ali ipak funkcioniraju! Osnovni je problem, vidite, bio..." "Ti si ih napravila sama samcata", rekla je Cirocco. "Sve što je na njima, polazeći od ničega." "Pa zar to nisam upravo rekla? Stvorila sam DNA. To meni nije bilo ništa teţe no vama napraviti glineni model." "Sve što je na njima djelo je tvojih ruku. A osnovne si ideje stekla preko radija, što znači da oni, kao kultura, ne mogu biti baš jako stari. Jer mi ne emitiramo baš jako dugo, bar po tvojim mjerilima." "Mladi su od stoljeća, bar Titanidi. AnĎeli su još mladi." "Onda... onda si ti Bog. Ne bih ţeljela ulaziti u ideološka pitanja, ali vjerujem da shvaćaš na što mislim." "U svakom praktičnom smislu, tu, u mom malom zakutku svemira... da, ja to jesam." Prekriţila je ruke i pogledala ih samodopadno.

*** Cirocco se čeznutljivo zagledala u vrata. Kako bi lijepo bilo proći kroz njih i zaboraviti sve što se dogodilo. Zašto bi bilo vaţno je li ta osoba poludjeli zadnji preţivjeli pripadnik graditelja? upitala se Cirocco. Ona je imala vlast nad svijetom što su ga one prozvale Geom. Ništa se ne bi promijenilo time ako bi ona s tim svijetom bila identična; u oba je slučaja imala vrhunsku vlast.

KIKA

I, što je bilo prilično čudno, Cirocco je otkrila da joj se ona, u trenucima popuštanja paţnje, počinje dopadati, rio onda se prisjetila glavnoga razloga koji ju je doveo u glavčinu. "Ţeljela bih ti postaviti dva pitanja", rekla je Cirocco, najčvršćim glasom na koji se odvaţila. Gea se čilo uspravila. "Samo izvoli, bez sustezanja. A i ja bih tebi, eto, ţeljela postaviti dva pitanja." "Ja... ti? Meni?" Ta je misao bila posve neočekivana. Cirocco je osjećala veliku nervozu i zbog toga što će morati načeti temu Ringmastera. Znala je da je njoj i njenoj posadi učinjena nepravda, no kako to reći jednoj boţici? Cirocco je poţeljela imati bar tisućinku one drskosti koja joj je dala snage da stoji u glavčini i viče psovke u prazni zrak. "Što bih ja to uopće mogla učiniti za tebe?" Gea se nasmiješila. "Mogla bi se iznenaditi." Cirocco je dobacila hitar pogled Gaby, koja je malo raširila oči i krišom prekriţila prste. "Prvo... prvo se, ovaj, tiče Titanida." Kvragu, to je trebalo biti pitanje broj dva. Ali prije no što se naglavce baci, nije naodmet ispitati kakva je voda. "Titanid zvan Majstor Pjevač..." otpjevala je njegovo ime, pa nastavila. "On me zamolio da... ako ikad uspijem doći do tebe, da te upitam zašto Titanidi moraju ratovati." Gea se namrštila, no više od smetenosti negoli gnjeva. "Tome si se zacijelo i sama domislila." "Pa mislim, da, domislila sam se. U njih je ugraĎena agresivnost prema anĎelima. Riječ je o instinktu, a za anĎele vrijedi obratno." "To je savršeno točno." "A s obzirom na to da si ih ti izmislila, zacijelo si morala imati i nekakav razlog..." Ovo je Geu očito iznenadilo. "Pa naravno da jesam. Ţeljela sam imati i rat. Za to nikad nisam ni čula sve dok nisam počela gledati vaše televizijske programe. Čini se da ga tvoji jako vole, jer se odrţavaju svakih nekoliko godina, pa sam mislila da bi valjalo pokušati."

KIKA

Cirocco dugo nije mogla smisliti nikakav odgovor. Shvatila je da su joj usta otvorena. "To misliš ozbiljno, zaista?" "Sasvim." "Ne znam kako bih to izrekla." Gea je uzdahnula. "Bilo bi mi drago da me se prestaneš bojati. Uvjeravam te da ti od mene ne prijeti nikakva opasnost." Gaby se nagnula prema njoj. "Otkud da to znamo? Ti..." Zastala je i dobacila Cirocco brz pogled. "Uništila sam vam brod. Sigurna sam da ti je to točka broj dva na dnevnome redu. A toliko je još toga što ti ne znaš. Jeste li za još malo kave?" "Ne, hvala, ne sada", ţurno je odgovorila Cirocco. "Gea, ili tvoja svetosti, ili kako bih te već trebala zvati..." "Gea je sasvim u redu." "... mi ne volimo rat. Ja ga bar ne volim, i ne mislim da ga voli itko pri zdravoj pameti. Zacijelo si gledala i proturatne filmove." Ona se namrštila, pa počela grickati zglavke. "Naravno da jesam. No oni su bili u manjini, ali su čak i oni bili tako popularni. U njima je bilo više krvi negoli u većini filmova koji su veličali rat. Rekla si da ne volite rat, no ako je tako, zašto vas on onda toliko fascinira?" "Na ovo ti ne bih znala odgovoriti. Znam samo da mrzim rat, a da ga mrze i Titanidi. Voljeli bi vidjeti njegov kraj. I za to sam te i došla zamoliti." "Da ne bude rata?" Sumnjičavo se zagledala u Cirocco. "Da." "Čak ni tu i tamo pokoje čarke?" "Čak ni toga." Gei su se ovjesila ramena, a onda je ispustila duboki uzdah. "No dobro", rekla je. "Smatraj da je to već učinjeno." "Nadam se da s tim neće biti puno posla", nastavila je Cirocco. "Ne znam kako ćeš ti..." "To je već ućinjeno\" Prostoriju je osvijetlio bljesak munje i oko Geine glave stvorio krunu. Gromovit je prasak digao Gaby i Cirocco na noge. Gaby je svoj mač već bila napola izvukla iz korica i postavila se izmeĎu Cirocco i Gee. Prošlo je nekoliko neugodnih sekundi. "Nije to bilo namjerno", rekla je Gea, nervozno mlatarajući rukama. "Bilo je to naprosto... mislim, nešto kao razočaranje." Uzdahnula je i pokazala im na njihova mjesta.

KIKA

"Trebala sam reći da se na tome već radi", razjasnila je, kad se sve malo smirilo. "Opozivam sve anĎele i Titanide. Reprogramiranje će potrajati neko vrijeme." "'Reprogramiranje'?" upitala je Cirocco podozrivo. "Draga moja, nikome to neće nauditi. Progutat će ih zemlja. Nakon nekog vremena ponovno će izroniti, osloboĎeni od te kom-pulzivne potrebe. Zadovoljna?" Cirocco se upitala što bi bila alternativa, ali je kimnula glavom. "Jako dobro. A sad na drugo pitanje. Vaš brod. "To nije moje djelo." Podigla je glavu, pričekala dok se nije uvjerila da je Cirocco neće prekinuti, pa nastavila. "Znam da sam vam rekla da sam ja čitav taj svijet, da ja jesam Gea. Svojedobno je to bila potpuna istina. Sad je to malo manje. Nemojte smetnuti s uma da sam stara 3,001.266 godina." Zastala je i zadigla obrvu. "Tri milijuna..." Cirocco je priškiljila očima. "Rekla si da ti je takva duţina ţivota." "Ispravno. Ja sam stara i po svojim, a ne samo vašim mjerilima. Vidjeli ste to na obodu i u glavčini. Moje su pustinje suhlje i moje tundre smrznutije do veće dubine no ikada, i s tim u vezi ja ne mogu baš ništa. Sumnjam da ću poţivjeti još 100.000 godina." Najednom se Cirocco nasmijala. Gaby je to prepalo, a Gea je naprosto nastavila sjediti pristojno, zabacivši glavu ustranu, sve dok se Cirocco nije uspjela svladati. "Oprosti mi", rekla je i dalje hvatajući zrak, "ali mi je, tko zna zbog čega, bilo teško osjetiti pravu sućut. Samo 100.000 godina!" Ponovno se nasmijala, no ovaj joj se put pridruţila i Gea. "Imaš pravo", rekla je. "Preostalo je još puno vremena da mi pošalješ cvijeće. Mogla bi nadţivjeti čitavu tvoju rasu." Pročistila je grlo. "Ali da se vratimo na priču. Ja umirem. U meni se sve kvari na tisuće načina — i dalje se nekako drţim, to dopuštam, ali više nisam ono što sam bila. Zamislite dinosaura. Jedan mozak u glavi, drugi u turu. Decentralizirano upravljanje masivnim tijelom. Ja funkcioniram na isti način. Dok sam bila mlada, moji su pomoćni mozgovi radili sa mnom, baš onako kao što slušaju prsti. U

KIKA

posljednjih pola milijuna godina to se promijenilo. Izgubila sam najveći dio vlasti nad svojim vanjskim područjima. Na obodu postoji dvanaest odvojenih inteligencija, a ja se cijepam na dvije ličnosti čak i u svom središnjem ţivčanom čvorištu, samoj glavčini. Na neki je način sve to slično grčkoj teogoniji koju sam vremenom zavoljela. Moja djeca sklona su tome da budu jogunasta, svojeglava, svadljiva. Stalno se s njima moram rvati. Dolje postoje dobre i loše zemlje. Hiperion je jedna od dobrih. Ona i ja se dobro slaţemo. Rea je temperamentna i sasvim luda, ali je ipak počesto znam namamiti da učini to što treba. Ocean je, meĎutim, najgori. Mi više ne razgovaramo. Ako što i uspijem učiniti u Oceanu, to je samo pomoću zavoĎenja, obmane, lukavstva. I baš je on ščepao vaš brod."

