SMRT
SMAIL-AGE CENGICA
ZORA ZAGREB 1965
THE Lll!RARlC TW:: UNlVE.RS.l'f'IC 01-'
TEXAa
IVO FRANGES
UMJETNOST IVANA...
128 downloads
1441 Views
3MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
SMRT
SMAIL-AGE CENGICA
ZORA ZAGREB 1965
THE Lll!RARlC TW:: UNlVE.RS.l'f'IC 01-'
TEXAa
IVO FRANGES
UMJETNOST IVANA MAZURANICA
1095034
rvi odziv kritike na Mafuranicevu Smrt Smail-age Cengica hila je kratka ali veoma sad!Zajna biljeska
Bogoslava Suleka u >>Danici«. u nekoliko recenica odredio je Sulek vrijednost i znacenje Mafuraniceva spjeva, zacrtavsi ujedno i put kojim ce se sve do nasih dana kretati estetska ocjena djela. GovoreCi o Havlicekovu almanahu >>Iskra<< za 1846, u kojemu · se, na stranama 181-228, pojavilo Mafuranicevo remek-djelo, Sulek istice: >>lzmedu pjesnickih proizvoda najvise se odlikuje Smrt Cengic-age od Ivana Mafuranica. [... ] Smrt Cengic-age najljepsi [je] ures ljetosnje >>lskre<<. Cini se da je g. M. zelio pjesmom ovom zaglaviti borbu izmedu romantike i narodnog zivlja [elementa, I. F.]. Jer kao sto se je u Rusiji, u Poljskoj i Ceskoj zavrgla prepirka radi toga sta valja pjesnik da slijedi, da 1i romanticnost iii narodnost (u prostranom smislu): isti se je boj i medu nasimi pjesnici zametnuo; - jedni slijede romantiku zapada i Dubrovnika, drugi se drze narodnih pjesama. Svaka stranka ima razloga; nu meni se ipak mnije da je kao svagdje, tako i ovdje - in medio virtus! - Ako se ne varam, ista je misao vodiJa i pjesnika Cengic-age; jer ondje oba ova zivlja nalazimo: romanticnost i narodnost, umjetnost i naravnost, uzvisenost i neusiljenost, tako se u pjesmi ovoj staplja da ju covjek jednakim pravom moze prozvati umjetnom i narodnom pjesmom. Unutamju vrijednost, izobilje fantazije i naravnost izumljenja ( inventio) uvisuje vanjska ljepota. Krasan slog, jezik bi reCi stajaCi i tehnicka ispravnost podjeljuje joj osobitu drafest i milinu. Stoga opet i opet obracamo pozornost sviju pocetnika na ovaj najnoviji i dragocjeni plod nasega pjesnistva, da se u njeg ugledaju i dostiCi ga nastoje.<< Tesko je, bez obzira na kolebljivost terminologije i sitnije nedosljednosti, ne sloziti se s ovom ocjenom. Sulek, doduse, povezuje romantiku zapada s Dubrovnikom, iako bi se Dubrovnik prije mogao shvatiti kao hrvatski klasicizam, a onda u vezi s tim postaviti sasvim logicna tvrdnja da se hrvatski ilirizam ne
9
razvija po evropskom sablonu opreke klasicizam-romantika, nego naprotiv, kao svojevrsno nastavljanje na klasicizam. Ali je oCito da je Sulek pogrijesio terminoloski: on smatra, i u tome ima za sobom veCinu iliraca, da je stara hrvatska knjizevnost vezana iskljucivo uz evropski, zapadni kulturni krug. Treba li, medutim, da novija hrvatska knjizevnost krene putovima nacionalne romantike ida se oslanja prije svega na narodnu poeziju, onda je Suleku dilema jasna. On je cak naziva bitkom koja se zametnula medu nasim pjesnicima: da li prekinuti s pretjeranim artizmom Dubrovcana i prihvatiti privlacnu Cistocu narodnog izraza ili priznati da je knjiZevnost umjetnost i da se vizijom i izrazom mora diCi nad jednostavnost puckog izraza cak i tamo gdje ie on poeziia? Sulekovu jasnom pogledu ocito je da se s tim pitanjem susreo i pisac Smrti Cengic-age i da je njegovo djelo, kao i svaka velika umjetnost, ujedno stvaran, suveren odgovor na osnovno pitanje vremena: i narodno i umjetno, uz napomenu da umjetnome treba dati prevagu, jer bez njega nema daljeg razvoja knjiZevnosti. Sulek, istina, smatra da je i ovdje - kao i uvijek, veli on - srednji put najbolji izbor. Gledano staticki, M3Zuranicevo djelo i jeste to; gledano dinamicki, kako se jedino i smije ocjenjivati, pravac kojim ono stremi, pouka koju ono daje, prije svega je umjetnost. Tako je M3Zuranicev Smail-aga, taj najzreliji plod tek nastale novije knjiZevnosti hrvatske, svojim primjerom upozorio na rjesenja osnovnih pitanja hrvatskoga knjiZevnog izraza pocetkom devetnaestoga stoljeca. Pitanja su starija i od Suleka i od M3Zuranica, a postavljena su vee nekoliko generacija ranije. Od KaCica i Grabovca do Fortisa i Lovrica javlja se, nasuprot dubrovackoj varijanti, osnovno pitanje knjizevne tematike i knjiZevne poetike. Sto treba da prikazuje hrvatska knjiZevnost, i kako? Jer ako je borba s Turcima osnovna, tragicna vertikala nase visestoljetne povijesti, onda je kaCicevsko >>odsicanje<< turskih glava najstvarnija tematika, a njegov beskrajni, monotoni deseterac osnovna formula nase poezije. Cak su KaCicu i one rijetke narodne pjesme koje je u svoj Razgovor ukljuCio, >>lipe slusati, ako i nije moguce da su posve istinite<<. Kako je pak istinitost bila glavna muza njegove poetike, ne bi se Kacic bio odv3Zio na vece zalete, sve i da mu je ruku nosio snaZniji talenat. Pa ipak je najbolju kritiku svoga >>pivanja<< izrekao KaCic sam: >>Ove pisme nece biti ugodne svakomu, jer medu njima malo ima razlikosti, buduCi da se u svim recenim pismama iste riCi nahode, kakonoti ove: junak, vitez, delija,
10
leventa, zmija, zmaj, vuk, lav, soko, sokolic, gnizdo sokolovo, mac, sablja, kopje, rodi majka, Kraljevic, Kobilic. Kad bi bilo moguce, imala bi u svemu biti jedna od druge razliCita, ali buduCi svi vitezovi gori imenovani od iste vrsti i kriposti, tako je potribito, za ukazati njiova dilovanja, s istim se ricma slu.Zitk Sve je tu isto, stereotipno i monotono, od izraza do junaka, od tematike do publike, pa tako KaCicev svijet u svojoj krvavoj nepokretnosti, u trajnoj i nepokolebljivoj opreci krscani-turci, postaje neka vrsta stravicne Arkadije s nacerenom idilom odsjecenih glava i na kolac nabijenih tjelesa. Jedino sto tu strahotu suzbija upravo je ona jednolicnost izra.Zajnih sredstava koju osjeca i sam KaCic.
OdgovarajuCi Fortisu i prekorijevajuCi ga da je posve iznevjerio stvarnu sliku nasega (>>morlackoga<<) nacionalnog zivota, Lovric je, doduse na talijanskom jeziku, dao prvi primjer pripovjedne proze s domacom, hajduckom tematikom. Njegov dodatak Biljeskama o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa, prikaz zivota i djelovanja hajduckog harambase SoCivice (La vita di Socivicza), bez obzira na klasicne uzore koje Lovric sam spominje u uvodnom tekstu, pisan je prije svega sa zeljom da poka.Ze kako ljude i njihova djela treba cijeniti prema prilikama i historijskim okolnostima u kojima se razvijao njihov moralni i eticki stav. >>To je i razlog zasto drugi narodi radi barbarstva nekih okrutnih Cina opcenito smatraju nase Morlake barbarima i nerazumnim ljudima. Ali prije nego sto se stvori odluka o nekom narodu, treba tacno i u pojedinostima poznavati njegove obicaje<<. Lovric je, doduse, racionalist, njegove namjere nisu prije svega literarne, a ipak je u svome Socivici dao izvrstan primjer trijezno pisane biografije koja prerasta u zanimljivo komponiranu novelu. Upravo zato skida Lovric s hajduckih djela onaj predromanticni nimbus i daje odmjerenu, socioloski postavljenu ocjenu nastanka i znacenja hajducije u sredini u kojoj je >>ukorijenjeno misljenje da je veCi junak onaj tko ubije vise Turaka<<. Lovric kao da polemizira upravo s duhom KaCiceva pjesnickog svijeta, isticuCi ipak izuzetnu vrijednost starije hrvatske knjiZevnosti: >>Nekoc su se najobrazovaniji i okusavali u ilirskim metrima, i ti, dobro shvaceni, ne treba da zavide ni na cemu najsavrsenijim talijanskim pjesmama. Bilo bi predugo nizati sada katalog nasih pjesnika, ali moramo spomenuti cuvenog i zauvijek besmrtnog Ivana Gun-
11
• . 't
•
dulica iz Dubrovnika. Njegov bi spjev Osman Drugi zaista zaslu2io da ugleda svjetlost, da nam zavidno vrijeme nije ugrabilo dva dragocjena pjevanja za kojima cemo mozda morati uvijek uzdisati. Uzvisenost misli, slatkoca stihova i prirodnost srokova kojima se kod njega divimo moze biti na ponos ilirskom narodu, a narocito moze biti ponosna njegova domovina sto je takoder rodila svojega Homera.<< Time se Lovric, uza sve postovanje prema narodnoj poeziji, priklanja umjetnoj, pri cemu osobitu vrijednost ima recenica koja prethodi gornjima: >>Nas bi skladni jezik morao po svojoj prirodi stvarati izvrsne pjesnike, da znaju spojiti s jezikom i umjetnost<<. Upravo to ucinio je sedamdeset godina kasnijeI van Mazuranic. Odgojen na narodnoj poeziji, na KaCicu i Gundulicu, naCitan klasickih i talijanskih pjesnika, MaZuranic je i dopunio ona dva >>dragocjena pjevanja<< Osmana, i stvorio djelo koje ne mora da zavidi ni na cemu najsavrsenijim stranim pjesmama, zakljuCivsi dopunom i Smrcu Smail-age Gengica slavno starije poglavlje hrvatske knjizevnosti i otvorivsi, opet Gengicem, noviju hrvatsku knjizevnost. Bilo mu je to moguce prije svega zato jer je, kako to i Lovriceva slutnja ka2;e, taj izvrsni pjesnik osjetio skladnost nasega jezika i spojio u svome izrazu i u svojoj viziji svijeta umjetno i narodno. Potomak imucnije seljacke obitelji koja se u Novi, u Hrvatskom primorju, doselila iz Splita odnosno, kasnije, iz Senja, I van Mal;uranic rodio se u Novome 11. kolovoza 1814. Njemacku osnovnu skolu svrsio je Mal;uranic u rodnome gradicu, pa je njegov prvi sacuvani tekst njemacko pismo starijemu bratu Antunu, iz 1827. Godinu dana kasnije polazi MaZ;uranic u rijecku gimnaziju, s latinskim nastavnim jezikom. Od zivih jezika uCio se u toj skoli jos talijanski i madarski; hrvatski se u to vrijeme nije predavao po hrvatskim skolama. Gimnaziju, koja je tada imala sest razreda, zavrsio je s izvrsnim uspjehom 1833. Pod jesen iste godine dosao je u Zagreb, upisao studij filozofije, stupio u dodir s Gajem i odusevio se preporodnim idejama. U isto vrijeme uci francuski jezik, a zatim odlazi na drugu godinu filozofije u Subotin (Szombathely). Tu ga zatjece Gajev proglas za >>Danicu<< i >>Novine horvatske<< i on se odaziva pjesmom Primorac >>Danici<<, koju Gaj tiska u drugom broju prvoga godista. Iste godine objavio je u >>Danici<< jos deset pjesama i niz kraCih proznih sastavaka i za tu suradnju dobio od Gaja naknadu, prvi honorar u novijoj hrvatskoj knjizevnosti.
12
nn: L.IBRART nm UNIVERSl'J'Y OF
1'EXAI
Jeseni 1835. upisuje se Ma2:uranic na zagrebacku pravoslovnu akademiju, zavrsava je 1838. i namjesta se, uz skromu placu, kao pravnik u odvjetnicku kancelariju. Zaljubljen u Aleksandru Demeter, kcerku bogatoga grckog trgovca Teodora (i sestru Dimitrije Demetera, poznatog ilirskog knjiZevnika), nastoji Ma2:uranic da nade unosnije zanimanje, pa prelazi kao supJent na zagrebacku gimnaziju, na kojoj predaje i njegov stariji brat i mentor Antun. Ipak, 1840. polaZe odvjetnicki ispit, odlazi u Karlovac i otvara odvjetnicku kancelariju. Vee 1841. sklapa brak s Aleksandrom i potkraj iste godine stupa u slu2bu gradskoga poglavarstva u Karlovcu, kao >>sirotinjski kurator<<, na kojem polozaju ostaje sve do burnih dogadaja 1848. U to razdoblje pada i njegov intenzivan knjiZevni rad. Za banovanja Jelaciceva obnasa Ma2:uranic razlicite znacajne duznosti: u toku 1848. on je perovoda banskoga povjerenstva i sastavljac preteznog dijela javnih proglasa; 1849. nalazi se u Becu, kao clan hrvatske delegacije, dok 1850. J elaCic ishoduje njegovo imenovanje za generalnog prokuratora za Hrvatsku i Slavoniju; naskoro zatim postaje ddavni nadodvjetnik ina toj duznosti ostaje sve do pada Apsolutizma, tacnije do 1860. Godine 1851. odbornik je, a od 1858. do 1872. predsjednik Matice ilirske. Potkraj 1860, nakon povrata ustava, imenovan je Ma2:uranic za predsjednika >>dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavonijm, naredne godine sudjeluje u poznatom Saboru od 1861, ostaje kancelar do 1865, kad se povlaci iz javnog zivota. U meduvremenu se Austrija ustrojava dualisticki (1867), a odmah zatim sklapa se i ugarsko-hrvatska nagodba (1868) koja se revidira 1873. Prilikom revizije narodna stranka kandidira za bana Ma2:uranica koji na tom polozaju ostaje punih sedam godina (1873-1880). Nakon odstupa ne bavi se vise politikom, sudjeluje jos jednom u Saboru, kao izabrani kandidat opozicione >>neodvisne narodne stranke<< 1887. u Novome. Godine 1885. umrla mu je supruga Aleksandra. Posljednje godine prozivio je zabavljen Citanjem, astronomijom i matematikom. Sutljiv po prirodi, i malorjek, govorio je osim hrvatskog jos devet jezika: talijanski, latinski, njemacki, francuski, engleski, ruski, ceski, poljski, madarski. Umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 1890. Knjizevni rad Ivana Ma2:uranica nije obilan, cak i ako ga ograniCimo na razdoblje 1835-1848. Ali se, kao i uvijek, vrijednost i znacenje jednoga pjesnickog djela ne mjere kolicinom teksta nego snag_om umjetnicke evokacije. Od suradnje u >>Danici<< do pojave Smrti Smail-age Cengica, koliko traje pravo pjesnicko djelovanje Ma2:uranicevo, dakle u toku nesto vise od jednog desetljeca,
13
1C95034
razvija se i raste najcjelovitija i, svakako, najzaokruZenija poezija razdoblja ilirizma. Od prvih, jos djecackih pokusaja u stihu i intimnih kriza u pismima bratu Antunu, poezija Ivana MaZuranica, naporedo s rjesavanjem zanatskih i idejnih pitanja, postaje sve slobodnija i samosvjesnija, da punim glasom i sebi svojstvenim zamahom progovori u remek-djelu citavog razdoblja, turobnoj i strogoj pjesmi o pogibiji Smail-aginoj, u djelu koje nije samo velika potvrda preporodnih ideja i jezicnih reformi, nego i najava zanosnog in tyrannos motiva koji ce nositi hrvatsku knji.Zevnost devetnaestoga stoljeca a najsnaZnije odjeknuti u borbenoj Kranjcevicevoj lirici. Rijedak je primjer, i u veCim knji.Zevnostima, rako jasno odabrana puta i tako promisljena koracanja njime. >>0 da znas, brate dragi, [pise on 18. travnja 1835. bratu i mentoru Antunu] kako ti jest ugodno i lako u matemjem jeziku verzificirati, gdje ti nije potrebno synonimiae niti vraZjega gradusa ad Parnassum!« Ugodno i lako. Zar i moze biti drugacije covjeku koji osjeca izvoran talenat u sebi i hoce da ga izrazi. Njemu stvaranje i ne moze biti drugo nego radost, onaj ugodni nemir koji se stisava samo pred zavrsenim djelom. >>CitajuCi oglas koji svrhu domorodnih novina meni poslao jesi, [pise on bratu, primivsi Gajev proglas] takov svrbez poeticeski od radosti jest me primio da srcu odoljeti nikako ne mogoh, vee da ilirickoj danici odu jednu socinim koju (kakva jest da jest) ovdje k listu priklopio jesam. Citaj i rasudi ju.<< Deset godina trajat ce taj pjesnicki zanos, taj furor poeticus, a svako ostvarenje Ivanovo bit ce korak bliZe onom Pamasu kojemu stremi prava poezija. Svakome pismu priklopit ce mladi Ivan, uz teoretska razmatranja o stihu i metru, i po nekoliko izvomih >>vitija<< odnosno prijevoda, iz latinske i talijanske lirike. Jer on hoce da okusa svaki postupak prije negoli odabere vlastiti. MaZuraniceve >>Lehrjahre<< zavrsit ce se negdje krajem 1842. kad izvede dopunu Osmana, odnosno 1844, kad seta dopuna objavi stampom. U tih je desetak godina prouCio Mafuranic i klasiku, i modernu t~lijansku, francusku, poljsku i englesku liriku, poklonio se narodnoj pjesmi, posve utonuo u dubrovacku (Cijim ce teoretskim postavkama ostati vjeran do kraja zivota), nadvisivsi najvecega i najuglednijega od njenih klasika, Ivana Gundulica. Sve je to obavio i kao da se zadovoljio; a ipak je sve to bilo samo priprava za glavni pothvat koji ce ta probijanja tudim temama i tudim iskustvima, snafno i definitivno, podiCi na visinu poezije.