GLAVA DVADESET PETA Ocean je mozgao 10.000 godina, osjećajući kako Gein stisak popušta. Ipak je još postojala opasnost da bi mogla strti njegovu tek propupalu neovisnost koju je tako briţljivo skrivao. A njegovo se nezadovoljstvo počelo gniliti. Zašto on mora biti u tami? On, najmoćniji od svih oceana, pa da bude prekriven ledom? Ţivot što se rvao da opstane na sumornom tlu nad njim bio je krţljav. Mnoga bi njegova djeca pri punoj svjetlosti dana naprosto izginula. Što je u Hiperionu tako dobrog da je tako bujan i lijep? Ispotiha je, svaki dan po metar, protezao podzemni ţivac sve dok mu nije postalo moguće razgovarati izravno s Reom. Kod nje je prepoznao sjeme ludila, pa je, u potrazi za saveznikom, svoj pogled počeo bacati na zapad. Mnemozina nije bila dobra. Bila je pusta, kako fizički tako i emotivno, oplakujući smrt svojih bujnih šuma. Koliko god da se trudio u njoj raspiriti ogorčenje prema Gei, Ocean ipak nije uspio prodrijeti u dubine Mnemozinine depresije. Nastavio je probijati svoj tunel.

KIKA

Iza Mnemozine bila je noćna regija Kronus. Geina je vlast ovdje bila jaka; satelitski mozak koji je vladao tim područjem bio je samo oruĎe vrhovnoga mozga, i još nije uspio razviti vlastitu osobu. Ocean je nastavio put prema zapadu. I ne znajući što čini, polagao je komunikacijsku mreţu koja će ujediniti šest buntovnih zemalja. Najjačeg je saveznika našao u Japetu. Da su samo bili bliţi, moţda bi oborili Geu. Taktika, meĎutim, što su je bili smislili, oslanjala se na tijesnu fizičku suradnju, tako da se on i Japet nisu mogli urotiti. Zato se morao vratiti svom savezništu s Reom. Taj je potez povukao nekako u doba kad su se na Zemlji gradile piramide. Bez ikakva je upozorenja prekinuo protok rashladne tekućine kroz golemo tijelo i nosive kablove nad kojima je imao vlast. Na dalekom istočnom kraju mora što je dominiralo tim smrznutim predjelom, on je imao vlast nad dvije riječne crpke — golemim mišićima s tri klijetke, što su vode Ofiona dizali u zapadni Hiperion. Zaustavio je njihovo divovsko bilo. Na istočnom je kraju Rea učinila isto s pet crpki što su dizale vodu preko istočnih planinskih lanaca, istodobno ubrzavši rad crpki kraj Hiperiona. Odsječen od zapada i sisan s istoka, Hiperion je počeo venuti. Za nekoliko je dana Ofion prestao teći.

*** "Sve sam to dobila iz druge ruke, od Ree", rekla je Gea. "Znala sam da gubim vlast nad svojim perifernim mozgovima, ali mi nitko nikad nije spominjao nikakve prituţbe. Nisam ni pomišljala da bi ih moglo biti." Dok im je Gea pričala o pobuni Oceana, bivalo je sve tamnije. Većina je luminiscentnih podnih ploča utrnula. Preostale su zračile treperavi narančasti sjaj. Zidovi su se prostorije vraćali u tamu. "Znala da moram nešto učiniti. On se spremao uništiti čitav ekosustav; moglo bi proći i tisuću godina prije nego što ga ponovno skrpim." "I što si učinila?" prošaptala je Gaby. Cirocco je poskočila; Gein ju je tihi glas gotovo hipnotizirao. Ona je ispruţila ruku i polako skupila šaku koja kao da je bila od kamena.

KIKA

"Stisnula sam se."

*** Golemi, kruţni mišić spavao je već 3,000.000 godina. On je imao samo jednu funkciju: stisnuti glavčinu i tako izvući za nju pričvršćene ţbice što, i to se dogodilo odmah poslije Titanova roĎenja. Čitava je mreţa Geinih kablova ovisila o njemu. On je bio središte spleta konopa, silno sidro koje ju je odrţavalo na okupu. Mišić se trznuo. Gigatone su leda i stijenja poskočile u zrak. Deset tisuća kvadratnih kilometara Oceanove površine diglo se brzinom ekspresnog dizala. Smrznuto se more pretvorilo u bljuzgu, u koju su bile umiješane ledene kockice velike kao gradski blokovi. Posvuda po Gei strukovi su kablova pucali poput trulih konopaca, mrsili se, ispreplitali, bičevali zemlju pod sobom. Mišić se opustio. U jednom vrtoglavom trenutku, u Oceanu se stvorilo besteţinsko stanje. Krhotine ledenih poljana, s površinom od čitavog kvadratnog kilometra, lepršale su poput snjeţnih pahulja, i vrtjele se u orkanu što je zapuhao iz glavčine. Kad se Ocean digao s dna, petnaest je kablova zabrenčalo smrtonosnu glazbu Geine osvete. Sama je aktustička energija zgulila deset metara zemlje s okolnih područja i zavitlala oluje prašine u oba smjera i zavrtjela ih obodom desetak puta prije nego što se stišala njihova srdţba. Kao u šaci što stišće lopticu, tako su se i mišići glavčine stezali i opuštali u dvodnevnome ritmu, od čega se Gea zatitrala poput trznute gumene vrpce. Znala je ona za još jedan trik, ali je najprije pričekala da kataklizma izbičuje Ocean do gole stijene. Imala je još samo šest drugih mišića. Sad je napela jedan od njih. Ţbica što se dizala nad Oceanom sad se stegla, skupila na polovicu svog normalnog promjera. Kako je već čitav tjedan bila bez vode, drveće se osušilo kao guba. Izlomilo se i sljuštilo poput zmijske koţe, i počelo padati. I u padu se zapalilo.

KIKA

Ocean se pretvorio u pakao.

** * "Spalit ću tu hulju", rekla je Gea. "Kauterizirat ću ga za vječna vremena." Cirocco se nakašljala i posegnula za zaboravljenim pićem. U tišini i gotovo potpunoj tami, ledene su kocke alarmantno zazveckale. "Bio je predubok, ali sam mu u kosti utjerala strah Boţji." Tiho se zasmijuljila. "Pritom sam oprljila i sebe — vatra je oštetila moj donji ventil, a od tada sam ga udarala uraganima i bukom svakih sedamnaest dana. Taj zvuk nije moja Tuţaljka; to je moje upozorenje. Ali je to bilo vrijedno toga. Tisućama je godina bio dobar. Da ne bude zabune, jednim svijetom ne moţe upravljati deset bogova. Grci su znali što govore. "No kvaka je, vidite, u tome što smo mi sudbinski vezani. On je dio moje svijesti i zato sam ja, da se izrazim vašim riječima, zapravo luda. On će nas na koncu sve uništiti, dobre skuoa sa zlima. On se, meĎutim, sve dok vi niste naišli, vladao dobro da nije mogao bolje. Namjeravala sam s vama stupiti u kontakt još nekoliko dana prije vašeg dolaska. Namjera mi je bila dohvatiti vas Hiperionovim vanjskim čakijama. Uvjeravam vas da bih to znala napraviti njeţno, da se pritom ne bi razbila ni čaša. Ocean je iskoristio moju slabost. Moji se organi za odašiljanje radio-signala nalaze na obodu. Postojala su tri, ali se jedan pokvario još prije mnogo eona. Ostali su u Oceanu i Kriju. Krio mi je saveznik, ali su Rea i Tetis uspjeli uništiti njegov odašiljač. Najednom su se sve moje komunikacije našle u rukama Oceana Odlučila sam da vas ne hvatam. Budući da niste bili sa mnom u vezi, vi biste to zacijelo krivo protumačili. Ocean vas je, meĎutim, ţelio za sebe."

** *

KIKA

Ispod površine Oceana i Hiperiona bjesnio je boj. Vodio se u velikim cijevima što su dopremale hranjivu tekućinu znanu pod imenom Geino mlijeko. Dok se odlučivalo o njihovoj sudbini, svi su zarobljeni ljudi bili enkapsulirani u zaštitnoj ţelatini. Metabolizam im je bio smanjen. U medicinskom smislu, svi su oni bili u komatoznom stanju, nesvjesni svoje okoline. Bojni su strojevi u tom ratu bile crpke što su kroz podzemni svijet tjerale hranjive tekućine i rashladna sredstva. Oba su borca stvarala velike neravnoteţe tlakova, i to do te mjere da je u jednom trenutku u Mnemozini izbio gejzir i briznuo stotinu metara u zrak, a potom pao na pijesak i napojio kratkotrajni izvor. Borili su se skoro godinu dana. A onda je, napokon, Ocean shvatio da gubi. Tjeran grčevitim pritiskom što ga je Gea stvorila u Japetu, Kronu i Mnemozini, plijen je potekao prema Hiperionu. Ocean je promijenio taktiku. Posegnuo je za sviješću svojih zarobljenika i probudio ih.

*** "Stalno sam se bojala da će učiniti baš to", rekla je Gea dok su svjetla u sobi prijetila da će odcuriti u zaborav. "On je uspostavio vezu s vašim mozgovima. Za mene je postalo ţivotno pitanje da tu vezu presiječem. Posluţila sam se taktikom za koju ne vjerujem da biste je razumjeli. Ipak sam pritom izgubila jednoga od vas. Kad sam je ponovno dobila, već se bila promijenila. "On vas je sve pokušao uništiti prije nego što sam vas ja dohvatila — uništiti vam umove, ne tijela. A to bi bilo prilično lako. Preplavio vas je informacijama. U jednoga je od vas ugradio govor zviţduka, u još dvoje pjesme Titanida. Već sama činjenica da je ijedan od vas sve to preţivio i sačuvao duševno zdravlje, za mene je izvor velikoga čuĎenja." "Nismo baš svi", rekla je Cirocco. "Ne, i to mi je ţao. Ali ću vam to pokušati nekako nadoknaditi." Dok se Cirocco pitala što bi se to moglo učiniti da sve opet doĎe na svoje mjesto, riječ je uzela Gaby.

KIKA

"Sjećam se uspinjanja golemim stepeništem", rekla je. "Prošla sam kroz zlatne dveri i stupila pred noge boga. A onda, prije nekoliko sati, učinilo mi se da sam se ponovno našla na istome mjestu. Bi li mi to znala objasniti?" "Sa svima sam vama razgovarala", rekla je Gea. "U vašem stanju, mentalno plastičnom zbog mnogo dana senzorne deprivacije, svatko je imao neku svoju interpretaciju." "Toga se uopće ne sjećam", rekla je Cirocco. "To si prebrisala. Tvoj prijatelj Bili otišao je korak dalje, pa je pre-brisao i većinu čitave memorije. Nakon što sam s vama porazgovarala posredstvom Hiperiona, zaključila sam što treba učiniti. April se već bila isuviše indoktrinirala anĎeoskom kulturom i običajima. Da sam je pokušala vratiti u ono što je bila, to bi je uništilo. Prenijela sam je do ţbice i pustila je da izroni i sama potraţi svoju sudbinu. Gene se razbolio u glavu. Prenijela sam ga u Reu, u nadi da će ondje ostati daleko od vas ostalih. Trebala sam ga uništiti." Cirocco je uzdahnula. "Ne. I ja sam ga, i kad sam ga mogla ubiti, ostavila na ţivotu." "Od toga mi je odmah bolje", rekla je Gea. "Što se pak tiče vas ostalih, bilo je od ţivotne vaţnosti da se smjesta vratite punoj svijesti. Nije bilo čak ni vremena da vas sve skupim. Nadala sam se da ćete se uspjeti probiti ovamo, i navrijeme, kako se i dogodilo. A sad moţete kući." Cirocco je hitro podigla pogled. "Da, spasilački je brod već tu. Pod zapovjedništvom kapetana Wallyja Svensena, i..." "Wally!" Gaby i Cirocco izrekle su to istodobno. "Prijatelj? Vidjet ćete ga uskoro. Vaš prijatelj Bili razgovara s njim već dva tjedna." Gea se naizgled počela osjećati nelagodno, i kad je ponovno progovorila, u glasu joj je bila slutnja čangrizavosti. "Ali to je ipak nešto malo više od spasilačke misije." "I mislila sam da bi moglo biti." "Da. Kapetan Svensen je opremljen tako da prodv mene moţe i ratovati. On posjeduje velik broj atomskih bombi, i njegova nazočnost vani budi u meni nervozu. To je jedno što sam vas ţeljela zamoliti.

KIKA

Biste li mu mogli kazati koju lijepu riječ? Ja, znate, za Zemlju ne bih ni mogla predstavljati nekakvu opasnost." Cirocco se na trenutak kolebala, i sad je na njoj bio red da se osjeti nelagodno. "Da, mislim da bih to mogla srediti." "Baš ti hvala. On baš nije rekao da će me bombardirati, a kad je otkrio da tu ima i preţivjelih s Ringmastera, ta je vjerojatnost postala još daljom. Pokupila sam nekoliko izviĎačkih brodića, i sad se baš bave izgradnjom baznog logora kraj Titangrada. Ti bi mu mogla objasniti što se zapravo dogodilo, jer ja baš nisam sigurna da mi vjeruje." Cirocco je kimnula glavom, a onda zadugo nije rekla baš ništa, u očekivanju da će Gea nastaviti. Kad to ova nije učinila, Cirocco je napokon ipak morala progovoriti. "Ali kako da znam da li u sve to moţemo povjerovati mi?" "Ne mogu vam dati nikakva jamstva. Mogu vas samo zamoliti da povjerujete u priču baš onakvu kakvu sam vam ispričala." Cirocco je ponovno zakimala glavom, i ustala. Pokušala je stvoriti dojam leţernosti, ali to nitko nije očekivao. Gaby se doimala zbrkano, ali je ipak ustala. "Bilo je zanimljivo", rekla je Cirocco. "hvala na Coli." "Ne brzajmo", rekla je Gea nakon zapanjene stanke. "Nakon što vas vratim na obod, više vam se neću moći izravno obraćati." "Moţeš nam poslati razglednicu." "Jesam li to detektirala slutnju gnjeva?" "To ja ne znam. A jesi li?" Najednom je zaista osjetila gnjev, iako baš nije bila sigurna zbog čega. "Ti si u poloţaju u kojem bi to mogla znati. Ja sam tvoj zarobljenik, bez obzira kako ti to nazivala." "To baš i nije sasvim tako." "Što mi jamči samo tvoja riječ. Samo tvoja riječ o kojoj ovisi toliko toga. Dovela si me u sobu izvaĎenu iz nekog starog filma, prikazala mi se kao zdepasta starica, i dala mi da se odam svom jedinom poroku. Prigušuješ svjetla i pričaš mi dugu i nevjerojatnu priču. I u što bih ja sad trebala povjerovati?" "Ţao mi je što to misliš." Cirocco je umorno zatresla glavom. "Pustimo sad to", rekla je. "Osjećam se pomalo zeznuto, to je sve."

KIKA

Gaby je prema njoj nakosila obrvu, ali rekla nije ništa. To je pomalo iritiralo Cirocco, protiv čega je malo pomoglo što se za tu tvrdnju, po svemu sudeći, zainteresirala i Gea. "'Zeznuto'? Ne mogu ni zamisliti zašto. Učinila si ono što si i bila naumila, i to protiv strahovito malih izgleda. Prekinula si rat. I sad se vraćaš kući." "Muči me taj rat", rekla je Cirocco polako. "U kom smislu?" "Nisam probavila tvoju priču. Ili bar ne čitavu. Ako zaista ţeliš da posredujem za tebe, onda mi reci stvarni razlog zbog kojeg Titanidi tako dugo ratuju s anĎelima, a zbog tako ništavnih razloga." "Sve je to zbog vjeţbe", rekla je Gea spremno. "Kako, molim?" "Zbog vjeţbe. Ja nemam neprijatelja, i u svom instinktivnom ponašanju nemam ništa što bi mi pomoglo da se nosim s ratom. Znala sam da ću se uskoro sresti s ljudima, no sve što sam o vama doznala, samo je još više isticalo vašu agresivnost. Vaše vijesti, filmovi, knjige: rat, ubijanje, otimačina, neprijateljstva." "Pripremala si se za rat protiv nas." "Istraţivala sam tehniku, za slučaj da budem morala ratovati." "I što si doznala?" "Da sam u tome uţasno slaba. Ja mogu uništiti vaše brodove ako mi se suviše pribliţe, no to je ujedno i sve. Vi biste me mogli uništiti za treptaj oka. Ja nemam osjećaj za strategiju. Moja pobjeda nad Oceanom imala je suptilnost potezanja uţeta. Ali čim ste stigli vi ljudi, April je revolucionirala anĎeoske napade, a Gene se baš spremao upoznati Titanide s novim oruţjima. I ja sam im, naravno, mogla dati ta oruţja. Vidjela sam sasvim dovoljno kaubojskih filmova da bih shvatila kako funkcioniraju luk i strijela." "A zašto nisi?" "Nadala sam se da će ih sami izumiti." "A zašto nisu?" "Oni su nova vrsta. Manjka im inventivnost. Tome sam ja kriva; nikad nisam bila baš jako originalna. Velikog pješčanog crva u Mnemozini ukrala sam iz filma. U Febu je divovski majmun kojim se prilično ponosim, no i on je samo još jedna imitacija. Titanide sam uzela iz mitologije — no raspored njihovih spolnih organa ipak je moja originalna tvorevina." Drţala se samodopadno, zbog čega se Cirocco