14
Ma.Zuraniceva lirika prije dopune Osmana i Smail-age, ima iskljuCivo pripravni karakter. Tek ponegdje, kao u Vjekovima Ilirije iii, jos vise, u Javoru, pribli.Zava se ona pravoj poeziji. Medutim, dopuna Osmana, koju je Ma.Zuranic zamislio kao XIV i XV pjevanje (uzevsi tzv. >>pjevanje o paklu<< kao XIII), pokazala je karakter Ma.Zuraniceva talenta. Bez obzira na potrebu da se dopunjac upusti u slozena pitanja kompoz~cije, dovoljno je istaknuti da je Ma.Zuranic u potpunosti usao u duh i izraz Gundulicev, ne upotrijebivsi ni jedne jedine rijeci koja nije potvrdena u Osmanu. Uspjeh dopune rijesio je, za obicnog citaoca, problem cjeline Osmana, dok je strucnjake zadivio do te mjere da je izreceno i misljenje kako ta dva pjevanja vise vrijede od Gundulicevih osamnaest. Usporedba izmedu Gundulica i Ma.Zuranica vrijedna je, medutim, i zato sto nam omogucuje da mnogo lakse izgradimo sud o Ma.Zuranicu. Uza sve dopunjacevo uzivljavanje, iz tih tekstova izviru dva lika i dva vremena: nasuprot baroknom osjecanju nistavosti i prolaznosti ljudske, Ma.Zuranic je sav u romanticnom aktivitetu, bez kojega bi njegova pripadnost ilircima bila neshvatljiva. No veza izmedu ta dva toliko znacajna stvaraoca hrvatske knjizevnosti jos je oCitija i jos djelotvomija u Ma.Zuranicevu glavnom djelu, u Smrti Smail-age Cengica. Kratki Ma.Zuranicev ep, 1134 stiha u pet pjevanja ( Agovanje, Nocnik, Ceta, Harae i Kob) svakako je najvrednije djelo ilirske knji.Zevnosti i jedno od najznacajnijih ostvarenja hrvatske i jugoslavenskih knj~evnosti uopce. Kao i sva djela ovakve vrste, bio je Ma.Zuranicev ep predmet najrazliCitijih pozitivnih ocjena i sudova. Objavljen u nekih stotinjak izdanja, preveden na velik broj svjetskih jezika, na neke i vise puta, Smrt Smat1-age Cengica jedna je od omiljelih tema hrvatske i svjetske slavistike. Cak bi se i povijest hrvatske nauke o knji.Zevnosti mogla napisati u odnosu na ocjenjivanje i istra.Zivanje Ma.Zuraniceva djela. I, kao sto je prirodno, vrijednost i znacenje Smail-age jos uvijek nisu iscrpeni, iz jednostavnog razloga sto se svako zivo djelo odupire shematiziranim sudovima i mrtvim klasifikacijama. Istra.Zivali su se takozvani izvori, usporedivala narodna pjesma o istom dogadaju s umjetnom, proucavala izra.Zajna sredstva s gledista formalne estetike Franje Markovica, itd. Rezultat je bio naivno uvjerenje da je Ma.Zuraniceva pjesan najpotpuniji kodeks takozvane hrvatske poetike, ida je upravo u tome njena najvisa vrijednost. A sve to pokazalo je jos jednom da ljepota poezije nije u koliCini tehnike i kakvoCi, nego u intenzitetu
15
kojim se i tema, i saddaj, i tehnika, i izvori, i kultura, podvrgavaju iskrenosti i CistoCi pjesnikove vizije. Dokazao je to Barcev lviazuranic. ~ Ovako postavljen, problem ocjene umjetnicke vrijednosti Smrti Smail-age Cengica okrece se stubokom. A to upravo znaCi da cjelovita ocjena nece zanemariti i zabaciti golemi napor nase starije kritike, nego ce joj dati drugi smjer i smisao. Upravo zato sto je Ma2uranic iskreno vjerovao u realno postojanje svih apstrakcija iz klasicne poetike, i podvrgavao im se, i podvrgavajuCi im se negirao ih; zato sto je ta negacija zapravo stvaralacki poetski akt, svaka ocjena i dozivljaj Ma2uraniceve poezije mora poCi od toga balasta nad kojim, vedra i radosna, leprsa zastava poezije: poezije koja se izgradila ovdje, medu nama, za nas i tek potom za cio svijet, kako je to, uostalom, izrekao vee i Franjo Markovic. Dogadaj se, u svojoj historijskoj istinitosti, odigrao 1840. Crnogorci su ubili feudalca koji je nad rajom vrsio okrutna nasilja. Pogiblju su zabiljezile tadasnje domace i strane novine, usia je i u narodnu pjesmu; a ipak je, mjeren gundulicevskim mjerilom, sam dogadaj upravo neznatan. Tamo, u Osmanu, nestaje car i, prema Gundulicevim slutnjama i nadama, rusi se otomansko carstvo; ovdje, kod Ma2uranica, pogiba neznatan lokalni tiranin (koji, zapravo, i nije bio tako strasan), radnja se ne odvija u centru carstva, nego na njegovoj dalekoj periferiji. A ipak Ma2uranic vidi u tom dogadaju ono isto sto prizeljkuje i Gundulic. Sarno sto je to za Gundulica vizija buducnosti, rasplet je negdje na dalekim hoCimskim poljima, dok su za Ma2uranica-pjesnika slom turske carevine i rjesenje tzv. >>istocnog pitanja<<, zapoceli ovdje, kod nas, nasim snagama i kao nas problem. I upravo je tridesetak godina kasnije Ma2uranic-ban docekao odstup turskih snaga iz Bosne i Hercegovine, priznanje samostalnosti Crne Gore itd. Uostalom, pjesma je i nastala kao izraz zivog zanimanja svih Ma2uranica za crnogorska, bosanska i turska pitanja, o cemu najpotpunije svjedoCi putovanje Antuna Ma2uranica u Crnu Goru (1841) i Matije Mazuranica Pogled u Bosnu (1842). Ma2uranicevih pet pjevanja zapravo je pet slika, pet dramaticnih momenata neminovne, sigurne propasti svakog silnika i svake tiranije. Upravo tako i treba shvatiti Kob, naoko naivnu i gotovo grotesknu zadovoljstinu patnjama pravednika. U stvari, >>bolesnik na BosforU« dobio je time najpuniju osudu svoje besmislene i nepotrebne okrutnosti. Vrijednost je djela visestruka. U odnosu na okolnu ilirsku knjizevnost, Smrt Smail-age Cengica strsi kao neobicna i gotovo neocekivana pojava; nadalje,
16
ona rJesava sva temeljna pitanja jos mlade novije hrvatske knjiZevnosti, prije svega pitanje izraza. U polemikama da li narodno iii umjetno, Ma2uranic, kab svaki istinski stvaralac, odgovara djelom: i jedno i drugo. Smail-aga je ostvaren spoj, i ujedno dizanje na visi stupanj, i narodne i dubrovacke tradicije. Tematski vezano uz nasu historiju i suvremenost, rjesavajuCi temeljni problem vremena, djelo je u isti mah i povezivanje novije hrvatske knjizevnosti s evropskim stvaranjem. Eticki, djelo je apologija onih koji neopravdano pate, prorocka vizija propasti zla. Politicki, ono je prikaz nase stvarnosti i objasnjenje nase vjekovne situacije pred licem Evrope; osim toga, ono je slika nase nacionalne problematike sve do kraja Ma2uraniceva banovanja. Jos 1873. pise Franjo Markovic u >>VijencU« kako imamo vise razumijevanja za strane probleme, >> ... a istocno pitanje, a borba krsta s islamom, to je za nas surov, divljacki prizor? Mi smo, veli se, vee preboljeli ,tursku dobu' nase knjiZevnosti, vjekovito klanje s Turcima vee nas vrijeda u pjesmi i glumistu. I tako je turstvo pokopano u nasoj knjizi, al' u zivotu nasem narodnjem ?<< U svakom slucaju, ono sto je u Ma2uranicevu epu, za evropskog Citaoca, egzotika i romanticni >>couleur locale<<, za nas je krvava stvarnost; a to je ujedno temeljna inspiracija ovoga djela. Krenuvsi s takve podloge i zadojena tim pogledima, Mazuraniceva j.e poezija bila unaprijed odredena i tematski i jezicki. Kao i svugdje, sloboda je i ovdje bila spoznaja ntiZnosti: ntiZnosti tematske i ntiZnosti izra2ajne. Sa umjetnickoga gledista, spomenutom turstvu hrvatske knjige smrtni je udarac zadao upravo Ma2uranic: zbog ljepote i zaokrtiZenosti njegova epa Cine nam se Boticeve deseteracke pjesnicke pripovijesti naivnima i razvucenima; zbog savrsenstva jezicne materije, i njenog osebujnog ustroja postao je Ma2uranicev jezik neponovljiv; zato sto se konstituirao u pjesnicki govor koji ima jasno odredenu pot~ rebu: da oblikuje temu koju vise nitko nece oblikovati. Svjesni toga, hrvatski su knjizevnici krenuli u potragu za jezikom koji ce izraziti nasu gradansku stvarnost u nastajanju, o cemu govori Markovicev citat, a to je ostvario ne pjesnik nego pripovjedac: Senoa. Jos jedan znacajan doprinos razvitku knjiZevnog izraza hrvatskog dao je Ma2uranic u tekstu koji ima politicku inspiraciju ali tipicno literarnu izvedbu, u brosuri Hrvati Madarom (1848). Biblijskom intonacijom Mickiewiczevih prorocanskih recenica nadahnuo je Ma2uranic taj politicki program, vademecum svoga vremena, stvorivsi tekst koji nije mogao posluziti kao uzor za nasljedovanje nego kao primjer i dokaz izra2ajne sposobnosti hrvatskoga
17
jezika. I jedan i drugi tekst pokazuju da je osnovna znacajka Ma2uranieeve umjetnosti pregnantnost, sa2etost, lapidarnost, zaziranje od narativnosti i neprestana teznja prema gnomicnosti, osobina neobicno znacajna u casu kad je najveCi neprijatelj knjizevnoga stvaranja zbunjena, mucava razlivenost. Cudesna konciznost Ma2uranieeva Smail-age postala je tako od najveCih tekovina hrvatske knjizevnosti, a Hrvati Madarom blistav obrazac moderne hrvatske proze. Nego, put do tog cjelovitog izraza, koliko god naoko kratak, nije bio lagan. Treba medutim napomenuti da ga je Ma2uranie bio svjestan i da je, vee od prvih pokusaja, u knjiZevnost krenuo sa spoznajom da je potrebno rasCistiti pitanja knjiZevnog jezika. Tako u jednome od prvih sacuvanih pisama (30. I 1835) bratu Antunu ka2e: Dobio sam hrvatske novine sve redom koliko godir krat izisle jesu, u kojih gluboko philologiCesko jezika nasega poznanstvo u g. ucreditel'u veoma pocitujem i odobravam. Cto se pako >>Danice<< dotice ono jest da skoro clovek suditi bi morao da iliricki basniri zakone sloga ( Reim) ne poznaju. N ajmre iz nihovih versov izsija da oni misle da se slog samo u jednakosti zadnih slova reci sostoji nieto i ne pazeci na nadslovke ( accentus). Znam, i sam rado valujem, da tezko jest vise puta jednake slovke najdti:; ali sa svim tim - zakone basnirstva i lepoglasja bez svake potrt!be prekrSiti greh jest i neumit' a. Cesa radi ovde nekoliko viti,ja priklopio jesam, da i u sloznih versih moje pokusavanje zapazis.
Vee je iz toga jasno da je mladome Ma2uranieu prije svega do tehnickih rjesenja. On se ne koleba izmedu stokavstine i, recimo, svoje rodne cakavstine. Za njega je to rijeseno. Drugo pitanje njega muCi: kako da se stvori jedan visi tip stokavstine, koji ee izvirati izravno iz narodne pjesme a neee zrtvovati dragocjena iskustva i ostvarenja starije hrvatske knjiZevnosti, ponajprije Ivana Gunduliea. Zato svaka njegova pjesma, i izvorna i prevedena, znaci korak naprijed tome cilju. Kao da je na sebe mislio i na svoje vee ulozene napore, kad je u Proslovu novosadskim glumcima (10. lipnja 1840) pjevao:
0 kolike smetnje Nadvladat ima koji novom stazom Pram cilju ide! - Sad kroz trnje i sume Treba mu proci ~· sad pregazit vodu ~·
18
Sad preko stijene koja put mu prijeci Skocit mu valja ~· [ ... ] 0 koliko tu srca i znanja treba Za slavno dobit sve one zapreke Koje se u svakoj novoj stvari dizu [ ... ]
Ocito, mladi je pjesnik bio samo priprava velikom. Pjesma Vjekovi Ilirije (1838) i opet je organski dio MaZuraniceva pjesnickog razvitka, formalnog · i idejnog. Ilirija je pjesnikov zanos i zalog buducnosti njegovog naroda, ona je idealni locus amoenus njegove poezije, tema lirske i epske inspiracije, zemlja vjecne pravde i klasickog zlatnog doba. Pocetak je tipicno idilski, bukolican:
u hladanom skutu nasih gora Vrhu travnih zelenih prostora, Gdje se u prado! malen hum obara, Gdje se slisa ad patoka mili Roman, kud mu bistar talas cvili. Krotka stada u vremena stara U raskosnoj slobodi skakahu I radosne danke provadahu. Nestvarni krajolik s tipiziranim koloristickim i zvucnim rjesenjima: zeleni prostori, dah povjetaraca, romon cudesnih potoCica i skakutanje slobodnih stada, to je vizija nekadasnje Ilirije u koju se posve logicno uklapa ova vergilijanska ekloga: A mladani Ilir, uz povaljen Pan} od hrasta lezeei, razga!Jen Cutom mira, veseo prebrajase Na pastirskoj tamburici zice [ ... ] Treba li iCi dalje, iii je dovoljno da se sjetimo prvog predloska ove lirike Vergilija? Tityre, tu patulae recubans sub tegmine fagi;
19
odnosno, da odmah spomenemo i drugi, Ovidija, jer ce se on odmah javiti? Aurea prima sata est aetas, quae vindice nullo Sponte sua, sine lege fidem rectumque colebat ...
Evo tih stihova : Blazen vijek se zivljase posvuda, Jer se joste ne bje zloba huda Po umrlih svijestih razastrla Joste ne bje bratinska nesloga. [ ... 1 :J.
Pjesma je duga, spora u ritmu, spora u slikama koje se uokviruju deseterackim oktavama. Idilicnost i ljepota davnih vjekova Ilirije, to je osnovno raspolozenje njihovo; ali, ako paZljivije pogledamo, jedno cemo ustanoviti: ilirska polja, illyrica arva, to je kljucna, temeljna slika ovih stihova kao i kasnijega Haraca. Plod svog rada na bogatim poljima upravo tiZivaju puci ilirski, >>Nu, jaoh, oblak od praha se vije /Sa svih strana ...(<. I evo sad nagovjestaja Smail-agina haraca: Stropot konja i jauk junaka, Plac i suze vezanih seljaka I viteskih vapaj branitelja. Zbogom i ti, vijece, ki si polje Orao ... eto sad prave nevolje.
Vijek koji je polje orao, to je zlatni vijek, proslost Ilirije: >>Gacka polje, lijepo ti si/ Kad u tebi glada neima ... <
20
A s istoka Turcin dize pera, Da nas rukom satarise kletom; I eto ti iz hladna zapada Ljutog Franka sablja na nas pada.
Sa sve cetiri strane svijeta nasrnuo je dusmanin da nas unisti. Nekada je, u proslosti, ta neravna borba imala bar patetiku velikih i brojnih protivnika: to su Rimljani, koji vladahu cijelim svijetom, to su Franci, nasljednici Rimljana, to su Huni i Tatari, koji spalise i opustosise citavu Evropu; to je, konacno, TurCin, pred kojim je i Bee drhtao, TurCin, koji se doduse povukao, ali je ostao kod nas, na nasem narodnom tijelu, i on je danas glavni narodni neprijatelj, simbol zla i zaostalosti uopce. U Vjekovima Ilirije sve su te slike apstraktne, ne samo kao nedosegnuta umjetnost nego i kao daleka i neozivljena stvarnost. A kako drugaCije, sablasno i neumoljivo, stvarno i prisutno odjekuje konjski topot i rajin plac u Haracu! U pravo ce tako, retoricki, upitati jedan od uzora Ma:Zuranicevih, pjesnik himne, Mihanovic: >>Ni 1' to nasiu jauk turobni ?<< Evo te sile po polju gatackom, nasilja koje se razmetljivo bani na sve cetiri strane: Od istoka haraclije jasu, Vode golu na repovzjeh raju ~· Od zapada haraclije jasu, V ode golu na repovijeh raju ~· Ja5u zmaji s sjevera i s juga, Golu raju na repovijeh vode. (Harae, 496-501)
Nije li to ista situacija kao i u Vjekovima Ilirije? Stisli zmaji sa cetiri strane ... No koja razlika u intenzitetu evokacije. Kao i uvijek u velikog Ma:Zuranica, sredstva su minimalna: sest napreskokce variranih stihova, u:Zasnih u svojoj izra:Zajnosti, upornih u svojoj ponovljenosti. Potra:Zimo li pomoc klasicne teorije knjizevnosti, zavirimo li u starije komentare, naCi cemo da je to sna:Zna figura, po imenu simploka. Zar je to dovoljno, napomenuti da se dvije ili vise recenica (iii stihova) poCinju i svrsavaju istim rijeCima? Kad su >>druge rijeCi<<, one koje sliku zakljucuju:
21
Jadna raja, ruku naopako, Slijedi konjske na konopcu trage.
No to je samo prividno figura, tu se samo prividno ponavljaju rijeci i stihovi. Ponavljanja, i ovdje kao i uopce kod MaZuranica (i o tome je dovoljno pisano, vidi samo Barcevu monografiju) znace tragicnu jednolicnost muka i uzvisenu odlucnost borbe. Treba ova >>ponavljanja<< usporediti sa starcevim rijeCima (takoder >>ponavljanjima<<) u Ceti, u stihovima 333-353, pa se o tome uvjeriti. Nisu to nikakve figure, to je turobni jauk nasiu, koji se, preko Une, cuje do Karlovca; i to je iskrena, slana suza, a ne tlapnja: jer pjesnik MaZuraniceva kova ne place s tlapnje. Nije slucajno spomenut Antun Mihanovic. Svu patetiku i ljepotu ilirske knji.Zevnosti nosi u sebi taj pjesnik jedne pjesme: zanosnu viziju domovine i tragicnu sucut nad mukama >>robnih<<, porobljenih sunarodnjaka: Magla, sto li, Unu skri'va? Ni l' to nasiu jauk turobni? Tko li molee smrt naziva? Il slobodni, il su robni?
No to je samo prolazno raspolozenje, idilicna himnicnost vraca se ponovo, a ona je, kao i kod MaZuranica, izgradena zahvaljujuCi dobrom geniju novije hrvatske knjizevnosti, I vanu Gundulicu. Cijela knji.Zevnost nasih iliraca ne cini drugo nego pjeva Gundulicevu Dubravu, koja njima znaCi zanosnu viziju nasega boljeg, slobodnog zivota. Zar treba dokazivati vezu izmedu Gundulica: Skladni puci, mirna sela, Travna polja, doba ugodna, Pune njive, dubja plodna, Rojne cele, stada cijela ( Dubravka, 1679-1683) 1
Mihanovica: Vedro nebo, vedro celo, Blaga prsa, blage noci,
22
Toplo ljeto, toplo djelo, Bistre vode, bistre oci: Vele gore, veli !judi, Bujna lica, rujna vina, Silni gromi, silni udi; To je nasa domovina! (Horvatska domovina, 9-18)
Gunduliceva dubrava, Mihanovieeva domovina i Ma2uranieevo polje, jedno su. Zato kad Mazuranie, nakon upornih tra2enja i okusavanja, ideal poezije nade u Gundulieu, njegov je izbor logican. Njemu je Gundulic pjesnik pravde i slobode, kobi i dubrave, ideala kojima nilZno stremi preporodena hrvatska knjizevnost. I, prije svega, pjesnik jos jednoga, dosegnutog ideala: savrsenog i cjelovitog pjesnickog jezika. A i on je, ne manje, cilj i potreba nasih iliraca. Treba se prenijeti u vrijeme: dopuna Osmana nije samo zelja da citaoci dobiju cjelovito djelo i lakse ga uzmognu citati. Jer Osman nije kao sto su druga djela, on je Djelo, njegova je nepotpunost praznina u nacionalnoj kuhuri, praznina koju, kao svoj dug starijoj, novija hrvatska knjiZevnost mora nadoknaditi. Onaj kojemu se taj zadatak povjerava ne moze biti obican pjesnik, to je covjek i duhom i talentom ravan uzoru. Suvremenici toga, naravno, nisu svjesni; ali znaju da su posao predali u ruke najpozvanijem, Ivanu Ma2uranicu. Tako se, u kratkome svom knjiZevnom djelovanju, od 1835. do 1848, Ivan Ma2uranic javlja u svakoj znacajnoj akciji novije hrvatske knjizevnosti, i uvijek na prvome mjestu. On je - od samog pocetka - jedan od najplodnijih pjesnika u >>Danici<<, on je popunitelj Osmana, on je pjesnik Smrti Cengic-age, on je- 1848 -· pjesnik i politicar dijaloga izmedu dvaju ravnopravnih naroda, Hrvata i Madara. I kasnije je Ma2uranie, kao po nekom nepisanom pravilu, na prvome mjestu, on je vrhovni ddavni tuZilac, kancelar i ban. No to je vee slom pjesnika. Dopuni Osmana P.ristupa Mazuranic ozbiljno, sistematicno i samosvjesno: nista sto u Gundulieu vee nije upotrijebljeno ne smije naCi mjesta u dopuni. Pa ipak, >>da mi bude dopusteno u predgovoru o tom kao o svojem [podv. M.] govoriti ako mi se uzbude htieti<<. Vee otprije, vidjeli smo, naCitan Gundulica i ostalih starijih pisaca hrvatskih, od Marulica do KaCica, Ma2uranic u posao ulazi pripravljen, zna sta mu je Ciniti, i saobra2avanje s postojecim tekstom s
23
jezicnoga gledista za njega je rijeseno pitanje. Toliko je ponesen Gundulicevim izrazom te mu upravo ta vezanost dopusta da posve slobodno pusti maha svojoj tvorackoj masti i stvori djelo za koje se obicno kaze da je nadmasilo original. Pretjerano mozda, ali istinito kao odavanje priznanja za posao koji je samo Mazuranic mogao tako dostojno obaviti. Kritika je vee primijetila obimnost dopune i cinjenicu da su Ma2uraniceva pjevanja unekoliko bogatija od Gundulicevih, jer novi pjesnik umece velik broj fragmenata koji, samo naoko, nemaju veze s fabulom i razvijanjem radnje. Za poznate stihove o slovinskoj zemlji Barac je cak ustvrdio da je to vjerojatno najpotpunija Ma2uraniceva lirska pjesma, dok je, sad skoro, Zivancevic izdvojio Citav niz takvih odlomaka, pokazavsi njihovu stvarnu i naoko posve autonomnu vrijednost. Evo spomenutih stihova: 0 Slovinska zemljo lijepa, Sto sagrijesi nebu gori, Da te taki udes cijepa I jadom te vjecnijem mori? Potisteni tvi sinovi, Gospodicnoj njegda u vlasti, Izrodi su, il robovi, Zeljni s ovcam travu pasti. Ah, da 'e proklet tko cijec vire N a svojega rezi brata : Jer nesreca tvoja izvire Sarno iz toga kalna blata. Ti od njegda bracu tvoju Tudu u jarmu hladno gleda, Nit ih brani kako svoju Trijebi 'e branit bracu od bijeda.