KIKA

skoro nacerila. "Ja, vidite, mogu napraviti tijela, ali dati proizvedenim vrstama osjećaj... mislim, one čiste svadljivosti što je vi ljudi posjedujete... to nadilazi moje snage." "Onda si od toga malo posudila." "Kako molim?" "Daj ne izigravaj nevinašce. Postoji nešto — a što bi i meni i Gaby i August moglo biti bar donekle vaţno — a što si zaboravila spomenuti. Dosad sam ti vjerovala, u većoj ili manjoj mjeri, no evo ti sad prilike da me uvjeriš da si nam rekla istinu. Zašto smo ostale trudne?" Gea dugo nije odgovorila baš ništa. Cirocco je bila spremna na bijeg. Na koncu konca, Gea je ipak boţica; nije baš bilo pametno ljutiti je. "To je moje djelo", rekla je Gea. "Mislila si da bismo mi to odobrile?" "Ne, bila sam sigurna da ne biste. Sad mi je zbog toga ţao, no što je učinjeno, učinjeno je." "I poništeno." "Znam." Uzdahnula je. "Napast je naprosto bila prevelika. Bila je to prilika da se stvori novi hibrid — takav koji bi utjelovio najbolje od obadvije vrste. Nadala sam se da ću revitalizirati... ma nije vaţno. Učinila sam, i ne pokušavam se opravdati. Ali time se baš ne ponosim." "Ipak mi je drago što to čujem. Samo to više, Gea, nemoj ni pokušati. Mi smo misaona bića, baš kao i ti, pa zasluţujemo da se s nama postupa s više poštovanja." "Sada to shvaćam", rekla je Gea pokunjeno. "Ali na tu se ideju teško priviknuti." Cirocco je priznala, iako pomalo nevoljko, da je to vjerojatno istina, nakon 3,000.000 godina što ih je provela kao boţica. "Imam jedno pitanje", najednom je rekla Gaby. Dugo je šutjela, naoko zadovoljna što je pregovaranje na sebe preuzela Cirocco. "Je li to putovanje bilo zaista nuţno?" Cirocco je počekala, jer su je i samu mučile dvojbe oko tog dijela priče. "Imaš pravo", priznala je Gea. "Mogla sam vas ovamo dovesti i izravno. Što je očito, jer sam April donijela na više od polovice puta. Pojavili bi se izvjesni rizici zbog dodatnog vremena provedena u izolaciji, ali sam vas mogla i vratiti u san." "I zašto onda nisi?" upitala je Cirocco. Gea je naglo podigla ruke uvis.

KIKA

"A da se prestanemo zezati? Pod jedan, nisam znala da li vam to dugujem. Pod dva, ja sam vas se pomalo bojala — i još se bojim. Ne vas osobno, nego ljudi. Vi ste skloni brzopletosti." "O tome mi se ne raspravlja." "Ali ste se ipak uspjeli probiti dovde, zar ne? A baš sam to ţeljela vidjeti: jeste li za tako nešto sposobne. A na tome biste mi trebale biti zahvalne, jer vam je zaista bilo prekrasno." "Ne mogu ni zamisliti kako tako nešto..." "Sad razgovaramo iskreno, već si zaboravila? I sad zaista premirete od sreće, zar ne, zato što ćete kući?" "Mislim, ja sam, naravno..." "Ali sve drugo govori da nisi. Pred sobom si imala cilj koji je trebalo ostvariti — trebala si se uspeti ovamo. I sad je to gotovo. Najljepši trenuci tvog ţivota. Reci, ako moţeš, da nije tako." Cirocco je zamalo ostala bez riječi. "Kako to moţeš reći? Gotovo mi je pred očima ubijena ljubavnica — a zamalo sam ubijena i sama. I ja i Gaby bile smo silovane, podnijela sam pobačaj, April se pretvorila u čudovište, August je..." "Silovati su vas mogli i na Zemlji. Što se pak tiče ostaloga... očekuješ da će to biti lako? A za pobačaj oprosti; neću više nikada. Kriviš li me i za sve ostalo?" "Mislim, ne, mislim da vjerujem što si..." "Ti bi me ţeljela TJA. nešto okriviti. Onda bi ti bilo lakše otići. Jer otkrivaš kako ti je teško priznati da si čak i uza sve to što se dogodilo tvojim prijateljima — a ti nisi kriva nizašto od toga — ipak proţivjela veliku pustolovinu." "To je krajnje..." "Kapetane Jones, priznajem ti da nikad nisi bila stvarno skrojena za kapetana. O, dobro si to izvela, baš kao što bi dobro postupila i u većini svega čega bi se prihvatila. Ali ti nisi kapetan. Tebe ne veseli zapovijedati ljudima oko sebe. Ti voliš svoju neovisnost, voliš odlaziti na čudna mjesta i činiti uzbudljiva djela. U nekom ranijem dobu ti bi bila pustolov, ili profesionalni plaćenik." "Da sam se rodila kao muškarac", ispravila ju je Cirocco. "To je tako samo zato što se ţenama tek odnedavna otškrinuo pristup vlastitoj pustolovini. Svemir je bio jedina tebi dostupna granica, ali se sve to radilo pomoću brojeva, vrlo civilizirano. To doista nije bio tvoj par cipela."

KIKA

Cirocco je odustala od pokušaja da je zaustavi. Sve je to bilo tako preuzetno, pa je odlučila pustiti Geu da i dalje rominja. "Ne, ono za što si skrojena, upravo je ono što si učinila. Uspeti se na neosvojivu planinu. Komunicirati s čudnim bićima. Prijetiti šakom nepoznatom, pljunuti Bogu u oko. I sve si to učinila. Na tom su te putu povrijedili; ako nastaviš tom stazom, povrijedit će te još više. Smrzavat ćeš se i gladovati i krvariti i padati od iscrpljenosti. I što onda ţeliš? Provesti ostatak ţivota za pisaćim stolom? Idi kući; on te već čeka." Duboko dolje u zakrivljenom bezdanu koji je Geina glavčina, vjetar je slabašno zajaukao. Negdje su goleme količine zraka bile usrkane u okomitu komoru visoku 300 kilometara, a ta je komora bila napučena anĎelima. Cirocco se osvrnula oko sebe, i stresla se. Njoj zdesna, Gaby se smiješila. Što to ona zna što ja ne znam? zapitala se Cirocco. "Što mi to nudiš?" "Šansu da stekneš zaista dug ţivotni vijek, uz mogućnost da on potraje i jako kratko. Nudim ti dobre prijatelje i opake dušmane, vječne dane i beskonačne noći, uznosite pjesme i jako vino, teškoće, pobjede, beznaĎe i slavu. Nudim ti ţivot kakav nećeš naći na Zemlji, ţivot za kakav si znala da ga nećeš naći u svemiru, no kakvom si se ipak nadala. "Potreban mi je predstavnik na obodu. Prošlo je mnogo vremena otkako sam ga imala, a to je zato što ja mnogo traţim. Mogu ti dati izvjesne moći. Ti ćeš definirati svoj posao, sama birati radno vrijeme i suradnike, vidjeti svijeta. Ja ću ti malo pomagati, ali ću se malo uplitati. "Kako ti se dopada ideja da postaneš čarobnicom?"

GLAVA DVADESET ŠESTA Gledan odozgo, osnovni je tabor ekspedicije bio ruţan smeĎi cvijet. Iskrzana rana što se otvorila u tlu malo istočnije od Titangrada i počela iz sebe izbacivati ljude sa Zemlje. Činilo se da nikad neće prestati. Dok je Cirocco sve to promatrala iz Whisdestopove gondole, iz tla se iscijedila plava kap ţelatine,

KIKA

oblikovana kao pilula, i prevalila se na bok. Enkapsulirani se materijal brzo pretvorio u vodu i sljuštio se sa srebrenastog gusjeničastog transportera. Vozilo je zabrujalo kroz more blata i, prije nego što će iz sebe izbaciti pet putnika, probilo se do šest sličnih strojeva parkiranih kraj kompleksa napuhanih kupola. "Ovi dolaze sa stilom", zamijetila je Gaby. "I meni se čini. A to je samo desantna ekipa. Wally nije htio prići brodom toliko da bi ga mogla dohvatiti." "Sigurna si da ţeliš dolje?" upitala je Gaby. "Moram. I to ti je valjda jasno." Calvin je sve pregledao i onjušio zrak. "Za vas je svejedno", rekao je, "ali što se mene tiče, ja ostajem tu. Ako siĎem, moglo bi biti gadno." "Ja ću te čuvati, Calvine." "To ćemo tek vidjeti." Cirocco je slegnula ramenima. "Moţda bi i ti, Gaby, voljela ostati." "Gdje ideš ti, idem i ja", rekla je ona naprosto. "Ta valjda ti je to jasno. Što misliš, je li Bili još dolje? Do sad su ga moţda već evakuirali." "Mislim da on još moţe pričekati. A osim toga, moram dolje da bih pogledala ovo." Pokazala je na sjajnu hrpu kovine kilometar zapadno od logora, što je leţala na svom cvijetu isprevrtane zemlje. U njoj se nije mogao razabrati nikakav oblik, nikakva slutnja da je to ikad bilo išta više od smeća. Bile su to kosti Ringmastera. "Skočim6", rekla je Cirocco. "Otvorimo padobrane."

*** "... i veli da je, u tom agresivnom incidentu, zapravo radila u našem interesu. Za većinu vam tih tvrdnji ne mogu ponuditi nikakav konkretan dokaz. Tu i ne moţe biti dokaza, izuzmemo li onaj pragmatični, to jest njeno ponašanje u primjereno dugom vremenu. Ali ja ne vidim nikakva dokaza za to da bi ona za čovječanstvo predstavljala nekakvu opasnost, ni sada ni u budućnosti." Cirocco se zavalila u naslonjač i posegnula za čašom vode, poţeljevši da je u njoj vino. Govorila je čitava dva sata, a prekidala ju je samo Gaby koja je proširivala njenu priču te ispravljala pojedinosti.

KIKA

Bili su u okrugloj kupoli što je sluţila kao stoţer prizemljene ekipe. Prostor je bio taman dovoljan za sedam okupljenih časnika, Cirocco, Gaby i Billa. Njih su dvije ovamo doveli čim su se prizemljile, nakon čega su ih predstavili svima i zamolili da otpočnu s podnošenjem izviješća. Cirocco se osjećala pomalo izvan konteksta. Posada Unityja i Bili bili su odjeveni u besprijekorne crveno-zlatne odore bez ijednoga nabora. Naprosto su mirisali na čistoću. A doimali su se i, za Ciroccin ukus, isuviše sasvim vojno. Ringmasterova je to ekspedicija izbjegavala, pa je čak maknula i sve vojne činove osim kapetanskoga. U trenutku Ringmasterova lansiranja, NASA se mučila da izbriše sve tragove svog vojnog porijekla. Za ekspediciju je potraţila pokroviteljstvo UN-a, iako je misao da ona nije čisto američka bila prozirni fantazam. Pa ipak je to bilo nešto. Unity je već i samim svojim imenom, koje je značilo Jedinstvo, svjedočilo da zemaljski narodi suraĎuju mnogo tješnje. Njena internacionalna posada bila je dokaz da je eksperiment s Ringmasterom skupio narode oko zajedničkoga cilja. Ali su uniforme rekle Cirocco kakva ta svrha jest. "Vi, dakle, savjetujete nastavak miroljubive politike", rekao je kapetan Svensen. Govorio je preko televizijskog prijemnika na sklopivom stoliću smještenom u sredini prostorije. To je, uz stolice, bio jedini komad namještaja. "Pritom u najgorem slučaju moţeš izgubiti samo istraţivačku ekipu. Suoči se s tim, Wally. Gea shvaća da bi to bio ratni čin, i da sljedeći brod ne bi čak ni imao ljudsku posadu. Da bi čitav bio samo jedna velika vodikova bomba." Lice se na ekranu namrštilo, pa kimnulo. "Ispričajte me na trenutak", rekao je. "Ţelio bih o tome raspraviti sa svojim stoţerom." Već se bio okrenuo da ode, no onda je promijenio smjer gibanja. "A što ti na to veliš, Rocky? Nisi nam rekla da li joj vjeruješ. Govori li ona istinu?" Cirocco nije oklijevala. "Da, govori istinu. Na to moţeš staviti čitav ulog." Poručnik Strelkov, zapovjednik prizemljene ekipe, pričekao je dok se nije uvjerio da kapetan tome nema više što dodati, pa ustao. Bio je to

KIKA

mladić lijepa lica i ruţne brade, inače — u što je Cirocco bilo teško povjerovati — pripadnik sovjetske vojske. Doimao se tek mrvu starijim od djeteta. "Mogu li vam što donijeti?" upitao je izvrsnim engleskim. "Moţda ste nakon toliko puta ogladnjele?" "Jele smo pred sam skok", odgovorila je Cirocco na ruskom. "Ali ako bi se našlo malo kave..."

*** "Ti zapravo i nisi dovršila svoju priču", govorio je Bili. "Ostalo je još kako ste se spustile nakon razgovora s bogom." "Skočile smo", rekla je Cirocco i srknula kavu. "Vi ste..." Ona, Bill i Gaby sjedili su u "kutu" okrugle sobe, privukavši stolice, dok su časnici Unityja zamorili oko televizijskog prijemnika. Bili je izgledao dobro. Hodao je sa štakom a noga ga je, kad bi se na nju oslonio, očito boljela, ali je inače bio u izvrsnom raspoloţenju. Liječnica s Unityja rekla je da bi ga, kad se nade na brodu, mogli operirati, i vjerovala je da bi, što se pokretijivosti tiče, mogao opet biti onaj stari. "Zašto ne?" upitala je Cirocco sa slabašnim smiješkom. "Ako smo te padobrane, kao sredstvo za spašavanje, iznijele sve do vrha, zašto se onda ne bismo njima i posluţile?" Njemu su, meĎutim, usta još bila otvorena. Ona se nasmijala, pa se obuzdala, i poloţila mu ruku na rame. "U redu, prije nego što smo skočile zaista smo o tome dugo razmišljale. Ali zapravo uopće nije bilo opasno. Gea je zbog nas otvorila i gornji i donji ventil i pozvala Whistiestopa. Slobodno smo padale prvih 400 kilometara, a onda mu sletjele na leda." Ispruţila je šalicu, jedan joj je od časnika nadolio kave, pa se onda ponovno okrenula Billu. "Ali dosta sam pričala. Što je s tobom? Kako ide?" "Bojim se da tu i nema ništa baš jako zanimljivo. Provodio sam vrijeme s Calvinom, na terapiji, a što se tiče Titanida, tu sam malo ulazio..." "Krasno. Koliko ih je bilo, tih, u koje si ušao?" "Kako... ulazio u jezik, gusko", rekao je i nasmijao se. "Naučio sam pjevati gu-gu i vua-vua, i Bili gladan. Bilo je prekrasno. A onda sam

KIKA

odlučio dignuti dupe pa nešto i učiniti, kad me već nisi htjela povesti sa sobom. I tako sam s Titanidima počeo pričati o nečemu o čemu ponešto znam, a to je elektronika. I tako sam doznao za bakren-juše i akumulatorske crve i integrirane orahe, pa sam doskora imao i prijemnik i odašiljač." Nasmiješio se izrazu Ciroccina lica. "Onda to nije..." On je slegnuo ramenima. "Ovisi o tome kako na to gledaš. Ti i dalje razmišljaš u kategorijama radija koji bi mogao dosegnuti do Zemlje. Ja tako nešto ne mogu stvoriti. To što ja imam nije baš jako snaţno — s Unityjem mogu razgovarati samo kad je gore, i kad signal mora proći samo kroz krov. Ali čak i da sam ga napravio prije nego što si otišla, ti bi vjerojatno ipak pošla, zar ne? Unity još nije bio tu, pa bi radio bio beskoristan." "Mislim da bih ipak bila pošla. Morala sam obaviti i druge stvari." "Čuo sam." Napravio je grimasu. "To su mi bili najgori trenuci čitavog ovog putovanja", priznao je. "Baš sam bio zavolio te Titanide, kad najednom, iz vedra neba, svi dobivaju taj sneni izraz i ţure na travnjake. Pomislio sam da je opet riječ o napadu anĎela, ali se nijedan nije vratio. Od svega sam našao samo veliku rupu u zemlji." "Kad smo stigle, opazila sam ih nekoliko", rekla je Gaby. "Sad se polako vraćaju", odgovorio je Bili. "Ali nas se ne sjećaju." Cirocco su odlutale misli. Titanidi je nisu brinuli. Znala je da će s njima sve biti u redu, i sad više neće morati patiti zbog bojeva. Ali je bilo tuţno shvatiti da je se Frulica neće više sjećati. Gledala je ljude s Unityja i pitala se zašto nitko ne prilazi da popričaju. Znala je da ne miriši baš ugodno, ali nije vjerovala da je to zbog toga. Pomalo iznenaĎeno, najednom je shvatila da je se zapravo boje. Ta ju je misao natjerala da se naceri. Shvatila je da joj Bili nešto govori. "Oprosti, molim te, što je bilo?" "Gaby veli da još nisi ispričala čitavu priču. Veli da je tu bilo još nešto, i da bih ja to morao čuti." "O, to", rekla je Cirocco i prepalila Gaby pogledom. Ali s tim je i tako uskoro trebalo na sunce. "Gea, ovaj... ponudila mi je posao." "'Posao'?" Podigao je obrve i pokušao se nasmiješiti.