24
Pace ni to ne dopusti, Brat da bratom svo'im te zove: Ali od ognja svo'ih ne bljusti, U sve 'e oganj bacat krove. Tijem istinu rijee cuj paka Ku me nebo rziet nadise: Ti si majka od junaka, Nu robova vele vise. Robovi su tvi junaci, Tvoji sebri, tva gospoda: Robovi su tvi vjdtaci, I svi tvoga ki su roda. I ropstvo ce tvoje iz tmina N a gospodski dan iziti, Kad paklenijeh dno dubina Bratinska se mrzos hiti. (Osman, XV, 461-492) Odista, imaju ti stihovi svoju samostalnu vrijednost, i cjeloviti su kao pjesnicka slika, ali je njihovo vrelo nadahnuca dublje: to nije samo komentar susreta izmedu Suncanice i brata joj Vlatka, sad haduma i TurCina, to je nastavak triju kitica bez kojih je znacenje ove >>pjesme<< osjetno osiromaseno: >>Nu jer narav blaga prije /Sasma okrutnut nece vijeku,/ Jos se ugasit moglo nije /Sto je najljepse u covjeku./ /I tako se jadnik muCi,/ Ture i krsten Cijem je ujedno :/ Na poli ga svako luCi,/ A ne hita sasma ni'edno;/ /Jer sto TurCin Cinit ima,/ To mu cinit krst ne dade,/ A kad krst pak sto pocima,/ Opire se TurCin tade<<. (XV, 449-460) To je smisao gornje >>pjesme<<, taj nesretni hadum, ni covjek, ni Turcin, ni Slovinac, to smo mi, to je udes nase Ilirije, da gledamo hladno svoju bracu u tudem jarmu, ako se ne slozimo i ne sjedinimo. Ili, gledano s druge strane, i jedno i drugo, i krst i nekrst (ako se vee treba sluziti tim zastarjelim i opasnim podjelama), sinovi su jedne majke, u biti jedno. I opet ove
25
stihove treba povezati s Haracem, u kojemu bijes i sila raskivaju sve paklene vlasti, u kojemu nema pomirenja izmedu pravde i nepravde, nesretne raje i nasilnih Turaka, i u kojemu se njihov sukob dize na socijalnu i eticku visinu. Agi se priznaje junastvo, dok je raja sve prije nego junak: silnik svoju silu moze iskazati samo na bespomocnoj krotkosti. Osvetnik nesretne raje, ceta, ima vise motive. Ona ne podmiruje samo rajine racune, ona je orude u rukama jedne vise koncepcije pravednosti, zato bi ona i mogla odgovoriti na svako takvo pitanje: >>Ne mi, ne mi ... << (Ceta, 244). I problem Novice, njegovo pretvaranje u TurCina, njegovo prelazenje ceti i konacno njegova dramski i eticki nuzna pogibija, sve je to, kao jedna od osnovnih koncepcija Smrti Smail-age Cengica, saddano u navedenim stihovima iz dopune Osmana. Nije Cengic-aga djelo mr.Znje i pojedinacne osvete, ne placaju se tu licni racuni, i nije tu u igri samo taj mali, lokalni tiranin, koji - historija nas uCi - i nije bio tako okrutan kako ga .Mazuranic prikazuje. To je tragedija naroda na Cijem se tijelu odvio veliki svjetski raskol i koji nesretnim udesom placa racune vece od svojih snaga. Zato se Novici, Ma2uranicevu Novici, ne mogu stavljati nikakve zamjerke, nista on ne izdaje, nikakva on nacela ne gazi, nego je on zrtva historijske tragike. A kako bi Vlatkov-hadumov raskol, cak i nakon pobjedne akcije, u Novici ostao trajan, smrt je, junacka smrt, jedino njegovo otkupljenje. Stoga Starcevicevo eticko odbijanje Mazuraniceva remek-djela ima samo politicko znacenje i objasnjenje: >>Dva pevanja u Gundulicu dopadose mi se za neizkazati. Nemogoh se izcuditi, kako je pesnik, vezan tudom, Gundulicevom osnovom, tudim, njegovim duhom, itako svladao sve tezkoce, tako da je pretezko razabrati njegova pevanja od Gundulicevih. I Gundulic bo ima vise cutenjah i slikah nego mislih, i on pesnickoj meri, pesnickomu broju zertvuje mnogo, na stetu kratkoce, bistrine, snage. - Cengickinja biase i ostade mi sablazan. Herdja, koja sama mogase si dati zadovoljstinu, da bude imala isto covecnosti, ta se herdja krade i mami Crnogorce, neka idu iz potaje ubiti jednoga coveka. Na to gnjusno delo dize se pod izbor stotina Cernogoracah, i ojacuju se svetotaj"stvi vere, pricestju, suljaju se ter iz zasede srecno ubiju toga coveka. Moguce da bi i Cigani sto takova uCinili, nu nije moguce, da se oni nebi stidili to ikomu kazati. 0 tomu je Cengickinja.<< Kako je to sve pogresno! Starcevic, naravno, stoji na strani age shvacenog kao junaka, a to mu ni Ma2uranic ne oduzima, jer je Smail-aga, sa svim svojim uzasom, dio istoga, svog naroda. On i Novica jedno su; dovoljno
26
ih je osvijetliti navedenim stihovima iz dopune. Dokaz je tome njegova 1jubav prema pjesmi, njegova ze1ja da bude i ostane junak, njegova smrt, kad se od junackog tije1a odvaja agina >>hrabra dusa, go1a, nevese1a! ... << (1061). Bio je toga svjestan i sam MaZuranic, zato je i priznao Turcima junastvo, cak i nakon agine pogibije. S1icnim se etickim pitanjem 1omio i prijate1j MaZuranicev, jedan od nasih prvih teoreticara knjizevnosti, Ognjeslav Utjesenovic-Ostrozinski, kad u svojim Osnovama estetike za pojam uzvisenoga kaZe: >>Uzviseno je nebo zvijezdama osuto, kao i cuvstvo s kojega potjece pozrtvovanje Milosa Obilica na Kosovu i Niko1e Zrinjskoga u Sigetu gradu. Ali zatajiti ne mozemo da ono Milosevo junastvo, kojim je iz potaje napao Sultana Murata pod njegovijem satorom, veoma vrijeda nase cuvstvo esteticno i cudoredno.<< Utjesenovic, kao i Starcevic brka hl.storiju i estetiku. A upravo je to MaZuranic majstorski raz1ucio, rasporedivsi odnos snaga i izmijenivsi motivaciju od usko naciona1ne i po1iticke u opce1judsku i eticku. Najpotpunije se to ogleda u zavrsetku pjesni, u stravicnom pomirenju zaracenih svjetova, kad se iznad jednih i iznad drugih, iznad >>bratinske mrzosti<<, u velicanstvenoj slid dize pomirite1jica smrt, mars nivellatrix: U odjeci noCi erne Prijeka u krvcu smrt po polju grezne; Plalwm munjom oCi joj se svijetle, A proz kosti hladan vjetar duje; Glasom groma grozna podvikuje Sada >>kukul<<, sada >>medet, medet.'<<, Sad >>pomozi, o I suse blagi / << I uzdise, pisti, cici, hripi, A pak grabi sad krste, sad Turke, T er im svojijem ruhom oCi veze. (}{ara~
1075--1084)
Po1je je osuto kostima, ogrez1o u krvi, >>noc je strasna, krvi oblita,/ Tamna, crna.<< (1098-1099) Pravda je zadovo1jena i zato onaj >>grad s nebesa<<, koji se priprav1ja i najavljuje u toku cijelog }{araca, ima - kao u svakoj velikoj umjetnosti - i eticko i esteticko znacenje. Nakon svih strahota i nasilja, nakon pravedne odmazde i zasluZenog noCista cete, taj ce grad i pljusak oCistiti polje, >>pozoriste
27
strasno<<, i na taj naCin pripraviti dubravu i svijetli dan ilirske Danice. Kob je sad posve jasna: to je neizbjezan kraj >>taste ljudske oholasti<< (samo sto je u Osmanu, baroknoj, protivreformatorskoj poemi, kraj anticipiran) i logican, horacijevski zavrsetak; semper ad eventum festinat: sve u Smail-agi nezaustavljivo hita tom raspletu i koliko god on bio muzejski dekorativan, razumljiv je i potreban u kompoziciji pjesni. Smrt Smail-age Cengica ima neobicnu osobinu da u isto vrijeme otkriva ne samo postupak nego i razlog; inspiraciju Ma2uraniceve umjetnosti. Poezija kod Ma2uranica nije samo ona gravitaciona snaga koja na okupu drzi te naoko razrozne i nepomirljive elemente; nego obratno, samo se zahvaljujuCi njima, na njima, pjesnikov dozivljaj mogao konstituirati u poeziju. Dovoljno je rastvoriti anatomski atlas Ma2uraniceva vokabulara pa se uvjeriti o teskoCi zahtjeva sto ga pjesnik na sebe postavlja: jezik starije i novije knjiZevnosti hrvatske, jezik narodne poezije, ritmika Gundulica i KaCica, narodna i vergilijanska teh- · nologija pjesnicke slike, romanticarska patetika licnosti uz pjesnikovu klasicisticku sklonost. Mogli bismo, analiticki, iCi i dalje. No bez tih elemenata, bez njihova poznavanja, nikad ne bismo saznali >>kakva<< je to poezija. A bez toga bi svaki razgovor je li to poezija zapravo bio nemoguc. I kako je Ma2uranicev pjesnicki jezik sav natopljen posebnom, visestrukom evokativnom snagom, posve je jasno zasto vecinom ne uspijevaju nastojanja da se to izvrsno djelo otvori stranom Citaocu. Primjerom bi mogla poslU.Ziti nebrojena mjesta iz Cengica. Evo jednoga, u kojemu se, po jednoglasnom sudu kritike, radi o Cistoj poeziji, oslobodenoj naoko tematskog i nacionalno-etickog pritiska, okrenutoj prije svega prema pitanjima izraza: Usred polja mirna, pusta, Starodavna raste lipa. Pokraj nje su cadorovi. A med njimi ponajljepsi, Ponajljepsi, ponajveCi, Agin cador ine natkrilio, Kano labud ptica bijela Bzj"ele ptice golubove.
28
Bijeli se cadorje bzj'elo N a tihotnoj mjesecini, Ko golemi grobovi pod snijegom [ ... ]
(678-688) Sta treba da ka.Zu ovi stihovi Haraca? Noc je pala, aga je kupio harac, Cinio nasilja, a sad se sve smiruje, i pjesma i Citalac, bolje reCi slusalac (jer se ova poema ne moze zamisliti bez prisutnosti slusaoca, imaginarnog ali uvijek pretpostavljenog naleg covjeka, nazvanog kaCicevskim izrazom >>pobre<<); smiruje se, dakle, sve, i priroda i ljudi, u potpuni, vergilijanski nocni mir. I sto je jos maloprije bilo zveket oruija i lelek mucenika, sad je gluho slijeganje mraka. Glasovi su utihli i pjesnik se vise ne slliZi zvucnim efektima, sad su sredstva boja i odnos volumena: turski su cadori bijeli, kao bijeli golubovi; agin je cador isto tako bijel, ali je veci. Treba naCi usporedbu koja se nece kositi s golubovima, i nadena je: labud. Ali, sugestivnost slike nije samo u volumenskom odnosu labud-golub, nego prije svega u ritmu kojim se slika izgraduje, izdiZe, upravo kao taj labud medu golubovima: sve su to osmerci a odjednom se, usred njih, onaj stih koji nosi sliku agina cadora, izdvaja drugaCijom, punijom, deseterackom strukturom: >>Agin cador ine natkrilio<<· Drugo je sredstvo koloristicno: pjesnik ne zazire od toga da cetiri puta u Lfi stiha istakne pojam bjeline (triput kao pridjev, cetvrti put kao glagol) i da zatim tu evokaciju tisine i bjeline preobrazi u novu sliku snijegom pokritih grobova i tako dokraja ostvari onu mrklu bjelinu, onu candida obscuritas koja mu je u daljem razvoju potrebna i radi zvucnih kontrasta (rika lava i lavez pasa), i radi duboke, >>slovinske<< ideje koja je, zapravo, pokretnica Citavoga epa. Prevodilac ovdje zastaje pred neuhvatljivim pojedinostima. Doslovno prevodenje ne daje nista: >>A med njima ponajljepsi,/ Ponajljepsi, ponajveCi,/ Agin cador ine natkrilio.<< Sta je to ponajljepsi, i zasto je taj izraz ponovljen pa onda povezan s drugim slicnim. Dakako, to je karakteristicna figura ponavljanja, mozemo reCi da je to, uz put, i gradacija, da je ono »natkrilio<< kao izraslo iz te figure. Ali, ne mozemo ne uvidjeti da je samo u hrvatskom jeziku ta figura oslobodena prazne bezizrazajnosti; cak naprotiv, da je ispunjena izvanrednom evokativnoscu, jer vee sama po sebi budi svijet nase narodne poezije, jedan od temelja nad kojim se diZe snaga Ma.Zuraniceve umjetnosti. Isto vrijedi i za naredna dva stiha: >>Kano labud ptica bijela/ Bijele ptice golu-
29
hove<<. Nije njihova vrijednost jedino u vee istaknutoj opoziciji labud-golubovi, nego u rafiniranom iskoristavanju spomenute osobine izraza nase narodne poezije, njenih ponavljanja u stilske, izrai;ajne svrhe, njene simetricnosti, gdje se krajnji elementi slike povezuju opozicijom istih elemenata i mogucnoscu naseg jezika da sasvim slobodno postavlja atribut prije odnosno poslije imenice, pri cemu spomenuta simetricnost (hijazam, koji bi se mogao prikazati i ovako; a-b-cfc-b-a) dobiva jos puniju vrijednost. No, pogledajmo dalje stihove: Bijeli se cadorje bijelo N a tihotnoj mjesecini, Ko golemi grobovi pod snijegom. Oko kojijeh doba u gluho Zli se dusi vrzu i strasnijem Slikam plase prolaznika nocna Il mu uho pricinjenom Rikom lava i lavezom pasa I lelekom stradajucijeh gluse.
Finim osJeCaJem humanosti pjesnik je gotovo neocekivano smmo zakrvljene protivnike. Turski su cadorovi nalik na miroljubive golubove i dostojanstvenog Iabuda, a nije to samo zbog potrebe da se sto punije izrazi sugestivan prizor nocne bjeline. Prizor je toliko privlacan da ga se pjesnik ne odrice. Saddaj nastavljene slike nije vise neutralan, on se, ostajuCi vjeran bjelini, aktualizira, konkretizira, ali i opet pomirujuCi, povezujuCi dva zaracena svijeta: turski su cadori sad grobovi, golemi grobovi pod snijegom ... I tu sad, rijedak slucaj, Mai:uranic popusta romanticnom duhu vremena, cak sepolkristicki predromanticnom, pokrece zle duhove, prikaze, pricinjene glasove,. da bi sliku zavrsio onim sto mu je najprece: lelekom stradajuCijeh. Ima ta slika i domace, za Mai:uranica moglo bi se reCi i obiteljsko podrijetlo: Gatacko polje (polje, ta glavna vizija Mai:uraniceva Haraca i simbol njegova pjesnickog svijeta) posve se slai:e s Demeterovom vizijom Grobnickog polja. Estetski se, naravno, te dvije vizije ne mogu usporedivati, ali je motivska veza medu njima upravo uzrocna. Nastavak gomje slike nastao je kao odjek
30
citanja Grobnickog polja i dugih razgovora sto su ih surjaci medusobno vodili. Demeter pise: Sve je pusto, sve je nijemo, sve uzasno, Grob golemi, gnijezdo nocnih sova, Okolica carstva Plutonova ... Ipak si mi, polje, milo, polje krasno (Grobnicko polje, I)
A MaZuranic pjeva: Grobovi su, mnis, otaca Slovinskijeh, na dalece Kijeh slovfase ime slavno, Oko kofijeh Turad divlja U po dana kano doba u gluho Pogana se vrze i mozak Hitri obrce, cijem kako Da rasplasi djecu placnu, N ad otraZjem srece bolje Da ne cvile svoje jade prijeke. Tlapi ti se, sad da lavom rika, Tlapi ti se, sad da psetom lafe, A sad cujes Zelek mucenika, Jauk, pisku, teske uzdisaje; Cufes zveku gvozda okovnoga I uza nju pomaganju gorku. Slusaj, pobre, je l' i jauk tlapnja? Slusaj zveku, je l' i zveka tlapnja? Slusaj .. . slusaj .. . Ah, to tlapnja nije. Jer te vidim gdje te boli jako ... -X ;; l v )(;; ... Ah, to tlapn;a . nz;e, .. 0to. ... tt. pace:,. Ti bo s tlapnje mnim da ne bi plako / (Harac, 695-716)
31
Idejno se, kao i mnogi drugi izvori iz kojih je Ma2uranic crpao gradu, golu gradu, za svoju pjesan, idejno se Demeter i Mazuranic podudaraju. Estetski, razlika je golema. Sarno, treba to napomenuti, i ta je estetska razlika izmedu Srnazl-age i Grobnickog polja rezultat nesto drugaCije koncepcije Ma2uraniceve. Nekadasnji Hektori, ma dalece/ Kijeh slovjase ime slavno<< danas su vuceni po blatu i po kalu, danas kukavno stoje >>Nad otra2jem srece bolje<<: Troju su bogovi napustili pa je propala, Evropa je raju zaboravila pa raja robuje, pravda je pred krivdom uzmakla pa tiranija likuje. Kao i Ma2uranic, i Demeter je Gundulicev ucenik, i on ocekuje >>kolo od srece<<, i on vjeruje u kob: Kob ne stedi nikog tvrda, Bio suzanj il pun sla'Ve ... (Grobnicko polje, Zaslovje.)
S jedinom razlikom sto je on rodoljub dok je Ma2uranic i umjetnik. Ima Kob i svoje politicko znacenje. Ceta krece u odmazdu upozorena starcevim rijeCima kako >>svijeta puci ostali<< ne pokazuju volju da pomognu raji. Gledana s tog aspekta Smrt Smail-age Cengica uklapa se u veliku akciju upoznavanja Evrope s onim sto se desava na njenim tada neposrednim granicama. Utjesenovicevi sasvim osrednji stihovi Jeka od Balkana bili su nekad stavljani o bok Ma2uranicevu remek-djelu; a sto se medunarodnog uspjeha tice, dozivjeli su gotovo trijumf. Ne bez ponosa navodi Utjesenovic u biljesci ispod svoje pjesme: >>Ova je prva moja pjesma koja je putem stampe ugledala bijeli svijet, i to najprije u prilogu glasovitijeh novina Augsburger Allgemeine Zeitung, Nr. 49. od 18. Febr. 1842, kuda je tu pjesmu s prevodom poslao moj [i Ma2uranicev, I. F.] prijatelj, pokojni Dane Stanisavljevic;stampana jeondje u matici [originalu, I. F.] i s prevodom njemackijem na veliko cudo moje, a poslije stampana je u javnijem listovima i zbornicima, osobito u Zagrebu, i slozena u njemacke stihove po Adolfu Elissen'u u Gottingenu (u knjizi Lieder aus der Fremde). Ona je u to doba ucinila toliku senzaciju da su se i javne vlasti u Hrvatskoj, narocito velika skupstina zupanije Vara2dinske, usljed toga obratile na c. k. dr:lavnoga kancelara kneza Metternicha, s predstavkom da se on zauzme za nevoljne Hriscane u Turskoj.<< Ma2uraniceva velebna pjesan, koja je nastala i kao autorovo intimno
32
uvjerenje u potrebu da se Evropa obavijesti, nije imala prilike da to ucini kao Utjesenovicevi stihovi. Ovdje je medutim potrebno napomenuti da se Smrt Smail-age Cengica javlja i kao izraz jedne odusevljene klime pomaganja na8oj raji u Turskom carstvu. To je, ujedno, politicki smisao Kobi: ceta je sama obavila svoj zadatak, a mi sami treba da rijesimo takozvano Istocno pitanje. To je isto misljenje izrazio i Petar Preradovic, dvadeset i vise godina ka~nije, kad u pjesmi Konac kraju (pisanoj 1867, a objavljenoj 1871) istice tada mnogo aktU.alniju misao ilirskih preporoditelja: sami smo se borili s Turcinom, sami cemo i razdijeliti njegovu bastinu, jet to je naseg naroda tijelo: »Oj vi strani, oj gavrani! Ne budi vam zao :/ Na svijeta je nasoj strani/ Otaj mrtvac pao./ /Ne damo ga napadati,/ Ne damo ga zlijedit,/ Mi cemo ga zakopati,/ Alii naslijedit !<< To, u Kobi, i jeste satisfakcija koju dobiva vee spominjani idealni akter Ma.Zuraniceve poezij~, >>pobre<<, pobratim. Pred njim se odigrava poni.Zenje sile i bahatosti, on daje smisao ovoj toliko zudenoj katabazi. Pa ako treba povlaciti razliku izmedu Ma.Zuranica pjesnika i Ma.Zuranica politicara, onda je moramo naci u njegovoj vlastitoj - kobi. Upravo u doba Ma.Zuraniceva banovanja odigravao se onaj Preradovicev >>konac kraja<<. Senoina Munja od Gabele (1875) morala je sjeknuti i pred Ma.Zuranicevim oCima (kao sto prorocki sjecaju munje u njegovu Haracu), ali je kob politicarova hila da upozori Sabor, vrlo ispravno na zalost, kako ce prijeci svoju kompetenciju i biti raspusten po >>previsnjoj odredbi<< bude li davao pomoc ustanicima. Branio se da covjek moze radije zeljeti da sunce sije, ali nije kriv ako izjavi da kisa pada: >>Ja, gospodo, ne cinim politicko vrijeme, nego sam samo svoje mnijenje kazao.<< Nekadasnji pjesnik rajinih muka nije se, jamacno, radovao svojoj banskoj izjavi. GovoreCi o jezicnim pitanjima kojima se Ma.Zuranic naprestano bavio i rjesavao ih aktivno u svakome svom djelu, njegov sin Vladimir dao je dragocjenih podataka za razumijevanje cudesne sinteze Smail-agina jezika.
Ali on je tako opojen klasicizmom, njega prvi ucenici klasika latinskih, pjesnici talijanski tako opcini!e, da se ispred njih sve ostalo u njegovim oCima ni!ti. Zato ne imtl traga u njegovih pjesmah znatnijemu uplivu inih knjize'lJnosti. Zato mu je talijanska emjaza potrebna. Zato on trazi simetriju £ euritmiJu, uziva u antitezah, u paralelnom prikazivanju, ali nada sve zato on hoce da govori pjesnickim
33
jezikom. On scijeni da mi Hrvati, star narod u knjizevnosti, taj jezik imamo, da mu je on usao u trag, da ga on zna. Taj mu jezik sluzi i u Cengicu, gdje se je sto vise primicao narodnim pjesmam. Zato se on opire prijateljem koji mu nude pueki govor. On podaje, kako predmet zahtijeva, pjesmi jak pucki kolorit, ali on ipak hoce da govori pjesnickim jezikom. On zali narode kojim pjesnicki jezik manjka. Kako je sretna I talija! Zato joj on zavidi. Za njega ne ima pjesnistva vrhu talijanskoga. Koja harmonija za njegovo uho! A on te harmonije toliko nigdie ne nalazi, ni u istom ljubljenom jeziku hrvatskom. T aj mu je jezik i krepak i gibak, i zvonak i plemenit, al on ima svojih mana, on maze u nevjestih ruku postati monotonim. [... ] On je harmoniju nalazio u sinicezah, on jih je stoga upravo trazio skladajuc stihove.
Sve je to ostvario Ma2uranic u Smrti Smail-age Cengica. I upravo zato njegov pjesnicki razvoj ima tri faze: priprava, do dopune Osmana; dopuna Osmana :J. Smrt Smail-age Cengica. Pripravna je faza jasna. Mnogo je zanimljiviji Ma2uranicev susret s Gundulicem u drugoj fazi. Ono sto zadivljuje osobina je koju treba da ima velik knjiZevnik: voljenog pisca i sposobnost da tog voljenog pisca svakog casa stvori pred sobom, progovori njegovim glasom. Receno je duhovito, i u najdubljoj biti ispravno, da je Marcel Proust zapravo najveci stilisticki kriticar, zahvaljujuCi svojim cudesnim Pastiches u kojima je istu temu suvereno varirao izrazom svojih miljenika Balzaca, Flauberta, Sainte-Beuvea, Saint-Simona i drugih. I dopuna Osmana takva je stilisticka kritika in actu, ideal liZivljavanja i poistovecenja, sposobnost da govorimo jezikom koji nije nas ali koji nas je posve presvojio. Tako je imitatio Gondolae, onoga istog za kojega je u svojim latinskim stihovima rekao, obracajuCi se hrvatskim muzama: >>Hie Gondola vester,/ Illyrides Musae, vates, vesterque sacerdos/ Gundulic hie residet: circum sua tempora lauri<<, tako je to pisanje po uzoru na Gundulica Ma2uranicu otkrilo njegovu vlastitu mjeru. Odista, kako to slute njegovi stihovi iz 1837, mogao je Ma2uranic za dopunu Osmana reCi: >>Gundulic hie residet<<, tu stoluje Gundulic; i nastaviti mirno: >>circum sua tempora lauri<< - oko njegovih sljepoocica vije se lovor. Nasavsi svog pjesnika nasao je Ma2uranic i sebe pjesnika: imitaciju iz dopune digao je na visinu novog, vlastitog izraza. Vee prvi stih dopune govori jasno: Nebesa su knji'ge od vi'jeka
34
Sta je to, deseterac iii osmerac? Osmerac, naravno. A, ne bi li bolje bilo r~i: i jedno i drugo? Jer Ma.Zuranic je tra.Zio takvu formu i takav jezik koji ce sacuvati te mogucnosti i neprestano postavljati ta plodno nemirna pitanja. Osmerac iii deseterac, siniceza iii narodno postivanje sloga: bogata prekoracenja iz stiha u stih, takozvani umjetni poredaj rijeCi za razliku od narodnog; insistiranje na akcenatskim vrijednostima jezika, stajaCi atributi uz sasvim neocekivane i smione, i jos sav arsenal klasicisticke teorije knji.Zevnosti, sve to nalazimo u Smail-agi, ali ne kao znojan napor nego kao stvaralacko kretanje vlastitoj viziji pjesnickog jezika. Prim jeri se mogu uzimati odasvud: N emiloga trak od bica, U povodu vje5te ruke, Po bescutnu zvizdi zraku I trostrucijem zubom gluhu Mucenicku put progriza, T er krvava stvara vrela; Il spotakne l' desnica se vikla, Po tijelu crnomodrijeh Slike zmija grozan p£se, Dok pod njime jadna zrtva izdise. (Harac, 592-601)
Sve sto smo gore napomenuli ovdje susrecemo, a ipak cemo upozoriti na atribute beseutan zrak, gluha put, trostrucijem zubom. . . Ovaj posljednji primjer pokazuje, u vrlo malom ali vidljivom opsegu, sta znace dubrovacke osobine u Mazuranicevu jeziku: nije >>trostrukim«, nije ni >>trostrukijem<(; samo onaj reski c mogao je dati ostrinu i bol zadanih rana; samo oni vijugavi ijekavizmi iz stiha: >>Po tijelu crnomodrijeh<( mogli su pjesniku prikazati >>slike zmija<( koje se u narednom stihu spominju. Istu ekspresivnost ima treCi stih ni.Ze, deseterac po Ma.Zuranicu, dvanaesterac po Vuku: S usta tursktfeh polje razl£jega se.
U vee navedenom odsjecku stih Il spotakne l' desnica se vikla
35
mtrodni je deseterac, dva · retka niZe:
Dok pod njime jadna zrtva izdise po slogovima je jedanaesterac. Treba 1i dokazivati da je Ma2uranicev stih upravo zato suvereno prevladao monotoniju puckog, kacicevskog stiha i stvorio izraz koji stvaralacki izmice krutostima mehanicke klasifikacije? Gundulic je Ma2uranieu omoguCio nijanse kakvih narodna poezija ne pozna. U svome Cirilskom izdanju Cengica Tkalac je slijedeCi Vuka, objavio ovakav tekst: Stoji klika slugah na konjima, Stoji trka konjah pod slugama. Stoji piska raje za konjima. (Harac, 552-554) Prizor je uzasan, jer tu haraclije >>Vode golu na repovijeh raju<<. A koliko je Tkalac svojom izmjenom ostetio tekst koji izvomo, kako stoji i u Tkalcevu prvom izdanju, glasi: Stoji klika slugah na konjijeh, Stoji trka konjah pod slugami, Stoji piska raje za konjima. Znao je Ma2uranic novostokavske lokative, ali njemu nije do banalne korektnosti nego do sto punije izra2ajnosti. Njemu je do toga da utjecaj tradicije stvaralacki prihvati i unaprijedi. Upravo tako stvorio je Ma2uranic uvjerenje od kojega vise nije odstupao: pjesnicki je izraz artisticka tvorevina, rada se iz narodnoga govora ali i diZe iznad njega. Svakog casa mora pjesnicki jezik upozoravati citaoca na tradiciju, u kojoj Ma2uranic gleda osnovu knjiZevnog stvaranja. Rijec mora u tekstu dobiti novu, umjetnicku dimenziju, ali mora jos prije toga, tako reCi pred tekstom, biti obremenjena evokativnim funkcijama. Bolje receno, u knjiZevnom jeziku rijec nije nakit nego sustina umjetnickog izraza. U pravo zato mora ona istovremeno, svakog cas a, pokazivati citaocu to svoje dvostruko lice: duboku drevnost i neocekivanu svjezinu, ponovljenost i neponovljivost. Tako se citalac Ma2uraniceve poezije mora priviknuti na pjesnicki jezik sazdan od osnovnih tokova nase tradicije, na posebnu morfologiju
36
i sintaksu, posebnu kompoziciju i slikovitost: ili prihvatiti taj sis tern umjetnicke komunikacije iii se odreci dozivljaja ove specificne umjetnosti, djela koje vee preko stotinu godina stoji pred nama kao ostvarena umjetnost i kao dio naseg umjetnickog kriterija: kao nacionalno djelo u punom znacenju rijeci. Prolazi vrijeme, a pregrst MaZuranicevih stihova, njegova Smrt Sma£!age Cengica, sve je cvrsca i sve spremnija da mu odoli. Dobra je rekao T. s. Eliot: samo se pogledom unatrag, i u historijskoj perspektivi, moze spoznati je li neko djelo klasicno. MaZuranic je primjer zrela pisca u jos nesazrelu dobu. KnjiZevnost ilirizma nije ni izdaleka bila knjizevnost vee dosegnutog zajednickog stila, a jos manje knjiZevnost drustva koje je postiglo unutrasnju uravnotezenost i sklad. Pa ipak je MaZuranic bio knjiZevnik tradicije, on je - da jos jednom spomenemo Eliota - knjiZevnik svjestan svojih prethodnika, a mi, njegovi Citaoci, svjesni smo tih prethodnika u njegovu djelu. Kao i mnogi veliki pisci, kao i njegov omiljeli Vergilije, i MaZuranic je bio pjesnik imitacije, upravo asimilacije: klasicka i talijanska, dubrovacka i narodna knjiZevnost, to su stozeri o koje se MaZuranicevo djelo opire. Sa tih stozera vinuo se on u besmrtnost. I kao sto je nakon Vergilija trojanski sukob, za nas citaoce i za ono sto zovemo svjetskom kulturom, dobio svoju pravu dimenziju, tako je zahvaljujuCi Mazuranicu, sukob Istoka i Zapada, turstva i krscanstva dobio tu istu dimenziju. Nadrastao je sebe i postao umjetnost. Vrijeme je prijatelj prave umjetnosti. Kako sazrijevamo individualno, nas je MaZuranic sve zreliji; kako sazrijevamo nacionalno, na8 je MaZuranic sve veci. Svatko od nas ima svoga MaZuranica, MaZuranic nas sve.
37
SMRT SMAIL-AGE CENGICA
luge zove Smail-aga, Usred Stolca kule svoje, A u zemlji hercegovoj: >>Ajte amo, sluge moje, ~===~~ Brdane mi izvedite, Stono sam ih zarobio robljem Na Moraci vodi hladnoj. Jos Duraka starca k tome, Sto me hrda svjetovase Da ih pustim domu svome. Jer su, rece, vlasad ljuta; Oni ce mi odmazditi Mojom glavom vlaske glave: da strepi mrki vuce S planinskoga gladna misa. <<
Ko
[1-18]
Hitre sluge poslusase, Izvedose tamnicare. Na noguh im teske negve, 41
A na rukuh lisicine. Kad ih vidje silan aga, On namaknu gojne· vole I dzelate ljute rise, Ter ih turskijem darivao darom: Svakom momku ostar kolac daje, Kome kolac, kome 1i konopac, Kome britku palu namjenjuje. >>Ajte, krsti, dijeliti dare, Stono sam vi Turcin pripravio, Vam i vasijem Brdam kamenijem; Vi bo kako, sva ce Brda tako.<< Turcin rece, al mrijeti Za Hristovu vjeru svetu Tesko nije, tko se za nju bije. Krcnu kolac nekoliko puta, Zviznu pala nekoliko puta, Zadrktase ta vj esala tanka, AI ne pisnu Crnogorcad mlada, Niti pisnu, niti zubi skrinu. 42
[19-381
Proz poljanu mrka krvca teknu, Niti pisnu, niti zubi skrinu. Poljana se napuni tjelesa, Niti pisnu, niti zubi skrinu. Vee tko zovnu Boga velikoga, Tko lijepo ime Isusovo, T er se las no rastadose s suncern, Zatocnici mrijet naviknuti. Rijekom krvca poljem tece; Turad bulji skrstiv ruke. Tko je mladi, rado gleda Na lipovu krstu muke; A tko starij ', muke iste Sam na sebi s vlaske ruke Vee unaprijed od stra euti. Ljutit aga mrko gleda Gdje se silom divit mora Silan arslan gorskom misu. Tko si junak, osvetit se ne mo's Na junaku dotle dok ne preda. 44
[39-S81
Smaknu Ture toliko junaka, Posmica ih, srca ne iskali, " Sto bez straha svi su pred njim pali. Boj se onoga tko je viko Bez golema mrijet jada. Videc aga krepost taku Zazebe ga na dnu srca ledenijem ratom leden " Siljak dusu da mu dirnu. Od tuge li za junaci Sto ih silan zaman strati? Turcin tuge za krstove neima. Od straha li, jer se glavi boji? Silan aga to sam sebi taji. Zar ne vidis kako radi Hrabar junak, usprec zimu, Sto mu s one piknje male Po svem tijelu mrazne valja vale? Gledaj glavu, put nebesa Gdje se oholo hrabra dize;
Ko
[59-73]
45
Gledaj celo jasno i oko Kako bistro pod njim sijeva; Gledaj krepki stas, gdje svoju Znajuc snagu ravno stoji; Pak mi kazi: ima 1' koja Tudijer straha i najmanja sjena? A pak slusaj kako junak zbori, I strasljivce kako ostro kori: >>Vaj, Durace, starce stari, Kuda 's sade, kamo li ces? Sad gdje smakoh gorske mise? II u goru? Brdani su tamo; II u ravno? Na ravno ce sici; II ces zivjet da izgubis glavu? Najbolje je bjezat pod oblake. Misad grize, ali po tlih gmize; Sam sur oro pod nebo se dize. Penjite ga na vjesala tanka, Neka znade sto mu strah valjade. A Turcina ako jos imade 46
[79-9.sj
Gdjegod koga ter se vlaha boji, Popet cu ga nebu pod oblake, Tu nek plijen vranom vranu stoji. « Mukom muce ropske sluge, Mukom muce, plijen svoj grabe. >> Aman, aman! « starac pisti, I Novica sin mu zaman >>Aman, aman!<< suzan vristi. Stoji aga gorsko zvijere, Gvozden stupac, kamen tvrdi. Dokle dahnu, rukom mahnu, Starac Durak skoro izdahnu. >>Medet, medet!. .. << dzelat ljuti Vee mu i grlo dotle sputi. Durak huknu, sve zamuknu .
[99-113]
..
unce zade, a mjesec izade. Tko se vere uz klance niz klance T er se krade k onoj Gori Crnoj? Obnoc grede, a obdan pociva, l!!!!!!!!!!! ====.~ Junak negda, sad ne junak vise, No trst kojoj svaki hlad kidise. Susne 1' gdjegod pokraj puta guja, II rujeva ispod grma zece, Tad on, negda ljuci guje ljute, Mal ne zeca plasljiviji kleca. Misli jadan da je gorski vuce, II jos gori brdanski hajduce, Ter se boji gdje ce poginuti, A ne stize sto mu srce muti. Skupo drzi svoju rusu glavu; Nit je zlatna, nit je pozlacena: Vidi mu se, mrijet mu se nece, A jest nesto sto ga naprijed krece. 48
[114-131]
Je
li hajduk, il uhoda turska, Sto uhodi sviloruna krda, II volova stada vitoroga? Nit je hajduk, nit uhoda turska, vec N ovica, Cengica kavazu; Bijesan Turcin, krvnik Gore Crne, Koga znade i staro i mlado, I ne bi ga pronijele vile, A kamoli noge na junaku Crnom Gorom na bijelu danu. Ob rame je diljku objesio, Ljut jatagan o pojasu rezi I kraj njega do dva samokresa. Gujsko gnijezdo strukom prikrilio, Lak · opanak na noge pritego, A go rakcin na junacku glavu, Od saruka ni spomena neima. Bez saruka eto Turcin ide; Vidi mu se, ginut mu se nece, A jest nesto sto ga naprijed krece. 50
[132=151]
[152-170]
Pomno junak Cuce prevalio, Jos Bjelice ratoborne k , tome, Ter se masa krsnijeh Ceklica. Njih se masa, a Bogu se moli Da mu dade i njih prevaliti Ni cuvenu, ni gdje ugledanu. Vidi mu se, mrijet mu se nece, A jest nesto sto ga naprijed krece. Drugi pijetli u polju cetinjskom, A Novica u polje cetinjsko; Treci pijetli u mjestu Cetinju, A Novica pade na Cetinje. Tudijer strazi bozju pomoc zove: >>Bozja pomoc, cetinjski strazaru!<< Ljepse njemu straza prihvatila: »Dobra kob ti, neznana delijo! Otkuda si, od koje li strane? Koja li te sreca nanijela, Ter si junak rano podranio?« 51
Mudar Turcin, za nevolju mu je, Mudar Turcin mudro odgovara: >>Kad me pitas, kazat cu ti pravo: Ja sam junak od Morace hladne, Od Tusine sela malenoga, lspod gore glasna Durmitora. Nosim troje na srdascu jade: J edni su mi na srdascu j adi, Sto ni Cengic smaknu Moracane; Drugi su mi na srdascu jadi, "' "' Sto mi Cengic pogubio baba; A treci mi na srdascu jadi, Sto 'e jos vise: da jos krvnik dise. Vec tako ti Boga velikoga, Pusti mene tvome gospodaru, Gospodaru i mome i tvome, Ne bi 1i mi izlijecio jade.<< Mudrije mu odvratila straza: >>Skin' oruzje, neznana delijo, Pa nos' glavu kuda tebi drago.<< 52
[171-190)
[!91-193]
Uprav Turcin dvoru na kapiju, A posljednja iz vidika zvijezda: Bjese zvijezda age Cengijica.
53
odize se ceta mala Na Cetinju Gore Crne. Malena je, ali hrabra, U njoj jedva sto junaka, Ne junaka biranijeh Po oblicju ni ljepoti, Vee po srcu junackome. Kojino ce udariti Ne na deset da utece, Nego na dva da ih sijece; Kojino ce umrijeti Za krst casni kijem se krsti, Za krst casni i slobodu zlatnu. Cudna ceta! ne kupljena, Ko se ina kupi ceta. Tu se ne cu kano drugda: >>Tko je junak, na zdrijelo!<< 54
[194-210]
[211-230]
>>Na zdrijelo, junak tko je!<< Tu ne jeknu jeka krsna. Vee ko tajni glas duhova, Kojijem zbore visnji dusi, Sapat tamni Gorom Crnom, S jedne stijene k drugoj prhnu, Ter gle cuda! proz mrak scijenis: Studen kamen prima zivot, Drhce, gamzi, dize glavu, Iz tvrdoga stanca snaznu Pest pomalja, nogu krepku, I proz mrazne zivce vruca Regbi krvce vri mu rijeka. Vidis zatijem pusku dugu Put nebesa gdje se koci, A sto struka o pojasu Vjerna krije, tvoje oci Tog ne vide... nu mrak gusci Sve ti ote nocno bice; Ode vojnik otkud glas dolice. 55
Doba 'e gluho tamne noci, Oblak krije zvijezde jasne; Noc i struka gvozde sjajno. Ide ceta, nocna, tamna. A pred njome vitez vrli, Drug da drugu o njem sapne, Sapcuc bi ga Mirkom zvao. Ide ceta, ali kamo? Man ces pitat cetu istu. Man ces pitat brze munje I gromove gromke mani, Kud se ore iznad gore? Kad ti vazda odgovore: >> N e mi, ne mi, no gromovnik, Kom valjade svi da dvore!«
[231-249]
Ide ceta, kuda? kamo? Sam on znade koj' je gori. Valja da je gresnik tezak Na kog hoce da obori 57
Taku silu svrh nebesa Sud njegove pravde vjecne. Stupa ceta tiho i gluho Posred tisijeh glusijeh tmina. Ni tko sapce, ni tko zbori, Ni tko pjeva, nit se smije: . Od sto glasa glasa cuti nije. Vee ko oblak grada teska Teske u krilu bice krije, Prsec muklo, prijetec muklo Poraz kraju gdje se vije: Tako i ceta, tminom obavita, Ko desnici podoba se visnjoj, Stupa muce, nek se krivci uce Da jer grom se ne oziva s mjesta Na krivine, tijem sigurni nijesu: Jer sto kasnje, sve to jace tuce. Ne zvekece gvozde svijetlo. Niti grme smrtne cijevi, Ni na lagan stupaj nogu 58
[250-269]
[270-289]
Ozivlju se sjajne toke: Vec ko znajuc koga nosi, Pod opankom hrabre djece Podaje se vrlet tvrda, A vrletna nize brda. Vjerna uz druga drug koraca Nerazlucno, vjerno i tvrdo, Ko Blizanci zvijezde jasne, Kad suncani zrak ugasne. Komljani im i Zagarac, Bjelopavlic ljuti k tome Davno vece straga ostase, Ter vee gaze lomne Rovce. A za Rovci druzba nocna, U prozorje rane zore, Na Moracu slavnu pade, Od Morace hladne vode Ime zemlji koj izvode. Hrabra ceta dan danovat Na Moraci hladnoj sjela. 59
Tko se snizi k rosnoj travi Sankom krijepit snagu tijela; Tko ljut oganj puski ogleda I fiseke smrtne broji, II ostricu pouzdanu Vjernu nozu gladilicom gladi; Tko izvabiv iskru iz kremena Tvrdijem nadom, ter u susanj laki Zapretav je, pak navaliv granja Zacas malen dahom junackijem Plamen piri; a tko darak Stada krotka, cetvrticu ovna, Na ljeskovu veseo vrti raznju, II bijela krisku sira Iz utrobe vjernoj torbi vadi. Ozedni li? Moraca je blizu; Treba 1' kupe? ima dvije ruke. Uto i dan vee rudjet poce, I susjednoj u planini Javit krdo cujes glas pastijera, 60
[290-309]
[316-329]
Kojemu se zvonko oziva Prevodnika ovna zvono. Kad al eto inoga pastijera, Gdjeno krotak k svome stadu grede. Ne resi ga ni srebro ni zlato, Nego krepost i mantija crna. Ne prate ga sjajni pratioci Uz fenjere i duplijere sjajne, Ni ponosnijeh zvona sa zvonika: Vee ga prati sa zapada sunce I zvon smjeran ovna iz planine. Crkva mu je divno podnebesje, 0 ltar casni brdo i dolina, Tamjan miris sto se k nebu dize Iz cvijeta i iz bijela svijeta I iz krvi za krst prolivene. Kad se ceti blize prikucio Vrijedan sluga vrednjeg gospodara, Bozju joj je pomoc nazivao. Pak okupiv hrabre vitezove, 61
Na studen je kamen pokrocio, Studen kamen, al je srce vruce. Dobar starac ceti besjedio: >>Djeco moja, hrabri zatocnici, Vas je ova zemlja porodila, Krsovita, ali vami zlatna. Djedi vasi rodise se tudijer, Oci vasi rodise se tudijer, I vi isti rodiste se tudij er: Za vas 1jepse u svijetu neima. >>Djedi vasi za nj' lijevahu krvcu, Oci vasi za nj' lijevahu krvcu, Za nj' vi isti krvcu prolijevate: Za vas draze u svij etu neima. Oro gnijezdo vrh timora vije, Jer slobode u ravnici nije. >>Vas, koji ste vikli tome · Boraviti trijezne dane, Tko vas haje plode 1' krsi vinom? Tko vas haje p1ode 1' krsi zitom? 62
[330-349]
vas haje plode 1' krsi svilom? po vrelijeh hladne vode ima; po dragah bujna stada mucu; po brdijeh sitna krda bleje? >> Praha imas; olova ti dosti; Desnica je jaka u junaka; Ispod veda oko sokolovo; U prsijeh vruce srce kuca; Vjera 'e tvrda, njom okrenut neces; Pobratima pobratim te pazi; Vjerna muza grli zena vjerna; Dar ti djelom plemenita pjesma; Gvozda 1' trebas? Ture ti ga nosi: Eto svega sto ti srce prosi! >>AI nada sve sto krs ovu kiti, Krst je casni sto se nad njom visi. On je sto ve u nevolji jaci; On milostiv sto ve nebom stiti. >>Ah, da vide svijeta puci ostali Iz nizina, otkud vida neima, Tko Dok Dok Dok
[350-369]
63
[370-389]
Krst ov' siavni, ne pobijeden igda, Vrh Lovcena sto se k nebu dize; Pak da znadu kako neman turska Grdnijem zdrijeiom progutat ga radec 0 te krsi zub svoj zaman krsi: N e bi trome prekrstiii ruke, Dok vi za krst podnosite muke, Nit bi zato barbarim ve zvaii Sto vi mroste dok su oni spali! >>Za krst casni spravni ste mrijeti. Za nj se i sad mrijet podigoste, Srdzbe bozje hrabri osvetnici; AI tko Bogu vjerno siuzit grede, "' Cistijem srcem siuziti mu vaija, Cistom dusom vrsit onom treba Koji vrsi Bog sto sudi s neba. II vas tkogod uvrijedio brata; II nejaku dragi protivniku Zivot dignuv ogrijesio dusu; IIi putnu zatvorio vrata; 65
II do vjeru, a krenuo njome; IIi gladnu uskratio hranu; II ranjenu ne zavio ranu; Sve je grijeh, sve su djela prika: Bez kajanja neima oprosnika. >>Kajite se, dok imade dana, Dok je doba, djeco, kajite se; Kajite se, dok nije pozvana Dusa k onom koji nebom trese, Kajite se, jer zemaljskog stana Tijek izmice bjeguc, kajite se: Kajite se, jerbo zora rana Nac ce mnogog kud zavazda gre se. Kajite se ... « Ali u grlu Dobru starcu rijecca zape, A na sijedoj bradi bistra 0 suncanu kaplja zraku IZo biserak sitan sinu. Valjda i njega mlada ljeta 66
[390-408]
[409-428]
U spomenom gorkom kore, Tere lijecec stadu rane Sam se svoje sjeti boli: Dobar pastijer, jer sto kaze inom I sam svojijem potvrduje cinom. Stoji mnostvo razboljeno Blagon1 rijeci starca blaga; Jaganjci su regbi tihi Sto bijahu gorski lavi; Taka cuda bozja rijec pravi. AI meduto, tko se ukaza Pred ocima cete krotke, T er sto ruku za sto noza u j edan se casak rnasa? Cudno bice! sto srdaca Od nebesa svratit vrijedno, I sto volja sto ushtije, Sve razorit ono jedno! Novica je, krvnik kleti. N ovica je, pun slobode, 67
Gdje k poboznu stupa krugu, Ter pristupiv k starcu blize Krepki ovako glas svoj dize: Bogom bra co, hrabri Crnogorci, Ne masajte za oruzje svijetlo. N ovica sam, al ne koji prije Jer ne na vas, nego s vami gredem Turskon1 krvi sad omastit ruke. U Turaka dosle sto imadoh, Ne~io n1i sve ugrabi 'Iurcin. N e osta mi neg desnica hrabra, I ta odsle crnogorska budi. A jer krstu ne podoba junak N ego krsten, zudim, krstite me, Jer ne radit hitro nuka vrijeme.<< >>
Sto desnica na te rijeci Oruzja se manu ljuta, A sto ociju ko proz rosu Mjeste sunca dugu vidje. 68
[429-447]
· Mignu okbm starac dobri; Morace mu kapu dase: >>Vjeruj, sinko, ·u visnjega oca, I njegova odvijeka sina, I trecega milostiva ·duha: Vjeru vjeruj, spasit ce te vjera!« Rece i ljuta polii nevjernika Pred svjedocim planinam visocim I njih sini cetom u planini. Tader, stat~c ·oci podigao, Biage oci i bijele ruke, Ter je cetu, 0prostio grijeha. Pak je Bogom darivati stade: Svakom momku po cesticu daje Tajne pice, hljeba nebeskoga; Svakom momku po kapljicu daje Tajna pica, vina nebeskoga. Zar ko sunce divno cudo gleda Gdje slab stanic slabe krijepi ljude, Da im snaga Bogu slicna bude. 1
[448-467]
69
Kada li ih okrijepio starce, Sva se druzba izljubila redom. Stoji ceta visnjeg Boga puna, Ne ko krvav noz, kijem rana Zadaje se smrtna i teska: Vee ko pero sveto i zlatno, Kojijem nebo za unucad poznu Djela otaca biljezi viteska. Zarko sunce za planinu sjede; Starac ode, ceta dalje grede.