KIKA

"'Čarobnice', kako je to ona nazvala. Ona je sklona romantici. Vjerojatno bi ti se dopala, i ona voli znanstvenu fantastiku." "I što spada u opis radnoga mjesta?" Cirocco je raširila ruke. "Opća intervencija u slučaju frke, bez pobliţih specifikacija. Kad god bude imala kakvih problema, odlazim na poprište da vidim što mogu učiniti. Jer tamo dolje postoje — u doslovnom smislu — prilično neobuzdane zemlje. Ona mi moţe obećati ograničeni imunitet, nekakvu, uvjetno govoreći, putovnicu, utemeljenu na nadi da će se regionalni mozgovi vjerojatno prisjetiti onoga što je učinila Oceanu, pa mi se, dok kroz njih putujem, neće usuditi nauditi." "To je sve? Zvuči mi kao vrlo vratoloman prijedlog." "On to i jest. Ponudila se da će me educirati, napuniti mi glavu strahovitom količinom činjenica, da ću steći znanja onako kako sam naučila pjevati titanidski. Imam njenu pomoć i podršku. Nema tu nikakve magije, ali ću moći natjerati zemlju da se otvori i proguta moje neprijatelje." "U to mogu povjerovati." "I prihvatila sam posao." "Tako sam i mislio." Spustio je pogled na ruke, a kad ga je ponovno podigao, doimao se jako umorno. "Ti si zaista nešto sasvim posebno, to ti je jasno?" Izgovorio je to s tragom gorčine u glasu, ali je novost primio mnogo bolje no što se Cirocco nadala. "Zvuči mi kao posao koji bi ti mogao biti privlačan. Boţja lijeva ruka." Zavrtio je glavom. "Kvragu, ovo je zaista davolsko mjesto. Moţda ti se, znaš, i ne dopadne. Meni se tek počeo dopadati, kad su najednom nestali svi Titanidi. To me zaista zdrmalo. Rocky, zaista mi je izgledalo kao da je netko spremio igračke zato što mu je igra dosadila. Kako. znaš da nećeš biti tek jedna od njenih igračaka? Bila si svoj gazda; što misliš, hoćeš li i dalje biti?" "Iskreno govoreći, ja to ne znam. Ali se naprosto ne mogu suočiti s povratkom na Zemlju, povratkom pisaćem stolu i predavačkim turnejama. Vidio si što se dogodilo s bivšim astronautima. Mogla bih dobiti posao člana poslovodnoga odbora kakve velike korporacije." Nasmijala se, a Bili se slabašno nasmiješio.

KIKA

"To ja mislim učiniti", rekao je. "Ali se nadam da će me dopasti istraţivački odjel. To što napuštam svemir nimalo me ne plaši. Ta znaš da ću se vratiti?" Cirocco je kimnula glavom. "To ću znati kad ti vidim lijepu novu uniformu." On se zasmijuljio, ali je u tom smijehu bilo malo radosti. Neko su se vrijeme gledali, a onda ga je Cirocco uhvatila za ruku. On se nasmiješio kutom usana, nagnuo se prema njoj i lagano je poljubio u obraz. "Sretno ti bilo", rekao je. "I tebi, Bili." Na drugom je kraju sobe Strelkov pročistio grlo. "Kapetana Jones, kapetan Svensen bi ţelio govoriti s vama." "Da, Wally?" "Rocky, tvoj smo izvještaj poslali na Zemlju. Morat će se sve to izanalizirati, tako da ćemo na definitivnu odluku morati pričekati još nekoliko dana. Ali mi smo ovdje gore tvojim preporukama dodali svoje, tako da ne mislim da će biti komplikacija. Očekujem da će osnovni logor promaknuti u kulturno poslanstvo i ambasadu Ujedinjenih naroda. Ponudio bih ti posao veleposlanika, da ga nismo doveli sa sobom, za slučaj da pregovori budu uspješni. A osim toga, vjerujem da jedva čekaš da se vratiš." Gaby i Cirocco na ovo su se nasmijale, a uskoro im se pridruţio i Bili. "Ţao mi je, Wally. Ne čeznem da se vratim. I ne mislim se vraćati. A posao ne bih mogla prihvatiti sve da si mi ga i ponudio." "Zašto ne?" "Kolizija interesa."

** * Znala je da neće biti lako, a nije ni bilo. Formalno je podnijela ostavku, objasnila kapetanu Svensenu svoje razloge, pa onda strpljivo poslušala kako joj objašnjava, sve bes-pogovornijim tonom, zašto se ona naprosto mora vratiti, a u popriličnoj mjeri i Calvin. "Doktor veli da bi se on dao izliječiti. Billovo se pamćenje moţe obnoviti, Gabynu je fobiju moguće izliječiti." "Sigurna sam da bi se Calvin mogao izliječiti, no on je sretan tu gdje jest. A Gaby se već izliječila. No što kaniš učiniti s April?"

KIKA

"Nadam sam se da ćeš nam ti, prije nego što se ukrcaš, pomoći da je nagovorimo da se vrati. Siguran sam..." "Ti ne znaš što govoriš. Ja se ne vraćam, i gotova priča. Bila mi je čast." Okrenula se na peti i odlučnim korakom izišla iz prostorije. Nitko je nije ni pokušao zaustaviti.

** * Cirocco i Gaby obavile su pripreme u polju nedaleko osnovnoga logora, pa onda stale jedna uz drugu i počekale. Potrajalo je duţe no što se Cirocco nadala. Postajala je sve nervoznija i stalno pogledavala na Calvinov izubijani sat. Strelkov je istrčao kroz vrata, izvikujući naredbe ljudima što su upravo marljivo podizali nadstrešnicu za gusjeničare. Onda je naglo zastao, ukopavši se nogama u zemlju, kad je shvatio da Cirocco nije daleko i da ga čeka. Dao je ljudima znak da ostanu na svojim mjestima, pa krenuo prema njima dvjema. "Jako mi je ţao, kapetane, ali komodor Svensen veli da vas moram uhititi." Činilo se da je njegovo ispričavanje iskreno, ali mu je ruka ipak bila kod pištolja. "Molim vas da poĎete sa mnom." "Sergej, vidi ono." Pokazala mu je prstom preko ramena. On se već počeo okretati, no onda je, naglo posumnjavši, potegao oruţje. Odstupio je malo ustranu tako da moţe ukrasti jedan pogled prema zapadu. "O Geo, čuj me!" povikala je Cirocco. Strelkov ju je nervozno pogledao. Ona je paţljivo izbjegavala da ne napravi nijedan prijeteći pokret, ali je podigla ruke prema Rei, prema Vjetrištu i kablu kojim se uspela zajedno s Gaby. Iza njih su se začuli povici. Niz kabel se spuštao val; činio je to gotovo neopazivo, no pritom je ipak nastajala posve nedvojbena grba, kao kad drmnemo labavu gumenu cijev. Djelovanje je toga na kabel bilo eksplozivno. Posvuda se oko njega širio oblak prašine. U prašini su bila stabla iščupana iz korijena. Val je udario u tlo, Vjetrište se nadiglo, rasulo, bacilo kamenje visoko u zrak. "Poklopi uši!" viknula je Cirocco.

KIKA

Zvuk je udario naglo, i bacio Gaby na tlo. Cirocco je zateturala, ali je ostala na nogama, dok se oko nje valjala grmljavina bogova, i dok su joj prnje lepršale u zraku, pod naletom udarnoga vala i vjetrova što su zapuhali. "Vidi!" povikala je ponovno, ispruţila ruke i polako ih podigla prema nebu. Nitko je nije mogao čuti, ali su svi vidjeli kako iz suhoga tla izbija stotinu mlazova i pretvara Hiperion u fontanu uvijenu u maglu. Kroz sve gušću maglu prasnula je munja, no njen je zvuk progutala još silnija tutnjava što je još odjekivala od dalekih zidova. Potrajalo je duţe dok je sve to zamrlo, i za svo to vrijeme nitko se nije ni pomakao. Kad se napokon sve smirilo, dugo nakon što se i posljednja fontana pretvorila u izvorčić, Strelkov je sjedio gdje je bio pao, i dalje zureći u kabel i prašinu što se polako slijegala. Cirocco mu je prišla i pomogla mu da ustane. "Reci Wallyju da mi dade mira", rekla je i otišla.

*** "Ovo je bilo kao podmazano", rekla je Gaby. "Prošlo je vrlo glatko, doista." "Draga moja, sve je to izvedeno pomoću zrcala." "I kako si se osjećala?" 269 TITAN

"Skoro sam se upiškila u gaće. Znaš, čovjek bi od ovog mogao i svršiti. Bilo je strahovito uzbudljivo." "Nadam se da to nećeš morati činiti baš prečesto." Cirocco se šutke suglasila. Prošlo je zaista zadlaku. Ta demonstracija, strašna zato što se dogodila na njenu zapovijed, da se dogodila prije nego što je Strelkov izišao iz kupole i ugrozio je, bila bi naprosto neobjašnjiva. Činjenica je, meĎutim, bila da tu predstavu ne bi mogla ponoviti sljedećih pet do šest sati, sve da je to zatraţila tog istog časa. S Geom je mogla komunicirati bez ikakvih teškoća. U dţepu joj je bila vrhunska radio-sjemenka. Ali Gea nije mogla reagirati brzo. Da bi učinila išta tako strahovito kao to što je upravo izvela, bili su joj potrebni sati priprema.