70
[468-477]
HARAC acka polje, lijepo t1 s1, Kad u tebi glada neima, Ljuta glada i nevolje ljute! AI te jadno danas pritisnuli Krvni momci i oruzje svijetlo, ~~~~!1!11 Bojni konji, bijeli cadorovi, Teska gvozda i falake grozne. Sto ce momci? sto oruzje svijetlo? to li konji? sto li cadorovi? Teska gvozda i falake grozne? Smail-aga krvav harac kupi Po Gackome i okolo njega. Posred polja popeo cadorje, Pak rasturi haraclije ljute, Haraclije, izjeli ih vuci, T er od glave po zut cekin iste, A od ognja po debela ovna I za noccu obredom djevojku. v
s
[478-495]
71
Od istoka haraciije jasu, Vode goiu na repovijeh raju; Od zapada haraciije jasu, Vode goiu na repovijeh raju; Jasu zmaji s sjevera i s juga, Goiu raju na repovijeh vode. J adna raja, ruku naopako, Siijedi konjske na konopcu trage. Miii Boze, sto je raja kriva? II je kriva gad sto Turke mori? II je kriva sto ih hrda bije? Sto je kriva? - Kriva 'e sto je ziva, A neima sto Turcinu treba: Zuta ziata i bijeia hijeba. Uto aga konja dobra Pred cadorjem amo tamo igra, Ter dziiitom oko bistro I desnicu vjezba hrabru. Sad nadiijece ine Turke skokom 72
[49&-514]
Brza konja, sad nadmece harbom, Dobar junak, da je covjek taki! Pak gdje vidje kakav plijen Haraclije ljute vuku, Zaletje se strelovito Na kulasu dobru konju T er u letu, kusnj e radi, Spodbi rukom dzilit ljuti I k prvoj ga vlaskoj glavi uputi. AI i dobra u junaka Dremne katkad ruka hrabra. Tako i tada prijeka zgoda htjede. Spotace se kulas brzi, Zviznu zrakom dzilit viti, Ter lakokril nejednacijem letom Mjeste janjca mrka kosnu vuka, I Saferu, sto vodijase vlaha, Luc iz glave jedan izbi. Prsnu oko na zelenu travu, A Turcina mrka krvca poli. 74
[515-534]
[535-554]
Pisnu Ture kano guja ljuta; Planu aga kano plamen zivi: Sramota je takome junaku Kupit harac, ne skupit haraca, Dzilitnut se, ne pogodit cilja, Kamo 1' slijepit mjeste raje Turke, Kamo I' da mu zlorad krst se smije. Planu aga kano plamen zivi; Avaj, Boze, sto ce odsad biti, Kad vee dosad vlasi bjehu krivi! >>Mujo, Haso, Omere, Jasare, De de, kucke, konje dobre Zaigrajte poljem ravnijem, Da vidimo kako krsti tree!<< Ruknu aga ko bik ljuti. Brze sluge brze poslusase. Zaigrase dobre konje poljem. Stoji klika sluga na konjijeh, Stoji trka konja pod slugami, Stoji piska raje za konjima. 75
Prvi casak prestignut ce, mnijes, Konje vile raja lastavica, Drugi casak razabrati ne mo's, II su konji, il je raja brza; Treci casak konji odmicati, J adna raja zaostajat stade; A cetvrti da pogledas casak, Jadna raja k zemlji popadala, Ter je vuku konji krilonozi I po prahu i po kalu; Ektorove ispod grada Troje, Kad vee Troju ostavise bozi. Aga stoji, ini Turci stoje, Ter prizorom zalosnijem Gnjevno svoje pasu oko, I svu groznu krvi zedu Vlaskom krvi, vlaskom mukom gase. Pak kako im srce razigra se, Grohotom se zasmijase Na lijep pogled, kada raja, 76
[555-574)
[575-594]
Kada pseta k crnoj zemlji pase. Smijehom istijem kleti ad se ori, Kad se gresnik s vjecnijem mukam bori. Ne malaksu Turci ljuti; Malaksali konji dobri, Groznom branom puti zive Zavlaceci ravno polje, Malaksali ter su postajali. T ader aga: >>More, sluge, Cree raja, crce harac, sluge; Vee vi hajte uskrisite raju, Ne bi li mi izbavili harac.<< Lose sluge goreg gospodara Spopadose trostruke kandzije Pak od brzijeh odskocise konja, Na sumrtvu juris cinit raju, N e bi li se povratila raja. N emiloga trak od bica, U povodu vjeste ruke, Po bescutnu zvizdi zraku, 77
I trostrucijem zubom gluhu Mucenicku put progriza, Ter krvava stvara vrela; II spotakne 1' desnica se vikla, Po tijelu crnomodrijeh Slike zmija grozan pise, Dok pod njime jadna zrtva izdise. · >>Ajde, rajo, na noge se, Na noge se, krsti, pseta!<< S usta turskijeh polje razlijega se. Tko je jaci, iznemogle Pod udarci skuplja duhe I na lomne upire se noge; A tko slabij ', ko proz vjecni San i klete slisa rijeci, I nemili ostan cutec Poluizbjeglu vraca dusu, T er se mice i cetveronoske Po zelenu gmize polju: Placan dokaz da ne samo straznja 78
[595-·61~]
[615-634]
Trublja mrtve na sud budit more, Kad trostruci isto bici tvore. Gdje domilje krvi oblita Do cadorja raja tuzna, Bij esan aga, neman ruzna, >>Harac, rajo, harac!<< rice, >>Harac, harac, i1 jos gore bice!<< Stvorac visnji pticam nebo dade, Tiha duplja i zudena gnijezda; Ribam vode i pucine morske, Stan od stakla, nek se po njem sire; A zvjerinju livade i gore, Hladne spilje i zelene luge; Jadnoj raji? ne dade ni kore Suha hljeba, da je suzam kvasi. Al sto velju? dade nebo dobro, No je nesit sve vee Turcin pobro. >>Harac, harac!<< Otkud raji harac? Otkud zlato, koji krova neima, Mirna krova da ukloni glavu? 79
Otkud zlato, koji njive neima, Nego tursku svojijem ,znojem topi? Otkud zlato, koji stoke neima, No za tudom po brdijeh se bije? Otkud zlato, koji ruha neima? Otkud zlato, koji kruha neima? >>Glad, golota, gospodaru! Ah, pricekaj pet-sest dana, Dok ti zuden harac isprosimo!<< >>Harac, harac, rajo, treba!<< »Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!<< >>Cekaj, krstu, dokle s neba Noc veceras pane tiha, Pecenja cu mjeste hljeba! Dotle, momci, jer su krsti bosi, Potkujte ih, pas im nanu greba'!<< Aga dada ter pod cador hoda. Vicne sluge raju kvace, A najvece Safer jednooki v
80
[635-(;5-4]
[655-674]
Iznad inijeh gotov skace, T er na radost svij eh jos vecu Plamti osvetit ugasenu svijecu. Tu falaka skripa stoji, Tu Safera rika divja: >>Harac, harac, rajo, treba!<< Tu kukavne jauk raje: >>Hljeba, hljeba, gospodaru; Ne vidjesmo davno hljeba! << ~cekaj, krstu, dokle s neba N oc veceras pane tiha, Pecenja cu mjeste hljeba!<< Klete rijeci kletnik vraca. Ali, tko ce vjerno opisat Prepacene teske vaje? Tko li srcem mirnijem slusat Gorku zalost, kolika je? ... Danak minu, za njim sumrak stade, A za njime tiha nocca pade. Nebesa se osuse zvijezdam, 81
Vee sto zapad mrki pramen ovi; A krn mjesec o po neba trepti, Tuzna svijeca pozorista tuzna. Usred polja mirna, pusta Starodavna raste lipa. Pokraj nje su cadorovi, A med njimi ponajljepsi, Ponajljepsi, ponajveci Agin cador ine natkrilio, Kano labud ptica bijela Bijele ptice golubove. Bijeli se cadorje bijelo Na tihotnoj mjesecini Ko golemi grobovi pod snijegom, Oko kojijeh doba u gluho Zli se dusi vrzu i strasnijem Slikam plase prolaznika nocna, II mu uho pricinjenom Rikom lava i lavezom pasa I lelekom stradajucijeh gluse. 82
[675-694]
[695-714]
Grobovi su, mnis, otaca S1ovinskijeh, na da1ece Kijeh slovijase ime s1avno, Oko kojijeh Turad divja U po dana kano doba u g1uho Pogana se vrze i mozak Hitri obrce, cijem, kako Da rasp1asi djecu p1acnu, Nad otrazjem srece bo1je Da ne cvile svoje jade prijeke. T1api ti se, sad da 1avom rika, T1api ti se, sad da psetom 1aje; A sad cujes 1e1ek mucenika, Jauk, pisku, teske uzdisaje; Cujes zveku gvozda okovnoga I uza nju pomaganju gorku; S1usaj, pobre, je 1' i jauk tlapnja? S1usaj zveku, je 1' i zveka tlapnja? S1usaj... slusaj ... ah, to tlapnja nije, Jer te vidim gdje te bo1i jako ... 83
v
Sto? .. . ti places?... ah, to tlapnja nije, 1,i bo s tlapnje, mnim, ·da ne bi plako! Pred cadorjem oganj gori; Oko njega promecu se Trir,ci. Tko nalaze novu vatri meku; Tko napuhnuv mjesinu od usta, Potpuhuje tijem da ljepse plamti; Tko podvitijeh nogu .cuci ·' Pokraj njega i golemu · ·. · N a prokolu tovna vrti ovh::L Cvrci pusti ovan pri zeravci, A ziv plamen oko njega liz·e Ter rasvijetlja rosu znojnu~ ·· · ·. Ispod calme sto se Turkom roni. Kad se Ture navrtilo ovna, Skinuse ga s osovine teske~' · Navalise na siniju pusta I veljijem ,sasjekose nozem~ Za gotovu sofru posjedase · Gladni Turci kano gladni vuci i4
[715-734]
T er plijen nokti razglabati stase. Najprvi se Smail-aga masa, Za njim Bauk, za njim Turci ini Lijepijem redom vuka u planini. N amaknuse simita bij ela I svakome po rakije plosku, Ter se krijepe simitom i mesom, A zezenijem zalijevaju bijesom.
[735-754]
Kad li aga odolio gladu I bijes druzijem udvojio bijesom, Planu opet kano plamen zivi: Sramota je takome junaku Kupit harac, ne skupit haraca, Dzilitnut se, ne pogodit cilja, Kamo 1' slijepit mjeste raje Turke, Kamo 1' da mu zlorad krst se smije. Planu aga kano plamen zivi, A pak slugam: >> Eto mesa dosti; Bac'te raji oglodane kosti. Bac'te kosti, spremajte pecenje, 85
Dok ve viknem, da gotovo bud e.<< Riknu aga, setnu pod cadora. · Po'se sluge vecer' vecerati, Vecerati, pripremat veselje, · Suhe slame i konopca tvrda, Cijem ce kadit neposlusnu raju, Nogam u vis, glavom strmoglavce Objesenu o lipovu granu; Cijem ce kadit, cijem Ii zlato vadit Gole iz raje, u ko'e kruha neima. A sto raja? - Sto ce raja tuzna? Zemlja 'e tvrda, nebo je visoko; Placnijem srcem grozne sprave ··gleda, Placnijem srcem, al je suho oko. Kada li se pripravile sluge, Ne more im srce docekati, A najvece Cor-Safere gamzi Da zavikne aga Cengijicu: >>Hazur, momci, s krstom lipovijem, Penjite ga na lipovu granu!<< v
86
[755-774]
. Dotle aga pod cadorom sjedi, I s njim saren Bauk vojevoda, I Mustapa pouzdan mu cato, I ostalo glavnijeh Turaka. Po cadoru okol u okolo Razastrti lijepi sazi I duseci vrh njih meci Raskosno se sire i krepko Pozivaju na razblude tijelo, Na razblude i na sanak tihi. U zakutku na malenu ognju Praska skoro usjeceno granje, II se cmari i pjesancu dragu Placuc pjeva, pjevajuci place. A na srijedi o drvenu stabru, Oko kog se uokolo Bio cador ohol stere, Visi oruzje svijetlo i ljuto: Smrtne cijevi i zeljezo kruto. Demeskinje tu se sablje krive, 87
Stoput vlaskom napojene krvi; Tu jatagan u osmero visi; Male noze prebrojit je tesko; Diljku pusku pozlacenu lijepo Vele puta tu zamjerit mores; Samokresom ni broja se ne zna. AI sto ono uz topuz se sloni, Divno cudo dosle nevideno, Krotko jagnje pokraj mrka vuka, Tanka vila pored zmaja ljuta? Gusle vidis, al se ne boj, pobre, Ne bi li ih razlupao topuz, Prometnuo zice verigami, Nevin lucac tetivom i lukom, A konjica konjem od mejdana. Ne boje se Slovinkinje vile uz sestoper da ce poginuti; Pace znadi da gdje njega nije, Tu ni pjesan slovinska ne zrije. 88
[795-813]
A na dvoru nebo divno Crnijem tminam lice zakri, I da 'e vidjet proz oblake, Vlasici bi, zvijezde sitne, Nad cadorom treptili bijelijem; A mjesec bi vitorog te gledo Sa zapada ispred zvijezda sjajnijeh prevodnik ispred stada ovan. Noc je vani slijepa, gluha. Nigdje glasa, vee sto sipi Rosa sitna, ko da nebo place. Mrak se gusti, pomrcina gusta Zapodjede ravnicom i gorom Da ne vidis pred ocima prsta, A kamoli stazu pred sobome. T esko onome koga sade Stize u putu nocca crna, A nocista jadan ne imade!
Ko
[813-833]
Pognase se nebom vjetri, A odande plahe munje, 89
Nebeskijem ognjem sjecajuci; Sad ti smrtne blijeste oci, Sad jos guscu neg' bje prije Navlace ti na vid tminu. Pak za njimi cuj sad grmljavinu, Gdjeno najprije iz daleka tutnji, Pak sve blize, krupnje, strasnje Urnebes se gromki go ram ori. Stoji tutanj neba i ravnine; Stoji jeka drage i planine: Sva je zgoda, bit ce grada teska. Tesko onome koga sade Stize u putu nocca crna, A nocista jadan ne imade! AI da vjetru dades pleci, Pak kad sjekne oganj iz oblaka, Da zjenicu upres bistru, Ter da glednes niz vjetar ravninom, Vidio bi gdje skup !judi stupa; Noc ih luci, al su zato skupa. 90
[834-853]
Sad im plamen ukazuje stazu; Sad je otme nocca mrkla. Ali oni stupaj laki Mracnijem poljem naprijed steru, I daljinu izmed sebe I cadorja hitro beru: Noc je crna,. radi bi nocistu, T er se jadni tminom provue istu.
[854-873]
Opet sjeknu plamen visnji. Druzba nocna sve se blize kuci, Ter razabrat mores vece Tko je vodi i tko s njime hodi. Valja da je jedno druzbi glava, A provodic vjeran drugo, Tere vican polju i gori Putnu mrakom druzbu prati. Zirni, pobre, kako lako ide, Ko da zrakom mutnijem pliva. Mnis da naprijed sve ga nesto vuce. Dokle njegov druzba ina 91
S dvjesti nogu stupaj gazi. Valja da se boji erne noei, Pak bi rad vee na noeiste doei. AI svjetlica sto sad kresnu, Druzbu tajnu za cadorjem vidje, Gdje se u red poredila redom Sa tri strane, da je vise bude, Ter tu stoji ceta noena Kano trijesak iznenada, II goruea kano lava, ognjenijeh sto se gora Na dolinu prlee saspe, Bas bez brige kada smrtni zaspe. Stoji ceta, osluskuje glase, Za razaznat gdje gospodar spava; Ali ina glasa cuti nije, Vee sto Safer s druzinom se vrijednom Mukam raji vee unaprijed smije. Pod cadorom aga sjedi Ter izmijenja tutum kafom,
s
92
[874-893]
[894-913]
Mrku kafu duhom paklenijem. Ispod calme celo vedro Namrstio mrskam tamnijem, A junacko pod njim oko Ko pramenom od oblaka Namrcio tere mukom muci. Misli aga svakojake misli: Od balcaka i od djevojaka, I od lova i od sokolova, I od zlata i od ljuta rata, Od kolaca i Crnogoraca, Od dzilita i od kopja vita, A pak planu kano plamen zivi: Sramota je takome junaku Kupit harac, ne skupit haraca, Dzilitnut se, ne pogodit cilja, KamoP slijepit mjeste raje Turke, Kamol' da ·mu zlorad krst se smije. Planu aga kano oganj zivi, AI gdje glasne o stozeru gusle 93
Med oruzjem junak spazi, Stuknu malo bijes krvni, A usladi krv se gorka Ko nebeskijem skladom struna. I sto krvi zed bje prije, Tad postade pjesme zeda: Tolika se slast iz pjesni lije! Pak Bauku govorio aga, >>Oj, Bauce, vrijedna vojevodo, Tebe hvale da si junak dobar; AI da udre misi iz planina, Kaz', Bauce, koliko bi misa Ti jedinac junak posjekao?« >>Daj sestinu, dobri gospodaru.<< >>Hrdo, kucko, vojvodo Bauce, Mislio sam da si junak bolji; Da udari dvadeset Brdana, Vjera turska tako mi pomogla, Jedin' bih im poodsjeco glave. Ali sam se maine zabrinuo 94
[914-933]
[934-953]
Lulu pijuc i prevrcuc misli Gdje nam nocca ne dopusta mrka Da se s krstom kadec zabavimo. Vjera moja, ti si pjevac dobar, A ja zeljan gusal' i pjevaca: De zapjevaj, da me zelja mine.<< Usta Bauk, gusle ski de, A pak smjeran, podvitijeh nogu Na prijasnje sjede mjesto; Ter nasloniv pred sobome Na mek dusek zice glasne Gudnu luccem zveketnijem Amo-tamo po konjskome repu; Pak gdje klinac nekoliko puta Krenut skrinu, u gromovit uz udesne strune vece Glas ovako, lukav pjevac, zace: >> Mili Boze, cuda velikoga Kakav bjese Rizvan-aga silni I na sablji i na kopju vitu, 95
I na puski i na nozu ljutu, I na saci i na dobru konju! Side aga u polje Kosovo Pak zakupi careva haraca, Sve od glave po zut cekin iste, A od ognja po debela ovna I za noccu na obred djevojku. Kupi aga careva haraca, Tvrda raja daje i ne daje. Gdje od glave po zut cekin iste, Otud cesto ni bakrena neima; Gdje od ognja po debela ovna, Daju mu ga, rebra mu se vide; A gdje za noc mladanu djevojku, Otuda mu kuzne babe neima. Apsi aga tvrdoglavu raju, Ter je poljem narazance redi, Pak je konjem preskakivat stade. Prvijeh deset preskocio aga; Druzijeh deset preskocio aga; 96
[9S4-973]
[974-993]
A kad nasta trece desetero, Bijesan dogo bijesno podigrava, Pak gdje skoknu, pusti kolan puce, Silan aga na travi se nade. Malo tome vrijeme postajalo, Ode sapat od usta do usta Po ubavu polju Kosovome. Sto je dalje, sve to jace raste, Dalje smijeh, dalje sprdnja raji, Dok proniknu pjesma iz gusala, Ter sad pjeva po Kosovu slijepac: - Hrda bjese Rizvan-aga silni.<< Jos dok kobna pjesma iz usta Bauku se grmec razlijegase, Tko 'e u agu, a ne u pjevaca Pogled upro, taj mogase Po lieu mu poznat jade, Boli, srdzbe, gnjeve, bijese I stotinu inijeh srda, Ponositu stono u srcu 97
Na cuh svaki bruke i ruga Krvavijem nokti gnijezdo riju. IZrvav plamen najprije mu buknu Gnjevnu u srcu suproc raji crnoj, Suproc vlahom, psetom, krstu Lipovome, stono vrijedan nije, Uz Turcina da ga sunce grije. Gvozda, otrov, konop, noze, Palu, oganj, kolac grozni, Ulje vrelo i sto muka u cas jedan junak smislja, Za izgladit gorkoj bruci trage I sacuvat uspomenu cistu, Cisto ime uz glas strune blage. Na obrve ern mu oblak sjeda; Plamte oci poput ognja ziva; Crljen plamen uz obraz mu lize; Strasnijem bijesom nozdrve se sire; A na usti, ispod pjene bijele, Grozan, paklen izraz stade, 98
[994-1013]
[1014--1033]
Ko da veli: raja nek propade, Sarno pjesni cuvat se valjade. AI gdje Bauk zadnju rjeceu izusti, Jednijem mahom ko da munja Proz mozak mu sjeknu plaha: Raja sama bruei svjedok nije, Raja Salna neima oci i usta; Tuei raju, tuei Turke k jednu, Sarno cuvaj uspomenu vrijednu. Ali uto miso strasnu U dubine sreu aga topi; Crte lieu kroti, tjesi, blazi, A po lieu sve to jace masa Srdzbe plamen; hoce da se miran Svijetu ukaze, a vas drkce i trepti. Pak najposlije, gdje golema ijeda Pred svjedoei. sakrit ne uzmognu, Usta i viknu buktec: >>Hazur, momei, Hazur s krstom, hazur s ljutijem nozi, S palom, s ognjem, s koleem, s uljem vrelijem; 99
Raskivajte sve paklene vlasti! Ja sam junak, to ce pjesma rijeti; K tom ce cilju svi ko zrtva pasti!. .. << Aga do bro ne dorece, A na dvoru puska grmnu I Saferu, koji prvi N a glas agin gotov skoci, u noc drugo prosu oko; Ter sto danas cinit ljuti Dzilit poce, smrtno zrno doce. >>Vlasi, vlasi!<< svudar vika jeknu. uto jedan cete dio u cadorje naboj sasu. >>Vlasi, vlasi!<< Turci vicu, >>Konja, konja!<< grmi aga. Dio drugi tada grunu. »Vlasi odasvud, puske, noze! << >>Konja, konja, Haso, konja!<< Diljke isprazni dio treci, I vee Hasan, vizla brzi, 100
[1034--1053)
Izvede mu dobra konja. Posjest aga gdje ga htjede, Iz oblaka munja kresnu, I vruc purak sa zemijom ga svcde: N oc je mracna; ne znas tko ga svaii, AI tu blizu Mirko puske pali ... Proz noc crnu prhnu bez tijeia Hrabra d usa, gola, nevesela!. .. Pade aga, ai se Turci bore, vec sto tmina cudit ti se ne da Koiika se tu junastva tvore. Od mraka se ne razbire nista; Pak kad sijevne oganj sa nebesa, II iz puske pouzdanu drugu, Cesto put se krst i Turcin nadu Na dohvatu nQza Ijuta, Gdje mnijahu puskomet je puta, Ter se grie rukam gvozdenijem, Ter se Ijube kljunom gvozdenijem Krst i prorok, dok jednoga tece: 102
[1054--1073]
[1074--1093]
T'olika i1n mrznja srca pece! U odjeci noci erne Prijeka u krvcu smrt po polju grezne; Plahom munjom oci joj se svijetle, l\ proz kosti hladan vjetar duje; Glasom groma grozna podvikuje Sada >> kuku! <<, sada »medet, medet! <(, Sad >>pomozi, o Isuse blagi!<< I uzdise, pisti, cici, hripi, A pak grabi sad krste, sad Turke, Ter im svojijem ruhom oci veze. Tu pogibe uzdan agin cato, Mujo, Haso, Orner, Jasar ljuti I trideset inijeh Turaka. A Bauka spasi nocca mrkla, I ostalo sto se jos izmaknu. Al tko ono pokraj age lezi? T'er na mrtva mrtav gnjevno rezi? Novica je; ljut ga I-Iasan smaknu, Bas gdje junak k mrtvu skoci lavu, 103
Izmed Turak' da mu skine glavu. Grad iz cijevi smrtni presta, A..... navali grad s nebesa: Ceta nocna pod cadorje ude. Noc je strasna, krvi oblita, Tamna, crna; blago ceti sade, Gdje vee trudna na nociste pade.
[1094--1100]
KOB
[1101--1118]
ovcen gora pod nebo se dize, Nadomak mu jedno polje siri. U polju je stanak pustinjakov, A u stanku jedna izba mala. l!======.i u toj izbi cudno cudo kazu: Bijesno Ture gdje se krstu klanja. Stoji Ture odjeveno lijepo I pod calmom i pod britkom sabljom, I pod puskom i pod ljutijem nozem: Strah te hvata, posjec ce te bijesno. Al se ne boj, pobratime dragi, Krotko Ture, posjeci te nece; Smjerno Ture, uplasit ga lasno. Udri samo o zemljicu nogom, Ter ti smjerno obje skrsta ruke, Ruke skrsta, a prigiba glavu, A pak desnu pred obraze dize, I najposlije vrhu cela visi. 105
Pak pristupi, ter mi gataj, pobre, Cija 'e ovo ponosita calma? >>To je calma age Cengijica, AI se tuzno oko glave vije. « Cija 'e ovo, pobratime, glava? >>To je glava age Cengijica, Ali iz nje tamne oci vire.<< Cija 'e ovo okovana sablja? >>To je sablja age Cengijica AI zalosno uz bedricu visi. << Cije 'e ovo zlaceno oruzje? >>To 'e oruzje age Cengijica, Ali mirno o pojasu hrda.<< Cije 'e ovo zlatno odijelo? >>To 'e odijelo age Cengijica, AI od sunca ne odsijeva, jadno.<< 'V
'V
'V
[1119--1134]
RJECNIK
cekin, (tal.) 493 - zecchino je mletacki dukat; zut umjesto zlatan crljen 1010 - crven Cuce, 152 - crnogorsko pleme cestica, 461 - komadic cuven, 157- kojega su drugi cull; Ni cuvenu ni gdje ugledanu, - da ga nitko ne euje i ne ugleda Geklici, 154 - selo i pleme u Crnoj Gori cor, a, o, adj. turski, [771] slijep na jedno oko, einuugig, monoculo (o) jednook (stih 654) cuti, 53 - osjeea
ad, 516 - grcki podzemni svijet: pakao aman, (tur.), 104 - milost! arslan, (tur.), 56 - lav babo, 181 - otac Bauk, 131 - licnost nije historijska, odnosno nema veze s pogibijom Smail-aginom. Siledzija i junak Ahmet Bauk poginuo je 1842. be!Cutan, 594 - zrak je be.Scutan jer se ne odziva mukama nesretne raje; takva je - kasnije, u stihu 595. - i gluha mucenicka put: muke su prevrilile mjeru! bice, 621 - ili eu vam udariti jos gore biceve. bite, 229 - stvor bjeguc, (dubr.), 400 - bjeguCi, brz, hitar Bjelice, 153 - crnogorsko pleme Bjelopavlici, 280 - crnogorsko pleme u bjelopavlickoj nahiji Blizanci, 211 - zvijezde Kaster i Poluks bo, 30 - naime. Leoninski srok unutar stiha (kako ... tako), jos snaznije istice srditu gnomicnost aginih rijeci. Tri stiha nize doci ce - istim sredstvom, srokom odgovor mucene raje: ~Tesko nije tko se za nju bije.« Bogom darivati, 460 - pricesCivati boraviti trijezne dane, 341 - zivjeti trijezno, skromno i ozbiljno boraviti, vim, v. a. imp. weilen, sich aujhalten, trattenersi; das Leben fiihren, menar la vita; boraviti dni vesele, jrohes Leben jilhren, menar la vita allegra; san, sanak boraviti, schlafen, dormire (o) Brdam, 29- Brdima, Crnoj Gori; vidi Iveko vicev clanak u Napomeni brdijeh, 353 - brdima (v. 351) Brdani, 5 - stanovnici Brda = Crnogorci budt~ 440- neka bude; usp.: Budi Bogs tobom
daj sestinu, 921 - neka bude sestoricu; do sest, rekla bi narodna pjesma daj, adv. wenigstens, almeno (o); bar demeskinja, 194 - zakrivljena sablja, kovana u Damasku; u narodnoj pjesmi dimiscija i sl. desnica visnja, 262 - desnica bozja, dextera Dei, usp. Osman, II, 226 dignuti, 388- uzeti; zivot dignuv, oduzevsi zivot diljka, 142- duga puska, das lange Feuergewehr, arme da fuoco di portata lunga per differenza della pistola (o) djelom, 361 - djelima drktati, cem. v. n. imp. [36, 1028] zittern, tremare (o) dolice, 230 - ikavizam, umjesto dolijece dosle, 437 - dosele, dosad dosti, 354- dosta dose, prikraceno mjesto dodose. Od ovoga ima dosta primjera u narodnih pjesmah, gdje se cesto, osobito u hercegovackih, nalazi dose, m. dodo!e; pose, m. podose, pale, m. pado!e, itd. (o) dragah, 352 - dragama (v. 351)
* Mazuranicev jezik nastao je pored ostaloga i kao rezultat njegova intimnog poznavanja Gunduliceve poezije. Mnoge rijeci, koje su zadavale muke Mazuranicevim interpretatorima, objasnjavaju se vrlo lako Rjecnikom sto je Mazuranic prilozio svojoj dopuni Osmana. Ovdje su sve rijeci, uzete iz Mazuraniceva rjecnika, obiljezene (o).
109
!jude. ObjasnjavajuCi Osmana, Mazuranic kaze: gad, a, m. Eke/, nausea; Ungeziefer, insetto (o) gamziti, 219 - puzati, gamizati; u stihu 771 zudjeti g/asan, 176 - slavan, cuven glava, 866 - glava, voda pohoda je Mirko (vidi tamo) g/avi, 10 - bojati se glavi, bojati se za vlastitu glavu. Usp. bojati se zivotu itd. Gospodar, 185- vladar; odnosi se na tadasnjega crnogorskog vladara i pjesnika, vladiku Petra II Petrovica Njegosa. Iz politicke i eticke delikatnosti Mazuranic ne iznosi zamisljeni razgovor izmedu Novice i Njegosa. Ceta i ono sto se u njoj zbiva najbolji je odgovor na takvo pitanje. A kako se radi o osveti koja nije samo Gospodarova i crnogorska, nego uopce juznoslovjenska, pjesnik je prikazuje kao dio visnje pravde. U stihu 927, rijec gospodar ima uobicajeno znacenje. gre se, 402 - grede se, ide se greba, 651 - eufemizam za prostu psovku grozan, 600 - grozan je trak od bica (iz stiha 592) groznom branom puti zive, 580 - vukuci ljuds.ka tjelesa (zivu put) poput brane po polJU. (Vidi prilog u Napomen;) gujsko gnijezdo, 145 - slikovit izraz ~a. pas u kojemu Novica nosi samokrese 1 )atagan gvozda, 484- gvozda su okovi za noge; ~ narc;>dnoj poeziji javlja se redovito stalru ep1tet teska gvozda
drijemne, 525 - zadrijema; stihovi 524-525, kao i mnogi drugi u Mazuranica, navode se zbog svoje gnomicke vrijednosti. Odgovar.aju Horacijevu stihu: »quandoque bonus dorm1tat Homerus« druzijem, (dubr.) 744 - drugim duhom paklenijem, 894 - dimom, duhanom duplijer, 317 - duplir, od tal. doppiere, velika svijeca Durak, 8 i dr. - tursko ime, preuzeto prema lieu iz Gunduliceva Osmana (XVIII, 345) Durak, a. m. ime tursko po Gundulicu (o) dusek, (tur.) 781 - jastuk dvjesti (dubr.) 874 - dvije stotine dzelat (tur.) 22 - krvnik; ovdje jos: krvolocan kao ris dzilit, (tur.) 512 - koplje bez siljka, Turci ga bacaju za igru 'e (dubr.) 358 - je, jest Ektorove ispod grada Troje, kad vef: Troju ostavise bozi, 565-566, haraclijski konji vuku raju po polju onako kao sto je mrtvi Hektor bio vucen ispod rodne Troje kad su je bozi prepustili udesu. fO.lake, fZilaka (tur.), 484 - sprava u koju se osudenome uvlace noge da bi ga bili po tabanirna. Postoji i oblik valake fenjer, (tur.) 317 - svjetiljka Gacka polje, 478 - pjesnik je znao da je Cengicaga zivio i u Gacku, ali ga je, u Agovanju, smjestio n Stolac, a pogibiju njegovu, u Haracu, na Gatacko polje. VeCina tekstova Smrti Smail-age Cengica donosi uobicajen naziv Gacko polje; takav je oblik obican u narodnoj poeziji, pjesnik, medutim, »polje« stavlja uz genitiv: polje (mjesta) Gacka. Nije dakle Gacko odnosno Gatacko polje nego polje od Gacka, grada Gacka polje. Tako je u rukopisu, tako u prvom izdanju u »lskri«, tako u autoriziranom prvom izdanju Tkalcevu (vidi priloge). Slicne konstrukcije ima i omiljeli MazurGnicev Gundulic: »mora Edzea« (VII, 237), »more od Korinta« (VII, 311-312). Potrebno je dakle definitivno usvojiti pjesnikov tekst. gad, 505- prljavstina; gamad; Matija Mazuranic, brat pjesnikov, opisuje u svome Pogledu u Bosnu, Turke kao neobicno prljave, zagadene
ltarac, hardca, (tur.) - u turskom carstvu porez od muske glave. Pravi uzrok smrti Smail-age Cengica bio je samovlasno podignut danak. Znacenje imenice harac sacuvano je jos oCitije u glagolu haraeiti haraclija (tur.), 491 - onaj koji kupi harac harba (tur.), 515 - koplje hazur (tur.), 773 - budite pripravni! hercegova zemlja, 3 - Hercegovina, nazvana tako po vojvodi (hercegu) Stjepanu Vukcicu (umro 1466). 0 njemu kaze Mazuranic: Herceg Stjepan, a. m, prizimenom Hranic, nazvan takoder Kosaca, uzisavsi g. 1434. na vladanje od Hercegovine, on sam udovac buduci, nagovori sina Stjepana da se ozeni. Nu kad ovi dode s zarucnicom svojom pred oltar vjencat se, otac Stjepan zanesen velikom
110
divotom djevojcinom, preotme ju sinu i uzme sebi za zenu. Na sto nesrecni sin veomi razaljen prebjegne k Muhamedu II, caru otmanskomu, gdje bivsi se poturcio, postade do mala beglerbegom od Rumelije, i kao takav dodija vele sa svojimi Turci ocu Stjepanu, koji ne vele nakon toga umrie u Dracevici blizu Novoga, a Hercegovina g. 1483 pade sasma~pod oblas turacku. (o) Hercegovina, e, f. zemlja slovinska diljem Dalmacije do Crne Gore u Turskoj, nazvana tako od svojih gospodarah, koji nosahu ime od hercega. Poglaviti grad je Mostar na rijeci Neretvi sa 10.000 dusa. Herzegowina, Erzegovina. (o). hitar, tra, o, adj. schnell, veloce; klug, witzig, accorto, ingcgnoso; listig, astuto, kunstlich, gewandt, fertig, destro, svelto, spedito, artijizioso (o) hlad, 119 - vjetric, povjetarac hrda, (dij.). mjesto rda; u stihu 506. rijec znaci: jadan, rdav, covjeka nedostojan zivot. Usp. poslovicu: >>Neznajsu rda bije<< hripi, 1082 - tesko, samrtnicki dise huknuti, nem, v. n. perf. stohnen, aufstohnen, gemere, gemire, incominciar a gemire (o)
kOj: I me zemlji koj izvode, 287 - kojoj zemlji izvode ime od hladne vode Morace koji krova ne ima, 633 - onome koji nema krova isto i u stihovima 635, 637, 639, 640. kolan, 976 - remen kojim je pritegnuto sedlo konju ispod trbuha Komljani, 279 - Komani, selo nedaleko od Zagaraca konjic, 809 - ovdje kobilica na guslama konjijeh, 552 - konjima konjski rep, 946 - strune su na gus lama od konjskog repa krivina, e, f. Krumme, curvita; Schuld, colpa, [kosina, nageto zemljiste, krivica] (o) krn mjesec, 676- krnj mjesec; ovdje i u znacenju polumjeseca, dakle Turaka, simbolicno uoci agine pogibije. No treba upozoriti (vidi i stih 819) da je polumjescc sa sesterokrakom zvijezdom bio i ilirski simbol: kao da su se i u tome:, za Mazuranica, zdruzila ncpotrebno zakrvljena braca! krenut, 948 - pokrenut, zavrnut krsti, 27 i dr. - podrugljiv naziv za (krseansku) raju, plural od krst; u stihu 70 krstovi. Rijec ovdje nema samo vjersko nego i socijalno, klasno i nacionalno znacenje. (Vidi Napamenu) krs, i, 364 - ovdje je krs zenskog roda krsovita, 335 - krsevita kuci, 863 - prikucuje, primice kulas (tur.), 520 - konj misje dlake kupa, 306 - casa kusnje radi, 521 - da se okusa, ogleda
ijed, 1029 - jed, srdzba ina, 208 - druga; usp. Osman, II, 123. istu, 239 - samu (cetu) izba, 1104 - soba jadno, 481 - pridjev uz polje jedino, adv. takoder sto ujedno, auf einmal, zusammen, in una volta, assieme, II. 94. (o) junak, 85 - Mazuranic ne oduzima Smail-agi junastvo. Isporedi stih 516, iz Harala: >>Dobar junak, da je covjek taki« junaci, 68 - junacima kajite se, 395 - kajte se, pokajte se kavaz, a (tur.) 136 -- najblizi, pouzdani sluga uz pasu kidisati (tur.), 119 - nanijeti nekome silu kijem (dubr.), 205 - kojim k jednu, 1021 - zajedno klinac, 947 - zavor kojim se zateze zica na guslama kO (dubr.), 208 - kako: usp. Osman, I, 39 kob, 167 - u ovom stihu dobra kob znaci dobra ti sreca; ovdje i simbolicno, u odnosu na zlu kob koja Cengiea ocekuje od Novicina nocnog puta. Vidi peto pjevanje Kob.
lipov krst, 50 - Turci su, posprdno, krscansku raju nazivali krstom lipovim. Dakle slabim, kao od lipova drveta. lisiCine, 19 - okovi za ruke loman, 607 - slab, skrsen Laveen, 371 - najvise brdo u Crnoj Gori, na njemu se danas nalazi Njegosev mauzolej luc, a, 532 - oko lucac, 808 - gudalo luciti, 853 - rastavljati ljuci guje !jute, 122 - ljuci od ljute guje, genitiv uz komparativ, cest kod Mazuraniea. Usp. Osman, XI, 410; >>Jasu konje vjetra brze« !jut oganj, 292 - puske su kremenjace, pa je potrebno pregledati kremen man, 239 - mani = zaman = uzalud meci (dubr.) 781 - meki, mekani
111
ne mo!', [57] prikraceno od ne mo~e§, du kannst nicht, non puoi (o) ne podobati se, base, [441] v. n. imp. sich nicht ziemen, non esser decente (o) ne bi ti doli can ni, (dij.) 179 - nam nana, 651 - majka nize (se), 214- snizuju se, spustaju se nocnik, nocni puthik noguh, 18 - stari oblici duala (v. rukuh). Kacic, kojega je Ma~uranic neobicno volio, ima istu sliku: »AI na noguh negve do kolina/ AI na rukuh teske lisicine. • ( Pisma od kralja Vladimira, 17-18) nokti, 135 i 995 - noktima Novica, 105 Ma~uranic pretvara Novicu Cerovica (1806-1895) u Turcina, Durakova sina, i time dublje motivira njegov cin. Historijska i esteticka istina ne podudaraju se, ali na korist umjetnicke vizije njimi, 838 - njima obdan, adv. [117] bei Tag, di giorno (o) po danu obnoc adv. [117] bei Nacht, di notte (o); noeu obredom, 495 - redom, kako dode red obrce, 701 - obrce hitri mozak: lukavo premi§lja od g/ave, 493 - po glavi, po covjeku (pro capite) od ognja, 494 - po kuci, po domu odmazditi, 12 - platiti istom mjerom, osvetiti se (prema: mazda) odsle, 440 - odsele, odsad oprosnik, 394 - covjek kojemu je oprosteno ostan, 610- stap kojim se podbada vol u jarmu ostar, 24 - ostar ostrica, 294 - o§trica ostro, 86 - ostro otraZje, 703 - proslost, ostaci, tragovi ov, (arh). 370 - ovaj pace, conj. vie/mehr, sogar, anzi (o) §tavise pak, conj. aber, poi; und dimn, e poi (o), a zatim pala, 26 - kratka, zavinuta sablja. Turski tdarovi« znace: nabijanje na kolac, vjesanje, odsijecanje glave pecenje, 649 - pabt ce suhu slamu (v1di stih 759) pod naglavce obje§enom rajom pest, 221 - pesnica piCa, 462 - hrana; usp. glagol pitati; tajna pita - tajanstvena, misteriozna, u religioznom znacenju pice, 464 - Ma~uranic se rado slu~i ovakvim efektima: usp. pica iz stiha 462, odnosno stih 374: »o te krsi zub svoj zaman krsi«, itd.