KIKA

Cirocco je poruku, kojom je zatraţila tu majstoriju, poslala još s Whistlestopa, nakon što je paţljivo razmislila o mogućem slijedu dogaĎaja. Od tada pa nadalje, sve je bilo nervozno plesanje s vremenom: tu bi malo razvukla priču, tamo bi preskočila odgovor, stalno svjesna snaga što se skupljaju u glavčini i njoj pod nogama. Prednost je bila da je imala prilično slobodnog prostora za tempiranje ostavke, ali je mana bila što nije bilo lako procijeniti vrijeme nakon kojeg će Wally Svenson narediti da je uhite. Vidjela je da čarobnjaštvo i neće biti tako jednostavno. S druge pak strane, neće baš sav njen posao biti tako pimplav kao što je to bilo dozivanje zračnoga udara s neba. Dţepovi su joj bili nabijeni stvarima što ih je ponijela kao pomoćna sredstva za slučaj ako krv i grmljavina ne bi dovoljno uplašili sletnu ekipu, stvari što ih je skupila prekopavši Hiperion prije nego što će se ponovno ukrcati na Whistlestopa i zaputiti prema osnovnom logoru. Bio je tu osmeronogi gušter koji bi, kad bi ga se stisnulo, pljuvao sredstvo za umirivanje, kao i zbrda-zdola skupljen asortiman bobica koje bi, ako bi se uzele oralno, izazivale iste posljedice. Imala je lišće i koru koji su mogli stvoriti magnezijski bljesak, a isto tako i, kao posljednju liniju obrane, orah koji je mogao posluţiti kao kakva-takva ručna granata. U glavi su joj bile čitave biblioteke o divljim biljkama i ţivotinjama; da su na Gei postojali ţenski skauti, zasluţila bi sve pohvalne značke. Znala je pjevati Titanidima, zviţdati diriţablima, a isto tako i kriještati, ćurlikati, cvrkutati, brundati i ječati na desecima jezika kojima se čak nije imala ni prigode posluţiti, razgovarati na njima sa stvorenjima s kojima se još nije ni susrela. Ona i Gaby brinule su se da sve te informacije koje im je Gea bila ponudila neće stati u ljudsku glavu. Čudno je reći, ali s tim nije bilo nikakvih teškoća. Nisu čak bile ni svjesne nikakve promjene; ako bi morale nešto znati, naprosto bi to znale, baš kao da su to naučile u školi. "Vrijeme da krenemo u brda?" predloţila je Gaby. "Ne još. Ne mislim da će nas Wally više gnjaviti, nakon što se jednom privikne na tu misao. Shvatit će da mu vrijedimo mnogo više ako s nama bude odrţavao dobre odnose. "Ali prije nego što krenemo, voljela bih vidjeti još nešto."

KIKA

*** Bila je spremna za emotivni trenutak. A tako je i bilo, samo što nije bilo tako strašno kao što se bojala, a ni onako kako je očekivala. Mnogo je teţe bilo oprostiti se s Billom. Olupina je Ringmastera bila tuţan, nijem prizor. Prošle su kroz nju bez riječi, prepoznajući tu i tamo pokoji dio, no mnogo su češće bile nemoćne da odrede što je nekoć bio ovaj ili onaj komad izvijene kovine. Srebreni se trup mutno sjajio u lijepom popodnevu Hiperiona, djelimice uronjen u prašnjavo tlo i nalik robotskom King Kongu nakon pada. U isprevrtanoj je zemlji trava već stvorila oslonac za noge. Preko rasutih dijelova puzale su penjačice. U središtu onoga što je nekad bio Ciroccin komandni pult sad je rastao jedincati ţuti cvijet. Nadala se da će pronaći nekakvu uspomena na raniji ţivot, ali se nikad nije vezivala za predmete, i tako je sa sobom ponijela malo stvari osobne naravi. Onih nekoliko fotografija zacijelo je pojedeno, zajedno s brodskim dnevnikom i omotnicom s novinskim izrescima. Bilo bi lijepo naići negdje na spomen-prsten njezine klase — i sad ga je još vidjela kako leţi na polici kraj njezina leţaja, na mjestu gdje ga je ostavila kad ga je posljednji put bila skinula — ali je to bilo protiv svih izgleda. Malo je podalje ugledala jednoga člana posade Unityja. Pentrao se po kršu, uperivao kameru i škljocao bez mnogo biranja. Cirocco je pomislila da je riječ o brodskom fotografu, a onda shvatila da on to radi u svoje slobodno vrijeme, svojim privatnim aparatom. Vidjela je kako je podigao nekakav predmet i stavio ga u dţep. "Vrati se ovamo za pedeset godina", zamijetila je Gaby, "i vrlo je vjerojatno da će već čitav biti raznesen." Spekulativno se osvrnula oko sebe. "Čini mi se zgodno mjesto za štand sa suvenirima. Prodaj filmove i hot dogs; dobro će ti ići." "Ne misliš valjda da će i do toga doći?" "To ovisi o Gei, bar mi se tako čini. Rekla je kako će dopustiti ljudima da je posjećuju. A to onda znači turizam." "Ali cijena..." Gaby se nasmijala.

KIKA

"Ti si mislima još u Ringmasterovim danima, kapetane. Najviše što smo tada mogli učiniti svodilo se na dopremu nas sedmero. Bili veli da Unity ima 200 članova posade. Kako bi ti se dopalo da si prije trideset godina dobila filmsku koncesiju na O'Neil Jedan?" "Danas bih bila bogata", priznala je Cirocco. "Ako se ovdje moguće obogatiti, onda će to netko i učiniti. Zašto me onda ne bi proglasila ministrom turizma i konzervacije? Nisam baš sigurna da će mi se dopasti uloga čarobnjakova šegrta." Cirocco se široko nasmiješila. "Smatraj se postavljenom. Ali molim, trudi se mito i protekciju zadrţati na najniţem mogućem nivou, dogovoreno?" Gaby je rukom opisala krug, a pogled joj je bio negdje daleko. "Sve već vidim. Ovdje ćemo postaviti štand s tortiljama — na kojima će, naravno, biti klasični grčki motivi — a prodavat ćemo i geaburgere i frape. Ograničit ću visinu reklama na pedeset metara, a ograničit ću i upotrebu neona. 'Pogledajte anĎele! Onjušite miris Boga! Spustite se niz brzice Ofiona! Ovdje moţete jahati na centaurima, samo jedna tanka banka! Ne zaboravite ponijeti...'" U tom se času pokrenulo tlo, i ona je ciknula i otplesala ustranu. "Ma samo se zezamo, sto mu Ďavola!" uskliknula je prema nebu, a onda sumnjičavo pogledala Cirocco, koja je prasnula u smijeh. Iz točke na kojoj je do maločas stajala Gaby iznikla je ruka. Razlabavljeno blato pomaknulo se i razotkrilo lice, kao i čuperak raznobojne kose. Kleknula je i s Titanide otrla pijesak, dok je ova kašljala i pljuvala, sve dok nije uspjela osloboditi torzo i prednje noge. Zastala je da prikupi snage, a onda ih radoznalo pogledala. "Zdravo", rekla je Frulica. "A tko ste vi?" Gaby se uspravila i pruţila joj ruku. "Zar nas se zaista ne sjećaš?" zapjevala je. "Nečeg se i sjećam. Ali mi se opet čini kao da vas odnekud poznajem. Nisi li mi ti dala nekakvo vino, i to jako davno?" "I jesam", otpjevala je Gaby. "A ti si mi to znala uzvratiti." "Izlazi otale, Frulice", zapjevala je Cirocco. "Dobro bi ti došlo jedno malo kupanje." "A i tebe se sjećam. Ali kako ti uspjeva tako dugo drţati ravnoteţu, a da nikako ne padneš na nos?"

KIKA

Cirocco se nasmijala. "Drago dijete, to bih i sama voljela znati."