medet (tur.)- obican usklik Turcina na umoru: u pomoc! meka, 119 - hrana; ovdje drvo metati, cern, v. a. imp. setzen, /egen, po"e; werfen, gettare; schnel/en, scoccare (o) polo~iti, bacati, pucati Mirko, 237 - crnogorski knez Mirko Damjanovic (1788-1890), ucesnik akcije protiv Smail-age mje!te, 530 - umjesto; janjac je ovdje nevina htva, vuk okrutni krvnik. Isto se dogodilo i Ferasu, u Gundulicevu Osmanu (XIX, 486) Moraca, 7 i dr. - rijeka u Crnoj Gori, izvire iz planine Javorja, ulijeva se u Skadarsko jezero kod 2abljaka Moracani, 119 - stanovnici oko Morace, sinonim za Crnogorce more (dij.) 615 - mo~e more, (tur.), 583 - turski usklik kojim se vise obraca ni~emu mroste, 378 - mr1jeste mrskam', 896 - mrska: bora, brazda na celu muce, 263 - muceCi, sutke mukom muce ropske sluge (102) - sntina, ponovljena etimoloska figura istice mrsku pokornost s1ugu; pjesnikov je prijekor pojaean i atributom ropske na daleee, 696 - na daleko na dvoru, 814- vani, u prirodi na dvor, adv. van, hinauss, fuora (o) nadmetati, 515- metati (v.) znaci bacati; nadmetati baciti dalje nado, 291 - tvrdo ~eljezo, celik na domak, 1102- blizu najvece, 111 - najvise, najvecma namaknuti, 21 - pribaviti Ova su se dva stiha (21-22) razlicito tumacila, a smisao im je jasan: ugojeni volovi navlacili su nesretne ~rtve na kolac narazance, 910 - redom, jedan za drugim; u jednakim razmacima ne (arh.), 443 - nas negve, IS - okovi za noge nejednacijem letom, 529 - nejednakim letom; citav stih dobiva izvanrednu izrdajnost ovako umjesnom upotrebom arhaizma neman, i, 372 - grdosija, nepodoba nemilo, [592] adv. unbarmherzig, senza pieta [nemilosrdno, okrutno] (o)
112
piknja, (dij.) 75- kajk. tacka (ovdje: tacka nastala od siljka koji je agi ledeno dodirnuo dusu plode l', 348 i dalje - rode li ploska, 140 - plosnata drvena cutura podobati (se), 262, 441 - pristajati, dolikovati podobati se, vase v. impers. imp. sich schicken, geziemen, esser conveniente, convenire (o) pomaganja, 710 - zapomaganje postajalo, 918 - od postajati: kratko vrijeme stajati pose, 757 - podose; vidi dose povod, 593 - dio ulara koji se drzi u ruci kad vodimo konja; ovdje, slikovito, kao povod u vjestoj ruci, odnosno samo: u vjestoj ruci pozoriste, 678 - prizor prah, a, m. [354] Staub, polvere; Pulver, polvere (o) barut predati, 58 - bojati se (vidi Osman, VI, 358) prijek, 526 - nemio, tezak. Mazuranic sam objasnjava: prijek, a, o, adj. ji;ihe, gah, improvviso, repentino; schlimm, cattivo; kurz, breve (o) prik (dij.), 393 - nemio; vidi prijek prlec, 885 - przeCi prokol, 724 - raslje za razanj (odnosno za tosovinu~ iz stiha 730) provodic, 867 - Novica (vidi tamo) • proz, (dubr.) 217 i dr. - kroz prsijeh, 357 - prsima (v. 351) prsiti (dubr.) 259 - letjeti psetom (dativ mnozine), 998 - psetadi, pascadi puk, 368; mnozina: puci - narod purak, 1057 - puscano zrno pust, 725 - velik, krupan; u stihu 976 pusti kolan znaci: nesretni, kleti putnu, 389 - covjeku na putu, namjerniku
rijekom, 47- instrumenta Ju funkciji komparacije: kao rijeka. Izraz se nalazi vee u Gunduliea »Gdi krv rijekom od svud tece< (Osman, VI, 346) rijeti (dubr.), 1035 - reci rika (dij.), 705 - rice Rizvan-aga, 952 - licnost nije historijska, ali je - po svoj prilici- pjesnik ime uzeo prema glasovitom Ali-pasi Rizvanbegovicu Stocevieu Rovci, 282 - selo u Crnoj Gori rudjet, 307 - dan je poceo rudjeti vecernjim rumenilom rujeva ispod grma, 121 - ispod grma ruja (rujevine) ruku naopako, 502 - ruku vezanih naopako rukuh, 19 - stari dual; vidi noguh rusu glavu, 128 - rusa, u Kacica stalan atribut uz glavu Safer, 531- u Osmanu 1844, u kojem je objavljena Mazuraniceva dopuna u rjecniku stoji: »Safer, a, m. ime musko«. I tom se Saferu slicno desilo (Osman, XVIII, 297) sag, a, m. [780] Teppich, tappeto, strata (o) cilim Sam on znade koj' je gori, 247 - perifraza za Bog, a on je u Mazuran.icevoj koncepciji vrhovn.i jamac etickih principa kojima je i ceta puki izvrsilac. Sarno sto Mazuraniceva vizija bozanstva nije barokna Gunduliceva proskineza, nego aktivisticki, borbeni zahtjev za pravdom i slobodom. Usp. dalje stihove 248-251. samokres, a, m. [144] Pistole, pistola. Gundulic zove samokrese tamnim oruzjem s toga sto su maleni i mogu se sakrit iz ugleda kud hoces, ter tako iz potaje bez svakoga junastva, mogu ubit svoga protivnika. (o) saruk, 148 - calma, turban, pas kojim se ovija fes sazi, (dubr.) 780 - sagovi (vidi sag) scijenis (dubr.), 217 - cini ti se; ~cijeniti smatrati simit (tur.), 739 - bijeli kruh sini, 456 - sinovima; stari instrumental, radi leoninskog sroka koji u oba stiha (455-456) pojaeava patetiku Novicina pokrstenja i pristupa Crnogorcima sinija, 731 - nizak turski stol sjecati, cam, v. n. imp. [834] (munja) blitzen, folgorare, balenare (o) sijevati
rakcin, 147- crvena kapa raskosno, 782 - od raskosa, e, f. Vergnugen, delizia (o) uzivanje, razbluda rat, a, 66 - rt, vrsak siljka. Ovaj i naredni stih treba povezati, po znacenju, sa stihovima 76-77 razbluda, e, f. [784] vidi raskosa (o) razboljen, 414- ganut rek bi, [416] wilrde glauben, wahnen, credi. To je ono, sto latinski pjesnici vele putes (o) repovijeh, 497 - repovima; haraclije vode raju vezanu o konjske repove
113
slisa (dubr.), 609 - slusa sloniti se, 801 - naslanjati se slugami, 553 - slugama smrtni, 886 - !judi (lat. mortales) sofra (tur.), 733- vidi sinija spodbiti, 522 - uhvatiti (cvrsto) spopasti, 588 - zgrabiti, scepati srda, e, f. [992] Furie, Furia (o) srde, 992 - furije, erinije, paklene bozice srdzbe, koje progone gresnike stabar, 789 - posjeceno deblo; stozer (913) stan, 399 - trajanje, zivot; u stihu 625. rijec ima obicno znacenje stanac, 220 - kamen, kao iz zemlje iznikao stozer, 913 - stozina, stabar (789) Stolca, 2 - Smail-aga Cengic stolovao je zapravo u selu Lipniku, ali ga Mazuranic smjesta u daleko znatniji Stolac. stratiti, 69 - pogubiti straznja trublja, 614-615 - truba posljednjeg suda struka, 145 - crnogorski plast koji se nosio preko Iijevog ramena stupaj, a, m. [269] Schritt, Tritt, passo, pedata (o), korak sumrtav, 590 - polumrtav suproc, 998 - protiv; Mazuranic, kao i Gundulic i Kacic, slaze taj prijedlog s dativom svede, 1057 - sastavi svijeca, 657 - oko svjedoci, 1030 - svjedocima svome, 10 - domu svome, prema dubrovackom obicaju umjesto njihovome svu (dubr.), 570 - svoju svudar, 1044- svuda, posvuda sestoper, 811 - buzdovan, batina sa sest cavala (pera) siri, 1102- siri se; jer je zamjenicu se vee spomenuo u prethodnom stihu. susanj, 297 - suho Iisce
tisijeh, glusijeh tmina, 253 - stariji dubrovacki oblik, umjesto tihijeh, gluhijeh. Usporedi u Osmanu (IV, 480) susijeh kosti. Tko si junak ... , 51 - dijaloska forma toliko cesta u Mazuranicevu pjesnickom jeziku: onaj tko je junak... Upravo to neposredno obracanje Citaocu, ta neprestana communicatio, cini jednu od glavnih osobina Mazuraniceva epa. tlapiti se, 705 - pricinjati se tlapnja, 711 - privid, pricin tlih, 94 - lokativ: po tlima, tj. po tlu toke (tur.), 270- kopce, spone kojima su okicene prsi na dolami topi, 636 - natapa topuz (tur.), 806 - topuzina, vrsta cvrsto okovane batine trst, i, f., 119 - trstika trublja, e, f. Trompete, tromba; (o), truba tudijer, 336 - tude, tu Turad, 48 - ironicno za Turci; odziv na agino vlasad (iz 11. stiha) udarci, 606 - udarcima udesne, 949 - udesene, ugodene u osmero, 796 - ima tu osam jatagana uspreci, 74 obuzdati, suzbiti, potisnuti. Usprec zimu: svladavajuci hladnu groznicu. Usp. stihove 66-67. s usta, 604 - od usta, zapravo od vike uzdan, a, o, adj. [1085] vertraut,jido (o) pouzdan vami, 435 -
varna
vas, 346 - od vas, izmedu vas vas, 1028 - sav ve, 366 i dr.-vas; stari akuzativ plurala, sacuvan u crnogorskim govorima veeer', 757 - veceru veda, 356 - ekavski umjesto vjeda veljijem, 132 - velikijem, velikim vikla, 598 - navikla viko = vikao, 62 - navikao vizla brii, 1053 - bdi od mlada pseta; usp. stihove 122-123 vlasad, II - vlasi: pogrdan naziv za krscansku raju u Bosni i Hercegovini. Zbirna imenica samo pojacava agin prezir f.!!ahom, 998 - vlasima Vlasici, 817 - plejade, zvijezde od sedam zvijezda, po kojima narod odreduje nocno vrijeme vran, a, m. [101] Rabe, corvo (o) gavran
tader, 457 - tada tamnicar, 17 - utamnicenik, suzanj tece, 1073 - traje tere, 410 - te, ter tesko nije ... , 33. Usp. stih 30. Mazuranic se vrlo cesto sluzi elipsom, kao npr. u stihovima 244-245 itd. tijek, 400 - tok, trajanje tijem, 265 - tim timor, 344 - visoko gorsko stijenje
114
vran, a, o, adj. [101] schwarz, nero; - konj, Rappe, cavallo, morello (o), ern vranom vranu, 101 - crnom gavranu vrelijeh, 351 - vrelih, stari lokativ; vrelima za nj', 340 i dalje - za nju za razaznat, 888 - da razazna; prijedlog za s infinitivom upotrebljava Mazuranic povodeci se za Gundulicem. Vidi i kasniji stih 1005. zadrktase, 36 - zadrhtase Zagarac, 279 - selo juzno od brda Garaca, na desnoj obali Zete zaman, 69 - uzaman, uzalud zarobio robljem, 6 - pjesnik je u rukopisu napisao samo zarobio, jer je to za smisao dovoljno, ali nije dovoljno za umjetnicku viziju u ime koje pjesnik upotrebljava etimolosku figuru toliko cestu u narodnoj poeziji. Time se ovaj stih prosiruje u deseterac i, upravo tako,
istice medu samim osmercima kojima je okruzen. Etimoloskom figurom sluzi se Mazuranic obilato i u ovom djelu. Vidi kasnije: darivao darom zeca plasljiviji, 123 - usp. prethodni stih (ljuci guje ljute) zeee, 121- po ugledu na narodnu pjesmu, vokativ umjesto nominativa. Kasnije isto: vuce (124), hajduce (125) zirni, 870 - pogledaj zmaji, 500 - haraclije, ljute kao zmajevi znadi, 812 - znaj ne zrije, 813 - ne zri, ne stvara se zubi, 38 - stari instrumental plurala umjesto zubima. Usp. stihove 456 (sini) i 735 (nokti) zveketnijem, 945 - ovdje zvonak, glasan zvon, 320 - zvono; zvonjava
idrijelo, 210 -
uzak prolaz, klanac.
PRIREDIVACEVA NAPOMENA I U ovom izdanju nismo se, kako je dosad bilo uobicajeno, drzali teksta Markoviceva izdanja iz 1876, nego prvoga (latinickog) Tkalceva izdanja iz 1857. Nadalje, vratili smo pjesni izvorni natpis, Smrt Smail-age Cengica, a ne Cengijica kako je to, nakon Markoviceva izdanja, u~lo u obicaj. Evo razloga tim promjenama. Smatralo se logicnim da je Mazuranic sudjelovao u objavljivanju Markoviceva izdanja. Za to dokaza nema, ali postoje dokazi da je prvo Tkalcevo izdanje ujedno i posljednje u kojemu je autor izvrsio neke izmjene. U polemici s Jagicem, koji recenzira njegov i Brozov Rjelnik hrvatskoga jezika, donosi Ivekovic uz put i ovaj dragocjeni podatak: >>Pregledavsi ovako rijeci u Cengic-agi, kojih nema u mojem rjecniku, da vidimo jos i druge njeke stvari i osobine jezicne u njemu, premda to upravo ne ide u ovu raspravu, ali je zgodno, kad to dosad uCinjeno nije, iii bar ja za to ne znam. No valja prije da napomenemo njesto. U knjiznici Jugoslavenske Akademije ima iz >>Iskre«, stampane u Zagrebu 1846, istrgnuta Smrt Cengic-age i napose ukoricena. Na prvom listu je Mazuranicevom rukom napisano: Gospodinu Mirku Ljud. Tkalcu u znak ljubavi i prijateljstva poklanja na uspomenu prijatelj mu I. Mazuranic. Karlovac, 17. prosinca 1847. Mirko Ljud. Tkalac onaj je isti sto se poslije pisao lmbro lgnjatijevic Tkalac. Taj Tkalac je u onom darovanom eksemplaru popravio pravopis za novo izdanje, n. p. ~to me herdja svietovaJe, hrdja svjetovase. A neke su i stvari popravljene, tako je sam natpis pjesme: Smrt Cengic-age pretvoren u: Smrt Smail-age Cengica, i u 1. versu: Sluge zove Cengic-aga, u: Smail-aga, i tako jos poslije dva puta. Ovi popravci, cini se da su od Mazuranica; jer Tkalac u predgovoru k svojim izdanjima veli: >>Mazuranic [ ... ] ispravi nekoje pogreske, ~to su tamo [u Iskri] zaostale«. Ocito je od ruke Mazuraniceve iza versa 587. Lose sluge goreg gospodara, plajvazom napisan veras: Spopadose trostruke kandzije, koji je bio ispao u prvoj ~tampi. Po tom popravljenom eksemplaru prdtampao je Tkalac g. 1857. Smrt Cengicevu latinskim slovima, i g. 1859. Cirilskima. Po ovim izdanjima stampala se poslije jos dva puta (4. i 5. izdanje), a 6. izdanje dr:li se koje 1. a koje 2. (Tkalceva) izdanja; tako ima 1. izdanje u 6. v. robjem, i tako i 6, a 2. ima robljem; u 14. v. ima 1. izdanje strepti, a sva potonja strepi. V. 29. Vam i vasiem Brdom kamenijem, u 1. je i 6. izdanju; u drugom i potonjima: Vam i vas'jem Brdam kamenijem. Vam je ovdje kajkavski mj. Varna; Brdom jc dat. pl. starohrvatski koji se sad vise nigdje ne govori, a Brdam kajkavski. V. 46. Zatocnici mrijet' naviknuti, bolje naviknuli (navikli). U v. 340. i 341. za nj (zanj), nj nije cetvrti padez muskoga ili srednjega roda, nego je zenskoga roda za nju (za zemlju) te okrnuto za nj': Za nj' vi isti krvcu proljevate: za vas draze u svijetu nema. V. 361: Dar ti djelom plemenita pjesma, opet dat. pl. starohrv. mjesto sadasnjega djelima, djelim; djelam. V. 364: AI nada sve, sto krs ovu kiti, sada je krs musk. roda; u Stullija je jos musk. i zenskoga. V. 378; sto vi mroste dok su oni spali. Ovo je pogresno; od mrijeti je I. predasnje mrijeh, mrijeste, II. pred. mrah, mraste, vidi Daniciceve Oblike, 6. izdanje, str. 86. V. 705. Tlapi ti se, sad da lavom rika (rice). V. 888: Za razaznat, gdje gospodar spava. Tako Primorci na talijansku.
117
Ima u Srnrti Cengicevoj uz najcistiji stokavski jezik tragova cakavskomu i kajkavskomu: Mazuranic, roden cakavac, zivio medu kajkavcima a temeljito izucio ~tokavske narodne pjesme i dubrovacke pjesnike; ima u njoj neologisama, arhaisama, pokracenih glagola i ruskih rijeci, ali sve to joj divote ne umanjuje; 57 godina zivi ona medu nama, i nitko je jos nije mogao dostici nekmoli prestici, i tesko da ce je ikad tko.c (Dr. F. IVEKOVIC: KNJI2EVNO PISMO- JAG!CEVA KRITIC':KA OBJAVA II. SVESKA RJEC':NIKA HRVATSKOGA JEZIKA. ARCHIV B. XXIV. STR. 230-242, objavljeno u >>Vijencu<< XXXIV, br. 21, str. 329-330, Zgb, 1902) U predgovoru svome drugom izdanju navodi Tkalac i predgovor prvom izdanju, pa kaze u cijelosti:
PREDGOVOR IZDATELJEV (*)
»Habent sua fata libelli! Ivana Mazuranica pjesma Smrt Smail-age Cengica pecatana je vee dvaput; prvom u >>lskri<<, zabavniku zagrepskom za g. 1846., latinskijem, a poslije g. 1853. u drugoj knjizi Subboticeva Cvijetnika Srpske Slovesnosti slavenskijem pismenima. Pojedince nije dosad pecatana. »Ima tome vee desetak godina, sto sam jednom polazeCi u Njemacku nagovarao pobratima pjesnika Srnrti Cengiceve, da bi pjesmu ovu napose iz »Iskre<< prepecatao, iii pak, ako se njemu ne ce, meni dopustio da je izdam. Mazuranic, zabavljen drugijem poslovima a ne trazeCi novcane dobiti, dozvoli da prepecatam pjesmu iz >>lskre<• i ispravi nekoje pogreske, sto su tamo zaostale. Dosavsi u Bee saob~tim namjeru svoju vrijednome prijatelju svome i slavnome starjesini nasemu, g. Vuku, koji mi kaza da i on kani pjesmu Mazuranicevu prepecatati i dodati joj narodnu jednu pjesmu o pogibiji Cengicevoj. Medutijem prode desetak godina: cekajuCi da ce to bolji od mene ciniti, nijesam pjesme izdao na svijet, i tako je doslije neimadosmo napose pecatane. Buduci pak da ce je Vuk jamacno prepecatati slavenskijem pismenima, izdajem je ovde onako kao sto je u •>Iskri« pecatana, zeleci da se narod nas napoji divne ljepote ovog najkrasnijeg ploda novije nase knjizevnosti i da se ovom pjesmom ponosi i dici, a cistu novcanu dobit od prodaje posvecujem na korist pensionog fonda za udovice i sirocad pravoslavnog svestenstva u Dalmaciji.<• S ovijem rijecma ispratio sam u svijet 1857. g. novo izdanje Smrti Cengiceve, latinskijem pismenima pecatano. Ovo izdanje rasprodano je i posto g. Vuku slabost vida ocinjeg ne dade da izvrsi sto namjerava~e, prepecatao sam evo pjesmu slavenskijem pismenima.
[*]SMRT SMAIL-AGE CENGICA, Pjesma Ivana Mazuranica. Na korist pensionog fonda za udovice sirocad pravoslavnog sve!tenstva u Dalmaciji izdao je po drugi put Dr. Imbro Ignjatijevic Tkalac. U Zagrebu, Peeatnjom Karla Albrehta, 1859. [cirilicom]
118
Srpskom uhu bice neobicne mnoge forme govora crnogorskog i dubrovackog u ovoj pjesmi upotrebljene, i pitace moze biti kogod, zasto ih nijesam izmijenio obicnijem formama srpskijem. Nato odgovaram, da je u hrvatskoj knjizevnosti zavladalo nacelo uzajamice upotrebljavati forme jezika narodnijeh pjesama i knjizevnosti dubrovacke, i da izdatelj tudeg umotvora po mojem mnijenju nije vlastan samovoljno i sto u njemu preinaciti. S toga sam pjesmu iz podlinika hrvatskog sasvijem vjerno i bez svake promjene prepecatao i predajem je ovako svima prijateljima knjige slavenske. Dr. I. I. TKALAC
U Zagrebu na Mitrov-dan 1858. g.