Svijetla zvijezda Johna Varleyja Čudo američkog - i time, vaj, svjetskoga - SF-a posljednje četvrti dvadesetog stoljeća zove se John Varley. Taj mladi (r. 1947) Teksašanin pojavio se naglo i bljesnuo silno, baš kao bomba iz Carpenterova, po Varlevu raĎena, kultnog filma Tamna zvijezda (Dark Star). Njegove prve dvije priče, što su se pojavile u kolovozu 1974, u autorovoj 27. godini ţivota, nisu toliko zapanjile svojom snagom — jer s talentom se, napokon, čovjek rada — koliko prije svega svojom zrelošću, do koje se dolazi kroza znoj, muku i sicflajš. Još snaţniji simptom te zrelosti bio je stalan i stabilan protok priča ujednačene kvalitete koji je potom uslijedio - jer talent bljesne, ali zrelost rada — potok koji će Varleya vrlo brzo postaviti medu prve pripovjedače ţanra i dovesti do zbirke Persistenece of Vision (Postojanost vida, 1978), od znalaca proglašenu najboljom zbirkom desetljeća, a naslovnoj mu priči pribaviti čak tri nagrade (Hugo + Nebula + Locus, 1978). Da bi potom usljedila još jedna zbirka (The Barbie Murders, 1980) i još jedan Hugo (za Pushera, 1982), te napokon i treća, The Blue Campaqne. Šira ga je publika, kao pripovjedača, u nas poznaje uglavnom preko duge priče (ili mini-romana) "Pritisni Enter" ("Press Enter", 1984), objavljene u Siriusu 118 (travanj 1986), u prijevodu Gorana Pavelića, a na velikoj mu je cijeni i Gotta Sing, Gotta Dance (1976), koju znalci ubrajaju medu naj-priče desetljeća. U čemu je misterij svijetle zvijzde Johna Varleya? Iz čega se rodila ta zvijezda koja je buknula za trajan ţivot, a ne za kratko postojanje meteora svedeno na jedan bljesak inspiracije? Tajne zapravo uopće nema, jer je tom tempiranom bljesku prethodio dugi strpljivi tika-taka paklenskoga stroja njegove skrivene šrajbmašine. Mnogi pisci sve jade svog spisateljskog puberteta dijele s publikom; Varley je svoju adolescenciju obavio sam, pišući (1973) roman Gas Giant (Plinski div), čijeg nas je objavljivanja milostivo poštedio. Ali ta skromnost

KIKA

imala je i svoje mane. Kad netko zanat nauči na romanu, a počinje pričom, onda ta proza na jednom niţem stupnju kompleksnosti, mora imati silnu, saţetu snagu. I onda te priče imaju velike šanse da uspiju — što se u Varleyjevu slučaju i dogodilo — i svojim uspjehom roĎenoga romansijera zanesu na pripovjednu stranu. Za Varleyja, nasreću, to nije trajalo dugo, i veliki ga je uspjeh njegovih priča odvukao od romana, njegove prave vokacije. Već je njegov prvi objavljeni roman, The Ophiuchi Hotline (1977) primljen iznimno povoljno, a potom je uslijedilo njegovo najambicioznije djelo, bezimena trilogija sastavljena od Titana (1979), Wizarda (1980) i Demona (1984), te roman Millenium (1985), koji mnogi smatraju njegovim najboljim djelom, i po kojem je snimljen istoimeni film koji će, naţalost, iznevjeriti očekivanja. Godine 1992. objavit će još i Steel Beach, dolazeći, u svojoj 45. godini ţivota, tek na prag prave roman-sijerske zrelosti, i čvrsto se ukorjenjujući kao jedan od ţivih klasika ţanra. Trilogija Titan-Čarobnica-Demon jest, kao što već rekosmo, njegovo najopseţnije i najambicioznije djelo, i ako bismo ga morali okarakterizirati u dvije riječi, onda bi te riječi bile "strahovit raspon". Ako je vrlina pjesnika prodorna koncentracija i novelista lapidarnost, ono što romansijera čini romansijerom upravo je njegova širina, raznovrsnost i šarolikost mozaika koji se tek gledan izdaleka sklapa u zgromljujuću sintezu. I tu je Varley velik, i to vjerojatno najveći baš u trilogiji čiju prvu knjigu drţite u ruci. Prilično čest znan-fan prelazi najednom u skoro čisti fantasy, akcioni roman u feministički manifest, dramatična radnja u nizanje sve ţivljih, sve fantastičnijih slika, pretvarajući taj triler mjestimično u autentični roman atmosfere. U nastavcima prvog romana Varley se još više raspojasava, njegova fantazija postaje sve slobodnijom, uzdiţući se pokatkad do groteske, a ţanrovi se sve jače miješaju da bi se u trećem nastavku, Demonu, čitatelju učinilo da se Varley na trenutke ne samo ruga čitavome ţanru, nego i parodira samoga sebe. Što je valjda najviše što se u dijalektici romana i dade postići: da pisac postane vlastitom antitezom, a roman onom ţivom sintezom koja se više nikakvom logičnom razudbom ne da dokraja raščiniti. Za gourmete ţanra Varleyjeva trilogija nezaobilazno djelo i pravo literarno uţivalo, za socijalno misleće satirična studija o svijetu

KIKA

našem, takvom kakav jest, za feministe manifest, to vredniji što dolazi iz muškoga pera, no ako bismo morali ukazati na jednu klasu čitatelja za koju je ona raĎena gotovo po mjeri, izdvojili bismo ljude koji tek ulaze u SF-novcijat. Doista, ţeli li se netko kroz jednu knjigu upoznati s čitavim ţanrom, teško da bi igdje mogao naći skladniju i potpuniju enciklopediju svih struja i trendova, jer tu Varley skuplja utjecaje i slike s probirljivošću usisača za prašinu. Već skupiti sve to, nadrobiti toliko motiva na toliko stranica bilo bi podvig, sve kad sve to ne bi imalo ni repa i glave; da bi se, meĎutim, iz svega toga stvorila skladna cjelina, kompleksna kompozicija koja ni kroz jednu pukotinu ne pušta vodu, i koja ne hrama ni na jednu od stotinu stonoginih romansijerskih nogu, hoće se stvarnoga talenta, da se ne posluţimo krupnijim izrazom. A da Varley taj talent nedvojbeno posjeduje, potvrĎuje ne samo uspjeh njegovoga djela, i ne samo u njegovoj domovini, već i reputacija što ju je stekao u uskom i pokatkad zatvorenom krugu najgorljivijih poklonika ţanra. Goran Konvični Predrag Raos

Što je to RANOKUP? Mnogi izdavači smatraju da se cijena knjige moţe sniziti samo rušenjem kvalitete. Mi mislimo obratno, i naša je deviza: Visokom kvalitetom do visoke naklade; visokom nakladom do niske cijene. Ali kvaliteta mora biti — i u tekstualnom i u grafičkom smislu — ne samo knjiga što je drţite u ruci, već i način na koji ste do te knjige došli. Taj se način u sari 93 zove RANOKUP. Riječ je o svjetski jedinstvenom sustavu popusta kojem je cilj sniziti cijenu knjizi dizanjem naklade i ubrzavanjem prodaje. Svaki čitatelj pred sobom ima ravno četri popusta medu kojima slobodno bira i koji se, što je još ljepše, zbrajaju. 1. Ako knjigu kupi u roku od mjesec dana po njezinu izlasku, pripada mu popust od 20 posto. Pazite, RANOKUP nije pretplatal U pretplati kupac daje novac unaprijed, za mačka u vreći, kojega pokatkad uopće ni nema. U RANOKUPU čitatelj knjigu naručuje tek kad je upozna i

KIKA

uvjeri se da je ţeli, a plaća je pouzećem, dakle tek kad je dobije u ruke. 2. Tih 20 posto tek je, meĎutim, početak. Jer kupovinom jedne knjige čitatelj stječe pravo na dodatnih 10 posto popusta pri kupovini druge, bilo koje knjige istog izdavača, u roku od godine dana. 3- Ako je ta druga knjiga ujedno i sljedeća iz iste biblioteke, kupcu se odobrava još 10 posto popusta. 4. Ako ste kupili tri knjige u nizu, na četvrtu i sve ostale — dakako, sve dok se niz ne prekine — dobivate još 10 posto popusta. (NAPOMENA. Ovaj sistem vrijedi samo za fizičke osobe, a iz njega su isključena sitna izdanja — slikovnice i slično — kod kojih je to posebno naznačeno.) Evo kako ti popusti — za stalne kupce — izgledaju u praksi: REDOVITA KUPOVINA U RANOKUPNOM ROKU 1. knjiga 2. i 3. knjiga 4. i sve dalje 0% 20% 30% 20% 40% 50% 276 John Varley

(Ako recimo, propustite drugu knjigu onda su daljnji popusti u prvom slučaju 10,20,20,30...posto, a u drugom 30,40,40,50... posto, i tako dalje.) Razumije se da se redovita i ranokupna kupovina mogu u svakom trenutku kombinirati, te prelaskom s jednoga na drugi sustav ne gubite prava stečena po točkama 2-4. Pazite, RANOKUP nije KNJIŢNI KLUB! U sustavu RANOKUPA ne postoje članske karte, ne postoji članarina, i on kupca ne obavezuje baš ninašto — najmanje pak na daljnje kupovine. Kupac naprosto, kupovinom jedne knjige izravno od izdavača, ulazi u našu evidenciju i stječe pravo na sve daljnje popuste — a koji će od njih i stvarno iskoristiti, ovisi isključivo o njegovoj posve slobodnij volji. Ako Vas zanimaju naša dosadašnja, a i buduća izdanja (ne samo SF, fantsv i horor, nego i krimi, pa i sentimentalni roman) javite nam se APOSOLUTNO BEZ IKAKVE OBAVEZE na adresu sara 93, 41090 Zagreb, Ive Čupara 10, ili na telefon (041) 15 88 13, kako

KIKA

bismo Vas mogli redovito i navrijrme izvještavati o knjigama koje biste moţda ţeljeli pročitati. Učinite to još danas! Srdačno, Darko Kovačević

KRAJ

KIKA 25.11.2010.