Smisao ovog predgovora nadopunit ce zapravo 12. svibnja) 1858. Tkalac kaze:
pismo Tkalcevo Vuku datirano 30. aprila (po starome;
>>Hrvatsko izdanje Mazuraniceva Cengijica razprodace se do skora sasvijem i malo ce novca donijeti, zato ocu da ovo djelce u srpskijem pismenima pecatam na korist svestenickog fonda dalmatinskog. Sjecam se, da ste Vi Cengijca 1847. g. prepisali i po ovom Vasem prepisu zelio bi sam da pecatam, ne samo poradi tocne pravilnosti ortografije, nego bas s lijenosti, jerbo inace moram svu knjigu sam prepisati, a nijesam se mogo sa Mazuranicem nikako sloziti u pravopisu. MazuraniC kaosto i svi Ilirci pisao je ie za Je 1 ije, i uzima ovo svoje ie posvud za jednu slovku; samo de poradi metra treba dvije slovke tu on pise ije. Na pr. na str. 2oj - >>Yam i lvasiem I brdam I kame I nijem<<; ja sam oteo apostrofirati i u vasiem, kaosto i Vi Cinite, no on nije dao, i tako ostane dugacko i formativno ie, de jednu slovku cini, ie. No u srpskom prepisu nemoze onako biti, nego iii >>Yam i vaS'jem brdam kamenijem<< iii pak protivu metra >>Yam i vasijem brdam kamenijem<•; u prvom slucaju bice viSe apostrofa negoli i-ii a u drugom prestaje sva metricka pravilnost. Ako mozete naci onaj Vas prepis, molim Vas da mi ga posaljete, pa da knjigu iz njega pecatam ierbo znam da se onda Mazuranic nece Varna protiviti, kao sto se je meni protivio.4 Iz svih je tih Cinjenica zakljucak jednostavan: Mazuranic je sam ispravio tekst prvoga izdanja na primjerku koji je poklonio upravo Tkalcu. Ogromna je steta sto se taj primjerak vise ne nalazi u Akademijinoj knjiznici, ali je Ivekovic ucinio neocjenjivu uslugu nauci sto je primjerak opisao. Upravo sa tog primjerka prestampao je Tkalac tekst za svoje prvo izdanje, i ono se moze smatrati kao definitivan tekst. Vee drugo, cirilsko Tkalcevo izdanje, Ciji smo predgovor prenijeli, pokazuje odstupanja od prvoga, a ta su odstupanja uvjetovana Tkalcevim uvjerenjem da je cirilica slavensko pismo, to jest pismo koje organski odgovara hrvatskosrpskom jeziku. Zato Tkalac, prema Vuku, uporno smatra da je citanje dugih i kratkih refleksa jata problem kudikamo osjetljiviji u Cirilici nego u latinici, i on nastoji da taj problem rijesi u duhu Vukovih nacela. Tekst cirilskoga (drugoga) Tkalceva izdanja nije se tiskao s Vukova prijepisa, ali je vrlo vjerojatno da je Tkalac prilikom korekture imao u ruci upravo taj prijepis. Sarno se tako moze objasniti opravdan Gruborov prigovor: >>Tkalac kaze u predgovoru, da je 'iz podlinika (izvora) hrvatskog sasvijem vjerno i bez svake promjene prepecatao'; kad pored takve izjave ipak nalazimo: Stoca mj. Stolca, kijem mj. kojiem, ki-
119
jeh mj. kojieh, varvarim mj. barbarim, na konjima mj. na konjijeh, pod slugama mj. pod slugami, med njima mj. med njimi, i cak pripravljat mj. pripremat, vee mj. skoro, kamo mj. kuda i dr., onda moramo prilicno izgubiti pouzdanje i u njegovo izdanje latinicom i ne smijemo nista primati od njega bez kritike, smijemo primati samo ispravke ocitijeh pogrjesaka«. (Duro Grubor, Komentar ~Smrti Smail-age Cengica« od Ivana Mazuranica, Zagreb, Narodna knjiznica, 1923, str. 136). Gruborovi su zakljucci tacni svi osim posljednjega. Latinickom izdanju Tkalcevu treba pokloniti punu vjeru, vee i zato sto sve Tkalceve izmjene koje Grubor navodi zapravo prikazuju odnos izmedu prvoga i drugog Tkalceva izdanja: sve sto Grubor navodi na prvome mjestu, nalazi se u drugom (Cirilskom) izdanju, sve sto navodi kao tacno na drugome mjestu, nalazi se u prvom (latinickom) izdanju. Dodamo li da Gruboru nije bila poznata cinjenica navedena u Ivekovicevu clanku, jasno je da njegove surnnje otpadaju, a da se kao posljednja volja autorova ima smatrati Tkalcevo latinicko izdanje iz 1857. Markovicevo izdanje iz 1876, upravo zato sto se pojavilo u doba Mazuraniceva banovanja i zato sto je sluzilo kao osnovica divot-izdanju pjesnikova sina, Vladimira Mazuranica (Zagreb, 1895), uzimalo se vrlo cesto kao autenticno. Ono to nije, jer je Markovic, pisac izvrsne analize, proveo neke izmjene za koje se nikako ne moze uzeti da su pjesnikove. Markovic za svoje izdanje kaze: >>Sesto ovlasteno izdanje«, ali to jos ne znaci da je autor u njemu suradivao. Iste godine, u istoj nakladi i gotovo u identicnoj opremi, izlazi njemacki prijevod pjesni Cengic Aga's Tod. I tamo stoji da je to >>Autorisierte Ausgabe<<. Moze li se prihvatiti da je Mazuranic u isti cas dopustio da se Smail-agino prczime pise na dva nacina? U Markovica Cengijic, u Wilhelma Kienberga CengiC? Vee to pokazuje da je Markoviceva izmjena bila samovoljna. Kienberg u svom prijevodu, cak i u Kobi, gdje to prezime dolazi pet puta u obliku Cengijic, stavlja samo Cengic. Je li nadalje autorizirano izdanje u kojemu nisu uopce prevedeni toliko sporni stihovi: >>Ektorove ispod grada Troje, Kad vee Troju ostaviSe bozi« (565-566)? IIi kad se stih »Ispod gore glasna Durmitora« prevede »Hart am Fuss des Dormitor, des hohen«! Sve to dokazuje, u najmanju ruku, pjesnikovo odbijanje da bilo cime zadire u tekst koji je tada vee trideset godina zivio, moglo bi se reCi, vlastitim zivotom. Ucinio je to samo jednom, 1847, u primjerku poklonjenom Tkalcu, i to je bilo posljednji put. Upravo zato posluzilo je i nama prvo Tkalcevo izdanje iz 1857. kao osnovica za tekst ovog izdanja. Usvoji!i smo i pravilnu grafiju Cengi(; urnjesto Cengijic. Neke smo razloge za to vee naveli. Napomenimo jos tri. Prvo: Smail-aga se sam tako zvao (vidi o tome i najnoviju studiju Hamdije Kresevljakovica, Cengici, prilog proucavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1959). Drugo: pjesnik"upotrebljava dulji oblik jedino iz metrickih razloga. I konacno trece: oblik Cengic stoji i u primjerku koji je opisao Ivekovic. Nas tekst drZ:i se vjerno Tkalceva prvog izdanja. Jedine su razlike u ovome: proveli smo dosljedno nacela danasnjega pravopisa; svugdje smo, gdje je to potrebno, pisali ije; proveli smo logicku interpunkciju; da oslobodimo tekst suviSnih apostrofa, pisali smo ih samo kad je to bilo nuzno. Nepovredivost klasicnog teksta bila nam je osnovni kriterij.
120
II Mazuranicevoj Smrti Smail-age Cengica, kao rijetko kojoj umjetnini hrvatskoj, trazeni su izvori i uzori. Zato umjesno upozorava Barac: »Kad bismo uzeli u obzir sve sto je u vezi s takvim istrazivanjima dosad izneseno, morali bismo doci do zakljucka kako u Smrti Smail-age Cengijica nema gotovo nista izvorno. Cijela pjesma sastavljena je od 1134 stiha, a razliciti komentatori iznijeli su bar tolik broi slicnih mjesta iz domacih i stranih pisaca. I1i su pronasli da je Mazuranic izrekao tudu misao, ili upotrebio tudu recenicu, ili preuzeo, ili preinacio tudu sliku« (Mazuranic, str. 221). Ne pridajuci pitanju takozvanih izvora bitno, estetsko znacenje, ogranicit cemo se tek na to da iznesemo jedan dokumenat koji je u ocitoj vezi s Mazuranicevim remek-djelom, objasnjava njegovu genezu i eticki stav autorov i, usporeden s pjesnikovim stihovima, bjelodano pokazuje cudesnu vrijednost umjetnicke transpozicije: U pjesnikovoj ostavstini naden je rukopis (Smiciklas, koji ga je imao u rukama i prema kojemu ga navodimo, tvrdi da je pjesnikov) jednog putovanja po turskoj Bosni. Dokumenat je znaeajan jer pokazuje citav niz paralelizama izmedu Mazuraniceva Haraca i svjedocanstava nepoznatog putnika. U posljednje se vrijeme (Zivancevic) smatra da bi taj putnik mogao biti brat pjesnikov, Matija Mazuranic (1817-1881), Cijim se Pogledom u Bosnu Mazuranic ocito posluzio. Donosimo ga lcao primjer odnosa pjesnik-grada: Medu njegovim pismima nadosmo - pise Smiciklas - i njemacki prevod i hrvatski original. NjemaCki prevod ima naslov: An die Monarchen Europa's. U ovom putopisu pripovijeda putnik priprostim slogom izmed drugih stvari i ovo: »Jednoc putujuCi priko jednoga polja dosta velikoga - koje se zove polje zepacko - opazim iz daleka njekoliko Turaka, gdje jasu poljem. Kako sam bio blize, na veliko moje udivljenje vidim, gdi Turci vode sa sobom sedam svezanih krscana, kojim su ruke bile svezane na pleCima s konopcima i privezani konjma turskim za repave. Kad sam vidio nesretne krscane konjma za repove privezane, odma sam znao, da su haraclije, t. j. oni koji harac (t. j. stibru) za cara kupe. Na to haraclija svomu slugi rekne: - Hej, Jasare. - On vikne: - Lepe, gospodaru. - Veli haraclija: - De malo na konjma poletite poljem, da vidim, kako krstoseri igrati znaju. - Udilj kako su sluge zapoved od haraclije dobili, odma su na konjma poljem poletili, a zalostni krscani, koji su konjma za repove bili povezani, kada su Turci na konjma poljem poletili, i oni su za konjma morali trcati. Sto mi se je jako cudno vidjelo, buduCi da su dosta daleko letili, da im konji nisu nikako mogli uteCi, dok se zalostni nisu umorili. Kad su vee bili sasvim iznemogli, poceli su padati kad koi,, kad koji. Konii su ih vukli za sobom kano covek branu, kad zito posije. Oni su nesretni poceli cviliti i plakati. Haracliia na misto da bi se smilovo nesretnikom, njihov ga je plac najvi§e veselio i godio mu tako, da se je bio od velikoga smeha prinemogo.« »Ovako dok su cvilili, haraclija je svog hangira ustavio i odjaho, pak je potego trostruku kandziju (korbac) i poceo ih je na polak mrtve biti, vicuci: &da se dignu gore<<. Neki se nisu mogli dignuti, a nekoji, koji su bili krepostniji, dignuli su se, pak su pred njega klekli i poceli mu ljubiti skut i ruke i na sledeci nacin zavapili su: - Aman, aman, gospodaru, nemoj nas na muke mecati, nego nam nase posicaj glave i tako na jedanput skoncaj. - On im odgovorio: - Krstu! Dotle vas budem na mukah ddo, dok vas ne budem umorio, ako mi harac ne platite. - Na to je odgovorio jedan starac: - Vidis, gospodaru, da
121
nigdi nista ne imamo, nego nas pocekaj jednu evtu dana, dok ga gdigod izpros;mo, ali ga zasluzimo: Na ove starceve rici dao mu je tri korbaca po glavi veleCi: Need, krstu, iz mojih se ruku izmaknuti dosti ces muka pretrpeti, dok mi harac neplatis.« Zatim pripovijeda putnik, kako se je sukobio s haraclijom i morao mu pokazati svoju ~jol teskeru<< iliti putni list, kako je obucen po turski na srecu njdito turski znao. Haraclija ipak opazio, kako on slabo turski razumije, pak ga pita, a kako to? - a on odgovara, da je iz Posavine na kaurskoj granici, gdje se prevec s kaurima mijesaju. To jharaclija uvidi da je tako i pozove ga, neka pode s njima. »- Ta boga ti, Dzinicu - (tako je glasilo :niegovo ime na putnam listu) - aide amo sa mriom u prvo selo, pak cemo kod }ednog Vlaha rucati i vidit ceil, kako ja krstosere u jolu drzim, da mazes tim tamo tvojim kaurima kazati.<< ~Ja za videti, sto ce poganik delati od nesretnih !judi, poso sam s njime. Kad smo dosli u prvo selo, kod kneza selskog odsili smo. Krscani su pritrkali i konje pod nama prifatili. HaraClija vikne na kneza: Krstu! kanji neka se dobra izvodaju, pak svakom konju moras dati vaganicu zobi. - Knez je reko: - Hocu, gospodaru. - I tako se je i moj konj uz njihove zobi nazobio. Na to su sluge s konja pokrovce i serdzase skinuli i u basci pod breskom u Iadu po zem!ji prostrli. Mi smo sili na zemlju prikrstivsi noge. U to su donesli siniju.<<
Zatim opisuje, kako su rucali trgajuci prstima pecena janjca, a pred svakoga dosla ploska od oke pune rakije. >>Medutim dok smo se mi natezali s janjcem, harac!ija dao je zapoved slugama, da onu sedmoricu krscana, koie su kanji dovukli, da za noge obese o sljivama oko njihova stola veleci: neka nas dvore, dok rucamo. Sluge odmah na zapoved svoga gospodara skocili su na noge, zgrabili kukavne krscane, pak o s]jivama obesili. Glave su im bile od zemlje za jedan klaftar udaliene.<< »Mili Boze, tuge i zalosti od onih nesretnih krscana, da je srce od kamena bilo, pri onakvom prizoru bi se razplakalo i razpuklo gledajuCi plac i vapaj dice onih nesretnih krscana. Oni strmoglavo obe8eni plakali su i za milost vapili. ali pasje serce muhamedanca odgovorilo im je: - Krstu, nikada od tuda zivi snici necete, ako mi harac ne platite. - Nemoguc vise ostali krscani muku brace svoje gledati i vapaj njihovih zena i dice, kako je koji primozen bio, toliko je za odkupljenje brace svoje prinio. U jedan mah bila je potrebovana suma skupljena i haracliji u ruke predana. Nista nemanje nije nit s otim okrutni barbarin bio zadovoljan, vee je zapovidio svojim slugama vicuCi: - Mujo, Jasare, Hasane, ustanite boga vam, pak Vlasima zapovidite, nek svaki donese narucje slame, pak zapalite pod Vlasima, da se malo ozidamo, jerbo se ovi nas jerlia - (to je nail putnik) - njesto zalosno drzi, ne bi 1i se malo nasmijo. Sluge su odma doneli slamu, pod zalostne krscane metnuli, pak zatim upalili. Sada da je komu pogledati bilo neizrecenu i perom neopisanu tugu i zalost nesretnih krscana i njihove porodice. Turci pako od velikog smiha hoteli su da popucaju. I ja sam se morao smiiati, ali silom, jer inace nisam smio uciniti. Dok su krscani svojim vapajem sve pravoverne krscane tugom i cemerom napunili, haraclija k meni se okrene i rekne: - Je li da boga ti, Dzinicu, zidanje od krstosera. Ja sam na polak hladnokrvno odgovorio: - Dobra je. - Inace nisam smio odgovoriti.«
122
>)I tako dokle god se je kojega glas cuo, dotle su pod njih slamu mecali i palili. Kad su pako bili od dima sasvim skoro zadusili se, onda je okrutnik zapovidio, da se nesretnici skinu. Kada su ih skinuli, svi su bili kano mrtvi, niti jedan izmedju njih nije imao u sebi znaka od zivota. Za celu uru polevali su ih vodom. Onda jedva su poceli s telom gibati, onda su ih njihovi srodnici uzeli i njihovim kucama odneli.« Pitao je haraclija naseg putnika, da li tako rade u Posavini, a on mu odvrati, da ne. >)Ako bog da - rece haraC!ija - ja cu do godine kod vas kupiti harac, pak cu uz Savu po deset Vlaha o jednoj lipi obesiti, neka gledaju kauri, kako njihovi krstoseri vise.<• (Tadija Smii!iklas, Ivan Mazuranic, u Spomen-knjizi Matice hrvatske, Zagreb, 1892, str. 122-125)
I. F.
OSNOVNA LITERATURA - k [Bogoslav Sulek], Pogled na ljetosnje proizvode nase knjizevnosti >>Danica horvatska, slavonska i dalmatinska«, XII, br. 22-24, str. 90, Zagreb, 1846. Cengic-agas Tod. - Ein episches Gedicht von Ivan Mazuranic. - Ubersetzt und erkliirt von C[arl] Seeberger. Programm des K. K. Staats-Obergymnasiums in Zengg. 1863(64. Triest, 1864, str. 3-41. Franjo Markovic: Smrt Smail-age Cengijica. Pjesan od Ivana Mazuranica. (Predgovor). Sesto ovlasteno izdanje, sa slikom pjesnika i ilustracijami. U Zagrebu, 1876, str. II-XLVI. August Senoa, Moji zapisi [1880] Sabrana djela, XII, str. 286-290, »Znanje«, Zagreb, 1964. Uredio Slavko J ezic. Josip Pasaric: Dva priloga k esteticnoj ocjeni Mazuraniceve epske pjesni »Smrt Smail-age Cengijica«. 1) Pjesnik i umotvor njegov. 2) Pjesan Mazuraniceva prema estetickoj nauci o epu. Analiza. Izvjesce Kr. vel. gimnazije u Zagrebu, sk. god. 1888(89. Zagreb, 1889, str. 3-47. Josip Pasaric: Elementi umjetne i narodne poezije u Mazuranicevoj epskoj pjesmi >>Smrt Smail-age Cengijica<<. Izvjesce Kr. vel. gimn. u Zagrebu koncem sk. god. 1889(90. Zagreb, 1890. Tadija SmiCiklas: Ivan Mazuranic, predsjednik >>Matice Ilirske<< od god. I8J8. do god. 1872. Spomen-knjiga Matice Hrvatske 1842-1892. Zagreb, str. 96-137. Vladimir Mazuranic: 0 zivotu i pjesnickom radu Ivana Mazuranica. Pjesme Ivana Mazuranica, Zagreb, 1895, str. III-XX + komentari, str. 225-245. Duro Surmin. Hrvatski preporod, I-II, Zagreb, 1903-4. Smrt Smail-age Cengica spremio i protumaCio dr Dragutin Prohaska. (I Znacenje pjesme. II Kako je postala pjesma. III UmjetniCki oblik. IV Namjera i ucinak pjesme. V Predanje) Beograd, 19rr. Duro Grubor: Komentar >>Smrti Smail-age Cengica<< od Ivana Mazuranica. Nakladom Narodne knjiznice, Zagreb 1923. Imbro Ignjatijevic Tkalac: Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj. Knj. 1-11. Srpska knjizevna zadruga, Beograd 1925. i 1926. Preveo i uredio Josip Matasovic. Milutin Nehajev: 0 Ivanu Mazuranieu, kancelaru i banu. >>Hrvatska revija«, Zagreb, III/1930, br. 10, str. 525-536; br. 12, str. 637-651. Odnosno Djela Milutina Nehajeva, sv. 9, Studije i clanci II, str. 59108, Zagreb, 1944· Rudolf Horvat: Ban Ivan Mazuranic. 0 40-godisnjici smrti njegove. »Hrvatsko kolo«, XI, str. 41-84, Matica hrvatska, Zagreb, 1930 Dr Ilija Mamuzic; Ilirizam i Srbi. Rad Jugoslavenske akademije, Zagreb 1933, knj. 247, str. 1--91. Dr Ljudevit Jonke: Mazuranicev ep i narodne pjesme koje pjevaju o smrti Smail-aginoj. Rad Jugoslavenske akademije, Zagreb 1938, knj. 264, str. 97-122. Fran Petre: Poizkus ilirizma pri Slovencih (1835-1849). Slovenska matica, Ljubljana 1939. Aleksa Ivic, Arhivska grada o srpskim i hrvatskim knjizevnim 1kulturnim radnicima, Beograd, 1931, knjiga prva (1790-1897), knjiga treca, Bgd, 1932 (1780-1894), knjiga cetvrta, Bgd, 1935 (1723-1887). Antun Barac: Mazuranic. Matica hrvatska, Zagreb 1945, str. 1-388. Dr Ivan Brlic: 0 braci Mazuranicima, Matiji i Ivanu. 0 izdanjima i prijevodima »Smrt Smail-age Cengijica<<. Grada za povijest knjizevnosti hrvatske, Zagreb 1953, knj. 24, str. 109-214. Antun Barac, Hrvatska knjizevnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, Knjiga prva: Knjizevnost ilirizma, Zagreb, 1954. Ivo Franges: Mazuranicev spis >>Hrvati Madarom«, »Forum«, II, br. 1, str. 72-91, Zagreb 1963. Marin Franicevic: 0 nekim problemima nasega ritma (nacrt za tipologiju hrvatskoga stiha XIX stoljeca). Rad JAZU, knj. 313, str. 5-187, Zagreb, 1957. Milorad Zivancevic, Ivan Mazuranic, Matica srpska, Novi Sad, 1964, str. 1-290, odnosno, Rad, JAZU, knj. 333, str. 31-237, Zagreb, 1964. Davor Kapetanic: 0 izdanjima >>Smrti Smail-age Cengica<<. »Smrt Smail-age Cengica«. Anastaticko izdanje. JAZU, Zagreb, 1965.
125
SADR2AJ
Umjetnost Ivana Mazuranica (lvo Franges)
7
SMRT SMAIL-AGE CENGICA
AGOVANJE
41
NOGNIK
48
CETA
54
HARAC
71
KOB
105
Rjei':nik
109
Priredivaceva napomena
117
Osnovna literatura .
125
Korektor Ljerka Depolo Izdavac >>ZORA« Izdavacko poduzece Zagreb, Prilaz JNA 2/II Za izdavaca Ivan Doncevic Rkp. br. 1281 - 8 tiskanih araka Tiskanje dovrseno 20. VIII 1965. u tiskari Grafickog zavoda Hrvatske Zagreb, Frankopanska 26.
53010